Frederik Forsajt

Obmanjiva



Hladni je rat trajao etrdeset godina.
Slubeno ga je dobio Zapad.
Ipak je to imalo i svoju cijenu.
Ovu knjigu posveujem svima onima
koji su svoj ivot proveli u sjeni.
Ali, dragi moji, to su bili dani!


Prolog

U ljeto 1983. tadanji je ef SIS-a*( Secret Intelligence Service. U
ovom su prijevodu, zbog razumljivih razloga, sve kratice dane u originalu. Op. pr.),
britanske Tajne obavjetajne slube odobrio, usprkos protivljenju u
vlastitim redovima, otvaranje novog odjela.
Otpor je potekao uglavnom od ve vrsto ukorijenjenih odjela,
jer su skoro svi oni imali, po svim stranama svijeta, svoja teritorijalna
lena, dok je novi odjel trebao imati iroku jurisdikciju koja bi prelazila
mnoge tradicionalne granice.
Sila koja je vodila njegovu stvaranju imala je dva izvora. Jedan
je od njih bio uskipjelo raspoloenje u Westminsteru i Whitehallu, a
napose u konzervativnoj vladi, raspoloenje koje je uslijedilo poslije
Ianjskog uspjeha u Falklandskom ratu. Usprkos vojnoj pobjedi, iza te
su epizode ipak zaostale one spetljane, gdjekad pae i pogrdne
rasprave na temu Kako je mogue da su nas argentinske snage
generala Galtierija mogle tako iznenaditi iskrcavanjem u Port
Stanleyju?
Ta se meuodjelna rasprava gnojila tako preko godinu dana, pa
se neizbjeno svela na optube i protuoptube na nivou
mismovamreklineniste. Lord Carrington, ministar vanjskih poslova,
osjetio se pozvanim podnijeti ostavku. Nekoliko godina kasnije slina
e kavga zahvatiti i Ameriku, a nakon unitenja aviona Pan Americana
kraj Lockerbieja, pri emu e jedna agencija tvrditi da je poslala
upozorenje, a druga da ga nikad nije primila.
Drugi je poticaj bilo dolazak Jurija V. Andropova na prijestolje
moi, na mjesto generalnog sekretara komunistike partije Sovjetskoga
Saveza. Andropov je petnaest godina bio predsjednik KGBa i
favorizirao je svoju staru agenciju. Njegova je vladavina izazvala pravi
polet sve agresivnije pijunae i provoenja aktivnih mjera protiv
Zapada, sve dakako u reiji KGBa. Bilo je poznato da Jurij Andropov
visoko cijeni, meu aktivnim mjerama, Iansiranje dezinformacija to
jest irenje maloduja i demoralizacije pomou lai, utjecajnih agenata,
osobnoga blaenja i sijanja, podmetnutim neistinama, nesloge meu
Saveznicima.
Gospoa Thatcher, koja je ba tada zaradila od Sovjeta
dodijeljeni naslov eljezne lady, prihvatila je gledite da se ta igra
moe igrati i u dvoje, te je dala naslutiti da ne bi problijedila na
pomisao da bi i britanska obavjetajna sluba mogla Sovjetima
prirediti malu uzvratnu utakmicu.
Novi je odjel dobio pompozni naslov Obmanjivanje,
dezinformiranje i psiholoki rat. Razumije se da je taj naslov smjesta
bio skraen na Ode i Psi, pa onda i samo na Opsi.
Bio je imenovan i novi odjelni predstojnik. Ba kao to su
ovjeka zaduena za opremu nazvali Komorom, ovjeka na elu
Pravne slube Advokatom, tako je i novoj glavi Opsija neki kantinski
mudrija prikrpio nadimak Obmanjivaa.
Gledajui unatrag, a dragocjena sposobnost za to je mnogo
rairenija od sposobnosti gledanja unaprijed, efa bi se agencije, sir
Arthura, moglo doista pokuditi a to e se kasnije i dogoditi, zbog
njegova izbora, jer za glavu odjela nije postavio stoernoga karijerista
navikla na oprez, to se i trai od valjanog javnog slubenika, nego
biveg agenta terenca, spuknuta iz Istononjemakog odjela.
Taj ovjek je bio Sam McCready, i odjel je vodio punih sedam
godina. No nita dobro ne traje vjeno. Koncem proljea 1990. u srcu
se Whitehalla odrao sljedei razgovor...
U predvorju se ureda, s uvjebanim smijekom na licu, iza svog
pisaeg stola digao mladi suradnik.
Dobro vam jutro, sir Mark. Stalni me dotajnik zamolio da vas
smjesta uvedem.
Otvorio je vrata privatnoga ureda Stalnoga dotajnika Ureda za
Commonwealth i inozemstvo, pa kroz njih uveo gosta, i za njim ih
zatvorio. Stalni dotajnik sir Robert Inglis je ustao i pozdravio ga
smijekom dobrodolice.
Mark, stara kuko, kako mi je drago to te vidim.
Teko da bi ovjek mogao postati, pa makar i sasvim nedavno,
efom SISa da prethodno nije razvio izvjesnu dozu opreza prema
takvim izljevima topline, napose kad je rije o razmjerno stranom
ovjeku koji se prema tebi oito kani odnositi kao brat po krvi. Sir
Mark je stisnuo zube i duevno se pripremio za teak razgovor.
Kad su sjeli, najvii javni slubenik Foreign Officea otvorio je
izgrebanu, crvenu arhivsku kutiju na svojemu stolu, pa izvukao
konati fascikl, upadljiv zbog crvenog dijagonalnog kria napetog od
ugla do ugla.
Obiao si svoje Postaje i sad e mi, ne dvojim, iznijeti svoje
dojmove? rekao je.
Naravno, Roberte kad doemo do toga.
Iza strogo povjerljivog dosjea slijedila je crvena knjiga u mekim
koricama, povezana plastinim, crnim spiralnim uvezom.
Proitao sam, otpoeo je sir Robert Inglis, tvoj prijedlog SIS
u devedesetim, a u vezi s posljednjim spiskom elja obavjetajnog
koordinatora. ini se da si mu vrlo temeljito udovoljio svim eljama.
Hvala, Roberte, rekao je sir Mark. Mogu li onda
raunati na podrku Foreign Officea?
Diplomatov bi smijeak na kakvom amerikom kvizu pokupio
sve nagrade.
Dragi moj Mark, s onim bitnim u tvom prijedlogu nema ba
nikakvih problema. Ali ima tu i nekoliko detalja koje bih volio s
tobom malo proeljati.
Dakle tu smo, pomislio je ef SISa.
Mogu li, recimo, pretpostaviti, da je te dodatne postaje u
inozemstvu, a koje ti predlae, odobrilo ministarstvo financija, te da
su potrebna sredstva ve provercana u neiji proraun?
Obojica su dobro znala da proraunska sredstva za rad Tajne
obavjetajne slube ne dolaze iskljuivo iz Foreign Officea. Iz njegova
prorauna dolazi, zapravo, tek mali njihov dio. Stvarne trokove Tajne
slube koja se, za razliku od amerike CIAe, pravi manjom od bubice,
dijele zapravo sva vladina ministarstva. Oni su rasporeeni itavim
dijapazonom, ne zaobilazei ak ni skoro nevjerojatno Ministarstvo
zemljoradnje, ribarstva i prehrane vjerojatno s obrazloenjem da bi i
ono jednoga dana moglo poeljeti da dozna koliko bakalara IsIanani
vade iz Sjevernog AtIantika.
Ba zato to proraun SISa svoja sredstva crpi tako iroko i
skriva to tako duboko, Foreign Office ga i ne moe pritisnuti
prijetnjom da e mu, ako mu ne izae u susret, skresati budet. Sir
Mark je klimnuo glavom.
Tu nee biti problema. Koordinator i ja samo se vidjeli s
Riznicom, objasnili im svoje stavove prethodno raiene s Uredom
kabineta, pa su nam poslali pare, sve strpano u proraune za
istraivanje i razvoj najmanje sumnjivih ministarstava.
Sjajno, ozario se stalni dotajnik, moda od srca, a moda i
ne. Daj da se onda okrenemo neemu to spada u moj djelokrug. Ne
znam kako ti stoji s kadrovima, ali mi bismo mogli imati problema s
ljudima, jer e doi do proirenja slube zbog kraja hladnoga rata i
osloboenja srednje i istone Evrope. Zna to mislim?
Sir Marku je to bilo sasvim jasno. Oit slom komunizma, koji se
odigrao u protekle dvije godine, mijenjao je diplomatsku kartu svijeta,
i to brzo. Diplomatska je sluba vrebala na nove prilike po itavoj
srednjoj Evropi i Balkanu, nadajui se ak i miniambasadama u Litvi,
Estoniji i Letoniji, u sluaju da se ove izbore za neovisnost od Moskve.
On je, govorei o irenju diplomatske slube dok hladni rat lei u
mrtvanici, zapravo elio zaobilazno rei da se s poloajem kolega u
Tajnoj slubi dogodilo ba obratno. Sir Mark nije padao na te fore.
Ba kao i vama, ni nama ne preostaje nego da vrbujemo nove
ljude. No ako to novaenje naas i zaboravimo, ostaje nam ipak obuka
koja traje est mjeseci do asa kad u Century House uvedemo novog
ovjeka i poaljemo iskusnog agenta na slubu u inozemstvu.
Diplomat je zaboravio na smijeak i gorljivo se nagnuo prema
sugovorniku.
Dragi moj Mark, ba je to krv i meso onoga o emu sam s
tobom htio razgovarati. O dodjeli mjesta u naim ambasadama, i kome
ih dati.
Sir Mark se nacerio u sebi. Taj gad udara ravno u muda. Ako
Foreign Office Tajnu slubu i nije mogao pritegnuti s proraunske
strane, uvijek mu je ostajao jedan as na kojeg je mogao zaigrati.
Veina obavjetajnih agenata u inozemstvu svoj posao obavlja pod
okriljem ambasade. Zbog toga diplomatska sluba postaje njihovim
domainom. Tko ne dobije posao kao kamuflau, toga ne mogu ni
poslati.
I kako ti openito gleda na budunost, Roberte? upitao je
dotajnika..
U budunosti mi, bojim se, naprosto neemo moi ponuditi
posao nekima od tvojih... slikovitijih slubenika. Onima koji su oito
demaskirani. Mjesto operativca s posjetnicom. U doba hladnog rata to
je bilo prihvatljivo, u novoj e Evropi to biti ive kurje oi. Doivjet e
ih kao uvredu. Siguran sam da ti je to jasno.
Obojica su znala da se agenti u inozemstvu dijele u tri
kategorije. Ilegalni agenti nisu zaklonjeni ambasadom, i oni se sir
Roberta Inglisa i ne tiu. A oni koji slue u ambasadi su ili deklarirani
ili nedeklarirani.
Deklarirani obavjetajac, ili operativac s posjetnicom, jest onaj
ija je funkcija iroko poznata. U prolosti su takvi operirali u
ambasadi, milina Boja. Kroz itav komunistiki i trei svijet,
disidenti, nezadovoljnici i svi ostali koji bi to samo poeljeli, znali su
kome da dou i izliju pred njim sve svoje jade, kao pred ocem
ispovjednikom. To je vodilo do bogate etve informacija i pribavilo
nekoliko spektakularnih prebjega.
A stariji je diplomat sad zapravo htio rei da diplomacija takve
vie ne eli, i da za njih nee ostaviti mjesta. On je bio odan ideji
odravanja lijepe tradicije smirivanja svakoga tko nije roen kao
Britanac.
Shvatio sam te, Roberte, i to jako dobro, ali ja ne mogu, a niti
to elim, poeti svoj mandat efa SIS-a istkom starih agenata koji su
nas sluili tako dugo, tako dugo i tako vjerno.
Nai im onda neko drugo mjesto, predloio mu je sir Robert.
Srednja i Juna Amerika, Afrika...
A ne mogu im ni rei da se pakuju za Burundi, bar dok ne
budu zreli za penziju.
Onda kancelarijski posao. Tu kod kue.
Misli na takozvane neatraktivne poslove? rekao je ef.
Veina ih to ne bi prihvatila.
Onda se moraju javiti za prijevremenu mirovinu,
odgovorio je diplomat glatko. Potom se opet nagnuo prema
sugovorniku. Mark, mili moj, o ovome nema pogaanja. Budi
siguran da u stvar predati Petorici mudraca, i pobrinuti se da i sam
budem jedan od njih. Mogli bismo pristati na sasvim pristojnu
otpremninu, ali...
Petorica mudraca su bili stalni dotajnici ministarstva kabineta,
ministarstva vanjskih poslova, ministarstva unutranjih poslova,
ministarstva obrane i ministarstva financija. Ta su petorica zajedno
raspolagala silnom moi u vladinim kuloarima. Oni su, izmeu ostalog
postavljali ili preporuivali premijeru da ih postavi, to je skoro isto,
efa SIS-a i generalnog direktora Slube sigurnosti i M.1.5. Sir Mark
je zbog toga bio duboko nesretan, ali je i sam jako dobro shvaao
realnost moi. Morat e popustiti.
Onda dobro, ali e mi trebati smjernice o postupku.
Time je zapravo elio rei da e mu, radi njegova poloaja meu
vlastitim ljudima, trebati nekakva via naredba. Sir Robert Inglis je bio
irokogrudan mogao si je to i priutiti.
Smjesta emo ti ih poslati, odgovorio je. Pozvat u
ostale Mudrace na razgovor, pa emo postaviti nova pravila za novi
splet okolnosti, i zato ti predlaem da, prema novim pravilima koja e
dobiti, pokrene obradu onoga to pravnici zovu egzemplarnim
sluajem, i tako stvori primjer iz prakse.
Egzemplarni sluaj? Primjer iz prakse? Ma o emu ti to?
upitao je sir Mark.
O presedanu, dragi moj Mark. O samo jednom presedanu
koji bi onda djelovao na itavu grupu.
O grenom jarcu?
To je nelijepa rije. Jer teko da moemo rtvom nazvati
nekoga koga prije vremena poaljemo u velikodunu mirovinu. Izaberi
jednoga agenta ije e rani odlazak ostali prihvatiti bez gunanja,
pozovi ga na razgovor i tako stvori svoj presedan.
Jednoga agenta? Ima li pritom koga na pameti?
Sir Robert je skupio dlanove u iljak i zapiljio se u strop.
Mislim, ovaj, da bi za to bio prikladan Sam McCready
predloio bih njega.
Naravno. Obmanjivaa. Sve od njegova nedavnog iskazivanja
ustre, iako neodobrene, inicijative prije tri mjeseca na Karibima, sir
Mark je bio svjestan toga da Foreign Office u Samu McCreadyju vidi
Dingiskana putenog s Ianca. to je zapravo udno. Za takvog...
zguvanog momka.
Sir Marka su prevezli preko Temze i vratili ga u njegovu
centralu, Century House, u duboko kontemplativnom raspoloenju.
Bilo mu je jasno da vii javni slubenik u Foreign Officeu odlazak
Sama McCreadyja nije samo predloio ve da je to bezuvjetno
zatraio. S Markova pak gledita, on jedva da je i mogao izabrati tei
zahtjev.
Godine 1983, kad je Sam McCready bio izabran za glavu Opsi
odjela, sir Mark je bio zamjenik kontrolora, McCreadyjev suvremenik,
i po rangu samo za stepenicu vii. Njemu se taj muiavi agent, koji
nije zarezivao nikoga i nita, a kojega je sir Arthur postavio na to novo
mjesto, bio vrlo svidio, ali se on, napokon, svidio i skoro svima
ostalima.
Nedugo poslije toga sir Marka su bili poslali na tri godine na
Daleki istok teno je govorio mandarinski, a kad se 1986. vratio,
promovirali su ga u efova zamjenika. Sir Arthur je otiao u mirovinu,
i novi je ef uskoio u jo vrue sedlo. A njega je prolog sijenja
naslijedio sir Mark.
Prije nego to je krenuo za Kinu, sir Mark je, ba kao i svi
ostali, spekulirao da Sam McCready nee biti duga vijeka. Obmanjiva
je bar je tako o tome sudila tradicijska mudrost bio dijamant isuvie
kvrgav a da bi se lako uklopio u unutranju kunu politiku Century
Housea.
Kao prvo, tog dotepenca koji je elio djelovati na njihovim
ljubomorno uvanim teritorijima nijedan od regionalnih odjela nije ba
obasipao ljubaznostima. Oekivale su se svae oko mea, kakve bi
mogao razrijeiti samo bogomdani diplomat, dok je McCready, ma
koliki inae bili njegovi drugi talenti, od toga bio daleko kao nebo od
zemlje. A kao drugo, pomalo rogobatni Sam teko da se mogao
uklopiti u svijet besprijekorno skrojenih viih slubenika, uglavnom
proizvoda britanskih ekskluzivnih javnih kola.
Sir Mark je meutim, vrativi se, na svoje iznenaenje otkrio da
Samu McCreadyu cvjetaju sve poslovine rue. inilo se da je kod
svojih ljudi uspio stei zavidnu i totalnu lojalnost, te i od
najtvrdokornijih teritorijalnih efova izvui, i to bez i najmanje uvrede,
najraznovrsnije ustupke.
On je znao govoriti atrom drugih terenskih agenata, pa bi od
njih, kad bi se vratili kui na odmor i doli na razgovor, znao skupiti
itavu enciklopediju informacija, meu njima i mnotvo takvih koje
mu nikad ne bi otkrili da su mu, drei se osnovnog pravila
konspiracije, priali samo ono to je trebao znati.
Znalo se da on zna popiti pivo s tehnikim osobljem, s ljudima
uljevitih ruku na kakvo drugarstvo vii slubenici nisu mogli ba
uvijek raunati pa od njih ponekad dobiti i vrpcu sa snimljenim
telefonskim razgovorom, tue pismo ili lanu putnicu*( Hrvatska rije za
internacionalizam paso je putnica nakaradnu je putovnicu oito smislio neki
umiljeni neznalica, koji mora mrcvariti jezik kad sluajno ne moe ljude. Ako
nekoga smeta homonim, prisjetimo ga da nije jedini u jeziku pa ne znan zato bi
samo tu smetao. Op. pr.), dok su druge odjelne glave i dalje samo
ispisivale formulare.
Sve to, kao i druge iritantne slabosti, recimo sklonost traenju
rupa u pravilima i nestajanju kad mu se svidi, teko da su mogle
privoljeti establiment da se u nj zaljubi. Pa ipak, odgovor na pitanje
to ga je to sauvalo na njegovu mjestu bio je sasvim jednostavan, on
je isporuivao robu, on je dobavljao traeni proizvod, on je vodio
pogon koji je izazivao stalno obnavljanje KGB-ove zalihe pilula protiv
gastritisa, i tako je on opstao... sve do sada.
Sir Mark je uzdahnuo, iziao iz svog Jaguara u podzemnoj
garai Century Housea, pa se odvezao dizalom do svog ureda na
najviem katu. Trenutno nije trebao uiniti ba nita. Sir Robert Inglis
e odrati sastanak s kolegama pa donijeti novi pravilnik, smjernice
koji e omoguiti nevoljnom efu da kae, teka srca no iskreno. Ne
preostaje mi drugo.
Dok iz Foreign Officea stignu te smjernice, a zapravo diktat,
trebalo je, meutim, priekati sve do poetka lipnja, to je dopustilo sir
Marku da u svoj ured pozove svoja dva zamjenika.
Ovo je zajebano do daske, rekao je Basil Gray. Moe mu
lupiti kontru?
Ovaj put ne, odgovorio je ef. Inglis je u to vrsto
zagrizao a, kao to vidite, uz njega su i preostala etvorica mudraca.
Dokument to ga je bio dao dvojici svojih zamjenika da ga
temeljito proue bio je pravi uzor jasnoe i neoborive logike. On je
najprije ukazao na injenicu da e 3. listopada Istona Njemaka,
neko najilavija i najefikasnija istonoevropska i komunistika
drava, doslovce prestati postojati. U istonom, Berlinu vie nee biti
ambasade, Zid je ve i sada farsa, dok se SSD, zastraujua tajna
policija, ve bezglavo povlai, a sovjetske snage naputaju zemlju.
Podruje koje je nekad zahtijevalo veliki angaman londonskog SIS-a,
sad e se pretvoriti u mrtvi, a moda i nikakvi rukavac.
Osim toga, nastavljao je dokument, u ehoslovakoj vlast
preuzima onaj fini gospodin Vaclav Havel, pa e agenti njihove
pijunske slube, takozvanog StB-a, uskoro moi samo predavat
vjeronauk. Ako tome pribrojimo jo i slom komunistike vlasti u
Poljskoj, Maarskoj i Rumunjskoj, kao i njezin oito skori raspad u
Bugarskoj, onda nam mora, bar u najopenitijim crtama, biti jasno to
slijedi.
Pa mislim, uzdahnuo je Timothy Edwards, mora se priznati
da u Istonoj Evropi vie nismo angairani kao to smo bili, i da tu
imamo viak radne snage. Sasvim su u pravu.
Ba lijepo od tebe to se slae, rekao je ef.
Basila je Greya bio promaknuo on osobno, i to je bilo prvo to
je uinio kad su ga u sijenju postavili za efa. Timothyja Edwardsa je
zatekao. Znao je da ga Edwards upravo oajniki eli naslijediti nakon
tri godine ba kao to je znao da nema ni najblae namjere da ga u tom
smislu preporui. Ne zato to bi Edwards bio glup. Daleko od toga bio
je upravo briljantan, ali...
Oni, meutim, nisu spomenuli druge opasnosti,
progunao je Gray. Ni rijei o meunarodnom terorizmu, usponu
narkokartela, privatnim vojskama ba kao ni jedne rijei o proliferaciji.
Ba tu tezu, da se izvori opasnosti u svijetu mijenjaju a ne
smanjuju, sir Mark je bio izloio i u svojoj studiji SIS u devedesetim
godinama, a koju je sir Robert Inglis proitao i oito odobrio. Na vrhu
je svega bila proliferacija diktatori, od kojih neki i sumanuto
neuravnoteeni, koji skupljaju silne orune arsenale i to ne samo ratne
vikove, kao u staro doba, nego i visoku tehnologiju i najmoderniju
opremu, rakete, kemijske i bakterioloke bojne glave, pa si osiguravaju
ak i pristup nuklearnoj tehnologiji. Dokument to ga je sad imao pred
sobom podmuklo je preskoio sva ta pitanja.
I to sad biva? upitao je Timothy Edwards.
to biva? odgovorio je ef blago. Predviamo seobe
puanstva, naega puanstva. Koje se iz Istone Evrope vraa u
domovinsku bazu.
Pritom je mislio da se stari ratnici hladnoga rata, veterani koji su
vodili operacije, provodili aktivne mjere, vodili mree domorodakih
agenata iz ambasada istono od eljezne zavjese, da se svi oni vraaju
kui na bijeli hljeb. Na njihovo e mjesto, naravno, doi drugi, no bit
e to mlai ljudi za ije se pravo zanimanje nee ni znati, i koji e se
neopaeno umijeati meu osoblje ambasade, da ne bi uvrijedili tek
iznikle demokracije iza Berlinskoga zida. Novaenje e se, dakako,
nastaviti ef mora voditi svoju slubu. Pritom, meutim, ostaje
problem veterana. Kamo s njima? Na koje je pitanje postojao samo
jedan odgovor, na pIandovanje.
Morat emo napraviti presedan, rekao je sir Mark.
Jedan presedan, koji e otvoriti put glatkom umirovljenju svih ostalih.
Mislite na nekog odreenog? upitao je Gray.
Sir Robert Inglis misli. Sam McCready.
Basil Gray se zapiljio u nj preko stola i pritom razjapio usta.
efe, pa ne moete znogirati Sama.
Nitko njega ne nogira, odgovorio je sir Mark. Njegove su
rijei bile samo jeka Inglisova glasa. Jer teko da moemo rtvom
nazvati nekoga koga prije vremena poaljemo u velikodunu mirovinu.
Upitao se koliko je ruku stiskalo onih trideset rimskih
srebrnjaka.
To je, dakako, alosno, zato to svi mi volimo Sama,
rekao je Edwards. Ali ef mora misliti na slubu koju vodi.
Ba tako. Hvala ti, Timothy, rekao je sir Mark.
I dok je sjedio tako, sad je po prvi put shvatio zato nee
preporuiti Timothyja Edwardsa da ga jednog dana naslijedi. On sam
kao ef ini to to se mora naprosto zato to se mora, ali e to uiniti s
gnuanjem. A Edwards e to uiniti radi napredovanja u karijeri.
Morat emo mu ponuditi tri razliita posla, upozorio ga je
Gray. Moda izabere koji od njih.
Gray se u dui iskreno nadao da e se dogoditi ba to.
Mogue, progunao je sir Mark.
to ste to imali na umu, efe? upitao je Edwards.
Sir Mark je otvorio fascikl, a to to je bilo u njemu, bilo je plod
sastanka sa efom personalnog.
Na raspolaganju nam stoji mjesto Zapovjednika kole za
obuku, Ravnatelja upravnoknjigovodstvenog sektora i Ravnatelja
sredinjeg arhiva.
Edwards se tanuno nasmijeio, i pomislio To bi moralo upaliti.
Dva tjedna potom subjekt je svih tih konferencija kruio svojim
uredom dok je Denis Gaunt, njegov zamjenik, smrknuto zurio u list
pred sobom.
Daj, Sam, pa nije sve ni tako loe, rekao je. Hoe da
ostane. Ti samo mijenja posao.
Netko me eli najuriti, odgovorio je McCready odrjeito.
London je tog ljeta malaksavao pod toplinskim valom. Prozor je
bio otvoren i obojica su svukla sakoe. Gaunt je bio u elegantnom
plavom modelu iz Turnbull Assera, McCready je bio u konfekcijskom
sakou iz Viyelle, ve vunastom od preestoga pranja. Osim toga se bio
i krivo zakopao, tako da mu je odijelo visjelo nahero. Na pauzi za
gablec, pomislio je Gaunt, neka e tajnica opaziti pogreku pa je
ispraviti uz mnogo coktanja. ini se da cure po Century Houseu jedva
ekaju da Samu McCreadyju naprave nekakvu uslugu.
Gaunta je to zbunjivalo, ta pria s McCreadyjem i damama. Ta
je pria, zapravo, zbunjivala sve redom. On, Denis Gaunt, sa svoja je
183 centimetra od efa bio vii za dva palca. Bio je plavokos, pristao i
neoenjen, a u odnosu s damama, nipoto stidljiva ljubiica.
ef njegova odjela bio je srednje visine, srednjega stasa i
prorijeene smee kose, obino raupane, a odjea mu je uvijek bila
kao da je u njoj spavao. Znao je da je McCready pred nekoliko godina
obudovio, da se nije ponovno oenio, jer mu je oito bilo drae da ivi
sam u svom staniu u Kensingtonu.
Pa ipak je morao postojati netko, razmiljao je Gaunt, tko mu
redi stan, isti ga i pere rublje. Vjerojatno kakva domaica. Ipak ga to
nitko nije nikada pitao, niti je on to ikad ikome rekao.
Svakako bi trebao prihvatiti jedan od tih poslova, rekao je
Gaunt. Time bi im izmakao tlo pod nogama.
Denis, odgovorio je McCready blago, ja nisam uitelj,
ja nisam knjigovoa, a nisam ni posrani knjiniar. Natjerat u te
gadove da me makar sasluaju.
To bi moglo promijeniti situaciju, sloio se Gaunt.
Komisija se ne mora nuno sloiti s odlukom.
Sasluavanje je stranaka u Century Houseu poelo, kao i uvijek,
u ponedjeljak ujutro, i odravalo se u konferencijskoj dvorani, kat
ispod efove sobe.
Predsjedavao je zamjenik efa Timothy Edwards, besprijekorno
odjeven kao i uvijek u crno Bladesovo odijelo s kolekom kravatom.
Njemu su slijeva i zdesna sjedili kontrolor tuzemnih operacija i
kontrolor zapadne polutke. Na jednom je kraju prostorije sjedio
ravnatelj personalnog, a do njega mladi iz arhive, pred kojim je bila
velika hrpa fascikala.
Sam McCready je uao zadnji i sjeo na stolac nasuprot stolu. U
pedeset i prvoj godini ivota jo je bio vitak i io. to se ostaloga tie,
bio je od onih koji uglavnom prolaze nezapaeno.
Zbog toga je u svoje doba i bio tako dobar, tako prokleto dobar.
Zbog toga, ali i zbog onoga u glavi.
Pravila su im svima bila poznata. Ako otkloni tri neprivlana
posla, imaju pravo zatraiti od tebe odlazak u prijevremenu mirovinu.
Ali dotini ima pravo zatraiti da ga sasluaju, moe pokuati ishoditi
iznimku.
Sam McCready je doveo, da bi govorio u njegovo ime, Denisa
Gaunta, deset godina mlaega od sebe, a kojeg je prije pet godina
uzvisio do Broja dva, odmah ispod sebe. Raunao je da e Denis, sa
svojim blistavim smijekom i kravatom s koleda, s njima znati bolje
nego on.
Svi ljudi u prostoriji dobro su se poznavali i bili na ti, to je
vrijedilo ak i za arhivara. Tradicija Century Housea, moda ba zato
to je to bio tako zatvoren svijet, bila je da svatko svakome govori ti,
od ega je bio izuzet samo ef kojeg su u lice zvali sir ili efe, a iza
lea gazda i jo kojekako.
Vrata su se zatvorila i Edwards je kaljucanjem zatraio tiinu.
No dobro. Sastali smo se ovdje da prouimo Samovu molbu
da se odstupi od naredbe Glavnog ureda, no koja nipoto nije i alba
na postupak. Slaete se?
Svi su se sloili. Tako je utvreno da se Sam McCready ni na
to ne ali, jer su se pravila strogo potovala.
Denis, pretpostavljam da e ti govoriti u Samovo ime?
Da, Timothy.
SIS je u njegovu sadanjem obliku utemeljio jedan admiral, sir
Mansfieid Cumming, pa su stoga mnoge kune tradicije iako ne i
familijariziranje nosile daleku pomorsku aromu. A jedna je od njih
glasila da ovjek na sasluavanje moe dovesti kolegu da govori u
njegovo ime.
Izjava je ravnatelja personalnog bila kratka i nije okoliala.
Uprava je izrazila elju da Sama McCreadyja s Opsija prebaci na novu
dunost. On nije prihvatio nijednu od tri ponuene. to se svodi na
izbor prijevremene mirovine. McCready sad moli, ako ve ne moe
nastaviti posao kao glava Opsija, da ga vrate na teren ili bar u odjel
koji se bavi terenskim operacijama. No nijedno takvo mjesto nije
slobodno. Sve je dakle jasno.
Na to je ustao Denis Gaunt.
ujte, pravila su nam svima poznata. Ali svi znamo i kako
stoje stvari. Istina jest da je Sam zamolio da ga ne prebacujete u kolu
za obuku, u knjigovodstvo ili arhiv. Zato to je on operativac i po
instinktu i po obuci, i to jedan od najboljih, ako ne i najbolji.
O tome nema spora, promrmljao je inspektor zapadne
polutke. Edwards ga je prostrijelio pogledom upozorenja.
A bit je svega, glasio je Gauntov prijedlog, da Sluba,
ako to samo eli, vjerojatno Samu moe nai posao u Rusiji, Istonoj
Evropi, Sjevernoj Americi, Francuskoj, Njemakoj, Italiji, i ja
predlaem da se to Sluba i potrudi uiniti, zato to...
Priao je arhivaru i uzeo fascikl.
Zato to mu preostaju jo samo etiri godine da se u pedeset
petoj povue u punu mirovinu...
Ponuena mu je obilna otpremnina, presjekao ga je
Edwards, mogli bismo rei ak i vrlo velikoduna.
Zato to je, nastavio je Gaunt, on sluio godinama, i to
vjerno, prolazei kroz neugodne, a gdjekad i krajnje opasne situacije.
Nije tu rije o novcu, nego o tome je li se Sluba spremna malo
potruditi za jednoga od svojih.
On, dakako, nije imao ni pojma o razgovoru to se prolog
mjeseca odigrao izmeu sir Marka, odjelnoga efa, i sir Roberta
Inglisa u Foreign Officeu.
Volio bih da razmotrimo nekoliko sluajeva to ih je Sam
rijeio u proteklih est godina. Poevi od ovog...
ovjek o kojemu je bila rije zurio je ravnoduno sa svojeg
stolca u dnu sobe. Nitko od nazonih nije mogao ni slutiti koliki se
bijes i oaj kriju iza vjetrom iibanog lica.
Timothy Edwards je pogledao na runi sat. Nadao se da se taj
sluaj moe rijeiti za jedan dan. Sad je u to poeo sumnjati.
Mislim da se svi sjeamo tog sluaja, rekao je Gaunt.
Prie o pokojnom sovjetskom generalu Jevgeniju Pankratinu...


Ponos i krajnje predrasude

Glava prva

Svibanj 1983.
Ruski je pukovnik iz sjene istupio polako i oprezno, iako je
vidio znak i prepoznao ga. Svi susreti sa svojim britanskim
kontrolorom bili su opasni i trebalo ih je, koliko je to mogue,
izbjegavati. Ali je ovaj bio zatraio sam. Jer je elio neto rei, neto
zatraiti, neto to nije mogao povjeriti poruci kakve je ostavljao u
mrtvom potanskom sanduiu. Olabavljeni oluk na krovu barake uz
prugu zamlatarao je i zakripao na zapuhu vjetra pred zoru. Pukovnik
se okrenuo, ustanovio to je to proizvelo zvuk, pa se opet zapiljio u
krpicu mraka kraj okretnog postroja za lokomotive.
Sam? zazvao je tiho.
Ali je sve to budno motrio i Sam McCready. On je tu bio ve
itav sat vremena, tu u mraku naputenog ranirnog kolodvora u
vanjskom predgrau Istonog Berlina. Rusa je ve vidio, ili, bolje rei,
uo kako dolazi, no ipak je i dalje ekao, eda bi se uvjerio gibaju li se
jo pokoje noge kroz prainu i utu. Bez obzira koliko to puta ovjek
ponovno uinio, ona vornata kugla na dnu eluca nikada ne nestaje.
U dogovoreni sat, uvjerivi se da su sami i bez neeljena
drutva, Sam je noktom palca frknuo ibicu, tako da je samo kratko
pIanula i zamrla. Rus je to opazio pa izronio iza stare barake za
odravanje lokomotiva.
Obojica su imala razloga da se dre tmine, jer je jedan bio
pijun, a drugi izdajica.
McCready je iziao iz tame, tako da ga Rus vidi, pa zastao na
trenutak da bi se vidjelo kako je i on sam, pa tek onda nastavio.
Jevgenij. Dragi moj, koliko je vremena prolo.
Na pet koraka vidjeli su se sasvim jasno, pa utvrdili da se ne
radi o zamjeniku, da nema podvale. A to je uvijek bila opasnost koja je
prijetila pri susretu licem u lice. Rusa su mogli i uhvatiti, slomiti ga na
presluanju, pa tako omoguiti KGBu ili istononjemakom SSD-u da
sad postavi klopku najviem britanskom obavjetajcu. A netko je
mogao i uhvatiti Rusovu poruku, pa je tako i on mogao upasti ravno u
zamku, nakon ega bi slijedila duga mrana no presluavanja i
napokon metak u potiljak. Majka Rusija nije imala milosti prema
svojoj izdajniki nastrojenoj eliti.
McCready ga nije zagrlio, pa ak se ni rukovao. Nekom je to
inventaru potrebno ljudski dodir, smirenje to ga donosi kontakt.
Jevgenij Pankratin, pukovnik Crvene armije, pridijeljen GSFG-u, bio
je, meutim, od onih hladnih uznosit, zatvoren, arogantno
samouvjeren.
Njega su najprije zamijetili u Moskvi 1980 a uinio je to
otrooki atae u britanskom veleposIanstvu. Diplomatska dunost,
uljudan, banaIan razgovor, i onda nenadana pogana opaska na raun
vlastitoga drutva. Diplomat se niim nije odao, i nije rekao nita. Ali
je zapamtio i izvijestio. Mogui kandidat. Dva mjeseca kasnije
uslijedio je prvi oprezni pokuaj. Pukovnik Pankratin se nije niim
obavezao, ali to nije ni odluno odbio. to mu je pribavilo pozitivne
poene. Onda su ga premjestili u Potsdam, u ono to su u NATO-u zvali
Group Soviet Forces Germany, Sovjetske snage u Njemakoj, ili
GSFG, u armiju od 22 divizije, s ukupno 330 000 ljudi, koja je istone
Nijemce drala u kmetstvu, marionetu Honeckera na vlasti, istone
Berlinane u strahu i NATO u stanju spremnosti na razorni proboj
preko srednjonjemake ravnice.
Tad je sluaj preuzeo McCready bio je to njegov teren. Godine
1981. osobno je pristupio Pankratinu i tako ga regrutirao. Bez puno
prie, bez izljeva najdubljih osjeaja, koje bi trebalo sluati uz izraze
odobravanja... Naprosto izravan novani zahtjev.
Ljudi domovinu svojih otaca izdaju zbog mnogih razloga zbog
povrijeenosti, ideologije, zato to ih je zaobilo promaknue, zbog
mrnje prema samo jednom rukovodiocu, zato to se stide svojih
bizarnih spolnih sklonosti, zbog straha da e ih osramoene poslati
kui. Kod Rusa je razlog obino duboka razoaranost korupcijom, ili
su to lai i nepotizam to ga vide oko sebe. Pankratin je, meutim, bio
pravi plaenik on je naprosto elio novac. Jednog e se dana izvui iz
svega toga, bio mu je rekao, no kad se to dogodi, eli biti bogat. A
ovaj je istonoberlinski susret u zoru zakazao zato da bi povisio ulog.
Pankratin je posegnuo pod kini ogrta pa izvadio debelu smeu
kuvertu i pruio je McCreadyju. Dok je McCready skrivao zamotak
pod radniku vjetrovku, pukovnik mu je bez emocija opisao to je u
njemu. Imena, mjesta, vremenski raspored, stupanj spremnosti
pojedinih divizija, operativne naredbe, pokreti, razmjetaj,
modernizacija naoruanja. Pri tome je, naravno, kljuno bilo ono to je
Pankratin znao rei o SS20, stranom sovjetskom projektilu srednjega
dometa na pokretnoj Iansirnoj rampi, od kojih je svaki imao tri
nezavisno navoene nuklearne bojne glave naciljane na britanske i
evropske gradove. Prema Pankratinu, ti su se projektili selili u ume
ake i Turingije, blie granici, pa su sad svojim dometom opisivale
luk od Osla preko Dublina sve do Palerma. A na Zapadu su goleme
mase potenih no naivnih ljudi pole za socijalistikim parolama
traei od svojih vlada da se, u znak dobre volje i miroljubivosti, same
lie obrane.
To, naravno, kota, rekao je Rus.
Naravno.
Dvjesto tisua funti sterlinga.
Dogovoreno. Nita, dakako, nije bilo dogovoreno, ali je
McCready znao da e njegova vlada ve negdje nai taj novac.
To nije sve. Koliko sam shvatio, ve sam odreen za
promaknue. U generalbojnika i premjetaj. Vraam se u Moskvu.
estitam. A u kojem to svojstvu, Jevgenij?
Pankratin je zastao da bi to to kae bolje sjelo.
Doravnatelj, PIanska komisija oruanih snaga, Ministarstvo
obrane.
McCready je bio duboko dojmljen. Imati svog ovjeka u srcu
Frunzeove 19, u Moskvi to se ni sa im nije dalo usporediti.
A kad se izvuem, elim imati svoju stambenu zgradu. U
Kaliforniji. Dokumenti na moje ime. Moda u Santa Barbari. uo sam
da je tamo ba lijepo.
I jest, sloio se McCready. A ne bi radije ivio u Britaniji?
Mi bismo te pazili.
Ne, hou malo sunca. Kalifornijskog i milijun amerikih
dolara na svom raunu.
Stan moemo srediti, rekao je McCready i milijun
dolara. Ako je proizvod pravi.
Ne stan, Same. itavu zgradu stanova. Da ivim od
stanarine.
Jevgenij, ti od mene trai izmeu pet i osam milijuna
amerikih dolara. Nisam ba siguran da moji imaju toliko. ak i za
tvoj proizvod.
Busovi su zubi bljesnuli kratkim smijekom ispod vojnikoga
brka.
Kad se naem u Moskvi, proizvod koji ti donesem nadii e i
tvoje najlue snove. Pa e stvoriti taj novac.
Daj, Jevgenij, da prvo priekamo na tvoje promaknue. Onda
emo razgovarati o stambenoj zgradi u Kaliforniji.
Rastali su se poslije pet minuta, Rus da bi se vratio, u odori,
svom pisaem stolu u Potsdamu, a Englez da bi kliznuo kroz Zid do
stadiona u Zapadnom Berlinu. Njega e na kontrolnom punktu Charlie
temeljito pretraiti. Smea omotnica e prijei preko Zida drugom,
sigurnijom ali sporijom rutom. Tek kad omotnica opet bude kod njega
u Zapadnom, vratit e se avionom u London.
Listopad 1983.
Bruno Morenz je pokucao na vrata i uao odazvavi se na
ovijalni Herein. Njegov je ef bio sam u sobi, u svom vanom
okretnom konom naslonjau i za svojim vanim pisaim stolom. Sad
je u alici od kotanog porcuIana odmjereno mijeao svoju prvu
dananju pravu kavu, koju je preda nj poloila brina Fraulein Keppel,
uredna usidjelica koja se skrbila za sve njegove legitimne potrebe.
Ba kao i Morenz, i Herr Direktor je pripadao narataju koji se
jo sjeao konca rata i poratnih godina kad su se Nijemci morali
zadovoljiti kavom od cikorijina ekstrakta, i kad su do prave kave mogli
doi samo ameriki okupatori i gdjekad koji Britanac. Ali vie nije bilo
tako. Dieter Aust je svakog jutra uivao u svojoj kolumbijskoj kavi.
Kojom nije ponudio i Morenza.
Obojica su ve pregurala pedesetu, ali je tu prestajala svaka
slinost. Aust je bio nizak, punaak, lijepo i oian i odjeven i bio je
predstojnik itavog klnskog ureda. Morenz je bio vii, kran, ve
pomalo prosijed. Ali je zato hodao pogrbljeno i pomalo se gegao, bio
je nezgrapan i neuredan u odijelu od tvida. On je, osim toga, bio civilni
slubenik nieg do srednjeg ranga, koji nikad ne bi ni pomiljao na
mjesto Direktora, niti poelio vlastiti vani ured s Fraulein Keppel,
koja bi mu svakoga dana, prije nego to se prihvati posla, u alici od
kotanog porcuIana donosila kolumbijsku kavu.
Prizor u kojem vidimo efa kako u svoj ured na razgovor poziva
sitnog slubenika tog se jutra vjerojatno odigravao u mnogim uredima
po itavoj Njemakoj, ali profesionalno podruje te dvojice teko da se
moglo ponoviti na mnogo drugih mjesta.
Ba kao ni razgovor koji je uslijedio. A to zato to je Dieter
Aust bio glava klnske podrunice Zapadnonjemake tajne
obavjetajne slube, skraeno BND-a. *( Bundesnachrichtendienst. Op.pr.)
Glavni se stoer BND-a zapravo bio smjestio u objektu
pozamano debelih zidova odmah kraj seoceta Pullach, desetak
kilometara juno od Mnchena, na rijeci Isaru u junoj Bavarskoj, to
moda moe izgledati udno izabrano, ako znamo da je glavni grad
savezne republike od 1949. bio Bonn, stotine milja dalje na Rajni. Iza
toga stoje povijesni razlozi. Njemaku pijunsku slubu postavili su
zapravo Amerikanci, kako bi suzbili nastojanja novog neprijatelja,
Sovjetskog Saveza. Za glavu su nove slube postavili Reinharda
Gehlena, negdanjeg ratnog efa njemake pijunae, i ta je
organizacija u poetku bila znana naprosto kao Gehlen Org.
Amerikanci su eljeli da on djeluje ba iz njihove okupacijske zone, a
to je sluajno bila ba Bavarska i jug.
Gradonaelnik Klna Konrad Adenauer u to je doba bio prilino
nepoznat politiar. Kad su Saveznici 1949. osnovali Saveznu
Republiku Njemaku, Adenauer je, kao njezin prvi kancelar, za glavni
grad izabrao skoro nevjerojatni Bonn, oko dvadeset pet kilometara
Rajnom od Klna. Skoro su sve savezne ustanove bile poticane da se
presele tu, ali je Gehlen izdrao pritisak, pa je tako novoimenovana
BND ostala u Pullachu, gdje tako stoji do dananjega dana. Ipak BND
ima svoje filijale u svim Landovima, to jest pokrajinskim glavnim
gradovima savezne republike, i jedna je od najvanijih ba ta u Klnu.
To je zato to je Kln, iako nije glavni grad Sjeverne Rajne Vestfalije,
nego je to Dilsseldorf, ipak najblii Bonnu, a on je, kao glavni grad
republike, ivano sredite dravne uprave. On je osim toga i pun
stranaca, a BND je, za razliku od sestrinske agencije, kontrapijunae,
takozvanog BfV-a, silno zainteresiran za inozemnu pijunau.
Morenz je prihvatio Austov poziv i sjeo pa se upitao u emu je
to ako jest pogrijeio. Odgovor je glasio ni u emu.
Dragi moj Morenz, ne kanim ii oko kere pa na mala vrata.
Aust je njeno obrisao usta istom platnenom maramicom. Sljedei
tjedan na kolega Dorn odlazi u mirovinu. To vam je, naravno,
poznato. Njegove e dunosti preuzeti njegov nasljednik. On je,
meutim, mnogo mlai, upoznaje se s dunostima, pazite to vam
velim. Meu njima je, meutim, i jedna za koju bi trebao ovjek
zrelijih godina, i ja bih volio da je preuzmete ba vi.
Morenz je klimnuo glavom kao da ga je shvatio. A nije. Aust je
skupio punake prste u piramidu i zagledao se kroz prozor, pa smotao
crte lica u izraz aljenja zbog slabosti svojih blinjih. Paljivo je birao
rijei.
Ova zemlja stalno prima goste, strane uglednike koji, na
kraju dana ispunjena pregovorima i slubenim sastancima, osjeaju
potrebu da se malo rastresu... zabave. Razumije se da naa razna
ministarstva rado organiziraju posjete otmjenim restoranima,
koncertima, operi i baletu. Pratite me?
Morenz je klimnuo glavom. Sve jasno kao pekmez.
Meu njima naalost imamo i takvih, obino iz arapskih ili
afrikih zemalja, ponekad i iz Evrope, koji nam sasvim odluno daju
znati da bi im vie odgovaralo ensko drutvo. Plaeno ensko
drutvo.
Callgirle, rekao je Morenz.
Jednom rijeju, da. Mislim, umjesto da vane inozemne
goste dovodimo u situaciju da se moraju raspitivati kod hotelskih
portira i taksista, ili loviti robu po crveno osvijetljenim izlozima Horn
Strassea, ili se izlagati opasnostima po barovima i nonim klubovima,
nama je drae naprosto im predloiti da nazovu izvjesni telefonski
broj. Vjerujte mi, dragi moj Morenz, da se to tako radi u svim
prijestolnicama svijeta. Mi u tome nismo nikakva iznimka.
Mi drimo callgirle? upitao je Morenz. Aust je ostao
okiran.
Drimo? Naravno, ne. Mi ih ne drimo. Mi ih ne plaamo.
To ine klijenti. A niti, to moram posebno naglasiti, iskoritavamo
ita od materijala do kojega doemo, a koji bi se mogao ticati navika
ponekog od uglednika koji nam je doao u goste. Takozvanu medenu
klopku. Nae su ustavne odredbe i pravila sasvim jasni i ne smiju se
kriti. Medene klopke preputamo Rusima i... njunuo je,
Francuzima.
Dohvatio je sa stola tri tanka fascikla pa ih pruio Morenzu.
Tu su tri djevojke. Razni fiziki tipovi. Molim vas da to
preuzmete zato to ste zreli, oenjeni mukarac. Samo ih drite na oku,
oinski ih nadgledajte. Pobrinite se da redovito odlaze na preglede, i
da se dotjeruju. Vodite rauna jesu li nekamo otputovale, da nisu
bolesne, ili na odmoru. Jednom rijeju, jesu li raspoloive.
I sad najhitnije, na kraju. Povremeno bi vas mogao telefonski
nazvati Herr Jakobsen. Nita zato ako mu je glas na telefonu svaki put
drukiji uvijek e to biti Herr Jakobsen. U skladu s posjetiteljevim
ukusom, a s kojim e vas upoznati Jakobsen, izabrat ete jednu od njih
tri, utvrditi vrijeme posjeta, pobrinuti se da u tom trenutku bude
slobodna, pa e vas onda Jakobsen opet nazvati da vas upita za mjesto
i vrijeme, a to e on prenijeti posjetitelju. Poslije toga sve preputamo
callgirli i klijentu. Nije to zapravo nikakav teak posao. Nee vam
smetati pri obavljanju drugih dunosti.
Morenz se nesigurno digao na noge, s fasciklima u ruci. Ma
super, pomislio je odlazei iz ureda. Trideset godina vjernoga rada za
Slubu, pet godina do mirovine, i sad moram biti dadilja droljama za
strance koji bi rado s nekim u slami proveli no.

Studeni 1983.

Sam McCready je sjedio u zamraenoj sobi, duboko na donjem
katu podruma Century Housea u Londonu, stoera Britanske Tajne
obavjetajne slube ili SIS-a ili, kako je novine krivo zovu, M.l.6,
interno zvane naprosto Tvrtka. Gledao je u mirkavi ekran na kojem se
skupljena snaga ili dio nje Sovjetskoga Saveza beskonano valjala
preko Crvenoga trga. U SSSR-u vole svake godine na tom trgu odrati
dvije goleme parade jednu Prvoga svibnja, a drugu na dan proslave
Velike oktobarske socijalistike revolucije. Potonja se odrava 7.
studenog, a danas je osmi. Kamera se otklonila od tenkova i njihove
grmljavine, pa zavenkala nizom lica na Lenjinovu mauzoleju.
Uspori, rekao je McCready. Tehniar kraj njega preao je rukom
preko komandi pa se venkanje usporilo. Zli imperij, kako e ga
predsjednik Reagan kasnije nazvati, bio je sliniji gerijatriji. Na
studenom vjetru ovjeena su se ostarjela lica skoro izgubila u
ovratnicima kaputa, zavrnutima tako da im gornji rubovi seu sve do
sivih graanskih eira ili krznenih ubki.
Sam generalni sekretar ak ni nije bio tu. Jurij V. Andropov,
predsjednik KGB-a od 1963. do 1978 koji je preuzeo vlast koncem
1982 nakon i predugo odgaane smrti Leonida Brenjeva, sad je i sam
umirao na rate u klinici Politbiroa u Kuncevu. U javnosti se nije
pojavio sve od kolovoza, a nikad se vie nee ni pojaviti.
Ali je zato na tribini bio ernjenko koji e za nekoliko mjeseci
naslijediti Andropova, i to s Gromikom, Kirilenkom, Tihonovim i
Suslovim, partijskim teoretiarom riblje spljotene glave. Ustinov,
ministar obrane, bio je umotan u svoj maralski mundir okien s toliko
medalja da bi mu ve i one same dostajale kao zaklon od vjetra od
brade do pojasa. Malo je tu bilo ljudi dovoljno mladih za ozbiljan
posao meu njima su bili Griin, moskovski partijski ef, te Romanov,
gazda Lenjingrada. Sasvim po strani bio je i najmlai meu njima, jo
u vanjskom krugu, mukarac nabijene grae, neki Gorbaov.
Kamera se podigla pa izotrila na grupici asnika iza marala
Ustinova.
ekaj malo, rekao je McCready. Slika se sledila. Daj
mi ovoga, treeg slijeva. Moe pojaati? Malo primaknuti?
Tehniar je preletio preko pulta pa izotrio oprezno i fino.
Grupa se asnika sve vie primicala. Neki su ispali iz kadra. Onaj na
kojeg je McCready pokazao otiao je previe udesno. Tehniar je
odvrtio tri-etiri sliice unatrag, dok ga nije dobio u strogi centar, pa
mu se nastavio primicati. asnik je bio napola zaklonjen generalom
Strategijskih raketnih snaga, ali je imao brk, neuobiajen meu
sovjetskim asnicima, i to je bila jo jedna potvrda. Epolete su mu na
injelu govorile Generalbojnik.
Crnoga mi vraga, proaptao je McCready. Uspio je, i on
je tu. Okrenuo se ravnodunom tehniaru. Jimmy, kako da dovraga
nabavimo stambenu zgradu u Kaliforniji?
Mislim da, dragi moj Sam, najkrai odgovor, rekao mu je
Timothy Edwards dva dana kasnije, glasi nikako. Jer ne moemo.
Ja znam da je to gadno, ali ja sam to protjerao i kroz efa i one koji
dre ruku na kesi, i odgovor glasi da je on za nas preteak.
Ali proizvod je neprocjenjiv, usprotivio se McCready.
Taj ovjek vie nije ni zlato. On je gromada iste platine.
Nesporno, odgovorio mu je Edwards glatko. On je od
njega bio itavo desetljee mlai, pucao je na visoko i raspolagao
prilinim privatnim imetkom. Tek iziao iz tridesetih, a ve je
Pomonik efa. Veina je njegovih vrnjaka sretna ako moe voditi
inozemnu postaju, ushiena ako upravlja odjelom, i ezne da se uspne
do ranga kontrolora. A Edwards je jo samo kat ispod najvieg.
Ali, sluaj, rekao je, ef je bio u Washingtonu.
Spomenuo je tog tvoga, isto za sluaj da bude promaknut, i nai
roaci dobivaju njegov proizvod otkako si ga doveo, i uvijek su mu se
jako veselili, i ini mi se da bi ga i sad rado preuzeli, kao i pare i sve
ostalo.
On je udljiv i osjetljiv. On mene poznaje. Moda ne bude
htio raditi ni za koga drugog.
No daj, Sam. Ti e prvi priznati da je on plaenik. On e
poi za novcem. A mi emo ipak dobiti proizvod. Molim te, pobrini se
za urednu primopredaju.
Zastao je i bljesnuo svojim najneodoljivijim smijekom.
Usput reeno, ef bi te rado vidio. Sutra ujutro, u deset.
Vjerujem da ne krim pravila ako velim da mu je na umu nova zadaa.
Stepenica vie, Sam. Pogledajmo istini u oi, ponekad sve ispadne
najbolje. Pankratin se vratio u Moskvu, zbog ega e tee doi do
njega a Istonu si Njemaku pokrivao strano dugo vremena.
Amerika rodbina je spremna preuzeti posao, a tebe e promaknuti, to
si debelo zasluio. Moda dobije odjel.
Ja sam operativac, rekao je McCready.
A da prije poslua to bi ti to ef htio rei? predloio mu
je Edwards.
Dvadeset etiri sata kasnije Sam McCready je postao glavom
Odea i Psija. A CIA je preuzela generala Jevgenija Pankratina
komuniciranje, voenje i plaanje.

