TOMA AKVINSKI I DANTE ALIGHIERI

T omo V ere
Uvod
Tema o odnosu izmeu Dantea i Akvinca beskrajna je svojim opsegom
i neiscrpiva svojim sadrajem. Posrijedi je naime odnos najuniverzalnijeg
pjesnika naspram najuniverzalnijeg filozofa i teologa ljudske zajednice i
kranskog svijeta. Dante je bio pjesnik koji je filozofski i teoloki raz
miljao, Toma je bio mislilac koji je vjerske pjesme pjevap, a obadvojica
su imali slian politiki projekt za izgradnju mirnog i pravednog ljud
skog drutva. Stoga je po sebi razumljivo da se duhovna i misaona
srodnost izmeu Firentinca i Akvinca moe promatrati s brojnih i vrlo
razliitih gledita i da se sa svakoga od tih gledita moe otkriti uvijek
neto novo, pametno, vrijedno i poticajno.
Novovjekovna dantologija ve je u svojim poecima ukazivala na potrebu
briljivog prouavanja Danteova odnosa prema Tomi. U Njemakoj je
prije svega Philalethes, tj. kralj I van od Saske (18011873), upozorio na
prisutnost Tominih psihologijskih nazora u Boanstvenoj komediji. Gotovo
istodobno u Francuskoj je Antoine F. Ozanam u svojoj doktorskoj diser
taciji Dante et la philosophie catholique au treizime sicle (1839) poneto
proirio obzorje dantolokih istraivanja tvrdei da se u Pjesnikovu djelu
mog>u razabrati ne samo filozofsko-teoloki utjecaji Tome nego takoer
Bonavemture, Alberta Velikog i Rogera Bacona. U I taliji je zaetnik
tih istraivanja bio znameniti tuma Komedije, protestantski pastor Gio
vanni A. Scartazzini (18371901).
Nije nam namjera da ovdje potanko prikaemo daljnji razvoj tih istra
ivanja u Evropi kroz minulih 150 godina, niti se elimo uputati u
temeljitu prosudbu dosad postignutih rezultata. To bi nas odvelo vrlo
daleko. Svatko tko eli poblie upoznati historijat nae teme moe s
koriu konzultirati raspravu Martina Grabmanna Die Wege von Thomas
von Aquin zu Dante,1 dok u doktrinarnom pogledu svakako valja pre
poruiti opirnu studiju Kenelma Fostera o Tomi Akvinskom objavljenu
u Enciclopedia Dantesca (sv. V, str. 626649). Mi emo se u ovom pri
logu ograniiti na jedan jezgroviti pregled spomenutih istraivanja, zatim
emo ukratko pokazati kako se u hrvatskoj knjievnosti shvaao i tu
maio Danteov odnos prema Tomi, da bismo napokon pristupili glavnoj
temi naega napisa, to jest da na temelju postojeih interpretacija poku
amo utrti put jednome novom razumijevanju ovoga jo uvijek izazov
nog i strastveno diskutiranog problema.
Glasoviti talijanski dantolog Bruno Nardi s pravom je primijetio da je
19. stoljee imalo prilino nerazgovjetan pojam o srednjovjekovnoj sko-

1Dante Alighieri. Aufstze zur Divina Comedia, hrsg. und eing. von Hugo
Friedrich, Darmstadt 1968, str. 201-235. Prvi put Objavljeno u Deutsches
Dante Jahrbuch, IX/1925, str. 1-35.
327
lastici, osobito o onoj koja je bila na vrhuncu u 13. stoljeu, te se uglav
nom poistovjeivala s Tominom naukom. Dosljedno tome, to god je u
Danteovu djelu odavalo skolastiki nain miljenja ili je bilo sastavni dio
skolastike slike svijeta, njezine filozofije i teologije, veinom se pripi
sivalo utjecaju Tomina djela. Ta je tenja dala, dakako, i pozitivnih
rezultata kao to je npr. Berthierov veliki, ali, na alost, nedovreni ko
mentar Boanstvene komedije koji u biljekama donosi obilje paralelnih
tekstova iz Tominih djela.2 Ali ta je tenja takoer urodila jednostranim
shvaanjem Danteova glavnog djela kao stanovitog teolokog romana.
tom je smjeru najdalje otiao talijanski povjesniar umjetnosti Vin
cenzo Marchese koji je ustvrdio da su Danteova Boanstvena komedija
1 Tomina Suma teologije zapravo jedno te isto djelo, samo u dva razli
ita knjievna oblika.3
Meutim, krajem 19. i poetkom 20. stoljea slika srednjega vijeka stu
bokom se izmijenila, a to se nuno odrazilo i na tumaenje Danteovih
filozofskih i teolokih izvora. Umjesto mirnog, statinog, sa svime zado
voljnog i potpuno jedinstvenog srednjeg vijeka, kako su ga promatrali
prijanji narataji, novi medijevalisti su, upravo pod utjecajem tomistike
obnove koju, je pokrenuo Lav XIII, postupno otkrili da je 13. stoljee
bilo izvanredno dinamino, raznoliko i uzbudljivo povijesno razdoblje.
Prije svega, pokazalo se da Toma Akvinski nije bio ni jedini ni jedino
mjerodavni mislilac toga vremena, nego je osim svojih sumiljenika imao
veliki broj suparnika i estokih protivnika koji su ga preko pokrajinskih
crkvenih vlasti ak u nekoliko navrata slubeno osudili. Neprijeporni
teoloki auktoriteti bili su Augustin Hiponski i Petar Lombardijski, Boe-
tije je predstavljao vaan filozofski auktoritet, dok su Albert Veliki,
Toma Akvinski, Bonaventura iz Bagnoregija i Siger iz Brabanta bili
dodue uveni filozofi i teolozi, ali nisu bili openito prihvaeni, nego
se ba oko njih i izmeu njih vodila prava gigantska bitka za jedno
novo razumijevanje ovjeka i svijeta unutar kranstva.4
Kakav je, dakle, bio Danteov stav u tim zbivanjima? U kojoj mjeri ih
je poznavao? J e li moda i sm sudjelovao u njihovu kasnijem razvoju?
Da li je bio na strani novih ili starih povijesnih sila? Ili je bio za jedin
stvo tradicije i napretka? Eto, na takva i slina pitanja pokuali su dati
odgovor neki povjesniari i knjievni kritiari na prijelomu 19. i 20. sto
ljea istraujui Danteov odnos prema Boetiju,5 znaajnom filozofskom
djelu Knjiga o uzrocima,6 Petru Damjanskom,7 Petru Lombardijskom,8
2J . Berthier, La Divina Commedia di Dante con commenti secondo la scola
stica, Friburgo 1892. Takoer: G. Poleto, Dizionario dantesco di quanto si
contiene nelle opere di Dante conrichiami alla Somma teologica di S. Tom
maso dAquino, 8 sv., Siena 18851892.
3V. Marchese, Delle benemerenze di S. Tommaso dAquino verso le arti belle,
Genova 1874.
4Za detaljnije upoznavanje te situacije slobodan sam uputiti na svoje radove:
Iskonski mislilac, Zagreb 1978; ivot i djelo Tome Akvinskoga, u: Toma Ak
vinski, Izabrano djelo, Zagreb 1981, str. 126; Povijesno znaenje Alberta Ve
likog, u: Obnovljeni ivot, br. 2/1981, str. 100114.
5K. Murari, Dante e Boezio. Contributo allo studio delle fonti dantesche, Bo
logna 1905.
6O. Sauter, Dante und der Liber de causis, u: Historisch-politische Bltter,
147 (1911), str, 8191; 161169.
328
Hugu iz Strassburga,9 Albertu Velikom,10 Bona venturi i z.Bagnoregi ja*1i
Sigeru iz Brabanta,12 dok su drugi nastojali produbiti Danteov doktri
narni odnos prema Tomi.13Izmeu svih tih pokuaja najvie je privukao
na sebe panju rad Bruna Nardija koje je na ope iznenaenje, odluno
odbacio miljenje da je Dante bio tornisi dokazujui da je u nauci o
postanku i strukturi svemira i u nauci o ovjeku zastupao upravo dija
metralno oprene teze kranskog averoista Siger iz Brabanta.
