Mui Zahirovi

J AKE KROZ VRIJ EME

IZDAVA:
J U Opa biblioteka Teanj
ZA IZDAVAA:
Esmir Bai
RECENZENT:
Esmir Bai
TAMPA:
Grafik-komerc
TIRA: 300

LEKTORI:
J ela J ovi-Zahirovi i
Sedin Biki
DIZAJ N KORICE:
Kayla Veerin
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
930.85(497.6 Jake)
ZAHIROVIC, Mui
Jake kroz vrijeme / Mui Zahirovic. - Teanj :
Opca biblioteka, 2012. - 284 str. : ilustr. ; 25 cm
Bibliografija: str. 268 ; bibliografske i druge
biljeke kroz tekst.
ISBN 978-9958-895-15-9
COBISS.BH-ID 19665414
MUI ZAHIROVI
Teanj, 2012.
Sadraj

ZAHVALNICA

UVOD

J AKE: OPTA OBILJ EJ A

Geografski poloaj

Prirodno okruenje i klima

Porijeklo imena J ake, Dobor i ereg

Administrativna pripadnost J akea (kroz istoriju)

J AKE I OKOLINA U PRAISTORIJ SKO DOBA

J AKE DO POJ AVE BOSANSKE SREDNJ OVJ EKOVNE DRAVE

J AKE (1100-1918)

Doborgrad

Pjesnik Aga-dede iz Doborgrada

Arheoloka iskopavanja u Doborgradu

Opis grada Dobora u literaturi

J ake (1800-1918)

J AKE (1919-1945)

J ake u periodu izmeu dva svjetska rata (1919-1941)

J ake u II svjetskom ratu (1941-1945)

J AKE (1946-1991)

PRIVREDNI (EKONOMSKI) FAKTORI
Kolektivizacija poslije II svjetskog rata i Seljaka radna zadruga (SRZ)

Zanatlije u J akeu

Neobina zanimanja

Zaposlenost u drutvenom sektoru

Zaposlenost u privatnom sektoru

Vlastita poljoprivredna proizvodnja......................................................................................

Uticaj Socijalno medicinske ustanove (SMU) na razvoj i postojanje J akea........................

Odlazak u inostranstvo na rad................................................................................................

Uloga sezonskog rada u zapoljavanju J akeana...................................................................

SOCIJ ALNI FAKTORI ......................................................................................

Klasna struktura u J akeu.......................................................................................................

Nivo kriminala i smrtni sluajevi (neprirodnim putem)........................................................

Socijalno i zdravstveno osiguranje........................................................................................

KULTURNI I DRUTVENI IVOT................................................................

Kulturno umjetniko drutvo (KUD) Dobor......................................................................

Pjesnici...................................................................................................................................

Kako se narod jo druio i zabavljao?...................................................................................

RAZVOJ SPORTA U J AKEU.........................................................................

Fudbalski klub Sloga..........................................................................................................

Ostali sportovi ........................................................................................................................

KOLE I OBRAZOVANJ E ...............................................................................

kolstvo u J akeu do 1945. godine........................................................................................

.......................................................
........................................................................................
.....................................................................................
...............................................................................................................
..................................................................................................................
.............................
............................................................................................
............................................................................................
..................................................................................
........................................................
.................................................................................................................
..............................................................................................
.................................................................................
...........................................................................................
..............................................................................................................................
............................................................................................
........
.........................................
...........................................................................
..................................................................................................................
...................................................................................................
.................................................................................................................
....................................................................................................
...................................................................................
................................................................
kolstvo poslije 1945. godine .................................................................................................
7
11
138
15
15
19
23
24
25
29
31
34
49
52
56
59
67
67
71
77
85
85
86
96
103
104
104
105
106
107
109
109
110
112
113
119
121
123
127
127
136
137
137
VJ ERSKI IVOT

...........................................................................................
ADMINISTRATIVNI ORGANI VLASTI U J AKEU...............................
ETNOGRAFSKA OBILJ EJ A

....................................................................
Hrana .................................................................................................................................
Koja su se jela spremala? ..................................................................................................
Kako se narod

oblaio?
Runi radovi i domaa

radinost
Raznorazni narodni obiaji u J akeu
Kojih igara su se djeca igrala? ..........................................................................................
Narodna medicina...........................................................................................................
Kako su kue izgledale?
Kako su kue izgledale iznutra? .......................................................................................
Porijeklo familija u J akeu ................................................................................................
ivotni vijek ......................................................................................................................
Standard ivota
J AKE (1992-2000)

.........................................................................................
Prve politike stranke u

J akeu
Poetak rata i ratna dejstva u okolini

J akea
J ake u periodu od 07. jula 1992. do kraja 1995.

godine
J ake od januara 1996. do poetka 2000.

godine
PRILOZI

..........................................................................................................
KORITENA LITERATURA

.......................................................................
RECENZIJ A

...................................................................................................
143
153
157
157
160
....................................................................................................
.......................................................................................
................................................................................
...................................................................................................
.................................................................................................................
.........................................................................................
....................................................................
.................................................
.............................................................
161
164
166
166
171
173
177
182
192
194
197
198
200
231
233
235
268
269
FOTO ALBUM ...............................................................................................273
ZAHVALNICA
Knjiga J ake kroz vrijeme bi idealno bila rezultat rada mnogobrojnih
J akeana. injenica je da je prostorna udaljenost onemoguila autora da doe
u dodir s mnogim s kojima je htio da popria i zabiljei njihova sjeanja, ugrabi
njihovo znanje o J akeu, podijeli njihove emocije i ljubav za mjesto. Na alost,
to je bilo tako, ali na radost, razvoj komunikacija i kompjuterske tehnologije
nas je na drugu stranu lake povezao, iako su nas i okeani razdvajali.
Ova knjiga se na kraju rodila kao rezultat rada i saradnje nekolicine J akeana.
Siguran sam da ona ne bi bila ono to vi vidite i itate danas da oni J akeani s
kojima sam radio nisu dali sve od srca da konano imamo neku rije napisanu o
naem dragom J akeu. Moje rijei zahvalnost svima onima koji su uestvovali
u ovom pozamanom projektu ne mogu biti dovoljno iskazane. One su od srca
i s mnogo ljubavi i potovanja.
Prvo, Hamid i Vasva Zahirovi, moji roditelji, koji su dali sve to su mogli da ja
budem danas gdje jesam. Njihova portvovanost i podrka za mene ne moe
nikada biti otplaena. Ta neuslovna pomo svom djetetu se pokazala i u ovom
projektu. Njih dvoje su bili najstariji J akeani koji su meni bili na dohvat ruke.
Ono to oni znaju i pamte, na alost, niko od mlaih generacija nije mogao da
pribavi. Ne znam kako bi ovu knjigu sastavio onako kako sam htio da njih i
njihovog doprinosa nije bilo. Sedmino intervjuisanje putem telefona je
trajalo godinu i po dana. To je bilo teko i za mene, a kamoli za njih. Oprostite
mi dragi roditelji na tome, ali nije moglo biti drugaije!
Kada sam pomislio da je J ake bio repa bez korijena tj. da nije imao neke
posebne istorije, onda su mi pritekli u pomo Enes i Raza Biki. U Sarajevu su
pronali i kopirali mnogo materijala o ranoj prolosti naeg mjesta i kraja.
Materijal koji su mi poslali mi je dao krila i inspiraciju da zaponem pisanje
knjige s optimizmom. J o vie, ta istorijska graa me je uvjerila da je J ake
imao svoje vanosti i mjesto u sveukupnoj istoriji BiH. Isto tako sam se
definitivno uvjerio da su dananji J ake i J akeani izdanak sjemena koje je
posijano stotinama godina ranije.
7
Normalno je oekivati da veina nas misli da znamo puno, da pamtimo puno i
da se sjecamo dobro. Meutim, injenica je da se svakom moe desiti da nije u
pravu. Da bih se uvjerio u vjerodostojnost informacija dobivenih kroz
intervjuisanje, provjeravao sam ih kroz dva izvora: Senad Dubri-Toak i
Senad Krajnovi-Dule. Sa ovom dvojicom J akeana koji sada ive u Toronto-u
(Kanada) sam bio u vezi tokom cijelog projekta. Njihovo dobro znanje i
memorija skorije prolosti J akea je zapanjujua. Ono to ja nisam znao ili
nisam bio suguran, oni bi mi potvrdili ili negirali. Dalje, Senad Krajnovi-Dule
mi je pomogao i na jedan drugi nain. Naime, da bi ostao skoncentrisan na
knjigu i na glavnu temu, ja sam trebao svakodnevno da mislim o J akeu.
Redovne sedmine sesije sa Duletom preko telefona su drale moje mentalno
prisustvo u J akeu. Doprinos dva Senada ovoj knjizi je bio vie nego znaajan i
zato sam im beskrajno zahvalan.
Na momente sam bio uplaen od ovog velikog zadatka pisanja knjige. Kada
sam vidio i taknuo knjigu koju je moj prijatelj Milorad Ubiparip-Miki napisao
o svom kraju, vie nisam imao sumnje u pisanje knjige o J akeu. Mnogo sam
mu zahvalan na toj inspiraciji. Miki je takoe kompjuterski nacrtao na
Doborgrad.
Imao sam prazninu izmeu rane i skoranje prolosti J akea. Kao niotkuda su
izali na svjetlo dana privatni spisi jakekog biveg predsjednika Mjesne
Zajednice, Mehe abia. Meho je naslijedio informacije od svojih predaka o
istoriji J akea poslije 1800. godine. Ti podaci su pomogli u spajanju karika
razvoja J akea od prije nekoliko stoljea pa do danas. Informacije koje nam je
Meho abi ostavio u nasljee su neprocjenjive. Neogranieno sam zahvalan i
njegovom sinu Nedadu koji nam je ustupio te spise na koritenje.
Moji roaci Sedin i Besim Biki, kao i moj zet Hamid Omerovi su opisali
slikovito i detaljno najstranije dane u istoriji J akea dane zadnjeg rata.
Zahvalan sam ih to su branili J ake i to su svojim rijeima pokuali da opiu
strahote to je veina boraca i civila J akea doivjela.
Zahvalan sam i svojim jedinim lektorima na ovoj knjizi, J eli J ovi-Zahirovi i
Sedinu Biki. Oni su oistili moj tekst to su najbolje mogli i time napravili
ovu knjigu itljivijom za ostale itaoce.
Mnogi drugi su na razne naine takoe dali svoj doprinos izdanju ove
knjige. Navodim njihova imena po abecednom redu:
Ali Faruk
Bahi Rasim
Biki Amira
8
Biki Nihad
auevi Razija (roena Zahirovi)
Krajnovi Ramiza
Mujakovi Devad
Muji Amir
Omievi Senahid
Ovina Elvira (roena Zahirovi)
Sejdi Fahrudin i Semir
Sofi Ibrahim
Zahirovi Edin i Mirza
Zahirovi Samida (Hajra)
Zahirovi Zehid
Zulfi Safer (Safet)
Zulfi Nusret i Alija
I konano, svo vrijeme provedeno u radu na ovoj knjizi je vrijeme oduzeto
od moje familije. Bez njihove ljubavi i podrke, ne bi bilo ni ove knjige.
Veliko hvala J eli, Elizi i Emily.
Montreal, Kanada, 10. maj 2012. Mui Zahirovi
9
10
UVOD
Ideja o pisanju knjige o J akeu i njegovoj prolosti se dugo vremena vrzmala
po mojim mislima. Uvijek sam mislio da e NEKO DRUGI istupiti naprijed i
preuzeti taj obimni zadatak. Idealno, pisac te knjige bi trebao biti fiziki
prisutan u J akeu kako bi mogao prikupiti sav potrebni materijal direktno na
terenu. injenica da ja sada ivim hiljade kilometara daleko od J akea me je u
veoj mjeri drala podaleko od misli da se upustim u tu avanturu. Mnogo
vremena je prolo, ali se pisac zamiljene knjige nije pojavljivao. Kako su
godine prolazile, tako su nam i nai stariji stanovnici J akea odlazili jedan za
drugim, a time i naa veza sa prolou. S poetka 2011. godine me je uhvatila
panika da neemo biti u stanju da zabiljeimo ko smo mi, odakle smo, kako
smo ivjeli. Uinilo mi se da sat otkucava i da nije ostalo puno vremena. Tog
momenta sam odluio da napiem ovu knjigu.
Postoji nekoliko knjiga o Modrii i njenoj okolini. Poto je J ake
administrativno pripadao optini Modria zadnjih pola vijeka, sve te knjige su
neizbjeno ukljuivale, ili pravilnije reeno, spominjale i nae mjesto.
Objektivno, J akeu se i nije moglo dati vie panje u tim radovima s obzirom na
veliinu materije koja se trebala pokriti. Kao rezultat, mnoge stvari koje su
vane J akeu i J akeanima nisu bile obraene. To je osnovni razlog zato mi
trebamo nau vlastitu priu staviti na papir.
Namjera autora nije bila da napie nauno niti literalno djelo, mada ovaj rad
ima primjese i jednog i drugog. Koliko se moglo, navedene injenice su
provjeravane kroz nekoliko izvora i subjektivizam sveden na najmanju mjeru.
Oni dijelovi knjige gdje se subjektivno opisuje su rae odraz ili enja duboko
ljudskog poimanja svijeta i ljudskih vrijednosti. U tom smislu se ti dijelovi
knjige trebaju tako i posmatrati.
Odakle ljudska zainteresiranost za prolost? Znati injenino stanje odreenog
dogaaja u prolosti je nesumnjivo vano u smislu znanja. Meutim, sami
podaci nisu ono to mi traimo od prolosti. Ono je rae naa elja da
pokuamo razumjeti ili saznati ljudsku postojanost i mjesto u prirodi u tako
davna vremena. Sadanji stanovnici J akea mogu uglavnom da zamiljaju
11
kako su nai preci ivjeli i kako je nae mjesto izgledalo u prolosti. Na alost,
nije ostalo mnogo pisane rijei sadanjim generacijama od njihovih predaka.
Vodei se onom izrekom slavnog turskog putopisca Evlije elebije "ako nije
napisano, kao da nije ni bilo", odluio sam da ostavim neki trag u pisanoj rijei
za budua pokoljenja.
Dolaskom Industrijske revolucije u toku 19. vijeka svijet se poinje
fundamentalno mijenjati. Meutim, na kraj nije neto posebno osjetio taj
ubrzani razvoj sve do pojave Titove J ugoslavije. U stvari, moglo bi se rei da
nain kako je narod ivio prije nekoliko hiljada godina i recimo 1945. godine se
nije neto bitnije izmijenio. Kako se zemlja obraivala i hrana proizvodila,
kako se narod oblaio i ivio u zajednici, kako su se kue pravile, itd, je manje-
vie ostalo nepromijenjeno od poetka Nove Ere pa sve do kraja II svjetskog
rata. Na drugu stranu, kada se uporede 1945. i 2012. godina (razdoblje od samo
67 godina), svijet se ne moe prepoznati. Tolike su promjene u drutvu, pa ak i
u prirodi, da se neko moe upitati kako se uopte prije moglo i ivjeti bez
sadanjih pomagala? Nema mnogo starijih J akeana koji se sjeaju ivota u
J akeu u 1945. godini, a kamoli od ranije. Zbog toga je apsolutno vano da se
zabiljee njihova sjeanja i znanje za dobrobit buduih pokoljenja. Nai
roditelji su zadnja generacija J akeana koja je ivjela na stari nain. Kada oni
jednom odu, znanje koje su oni imali e otii s njima, zauvijek.
J ake ono to je danas je rezultat ivljenja i djelovanja mnogobrojnih
generacija prije nas. Imamo donekle moralnu dunost da spomenemo J akeane
koji su hodali naim ulicama u prolosti. Slino, kada govorimo o sadanjim
stanovnicima J akea, u ovjekovoj prirodi je da se kae rije ili dvije o sebi, da
se kae buduim stanovnicima J akea da smo i mi postojali. Neko se moe
zapitati zato smo pisali o oiglednim i svakodnevnim stvarima. Treba se imati
u vidu da ono to je oigledno i normalno danas, e sutra ve biti prolost. Autor
ove knjige je pokuao da misli na generacije koje e ivjeti 300-400 godina u
budunosti i njihove elje da znaju kako je J ake izgledao u 20. vijeku.
Prikupljanje podataka je bio dug i teak proces. Sva graa iz rane istorije
J akea i okoline je prikupljena iz istorijskih dokumenata. Svaki podatak ima
referencu (izvor) gdjegod je to bilo mogue imati. Materijal iz blie prolosti je
prikupljen iskljuivo metodom intervjuisanja. Vei dio tako prikupljenih
informacija je provjeren iz najmanje dva izvora, a katkada iz etiri ili pet. I na
kraju, subjektivno interpretiranje je igralo znaajnu ulogu u prezentiranju
odreenih dogaaja ili stvari. To se jednostavno nije moglo izbjei, jer ni autor
niti njegovi saradnici nisu mogli da budu nijemi posmatrai onoga to se
odvijalo u J akeu. Ostaviemo budunosti da sudi vrijednost linih
posmatranja prikazanih u ovoj knjizi. Namjera autora nije bila da stvara
12
nauno djelo. Rae je elio prikazati hroniku razvoja J akea kroz istoriju, na
nain da se priblii itaocima ono to je bila nekada stvarnost. inei to, moe
se primijetiti da su mnoge stvari vezane za ivot u J akeu vjerovatno specifine
tom mjestu. U tom smislu ovo djelo moe dati svoj doprinos generalnoj misli.
Siguran sam da e mnogi itaoci pronai nepravilnosti, greke i propuste u
prikupljenom materijalu. Knjiga J ake kroz vrijeme je napisana s najboljim
namjerama i nadam se da e itaoci uivati u itanju i otkrivanju malih tajni
naeg dragog J akea. Sve nove informacije koje moete imati, molio bih da
poaljete na sljedeu email adresu: mooshie.zahirovich080@gmail.com
13
14
J AKE: OPTA OBILJ EJ A
Geografski poloaj
Kada se iz Hrvatske pree rijeka Sava kod Bosanskog amca, ulazi se u
Posavinu. Veinom ravniarskog reljefa, Posavina je ogranak Panonske nizije
koji je smjeten na njenom krajnjem jugu. Kako se ide dublje u Bosnu i
Hercegovinu, ravni dio Posavine poinje ustupati mjesto blagim uzvienjima,
brdima, pa onda i pravim planinama. Neposredno prije grada Modrie,
magistralni put amac-Sarajevo presijeca rijeku Bosnu i prelazi na njenu lijevu
stranu. Odmah iza mosta, iz mora zelenila poinju izranjati redovi crvenih
krovova gusto zbijenih kua. To je mjesto J ake sa svojih 500 kua i oko 2.500
stanovnika.
Prostirui se na 4498' stepena sjeverne geografske irine i 1827' stepena
istono od meridijana, J ake se smjestio na obroncima Vujak planine i
poecima ravnice Posavine. J akeke blie komije su grad Modria na istoku,
sela Tarevci na jugoistoku, Botajica na jugu, Penik na zapadu, Modriki Lug i
grad Odak na sjeveru. U irem geografskom smislu, J ake pripada bosanskoj
Posavini koja takoe obuhvata podruja gradova Derventa, Bosanski Brod,
Odak, Modria, Bosanski amac, Oraje, Gradaac, Brko, kao i dijelove
optina Srebrenik i Doboj.
15
Naseljeni dio J akea se prostire na povrini od oko 4 km. Naselje je smjeteno
veim dijelom na obroncima Vujaka, ali takoe i u manjoj mjeri u ravnici. Na
sjevernoj strani J akea, rjeica Gnionica predstavlja prirodnu granicu prema
ravnici. Sredinjim dijelom mjesta vijuga rjeica J akenica oko koje su
smjetena naselja J ake i ereg. Prema zapadu, blaga uzvienja Kos
razdvajaju J ake od njegovih najbliih komija Peniana. J uni dio je okruen
poetnim visovima Vujaka visine do 250 m. Tu je i najvii dio J akea s kojeg
se jasno vidi Posavina i okolna mjesta skoro do Hrvatske. J ugoistoni dio se
skoro okomito sputa prema rijeci Bosni i magistralnom putu amac-Sarajevo.
Na toj strani se takoe nalazi i Doborgrad na istoimenom brijegu, taj
najznamenitiji svjedok prolih vremena u naem kraju. Konano, na istonoj
strani se nalazi glavni ulaz u mjesto, gdje je ujedno i najnia taka J akea (oko
100 m nadmorske visine). Tu je raskrsnica koja se zove Kahvica. Od nje
jedan krak vodi u Odak, drugi u Modriu, trei u Doboj a etvrti u J ake. Preko
puta sve do rijeke Bosne i Modrikog Luga na istoku i Odaka na sjeveru,
prostiru se jakeke njive i glavna itnica. J ake je oko 0,5 km udaljen od rijeke
Bosne na njenoj lijevoj obali, a kroz njega protiu i dvije rjeice J akenica i
Gnionica.
J akenica je duine 4 km i
izvire kod uma Strane na
tromei J akea, Penika i
Botajice. Gnionica je duine
oko 7 km i izvire u blizini sela
Gnionica i J oava. Gnionica
se ulijeva u J akenicu u
naselju ereg, koja se dalje za
oko 600 m ulijeva u rijeku
Bosnu.
Nepunih 300 m od Kahvice,
prilino irok put se rava u
dvije strane. Lijevo, preko
rjeice J akenice se put penje
prema naselju Dobor, a desno
dalje prema naseljima ereg i
J ake. Oko tog vora je
smjeten i vei dio naselja
ereg. Desno krilo puta se
vijugajui probija prema
centru J akea gdje je smjeten
i najvii objekat u mjestu
damija.
16
Mjetani toga dijela u ali kau da ive u ariji! Mnotvo manjih putia-
sokaka se odvaja od ova dva glavna puta.
Sm J ake ima tri zaseoka: J ake, Dobor i ereg. Mada su tri naselja bila fiziki
odvojena slobodnim prostorom u ranoj prolosti, ta odvojenost je skoro
ieznula kako su nove kue popunile niiju zemlju. Meutim, jo uvijek
pozamaan prostor sainjen od njiva, vonjaka i uma razdvaja Dobor od
J akea stvarajui neku vrstu velikog parka u sreditu mjesta. Dva puta spajaju
Dobor i J ake, prvi vodi preko Kuduza, a drugi pored Zulfia ume.
Pretpostavlja se da je svaki zaseok imao svoje specifinosti u prolosti, koje su
se gubile vremenom kako se mjesto J ake razvijalo i narod vie mijeao. J ake
je imao 2.457 stalnih stanovnika u 1991. godini. Te iste godine, broj kua po
svakom naselju je bio sljedei:
NASELJ E BROJ KUA %
J ake 180 36.00
Dobor 169 33.80
ereg 151 30.20
Ukupno 500 100.00
Pored toga to se mjesto J ake sastoji od tri vea naselja (J ake, Dobor i ereg),
takoe postoje i manje cjeline (podnaselja) sa svojim posebnim obiljejima.
Obino se ova podnaselja razdvajaju od ostalih dijelova po familijskoj liniji.
Znaajnija podnaselja su:
1) Kose (veinom nastanjene familijom Krajnovi. Na Kosama je takoe
smjeteno glavno jakeko groblje);
2) Bare (na Barama je smjetena jakeka kola, kao i nekoliko familija
Zahirovi, Hasani, Sejdi, Krajnovi, Ogri, itd; koordinate
1
44.98268/18.278262) ;
3) Skopljaci (nastanjeni veinom od strane jakekih Hrvata, familija
Skopljak i Filipovi; koordinate 44.976335/18.285944);
4) Brezici (smjeteni na uzvisini iznad magistralnog puta. Nastanjeni
veinom familijama Alii i Bajri);
5) Kuduze (smjetene na uzviici iznad Socijalno Medicinske Ustanove
(SMU), izmeu J akea, erega i Dobora. Nastanjene sa par familija
Zahirovi i nekoliko familija radnika SMU);
6) Grbavica I (locirana nedaleko od jakeke damije i nastanjena
familijama Zahirovi, Plehandi i Zulfi; koordinate 44.980452/18.271406);
7) Grbavica II (najvie podruje J akea locirano nedaleko od Dobora,
nastanjeno familijama Plehandi, Zahirovi, Sulejmani; koordinate
44.977421/18.269051).
1
Objanjenje geografskih koordinata: Naselje Bare je smjeteno na 44 stepena, 98 minuta i 26 sekundi sjeverne
geografske irine (sjeverno od ekvatora), i na 18 stepeni, 27 minuta i 82 sekunde istono od meridijana (istono od
Londona).
17
Mnoga brda i njive oko J akea nose imena pojedinih poljoprivrednih kultura
koje su se uzgajale na njima, ili imena po bivim vlasnicima, ili pak imena po
nekim drugim prirodnim obiljejima. Sljedea podruja su zabiljeena:
Brezik, Meraja, Kuduze, Tukovi, Bare, Kose, Vinograd, Grahinac, Kosovac,
Mahnino Brdo, Bajdale, Do, Riznika, Golinka, Toilo, Loza, J abuik,
Markanovka, Salihovka, elikovac, Rupe, Beirovac, Cerovka, upinac,
Munjaa, Crvena zemlja, Topolik, Strane. Takoe, mnoge parcele u pravcu
Botajice i Gornjeg Penika su nastale krenjem uma pa su se zvale krevine.
Poznate su bile krevina Muhe Sejdia, Hadina krevina (hadije Tahira),
Tahira Bikia, Mujke i Hase Bikia, Dalje Bajria, Begana Zahirovia,
Krajnovia krevina, Sofia krevina, Maglica krevine. Na drugu stranu, i
njive prema rijeci Bosni, Modrikom Lugu i Odaku su takoe imale imena
zbog raspoznavanja. Neke od njih su vjerovatno dobile imena po nekim
fizikim osobinama terena gdje su se nalazile. Tako su poznate njiva
Kamenjaa koja se nalazi izmeu raskrsnice Kahvica i Topolika. S druge strane
puta prema Modrikom Lugu se nalaze Tukovi, Okanovka, Adice, ehitluci,
Ada, Prud, Prudi i Trenjica. Poljski put koji vodi iz pravca Luga pored J oika
sijee Odaki put i ide u pravcu Donjeg Penika. Kada se pree Odaki put, s
desne strane tog Luarskog puta su njive koje se zovu Kruke, a sa lijeve strane
su Smrdani. Kako se ide dalje prema Donjem Peniku, tamo se nalaze
Suhopolje i Luhi kroz koje se od pamtivijeka pjeailo kada se ilo preicom
u Odak.
18
Prirodno okruenje i klima
Priroda u J akeu
Klima u naem kraju je umjerena sa relativno dovoljno kie i sunca. To je
uvjetovalo postanak bujnog i raznovrsnog rastinja koje omoguava ne samo laki
ljudski opstanak, nego i opstanak raznovrsnih divljih ivotinja i insekata. Ljudska
aktivnost na zemlji definitivno ima uticaj na stanje prirodne okoline, gdje u
pravilu, vea privredna aktivnost umanjuje kvalitet prirodnog okruenja. Poto su
Posavina i Semberija glavne itnice BiH, normalno je oekivati jau ljudsku
aktivnost u ovim ravniarskim krajevima. Kao rezultat, skoro 90% svog
ravniarskog zemljita u ova dva regiona Bosne su bila obradiva, pa prema tome i
jako nepogodna za opstanak divljih ivotinjskih vrsta. Od veih divljih ivotinja u
poljima prema Modrikom Lugu i Odaku su bile u malo veem broju divlji
zeevi, fazani, jarebice, pokatkad divlje patke, i u manjem dijelu srne i srndai.
J edini vei nenastanjen dio izmeu Luga i Odakog puta su bile uma i movara u
J oiku. Kako se ide blie Donjem Peniku, tako se poveava i broj ravniarskih
uma, pa prema tome i broj divljai.
Planina Vujak prua prostrano utoite za raznovrsnu divlja. Najmanje 70%
njene povrine je pod umama, a ostatak pod panjacima i njivama. Kao rezultat,
divlja u ovom dijelu naeg kraja je raznovrsnija i vea. Meutim, sve vea ljudska
prisutnost na Vujaku i u njegovom okruenju kroz vrijeme je uzrokovala
nestanak krupnih primjeraka divljai. Vrlo vjerovatno da je krupnija divlja kao
vukovi i medvjedi nestala sa Vujaka u stara vremena. (Samo ime planine upuuje
2
na injenicu ko je tu gospodario u umi u prolosti.) Sljedea divlja i druge
ivotinje se mogu jo uvijek nai na planini: srne i srndai, divlje svinje, lisice,
lasice, fazani, jarebice, jazavci, itd. Nae podruje je pogodno i za razne vrste
gmizavaca, prije svega dadevnjake, zelenbae i zmije. Obilje raznovrsnih zmija
je zabiljeeno na naim prostorima. Ova vrsta je posebno unitavana zbog dobro
poznatog balkanskog straha od zmija. U naem kraju su bile ove vrste zmija:
bjelouka, sljepi, smuk, tiarka i poskok. J edina otrovna zmija u naem kraju je
3
dobro poznati poskok.
Poto su nai krajevi i okolne planine na relativno maloj nadmorskoj visini
(najvia taka na Vujaku je 368 m, a na planini Trebavi 664 m), ne postoji
prirodno rastue crnogorino drvee (osim vjetaki-saenih manjih parcela
borova i smra). Na drugu stranu, postoji raznovrsno bjelogorino drvee, tvrdo i
meko. Od tvrdih vrsta drveta se raspoznaju hrast, bukva, cer, grab i jasen, a od
mekih bagrem, joha (joika), vrba, jasika, topola i jablan. Drvo se veinom koristi
za ogrjev, a hrast u manjoj mjeri i za namjetaj. Bukva, topola i drugo drvo se
takoe koristi i u graevini.
2
Meutim, po Senadu Dubriu-Toaku, njegov otac je bio pozivan u tkz. hajke na vukove jo 1963-4. godine kada su
ovi napali ovce nekog Vukadina duboko u Vujaku. To je bilo mogue, ali je vjerovatno da su ti vukovi zalutali na
Vujak sa oblinjih veih planina. Takoe, po istom izvoru, jedanput je jedan od doborskih lovaca ulovio i divlju
maku (risa) nedaleko od Gradine. Ovo je jako rijetka i plaljiva divlja ivotinja koja inae opstaje jedino na nekoliko
slabo nastanjenih mjesta u BiH.
3
Uprkos velikoj raspostranjenosti otrovne zmije poskok u naem kraju, ipak se pamti samo jedan sluaj gdje je jedan
djeak ujeden negdje poetkom 70-tih godina na parcelama Krevina. On je preivio taj ujed poskoka.
19
Klima
Klima se odlikuje dugim i toplim ljetom, blagoj i plodonosnoj jeseni, kratkoj i
otroj zimi, kao i prelijepom i blagom proljeu. Sredinja ljetna temperatura je
22,9C, jesenja 11,6C, a proljetna 11,4C. Ovo su karakteristike kontinentalne
4
klime. Najvie temperature imaju mjeseci juli i avgust, gdje je juli najtopliji
mjesec u godini. Srednja godinja temperatura je 11,4C. Mada temperature u
naem kraju imaju obiljeja kontinentalne klime, visina padavina i njihova
rasporeenost, interesantno, ukazuju vie na suhlju klimu. J edno od obiljeja
kontinentalne klime je najvea koliina padavina u ljetnom periodu. Meutim,
kod nas je to minimum. Najmanje kie pada u mjesecima julu i avgustu, otud i
este sue. Broj snjenih dana u godini na naem podruje nije tako veliki, mada to
ne znai da je snjeni pokriva mali kada snijeg napada. esti su i proljetni
mrazevi.
Mada se jakeko podruje odlikuje relativno dobrim prirodnim uslovima za ivot,
i ono je ponekad iskusilo prirodne nepogode znatnih razmjera. Naveemo
nekoliko koje su ostale u pamenju naroda:
Led (grd): iznenadno padanje leda je jako uobiajeno u naem kraju. Obino
oteti a ponekad i potpuno uniti voe. Meutim, led koji je padao avgusta 15,
1949. godine u vrijeme odakog vaara je bio tako silan da nije samo otetio voe
nego je katastrofalno unitio kukuruz na itavom prostoru izmeu J akea,
Modrikog Luga i Odaka. Vjerovatno je ova oluja obuhvatila i vei prostor ali mi
znamo za njegove posljedice samo za ovo podruje. Njegova silina je bila takva da
je kukuruz bio skoro 100% uniten. Hamid Zahirovi navodi da je njiva Ada od
njegovog oca, veliine 12 dunuma, obino davala oko 2,5 tone kukuruza po
sezoni. Njegova familija je u jesen te 1949. godine ubrala samo 100 kg kukuruza
jako slabog kvaliteta! Kukuruz je bio glavni usjev svakog domainstva u to doba.
Moe se samo zamisliti koliko muke su jakeke familije vidjele te zime 1949/50.
godine;
Sue: uglavnom nae podruje dobije ravnomjernu koliinu kie, to e rei, ako
prou dvije sedmice bez kie, to bi se smatralo neuobiajenim. Kada bi mjeseci
juli i avgust proli bez padavina, onda bi se to znaajno osjetilo na usjevima poto
se njive nisu navodnjavale, samo su se porodine bate zalijevale. Dvije rjeice
koje protiu kroz J ake, J akenica i Gnionica su protone tokom cijele godine i
rijetke su bile godine kada bi njihovo korito presuilo. Meutim, kako se klima
pogoravala krajem 20. i poetkom 21. stoljea (manje kie i snijega), ove dvije
rjeice su poele presuivati redovno skoro svake godine. Najvea sua koja se
pamti u narodu je bila 1950. godine. U stvari, sua u J akeu je bila dio velike sune
godine koja je vladala na irim prostorima J ugoslavije u to doba. Led koji je unitio
ljetinu prethodne godine, izgleda da nije bio dovoljan za napaeni narod. J o jedna
godina bez hljeba je bila ozbiljan izazov za tadanje stanovnike J akea;
4
Modrika hronika, Muhidin Spui, 1969, str. 17.
20
Poplave: poto je J ake udaljen oko 0.5 km od rijeke Bosne, mislilo se da nae
selo nee nikada biti u opasnosti od potencijalnih poplava ove poprilino
velike rijeke. Meutim, korito Bosne se brzo, prebrzo napunilo u proljee
1951. godine. Ono to se mislilo da se nikada nee desiti, desilo se: Bosna se
izlila do vrata J akea! Tolika je bila silina te poplave da je sama rijeka dola do
kue Halida Fetahovia i do parcele Bare! Mada je injenica da nije mnogo
kua u J akeu bilo poplavljeno tom prilikom, sve njive u trouglu izmeu
J akea, Modrikog Luga i Odaka su bile poplavljene. Po treu godinu su
J akeani bili stavljeni na iskuenje zbog nemilosrdnih prirodnih nepogoda.
Normalna ljetina nije dola po treu godinu zaredom. Situacija je ve bila
alarmantna. Glad je bila zavladala J akeom. Narod se snalazio kako je znao i
umio. Veina njih je putovala i do Vojvodine da bi kupila vreu ita kako bi
familije ishranili. Poto kroz J ake protiu dvije rjeice J akenica i Gnionica,
uvijek je postojala potencijalna opasnost i od njihovih poplava. Naime, rjeica
Gnionica je do otprilike 1960. godine tekla kroz Suhopolje prema Modrikom
Lugu i rijeci Bosni. Poto su njene obale bile prilino niske, skoro svake godine
njeno usko korito bi se ubrzo napunilo poslije nekoliko dana kie pa bi skoro
redovno plavilo okolne njive od kojih su neke pripadale i J akeanima. Da bi se
taj problem definitvno rijeio, vlasti su odluile da promijene njeno korito, to
je i uinjeno negdje oko 1960. godine. Novo korito koje je iskopano je uvalo
njive prema Odaku velikim nasipom, ali je zato sva zemlja prema J akeu bila
nezatiena. Zbog toga su imanja onih J akeana uz samu rjeicu redovno bila
plavljena skoro svakih par godina. Mada nije bilo kua koje su bile ugroene,
uvijek je postojala opasnost od plavljenja bati i njiva, to se naravno deavalo.
Isto tako, i korito rjeice J akenice je bilo poprilino usko i plitko na mjestima.
Sliv same rjeice je bio prilino velik pa bi nerijetko J akenica narasla da bi
znatan broj kua u J akeu bio ugroen od tih iznenadnih navala vode. Posebno
su bile ugroene kue u gornjem toku oko damije gdje su kue i dvorita bila
jako blizu a korito bilo jako usko. esto bi J akenica izala i preko glavnog
puta, to se deavalo otprilike jedanput svakih 25 do 30 godina. Najtea
poplava se desila u proljee 1965. godine. Taj proljetni dan je bio samo kako se
moe zamisliti u rano proljee u J akeu: svuda se sve budilo sa beharom i prvim
zelenilom, dok je sunce toplo grijalo. J akeani su radili u svojim batama ne
znajui o stranoj oluji koja je vladala u gornjem toku J akenice negdje iza
antora. Taj iznenadni prolom oblaka je tako brzo napunio korito J akenice i
njenih potoia u tako malom periodu vremena. Rezultat toga je bio val mutne
vode visine 2 m. Taj zid vode se iznenada sruio na J ake bez ikakvog
upozorenja. Nosio je sve pred sobom. U toj navali vode su bile odnesene tale
Mujakovia i Zulfia. Okolne kue su bile poplavljene, a voda je bila dola i do
stepenica tadanje prodavnice Zadruga, kao i do kapija Sejfe Zahirovia i
Senahida Bikia;
21
Orkanski vjetrovi: rijetki su vjetrovi razorne snage u naem kraju koji bi
nanosili katastrofalne tete. Meutim, s vremena na vrijeme, snani vjetrovi
mogu i jesu nanijeli znatne tete. Po sjeanju Hamida Zahirovia, 1965. godine
je jedna takva oluja posjetila J ake. On se vraao sa nonog voza iz Modrie.
Vjetar orkanske jaine je bio tako silovit, da je vei dio drvea u J akeu bio
izvaen iz zemlje sa ilama ili polomljen. On nije mogao normalno da ide
glavnim putem, jer je isti bio preprijeen oborenim drveem svakih par metara.
Stoljetni dud debljine pola metra u njegovom dvoritu je bio izvaljen kao
rukom iupan iz zemlje;
Snjene meave: normalne zimske temperature u J akeu se smatraju one
izmeu +5C i -5C. Nekoliko dana tokom zime bi ilo i do 10 stepeni.
Ponekada bi snijeg napadao i do pola metra visine. Meutim, nita od toga nije
bilo neuobiajeno. Kao to svako pravilo ima svoj izuzetak, tako je i jakeka
tipina zima bila jedne godine atipina. To je bilo 1947. na 1948. godinu.
Snijeg je napadao toliko da su se samo vrhovi ograda lepirica vidjeli. J akenica
je bila zaledila tako da su se djeca trkala na ledu saonicama sve od damije do
kua Zulfia. Veliki snijeg su pratile jako niske temperature. Kod onih
domainstava koja su imali slabo ili tanko graene tale, noge kod stoke su se
smrzavale, tako da krave ili volovi nisu mogli da ustanu. Mnogi J akeani su
zbog toga bili prisiljeni da zakolju mnoga grla stoke te zime. Rijeka Bosna se
potpuno zamrzla, da se moglo i kolima prei preko zamrznute rijeke (kao i
1956. godine). Upravo sagraeni drveni most preko rijeke Bosne je bio u
opasnosti da bude skren nadolazeim ledom. Vojska je bila pozvana u pomo.
Dinamit je bacan sa novosagraenog mosta kako bi razbio silno nadolazee
sante leda. Mnogi Modriani i J akeani su gledali taj neobini prizor. Tom
prilikom je nesretno poginula Hatida Zulfi, mati Zele Zulfia, od leteeg
komada leda. Da bi se rijeka Bosna zamrznula od obale do obale i da bi se
moglo hodati po tako vrstom ledu, temperature od minus 10-20C su trebale
da vladaju najmanje sedam dana zaredom. Snijeg od te snjene 1947/8. godine
se zadrao sve do aprila;
Zemljotresi: podruje naeg regiona BiH na sreu nije tako trusno. Zemljotresi
male jaine se osjete ponekada. J edan zemljotres male jaine (3-4 stepena) se
osjetio 1966. godine. Vjerovatno malo vie se osjetio uveni zemljotres iz
1969. godine kojom prilikom znatan dio Banja Luke se sruio i sedam ljudi
poginulo.
22
Porijeklo imena J ake, Dobor i ereg
Svako ime ili rije ima svoje porijeklo. Takav je sluaj i sa imenima J ake,
Dobor i ereg. Na alost, jo uvijek nemamo sigurno objanjenje koje bi
njihovo porijeklo moglo biti ili kakvo znaenje bi ta imena mogla imati.
Meutim, neki zakljuak se moe izvesti. Ovo je pronaeno:
J ake: jedno je sigurno, ovo ime nije turskog porijekla. Poto se selo J ake
spominje jo 1323. godine dakle prije dolaska Turaka u ove krajeve d se
zakljuiti da je ime J ake nekog drugog porijekla. Vjerovatnije je da je samo
ime staroslovenskog porijekla, mada nije iskljuena ni maarska veza. Naime,
Maarska i Maari nisu tako daleko od naeg kraja. Oni su stalno upadali u
Bosnu u prolosti kroz dolinu rijeke Bosne, pa je mogue da su svoj trag
ostavili i u imenu J ake, koji ima prepoznatljivi maarski prizvuk (tako npr.
5
jako raspostranjeno maarsko prezime je J akas) . Takoe, J ake je
prezime u ekoj i dolazi od imena J akob ili J akup. Isto tako, postoje i
dvije legende o porijeklu tog imena. Po prvoj legendi, ime sela je dolo od
imunih doseljenika J akia iz Slavonije, a po drugoj, samo ime dolazi po
6
jednoj porodici jakih ljudi koji su tu ivjeli .
Dobor: trenutno se ne zna ni porijeklo ni znaenje imena Dobor. Isto kao i
kod imena J ake, i ime Dobor je postojalo prije dolaska Turaka. I ovo ime
je vjerovatno staroslovenskog porijekla, mada takoe ima prizvuk maarskog
jezika. Po jednom izvoru, srednjovjekovni bosanski grad je dobio ime po
etinaru boru koji je rastao u okolini. esto se govorilo u narodu Tamo u kuli
7
do bora otuda i rije Dobor .
ereg: ime ereg je ve bilo u upotrebi u prvoj polovini 20. stoljea, ali se ne
moe utvrditi kada se tano poelo upotrebljavati. Sama rije ima maarski
prizvuk. Na tom jeziku ereg znai broj neega uopte ili odreenije
manji broj vojske, bataljon. Kao to smo ve naveli, kroz na kraj su Maari
esto prolazili, pa nije iskljuen maarski faktor u znaenju sva tri imena,
J ake, Dobor i ereg.
5
Interesantno, ime zadnjeg voe ehoslovakih komunista je bilo Milo J ake. Bi li tu moglo biti kakve veze?
Skoro je sigurno da oba imena vode porijeklo iz nekog staroslovenskog izvora.
6
Modrike novine, broj 27, Nikola Stani, 1983, str. 2.
7
Modrike novine, Nikola Stani, 1983, str. 2.
23
24
J AKE I OKOLINA U PRAISTORIJ SKO DOBA
Mada prvi pisani dokument uopte o modrikom kraju datira iz 1244. godine,
istorija ovog kraja, pa i J akea u njemu, je mnogo starija. Smjeteno na
krajnjem sjeveru Dinarskih planina i na krajnjem jugu Panonske nizije, na
vratima ulaska u srednju Bosnu, ovo podruje je od ranih vremena bilo
interesantno za razliite narode i ljude uopte. Ovdje je kroz razliite epohe
oduvijek postojalo jedno sredino naselje kome su ostala manja naselja
gravitirala. Najstarije takvo naselje potie iz mlaeg kamenog doba i
pronaeno je na lokaciji Kulite u selu Krukovo Polje. Za vrijeme bakarnog,
bronzanog i eljeznog doba, epohe koja je trajala oko dvije hiljade godina, tu
ulogu je preuzelo naselje koje je bilo smjeteno na Doborskom brijegu (koordinate
44.970969/18.267088). Zbog svog stratekog poloaja, na ovom brdu su od samog
poetka graena vojna utvrenja. To je uvijek i bila njegova prevashodna
svrha. Sasvim je mogue da su u njegovom okruenju bili i neki stambeni
objekti, pogotovo na njegovoj istonoj strani (prema rijeci Bosni). Otprilike
prije 4.500 godina su udareni temelji prvom naselju i utvrenju na Doborskom
brijegu (brdo na kome se nalazi Dobor-kula, opaska autora). Iznad strmih
padina Doborskog brijega su graeni bedemi od nabijene i peene zemlje i
ojaani sa drvenim deblima; sa njih se osmatrala i kontrolisala itava dolina
rijeke Bosne i svako kretanje u njoj. Skromni arheoloki iskopi prilikom
gradnja puta u 1975-1978. godini su otkrili nalaze eneolitske keramike
itavom istonom stranom brijega. To namee zakljuak da je sva ta strana bila
naseljena u to doba. Fakat da je naselje bilo na visokoj padini brijega kao i
bedemi na samoj glavici brijega ukazuje da je glavni cilj gradnje na ovom
mjestu bilo samo utvrivanje. Zbog odbrane prilazu glavici sa oblinje visije u
pozadini (od strane ume Strane, o.a.) tada je vjerovatno iskopan i popreni rov
na junoj strani. Time je izvreno i fiziko razdvajanje brijega od visije sa
kojom je brijeg prirodno bio vezan. Ovo prvo utvrivanje Doborskog brijega
su izvrili stanovnici tkz. kostolake kulture (po nalazitu kod Kostolca u
Srbiji). To je bio Prvi horizont naseljavanja Doborskog brijega.
Oko 12. vijeka prije nove ere dolazi do pokretanja naroda u ovom
dijeluEvrope. Tom prilikom su doli i novi narodi u nae krajeve. I oni su
ostavili svoj peat na Doborskom brijegu. Tragovi njihove gradnje
25
predstavljaju Drugi horizont naseljavanja. On predstavlja jedno bogato i dobro
izgraeno utvrenje iz bronzanog perioda. Prilikom gradnje puta pored rijeke
Bosne, naeni su brojni ostaci peene zemlje i graevinskog uta. Taj materijal
je vodio porijeklo od bedema koji je iao kotom iznad izvoenih radova pored
rijeke. Takoe se moglo konstatovati da su ti bedemi vodili uz samu rijeku.
Sami bedemi uz tu istonu stranu, zajedno sa ve iskopanim poprenim rovom
na junoj strani su titili smo utvrenje i mogue naselje koje se nalazilo na
samoj glavici brijega. U isto vrijeme su postojala i druga utvrena naselja u
donjem toku rijeke Bosne i ovog dijela Posavine: Potoani, Dobra Voda,
Tolisa, Vranjak, Koprivna, Branica, ardak, Skugri i Krukovo Polje, ali je
utvrenje na Doborskom brijegu bilo centar i sredite tog podruja. Oko 9.
vijeka stare ere poinje upotreba eljeza. Prilikom zatitnih arheolokih
poslova na samom utvrenju, naeni su znatni ostaci troske koja ostaje poslije
taljenja eljezne rudae. Nije poznato odakle je doneena ova rudaa i ovdje
taljena.
Krajem 4. vijeka stare ere (prije 2.300 godina) plemena Kelta ili Gala se
pokreu iz zapadne Evrope prema Grkoj. U tom procesu osvajanja je i nae
podruje zauzeto. Njihovo prisustvo na Doborskom brijegu predstavlja Trei
horizont naseljavanja ovog stratekog mjesta. Kelti su smatrali da je teko
braniti prostor duine 240 m i vie, pa su se prema tome ograniili na sjeverni
dio i samu glavicu brijega. U tu svrhu su iskopali jo jedan popreni rov na
junom dijelu, 100 m udaljen od prvobitnog. Time su odbranu samog vrha
brijega primakli bedemima iz ranijeg bronzanog doba. Iskopanu zemlju iz tog
rova su nasuli na sjevernom najviem dijelu i time formirali jedno jako sredite
odbrane. Novi bedemi na tom prostoru kao i jedna nova fizionomija utvrenja
je ostala nepromijenjena u epohama koje su slijedile. Svi ostali radovi na
poboljavanju utvrivanja ovog mjesta kroz vijekove su ostali vezani za taj
sredinji i najvii dio itavog Doborskog brijega.
U toku zadnjeg vijeka stare ere (prije 2.100 godina) sa zapada prodiru stari
Rimljani dolinom rijeke Save. Pobjeujui postojea panonska i ilirska
plemena, Rimljani poinju uspostavljati temelje Rimske imperije i u naim
krajevima. To je bilo vrijeme velikog napretka, jer Rimljani donose sa sobom i
tekovine jedne razvijene civilizacije, koju su i sami primili od Grka i ostalih
naroda na Bliskom Istoku. Oni poinju da grade i prve gradove i sistem tvrdih
puteva kroz nae krajeve. Poinju se graditi graevine od kamena i opeke sa
krenim malterom kao vezivom, ulice poploane kamenom, vodovod u
naseljima, javna kupatila, itd. Do sada su naena tri vea naselja iz rimskog
doba u naem kraju. J edno od njih je lokalitet J oik koji se nalazi na lijevoj
strmoj obali rijeke Bosne izmeu J akea i Odaka. Kaemo na lijevoj strmoj
obali rijeke Bosne, jer je Bosna u to vrijeme, oko 2000. godina ranije, tekla
pored J akea prema Odaku i kroz J oik i sadanji Lug prelazila u sadanji tok
26
kod Garevca. Zatim je tekla kroz Garevac i ardak, te dalje koritom rjeice
Tolise ulijevala se u Savu ispod Oraja. Na tom lokalitetu koji je otkriven 1959.
godine su pronaeni tragovi rimskog naselja koje se prostiralo od same obale
prema zapadu u duini od 750 metara. Otkriveni su ostaci velike zidne i krovne
opeke, keramika, i slino. Opsena arheoloka istraivanja nisu nikada
uraena i zbog toga preciznije datume o postojanju ovog velikog rimskog
naselja u naoj neposrednoj blizini je teko dati. Na rimskoj mapi, Tabula
Peutingeriana poslije potanske stanice Marsonie, za koju se vjeruje da je bila
na poloaju dananjeg Slavonskog Broda, dolazi potanska stanica Ad Basante
(u prevodu u Bosni po nekima). Na alost, izostavljeno je rastojanje u
miljama. Poslije stanice Ad Basante dolazi stanica Saldis na daljini od 20 milja.
Pretpostavlja se da bi ta stanica mogla biti na Savi u dananjem Brkom.
Postoji realna mogunost da je drevna rimska potanska stanica Ad Basante
bila locirana upravo u rimskom naselju sadanjeg J oika.
Nalazak rimske keramike na Doborskom brijegu upuuje na zakljuak da su i
stari Rimljani nali korist u ovome tradicionalno upotrebljavanom mjestu za
odbranu i kontrolu okolnog podruja. Njihov boravak na Doborskom brijegu
predstavlja etvrti horizont naseljavanja.
27
28
J AKE DO POJ AVE BOSANSKE
SREDNJ OVJ EKOVNE DRAVE
U ranom srednjem vijeku 500-700. godine dolazi do velike seobe naroda iz
stepa istone Rusije u krajeve na Balkanskom poluostrvu. Novopridoli
Sloveni postepeno potiskuju domorodake Ilire u unutranjost nepristupanih
planina Balkana i koje vremenom asimiliraju. Mada se jo uvijek ne moe sa
stopostotnom sigurnou rei da su Sloveni okupirali Doborski brijeg jo u
toku njihovog ranog dolaska, ipak postoje dokazi koji upuuju na njihovo
prisustvo u 10. i 11. vijeku. Naime, fragmenti slovenske keramike su naeni na
istonoj strani brijega. Takoe je sasvim mogue da su Sloveni nali bedeme od
nabijene peene zemlje koji su ih podsjeali na gradita. Naime, gradita su
predstavljali osnovni oblik utvrenih mjesta Slovena toga doba. Oni su ih
proirili ili popravili i koristili za kontrolisanje puta kroz dolinu Bosne. Ovo
prisustvo Slovena na Doborskom brijegu predstavlja Peti horizont
naseljavanja ovog lokaliteta.
U nedostatku konkretnih dokaza, teko je rei kada se zaelo naselje J ake.
Zbog toga emo se morati osloniti na pretpostavke u ovo vrijeme. Poto ve
znamo da je selo J ake postojalo jo 1323. godine, kao i to da su Sloveni ve bili
na Doborskom brijegu u 10. i 11. vijeku, sasvim je realno oekivati da se J ake
koji znamo danas zaeo oko 1000. godine. Mogue je da se to desilo i par
stotina godina kasnije, kao i par stotina godina ranije. Skoro je sigurno da je
J ake bio naseljen u vrijeme uvenog Kulina-bana.
Otprilike polovinom 13. vijeka (oko 1250. godine) na Doborskom brijegu
dolazi do gradnje jednog novog tipa tvrave. Naime, na najviem dijelu platoa,
tj. na njegovom zapadnom dijelu (prema potoku Munjaa, o.a.) je izgraena
tvrava od kamena. Preko njenih temelja su braa Horvat izgradili svoju
tvravu oko 130 godina kasnije. Od te prvobitne kamene romantine
graevine, samo su temelji etverougaone kule, te zidovi prueni prema
zapadnom dijelu platoa, ostali nepokriveni gotikom tvravom Horvata. Na
krajnjem istonom dijelu, ova prvobitna kamena tvrava je imala
etverougaonu kulu sagraenu na humci od nasute zemlje. Ouvani temelji
8
pokazuju da je gradnja izvedena u suhozidu kamen, drvene grede i glina.
8
I. Bojanovski, Dobor u Usori (sjeverna Bosna), Nae starine 14-15, Sarajevo 1981. str. 19-21.
29
Ova kula nije bila tako visoka, ali je definitivno bila via od prvobitne nasute
humke. Logino je pretpostaviti da su zidovi vodili od ove istone kule prema
zapadnom dijelu gdje je bila locirana tvrava. Oni su predstavljali spoljani
odbrambeni zid tvrave. Sama tvrava je graena u vrijeme nepostojanja
vatrenog oruja. To predstavlja esti horizont gradnje i ovjekovog prisustva
na brijegu Dobor.
30
J AKE (1100-1918)
Balkansko poluostrvo nije vidjelo organizovane drave sve do dolaska starih
Rimljana i njihove imperije negdje oko poetka nove ere. Njihovim dolaskom
prvi gradovi su bili osnovani i prvi putevi graeni. Tadanji stanovnici Balkana
su veinom bili Iliri za koje nema dokaza da su imali svoju organizovanu
dravu. Negdje u 9-10. vijeku su poele nicati prve organizovane balkanske
dravice u unutranjosti, Srbija, Bugarska i Makedonija na istoku, Zeta
(Duklja) na jugoistoku i Hrvatska na zapadu. U isto vrijeme se poinju javljati i
prvi zaeci bosanskog kraljevstva. Neki tvrde da je Bosna i najstarija
9
junoslovenska ranofeudalna drava. Prvi poznati bosanski ban je bio Bori
koji je vladao 1154-1164. godine. Nedugo poslije njega dolazi na vlast uveni
ban Kulin. Otprilike u isto vrijeme dolazi do formiranja ugarsko-hrvatske
drave koja je od samog poetka imala teritorijalne pretenzije prema Bosni.
Slijede uestali vojni upadi sa ciljem iskorijenjivanja krivovjernih, tj.
10
pristalica stare bosanske crkve (ili Bogumila kako ih neki zovu ) koji su bili
zvanina religija Bosanaca i bosanskog dvora u to doba. Sredite bosanskog
kraljevstva je bilo u sarajevsko-visoko-zenikoj kotlini i najblii put do njega
je vodio dolinom rijeke Bosne. Taj put je, dakle, neizbjeno vodio pored J akea
i Doborgrada, koji su zasigurno bili svjedoci tih ugarskih upada u Bosnu. Kao
rezultat, razvoj samog mjesta je sigurno bio uslovljen tim ranim istorijskim
dogaajima koji su potresali Bosnu.
Na kraj (posavski) i J ake u njemu je pripadao Ugarskoj sve do vladavine bana
Kulina (druga polovina 12. stoljea), kojom prilikom po prvi put ulazi u sastav
bosanske drave. Naime, ban Kulin dobija ovaj dio Bosne (upa Usora i Soli)
na trajno upravljanje kao zaslugu za saveznitvo sa Ugarskom u borbi protiv
Bizantije. Zbog stalnih politikih i vojnih previranja u to doba, na kraj pada
ponovo pod ugarsku vlast, u ijem sastavu ostaje skoro etvrt vijeka (1237-
1319).
Sredinom 13. vijeka (oko 1240. godine) jurine horde Tatara iz Mongolije pod
vostvom velianstvenog voe Dingis-kana prodiru munjevito u Evropu i
9
M. Imamovi, Historija Bonjaka, str.27.
10
Noel Malcolm, BOSNIA, a short history, str. 31, 1996. (Mnogi istoriari odbacuju vezu Bogumila i pripadnika
bosanske crkve, kao to je to objanjeno u ovom djelu.)
31
osvajaju sve pred sobom. Dingisovi konjanici su se proetali bez mnogo
otpora kroz Ugarsku, nesumnjivo jednu od tadanjih najmonijih evropskih
drava. Uspjeli su da dou i do obala J adranskog mora. Kako su iznenada i
munjevito uli u Evropu, tako su se brzo i povukli na misteriozan poziv iz svoje
daleke prijestolnice. U naletu brze tatarske konjice su nastradali mnogi krajevi
juno od Save. J edan dio tatarskih eta se u povratku vratio kroz dolinu Bosne
pored J akea u pravcu Ugarske.
Ne postoji mnogo pisanih dokumenata o ranim danima J akea. Meutim,
postoji prilino mnogo pisanog materijala o Doboru, Dobor-kuli, Doborgradu
ili Gradini, kako se jo to srednjovjekovno utvrenje popularno zove u narodu.
Naime, Doborgrad je bio u kraljevskom domenu s obzirom da je igrao izrazito
vanu strategijsku ulogu u odbrani srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva.
Mnogi vani istorijski dogaaji su se odigrali u samom gradu ili neposrednoj
okolini. Neki od tih dogaaja su dokumentovani, to je i glavni razlog
istorijskoj popularnosti Doborgrada i relativnoj nevanosti J akea u istoriji.
Sve reeno, postavlja se logino pitanje: Zato se itavo mjesto ne zove po
Doboru? Doborgrad ima kudikamo bogatiju istoriju nego J ake i realno bi bilo
oekivati da se ranije razvio od ostalih okolnih mjesta koja bi se vremenom,
logino je oekivati, pripojila doborgradskoj upravi. Doborgrad je naime bio
vojno i administrativno sjedite itavog kraja u to doba. Takav razvoj naeg
mjesta bi se normalno trebao desiti, meutim, injenica je da se to nije desilo.
Zato ne? pravi razlozi se mogu nagaati, dok je istina, u stvari, mnogo
jednostavnija. Ve smo spomenuli da postoje mnogi dokumentovani izvori o
postojanju i ivotu Doborgrada. Meutim, postoji jedan dokument koji kazuje
da je J ake stariji od Doborgrada. Sasvim je mogue da Doborgrad nije ni
postojao u vrijeme kada je J ake ve bio naselje. Naime, bosanski ban i prvi
kralj srednjovjekovne Bosne, Stjepan II Kotromani je u svojoj povelji iz 1323.
godine darivao sela J ake na lijevoj i Modriu na desnoj obali rijeke Bosne
(koja pripadaju upi Nenavite) knezu Grguru Stjepaniu za vjernu slubu, s
11
pravom trajnog nasleivanja . Ovo je prvo zabiljeeno pominjanje imena i
mjesta J ake u istoriji.
11
Druga mjesta koja je kralj Stjepan I Kotromani darovao istom prilikom su bila nepoznato mjesto Volovi,
Hrastu i eava. (Neto kasnije, vlastelinska familija Hrvatinia je takoe neko vrijeme drala J ake i okolinu.);
Thalloczy, Studien, 13-14.
32
(Dalje se nalazi tvrava Dobor, ve stara, prilino tvrda, meutim naputena, tamo se nalazi
selo od 40 kua, u kojima Turci ive, selo je po tvravi dobilo ime. S druge strane rijeke Bosne
nalaze se dvije arije/pijace, zvane Modria i Tarevci u kojima se nalazi 160 kua, tu postoji
jedan prelaz preko rijeke Bosne, odakle vodi i ulica za Gradaac. Do Gradaca ima otprilike 2
sata dobrog puta.)
Mada se ne zna sa stopostotnom sigurnou, moe se pretpostaviti da se selo
Dobor poelo razvijati tek po dolasku Turaka u Bosnu. Zbog toga se vjerovatno
doborsko civilno naselje jedino spominje poslije dolaska Osmanlija.
Na drugoj strani, prvi pisani izvori o Doboru potiu iz perioda ratova sa
ugarskim kraljem Sigismundom krajem 14. i poetkom 15. stoljea. Meutim,
nijedan izvor ne govori o stanovnitvu, selu ili podgrau Doborgrada. Izgleda
da je utvrenje postojalo samostalno i uz koga se podgrae nije nikada razvilo.
Ne udi onda da je doborgradski dizdar Aga-Dede postao 1612. godine hatib
(imam) jakeke damije poslije zavretka svoje vojne slube. Nema izvora koji
spominje naselje Dobor sve do austrijskog vojnog izvjetaja nepoznatog
autora iz perioda 1718-1739. godine, koji spominje selo od 40-tak kua koje je
po tvravi dobilo ime.
33
12
I. Bojanovski, 1982, 25, napomena od 39-41
Doborgrad
Sam Doborgrad je smjeten na strmoj kosi neposredno pored rijeke Bosne na
njenoj lijevoj obali. Na tom mjestu, obronci planina Trebava na desnoj i Vujak
planine na lijevoj strani suavaju dolinu rijeke Bosne pravei klanac. Poto je
tu Bosna najdublja i najua, pored Doborgrada je uvijek bila skela na putu koji
je vodio dalje u unutranjost Bosne prema Srebreniku i Graanici. Strateki
smjeten, moe se rei da je Doborgrad kontrolisao ulaz u Bosnu. Zbog te
izrazite vojne vanosti, on je uvijek bio u kraljevskom domenu (u neposrednoj
kontroli bosanskog kralja). Kako je dolo do takve situacije?
Poslije smrti bizantskog cara Emaunela Komnena, kormilo zapadne crkve
preuzima najmoniji papa srednjeg vijeka, Inocent III. Pored toga to je on bio
vjerski poglavar, vjerovatno je bio i najjaa politika figura tog doba. J edna od
njegovih inicijativa je bila i gaenje heretikih pokreta u Evropi. Poto je
Bosna imala jednu od najjaih crkava to se nije klanjala volji Vatikana, papa
Inocent III je sponzorisao vojne upade u Bosnu s ciljem da mnogobrojne
pripadnike bosanske crkve preusmjeri s puta heretizma na put hrianstva ili
katolicizma. Takvo djelovanje Vatikana je imalo dalekosljedne posljedice po
mladu bosansku dravu i Posavinu u njoj. Papa Innocent III se oslonio na
Ugarsku, jednu od najjaih drava u tadanjoj Evropi. Davao je vjerski i
politiki legitimitet Ugarskoj za upade u Bosnu koji su uestali s poetka 13.
stoljea i nadalje. Takvi vojni pohodi su uglavnom bili usmjereni protiv
nevjernika, a nije smetalo da se usput osvoje i nove teritorije za ugarskog
kralja. Veina tih upada je ila najkraim putem u srce bosanskog kraljevstva,
dolinom rijeke Bosne pored Doborgrada. Zbog toga je i bio izravni interes
svakog bosanskog kralja da ima nadlenost nad kapijom Bosne
Doborgradu.
U darovnici koju je 17. februara 1401. godine izdao ugarski kralj Sigismund
nadbiskupu Kanjikom i njegovoj brai za vjernu slubu izmeu 1389. i 1397.
godine, se navodi da su njegovi tj. Sigismundovi neprijatelji (braa Horvat,
12
o.a.) u granicama njegove zemlje sagradili i opremili grad Dobor. . Sigismund
je doao na vlast 1387. godine, a porazio brau Horvat i spalio utvrenje 1394.
godine. Iz toga se zakljuuje da su ban Ivani i njegov brat zagrebaki
nadbiskup Pavao Horvat dobili Doborgrad od kralja Tvrtka I izmeu 1387. i
1394. godine. Tu su oni podigli nove utvrde sa prvenstvenom namjerom da se
od njih napravi uporite u borbi protiv Sigismunda. Prvo su braa Horvat
sagradili centralni dio grada, vjerovatno sa jednom kulom. Poslije dva
razaranja od strane Ugara, bosanski feudalci popravljaju ruevine u prvoj
34
polovini 15. vijeka dodajui jo jednu kulu, pravei tako itavo utvrenje
pogodno za odbranu od najstarije artiljerije. To je bio Sedmi i poslednji
horizont ovjekove gradnje i djelatnosti na Doborskom brijegu, iji materijalni
trag vidimo i do dana dananjeg. Poslednji gospodari Dobora Turci nisu
nita gradili. Na ovome crteu i kompjuterskoj animaciji, moe se vidjeti kako
je izgledalo utvrenje pred sam dolazak Turaka u Bosnu.
Prvi pisani izvori o Doboru su iz perioda ratova koje je vodio ugarski kralj
Sigismund protiv Bosne krajem 14. i poetkom 15. stoljea. Naime, u to
vrijeme, tokom osamdesetih godina 14. stoljea je izbilo nezadovoljstvo u
Hrvatskoj protiv centralistike politike ugarskog kralja Sigismunda. Na elu
nezadovoljnika su bili braa Pavao (zagrebaki nadbiskup) i ban Ivani
13
Horvat . Bosanski kralj Tvrtko I, koji je u to vrijeme bio na vrhuncu svoje
moi, je iskoristio neprilike i zauzeo cijelu Hrvatsku juno od Velebita zajedno
sa veinom primorskih gradova. Potom se Tvrtko I proglasio i kraljem
Hrvatske i Dalmacije 1389. U to vrijeme su braa Horvat, kao Tvrtkovi
13
Po drugom autoru (Aneli, 1982, 1489), na elu hrvatskog otpora je u stvari bio poznati vojvoda Hrvoje Vuki
Hrvatini u ijem je posjedu neko vrijeme bio oblinji J ake i Modria.
35
saveznici, preli u Bosnu. Kralj Tvrtko I Kotromani im je dozvolio da se
sklone u Dobor, koji su oni uurbano poeli dograivati. Tom prilikom je
izgraena manja kula i dvorite.














Srednjovjekovna bosanska drava
Poslije smrti Tvrtka I 1391. godine, braa Horvat nastavljaju borbu protiv
Sigismunda, iako je Tvrtkov nasljednik kralj Stjepan Dabia bio primoran da
se dogovori o bosanskoj kruni sa Sigismundom sporazumom u akovu 1393.
godine. U isto vrijeme su se kralj Dabia i braa Horvat dogovarali i pripremali
za napad na ugarske posjede u Slavoniji. Saznavi za te planove, kralj
Sigismund je provalio u Bosnu 23. juna 1394. godine. U taboru brae Horvat
pod Doborgradom se uurbano okupljala vojska iz raznih krajeva, kao to su
knez Berislav sa etom dalmatinskih konjanika, Dobroslav Divoevi iz
Bosne, Tvrdislav Tuica iz gornje Slavonije, te J aroslav Isovi i Miki Prodani,
sin biveg Ahacija bana. im je kralj Sigismund krenuo od akova sa svojom
vojskom prema Doboru, Ivani Horvat je odmah zatraio pomo od bosanskog
kralja. Vojska bana Ivania, utaborena kod Doborgrada, mogla je najvie
brojati oko 6.000 vojnika i nije se mogla oduprijeti znatno jaoj maarskoj
vojsci koja je brojala oko 30.000 vojnika. Kralj Dabia je bio utaboren sa
svojom vojskom od 10.000 vojnika na svega pet sati hoda od Dobora u
Trstivnici gdje se preselio sa svojom pratnjom iz dvora u Kraljevoj Sutjesci.
Ban Ivani je poslao kneza Berislava kralju Dabii da ga izvijesti o planovima i
snazi ugarske vojske. U iekivanju povratka svoga izaslanika, braa Horvat
su odluila da se odupru kralju Sigismundu ak i po cijenu da svi izginu.
Maarska prethodnica je ve bila pred vratima Doborgrada kada se Ivaniev
izaslanik vratio od kralja Dabie nosei loe vijesti da se Horvatovi moraju
uzdati samo u svoje snage i da im on nee pomoi. Nisu poznati razlozi ovakve
politike kralja Dabie prema svojim velmoama sa kojima je tako blisko
saraivao. U meuvremenu je Horvatova straa ugledala sa bedema
Doborgrada nepregledne kolone ugarske vojske kako se pribliavaju tvravi.
Mogue je da narod u naem kraju nije nikada do tada vidio toliku silu pred
svojim vratima. Ban Ivani je okupio svoju vojsku i saoptio im da kralj nee
doi u pomo. Neke vojskovoe bana Ivania su predlagale da se vojska zatvori
u zidine Doborgrada i tako bori protiv Ugara, ali je to ban odbio smatrajui da
bi to bilo pogubno po Bosance. Odlueno je na kraju da se sve ete povuku i
rasprsnu po cijeloj Bosni. Nijedna eta se nije povukla dolinom Bosne jer je to
36
bio najopasniji put. Ubrzo su nestali svi atori sa Doborskog polja gdje je
utaborena banova vojska ekala obraun sa Maarima. Braa Horvat, Ivaniev
sin Nikola, banica Vladislava sa pratnjom su bili poslednja grupa koja je
napustila Doborgrad. Uputili su se prema uvalama planine Vujak, odakle su
planirali da se prebace u Dalmaciju, i dalje u Napulj. I tek to su zadnji bjegunci
napustili grad Dobor, ugarska vojska je dola na elu sa ugarskim velikaima,
na elu sa Nikolom Gorjanskim koji je zapovijedao napadom na Doborgrad.
Saznavi da su se braa Horvat i njihova vojska povukli sa bojita, kralj
Sigismund je naredio da se poalju potjere i da se braa dovedu ivi ili mrtvi.
Mislei da bi bjegunci mogli otii u pravcu Srbije, jedna eta Maara je
preplivala rijeku Bosnu i krenula u tom pravcu. J edan dio vojske je krenuo
jugom dolinom rijeke Bosne prema taboru kralja Dabie, dok je trei krenuo
prema planini Vujak. Najvei dio ugarske vojske se utaborio na Doborskom
polju du rijeke Bosne, a u njenom sredinjem dijelu je bio kraljev ator u kome
se uveliko proslavljala laka pobjeda. Tu je Sigismund oekivao i kralja Dabiu
da mu doe i pokori se. Ugarski kralj nije morao dugo ekati Dabiinog
poklisara. Knez Mladen Stani je donio poruku kojom se kralj Dabia eli
pokoriti kao i garanciju za siguran povratak svojoj utaborenoj vojsci u Usori.
Dok su kralj Sigismund i kralj Dabia pregovarali u atoru o sudbini Bosne,
Sigismundova konjica se vratila iz Vujaka iz potjere vodei zarobljene brau
Horvat. Nedugo poslije se Sigismund vratio put akova vodei sa sobom
14
zarobljenog bana Ivania i njegovog brata Pavla . Naputajui Doborgrad,
kralj Sigismund je naredio da se spali i razori tvrava i ukloni svaki trag
buntovnikom gnijezdu. itava operacija je trajala 18. dana, od 23. juna do 11.
jula 1394. Tom prilikom kralj Sigismund ne samo da je pobijedio Bosance na
vojnom polju, i to gotovo bez borbe, nego ih je porazio i politiki, inom
15
sklapanja jako nepovoljnog sporazuma po bosansko kraljevstvo .
O sudbonosnim dogaajima koji su se odvijali pod bedemima Doborgrada
opirnije su pisali Franjo Raki, I. Kukuljevi, C. Truhelka, H. Kreevljakovi,
16
kao i mnogi drugi istoriari i autori . Umjetniku predstavu tih dogaaja iz
1394. godine je opisao hrvatski knjievnik August enoa u svome romanu
17
Kletva . enoa je ta vana zbivanja opisao na sljedei nain:
Ban Ivani sa bratomPavlomi svomsvojtomboravio ve due vremena u
Usori, gdje je pod tvrdimgradomDoboromudario tabor i poeo skupljati
vojsku, s kojomje imao provaliti preko Save u Slavoniju.
14
Zarobljenici su u Budimu bili nemilosrdno kanjeni. Bana Ivania su svezali konjima za repove i tako ga
raereili, a njegovo tijelo sasjekli i prikovali uz gradska vrata za opomenu svima drugima koji se usude podii
protiv kralja Sigismunda. I ostali zarobljenici su slino proli. Samo su nadbiskup Pavao Horvat kao crkvena
osoba, Ivaniev maloljetni sin Nikola i banica Vladislava bili poteeni. Nadbiskup Horvat je bio protjeran uz
zabranu povratka u Bosnu.
15
Iz ovog pohoda je i Sigismundova povelja pisana 15. jula 1394. in descensu nostro campestri sub castro Dobor
vocato (u vojnom kampu pod gradom zvanim Dobor).
16
H. Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, Nae starine I, Sarajevo, 1953, str. 22.
17
Tisak i naklada knjiare L. Hartmana (St. Kugli), citirani odlomci su iz navedenog djela str. 517-554 (enoin opis
vjeran je odraz istorijskih zbivanja).
37
Kralj Dabia pako, imje ban Ivani sa svojimi ostavio njegove dvore, preseli
se s kraljicomJ elenomi djecomsvojomna kraljevski dvor u Trstionici. Prvih
dana mjeseca srpnja iste godine stignu onamo dva ugarska velmoe, kao
poslanici kralja Sigismunda. J edan bijae boljar Petar Gyulahazi prije estok
protivnik, a sad vjeran pristaa kralja Sigismunda. Drugi bijae Ivan Morovi,
ban mavanski, stari na znanac. Kralj Dabia doekao poslanike u velikoj
dvorani svog dvora, okruen velmoami i dostojanstvenici kraljevstva. Uniav
Sigismundovi poslanici i pokloniv se kralju Dabii, upita mirno ovaj: to mi
poruuj e nj egovo vel i anstvo, gospodi n kral j Si gi smund?
Njegovo velianstvo, milou bojomvladajui kralj na Sigismund, poe ban
Ivan Morovi, razumjeo je sa alou, da se u kraljevinama Dalmaciji i
Hrvatskoj, koje su zemlje po akovakommiru opet potpale pod ezlo
ugarskog kralja, sprema pokret, komu je svrha otcijepiti te zemlje od Ugarske i
spojiti ih s Bosnom, a taj pokret da nalazi podporu kod tvoga velianstva.
To jest, ja ne odbijamone, koji hoe, da se opet vrate pod ezlo bosanskog
kralja, ree kralj Dabia.
Ali tvoje velianstvo, govorae dalje ban Ivan Morovi, radilo je ve due
vremena, da se podjare duhovi u Dalmaciji i Hrvatskoj proti zakonitomu kralju
Sigismundu i da se razmahne pokret u prilog tvojoj vlasti. Odmah poslije
akovakog mira boravili su sve do nedavna na tvomdvoru poznati urotnici
braa Horvati...
Bili su na svommjestu, jer su i dan danas velmoe kraljevstva bosanskoga,
primjeti kralj.
Ali oiti protivnici kralja Sigismunda, odvrati Petar Gyulahazi, za koga tvoje
velianstvo dri Bosnu.
J a ovdje u svoje ime vladam, ree s naglaskomkralj Dabia, pogledav ponosito
ugarskoga velikaa....
J o istoga dana odputovae poslanici kralja Sigismunda najveomhitnjomput
Budima. Kocke su pale!
ivo li je u taboru Ivania bana pod Doboromgradomi u samu Doboru! Velike
i male ete pridolaze dan na dan iz raznih krajeva i vrstaju se pod zastavu ban
Ivania, zastavu hrvatske lige...
Bijae jednoga dana oko polovine mjeseca kolovoza 1394. godine. U jutro
dobije glas ban Ivani, da je kralj Sigismund, koji je neko vrijeme utaboren
ekao kod akova, prebrodio Savu i da silnomvojskomstupa prema Doboru.
Ban Ivani poalje odmah Mikia Prodania s jednim odjelom lahkih
gornjoposavakih konjanika, da izvidi, to je istine u toj vijesti.
Sunce je ve poelo ve zapadati, kad se je Miki Prodani vratio u Dobor.
38
to je, dakle, upita ban I vani Mikia, izjaiv mu u susret.
Dumani su za naimpetami! Odgovori Miki. Njihove prednje strae, hitra
kumanska konjica, mogu svaki as pojaviti se ovdje. Malo je falilo, da imne
padosmo u ake.A kralj Sigismund, pitae dalje ban I vani.
Moe ve sutra stii pod Dobor.
Ban se Ivani zamisli. Vojska, koja se bjee dosele sakupila oko njegove
zastave, nije brojila vie od est tisua vojnika. Ali na potoku Usori, pet ura
hoda od Dobora, bijae utaboren kralj Dabia sa deset tisua vojske. U
Dalmaciji pomicao se ban Vuk Vuki s jakomvojskomprema sjeveru. Ali on
bijae suvie daleko, njegova pomo svakako bi prekasno dola.
Berislave, progovori sada ban Ivani knezu ostrovikomu. Dumani su pred
vrati i ne smijemo gubiti ni asa. Uzmi sa sobomjai odjel svojih konjanika i
pojuri odmah sada na Usoru do kralja Dabie, kai mu, to si sada uo i moli
ga, da odmah s vojskomkrene k Doboru. Inae, reci, da je sve propalo...
Bio ve svjetao dan, kad se Berislav vratio. urio se, to je igda mogao; konji
bili okupani u znoju i posuti pjenom. Ban Ivani, opaziv ga s daleka, izjaio mu
u skoku u susret sa biskupomPavlom. to veli kralj, upita naglo ban Ivani,
pristav s konjemuz Berislava. Ostaje, gdje jest, odgovori gorko Berislav.
Nee namdoi u pomo, preseneti se Ivani. Ne!... Kad mu javih, da je kralj
Sigismund prebrodio Savu, problijedio kao krpa...Radite, to znate, ree mi
posve hladno. J a samhrvatsku ligu dosta podupirao; gledajte, kako ete sada
izai na kraj sa Sigismundom. J a u i bez vas imati teka okapanja s njim....
J o istoga dana pred zapadomsunca stigao kralj Sigismund sa svomsvojom
vojskompod Dobor. Bijae u vojsci pjeaka i jo vie konjice, lahka i teka
oruja...
Vidivi kralj, da su ligai uzmakli pred njegovomsilom, ostavivi pusto
taborite i praznu tvravu, zapovijedi odmah, da lahka konjica poe u potjeru
za bjeguncima braomHorvatima...
Vojska Sigismunda utaborila se na irokompolju ispod Dobora, uzdu Bosne
rijeke...U Sigismundovu adoru vlada veliko, buno veselje. Sakupio oko sebe
sve velmoe svoje i dostojansvenike, da se s njimi u drutvu veseli nenadanome
uspjehu dananjega dana.....
ete rasputene Ivaniove vojske, koje su se vraale u svoj zaviaj dolinom
Bosne, doniee isti dan glas u tabor kralja Dabie na Usori, da je ban Ivani,
uvi da se kralj Sigismund primie Doboru s velikomsilom, odmah raspustio
vojsku i ostavio Ugrompraznu doborsku tvravu. Kralj Dabia klonu posve
duhomi uvie sada, da je to osudni njegov as. Odlui otkloniti od sebe jo
veu nevolju, ako bude ilo. Iste veeri sjeo na konja i praen mnogimi
velmoami kraljevstva pojuri put Dobora, pred kojimse dva sata hoda daleko
zaustavi. Otuda posla kao svoga poslanika kneza Mladena Stania s porukom
kralju Sigismundu, da eli poklonit mu se...
39
Nije tano poznato ta se deavalo sa opustoenim krajevima u upi Nenavite i
grada Dobora poslije bitke 1394. godine i smrti kralja Dabie 1395. godine.
Vjerovatno da su svi posjedi kratkotrajno bili vlasnitvo nekih usorskih
vojvoda, mada je vjerovatno da su oni ostali i dalje u domenu bosanskog kralja.
Spaljeni i razoreni grad je trebalo obnoviti. Tom prilikom je izgraena velika
kula kao i veliki unutranji i spoljni zidovi. U samom gradu je boravio i novi
bosanski kralj Stjepan Ostoja krajem 14. stoljea. ((Poslije smrti kralja Dabie,
na elo bosanske kraljevine dolazi njegova udovica J elena (1395-1398). Nju je
zbacilo bosansko plemstvo i na njeno mjesto dovelo novog kralja Stjepan
Ostoju.)) Poto je kralj Ostoja sklopio mir sa Sigismundom u novembru 1403.
godine i time priznao ugarsku vrhovnu vlast nad Bosnom, vei dio plemstva je
ustao protiv njega i takve politike. Zbacili su ga s vlasti i postavili 1404. godine
Tvrtka II za novog kralja. To je razbijesnilo kralja Sigismunda koji te godine na
Bosnu alje ponovo svoju vojsku. Ugarska vojska od est eta je provalila
dolinom Bosne i ostavila veliku pusto u naem kraju. Uspjela je ak prodrijeti
i do kraljevskog dvora u Bobovcu.
U septembru 1408. godine Sigismundova vojska je ponovo provalila dolinom
Bosne u centralne dijelove zemlje. Izmeu ostalog, u bitci pod Doborgradom u
jesen 1408. godine bosanska vojska je bila ponovo poraena, a grad Dobor
razoren i spaljen. Neki tvrde da je i sam kralj Tvrtko II Tvrtkovi bio zarobljen.
Ova tragina epizoda u istoriji samostalne Bosne je imala razmjere nacionalne
katastrofe. Naime, kralj Sigismund je u Doborgradu slavio vulpurgijsko slavlje
odrubljujui glave 179 bosanskih plemia, a tijela im je pobacao u rijeku
18
Bosnu s visokih zidina Doborgrada . Ovim pokoljom je Bosna izgubila veinu
svoga vostva u jednom danu. Samo je kralj Tvrtko II bio poteen. I mnogo
vee i jae zemlje od male Bosne bi osjetile takav gubitak svog najnaprednijeg
sloja stanovnitva.
Dragan Dujmui opisuje te strane dogaaje u svojoj poemi Pod Doborom:
18
E. Windeke; Denkwurdigkeit zur Geschichte des Zeitalters Kaiser Sigismunds, Berlin, 1893, 20.
40
Pod Doborom
Pod Doboromdrevnimgradom
Brza Bosna buno bui,
Dere zemlju raji goloj
Mora da je neto mui.
A nad Bosnomdrevni Dobor spava,
Pokriva ga korov, kalj i trava.
Spava Dobor, a iz kule
Odie se udna sjena,
Holo stupa, mora da je
Neka glava okrunjena.
Kroz mrak sjena razvalinomkroi
I po Bosni pase uplje oi.
Za oblakommjesec sinu.
Prepade se grozna sjena,
A nad Bosnombrzom, bunom
Krvava se die pjena.
Nasmija se glava okrunjena,
A u Bosni nesta tunog plijena.
Pod Doboromdrevnimgradom
Brza Bosna buno bui,
Nemirna je, masni plijen
Utrobu joj i sad mui.
A s Dobora gledaju grobari,
Kako tonu bosanski boljari.
Bui, bui Bosno brza,
Deri zemlju raji goloj,
Bogata je: bit e dosta
Sigmundovoj eti holoj!
Samo pazi, ne probudi grada,
Doborgrada bie, kau jada!
41
Dva dokumenta datirana 26. maja i 5. juna 1408. godine dokazuju
Sigismundovo prisustvo sub castro nostro Dobor. Poto je kralj Sigismund
imao kao saveznika na svojoj strani svrgnutog Ostoju i njemu naklonjene
plemie, Ostoja je ponovo proglaen za kralja Bosne, ali naravno poslije
priznavanja Sigismundove vrhovne vlasti. Sigismund je ostao u Bosni i
Doborgradu sve do novembra te godine. Bosanska Posavina je poslije ove
bitke potpala pod ugarsku vlast. Kralj Ostoja je kao vazal vladao u pravoj Bosni
19
i Humskoj zemlji . Poslije uspjenih ratova s Bosnom, kralj Sigismund je
organizovao ponovo banovine Soli i Usoru kao dio ugarskih pograninih
oblasti. Staru banovinu Bosnu na Savi s Doborgradom je Sigismund
vjerovatno spojio s donjom Slavonijom. Ni ta teritorijalna reorganizacija kao
ni mir izmeu Bosne i Ugarske nije trajao dugo. Nesloga i razjedinjenost
bosanskog plemstva su vodili zemlju u ponor. Dok su se oni meusobno borili,
ostale zemlje su se uurbano pripremale za odbranu od nadolazeih Osmanlija.
Dio bosanskog plemstva je ve bio stupio u kontakt s Turcima u nadi da bi se
doepali vlasti. Tako se svrgnuti kralj Tvrtko II udruio s njima i uz njihovu
pomo, 1415. godine odnosi pobjedu nad udruenim snagama Ostoje i
ugarskog kralja Sigismunda kod Doboja. Poslije ovoga poraza Sigismund se
konano povukao iz Bosne. Uz pomo Turaka, Tvrtko II ponovo preuzima
prijestol Bosne 1420. godine. Doborgrad je vjerovatno bio opet obnovljen tih
godina, jer je poslije poraza Sigismundove vojske 1415. godine ponovo dopao
pod vlast bosanske drave. Od ove godine se Bosna ujedinjuje i proturski
orjentira. Ugarski uticaj u Bosni se zamjenjuje turskim. Na kraj pada ponovo
pod neposrednu kontrolu bosanskih kraljeva, prvo Ostoje, zatim Stjepana
Ostojia, pa onda na due vrijeme Tvrtka II Tvrtkovia.
Kralj Stjepan Toma, koji je naslijedio Tvrtka II poslije smrti u 1443. godini,
boravi u Doboru 11. novembra 1449. godine gdje sklapa odbrambeni ugovor sa
mavanskim banom Ivanom od Koroa, posrednikom J anka Hunjadija, protiv
Osmanlija.
Doborgrad se ponovo pominje u srednjom vijeku tokom 1457. godine. Naime,
kralj Toma, ohrabren pobjedom J anka Sibinjanina nad Turcima ljeta 1456.
godine, odlui da prekine vazalski odnos prema sultanu i krene u boj protiv
njega pod zastavom i sponzorstvom pape Kalikxta III. U tu svrhu kralj Toma
pozove papskog legata iz Ugarske, kardinala Ivana Carvajala, da se dogovore
ta se valja raditi. Carvajalu se pridruio mletaki poslanik u Ugarskoj, Petar
Thomasije ...koji je s kardinalombio u tijesnoj svezi, a povrh toga bili su
20
borme signoriji na pameti i znameniti politiki i trgovaki interesi u Bosni.
Kralj Toma je primio obojicu talijanskih diplomata u svom gradu Doboru.
19
irkovi, 1964, str. 211.
20
Biskup Vilim Fraknoi, Kardinal Carvajal u Bosni 1457, Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini,
godina 1890, strana 9.
42
Premda se izvjetaj kardinala Carvajala
o toj posjeti ne moe locirati, ouvalo se
pismo Petra Thomasije. Pismo se uva u
arhivi milanskog dravnog arhiva, iji
manji dio glasi ovako ...Posjetio sam
reenog gospodina kralja... koji mi je
rekao... da Turi n smatra ovo
kraljevstvo (Bosnu, o.a.) glavnim
vratima kranstva, koji su, moe se rei,
njegovi stupovi, jer dva od njih su posred
ovog kraljevstva, od drugih dvaju jedan
je klju Ugarske, a drugi Dalmacije i
Primorja.:
Petnaesto stoljee obiljeavaju postepeni, a onda i redovni i uestali upadi
Osmanlija u Bosnu, koji otkidaju komad po komad Bosne. Osmanlije
definitivno koriste samounitavajuu neslogu bosanskih plemia koji se
neprestano bore izmeu sebe za prevlast. Bosansko kraljevstvo konano pada
1463. godine kada Turci dostiu Stjepana Tomaevia u gradu Kljuu,
poslednjeg kralja srednjovjekovne samostalne Bosne. Tu ga zarobljavaju i
pogubljuju u J ajcu par dana poslije. Od 1463. do 1536. godine, sudei po
izvjetajima iz 1499, 1528. i 1536. godine, Doborgrad je pod vlau ugarsko-
hrvatskih velikaa, od kojih su u njemu najdue vladali najmoniji slavonski
plemii toga vremena Berislavii. Oni se prvi put spominju 1470. godine i u
21
svojoj tituli nose naziv comes perpetuus de Dobor . Da bi neko imao titulu u to
doba, ta osoba je morala imati vaan poloaj i taj kraj je morao igrati vanu
strateku ulogu. To ujedno dokazuje i vanost Doborgrada.
Protivno miljenju mnogih, Bosna nije u potpunosti potpala pod otomansku
vlast poslije pada 1463. godine. To je ekalo jo 73 godine. Grad Dobor se
odrao i poslije pada J ajca 1528. godine i uvene velike bitke na Mohau 1526.
godine. Poto je Doborgrad bio u okviru Srebrenike banovine, dijelio je
sudbinu ostalih utvrenja, a to se uglavnom odnosi na nedostatak sredstava za
22
odbranu . U tom smislu, despot Stefan Berislavi 1528. godine moli ugarsko
palatinsko vijee da preuzme grad Dobor i neka druga utvrenja od njega zbog
nedostatka svega potrebnog za obskrbu (ljudi, opreme, hrane, itd.). Konano,
Doborgrad i ostala utvrenja Berislavia padaju pod vlast Osmanlija 1536.
godine. Sam despot Berislavi gine u sukobu sa poznatim Husrev-begom.
Srpski despot u Ugarskoj, P. Baki, javlja 27. avgusta 1536. godine u Be da je
Husrev-beg zauzeo Doborgrad. Tim inom su Osmanlije stale na prag
centralne Evrope. Nije ni udo da je takva vijest primljena sa alou u
vodeim evropskim gradovima toga vremena.
21
Bojanovski 1972. 247-8; isti 1981, 27, nap. 51 i 52, i str. 32
22
Bojanovski, 1981, 28: Truhelka, 1904, 75.
Pismo Petra Thomasije iz 1457. godine
43
Husrev-beg, osniva i graditelj uvene Husrev-begove damije, medrese i
drugih javnih objekata u Sarajevu, je smjestio 40 vojnika-uvara iz apca kao
trajnu posadu u utvrenju pod komandom prvog dizdara Doborgrada
Muhjudina. Sm Husrev-beg je u prvoj polovini 1537. godine uvakufio 150
konica pela u Doboru. Doborgrad je postao sjedite nahije koja je ula u
23
sastav bosanskog sandaka i brodskog kadiluka . Turci su dobro opremili grad
i drali ga dugo vremena operativnim. Biskup Marijan Maravi u svom
izvjetaju od 15. marta 1655. godine u samostanu sv. Bogorodice u Olovu pie:
Kateli to jo postoje: Dubrovnik, Kulat, Teoak, Srebrenik, DOBOR,
Vranduk, Kotor, Klju i J ezero. Ostali kateli i stari gradovi, kojih je bilo u
velikombroju u ovomkraljevstvu, razoreni su, kada je bosansko kraljevstvo
24
bilo zauzeto po Osmanlijama. to biskup Maravi kazuje ovdje je to da je
Doborgrad bio u dobrom stanju u to doba.
U popisu bosanskih spahija iz 1711. godine Doborgrad je bio sjedite
istoimene nahije. Prema podacima ovog dokumenta (prvobitno u vlasnitvu
Travnianina Nazimbega Teskeredia iji preci su bili teskeredije bosanske
timar-tefterhane u Travniku), provincija (ejalet) Bosna se u tom vremenu
dijelila na live Bosnu, Hercegovinu, Klis i Zvornik. Live (sandaci) se po ovom
spisu dalje dijele na nahije ili upe kako su se zvale u srednjem vijeku. Sm
dokument bosanskih spahija pokazuje mnoge proturjenosti. Dok na jednom
mjestu kazuje da je Doborgrad sjedite nahije, na drugom mjestu kae da je on
dio vee administrativne jedinice, u ovom sluaju dio velike Brodske nahije.
Bilo kako bilo, Doborgrad je definitivno imao ulogu neke administrativne
25
oblasti, nazovimo je upom. Prema ovom dokumentu, u nahiji Brodu su upe
Visoko, Bobovac, ..., Teanj, Maglaj, Dobor,...i Kamengrad. U nahijama i
upama su najmanje teritorijalne jedinice zvane timari koji se po veliini
njihovih prihoda dijele na velike i male. Veliki se zovu zijameti a mali timari.
Dokument popisa bosanskih spahija iz 1711. godine
23
abanovi, 1982, 150.
24
Milobar, 1904, 254.
25
Kao to ju je nazvao i V. kari u analizi ovoga dokumenta u Glasniku Zemaljskog Muzeja iz 1930.
44
Doborgrad nije bio sjedite upe u srednjem vijeku, nego samo grad. Spominje
26
se od 1401. godine. ini se da je grad postao upa jedino u tursko doba i da se
jedno vrijeme prostirao i po donjoj Ukrini, dok ga tu nije Derventa zamijenila.
upa Nenavite spominje se u srednjem vijeku, i to u prvoj polovini 14. vijeka
sa selima J ake i Modria u njoj, koje rastavlja rijeka Bosna.
Po podacima iz dokumenta familije Teskeredia, upa Nenavite se nalazi na
istonoj strani rijeke Bosne, pripadajui nahiji Bogurdlenu i livi Zvorniku.
Meutim, J ake se nalazi jedino 1.5 km daleko od grada Dobora, koji kao to
znamo, pripada nahiji Brodskoj. To znai da je stara upa Nenavite
promijenila granice u tursko doba. Njen zapadni dio sa J akeom i
Doborgradom je bio pripojen nahiji Brodu. Po popisu spahija iz 1711. godine,
u Doborgradu je postojao neki Hajder, iji spahiluk (zijamet) je bio pozamaan.
Hajderov spahiluk je davao prihod od 24.200 aki po godini, i tako bio najvei
27
u nahiji Brod. Mogue je da je ovo bio i najvei spahiluk u ovoj nahiji po
teritoriji, pa otud i veliki prihod. Ili, moda je ovaj dio Bosne bio jedan od
privredno razvijenijih regiona tog doba. Dokument takoe navodi da je neki
Sadik-au imao manji spahiluk (timar) u mjestu J agiii u upi Nenavite sa
4.500 aki prihoda. V. kari nagaa ne bi li ovo mjesto moglo biti selo J ake
na lijevoj strani Bosne. Ako je to istina, onda bi se upa Nenavite morala
proiriti i na taj kraj.
Carski popisiva iz 1570. godine je ostavio nekoliko podataka o nahiji Dobor.
Na njenoj teritoriji je postojao i jedan opasan prolaz (derbend) gdje su hajduci
napadali putnike i prolaznike i pljakali im imovinu. Tadanji dizdar tvrave
Dobor zvani Ali-aga, koji je istovremeno bio i vojni i graanski zapovjednik u
nahiji Dobor, je takoe imao svoje posjede u oblinjem selu J akeu. On se bori
za priznavanje sela Gornja Ukrina kao kasabe. U tu svrhu gradi damiju u istoj
28
kasabi koja se sada zove Derbent, a vremenom mijenja ime u Derventa. Iz
istog izvora se saznaje da je nahija Dobor obuhvatala prostor gdje su se nalazili
Dobor, J ake, Crkvina, Kotorsko, Velika, Duboac, Gornja i Donja Ukrina.
Po dolasku Turaka u nae krajeve, itava teritorija izmeu Modrie, Gradaca i
Bos. amca je imala svega 49 kua poreskih obveznika, sa 10 mudereda
(neoenjenih mladia). Moe se skoro sa sigurnou pretpostaviti da nije bila
mnogo bolja situacija ni na lijevoj strani Bosne oko J akea i dalje. Veina
naroda se iselila na sjever preko rijeke Save zbog najezde Osmanlija, mada je
bilo i drugih razloga (epidemije bolesti i slino). Osmanlije su veinom
ostavljale zateeno stanovnitvo na novoosvojenim teritorijama. Ako bi neka
26
C. J ireek, Die Handelsstrassen und Bergwerke in Bosnien und Serbien wahrend des Mittelalters.
27
V. kari u analizi ovoga dokumenta u Glasniku Zemaljskog Muzeja iz 1930, 18.
28
A. Handi, Postanak i razvitak Dervente u XVI stoljeu, Prilozi Instituta za istoriju 10/2, Sarajevo 1974, 111-133.
45
podruja ostajala pusta nakon osvajanja (kao to je sluaj sa upom Nenavite),
onda su vlasti nastojale da povrate odbjeglo stanovnitvo ili da kolonizacijom
dovedu novo.Ako bi vlasti doseljavale novo stanovnitvo, onda bi ono bilo
uglavnom slavenskog porijekla. Nekada bi se koloniziralo iz stratekih
razloga, kao na primjer, kolonizirani Vlasi (iz istone Srbije) kao nomadi
stoari su bili pogodni za granine krajeve zbog svoje pokretljivosti.
J ake se brzo poeo razvijati poslije dolaska Turaka. Primjer toga je da se u
J akeu gradi prva damija nedugo poslije osvajanja Doborgrada 1536. godine,
a zatim i druga, vea damija negdje 1615-20. godine. Taj razvoj je bio
uslovljen stabilnijim sistemom gdje se stanovnitvo ustabililo i migracije
prorijedile ili potpuno nestale. Na kraj nije vidio ratova od 1536. godine pa sve
do upada princa Eugena Savojskog 1697. godine. To nije da se kae da J akeani
nisu uestvovali u ratovima u nekim drugim zemljama. Naime, svi begovi su
bili duni da daju barjake, tj. naoruane i opremljene ete koje su ile da
ratuju u daleke zemlje za raun sultana. Gotovo je sigurno da su i jakeki
begovi vodili J akeane u te turske ratove. U veini sluajeva su podanici
muslimanske vjere uestvovali u takvim ratovima. Odsustvo najsposobnijeg
stanovnitva su esto iskoritavali lokalni hajduci, napadajui posjede begova.
Hajduija je bila dobro razvijena u naim krajevima i skoro nikada nije
prestajala. Primjere hajdukih napada navodi i Aga-dede u svome djelu kada
opisuje napad hajduka na dvore Ahmed-bega, sina uvenog defter-emina
Kasim-efendije, dok je isti bio odsutan u nekim turskim ratovima daleko od
Modrie.
Neposredno pred dolazak Turaka, u ovom kraju je veinom ivjelo katoliko
stanovnitvo. Njihov broj i zajednitvo su bili vezani za postojanje nekoliko
franjevakih samostana, izmeu ostalog i samostan Sv. Ilije u Modrii koji se
odrao sve do Bekog rata (1683-1699). Razvoj Modrie kao orijentalno-
muslimanske kasabe, doseljavanja Vlaha, kao i proces islamizacije domaih
katolika su doveli do slabljenja katolianstva u naem kraju. Modriki kraj
ostaje skoro u potpunosti bez svog katolikog stanovnitva kada se 1686.
godine poslednjih 6.500 katolika iseljava u Slavoniju pod austrijsku vlast.
Ovaj gubitak stanovnitva je donekle bio nadoknaen dolaskom
muslimanskog stanovnitva iz Ugarske i Slavonije koje je bjealo ispred
nadiruih austrijskih snaga. Mnoge sadanje muslimanske loze na naem
podruju, kao na primjer Mujakovii i neke druge familije u J akeu, imaju svoj
izvor u tom valu naseljavanja.
Zanimljivo je istai da su u naem kraju pored katolikog i pravoslavnog
stanovnitva boravile i zadnje pristalice bosanske crkve koji su veinom bili
protjerani iz Usore krstakim ratovima iz 14. i 15. vijeka.
46
Dolaskom Turaka poinje proces islamizacije lokalnog stanovnitva. Taj
proces u principu nije bio nasilnim putem, ali je zasigurno bio ekonomski
obojen. Intenzivniji prelazak katolikog stanovnitva na islam je poeo padom
Ugarske kada je meu hrianskim stanovnitvom zavladalo kolebanje i strah,
jer je bitkom na Mohau 1526. godine bila uguena svaka nada za povratak bilo
kakve hrianske vlasti. Poto su muslimani bili osloboeni nekih nameta koje
su plaali hriani, to je bio dobar podsticajni faktor prelaska na islam. Time se
ujedno i poboljavao drutveni i pravni poloaj pojedinca u dravi koja je
ideloki bila zasnovana na islamskoj religiji.
Kao i veina bosanskih mjesta u doba dolaska Osmanlija, i naa oblast je
ivjela od poljoprivrede. Na ovom podruju su dobro uspijevali penica, ra,
jeam, zob i heljda. Osmanlije su u sjeveroistonoj Bosni, pa i u naem kraju
zatekli dobro razvijeno vinogradarstvo. Hrianski seljaci su plaali porez na
vinograde u vinu, dok je muslimansko stanovnitvo plaalo porez gotovinom
po dunumu (to je zato to oni nisu pravili vino). Druge vane djelatnosti od
kojih je narod ivio su bile pelarstvo, voarstvo, stoarstvo i peradarstvo.
U bitci kod Sente (septembar 1697) austrijska vojska pod vostvom princa
Eugena Savojskog pobjeuje tursku vojsku i od tog momenta Otomanska
imperija je bila u defanzivi sve do svog raspada. Eugen Savojski iskoritava
pometnju na turskoj teritoriji i munjevito prodire u srce Bosne osvajajui grad
za gradom. Dolazi i do Sarajeva koga pali. U svom povlaenju preko Save
odvodi jo 40.000 hrianskog stanovnitva i J evreja. On takoe pokuava da
osvoji i grad Teanj u kome se sklanja 1.600 Teanjaca ali bez uspjeha. Za
odmazdu ili da zastrai stanovnitvo opkoljenog Tenja, on strijelja 12
zarobljenih aga iz grada Dobor. Mogue je da je jedna njegova eta napala
Doborgrad i zarobila te age tamo ili ih je zarobila negdje drugo u Bosni. U
Tenju se danas, u mahali Tabaci na brdu zvanom Modrika nalazi nian koji je
1924. godine podigao Ibrahim Haki Galijaevi u spomen ubijenih aga sa
Dobora. Na njemu pie: Ovdi poiva za uvik dvanaest aga iz grada Dobora na
rijeci Bosni koji su bili osueni na smrt po Turcima za vremena prve provale
princa Evgenija u Bosnu godine Arebi 1110, frenci (po n. eri) 1697. J adigar-
uspomena od IbrahimHaki Galijaevia, ovaj spomen useen 25. abana
29
1924.g.
Poslije gubitka prekosavskih teritorija, posavski kraj u Bosni ponovo postaje
granina teritorija. Bosanski paaluk postaje najzapadnija carska pokrajina. U
smislu odbrane paaluka od austrijskih napada, Osmanlije poinju da ulau u
odbrambeni sistem u Bosni. Stara utvrenja se obnavljaju i snabdijevaju
novom posadom, veinom iz redova novih doseljenika sa sjevera. Doborgrad
kao granina postaja ponovo dobiva na znaaju.
29
Kulturno-istorijsko naslijee Tenja, Zavod za zatitu spomenika kulture BiH, Sarajevo 1973, 26.
47
Godine 1716-1718. je izbio ponovo rat izmeu Turske i Austrije. Poto je
derventsko utvrenje bilo obnovljeno u toku priprema za rat, pretpostavlja se
da je i Doborgrad tom prilikom bio neto obnovljen. Pred kraj 1716. godine je
austrijski pukovnik Petra preuzeo pohod na Bosnu. Tom prilikom je 21.
novembra 1716. godine neoekivano zauzeo grad Dobor bez borbe, a isti dan je
spalio i oblinje Kotorsko. Naime, beg koji je zapovijedao gradom i posadom
od 200 ljudi je u stvari predao grad bojei se jaine neprijatelja, a njemu i
njegovoj posadi je bilo dozvoljeno da se povuku u Graanicu. Austrijanci su
zarobili i znatan ratni plijen ((3 topa, dosta municije (300 kugli i 16 centerena
baruta) i znatnu koliinu ita (10.000 metara)). Tom prilikom (prema vojnom
izvjetaju), Austrijanci su razorili grad, kao i oblinji Mirolam Chodschak
30
(Odak). Iako je Poarevakim mirom Doborgrad ostao pod turskom vlau,
grad je ostao naputen poslije tog rata, a njegovu ulogu kao vojno i
administrativno sredite je preuzela Derventa. Sm grad Dobor nije bio
obnavljan. Naputen od posade i stanovnika, poeo je propadati i pretvarati se
u ruevine koje i dan danas vidimo.
U jo jednom vojnom izvjetaju iz 1737. godine Doborgrad je opisan kao
31
naputena utvrda u ijoj blizini je locirano muslimansko selo od 40 kua , dok
drugi austrijski izvjetaj iz 1785. godine kae da je Dobor star, prilino vrst i
32
naputen grad . Prema istom izvjetaju, selo Penik ima oko 20 hrianskih
kua, a selo Dobor svega 7-8 turskih porodica. Meutim, po izvjetaju
bosanskog biskupa Marijana Bogdanovia iz 1768. godine, selo Penik je
imalo 146 kua sa 1.135 stanovnika. Ni u jednom od ova dva izvjetaja se ne
pominje mjesto J ake, mada bi se oekivalo da je ono bilo vee i od Penika i od
Dobora. Sasvim je mogue da je biskup ukljuio i J ake u svoj broj od 146
kua, jer je skoro nevjerovatno da je broj kua u selu Penik pao sa 146 na 20
kua u samo 17 godina!
Krajem 18. i poetkom 19. stoljea raste interes Napoleonove Francuske za
junoslovenske zemlje. To potvruje i posjeta Napoleonovog generala grofa
arl-Nikola d'Antoar de Vrenkur-a Bosni i naem kraju . U svom izvjetaju od
14. juna 1806. godine grof spominje naputenu tvravu Dobor, pod ijim
zidinama se nalazila gostionica za putnike na irokom drumu. U podnoju
33
bedema se nalazio i amac (mogue skela, o.a.) za prelazak na drugu obalu .
To je bilo i zadnje pominjanje Doborgrada u istoriji kao utvrenja od znaaja.
30
Bojanovski, 1981, 28, nap. 59.
31
Bodenstein, 1908, 98. (Muslimansko selo koje se spominje u ovom izvjetaju je u stvari selo Dobor. To je ujedno i
prvo pominjanje u istoriji Dobora kao naselja.)
32
H. Kreevljakovi i H. Kapidi, Vojno-geografski opis Bosne pred Dubiki rat od 1785. godine, Sarajevo 1957,
5-10, 57, 67.
33
V. J elavi, Franceska izvjea o Bosni, GZM XVIII, Sarajevo 1906, 307, 314.
48
Pjesnik Aga-dede iz Doborgrada
Ne postoji mnogo pisane rijei iz srednjeg vijeka, a jo manje osoba koje su se
bavile iskljuivo pisanjem kao zanimanjem. Takva situacija je razumljiva s
obzirom da se veina stanovnitva suoavala sa ogranienim resursima toga
doba. U takvim okolnostima je iznenaujue i velika srea da je na kraj imao
Aga-dedu koji je ostavio pozamane pisane radove iza sebe. Iako je Aga-dede
po svojim pjesnikim kvalitetima ispod svojih suvremenika, ono to izdvaja
njega od ostalih srednjovjekovnih pisaca je to to je on naao za shodno da pie
o svome kraju. Zahvaljujui njegovom pisanju mi saznajemo dosta toga o
Doborgradu, J akeu, Odaku i Modrii, kao i ivotu njihovih stanovnika s
poetka 17. stoljea.
Pored ostavljanja znatnog broja podataka o ovom kraju, Aga-dede je napisao i
pjesmu o sultanu Osmanu II (prvi put objavljena 1938. godine, tano na 300-
godinjicu smrti znamenitog dubrovakog pjesnika Gundulia koji je napisao
mnogo poznatiju pjesmu takoe o pogibiji sultana Osmana). Aga-dede pjesma
obiluje s toliko istinitih detalja o dogaajima koji su prethodili smrti samog
sultana, tako da se neki pitaju koji su bili njegovi povjerljivi izvori za pisanje
ove autentine pjesme. Aga-dede je definitivno govorio turski jezik i
vjerovatno perzijski, jer je prepisao i donekle dopunio iranski spjev
Damasbnama (koji pjeva o perzijskoj legendarnoj linosti Damasbn-u).
Postavlja se pitanje ko je u stvari Aga-dede? Sve to znamo o njemu saznajemo
iz njegovog spjeva. ak i tamo on daje oskudne podatke o sebi; ne znamo ni
njegovo pravo ime. Njegov djed Muhjudin, sin Ilijasov ivio je u pograninoj
tvravi Bugurdelenu (sadanji abac; osvojen 1521. godine od strane Turaka).
Odatle je detairan zajedno sa 40 vojnika u Doborgrad 1536. godine kada je
uveni Gazi Husrev-beg osvojio ovo jedno od zadnjih uporita i ostataka
srednjovjekovne bosanske drave. Tada je ocu Aga-dede, J usuf-begu, bilo
sedam godina. Dok su se svi vojnici jedan po jedan vratili u Bugurdelen,
Muhjudin je ostao u Doborgradu do svoje smrti (1587). Tu se bavio
pelarstvom izmeu ostalog (Kreevljakovi smatra da bi Muhjudin mogao
biti i lini pelar Gazi Husrev-bega poto je ovaj u Doborgradu zavakufio 150
konica pela u prvoj polovini 1537. godine). Njegov sin a otac Aga-dede,
J usuf-aga, je ivio 80 godina; 23 godine je bio dizdar doborske tvrave; umro
je 1609. godine.
Za samog sebe Aga-dede kae da je roen u gradu Doboru i da je tu odrastao.
Obrazovao se koliko su to ondanje prilike dozvoljavale, a pisanju i itanju ga
je otac nauio. I on je kao i djed i otac postao dizdar doborske tvrave. Na tu
49
odgovornu poziciju je doao po preporuci svoga prijatelja defter-emina Kasim
efendije, rodom iz Modrie. Meutim, na toj dunosti je ostao samo godinu i po
dana; agaluk je prodao i pare zavakufio. Postao je hoda i poduavao djecu.
Imenovan je za hatiba i imama jakeke damije, vjerovatno 1611-2. godine
gdje je ostao na toj dunosti sljedeih 7 godina uz plau od jedne ake dnevno.
Tadanja damija u J akeu je bila u jadnom stanju, sagraena od pletenog prua
i oblijepljena zemljom. Uz to je bila i pretijesna za sav demat, tako da su
mnogi klanjali vani, a zimi uz Bajram ponekad i na snijegu. Imam Aga-dede je
pokazao veliku privrenost i u ovoj dunosti pa je odmah pristupio akciji
izgradnje nove damije. Svuda je traio pomoi i na kraju mu je njegov prijatelj
bosanski defterdar Modrianin Osman-efendija dodijelio sav potreban novac
za izgradnju nove velike damije. Po zavretku gradnje je Osman-efendija
odredio i obezbijedio plae za imama, muezina, muarrifa, kajjima i vaiza, a
takoe je zaposlio i Aga-dedinog sina kao pomonika. Ova damija bi mogla
biti graena negdje izmeu 1615. i 1619. godine. Vjerovatno je bila graena od
cigle erpia. I poslije sve muke koju je Aga-dede vidio dok je vodio izgradnju
te damije, on spominje u svojoj pjesmi kako je neki smutljivac pronio lo
glas o njemu u njegovom dematu. Zbog toga, Aga-dede je morao da ostavi
slubu imama u J akeu i pree u slubu jedne od modrikih damija.
Aga-dede spominje i Odak u svojoj pjesmi i to je vjerovatno prvi pisani
dokument o toj posavskoj varoi u istoriji. Mada Aga-dede ne spominje izriito
Odak kao naselje, vie je nego oigledno da je odak ili dvor Miralem
Ibrahim-bega Fetihlije zaetak sadanjeg grada Odak. Kako sm Aga-dede
kae, esto je etnjom svraao do Fetihlijinog odaka kojemu nema u Bosni
ravnog. Tu je po Aga-dedi svega bilo, gdje kod bi se nalazilo kakvo voe,
dolazilo bi u odak i uivalo se (jelo se), jaka kahva, puni findani, povlaili bi
se po srijedi a due bi ih pile. (Ovo je vjerovatno jedno od prvih pominjanja u
istoriji da se ovaj egzotini, Bosancima tako drag napitak, konzumirao u
Bosni.)
Izgleda da je Aga-dede bio prilino klasno ogranien; za njega je bilo normalno
da se treba poast odavati prema staleu, to e rei prema begovima,
defterdarima, defter eminima, zaimima, itd. Za sebe kae da je skromni dervi i
vrlo otro osuuje sve nasilnike i pokvarenjake, pa makar to bio i sam sultan. U
svojoj pjesmi velia naveliko defterdara Osman-efendiju i defter-emina
Kasim-efendiju iz oblinje Modrie, kao i svog prijatelja bega Fetihliju. U
njihovim dvorima je dugo uivao njihovo gostoprimstvo, gdje su se po obiaju
vodile intelektualne rasprave o tekovinama islamske civilizacije.
Od Aga-dede takoe saznajemo da je hajduija bila razvijena u tim krajevima u
to vrijeme. U jednom hajdukom napadu su vjerovatno izginula sva tri sina
50
uvenog bega Miralema Fetihlije. Takoe su hajduci poharali i dvore Ahmed-
bega, sina defter-emina Kasim-efendije kojom je prilikom izgorjelo i 80
kamada knjiga, velika teta po Aga-dedi.
Aga-dede je i autor jedne Osmanide, u kojoj je kao i Gunduli opjevao vojnu
ekspediciju sultana Osmana II, kojemu je izgovor bio jedan upad Kozaka u
Tursku 1621. godine. U istoj pjesmi je opisao i dogaaje vezane za pogibiju
Osmana II, kao i naknadnu pobunu janiara u Stambolu. Interesantno je kako
su istovjetni dogaaji inspirisali jednog bosanskog Muslimana i jednog
Dubrovanina, pjesnika Gundulia da napiu pjesme. Bez obzira to su
pjesnike kvalitete Gundulia mnogo vee od Aga-dedinih, ipak se namee
potreba za usporedbu ova dva djela. Gdje je Gunduli normalno sklon
hrianstvu i slovenskom patriotizmu, Aga-dede je vidio u Otomanskoj
Imperiji jednu nad-nacionalnu tvorevinu ideoloki zasnovanu na islamskim
principima. Dalje, dok je Gunduli naginjao prema sultanu, Aga-dede je
oigledno bio na strani pobunjenih janiara. Takav njegov stav vjerovatno
potie i od samih njegovih korijena gdje su svi njegovi preci takoe bili janiari
slovenskog porijekla.
Znaaj sveukopnog rada Aga-dede je prije svega u tome to je on skoro jedini
od tadanjih rijetkih pisaca naao shodno da pie o svom zaviaju i zbivanjima.
On nam otvara vrata u jednu epohu (kasni srednji vijek) o kojoj smo veinom
znali u generalnom smislu, gdje manji isto tako vani detalji o ivotu obino
izostanu. U tom smislu je njegov znaaj i doprinos generalnoj misli. Rukopis
Aga-dede je bio u vlasnitvu Ibrahima Ljubunia zvanog Hoda-beg, rodom
iz Livna. Njih je Osman A. Sokolovi pronaao 1938. godine. Taj nalaz i spjev
o Osmanovoj pogibiji je Muhamed Hadijahi hitro objavio u Obzoru od 12.
12. 1938. godine; tano na vrijeme povodom obiljeavanja 300-godinjice
smrti Gundulia.
(Prevod tekstova Aga-dede je u prilogu ove knjige.)
51
Arheoloka iskopavanja u Doborgradu
Odlukom Komisije za ouvanje nacionalnih spomenika BiH, Stari grad Dobor
je proglaen nacionalnim spomenikom sredinom marta 2005. godine. Mada
takav status automatski znai i poseban tretman, injenica je da teka
ekonomska i politika situacija u BiH onemoguava praktine i konkretne
korake da bi se ovaj jedan od najznaajnijih simbola srednjovjekovne
bosanske samostalnosti zatitio i ouvao za budue generacije. Tim vie to je
samo utvrenje u ubrzanoj fazi raspadanja zadnjih dvadesetak godina. Na
alost, ona narodna izreka vrijeme kule kroz kotare gradi, vrijeme gradi,
vrijeme razgrauje nije daleko od gorke spoznaje da vrijeme i ljudska
nemarnost zaista polako jedu ovog nijemog svjedoka nae i bosanke prolosti.