Kolovoz 1985.

Tog je ljeta u Klnu bilo vrue. Oni koji su to mogli, poslali su
enu i djecu na jezera, u brda, u ume ili ak vile na Mediteranu, da bi
im se kasnije i sami pridruili. Bruno Morenz nije imao vikendicu. On
je na svom poslu i dalje bio postojani kositreni vojnik. Plaa mu nije
bila velika, a bilo je malo vjerojatno da e mu ikad i narasti, budui da
su ga od mirovine u pedeset petoj dijelile jo samo tri godine, pa je
daljnje promaknue bilo krajnje nevjerojatno.
Sjedio je na otvorenoj terasi kafia pa iz visoke ae pijuckao
toeno pivo, pri emu je razlabavio kravatu, a sako prebacio preko
naslona stolice. Nitko ga u prolazu nije ni pogledao. Ve je bio
odbacio zimski tvid u korist pamunog odijela koje je, ako je to
mogue, bilo jo bezoblinije. Sjedio je zgrbljen nad svojim pivom, pa
bi povremeno protjerao ruku kroz gustu sijedu kosu sve dok je tako
nije sasvim raupao. On je bio ovjek nimalo tat na svoj vanjski
izgled, jer u suprotnom bi, zacijelo, protjerao ealj kroz kosu, obrijao
se malo bolje, glatko uz kou, namirisao se kakvom pristojnom
kolonjskom vodom jer je, napokon, bio u gradu koji ju je izmislio te
kupio elegantno, dobro skrojeno odijelo. Osim toga bi i bacio koulju s
pomalo iskrzanom manetom i ispravio ramena. Tada bi ispao prava
autoritativna pojava! Ali on nije patio od osobne tatine.
Ali je zato imao svoje snove. Ili bolje, nekad ih je imao.
Jednom, i to davno. Ali mu se oni nisu ispunili. U pedeset drugoj
godini ivota, oenjen, i kao otac dvoje odrasle djece, Bruno Morenz
je sumorno motrio prolaznike na ulici. Patio je, a da to ni sam nije
znao, od onog to Nijemci zovu Torschulsspanik. Ta rije u drugim
jezicima ne postoji, a znai Panika pred zatvaranjem vrata.
Iza fasade krupnog srdanog mukarca, koji je poteno radio
svoj posao, na kraju mjeseca podizao skromnu plau i svake se veeri
vraao kui, u zagrljaj obitelji, krio se duboko nesretni Bruno Morenz.
Bio je okovan u braku bez ljubavi, zakovan za svoju enu
Irmtraut, enu upravo volovski glupu i s figurom poveeg krumpira, a
koja je, kad su godine iscurile, ak prestala i jadikovati nad njegovom
malom plaom i promaknuima koja ne dolaze. O njegovu je poslu
znala samo da radi za nekakvu dravnu agenciju koja se bavi javnim
slubama, a od njezina je znanja manje bilo samo njezino zanimanje.
Ako je i bio tako zaputen, ako su mu manete i bile iskrzane i odijelo
kao vrea, krivac je tome bila djelimice i Irmtraut koju je i to prestalo
zanimati. Njihov je stani u bezlinoj ulici u Porzu drala manjevie u
redu, a veera e mu biti na stolu deset minuta nakon to stigne kui,
napol skorena ako zakasni.
Njegova ki Ute okrenula je lea obim roditeljima praktiki im
je zavrila kolu, pa se zagrijala za kojekakve ljeviarske ideje pa je
on, sve zbog Utina politiziranja, morao u uredu proi pravo reetanje, a
danas je ivjela kao ilegalni stanar u Dusseldorfu s nekakvim hipicima
koji su samo nabijali po gitari iako Bruno nikad nije uspio otkriti
kojim hipicima. Njegov sin Lutz je jo bio kod kue, vjeno
otromboljen pred televizorom. Bio je to pristali junoa koji je pao na
svakom ispitu na kojem se dosad pojavio, pa je grdio i naobrazbu i
svijet koji je po njoj cijenio ovjeka, i sada se, umjesto da ui, poeo
iati i odijevati kao punk, to je bio njegov osobni protest protiv
drutva, ali se pritom jako uvao da ne prihvati nijedan posao koje mu
je to drutvo bilo spremno ponuditi.
Bruno je pokuao recimo, vjerovao je da je zaista pokuao.
Uinio je sve to je mogao, takav kakav jest. Radio je marljivo, plaao
poreze, izdravao obitelj kako je najbolje znao i umio, i malo vidio od
ivota. A za tri godine, za samo trideset est mjeseci, oni e ga poslati
u mirovinu. U uredu e se odrati mala sveanost, Aust e odrati
govor, potom e kucnuti ae iskriava vina i ode on. U to? Imat e
tada svoju mirovinu i uteevinu od svog drugog posla koje je, pod
najrazliitijim pseudonimima, briljivo pohranio na mnotvo malih do
srednjih rauna diljem Njemake, i tu e se nai dovoljno, zapravo
vie no to bi itko pomislio, ili naslutio, dovoljno da si kupi mjesto u
starakom domu, a prije uini ono to zaista eli...
Iza svoje prijazne fasade, Bruno Morenz je bio i vrlo tajnovit
ovjek. On nikad ni Austu niti ikome u Slubi nije rekao ba nita o
tom svom drugom poslu jer je to i tako bilo strogo zabranjeno, pa bi ga
zbog toga odmah najurili s posla. A Irmtraut nije nikada priao ni o
kakvom svom poslu, a niti o svojim tajnim uteevinama. Ali nije to
bilo njegov stvarni problem bar kako je on na to gledao.
Njegov je pravi problem bio to je elio biti slobodan. elio je
ponovno poeti ivot, a onda mu se, kao na mig, ukazalo i kako. A to
zato to se Bruno Morenz, dobrano ve u srednjim godinama, bio
zaljubio. Od repa do glave, do grla i preko grla. A najljepe je u svemu
bilo da se Renate, prekrasna, ljupka, mlada Renate, u nj zaljubila
koliko i on u nju.
I tu, u tom kafiu, tog ljetnog popodneva, Bruno je napokon
donio odluku. Uinit e to rei e joj sve. Rei e joj da kani napustiti
Irmtraut, koja nee oskudijevati ni u emu, i prijevremeno se povui u
mirovinu, i napustiti taj posao i povesti je sa sobom u novi ivot sa
sobom, u kuici iz snova, u kojoj e zajedno ivjeti na njegovom
zaviajnom sjeveru uz obalu.
Pravi je problem Bruna Morenza bio, iako on to nije vidio, da
nije samo kroio prema estokoj krizi srednjih godina, nego da je u
njoj ve bio preko gue. A budui da on to nije vidio, i budui da mu je
pretvaranje bilo profesija, onda to nije vidio ni nitko drugi.
Renate Heimendorf je imala dvadeset est godina, bila je visoka
metar i sedamdeset, i bila je skladno graena brineta. Kad joj je bilo
osamnaest godina, postala je ljubavnicom i igrakom bogatog
poslovnog ovjeka triput starijeg od sebe, i ta je veza potrajala pet
godina. Kad se ovaj sruio mrtav od sranog udara, vjerojatno
izazvanog pretjerivanjem u jelu, pilu, cigarama i Renate, otkrilo se da
se prilino bezobzirno zaboravio pobrinuti za nju u svojoj oporuci, a
osvetoljubivoj udovici, dakako, nije bilo ni u primisli da to ispravlja.
Djevojka je ipak uspjela temeljito opljakati njihovo skupo
namjeteno ljubavno gnijezdo, pa se prodajom tih stvari, skupa s
nakitom i sitnicama koje joj je dao kroz sve te godine, skupila sasvim
lijepa okrugla suma.
Ipak joj to nije bilo dovoljno da se povue to joj nije bilo
dovoljno da nastavi sa ivotom na koji se ve bila navikla, a kojega se
nije kanila odrei za volju nekakvog tajnikog mjesta i bijedne plaice,
i tako se odluila upustiti u poslove. Vjeta u izmamljivanju
svojevrsnog uzbuenja iz predebelih, sredovjenih mukaraca bez
kondicije, otkrila je da zapravo postoji samo jedan posao kojim se
moe baviti.
Tako je dugorono iznajmila stan u mirnom i uglednom
Hahnwaldu, predgrau Klna, staloenom i punom zelenila. Kue su
bile od solidne pune opeke ili kamena, gdjekad preureene u stanove
poput onog u kojem je sad ivjela i radila. Bila je to kamena
trokatnica, s po jednim stanom na katu. Njezin je bio u prizemlju.
Nakon to se uselila, obavila je neke pregradnje.
Stan je imao dnevnu sobu, kuhinju, kupaonicu, dvije
spavaonice, predvorje i hodnik. Dnevna je soba bila lijevo od
predvorja, a kuhinja je bila kraj njega. Iza njih, s lijeve strane hodnika
koji je iza predvorja skretao udesno, bila je jedna spavaonica i
kupaonica. Vea je spavaonica bila na kraju hodnika, tako da je
kupaonica bila izmeu dvije spavaonice. Malo prije one vee, stajao je
dva metra iroki ugraeni ormar, koji je uzeo neto od prostora
kupaonice.
Ona je spavala u manjoj spavaonici, dok joj je vea, na kraju
hodnika, bila zapravo radna soba. Osim to je preuredila ormare,
potrudila se i zvuno izolirati glavnu spavaonicu, i to komadima pluta
kojima je obloila unutranje zidove, a koje je poslije prikrila
dekoracijama i papirnim tapetima, a isto tako i dvostrukim staklima na
prozorima i debelim tapecirom s unutranje strane vrata. Iz sobe nisu
mogli prodrijeti zvukovi koji bi uznemirili ili alarmirali susjede, to se
zapravo i htjelo postii. Tu sobu, s njezinim neobinim dekorom i
opremom, Renate je uvijek drala zakljuanu.
U ormaru u hodniku stajala je samo normalna zimska odjea, a i
nekoliko kinih ogrtaa. U drugim ormarima u radnoj sobi krila se
bogata zbirka egzotinog rublja, kao i itav niz haljina koje su
predstavljale sve od kolarke, sobarice, nevjeste i konobarice, pa do
dadilje, bolniarke, odgojiteljice, uiteljice, stjuardese, policajke,
nacistike Bundmadchen, uvarice konclogora i voe pIaninki a uz to
su tu bili i uobiajena kona i plastina oprema, kao i visoke izme,
kape i maske.
U kredencu je bila manja zbirka odjee za muterije koje sa
sobom nisu donijele nita, primjerice odjea izviaa, kolarca i
rimskoga roba. U kut su bili zgurani klupa za muenje i klade, dok su
u krinji bili lanci, lisiine, remenje i bievi potrebni za scene
vezivanja i kanjavanja.
Renate je bila dobra kurva ili bar uspjena. Mnoge su joj
muterije navraale redovno. Budui da je u njoj bilo neto glumako a
to svaka kurva mora imati Renate je mogla savreno uvjerljivo ui u
muterijinu matariju. Pa ipak bi dio njezine svijesti uvijek ostajao
odvojen od toga, pa bi promatrao, zapaao, prezirao. Nita je od
itavog tog posla nije diralo njezin je privatni ukus, u svakom sluaju,
bio sasvim drukiji.
Bila je u toj igri ve tri godine i za dvije se kanila povui iz
posla, pa se jo jednom oistiti na zaista temeljit nain, i na raun svog
kapitala raskono poivjeti negdje daleko.
A tog se popodneva na vratima zaulo zvonce. Bila je ustala
kasno, i jo je bila u neglieju i kunom ogrtau. Namrtila se,
muterija bi dola samo kad je naruena. Pogled kroz pijunku na
ulaznim vratima otkrio je, kao pogled u akvarij sa zlatnom ribicom,
raupanu prosijedu kosu Bruna Morenza, njezina zatitnika iz
Ministarstva vanjskih poslova. Uzdahnula je, na svoje lijepo lice
stavila blistavi smijeak ekstatine dobrodolice, i otvorila vrata.
Bruno, ljubaviiiii...

* * *

Dva dana kasnije Timothy Edwards je izveo Sama McCreadyja
na ruak u Brooks Club na londonskom St Jamessu. Od nekoliko
gentlemanskih klubova, kojih je Edwards bio lan, Brookss mu je, kad
je rije o ruku, bio najdrai. Tu su uvijek postojali dobri izgledi da
moe naletjeti na Roberta Armstronga, vladina tajnika, i s njim
izmijeniti nekoliko rijei, a za nj se cijenilo da je vjerojatno
najutjecajniji ovjek u Engleskoj, a pouzdano znalo da je predsjednik
Petorice mudraca, ljudi koji e jednoga dana odabrati novog efa SIS i
podnijeti ga Margaret Thatcher na odobrenje.
I ba je za kavom u knjinici, pod portretima regentskih
gizdelina iz arheolokog drutva Dilettanti, Edwards napokon preao
na konkretno.
Kao to sam ti ve rekao dolje, Sam, svi se tome jako vesele,
ali zaista, zaista jako. Ali Sam, sad nastupa nova era. Era u kojoj bi
lajtmotiv lako mogla postati fraza sve po knjizi. A onaj stari stil,
traenje rupa i pregledavanje kroz prste morao bi biti, kako da kaem...
suzbijen?
Suzbijen je ba prava rije, sloio se Sam.
Odlino. A sad, listanjem se kroz dosjee otkrilo da ti jo
dri, doputam isto na ad hoc bazi, jo neto inventara koji je
zapravo izgubio i svrhu i smisao. Stare prijatelje, vjerojatno. Nema
problema, ukoliko nisu na osjetljivom poloaju... i ako Firma ba ne bi
imala prevelikih problema ako ih otkriju njihove gazde...
Kao recimo? upitao je McCready. U tome je bila ta
nevolja s izvjetajima oni ostaju, tu u dosjeu. im nekom plati da ti
neto obavi, nastaje izvjetaj o plaanju. Edwards se najednom okanio
okolianja.
Poltergeist. Sam, nije mi jasno kako smo mogli to tako dugo
previati. Poltergeist je redoviti nametenik BND-a. Bit e vraga i
sotone ako Pullach ikad otkrije da je u fuu radio za tebe. To je
apsolutno protiv svih pravila. Mi nikad, ponavljam nikad ne
angairamo slubenike prijateljskih agencija. To je daleko u outu.
Skini nam ga s vrata, Sam. Obustavi mu isplatu. Smjesta.
On je kolega, odgovorio je McCready. Skupa smo ve
cijelu vjenost. Otkad su zidali Berlinski zid. Onda nam je bio dobar,
radio je za nas opasne poslove, kad su nam trebali takvi ljudi.
Bili smo uhvaeni na prepad, nismo imali nikoga, ili ih bar
nismo imali dovoljno, ljudi koji bi mogli tako lako prelaziti preko.
Sam, o ovom nema pogaanja.
Ja mu vjerujem. On vjeruje meni. On me ne bi ostavio na
cjedilu. Tako se neto ne kupuje. To traje godinama. Mali honorar je
neznatna cijena.
Edwards je ustao, izvadio rupi iz rukava i s usana obrisao
porto.
Skini nam ga s vrata, Sam. Bojim se da u to morati izrei
kao naredbu. Poltergeist otpada.

* * *

Na kraju tjedna bojnica Ljudmila Vanavskaja je uzdahnula,
protegnula se i zavalila u stolici. Bila je umorna. Bila je to duga
plovidba. Dohvatila je kutiju sovjetskog Maribora, pa opazila punu
pepeljaru i pritisnula zvonce na stolu.
Iz predsoblja je ureda doao mladi desetnik. Nije mu se obratila,
ve samo vrkom prsta pokazala na pepeljaru. On ju je urno maknuo,
iziao iz ureda i za nekoliko se asaka vratio s istom. Klimnula je
glavom. On je iziao jo jednom i za sobom zatvorio vrata.
Nije bilo razgovora, nije bilo klepetanja. Bojnica Vanavskaja je
djelovala na ljude. Nekad davno, neki su mladi bikonje iznad
besprijekorno izglaane vojne koulje i tijesne zelene suknje znali
opaziti sjajnu, kratko podianu plavu kosu, pa okuati sreu. Nema
teorije. U dvadeset i petoj se udala za pukovnika, to je bio potez u
interesu karijere, pa se tri godine potom od njega i razvela. Njegova je
karijera zapela, njezina uzletjela. U trideset i petoj godini ivota nije
vie nosila odoru, ve samo strogo, po mjeri krojeno odijelo ugljeno
sivkaste boje, a ispod njega bijelu bluzu i na vratu lepravu leptir
kravatu.
Neki su jo i sad mislili da je dobra za prevrnuti sve dok ih ne bi
zahvatio plotun tih ledenih plavih oiju. Bojnica je Vanavskaja u
KGB-u, a ne u nekakvoj organizaciji liberala, uivala glas fanatika.
Fanatika rastjelovljenog.
A njezin se fanatizam odnosio na posao i izdajice. Bila je
potpuno odana stvari komunizma, ideoloki ista od svake dvojbe, i
bila se sasvim posvetila svom samoinicijativnom proganjanju izdajica.
Mrzila ih je hladnom strau. Uspjela je izmudrijati premjetaj iz
Druge glavne direkcije, gdje su mete bili poneki buntovni pjesnik ili
radnik koji se previe ali, premjetaj iz Druge u Treu direkciju,
zvanu i Direkcijom oruanih snaga. Ovdje su izdajice, ako ih ima, bile
viega ranga i mnogo opasnije.
Taj premjetaj u Treu direkciju, a koji joj je namjestio njen
suprug i pukovnik u zadnje dane njihova braka, kad joj se jo oajno
trudio ugoditi, doveo ju je do ove anonimne uredske zgrade uz
Sadovaju Spaskaju, moskovsku krunu ulicu a isto tako i do ovog stola
i dosjea to je sad leao otvoren pred njom.
U taj su dosje uloene dvije godine rada, iako ga je morala
utiskivati izmeu ostalih zaduenja, i tek su joj tada oni gore poeli
vjerovati. Dvije godine provjeravanja i kontrolnog provjeravanja,
moljakanja drugih odjela da surauju, dvije godine u stalnoj borbi sa
smotanou onih jebivjetara iz Vojske, koji uvijek jedan drugom dre
tangu dvije godine koreliranja sitnih mrvica informacija, i to tako sve
dok se nije poela pojavljivati slika.
Posao i vokacija bojnice Ljudmile Vanavskaje bili su
pronalaenje krivinaa, subverzivaca i, povremeno, stopostotnih
izdajica u kopnenoj vojsci, mornarici i ratnom zrakoplovstvu. Gubitak
dragocjene dravne imovine zbog kriminalnog nemara bio je zaista
gadost, nedostatak strasti u voenju afganistanskoga rata bio je gori,
no dosje je na njezinu stolu priao sasvim drukiju priu. Bila je
uvjerena da negdje iz vojske namjerno cure informacije. A taj od koga
cure bio je visoko, prokleto visoko.
Na najviem papiru fascikla pred njom leao je popis od osam
imena. Pet ih je ve bilo prekrieno. Uz dva su bili upitnici. Ali joj se
pogled stalno vraao na osmo. Podigla je slualicu i rekla broj, pa su je
spojili s tajnikom generala aljapina, efa Tree direkcije.
Izvolite, drugarice bojnice. Razgovor u etiri oka? Bez
ikoga? Jasno... Problem je samo to je drug general na Dalekom
istoku... Do utorka nita. Onda dobro, znai u utorak.
Bojnica Vanavskaja je spustila slualicu i namrtila se. etiri
dana. No dobro, ako je ekala dvije godine, moe priekati jo i ta
etiri dana.

Mislim da sam uspio sve dovesti na svoje mjesto, rekao je
Bruno Renati, s upravo djejom radou, sljedeeg, nedjeljnog jutra.
Imam dovoljno za potpunu kupovinu i jo mi ostaje malo za
dekoriranje i opremanje. To je krasan mali bar.
Bili su u krevetu njezine privatne spavaonice bila je to milost
koju mu je povremeno ukazivala, zato to je on mrzio njezinu radnu
spavaonicu ba kao i njezin posao.
Priaj mi opet, zagugutala je ona. Volim sluati o tome.
On se iroko nasmijeio. Vidio ga je samo jednom, ali je smjesta
na nj pao, i to potpuno. Bilo je to ba ono to je oduvijek elio, i ba na
mjestu o kakvom je sanjao, kraj otvorene puine gdje je zrak, zbog
britkih vjetrova sa sjevera, stalno svje i krepak. Zimi je, naravno,
studeno, ali zato postoji centralno grijanje koje e moda trebati
popraviti.
OK. Bar se zove Lantern Bar, a cimer mu je stari brodski
fenjer. Stoji na otvorenom gatu, ba na lukoj obali Bremerhavena. S
gornjih se prozora vidi more sve do otoka Mellum ako sve poe dobro,
mogli bismo ljeti uzeti jedrilicu, pa do njega i odjedriti.
A tu je i staromodni mesingani bar, mi emo stajati iza njega i
posluivati pie a gore lijep i uredan stani. Ne velik kao tvoj, ali
udoban, ili e bar biti kad ga popravimo. Ve sam se dogovorio za
cijenu platio kaparu. Sve e biti gotovo koncem rujna. A onda te
vadim iz svega ovog.
Ona se jedva suzdrala da ne prasne u glasan smijeh.
Ne mogu doekati, ljubavi. Bit e nam prekrasno... Hoe jo
jednom pokuati? Moda ti ovaj put uspije.
Da je Renate bila drukija osoba, ona bi tog starijeg mukarca
ostavila na fin nain, objasnila mu kako ne eli da je itko vadi iz svega
ovog, najmanje pak radi nekakvog sumornog i vjetrom metenog gata u
Bremerhavenu. Ipak ju je silno zabavljalo da mu produuje iluziju, eda
bi mu jad na kraju bio to vei.
Jedan sat nakon onog razgovora u Klnu, crna limuzina marke
Jaguar sila je s autoceste M3 i potraila mirnije hampshirske putove,
nedaleko sela Dummer. Bio je to osobni automobil Timothyja
Edwardsa, a za voIanom je bio njegov ofer iz Slube. Otraga je bio
Sam McCready, kojeg su pozvali i otrgli od uobiajenih nedjeljnih
radosti u njegovu stanu u Abingdon Villasu, u Zapadnom Londonu, a
to je uinio telefonski apel efova pomonika.
alim, Sam, ali nema alternative. Vrlo je hitno.
Kad je stigao poziv, on je ba uivao u dugoj, dubokoj i vruoj
kupki, dok je glazbena linija svirala Vivaldija, a nedjeljne su novine
bile velianstveno rasute po itavom podu dnevne sobe. Imao je taman
vremena da na sebe nabaci sportsku koulju, samtaste hlae i jaknu, i
ve je na vratima bio John, nakon to je iz voznoga parka digao
Jaguara.
Limuzina je zavila na poljunani prostor ispred pozamane
georgijanske ladanjske kue i zaustavila se. John je obiao auto da
otvori stranja desna vrata, ali ga je McCready prestigao. Nije volio da
oko njega skakuu.
Rekli su mi, gospodine, da vam poruim da su iza kue na
terasi, rekao je John.
McCready je preao pogledom preko kuerine. Timothy
Edwards se prije deset godina oenio vojvodinom keri, a vojvoda je
bio dovoljno uviavan da ve na poetku srednjih godina otegne papke
i svojim dvama potomcima, novom vojvodi i lady Margaret, ostavi
pozamano imanje. Nju je dopalo oko tri milijuna funti. McCready je
procijenio da je otprilike polovica toga bila uloena u taj prvoklasni
primjerak hampshirskih nekretnina. Obiao je kuu i stigao do terase
pod kolonadama sa stranje strane.
Tu je bila grupa od etiri pletene lealjke. Tri su bile zauzete.
Malo je podalje bio bijeli stoli od lijevanog eljeza, postavljen za
troje. Lady Margaret e oito ostati u kui. i nee ruati. Nee ni on.
Dvojica su mukaraca ustala iz pletenih naslonjaa.
O, Sam, rekao je Edwards, drago mi je to si uspio
doi.
Sad si ga nasrao, pomislio je McCready. A to sam drugo i
mogao?
Edwards je pogledao McCreadyja i upitao se, i to ne po prvi put,
zato je taj krajnje nadareni kolega silom htio doi u hampshirsku
ladanjsku kuu odjeven kao da je ovaj as vrtlario, pa makar i ne
mislio ostati dugo. Sam je Edwards bio u blistavim sportskim
cipelama, smeim hlaama izglaanim otro kao britva, i u jakni preko
svilene koulje i vratne marame.
McCready mu je uzvratio pogled i zapitao se zato Edwards
stalno gura rupi u lijevi rukav. Bila je to navika iz vojske, a potekla
jo iz konjikih regimenti, zato to su na sveanim veerama
konjaniki asnici nosili tajice tako pripijene uz tijelo, da bi rubac
zguran u dep hlaa mogao u damama pobuditi misao da su na sebe
stavile mrvicu previe parfema. Ali Edwards nije nikad bio u
konjanitvu, pa niti i u jednoj drugoj regimenti. On je u Slubu doao s
Oxforda.
Mislim da ne zna Chrisa Appleyarda, rekao je Edwards
kad je visoki Amerikanac pruio ruku. Izgledao je tavljeno, kao pravi
teksaki kravar. A zapravo je bio Bostonac. A taj je tavljeni izgled
dobio od Camelsa koje je palio jednu na drugoj. Lice mu nije bilo
prepIanulo, nego samo lagano zapeeno. Zato su i ruali vani,
pomislio je Sam. Edwards nije elio da mu Canalettove slike pokrije
nikotinom.
Mislim da ne, rekao je Applevard. Drago mi je to sam
vas upoznao, Sam. Znam na kakvom ste glasu.
McCready je za nj znao tko je i po imenu i po fotografijama
zamjenik ravnatelja, evropski odjel, CIA. ena, koja je sjedila u treoj
stolici, nagnula se i pruila ruku.
Bok, Sam, kako si ovih dana?
Claudia Stuart, jo u etrdesetim i jo ljepotica. Izdrala je
njegov pogled i zadrala mu ruku mrvicu due nego to je bilo
potrebno.
Dobro, hvala, Claudia. Ba dobro.
Njezine su oi rekle da mu ne vjeruje. Nijedna ena ne voli
vjerovati da se mukarac, kojemu je jednom ponudila da s njom
podijeli postelju, ikad potpuno oporavio od tog doivljaja.
Prije podosta godina, u Berlinu, Claudia se bila ba jako
zagrijala za Sama McCreadyja. Spoznaja da nije dola ni do ega
zbunjivala ju je i ispunjala nemonim bijesom. Tada jo nije znala za
Samovu enu May.
Claudia je radila za zapadnoberlinsku podrunicu CIA-e on je
bio gost. Nikad joj nije rekao to tu radi. Kasnije je doznala da je
vrbovao tadanjeg pukovnika Pankratina. Ba ga je ona kasnije i
preuzela.
Edwardsu nije promakao govor njezina tijela. Upitao se to stoji
iza toga, i ispravno pogodio odgovor. Nikad se nije prestao pitati to to
ene nalaze na Samu. Bio je tako... zguvan. Prialo se da mu nekoliko
djevojaka u Century Houseu rado ravna kravatu, zaiva dugmad, pa i
vie od toga. Njemu je to bilo neobjanjivo.
ula sam za May, ao mi je, rekla je Claudia.
Hvala, odgovorio je McCready. May, tako draga, puna
ljubavi i ljubljena. Njegova ena. Tri godine kako je umrla. May, koja
je bdjela kroz sve te duge noi u onim prvim danima, koja je uvijek
bila uza nj kad bi se preko eljezne zavjese vratio kui, May koja
nikad nije nita pitala, i nikad se ni na to alila. A skleroza multipleks
zna napredovati sporo i opako. U njezinu je sluaju bila brza. Nakon
godine dana ve je bila u kolicima, a dvije godine potom otila. Od
tada ivi sam u njihovu stanu u Kensingtonu. Hvala Bogu da im je sin
bio na koledu, da su ga pozvali kui samo na sprovod. Tako nije vidio
oev bol i oaj.
Onda se pojavio batler jer tu mora biti i nekakav batler, pomislio
je McCready pa na posluavniku donio jo jednu visoku ampanjsku
au. McCready je zadigao obrvu. Edwards je neto apnuo batleru u
uho, i on se vratio s kriglom piva. McCready je otpio. Promatrali su
ga. Lager. Buteljirano. Strana marka. Uzdahnuo je. Bilo bi mu drae
gorko tamno pivo, na sobnoj temperaturi, puno mirisa kotskoga slada
i kentskoga hmelja.
Sam, imamo problem, rekao je Appleyard. Claudia, ti mu
reci.
Pankratin, rekla je Claudia. Sjea ga se?
McCready je paljivo promatrao svoje pivo i kimnuo glavom.
U Moskvi smo s njim radili uglavnom preko poruka. Na
sigurnoj udaljenosti. Jako malo kontakata. Fantastian proizvod, i
basnoslovne pare. Ali skoro bez osobnih susreta, i sad nam je poslao
poruku. Vrlo hitnu.
Uslijedila je tiina. McCready je podigao pogled i zagledao se u
Claudiju.
Veli da se doepao neregistriranog primjerka ratne knjige
sovjetske vojske. itav ratni raspored. Za itavo zapadno bojite.
Nama to treba, Sam, treba nam kao kruh.
Onda je uzmite, rekao je Sam.
Ovaj se put ne moe posluiti mrtvom potanskom krabicom.
Veli da je prevelika. Ne bi ula. Previe upadljivo. Predat e je samo
nekom koga poznaje i kome vjeruje. On hoe tebe.
U Moskvi!
Ne, u Istonoj Njemakoj. Uskoro kree na inspekcijski
obilazak. Potrajat e tjedan dana. Primopredaju bi volio izvriti daleko
na jugu, u Turingiji, uz samu bavarsku granicu. Put e ga odvesti na
jug i zapad kroz Cottbus, Dresden, KarlMarxStadt pa dalje do Gere i
Erfurta. Onda se u srijedu uveer vraa u Berlin. Volio bi stvar predati
u utorak ili u srijedu ujutro. Ne poznaje teren. elio bi to napraviti na
kakvom proirenju. To mu jo jedino fali, ostalo je sve ispIanirao,
kako e mugnuti i to obaviti.
Sam je gucnuo pivo i podigao pogled na Edwardsa.
Timothy, jesi li im objasnio?
Dotakao sam se, odgovorio je Edwards i okrenuo se
gostima. ujte, morao bih vam objasniti da Sam zapravo i ne moe
poi. To sam ve rekao... To sam ve rekao efu, i on se slae. Sama je
SSD ve ocrnila.
Claudia je zadigla obrvu.
To znai, ako me jo jednom uhvate, da vie nee biti
komforne zamjene preko granice.
Oni e ga ispitati i strijeljati, dodao je Edwards nepotrebno.
Applevard je zviznuo.
Deki, to je protiv pravila. Sigurno si im dobro ispraio buhe.
Svatko radi kako najbolje zna i umije, rekao je Sam
tuno. No usput reeno, ako ja ne mogu poi, ima netko tko moe.
Timothy i ja smo o njemu raspravljali proli tjedan u klubu.
Edwards se skoro zagrcnuo svojom aom Kruga.
Poltergeist? Pankratin veli da e pristupiti samo onom koga
poznaje.
On poznaje Poltergeista. Ne sjea se to sam ti priao, kako
mi je jednom davno pomogao? Jo onda, osamdeset prve, kad sam ga
tek uveo, Poltergeist ga je morao tetoiti dok ja nisam doao. On mu je
zapravo simpatian. On e ga i opet prepoznati, i pristupiti mu. On nije
glup.
Edwards je poravnao svilu na vratu.
Jako dobro, Sam. Samo jo jednom i to je zadnji put.
Stvar je vrlo opasna, i ulog je visok. Hou da ga poteno
nagradite. Deset tisua funti.
Odobreno, odgovorio je Applevard bez oklijevanja.
Izvadio je iz depa list papira. Tu su detalji koje mi je poslao
Pankratin, a odnose se na uspostavljanje kontakta. Potrebna su dva
alternativna mjesta. Prvo i rezervno. Moe li nam javiti u roku od
dvadeset etiri sata koje si odmorite izabrao? Mi emo mu ih
prenijeti.
Ja Poltergeista ne mogu prisiliti da poe, upozorio je
McCready. On je slobodnjak, nije na plai.
Pokuaj, Sam, molim te, pokuaj, rekla je Claudia. Sam je
ustao.
Usput reeno, taj utorak koji je to datum?
Sutra tjedan dana, rekao je Appleyard. Jo osam dana.
Isuse Kriste, rekao je McCready.





Glava druga

Sam McCready je veinu sutranjega dana, ponedjeljka, proveo
zapiljen u specijalke i fotografije. Otiao je do starih prijatelja, koji su
jo ostali u Istononjemakom odjelu i zamolio ih za nekoliko usluga.
Oni su branili svoj teritorij, ali su mu ipak udovoljili on je za to imao
ovlasti i nisu bili tako glupi da glavu Odea i Psija pitaju to mu je to na
pameti.
Do sredine popodneva ve je imao dva mjesta koja bi mogla
timati. Jedno je bilo zaklonjeno odmorite odmah kraj
istononjemake autoceste broj sedam, koja vodi s istoka na zapad,
usporedno s cestom E40. Manja cesta povezuje industrijski grad Jenu s
pastoralnijim Weimarom, a potom i s razlivenim predgraima Erfurta.
Prvo odmorite koje je izabrao bilo je odmah kraj Jene, sa zapadne
strane. Drugo je bilo na istoj cesti, ali na pola puta izmeu Weimara i
Erfurta, niti tri milje od sovjetske baze u Nohri.
Ako se u utorak ili srijedu ruski general, u svom inspekcijskom
obilasku, nae igdje izmeu Jene i Erfurta, od oba e ga sastajalita
dijeliti samo kratak put. U pet je sati McCready predloio svoj izbor
Claudiji Stuart u amerikoj ambasadi na Grosvenor Squareu. U
virginijski stoer CIA-e u Iangleyju, otila je ifrirana poruka, oni su to
odobrili i proslijedili poruku Pankratinovu kontroloru u Moskvi.
Informacija je zavrila u mrtvom potanskom sanduiu iza
olabavljene cigle na Novodjevijem groblju, sutradan rano ujutro, a
general Pankratin ju je pokupio na putu za svoje ministarstvo etiri
sata kasnije.
U ponedjeljak, prije zalaska sunca, McCready je poslao ifriranu
poruku glavi SIS-ove postaje u Bonnu, i on ju je proitao, unitio,
digao slualicu i nazvao lokalni broj.

Bruno Morenz se te veeri kui vratio u sedam. Bio je usred
veere kad se ena neega sjetila. Nazvao te zubar. Doktor Fischer.
Morenz je podigao glavu i zagledao se u ve slijepljeno meso i
pred sobom. Uuuh.
Veli da bi ti morao pogledati plombu. Sutra. Da mu doe, i ako
moe, u est u ordinaciju.
Zatim se vratila veernjem kvizu na televiziji, i sasvim mu se
predala. Bruno se nadao da mu je poruku prenijela savreno tono.
Njegov zubar nije bio doktor Fischer, i postojala su samo dva bara u
kojima bi ga McCready elio sresti. Jedan su zvali ordinacija a drugi
klinika. A est je znailo u podne, u pauzi za gablec.

U utorak ujutro McCready je rekao Denisu Gauntu da ga odveze
na Heathrow, na avion koji e ga u Kln dovesti ba u vrijeme
doruka.
Vraam se sutra uveer, rekao je. Daj mi malo pripazi
na duan.
A u Klnu je, samo s torbom za spise, brzo proao kroz carinsku
i pasoku kontrolu, uzeo taksi i ispao pred Operom malo iza jedanaest.
etrdeset je minuta lutao trgom, pa se odetao Kreuzgasseom sve do
urne pjeake trgovinske ulice Schildergasse. Zastao je pred mnogim
izlozima, nakon ega bi se naglo okrenuo, uao u mnoge duane na
prednja, a iziao na stranja vrata. U pet do dvanaest, kad se uvjerio da
mu nije izrastao rep, skrenuo je u usku Krebsgasse i krenuo prema
staromodnoj pivnici, napola u drvu, i sa zlatnim slovima u gotici. Zbog
prozoria od zamraenog stakla unutranjost joj je bila mrana. Sjeo
je u niu u najdubljem uglu, naruio krag rajnskoga piva i poekao.
Pet minuta kasnije u stolicu nasuprot njemu uklizio je pozamaan lik
Bruna Morenza.
Stari moj, dugo se nismo vidjeli, rekao je McCready.
Morenz je klimnuo glavom i gucnuo pivo.
Kojim dobrom, Sam?
Sam mu je rekao. Potrajalo je deset minuta. Morenz je zavrtio
glavom.
Sam, meni su pedeset i dvije. Jo malo pa penzija. Imam ja i
svoje pIanove. U stara je to vremena bilo drukije, uzbudljivo. A sada
se, iskreno, tih guzana s druge strane ak pomalo i bojim.
Bojim ih se i ja, Bruno. No ja bih iao, kad bih mogao. Ali
sam ocrnjen. Ti si ist. Brz posao ujutro prijeko, uveer natrag. ak
ako prvi pokuaj i ne upali, vraa se sutra, sredinom popodneva. Nude
deset tisua funti, gotovina.
Morenz se zapiljio u nj.
To je hrpa love. Sigurno ima i drugih koji bi je rado vidjeli.
Zato ja?
On te poznaje. Ti mu se svia. Vidjet e da nisam ja, ali se
nee povui. Nije mi drago to te moram na taj nain moliti, ali uini
to radi mene. Ovo je zadnji put, kunem se. U ime dobrih starih
vremena.
Bruno je ispio svoje pivo i ustao.
Moram se vratiti... dobro, Sam. Tebi za ljubav. Za ljubav
dobrih starih vremena. Ali onda, kunem ti se, ja ispadam. Zauvijek.
Ima moju rije, Bruno. Nikad vie. Vjeruj mi. Neu te
ostaviti na cjedilu.
Dogovorili su sljedei sastanak, sljedei ponedjeljak u zoru.
Bruno se vratio u svoj ured. McCready je priekao deset minuta, pa se
odetao do stajalita taksija na Tunistrasse i uzeo taksi za Bonn.
Ostatak je dana, kao i srijedu, proveo raspravljajui s bonskom
postajom o svojim potrebama. Posla je bilo jako puno, a vremena ni
izbliza toliko.

* * *

A dvije vremenske zone dalje, u Moskvi, bojnica Ljudmila
Vanavskaja, odmah je nakon gableca obavila onaj razgovor s
generalom aljapinom. On je sjedio za svojim stolom, smrknuti
sibirski seljak obrijane glave, i iz njega su zraili mo i lukavstvo.
Sjedio je i paljivo itao njezin dosje. Kad je bio gotov, gurnuo ga je
prema njoj.
Samo indicije, rekao je. Volio je podreene tjerati da brane
svoje tvrdnje. U dobra stara vremena, a general aljapin je u tom poslu
bio jo od tada, to to je bilo pred njim bilo bi sasvim dovoljno. U
Ljubljanki bi se uvijek nalo mjesta za jo jednog. Ali vremena su se
promijenila i jo se mijenjaju.
Za sada, drue generale, priznala je Vanavskaja. Ali ih je
zato puno. Ti su projektili SS20 u Istonoj Njemakoj od prije dvije
godine Jenkiji su za njih doznali prebrzo.
U Istonoj Njemakoj sve vrvi od pijuna i izdajica.
Amerikanci imaju satelite, RORSAT-e...
Pokreti flote Crvena zastava iz sjevernih luka. Ti gadovi iz
NATOa uvijek doznaju...
aljapin se nasmijeio strasti mlade ene. On kod svojih ljudi
nikad nije prezirao gorljivost zbog nje su, napokon, i bili tu.
Moda je negdje neto i procurilo, dopustio je on. Ili ak i na
nekoliko mjesta. Nemar, brbljanje, i hrpa sitnih agenata. Ali vi mislite
da je tu rije o jednom ovjeku...
Ovom. Nagnula se prema njemu i lupila po fotografiji na
vrhu dosjea.
Zato? Zato on?
Zato to je on uvijek bio na popritu.
U blizini, ispravio ju je on.
U blizini. Negdje okolo, u istoj armijskoj zoni. Uvijek
slobodan.
General aljapin je opstao ve mnoge godine, a kanio ih je
preivjeti jo nekoliko. Prolog je oujka shvatio da e se prilike
promijeniti. Poslije smrti ernjenka, jo jednog gerijatrijskog sluaja,
Mihail Gorbaov je bio izabran brzo i jednoglasno. On je bio mlad i
estok, i mogao je potrajati poprilino. On je elio reforme, i ve je
poeo istiti partiju od najupadljivijih mrtvih naplavina.
aljapinu su pravila bila poznata. ak i generalni sekretar moe
odjednom izazvati neprijateljstvo najvie jednog od tri stupa sovjetske
drave. Ako se okomi na partijsku staru gardu, onda izmeu njega i
vojske, kao i KGB-a, moraju cvjetati rue. Nagnuo se preko stola i
upro zdepastim prstom u porumenjelu bojnicu.
Ja ne mogu, samo na temelju ovog, narediti uhienje visokog
stoernog asnika u ministarstvu. Ne jo. Neto vrsto, treba mi neto
vrsto, samo jedna mala mrva.
Dopustite da ga stavim pod nadzor, zaloila se
Vanavskaja.
Pod neupadljiv nadzor.
U redu, drue generale, pod neupadljiv nadzor.
Onda se slaem, drugarice bojnice. Dat u vam ljude.

* * *
Samo nekoliko dana, Herr Direktor. Mali predah na raun
godinjeg odmora. Volio bih na nekoliko dana odvesti enu i sina. To
je vikend, pa jo ponedjeljak, utorak i srijeda.
Bilo je to u srijedu ujutro, a Dieter Aust je bio u velikodunom
raspoloenju. Osim toga je, kao dobar dravni slubenik, znao da
njegovi ljudi imaju prvo na ljetni godinji odmor. Uvijek ga je udilo
to Morenz koristi tako malo godinjih odmora. Moda si ih nije
mogao priutiti.
Dragi moj Morenz, nae su dunosti u Slubi teke i naporne.
Zato je Sluba, kad je rije o odmorima, uvijek velikoduna. Pet dana
nije nikakav problem. Moda bi bilo bolje da ste nas obavijestili malo
ranije... ali da, sve je u redu, zamolit u Fraulein Keppel da prepravi
rasporede.
Te veeri, kod kue, Bruno Morenz je rekao eni da ide pet dana
na slubeni put.
Samo preko vikenda, i onda jo ponedjeljak, utorak i srijeda,
rekao je. Herr Direktor Aust eli da ga pratim na putu.
Ba lijepo od njega, rekla je ona nosa zabijena u TV.
Morenz je zapravo kanio provesti dugi, raspojasani i romantini
vikend s Renate, ponedjeljak posvetiti Samu McCreadyju i itav dan
primanju uputa, pa u utorak pretrati preko granice u Istonu
Njemaku. ak i ako bude morao, ekajui na drugi sastanak,
prenoiti u Istonoj Njemakoj, ipak e se u srijedu vratiti na Zapad,
pa moe voziti itavu no da se na vrijeme vrati kui i u etvrtak
pojavi na poslu. A onda e predati zahtjev za mirovinu, odraditi jo
rujan, pa prekinuti sa enom i otii s Renate u Bremerhaven. Sumnjao
je da e to Irmtraut jako pogoditi ona je ve jedva i opaala njegovo
postojanje.

* * *

U utorak je bojnica Vanavskaja pretrpjela prvi ozbiljni
neuspjeh, izgovorila vrlo nedamski ekspletiv, pa tresnula slualicom.
Njezina je nadzorna ekipa ve bila na svojemu mjestu, spremna za
poetak slijeenja vojnoga cilja. Ipak je prije svega morala ugrubo
znati kakve su njegove rutine i uobiajeno dnevno kretanje. Da to
otkrije, stupila je u vezu s jednim od nekoliko uhoda Tree direkcije
KGB-a u GRU-u, vojnoj obavjetajnoj organizaciji.
Iako se KGB i njegov vojni analog GRD ljube kroz kami, ipak
ba nema puno dilema glede toga tko je tu pas, a tko rep i tko kime
mae. KGB je daleko moniji, i tu je svoju nadmo jo vie pojaao
poslije poetka ezdesetih, kad je pukovnik GRU-a Oleg Penkovski
otpjevao toliko sovjetskih vojnih tajni i tako stekao naslov najtetnijeg
sovjetskog prebjega svih vremena. Poslije toga je Politbiro dopustio
KGB-u da u GRU infiltrira desetke svojih ljudi, iako su oni nosili
vojne odore i s vojnicima se druili i danju i nou, u srcu su od glave
do pete bili kagebeovci. Pravi su agenti GRU-a znali koji su to, pa su
ih ostracirali koliko je god to bilo mogue, to ba nije uvijek bilo
lako.
Jako mi je ao, drugarice bojnice, rekao joj je mladi
kagebeovac iz GRU-a preko telefona. Putni je nalog tu preda mnom.
Va ovjek kree sutra u obilazak glavnih garnizona u Njemakoj. Da,
tu je i njegov putni raspored.
Prije nego to je spustila slualicu, on joj ga je izdiktirao. Ona je
na trenutak utonula u misli, a onda i sama podnijela zahtjev za posjet
stoeru Tree direkcije u Istonom Berlinu. Dok se ratificirala sva
papirologija, protekla su i dva dana. Na vojni aerodrom u Potsdamu
krenut e u subotu ujutro.

