Postoje prolosti, tugaljive i radosne, i vesele i alosne,

sramne i besramne, postoje ivoti i smrti , postoje

sadanjice i sutranjice i preko svega toga je sjao i sja
topli kola sunca i pliva kao prazna tepsija II dnu prolih
i sadanjih voda, ljudi su se radali i umirali i zvali se
oevima i djedovima i pri a li izmiljene pri e i pripovijesti:
Bila jednom 1878. i bio Hadi Loja i okupacija,
bio Waldstadten i Szapary, bila Bosna -
- il onda su po toj Bosni fosforescirali oglodani
kosturi sedamdesetosmakih ustanika i nad njima sablasno
zavijala psetad, po vjealitima se nj ihali dugi
istegnuti i ucrvani leevi i od toga je zaudaralo nepodnoljivo
i avetinjski se vuklo kroz tople i sparne be-ha
posavske noi , abe su po adama zduno kreketale,
Waldstadten i Szapary su svojim kavelerijskim i zmama
udarali bule i vlahinje u trudne trbuhe i hroktali kao
nerasti nad sanenim golokrakim enama, naI su oevI
tada bili II beikama i prestravljeno se gicali noicama
i vritali i cia li, onda su podrasli i poenili se i djecu
izrodili, a po istim onim vjealitima i raskr ima su
pucale prangije i muari, i slavile se godi njice i slikali
cesarolaaljevski inicij ali, i kritalo se i cia la i deralo
ruku o ruku sa istim onim feldweblima koji su ih kao
waldstadtenovci i szaparijevci tl embriju udarali u glavu, i koji su ponosni zato
kao bogovi i idu kao
bogovi -
- onda su jednom po naim be-ha provincijama,
po istim onim stablima na kojima su visili nai oevi
i oevi i djedovi naih oeva i dj edova, pozvali te iste
nae oeve nai oevi "da rodoljubivim oduevljenjem
proslave i ukau dostojnu potu i historijsku ljubav i
historijsku odanost i vjernost i nepokolebljivost" -
- i to je taj put II toj k. und k. okupiranoj prostranoj
Bosni i be-ha kiovitoj noi izgledalo ovako:
Na grad bijae toga dana pritisnut gustom neprovidnom
maglom, koja se infekciozno zavlaila II tijesne
kaldnnisane ulice i okre ena dvorita, II kojima su hroktali
krmci i make se s dernjavom parile (bio je jedan
zimski mjesec), a s prvih katova i krovova visile su
omudene crno-ute zastave u znak te sveanosti kojoj
e gradani naega grada paliti po prozorima fijakerske
svijee (na svaki se prozor postavljaju dvije), i kad prvi
mrak padne, ljuljae se oduevljeno u dugoj neravnoj
povorci i klicati, pjevati, urlikati do iznemoglosti, nositi
arene (crveno-plave, crno-ute, zeleno-bijele) lampione
i smrdljive baklje, oponaati utegnute vojnike i blesavo
lupati potplatima po kaldnni, kako bi "odrali korak"
(e da i tako ta veer bude besprijekorna), onda e se
istu tu no od zanosa izopijati po okalinicama pipajui
pospane i dremljive pjevai ce, deklamovati zanosno neke
znaajne pjesme i psovati jedan dmgome boga i mater
zato to je manje klicao i lupao potplatima o tvrdu blatnu
kaldrmu. Tako taj dan u sivoj i kao tijesto gustoj magli
gorila su po raskrima plinska svjetla, koija i pjevali
na bokovima da ne nagaze na koga, automobili tulili
neprekidnim signalima i palili blijedouta svjetla - vo-
34
dene oi koje su avetinjski nicale iza uglova i federirale
po neravnim izlokanim ulicama, hamali se zbijali po
uglovima sa objeenim konopcima o desnom ramenu
i velikim ehptinim metalnim znakama s pravilno urezanim
rednim brojevima.