Ali Nardijeva teza nije mogla dugo odolijevati strunim prosudbama
drugih dantologa, tomista i ostalih medijevalista, iako ju je autor uporno
branio. U povodu eststote obljetnice Pjesnikove smrti i poslije mnoge
su rasprave ozbiljno uzdrmale tu tezu. Spomenimo samo priloge Mariana
Cordovanija o tomistikom vidokrugu Danteova djela,14zatim poredbenu
studiju Sebastiana Venta o Danteovoj i Tominoj politikoj misli,15 a
napose istaknimo temeljito djelo Giovannija Busnellija Cosmogonia e
Antropogenesi secondo Dante Alighieri e le sue Fonti (Roma 1922), koji
je briljivom tekstualnom kritikom i iscrpnim prouavanjem izvor uvjer
ljivo obeskrijepio Nardijev pokuaj.
J edno novo poglavlje na podruju ovih istraivanja otvorili su Pierre
Mandonnet i Martin Grabmann.10 Oni su pokazali da je Dante svoju
filozofsko-teoloku izobrazbu stekao znatnim dijelom u koli dominikan
skog samostana Santa Maria Novlla u Firenzi,17gdje su mu uitelji bili
Remigio de Girolami i Nicola Brunacci, poznati uenici Tome Akvinsko-
ga. Utjecaji te izobrazbe oigledno dolaze do izraaja u Gozbi, kako su
pokazali Busnelli i Vandelli u kritikom izdanju toga djela, a mogu se
razabrati i u nekim drugim Pjesnikovim knjievnim sastavcima i znan
stvenim raspravama.

7E. Anzalone, Dante e Pier Damiani, Acireal 1903.

8M. da Carbonara, Dante e Pier Lombardo, Citta di Castello 1899.
uG. Boffito, Dante e Ugo di Strassburgo, u: Atti della Academia delle scienze
di Torino, 39 (19031904), str. 285393.
10A. Bassermann, Dantes Hlle, Fegeberg, Paradies (1891, 1909, 1921) ; P.
Toynbee, Ricerche e note Dantesche, Bologna 1899.
11E. dii Bisogno, S. Bonaventura e Dante, Milano 1899; Ranzon, La concezione
artistica della Divina Commedia e le opere di S. Bonaventura, Monza 1900.
12B. Nardi, Sigieri di Brabante nella Divina Commedia ex le fonti della filo
sofia di Dante, Spianate 1912.
13K. Vossler, Die Gttliche Komdie, 19071910; Heidelberg 1952.2
^M. Cordovani, S. Tommaso e Dante, u: Divus Thomas, 1921; Lattualit di
S. Tommaso dAquino, Milano 1924, str. 87il 2.1.
15S. Vento, La filosofia politica di Dante nel De Monarchia studiata in se
stessa e in relazione alla Publicistica medievale da S. Tommaso a Marsilio
di Padova, Tonino 1921.
16P. Mandonnet, Theologus Dantes, u: Bulletin du Comit Catholique fran
ais pour la Clbration du VIe centenaire de la mort de Dante Alighieri, N
2, janvier 1922, str. 395527; isti, Dante le Thologien, Paris 1935. M. Grab
mann, vidi bilj. 1, zatim: Remigio de Girolami der Schler des heiligen Tho
mas und Lehrer Dantes, u Mittelalterliches Geistesleben, sv. I, Mnchen 1926,
str. 361369.
17Dante pie u Gozbi, II, 12. da je pohaao le scuole de li religiosi e... le
disputazioni de li filosofanti-, to znai da je posjeivao ii kolu franjevakog
samostana Santa Croce. U naem prijevodu le scuole de li religiosi po
greno se prevodi sveenike kole (usp. Djela, I, str. 308). To su redovnike
kole.
329
Saimajui dosad reeno moemo kazati da interpretacije Danteova od
nosa prema Tomi to smo ih iznijeli dovoljno svjedoe o tome kako je
ta tema bila predmet vrlo razliitih pristupa povijesnog i doktrinarnog
obiljeja i kako je istraivaima uvijek iznova otvarala vidike prema
novim spoznajnim mogunostima. Tako je P. Manonnet poduzeo smion
pothvat da protumai Danteovo djelo, napose Komediju, kao jedinstveno
pjesniko otjelovljenje sveobuhvatne katolike vizije svijeta iji je filo
zofsko-teoloki uzor bilo Tornino djelo, osobito Suma teologije,18Pri tome
je upotrijebio jedan radikalan dokazni postupak kojim je gotovo sve
kategorijalne danosti Danteova djela, to jest likove, odnose i brojeve,
poglavito jedinstveno-trojstvenu strukturu Komedije, deifrirao kao teo
loke simbole. Mnogi su to tumaenje prihvatili kao znaajno otkrie
koje baca potpuno novo svijetlo na cjelokupan Danteov opus, dok su ga
drugi odbacili kao sudbonosno interpretativno zastranjenje, kao svestrano
tomistiko teologiziranje sloenog umjetnikog djela. Meu potonjima
posebno se isticao Etienne Gilson koji je pobijajui Mandonneta doao
do zakljuka da Dante nije bio integralni tomist, nego je naprotiv zastu
pao neke izrazito protutomistike teze kao to su potpuna nezavisnost
cara od pape, drave od Crkve, filozofije od teologije i prvenstvo filo
zofije udorea koja ima za cilj da mijenja ovjeka nad metafizikom
koja samo spekulativno trai istinu.19 Osim toga, primijetio je da se
moe s pravom kazati da je Dante u Boanstvenu komediju ugradio
tomistiku teologiju, ali je nemogue braniti suprotnu tezu, tj. da je
Komediju potpuno utopio u tomistiku teologiju.
Mi emo se osvrnuti na ova prijeporna pitanja kada budemo rasprav
ljali o Danteovim filozofskim, teolokim i politolokim suglasnostima i
nesuglasnostima s Tominim djelom. No pogledajmo najprije kako se u
hrvatskoj knjievnosti shvaao Pjesnikov odnos prema Tomi.
Hrvatski pisci o odnosu Tome i Dantea
Kad bismo ovu temu htjeli obraditi cjelovito, morali bismo zahvatiti
veoma iroko. Trebalo bi vidjeti kod kojega se hrvatskog knjievnika
prvi put pojavila ta tema. A to nije lako utvrditi. Znamo da je Marko
Maruli bio prvi na prevodilac i dublji poznavalac Danteova djela.
Takoer je neosporna injenica da je vrlo djenio Tomu Akvinskoga i
da je imao njegova djela u svojoj biblioteci.20 Ali nigdje nije zabiljeen
podatak o tome kako je shvaao odnos tih dvaju velikana. Ova primjedba
vrijedi i za ostale hrvatske starije pisce, poglavito za one koji su se ko
lovali u dominikanskim i isusovakim uilitima i za koje se s razlogom
moe pretpostavljati da su pznavali kako Akvinevo tako i Danteovo
djelo, a nisu se bavili, ini se, pitanjem o njihovoj misaonoj srodnosti.
Trebalo bi ispitati zato.
U hrvatskoj knjievnosti 19. stoljea nalaze se prvi spomena vrijedni
tragovi nae teme. Piui o povijesti humanizma i renesanse u Dubrovni
ku, Dalmaciji i Hrvatskoj Franjo Raki napominje da su Danteovi filo-

18P. Manonnet, Dante le Thologien, Paris 1935.

I!) E. Gilson, Dante et la philosophie, Paris 1939, 1953.2
20M. Maruli, Latinska djela, I, preveo i uredio Branimir Glavid, Split 1979,
str. 53.
