APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA

1. Prema uzoru kanonskih Djela apostolskih poela su se ve od II stoljea

pisati brojna apokrifna Djela, tj. spisi koji su eljeli zadovoljiti radoznalosti
vjernika o ivotu i djelovanju pojedinih apostola u irenju Evanelja
i ustanovljavanju crkvenih opina, te posebno o nainu njihove smrti kao o
posljednjem svjedoanstvu koje su dali za Krista. To je bila prilika da
se mati dade jo vie maha nego u sastavljanju apokrifnih evanelja. U
opisima putovanja kroz tue zemlje, fantastinih dogaaja i doivljaja u stranim
narodima s njihovim udnim obiajima, pisci tih spisa esto su se dosta
inspirirali na tadanjoj poganskoj putopisnoj i drugoj pripovjedakoj literaturi,
koju su, ini se, eljeli na neki nain nadomjestiti i istisnuti iz ruku kranskog
itateljstva. U tom smislu su apokrifna Djela tvorila najznaajniji
dio starokranskog pukog tiva, tj. popularne literature, te su izvrila
golem utjecaj na stvaranje literarne vrste legende.
Pisci apokrifnih Djela su nam nepoznati. Decretum Gelasianum (po. VI
st.), koji te spise en bloc osuuje, odreuje ih ovako: Libri omnes quos fecit
Leucius discipulus diaboli. Focije (Bibl. cod. 114) takoer daje ime Leukios
Charinos autoru Djela Petrovih, Ivanovih, Andrijinih, Tominih i Pavlovih.
Znai da je to ime u Focijevo vrijeme figuriralo na elu zbirke spomenutih
apokrifnih Djela. Epifanije (Haer. 51, 6) zna da je Leucije bio uenik sv. Ivana
Apostola. Moda je Leucije u poetku bio smatran samo autorom Djela Ivanovih,
a kasnije se stvorila ideja o njegovu autorstvu svih spomenutih Djela.
Danas je nemogue zastupati takvo miljenje o autorstvu apokrifnih Djela.
Mnoga su apokrifna Djela u poetku bila natrunjena heretikim stavovima,
ili su naprosto bila napisana u svrhu heretike propagande. Znaajno je
da su manihejci veoma cijenili pet apokrifnih Djela, tj. Tomina, Andrijina,
Ivanova, Petrova i Pavlova <usp. E. PETERSON, Fruehkirche, Judentum
und Gnosis, Herder, Rom 1959, 110). Neki su od tih spisa kasnije doivjeli
ortodoksne revizije, ali ipak nije uvijek Iako nainiti jasnu razliku izmeu
jednog i drugog oblika. Mnoga apokrifna Djela u tom pocrkvenjenom obliku
imala su velik uspjeh u kasnije doba. Njihovi su elementi uli u crkvene liturgijske
tekstove, posebno u itanja u Rimskom asoslovu (tzv. Drugi nokturn).
Kao i apokrifna Evanelja, tako su i apokrifna Djela imala velik utjecaj
na umjetnost.
Unato svim slabostima, ti su spisi veoma vani za prouavanje povijesti
crkvenog ivota, posebno za II i III stoljee. Donose nam opise najstarijih
oblika bogotovlja u privatnim kuama, u njima nalazimo najstarije himne
i molitvene obrasce, iz njih moemo vidjeti kakvi su asketski ideali bili u cije-
13 Povijest kranske literature I
194 APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA
ni u to doba, posebno u razliitim kranskim sektama, a osobito nam mogu
posluiti u prouavanju kako se prvo kranstvo suoavalo s obiajima tadanjeg
poganstva, u kakve je opasnosti od sinkretizma upadalo. O prisutnosti
tih spisa u naoj srednjovjekovnoj knjievnosti vidi: B. GRABAR, Apokrifna
djela u hrvatskoglagoljskoj literaturi, Radovi Staroslavenskog instituta 6 (Zagreb
1967) 109208.