* * *

Bruno se u petak potrudio zgotoviti poslove to je bre mogao,
tako da moe to ranije pobjei iz ureda. Budui je znao da e, im se
sredinom tjedna vrati, podnijeti molbu za umirovljenje, ispraznio je
ak i neke ladice. Posljednji mu je posao bilo sreivanje malog
uredskog sefa. Papiri koji su njemu prolazili kroz ruke bili su tako
niske razine povjerljivosti da je u nj rijetko kada ita i stavljao. Ladice
su se na njegovu stolu mogle zakljuati, vrata su se ureda uvijek
zakljuavala preko noi, a itava je zgrada bila pod sigurnom straom.
Pa ipak je probrao neke papire i spremio ih u blagajnu. A na njezinu
dnu, ispod svih papira, leao je njegov slubeni automatski pitolj.
Walther PPK je bio neist. Nikad ga nije ni bio uzeo u ruke
nakon obaveznog probnog pucanja na streljani u Pullachu prije mnogo
godina. On je, meutim, bio tako pranjav, da je pomislio kako bi ga
trebao oistiti prije nego to ga sljedei tjedan vrati. A pribor za
ienje je drao kod kue u Porzu. i tako ga je u deset do pet stavio u
boni dep svog sakoa od krepa i otiao.
U liftu, dok se sputao prema ploniku, pitolj ga je tako
estoko lupao o bok, da ga je zataknuo za pojas i preko njega zakopao
jaknu. Nasmijeio se na pomisao da e ga sad prvi put pokazati
Renate. Moda mu onda povjeruje koliko je vaan njegov posao, iako
to i nije bitno. Jer ga je voljela i tako i tako.
Prije nego to e se odvesti u Hahnwald, svratio je u kupovinu u
centar grada malo dobre teletine, svjeeg povra, boca pravog
francuskog klareta. Priredit e im finu malu kunu veericu volio je
raditi u kuhinji. Na kraju je kupio i veliku kitu cvijea.
Svoj je Opel kadett parkirao kao i uvijek jedan ugao prije
njezine ulice, a ostatak preao pjeice. Nije je nazvao telefonom iz
automobila. Ovaj e je put iznenaditi. S cvijeem. Njoj e se to
svidjeti. ak je, i kad se pribliio vei, kroz nju izila neka dama, tako
da se nije morao najaviti ni zvoncem. Sve bolje i bolje, bit e to pravo
iznenaenje. Imao je klju od njezina stana.
Uao je sasvim tiho da iznenaenje bude jo ljepe. U
predsoblju je bilo tiho. Ve je otvorio usta da je zazove Renate,
ljubavi, to sam ja... kad je zauo kako je prasnula u smijeh. Nasmijeio
se. Sigurno gleda nekakvu komediju na televiziji. Zavirio je u dnevnu
sobu. U njoj nije bilo nikoga. Ponovno se zauo smijeh, ovaj put s
kraja hodnika, iza kupaonice. Najednom je shvatio da moda ima
klijenta, i zaprepastio se nad vlastitom glupou. Nije nazvao da
provjeri. A onda je shvatio da, ako je s klijentom u radnoj spavaoj
sobi, ne bi nita uo, jer bi vrata bila zatvorena, a soba je dobro zvuno
izolirana. Ve je htio zazvati i po drugi put, kad se nasmijao jo netko,
i to mukarac. Morenz je iz predsoblja stupio u hodnik.
Vrata su radne spavaonice bila odkrinuta nekoliko centimetara,
i procjep je bio napola zagraen velikim vratima ormara, koja su
takoer bila otvorena, dok su kaputi bili prosuti po podu.
Kakva upina, rekao je muki glas. i on stvarno misli
da e se za nj udati?
Ma ne zna on ni gdje mu je dupe, gdje mu je glava.
Zatreskan je do uiju. Daj ga vidi.
Njezin glas.
Morenz je spustio cvijee i robu iz duana pa krenuo hodnikom.
Bio je naprosto zbunjen. Polako je zatvorio vrata ormara da moe
proi, pa vrkom cipele gurnuo vrata spavaonice.
Renate je sjedila na rubu kingsize kreveta s crnim plahtama i
puila travu. Zrak je bio proet kanabisom. Na krevetu se bakario
Morenzu sasvim nepoznat mukarac, vitak, mlad, miiav, u
trapericama i konoj motociklistikoj jakni, i on i ona su opazili
gibanje kraj vrata i sili s kreveta, mukarac jednim skokom, pa se
doekao na noge iza Renate. Lice mu je bilo opako a plava kosa
prljava. U privatnom je ivotu Renate voljela ono to zovu sirovinom,
a ovaj, njezin stalni deko, bio je sirov da siroviji nije ni mogao biti.
Morenzov se pogled prikovao za video zapis to je treperio na
televizoru s druge strane kreveta. Pri ljubovanju nitko sredovjean ne
izgleda ba jako dostojanstveno, a jo manje kad ljubovanje samo
bezuspjeno pokuava. A sad je Morenz na televizoru gledao svoj
vlastiti lik, sa sve jaim osjeajem oaja i stida. Na filmu je s njim bila
i Renate, i povremeno mu gledala preko lea i prema kameri pravila
prezrive geste. Sad je bilo jasno to je izazvalo sav taj smijeh.
Renate je ispred njega bila skoro gola, ali se brzo pribrala od
iznenaenja. Lice joj je rumeno od bijesa. Kad je progovorila, nije to
uinila njemu poznatim glasom bilo je to krijestanje piljarice.
Koji ti kurac radi tu?
Htio sam te iznenaditi, promrmljao je on.
Aha, stvarno si me iznenadio do jaja. A sad odjebi. Vraaj se
kui svojoj posranoj vrei krumpira u Porzu.
Morenz je duboko udahnuo.
Eto to me najvie boli, rekao je. To to si mi mogla
rei. Nisi me trebala pustiti da iz sebe pravim takvu budalu, i jo mi
pomagati u tome. Zato to sam te stvarno volio.
Njezino se lice sasvim izobliilo. Rijei su prezira iz nje
naprosto izletjele.
Pustiti te? Nije tebi za to trebala niija pomo. Zato to jesi
budala. Debela stara budala. U krevetu i izvan njega. A sad odjebi.
I tad ju je udario. Ne akom bila je to pljuska po obrazu. Neto
je u njemu puklo, i on ju je udario. Izgubila je ravnoteu. On je bio
krupan mukarac, i udarac ju je bacio na pod.
to je onda htio uiniti onaj plavi, to Morenz nije nikad uspio
zakljuiti, i tako je ve kanio otii. Ali je makro posegnuo pod jaknu.
inilo se da je naoruan. Morenz je iz pojasa potegao svoj PPK.
Mislio je da je osigura sputen. Trebao je biti. elio ga je prestraiti,
da podigne ruke i pusti ga da ode. Ali je makro nastavio izvlaiti
pitolj. Morenz je pritisnuo otponac. Moda je Walther i bio praan, ali
je ipak opalio.
Na strelitu Morenz ne bi znao pogoditi ni vrata hambara. A na
strelitu nije bio ve godinama. Pravi strijelci vjebaju skoro
svakodnevno. Poetnika srea. Jedincati je metak s pet metara
pogodio makroa ravno u srce. ovjek se trznuo, a na licu mu se
pojavio izraz nevjerice. No, da li po nervnom refleksu ili ne, desnica
mu se nastavila dizati, steui Berettu. Morenz je opalio jo jednom.
Renate je izabrala ba taj trenutak da se digne s poda. Drugo ju je zrno
pogodilo u potiljak. Za vrijeme prepirke tapecirana su se vrata sama od
sebe zatvorila iz sobe oito nije iziao ni najsitniji zvuk.
Morenz je nekoliko trenutaka ostao stajati, zagledan u dva
trupla. Osjeao se tupo, i vrtjelo mu se u glavi. Napokon je iziao iz
sobe i za sobom zatvorio vrata. Nije ih zakljuao. Ve se spremao
zakoraiti preko zimske odjee u predsoblju, kad mu je najednom, ak
i u tom smuenom stanju, palo na um da se zapita zato je odjea vani.
Pogledao je u ormar i opazio da su lea ormara labava. Povukao je taj
labavi dio prema sebi...
Bruno Morenz je u stanu proveo jo petnaest minuta, pa iziao.
Sa sobom je ponio kasetu na kojoj je bio snimljen, stvari iz duana,
cvijee, kao i crnu platnenu putnu torbu koja nije bila njegova. Kasnije
si nije mogao objasniti zato je to uinio. Dvije je milje od Hahnwalda,
stvari iz duana, vino i cvijee, bacio, svaku stvar zasebno, u kante za
smee uz cestu. Potom je vozio jo skoro itav sat, bacio videotraku i
pitolj u Rajnu sa Severinskog mosta, pa skrenuo prema Klnu,
deponirao platnenu torbu i napokon se vratio kui u Porz. Kad je u
devet i pol uao u dnevnu sobu, njegova to ena nije niim
prokomentirala.
Moj je put s Herr Direktorom odgoen, rekao joj je.
Umjesto sutra, kreem u ponedjeljak rano ujutro.
O, ba lijepo, odgovorila je ona.
Ponekad je pomiljao da bi se jedne veeri mogao vratiti iz
ureda i rei Danas sam skoknuo do Bonna i ustrijelio kancelara Kohla,
nato bi ona rekla O, ba lijepo.
Napokon mu je napravila veeru. Nije bila jestiva, pa je nije ni
pojeo.
Idem van, neto popiti, rekao joj je. Ona je izvadila jo
jednu okoladicu, drugu punudila Lutzu, pa su se oboje vratili gledanju
televizije.
Te se veeri napio, i to sam. Opazio je da mu se ruke tresu i da
ga svako malo probija znoj. Pomislio je da to dolazi ljetna prehlada. Ili
gripa. On nije bio psihijatar, a nije mu ni odlazio. Tako mu nitko nije
rekao da je ve sigurno krenuo prema totalnom slomu ivaca.

* * *

Te je subote bojnica Vanavskaja stigla na BerlinSchonefeld, pa
su je neoznaenim kolima prebacili u stoer KGB-a za Istoni Berlin.
Smjesta je provjerila gdje se sada nalazi ovjek kojega uhodi. Bio je u
Cottbusu, iao je prema Dresdenu, okruen vojnicima, u vojnom
konvoju, izvan njezina dohvata. U nedjelju e stii u KarlMarxStadt, u
ponedjeljak u Zwickau, u utorak u Jenu. Njena ovlatenja za slijeenje
nisu obuhvaala i Istonu Njemaku. Ona su se mogla i proiriti, no to
bi trailo dodatnu papirologiju. Stalno ta prokleta papirologija,
pomislila je ljutito.

* * *

Sutradan se Sam McCready vratio u Njemaku i jutro proveo u
savjetovanju sa efom bonnske postaje. Uveer je preuzeo isporuku
BMW-a i papira, pa se odvezao u Kln. Odsjeo je u hotelu Holiday
Inn na aerodromu, gdje je uzeo sobu na dva dana i platio unaprijed.

U ponedjeljak u zoru, Bruno Morenz je ustao mnogo prije
svojih i tiho iziao iz kue. U Holiday Inn je stigao oko sedam u to
vedro, rano rujansko jutro, pa se pridruio McCreadyju u njegovoj
sobi. Englez je od sobne podvorbe za obojicu naruio doruak, a kad je
konobar otiao, razvio golemu autokartu Njemake, kako Zapadne,
tako i Istone.
Najprije da prijeemo rutu, rekao je. Sutra ujutro ti
kree odavde u etiri. To je duga vonja, zato nikamo ne uri, razbij
put u etape. Kreni cestom E35 kraj Bonna, Limburga i Frankfurta. Ona
se vee na E41 i E45, kraj Wurzburga i Nurmburga. Sjeverno od
Nurmburga skree lijevo na E51 kraj Bayreutha i vozi do granice, i
onda je tu prijelaz, kraj Hofa. Granina postaja na mostu preko Saale.
Tu nema vie od est sati vonje. Tu bi trebao biti oko jedanaest. Ja u
tu stii prije tebe, i sve motriti iz zaklona. Nije ti dobro?
Morenz se znojio, ak i bez sakoa.
Tu je strano vrue, rekao je. McCready je pojaao
klimatizaciju.
Poslije granice vozi ravno na sjever, sve do Hermsdorfer
Kreuza. Tu skreni lijevo na E40 koja vodi na zapad. Kod Mellingena
sii s autoceste i kreni prema Weimaru. Kad se nae u gradu, pronai
autocestu broj sedam i opet kreni na zapad. A na etiri milje od grada,
desno od ceste, nalazi se odmorite...
McCready je izvadio veliku, jako poveanu fotografiju tog
dijela ceste, snimljenu avionom s velike visine, ali sa strane, jer je
avion pritom jo ostao u bavarskom zranom prostoru. Morenz je
razabrao malo odmorite, nekoliko kuica, ak i stabla koja su bacala
sjenu na krpicu ljunka odreenu za prvi sastanak. McCready ga je
paljivo i pedantno proveo kroz proceduru koje se mora drati, te ga
uputio i kako e provesti no ako prvi susret propadne, kao i gdje da
pokua ostvariti drugi, rezervni sastanak s Pankratinom. Sredinom
jutra su napravili stanku za kavu.

* * *

Tog jutra je na posao u stan u Hahnwaldu Frau Popovi stigla u
devet sati. Ona je bila istaica, jugoslavenska gastarbajterica, i tu je
dolazila svaki dan izmeu devet i jedanaest. Imala je svoj klju i od
kunih vrata i od stana. Znala je da Fraulein Heimendorf voli spavati
do kasna, pa bi si zato uvijek sama otvorila vrata i krenula ne od
spavaonice, nego od drugih prostorija, tako da gazdarica moe ustati u
deset i pol. Tek bi tada spremila gazdariinu spavaonicu. U zakljuanu
sobu na kraju hodnika nije jo nikad ula. Gazdarica joj je rekla, i ona
je to prihvatila, da je to spremite namjetaja. Ona nije imala pojma
kakvim se poslom bavi njezina poslodavka.
Tog je jutra krenula od kuhinje, pa nastavila s predsobljem i
hodnikom. Usisavala je prainu po hodniku sve do vrata na njegovu
kraju, kad je najednom na podu uz vrata zakljuane sobe opazila neto
za to je povjerovala da je smei svileni kombine. Pokuala ga je
podii, ali to nije bio svileni kombine, nego velika smea mrlja,
sasvim suha i tvrda, i inilo se da je dola ispod vrata. Zacoktala je
nezadovoljno, jer e je sad morati strugati, a to je dodatni posao, pa
pola po kantu s vodom i etku. Radila je tako etveronoke, i pritom
nehotice lupila o vrata. Ona su se na njezino iznenaenje pomaknula.
Pritisla je kvaku i otkrila da nisu zakljuana.
Mrlja se jo opirala njezinim pokuajima da je oisti, pa je
pomislila da bi se to curenje moglo ponoviti, i tako je otvorila vrata da
vidi to to curi. Nekoliko sekundi kasnije ve se vritei sjurila niza
stube i poela silovito lupati po vratima stana u prizemlju, i tako
dozvala umirovljenoga knjiara koji je tu stanovao. On nije otiao
gore, ali je nazvao broj 110 i zatraio policiju.
Taj je poziv u policijskom Prasidiumu na Waidmarktu bio
zabiljeen u 9.51. Na poprite je najprije stigao, u skladu s
nepromjenjivom rutinom svih njemakih policijskih snaga,
Streifenwagen, ili policijski automobil, s dva uniformirana straara.
Njihov je posao bio da utvrde je li zaista poinjen zloin, a poziv je
oito spadao u tu kategoriju, te da potom alarmiraju odgovarajui
odjel. Jedan je od dvojice ostao dolje s Frau Popovi, koju je smirivala
knjiarova vremena ena, a drugi se popeo gore. On nije nita dirao,
nego je samo poao hodnikom i pogledao kroz napol otvorena vrata,
zviznuo od zaprepatenja, pa se vratio dolje i nazvao s knjiareva
telefona, i nije morao biti Sherlock Holmes da shvati da je to posao za
Odjel za ubojstva.
U skladu s propisanom procedurom, najprije je pozvao hitnu
pomo, za koju se u Njemakoj uvijek pobrinu vatrogasci. Potom je
nazvao policijski Prasidium i zatraio Leitstelle, ili telefonsku centralu
Krvnih zloina. Rekao je telefonistici gdje se nalazi, to je naao, i
zatraio jo dvojicu uniformiranih. Poruku su zatim prenijeli do
Mordkommissiona ili Ekipe za umorstva, uvijek zvanu i Prva K, na
desetom i jedanaestom katu rune, funkcionalne, zelene betonske
zgrade to je zahvaala itavu jednu stranu trga Waidmarkt. Direktor
je Prve K za taj posao odredio jednog komesara i dva pomonika.
Zapisnik e kasnije pokazati da su u stan u Hahnwaldu stigli u 10.40
ujutro, ba kad je odlazio lijenik.
On je trupla bio pogledao paljivije od uniformiranog policajca,
potraio znakove ivota, a da pritom nije dotakao nita drugo, pa
otiao sastaviti slubeni izvjetaj. Komesar, koji se zvao Peter Schiller,
susreo ga je na stubama. Schiller ga je poznavao.
to imam? upitao ga je. Lijenikov posao nije bio da
utvruje uzrok smrti, nego da naprosto utvrdi da je ona nastupila.
Dva lea. Muki i enski. Odjeven i gol.
Uzrok smrti? upitao je Schiller.
Vatreno oruje, ini se. Sve e se vidjeti na obdukciji.
Vrijeme?
Ja nisam patolog. Dobro, jedan do tri dana, rekao bih. Rigor
mortis je ve jasno nastupio. To je, usput reeno, neslubeno. Ja sam
obavio svoj posao, i odoh ja.
Schiller se s jednim asistentom popeo na kat. Drugi je pokuao
dobiti i dobio izjave Frau Popovi i knjiara. Po ulici su se poeli
skupljati susjedi. Pred zgradom su ve bila tri slubena automobila.
Ba kao i njegov uniformirani kolega, i Schiller je tiho zviznuo
kad je ugledao ono u glavnoj spavaonici. Renate Heimendorf i njezin
makro jo su leali kako su pali, a glava skoro gole ene bila je kraj
vrata ispod kojih je krv procurila u hodnik. Makro je bio na drugom
kraju sobe, gdje se skljokao i leima naslonio na televizor, dok mu je
na licu jo bio izraz zaprepatenja. Televizor je bio iskljuen. Na
krevetu s plahtama od crne svile jo su bila udubljena zaostala iza dva
tijela koja su neko na njemu leala.
Oprezno gazei, Schiller je otvorio mnoge ormare i ladice.
Kurva, rekao je. Callgirla, to li ve. Pitam se znaju li to
oni dolje. Pitat emo. Zapravo e nam trebati svi stanari. Poni praviti
popis imena.
Zamjenik komesara, Wiechert, ve je htio otii kad je rekao:
Tog sam tipa ve negdje vidio... Hoppe. Bernhard Hoppe.
Pljaka banke, ini mi se. Teak tip.
O, sjajno, rekao je Schiller ironino. Samo nam je jo
to trebalo. Gangsterski obraun.
U stanu su bila dva telefona, ali se Schiller, ak ni s rukavicama,
nije posluio nijednim. Na njima bi mogli biti otisci. Siao je i
posluio se knjiarevim telefonom. Prije nego to je to uinio, na
kuna je vrata postavio dva uniformirana straara, jo jednog u
predsoblje, i etvrtog pred vrata stana.
Nazvao je svog efa, Rainera Hartwiga, direktora Ekipe za
umorstva, pa mu rekao da bi ta pria mogla imati veze i s gangsterskim
svijetom. Hartwig je zakljuio da bi mu najpametnije bilo o svemu
obavijestiti svojega efa, predsjednika kriminalne policije ili
Kriminalamta, poznatog i kao KA. Ako je Wiechert bio u pravu, i ako
truplo na podu zaista pripada gangsteru, onda e se trebati
posavjetovati i sa strunjacima iz drugih odjela, primjerice s Pljake i
Reketa.
U meuvremenu je pak Hartwig poslao Erkennungsdienst, ili
Forenziku ekipu, jednog fotografa i etiri daktiloskopiara. Sad e
kroz mnoge sate stan biti njihov i samo njihov, sve dok za analizu ne
uzmu sve do zadnjeg otiska i krpice, do zadnjeg vlakna i estice koja
bi mogla biti zanimljiva. Hartwig je osim toga s drugih dunosti
skinuo jo osmoricu. Oito e biti mnogo kucanja na vrata u traganju
za svjedocima koji su vidjeli ovjeka ili ljude kako odlaze ili dolaze.
Zapisnik e kasnije pokazati da su forenziari stigli u 11.31
ujutro i da su ostali skoro osam sati.

* * *

U taj je sat Sam McCready spustio drugu alicu kave i smotao
kartu. Bio je paljivo proveo Morenza kroz oba sastanka s
Pankratinom na Istoku, pokazao mu najnoviju fotografiju sovjetskog
generala i objasnio mu da e on biti u vreastoj terenskoj uniformi
ruskoga desetnika kopnene vojske, da e mu lice zakrivati vojnika
platnena iltkapa, te da e se voziti u terenskom vozilu GAZ. Tako e
to urediti Rus.
On naalost oekuje da e se nai sa mnom. Moramo se
naprosto nadati da e svejedno stupiti u kontakt, jer e te prepoznati,
sjetiti te se jo iz Berlina. A sad, o autu. Tu je dolje, na parkiralitu.
Poslije ruka emo se malo provozati, isto da se navikne. To je
BMW-ova limuzina, s wurzburkim registarskim ploicama. Zato to
si ti rodom iz Rajnske oblasti, ali sad ivi i radi u Wurzburgu.
Kasnije u ti dati itavu pokrovnu priu o tebi i dokumente koji je
potkrepljuju. Automobil s tim registarskim ploicama stvarno postoji, i
to je zbilja crni BMW. Ali ovo je Tvrtkin auto. On je ve nekoliko
puta preao kroz pogranini prijelaz na Saalskom mostu, pa se nadamo
da su se na nj ve i privikli. Voza je svaki put bio drugi, zato to su to
slubena kola. Uvijek su ga vozili u Jenu, navodno da tamo posjete
Zeissovu tvornicu, i uvijek je bio ist. Ali se sad pojavila mala razlika.
Pod akumulatorom je plitki pretinac, skoro nevidljiv, ukoliko ga ba ne
trai, i dovoljno je velik za knjigu koju e dobiti od Smolenska.
U skladu s pravilom da nitko ne smije znati vie nego to mora,
Morenz nije nikad doznao kako se Pankratin zapravo zove.
On nije znao ak ni to da je ovaj uznapredovao do ina
generalbojnika, te da je sada stacioniran u Moskvi. Kad ga je zadnji
put vidio, Pankratin je bio pukovnik u Istonom Berlinu, a
konspirativno mu je ime bilo Smolensk.
Idemo na ruak, rekao je McCready.
Dok ju jeli ruak koji su naruili u sobu, Morenz je halapljivo
pio vino, a ruka mu se tresla.
Siguran si da ti je dobro? upitao je McCready.
Jesam. Ta prokleta ljetna prehlada, zna? I malo sam nervozan.
to je prirodno.
McCready je kimnuo glavom. ivci koji rade neto su sasvim
prirodno. Kad je rije o glumcima pred izlazak na pozornicu, i
vojnicima pred bitku, i agentima pred ilegalni odlazak bez diplomatske
zatite u Sovblok. Pa ipak mu se Morenzovo trenutno stanje nije ni
najmanje svialo. Rijetko je kada vidio takvu ivanu rastrojenost. Ali
kako s Pankratinom nije mogao stupiti u vezu, i kako su mu do prvog
susreta preostala jo samo dvadeset etiri sata, znao je da ne moe
puno birati.
Idemo dolje, do automobila, rekao je.
U Njemakoj se malo to moe dogoditi a da za to ne douju
novine, a to je bilo tako i 1985. dok je Njemaka jo bila Zapadna
Njemaka. Veteran je i as kriminalistike reportae u Klnu bio i ostao
Guenther Braun iz Klner StadtAnzeigera. Sad je ruao sa svojom
vezom u policiji, koja mu je spomenula da je u Hahnwaldu u tijeku
premetaina. Braun je stigao pred kuu sa svojim fotografom,
Walterom Schiestelom, malo prije tri. Pokuao je doi do komesara
Schillera, ali je on bio gore, i javio mu da ima posla, te uputio Brauna
na tiskovni ured Prasidiuma. Kao da je to neto. Braun je odluio po
taj ukopljeni bilten svratiti kasnije. A sad se poeo raspitivati. Potom
je zavrtio nekoliko brojeva, i tako je poetkom veeri, dobrano prije
krajnjeg roka za prva izdanja, ve imao svoju priu, i to dobru. Radio i
TV e, dakako, pred njim biti u velikoj prednosti, bar to se tie obrisa,
ali je on znao da e on imati i unutranju priu.
A gore je forenzika ekipa ve bila gotova s truplima. Fotograf
je ikljocao leeve iz svih zamislivih kutova, a osim toga je snimio i
dekor prostorije, krevet, golemo zrcalo iznad uzglavlja, opremu u
ormarima i krinjama. Oko leeva su bile kredom povuene crte, a
onda su bili strpani u vree i otpremljeni u gradsku mrtvanicu, gdje se
patolog forenziar ve prihvatio posla. Detektivi su traili vrijeme
smrti i zrna i to smjesta.
U itavom je stanu naeno devetnaest vrsti otisaka ili
djelominih otisaka. Tri su ve bila eliminirana. Bili su to otisci
pokojnika i Frau Popovi, koja je sad bila u Prasidiumu, a njeni otisci
paljivo spremljeni u dosje. Ostalo ih je, znai, jo esnaest.
Vjerojatno klijenti, promrmljao je Schiller.
Ali jedni su i ubojiini? glasila je Wiechertova sugestija.
isto sumnjam. Meni to izgleda prilino profi. Vjerojatno je
imao rukavice.
Glavni problem, razmiljao je Schiller, nije nedostatak motiva,
nego to to ih je previe. Je li rtva trebala biti prostitutka? Ogorena
muterija, bivi mu, osvetoljubiva ena, poslovna rivalka, pobjenjeli
raniji makro? Ili je ona stradala sluajno, a pravi je cilj bio makro?
Potvreno je da je rije zaista o Bernhardu Hoppeu, bivem robijau,
pljakau banaka, gangsteru, vrlo gadnom i stvarno podzemnom tipu.
Sreivanje rauna, neposlovno ponaanje u poslovima s drogom,
konkurencija koja nudi zatitu? Slutio je da e to biti tvrd sluaj.
Izjave stanara i susjeda govorili su da nitko nije znao za tajno
zanimanje Renate Heimendorf. Da, neka su joj gospoda dolazila u
goste, no to su uvijek bili vrlo pristojni ljudi. Nije bilo nikakvih nonih
zabava, niti putanja preglasne glazbe.
Kad bi forenziki tim obradio neki dio stana, onda bi se on
mogao po njemu muvati i premijetati stvari. Schiller je otiao do
kupaonice. U njoj je neto bilo udno, ali nikako da shvati to. Odmah
poslije sedam forenzika je ekipa bila gotova, pa su mu se javili da
odlaze. Proveo je jedan sat njukajui po stanu kojem su ve izvadili
crijeva, dok je Wiechert stalno cvilio kako bi rado neto veerao. U
osam i deset Schiller je slegnuo ramenima i rekao dosta za danas. Rad
e na sluaju nastaviti sutra u centrali. Zapeatio je stan, ostavio
jednog uniformiranog u predsoblju za sluaj da se netko vrati na
poprite zloina i to se zna dogoditi pa se vratio kui. Ali ga je u tom
stanu jo neto muilo. On je bio vrlo inteligentan mladi detektiv,
obdaren zamjetnom sposobnou opaanja.

* * *

McCready je potroio popodne na zavrno davanje uputa Bruni
Morenzu.
Ti si Hans Grauber, pedeset jedna godina, oenjen si, troje
djece. Poput svih ponosnih obiteljskih ljudi i ti sa sobom nosi
fotografije svoje obitelji. Evo ih tu, na odmoru. Heidi, tvoja ena,
skupa s Hansom juniorom, Lottom i Ursulom, koju svi zovete Uschi.
Radi za BKI Optiko staklo u Wurzburgu oni stvarno postoje, i auto
je stvarno njihov. Srea je to si se i sam svojedobno bavio optikim
staklom, tako da ti u sluaju potrebe njihov argon nee biti stran.
Ima dogovoren sastanak s direktorom inozemne prodaje u
Zeissovoj tvornici u Jeni. Tu je i njegovo pismo. Taj je papir stvaran, a
stvaran je i ovjek. Potpis izgleda kao njegov, ali je zapravo na.
Sastanak je sutra u 3 popodne. Ako sve proe dobro, moda narui
Zeissove precizne lee i jo se iste veeri vrati na Zapad. Bude li
potrebno o svemu jo malo raspraviti, moda bude morao i prenoiti.
To ti velim samo za sluaj da te granini straari ponu pitati za svu tu
masu detalja.
Jako je malo vjerojatno da bi granini straari sve to
provjeravali u Zeissu. SSD bi to mogao uiniti, ali sa Zeissom posluje
toliko zapadnih poslovnih ljudi, da jedan vie nee izazvati nikakvu
sumnju, i tako, tu su ti putnica, enina pisma, ponitena ulaznica iz
wurzburke opere, kreditne kartice, vozaka dozvola, hrpa kljueva,
meu kojima i klju za BMW, vreasti kini ogrta sve to treba.
Nosit e samo torbu za spise i putnu torbicu. Dobro pogledaj
aktovku i sve to je u njoj. Sigurnosna se bravica otvara brojevima
tvog dana roenja, 5. travnja 1934 dakle 5434. Svi su dokumenti u
vezi s tvojom namjerom da za svoju tvrtku kupi Zeissove proizvode.
Potpis ti je Hans Grauber, i to tvojim rukopisom. Odjea i toaletni
pribor, sve je to originalna roba kupljena u Wrzburgu, isprana i
rabljena s oznakama wrzburke praonice. A sad, stari moj, idemo
neto i veerati.

* * *

Dieter Aust, ravnatelj kolnskoga biroa BND-a, tog je dana
propustio veernje vijesti. Bio je vani na veeri. Zbog toga e mu
kasnije biti ao.
U pono je McCreadyja Range Roverom pokupio Kit Johnson,
ovjek za vezu iz SIS-ove postaje Bonn. Odvezli su se zajedno ispred
Morenza do rijeke Saale u sjevernoj Bavarskoj.
Bruno Morenz je ostao u McCreadyjevoj sobi, naruio od sobne
podvorbe viski, pa ga popio i previe. Nemirno je odspavao dva sata,
pa ustao kad je budilica kraj uzglavlja zazvonila u tri. U utorak, u etiri
ujutro, otiao je iz Holiday Inna, pokrenuo BMW i krenuo kroz mrak
prema autocesti to je vodila na jug.

U isti se sat u Klnu, kraj svoje usnule ene, probudio Peter
Schiller i shvatio to ga je to u stanu u Hahnwaldu toliko zbunjivalo.
Digao je slualicu, pa probuenom i bijesnom Wiechertu rekao da ga u
sedam eka u kui u Hahnwaldu. Njemaki policajci pri vrenju
istrage moraju imati pratnju.

* * *

Bruno Morenz je malo uranio. Malo junije od granice ubio je
dvadeset pet minuta u restoranu benzinske postaje u Frankenwaldu.
Nije pio nita alkoholno, samo je naruio kavu. Ali je zato napunio
prirunu boicu.
Tog utorka ujutro, u jedanaest manje pet, Sam McCready se s
Johnsonom sakrio meu borove na breuljku juno od rijeke Saale.
Range Rover su parkirali u umi, podalje od pogleda. S granice ume
dolje se jasno vidjela carinarnica i pola milje puta ispred njih. Iza nje
je bio procijep u brdima, a kroz taj su se procijep vidjeli krovovi
istononjemake carinarnice pola milje dalje.
Budui da su Istoni Nijemci svoju kontrolu izgradili duboko u
svom teritoriju, voza e se nai u Istonoj Njemakoj im izae iz
zapadnonjemake granine postaje. Potom slijedi dvostruki kolnik
izmeu visokih, ianih ograda. A iza ograde su straarske kule.
Izmeu stabala, pomou jakog dvogleda, McCready je vidio graniare
koji su kroz prozore dvogledima motrili Zapad. A vidio je i strojnice.
Taj je pola milje dugaki prolaz kroz Istonu Njemaku bio postavljen
zato da svakoga tko bi se probio kroz istoni granini prijelaz, mogu,
prije nego to stigne do Zapada, sasjei na komade izmeu ianih
ograda.
U dvije minute do jedanaest McCready je opazio crni BMW
kako leerno prolazi kroz leernu zapadnonjemaku kontrolu. Potom
je zabrujao u koridor i krenuo prema dravi pod nadzorom SSD-a,
najprofesionalnije i najozloglaenije tajne policije istonoga bloka.






Glava trea

Utorak
Kupaonica, sigurno kupaonica, rekao je komesar Schiller
malo iza sedam, dok je snenog i ne ba previe entuzijastinog
Wiecherta vodio u stan.
Meni izgleda sve u redu, progunao je Wiechert. A deki
s forenzikog su i tako sve poistili.
Oni su traili otiske, a ne mjere, rekao je Schiller. Vidi taj
ormar u prolazu. On je irok dva metra, istina?
Tako neto.
Jedan kraj ide tono do vrata kurvine spavaonice. A vrata su
ravna sa zidom i zrcalom iznad uzglavlja, i sad, ako su vrata kupaonice
s druge strane ugraenog ormara, to iz toga zakljuuje?
Da sam gladan, rekao je Wiechert.
Daj uuti. Vidi, kad ue u kupaonicu i okrene se desno,
morao bi ugledati dva metra zida. Jer je toliko irok taj ormar vani,
istina? Probaj.
Wiechert je uao u kupaonicu i pogledao desno.
Jedan metar, rekao je.
Tono, i ba me to zbunilo. Izmeu zrcala iza umivaonika i
zrcala nad krevetom razlika je taj jedan metar prostora koji nedostaje.
Schiller je itavih pola sata pipkao po ugraenom ormaru sve
dok nije pronaao bravu od vrata, lukavo skrivenu u rupi od vora u
borovim daskama. A kad su se lea ormara okrenula na arkama,
Schiller je u mraku razabrao sklopku. Pritisnuo ju je olovkom i tako
upalio unutranje svjetlo, usamljenu stropnu arulju.
Vrag te jebi, rekao je Wiechert, koji je sve to ugledao
preko njegova ramena. Tajna je komora bila duga tri metra, koliko i
kupaonica, no iroka samo metar. Taman dovoljno. Desno im je bila
stranja strana ogledala nad krevetom u susjednoj prostoriji,
jednosmjerno zrcalo kroz koje se odavde vidjela itava spavaonica. Na
sredini zrcala, na stalku i okrenuta prema spavaonici, stajala je
videokamera, najsuvremeniji model koji je sigurno mogao dobiti sliku
visokog razluenja ak i pri snimanju kroz staklo i pri priguenom
svjetlu, i oprema je za snimanje zvuka bila najbolje marke. itav je zid
na drugom kraju bio, od poda do stropa, prekriven policama, i na
svakoj je bio red kutija s videokasetama. Svakoj je na hrptu bila
etiketa, a na svakoj etiketi broj. Schiller je natrake iziao iz komore.
Telefon je bio upotrebljiv, zato to su forezniari juer s njega
ve skinuli sve otiske. Nazvao je Prasidium i smjesta dobio vezu s
Rainerom Hartwigom, direktorom Prvoga K.
Sranje, rekao je Hartwig kad je uo detalje. Dobro si to
izveo. Ostani gdje jesi. aljem ti dva daktiloskopiara.

* * *

Bilo je 8.15. Dieter Aust se ba brijao. U sobi je na televiziji bio
jutarnji program. Jutarnje vijesti. Sve se ulo i iz kupaonice.
Dvostruko mu je ubojstvo u Hahnwaldu na jedno uho ulo i na drugo
izilo, no onda je spiker rekao:
Jedna od rtava, otmjena prostitutka Renate Heimendorf...
Ba se tada direktor kolnskoga BND-a ljuto porezao po
rumenom obrazu. Deset minuta kasnije ve je bio u svom autu, i jurio
prema uredu, u koji je uranio skoro itav sat. To je jako smelo Fraulein
Keppel, koja je uvijek stizala sat prije njega.
Taj broj, rekao je Aust, taj broj za kontakte preko
vikenda, koji nam je Morenz dao. Mogu ga dobiti?
Kad ga je okrenuo, signal je javio da je telefon iskopan.
Provjerio je kod telefonistice u Crnoj umi, omiljenom rekreacijskom
podruju, no ona mu je rekla da je telefon izgleda u kvaru. On nije
znao da je jedan od McCreadyjevih ljudi iznajmio vikendicu, pa
skinuo slualicu i zakljuao je. Ne nadajui se puno, Aust je nazvao
Morenzov kuni broj u Porzu, i s iznenaenjem otkrio da govori s Frau
Morenz. Zacijelo su se ranije vratili kui.
Mogu li, molim vas, dobiti vaega mua? Ovdje direktor
Aust, iz ureda.
Ali on je s vama, Herr Direktor, objasnila mu je ona
strpljivo. Na slubenom putu. Izvan grada. Vraa se sutra kasno
naveer.
O, da, jasno, hvala vam, Frau Morenz.
Spustio je slualicu i zabrinuo se. Morenz mu je lagao. to mu
je to bilo na pameti? Vikend s curom u Crnoj umi? Mogue, ali mu se
svejedno nije svialo. Nazvao je Pullach preko zatiene linije i
porazgovarao s doravnateljem Direkcije za operacije, odjela za koji su
radili obojica. Doktor Lothar Herrmann je bio leden. Ipak ga je
paljivo sasluao.
Ubijena prostitutka, i njezin makro. Kako su ubijeni?
Aust je pogledao u StadtAnzeiger na stolu.
Vatrenim orujem.
Ima li Morenz i svoj osobni pitolj? upitao je glas iz
Pullacha.
Ja... ovaj... mislim da ima.
Tko mu ga je dao, gdje i kada? upitao je doktor
Herrmann, pa dodao Nije vano, sigurno ga je imao. Ostanite gdje
jeste, ja u vas nazvati.
Za deset minuta ve je opet bio na telefonu.
Ima Walther PPK, slubeni model. Odavde. Prije nego to
smo mu ga dali testirali smo ga na streljani i u laboratoriju. Prije deset
godina. Gdje je sada?
Trebao bi biti u njegovoj osobnoj blagajni, rekao je Aust.
I je li je? upitao je Herrmann hladno.
Provjerit u pa vas nazvati, odgovorio je sad ve gadno
smotani Aust. Imao je klju koji otvara sve blagajne na njegovu
odjelu. Pet minuta kasnije opet je razgovarao s Herrmannom.
Nema ga, rekao je. Naravno, mogao ga je odnijeti i
kui.
To je najstroe zabranjeno. Dakle laganje nadreenom, pa
ma zbog kojeg razloga. Mislim da e biti najbolje da doem u Kln.
Doekajte me, molim, na sljedeem avionu iz Mnchena. Bez obzira
to se dogodilo, ja preuzimam stvar.
Prije nego to je krenuo iz Pullacha, doktor Herrmann je obavio
tri telefonska razgovora. Na temelju njega tri e policajca iz Crne ume
otii do navedene vikendice, ui u nju pomou gazdina kljua, te tamo
ustanoviti da je s telefona dignuta slualica, no da u krevetu nitko nije
spavao. Uope ne. Ba e tako izvijestiti. A doktor Herrmann je sletio
u Klnu u pet do dvanaest.

* * *

Bruno Morenz je uvezao svoj BMW u kompleks betonskih
zgrada istononjemake granine kontrole, i tu su mu mahnuli da
skrene u stranu. Kraj vozaeva se prozora pojavio straar u zelenoj
odori.
Aussteigen, bitte. Ihre Papiere.
Morenz je iziao i pruio mu putnicu. Ostali su straari okruili
kola, to je sve bilo sasvim normalno.
Otvorite motor, molim, i prtljanik.
Otvorio je oboje oni su krenuli u pretraivanje. Zrcalo na
kotaima podvuklo se pod auto. Jedan je cijedio oi na motoru. Prisilio
se da ne gleda u nj dok je prouavao akumulator.
Razlog boravka u Demokratskoj Republici Njemakoj?
Vratio je pogled na ovjeka pred sobom. Plave oi iza naoala
bez okvira zurile su ravno u njega. Objasnio mu je da ide u Jenu, na
razgovore u povodu kupovine lea od Zeissa ako sve bude u redu da e
se vratiti jo veeras ako ne, onda e se s direktorom vanjske trgovine
sastati sutra ujutro. Savreno hladna lica. Mahnuli su mu da ue u
carinarnicu.
Sve je to sasvim normalno, govorio je samome sebi. Neka sami
potrae papire, rekao mu je McCready. Nemoj im nuditi previe.
Prekopali su mu aktovku, prouili pisma razmijenjena izmeu Zeissa i
BKI u Wrzburgu. Morenz se nadao da su marke savrene i pisma
dobro frankirana. Bili su. Zatvorili su mu torbe. On ih je vratio u auto.
Pregled automobila bio je gotov. U blizini je stajao straar s golemim
njemakim ovarom. Kroz prozor su ga gledala dvojica u graanskom
odijelu. Tajna policija.
elimo vam ugodan boravak u Demokratskoj Republici
Njemakoj, rekao je graniar s najviim inom. Ali se nije drao
kao da to misli ozbiljno.
U tom se trenutku zauo krik, a potom i nekoliko povika iz
kolone automobila s druge strane betonske pregrade, iz kolone koja je
odlazila iz GDRa. Svi su se okrenuli na peti da vide to je to bilo.
Morenz je ve bio za voIanom. Uasnuto je gledao u to to se zbiva.
Na elu kolone bio je plavi kombi. Zapadnonjemake tablice.
Straga su iz njega dva straara izvlaila mladu djevojku, jer su je
otkrili skrivenu ispod poda, u tijesnoj nii napravljenoj ba za tu svrhu.
Djevojka je vritala. Djevojka zapadnonjemakog mladia koji je
vozio kombi. Njega su izvukli u krug njuki pasa, koji su ve zatezali
uzice, i cijevi runih strojnica. On je podigao ruke, bijel kao smrt.
Dajte je pustite, govnari, dreknuo je. Netko ga je raspalio
u trbuh. Mladi se presavio.
Los. Idite, odsjekao je straar kraj Morenza. Otpustio je
spojku i BMW je poletio naprijed. Iziao je iz barijera i zaustavio se
pred Narodnom bankom da promijeni DEM u bezvrijedne OSTmarke
po kursu jedan-jedan, i tako dobije ig o razmjeni. Bankovni je
blagajnik bio potiten. Morenzu su se tresle ruke. Kad se vratio u auto,
pogledao je u retrovizor i ugledao djevojku i mladia. Vukli su ih u
betonsku zgradu, i jo su vritali.
Krenuo je na sjever, obilno se znojei, jer su mu sad ivci bili
sasvim otili bio je zapravo ve pregorio, i na okupu su ga drale jo
samo godine obuke, i uvjerenje da svog prijatelja McCreadyja ne smije
ostaviti na cjedilu, iako je znao da je kombinacija vonja-alkohol u
GDRu najstroe zabranjena, dohvatio je boicu s rakijom i potegao.
Bolje, mnogo bolje. Vozio je ravnomjerno. Ni prebrzo, ni presporo.
Pogledao je na sat. Imao je vremena. Podne. Sastanak je u etiri
popodne. A udaljen je jo samo dva sata vonje. Ali taj strah, taj strah
koji ga je grizao, strah agenta u crnoj misiji, kojega, ako ga uhvate,
eka deset godina robovskoga rada, taj strah je i dalje djelovao na
ivani sustav ionako ve u ruevinama.
McCready ga je vidio kako ulazi u koridor izmeu graninih
postaja, pa ga izgubio iz vida. On nije vidio incident s djevojkom i
mladiem. Zbog obline je brijega na istononjemakoj strani vidio
samo krovove, kao i veliku zastavu s ekiem, estarom i klasovima
koja se vijorila nad njima. Malo prije dvanaest, u daljini je uspio
razabrati crni BMW to je vozio prema Turingiji.
Straga je u Range Roveru Johnson imao neto nalik na koveg.
Unutra je bio radiotelefon, no s malom razlikom. On je mogao primati
i odailjati poruke u obliku ljudskog govora, ali isprevrtane, i
komunicirati s GCHQ*( Government Communications Headquarters. Op. pr.)
ili britanskim Draavnim telekomunikacijskim centrom kraj
Cheltenhama u Engleskoj ili s Century Houseom u Londonu, ili
bonskom postajom SIS-a. Ureaj je izgledao kao obian mobilni
telefon, i imao je tipke s brojevima za nazivanje. McCready je zatraio
da ga ponesu kako bi ostao u vezi s bazom, i mogao je obavijestiti da
je Poltergeist sigurno stigao kui.
Proao je, zamijetio je McCready Johnsonu. Sad jo
moemo samo ekati. Da javim Bonnu ili Londonu? upitao je
Johnson.
McCready je odmahnuo glavom.
Oni tu vie ne mogu nita, odgovorio je. Nitko vie ne
moe uiniti nita. Sad je sve na Poltergeistu.

* * *

U stanu u Hahnwaldu dvojica su daktiloskopiara bila gotova s
tajnom komorom i ve su se spremala otii. U prostoriji su pokupili tri
vrste otisaka.
Spadaju li u one jueranje? upitao je Schiller.
Nemam pojma, odgovorio je glavni daktiloskopiar.
Moram provjeriti u laboratoriju. Javit u vam. A sad moete unutra.
Schiller je uao i preao pogledom preko redova kaseta u dnu
prostorije. Ni po emu se nije moglo zakljuiti to je u njima, jer su na
hrptovima imale samo brojeve. Uzeo je jednu nasumce, otiao u
glavnu spavaonicu i ubacio je u video. Pomou daljinskog upravljaa
ukljuio je televizor i rekorder, pa pritisnuo dugme Play. Sjeo je na rub
svuenoga kreveta. Dvije minute kasnije je ustao i iskljuio televizor,
sad ve kao jako potresen mladi.
Donnerwetter nochmal, proaptao je Wiechert, koji je
stajao na vratima i vakao pizzu.
Senator iz BadenWurttemberga moda je i bio samo
provincijski politiar, ali je bio dobro poznat u itavoj dravi zbog
estog pojavljivanja na televiziji, gdje je pozivao na povratak na stare
moralne vrijednosti i zabranu pornografije. Njegovi su ga birai vidjeli
u mnogim pozama kako gladi djecu po glavi, ljubi bebe, otvara
crkvene sveanosti, obraa se konzervativnim damama. Oni ga
vjerojatno ipak nisu nikad vidjeli kako gol pue po podu s bodljikavim
pseim ovratnikom, dok ga za uzicu vodi mlada ena na visokim
tiklama i s jahaim biem u ruci.
Ostani tu, rekao je Schiller. Nikamo ne odlazi, da se
nisi ni maknuo. Vraam se u Prasidium.
Bila su dva sata.
Morenz je pogledao na sat. Bio je ve daleko odmakao na zapad
od Hermsdorfer Kreuza, velikoga krianja gdje autocesta sjever-jug,
to vodi od Berlina do rijeke Saale, prelazi autocestu istok-zapad, od
Dresdena do Erfurta. Dobrano je uranio. elio je na odmorite na
kojem se trebao sastati sa Smolenskom stii u etiri manje deset,
nikako ranije, jer bi bilo sumnjivo da tu ostane dugo parkiran u
zapadnonjemakom automobilu.
Zapravo je svako zaustavljanje izazivalo radoznalost.
Zapadnonjemaki su poslovni ljudi u pravilu vozili ravno do svog
odredita, gdje bi obavili posao i odmah se vratili. Bolje da samo vozi.
Odluio je proi kroz Jenu i Weimar sve do erfurtskog odvojka, tu
lijepo napraviti krug, pa se vratiti prema Weimaru. Tako e ubiti
vrijeme. Na traci za pretjecanje kraj njega je proao bijeli Wartburg
Narodne policije, ureen dvama modrim svjetlima i divovskom
sirenom na krovu. Dva su ga uniformirana prometna policajca
pogledala s bezizraajnim licem.
vrsto se drao za voIan, borei se sa sve jaom panikom. Zna
i sam, stalno mu je govorio neki podmukli glasi, sve to je klopka.
Smolensk je provaljen. Tebi su namjestili zasjedu. Oni te ekaju. A sad
samo provjeravaju, zato to si proao odvojak.
Daj ne budi glup, nukao ga je staloeni dio uma. A onda bi
pomislio na Renate, pa bi se strahu pridruio crni oaj, i oaj bi
prevladao.
uj, blesane, govorio je um, uinio si neto glupo. Nije to bilo
namjerno. Ali si sauvao glavu. Leeve nee otkriti tjednima. A do
tada ti vie nee biti ni u Slubi, ni u zemlji, nego e sa svojom
utedom biti vani, u zemlji u kojoj e te ostaviti na miru. U miru. Jer ti
sada eli jo samo to, mir. Da te puste na miru. A oni e te ostaviti na
miru zbog onih traka.
Automobil VOPO-a je usporio i sad su ga paljivo promatrali.
Poeo se znojiti. Strah je poeo rasti i prevladavati. On nije mogao
znati da su mladi policajci ludi za autima, i da jo nisu vidjeli novu
BMW-ovu limuzinu.
Komesar Schiller je proveo pola sata s direktorom Prve K, ili
Komisije za umorstva, u opisivanju svega to je pronaao. Hartwig se
ugrizao za usnu.
Bit e tu tekih sranja, rekao je. Je li ve poela
ucjenjivati, ili joj je to trebao biti mirovinski fond? To ne znamo.
Podigao je slualicu pa su ga spojili su forenzikim
laboratorijem Erkennungsdiensta.
Hou fotografije izvaenih zrna, i otiske, od juer i one od
jutros, za jedan sat u mom uredu. Potom je ustao i okrenuo se
Schilleru.
Idemo. Vraamo se. Htio bih taj stan pogledati i osobno.
I zapravo je ba direktor Hartwig naao notes. Zato bi netko bio
tako tajnovit da skriva notes u sobi koja je ve i tako bila tako dobro
skrivena, to njemu nije nikako ilo u glavu. Ali je on bio zalijepljen
trakom ispod najnie police s video kasetama.

* * *

Pokazat e se da je popis bio ispisan rukom same Renate
Heimendorf. Oito je bila rije o vrlo bistroj eni, i oito je itav
pogon bio njezino maslo, sve do vjete prerade originalne sklopke u
daljinski upravlja neduna izgleda, a kojim se kamera iza zrcala
mogla ukapati i iskapati. Deki s forenzike su ga vidjeli u
spavaonici, ali su mislili da je rezervni za televizor.
Hartwig je preletio imena u notesu, oznaena brojevima koji su
odgovarali onima na hrptovima videokaseta. Neka su mu bila poznata,
neka ne. Pretpostavljao je da ona nepoznata pripadaju ljudima iz
drugih pokrajina, ali vanima. Meu poznatima je otkrio dva senatora,
narodnog zastupnika iz vladajue stranke, jednoga novara, jednoga
bankara mjesnog, tri industrijalca, nasljednika velike pivovare, suca,
slavnoga kirurga i irom zemlje poznatu televizijsku linost. Osam je
imena zvualo anglosaksonski Britanci? Amerikanci? Kanaani? a dva
francuski. Ostala je prebrojao.
Osamdeset i jedno ime, rekao je. Osamdeset i jedna vrpca.
Isuse, ako su i druga imena kao ova koja su mi poznata, onda tu ima
futera da se srui nekoliko pokrajinskih vlada, moda i sam Bonn.
To je udno, rekao je Schiller. Jer je tu samo ezdeset
jedna traka.
Sad su ih obojica jo jednom prebrajala. ezdeset jedna.
Velite da ste tu digli tri vrste otisaka?
Da, gospodine.
Ako pretpostavimo da dvije pripadaju Heimendorfovoj i
Hoppeu, onda je trea vjerojatno ubojiina. A neto mi ba ljuto govori
da je on tih dvadeset traka odnio sa sobom. Idemo, idemo s tim do
predsjednika. Ovo nadilazi umorstvo, i to pozamano.
Doktor Herrmann je ba bio pri kraju ruka sa svojim
podreenim Austom.
Dragi moj Aust, za sad mi jo zapravo ne znamo nita. Ali
naprosto imamo razloga za zabrinutost. Policija bi mogla na brzinu
uhititi i optuiti nekog gangstera, a Morenz bi se mogao vratiti na
vrijeme nakon grijenog vikenda provedenog sa curom negdje drugdje,
a ne u Crnoj umi. Moram rei da bi za njegovo trenutno bacanje s
posla, uz gubitak mirovine, trebalo neto vie od puke sumnje. Ali
ovog asa ja elim samo da mu uete u trag. I elio bih, ako se javi, da
mu se k eni doseli agentica. Naite neki izgovor. Pokuat u otkriti
dokle su doli s policijskom istragom. Znate u kojem sam hotelu.
Nazovite me ako o njemu bude kakvih vijesti.

* * *

Sam McCready je sjedio na stranjem dijelu Range Rovera, na
toplom suncu i visoko iznad rijeke Saale pa iz termosice pijuckao
kavu. Johnson je spustio slualice. Bio je razgovarao s Cheltenhamom,
golemom dravnom prislunom postajom na zapadu Engleske.
Nita, rekao je, sve normalno. Nikakvog pojaanog radijskog
prometa niti u jednom sektoru, ni Ruskom, ni SSD-ovom, ni Narodne
policije. ista rutina.
McCready je pogledao na sat. etiri manje deset. Bruno bi sad
trebao biti na putu prema odmoritu zapadno od Weimara. Rekao mu
je da urani pet minuta, i da, ako se Smolensk ne pojavi, ne eka due
od dvadeset pet minuta. Tada ga treba otpisati. Pred Johnsonom se
drao mirno, ali mu je ekanje bilo mrsko. To je uvijek bilo najgore od
svega, ekati agenta da se vrati preko granice. Mata je izvodila
nestaluke i stvarala itave hrpe svega to mu se moglo dogoditi, a
vjerojatno nije. Po stoti je put proraunao vremenski pIan. Pet minuta
na odmoritu. Rus mu predaje robu deset minuta da Rus ode. U etiri i
petnaest polazak. Pet minuta da prebaci prirunik ispod jakne u
pretinac pod akumulatorom jedan sat i etrdeset pet minuta vonje oko
est bi im se trebao nai na vidiku... Jo alica kave.