330
zofsko-teoloiki uzori bili Augustin, Toma, Boetije i Cicerom, to svjedoi
da su mu bili poznati neki znaajni radovi o toj temi.21 Najpotpunije je
prikazao doktrinarne srodnosti izmeu Dantea i Tome J osip Ivani u
knjizi Bogoslovlje Danteova velespjeva La Divina Commedia22 koja je
najprije bila objavljena u dijelovima kao prilog suakom mjeseniku
Duobrinik. I vani donosi mnoge paralelne tekstove za slijedee teme:
Bog, Svijet, Aneli-Covjek, ovjek, Otkupitelj, Razum-Vjera, Sloboda-
-Milost, Smrt-Su-Pakao-Nebo. Istina, ponekad se dobiva dojam da neki
paralelizmi nisu tipini jer se kod drugih filozofa i teologa 13. stoljea
takoer mogu nai sline misli. Ali na autor nerijetko iznenauje pro
nicavim zapaanjima kao npr. kad upozorava da Danteova osuda pape-
-simonijaka u Paklu (XIX, 97103) nema nita zajedniko s kasnijim
protestantskim buntom protiv papinstva, nego podsjea na Tominu pri
mjedbu o teini papine simonije u Sumi teologije: Papa moe pasti u
porok simonije kao i bilo koji drugi ovjek; a grijeh neke osobe to je
vei to zauzima vii poloaj (usp. I I II, q. 100, a. 1, ad 7m).
Pjesma Ferde Roica Toma i Dante23 iz 1905. godine svakako zasluuje
pozornost zbog naslova, ali je, na alost, irelevantna u tematskom pogle
du, jer autor u svojoj prevelikoj hvalospjevnoj revnosti za Tomu isto
dobno umanjuje samoniklost Danteovu.
Prvi poneto studiozniji pristup naoj temi u 20. stoljeu nalazi se u
prijevodima Komedije to su ih uinili kotorski biskup Frane Tice Ucce
lini24 i knjievnik Iso K rnjavi.25 Uccelini u nekoliko navrata upuuje u
biljekama na Tornine paralelne tekstove u Sumi iz kojih se jasno raza-
bire misaona suglasnost izmeu Bogoslova i Pjesnika. Ta je suglasnost,
prema njemu, posebno oituje u razumijevanju naizgled kontradiktornog
kranskog stava prema mukama bezboaca u paklu (str. 122), bioloke
teorije o ljudskom zaeu (str. 324), Adamova i Kristova roenja bez
oca (str. 417), istodobnog stvaranja aneoskog i materijalnog svijeta
(str. 540) itd. Nadalje, Uccelini ovako izraava svoje uvjerenje o tijesnoj
povezanosti Danteova djela s Tominim: Kako to je Dantu, Pjesniku,
bio menadkriljivi uzor Vergil, tako je Dantu, bogoslovou, nenadkriljivi
uizor sveti Toma. I zmeu nauke filozofske i bogoslovne svetoga Tome i
Danteove nema druge razlike osim ove, to je Dante duboki nauk i
strogu skolastinu metodu sv. Tome zaojenuo sjajnim pjesnikim ru
hom (str. 431432). U ovoj tvrdnji mogu se prepoznati neki tragovi inte
gralne tomistike interpretacije Danteova djela iz prologa stoljea koju
je Uccellini po svoj prilici batinio od talijanskih tomista.
Iso Krnjavi je u pogledu Danteova tomizma umjereniji tuma. On,
dodue, takoer smatra da je Dante vjeran uenik Tomin (Raj, str. 75),
ali su mu poznati poneki izuzeci i doputa da postoje stanovita odstu
panja uenika od uitelja. On primjeuje npr. da Dante u filozofiji
ponekad slijedi Averoesa, ali samo u sluajevima kad se ne protivi
21F. Raki, Prilozi za poviest humanisma i renaissance u Durbovniku, Dalma
ciji i Hrvatskoj, u Rad, knj. 74, J AZU, Zagreb 1885, str. 139.
22 Tisak Narodne Tiskare G. Kraljeta, Suak 1896.
23U : Katoliki Mst, LVI, br. 11, str. 129130, Zagreb 1905.
2'*Divna gluma, Kotor 1910.
Boanstvena komedija, Pakao, istilite, Raj, Zagreb 1909, 1912, 1915.
331
Tominoj nauci (Pakao, str. 46). Krnjavi zatim pokazuje da je Virgilijevo
tumaenje uzroka grijeha udeeno prema nauci Tome Akvinskoga, tek
je razdioba neto drukija. U Tome je vie sistematino provedena ner
goli u Dantea, kojemu je stalo bilo do strogoga parelelizma Pakla, Cisti-
lita i Raja (Cistilite, str. 127). U tu svrhu donosi jednu detaljnu po
redbenu tablicu kojom zorno objanjava slinosti i razliitosti izmeu
Danteova i Akvineva nauavanja o smrtnim grijesima.
No ini se da se u nas najvie pribliio istini o Danteovu tomizmu neki
nepotpisani autor lanka Dante i katolicizam koji je objavljen u sara
jevskom dvotjedniku Vrhbosna u povodu proslave eststote obljetnice
Pjesnikove smrti.20 Polazei od Mandonnetove teze da Dante stopu za
stopom slijedi svetoga Tomu i to sve do u neke vrlo kuriozne tanine,
na pisac ipak postavlja pitanje u kojem je smislu Dante bio tomist:
da li kao sljedbenik tomistike kole koja se borila za svoju istinu protiv
ostalih kola ili kao originalan sumiljenik velikog mislioca? Autor bez
oklijevanja odgovara: Svakako, bio je zadivljen tovatelj sv. Tome. A
ipak si pridraje, (...) paradoksalno pravo, da ba po sv. Tomi rehabili
tira jednoga averrhoistu, Siger brabantskog, koga je ba sv. Toma tako
snano pobio, i da u njegovoj osobi poasti progonjene istine, i nv i di
osi ver i , .... Osim toga, Dante zamilja oko krune aristotelovskih
bogoslovaca, u kojoj je sv. Toma najplemenitiji dragulj, i drugu krunu
augustinovskih bogoslovaca, ispred kojih govori franjevac sv. Bonaven
tura. Prema tome, Danteov Toma je povijesni velikan koji sabire mno
govrsnu istinu ljudskog roda, a ne osniva neke stranarske filozofsko-
-teoloke kole. Danteov Toma drui se s onima koji drukije misle
nego on, pomiruje se s protivnicima, rehabilitira osuene umnike i na
grauje one koji su progonjeni zbog istine.
Veoma je dragocjen za nau temu i lanak Stanka Raca Svjetlost
Beatrice.27 On upuuje na injenicu da je Toma najistaknutiji repr
sentant teoloke znanosti u Boanstvenoj komediji. Osim glavnih prota
gonista Beatrice, Dantea i Virgila, nitko ne zauzima svojim govorom to
liko stihova (oko tri stotine). tovie, Pjesnik ide jo dalje izjavljujui
da je govor sv. Tome Akvinskoga slian govoru Beatrice.28 Racu je
nadalje poznato da su Danteovi uitelji deGirolami i Brunacci bili To
nimi uenici, da Danteov aristotelizam potjee od Akvinca, da obadvo-
jica ljudsku sreu stavljaju u umni ivot i kontemplaciju da je simbolika
broja 10 u Gozbi slina onoj koju Toma izlae u komentaru Sentencija.
Spomenimo na kraju dvije rijetke, ali meusobno oprene interpretacije
naih politologa Danteove i Akvineve politike misli. Prema J uliju
Makancu Toma i Dante zauzimaju zajedniko augustinsko stajalite da
je papa suveren u duhovnim stvarima, a car u svjetovnim i Toma je
<r; : . ;
25Vrhbosna, XXXV, br. 1518, str. 169173, Sarajevo 1921. Isti list donosi
u br. 1314, str. 146149. hrvatski prijevod enciklike pape Benedikta XV. o
Dantu In praeclara summorum copia hominum od 30. travnja 1921. :
27Hrvatska prosvjeta, XXVI, br. 13, str. 2237; br. 46, str. 127142, Za
greb 1939.
as Rac u potvrdu svoje tvrdnje navodi stihove iz Raja, XIV, 78:
Per la similitudine che nacque
del suo parlare e di quel d Beatrice.