Sastavni dio konzervacije je i nalaenje informacija o objektu uopte: kada i
kako je graen, ko su bili korisnici i kako se objekat koristio? J edan od naina
sticanja tog dragocjenog znanja su i arheoloka istraivanja. Prilino se zna o
glavnim dogaanjima oko samog Doborgrada, meutim, nedovoljno se zna o
ostalim vanim detaljima vezanim za njegovo koritenje. U nekoliko navrata
su manja saniranja Doborgrada raena i jedno vee arheoloko istraivanje.
Godine 1957. Zavod za zatitu spomenika kulture BiH je izvrio manju
restauraciju grada. Najobimnija restauracija i arheoloka iskopavanja su
raena od 1969. do 1973. godine pod pokroviteljstvom istog Zavoda ali i
finansijsku potporu Skuptine optine Modria. Tim projektom je rukovodio
Ivo Bojanovski uz saradnju arhitekte Zavoda za zatitu spomenika Aleksandra
Ninkovia. Generalni nalazi tih istraivanja su izloeni ovdje:
Grad Dobor je jedan od rijetkih primjeraka odbrambene arhitekture kasnog
srednjeg vijeka koji je sauvao forme iz doba iz kojeg je nastao. Naime,
Doborgrad je graen prije nalaza i upotrebe vatrenog oruja. Njegov izgled, uz
52
manje izuzetke, je ostao nepromijenjen kroz vijekove i bio je shodno
prilagoen borbama hladnim orujem (ma, koplje, strijela, samostrel,
katapult, itd.). U tome je i njegova kulturno-istorijska vrijednost.
Samo utvrenje, to jest ono to mi vidimo danas, je izgraeno oko 1380. godine
i zavreno ne dalje od 1450. godine. Meutim, Doborski brijeg je vidio
naseljenike i mnogo ranije, to se dalo zakljuiti po mnogobrojnim ostacima
keramike i ostalih artifakta iz tih epoha. Arhelokim iskopavanjima su
otkriveni zatrpani ostaci dva objekta (tumul O i tumul O1) koji pripadaju
najstarijoj fazi utvrenja, prvi na istonoj strani a drugi na junoj. Oba objekta
su bila esto ili osmougaonog oblika i koji su vjerovatno stradali (popaljeni) u
borbama s kraja 14. ili poetkom 15. vijeka.
Na najvioj taki terena se nalazi centralni kompleks utvrenja (akropola) koji
sainjavaju dvije jake kule: istona manja kula A, zapadna jaka kula C, i
dvorite izmeu njih (B). Kula A je prvo sagraena. Graena je ve u vrijeme
upotrebe topova i ima oblik nepravilnog valjka. Promjer kule pri vrhu je 9,5 m a
pri dnu 10 m, dok je promjer unutranjeg korisnog prostora 5,1-5,5 m. Kula je
imala 4 etae raunajui i podzemni dio od 1.5 m koji je bio ukopan u zemlju.
Vanjska visina kule je bila 18 m, a unutarnja oko 20 m. Sve etae su bile
odvojene drvenim stropnim konstrukcijama. Dvorite B duine 16 m i irine 8
m se nalazi izmeu istone kule A i zapadne kule C. Dvorite nije
konstruktivno bilo vezano sa manjom kulom A, to upuuje na zakljuak da je
sagraeno naknadno. Njegov juni zid prema rijeci Bosni je neto nii od
sjevernog zbog toga to je manja opasnost prijetila sa te strane. Zidovi su
debljine oko 2 m i vjerovatno su na vrhu imali odbrambene hodnike sa
strelitima i krunitem. Iskopavanja u dvoritu su proizvela najvie
srednjovjekovnih nalaza (artifakta) u dva sloja zemljita (uta). Pretpostavlja
se da je smo dvorite imalo jedan drveni objekat prije vremena ovih nasipa.
(Za oekivati je bilo da se nae bunar u dvoritu, meutim, isti nije bio naen
prilikom iskopavanja.) Kula C je naknadno ugraena u oblinu dvorita tako da
je sma kula dobila oblik izvrnutog slova D. Unutranja korisna irina kule je
oko 6 m, a pri vrhu gdje se kula suava svega oko 1,5 do 2 m. Najvia ouvana
taka kule je na njenoj sjevernoj strani prema potoku Munjai i iznosi 19,5 m.
Kad bi se uraunala i gornja etaa koja je davno sruena, visina kule bi bila 24
m. Prizemlje kule se nalazilo ispod nivoa dvorita i na samom njenom dnu je
otkrivena samica veliine 2,97x1,6 m i dubine 1,8 metara. U kulu se ulazilo iz
dvorita. Vrata su bila na treoj etai, a pukarnice ili neki drugi otvori na petoj
etai pod krovom. Zone izmeu tree i pete etae su potpuno zatvorene i
mrane. Sudei po oblini samog dvorita, jakim platovima i kosinama kula A i
C, zakljuuje se da se tvrava dograivanjem prilagoavala pojavi vatrenog
oruja. ak tavie, pojava srednjovjekovne artiljerije je zahtijevala i
proirivanje itavog kompleksa (jezgra) prema jugu i istoku, kom prilikom su
53
izgraeni obori D i E, vanjski i unutranji. Unutranji obor E ili predzie je
izgraeno oko samog jezgra u obliku neto ireg hodnika. Sam zid je bio
debljine 1,1 m. Njime su obuhvaene tri strane grada osim sjevernog zida
dvorita B. U zidu unutranjeg obora su bili otvori za pukarnice. Neko vrijeme
poslije, dijelovi ovog podzia su srueni i koriteni za gradnju vanjskog obora
(zida) D. Zid untranjeg obora se sauvao u visini od 0,8 do 1,5 m. Vanjski
obor D ili zidine su zatvorene strane na istoku i jugu. Bedem je bio 1,5 m irok i
visine oko 8 m. Zatvarao je prostor duine 86 m i irine 32 m. Sudei po kosini
zidina, pretpostavlja se da se njegovom izgradnjom polovinog 15. stoljea
zavrila i gradnja Doborgrada (grad je bio kompletiran). Najstariji ulaz u
utvrenje je bio u istonom dijelu junog bedema. Sa te strane je grad bio
zatien strmom obalom prema rijeci Bosni. U sjevernom dijelu pored kule A
(strana prema potoku Munjaa, o. a.) su bila druga vrata normalnih dimenzija
kroz koja su vjerovatno ulazili jahai i kola. Ova vrata su kasnije zatrpana, a
otvoren je trei ulaz na istonoj strani (koji gleda prema Kahvici, o. a.). Na
junoj padini prema rijeci Bosni, nalazilo se srednjovjekovno groblje koje je
pripadalo utvrenju Dobor. Ovo groblje je bilo oteeno prilikom gradnje ceste
1975. godine (kada je magistralni put Sarajevo-Bos. amac pomjeren sa gornje
strane Gradine prema odsjeenoj strani uz rijeku Bosnu).
54
Doborgrad se hronoloki razvijao kroz nekoliko faza:
I faza - objekti O i O1 kao i tragovi bedema uz objekat O1 (13. ili 14. stoljee).
II faza - dijelovi grada kula A i dvorite B, a vjerovatno i dijelovi kule C i vanjskog
obora D graeni u vrijeme boravka brae Horvat u njemu izmeu 1387-1394. godine.
III faza - porueni grad je obnovljen izmeu 1394. i 1408. godine. Vjerovatno je tada
dovrena i kula C i kameni perimetralni bedem u zapadnom dijelu vanjskog obora D.
IV faza - od 1415. godine (poraz kralja Sigismunda kod Doboja) pa do 1463. godine
(pad Bosne pod tursku vlast), a naroito u vrijeme vladavine kralja Tomaa s poetka
druge polovine 15. stoljea kada je zavrena izgradnja utvrenja, ukljuujui
unutarnj i obor E i ci j el i peri metral ni bedem vanj skog obora.
V faza - tokom 16. i 17. stoljea se grad jako malo dograivao ili mijenjao da bi se
prilagodio sve jaoj artiljeriskoj vatri. Rueni su unutranji obori, snizivani bedemi,
zasipan obor D da bi se pretvorio u artiljerijsku platformu.
Arheoloka iskopavanja su proizvela mnogobrojne nalaze:
- Od keramikih predmeta su pronaeni domaa kasnosrednjovjekovna
keramika, uvozna majolika plave boje, maarsko posue, kao i keramiki utezi
za tkalaki stan. Iz osmanskog perioda potiu fragmenti gleosanih posuda i
lula.
- Od metalnih predmeta su naene raznorazne alatke i vojni pribor: makaze,
ekii, kovaka klijeta, verige, avli, razni noevi, okovi od vrata, arke, reze i
bukagije naene u samici kule C.
- Od oruja je iskopano dosta strelica, obinih kratkih i sulica, veih broj
strijela za samostrele, kopalja, jedna gotika mamuza, vojnike potkovice i dio
istopljenog pancira.
- Od drugih metala su naeni dijelovi topovskih cijevi od livene bronze i jedan
mesingan prsten.
- Od kamenog materijala su pronaeni dijelovi rvnjeva i neto kamenih kugli.
- Pronaeno je takoe 29 novia koji su pokrivali itavo razdoblje postojanja
utvrenja: jedan dubrovaki srebrni dinar iz 1366. godine, 24 ugarska novia
iz perioda vladavine Sigismunda (1386-1437), Vladislava I (1440-1444),
Matije Korvina (1458-1490), Nikole Ilokog (1471-1477), te Ljudevita (1516-
1526). Takoe 2 mangure kovane za vrijeme vladavine Sulejmana II (1687-
1691), i na kraju 2 austrijska novia sa natpisom nadvojvode Leopolda iz
1689. godine.
55
Sav ovaj pokretni arheoloki materijal sa lokaliteta Doborgrada se od 1978.
godine uva u regionalnom arheolokom muzeju u Doboju.
Zanimljivo je istai da profesionalni arheolog Ivo Bojanovski i mnogi drugi
govore o kulama A i C. Meutim, jedan od najpoznatijih
bosanskohercegovakih istoriara Hamdija Kreevljakovi tvrdi da su kule
34
neto drugo . Po njemu, u srednjem vijeku je feudalna gospoda stanovala u
utvrenim dvorovima, koji su imali oblik tvrave. Dolaskom Turaka, ova
utvrenja se pretvaraju u gradove u koje Turci stavljaju vojne posade. Turska
feudalna gospoda (spahije) sebi onda gradi kamene dvorce ili kule na svojim
imanjima. Te kule slue za stanovanje ili odbranu. Kada su kule premale za
stanovanje, onda se pored njih grade odaci ili konaci. Dok se kule grade od
kamena, odaci se grade od drveta, kamena i erpia. Kule su se dizale uvis, a
odaci samo u irinu. Kule su na nekoliko spratova, dok su odaci iskljuivo
jednospratne zgrade. Dok su odaci pravougaonog, kule su uvijek kvadratnog
oblika. Namee se misao: Dok se u Gradacu definitivno nalazi kula Husein-
kapetana Gradaevia, mi rae imamo grad Doborgrad ili Gradinu na
Doborskom brijegu. Prema tome, mogue je da je naziv Dobor-kula tehniki
govorei neispravan.
Opis grada Dobora u literaturi
to je nepoznato mnogima iz naeg kraja, Doborgrad je opisan i u nekoliko
knjievnih djela. Kao to smo ve spomenuli, znameniti hrvatski knjievnik
August enoa je opisao sudbonosne dogaaje iz 1394. godine u jednoj od
svojih pripovjetki. Takoe je i dubrovaki biskup Mato Vodopi stavio
35
Doborgrad u centar zbivanja svoga romana Na DoborskijemRazvalinam.
Ovdje je navedeno par odlomaka iz istoimenog romana:
Na podanku Vujak-Planine uz rijeku Bosnu, izdizae se nekada tvrdi grad
Dobor, znamenit bitkama godina 1408. i 1414. Mehmet II god. 1463-4. razori
34
Hamdija Kreevljakovi, Kule i odaci u BiH, str. 71
35
Napomena: Ovaj roman sam otkrio na Filozofskom fakultetu, Sveuilita u Zagrebu.
56
ga, i kako Turci vele, uini nalet, to biva vre prokletstvo da ve nikad nema se
opeta zidati il popraviti.
Nad njegovijem razvalinam, god. 154 po Andrijinu danu, uzba kroz
magloviti vozduh promicala je neto sumnjive svjetlosti, koja ak' je i razgonila
gusti mrak tamo i amo po obalinam, ali je vei dio u tminamostavljala.
Omirine, gomile, vrhunci polu razorenijeh kula, sa strane od kuda ono malo
svjetlosti udaralo je, odsivali su u blijedilu slaboga zraka, imse protivne
gua sjena nametala se na tminu koja u duboku prekrivala je dno obalina.
Pritvoren bijae ovakav prizor; gledajui ga injae se kako da iz onoga mraka
bijahu pronikle nekakve upirine polu bijele polu crne, da se kreu, dap love po
mranomu zraku, sada da nestaju, sada opeta da proklicaju drugovdje i
drugovaije. Ako vjetri zaumi preko njih, mnije da je jauk, koga ispod onijeh
gomila tue posjeeni, dio od kralja Sigismunda, dio od bana Hrvoja a najvie
od Mehmeta II; ako jejina preleti bukajui, a to je udesni straar onijeh
razvalina namjeten od Mehmetova Hode Papuije da kob navijesta onomu
koji bi se latio popravljanja prokleta grada. J ezivo bijae i danomtude
prolaziti: a nono?....trebovae mu runjavo srce.
Lie Bosna ispod razvalina, lie tiho, ne struji er je na iroku. Dvije one pruge
napravljene sjenomod obala obraslijeh u evaru i rakiti prekrivaju je tako da
sama joj sredina odsiva po putu tamna ogledala skpu svjetlost zamaglene
mjeseine.
Blizu je ponoa-dah ikoliko usi i guu maglu nanosi ; - postenkuje divlji
agalj oblazei opustjene gomile ; - pred agljom poplaena sovetina,
mrtvijemletompremjeta se, pak kvri, er joj neda da se lova dohvati. Nu ; -
to je ono to pomalo pljuska niz vodu? Rekao bi pljusak ribice kad van tihoga
vodenog povrja igraju se za as iskokne i dalje premetne se ; il njoica kad se
turi za govicom; ili abice potjerane od uka kada plesne u vodu da spasi se.
Pljusak mie crnomprugomispod desne obale, a mrak brani da se ugleda to
je. Mie naprijeda, i pravo prema razvalinamiz crne pruge neto zabiba
povrjemod rijeke izdiui ga u vei polukrug susljedovan od manjijeh, k' ono
kad dijete vre kamen u tihu vodu da gleda krugove to jedan u drugome tvore
se i ire. Slino pojavi se malo nie, pak sve to-nie, dok dopre prema svretku
razvalina, gdje za polukrugomjo ne izravnjenijempromakne iz sjene mali
unak. Gmizne kao strijela kroz svijetlo preko vode tisnut su dva ve'ca od
snanijeh miia, - stigne u sjenu lijeve obale, i tu, ostavljajui za sobomtraak
uzbibane vode, iezne.
Na sjevero-istonomu kraju razorenoga grada preivjela je podrtina
etverouglaste kule popete na klisuri nepristupnoj sa strane rijeke. Na nju se
dolazilo uz malu vlaku sainjenu od podanka Vujak-planine koji naslanjajui
57
se na klisuru, i opkolivi je u nain polumjeseca, bijae se spuzao do vode. U
inad proklestvu i straivijempripovjestima koje se priahu o Doborskijem
razvalinam, neko bijae dolje i gore pokrpio tu kulu i u njoj se nastanio.. Vrata
su joj zaprta, pukarnice kao prozori iznutra drvomzatvorene; zidine prema
sjeveru i zapadu do drugoga svoda, koji bijae mjeste joj krova, popravljene.
Ono zida paka to malo izdizae se preko drugoga svoda, bijae joj razdrto i
srueno na sto naina, i mogae se primijeniti vrhuncima krunastijeh gragja,
iza kojijeh nevigjeni straar pazio je i na rijeku i na pristupite svoga stana.
I valjda straar bijae neesa il ugledao il nauo. Mogae se nadazrijeti
prema zraku ako i tamnu, da na krovu od kule njeka osoba promicala je mimo
one razdrtine zida: a potlje, natkapljena sa strane to izgledae na vlaku, kako
da osluhiva il motri po mranoj sjeni koju ista kula s ote strane nametae. Po
svoj prilici nije ono osoba straila na neprijatelja, nego iekivala poznanca: -
nijesmo se prevarili.
Iz rakita na obali rijeke makne mome, i tihijembahatom, da mu i ne opuzne
kamen ispod noge, spijesi kroz razvaline i dohvati se vlake. Na sred vlake je
gomila; doprijevi do nje, ustavi se zagleda se u tobonu krunu od kule, i hiti
se kamikomna nju. une kamiak na domak kule, a samje straar omahne
neijemkako dugijemsurijemubrusom. Znakove suslijedie dvije cigle rijei: -
s kraj gomile Angjo! sa kule Milane; - pa mk.
Tad momak lizne u mrak pod samu kulu, o koju otirui se, uporavi klisuromsa
nepristupane strane nad rijekom. Muan bio bi najboljemu vjetaku i danom
taj prijelaz; - novodoalac znao ga je znao je svaki korak gdje nogomda se
opre slobodan stupao je ispod njega zja ponor na nj ne gleda, ve naprijed
do njeke podrtine u podzidu vrh najstraivije strmeni; - umakne kroz podrtinu, i
nakon malo asa eto ga na svodu od kule gdje se rukuje sa straarom.
Sad kada jih sastadosmo daj da jih poznavamo ponimo od straara.
Ovo bijae krasna djevojka, ime joj uli smo Angja; - sirota, sestra poturice
Imbrajima od porodice Bosanskijeh plemia oria. Kada Usren-beg, carski
zet izagje u bosnu za Begler-bega, zovne svu bosansku Gospodu da donesu
stare svoje povelje neka bi jimjih potvrdio, koje imajui u rukama vre na vatru
a gospodu posijee, ostavljajui jedino one koji se poklonie vraijemsvecu i
poture. Tada pogine otac Angjin; a brat joj Ilija, obznavi oinu smrt, da
shrani imanje, bre bolje poturi se, i prizove Ibrajim. No Usren ne povrati mu
oevinu, ve dade neto malo zemalja uz rijeku Bosnu blizu pusta Dobora, gdje
u kuli ve poznatoj nam, s doputanjemBegler-bega, napravi pristanite sebi i
sestri; te, pribavivi konja, oruja, dva-tri momka, momkinju, prekroji od
starog krstjanskoga plemena oria novo Tursko ori-begovia.
58
.......... Progji se Angje, mladi begoviu, da te zlo ne nagje! - er Milan Vranii
ne daje za ivota to je svoje. - Biraj Tuslane, jal' emo se rastat prijatelji, jal'
do smrti neprijatelji! -
Rijei ove zabrinue mladoga Turina koji nikad prije nebijae se sastao sa
Bosanskijemhajducima. - Po prianju poturica, on mnijae da kauri prebjegli
u planine bijahu pustahije, krvoloci, zvijerad: pa s toga od kad zapade u ruke
Vraniia ozbiljno motrijae na njihovo postupanje i ud. Milan ga je
zanimao: silan a ne osvetljiv, - prijatan a grozan, - ozbiljan, - iskren do toga da,
bez bojazni nudi te nek bi sambirao hoe li ga nee li prijateljem. - Tako
Turin ne bi radio; a ta bi poturica Imbro? - da je nadvladao Vraniie,
usmrtio jih do jednoga. -- Na predlog Milanov sve ove misli jedna za drugom
proleee mu preko pameti, i ustegoe ga da udilj ne odgovori mu; ali brzo se
oporavi te odvrati ba iskreno:
Istomsade shvatih babovu ti besjedu kad mi ree: - pod pragomDoborske kule
ljuta zmija spava, u ao as onomu ko bi je probudio. - Vala! nek je budi ko
hoe, ja je ne budio. - Pak pruajui desnu slijedi kosnuto: - Birao sam,
rastajmo se prijatelji.
Milan mu prihvati ruku, dodavi: - Budi tako. - Rukomse rukujmo da rije
potvrdimo; Kad li tad li, opet ako Bog da, u ljubavi se sastali. -
Tuslan sagje u lagju i odveze se put Maglaja, a Milan vrne se u kolibu da
prieka druinu iz hana a pak spremi se ka svome pribitku u Vujak-planinu....
J ake (1800-1918)
Ovaj period karakterie daljni nazadak Otomanske imperije koji se zasigurno
osjetio u Bosni pa i u naem kraju. Ekonomske potekoe, unutranja anarhija,
vojniki porazi i ustanci pokorenih naroda neprestano su slabili centralnu vlast.
Sultan iza sultana pokuava raznoraznim reformama da uliju novu snagu
oslabljenoj imperiji, mada ti pokuaji samo odgaaju neminovno. U Bosni se
zaotravaju odnosi omoalih feudalaca, janiara i ostalih privilegovanih
slojeva Imperije. U isto vrijeme vijekovima ugnjetavana hrianska raja,
podstaknuta I i II srpskim ustankom, poinje da se die protiv begovske
samovolje. Takva zbivanja u Bosni i neposrednoj blizini zasigurno nisu ostala
neprimijeena u J akeu i okolini.
Prve decenije 19. stoljea su obiljeene vladavinom monih i sposobnih
gradaakih kapetana. Pod njihovom vladavinom itava Posavina postaje
najvanija pokrajina bosanskog paaluka. Husein-kapetan Gradaevi,
poznatiji kao Zmaj od Bosne biva biran od ostalih bosanskih prvaka u januaru
1831. godine za njihovog vou u ratu protiv Osmanlija. Zmaj od Bosne na elu
25.000 Bosanaca pobjeuje veliku tursku vojsku pod zapovjednitvom vezira
59
Raid-pae kod Kaanika na Kosovu. Bosanci bivaju poraeni sljedee godine
zbog izdaje nekoliko kapetana, a sam Husein-kapetan Gradaevi izbiva
preko Save u Austriju i tako ovaj pokret biva uguen.
Godine 1850. Carigrad alje u Bosnu Omer-pau Latasa koji dobiva sva
potrebna ovlatenja i najmoderniju vojsku da sprovede reforme. Dok je
boravio u Krajini, do Omer-pae je stigla vijest da je poela pobuna u Posavini,
kojoj su se pridruili i neki lanovi vlasti. Pobuna je ubrzo narasla u ustanak i
zahvatila sve kadiluke u Posavini: Tuzlu, Zvornik, Derventu, Bijeljinu,
Gradaac, Doboj i Brko. U oktobru 1850. godine potukavi ustanike snage
kod Vranduka i epa, Omer-paa se onda okree prema Maglaju, Doboju i
Doboru. Ulogoruje se u Derventi sa 400 pjeaka, 2000 konjanika i 8 topova,
dok su ustanici bili uaneni u Prudu prema Slavonskom amcu i u Modrii
prema Doboru i Maglaju. Pridruuju im se mnogobrojni ustanici iz ostalih
krajeva Bosne. Do odluujue bitke dolazi kod Podnovlja ispod Vujaka.
Ustanici su bili uvjereni u svoju pobjedu, ali se nisu mogli oduprijeti
organizovanoj i dobro-opremljenoj vojsci carskih nizama. Poto je jedan dio
ustanika bio uanen u Modrii, Omer-paa je dovukao amce i napravio skelu
kod J akea i preao na drugu stranu. Ustanak je u krvi uguen. O velikom
porazu bosanskih begova kod Modrie, Omer-paa Latas pie u svome pismu
beogradskom pai: Pozdravite mi moga ljubljenoga 'prijatelja' Hafiz-pau i
recite mu: neka ne jede, neko vrijeme, riba iz Save, jer su se one bonjakim
36
mesomhranile, koje samja kod Dobora u Bosnu stjerao.
Nezadovoljna agrarnom reformom i uveanim porezima, hrianska raja se
die na ustanke na Trebavi i Vujaku, prvo 1858, a zatim 1875-8. godine.
Ustankom su zahvaene i nae prve komije u Dugom Polju, Botajici i
Peniku. Muslimanska raja (pa prema tome ni J ake) nije uestvovala u ovim
ustancima, jer su oni bili neto manje optereeni takvim porezima, mada je jo
uvijek vjerska razlika igrala znaajnu ulogu protiv klasne kohezije. Da bi
obeshrabrili dizanje raje, vlasti ostavljaju stalne posade u Kotorskom, Odaku
i Doboru. Blisko prisustvo Austro-Ugarske monarhije i njene pretenzije na
irenje prema jugu je sve oiglednije. I hrianska raja u Bosni osjea da do
promjene vlasti u Bosni moe doi svakog asa. Konano, na konferenciji u
Berlinu 1878. godine, velike sile uz saglasnost Turske dodjeljuju Bosnu na
staranje Austro-Ugarskoj.
Kako je J ake izgledao s poetka 19. stoljea (1800. godine)? Iz privatnih
rukopisa Mehe abia saznajemo da se tadanji J ake nalazio na Kosama (s
poetka Penika). Ako je tadanji J ake bio tamo, onda se slobodno moe
zakljuiti da je i ondanji, to jest drevni J ake, tamo zaeo i ponikao. Postoje
36
M. Filipovi, Memoari ivka Crnogorevia, Sarajevo, 1966, 22-23; A. Muradbegovi, Omer-paa Latas u Bosni
1850-1852, Zagreb 1944, 55-67; G. ljivo, n.d. 64-92.
60
mnogobrojni razlozi za rane J akeane da izaberu to mjesto kao svoje
prebivalite. Nabrojiemo neke: blago uzdignuto zemljite sa izvanrednim
pogledom na Posavinu, plodna i pitoma zemlja za obradu, blizina uma, livada
i njiva, brojna divlja i obilje vode, relativna blizina glavnih puteva kroz
Bosnu, udaljenost za potencijalno bjeanje od neprijateljskih vojski u oblinje
guste ume Vujak-planine, udaljenost od rijeke Bosne zbog potencijalnih
poplava, itd. Ve smo uli od Aga-dede da su on i njegove dematlije sagradile
novu, tvru i veu damiju oko 1615-18.godine. U nedostatku preciznijh
podataka moe se realno pretpostaviti da su nove damije graene na mjestu
starih. Po svjedoanstvu Mehe abia (a to je on saznao od svojih roditelja),
stanovnici J akea su sagradili novu damiju prvih godina 19. stoljea (oko
1800-1805. godine) na Kosama. Temelji te damije kao i bunara u njenom
dvoritu se mogu vidjeti i danas u zapadnom dijelu sadanjeg groblja na
Kosama (koordinate 44.983469/18.27308). To je ujedno bilo i jezgro mjesta J ake
koje se protezalo sve do poetka sadanjeg penikog groblja. U isto vrijeme,
udolina u kojoj se nalazi centar sadanjeg J akea kod nove damije je bila
obrasla u umu. Glavni put koji prolazi kroz sadanji J ake je iao istim
pravcem i onda, s tom razlikom to je izmeu kua Abida i Taiba Zahirovia (ili
njihovih sinova Beriza i Amira) skretao udesno uzbrdo i kroz dvorite Zulfe
Husejnovia dalje iao prema kui Taiba Krajnovia. Odatle je kroz Taibovo
dvorite iao prema centru tadanjeg J akea, odakle je dalje produio u pravcu
Penika i Gnionice. Po austro-ugarskoj mapi iz 1890. godine, jakeki glavni
put, koji polazi od regionalnog puta Doboj-Odak, je polazio od poetka
37
parcele Tukovi dolazei iz pravca Odaka. Taj je put dalje, prema istoj mapi,
prolazio pored Bara i negdje kod zgrada bolnice iao istim putem kroz selo. Iz
ove mape da se takoe zakljuiti da su se jakeka damija, pa prema tome i
centar mjesta ve 1890. godine nalazili na sadanjem mjestu. itav prostor
preko sadanjeg magistralnog puta prema Bosni gdje veina J akeana ima
svoje njive se zvao Prudovi (otud i sadanja imena Prud i Prudi za nekoliko
manjih njiva).
37
Po kazivanju Hamida Zahirovia, postojao je ranije poljski put koji se graniio sa Tukovima u ranije doba. On je
polazio otprilike gdje se nalazio stari elikov bunar(austro-ugarska mapa takoe pokazuje bunar u tom dijelu).
61
Po svjedoenju Mehe abia,
nekako u to vrijeme (vjerovatno
prvom polovinom i sredinom 19.
stoljea), u J akeu je ivjela jedna
begovska porodica koja je imala
konak na svom posjedu zvanom
Baa (pravo ime te begovske
familije nije poznato; nazovimo ih
Begovii u ovome tekstu). Taj
posjed je bio veliine 10 dunuma i
nalazio se na mjestu sadanjih
kua Ese i Sabira Bahia. Uz
pomenutu parcelu, ova begovska
porodica je bila i vlasnik susjednog
zemljita veliine 100 dunuma
zvanog Tukovi (koordi nate
44.977724/18.289002).

Dalje, oni su takoe bili vlasnici i niza drugih parcela koje su bile locirane na
brdovitom dijelu J akea prema Vujak-planini. I pored tolikog imanja, izgleda,
da Begoviima nije bilo dovoljno pa su raznoraznim intrigama oduzimali
zemljite od ostalih jakekih porodica. Begovii su otkupili jedan komad
zemlje blizu tadanje jakeke damije na Kosama, a drugi dio prisilnom
zamjenom od druge porodice gdje su im na nepoten nain i silom oduzeli
njihovo i dali im uzurpiranu dravnu zemlju. Trei dio zemljita su prisvojili
jednostavnim otimanjem od najugroenijih slojeva stanovnitva J akea,
familija bez oeva i sa maloljetnom i sirotom djecom. Po Mehi abiu, tako je
pomenuti beg oduzeo parcelu od 5.5 dunuma zvanu Kose od njegova oca Alage
O. abia koji je bio siroe od tree godine. Razlozi za takvo kabadahijsko
ponaanje su bili sila kao i nepostojanje ikakve dokumentacije o vlasnitvu
nekretnina. Tek dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu 1878. godine, uspostavljen
je sistem vlasnitva nad zemljom i ostalim nekretninama, koji je uklonio
mogunost bespravog otuenja.
Kako su se Begovii irili, naredili su tadanjim J akeanima da rue damiju na
Kosama. Zauzvrat su mjetanima sagradili neki objekat od drvene grae na
mjestu ovodananje, gdje bi J akeani mogli obavljati svoje vjerske dunosti.
Tada je poelo i preseljavanje J akeana sa Kosa na prostor dananjeg centra
J akea. To bi se dakle moglo desiti negdje 1875-1890. godine.
Begovska porodica je stanovala u J akeu sve do 1905. godine kada prodajom
ili nasljeem njihovo imanje u potpunosti prelazi u vlasnitvo Mustajbega
Gradaevia iz Gradaca. U isto vrijeme je u J akeu ivjela i porodica

Austro-Ugarska mapa iz 1890. godine
62
austrijskog dravljanina Franje
Kapia. Ta porodica je takoe
bila veliki zemljoposjednik u
naem kraju. Kasnije je njihovo
zemljite proglaeno Begove
Bare ili kako se to danas zovu
Bare
(koordinate 44.982824/18.283154).
Porodica Kapi prodaje svoje
i manj e M us t aj begu
Gradaeviu koji je mogue bio
jedan od najveih zemljo-
posjednika u sjevernoj Bosni u to
vrijeme.
Beg Gradaevi gradi sebi konak 1909. godine u J akeu (zgrada jakeke
druge kole na Parku koja je sluila toj svrsi od 1964-71; koordinate
44.98161/18.278825). Godinu dana poslije (1910. godine), Mustajbeg gradi i
duan Lager u centru J akea (stari magacin pored kue Devada
Mujakovia), koji je jo uvijek najstarija graevina u J akeu, mada sada u
ruevnom stanju (koordinate 44.980543/18.275322).
Kako je J ake izgledao s poetka I svjetskog rata (1914)? Ne postoje slike ni
mnogo pisane rijei o tome periodu J akea, mada se mnoge stvari mogu sa
preciznou pretpostaviti. J ake je vjerovatno dijelio sudbinu ostalih mjesta
nastanjenih muslimanskim stanovnitvom u to doba. Prilike i situacija iz tog
vremena bi mogle biti ovakve:
- poslije stoljea ivota u okviru Otomanske Imperije, itava Bosna se nala
1878. u novom carstvu zvanom Austro-Ugarska. To moda i ne bi bilo toliko
strano, da ta nova drava nije bila hrianska. Odjednom se bosanski
musliman naao zbunjen pred novom stvarnou koja je bila: kako se
povinovati novom vladaru koji je po prvi put hrianin a ne dobro-poznati
sultan musliman; kako e nove vlasti gledati na nas i nau vjeru i obiaje;
hoemo li mi i nai sinovi morati sluiti u njihovoj hrianskoj vojsci i ne daj
boe, ratovati protiv drugih muslimanskih drava; hoe li nam oduzeti nau
imovinu i steeno? Mnogo pitanja i mnogo neizvjesnosti. Zasigurno da su
tadanji J akeani imali sline zebnje i brige;
- vjerovatno je da su jakeki momci ili u austrijsku vojsku i sluili u dalekim
austrijskim ili maarskim kasarnama (iz ove prakse i stara izreka bosanskih
matera da bogda ti meni sine do Bea do'o);
Ruevine Mustajbegovog duana Lager
63
- po pripajanju BiH, Austro-Ugarska je poela intenzivno da ulae u
infrastrukturu svoje nove provincije. Tadanji J akeani su po prvi put vidjeli
voz koji je uao u Bosnu u Bosanskom Brodu, pa preko Dervente i Doboja iao
dalje u srce Bosne. Mnogi tadanji J akeani su vjerovatno dobili prve dravne
poslove kao putari na odravanju regionalnih puteva od znaaja. Neki od njih
su mogue radili i na izgradnji prvog mosta preko Bosne koji je bio napravljen
38
od drveta 1893. godine;
- meutim, veina tadanjih ljudi je jo uvijek ivjela od poljoprivrede. Oni
koji nisu imali dovoljno svoje zemlje, a takvih je bilo poprilino, su jo uvijek
radili kod lokalnih begova pod nadnicu. Roba se veinom kupovala u Modrii
ili Odaku gdje je bio znaajan broj duana i zanatskih radionica. Iz modrikog
kraja se roba (naroito suha ljiva) izvozila preko Doboja, amca i Brkog, a
odatle dalje vozom i brodovima. Roba se prevozila tovarnim konjima ili
kolima. Vaan vid razmjene robe izmeu sela i grada, pa i podruja su bili
godinji vaari. U Modrii je godinji vaar osnovan 1896. godine i odravao
se 13. juna sve do 1900. godine, a poslije toga 8. septembra; 1906. godine se
vaar poeo odravati i 21. novembra. Sedmini pazarni dan je bio petak.
Godinji vaari nisu samo bili vani ekonomski dogaaji, nego i drutveni. Za
vaar se pripremalo dugo vremena i sa radou oekivalo;
- J ake nije imao ni jedne jae graevine, a ni jedne dravne zgrade. Narod je
veinom ivio u manjim kuama, napravljenim od erpia, drveta, prua i
gline. Par veih kua tkz. ardaklija su bile vlasnitvo begovskih familija.
Postepeno, iz Slavonije poinju da stiu novi graevinski materijali crijep,
peena cigla, eljezo i nove graevinske forme. itavo naselje nije moglo imati
vie od stotinjak kua i oko 700-800 dua. Seoska jedina damija je bila na
Kosama (u okviru sadanjeg groblja na Kosama), koja je bila zamijenjena
novom damijom u dolini na sadanjem mjestu, negdje 1870-1890. godine. U
ovoj drugoj damiji je vjerovatno slubovao dobro poznati efendija Mujak;
- u takvim uslovima je J ake doekao atentat austrijskog prijestolo-nasljednika
Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Vijest se brzo proirila po Bosni i
uznemirila J akeane kao i druge stanovnike nesretne Bosne. Ubrzo su poele i
regrutacije za rat protiv Srbije i prvi J akeani su mogli biti upueni na front
prema Drini. Mnogi J akeani su vjerovatno uestvovali u neeljenom ratu i
ratovali po dalekim frontovima za tue interese kao i mnogo puta ranije u
istoriji. Vjerovatno je da se mnogi od njih nisu ni vratili iz ovog krvavog rata.
Ljetina je 1914. godine bila dobra, meutim, vojne rekvizicije su ubrzo
izazvale oskudicu ita. Ve 3. avgusta je bio donesen zakon o snabdijevanju
stanovnitva neophodnim ivotnim namirnicama. Poele su se stvarati rezerve
koje su obuhvatale penicu, jeam, ra, kukuruz, ovas, proso, heljdu, brano i
38
Na austro-ugarskoj mapi iz 1890. godine se vidi da je prvi most od drveta ve bio sagradjen preko Bosne, mada
bi to takoe mogao i znaiti samo prelaz preko rijeke (skelom).
64
krompir. Poslije toga, 29. marta 1915. godine se donosi zakon o potronji po
glavi stanovnika. Utvrena je mjesena koliina potronje po glavi stanovnika,
koja je iznosila 7,2 kg brana ili 9 kg ita, to znai dnevnu potronju od 250
grama brana ili 300 grama ita po glavi stanovnika. Situacija u toku rata se
pogoravala iz godine u godinu, tako da je mnoge siromane familije dovela do
ruba opstanka. U odsustvu mukog radno-sposobnog stanovnitva, veinu
tereta su snosili ene i djeca. Teak i mukotrpan rad, uz nedovoljnu i
nekvalitetnu ishranu, je dovodio do velikog oboljenja i smrtnosti. J ake je
gladovao i krvario etiri pune godine i krajem 1918. godine se ponovo naao u
novoj dravi. Ovog puta je to bila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
65
66
J AKE (1919-1945)
J ake u periodu izmeu dva svjetska rata (1919-1941)
Iz ovog perioda su mnogi od nas znali dosta osoba koje su tada roene i ivjele.
Iz njihovih pria i sjeanja znamo kako je J ake izgledao i kako su njegovi
itelji ivjeli u to doba. Ovo je to znamo: gledajui J ake sada, teko je
zamisliti da je itavo mjesto izgledalo totalno drugaije samo 70-tak godina
ranije. Izgleda da su samo tri graevine iz tog nedalekog doba J akea opstale do
dananjeg dana. To su zgrada ili sadanje ruevine duana Lager, sadanja
jakeka damija i Karamatin konak. Kada se krene od raskrsnice na ulazu u
J ake prema damiji, skoro da ni jedna kua nije postojala na desnoj strani puta
sve do kue Hamde Sofia. Samo su dvije kue brae Age i Bege Zahirovia
bile na mjestu sadanje mesare Demila i Indire Zahirovi, kao i kua Bege
Tiria (oca azima Tiria) do njihove. Sadanje naselje ereg je poinjalo od
puta prema Doboru. Kue Devedia, Fetahovia i Bahia su bile na lijevoj
strani puta do imanja Karamata koje je poinjalo od kue Sulejmana Bajria.
Po austro-ugarskoj mapi iz 1890. godine se moe vidjeti da je vei dio kua na
Doboru bio smjeten na visini koja vodi pored sadanje zgrade Mejtefa.
Vjerovatno je da se Dobor tu i zaeo i odatle razvio u drugim pravcima.
J ake, kao i ostala naselja sa lijeve strane Bosne je administrativno pripadao
Odaku neposredno nakon I svjetskog rata. Prema prvom popisu stanovnitva
u Kraljevini SHS od 31. januara 1921. godine, kotarska ispostava Odak je
brojala 18.189 stanovnika, bez podataka za pojedina sela. Po istom popisu
saznajemo da su Tarevci brojali 1.455, Vranjak 1.331, Miloevac 1.262 i
Garevac 1.162 stanovnika. Poto je J ake po veliini slian ovim selima,
moglo bi se zakljuiti sa dobrom sigurnou da je i nae selo imalo oko 1.000
stanovnika s poetka 1920. godine.
U toku preseljavanja stanovnitva J akea sa Kosa u dananji centar naselja,
seljani se dogovaraju da grade damiju veih dimenzija i od tvrdog
materijala poto ranije sagraeni objekat od drvene grae nije uopte
zadovoljavao njihove potrebe. U tu svrhu J akeani poinju graditi novu
67
damiju 1923. i zavravaju je 1925. godine (koordinate 44.980551/18.27477). Moe
se slobodno pretpostaviti da je ista sagraena iz vlastitih sredstava svih
stanovnika, to u parama, to u materijalu, to u radnoj snazi. J o uvijek
pamtim rijei Senahida Bikia, iji otac Tahir je kao mladi nosio kamene
blokove na leima koji su se ugraivali kao stepenici na munari. Poznato je da
39
su komije iz Botajice i Penika pomagale u gradnji ove damije . Po sjeanju
Hamida Zahirovia, njegov otac Beir se oenio u ljetu 1930. godine, godine
kada je damija formalno proklanjala. Pored damije je postojao i mekteb, koji
je mogue bio onaj objekat od drvene grae koji su Begovii sagradili poslije
ruenja stare damije na Kosama.
U J akeu je poela da radi i prva kola 1922. godine u prostorijama tadanjeg
mekteba. Ta kola je imala 20-25 uenika iz J akea i Penika. Novu kolu su
mjetani poeli graditi 1931. godine i zavrili je 1933. Ta kola je bila u
upotrebi sve do 1964. Kasnije je ta zgrada postala omladinska sala (koordinate
44.980733/18.274416). U isto vrijeme je postojala i muslimanska vjerska kola
(mejtef) u kojoj su se djeca poduavala vjeronauci. U srednje kole se ilo u
Gradaac, Derventu, Tuzlu, Banjaluku i druga vea mjesta, a na fakultete u
Be, Zagreb ili Beograd. J ake je u to vrijeme imao samo jednu pismenu osobu,
efendiju Muharema Mujakovia (ako se izuzmu veleposjednici Karamate i
Vujanii).
J ake je prije II svjetskog rata imao tri duana mjeovite robe, dvije mesnice,
brijanicu, pekaru i kafanu. Imajui sve te poslovne kao i nekoliko javnih
objekata, moe se rei da je J ake imao izgled male varoi u to doba. Samo
mjesto ipak nije imalo nekih veih firmi gdje bi se moglo nai zaposlenje. Oni
koji su imali svoju vlastitu zemlju su nekako preivljavali od svoga rada.
Meutim, vei broj mjetana u periodu 1919-1941. godine je bio slabog
materijalnog stanja, tako da su mnogi ivjeli od milostinje imunijih mjetana.
Samo nekoliko njih je bilo u mogunosti da nae privremeno zaposlenje kod
zemljoposjednika Vujania, Karamata, kao i manji broj kod Saliha Folde,
bosansko-amakog bega, i Muharem-bega iz Modrie. Dnevnice tih nekoliko
srenika su pak bile tako velike da se za njih moglo kupiti jedva 4-5 kg
kukuruznog brana za dan rada.
Veina jakekih familija je posjedovala do 20 dunuma zemlje, a samo rijetki
vie od toga. Veinom se ivjelo od onoga to je zemlja mogla dati, a to jako
esto nije bilo dovoljno, pa su se mnogi bavili i dodatnim poslovima
(zanatstvom, graevinom, preprodajom, i sl.) ili su ili da rade za druge. Teak
poloaj seljaka uopte je bio prouzrokovan injenicom da nije bilo socijalnog
ni zdravstvenog osiguranja. Vodovoda ni kanalizacije nije bilo u to doba, pa je
39
Po svjedoenju Devada Mujakovia koji je, mogue, dobio tu informaciju od svog oca Muharema (efendije Mujaka).
68
narod bio podloan estim epidemijama, a po najvie tuberkulozi. Nije bilo
doktora ni zdravstvenih ustanova. Sama Modria nije dobila svog prvog
doktora do 1925. godine, a i tada je doktor dolazio jedanput sedmino iz
Gradaca ili Bos. amca. Za lijekove se moralo ii u druga mjesta takoe, jer
Modria nije imala ni svoje apoteke.
Braa Toa i Mirko Vujani su otkupili zemljite i konak od Gradaevia, tj.
hanume Hasije Gradaevi i Ahmeta Halilovia (vjerovatno neposredno
40
poslije zavretka I svjetskog rata). Oni su postali vlasnici sve zemlje od
J akenice do kue Hamde Sofia (strana puta prema Odaku), kao i susjednih
parcela Bare i Tukovi. To sve zemljite je bilo obradivo i nenaseljeno u to doba.
Glavna djelatnost Vujania je bila stoarstvo. Imali su farmu goveda i konja za
koje su vjerovatno proizvodili stonu hranu na istom zemljitu. Sjedite
njihovog imanja je bilo na Barama (sadanje mjesto jakeke kole). Bilo je
ograeno ogradom sa svake strane i imalo je rampu na samom ulazu (kod
sadanje kue Sulejmana Bikia). Po kazivanju Hamida Zahirovia, niko nije
mogao da ue na to imanje s obzirom koliko je bilo uvano. U samom sreditu
je bio tkz. Begov Konak (ime ostalo od bega Gradaevia) gdje je bila
rezidencija Vujania. Okrueno raznoraznim vrstama drvea (visoki javorovi,
mnogobrojne lipe, borovi, stabla kruaka, itd.) i cvijeem, narod je oduvijek
zvao ovo imanje Park.
Preko puta imanja brae Vujania, je bilo imanje porodice Karamata iz
Beograda, koje su oni vjerovatno otkupili od Gradaevia, tj. dio njegove
begovine. (Mada Ramiza Krajnovi tvrdi da su oni otkupili tu zemlju od
nekog grofa. Bi li to mogao biti austrijski dravljanin Franjo Kapi, bivi
vlasnik parcele Bare?) Po kazivanju mnogih starijih J akeana, gospodin
Karamata je bio guverner Narodne banke J ugoslavije izmeu dva rata. Ovo je
vjerovatno neistinito. Ono je vie vjerovatno da su oni bili dio jedne od
najbogatijih familija Karamata iz Zemuna. Karamate su dole iz june
Makedonije sredinom 18. stoljea i nastanile se u tom dijelu Vojvodine
(tadanje Austrije). Njihova raskona kua u Zemunu je sada pod zatitom
drave Srbije poto je proglaena nacionalnim blagom. U njoj i dan-danas ive
potomci Karamata familije. Narod je zvao gospodina Karamata a njegovu
enu Karamatinca. Po kazivanju Senada Dubria, njegov otac Mehmed je
radio kao djeak kod njih (uvao je njihove svinje). Gospodin Karamata se
zvao Stojan a njegova ena Ana. Oni su imali i sina koji se mogue zvao Stojan.
Dalje, Mehmed Dubri je tvrdio da je gospodin Karamata bio vrlo tih ovjek,
dok je njegova ena Ana u stvari vodila glavnu rije u porodici. Karamate su
sagradili najveu i najljepu kuu ne samo u J akeu nego i na itavoj regiji
(koordinate 44.979318/18.279887).
40
Otac Ramize Krajnovi (roene Bajri) Medid je radio kod brae Vujani na njihovoj farmi konja. Poto je Medid
bio jako dobar u radu sa konjima, Ana Karamata mu nudi duplu platu i on prelazi da radi za nju.
69
Pored toga to je Karamata-vila (takoe zvana Konak u narodu) bila jako
velika, njena filmska ljepota i arhitektura su bile uvene nadaleko.
Zimzeleno drvee i raznorazno cvijee su nadopunjavali itav izvanredni
ambijent. Mala elektro-centrala locirana na nedaleko udaljenoj J akenici je
osvjetljavala ovu neuobiajenu graevinu. Tana godina gradnje ove vile se ne
zna, ali je vjerovatno bila sagraena negdje 1920-1930. godine. Karamate su
esto navraale u ovaj svoj ljetnikovac. Tragovi njegove preanje ljepote se
jo uvijek mogu vidjeti na ovoj slici 90-tak godina kasnije.
Konak familije Karamata
Dok je cjelokupno imanje brae Vujani bilo u ravnici, Karamatine parcele su
se veinom prostirale u brdima oko J akea. Te parcele su obuhvatale svo
zemljite od sadanje kue Sulejmana Bajria do prvih kua Zulfia, kao i
itave Kuduze do Dobora, Beirovac, Rupe i J abuik. Neki kau da je ak i
Gradina i brdo na kome se nalazi bili u vlasnitvu ove porodice. Oni su
proirivali svoje imanje veinom kupovinom susjednih parcela od siromanih
jakekih familija koje bi zapale u finansijske potekoe. Stariji J akeani jo
uvijek pamte groficu Anu Karamatu koja je esto obilazila svoje imanje jaui
na bijelom konju.
Kao to smo pomenuli, Vujanii i Karamate su bili najvei poslodavci u J akeu
izmeu dva rata. Tko nije imao svoje imanje i svoj zanat, iao ja da radi u najam
kod ove dvije familije. To su u veini sluajeva bili najsiromaniji slojevi
jakekog stanovnitva. Pamti se da je Omer Hodi-Boe bio poslovoa svih
zemljoradnika, a Muhamed Sofi sve posluge kod Karamata. Dnevne zarade
obinih radnika kod ovih zemljoposjednika su bile tolike da se za njih moglo
kupiti 4-5 kg kukuruznog brana. Neto J akeana je radilo takoe kod Saliha
Folde i njegovog brata, amakih begova koji su bili vlasnici sve zemlje od
Zeme do penikog groblja na strani Kosa. To su sve bili vonjaci ljive koje su
radnici obraivali. ljiva se brala i vozila u Bosanski amac od koje se pravila
rakija. Par J akeana je radilo i za Muharem-bega (Karabegovia?) iz Modrie
koji je bio vlasnik sve ume u Stranama. Braa Vujanii, slino kao i Karamate
su nestali s poetka II svjetskog rata i vie se nikada nisu pojavili u J akeu, kao
ni njihovi nasljednici. Sva njihova imanja su bila uzurpirana od strane novih
vlasti. Takoe je zemlja oduzeta i od brae Folda i Muharem-bega.
70
Generalno govorei, period trajanja Kraljevine SHS karakterie stagnacija
razvoja bilo kakve vrste. Vlasti su bile vie zauzete proganjanjem komunista i
ostalih voa radnike klase, nego pokuajima razvoja privrede i zemlje uopte.
Nemogunost nalaenja zajednikog jezika izmeu dvije vladajue nacije,
Srba i Hrvata, paralizuje efektivnost vlade da sprovede bilo kakvu mjeru u
smislu jaanja drave. U takvim uslovima, stara J ugoslavija i nae mjesto J ake
su doekali poetak II svjetskog rata.
J ake u I I svjetskom ratu (1941-1945)
Kada su njemake, italijanske i druge neprijateljske snage napale J ugoslaviju
6. aprila 1941. godine, vojska stare J ugoslavije se nala u totalnom rasulu i bez
nekog organizovanog otpora. Slike masovne predaje i povlaenja su dobro
poznate. Vrbakoj diviziji je bilo nareeno da zauzme poloaje u rejonu
Modrie. Njene jedinice su bile razmjetene po okolnim visovima. Njemaki
avioni su nadlijetali, mitraljirali i bombardovali kolone vojnika koje su se
kretale prema poljoprivrednom dobru Petar Mrkonji (Dr. Mujbegovi
poslije rata), zatim put prema Doboju kao i most na rijeci Bosni. Vojnici
Vrbake divizije su se ubrzo povukli prema Doboju. Prve njemake trupe su
41
umarirale u Modriu 16. aprila na opte iznenaenje i radoznalost graana.
Nedugo poslije, po osnivanju NDH (Nezavisne drave Hrvatske), vlast su
preuzele ustake vlasti po odlasku Nijemaca. Na okolnim brdima Trebave i
Vujaka se osnivaju jedinice etnika koje su imale dogovor sa ustaama o
uzajamnom nenapadanju i zajednikoj borbi protiv komunista. Napredne
revolucionarne snage u Modrii i okolini se organizuju, ali prvi ozbiljniji otpor
neprijatelju nije poeo sve do 1943. godine. J edna od prvih mjera nove ustake
drave je bila regrutacija i mobilizacija koja je zahvatila i J ake. Neto
J akeana je bilo prisiljeno da se pridrui korpusima domobrana, ali je veina
njih ubrzo napustila ovu neorganizovanu i nemotivisanu vojsku. Kako su ratne
godine odmicale, tako se i intenzitet ratnih dejstava poveavao na naoj regiji.
Tome su najvie doprinosile poveane aktivnosti partizanskih jedinica koje su
se bile ustalile na Majevici, Ozrenu, Trebavi pa i oblinjem Vujaku. J ake nije
bio daleko od tih burnih zbivanja, ali je injenica da ga je u veoj mjeri zaobilo
razorno dejstvo najveeg rata u ljudskoj istoriji. Masovna ubistva, pljake
imovine i razaranja sreom nisu pogodila nae mjesto. Ipak, J ake je morao
osjeati posljedice rata ako i zbog iega, onda zbog oteanih uslova kretanja.
41
Po kazivanju Hamida Zahirovia, jedna jedinica Nijemaca je boravila u J akeu negdje u prvoj polovini 1942. godine.
To je bila motorizovana jedinica i njihovi kamioni su bili stacionirani na Paluku Zulfia preko potoka. Hamid je pratio
svog starijeg roaka Smaju Kuku kada je ovaj iao da trguje sa Nijemcima. Smajo je nabrao pun lonac divljih jagoda
koje je zamijenio za pola kile bijelog hljeba. Istom prilikom je neki njemaki kuhar ugledao Hamida koji je tada imao
samo sedam godina. Posjetivi ga vjerovatno na njegovu familiju u Njemakoj, kuhar je uzeo malog Hamida za ruku i
uveo ga u kuharsku menzu gdje mu je dao dabe jedan itav hljeb!
71
Posebne dozvole su trebale od lokalnih vlasti da bi se moglo putovati ak i u
najblia mjesta. To je naravno oteavalo i ponekad onemoguavalo obavljanje
trgovine, tako vane djelatnosti za normalan ivot. ak i oni koji su imali takve
dozvole (putovnice) su rizikovali svoje ivote prolazei kroz razna mjesta
gdje su lokalne etnike milicije odluivale o neijem ivotu ili smrti.
Po sjeanju Mehe abia, tokom svih ratnih godina, J ake je bio otvoren svim
dobronamjernim civilima ili vojnicima ma kojoj vojnoj formaciji pripadali. To
je bilo sve tako dok se potovao javni red i ponaanje, kome su se naravno i
sami mjetani povinavali. Takva situacija se moe pripisati injenici to se
J ake s poetkom rata samo-organizovao kao i veina ostalih manjih mjesta u
sluaju napada izvana. Da bi se odrao javni red i mir, osnovana je naoruana
grupa koja se u narodu zvala J akeka legija. Ova jedinica je bila pod
vostvom komandanta Rasima Mujakovia, sina efendije Mujaka. U stvari,
formiranje J akeke legije je bilo pod uticajem inicijative tuzlanskog trgovca
Muhameda Hadiefendia koji je u novembru 1941. godine poeo, pod
blagoslovom ustakih vlasti, formirati DOMDO (domobranske
dobrovoljake) ete i vodove u muslimanskim selima iji je cilj bio zatita istih
sela od etnikih napada. Poto su ove oruane grupe bile potinjene
komandama najbliih njemakih i ustako-domobranskih jedinica i izvravale
njihova nareenja, njihova uloga je trebala u stvari biti borba protiv jedinica
NOV (narodno-oslobodilake vojske) kao i popuna prostora gdje nije bilo
42
ustaa i domobrana. Mogue da je i J akeka legija bila pod neijim uticajem,
ali je fakat da se njeni pripadnici nisu borili protiv partizana, niti su djelovali
igdje drugo osim u svom mjestu. Legija nije bila kao redovna vojska; njeni
pripadnici su ivjeli kod svojih kua i odatle odlazili da uestvuju u
aktivnostima legije. U njenom sastavu su bili dravljani NDH muslimani
koji su odsluili vojni rok a podlijegali su vojnoj obavezi. Veina je prilazila
ovim legijama da bi izbjegla sluenje u domobranskim jedinicama. Isto kao i
etnici, svaki pripadnik DOMDO je bio zaduen da pribavi vlastito oruje i
opremu. Veim dijelom su se aktivnosti J akeke legije svodile na straarenje u
bunkerima koji su bili locirani oko sela na Bajdalama, upincu i Rupama tj.
strani prema selima Botajica i Penik. Nije poznato da li je Legija uestvovala i
u kakvim oruanim sukobima, mada se sa sigurnou moe rei da J ake nije
bio ozbiljno napadnut u toku ovog rata. Pored straarenja oko sela, J akeka
legija je u isto vrijeme imala ulogu i lokalne milicije. Sama Legija je ak
optuivana od nekih to je moda bila i previe revnosna u sprovoenju
43
lokalnog reda u odreenjim situacijama. Kako su se partizani pribliili naem
kraju i J akeu, Legija se stavila u slubu partizana.
42
Hakija Muradbegovi, Hronika Tarevaca, strana 113-114.
43
Po kazivanju Semira Sejdia koje je on uo od svog djeda Ibrahima, u Begovom konaku na Parku je bio ustaki
zatvor u toku rata. Ibrahim (Braje) bi uo kako su zatvorenici jeali kada su ih ustae tukli i muili. J esu li to bile
ustae ili pripadnici J akeke legije? Vjerovatnije je da je to bio zatvor Legije.
72
Poslije dolaska na Trebavu, Draa Mihailovi je 10. januara 1945. izdao
nareenje da se napadnu Modria i Garevac. Tom prilikom su u napadu na
Garevac uestvovali i etnici Branka Kovaevia u rejonu modrike skele,
nizvodno od grada 1,5 km. Na povratku su, prolazei kroz Penik, poklali
44
mnoge mjetane, ukljuujui upnika i kneza. Mogue da je organizovanost i
revnost J akeke legije odbila etnike od J akea i prema tome spasila njegove
stanovnike.
Narod sa modrike regije pod vostvom komunista se podigao na ustanak u
ljeto 1941. godine. Nedugo poslije su jake ustake i domobranske snage
krenule iz pravca Doboja, Dervente i Modrie, pa su slabo naoruane snage
ustanika bile prisiljene da se povlae u pravcu Trebave preko rijeke Bosne. U
nadiranju neprijateljskih snaga su poinjena mnoga zlodjela nad nevinim
narodom u vujakim selima, Dugom Polju, Ploniku, Glogovici i Podnovlju.
J edan dio stanovnika sela Botajice se sklonio kod svojih komija muslimana u
oblinjem J akeu, koji su ih krili u svojim kuama dok ustae i domobranske
45
jedinice nisu otile s tog terena.
Dobronamjernost J akeana se vidi i u primjeru omladinaca Mehe abia i
Eseda Sofia koji su u avgustu 1941. i u martu 1943. godine blagovremeno
obavijestili i prema tome spasili mjetane srpskih sela J oava i Gnionica o
46
namjeri odakih ustaa da ih pokupe i odvedu u logor J asenovac .
Vano je takoe spomenuti da je kua Rasima Mujakovia (na mjestu sadanje
kue Vernesa Mujakovia) bila jako vaan punkt NOP-a (narodno-
oslobodilaki pokret) preko koje su ile veze izmeu Modrie i Vujaka. U njoj
47
su nali utoite mnogi kuriri i simpatizeri pokreta koji su bili na zadatku.
44
Arhiv VII, fond NDH, k. 178. f.6. reg. br. 42/2.
45
Todor Vujasinovi, n.d. str. 72-73; abi Meho, izjava, str. Narodni univerzitet Modria.
46
Privatni spisi Mehe abia, str. 13.
47
Hakija Muradbegovi, Hronika Tarevaca, str. 124-125.
73
Sudei po tome kada su se J akeani poeli pridruivati partizanima, mogue je
da su prve vijesti o oruanom otporu dole do J akea tek negdje 1943. godine.
Po svjedoenju Mehe abia koji je dugo vremena bio predsjednik jakeke
borake organizacije, partizanima se iz J akea pridruilo 9 mjetana u 1943, 13
u 1944, te 32 u 1945. godini. U oktobru 1943. godine je formiran Trei bataljon
Trebavskog odreda u iji sastav je ula i Trea eta u kojoj su bili borci iz
Odaka i J akea. Ovaj bataljon je odmah stupio u dejstvo izvodei nekoliko
uspjenih akcija na lijevoj i desnoj strani rijeke Bosne. Tako su borci ovog
bataljona u novembru 1943. godine izvrili akciju na Penik sa ciljem
oduzimanja oruja od mjetana. Tom prilikom su zarobljena dvojica ustaa, a
48
takoe je naeno nekoliko puaka i neto municije u lokalnoj crkvi. Mogue
je da je ovo bilo i prvo ratno iskustvo jakekih boraca na strani partizana.
Prvi bataljon 16. muslimanske brigade je boravio u februaru 1944. godine u
rejonu Modria-Skugri. Tom prilikom je znatan broj boraca iz Modrie i
J akea stupio u njene redove. Samo iz J akea je pristupilo 27 omladinaca i
omladinki, to je bilo znatno s obzirom na ukupan broj stanovnika. Polovinom
marta brigada je upuena u gornje Podrinje. Tokom iscrpljujueg mara kroz
meavu i stalne borbe, iz njenih redova je izostalo 150 iznemoglih boraca.
itavim putem brigadu je neprijatelj izviao i radio vezom pratio. Bojei se
njenog uticaja na muslimanska sela gornjeg Podrinja, neprijatelj je doveo na te
prostore 14. puk 7. SS divizije koja je najbolje poznavala nain borbe na
takvom terenu. Namjera je bila da se brigada opkoli i u potpunosti uniti. Dolo
je do ogorene borbe u selu Reetnice kod Gorada. Brojni odnos u ljudstvu je
bio 8:1 u korist neprijatelja, koji je takoe imao veliko preimustvo u
naoruanju. Brigada je probila obru uz velike gubitke. Dvjesto boraca je bilo
izbaeno iz stroja, meu njima i mnogi iz modrikog kraja. Neprijatelj je
objavio da je brigada bila unitena, ali se ona u stvari sredila i ponovo ojaala i
49
nastavila dalje svoju borbu u podruju Bira protiv jedinica 13. SS divizije.
Sljedei stanovnici J akea su bili pripadnici narodno-oslobodilake borbe
(NOB-a):
od 1943. godine:
Biki (Muje) Redo, Bjeloevi (ukrije) Hakija, abi (Alage) Meho,
Zelinevi (Salke) Selim-Zeleni, Zulfi (Islama) aban
od 1944. godine:
Alii (ee) Ragib, Bahi (Bajre) ulaga, Bahi (J use) Sabro, Bajri
(Islama) Abdulkadir, Bajri (Huse) Beir, Hasani (Idriza) Husein,
50
Husejnovi (Osmana) Ismet, Ibrakovi (Mehe) Fadil , Sejdi (Mahmuta)
Fuad
48
Modria sa okolinomu prolosti, str. 225.
49
Ahmet onlagi, amil Kazazovi, n.d. str. 114-129.
50
Mogue da je Fadil Ibrakovi grekom naveden da je iz J akea. Koliko se zna, familije Ibrakovia nisu iz J akea.
74
od 1945. godine:
Bahi (Mehe) Ibro, Bajri (Mujke) Hazim, Bajri (Mehe) J usuf, Bjeloevi
(ukrije) Fehim, Kumbari (Hamida) Atif, Mujakovi (Muharema) Enver,
Mujakovi (Muharema) Ferid, Mujakovi (Mustafe) Selim, Omievi
(Zaima) Husnija, Omievi (Rede) Zaim, Ribi (evke) Mahmut-trika,
Serdar (Mehmeda) Omer, Sofi (Agana) Esed, abi (Alage) Mujo, Tiri
(Alije) J usuf, Zahirovi (Tahira) Ibro
Ovdje navedeni pripadnici NOB su bili borci 16. muslimanske brigade.
Sasvim je mogue da su neki J akeani pripadali drugim partizanskim
jedinicama. Tako na primjer, zna se da su i Dedo Biki, Mehmed Dubri i Abid
Zahirovi takoe bili pripadnici NOB. Oni su bili u drugim brigadama.
Nekoliko J akeana su bili i pripadnici drugih vojnih formacija (domobrani,
ustae, njemake SS trupe), mada je to bilo sporadino.
Sljedei J akeani su poginuli u toku II svjetskog rata:
- Alii (ee) Ragib (poginuo 1944. godine kod Rogatice)
- Sejdi (Mahmuta) Fuad (poginuo 1944. godine kod Foe kao borac 16. musliman-
ske brigade)
- Bajri (Islama) Abdulkadir (poginuo 1944. godine kod Foe kao borac 16. muslima-
nske brigade)
- Husein Hasani (poginuo 1944. godine kod Foe kao borac 16. muslimanske
brigade)
- Emin Fetahovi (otac Halila Fetahovia) je poginuo kao civil 1945. godine od strane
- Emina Fetahovia sin je poginuo negdje kod Strana. Sahranjen je u upincu (blie
potoku) gdje mu se mezar i sada nalazi.
- Sabrija Bahi, brat Hasana Oe je poginuo negdje kod Ustikoline kao borac 16.
muslimanske brigade.
- Drugi brat Hasana Oe (ime nepoznato) je poginuo kao civil u Dugom Polju gdje su
ga dugopoljski etnici zarobili i muki ubili.
- Ferid Mujakovi ubijen u unutranjem razraunavanju od strane J akeke legije
- Husein Kumbari ubijen u unutranjem razraunavanju od strane J akeke legije
- Ferid Muminovi ubijen u unutranjem razraunavanju od strane J akeke legije
- Nepoznati djeak poginuo od strane pripadnika domobranskog bataljona
51
Bojna branitelja Viegrada u proljee 1942. godine.
52
J akeani su u dva navrata bili prisiljeni da bjee iz J akea. Prvi put su pobjegli
u Botajicu i Dugo Polje kada su odake ustae napale na J ake od strane
Odaka. Drugi put je narod pobjegao u Topolik pored rijeke Bosne, blizu starog
drvenog mosta poetkom 1945. I tom prilikom su ozloglaene ustae
51
Modria sa okolinomu prolosti, str. 184, Pripadnici ovog bataljona su se siledijski ponaali gdjegod su se
nali, ne potujui komandu, ni kakve-takve vojne propise. Pucali su po ulicama ubijajui pse i kokoi, pljakali i
vercovali. Prolazei kroz J ake su na isti nain ubili jednog djeaka.
52
Po kazivanju Hamida i Vasve Zahirovi.
75
komandanta Rajkovae iz odakih sela nasrnule na J ake. U oba navrata su
ustae uspjele da dou jedino do poetka sela negdje na podruju Bara (preko
potoka Gnionica). Ve u to doba su partizanske snage operisale u ovim
krajevima i ti napadi ustaa su bili usmjereni na likvidaciju partizana.
Meutim, postoji i informacija da su etnici Branka Kovaevia sa Vujaka
izvrili nekoliko napada u februaru 1943. godine na Penik i J ake i nekoliko
53
drugih hrvatskih sela u vujakoj Posavini.
Neki J akeani su bili u zarobljenitvu u toku rata. J edan od njih je bio i Husein
Zulfi (otac Nusreta Zulfia) koji je otiao u zarobljenitvo u Njemaku 1943.
godine gdje je ostao dvije pune godine. Vratio se iv i zdrav u proljee 1945
godine.
Poetkom rata u nae podruje su stigle izbjeglice iz istone Bosne sa podruja
Foe i Gorada. To je bio muslimanski ivalj koji je bjeao od napada etnika u
tom dijelu Bosne. Oko dvadesetak familija tih izbjeglica ili muhadira kako
ih je narod zvao, se doselilo u J ake. irokog srca, J akeani su im ustupili dio
svojih kua ili mutvake, togod je bilo na raspolaganju. Te muhadirske
porodice su ostale sve do kraja rata u J akeu gdje su se izdravali od zemlje im
darovane kao i od nadnienja kod drugih. Oni su takoer bili vini pravljenju
pletenih opanaka od govee koe zvanih putravci, koji su bili dobrog
kvaliteta i postali jako popularni kod J akeana. Takoe su proizvodili i
raznorazne odjevne proizvode od vune. ivjei nekoliko godina meu
J akeanima, neki muhadiri su postali i jakeki zetovi. Tako su se npr. dvije
keri Bege Zahirovia, Asija i Mina udale za muhadire koji su ivjeli na
imanju Bege u toku svoga izbjeglitva. Veze izmeu onih J akeana koji su
ugostili i dijelili dobro i zlo sa muhadirima u toku rata su se nastavile i poslije
rata. Neke muhadirske familije su nastavile da se posjeuju sa svojim
dobroiniteljima dugo godina poslije, a i jakeke familije su posjeivale njih u
njihovom starom kraju u Goradu i Foi.
53
Modria sa okolinomu prolosti, str. 211.
76
J AKE (1946-1991)
J ake u pr vi m godi nama nove J ugoslavi j e i
posli j er atni r azvoj i nfr astr uktur e
Prve poslijeratne godine su bile obiljeene generalnom neimatinom poslije
rata koji je opustoio i razorio cijelu J ugoslaviju. Nove vlasti su uurbano
radile na uspostavljanju novih organa vlasti koji bi omoguili kakvo-takvo
normalno funkcionisanje drutva. I ono malo fabrika to je postojalo prije rata
je bilo razrueno ili nije funkcionisalo zbog raznoraznih razloga. Bilo je
izuzetno teko da se pone proizvodnja bilo ega. injenica da su Tito i
njegova vlada gradili socijalistiko drutvo je neto distancirala J ugoslaviju od
pomoi razvijenijih kapitalistikih zemalja Evrope i Amerike. Ekonomska
situacija se jo vie pogorala raskidanjem veza sa Informbirom (Sovjetskim
Savezom i njegovim istonoevropskim satelitima) 1948. godine. Moe se rei
da je Nova J ugoslavija bila oslonjena veinom na svoje snage prvih desetak
poslijeratnih godina.
Mada svako mjesto ima svojih osobenosti, u sutini, i J ake je dijelio sudbinu
itave zemlje koja je u stvari bila borba za svakodnevni ivot i opstanak. Veina
J akeana je i dalje ivjela od zemlje koja je davala tek toliko da se prehrane
porodice. Ono par poslova to je postojalo kod zemljoposjednika Karamata i
Vujania je nestalo s poetka rata. J akeki domaini kojima je zemlja bila
svetinja i jedini uslov opstanka su iznenada bili suoeni i sa novom prijetnjom,
prijetnjom gubljenja zemlje. Nove vlasti su gurale silom ideju udruivanja
zemlje i sredstava u cilju zajednike drutvene proizvodnje. Dok je takva ideja
ila na ruku siromanim slojevima, oni jakeki seljaci koji su malo bolje stajali,
svom su se silom suprostavili toj inicijativi. Sreom, veina njih je sauvala
svoja imanja kroz kombinaciju otpora kao i shvatanju vlasti da bi takva ideja
mogla dovesti potencijalno do totalne gladi.
Dok se nova vlast uspostavljala, u jednoj mjeri je bezvlae jo uvijek
postojalo. Primjer toga je da je zemljite prijeratnih velikih zemljoposjednika
bilo naputeno i prema tome nedovoljno uvano. ume Strane koje su
77
pripadale modrikom begu su bile sasjeene u prvim godinama poslije rata.
Dalje, pripadnici drugih vojnih formacija koje su se borile protiv partizana su
se u manjem broju jo uvijek krili u neposrednoj blizini J akea. U ljeto 1948.
godine ostaci ustake bande koja se krila od vlasti u poljima Suhopolja i oko
Penika su napali duan u J akeu. Po kazivanju Hamida Zahirovia, ustae su
udarale sjekirama po gvozdenim roletnama duana s namjerom da ga
opljakaju. Duan je bio smjeten u zgradi koju je narod zvao Lager. U toku
toga napada od strane ustaa je nesretno poginuo Meho Zulfi (otac Zele
Zulfia), sin Huseina Zulfia na kapiji svoga dvorita.
Po podacima Mehe abia, J ake je brojao 120 kua sa 700 stanovnika po
zavretku rata u maju 1945. godine. (Treba pomenuti da je ovako mali broj
stanovnika vjerovatno bio zbog kombinacije gladi i epidemije tifusa koji su
usmrtili dosta J akeana u toku rata.) Nedugo poslije rata, J ake i njegovi
mjetani su vidjeli mnoge promjene, politike, ekonomske i socijalne. Novi
drutveni sistem (socijalizam) je bio glavni uzrok tih promjena. Dok su stariji
mjetani vjerovatno bili uzdrani i posmatrali sve to s nevjericom i sa strane,
ushienje i polet mladih su bili oekivani. Neto novo se deavalo unaokolo i
nova energija se jednostavno osjeala svuda. J akeka omladina se odazvala u
velikom broju na poziv izgradnje zemlje. Na gradilitima pruge amac-
Sarajevo, pruge Brko-Banovii, auto-puta Zagreb-Beograd, eljezare Zenica
i azotare Vitkovi kod Gorada je dobrovoljno uestvovalo po 15 mladih iz
J akea u 8 brigada po dva mjeseca.
Posjedi najveih zemljoposjednika u J akeu, Vujania i Karamata, su oduzeti
od strane novih vlasti. Sva zemlja i zgrade brae Vujania su dodijeljenje
Seljakoj radnoj zadruzi (SZR) koja je formirana aprila 1946. godine. U njoj je
nalo zaposlenje oko 30-ak J akeana.
U proljee 1946. godine na imanju Karamata u njihovoj vili se otvara Dom za
ratnu siroad iz cijele BiH. U ovom domu su nala utoite djeca svih
narodnosti i bez obzira na kojoj strani su im roditelji ratovali i ginuli.
U maju 1947. godine se u J akeu u jednoj zgradi na imanju Karamata takoe
otvara Dom za stare i iznemogle osobe koje nisu imale sredstava za
samoizdravanje. Tu su dolazila lica iz cijele republike. Ova socijalna
institucija je bila zametak budue Socijalno medicinske ustanove (SMU).
Dok je vei dio J ugoslavije jo uvijek bio u mraku u drugoj polovini etrdesetih
godina odmah poslije rata, u J akeu su mnoga domainstva jo 1949. godine
koristila elektrinu energiju za osvjetljavanje. Struju je proizvodila SRZ uz
pomo Aran motora i elektro-motora. U 1953. godini mjetani ulau znatna
novana sredstva i dovode struju za sva domainstva iz mlina Dusa. Na
78
kraju, 1958. godine se dovodi struja jaeg napona proizvedena u
ElektroTuzli.
Poetkom 1949. godine u J akeu se otvara bioskop sa normalnom irokom
aparaturom kojim je rukovodio bivi jakeki hoda aldo pod
pokroviteljstvom Narodnog fronta socijalistikog saveza radnog naroda
J akea (NF SSRN). Znaaj tog poduhvata je time vei kada se zna da sreska
sjedita Odak i Modria nisu uivala taj najvei luksuz toga doba. U isto
vrijeme su postavljeni zvunici po selu i putena u rad Razglasna stanica
kojom su sve svi mjetani obavjetavali o vanijim dogaajima i vijestima.
Prvi televizor u J akeu je postavljen 1956. godine, vjerovatno pod nadzorom i
pokroviteljstvom NF SSRN-a.
U 1957. godini se otvara preduzee Kone galanterije u J akeu u jednoj od
zgrada Karamata (tano preko puta sadanje slastiarne Palma). U njemu su
nali zaposlenje mnogi J akeani i drugi, ali je nakon samo tri godine ono
premjeteno u Modriu. Od tog preduzea je kasnije nastao Vjekoslav
Bakuli, jedna od najveih modrikih firmi sa preko 1.000 zaposlenih pred
poetak zadnjeg rata.
J akeka nova kola (sagraena 1971)

