1

John Lennox, Je li znanost pokopala Boga? Kritika analiza suvremenih obrazaca miljenja o
odnosu vjere i znanosti, Euroliber, Split, 2013.
John Lennox je profesor matematike i filozofije znanosti na Green Templeton Collegeu
Sveuilita u Oxfordu. Studirao je na Emmanuel Collegeu Sveuilita u Cambridgeu, gdje je
stekao magisterij te kasnije doktorat. Doktorat mu je dodijeljen takoer i od strane Velkog
sveuilita u Cardiffu (DSc) te Sveuilita u Oxfordu (DPhil), a Lennox je stekao i titulu
magistra bioetike na Sveuilitu u Surreyju. Napisao je brojne knjige o odnosu izmeu
znanosti, filozofije i religije, meu kojima su: Gods Undertaker: Has Science Buried God?
(2009.), God and Stephen Hawking (2011.), Gunning for God (2011.), te Seven Days that
Divide the World (2011.). Knjiga Je li znanost pokopala Boga?, hrvatskoj je javnosti
predstavljena u okviru istoimenog predavanja koje je prof.dr.sc. John Lennox odrao u
Zagrebu, 30. listopada ove godine. Ona predstavlja plod Lennoxova dugogodinjeg
istraivakog rada na podruju odnosa znanosti i vjere, ali i debata koje je na tu temu autor
vodio s predstavnicima Novog ateizma: Richardom Dawkinsom, Christopherom Hitchensom
te Peterom Singerom.
Pitanje odnosa, ili kako se to s jedne strane esto naziva, sukoba izmeu znanosti i vjere spada
u niz pitanja koja se bitno i konkretno tiu svakog ovjeka bez iznimke, te koja ga, bio on
toga svjestan ili ne, uvelike definiraju. Zato postoji neto umjesto da nema niega? to je
ovjek? to je istina? I u konanici, to je smisao svega toga? Upravo s potonjim zapoinje i
ova knjiga. Kroz prizmu dvaju suprotstavljenih svjetonazora teizma i ateizma i njihova
poloaju u odnosu na znanost, autor radi podrobnu analizu pojedinih znanstvenih teorija i
dostignua, te na taj nain pokazuje kako je, osim na podruju matematike, neupitno
kompetentan govoriti i s aspekta biologije, genetike, teorije informacije, spoznajne teorije,
teorijske i eksperimentalne fizike, da navedemo samo neke.
Knjiga je podijeljena na dvanaest poglavlja, a s obzirom na samu strukturu i sadraj pojedinih
poglavlja, dade se primijetiti kako je Lennox kroz cijelu knjigu jasan i odluan u svojoj
temeljnoj namjeri. Cilj mu je pokazati kako je dihotomija znanosti i vjere u svojem korijenu
promaaj, a u tome, s gledita razliitih podruja znanosti, itekako uspijeva. Osim to
neumorno i sustavno ukazuje na logika proturjeja uobiajenih argumenata nekih od
znanstvenika ateistikog svjetonazora na raun inkompatibilnosti vjere sa znanou, glavnu
pozornost skree na injenicu da se problem ne nalazi u odnosu znanosti i vjere, nego u
odnosu dvaju suprotstavljenih svjetonazora teistikog i ateistikog. Upravo iz tog razloga,
2