* * *

Arnim von Starnberg, predsjednik klnske policije, sa
smrknutom je ozbiljnou sluao izvjetaj mladoga komesara. Uz
njega su jo bili i Hartwig iz Komisije za umorstva i Horst Fraenkel,
predsjednik itavog Kriminalamta. Oba su visoka slubenika smatrala
da moraju doi izravno njemu. Kad je uo pojedinosti, sloio se da su
postupili ispravno. Taj sluaj nije bio samo vei od umorstva bio je
vei i od Klna. Ve je odluio proslijediti ga jo vie. Mladi je
Schiller zavrio.
O ovom ete, Herr Schiller, utjeti kao grob, rekao je von
Starnberg. I vi i va kolega, pomonik komesara Wiechert. O tome
vam ovisi karijera, jesmo li se razumjeli? Okrenuo se Hartwigu. Isto se
odnosi i na ona dva daktiloskopiara koji su vidjeli sobu s kamerom.
Otpustio je Schillera i okrenuo se drugim detektivima.
Dokle ste zapravo doli?
Fraenkel je kimnuo Hartwigu, i ovaj je izvadio mnotvo velikih,
sitnozrnatih fotografija.
Mislim, Herr Prasident, imamo zrna kojima su ubijeni
prostitutka i njen prijatelj. Sad jo samo treba pronai pitolj iz kojeg
su ispaljena ta zrna. Lupio je po dvije fotografije. Samo dva zrna, po
jedno u svakog. Kao drugo, otisci prstiju. U komori s kamerom nali
smo tri vrste. Dvije potjeu od prostitutke i njezina makroa. Vjerujemo
da trei pripadaju ubojici. A vjerujemo i da je ba on ukrao dvadeset
nestalih kaseta.
Nitko od njih trojice nije mogao znati da je zapravo nestala
dvadeset jedna kaseta. Morenz je dvadeset prvu, onu svoju, bacio u
Rajnu jo u petak navee, a on nije bio uveden u notes zato to on
nikad i nije bio potencijalna rtva ucjenjivanja, nego se s njim samo
poigravala isto radi vlastitog zadovoljstva.
A gdje je preostala ezdeset jedna vrpca? upitao je von
Starnberg.
U mojoj osobnoj blagajni, rekao je Fraenkel.
Molim vas, neka mi ih smjesta donesu. Nitko ih ne smije
vidjeti.
Kad je ostao sam, predsjednik von Starnberg je poeo nazivati.
Tog se popodneva odgovornost za rjeavanje sluaja uspinjala
hijerarhijskom ljestvicom bre nego majmun uz drvo. Kln je predao
sluaj pokrajinskom Kriminalamtu u pokrajinskoj prijestolnici
Dsseldorfu, koji ga je smjesta predao saveznom Kriminalamtu u
Wiesbadenu. Video kasete su jurile iz grada u grad u limuzinama pod
jakom straom. U Wiesbadenu su na trenutak zastale dok se stariji
civilni slubenik pokuavao domisliti kako da to veli ministru
pravosua u Bonnu a koji je bio sljedei na ljestvici. Do tada su ve
uspjeli prepoznati ezdeset i jednog seksualnog atletu, sve koliko ih je
bilo. Polovica je bila naprosto imuna ostala je polovica bila i bogata i
vrsto ukorijenjena u establiment. I to je jo gore, u sve je bilo
upleteno i est to senatora to narodnih posIanika, kao i dva visoka
dravna slubenika i jedan general kopnene vojske. Ali to su ipak bili
samo Nijemci. Jer bila su tu i dva strana diplomata stacionirana u
Bonnu, jedan saveznik u NATO-u, dva strana politiara u gostima, kao
i slubenik Bijele kue, blizak Ronaldu Reaganu.
Ipak je od popisa onih koji su u meuvremenu identificirani jo
gori bio popis onih iji su zapisi o nestalucima nestali. Meu njima su
bili jedan najvii pripadnik najuega kruga zapadnonjemake
vladajue stranke, pa jo jedan federalni parlamentarni zastupnik,
sudac apelacijskog suda, jo jedan visoki asnik oruanih snaga ovaj
put Ratnog zrakoplovstva, onaj pivski magnat kojega je Hartwig
odmah zamijetio, kao i mladi i perspektivni ministar. A uz njih je tu
bila i ponosita krema trgovine i industrije.
Zloestim se biznismenima moemo slobodno smijati,
prokomentirao je to vii detektiv u Saveznom kriminalistikom uredu
u Wiesbadenu. Ako propadnu, sami su si krivi. Ali se ta kuka
specijalizirala za establiment.
Koncem popodneva, isto za volju procedure, o svemu je
obavijetena i interna sluba sigurnosti, BfV. Ne o svim imenima,
nego su je samo uputili u povijest istrage i stupanj napretka. Zvui
ironino, no tada je, kad je sve to poelo, BfV bio stacioniran u Klnu.
Meuodjelni memorandum o tom sluaju sletio je na stol vieg
kontraobavjestajca Johanna Prinza.

* * *

Bruno Morenz se polako valjao prema zapadu autocestom broj
sedam. Sad je bio etiri milje zapadno od Weimara, i jednu milju od
velike bijele sovjetske vojarne u Nohri. Stigao je do zavoja, i tu je bilo
odmorite, ba kako mu je McCready i bio rekao. Pogledao je na sat
osam do etiri. Cesta je bila prazna. Usporio je i skrenuo na odmorite
i tu se zaustavio.
U skladu je s uputama iziao iz auta, podigao poklopac
prtljanika i izvadio alat. Otvorio je kutiju i poloio je kraj prednjeg
vanjskog kotaa da je vide prolaznici. Onda je otvorio bravicu
poklopca motora i podigao ga. U elucu ga je zapekla kiselina. Iza
proirenja i s druge strane bilo je i stabala i grmlja. U mati je ve
vidio agente SSDa kako ue i ekaju na dvostruko hapenje. Usta su
mu bila suha, ali mu se zato znoj niz lea slijevao u potocima. Njegova
je krhka rezerva snage bila pred slomom, spremna da pukne kao
prenapeta elastina traka.
Dohvatio je klju, prave veliine za taj posao, pa turio glavu u
motorni prostor. McCready mu je pokazao kako da olabavi maticu
koja povezuje cijev za vodu s hladnjakom. Iz spoja je pomalo kapala
voda. Odloio je taj klju i uzeo drugi oito krive veliine i onda njime
poeo uzalud pokuavati ponovno stegnuti maticu.
Otkucavale su minute. On je jalovo prkao po motoru. Pogledao
je na sat. etiri i est minuta. Gdje si dovraga? upitao se. I onda, skoro
iznenada, zaulo se sitno drobljenje ljunka pod kotaima kraj njega se
zaustavilo neko vozilo. Njemu je glava i dalje ostala dolje. Rus e mu
prii i rei svojim nepravilnim njemakim Ako imate problema, moda
vam ja mogu pomoi malo boljim alatom. Nakon toga e mu ponuditi
plitku drvenu kutiju za alat, koju e izvaditi iz dipa. Sovjetski e ratni
raspored biti u koricama od crvene plastike, ispod mainskih
kljueva...
Ve nisko sunce najednom je zaklonila neija sjena koja mu je
prilazila. Na ljunku su zakripale izme. ovjek je bio kraj njega, iza
njega. Nije rekao nita. Morenz se uspravio. Automobil
istononjemake policije bio je parkiran pet metara dalje. Kraj
otvorenih je vozaevih vrata stajao policajac u zelenoj odori. Drugi je
bio kraj Morenza, i zurio u BMW-ov otvoreni motor.
Morenzu je dolo da povrati. eludac mu je zapumpao kiselinu
u sustav. Osjetio je kako mu poputaju koljena. Pokuao se uspraviti i
umalo se spotaknuo. Policajac ga je pogledao u oi.
Ist was los? upitao je.
Naravno da je to bila varka, uljudnost koja je trebala prikriti
slavodobitnost, pitanje je li sve u redu, iza kojeg su trebali uslijediti
krikovi i povici i uhienje. Morenzu se uinilo da mu se jezik prilijepio
za nepce.
ini mi se da gubim vodu, odgovorio je. Policajac je
gurnuo glavu u motor i pogledao hladnjak. Onda je Morenzu iz ruke
uzeo klju, pa se pognuo i dohvatio drugi.
Ovaj e biti dobar, rekao je. Morenz ga je uzeo i zategnuo
maticu. Kapanje je prestalo.
Krivi klju, rekao je policajac. Pogledao je u BMW- ov
motor. inilo se da zuri ravno u akumulator.
Schon wagen, rekao je. Lijep auto. Gdje mislite
odsjesti?
U Jeni, rekao je Morenz. Moram se ujutro vidjeti sa
Zeissovim direktorom za vanjsku trgovinu. Kupujem njihove
proizvode za svoju kompaniju.
Policajac je s odobravanjem kimnuo glavom.
Mi u GDRu imamo lijepih proizvoda, rekao je. To nije
bila istina. Istona je Njemaka imala samo jednu tvornicu koja je
proizvodila opremu po zapadnim standardima, i to je bio Zeiss.
I to radite tu?
Htio sam pogledati Weimar... Goetheov spomenik.
Onda vozite u krivom smjeru. Weimar je tamo.
Policajac je pokazao niz cestu iza Morenza. Kraj njih se
provezao zelenosivi sovjetski GAZ. Njegov voza, oiju zaklonjenih
platnenom kapom, pogledao je Morenza, i pogledi su im se na trenutak
sreli, a onda je opazio parkirani automobil VOPO-a, i produio.
Propalo. Smolensk mu nakon ovog nee prii.
Da. Krivo sam krenuo kad sam iziao iz grada. Ba sam
gledao gdje bih se mogao okrenuti, kad sam opazio da se pokaziva
vode ponaa udno.
VOPO-vci su ga gledali dok je pravio puni zaokret, a zatim su
ga otpratili do Weimara. Skinuli su mu se na ulazu u grad. Morenz je
nastavio do Jene i odsjeo u hotelu Crni medvjed.
U osam sati, na svom breuljku iznad rijeke Saale, Sam
McCready je spustio dvogled. Zbog sumraka koji se sputao nije se
vie vidjela ni istononjemaka granina postaja niti cesta iza nje.
Osjeao se umorno, iscijeeno. Neto je polo po krivu tamo iza
minskih polja i naotrene ice. Moda i nije nita vano, pukla guma
ili prometna guva... Ali nije ba vjerojatno. Moda njegov ovjek u
ovom asu ipak vozi na jug, prema granici. Moda se Pankratin nije
pojavio na prvom sastanku, moda nije uspio dobiti dip, moda nije
mogao pobjei... ekanje je uvijek bilo najtee, ekanje dok ne zna
to je to polo po krivu.
Vratimo se na cestu, rekao je Johnsonu. Odavde se i
tako vie nita ne vidi.
Postavio je Johnsona na parkiralite frankenwaldske benzinske
stanice, sa strane kojom se vozi na jug, no koja je u sjevernom smjeru
okrenuta prema granici. Johnson e tu sjediti itavu no, i ekati da se
pojavi BMW. McCready je pronaao nekog kamiondiju koji je iao
na jug, objasnio mu da mu se auto pokvario i ovaj ga je prebacio deset
kilometara junije. Siao je na odvojku za Mnchberg, propjeaio
milju do gradia i odsjeo u Braunschweiger Hofu. U torbi je imao
mobilni telefon, za sluaj da ga Johnson nazove. Naruio je taksi za 6
ujutro.

* * *

Doktor Herrmann je u BfV-u imao svoju vezu. Prije mnogo
godina, kad je radio na skandalu Guenthera Guillaumea, kad je
privatni tajnik kancelara Willyja Brandta bio raskrinkan kao
istononjemaki pijun, njih su se dvojica upoznala i poela suraivati.
Tog popodneva u est, doktor Herrmann je nazvao u BfV u Klnu i
zamolio da ga spoje.
Johann? Ja sam, Lothar Herrmann... Ne, nisam. Tu sam u
Klnu. O, rutina, zna... Nadao sam se da te mogu pozvati na veeru.
Sjajno. Mislim, vidi, ja sam kod Doma. A da se naemo u baru? Oko
osam? Ba mi je drago.
Johann Prinz je spustio slualicu i upitao se to je to Herrmanna
dovelo u Kln. Obilazak trupa? Moda...
Herrmann i Prinz su sjedili za stolom u kutu i naruivali. Do
sada su samo njeno parirali. Kako ide? Dobro... Za koktelom od
raia Herrmann se primaknuo jo malo.
Moda da su ti ispriali taj sluaj s prostitutkom..
Prinz se iznenadio. Kad je prije BND doznao? On je fascikl
vidio tek u pet. Herrmann mu je telefonirao u est i ve je bio u Klnu.
Da, odgovorio je. Dosje sam dobio danas popodne.
Sad se Herrmann iznenadio. Zato bi netko protuobavjetajnoj u
Klnu proslijedio obino dvostruko umorstvo? Oekivao je da e
Prinzu, prije nego to ga zamoli za uslugu, morati sve ispriati.
Odvratno, promrmljao je kad je stigao bifstek.
I sve odvratnije, sloio se Prinz. Bonn ne bi nimalo
volio da te seksi trake plutaju okolo.
Herrmannovo je lice ostalo nepomino, ali mu se eludac
preokrenuo. Seksi trake? Blagi Boe, kakve seksi trake? Odglumio je
blagu iznenaenost i natoio si jo vina.
Zar je dotle dolo? Oito me nije bilo u uredu kad su stigli
zadnji detalji. Bi li me uputio?
to je Prinz i uinio. Herrmann je sasvim izgubio tek. Miris u
nosu nije mu bio miris klareta nego skandala kataklizmikih razmjera.
Ali i dalje nikakve niti, promrmljao je tuno.
Ne ba puno, sloio se Prinz. Prvoj K je reeno da sve
ljude skine sa svih drugih sluajeva i prebaci ih na ovaj. Potraga je,
dakako, za pitoljem i vlasnikom tih otisaka. Lothar Herrmann je
uzdahnuo.
Pitam se je li krivac mogao biti stranac? glasilo je njegovo
miljenje. Prinz je pokupio zadnje ostatke sladoleda i spustio liicu.
iroko se nasmijeio.
A, sad mi je jasno. Za sluaj se zainteresirala i naa vanjska
obavjetajna sluba?
Herrmann je nehajno slegnuo ramenima.
Dragi moj prijatelju, mi se obojica bavimo u biti istim
poslom. titimo svoje politike gazde...
Kao i svi vii dravni slubenici, i ova su dvojica o svojim
politikim gazdama imala miljenje s kojim su ih, vrlo mudro, tek
rijetko kad upoznavali.
Mi, naravno, imamo i neto svog materijala, rekao je
Herrmann. Otiske prstiju stranaca koji su nam privukli zanimanje...
Ali, vaj, nismo dobili i kopije otisaka koje trae nai prijatelji u KA...
Moe zatraiti slubeno, upozorio ga je Prinz.
Da, ali molim, zato preplaiti zeca koji te vjerojatno nee
odvesti nikamo? A sad, neslubeno...
Ne volim tu rije ba nikako, rekao je Prinz.
Nita manje nego ja, ali... tu i tamo... zbog dobrih starih
vremena. Ima moju rije, ako ita iskopam, to smjesta ide i tebi.
Udruena nastojanja dviju slubi. Dajem ti rije. Ako nita drugo, od
toga ne moe biti tete.
Prinz je ustao.
Dobro, za ljubav starih dana. Jo samo ovaj put.
Kad je otiao iz hotela, upitao se kog to vraga Herrmann zna, ili
sluti, a da on o tome nema pojma.

* * *

U Braunschweiger Hofu u Mnchbergu, Sam McCready je
sjedio za ankom. Pio je sam i zurio u tamne obloge. Bio je zabrinut, i
to duboko. Stalno se iznova pitao je li smio Morenza poslati prijeko.
Jer s njim neto nije bilo u redu. Ljetna prehlada? Ipak vie kao gripa.
Ali od toga nisi nervozan. A stari je prijatelj bio tako nervozan. Otili
mu ivci? Ne, ne starom Bruni. On je to obavio ve toliko puta. i bio je
ist bar koliko je to McCreadyju bilo poznato. Pokuao se opravdati.
Nije bilo vremena da nae nekog mlaeg, i Pankratin se ne bi pokazao
pred nepoznatim licem. A na kocki je bio i Pankratinov ivot. Da nisu
poslali Morenza, ostali bi bez sovjetskog ratnog rasporeda. Nije imao
to birati... Pa ipak nije se mogao ne brinuti.
A stotinjak kilometara sjevernije, Bruno Morenz je sjedio za
ankom hotela Crni medvjed u Jeni. I on je bio pijan, i sam, i svega mu
je bilo i previe.
Preko ulice je vidio glavni ulaz stoljetnog Schillerova
sveuilita. Pred njim je bilo poprsje Karla Marxa. Spomen ploa je
govorila da je on tu 1841. predavao filozofiju. Kamo sree da se
pritom sruio mrtav. Onda nikad ne bi otiao u London i napisao Da
Kapital, pa Morenz ne bi morao prolaziti kroz svu tu bijedu tako
daleko od kue.

Utorak
U jedan u noi u hotel Dom je stigla zapeaena smea kuverta
za doktora Herrmanna. On je jo bio budan. U kuverti su bile tri velike
fotografije. Na dvjema su bila dva 9-milimetarska zrna, a na treoj
komplet otisaka palca, prsta i dIana. Odluio je da ih ne poalje
elektronski u Pullach, nego da ih ujutro donese sam. Ako se sitne
ogrebotine na obodu zrna, a i otisci prstiju, slau, onda bi se mogao
nai u velikoj dilemi. Kome rei, i koliko. Kad bi se samo taj gad
Morenz pojavio... U devet je ujutro uhvatio prvi avion natrag za
Mnchen.

U deset se bojnica Vanavskaja u Berlinu ponovno raspitala gdje
je ovjek kojega slijedi. Rekli su joj da je u garnizonu kraj Erfurta. U
est popodne kree za Potsdam. A sutra leti natrag za Moskvu.
A s tobom, gade, letim i ja.
U jedanaest i pol Morenz je ustao od stola u kafiu gdje je
ubijao vrijeme i krenuo prema autu. Osjeao se strano mamurno.
Kravata mu je bila razvezana, a tog jutra nije mogao ni pomisliti na
susret s britvom. Sive su mu ekinje pokrivale obraze i bradu. Uope
nije izgledao kao poslovni ovjek koji u konferencijskoj dvorani
Zeissa treba raspravljati o leama. Oprezno se izvezao iz grada, i
krenuo na zapad prema Weimaru. Do odmorita je bilo jo pet
kilometara.
Bilo je ire od onog jueranjeg, i lealo u sjeni lisnatih bukava
s obje strane ceste. Meu drveem, s druge strane ceste, bila je
kafeterija Muhltalperle. Nigdje nikoga. Nije ba vrvjelo od gostiju.
Parkirao je na odmoritu u pet do dvanaest, pa izvadio pribor s alatom
i opet digao poklopac motora. U dvanaest i dvije minute na ljunak se
dovezao terenac GAZ i stao. ovjek koji je iz njega iziao imao je na
sebi ovjeenu pamunu terensku uniformu i izme do koljena. Imao je
kaplarske oznake i platnenu kapu nabijenu na oi. Krenuo je prema
BMW-u.
Ako imate problema, moda vam ja mogu pomoi malo
boljim alatom, rekao je on. Zamahnuo je drvenom kutijom i poloio je
na blok motora. Musavim je noktom palca otfrknuo kvaicu. Unutra je
bio itav mete kljueva.
I onda, Poltergeist, kako ide? promrmljao je. Morenzu su
se opet osuila usta.
Dobro, odgovorio mu je on aptom. Povukao je kljueve
ustranu. Ispod njih je leao prirunik u crvenim koricama. Rus je uzeo
klju i pritegao olabavljenu maticu. Morenz je izvadio knjigu i gurnuo
je pod lagani kini ogrta, i lijevom je rukom zabio pod pazuh. Rus je
vratio kljueve i zatvorio kutiju.
Sad moram ii, promrmljao je. Dajte mi deset minuta
da se izgubim, i pokaite zahvalnost. Moda nas netko gleda.
Uspravio se, mahnuo desnom rukom i krenuo prema svom
dipu. Motor mu je jo radio. Morenz se podigao i mahnuo za njim.
Danke, doviknuo mu je. Dip se odvezao, natrag prema
Erfurtu. Morenz je osjetio slabost. Morao je neto popiti. Kasnije e
stati i gurnuti prirunik u pretinac ispod akumulatora. Ali je sad morao
neto popiti. S prirunikom vrsto pod pazuhom, spustio je poklopac
motora, ubacio alat u prtljanik, zatvorio ga i uao u auto. Boica s
piem je bila u pretincu za rukavice. Izvukao ju je i potegao duboko i
slatko. Pet minuta kasnije, s obnovljenim samopouzdanjem, okrenuo je
auto natrag prema Jeni. Opazio je jo jedno odmorite, ve iza Jene,
malo prije odvojka za cestu koja vodi do autoceste prema granici. Tu
e stati i sakriti prirunik.
Do sudara ak nije ni dolo njegovom krivicom. Juno od Jene,
u predgrau Stadtroda, s bone je ceste doskakutao Trabant, ba kad se
naao izmeu golemih i gnusnih zgrada stambene etvrti. Skoro je stao
u zadnji as, ali su mu refleksi oslabili. Mnogo jai BMW zguvao je
stranji kraj istononjemakog automobilia.
Morenz se uspaniio skoro trenutno. Je li to stupica? Je li voza
Trabanta zapravo SSDovac? ovjek se iskobeljao iz kola, blenuo u
razbijeni stranji kraj i poletio prema BMW-u. Lice mu je bilo usiljeno
i opako, a oi srdite.
Ma to to, vole, radi?! dreknuo je. Posrani zapadnjaci,
vozite kao luaci...
Na suvratku mu je sakoa bila mala okrugla znaka Ujedinjene
socijalistike komunistike stranke. Partijac. Morenz je lijevu ruku
stisnuo vrsto uz tijelo da mu ne ispadne prirunik, pa je iziao i
potraio u depu snop maraka. OST maraka, naravno nije mogao
ponuditi Deutschmarke, to bi bio jo jedan prekraj. Oko poprita su se
poeli skupljati ljudi.
ujte, nemojte se ljutiti, rekao je. Platit u vam tetu.
Ovo bi moralo biti vie nego dovoljno. Ali sad mi se stvarno jako
uri...
Ljutiti je Istoni Nijemac pogledao novac. Snop je bio ba
podebeo.
Nije stvar u tome, rekao je. Na taj sam auto ekao
etiri godine.
To se moe popraviti, rekao je netko iz publike.
Ne, ne moe, rekao je oteeni i povrijeeni. Morat u
ga poslati natrag u tvornicu.
Mnotvo je sad ve brojalo dvadesetak ljudi. ivot je u
industrijskom stambenom predgrau bio tako dosadan. A na BMW se
isplatilo baciti pogled, i ba je tada stigao policijski automobil.
Rutinska patrola, ali se Morenz poeo tresti. Iz auta su izili policajci.
Jedan je od njih pogledao tetu.
Dade se popraviti, rekao je. elite li podnijeti zahtjev
za naknadu tete?
Voza Trabanta je ve poeo poputati.
Mislim...
Drugi je policajac priao Morenzu.
Ausweis, bitte, rekao je. Morenz je desnom rukom
izvukao putnicu. Ruka mu se tresla. Policajac mu je pogledao ruku, oi
kao sarme, neobrijanu bradu.
Malo ste popili, rekao je. Njunuo je i potvrdio slutnju.
Dobro, idemo u stanicu. Dajte, uite u kola...
Pogurao je Morenza prema policijskim kolima, u kojima je
motor jo bio upaljen. Vozaeva su vrata bila otvorena, i tada se Bruno
Morenz napokon raspao. Prirunik mu je jo bio pod rukom. U
policijskoj stanici e ga otkriti tako i tako. Divlje je zamahnuo
desnicom prema natrag, pogodio policajca pod nos, slomio mu ga i
oborio ga na zemlju. Onda je uskoio u policijski auto, silovito ga
ubacio u prvu i krenuo. Bio je okrenut u krivom smjeru, na sjever
prema Jeni. Drugi policajac, oamuen, uspio je iz pitolja ispaliti
etiri metka. Tri su promaila. Automobil VOPO-a, divlje vijugajui,
nestao je iza ugla. Iz rupe, koju mu je na rezervoaru izbuio etvrti
metak, curilo je gorivo.


Glava etvrta

Dva su VOPO-vca bila tako oamuena onim to se dogodilo da
su reagirali vrlo sporo. Nita ih ni u njihovoj obuci ni u njihovom
ranijem iskustvu nije pripremilo za takav oblik graanske
neposlunosti. ovjek ih je javno udario i ponizio pred masom ljudi, i
sad su bili izvan sebe od bijesa. Prije nego to su i shvatili to dalje,
dolo je do popriline pucnjave.
Nepovrijeeni je policajac ostavio svog kolegu razbijena nosa
na popritu i krenuo prema policijskoj postaji. Nisu imali vokitokije,
jer su se u stanicu javljali radijem u automobilu. Pozivi gomili da im
daju telefonirati bili su doekani slijeganjem ramena. Radnika klasa u
GDR-u ne posjeduje telefone.
Partijac sa slupanim Trabantom upitao je moe li ii, na to ga
je Slomljeni Nos uhitio uz pomo pitolja, jer je postao sklon
vjerovanju da je u toj uroti sudjelovalo sve ivo.
Njegov kolega, koji je krenuo pjeice prema Jeni, opazio je da
mu u susret dolazi Wartburg, pa mu je mahnuo da stane takoer uz
pomo pitolja, te zapovjedio oferu da ga odveze ravno u policijsku
postaju u centru Jene. Kilometar dalje opazili su kako im u susret
dolazi policijski automobil.
VOPO u civilnom Wartburgu oajniki je poeo mahati
kolegama da stanu, pa im objasnio to se dogodilo. Njihovim su se
radijem javili u bazu, objasnili narav nekoliko poinjenih zloina,
nakon ega im je reeno da se smjesta jave u policijsku centralu. U
meuvremenu e na mjesto sudara biti posIana druga patrolna kola.
Poziv u jensku centralu bilo je zabiljeen u 12.35. Ali je on bio
zabiljeen i mnogo milja dalje, visoko u brdima Harza, s druge strane
granice, u britanskoj prislunoj stanici s konspirativnim imenom
Archimedes.

* * *

U jedan sat popodne, doktor je Herrmann, vrativi se za svoj
pisai stol u Pullachu, podigao slualicu i preuzeo oekivani poziv iz
balistikog laboratorija BND-a u susjednoj zgradi. Laboratorij se
smjestio kraj oruarnice i streljane, a prilikom izdavanja oruja nije
samo zapisivan serijski broj i zamoljeno za potpis, nego bi se, lukavo,
prije toga u zatvorenoj prostoriji ispalilo dva metka, nakon ega su
ispaljena zrna pokupljena i pohranjena.
Tehniaru bi, u nekom savrenom svijetu, bilo drae da je dobio
stvarna zrna izvaena iz mrtvaca u Klnu, ali se morao zadovoljiti i
fotografijama. Ulijebljene se cijevi meusobno razlikuju u sitnim
detaljima, pa prilikom ispaljivanja metka svaka na zrnu ostavlja
siune ogrebotine, takozvana polja. Ona su kao otisak prsta. Tehniar
je usporedio polja na uzorcima ispaljenima iz Walthera PPK pri
izdavanju jo prije deset godina, s poljima na fotografijama koje je
dobio, a o ijem porijeklu nije imao ni najblaeg pojma.
Savreno slaganje? Jasno, rekao je doktor Herrmann. Nazvao je
daktiloskopski laboratorij jer BND uva i potpuni komplet otisaka
svojih slubenika, a i drugih koji privuku njegovo zanimanje gdje je
dobio isti odgovor. Duboko je uzdahnuo, pa jo jednom posegnuo za
slualicom. Tu se vie nita nije dalo uiniti morat e potraiti
generalnog direktora osobno.
Potom je uslijedio jedan od najmunijih razgovora itave
njegove karijere. Generalni je bio upravo opsjednut efikasnou svoje
agencije i njezinom slikom u javnosti, i to kako u bonskim kuloarima
moi tako i unutar zapadnog obavjetajnog svijeta. A vijesti koje mu je
donio Herrmann bile su aka u nos. Poigrao se milju da naprosto
izgubi pohranjena zrnca i Morenzove otiske, ali ju je ubrzo odbacio.
Morenza e policija uhvatiti prije ili kasnije, laboratorijski e tehniari
morati svjedoiti od toga e skandal postati jo gori.
BND u Njemakoj odgovara samo Kanzleramtu, Uredu
kancelara, i generalni je znao da e prije ili kasnije prije prije nego
kasnije onamo morati poi s novostima, i toj se perspektivi nije nimalo
veselio.
Naite ga, zapovjedio je Herrmannu. Naite ga brzo i
pokupite mu te vrpce. Kad se Herrmann okrenuo da poe,
generalni, koji je teno govorio engleski, svemu je dodao jo jednu
opasku.
Doktore Herrmann, Englezi imaju poslovicu na koju vam s
kreem panju. Thou shalt not kili, yet need not strive officiously to
keep alive.
Poslovicu je izrekao na engleskom. Doktor Herrmann je
razumio da ona otprilike znai Ne ubij, ali to ne znai i da mora...
odravati na ivotu. Zbunila ga je samo rije officiously. Kad se vratio
u svoj ured, pogledao je u rjenik i zakljuio da bi se to vjerojatno
najbolje moglo prevesti kao unnotig nepotrebno. U itavoj svojoj
karijeri u BND-u nikad nije uo jasniju aluziju. Nazvao je sredinji
arhiv u personalnom.
Poaljite mi biografiju naeg slubenika Bruna Morenza,
zapovjedio je.

* * *

U dva je sata Sam McCready jo bio na obronku na kojem su on
i Johnson stajali jo od sedam, lako je slutio da je prvi susret kraj
Weimara propao, ipak se nikad ne zna Morenz je mogao stii i u zoru.
Ali nije stigao. McCready je ponovno preao itav vremenski raspored
druge varijante sastanak u dvanaest, odlazak u dvanaest i deset, sat i tri
etvrt vonje Morenz bi se mogao pojaviti svakoga asa. Jo je jednom
podigao dvogled prema dalekoj cesti preko granice.
Johnson je ba itao mjesne novine to ih je kupio na benzinskoj
stanici u Frankenwaldu, kad mu je diskretno zaurlikao telefon.
Podigao je slualicu, posluao, pa je pruio McCreadyju.
GCHO, rekao je. Tebe trae.
Bio je to McCreadyjev prijatelj, i javljao se iz Cheltenhama.
Sluaj, Sam, rekao je glas, mislim da znam gdje si.
Nedavno je nedaleko od tebe dolo do velike guve u radioprometu.
Moda bi trebao nazvati Archimedesa. Oni znaju vie od nas.
Veza se prekinula.
Daj mi Archimedesa, rekao je McCready Johnsonu.
Deurnog asnika, istononjemaki odjel. Johnson je poeo
utipkavati brojeve.
Sredinom 1950ih britanska je vlada, preko svoje Rajnske armije,
kupila ruevni stari dvorac visoko u gorju Harz, nedaleko od lijepog
povijesnog gradia Goslara. Harz je zapravo Ianac gusto poumljenih
pIanina kroz koje vijugavo prolazi istononjemaka granica, ponegdje
brdskim obronkom, ponegdje stjenovitom sutjeskom. To je omiljeno
mjesto na kojem bjegunci iz Istone Njemake iskuavaju sreu.
Britanci su obnovili Schloss Lwenstein, slubeno kao
odmaralite u kojem e vojni orkestri vjebati svirku, i tu su varku
podupirali stalni zvuci vjebanja koji su dopirali iz dvorca, snimljeni
na vrpcama i pojaani zvunicima. Kad su, meutim, popravljali krov,
inenjeri su iz Cheltenhama instalirali i vrlo osjetljive antene, koje su
se godinama stalno usavravale ugradnjom sve suvremenije opreme,
lako bi mjesne njemake odlinike povremeno pozivali na prave
koncerte komorne i vojne glazbe orkestara koje bi za tu zgodu
prebacili avionom, Lwenstein je zapravo bio predstraa Cheltenhama,
a konspirativno mu je ime bilo Archimedes. Posao im je bio
prislukivanje beskrajnih radijskih ruskih i istononjemakih brbljarija
s druge strane granice. Tu se vidi prednost pIanina, jer visina
osigurava savren prijem.
Da, upravo smo proslijedili poziv u Cheltenham, rekao je
deurni asnik kad je McCready izgovorio svoju vjerodajnicu, i
vele da moete razgovarati izravno.
McCready je razgovarao nekoliko minuta, no kad je spustio
slualicu, bio je sasvim blijed.
Policija je u Jeni popizdila do daske, rekao je Johnsonu.
ini se da je kraj Jene dolo do sudara. S june strane.
Zapadnonjemaki auto nepoznate marke udario je u Trabanta. Zapadni
je Nijemac tresnuo jednog od VOPO-vaca koji su doli na uviaj i
odvezao se u njihovu automobilu, miloga ti Boga. To, naravno, ba ne
mora biti na ovjek.
Johnson ga je u tome podupro, ali u to nije vjerovao nita vie
od McCreadyja.
I to emo sada? upitao je.
McCready je sjeo na stranji kraj Range Rovera, i zabio lice u
dlanove.
ekat emo, rekao je. A to nam drugo i preostaje?
Ako uhvate jo togod, Archimedes e nas nazvati.
U taj se sat crni BMW ve bio uvezao u jensku policijsku
postaju. Nitko nije ni razmiljao o otiscima prstiju jer su znali koga
ele uhititi. U meuvremenu su nekako skrpali VOPO-vca s oteenim
nosom, i sad je davao dugi iskaz, ba kao i njegov kolega. Vozaa
Trabanta su priveli i ispitali, ba kao i desetak prolaznika. Na stolu je
zapovjednika policijskog okruga leala putnica na ime Hansa
Graubera, dignuta s ceste, gdje ju je ispustio VOPO slomljena nosa.
Drugi su detektivi pregledavali sve stvari naene u torbi za spise i
putnoj torbici. Doveli su i Zeissova direktora vanjske trgovine, i on je
tvrdio da nikad nije ni uo ni za kakvog Hansa Graubera ali da je, da,
ve poslovao s BKI-jem iz Wrzburga. Kad su mu pod nos stavili
njegov krivotvoreni potpis na preporuenom pismu, izjavio je da zaista
izgleda kao njegov, ali da on to ne moe biti. Za nj je to bio tek
poetak runog sna.
Budui da je putnica bila zapadnonjemaka, komandant je
Narodne milicije rutinski nazvao mjesni ured SSD-a. Oni su doli za
deset minuta, i rekli da taj auto ele odlepati u svoju glavnu garau u
Erfurtu. i prestanite na njemu ostavljati svoje otiske. A hoemo i sve
stvari to ste ih nali u autu. Kopije svih izjava svjedoka. Smjesta.
Pukovnik je VOPO-a znao tko je tu pravi gazda. Stasisovo
nareenje, tvoje izvrenje. Crni je BMW na svom trajleru u glavnu
garau SSDa u Erfurtu stigao u 4.30 popodne, i mehaniari su se tajne
policije smjesta prihvatili posla. Pukovnik VOPO-a je morao priznati
da je SSD imao pravo. Jer nita se tu nije slagalo. Zapadni bi Nijemac
vjerojatno platio masnu kaznu zbog vonje u pijanom stanju Istonoj
je Njemakoj tvrda valuta uvijek bila dobrodola. Sad su ga ekale
godine robijanja. Zato je pobjegao? No, bez obzira na razloge zbog
kojih je Stasis htjela njegov auto, njegov je posao bio da nae
bjegunca. Zapovjedio je svim policijskim automobilima i pozornicima
pjeacima da otvore etvore oi, vrebajui na Graubera i ukradeni
policijski automobil. Opis i njega i njih prenijet je radijem svim
jedinicama sve do Apolde sjeverno od Jene i zapadno sve do Weimara.
Mediji nisu bili zamoljeni da pozovu graane u pomo. Graanska je
pomo policiji u policijskoj dravi rijedak luksuz. Ali je zato
Archimedes jasno uo grozniavo radiokomuniciranje.

* * *

U 4 popodne doktor Herrmann je nazvao Dietera Austa u Kln.
Nije mu rekao kakvi su nalazi laboratorijskih proba, pa ak ni to je
sino dobio od Johanna Prinza. Aust to nije morao znati.
Volio bih da porazgovarate s Frau Morenz, i to osobno,
rekao je. Operativka je s njom? Odlino, neka i ostane. Ako doe
policija da razgovara s Frau Morenz, nemojte se protiviti, ali me
obavijestite. Pokuajte iz nje izvui nekakvu nit, kamo je mogao otii,
nekakvu vikendicu, stan kakve cure, rodbinsku kuu bilo to. Ako vam
da nekakvu nit, neka za tim pou svi koje imate. Javite mi sve to
naete.
On u Njemakoj nema nikakve rodbine, rekao je Aust,
koji je ve proao Morenzovu prolost, opisanu u osobnom dosjeu,
osim ene, sina i keri. ini mi se da mu je ki hipik, i da ivi ilegalno
u Dsseldorfu. Poslat u nekoga da je obie, isto za svaki sluaj.
Uinite to, rekao je Herrmann i spustio slualicu. Na
temelju neega to je vidio u Morenzovu dosjeu poslao je ifrirani
signal tipa blitz Wolfganu Fietzavu, BND-ovu agentu meu osobljem
njemake ambasade na Belgrave Squareu u Londonu.

* * *

U pet je sati zapijukao telefon postavljen na stranji kraj Range
Rovera. McCready je podigao slualicu. Mislio je da e to biti London
ili Archimedes. Ali glas je bio priguen, slabaan, kao da se
sugovornik gui.
Sam, to si ti, Sam?
McCready se ukoio.
Da, odrezao je, to sam ja.
Oprosti, Sam. Tako mi je ao. Sve sam zabrljao...
Jesi OK? upitao je McCready urno. Morenz je rasipao
dragocjene sekunde.
Samo K. Da, K kao Kaput. Sa mnom je gotovo, Sam. Nisam
je htio ubiti. Jer sam je volio, Sam. Volio...
McCready je tresnuo slualicom i prekinuo vezu. Nitko nije
mogao iz Istone Njemake telefonirati u Zapadnu. Istoni su Nijemci
ukinuli svaku komunikaciju. Ali je zato SIS na podruju Leipziga
imao sigurnu kuu, i u njoj agenta, Istonoga Nijemca, koji je radio za
London.
Trebalo je samo iz Istone Njemake nazvati taj broj, pa bi se
poziv, kroz relejnu opremu, smjesta prebacio na satelit, a s njega opet
na Zapad.
Pozivi su, meutim, smjeli trajati samo do etiri sekunde, ne
vie, kako Istoni Nijemci ne bi mogli triangulirati pozivni telefon i
locirati sigurnu kuu. A Morenz se razbrbljao punih deset sekundi.
McCready to nije znao, no SSD-ova je prisluna sluba u trenutku
prekida veze ve stigla do leipzikog podruja. Jo est sekundi, pa bi
otkrili i sigurnu kuu i njezina stanara. Morenzu je bilo reeno da se
tim brojem moe posluiti samo u krajnjoj nudi, a i tada samo
najkrae.
Pukao je, rekao je Johnson. Prolupao.
Isusa ti boga, plakao je kao malo dijete, odsjekao je
McCready. Doivio je potpuni ivani slom. Reci mi neto to ne
znam. to mu, doavola znai ono Nisam je htio ubiti..
Johnson se zamislio.
On je iz Klna?
To zna.
Johnson to zapravo i nije znao. Znao je samo da je McCreadyja
pokupio iz Holiday Inna u klnskoj zranoj luci. I nikad nije vidio
Poltergeista. Nije ni trebao. Dohvatio je mjesne novine i pokazao drugi
vodei lanak na prvoj stranici. Bila je to reportaa Guentera Brauna,
prenesena iz njegovih klnskih novina, i sad pretampana u
Nordbayerischer Kurieru, sjevernobavarskom listu, tiskanom u
Bayreuthu. Reportaa je kao izvor imala naveden Kln, a naslov je
glasio PROSTITUTKA i MAKRO UBIJENI U PUCNJAVI U
LJUBAVNOM GNIJEZDU. McCready ga je proitao, spustio ga i
zagledao se prema sjeveru.
O, Bruno, ubogi moj prijatelju, to si to uinio?
Pet je minuta potom nazvao Archimedes.
uli smo, rekao je deurni asnik, ba kao,
pretpostavljam, i svi ostali. Jako mi je ao prolupao, je li?
Da ujem najnovije, rekao je Sam.
Spominju ime Hans Grauber, rekao je Archimedes. Dignuta je
uzbuna u itavoj junoj Turingiji. Pijanstvo, napad na policajca, kraa
policijskog automobila. Njegov je auto, je li, bio crni BMW? Odvezli
su ga u glavnu garau SSD-a u Erfurtu. A ini se da je zaplijenjena i
sva ostala oprema i predana Stasisu.
Kad se tono dogodio sudar? upitao je Sam. Deurni se
asnik raspitao kod nekoga.
Prvi je poziv u jensku policiju stigao iz patrolnih kola u
prolazu. Na vezi je oito bio onaj VOPO-vac koji nije dobio po nosu.
Posluio se frazom prije pet minuta. Zapisano u 12.35.
Hvala, rekao je McCready.
U osam sati u erfurtskoj garai, jedan je mehaniar otkrio
upljinu ispod akumulatora. Oko njega su jo tri mehaniara
obraivala ono to je jo ostalo od BMWa. Sjedala i tapecirung bili su
mu razbacani posvuda po podu, kotai su mu bili skinuti i gume
izvrnute. Ostala je jo samo asija, i ba je u njoj otkriven tajni
pretinac. Mehaniar je dozvao ovjeka u graanskom odijelu, bojnika
SSD-a. Obojica su pregledala upljinu, i bojnik je kimnuo glavom.
Ein Spionwagen, rekao je. pijunski auto. Posao se
nastavio, iako se jo malo to moglo uiniti. Bojnik je poao na kat i
nazvao istonoberlinsku centralu Dravne slube sigurnosti. Bojnik je
znao koga treba nazvati potraio je odmah Abteilung II, Spionage
Abwehr, odjel kontrapijunae. Tu je stvar preuzeo pukovnik Otto
Voss, sam ravnatelj Abteilunga. Njegova je prva zapovijed bila da mu
u Istoni Berlin dopreme apsolutno sve to ima ikakve veze sa
sluajem, druga je bila da se dovedu i potanko ispitaju svi koji su na
BMW ili njegova vozaa bacili makar i jedan pogled i to sve otkako su
uli u zemlju, poevi od pograninih uvara na rijeci Saale. Time e
kasnije biti obuhvaeno i osoblje hotela Crni medvjed, policajci u
patroli koji su razgledavali BMW dok su uza nj vozili po autocesti, a
posebno e paljivo biti ispitana ona dvojica koja su pokvarila prvi
sastanak, kao i oni kojima je neznanac ukrao automobil.
Vossova je trea naredba bila apsolutna zabrana svakog daljnjeg
spominjanja tog dogaaja preko radija ili nezatienih telefonskih
linija. Kad je s tim bio gotov, dohvatio je interni telefon i dobio vezu s
Abteilungom VI. Granini prijelazi i zrane luke.

* * *

U 10 sati uvee, Archimedes je i zadnji put nazvao McCreadyja.
Bojim se da je sve gotovo, rekao je deurni asnik. Ne,
nisu ga jo uhvatili, ali hoe. ini se da su u erfurtskoj garai neto
otkrili. Bio je gust radiopromet, ifriran, izmeu Erfurta i Istonog
Berlina. Totalni prekid klepetanja preko radiovalova. I da, svi su
granini prijelazi stavljeni u stanje potpune pripravnosti strae
podvostruene, reflektori na granici rade prekovremeno. Sve to ide.
alim.
ak i s padine, McCready je vidio da su se u proteklom satu
farovi automobila u Istonoj Njemakoj prorijedili. Zacijelo su ih
satima drali pod reflektorima, milju od njih, i pretraivali sve
automobile i kamione tako temeljito da se ne bi provukla ni muha.
U deset i trideset, na vezi se pojavio Timothy Edwards.
Vidi, svima nam je jako ao, ali to je kraj, rekao je.
Sam, smjesta se vrati u London.
Jo ga nisu uhvatili, moram ostati tu. Moda mu jo mogu
pomoi. Nije jo sve gotovo.
Vikao ti koliko te volja, to je gotovo, bio je uporan
Edwards. A ima tu i jo poneto o emu bismo morali porazgovarati.
Pritom gubitak paketa nije ono najmanje. Nai ameriki roaci,
najblae reeno, ba ne vrite od veselja. Molim te, ukrcaj se na prvi
avion iz Mnchena ili Frankfurta, odakle prije polijee.
Ispalo je da je to Frankfurt. Johnson ga je kroz no odvezao do
aerodroma. Ve jako umoran, mladi je nakon toga Range Rover s
itavom opremom vratio u Bonn. McCready je ukrao nekoliko sati sna
u Sheratonu na aerodromu, i sutradan sjeo u prvi avion, te sletio, zbog
jedne satne zone razlike, malo poslije osam. Doekao ga je Denis
Gaunt, koji ga je i odvezao ravno u Century House. Dosje je s
uhvaenim radioporukama proitao u autu.

* * *

Bojnica Ljudmila Vanavskaja tog je etvrtka ustala rano i, kako
nije bilo gimnastike dvorane, kondicione vjebe izvela je u vlastitoj
sobi u KGB-ovoj vojarni. Znala je da njen avion polijee tek oko
podneva, pa je kanila svratiti u centralu KGBa i zadnji put provjeriti
itinerer ovjeka za kim se dala u lov.
Znala je da se prole veeri vratio u konvoju iz Erfurta u
Potsdam, te da je tu prespavao u asnikom hotelu. U podne su se
oboje morali istim avionom vratiti iz Potsdama u Moskvu. On e
sjediti naprijed, na jednom od sjedala rezerviranih, ak i u vojnim
avionima, za vlasti, za povlatene. Ona e pak izigravati skromnu
stenografkinju iz goleme sovjetske ambasade na Under den Lindenu,
pravom sreditu moi u Istonoj Njemakoj. Nee se upoznati, on je
moda i nee opaziti, ali e se zato, im uu u sovjetski zrani prostor,
nai pod prismotrom.
U osam je ula u zgradu KGBa skoro kilometar od ambasade, pa
krenula prema Uredu za telekomunikacije. Oni e nazvati Potsdam i
provjeriti je li se pIan leta promijenio. Dok je ekala na informaciju,
naruila je kavu i sjela za stol s mladim porunikom, koji je oito bio
jako umoran i stalno je zijevao.
Budni cijelu no? upitala je.
Aha. Nona smjena. vabe su itavu no zujale kao muhe
bez glave.
Nije ju titulirao zato to je bila u graanskoj odjei, a ime kojim
je nazvao Nijemce bilo je pogrdno. Ali Rusi su uvijek takvi.
Zato? upitala je.
O, uhvatili su zapadnonjemaki auto, i u njemu nali tajni
pretinac. Misle da su se u njemu vozili njihovi agenti.
Tu u Berlinu?
Ne, dolje kod Jene.
A gdje je Jena... zapravo?
uj, ljubavi, moja je ihta gotova, i sad idem malo ubiti oko.
Slatko mu se nasmijeila, otvorila torbicu i bljesnula
legitimacijom u crvenom ovitku. Porunik je prestao zijevati i
problijedio. Bojnica iz Tree direkcije to je zbilja gadno, i tako joj je
pokazao na zidnoj karti u dnu kantine. Pustila ga je da ode, i ostala
zagledana u kartu. Zwickau, Gera, Jena, Weimar, Erfurt... svi na
jednom potezu, potezu kojim je iao konvoj ovjeka kojeg je lovila.
Juer... Erfurt. A Jena dvadeset kilometara dalje. Blizu, blizu i
preblizu.
Deset minuta kasnije sovjetski ju je bojnik upuivao u nain
rada Istonih Nijemaca.
Sad bi to ve trebalo biti u njihovom Abteilungu II, rekao je.
Tamo je pukovnik Voss. Otto Voss. On e to voditi.
Dohvatila je slubeni telefon, pripomenula svoj in i tako si
osigurala razgovor s pukovnikom Vossom u stoeru SSD-a u
Lichtenbergu. U deset.

* * *

U devet sati po londonskom vremenu, McCready je sjeo za stol
u konferencijskoj dvorani kat ispod efova ureda u Century Houseu.
Claudia Stuart mu je sjedila suelice i prijekorno ga gledala. Chris
Appleyard, koji je doletio u London da bi sovjetski ratni raspored
osobno ispratio do Iangleyja, samo je puio i zurio u strop. inilo se da
je njegov stav to je Britaneva stvar. Sam si zakuhao, sam se i vadi.
Timothy Edwards je sjeo na elo stola, kao nekakav arbitar. Na
dnevnom je redu bila samo jedna neizgovorena toka procjena tete.
Suzbijanje tete, ako je to uope mogue, doi e na red kasnije.
Nikome nije trebalo objanjavati to se dogodilo svi su proitali dosje
s uhvaenim porukama i izvjetaje o stanju stvari.
No dobro, rekao je Edwards, ini se da je taj va
Poltergeist pukao po avovima i zeznuo misiju. Da vidimo dade li se iz
tog rusvaja jo ita spasiti...
Za kog si ga vraga uope i slao, Sam? upitala je Claudia
ogoreno.
To zna i sama. Zato to si ti htjela da se taj posao obavi,
odgovorio je McCready. Zato to to nisi mogla obaviti sama. Zato
to je sve bilo navratnanos. Zato to to nisam mogao obaviti ja. Zato
to je Pankratin htio ba mene osobno. Zato to je Poltergeist bio
jedina prihvatljiva zamjena. Zato to je on i sam pristao poi.
Ali sada se ini, zavukao je po teksaki Appleyard, da
je on upravo bio ubio svoju curu, i da je ve bio na rubu ivaca. Nita
niste opazili?
Ne. Djelovao mi je malo nervozno, ali pod kontrolom.
Nerviranje je tu sasvim normalno do neke mjere. On mi nije priao
nita o tome u to se privatno uvalio, a ja nisam vidovnjak.
U svemu je najgadnije to, rekla je Claudia, to je vidio
Pankratina. Kad ga Stasis epa i uzme u obradu, propjevat e. Izgubit
emo i Pankratina, a Bog zna koliko e nam nevolje donijeti njegovo
ispitivanje u Ljubjanki.
Gdje je Pankratin sada? upitao je Edwards.
Prema rasporedu, on se upravo u Potsdamu ukrcava u vojni
avion za Moskvu.
Ne moe doi do njega i upozoriti ga?
Kvragu, ne. Kad sleti, ide na tjedan dana odmora. S
prijateljima iz armije na ladanje. Mi mu ne moemo poslati ifru
upozorenja sve dok se ne vrati u Moskvu ako se vrati.
to je s ratnim rasporedom? upitao je Edwards.
Mislim da ga je Poltergeist preuzeo od njega, rekao je
McCready. Privukao je svu panju. Applevard je prestao puiti.
Zato?
Vrijeme, rekao je McCready. Sastanak je bio u
dvanaest. Pretpostavimo da je s odmorita otiao u dvanaest i dvadeset.
Sudar se dogodio u dvanaest i trideset. Deset minuta i deset kilometara
dalje, s druge strane Jene. Da je prirunik ve bio zgurao u pretinac
pod akumulatorom, vjerujem da bi ak i u tom stanju prihvatio kaznu
za vonju u pijanom stanju, proveo no u eliji, platio globu. VOPO-
vci najvjerojatnije tad ne bi rigorozno pregledali automobil. Osim
toga, da je prirunik leao u BMWu, vjerujem da bi kroz uhvaene
poruke do nas doprla bar slutnja ushita od strane policije. SSD bi
nazvao u roku od deset minuta, ne dva sata. Vjerujem da ga ima sa
sobom, moda pod jaknom. Eto zato nije smio u policijsku postaju.
Zato to bi pri uzimanju krvne probe morao skinuti sako. I zato je
pobjegao.
Uslijedilo je nekoliko trenutaka tiine.
Sve se stalno vraa na Poltergeista, rekao je Edwards.
iako su sad ve svi znali kako se on stvarno zove, ipak im je bilo drae
operativno i konspirativno ime. On mora biti negdje. Kamo bi
mogao poi? Ima li u blizini prijatelja? Sigurnu kuu? Ita?
McCready je odmahnuo glavom.
U Istonom Berlinu postoji sigurna kua. On je zna iz starih
dana. Pokuao sam je dobiti. Nema kontakta. Ali na jugu on ne zna
nikoga. Tamo ak nikad nije ni bio.
Bi li se mogao sakriti u umu? upitala je Claudia.
Nije to takvo podruje. Nije to Harz sa svojim gustim
umama. Otvorene breuljkaste oranice, gradovi, sela, seoca, seoska
imanja...
Nigdje mjesta za sredovjenoga bjegunca koji je prolupao,
prokomentirao je Applevard.
Onda smo ga izgubili, rekla je Claudia. Njega, ratni
raspored i Pankratina. itavu priu.
Bojim se da je tako, rekao je Edwards. Narodna e se
policija posluiti taktikom zasienja. Cestovne barijere po svim
ulicama i stazama. Kako nema skrovita, bojim se da e ga uhvatiti do
podneva.
S tom je sumornom opaskom sastanak i zakljuen. Kad je
Amerikanac otiao, Edwards je zaustavio McCreadyja na vratima.
Sam, znam da je beznadno, ali ostani jo na tome, moe?
Zamolio sam Cheltenham, istononjemaku sekciju, da pojaa
prislukivanja i da te obavijeste im neto doznaju. Kad uhvate
Poltergeista, a sigurno hoe, elim to doznati istoga asa. Morat emo
nekako umilostiviti nae roake, iako sam Bog zna kako.
Kad se vratio u svoj ured, McCready se pun dubokog maloduja
bacio u stolac. Podigao je slualicu s vilice i zagledao se u zid.
Da je volio piti, sad bi posegnuo za bocom. Da ve prije mnogo
godina nije prestao puiti, sad bi dohvatio kutiju.
Strano je pogrijeio, i to mu je bilo jasno. togod da priao
Claudiji o pritisku kojem su ga bili podvrgli, odluka da se poalje
Morenz bila je, napokon, samo njegova, i to kriva.
Ostao je bez ratnog rasporeda, i vjerojatno razotkrio Pankratina.
Bio bi se jako iznenadio da je doznao kako je on jedini ovjek u zgradi
koji te gubitke smatra manje vanim od jedne druge odgovornosti.
Za njega je najgore od svega bilo da je poslao prijatelja u
sigurno uhienje, ispitivanje i smrt, a zato to je propustio opaziti
znakove upozorenje koji su mu sada, i prekasno, bili upravo blistavo
jasni. Morenz nije bio u stanju krenuti. Ali je otiao da ne ostavi svog
prijatelja Sama McCreadyja na cjedilu.
Obmanjiva je sada shvaao, prekasno, da e ostatak svojih
dana, u sitne none sate, kad san nee nikako htjeti na oi, tim oima
gledati ispijeno lice Brune Morenza u onoj hotelskoj sobi...
Pokuao je otjerati osjeaj krivice, i okrenuo misli pitanju to se
zbiva u ljudskoj glavi kad doivi potpuni ivani slom. On osobno
nikad nije vidio tu pojavu. Kakav je Bruno Morenz sada? Kako e
reagirati na situaciju u kojoj se naao? Logino? Suludo? Nazvao je
psihijatarskog savjetnika Slube, eminentnog terapeuta poznatog pod
ne ba jako uvaenim imenom Glavoder. Doktora AIana Carra uspio je
pronai u njegovoj ordinaciji u ulici Wimpole. Doktor Carr je rekao da
itavog jutra ima silnoga posla, ali da e se McCreadyju rado pridruiti
na ruku kako bi mogli obaviti ad hoc konzultacije. McCready je
dogovorio sastanak u jedan, u hotelu Montcalm.