U naselju Dobor se 1968.
godine otvara mjesna
itaonica u kojoj su se
odravale brojne drutvene
akti vnosti (koordi nate
44.974491/18.272399).
Objekat stare kole koji je
graen 1931-1933. godine
je ve bio dotrajao i poka-
zao se nefunkcionalnim
sredi nom ezdeseti h
godina. Male prostorije i
malo kolsko dvorite a
poveani broj djece su nametali potrebu izgradnje novog i veeg objekta. (Dok
se ekala izgradnja nove kole, aci su bili premjeteni u zgradu Begova
konaka u periodu 1964-71. godine.) U mjesecu februaru 1970. godine,
mjetani se dogovaraju i odluuju da grade veu osmogodinju kolu i nailaze
na razumijevanje optinskih i republikih organa vlasti. Kopanje temelja nove
kole je poelo 13. maja 1970. godine. Izgradnja kole je zavrena godinu dana
79
kasnije i data u upotrebu 11. oktobra 1971. god. (koordinate 44.981344/18.278364).
Sveanom otvaranju kole su prisustvovali mnogi ponosni mjetani i njihovi
gosti iz cijele BiH.
Ali to nije bilo sve. Neumorni J akeani se takoe dogovaraju o asfaltiranju
glavnog puta kroz mjesto. Stari put je, koliko se pamti, bio irine 3-4 metra,
makadam dobrog stanja, koji su sami mjetani oduvijek odravali. Novi
asfaltni put se gradi od 16. jula do 5. avgusta 1971. godine. J o uvijek pamtim
svoju radost kada sam prvi puta provozao bicikl na udnovato ravnom putu
gdje se vie nije moralo gledati na rupe i ispupenja. inilo mi se da u svakog
trena poletiti!
Prije nego je vodovod stigao u J ake, veina
mjetana se snabdijevala sa privatnih
bunareva i prirodnih izvora zvanih
vodica. J ake nije imao javnih esmi. Prvi
bunar u J akeu je sagradio Mustajbeg
Gradaevi, vjerovatno 1909. godine kada
i svoj uveni Konak. Meuti m,
Mustajbegov bunar je sluio iskljuivo
potrebama njegovog imanja. J edan od
najstarijih javnih bunareva je bio kod stare
kole za potrebe uenika i prosvjetnih
radnika, a kojeg su i mjetani oduvijek
koristili. Takoe, jedan bunar je postojao i u
eregu a koji je bio vlasnitvo Age
Zahirovia, koji je dozvolio komijama da
ga koriste. Slino je postojao i bunar na
Doboru kod itaonice koji su Doborani
koristili, kao i jedan u vlasnitvu Salke
Bajria (Raifovog oca). To su bili sve javni bunarevi u starija vremena, mada je
neto kasnije naravno bilo i privatnih bunareva i izvora za potrebe
54
pojedinanih domainstava. Zanimljivo je spomenuti da bunarevi nisu bili i
jedini izvori pijae vode. Na nekoliko mjesta su postojale i tkz. vodice, izvori
vode koji su odravani od onih familija koji su ih redovno koristili. Tako je
familija moga oca Hamida koristila dugi niz godina vodu sa vodice u Kosovcu.
Takoe je jedna vodica bila kod Golinke koju su odravali i koristili stanovnici
naselja Grbavica II, kao i jedan izvor nedaleko od Dobor-kule. Meutim,
najpoznatija vodica u narodu je bila Osman-hodina vodica kod kua
Filipovia i Maglica. To je bio izdaan izvor pitke i hladne vode koja je izvirala
54
J edan bunar gradi i SRZ za svoje potrebe odmah po osnivanju 1946. godine. Taj bunar se koristio iskljuivo za marvu
koju je Zadruga drala. Od ostalih bunareva u J akeu, pamte se jo bunar Omera Hodia-Boeta i bunar Muharema
Zahirovia-Fone.
80
ispod krenjaka kamena. Taj izvor je jo uvijek u upotrebi, s tim to je njen
izvor sada ograen i sazidan u obliku esme. Po Devadu Mujakoviu, narod je
ak koristio i vodu iz J akenice i ostalih manjih potoka za pie u prolosti.
Problem svih tih izvora vode je bio to je njihov kapacitet bio nedovoljan, a i
stanovnitvo je bilo izloeno riziku kontaminacije. Stoga se mjetani
dogovaraju o gradnji vodovoda. Poetak izgradnje vodovoda Modria-J ake je
bio 1. 12. 1971. godine. Njegova duina je bila 5 km, a voda se dovodila iz
optinskog rezervoara na Majni. Zbog potekoa tehnike i politike prirode,
izgradnja se oduila nekoliko
godina i vodovod je konano
stavljen u funkciju jula 1974.
godine.
Sredinom 1974. godine se u
J akeu otvara bolnica sa
internim i drugim odjeljenjima
sa stalno prisutnim medicinskim
strunjacima iz raznih oblasti.
Ta bolnica je bila najopre-
mljenija u svojoj oblasti u cijeloj
BiH. U njoj je stalno bilo
zaposleno nekoliko stotina
radnika raznih profila. Ista je
radila sve do 7. jula 1992. god.
(koordinate 44.980092/18.278418).
Kada se stara kola zatvorila, ta zgrada je bila dodijeljenja omladinskoj
organizaciji J akea. U njoj se okupljala jakeka omladina preko 20 godina, ali
su mjetani zakljuili da je vei i bolji objekat bilo potrebno izgraditi. Izgradnja
istog je poela prvih dana 1981. godine, da bi se konano novi dom pokrio pred
sam poetak rata 1992. godine (koordinate 44.980031/18.280188).
J ake je ve 1950. godine bio vezan telefonskom linijom sa Modriom i
ostatkom svijeta. Par telefonskih linija su bile vlasnitvo drutvenih
organizacija u mjestu. Tek 1987. godine su uvedene privatne telefonske linije
kada je nekoliko stotina domainstava dobilo vezu sa svijetom. Ulaganja za
telefon su bila iskljuivo privatne prirode. Pored znatnih novanih sredstava
(3.200 njemakih maraka po telefonu), novi vlasnici telefona su morali da
kopaju sami od sebe i kanal za telefonski kabal (prvo 30 m po familiji, a kasnije
jo 10 m na relaciji Kahvica most na Bosni).
Novi omladinski dom u J akeu

