SVEUILITE U ZAGREBU

KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Vlaka 38, 10000 Zagreb
Zimski semestar ak. god. 2013./2014.
Predmet: Retorika
Predava: doc.dr.sc. Jasna ego

Recenzija lanka
Ernesto Grassi, Filozofija i retorika

Zagreb, 2014.

Valentino Findrik

RECENZIJA LANKA1
Kao to je vidljivo iz uvodnih napomena lanka, autor za polazite promiljanja o retorici
uzima temu koja je za istu na prvi pogled sekundarna, naime, filozofijsku pozadinu i osnove
humanizma i humanistikog naina miljenja, suprotstavljenog neoplatnikoj metafizici u
misli i retorici Frane Petria. Razvijajui svoju tezu, autor stupnjevito i koncizno
objelodanjuje vanost shvaanja jednog stajalita kako bi se dobila jasnija slika o drugom koje
mu je na neki nain suprotstavljeno. Svu problematiku odnosa izmeu retorike i filozofije
autor razotkriva na tri razine problema. Tu se prije svega radi o problematici filologije kao
"tropologije", potom o humanistikom radikalnom prekidu s tradicionalnim metafiziki
utemeljenim nainom miljenja i govorenja, a kao trei moment ove dijalektike predstavljena
je revalorizacija mitskog odnosno metaforikog naina izraavanja kao alternativa ovoj
prethodnoj. Konano, sintezu te dijalektike predstavlja Petrieva teorija retorike, kako to ve
autor iscrpno iznosi na kraju lanka.
Autor polazi od prvotnih pozicija retorike i metafizike u antici, to bi dakle predstavljalo
dijalektiku tezu cijelog problema odnosa retorike i filozofije. Potom, govorei o procvatu i
razvoju humanistike misli, zapoinje s iznoenjem antiteze u smislu metamorfoze retorike u
zasebnan oblik filozofije. Retorika se predstavlja kao ona koja otkriva i definira "tropus" kao
promjenu znaenja nekog izraza. Iznosei miljenja Leonarda Brunija i po ovom pitanju
njemu srodnih autora, Grassi zakljuuje kako s ovim zaokretom na vidjelo izlazi injenica
kako je ispravno iitavanje i "otitavanje" rijei i njenoga znaenja mogue jedino s obzirom
na kultiviranost, na kontekstualnost rijei. Tako autor, pozivajui se na ovu tradiciju retorikofilolokog obrata, zakljuuje kako umjesto skolastiko-metafizike, apstraktno-logike istine
rijei "treba slijediti znaenje termina koje se uvijek iznova injenino mijenja u razliitim
kontekstima". Ovim stavljanjem retorike u prvi plan, autor nastoji odgovoriti na pitanje da li
je, i u kojim uvijetima mogue govoriti o distinktivno retorikom filozofiranju.
Preko Valline kritike antiknih vrlina koje su se oitovale u metafizikom miljenju,
dolazi autor do ponovnog proglasa prvenstva retorike nad racionalnim metafizikim
miljenjem i govorom. Na ovaj nain, novost funkcije retorikog miljenja i govora oituje se
u otkrivanju kontekstualnog znaenja rijei odnosno izraza. Kako u egzemplifikaciji tako ni u

1 Ernesto GRASSI, Filozofija i retorika. Pripada li Frane Petri specifinoj humanistikoj tradiciji, u:
Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, 8 (1983.) 1-2, 39-61.

zakljuivanju autor lanka ne odstupa mnogo od idejnih autoriteta na koje se poziva, tovie,
obilato ih citira u izvornom latinskom obliku.
Iscrpnim ukazivanjem viestruke nedostatnosti tradicionalne metafizike dedukcije po
pitanju odreenja znaenja stvari postaje jasnijom nedostatnost i neutemeljenost metafizike
kao takve. U humanizmu koji stupa kao navjestitelj ovog kraja, autor vidi konzekventnu i
nunu zadau uspostavljanja jednog novog naina filozofiranja, dakle, novog naina miljenja
i govorenja. U tom pogledu, autor poinje konkretnije govoriti o metaforinom nainu
miljenja i govorenja, metaforinog u smislu "objavljujueg" jezika (angello). Tako misao o
metaforikoj, mitskoj formi govora predstavlja vrhunac dijalektike kojom autor uspjeno
pokazuje vanost shvaanja onoga nedostatnog, kako bi se u potpunosti razumjela i adekvatno
primijenila alternativa koja se po samom smislu novog naina miljenja namee. Radi
podrobnije egzemplifikacije tree hipoteze, autor, zajedno s Erazmom, predstavlja metaforu i
ironiju kao karakteristike prima classis retorikog miljenja i govorenja, iako Erazmo sa svoje
strane zastupa miljenje kako retorika, koliko god nuna za ovjeka i njegovu komunikaciju
sa svijetom u koji je uronjen, uvijek ostaje maska kroz koju ovjek dolazi do imitacije prave
objektivne istine.
Naposljetku, autor se detaljnije dotie retorike Frane Petria, kako je i naslovljen
sedmi dio lanka, to predstavlja dijalektiku sintezu odnosa retorike i filozofije. Nakon
iscrpnog prikaza otkrivanja novosti retorike i sloenosti odnosa iste s filozofijom, govori se o
Petrievoj teoriji retorike koja je opet bitno racionalno-metafiziki uvjetovana. Dakle, nakon
itavog niza autora koji su gradili u smijeru otkrivanja i profiliranja novoga znaenja i uloge
retorike u miljenju i govorenju, ponovno se istie prvotnost metafizikoga znaenja stvari,
dok se retoriko miljenje ograniava na uvjeravanje. U tom preokretu autor vidi kljuni
moment koji e ishoditi novovjekovnim formalnim iskljuenjem retorike iz filozofije. Ono to
je prethodno uzimano kao argument u korist prevlasti retorike nad metafizikom logikom,
naime metaforiki govor, sada Petri okarakterizira kao pad, kao "gubitak istine stvari". Radi
se zapravo o afirmaciji tradicionalne funkcije retorike, dakle, retorike kao umijea uvjeravanja
u ono to je racionalno dokazano, a zaslugu za osvjetljavanje te injenice autor pripisuje
upravo Petrievu djelu.