* * *

Tono u deset bojnica Ljudmila Vanavskaja je ula na glavna
vrata centrale SSD-a u Normannenstrasse 22, nakon ega su je odveli
na trei kat, na kojem se smjestio Abteilung II, Spionage Abwehr.
Pukovnik Voss ju je ve ekao. Uveo ju je u svoj privatni ured i
ponudio joj stolicu pred pisaim stolom. Onda je sjeo i naruio kavu.
Kad je posluitelj otiao, uljudno ju je upitao
to mogu uiniti za vas, drugarice bojnice?
Bio je radoznao to je to izazvalo taj posjet u dan koji e za nj
oito biti ekstremno pun posla. Zahtjev je, meutim, doao od
generala, zapovjednika KGB-a, a pukovniku je Vossu bilo sasvim
jasno tko svira a tko plee u Demokratskoj Republici Njemakoj.
Vi ste preuzeli sluaj u oblasti Jene, rekla je Vanavskaja.
Zapadnonjemaki agent koji je pobjegao poslije sudara i iza sebe
ostavio automobil. Bih li mogla uti sve pojedinosti do kojih ste doli?
Voss je dodao detalje kojih nije bilo u izvjetaju koji je Ruskinja
ve vidjela.
Pretpostavimo, rekla je Vanavskaja kad je on zavrio,
da je taj agent, Grauber, stigao ovamo da neto ostavi ili preuzme... Je
li u automobilu, u tajnom pretincu, pronaeno ita to je moda donio
ili pokuao iznijeti?
Ne, nita. Svi su njegovi privatni papiri bili ista kulisa.
Pretinac je bio prazan. Ako je neto donio, onda je to ve i isporuio.
Ako je neto elio preuzeti, oito u tome nije uspio...
Ili je to odnio sa sobom.
Mogue, da. To emo doznati kad ga ispitamo. Smijem li vas
upitati za razlog vaeg zanimanja za taj sluaj?
Vanavskaja je paljivo odvagnula rijei.
Postoji mogunost, samo ansa, da se sluaj na kojemu radim
preklapa s vaim.
Iza svog savreno ravnodunog lica, Otto Voss je osjetio da ga
sve to poinje zabavljati. Dakle ta lijepa ruska lasica sumnja da je taj
Zapadni Nijemac moda stigao na istok da uspostavi vezu s ruskim
izvorom, a ne istononjemakim izdajicom. Zanimljivo.
Imate li ikakva razloga povjerovati, drue pukovnie, da je
Grauber trebao stupiti i u osobnu vezu, a ne samo opsluiti mrtvu
potansku krabicu?
Mi vjerujemo da je ovamo stigao radi osobnog sastanka,
odgovorio je Voss. Iako je do sudara dolo juer u dvanaest i
trideset, on je zapravo preko granice preao u utorak u jedanaest. Da je
trebao samo ostaviti paket ili ga pokupiti iz mrtve krabice, za to mu
ne bi trebala dvadeset etiri sata. Obavio bi to u utorak do noi. On je,
meutim, s utorka na srijedu prenoio u Jeni, u Crnom medvjedu. Mi
vjerujemo da je ovamo doao zbog osobne primopredaje.
Vanavskoj je zapjevalo srce. Osobni susret, negdje u podruju
Jena-Weimar, vjerojatno negdje uz cestu, i to uz cestu kojom je skoro
u isto vrijeme putovao ovjek kojega lovi. S tobom se trebao susresti,
stoko.
Jeste li identificirali Graubera? upitala je. To mu
zacijelo nije pravo ime.
Prikrivajui slavodobitnost, Voss je otvorio dosje i predao joj
fotorobota. Crta je portret napravio uz pomo dva policajca iz Jene, i
dva policajca iz patrole koji su Grauberu zapadno od Weimara
pomogli da pritegne maticu, kao i osoblja Crnoga medvjeda. Bio je
jako dobar. Onda joj je Voss bez rijei pruio veliku fotografiju. Dva
su portreta bila skoro identina.
Zove se Morenz, rekao je Voss. Bruno Morenz.
ovjek koji je proveo karijeru kao slubenik BND-a, stacioniran u
Klnu.
Vanavskaja se iznenadila. To je, dakle, zapadnonjemaka
operacija. A ona je oduvijek pretpostavljala da bi njen ovjek mogao
raditi za CIA-u ili Britance.
Jo ga niste uhvatili?
Ne, drugarice bojnice. Priznajem da me iznenadilo toliko
ekanje. Ali emo ga uhvatiti. Policijski je automobil pronaen
naputen, sino kasno. Izvjetaj veli da mu je rezervoar benzina bio
probuen. Nakon to ga je ukrao mogao je voziti jo najvie deset do
petnaest minuta. Pronali su ga tu, kraj Apolde, malo sjevernije od
Jene. to znai da na ovjek ide pjeice, a imamo savren opis visok,
kran, prosijed, u zguvanom kinom ogrtau. Nema dokumenata,
izgovor mu je rajnski, tjelesno ba nije u formi. Strat e kao nabijeni
palac.
Voljela bih prisustvovati ispitivanju, rekla je Vanavskaja.
Nije bila mimoza. Ve ih se nagledala.
Ako je to slubeni zahtjev KGB-a, ja u mu, naravno,
udovoljiti.
Biti e, rekla je Vanavskaja.
Onda ne odlazite daleko, drugarice bojnice. Jer uhvatit emo
ga, i to vjerojatno do podneva.
Bojnica Vanavskaja se vratila u zgradu KGB-a, otkazala let iz
Potsdama i preko zatiene linije nazvala generala aljapina. On se
sloio.

* * *

Tono u podne Antonov 32, transportni avion sovjetskog ratnog
zrakoplovstva, digao se iz Potsdama i krenuo prema Moskvi. Na
njemu su bili general Pankratin i drugi vii asnici kopnene vojske i
ratnog zrakoplovstva na povratku u Moskvu. Nekoliko je mlaih
asnica bilo straga, meu vreama s potom. Ali u njemu nije bilo
tajnice iz ambasade u tamnom odijelu, na letu kui.

* * *

On e biti, rekao je doktor Carr nad predjelom od dinje i
avokada, u, kako mi to zovemo, disociranom ili pomraenom
stanju, u stanju fuge.
Paljivo je posluao McCreadyjev opis bezimenog ovjeka koji
je oito pretrpio teak ivani slom. On nije doznao, a nije ni pitao,
nita o misiji u kojoj je taj ovjek bio, niti o tome gdje je do sloma
dolo znao je samo da se to dogodilo na neprijateljskom teritoriju.
Konobar je maknuo prazne tanjure i donio ribu list, prireenu bez
kostiju.
Disociranost od ega? upitao je McCready.
Od stvarnosti, naravno, odgovorio je doktor Carr. To je
jedan od klasinih simptoma tog sindroma. On moda ve i sad
pokazuje znakove samoobmane prije konanog sloma.
Itekako, pomislio je McCready. Obmanjujui sebe da se
prelijepa kurva stvarno u nj zaljubila, i da se nakon dvostrukog
umorstva moe izvui.
Fuga, sole meuniere, nastavio je doktor Carr, dok je na
vilicu nabadao podatnu ribu list, znai bijeg. Bijeg od stvarnosti,
napose grube, neugodne stvarnosti. Ja mislim da bi sad taj va ovjek
mogao biti u stvarno loem stanju.
to e on zapravo uiniti? upitao je McCready. Kamo
e poi?
Otii e do skrovita, negdje gdje e se osjetiti sigurnim,
negdje gdje e se moi sakriti, gdje e svi problemi nestati i ljudi ga
ostaviti na miru. Moda se ak vrati u djetinje stanje. Jednom sam
imao pacijenta koji se, shrvan problemima, povukao u krevet, smotao
u fetalni poloaj, zabio palac u usta i ostao tako. I iz toga vie nije
mogao izai. Djetinjstvo, shvaate. Zatienost, sigurnost. Bez
problema. Usput reeno, list je sjajan. Da, moe jo malo meursaulta...
Hvala.
to je sve jako lijepo, pomislio je McCready, samo to Bruno
Morenz nema sklonita u koje bi pobjegao. Roen i odrastao u
Hamburgu, stacioniran u Berlinu, Mnchenu i Klnu, on kraj Jene ili
Weimara nije mogao imati mjesto za skrivanje. Natoio je doktoru jo
vina i upitao:
to ako nema sklonita u koje bi se mogao zavui?
Onda e naalost samo lunjati u smetenom stanju,
nesposoban da sam sebi pomogne. Prema mom iskustvu, ako ima
nekakav cilj, onda bi mogao djelovati logino, s ciljem da doe do
njega. Ali, bez cilja... Doktor je slegnuo ramenima. Ulovit e ga.
Vjerojatno ga dosad ve i jesu. Najkasnije do noi.
Ali nisu. Tijekom itavog popodneva u pukovniku Vossu rasli
su nervoza i nemoni bijes. Preko dvadeset etiri sata, ve skoro
trideset policija i tajna policija na svakom uglu i cestovne barikade u
podruju Apolda-Jena-Weimar a veliki je, poljuljani, bolesni, smeteni,
dezorijentirani Zapadni Nijemac naprosto ispario.
Voss je itavu no etao po svom uredu u Normannenstrasseu
Vanavskaja je sjedila na rubu vojnikog kreveta u odjelu za samice
vojarne KGB-a ljudi su sjedili zgrbljeni nad radijskim
primopredajnicima u Schloss Lwensteinu i Cheltenhamu na svim su
cestama i putovima u junoj Turingiji baterijskim svjetiljkama
zaustavljali automobile.

* * *

McCready je u svom uredu u Century Houseu ispijao itav
potok crne kave. Pa ipak... nita. Bruno Morenz je naprosto nestao.


Glava peta

Bojnica Vanavskaja nije mogla zaspati. Pokuala je, ali je sad
samo leala budna u tami i pitala se kako je to zaboga mogue da
Istoni Nijemci, koje bije glas da svoj narod tako efikasno dre u
zaptu, mogu izgubiti ovjeka kakav je Morenz u podruju od trideset
puta trideset kilometara. Da se nije povezao autostopom? Ukrao
bicikl? Ili se skutrio negdje u kanalu? Kog to vraga ti VOPO-vci uope
rade?
Do tri je ujutro dola do uvjerenja da tu neto nedostaje,
nekakav sitni komadi slagalice o suludom ovjeku u bijegu, koji na
tom sitnom podruju to vrvi od Narodne policije ipak uspijeva izbjei
da ga otkriju.
U etiri je ustala i vratila se u ured KGB-a, gdje je uznemirila
nonu smjenu zahtjevom da je zatienom linijom spoje s centralom
SSD-a. Kad ju je dobila, obratila se pukovniku Vossu. On uope nije
ni otiao iz ureda.
Ta Morenzova slika, rekla je, je li nova?
Od prije moda dvije godine, odgovorio je Voss donekle
zbunjen.
Odakle vam?
Iz HVA, odgovorio je Voss. Vanavskaja mu je zahvalila i
spustila slualicu.
Pa naravno, iz HVA ili Haupt Verwaltung Aufklarunga,
istononjemake inozemne obavjetajne slube, koja se, zbog oitih
lingvistikih razloga, specijalizirala za stvaranje mrea u Zapadnoj
Njemakoj. Njezina je glava bio legandarni generalpukovnik Marcus
Wold. Prema njemu je poprilino potovanje osjeao ak i KGB, koji
se prema satelitskim obavjetajnim agencijama odnosio s notornim
prezirom. Marcus Wolf Mischa. Zapadnim je Nijemcima zadao
nekoliko briljantnih udaraca, napose kad je uspio angairati privatnog
tajnika kancelara Brandta. Vanavskaja je nazvala i probudila mjesnu
glavu Tree direkcije i postavila svoj zahtjev, pozivajui se pritom na
ime generala aljapina. To je upalilo. Pukovnik je rekao da e vidjeti
to moe uiniti. Nazvao ju je za pola sata. ini se da general Wolf
ustaje s kokoima moe je primiti u svom uredu u est.
Tog je jutra u pet sati kriptografski odjel GCHQ-a u
Cheltenhamu dovrio dekodiranje posljednjih materijala iz mase manje
vane papirologije to se skupila u zadnja dvadeset etiri sata. U tom
prevedenom obliku, ti e dokumenti, vrlo sigurnim kopnenim linijama,
biti posIani raznim primaocima neki e otii u SIS u Century Houseu,
neki M.1.5 na Curzon Streetu, neki pak Ministarstvu obrane u
Whitehallu. Mnogi e biti kopirani, zato to bi mogli biti zanimljivi
dvjema, pae i svim trima adresama. Hitni se izvjetaji obrauju
mnogo bre, ali su zato sitni jutarnji sati zgodno vrijeme za sIanje
manje vanog materijala u London tada su linije manje optereene.
Meu tim je materijalima bio i signal posIan u srijedu uvee iz
Pullacha slubeniku BND-a u zapadnonjemakoj ambasadi. Njemaka
je, naravno, bila i ostala dragocjen i potovan britanski saveznik. To
to je Cheltenham uhvatio i deifrirao povjerljivu poruku svog
saveznika vlastitoj ambasadi, ne treba se shvatiti nimalo osobno.
Njihova je ifra nedavno bila diskretno razbijena. Nije to nita
neprijateljsko, ista rutina. Ova je pak poruka otila u M.1.5 i NATO-
ovu odjelu u Century Houseu koja je obavljala svu koordinaciju
obavjetajnih poslova s britanskim saveznicima s iznimkom CIAe,
kojoj je dodijeljen vlastiti odjel za vezu.
I ba je ef NATO-ova odjela prvi Edwardsu skrenuo panju na
to koliko je nezgodno da se McCready slubenikom saveznikog
BND-a slui kao svojim osobnim agentom. ef je NATO-ova odjela,
meutim, McCreadyju ostao prijatelj. Kad je tog jutra u deset vidio
brzojav, odluio je s njim upoznati i svog prijatelja Sama. Tek tako, za
svaki sluaj... Ali to nije stigao uiniti sve do podneva.

* * *

U est sati, bojnicu su Vanavskaju uveli u ured Marcusa Wolfa,
dva kata iznad ureda pukovnika Vossa. Veliki metar
istononjemakih pijuna nije volio uniforme, i sad je bio u dobro
skrojenom tamnom odijelu. Osim toga mu je aj bio drai od kave, pa
je iz londonskog Fortnum Masona naruivao posebno dobru
mjeavinu. Ponudio je sovjetsku bojnicu alicom aja.
Drue generale, ta srazmjerno nova fotografija Bruna
Morenza. Dola je od vas.
Mischa Wolf ju je gledao netremice preko ruba svoje alice. On
je u zapadnonjemakom establimentu imao svoje izvore, svoje ljude,
no on to svakako nee potvrditi toj strankinji.
Moete li mi sluajno pribaviti primjerak Morenzove
biografije? upitala ga je. Marcus Wolf je razmislio o zahtjevu.
Za to vam to treba? upitao je tiho.
Ona mu je objasnila, i pritom prekrila nekoliko pravila.
Znam da je to samo sumnja, rekla je. Nita konkretno.
Osjeaj da tu neto fali. Moda neto iz prolosti.
Wolf je to odobrio. Volio je lateralno razmiljanje. Neki od
njegovih najveih uspjeha potekli su iz dubokog unutranjeg osjeaja,
iz slutnje da neprijatelj negdje ima nekakvu Ahilovu petu, i da je samo
treba nai. Ustao je, priao arhivskom ormariu, pa izvukao snop od
osam listova. Bez rijei. Bila je to ivotna pria Bruna Morenza. Iz
Pullacha, ona ista koju je u utorak uvee itao Lothar Herrmann.
Vanavskaja je zadivljeno uzdahnula. Wolf se nasmijeio.
Ako je Marcus Wolf imao nekakav specijalitet u svijetu
pijunae, onda to nije bilo podmiivanje i ucjenjivanje visokih
zapadnonjemakih djelatnika iako se i to ponekad znalo izvesti, nego
postavljanje utogljenih usidjelica besprijekornoga ivota i temeljito
provjerenih od slube sigurnosti, za tajnice takvim glavonjama. On je
shvaao da povjerljiva tajnica vidi sve to i njezin gazda, a gdjekad i
vie od toga.
Tijekom godina, Zapadnu je Njemaku zaljuljao itav niz
skandala, kad je privatne tajnice ministara, javne slubenike i vojne
dobavljae uhitio BfV ako mu nisu uspjeli tiho zbrisati na Istok. Tako
je on shvaao da e Fraulein Ermute Keppel jednoga dana morati
povui iz klnskoga BND-a i vratiti je u njezinu ljubljenu
Demokratsku Republiku Njemaku. A do tada e ona i dalje dolaziti u
ured sat prije Deitera Austa, gdje e kopirati sve zanimljivo,
ukljuujui i osobne dosjee svih slubenika. Ona e ljeti nastaviti
uinati u tihom parku, gdje e svoje sendvie od salate jesti utogljeno
precizno, i preostalim mrvicama hraniti golubove, da bi na kraju
praznu vreicu bacila u oblinju koaru za smee. Iz koje e je
nekoliko trenutaka kasnije izvaditi gospodin koji je s psom iziao u
etnju. Zimi e pak uinati u toplom kafiu, ali novine e bacati u
kantu za smee kraj vrata, otkud e ih vaditi jedan ulini pometa.
A kad doe na istok, Fraulein Keppel e biti doekana s
dravnim poastima, i osobno e je pozdraviti ministar sigurnosti
Erich Mielka, a moda ak i sam ef partije Erich Honeker, a ekat e
je i kolajna, dravna mirovina i udobni staraki dom kraj jezera
Furstenwalde.
Razumije se da ak ni Marcus Wolf nije bio vidovnjak. Ni on
nije mogao znati da e 1990. Istona Njemaka prestati postojati, da e
Mielke i Honecker biti svrgnuti i optueni, da e on sam otii u
mirovinu i posvetiti se, za masan honorar, pisanju memoara, te da e
Fraulein Erdmute Keppel svoje starake dane provesti u Zapadnoj
Njemakoj, na mirnome mjestu mnogo neudobnijem od obeanoga
stana u Firstenwaldeu.
Bojnica Vanavskaja je podigla pogled.
On ima sestru, rekla je.
Da, rekao je Wolf. Mislite da ona moda neto zna?
Vjerojatnost je mala, rekla je Ruskinja, ali ako bih je
mogla posjetiti...
Ako dobijete doputenje od svojih pretpostavljenih,
obzirno ju je upozorio Wolf. Vi, na alost, ne radite za mene.
Ali ako ga dobijem, trebat e mi nekakva kulisa. Ni ruska, ni
istononjemaka...
Wolf je smjerno slegnuo ramenima.
Ja imam i nekoliko legendi, spremnih za upotrebu. Naravno,
i to spada u na udan zanat...
U 10 sati ujutro, u zranoj je luci BerlinSchonefeld kroz
proceduru prolazio avion Poljskog aerotransporta, let LOT 104. Bio je
zadran deset minuta kako bi se Ljudmila Vanavskaja mogla ukrcati.
Kao to joj je Wolf ve bio rekao, njezin je njemaki bio upotrebljiv,
ali ne dovoljno dobar da proe kao materinji. A u Londonu e sresti
malo ljudi koji govore poljski. Imala je dokumente koji su je
predstavljali kao poljsku uiteljicu u posjetu rodbini. Poljska je imala
mnogo slobodniji reim.
Poljski je avion sletio u jedanaest, zaradivi jedan sat zbog
razlike u vremenskim zonama. Bojnica Vanavskaja je kroz pasoku i
carinsku kontrolu prola za manje od pola sata, obavila dva telefonska
razgovora iz javne govornice u alterskoj dvorani drugog terminala i
odvezla se taksijem do londonskog kvarta Primrose Hill.

* * *

U podne je na stolu Sama McCreadyja zapijukao telefon. Ba je
bio spustio slualicu nakon ponovnog razgovora s Cheltenhamom.
Odgovor je glasio jo nita. etrdeset osam sati i Morenz je jo bio u
bijegu. Sad je na telefonu bio ovjek odozdo, iz NATO-ova odjela.
S jutarnjom je potom stigla i nekakva notica, rekao je.
Moda nije nita, ako jest, baci u smee. Ipak u ti je poslati po kuriru.
Brzojav je stigao pet minuta kasnije. Kad ga je proitao i
ugledao oznaeno vrijeme, McCready je glasno opsovao.
U tajnom svijetu obino savreno funkcionira pravilo da ne
smije znati vie nego to mora. Ljudima koji neto ne moraju znati
da bi mogli obaviti svoj posao, obino se to neto i ne kae. Tako se
teta, nastala zbog curenja informacija, bilo namjernog, bilo zbog
brbljavosti, moe svesti na razumnu mjeru. Ponekad to, meutim, ima
i svoju nezgodnu stranu. Neka informacija koja bi mogla promijeniti
tijek zbivanja naprosto se ne proslijedi zato to nitko ne zna koliko je
ona vana.

* * *

Prislunoj je stanici Archimedes u gorju Harz, kao i
oslukivaima Istone Njemake u Cheltenhamu bilo reeno da bez
odlaganja McCreadyju proslijede sve to dobiju. Rijei Grauber i
Morenz su bile posebno oznaene kao kljuevi koji osiguravaju
trenutni prolaz. Pritom nitko nije ni pomislio da u istom smislu upozori
i ljude koji su prislukivali saveznike diplomatske i vojne
komunikacije.
Na poruci to ju je sada drao u ruci stajala je oznaka vremena
4.22 utorak popodne. A glasila je
Exp Herrmann
Pro Fietzau
Najhitnije. Potraite gospou A. Farquarson, roenu Morenz,
vjerojatno u Londonu. Pitati je li u zadnja etiri dana ula ili vidjela
brata. Stop.
Nikad mi nije rekao da ima sestru u Londonu. Nikad mi nije
rekao da je uope ima, pomislio je McCready. i poeo se pitati to mu
jo sve njegov prijatelj Bruno nije rekao o svom prolom ivotu.
Izvukao je s police telefonski imenik i potraio pod imenom
Farquarson.
Na svu sreu, to ime ba i nije bilo tako esto. Da je bilo Smith,
bila bi to sasvim druga pria. U imeniku je bilo etrnaest Farquarsona,
ali nigdje nikakve ge A. Krenuo ih je redom nazivati. Od prvih
sedam, njih pet je reklo da tu nema nikakve gospoe A. Farquarson.
Dva mu se nisu odazvala. Kod osmog je imao sree telefon je bio na
ime Roberta Farquarsona. Javio mu se enski glas.
Da, ovdje gospoa Farquarson.
Slutnja njemakog izgovora?
Znai li to gospoa A. Farquarson?
Da. Glas joj je bio defetistiki.
Oprostite to smetam, gospoo Farquarson. Ja sam iz
emigracijskog odjela na Heathrowu. Da sluajno nemate brata koji se
zove Bruno Morenz?
Duga stanka.
Je li tu? Na Heathrowu?
To vam, gospoo, nisam slobodan kazati. Ukoliko mu vi
niste sestra.
Da, ja sam Adelheid Farquarson. Bruno Morenz je moj brat.
Mogu li ga dobiti?
ao mi je, ali ovog asa jo ne. Hoete li biti na toj adresi za,
recimo, petnaest minuta? Jako je vano.
Da, bit u tu.
McCready je nazvao u garau, naruio auto i ofera i sjurio se
niza stube.
Bio je to veliki stanatelijer, na vrhu solidne edvardijanske vile
zavuene iza Regents Park Roada. Uspeo se gore i pritisnuo zvonce.
Gospoa Farquarson ga je pozdravila odjevena u slikarsku kutu, i
uvela ga u pretrpani atelijer sa slikama na stalcima i skicama rasutima
po podu.
Bila je to lijepa ena, prosijeda kao i njen brat. McCready bi joj
dao blizu ezdeset godina, neto vie nego Bruni. Ona je napravila
malo mjesta, ponudila mu da sjedne i mirno mu pogledala u oi.
McCready je na susjednom stolu opazio dvije alice za kavu. Obje su
bile prazne. Dok je gospoa Farquarson sjedala, uspio je dotaknuti
jednu. alica je jo bila topla.
to mogu uiniti za vas, gospodine...
Jones. Volio bih vam postaviti nekoliko pitanja u vezi s vaim
bratom, Herr Brunom Morenzom.
Zato?
Neki imigracijski problemi.
Vi mi laete, gospodine Jones.
Zaista?
Da, moj brat ne dolazi ovamo. A kad bi to i poelio, ne bi
imao problema s britanskom imigracijskom slubom. On je
zapadnonjemaki graanin. Vi ste policajac?
Ne, gospoo Farquarson. Ali sam zato Brunov prijatelj, i to
dugogodinji. Znamo se od pamtivijeka. Molim vas da mi vjerujete,
zato to je to istina.
U nevolji je?
Da, bojim se da jest. elio bih mu pomoi, samo ako mogu.
Ali to nije lako.
to je uinio?
ini se da je u Klnu ubio ljubavnicu, i pobjegao. Meni je
poslao poruku. Rekao je da to nije elio uiniti, i onda nestao.
Ustala je i priala prozoru, pa se zagledala u kasno ljetno lie
Primrose Hill Parka.
O, Bruno. Ludo jedna. Siroti, preplaeni Bruno.
Okrenula se prema njemu.
Ovdje je bio ovjek iz njemake ambasade. Juer ujutro.
Prije je nazvao, u srijedu uveer, dok sam bila vani. Nije mi rekao to
to ste mi rekli vi samo je pitao jesam li se ula s Brunom. Ali se
nisam ula. I ne mogu pomoi ni vama, gospodine Jones. Vi vjerojatno
znate vie od mene, ako je do vas dola njegova poruka. Znate li kamo
je otiao?
U tome i jest problem. Mislim da je preao granicu. Otiao u
Istonu Njemaku. Sad je negdje na podruju Weimara. Vjerojatno je
otiao prijateljima. Ali koliko je meni poznato, on jo nikad u ivotu
nije bio u Weimaru.
Ostala je zbunjena.
Kako to mislite? Pa tamo je ivio dvije godine.
McCreadyju je lice ostalo mirno, ali se ukoio od prepasti.
Oprostite. Nisam znao. Nikad mi nije priao.
Ne, a jasno mi je i zato. Jer mu je bilo runo. Bile su to
dvije najnesretnije godine njegova ivota. Nikad nije priao o tome.
Mislio sam da ste vi iz Hamburga, da ste se tu rodili i odrasli.
I jesmo, tamo smo ivjeli. Sve do 1943. Tada su zrakoplovi
RAF-a unitili Hamburg. Veliko bombardiranje i ognjena oluja. uli
ste za to?
McCready je kimnuo glavom. Njemu je tada bilo pet godina.
Royal Air Force je izbombardirao sredite Hamburga tako estoko da
su pIanuli siloviti poari. Ti su poari poeli srkati zrak iz okolnih
predgraa, tako da je stvoren pobjenjeli pakao s temperaturom tako
visokom da je eljezo poteklo kao voda a beton pratao kao bombe.
Taj je pakao meo gradom, pretvarajui u paru sve to mu se nalo na
putu.
Bruno i ja smo te noi postali siroii. Zastala je i zapiljila
se, ali ne u McCreadyja nego mimo njega, i pred njenim su oima opet
bili plamenovi to su bjesnili kroz grad u kojem se rodila, spaljujui u
pepeo njezine roditelje, prijatelje, sukolarce, sve orijentire njezina
ivota. Nakon nekoliko se trenutaka trgnula iz sanjarenja i nastavila
priu onim svojim tihim glasom, u kojem se sauvala jo lagana
slutnja njemakog izgovora. Kad je to bilo gotovo, vlasti su
preuzele brigu o nama i evakuirale nas. Meni je bilo petnaest godina,
Bruni deset. Razdvojili smo se. Mene su dodijelili obitelji kraj
Gottingena. Bruna su poslali nekom seljaku kraj Weimara.
Poslije rata sam ga potraila, i Crveni kri nam je pomogao da
se opet naemo. Vratili smo se u Hamburg. Ja sam se brinula za nj. Ali
je on jedva ikad i spominjao Weimar. Ja sam poela raditi u kantini
britanskoga NAAFI-ja, da ga mogu izdravati. Vremena su, znate, bila
jako teka.
McCready je kimnuo glavom.
Da, ao mi je.
Ona je slegnula ramenima.
Bio je rat. No bilo kako bilo, 1947. sam upoznala britanskog
narednika. Roberta Farquarsona. Uzeli smo se i doli ivjeti ovamo.
On je umro prije osam godina. Kad smo 1948. odlazili iz Hamburga,
Bruno i ja, Bruno je uspio dobiti posao u tvrki za izradu optikih lea.
Od tada sam ga vidjela svega trietiri puta, i nijednom u zadnjih deset
godina.
To ste rekli i ovjeku iz ambasade?
Herr Fietzau? Ne, on me nije pitao nita o Brunovu
djetinjstvu. Ali sam zato ispriala gospoi.
Gospoi?
Otila je pred samo sat vremena. Ona je iz mirovinskog
odjela.
Mirovinskog?
Da. Ona je rekla da se Bruno jo bavi optikim staklom, i to
za tvrtku BKI u Wrzbergu. ini se, meutim, da je vlasnik BKI
zapravo britanski Pilkington Glass, a budui da se Bruno pribliava
mirovini, njoj su trebale pojedinosti iz njegova ivota da mu moe
izraunati punu mirovinu. Nju nisu poslali Brunovi poslodavci?
isto sumnjam. Vjerojatno zapadnonjemaka policija. Bojim
se da i oni trae Bruna, ali ne da mu pomognu.
ao mi je. Sigurno sam bila jako glupa.
Vi to niste mogli znati, gospoo Farquarson. Dobro je
govorila engleski?
Da, savreno. S pomalo krivim izgovorom, vjerojatno
poljskim.
McCready je malo dvojio otkud je ta dama dola. Za Brunom
Morenzom su se pognali i drugi lovci, i to mnogi, ali su samo
McCready i jedna druga grupa znali za BKI iz Wrzberga. Ustao je.
Napregnite mozak i pokuajte se sjetiti svega onog, makar
toga bilo i malo, to vam je rekao poslije rata. Postoji li itko, uope
itko, kome bi poao u trenutku nevolje? Da potrai zaklon?
Ona se zamislila dugo i duboko.
Spominjao je jedno ime, nekoga tko je prema njemu bio
dobar. Svoju pukokolsku uiteljicu. Fraulein... o, kvragu... Fraulein
Neuberg... Ne, sad sam se sjetila, Frulein Neumann. Tako je.
Neumann. Ona je, naravno, sigurno ve mrtva. Bilo je to prije
etrdeset godina.
Jo samo jedno, gospoo Farquarson. Jeste li to ispriali i
gospoi iz staklarske tvrtke?
Ne, tek sam se sada toga sjetila. Rekla sam joj samo to da je
Bruno neko, kao evakuirano dijete, proveo dvije godine na seoskom
imanju petnaestak kilometara od Weimara.
Kad se vratio u Century House, McCready je iz
istononjemakog odjela posudio weimarski telefonski imenik. U
njemu je bilo nekoliko Neumanna, ali je samo pred jednim stajao Frl,
kratica za Fraulein. Usidjelica. Mlada djevojke ne bi, bar u Istonoj
Njemakoj, mogla imati svoj stan i telefon. Zrela usidjelica, zaposlena
ena, to bi mogla. anse za pogodak su bile slabe, vrlo slabe. Mogao
bi nazvati kojeg od istononjemakih mjesnih agenata preko
Berlinskog zida. Ali je Stasi bila posvuda, svuda su bili njezini
mikrofoni. Samo jedno pitanje jeste li vi neko bili uiteljica djeaia
Morenza, i je li se on pojavio? moglo bi zeznuti sve.
Njegov ga je sljedei korak odveo u posjet odjelu Century
Housea specijaliziranom za pravljenje vrlo neautentinih osobnih
isprava.
Nakon toga je nazvao British Airways, no oni mu nisu mogli
pomoi. Ali je zato Lufthansa mogla. Jedan je njihov avion letio u 5.15
za Hannover. Zamolio je Denisa Gaunta da ga odveze natrag na
Heathrow.
I najmudrije smiljeni pIanovi mieva i ljudi, kako bi to rekao
onaj kotski pjesnik, ponekad na koncu ispadnu nalik na psei
doruak. Avion poljskog aerotransporta za Varavu preko Istonog
Berlina trebao je poletjeti u 3.30. Kad je, meutim, pilot ukljuio letne
sustave, upalila se crvena lampica. Otkrilo se da je rije o samo
jednom neispravnom solenoidu, ali je to odgodilo let do est. U
ekaonici je bojnica Ljudmila Vanavskaja pogledala na ekran s
informacijama o polijetanju, proitala napomenu o odgaanju
uzlijetanja zbog tehnikih razloga, tiho opsovala i vratila se svojoj
knjizi.
McCready je ve izlazio iz ureda kad je zazvonio telefon.
Trenutak je bio u nedoumici da li da je javi, pa na kraju zakljuio da bi
trebao. Moda je neto vano. Bio je to Edwards.
Sam, netko me ima na zubu. Sluaj, Sam, ti nema, u smislu
apsolutno nema, moje doputenje da ode u Istonu Njemaku. Je li
to jasno?
Apsolutno, Timothy, da ne moe biti jasnije.
Odlino, rekao je pomonik efa i spustio slualicu. Gaunt
je mogao uti i glas s druge strane ice i njegov odgovor.
McCreadyju se Gaunt sve vie sviao. On je u njihov odjel
doao pred samo est mjeseci, ali se ve pokazao kao inteligentan i
pouzdan suradnik koji zna drati jezik za zubima. Dok su se probijali
kroz Hogarth Roundabout, presjecajui mnoge uglove u gustom
prometu ljudi to su se u petak popodne vraali kui, na putu prema
cesti za Heathrow, odluio je naeti temu.
Sam, znam sam da si se naao u gustim situacijama, u
kakvima nije bila ni ovareva desna ruka, ali ti si u Istonoj Njemakoj
ocrnjen, i gazda ti je zabranio da ode tamo.
Zabraniti je jedno, rekao je McCready, sprijeiti je
drugo.
Dok su ili kroz izlaznu ekaonicu Drugog terminala da uhvate
Lufthansin avion za Hannover, on nije bacio ni pogled na bodru mladu
enu sa sjajnom plavom kosom i prodornim plavim oima to je
sjedila i itala niti dva metra od njega. A ni ona, kad je proao kraj nje,
nije podigla pogled na tog mukarca srednjeg stasa i prilino
zguvanog, s prorijeenom smeom kosom i u sivom kinom ogrtau.
McCreadyjev je avion poletio na vrijeme i sletio u Hannover u
osam sati po mjesnom vremenu. Bojnica Vanavskaja je otila u est i u
devet sletjela na Istoni Berlin Schonefeld. McCready je unajmio
automobil i provezao se kroz Hildesheim i Salzgitter do svog odredita
u umi kraj Goslara. Vanavskaju je doekao automobil KGB-a i
odvezao je u Normannenstrasse 22. Tu je morala priekati sat vremena
da je primi pukovnik Otto Voss, koji je imao zatvoreni sastanak s
dravnim ministrom sigurnosti Erichom Mielkeom.

* * *

McCready je svom domainu bio telefonirao iz Londona. On ga
je doekao na kunim vratima svog pozamaneg doma, lijepo
preureene lovake kue izgraene na prostranoj padini s koje je danju
pucao daleki pogled preko duge doline zaodjevene etinarima. Niti
deset kilometara dalje svjetla su Goslara svjetlucala u mraku. Da dan
ve nije zgasnuo McCready bi mogao vidjeti, daleko na istoku, na
dalekom vrhuncu Harza, krov visokog tornja. Bilo bi ga mogue
pobrkati s lovakom kulom, ali on to nije bio. Bio je to vidikovac, ali
mu namjena nije bila lov na veprove, nego na ljude. ovjek kojemu je
McCready doao u goste odluio je svoje ugodne umirovljenike dane
provesti na vidiku one granice na kojoj je neko stekao imetak.
Na mom se domainu ve vide godine, pomislio je McCready
dok ga je ovaj uvodio u drvetom obloenu dnevnu sobu ureenu
veprovskim glavama i jelenjim rogovima. U kamenom je kaminu
pucketala jarka vatra u brdima je ak i poetkom rujna ve bilo
studeno.
ovjek koji ga je pozdravio u meuvremenu je nabio dosta kila
njegovo se neko mravo tijelo zaokruilo, i dalje je, naravno, bio
nizak, a zbog okruglog crvenog lica, na kojim se dizala sijeda kosa
nalik na ameriki sladoled, izgledao je bezazlenije no ikad. i taj je
dojam trajao sve dok mu se ne bi pogledalo u oi. Lukave oi,
prepredene oi, koje su vidjele i previe, i sklopile mnogo pogodbi o
ivotu i smrti, i ivjele u kanalima i preivjele. Maligno dijete
hladnoga rata, neko neokrunjeni kralj berlinskog podzemlja.
Kroz dvadeset godina, od podizanja Berlinskoga zida 1961. pa
sve do odlaska u mirovinu 1981 Andre Kurzlinger je bio Grenzeganger
doslovce ovjek koji ide preko granice, ovjek koji prelazi granicu.
Ba mu je Zid pribavio imetak. Prije nego to je izgraen, Istoni
Berlinani koji su eljeli pobjei na Zapad, naprosto bi doli u Istoni
Berlin i preli u Zapadni. A onda, u noi od 21. na 22. kolovoza 1961
veliki su betonski blokovi uvaljeni na svoja mjesta, i tako je Berlin
postao podijeljeni grad. Mnogi su pokuali preskoiti preko Zida
nekima je to i uspjelo.
Druge su odvukli u suzama i poslali na dugogodinju robiju.
Trei su pokoeni strojnicama na ici, gdje bi ostali visjeti kao zerdavi,
sve dok ih ne bi odsjekli. Za veinu se prelaenje Zida svodilo na
jedincati pokuaj. Za Kurzlingera, koji se do tada bavio samo
trgovinom na crno i gangsterajem, to se pretvorilo u profesiju.
On je izvodio ljude za novac. Prelazio je preodjeven na
najrazliitije naine, ili bi slao emisare, i dogovarao cijenu. Neki su
plaali u istonim markama hrpom OST maraka. Za taj novac je
Kurzlinger kupovao jedino troje to je vrijedilo u Istonom Berlinu
maarske kovege od svinjske koe, eke ploe klasine glazbe i
kubanske cigare. Ta je roba bila tako jeftina da je Kurzlinger, ak i
unato visokim trokovima njezina vercanja na Zapad, uspijevao
izvui veliku dobit.
Drugi su prebjezi pristajali da mu plate u njemakim markama
kad stignu na Zapad i nau posao. Tek su se malobrojni predomiljali.
Kurzlinger je bio vrlo pedantan u utjerivanju dugova pritom se
nekoliko njegovih krupnih ortaka brinulo da ga ne varaju.
Prialo se i da radi za zapadnu obavjetajnu. To nije bila istina,
iako bi povremeno znao izvui ponekog i za raun CIA-e ili SIS-a.
Prialo se i da je kao ruka i rukavica i sa SSD-om i KGB-om to ba
nije bilo jako vjerojatno, s obzirom na to koliku je tetu napravio
Istonoj Njemakoj. Izvjesno je meutim podmitio toliko graninih
uvara i komunistikih slubenika da im se vie ne sjea ni broja. Za nj
se prialo i da slubenika sklonog mitu njui na sto koraka.
Iako je njegov teren bio Berlin, ipak je on imao svoje kanale i
du itave granice izmeu Istone i Zapadne Njemake, a koja se
protezala od Baltika do ehoslovake. Kad se napokon s lijepim
imetkom povukao u mirovnu, odluio se nastaniti u Zapadnoj
Njemakoj, ali ne u Zapadnom Berlinu. Ipak se vie nije mogao
odmaknuti od granice. Njegovo je imanje bilo niti deset kilometara
daleko granine crte, visoko u gorju Harz.
I tako, Herr McCready, prijatelju moj Same, koliko je
vremena prolo.
Stajao je okrenut leima prema vatri, umirovljeni gospodin u
barunastom smokingu, daleko od onog malog uliara zvjerskoga
pogleda koji je 1945. ispuzao iz ruevina i poeo, za Lucky Strikes,
Jenkijima dovoditi cure.
I ti u mirovinu?
Ne, Andre, ja za svoju koricu kruha jo moram raditi. Nisam,
zna, bio pametan kao ti.
Kurzlingeru se ovo svidjelo. Pritisnuo je zvonce, i sluga je u
kristalnim aama donio oporo vino Mosel.
I onda, upitao je Kurzlinger, gledajui plamenove kroz
vino, to jedan starac moe uiniti za silnu pijunsku slubu
Njezina Velianstva?
McCready mu je rekao. Starina je nastavio zuriti u vatru, ali je
napuio usne i odmahnuo glavom.
Nisam ja vie u tomu, Sam. Mirovina. Zato mi sad i daju
mira. I jedni i drugi. Ali zna, lijepo su me upozorili kao tu su,
vjerujem, i tebe. Ako opet ponem, bacit e se na mene. Brza
operacija, preko granice pa natrag, i tako e me srediti, tu u mom
domu. I misle to sasvim ozbiljno. U svoje sam im doba, zna i sam,
napravio dosta tete.
Znam, odgovorio je McCready.
Osim toga, vremena se mijenjaju. Neko, u Berlinu, da,
mogao sam prijei. ak sam i na selu imao svoje prolaze. Ali svi su ti
prolazi na kraju otkriveni, i zatvoreni. Mine koje sam dezaktivirao, u
meuvremenu su zamijenili. uvari koje sam potplatio dobili su
premjetaj zna da na toj granici nikad nisu dugo drali iste uvare?
Stalno su ih zamijenjivali. Moje su se veze sve ohladile. Sad je ve
prekasno.
Ja moram prijeko, rekao je McCready polako. Zato to
je s druge strane jedan na. On je bolestan, i to teko. Ali ako ga
uspijem izvui, to e vjerojatno dokrajiti karijeru ovjeka koji sad
vodi Abteillung II. Otta Vossa.
Kurzlinger se nije ni pomaknuo, ali su mu se oi najednom jako
ohladile. Prije mnogo godina, i McCready je to znao, Kurzlinger je
imao prijatelja. Vrlo bliskog, vjerojatno najblieg to ga je ikad imao.
Uhvatili su ga kad je prelazio preko Zida. Prialo se kasnije da je digao
ruke na predaju. Voss je, meutim, svejedno pucao u nj. Prvo kroz oba
koljena, pa kroz oba lakta, pa kroz oba ramena. Napokon u eludac.
Mecima s mekim vrhom.
Idemo neto pojesti, rekao je Kurzlinger. Upoznat u
te sa svojim sinom.
Lijep plavokos mladi od tridesetak godina koji im se pridruio
za stolom nije mu, jasno, bio sin. Ali ga je Kurzlinger, naravno, bio
posinio. Povremeno bi mu se nasmijeio, i njegovo bi ga posvoje
zadivljeno pogledalo.
Siegfrieda sam doveo s Istoka, rekao je Kurzlinger, da
neim pone razgovor. On nije imao kamo i tako... sad ivi tu sa
mnom.
McCready je nastavio jesti. Slutio je da to nije sve.
Jesi li ikad uo, upitao je Kurzlinger dok su jeli groe,
za Arbeitsgruppe Grenzen?
Itekako jest. Granina radna ekipa. Duboko u srcu SSD-a,
daleko od svih Abteilunga i njihovih oznaka rimskim brojevima, radila
je mala jedinica specijalizirana za krajnju bizarnost.
U veini zgoda, kad bi Marcus Wolf elio na Zapad provercati
agenta, obavio bi to preko neutralne zemlje, gdje bi agent za boravka
stekao svoju novu legendu lanu ivotnu priu. SSD i HVA su,
meutim, ponekad eljeli preko granice prebaciti i nekoga da obavi
crnu operaciju. Tada bi Istoni Nijemci sami probili rupu u svom
obrambenom pojasu prema Zapadu. Veina je takvih rupa bila
iskopana od zapada prema istoku, radi izvlaenja ljudi koji nisu smjeli
otii. Ali kad bi SSD poelio da se rupa probui za njezine potrebe, za
taj bi posao poslala strunjake Arbeitsgruppe Grenzen. Ti bi
inenjerci, radei u mrkloj noi jer su granicu nadzirali i
zapadnonjemaki graniari, iskopali rupe ispod bodljikave ice, probili
usku stazu kroz minska polja, pazei da pritom ne ostave nikakva
traga.
Ipak, tako bi kroz mine nastao dvjestometarski prolaz. Stvarni
bjegunci vjerojatno bi pritom bili uhvaeni u reflektorske snopove i
pokoeni mitraljezima, i onda je, napokon, tu bila jo i ograda na
zapadnoj strani. AGG bi je ostavio naizgled nedirnutom, samo bi
presjekao rupu za agenta i iza njega je opet zatvorio. U tim noima,
kad su oni prebacivali nekoga na zapad, reflektori su bili okrenuti na
drugu stranu, a prolaz kroz mine obino bi bio gusto obrasao travom,
napose koncem ljeta, i ta bi se trava do jutra ispravila, i tako izbrisala
svaki trag nogu u trku.
Kad su to radili Istoni Nijemci, u tome su im pomagali vlastiti
graniari. Probijanje preko toga bilo je neto sasvim drugo, jer tada
nije bilo njihove suradnje.
Sigfried je nekad radio za AGG, rekao je Kurzlinger.
Sve dok i sam nije klisnuo kroz vlastitu rupu. Stasis ju je, naravno,
smjesta zatvorio. Sigfriede, na bi prijatelj htio na drugu stranu. Moe
li pomoi?
McCready se upitao je li dobro procijenio tog ovjeka. Nadao se
da je tako. Kurzlinger je mrzio Vossa zbog onoga to je uinio, a bol
ovjeka za njegovom ubijenom ljubavi ne smije se potcjenjivati.
Sigfried se na trenutak zamislio.
Bio je jedan prolaz, rekao je napokon. Sam sam ga
prokopao. On je bio za mene, tako da ga nisam spomenuo u izvjetaju.
Ali sam na koncu iziao drugim putem.
I gdje je taj? upitao je McCready.
Nedaleko odavde, odgovorio je Sigfried. Izmeu Bad Sachsa
i Ellricha.
Dohvatio je kartu i pokazao na dva gradia na jugu Harza, Bad
Sachs u Zapadnoj Njemakoj i Ellrich u Istonoj.
Mogu li ti vidjeti dokumente koje nosi? upitao je
Kurzlinger. McCready mu ih je predao. Sigfried ih je pomno
pregledao.
Dobri su, rekao je, ali e ti trebati i eljezniki paso.
Imam ga ja. Jo vrijedi.
Koje je vrijeme najzgodnije za polazak? upitao je
McCready.
etiri sata. Pred zoru. No je najcrnja, a straari su ve
umorni, pa rjee prelaze reflektorima preko oranice. Trebat e nam i
maskirna odjea, za sluaj da nas ipak uhvate snopom. To bi nam
moglo spasiti glave.
Jo su jedan sat raspravljali o pojedinostima.
Shvatite, Herr McCready, rekao je Sigfried, prolo je
pet godina. Moda se i ne sjetim gdje je to bilo. Na mjestu gdje sam
prosjekao put kroz minska polja ostavio sam nit za pecanje. Moda je i
ne pronaem. Ako ne uspijem, vraamo se. Ii kroz minsko polje a bez
poznavanja staze koju sam prosjekao to je sigurna smrt. A moda su je
moji bivi kolege pronali i zatvorili. U tom se sluaju vraamo ako
jo moemo.
Shvatio sam, rekao je McCready, i jako sam vam
zahvaIan.
Potom su krenuli, Sigfried i McCready, u jedan sat u noi, u
sporu, dvosatnu vonju kroz brda. Kurzlinger je stajao na pragu.
Pazi mi na deka, rekao je. inim to samo zbog onog
deka kojeg mi je Voss oteo prije toliko godina.
Ako proete, rekao je Sigfried dok su se vozili,
propjeaite deset kilometara do Nordhausena. Zaobiite Ellrich tu
ima straara, i psi e lajati. Iz Nordhausena se odvezite vlakom na jug
sve do Erfurta, pa autobusom do Weimara. U oba ete se sluaja voziti
s radnicima.
Tiho su se provezli kroz usnuli gradi Bad Sachs i parkirali se u
predgrau. Sigfried je zastao u mraku s kompasom i malom depnom
svjetiljkom. Kad je uhvatio orijentire, zaronio je u borovu umu i
krenuo na istok. McCready je poao za njim.

* * *

etiri sata prije toga bojnica Vanavskaja se suoila s
pukovnikom Vossom u njegovu uredu.
Prema rijeima njegove sestre, u podruju Weimara mogao se
sakriti na jednome mjestu.
Potom mu je ispriala o evakuaciji Bruna Morenza za vrijeme
Drugog svjetskog rata.
Imanje? rekao je Voss. Koje imanje? Tu ih je na
stotine.
Nije mi znala rei ime. Zna samo da je na petnaestak
kilometara od Weimara. Napravite obru, pukovnie. Dovedite vojsku,
i jo danas, on je na.
Pukovnik Voss je nazvao Abteilung XIII, slubu obavjetavanja
i osiguranja Dravne narodne armije ili NVA. Iz njezina su stoera na
Karlshorstu zazvonili telefoni, i prije zore su na jug, prema Weimaru,
krenuli kamioni.
Obru je zatvoren, rekao je Voss u pono. Vojska e krenuti iz
Weimara, i proeljavati sektor po sektor, prema van sve do obrua.
Pretrait e sva imanja, svaku konjunicu, hambar, ostavu, talu i
svinjac, sve dok ne stignu do obrua udaljenog petnaest kilometara.
Mogu se samo ponadati, drugarice bojnice, da ste u pravu. Jer smo
angairali zaista velik broj ljudi.
U sitne je sate i on svojim osobnim automobilom krenuo na jug.
S njim je pola i bojnica Vanavskaja. Proeljavanje je trebalo poeti u
zoru.