81
Gledajui iz ove perspektive, namee se misao o volji i elji mjetana J akea da
naprave svoje mjesto dostojno normalnog ivljenja. Po zabiljeci Mehe abia
koji je bio predsjednik Mjesne zajednice J ake u periodu najvee izgradnje u
sedamdesetim godinama, za veinu tih javnih objekata su sami mjetani uloili
80% vlastitih sredstava plus radne obaveze. Tada su mjetani zavodili i po tri
mjesna samodoprinosa u jednoj godini da bi izfinansirali te radove. Kod nekih
domainstava ti samodoprinosi bi jeli i pola linog dohotka ili penzije. I sve
je to bilo raeno dobrovoljno sa saglasnou od 95% mjetana. Teko se ne
diviti volji, htjenju, elji, mukotrpnom radu i dalekovidnosti naih roditelja da
obezbijede bolji ivot za sebe, svoju djecu i budue generacije.
Izmeu ostalih objekata infrastrukture u J akeu treba spomenuti: mostove,
regulaciju rjeice Gnionica, izgradnja raskrsnice Kahvica i uvoenje redovne
autobuske linije.
Mostovi:
1. put prema Doboru to se odvaja u eregu od glavnog puta je bio povezan
mostom preko rjeice J akenice. Taj most je u prolosti bio napravljen od
balvana. Tek polaganjem asfalta 1972. godine taj most se rui i na tom istom
mjestu gradi vei i iri most od betona;
2. nepoznato mnogim stanovnicima J akea, najstariji most u J akeu jo uvijek
u upotrebi je most kod kua Maia u eregu (koordinate 44.978612/18.281057). Taj
most povezuje naselje Kuduze sa glavnim putem. Most je napravljen od
kamena i na njegovom luku se jo uvijek moe proitati godina pravljenja, 07.
1943. Namee se pitanje ko je mogao da izgradi taj most u ta uzburkana
vremena? Neki tvrde da je taj most podignula porodica Karamata za svoje
potrebe (iz ekonomskih razloga kao i to da bi Ana Karamata mogla prelaziti
lake J akenicu na svom konju). To je jako vjerovatno jer su oni jedini bili
finansijski sposobni da to grade, a i most je bio na njihovom zemljitu. Ako su
oni nestali iz J akea s poetka rata 1941. godine, je li mogue da su se vraali u
toku rata i jo uvijek koristili svoje imanje? Moje je miljenje da su oni jo
uvijek navraali u J ake i u nekoj mjeri bili vlasnici svog imanja ili su imali
upravitelja koji je odravao itavo imanje u njihovo ime. Most je jo uvijek u
dobrom stanju. Na most se nadovezuje visoki kameni zid ija funkcija je
vjerovatno bila da titi put od obruavanja;
3. sto metara uzvodno od tog kamenog mosta je bio jo jedan drveni most koji
je povezivao dvije obale Karamatinog imanja i sluio njihovim potrebama;
4. jo malo uzvodnije je postojao visoki metalni i uski most koje je podignula
SMU za svoje potrebe;
5. J ake i Dobor su bili povezani sa dva putia koji su koriteni prilino,
meutim njima nisu mogla putovati nikakva kola. J edan puti je vodio preko
Grahinca i sputao se kod damije. Drugi je vodio preko gornjeg dijela Kuduza
i sputao se kroz Zulfia umu kod Hamidovog kioska. Taj puti je bio vezan sa
glavnim putem jednim deblom koji slui kao most. Na zahtjev nekoliko
82
mjetana Dobora (na prvom mjestu tadanjeg mutevelije Hankue), mjesna
zajednica otkupljuje neto zemlje od Ibrahima Zulfia i proiruje puti i pravi
redovan put negdje 1970-71. godine. U isto vrijeme, mjesna zajednica
finansira i gradnju novog betonskog mosta koga grade J usuf i Sejad Omievi.
Istovremeno Senahid Biki i Muradif Sejdi grade betonsku podzidu ispred
kue Begana Zahirovia koja je titila glavni put od nadirueg potoka koji je
udarao tano u put u tom dijelu;
6. bilo je jo nekoliko mostova koji su povezivali dvije obale J akenice, ali su
oni koriteni od strane pojedinih ili nekoliko familija;
Negdje 1958-1962. godine odaka Vodoprivreda regulie tok rjeice
Gnionica koja je oduvijek tekla kroz Suhopolje, prolazila ispod odakog puta
negdje na polovini, i dalje kroz Modriki Lug tekla i ulijevala se u Bosnu. U
vrijeme velikih kia, Gnionica bi plavila polja, to bi se deavalo svakih par
godina. Da bi se to izbjeglo, tadanje vlasti su odluile da joj promijene tok. U
Donjem Peniku skreu njen tok i usmjeravaju ga prema rjeici J akenici
obilazei J ake sa njegove sjeverne strane. Od zemlje koja je izvaena za novo
korito se pravi nasip koji je u narodu skraen u naziv Sip. Da bi se usporio
njen tok, na oku parcele Bare prema Peniku se pravi mali rezervoar u narodu
poznat kao bazen, a tristo metara nie na oku Bara prema eregu prave se
etiri rezervoara (bazena) u seriji. Na mjestu gdje se Gnionica susree sa
J akenicom pravi se most jer je novi tok presjecao sada glavni put u J akeu. Sto
metara nie od toga mjesta na raskresnici se pravi jo jedan rezervoar.
Raskrsnica kod Tufetove kafane je bila jako prometna i njome je krajem
sedamdesetih godina prolazilo hiljade kamiona i automobila dnevno. Sama
raskrsnica postaje usko grlo daljem razvoju saobraaja i tadanje vlasti
odluuju da totalno mijenjaju izgled itavog saobraajnog vora na Kahvici.
Korito J akenice se tom prilikom mijenja i prenosi na sjevernu stranu puta.
Sam magistralni put se ispravlja i blago, u obliku elipse upravlja od mosta na
Bosni prema pravcu Doboja. itav projekat je bio pozamaan i sama gradnja je
trajala nekoliko godina (oko 1979-1982).
Poto je Modria najblie urbano naselje J akeu, nai mjetani su oduvijek ili
tamo zbog raznoraznih potreba. U Modrii je veina J akeana bila zaposlena,
tamo su se ljekarske usluge pruale, tamo se kupovalo i prodavalo, tamo se ilo
u vie kole, tamo su se sreivali raznorazni slubeni papiri, tamo se nalazio
sudija i sud, tamo se ilo uivati zbog sporta, kulture ili bilo kojeg drugog eifa,
itd. J akeani su oduvijek pjeaili u Modriu preko skele ili mosta. Mada 3 km
do centra Modrie ne izgleda toliko mnogo, ali pjeaiti tamo i nazad, i jo
svaki dan, moe postati poteko za svakog, a pogotovo za starije osobe. Stoga
jakeka Mjesna zajednica (MZ) sredjuje sa saobraajnim preduzeem redovnu
autobusku liniju krajem 70-tih godina izmeu Modrie na jednoj i J akea i
83
Penika na drugoj strani. Takoe, Remonttrans uvodi i radniki autobus
negdje 1985-6. godine koji prevozi radnike na posao i nazad. Treba takoe
spomenuti, da je J ake imao i vezu sa ostalim gradovima Posavine preko
autobuskog stajalita na raskrsnici Kahvica gdje je veina autobusa redovno
stajala. I na kraju, eljeznika stanica u Modrii, jedan kilometar udaljena od
J akea, je povezivala nae mjesto sa ostalim dijelovima BiH i J ugoslavije.
I pored svih ovih infrastrukturnih uspjeha, J akeani i njihova MZ su ve gledali
napred, jer su neke komunalne usluge i objekti infrastrukture jo uvijek
nedostajali. U planovima je bilo da se zavri omladinski dom koji je 2/3 bio
zavren. Takoe je J akeu nedostajala kanalizacijska mrea kao i organizovano
kupljenje smea. Generacije roene u 1950-tim i 1960-tim su polako stupale na
scenu i ekale svoj red da razviju J ake dalje, kao to su to i njihovi oevi uradili
prije njih poslije II svjetskog rata.
84
PRIVREDNI (EKONOMSKI) FAKTORI
Kolektivizacija poslije I I svjetskog rata i Seljaka radna
zadruga (SRZ)
Po ugledu na ruske drutvene radne zajednice solhoze i kolhoze, nove
jugoslovenske vlasti su takoe pokuale da sprovedu ideju kolektivizacije u
smislu sveobuhvatnog novog socijalistikog ureenja. Vlasti su koristile
raznorazne metode da privuku stanovnitvo u ovaj novi sistem privreivanja.
Dok je ova ideja prilino odgovarala onima koji nisu imali puno zemlje ili su
bili bez zemlje i imanja, ideja kolektivizacije je bila totalno neprihvatljiva za
vrijedne i dobre domaine. Zadrugarstvo je u osnovi znailo: udruimo svu
zemlju, orua, zgrade, maine, obrtna sredstva i radnu snagu, onda radimo i
proizvodimo zajedno sve na jednu kamaru; onda dijelimo svi zajedniki
jednako. J edna od parola ovog pokreta u J akeu je bila Zajednikih mi neemo
mea, da mi svoja podrobimo lea! Mnogi su ovu inicijativu zvali
dragovoljna sila, mislei na prisilne metode ubjeivanja da se prie zadruzi.
Neki pojedinci i familije su se pridruili jakekoj zadruzi, dok neki nisu i
samim tim su rizikovali zatvor i druge kazne. Poznat je bio zatvor u Zemi
(zgrada tadanjeg Mjesnog odbora locirane na poetku Penika) gdje su
neposluni bili ueni na poseban nain negdje do 1950. godine. Naime,
jedna soba tog zatvora je bila napunjena vodom dubine 0.5-1 m u kojoj su
zatvorenici bili drani. Da bi izbjegli hladnu vodu, oni su se penjali na grede
koje su ile poprijeko. Stojei u tako mizernoj i tekoj situaciji, njih je uvar
zatvora (izvjesni J akeanin) gurao dugim tapom nazad u vodu! J edan od
naina da se izbjegne ova prisilna kolektivizacija je bio da se plaa porez ili
otkupnina. Taj porez je esto bio u obliku raznoraznih materijalnih dobara, pa
ak i hrane. Nerijetko se morao taj porez plaati u svinjskoj masti i slanini,
hrani koju muslimani nisu jeli niti proizvodili iz vjerskih razloga. Po kazivanju
Hamida Zahirovia, njegov otac Beir Zahirovi je iao u Vojvodinu da bi
kupovao tu robu. On bi pjeaio do Slavonskog amca, tu bi sjeo na voz do
Novog Sada i tamo kupovao mast i slaninu, zbog nie cijene nego u Bosni.
Onda bi se vratio istim putem, ali ovaj put sa punom vreom na leima, pjeke
od Slavonskog amca do J akea i sve to da zadru imanje i izbjegne zatvor.
85
Seljaka radna zadruga u J akeu je bila formirana aprila 1946. godine. Njoj
je prvobitno bilo dodijeljeno cjelokupno imanje brae Vujania iz Bosanskog
amca, to je ukljuivalo sljedee parcele: Tukovi, Bare, svo zemljite od
Kahvice do kue Hamde Sofia, kao i parcelu Rupe iznad J akea. Prvi
predsjednik Zadruge je bio Huso Bajri (otac Atifa, Beira i Sulje Bajria) a
sekretar Ahmet Omievi. Sama Zadruga (ili kako se jo u narodu popularno
zvala Zajedniko) je zapoljavala oko 30-40 radnika. Proizvodila je penicu
i kukuruz od itarica, a od voa kruke, ljive i zerdelije. Zadruga je imala i
jedan vinograd na Rupama, a rasadnik na cijelom prostoru od kue Sulejmana
Bikia do kue Hamde Sofia. Zadruga je imala velike koeve u kojima se
dralo ito, kao i nekoliko veih tala gdje su se drale i uzgajale krave muzare,
junci i svinje. Sav rad u Zadruzi je bio provoen bez pomoi ikakve
mehanizacije i uz pomo nekoliko parova konja. Sreom, Tito i njegova vlada
su relativno brzo uvidjeli da ideja kolektivizacije po uzoru na sovjetski model
nije bila pogodna za jugoslovenske uslove pa su odustali od njene primjene
poetkom pedesetih godina. Svojina Zadruge je onda bila pripojena tadanjem
poljoprivrednom dobru Dr. Mujbegovi u ijem je sastavu i dalje poslovala.
Nedugo poslije, na njenom mjestu je otvorena i otkupna stanica za
poljoprivredne proizvode u kojoj su radili Suljo Bajri, Pero Petri iz Penika i
Bartol Stanui u poetku, a kasnije Sulejman Biki, Hamza Zahirovi,
Bahrudin Mujakovi i Vehid Bahi. Dok je postojala, Zadruga je obavljala
svoje operacije u nekoliko zgrada: dvije farme (goveda i svinja), otkupna
stanica i skladite, dva velika koa u kojima se dralo ito i ostala ljetina,
mljekara, kovanica, upa i skladite silae (koordinate 44.980282/18.280671).
Zanatlije u J akeu
Svako mjesto je imalo razliitih zanatlija i majstora koji su proizvodili, pravili i
opravljali raznorazne stvari ili nudili svakojake usluge. Iznenaujue je koliko
je bilo zanatlija u naem mjestu, nekih od njih vrsnih i traenih na irem
regionu. Sljedee zanatlije su postojale u J akeu:
Obuar: koliko se pamti, prvi obuar u poslijeratnim godinama je bio evko
Zahirovi-Revo (brat Rede Zahirovia-Sunde). Nove vlasti Titove
J ugoslavije su mu dodijelile jednu prostoriju pored kovanice na imanju
Seljake radne zadruge. On je tu otvorio svoju obuarsku radionicu i radio sve
do svoje penzije i ukidanja Zadruge 1952-3. godine. Poslije toga, Rizo Sejdi
(otac Rizana Sejdia) je otvorio svoju radnju u mutvaku hode Didia preko
puta damije negdje 1965-7. godine. On se poslije preselio u svoju kuu gdje je
radio oko 5 godina do svoje bolesti. Poslije 15-ak godina bez obuara, u J akeu
je konano otvorena trea obuarska radionica negdje polovinom osamdesetih
godina. Naime, Hamid Gibi iz Modrikog Luga je otvorio svoju obuarsku
radnju u nekom starom kiosku koji je bio doveen i smjeten izmeu zgrada
86
omladinske sale i Mujine itaonice. Nedugo poslije, on je tu radnju prodao
obuaru Laletu (puno ime nepoznato) koji je radio sve do kraja osamdesetih
godina.
Stolar: poto je J ake bio popriline veliine, mjesto je imalo potrebu za
nekoliko stolara. Koliko sadanje generacije pamte, najstariji jakeki stolar je
bio Hazim Omievi (otac Zehida i Alije) sa Dobora koji je zapoeo tu
djelatnost neposredno poslije II svjetskog rata. Hazima je naslijedio njegov sin
Alija koji je u tom poslu i dan danas. Drugu stolarsku radnju je otvorio Zulfo
Husejnovi iz J akea negdje 1955-6. godine. Njegovu radnju je preuzeo
njegov sin Esmir poslije Zulfinog penzionisanja neposredno prije zadnjeg rata.
Trei jakeki stolar je bio Smajo Bajri sa Dobora koji je preuzeo radionicu od
svog oca Hasana, a Smajo je dalje prenio na svog sina Hasana. Sva tri stolara su
pravili iskljuivo stolariju (prozore i vrata od drveta). Ti prozori su u poetku
bili jednostruki, a kasnije dvostruki, gdje je staklo bilo drano u mjestu malim
metalnim zakovnjima i onda hermetiki zatvarano specijalnom glinom
zvanom git. Ta tehnologija pravljenja prozora je ostala sve do sredine
osamdesetih, kada su moderni PVC prozori sa vakuumiranim prostorom
izmeu stakala poeli da osvajaju trite. Krajem osamdesetih godina je Alian
Omievi-Lio pravio seije i kaue koji su bili modernog izgleda i dobrog
kvaliteta. Do toga vremena, seija kao obavezni komad namjetaja u svakoj
muslimanskoj kui u J akeu je bila veinom pravljena u privatnom aranmanu
od obinih dasaka.
Tesar: sve do poetka pedesetih godina nije bilo elektrinih ili motornih pilana
za rezanje grae. Do tada su postojali majstori tesari koji su tesali ili rezali
grau runo koristei velike testere i specijalne tesarske sjekire. Graa ili japija
je bila grubo oblikovana i tako izgledala, ali je jo uvijek trebala specijalna
vjetina da se i tako drvo oblikuje. J akeki najpoznatiji tesar iz toga doba je bio
J usuf Omievi (Alianov otac).
Vodeniar (mlinar): Dok naziv vodenica iskljuivo opisuje mlinove koji su
pokretani vodenom snagom, termin mlin ukljuuje sve mlinove pokretane
na vodu, vjetar ili elektrinu struju. Blizina rijeke Bosne je od starih vremena
koritena za graenje i upotrebu vodenica. Poto su vodenice u sutini koristile
jednostavnu tehnologiju (za koju je bila potrebna jaka tekua voda, drvo i
mlinski kamen), moe se sa sigurnou pretpostaviti da su mjetani J akea
imali svoje vodenice na Bosni od najranijih vremena. Po sjeanjima, najstariji
vodeniari u prolom vijeku su bili Zaim Omievi i J usuf Omievi, obojica
roeni s poetka 20-og stoljea. Po Devadu Mujakoviu, bila su takoe i dva
mlina Kumbaria. Kako su vodenice izgledale i funkcionisale? Vodenice su
bile male brvnare iju su osnovu inila brvna povezana sa runo-tesanim
daskama. Veina vodenica je bila locirana na obalama rijeka i veih potoka
87
uzdignuta na balvanima iznad struje vode koja je pokretala vodeniarski toak,
koji je dalje sistemom zupastih poluga pokretao dva mlinska kamena izmeu
kojih je padalo zrnevlje itarica. Dva kamena su onda mrvili zrnevlje u prah
koji se zove brano. Vlasnici vodenica sa nae strane Bosne su bili iskljuivo
Doborani. Oni su bili vlasnici 5-10 vodenica koje su bile smjetene iznad
Gradine, ispod Gradine u Topoliku, kao i kod starog drvenog mosta. Doborske
vodenice su bile jedinstvene u smislu izgleda i funkcionisanja. Naime,
doborske vodenice su bile pokretne u poreenju sa tradicionalnim na jednom
mjestu fiksiranim vodenicama. Poto se nivo rijeke Bosne mijenja tokom
godine, praviti vodenicu na samoj obali bi znatno skraivalo vrijeme
operisanja vodenica u ljetnim mjesecima kada nivo rijeke znatno opadne, tako
bi i jako vii nivo rijeke u toku poplava mogao da obustavi, oteti ili ak odnese
vodenicu. Da li su doborske pokretne vodenice bile doborski izum, ne zna se,
ali su u svakom sluaju bile jedinstvene. Naime, doborske vodenice su bile
graene na nekoj vrsti ravnih amaca ili pontona gdje je srednji dio bio otvoren
za protok vode koja je udarala u vodeniki toak. Ove vodenice su konstantno
plutale na vodi nad dubljim ali jo uvijek brzim dijelovima rijeke. Meutim,
vodenice su ostajale relativno fiksirane na jednom mjestu uz pomo uadi koja
su bila vezana za direk ili deblja stabla na obali. Takoe je jedno due istesano
stablo bilo prikovano uz vodenicu i tako je vezivalo sa obalom. Uloga tog
stabla je bila dvostruka: omoguivalo je prelazak ljudi sa obale na vodenicu i
nazad; drugo, stablo je dralo vodenicu u jednom mjestu da se ne bi kretala
lijevo-desno (pogledajte ilustraciju Doborske vodenice ispod).
Kada bi nivo vode opao i prema tome prijetio vodenikom toku da udari o
kamenje na dnu rijeke, onda bi se uad odvezivala i stablo otkivalo da bi se
vodenica pustila nie u dublje dijelove.
88
Poto se ovakvo manevrisanje ponavljalo nekoliko puta u toku godine, svaka
vodenica bi neizbjeno zavrila 1-2 km nizvodno od svoje poetne pozicije.
Kada se to desi, onda se ista vodenica morala vui uzvodno uz pomo ljudske
snage, volova ili konja gdje je to bilo mogue. Ovo je naravno bilo jako teko
ali neminovno kako bi se omoguilo svakodnevno operisanje vodenice tokom
godine. J edino vrijeme kada doborske vodenice nisu radile je bilo u toku
rijetkih jako hladnih zimskih dana kada se Bosna zamrzavala od bajra do bajra.
Zanimljivo je spomenuti da ove vodenice nisu bile vlasnitvo jedne familije;
njih je obino gradilo vie familija koje su onda proporcionalno ulogu u gradnji
vodenice dijelile dane njenog rada. Tako bi po dogovoru jedna porodica
koristila vodenicu od ponedjeljka do srijede, druga od etvrtka do petka, itd.
Tkogod bi dolazio da melje ito odreenog dana, plaao bi jednu desetinu (1 kg
od 10) porodici koja je bila u slubi toga dana. Doborski vodeniari su sluili
uglavnom stanovnike J akea i Penika. Po kazivanju Hamida Omerovia iz
Modrie, jedan jakeki mlin je operisao ispod mosta na Bosni. Taj mlin su
veinom koristili stanovnici Modrikog Luga, kao i Modriani iz Islam Varoi.
Skoro sve vrste ita su se mljele: penica, jeam, ra, a ponajvie bijeli
kukuruz. ito se donosilo u ovijim i kozijim mjeinama, jer vree od papira,
jute ili sintetike su bile rijetke, ili skupe, ili jo ne u upotrebi u to doba. ito se
veinom donosilo na leima ili dovozilo konjima. Pored doborskih pokretnih
vodenica, J akeani su takoe koristili i usluge dviju vodenica koje su bile
sagraene na potoku J akenici. U drugoj polovini pedesetih godina, Bego
Zahirovi je sagradio vodenicu malo povie kue Muradifa Sejdia, dok je
Matija Radelji imao svoju vodenicu 1 km uzvodno od Bege Zahirovia. Obe
vodenice su bile sagraene sa strane potoka ali su vodu dobivale putem sistema
kanala koji su dovodili vodu na vodeniki toak malo uzvodno od vodenice.
Ove, kao i sve doborske pokretne vodenice su postepeno prestale sa radom
jedna za drugom u ezdesetim godinama kako su industrijski veliki mlinovi
polako napredovali i preuzimali te poslove. Treba napomenuti da su u J akeu
postajala i dva elektrina mlina. Prvi je za kratko vrijeme vodio Nurija
Zahirovi, koji su veinom koristili stanovnici erega. Kada je Bego Zahirovi
prestao koristiti svoju vodenicu poetkom ezdesetih godina, on je odmah
instalirao elektrini mlin u svojoj kui. Taj mlin je posluivao potrebe J akeana
veoma dugo vrijeme, sve do poetka zadnjeg rata.
Kova: dok nisu postojale velike eljezare i metalne radionice, kovanice su
proizvodile sve metalne proizvode. Kovai su pravili sve poljoprivredne
alatke: vile, grablje, motike, plugove, metalne iljke za zubae; graevinske
alatke kao to su lopate, krampove, budake, uskije, sjekire, itd. Takoe je
kova pravio i potkovice i istovremeno potkivao konje specijalno
napravljenim etvrtastim ekserima za te svrhe koji su se zvali avli. Poto su
konji bili dugo vremena glavno prevezno sredstvo, njihove kopite bi se lako
potroile zbog stalne upotrebe. Da bi se to sprijeilo, kao i oklizivanje na
89
zemlji, metalne potkovice sa zupcima su stavljane na kopita. Potkivanje konja
je bio jako opasan i struan posao, koji je samo nekoliko pojedinaca moglo
raditi. Majstori potkivai su obino bili seoski kovai koji su u isto vrijeme
proizvodili potkovice i eksere. eljezo od koga je trebalo neto
napraviti/iskovati je prvo trebalo dosta ugrijati kako bi omekalo. To
zagrijavanje je bilo u peima koje su koristile specijalnu vrstu jako kalorinog
uglja, neto slino koksu. Tu se razvijala velika temperatura gdje je eljezo
stajalo i postepeno se zagrijavalo sve do stepena kada postane narandaste
boje. Tada eljezo postane meke i podesno za kovanje tj. oblikovanje u eljene
forme. Koliko se pamti, jakeki kova prije II svjetskog rata je bio Smajo ei.
Njegova kovanica je bila pored sadanje kue Fehre Krajnovi. On je bio
kova i poslije rata, ali ga je ubrzo naslijedio Smail zvani Hojla ili Mae. Poslije
prodaje zemlje Mehi Bikiu na kojoj je bila kovanica, Smail je preselio svoju
radnju u Penik, malo nie od zgrade Zeme. Smail je tamo povremeno radio
sve negdje do osamdesetih godina kada se penzionisao. J o uvijek pamtim stari
bicikl i starog Smaila kada se vraao s posla kui. Kako je Smail volio da esto
popije, onda je njegov bicikl uvijek iao lijevo desno, ali nekako uvijek ostajao
uspravan!
Drugu jakeku kovanicu je otvorila Seljaka radna zadruga neposredno
poslije rata za svoje potrebe. Ta kovanica je bila preko puta matinog ureda i u
njoj je dugo godina radio Milo Zelinac iz Botajice. Kova Milo je nastavio taj
posao kao svoj gazda poslije zatvaranja Zadruge u pedesetim godinama. Tu je
ostao sve do njenog zatvaranja negdje 1973-4. godine. Poslije njega je Dalija
ei iz Modrie (mu Sadine Dubri) radio godinu ili neto pravei metalne
ograde na istom mjestu. Poslije toga, zanimanje kovaa se ugasilo u J akeu,
kako su se metalne alatke i ostali metalni proizvodi mogli kupiti u Modrii i
okolnim mjestima.
Kroja: kada su J akeani trebali da kroje odijela i druge vrste garderobe, onda
bi to obino radili kod modrikih ili odakih profesionalnih krojaa. Takoe je
u selu postojalo uvijek nekoliko najderica koje su imale vlastite ivae maine
i ile jednostavnije stvari (kune haljine, prekrajanje ve kupljenje garderobe,
podkraivanje pantalona i slino). Meutim, J ake je imao jednog
profesionalnog krojaa, ali njegova radnja nije bila otvorena iroj javnosti. To
je bila radnja Marka Zekia koja je bila smjetena u njegovoj kui odmah pored
Matije Filipovia. Naime, Marko i njegova ena su pravili raznovrsnu
garderobu koju su prodavali po okolnim pijacama. To je bila njihova glavna
djelatnost.
Kamenorezac: negdje u 1980-tim godinama je u J ake doao Salko Grabovica
koji je otvorio kamenorezaku radionicu. Ta radionica je bila smjetena na
raskrsnici Kahvica pored puta prema Odaku. Poto je njegov glavni posao bio
pravljenje spomenika, narod ga je zvao spomeniar. Poslije je Salko poeo
da pravi i druge proizvode od mermera po narudbi. Poslije zadnjeg rata,
90
njegov biznis su preuzeli njegovi sinovi Sanel i Semir.
Brija (brico): koliko se pamti, prvi jakeki brico je bio Mujo uheri, stariji
brat Safeta uheria-Majora i otac Fikreta i Muradifa uheria. Mujo je bio
brija jo od prije II svjetskog rata. Njegova brijanica je bila smjetena pored
lagera i Devada Mujakovia kue. Negdje s poetka Titove J ugoslavije Mujo
je zatvorio svoju radnju. Poslije toga J ake nije imao stalnog bricu, nego su
nekoliko godina Tarevljani Hamid Tursun i Galib Mujanovi zvani up
dolazili naizmjenino jednom sedmino u J ake i iali i brijali svoje muterije.
Onda je Odaanin Ahmet Ajanovi otvorio brijanicu negdje u ezdesetim
godinama u magazi koja se nalazila tano preko puta damije na mjestu
sadanje kue Halida Zahirovia-Bubeta. Poslije je on preselio u mutvak ljetne
kuhinje hode Didia. Poslije te lokacije Ahmet je takoe radio u jednoj kui
pored Muhameda Krajnovia-Habe. Tu je ostao do otprilike 1972. godine kada
je i zatvorio svoju radnju. Poslije toga J ake nije imao stalnog brijaa.
Trgovac: J ake je ve 1910. godine dobio prvi duan. Novopridoli beg
Mustajbeg Gradaevi iz Gradaca je sagradio veliki duan zvani Lager
(izmeu sadanjih kua Samida Zahirovia i Devada Mujakovia).
(Napomena: sa svojih 102 godine, to je i najstariji sadanji objekat u J akeu,
mada je sada u polusruenom stanju.)
Poslije Lagera su se poeli otvarati i manji duani u neposrednoj blizini. Tako
su se otvorila jo etiri duana negdje tridesetih godina prolog vijeka. Na
placu Hazima Ribia je postojao tkz. Hamdin duan, iji je vlasnik bio
Hamdo Sofi. Malo nie od njega prema damiji s druge strane puta na placu
Senada Zahirovia-Bure je bio Begin duan, vlasnitvo Bege Zahirovia
(oca Sejfudina Zahirovia). Na mjestu sadanje kue Vernesa Mujakovia-
Frenkija je bila druga kua efendije Mujaka. U njoj su stanovali njegovi sinovi
Rasim i Enver Mujakovi sa svojim familijama, ali je takoe u njenom
prednjem dijelu bio 'duan efendije Mujakovia u kome je radila njegova
kerka Mukelefa (mati Berzada Bikia i Berzijane Biki, sada Toli). Dalje
desetak metara, tano preko puta damije na mjestu Halida Zahirovia-Bubeta
kue je bio Mehin duan, vlasnitvo Mehe Zahirovia, djeda Amira
Zahirovia. Poto tadanji stanovnici J akea nisu bili posebno dobrog
materijalnog stanja, svi ovi duani nisu imali dovoljno pazara u ono vrijeme. U
njima se moglo kupiti svega nekoliko artikala, kao na primjer, nekoliko vrsta
metalnih alatki, a od hrane moda samo eer, kafa i ulje. Poto je promet robe
jako stao ili potpuno nestao u toku rata, svi ovi duani su se postepeno zatvorili
do 1945. godine. Poslije toga J ake je brzo rastao i postojala je potreba za vie
prodavnica. I ne samo to, u isto vrijeme je bilo mjesta i za druge vrste
prodavnica. Sljedei prodajni objekti su operisali u J akeu u periodu 1945-92:
Odmah poslije rata, modriko trgovako preduzee Trgopromet je ponovo
otvorilo prodavnicu mjeovite robe u zgradi Lagera. U njoj je prvo radio Musto
91
Tiri. Kako je Trgopromet sagradio novu prodavnicu (u narodu popularno
zvanu Zadruga) u 1954. do kue novog hode Didia, Lager je ubrzo
pretvoren u otkupnu stanicu u kojoj su radili azim Tiri i Pero Petri iz
Penika. U Zadruzi je radio stari trgovac Hamdo Sofi uz pomo svoga brata
Muhameda koji mu se pridruio kasnije. Otkupna stanica je prestala sa radom
sredinom pedesetih godina kada je pretvorena u skladite oblinje Zadruge. U
Zadruzi su takoe radili sljedei trgovci: J ozo i Marija Anii iz Penika, Smail
Heka iz Tarevaca, Nedad i Zekija Terzi iz Modrie, Muris Hasani, Merima
Omievi i Sifeta Biki (udata Zulfi);
Otprilike u to doba je bila otvorena i prodavnica na kraju J akea prema
Peniku, u narodu zvana Zema (koordinate 44.985579/18.271873). U njoj je radio
Safet uheri-Major u poslijeratnim godinama. Zema kao i Zadruga su bile
prodavnice mjeovite robe. Obe su ostale otvorene sve do 1992. godine;
Nedaleko od Zadruge, u kui Abida Zahirovia je Gradaaki Trgocentar
takoe otvorio prodavnicu mjeovite robe negdje oko 1970. godine. Njen prvi
trgovac je bio Ahmet Zrni iz Gradaca, a poslije njega Pero iz Modrie, i na
kraju Ibro Tursi iz Modrie. Ova prodavnica se zatvorila oko 1980-1. godine.
ereg je takoe imao svoju prodavnicu koja je bila smjetena u kui Smaje
Husejnovia. Ovu prodavnicu je otvorilo trgovako preduzee Trgopromet
iz Modrie negdje krajem 60-tih godine. Ova se prodavnica zatvorila negdje
krajem 70-tih godina i umjesto nje se otvorio kafi Lala. U ovoj prodavnici
su u poetku radili Sedat Kuburi iz Modrie i Rasim Bungur iz Tarevaca, a
kasnije i Zvonko Lonarevi, takoe iz Modrie. Trgovinsko preduzee iz
Modrie Modrianka je otvorilo prodavnicu mjeovite robe na Doboru u
zgradi prijanje doborske itaonice krajem osamdesetih. U ovoj prodavnici je
radila Ferza Bahi sve do poetka rata. Negdje krajem 1960-tih godina u
dvoritu Sulejmana Bikia, DC Gradaac otvara poljoprivrednu otkupnu
stanicu u kojoj on radi. Poslije nekoliko godina stanica se pretvara u prodajni
centar graevinskog materijala i namjetaja. Ovaj centar je radio sve negdje do
kraja 70-tih godina kada je Sulejman otiao u penziju. J ake je takoe imao i
nekoliko tkz. trafika, malih kioska gdje se mogla kupiti sitna roba a na prvom
mjestu cigarete. Najpoznatija jakeka trafika je bila ispred kue Hamida
Zahirovia u kojoj je on radio od 1967. do 1992. godine. Ovu trafiku je otvorilo
trgovako preduzee Univerzal iz Tuzle kao i trafiku ispred jakeke bolnice
u kojoj je radio Ibrahim Bahi od ~1980-1990. Meutim, prva jakeka trafika
je bila na mjestu sadanje kue Merseda Zahirovia-Sikirice, na zemlji
njegovog oca Mesuta, tano preko puta ulaza u damiju. Ovu trafiku je otvorilo
trgovako preduzee Duvan iz Doboja negdje krajem pedesetih godina i u njoj
je radio cijelo vrijeme Sead Sejdi-Keho. Ova trafika se zatvorila negdje
krajem ezdesetih godina, uglavnom zbog velike konkurencije dviju veih
oblinjih prodavnica i novotvorene trafike u kojoj je Hamid Zahirovi radio.
J ake je takoe imao nekoliko tkz. podruma pia u kojima se prodavalo
alkoholno estoko pie, pivo, sokovi i kisela voda na veliko u gajbama. J akeki
najpoznatiji i najstariji podrum pia je bio u kui Matije Filipovia. Apatinska
pivara je otvorila ovaj podrum negdje 1970-1. godine i koji je ostao otvoren sve
92
do poetka rata kada Matija otvara prodavnicu mjeovite robe. Drugi podrum
pia je otvoren u kui Abida Zahirovia gdje je radio njegov sin Behad. Ovaj
podrum je otvoren ukratko poslije zatvaranja kafane Husnije Pelesia negdje
sredinom osamdesetih godina. Trei podrum je bio u kui Samida Zahirovia
na mjestu prijanje poslastiarnice. Ovaj podrum je bio otvoren svega nekoliko
godina pred poetak rata. Krajem osamdesetih godina kada su se uslovi
otvaranja privatnih firmi poboljali, broj prodavnica u J akeu je naglo
porastao. Tada nekoliko privatnika otvara svoje vlastite prodavnice. Te
prodavnice su u veini sluajeva bile na zemlji ili u kui vlasnika koji su tu i
ivjeli. Sljedei pojedinci su bili vlasnici tih novootvorenih prodavnica
mjeovite robe: Razija Sofi-Mikica u J akeu, Halid Omievi i Rasim Bajri
na Doboru, Velid Husejnovi, Izet Mujakovi, Matija Filipovi i Marko Zeki
u eregu.
Pekar: u ranija vremena je svaka familija pravila hljeb za svoje potrebe.
Vremenom su se poele pojavljivati javne pekare gdje su ostali mogli da kupe
ve napravljen i ispeen hljeb. Prvi jakeki pekar, koliko se pamti, je bio
Ibrahim Sofi, otac Adema Sofia. Ibrahim je imao pekaru jo prije II svjetskog
rata u staroj dvospratnoj kui ardakliji. Ta pekara je bila smjetena na
mjestu Hamidovog kioska u J akeu. Ibrahima je naslijedio njegov sin Adem
neposredno poslije rata, koji je napravio novu pekaru u sastavu svoje nove
kue, a hljeb prodavao u malom drvenom kiosku na istom mjestu. Kod njega je
egrtovao njegov roak Muharem Sofi. Kada je Adem prodao svoje imanje i
preselio se u Modriu (gdje je takoe otvorio pekaru), njega je naslijedio
Muharem poetkom ezdesetih godina. Muharem je sagradio moderniju i veu
pekaru u kojoj su se proizvodili i prodavali hljeb jednokilac i dvokilac,
lepinje, kifle i pletenice s makom. J utra moga ranog djetinjstva su mirisala
svjeim vruim hljebom koji je pekao pekar Muharem svakog dana. Sjeam se
jo uvijek njegove bijele uniforme, kao i njegove pekarske radionice gdje je on
mijesio tijesto drvenom lopaticom u velikoj dubokoj drvenoj banji. Runo
pravljeni hljeb i ostale proizvode je stavljao na dugaku drvenu lopatu koju je
onda stavljao u dugaku ve naloenu i vruu penicu. Istom lopatom je vadio
peeni hljeb koji je onda poslije skidanja pepela mazao mokrom etkom,
slagao u veliku pletenu korpu i onda nosio u kiosk ispred kue za prodaju
J akeanima i Penianima. Kada je industrijska pekara u modrikom mlinu
poela da radi i proizvodi truce hljeba na traci, pekar Muharem je bio prinuen
da zatvori svoju pekaru negdje u prvoj polovini sedamdesetih godina. Kada
smo poeli da kupujemo i jedemo jadni industrijski neukusni hljeb, tek smo
onda vidjeli ta smo izgubili zatvaranjem Muharemove pekare.
Mesar: teko je zamisliti da su mesare postojale u prolosti kada tehnologija
zamrzavanja i hlaenja nije postojala. Meutim, Meho abi nas izvjetava da
je J ake imao ne jednu, nego dvije mesare prije II svjetskog rata. Mogue je da
su ove mesnice prodavale meso jednom sedmino ili samo onda kada se stoka
klala. Takoe je mogue da su vlasnici tih predratnih mesara nabavljali velike
93
komade leda kojim su uvali meso u toplijim danima. Drugi nain ouvanja
mesa na dui period je bio putem suenja. Familije koje su sebi mogle priutiti
tako neto su suile meso i suduku u poetku na tavanima vlastitih kua a
kasnije u posebno sagraenim suarama. J akeani su u drugoj polovini 20.
vijeka kupovali svjee meso (veinom junetinu, govedinu i teletinu) u
modrikim i odakim mesarama. Tek negdje sredinom osamdesetih godina
J ake ponovo dobiva mesnicu kada Demil (Hajro) Zahirovi otvara radnju u
svojoj kui.
Gostioniar (mehandija): Meho abi takoe izvjetava da je J ake imao i
gostionicu prije II svjetskog rata. Nije poznato ko je bio njen vlasnik ni gdje se
tano nalazila. Neposredno poslije rata, tadanje vlasti su otvorile seosku
itaonicu u Begovom Konaku. U toj itaonici je radio Idriz Hasani (otac
Ganije i Huse). U njoj su se igrale drutvene igre (ah i domine), itale novine, a
mogao se naruiti aj i kafa. Ova itaonica je bila popularna s obzirom da je to
bilo prvo javo stalno mjesto za okupljanje mjetana. itaonica je prestala sa
radom negdje poetkom ezdesetih godina. Kada se kola preselila iz stare
zgrade kod damije u prostorije Begovog Konaka 1964. godine, nedugo
poslije je ugostiteljsko preduzee Mera iz Odaka otvorilo gostionicu u
J akeu, 25 godina poslije zatvaranje one predratne. U njoj je konobarisao Raif
elikovi zvani elik iz Odaka. Tu se mogla naruiti svaka vrsta alkohola,
bezalkoholnih pia, toplih napitaka i neka jela. Ova gostionica se zatvorila
negdje oko 1970. godine. Teufik Kumbari, Ahmet Omievi i Medo Biki su
otvorili gostionicu na raskrsnici Kahvica jo negdje u prvoj polovini 1960-
tih godina (koordinate 44.975155/18.286893). Ona je prvo poela u atri, a kasnije je
bio izgraen i objekat. Ova gostionica se prvobitno zvala Izlet. U njoj je
konobarisao Teufik u selu poznat kao Tufe. Neko vrijeme Izlet je bio izdat
na koritenje jednom modrikom ugostiteljskom preduzeu. Meutim, njeno
upravljanje ponovo preuzima Teufik negdje 1967-8. godine u kojoj radi
uspjeno sve do svoje smrti otprilike 1988. godine. J edno vrijeme se kafana
Izlet zvala i Restoran u osamdesetim godinama, ali je poslije toga ponovo
preuzela svoje staro ime Izlet. Kafanu je od 1988. godine preuzeo i drao
Teufikov zet Taudin Tosunovi-Tao do poetka zadnjeg rata.
Sredinom sedamdesetih godina (1972-3) je Mustafa Zahirovi-Mujo otvorio
itaonicu u staroj uiteljskoj kui pored omladinske sale. Mujina itaonica je
bilo vrlo popularno mjesto okupljana J akeana dugi niz godina sve do 1992.
godine.
Po ugledu na Mujinu itaonicu, Meho Bajri je otvorio itaonicu na Doboru
negdje 1973-4. godine u prostorijama itaonice na Doboru. Radila je sve do
otprilike sredine osamdesetih godina. Husnija Pelesi je bio otvorio gostionicu
u kui Abida Zahirovia negdje 1979-81. Ovaj lokal je bio otvoren svega dvije-
tri godine. Kako se ugostiteljstvo mijenjalo i broj stanovnika J akea rastao,
tako je ponuda takvih objekata u J akeu bila vea. Popularni kafii su nali
94
svoj put u drugoj polovini osamdesetih godina. Prvo je Rasim Husejnovi
otvorio svoj kafi Lala u eregu negdje u prvoj polovini 1980-tih, dok je
Ismet Kali-Male otvorio svoj kafi Bolji ivot malo podalje od Lale negdje
1988. godine. Pred poetak rata, Rasim Lala je proirio svoj kafi gdje je drao
bend muziara tokom vikenda. Takoe je Sedin Biki otvorio manju
evabdinicu Pegla u dvoritu svoje kue pored jakeke osnovne kole. Ova
radnja je veinom sluila ake oblinje kole nekoliko godina pred zadnji rat.
Poslastiar: poslastiar pravi raznorazne poslastice (kolae, torte, slatko pie,
sladoled, i sl.). J ake nije imao stalnu poslastiarnicu u prolosti. J edino smo
imali modrikog Hebila koji je uz Bajram dolazio i prodavao svoje poslastice
ispred damije, kao i ponekog modrikog ili odakog poslastiara koji su
prodavali svoje proizvode za vrijeme velikog prvomajskog slavlja u J akeu.
Poetkom sedamdesetih godina su braa air i Adem Ademi otvorili
slastiarnu u J akeu u zgradi Samida Zahirovia nedaleko od damije. Njih su
zamijenili novi vlasnici otac i sin, Arslan i Devad nekoliko godina kasnije.
Ova slastiarna je bilo popularno mjesto gdje se okupljala jakeka omladina u
sedamdesetim i osamdesetim godinama. Arslan je zatvorio radnju negdje
krajem osamdesetih kada se penzionisao.
Auto-limar: kako su J akeani i drugi poboljavali svoju materijalnu situaciju i
poeli kupovati automobile, pojavila se potreba za odravanje istih. J edno od
novih zanimanja je bio i auto-limar, osoba koja ispravlja i farba lim na kolima.
Prvi jakeki auto-limar je bio Raif Kumbari koji je otvorio svoju auto-
limarsku radnju poetkom sedamdesetih godina. Kod njega su egrtovali
Izudin Zulfi i Emsad Bahi koji su kasnije otvorili svoje vlastite radnje. Sve tri
radnje su imale dovoljno posla i muterija.
Limar: Kako samo ime kae, limar radi s limom i pravi odreene limene
predmete. Lim se savija, ree, kuje i vari. Suad Sofi je imao limarsku
radionicu u svojoj kui. Njemu je pomagao Sulejman Hasani, njegov komija.
Suad je uz pomo raznoraznih alatki (koje je neke i sam dizajnirao i napravio)
proizvodio oluke, vrata, ograde za dvorita i balkone. Poslije zadnjeg rata
Mersed Zahirovi je takoe otvorio limarsku radionicu.
TV-mehaniar: J ake je imao i TV-mehaniarsku radnju za popravku
televizija, radija i sline bijele tehnike. Njen vlasnik je bio Mehmed
Zahirovi-Cigo koji je bio samouki TV i radio mehaniar.
95
Neobina zanimanja
Kako se drutvo i ekonomija razvija, neka zanimanja se gase a druga nastaju.
Mada je veina J akeana imala redovne poslove u raznoraznim firmama,
zanimljivo je istai nekoliko neuobiajenih i rijetkih zanimanja. Mnoga od tih
zanimanja vie i ne postoje, jer nema vie potrebe za njima. Takva zanimanja su
svjedoci starih vremena i u jednoj mjeri daju sliku ivota iz tog doba.
Nabrojimo nekoliko:
Putar: veina magistralnih puteva su u prolosti bili neasfaltirani tkz.
makadamski putevi. este kie kao i uveani saobraaj su tetili takve puteve,
pa su se oni stalno morali nadgledati i popravljati. Za odravanje puteva su bili
zadueni putari. Oni su esto bili zadueni za odreen rejon puta, mada su se
i selili od rejona do rejona. Za rad su veinom koristili primitivna orua kao to
su lopata, kramp i budak. U J akeu su postojala tri prava putara, to jest osobe
koje su samo to radile opravljale puteve. To su bili Adil Mai, djed Senada
Maia-ute i Merseda Maia-Gice. Adil je ak bio dobio i nadimak u selu po
svome zanimanju, Adil Putar. Drugi je bio Alija Plehandi (Aladinov otac),
a trei Hamid Mujanovi sa Dobora. Sva trojica jakekih putara, Adil, Alija i
Hamid su proveli itav svoj radni vijek na tom poslu gdje su zaradili i penzije.
Znaajan broj i drugih J akeana je radio u firmama za odravanje puteva, to je
na naoj regiji bio Dobojputevi. Meutim, nijedan od njih nije bio putar u
pravom i izvornom smislu. Oni su rae radili raznorazne poslove vezane za
odravanje puteva. Sadanji putevi su boljeg kvaliteta nego prijanji i ne
zahtijevaju tako puno odravanja, tako da i oni poslovi to moraju da se urade,
koriste pomo maina koje su zamijenile alatke.
Koija: rijetki su bili kamioni koji su se kretali putevima Bosne prije i
neposredno poslije II svjetskog rata. Dok su se u dalekoj prolosti koristili
konji i mazge za prevoz ljudi i tovara dok nisu postojali dobri putevi, kasnije su
se poele koristiti konjske zaprege za putovanja izmeu gradova i sela, pa ak i
volovska kola. Prvi poslijeratni koija u J akeu je bio eo Alii (otac
Mehmedov i Fahirov). eo je imao jednog konja i manja kolica. On je
prevozio narod i raznorazni teret u selu, izmeu J akea, Modrie i Odaka. To
je bio njegov glavni posao od kojeg je izdravao svoju familiju. Ostali J akeani
koji su zaraivali svoj hljeb na koijaenju su bili J usuf Tiri, Beir Zahirovi
(svi njegovi sinovi), Hasan Devedi-Devedija i Hasan Bahi-Oo. U kasnija
vremena javni prevoz robe su preuzeli kamioni i traktorske prikolice.
Najpoznatiji auto-prevoznici su bili Velid Husejnovi i braa Zelinevii.
Bunardija: poto J ake nije dobio vodovod sve do 1974. godine, glavni nain
snabdijevanja pijaom vodom je bio iz bunara. Kopanje bunara je bio opasan i
specijalizovan posao koji su radile bunardije. Najpoznatiji jakeki bunardija
96
je bio Tiri Brajko zvani Tirbek. Od njega su se svi ostali nauili ovoj vjetini, a
oni su bili: Bajro Hasani, Ibrahim Zulfi, Mehmed Ribi-Doktor, Ibrahim
Sejdi-Braje i Husnija Mehmedovi-andro. Kako se kopao bunar? J akeke
bunardije nisu imale visak ili neku drugu spravu kako bi znali gdje se voda
nalazi i gdje treba da se kopa bunar. Poziciju bunara je vjerovatno odluivalo
nekoliko faktora, kao npr. elja domaina gdje da stavi svoj bunar, iskustvo
bunardija u nalaenju najpogodnijeg mjesta, izgled terena, pozicija bunara u
odnosu na tale i zahod, itd. Prvih nekoliko metara s vrha bi obino bila zemlja
koja se kopala obinim alatkama, aovom, budakom i krampom. Za kamen su
se koristili veliki klinovi, ekii i uskija. Zemlja i ostali materijal su se
izvlaili u sepetu uz pomo ekrka koji je bio namontiran na trupce na povrini.
Ti trupci su bili u obliku kvadrata i povezani daskama. Njihova uloga je takoe
bila da dre zemlju na vrhu da se ne osipa. Rijetki su bili bunari gdje bi se
kopala samo zemlja. Kada bi jakeke bunardije naile na kamen, to je bilo
esto ili skoro uvijek, onda bi oni zvali Ibrahima Zulfia (Safetovog oca) da
minira kamen. Naime, Ibrahim je bio jedina osoba iz J akea koja je bila
registrovana i ovlatena kod modrikog SUP-a za posjedovanje dinamita i
miniranje. Kamen iskopan iz bunara bi se kasnije koristio za zidanje zida
bunara. Ako nije bilo kamena, ili ga nije bilo dovoljno, onda se kamen dovlaio
odnekle drugo. Bunar je standardno bio 1,5 m irok na dnu. Kada se izvor nae,
ili kada se nae dovoljno dobar izvor, kopanje bi prestalo. Ponekad, voda se ne
bi uopte pronala i onda bi se bunar zatrpavao i kopao na drugom mjestu.
Kopanje bunara je bio vrlo opasan posao. Poto se zidovi nisu podupirali,
postojala je uvijek ansa od obruavanja. Po kazivanju Safeta Zulfia,
obruavanje se deavalo, ali nikada niko nije nastradao. Takoe je postojala
opasnost od podzemnih gasova, kao i od pada raznoraznih predmeta na osobu
koja je kopala. Kopanje bunara kao zanimanje je prestalo kada je svako jakeko
domainstvo dobilo vodovodnu mreu sredinom sedamdesetih godina. Veina
bunareva je bila ograena daskama, a neki i natkriveni sa malim krovom. Na
daskama je bio naslonjen ekrk sa dugim lancem ili konopcem na ijem kraju
je visila kanta. Kanta je bila napravljena od metala, a esto bi se na nju vezivao
jo dodatan komad metala s namjerom da se ona bre i lake spusti u bunar po
vodu i lake prevrne na povrini vode. Veina bunareva je bila dubine oko 10
m, mada je nekoliko bilo i dubljih (zavisno od potrebe da se doe do dobrog
izvora). Najdublji bunar je bio u dvoritu J usufa Omievia koji je bio dubine
55
oko 25 m. Poto su otkriveni bunarevi izloeni rizicima kontaminacije (npr.
da ivotinje padnu unutra) ili riziku po djecu, mnogi mjetani pokrivaju
bunareve betonom i ugrauju metalne rune pumpe kojima se izvlaila voda iz
bunara.
Miner: mada J ake nije bio ni blizu nekog rudarskog mjesta, J akeani su imali
55
Po Senadu Dubriu.
97
predstavnika i u ovom rijetkom zanimanju. Zahid Hasuki je bio trenirani
profesionalni miner koji je dugo godina ivio i radio u kakanjskom rudniku
uglja. Kao to se kae miner grijei samo jednom aludirajui na opasnu
prirodu ovog posla (rad sa eksplozivima), oigledno je da je Zahid bio dobar
miner jer je jo uvijek u ivotu i uiva svoju minersku penziju. Ibrahim Zulfi-
Patljak je bio priueni samouk miner. Ibrahim je bio otvorio majdan kamena
neposredno iznad svoje kue gdje je kopao kamen za gradnju i prodaju.
Ibrahim bi buio rupe gvozdenim klinovima u koje je gurao tapin (eksplozivni
materijal) i eksplozijom razbijao i pomijerao kamen za kopanje. Ibrahimov
majdan je bio u operaciji sve negdje do sredine sedamdesetih godina.
Krear: prije nego to se kre kupovao samljeven i upakovan u papirne vree
od 25 kg, kre se u stara vremena pravio runo i prodavao u komadima
veliine 0.5-5 kg. Po sjeanju Hamida Zahirovia, on je kao djeak pomagao
svom ocu Beiru u pravljenju i prodaji krea u periodu 1942-50. godine. Oni su
prodavali kre na itavom podruju izmeu Oraja, Modrie i Odaka. J a
pamtim kada je moj otac Hamid kupio takav kre od penikih kreara za
gradnju svoje kue 1971. godine. Komadi krea se pobacaju u jamu u zemlji
veliine otprilike 3x3m gdje se onda kre gasi vodom, pokrije pijeskom i
tako ostane neko vrijeme. Kasnije se tako gaeni kre vadi lopatama i koristi u
pravljenju maltera. Kako se pravio kre? Prvo se kamen krenjak (hemijski
naziv kalcijum karbonat CaCO? ) kopao u komadima teine 1-10 kg. Taj
kamen se nalazio u J akeu na dva mjesta, blizu Kaljuge i na elikovcu
nedaleko od kue Ante Maglice. Takvi komadi krenjaka se onda slau u
kreane koje su bile u stvari rupe dubine 3-5 m i irine oko 2 m, smjetene na
nekoj kosini tako da se ima pristup njenom dnu sa jedne strane. Otprilike oko
pola metra od dna poprijee se cjepanice drveta na koje se onda pone slagati
kamen krenjak, prvo vei komadi pa onda sve manji kako se ide prema vrhu.
Onda se dno kreane napuni sa jo drveta i upali. Tako se prirodni sirovi
kamen krenjak pee i postaje kre u procesu. Vatra gori 24 asa i onda se jo
jedan dan ispeeni kre ostavi u jami dok se ne ohladi. Kako se zna da je kre
peen? Dok se kre pee, plamen vatre koji izbija kroz kamenje na vrhu je
jarko-crvene boje. Kada isti plamen postane sivkasto-bijele boje, onda je to
znak da je kre ispeen i spreman za upotrebu. Beir i njegov sin Hamid su
56
obino ubirali oko jedne tone krea od jednog paljenja. Mada je ovaj metod
proizvodnje krea zastario, jo uvijek postoji nekoliko kreara na podruju
Modrie koji pripremaju kre na ovaj nain. Dokaz toga je da se takav kre
moe jo i dan-danas kupiti u komadima na modrikoj pijaci. J o uvijek mnoge
56
Beirov brati Smajo Zahirovi-Kuka je imao svoju kreanu odmah pored Beirove. On je sebi mogao priutiti
samo da pee oko 50-tak kila, od ega bi kasnije nastao jedan sepet krea. Smajo bi onda od mjesta ovih kreana (u
Krevinama na kraju Strana) natovario taj sepet na ledja, pjeaio prema Dobor-kuli gdje bi pregazio Bosnu kod
Topolika, i nastavio dalje u pravcu Tarevaca. Tamo bi zatim iao od kue do kue i prodavao taj sepet krea
Tarevljanima. Smajo je imao samo 16 godina tada. Taj mukotrpni i jeftini posao je bio jedini koji je on mogao nai gdje
bi zaradio koju paru u ta teka vremena.
98
domaice jedino vjeruju u ovakav kre kod kreenja soba. Naime, simbol
istoe i otmjenosti su bile kue okreene bijelom bojom koja se dobivala
rastapanjem krea, odatle potie i na izraz kreenje za farbanje. J ake nije
imao lica koja su se bavila proizvodnjom krea kao glavnom djelatnou. Za
razliku od nas, bilo je nekoliko familija u nama susjednom Peniku (Kljajii,
Agatii, Kajinii, itd.) koji su se profesionalno bavili ovim starim zanimanjem
sve do osamdesetih godina prolog vijeka.
Bavar: da bi se kiselio kupus ili drao kom za rakiju potrebno je imati velike
posude (do 2 m irine i 3 m visine). Te posude ili bave su napravljene od drveta
i zovu se kace. Kada su kace zatvorene sa obe strane, onda se to zove bure.
U buradima su se drali veinom rakija, vino i rijetko jestivo ulje. Poto su
J akeani uvijek voljeli kiseliti kupus i piti rakiju, normalno je bilo oekivati da
su se kace i burad pravili u naem mjestu. Kako su se kace i burad pravila?
Dobra hrastovina se prvo istee kod stolara u due komade, ue na dva kraja a
duplo ire na sredini. Ovi su se komadi onda slagali i drali u mjestu pomou
specijalno iskovanih obrua kod kovaa. Ako bi se neko bure presuilo u toku
ljeta i prema tome putalo tekuinu, onda bi se takvo bure rastavilo i onda bi se
stavljala aa izmeu letava da bi se pukotine zaepile. Burad su bila veliine 5-
500 litara, dok su kace imale zapreminu od 200 litara pa navie. Najpoznatiji
jakeki bavari su bili J usuf Omievi i Sejfo Tiri-iljac koji su pravili novu
burad i kace po narudbi kao i opravljali stare. Takoe se pamti Boo Brica iz
J oave, koji je dolazio u Seljaku radnu zadrugu i tu provodio mjesece pravei
ogromne kace za Zadrugu.
Poreznik: ovo je mogue najomraenije zanimanje kod naroda, ali biti
poreznik nije lako. Za svaku vlast je vano imati efikasne poreznike, jer se ona i
njeni organi finasiraju od poreskih primanja (dabina). Mujo Kari (otac
Nijazov, Vernesov i Azrin) je proveo itav svoj radni vijek kao poreznik.
Radei za Modriku Upravu Prihoda, Mujo je radio svakodnevno na terenu
ubirui porez. Vjerovatno da bi se izbjegli konflikti sa mjetanima u vlastitom
selu, Uprava je Muji pripisala rejon s druge strane Bosne. Mujo je raznosio
poreske uplatnice i naplaivao porez u gotovini direktno. Ako je neki poreski
obveznik odbio da plati porez, onda bi Uprava Prihoda zahtijevala da dva
milicionera prate Muju Karia u prisilnoj naplati onoga to pripada dravi. Npr.
ako poreski obveznik nije imao gotovine, onda bi Mujo plijenio stoku umjesto
gotovine i davao je goninu, osobi koja je tjerala stoku do modrike klaonice
gdje bi se prodala i tako naplatio porez.
Kalamar: osoba koja trguje stokom se zove kalamar ili nakupac. Kalamar
kupuje pojedinana grla stoke ili na veliko u jednom dijelu zemlje gdje ima
stoke u izobilju. Onda tu istu stoku preprodaje u drugom kraju gdje je potrebna
uz veu cijenu i na taj nain pravei svoju dobit. To je posao kao i svaki drugi u
99
trinoj ekonomiji, jedino je neobian zato to nije bilo puno kalamara. J akeki
najpoznatiji kalamari su bili Muradif Omievi (koga je kasnije naslijedio
njegov mlai sin Nazif) i Muharem Omievi zvani Belaj. Sve trojica su radili
privatno (za svoj vlastiti interes). Na drugoj strani, Medo Biki (otac Abedina,
Enesa, Sedina i Besima) je bio kalamar za raun firme (zaposlen od strane
modrike klaonice). Medo je nauio zanat kalamara od svoga dajde Age
Salihovia iz Odaka koji je bio jedan od najpoznatijih odakih kalamara.
Voar-nakupac: Suljo Kari sa Dobora je bio jakeki jedini nakupac voa i
povra. Suljo je veinom kupovao voe i povre na veliko u junim dijelovima
J ugoslavije (Makedonija, juna Srbija, Crna Gora) i preprodavao ga veinom u
Hrvatskoj i Sloveniji za profit. Za te svrhe je koristio kamion koji mu je
omoguavao brzu mobilnost iz proizvodnih krajeva J ugoslavije u potroake
krajeve gdje je takva roba bila jako traena.
Potar: prvi potar u J akeu je bio azima Tiria zet po imenu Mesut koji je bio
iz Modrie. On je radio dugi niz godina i zamjenjuje ga negdje sredinom
ezdesetih godina nama dobro poznati potar Alaga abi. On je pokrivao
J ake i Penik i moe se rei da je Alaga bio najpoznatija osoba u ova dva
mjesta koga je i svako dijete poznavalo. Potar Alaga je raznosio raznoraznu
potu ukljuujui pisma, razglednice, pozive, telegrame, novine, penzije i
manje pakete. Alaga je uzimao potu iz modrike pote i onda je raznosio
malim motorom od kue do kue tokom cijele godine po svim vremenskim
uslovima. Alaga je bio toliko privren svome poslu i pozivu tako da su svi
mjetani J akea i Penika mogli da raunaju na njegovu tanost i
neprikosnovenu uslugu. J edne godine kada je Alaga bio na odmoru ili bio
odsutan zbog neeg drugog, zamjenjivao ga je jedan njegov kolega koji je
raznosio potu na konju! Inae, zadnjih nekoliko godina pred rat, Alagu je
obino zamjenjivao Himze Omievia sin zvani Dale.
Klesari: nekoliko jakekih kua je imalo prizemlje napravljeno od lijepog
bijelog kamena krenjaka. Da bi se isklesao ravan kamen koji bi mogao da se
lako uzida, trebalo je posjedovati dobru vjetinu klesanja kamena. To je takoe
bio teak i mukotrpan posao. Samo je nekoliko J akeana bilo vjeto tom poslu,
a izmeu njih J usuf Omievi, Omer Omievi i Mehmed Alii (sa Dobora).
Pletai korpi: oduvijek su se raznorazne stvari za kune potrebe proizvodile od
materijala koji se mogao nai u prirodi i koji je bio lako pristupaan. Tako su se
proizvodile korpe i ostale sline koare od specijalnog vrbovog prua. Slino
su se proizvodili sepeti od ljeskovog drveta, a metle od brezovih grana ili vrika
kukuruza. Vjerovatno je dosta J akeana plelo korpe za svoje line potrebe, ali
je jedino Zaim Krajnovi pravio ovakve proizvode za prodaju na oblinjim
pijacama. Zaim je proizvodio korpe, sepete, berae i metle.
100
Zidari: pretpostaviti je da su kue u starija vremena bile mnogo jednostavnije
po izgledu pa prema tome i izgradnji. Malo je porodica moglo sebi priutiti
skupe materijale kao to su klesani kamen, peenu ciglu, crijep i tesanu grau.
Kako su se J ake i njegova domainstva razvijala poslije drugog svjetskog rata,
tako se osjeala i potreba za vjetijim i boljim zidarima. J edni od prvih
poslijeratnih zidara su bili Mehmed Hasani i J usuf Omievi, zatim Muharem
Omievi i Seid Bajri. Poslije njih su doli Senahid Biki i Muradif Sejdi koji
su dugo vremena radili u tandemu. Kasnije su se pojavljivali i ostali zidari, kao
i oni koji bi specijalizirali u nekim fazama zidarskog zanata (kao malterisanje,
pokrivanje kua i slino). Meutim, Senahid i Muradif su zidali kue od
temelja do krova. Njih dvojica su ozidali veinu jakekih kua do poetka
zadnjeg rata.
Kalemari (voari): osobe koje oplemenjuju (kaleme) vona stabla se zovu
kalemari. Hazim Ribi i Ahmet abi-Husejnikov su bili profesionalni
kalemari koji su zaradili penzije radei u vonjaku jabuka PD Mujbegovi na
Tarevakom polju. Neki J akeani, kao Bego Zahirovi, su proizvodili kaleme
za svoje potrebe, a viak prodavili svojim komijama i drugima.
Pelari: J ake nije imao profesionalnih pelara, ali se dosta J akeana bavilo
ovim zanimljivim i neobinim poslom proizvodnje meda. Sporedni proizvod u
ovoj djelatnosti je bio vosak, koji se koristio za proizvodnju svijea i u neke
druge svrhe. Posebno poznat pelar je bio hoda Didi koji je drao svoj
pelinjak na Kosama kao i kod svoje kue nedaleko od damije. Ostali poznati
pelari su takoe bili hoda Mujak, Began Zahirovi, Taib Krajnovi i potar
Alaga abi.
Cvjear: Hamid Zahirovi (ne Hamid iz trafike, o.a.) je radio na odravanju
modrikih parkova i drugih cvjetnih kultivisanih povrina. On je u isto vrijeme
imao i svoju malu firmu cvijea, raznih ukrasnih drvea i grmlja kojima je
snabdijevao J ake i okolinu. U svojoj bati pored jakeke kole je uzgajao
raznovrsno ukrasno bilje. Hamid je nastavio s ovim biznisom i poslije zadnjeg
rata.
Elektriar: ini se da je Izo Muminovi bio jedini kolovani profesionalni
elektriar u J akeu. Bilo je jo nekoliko samoukih elektriara u koje su mjetani
imali prilino povjerenja. Najpoznatiji su bili Enver Hasani-Hamdo i Mesut
Hasani.
Vodoinstalater: koliko smo mogli saznati, nije bio ni jedan kolovani
vodoinstalater u naem mjestu prije rata, ali su samouki elektriari Enver
Hasani-Hamdo i Mesut Hasani obavljali i vodoinstalaterske poslove jako
uspjeno.
101
Poljoprivredni proizvoa (zemljoradnik): osoba koja ivi od zemlje
proizvodei raznorazne itarice, povre i voe se zove poljoprivrednik ili
zemljoradnik, ili kako jo neki J akeani kau teak. Prije industrijske
revolucije veina stanovnika bilo koje drave se bavila poljoprivredom. Takav
je sluaj posebno bio sa stanovnicima sela koji su bili udaljeni od urbanih
sredina (gradova). Moe se slobodno pretpostaviti da je veina jakekih
domainstava ivjela od poljoprivrede sve negdje do polovine pedesetih
godina 20. vijeka. Kako se J ugoslavija industrijalizovala, sve vie se J akeana
zapoljavalo u novootvorenim fabrikama u Modrii i Odaku, kao i u vladinim
institucijama. Meutim, i pored dravnog zaposlenja, skoro svaka familija je
imala i batu ili njivu gdje su proizvodili poljoprivredne proizvode za vlastite
potrebe. Mnogi od njih su drali jednu ili nekoliko krava u svrhu proizvodnje
mesa i mlijenih proizvoda, kao i ivinu za proizvodnju mesa i jaja. Takva je
situacija potrajala sve do poetka zadnjeg rata. Meutim, one familije koje su
se iskljuivo bavile poljoprivredom, dakle bez dravnog zaposlenja, su bili
pravi poljoprivrednici. Najpoznatiji jakeki poljoprivrednici su bili Mehmed
Bajri-Hankuin, Nusret Zulfi, Refik Kumbari, kao i svi sinovi hadije
Tahira Zahirovia (Bego, Mesut, Ibro i Taib). Svi navedeni su imali znatne
zemljine povrine u svome vlasnitvu na kojima su proizvodili uglavnom
raznorazne itarice. Iste su prodavali otkupnim dravnim stanicama i
mlinovima u Odaku i Modrii. Mlijene proizvode (mlijeko, sir i kajmak) su
prodavali veinom svojim komijama koji nisu drali stoku. Radove na zemlji
su radili uz pomo volova i konja, a kasnije i traktora.
Poljar: poljar je osoba koja uva vonjake i kultivisane njive od kraa kao i
veih tetoina. Najstariji poznati jakeki poljar je bio Mujo Bajri koji je imao
kuu blizu Modrikog Luga kod njiva Ada. Mujo je bio poljar/umar i u staroj
J ugoslaviji. On je u to vrijeme imao kuu u Stranama gdje je uvao ume
modrikog bega Muharem-bega. Drugi poznati jakeki poljari su bili Avdo
Tubi-Fertik, Zaim Krajnovi i Mehmed Alii-ilki koji su to radili poslije u
pedesetim i ezdesetim godinama prolog vijeka. Poljari su uvali njive od
maja do novembra. Plaanje usluga poljara je bilo dobrovoljno. Poljar je iao
od kue do kue vlasnika uvanih njiva gdje su mu oni darovali ito, penicu,
rakiju, garderobu ili pare. Posao uvanja polja je nestao negdje krajem
ezdesetih godina.
Platondija-kolar: koije koje su konji vukli u J akeu i blioj regiji su se zvali
platon ili kola za razliku od volovskih koija koja su se iskljuivo zvala
kola. J usuf Tiri je bio uveni majstor za pravljenje platona (konjskih kola)
ne samo u J akeu nego i na cijeloj optini Modrie i Odaka. Marko Tuzlak-
Kolar (kua blizu Zeme) je pravio volovska kola (otud i nadimak Kolar po
njegovom zanimanju).
102
Za neka zanimanja ili djelatnosti se ne moe nai ni ime. Zanimljivo je
napomenuti nekoliko pojedinaca koji su proizvodili i prodavali neobine ili
interesantne proizvode:
- Muharem Zahirovi zvani Pujdo i njegova ena Baka su kopali neko
korijenje oblika mrkve od koga su proizvodili u narodu poznat ovnak. Mali
komadi ovnaka su onda stavljani na plate poreta gdje su odgorjevali polako
irei miriljavi dim po kui. Muharem i Baka su prodavali ovnak na pijacama
u Modrii i Odaku, kao i u Tarevcima, Modrikom Lugu i J akeu idui od
kue do kue.
- Ramiz Tiri zvani uo je kopao glinu na svom placu, nosio je u sepetima i
tako prodavao na pijaci u Modrii. Ova glina se upotrebljavala za pravljenje
zemljanih pei i izoliranje loita kod poreta fijakera.
Zaposlenost u drutvenom sektoru
Titova J ugoslavija je imala socijalistiko drutveno ureenje koje je bazirano
na drutvenoj svojini svih firmi i kojima su upravljali zaposleni radnici i
drutvo. Zavretkom II svjetskog rata sve firme se nacionalizuju i imovina
bogatih pojedinaca se veim dijelom oduzima. Ubrzanim razvojem zemlje se
otvaraju brojne nove firme u kojima mnogo naroda nalazi zaposlenje. Prvi vei
poslodavac u J akeu je Seljaka radnika zadruga koja zapoljava desetine
J akeana. Vremenom sve vie J akeana prestaje sa poljoprivrednom
djelatnou kao glavnim izvorom prihoda i zamjenjuje ga zaposlenjem u
drutvenim firmama u okolnim veim centrima. U pedesetim i ezdesetim
godinama uglavnom su bili muki lanovi damainstva ti koji trae zaposlenje,
a poetkom sedamdesetih se biljei nagli porast enske radne snage u firmama.
J ake je imao vie od 500 zaposlenih u drutvenom sektoru pred sami poetak
zadnjeg rata. Najvei broj njih je radio u Modrii koja je je bila najblia J akeu,
a zatim u Odaku. J akeani su radili u sljedeim firmama i dravnim
institucijama:
Modria: Rafinerija ulja Modria, Vjekoslav Bakuli, Sodaso Hemija, mlin
Dusa, klaonica i hladnjaa Modria, trgovinsko preduzee Trgopromet,
Modrianka, Remonttrans, stolarija 8. septembar, PD Dr. Mujbegovi,
TP, Komunalno preduzee, Dobojputevi, Plastmo, Elektrodistribucija, PTT,
Metalrad, Pamo, razliiti optinski organi, itd.
Odak: Strolit, Vodoprivreda, Energoinvest, Vunteks, Borovo, itd.
J ake: SMU, Oka (biva SRZ), Osmogodinja kola.
103
Zaposlenost u privatnom sektoru
Privatni sektor, tj. firme u vlasnitvu privatnih lica su bile ukinute u novoj
J ugoslaviji. Meutim, Tito i njegova vlada nisu napravili istu greku kao i lideri
Sovjetskog Saveza koji su ukinuli svaku formu privatnog preduzetnitva i tako
doveli najveu itnicu Evrope (Rusiju) skoro do gladi. Tito je dozvolio
ogranieno privatno vlasnitvo nad zemljom i tako dozvolio
poljoprivrednicima da ive od svoga rada i da prodaju viak proizvoda na
pijacama. Takoe su bile odobrene manje privatne zanatlijske radnje. Tako je
egzistirao privatni sektor u J ugoslaviji sve do otprilike 1970. godine.
U sedamdesetim godinama jugoslovenska vlada pomalo poputa stege i
privatni sektor dobiva malo vie prostora za rast. Postepeno se otvaraju i manje
firme u privatnom vlasnitvu. Pored tridesetak familija koje su se bavile
poljoprivredom kao glavnoj djelatnosti, bilo je oko tridesetak familija u J akeu
koje su bile zaposlene u vlastitom aranmanu u raznoraznim djelatnostima
(ugostiteljstvo, graevina, krojenje, auto-limari i mehaniari, TV-mehaniar,
stolarija, prevoznitvo, itd.).
Vlastita poljoprivredna proizvodnja
Imati svoje je jedno od fundamentalnih prava slobode svakog ovjeka. Mada
su veliki zemljoposjednici bili ukinuti u novoj J ugoslaviji, jo uvijek je bilo
dozvoljeno imati zemlju. Vlada je odobrila maksimum od 10 hektara po
porodici. Mada posjedi od 10 hektara nisu omoguavali neku produktivnu
poljoprivrednu proizvodnju, ipak su omoguavali onima koji su imali toliko
zemlje da ive od svoga rada. to je vanije od toga je bilo da je veina
seljakog stanovnitva, a i dosta njih iz manjih gradova zadrala manje parcele
zemljita, to uz kuu (okunice), to dalje u vidu manjih njiva. Za razliku od
proleterskih familija u veim industrijskim centrima, veina ostalih je
nadopunjavala svoje prihode radom na ovim manjim parcelama. Kada imamo
milione familija koje proizvode hranu, pa i u manjoj mjeri, to je jako znaajno
za svaku ekonomiju. Proizvodilo se sve i svata na tim porodinim imanjima,
povre, voe, itarice, meso, mlijeko i mlijeni proizvodi, itd. Ocjenjuje se da
je svako domainstvo koje je imalo svoju zemlju proizvodilo i do 70% sve
potrebne hrane. Nerijetko su se vikovi prodavali na lokalnim pijacama ili na
druge naine. Veina jakekih porodica (i do 95%) je proizvodilo veliki
procenat hrane za svoje potrebe. Zanimljivo je spomenuti da su i djeca u okviru
svojih familija uestvovali u toj proizvodnji. im je dijete dostiglo dob od pet
godina, oekivalo se da i ono pone sa nekom vrstom rada. To je obino bilo
uvanje stoke. Kako su djeca rasla, tako su im se davale i vee odgovornosti.
104
Sljedei su primjeri poslova u kojima su djeca uestvovala:
- briga o stoci (uvanje, ienje, hranjenje)
- briga o mlaoj brai i sestrama
- ienje (u kui i dvoritu)
- radovi u kuhinji (priprema, kuhanje, pranje sua)
- poljoprivredni radovi (sijanje, kopanje, branje, itd.)
- opskrba ogrjevnim materijalom (donoenje drveta iz ume, cijepanje, unoe-
nje u kuu i loenje)
- graevinski radovi (ispravljanje eksera, noenje cigle i slino, kopanje
temelja, itd)
- zaraivanje kea za familiju (npr. branje malina ili rad za druge).
Uticaj Socijalno medicinske ustanove (SMU) na razvoj i
postojanje J akea
Ve smo spomenuli da se u objektima i na imanju velikoposjednika porodice
Karamata otvara Dom za nezbrinutu djecu 1946. godine. Vremenom taj Dom
prerasta u Dom za staraka i naputena lica i djeluje u tom svojstvu dvadesetak
godina. Godine 1974. Dom postaje bolnica za alkoholiare i mentalne
bolesnike i mijenja ime u Socijalno medicinska ustanova SMU (kojoj je u
narodu ostalo ime od milja Dom). Novi objekti se izgrauju, nova oprema
nabavlja i mnogo novog i strunog medicinskog kadra se dovodi iz razliitih
dijelova BiH i J ugoslavije. To su bila burna i interesantna vremena, jer se sva
energija i uzbuenje oko rasta Ustanove prenosilo i na itav J ake. Sama
Ustanova je zapoljavala oko 200 radnika u svoje tri lokacije (J ake, Garevac i
Koprivna), od kojih je bilo i oko 30-tak J akeana koji su radili kao vozai,
kuhari, portiri, slubenici, istai, itd.
SMU postaje jedna od najpoznatijih institucija na teritoriji bive J ugoslavije
gdje su se lijeili mentalno oboljeli bolesnici i alkoholiari. Posjeuju je
raznorazne delegacije iz itavog svijeta. Poto je Ustanova lijeila po konceptu
otvorenosti, rada i integracije, mnogi bolesnici su dolazili u dodir sa
mjetanima. J a se sjeam da smo mi djeca odrasli u prisustvu tienika koji
su bili u naoj blizini. Mi smo svakodnevno bili na terenu bolnice gdje smo se
igrali, a i bolesnici su slobodno hodali po mjestu. ak je jedan broj njih i
stanovao u kuama J akeana. Oni su bili integralna slika i dio postojanja i
ivota J akea. Nesumnjivo da je njihova svakodnevna interakcija sa
mjetanima bila dio njihove terapije, ali je i njihovo prisustvo pomagalo nama
mjetanima da postanemo otvoreniji i nekako meki u odnosu prema strancima
i nepoznatom uopte. Po mom miljenju, ima osnove u razmiljanju da su
tienici i Ustanova na neki nain uestvovali kroz sve ove godine u gradnji
105
106
naeg kolektivnog dobroudnog jakekog karaktera. Neki od tienika su bili
dovedeni kao djeca u Dom i proveli svoj itav ivot u njemu. J ake je na taj
nain postao njihovo stalno mjesto prebivanja. Sjetimo se imena nekih od njih:
Ivica, Guto, Pejo, Slavica, Saa, Advija, Stanko, Marija, Modro, Tima
Rotkua, Fatima zvana Modrika, J ataa, Omer, Sabahudin i Greta, Ivo zvani
Dravata, Nedib, J ovo, Dragica, Anto, Meho, Ibro, Nedo i mnogi drugi.
Odlazak u inostranstvo na rad
Sredinom ezdesetih godina Tito i njegova vlada odobravaju posjedovanje
pasoa. Ideja je bila da se otvore granice i omogui stanovnitvu da trai
zaposlenje u inostranim zemljama, jer J ugoslavija nije mogla da obezbijedi
zaposlenje rastuem broju nezaposlene poslije rata-roene omladine. Takoe
se nadalo da bi budui pealbari mogli slati tako-potrebne devize natrag u
J ugoslaviju da bi pomagali svoje lanove familije koji su ostali u zemlji. Tako
je i bilo. Vie od pola miliona J ugoslovena je otilo u inostranstvo na
privremeni rad u periodu 1964-1972. godine. Veina njih je ila organizovano
uz pomo jugoslovenskih i inostranih biroa za zapoljavanje. Meu njima je
bilo i nekoliko jakekih familija, kao na primjer, nekoliko sinova Safeta
uheria, ulo i Refika Zahirovi, sin Zuhdije Omievia, Midhat i Senija
Omievi, braa Ismet i Midhat Bajri, Fudo Sejdi i njegova sestra Sabira,
Izet i Besima Mujakovi, Mustafa Sejdi, itd. Svi oni su otili u Njemaku da
rade, mada je bilo dosta njih iz drugih mjesta (npr. Penika), koji su ili u
inostranstvo u Francusku, vajcarsku, Austriju, Holandiju, vedsku, Belgiju i
druge evropske zemlje. Vei dio J akeana hrvatske nacionalnosti je takoe
radio u inostranstvu, kao na primjer sinovi Ilije Skopljaka, Marijan i Anto, koji
su radili u vajcarskoj.
Bilo je par J akeana koji su otili u inostranstvo na rad i prije ovoga vremena.
Tako je sin Sulje Maia, Esed (a poslije njega i njegov brat Sulejman zvani
Digara), otiao u Australiju, dok je sin Muhe Sejdia, Muhamed zvani Tabare
otiao put Kanade. Obojica, i Esed i Muhamed, su izali ilegalno iz zemlje,
slino kao i mnogi drugi iz J ugoslavije u to doba. To je bio jedini nain odlaska
u inostranstvo kada se pasoi nisu izdavali, mada je takav prelazak preko
granice bio jako rizian.
Veina pealbara (gastarbajtera) iz J akea je zaradilo i penzije u inostranstvu.
Neki od njih su se vratili u zemlju ranije, dok su neki ostali do kraja radnog
vijeka, pa ak i ostali tamo da ive.
Pored odlaska u inostranstvo u potragu za poslom, mnogi J akeani su se dali
107
trbuhom za kruhom i u okviru J ugoslavije, svugdje gdje se javila potreba za
radnicima. Naveemo nekoliko primjera:
- J akeki majstori zidari su radili u osjekom preduzeu Izgradnja. U ovoj
firmi su dugo godina radili Senahid i Sifet Biki, Redo Zahirovi, Hazim
ari;
- Fahir Biki i Safet Zulfi su gradili kue po slavonskim selima. Njima su
esto pomagali Samid Zahirovi i Salim Zulfi;
- U zagrebakoj firmi Dalekovod su radili Meho Bjeloevi, Demil Bahi,
Begica Zahirovi, Azem Zahirovi, Muhidin Omievi i Taib Omievi;
- Dalekovode u J ajcu i Mostaru su gradili Sakib Kari, Rasim Kari, Sulejman
Hasuki, Samid Zahirovi;
- Rudnik u Kaknju: Zahid Hasuki i Ismet Hasuki.
Uloga sezonskog rada u zapoljavanju J akeana
Neposredno po zavretku II svjetskog rata kada je osnovana Seljaka radna
zadruga, mnogi J akeani su nali zaposlenje u istoj, za stalno ili sezonski. Svi
poslovi su bili vezani za poljoprivredu, voarstvo, povrtlarstvo i stoarstvo.
Nakon prestanka Zadruge i pripajanja njene imovine poljoprivrednom dobru
Dr. Mujbegovi, mnogi poslovi su nestali, jer su se poeli obavljati
mehanizovano, ili su obavljani od strane drugih radnika poljoprivrednog
dobra, ili nije bilo uopte potrebe za njima. Iznenada, mnogo J akeana se nalo
bez posla. Meutim, otprilike u to doba, pojavila se potreba za radnom snagom
na raznoraznim poljoprivrednim dobrima u oblinjoj Slavoniji. Prvo je PD
Ovara iz epina kod Osijeka angaovala Abida Zahirovia da nae radnike
u J akeu za raznorazne sezonske radove, a kasnije su Ferid Sejdi i Husein
Zili dugo vremena vodili sezonce u selo Bobota kod Vukovara. Takvi
sezonski poslovi su trajali od poetka maja pa sve do kraja novembra.
Obuhvatali su svakojake poljoprivredne poslove, ukljuujui okopavanje
kukuruza, repe, suncokreta i soje, branje ljetine (npr. vridba penice i branje
kukuruza), a zavravalo se vaenjem repe u novembru.
Obino je odlazilo oko 50-100 radnika po sezoni na takve poslove i nije bilo
starosne granice u izboru radnika. Plaanje je bilo dobro, a neki radnici su
ubirali i penzijsko osiguranje. Radnici su spavali u zajednikim barakama i
hranili se u menzama. Mnogi misle da su obilje posla i relativno jednostavan i
lagan prijem radnika bili jedan od glavnih razloga slabe pismenosti u J akeu.
Naime, esto su djeca i imunijih J akeana naputala kolu u osmom razredu
da bi se upisali na listu sezonskih radnika. Takve osobe su dobro zaraivale iz
poetka, ali su redovno ostajale bez ikakve struke kada je dolazilo vrijeme za
ozbiljniji i stalniji radni odnos.
108
Odlazak na Sezonu je poeo negdje 1952-1955. godine i trajao sve do 1980.
godine kada se praksa voenja radnika na sezonske poljoprivredne poslove u
Slavoniji ukinula zbog uvedene mehanizacije.
SOCIJ ALNI FAKTORI
Klasna struktura u J akeu
Saznajemo iz starih izvora da je J ake jo u tursko doba bio klasno podijeljen.
Begovi Aliaga i Hajder su ubirali treinu, etvrtinu, desetinu ili togod su vlasti
toga doba propisivale i zahtijevale od raje koja je radila na zemlji, plus
besplatan rad na samoj begovoj zemlji. J edno je sigurno, nije bilo puno
slobodnih J akeana u ta davna vremena, par begova i stotine zavisnih seljaka
57
koji su radili za njih i ratovali za sultana kada je trebalo. Takva su bila vremena
ne samo u Otomanskoj imperiji, nego uopteno u svakoj srednjovjekovnoj
evropskoj zemlji toga doba. J asna je bila razgranienost izmeu slojeva
stanovnitva: kralj (car ili sultan) sa aristrokratijom na vrhu, krupni i sitni
feudalci u sredini (age i begovi), a veina stanovnitva - raja (kmetovi) na dnu.
U sutini, slina klasna razlika je ostala u J akeu sve do 1945. godine, tj. do
zavretka II svjetskog rata. Kako smo iz privatnih spisa Mehe abia saznali, u
J akeu je postojala izvjesna begovska familija sredinom 19. vijeka koja je bila
vlasnik parcele Tukovi i mnogih drugih dijelova J akea. Ne samo da su imali
vie zemlje nego svi J akeani zajedno, ova begovska familija je mnogim
nepotenim potezima oduzimala i zemlju od drugih siromanih J akeana da bi
uveala svoje ionako ogromne posjede. To je bilo omogueno i samom
injenicom da u tursko doba nije bilo organizovane evidencije vlanitva
zemlje. Tek dolaskom austro-ugarskih vlasti 1878. godine, uvodi se katastarski
sistem i izdavanje gruntovnica na zemlju. Meutim, bezemljatvo i zavisnost
siromanih J akeana od veleposjednika se nastavlja i poslije dolaska Austro-
Ugarske. Veina naih djedova i pradjedova je i dalje radila za minimalne
nadnice za Mustajbega Gradaevia, Franju Kavia, a poslije njih za brau
Vujanovi, Karamatu i brau Foldo. Tako je bilo sve do II svjetskog rata: J ake
je imao dvije prebogate familije, manji broj familija koje su sastavljale kraj s
krajem radei na sopstvenoj zemlji, i veliki broj siromanih koji su imali male
ili skoro nikakve posjede.
57
Napomena: Oni J akeani hrianske vjere koji su (ako jesu) ivjeli u mjestu u to doba su bili potinjeni veim
nametima nego J akeani muslimanske vjere.
109
Uspostavljanjem Titove J ugoslavije uspostavlja se i novo drutveno ureenje
bazirano na vlasti naroda. Po prvi puta u istoriji J akea svi su bili jednaki.Veliki
zemljoposjednici se nisu vie vratili u J ake, a njihova zemlja i sva imovina je
bila uzurpirana od strane narodne vlasti. Po prvi put takoe, J akeani nisu vie
zavisili samo od zemlje. Ubrzana industrijalizacija je donijela i nove
mogunosti za zaposlenje u dravnim firmama. Narod nije vie zavisio samo
od zemlje i njenih prinosa. Veina familija ima barem jednog zaposlenog u
firmi i dopunjuje svoj porodini budet radom na sopstvenim njivama. Striktno
govorei, u J ugoslaviji (i J ake u njoj) nije bilo klasa; svi su bili jednaki i
ravnopravni. Tako je bilo u teoriji, ali je praksa bila malo drugaija. Kaemo
malo, jer ako je ikada u istoriji J akea bilo neke ekonomske i socijalne
ravnopravnosti svih stanovnika, onda je to bilo s poetka 1945. godine. Veliki
procenat J akeana je bio u istoj ili slinoj situaciji na novom startu. Vremenom,
kako to biva u ivotu, oni koji su vrijedniji, sposobniji i sretniji poinju
postepeno da poboljavaju svoj ekonomski poloaj u poreenju s drugima
manje sretnim. etrdeset godina poslije, oko 85% familija je posjedovala
dobre porodine kue i bate i imalo relativno dobar ivot. Ipak, jedan dio
J akeana je jo uvijek bio u looj ekonomskoj situaciji. Oni su veinom bili
locirani u naseljima Grbavica I i II. Nizak nivo obrazovanja, nezaposlenost,
alkoholizam i mnogolane familije su karakterisale takva domainstva.
Njihove ivotni uslovi su bili jako loi. Ta domainstva su veinom ivjela od
slabo plaenih privremenih poslova, kao i malih socijalnih primanja.
Nivo kriminala i smrtni sluajevi (neprirodnim putem)
Kao veina naseljenih mjesta a pogotovo manjih naselja u bivoj J ugoslaviji,
nivo kriminala uopte, je bio jako mali. Strogi dravni organi, kao i efektivan
bezbjedonosni aparat zajedno sa dobrom saradnjom civilnog stanovnitva su
drali kriminalne aktivnosti na najmanjem nivou. Titova J ugoslavija je bila
bezbjedna drava ne samo za njene stanovnike, nego i za sve posjetioce. Takva
sigurnosna situacija je bila i u J akeu.
Nae mjesto je relativno malo i gdje svako svakoga zna. Takva situacija u veoj
mjeri obeshrabruje potencijalne kriminalce i njihove protuzakonite aktivnosti.
Za 47 godina svoga postojanja u Titovoj J ugoslaviji, skoro da su kriminalni
sluajevi zanemarljivi. Koliko ih je malo bilo govori injenica da se od tekih
kriminalnih sluajeva jedino pamte dva ubistva u samom mjestu (jedno
vatrenim, a drugo hladnim orujem).
Nae mjesto je imalo i svoj udio u manjim kriminalnim aktovima kao to su
sitne krae i tue, koji su se takoe deavali i u ostalim mjestima veliine i
socijalne slinosti J akeu.
110
Pored ratova, narod gine i u mirnodopskim uslovima. Ponekad je to ubistvima,
a ponekad raznoraznim nesretnim sluajevima. Kako se saobraaj razvijao i
broj motornih vozila rastao, tako je i broj nesretnih traginih sluajeva rastao.
Na alost, ni J ake nije izbjegao taj nepovoljni trend. Oko 75% svih nesretnih
sluajeva u periodu 1945-1992. koji su zavrili tragino je bilo uzrokovano
saobraajnim nesreama. Ukupno 20 stanovnika J akea su izgubili ivote u
raznoraznim nesreama u ovom periodu:
Bahi Fikret poginuo od udara groma
Bahi ulaga poginuo od voza kod Crkvine
Biki Raif poginuo od voza u Sloveniji
Biri Frano poginuo u saobraajnoj nesrei vozei bicikl blizu Gradine
uheri Raifa kerka poginula u automobilskoj nesrei u J akeu
uheri Sejfo udavio se na rijeci Bosni dok se kupao neposredno poslije
1945. godine
uheri Zaim poginuo u saobraajnoj nesrei kod Garevca
Hasani Ganija poginuo u saobraajnoj nesrei
Hasani Husein-Mirza poginuo u saobraajnoj nesrei vozei automobil
nedaleko od Botajice
Hasani Nevreza poginula u saobraajnoj nesrei od traktora radei u
epinu kod Osijeka
Husejnovi Zemir poginuo u saobraajnoj nesrei negdje u Maarskoj
Mai Emin poginuo od voza u Sloveniji
Ogri Hasan poginuo od voza u Garevcu
Omievi Ese sin udavio se na rijeci Bosni dok se kupao
Omievi Izet poginuo u saobraajnoj nesrei vozei kamion negdje izmeu
Iraka i Turske
Plehandi Hazim poginuo u saobraajnoj nesrei kod Gradine vozei motor
Ribi Meho poginuo u saobraajnoj nesrei kod mosta vozei bicikl
Serdar Hajro poginuo od struje radei na mjealici za beton
Zahirovi Osman poginuo u saobraajnoj nesrei blizu Odaka vozei bicikl
Zelinevi Zaim poginuo u saobraajnoj nesrei kod mosta
(Napomena: imena onih koji su poginuli ubistvom ili samoubistvom nisu
navedena ovdje.)
Zakljuak:
- poginuli u saobraajnoj nesrei 16
- poginuli u drugim nesretnim situacijama 4
- poginuli samoubistvom 4
- ubijeni 5
111
Socijalno i zdravstveno osiguranje
Moe se rei da socijalno i zdravstveno osiguranje skoro nije ni postojalo u
Staroj J ugoslaviji. Modria, nama najblie urbano naselje, nije ni sama imala
redovnog doktora ni apoteke sve skoro do poetka II svjetskog rata. O nekoj
organizovanoj pomoi drave njenim najsiromanijim lanovima da ne i
govorimo. Tek u Novoj J ugoslaviji se poinje misliti o socijalnom i
zdravstvenom osiguranju, meutim siromanoj i ratom-opustoenoj zemlji je
trebalo mnogo godina da stavi sve zacrtano u praksu. Svake godine se osjeao
napredak u tom pogledu. Drava je pribavljala malu socijalnu pomo
najugroenijima, dok je kolstvo i zdravstvo bilo besplatno za sve. U Modrii
je djelovala dobro-opremljena ambulantna sluba sa stalno zaposlenim
ljekarima i zubarima, dok se ilo na ozbiljnije lijeenje u oblinje bolnice u
Odaku, Gradacu i Doboju. Za komplikovanije zdravstvene tegobe se bez
problema ilo u velike centre u Sarajevo, Beograd, Zagreb i Ljubljanu.
112
KULTURNI I DRUTVENI IVOT
Kulturni i drutveni ivot uopteno je rezultat geografskih, ekonomskih,
politikih, obrazovnih i vjerskih faktora. Da bi se mogao ocijeniti kvalitet
kulture i drutvenog ivota u J akeu, potrebno bi bilo znati isto za ostala mjesta
sline veliine u BiH. injenica ostaje da je J ake malo mjesto i prema tome
ogranieno u raznovrsnosti i veliini broja kulturnih dogaaja. Ono to
pamtimo o kulturnom i drutvenom ivotu u samom mjestu potie rae iz
skoranjeg doba. Ovo je to se zna i pamti:
Ne postoji mnogo informacija o kulturnom i drutvenom ivotu J akeana u
predratno doba (prije II svjetskog rata). Znajui da je veina tadanjeg
stanovnitva J akea bila prilino siromana, moe se skoro sa sigurnou
pretpostaviti da se svakodnevni ivot mladih i starih svodio na preivljavanje.
Ako se ta i deavalo na kulturnom polju, to bi bilo privatnog karaktera na
konacima brae Vujania, familije Karamata, ili bega Mustajbega
Gradaevia prije njih. Kulturni ivot i zabavljanje su samo takvi mogli sebi
priutiti. iroki slojevi stanovnitva su se vjerovatno okupljali u dugim
zimskim noima na prelima gdje bi se pripovjedalo, alilo, ali i zapjevalo uz
argiju. Otvaranje kole 1933. godine je vjerovatno uticalo i na pojavu
odreenih kulturnih okupljanja u ovoj drugoj (poslije damije) instituciji
javnog okupljanja u J akeu. Konano, poznato je da je J ake dobio i prvu
kafanu u periodu izmeu dva rata. Tu su se zasigurno okupljali oni mjetani
koji su imali slobodnog vremena i para.
Zavretkom rata, novi vjetrovi su produvali itavom zemljom pa i J akeom.
Nova socijalistika vlada je uvidjela da kulturni i drutveni ivot igra veoma
vanu ulogu u oblikovanju drutvene svijesti i prihvatanju samog novog
sistema. Zbog toga su nove vlasti aktivno pristupile organizovanju javnih
kulturnih okupljanja kao i osnivanju raznoraznih organizacija, koje bi bile
nosioci organizovanja ne samo politikih nego i kulturnih i sportskih dogaaja
uopte. Veina omladine koja se pridruila NOB (narodno-oslobodilakoj
113
borbi) se vratila u J ake poslije rata u maju-junu 1945. godine. Nedugo iza toga
su veina njih kao i drugi mladi J akeani masovno uestvovali na glavnim
omladinskim akcijama u novoj J ugoslaviji gdje su vidjeli i nauili mnogo toga
o novom sistemu. Po njihovom povratku oni su postali i nosioci naprednih
ideja u J akeu. Napomenuemo neke od njih: Meho i urija abi, Esed i
Adem Sofi, Mehmed Dubri, Atif Kumbari, Ahmet Omievi, Devad
Mujakovi, itd. Omladinska organizacija zajedno sa Narodnim frontom
socijalistikog saveza radnog naroda J ugoslavije (NF SSRNJ , sekcija J ake) su
postale znaajna ako ne i glavna snaga svih vanijih kulturnih i sportskih
dogaaja u mjestu. Moe se sigurno rei da dolaskom nove vlasti i poetkom
djelovanja ovih dviju organizacija, kulturni i drutveni ivot je konano postao
pristupaan veem broju jakekog stanovnitva.
Omladina osniva po prvi puta fudbalski klub 1947. godine i naziva ga Sloga.
Omladinska organizacija poinje da odrava i igranke u sali koju je izgradila
58
SRZ na prostoru Parka (teren sadanje kole). U istoj sali se poinju davati i
prve kino predstave na naoj regiji pod pokroviteljstvom SSRN i tehnikim
vostvom Osmana aldia. Moe se samo zamisliti radost tadanjih J akeana
koji su bili jedni od rijetkih u Bosni koji su imali takav luksuz. Pored kino
predstava, u ovoj zgradi su se poele redovno odravati i igranke koje je
organizovala omladinska organizacija. Otprilike u isto doba (prva polovina
1950-tih godina), igranke su se takoe odravale u zgradi stare kole kod
damije. Kada je kola bila zauzeta acima, onda se igranka odravala u
dvoritu pekara Adema Sofia (sadanja kua i dvorite Hamida Zahirovia).
To je bilo jedino mjesto ograeno ogradom na kome se igranka mogla
odravati i da se ulaznice naplate. Ponekada bi se igranke odravale i na
Doboru na mjestu sadanje itaonice. Na igrankama bi svirali Odaani, Medo
Salinovi-Salin na gitari i bubnju i aban na harmonici. Omladina se sretala i
druila uz mnogobrojna kola i pjevanja popularnih narodnih pjesama iz toga
doba. Zanimljivo je spomenuti da su u veini sluajeva bila dva kola, jedno
59
ensko i jedno muko. To je bio obiaj toga vremena kako bi se muka i
enska omladina drala odvojeno. U rijetkim momentima kada je kolo bilo
mijeano, onda bi djevojke nosile rubac (maramicu) preko koje su se drale sa
momcima (u cilju da se izbjegne direktni kontakt). Tradicija odravanja
igranki se odrala sve do poetka rata 1992. godine sa odreenim promjenama
koje su postepeno dolazile kako se ivot i drutvo mijenjalo. Krajem ezdesetih
i poetkom sedamdesetih godina se igranka jedno vrijeme odravala u zgradi
starog konaka na Parku. Odatle se za stalno preselila u zgradu stare kole
negdje 1970-1. godine kada je taj objekat dat na trajno koritenje omladinskoj
58
J edna od markacija mjesta gdje su se odravale igranke i proslave Prvog maja na Parku je bila velika petokraka
koju je SRZ napravila odmah poslije rata od zemlje. Na vrhu petokrake u sredini je stajala bandera.
59
Po miljenju Devada Mujakovia, najbolji igrai kola u njegovo vrijeme su bili Emin Kumbari i Mima Mujakovi.
114
organizaciji. Tu se igranka odravala subotom navee, dok je petkom navee
bila u itaonici na Doboru. Novina kod igranki u 60-tim i 70-tim godinama je i
u samom sadraju programa. Kako su se novi muziki trendovi poeli razvijati
u drugoj polovini 60-tih godina, tako su iz ili uskanje i ples nali svoj
put. Razlika nije bila samo u drugaijem zvuku i ritmu izmeu kola i narodnih
pjesama na jednoj strani i zabavnih pjesama na drugoj. Dok su se kola igrala u
punom svjetlu, iz i ples su se izvodili u polutami, neto emu se omladina
sigurno nije puno protivila. Ali jo radikalnija promjena je bila da su kola
konano postala mjeovita gdje su i momci i djevojke igrali zajedno i drali se
za ruke direktno! Ova revolucija u ponaanju omladine je bila jo izrazitija u
plesu gdje su momak i cura plesali zajedno tijelo uz tijelo, i to jo u polutami!
Nova muzika je zahtijevala i nove muziare. Odaane Salina i abana su
zamijenili lokalni jakeki muziari. Kako su se novi mediji komunikacije
razvijali (radio, televizija, magnetofoni, gramofoni, kasetofoni), tako je sve
vie jakeke omladine bilo izloeno muzici. Neki od njih su poeli da sviraju i
muzike instrumente. Kao rezultat toga trenda, J ake je poetkom 70-tih
godina dobio i prvu muziku grupu iji su prvi lanovi bili Nijaz Omievi
harmonika i ef grupe, Nihad Omievi-Bijeli bubnjar, Vehid Muminovi
solo gitara, i uz pomo Pere iz Miloevca kao basiste. Ova grupa se zvala Vox
na prijedlog Ize Muminovia. Ova grupa je djelovala do poetka rata 1992.
godine i njeni lanovi su se mijenjali. Kasnije su im se pridruili Suvad
Omievi i Meho Alii kao gitaristi. Veoma esto im se pridruivao i
Muhamed Hasuki-Made kao pjeva zabavnih pjesama. Vehid Muminovi
kao jedan od osnivaa ove grupe se kasnije osamostalio i sa Rasimom
Husejnoviem kao gitaristom i Murisom Hasaniem kao bubnjarem osnovao
svoju grupu. Oni su veinom svirali po slavljima izvan J akea.
J akeani su veseljaci i uvijek su voljeli provod. Meutim, provod i veselje su
uvijek bili bolji uz muziku. Ko god je mogao da svira ikakav muziki
instrumenat je bio jako traen i popularan. Veina nas nije znala da je bilo dosta
naih sugraana koji su mogli zasvirati prilino dobro uz raznorazne
instrumente. Pored ve pomenutih poluprofesionalnih sviraa grupa,
navedimo nekoliko onih koji su takoe bili obdareni ovom vjetinom:
- harmonika: Hajrudin Tiri, Reid Mai, Meho Bajri, Safer Zulfi
- saz: Nurija Muji, Alija Plehandi, J usuf J usufovi, Ismet Husejnovi
- elektrina gitara: Aladin Plehandi, Nermin Husejnovi, Senad Sejdi
- akustina gitara: emsudin Zahirovi, Besim Biki
- frula: Atif Bajri, Samid Zahirovi, J asim Zahirovi
Par ljeta sredinom sedamdesetih godina se igranka odravala na otvorenom na
terasi Socijalno medicinske ustanove sa izvanrednim pogledom na jezero.
115
Ove igranke se posebno pamte jer su bile odravane u toku toplih ljetnih noi u
prisustvu mnotva naroda. Osvijetljeni dio jakeke glavne ulice (pored
Ustanove) bi se pretvorio u dobro posjeeno korzo.
Svadbe su jedan od velikih razloga veselja i radosti. J akeani su u veini
sluajeva proslavljali ovaj dogaaj organizovanjem sviranja u dvoritu
mladoenje. To je bila jedna od rijetkih prilika gdje su i stari i mladi jednako
uestvovali u optem veselju i zabavi. Dok bi djeca trala okolo, mladi bi
aikovali, priali i igrali, a stari sjedili i uivali na svoj nain. Obino bi se
dovela grupa muziara iz Modrie ili Odaka, a kasnije i iz J akea, koji bi
svirali kola i pjevali narodne pjesme. Pamti se nekoliko obiaja sa ovakvih
okupljanja: kogod bi prvi zaigrao kolo bi dobio pekir oko vrata od domaina.
Takoe se esto sluila rakija onima koji su pili i obavezno erbe svim
prisutnim. Inae, sam proces upoznavanja tj. aikovanja se mijenjao kroz
vrijeme. Dok su se mladi u prolosti enili i udavali po direktnom dogovoru
njihovih familija, taj striktni nain upoznavanja se poeo pomalo oslobaati i
mijenjati poetkom 20. stoljea. Naime, prvo su momci poeli dolaziti pod
prozore curama gdje se aikovalo kroz prozor koji je imao guste drvene reetke
s ciljem zatite privatnosti djevojke. Kako se poveavao broj javnih dogaaja
gdje se narod mogao susresti, mladi su vie dolazili u kontakt. Tako su se, na
primjer, moj djed Beir i nana Raida sreli na ljuenju kukuruza u Tarevcima
(popularno zvano ljuilje). Ve osloboenjem 1945. godine poele su se
organizovati igranke i sviranja gdje su mladi mogli da se drue uz muziku. Tada
je poelo i pravo aikovanje gdje je mladima bilo dozvoljeno da ostanu sami
due vrijeme. Kako se enilo i udavalo? Poto su se momak i djevojka ve sreli,
upoznali i dogovorili o enidbi, postojala su dva naina kako bi se djevojka
udala. Mladoenjina familija bi ila u prosidbu koja bi se unaprijed dogovorila
(da bi se izbjeglo da prosci budu odbijeni). Obino stariji lanovi mladoenjine
familije i rodbine bi pitali za dozvolu da se mlada isprosi. Poto bi ona
prihvatila i familija odobrila, onda bi se svadba ugovorila i svatovi bi vozili
mladence kui gdje bi se svadbene aktivnosti nastavile. Kada su se svatovi
vraali od mladine kue, konjska kola u prolosti, a kasnije automobili, su bili
okieni raznoraznim pekirima i ukrasima. Kola bi prvo napravila krug kroz
mjesto oglaavajui svoje prisustvo glasnim svirenama. Usput bi svatovi bili
zaustavljani raznoraznim preprekama (metalni kablovi, drveni trupci, i slino)
kako bi platili prolaz. Dok bi se mlada uvodila po prvi puta u kuu, ona je
trebala da gurne nogom pun bokal ili lavor vode koja je simbolizovala da
budui ivot tee kao voda. Ponekad bi se hljeb ili pogaa prelomila na glavi
mlade i taj hljeb bi se onda dijelio u malim komadiima svim prisutnim
svatovima zbog sevapa. Poto je sama prosidba bila skupa, kao i vjerovatnoa
da neki roditelji ne bi dozvolili udaju, mnoge budue mlade bi se krale, tj.
udavale se bez znanja svojih roditelja. U takvoj situaciji bi mladoenjina
familija ila na unaprijed dogovorenu mjeridbu. Obino ovakav nain udaje
nije proizvodio neke posebne probleme buduim mladencima.
116
Poto je druga polovina 20. stoljea bila u vrijeme socijalistikog drutvenog
ureenja, mnoga slavlja su bila vezana za znamenite dogaaje koja su
obiljeavala raanje takvog ureenja. etiri najvea praznika koji su se slavili
su bili: 8. mart - Dan ena, 1. maj - Praznik rada, 29. novembar - Dan republike i
31. decembar - doek Nove godine.
Dan ena (8. mart): za ovaj dan se oekivalo da djevojke, sestre, majke i druge
ene budu posebno potovane za njihov doprinos drutvu i familijama. Obino
bi zaposlene ene imale slobodan dan, a od mukog dijela drutva se oekivalo
da kupe lijepe poklone i/ili cvijee. Mnoge priredbe posveene enama su
organizovane u kolama i firmama. U sedamdesetim godinama je omladinska
organizacija u J akeu poela sa tradicionalnim organizovanjem doeka Dana
ena sa bogatim programom;
Praznik rada (1. maj): ovo je po mnogima bio i najvei praznik koji se slavio
u Novoj J ugoslaviji. To je vjerovatno bilo zbog toga to se ovaj praznik
poistovijetio sa dolaskom zelenila poslije zime i lijepog vremena. Svi dogaaji
i deavanja vezana za odravanje ovog praznika su moja najdraa sjeanja iz
djetinjstva i rane mladosti. Dok je J ake i sva okolina bila utopljena u more
zelenila i behara, ivost se osjeala svuda podstaknuta suncem i toplim
vremenom. Dani koji su prethodili samom prazniku su bili ispunjeni
iekivanjima svih radosti to idu sa Prvim majom. Dan uoi samog praznika
bi se palile logorske vatre na nekoliko mjesta. To bi obino bilo na Grbavici,
Kuduzama, Parku ili na Bajdalama. Dosta naroda a posebno djece i omladine
bi prisustvovalo paljenju velike hrpe drveta i svega ostalog to bi moglo lako
gorjeti. Ve od samog jutra bi familije izlazile na oblinja brda gdje bi se pekli
janjci, rotiljalo i teferiilo. Samo mjesto je bilo okieno jorgovanima,
parolama i jugoslovenskim i republikim zastavicama. Centralni dogaaj je
bio odravanje prvomajskog slavlja u organizaciji omladinske organizacije.
Ono se obino odravalo na Parku a kasnije na igralitu FK Sloga. J akeko
prvomajsko slavlje je bilo uveno na naoj regiji i mladi su dolazili iz mnogih
drugih mjesta. U najboljim godinama bilo je i do 800 prodatih ulaznica. U
ranijim godinama bi uveni Salin i njegova grupa svirali za ovo slavlje na
posebno izgraenoj bini. Svirala su se kola i pjevale narodne pjesme, a obino
odravala i tombola sa lijepim nagradama. Trgovci pia i raznoraznih
poslastica iz Modrie i Odaka su prodavali svoje proizvode. Ovo slavlje bi
trajalo itav dan i navee nastavilo igrankom u omladinskoj sali;
Dan Republike (29. novembar): ovaj praznik se puno slavio po kolama gdje
su se drale priredbe posveene roenju J ugoslavije. Meutim, nekoliko
godina u prvoj polovini sedamdesetih je omladinska organizacija organizovala
doek ovog praznika u omladinskoj sali sa ivom muzikom, piem i hranom;
Doek Nove godine (31. decembar na 1. januar): uzbuenost oko dolaska
117
ovog praznika se mogla porediti sa doekom Prvog maja. Nekoliko sedmica
prije Nove godine se narod ve dogovarao gdje da se sjedi i slavi doek Nove
godine. Djeca su pripremala raznorazne materijale za kienje prostorija, traila
se najbolja jelka po okolnim brdima, birala se garderoba za to najvanije vee u
godini. Dok je veina svijeta ostajala kod kue i slavila u drutvu rodbine,
prijatelja i komija uz bogati i zanimljivi novogodinji TV program, omladina
je mogla da slavi Novu godinu i u omladinskoj sali. Kada je sala postala
premala da primi sve zainteresovane, onda se ista slavila u prostorijama kole.
Obino su takva slavlja bila dobri provodi, jer su na njima svirale jakeke
grupe. Obavezni dio novogodinjeg programa je bila i novogodinja tombola
koja je pobuivala dosta interesa sa lijepim nagradama.
Zahvaljujui injenici da je dio J akea imao pristup elektrinoj energiji nedugo
iza II svjetskog rata, J ake je bio jedno od rijetkih mjesta svoje veliine u BiH
koje je imalo bioskop (kino). Naime, jakeki bivi hoda Osman aldi je
prikazivao filmove u sali na Parku jo 1949. godine. Ta tradicija se nastavila
prvo u Begovom Konaku na Parku u ezdesetim godinama, a poslije toga u
omladinskoj sali. J o uvijek pamtim moje uzbuenje kada sam prvi puta bio u
kinu 1. maja 1972. u Konaku kada se prikazivao najnoviji domai film Valter
brani Sarajevo! Filmovi su u poetku bili sa ratnom tematikom, a poslije toga
su naravno poeli da dolaze ameriki holivudski filmovi. Posebno popularni
meu omladinom u sedamdesetim godinama su bili filmovi Brusa Lija (Bruce
Lee), kralja kung-fua. Sva djeca su potajno sanjali da budu kao on! Filmske
veeri su bile obino srijedom i omladinska sala je veinom bila popunjena.
Dugo vremena su se davale filmske predstave i u SMU za potrebe bolesnika.
Mi, komijska djeca, smo pomagali da se zastru prozori i zauzvrat nam je bilo
dozvoljeno da ostanemo gledati film besplatno.
Ponekad bi u J ake zalutala i neka maioniarska ili slina grupa gdje bi
mjetani mogli da vide neto drugaije i neuobiajeno. Ako bi predstava
zahtijevala manje prostora, onda bi se odravala u omladinskoj sali, ali bi se
nekad odravala i na stadionu kada su i vozila sainjavala dio predstave.
Obino je dosta naroda prisustvovalo ovakvim ne-svakodnevnim dogaajima.
Drugaiji vid razonode su bile ciganske trupe koje bi s vremena na vrijeme
prole kroz J ake i to obino glavnom ulicom. Nekoliko Cigana, njihovih ena
i djece i jedan do dva medvjeda su pobuivali mnogo panje mjetana. Ova
istono-evropska tradicija je jo uvijek bila u ivotu sedamdesetih i poetkom
osamdesetih godina, dok na kraju nije bila zabranjena zbog neizmjerne
okrutnosti prema ivotinjama. Cigani bi uhvatili malo mee i poeli da ga
dresiraju od prvih dana. Kada bi medvjed porastao i prema tome postao opasan,
njemu bi se provukla metalna alka kroz nozdrve, koja bi dalje bila vezana za
drvenu motku i uad. Pomou njih bi gazda Cigo kontrolisao medvjeda i
njegovo ponaanje. Cigo bi udarao o bubanj, a medvjed bi kobojagi igrao s
118
noge na nogu. Ponekad bi Cigo postavio i pitanje na koje bi medvjed
odgovarao pokretom apa ili slino. Mislei sada o toj predstavi, mogu
samo da zamislim koliko je to bilo okrutno prema tim ivotinjama, ali nama
gledaocima a pogotovo djeci je to bilo zanimljivo.
Kulturno umjetniko drutvo (KUD) Dobor
Poeci kulturno umjetnikog amaterizma u J akeu se mogu nai u godinama
neposredno poslije zavretka rata (1945-49) kada su se poele izvoditi prve
priredbe u sali na Parku. Tom prilikom su se pjevale i recitovale revolucionarne
pjesme, sviralo uz harmoniku i argiju (saz), kao izvodili skeevi i priale ale.
Redovni uesnici tih ranih priredbi su bili Alija Plehandi i Nurija Muji koji
su izvanredno svirali argiju i pjevali stare narodne pjesme. Poetkom 70-tih
godina na inicijativu naprednih lanova omladinske organizacije, osniva se
KUD Dobor iz J akea. J edan od razloga za to osnivanje je bio i taj to je
jakeka omladina konano imala stalno mjesto okupljanja kojim su oni
direktno upravljali. Mada je samom osnivanju i poetku rada doprinjela
mjesna zajednica i njen tadanji predsjednik Zehid Zahirovi-epo, najvee
zasluge su pripadale Alagi abiu kao tadanjem predsjedniku omladinske
organizacije. Dalje zasluge pripadaju i aktivnim organizatorima i uesnicima
kulturno umjednikog drutva brai Fikretu i Muradifu uheriu, brai Fikretu
i Nedadu abiu i Raifi Muji. Prvi lanovi KUD-a su bili: Halid Kumbari,
Ismet Bajri, Fahrudin Bajri, Fikret i Muradif uheri, Razija i Hajra
Zahirovi, Besima Plehandi, Kemal Kumbari, Asif Omievi, Fudo Sejdi,
Naa abi i Fatima Zahirovi.
119
Prvi koreograf u KUD-u je bio neki profesor iz Modrie. Po njegovoj i Nihade
aldi inicijativi, organizuju se okupljanja i takmienja KUD-ova sa modrike
optine. J akeki KUD gostuje na druenjima u Garevcu, Bosanskom
Miloevcu, Botajici, Dugom Polju i drugim mjestima. Samo drutvo nije
djelovalo svake sedmice i mjeseca, nego se rae okupljalo svakih nekoliko
mjeseci za pripreme i probe, zavisno od toga kada su takmienja, druenja i
gostovanja organizovana. Narodna nonja koritena u poetku je bila
vlasnitvo igraa (pozajmljeno od roditelja, djedova i nena), a kasnije je sva
oprema pozajmljivana od modrikih KUD-ova. ene su nosile dimije, bijele ili
heklane bluze, izvezene prsluke, amije sa kericama, a od obue stare
muslimanske papue ili kone opanie. Mukarci su imali uske crne pantole
alvare, bijele koulje, izvezene prsluke i fesove, a od obue kone opanke.
Igre su bile preteno iz sjeverno-istonog muslimanskog melosa, gdje su,
zavisno od igre, mukarci igrali odvojeno od ena ili mijeano. Veoma esto
igru bi pratilo grupno pjevanje starih bosanskih narodnih pjesama. Svu
koreografiju je veinom prezentirao profesionalni folklorni koreograf iz
Modrie, Mei Zarif-Zare. Poto je J ake imao vrsnih pjevaa a ve due
vremena i vlastiti bend muziara, jakeka omladinska organizacija je ubrzo
bila u situaciji da pripremi kompletan umjetniki program. Uslijedila su
mnogobrojna nastupanja i gostovanja u susjednim mjestima, kao na primjer u
Reicama kod Zenice, Gornjim Kolibama, Vidi, Lukavici, itd. Poto su se
pojedini lanovi postepeno udavali i enili, novi mlai lanovi su se upisivali i
nastavljali tradiciju. Spomenuti emo neke od njih: Alija Hasuki, Bahrija
Bjeloevi, Behrem Zahirovi-Bela, Nadir Bajri, Safet Bajri, Beir
Zahirovi, Sedin Biki, Mensur Kumbari, Muhamed Zahirovi, Fatima
Biki, Mirsada Zahirovi, Mersa Mai, itd. KUD je bio veoma aktivan i
uspjean u periodu 1970-1982. godine.
Uz KUD Dobor se afirmisalo i dosta dobrih pjevaa, mada je bilo i onih koji
su bili poznati kao vrsni pjevai i bez uea u KUD-u. Samoj afirmaciji
pojedinih jakekih pjevaa su doprinjela i prvomajska takmienja pjevaa koja
su bila jako popularna ne samo u J akeu nego i na itavoj regiji. Spomenuti
emo nekoliko pjevaa koji su ostali u sjeanju: Nurija Muji, Alija
Plehandi, Sejfudin Zahirovi, Halil Omievi, Meho Bajri, J usuf Bajri i
njegov sin Fahrudin, Izudin Mujakovi, Zekija Plehandi, Fudo Sejdi, Taib
Zahirovi, Rasim Plehandi, Nihad Zahirovi, Sevlija Omievi i Mirsada
Mujakovi.
120
Pjesnici
Neznano mnogim J akeanima, u J akeu je bilo nekoliko dobrih pjesnika.
Pisanje pjesama zahtijeva poseban talenat, a oni koji su to umjeli zasluuju
potivanje i priznanje. Zbog toga ih navodimo ovdje:
Hilmo Muji
Alaga abi
Mustafa Mujo Tubi
Senad Krajnovi-Dule
Malo J akeana zna da smo imali meu svojim redovima i veoma afirmisanog
pisca tekstova za popularne pjevae narodne muzike. To je bio Hilmo Muji.
Hilmo je pisao pjesme za Mehu Puzia, Ferida Avdia, Safeta Isovia, Novicu
Negovanovia, Slobodana Lalia, abana aulia, Hanku Paldum, Vidu
Pavlovi, Zehru Deovi, Muharema Serbezovskog, Nadu Obri, Haim
Kuuka-Hokija, Azeminu Grbi, Nedada Salkovia, Hamida Ragipovia-
Beska, Duka Kulia, Zekerijah ezia, Zoru Dubljevi i druge. Njegova
pjesma Moj brate u tuini koju je otpjevao Meho Puzi je bila najtiranija
pjesma u bivoj J ugoslaviji (prodana u vie od milion primjeraka). Tekst ove i
pjesme Prui ruku pomirenja (abana aulia) navodimo ovdje:
121
Hilmo Muji, pored toga to je bio uspjeni privrednik, takoe je bio i jako
priznat novinar. Prije rata je bio sportski novinar koji je prenosio utakmice na
RTV Sarajevo, a u toku rata je pisao za Dnevni Avaz. Njega, zajedno sa
Senadom Hadzifejziem, biraju za novinare godine u 1996. godini. Hilmin
plodonosan rad nije proao neprimijeen. Njemu je dodijeljena Plaketa grada
Sarajeva i nagrada Bosanski gazija za posebne zasluge u novinarstvu. Hilmo je
takoe napisao i izdao knjigu Islam u stihovima koja se bavi tematikom
islama od nastanka pa do danas prikazanom u stihovima. Ovo je jedinstveno
djelo na naim prostorima.
Za razliku od Hilme Mujia, Alaga abi, na popularni potar je pisao pjesme
samo za svoju duu. Mnogi koji su ih itali, kau da su bile jako lijepe.
Mustafa Mujo Tubi iz erega je takoe pisao pjesme i redovno ih objavljivao
u internom glasilu Rafinerije ulja zvanom Vjesnik. (Na alost, nismo bili u
mogunosti da pribavimo pjesme Alage i Muje.) Senad Krajnovi-Dule, pored
toga to je bio aktivan u omladinskoj organizaciji i fudbalskom klubu, pisao je i
rodoljubive pjesme neposredno poslije rata. Iz njegove zbirke pjesma
objavljujemo ovdje dvije njemu najdrae pjesme. (Napomena: pjesmu Oe
mojmoete nai u Prilogu ove knjige.)
122
Kako se narod jo druio i zabavljao?
J o Aga-dede spominje u svojoj pripovjedi kako se dobro jelo, sjedilo, prialo i
generalno druilo kod vodeih ljudi njegovog doba, Ibrahim-bega Fehitlije u
Odaku i Kasim-efendije u Modrii. to nam je Aga-dede propustio da saopti
je to kako je raja ili obini narod ivio. S obzirom na teka vremena, moe se
zasigurno pretpostaviti da i nije bilo nekog veeg kulturnog i drutvenog ivota
meu narodnim masama. J ednostavno, kultura i druenje kota, a narod nije
imao para, ili nije imao dovoljno za takav luksuz. Meutim, injenica preostaje
da se narod ipak druio. To druenje je imalo razliite forme kroz istoriju.
J edno od najstarijih vidova druenja je bilo posjeivanje rodbine i/ili komija.
To bi se obino deavalo u toku dugih zimskih veeri kada bi se nekoliko
familija skupilo na tkz. prelo. Tada bi najstariji sjedili u proelju i priali
razne zanimljive prie iz prolosti. Ponekad bi se i zapjevalo. Sjeam se kada
sam sa svojim tetkama Hajrom i Razom iao na prelo kod komija Plehandia
i kada je u sobi prepunoj dua stari Alija zasvirao argiju i zapjevao najljepe
stare narodne pjesme. Mi prisutni smo svi utjeli i sa divljenjem sluali i buljili
kao da smo bili omaijani. Mene je to druenje i skoro sveti ambijent koji ja
nikada nisam iskusio fascinirao i ostao u pamenju za sva vremena.
J o jedan nain druenja u stara vremena je bio u ranu jesen kada se kukuruz
brao. Da bi se izbjegle nenadane kie koje bi mogle otetiti tek uzreli kukuruz,
veina domaina bi izabrala branje poluoljutena kukuruza sa klipa. Time bi se
etva znatno ubrzala i takav kukuruz bi se dovezao kui i lake uvao od kie
ako zatreba. Onda bi se rodbina, komije i prijatelji pozvali u pomo oko
ljutenja kukuruza, popularno zvano ljuilje. Tom prilikom bi se okupilo
mnogo naroda, djece, starih i mladih. Uestvovati u ljuilju je bio jako zgodan
izgovor za mlade da se okupe pa i proaikuju. uo sam zanimljivu anegdotu od
oca Hamida oko ovog naina druenja. Naime, on je bio pozvan na vojnu
vjebu 1954. godine u tarevaki drutveni dom kada je imao 19 godina. Tu bi
mladi ljudi proveli nekoliko dana zajedno pripremajui se za dolazei vojni
rok. Moj otac je uo od nekoga da e biti ljuilje kod Zulfe i Vahide
Husejnovi. Poto e tamo biti moja mati Vasva, otac je pobjegao sa vjebe u
toku noi da bi proveo neko vrijeme sa mojom materom na ljuilu. Naravno,
on se morao vratiti isto vee u svoju jedinicu, ali je njegovo odsustvo bilo
primijeeno poto je njegov leaj bio prazan. Sutradan na postrojavanju on je
bio prozvan zajedno sa desetak drugih odvanih mladia koji su nainili slian
prekraj vojne discipline. Svi su onda odvedeni kod vojnog brice Galiba i za
kaznu oiani na nulu! Moj otac se oenio tri mjeseca nakog toga ali je i dalje
nosio obiljeje (bio elav) tog svog mladalakog izleta na ljuilje. J a se sjeam
da sam kao dijete uestvovao na ljuilju poetkom sedamdesetih godina
kojom prilikom sam jako volio da se sakrivam u velike hrpe oljupine. Ova vrsta
druenja je potpuno ieznula nakon to je narod poeo ljutiti kukuruz na
klipu ili se poeli upotrebljavati kombajni za branje.
123
Svako zna da su ljiva i rakija sastavni dio karaktera svakog bosanskog
ovjeka. Ni J ake a ni J akeani nisu bili nita drugaiji od ostalih Bosanaca.
Skoro svako domainstvo je imalo bar nekoliko stabala ljive koje bi bilo
obino dovoljno za pravljenje rakije za potrebe domainstva.
Poslije branja ljive i stavljanja u kace da bi se stvorio kom, ekao bi se
kazandija da doe u selo da pone pei rakiju.
J esenji dani moga djetinjstva su uvijek bili ispunjeni slikama tog pomalo
tajanstvenog dogaaja peenja rakije u centru mjesta blizu nae kue.
Dragomir arevi, kazandija iz oblinje Botajice bi navraao svake jeseni u
J ake, parkirao svoj kazan u sredini sela pored potoka i onda bi svakogodinji
omiljeni ritual svakog J akeana poinjao. Poto bi se kazan upalio, radio bi
neprestano 24 sata, dan za danom, pokatkad i dva mjeseca. Svako domainstvo
bi obezbjeivalo drva, pomagalo oko peenja i plaalo jednu desetinu ispeene
rakije vlasniku kazana. Kogod da je pekao rakiju, oko kazana bi se okupljao
narod kao pele oko slatka. Nije trebao poseban razlog za to. Ova vesela
maina je imala neke arobne moi koje su privlaile i drale radoznale oi. Ta
arobna tekuina je dolazila iz cijevi sa dna kazana i bila obino oko 40 stepeni,
dovoljno jaka da uveseli i oraspoloi svakoga. Uvijek je bilo dobrovoljaca koji
bi se nali pri ruci kada bi trebalo gradirati rakiju. Djeca su se takoe vrtila
oko kazana kada su nam to odrasli dozvoljavali. Stalno su nas upozoravali da
ne diramo vru kazan ili ne padnemo u rupu sa vruim iskoritenim komom.
Moji omiljeni momenti su bili kada stari kazandija Dragomir sa mojim
starijim komijama pone priati prie i dogodovtine iz prolosti. J a bih
napregnuo sva svoja ula sluajui njihove prie koje bi jo vie dobivale na
znaaju u tamnoj noi i uz pucketanje vatre iz neumornog kazana. Starog
Dragomira nema vie, ali ujem da je ovu lijepu tradiciju u J akeu nastavio
njegov sin J efto.
124
Zasigurno je da su okupljanja uz bajramske praznike jedno od najstarijih i
neprekidnijih. Uz Bajram su sve svae prestajale, svi grijesi oproteni, sva
neimatina zaboravljena ako barem i privremeno, svi radovi stajali. Familija,
rodbina, komije i prijatelji bi sjeli i uz najbolju hranu i pie veselo priali,
pjevali i igrali. Najbolja garderoba bi se nosila i najbolja hrana pripremala. Ako
je i jedan dan u godini trebao biti dan izobilja i sveoptog dobrog raspoloenja,
onda je to bio dan Bajrama. Pamtim kako bi otac jako rano ustajao i iao u
damiju da klanja bajramski namaz. Odmah po njegovom odlasku bi mati
budila nas, brata, sestru i mene. I mi djeca smo osjeali bajramsku atmosferu;
znali smo da e odrasli biti dobre volje, ako ikada onda na ovaj sveti dan. Mi
djeca smo se mogli opustiti malo ne strahujui da emo biti kanjeni za nae
nestaluke, mada se i od nas oekivalo da se ponaamo najbolje to je moglo.
Kako je sunce postepeno izlazilo, tako smo se i mi postepeno pripremali za
povratak oca iz damije. Trebalo je biti spreman i na nogama da se ocu prvo
poljubi ruka i estita Bajram. On bi nas onda bogato darivao. Nedugo poslije bi
se mi djeca rastrala okolo da estitamo Bajram ostaloj rodbini i naravno
budemo darivani. Neto od para skupljenih bi odmah trali da potroimo kod
halvedije zvanog Hebil koji bi svaki Bajram dolazio iz Modrie i prodavao
svoje poslastice ispred damije. Kako sam odrastao sve sam vie volio da idem
sa roditeljima svojoj nani Raidi kod koje su se okupljale sve amide, strine,
tetke i tetkovi u isto vrijeme. Sjedio bih tamo u oku i sluao njihove
razgovore koji su bili obojeni dobrim raspoloenjem i rodbinskim lijepim
osjeanjima.
U mnogim mjestima se tvrdi da se kafane ne vole nigdje vie nego kod njih.
Moda, ali se meni ini da je teko nai onakve kao J akeane koji su tako
oboavali kafane i sva slina mjesta gdje se druilo i naravno moglo dobro
popiti i zameziti. Meho abi spominje da je J ake ve u tridesetim godinama
prolog vijeka imao jednu kafanu. Teko je zamisliti da bi ona mogla opstati
kada je siromatvo u selu bilo tako zastupljeno u to doba, ali izgleda da su neki
imali ili mislili da imaju vika para za takav luksuz. Poslije II svjetskog rata se
otvara itaonica u Konaku koju je vodio Idriz Hasani. Od 1967. do 1970.
godine odaka firma Mera otvara kafanu u zgradi stare kole. U njoj je radio
kelner Raif elikovi zvani elik. To je bilo popularno sastajalite J akeana u
to doba. Pored pia i hrane, u njoj se igrala i popularna ikvina. Nedugo poslije
njenog zatvaranja, Mustafa Zahirovi-Mujo otvara itaonicu u uiteljskoj
zgradi. Mujina itaona nije bila kafana u pravom smislu, ali je ona definitvno
bila jako omiljeno mjesto J akeana za dvadesetak godina svoga postojanja. Po
slinom uzoru je neko vrijeme bila otvorena i itaonica na Doboru koju je
vodio Meho Bajri. Ali prije ovih objekata druenja, Teufik Kumbari, Medo
Biki i Ahmet Omievi se udruuju i grade kafanu Izlet na Kahvici pored
magistralnog puta prema Doboju u prvoj polovini ezdesetih godina. Pored
toga to su tamo stajali i okrepljivali se putnici namjernici, ta kafana je bila jako
125
posjeena ne samo od J akeana nego i od strane mnogih drugih sa odake i
modrike optine. Teufik je preuzeo kafanu u cjelosti poslije i dobro razvio
svoj biznis. uvena je bila jagnjetina kod Tufeta. Poslije njegove smrti,
kafanu preuzima njegova kerka Nerka i zet Tao, jakeki Sarajlija.
Nedaleko od Tufetove gostionice, 1 km prema Doboju je bio i restoran
Dobor. J edno vrijeme u prvoj polovini osamdesetih godina je to bio
popularan izlazak jakeke omladine, posebno onih godina kada su u njemu
svirali jakeki muziari. Za kratko (negdje 1979-81) Husnija Pelesi je bio
otvorio gostionicu u kui Abida Zahirovia, koja je morala da se zatvori zbog
uestalih nereda. Ve polovinom osamdesetih godina Rasim Husejnovi
otvara prvi kafi zvani Lala u J akeu. Drugaiji ambijent i muzika su vie
pogodovali omladini nego tradicionalnim posjetiocima kafana. Rasim
proiruje svoj kafi krajem osamdesetih i gradi kafanu sa ivom narodnom
muzikom. Otprilike u isto vrijeme Ismet Kali-Male otvara i drugi jakeki
kafi Bolji ivot 1988. godine. U periodu 1975-1990. godine J ake ima i
poslastiarnicu u kojoj se jakeka omladina takoe okupljala. Dakle, J akeani
su imali est ugostiteljskih objekata s poetka devedesetih godina to je
predstavljalo odreeni izbor za svakoga.
126
RAZVOJ SPORTA U J AKEU
Fudbalski klub Sloga
Mnogi kau da je fudbalski klub Sloga bio jako vana ako ne i najvanija
institucija drutvenog ivota u J akeu. Malo je bilo familija koje nisu na ovaj ili
onaj nain bile vezane za klub.
Devad Mujakovi govori da se fudbal igrao iz rekreacije u J akeu jo prije II
svjetskog rata. Po kazivanju Hamida Zahirovia, Mesut Hasani-Rundo je
pravio lopte od arapa najlonki i vune (tkz. krpenjae) s kojim su se djeca igrala
poslije rata.
Na inicijativu poslijeratne omladine, klub je osnovan 1947. pod imenom
Sloga, mada neki tvrde da je prvobitno ime bilo Slavuji (to je teko
potvrditi). Osnivai su bili Esed Sofi, Ahmet Omievi, Mehmed Dubri,
Adem Sofi, koji su istovremeno bili i klupski prvi igrai zajedno sa Devadom
Mujakoviem i Mehmedom Aliiem kao prvim golmanom. Klub je imao
svoju prvu utakmicu na terenu koji se nalazio na Barama (iza objekata
poslijeratne Bolnike Ekonomije). Poslije godinu dana igralite je bilo
premjeteno pored glavnog puta u eregu na zemljitu od kue Beira Bajria
do Mehmeda Bikia. Prva utakmica na tom terenu je odigrana 01. maja 1949.
godine kojom prilikom je gostovala dobojska Sloga koja je u prijateljskom
meu pobijedila jakeku Slogu 3:1. Zemljite za ovaj teren kao i za onaj na
Barama je donirala Seljaka radna zadruga koja je bila vlasnik zemlje. Po
kazivanju Hamida Zahirovia, tu se igralo nekoliko godina. Onda se ukazala
potreba za placeve, pa je teren bio opet premjeten negdje 1951-2. godine,
ovoga puta na svoje sadanje mjesto (koordinate 44.980418/18.282806). Zvanina
klupska boja je bila plava i kao takva registrovana u dobojskom Podsavezu.
Meutim, pamti se da je dugogodinji predsjednik kluba Esed Sofi kupovao i
crno-bijele dresove poto je on bio vatreni navija beogradskog Partizana koji
je nosio iste boje! Prvi dresovi Sloge su bili bijele boje, napravljeni od
60
padobrana dodijeljenih od strane Podrinjske brigade.
60
Po kazivanju Devada Mujakovia.
127
Generacije i generacije jakeke omladine su prole kroz klub gdje je svaka
ostavila svoj peat. Dok je teko imenovati sve osobe koje su igrale za Slogu,
vano je napomenuti barem one kojih se sjeamo. To su Esed i Adem Sofi,
Ahmet Omievi, Mehmed Dubri, Mehmedalija Alii, Ekrem Ribi, Zijad
Sejdi-ura, ulo Zahirovi, Zelo, Reuf, Salih i Mirsad Zulfi, J unuz i Raif
Biki, Fahir Alii-eo, Atif Zahirovi, Sakib Bjeloevi-Kibe, Vehid
Omievi, Dalija, Kasim, Sakib, Rasim, Vernes, Mevludin, J asmin, Zemir i
Berzad Kari, Vernes Mujakovi, Hamza i Begica Zahirovi, Ferid
Mujakovi-iga i njegov mlai brat Huso, Abedin i Enes Biki, Izudin
Mujakovi, Berzad Biki-Tate, Ilija i Drago Toli, Saib Bjeloevi-Calo,
Suvad Bjeloevi-Nino, Senad Mai-uto, Adil Mai, Amir Muji, Fahret i
Mersed Zahirovi, itd. U J akeu su igrali i mnogi igrai iz okolnih mjesta.
Napomenuti emo nekoliko: Mustafa Piti, Enes Sarvan-Ronac, Ismet Gari-
Garo, edo Dujkovi iz Osjeana, Prema, Keko, ajo, Zamir, Kemo, Hira,
Meho, Miko, Acko, Nagib, Subaa, Pipak, Hajro Mahmutovi, Sado, Muzafer
Karabegovi, itd.
Prvi poslijeratni trener Sloge je bio Sejad Sejdi, koji je u toj ulozi ostao oko
20 godina. Poslije njega, kako je klub postao dinaminiji, tako su se treneri i
igrai mijenjali ee. Sljedei treneri su vodili prvi tim Sloge:
Muzafer Karabegovi (iz Modrie)
Mehmedalija Ajkuni (iz Modrie)
Anto Leko (nastavnik fizikog vaspitanja iz jakeke osnovne kole)
Asim Nadarevi
Fahrudin Topalovi-Franja (iz Odaka)
Hamzi-Hava (iz Odaka; puno ime nepoznato)
Ismet Gari-Garo (iz Odaka)
Huso Mai-op
Mehmedalija Mujakovi-Crvo
Mustafa Piti (iz Modrie)
Reuf Zulfi
Izudin Mujakovi
Drago Toli
Rasim Bahi-Bai
Kao to se zna, iza svakog uspjenog sportskog kluba stoji i produktivna i
sposobna uprava (administracija). Desetine i desetine J akeana su donirale
svoje vrijeme iz ljubavi prema klubu. Mada veina volontera kluba je iz redova
bivih fudbalera, mnoge ostale osobe koje nisu aktivno igrale za klub su takoe
doprinijele uspjehu kluba. Prvi predsjednik Sloge je bio Esed Sofi, koji je
kasnije u osamdesetim godinama proglaen i za doivotnog poasnog
predsjednika kluba. Ostali predsjednici su bili Refik Mai, Fikret uheri,
Hilmo Muji, Mersed Biki, Husein Serdar i Izudin Bahi. Dugo vremena
128
sekretar kluba Hamid Zahirovi je postao klupski zadnji prijeratni predsjednik.
On je takoe proglaen za doivotnog poasnog predsjednika kluba poslije
rata. Mnogi ostali J akeani su takoe darovali svoje vrijeme i pomo klubu.
Napomenuti emo nekoliko: Ibrahim Sofi, Ferid Bahi-olaja, Hazim
Mujakovi-ia, Seid i Mersed Mai, Esad Omievi, Fikret J usufovi-Doro,
Suvad Bjeloevi, Muhidin Zahirovi, itd. Neki su opet pomagali finansijski ili
davanjem prevoza, kao na primjer Emso Bahi, Raif Kumbari, Salko
Grabovica, ulaga Zahirovi, Demil Zahirovi, Rasim Husejnovi, Teufik
Kumbari, itd. Moramo izdvojiti Matiju Filipovia koji je dugo vremena u
ulozi lana i sekretara kluba davao ogromno vrijeme i sredstva svome
voljenom klubu.
Sadanji teren (u eregu smjeten izmeu bazena na rijeci Gnionici i zgrada
bive Otkupne stanice) je tamo od 1951-2. godine. Zemljite je bilo donirano
od strane Zemljoradnike radne zadruge. Teren je dugo vremena bio ograen
bijelo-okreenim niskim sohama kroz koje je ila jedna metalna ica po vrhu.
Takva ograda nije mogla sprijeiti ulaz stoke koja je na terenu pasla
svakodnevno. Tek je krajem sedamdesetih godina teren bio pravilno ograen
sa visokom ogradom sa svake strane to je omoguilo lake odravanje terena
tako neophodnog za bolji kvalitet fudbala. (Mada je zemlja na kojoj je smjeten
stadion od tada pa do dana dananjeg ostala pod upravom FK Sloga, zvanini
vlasnik je uvijek ostala ZSR i njeni nasljednici poslije. Izgleda da ta zemlja, na
alost, nije nikada gruntovno prevedena u vlasnitvo kluba, mada je o tome
bilo diskusije u nekoliko navrata u prolosti. Ta injenica ostavlja klub u
nezgodnoj situaciji, jer se mogui problemi mogu zamisliti.)
Moe se pretpostaviti da su se igrai u poetku presvlaili na terenu ili iza
neke ograde. Kasnije se sva oprema drala u prostoriji doniranoj od mjesne
zajednice za te svrhe. Ta soba je bila u jednom dijelu kue preko puta damije
koji se zvao Mutvak, iji drugi dio je bio na raspolaganju hodi Didiu.
Igrai bi se tamo obukli i u fudbalskoj opremi proli kroz itavo selo do
fudbalskog terena. To putovanje od svlaionice na jednom kraju sela do terena
na drugom kraju je prestalo kada je jedna soba na spratu Matinog ureda bila
dodijeljenja klubu. Ta soba koja je bila nedaleko od terena se koristila do
otprilike 1974. godine kada je sadanja svlaionica bila sagraena.
Kako je klub oduvijek oskudijevao u materijalnim sredstvima potrebnim za
normalno funkcionisanje, oprema se esto koristila izmeu nekoliko igraa.
Neki su bili prinueni da kupuju i svoju vlastitu opremu (kopake, gae, dres,
tucne, kostobrane, arape). U poetku se klub svakako dovijao za opremu.
Dugo godina jedina uprava kluba su bili predsjednik Esed Sofi, trener Sead
Sejdi, a Rizo Sejdi je u veoj mjeri igrao ulogu klupskog ekonoma koji je kao
tadanji jakeki obuar krpio kopake i lopte kada je to trebalo. Dok su u
129
poetku sami igrai prali svoju opremu, kasnije kada je klub narastao, pojavila
se potreba da se oprema redovno odrava. U tu svrhu, klub je zaposlio brani
par Bjeloevi, Aju i Izudina zvanog Romanija. Pored toga to su njih dvoje
bili plaeni za taj posao, njihov rad je bio mnogo vrijedniji nego njihova plata.
ista i uredna oprema je uvijek ekala igrae kada je trebalo. Klub i njegovi
lanovi su im neizmjerno bili zahvalni za taj ogroman trud.
U samim poecima su igrai putovali u konjskim kolima Mehmeda Bajria-
Hankuina i ule Zahirovia u okolna mjesta da igraju zvanine utakmice! U
sedamdesetim godinama je klub poeo da igra u mjestima prilino udaljenim
od J akea pa su se poela koristiti kola pojedinih J akeana. Kako je klub
ojaao, poeo se iznajmljivati autobus u kome su se zajedno vozili igrai i
navijai.
Skoro svaki tim ima svog ljutog rivala. Svi pamte vjeiti derbi izmeu
Partizana i Crvene Zvezde, ili gradski rivalitet sarajevskih klubova elje i
Sarajeva. Slogin najvei rival i ljuti neprijatelj je bio FK Zadrugar iz
Tarevaca. Dok smo mi redovno gubili od Zadrugara i na strani i kod kue, srea
se malo okrenula na nau stranu u drugoj polovini osamdesetih. Tada je
Zadrugar doivljavao svoju dugogodinju krizu dok je Sloga bila na vrhuncu
svoga postojanja. U tom kratkom periodu smo im vratili za sve one poraze u
prolosti.
Stalni izazov nesmetanom radu i razvoju kluba su bila oskudna finansijska
sredstva. Uprkos znaajnoj posjeti i prema tome podrci svojih navijaa,
prihod od ulaznica jo uvijek nije bio dovoljan za sve pa i osnovne aktivnosti
kluba. Uprava kluba se morala snalaziti na raznorazne naine kako bi se Sloga
odrala u ivotu, a neki od tih naina su bili zaista kreativni i moda
pokatkada nelegalni.
Klub je dobivao svoje prihode na sljedee naine:
- Plaene ulaznice
- Doprinos Mjesne Zajednice J ake
- Donacije iz SOFK-e
- Donacije raznih firmi iz J akea i okoline (Modria i Odak)
- Privatne donacije (veinom imunijih J akeana i gastarbajtera)
- Prihodi od rada itaonice
- Razno (nadoknada za sezonsku ispau stoke na stadionu Sloge!)
J edan od najveih rashoda kluba je bio za transport igraa kada je klub
gostovao. Takvi trokovi su uvijek bili visoki, a posebno kada se putovalo u
neka udaljenija mjesta (Stanari, Begluci, Rjeice, Novi eher, itd.). U veini
130
sluajeva su pojedini lanovi uprave kao to su Matija i Hamid donirali svoja
vlastita kola. Vano je takoe pomenuti da je Socijalno Medicinska Ustanova
(SMU) pomagala u veoj mjeri davanjem kombija i vozaa Seje Mujkia iz
Tarevaca za omladinsku ekipu, kao i velikog autobusa dvaput godinje za prvu
ekipu. Kasnije kada je klub narastao, obino se iznajmljivao autobus
Odakog transportnog preduzea u kome su igrai i navijai putovali zajedno,
gdje su prihodi od naplate puta navijaa pokrivali trokove prevoza igraa.
Kada je Mustafa Zahirovi-Mujo prestao da vodi jakeku itaonicu, onda je
klub preuzeo ovaj objekat u 1988. i upravljao ga za svoju korist sve do poetka
rata. Prihodi iz ove djealtnosti nisu bili pozamani, ali su u svakom sluaju
pomogli.
Organizacija kluba se mijenjala kroz vremena, ali su njenu sr uvijek
sainjavala tri tijela: igrai, uprava i navijai. Prvi tim je obino imao 20-24
registrovana lana, glavnog trenera i obino jednog pomonog trenera. Kasnije
su se organizaciji pridruili tim podmlatka sa trenerom, kao i pioniri. Uprava se
sastojala od predsjednika kluba, sekretara i 4-8 lanova.
Kolika je ljubav prema klubu bila pokazuje i broj navijaa koji su pratili svoj
tim bilo gdje je on iao. Svaka se utakmica kod kue pratila od strane 200-300
navijaa, a za utakmice na strani se uvijek organizovao autobus za navijae a
ponekad i dva. J akeki navijai su bili poznati po vatrenosti i privrenosti
svome timu gdjegod je Sloga igrala. Kada se njihova himna Sloga zove sva se
zemlja trese, hej Slavuji ujedinite se! zauje, popraena sa desetak zastava i
zvukom truba, i povei klubovi bi pozavidjeli sloginim igraima na takvoj
podrci. Svaki trening igraa je bila prilika za okupljanje i bezgranino
raspravljanje o fudbalu. Nerijetko bi se okupilo stotinjak navijaa da prati kako
se trening odvija i da se psihiki pripreme za dolazeu utakmicu u nedjelju.
Poto je klub bio centralni stoer drutvenih aktivnosti u mjestu, sve to je bilo
vezano za klub je bilo predmet interesa mjetana. Kako je klub postizao vie i
vie uspjeha, okupljanja igraa i navijaa su postajala uestalija, bilo na
stadionu poslije utakmice, bilo kod Teufika i Tae u kafani. Pamtim jako dobro
ritual koji se odvijao ispred kioska moga oca Hamida. Svakog utorka bi se
okupljala povea grupa navijaa ispred kioska da bi prokomentarisala zadnju
utakmicu, stanje na tabeli kao i deavanja u itavoj ligi. Da bi se pojaala
legitimnost takvih diskusija, ekale su se novine Glas Komuna od potara
Alage gdje bi se mogli provjeriti rezultati i stanje na tabeli.
Sloga se takmiila u meuoptinskoj ligi dobojskog Podsaveza. Timovi s
kojima je Sloga najee igrala su bili iz Modrana, evarlija, Rjeica, Ularica,
Makljenovca, Teanjke, Banja Vruice, Stanara, Omeragia, J ohovca,
Kostajnice, Osjeana, Koprivne, Begluka, Bos. Petrovog Sela, Klokotnice,
131
Novog ehera, Lijea, Gradca, Gornjeg Svilaja, Novog Grada i Donje
Dubice. Timovi s kojima je Sloga takoe igrala ali u manjoj mjeri su bili iz
Tarevaca, Modrie, Kotorskog, Brijesnice, Maglaja, J elaha, Tenja i Doboja.
Vjeita nada sloginih igraa, uprave, navijaa, pa i cijelog sela prema tome je
bila da se zaigra u Zoni tj. tamo gdje po Bogu i pravdi naa Sloga pripada
po kvalitetu. Generacije i generacije igraa su dolazile i odlazile a da se taj san
nije ostvarivao, mada je Sloga bila u nekoliko navrata blizu ulaska u Zonu. Da
se ue u Zonu nije bio lak zadatak pored mnogih drugih kvalitetnih timova, ali
nada nije nikada umirala, ak tavie, pored svakog razoarenja i pada, ona se
nekako obnavljala, dizala iz mrtvih, sa jo veim arom za nedokunim ciljem.
Tri godine je Sloga osvajala drugo mjesto u svojoj ligi gdje su drugi timovi, koji
po mnogima, nisu bili bolji od Sloge, navodno pristupali drugim sredstvima
koji nisu imali puno veze sa fudbalom da ostvare svoj cilj. Kao i u mnogim
drugim ivotnim situacijama gdje se elja, motivacija i veliki rad spoje,
rezultat doe u svom najljepem sjaju: Sloga je konano ula u Zonu 1988.
godine pod vostvom trenera Drage Tolia. Sloga je u toj kritinoj godini
zauzela prvo mjesto u svom rangu i nije ga putala do kraja. Koliko je ova ekipa
bila superiorna te godine, pokazuje i podatak da za ovaj time nije bilo razlike da
li se igra kod kue ili na strani. Obino se u ovom rangu pobjedjivalo kod kue,
a gubilo na strani. Sloga je toliko bila bolja od ostalih timova, da je jednostavno
bilo teko postignuti gol protiv nje pa gdjegod to bilo. Biti prvi u svojoj ligi nije
bilo dovoljno za plasman u vii rang te godine. Sloga je imala jo jednu
prepreku, a to je bio izvanredni tim iz Gornjih Koliba koji je bio pobjednik u
svojoj grupi na bosansko-brodskoj regiji. Dva giganta jednake snage su se
odmjerila u Doboju na stadionu naeg imenjaka u avgustu 1988. godine.
Ovoga puta naa Sloga nije propustila ivotnu priliku i pobjedom 1:0 se
konano plasirala u vii rang. Isti tim u tako nadahnutom poletu je tako
t r i j umf al no
n as t av i o u
grupnoj l i gi
(Zoni) da je malo
falilo da se plasira
u Regi onal nu
ligu! Iako je Sloga
startovala sa -3
boda, uspjela je da
bude druga i u
vioj i jaoj ligi!
lanovi FK Sloga sredinom 1980-tih. Stoje: Huso Mai (trener), Abedin Biki,
Bahrudin Mujakovi, Enes Sarvan, Nedim Omievi, Adil Mai, Halid Bahi i Asim
Kumbari. ue: Mevludin Bahi, J asmin J usufovi, Vehid Bahi, Mehmedalija
Mujakovi i Mersed Zahirovi
132
Napomenimo fudbalere koji su postigli tako izvanredan sportski uspjeh:
#1 Enes Sarvan-Ronac golman
#2 Mersed Zahirovi-Sikirica lijevi bek
#3 Nadir Bajri desni bek
#4 Abedin Biki half
#5 Mehmedalija Mujakovi-Crvo (kapiten) centarhalf (libero)
#6 Asim Kumbari-Askan zadnji vezni
#7 Nedim Omievi-Neo desno krilo
#8 Bahrudin Mujakovi-Bahre desni vezni
#9 Suvad Bahi-Sudo centarfor
#10 Mevludin Bahi-Rus lijevi vezni
#11 Adil Mai-Ale lijevo krilo
#12 J asmin J usufovi-J asa rezerva
#13 Vehid Bahi-Vehdo rezerva
Ovaj dugooekivani uspjeh nije doao sam od sebe. To je bio rezultat ranije
posijanog sjemena koje datira od 1977. godine. Naime, te godine klub je po
propisima morao imati svoju omladinsku a malo kasnije i pionirsku ekipu. Ta
novina je doekana sa radou djece i omladine, a i klupskih navijaa kojima
nikad nije bilo dosta fudbala! Na ovaj nain su se aktivnosti kluba poduplale u
najmanju ruku. U isto vrijeme su novi timovi stavili na test organizacijske i
finansijske mogunosti ionako resursima-siromanog kluba. Kao i uvijek,
mnogo volje i ambicije samog kluba i njenih navijaa je doprinijelo da se ove
potekoe prebrode. Tim podmlatka se ubrzo plasirao u Kvalitenu juniorsku
ligu BiH gdje su se takmiili juniorski timovi veine klubova Republike lige
BiH. Slogini juniori su se nosili jednako sa mnogo jaim timovima od kojih su
61
mnogo i sami nauili.
61
Tim pionira je igrao na turnirima koji su se organizovali jedanput-dvaput godinje.
Prvi podmladak FK Sloga krajem 1970-tih godina. Stoje: Senad Bikic, Nihad
Zahirovic, Muhamed Zahirovic, Vehid Bahic, J asmin J usufovic, Berzad Karic, Asim
Kumbaric i Izet Mujakovic (trener). Cuce: Nedad Omicevic, Senad Zahirovic, Slavko
Tolic, Bahrudin Mujakovic, Raif Hasukic i J asmin Omicevic.
133
Rezultat planskog i metodinog rada sa mlaim generacijama se pokazao par
godina kasnije. Sloga je poela da dobiva redovno svoje nove fudbalere iz
vlastitih redova. Par godina redovnog treniranja i takmienja je pripremalo i
kalilo juniore za prvi tim, tako da su oni bili fiziki, tehniki i mentalno spremni
u potpunosti za prvi tim sa 19 godina. Moe se rei da su ovo bile prve
generacije kolovanih igraa Sloge koji su bili ueni i voeni od strane
njenih strunih trenera. Vano je istaknuti da je Sloga poela tih godina da alje
svoj struni stab na raznorazne seminare gdje su se uili razni naini naprednog
i strunog fudbala. Neosporan je doprinos Senada Krajnovia-Duleta
strunom voenju juniorskog time niz godina koji je drao oko na njihovom
usavravanju. Koliko je Dule ozbiljno shvatao svoju ulogu trenera juniora,
moe da pokae i njegov Vodi uspjenog sportiste koji je on primjenjivao sa
svojim igraima. Neka ovaj sportski vodi kae o karakteru i pristupu odgoja
mladih koji je on imao trenirajui budunost Sloge:
PET UVJ ETA DA BI STE POSTALI DOBAR SPORTI STA
Moralni lik sportiste:
1. Moralni lik sportiste podrazumijeva biti dobar ovjek, to u prenosnomsmislu
znai duhovno dobar;
2. Potovati druge, a pogotovo svoje roditelje, stare i nemone;
3. Izbjei po svaku cijenu tue i druge incidentne situacije ako je to ikako mogue,
osimu sluaju samoodbrane.
Disciplina:
1. Pravi sportista nikada ne komentarie sudijske odluke, ispravne ili neispravne;
2. Trudi se da ispravi svaku moguu greku svoga suigraa takoe bez prigovora.
Time dobiva na svojoj veliini tj. kvalitetu;
3. Potuje trenera i njegovo miljenje takoe bez ikakvih prigovora, kao i
predsjednika i lanove uprave kluba, i navijae koji ga bodre;
4. Nikada ne konzumira alkohol niti druga opojna sredstva.
Kultura sportiste:
1. Pravi sportista uvijek prua ruku nakon nainjenog faula na svome oponentu, a
izvinjava se sudiji;
2. Obavezno poslije odigrane utakmice se rukuje sa protivnikimigraima i
sudijama. Takoe pozdravlja publiku, a potomodlazi pravo u svlaionicu;
3. Obavezno poslije utakmice vodi rauna o linoj urednosti, svojoj opremi, kao i
prostorijama u kojima se presvlai. Ne ostavlja nikada nered iza sebe;
4. Ne psuje nikada.
Upornost:
1. Biti uporan znai marljivo i strpljivo raditi u toku pripremnog perioda kao i na
svakomtreningu. Posebno se treba zalagati na svakoj utakmici;
2. Takoe ne odustajati ak i kada osjetite fizike potekoe zbog optereenja
izuzev ako ste povrijeeni ili bolesni;
134
3. Treba u toku utakmice uvijek biti psiholoki i fiziki prisutan. To znai, trebate
maksimalno biti skoncentrisani na loptu i svaku akciju ispratiti do kraja;
4. Nikada ne treba izgubiti iz vida da se nogomet kao i veina drugih stvari u ivotu
moe nauiti. Stoga trebate ostati uporni ako je to ikako mogue.
Talenat:
1. Ako ispunite prethodna etiri uslova, velika je vjerovatnoa da ete biti uspjeni
prije svega kao ovjek. To znai, kada se prestanete baviti sportomaktivno,
postaete dobar roditelj i biti koristan svojoj porodici i drutvu u kojemivite;
2. Va talenat e doi do izraaja u onolikoj mjeri koliko ste spremni ispotovati
ove prethodne uslove;
3. Konano, talenat je zasigurno vrlo vaan faktor uspjeha u sportu, ali ne i
62
presudan.
Vano je spomenuti da je J ake faktiki imao i drugi klub u osamdesetim
godinama. To je bio FK Breza koji se takmiio u niem rangu (optinska
liga). Breza je u stvari bila klub SMU jer su veinu njenih lanova inili radnici
bolnice. Vano je spomenuti da je dosta njenih igraa takoe bilo J akeana,
onih kojih su ve igrali za Slogu ili ostalih koji nisu mogli igrati za Slogu zbog
raznoraznih razloga. Mnogi slogini igrai su igrali za Brezu i ekali svoju
priliku za prvi tim Sloge. Na ovaj nain su odravali svoju formu. Poto je
Breza igrala veinu svojih utakmica na terenu Sloge, njene utakmice su takoe
okupljale znaajan broj gledalaca koji su uivali drugaiji stil igranja u manje
konkurentnoj ligi.
Poto je fudbal bio omiljeni hobi J akeana, vano je spomenuti da se fudbal
pratio aktivno na svim nivoima, posebno onaj iz jugoslovenske prve lige. J ake
je imao navijaa Partizana, Crvene Zvezde, Hajduka, Dinama, Sarajeva,
eljezniara, Velea, Borca, pa ak i par navijaa Vardara i OFK Beograda.
Poseban rivalitet je vladao izmeu navijaa Partizana i Zvezde. Dokle je
vatrenost i privrenost svome klubu ila, dovoljno je spomenuti da je Ferid
Bahi-olaja vozio bicikl do Beograda i nazad da bi prisustvoao utakmici
Vjeitog derbija izmeu Partizana i Zvezde!
62
Dule dalje kae: Napomena:elimnapomenuti da sve to je gore napisano je plod mog linog poimanja sporta i
sportiste. Nita od ovih razmiljanja nije prepisano iz tue literature, nego je rezultat mog linog iskustva kojeg sam
stekao dugogodinjimradomkao trener fudbala. Dio tog iskustva je naravno doao od mog prisustva mnogobrojnim
fudbalskimseminarima koje su davali vodei jugoslovenski strunjaci toga vremana Miljani, Kobeak, Markuevi,
Paradik,i dr. Vjerovatno e nekima zvuati udno ili pak nevjerovatno to samnaveo talenat na zadnjemmjestu.
Uvjeravamvas da se ne treba uditi, jer je to notorno pravilo koje se redovno potvruje u praksi. Naveu nekoliko
primjera: ako kod bolesti ne uzimate lijekove, male su anse za oporavak. Ili, ako imate TV antenu koja je usmjerena
loe, imaete signal ali sliku vrlo loeg kvaliteta. Zato je vrlo vano povezati prethodna etiri uslova ako elite postati
jako dobar i uspjean nogometa. Na drugu stranu, ako pak niste u stanju da ispunite neki od tih uslova, onda je skoro
sigurno da neete biti kompletan nogometa ili bilo koji drugi sportista. Moje lino miljenje je: ponekad je bolje i
potenije priznati sebi, svojimprijateljima i suigraima da niste u mogunosti ispuniti sve traeno, i poteno se povui
na vrijeme.
Zadnja napomena: svaki potencijalni sportista treba pokuati najbolje to je mogue da poprimi u potpunosti
navedene uslove i uvrsti ih u svoju linost. To je osnova profesionalizma i jako dobar preduslov za uspjeh.
135
Ostali sportovi
Kao i u veini ostalih manjih mjesta, fudbal je bio jedini i glavni sport. Razlog
za to je bio jednostavan: nije bilo dovoljno sredstava za razvoj ostalih sportova.
Ako se neko elio isprobati u drugim sportovima, morao je ii u Modriu ili
Odak, to je ve bilo malo komplikovanije zbog udaljenosti. Tako na primjer,
Mersed Mai-Gica a kasnije i Besim Biki su igrali znaajne uloge u
rukometnom klubu Modria, kao i Senad Bahi u koarkakom klubu.
Situacija se malo popravila otvaranjem osmogodinje kole u J akeu, gdje je
izgraen manji teren, a neto kasnije i natkrivena sportska dvorana. Pod
vostvom nastavnika fizikog vaspitanja Ante Leke i kasnije Budimira
Sekulovia, kolski timovi u odbojci i rukometu su postizali znaajne rezultate
na naoj regiji. Treba takoe spomenuti Aliju Hasukia koji je bio nadprosjeni
trka na duge staze. On i Ana Filipovi u bacanju kugle su uetvovali na tkz.
Partizanskim igrama (Mala Olimpijada) gdje su postizali znaajne rezultate.
Kada se otvorila sportska dvorana, nekoliko pojedinaca se isticalo u igranju
odbojke, gdje su neki bili pozivani i na pripreme sa modrikim odbojkakim
prvoligaima. Poto je u J akeu uvijek nedostajao poligon za igranje, koarka
kao jedan od popularnijih sportova, se jedino igrala na primitivnim koevima
napravljenim u dvoritima ili pored fudbalskog terena Sloge.
136
KOLE I OBRAZOVANJ E
kolstvo u J akeu do 1945. godine
Po svjedoenju Mehe abia, organizovano kolstvo je poelo 1922. godine u
J akeu. Te godine je 20 aka iz J akea i Penika krenulo po prvi put u kolu,
koja je imala prvu uionicu u zgradi Mekteba. Imati kolu i uitelja tako rano u
mjestu veliine J akea je skoro za ne povjerovati, jer je to bilo u to doba veliki
luksuz. Broj aka je vjerovatno rastao iz godine u godinu, a trebalo je
obezbijediti i stan za prosvjetni kadar. Zbog toga mjetani J akea, vjerovatno u
saradnji sa tadanjim vlastima, grade veu kolu, uiteljov stan i natkriveni
bunar u periodu 1931-33. godine na mjestu sadanjeg damijskog vakufa
(preko puta sadanje prodavnice Vernesa Mujakovia). To je bila velika dobro
graena zgrada koja je kasnije poslije preseljenja kole na Parku sluila dalje
kao ugostiteljski objekat i omladinska sala. Prijeratne generacije koje su
pohaale tu kolu su vjerovatno bila godita 1926. i starija. Generacije 1934-8.
su morale ekati 1945. godinu da bi krenule po prvi put u kolu. Normalno je
bilo oekivati u to doba da jakeki roditelji nisu puno polagali na kolu. Poto