Tako tu veer grad je ivio kao i obino, moda
je drugaije disao samo, ali sve je ostalo bilo kao i
uvijek: u limenim olucima se u la zelena kinica, koja
je sapirala liaj eve po krovovima i II mlazevima izlokavala
bijeli kamen krenjak koji je podmetnut da je
odvodi. U toj gustoj kao tijesto magli igliale su se studene
kapi, koje se lijepe kao uzrnjeni svjetlosivi bobci
po licu i ramenima, plinske svjetiljke su u njima liile
na isplakana oka, uglovi kua, o koje su se ipak prislanjali
hamali i besposlene slukinje, muzgavi, a ulice
prljavije no obino i tienje, kao neki podzemni prolazi
kroz koje se nelagodno osjea u hodu. Sivo i blatno
mrtvilo, II kojem se ljudi povlae kao izduene mrlje,
t10 to ulino od razrijedene muljave tekuine koja se
uz neutopljene siromake cvotike penje kao leden gmaz,
to igliava nesnoljivo sip ljenje i omudena krpa zastave,
da ti se ljigavo zalijepi za zatiljak, to je pravi
osjeaj koji ima u to mrtvo prazniko vee. Jednokatnice,
dvokatnice i trokatnice su kamene uglate mokre
stijene sa avetinjskim etverokutnim oima , u kojima
su zjenice uti jezici fijakerskih debelih lojanih sv ij ea,
nakit arena i mokra krpa (na nekoj ih je bilo po nekoliko);
male prizemne nastrenice sa istruhlim hrastovim
i jelovim krovovima i sa zelenim okotima bodljikavih
"uvarkua", to je drugi rod, onaj nii II arhitektonskoj
familiji, koji je graden neim slinim sebi, te
male bijedne potkrovnice sa opuenim zidovima i raskvaenim
erpiima, iz kojih niu trusnjae i mrtva kopriva,
nisu one okien e arenom dugom krpom pokisle
zastave niti Sll osvijetljene utim plamikom lojanice.
Istina koja potvruj e jednu bitnu razl iku. Jer zasta lno
je za njih to svearenj e izl ino, mjesto njega bi zasta lno
utroba njihova htjela neto posve drugo. Sran i su posljednja
etvrt naega grada.
Ulice su blatne zato jer kia pada.
A po tom crnom ljepljivom blatu, pov l ai se jedna
duga buna povorka: s lavi se ...
etverored bezmjerno dug i zbijen, kien raznobojnim
lampionima i konzervama, punjenim jelovom pilotinom
zalivenorn petroleumom j objeenim na dugim
kracima ice o tapu, bakljama koje smrde i modro se
pue.
Jedan plavi glavonjica rumenih i prljavih obraia
nosi na debelom tapu crnu bundevu sa izrezanim nosom,
ustima i oima. Iz nje svijetli avetinjski kao iz
mrtvake lubanje.
Veseli graani naega grada idu ukorak: lijeva -
desna, pljas - pljus! Lokve pod potplatima prskaju kao
mala vodena zrcala.
Lampioni se njiu kao areni mjehuri. Konzerve se
naginju i uarena pilotina ispada za ne iji vrat. Zato
drugari psuju jedan drugome i oca i majku, i zalo jedan
drugog udari konzervom.
Onda odjednom:
- ivii ii!
(prije toga je jedan kretavi glas rekao koga misle)
Jedan balonjica slini
- Slavaa!
(Prije toga je takoder jedan sli an glas rekao koga
misle)
- ivio, ivio, iviooo!
Mali se dmgarii potuku i jedan glasno zacvil i.
Stari sivi grad gleda stotinama o iju. Te su o i sv ijetloute,
grimiznocrvene, ljubias tomodre i narandastoute
elektrine sijalice koje sl ikovito po reane jedna
36
do drugih, ocrtavaju cesarokraljevske inicija le. Nai su
gradani rodoljubivi. Oni pobono podiu glave:
Schweigen heute, Majestatsbeleidigung bedeutet ...
al so.
- Lang lehe Seine kaiserliche und ...
- Hoch! Heil! Hoch!
iroko rastvorenih zaslinavljenib lista, nabreklih
vratnih ila i s vodenom ocaklinolll u o ima .
Jednom malom balonji Sll spale pantalone. Zato je
jedan dio povorke zastao. Nekom drugom su potpleli
nogu. Ipak se ide dalje. Dalje. Pod nogama blato kiselo
mljaska.
Trempe je marljivo:
Tramtararamta ...
Heil!
Potplati svojski pljaskaju.
Lampioni primamljivo mirkaju. Izmaglica koja
igliava sipi omotava se oko njih kao rumeni pamuk.
U njega bulje zasuene o i malih balavia koji se dva
i dva vode za ruke i jedan drugome epaju pomodrela
stopala. Njihove konzerve vie ne gore. Zato gore nj ihove
o ice, tl kojima se nji u areni arobni lampioni,
O kojima e oni tako zduno sanjati pet no i .
Neko v i e: ivio, nj ihova se malehna slinava usta
nesvjesno otvaraju: ziv ilo-o. Neko ponovo v i e: slava
im, a oni ve poluotvorenim ustacima, ne skidajui pogleda
s arobnih lampiona, nastavlaju: zivilo-o.