332
izriito odbacio tenju <da se etiki primat crkve nad dravom izgradi
i proiri u politiki i pravni primat.29 Nasuprot tome Nerkez Smailagi
odluno zastupa miljenje da se Dante svojom teorijom politike eman
cipacije jasno suprotstavio najveem teolokom autoritetu srednjega
vijeka Tomi Akvinskom.30
Sto se tie naih knjievnika i knjievnih kritiara nije nam poznato da
su se sa svoga stajalita posebno osvrali na Danteov odnos prema Tomi.
Govorei o Danteu kao pjesniku u povodu 700. godinjice roenja i izla
ui njegovu teoriju o doslovnom, alegorijskom, moralnom i anagokom
nainu tumaenja tekstova Ivo Frange ispravno primjeuje da se Firen
tinac u tome oslanja na Akvinca. No umjesto oekivanog razjanjenja
autor u nastavku naputa postavljenu tezu o idejnom afinitetu Pjesnika
i Umnika te unosi nki radikalni antagonizam izmeu Danteove pje
snike slikovitosti i Tornine teoloke misaonosti tvrdei da -kod Dantea
ljepota pobjeuje teologiju.31
Dva osebujna univerzalizma
Pokuamo li sada odrediti bitnu znaajku iznesenih interpretacija Dan
teova odnosa prema Tomi, moramo kazati da uglavnom sve ostaju na
razini tekstualnih ralambi i usporedbi. Oni autori koji tvrde da izmeu
Tomina i Danteova djela postoje brojne doktrinarne slinosti i istovjet
nosti redovito opravdavaju tu tvrdnju iznoenjem odgovarajuih slino-
znanih' i istoznanih paralelnih tekstova. S druge strane, autori koji
upozoravaju na razlike i opreke izmeu Danteovih i Akvinevih nazora
takoer se oslanjaju na usporedbu odreenih tekstova.
No nama se ini da je takav postupak, ma koliko bio nudan i koristan,
u naelu nedovoljan. Prije svakog leksikog i knjievno-kritikog sue
ljavanja tekstova valja vidjeti to su Tornino i Danteovo djelo svojom
cjelinom znaili u svome vremenu: koje su tenje izraavali i promi
cali; koja su nova obzorja otvarali; za kakav su se svijet zauzimali; to
su na kraju krajeva htjeli kazati i postii. Drugim rijeima: J esu li
Dante i Toma u temeljnim odrednicama svoga vremena bili suglasni ili
nesuglasni?
Ve smo rekli na poetku naega izlaganja da je 13. stoljee bilo izvan
redno dinamino, raznoliko i uzbudljivo povijesno razdoblje. Bilo je to
stoljee duhovnog poleta i ujedno stroge znanstvene sustavnosti, odvane
misaone prodornosti i praktine poduzetnosti.
Ali nema sumnje da je naijrazitije obiljeje toga razdoblja bio njegov
neogranieni univerzalizam. Bilo je to doba svestrane otvorenosti, uskla
ivanja svekolike zbiljnosti i snanih ujediniteljskih pothvata gotovo na
svim podrujima ljudskog ivota. Glavni izvor tih zbivanja bilo je uvje
renje da je sav svijet bivstveno jedinstven jer potjee od jednoga Boga.

29J . Makanec, Razvoj dravne misli od Platona do Hegela, Zagreb 1943, str.
57,62.
30N. Smailagi, Politika vizija Dantea Aligijerija, Sarajevo 1964, str. 221.
31I ; Frange, Dante pjesnik, u Dante i mi, Zagreb 1965, str. 32. O pravom
smislu Tomina stava prema pjesnitvu i pjesnikoj slikovitosti vidi nae pri
mjedbe u knjsd: T. Akvdmsisi, -Izabrano djelo,, str. 37, 164. :
333
A posljednja eshatoloka svrha tih zbivanja bila je ta da ovjek svim
svojim biem sudjeluje u ostvarenju toga zasad skrovitog jedinstva
kako bi Bog bio sve u svemu (I Kor 15, 28). Stoga je opi imperativ
vremena bio: horizonte trajno iriti, nepoznato otkrivati, prolost pona-
zoivati, budunost anticipirati, razasuto sabirati, poremeeno usuglaa
vati, materijalno produhovljavati, duhovno utjelovljivati, razum i vjeru
meusobno usklaivati, a narav i nadnarav, svijet i nadsvijet sve tjesnije
povezivati. Moemo slobodno kazati da je Tornino i Danteovo stoljee
bilo najuniverzalnije razdoblje svjetske povijesti.
Dozovimo u pamet samo neke znaajnije injenice i dogaaje. Na sjeveru
Evrope slobodni pomorski i trgovaki gradovi od Londona do Novgoroda
udruuju se u Hanzeatski savez koji predstavlja prvi uzorak evropske
suradnje. Putovanja Marka Pola i I vana iz Moniteoorvina u Kinu i u
neke druge zemlje Dalekog I stoka znatno proiruju geografski, etnograf
ski, kulturni i religijski vidokrug Zapada. Prirodoznanstvena istraivanja
Alberta Velikog stavljaju u pitanje predodbu Zemlje kao ravne, ogra
niene plohe te on predlae jednu cjelovitu kozmografsku sliku svijeta
dokazujui da je Zemlja kuglastog oblika i da je druga strana Zemlje
isto tako nastanjiva kao i naa, to je poslije dva stoljea doprinijelo
otkriu Amerike.32 Na drutvenom planu komunalni sustavi, nove zajed
nice i nova udruenja33 snano potiskuju u pozadinu skuene strukture
feudalnog sistema. Franjevci i dominikanci oslobaaju se od ovisnosti
0 biskupijama kao nosiocima pokrajinskih interesa, stavljaju se u slubu
Pape kao predstavnika Ope Crkve i tako postaju nosioci univerzalnih
tenji irom Evrope. Opi sabor u Lyonu 1274. godine poduzima ujedi
njenje Istone i Zapadne Crkve.
Duhovna, znanstvena i umjetnika gibanja takoer bivaju naglaeno
univerzalistika. Govorei o Danteovu jeziku T. S. Eliot s pravom pri
mjeuje da je Evropa toga vremena pored svih svojih razmirica i prljav-
tina bila mentalno tako ujedinjena kako mi to danas nismo u mogunosti
shvatiti.. Danteov talijanski jezik bio je produkt univerzalnog latinskog
jezika koji je imao osobine jednog visokog razvijenog knjievnog espe
ranta. Taj je jezik teio za tim da se koncentrira na ono to su ljudi
raznih rasa i zemalja bili u stanju da zajedniki misle.34 Ova primjedba
vrijedi, dakako, i za Tomin latinski jezik koji je uspio izraziti misao
onih kulturnih naroda idova, Grka i Arapa koji nisu govorili
latinski. K tome, ne smijemo zaboraviti da je u tom stoljeu napisana
prva enciklopedija Speculum maus Vinka iz Beauvaisa, da Giotto u
slikarstvu naputa ikonografske sheme i smjeta likove u prirodne cje
line, da s u to vrijeme osnivaju prva sveuilita u Parizu, Oxfordu i
Bologni kao velike evropske sabirnice ljudskog misaonog potencijala
1 da gotovo svi znanstvenici nastoje cjelovito zahvatiti predmet svoga
istraivanja. To je pravi razlog pojave mnogobrojnih djela s razliitih
podruja ljudskog znanja kojima je prva rije u naslovu Summa: Su-
n / v . s / ^ -
32P. Mandonnet, Les Dominicains et la dcouverte de lAmrique, Paris 1893.
33P. Michaud-Quantin, Universitas, Expressions du mouvement communau
taire dans le moyen-ge latin, Paris 1970.
34T. S. Eliot, Izabrani tekstovi, Beograd 1963, str. 84, 85.