kolovanje nije bilo obavezno, samo 10-20 djeaka bi krenulo u kolu svake
godine, a rijetko koji od njih bi zavrio sva etiri razreda. Patrijahalno
vaspitanje muslimanskih porodica je sprjeavalo enskoj djeci da idu kolu.
Potkraj 30-tih godina efendija Muharem Mujakovi upisuje svoju kerku
Mukelefu u kolu. Mukelefa Mujakovi je bila prvo ensko eljade u J akeu
koje je krenulo u kolu. Moe se samo zamisliti uenje ostalih J akeana
ovome inu njihovog hode. Njihova reakcija je bila ako efendijina kerka
moe u kolu, onda moe i moja!. Poslije toga su i enska djeca poela da idu u
kolu. Zasigurno se moe odati poast jakekom efendiji Mujaku za tako
smjeli i dalekovidan potez. Po sjeanju Hamida Zahirovia, uiteljica Vilma je
uila djecu u to doba prije rata, dok po sjeanju Devada Mujakovia,
prosvjetni radnici u 1937. godini su bili brani par Predrag i Marijana
aranovi, a poslije i Stojanka Mihajlovi. Pored kole je bila sagraena i kua
u kojoj su stanovali prosvjetni radnici (prostorija stare Mujine itaonice).
Takoe je bio sagraen i natkriveni betonski bunar koji je bio za uenike kao i
za komiluk. Ova kola je bila zatvorena u periodu II svjetskog rata.
137
kolstvo poslije 1945. godine
Nove vlasti u Titovoj J ugoslaviji
nisu gubili mnogo vremena to
se tie kolstva. Prva kolska
godina je odmah poela u
septembru 1945. u istoj zgradi.
Dosta aka je krenulo u prvi
razred sa deset godina starosti
zbog proputenih godina u toku
rata, a generacija 1938. je morala
da eka jednu godinu zbog
prenatrpanosti kole.
Prvi poslijeratni uitelj je bio
odaanin amil J usi (starosti
oko 25 godina) koji je doao na svoju prvu slubu odmah po zavretku
63
uiteljske kole. Uslovi uenja u poslijeratnom periodu su bili jako loi. U
nedostatku svesaka i papira, kao i pisaljki, svaki ak je nosio malu crnu tablu na
kojoj se pisalo kamenom krenjakom. Svaki ak je bio obavezan da nae
kamen krenjak u obliku olovke koji bi koristio za pisanje na svojoj maloj tabli.
Taj krenjak je bilo mogue nai jedino u krevinama u blizini Filipovia i
Maglica kua. Za brisanje se koristila mala mokra krpa koju je svaki ak bio
obavezan da pokvasi prije ulaska u uionicu. J edino je uitelj koristio pravu
kredu za pisanje. Takvi uslovi uenja su bili sve negdje do 1950-3. godine kada
su se poele koristiti sveske, normalne olovke i bukvar. Ova kola je imala
dvije uionice gdje su dva razreda pohaala nastavu ujutru i druga dva poslije
podne. Meutim, ova lokacija je imala jedan nedostatak. Naime, nije bilo
dovoljno prostora za provoenje fizike kulture, kao ni dovoljno prostora za
djecu da se igraju bezbjedno za vrijeme medjuasovnih odmora. Zbog toga
mjetani J akea odluuju da raspiu samodoprinos i grade novu kolu. Dok su
se razne dozvole i sredstva prikupljala, bilo je odlueno da se kola privremeno
preseli u zgradu Begova Konaka na Parku. Zadnja generacija koja je pohaala
nastavu u staroj koli je bila 1957, a generacija djece roena 1958. godine
polazi u prvi razred osnovne kole u Konaku u septembru 1964. godine.
Ova kola je takoe imala dvije prostorije i zbornicu za prosvjetne radnike, ali
vanije od toga je bilo to da je bilo jako puno prostora za djecu da se igraju i
provode vrijeme napolju kada je to trebalo.
63
Po enidbi i zavretku kole za nastavnike, on se preselio na slubu u Teanj gdje je radio do kraja ivota.
Uenici Osnovne kole u J akeu sa svojim uiteljom
Demilom Sendijarevi, 1969. godina
138
Poslije uitelja amila J usia, sljedei uitelji i uiteljice su radili u J akeu:
uitelj edo (porijeklom iz Srbije; puno ime nepoznato)
Asim Nadarevi (radio jedno vrijeme oko 1956-8)
Demil Sendijarevi (iz Tarevaca, doao oko 1960 i radio do sredine 70-tih)
Marija Boi (iz Penika koja je dola oko 1958-60. i slubovala otprilike u
isto vrijeme kada i Demil)
Neda Savki (porijeklom iz akova; sluba oko 1967-72)
Ana Sliko (sluba oko 1968-73?)
Asija Grbi (iz Modrie; sluba oko 1970-78)
Nada Flajer (sluba oko 1968-73)
Boia Damjanovi (sluba oko 1971-80)
Pero i Leposava Drini (brani par iz Bos. Miloevca; radili oko 1973-84)
Asim i Ankica Nadarevi (brani par iz Cazinske Krajine; radili oko 1974-92)
Prvi podvornik kole je bio Mehmed Hasani (Murisov otac). Njega je
naslijedio Hamdo Gri, a njega opet njegov unuk Muhamed Bajri-Tompir
kome se kasnije pridruio Suljo iz Tarevaca. Muhamed i Suljo su ostali u toj
ulozi sve do poetka rata.
J ake je imao u poetku etiri razreda kole. Razredi 5-8 su pohaani u
Modrii, a srednje kole (gimnazija, srednje strune kole i zanati) u okolnim
gradovima (Modria, Bos. amac, Odak, Doboj i Derventa).
Kako je broj aka rastao, osjetila se potreba za proirenjem kole, prvo sa etiri
razreda (jedan razred po kolskoj godini) na proirenu osnovnu
etverogodinju kolu (dva razreda po godini). To proirenje se moglo ostvariti
izgradnjom nove kole 1971. Dalje se osnovna etverogodinja kola proirila
u osmogodinju u 1975. godini kada je generacija iz 1964. po prvi puta krenula
u peti razred u svome rodnom mjestu. Poto se taj eksperiment pokazao
ostvarljivim i uspjenim, kolske vlasti su sljedee godine uvele pohaanje
estog, sedmog i osmog razreda u J akeu. J akekim acima su se te 1976.
godine pridruili i aci iz Penika i Modrikog Luga. Ta osmogodinja kola
dobiva ime Bratstvo- jedinstvo, poto su u nju ila djeca vie nacionalnosti.
J akeka nova kola je jo jednom bila proirivana u 1980. godini izgradnjom
vie uionica i po prvi put nadkrivenom sportskom dvoranom.
Sljedei nastavnici su radili u jakekoj osmogodinjoj koli:
Milane (iz Srbije; predavao istoriju i geografiju), Triposlav Petkovi
(matematika i fizika) , brani par Ferdo i Anica (hemija i biologija), Kosta
(istorija), Anto Leko (fiziko vaspitanje), Tihomir Mii (muziko vaspitanje),
Anto Blaevi (njemaki jezik), Budimir Sekulovi (fiziko vaspitanje), Ana
Pupevi (OTO opte tehniko obrazovanje), Mirko Savki (likovno
139
vaspitanje), Ignjo (matematika), Tomo (iz Leskovca), J ela i Miodrag uri
(fizika i srpsko-hrvatski jezik), Dragica Popovi, brani par Ana i Milenko
Bokovi, Danica (biologija), Makovac Livio (muziko vaspitanje), Vukota
(iz Crne Gore; OTO), ore (OTO) i drugi.
Prvi direktor kole je bio Pero Drini. Njega je kasnije naslijedio Sabit Sejdi iz
Modrie.
Sudei po obrazovnom nivou stanovnitva u samom mjestu, ini se da
obrazovanje kao osnovni faktor uspjeha drutva i pojedinca nije bio jedan od
prioriteta J akeana. Rezultat takvog odnosa prema kolstvu je bio
neproporcionalno mali broj visoko obrazovanih pa i srednje-strunih osoba u
J akeu. Tako se na jednoj sjednici modrikih organizacija za razvoj kolstva
negdje sedamdesetih godina naveo primjer J akea koji je zauzeo sedamnaesto
(zadnje) mjesto na modrikoj optini po broju vie i visoko obrazovanih lica!
Sljedei faktori su uticali na tako loe stanje obrazovanja:
- loi finansijski uslovi za dalje kolovanje;
- obilje poslova u Modrii i Odaku koji nisu zahtijevali nikakvo obrazovanje;
- sezonski poslovi u Slavoniji koji su privlaili i odvodili veliki broj mladih jo
tokom nezavrene kolske godine;
- velika potranja iz zapadne Evrope za mladom i neobrazovanom radnom
snagom;
- patrijahalno shvatanje muslimanskog stanovnitva o obrazovanju enske
djece.
Kao rezultat svega, J ake sa svojih 2.500 stanovnika je dao svega nekoliko
visoko obrazovanih ljudi u itavoj drugoj polovini 20. stoljea. Taj broj je tako
mali da moemo sebi priutiti da navedemo sve one J akeane koji su zavrili
viu kolu ili fakultet:
140
Prolaskom vremena roditelji su poeli da shvataju vrijednost kolovanja svoje
djece. Sa poetkom generacije 1960. godine, veina omladine (i muki i
enski) su poeli zavravati srednje kole. Takav preokret je doveo i do
zapoljavanja na bolje plaenim poslovima. Visoko obrazovani su takoe
poeli dobivati vie pozicije u modrikim firmama, a J ake je dao i svog prvog
sudiju krajem osamdesetih (Abedin Biki).
141
142
VJ ERSKI IVOT
Kao i u veini bosanskih mjesta, vjersko obiljeje stanovnitva je moda bilo i
odluujui faktor u kulturnom, ekonomskom i socijalnom formiranju
karaktera. Karakter J akea i karakter njegovog stanovnitva je takoe
definitivno bio obiljeen islamom. Meutim, J ake nije bio toliko vjerski niti
nacionalno homogen kako mnogi misle. Pred rat 1991. godine, 72% njegovog
stanovnitva su bili Bonjaci, oko 20% bosanski Hrvati, 4% bosanski Srbi i 4%
ostali. Do sredine ezdesetih godina J ake je imao skoro potpuno bonjako
stanovnitvo. Tih godina bosanski Hrvati su se doselili iz naselja Crkvina
(pored Dobor-kule) i izgradili 20-ak kua na samom ulazu u J ake u naselju
Skopljaci (po nazivu nekoliko familija koje su se prezivale Skopljak).
Takoe je bilo nekoliko bosansko-hrvatskih kua na Doboru (Maglice) kao i
par kua Tolia na izlasku iz J akea prema Peniku. Par bosansko-srpskih
familija je takoe ivjelo u J akeu, koje su veinom dole po zaposlenju u
SMU. Moe se sa sigurnou rei da su meunacionalni odnosi u J akeu bili na
visokom nivou i da je bonjaka veina tretirala jakeku etniku manjinu
korektno.
to se zna do sada, J ake je imao 5 damija u svojoj istoriji:
I damija: Gazi Husrev-beg osvaja Doborgrad 1536. godine. Od toga momenta
su Osmanlije prisutne u naem kraju, pa je i oekivati da je postepeno primanje
islamske vjere poelo od tada. Novi vjernici su trebali bogomolju, pa se prva
damija vjerovatno gradi negdje u periodu 1550-1570. godine. Nju su sagradili
nekoliko jakekih seljaka muslimana koji jo uvijek nisu bili ekonomski jaki.
Ta damija je bila vrlo mala i napravljena od slabog materijala (kolje,
isprepleteno prue i blato, vjerovatno pokrivena slamom). Skoro je sigurno da
ova prva damija nije imala munaru. Ova damija je vjerovatno bila u sreditu
sela J akea, to e rei na Kosama u zapadnom dijelu sadanjih mezarluka.
Mogue je da je ova prva damija bila sagraena i na mjestu crkve koju su njeni
prijanji vjernici hriani a sada muslimani preuredili u damiju;
II damija: ve znamo od Aga-dede da je prva jakeka damija bila sagraena
od slabog materijala i da je bila u jadnom stanju kada je on postao imam negdje
1611-1612. godine. Naroito teko je bilo tokom zime kada sve dematlije nisu
143
mogle da stanu u malu damiju ("J a unutra a dematlije mi vani", Aga-dede).
Aga-dede onda odlui sa svojim dematlijama da grade veu i od boljeg
materijala damiju. Sreom po J akeane, modriki beg Osman-efendija, Aga-
dedov prijatelj, pokloni sav potrebni novac za gradnju i popratne trokove.
Nova damija je bila sagraena negdje 1615-1619. godine, vjerovatno na
Kosama na mjestu stare damije;
III damija: nemamo podataka koliko dugo je druga damija mogla trajati, ali
znajui da je bila izgraena od tvrdog i dobrog materijala, sasvim je mogue da
J ake nije trebao novu damiju sljedeih 200 godina. Dodamo li tome
injenicu da u tome dugom periodu nije bilo veih i ozbiljnijih ratova u naem
mjestu niti okolini, pa prema tome ni razaranja, onda se moe zakljuiti da nije
bilo potrebe za gradnjom nove damije sve do poetka 19. stoljea. Po
pripovijedanju Mehe abia, J akeani odluuju da sebi grade novu damiju,
to se i deava negdje 1800-1805. godine. Temelji te damije kao i bunara koji
je bio u njenom dvoritu se jo uvijek naziru u zapadnom dijelu mezarluka na
Kosama. To je damija u koju Mehin pra-pra-pradjed efendija abo slui kao
imam po dolasku iz apca 1826. godine;
IV damija: takoe saznajemo od Mehe abia da tadanji jakeki beg prisvaja
itavo zemljite na kome se nalazi trea damija, rui istu i zauzvrat gradi
neto kao damija na sadanjem mjestu. Ostalo je sjeanje u narodu da je to
bila stara drvena damija. Ta damija je bila sagraena od loeg materijala ili
kako to Meho abi kae ...od same grae neto navodno sasvimprimitivno.
Kada se to preseljenje desilo? Po austro-ugarskoj mapi iz 1890. godine vidimo
da je ta damija ve postojala te godine. Moe se zakljuiti da se preseljenje ve
desilo do te godine, a ne kasnije. Mogue je da je u njoj slubovao roeni
J akeanin, efendija Mujakovi;
V damija: etvrta damija nije odgovarala potrebama J akeana i oni odluuju
da sagrade novu, ljepu i veu damiju. Njenu izgradnju poinju 1923. godine i
zavravaju dvije godine kasnije. U izgradnji im pomau i njihove komije iz
Botajice i Penika u znak dobrih meukomijskih odnosa i potovanja. Ova
damija je imala impresivnu munaru visine 27 m. Formalno proklanjava u ljeto
1930. godine. U njoj je sluilo nekoliko hoda, prvo Sejdi, zatim efendija
Mujakovi, Osman aldi, hoda Osman Kurjakovi, Mehmedalija Didi i
mladi hoda iz Visokog. To je damija koju veina nas J akeana i poznaje.
Nekoliko puta se ova damija renovirala. U toku zadnjeg rata biva zapaljena i
sruena. Na istom mjestu i na istim zidovima se ponovo dograuje u istom
64
obliku 2002. godine. Njen sadanji hoda je Ademir Kurjakovi.
64
Nova munara je izgleda 33 m visoka, dok je glavni dio zgrade ostao nepromijenjen
144
Nova damija (ona koja je sagraena 1923-5, o.a.) je prvi puta bila renovirana u
1965-66. godini zbog prokinjavanja jedne strane krova. Prema kazivanju
Hamida Zahirovia koji je uestvovao u ovom renoviranju, radovi su se
izvodili od strane radnika tadanje Seljake Radne Zadruge pod vostvom
majstora Muharema Omievia-Belaja i Seida Bajria. Zub vremena je bio
naeo i munaru, koju je i grom otetio znatno u 1971. Ukratko poslije toga su
jakeke dematlije odluile da se ona takoe mora hitno sanirati. Hamid
Zahirovi je bio pribavio dozvolu od modrikog SUP-a i poeo sakupljanje
novca od graana za renovaciju. Redo Bajri mu je pomogao u prikupljanju
donacija na Doboru. Za ovaj komplikovani i opasni posao renovacije su bila
naruena trojica Bonjaka iz Srebrenika, koji su bili specijalizovani u ovoj vrsti
radova. Seljani su takoe donirali drvo za skelu, kao i hranu i prenoite za ova
tri majstora. Nova bijela munara sa ugraenim gromobranom je osvanula
krajem ljeta 1978. godine. Vano je takoe napomenuti da su vjernici bili
tradicionalno pozivani na molitvu od hode koji je uio na munari. Ta praksa je
ostala sve do 1966. godine kada su ugraeni zvunici tako da se hodino uenje
moglo uti sve do Dobora i erega. Treba spomenuti da je jedna od funkcija
munare da vjernici mogu da uju i vide iz daleka kada imam obavjetava
svakog vjernika da je vrijeme dolo za iftar tj. da je vrijeme posta za taj dan
prolo. To obavjetavanje se obavljalo putem uenja (molitve) i/ili vizuelno
putem svjetala koja bi se vidjela na daleko. J akeka damija je koristila fenjere
sve do 1966. godine kada su svjetla ugraena zajedno sa zvunicima od strane
njenog biveg hode aldia koji je bio vrsni elektro-tehniar i kino-operator.
Zanimljivo je spomenuti kako ista munara nije zamalo izgorjela u 1968.
godini. Naime, strljenovi su se bili ugnijezdili na njenom vrhu. Zbog toga
hoda Didi nije mogao vie da posjeuje munaru i obavlja svoju slubu. Da
bi ih se rijeili, on i mutevelija Muhamed Sofi su bili zapalili nekoliko krpa i
neto slame. Nadali su se da e ih dim otjerati. Pri tome njih dvojica su bili
izazvali i mali poar u potkrovlju munare, koji su sreom uspjeli ugasiti brzo.
Strljenovi su na svu sreu otili. Ovaj dogaaj je bio predmet podsmijavanja
od strane drugih muslimanskih sela i Modrie na raun J akeana koji su toboe
zapalili svoju vlastitu damiju!
Od vjerskih objekata na prostoru J akea je postojao i Mejtef na Doboru
(koordinate 44.974574/18.271927). U okolini njega su takoe postojali i mali
65
mezarluci u kojima se prestalo sahranjivati 1960. godine. Sama zgrada
Mejtefa je postojala jo prije II svjetskog rata. Ta zgrada je bila mala, pa su je
Doborani proirili negdje poslije rata. Funkcija Mejtefa je prije svega bila za
svakodnevno moljenje u toku mjeseca Ramazana. Damija je bila prilino
udaljena pogotovo za starije dematlije sa Dobora. Tekoe pjeaenja,
65
Izgleda da su se ovi mezarluci poeli ponovo koristiti za ukopavanje poslije 2000. godine.
145
pogotovo u zimska doba, su bile velika prepreka za mnoge koji nisu eljeli da
propuste ramazanske molitve. Svakog Ramazana se honorarno angaovala
jedna osoba sa Dobora koja je
vodila ramazansko klanjanje.
Pored ramazanskog namaza,
Mejtef je takoe sluio i za
povremene mevlude.
Mnogi J akeani se sjeaju da je
postojalo i jedno turbe u okolini
J akea. Bilo je locirano na junoj
strani Doborskog brijega iznad
rijeke Bosne, pored starog puta
koji se naglo penjao prema Kuli i
Stranama. Turbe je bilo sagra-
eno od kamena i nije mu se znalo
tano porijeklo. Pored njega je bilo i nekoliko muslimanskih mezarova.
Gotovo je sigurno da su i turbe i mezarovi iz turskog doba, mogue i od lanova
posade samog utvrenja koji su tu ivjeli i umrli. Ovo groblje je uniteno
prilikom gradnje magistralnog puta 1975. godine.
Interesantno je spomenuti kako su jakeki muslimani ustajali tokom noi da bi
imali zadnji obrok prije zore za dolazei ramazanski post. Dok danas svaka
familija ima sat za buenje, tako nije uvijek bilo u prolosti. Da bi se osiguralo
da svaka familija ne propusti taj obrok, dematlije bi angaovale nekoga da ih
budi tano na vrijeme. Pamti se Avdo Tubi-Fertik koji je to radio prije 50
godina. Kako? On je u tano odreeno vrijeme (vjerovatno po instrukcijama
hode Didia) budio narod tako to je udarao u bubanj dok je prolazio pored
kua i tako ih dozivao da ustanu na zadnji obrok prije zore. J o uvijek se sjeam
tog obiaja kada sam bio dijete. Fertik bi udario par puta po bubnju prolazei
pored nae kue i viknuo iz sveg glasa Uuustaj Hamide! J a sam spavao
dubokim snom, ali bi se prenuo i ustao da konano vidim sjenku neuhvatljivog
starog Fertika. Nikad u tome nisam uspio to je davalo vie drai mom
vjerovanju o nadprirodnim moima Fertika vikara. Po zavretku Ramazana i
posta, na dan Bajrama bi Fertik onda iao od kue do kue sa nekim drvenim
raljama. Dematlije koje je Avdo budio bi vjeale raznoraznu garderobu i
pekire o te ralje, dok su drugi pak davali pare i darovali ga erbetom i rakijom.
Kada je stari Avdo postao bolestan, njega je ukratko zamijenio njegov sin
Adem, a poslije i zet J asim Zahirovi. Ovaj je obiaj prestao negdje 1974-7.
godine poto su se neki mjetani alili na ovu praksu da je previe buna u toku
noi kada se ljudi odmaraju.
146
66
Prije nego to su se dematlije obavjetavale o poetku iftara
novoinstaliranim zvunicima na damiji, to se radilo sa drvenim topom ili
prangijama napravljenim od trenjevog stabla. Topom je rukovodio Kadir
Ribi sa Dobora koji bi svaki dan tokom Ramazana nosio top na brdo Grahinac
izmeu J akea i Dobora kako bi seljani na obe strane mogli uti njegovu paljbu
i grmljavinu. Da bi se oglasio prestanak posta i poetak iftara, top bi opalio u
tano vrijeme. Njegova grmljavina bi se ula u svakom kraju sela. Moglo bi se
pretpostaviti da je takav nain oglaavanja iftara postojao dugo vremena,
vjerovatno od doba kada su topovi i barut doli na prostore Bosne (negdje u
kasnom srednjem vijeku). Upotreba topa je prestala negdje pedesetih godina.
Koliko se zna, zadnji tobdija je bio Kadir Ribi sa Dobora, ali se ne zna ko je
tu slubu obavljao prije njega. Oni koji su to radili su obino bili plaeni
skupljanjem donacija od samih dematlija tokom dume kada se prostirala
sargija.
Pored vlasnitva nad damijom, mejtefom i mezarlucima, jakeki demat je
bio vlasnik i jednog komada zemlje na Barama. Ta zemlja veliine 15 duluma
se zvala Haimovka. Po kazivanju Hamida Zahirovia, ovu zemlju je dodijelio
izvjesni Haim u dalekoj prolosti jakekom vakufu. Haimovka je svake
godine davana u zakup za izvjesnu nadoknadu svima onima koji su
konkurisali. Zakup je uvijek iao po hidaru (godinu po godinu). Ako nije
bilo zainteresovanih za itavu parcelu, onda se zemlja obino davala u manje
parcele kao vrtovi.
Dosadanji prikupljeni podaci pokazuju da su sljedei imami (hode) sluili u
J akeu:
Aga-dede (sluba oko 1611-1619. godine): imam i hatib Aga-dede je prvi
imam u J akeu koga mi znamo da je bio na hodiluku kod nas, ali je vjerovatno
neko bio i prije njega. Ne znamo pravo ime Aga-dede (samo pseudonim ili
nadimak), ali poznajemo mu pretke i uslove pod kojim je doao na slubu u
jakeku damiju. To je vjerovatno bio i najueniji J akeanin toga doba. On je
bio zasluan i za graenje prve prave damije u J akeu. Poslije slube u
J akeu, prelazi na mjesto imama u jednu od modrikih damija;
Efendija abo (sluba oko 1826-1860. godine): ni efendiji abi ne znamo
pravo ime. Narod ga je tako popularno zvao, jer je sa svojom porodicom doao
iz apca. Od njega potie loza familija abi u J akeu. Dolazi u slubu u
relativno novu damiju koju su J akeani sagradili dvadesetak godina prije
njegovog dolaska;
Emin Sofi (mogua sluba oko 1900-1910. godine): zna se da je Emin Sofi
bio hoda u mjestu Velika pored Dervente. Njegov brat Agan se doselio u J ake
oko 1890-1900. godine iz Male Brijesnice. Po Devadu Mujakoviu, koji je to
vjerovatno uo od svog oca Muharema, Emin je takoe bio jakeki hoda;
66
Ili juhtar kako mi to u J akeu zovemo.
147
Efendija Muharem Mujakovi (sluba oko 1918-1935. godine): bio je vie
poznat u J akeu kao efendija Mujak. Njegova dvospratna kua je bila pored
damije. Negdje sam uo da je efendija Mujakovi zavrio srednju vjersku
kolu u Istanbulu, mada to nisam mogao potvrditi. Bio je takoe poznat u
itavoj sjevernoj Bosni po pravljenju zapisa koji su lijeili raznorazne
bolesti i probleme. Efendija Mujakovi je umro u dubokoj starosti oko 1986.
godine u 97. godini ivota. Sa njegovom smru je otila i zadnja veza J akea sa
svojom prolou iz 19. vijeka. Njegov um i pamenje su mnogi koristili kada
su htjeli da nau togod iz prolosti;
Hoda evko Sejdi (sluba oko 1935-1941. godine): hoda evko je
porijeklom J akeanin (roen 1889 - umro 1947). Neki kau da se takoe zvao
Mustafa ili Mehmed. Mnogi od nas pamte njegovu suprugu koju smo svi zvali
Hodinca. Njihova djeca su bili Seida, Ferid, Sead, Sadeta i Hida. Hoda
Sejdi je sluio u damiji koja je sagraena 1925. godine;
Osman aldi (sluba oko 1942-1945. godine): porijeklom iz Modrie, on je
slubovao u toku II svjetskog rata. Poslije nekoliko godina, hoda aldi (ili
aldo kako smo ga svi zvali) je promijenio zanimanje i postao tehniar za
elektriku i komunikacije. Otiao je da radi na Radio Modria kao kino-operator
gdje je i ostao do penzije. Oenio se Seidom, kerkom hode Sejdia. Roen
1919. godine, ivi u Modrii;
Hoda Kurjakovi (sluba oko 1945-1952. godine): hoda Kurjakovi je
porijeklom od Gradaca. On je slubovao par godina u J akeu. Moj otac jo
uvijek pamti hodu Kurjakovia koji je bio jako strog i tukao djecu u mejtefu
kada nisu sluala. Nakon odlaska iz J akea odlazi na hodiluk u Tarevce;
Hoda Mehmedalija Didi (sluba 1953-1991. godine): hoda Didi (ili
hoda kako smo ga svi zvali) je proveo svoj itav radni vijek u J akeu.
Radei vrlo dugo tako vaan posao, bio je jedna od najznaajnijih i
najprepoznatljivijih osoba u J akeu. Zavrio je srednju vjersku kolu u
Gradacu odakle je i porijeklom. Po penzionisanju u 1991. godini, vratio se u
svoj rodni kraj gdje je i sagradio kuu. Njegov sin Suvad je ivio sa svojom
familijom u toj kui poslije zadnjeg rata. Hoda Didi je umro 1994 godine;
Mladi hoda iz Visokog (sluba nekoliko mjeseci u 1992. godini): ukratko prije
rata po penzionisanju hode Didia, J ake je bio par mjeseci bez svog
vjerskog voe. Nekoliko hoda iz Modrie je dolazilo da slui u J akeu u tom
prelaznom periodu. Na poetku 1992. godine kada je Bosna polako ulazila u
rat, Islamska Vjerska Zajednica iz Sarajeva je poslala mladog hodu iz
67
Visokog (ime nepoznato) da popuni upranjeno mjesto. Visoki hoda kao i
veina nas u to nepredvidljivo vrijeme je bio zabrinut za svoj ivot. Negdje u
aprilu 1992. godine je otiao da posjeti svoju familiju u rodnom Visokom
odakle se vie nije ni vratio. Pretpostaviti je da je on pronaao novi demat
blie svom Visokom;
67
Ibrahim Sofi kae da bi ovaj mladi hoda iz Visokog mogao biti neka rodbina Refiku Kumbariu.
148
Hoda Ademir Kurjakovi (sluba 2002-danas): hoda Kurjakovi je sadanji
hoda i doao je iz sela Vide pored Gradaca. Zavrio je srednju vjersku kolu u
Sarajevu i trenutno studira na Islamskom teolokom fakultetu u Sarajevu.
Normalno funkcionisanje jakekog demata je zahtijevalo raznorazne druge
aktivnosti kao to su odravanje damije, mezarluka, skupljanje donacija,
licitacija Haimovke, ienje, izdavanje papira, plaanje rauna i slino. Dok
su neki od ovih poslova vreni od strane hode, veina drugih poslova se
obavljala dobrovoljno. Da bi sve bilo blagovremeno i uraeno pravilno brinuo
se mutevelija. Mutevelijin posao je katkada bio puno radno vrijeme i
zahtijevao je vrijednu, organizovanu, inteligentnu i od sela priznatu osobu. To
je bio iskljuivo dobrovoljni rad i oni koji su to radili treba duno prepoznati i
odati im priznanje. J akeke jedine mutevelije u vrijeme Titove J ugoslavije su
bili Muhamed Sofi u periodu 1945-1975. godine i Mehmed Bajri-Hankuin
u periodu1975-1992. Njihov doprinos selu se ne bi trebao zaboraviti. Zadnji rat
je doveo do najveih iskuenja. Poto je jakeka damija bila najvei simbol
naroda koji je tu veinski ivio, njeno ruenje je trebalo znaiti i ruenje duha
tog naroda i zatiranja njenog porijekla na ovim prostorima. Munara je bila
razruena potpuno kao i glavna zgrada i veina niantoa na mezarlucima. Da
bi se sve obnovilo i priblino vratilo onome kako je bilo prije rata, zahtijevalo
je ogromnog napora. Mnogi J akeani su bili angaovani u ponovnoj izgradnji i
njihov doprinos je bio dragocjen. Meutim, moramo izdvojiti ulogu Nusreta
Zulfia u obnovi damije. Mada zvanino on nije bio imenovan mutevelijom,
on je faktiki obavljao tu funkciju. Mnogi kau da jakeka najnovija damija ne
bi bila gdje jeste da nije bilo njegovog neprocenjivog doprinosa.
U 1991. godini je bilo osnovano muslimansko dobrotvorno drutvo Merhamet
u J akeu. Prvi predsjednik drutva je bio Nusret Zulfi a sekretar Senad
Krajnovi-Dule. Uloga drutva je bila na prvom mjestu da pomae siromane i
nemone. Ta uloga drutva i njegov doprinos su posebno doli do izraaja kako
se rat sve vie pribliavao naem kraju. Naime, zbog oteanih uslova
snabdijevanja, mnogi J akeani a pogotovi oni najsiromaniji su sve tee i tee
dolazili do hrane. I ovoga puta je Nusret Zulfi, predsjednik Merhameta, kao i
mnogo puta ranije, pomogao nemonima J akea sa vlastitim zalihama brana.
Po pravilima islamske vjere, dunost svakog roditelja je da poduava svoju
djecu vjerskim molitvama. Kako je vie i vie roditelja bilo zaposleno u
firmama u drugoj polovini 20. stoljea, ta uloga se postepeno prenosila na
hodu. On je organizovao asove na kojima se provodila vjeronauka, i to
obino u vrijeme zimskih i ljetnih raspusta kada nije bilo redovne kolske
nastave. Sjeam se pohaanja tih asova koji smo mi jednostavno zvali
mejtef. J ake nije bio osobito religiozno mjesto zadnjih 30-ak godina
prolog stoljea. Mejtef su obino pohaala djeca iz oblinjih kua oko
149
damije (oko 10-15) kao i oko desetero djece sa Dobora. Razlozi za tako malo
uee u vjeronauci su mnogobrojni, ali se generalno moglo rei sljedee:
mada prakticiranje vjere nije bilo zabranjivano u Titovoj J ugoslaviji, mora se
spomenuti da nije bilo ni ohrabrivano. Uvoenjem redovne vjeronauke u
drutveni kolski sistem poslije zadnjeg rata, kao i nacionalno osvjeenje
Bonjaka je doprinijelo veem vjerskom angaovanju zadnjih godina.
Odravanje damije, ostalih dematskih objekata i zemlje, kao i plaanje
vjerskih slubenika zahtijeva finansijska sredstva. J edan dio tih trokova je
podmirivan plaanjem tkz. hodarine. Ona se plaa po familiji jednom
godinje. Visina hodarine je ostavljena svijesti i ekonomskoj mogunosti
svakog dematlije, mada se obino minimum odredi. Trenutni minimum je 30
maraka godinje po familiji.
J ake je uvijek bio malo mjesto i njegovi stanovnici su imali onoliko koliko je
bilo dovoljno za preivjeti. Iz tih razloga, sasvim je mogue da je mjesto jedino
bilo u mogunosti da d svoga prvog hadiju tek 1940. godine. U stara vremena
se putovalo pjeke ili na konjima po nekoliko mjeseci preko Turske, Sirije i
J ordana do Meke. Pored dobrog zdravlja i hrabrosti za tako daleki put,
potencijalni hadija je morao imati i novana sredstva da plati sve trokove
puta. Nije ni udo da su samo najimuniji Bonjaci sebi mogli priutiti
hadiluk. Zbog toga, osoba koja bi obavila had je uivala veliki ugled u svom
mjestu. Odlaenje na had je bio veliki, a moda i najvei dogaaj u ivotu bilo
kojeg muslimana. To je u isto vrijeme bio veliki dogaaj i za nae mjesto.
Odravala su se mnogobrojna veselja tokom pripreme a i samog odlaska. Nove
hadije su se pratile na autobus, voz ili kakogod se ilo na had. Sadanje
generacije najstarijih J akeana pamte Tahira Zahirovia (otac Bege, Mesuta,
Mehe i Ibre) kao jakekog prvog hadiju. Mogue je da je neki J akeanin iao
na had i ranije, ali se to ne zna sada. Tako Devad Mujakovi navodi da su
navodno neki hoda Mahmut Omievi i Zelo Serdar (obojica sa Dobora) ili
takoe na had. Proi e 36 godina i J ake e dati i drugog hadiju, Huseina
Zulfia (djeca Meho, Samid, Izet i Nusret), a 5-6 godina poslije njega je iao i
efendija Mujak. Raid Omievi i Redo Bajri sa Dobora su obavili had
negdje oko 2000 godine, a Nusret Zulfi 2002. i ponovo sa svojom enom
Alijom 2004. godine.
Po povlaenju J akeana 7-12. jula 1992. godine, mjesto je bilo totalno
naputeno vie od tri i po godine. Tom prilikom je i jakeka damija bila
sruena i spaljena. Po povratku prvih izbjeglica tokom 1996 godine, poelo se
odmah misliti o ponovnoj izgradnji damije. Nusret Zulfi i Zehid Zahirovi-
epo poinju skupljati donacije. Obilaze okolne optine traei novana i
materijalna sredstva od zainteresiranih firmi i pojedinaca, meutim najvei dio
donacija dolazi od samih mjetana. Izgradnja je poela 2002. godine na mjestu
150
i temeljima stare damije. Lokalne vlasti jedino odobravaju izgradnju pod
uslovom da damija bude iste veliine kao i prijeratna damija (mada sama
munara raste u visinu od 33 m od preasnjih 27 m). Za izgradnju je
angaovana firma iz Graanice, a i mjetani pomau dobrovoljno u mnogo
prilika. Potpuno nova bijela damija je zavrena 2006. godine i njeno
proklanjavanje se oekuje u bliskoj budunosti. Istom prilikom je izgraen i
novi prostrani damijski vakuf na zemljitu gdje su i prije bili neki vakufski
objekti. Naime, na tom zemljitu je bila stara jakeka kola koja je bila sruena
prije povratka J akeana, vjerovatno negdje 1996-8. godine. Naslanjajui se na
zgradu kole je bila damijska kua u kojoj je stanovao hoda Didi. Ovu
kuu su jakeke dematlije izgradile 1953. ili 54. godine za novog hodu.
Vano je spomenuti da je na ovome istom mjestu postojala zgrada Medrese
kako ju je narod zvao. To je bila stara zgrada na sprat, veinom od drvenog
materijala sa dugim drvenim stepenicama. Po sjeanju Vasve i Hamida
Zahirovia, u njoj je hoda Kurjakovi poduavao djecu islamskoj vjeri. Neki
su uili sura na pamet (naizber), dok su drugi uili iz arapskih knjiga sufara.
Djeca su takoe bila obavezna da ponesu po jedno drvo za loenje u zemljanoj
furuni u toku hladnih dana. Dok nije bila sagraena kua za hodu te 1953.
godine, pamti se da je hoda aldi stanovao u maloj kui hadije Tahira preko
puta familije Ribi.
Koliko se zna, J ake je imao etiri javna groblja (mezarluka). Prvi mezarluci
veliine oko 3 hektara su bili na Kosama. Ovi mezarluci su u upotrebi od 1975.
68
i zemlja za njih je donirana od strane Beira Krajnovia. Manji mezarluci oko
glavne damije su se koristili od 1930. do 1975. godine. Takoe postoje i
mezarluci na Doboru kod Mejtefa koji su jo uvijek u upotrebi. Konano,
najnoviji su mezarluci Bajria na Brezicima veliine 3 duluma koje je Sejdo
Bajri (otac Rede Bajria) uvakufio u osamdesetim godinama. Postoje
sumnje da su mezarluci na Kosama bili oskrnavljeni u zadnjem ratu poslije
povlaenja J akeana u julu 1992. godine. Da bi se utvrdila veliina
oskrnjavanja, jedna ekshumacija je obavljena od 10-20. oktobra 2011. godine
po Nusretu Zulfiu. U toku 1994-2000. kada su izbjeglice bosanskih Srba
ivjele u J akeu, nekoliko tadanjih stanovnika Srba je bilo sahranjeno u
zapadnom dijelu ovog groblja (prema Peniku). Izgleda da je nekoliko tih
grobova jo uvijek tamo.
68
Meutim, Fatima Zahirovi (kerka Ahmeta i Ramize Krajnovi) tvrdi da je ta zemlja u stvari donirana od Beirovog
brata Huse koji nije imao djece. U katastarskim knjigama J akea, parcela ehitluci je smjetena na mei prema
Peniku, to jest na sadanjem groblju Kose. Mada nisu vrena neka istraivanja i nisu naeni nadgrobni spomenici,
pretpostavlja se da je ovdje bilo staro groblje na kome je sahranjena nekakva vojska i vojnici koji su izginuli za vjeru
(islam). Skoro je gotovo sigurno da je tu bilo smjeteno najstarije jakeko groblje, jer je na istoj parceli bila(e) i
stara(e) damija(e), Modria i okolina u prolosti, str. 32.
151
Manji broj J akeana su bili pripadnici drugih vjera, ali vjerovatno i znatan broj
ateista. U J akeu nisu postojali nikakvi vjerski objekti osim muslimanskih s
krajem 20. stoljea. Meutim, prije dolaska Turaka je postojalo jedino
katoliko stanovnitvo u naem kraju (mogue i jako mali broj pripadnika stare
bosanske crkve). Ovi preanji J akeani su mogue imali crkvu u naem
mjestu, ali ne postoji za sada nikakav dokaz za to. Postoji neto dokaza da je
69
postojala nekakva crkvica na parceli Crkvina nedaleko od Dobor Kule. Po
kazivanju Devada Mujakovia, postoji legenda da je tu bila neka katolika
crkva koju je nabujala rijeka Bosna odnijela zato to nije bilo dovoljno ljudi
koji su se u njoj molili. Sutradan je ista crkva, po predanju, osvanula u
Andrijevcima u Hrvatskoj gdje je bilo dovoljno stanovnika koji su se molili
bogu. Nekada su legende zasnovane na istinitim dogaajima. Interesantno,
sasvim je mogue da se stvarni dogaaj prenosio s koljena na koljeno skoro
350 godina do dananjih dana dok nije postao legenda. Naime, na kraj su prije
dolaska Turaka naseljavali skoro iskljuivo Bosanci katolike vjere. Njihovo
veliko i jako prisustvo je bilo uslovljeno postojanjem samostana Sv. Ilije koji
je bio smjeten u Modrii, nedaleko od rijeke Bosne. Ljetopis fra Bernardina
Nagnanovia govori da je rijeka Bosna promijenila svoj tok iznenada u 1666.
70
godini i tom prilikom odnijela crkvu Sv. Ilije. Kako se broj katolika drastino
smanjio i jo uvijek smanjivao u to doba, sama crkva nije imala mnogo
posjetilaca. Vjerovatno pria o odneenoj crkvi potie od tada.
Dok je teko znati kako su J akeani pravoslavne vjere prakticirali svoju vjeru,
sa sigurnou se zna da su J akeani katolike vjere u veini sluajeva pripadali
katolikoj upaniji u susjednom Peniku. Veina njih su bili aktivni vjernici.
Svake nedjelje bi ovi J akeani proli du cijelog sela u pravcu njihove crkve u
Peniku u kojoj su obavljali svoje molitve. Za razliku od J akeana muslimana,
katoliko stanovnitvo J akea je bilo prilino religiozno, to je bilo odraz
veeg trenda gdje je katoliko stanovnitvo bive J ugoslavije bilo vjerski
nastrojeno. J edan od obiaja jakekih katolika je bio da se za vrijeme Boia
ide bosonog do crkve u Peniku. Taj prilino fiziki bolan vjerski obiaj bi bio
mukotrpan da je bio u ljeti a kamoli zimi. U sutini, ovaj obiaj je simbolizirao
71
Isusove patnje.
69
Unutar samog grada Dobor nema tragova da je tu postojala bogomolja. Meutim, neposredno izvan njegovih bedema
na zaravnini ispod kua familija Maglica (na lijevoj obali potoka Munjaa, a iznad izvora Pecara), postoji predanje
koje je zapamtilo tvravsku crkvu izvan tvravskih bedema. Ovaj prostor je bio zahvaen radovima na probijanju
starog puta. Tom prilikom su bili otkriveni temelji neke prastare gradjevine koja bi mogla biti ta tvravska crkva. Ova
parcela je inae zabiljeena u katastarske knjige J akea kao Crkvina, Modria sa okolinomu prolosti, str. 33.
70
J . J eleni, Dva ljetopisa Bosne Srebrene, GZM XXX, Sarajevo 191x, str. 119.
71
Napomena: O ovom vjerskom obiaju jakekih katolika sam uo od Sedina Bikia.
152
ADMINISTRATIVNI ORGANI VLASTI U J AKEU
Najnia administrativna upravna jedinica u Titovoj J ugoslaviji je bila mjesna
zajednica (MZ). Voenje poslova MZ nije bio jednostavan i mali posao.
Ukljuivao je organizovanje i prisustvo sastancima u mjestu i na optinskom
nivou, organizovanje sprovoenja samodoprinosa, traenje firmi za izvoenje
poslova infrastrukture i nadzor njihovih radova, da spomenemo nekoliko.
Meutim, predsjednik MZ, blagajnik i sekretar su sve te poslove obavljali
dobrovoljno. Svi glavni infrastrukturni poslovi u mjestu su bili voeni od
strane MZ. To su bili ogromni projekti koji su zahtijevali dosta organizacije i
logistike. Nai mjetani na elu sa svojim vostvom MZ su totalno izmijenili
izgled J akea kroz infrastrukturne projekte, kao to su izgradnja prvo
etverogodinje pa onda i osmogodinje kole, asfaltiranja puta, dovoda struje,
vode i telefona, gradnje novog omladinskog doma, itd. Po rijeima Mehe
abia, 95% J akeana se saglasilo sa zavoenjem samodoprinosa koji je kod
nekih domainstava uzimao i po pola mjesenih prihoda. Takva je bila volja i
polet naih roditelja da izgrade svoj J ake za sebe i svoju djecu, mjesto
dostojno lijepog i normalnog ivota. Ne smiju se zaboraviti oni koji su donirali
svoje vrijeme bezuvjetno svom voljenom J akeu.
Sljedei su bili predsjednici MZ J ake:
Meho abi
Zehid Zahirovi-epo
Meha Bahi
Muris Hasani
Takoe, mnogi ostali J akeani su pomagali u radu mjesne zajednice.
Naveemo neke: Bla Skopljak, Omer Omievi, Omer Serdar, Hamid Zahi-
rovi, Ahmet Omievi, Zehid Omievi, Nihad Bahi, Taib Zahirovi, itd.
Ve zavretkom II svjetskog rata jakeka omladina postaje jedna od vodeih
snaga izgradnje mjesta i svih naprednijih politikih, sportskih i kulturnih
zbivanja. To mjesto je omladina zasluila svojim ueem u NOB kao i
poslijeratnim ueem na najvanijim omladinskim radnim akcijama gdje se
zemlja ponovo gradila. Ne zna se tano da li je postojala lokalna organizacija
SKOJ -a (Savez socijalistike omladine J ugoslavije) u J akeu, ali je zasigurno
153
da je omladina bila organizovana. Ono to znamo je da je jakeka omladina
dobila po prvi put svoj vlastiti prostor negdje 1970 ili 71. godine kada joj je
dodijeljena zgrada stare kole. Omladinci su odmah pristupili renovaciji i
ureenju toga prostora prema svojim eljama. Pravi se bina i unutranjost se
malterie i krei. Nije prolo dugo, igranke su se poele odravati svake subote
navee, kino svake srijede navee, a i KUD Dobor je poeo sa redovnim
probama. U istoj sali se organizuju i raznorazne priredbe i doeci znamenitih
dravnih praznika. Takoe je omladinska sala stjecite raznoraznih drugih
okupljanja od znaaja za mjesto. Modriki politiki radnici daju uestale
kurseve omladini J akea. U svemu tome je jakeka omladinska organizacija
bila jedan od glavnih inicijatora. Ista radi u bliskoj saradnji sa ostalim
politikim i adminstrativnim strukturama u mjestu, kao to su MZ, SSRNJ ,
sekcija SKJ , Savez boraca. Omladina predlae i uestvuje po prijedlogu MZ u
nekoliko radnih akcija u samom mjestu. Omladinci su dali svoj veliki prilog
uestvujui u sljedeim projektima ureenja mjesne infrastrukture:
- renoviranje stare omladinske sale;
- ureivanje puta izmeu J akea i Dobora u nekoliko prilika;
- saenje boria na Kuduzima u blizini bolnice;
- saenje boria i drugog drvea na Gradini;
- ureivanje igralita FK Sloga u nekolika navrata i graenje svlaionice;
- pomo kod asfaltiranja puta na Doboru;
- proirivanje prvobitne etverogodinje kole u osmogodinju i graenje
sportske dvorane;
- priprema i gradnja novog omladinskog doma
Teko je spomenuti sve aktivne omladince, ali moramo istaknuti neke. Veina
starijih pamti najaktivnije poslijeratne omladince Mehu i uriju abi, Eseda
i Adema Sofia, Mehmeda Dubria, Atifa Kumbaria, Ahmeta Omievia,
Mehmeda Aliia, Devada Mujakovia. Kada je formalno osnovana
omladinska organizacija, njeni predsjednici su bili: Fikret uheri-Safet,
Fikret abi, Alaga abi, eval Bahi, Muhamed abi, Izet Bahi, Senad
Mai, Asija Biki, Miralem Bahi, Aziz Krajnovi, Mirsad Bahi (Vehdin
brat) i Almin Hasani.
U J akeu su takoe bile aktivne i ostale organizacije i sekcije. Tako je postojao
lokalni aktiv Saveza komunista J ugoslavije (SKJ ), Socijalistiki savez radnih
naroda J ugoslavije (SSRNJ ), kao i lokalna sekcija Boraca II svjetskog rata.
Svaka od ovih organizacija je u svom domenu doprinosila uspjenom i
efektivnom funkcionisanju rada jakeke mjesne zajednice uopte. Zanimljivo
je istai da je pri mjesnoj zajednici djelovalo i tkz. Mirovno vijee. Po zahtjevu
Optinskog suda u Modrii, u sedamdesetim godinama se osnivaju mirovna
vijea u mjesnim zajednicama. Njihov mandat je bio da rjeavaju manje
konflikte izmeu pojedinaca i familija prije nego oni postanu vei. U isto
154
vrijeme se kroz djelovanje mirovnog vijea oslobaalo dragocjeno vrijeme
lokalnih sudova za rjeavanje ozbiljnijih sluajeva. To je uistinu bilo tano, jer
veina manjih sporova je pokrenuta kada su stranke najvie ljute. Do momenta
kada doe red za rjeavanje takvih sporova, u dosta sluajeva se moe
zaboraviti i razlog za njihovo pokretanje! Mirovno vijee je generalno
rjeavalo oko 90% sporova gdje je saglasnost od obe stranke bila potrebna, jer
samo Mirovno vijee nije imalo nikakvu izvrnu vlast. Rad u Vijeu je bio
iskljuivo dobrovoljnog karaktera i njegovi lanovi su veinom bili ugledni
mjetani koji su uivali potovanje u mjestu. lanovi jakekog mirovnog
vijea su bili Omer Omievi, Omer Serdar, Bla Skopljak, Ahmet Omievi i
Hamid Zahirovi. J akeani su znali za postojanje ovog vijea i koristili su
njegove usluge. Obino je Vijee izlazilo na uviaj na poziv od jedne stranke
u sporu. Neki sporovi su bili komplikovaniji od ostalih, a u rijetkim
sluajevima su lanovi Vijea trebali i fiziki da rastavljaju zavaene strane!
Primjeri sporova su bili sljedei:
- spor oko mee;
- brani nesporazum (svaa);
- teke uvrede izmeu komija;
- spor izmeu sina i majke oko posjeta;
- itd.
Po izjavi Hamida Zahirovia, veina sporova u J akeu je bila rijeena uz
pomo Mirovnog vijea osim jednog koji je i pored velikog zalaganja Vijea
ipak otiao na sud. Ovo je zaista bio veliki rezultat za jedan mali
administrativni organ koji nije imao nikakve izvrne vlasti.
155
156
ETNOGRAFSKA OBILJ EJ A
Hrana
Moe se sa sigurnou rei da je veina dnevnih aktivnosti tipinog J akeanina
u dalekoj prolosti bila vezana za svakodnevno preivljavanje. Da se ima
dovoljno hljeba na trpezi svaki dan je bio cilj svakog domainstva. Uslovi
proizvodnje hrane su bili teki. Vjerovatno je hrana bila jako jednostavna, a
meso kao simbol bogatstva se jelo jedino u sveanim prilikama. Kako se
tehnologija proizvodnje hrane poboljavala kroz vrijeme, narod je bio u
situaciji da se hrani kvalitetnije i raznovrsnije. S poetka II svjetskog rata
domainstva su proizvodila 90-95% hrane u vlastitoj reiji. Para je bilo malo i s
njima su se kupovale jako male koliine eera, soli, zaina, kafe i slino. Kako
je standard ivota rastao, tako je procenat kupljene hrane takoe rastao.
J akeani su jo uvijek proizvodili oko polovinu vlastite hrane u 1970-tim
godinama na svojim njivama i u svojim batama (ili vrtlovima kako mi to jo
kaemo u J akeu). Sljedea hrana se proizvodila u vlastitoj reiji:
Meso (ivina i junetina, a ponegdje i jagnjetina): J akeani katolike vjere su
takoe uzgajali svinje od kojih su dobivali meso i mast, a zimi takoe kobasice
i unku. J akeani muslimanske vjere su takoe suili meso i pravili suduku. To
je bio jedan od naina da se uva meso. Poetkom sedamdesetih godina su se
poele kupovati krinje (zamrzivai) u kojima se moglo uvati meso due
vremena. Riba nije bila tako popularna hrana u J akeu, mada su mnogobrojni
ribari lovili znaajne koliine ribe na oblinjoj rijeci Bosni. Sljedee vrste ribe
se mogu nai u rijeci Bosni: aran, mrena, klijen, bjelica, kobalj, som,
deverika, tuka i mladica, a na lokalnim rjeicama kamenjar (trbuak) i klijen.
72
Zabiljeeni su fantastini ulovi ribe u prolosti. Takoe, nekoliko jakekih
lovaca je povremeno donosilo kui raznovrsnu divlja (divlje svinje, srnetinu,
fazane, jarebice, zeeve). Od stoke su se drale krave, junad, a ponegdje koze i
ovce. Konji i volovi su drani radi pomoi oko prevoza i rada na njivama.
72
Npr. riba som nije tako esta u Bosni, medjutim, u nekoliko prilika je i ova vrsta ribe ulovljena. Pamti se kada je
vatreni ribolovac Sadija Krajnovi negdje sedamdesetih godina upecao soma dueg od 1 m! S njime se Sadija borio
vie od sat vremena dok ga nije izvukao na obalu. Taj som je bio toliko veliki da ga je Sadija jedva dovukao na biciklu
svojoj kui. Kada ga je ponosno objesio o drvo u svom dvoritu, pola sela je dolo da vidi i to udo iz vode. Som je imao
tolika usta da je aka mogla jako lako stati u njih, dok su njegovi brkovi bili oko 20 cm dugaki. Zabiljeeni su ulovi
soma takoe od Mehmeda Dubria (kapitalac som od 18 kg), Muje Tubia i Fikreta abia.
157
Svako domainstvo je imalo najmanje 3-5 grla stoke u ranija vremena, broj koji
se poeo jako smanjivati poetkom 1970-tih godina kada se sve vie i vie
domainstava poelo oslanjati na dravne poslove umjesto na poljoprivredu.
Takoe je svako domainstvo dralo najmanje 10-20 kokoiju zbog jaja i
proizvodnje pilia;
Mlijeni proizvodi: ustvari, glavni razlog za dranje stoke je bio da se dobije
mlijeko, glavna sirovina za proizvodnju raznovrsnih mlijenih proizvoda tako
vanih za svakodnevnu ishranu. Mlijeko se veinom dobijalo od krava a rijetko
od ovaca i koza. Vei dio mlijeka se pio ili upotrebljavao u kuhanju, mada su se
esto proizvodili mladi i sueni sir, kajmak, maslo ili maslac, jogurt ili zahlada,
kao i mlijeni napitci surutka i mlaanica;
itarice: mnoga domainstva su imala svoje njive (veinom u pravcu Odaka)
na kojima su uzgajane raznovrsne itarice. Dok se u prolosti ove njive orane
volovima i konjima, u kasnijim godinama 20. stoljea vlasnici njiva su u veini
sluajeva koristili usluge vlasnika desetak traktora u J akeu. Zbog
jednostavnosti poslova i isplativosti, polovina njiva je bila zasijana kukuruzom
koji se koristio kao stona hrana ili zamijenjivao za penino brano u
oblinjim dravnim mlinovima. Takoe se sijala trava na mnogobrojnim
parcelama od koje se dobivalo sijeno za stoku. Od ostalih itarica se uzgajala
penica, a u manjoj mjeri ra, jeam i zob. Ove tri kulture su bile mnogo
popularnije u prolosti, ali ih je skoro u potpunosti zamijenila penica. U novija
vremena su neki poljoprivrednici eksperimentisali sa novim netradicionalnim
kulturama kao to je bila soja. Brano se mljelo u ranija vremena na oblinijim
vodenicama na rijeci Bosni, a neto kasnije i u privatnim elektrinim
mlinovima. Najpopularnija kultura prije II svjetskog rata je bio bijeli kukuruz
od koga se dnevno pravio kruh;
Povre: skoro svako domainstvo je u prolosti proizvodilo svoje vlastito
povre u batama koje su bile odmah iza kua. Mnoga domainstva su
proizvodila vie povra nego to je trebalo i ti vikovi su se prodavali na
pijacama ili u oblinjoj bolnici u J akeu. Sljedee povre se proizvodilo: luk
(crveni i bijeli), kupus, krompir, paradajz, patlidan, paprika, boranija, grah,
krastavac, mlade bundeve, slatka repica, salata, prasa, babinja. Kasnije su
predstavljene nove kulture kao mrkva, perun, cvekla i celer. Poto nije bilo
naina da sa nabavlja svjee povre tokom zime, narod je koristio razne naine
prezerviranja i uvanja svoje ljetine. Krompir i slatka repica su se uvali u
hladnim i mranim podrumima ili zemljanim sklonitima tkz. trapovima gdje
bi se krompir i/ili repa sloili na kamaru, a onda pokrili prvo slamom pa
zemljom. Luk i grah su mogli da prezime na relativno hladnom mjestu.
Patlidan, boranija i babinja su se suili u toku ljeta i onda tako uvali u toku
zime. Kupus, paprika, krastavac i zeleni paradajz su se kiselili u kacama,
kantama i staklenim galonima;
Voe: smjeten na obroncima planine Vujak, J ake je imao dovoljno blagu
klimu i dovoljno padavina za jako dobre prinose voa u godinama kada nema
158
kasnog mraza. Najpopularnije voe je bilo ljiva kao i u ostalim dijelovima
Bosne i J ugoslavije. Skoro da nije bilo domainstva koje nije imalo barem
desetak stabala ljive. Ona su veinom bila smjetena u batama i okolo kua.
Poneka domainstva su imala ogromne parcele sa par stotina stabala. Takve
parcele su se zvale ljivici. Glavni razlog ovakve popularnosti ljive je
omiljeno pie tog regiona Evrope koje se pravilo od ljive: rakija ili ljivovica.
Poznate sorte ljive su bile maarica (ili poegaa), stelna, ranka, divka,
havaa i bjelica. Pored ljive, takoe su se uzgajale jabuka, kruka, kajsija,
trenja, vinja, dunja, groe, lubenice, dinje, orasi, i rjee mumulje,
oskorue, zerdelije, breskve, dud, jagode i maline. Dok se najvei dio voa jeo
svjee, jedan dio se pripremao za zimnicu u vidu vonih sokova, demova,
pekmeza, kompota i suhog voa. Narod je od najranijih dana ukrtao voe
traei otpornije sorte i vee prinose. J ake je imao nekoliko vrsnih kalemara
koji su zasluni za razvoj voarstva u naem kraju. Mnoge sorte koje je narod
stvorio, vremenom nestaju i mogu jako lako biti zaboravljene. Nabrojaemo
nekoliko poznatijih sorti vanijeg voa:
- jabuke: batolinke, zimnjae, arenike, petrovke, kanjici;
- kruke: lubeniarke, savke, jeribasme, karamut, viljamovke, mednice, utice,
urunke, kantarue, debeljae, miholjnjae;
- trenje: ranke, alame, mrica, bjelica, hrut, draganlija.
Druge poljoprivredne kulture: u nekim krajevima Bosne su se uzgajali lan i
konoplja. Nije zabiljeeno da li se lan uzgajao u naim krajevima, ali se
zasigurno zna da su nae komije Peniani uzgajali konoplju od koje se
pravilo vlakno za izradu grube seljake odjee;
Divlje kulture: postoji veliki broj divljih kultura koje se mogu upotrebljavati u
ishrani. Mnogi J akeani su obilazili okolna brda i njive u potrazi za
raznovrsnim divljim plodovima. J edan od prvih to bi prispio poslije zime su
bile gljive. Dvije vrste su bile popularne: vrganj (bijele boje) i rujnica ili
kripavci (ukaste do narandaste boje). Ubiralo se i neko divlje voe: kupine,
divlje jagode, trnine, divlje jabuke (za pravljenje sira), trenje divljake, divlje
kruke (suene za kompot), ipovi ili ipurak (za pravljenje marmelade i aja),
ljenik (ili kao su to J akeani zvali ljeljak). Takoe se brala i zova za
pravljenje soka, kao i cvijet lipe i mente za pravljenje aja. Mlada kopriva je
daleko poznata po svojim ljekovitim osobinama. Ona se upotrebljavala za
kuhanje i za aj. Slino koprivi, neki mjetani su takoe brali i konzumirali
divlji luk zvani praziluk, kao i mlado lie groa u koji se motala sarma u
proljee. I na kraju, mladi list bukve i trava kiselica ili kisa imaju vitamin C
to je davalo specifian poeljan ukus, pa su bili pogodni za ljudsku
konzumaciju.
159
Koja su se jela spremala?
Vjerovatno je da je trpeza izgledala drugaije u prolosti u poreenju sa
sadanjou. Na to su uticali mnogobrojni faktori kao to su: standard ivota
(mogunost kupovanja vee koliine i raznovrsnije hrane), poveanje
meunarodne trgovine, izum i nalaenje novih sorti hrane, poveanje
kulinarskog znanja, itd. Meutim, razlika ta se pripremalo od glavnih jela
prije, recimo sto godina i sada nije u stvari tako velika. Intervjuisanjem moje
majke, Vasve Zahirovi, sam zakljuio da ono to se sada priprema je prilino
isto kao i ono to je njena mati Ruvejda pripremala prije II svjetskog rata. ta se
pripremalo onda? Sarma, punjene paprike (sa mesom i riom, ili sa sjeckanim
krompirom), lukovice (sogandolme), satara (luk, paradajz), krompir na tepsiji
isjeckan u liske, burek, krompirua, sirnica, pita bundevara, pite kljukua i
pleska, toprak, pasulj, kuhani kupus i repa, utipci, itd.
Hljeb se pravio od peninog brana pomijean sa jemenim i/ili raenim
branom. Ovaj hljeb se nije pravio svakim danom. Kukuruza ili kruh od bijelog
ita (ili jo poznato kao proha) se pravio svakog dana, dok se pita obino
pravila uoi petka, svetog dana jakekih muslimana.
Meso se jelo u rijetkim prilikama i to samo onda kada se neto zakolje. To je
zbog toga to je bilo skupo, ali jo vanije, zbog toga to nije bilo friidera i
zamrzivaa gdje bi se meso moglo sauvati dui period vremena.
Poto je eer bio rijedak i skup u starija vremena, slatka repica se kuhala.
Slatki sok koji bi ostao iza repe se onda mijeao sa kukuruznim branom i
proprio. Rjee se pravila halva, halvapita, baklava, sutlija, reedija,
patipanja, hurmaice i gurabije. Zanimljivo je spomenuti kako je narod pravio
pekmez od kruaka i jabuka. Za to se koristio runo pravljeni aparat od
drveta zvani eka. Isjeckane kruke ili jabuke bi se stavile u drvenu banju
zvana pekme. Onda bi se jedna drvena stoina sa draljima i zaobljenim
vrhom povezala na neto to bi je moglo podizati ali i sa draljima sputati u
pekme. Ta stoina se zvala tucalo. Onaj koji je radio na eki bi dizao i
sputao tucalo udarajui i gnjeei voe. Kada se svo voe pretvori u kau,
onda se ista cijedila i tako se dobivao sok zvani ira. Neki su pili iru za
zdravlje, ali je njena glavna namjena bila za pravljenje pekmeza. Kuhanjem se
ira zguavala i tako se pravio pekmez.
Po Vasvi Zahirovi, jedno jelo to je njena mati pravila, a to ona ne vidi da itko
pravi sada je: kukuruzno brano se pomijea sa isjeckanom mladom
bundevom, kome se dalje doda kajmak i mlijeko i dobro promijea. Poslije
toga se ponovo doda kajmak i stavi u rernu za peenje. Takoe, jedno od jela
koje se pravilo u prolosti su bila ufteta od koprive. Naime, mlada kopriva
160
bi se ubrala, zatim zapurila vruom vodom, onda preostala (zelenkasta) voda
ocijedila, kopriva isjeckala, a kojoj bi se onda dodao bijeli luk i penino
brano. Od takve smjese su se pravila ufteta koja su se onda malo proprila na
ulju i konano malo zalila sa vodom ili mlijekom. Dobro su poznata mnoga
ljekovita svojstva koprive, onda i ne udi da su nai preci pravili ovakvo zdravo
jelo.
Kako se narod oblaio?
Kao to se moe i pretpostaviti, narod
se oblaio prilino drugaije prije 60
godina nego to to vidimo danas.
Izgled naroda u pojedinom kraju bi
mogao zavisiti od materijalnog stanja,
zanimanja, klasne pripadnosti, mjesta
stanovanja (grad ili selo), vjeroispo-
vijesti, nacionalne pripadnosti i
osobenosti svakog podruja. Tako je
bilo i sa J akeom i J akeanima.
Kako su se ene oblaile?
Odjea jakekih ena je bila jako
jednostavna. U biti, ona se sastojala od
dimija, bluze, marame ili zara, a na
nogama papue ili opanci od koe ili
gume. Kada djevojice porastu do dobi
oko 11-13 godina, onda one ponu
nositi dimije. Dimije su se pravile
runo od materijala basme koji se
kupovao na mjeru u duanima.
(U oskudnim godinama poslije II svjetskog rata, neki su koristili atorska krila
ili padobrane kao materijal.) Svaka domaica je bila svoj vlastiti najder, jer se
ta vjetina smatrala kao sastavni dio znanja svake udate ene. Poetkom
sedamdesetih godina jakeke ene poinju da nose suknje, haljine i pantalone,
sve vie i vie to je vrijeme prolazilo. U to vrijeme je jo uvijek oko 50%
mlaih ena i 100% starijih ena nosilo dimije. Danas su dimije dio garderobe
noen od strane samo nekoliko starijih ena u J akeu. Dimije jakekih ena su
bile neto drugaijeg oblika nego kod muslimanki iz nekih drugih krajeva
Bosne. Nae dimije su bile neto ire za razliku od uih dimija koje su blie
tijelu. One su bile iroke 2 m u pasu i oko nogu, a vezale su se svitnjakom. Ispod
dimija su se nosile debele gae i/ili kombinezoni. Negdje 60-tih godina
161
vjerovatno i prva ivaa maina dolazi u J ake. Ljeti se obino nosila bluza,
koja se kao i grudnjaci pravila takoe od basme (sve naravno pravljeno runo).
U zimsko doba bi se ili specijalni prsluci zvani palta. (Tek mnogo godina
kasnije su se pojavili kaputi i mantili.) Na glavama su se nosile marame, a kada
bi se izalo na ulicu, onda je svaka udata ena morala nositi zar. To je jedna
vrsta pokrivaa koji je onemoguavao strancima ili bilo kome drugom osim
lana familije da vidi ensku glavu. Zar se pravio od materijala zefir i obino
bio na ibe kao dananje koulje. Zar je imao jedan mali otvor na prednjoj
strani koji se zvao pea i koji je bio od tankog prozirnog materijala kroz koji
se gledalo. Poneka ena u J akeu je nosila i dugi pokriva oblika pelerine koji
se zvao fereda. Fereda je pokrivala glavu i cijelo tijelo sve do lanaka. Ova
dva dijela garderobe su bili glomazni za noenje i donekle su sputavali samo
kretanje. Nove vlasti u Titovoj J ugoslaviji su vidjele ovu vrstu garderobe kao
simbol ugnjetavanja muslimanskih ena i donose zakon o njihovom ukidanju
negdje 1950-53. godine. Neke jakeke ene zavravaju i u zatvoru zbog
odbijanja potovanja ovog zakona, mada veina ena i cura pozdravlja ovu
novu mjeru s oduevljenjem. Koliko je kriza bila za odjeu, jo je vea bila za
obuu. Veina svijeta je nosila kone opanie koji su se lomili i onda stalno
opravljali dok ne bi nita ostalo od njih. Tek otvaranjem fabrike Borovo
negdje oko 1947-50. godine mogli su se kupiti opanci i kaljae od gume. Samo
oni sretni i sa vezama su mogli imati patike teniske i cipele od koe sa pravim
onom. Po dvoritu su ene nosile runo pravljene nanule.
Kako su se mukarci oblaili?
Ni muka odjea nije bila mnogo bogatija od enske. Sastojala se uglavnom od
pantalona akira, koulje, fesa i konih opanaka. Mada su se jo prije 60
godina nosile redovne pantalone sline onima koje vidimo danas, veina
odraslih mukaraca je nosila crne pantalone zvane akire koje su imale
veliki tur. To je bio najupeatljiviji komad garderobe bosanskog muslimana u
prolosti. akire su se pravile od vune koju su ene tkale. One su bile jako
tople i noene su tokom cijele godine bez obzira na vrijeme. Ispod njih su se
nosile gae napravljene od materijala meleza. Ovakva vrsta pantalona je
danas skoro ieznula iz redovne upotrebe. Autor ove knjige se sjea
posljednjeg J akeanina koji je nosio ovakvu vrstu pantalona negdje 1970.
godine. To je bio Redo Zahirovi zvani Sundo (Mehmeda Pepeta otac).
Koulje su se ile od mekog materijala, a zimi se ila neka vrsta kaputa za
zimske dane. Svi odrasli mukarci su nosili crvene fesove, a oni koji to sebi
nisu mogli priutiti, nosili su kapice sline iptarskim. Do pojave prodavnica
Borovo, nosili su se iskljuivo koni opanci putravci, a poslije toga
gumeni opanci, kaljae, a rijetko i cipele. ene su obino zimi plele vunene
arape i priglavke (arape do lanaka) zvane bozavci. Takoe su se pleli
demperi i pokatkad rukavice koje su smatrane luksuznom i nepotrebnom
robom.
162
Kako su se djeca oblaila?
Slino roditeljima, i djeca su bila siromano obuena zbog tekih ekonomskih
prilika. Veinom su majke ile na ruke to se imalo i koliko se moglo. Ako se
odjea ne bi raspala, onda bi mlaa braa i sestre nasljeivali odjeu od svoje
starije brae i sestara. Obino se imao samo jedan komplet garderobe, a kasnije
kada se poelo redovno ii u kolu, veina djece je imala kolsku uniformu s
kojom se ilo samo u kolu i kunu uniformu koja se oblaila poslije kole i
sluila za igranje, rad i sve ostalo vezano za ivot kod kue. U ranija vremena
su curice nosile haljinice ljeti, a djeaci gae ivene od meleza. Curice bi nosile
dimijice zimi zbog hladnijeg vremena. Otprilike kada djevojice navre 11-13
godina starosti, oekivalo se da ponu nositi dimije tokom cijele godine.
Poto se mnogo bre i bolje mogla odjea praviti na ivaim mainama, jakeke
ene poinju koristiti usluge najderica ili profesionalnih krojaa. J edne od
prvih najderica su bile Eefa Omievi (ena Bege Omievia) i Bisera Ribi
(ena Hazima Ribia) koje su ile na runim ivaim mainama. Poslije njih se
pojavljuju Hida Kari (ena Kasima Karia) i Hajra Zahirovi.
Ono malo odjee to se imalo, dralo se na rastegnutim kanapima u sobama, u
navama, u sanducima, drvenim koferima, a bogati mjetani i u lijepo
ukraenim sanducima zvanim sehara.
Mnogi nisu imali dobre odjee pa su esto posuivali od rodbine, prijatelja ili
komija za raznorazne vane ili sveane prilike kao to su aikovanje, odlazak
u grad, primanje gostiju ili odlazak u goste, itd.
J e li se narod kitio ikakvim skupocjenim nakitom? Sve do 60-tih godina je bilo
malo onih koji su imali ikakav nakit to bi se nosio u sveanim prilikama, a
pogotovo u svakodnevnom ivotu. Ako je neko i imao neto, to je obino bila
jeftina biuterija. Sigurno je da je bilo zlata i srebra u stara vremena, ali su
vjerovatno samo bogati trgovci ili begovi mogli sebi da priute takav luksuz.
Kako se odjea odravala?
U prolosti se nije imalo dovoljno odjee, pa prema tome ni neki poseban rad
na njenom odravanju nije bio potreban. Meutim, ono to se imalo ipak je
trebalo odravati koliko toliko. Do pojave ve-maina i praka za pranje u
ezdesetim godinama, nain pranja odjee je praktino ostao nepromijenjen
stotinama, moda i hiljadama godina. Glavna karakteristika ovog posla je da je
sam rad bio manuelan i da su se koristili runo-pravljeni sapuni od ivotinjske
masti. J edino su bile male razlike u nainu pranja izmeu pojedinih regiona.
Ovako se to radilo u J akeu: lug koji preostane poslije vatre se potapao u vodu
koja se podgrijavala do take kljuanja. Tako kipui lug razmuen u vodi se
polivao preko vea koji je bio ve smjeten u specijalno napravljenom buretu
zvanom parnica. Ve bi tako prenoio (pario se) u parnici i onda bi se prao
sljedei dan na oblinjem potoku. Svaki komad vea bi se poloio na neko
ravno drvo ili kamen i udarao ili lupao specijalno izraenim komadom
163
drveta sa rukom koji se zvao lupaa. Komad vea bi se prevrtao jednom
rukom, a drugom udarao lupaom. Naposljetku bi se to ispiralo u vodi i stavilo
na trik (ue) za suenje na suncu i vjetru. Pamtim svoju mater koja je prala na
ovaj nain sve do kraja ezdesetih godina prolog vijeka. Po njoj, ve bi se sav
bijelio i mirisao nakon ovakvog pranja. Ponekad bi se ve prao na potoku, a
ponekad na oblinjem bunaru ili pumpi, i tada bi se upotrebljavala ozidana ili
73
metalna, a mnogo ranije i drvena korita zvana okno. Glavni deterdent u
prolosti je bio sapun zvani irit. To je bio univerzalni deterdent, jer
drugoga nije bilo. Pranje vea je bio enski posao. Postojala je striktna
raspodjela poslova izmeu mukaraca i ena. Dok su muki lanovi
domainstva bili zadueni za tee fizike poslove kao kopanje, noenje, itd.,
ene su veinom obavljale kune poslove kao to su kuhanje, ienje, pranje,
podizanje djece, itd. Ova raspodjela poslova je neto ieznula zadnjih godina
kako su oba pola dobivala zaposlenje u firmama.
Runi radovi i domaa radinost
Veina domaica eli i pokuava da napravi svoj dom ugodnijim mjestom za
ivot njene familije. J edan od naina kako to one postiu je izrada raznoraznih
predmeta tkz. domae radinosti ili runih radova. Neki smatraju te radove i
primitivnim vidovima narodne umjetnosti. Ta narodna umjetnost se razlikuje
od podruja do podruja i njena razvijenost moe da bude uzrokovana
raspoloivou materijala za radove, kulturom, religijom, standardom ivota,
itd. Koliko se zna, J ake nije imao profesionalnih niti naivnih umjetnika, ali je
izrada ukrasnih predmeta bila jako razvijena. Motivi su obino bili cvijee, ali
ponekad i priroda uopte, ljudski oblici, apstraktni predmeti, pisane rijei
(izreke), religijski motivi, itd. Veinu tih radova su radile ene. Evo nekoliko
primjera tih runih radova iz prolosti:
- Ukrasne zidne krpe (vez): Na bijele krpe su se posebnom tehnikom
preslikavanja stavljali obino motivi cvijea. Onda bi svaka ena birala kojim
bojama se pojedini dijelovi vezu specijalnim koncem u boji. Konac se
provlaio kroz krpu i nazad koristei malu iglu. Svaka krpa je bila unikatna, jer
su vezilje same odluivale koje boje upotrebljavati. Ovakvi radovi su se onda
stavljali na zid. Sama izrada krpa u boji je nestala negdje krajem 70-tih godina i
u veini sluajeva zamijenjena novim ukrasnim radovima, tapiserijama i
goblenima;
- Slino zidnim krpama, pravile su se i manje krpe zvane oetnjak. Kao to
ime kae, ove manje krpe su se stavljale u okove;
- Ista tehnika izrade (vez) je koritena i za ukrasne bijele pokrivae koji su
73
Posebno je teko bilo prati ve na potoku u toku zime. Ponekad bi potok smrzao, pa bi se led razbijao sjekirom
kako bi se dolo do vode. Teko je zamisliti kako je to bio mukotrpan posao za nae nane i majke.
164
pokrivali vrhove jastuka na seijama. Oni su bili oko 30cm iroki i oko 1-3m
dugi. Ovi pokrivai su se zvali jambezi. Sami jastuci za seije su jedan od
najupeatljivijih simbola svake muslimanske kue. Oni su se stavljali na seije
(naslonjeni na zid), a u ranijoj prolosti i na pod uz zid. Oni su se pravili na
sljedei nain: vrea od jute bi se isjekla i od nje napravio pravougaoni oblik
dimenzija oko 10x40x100cm. Tako napravljena pravougaona vrea bi se
onda napunila slamom, zaila sa jedne strane, i onda po sredini proila tankim
kanapom uz pomo velike specijalno napravljene igle za ivenje jastuka. To se
radilo da bi slama ostala na jednom mjestu i da se ne bi lomila. Lice tako
postojano tvrdog jastuka bi se onda obilo lijepim tofom. Obino je 4-6 veih i
manjih jastuka bilo dovoljno da pokrije seiju. Po njihovim vrhovima bi se
onda stavili jambezi za ukras. J ambezi su izgledali lijepo jedino ako su bilo
lijepo ispeglani prije stavljanja na jastuke;
- Veina muslimanskih ena je nosila marame, a u starija vremena i specijalne
marame zvane amija koje su kupovane na pijacama ili vaarima. amije bi
se nosile kao takve, ali su mogle biti i ukraavane da izgledaju jo ljepe. Na
njene ivice su se priivale tkz. kere ili kerice. Kere su bile u jednom nizu i u
obliku cvijea. Heklanje kera je zahtijevalo specijalni konac (svilenkaste
strukture), posebnu iglu, kao i vjetinu heklanja. Samo je nekoliko J akeki
imalo tu vjetinu, a jedna od njih je bila i moja tetka Hamida Zahirovi. Tetka
Hamida je bila uvena po svojim kerama koje je vezla za sebe, svoje ukuane,
kao i za one koji su to eljeli kupiti;
- U naem mjestu niko nije imao tkalaki stroj (koji se jo zove stan). Veina
prostirki u jakekim kuama su bile ponjave koje su zamijenile hasure
negdje krajem 60-tih godina. Svaka domaica bi sjekla staru odjeu u pruge
irine 2-3 cm koje bi namotavala na klupka. Kada bi se nakupilo nekoliko vrea
ovog materijala, onda bi jakeke domaice pravile ponjave u Modrikom Lugu
gdje je nekoliko ena imalo tkalaki stroj. Ponjave su bile arene i obino irine
oko 80 cm i duine 2-6 m. Pojavom tepisona i tepiha, potreba za ponjavama je
postala manja, mada su one jo uvijek u upotrebi;
- Krajem 70-tih i poetkom 80-tih godina novi runi radovi su postali
popularni. Preko noi su mnoge ene poele vesti goblene, a poneke i
tapiserije. Oba rada su se stavljala na zidove. One ene koje su imale vie
vremena, strpljenja i vjetine su radile heklanje. To je moda i tehniki
najkomplikovaniji vid runog rada. Heklanje je zahtijevalo specijalni konac,
iglu i mnogo, mnogo strpljenja. One ene koje su to radile, pravile su
raznorazne podmetae za skupocjeno sue, vazne i slino, koje bi se nalazilo u
vitrinama ili na malim stolovima. Heklanje stolnjaka za trpezarijski sto bi
moglo uzeti i godinu dana rada! Takav runi rad je bio skupocjen.
165
Raznorazni narodni obiaji u J akeu
Neke familije u J akeu su kuhale bijeli kukuruz za katoliki praznik Boi 25.
decembra. Kukuruz se pripremao slino kao i grah, vieasovnim potapanjem
u vodu i onda dugim kuhanjem na tihoj vatri. Obino se i malo soli dodavalo.
Skuhani bijeli kukuruz su jeli svi lanovi domainstva, ali se on davao i
kokoima da bi bolje nosile jaja. Zato se ovaj obiaj provodio? To je bilo
zbog boljeg zdravlja lanova domainstva, ali ovakvo obiljeavanje toga
praznika moe da se tumai i kao znak potovanja praznika drugih
vjeroispovijesti.
Bilo je nekoliko obiaja uz J urjevo (urevdan) koji je padao na 6. maj. Mnogi
J akeani bi ili na teferi koji se tradicionalno odravao tog dana na iari kod
Tarevaca. Takoe, mlade cure koje su bile spremne za udaju su provodile dva
obiaja na taj dan. Prvo, cure bi bacale kune papue preko krova na drugu
stranu. Ako bi papua pala na zemlju pravilno okrenuta (da se moe navui na
nogu), onda bi to bio znak da e se ta cura udati te godine. Obratno je znailo
ekanje jo jednu godinu do sljedeeg J urjeva. Drugo, cure spremne za udaju
su vee uoi J urjeva nale mladi luk koji je imao tri pera. Pera bi se makazama
pola odsjekla i cura bi svezala (ili uila) tri svilena konca razliite boje na svako
pero, gdje je jedan konac bio za jedno pero i gdje je svaki konac simbolizovao
jednog momka kojeg je ta cura zagledala. Do jutra, jedno pero bi nastavilo da
raste ili raste bre nego druga dva. Poto je to pero imalo svileni konac na sebi,
74
onda bi cura prepoznala za kojeg momka e se udati te godine.
Nae komije Peniani koji su bili katolike vjere su bojili i arali kokoija
jaja za njihov vjerski praznik Uskrs obino u aprilu mjesecu. To nije bio
muslimanski obiaj, ali su mnoge familije to radile da bi se udramilo djeci. J a
se sjeam da je naa mati kuhala jaja u ljusci crvenog luka da bi ih obojila u
crveno.
Kojih igara su se djeca igrala?
Prisustvo kompjutera i drugih video igara je totalno promijenilo nain kako i
ta se djeca igraju danas. Ne tako daleko u prolosti, djeca su provodila mnogo
vie vremena vani i mnoge njihove igre su bile vezane za ono to se moglo nai
u prirodi. Dok je veina kompjuterskih igara individualnog karaktera, mnoge
davnanje igre su bili kolektivnog (drutvenog) karaktera gdje se mnogo djece
igralo zajedno. Navest emo neke igre koje su postojale u prolosti i koje se
vjerovatno vie ne igraju ili igraju sasvim rijetko:
- Igra klisa i pale: ovom igrom su se obino zabavljali obani dok su uvali
74
Izvor: Vasva Zahirovi
166
stoku. Na vrh jednog tapa, koji je bio zaboden u zemlju visine 1 m, se stavi
manji tapi (oko 30 cm duine) zvani klis. Klis je u vodoravnom poloaju i
stavljen je na sredini vrha velikog tapa. Onda uvar baze ili klisa udari klis
odozdo manjim tapom zvani pala pokuavajui da ga odbaci to dalje od
baze. Na drugoj strani su drugi uesnici igre koji pokuavaju da uhvate letei
klis. Ako ga uhvate, onda oni postaju uvari baze, a ako ne, onda pokuavaju
klisom da pogode veliki zabodeni tap sa daljine gdje je klis pao. Ideja je da se
to dulje ostane uvar baze;
- Igra kaia i prstena: ovo je vie igra omladine nego djece. Vjerovatno ranije,
ali zasigurno jo poetkom 80-tih godina omladina se okupljala na prela. Tu bi
se poelo igrati kaia i prstena. Naime, jedna cura bi toboe davala prsten
svakom momku, ali bi u stvari samo jedan dobio. Onda bi ostali pokuali
pogoditi kod koga je taj prsten. Ako je momak elio da ostane kod cure, onda je
on morao da primi udarac od kaia po ruci. Itd;
- Igra izmeu dvije vatre: ovu igru su veinom igrale djevojice, mada im se i
djeaci esto pridrue. Djeca se podijele u dva tima, oznae se dva polja na
zemlji, gdje svaki tim uzme jedno polje i gdje svaki tim stavi svoga najboljeg
bacaa lopte iza lea suprotnog tima. Tim koji ima loptu pokuava da pogodi
loptom igrae iz drugog tima, time to prebacuje loptu od lanova tima do
svoga bacaa preko glava drugog tima. Kada bilo kome ispadne lopta iz toga
tima (tj. dodirne zemlju) a da prije toga nije dodirnula nikoga iz suprotnog
tima, taj tim gubi loptu i drugi tim preuzima pravo da gaa protivnika.
Pobjednik je onaj tim koji izbaci sve igrae iz protivnikog tima;
- Igranje klikerima: ovom igrom su se veinom igrali djeaci uz pomo klikera
(staklenih malih kugli) koji su bili raznoraznih boja i veliina. Dva i vie
djeaka bi prvo napravila malu rupu u zemlji zvanu roa i onda sa daljine od
oko 4-5 m bacali po jedan kliker to blie roi. Igra koji je bio najblii roi bi
prvi imao pravo da pokua sa dva prsta da ubaci svoj kliker u rou. Ako
promai, onda bi drugi najblii pokuao isto. Onaj koji ubaci prvi u rou bi
stekao pravo da pokua da gaa protivniki kliker. Ako ga pogodi, onda ga on
nosi, tj. postaje vlasnik tog ili nekog drugog klikera koji mu da vlasnik
pogoenog klikera. Dok jedan igra gaa protivniki kliker, protivnik bi
pokuao da ometa gaanje parajui nogom tri linije ispred svog klikera.
Takoe bi se izgovarale rijei duma-aak-oik da protivnik ne bi mogao da
mijenja poziciju ciljanja klikera. Ovo je fina djeija igra, ali je ona u sutini
blaga forma kockanja. Klikeri su se kupovali obino kod Hamida u kiosku za
neke male pare;
- Igranje murke ili skrivanja: ovo je univerzalna igra u kojoj uestvuju
djeaci i djevojice. J edna osoba se okrene prema zidu ili drvetu i broji do
odreenog broja, a drugi se kriju gdje stignu. Ideja je da uvar baze ili traioc
ugleda ili nae skrivene koje treba prijaviti bazi dodirom ili pljuvakom.
Ako ode predaleko od baze, onda skriveni mogu doi prije njega do baze da se
prijave. Sutina igre je da se ostane to due neotkriven i da se doe do baze
167
prije uvara. Osoba koja je pronaena prvo, poinje novi krug igre kao uvar
baze;
- Igranje kauboja i indijanaca: to je bila jako omiljena igra djeaka. Dvije
grupe se podijele gdje bi po pravilu neko trebao biti kauboj a neko indijanac.
Obino su svi eljeli da budu kauboji (uticaj amerikih filmova koji su
pokazivali bijelce kao pobjednike). J edna grupa pokuava da upuca
(ubije) drugu stranu zamiljenim pitoljima. Kasnije se drveni pitolji
zamjenjuju strijelom i kopljem ili jakekim izumom samostrela gdje se
koplje napravljeno od vrha kukuruzne stabljike izbacivalo silom elastine
gume (od gaa!). Ova igra je jako zanimljiva, ali moe biti i opasna, jer koplje
je moglo i jeste pogaalo u lice, a pokatkad i u oko!
- Igranje orasima: kada orasi poinju da ispadaju iz svoje ljuske negdje krajem
avgusta, to je postajala dobra prilika za kockanje istima. Naime, svako dijete
bi poredalo po jedan ili dva oraha na jednu liniju, onda bi uesnici bacali u
suprotnu stranu ravne kamene ploice zvane krlje, koje su trebale biti glatke
da lake klizu po zemlji. Ideja je da se s tim kamenom pogode i pomaknu orasi
sa linije. Onaj igra koji ih pomakne, postaje njihov vlasnik. Uesnici u igri se
takmie za prvo bacanje, jer tada postoji najvie oraha na liniji pa je i ansa da
se oni pogode vea. Oigledno, onaj koji je najblii liniji je u najboljoj poziciji
da pogodi orahe, meutim, ta osoba je zadnja u redu za gaanje. Najbolje je
baciti najdalje (da bi se steklo pravo prvog gaanja), ali ne tako daleko jer anse
su manje da se pogode orasi sa vee daljine. Orasi su se veinom nosili okolo u
arapama. J o uvijek pamtim moje drugove i sebe kako smo izgledali smijeno
nosei otegnute arape do zemlje pune oraha i objeene o nae pojaseve. Slino
ovoj igri, igralo se i sa klipovima kukuruza. Naime, obani koji su uvali stoku
u poljima prema Lugu i Odaku su traili (paljackovali) kukuruz u obranim
njivama. Tako bi oni skupili nekoliko klipova koje su koristili isto kao i orahe u
igranju;
- Igranje teta: ovo je bila omiljena igra djevojica. Ukljuivala je igranje sa
lutkama, krpicama i slino, gdje su djevojice zamiljale da se brinu o bebama i
domainstvu;
- Igranje kolice: to je bila omiljena igra za djeake i djevojice. Mogla se
igrati svuda gdje se moglo zaparati linija na zemlji. Obiljeeno polje je imalo
razliite oblike (obino kvadratine) gdje je prvo polje bilo oznaeno brojem 1,
drugo brojem 2, itd. Onda bi prvi igra skaui na jednoj nozi pokuavao da
gurne ravni komad crijepa ili kamena (krlju) iz prvog polja u drugo, iz
drugog polja u tree, itd. sve dok ne bi doao do zadnjeg polja. Onda bi se
morao vratiti istim putem nazad i sve to da ne dodirne nijednu liniju. Pobjednik
je bio ko je mogao sve to da obavi prvi bez greke;
- Igranje mice: To je jednostavna igra koja se mogla igrati svuda, u kui ili
napolju. Nacrta se na zemlji ili papiru kvadrat gdje se sa dvije linije vertikalno i
horizontalno formira devet malih kvadratia. Dva igraa poredaju svaki po tri
razliita kamenia ili slino na svakom oku ili presjeku dviju linija unutar
168
kvadrata. Onda se naizmjenino pomijeraju kamenii, jedan za jedan.
Pobjednik je ko uspije da poreda svoja tri kamenia u liniju od tri;
- Zimske igre: jo uvijek mi srce zaigra kada vidim da snijeg pada; to vie to
bolje! Taj osjeaj je ostao od kada sam bio dijete i kada bi padanje snijega
znailo omiljene igre na snijegu. Roditelji bi nam pravili drvene sanke
savone ili metalne sanke lodre sa kojima bi se sputali sa Patljakovog brda,
Grahinca, Vinograda, a nerijetko i na glavnom putu pored kua Krajnovia i na
Doborskom putu pored itaonice. Pored sanki, djeca su se takoe sankala na
vlastitoj obui u koloni gdje se njih nekoliko sputalo niz brdo kao voz.
Starije generacije su koristile i ljestve gdje je moglo nekoliko osoba da sjedne u
isto vrijeme. Sve to se klizalo se koristilo. Tako na primjer, sputalo se na
najlonskoj vrei napunjenoj slamom i na plastinim kanisterima. Oni malo
smjeliji i tehniki potkovaniji su se skijali na runo pravljenim skijama.
Rijetko su se imale klizaljke licuge. Klizalo se veinom na vlastitoj obui po
zamrznutoj J akenici ili na jezeru u Medicinskoj ustanovi. Kada je snijeg bio
poveliki, onda su se pravile tvrave od snijega koje su se koristile za grudvanje
(sa grudvama zvani topovi). Pravljenje snjeka bjelia je bilo uobiajeno. I
sve ove zimske igre u jednostavnoj i slaboj zimskoj odjei sa esto golim
rukama, jer je rijetko ko mogao imati rukavice! Zimska radost i elja za
igranjem je jednostavno bila jaa od kratkog bola. Pamtim kada bi se skoro sva
djeca iz komiluka, moda njih 30-40 okupila na brdu i uivala po cijeli dan
napolju;
- Igranje kartama: postojale su raznorazne igre kartama u kojima su uivali
djeca, omladina i mnogi stariji. Igre kartama su naroito bile popularne u
dugim zimskim noima, a igralo se table, pilja, taa, blage, pokera, munte,
rauba, itd. Takoe se dosta igralo domina i aha;
- itanje romana: ovo ne moe da se kae da je bila jedna vrsta igre, ali je
sigurno bila jedna vrsta zabave. Roman u naem jakekom argonu je u
stvari bio strip (crtani roman). Veina djece i omladine je itala i razmjenjivala
stripove svojih omiljenih junaka Komandanta Marka i njegovih suboraca
alosne Sove, Blafa i Floka, zatim Bleka Stene, Zagora, Teks Vilera, Alana
Forda, Politikinog Zabavnika, itd;
- Kupanje: kao to je snijeg simbol zime, tako je i sunce i voda simbol ljeta.
Skoro da nema djeteta koje ne voli kupanje. Poto J ake nije imao javno-
ureenih bazena, onda se kupalo gdjegod se stiglo. Kada si vrlo mali, onda se
zadovolji kupanjem u banjici u kojoj se zagrije voda preko dana. Kada se
poraste, onda se ukus i izbor malo mijenja. Sa 7-8 godina bi mi djeca ili na
bazene. To su kamene kaskade koje su bile izgraene prilikom regulacije
rjeice Gnionica krajem pedesetih godina. One su bile oko 1 m duboke i
skupljale su vodu i time smanjivale brzinu toka Gnionice. Meutim, lokalna
omladina bi pregradila te kaskade i formirale manje bazene dubine i do 2 m, to
je bilo jako pogodno za kupanje u vruim ljetnim danima. Svako ljeto veina
djece i omladine iz J akea, erega i Donjeg Penika bi se okupljala redovno na
169
tri bazena. Bazen koji je bio blii Peniku smo zvali Peniki bazen, onaj
blie eregu ereki, a onaj na raskrsnici smo zvali bazen na Kahvici. Bio
je i jedan bazen na mjestu gdje se Gnionica uliva u J akenicu, ali se on rjee
upotrebaljavao. Na ovim bazenima je pored kupanja bilo i razliitih igara.
Pamtim ganju gdje se ronjenjem pokuavao nai i uhvatiti ko je uestvovao u
igri. J ednom kada se uhvati, onda ta osoba nastavlja ganjanje. Takoe se
skakalo na noge i na glavu u bazen. Posebno spektakularno i suludo je bilo
skakanje sa vrha Sipa u ereki bazen, u kome su uestvovali i djeaci i
djevojice. Ponekad se ilo i na kupanje na nekoliko ljunkara prema
Modrikom Lugu i Odaku. To su duboke i prostrane jame koje su nastale
iskopom ljunka i u kojima se nakupila voda vremenom. Voda u ovim
ljunkarama je bila po pravilu boljeg kvaliteta (zbog prirodnog filtriranja) nego
ona na oblinjoj rijeci Bosni. Odraslija djeca, omladina, a esto i itave familije
su redovno ile na kupanje i sunanje na oblinju Bosnu. Popularna kupalita
su bila na Matinom viru, u Topoliku kod Dobor Kule, a ponekad i na
Daulijama. Ova mjesta nisu imala organizovane spasilake ekipe, zbog ega je
plivanje bilo na vlastitu odgovornost. Naime, na mjestima je Bosna bila
duboka i brza, pa se moralo dobro paziti. Pamtim da je za svakog mladia bio
izazov prvog preplivanja Bosne povie Matinog vira. Inae, voda u rijeci Bosni
je bila jako zagaenja (smekaste boje) zbog toga to je veina bosanske teke
industrije uzvodno bila smjetena na njenim obalama. Meutim, nije uvijek
bilo tako. Rijeka Bosna je bila vrlo ista i zelenkaste boje s kraja etrdesetih
godina prolog vijeka, neposredno prije industrijalizacije u Titovoj
75
J ugoslaviji;
- Ostale pomalo zaboravljene igre: djeca su se takoe zabavljala sakupljanjem
raznoraznih stvarica, kao na primjer posudica ili metalnih epova sa boca,
sliica glumaca, fudbalera i ivotinja, potanskih maraka, papirnih salveta,
dugmadi (ili pula), itd. Obino bi svaka godina imala neto drugo za
skupljane i onda bi se sva djeca posvetila tome. Samo skupljanje bi ukljuivalo
slaganje, kompletiranje, razmjenjivanje i sve ostalo to ide s tim;
- Regularne igre: naravno, pored ve sada nekih zaboravljenih igara, djeca su
se u prolosti igrala i onih igara koje su aktuelne i danas. Najvaniji je fudbal
koji se igrao u svako doba i svugdje. Igralo se izmeu dva tima na velike golove
i male golie, igralo se viktorije na jedan go sa golmanom, igralo se lace
gdje je jedan u sredini a drugi okolo, itd. U ranija vremena su nai roditelji igrali
krpenjaom, dok smo mi igrali sa gumenim loptama. Neto kasnije su dole
prave kone fudbalke. Pored najpopularnijeg sporta fudbala, druga popularna
igra je bila koarka. Dok se lopta nekako mogla i nai, teko je bilo nai pravi
ko, pa se obino koristila metalna ili plastina kanta sa probuenim dnom. Tek
kasnije je Senad Krajnovi-Dule napravio ko na dvije stoine u blizini
fudbalskog terena. Ovaj ko je barem imao pravi metalni obru i mreicu. Kada
75
Po sjeanju Hamida i Vasve Zahirovi
170
je SMU dobio stonoteniserski sto, odjedanput smo svi eljeli da igramo stoni
tenis. Poto to nismo mogli, obino smo skidali vrata sa tale ili upe i na njime
igrali drvenim reketima koje smo sami pravili. Uvijek se igralo na
izbacivanje gdje pobjednik ostaje za stolom. Na kraju, takoe se ponekad
igrala i odbojka, rukomet i hokej na travi, mada to nije bilo trajno.
Narodna medicina
Organizovana zdravstvena zatita nije postojala u naem kraju sve do pojave
Titove J ugoslavije (1945). Do tada, a dugo vremena i poslije, narod se
jednostavno uzd'o u se i u svoje kljuse to se tie zdravstva. Od pamtivijeka
je narod lijeio bolove i bolesti kako je znao i umio. Vremenom bi se nali
naini kako da se izlijee odreene bolesti ili da se barem umanji bol. Neki
pojedinci bi ak stekli vjetinu lijeenja i postali poznati i priznati ne samo u
svome mjestu, nego i u itavoj okolini. Veina takvih ljekara je znala koje
biljke lijee odreene bolesti. Narod je takve ljekare zvao travari. Ti narodni
ljekari bi veoma esto prenosili svoju vjetinu lijeenja s koljena na koljeno.
Pored narodnih ljekara koji bi obino lijeili malo ozbiljnije bolesti, veina
ostalog svijeta je imala generalno znanje u lijeenju jednostavnijih bolesti.
Spomenuti emo nekoliko lijekova koje je narod sm spremao u naem
kraju:
- visoke temperature: stavljanje obloga od jabukovog sireta ili bjelanca (iz
jajeta) na tabane;
- opekotine: stavi se oblog od kiselog mlijeka ili nasapunjana krpa;
- glavobolje: oguljeni krompor se isijee na tanke liske, onda se stavi na elo i
privee krpom. Kada se krompir ugrije, on se mijenja sa drugim koji je
hladniji;
- bolovi u stomaku: napravi se napitak od meda, limuna i neke trave. To se
ostavi oko 40 dana da odstoji i onda se pije;
- bol u oima: oni kapci se namau medom, pazei da med ne ue u oi;
- lijeenje ira: da bi se ir otvorio, stavljao se istucani list trave bokvice.
Takoe se zakuhavao kolai sa kajmakom i stavljao na ir.
Oni ljekari koji nisu formalno kolovani su jo nazivani nadriljekari ili
iscjeljitelji. U J akeu je bilo nekoliko pojedinaca koji su pomagali onima u
nevolji, a neki od njih to jo uvijek rade. Spomenimo nekoliko takvih:
- Efendija Muharem Mujakovi je bio poznat ne samo u J akeu i na modrikoj
optini, nego i na itavoj regiji po svojim sposobnostima pomaganja
nemonim. Efendija Mujak je pravio zapise na arapskom jeziku koje su
bolesni nosili sa sobom. Ti su zapisi ili uenja navodno pomagala oko
odreenih mentalnih bolesti, branih problema i slino;
171
- Avdo Tubi-Fertik je bio seoski zubar. Kada zub zaboli, on bi taj problem
rjeavao vaenjem bolesnog zuba. To vaenje je obavljao uz pomo obinih
klijeta!
- Kada prst, ruka ili noga uakne tj. iskoi iz svog leita, onda se ilo
Mesutu Zahiroviu da napravi to to je uaklo. Mesut bi pipao
povrijedjeni dio i onda ga vraao odakle je iskoio. J a sam lino iao da mi
popravi prst koji je nekako neprirodno stajao nakon nezgodnog pada. Mesut bi
poeo opipavanje povrijeenog prsta polako i paljivo. U isto vrijeme me je
pitao raznorazna pitanja nevezana za povrijeeni prst kako bi odvukao moju
panju na drugu stranu. Kada je Mesut ispitao situaciju dovoljno dobro i znao
to mu je initi, on mi je pokazao sliku svog oca hadije Tahira koja je visila na
zidu. Dok sam ja pogledao u tom pravcu zainteresiran za zanimljivu sliku,
Mesut je iznenada povukao moj prst i vratio ga u njegovo leite. Bol je bio
kratak i iznenadan, ali je problem bio rijeen! U veini sluajeva Mesut je
izlijeio povrijeenu osobu koja bi mu dola. Kada je neto bilo slomljeno,
Mesut bi pogledao i potvrdio da se za tako neto moralo ii u ambulantu;
- Kada se neko nastrunji, onda se ilo Raidi Zahirovi (mojoj nani).
Nastrunji znai kada boli stomak i dugo vremena ne prestaje. Obino bi
takav bol dolazio od tekog fizikog rada. Nana Raida (1910-2000) bi
nasapunjala stomak i rukama, koje je prethodno ugrijala u vruoj vodi, poela
masiranje stomaka. Po njenom shvatanju, straan i neprekidan bol u stomaku je
dolazio od toga to se eludac pomjerio iz svog mjesta. Ona je njeno masirala
stomak traei eludac i polako gurajui ga na svoje mjesto negdje oko
pupka. Ovo masiranje je trajalo obino oko pola sata i bilo je fiziki teko za
nju. Mnogi stanovnici J akea, muki i enski, kao i mnogi sa strane su dolazili
kod nane Raide za pomo. U veini sluajeva je ona izlijeivala te tegobe. J a
sam svjedok da je i meni pomogla kada sam se jednom nastrunjio. Nana Raida
je nauila ovu vjetinu od svoje majke Fatime Tursi iz Modrie. Na alost,
niko iz nae ue i ire familije nije pokazao elju da preuzme tu vjetinu od nje;
- Kada se djeca prepadnu neega i stalno plau, onda se kod nas u J akeu
saljevala strava. To se ovako radilo: u kaiku se stavi malo olova i istopi na
aru. Onda se dijete kome se saljeva strava pokrije krpom preko glave, a iznad
glave se dri neka posuda sa hladnom vodom. Kad se olovo istopilo ono se
istrese u tu vodu gdje poinje da formira razliite oblike dok se hladi. U isto
vrijeme se izgovaraju (ue) odreena muslimanska sura (molitve). Taj itav
proces se obino obavlja pred zalazak sunca i ponavlja 3x zajedno sa
oitavanjem dodatnih sura. Oni kojima je saljevana strava kau da im je
pomoglo i da su se rijeili tegoba. Nekoliko starijih J akeana je saljevalo strave
u prolosti: Rasema Kari (ena Mustafe) koja je tu vjetinu nauila od svoje
svekrve Safije, zatim Hada Tiri-Hilminica (mati Hajdina), aha Krajnovi
(mati Taiba), kao i Hatida Alii (mati Mehmeda na Doboru). Danas, stravu
saljeva Alija Zulfi koja je tu vjetinu nauila od svoje svekrve Pae;
- Mnogi takoe pamte J usu Bahia (otac Hasana Oe) koji je bajo. Naime,
172
kada se stoka povrijedi ili poskok ujede kravu, onda bi J uso otklanjao takve
tegobe tkz. bajanjem. Bajanje bi ukljuivalo puhanje, mahanje, stavljanje
obloga, kazivanje sura, itd.
Pomenuti J akeani koju su pomagali svojim mjetanima i drugim ljudima iz
okoline su to prvenstveno radili zbog sevapa. Postojalo je miljenje meu
njima da se neko u nevolji ne treba iskoritavati. Narod je obino u znak
zahvalnosti davao male sume para, kutiju cigareta i slino.
Kako su kue izgledale?
Kako j e vri j eme prol azi l o i kako se mi j enj al a ekonomska
situacijadomainstava, tako se mijenjao izgled i kvalitet kua u kojima su
J akeani ivjeli. Barem to se tie naeg kraja, gotovo je sigurno da se kue od
hiljadu godina ranije nisu neto posebno razlikovale od kua u 19. vijeku, tj. do
poetka industrijske revolucije i pojave novih materijala i graevinskih
tehnika. Takoe vaan faktor koji je uticao na izgled kua je bila i raspoloivost
materijala u oblinjoj okolini. To znai ako je to kroviti kraj, onda su kue
veinom graene od kamena; ako je to planinski kraj, onda su kue pravljene
od drveta; a ako je to nizijski kraj, onda su kue graene veinom od nabijene
zemlje. Gdje je J ake stajao u tom pogledu?
Ne tako daleko u prolosti, u J akeu nije bilo nijedne kue od tvrdog materijala.
Veina, ako ne i sve kue s poetka 1900. godine su bile napravljene od vrlo
jednostavne grae. Veina kua je imala jednu sobu, poneka dvije sobe i
hodnik, a vrlo rijetko su bile na sprat (kue ardaklije). Najmanje prizemne
kue su imale glavnu konstrukciju od tanjih neotesanih stabala, povezanih
debljim koljem i pletenim ibljem. Tako pripremeljena glavna konstrukcija je
bila popunjena zemljom kojoj je dodavana pljeva zaostala poslije vridbe
penice, raa ili jema. Pljeva je sluila kao vezivni material. Nakon mijeanja
sa vodom, takva smjesa bi se lijepila ili stavljala oko i izmeu prua dok se
sav prostor ne bi u potpunosti popunio. Tako napravljen zid je bio oko 10-15
cm debljine. On bi se okreio bijelom bojom sa unutranje i vanjske strane, sa
vanjske u svrhu odbijanja vode i ispiranja. Takve kue su bile kue onih
najsiromanijih; nisu imale temelj, posjedovale su samo jednu prostoriju, vrata
su bila primitivno skovana od par grubo-otesanih dasaka bez brave. Takve kue
nisu imale ni prozore, osim jednog manjeg stakla ugraenog u zid. Krov bi bio
od vrsto spojene slame ili slinog materijala.
Oni malo imuniji su pravili kue koje su imale temelj od kamena. Glavna
konstrukcija je bila drvena, sastavljena od debljeg otesanog drveta gdje su
okovi bili spojeni graom u obliku slova V u cilju pojaavanja cjelokupne
173
konstrukcije. Svi dijelovi su spajani velikim metalnim klinovima koji su se
kovali kod lokalnog kovaa. Tako konstruirana kua se zvala kua meu
japiju. Njeni zidovi su bili ozidani od cigle zvane erpi. Ta cigla je
pravljena od istog materijala od kojeg su zidane i manje i siromanije kue, ali
je smjesa vrsto nabijana u male drvene kalupe i onda vaena i suena na
suncu. Svaka cigla je bila iste dimenzije pravougaonog oblika. Zidovi od
erpia su veoma esto bili jednoredni, a rijetko dvoredni. Lokalni majstori
duneri bi onda omalterisali zidove unutra i spolja malterom koji je bio
napravljen od vode, pijeska i krea. Na kraju, tako pripremljeni zidovi bi bili
okreeni u bijelo, s vana da bi sprijeili spiranje zidova kiom. Krovovi
ovakvih kua su bili veinom pokriveni malim crijepom zvani biber, koji se
nabavljao u Slavoniji u vinkovakoj ciglani. Vrata i jednostruki prozori su bili
napravljeni od jelovine kod lokalnih stolara. Vrata nisu imala brave i
zakljuavala su se jedino iznutra drvenom rezom. Ovakve kue su obino
imale dvije sobe (kuhinju i jednu spavau sobu), hodnik ili predsoblje (jo
zvanu divanhana) i ostavu (pajz). Moglo bi se rei da je ovo bila tipina
bonjaka kua toga doba u naem kraju, jer je to sve to je sebi tipino
domainstvo moglo priutiti. Kako je standard ivota rastao, tako su J akeani
ruili ove stare kue i zamjenjivali ih novim od crvene cigle i blokova. Do
1980. godine bilo je samo nekoliko takvih bonjakih kua preostalo u J akeu.
Spomenuti emo neke vlasnike: Redo Zahirovi-Sundo, Huso Mai, Safet
Zulfi, Meho Gri, Beir Zahirovi, Demila Krajnovi, Unka abi, kao i
gotovo sve kue u naseljima Grbavica I i II.
Najimuniji u selu (obino vlasnici duana) su gradili kue na sprat sa nekoliko
soba i takve kue su se zvale ardaklije. Njihovi zidovi su bili obino zidani
od erpia ili peene cigle koja je bila veih dimenzija od sadanje standardne
koju poznajemo. Ta cigla veeg formata se nabavljala iz Slavonije. Vjerovatno
da je prva kua u J akeu napravljena od crvene peene cigle bio konak bega
Mustajbega Gradaevia napravljen 1909. godine. Poslije toga su graeni i
drugi objekti kao Lager (1910), jakeka nova damija (1923), stara kola
(1933) i Karamatin konak. Takoe, nekoliko kua ostalih J akeana su bile
sagraene od ovakvog materijala, kao to su kue efendije Mujakovia,
Ibrahima Sofia (pekara, oca Adema Sofia), Atifa Zahirovia (oca Begana
Zahirovia), Huseina Zulfia, itd. Veina jakekih kua u to doba je bila na dva
voda, dok su ardaklije bile na etiri. Skoro sve kue u J akeu nisu imale
odake (dimnjake). Sulunari su vodili dim direktno na tavane i taj dim se
veoma esto koristio za suenje mesa. Neke od njih su mogle imati i specijalne
prozore zvane demiri. Naime jedan prozor bi imao drvenu gustu reetku kroz
koju se aikovalo. Ta reetka je sprjeavala eventualno gledanje i dodir izmeu
momka i cure.
S poetka Titove J ugoslavije pojavljuju se novi materijali i nove graevinske
tehnike koje se poinju upotrebljavati masovno. Samo da pomenomo neke od
174
njih:
- veina kua se pokriva novim modernijim crijepom iz Vinkovaca;
- poinje se upotrebljavati beton za temelje i ploe, to je bilo omogueno
raspoloivou cimenta koji je dolazio iz cimentara u Kaknju, Beoinu, Splitu,
Naicama, itd. Za temelje je narod upotrebljavao kamen mrtvak koji je
76
Ibrahim Zulfi kopao u svom majdanu. Neki su pak upotrebljavali klesani
kamen krenjak koji je bio mnogo boljeg kvaliteta nego mrtvak. esto se
kamen mijeao sa ljunkom kod pravljena temelja kako bi se tako dragocjen i
skup ciment sauvao. Za beton se obino upotrebljava drobljeni kamen,
meutim, na kraj je bio jedinstven u tom pogledu. Naime, zahvaljujui naem
poloaju u donjem toku rijeke Bosne, mi smo mogli koristiti hiljadugodinje
naslage prirodnog ljunka koje je Bosna taloila kroz vrijeme na nekoliko
mjesta nedaleko od rijeke. Prvo se ljunak i pijesak vadio iz ljunkara blizu
Modrikom Lugu, a kasnije na velikom nalazitu Daulije nedaleko od
Doborgrada. ljunak se tovario manuelno lopatama i dovozio konjskim kolima
i traktorima. Ciment se takoe poinje dodavati u malter da bi mu poveao
vezivnu snagu;
- svaka kua takoe ugrauje tileraj, tj. prave dvostruke prozore i vrata koji
su imali metalne brave. Isti su se pravili veinom kod lokalnih stolara majstora
Hazima Omievia, Smaje Bajria i Zulfe Husejnovia;
- neke kue imaju prizemni sprat ozidan od betonskih elemenata koji su se
kupovali u modrikim i odakim betonarama;
- eljezna armatura postaje glavni i nezamjenjivi dio konstrukcije svake kue.
Ugrauje se u ploe i druge dijelove kue gdjegod se koristi beton. eljezo se
kupovalo u buntovima duine stotinjak metara a debljine estica, osmica,
desetka i najdeblja etrnaestka veliine oklagije. Poto je takvo eljezo
dolazio u buntovima u spiralnom obliku, bilo ga je potrebno prvo dobro
ispraviti. Kako je to ispravljanje teklo? Bunt eljeza se malo prostre na
glavnoj ulici, na jednoj strani se svee za neki deblji panj ili neko drvo, a na
drugoj za traktor. eljezo se onda rastee dok ne postane pravo i lako za
mjerenje i sijeenje. Kada se to istezanje radilo, niko nije smio da bude u blizini
u sluaju da eljezo pukne, jer je moglo da lako prouzrokuje opasniju povredu
nekom prolazniku;
- peena cigla se upotrebljavala u gradnji skoro svake kue. Neko kupuje
gotovu peenu ciglu u ciglanama iz J elaha ili Bosanskog Miloevca, a mnogi
opet prave svoju vlastitu ciglu, sada standardnih dimenzija. Kako se pravila ta
cigla? Prvo se izabere dobra zemlja (glina) pogodna za ciglu. Ista se mijea sa
vodom i onda nabija u male drvene kalupe posute pijeskom za lake vaenje.
Oblikuje se u standardnu veliinu i onda polae na sunce da se osui i otvrdne.
Obino oko 15.000 komada cigle je bilo dovoljno za graenje jedne porodine
kue. Osuena cigla se onda slae u kvadrat veliine oko 5x5 m, pa se pospe
76
Majdan Ibrahima Zulfia je poeo s radom negdje 1945-8. godine i ostao otvoren sve do 1975. Kopanje kamena
je bilo Ibrahimovo glavno zanimanje.
175
jednim slojem sitnog uglja, onda se opet stavi jedan red cigle, pa tanki sloj
uglja, i sve tako do vrha. Takva hrpa cigle izgleda kao piramida i ugalj se pali na
etiri strane. Dok ugalj polako sagorijeva, cigla se pee i postaje jake
crvenkaste boje. Cigla koja sainjava vanjski zid tog piramidnog objekta se
zove kouljica. To je polupeena cigla i stoga slabijeg kvaliteta. Ona se
bacala ili koristila za gradnju manje vanih porodinih objekata (kao npr. WC-
a). Peenje cigle je prestalo potpuno krajem sedamdesetih godina, kada su se
uveliko poeli koristiti peeni blokovi za gradnju.
Stil gradnje kua je bio uslovljen modom ili stilom koji je vladao u to doba. Na
primjer, veina kua sagraenih
do 1970. godine su bile na dva
voda, imale dvije sobe, hodnik i
pajz. Kue sagraene u
periodu 1970-80. godine su
veinom bile na etiri voda i na
sprat. Imale su nekoliko soba,
podrum i kupatilo. Poetkom
osamdesetih godina se poinju
ponovo graditi kue na dva
voda, ali sada vee i na sprat.
Takve kue se veinom i dan-
danas grade.
Cijeli J ake dobiva elektrinu energiju do kraja pedesetih godina, to bitno
poveava standard stanovnitva. Ne samo da se dobilo svjetlo, nego je struja
omoguila i koritenje raznoraznih kunih aparata, kao i maina koje su se
koristile u poljoprivredi ili drugim kunim poslovima.
Prolaskom vodovoda 1974. godine, mnogi J akeani poinju razmiljati o
uvoenju vode u kue. S tim vezano, i prva kupatila se poinju ugraivati.
Imati kupatilo u kui i nije bila tako jednostavna odluka, jer su mnogi
muslimani uvoenje kupatila smatrali protivno njihovoj religiji i njihovom
pojmu istoe. Mnogima je bilo teko prihvatiti ideju enife u kui,
meutim, vremenom su se jedno po jedno domainstvo uvjerili u prednosti
takve vrste komfora, pogotovo stariji lanovi domainstva.
Kako je vrijeme prolazilo i mijenjao se nain ivljenja, tako se mijenjao i izgled
dvorita. Veina domainstava je drala krave i drugu stoku ne tako daleko u
prolosti. Taj fakat je uslovljavao izgled dvorita u J akeu. Pored glavne kue,
u dvoritu bi se nalazili sljedei objekti:
- pomona kuhinja koja se zvala mutvak. U njoj se kuhalo i provodilo najvie
vremena u toku dana. Neke familije su koristile mutvak i za stanovanje;
- oni koji nisu imali mutvak su imali male prostorije ograene daskama ili
176
pruem. Ovakvi objekti su bili zvani hudere i sluili su kao ljetne kuhinje;
- tale su u ranija vremena bila napravljena od drveta i iblja i zvale su se
navjesi. U toku otrih zima bi se ovakve tale ograivale i snopovima klasure
za bolju izolaciju. Kasnije su se tale zidale od tvrdjeg materijala;
- klozeti ili WC su bili napolju, ranije skovani od primitivnih dasaka, a kasnije
zidani. Uz njih je obino bio smjeten i kokoinjac;
- ranije su se drva i ugalj drali vani, a kasnije u pomonim objektima koji su se
popularno zvali upe. upe su prvo bile graene od jednostavnog i slabog
materijala (prua ili daske), a kasnije od tvrdog materijala. U takvim objektima
su se drale svakojake stvari, kao na primjer poljoprivredne alatke;
- neka bogatija domainstva su imala i posebne objekte zvane magaza u
kojima se dralo sjeme, ponekad ljetina, vane i skupocjene alatke i slino;
- veina familija su imale koeve (ambare) u kojima se drao kukuruz da
prezimi i da se prosui preko zime. Isti bi se onda runio i pakovao u vree za
mljevenje ili za prodaju ili zamjenu za penino brano u lokalnim mlinovima;
- u starija vremena domainstva nisu bila uopte ograena, dok su se kasnije
poele upotrebljavati raznorazne ograde. Prvo su to mogle biti prirodne ivice,
a kasnije pravljene ograde od iblja i kolja, tkz. vrljike. Vremenom se za
ograivanje poinju upotrebljavati runo tesane daske zvane lepirice, a neto
kasnije prave daske zvane tarabe. One se zamjenjuju u drugoj polovini 20.
vijeka ianim, betonskim i metalnim ogradama.
Kako su kue izgledale iznutra?
Unutranji izgled kua i kako su one bile namjetene prije 60 godine je bio
mnogo drugaiji nego to mi to znamo i vidimo danas. Samo par bogatih kua u
J akeu je imalo redovan namjetaj, manji broj bolje stojeih familija su imale
nekoliko komada jednostavnog namjetaja, dok je veina naroda imala, prosto
reeno, prazne kue. injenica je da je narod bio siromaan. Ono to se moglo
napraviti rukama, to se i imalo. Glavni komad namjetaja u muslimanskoj kui
u naem kraju je bila seija ili eija kako se to kae u drugim dijelovima
Bosne. Meutim, seije su poele tek negdje u pedesetim godinama i mali je
broj kua koje su sebi mogle priutiti taj komforni komad namjetaja. Seije su
se pravile od dasaka i prvi i najbolji majstor za pravljenje seija u J akeu je bio
Izet uheri (mlai brat Fikreta uheria). Na seije se stavljala mekana
debela prostirka zvana ilte koje su domaice pravile svojim rukama. U
ilteta bi se stavljale stare krpe, vuna ili ak i isjeckana ljupa od kukuruza. Od
strane zida bi se naslanjali tvrdi jastuci napunjeni slamom, pokriveni
jambezima po vrhu. J ambezi su duge bijele ukrasne krpe na koje su ene
vezle obino cvijetne motive. Seije su u stvari bili uzdignuti minderi ili
minderluci. Ako se ukloni seija ili drveni dio, onda ono to preostaje bi bio
minder.
177
Prije pojave seija, podovi su bile prekriveni hasurama koje su neki Luari iz
Modrikog Luga pravili od ae i tako prodavali po okolnim selima. Hasure,
kada su nove, su komforne (mekane) i koristile su se u stara vremena kao
prostirke na kojima se spavalo. U sobi se mogla nai i koja ponjava, ali je malo
kua bilo sa ilimima. Kreveti nisu postojali, pa su roditelji i sva djeca spavali
na podu. Tek poneko je imao dueke napunjene vunom, slamom ili ljupom.
J astuci su takoe bili runo pravljeni i punjeni starim krpama ali najee
isjeckanom ljupom od kukuruza. Pokrivalo se jorganima koji su bili punjeni
pamukom, koji je narod inae kupovao na kilu u duanima. Veinom se
spavalo u istoj sobi u kojoj se grijalo i kuhala hrana. Poneka kua je imala jo
jednu spavau sobu. Po itavoj sobi se prostirala hasura i pokoja ponjava ili
ilte. U jednom oku je bila zemljana pe sa loniima. To je bila niska pe
napravljena od gline i peenih izglaziranih lonia koji su se mogli kupiti na
pijaci. Te lonie zajedno sa glinom kao vezivnim materijalom je koristio
Mehmed Hasani u pravljenu (zidanju) zemljanih pei. Ove pei su imale i
77
rernu napravljenu od lima koju bi iskovao lokalni kova Smajo ei. Pored
poreta bi stajala obina stalaa od drveta na kojoj bi bilo poredano
jednostavno posue toga vremena (drveni anak, zemljani lonii, topraci,
tegle, itd.). Poneko malo bagatije domainstvo bi imalo i sanduk veliine metar
sa meter blago nagnut u kome bi se dralo samljeveno brano ili ito u zrnu.
Veina kua je imala i hamam u kome se kupalo. To je bilo jednostavno
kupatilo napravljeno od dasaka, sa izbetoniranim dnom i zatvoreno darama
(zavjesama). Voda bi odlazila napolje kroz cijev u zidu. U tu vrijeme je bilo
sramota za muslimanske kue imati WC u kui. Svako domainstvo je imalo
poljski WC ili zahod posebno graen (od drveta ili slame) pomalo udaljen od
kue. Tako su izgledala tipina muslimanska domainstva sredinom prolog
vijeka i u takvim uslovima je veina naih roditelja rasla. Tako je bilo samo 60
godina ranije. Tek krajem pedesetih godina se runo prave jednostavni kreveti
od dasaka na koje se stavlja duek napunjen obino slamom, u narodu zvani
slamarica. Tek negdje krajem ezdesetih godina poinju se kupovati pravi
kreveti na federe. U isto vrijeme se pojavljuju u prodaji otomani i kaui koji
su se obino namjetali u dnevnoj sobi ili kako je to narod zvao primaoj
sobi.
77
J edan takav stari poret je bio jo uvijek u upotrebi negdje do 1972. godine u jednom domainstvu. Pamtim kada sam
iao sa svojim roakom Salihom Zulfiem da odnesemo neku hranu staroj Safiji koju smo svi zvali Bija. Njena mala
kua ili mutvak je bila u dvoritu Rajkana Zahirovia kod kole. Ulazei u njenu nisku zamraenu sobu je bilo kao
ulaenje u drugi svijet. itava soba je bila puna starih davno izalih iz mode stvari. Niski plafon sa majunim
prozorima je odavao utisak zaaranog i tajanstvenog mjesta. Soba je odbijala, ali u isto vrijeme i privlaila djeiju
panju. Tada sam kao dijete mislio ako je vjetica postojala, to bi zasigurno trebala biti Bija. Medjutim, ono to je
privlailo najvie moju panju je bila udnovata stvar na sredini sobe. To je bila sjajna niska zemljana pe sa
loniima. J a nisam mogao da skinem svoje oi sa te bljetave i zanimljive hrpe neega. Samo po metalnoj plati i
njenim okruglim dijelovima sam zakljuio da se radi o pei. Poelio sam da i mi imamo jedan takav poret.
178
Zemljani poreti su se koristili za kuhanje i grijanje. U toplijim danima su
mnoga domainstva kuhala na tkz. ognjitima u svojim ljetnim kuhinjama
zvanim hudere. To ognjite na zemlji ozidano jednim redom cigle i
pokriveno nekim limom. Na vrhu te plate se kuhalo.
Ako bi se pravio hljeb ili pita, onda bi se tepsija ili sam hljeb na plati pokrio
saom, na koji bi se potom stavio metalni obru i napunio arom koji bi
proizvodio toplotu odozgo. Kada se ukloni plata, onda bi se postavile metalne
verige na koje bi se objesio lonac za kuhanje.
Ovakvo ognjite je imala veina jakekih domainstava prije 60-tak godina.
Zemljane porete sa loniima zamjenjuju
metalni poreti zvani fijakeri krajem pedesetih
godina, koji su pravljeni u Skoplju. To su bili
jednostavni poreti na dva nivoa, gdje se na prvom
nivou loilo i kuhalo na plati, a na drugom nivou je
bila rerna. Mada su fijakeri bili napravljeni od
metala, oni nisu dugo trajali, jer je materijal bio
slab (tanki lim). Njih zamjenjuju bijeli poreti tkz.
smederevac negdje oko 1970. godine. poret
smederevac je bio mnogo postojaniji i naravno
ljepi nego fijaker. Ovakvi poreti su jo uvijek u
upotrebi u mnogim domainstvima na Balkanu.
Drvo i ugalj su se koristili za loenje. J edno
vrijeme su se koristili i poreti na gorivo (naftu),
ali su se oni pokazali neprikladnim i
nepouzdanim. Smederevac se uvijek koristio za
obe funkcije, grijanje i kuhanje. Krajem
sedamdesetih godina se poinju kupovati i prve
popularne pei kreke koje su se koristile za grijanje. U njih se loio ugalj. U
isto vrijeme neka domainstva kupuju i termo-akumulacione pei (TA pei)
179
koje su se koristile za grijanje uz pomo struje. Ona domainstva koja su se
grijala na taj nain su u isto vrijeme mogla imati i elektrini poret tednjak
za kuhanje. U osamdesetim godinama par familija uvodi i centralno grijanje.
Ova vrsta grijanja je bila najlaka i najia, ali i najskuplja.
U stara vremena svo posue i namirnice su se drale na podu ili na
jednostavnim stalaama napravljenim od dasaka. Samo bogatije kue su imale
dolafe ili dolapi, to jest ormare uzidane u zidove. Krajem pedesetih godina
na tritu se pojavljuje uveni ormar tkz. kredenac koji je bio svijetlo zelene
ili plave boje. Imati kredenac je bio san svake domaice, jer su se u njemu
mogle drati sve vee vrijednosti iz domainstva. Njegova svrha je bila
mnogostruka: u njemu se uvalo svakodnevno posue, posue samo za
goste, posue samo za gledanje, ukrasni predmeti (suveniri), raznorazne
namirnice (brano, so, eer, kafa, zaini, itd.), kao i sitna garderoba. Ulogu
kredenca preuzima vitrina u sedamdesetim godinama, pa onda visea
kuhinja u osamdesetim.
Kako se rualo ili veeralo u jakekim
muslimanskim kuama u stara vremena?
Poto nije bilo stolova, familije su ruale
uvijek na podu. Prostrla bi se boa na
koju bi se stavila tepsija ili asa u
sredinu, iz koje bi svi lanovi
domainstva jeli zajedniki. Ipak, neke
familije bi stavile svo jelo ili sofru na
velike tepsije zvane demirlije. Mnoge
familije bi ruale sa sinije, jer je bilo
lake po lea, ali je nain jedenja vie bio
stvar linog izbora svake familije.
Postoje jo uvijek neke familije koje
ovako ruaju, ali je veina jakekih domainstava poela da upotrebaljava
kuhinjske ili trpezarijske stolove s poetka 1970. godine.
J edan neizbjeni rekvizit svake muslimanske porodice u BiH su bile i
mangale (ar. mangal posuda od posebnog oblika, napravljen od bakra ili
mesinga). U mangali se loila vatra od drvenog uglja i ona je generalno sluila
za zagrijavanje sobe, kuhanje kafe i podgrijavanje hrane. To je neka vrsta
tepsije na tri noge koje su pravili jakeki kovai Smajo i Smail. Kada bi stariji
lanovi domainstva poeljeli da popiju ili se odmore uz kafu i cigaru, fildani
bi se poredali okolo na mangalama. Tu bi se stavio i eerluk sa kockama
eera. U sredini mangala je bilo malo udubljenje u koji bi se stavile ige ili ari
iz poreta. Kafa bi se ve ispekla (skuhala) na redovnom poretu i mlijeko
ugrijalo u loniu. Ovo dvoje bi se onda dralo na mangalama na arima koje bi
180
odravalo kafu i mlijeko vruim due vrijeme. Uz mangalu bi se esto sjedilo
na runo pravljenim stoliicama zvanim skemlije. Pijenje kafe na taj nain je
bio poseban merak za mnoge. Na alost, ovaj lijepi drevni obiaj ispijanja kafe
je prestao jo prije 40 godina. Autor ove knjige jo uvijek pamti starog hadiju
Huseina Zulfia i njegovu enu Pau, kojima je njihova snaha Alija donosila
kafu na mangalama.
Poto su siromatvo i neimatina bili raspostranjeni, veina domainstava nije
mogla da kupi mnoge stvari potrebne za funkcionisanje svake familije. U
takvim situacijama je narod pravio svojim rukama veinu predmeta za
svakodnevni ivot. Poto je drvo bilo najpristupanije, veina tih predmeta je
bila napravljena od tog materijala. Navedimo neke:
- drveni anak u kome se zakuhavao hljeb ili sirio sir;
- drvene kaike za kuhanje;
- nave za kupljenje kukuruza, komljenje graha i slino;
- lopar tj. mala drvena lopata s kojim se stavljao (i vadio) hljeb ili kruh na
platu ili u rernu;
- sinije i oklagije za razvijanje pite;
- skemlije (male stolice), klupice, stalae i seije;
- prela i vitlii za predenje vune;
- beika i stalak za bebe;
- drvene grablje za kupljenje sijena;
- dralja za lopate, aov, budak, vile, kramp, itd;
- obremue za noenje vode u kantama;
- lupae za pranje vea (lupanjem);
- nanule (drvene papue za hodanje vani);
- drvena kolica za voenje graevinskog materijala;
- burad, kace, fuije ili ravno malo bure za rakiju;
- raznorazni drveni dijelovi za konjska i volovska kola (teljig, jaram, platon,
itd.);
- saonice (savone) za djecu;
- ograda lepirica;
- konice za pele od daica ili ljeskovog prua
to se tie zemljanog posua, ono se nije pravilo u J akeu. Ta vrsta posua se
kupovala na lokalnim pijacama ili vaarima, mada su ponekad grnari
(vjerovatno iz Tarevaca ili Rijeana) dovozili glineno posue u konjskim i
volovskim kolima i prodavali po J akeu i Peniku. Raznorazno zemljano
posue bi bilo poredano u kolima i svaki sud bi bio odvojen slamom od drugog.
Sljedee zemljano posue se koristilo: lonii, toprak veliki, mali individualni
toprak, lonac za grah, tegle za rad s mlijekom (kiseljenje i dranje). Kasnije u
Novoj J ugoslaviji je dolo i metalno posue, prvo od aluminijuma i bakra, a
kasnije i od eljeza. Ono je postepeno zamijenilo zemljano posue, ali se ovo
jo uvijek koristi, mada u manjoj mjeri.
181
Porijeklo familija u J akeu
Ne postoje pisani tragovi koji bi nam pomogli odgovoriti na to uvijek
zagonetno pitanje: odakle smo mi doli? Na alost, osoba koja je najvie znala
o porijeklu familija u J akeu (efendija Mujakovi) nije vie meu ivima. U
nedostatku tih izvora se moramo oslanjati na nae starije i njihovo pamenje,
kao i na odreenje pretpostavke. Ovo je to smo do sada uspjeli nai:
Alii Svi Aliii potiu od etiri brata, ee, Alije, Ibrahima i
Mustafe. eo ima sinove Ragiba (koji je poginuo u II svjetskom ratu),
Mehmeda i Fahira. Alijini sinovi su Mahmut, Huso i Sabit (Rasimov otac).
Trei brat Ibrahim je imao sina Mehmeda koji se nastanio na vrhu Dobora
(takoe poznat i po imenu ilki). Ibrahimova ena Hatida je bila poznata u
selu po saljevanju strava. I etvrti brat Mustafa ima sinove Meka, Raida i
evala;
Ali Vejsil Ali je bio oenjen sa Dobora. On je bio iz Sarajeva i sa
svojom porodicom se doselio u J ake negdje 70-tih godina. Njegov brat Seid,
koji je takoe bio oenjen sa Dobora je slijedio svog brata i doselio se u J ake
negdje 80-tih godina;
Andrijani Andrijani Gavro i njegova ena su neposredno prije zadnjeg
rata kupili komad zemlje iza Tufetove kafane i tu napravili kuu. Oni su se
doselili iz Gornjeg Penika;
Bahi Po onome to je Rasim Bahi saznao, on misli da su se Bahii
doselili u J ake negdje sa podruja Gradaca. Ovo je jedna od veih i
vjerovatno starosjedelaka loza u J akeu. Nismo mogli da skupimo vie
podataka o njima;
Bajri Po Devadu Mujakoviu, Bajrii su se doselili iz podruja
Zenice. Rasim Bahi kae da svi Bajrii vode porijeklo od jednog ovjeka po
imenu Bajro. to je sigurno, veina Bajria je u starija vremena prvobitno
ivjela na parcelama Krevine. Onda su se postepeno doseljavali na Dobor.
Ovo je jedna od veih i vjerovatno starosjedelaka loza u J akeu. Nismo mogli
da skupimo vie podataka o njima;
Beirevi Dva brata Beirevia, Hamid i Ramiz su doli u J ake iz nekog
sela kod Gradaca vjerovatno u periodu 1962-1965. godine. Hamidova ena je
bila J akeka;
Behaderovi Behaderovi Pao je doselio iz Gornjih Koliba zajedno sa
svojom majkom Sabrom kada se ona udala za Bajricu Hasania;
182
Bei Familija Bei je doselila iz Rijeke (Hrtvatska) negdje u drugoj
polovini 80-tih godina. Izgleda da su oni porijeklom iz Sjenine kod Doboja;
Biki Haso i Aja Biki su imali djecu Husu (1900-1946), Tahira,
Mehu, Mujku, i kerke Aliju i Kadiru. Od njih potie veina Bikia u J akeu.
Bile su jo dvije familije Bikia u mjestu, Redo i Gara Biki, Fahir i Rabija
Biki. Prvi su se doselili u J ake iz Odaka poslije II svjetskog rata, dok je Fahir
doao iz Bosanskog amca. Poto Haso Biki nije imao ostale brae ili sestara
u J akeu, sasvim je vjerovatno da se i on takoe doselio u J ake iz Odaka
negdje 1870-1890;
Biri Familija Frane Biri je dola negdje sa tromee Penika,
J akea i Botajice gdje je ivjelo nekoliko familija;
Bjeloevi Postoji nekoliko ogranaka ovog prezimena u J akeu. Meho
Bjeloevi, koji nije u rodbinskoj vezi ni sa jednom familijom Bjeloevia u
mjestu, je doselio iz Odaka sredinom 60-tih godina. Imaju tri glavne loze
Bjeloevia. Tri brata urija, Mehmed i Mujaga su ivjeli iznad damije u
naselju Grbavica I. Njihova kua i imanje je prvobitno bilo preko puta Alije
Plehandia kue. Prva loza ide od urije, ija djeca su Fehim, Hakija, Saib,
Razija, Malica, Nefa i Behrija. Mehmed Bjeloevi-Bjelo ima djecu
Fahrudina, Zehrudina, Midhata (ivi u Sarajevu) i emsudina (zvani pika). I
trei brat je Mujaga Bjeloevi ija kua je bila preko puta Huseina Zulfia.
Njegova djeca su Bajro (koji ivi u Njemakoj), Zijad (koji ivi u Sarajevu),
Eso (koji ivi u Tesliu) i Taiba;
Brki Brki Besim se doselio u J ake kada je oenio Azru, kerku
Muje i Zlatke Muji. Besim je porijeklom sa podruja Bugojna;
Devedi Bila su dva brata Devedia, Mehmed i Hamdo. Hamdo se
preselio rano u Baku Palanku, dok je Mehmed sa svojom enom Azizom ostao
u J akeu gdje je imao djecu Sadina, Edu i Medihu. Otac Mehmeda i Hamde se
zvao Hasan, koji je po zanimanju bio koija. ini se da Hasan nije imao druge
familije u J akeu, pa je mogue da se on doselio negdje oko 1930-5. godine;
Dobri Familija Slavka Dobria je dola negdje sa tromee Penika,
J akea i Botajice gdje je ivjelo nekoliko familija;
Dubri Meho Dubri zvani Kalamar je bio otac Mehmeda i Mime
(udate Mujakovi). Meho je doao iz Bosanskog amca negdje poslije I
svjetskog rata;
Didi J akeki hoda Mehmedalija Didi je poeo svoj hodiluk u
183
J akeu 1952. godine. On je doao iz Vide kod Gradaca;
Dini Hasna Dini je porijeklom iz J akea. Udala se u Sarajevo.
Potom se ponovo vratila u J ake da ivi;
uheri Mujo uheri i Safet uheri-Major su dva brata. Mujo i
njegova ena Hana imaju sinove Fikreta, Raifa, Hajru, Muradifa i Izeta. Safet i
njegova ena Rasema imaju djecu: kerke Abidu, Curu, atibu i eiru, i
sinove Zaima, Ismeta, Hidu, Muju i Hasana. Mogue je da su se njih dvojica
doselili u J ake negdje pred II svjetski rat ili se njihov otac doselio poslije I
svjetskog rata. Nije poznato odakle potiu;
Fetahovi Halil i Fata Fetahovi su imali djecu Halida, Eniza i dvije erke.
Halil je imao brata (ime nismo mogli pronai) koji je poginuo u toku II
svjetskog rata negdje kod Strana i sahranjen u upincu. Halilov otac Emin je
takoe tragino poginuo 1945. godine prilikom napada ustaa na J ake. Poto
Emin Fetahovi nije imao druge brae u J ake, vjerovatno da se on doselio
otprilike poslije I svjetskog rata ili se njegov otac doselio oko 1900. godine;
Filipovi Kada su se jakeki Hrvati doselili sa parcele Crkvina (izmeu
kua Maglica na Doboru i Gradine) negdje sredinom 60-tih godina, neki od
njih su uzeli ime Skopljak, dok su drugi uzeli Filipovi. Ostaje neobjanjivo
zato bi otac Matije Filipovia Bla imao prezime Skopljak;
Grabovica Salko Grabovica se doselio u J ake kada je otvorio svoju
kamenorezaku firmu. To bi moglo biti nekoliko godina prije ili poslije 1980.
Salko je vjerovatno porijeklom iz Doboja ili Srebrenika;
Grahovac Kada se Katica udala za Mahmuta Zahirovia, tom prilikom je
dovela sa sobom i svoga sina Vilku (Zukan) koji se prezivao Grahovac;
Gri Svi Grii u J akeu potiu od Mehe i Zinke Gri. Njihova kua
je bila izmeu kua Muhe Sejdia (gdje ivi njegov sin Muradif sada) i Muje i
Zlatke Muji (Hilmini roditelji). Meho je umro ranije a njegova ena Zinka
1963. ili 1964. godine. Potom su Zinkini sinovi prodali tu kuu i zemlju Muji i
Zlatki Muji negdje krajem 60-tih godina. Meho i Zinka su imali sljedeu
djecu: sinovi Fehim, Sabit, Ago i keri Envera, Rahmana i Ehla. Meho je imao
jo jedno dijete, vjerovatno iz prvog braka. To je bio Hamdo Gri, ija jedina
kerka Besima je umrla rano, ali je iza sebe ostavila sina Bajri Muhameda-
Tompira. Muhamed je odrastao kod svoga djeda Hamde. Fehim je ivio u
J akeu sa svojom enom Fatom (kua nedaleko od jakeke damije), dok su
njegova braa Sabit i Ago ivjeli u Lukavcu. Kerka Ehla se udala za Mehmeda
Dubria, a Rahmana za Mehmeda Zahirovia-Fonu. Poto stari Meho Gri
184
nije imao druge brae u J akeu, mogue je da se on doselio u J ake negdje
poslije I svjetskog rata ili njegov otac negdje oko 1900. godine;
Gubelja Emir i Ferida Gubelja su doli u J ake iz Zavidovia;
Hadi Ismet Hadi i njegova ena (ili mati) su 70-tih godina
vjerovatno doli iz Gornjih Koliba;
Hasani Postoje etiri loze Hasania u J akeu. Prva loza ide od Idriza i
Zlate ija djeca su Huso, Ganija, Husein i Nevreza. Druga loza je od Mehmeda i
Arife Hasani. Njihova djeca su Lela, Gifa, Berka, Muris, Enver (Hamdo), Arif
i jo dvije sestre. Idriz i Mehmed su braa i obojica su bila roena negdje oko
1900. godine; Idriz je bio stariji od Mehmeda. Na drugoj strani Dervi i
Fahireta, ija kua je bila odmah pored Muhameda Sofia, su imali djecu
Mesuta, Sulejmana, ahu i jo jednu sestru. Bio je takoe jo jedan Hasani
koji je ivio u eregu (ili na Doboru), ali nismo mogli da utvrdimo njegovu
rodbinsku vezu sa ostalim Hasaniima u J akeu. On se zvao Muharem
Hasani-Foker i on nije ostavio potomstva iza sebe. I na kraju, postoji i Bajrica
Hasani (sin Alaga kriban);
Hasuki Svi Hasukii potiu od dva brata, Smaila i Husnije. Smailovi
sinovi su Ismet i Husein, dok su Husnijini sinovi Zahid, Sulejman i Alija.
Mogue da su Husnija i Smail doli u J ake zajedno negdje 1918-1935. godine
ili se njihov otac doselio oko 1900-1910. godine;
Husejnovi Postoje dva ogranka Husejnovia u J akeu. Prvi ogranak su
braa Mustafa i Ismet. Mustafina djeca su Muhidin, Kenan, Muhamed i jedna
kerka, dok su Ismetova djeca jedna kerka (zvali smo je Cica) i Enes. Drugi
ogranak su braa Zulfo i Smajo (koji su jo imali sestre Fadilu, Mejru i Hanku).
Zulfo i Vahida Husejnovi imaju djecu Esmira, Azema i Zemira. Smajo i Ferida
imaju sinove Velida, Rasima, Nermina i dvije kerke. Otac Mustafe i Ismeta i
otac Smaje i Zulfe su dva brata. Njihova imena niti imena njihovih roditelja ne
znamo, ali po raunici bi se moglo rei da je djed Mustafe, Ismeta, Smaje i
Zulfe mogao doi u J ake negdje oko 1850-80. godine;
J usufovi Svi J usufovii u J akeu potiu od J usufa i Azize. J usuf se oenio
iz J akea i doselio se poslije II svjetskog rata (oko 1950. godine) iz Sjenine;
Kali Ismet Kali-Male se doselio iz sela Sjenina kod Doboja. On je
takoe jakeki zet;
Kari J edan ogranak familije Kari potie od Suljage Kari koji se
doselio iz sela Novalii kod Gradaca s poetka Titove J ugoslavije. Drugi
185
ogranak Karia nastanjenih u J akeu vodi porijeklo od Mustafe Karia koji se
doselio u J ake iz Gornjih Koliba negdje izmeu dva svjetska rata. Mustafini
sinovi su Mujo, Sakib, Rasim, Kasim i Dalija;
Krajnovi Po sjeanju Fatime Zahirovi (roene Krajnovi) koje je ona
ula od svog oca Ahmeta, svi Krajnovii u J akeu potiu od dva brata, Beira i
Huse. Njih dvojica su se doselili iz Bosanske Krajine, iz Bihaa ili Sanskog
Mosta; otud i porodino novo ime Krajnovi. Doli su u vrijeme Austro-
Ugarske, vjerovatno poslije aneksije BiH od strane Austro-Ugarske. To bi
moglo biti oko 1878-1890. godine. Tom prilikom su njih dvojica doli sa
dosta para i kupili skoro svu zemlju od sadanje kue Zulfe Husejnovia pa
sve do Zeme u Peniku. Istom prilikom su donijeli sa sobom i dosta konica
pela. Ta ljubav prema pelama se prenijela s koljena na koljeno do Taiba
Krajnovia koji je stravstveni pelar. Mada je popularno vjerovanje da je Beir
Krajnovi zavakufio jakeko groblje na Kosama, Fatima tvrdi da je to ustvari
njegov brat Huso uradio. Dalje, ona tvrdi da je Huso Krajnovi zavakufio ak i
Haimovku, sadanju parcelu na Barama koja je u vlasnitvu jakekog
demata. Da li je mogue da se rije Haimovka vremenom izrodila iz imena
Hasimovka, koja je opet dola iz imena Husimovka, a ova od imena
Huso? Beir (ili Beo) Krajnovi je imao sina Ibrahima od koga vodi
porijeklo jedan ogranak jakekih Krajnovia. Ibrahimova djeca su bili Alija,
Fatima, Ahmet i Mahmut (od prve ene Fehme), i Mustafa, Sejdo (Redo),
Senija i Emina (od druge ene Mujesere). Drugi brat Huso Krajnovi je imao
djecu Agana i Mustu. Agan Krajnovi je otac Bege, Zaima i Alije, dok je Musto
(ena aha) otac Taiba Krajnovia;
Kumbari Svi Kumbarii vode porijeklo od Refikovog djeda koji je imao
tri sina, Hamida, Emina i Huseina. Hamidova djeca su Refik, Atif, Teufik, Atifa
i Raifa. Eminova djeca su sinovi Devad i Halid. Huseinova djeca su Mustafa,
Demil, Muho, Denaz i Refija. Po Devadu Mujakoviu (koji je to vjerovatno
uo od svog oca efendije Muharema), taj Refikov djed je doselio sa podruja
Zenice. To bi moglo biti negdje oko 1880-1890. godine (Refik je bio roen
1922);
Ljenjanin J asmina i Mrki Ljenjanin su se doselili iz Modrie;
Mai J edna loza Maia (Refik Mai) vodi porijeklo iz Gornjih
Koliba (dolazak u prvim poslijeratnim godinama poslije II svjetskog rata).
Izgleda da se i Adil Mai (otac Seida, Fadila, Seada i Reada) doselio iz
Gornjih Koliba negdje u periodu 1920-30. godine. Sasvim je mogue da su i
ostale familije Maia dole u J ake iz Gornjih Koliba u razliitim godinama;
Mehmedovi Husnija Mehmedovi je sin Faske. On se rodio u J akeu. On i
186
njegova ena Atifa, koji su ivjeli u naselju Grbavica I, su imali sljedeu djecu:
Meho, Mustafa, Rasim, Hasan, Husna i jo jedan sin kome ne znamo ime;
Mei Fahro Mei je doao iz Kotorska u J ake negdje u prvoj
polovini osamdesetih godina;
Mujakovi Doselili se iz podruja Budimpete (Maarska) vjerovatno
krajem 17. vijeka kada je Otomanska imperija izgubila te teritorije. Medjutim,
manje je vjerovatno da su se oni doselili direktno na prostor J akea. Da jesu,
onda bi Mujakovii bili daleko najbrojniji u selu, a injenica je da nisu.
Vjerovatnije je da su se oni doselili iz nekog drugog dijela Posavine u J ake
mnogo godina poslije 1700. godine. Omer Mujakovi, koji je po Devadu
Mujakoviu ivio 104 godine je otac efendije Muharema i njegovog brata
Mehe. Sinovi Mehe Mujakovia su Mein i Hazim ia. Djeca efendije
Muharema su Rasim, Enver, Esad, Devad, Ferid, Mukelefa i jo dvije sestre.
Omer bi mogao biti roen negdje oko 1850. godine. Na drugoj strani, Selim
Mujakovi (djeca Mustafa, Mehmedalija, Izet, Bahrudin i jedna sestra), ija
kua je u eregu i Mustafa Mujakovi (djeca Devdet i Bahra) su braa. Ne
znamo tano, ali je vjerovatno da je otac Selima i Mustafe bio brat Omera;
Mujanovi Hamid Mujanovi je bio jedan od najstarijih J akeana. Rodio se
1916. a umro 2012. godine (ivio 96 godina). On je bio jedan od trojice
J akeana putara koji je zaradio punu penziju radei na putu. Vjerovatno je
doao u J ake kada je oenio kerku urije Bjeloevia Malicu. To bi moglo
biti pred II svjetski rat. Meutim, mogue je da se Hamid i rodio u J akeu i da je
njegov otac doao u J ake mnogo ranije. Hamidova djeca su Muhamed, Hazim
i Subhija. Postojala je i druga loza Mujanovia u J akeu koji vjerovatno nisu
bili u rodu. evko Mujanovi (mati Faska) je ivio u naselju Grbavica I.
Njegova djeca su Omer, amil, Mevludin i jedna kerka. Ovi Mujanovii sada
ive u naselju Bare;
Muji Ogranak familije Muji na Doboru: Nurija Muji se doselio u
J ake iz sela Novalii kod Gradaca otprilike po zavretku II svjetskog rata.
J edan ogranak familije Muji vodi porijeklo od Mehe Mujia (otac Hilme
Mujia) koji se doselio iz Bosanskog Broda. Otud i njegov nadimak
Broanin;
Muminovi Bajro-orkan je otac Ferida, Bege i Muharema. to je
interesantno, ova familija se prezivala Zahirovi do negdje 1950. godine.
Potom su promijenili prezime u Muminovi. Inae, ovaj ogranak Zahirovia
ne moemo da poveemo ni sa jednim drugim ogrankom Zahirovia u J akea,
to govori u dubokim korijenima Zahirovia u J akeu. Postoji jo jedna
familija Muminovia u J akeu koji nisu nikako vezani sa ovim Muminoviima
/ Zahiroviima. To su Izet Muminovi-Mumin i njegova mati. Njih dvoje su se
187
doselili iz Kaknja ili Graanice;
Nadarevi Asim i Ankica Nadarevi su se doselili iz Cazina negdje 70-tih
godina;
Ogri Familija Ogri potie od Ibrahima Ogria koji se doselio u
J ake iz sela Kraevo kod Doboja;
Omievi Rasim Bahi je rekao da je on uo da su svi Omievii na naem
podruju potekli od jednog ovjeka po imenu Omo. Ovo je jedna od veih i
vjerovatno starosjedelaka loza u J akeu. Nismo mogli da skupimo vie
podataka o njima;
Plehandi Tri brata, Alija, Mujo i Sejdo su se doselili iz Gornjih Koliba
(optina Bosanski Brod) za vrijeme poetka Titove J ugoslavije. Iz Gornjih
Koliba se doselio i Husein Plehandi (Berin mu);
Ribi Gdje se sada nalaze Ribii u J akeu, tu je bila zemlja Sabita i
Hanije Ribi. Oni su bili bogatai u svoje vrijeme, meutim, nisu imali
potomstva. Kada su umrli, izgleda da je njihova zemlja prela nasljedstvom
Sabitovom bratu Hasanu. Hasanovi sinovi su Hazim i Ekrem. Bio je i trei brat
Sabitov Meho, ali izgleda da on nije naslijedio zemlju poslije smrti Sabita.
Meho i Alija Ribi su ivjeli na Doboru i njihovi sinovi su Mehmed (Doktor),
Esed i Kadir;
Sejdi Imaju tri ogranka Sejdia. Prvi ogranak su Muho i Ibrahim koji
su braa. Djeca Muhe Sejdia su Muhamed (Tabare) koji ivi u Kanadi, Bego
(koji ivi u Lukavcu) i Muradif (ivi u J akeu). Djeca Ibrahima (Braje) i
Nevreze Sejdi su Zijad, Rizo, Nurija, Ganiba i Hana. Drugi ogranak su braa
Medid i Smajo Sejdi. Medidova djeca su Husko, Midho. Sabiha i Rasma, a
Smajina djeca su Sabira, Fudo i Fuad. Trei ogranak dolazi od jakekog biveg
hode evke Sejdia koga su neki jo zvali i Mustafa ili Mehmed. evko i
njegova ena koju smo svi zvali Hodinca su imali sljedeu djecu: Ferid, Hida,
Seida, Sead i Sadeta. Poto je evko stariji od Muhe, Ibrahima, Medida i
Smaje, mogue je da je on bio brat oca Muhe i Ibrahima i oca Medida i Smaje.
Izgleda da svi Sejdii vode porijeklo od evkinog oca koji bi mogao biti roen
negdje 1850-1870. godine;
Serdar Ima nekoliko loza Serdara, ali nismo bili u mogunosti da
pronaemo njihove rodbinske veze. To su familije Selima, Omera, Bege i
Kasima. Omer je imao jo jednog brata po imenu Hasan koji je poginuo u II
svjetskom ratu. Od Hasana Serdara, sina Omera i Hane smo saznali da su
Serdari u J akeu porijeklom iz Crne Gore;
188
Skopljak Izgleda da su se svi Skopljaci doselili sa parcele Crkvina
(izmeu kua Maglica na Doboru i Gradine) negdje sredinom 60-tih godina;
Sofi Tri brata Sofia Agan, Ibrahim i Emin su doli u J ake iz Male
Brijesnice kod Doboja negdje krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Ibrahim
Sofi je bio jakeki prvi pekar, dok je Emin mogao da bude jedno vrijeme i
jakeki hoda. Definitivno se zna da je Emin bio na hodiluku u mjestu Velika
kod Dervente. Od Agana Sofia potiu svi sadanji Sofii u J akeu;
Sulejmani Ema Sulejmani je bila udata na Kosovu. Poto je ona bila
porijeklom iz J akea, doselila se poslije u J ake sa svoja tri sina, amilom,
Hasanom i Rahmanom;
abi Po Mehi abiu, svi abii u J akeu vode porijeklo od
"Efendije abe" koji se doselio u J ake 1826. godine na slubu jakekog
imama. Efendija abo, kome se ne zna ni pravo ime, je doao iz apca (Srbija).
Vjerovatno da su njegovi potomci i usvojili ime "abo", otud i "abi". Hasan
(otac potara Alage), Meho, Mujo i Huso-Rajzo su braa (imali i sestru Hasnu).
Njihov otac se zvao Alaga. Na drugoj strani su dva brata Ahmet i Haso. Ima i
trea loza koja dolazi od Alje abia (mu Unkin). Ne znamo tano vezu
izmedju ove tri loze, ali je gotovo sigurno da svi abii potiu od efendije abe.
Po raunici (30 godina po generaciji), efendija abo je bio djed Mehe abia
djeda;
ari Meho ari se doselio u J ake iz Graanice 1887. godine.
Njegova kua je bila u paluku povie starog Beganovog mlina. Odatle se on
preselio na sadanji plac gdje ivi njegov unuk Bahrija. Meho je imao samo
jednog sina koji se zvao isto kao i on, Meho ari. Meho (roen 1903) je oenio
kerku urije Bjeloevia, Raziju. Meho i Razija su imali 10 djece (5 kerki i
5 sinova);
ei ei Mehmedalija se oenio Sadinom, erkom Mehmeda i
Ehle Dubri. Njih dvoje su se onda doselili iz Modrie;
Tiri Postoje tri ogranka Tiria u J akeu. Prvi ogranak potie od
jednog Tiria (ime nepoznato) koji je imao tri sina, Hilmo, Hajro i Brajko. Od
ova tri, Brajko Tiri zvani Tirbek se nikada nije enio i prema tome nije imao
potomaka. On je bio jedan od najpoznatijih jakekih bunardija (kopa
bunara). Drugi sin, Hajro je imao sina Hajrudina (harmonika) koji se preselio
u Modriu. Trei sin, Hilmo Tiri je imao sinove Hajrudina (Hajdo) i
Sejfudina, koji su ivjeli u J akeu. Drugi ogranak Tiria potie od Alje Tiria
ija kua je bila pored Karamatine kamene uprije. Sin Alje Tiria je J usuf
Tiri, koji je pravio konjska kola. Od J usufa potiu familije Tiria u eregu.
Trei ogranak je bio otac azima Tiria. Sasvim je mogue da su Aljo Tiri,
189
otac Hilme, Hajre i Brajka i na kraju azimov otac svi bili braa, ali se to ne
moe potvrditi. U svakom sluaju, svi Tirii u J akeu potiu od ove dvojice iji
otac bi se, po raunici, mogao naseliti u J akeu negdje oko 1850. godine;
Toli Tolii su doselili u J ake iz oblinjeg Penika. Toli Ivan i Kaja
su imali tri sina, Dragu (koji je ivio u Odaku), Iliju i Slavka (koji je ivio u
Beogradu);
Tosunovi Taudin Tosunovi je oenio Nerminu Kumbari negdje
poetkom 80-tih godina. Nedugo poslije, njih dvoje su se doselili u J ake iz
Sarajeva gdje je Taudin ivio. Poslije Tae je doao i njegov brat Nedim koji
se oenio sa Dobora i takoe nastanio u J akeu;
Tubi Postoje dva ogranka Tubia. Prvi ogranak dolazi od Avde i
Nazife. Oni su imali kuu u naselju Grbavica i njihova djeca su Devida, Adem
i Advija. Drugi ogranak dolazi od Huse Tubia koji je ivio u naselju Grbavica
II. Husini sinovi su Mustafa, Ibrahim i Halil. Sasvim je mogue da su Avdo i
Huso bili braa. Njihov otac bi mogao biti roen negdje 1870-95. godine i on
nije imao druge brae u J akeu koji su ostavili potomke iza sebe;
Turkui Sehid Turkui je porijeklom iz Sjenine. Kada je oenio Besku
Plehandi (erku Alije), onda se doselio u J ake gdje je i sagradio kuu;
TuzlakVlado Tuzlak se doselio u J ake iz oblinjeg Penika;
Vejzovi Oenivi Izetu Omievi (erku Ahmeta), Nesib se karajem 60-
tih godina doselio u J ake negdje iz Slavonije (mogue iz Naica);
Zahirovi Sudei po broju loza Zahirovia u J akeu, vjerovatno je to
najstarija familija u naem mjestu. Poimo od Beira Zahirovia (1904-1962),
moga djeda. Njegova braa su Meho (djeca Mahmut, Alija, Smajo, J asim i
Dervia), Mustafa (djeca Arif, Hasan i Hana, koji su ivjeli u Modrii, Brkom
i Tarevcima) i Osman (sin Nurija Zehidov otac). Beirovi amidii su tri
druge loze Zahirovia u J akeu Muharem-Fono, Mujo i Munib. Koliko se
pamti, Smajo Zahirovi (otac Beirov, djed Hamida Zahirovia) i hadija Tahir
Zahirovi (djed Senada Zahirovia-Bure) su bili amidii. S njima su rodbinski
bili vezani i braa Redo zvani Sundo i evko zvani Revo. Meutim, postoje i
druge loze Zahirovia s kojima se ne moe uspostaviti rodbinska veza sa
Smajom i Tahirom. To su sljedee familije: Atif Zahirovi (djed Hamze
Zahirovia), braa Bego i Ago Zahirovi od kojih potiu veina Zahirovia u
eregu, Raid Zahirovi (iji sinovi ive na Parku) i svi Muminovii u J akeu
(bivi Zahirovii). Sve to upuuje na duboke korijene loze Zahirovi u J akeu.
Moja raunica pokazuje da je djed Smaje i Tahira bio roen negdje 1800.
godine. To je najranije to se mogla uspostaviti veza nas sadanjih J akeana sa
190
nekim koga indirektno poznajemo;
Zeki Zeki Marko je doselio u J ake iz oblinjeg Penika;
Zelinevi Postoje tri ogranka Zelinevia u J akeu (oni su jo poznati u
mjestu kao Zelinci). Prvi ogranak dolazi od Zaima i Eme Zelinevi. Njihova
djeca su Sejfo, Emin i jedna sestra udata u Modriu. Drugi ogranak dolazi od
Alije i Alije Zelinevi ija djeca su Zaim, Zehrudin, Sifet, Zemir, Sefer, Meho,
Fatima i Razija. Zaimov i Alijin otac se zvao Sefer. Meutim, od Zelinevia
dolazi i jakeki najuveniji partizan Selim Zelinevi-Zeleni koji se poslije
rata preselio u Sarajevo gdje je radio kao oficir J NA. Po knjizi koja opisuje
ratni put 16. muslimanske brigade, Selimov otac se zvao Salko. Mogue da su
Salko i Sefer bili braa i da Salko nije imao vie muke djece osim Selima.
Sefer je vjerovatno doao u J ake negdje oko 1900. godine;
Zili Kada je Omer Zili oenio Fatiju, kerku Ibrahima Ogria, on
se preselio iz Tarevaca u J ake. Meutim, ostali Zilii u J akeu nemaju
rodbinskih veza sa Omerom i oni su doli u J ake znatno ranije. Najstariji Zilii
su braa Husnija i Mustafa. Husnijin sin je Husein (roen 1935. godine), kao i
Refik i Ferid. Mustafa Zili ima sinove Esu, Hasu i Teufika. Izgleda da su se
Husnija i njegov brat Mustafa doselili u J ake negdje poslije I svjetskog rata ili
je njihov otac doao prije rata;
Zori Zehrudin Zori se doselio sa svojom familijom u J ake kada je
Salko Grabovica otvorio svoju kamenorezaku firmu u J akeu. Zehro je
sagradio kuu na Kuduzima;
Zulfi Ne postoji mnogo ogranaka Zulfia u J akeu. To navodi na
pomisao da njihovi korijeni u naem mjestu vode negdje od 1860-1880.
godine. Put koji vodi iz J akea prema Doboru razdvaja dva ogranka Zulfia.
Gledajui iz J akea u pravcu Dobora, na desnoj strani tog puta sada ivi Safer
(Safet) Zulfi. On je sin Ibrahima Zulfia (1912-1977), koji je ivio od kopanja
kamena u svom kamenolomu zvanom Majdan. Ibrahimov otac se zvao Islam
(sinovi Ibrahim i aban koji je otiao u Sarajevo). Na toj strani je i
Mehmedalija (zvani Mali) i Zinka Zulfi. Mehmedalijin otac zvani Lekez je
mogao biti brat Islama Zulfia, jer im je zemlja bila jedna do druge u prolosti.
Tu rodbinsku vezu ne moemo potvrditi. Na lijevoj strani Doborskog puta je
drugi ogranak Zulfia. Od Huseina i Pae Zulfi potiu djeca Meho, Izet,
Samid i Nusret. Prije izgradnje Doborskog puta, zemlja dva ogranka Zulfia je
bila spojena. To upuuje na zakljuak da je zemlja pripadala jednoj familiji u
prolosti. Ako je tako, onda je morala postojati rodbinska veza izmeu ova dva
ogranka negdje prije 100-130 godina. Velika je vjerovatnoa da su Islam Zulfi
i otac Huseina Zulfica bili braa koja su podijelila zemlju u prolosti. Po
kazivanju Alije Zulfi, otac Huseina Zulfia je doao u J ake iz Zelinje kod
Gradaca.
191
Informacije koja su ovdje prezentirana su rae referenca za budue
istraivanje. Evo jo nekoliko hipotetikih razmiljanja koja bi mogla imati
neke vrijednosti u jednom takvom istraivanju:
- Porazom Osmanlija pod Beom 1693. godine poinje jedna nova era era
povlaenja Otomanske imperije iz Evrope. U godinama koje slijede mnogi
podanici Imperije muslimanske vjere se povlae iz tog podruja preko rijeka
Drave i Save u najblii dio jo uvijek pod kontrolom Turaka Bosnu i
Hercegovinu. Tom prilikom mnoge familije se naseljavaju u Posavini koja je
bila opustoena nakon to su i zadnji Bosanci katolike vjere preli u Slavoniju.
Sasvim je mogue da su se neke familije u tom valu naseljavanja sa sjevera
doselile i u J ake. Otud i sjeanje Devada Mujakovia da se njihova loza
doselila u J ake iz okoline Budimpete potkraj 17. vijeka. Devadova
tvrdnja, prenoena s koljena na koljeno, je vjerovatno istinita s jednim