Glava esta

Sigfried je leao potrbuke na rubu drvoreda i prouavao tamne
obrise stotinu metara dalje, gdje je poinjala Istona Njemaka.
McCready je leao kraj njega. Bilo je to te subote u 3 ujutro.
Prije pet godina, takoer nou, Sigfried je sebi prosjekao rupu
od podnoja posebno visokog bora na istonoj strani, a prema sjajnoj
bijeloj stijeni visoko na padini na zapadnoj strani. Nevolje je bila u
tome to je uvijek oekivao da e tu stijenu gledati s istoka, u blijedom
odsjevu prije svanua. Nije bio predvidio da bi jednoga dana mogao
krenuti u suprotnom smjeru. Sad je stijena bila visoko iznad njega,
zaklonjena drveem. Vidjeti se mogla samo iz toke duboko u niijoj
zemlji. Procijenio je poloaj tog mjesta kako je najbolje znao i umio,
propuzao zadnjih deset metara Zapadne Njemake i poeo tiho cvikati
ianu ogradu.
Kad je izrezao rupu, Sigfried je dozvao McCreadyja
podignutom rukom. Sad je on ispuzao iz zaklona i krenuo prema ici.
Posljednjih je pet minuta proveo u prouavanju promatranica
istononjemakih graniara, kao i metenja reflektorskih snopova.
Sigfried je poziciju izabrao dobro na pola puta izmeu dva straarska
tornja. Dodatna je prednost bila to je ljetni rast stabala proirio neke
njihove grane jo malo nad minsko polje tako je jedan reflektor bio bar
djelimice zaklonjen tim dodatnim rastom. U jesen e ih doi
potkresati, ali se to jo nije dogodilo.
Drugi je reflektor imao jasan pogled na njihovu pIaniranu stazu,
ali je ovjek iza njega oito bio umoran, ili mu je bilo dosadno, jer bi
se on na kraju putanje znao ugasiti i na nekoliko minuta. A kad bi se
opet upalio, uvijek je bio okrenut u suprotnom smjeru. Potom bi opet
krenuo prema njima, pa se vratio i ugasio. Ako njegov operater nastavi
u istom stilu, bit e upozoreni nekoliko sekundi unaprijed.
Sigfried je trznuo glavom i propuzao kroz rupu. McCready je
poao za njim, vukui za sobom vreu od jute. Nijemac se okrenuo i
vratio prosjeenu icu na njezino mjesto. Sad se mogla opaziti samo
izbliza, a graniari nikad ne bi prelazili prugu da pogledaju icu ako
nisu ve unaprijed opazili prosjek. Ni njima se nisu milila minska
polja.
elja je vukla da tih stotinu metara uzorane zemlje, sad ve
gusto obrasle, osim travom, i neobino visokim icima i koprivom,
naprosto pretre, ali su tu mogle biti i ice povezane sa zvunim
alarmima. Sigurnije je bilo puzati. Pa su zapuzali. Na pola su puta od
lijevog reflektora bili zaklonjeni drveem, ali se tada upalio desni.
Obojica su se sledili u svojim zelenim odijelima i zabili lice u zemlju.
Obojica su zacrnili ruke i lice, Sigfried pastom za cipele a McCready
nagorjelim epom, jer je to s druge strane mogao lake oprati s lica.
Blijedo se svjetlo izlilo po njima, na trenutak zastalo, vratilo se i
opet ugasilo. Deset je metara dalje Sigfried pronaao icu i dao
McCreadyju znak da je potrbuke zaobie. Jo etrdeset metara pa su
se nali u minskom polju. Tu su ici i trava bili visoki do prsa. Nitko
nije ni pokuao orati minsko polje.
Nijemac se osvrnuo. Visoko iznad kroanja McCready je opazio
bijelu stijenu, mrlju bljedila na tamnoj pozadini borove ume. Sigfried
je zakrenuo glavu i usporedio poloaj divovskoga stabla s poloajem
stijene. Bio je deset metara desno od linije. Ponovno je zapuzao, ovaj
put rubom minskoga polja. Kad je zastao, poeo je njeno pipkati kroz
visoku travu. Nakon dvije minute McCready ga je zauo kako je
izdahnuo psikavo, trijumfalno. Kaiprstom je i palcem drao tanki
flaks. Njeno je povukao najlonsku nit. Ako se s druge strane otpusti,
onda je to kraj misije. Ali se flaks napeo i izdrao.
Poite za flaksom, proaptao je Sigfried. On e vas provesti
kroz minsko polje sve do prokopa ispod ice. Staza je malo ira od
metra. Kad se vraate?
Za dvadeset etiri sata, odgovorio je McCready. Ili
etrdeset osam. Prije nego to od podnoja velikog stabla krenem na
ovu stranu, dat u znak malom baterijom. Pobrinite se da ograda
ostane otvorena. Ako me nema ni nakon etrdeset osam sati,
zaboravite. Znai da se neu ni vratiti.
Zapuzao je na trbuhu i nestao u minskom polju, ne ba sasvim
skrivenom visokom travom i korovom. Sigfried je priekao da se
reflektorski snop jo jednom prelije preko njega, i onda se puui
vratio na zapad.
McCready je nastavio kroz mine, tragom najlonske niti.
Povremeno bi je zatezao da provjeri je li jo ravna. Znao je da zapravo
nee vidjeti nikakve mine. Nisu to bile velike tanjuraste mine koje
mogu u zrak baciti itav kamion. Bile su to male, protupjeake mine,
napravljenje od plastike, koje ne reagiraju na detektore metala, s
kojima su bjegunci ve pokuavali proi, ali bezuspjeno. Mine su bile
zakopane i aktivirale su se na pritisak. Ne bi eksplodirale kad bi na
njih nagazio zec ili lisica, ali su na teinu ljudskoga tijela bile dovoljno
osjetljive, i bile su dovoljno opake da ovjeku raznesu nogu, utrobu, da
mu istrgnu plua. esto i ne bi ubile smjesta, nego bi ranjeni bjegunac
urlao itavu no sve dok u zoru ne bi doli graniari s vodiem, da
pokupe truplo.
McCready je pred sobom ugledao uzdignute prave valove ice s
otricama, no to je ve bio kraj minskoga polja. Flaks ga je bio doveo
do plitkog udubljenja ispod ice. Okrenuo se na lea, jutenom vreom
gurnuo icu prema gore i odgurnuo se petama. Sve centimetar po
centimetar zapuzao je ispod spleta ica. Nad sobom je ugledao
svjetlucave britvice zbog kojih je takva ica bila toliko bolnija od
bodljikave.
Pojas je ice bio irok deset metara, a visok dva i pol. Kad je
iziao s istone strane, otkrio je da je najlonska nit zavezana za koli
skoro izvaljen iz zemlje. Jo samo jedan potez, i on bi se otkinuo, pa bi
se moralo odustati od itavog prelaenja. Prekrio ga je debelim
pokrovom borovih granica, zapamtio da se nalazi tono ispred
pogolema bora, pruio pred sebe kompas i otpuzao dalje od ograde.
Zapuzao je prema orijentiru na 90 stupnjeva, sve dok nije doao
do staze. Tu je skinuo kombinezon, obavio ga oko kompasa. Stazom bi
mogli naii psi i nanjuiti odjeu, pa ju je sakrio u umi, ispod borovih
iglica desetak metara daleko od staze. Na rubu je staze prelomio granu
iznad visine glave i ostavio je da visi na komadiu kore. Nitko je drugi
nee opaziti, ali on hoe.
Na povratku e morati pronai stazu, slomljenu granu, i opet se
dokopati kombinezona i kompasa. Skretanje za 270 stupnjeva dovest
e ga opet do divovskog bora. Okrenuo se i poao na istok. U hodu je
pamtio svaki orijentir sruena stabla, naslagane klade, okuke i
zavijutke. Nakon skoro dva kilometra izbio je na cestu i pred sobom
ugledao zvonik luteranske crkve u Ellrichu.
Zaobiao je selo, u skladu s primljenim uputama, pa poao kroz
polja pokoena ita sve dok nije presjekao cestu za
Nordhausen, osam kilometara dalje. Tek je bilo prolo pet.
Nastavio je drei se ruba ceste, spreman da se baci u jarak ako bi iz
ijednoga smjera nailo vozilo. Junije se nadao da e mu otrcana
radnika vjetrovka, samtaste hlae, izme i iltkapa, kakvu nose toliki
njemaki zemljoradnici, pomoi da izbjegne pomniji pregled. Ovdje
je, meutim, zajednica bila tako malena da se svi meusobno poznaju.
Nije mu zaista sad trebalo da ga netko pita kamo ide, jo manje otkud
je doao. Iza njega su bili samo Ellrich i granica, i samo je od tamo i
mogao doi.
Pred Nordhausenom mu se nasmijeila srea. Preko plota ispred
zamraene kue ugledao je bicikl naslonjen na stablo. Zahrao ali
upotrebljiv. Odvagnuo je rizik u koji se uputa kraom, nasuprot
prednostima to ih bicikl ima pred nogama kad treba prevaliti podui
put. Ako za pola sata ne otkriju da je nestao, onda se to isplati uiniti.
Uzeo ga je, proao s njim pjeice stotinjak metara, a onda ga uzjahao i
odvezao se na kolodvor. Bilo je pet do est. Prvi vlak za Erfurt dolazi
za petnaest minuta.
Ne peronu je bilo nekoliko desetaka radnika koji su ekali da
krenu na jug, na posao. Izvadio je novac, kupio kartu, i tad je u stanicu
puckajui uao vlak staromodna parnjaa, ali na vrijeme. Navikao na
funkcioniranje britanskih prigradskih linija, zbog ovog je bio posebno
sretan.
Predao je bicikl u teretni vagon i zauzeo mjesto na drvenoj
klupi. Vlak je stao u Sonderhausenu, Greussenu i Strassfurtu, i onda se
u 6.41 dovezao u Erfurt. Podigao je bicikl i nagazio na pedale kroz
ulice prema istonim predgraima, sve do poetka autoceste broj
sedam za Weimar.
Malo iza pola osam, nekoliko kilometara istono od grada, iza
njega se pojavio traktor. Za sobom je vukao ravnu prikolicu, a za
voIanom je bio stariji mukarac. Bio je u Erfurtu odvezao eernu repu
i sad se vraao na imanje. Starac je usporio i stao.
Steig mal rauf, doviknuo je nadglasavajui brundanje
tronoga motora koji je rigao crni dim. McCready mu je zahvalno
mahnuo rukom, bacio bicikl na platformu, pa se i sam popeo. Buka im
je motora branila da razgovaraju, to je bilo dobro, jer McCready,
unato tome to je teno govorio njemaki, ipak nije bio verziran u
dijalektu Donje Thuringie. No stari je seljak bio sasvim zadovoljan i
sisanjem prazne lule i vonjom. Petnaestak kilometara od Weimara
McCready je ugledao zid vojnika.
Bili su na cesti, nekoliko desetaka njih, a proirili su se i preko
polja na lijevo i desno. Kroz stabljike kukuruza vidio je njihove
kacige. Desno je vodila seoska oputina. Uz nju su redom stajali
vojnici, meusobno razmaknuti desetak metara, okrenuti prema
Weimaru. Traktor je usporio pred pregraenom cestom, te napokon
stao. Narednik je doviknuo vozau da iskljui motor. Starac mu je
odviknuo, i rekao otprilike Ako ga sad zaustavim, tko e ga vie
pokrenuti? Jedino ako me vi, deki, malo pogurate. Narednik je malo
razmislio o tome, slegnuo ramenima i gestom od starca zatraio papire.
Pogledao ih je, vratio mu ih i stigao do McCreadyja koji je sjedio na
prikolici.
Papiere, rekao je. McCready mu je pruio legitimaciju. U
njoj je pisalo da je on Martin Hahn, poljoprivredni radnik, a bila je
izdana u weimarskom upravnom podruju. Narednik, gradsko dijete iz
Schwerina na sjeveru, najednom je njunuo.
to je to? upitao je.
eerna repa, odgovorio je McCready. Nije sam rekao da
je stopist na traktoru, i nitko ga to nije ni pitao.
Nije upozorio ni da je prikolica, prije eerne repe, nosila
mnogo soniji teret. Narednik je nafrnjio nos, vratio papire i mahnuo
traktoru da produi. Iz Weimara je prema njima dolazio mnogo
zanimljiviji kamion, a njemu je reeno da se koncentrira na ovjeka
prosijede kose i rajnskog izgovora, koji eli izai iz prstena, a ne na
smrdljivi traktor koji u nj eli ui.
Traktor je stigao do seoskoga puta, pet kilometara od grada i tu
ga je seljak iskljuio. McCready je skoio s prikolice, povukao bicikl
na tlo, zahvalno mahnuo starom, pa nagazio na pedale prema gradu.
Od predgraa pa nadalje, stalno se drao jarka, da izbjegne
kamione to su rigali vojnike u zelenosivim odorama Narodne dravne
vojske, ili NVA. S njima je bio izmijean i prilian broj svijetlije
zelenih odora Narodne policije ili VOPO-a. Na uglovima su stajali
grozdovi weimarskih graana i radoznalo pratili to se to zbiva. Neki
su tvrdili da je to sigurno vojna vjeba nitko se tome nije usprotivio. U
vojsci se dogaaju i manevri. Bilo je to neto normalno, iako ba nije
bilo uobiajeno u centru grada.
McCready Je poelio pIan grada, ali nije mogao sebi dopustiti
da ga vide kako ga razgledava. On nije turist. Svoj je put zapamtio
prema karti posuenoj iz istononjemakog odjela u Londonu, a koju
je prouio u avionu za Hannover. U grad je uao Erfurtstrasseom, pa se
zaputio ravno prema staroj gradskoj jezgri, sve dok se nada nj nije
ustoboilo Narodno kazalite. Asfalt se pretvorio u kaldrmu. Skrenuo
je lijevo u Heinrich Heine Strasse i produio za Karl Marx Platz. Tu je
sjahao i poeo gurati bicikl, oborene glave, dok su kraj njega u oba
smjera jurili automobili VOPO-a.
Na Rathenau Platzu je potraio Brennerstrasse, i naao je na
drugom kraju trga. Koliko se sjeao, Bockstasse je trebala biti desno, i
bila je. Broj etrnaest je bila stara zgrada, koja je ve dugo vapila za
popravkom, kao otprilike i sve drugo u Herr Honeckerovu raju. Boja i
buka ve su otpadali, a imena su na osam zvonaca bila izblijedila.
Ipak je uspio razabrati, uz stan broj tri, jedincato ime Neumann.
Progurao je bicikl kroz velika kuna vrata, ostavio ga u vei
poploanoj kamenom i krenuo gore. Na svakom su katu bila po dva
stana. Broj tri je bio jo jedan kat vie. Skinuo je kapu, poravnao sako i
pozvonio. Bilo je deset do devet.
Neko se vrijeme nije nita dogodilo. Nakon dvije minute zaulo
se povlaenje nogu i onda su se vrata polako otvorila. Fraulein
Neumann je bila jako stara, u crnoj haljini, sijeda i oslonjena na dva
tapa. McCready je procijenio da se ve primakla devedesetoj. Ona je
podigla pogled i rekla
Ja?
On se iroko nasmijeio, kao da ju je prepoznao.
Da, to ste vi, Fraulein. Kako ste se promijenili. Ali ne vie od
mene. Sigurno me se ne sjeate. Martin Hahn. Ja sam prije etrdeset
godina bio va ak.
Ona ga je gledala tupo, svijetloplavim oima kroz naoale sa
zlatnim okvirom.
Sluajno sam se naao u Weimaru. Ja sam, znate, iz Berlina.
Tamo ivim. Pa sam se upitao jeste li jo tu. Naao sam vas u
telefonskom imeniku. Pa sam mislio, moda vas naem. Mogu li ui?
Ona se odmaknula i on je uao. Mrani hodnik, pljesniv od
starosti. Ona ga je odvela, zibajui se na artritinim koljenima i
glenjevima, do dnevne sobe s prozorima okrenutim na ulicu. Priekao
je da ona sjedne, pa sjeo i sam.
I tako, ja sam vam bila uiteljica, u staroj osnovnoj koli u
Heinrich Heine Strasse. Kad je to bilo?
Mislim, sigurno 43. ili 44. Onda smo morali otii zbog
bombardiranja. Iz Berlina. Ja sam ovamo bio evakuiran s ostalima.
Sigurno je to bilo u ljeto 43. Ja sam bio u razredu s... ah, tko bi se
sjetio... dobro, sjeam se Bruna Morenza. On je bio moj par.
Ona se na trenutak zagledala u nj, pa se digla na noge. Ustao je i
on. Odgegala se do prozora i pogledala na ulicu. Ulicom je
protandrkao kamion pun VOPO-vaca. Svi su sjedili uspravno, a za
pojasom su im u koricama bili maarski pitolji AP9.
Stalno nekakve uniforme, rekla je tiho, skoro sebi u
bradu. Prvo nacisti, pa sad komunisti, i stalno uniforme i pitolji. Prvo
Gestapo, pa sad SSD. O, Njemako, to smo to uinili da smo zasluili
i jedne i druge?
Okrenula se od prozora.
Vi ste Britanac? Molim vas, sjednite?
McCready je bio sretan da to moe uiniti. Shvatio je da ta
starica, unato svojoj dobi, ima um otar kao britva.
Zato ste izrekli tu krajnje neobinu tvrdnju? upitao je on
indignirano. Ali ona nije nasjela tom glumljenom bijesu.
Tri razloga. Kao prvo, sjeam se svih djeaka koje sam
poduavala u toj koli za vrijeme rata i poslije, i meu njima nema
nikakvog Martina Hahna. Kao drugo, kola nije bila na Heinrich Heine
Strasse. Heine je bio idov nacisti su izbrisali njegovo ime sa svih
ulica i spomenika.
McCreadyju je dolo da samog sebe raspali nogom u tur. Trebao
je znati da je ime Heinea, jednog od najveih njemakih pjesnika,
vraeno tek poslije rata.
Ako ponete vritati, ili dignete uzbunu, rekao je tiho,
ja vam neu uiniti nita naao. Ali e oni doi po mene, odvesti me i
strijeljati. Pa vi sad birajte.
Ona se opet dogegala do svog naslonjaa i sjela, i onda se, na
nain jakih ljudi, poela prisjeati.
Godine 1934. bila sam profesorica na Humboldtovu
sveuilitu u Berlinu. Najmlai profesor, i jedina ena meu njima. A
onda su na vlast doli nacisti. Ja sam ih prezirala. i to sam i govorila.
Valjda sam imala sreu, jer me nisu poslali u logor. Ali su oni bili
milostivi, pa su me poslali da tu seljakoj djeci drim razrednu
nastavu.
Poslije rata se nisam vratila na Humboldt. Djelimice zato to
sam smatrala da djeca ovdje imaju pravo na poduku kakvu bih mogla
pruiti i zlatnoj mladosti u Berlinu djelimice i zato to nisam eljela
nauavati ni komunistiku verziju lai. I zato, gospodine pijune, ja
neu dii uzbunu.
No ako me oni ipak uhvate, i ja im velim za vas?
Ona se sad po prvi put nasmijeila.
Dragi moj mladiu, kad ovjek ima osamdeset osam godina,
onda ti ne mogu uiniti nita vie od onoga to ti je dobri Bog i tako
namijenio, i to vrlo skoro. Zato ste doli?
Bruno Morenz. Da li ga se sjeate?
O, da, kako da ne. Je li u nevolji?
Da, Fraulein, i to grdnoj. On je tu negdje, nije daleko. Doao
je u misiji zbog mene. I sad se razbolio, u glavi. Potpuni slom. I on se
krije negdje izvan grada, i potrebna mu je pomo.
Ta policija, svi ti vojnici. Tu su zbog Bruna?
Da. Ako ja stignem prvi, moda mu pomognem. Moda ga
izvuem na vrijeme.
Zato ste doli do mene?
Njegova sestra u Londonu, ona mi je ispriala neto malo o
dvije ratne godine to ih je proveo ovdje. Samo da je bio vrlo nesretan,
i da mu je jedini prijatelj bila njegova uiteljica Fraulein Neumann.
Ona se neko vrijeme zibala naprijednatrag.
Ubogi Bruno, rekla je napokon, ubogi prestraeni
Bruno. Uvijek se tako bojao, i vike i bola.
Zato se plaio, Fraulein Neumann?
Potjecao je iz socijaldemokratske hamburke obitelji. Otac
mu je poginuo za bombardiranja, ali je zacijelo pred smrt u svom
domu o Hitleru rekao neto ne ba jako pohvalno. Bruna su dodijelili
seljaku u okolici grada, brutalnom ovjeku koji je osim toga i puno
pio. A bio je, povrh svega, jo i gorljivi nacist. Jedne je veeri Bruno
zacijelo rekao neto to je nauio od oca. Seljak je skinuo remen i
izmlatio ga. estoko. Poslije toga se to ponovilo jo mnogo puta.
Bruno je mnogo puta bjeao od kue.
I gdje se tada skrivao, Fraulein? Molim vas, gdje?
U taglju. Jednom mi je zgodom i pokazao. Ja sam otila do
seljaka da mu objasnim neke stvari. Na kraju je sjenokoe bio tagalj,
podalje od kue i drugih tagljeva. Bruno je u balama sijena na tavanu
izbuio rupu. Tu bi se zavukao i priekao da seljak padne u svoj
uobiajeni pijani san.
I gdje je tono bila ta farma?
U zaselku Marionhainu. Ja mislim da je jo tu. To su bila
samo etiri imanja skupljena zajedno. Sve je to sada kolektivizirano.
Marionhain lei izmeu dva sela, Obera i Nieder Grnstedta. Krenite
cestom prema Erfurtu. Sedam kilometara dalje skrenite lijevo na
seoski put. Tu je i putokaz. Imanje su nekad zvali Mullerov sala, ali to
se sada sigurno promijenilo. Vjerojatno je samo oznaeno brojem. Ali
ako je jo tu, potraite tagalj udaljen oko dvjesto metara od drugih, na
kraju livade. Mislite da mu moete pomoi?
McCready je ustao.
Ako je tu, Fraulein, mogu pokuati. Kunem se da u
pokuati, i hvala vam na pomoi.
Na vratima se okrenuo.
Rekli ste da ste zbog tri razloga pomislili da sam Englez, ali
ste mi naveli samo dva.
O, da. Odjeveni ste kao zemljoradnik, a rekli ste da dolazite
iz Berlina. U Berlinu nema seoskih imanja. to znai da ste pijun, i da
radite ili za njih... zabacila je glavu prema prozoru pred kojim je
protutnjao jo jedan kamion, ili za drugu stranu.
Mogao sam biti i agent SSD-a.
Starica se nasmijeila.
Ne, Mister EngIander, ja se sjeam britanskih asnika iz
1945 nakratko prije nego to su doli Rusi. Bili ste previe pristojni.
Seoski se put odvajao ba kako je gospoa bila i rekla, lijevo,
prema potezu bogatog poljoprivrednog zemljita izmeu autoceste broj
sedam i Autobahna E40. Mali je natpis rekao OBER GRUNSTEDT.
Odvezao se cestom na biciklu do kilometar dalekog krianja. Tu se put
razdvajao. Lijevo je leao Nieder Grunstedt. Okruivao ga je zid
zelenih uniformi. S obje su mu strane leala polja neobrana kukuruza,
metar i pol visoka. Pognuo se nad guvernal, nagazio na pedale i
odjurio desno. Obiao je Ober Grunstedt i ugledao jo uu cestu. Niti
kilometar dalje razabrao je krovove skupine seoskih kua i tagalja,
izgraenih u turinkom stilu sa strmim krovovima, silno visokim
sljemenima te vratima visokim i irokim da se u etvrtasta ograena
dvorita mogu uvoziti vozovi sijena. Marionhain.
elio je izbjei prolazak kroz zaselak. Tu bi moglo biti seljaka
koji bi u njemu smjesta prepoznali stranca. Sakrio je bicikl u kukuruz i
uspeo se na humak da bolje vidi. Desno je ugledao usamljeni visoki
tagalj, napravljen od opeke i crno okatranjenih greda, odmaknut od
glavne skupine. Pogurio se u kukuruzima i poeo se okolo zaseoka
probijati prema njemu. Na horizontu je plima zelenih uniformi krenula
od Nieder Grunstedta.

* * *

Tog je jutra radio i doktor Lothar Herrmann. Od onog brzojava
Fietzau u njemakoj ambasadi u Londonu, a na koji je dobio odgovor
kojim svoju istragu nije pomakao ni za korak, trag se nestalog Bruna
Morenza hladio sve vie. On subotom obino nije radio, ali mu je sad
trebalo neto da mu skrene misli sa kripca u kojem se naao. Sino je
veerao s generalnim direktorom, i nije mu bilo nimalo lako.
Povodom ubojstva u Heimendorfu nitko jo nije bio uhien.
Policija jo nije ak ni poslala tjeralicu za nekim s kim bi eljela
porazgovarati. Sve je izgledalo kao da su u pitanju jednog kompleta
otisaka prstiju i dva ispucana pitoljska metka pritjerani do zida.
Velik je broj vrlo uvaene gospode, kako iz privatnog, tako i
javnog sektora, bio pozvan na diskretan razgovor, na kraju kojeg bi u
pravilu bili rumeni od neugode. Ipak su svi bili spremni na odreenu
suradnju. Davali su otiske, predavali pitolje radi testiranja, pribavljali
alibije. Plod je svega toga bio... nita.
Generalni je direktor iskazivao aljenje, no ipak je bio
neumoljiv. Slubino odbijanje suradnje traje ve i predugo. U
ponedjeljak e ujutro on, generalni, otii do kancelarova ureda na
razgovor s dravnih tajnikom, ovjekom odgovornim, bar na
politikom nivou, za BND. Bit e to vrlo muan razgovor i on mu se,
generalni, ba ne veseli. Ne veseli ba nimalo.
Doktor Herrmann je otvorio debeli dosje o zagraninom
radioprometu, a koji je pokrivao razdoblje od srijede do petka.
Zamijetio je kako je toga, po svemu sudei, bila vraja hrpa. Meu
VOPO-vcima je na podruju Jene dolo do nekakve frke. Onda mu je
pogled pao na reenicu izgovorenu izmeu patrolnog automobila
VOPO-a i centrale u Jeni. Krupan, prosijed, rajnski izgovor... Zamislio
se. To mu je zazvuilo poznato...
Uao je pomonik i pred gazdu stavio depeu. Ako Herr Doktor
silom eli raditi i subotom ujutro, onda se moe upoznati i s tekuim
prometom. Depea je bila znak dobre volje slube unutranjeg
osiguranja, ili BfV-a. Ona je naprosto govorila da je neki otrooki
slubenik u hannoverskoj zranoj luci opazio izvjesno lice kako ulazi u
Njemaku avionom iz Londona, a pod imenom MaitIand. Budui da je
bio budan, BfVovac je pogledao u arhivu i proslijedio njegovu
identifikacuju u glavnu centralu u Kolnu. Koln ju je proslijedio u
Pullach. Taj MaitIand je zapravo bio gospodin Sam McCready.
Doktor Herrmann je to doivio kao uvredu. Krajnje je neuljudno
da vii slubenik saveznike slube u NATO-u ulazi u zemlju
nenajavljen, i neobino. Osim ako... pogledao je uhvaene poruke iz
Jene i depeu ih Hannovera. Ne bi se usudio, pomislio je. A onda je
drugi dio njegove svijesti rekao o, da, itekako bi se usudio. Doktor
Herrmann je digao slualicu i izdao potrebne naredbe.

* * *

McCready je iziao iz zaklona kukuruzita, osvrnuo se lijevo i
desno, pa preao onih nekoliko metara trave koliko ga je dijelilo od
taglja. Dok je ulazio, vrata su zakripala na zahralim stoerima. U
tamu su brizgali snopovi svjetla iz desetka pukotina u daskama, i
otkrivali ples trunja praine u zraku i zgrbljene sjene starih kola i
kolica, konjske orme i zahralih korita. Podigao je pogled. Gornji je
kat, do kojeg se dolazilo okomitim ljestvama, bio zatrpan sijenom.
Uspeo se uz ljestve i tiho zazvao.
Bruno.
Odgovora nije bilo. Proao je kraj nabacanog sijena i pogledom
potraio znak poremeaja. Na kraju je taglja ugledao djeli materijala
kinog ogrtaa kako viri izmeu dvije bale. Njeno je podigao jednu
od njih.
Bruno Morenz je leao na boku u svom skrovitu. Oi su mu
bile otvorene, ali se nije ni pomaknuo. Kad je u njegovu rupu prodrlo
svjetlo, Bruno se trznuo.
Bruno, to sam ja. Sam. Tvoj prijatelj. Bruno, daj me
pogledaj.
Morenz je skrenuo pogled prema McCreadyju. Lice mu je bilo
posivjelo i neobrijano. Ve tri dana nije nita ni okusio, a pio je samo
ustajalu vodu iz bave. Pogled mu je bio rasplinut. Dok je tako zurio u
McCreadyja, pokuavao je izotriti sliku.
Sam?
Da, Sam. Sam McCready.
Sam, nemoj im rei da sam tu. Nee me nai ako im ti to ne
kae.
Nikad im neu rei, Bruno. Nikada.
Kroz pukotinu je u daskama opazio vrstu zelenih odora kako se
kroz kukuruzite primie Ober Grunstedtu.
Bruno, daj pokuaj sjesti.
Pomogao je Morenzu da se uspravi u sjedei poloaj i nasloni
leima na bale sijena.
Bruno, moramo pouriti. Pokuat u te izvui odavde.
Morenz je tupo odmahnuo glavom.
Ostanimo tu, Sam. Tu smo sigurni. Ovdje me nitko nikad
nee nai.
Ne, pomislio je McCready, pijani te seljak ne bi naao. Ali pet
stotina vojnika bi. Pokuao je podii Morenza na noge, ali to je bilo
beznadno. Naprosto je bio preteak. Noge mu nisu radile. Kad mu je
spleo ake preko prsa, osjetio je izboinu pod lijevom miicom.
Pustio ga je da opet padne u sijeno. Morenz se opet sklupao.
McCready je shvatio da ga nikad ne bi uspio odvesti natrag do granice
kraj Ellricha, provesti ga ispod ice i preko minskoga polja. S njim je
bilo gotovo.
Kroz pukotinu, preko klipova kukuruza to su blistali na suncu,
zelene su odore dolazile u rojevima preko farmi i tagljeva Ober
Grnstedta. Marionhan je sljedei.
Bio sam kod Fraulein Neumann. Sjea se Fraulein
Neumann? Ona je divna.
Da, divna. Ona moda i zna da sam tu, ali im nee rei.
Nikad, Bruno. Nikada. Rekla je da si sigurno napravio
zadau. Htjela bi je ispraviti.
Morenz je otkopao kini ogrta pa ispod njega polako izvukao
debeli prirunik u crvenim koricama. Na plastinom je ovitku bio
zlatni srp i eki. Kravata mu je bila razvezana, a koulja raskopana.
Oka vrata mu je na komadiu lika visio klju.
edan sam, Sam.
McCready je iz vanjskoga depa izvadio srebrnu prirunu
boicu i pruio mu je. Morenz je pohlepno popio viski. McCready je
pogledao kroz pukotinu. Vojnici su bili gotovi s Ober Grunstedtom.
Neki su krenuli seoskom cestom, drugi su se razvili u lepezu preko
polja.
Sam, ja ostajem tu, rekao je Morenz.
Da, rekao je McCready, ti ostaje tu. Zbogom, stari
drue, i slatko spavaj. Nitko te vie niim nee povrijediti.
Nikad vie, promrmljao je on i zaspao. McCready je ve
htio ustati, kad je na Morenzovim prsima opazio odbljesak kljua.
Polako mu je skinuo uzicu s vrata, zabio prirunik u torbu, kliznuo niz
ljestve i klisnuo u kukuruze. Dvije se minute potom zatvorio obru.
Bilo je podne.
Trebalo mu je dvanaest sati da se vrati do divovskog bora na
granici kraj sela Ellrich. Presvukao se u kombinezon i priekao pod
kronjama do tri i pol. Onda je sitnom baterijom triput bljesnuo prema
bijeloj stijeni s druge strane granice i podvukao se pod icu, pa
propuzao preko minskoga polja i preorane pruge. Kraj ograde ga je
doekao Sigfried.
Dok su se vozili prema Goslaru, pogledao je kljui to ga je
uzeo od Bruna Morenza. Bio je elian, a straga mu je bilo ugravirano
FLUGHAFEN KLN. Nakon krepkog se doruka pozdravio s
Kurzlingerom i Sigfriedom pa se odvezao na jugozapad, a ne na sjever
u Hannover.

* * *

Te subote, u jedan popodne, vojnici su napokon stupili u vezu s
pukovnikom Vossom, koji je stigao u tapskim kolima, praen damom
u civilnoj odjei. Uspeli su se ljestavama i pregledali truplo u slami.
Obavljena je temeljita pretraga, tagalj je skoro rastavljen na dijelove,
ali nigdje ni traga ni glasa nikakvom pisanom materijalu, nekmoli pak
debelom priruniku. Ali oni, napokon, i nisu znali to zapravo trae.
Vojnik je iz mrtvaevih ruku tekom mukom izvukao srebrnu
boicu i predao je pukovniku Vossu. On ju je njunuo i promrmljao
Cijanid. Bojnica Vanavskaja ju je uzela i okrenula. Straga je pisalo
HARRODS, LONDON. Potom se posluila vrlo nedamskim izrazom,
iako je pukovnik Voss tek ovla vladao ruskim, ipak mu se uinilo da
je to zazvualo kao Jebo majku.

Nedjelja

McCready je u klnsku zranu luku uao u podne, te je dobrano
uranio na avion u jedan.
Kartu Hannover-London promijenio je u Kln-London, potvrdio
rezervaciju i odlunjao do elinih ormaria za prtljagu sa strane
alterske dvorane. Izvadio je elini kljui i ubacio ga u ormari broj
etrdeset sedam. Unutra je bila crna platnena torba koju je izvukao.
Hvala vam to ste mi izvadili torbu, Herr McCready.
Okrenuo se. Tri metra od njega stajao je zamjenik efa Direkcije
za operacije BND-a. Malo podalje stajala su dva krupna gospodina.
Jedan je prouavao nokte, drugi strop, kao da trai pukotine.
O, doktore Herrmann, ba mi je drago to vas opet vidim.
Koje vas je to dobro dovelo u Kln?
Torba... ako izvolite, gospodine McCready.
On ju je predao. Herrmann ju je proslijedio jednome od svojih.
Mogao si je priutiti srdanost.
No dajte, gospodine McCready, mi Nijemci smo gostoljubiv
svijet. Dopustite mi da vas otpratim do aviona. Sigurno ga ne elite
propustiti.
Krenuli su prema pasokoj kontroli.
Jedan moj kolega... natuknuo mu je Herrmann.
Vie se nee vratiti, doktore Herrmann.
O, siroti ovjek. No moda je tako i bolje.
Stigli su do pasoke kontrole. Doktor Herrmann je izvukao
legitimaciju, bljesnuo njome pred nosom imigracijskog slubenika, i
brzo su ih propustili. Prije polijetanja aviona, ispratili su McCreadyja
sve do njegovih vrata.
Gospodine McCready.
Okrenuo se u vratima. Herrmann se napokon nasmijeio.
I mi znamo sluati zagranino klepetanje. Sretan put,
gospodine McCready. Pozdravite mi London.
Vijesti su u London stigle s tjedan dana zakanjenja. Generala
Pankratina su premjestili. Ubudue e zapovijedati kompleksom
vojnih kaznionikih logora u Kazahstanu.

* * *

Claudia Stuart je tu vijest doznala od svog ovjeka u
moskovskoj ambasadi. Ona se i dalje valjukala u panegiricima koji su
po njoj pljutali odozgo dok su vojni analitiari prouavali kompletan
sovjetski ratni raspored, i bila je spremna da se prema svom
sovjetskom generalu odnosi filozofski. Jer, kao to je zamijetila Chrisu
Appleyardu u komesarijatu, Sauvao je i kou i in. Bolje i to nego
rudnici olova u Jakutiji. to se pak tie nas, mislim, to nam je ovakvo
rjeenje jeftinije od stambene zgrade u Santa Barbari.

Interludij

Izlaganje se nastavilo i sutradan ujutro, u utorak. Timothy
Edwards je bio sama pristojnost najformalnijega tipa, ali se potajno
molio Bogu da se na itavu tu priu to prije stavi toka. Imao je on,
ba kao i dva kontrolora meu kojima je sjedio, i svojega posla.
Hvala vam to ste nas podsjetili na dogaaje iz 1985
rekao je, iako mislim da bi se moglo rei da s obavjetajnog
gledita ta godina danas predstavlja jedno drukije, pae i iezlo
doba.
Denis Gaunt nije padao na te fore. Znao je da ima pravo
podsjetiti na one epizode iz karijere efa svojega odjela koje eli, eda
bi komisiju uvjerio da ponuka efa na promjenu odluke. Znao je da su
izgledi da Timothy Edwards podnese takvu preporuku prilino mravi,
ali e na kraju zasijedanja ipak odluiti veina, i on je zapravo elio
apelirati na dva kontrolora. Ustao je, priao slubeniku Arhiva i
zamolio ga za sljedei dosje.
Samu McCreadyju je bilo vrue i sve dosadnije. Za razliku od
Gaunta, znao je da su mu anse mrave kao drak metle. Na komisiji je
inzistirao iz iste elje da lupi kontru. Zavalio se i pustio misli da
odlutaju. togod Denis Gaunt rekao, bit e to neto to ve otprije zna.
Prolo je ve toliko vremena, itavih trideset godina, to ih je
proveo u malom svijetu Century Housa i Tajnoj obavjetajnoj slubi,
skoro itav njegov radni vijek. Pitao se kamo bi i mogao poi ako ga
sada izguraju. A pitao se, i to ne po prvi put, kako je uope i dospio u
taj udni, sjenoviti svijet. Nita u njegovu roenju u okrilju radnike
klase nije najavljivalo da bi jednoga dana mogao postati viim
slubenikom SIS-a.

* * *

Rodio se u proljee 1939 iste godine kad je izbio Drugi svjetski
rat, kao sin mljekara u junom Londonu. A oca se sjeao tek
maglovito, u nekoliko sleenih bljeskova.
Kao beba je, skupa s majkom, nakon pada Francuske 1940 bio
evakuiran iz Londona, u doba kad je Luftwaffe poeo svoje dugo toplo
ljeto napada na britansku prijestolnicu. Poslije toga su se, bar mu je
tako priala mati, u jesen 1940. vratili u malu kuu s terasom u
siromanom ali urednom Norbury Streetu, ali mu je tada otac poao u
rat.
A bila je tu i slika roditelja s vjenanja nje se sjea sasvim jasno.
Ona je bila u bijelom, s vjeniem, a krupni mukarac kraj nje bio je
vrlo ukoen i dolian u crnom odijelu i s karanfilom u zapuku. Slika
je stajala iznad kamina, u srebrnom okviru kojeg je ona svaki dan
gIancala. Poslije je na drugom kraju okvira svoje mjesto dobila i druga
slika, fotografija krupnog nasmijanog mukarca u uniformi, i s
narednikim prugama na rukavu.
Majka je svakog dana odlazila od kue, pa hvatala autobus za
Croydon, gdje je prala stepenice i hodnike imunim pripadnicima
srednje klase. Osim toga donosila je kui i rublje na pranje sjea se,
iako jedva, kako je kuhinjica bila stalno puna pare dok bi mati prala
itavu no da bi ujutro bila gotova.
Jednom je zgodom, a to je zacijelo bilo 1944 u kuu doao
krupni nasmijeeni mukarac, pa ga digao u vis, a on je vritao. Onda
je opet otiao da se pridrui snagama koje su se iskrcale na
normandijskim plaama i pogine u napadu na Caen. Sam se sjea kako
je mati tog ljeta puno plakala, i kako joj je on elio neto rei, ali nije
znao to, pa se na kraju i sam rasplakao, ni sam ne znajui zato.
Sljedeeg je sijenja poeo ii u predkolu, tako da mati moe
svaki dan u Croydon, a da ga ne mora prepustiti brizi tetke Vi. to je
bilo ba teta, jer je tetka Vi vodila trgovinu slatkia u ulici i putala bi
ga da namoi prst u erbet i onda ga oblie. Bilo je to ba onog
proljea kad su po Londonu poele pljutati njemake rakete V1,
ispaljivane s rampi u Nizozemskoj.
Vrlo se jasno sjea tog dana, malo prije svog estog roendana,
kad je u kolu doao ovjek u odori civilne zatite, s limenim eirom
na glavi i s plinskom maskom to mu se zibala o boku.
Uslijedio je zrani napad, i djeca su jutro provela u podrumu,
to je bilo mnogo zabavnije od nastave. Nakon to je odsviran svretak
uzbune, vratili su se u razred.
Onda je taj ovjek neto aptom porazgovarao s glavnom tetom,
i onda ga je ona odvela za ruku iz uionice u svoju sobu iza razreda, i
tu mu dala kolai sa sjemenkama. On je tu priekao, onako malen i
sav smeten, sve dok nije doao onaj dobri ovjek iz Dr Barnardosa i
odveo ga u sirotite. Poslije su mu rekli da vie nema ni slike u
srebrnom okviru ni fotografije krupnog, nasmijeenog mukarca s
narednikim prugama.
Na Barnardosu mu je ilo dobro, i proao je sve ispite, pa kad je
zavrio kolu, poao je u vojsku kao vojniki pripravnik. Kad je
navrio osamnaestu, poslali su ga na Malaju, gdje se po dungli vodio
neobjavljeni rat izmeu Britanaca i komunistikih terorista. Bio je
pridruen Obavjetajnom korpusu kao pisar.
Jednoga je dana otiao svom pukovniku i neto mu predloio.
Pukovnik, asnik od karijere, na ovo je smjesta odgovorio Dajte to
napiite, to je on i uinio.
Protuobavjetajci su, uz pomo mjesnih Kineza, uhvatili jednog
od teroristikih voa. McCready je predloio da se kroz kineske
krugove pusti vijest da zarobljenik pjeva kao kanarinac, i da e ga
izvjesnoga dana prebaciti iz Ipoha u Singapur.
Kad su teroristi napali konvoj, otkrilo se da je furgon iznutra
oklopljen, te da ima pukarnice i skrivene strojnice na tronocima. Kad
je sa zasjedom bilo gotovo, u grmlju je ostalo esnaest poginulih
Kineza komunista, dvanaest ih je bilo teko ranjenih, a ostale su
poistili malajski skauti. Sam McCready je ostao na dunosti u Kuala
Lumpuru jo godina dana, nakon ega se demobilizirao i vratio u
Englesku. Prijedlog to ga je napisao svom pukovniku zacijelo je bio
arhiviran, ali ga je zacijelo i netko proitao.
Ba je ekao u redu na Burzi rada tad se to jo nije zvalo Centar
za zapoljavanje kad ga je netko potapao po miici, i sredovjeni ga
mukarac u sakou od tvida i sa smeim graanskim eirom pozvao na
pie o oblinji pub. Nakon dva tjedna i jo tri razgovora, ve je bio
regrutiran za Tvrtku. Od tada pa do danas, kroz trideset godina, Tvrtka
je bila njegova obitelj, jedina to ju je imao u ivotu...
Zauo je svoje ime i trgnuo se iz snatrenja. Mogao bi i pripaziti,
podsjetio je samoga sebe ta rije je o tvojoj karijeri.
Ime mu je izrekao Denis Gaunt, s debelim fasciklom u ruci.
Vjerujem, gospodo, da bismo mogli u korist mog tienika
razmotriti i niz dogaaja godine 1986 a koji bi ve i sami po sebi
opravdavali zahtjev da se prijevremeno umirovljenje Sama
McCreadyja jo jednom razmotri. Rije je o dogaajima koji su poeli,
bar koliko se nas tiu, jednog proljetnog jutra u Salisburkoj dolini...


Cijena nevjeste

Glava prva

Daleko desno, nad prugom poumljena zemljita, znanog pod
imenom Fox Covert, jo je visjela slutnja magle, najavljujui dolazak
toplog i bistrog dana.
Na brdacu koje je dominiralo breuljkastim krajem, a koje su
narataji vojnika znali pod imenom Frog Hill, mjeovita je druina
asnika zauzela mjesto radi promatranja skoranjih manevara kopnene
vojske koja e simulirati boj snaga na nivou bataljona dva podjednako
jaka protivnika. Na objema e stranama biti britanski vojnici, no zbog
diplomatskih razloga podijeljeni ne u Britance i neprijatelja nego u
Plave i Zelene. Zbog uvaavanja nekih od asnika koji su promatrali s
breuljka, bila je promijenjena ak i uobiajena oznaka jedne skupine
kao Crvene.
Preko poteza brisanog prostora na sjevernom rubu
Salisburijskoga polja, toli obljubljena u britanskoj vojsci, jer je zbog
svoje slinosti Srednjonjemakoj ravnici, na kojoj bi se lako mogao
voditi Trei svjetski rat, upravo savren teren za manevre, sad su bili
raspreni suci koji e na koncu odrediti ishod bitke. Ljudi danas nee
uistinu umirati danas e se na to samo pripremati.
Iza hrpice asnika bila su vozila koja su ih ovamo dopremila
nekoliko stoernih automobila i mnogo vei broj manje udobnih
dipova obojenih maskirnim prugama. Posilni iz intendantske ete
postavili su poljske kuhinje da priprave nuni slijed zaparenih lonia
aja i kave, koje e od njih traiti itavog dana, te poeli razmotavati
hladnu uinu od narezaka.
asnici su miljeli okolo ili samo stajali u kojekakvim pozama i
bavili se aktivnostima svojstvenima svim asnicima promatraima na
svijetu. Neki su prouavali karte zatiene plastinim pokrovom, po
kojima e se kasnije praviti oznake flomasterima, koje e na kraju
izbrisati. Drugi su jakim dvogledima prouavali daleki teren. Trei su
se pak smrtno ozbiljno savjetovali.
U sredini je hrpice stajao najvii britanski general, zapovjednik
June vojne oblasti. Kraj njega je stajao njegov osobni gost, najstariji
general meu gostima. Izmeu i malo iza njih stajao je bistri mladi
prevoditelj, netom doao iz jezine kole, koji je obojici u ui mrmljao
simultani prijevod.
Britanska je druina asnika bila vea i brojila malo vie od
trideset ljudi. Svi su se drali smrtno ozbiljno, kao da su svijesni i
neobinosti i vanosti dogaaja. Osim toga su se drali i pomalo
oprezno, kao da se ne mogu otresti dugogodinjih navika. Jer bila je to
prva godina perestrojke, i makar su sovjetski asnici ve bili pozvani
da promatraju britanske manevre u Njemakoj, tek su se sad po prvi
put nali u srcu Engleske kao gosti britanske vojske. Stare navike ne
umiru lako.
Rusi su bili smrtno ozbiljni koliko i Britanci, a moda i vie.
Bilo ih je sedamnaest, i svi su bili paljivo odabrani i provjereni.
Nekolicina ih je govorila engleski sasvim upotrebljivo, i to priznavala,
petorica su engleski govorila savreno i pretvarala se da uope nije
tako.
Vladanje engleskim nije, meutim, bio najvaniji kriterij pri
njihovu izboru. Najvanija je bila strunost. Svi su sovjetski asnici
bili strunjaci na svom podruju i dobro upoznati s britanskom
opremom, taktikom i strukturom vojske. Nije im bilo nareeno da
samo sluaju to im se pria, jo manje da u to i povjeruju zadaa im
je, naprotiv, bila da sve marljivo izue, ne dopuste da im ita
promakne, te izvijeste koliko su zapravo Britanci dobri, kakvom se
opremom i kako slue, te to su im slabe toke, ako ih imaju.
Stigli su sino, nakon dana provedena u Londonu, uglavnom u
vlastitoj ambasadi. Prva veera u asnikom restoranu u vojnoj bazi
Tidworth bila je prilino formalna, makar i malo napeta, no sve je
prolo bez incidenta. Vicevi i pjesme doi e kasnije, vjerojatno druge
ili tree veeri. Rusi su bili svjesni toga da su meu njima
sedamnaestoricom bar petorica koja motre ostale, a vjerojatno i jedan
drugog.
Nitko to nije spomenuo britanskoj druini, ba kao to ni
Britanci nisu smatrali za shodno pripomenuti da se meu njihovom
tridesetoricom nalaze etvorica promatraa iz protuobavjetajne
slube. Moda i zato to su britanski promatrai ovamo doli ne da
motre na svoje zemljake, nego samo na Ruse.
Rusku su druinu tvorila dva generala, jedan je bio, sudei po
oznakama, general motoriziranog pjeatva, drugi oklopnih divizija
zatim jedan pukovnik iz glavnog stoera pa jedan pukovnik, jedan
bojnik i jedan satnik iz vojne obavjetajne, svi deklarirani, to e rei
da nisu skrivali pripadnost vojnoj obavjetajnoj jedan pukovnik
padobranaca ispod ije se otvorene terenske bluze vidio trokut
plavobijelo isprugane majice, to je bila znak raspoznavanja
Specsnaga ili Specijalnih jedinica te po jedan pukovnik i satnik iz
pjeatva i oklopljenih. Uz ovo je tu bio i dopukovnik iz operativnog
stoera, a uz njega i bojnik i dva satnika kao i pukovnik i bojnik,
obojica vezisti.
Sovjetska vojna obavjetajna sluba poznata je pod kraticom
GRU, i tri su deklarirana GRU-ovca nosila odgovarajue oznake.
Samo su oni znali da njoj pripadaju i bojnik-vezist i jedan od satnika iz
operativnog stoera, koji su bili nedeklarirani. To nisu znali ni Britanci
ni preostali Rusi.
Britanci opet nisu nali za shodno rei Rusima da je oko
asnikog restorana u Tidworthu postavljeno dvadeset operativaca iz
Slube sigurnosti koji e tu i ostati sve dok sovjetska delegacija ujutro
treega dana ne poleti iz Londona za Moskvu. Ti su promatrai sad
njegovali travnjake i lijehe s cvijeem, posluivali kod stola i gIancali
mesing. Kroz no bi se smjenjivali, i naizmjence pod prismotrom
drali restoran, s motrita rasutih u irokom krugu. Kao to je to prije
nekoliko dana, na dogovoru u ministarstvu, ef glavnoga stoera rekao
zapovjedniku June zone Stvarno ne bismo voljeli izgubiti nijednog od
tih guzana.
Ratna je igra poela po pIanu u devet sati ujutro i nastavila se
itav dan. Padobranski desant, to ga je izveo Drugi bataljun
padobranskoga puka, izvren je neposredno poslije uine. Bojnik
drugog padobranskog naao se uz sovjetskog pukovnika padobranaca,
koji je sve to promatrao s najotrijim zanimanjem.
Kao to vidim, zamijetio je Rus, vi jo dajete prednost
pjeakom bacau od dva palca.
Vrlo korisno orue, sloio se Britanac, djelotvorno i
vrlo pouzdano.
Slaem se, rekao je Rus polaganim, krivo izgovorenim
engleskim. Sluio sam se njima u Afganistanu.
Zaista, i ja na FalkIandima, napomenuo je bojnik iz
Drugog padobranskog, i pritom pomislio, iako to nije i izrekao Razlika
je samo u tome to smo mi na FalkIandima dobili rat po kratkom
postupku, dok vi u Afganistanu puite grdne batine.
Rus si je dopustio mrani smijeak. Britanac mu je odgovorio na
isti nain. Svinja, pomislio je Rus, sigurno sad misli kako nas prae u
Afganistanu.
Obojica su se nastavila smijeiti. Nijedan nije mogao znati da e
za dvije godine izuzetni novi generalni sekretar u Moskvi zapovjediti
da se itava sovjetska vojska povue iz afganistanske avanture. Bili su
to, meutim, tek prvi dani, a stare navike ne umiru lako.
Te je veeri atmosfera za stolom u vojarni Tidworth bila
oputenija. Poteklo je vino, na stolu se pojavila i votka, koja se u
britanskoj vojsci rijetko pije. Preko jezine je barijere digao glavu i
aljivi element. Rusima je takt udarao najstariji general, onaj od
motoriziranog pjeatva. On se duhovito naalio u prevoenom
razgovoru s britanskim generalom, pa su se opustili. Bojnik iz
operativnog stoera je posluao britanskog tenkista i skoro prasnuo u
smijeh prije nego to je shvatio da on engleski ne bi smio ba nimalo
razumjeti, nego da mora priekati na prijevod.
Bojnik iz Drugog padobranskog naao se kraj deklariranog
majora sovjetske vojne obavjetajne, ili GRU. Pomislio je kako bi
trebao malo vjebati svoje natucanje ruskim.
Gavaritepoanglijski? upitao je. Rus je bio oduevljen.
Oenj maljenko, odgovorio je, pa se vratio svom
klimavom engleskom. Bojim se, mnogo malo. Trudim se kod kue
s knjigama, ali dobro ba ne.
Sigurno bolje nego moj ruski, odgovorio je padobranac.
Usput, ja sam Paul Sinclair.
Molim, jako ao, odgovorio je Rus. Pruio mu je ruku.
Pavel Kuenko.
Veera je sjajno uspjela i zavrila pjesmama u baru prije nego
to su dvije asnike drube u jedanaest sati odmarirale u svoje sobe.
Mnogi bi od njih bili sretni da su se sutra ujutro mogli ostati izleavati
ali su posilni dobili naredbu da se u sedam ujutro pojave sa alicama
aja.