334
mma theologiae, Summa philosophiae, Summa de creaturis, Summa de
bono, Summa de virtutibus, Summa juris, Summa dictaminis, Summa
aurea itd.
Tu beskrajnu tenju za sveobuhvatnou doveli su do vrhunca Toma i
Dante. Da bismo se u to uvjerili dovoljno je da razmotrimo opi plan
Sume teologije i Boanstvene komedije.
Toma pie Sumu prema filozofsko-teolokoj shemi exitus-reditus, od
nosno genesis-apocalypsis kojom zahvaa izlazak svih bia od Boga i
njihov povratak Bogu. Cijeli svijet i itava povijest za nj je jedan
neizmjeran put (via) od stvaranja iz apsolutnog nitavila, preko slobod
nog ljudskog opredjeljenja, do obnove u apsolutnoj punini, od iskonskog
pada do konanog spasenja. Akvinac vodi itatelja tim putem u obliku
dijaloga s nepreglednim brojem ljudi iza kojih se nazire cijeli ljudski
rod sa svim svojim razlikama i oprenostima. Tu se susreu izraelski
proroci i predsokratovski mudraci: Platon, Aristotel i njihovi sljedbenici;
rimski pravnici, govornici i knjievnici; dravnici i vojskovoe staroga
svijeta; teolozi I stone i Zapadne Crkve: Origen, Augustin, Dionizije,
Boetije, Anselmo i Petar Lomtoardijski; idovi: Majmonid, Izak Izraeli
i Avicebron; Arapi: Avicenna, Algazel i Averoes; idealisti i materijalisti;
pravovjernici i krivovjernici; teisti, ateisti i pogani. J ednom rijeju: To
mina Suma je najuniverzalnija misiionica i raspravljaonica ovjeanstva.
Ali univerzalnost Sume jo se jasnije oituje u tome to nije samo stru
no teoloko djelo u ogranienom smislu te rijei nego ujedno integrira
u sebe sve ljudske znanosti: ontologiju, filozofiju prirode, astronomiju,
biologiju, antropologiju, psihologiju, etiku, estetiku, ekonomiku, politiku,
povijest i ljudska umijea. Zato se dananji teolozi od struke teko sna
laze u tom djelu. Nadalje, u Sumi se ne mogu strogo luiti teorijski i
praktiki dio, dogmatika i moralka, kako je to sluaj u drugim teolo
kim djelima. Ona je posvuda i dogmatska i moralna, i mislena i dje
latna, premda je u I. i III. dijelu prvenstveno dogmatska, a u II. dijelu
preteno moralna.
Zato je to tako? Zato to teologija po Tominu shvaanju mora teiti
za tim da bude ljudska reprodukcija Bojeg stvaralakog i beskonanog
znanja koje je jedan i jednostavan zahvat u sve (Suma teol., I, q. 1, a.
3, ad 2m). Prema tome, ujedinjujui asimptotiki cjelokupno ljudsko
znanje u svjetlu objave Toma se zapravo nastoji sve vie pribliiti vrhov
nom formativnom idealu svoga djela: sveobuhvatnoj Bojoj spoznaji.
No najvii stupanj univerzalnosti postiglo je Akvinevo djelo na taj na
in to je neprestano pomirivalo opreke u svijetu, tj. to je zdruivalo
ono to se openito smatralo nezdruivim i ak osuenim na meusob
no satiran je i unitavanje. Toma je pomirio Bibliju s Aristotelom, ne
shvatljive vjerske tajne s razumskim oevidnostima, duhovni i materijalni
svijet, umnost i osjetilnost, platonski idealizam i aristotelovski realizam,
Sigerov racionalizam i Bonaventurin misticizam, akciju i kontemplaciju,
a u politici monarhiju i demokraciju. Mi bismo ovakvu univerzalnost
ija ujediniteljska mo prodire do krajnjih moguih granica usuglaavanja
i sinteze svijeta nazvali intenzivnom univerzalnou za razliku od eksten
zivne univerzalnosti koja sabire samo istorodne injenice.
335
Kao to emo vidjeti, u Dantea su oba ova modela univerzalnosti dola
do punog izraaja. Ponajprije Boanstvena komedija se predstavlja kao
beskrajno putovanje od jedne mrane ume ovog svijeta, preko pakla,
istilita i raja do iskonske svjetlosti Empireja, nedokuivog. Bojeg
prebivalita. Drugim rijeima, ona obuhvaa svu povijest svijeta od kob
nog prvog pada do eshatolokog spasenja. Pri tom Dante obilazi cijeli
svijet, osim upravo ovoga nastanjenog dijela Zemlje koji zbog svoje
nedovrene i neizvjesne sudbine jo nije relevantan za njegovo eshato-
loko stajalite. On otkriva samo konano stanje svijeta polazei od
skrovite unutranjosti Zemlje, preko devet sjajnih nebesa rasporeenih
prema ptolomejskoj geocentrinoj slici svijeta da bi na kraju stigao do
nadsvjetske zavrnice u Empireju. Posvuda se susree s nebrojenim mno
tvom ljudi svjetske povijesti od Adama do svojih suvremenika. U
ovoj velebnoj pjesnikoj viziji zavrene sudbine svijeta osobito iznena
uje to to se Dante ponaa kao poznavalac i objavitelj te sudbine, jer
ona je prema kranskom vjerovanju stroga i osobna Boja tajna. No
u Pjesnika ta odvanost nije izraz neke demijurke preuzetnosti, nego
naprotiv prihvaanja kranske objave o sudbini svijeta, prorokog nago
vjetaja ivima da je nauka o posljednjim stvarima ozbiljna stvarnost
i da se novi svijet izgrauje na temeljima pravednosti kojoj nitko ne
moe izmaknuti. Ovakav eshatoloki pristup svijetu omoguio je Danteu
da proiri svoj univerzalizam do apsolutnih dimenzija.
Iz toga vidimo da Boanstvena komedija nije epopeja kao to su Home
rova Ilijada i Vergilijeva Eneida, nego je asimptotiki sveobuhvatno dje
lo poput Sume teologije. Ona uvelike nadilazi okvire epopeje i ne moe
se svrstati u nijednu knjievnu vrstu. Premda je prvenstveno pjesniko
djelo, ona ipak integrira u sebe bitne elemente filozofskih i teolokih,
teorijskih i praktinih znanosti svoga vremena. Ona je, dakle, umjetniko
djelo, ali istodobno vri doktrinarnu funkciju i tei a promjenom o
vjekova udorednog ivota i njegova svijeta. Moemo slobodno kazati
da Komedija u isti mah pjeva, pouava i opominje. Osim toga, ona uje
dinjuje u sebi tri razliita oblika knjievnog stvaralatva: roman, dramu
i pjesmu. I ako je struktura romana najprisutnija u Paklu, drame u Ci-
stilitu a pjesme u Raju, ipak sve tri strukture nerazdvojivo proimaju
cijelo djelo oitujui na taj nain njegovu jedinstvenu univerzalnu vri-
jednost u svjetskpj knjievnosti.
Napokon, trei glavni pokazatelj Danteova univerzalizma jest njegova
tenja da izmiri naoko nepomirljive opreke u svijetu. Da bismo se u to
uvjerili promotrimo samo dva karakteristina primjera u Komediji.
Prvi se odnosi na pomirenje dominikanaca i franjevaca u Raju. Kao
to je poznato stvarni odnos izmeu tih dvaju redova esto nije bio
nita drugo nego teorijsko nadmudrivanje i praktinna netrpeljivost.
Meutim, u Raju dolazi do velikog obrata: dominikanac Toma izrie
pohvalu sv. Franji i njegovu redu, dok franjevac Bonaventura uzvisuje
sv.. Dominika i njegove sljedbenike (XIXII). Slian pomiriteljski obrat
izvodi Dante i u drugom sluaju: Toma hvali Siger iz Brabanta kao
muenika koji je mnogo pretrpio zbog istine (XI, 138), a Bonaventura
prikazuje J oakima iz Fiore, kao ovjeka nadahnuta autentinim proro
kim duhom (XII, 140141). U stvari, Toma je'odluno pobijao Sigerove
338
averoistike zablude, kao to je Bonaventura pobijao J oakimova krivo-
vjerna prorotva.