Pred jednom dvokatnicom povorka staje i pravi oblik
potkovice. Sa jednog prozora na drugom spratu visi
dugi crveni bosanski ilim i izviruje jedna glazirana okrugla
lubanja, nos, naoali ikaiserbard:
- U ime Njegovog Apostolskog Carskog i Kraljevskog
Ve li anstva , II ime Njegove neustraivc i ncpobjedive
Vojske, imam ast da Vas, dragi gradani ...
- ZiviJo-o.
Malim slinavim manifestantima je bilo nerazumljivo
da se tako dugo uti i oni jednoglasno zinuli.
- ... da vas, odani gradani ove prostrane, drage i
mile domaje ...
- ZiviJo-o.
Zato to su sada viknuli zaao je jedan gospoin
medu njih i rnunuo nekolicinu II glavu:
- utiti i ekati!
Oni se potuljeno zgledaju. U jednoga zasuze oi.
- Zato ne da vikati?
- Ne znam, a rekli su da moramo vikati sve dok
se ne raziemo.
- Ja onda vie ba ne u nikako.
- Onda e te opet II glavu.
Glas s drugog sprata kreti naporno.
Mrak gust i mokar dere halapljivo, izmaglica se
kiti o neije brkove i o ne ija gola modra koljena, negdje
se sablanjivo ruga uara i kestenov list (koji nekim
sluajem nije prije pao) svre se i spiralno krui nad
svjetlima.
ledna smrdljiva baklja cvr i .
U jednom lampionu puckara svijea.
Tako tu veer grad je ivio posebnim tempom, srca
se neija uznosila, neija sanjala o tome kako bi se domogla
jednog, makar i nagorjelog, lampiona, neko se
ulicom tjeskobno provukao s osjeanjem nelagodnog
brienja u tabanima, neko je obmanut laima traio zvijezde
na gustom oblanom nebu. Na grad ima mnogo
sanjara.
Tu je vee gospodin komesar u jednoj sobi s tapetiranim
vratima obavljao svoj svakidanji posao:
Uao je s kratkim debelim gumenim tapom i pozvonio
ustro pritisnuvi II jedno kotano dugme. Na
odkrinuta se vrata pomolila jedna suha votana donja
vilica.
38
- Den Verbrecher einbringen!
Zatim je etao. Mekahno kao panter. Vilini su mu
miii nervozno kuckali. Nekim dalekim gradskim ulicama
je svirala fanfara i ori lo se klicanj e. On se radi
toga osjeao kao poneen. Njime je vladala samosvijest
slina onoj to ju valjan kolar spoznaje kad gleda kako
zvrndaju nova kola koja je 011 napravio.
Onaj kojega su doveli imao je sitne sjajne o i , II
podonjacima, modre kolobare nesanice i prouto lice.
- Herr Ver..valter, er ist da!
- Bitte Rube! Seien Sie ruhig!
On sc nadnio nad prozor i naulio ui. Ruke, koje
je drao na leima, potitravale su, i gumeni crni debeli
tapi je lupkao. najednom se on naglo okrenuo licem:
- In Kette hegen!
- Verstanden, Herr Vctwalter!
Posluno pseto koje jednako prima i batinu i kost.
Za as je dovedeni bio savij en u klupko: ruke oko koljena
i tap ispod koljena. On gwne nogom i klupko se otkotrlja.
- Hahaha! Kolossal.! Das ist kolossal!
I pan ter se baci na svoju rtvu.
Horst du? Es ist ein Totenmarsch! Dein Totenmarsch!
Kroz gornja krila prozora, koja su bila malo odkrinuta,
ul a se fanfara. i urnebesno klicanj e.
- Achtzest du? Hahaha! Ja mein Lieber, das geht
nicht so! Hahaha! Das ist mutlos, elendiglich! Hah ...
Tak'u slast osjea hijena kad se baci na iznemoglog
saharskog putnika. Tako sjajne o i ima prosinaki vuk
kad se domogne zalogaja. S tak'om s la u ubijanja baca
se gladni udav na koutu koja je zalutala ispod njegove
busije.
- Ertragen!
Le koji e se osvijestiti nakon dvadeset i etiri
sata. Na gornja kri la prozorska ponovo, piskutljivo, i ak
s drugog kraja grada, provlae se manifestantski krici
- pjesma i frenetini uzvici, koji djeluju groteskno sablasno.
No je za prozorskim oknima mrko i teko nalegla.