izuzetkom. Drevni Mujakovii su se vjerovatno doselili negdje u Posavinu, pa
tek onda u J ake negdje oko 1800. godine. Ako je tako za Mujakovie, onda
zato ne bi bilo tako i za neke druge loze?
- Ako postoji jedna ili dvije familije jedne loze, onda je jako mogue da se ta
loza doselila u J ake u skoranje doba. Na drugu stranu, postoji nekoliko loza u
J akeu koje imaju znaajan broj familija. U veini sluajeva niko se ne moe
sjetiti od kada su one u J akeu. One su rasporeene po itavom mjestu (nisu
skoncentrisane) i mnoge familije unutar te loze vie nemaju ili ne pamte
rodbinske veze. To su odlike starosjedelakih loza. Poto su Zahirovii
najzastupljenije prezime u J akeu, postoji dobra vjerovatnoa da su oni
starosjedioci tj. familijska loza sa najdubljim korijenima u J akeu. U manjoj
mjeri bi se slino moglo tvrditi i za sljedee loze: Mujakovii, Bajrii, Bahii i
Omievii, a donekle i za Bjeloevie, Krajnovie, abie i Sejdie.
ivotni vijek
Stanovnici J akea su vjerovatno dijelili sudbinu ostalih Bosanaca to se tie
duine ivotnog vijeka. Kako su se uslovi i standard ivota poboljavali, tako
se i njihov ivotni vijek poveavao da bi dostigao oko 75 godina za mukarce i
79 godina za ene pred poetak rata 1992. godine. Meutim, takav vijek ivota
nije bio tako dug ako se ide par desetljea u prolost. Kada se provjere mezari u
J akeu, rijetko e se nai one osobe koje su ivjele vie od 70 godina. Naravno,
uvijek se moe nai par dugovjenih stanovnika. U J akeu je to na primjer bio
efendija Muharem Mujakovi koji je doivio duboku starost od 97 godina ili
njegov otac Huso koji je po kazivanju Devada Mujakovia ivio itavih 101
godinu! Takoe je i Hamid Mujanovi sa Dobora bio dugovjean (roen 1916.
godine, umro 2011; ivio 95 godina), kao i Raida Zahirovi (1910-2000).
Donedavno kada se nisu znala imena bolesti, narod bi govorio da je neko umro
od suice ili od iznenadne smrti. Stariji J akeani jo uvijek pamte masovna
umiranja 1944-5. godine kada je zbog nehigijenskih i drugih nepovoljnih
uslova ivota toga doba vladao trbuni tifus i tifus pjegavac. Mnogi J akeani,
192
stari i mladi, su umrli u velikom broju tih godina. Po kazivanju Hamida
Zahirovia, njegov otac Beir koji je bio u punoj snazi do tih godina, je takoe
bio obolio od tifusa. Sreom, on je bio jedan od rijetkih koji je preivio, mada je
poslije toga bolovao jo 17 godina i nikada nije povratio svoju nekadanju
snagu i zdravlje. Ova strana bolest koja je bila skoro potpuno iskorijenjena, je
naalost posjetila J ake jo jedanput mnogo godina kasnije. Naime, 1985-6.
godine je postojala farma goveda koju je narod jo zvao Oka na terenu bive
Seljake radne zadruge. Kada je ona napravljena u pedesetim godinama, tada
nije bilo kua oko nje. Vremenom se sav prostor oko nje popunio
domainstvima koja su imala bunareve iz kojih se koristila pijaa voda.
Vremenom, stajsko ubrivo od te farme putem podzemnih voda zagauje te
bunareve. Kao rezultat, 24 odraslih mjetana i djece oboljeva od tifusa, te
davno zaboravljene bolesti. Smjelom i odlunom akcijom Senada Krajnovia-
Duleta kroz peticiju graana ta farma se nedugo poslije toga zatvara. Od drugih
epidemijskih bolesti koje se pamte u naem mjestu, bila je i manja epidemija
TBC-a ili tuberkuloze koja je izbila na Doboru negdje pedesetih godina i
usmrtila dosta lanova loze Omievi.
U prolosti su familije ivjele u zajednicama, pa bi pojedine tako velike
familije imale i po 20 lanova. To je bilo zbog ekonomskih razloga, jer su vee
zajednice imale bolju ansu za opstanak nego manje familije. Osnovni izvor
prihoda je bila poljoprivreda, gdje je vei broj radnika znaio i vei prihod sa
njiva. Zbog toga je normalna situacija bila vidjeti familiju sa 5-10 djece. Zbog
primitivnih uslova ivota (neistoa, slaba ishrana, skoro nikakva zdravstvena
zatita) bila je visoka smrtnost novoroenih kao i malodobne djece. ene su se
poraale kod kue uz pomo drugih ena i esto su ene i bebe umirale zbog
komplikacija. Tek 70-tih godina dolaze profesionalne porodilje babice koje
pomau oko poroda, a u osamdesetim godinama ene poinju da se poraaju u
bolnicama u Odaku, Gradacu i Doboju. Zbog ogromnih rtava u II svjetskom
ratu, nove vlasti u Titovoj J ugoslaviji propagiraju velike familije i ak
nagrauju neke iz Titovog fonda. U J akeu je bilo nekoliko familija sa 10 i vie
djece iz toga perioda (Mea Bajri, Mehmed Hasani, J akov Maglica i Meho
ari).
Narod se enio i udavao u prolosti veinom iz svoga mjesta ili iz oblinje
okoline. Glavni razlog za to je bila nemogunost i nesigurnost putovanja u
druga mjesta. Kako se saobraaj poboljavao, tako je i narod vie putovao, i
neizbjeno enio ili udavao iz drugih mjesta. Mladi bi se u prolosti upoznavali
veinom u toku zajednikih poljoprivrednih radova kao to su kopanje, berba
ili ljuenje kukuruza, branje ljiva, itd. Kasnije bi se mladi sreli i upoznavali
na sijelima (prelima), raznoraznim skupovima, igrankama, itd. Mnogo
sadanjih familija u J akeu vodi porijeklo od onih ljudi koji su se oenili iz
J akea i potom doselili. Tako na primjer, postoji najmanje 30-tak familija kod
kojih otac ili mati potiu iz Gornjih Koliba.
193
Standard ivota
Neposredno poslije osloboenja u maju 1945. godine, Nova J ugoslavija je bila
izolirana, ratom opustoena i siromana zemlja. Nestaica je vladala u svemu
osim u elanu da se ponovo izgradi i obnovi zemlja. Prvih 10 godina postojanja
Nove J ugoslavije su bile posebno izazovne godine. Narod je gladovao, emu je
doprinosilo i nekoliko slabo-rodnih godina zbog raznoraznih vremenskih
nepogoda. Meutim, uprkos tim nedaama, zemlja je postepeno napredovala
iz godine u godinu. Sve vie je mladih nalazilo poslove u raznim preduzeima
koja su se brzo otvarala i rasla. Vie zaposlenih i vea produktivnost (zbog
ulaganja u modernije maine) je poveavalo ukupni drutveni proizvod, pa
prema tome i standard ivota svih stanovnika.
Narod poinje da gradi nove kue, time mijenjajui i izgled J akea. Sve vie i
vie novih kua zamjenjuje stare prijeratne kue napravljene od prua i
erpia. Prva televizija dolazi u J ake 1957. godine, iji je vlasnik bila
vjerovatno lokalna podrunica SSRNJ . Krajem ezdesetih godina i prvi
pojedinci kupuju televizore, a prije toga i radio-aparate (prvi vlasnici su uitelj
78
Demal Sendijarevi, pa onda Sulejman Biki). Za prevoz se prvo kupuju
bicikli jo krajem pedesetih godina, a desetak godina kasnije nekoliko jakekih
domainstava kupuje i privatne automobile! To je bilo onda nezamislivo, ali je
govorilo o tome da je ipak bilo mogue postati i vlasnik pravog pravcatog
automobila. Prvo su Beir Bajri i Izet Zulfi kupili neke marke starih
automobila jo krajem pedesetih ili poetkom ezdesetih godina. Neto kasnije
u drugoj polovini ezdesetih godina Medo Biki, Atif Kumbari i Teufik
Kumbari kupuju nove automobile, prva dvojica Zastavu 750 (popularnog
fiu) a Teufik Fiata 1300 (tristaa). Malo kasnije u sedamdesetim
godinama nekoliko domainstava kupuje i najnoviju Zastavu 101 (popularnog
stojadina).
Prvi traktor se kupuje krajem ezdesetih i prvi vlasnik postaje Alija Zelinevi,
a nedugo poslije njega traktore kupuju Husein Zulfi, Sejfudin Zahirovi i
Devad Mujakovi. Obrada zemlje poslije toga se radikalno mijenja. Volovi i
konji se potpuno zamjenjuju preko noi kod oranja, zubljenja, prevoza i drugih
poljoprivrednih i graevinskih radova.
U sedamdesetim, a pogotovo u osamdesetim godinama se poinju masovno
kupovati kuni aparati koji radikalno mijenjaju nain kako su se obavljali
kuni poslovi ienja i kuhanja. Dok se ve prao na pumpama i u potocima
78
Prvi TV u boji kupuje SMU 1973. godine, upravo na vrijeme za Svjetsko prvenstvo u fudbalu 1974. godine u
Njemakoj. Pored bolesnika, gledanju utakmica na ovom novom udu tehnike je prisustvovalo i mnogo mjetana
J akea.
194
runo i lupanjem tkz. drvenim lupaama, taj teki svakodnevni posao se poeo
rutinski obavljati uz pomo ve-maina, prvo onih na gorivo, a onda i
modernijih verzija na struju (marke Gorenje). Veina kuhanja se obavljala u
ljetnim kuhinjama na poretima smederevcima (to mnogo domainstava
radi i danas), ali se sve vie upotrebaljavaju i poreti na struju zvani
tednjaci. Manji aparati kao na primjer, mikseri i elektrini mlinovi pomau
takoe kod kuhinjskih poslova. Najvei problem oko pripreme hrane je bio
kako da se uva hrana, a da se ne pokvari. Dok je to bio laki posao zimi, ostali
dio godine je bio problematian. Zbog istog razloga se veinom kuhalo onoliko
koliko je tano trebalo. Meso se jelo onda kada se stoka ili pilii klali, znai
istog dana ili najkasnije sutradan. Pojava friidera je bila najvea pomo za
svaku domaicu u kuhinji. Odjedanput se hrana mogla due uvati, to je
omoguavalo bolje i ekonominije planiranje zaliha. Ovo se jo vie
poboljalo kada se zamrzivai (krinje) poinju masovno kupovati negdje
krajem sedamdesetih i poetkom osamdesetih godina.
J edan od pokazatelja poboljanja ivotnog standarda je kada narod ide u druga
mjesta za godinje odmore. Prve familije iz J akea odlaze u oblinje banje i na
J adransko more ve 1970-1. godine, vie i u veem broju kako vrijeme prolazi.
Sve ovo, zajedno sa poboljanjem infrastrukture u mjestu (dovod struje, vode i
telefona, asfaltiranje puta, gradnja novih kola i omladinske sale, itd.)
doprinosi generalnom miljenju da je veina jakekog stanovnitva uivala
relativno dobar standard ivota s poetka devedesetih godina. J akeani nisu
ivjeli nikada bolje od postanka samog naselja, moe se rei. Tako je bilo 1991.
godine.
195
196
J AKE (1992-2000)
Poli ti ka i ekonomska si tuaci j a u J ugoslavi j i pr i j e
poetka r ata
Druga J ugoslavija ((ili jo u narodu poznatija kao Titova ili Nova J ugoslavija
za razliku od Stare J ugoslavije (1918-1941)) je bila po politikom ureenju
socijalistika republika. Mada je Druga J ugoslavija bila federacija est
republika i dvije autonomne pokrajine, drava je faktino voena strogom
rukom predsjednika Tita. Svaki pokuaj i jednog njenog dijela za veom vlau
i autonomijom u odnosu na federalnu vladu je slomljen u samom zametku. Tito
i njegova vlada su razumjeli opasnost nacionalistikih pokreta i tenji u
vienacionalnoj J ugoslaviji. Drava je funkcionisala jako dobro dok su
nacionalistike strasti bile drane pod kontrolom. Ta kontrola je bila znatno
oslabljena smru predsjednika Tita 1980. godine. Kada dodamo tome i
konstantno prisutnu problematinu ekonomsku situaciju, nijemom svjedoku
nije bilo teko da vidi kojim putem je mnogima draga Titova J ugoslavija ila.
Dok je veina evropskih socijalistikih zemalja bila ekonomski a pogotovo
demokratski znatno manje razvijena od J ugoslavije, naa je zemlja na kraju
izvukla najdeblji kraj. Ruenje Berlinskog zida 1989. godine je bilo simbol
ruenja komunizma u Evropi. Iste godine su se pojavili i prvi zahtjevi za
osnivanje viepartijskog sistema u naoj zemlji. Onome emu se Tito protivio,
bilo je konano odobreno. On je uvijek bio miljenja da e razliite partije biti
razdvojene po nacionalnoj liniji, to neizbjeno moe dovesti do raspada
zemlje. Njegov koncept suivota razliitih nacionalnih skupina na principu
bratstva i jedinstva se jednostavno pokazao nedovoljno jakim da zaustavi
nacionalne pokrete unutar J ugoslavije. Zemlju je prvo napustila Slovenija
1991, a zatim i Hrvatska. Dok je odcjepljenje Slovenije prolo relativno
bezbolno, hrvatski odlazak iz J ugoslavije je bio mnogo komplikovaniji.
Naime, Hrvatska je imala znatnu srpsku manjinu koja nije mislila da e njena
manjinska prava biti zatiena u novoj dravi. Slina nacionalna situacija,
samo mnogo opasnija i komplikovanija je bila i u susjednoj Bosni i
Hercegovini. Dodajmo tome teritorijalne pretenzije Srbije i Hrvatske prema
BiH, kao i seperatistike tendencije jednog broja bosanskih Srba i Hrvata,
197
krajnji ishod svih tih politikih i nacionalnih mahinacija nije ni mogao biti
drugaiji. Rat je zapoeo u Hrvatskoj i kao vatrena oluja brzo obuhvatio cijelu
Bosnu i Hercegovinu u 1992.
Prve politike stranke u J akeu
Politika previranja u J ugoslaviji krajem osamdesetih i poetkom devedesetih
nisu zaobila ni modriku optinu. Politiki monopol Saveza Komunista
J ugoslavije (SKJ ) je bio ukinut osnivanjem veinom jednonacionalnih partija.
Ubrzo su u Bosni osnovane Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ), Stranka
Demokratske Akcije (SDA) i Srpska Demokratska Stranka (SDS). Pored njih,
jedina znaajnija vienacionalna partija je bila Socijalistika Demokratska
Partija (SDP), koja je u sutini bila nasljednica SKJ . Nedugo poslije osnivanja
ovih republikih stranaka, pristupilo se njihovom irenju na optinskom i
seoskom nivou, ukljuujui i J ake. Politiko agitovanje je bilo poelo.
Prvi slobodni viepartijski izbori na nivou republike i optine su bili odrani u
Novembru 1991. Dok su nacionalne stranke na nivou optine osvojile veinu
glasova, protivno svim oekivanjima i na veliko razoarenje stranke SDA,
SDP je uzeo najvie glasova u J akeu. Time su J akeani pokazali cijeloj
modrikoj optini kako su oni vidjeli politiku budunost BiH. Poto su
nacionalne stranke formirale koaliciju (voenu HDZ-om), one su formirale i
prvu koalicionu viepartijsku optinsku vladu u Modrii. Kao lan SDA,
emsudin Zahirovi iz J akea je bio postavljen za naelnika optine za
ekonomski razvoj.
Kako se politika situacija pogoravala na teritoriji J ugoslavije, veina
bosanskog stanovnitva je osjeala da je budunost njihove republike takoe
bila u osamostaljivanju i postajanju suverene drave. Problem BiH je bio to su
njeno stanovnitvo sainjavala tri suverena naroda, Bonjaci, bosanski Srbi i
bosanski Hrvati. Teko je bilo dostii punu samostalnost bez problema ako se
sve tri strane nisu suglasile s time. Referendum o samostalnosti odran 29.
februara i 01. marta 1992. godine je formalno potvrdio ovu sumnju; dva naroda
(Bonjaci i bosanski Hrvati) su veinom glasali za odcjepljivanje od
J ugoslavije, dok su bosanski Srbi veinom bili protiv toga, pa stoga nisu ni
uestvovali u glasanju. Nije prolo dugo i prve puke su se oglasile u BiH.
Popis stanovnitva u principu je statistiko orue koje slui vladi kod
donoenja vanih ekonomskih i socijalnih odluka u trasiranju budueg razvoja.
Popis stanovnitva u J ugoslaviji se odvijao po obiaju svakih 10 godina, i to
svake prve godine u deceniji. Za razliku od prijanjih, popis u 1991. je imao
jaku politiku konotaciju. Novoosnovane nacionalne stranke su eljele znati
koliko je pripadnika njihove nacije bilo. Sm popis stanovnitva je proao bez
198
incidenata ali je zasigurno bio politiki obojen. Broj stanovnitva J akea je bio
79
sljedei:
Izvor:: Knjiga: "Nacionalni sastav stanovnitva - Rezultati za Republiku po optinama i naseljenim mjestima 1991.",
statistiki bilten br. 234, Izdanje Dravnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo. internet -
izvor, "Popis po mjesnim zajednicama" - http://www.fzs.ba/Podaci/nacion%20po%20mjesnim.pdf
79
Kako su se J ake i J akeani postepeno selili sa podruja Kosa na sadanje mjesto, selo Penik i katoliki ivalj su
postepeno zauzimali prostor Kosa. J o uvijek se u mnogim dokumentima J ake prostire do prodavnice Zeme, mada
mnogi misle da je to ve postalo podruje mjesne zajednice Penik. Zanimljivo je navesti kako su se stanovnici tog
dijela J akea ili Penika deklarisali. U nekoliko popisa i drugih javnih evidencija ti mjetani nisu bili upisani ni kao
J akeani ni Peniani (neki tvrde da je to bilo zbog toga da bi ti mjetani izbjegli uee u samodoprinosima koji su se
raspisivali u ove dvije mjesne zajednice. Vjerodostojnost takvih izjava je naravno teko utvrditi.) Godine 1981. se vri
popis stanovnitva u J ugoslaviji. Tih dvadesetak familija se iznenada nalo na niijoj zemlji tj. nije ih bilo ni na kakvim
spiskovima. Isti su pourili i zamolili jakeku mjesnu zajednicu da ih ukljui u spisak jakekih stanovnika. Zbog toga,
Hamid Zahirovi i Refik Mai popisuju to stanovnitvo 1981. godine i J ake preko noi dobiva oko 100-150 novih
stanovnika!
199
Poetak rata i ratna dejstva u okolini J akea
Bilo je teko ivjeti u BiH u 1991. godini, ali nismo jo uvijek imali ideju ta
nas je ekalo u 1992. Svi smo pokuavali ivjeti i raditi kao da se nita nije
deavalo, mada je bilo teko ignorisati oigledno politiko i ekonomsko
pogoravanje u ne tako dalekim dijelovima J ugoslavije. Rat je prvo zapoeo u
Sloveniji u aprilu 1991. i ubrzo prestao. Nedugo poslije, poela je i Hrvatska
gorjeti. Povlaenje J ugoslovenske Narodne Armije (J NA) iz zapadnih dijelova
J ugoslavije nije teklo bez incidenata. Hrvatska je proglasila samostalnost u
avgustu 1991, koju hrvatski Srbi nisu podrali. Srpska Krajina se podigla na
oruje i rat se poeo uveliko voditi na teritoriji Hrvatske. Poslije toga je bilo
samo pitanje vremena kada e se oruani sukobi prenijeti i na teritoriju BiH.
U J akeu su se prvo uli odjeci oruanih borbi u Vukovaru u periodu
septembar-novembar 1991. Grmljavina avionskih i artiljerijskih
bombardovanja sa daljine od 50-70 km se prvo ula potmulo prvi dan, pa onda
jae i jae svaki naredni dan. Mi smo mislili da je to daleko i da e nas zaobii.
Televizija je ve poela izvjetavati o prvim sukobima u pojedinim dijelovima
Bosne u martu 1992. Mi smo mislili da je i to daleko i da e nas zaobii. Onda
smo uli o prvim borbama u Bosanskom Brodu 30 km daleko od nas. J asno
smo mogli vidjeti nou kako gori Rafinerija ulja u Brodu. Opet smo mislili da
je to daleko i da e nas zaobii. ak kada je uitelj Gavro Drini izveo vojni pu
u Modrii u martu 1992. godine sa svojim Pokretom za J ugoslaviju, mi smo
jo uvijek slijepo kao drogirani mislili da e nas taj belaj nekako zaobii. Ne
kau dabe da su ljudska naivnost i nada neogranieni i da esto idu ruku pod
ruku. Moje uvjerenje je da je veina nas tako mislila.
Sa poetkom 1992. godine se poelo misliti da se sveukupna situacija razvijala
nagore umjesto nabolje. Poelo se ukati meu J akeanima da bi i mi trebali
preduzeti neto oko organizovanja mjesta u sluaju potrebe. Koliko je J ake
planirao i bio spreman za dolazei rat, govori injenica da je itavo mjesto
raspolagalo sa sljedeim arsenalom oruja s poetka rata: 52 pitolja (javno
registrovana), nekoliko takoe registrovanih lovakih puaka i karabina,
80
desetak M48 puaka i par poluautomatskih i automatskih puaka. Pokuaj da
se skupi neto para i kupi togod naoruanja je proao bez uspjeha.
Sakupljenim parama se kupilo jedva desetak starih tandara puaka (M48).
itavo mjesto od 2.500 stanovnika nije moglo da sastavi jednu etu od 30
naoruanih ljudi! Svakim danom su mnoge familije naputale J ake u
razliitim direkcijama u strahu od oekivanih borbi. Mi smo znali da se i
susjedna sela naoruavaju i spremaju za neizbjeno. Tako, negdje prvom
80
Po sjeanju Nihada Bikia.
200
polovinom marta 1992. godine su poela i prva organizovana danonona
straarenja na obroncima J akea. Prvi ukus rata smo osjetili kada je grupa
jakekih mladia bacila bombu na vojno-policijsku postaju na Kahvici. Tom
prilikom je jedan mladi bio ranjen. Od oko 15-20. aprila vie se nije moglo
proi putem prema Doboju i Sarajevu. J ake je bio odsjeen od unutranjosti
Bosne. Sve se tako brzo odvijalo da ovjek jednostavno nije mogao trezveno
razmiljati i donositi razumne odluke. Cijela situacija je izgledala donekle
haotino. Sjeam se jo uvijek aprilskih dana te godine: zemlja se ve
poodavno oslobodila zimskih snjegova i mirisala je na ivot koji je poeo
bujati na sve strane; drvee je pokazalo svoje prve listove a behar je iarao
itavo mjesto u prugastu zeleno-bijelu boju; maslaci i drugo livadsko cvijee
su pokrivali bujne panjake; raznorazne ptice su se
oglaavale sa svih strana gradei ubrzano svoja nova gnijezda; sunce je grijalo
opijajue i prijatno poslije duge zime. Bilo je kao u raju, ali u isto vrijeme
nekako neobjanjivo udno. Ve sedam dana modrika optina nije imala
miliciju. Ona se razdvojila po nacionalnoj liniji; i milicajci su ljudi i bojali su se
za svoje familije kao i svako drugi. to je bilo udno je to da je sve nekako bilo
tiho, mirno, skoro blaeno, donekle neprirodno dobro. Meutim, nekako nije
mirisalo kako treba. Rat se osjeao u vazduhu! Teko je opisati tu apsurdnu
situaciju ako je nisi sam osjetio. Tako je bilo nekoliko dana. Svako je ekao. I
onda, .....onda je sve poelo.
Meho abi opisuje svojim rijeima te najtunije dane u istoriji J akea ovako:
Poetak oruane agresije J A i ekstrema SDS (etnika) na J ake sa svim
vrstama tekih orudja. Poela je 3. maja 1992. godine, u nedjelju u 05 asova i
05 minuta iz agresorskih uporita, karia, Crkvine i Miloevca, dok su mnogi
mjetani J akea spavali u svojimpodrumima. J ake detonacije granata svih
vrsta i kalibara su budile stanovnitvo J akea iz dubokog sna. Poinju velika
razaranja, ranjavanja i smrtna stradanja mjetana J akea.
3. maj, 1992. godine, nedjelja - Neprijatelj je ispalio 511 granata na ui dio
naselja J ake. Poginuo Zulfi Husref (Zelo), a Salko ranjen;
4. maj, ponedjeljak - Ispaljene 732 granate, poginuli Asif, Izo, Zukan Pleha-
ndi i Dinin sin. Bahra, Minka, Naa i djeca otili u Varadin;
5. maj, utorak - Napad sa 615 granata i jednomavio-bombomkrmaa.
Poginuo Mai Refik;
6. maj, srijeda - Napad sa 462 granate i 6 kasetnih bombi;
7. maj, etvrtak - Napad sa 217 granata i jednomavio-bombom. Oteena
Zulfina kua i traktor;
8. maj, petak - Napad sa 256 granata i 5 kasetnih bombi. J ugovojska i etnici
uli u Modriu;
9. maj, subota - Napad sa 267 granata. Ranjen Ruto. Fikret u velikoj opasnosti;
201
10. maj, nedjelja - Napad sa 173 granate. Nermin doao sa Trebave.
Po noi bili odsjeeni;
11. maj, ponedjeljk - Napad sa 156 granata i dvije avio-bombe.
Poginuli Zelinci i Koka;
12. ma, utorak - Napad sa 117 granata i 4 kasetne bombe;
13. maj, srijeda - Napad sa 206 granata;
14. maj, etvrtak - Napad sa 8 granata. Dosta mirno;
15. maj, petak - Dan potpuno miran;
16. maj, subota - Napad sa 85 granata;
17. maj, nedjelja - Napad sa 138 granata;
18. maj, ponedjeljak - Napad sa 237 granata. Fikret u opasnosti kod Nevrezine
kue. Dovikivanje etnika iz ume Strane Mujo ne kupuj Kurbana. Mi
emo tebe zaklati.;
19. maj, utorak - Napad sa 426 granata;
20. maj, srijeda - Napad sa 82 granate;
21. maj, etvrtak - Napad sa 261 granatomi jednomavio-bombom. Oteena
Fikretova kua, kola i Mehagin motor. U toku noi kua pokrivena sa 370
komada crijepa;
22. maj, petak - Napad sa 176 granata. Bosna i Hercegovina primljena u lanstvo
U.N.;
23. maj, subota - Napad sa 235 granata;
24. maj, nedjelja - Napad sa 156 granata. Vero i Nijaz u njivi u opasnosti;
25. maj, ponedjeljak - Napad sa 15 granata;
26. maj, utorak - Napad sa 25 granata i jednomavio-bombom;
27. maj, srijeda - Napad sa 13 granata. Zenge iz Bijelih Bara tukli J ugovojsku u
Modrii;
28. maj, etvrtak - Napad sa 16 granata. Zenge tukle J ugovojsku u Modrii;
29. maj, petak - Napad sa 72 granate. Zenge tukle J ugovojsku u Modrii. Zenge iz
nehata ubili u Tarevcima 4 vojnika HVO. Na Salihovki poginuo Sofi
Ezvin, sin Muharema;
30. maj, subota - Napad sa 63 granate. Zenge, HVO i TO istili Modriu i Tarevce
od etnika;
31. maj, nedjelja - Dan miran. Modria i Tarevci slobodni;
1. juni, ponedjeljak - Dan miran;
2. juni, utorak - Dan miran;
3. juni, srijeda - Dan miran. U 19 asova dva aviona J A naili preko J akea iz
pravca Brko i teret bacili na Vranjak ili Koprivnu. Spustili se na aerodrom
Pleso, Zagreb. Piloti Musliman i Hrvat;
4. juni, etvrtak - Dan miran;
5. juni, petak - Dan miran. Naimbraniteljima javno objanjeno da vie nisu TO,
ve pripadaju postrojbama HVO Herceg-Bosne;
6. juni, subota - Miran dan;
7. juni, nedjelja - Dan miran. Nalazio samse u ModrikomLugu i kopo kukuruz;
8. juni, ponedjeljak - Zenge tukli Vranjak iz viecijevnih bacaa;
9. juni, utorak - Dan miran;
202
10. juni,srijeda - Napad sa 9 granata. Tuko nas tenk iz Botajice;
11. juni, etvrtak - Napad sa 12 granata;
12. juni, petak - Dan miran. Svaa izmeu Papana i Sudana. Pucanje iz automata;
13. juni, subota - Dan miran;
14. juni, nedjelja - Dan miran;
15. juni, ponedjeljak - Dan miran. Nai diverzanti u Botajici;
16. juni, utorak - Napad sa jednomgranatom. Dojava etnika da nemaju ita
(granata);
17. juni, srijeda - Dan miran;
18. juni, etvrtak - Dan miran;
19. juni, petak - Napad sa 119 granata;
20. juni, subota - Napad sa 122 granate;
21. juni, nedjelja - Dan miran. Fikret i Mehaga u M. Lugu kupili sijeno uvee. T.
22. juni, ponedjeljak - Dan miran. U M. Lugu kopali kukuruz, kupili sijeno, prskali
krompir. U veernjimasovima padala slaba kia. Iz Odaka za ardak i
Garevac otilo 9 kamiona HVO vojske i 4 tenka, navodno za napad na
Miloevac u etnike, zajedno sa PerijinomvojskomHVO;
23. juni, utorak - Napad sa 111 granata. U popodnevnimasovima Zenge i HVO
Perije, kamioni i tenkovi pobjegli iz ardaka i Garevca. Posavinu predali
J A i etnicima. U noi 23/24 juna svi objekti u ovimselima gorili. J A i
etnici sve su redompalili;
24. juni, srijeda - Napad na J ake sa 346 granata. Bili smo svi u podrumu. U
jutarnjimasovima naila su tri aviona i na drugi krug jedan avion se
odvojio i otiao prema Modrii, a ostala dva aviona bacili meu nae kue
3 bombe krmae i sve namunitili;
25. juni, etvrtak - Napad sa 223 granate, 3 avio-bombe i 6 kasetnih bombi. HVO
predali etnicima Antenu i Relej, i Sofia i Magliia njive (Krevine).
Sa Antene etnici tukli nae poloaje i naa vojska nije mogla hranu
primati. U popodnevnimasovima snaha Esma i mala Selma otile u
Zagreb. Hasna i Zulfo u Gaince;
26. juni, petak - Napad sa 276 granata, jedna avio-bomba i 6 kasetnih bombi.
Zenge iz Bijelih Bara Odak ispucale 24 rakete iz VCBR na Gradaac,
navodno sa namjeromda u Gradacu pomisle da ih tuku J A i etnici, pa da
i Gradaac krene u protunapad; Hijena iz Zagreba sa raketama za
navoenje oslobodio Sofia i Magliia njive. Unitio nekoliko rovova i
predao TO J akea da brane. Snaha Bahra i Mehaga otili u Varadin;
27. juni, subota - Napad sa 231 granatom. Hijena sa Rudine preko rijeke Bosne u
Garevcu unitio dva tenka J A i likvidirao vie vojnika J A vojske raketama
za navoenje. U jutarnjimasovima doznali smo da e jugo-avioni
bombardirati od 07 do 20 asova. Tako je i bilo. Otili smo u J urendia
umu. J akeki branitelji sa napravombojler unitili na Brvnu Vranjak
jedan tenk J A, skladite opreme J A i neke objekte (vojni magacin);
28. juni, nedjelja - Napad sa 365 granata. J ugovojska i etnici uli u Modriu iz
pravca Garevca i Skugria i srednje Posavine, s timto nisu mogli proi iz
203
Botajice i Vranjaka. Oboren jedan jugo-avion u NovomSelu i pao u rijeku
Bosnu;
29. juni, ponedjeljak - Napad sa 361 granatom. Otili smo u Potoane kod J oze i
Ane Mati;
30. juni, utorak - Boravio u Potoanima kod J oze. Taj dan uhapen uitelj Drago.
Nedad povrijeen. Povrijeena Fikretova krava i dvije ovce. Tri granate
jedna uz
drugu eksplodirale;
1. juli, srijeda - Boravio u Potoanima;
2. juli, etvrtak - Doao iz Potoana sa SalkomDuinom. Od 17 asova na J ake
ispaljeno 47 granata;
3. juli, petak - Napad sa 236 granata. U 06 asova J A iz Botajice sa jednimcijelim
punjenjemiz VCBR rui Azemovu kuu i znatno oteuje kuu Beginog
sina i Birinu kuu;
4. juli, subota - Napad sa 182 granate. Poginuo Ibro Fehrin u 15 asova;
5. juli, nedjelja - Napad sa 276 granate...
6. juli, ponedjeljak - Napad sa 265 granata. Prijatelj Mirzo otiao u M. Lug;
7. juli, utorak - Napad sa 827 granata do 13 asova iz svih vrsta i kalibara tekoga
orua.
.....Ispaljene granate na poloaje branitelja J akea i Dobor Kule nisammogao
brojati, a iji je broj dostizao na stotine pa i na hiljade granata svih vrsta i
kalibara. Nalazio samse u podrumu sa mojomsuprugomsluajui detonacije
granata i povlaei recke za svaku eksplodiranu granatu. J ae i slabije
detonacije, po desetinu u jednomtrenutku. Sasvimblizu, blie i neto dalje, ali
sve na ui dio naselja J ake. U 12 asova dolazi na sin Nedad iz Odaka.
Rekao namje da je doznao da se nae jedinice moraju povui sa svojih
odbrambenih poloaja. Po saoptenju rekao namje da se odmah paljivo
povuemo u pravcu Srnave i Potoana. Tada je sa kolima naiao na roak
Omievi Sakib zvani oko. Tada je Nedad sa njime otiao za Odak, put
Penik, Gnionica, bjeei pod kiomgranata. Osjeamda mi nije dobro i da
me neto poinje da gui. Pokuao samda moje misli usmjeriti na neke druge
dogaaje. Da bih se na trenutak oslobodio tekih misli u strahu da li e Sakib i
Nedad uspjeti da sretno izbjegnu zonu koju neprijatelj gusto tue, koja je
duine vie od dva kilometra. Ve u izgubljenomstanju, misli mi odnekuda
odoe u vrijeme Drugog svjetskog rata, avgusta mjeseca 1941. godine i marta
mjeseca 1943. godine kada smo mi J akeani i nai roditelji spasili desetine
porodica srpske nacionalnosti. A lino ja i Esed Sofi spasili smo Gnionicu i
J oavu, dva sela srpskoga naroda, koji su tada trebali da budu otjerani u logor
J asenovac da budu likvidirani.........
Najednomnekoliko jaih detonacija u strogoj blizini prekida moje umorne
misli. Malo se osvijesti kao iz dubokog sna. Istog trenutka vrata na podrumu se
otvaraju. Potomu podrumulazi na sin Fikret. Odmah namveli zar niste otili.
204
Zar vamnije Nedad javio. Vrijeme 12 asova i 30 minuta. Veli namFikret da
su nae jedinice dobile nareenje od komande iz Odaka da se moramo odmah
povui sa odbrambenih poloaja. S timto agresor ve pokuava da izvri
opkoljavanje J akea sa svih strana sa vrlo jakimsnagama. Rekao namje da
odmah napustimo podrumi naa dvorita i da se paljivo izvuemo preko
Suhopolja put Srnave i Potoana za Bosanski Brod. A Fikret se mora odmah
vratiti na linije fronta da ne bi ostao samiza svoje jedinice. Ponovno teke misli
me mue. Kako e Fikret uspjeti da se prikljui bezbijedno u svoju jedinicu.
Meni niti mojoj supruzi nije se naputalo nae dvorite, iako su jugoavioni
24.6. 1992. godine u jutarnjimasovima bacili tri bombe krmae i sve nam
unitili. Ne mogu otii. Nemamsnage da odluimda mi na mome dvoritu
ostane moje djetinjstvo. Moja iva i lijepa mladost sa velikimoptimizmom.
Navrenih 67 godina ivota. Poto je vie neizdrljivo od sve veih jaih
detonacija. Uzimamputnu torbu u koju samjo u maju mjesecu 1992. godine
stavio najpotrebnije stvari od vea. Tada samrekao mojoj supruzi da idemo. To
ona nije mogla shvatiti, bila je van sebe. J a samizaao iz podruma i stao uza
zid kue. Mrtvi ugao. Na nekoliko mojih poziva supruga je pokuala da izae.
U tomtrenutku u strogoj blizini 5 do 6 metara od vrata podruma eksplodirale
su dvije granate. Limena burad koja su bila pred vratima podruma nasuta
vodomradi zatite su bila izbuena od gelera granata. J edan manji geler je
udario moju suprugu u gleanj noge i na sreu malo je ozlijedio. Ne znamkako
smo se udaljili sa naih dvorita bjeei pored ive ograde u sagetomstanju s
timto je neprijatelj imao pregled kretanja sa kote Relej, Majne i svih drugih
visova i toaka koje je u to vrijeme ve bio zauzeo i tukao na sve to bi ugledao
na jo naoj slobodnoj teritoriji. Malo napred ugledao samovjeka u travi i
prepoznao Bjeloevi Salima. Zatimpored ume ugledao sami prepoznao
Izeta uheria. Obadva su bolesni i slabo pokretljivi. Rekao samistima da se
odmah sa toga mjesta udalje prema Odaku s timto tu nije bezbjedan
opstanak. Kada smo ja i moja supruga preli potok zvani Skenderovac, moja
supruga je od slabosti pala na zemlju. J a samsjeo plaui i tuno gledao na
J ake. Suze su mi na oi navirale kao iz izvora....... Sa mjesta predaha gledam
J ake, naselje Dobor, posebno Brezike i Magliie u praini i dimu. Kaem
supruzi da ve neto gori. Da li to granate ili suluda etnika zvijer se uvukla u
na J ake i poeli paliti. Iako samizbjegao od J akea udaljenost manje od dva
kilometra, osjeamu dui da moj J ake poziva sve svoje mjetane. U svom
pozivu moli svoje sugraane da se ne odriu i ne zaboravljaju svoga ljepotana i
da ostanu ubudue jedinstveni da se vole i slau. Sluamumove vjetra u kojim
ujemglas moga J akea u kome poziva svoje Hrabre branitelje, njih 400 do
500. Mizerno naoruani, ali hrabro stojei na odbrani svoga mjesta, u blatu i
gladni i neispavani bez zamjene po nekoliko dana i noi. .....
205
Kako je jedan od neposrednih sudionika i svjedoka tih dogaaja doivio te
dane je opisano ovdje:
Kako sam ja, Sedin Biki (roen 1964. godine ), doivio pad J akea:
Prva linija fronta J ake-Penik 1992.07.06
Situacija zadnjih par dana na jakekimpoloajima ne izgleda nimalo sjajna za
nas, jer sva mjesta sa desne strane rijeke Bosne od Doboja pa do Save su pod
kontrolomsrpskih snaga, a mi svakimdanomnalazimo sve vie praznih
penikih rovova. Ve danima nas premjetaju iz rova u rov, a u nae zemunice
smijetaju manje iskusne borce iz okolnih mjesta. Ubrzo i oni sami shvataju da
to i nije bila ba dobra ideja, zamijenti podrumsa dobromzalihomhrane i
odjee sa prvomlinijomfronta posavskog koridora. Mi sa razoarenjemi
nezadovoljstvomzauzimamo prazne penike rovove, mada nama vie
izgledaju na obine kanale, sa svojih pola metra dubine i dva metra duine.
Poinjemo odmah sa ukopavanjem, jer iz linog iskustva znamo, to dublje to
sigurnije.Tokomcijele noi mijenjamo puku sa lopatom, dok jedan straari
drugi kopa kao krtica prije sunanih zraka. U ranu zoru dok radove privodimo
kraju, dolazi do nas Mire (Bjeloevi), odgovoran za taj dio poloaja i kae:
Dobro uraen posao momci, sada je to pravi rov, kakav je trebao biti i od
poetka, ali na alost morate ga sada napustiti i zauzeti druga dva naputena
penika rova. U tomtrenutku smo pomislili da se ali, jer kopati itavu no
pod neprijateljskompaljbomna prvoj borbenoj linije, bez smjene zadnjih 48
sati, gladni, edni, umorni, prljavi i mokri, nije ni malo lako.Poite sa mnom,
uvjerite se i odluite sami ta je najbolje da se radi u ovomtrenutku, ree Mire
i krenu ubrzanimkorakomprema naputenimrovovima. Razmak izmeu naih
zemunica na poetnompoloaju bio je 20 do 30 metara, dok je taj razmak na
penikompoloaju bio od 50 do 100 metara. Nama je bilo odmah jasno da
moramo zauzeti ta dva rova, i to su bila dva zadnja rova pod jakekom
kontrolom. U zadnji rov su se smjestili Nihad Biki, Edin Zahirovi i na nae
veliko iznenaenje jedan djeak iz Penika, koji nije izgedao ba sav svoj.
Zato nisi i ti otiao sa ostalima i napustio poloaj?, pitao ga je Nihad,
mjerei ga ispod oka. Otiao bih i ja rado, ali nisammogao da ponesem
pukomitraljez iz ovoga rova, ree mirno i krenu prema rovu. I stvarno, tamo
u jednomoku je bio smjeten mitraljez, koji je bio skinjen negdje u Hrvatskoj
sa nekog naputenog tenka. U predzadnjemrovu su bili Bahrudin Biki,
J asmin Kari i ja Sedin Biki. Taj dan J ake je bio granatiran sa svih strana:
Miloevca, Garevca, Modrie, Botajice i Vujaka. Srbi su takoe imali pomo
iz Banje Luke, odakle su avioni dolazili i neprestano kruili i bombardovali
civilno stanovnitvo. Mi na liniji smo bili ''poteeni taj dan, ali smo znali da
se neto krupno sprema narednih sati, tako da smo mi na smjenu istraivali i
ispitivali nama nepoznati teren. Od nas petorice Nihad je djelovao najsmireniji
i najiskusniji. elei da zna ko se nalazi u susjednomrovu sa nae desne strane,
206
uzeo je svoju poluautomatsku puku, par bombi i protivtenkovsku granatu od
koje se nije odvajao zadnjih dana i poeo polako da se sputa prema potoku. Mi
ostali smo bili spremni na ''intervenciju u sluaju ako zatreba, imali smo svi
poluautomatske puke i po dva anera municje, to znai 60 metaka, to i nije
ba mnogo na prvoj liniji. Vratio se poslije sat vremena, a na licu mu se vidjelo
da ne nosi ba dobre vijesti. Rekao je: Ni traga ni glasa od Peniana, a u
sljedeemrovu, koji se nalazi 100 metara od nas, su momci iz Bijelih Bara,
ekaju sljedeu smjenu, a oni se vraaju danas kui, dola smjena ili ne,
procijedio je Nihad kroz stisnute zube i obrisao prljavomrukomznoj sa ela.Te
noi smo svi straarili i niko nije ni pomiljao na spavanje. Priali smo tiho o
nekimnevanimstvarima, a u glavi se vrtilo uvijek isto pitanje :Dokle jo
ovako i ta e biti sutra? Ujutro smo primijetili da je peniki borac nestao,
vjerovatno mu nije bilo lako ostaviti stari mitraljez, ali zdrav razumje i kod
njega u pravo vrijeme proradio: Bolje biti iv i zdrav u Hrvatskoj, nego ostaviti
kosti pored starog arca.
Taj dan je vladala udna atmosfera oko nas. Ptice su odavno napustile svoja
gnijezda, mrtva tiina, ni daka vjetra, samo se ponekad iza naih lea ula
rika naputene stoke i lave pasa iz naputenog sela. Bili smo svjesni da je
Penik naputen i preputen na milost i ne milost Srba, koji polako ali sigurno
preuzimaju kontrolu na terenu. Na J ake su prestale da padaju granate, ali se
dobro ula ulina borba, to znai da su Srbi probili nau liniju na Gradini i
Doboru i da ulaze sve dublje u J ake. Nihad je kao i prethodnog dana poao u
izvidnicu; naoruan do zuba poeo je polako da se sputa prema potoku. U
tomtrenutku na komandant Mire prenio je poruku od glavnog taba ostalim
borcima: ''Povlaenje svih boraca u pravcu Zeme''. Polako su nai borci
naputali svoje rovove i bez panike sa pukama u rukama nestajali u gustoj
umi. Na svu nau sreu, Esad Krajnovi-Kikota se sjetio nas i naa dva zadnja
rova, bez razmiljanja potrao je u naempravcu, jurio je koliko ga noge nose,
jer dobro je znao da svaka izgubljena sekunda moe da kota ivota. imsmo
ga vidjeli, znali smo o emu se radi. Samo je rekao: Sve je palo, naputajte
rovove i povlaite se brzo u pravcu Zeme. Nije spano ni zavrio poruku a ve
je nestao u oblinjemumarku lakog koraka kao u srne. Mi tek tada nismo znali
ta da radimo, jer Nihad se jo uvijek nije bio vratio iz svoje ekspedicije. Tiho
smo ga doivali: Nihade, Nihade, povlaenje, ali ni traga ni glasa od njega.
On je nas dosta dobro uo, ali se nije smio javiti, jer su Srbi bili jako blizu i
kretali se u naempravcu.
Gledali smo jedan u drugoga i pitali se ta da radimo, da idemo bez njega ili da
ga traimo u potoku? Sekunde su prolazile a mi jo uvijek kod istog pitanja.
Spustili smo se malo nie u pravcu potoka i ponovo ga dozivali: Nihade,
Nihade, ako nas uje, vrati se brzo nazad, poelo je povlaenje! U trenutku
kada smo bili spremni da krenemo, pojavio se Nihad sa blijedimlicemkao u
mrtvaca . Samo je rekao: Edine zar bi me i ti ostavio, da padnemu ruke
Srbima? Na to mu je Edin kratko odgovorio: Tako ti i treba kad se igra
207
rata!. Ostavite diskusiju za kasnije, nego hvatajmo se noge, dok je jo uvijek
vrijeme., prevalio samjedva preko zuba i krenuo u pravcu Gornjeg Penika.
Ni sanjao nisamda smo u tako dobroj formi, stalno smo se smjenjivali na elu
dok nismo stigli do prvih kua. Nigdje ive due, po koja krava na putu i kokoi
u dvoritu gledali su u naempravcu, ali mi nismo imali vremena da se brinemo
o njima i nastavili smo dalje da se probijamo prema Zemi. Nakon dva sata
tranja i lutanja, zastali smo u nekomljiviku da se odmorimo i gledali u
pravcu J akea. Svaki par minuta gorila je nova kua, tala ili garaa, crni dim
polako se navlaio po itavomselu, zavladao je pravi pakao po naemrodnom
mjestu. U tomtrenutko za nas je rat bio zavren, jer u jednomdanu izgubili smo
sve to smo itavog ivota stvarali. Bilo namje jasno ta da radimo od tog
trenutka: Moramo se doepati Save, prei u Hrvatsku i nai familije, i zapoeti
nove ivote u nekoj ''normalnoj dravi gdje se ljudi ne dijele po imenima i
vjeri.
Proboj do Odaka - 1992.07.07
Nastavili smo dalje da se probijamo, sada u pravcu Odaka. Tamo smo
planirali da prenoimo i da se informiemo o rodbini i situaciji zadnjih par sati
u J akeu. Dok smo napredovali prema Odaku, daleko od dometa Srba, uli
smo glasnu muziku iz neke kue. Ugledali smo u dvoritu tridesetak hrvatskih
boraca; napucani trakama i arsenalomnaoruanja, uz Karlovako pivo i
dobar rotilj gledali su zaueno u naempravcu. Ko ste vi i odakle
dolazite?, bilo je prvo pitanje. Ukratko smo imobjasnili situaciju iz koje smo
se izvukli, to njih nije ba mnogo ni interesovalo u tomtrenutku, ali su kasnije
shvatili da su sada oni na prvoj liniji.
Vratite se u J ake, i mi emo sa vama da ga branimo rekao je jedan od njih
davajui ozbiljan izgled svome licu. Hvala vama, nama nije vie potrebna
vaa pomo. Mi nismo mogli sami da odbranimo nae selo, ali se iskreno
nadamo da e te vi svoje moi sami da odbranite. Neka vamje Bog na
pomoi., rekao je neko od nas i dalje nastavili svojimputem. Ti isti borci
stigli su prije nas u Odak, jer oni nisu hodali kao mi; oni su bili motorizovani.
Odatle su produili prema SlavonskomBrodu. Prema Odaku smo napredovali
vrlo sporo, jer smo izbjegavali susrete sa ljudima i brisani prostor. Koristili
smo svaki umarak i zarasle mee, a kojih je bilo u izobilju u tomperiodu. to
smo se vie udaljavali od J akea, sigurnost namse vie vraala, tako da su nam
puke bile na ramenu, a ljemovi i pokoja bomba visili mlitavo objeene o pasu.
I ba u tomtrenutku negdje u Srnavi je izletio jedan bojovnik hegajui iz nekog
sokaka sa pukomna gotovs. Stoj ne mrdaj, puke ne dirajte i krenite prema
onomkamionu. Svi se vi sada vraate za Odak, rekao je ne vjerujui ni sam
sebi, da je zarobio pet boraca sa prve linije. I stvarno sa strane je bio parkiran
jedan kamion i u njemu par osoba. Meu njima samprepoznao Aleta (Mai
Adil), on nije gledao u naempravcu, jer je vjerovatno i on sambio iznenaen i
208
uzbuen. Nihad je ponovo reagovao prvi, krenuvi prema bojovniku i rekao:
Nema problema, samo nas pusti da se umijemo i napijemo vode na onom
bunaru, jer hodamo ve itav dan bez vode. U redu, pourite i bez ikakvih
pokuaja, drimvas na oku, ree i zauze svoj poloaj iza nekog grma. Dok
smo kretali prembunaru, Nihad je ve imao spreman plan, ta i kako dalje. Mi
ne idemo u taj kamion. Posmatrajte dobro onog u grmu i imbude zabavljen
neimdrugim, mi bjeimo kroz ove ostruge iza kue. Ako treba, moemo i mi
malo da zapucamo, aptavimglasomje saoptio svoj plan. Voda iz bunara
namje stvarno godila u tomtrenutku, ali su oi bile stalno uperene u pravcu
grma, a srce je poelo bre i jae da lupa. Bojovnik je iznenada iskoio iz svog
zaklona i zarobio nekog drugog umornog i neopreznog vojnika. Sada brzo
prema onomkanalu, ree Edin i potra prvi prema ostrugama. Slijedili smo
ga u stopu, ali sada sa pukama u rukama i spremni na sve ili nita. Na nau
sreu bojovnik je bio prilino zauzet sa novomrtvom, tako da smo ga uli tek
kada smo se doepali jednog umarka. Gdje su ona petorica sa bunara?;
jebemimsunce i iljadu, opsova onako sono, kao to to znaju ljudi u tom
kraju. On nije mogao da nas prati jer nije smio da napusti svoj poloaj, a imao
je i jednu nogu krau. Dobro smo se izvukli iz ove situacije i nauili smo jedno:
puke moraju biti uvijek spremne jer od njih sada zavise nai ivoti! Probijanje
do Odaka je prolo mnogo due i tee nego to smo mislili, tako da smo stigli
kod Nihadovog bade oko devet sati navee. Fino nas je doekao i dao namda
jedemo sve to je imao, za svakog od nas kesicu kiki-rikija. U tomtrenutku
nismo ni znali da namje to hrana za narednih 48 sati. Od tog trenutka pridruili
su namse Biki Sifet i Kari Izudin. Saoptili smo imna plan to su oni
objeruke prihvatili. Nihadov bado namje rekao, J a sada moramda idemna
poloaj, da branimOdak, jer ja nisampravio ovu kuu za Srbe, i ako treba, i
ivot u da damza nju. Mahnuo je rukomu znak pozdrava i izaao u toplu i
mranu ljetnu no. Mi nismo komentarisali njegovu izjavu, nego smo se polako
smjetali ispod betonskih stepenica za prethodnu neizvijesnu no. Naime,
granate su poele polako da padaju sada i na Odak. Ujutro je Nihadov bado
napustio prije nas svoju vlastitu kuu, izbjegavajui svaki susret sa nama.
Nama je bilo drago da je shvatio da kua nije najvanija stvar u ivotu.
Mi smo i dalje koristili istu strategiju probijanja prema Hrvatskoj, to znai
dranje podalje od naselja i to krae zadravanje na istini, jer smo se nalazili
na nepoznatomterenu. Oko podne smo otvorili kesice kiki-rikija i pojeli par
komada i sve to dobro zalili sa dosta vode iz neke bare. Shvatili smo tada da
smo bili slabo pripremljeni za ovo ekspediciju. Nihad je dobio bolove u
stomaku, a poeo je i da mijenja boje na licu kao semafor. Zbog toga smo
pravili esto male pauze da on prikupi snagu. Takoe smo primijetili da slabije
napredujemo nego prvog dana. To je vjerovatno bilo zbog gladi i ei a moda i
zbog umora, jer se ne sjeamkada smo zadnji puta dobro spavali. Niko nita
nije priao, svako je bio u nekomsvomsvijetu. Traili smo motivaciju da
izdrimo u ovompoduhvatu gdje moramo preko Save, tamo gdje su nae
209
familije, komije i prijatelji. I konano, negdje oko 15.00 asova vidjeli smo
svjetlo na kraju tunela: Sava. Potrali smo u tompravcu, zaboravili na umor i
glad, i to smo se pribliavali rijeci sve blie i blie, ona je bila sve vea i vea.
Meni je Sava u tomtrenutku izgledala ogromna kao more, nigdje kraja. Vrbe na
drugoj strani obale su mi izgledale minijaturne kao grmovi. Ali najvanije je,
da je ona tu ispred nas. Poeli smo da skidamo sa sebe, prljavu, teku i znojavu
uniformu, kada Sifet, koji da tada nije nikako progovarao ree: J a ne znamda
plivam. Nisamvjerovao svojimuima, tako da samgledao reakciju drugih.
Ista kao i moja, usta otvorena a oi izbuljene kao da se odvajaju iz one duplje,
pitao samse, gdje mu proe trideset i neto godina, kada ne zna da pliva?
J edina solucija koja nas je drala u ivotu, lagano se isparavala i nestajala na
vruemljetnomdanu. Mi ni u trenutku nismo pomiljali da se odvajamo, ali
sada se postavljalo pitanje: ta sada, ta i kuda dalje? Da li postoji izlaz za nas
ili moramo stvarno ponovo u neki naputeni rov? Moda ima neki pripeti
amac na ovoj strani obale, ree neko i svi povjerovasmo u to i nasta opta
potraga za nekimzaboravljenimamcem. I stvarno poslije desetak minuta
naosmo neto to lii na amac, sa par rupa i jednimslomljemimveslom.
Pokuali smo da ga odveemo od neke osuene vrbe, kada neko zapuca s druge
strane Save, da li zbog amca ili nas, nismo znali, ali jedno je bilo sigurno: mi
ne moemo preko rijeke, a vrijeme radi protiv nas.
Donji Svilaj - 1992.07.09
Nihad je prije rata bio ukljuen u rad stranke SDA, tako da je poznavao vie
ljudi iz okolnih sela nego mi. Sjetio se nekog jarana u DonjemSvilaju koji je
bio aktivan u lokalnomHDZ-u, a tamo je bila i skela koja je prevozila preko
Save samo sa specijalnompropusnicom. Odjedanput smo svi poeli vjerovati u
tu propusnicu sa peatomHDZa i hvatati se za nju kao utopljenik za slamku!
Kretali smo se sada u pravcu Donjeg Svilaja, ostavljajui iza nas Savu sa
svojimvrbama i probuenimamcom.
U Svilaj smo stigli oko 22:00 sata. Nali smo kuu Nihadovog jarana, ali on
nije bio tu, kao ni njegovi roditelji ni komije; samo je stoka hodala po dvoritu
i ulicama, slino kao i u Peniku. Mi nismo imali snage da ga traimo, nego
smo se smjestili u jednoj upi i ispraznili zadnje zalihe kiki-rikija. Bilo je tu
nekog voa i povra, ali nismo htjeli da diramo: nije nae. Poslije petnaest
minuta je stigla vojna policija naoruana do zuba, ali mi smo imali nae puke
u rukama i to mijenja situciju. Sada i mi imamo svoje argumente. Zavrili
smo u nekoj koli, a od puaka se nismo odvajali. Nihad je otiao da trai svog
jarana i propusnice.
Vratio se u roku od jednog sata. Na licu mu se moglo jasno proitati da moramo
to prije da napustimo Svilaj, to prije i dalje - to bolje po sve nas. Smjestili su
nas u osnovnu kolu sa ostalimnesretnicima koji su ostavili sve to su imali i
traili spas preko Save. Mi smo spavali naizmjenino, kao na poloaju, u
izmama i sa pukama u rukama.
210
Bosanski Brod 1992.07.10
Napustili smo kolu sa prvimsunanimzracima (oko 5.00 sati), kroz prozor, jer
su vrata bila zakljuana zbog sigurnosnih razloga i krenuli u pravcu Bos.
Broda. Nismo vie ili njivama kao prethodnih dana, jer svo lokalno
stanovnitvo je bilo ve poodavno na sigurnomu Hrvatskoj. U prolasku smo
putali zatvorenu prasad i pilie, jer smo znali da e proi jo par sedmica prije
nego se domaini mognu vratiti ako ikada. U jednomselu smo nali prevrnuti i
naputeni traktor pored puta iza jedne krivine. Bio je pun stvari, pa smo se
maloposluili sa garderobom, jer smo jo uvijek nosili prljave i znojave
vojne uniforme koje nisu bile prane od poetka rata. Poslije izbora boje i
veliine nastavili smo svoj put u pravcu Bos. Broda. Iznenada, zaustavio se
jedan auto, a iz njega su izala etiri dobro naoruana HVO vojnika, ali smo mi
imali puke prije njih spremne na dejstvo, poueni iz ranijeg iskustva. U tom
trenutko, iza nas se zustavio prazan autobus, iz kojeg je izaao imin (Rauli)
otac. On je prepoznao Nihada i Edina, priao imi poeo svoj ve dobro
pripremljen govor. Hrvatska dobro nauruana i iskusna jedinica se kree sa
jo jednimhrvatskimvodomu pravcu Odaka. Od nas je traio da se odmah
ukrcamo u autobus i krenemo za Odak, jer se tamo ve nalaze jedinice sa svih
naputenih krajeva (J akea, Modrie,Tarevaca,Garevca itd.) spremne za
odbranu Posavine. Mi smo to odbili i traili da nas prebace do Bos. Broda da se
pridruimo ostalimJ akeanima, jer smo vidjeli da sami ne moemo nita
postii. Na svu sreu on je pristao i krenili smo svi skupa (oni u autu), a mi u
autobusu da traimo dobrovoljce. Na putu do Broda vidjeli smo spaljene i
naputene kue. Nismo znali kome pripadaju, ali smo bili svjesni da je jo neko
dobro osjetio posljedice rata: razaranje, strah, patnje. Rekli smo oferu da
malo uspori, tako da se povea rastojanje izmeu nas i auta, pitali ga gdje se
nalaze J akeani i na ulasku u Brod naredili mu da stane i otvori vrata. Polako
smo izali iz autobusa i krenuli prema srednjoj koli, gdje su navodno bili
nai. Ubrzo se proirila vijest da smo stigli, tako da smo bili zasuti mnogim
pitanjima u isto vrijeme. Dok smo odgovarali, priao je moj najmlai brat
Besimi poslije grljenja i ljubljenja rekao: Gdje ste do sada, istraujete
okolinu, ha? Niste izabrali ba pravo vrijeme za izlet. Srednjokolski centar
bio je u dosta loemstanju, svi prozori bili su razbijeni, WC zaepljeni, podovi
prljavi i popunjeni do posljednjeg centimetra sa neijimstvarima. J edino se
vani moglo malo lake i bolje disati. A vani, ve se pravio plan kako preko
mosta (opet preko Save), jer hrvatski vojnici namnisu dozvoljavali ulazak u
Hrvatsku. Branite vae domove, neemo mi da ih branimo!, odgovarali su
siktei. Oni su dobro znali da su nai domovi ve spaljeni i da nemamo vie
ni snage, ni municije a ni interesa da se vratimo na ratite. J edino to jo
moemo da damo od nas su nai ivoti, a moda to oni i hoe? U ranu zoru
poelo je postrojavanje ispred kole, J akeani na elo a onda svi ostali, u
koloni po etiri. Ideja (od Mujakovi Nedada) je bila dosta dobra: Preko
mosta kroz Hrvatsku pa do Maarske, a onda vidjet emo ta dalje, al' jedno je
211
sigurno, ne u rat. Do mosta je bilo dosta lako i brzo doi, a onda stop. Dalje se
nije moglo ii, druga drava. Ni makac, smjenjivali su se govornici u nadi da e
neko nai pravu rije, pravi argumenat da nas puste preko Save da traimo
svoje najdrae negdje u Hrvatskoj ili Njemakoj. Sve je bilo uzalud, ni makac.
Mi smo bili prilino disciplinovani. Sudan Bajri (na kapetan, ovjek broj 1)
je traio od nas da svi sjednemo i uvamo oruje pored nas na sigurnommjestu,
sa strane. Izvjetavao nas je pravovremeno o svimzbivanjima sa Hrvatskim
vojnicima i carinicima. Vidjeli smo u daljini da su s druge strane Save poeli da
pristiu lanovi raznih familija iz oblinjih kampova u potrazi za
muem,bratom, ocem, komijomi drugimnesrenicima. Sa njima se mijealo
jo mnogo radoznalih lica, pokuavajui da shvate ta se to tamo na mostu
zbiva. Neko od nas je prepoznao i osobe u bijelom Unproforce. Mislili smo da
je konano naimmukama doao kraj. Meutim, naoj radosti brzo je doao
kraj, jer hrvatski vojnici imnisu dozvolili pristup do nas. Nismo mogli da
shvatimo da i njima moe neko neto da zabrani. Ubrzo i iznenada su nestali
kao to su se iznenada i pojavili. Ponovo smo bili preputeni neijoj milosti ili
sili. Sati su prolazili, a mi ni makac. Glad i e su polako poeli da uzimaju
maha, ali mi nismo mogli da odustanemo od svoga cilja - Maarska. Oko
14:00 sati se zaula sirena. Mi smo mislili da je to samo neki blef, tj. nain da
nas skinu s mosta, jer informacija e da procuri, ako nije ve, da se par
hiljada ljudi nalazi na mostu i oko mosta. Mediji su eljni ovakvih vijesti, gdje
na neijoj nevolji moe da se napravi dobra vijest, karijera. Na alost sirena
nije bila lana. Poslije par minuta su se pojavili avioni, a sa njima i strah, miris
smrti, i sve to ide uz to. Ostanite na svojimmjestima, jer proli smo mi i gore
od ovoga. Nema razloga panici, a ako je sudbina da se gine na mostu, onda
budimo spremni i na to , govorio je Sudan i stao na elo kolone gledajui u
pravcu hrvatskih vojnika koji su ve nestali u bunkerima s druge strane Save.
Na svu nau sreu, avioni su se ispraznili na nekomdrugommjestu i nestali ve
u oblacima. Mi smo poeli malo lake da diemo, a potreba za hranomi vodom
je nestala zajedno sa avionima. I dok smo tako sjedili mirno na mostu, pored
nas su prolazili neki ljudi i ene u pravcu Slavonskog Broda i bez problema
prelazili iz jedne u drugu dravu. Ubrzo smo shvatili da su to bosanski Hrvati i
da njima nije potrebna propusnica; samo pravo ime i prezime je bilo
dovoljno za ulazak preko Save.
Slavonski Brod - 1992.07.12
Oko 16:00 u blizini bunkera poelo se neto deavati, pozvali su nae
pregovarae, a nas su jo uvijek drali na rastojanju. Poslije petnaest minuta
vratio se Sudan i rekao: Unproforci su se ponovo vratili, moemo konano da
uemo u Hrvatsku pod uslovomda predamo oruje, jer ne moemo naoruani u
drugu dravu. Nije nambilo lako ostaviti oruje, ali nismo imali drugog
izbora, a i nismo htjeli vie u rat. Par hiljada Bosanaca smjestilo se na stadion
212
u SlavonskomBrodu. O ovome sammogao samo da sanjamprije par dana,
konano preko Save i to bez plivanja. Mi J akeani drali smo se svi zajedno,
zauzeli smo par svlaionica i vei dio terena iza gola. Trava je bila pokoena,
trebalo je samo malo skupiti suhe trave i krevet je ve spreman! Oko 21:00
sati poela je da pada kia, tako da smo napustili teren i uli u kupatila. J a sam
bio u jednomkupatilu jo sa petnaest drugova, imalo je dovoljno mjesta za
kupanje ali ne za spavanje. Tako smo ja i moj brat (Besim) spavali
naizmjenino po dva sata, jer se due nije moglo na hladnimploicama. Te iste
noi je informacija procurila po itavoj Hrvatskoj, a vjerovatno i po Bosni o
naemizlasku i smjetaju. Mi jo uvijek nismo znali ta planiraju sa nama; mi
nismo mogli vani iz stadiona, a unutra su putali samo sa propusnicima.
Sljedei dan stigle su iznenada moja supruga (Amira) i rodica (Nermina-
Nerka) iz Porea koje su tamo bile smjetene u izbjeglikomdomu. One su
imale dozvolu za kretanje i poslije prolivenih mora suza krenule su u
kupovinu hrane, jer od domaina nismo dobijali nita. Ile su i vraale se
vie puta, jer trebalo je nahraniti mnoga gladna usta. Oko podne su dole i
rekle: Nema vie hljeba ni u jednoj prodavnici! Dijelili smo sve to smo imali
od hrane, pia, garderobe, diui jedni drugima moral Najgore je ve iza nas,
moda nas poalju u Njemaku ili ak Ameriku, govorili su neki u ali, ne
slutei kako su bili blizu istine. Te noi, moj roak Suvad Biki mi je dao svoj
smjetaj u svlaionici, koji samdijelio sa jo ostalih 50-tak J akeana; bilo je
mnogo bolje nego u kupatilu, a i ena je bila pored mene. Najgore je ve
prolo, mislio samkao za sebe. Amira i Nerka su ostale jo dva dana. Stvorili
smo male zalihe hrane. Meutim, trei dan samodluio da idu nazad u Pore,
jer neto je smrdilo u zraku. Niko od bosanske vlade nije doao da nas vidi, a
i Hrvatska nije pokazivala nikakvog interesa za nas.
Naice
Taj isti dan je stadion bio granatiran iz Bosne. Nisamznao kako je to bilo
mogue, jer srpske snage su bile daleko od nas. Poslije tree granate, pokrenili
smo se kao stampedo u strahu i panici, sruili betonski zid stadiona u potrazi za
sklonitem, nali smo ga u susjednoj betonskoj zgradi. Moralo se brzo
reagovati, jer tu nismo mogli dugo ostati. Odluka je doneena, pravac
Maarska, koristiti sva transportna sredstva: auta, kamione i traktore, na
alost neki su morali da idu pjeke. J a samimao vie sree od mnogo drugih,
jer sambio u crvenomOpel kadetu sa Besimom, Taudinomi Nedimom
Tosunovi i vlasnikomauta, Kemalom. Poslije par preenih kilometara,
kamioni su praznili putnike i vraali se po pjeake, i tako itavu no. Niko nas
nije zaustavljao, ni policija ni armija; samo su nas posmatrali kroz zatvorene
prozore i odkrinuta vrata. U toku noi smo polako poeli da se paramo u
manje grupe. To namse nije svialo pa smo odluili da priekamo ostatak
grupa u jednomparku u Naicama. Grupe su pristizale tokomcijele noi.
213
Umorni, gladni i edni ljudi su pospali u prvomdodiru sa zemljom. To nije bilo
nita novo za nas, jer se ne sjeamkada smo zadnji put spavali u krevetima.
No je bila svjea, tako da se nije moglo dugo spavati. Stariji ljudi su ve u cik
zore naloili vatru i pripremali kafu. Odakle i kako je ta kafa stigla je manje
bilo vano, ali je zaista prijala dok su lonii kruili iz ruke u ruku. Poelo je
prebrojavanje da se vidi jesmo li svi na broju. Sada se jasno moglo viditi gdje
smo se smjestili u toku noi. Bili smo na stonoj pijaci, preko puta benzinske
stanice i policije. Bili smo umorni, ali svako od nas je elio da nastavi put to
prije u pravcu Maarske i to dalje od ratita. Ubrzo smo imali i posjetu od
strane policije. Dolo je njih nekoliko sa inovima i predloili da iskoristimo
ovu situaciju da napunimo sva vozila gorivom. Navodno, bilo bi namposlije
mnogo tee da naemo benzinsku stanicu. Prijedlog se nije inio nimalo lo,
tako da su vlasnici vozila praznili depove, a punili rezervoare i kanistere
gorivom. Konano smo bili spremni da nastavimo put kada je stigla nova i
ozbiljnija hrvatska delegacija sa novim i jedinim planom: Odavde
nastavljate put vlakom, ne prema Maarskoj, nego prema Italiji, jer je Italija
spremna da primi par hiljada izbjeglica iz Bosne. Ovdje ete ostaviti sva vaa
vozila, a od nas ete dobiti potvrdu i garanciju za vaa vozila. Sa sobom
ponesite samo line stvari, jer za ostalo e se starati italijanska vlada. Ve su
preuzeli prvi korak za vas smjetaj., saopti oficir sa dosta ubjedljivim
izrazomna licu. Veina od nas prihvatila je ovu vijest sa oduevljenjem; samo
su neki od vlasnika vozila sumnjali u sve ovo. Poelo je lagano ukrcavanje u
voz. Ve smo birali sa kimbi voljeli da dijelimo kupe na ovomistorijskomputu
za sve nas, jer u sutini je Italija bila bolja solucija od Maarske. Ubrzo smo
morali da dijelimo mjesta i u hodniku, to namnije nimalo smetalo, jer ako
treba - moemo i na jednoj nozi do Italije! I voz je krenuo lagano kroz
Slavoniju. Znali smo da je i Hrvatska jo i dalju u ratu pa smo gledajui kroz
prozore dok je voz kloparao nijemo traili tragove razaranja, granata i nasilja.
Nismo mogli da vidimo nita od toga, moda je sljedei grad sravljen sa
zemljom? Sljedee mjesto, ista stvar, nismo mogli da shvatimo da je na J ake
bio vie razoren za dva mjeseca rata nego sva mjesta zajedno kroz koja smo
prolazili! Ali sada je to manje vano, jer smo svakimkilometromblie i blie
naem cilju, raspoloenje je raslo kao da smo na eskurziji.
Zaprei
U Zapreiu je na voz bio zaustavljen. Bilo namje saopteno da moramo
propustiti sve vozove po rednomrasporedu i da ekamo na red. Samo neka oni
prolaze, mislili smo, mi imamo vremena na pretek. Sati su prolazili, a mi jo
uvijek na stanici u Zapreiu. Bilo namje malo udno, jer drugi vozovi ne
prolaze, a mi ne nastavljamo na put! Tu smo proveli no, neki u vozu, a neki
pod vozom, jer za sve nije bilo mjesta. J edno je bilo jasno, na sigurnomsmo, jer
nas uva hrvatska vojna policija. U jutru nita novo; mi putamo vozove koji ne
214
prolaze, udno zar ne? Dobra vijest daleko se uje, tako da smo imali ponovo
posjetu nekoga iz naih krajeva, radnici iz inostranstva ili neko od izbjeglica u
Hrvatskoj sa ispravnimpapirima ili vizama. Ponovo smo bili snabdjevani
hljebomi cigarama, pod uslovomda se malo podmae kod policije. U isto
vrijeme su poele kruiti glasine da emo zavriti na hrvatskomratitu. Par
putnika iz voza su prekinuli zajedniko putovanje vozomi zamijenili ga
putovanjemu nekomod auta strane registracije u pravcu Njemake, Austrije
ili vicarske. Za to je trebalo par stotina maraka ili dobra veza, to veina od
nas nije imala, ali smo zauzvrat dobili vie mjesta u vozu. Uskoro smo dobili
nareenje da uemo u voz i nastavimo put, jer su turisti i novinari poeli
ponovo da slikaju i postavljaju raznorazna nezgodna pitanja. Mi nismo htjeli
da uemo u voz, poto smo traili nekoga od bosanskih politiara da nas
posjeti i objasni pravo nae stanje. Hrvatska vojna policija nije imala dovoljan
broj vojnika da bi nas sve strpala u voz, tako da smo proveli jo jednu no u
Zapreiu, ali ovaj put pod vozom, jer u vozu je vladao nepodnoljiv smrad.
Sutradan je stiglo pojaanje vojnoj policiji koje je bilo iskusnije, bolje
opremljeno i jo bolje uhranjeno. Izbora nije bilo, pa smo morali u voz, milom
ili silom. Na kraju smo uli silomu voz i nastavili svoje putovanje u
nepoznatompravcu. Optimizami dobro raspoloenje su nas polako naputali,
dok su se nesigurnost, dilema i zabrinutost polako uvlaili u svakog od nas kao
jesenska vlaga u kosti.
Rijeka Split
U ranu zoru voz se napokon zaustavio. Gledali smo kroz prozor ali nismo znali
gdje se nalazimo; samo oko nas prazni vozovi, more i na nae veliko
iznenaenje hrvatska policija sa psima na rastojanju od dvadesetak metara.
Pokuavali smo da saznamo od njih gdje se nalazimo, a oni su to ignorisali.
Neko od nas naao je u daljini natpis RIJ EKA na nae veliko oduevljenje.
Poeli su da odvajaju vagon po vagon i sputaju u pravcu mora gdje nas je
ekao bijeli trajekt u rijekoj luci. Ubrzo su napunili prvi trajekt, koji je lagano
isplovio iz luke i omoguio ulazak drugome. Zavrilo se ukrcavanje i drugog
trajekta, na kojemsmo bili i ja i Besim. Polako je naputao luku dok smo mi sa
oduevljenjemgledali u pravcu praznih vagona sa neugodnimmirisom. Na
trajektu je lagano poela da vlada pozitivna i ugodna atmosfera. Napetost je
nestajala sa prvimmorskimpovjetarcem, a pogledomsmo traili drugu stranu
J adranskog mora Italiju. Za mnoge je to bio prvi susret sa morem. Konano
smo mogli da izloimo naa blijeda tijela jutarnjomsuncu poslije dugog
vremena i daleko od rovova i granata. Na trajektu nije bilo posade, kao ni
policije, to namnije smetalo ni najmanje. Trajekt je samo plovio i plovio
lagano pratei hrvatsku stranu J adranskog mora. Dok smo se polako
navikavali tome novomambijentu, uli smo na radiju vijest: Dva trajekta
prepuna posavskih, vojno sposobnih osoba, kreu se u pravcu Splita, a odatle
215
autobusima na bosanska ratita! Ostali smo bez rijei, nade i snage za bilo
koji komentar, ali jedno je bilo jasno nije namse pisalo dobro. Ubrzo smo
stigli u splitsku luku, jo jedna od greaka naeg organizatora, jer tamo nas je
ekalo jo mnogo vie turista nego u SlavonskomBrodu i Zapreiu zajedno.
Bili smo fino zamoljeni da napustimo trajekt, to smo mi naravno odbili. Traili
smo da nas prevezu u Italiju kako je bilo i obeano. Vrata broda su se lagano
zatvorila i naputali smo luku. Neki su stvarno i povjerovali da idemo u pravcu
Italije, ali ja samjasno znao da idemo u vojnu luku Split gdje samja sluio
armiju 1984-5. godine u Divuljama. Tamo su nas ve ekali mnogobrojni
hrvatski specijalci spremni na akciju pri samompristanku trajekta. Traili su
da napustimo trajekt istog trenutka, bez oklijevanja, dok smo mi ostali sjedei
ne pomiljajui na iskrcavanje. Potomse ulo nareenje jednog od oficira:
Pristupiti nasilnomrazdvajanju grupe!. Uletjelo je pedesetak policajaca sa
palicama u rukama i poeli da tuku sve one koji su se nalazili na njihovomputu.
Bilo je mnogo razbijenih glava, nosova i arkada na posavskoj strani. Moj brat
Besimje prepoznao jednog od specijalaca, koji je sluio sa njimarmiju u
Kninu. Po rijeima moga brata, bio je i ostao upak, a ja sammu odvratio:
Zalijepi nos uz parket, dok ti se nije proetao palicompo leima.. Od toga
momenta mi nismo vie postojali kao jaka, organizovana i disciplinovana
grupa. (Besimovo sjeanje tog incidenta: Trajekt se ponovo zatvorio i krenuo
u vojnu luku. U vojnoj luci je sve bilo drugaije, nema medija, nema svijeta.
Samo ONI i MI. Poto mi tu nismo htjeli da izaemo, uletjeli su hrvatski vojnici
na brod. Neko je od naih pao s palube, a oni su nastavili da nas udaraju i
rastavljaju u vie grupa. Poto smo svi bili stajali, jedan je vojnik opalio par
metaka u zrak i naredio da svi sjednemo..... Nedaleko od mene i Sedina se
nalazila jedna grupa Luara. I tu je izbila neka guva. Vidio samkako Hasan
Huseinbegovi pokuava da brani brata kojeg su hrvatski vojnici vukli
napolje. Vidilo se brzo da su prvo izvlaili one koji su imali ratnu odjeu ili
neto od toga. Nihad Biki je imao jednu arenu vojnu jaknu, koju je brzo bacio
daleko od nas. Nedaleko od nas je Amir Muji dobacio neto policajcima. I on
je bio izveden sa par pendreka po glavi. Svi oni koji su bilo ta rekli su slino
proli. Niko nije znao kuda ih vode, i niko nije znao hoemo li mi bolje
proi....) Poeli su nas parati i ukrcavati u autobuse u male grupe od
pedeset, a u svakomautobusu bilo je naoruano par hrvatskih vojnih ili
civilnih policajaca. Oko 22:00 sata na autobus se zaustavio pred jednom
osnovnomkolomu Posuju, gdje su nas jednostavno istjerali iz autobusa i
ostavili, a autobus je nestao sa policijomu mraku iza jedne krivine. Vrata kole
bila su otkljuana i mi smo uli u jedan razred ne znajuu ni sami ta da
radimo. Umor i tama su uinili svoje, pa smo poeli da lijeemo po klupama, a
oni sporiji po stolicama. U pono su uletjeli u kolu neki naoruani ljudi i bez
obavjetenja istjerali nas sve vani, gdje su nas ve ekali pripremljeni drugi
autobusi. Situacija namse nije ni malo sviala, pogotovo kada nismo imali
argumente u naimrukama, i kada smo ponovo ili u nepoznatompravcu i to
216
nou. Pomiljali smo i na najgore dok su nas lagano vozili nekimloim
umskimputem, i poslije dva sata vonje morali smo ponovo napolje u tamnu
no. J edan od ofera namje priao, pokazao rukomu jednompravcu i rekao:
Idite u onompravcu. Tamo vamje vaa Bosna i neka vamje Bog na pomoi..
Ostali smo sada sami bez obezbjeenja koje je se stalno mijenjalo zadnjih
desetak dana. Poto je bila no, ekali smo prve zrake sunca da nastavimo svoj
put.
Gornji Vakuf
U zoru je krenula blatnjavimputemlagano manja grupa ljudi ( 200-300 ) sa
nesigurnou uz neko brdo traei Bosnu ili druge grupe. Poslije dva sata hoda
stigli smo u Gornji Vakuf, gdje su nas ve ekala neka nama dobro poznata i
draga J akeka lica. Razmijenili smo informacije i saznali da je veina
posavskih boraca (muslimanske vjeroispovijesti) smjetena u osnovnoj koli.
Raspitivali smo se kod onih to su doli prije nas kakva je situacija i kakav je
odnos sa Srbima i Hrvatima. Srba nije bilo u blizini, a Hrvati i Muslimani ne
stoje ba u dobrimodnosima, ve su ratovali jedni protiv drugih. Meni lino se
svialo mnogo bolje u ovoj koli nego u svimostalimmjestima poslije pada
J akea. kola je bila prostrana i ista i imali smo slobodan izlaz u grad. Nije
bilo ni vojne niti civilne policije i svi smo se osjeali oputenije i smirenije.
Procurila je informacija o naemdolasku u Gornji Vakuf po okolnimselima,
tako da smo imali istu vee posjetu elnika iz okolnih mjesta. Sutradan su
poele pristizati i korpe sa raznomhranom, voemi povrem, a najvie smo se
obradovali piti, jer je to bosansko nacionalno jelo, a i podsjealo nas je na nae
majke, nane, ene i tetke, koje su u neka normalna vremena razvijale po
dulum pita. Lokalni ljudi su se interesovali o svemu, od poetka rata do
samog pada Posavine. Nije imbilo jasno da ba niko od bosanske vlade nije
mogao da pomogne ili pokae bar malo interesa da sauva najplodniji kraj
BiH! Nas je bilo previe da bi nas neko mogao nahraniti, tako da smo u rane
jutarne sate odlazili u oblinje ume u potragu za gljivama; na svu sreu njih je
bilo u izobilju. Neke namirnice smo morali da kupimo (so, biber, kafu, eer,
ulje itd..), tako da smo pretresali depove. Prije pada J akea, na najstariji
brat Abedin je dao meni i Besimu po 100 DM, zlu ne trebalo, tako da smo svi iz
nae grupe dali po 10 DM i kupili neophodne stvari. Sutradan smo pokuavali
stupiti u kontakt sa nekima od naih. Za to je trebalo da se pjeai i po par sati
do releja, a veina od nas traila je garantna pisma iz Njemake u nadi da se
izvuemo iz ovog ludila. Treeg dana imali smo iznenadnu posjetu
Gradaaana, koji su pored ostalog traili od nas da idemo braniti Gradaac
zajedno s njima. Nama svima je bilo jasno da ne moemo jo dugo ostati u
GornjemVakufu. Stanovnici oblinjih mjesta moraju i trebaju da se brinu o
sebi i svojima, jer rat moe sutra da pone i u ovomkraju. Tako su neki od
J akeana poli za Gradaac, ne zbog ljubavi, nego zbog gladi. Neki su
217
uspijevali da se prebace preko grane za Njemaku ili Austriju, a veina nas
je ostala u koli. J ednomprilikomsamuo kada je Kaizer (Nermin Omievi)
rekao Hamzi Zahiroviu: Dragi Hamzalija, svi neto mute i izvlae se iz ovog
sranja, ma izai e i Kaizer odavde, pa makar mor'o da se zavue i u ventil od
kamiona! Poslije par dana krenuli smo u branje gljiva, ali ovaj put je neko bio
bri od nas, nigdje gljive ni za glave, a sutradan ista pria.
Zenica - Pohare -Vitez
Sve to je lijepo ne traje dugo, tako da nas je jedno jutro oko 5:00 sati probudila
policija, spremna i organizovana. Autobusi su ekali pored kole; zavrili smo
svoje gostovanje u GornjemVakufu, ovaj put selimo se u Zenicu, sve blie
Posavini. Putovanje nije dugo trajalo, autobusi su nas ostavili pred Zenicom,
zborno mjesto-Pohare, ponovo u kolu. Par hiljada nas je napustilo Bos. Brod,
a sada nas je ostalo svega izmeu 300 i 500 osoba, dobro su nas isparali!
Govorio samsa Besimom. Bilo namje jasno obojici da se neto mora brzo
initi, ako ne danas onda sutra najkasnije. Istog dana smo posjetili naeg
roaka Muju auevia u Zenici. On nas je dobro ugostio, nahranio i dao istu
garderobu. Rekao je: Vi moete ovdje ostati i spavati, a za hranu bie malo
tee, jer niko u Zenici nema zaliha hrane kao vi u J akeu. Zahvalili smo mu se
na svemu i poeli da raspitujemo i traimo potvrde od Armije BiH i HVO o
privremenomnaputanju i posjeti familije u Hrvatskoj. Potvrde nije bilo teko
dobiti, jer je Bosna u tomtrenutku imala dovoljno gladnih usta i bez nas
dvojice, a naoruanja nije bilo. Tako smo drugi dan pjeke krenuli u pravcu
Viteza u nadi da emo nekoga stopirati. Nadu nismo izgubili ali smo ipak stigli
pjeke u Vitez kod punca i punice Edina Zahirovia. Tu smo noili, veerali pitu
bundevaru i rano ujutro krenuli prema jednompunktu, gdje smo poslije
pokazivanja potvrda zamolili mjeovitu armiju (BiH i HVO) da namnekoga
zustave u pravcu juga. Saobraaja nije skoro ni bilo; veinomsu prolazili
kamioni. Mogli smo lako imati jedno mjesto, ali ja i brat se nismo htjeli
razdvajati. Zbog toga smo satima morali ekati bez uspjeha, dok se nije
konano na horizontu pojavio crni Citroen (ajkula) sa ZG registracijom. HVO
policajac ga je zaustavio i poslije obavezne procedure naredio mu da nas
poveze, pod uslovomda smo mi zainteresovani, jer su to bila kola pogrebne
slube! ofer, koji je izgledao kao grobar iz filmova strave i uasa, vraao se iz
Tenja u pravcu Zagreba. Nije bio ba zainteresovan za nae drutvo, moda
zato to radi sa mrtvima. J a i Besimnismo imali druge opcije, jer se dan polako
gasio a no pribliavala, pa smo prihvatili drutvo naeg neveselog ofera-
grobara. (Besimovo sjeanje ove situacije: Unutra je bilo sve tamno. Sjedili
smo sami nas dvojica. Kad kaemsami, mislim, treeg nije bilo pozadi. Vani se
nije moglo nita viditi, a i oni koji su bili vani nisu mogli nita da vide unutra.
Pored nas bila je nekakva kanta i u kanti jedna deka. To nas nije puno smetalo,
jer svejedno nismo imali na umu nita od toga da koristimo. Osimtoga, ta e
218
jedna deka u mrtvakomautu? Mati nije bilo kraja. Voza je izgledao kao
pravi grobar: naprijed bez kose, manjeg uzrasta i dugog nosa, obuen
ucrno.)
Put do Porea
Zahvalili smo se vojsci na punktu i uli polako sa nesigurnou u mrani
Citroen. Poslije pola sata vonje grobar je traio da jedan od nas pree
naprijed, jer smo bili esto zaustavljani na punktevima, on je govorio sa
policijomHVO-a a ja sa policijomArmije BiH. Tako smo stigli ponovo u
Gornji Vakuf oko pola noi, tu smo prespavali, naravno u Citroenu i nastavili
na put rano ujutro, poslije 45 minuta guranja auta, jer nije mogao da upali,
trebalo namje pola sata da povratimo dah i da jezik poprimi prirodnu duinu.
(Besim: Zaspati nije bilo lahko. Bilo je pravo hladno. Izvadili smo deku iz kante
i pokrili se s njom, do pasa; nikad ne reci nikad. Auto je bilo prilino staro.
S?msamse pitao, koliko li je ono putnika do sada prevezlo? Bio samsiguran
da smo nas dvojica bili jedni od najboljih, mada ak i najljepi, ali u svakom
sluaju njegovi najzdraviji putnici!) Na granici BiH i Hrvatske nismo imali
nikakvih problema, na nae veliko iznenaenje, jer su graniari prepoznali
grobara i dali samo znak rukomda nastavimo dalje. Meni i Besimu nije bilo
nita jasno, jer smo uli razne prie oko prelaska granice, kroz umu, u gepeku,
u kamionu pod raznomrobom, par stotina DM, natrag u Bosnu ili ratite.
Ajkula je lagano plovila dalmatinskommagistralomsve do jedne rupe u
Zadru, tu smo polomili zadnji desni toak i sve to ide uz to. Auto je stvaralo
nepodnoljivu buku, stvorila se kolona iza nas, morali smo hitno nai
mehaniara, ali je ve bilo prekasno, sve radnje su bile zatvorene. Mi i grobar
imali smo isti interes, to prije napustiti Zadar i traiti vie sree u drugome
mjestu, ali brzo nas je policija zaustavila i naredila da se parkiramo preko puta
jednog restorana. Nas su ignorisali, to namje i odgovaralo, samo su priali sa
vozaem i traili da napusti ovo mjesto to prije ili da eka jutro za
mehaniara. Bili smo spremni da krenemo dalje, kada namje priao mladi u
crnoj uniformi sa noemiza pasa i rekao: Papire vas dvojica gledajui u
pravcu Besima i mene. Izvadili smo svoje potvrde i line karte i predali mu,
poueni iz prethodnih situacija, nismo nita priali dok se ne postavi pitanje i
odgovarali to krae i preciznije, svaka suvina rije radi protiv nas Balije
bjeite iz Bosne, a ja samdoao iz Australije da branimsvoju lipu Kroaciju.
Kao to vidite ja samUstaa od glave do pete, meni je dovoljan samo no protiv
takvih kao to ste vi, ree pijanimglasomi u tomtrenutku nae jednu greku
na jednoj od potvrda. Datumpeata i datumruno pisan sa potpisomoficira
Armije BiH razlikovali su se za jedan dan, na svu nau sreu dvije potvrde od
HVO-a imale su isti datum. U tomkritinomtrenutku se umijeao grobar: Pa
vidi i samda njihovi inovnici ne razlikju ni datume, a ovi deki su dosta
dobri. Zaboravi sve to i doi popi sa mnomjednu ljutu, ree na ofer i odvede
219
crnokouljaa u restoran. Civilni policajac na to je samo dodao: uvajte se
ovoga, jutros je vratio dva autobusa puna putnika za Bosnu, nego traite drugo
prevozno srestvo dole nie na punktu, ree tiho ulazei u auto. Mi smo ekali
naeg spasioca pored Citroena, objasnili mu nau situaciju i odluku da
nastavimo na put bez njega. Nije mu bilo drago to da uje, ali je i on samznao
da je to mnogo bolje za nas, mi nismo smjeli sebi dozvoliti jo jedan susret sa
australijancem. Pozdravili smo se i zahvalili na svemu ta je uinio za nas,
dali mu obeanih 50 DM i krenuli u potrazi novog prevoznog srestva. Put od
Zadra do Senja proveli smo u jednomkamionu. Vei dio puta oi su bile
zatvorene, to oferu nije smetalo, jer je i sambio na dubrovnikomratitu i
dosta dobro razumio na poloaj. Na ulasku u grad probudio nas i poelio
mnogo sree u potrazi za najdraima. U Sinju i Rijeci rat se nije ni osjeao,
tako da smo dalji put do Porea nastavili autobusom, i konano stigli u Pore
poslije podne, umorni, prljavi, gladni i edni.
Pore
Sve smo iznenadili svojimdolaskom, i poslije grljenja i ljubljenja, uz kafu i
kolae, ispriali smo imna preskok na proboj od J akea do Porea.
Zauzvrat smo saznali od njih da racija hara u ovomdijelu grada. Moj
punac, Ago ari, proveo je par sati u policijskoj stanici. Dali su mu 48 sati da
napusti Hrvatsku. Saznali smo jo da su naa dva brata, Enes i Abedin, ve bili
u Njemakoj. Naime, Enes je zadobio Vijetnamski sindromu ratu, te su mu
tamo traili lijeka od doktora do hode. Moja ena Amira, svastika Aida i
Enesova ena Raza su radile u restoranu da bi preivljeli, a moj roeni sin Dino
(od 10 mjeseci) nije me ni prepoznavao. Naa mati, Ragifa Biki, stanovala je u
drugom hajmu. Pokuavala je da nae garantna pisma i prevoz do
Njemake od ule Zahirovia (koji je ivio i radio u Minhenu). Htjela je da
budemo u blizini Enesa, to namje i odgovaralo, jer mi nismo bili zadovoljni
trenutnimstanjemu Poreu. Besimov i moj izraz lica jasno je slao poruku -
moramo dalje odavde i to to prije. Prenoili smo samo jednu no u hajmu na
nau sreu, jer je drugu no racija hapsila i slala na ratite sve sposobne
mukarce.
Vrvari-1992.08.13
Deset narednih dana smo proveli u jednommanjemmjestu zvanomVrvari. Bili
smo smjeteni u jednoj srpskoj naputenoj kui, koju su domai Hrvati ve
prisvojili (porodica kuharice to je radila sa mojomsnahomRazomu
restoranu). Bilo je toplo, sunano, i osjeao se miris mora, a ja i Besimnismo
smjeli isturiti ni nos vani zbog straha od komija i racije. Kua je bila ogromna,
ali zaputena, tako da smo ja i Besimubijali slobodno vrijeme briui prainu,
slagajui knjige i garderobu, popravljajui namjetaj i druge sitnice. Amira je
dolazila svaki drugi dan. Donosila namje ne samo hranu, nego i informacije o
naemeventualnomprebacivanju u Njemaku. Amira je ponekada ostajala
220
spavati, jer je bilo opasno i za nju da se mota u ovomdijelu grada. J edne noi
oko dva sata ujutro, neko je lupao jako na ulazna vrata dok smo mi mirno
spavali, Amira je ustala i krenula prema vratima oekujui najgore, a ja i
Besimsmo traili sigurnije sklonite, jer smo mislili da je racija. J a samse
preko balkona popeo na krov, a Besimsakrio ispod kreveta. Ubrzo se Amira
vratila i poela smijati, jer su Besimove noge od koljena izvirivale ispod
kreveta, a balkonska vrata ostala otvorena! Srea vaa da je gazdarica.
Zaboravili smo ugasiti svjetlo vani. Da je bila racija, morala bi ponovo da vas
traimnegdje na bosanskomili hrvatskomratitu., ree Amira pruajui mi
ruku da lake siemsa krova na balkon. Niko vie nije ni pomiljao na
spavanje, jer san jednostavno nije htio na oi da li zbog straha ili brige. J utro
smo doekali sjedei na neudobnimstolicama. Vrtilo se jedno te isto pitanje u
naimglavama: ta dalje? J edno je bilo sigurno: Mora se ubrzati na proces
odlaska to dalje negdje u inostranstvo. Te iste noi (1992.08.17) je bila racija
u Amirinomi Aidinomhajmu. Na svu sreu Amira nije bila tamo, tako da se
Aida predstavila policiji kao Dinina majka. Gotovo je sigurno da bi u
suprotnommorala napustiti Hrvatsku.
Put od Hrvatske do Njemake 1992.08.24-26
Poslije par dana se napokon i nama osmjehnula srea. Mama i Raza su nam
nale prevoz za Italiju kod dvije gospoe (Maarica i Njemica) koje su redovno
ruale u restoranu gdje su radile naa gazdarica i Raza. One su vidjele same
kakva je situcija sa vojnimobveznicima iz BiH u Hrvatskoj. Osjeale su se
dunimda neto uine za nas u ovomludilu. I stvarno su dole sa automi psom
u njemu po nas dvojicu. Maarica koja je dosta dobro govorila na jezik rekla
je pokazajui rukomna arplaninca: On e nammnogo pomoi na granici.
Izgledat emo vie kao turisti, a vi ne priajte nita dok vas ne pitaju..
Pozdravili smo se sa mamom i Amirom, i zahvalili se gazdarici na
gostoprimstvu i lagano uli u auto ni ne pomiljajui da komentariemo smrad
u njemu (zbog psa)! J a samsjeo naprijed, a Besimpozadi, tako da smo
izgledali kao dva para, mada su one bile starije od nas. To tada nije bilo ni
vano, vano je da idemo prema Zapadu. Maarica mi je dala da drimtri
kasete. Na hrvatskoj granici traila mi je prvu kasetu, tako da smo sluali
hrvatsku muziku dok je priala sa carinikom. Na slovenakoj granici se
ponovilo isto, ali smo ovaj put sluali slovenaku muziku, i na kraju talijansku
na italijanskoj granici. Zahvaljujui njihovoj snalaljivosti i njihovomarmu
smo uli u Italiju bez problema. Konano smo mogli malo odahnuti i pripremiti
novu energiju za put do Njemake. Sada smo imali jasan cilj: idemo u Kassel,
jer su tamo Enes, Abedin, Raza, Adi i jo mnogi drugi J akeani koji su dobili
privremeno boravite i smjetaj.Nae gospoe su nas dovezle do eljeznike
stanice u Trstu, kupile namvozne karte i poeljele mnogo sree u daljem
proboju do Kassela.
221
Uli smo u voz Trst-Minhen i sjeli u poluprazan kupe ne vjerujui sami sebi da
nas dijeli samo par sati do Njemake i konanog spasa. Poslije pola sata
vonje su uli kondukter i carinik. Dali smo imsve to smo imali od papira:
vozne karte, garantna pisma, vojne potvrde i line karte, jer su nampasoi
ostali u J akeu kao i jo mnogo drugih dragocjenih stvari (diplome, slike, pare
itd.). Oni su nas neto pitali na italijanskom, na to smo mi samo slijegali
ramenima i ponavljali: Deutschland, Kassel, Familia. Vratili su namnae
isprave, mahnuli rukomu znak pozdrava i izali. Sa osmijehomna licu iz
kupea, ja i Besimsmo se samo gledali i udili. Zar je mogue da je to tako sve
jednostavnije na Zapadu? Moda zato to imnaa imena ne znae nita. Uli
smo u Austriju gdje se voz poeo lagano puniti. Nismo vie bili sami u kupeu.
Drugi putnici su primijetili da dolazimo sa strane i poeli stidno da
postavljaju pitanja. Sada namje bilo mnogo lake, jer smo uili njemaki u
osnovnoj i srednjoj koli. Iz naih odgovora shvatili su da dolazimo iz Bosne,
da smo braa i da idemo za familijomu Njemaku. Vidio se izraz saaljenja na
njihovomlicu. Izmijenili smo jo par reenica, a potomsu nas ostavili na miru
da uivamo u predivnompejzau dok je voz milio kroz Alpski region. Na svim
prozorima i balkonima visile su prelijepe korpe cvijea, na panjacima pasla
putena stoka, dok su rijetki mjetani radili u dobro ureenimbatama. Da
namje neko u tomtrenutku ponudio boravak, ja i Besimbi sili na sljedeoj
stanici i zapoeli novi ivot ovdje daleko od svih balkanskih problema.
Njemaka 1992.08.26
Tako smo uli i u Njemaku, oputeni, rastereeni i sa optimizmomna licu izali
iz kupea da protegnemo noge. Gledali smo kroz prozor i sjeali se dana kada
smo studirali i putovali pretrpanimvozovima Modria-Sarajevo. Primijetili
smo na drugomkraju vagona njemake policajce ali na to nismo vie obraali
panju, jer do Mnchen-a ostaje jo par minuta i mi jo uvijek imamo svoje
papire. Policajci se nisu vie interesovali za druge putnike. Hodali su dosta
brzo i zaustavili se pred nama: "Aussweisen Bitte", ree jedan od njih. Dali
smo imsa samopouzdanjemiste papire kao u Italiji i Austriji, ali to ovdje nije
bilo dovoljno; oni su i dalje traili Aussweisen,Passports. Pokuavali smo da
imobjasnimo sa naimtankimfondomrijei ko smo, odakle dolazimo i gdje
idemo, to njih nije ni najmanje interesovalo; samo su ponavljali
Aussweisen,Passports. Drugi putnici su nas posmatrali sa strane ne
komentariui nau situaciju i ekali samo da se voz zaustavi u Mnchen-u, to
se i desilo u tomtrenutku. J a i Besimsmo zavrili svoje putovanje u policijskoj
stanici sve zbog Aussweisen i Passports. Policajci koji su nas doveli su
napravili zapisnik i napustili stanicu, a nas predali drugima da se brinu o
nama. Naredili su namda izvuemo pertle iz cipela i kajeve iz pantalona i
zatvorili nas u jednu od praznih elija sa klupomi WC oljom, ba kao u filmu.
Nisu vie obraali panju na nas. Besimi ja nismo ni pokuavali da spavamo,
222
nego smo posmatrali druge zatvorenike u susjednimelijama. Sve namje ovo
izgledalo kao neki san. U zoru su stigli isti carinici, vratili namnae stvari,
zadrali papire i poveli vani prema vozu. Pitali smo gdje nas vode, "Salzburg!",
odbrusi namjedan od njih. Potomsu nas uveli u jedan dobro opremljen kupe i
zakljuali. Poeli smo polako da shvatamo na poloaj, nimalo dobar. Samo
smo se pogledali i shvatili da nas vraaju za Bosnu. Pomislili smo kako je
kratko trajalo nae putovanje po Zapadu; bilo je i suvie lijepo da bi bilo
stvarno. Besimje itavimputempokuavao da pripremi kratki govor na
engleskomkoristei rijenik koji je "pozajmio" od gazdarice iz Porea. Mislio
je da su namovaj put anse mnogo vee na engleskomjeziku! Stigavi u
Salzburg htio je da istrese kao iz rukava svoj dobro pripremljen govor kada su
nam njemaki carinici otkljuali vrata od kupea. Meutim, Besimova
govorancija na engleskomnije njih ni najmanje interesovala, jer se njihova
smjena zavravala i htjeli su to bre da nas se rijee. Predali su nas
austrijskompolicajcu u civilu i popeli se u sljedei voz u pravcu Mnchen-a, ne
poeljei namak ni "Guten Reisen"! Poslije par minuta smo dobili natrag
svoje papire. Na nae veliko uenje, austrijski policajac namje samo mahnuo
rukom, to smo mi sebi preveli: "Gubite mi se s oiju", i zatvorio vrata od svog
biroa. Mi smo nestali u vidu magle s tog mjesta traei sigurnost meu
gomilomputnika. Uskoro smo primijetili da nismo sami i da se jo mnogo naih
nalaze u istomsosu. Neki od njih su provodili par dana u eljeznikoj stanici
(policija ih nije dirala) pokuavajui da stupe u kontakt sa nekimod svojih u
Njemakoj, Belgiji, Danskoj, to dalje od Bosne i Hrvatske. Mi smo imali jo
neto Deutschmark, koje smo promijenili za Schillinge i poeli da zovemo
Abedina, ulu, Nedada, Senada, i dajdincu Devidu u nadi da nas prebace
preko grane, jer mi nismo smjeli vie vozom. Poslije par sati smo uspjeli da
stupimo sa Abedinomu kontakt. Obeao je da e uiniti sve to je u njegovoj
moi i da ga ponovo nazovemo za dva sata. Mi nismo mogli vie da ekamo i
zvali smo ga poslije sat vremena, ali on nije bio naao jo nikoga za prevoz.
Napokon, poslije treeg poziva svjetlo se ukazalo na kraju tunela. Sejfo
uheri dolazi po nas, ali poslije radnog vremena i moramo da se prebacimo
do austrijsko-njemake granice! Sada smo imali novi problem: Kako do
granice? Izabrali smo najsigurniju i najjednostavniju soluciju: taxi. Taksista
namje ispraznio depove za ovu vonju, ali to je bio na joker; ako ovo ne upali
- nismo smjeli ni misliti ta dalje. Stigli smo na granicu u zakazano vrijeme, ali
nije bilo ni traga ni glasa od Sejfe. Gledali smo kao izgladnjele zvijeri kako
prolaze kolone automobila u oba pravca, dok smo samo ja i Besimstajali kao
dvije stoine - ni makac. Poslije dva sata ekanja pojavio se crni mercedes i u
njemu plavokosi mladi, plavih oiju i atletske grae - Sejfo! Nimalo nervoze
na njegovomlicu, zraio je samopouzdanjem: Sve je pod kontrolom, moglo se
proitati na njegovomlicu. Ukrcali smo se u auto, uzeli prvi izlaz i krenuli u
pravcu Njemake. J a i Besimsmo drali zube i usne zatvorene, jer u protivnom
srce bi namiskoilo bez velikog napora! Sejfo je to primijetio i rekao: "Nita ne
223
brinite i nita ne govorite." I da smo htjeli, nismo bili sposobni da progovorimo
ni dvije reenice ni na kojemjeziku; umor nas je otrovao i face izvitoperio. Na
svu nau sreu, carinici nisu obraali panju na auta koja prolaze, samo su
mahali rukama u znak odobravanja i nastavili razgovor sa kolegama. Tek to
smo bez problema proli prvu carinu (austrijsku), Sejfo se nasmijao, okrenuo
nama i rekao: "Vidite, nema nikakvih problema, znao samda e se ovako
odvijati!" Doao je na red da preemo sada njemaku granicu i ba u tom
trenutku jedan od njemakih carinika prestao je priati, okrenuo se, podigao
ruku i rekao: "Halt, papiren bitte!" Noge vie nisamosjeao, srce je lupalo kao
mahnito, oi su pokuale da se odvoje od one duplje, dlanovi su se znojili,
zalijepio samse za sjedalo, i poelio samda isparimkao kap vode, ali to sve
nije pomagalo. Morali smo da se parkiramo sa strane. Pogledao samu Besima
koji je mijenjao boje kao semafor, to od bijesa to od straha. Izustio je samo
tiho, moda samo za sebe samog, ali samga ja dobro uo: "ta smo mi to Bogu
zgrijeili?" Uslijedio je pretres auta i nas. Naravno, nisu nita nali osimnae
crvene tane i Besimove zimske jakne od koje se nije odvajao ak ni u avgustu
mjesecu! Uveli su nas u jedan biro i poeli bombardovati Sejfu unakrsnim
pitanjima. Nita nisamrazumio, a sada me nije ni interesovalo, jer samznao da
e nas ponovo poslati nazad u pravcu Bosne. Poslije pola sata Sejfo je potpisao
neke papire, carinici su nas izveli vani, smjestili u auto i nestali u jednomod
mnogobrojnih biroa. "I ta sada?", pitali smo u istomglasu. "Nita, idemo za
Kassel. Kao to sami rekao, nema nikakvih problema!", ree veselo, upali
auto, stavi jednu od narodnih kaseta, i zapjeva u istomtrenutku kada i ona.
Nismo se vozili dugo kada je skrenuo na prvoj benzinskoj stanici i zaustavio
auto. "J a u da natoimgorivo, a vi vidite ko vas eka tamo iz ugla.", rekao je
veselo kroz smijeh. I stvarno, iza ugla nas je ekao na najstariji brat Abedin
(Abe)! Ko preivi, priat' e, ok iza oka. Htio samda poletimod radosti. Ne
znamko mu je prvi skoio oko vrata, ali je ubrzo teturao pod naomteinom. I
onda rafal pitanja: "Kako si smio da napusti Kassel, gdje je i kako je Enes,
ima li novosti od mame, Amire, Majde, gdje su ostali J akeani itd. itd.?"
Trebalo mu je dobrih sat vremena da namodgovori na naa pitanja, a onda
smo ja i Besimpali u "komu". Nismo imali normalan san danima i bili smo na
ivici snage ne znajui na stvarni limit.
Kassel
Poslije par sati udobne vonje, probudio nas je Abedin i rekao: "Stigli smo u
Kassel.". Kroz polu-zatvorene oi vidio sam prelijep grad od 400.000
stanovnika obasjan svjetlima. inio se u tomtrenutku kao raj, kao u bajci, o
emu smo i sanjali zadnjih mjesec dana. Enes, Raza, Adi i Abedin su bili
smjeteni u jednoj naputenoj vojnoj kasarni. To je za mene i Besima bio hotel u
poreenju sa onimgdje smo mi spavali zadnja tri mjeseca (rov, stadion, kole,
voz, trajekt, hajam, citroen, itd). Nas je najvie interesovalo Enesovo
224
zdravstveno stanje, to jest, sa kakvimposljedicama je napustio J ake, da li mu
je Njemaka povratila sigurnost i izbrisala tragove rata? On je kao i svako od
nas bio mnogo izmravio, ruke su mu se tresle, priao je drhtavimglasom, imao
je potekoa da se pravilno izrazi, i upijao je svaku nau rije u vezi rata kao
spuva. Da ga ne bi dalje uznemirili, Raza namje poslije par minuta dala
signal da promijenimo temu. Poli smo na spavanje oko 03:00 sata ujutro, u
sobu koju namje neko ustupio za tu vee, sa dva kreveta i istomposteljinom.
Nije bilo teko pasti u duboki san u tomkomforu. Ujutro oko 07:00 sati smo bili
probueni rafalnompaljbom! Poueni iz ranih situacija, bacili smo se odmah
na pod. Tada je uao Abe i rekao: "Preko puta nas je policija i upravo imaju
godinju terensku vjebu. Brzo e zavriti i vi moete bez problema nastaviti sa
spavanjem., i tiho zatvori vrata za sobom. Naravno, od spavanja nije bilo
nita vie pa smo ustali i otili do Raze i Enesa. Tu su nas ve ekali vrui
palainci i kafa, a Adi se motao oko naih nogu. Od toga dana su nai ivoti
poprimili prilino normalan tok. Nedugo poslije, stigli su i ostali lanovi
porodica Biki i ari u Kassel, gdje smo proveli est lijepih godina ivota.
(Besim: "J akeka odiseja je trajala mjesec i sedamnaest dana, a ja sada
preemtu istu distancu (Kassel-J ake) za manje od petnaest sati! Strah od
granica i kontrola ostao je do dan danas. Sjeanje na to vrijeme se ne moe
zaboraviti, ostaje zabiljeeno negdje u mozgu kao neki oiljak.))
P.S. I danas, daleko od rodnog mjesta, od prve linije fronta, kada me prijatelji i
radne kolege sa etiri strane svijeta pitaju za razlog rata, zbog ega, ko je prvi
poeo, ko je izvukao profit od svega toga, poslije pola sata moje diskusije i
informacija, njima nije vie nita jasno, samo kau:Vi ste nama svi isti
(Bosanci, Srbi i Hrvati), svi priate isti jezik, sluate istu muziku, jedete istu
hranu, pijete ljutu rakiju, oblaite se na isti nain, a slino i izgledate, neko
malo ljepi, neko malo runiji. Samo vi sami sebe raspoznajete po imenima,
jedan od razloga svoj toj katastrofi su vaa muslimanska imena! Moda su oni
i u pravu, ali ja znam, da se istorija vijekovima stalno ponavlja na ovom
prostoru, smjenuju se vladari, zavode se novi reimi i zakoni, a samo raja
skupo plaa sve te ratove, pitamse:Kada i ko e da slavi sljedeu pobjedu
na ovompodruju?Kroz istoriju smo nauili da niija nije gorila do kraja.
Dok je Sedin bio na isturenoj liniji prema neprijateljima, njegov brat Besim je
bio kod njihove kue gdje se brinuo o stoci. Svaka osoba koja se zadesila u
J akeu u tom opasnom vremenu je doivjela sam pad J akea na svoj
individualni i jedinstveni nain. Tako je bilo i sa Besimom. Ovdje je izloeno
njegovo sjeanje tih stranih dogaaja:
Prije dva dana proitao samjednu knjigu o ratu u Lenjingradu. U toj knjizi
vidio sammnoge paralele izmedu mene i glavne uloge iz knjige. Zvuk bombi,
granata i metaka, neizvjesnost, strah... Sve to desilo se i meni 1992. godine.
J edina razlika je u tome, to je glavna uloga imala cilj da nabavi 12 jaja za
225
nekog oficira, to je u to doba bilo skoro nemogue u Lenjingradu, a ja sam
imao jaja i preko glave. Izgleda da se granatiranje i pucanje na koke dobro
odrazilo, jer su nosile jaja k'o nikad do tada. Da samtad' doao na ideju da
koke nakocam, ve bi te godine mogli Srbi da otvore farmu pilia. Posljedica
od svega toga je, da me jaja i dan danas vrate u vrijeme 1992. O samomratu u
J akeu nisampisao nita, jer svi smo mi J akeani imali iste probleme.
J ake zadnja dva dana rata bio je sve drugo, samo ne mjesto gdje ive ljudi.
Osimmene i domaih ivotinja nije bilo skoro nikog vie. Do tada u naem
podrumu skupljali su se svi i svako, ljudi iz Modrie, Tarevaca i J akea, barem
oni koji nisu ili na poloaje. Zadnja dva dana niko nije vie dolazio kod nas.
Nikog na putu, u komiluku, u kuhinji (Omladinski dom) ... samsamcat. Preko
dana moglo se nekako i izdrati. Najtee je bilo preko noi. I u mirno doba
nisamba volio biti sam, a pogotovo kratko pred pad. Najvie samse plaio
misli kad ujutro ustanem, izvirimiz podruma, a tamo na dvoritu stoje ve
etnici sa dugimbradama, kokardama i velikimnoevima. Sve one scene iz
dobrih partizanskih filmova bile su tad tu. I sad kada na to mislim, najeimse.
Bili kako bilo, puno takvih noi nije bilo. Poto su se svi povukli, Garevac,
Modria, Tarevci, svima je bilo jasno da je samo pitanje vremena kado smo mi
na redu.
Prvo Povlaenje
Prvo moje povlaenje doivio sam sa Raifom Kumbariem. Tog dana
(07.07.1992) bio samu njegovompodrumu, kad je doao Tao (Nerkin mu)
sav zajapuren i rekao da su etnici ve na Brezicima i da treba da bjeimo. Raif
je otiao da pusti svoje, a ja nae krave. Imali smo dvije krave i jednu mladu
dobru junicu. Sjeamse samo, da se jedna krava zvala Milava i da je bila
pred oteljajem. Dok samih putao, letile su mi slike pred oima, kako Milava
pogodjena sa granatomili metkomlei na bai. Vjerovatnoa ta zadnja dva
dana, da je tako i bilo, je bila ogromna. Vie nisamsmio sa svojimmislima da
dangubimpa samse sa Raifomuputio u pravcu taba da saznamo prave
informacije. Pred kolomnas je sreo Kemo Bundava i rekao da idemo na
poloaje. Naravno da ga nismo posluali. Kada smo iz daljine ugledali etiri
naa vojnika kako tre kroz Tofikov ljivik, krenuli smo i mi preko naih njiva u
pravcu Sipa, i dalje prema DonjemPeniku. Usput je naiao i Sejfo Zahirovi
sa svojimtraktorom, pa smo dio puta preli s njim. U odakimpoljima smo
sreli jo nekoliko J akeana i oni su potvrdili takoe da su etnici zauzeli
Brezike. Tu smo ostali oko dva sata. Nita se vie nije mijenjalo, niti je vie itko
bjeao. Manje se i pucalo, tako da smo odluili da se ponovo vratimo i da
vidimo gdje su ostali J akeani. Poto je poela da pada kia sklonio samse sa
Raifomu DonjemPeniku u jednu nedovrenu kuu. Niko nije imao neki dobar
prihvatljiv prijedlog ta dalje da se radi. Raif je htio do taba i da se ponovo
prikljui svojoj grupi (Halid, Sikirica, Fahret...). I ja samkontao da je to
najbolje rjeenje i za mene. Cilj je bio do Sedina i njegove grupe. Kod kue
226
nisamsmio provest jo jednu no iz ve poznatih razloga. Kod kue smo uzeli
neto na brzinu, a ja neku zimsku jaknu i torbicu, pitolj i jednu bombu koja je
ostala od Enesa. Na putu do poloaja smo sreli Nedu Mujakovia u J urinoj
vikendici kraj rijeke i on nas je pozvao tamo. U kui je bila Raifova grupa
Halid, Fahret ..., i oni su namrekli da je situacija na poloaju pravo teka i da
treba tu da prenoimo, pa da ujutro svi zajedno idemo na poloaj. Sutradan
(08.07.1992) smo se Raif i ja razili; on je otiao sa svojomgrupom, a ja prema
rovu gdje je bila Sedinova grupa. Sedin i ostali su mi reklii da se odmah vratimi
pokuamda naemIzudina Karia i Sifeta Bikia i da idemo odmah u pravcu
Odaka. Kako samdoao, tako samse i vratio, samo samsada bio ponovo sam.
Toga jutra je bilo tako tiho i mirno bez pucanja i granatiranja, da samsvakog
asa iekivao da upadnemu neku etniku zamku. Oni su ve jue bili na
Brezicima, to je znailo da su imali dovoljno vremena da zauzmu itav J ake.
Od Brezika do nae kue je otprilike 20 minuta hoda.
Drugo Povlaenje
Isku i Sifeta nisamnaao i krenio samprema koli. Tamo samvidio Tau i on me
je uputio prema njegovoj kui. Devko (Bucin komija) je ve bio tu i kad je
Tao doao - jeli smo, a zatimmalo prilegli i sluali vijesti. Nedugo poslije toga
su poele padati granate. Sklonili smo se kod Tae u nedovrenu prostoriju
ispod stepenica. Pucnjava je bila sve jaa i jaa. Tao je htio da malo izviri da
vidi kakvo je stanje. Vratio se bre nego to je izaao i rek'o: etnici su na
Kuduzama! Istrali smo vani i bjeali prvo preko Tofikove, zatimAtifove i
onda nae njive u pravcu Sipa.
227
Granate su padale sve vie i vie, tako da smo sve ee i ee zalijegali. Zvuk
metaka je bio sve jasniji i jasniji. Imao samutisak da samo nas trojicu gaaju.
Poto smo preskoili rijeku, predloio samda idemo na drugu starnu Sipa da
nas ne bi koji zalutali metak pogodio. Nedugo potom, poeli su nas i iz
Miloevca granatirati. Granate su padale po Izudina Zulfia kui i koli.
Pomislio samda nas moda i iz Miloevca vide, a to znai da se dalje u pravcu
Donjeg Penika moralo trati. U nekomumarku smo napravili pauzu.
Prikljuio namse Sejfo Zahirovi i jo jedan tip kojeg do tada nikad nisam
vidio. Ponovo je zapucalo, pa smo se dali u ponovno bjeanje kroz ita, iblje i
sve to namje stajalo na putu. Kod sljedee pauze uli smo neke glasove. Bilo
je tu i ena i nekih poznatih lica, ali opet se zapucalo i nedaleko od mene zabio
se jeden metak. Dalje smo bjeali dok nismo sreli Kasima Karia. S njimsmo
sjeli ispod jednog oraha i gladali kako Dobor gori. Bomba koja mi je bila u
depu mi je vie smetala nego koristila, pa samodluio da je tu kod oraha
ostavim, a pitolj samzadr'o.....
Modrianin Hamid Omerovi je takoe bio u J akeu jula 1992. godine. Ovdje
je njegovo svjedoanstvo pada J akea i povlaenja:
Poetkomrata '92. godine samizbjegao sa svojomfamilijomu J ake. Bio sam
rasporedjen na vatrenoj liniji zajedno sa EdinomZahiroviem, Edinom
Sofiemi NihadomBikiem. Na liniji samostao oko mjesec dana odakle sam
bio opozvan na radnu obavezu u Modriu. Bivammobilisan i rasporedjen na
liniju prema Garevcu, odakle po padu Modrie ponovo dolazimu J ake. Poto
samu tommomentu bio bolestan, ovaj puta samrasporeen na strau kod
tabaDva dana pred pad J akea, tj. 5. jula 1992. godine je dolo do estoke
pucnjave po svimlinijama oko J akea. Mjetani i borci koji su se zadesili na
odmoru kod kua u samommjestu su se okupili oko taba mislei da je J ake
ve pao. Poeli su pristizati i borci sa linija govorei da ne mogu izdrati, jer
etnici navaljuju. Krizni tab kree sa svimsnagama na linije, te uspijevaju sve
normalizovati.Tu no je Edin otiao na liniju, a ja sammorao sa Devadom
(lovcem) na strau. Ujutro samdoao kui (kua moga punca Hamida
Zahirovia, o.a.); dan je bio sasvimmiran. Sedmog jula ponovo idemnavee
na strau kod taba do osamsati ujutro. Po povratku ujutro (juli 08; oko 08:00
sati) odemu podrumda provjerimta je sa Sajomkomijomi ostalimkoji su
odsjedali u naempodrumu; nije ih bilo tamo. Ostavio sampuku u podrumu i
odemu Edinovu kuu da iznesemhranu za pilie. Izlazei iz kue, sa stepenica
samvideo mladia kako stoji u pola dvorita. Imao je na sebi neke stare hlae i
jaknu, a ispod ruke pola kile hljeba koji je opao i jeo. Preko ramena je nosio
automatsku puku. Kad samga video, u meni je zavladao strah! J a znamskoro
sve J akeane, ali ovog ovjeka nisampoznavao. Znao samodmah da nije iz
J akea. Kada je on mene video, i on se trgao. Vjerovatno je imao iste misli kao i
ja. Pitao me je da li je ovo moja kua. Potvrdio samto, na to mi je on
228
odgovorio: Idite danas svi prema Odaku, jer e J ake pasti. Odgovorio
samDobro., i on je otiao. J a samodmah otrao u podrumpo puku i zatim
odmah istrao na glavni put traei tog sablasnog stranca. Nisamga naao;
kao da je propao u zemlju. Otrimpreko puta do Saje da ga izvjestimo ovom
incidentu. Dok smo govorili, mladi je izaao iz Beganove avlije. Sajo ga nije
mogao prepoznati zbog slabog vida. Prohujalo mi je kroz misli o onoj noi
kada su zapucali etnici i mogue ubacili par svojih ljudi koji su imali zadatak
da obavijeste stanovnitvo da se povue. Sinulo mi je da je taj mladi mogao
biti jedan od njih. Kako bi inae on mogao znati da e J ake pasti, kad niko od
nas nije znao?!
Isti dan sampred vee krenuo da spavam, kad stadoe jedna kola sa 6
vojnika, svi elavi (09:00 sati). Pitali su me kako mogu najbre doi do
doborskih linija; pokazao samimput od J akea koji je vodio na Dobor i oni su
otili. Oko petnaestak minuta kasnije je doao jedan kamion sa oko 20 vojnika
Odaana isto tako elavih i postavili isto pitanje. Samo to su krenuli uzbrdo
prema Doboru, jaka paljba iz Nusretove ume s lijeva je osula po njima. J a sam
se sakrio u garau i odatle ih pozivao da se sklone tu kod mene. Ustruavali su
se prvo, jer me nisu znali i poslije par minuta njih estorica su se dovukli do
garae. J edan od njih, djeak po izgledu, je imao rupu od metka na leima i bez
izlazne rane naprijed. Rekao je samo da teko die. Uzeo samga i preko bate
odveo u tab, odakle su ga kolima prevezli u Odak. Kad samse vratio u
garau, naao sam12 elavaca. J o jedan je bio ranjen u vrat, te sami njega
odveo u tab. Po povratku samih naao kako se prebrojavaju i rekli su da hoe
da se vrate u Odak ali ne znaju kuda i kako. Sve ovo vrijeme pucnjava nije
jenjavala, a i neprijatelj je bio samo 100 mudaljen u Nusretovoj umi. Poele
su i granate da padaju sve jae i jae. Podne je, 08 juli. Ljudi su ve poeli da
odlaze prema Peniku. Naao samNusreta Zulfia kod Mikicine radnje gdje su
mu se kola ugasila zbog slabog akumulatora (13:00 sati). Pitao samga ta da
radimo, a on je uzbueno odgovorio da nigdje ne ide bez svog Mirse. I ja sam
rekao da sami ja ostao zbog Edina. U taj as je naiao Meho Kicelja koji nas je
upozorio da se hitno moramo povui do penikih linija i saekati tamo, jer su
etnici uli na J akenici. U Peniku smo ekali ostale sa poloaja koje smo
oekivali da su u povlaenju. Nakon jedan sat (oko 14:00 sati) Nusret ree:
Strah me dragog Alaha, nisampustio stoku. I ja samrekao da nisampustio
pilie te smo se preko njiva vratili u J ake. (Mislei sada o tome, to je bila
suluda ideja, jer je to bilo vraanje direktno u ruke neprijatelja. Mozak nekada
ne razmilja racionalno. To je bio taj moment.) Polahko smo se spustili od
strane Bara, pored kua Muminovia i Sejdia. Svako je okrenuo svojoj kui
odatle. Kada samulazio u bau, video sambrau Zelince sa velikim
kamionomkod trafike kako govore da je J ake prazan (14:30 sati). Pustio sam
pilie i otiao do Nusreta. Dok smo hodali po njegovomdvoritu, meci su
pljutali po njegovoj kui i fasadi. Dolazili su iz pravca njegove ume, 50-70
229
metara udaljene. Pustivi stoku, povukli smo se pored kole. Tamo samvideo
veliku hrpu municije koja je bila neupotrebljiva (bez upaljaa). Traio sambilo
ta da je zapalim, ali nisamnaao nita. Primijetio sami neprijateljski tenk
nedaleko kod Ragifine kue. Oigledno je bilo da se prozor za povlaenje
polahko ali sigurno zatvarao. Prelazei preko rjeice Gnionice na Sipu sam
polomio prednje zube kada sampreskakao (jula 08; 15:30 sati). Sve muke oko
moje bolesti koja me nije naputala, kao i bol oko povlaenja i naputanja
J akea i naeg kraja kao da nije bilo dovoljno. ta me jo eka?, pitao sam
se. Velika odiseja povlaenja je tek poinjala.
Sljedei mjetani J akea su poginuli ili nestali u
81
toku rata 1992-5. godine:
1. Seid Ali (u julu 1992. u Zenici)
2. Miralem Bahi (07. juli 1992. u J akeu)
3. Zemir Bahi (07. juli 1992. u J akeu)
4. J asmin Biki (30. juni 1992. u J akeu)
5. Vilko Grahori (Grahovac)
6. Sakib Hasuki (08. juli 1992. u J akea)
7. Bahrija Krajnovi (18. septembar 1992)
8. Ibrahim Krajnovi (03. juni 1992. u J akeu)
9. Sabit Krajnovi (08. juni 1994)
10. Said Krajnovi (18. septembar 1994)
11. Refik Mai (05. maj 1992. u J akeu)
12. Izet Muminovi (04. maj 1992. u J akeu)
13. J usuf Ogri (29. juni u J akeu)
14. Asif Omievi (04. maj 1992. u J akeu)
15. J asmin Omievi (05. maj 1992. u J akeu)
16. Rasim Plehandi (04. maj 1992. u J akeu)
17. Suvad Plehandi (01. decembar 1994. u Gradacu)
18. Mirsad Sejdi (11. maj 1992. u Modrii)
19. Edin Sofi (18. februar 1993. u Gradacu)
20. Ezvin Sofi (30. maj 1992. u J akeu)
21. Husein Tiri (nestao 08. juli 1992. u J akeu)
22. Meho Zelinevi (11. maj 1992. u Modrii)
23. Sefer Zelinevi (11. maj 1992. u Modrii)
24. Husref Zulfi (03. maj 1992. u J akeu)
Napomena: Postoji i informacija da je i brat Vinka Biria poginuo.
Ako je to tano, onda bi se i on trebao uvrstiti u ovu listu.
81
Izvor: Osman Zeljkovi, Modriki ehidi, poginuli i umrli borci 1992-1995, 2011
230
J ake u periodu od 07. jula 1992. do kraja 1995. godine
Koliko se zna, zadnji J akeani su napustili J ake negdje poslije podne jula 08. i
povukli se u pravcu Odaka i Bos. Broda. Meutim, nekoliko njih je ipak ostalo
u mjestu i nakon njegovog pada:
Raif ari je ostao kod svoje kue iz nepoznatih razloga. On je vjerovatno bio
zarobljen i ukljuen u radnu brigade koja je izvodila raznorazne radove na
modrikoj optini u toku rata. Sreom po njega i njegovu familiju, on je
preivio to zarobljenitvo.
Redo Mai je jo prije rata bio u SMU zbog bolesti. On je izgleda preivio
sam pad J akea, ali je kasnije umro u toku rata u bolnici u Koprivni.
Aljalja Tiri je takoe ostao u J akeu iz nepoznatih razloga. Niko ne zna to se
desilo njemu i on se jo uvijek vodi kao nestao.
U haotinom povlaenju su bili zarobljeni i Zehrudin Zelinevi i tri lana
familije Pudi. Svih etvero su preivjeli zarobljenitvo i rat.
U toku rata se zatekao veliki broj bolesnika u SMU. Veina radnika Ustanove je
bila otila kada je zapoeo rat, tako da su bolesnici ostali na staranju kod onih
nekoliko preostalih radnika i jakekih branilaca. Od strunog osoblja je bio
ostao samo Dr Predrag Bojkovi i jedna medicinska sestra, kao i nekoliko
kuhara koji su kuhali za bolesnike i borce. Situacija u samoj bolnici je bila jako
teka kao uostalom i u cijelom mjestu. J akeani su se brinuli o bolesnim koliko
su mogli. Kada je J ake konano pao, jedan dio bolesnika je takoe napustio
J ake pod vostvom Dr Bojkovia, dok je jedan dio ostao u bolnici. Koliko se
zna, ovi preostali bolesnici su bili rasporeeni u okolne bolnice u toku rata.
J ake i J akeani su bili prednja linija na tom dijelu posavskog ratita. Zbog
toga, srpski napadi su bili veom mjerom usmjereni na osvajanje tog strateki-
vanog mjesta pored kojeg je vodila glavna linija snabdijevanja svih srpskih
snaga preko Drine. O estini srpskih napada na J ake govori i evidencija
bombardovanja koju je vodio Meho abi od prvog do posljednjeg dana. Po
njemu, na J ake je ispaljeno ukupno 10.404 bombi raznih kalibara i vrsta
(10.244 granate; 13 bombi krmaa; 27 kasetnih bombi). Borba za J ake je
trajala ukupno 66 dana, od kojih je samo 19 bilo bez granatiranja. U prosjeku,
158 granata je ispaljeno po danu raunajui i one dane bez granatiranja (plus
bombe krmae i kasetne bombe) ili 11 po satu ili jedna granata svakih 5,5
82
minuta. Takvo intenzivno granatiranje je prouzrokovalo rtve i velika
razaranja. Rauna se da je veina jakekih kua bila razruena ili oteena. Po
zauzimanju mjesta, srpske snage su poele i sa paljenjem kua. J akeka
damija je bila itava na dan povlaenja i biva minirana i sruena vjerovatno
tokom prvih dana pada J akea.
82
Nekoliko dana za koje ne postoji Mehina evidencija je procijenjeno (rauna se da je intenzitet granatiranja treeg
dana bio u prosjeku isti kao i granatiranje prvog, drugog, etvrtog i petog dana). Takoe, pretpostavilo se da je
granatiranje trajalo od est sati ujutro do osam navee.
231
Sljedeih 3,5 godine (juli 1992 decembra 1995) J ake je bio nenaseljen.
Ubrzo po osvajanju, neprijateljske snage su poele sa pljakanjem stoke,
kunih stvari i materijala. U J ake je ulazio ko je htio da uzme to mu je trebalo i
to se moglo odnijeti. Iz svjedoenja par onih J akeana koji su uspjeli da uu u
mjesto u tom periodu saznajemo kako je samo mjesto izgledalo. Ako je neko
htio da napravi scenu za snimanje ratnog filma, nije trebalo; J ake je u
stvarnosti tako izgledao. Sluajnog posjetioca bi doekala slika prve kue na
desnoj strani koja je bila zapaljena, polusruena i sa izreetanom fasadom.
Manje-vie, svaka kua je liila ovoj prvoj. Ako nije bila oteena, onda joj je
falio krov i sav tileraj. Mnogim domainstvima su nedostajale i ograde koje su
bile skinute ili otkinute iz svog betonskog leita. Smee i raznorazni
graevinski otpad je pokrivao svaki slobodni prostor. J akeka glavna ulica,
inae prilino iroka, se nekako smanjila zbog raznoraznog rastinja koje se
navilo s obe strane puta pravei neku vrstu tunela. Trave, korijenje, voke,
bunovi i drvee su nekontrolisano rasli i postepeno osvajali dvorita. Poneko
smjelo drvo je izvirivalo kroz prozor rastui slobodno na sredini sobe! Krivina
iza krivine, naselje iza naselja je prualo istu sliku, sliku pustoi i velikog
razaranja. Pogled prema centru J akea bi za svakog J akeanina bio nekako
zaustavljen u vremenu i prostoru, kao gledanje u prazno. Neto bi zafalilo tom
pogledu, neto to bi se inae prvo ugledalo i primijetilo zadnjih 68 godina.
Tom pogledu i toj slici bi falila slika damije i munare koja je dominirala
reljefom sela. Nje nije bilo vie tamo. Leala je na zemlji poruena, nekako
klonula. Poneka divlja ivotinja bi prela put i polako proetala kroz otvorene
kue i dvorita ne vjerujui ovoj nenadanoj slobodi kretanja. itavo mjesto je
izgledalo sablasno i jezivo. Zar su tu nekada ljudi ivjeli?
Slika razaranja i pustoi u J akeu u zadnjem ratu: kua Hamida i Vasve Zahirovi iz 1993. godine i obnovljena kua iz 2001-2003.
232
J ake od januara 1996. do poetka 2000. godine
Dayton-skim mirom koji je zakljuen u oktobru 1995. godine izmeu BiH,
Srbije i Hrvatske je prestao rat u Bosni. Na istom skupu su se lideri ove tri nove
drave dogovorili, izmeu ostalog, i o buduem ustrojstvu BiH. Utemeljene su
i dvije teritorijalne jedinice (entiteta) unutar BiH, Federacija i Republika
Srpska. Tom prilikom su odreene i optine koje pripadaju ovim entitetima.
Padom Posavine u ljeto 1992. godine tadanje vlasti bosanskih Srba mijenjaju
ime optine Odak u novo ime Vukosavlje. Vremenom se u Vukosavlje
nastanjuju bosanski Srbi iz ostalih dijelova Bosne. Poto se Dayton-skim
mirom odluuje da Odak bude ukljuen u Federaciju, tadanji stanovnici Srbi
odlaze masovno iz Odaka. Veina njih se preseljava u oblinji J ake i donose
sa sobom i novo ime Vukosavlje. Ubrzo vlasti bosanskih Srba formiraju novu
optinu Vukosavlje sa sjeditem u J akeu. Ovoj optini se prikljuuju i sela
Penik, Modriki Lug, Gnionica i J oava. Tada, krajem 1995. i poetkom
1996. godine J ake poinje dobivati nove stanovnike, koji se useljavaju u kue
koje su bile donekle useljive. Ocjenjuje se da se doselilo oko 1.000 lica u J ake
u to doba.
Otprilike u to vrijeme, J akeani koji su bili u izbjeglikim kampovima irom
Evrope poinju da razmiljaju o povratku u svoj rodni kraj. Prvo postepeno, a
kasnije i ee, jakeke familije se poinju vraati i privremeno nastanjivati u
Odaku i Gradacu. Meutim, jo niko se nije usuivao da doe u J ake, jer su
novi stanovnici J akea Srbi jo uvijek gledali na njih s neprijateljstvom. Samo
nekoliko njih smjelih bi prolo brzo J akeom i napravili nekoliko slika, i to je
bilo sve.
Negdje u jesen 1998. godine se u Odaku odrava prvi sastanak povratnika na
kome se poinje diskutovati o povratku u J ake. Nedugo poslije, s kraja '98. i
poetkom '99. se odravaju dva vea skupa povratnika sa modrike optine u
Gradacu u jednoj sali Sportske Dvorane. Oni J akeani koji su ve bili u
Odaku bi se prevozili kolima kroz Modriu u pratnji UNPROFOR-a, jer je
83
tada jo uvijek bilo isuvie opasno da se ide samostalno. Mada su ovi skupovi
bili organizovani od strane modrike optine u izbjeglitvu za sve stanovnike
optine Modria, veina uesnika je bila iz J akea. Na ovim sastancima se
pokuao dogovoriti plan pregovora sa tadanjom vlau u Modrii i uslovi i
detalji povratka naroda u njihove vlastite kue i stanove.
Kako vrijeme prolazi, tako se i itava situacija u BiH, pa i na modrikoj optini
poboljava i postepeno normalizuje. J akeani u veem i veem broju i smjelije
poinju dolaziti u J ake da posjeuju svoje kue. Mnogi od njih nalaze nove
83
Izvor: Senad Krajnovi-Dule
233
stanovnike u svojim kuama. Samo onaj koji je bio u takvoj situaciji moe da
razumije udan osjeaj kada vidi stranca u svojoj kui. Meutim, ti prvi
posjetioci J akea nisu mogli da ostanu u svojim kuama, jer su u njima bili novi
stanari koji se nisu htjeli iseliti ili su produivali svoj ostanak zbog raznoraznih
razloga. ak i oni ije su kue bile prazne (zato to su bile razruene) su se
84
bojali da prenoe u njima zbog moguih napada lokalnih Srba.
Tek poetkom 2000. godine J ake e primiti prvog stalnog stanovnika koji je tu
ivio prije poetka rata. Poslije 7,5 godina izbjeglitva, Begica Zahirovi se
vratio i ostao u svojoj kui. On jo uvijek nije uivao potpunu sigurnost u svojoj
kui pa ga je neko vrijeme obilazio UNPROFOR i pruao mu zatitu. Otprilike
u isto vrijeme i mnogobrojni donatori iz itavog svijeta poinju davati pomo u
graevinskom materijalu onima koji se odlue vratiti. Prvo su nuene donacije
onima ije kue nisu bile useljive. Meu prvim povratnicima koji su primili tu
pomo su bili Vernes Mujakovi i nekoliko familija Serdara. Kako vrijeme
prolazi, vie i vie donacija dolazi, i vie i vie J akeana se vraa za stalno.
Mnogi ne ekaju donacije i poinju finansirati popravku i izgradnju iz vlastitih
izvora. Malo po malo, J ake poinje dobivati stari izgled i ivost koju je imao
prije rata. Nadati se da e se ostvariti elja J akekog biveg predsjednika MZ
Mehe abia koji je u svom bolu i tuzi po povlaenju iz svog voljenog J akea
07. jula 1992. napisao: .....Na J ake u svompozivu moli, ako budemu cjelosti
poruen i spaljen, da emo zajedno aliti sve izginule i u tuini nasilno umrle.
Ali doi e opet dani slobode i da na istimtemeljima kua oeva i djedova,
Sinovi i Unuci e graditi novi J ake uz iste elje i obiaje. U ruci drei olju
kafe ili aicu jakeke ljivovice.....
84
Tako, dok su Kemal Kumbari i njegov komija Muhamed Mujanovi spavali u svojim razruenim kuama, neko od
lokalnih Srba je ubacio rune bombe u njihove kue. Sreom, nijedan od ove dvojice nije nastradao u toku tih napada.
234
PRILOZI
Prevod tekstova Aga-dede (u skraenom formatu):
Poeh da piemhistoriju
i da je sredimu obliku knjige.
U knjizi (ovoj) da obrazloimsvoje stanje
i da opirnije govorimo kojeem:
odakle potjeem, tko mi je rod,
odakle mi je djed doao, tko mi je otac,
(i) da se zna tko mi je (bio) ejh.
Bi potrebno da se i to obrazloi
i to da napiemu ovoj knjizi;
s namjeromda steknemsevaba.
Otac mi je dervikog reda,
i to mi je put (nain) da ga se sjetim,
(jer) ako hoe da postane usta-majstor,
naprijed! Spomeni blagoslovomsvog majstora.
ovjek treba da spomene takoer oca i majku,
i treba ih se dovomspomenuti.
Treba se sjetiti takoer vladara,
s molitvomza njega, sjenu Boju.
Boe, daj duga ivota vladaru,
da s pravednou mnogo godina provede
da pobijedi neprijatelje,
kad potegnu sablju protiv neprijatelja!
Ocu i majci mi je naa dova,
neka imse smiluje na gospodar (Bog).
I neka je sto hiljada molitvi blaenom(ejhu),
koji nas je uputio u odredbe (ovoga) reda.
Nakana mi je da se u ovomodjeljku upoznaju moj otac i preci,
da objavimodakle su mi doli pretci:
Iako je ovjeiji rod jednog korijena,
hou da objasnimodakle su mi pretci.
Od sultana Mehmeda koji je osvojio
Carigrad,
djedovi su mi janiarski robovi.
Od toga doba se tako provlae sve dosada
i idu naprijed kao robovi potomci.
Od prea mi nije niko svrgavan:
bili su trajno stale slubenika.
Oni su vjeno bili ljudi tvrava
i ili su ka granici iz unutranjosti zemlje.
Njih su isturili na granicu,
235
i za gedki-slubomodlazili na granicu.
Dobrotvor postavi u Sarajevu bijee
Gazi Husrevbeg. Za njegova vremena,
on je, osvojivi tvravu Dobor
odredio vojnike i agu (starjeinu) im.
Izvadivi iz tvrave vojnike
iz unutranjosti zemlje povue ih na granicu.
Iz tvrave Bugurdelen (abac), njih etrdeset ljudi,
izvadivi ih dovede ih u taj mah.
J edan od njih djed mi, Muhjudin sin Iljasov,
koji meu narodomzbog svog nastupa bijae hvaljen.
Ne bijae mi u rodu ni bingijena, bekrija.
U usta nisu nikada uzeli alkohola.
Bili su mistici svih sedamprea.
To samsve pitajui svog oca istraio,
a on pitao takoer svog oca
i dobili su te vijesti jedan od drugoga.
Doavi sa etrdeset vojnika iz apca.
Samo je on jedini ostao od svih pridolih.
Svi su se povratili natrag,
(a) djed mi je ostao (posvetivi) se svojimpelama
(pa) je uljanik veoma poveao,
(i) sudbina ga s (njima) s time zavarala
Oca mi je donio (kad mu je bilo) sedamgodina,
i ovdje ga je nauio itanju i pisanju.
Osamdeset godina ivio mi je otac u toj tvri.
One ostavi privezan za jedan zid.
Napokon je postao aga ove tvrave,
i dareljivou bio je u narodu poznat.
Dvadeset i tri godine bio je tamo dizdar,
i napokon ga obori vjeno kreui stroj.
Umro je godine hiljadu devetnaeste (re. 1609.).
Na koncu je smrt, ustrajnost svijeta,
napokon i nas e doi reda.
Boe! daj namsvima (Svoju) milost!
Mjesto mog roenja je grad-Dobor,
tamo samse rodio, u tomgradu odrastao.
Koliko su mi prilike dozvoljavale, uio samrealne nauke,
a mistinu nauku, znanost, takoer kasnije.
Sueno je nama da se sami naobrazimo,
(a) to znamo, takoer da svijetu dokaemo.
Kod kue (obitelji) samuio Kur'an,
(i) postavi uitelj poduavao sammalodobne. Ovako samproveo vie
vremena,nauio samovo znanje.
236
U ovome dijelu se napisa ono to treba da se zna tko mi je ejh-majstor
Bio samzaljubljen u (derviki red) Ummi-Sinan
i traih i naoh vjeta uitelja (majstora):
doao je u ovaj kraj iz eher-skba (re. Skoplja),
i nastanio se u tvravu akovo.
Oenivi se one, dugo je vremena boravio
ponekad one, a ponekad se povukao u Osijek,
pa bi se ponovo odande iselio,
jer je selidba za vidovite sunnet.
Premjestio se u Peuh, odatle uzevi put,
nastanio se u tekiji Memi-ah begovoj
i postavi dugo vremena ejh onog kraja.
a to je bilo prije osvojenja Sigeta.
Kad god bi se ratnici borili
s neprijateljima, on bi prihvatio bajrak.
Zajedno su ili pod Siget
i osobno su se borili tamo.Oni bi ejhu osedlali konja vrijedna
i (tako bi) ga ratnici odveli na bojite
i tu bi ih ejh blagoslovio
kada su doli u dodir s neprijateljem.
Svijetla obraza bio je uvijek
Gdje god bi ih ejh blagoslovio.
Zavoljevi ga Poeani
pozovu ga onamo u jednu tekiju.
I podigavi se iz Peuha preselio se u Poegu.
Doavi tamo, bavio se molitvom(blagoslovom)
Mnoge erbeine (kvartale) je one proboravio,
a prijatelji bi mu dolazili iz udaljenih mjesta.
I ja bih navraao ovomsvetom,
asnomovjeku.
On me je poduavao ovdje o telkinu
(nadahnuu), propovijedi.
I iskreno sammu se predao na volju.
I stoga mi to je razumljivo razumu
pripade hidajet (zastupstvo).
Hasan efendija mi je moj asni ejh,
Potrao samsvoje lice prainom
njegovih nogu.
Mnogo je godina vrio ejhovsku
(dunost) u Poegi,
a mnoge su mu pristalice dole do svojih elja.
237
Pedeset je godina onovremeno bio ejh
to u akovu, Peuhu, to u Poegi.
i, napokon, konac ivota mu je bio u Poegi.
Otiavi odatle, zauzeo je mjesto u vjenosti.
Grob mu je stjecite naroda:
dolaznici-prolaznici se ovdje ne zadravaju.
Nije od mene ustezao svoje naklonosti,
i ja samse koristio njegovomnaklonou.
Stigla me je njegova panja, mene bijednika.
Neka je hiljade zahvala Svevinjem!
Uao samu red izabranih erena (asnih ljudi u redu)
i uspio ustanoviti mnoge tajne mistike koje nisampoznavao.
I redoslijed imena, kakvih su, eto vidjeh.
I s miromsamvodio tevhide.
I poto sampostao sagovornik reda naobraenih
eznuo samda od njih uzmemblagoslov.
Svojevremeno svoga oca J usufage, onovremenog ejha,
bio samprivrenik.
I kada mi otac ode s ovog svijeta,
pripade mi sluba agaluk od njega.
Tada je na Bosni bio paa Ibrahim-han.
Njegova zapovijed vrijedila je koliko i ferman.
Teko je bilo k njemu pristupiti,
a kako je (netko) mogao dobiti i namjetenje!
Ali defter-emin Kasimefendija
i prijatelji mi nastojahu, kao i on
preporui moju stvar svojimprijateljima.
A kako se nitko ne nametnu na njih,
a i sam(Kasimefendija) ode pai nekoliko puta,
i Bog dade te mi paa svri posao.
Paa je uvaio njegove rijei
i mene uini svojimdovadijom(da ga blagoslivljam).
Ovaj preuzvieni stanovao je u Modrioj,
naa je kua bila pokraj njegovih blizu.
Kad ne bih svake sedmice otiao mu, uvrijedio bi se,
rekavi mi: Gdje si, ne via se?
Odak (dvor) mu je bio da je sve pjevalo,
a drao je nekoliko gostinjaca (musafirhana).
Bio je uvijek osobno za trpezom:
i bogata i stranac bi se koristio njegovimjelom.
Dogodilo bi se, ponekad, da bi gost kasno stigao,
ali je uvijek naao ono to mu je sueno.
Imao je brojna zvanja (poloaje),
238
mnoge itluke, puno zasijanog (usjeva).
Volio je goste i dervie,
radovao bi se uvijek da ih gleda
i prema njihovimstaleima odavao imast.
A uenjake je jako volio,
pero mu je bilo izvor, bio je pisac,
Dosta sposoban uenjak i sasvimnaitan.
Sluba mu je bila na dvoru.
Kada bi mu reda dola da slui
veoma mnogimljudima uinio bi dobrotu.
Tko bi mu doao, otiao je veseo i nasmijan.
Brojnimdobrotama je nahranio
bilo na domu, bilo u slubi.
S mnogo strana je blagosiljan
i, slubujui, prihvati put vjenosti (umrije).
Moja je molitva ova: da mu Svevinji
dadne mjesto u uzvienomraju.
A tko god ovoj mojoj molitvi rekne amin,
neka mu Svevinji bude jamac da e ga vri u raj.
Dui umrlog Kasimefendije, dui Bojeg vjernika
neka je pozdrav na njega,
Boga radi proui fatihu.
Tri mu sina ostadoe, najstariji Ahmetbeg.
Oin je odak on drao (preuzeo) sam,
i jer mu je od oca ostalo sve gotovo:
i slube, i mnogo obilja, nekretnina.
Vrlo je vjet peru, pametan i pisac.
Kako god rekne gospodstvo njemu pristoji.
Vrlo ugodan, dobroudan i dobra srca,
I govor mu je sladak, govori blago.
Tko mu od uenjaka doe na razgovor,
zaeli ponovo mu doi.
Trajno su pred njimknjige,
Meanija, govor mu je uvijek o nauci.
Potpuno je poprimio oin nain
svakaga je on svojimblagodetima hranio.
Napredovae s dana na dan u savrenstvu.
Njegovi govori bili su puni mudrosti.
Na bosanskomdivanu kod defterdar-emina,
nalazei se u slubi, zenicu oka
Odak mu, orobi haramija:
to no odnose, ono sve popali.
On se tada nalazae u borbama,
239
na istommjestu zajedno sa jo svoja dva brata.
Nitko ne moe procijeniti mu tetu:
izgorje gotovo osamdeset komada knjiga.
Sagorje kula i sve to bi u njoj,
Ostadoe samo kameni zidovi kule.
Eto tako mu se zgodila ova teta.
Da Bog dadne da ostanu glave zdrave
Nee nedostajati srebrni rahtovi, kumasi.
Brau mu Alibeg i Hasanbeg
Svaki pojedini s dana na dan
neka mnogo na ovomsvijetu poive u bogatstvu
i neka postignu ono to god ele.
OsimBoga nitko ne zna,
da li je opskrba bila rtva njihovimglavama:
bili su otili na mjesto opasno
i stali su pred topove i puke.
Na alaje je pucano iz topova i puaka
i mnogo je vitezova tamo budzato prodato.
Neka je molitva svakog ovjeka ovakva.
to e doi na glavu, nek doe na materijalnu tetu.
Mnogi su od velikaa u tomratu,
postali ehidi i na tommjestu glave izgubili.
(*Napomena: nedostaje jedan list, na kojem, ini se,
da govori o pohari Odaka.)
Postavili njega kao zeta
Nije se ustezao da tamo tetu napravi.
Saznalo se tko su bili haramlije (hajduci)
bar se to iznae.
to mu je aka dolo, ono tvrdo drae.
Prokletnike stie kazna.
Neka Bog dadne da se sve pronae
i da mu njegov imetak opet u ruke doe.
Ovo se zgodi, neka se prepriava
u godini ratovanje Sultana-Osmana.
240
Opis karaktera Osman Efendije, bosanskog defterdara
Kasimefendija me postavio dizdar-agom.
Agaluk nisamdugo zadrao,
godinu i po bio samtvravi dizdar,
uvao taj grad (Dobor) s timinom.
Kasnije samga ipak ostavio.
Naumio bijah da radimto drugo.
Prodavi agaluk pretvorih ga u novac
za duu svoga oca osnovah zadubinu.
Uvjetovah da mi djeca ue (itaju):
J asin, ajet pa ajet.
Zatimsampostao hatib (damije) u J akeu
i od te bogougodne slube dobih to je odreeno:
po jednu aku plae u cijelom.
Bio samsedamgodina imami hatib.
J ednu tijesnu damiju su bili seljaci napravili
od pletena, zemljomoblijepiti.
Druina (demat) mi ne mogae stati u damiju,
a uz bajram, ni u smharem(dvorite) damije.
Zimi, na snijegu, demat mi napolju,
ostajali bi veinomtamo.
Nastojao samda se izgradi velika damija,
Pa samse na mnoge ljude obraao.
Svevinji mi dade prijatelja druga,
i tako jednog dana bosanski defterdar,
Modrianin Osman efendija izjavi
i odmah izvadi novac i dade ga u gotovu.
Skupivi majstore ugovorih (sporazumjeh se),i vrsto se
prihvati izgradnje damije.
On, Osman efendija, uinio me je blagosivljaem,
Prouena mu je hajirli molitva (dova).
Sagradih damiju, savreno kako treba,
a mene je postavio pomonikomdamije,
dao mi je sinu slubu da poziva na sallu,
i to je zabiljeeno u beratu najprije.
Za imama, hatiba, muezina,
muarrifa, kajjima i vaiza
odredi dunosti i ubiljei plae (ulufe).
Stekavi veliki sevab i dobro djelo,
upravo kad je sve bilo uinjeno,
i kad su mi dobro dole plae,
doe u zbor i umijea se smutljivac.
241
Htijui da mu je njegova rije prea.
Tube napravi, ne dade mira,
a natjera me da za nevolju ostavimslube.
Nek mu ni jedan as ne bude bez belaja!
I ovo, da objasnimneka se ovdje ita:
Neka mu bijeda uvijek na glavu pada!
Smutljivci mene uinie svrgnutim;
nitko to ne nae opravdanim.
Pri gradnji damije sammnogo
podnio muke,
zapetljane poslove rijeio sami raspleo.
Smutljivcima koji bjehu uzrokom,
neka Bog dade nesreu. Prvo,
ne najeli se hljeba,
Aga-dedo! Ne protei na dugake govore,
kad si vidio da su smutljivci potegli muku.
Nego uini zahvalnost i
priznanje Svevinjem,
a Osman efendija zaii molitvomsreu!
U svomrodnomkraju, u Modrioj-kasabi
mnogimsu ljudima bile ispunjene
elje kod njega.
Susjede je on potivao,
a mnogima dao dobru slubu.
Nek se stide da ga poslue,
jedui njegov hljeb i nimet
Bog dade, on mu posao izvri.
Mnogomje kod njega njegova elja izvrena.
On je onaj koji je sagradio han u Modrioj,
(zatim) medresu i jo nekoliko duana,
Pa je njegovo dobro djelo i mekteb-kola.
Svi i veliki i mali bili su mu dovadije (blagoslivljali ga).
S njimje Modria dobila svoj sjaj,
jer do tada (do njega) Modria nije bila nita.
Bosanskimvojnicima njihove plae,
pri dijeljenju nije uzimao nikakve pisarnine (pristojbe).
Pridoli defterdari su jeli i gnjeili,
pa su vojnicima kapale suze iz oiju,
a otkada je na Bosnu doao Osman efendija
bosanski vojnicu su uivali, a i on.
Zadovoljavo se sa svojomplaom.
I svatko tko je doao, dobio je svoje to mu pripada:
prole zaostatke, sve prolaze.
242
I sad se zaklinju njegovomglavom.
Plae imon postavi u red
I to odgovara svimkulovima (bosanskimvojnicima).
Za njega se mole svi graniari.
U dodir koji dooe s njim.
Od svakog pojedino je dobio blagosivljanje -
blagosivljaju ga bogatai i siromasi.
Nastojei da pribere dravnoj blagajni,
Nemogue je da nije dobio sevabe.
To je sluba za islamsku vjeru,
to je ovozemno i rajsko veliko bogatstvo.
Bez plae nitko ne moe uvati granice,
jer ovjek ne moe opstajati bez opskrbe.
Oni koji su jami za njegovo opskrbljivanje,
takoer su od onih, koji nadziru granice.
Velikimse dobroinstvomsmatraju i oni
koji god se nalaze u toj slubi.
U ovu slubu i u ovaj ljubav tko upadne,
nije udo ako preivi (ivot) Hidra.
Kod Boga je ovo veliko djelo
svaki ovjek, uivi u svomzanimanju.
Do zasjednua sultan-Mustafe
etiri godine je bio defterdar Bosne.
A kada je zasjeo Mustafa-han,
otada je (bosanska) blagajna bila pa prola.
Tko god na ovo moje blagosivljanje
rekne amin!
(na Sudnjemdanu) neka Boji
Miljenik (Muhamed Resulullah) bude mu
zagovornik (kod Boga).
243
Povod pisanja Miralema Ibrahim-bega i njegova stanja
U knjigu napisanih uglednike i gospodu
da moju knjigu cijene.
Kad imknjiga dopadne, nek se razonode,
i nek znaju mnogo tota iz povijesti,
pa neka me se trajno blagoslovomsjeaju,
mene, jednog siromaha,
skromnog s mnogo nedostataka.
U njihovo susjedstvo imampristupa
Svi pojedini iskazuju mi prijateljstvo,
i potovanje veliko, preko moje sposobnosti.
Za djecu samisposlovao slube,
pa samopskrbljen bezbrino ivio.
Gdjekad bih kod kue sjedio, piui svoja pisanja,
a kada bih zaelio razonodu, putovanja, odlazio bih u etnju.
Fetihlija MiralemIbrahimbeg
izvor je dobrote, dareljivosti i doeka.
On je volio stale uenjaka-uleme
i svakog pojedinog bi darivao poklonima.
Bio samzarobljenik njegovog prijateljstva.
I duomi srcemsamvolio ovog viteza,
pohodio bih ga kada bi me pozvao,
a po gdjekad bih dolazio i bez toga.
Nije mu u odaku nedostajalo gosta,
u svakomkutu je bilo puno gosta,
obilno ih gostio hranom.
Dolazili bi kako dervii tako i uglednici.
Imetak i bogatstvo mu je pritjecalo u odak,
maslo i med tekli su kao s neba da padaju.
Imao je itluka dosta, k tome jo i zijamet,
u potpunosti bio se sredio i razgranao.
Upravo je est subaa koji su hodali,
a jo k tome mnogo sluga i pomonika.
Raja mu je sijala zemlju i kosila.
Bog je dao da je on sve zgotovljeno jeo i pio,
k tome je on mnogo plodine prodavao,
ali novac nije vezao, nego bi sve u obilju troio.
Konji, odjea i oprema potpuno izvanredna,
a stajahu vojnici (sluge) sklopljenih ruku.
Svatko ga priznaje zbog njegova (uvena) odaka
jer mu u Bosni nema ravna.
Nek mu Bog njegov ivot i bogatstvo
244
s dana na dan povea, takoer i ugled.
Svevinji mu je Bog odak uinio uglednim
elimda ga jo vie uini unapreenim.
Neka mu Svevinji pokloni sinove
.......................................................
Vidio sammnogo njegova prijateljstva a takoer i darova
Neka mu Bog d zamjenu sjutra (poslije smrti)!
Gdje kod bi se nalazilo kakvo voe,
dolazilo bi u odak i uivalo se
J aka kahva, puni findani,
povlaili bi se po srijedi a due bi ih pile.
Knjigomje se trajno zabavljao,
i sabirao bi one koji su obrazovani.
Svome ejhu je odavao poast zatim,
ljubav i iskrenost suvie.
J ednog dana utrpa mi u ruke neku knjigu,
stari primjerak, ne zna joj se ni glava ni odlomci.
To je knjiga bila Damasbnama,
a po raunu pisana je bila prije devedeset i est godina.
Pljesnava, pismo mnogo iskvareno, oteeno,
toliko istrta da je gotovo neitljiva.
Nain pisma bio je egrtski,
k tome mnogi stihovi izali iz metrike.
Nakana mu bijae da bude primjerak isto napisan.
Ree mi: Napii (prepii) ovo i dovedi u red!
Sjedoh pisati, otvorivi etiri oka,
pa kao biser jedno za drugimnakitih
i jo k tome mnoge samkitice samdodao
pa ih povr prie istakao, uinio sadraj.
I njih samcrvenilomnapisao, da bi bilo jasno,
da se zna, ta je smisao prie.
S ljubavlju samsvaki momenat mlatio perom
i hvala Bogu kada dooh do svretka.
Bilo je potrebno da joj napiemdatum,
da se zna kada je pisana.
(Ostatak nedostaje ali sljedei listovi sadre pjevanje o Ratovanju sultana Osmana i
njegovoj traginoj sudbini).
245
Senad Krajnovi-Dule
U SJ EANJ E MOM OCU
(OE MOJ )
Sedam dugih godina
Vidjeli se nismo.
Ti ode.
Tvoje oi ostale su otvorene
Ree mi majka.
Disao nisi vie.
Znam, znam,
ekao si me eljno.
Samo mene od nas estero
Toliko dugo nisi vidio
A ode da vjeno poiva.
Ah oe moj!
Zar te ne vidjeh?
Ruke moje ostae ispruene
U elji da te ispratim
Na tvoj vjeni put.
Na alost vie od toga moje
Umorno tijelo nije moglo.
Ponosu moj!
Volio sam te.
Samo Bog mi je svjedok
Iako se ponekad nismo razumijeli
Ti si bio uzoran otac.
Brinuo si se da ne ostanemo gladni.
Ljudi su u prolazu skidali kapu
Prilikom susreta s tobom.
Sve u znak potovanja
ovjeku koji je uistinu
Pravi potenjak bio.
Ah oe moj!
Zar nikada nee znati saznati
Koliko sam te volio.
Ti ode, ode i moj brat.
Ne brinite i ja urim.
Brzo u sve su prilike
Stii u vas.
Ah oe moj!
Kako me samo boli
To to odlazite,
A ja ni da vas ispratim.
Sramim se
to nisam dostojan
Vae veliine i hrabrosti.
Al ne brini stari moj
Mnogo emu u ivotu
Ti si me nauio.
Ahh ah oe moj!
Teka li vremena.
Sve se zaprljalo.
Ljudi odavno pobjesnili.
Brat bratu dobra ne misli,
Hm, o komijama da ti ne priam.
J esu li Edenski vrtovi i rijeke
Tamo gdje si ti.
Ako jesu eto me.
Ma oprosti uopte ne sumnjam.
uj ti mene.
Ti zna da ja istinski vjerujem
U tu estitost i ljepotu,
Za razliku od ovog svijeta
Te mislim neto
Kako napusti ga
I nije neka velika teta.
Kako mi je sada drago
to sam u mnogo emu
Isti kao ti.
I ti moe biti ponosan.
Za majku ne brini.
Ono to osta od naih domova
Neto sam za nju popravio.
Ono drugo to pue
U naim srcima
Nitko ne moe i nee
Ahh oe oe moj!
246
Tabela 1:
Stanovnici J akea u proljee 1992. godine
A
Alii Huso i ena
Alii Fahir i ena (Edita i Hada)
Alii Muhamed i Behrija
Alii Mehmed i Dilfa
Alii Esma i sin
Alii Kasim i ena (plus Kasimova mati)
Alii Rasim i ena (tri kerke)
Alii Refik (Hasan) i ena (sin)
Alii eval i Redifa (sin Nermin)
Alii Enes i ena (dvoje djece)
Ali Vejsil i Hasna (Faruk, Emir i unuk Elvir)
Ali Nermin i Fahira
Ali Seid i ena
Andrijani Gavro i ena
B
Bahi Mehmed i Sefka (Hana)
Bahi Mukelefa
Bahi evko i ena (sin Senad i snaha)
Bahi Zijad i Mersa (jedno-dvoje djece)
Bahi Sabrija i ena (dvoje djece)
Bahi Nihad i Ferza (dvoje djece)
Bahi Hasan i ena (Zemir i kerka)
Bahi Mesut i ena
Bahi Mehmedalija i ena (J asmin i Almin)
Bahi Bajro i ena (Ago)
Bahi Izo i ena (jedno-dvoje djece)
Bahi Sadija i Refija (jedno-dvoje djece)
Bahi Ibro i ena
Bahi Demil i ena
Bahi Ibrahim i ena
Bahi Hasan i ena
Bahi Huso i ena
Bahi Mirsad i Erka (jedno-dvoje djece)
Bahi Ferid i Rasema (sin i kerka)
Bahi Vehid i Nermina
Bahi Miralem i ena (dijete)
Bahi Eso i Ferida (dva sina)
247
Bahi Meho i Halida (dvoje djece)
Bahi Sabir i Zada (Meldin)
Bahi Esad i Ferida (dijete)
Bahi Emsad i ena (jedno-dvoje djece)
Bahi Nermin i ena (dijete)
Bajri Agan i ena
Bajri Redo i ena
Bajri Smajo i ena
Bajri Demil i ena
Bajri Bego i ena
Bajri Sulejman i ena (Nadir)
Bajri Izeta (Selma)
Bajri Sinan (Sudan) i Munevera
Bajri Bahrudin i ena (dijete)
Bajri Sedifa i Azmira
Bajri Bahrija i Fahrija (dva sina)
Bajri Refik i ena (dvoje djece)
Bajri Atif i ena (sin Semir i snaha)
Bajri Raif i Biba
Bajri Rasim i Elvira (Mirza)
Bajri Rizo i ena
Bajri Husein i ena
Bajri Muharem i ena (Fuad i Suad)
Bajri Bajro i ena
Bajri Alija i efika
Bajri Meho i ena (dva sina i kerka)
Bajri Mehmed i Alija
Bajri Ibrahim i ena
Bajri eval i ena
Bajri Meho i ena
Bajri Husnija i ena
Bajri Raif i ena
Bajri Kasim i ena
Bajri Rasim i ena
Bajri Senad i ena
Bajri Seid i ena
Bajri Redo i ena
Bajri Devad i Sabina (sin)
Bajri Nedad i ena
Bajri Mahmut i ena
Bajri Hazim i ena
Bajri Midhat i ena
Bajri Halil i ena (sin)
248
Bajri Nadil i ena
Beirevi Hamid i ena (Hajre i snaha; Izudin i snaha Sanela)
Beirevi Ramiz i ena
Beirevi Bahrudin i Nerka (Sabrina)
Behaderovi Pao i mati Sabra
Bei (otac, mati i etvero djece)
Biri Frane ena (Vinko i snaha; sin)
Biki Ragifa (Abedin, Besim, Enes, snaha Razija i unuk Adi)
Biki Sedin i Amira (Dino)
Biki Hadib i Hana (Senad)
Biki J asmin i ena (dijete)
Biki Hamdo i Ferida
Biki J unuz i Ifeta (kerka i sin)
Biki Nedad i ena (dvoje djece)
Biki Mujo i Nevreza (dvoje djece)
Biki Berzad i Vahida (Lela i Amela)
Biki Malka (sinovi Raid, Kemal, Ibro i J asim)
Biki Dijana
Biki Hamida (Nisveta)
Biki Sifet i Demila (Ernad i Elvir)
Biki Nihad i Merima (sin i kerka)
Biki Bahrudin i Nerka
Biki Sulejman i ama (Suvad)
Biki Mersed i Dina (Elma)
Biki Mehmed i Zehida (Senad)
Bjeloevi Zehrudin i Nevka (Mehmed i Miralem)
Bjeloevi emsudin
Bjeloevi Fahrudin i ena
Bjeloevi Izudin i Suada (dvoje djece)
Bjeloevi Meho i Advija (Vildana)
Bjeloevi Alen i ena
Bjeloevi Almin i Nerka
Bjeloevi Taiba
Bjeloevi Salim i erifa (Bego, Armin, Saib)
Bjeloevi Suvad i Fadila
Bjeloevi Izet i Aja (Izeta i sestra)
Bjeloevi Fikret i ena (sin)
Bjeloevi Hakija i ena (petero djece)
Bjeloevi Fehim i Fatima
Bjeloevi ahmana
Bjeloevi Emira
Bjeloevi Almir i ena
Brki Besim i Azra (Sultanija i kerka)
249
D
Dubri Ehla (Senad, Edina, unuk Nidin)
Devedi Mehmed i Aziza (Edo)
Devedi Sadin i ena
Dobri Slavko i ena
D
Dini Husna
Didi Mehmedalija i ena
Didi Suvad i Dijana (sin)