Ali upravo zbog toga ovdje bi se moglo postaviti pitanje: Nisu li ta
dobronamjerna pomirenja u Raju samo Danteova pjesnika fikcija,
neostvariva utopija? Nipoto. Dante je naime bio duboko uvjeren da je
svijet usprkos svih svojih razdora i sukoba u osnovi jedinstven i da e
to skriveno jedinstvo svijeta na koncu vremena postati puna zbiljnost.
On u Monarhiji izriito kae da jedinstvo svijeta proizlazi iz jedinstva
Bojeg bia koje je ujedno konana svrha svega to postoji, osobito
ljudskog roda: ... ljudski rod najvie je Bogu nalik kada je u naj
vioj mjeri jedinstven: pravi je, naime, razlog jednoga u njemu samom
(I, 8). Kao to emo poslije vidjeti, ova je misao imala bitnu ulogu u
Danteovu projektu univerzalnog carstva, politiki ujedinjenog svijeta.
Duhovna i misaona srodnost izmeu Dantea i Tome moe se pravo ra
zumjeti istom onda kad stavimo pred oi ovaj duh beskrajnog univer
zalizma koji proima njihovo cjelokupno djelo. U svjetlu toga duha
izlazi na vidjelo i izvorno znaenje mnogih filozofsko-teolokih podudar
nosti od kojih emo upozoriti samo na neke najznaajnije.
Filozofsko-teoloke podudarnosti
Dante rijetko spominje izrijekom Tomina djela: dvaput upuuje na nje
gov komentar o Aristotelovoj Etici (Gozba, XI, 14; IV, 8) i triput na
Sumu protiv nevjernika:35 (Gozba, IV, 15 i 30; Monarhija, II, 4). Ali
paljivim istraivanjem ustanovilo se da se brojni Danteovi navodi iz
Aristotelovih djela odnose zapravo na Akvinevo tumaenje tih djela.
Na primjer, u Gozbi itamo : .... kao to veli Filozof u estoj Etike,
kad kae da je istina vrednota uma36 (II, 13). Ova se tvrdnja ne nalazi
u Aristotelovoj Etici, nego samo u Tominu komentaru gdje se napomi
nje da istraivanje istine mora biti cjelovito jer . . . ut dicetur in sexto
huius, verum est bonum intellectus (I, lec. 12, n. 139; VI, lec. 3, n. 1143).
Isto tako kada Dante malo dalje pie da je Pitagora, kao to veli Ari
stotel u prvoj knjizi Fizike, kao princip prirodnih stvari uzimao parnost
i neparnost, smatrajui da su sve stvari brojevi, treba upozoriti da
Aristotel u toj knjizi ne spominje Pitagoru, ve samo Toma u svom
tumaenju (I, lec. 10, n. 174). Ovi sluajevi kao i mnogi drugi koji bi se
mogli iznijeti pokazuju da je Dante svoje razumijevanje grke filozofije
i filozofijske problematike uope znatnim dijelom crpio iz Tominih ko
mentara o Aristotelovim djelima, poglavito iz Etike, Fizike, Metafizike,
O nebu i svijetu i O dui.
Ali Tomin se utjecaj na Dantea najvie oituje u nekim temeljnim
filozofskim i teolokim uvjerenjima, tj. u nauci o podrijetlu ovjeka i
svijeta, o jedinstvu ljudskog bia, o osjetilnoj spoznaji kao polazitu

35U naem prijevodu Djela, sv. I, pogreno se prevodi naslov te knjige Suma
protiv pogana. Treba : Suma protiv nevjernika, jer nije rije samo o pogani
ma, nego o svim vrstama nevjere spram Boga.
36Danteove rijei che 1 vero e lo bene de lo intelletto (koje reproduciraju
Tornine verum est bonum intellectus) netono su prevedene u naem pri
jevodu da je istina ljepota intelekta.
337
ljudskog znanja, o padu prvoga ovjeka, o bezgrenom zaeu Marije,
o Bogu kao iskonskoj istini i istoj zbiljnosti, o konanoj srei koja se
sastoji u umnom pronicanju svega postojeeg itd. Pogledajmo poblie
navedene doktrinarne afinitete.
Prema Tomi Bog je ista zbiljnost (actus purus) i kao takav on je stvorio
svijet iz apsolutnog nitavila. Kategorija apsolutnog nitavila ukljuena
je u kransku vjeru o stvaranju svijeta u vremenu. No to ne znai da
je prije stvaranja svijeta bilo neko vrijeme nitavila poslije kojega je
nastupilo vrijeme ovoga svijeta. Toma uklanja takav antropomorfizam
naglaujui da je Bog u isti mah stvorio i svijet i vrijeme.37 A upravo
tu misao izraava i Dante kad ovako pjeva o Bojoj ljubavi:
Ni prije ona ne lea bez ploda;
jer nit se prije mit se poslije zfoi
lebenje Boje iznad ovih voda (Raj, XXIX, 1921).
Stvoreni svijet, prema naim autorima, nije dovrena stvarnost, nego
hijerarhijski rasporeena cjelina koja je u napetom zbivanju. Njegova
dva krajnja pola su prvobitna tvar (materia prima) koja se nalazi u
stanju iste mogunosti (pura potenza) i Bog koji je ista zbiljnost (puro
atto). Izmeu ta dva pola pojavljuju se sva iva i neiva bia i odvija
se povijest svijeta:
Ustanovljen i stvoren red je bio
sutinama; a vrhovna je bila
u svijetu ta gdje isti in se zbio;
najnii dio dra ista sila;
sila se s inom u sredini splela
i nikad nerazreiv uzal svila (Raj, XXIX, 3136).''18
Vrhunac stvorenog svijeta je ovjek. On je bie u razvoju od zaea do
smrti i uskrsnua na koncu vremena.39 Zanimljiva su ^zapaanja naih
autora o razvitku ljudskog zametka koji poinje vegetativnom fazom,
prelazi u ivotinjsku i zavrava ljudskom.40 To je poznati bioloki zakon
ponavljanja ontogeneze u filogenezi koji je uzet od Aristotela. ovjek
je na poetku svoga ivotnog puta najsiromanije i najnemonije bie.
Tijelo mu nije niim zatieno od okoline, a dua mu je potpuno prazna
ploa (tabula rasa), odnosno priprosta, bez znanja, kako kae Dante
u Cistilitu (XVI, 88). Osjetilna spoznaja materijalnog svijeta nuno je
polazite ljudske spoznaje,41te voljnog i uvstvenog ivota.
Ali s druge strane ovjek neizmjerno nadilazi sav svijet ukoliko mu je
vidokrug otvoren prema beskonanoj istini, ljepoti i dobroti. Noen za
nosom prema tim beskrajnim vrednotama ovjek se osjea sretan, ali
37Summa contra gentiles, I, 35: Deus autem simul produxit in esse et cre-
aturam et tempus.
38Smatramo da bi ove stihove trebalo ponovo prevesti uvaavajui izvorno
znaenje termina puro atto (ista zibljnost, ne in) i pura potenza (ista
mogunpst, ne sila). Inae se gube iz vida dva bitna pola Danteove slike svi
jeta. O Tominoj slici svijeta vidi O biu i biti, u Izabrano djelo, str. 7099.
39Raj, Vlil 142148; Suma teol., Suppl., q. 91, a. 1, u: Izabrano djelo, str.
325327.
istilite, XXIV; Izabrano djelo, str. 4445.
41Raj, IV, 4042, Suma teol., I, q. 84, a. 6, itd.