autor zapoinje s iznoenjem temeljnih naela naturalizma, odnosno shvaanja kako je
priroda, samodostatna i samorazumljiva, sve to postoji i onkraj ega ne postoji nita. Samo
po sebi je razumljivo da znanstvenici naturalistikog svjetonazora u teizmu vide prepreku za
razvoj znanosti. Budui da se ateizam tako rei nalazi u osnovi naturalizma, autor ne radi
izriitu distinkciju izmeu tih dvaju pojmova.
Rijeima Petera Atkinsa, profesora kemije na Sveuilitu u Oxfordu, "jedini temelji
pretpostavke da redukcionizam nee uspjeti nalaze se u pesimizmu meu znanstvenicima i u
umovima religioznih". Neutemeljenost ove tvrdnje Lennox e pokazati pozivanjem na
impozantan niz znanstvenika, od poetka razvoja novovjekovne znanosti (Galileo, Kepler,
Newton) do danas (Francis S. Collins, John Polkinghorne, Alister E. McGrath i drugi), koji su
uz svoj znanstveno-istraivaki rad takoer vjerovali, odnosno vjeruju, u inteligentnog i
osobnog Boga Stvoritelja. Lennoxovim rijeima, "za mnoge od njih vjera je glavna motivacija
znanstvenog istraivanja".
U poglavlju naslova Doseg i ogranienja znanosti, Lennox polazi od problema definicije
znanosti, koji uvijek ostaje bez opeprihvaenog rjeenja. Iz tog problema proizlaze problemi
znanstvene metode te autoriteta pojedinih znanosti. Ovdje on skree pozornost na injenicu da
je potrebno razgraniiti izmeu konkretnih rezultata znanstvenih istraivanja te osobnih
uvjerenja znanstvenika, kakva god ona bila. To je zapravo jedan od sutinskih naglasaka ove
knjige injenica da tvrdnje znanstvenika nisu nuno tvrdnje znanosti, za to on navodi
znaajan broj primjera. Zakljuuje kako tvrdnja da znanost moe dati odgovor na sve, te da je
znanost kao takva jedini put do istine, nije tvrdnja izvedena iz znanosti, nego metaznanstvena
tvrdnja.
U treem poglavlju autor odgovara na argument Boga praznina, koji smjera pokazati kako je
uvoenje Boga u znanost dokaz intelektualne lijenosti i nastojanje prikrivanja neznanja. I ovaj
put Lennox ukazuje na promaaj argumentacije predstavnika teizmu suprotstavljenog
svjetonazora, jer negiranjem Boga praznina oni zapravo negiraju Boga "u kakvog ionako ne
vjeruje nijedan ozbiljan mislilac". Uz brojne primjere i analogije te kroz govor o
redukcionizmu u znanosti i u naturalistikom svjetonazoru, poglavlje zavrava osvrtom na
takozvanu Darwinovu sumnju, argument kojime Lennox ponovno ukazuje na estu
neutemeljenost redukcionistikih i naturalistikih stavova spram vjere, zastupljenih u gotovo
svim podrujima znanosti.
3

Prva tri poglavlja knjige po svojem sastavu i jeziku predstavljaju svojevrstan uvod u
problematiku odnosa izmeu znanosti i dvaju oprenih svjetonazora. U poglavljima koja
slijede nakon toga, autor iznosi podrobnu egzemplifikaciju prethodno naznaenih stavova
koje zastupa kao znanstvenik ali i kao vjernik. U svakom od tih poglavlja prevalira konkretan
jezik pojedine znanosti, stoga itatelj isprva moe ostati zateen koliinom informacija i
sloenou iznoenja istih. Ipak, autor uspijeva na kraju svakog poglavlja donijeti pregnantan
zakljuak svega izreenog te uvod u problematiku poglavlja koje slijedi.
etvrto poglavlje govori o porijeklu, naravi i spoznatljivosti svemira. Ovdje autor detaljno i
na temelju evidentnih rezultata znanstvenih istraivanja i mjerenja nastoji dokazati
promaenost teorije o sluajnom nastanku materije te njenom slijepom, nevoenom i
nesvrhovitom procesu razvoja. No kljunu ulogu ima dio poglavlja koji govori o naravi i ulozi
vjere u znanosti. Rijeima matematiara Johna Polkinghornea, "znanost ne objanjava
matematiku spoznatljivost fizikog svijeta jer je temeljna vjera znanosti da je to tako". Uloga
vjere i povjerenja posebno se konkretno oituje kad su u pitanju hipoteze koje stoje na
polazitu odreenog znanstveno-istraivakog rada. Dakle, govori se o vjeri kao stvarnosti
koja se tie i znanosti i religije.
U poglavljima Dizajnirana biosfera, Narav i doseg evolucije, Podrijetlo ivota te Genetski
kd i njegovo podrijetlo, Lennox s biologijskog stajalita promilja narav i implikacije
evolucionizma te s njime povezanog naturalizma, za filozofiju, znanost i religiju. Ova
poglavlja se mogu svesti na jedan problem, a taj je, prema Lennoxu, tvrdnja da su Bog i
bioloka evolucija uzajamno iskljuive alternative. Takva bi tvrdnja imala smisla kada bi Bog
i evolucija pripadali istoj kategoriji objanjenja, to nije sluaj. Ipak, ta tvrdnja se nalazi u
pozadini zagovornika evolucionizma naturalistikog svjetonazora. Ovdje se, smatra Lennox,
ini kategorijska pogreka jer je "evolucija bioloki mehanizam, a oni koji vjeruju u Boga,
smatraju ga osobnim Izvriteljem koji, izmeu ostalog, dizajnira i stvara mehanizme". Ono
to iz poglavlja u poglavlje ne prestaje dolaziti do izraaja jest stanovita lakoa s kojom
Lennox dolazi do potvrde i izricanja protuslovnosti argumenata kojima se suprotstavlja.
Poglavlja O informaciji, Majmuni za pisaim strojem i Podrijetlo informacije, govore o
definiciji informacije, o razliitim teorijama informacije te o ulozi informacije u genetici i
evoluciji. Lennox donosi nekoliko zanimljivih izrauna o teorijama sluajnog nastanka
materije te slijepog procesa evolucije kroz prirodni odabir. Konkretno govorei, vjerojatnost
ispravnosti takvih tvrdnji, dakle, sluajnog nastanka materije te posljedino tome sluajnog
4