uheri Hasan
uheri Muradif i Hamijeta (Enes i Edo)
uheri Raif i Halida (Raifa i Ragifa)
uheri Fikret i ena (Mirza i Regina)
uheri Hajro i Fatima (Hajrija)
uheri Izet i Munevera (Sabahudin i Samir)
F
Fetahovi Halil i Fata
Fetahovi Halid i Nada (Damir)
Filipovi Matija i ena (Vlado i Ankica)
Filipovi Zvonko i ena
Filipovi Marko i ena
Filipovi Tadija i ena
Filipovi Ivo i ena (Marinko)
G
Grabovica Salko i ena (Sanel i Semir)
Grahovac Vilko i Vida (Nedeljko, Zoran i kerka)
Gri Meho i ena (Edo)
Gri Adil i ena (Aden)
Gri Sabit
Gri Sabir
Gubelja Emir i Ferida
Gubelja Miralem i ena (dijete)
H
Hadi Ismet i ena
Hasani Berka i sin Hodi Enver
Hasani Muris i Gordana (dvoje djece)
Hasani Huso i Muniba (dvoje djece)
250
Hasani Enver (Hamdo) i ena
Hasani Mesut i Saliha
Hasani Sulejman i ena (Safet i Dervi)
Hasani Hava (Almin, Mirsada)
Hasani Alaga i ena (dvoje djece)
Hasuki Ismet i Mevlida (Mevludin)
Hasuki Zahid i ena
Hasuki Sakib i Sena (kerka)
Hasuki Muhamed (Made) i ena
Hasuki Husnija i Sajma
Hasuki Sulejman i Fikra
Hasuki Smail i ena
Hasuki Husein i ena
Hasuki Raif i Nihada (Samira)
Hasuki Alija i Remza (jedno dijete)
Husejnovi Smajo i Ferida (Nermin, snaha Alisa)
Husejnovi Rasim i ena
Husejnovi Velid i Slavica
Husejnovi Muhidin i Raza (Mustafa i kerka)
Husejnovi Kenan i ehzada (jedno-dvoje djece)
Husejnovi Muhamed i ena
Husejnovi Zulfo i Vahida
Husejnovi Esmir i ena
Husejnovi Azem i ena (jedno-dvoje djece)
Husejnovi Zemir i ena
Husejnovi Enes i ena (jedno-dvoje djece; mati Razija)
J
J usufovi J usuf i Aziza (Suvad, Nedad)
J usufovi Kemal i ena (dvoje djece)
J usufovi Fikret i ena (dvoje djece)
J usufovi J asmin i Elvira (dvoje djece)
K
Kali Ismet i ena (dvoje djece)
Kari Mehmed (Dalija) i Rabija (Nevzet i Midheta)
Kari Sakib i Dervia (Zemir i J asminka)
Kari Izudin i Suvada (Sanela i Mirela)
Kari J asmin i Hajra (Mirza)
Kari Mujo i Zejna
Kari Vernes i Fazila (Emir i Vernesa)
Kari Nijaz i Radmila (Zenad, Ramajana, Rua, Snjeana, Draen i Zelda)
Kari Kasim i Hida (Merima i Majda)
251
Kari Rasim i ena (sin Berzad, snaha Enisa i unuk)
Kari Suljaga i ena (sin Suljo, snaha, dvoje-troje unuadi)
Krajnovi Fehra (kerka)
Krajnovi Ibro i ena (dva sina)
Krajnovi Sabit (Sadija) i ena (dvije kerke)
Krajnovi Redo (Sejdo) i ena (dva sina)
Krajnovi Refik i ena (dvoje-troje djece)
Krajnovi Mustafa i Fatima (Nijaz i kerka)
Krajnovi Aziz i Halida (Samira)
Krajnovi Beir i Asifa
Krajnovi Tajib i Ganiba (Devad)
Krajnovi Esad i ena (dvije kerke)
Krajnovi Ahmet i Ramiza (Devad)
Krajnovi efik (Mrki) i ena
Krajnovi Senad i Dragica (Zlatko)
Kumbari Refik i ena (sin Asif i snaha)
Kumbari Kemal i ena
Kumbari Emin i ena
Kumbari Devad i ena
Kumbari Husein i ena
Kumbari Mustafa i ena
Kumbari Demal i ena
Kumbari Muho i ena
Kumbari Halid i ena (jedno-dvoje djece)
Kumbari Atif i Rabija (sin Raif, snaha Besima, unuci Elvis i Nermin)
LJ
Ljenjanin J asmina i Mrki (dvoje djece)
M
Maglica Andrija i ena
Maglica Stipo i ena
Maglica J akov i ena (dvoje-etvero djece)
Maglica Anto i ena (dvoje djece)
Mai Redo i ena (Eniz, Himzo, kerka)
Mai Refik i Almasa (Mati Zilha, sin Amir, sin Samir i snaha)
Mai Fadil i ena (Suvad)
Mai Sedat i ena (dijete)
Mai Seid i ulba (sin Adil)
Mai Senad i Beti
Mai Mersed i Alija (dvoje djece)
Mai Huso i Safeta (Haris i Sanja)
Mai Muzafer i Esma (Huso i Sabina)
252
Mai Hajra (Husinica) i unuk Mati Suvad
Mai Mersed i ena (Severin i Silvia)
Mai Sead i ena (Ragib i Mirsad)
Mai Read i Hana (Sanela, Amela i J asmin)
Mehmedovi Husnija i Tifa (Hasan i brat)
Mehmedovi Meho i ena
Mehmedovi Musto i Tahira
Mei Fahro i ena (dijete)
Mujakovi Devad i efika
Mujakovi Nedad i Mina (Enco)
Mujakovi Esad i Kadira
Mujakovi Vernes i Suada (Anisa i Ervin)
Mujakovi Nedim i Mevlida (Dino i kerka)
Mujakovi Devko i ena (dvoje djece)
Mujakovi Selim i Mima (sin Bahrudin, snaha Berka i dvije unuke)
Mujakovi Izeta ena (Amela i Asmir)
Mujakovi Mustafa (Safet) i Beska (dva sina i kerka)
Mujakovi Mehmedalija i Mirsada (dvoje djece)
Mujakovi Mein i ena
Mujakovi Zehrid i ena
Mujakovi Hazim i ena (Berzad)
Mujakovi Enver i ena
Mujakovi Izet i Edina (Mirnel i Izela)
Mujanovi Hamid i Malica (Hazim i Subhija)
Mujanovi Muhamed i ena (sin)
Mujanovi Mevlo i ena
Mujanovi Omer i ena (dva sina)
Mujanovi amil i ena (dijete)
Muji Zlatka
Muji Mehmed i ena
Muji Sejfo i ena
Muji Amir i Emina (kerka)
Muji Nurija
Muji Suljo i ena (jedno-dvoje djece)
Muminovi Bego i Vahda
Muminovi Vehid i Aida (Aldijana i Sadmir)
Muminovi Esed i ena (Sanjin)
Muminovi Vahid i Kadema (mati Atija, djeca Menad i Menada)
Muminovi Izet (mati i sin)
N
Nadarevi Asim i Ankica (Damir, Dijana i Amra)
253
O
Ogri Bajro i Nesiba (dvoje djece)
Ogri J usuf i ena (dva sina)
Omievi Devida (Asmir i Elza)
Omievi Sejdo i Ehlimana
Omievi Uzeir i ena (J asmina)
Omievi J asmin i ena (dijete)
Omievi Hasko i Zehida (Naid, Sabira i kerka; sestra)
Omievi Saib i ena (sin Nedad, snaha Raifa i unuk)
Omievi Refik i Behka (dvoje-troje djece)
Omievi Raif i Raifa
Omievi Redo i Sedifa (dvije kerke)
Omievi Nurdin i Razija (Nermin)
Omievi Mujo i ena (kerka)
Omievi Halid i Zurka (Adnan i kerka)
Omievi Demal i ena (dijete)
Omievi Hamid i ena
Omievi Raid i ena (Ismet)
Omievi Muharem i ena (sin Senad i snaha enaida)
Omievi Rasim i ena
Omievi Muhbija i ena (Fatima i Almin)
Omievi Ekrem i ena (sin)
Omievi Alian i ena (Zahid)
Omievi Zaim i ena
Omievi Ahmo i ena (Zikret)
Omievi Delil i ena
Omievi Husnija i ena (sin)
Omievi Bego i ena
Omievi ulo i ena (kerka)
Omievi Sakib i ena (dva sina)
Omievi Hazim i ena
Omievi Zehid i Mira (dijete)
Omievi Eso i ena
Omievi Zuhdija i ena
Omievi Fahir i ena
Omievi Samid i ena (dva sina)
Omievi Senahid i ena
Omievi Midhat i ena (jedno-dvoje djece)
Omievi Devad i ena
Omievi Halil
Omievi Omer i ena
Omievi Muhamed i ena (dva sina)
Omievi Meho i Kanita
254
Omievi Brajko i ena
Omievi Seid i ena
Omievi Sinan i ena
Omievi Zijad i ena
Omievi Azem
Omievi Nedim i Hamka
Omievi Nermin i ena
Omievi Himzo i ena
Omievi Haso i ena
Omievi Eso i ena
Omievi Asif i ena
Omievi Mensur i Bahrija
Omievi Nihad i ena
Omievi Kemo i ena
Omievi Raid i ena
Omievi Demal i ena
Omievi eval i ena
Omievi Muradif i ena (Nazif)
Omievi Nafiz i ena
Omievi Izeta
Omievi Nijaz i Bahrija (dvije erke)
P
Plehandi Husein i Bera
Plehandi Aladin i ena (jedno-dvoje djece)
Plehandi Rasim i ena (jedno-dvoje djece)
Plehandi Kasim i ena (jedno-dvoje djece)
Plehandi Nihad i ena (jedno-dvoje djece)
Plehandi Sejdo i Adila (Vahid)
Popovi Ranko i Milena (Zoran i dvije kerke)
Popovi Duan i Milka (Dragan)
Pudi Anto i ena
R
Ribi Ekrem i Fata (sin i kerka)
Ribi Hazim
Ribi Esad i ena (sin)
Ribi Kadir i ena (dva sina)
Ribi Raida (sin)
S
Sejdi Muradif i Hana (Mirsad i Semir)
Sejdi Ganija i Dervia (Nedad, Senad i Ibrahim)
255
Sejdi Zijad (Semir, snaha Zikreta, unuka Zina)
Sejdi Fahrudin i Azra (Eldar)
Sejdi Nurija i Munevera (Emina i Almadina)
Sejdi Ferid i Hana
Sejdi Husko i ena (Zedin i Almir)
Sejdi Hajra (Rufad i Armin)
Sejdi Bahrudin i Merima (Nevzeta)
Sejdi Fadil i ena (tri sina)
Serdar Omer i ena
Serdar aban i ena (Omer)
Serdar Hasan i ena (dijete)
Serdar Husein i ena (kerka)
Serdar Senad i ena (dijete)
Serdar Mehmed
Serdar Kasim i ena (Bajro)
Serdar Devad i ena (Devadova mati; dvoje djece)
Skopljak J uro i ena
Skopljak Pero i ena
Skopljak Ilija i ena
Skopljak Ivan i ena
Skopljak Ivan i ena
Skopljak J ozo i ena
Skopljak Mirko i ena
Skopljak Marko i ena
Skopljak Ilija i ena
Skopljak J ozo
Skopljak Anto
Skopljak Ilija
Skopljak Antunija
Sofi Ibrahim i Umihana (sin Edin, snaha Sida, unuk Sanel, kerka Edija)
Sofi Muharem i Refka (Ezvin, Ruzmir)
Sofi Esed i Hana
Sofi Hamdinica
Sofi Suad i Razija (mati Zumra, djeca Almaida, Muhamed i kerka)
Sulejmani amil i ena
Sulejmani Hasan i ena
Sulejmani Rahman (Ramadan) i ena
abi Meho i urija (Nedad)
abi Fikret i Bahra (Mehaga)
abi Muhamed i ena (Nihad)
abi Bego i ena (Suvad)
abi Muzafer (mati Fatima i njena unuka Tenzila)
abi Alaga i Saha (Alagina mati Alija)
256
abi Muhamed i ena (dvije kerke)
abi Haso i Sadeta
antor Marko i ena
ari Bahrija i ena (mati Razija, dijete)
ari Raif i Refika (dvoje djece)
ari Arif i ena (troje djece)
ei Mehmedalija i Sadina (Amra)
T
Tiri Hajro i Bahra (Fahrudin i Fahira)
Tiri Sejfudin i Ramiza (Hilmo i sestra)
Tiri Dervia
Tiri Fahira
Tiri Husein i ena (kerka)
Tiri Mehmedalija i ena (dvoje-troje djece)
Toli Ivan i Kaja
Toli Ilija i Berzijana
Tubi Adem i ena (dvoje djece)
Tubi Mustafa i ena (kerka)
Tubi Ibrahim i Biba (Enes)
Tubi Halil i ena
Turkui Sehid i Beska (jedno-dvoje djece)
Tosunovi Taudin i Nerka (Dalila, Damir i Lejla)
Tosunovi Nedim i Firka (Kemal i kerka)
Tuzlak Vlado i ena (sin)
V
Vejzovi Nesib i Remza (sin Sejdi Rizan)
Z
Zahirovi Alija i Nada (Muhamed, Husein, Dervi, sin i kerka)
Zahirovi J asim i Devida (Rejsudin, Enes, Devad, Denis i jo jedan sin)
Zahirovi Esad
Zahirovi Samid i Remza (Beir)
Zahirovi Hasija (Atif, Hafeza, Ifeta i Ifetin sin Haris)
Zahirovi Mujo i Aja (Bahrudin, snaha, unue; kerka Adisa)
Zahirovi Irfan i Hazbija (sin J asmin)
Zahirovi Senad i J asna (Melani i Mirza)
Zahirovi Hamid i Sena (J asmin i Admir)
Zahirovi Behra (Samir, snaha i unuk)
Zahirovi Refka (sin)
Zahirovi Hajrudin i ena (sin Nihad, snaha i dvoje unuadi)
Zahirovi Senad i Rahima (sin Ibro; mati Ibrinica; sestri Damir)
257
Zahirovi Mersed i ena (Mirza)
Zahirovi Halid i ena (Samir i kerka)
Zahirovi Fahret i Hajra (dvije kerke)
Zahirovi Sejfudin i Atifa (emsudin, Suada, Suad)
Zahirovi Taib i Kemija (mati Mehinica, Amir i Adnan)
Zahirovi Razija (sin Beriz, snaha Nihada, unuk)
Zahirovi J asminka (Maid i Maida)
Zahirovi Begica i Hasiba (Mirel i Mirela)
Zahirovi Began (Hamzalija i Muharem)
Zahirovi Hamid i Vasva (Elvira)
Zahirovi Edin i Sanela (Mirza)
Zahirovi Muhidin i J ela
Zahirovi Samida (Hajra) (mati Raida, sin Admir)
Zahirovi Redo (Rasim) i Mina (Damir, Amira, Alena, Merima)
Zahirovi Selmir i Edisa (Edo)
Zahirovi Munib i Hana
Zahirovi Rizah i Fatima (kerka, J asminka Biki i njena kerka Amra)
Zahirovi Mehmed i Enisa (dijete)
Zahirovi Began i Vasva (sin Ferzad, snaha i unuka)
Zahirovi emsa
Zahirovi Mehmed i Nadja (troje djece)
Zahirovi Muhamed i ena (dvoje-troje djece)
Zahirovi Mevludin i ena (dijete)
Zahirovi efik i ena (jedno-dvoje djece)
Zahirovi Demil (Hajro) i Indira (dvoje djece)
Zahirovi Ibrahim i ena (dijete)
Zahirovi Mehmedalija i Zinka (sin i kerka)
Zahirovi Ago i ena (dijete)
Zahirovi Esma (Esed i Emina)
Zahirovi Muhamed i ena (kerka)
Zahirovi Zehid i Rasema (Zenal i kerka)
Zahirovi J asim i Fatima (sin Alen i ena, i drugi sin)
Zahirovi Asif i ena
Zahirovi Smajo i ena
Zahirovi Mahmut i Ankica
Zeki Markan i ena (Dragan i kerka)
Zelinevi Zehro i ena (dijete)
Zelinevi Sifet i ena
Zelinevi Zemir i ena (kerka)
Zelinevi Emin i ena (dvoje djece)
Zelinevi Sejfo i ena (dvoje djece)
Zili Haso i ena (jedno-dvoje djece)
Zili Teufik i ena (jedno-dvoje djece)
258
Zili Omer i Fatija (Benjamin, Amela i Ilda)
Zili Refik i Hajra (Reuf)
Zili Ferid i ena (Edin)
Zili Vehid i ena (jedno-dvoje djece)
Zili Eso i ena
Zori Zehrudin i ena (5-7 djece)
Zulfi Fahir i Zumra (5-7 djece)
Zulfi Salim i ulba (Samir i Ibrahim)
Zulfi Safer (Safet) i Senija (Merima, Samira i Amira)
Zulfi Reuf i Sifeta (Samir i Adis)
Zulfi Samid i Zineta
Zulfi Nusret i Alija (Mirsada, Mirsad)
Zulfi Salih i Begzada (Amir)
Zulfi Husref i Rasema (Meho)
Zulfi Izet i Raifa (sin Bahrudin i snaha Edita i unuka)
Zulfi Izudin i ena (Inga i sin)
Zulfi Mehmedalija (Mali) i Zinka (sin i kerka)
Ostali (nepoznata imena i/ili prezimena)
Milojko i Tereza (dva sina)
Tahira i Dragan (sin)
Bono i Mara
SMU
Broj pacijenata koji su stalno ivjeli u bolnici ocjenjujemo da je bio 350.
Njihova imena nismo mogli prikupiti.
Napomena:
Familije su prikazane kao samostalne jedinke tj. ako roditelji, djeca i unuci ive
pod jednim krovom onda je to jedna familija. Ako su ostala djeca odijeljena,
onda se to tretiraju kao samostalne familije. U zagradi su navedeni ostali
lanovi porodice. Ponegdje navedemo J akeane koji su koristili dva imena
(nakumljeno ime za zdravlje ili nadimak).
259
Tabela 2:
Familije koje privremeno ili trajno ive u drugim mjestima, a koje su
bile prisiljene da napuste J ake nakon zadnjeg rata (1992-95):
A
Alii Almin Aachen, Njemaka
Alii Enes Njemaka
Alii Hasan
Alii J asmin
Alii Kasim Gradaac, BiH
Alii Rasim Gradaac, BiH
Alii eval i ena Aachen, Njemaka
Alii ombe (otac ?) Aachen, Njemaka
Alii Hadira (Hada)
Alii Esma i sin Gradaac, BiH
Alii Eno (Mehmedov) Belgija
Ali Faruk i Rukija London, Kanada
Ali Vejsil i sin Emir Rosenheim, Njemaka
Andrijani Marko Hrvatska
B
Bahi Sabira Meldin Njemaka
Bahi Senad Njemaka
Bahi Suvad i familija Vraca kod Zenica, BiH
Bajri Smajo i ena Gradaac, BiH
Bahi Nermin i ena Danska
Bahi Almin Danska
Bahi Dervi sa porodica Njemaka
Bajri Devad i Sabina Bern, SAD
Bajri Nedad
Bajri Sinan (Sudan) i Munevera Srebrenik, BiH
Bajri Bahrudin (Balkan) i ena Gradaac, BiH
Bajri erif (sin Rede)
Bajri Halil i ena SAD
Bajri Nadir i ena Holandija
Bajri Amir i ena Odak, BiH
Bajri Meho i ena SAD
Bajri Nedad i ena SAD
Bajri Selma (mati Izeta) Austrija
Bajri Eso SAD
Bajri Taiba Njemaka
Bajri Kasim i ena Brisel, Belgija
Bajri Muhamed i porodica Njemaka
260
Bajri Raka Brisel, Belgija
Bajri Senad-Sudo (Rakin) Belgija
Bajri Hasan (Smajin) Gradaac, BiH
Bajri Mujo (Aganov) Njemaka
Bajri Midhat i ena Njemaka
Bajri Safet i Mirsada sa djecom Holandija
Bajri Muhamed sa porodicom (Sajin brat) Holandija
Bajri Nedad (sin Kasimov) Engleska
Beirevi Hamid i ena Njemaka
Beirevi Hajre i ena Odak, BiH
Biki Abedin i Majda Sarajevo, BiH
Biki Bahrudin i Nerka Odak, BiH
Biki Besim i Aida Kassel, Njemaka
Biki Enes i Raza Sarajevo, BiH
Biki Senad Odak, BiH
Biki J unuza sin (otac J unuz) Njemaka
Biki Mujo i Nevreza i porodica Njemaka
Biki Nihad i Merima Odak, BiH
Biki Sedin i Amira Montreal, Kanada
Biki Dijana
Biki Raid, Kemal, Ibrahim i J asim Njemaka
Biki Sifet i Demila Medakovo kod J elaha, BiH
Biki Ernad (otac Sifet) Njemaka
Biki Elvir (otac Sifet) Njemaka
Bjeloevi Suvad-Nino i ena Brisel, Belgija
Bjeloevi Armin Brisel, Belgija
Bjeloevi Saib Eindhoven, Holandija
Bjeloevi Berzad (Bego) Gradaac, BiH
Bjeloevi Izet Engleska
Bjeloevi Mersed Oraje, BiH
Bjeloevi Nedad Gradaac, BiH
Bjeloevi Miralem-Mire Salt Lake City, SAD
Bjeloevi Meho Njemaka
Bjeloevi Almin i Nerka Njemaka
Bjeloevi Advija Berlin, Njemaka
Bjeloevi Erdin i porodica Odak, BiH
Brki Besim i Novaza (Azra) J ajce, BiH
D
Devedi Edin
Dubri Senad i Senada Toronto, Kanada
Dubri Edina Njemaka