338
je istovremeno izloen opasnosti kobnog samozavaravanja, jer mu se ini
da bi se mogao osloboditi svoje ogranienosti vlastitim silama i postati
neogranieni gospodar svijeta Bog. Prema Tomi i Danteu upravo u
tome se sastojao istoni grijeh, sudbonosni pad prvih ljudi, Adama i
Eve. Oni nisu sagrijeili prvenstveno gurmanstvom ili neposluhom, nego
oholou, tj. pokuajem prekoraivanja ljudske ogranienosti i poistovje
ivanja s beskrajnim Bogom. Dante kae:
A1 kuan je p drveta, moj sine,
nije smo uzroilo izgon tol'ki,
ve jedino prijestup znaka (Raj, XXVI, 115itl7)/'2
Taj prijestup je odonda temeljna znaajka svih ljudi. Svi su ljudi za
pravo Adami, Eve, Prometeji, Odiseji, Wertheri i Fausti koji uvijek
nanovo pokuavaju prekoraiti krajnje granice ljudskih mogunosti i
svaki ,put padaju ispod njih. U toj situaciji za ovjeanstvo nema dru
goga izlaza nego da oekuje nekog bezgrenog ovjeka koji e ih spa
siti. Toma i Dante su vjerovali da je taj bezgrean ovjek samo Krist
koji je ujedno Bog. Nasuprot njima drugi su kranski mislioci nauavali
da je Kristova majka Marija takoer bila izuzeta od iskonskog grijeha
te je kao takva sudjelovala u otkupljenju ljudskog roda. Ali slijedei
Tomu Dante je ustrajao u miljenju da je samo K rist bio lien svakoga
grijeha.43
Slino tome Dante je usvojio Tomin paradoksalni dokaz o udesnom
irenju kranstva: Ako se kranstvo irilo pomou udesa, onda je ono
oigledno boanskog podrijetla; ako se pak irilo bez udesa, onda je to
najvee udo u prilog istinitosti kranstva.44
Napomenimo na kraju da je Dante prihvatio i Tominu misao o naravi
ljudske sree. Oslanjajui se na Kristove rijei u I vanovu Evanelju:
A ovo je vjeni ivot da spoznaju tebe, jedino pravog Boga (17, 3).
Akvinac je zakljuio da e ovjekova eshatoloka srea biti djelo uma,
dok e voljni elementi, ljubav i radost, biti posljedica umnog zrenja
(Suma teol., I II, q. 3, a. 4). To je takoer Danteova poruka u Raju
(XXVIII, 106111): *
A mora znati da se svi vesele
koliko pogled istinu im shvati 1
u kojoj smiraj razumi svi ele.
Iz ovoga se moe sagledati
da blaenom je bivstvu temelj zrenje,
a nije ljubav to ga poslije prati.
9
42Rije je o prijestupu znaka kojim su bile oznaene granice ljudske naravi
i spoznaj_e. Dante napominje u istilitu o Evi da ne htjede trpjeti niti jed
nog vela (XXIX, 27), to jest nikakve tajne. U Tome vidi: Suma teol.,
IIII, q. 163, a. 1i 2.
43Pakao, XXXIV, 115; Raj, XIII, 8587; Suma teol., III, q. 27, a. 2, ad 2 m.
/,/*Raj, XXIV. 106108; Suma protiv nevjernika, I, 6, u Izabrano djelo, str.
132. Moramo upozoriti na neispravan prijevod Tomina teksta o udu u
Monarhiji, II, 4. Dante pie: ... miraculum est quod preter ordinem in re
bus comuniter constitutum divinitus fit, To je neispravno prevedeno: ...
Cudo je ono to je mimo boanskog reda, openito ustanovljenoga (Djela, I,
str. 500). Ispravan prijevod je: ... udo je ono to se po boanskoj volji do
gaa mimo redovitog tijeka stvari. Isto tako, coiruptibilia et incorrupti-
bilia nisu kvarljiva i nekvarljva bia (Djela, I, str. 535), nego propadljiva
i nepropadljiva.
339
Razlike u (politikoj filozofiji
No, koliko god je oito da je u djelu Akvinca i Firentinca postoje brojne
teoloke, antropoloke i ontoloke podudarnosti, dantolozi se sve vie
razilaze u shvaanju njihove politike misli. Prema Brunu Nardiju Dan
teova Monarhija je revolucionarno djelo srednjovjekovne politike filo
zofije. Ono, navodno, potpuno raskida s teolokom prolou, razbija
srednjovjekovne drutvene okvire i nagovijeta sekularizirani svijet no
voga vijeka. To je djelo prvi buntovni politiki in protiv skolastike
transcendencije.'55
Sto je istina u ovim odreitim tvrdnjama kojima se Dante proglauje
prvim politikim revolucionarcem kranstva?
Nema sumnje da Danteova Monarhija predstavlja znaajnu novost u
politikoj literaturi uope, a u srednjovjekovnoj napose. Autor otvoreno
priznaje da ne kani jednostavno ponavljati ono Sto je ve reeno, da ne
eli biti slian, npr. onome tko bi jo jedanput dokazivao neki Euklidov
pouak, ili onome tko bi nastojao ponoviti Aristotelovo izlaganje o
srei. On ima namjeru pokazati na istine koje drugi jo nisu istraili
(I, 1) i pridonijeti stvaranju novoga ljudskog drutva.
Pokuamo li sada poblie odrediti u emu je Danteova novost u poli
tikoj filozofiji, uvjerit emo se da Nardijeva teza nema nita zajedni
ko s osnovnim ciljevima Monarhije. Danteov glavni problem u tom
djelu je slijedei: ... ovisi li autoritet rimskog monarha, koji je po
pravu monarh svijeta, izravno o Bogu ili o nekom Bojem namjesniku,
odnosno slubeniku pod kojim razumijevam Petrova nasljednika...
(III, 1). Rjeenje toga problema zaista je novo utoliko to Dante auto
ritet svjetovnog monarha ini izravno ovisnim o Bogu, te ga na taj nain
osamostaljuje naspram autoriteta pape (III, 15). Ne radi se, dakle, ni o
kakvom buntu protiv transcendencije, nego naprotiv o izravnom pove
zivanju politikog autoriteta s Bojim autoritetom. Radi se, drugim rije
ima, o teokratizaciji politikog autoriteta koja istodobno ukljuuje
njegovu deklerikalizaciju. U tome je paradoksalna novost Danteove
Monarhije.
I pak ovdje treba primijetiti da Danteova misao o neovisnosti monarha
naspram pape i drave naspram Crkve nije nova u svim svojim ele
mentima. Toma Akvinski je nauavao da crkvena vlast nema nadlenosti
u politikom ivotu, osim ukoliko su u njemu prisutni udoredni i du
hovni problemi. To je takozvana neizravna vlast (potestas indirecta)
Crkve u pitanjima politike koja jami neovisnost monarha na svom
podruju. Toma kae: U stvarima koje se tiu dobrobiti drave vie
treba sluati svjetovnu vlast nego duhovnu, prema rijeima Mateja, 17,
21: Dajte caru carevo (In II Sent., dist. 44, expos, text, ad 4m). S
druge strane, valja imati na umu da Dante ne porie Papin duhovni
autoritet nad Monarhom, nego samo politiki. On na kraju Monarhije
izriito upozorava da se njegovo zalaganje za neovisnost cara naspram
pape ne smije uzeti tako strogo kao da rimski vladar u poneemu ne
bi bio podloan rimskom prvosveeniku, jer je zemaljska srea usmje-

46Saggi di filosofia dantesca, Firenze 1967, str. 256. Nardi citira G.. Gentilea,
340
rena prema besmrtnoj srei. Neka, dakle, car odaje ono tovanje Petru
to ga prvoroeni sin duguje ocu: da bi obasjan svjetlom oinske milo
sti zraio kreposnije svom svijetu* gdje ga stavlja na elo Onaj, koji je
upravitelj svega duhovnog i svjetovnog (III, 15).
No, ini nam se da bi se rasprave o razlikama i afinitetima izmeu
Danteove i Tornine politike filozofije trebale usredotoiti na jednu dru
gu temu koja je od presudne vanosti za nae vrijeme. Mislimo na
Danteov projekt univerzalnog drutva ljudskog roda (universalis civi-
litas humani generis), odnosno na politiko ujedinjenje cijeloga svijeta.