Pod njom su dvooka svjetla kao fosfo rescirajui tapi i .
Psi e noa s lajati na njih mjesto na pun mjesec.
Negdje se II suhom bagremovom granju zainjao
studen vjetar i zaplitao zvizgom oko efenaka i drvenih
krovova potleuica, Zato je na neijem sirotinjskom prozom
lupkao otvoren kanat.

Drue - govore dva prolaznika, a pod njihovim
tekim koracima mljaska prljavosiva t eQost u l inog blata
- sluaj, ovo je refrain veseloj carskoj no i, refrain
patriotskom oduevljenju lojainih gradana, koji su veeras
povjeali na ~vOjfl vatirana prsa ordene i zlatne krstove.
Razumije li sc ti II taj patriotizam? Be i Bosna!
Der kaiserliche Hof i ova provincija, drue, u kojoj klepe
kanat opinskog smetljara, a on zastalno sanja da je
to ono trempe za kojim je veeras morao da onako blesavo
mljaska po ovom sluzavom blatu. Kuliji smo mi!
Mi srno kuliji koji poput kolica vuku taj takozvani patriotizam
po ovim prljavim be-ha provincijama, a na
raun tog naeg von oben diktovanog patriotizma ovi
40
I
blesavi au stro -m a ars ki feldwebl i sito se ekaj u po uljavim
stranjicama, tp ljih!
- Dragi moj - zapl ee drugar nogama i hvata se
za stup fenjera koji uto kilji - ti pravo govori i nema
tu ta drugo nego to daje sve za ista tako gadno i odvratno
tu pod takim prilikama. Ali zar ti ne vidi da od toga
ivi jedna cijela drutvena klasa. Patriotizam je njen rekvizit.
A parola tih gra anskih mozgia: gut kaiserlich
sein. Je li ti jasno ko se zato oblizuje? la i ti svakako
ne. Mi smo II ovoj anektiranoj zoni ono to se zove ...
the ... llostaom, ono to je bezimeno i s i me oni barataju
kao s mrtvim stvarima. To je njihova snaga! Ali dme,
ivot se kree , ide se naprijed, ivotne prilike poprimaju
druga ob li j a . ..
Na staroj sivoj zidini je zapaljena jedna svjetlouta
raketa. U napornom itanj u ona se izvila u luku, visoko
nad n onim ulicama naega grada, i osvijetlila mrko
blato gradsko. Drugovi ravnomjerno eveljaju tim blatom.
Nad njima su visoko, u mrkom neprobojnogustom
tijestu zimske kaljave noi, goru i inicijali .
. .. Mi smo pozadina. Ova pozadina, istina, nije razbojite
na kojemu e se skidati maske, ali odjeknue .
To je moj Bog, drue, i ovo sve to se tu deava, ja
potpuno shvaam. Ja dobro o sjeam vonj ovog seruma
to se utrcava pod kou pozadini ... To da je svim mutnim
godinama osobina svjetlost i buka carskih noiju ,
raznih manifestacija i baklj ada, demonstracija i provokacija,
to je bila istina i j u e, istina je i danas, a bi e
to isto' i sutra! Ja znam da ti sad mis li: pa ta se tu
moe? Ali da ti reknem: moj Bog je vjera u ono to
neumitnim okretanjem velikog ivotnog toka dolazi ...
razumije? .. - Mi ovdje, drue, nismo jo ono to se
zove snaga i nemamo moi , tog slavnog atributa nj ihovog,
ali vj era je tu, drue!
41
On je zatim koraknuo napJijed. Drugar je eve ljao
zamiljeno za njim.
arulje u dogorijevanju odaju utisak: mune bespomonosti.
Odnekle psi laju otuno.
Oduevljeni graani naeg grada su davno nestali
sa ulica i jedni su, opijajui se po okalinicama i podrumima,
psovali jedan drugome kojeta i pjevah rodoljubive
pjesme, a drugi Sll sanjali sladak san o jednoj
drugoj povorci u kojoj i njihovi balavi i poderani sinii
nose bojadisane lampione.
- Hajde, drue, hajde!
- Idem - odgovorio je on i zastao nesigurno_
Njegove mutne pijane oi buljile su II mrak uporno.
Daleko su tamo gorile sijalice uto, mlijeno-uto. Svud
okolo je bio gust neprobojan mrak, mrko tijesto sablasne
noi. Njemu se zavrtoglaval0 i on je pruio obje ruke
II no, kao da e se osloniti na neto.
Jedan je pijevac zapjevao.