nastanka ivota iz mrtve materije, iznosi "jedan naprama broju s 40000 nula nakon njega".
Vrlo jasno i odluno, autor zakljuuje sljedee: "Postojanje kompleksne specifine
informacije predstavlja znaajan izazov razmiljanju da nevoeni prirodni procesi mogu
objasniti postanak ivota i ini znanstveno vjerojatnom sugestiju da je za nj odgovoran
vanjski inteligentni izvor". Autor ne ostaje iskljuivo u matematiko-znanstvenom jeziku,
nego se bez ustruavanja i dosljedno u vie navrata poziva na Sveto pismo, u ovom sluaju na
poetak evanelja po Ivanu, na Rije (Logos) koja bijae u poetku, nadovezujui se tako na
jedno od kljunih pitanja: kojoj tvrdnji smjera znanost um prije materije ili materija prije
uma. Iz odgovora na ovo pitanje autor vraa pozornost na injenicu da se ne radi o obinom
znanstvenom problemu nego o sukobu suprotstavljenih svjetonazora.
U zadnjem poglavlju, Protivno prirodi? Ostavtina Davida Humea, autor radi kratak osvrt na
Davida Humea i na njegove argumente o nespoznatljivosti onoga to nije podlono
znanstvenoj provjeri i iskustvu. Osim to nastoji konkretno odgovoriti na Humeove
argumente, Lennox na sadrajno kompleksan no izraajno jasan nain govori o naravi uda te
odnosu uda i prirodnih zakona.
Ono to autor smatra bitnim zakljukom jest injenica da e "znanost koja se temelji na
ateistikim pretpostavkama u velikoj veini sluajeva dovesti do jednakih rezultata kao i
znanost temeljena na teistikim pretpostavkama". Dakle, on se odluuje za put izmeu dviju
krajnosti: gledanja na znanost i vjeru kao sukobljene strane, s jedne strane, te poimanje
znanosti kao filozofski i teoloki neutralne, s druge. S obzirom na sve reeno, autor jasno i
nedvosmisleno zakljuuje da znanost ne samo da nije pokopala Boga, nego da rezultati
znanosti u velikoj mjeri idu u korist vjere u Boga, te da je bavljenje znanou uope mogue i
opravdano time to on postoji. Ono to iz oite kompatibilnosti vjere i znanosti stoga moemo
bez puno truda zakljuiti jest injenica da naturalizam nije nuan preduvjet znanosti nego
zasebna filozofska struja koja je razvojem znanosti u modernom dobu nala svoje mjesto kod
velikog broja suvremenih znanstvenika. Ovo je nuno imati na umu, jer se ne radi o nauku
koji bi proizlazio iz znanstvenih istraivanja, nego o uvjerenju pojedinih znanstvenika (koliko
god se velikim inio njihov broj); stoga Lennox opravdano usporeuje naturalistiko
uvjerenje (vjeru) s onim religioznim. Dakle, pitanje koje se krije iza pitanja Je li znanost
pokopala Boga? jest pitanje svjetonazora (vjere): koji svjetonazor se najbolje slae sa
znanou teizam ili ateizam?
5

Lennox ustraje u namjeri da na temelju konkretnih znanstvenih injenica pokae neispravnost
argumenata znanstvenika naturalistikog, odnosno ateistikog svjetonazora na raun
inkompatibilnosti vjere i znanosti. Svojim znanstvenim pristupom problemu odnosa vjere i
znanosti pripada nekolicini suvremenih intelektualaca koji o istom problemu uspijevaju
govoriti sa zapanjujuom lakoom, na uvijek nov i zanimljiv nain. Zakljuno se moe rei
kako knjiga predstavlja izuzetno preglednu i saetu analizu razliitih, tonije oprenih stavova
o odnosu vjere i znanosti, to je najavljeno u samom podnaslovu knjige u hrvatskom izdanju.
Ona se po svojoj naravi moe smatrati i svojevrsnim uvodom za svakoga tko bi se odvaio
upustiti u detaljnije istraivaje ovog problema, na to upuuje i bogata bibliografija na kojoj
autor gradi svoj rad. O ozbiljnosti knjige dovoljno svjedoi injenica da su u podjednakoj
mjeri izneseni stavovi znanstvenika obaju dotinih svjetonazora. Iako autor ni u jednom
trenutku ne dovodi u pitanje svoj osobni stav spram ovog problema, ipak njegova vlastita
uvjerenja ustupaju sredinje mjesto znanstvenim injenicama, kojima, dakako, posljedino
bivaju potvrena.