Kao to je poznato, Toma smatra da je monarhija srazmjemo najbolji
politiki reim, j er vladavina jednoga ovjeka najuspjenije osigurava
jedinstvo i mir meu ljudima. Ali Toma pri tom nema u vidu neku
univerzalnu svjetsku monarhiju kao Dante, iako su poneka polazita
takve zamisli nesumnjivo sadrana u njegovoj nauci o naravnom zakonu
i osobito o pravu narod (ius gentium). Robert M, Hutchins uvjerljivo
je pokazao da je pojam ope politike svjetske zajednice potpuno u
skladu s naelima Tornine politike filozofije.46
Ono to je u Tominoj politikoj misli sadrano samo ukljuno, Dante
je razradio na vrlo originalan nain u svom projektu univerzalnog car
stva koje je jedino jamstvo trajnog mira. Ne moe biti mira bez jedin
stva, ne moe biti jedinstva be pravde a ne moe biti pravde bez jed
noga vladara cijeloga svijeta. Konani motiv za politiko ujedinjenje
svijeta jest jedinstvo Bojeg bia, kojemu svijet kao svom prauzoru
mora teiti i sve sliniji bivati: jer ....ljudski je rod, podvrgnut jed
nom glavaru, ponajvie Bogu nalik i shodno tomu ponajvie po boan
skoj nakani (I, 8).
Danas je ovaj univerzalni politiki projekt ovjeanstvu mnogo potreb
niji nego to je bio u vrijeme Aikvimca i Firentinca; jer problem mira je
u nae dane problem daljnjeg postojanja ljudskog roda. ovjeanstvo se
danas nedvojbeno nalazi pred alternativom: ili stvoriti uvjete trajnog
mira, ili biti trajno izloen pogibelji potpunog unitenja. Ova pogibelj
prijeti zbog mogunosti totalnog rata i neogranienog razornog poten
cijala suvremenog naoruanja.
Ujedinjeni narodi su, dakako, u ovakvim prilikama neophodno potrebna
i korisna ustanova, ali oni ne mogu biti dovoljno jamstvo mira, jer su
sastavljeni od suverenih drava i dravica kojih je individualizam i her-
metizam glavna zapreka istinskog jedinstva svijeta. Osim toga, danas su
dualistike ideologije veoma mone u svijetu i one stalno podvajaju i
sueljavaju ljude, ustanove i drave na temelju politikih, klasnih, ras
nih, vjerskih i nacionalnih razlika.
Stoga je danas neophodno potrebna nova politika organizacija svijeta.
Ne radi se o utopijskoj tenji da se stvori neki savreni politiki raj
na Zemlji; radi se o realnom povijesnom idealu47 koji bi polazio od

i6 St. Thomas and the World State, Marquette University Press, Millwauke
1949.
47J acques Maritain u jednom drugom kontekstu govori o konkretnom histo
rijskom idealu (Humanisme intgral, Paris 1936, str. 139141). Svoju misao
341
konkretnih prilika dananjeg svijeta. Utopija je po svojoj naravi bez-
-prostorni (u-topos) i bez-vremenski (u-kronos) svijet, neto to je samo
zamislivo, ali ne i ostvarivo, kao na primjer Sretan grad Frane Petria
ili Campanellina Drava sunca. Nasuprot tome, povijesni ideal oznauje
takvu zamisao koja nastaje iz konkretne povijesne potrebe te stavlja
pred ljude zadae koje su uz odreene napore i mudro vodstvo bar
djelomino ostvarive.
Rije je, dakle, o novoj politikoj organizaciji svijeta koji bi valjalo po
stupno osloboditi od egoizma suverenih drava i u tom smislu deetati-
zirati. Zacijelo, ovaj se ideal ne moe ostvariti pomou neke totalitari-
stike drave koja bi imala neogranienu vlast nad svim pojedincima,
ustanovama i zajednicama, ili neke izabrane nacije koja bi svim ostalim
narodima nametnula svoju kulturu i svoje zakone. Isto tako, taj se
ideal ne moe ostvariti pomou delegatskog principa na kojemu se osni
va ustanova Ujedinjenih Naroda. On se moe provesti u djelo samo
putem slobodnog pristanka samih naroda koji e biti poueni i odgojeni
da potujui meusobne razlike izgrauju politiki jedinstveni svijet.
Posve je sigurno da ta danteovska i tomistika misao nee uskoro ugle
dati svjetlo dana. Ona e, bez sumnje, jo dugo vremena ostati samo
povijesni ideal, prieljkivanje sretnijega budueg svijeta. Ta misao trai
dugo sazrijevanje. Ona zahtijeva u prvom redu korjenitu promjenu
dananjega dualistikog mentaliteta i prakse te postojan odgoj ljudi za
istinu i dobrotu, za pravedne drutvene odnose i za univerzalne ljudske
vrednote.
Stoga smatram da ima smisla sluati i slijediti Dantea i Tomu, dva istak
nuta uitelja ljudskog univerzalizma.*
THOMAS DAQUIN ET DANTE ALIGHIERI
Rsum
Dans la prsente contribution lauteur essaie de frayer un chemin pour
une nouvelle inteprtation du rapport doctrinal entre Dante et saint
Thomas. Pour lui il est impossible daffirmer que Dante soit un thomiste
au sens habituel de ce mot, cest--dire un lve qui ne fait que repro
duire, dans un nouveau mdium,' loeuvre de son matre, comme le pr
tendaient Vincenzo Marchese, Pierre Mandon.net et dautres. Mais il est
aussi impossible de dire, la suite de Bruno Nardi et dEtienne Gilson,
que les divergences doctrinales entre le pote florentin et le thologien
dominicain sont sur plusieurs points fondamentales.

o politikom ujedinjenju svlijeta iznosi u knjizi LHomme et lEtat, Paris 1965,2

str. 176202.
* Dio ovoga priloga odran je kao predavanje na Meunarodnom simpoziju
Dante i slavenski svijet u Dubrovniku 29. listopada 1981.
342
En analysant brivement le plan de la Somme thologique et de la Divine
Comdie l auteur montre que Dante et Thomas isont deux gnies les plus
universels de leur sicle, lequel est, par ailleurs, selon ses tendances
et ses ralisations scientifiques et culturelles, une des poques les plus
universalistes de lhistoire. Dante et Thomas s'efforcaient de comprendre
tout ce qui existe comme une immense voie (via) vers une Fin absolue
et transcendante, comme une totalit ordonne selon la vrit et la
justice. Leur vision dun monde harmonieux implique la suppression de
tous les antagonismes, la conciliation de toutes les oppositions.
Tout en relevant des concordances philosphiques et thologiqUes dans
loeuvire du pote et du thologien, lauteur attire aussi lattention sur
certaines divergences dans la philosophie politique. Saint Thomas ne
traite que de la monarchie classique, tandis que Dante parle dune
monarchie universelle qui comprend tout le genre humain (universalis
civilitas humani generis). Ce dernier projet politique nest quimplicite
ment contenu dans la doctrine de saint Thomas sur la loi naturelle et
sur le droit des gens (ius gentium). Mais tous les deux projets ont en
vue la cration dune socit humaine parfaite (societas perfecta) qui
est capable dassurer la justice et la paix dans le monde.
Lauteur stime que ce projet est aujourdhui trs actuel, mais quil exige
une nouvelle organisation politique du monde, qui devrait tre plus uni
que les Nations Unies, disloques par les tats souverains. Mais en mme
temps, la nouvelle organisation politique du monde devrait tre moins
exigante et perfectionniste que les grandes utopies politiques qui propo
sent un monde parfaitement uni, sans tenir .compte de conditions relles
historiques.
Une partie de cette contribution tait communigue la rencontre inter
nationale Dante et le monde slave Dubrovnik en octobre 1981. Cest
pourquoi l auteur parle aussi du rapport: Dante et Thomas dAquin dans
la littrature croate.
343