* * *

A zapravo se bojnik Kuenko probudio ve u pet, i sljedea dva
sata proveo neujno sjedei pred ipkastim zavjesama to su pokrivale
prozore njegove samake sobe. Sjedio je uz pogaena svjetla i
prouavao cestu to je tekla ispred asnikog restorana, a prema
glavnom ulazu to se otvarao prema cesti za Tidworth. U polutami vrlo
ranog jutra opazio je, ili bar povjerovao da je opazio, tri ovjeka, i
procijenio da bi to mogli biti promatrai.
A opazio je i da se tono u est sati pukovnik Arbuthnot pojavio
na glavnim vratima restorana skoro tono ispod njega, i krenuo na, po
svemu sudei, uobiajeno jutarnje kondicijsko tranje. Imao je razloga
povjerovati da je to redovita navika jer je juer ujutro opazio da je
vremeni pukovnik uinio savreno isto.
Pukovnika Arbuthnota nije bilo teko uoiti jer lijevu ruku nije
imao od ramena. Izgubio ju je prije podosta godina u ophodnji s
domorodakim vojnicima u onom udnom i ve napol zaboravljenom
ratu u brdima Dhofara, u pohodu na koji su krenuli Britanske
specijalne snage i omanski vojnici, eda bi sprijeili komuniste da
revolucijom srue omanskog sultana i steknu vlast nad Hormukim
tjesnacem. Osjeajna mu je vojna komisija dopustila da ostane u
vojsci, i tako je postao glavni intendant u tidworthskom asnikom
restoranu. Sad je svako jutro, da bi ostao u formi, trao svojih osam
kilometara, niz cestu i natrag, i ve je postao dio okolia, tako u bijeloj
trenirci s kapuljaom i plavim trakama, i s labavim lijevim rukavom
uredno sa strane prikaenim za tkaninu. Bojnik Kuenko ga je ve
drugo jutro zamiljeno promatrao kako odlazi na tranje.
Drugi je dan ratnih igara proao bez incidenta, te su se napokon
svi asnici obje drave sloili da su suci poteno dosudili pobjedu
Zelenima, koji su napokon zbacili Plave s njihovih poloaja na Frog
Hillu i osigurali Fox Covert od protunapada. Trea je veera prola
jako veselo, s mnotvom zdravica, a kasnije i Kalinkom, popraenom
burnim pljeskom. Izveo ju je mladi ruski satnik iz operativnog stoera
koji nije bio pijun, ali je zato imao lijep bariton. Ruska se grupa treba
sutra skupiti u glavnom predvorju poslije doruka u 9 ujutro, i ukrcati
se u autobus za Hearthrow. Autobus e doi iz Londona s dva lana
ambasade, i oni e ih provesti kroz zranu luku. Dok se pjevala
Kalinka, nitko nije ni opazio da je u sobu pukovnika Arbuthnota, koja
nije bila zakljuana, uao netko tko je iz nje, minutu poslije, jednako
tiho i iziao, te se potom pridruio drutvu za barom doavi iz smjera
mukog nunika.
Sutradan ujutro, u deset do est, niza stube je asnikog
rastorana zakaskala prilika u bijeloj trenirci s kapuljaom i plavim
vrpcama, te s praznim lijevim rukavom zakopanim sa strane, pa
produila prema glavnom ulazu. Priliku je opazio promatra kroz
staklo prozora na gornjem katu oblinje zgrade, udaljene dvjesto
metara. To to je opazio odmah je i pribiljeio, ali nije poduzeo nita.
Na ulazu je iz straarnice iziao desetnik strae i odsalutirao
pojavi dok se provlaila ispod brklje. Budui da trka na glavi nije
imao asniku kapu, nije ni mogao propisno uzvratiti pozdrav, ali je
zato digao ruku na odzdrav, pa se okrenuo u uobiajenom smjeru i
potrao prema Tidworthu.
U est i deset desetnik je podigao pogled, zabuljio se i okrenuo
svom naredniku.
Upravo sam vidio pukovnika Arbuthnota kako je proao,
rekao je.
Pa? upitao je narednik.
Dvaput, rekao je desetnik. Narednik je bio umoran.
Obojici im je za dvadeset minuta dolazila smjena. Doruak je ve
ekao. Slegnuo je ramenima.
Sigurno je neto zaboravio, rekao je. Zbog te e opaske
poaliti. Kasnije, pred stegovnim sudom.

* * *

Nakon to je pretrao skoro kilometar, bojnik Kuenko se sakrio
meu drvee kraj ceste, pa se izvukao iz ukradene trenirke i sakrio je
duboko u grmlje. Kad se vratio na cestu, bio je u sivim fIanelskim
hlaama i sakou od tvida, te koulji s kravatom. S ruhom su mu u
neskladu bile samo Addidasove tenisice. Slutio je, iako u to nije
mogao biti siguran, da sad kilometar iza njega tri ozlovoljeni
pukovnik Arbuthnot, koji je rasuo deset jalovih minuta na traenje
trenirke, sve dok nije zakljuio da ju je zacijelo njegov posilni uzeo na
pranje i poslije je nije vratio. Sad je nosio rezervnu, i jo nije bio
opazio da mu nema ni koulje, kravate, sakoa, hlaa i para tenisica.
Kuenko je mogao lako ostati ispred britanskog pukovnika sve
dok se ovaj ne okrene i poe natrag, ali mu je taj trud pritedio
automobil koji mu je doao s lea i zaustavio se kad mu je mahnuo.
Jako mi je ao, rekao je, ali mi se pokvario auto. Eno
tamo. Pa sam se upitao ne bi li mi mogli pomoi u garai u North
Tidworthu?
Jo je malo rano, odgovorio je voza, ali vas mogu
odvesti. Uskaite.
Padobranskog bi bojnika moda i zapanjilo to Kuenko
najednom tako dobro vlada engleskim. Pa ipak se jo osjeao strani
izgovor.
Niste ba otuda, ha? upitao je voza da pokrene razgovor.
Kuenko se nasmijao.
Ne. Ja sam iz Norveke. Obilazim vae britanske katedrale.
Kuenka je susretljivi voza u deset do sedam iskrcao u sreditu
snenoga gradia North Tidwortha. Potom je nastavio prema
Marlboroughu. Voza nikad nee doznati ni za jedan razlog da taj
dogaaj spomene, a za nj ga nitko nikad nee ni upitati.
U centru je grada Kuenko potraio telefonsku govornicu pa
tono u minutu do sedam, ubacivi novi od 50 penija, nazvao
izvjesni broj u Londonu. Veza se uspostavila kad je telefon zazvonio
peti put.
Molio bih vas gospodina Rotha, gospodina Joea Rotha,
rekao je Kuenko.
Da, na telefonu Joe Roth, odgovorio je glas s druge strane
ice.
teta, rekao je Kuenko. Mislim, stvarno sam se nadao
da u moi razgovarati s Chrisom Hayesom.

* * *

U svom malom no otmjenom stanu u Mayfairu, Joe Roth se
ukoio, a sva su mu se profesionalna ticala ispruila kao da se upalilo
crveno alarmno svjetlo. Probudio se tek pred dvadeset minuta, jo je
bio u pidami, neobrijan, punio je kadu vodom i kuhao si prvu
dananju kavu. Upravo je prolazio kroz dnevnu sobu, uavi iz
kuhinje, s vonim sokom u jednoj i kavom u drugoj ruci, kad je
zazvonio telefon. Bilo je jo rano, ak i za njega, a on nije bio od onih
koji spavaju do kasna, unato tome to njegovo mjesto Pomonika
direktora za javne poslove amerikoj ambasadi, ni pola kilometra
odavde na Grosvenor Sguareu, nije od njega trailo da se na posao javi
prije deset.
Joe Roth je radio za CIA-u, ali nije bio i glava londonske
postaje Kompanije. Ta je ast pripadala Wiliamu Carveru, a Carver je
potpadao pod Odjel za zapadnu polutku, kao i sve druge glave postaja.
Kao takav, Carver je bio deklarirani, to je znailo da su svi kojima je
to neto znailo znali to je on i kakvim se poslom bavi. Carver je
normalno sjedio, i to po slubenoj dunosti, na sjednicama britanskog
Glavnog obavjetajnog odbora, slubenog predstavnika Kompanije u
Londonu.
Roth je stigao iz Ureda za specijalne projekte, iz biroa
osnovanog prije samo est godina, a koji se trebao baviti kako mu
govori i samo ime projektima i aktivnim mjerama koje Iangley smatra
toliko osjetljivima da je bolje da glava postaje poslije moe tvrditi
kako je neduna ak i pred amerikim neprijateljima.
Svi slubenici CIA-e, bez obzira na kojem odjelu radili, imaju
jedno pravo i jedno operativno ili profesionalno ime. Pravo je ime, u
prijateljskim ambasadama, zaista pravo Joe Roth je zaista Joe Roth, i
kao takav i naveden u diplomatskom popisu. Samo to je on, za razliku
od Carvera, nedeklarirani, osim pred siunim najuim krugom od
trojice-etvorice britanskih kolega u Tajnoj obavjetajnoj slubi. A i
njegovo je profesionalno ime isto tako poznato samo toj nekolicini,
kao i nekim kolegama u Americi. A kad ti ga netko hitne preko
telefonske ice i to u 7 sati ujutro, i kad to jo uini glas nebritanskog
izgovora, to onda svakako zvui kao alarmno zvonce.
Jako mi je ao, rekao je oprezno, ali ste dobili Joea
Rotha. S kim to razgovaram?
Sluajte me paljivo, gospodine Roth ili gospodine Hayes. Ja
sam Pjotr Aleksandrovi Orlov, i pukovnik sam KGB-a...
ujte, ako je to neki vic...
Gospodine Roth, to to sam vas nazvao vaim operativnim
imenom za vas nije nikakav vic. A moj prelazak na stranu SAD-a, nije
vic za mene. A ba vam to i nudim. elim u Ameriku i to brzo. Jo
malo i bit e mi nemogue vratiti se svojoj strani. Nee prihvatiti
nikakve isprike. Ja posjedujem golemu koliinu informacija od velike
vrijednosti za vau agenciju, gospodine Roth. Morate brzo donijeti
odluku, ili se vraam dok jo nije kasno...
Roth je brzo vrljao na notesu to ga je dohvatio s klupskoga
stolia u dnevnoj sobi. Poslije se sjetio kako je pritom mislio Isuse, da
Sam uje ovo, popucale bi mu sve vijuge. Na notesu su jo bili rezultati
pokera to ga je sino igrao sa Samom McCreadyjem. Vratio se
razgovoru.
Gdje ste vi zapravo sada, pukovnie?
U telefonskoj govornici gradia kraj Salisburijskog polja,
odgovorio je glas. U gramatikom je pogledu njegov engleski bio
skoro savren. Samo je izgovor bio oito stran. Rotha su nauili kako
da razlikuje strane izgovore i odreuje im mjesto. Ovaj je bio
slavenski, vjerojatno ruski. Jo se pitao hoe li se pokazati da je to bio
samo jo jedan od aavih McCreadyjevih viceva, hoe li najednom
preko telefona na nj pohrliti salve smijeha. Kvragu, nije bio ak ni prvi
travnja. Bio je trei.
Tri sam dana, rekao je glas, bio s drubom sovjetskih
asnika koji su pratili britanske vojne manevre na Salisburijskom
polju. Odsjeli smo u vojarni Tidworth. Tu sam doao pod maskom
bojnika Pavela Kuenka iz GRU-a. Iziao sam prije sat vremena. Ako
se ne vratim za jedan sat, neu se vie uope ni moi vratiti.
Trebat e mi pola sata da se vratim. Gospodine Roth, imate
trideset minuta da mi kaete svoju odluku.
Dobro, pukovnie. Neka bude po vaem zasada. Volio bih da
me nazovete za petnaest minuta. Linija e biti slobodna. Tada ete
dobiti svoj odgovor.
Petnaest minuta, i onda se vraam, rekao je glas i slualica
se spustila.
Rothove su misli udarile u trk. Imao je trideset devet godina i u
Agenciji je proveo dvanaest godina, i jo mu se nikad nije dogodilo
neto takvo. Ali, ljudi znaju u Agenciji provesti i itav svoj radni vijek
a da nikad i ne nanjue sovjetskog otpadnika. Pa ipak je on za njih
znao, svi su za njih znali, sve su terenske operativce i kroz obuku i
kroz predavanja stalno uili da budu spremni na mogunost da im
pristupi sovjetski otpadnik.
Znao je da se oni, poslije poetnih, probnih pokuaja, veinom
odluuju za prelazak. Obino dolaze nakon dugog razmiljanja i
pripremanja. Ljudima koji operiraju na zadanom podruju, a za koje se
zna da su iz Agencije, alju poruke elio bih se nai s vama, pa da
razmotrimo uvjete. Obino se od potencijalnog otpadnika trai da
ostane na svome mjestu i pribavi rijeku informacija, i tek mu se tada
dopusti da napokon prijee. Ako odbije, bar ga se nuka da donese
punu torbu dokumenata. Koliina koju poanje prije prelaska, ili je
donese sa sobom, odredit e njegov poloaj, nagradu, ivot kojim e
ivjeti. U njihovu se to zanatu zove cijena nevjeste.
Ponekad, ali samo ponekad, netko se znade i, kako se veli,
doetati. Otpadnik se naprosto pojavi, nakon to je za sobom spalio sve
mostove, pa se vie ne moe vratiti. Tad se i nema to puno misliti
onda ga ili prihvati ili odbaci u izbjegliki logor. Potonje se rijetko
kada radi, ak i u sluaju prilino neupotrebljivog otpadnika najnieg
nivoa, primjerice mornara trgovake mornarice ili redova, koji zaista
nemaju to ponuditi. To se obino ini samo ako detektor lai
neposredno poslije bijega pokae da je zapravo rije o
dezinformacijskom agentu. Tada ga Amerika odbija prihvatiti. Kad se
takvo to dogodi, Rusi naprosto pregrizu govno, pa izvade agenta iz
izbjeglikog logora i vrate ga kui.
Roth je znao da je KGB jednom zgodom preuzeo prebjega iz
izbjeglikog logora i poslije ga likvidirao. Zato to je ovaj pao na
poligrafskom testu iako je govorio istinu. Stroj je njegovu nervozu
protumaio kao la. Vrag ti i takvu sreu. Naravno, bilo je to u stara
vremena danas su detektori lai mnogo bolji.
A sad je pred njima bio ovjek koji je za sebe tvrdio da je
pukovnik KGB-a, i elio je naprosto doetati. Bez najave. Bez
cjenjkanja. Bez torbe pune svjeih dokumenata o KGB-ovim
rezidentima iz njegova najnovijeg podruja, i prelazi na njihovu stranu
ni na Srednjem istoku ni u Latinskoj Americi, nego od svih mjesta ba
u srcu Engleske, i to Amerikancima, a ne Britancima. Ili se ve javio
njima? Pa su ga odbili? Rothove su misli letjele preko svih tih
mogunosti, a sekunde su otkucavale.
Sedam i pet, znai dva i pet u Washingtonu. Svi jo spavaju.
Morao bi nazvati Calvina Baileyja, efa specijalnih projekata, svojega
efa. Koji sad nesumnjivo spava u Georgetownu. Ali vrijeme... nije
bilo vremena. Otvorio je ormari u zidu i razotkrio privatno raunalo.
Preletio je preko tipki i brzo se ubacio u centralnu memoriju duboko
ispod ambasade na Grosvenor Squareu. Ubacio je raunalo u ifrirani
mod pa upitao memoriju da razmisli o KGB-ovim slubenicima za
koje Zapad zna. Potom je upitao Tko je Pjotr Aleksandrovi Orlov?
U svijetu tajnih slubi meu najudnije pojave spada skoro
klupski ugoaj koji u njemu vlada, i meu pilotima vlada ista vrsta
drugarstva, no njima se to doputa. Isti je sluaj i s padobrancima, kao
i Specijalnim snagama.
Profesionalci su skloni potovati kolegu, ak i preko barijera
rivalstva, oporbe, pae i izravnog neprijateljstva. U Drugom svjetskom
ratu lovaki piloti Luftwaffea i RAF-a rijetko su se kada mrzili,
preputajui takve osjeaje zalupancima i civilima. Profesionalci e
svoje politike gazde i birokrate sluiti vjerno, ali e kriglu piva radije
strusiti s drugim sudionikom u skrovitoj vjetini, pa ak i ako mu je on
protivnik.
U svijetu tajnih slubi paljivo se prati koga protivnik taj tjedan
uzima u obradu. Promaknua i premjetaji u saveznikim, rivalskim ili
naprijateljskim agencijama pomno se prate i biljee. U svakoj e
prijestolnici KGB-ov rezident vjerojatno znati tko su britanski i
ameriki efovi postaja i obratno. Tako je jednom u Dar-es Salaamu,
na nekom koktelu, ef KGB-a, s viskijem i sodom priao SIS-ovom
efu postaje.
Gospodine Child, izgovorio je sveanim glasom, vi
znate tko sam ja, i ja znam tko ste vi. Teak je taj na kruh. Pa bismo
se morali upoznati. Pa su u to ime i popili.
Glavno CIA-ino raunalo u Londonu izravno je povezano s
Iangleyjem, Virginia, pa su, reagirajui na Rothov upit, sitni strujni
krugovi krenuli kroz popis CIA-i poznatih slubenika KGB-a. Bilo ih
je tu na stotine potvrenih i vjerojatnih. Ti su podaci potjecali
uglavnom od samih otpadnika, zato to je jedno od podruja za koje su
ispitivai posebno ivo zainteresirani kod novopridolih otpadnika,
svakako pitanje tko je danas tko, tko je premjeten, tko maknut a tko
promaknut. Znanje raste sa svakim novim prebjegom.
Ruth je znao da su Britanci u protekle etiri godine u tom
pogledu bili vie nego susretljivi, i da su pribavili na stotine imena, od
kojih su mnoga bila nova, dok su druga potvrivala ranije slutnje.
Britanci su svoje znanje pripisivali djelimice uhvaenim porukama,
djelimice umnoj analizi, no djelimice i prebjezima poput Vladimira
Kuzikina, ovjeka iz Direkcije za ilegalni rat, a kojeg su provercali
iz Beiruta. Kad god bi Iangleyjska baza podataka dobila neku
originalnu informaciju, ne bi asila ni asak. Na Rothovu su malom
ekranu zabljeskala zelena svjetla.
PJOTR ALEKSANDROVI ORLOV. KGB. PUKOVNIK.
VJEROJATNO JE PROTEKLE ETIRI GODINE PROVEO U
TREOJ DIREKCIJI. VJEROJATNO SE ZAMASKIRAO KAO
BOJNIK GRU-a U GLAVNOM STOERU ORUANIH SNAGA U
MOSKVI. RANIJE POZNATI POLOAJI CENTAR ZA
PIANIRANJE OPERACIJA U MOSKVI i PRVA GLAVNA
DIREKCIJA ZA ILEGALNI RAD U JAZENOVU.
Kad je stroj stigao do kraja svojega znanja o ovjeku koji se
zvao Orlov, Roth je zviznuo i iskljuio ga. Zadaa je Tree direkcije
KGB-a, ili Direkcije oruanih snaga, bila da budno motri na njihovu
lojalnost. Kao takvu, nitko je nije volio, no ipak su je svi morali trpjeti.
Njezini su se ljudi obino infiltrirali u oruane snage prerueni u
asnike GRU-a ili vojne obavjetajne. Tako su mogli stalno biti
posvuda, i postavljati pitanja i sve nadzirati, i to uz prihvatljivo
objanjenje. Ako se Orlov zaista etiri godine prodavao za bojnika
GRU-a u PIanskom stoeru oruanih snaga sovjetskog Ministarstva
obrane, onda je on enciklopedija na dvije noge. A to onda objanjava i
zato se naao meu sovjetskim asnicima pozvanima da, u skladu s
nedavno sklopljenim sporazumom izmeu NATO-a i Varavskog
ugovora, na Salisburijskom polju promatraju britanske ratne igre.
Pogledao je na sat. Sedam i etrnaest. Nema vie vremena da
nazove Iangley. ezdeset sekundi da donese odluku. Preveliki je to
rizik, rei mu da se vrati u asniki restoran, uvue se u svoju sobu i
prieka da mu britanski stjuard donese alicu dobrog aja. Pa nek se
potom vrati na Heathrow i u Moskvu. Pokuaj ga uvjeriti da zbrie na
Heathrowu, da dobije vremena za nazivanje Calvina Baileyja u
Washington. Zazvonio je telefon.
Gospodine Roth, pred govornicom je autobus. Prvi jutarnji.
Mislim da u vojarnu u Tidworth vozi civilno osoblje zadueno za
spremanje i ienje. Mogao bih se vratiti taman na vrijeme, budem li
morao...
Roth je duboko udahnuo. To s tobom govori tvoja karijera,
mome, ba preko tog telefona.
OK, pukovnie Orlov, uzimamo vas. Sad u nazvati svoje
britanske kolege i za pola ste sata na sigurnom...
Ne. Glas je bio grub, i nije trpio protivljenja. Doao
sam samo Amerikancima. elim se to prije pokupiti odavde u
Ameriku. Samo tako, gospodine Ruth. Samo tako, i nikako drukije.
Ma mislim, pukovnie...
Ne, gospodine Ruth, elim da me pokupite ba vi osobno. Za
dva sata. Pred kolodvorom u Andoveru. Potom me vozite u bazu
USAF-a Upper Heyford. i ukrcate me na transportni avion za
Ameriku. To je jedina pogodba na koju pristajem.
Dobro, pukovnie. Dogovoreno. Doi u po vas.
Rothu je trebalo deset minuta da nabaci odjeu za ulicu, dohvati
putnicu, CIA-inu legitimaciju, novac i kljueve od automobila i sjuri
se niza stube do auta u podrumskoj garai.
Petnaest minuta nakon to je spustio slualicu, polako se ubacio
na Park Iane i udario na sjever prema Marble Archu i Bayswater
Roadu, jer mu je ta ruta bila draa od prtljanja kroz Knightsbridge i
Kensington.
U osam je ve preao Heathrow, pa skrenuo juno na M25, pa
onda na jugozapad cestom M3, koja se potom spojila s A303, i krenula
za Andover. Pred kolodvorom se naao u devet i deset. Pred kolodvor
se ulijevala rijeka automobila koji bi iskrcali putnike i ve se za
nekoliko sekundi izgubili. Putnici su urili u kolodvorsku altersku
dvoranu. Samo se jedan ovjek nije ni pomakao. Imao je na sebi sako
od tvida, sive hlae i tenisice. Naslonio se na zid i pregledavao jutarnje
novine. Roth mu je priao.
Mislim da ste vi ovjek s kojim se moram nai, rekao je
tiho. itatelj je podigao pogled. Hladne sive oi, lice tvrdih crta,
otprilike etrdesetpetgodinjaka.
Ovisi o tome imate li legitimaciju, odgovorio je ovaj. Bio
je to isti onaj glas s telefona. Roth mu je pruio svoju CIA-inu
iskaznicu. Orlov ju je pregledao i kimnuo glavom. Roth je pokazao
prema svom autu, kojemu je motor i dalje radio, i koji je pregradio put
jo nekolicini automobila iza sebe. Orlov se osvrnuo, kao da se zadnji
put pozdravlja sa svijetom kakvog je do sada poznavao, i onda je bez
rijei uao u auto.
Roth je javio deurnom asniku u ambasadi neka upozori Upper
Heyford da dolazi s gostom. Trebala su im jo skoro dva sata da
presijeku to seosko podruje i stignu do baze USAF-a u Oxfordshireu.
Roth se odvezao ravno do njezina zapovjednika. Uslijedila su dva
telefonska razgovora s Washingtonom, a onda je Iangley raistio stvar
s Pentagonom, a ovaj je izdao zapovijedi zapovjedniku baze. Redoviti
avion to je taj dan u tri popodne poletio iz Upper Heyforda za bazu
Air Forcea Andrews u MaryIandu, tako je dobio jo dva putnika.
Dogodilo se to pet sati nakon to je nastala velika proizvodnja
prirodnoga gnojiva na liniji LondonTidworth. Mnogo prije polijetanja
izbila je upravo imperijalna kavga izmeu britanske vojske,
Ministarstva obrane, Slube sigurnosti i ruske ambasade.
Sovjetska se eljad oko osam skupila na doruku u asnikom
restoranu, sad ve s britanskim kolegama avrljajui sasvim oputeno.
Oko osam i dvadeset ve ih je bilo esnaestak. Opaen je izostanak
bojnika Kuenka, ali to nije izazvalo nikakvu uzbunu.
Desetak minuta prije devet, esnaest se Rusa ponovno skupilo,
ovaj put u glavnom predvorju i s prtljagom, i tada je ponovno uoen
izostanak bojnika Kuenka. U njegovu su sobu poslali stjuarda s
molbom da pouri. Autobus je ve bio pred vratima.
Stjuard se vratio i rekao da u bojnikovoj sobi nema nikoga, ali
da su mu stvari jo tu. Potom se gore uspelo posIanstvo od dva
britanska i dva ruska asnika, s namjerom da ga potrai. Oni su utvrdili
da je u krevetu netko spavao, da je runik u kupaonici vlaan, te da je,
po svemu sudei, sva Kuenkova odjea na broju, to je upuivalo na
zakljuak da bi morao biti negdje u blizini. Potom je pretraena
kupaonica na kraju hodnika samo su dva ruska generala dobila vlastite
kupaonice, ali je potraga zavrila neuspjehom. Pregledani su i zahodi,
ali ni u njima nije bilo nikoga. Sad su ve lica dvojice Rusa, meu
kojima je bio i jedan pukovnik GRU-a, izgubila sve tragove
dobrodunosti.
I Britanci su se poeli brinuti. Obavljena je temeljita pretraga
zgrade, ali sve uzalud. Britanski je obavjetajni satnik zbrisao na
razgovor s nevidljivim promatraima iz Slube sigurnosti. Zapisnik je
pokazao da su to jutro na tranje pola dva asnika u trenirkama, no da
se vratio samo jedan. Panino je nazvan glavni ulaz. Nona je knjiga
pokazala da je kroz njih iziao samo bojnik Arbuthnot, no da se on i
vratio.
Da se razrijei taj problem, iz kreveta su digli desetnika strae.
On je ispriao kako je pukovnik Arbuthnot dvaput iziao, no kad su
ovoga suoili s tim iskazom, gorljivo je zanijekao da je iziao kroz
glavni ulaz, pa se nakon toga vratio i jo jednom iziao. Pretraga je
njegove sobe pokazala da mu nedostaje bijela trenirka, a uz nju jo i
sako, koulja, kravata i hlae. Nakon toga je obavjetajni satnik stupio
u urni razgovor aptom s najstarijim britanskim generalom, koji se na
ovo silno uozbiljio i zamolio najstarijega Rusa da s njim poe u njegov
ured.
Kad je ruski general iziao, bio je bijel od bijesa i zatraio je da
mu smjesta daju tapska kola koja e ga odvesti do njegove ambasade
u Londonu. Vijest se brzo proirila meu preostalom petnaestoricom
Rusa, koji su na ovo postali ledeno nepristupani. Bilo je to u deset
sati. Poela su telefoniranja.
Britanski je general iz kreveta digao efa stoera u Londonu, i
podnio mu potpun izvjetaj o nastaloj situaciji. Jo je jedan izvjetaj o
stanju krenuo od najstarijeg promatraa njegovim nadreenima u
stoeru Slube osiguranja na londonskom Curzon Streetu. Odatle je
smjesta proslijeen zamjeniku generalnog, koji je u tome odmah
naslutio prste TSAR-a*( Engl. those hits Across the River. TAR je inae
car.), to je prijateljska kratica kojom Sluba sigurnosti ponekad
oznaava Tajnu obavjetajnu slubu. A znai Ta govna preko rijeke.
S june strane Temze, u Century Houseu, pomonik efa
Timothy Edwards primio je poziv iz Curzon Streeta, ali je mogao
zanijekati da SIS s tim ima ikakve veze. Kad je spustio slualicu,
pritisnuo je dugme na pisaem stolu i dreknuo
Recite, molim vas, Samu McCreadyju da se smjesta naslika
tu.
* * *

U podne se ruski general, u drutvu pukovnika GRU-a, ve bio
zatvorio sa sovjetskim ataeom u sovjetskoj ambasadi u Kensington
Palace Gardensu. Atae se prodavao za pjeakog generalbojnika, ali
je zapravo imao isti in u GRU-u. Nitko od njih trojice nije znao da je
bojnik Kuenko zapravo pukovnik Orlov iz KGBa jer je to znanje bilo
ogranieno na svega nekoliko viih asnika u Glavnom stoeru
oruanih snaga u Moskvi. Zapravo bi sva trojica, da su to znala,
osjetila veliko olakanje, malo toga ruske vojnike toliko veseli kao kad
se KGB uprasi. Oni su mislili da su u Londonu izgubili bojnika GRU-
a, i stoga su jako strepili pred oekivanom reakcijom Moskve.

U Cheltenhamu, u Dravnom telekomunikacijskom stoeru,
glavnom dravnom prislunom centru, opaen je nagli grozniavi
porast radioprometa izmeu ambasade i Moskve, kako u
diplomatskim, tako i u vojnim iframa, o emu je podnesen i primjeren
izvjetaj.
U vrijeme je uine sovjetski ambasador Leonid Zamjatin poslao
estoki prosvijed britanskom Foreign Officeu, u kojem je Britance
optuio za otmicu, te zatraio da mu se smjesta omogui razgovor s
bojnikom Kuenkom. Prosvijed je smjesta odskoio od Foreign
Officea i odskakutao svim tajnim agencijama, koje su jednoglasno
pokazale ljiljanski bijele ruke i odgovorile ali on nije kod nas.
Mnogo prije podneva bijesu se Rusa pridruila podjednako jaka
nedoumica Britanaca. Nain na koji je Kuenko jo su ga tako zvali
izveo svoj bris bio je u najmanju ruku bizaran. Otpadnici ne bjee
samo zato da bi u kakav bar otili na pivo oni imaju skrovite, obino
ve unaprijed pripremljeno. Da je Kuenko banuo u kakvu policijsku
postaju bilo je i takvih sluajeva mjesna bi policija smjesta obavijestila
London. Budui da su sve britanske agencije tvrdile da su nevine,
morala se dopustiti mogunost da su to izvele druge agencije
udomljene na britanskom tlu.
Bili Carver, ef CIA-ine postaje u Londonu, naao se u
nemoguem poloaju. Roth je morao iz zrakoplovne baze nazvati
Iangley eda bi dobio odobrenje za let USAF-ovim avionom, a Iangley
je obavijestio Carvera. Carveru su bila poznata pravila angloamerikog
sporazuma o takvim pitanjima Amerikanci bi postupili krajnje
uvredljivo kad bi iz Engleske Britancima ispred nosa provercali Rusa
a da im to i ne kau. Carvera su, meutim, upozorili da otee sve dok
avion MATS-a*( Military Air Transport Service, dakle Sluba zranog
transporta US Air Forcea. Op.pr. U ovom su prijevodu, zbog razumljivih razloga,
sve kratice dane u originalu. Op. pr.) ne izae iz britanskog zranog
prostora. Zaklonio se iza varke da ga itavo jutro ne mogu nai, pa
zatraio hitan sastanak s Timothyjem Edwardsom u tri popodne, to
mu je i odobreno.
Carver je zakasnio sjedio je u svom automobilu tri ulice dalje
sve dok preko radiotelefona u kolima nije doznao da je MATS-ov
avion poletio. U trenutku kad je ugledao Edwardsa bilo je ve tri i
deset i ameriki je mlanjak ve iziao iz Bristolskog kanala i letio
juno od Irske, sljedea postaja MaryIand.
Kad se naao oi u oi s Edwardsom, Carver je ve bio primio
potpun izvjetaj od Rotha, koji mu je iz zrane baze u London donio
USAF-ov tekli. Roth je objasnio da mu nije preostalo drugo nego da
Kuenka Orlova nakon nula sekundi razmiljanja ili uzme ili vrati i da
je ovaj apsolutno htio prijei samo Amerikancima.
Carver se elio time posluiti tako da iz svega izvadi uvredljivi
alac za Britance. Edwards je ve odavno provjerio kod McCreadyja,
pa je jako dobro znao tko je zapravo Orlov amerika banka podataka
kojoj se Roth obratio malo poslije 7 ujutro bila je prije svega SIS-ova
porijekla. Edwards je, posve privatno, znao da bi i on, kad bi mu se
ukazala zgoda da epa takvu lovinu, postupio ba kao i Roth, ali se
svejedno nastavio drati hladno i uvrijeeno. Nakon to je formalno
primio Carverov izvjetaj, smjesta je obavijestio vlastito Ministarstvo
obrane, Foreign Office i sestrinsku slubu, Sigurnost. Kuenko nije
vidio nikakve potrebe da svima govori da se taj ovjek zapravo zove
Orlov bar za sada je sad ve bio na suverenom amerikom teritoriju i
izvan svake britanske vlasti.
Sat kasnije u Foreign Office na King Charles Streetu stigao je
ambasador Zamjatin, nakon ega su ga smjesta uveli u ured samog
ministra za inozemne poslove, lako je bio doao s nakanom da
objanjenje primi skeptino, privatno je ipak bio spreman povjerovati
sir Geoffreyju Howeu, kojeg je poznavao kao vrlo estita ovjeka.
Poprativi svoju gestu itavom predstavom neprekidnog zgraanja,
Rus se vratio u ambasadu i sve ispriao Moskvi. Sovjetsko je vojno
posIanstvo kasno uveer odletjelo kui, duboko potiteno milju na
beskrajna ispitivanja koja ga zacijelo ekaju.

* * *

U samoj je Moskvi bjesnila vatrena svaa izmeu KGB-a, koji
je optuio GRU da nije pokazao dovoljno budnosti, i GRU-a, koji je
optuivao KGB to im je meu ljude ubacio izdajicu. Ispitali su i
Orlovljevu enu, koja je bila silno smuena i stalno tvrdila da je
neduna, a isto su tako ispitali i Orlovljeve kolege, nadreene,
prijatelje i kontakte.

* * *

U Washington je ravnatelja Centralne obavjetajne agencije
srdito nazvao dravni tajnik, koji je od sir Geoffreyja Howea primio
brzojav pun izraza najdubljeg aljenja na ovakvo postupanje. Kad je
spustio slualicu, ravnatelj je preko pisaeg stola pogledao dvojicu
pred sobom. Jedan je bio njegov zamjenik zaduen za operacije, a
drugi ef Specijalnih projekata Calvin Bailey. Obratio se potonjem.
Taj va mladi gospodin Roth. Ovim je stvarno dirnuo u
osinjak. Velite da je postupio po vlastitom nahoenju?
I jest. Koliko sam shvatio, Rus mu nije dao vremena da poe
redovitim kanalima. Bilo je uzmi ili ostavi.
Bailey je bio tanak, usukan mukarac, ne ba sklon stvaranju
prisnih privatnih prijateljstava u Agenciji. Ljudi su ga smatrali
uznositim i hladnim. Ali je poteno radio svoj posao.
Britance smo stvarno jako uzrujali. Biste li vi prihvatili isti
rizik? upitao je ravnatelj obavjetajne.
Nemam pojma, odgovorio je Bailey. Neemo znati dok
ne popriamo s Orlovim. Ali stvarno popriamo.
Ravnatelj je kimnuo glavom. U svijetu tajnih operacija, ba kao
i u svima ostalima, pravilo je jednostavno. Ako sve stavi na kocku, i
ako ti to donese bogate dividende, onda si bistro mome, subinom
predodreeno za najvie slube. Ako te kocka izda, uvijek ti preostaje
prijevremena mirovina. Ravnatelj je elio istjerati stvari na istac.
Preuzimate odgovornost za Rotha? Pa to bude?
Da, odgovorio je Bailey, preuzimam. to je uinjeno,
uinjeno je. Sad moramo vidjeti to smo dobili.
Kad je avion MATS-a sletio u Andrewsu odmah iza est
popodne po washingtonskom vremenu, uz pistu ga je ekalo ve pet
Agencijinih automobila. Prije nego to su opsluitelji stigli iskrcati dva
putnika, koje nitko od njih nije prepoznao niti e ih ikad vie vidjeti,
oni su ve pod pratnjom bili izvedeni iz aviona i uvijeni u limuzine
zamraenih prozora to su ekale avion. Bailey je upoznao Orlova,
hladno se naklonio i pobrinuo da Rusa uahure u drugi auto. Okrenuo
se Rothu.
Joe, dajem ga tebi. Ti si ga doveo, ti ga i ispitaj.
Ja nisam ispitiva, rekao je Roth. To nije moja
specijalnost.
Bailey je slegnuo ramenima.
On je traio ba tebe. Ti si ga izvukao. On je tvoj dunik.
Moda s tobom bude oputeniji. Imat e itavu podrku prevoditelje,
analitiare, strunjake za sva podruja kojih se dotakne, i naravno,
poligraf. Kreni od poligrafa. Odvedi ga na Ran tamo te ve ekaju, i,
Joe elim sve po redu. Kako dolazi, smjesta stie meni, samo za moje
oi, samo u moju ruku. Dogovoreno?
Roth je kimnuo glavom. Jo prije sedamnaest sati, dok je na
sebe, u jednoj spavaonici u Engleskoj stavljao bijelu trenirku, Pjotr
Orlov, alias Pavel Kuenko, bio je pouzdani sovjetski asnik s domom,
enom, karijerom, domovinom. A sad je bio zaveljaj, paket, skutren
na stranjem sjedalu limuzine u tuoj zemlji, sudbinski predodreen da
iz njega istisnu sav sok, do zadnje kapi, i sigurno je osjeao, ba kao i
svi ostali, prve ubode sumnje a moda i panike. Roth se okrenuo da
ue u auto i sjedne kraj Rusa.
Joe, jo samo neto. Ako se ustanovi da je Orlov, koji od
sada nosi konspirativno ime Minstrel, nekakav nene, ravnatelj e se
pobrinuti da mi zavrne muda. Otprilike pola minute nakon to ja to
uinim tebi. Sretno ti bilo.
Ran je bio i ostao CIA-ina sigurna kua, originalna farma u
konjogojskom kraju june Virginije. Ne ba predaleko od
Washingtona, Ran je bio utonuo u gustu umu, te ograen mreastom
i drvenom ogradom. Do njega se dolazilo dugom prilaznom cestom, a
uvale su ga ekipe vrlo ilih mladia koji su u Quanticu s odlikama
proli obuku u baratanju orujem i borbi golim rukama.
Orlova su uveli u ugodni dvosobni apartman smirujuih boja, s
kupaonicom i uobiajenim dodacima dobroga hotela, televizorom,
videom, kasetofonom, naslonjaima, malim stolom za jelo. Potom je
bila posluena hrana, njegov prvi obrok u Americi, i Joe Roth ga je
pojeo s njim. Za leta preko oceana obojica su se sloila da jedan
drugog zovu Peter i Joe. Sad se inilo da e se njihovo poznanstvo
produiti.
Nee ba uvijek biti lako, Peter, rekao je Roth gledajui
kako se Rus gomba s velikim hamburgerom. Moda je pritom
pomislio na neprobojne prozore koji se ne daju otvoriti, jednosmjerna
zrcala u svim sobama, snimanje svake rijei izgovorene u apartmanu i
rigorozno ispitivanje koje slijedi. Rus je kimnuo glavom.
Sutra emo, Peter, morati poeti. Morat emo razgovarati, ali
stvarno razgovarati, i morat emo te podvrgnuti poligrafskom
ispitivanju. Ako ga proe, morat e mi ispriati... toliko toga.
Zapravo sve. Sve to zna ili sluti. Mnogo puta zaredom.
Orlov je spustio vilicu i nasmijeio se.
Joe, mi smo svoj ivot preivjeli u udnom svijetu. Ne
mora... potraio je pravi izraz, uljepavati rijei. Ako se elim izvui,
ja moram opravdati rizik u koji sam te uvalio. Vi to zovete cijenom
nevjeste, da?
Roth se nasmijao.
Da, Peter, ba nam to treba. Cijena nevjeste.

* * *

Tajna obavjetajna sluba u Londonu nije bila ba sasvim
neaktivna. Timothy Edwards je od Ministarstva obrane brzo doznao
kako se zove nestali ovjek Pavel Kuenko. Njegova je osobna baza
podataka brzo otkrila da je to maskirno ime pukovnika Pjotra Orlova
iz Tree direkcije KGB-a. A tada je dozvao Sama McCreadyja.
Pritisnuo sam nae amerike roake to sam jae mogao.
Duboko smo uvrijeeni, zgraanje na svim nivoima te prie. Bili
Carver je duboko povrijeen on smatra da je time njegovoj poziciji
ovdje nanesena velika teta. Ipak e pritisnuti Iangley da nam poalje
itavu priu, kako bude ispadala. elio bih stvoriti malu ekipu koja e
pogledati Orlovljev proizvod kad stigne do nas. Volio bih da ti
preuzme zapovjednitvo nad njom... poda mnom.
Hvala, rekao je Obmanjiva. Ali ja bih pucao na vie. Traio
bih pristup. Mogue je da Orlov zna i poneto specifino za nas. A to
moda ne bi imalo visoko mjesto na Iangleyjevoj listi. Volio bih imati
pristup, osobni pristup do Orlova.
To bi moglo biti teko, zamislio se Edwards.
Vjerojatno su ga uskladitili negdje u Virginiji. Ali mogu pitati.
Na to ima puno pravo, nije se dao McCready. U
zadnje doba dali smo im vraki dobrih proizvoda.
Misao je ostala visjeti u zraku. Obojica su znali otkud je u
zadnje etiri godine dola veina proizvoda. A bio je tu i sovjetski
ratni raspored to su ga Iani predali Iangleyju.
I jo neto, rekao je Sam, volio bih provjeriti Orlova.
Spomenkom.
Edwards se otro zagledao u McCreadyja. Spomenak je bio
britanski inventar, Rus koji je radio za SIS, no postavljen na tako
visoko i osjetljivo mjesto, da su samo etvorica u Century Houseu
znali tko je on, a jedva desetak ljudi je znalo da on uope i postoji.
Ljudi kojima je bio poznat njegov identitet bili su sam ef, pa
Edwards, kontrolor sovbloka i McCready, njegova veza, ovjek koji ga
je Vodio.
Je li to mudro? upitao je Edwards.
Mislim da je opravdano.
Budi oprezan.

* * *

Sutradan ujutro jedan je crni automobil bio sasvim jasno
parkiran na dvostrukoj utoj crti i prometni policajac nije nimalo
oklijevao da mu napie kazneni tiket. Ba ga je bio ispisao i ugurao u
polietilensku omotnicu te postavio pod brisa, kad je iz oblinje
trgovine izronio vitak i lijepo odjeven mukarac u sivom odijelu, pa
opazio tiket i poeo se buniti. Scena je bila tako svakodnevna da je
nitko nije zamijetio, ak ni na londonskoj ulici.
Promatra bi izdaleka vidio samo normalno gestikuliranje
vozaa, kao i neumoljivo slijeganje ramena prometnoga policajca.
Voza je povukao policajca za rukav i natjerao ga da doe iza
automobila i pogleda ploice. Kad je to i uinio, prometni je policajac
kraj registarske ploice opazio i rjeiti medaljon CD, oznaku
pripadnosti diplomatskom zboru. Ona mu je oito bila promakla, no ni
sad se nije dao dojmiti. Strani diplomati moda i jesu imuni na globu,
ali ne i na tiket. Krenuo je od njega.
Voza je istrgnuo tiket ispod brisaa i mahnuo njime
prometnom policajcu ispod nosa. Policajac mu je postavio pitanje. Da
bi dokazao kako je stvarno diplomat, voza je prekopao dep pa
izvadio legitimaciju, i natjerao policajca da je pogleda. Policajac ju je
preletio pogledom, pa jo jednom slegnuo ramenima i otiao. Obuzet
bijesom, voza je ljutito zguvao tiket i ubacio ga u auto, pa tek onda
uao u nj i odvezao se.
Promatra meutim ne bi mogao opaziti papiri zataknut u
legitimaciju, a na kojem je pisalo ITAONICA, BRITISH MUSEUM,
SUTRA U 14.00. Ba kao to ne bi opazio ni da je voza milju dalje
izravnao tiket i proitao poruku na reversu PUKOVNIK PJOTR
ALEKSANDROVI ORLOV PREBJEGAO AMERIKANCIMA.
ZNATE LI TO O NJEMU?
Obmanjiva je upravo stupio u vezu sa Spomenkom.


Glava druga

Tretman ili obrada otpadnika silno se mijenja od sluaja do
sluaja, i to ovisno o njegovu emotivnom stanju te obiajima agencije
domaina koja provodi ispitivanje. Jedini je zajedniki nazivnik u
svemu tome da je uvijek rije o osjetljivom i sloenom poslu.
Otpadnika najprije treba smjestiti u okoli koji mu, makar i ne
djelovao prijetei, prijei da pobjegne, i to poesto za njegovo vlastito
dobro. Dvije godine prije Orlova, Amerikanci su pogrijeili u sluaju
Vitalija Urenka, jo jednoga koji se doetao. U pokuaju da stvore
ugoaj normalnosti, odveli su ga na ruak u restoran u Georgetownu,
Washington. A ovjek se predomislio i pobjegao kroz prozor mukog
zahoda, vratio se u sovjetsku ambasadu i predao. Od toga ba nije
imao koristi vratili su ga avionom u Moskvu, brutalno ispitali i
strijeljali.
Otpadnika, osim od mogue sklonosti samounitenju, valja
zatititi i od mogue osvete. SSSR, a napose KGB, notorno ne prataju
ljudima koje smatraju izdajicama, i nastoje ih svakako uloviti i, ako je
mogue, likvidirati. to je vii rang otpadnika, gora je i izdaja, a visoki
asnik KGB-a smatra se najgorim. Jer je KGB kremine kreme kremar i
njezini ljudi uivaju sve povlastice i rasko u zemlji gdje mnogi ive
kruha gladni. Odbaciti takav stil ivota, najrazmaeniji to ga SSSR
uope moe ponuditi, znai pokazati nezahvalnost kakva zasluuje i
samu smrt. A Ran je, oito, nudio ba takvu sigurnost.
Glavni je faktor komplikacija mentalno stanje samog otpadnika.
Nakon prvog, adrenalinom proetog, juria na Zapad, kod mnogih se
razviju simptomi premiljanja. A onda im napokon prosine sva
golemost toga koraka, spoznaja da vie nikad nee vidjeti ni enu, ni
obitelj, ni prijatelje, ni domovinu. To moe dovesti do depresije, kao
nakon higha kod uivatelja droge.
Da bi se to suzbilo, mnoga ispitivanja kreu od leernog
pregleda otpadnikova prolog ivota, od potpune biografije, od roenja
i djetinjstva pa nadalje. Pripovijedanje o ranim godinama opis majke i
oca, prijatelja iz kole, klizanja zimi u parku, ladanjskih etnji ljeti
umjesto da stvara samo jo veu nostalgiju i depresiju, obino djeluje
smirujue. A pritom se biljei sve, ba sve do zadnje geste i
pojedinosti.
Ispitivai se, izmeu ostalog, uvijek otro zanimaju i za
motivaciju. Zato ste odluili prijei? Rije otpadnitvo nikad se ne
izgovara. Ona predmnijeva nevjeru a ne razumnu promjenu pogleda na
ivot.
Ponekad otpadnik lae o svojim razlozima. Moe, recimo, rei
da se duboko razoarao zbog korupcije, cinizma i nepotizma sustava
kojemu je sluio i ostavio ga iza sebe. Kod mnogih je to pravi razlog
zapravo daleko najuestaliji. Ali ne uvijek istinit. Zna se dogoditi i da
je otpadnik pruio prste u krabicu, pa sad zna da ga eka stroga kazna
KGB-a. Ili zna da tek to ga nisu pozvali u Moskvu, gdje bi bio
stegovno kanjen zbog spetljanog ljubavnog ivota. Ili pravi razlog
moe biti degradacija, ili mrnja prema efu. Agenciji domainu mora
biti sasvim jasno zato je taj ovjek zapravo prebjegao. Sve isprike
treba sasluati paljivo i s razumijevanjem, ak i kad se zna da su
lane, i sve ih zabiljeiti. Jer ovjek o svojim motivima moe lagati
zbog tatine, ali to ne mora nuno znaiti i da e lagati o onim pravim,
tajnim obavjetajnim podacima. Ili moda ipak..
Drugi neistine priaju zbog tatine, jer ele poveati svoju
vanost u ranijem ivotu, uljepati je da se dojme domaina. Ali sve e
se provjeriti prije ili kasnije domaini e doznati pravi razlog, stvarni
status. Ali se u prvo vrijeme sve slua s velikim zanimanjem. A pravo
e unakrsno ispitivanje, nalik onom u sudnici, doi kasnije.
Kad se napokon zadre u podruje tajnih podataka, postavljaju se
stupice. Postavljaju se mnoga i premnoga pitanja na koja ispitiva ve
zna odgovor. A sve ako ga i ne zna, zato su tu analitiari koji itave
noi rade na vrpcama, i koji e to ubrzo ustanoviti kolacioniranjem i
unakrsnim provjeravanjem. Otpadnika je, napokon, bilo puno, i stoga
zapadne agencije raspolau golemim obiljem znanja o KGB-u, GRU-
u, sovjetskoj kopnenoj vojsci, mornarici i zranim snagama, pa ak i o
Kremlju obiljem iz kojeg mogu crpiti podatke.
Ako se otkrije da otpadnik poinje lagati i o onome to je, zbog
svog deklariranog poloaja, morao znati, on smjesta postaje sumnjiv.
On moda lae da se napravi vaan, da stvori dojam ili zato to mu ta
informacija nikad nije bila dostupna, ali mu je drae tvrditi da je bila
ili zato to je zaboravio ili...
Nije lako lagati agenciji domainu kroz dugo i naporno
ispitivanje. Pitanja se mogu nizati mjesecima, pae i godinama, ovisno
ve o opsegu onoga to je otpadnik ustvrdio, no to se po svemu sudei
jedno s drugim ne slae.
Ako se neto to novi otpadnik veli, ne slae s onim za to se
vjeruje da je istina, mogue je i da istina ba nije sasvim istina. Zbog
toga analitiari ponovno provjeravaju originalni izvor. Mogue je da
su sve vrijeme bili u krivu, a da novi otpadnik ima pravo. Onda se ta
tema naputa sve dok traju provjere, ali joj se kasnije vraaju. Stalno
iznova.
Poesto otpadnik ne shvaa vanost neke sitne informacije koju
je pribavio, i ne pridaje joj neko osobito znaenje. Za njegova
domaina ta naizgled bagatela moe, meutim, biti nestali komadi
mozaika koji mu izmie ve toliko vremena.
Izmeu pitanja na koja se odgovori ve znaju dolaze i ona na
koja su istiniti odgovori zaista dragocjeni. To je zlatna ila. Moe li
nam taj novi otpadnik rei ita to jo ne znamo, i ako moe, koliko je
to vano?
U sluaju pukovnika Pjotra Aleksandrovia Orlova, CIA je u
roku od etiri tjedna dola do zakljuka da je sluajno nabasala na
golemi grumen istoga zlata. Njegovi su proizvodi bili fantastini.
Kao prvo, on je ve od samog poetka bio vrlo miran i hladan.
Ispriao je Joeu Rothu priu o svom ivotu od roenja u skromnoj
brvnari kraj Minska, neposredno nakon rata, pa sve do dana kad je
zakljuio, a bilo je to prije est mjeseci u Moskvi, da vie ne moe
trpjeti drutvo i reim koje je sve dublje prezirao. Nikad nije nijekao
da je sauvao duboku ljubav prema majci Rusiji, te je prema spoznaji
da ju je zauvijek ostavio za sobom pokazao sasvim normalne emocije.
Izjavio je da se njegov brak s Gaijom, uspjenom kazalinom
redateljicom u Moskvi, ve tri godine moe samo zvati brakom, pa je,
s oekivanim gnjevom, priznao da je imala nekoliko pustolovina s
lijepim mladim glumcima.
Proao je tri odvojena testa detektorom lai, a u vezi s njegovim
porijeklom, karijerom, privatnim ivotom i politikim unutranjim
preokretom. A onda je poeo otkrivati informacije zaista prvoga reda.
Kao prvo, njegova je karijera bila vrlo raznovrsna. Zahvaljujui
tome to je etiri godine proveo u Treoj direkciji ili Direkciji
oruanih snaga, i to je radio u centralnom pIanskom stoeru u
glavnom stoeru kopnene vojske, predstavljajui se kao bojnik GRU-a
Kuenko, Orlov je stekao iroko znanje o dugom nizu viih vojnih
asnika, o tome kakvi su oni kao ljudi, ba kao i o dispoziciji divizija
sovjetske kopnene vojske i ratnog zrakoplovstva, te mornariinim
brodovima na moru i navozima.
On im je pribavio fascinantan pogled u poraze to ih je Crvena
armija pretrpjela u Afganistanu, ispriao im o nesluenoj
demoralizaciji ondje stacioniranih sovjetskih vojnika, kao i sve veem
razoaranju Moskve u afganistanskog marionetskog diktatora Babraka
Kamala.
Prije nego to je poeo raditi za Treu direkciju, Orlov je bio
zaposlen u Direkciji za ilegalni rat, odjel u okviru Prve glavne
direkcije odgovorne za voenje ilegalnih agenata irom svijeta.
Ilegalci su najtajniji od svih agenata, jer oni pijuniraju vlastitu zemlju
ukoliko su njezini graani ili pak ive u stranoj zemlji, ali najstroe
skriveni. To su agenti koji ne uivaju diplomatsku zatitu, i kod kojih
raskrinkavanje i hvatanje ne povlai samo neugodno proglaavanje za
personu non gratu i istjerivanje iz zemlje, nego i mnogo bolniju
terapiju sastavljenu od hapenja, brutalnog ispitivanja i ponekad
pogubljenja.
lako su njegova znanja o ilegalcima bila etiri godine zastarjela,
u pomo je priskoilo njegovo oito enciklopedijsko pamenje, pa je
sad poeo razdirati same one mree na ijem je postavljanju i voenju
sudjelovao, i to poglavito u Srednjoj i Junoj Americi, svojoj
negdanjoj zoni djelovanja.
Kad se pojavi otpadnik s kontroverznim informacijama, onda se
meu slubenicima agencije domaina stvaraju dva tabora jedni
vjeruju novom otpadniku i podravaju ga, dok se drugi protive i
sumnjaju. U povijesti je CIA-e najpoznatiji takav sluaj bio sluaj
Golicina i Nosenka.