uheri Fikret i porodica Njemaka

261
uheri Muradif i porodica Chicago, SAD
uheri Sabahudin Njemaka
F
Filipovi Ivo i ena
Filipovi Marinko SAD
Filipovi Ilija i porodica Hrvatska
Filipovi Anto (sin Ilije) vajcarska
Filipovi Marinko (drugi sin Ilije) vajcarska
Filipovi Matija, ena i erka Zagreb, Hrvatska
Filipovi Marko vajcarska, Hrvatska
Filipovi Zvonko vajcarska
Filipovi Vlado Zagreb, Hrvatska
Filipovi Pero (sin J ure) Hrvatska
Filipovi J akov Njemaka
G
Grahovac (Vilke) Nedeljko Travnik, BiH
Gri Sabit-Ruto Njemaka
H
Husejnovi Velid i Slavica Njemaka
Husejnovi Rasim Odak, BiH
Husejnovi Nermin i ena Gradaac, BiH
Husejnovi Mustafa Aachen, Njemaka
Husejnovi Enes i ena (djeca i mati) Gradaac, BiH
Hasani Huse sin iklo, Maarska
Hasani Muris i Gordana vajcarska
Hasani Berka i Lejla Zagreb, Hrvatska
Hasani Alaga-kriban i porodica Oraje, BiH
Hodi Enver Njemaka
Hasuki Mevludin Njemaka
J
J usufovi Fikret i familija Gradite kod Zenice, BiH
J usufovi Kemal i porodica SAD
J usufovi Suvad i Katica SAD
K
Kari Vernes i Fazila Njemaka
Kari Suljo i familija Gradaac, BiH
Kari J asminka i mati Dervia vajcarska
Kari Mevludin i porodica Odak, BiH
Kari Dalija i Rajka Odak, BiH
Kari Berzad i ena Graanica, BiH
Kovaevi Ibrahim-Braje Austrija
Krajnovi Devad i Kata Njemaka
Krajnovi Senad i Dragica (sin i kerka) Toronto, Kanada
262
Krajnovi Hasan Odak, BiH
Krajnovi Refik i porodica Odak, BiH
Krajnovi (Taiba) Devad Austrija
Kumbari Raif i Besima i porodica J elah, BiH
Kumbari Denaz i Majda Njemaka
Kumbari Refija Njemaka
M
Maglica J akov i porodica Sisak, Hrvatska
Maglica Marjanica i porodica Sisak, Hrvatska
Maglica Andrija i porodica Osijek, Hrvatska
Maglica Stipo i porodica Osijek, Hrvatska
Maleov sin Njemaka
Mai Almasa Sarajevo, BiH
Mai Amir Sarajevo, BiH
Mai Samir i porodica Sarajevo, BiH
Mai Senad i Beti SAD
Mai Mersed (ihan) i ena Gradaac, BiH
Mai Haris Njemaka
Mai Sedat i efika Holandija
Mai Suvad Holandija
Mai Himzo i Eniz Holandija
Mehmedovi Meho (andrin) SAD
Mehmedovi Rasim i porodica SAD
Mei Fahro i ena Hamburg, Njemaka
Mujakovi Nedad i Emina Lukavac, BiH
Mujakovi Mehmedalija i Mirsada Oraje, BiH
Mujakovi Elvir Gradaac, BiH
Mujakovi Izet i porodica Minhen, Njemaka
Mujakovi Izudin i Dinka ivinice, BiH
Muminovi Vehid i Aida Njemaka
N
Nadarevi Asim i Ankica Slovenija ili Cazin, BiH?
Nadarevi Damir
O
Omievi Hasan
Omievi Raid Odak, BiH
Omievi Hazem Vancouver, Kanada
Omievi Nijaz Holandija
Omievi Suvad Holandija
Omievi Nedim-Neo i Hanka Holandija
Omievi Nermin Holandija
Omievi Dedo
Omievi Nermin
263
Omievi Hamida Demal
Omievi Mujo vajcarska
Omievi Devida Kassel, Njemaka
Omievi Zamir i ena Karlovac, Hrvatska
Omievi Elza Modria, Njemaka
Omievi Izeta Kassel, Njemaka
Omievi Hasko i ena Njemaka
Omievi Azrudin (sin Kemala) Holandija
Omievi Refik i Behrema Austrija
Omievi Raifa ena Njemaka
Omievi Demo i porodica Njemaka
Omievi Senad i Zenaida Njemaka
Omievi Zafir vajcarska
Omievi Liin sin drugi vajcarska
Omievi Semir Njemaka
Omievi Samid Holandija
Omievi Izudin i porodica Njemaka
Omievi Zijin sin i porodica Njemaka
Omievi Mensur i Bahrija (sa djecom) Njemaka
Omievi Mensura brat i porodica Njemaka
Omievi Nazif Njemaka
P
Pudi Anto Hrvatska
R
Ribi Ekrema sin Danska
Ribi Suvad Njemaka ili Danska
S
Sejdi Fahrudin i Azra Betlehem, SAD
Sejdi Semir i Zikreta Betlehem, SAD
Sofi Suvad i Razija (sa djecom) Njemaka
Sejdi Rizah SAD
Sejdi Devad Vancouver, Kanada
Sejdi Nedad Vancouver, Kanada
Sejdi Fadila dva sina
Sejdi Seada kerka Nevreza?
Skopljak Ilija i ena Hrvatska
Skopljak Anto i porodica Hrvatska
Skopljak Marko i porodica Hrvatska
Skopljak J uro Hrvatska

abi Nedad i porodica Gradaac, BiH

abi Nihad Lancaster, Pensilvania, SAD
abi Fikreta sin Njemaka
264
abi Bege sin Gradaac, BiH
aldi Damir
antor Mato
antor Marko i porodica Hrvatska
T
Tosunovi Taudin i Nerka Sarajevo, BiH
Tiri Fahira
Tiri Mrki Austrija
Tiri Edin-Edo Austrija
Tiri Rade (Bahrudin) SAD
Tiri Paa (ena Huseina) Odak, BiH
Tiri Hilmo Odak, BiH
Tubi Rasim i Subhija Odak, BiH
Tuzlak Vlado i ena Osijek, Hrvatska
Toli Ivan i Kaja Odak, BiH
Z
Zahirovi Beir i Mirsada Gradaac, BiH
Zahirovi Edin i Sanela Zenica, BiH
Zahirovi Fahret i Hajra Gradaac
Zahirovi Muharem-Miko Zenica, BiH
Zahirovi Muhidin i J ela Montreal, Kanada
Zahirovi Elvira Sarajevo, BiH
Zahirovi Nihad (Linde) i porodica Njemaka
Zahirovi Selmir i Edisa Odak, BiH
Zahirovi emsudin i ena Sarajevo, BiH
Zahirovi Senad i ena Odak, BiH
Zahirovi Zenal Njemaka
Zahirovi Mehmed-Pepe i porodica Sarajevo, BiH
Zahirovi Began i ena
Zahirovi Ferzad i ena
Zahirovi Ekrem Odak, BiH
Zahirovi Mevludin i porodica Srebrenik, BiH
Zahirovi Esed Gradaac, BiH
Zahirovi Muhamed (Alijin) i dva brata SAD
Zahirovi J asminka (djeca Maid i Maida) Hamburg, Njemaka
Zahirovi Fatima Italija
Zahirovi Latif Austrija
Zahirovi Dervi Austrija
Zahirovi Munib ?
Zahirovi Muhamed i familija J elah, BiH
Zahirovi Ismet (Bakin) Gradaac, BiH
Zahirovi Hamida cvjeara dva sina Njemaka
Zahirovi Begice sin London, Engleska
265
Zahirovi Ado Bon, Njemaka
Zahirovi Adisa SAD
Zelinevi Emin i porodica Italija
Zelinevi Sejfo i porodica Odak, BiH
Zeki Markan i porodica Hrvatska
Zili Edin Njemaka
Zili Benja Odak, BiH
Zulfi Bahrudin i ena Odak, BiH
Zulfi Izudin i porodica (djeca) SAD
Zulfi Salih i porodica Njemaka
Zulfi Reuf i Sifeta (dva sina) Njemaka
Zulfi Mirsada Italija
Zulfi Samir Njemaka
Napomena: ovdje su navedeni samo oni J akeani koji su ivjeli u J akeu u
proljee 1992. godine i koji su zbog rata bili prisiljeni da ostanu privremeno ili
trajno izvan J akea. Vrlo je mogue da su neki od njih izostavljeni ili pogreno
navedeni na ovoj listi.
266
Njemaka 64 familije
Odak 22
SAD 21
Hrvatska 19
Gradaac 18
Holandija 13
Sarajevo 9
vajcarska 9
Austrija 8
Kanada 8
Nepoznato 8
Belgija 6
Zenica 5
Italija 3
Danska 3
J elah 3
Oraje 3
Engleska 2
Srebrenik 2
Maarska 1
J ajce 1
Travnik 1
Graanica 1
Cazin 1
Lukavac 1
ivinice 1
UKUPNO: 340 familija
Inostranstvo 264
BiH 68
Nepoznato 8
Broj familija prema dravi / mjestu iseljenja ili privremenog boravka:
267
KORITENA LITERATURA
1. O. Sokolovi. Pjesnik Aga-dede iz Dobor-grada o svome zaviaju i
pogibiji Osmana II, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, I,
Sarajevo 1972, 5-34.
2. Biskup Mato Vodopi. Na DoborskijemRazvalinam, u Dubrovniku
Nakladom tiskarne Dragutina Pretnera 1881.
3. Odbor za monografiju Modria i okolina kroz istoriju, 1986.
godina
4. Muhamed Imamovi. Historija Bonjaka, Bonjaka zajednica
kulture Preporod, Sarajevo, 1998.
5. Ivo Bojanovski. Dobor u Usori (sjeverna Bosna), Nae starine,
Sarajevo, 1981.
6. Muhidin Spui, Modrika hronika, 1969.
7. Nikola Stani. Modrike novine br. 27, 1983.
8. Hamdija Kreevljakovi. Stari bosanski gradovi, Nae starine I,
Sarajevo, 1953.
9. Glasnik zemaljskog muzeja u BiH, 1890.
10. Hakija Muradbegovi. Hronika Tarevaca
11. Osman Zeljkovi, Modriki ehidi, poginuli i umrli borci 1992-
1995, 2011.
12. Noel Malcolm, BOSNIA, a short history, 1996.
268
Oduivanje zaviaju
Mue Zahirovia: J AKE kroz vrijeme
U Bosni se esto moe uti sintagma Bosansko udo sa kojom se nastoji
oznaiti neki fenomen, pa se tako iz dana u dan susreemo sa udnim osobama
i dogaajima odnosno fenomenima. Do sada smo za mnoge uli ili smo ih
vidjeli, a koji nas sve fenomeni oekuju ne znamo. J edan koji nagovijetavam
je upravo pred vama, dragi itaoci, a rije je o Mui Zahiroviu. Moda se neko
zapita: Kako ili zbog ega je fenomen? Odgovor je jednostavan! Zahirovi je
porijeklom Bosanac iz J akea sa trenutnom adresom boravka u Montreal-u
KANADA. ovjek je uspio da napie izuzetno vrijednu monografiju o svom
zaviaju iz kojeg je protjeran prije dvadesetak godina pod nazivom J AKE
kroz vrijeme. Eto zato je fenomen! Posebno kada se ima na umu injenica da
bosanska dijaspora nastala poslije agresije na BiH broji na stotine hiljada
prognanika koji su razasuti po bijelom svijetu i da su mnogi od njih izgubili
djelimino ili u potpunosti vezu sa domovinom i zaviajem. U takvoj situaciji
svijetao i utiv primjer koji se izdvaja je gosp. Zahirovi, ovjek koji za
razliku od drugih nije izdao zaviaj ali ni domovinu. Linost kroz ije vene
teku atomi jakeke grude; neko ko demonstrira kako se odnosi prema zaviaju
i domovini; ko ne prestaje da sanja jakeka polja; igre iz djetinjstva, i preko
sedamgora i sedammora jo osjea miris behara, uje glas ezana i jeku
gavrana.
Rukopis J ake kroz vrijeme je publikacija namijenjena svim J akeancima svih
uzrasta a mogu je koristiti i drugi. J ake selo je biser Posavine opisan i prikazan
iz raznih perspektiva i gledita. Nain njene izrade odgovara skoro svim
standardnim zahtjevima koje nalae ovakva vrsta djela. itajui rukopis stie
se dojam da nema niti jednog drutvenog segmenta a da nije tretiran.
Fascinirajue je nain kako su sva poglavlja temeljito predstavljena sa mnogo
preciznosti i iscrpljenosti injenice su date na sinhronizovan i dijahron nain.
Koncepcija knjige kako u metodolokom tako i u konceptualnom smislu
uraena je kvalitetno i primjereno nekim znanstvenim normama i zbog toga je
ne moete ignorisati, a studija je sjajan prilog prouavanju kulturne historije,
rodoslovlja, historije Bosne i Bonjaka. Autor je ovom knjigom uspio da
sauva od zaborava mnoge injenice. Prilikom izrade publikacije esto puta se
269
referirao na brojne historijske izvore tako da je knjiga pisana objektivno i
utemeljeno to doprinosi njenoj ozbiljnosti i relevantnosti. Tako na samom
poetku djela autor u objanjenju nastanka imena J ake navodi: Takoer,
J ake je prezime u ekoj i dolazi od imena J akob ili J akup.Isto tako,
postoje i dvije legende o porijeklu tog imena. Po prvoj legendi, ime sela je
dolo od imunih doseljenika J akia iz Slavonije, a po drugoj, samo ime
dolazi po jednoj porodici jakih ljudi koji su tu ivjeli (Modrike novine, broj
27, Nikola Stani, 1983, str. 2).
Dok na drugom mjestu istie: Balkansko poluostrvo nije vidjelo organizovane
drave sve do dolaska starih Rimljana i njihove imperije negdje oko poetka
nove ere. Njihovimdolaskomprvi gradovi su bili osnovani i prvi putevi
graeni. Tadanji stanovnici Balkana su veinombili Iliri za koje nema dokaza
da su imalisvoju organizovanu dravu. Negdje u 9-10. vijeku su poele nicati
prve organizovane balkanske dravice u unutranjosti, Srbija, Bugarska i
Makedonija na istoku, Zeta (Duklja) na jugoistoku i Hrvatska na zapadu. U
isto vrijeme se poinju javljati i prvi zaeci bosanskog kraljevstva. Neki tvrde
da je Bosna i najstarija junoslovenska ranofeudalna drava. (M. Imamovi,
Historija Bonjaka, str72)
Struktura i metodologija monografije imaju nauno utemeljenje, jer autor se
trudio da djelo koncipira u skladu sa metodolokim i hronolokim
odrednicama. Knjiga je sastavljena od jedanaest poglavlja koji predstavljaju
cjelinu i svaki italac koji bude elio da se upozna sa prolou i sadanjou
J akea hodajui po stranicama ove knjige moe to postii.
Prvim poglavljem autor daje linu kartu J akea upoznajui nas sa optim
odrednicama: geografskim poloajem, klimom, okruenjem kao i
administrativnom pripadanju kroz vrijeme.
Ve u drugom poglavlju autor se fokusira na historijsku genezu J akea poev
od najranijih vremena: prahistorije, srednjovjekovlja do Drugog svjetskog
rata. Tako se u ovom poglavlju pored ostaloga bavi ranim srednjovjekovnim
periodom i pokuava da deifrira demografsku strukturu J akea i okoline.
Novopridoli Sloveni postepeno potiskuju domorodake Ilire u unutranjost
nepristupanih planina Balkana i koje vremenomasimiliraju. Mada se jo
uvijek ne moe sa stopostotnomsigurnou rei da su Sloveni okupirali
Doborski brijeg jo utoku njihovog ranog dolaska, ipak postoje dokazi koji
upuuju na njihovo prisustvo u 10. i 11.vijeku.
U treem poglavlju autor se osvre na privredne prilike koje su vladale u
J akeu poslije Drugog svjetskog rata. Zahirovi to ini na nain kao da je i sam
bio sudionik svih dogaaja. Dogaaji odie snanom retrospektivom tako to
autor vrlo detalnjo doarava sva sredstva kojima su J akeani obezbjeivali
egzistenciju, zatim vrlo ivopisno nas upoznaje ko je kada ta radio, gdje je ko
ta rekao? Dotie se najstarijih zanata, prvih odlazaka gasterbajtera u
inozemstvo, poljoprivrednih prilika. Posebno mjesto pripada deskripciji
270
prilika sa SRZ ( seljakom radnom zadrugom). Mnogi su ovu inicijativu zvali
dragovoljna sila, mislei na prisilne metode ubjeivanja da se prie
zadruzi. Neki pojedinci i familije su se pridruili jakekoj zadruzi, dok neki nisu
i samimtimsu rizikovali zatvor i druge kazne.
U etvrtom poglavlju autor tretira socijalne prilike u J akeu. Piui o klasnim
slojevima koji su datirali jo iz vremena Osmanske vladavine pa sve do Drugog
svjetskog rata. U sutini, slina klasna razlika je ostala u J akeu sve do 1945.
godine, tj. do zavretka IIsvjetskog rata. Zatim o kriminalitetu i zdravstvenim
osiguranjima pa sve do toga koliko je bilo onih koji su stradali u raznoraznim
nesreama: Ukupno 20 stanovnika J akea su izgubili ivote u raznoraznim
nesreama u ovomperiodu.
Narednim poglavljem se rekonstruira kulturni i drutveni ivot, spominju se
pisci tog kraja, ali se pripovijeda o prilikama koje su vladale nekada. Autor
napominje da je kulturni ivot u J akeu bio oskudan i da je to posljedica
socioekonomskih prilika: Ne postoji mnogo informacija o kulturnom i
drutvenomivotu J akeana u predratno doba ( prije Drugog svjetskog rata).
Znajui da je veina tadanjeg stanovnitva J akea bila prilino
siromana,moe se skoro sa sigurnou pretpostaviti da se svakodnevni ivot
mladih i starih svodio na preivljavanje. Ako se ta i deavalo na kulturnom
polju, to bi bilo privatnog karaktera na konacima brae Vujania, familije
Karamata, ili bega Mustajbega Gradaevia prije njih.
Autor tematizira i razvoj sporta u J akeu, posebno se osvrui na Fudbalski
klub Sloga, a da pri tom ne zaboravlja ni ostale sportove. Nije zaboravio da se
osvrne na prilike koje su vladale u kolstvu i to u periodu prije i poslije 1945.
godine. Nezaobilazna tema koje se autor dotakao je vjerski ivot o emu autor
pie u narednom poglavlju.
Veliki znaaj autor je dao isticanju etnografskih obiljeja J akea i okoline.
Poev od hrane, nonje, igara,arhitekture, rodoslovlja i standarda ivljenja.
U zadnjem poglavlju autor se bavi periodom agresije na BiH i analizira prilike
sve do 2000. godine.
Nakon analize strukture djela ne moemo se oteti utisku da knjiga zasluuje
sve komplimente. Vano je istai, da kako to i sam autor priznaje, da je knjiga
imala dug i mukotrpan put nastanka i da prema rijeima autora za njeno
izlaenje je bilo potrebno jako mnogo strpljenja i to ne samo autora , nego i svih
onih koji su stajali iza ovog projekta. Ovom monografijom J ake je dobio
linu kartu i kako vrijeme bude proticalo monografija e dobijati na vanosti i
znaaju. Ovim se autor oduio svom zaviaju, uradivi time i za sebe jedno
veliko dobro djelo koje zbog svoje vanosti zavreuje da se publikuje kako bi
se italo. Biblioteka Teanj je poastovana to e biti izdava ovog djela.
Bai Esmir,prof.
271
272
FOTO
ALBUM
273



Prvi red s lijeva (sjede): Sabir Gri-
Pendo, Marijan Filipovi, Rasim Bajri,
amil Mujanovi, Nedad abi, Huso
Omievi, Saddam Bahi, Meho
Mehmedovi. Drugi red s lijeva: Pakiza
Bjeloevi-Paka, Esma Krajnovi,
J adranka Kobac, Suada Bjeloevi,
Ruzmira Omievi, Rema Bahi, Sabiha
Gri, Muradija Bahi, Tomo Skopljak.
Trei red s lijeva: Zekija Plehandi,
Mevludin Zahirovi-elo, Senad
Dubri, Hazem Zahirovi, Mersed
Mai, Nihad Omievi-Bijeli, Muhidin
Kumbari, Mehmed Zahirovi-Pepe,
Abedin Biki, Bahrudin Bajri-Balkan.
Uitelj Demil Sendijarevi.
S vrha prema dole, s lijeva na desno:
Vahid Plehandi, Senad Mai-uto,
Sabir Gri, Suljo Muji, Nihad
Omievi, Rasim Bajri, Mai Mersed,
Senad Dubri, Hazem Zahirovi, Sadija
Bahi, Abedin Biki, Zekija Plehandi,
Suada Bjeloevi, Remzija Bahi, Esma
Krajnovi, Ruzmira Omievi,
Muradija Bahi, Hida Mujakovi,
Razija Zelinevi, Mevludin Zahirovi,
Nedad abi, Marijan Filipovi, efik
Hasuki, Muhidin Kumbari, Enes
Husejnovi, Velid Husejnovi, Omer
Mujanovi i amil Mujanovi. Uitelj
Demil Sendijarevi.
Uitelj Demil Sendijarevi, Abedin
Biki, Senad Mai, Sadija Bahi,
Hazem Zahirovi, Mersed Mai, Sabir
Gri, Suljo Muji, Nihad Omievi,
Mevludin Zahirovi i Senad Dubri.
274
Na stadionu elje iz Bosanskog Broda
negdje 1987-8. godine. Stoje lijevo na
desno: trener Rasim Bahi, Asim
Kumbari, Fadil Sejdi, Mevludin
Bahi, Nedim Omievi, Devad
Krajnovi, Halid Bahi, Raif Hasuki,
Nedad Muji. ue: Saib Bjeloevi,
Elvir Mujakovi, Safet Hasani,
Samir uheri, Nadil Bajri, Mersed
Zahirovi i Dervi Hasani.
Stoje lijeva na desno: Hamid Zahirovi (predsjednik kluba), Samir uheri, Enes Biki, Bahrudin Mujakovi, Raif
Hasuki, Halid Bahi, Mevludin Bahi, Nedad Muji, Elvir Mujakovi, Nedim Omievi i Rasim Bahi (trener).
ue: Fadil Sejdi, Asim Kumbari, Safet Hasani, Mersed Zahirovi, Nadil Bajri, Saib Bjeloevi i Dervi
Hasani. (Tim FK Sloga 1989-91)
Veterani FK Sloga, 2009. godina
275




Me izmeu veterana i prvog
tima FK Sloga 2009. godine
Podmladak FK Sloga, 1985:
Serdar Husein (predsjednik
kluba), Nedad Muji, Aladin
Zili, Ibrahim Kovaevi, Samir
Mai, Suvad Bahi, Selmir
Zahirovi, Halid Bahi, Senad
Krajnovi (trener), Bahrudin
Bahi. ue: Edin Zili, Ludro
(puno ime nepoznato), Mirsad
Zulfi, Zenad Kari, Rizan
Sejdi, Elvir Mujakovi i Samir
uheri.
FK Sloga, 1983-85. Stoje: Drago
Toli, Ilija Toli, Asim Kumbari,
Ferid Mujakovi, Mevludin Kari,
Vehid Bahi i Bahrudin Topagi.
ue: J asmin J usufovi, Nadil
Bajri, Senad Dubri, Izo
Mujakovi, Reuf Zulfi i
Slavko Toli
276
Tim FK Sloga





Sa turnira Husein Hasani-Mirza
~1988-9. godine: Ibrahim Kovaevi,
Asim Kumbari, Rasim Bahi, Nihad
Zahirovi, Halid Bahi, Bajro Serdar,
Irfan Odobai i Enes Biki.
Sa utakmice mladih i veterana Sloge
krajem 70-tih: Esed Sofi (kapiten
veterana), Hamid Zahirovi (sudija) i
Hamzalija Zahirovi (kapiten prvog
tima Sloge)
277


Svlaionica FK Sloga
FK Modria s poetka 70-tih godina. Gornji red, drugi s lijeva je Sakib Bjeloevi Kibe. Donji red, prvi
s desna je Berzad Biki - Tate
278





Sportisti Rafinerije ulja Modrica; prva polovina 1980-tih godina
Doborgrad,
2000. godina
Pogled na
Doborgrad s
desne strane
rijeke Bosne
279








Panorama centra J akea, 1987. godina






Idejna rekonstrukcija (varijanta)
Ruevine Dobora
280

Dio naselja Dobor, 2007. godina Satelitski snimak centra J akea, ~2005. godina
Pogled na centar J akea sa Grbavice II, 2007. godina Satelitski snimak Dobora, ~2005. godina
Pogled na kuu Hamida i Vasve Zahirovi i Hamidov kiosk; na desnoj strani je kua
Muharema Sofia; u pozadini na kosi se vidi kua Esmira Zulfia; ljeto 1987. godine
281


Administrativna podjela Otomanske imperije u naem kraju u 18. vijeku
Sastanak u omladinskoj sali u J akeu 1977.godine: Sejfudin Tiri, Asim Nadarevi, Miodrag uri, Elvira
Zahirovi, hoda Didi, Samid Zulfi, Behrem Zahirovi, Almin Bjeloevi, Hazem Zahirovi, J asminka Kari,
Franjo Palatinu-Franc, Bahrudin Biki, Behad Zahirovi, J asmin Kari, Taib Krajnovi, Nihada Biki, Enisa
Zahirovi i drugi.
282
Hamid Zahirovi (prvi s lijeva)
u vojsci 1955. godine; Raka,
Srbija
Mesut Hasani u gornjem
redu u centru; Esad Ribi
(sjedi na lijevoj strani);
Hamid Zahirovi (sjedi na
desnoj strani); ostali
momci su iz Odaka,
~1953-4. godina
Denaza Medi Bikiu u J akeu 1974. godine
283
Prvi s lijeve strane je Raif Omicevic slikano ranih 60tih godina ispred doma kulture u Modrici
kod prodavnice zvane Marikin ducan
Na slici Smail ecic zvani Mae bivi kovac u kovacnici kod zeme (ovaj sto nazdravlja sa flaom)
284
ISBN 978-9958-895-15-9