* * *

Godine 1960. Anatolij Golicin je prebjegao, pa se potrudio
upozoriti CIA-u da KGB stoji iza skoro svega to je poslije Drugog
svjetskog rata polo stranputicom. Za Golicina nije bio infamije pred
kojom bi KGB ustuknuo, pa ak ni takve na kojoj ve ne radi. To je
bila muzika za ui tvrde strane u CIA-i, a na ijem je elu stajao ef
protuobavjetajne slube James Angleton, koji je svoje efove ve
godinama upozoravao na manje-vie to isto. Golicin je postao
mnogohvaljena zvijezda.
U studenom 1963. predsjednika Kennedvja ubio je, po svemu
sudei, Lee Harvey Oswald, ljeviar ija je ena bila Ruskinja, ovjek
koji je jednom bio prebjegao u SSSR i ondje poivio preko godinu
dana. U sijenju 1964. prebjegao je Jurij Nosenko, koji je izjavio da je
bio Oswaldov voditelj u Rusiji. Po njegovim tvrdnjama, KGB je
zakljuio da je Oswald upravo nesnosan i s njim je prekinuta svaka
veza, te Rusi stoga s atentatom na Kennedyja nemaju ba nita.
Na ovo je Golicin, a uz podrku Angletona, smjesta napao
svojega zemljaka, koga su ispitali zaista krajnje estoko, ali on
svejedno nije elio promijeniti svoju priu. Ta je rasprava rascijepila
Agenciju u dva tabora, i tako je to ostalo godinama, a odjek se
grmljavine uo jo desetljeima. Ovisno o tome kako glasi odgovor i
tko je u pravu, tko u krivu, karijere se stvaraju i lome, jer je upravo
aksiomatski tono da e se karijere ljudi to stoje iza velikog uspjeha
najednom poeti uzdizati.
U sluaju Pjotra Orlova nigdje se nisu suprotstavile tako
neprijateljske frakcije, i tako je sva slava pala na glavu glave Ureda za
specijalne projekte, koji ga je i doveo, to jest na Calvina Baileyja.
Sutradan nakon to je Joe Roth u Virginiji poeo svoj ivot s
pukovnikom Orlovim, Sam McCready je tiho uao kroz portal British
Museuma, smjetenog u srcu Bloomsburyja, i krenuo prema njegovoj
velikoj krunoj itaonici pod kupolom.
S njim su bila jo dva mlaa mukarca jedan je bio Denis Gaunt,
prema kojem se McCready odnosio sa sve veom vjerom i
pouzdanjem, a drugi se zvao Patten. Nitko iz te pomone ekipe nee
Spomenku vidjeti lice posao mogu obaviti i bez toga, a moglo bi biti
opasno. Njihov je posao bio da naprosto dokoliare kraj ulaza, listaju
odloene novine i brinu se da efa odjela ne uznemirava nitko
nepozvan.
McCready je krenuo prema stolu za itanje s vie strana
okruenom knjinim policama i uljudno upitao je li slobodno, ovjeka
koji je tu ve sjedio. ovjek je, nadvit nad svezak iz kojeg je
povremeno vadio biljeke, bez rijei pokazao na stolicu sebi nasuprot i
nastavio itati. McCready je utke ekao. Odabrao je knjigu i nakon
nekoliko asaka jedan mu ju je knjiniar donio i bez rijei se udaljio.
ovjek s druge strane stola i dalje je sjedio pognute glave. Kad su
ostali sami, McCready je progovorio.
Kako ste, Nikolaj?
Dobro, promrmljao je ovjek i u blok unio biljeku.
Ima novosti?
Drugi nam tjedan dolazi posjet. U Rezidenciju.
Iz moskovske centrale?
Da. General Drozdov glavom.
McCready se nije odao nijednim znakom. Nastavio je itati
svoju knjigu, a usne su mu se jedva i pomakle. Nitko izvan enklave
zatvorene knjinim policama nije mogao uti tiho mrmljanje, a u nju
nitko nee ui. Za to e se pobrinuti Gaunt i Patten. Ali ga je ime ipak
zapanjilo. Taj Drozdov, nizak i zdepast mukarac, tako zapanjujue
slian pokojnom predsjedniku Eisenhoweru, bio je glava Ilegalne
direkcije, i rijetko se kada odvaivao izvan SSSRa. To to dolazi u
lavlju jazbinu u Londonu bilo je krajnje neobino i moglo je biti
neobino vano.
Je li to dobro ili loe? upitao je.
To ne znam, odgovorio je Spomenak. Ali je sasvim
sigurno neobino. On nije moj izravni ef, ali ne bi mogao doi ako to
nije prethodno raistio s Krikovim.
General Vladimir Krikov, od 1988. predsjednik KGB-a, bio je
glava Prve glavne direkcije, koja je pokrivala inozemnu obavjetajnu
slubu.
Hoe li s vama razgovarati o svojim ilegalcima ubaenim u
Britaniju?
Sumnjam. On voli svoje ilegalce voditi izravno. Ovo ima
nekakve veze s Orlovim. To je zasmrdjelo do neba. Protiv dva GRU-
ovca u delegaciji ve je pokrenuta istraga. U najboljem e sluaju
zavriti pred vojnim sudom zbog nemara. Ili moda...
Postoji li moda jo koji razlog njegova dolaska?
Spomenak je uzdahnuo i sad po prvi put podigao oi. McCready
mu je uzvratio pogled. On se tijekom godina s tim Rusom sprijateljio,
stekao prema njemu vjeru i povjerenje.
To je samo osjeaj, rekao je Spomenak. Moda samo
provjerava Rezidenciju. Nita konkretno, samo miris u zraku. Moda
neto sluti.
Nikolaj, ovo ne moe potrajati vjeno, i to nam je jasno. Prije
ili kasnije kockice e se poeti slagati. Previe toga curi, previe je
podudarnosti. Moda biste se ve eljeli izvui? Mogao bih to srediti.
Samo recite.
Ne jo. Uskoro, moda, ali ne jo. Toliko bih jo toga mogao
poslati. Ako stvarno krenu londonsku postaju razlagati na dijelove,
onda e biti jasno da su neto nanjuili, i to na vrijeme. Na vrijeme da
se izvuem. Ali ne jo. Usput, nemojte presresti Drozdova. Ako u
neto sumnja, to e za njega biti samo jo jedna kap.
Bit e bolje da mi kaete u kom obliku dolazi, isto zato da
na Heathrowu ne doe do incidenta, rekao je McCready.
Kao vicarski poslovni ovjek, rekao je Rus. Iz
Zricha, British Airways, utorak.
Pobrinut u da ga sasvim puste na miru, rekao je
McCready. Ita o Orlovu?
Ne jo, odgovorio je Spomenak. Znam za nj, ali se
nikad nismo upoznali. Ipak me iznenadilo to je prebjegao. On je bio
meu najprovjerenijima.
Kao i vi, rekao je McCready. Rus se nasmijeio.
Naravno. Svatko ima svoj ukus. Vidjet u to mogu uiniti.
Zato vas on zanima?
Nita konkretno, odgovorio je McCready. Kao to
rekoste, neto se njui u zraku. To kako je doao, ne dajui Joeu Rothu
vremena da provjeri. Kad mornar skoi s broda, to je normalno. Za
pukovnika KGB-a to je udno. Mogao je sklopiti i bolji posao.
Slaem se, rekao je Rus. Uinit u to mogu.
Rusov je poloaj u ambasadi bio tako osjetljiv da su osobni
susreti bili opasni, pa stoga i rijetki. Sljedei je dogovoren u malom i
otrcanom kafiu u Shoreditchu, u londonskom East Endu, poetkom
travnja.
Na kraju travnja, generalni je direktor Centralne obavjetajne
imao u Bijeloj kui sastanak s Predsjednikom. U tome nije bilo nieg
neobinog, jer su se oni sastajali krajnje redovito, i to ili nasamo ili u
drutvu drugih lanova Nacionalnog vijea za sigurnost. Ovom se
prilikom, meutim, Predsjednik o CIA-i izraavao neobino laskavo.
Zahvalnost to ju je mnotvo agencija i departmana upuivalo
Agenciji, a zbog informacija to su dotjecale s Rana u junoj
Virginiji, doprla je napokon i do Ovalnog ureda.
ef CIA-e je bio tvrd ovjek kojemu je poetak karijere sezao
sve do dana OSS-a*( Office of Strategic Services, amerika obavjetajna
organizacija u Drugom svjetskom ratu, bavila se uglavnom padobranskim
ubacivanjem pijuna. Op. pr.) u Drugom svjetskom ratu, i bio je odani
kolega Ronalda Reagana. On je, osim toga, bio i vrlo pravedan, pa nije
vidio razloga da pred glavom Specijalnih projekata, zaslunom za
pribavljanje pukovnika Orlova, preuti ope pohvale. Kad se vratio u
Iangley, pozvao je Calvina Baileyja.
Bailey je ravnatelja zatekao uz panoramske prozore koji su
pokrivali skoro itavu jednu stranu njegova ureda na najviem katu
zgrade CIA-ina glavnog stoera. Zurio je prema dolini gdje je poplava
zelenih kroanja, olisnatilih u proljee, napokon zaklonila zimski
pogled na rijeku Potomac. Kad je Bailey uao, ravnatelj se okrenuo sa
smijekom od uha do uha.
to da ti velim? estitke su sasvim na mjestu, Cal.
Ministarstvo mornarice uiva, veli neka samo nastavi slati. Meksikanci
su oduevljeni pokupili su mreu od sedamnaest agenata, s kamerama,
komunikacijskim primopredajnicima, sve to ide.
Hvala, odgovorio je Calvin oprezno. On je bio poznat kao
vrlo oprezan ovjek, nesklon preputanju otvorenom izraavanju
ljudske topline.
injenica je, rekao je generalni, da svi znamo da Frank
Wright koncem godine odlazi u mirovinu. Trebat e mi novi zamjenik
za operacije. Pa mislim, Calvine, moda, moda ipak mislim da znam
tko bi to trebao biti.
Baileyjev je smrknuti, zastrti pogled bljesnuo rijetkim
smijekom zadovoljstva. Direktor se CIA-e uvijek postavlja po
politikoj liniji, i to je tako ve tri desetljea. Pod njim su dvije glavne
grane Agencije Operativna, kojemu na elu stoji doravnatelj operacija,
te Obavjetajna analitika kojoj na elu stoji doravnatelj. To su najvii
poloaji kojima profesionalac moe razumno teiti. Operativni je
zaduen za itavu onu stranu Agencije koja je bavi prikupljanjem
informacija, dok je obavjetajni zaduen za analiziranje sirovih
informacija i njihovu preradu u prezentabilne i upotrebljive obavijesti.
Nakon to mu je predao tu kiticu cvijea, generalni se okrenuo
prizemnijim stvarima.
uj, rije je o tim Britancima. Kao to zna, Margaret
Thatcher je bila tu.
Calvin Bailey je kimnuo glavom. Prisno prijateljstvo izmeu
britanske premijerke i amerikog predsjednika svima je bilo dobro
poznato.
Sa sobom je dovela i svog Christophera... ef je CIA-e
spomenuo ime tadanjeg efa britanskog SIS-a. Imali smo nekoliko
zaista dobrih seansi. Donio nam je nekoliko zaista dobrih proizvoda.
I sad smo, Cal, njihovi dunici. Dugujemo im uslugu. Volio bih
izravnati raune. Ipak imaju i dva prigovora. Vele da su nam vrlo
zahvalni za sve Minstrelove proizvode to im ih aljemo, ali
upozoravaju da je, to se tie sovjetskih agenata koji djeluju u
Engleskoj, materijal dosad bio vrlo koristan, ali da su sva imena
konspirativna. Bi li se Minstrel mogao sjetiti ijednog stvarnog imena,
ili poloaja na kojima stoje... neto po emu bi prepoznali
neprijateljskog agenta u vlastitom toru?
Bailey se zamislio.
To smo ga ve pitali, odgovorio je. A Britancima smo
poslali sve to ih se makar i izdaleka tie. Pitat u ga jo jednom, neka
Joe Roth vidi moe li se prisjetiti nekog stvarnog imena. OK?
Odlino, odlino, rekao je generalni, no sada jo samo
jedno. Oni stalno mole da im omoguimo pristup. Tamo prijeko. Ovaj
sam im put spreman pustiti na volju. Mislim da moemo otii tako
daleko.
Bilo bi mi drae da ostane tu. Tu je na sigurnom.
Ma moemo ga drati na sigurnom i tamo. Vidi, moemo ga
staviti u ameriku bazu. Upper Heyford, Lakenheath, Alconbury. U
bilo koju. Onda ga oni mogu vidjeti, pod naim nadzorom razgovarati
s njim, i onda ga vraamo.
To mi se ne svia, rekao je Bailey.
Cal... U glasu se generalnog naslutio elik. Ve sam
pristao. Ti se samo pobrini da se tako i dogodi.
Calvin Baily se odvezao na Ran da osobno porazgovara s
Joeom Rothom. Razgovarali su u Rothovom apartmanu nad
sredinjom verandom ranerske kue. Baily je svog podreenog naao
u umornom i povuenom raspoloenju. Ispitivanje prebjega je
zamoran posao, jer zahtjeva duge razgovore, nakon ega slijede duge
noi razrade sutranje strategije ispitivanja. Oputanja obino nema na
jelovniku, a kad otpadnik, kao to to esto biva, s glavnim ispitivaem
uspostavi i osobni odnos, onda mu nije lako dati slobodan dan i
zamijeniti ga nekim drugim.
Washington je zadovoljan, rekao mu je Baily i vie
nego zadovoljan, ushien. Sve to veli savreno se slae. Raspored
snaga u sovjetskoj kopnenoj vojsci, mornarici i zrakoplovstvu, to
potvruju i drugi izvori, poglavito satelitski. Stupanj naoruanja, stanje
bojne spremnosti, ona afganistanska ujdurma Pentagonu je to isti
med. Dobro si to obavio, Joe. Stvarno dobro.
Pred nama je jo dug put, odgovorio je Roth. Toliko toga
jo treba doi. Sigurno toga ima jo. Taj je ovjek iva enciklopedija.
Fenomenalno pamenje. Ponekad zapne kod nekog detalja, ali ga se
obino sjeti prije ili kasnije. Ali...
Ali to? Vidi, Joe, on sad rui duge godine strpljivog KGB-
ova rada u Srednjoj i Junoj Americi. Nai prijatelji dolje zatvaraju
mreu za mreom. Sve je u najboljem redu. Znam da si umoran. Samo
nastavi.
Potom je nastavio i ispriao Rothu o aluziji to ju je generalni
izrekao o skorom ispranjenju mjesta doravnatelja za operacije. On
nije bio od onih koji se vole povjeravati, ali nije vidio razloga da svom
podreenom ne dade isti onakav poticaj kakav je njemu dao generalni.
Ako ovo proe, Joe, ostat e jo jedno prazno mjesto, ef
Specijalnih projekata. Moja e preporuka imati veliku teinu. A
preporuit u tebe, Joe. Volio bih da to zna.
Roth je bio zahvaIan, ali nije pao u ekstazu, i inilo se da nije
samo premoren. Neto mu se vrzmalo po glavi.
Stvara li probleme? upitao je Baily. Je li dobio sve to
eli? Treba li mu ensko drutvo? Ili tebi? Dolje ste stvarno u zabiti.
Prolo je ve mjesec dana. Ali to se da srediti.
Znao je da je Roth razveden i samac. Agencija je imala upravo
legendarnu stopu razvoda. Kao to vele u Iangleyju to je dio posla.
Ne, to sam mu ve ponudio. Samo je odmahnuo glavom.
Skupa vjebamo. To pomae. Trimo kroz umu sve dok vie ne moe
ni stajati na nogama. Nikad nisam bio u takvoj formi. Stariji je ali
iliji, i ba me to mui, Calvine. On nema nijedne mane, nijedne
slabosti. Da se napije, pone jebati u mozak, ili postane cmoljav od
misli na domovinu, da izgubi ivce...
Jesi li ga pokuao isprovocirati? upitao je Baily.
Izazivanje bijesa, izboja sputanih osjeaja kod prebjega, zna ponekad
funkcionirati kao oslobaanje, kao terapija. Bar prema onom to vele
kuni psihijatri.
Da. Podbadao sam ga da je takor, da je okrenuo kabanicu.
Nita. Samo me zabio u zemlju i nasmijao mi se. Onda je nastavio s,
kako on to veli, poslom. Razjebava KGB-ov inventar po svim
meridijanima i paralelama. On je totalni profesionalac.
Zbog toga i jest najbolji od svih to smo ih ikad imali, Joe.
Samo nemoj zeznuti. i budi sretan.
Calvine, nije to ono to me najvie kolje. Kao ovjek mi se
svia. ak ga i potujem. Nikad nisam mislio da u potovati
otpadnika. Ali tu je jo neto. On neto pred nama taji.
Calvin Baily se najednom stiao i sasvim umirio.
Poligrafski testovi ne govore tako.
Ne, ne govore. Zato i nisam siguran jesam li u pravu.
Naprosto to osjeam. Da tu ima i neeg o emu ne govori.
Baily se nagnuo prema njemu i otro mu se zagledao u oi. O
pitanju to e ga sada postaviti ovisilo je prokleto mnogo toga.
Joe, postoji li ikakva mogunost, prema tvom dobro
odvagnutom miljenju, da bi on, unato svim testovima, mogao biti
laan, da nam ga je KGB podmetnuo?
Roth je uzdahnuo. To to ga je muilo napokon je izbilo na
povrinu.
Ne znam. Ne mislim tako, ali ne znam. to se mene tie,
ostaje deset posto sumnje. Osjeam odnekud iznutra da on pred nama
neto skriva. A ne mogu otkriti, ako je zaista tako, zato.
Onda to otkrij, Joe. Otkrij, rekao je Calvin Baily. Nije
trebao istaknuti da e, ako u pukovniku Pjotru Orlovu ima imalo lai,
dva slubenika CIA-e zavriti ravno u kanti za smee. Ustao je.
Joe, ja privatno mislim da je to besmislica..Ali uini to to
mora.
Roth je Orlova zatekao u dnevnoj sobi. Leao je na sofi i sluao
svoju omiljenu glazbu. Unato tome to je bio praktiki zatoenik,
ipak je Ran bio opremljen kao vrlo otmjen ladanjski klub. Osim to je
svakodnevno trao u umi, okruen etvoricom mladih atleta iz
Quanticoa, imao je i slobodan pristup u gimnastiku dvoranu, saunu i
bazen, a na raspolaganju su mu stajali i odlian kuhar i dobro
opremljen bar kojim se sluio samo tedljivo.
Nedugo nakon dolaska priznao je da su mu najvie po ukusu
pjevai balada iz ezdesetih i s poetka sedamdesetih godina. Do sada
se Roth ve bio privikao da svaki put kad posjeti Rusa s kasetofona
zauje Simona i Garfunkela, Seekerse, kao i polagane, medne
Resleyjeve tonove.
Kad je te veeri uao, sobu je ispunjao isti djetinji glas Mary
Hopkins. ula se jedna od njezinih najpoznatijih pjesama. Orlov se na
sofi ispravio kao opruga, a na licu mu se pojavio smijeak
zadovoljstva. Pokazao je na kasetofon.
Svia ti se? Posluaj...
Roth je posluao.
To su bili dani, prijatelju moj, i mislili smo da nikad nee pro...
Aha, nije loe, odgovorio je Roth koji je vie volio
tradicionalni, konvencionalni dez.
Zna to je to?
Ta britanska cura? rekao je Roth.
Ne, ne. Ne pjevaica, nego pjesma. Ti misli da je to
britanska melodija, da. Moda od Beatlesa.
Valjda, odgovorio je Roth, pa se i sam nasmijeio.
Krivo, odgovorio je Orlov trijumfalno. To je stara ruska
pjesma. Dorogoj dljinoj da nokoj lunoj. Dugom cestom po mjeseini.
Nisi to znao?
Ne, zbilja nisam.
ivahna je pjesmica istekla do kraja i Orlov je iskljuio vrpcu.
Ti bi htio jo razgovarati? upitao je Orlov.
Ne, odgovorio je Roth. Samo sam svratio da vidim je li s
tobom sve u redu. A sad idem u krpe. Bio je to dug dan. Usput reeno,
uskoro se vraamo u Englesku. Neka i Britanci dobiju ansu da s
tobom malo popriaju. Nema nita protiv?
Orlov se namrtio.
Moj je uvjet bio da doem tu, i samo tu.
Ma sve je u redu, Peter. Ostat emo samo kratko, i to u bazi
amerikog Air Forcea. to znai da emo u svakom praktinom smislu
ostati u Americi. Tu u biti i ja da te titim od velikih zloestih
Britanaca.
Orlov se nije nasmijeio dosjetci.
Roth se uozbiljio.
Peter, postoji li neki razlog zbog kojeg se ne eli vratiti u
Englesku? Neto to bih ja trebao znati?
Orlov je slegnuo ramenima.
Nita odreeno, Joe. Samo duboki unutranji osjeaj. to
sam dalji od SSSRa, to se osjeam sigurnije.
Nita ti se u Engleskoj nee dogoditi. Dajem ti rije. Ide u
krevet?
Ostat u jo malo. itati, sluati glazbu, odgovorio je Rus.
Svjetlo je, meutim, u Orlovljevoj sobi ostalo gorjeti do pola
dva u noi. Kad je udarila KGB-ova ekipa za likvidaciju, bilo je ve
nekoliko minuta do tri.
Orlovu su kasnije ispriali da su najprije na rubu imanja dvojicu
straara uutkali snanim samostrelima, pa potom neopaeni preli
preko travnjaka sve do stranje strane kue, i uli kroz kuhinju.
Roth i Orlov, gore na katu, naprije su zauli strojnike rafale iz
donjeg predvorja, nakon ega je uslijedila brza lupa nogu uza
stepenice. Orlov se probudio kao maka, i za niti tri sekunde ustao iz
postelje i preao preko dnevne sobe. Otvorio je vrata to su gledala na
odmorite i bacio kratak pogled na nonog straara iz Quantica koji je
upravo skretao s odmorita i kretao niz glavno stubite. Uto je prilika u
crnom kombinezonu i pod skijakom maskom, na pola puta uza stube,
ispustila kratak rafal. Amerikanac ga je primio u prsa. Samo je
potonuo uz ogradu, a itava mu je prednja strana bila oblita krvlju.
Orlov je zalupio vratima, okrenuo se i pourio prema spavaonici.
Znao je da se prozori ne daju otvoriti tako se nije dalo pobjei.
A nije imao ni oruja. U spavau je sobu uao ba u trenutku kad je
ovjek u crnom iz hodnika protrao kroz vrata, s Amerikancem za
petama. Prije nego to je zalupio vrata spavaonice, Orlov je jo vidio
kako se KGB-ov atentator okree i raznosi Amerikanca za leima. To
je ubojstvo Orlovu dalo vremena da gurne zasun.
Bio je to, meutim, tek kratki predah. Nekoliko trenutaka potom
meci su raznijeli bravu, a udarac noge otvorio vrata. U mranom
svjetlu to se arilo iz hodnika iza dnevne sobe, Orlov je ugledao
KGB-ovca. Ovaj je odbacio ispranjenu strojnicu pa iz pojasa potegao
automatski pitolj Makarov 9 mm. Nije vidio lice iza maske, ali je zato
razumio rusku rije i prezir s kojim je bila izreena.
Spodoba u crnom objema je rukama uhvatila Makarov, uperila
ga Orlovu ravno meu oi i prosiktala
Predatelj. Izdajica.
Na nonom je ormariu bila pepeljara od bruenog stakla.
Orlovu ona nije nikad zatrebala zato to je, za razliku od veine Rusa,
bio nepua. No ipak je jo bila tu. U zadnjoj gesti prezira smeo ju je s
ormaria i zavitlao prema glavi ruskog ubojice, i pritom krikom
odvratio na krik
Pada! Gad.
ovjek u crnom je iskoraio ustranu i tako izbjegao teki
stakleni izradak to mu je poput kose poletio prema licu. Taj ga je
pokret stajao djelia sekunde. U tom je vremenu voa ekipe osiguranja
iz Quantica zakoraio u dnevnu sobu pa iz tekog Colt.44 Magnuma
ispalio dva metka u crna lea u dovratku spavae sobe. Rus je poletio
naprijed, a prsa su mu prsnula u kovitlac krvi koja je pokropila plahte
i pokrov na krevetu. Orlov je zakoraio i ovjeku u padu udarcem
noge izbio iz ruke Makarova, no za tim nije bilo nikakve potrebe.
Nitko jo nije zaustavio dva Magnumova zrna i produio borbu.
Kroll, jer tako se zvao ovjek koji ih je ispalio, proao je kroz
dnevnu sobu i stigao do vrata spavaonice. Bio je bijel od gnjeva i sav
zapuhan.
Dobro ste? odrezao je. Orlov je kimnuo glavom. Netko
je sve zajebao, rekao je Amerikanac. Bila su dvojica. Pokosili su
mi dva ovjeka, moda i jo koga vani.
Uao je i Joe Roth, sav potresen, i jo u pidami.
Isuse, Peter, molim te, oprosti. Moramo se maknuti otuda.
Smjesta. Brzo.
Kamo emo? upitao je Orlov. ini mi se da si rekao da
je ovo sigurna kua. Bio je blijed, ali miran.
Aha, samo oito ne dovoljno sigurna, i ne vie. Pokuat emo
otkriti i zato. Kasnije. Daj se obuci. Pakuj svoje stvari. Kroll, ostanite
s njim.
Samo dvadeset milja od Ranca nalazila se baza kopnene vojske.
Iangley je ve sve dogovorio sa zapovjednikom kopnene vojske. U
roku od dva sata Roht, Orlov i ostatak ekipe iz Quantica ve su
zaposjeli itav kat samakog vojnog hotela. Vojna je policija opasala
itav blok. Roth se nije ak ni elio onamo odvesti cestom otili su
helikopterom, pa su se spustili ravno na travnjak asnikoga kluba i
probudili sve ivo.
Tu su se smjestili tek privremeno. Prije nego to se spustila no,
bili su se preselili u drugu CIA-inu sigurnu kuu, smjetenu u
Kentuckyju i mnogo bolje zatienu.
Dok je Roth-Orlovljeva grupa bila u bazi kopnene vojske,
Calvin Baily se vratio na Ran. elio je uti potpuni izvjetaj. Prije
toga je ve bio telefonski razgovarao s Rothom i uo njegovu verziju
dogaaja. Najprije je sasluao Krolla, ali je od svega ipak najvie elio
uti iskaz Rusa u crnoj skijakoj masci koji je Orlovu gurnuo cijev pod
nos.
Mladi asnik Zelenih bereta ba je trljao zapee gdje ga je
Orlov bio udario nogom i u padu mu izbio pitolj iz ruke. Krv za
specijalne efekte ve su bili odavno otrli s njega, a on se ve bio
presvukao iz crnog kombinezona, i maske koja je sprijeda imala samo
rupe za oi, te maknuo remenje sa sitnim nabojima i vreicama
realistine krvi koja je briznula preko itavog kreveta.
Presuda? upitao je Bailey.
Pravi je, odgovorio je asnik koji je maloas tako teno
govorio ruski. Ili to, ili ga uope i nije briga hoe li ivjeti ili
umrijeti. U to sumnjam. Jer veini nije svejedno.
Nije posumnjao? upitao je Baily.
Ne, gospodine. Gledao sam ga ravno u oi. Povjerovao je da
e umrijeti. Ali se ipak nastavio boriti. Pravi momak.
Postoji li jo koja mogunost? upitao je Baily. asnik je
slegnuo ramenima.
Samo jedna. Da je bio lanjak, i da je pomislio da e ga
likvidirati njegovi, onda bi u tom smislu neto i viknuo. Pod
pretpostavkom da mu je stalo do glave, to je jedan od najhrabrijih
momaka to sam ih sreo u ivotu.
Meni se ini, rekao je Baily Rothu kasnije preko telefona,
da smo dobili svoj odgovor. On je u redu, i to je slubeno. Pokuaj
ga natjerati da se sjeti imena zbog Britanaca. U utorak letite prijeko,
posebnim vojnim avionom. U Alconbury.
Roth je s Orlovom proveo dva dana u njihovom novom domu, a
utroio ih je na prelaenje razbacanih detalja koje mu je Rus ve bio
pribavio, i koje je razmotrio za dana provedenih u Ilegalnoj direkciji.
Bili su to podaci o sovjetskim agentima ubaenim u Britaniju. Budui
da se Orlov bio specijalizirao za Srednju i Junu Ameriku, Britanija
mu nije bila prva briga. Ipak je nemilice cijedio pamenje ali se mogao
sjetiti samo konspirativnih imena. A onda mu se, na kraju drugoga
dana, neto vratilo u sjeanje.
Graanski slubenik Ministarstva obrane u Whitehallu. Ali mu
se novac stalno isplaivao na raun u MidIand banci na Corydon Hight
Streetu.
To ba i nije neto, rekao je ovjek iz Slube sigurnosti,
M.1.5, kad su mu prenijeli vijesti. Sjedio je u uredu Timothyja
Edwardsa u stoeru njemu sestrinske slube, SIS-a. Moda se ve
odavno odselio. Ili otvorio raun na lano ime. Ali moemo pokuati.

* * *

Vratio se u Curzon Street u Mayfairu i pokrenuo maineriju.
Britanske banke nemaju pravo na apsolutnu povjerljivost, ali one ipak
ne ele rei pojedinosti o privatnim raunima svakome tko doe s
ceste. Jedna od institucija s kojom su uvijek, po slovu zakona, dune
suraivati, jest Sluba tuzemnih prihoda.
Tuzemni prihodi su pristali na suradnju, pa je stoga obavljen
povjerljiv razgovor s direktorom MidIanda u Croydonu, vanjskom
predgrau junoga Londona. On je na tom poslu bio nov, ali se to nije
moglo rei i za njegovo raunalo.
Sad je rije preuzeo ovjek iz Slube sigurnosti, koji je sjedio s
pravim inspektorom Tuzemnih prihoda. On je imao popis svih civilnih
slubenika koji su unatrag deset godina bili zaposleni u Ministarstvu
obrane i mnogim njegovim filijalama. Na njegovo iznenaenje, lov je
brzo urodio plodom. Samo je jedan civilni slubenik iz Ministarstva
obrane imao raun u MidIandu na Croydon High Streetu. Poslali su po
ispis njegovih rauna. ovjek ih je imao dva, pa ipak je i dalje ivio na
jednome mjestu. Imao je tekui raun, a takoer i visoku tednju.
Tijekom godina na njegov je tedni raun bilo isplaeno ukupno
20 000 funti, i to je uvijek inio on osobno, u gotovini i prilino
redovito. A zvao se Anthony Milton Rice.
Na konferenciji te veeri u Whitehallu bili su ravnatelj i njegov
zamjenik, zaduen za M.1.5, kao i pomonik komesara
Metropolitanske policije, zaduen za specijalni ogranak. M.1.5 u
Britaniji ne moe uhititi nikoga. To smije samo policija. Kad Sluba
sigurnosti eli nekoga pokupiti, onda se ta ast preputa Specijalnom
ogranku. Sastanku je predsjedao predsjednik Glavnog obavjetajnog
odbora. On je i prvi poeo postavljati pitanja.
Tko je zapravo taj gospodin Milton Rice?
Zamjenik ravnatelja, zaduen za M.1.5 pogledao je u
biljeke.
Civilni slubenik drugog razreda zaposlen u odjelu za
nabavu.
Prilino nizak rang?
Ipak je posao osjetljiv. Oruni sustavi, pristup procjeni
djelovanja novih oruja.
Mmmmm, zamislio se predsjednik, i to biste onda
htjeli?
Stvar je u tome, Tony, rekao je generalni ravnatelj, da
za poetak imamo jako malo. Neobjanjene isplate na njegov raun
tijekom vie godina. To nije dovoljno ni da ga uhitimo, a kamoli
osudimo. On moe tvrditi da stalno ulae u konje, kladi se na
hipodromu, i da tako dolazi do gotovine. Ali bi, naravno, mogao i
priznati. Kao to bi mogao i ne priznati.
Policajac je kimnuo glavom u znak slaganja. Bez priznanja bi se
morao vraki namuiti da uvjeri Kraljevsko javno tuilatvo ak i da
pokrene postupak. A sumnjao je da e se ovjek koji je prokazao
Milton Ricea, bez obzira tko on bio, ikada pojaviti na sudu kao
svjedok.
Voljeli bismo ga najprije nadzirati, rekao je generalni
ravnatelj. Od jutra do mraka. Ako stupi u vezu s Rusima, onda ga
imamo u torbi, s priznanjem i bez njega.
Tako je i dogovoreno. Promatrai, elitni tim agenata M.1.5, koje
su sve zapadne slube smatrale najboljim pratiocima na svijetu, bar
kad to rade na vlastitom terenu, bili su upozoreni da Anthonyja Milton
Ricea, kad se sutradan ujutro priblii Ministarstvu obrane, omotaju u
nevidljiv nadzor koji e trajati dvadeset etiri sata na dan.
Anthony MiltonRice, poput tolikih ljudi s redovitim poslom,
imao je i redovne navike. Bio je to ovjek rutine. Radnim bi danom
tono u deset do osam odlazio iz svoje kue na Addiscombeu, pa bi
pjeice prevalio pola milje od East Croydon Stationa, ukoliko ba ne bi
pljutalo, u kojem bi sluaju taj neoenjeni civilni slubenik sjedao na
autobus. Svakog bi dana ulazio u isti prigradski vlak, pokazao
mjesenu kartu, pa se odvezao do Londona, gdje bi siao na Victoria
Stationu. Odatle bi slijedila kratka vonja autobusom niz Victoria
Street do Parliament Squarea. Tu bi siao i preao Whitehall i stigao
do ministarstva.
Ujutro nakon one konferencije o njemu, Milton Rice je uinio
savreno isto. Nije ni opazio drubu crnih mladia koji su se ukrcali na
Nordwood Junctionu. Zamijetio ih je tek kad su uli u vagon bez
odjeljaka, zbijeni s ostalim prigradskim putnicima. Tada su se zauli
krikovi ena i uzbueni povici mukaraca, jer su ti pubesceni,
zabavljeni orgijom leerne pljake i premlaivanja, takozvanom
obradom, poeli proeljavati vagon pa enama otimati torbice i nakit,
a od mukaraca noevima zahtijevati lisnice i prijetiti svakome tko bi
im prigovorio, a otpor da i ne spominjemo.
Kad je vlak pitei uao u sljedeu postaju, ta je gomila od
dvadesetak mladih huligana, i dalje bijesno vritei na itav svijet,
izila iz vlaka i rasprila se, i to tako to je preskoila preko ograde i
nestala u ulicama oko Crystal Palacea, te za sobom ostavila histerine
ene, grdno uzdrmane mukarce i nemono bijesnu Transportnu
policiju. Nitko nije uhien, ta je sablazan uinjena i prebrzo i sasvim
nepredvidljivo.
Vlak je zadran, to je izazvalo pravu pometnju u prigradskom
redu vonje, jer su za njim zaostali i drugi, no Transportna je policija
morala ui u vlak i uzeti izjave. Kad su prili putniku u blijedosivu
kinu ogrtau, zadrijemalom u uglu, i potapali ga po ramenu, ovjek
se polako sruio na pod. Kad je ispod sruenog tijela prokapala prva
krv od tankog uboda bodeom u srce, uslijedili su daljnji krikovi.
Gospodin Anthony Milton Rice je bio zaista i temeljito mrtav.
Ivans Cafe, lokal primjerenog imena za sastanke s Rusima, bio
se smjestio u Crondall Streetu u Shoreditchu. Sam McCready je, kao i
uvijek, stigao drugi, iako je vani na ulici bio prvi. Razlog je tome bio
jednostavan ako jednoga od njih dvojice slijede, onda e prije slijediti
Spomenka negoli njega. Tako bi uvijek ostao sjediti pola sata u
automobilu, i promatrao bi kako Rus dolazi na sastanak, a onda bi si
uzeo jo petnaest minuta da vidi je li tom inventaru iz sovjetske
ambasade nenadano narastao rep.
Kad je McCready uao u Ivans, na anku je uzeo alicu aja i
odlutao na drugu stranu prostorije, tamo gdje su dva stola stajala jedan
uz drugi. Spomenak je sjedio za onim u kutu, zadubljen u itanje
Sporting Lifea. McCready je razmotao svoj Evening Standard i dao se
na prouavanje.
Kako je dobri na general Drozdov? upitao je tiho, a glas
mu se izgubio u zamornom klepetanju kafia i pitanju ajnika.
Ljubazan i zagonetan, odgovorio je Rus, prouavajui
formu konja u 3,30 u Sandownu. Bojim se da nas provjerava,
doznat u vie ako se Klinija odlui za posjet, ili ako moj Klinija
postane hiperaktivan.
Klinija je KGB-ov odjel za unutranju kontrapijunau i
sigurnost, i zaduena je ne toliko za pijunau koliko za provjeravanje
drugih KGB-ovaca i potragu za unutranjim rupama iz kojih cure
podaci.
Jeste li ikad uli za nekoga tko se zove Anthony Milton
Rice? upitao je McCready.
Ne. Nikada. Zato?
Niste ga vodili iz Rezidencije? Civilnog djelatnika u
Ministarstvu obrane?
Nikad uo. Nikad mi nijedan njegov proizvod nije dospio u
ruke.
Mislim, on je mrtav. Prekasno je da bi ga se pitalo tko ga je
vodio. Ako je itko. Jesu li ga mogli voditi izravno iz Moskve kroz
Ilegalnu direkciju?
Ako je radio za nas, to je jedino objanjenje, promrmljao
je Rus. On nikad nije radio za nas u PR liniji. Ona nema veze s
londonskom postajom. Kao to sam ve rekao, nikad nismo u rukama
imali ak ni neki njegov proizvod. Zacijelo je komunicirao s Moskvom
preko voditelja smjetenog tu negdje vani, izvan ambasade. Zato je
umro?
McCready je uzdahnuo.
Ne znam.
Pa ipak je znao, ako sve to nije krajnje neobina sluajnost, da
je netko zacijelo sve namjestio. Netko tko je znao kakva mu je bila
rutina, mogao je rei huliganima za njegov redoviti vlak, opisati im
kako izgleda... i onda ih isplatiti. Mogue je i da Milton Rice nije
uope radio za Ruse. Zato onda denuncijacija? Otkuda taj
neobjanjivi novac? Ili je moda Milton Rice zaista pijunirao za
Moskvu, ali preko veze, nepoznate Spomenku, a koja je opet izravno
informirala Ilegalnu direkciju u Moskvi. A general Drozdov je ovaj
as bio u gradu. A on vodi ilegalce...
Netko ga je prokazao, rekao je McCready. Nama, i
onda je ubijen.
Tko ga je prokazao? upitao je Spomenak. Promijeao je
aj iako nije ba nimalo kanio piti tu slatku, mlijenu smjesu.
Pukovnik Pjotr Orlov, rekao je McCready tiho.
Ah, promrmljao je Spomenak tiho. Tu imam neto za
vas. Pjotr Aleksandrovi Orlov je lojaIan i poslu odan asnik KGB-a.
Njegovo je otpadnitvo lano kao novanica od tri dolara. On je
umetnut, on je agent za dezinformiranje, i jako je dobro pripremljen, i
jako je dobar.
To bi nam moglo, pomislio je McCready, stvoriti velike
probleme.


Glava trea

Timothy Edwards je sluao vrlo paljivo. McCreadyjevo je
prianje i procjenjivanje situacije potrajalo pola sata. Kad je zavrio,
Edwards ga je mirno upitao
I ti sasvim vjeruje Spomenku?
McCready je to pitanje oekivao, iako je Spomenak za Britance
radio etiri godine, sve otkako je u Danskoj priao SIS-ovcu i ponudio
mu usluge unutranjeg agenta, ipak se sve to zbivalo u svijetu sjena i
sumnji. Uvijek je postojala mogunost, pa ma kako daleka, da bi
Spomenak mogao biti dvostruki agent, i da njegova vjernost jo
pripada Moskvi. Bilo je to upravo ono za to je optuio Orlova.
Prole su etiri godine, rekao je McCready. Kroz
protekle su etiri godine Spomenkovi proizvodi bili provjeravani po
svim poznatim kriterijima, i sasvim su isti.
Da, naravno, odgovorio je Edwards glatko. Naalost,
ako bi i jedna rije o tome procurila do naih susjeda, oni bi rekli
upravo obratno da na ovjek lae, a njihov je pravi. Pria se da se
Iangley upravo do uiju zaljubio u tog Orlova.
Ne mislim da bi im trebalo rei za Spomenka, odvratio je
McCready. On je na svaki nain elio zatititi Rusa u ambasadi u
Kensington Palace Gardensu. Osim toga, Spomenak misli da mu
vrijeme moda ve istjee. Instinkt mu govori da u Moskvi raste
sumnja da im negdje cure informacije. Ako se u to i uvjere, onda je
samo pitanje vremena kad e zanimanje usmjeriti na londonsku
postaju. Kad Spomenak napokon izae na istac, onda i mi moemo
pred naom rodbinom otvoriti srca. U ovom bi trenutku, meutim, bilo
vrlo opasno proirivati krug onih koji to znaju.
Edwards je napokon donio odluku.
Sam, potpuno se slaem. Ali zbog ovog moram razgovarati
sa efom. On je jutros u vladi. Uhvatit u ga kasnije. Ostani u vezi.
Pauzu za ruak je Edwards proveo jedui mravi obrok sa efom
sir Christopherom u njegovu kompleksu ureda na najviem katu. Za to
vrijeme malo podalje, u bazu USAF-a Alconbury, smjetenu malo
sjevernije od trgovita Huntingdon u kotaru Cambridgeshire, sletjela je
vojna verzija Grummanova Gulfstreama III. Avion je poletio u pono
iz baze Air National Guarda u Trentonu, New Jersey, a putnici su mu
stigli iz Kentuckyja i ukrcali se pod okriljem noi i podalje od zgrada
zrakoplovne baze.
Izabravi ba Alconbury, Calvin Bailey je postupio dobro. Ta je
baza bila dom 527. eskadrile USAF-a, takozvanih Agresora, iji su
piloti letjeli lovcima F5, s vrlo posebnom ivotnom zadaom. Zvali su
se Agresori zato to je F5 imao konfiguraciju slinu ruskom Migu29,
pa su Agresori igrali ulogu sovjetskih lovaca pri vjebanju avionskih
dvoboja, napadajui amerike i britanske jahae na mlazu. Oni su sami
stalno prouavali sve sovjetske taktike zrane borbe, i u njima se silno
izvijestili, a osim toga su se toliko uivjeli u svoju ulogu da su u zraku
meusobno govorili samo ruski. Ako su im topovi i rakete i bili
prepravljeni da pogaaju i promauju samo elektroniki, sve je ostalo
oznake, skafanderi, manevri i argon bilo isto rusko.
Kad su Roth, Orlov, Kroll i ostali sili s Grummana, bili su
odjeveni u skafandere eskadrile Agresora. Proli su nezapaeno i
uskoro bili zatvoreni u ljusku dodijeljene im prizemnice, odvojene od
ostalih zgrada, te opremljene sobama za stanovanje i kuhinjom,
konferencijskom dvoranom i mikrofonima provienom sobom,
namijenjenom sasluavanju pukovnika Orlova. Roth je porazgovarao
sa zapovjednikom baze, i britanska je ekipa dobila doputenje da
sutradan u nju i ue. A onda je amerika druina, pomalo pobrkana
dnevnog ritma zbog leta kroz satne zone, pola uhvatiti malo sna.
McCreadyjev je telefon zazvonio u tri popodne, i tad je Edwards
izrazio elju da se opet nau.
Prijedlog primljen i prihvaen, rekao je Edwards. Mi i
dalje tvrdimo da Spomenak govori istinu i da su Amerikanci dobili
dezinformatora. No ako i jest tako, ipak ostaje jo jedan problem mi
jo ne znamo zato je on tu. ini se da u ovom asu on jo daje dobar
proizvod, zbog ega e nam nai roaci teko povjerovati, tim vie to
se ef sloio da ne smijemo odati kako Spomenak i postoji, a kamoli
tko je on, i onda, kakav je tvoj prijedlog to da radimo s tim?
Daj ga meni, odgovorio je McCready. Dobili smo
pravo pristupa. Sad moemo postavljati pitanja. Za nj je zaduen Joe
Roth, a njega znam. On nije glup. Moda uspijem pritisnuti Orlova, i
to ljuto, prije nego to Roth krikne dosta. Moda uspijem posijati
sjeme sumnje. Da roaci ponu razmiljati i o mogunosti da on i nije
to za to se prodaje.
Dobro, rekao je Edwards. Preuzmi.
Potrudio se da to zazvui kao njegova osobna odluka, kao
vlastiti velikoduni in. Ali je stvarnost njegova ruka sa efom, koji
moda koncem godine odlazi u mirovinu, bila vrlo teka.
Ambiciozni pomonik efa, koji se gordio sjajnim privatnim
odnosima s CIA-om, drao je na umu da bi mu jednoga dana pohvale
njegova rada iz Iangleyja mogle itekako pomoi prilikom imenovanja
za efa.
Za vrijeme ruka Edwards je bio predloio mnogo manje
vjetog, no zato i mnogo manje abrazivnog ispitivaa od Sama
McCreadyja, a koji bi se pozabavio neugodnom Spomenkovom
denuncijacijom CIA-ina novoga blaga.
Njegov je prijedlog bio odbijen. Sir Christopher, nekadanji
njegov kolega na terenu, uporno je traio da se za Orlova zadui
Obmanjiva, kojega je bio osobno postavio.
McCready je sutradan rano ujutro krenuo automobilom prema
Alconburyju. Vozio je Denis Gaunt. Edwards je odobrio McCreadyjev
zahtjev da na presluavanjima Rusa sjedi i Gaunt.
Na stranjem je sjedalu bila dama iz M.1.5. i Sluba je
sigurnosti hitno zatraila da na susretima s Rusom i ona ima nekoga
svoga, zato to e usko specifino i vrlo vano ispitivanje zahvatiti i
podruje sovjetskih agenata koji djeluju u Britaniji i protiv nje, to je
zaista posao za M.1.5. Alice Daltry je imala trideset i koju, bila je
zgodna i vrlo bistra, i inilo se da je preplavljena strahopotovanjem
prema McCreadyju. U njihovom tijesnom, zatvorenom svijetu, unato
naelu da nitko ne treba znati vie nego to mora, ipak su procurile
glasine o Ianjskom sluaju Pankratin.
Auto je imao i zatieni telefon. Izgledao je kao obian
automobilski telefon, samo malo vei, ali se mogao prebaciti na
ifrirani mod radi komuniciranja s Londonom. Lako je mogue da se u
razgovoru s Orlovim pojave i neka pitanja koja e trebati provjeriti u
Londonu.
Najvei je dio puta McCready samo sjedio i utio, i kroz
vjetrobran zurio u krajolik to mu se u rano jutro razvijao pred oima,
zadivljen, tko zna po koji put, ljepotom engleskog kasnog proljea.
Misli su mu jo jednom preletjele preko svega to mu je
Spomenak bio ispriao. Prema Rusovim rijeima, on je prije nekoliko
godina imao nekakve marginalne veze s prvim fazama pripreme
operacije obmanjivanja, koje bi Orlov mogao biti konani plod.
Konspirativno joj je ime bilo projekt Potemkin.
Ironino ime, pomislio je McCready, slutnja KGB-ova crnog
humora. Operacija, skoro sasvim sigurno, nije dobila ime po
oklopnjai Potemkin, pa ak ni po maralu Potemkinu, po kojemu je
imenovana oklopnjaa, nego prema Potemkinovim selima.
Prije mnogo je godina ruska carica Katarina Velika, jedan od
najbezobzirnijih diktatora u dugoj ruskoj povijesti patnje, krenula u
posjet novoosvojenom Krimu. U strahu da kraljica ne vidi promrzle,
nabijene mase u ledenim kolibama, njezin glavni ministar Potemkin
ispred nje je poslao tesare, fasadere i liioce da izgrade i obojaju
prelijepe fasade istih i solidnih koliba s ijih e joj prozora mahati
nasmijeeni seljaci. Kratkovidna se stara kraljica silno razveselila zbog
tog prizora seoske sree, i tako se i vratila u svoj dvor. Kasnije su
radnici skinuli fasade, iza kojih su opet ostale bijedne straare. Ta je
obmana kasnije nazvana Potemkinovim selima.
Cilj im je CIA, bio mu je rekao Spomenak. Ipak nije znao tono
tko bi trebao biti rtva, niti kako e se udarac izvesti. Taj projekt nije
izravno vodio njegov odjel, nego je od njega bila samo zatraena
pomo u sporednim stvarima.
Ali to je zacijelo Poltergeist, koji je napokon operacionaliziran,
bio mu je rekao. A dokaz e toga biti dvojak. Nikakva informacija to
e je pribaviti Orlov nee nikada izazvati veliku i nepopravljivu tetu
sovjetskim interesima, i kao drugo, opazit ete kako e u CIA-i doi do
silne demoralizacije.
U ovom trenutku do potonjeg jo sasvim sigurno nije dolo,
pomislio je McCready. Njegovi ameriki prijatelji, koji su se jo
oporavljali od nedvojbenih neugodnosti koje im je donio sluaj
Urenko, sad su se najednom nali u oblacima, poglavito zahvaljujui
svom novosteenom inventaru. On se odluio koncentrirati na drugo
podruje.
Na glavnom ulazu u zranu bazu, McCready je pokazao
legitimaciju ne na pravo ime i preko internog telefona zatraio Joea
Rotha. Roth se pojavio nekoliko minuta kasnije u dipu Air Forcea.
Sam, kako mi je drago to te opet vidim.
Ba lijepo je to si se vratio, Joe. Stvarno si si uzeo komad
dopusta.
Hej, oprosti. Nije mi preostalo drugo, nisam ni imao prilike
objasniti. Bilo je ili zgrabiti tipa i zbrisati ili ga zauvijek odbaciti.
Ma sve u redu, odgovorio je McCready leerno, sve je
ve objanjeno, i zaglaeno. Ali da ti predstavim dvoje svojih kolega.
Roth je pruio ruku u auto i rukovao se s Gauntom i
Daltryjevom. Bio je oputen i srdaan. Nije predviao nikakve
probleme i bilo mu je drago to e Britanci s njim podijeliti plijen. Od
zapovjednika je strae dobio propusnice za itavo drutvo, pa su se u
koloni odvezli na drugi kraj baze do izoliranog bloka u kojem se bila
smjestila CIA-ina ekipa.
Poput mnogih vojnih zgrada, ni ova nije bila dragulj arhitekture,
ali je bila funkcionalna. itavom je duinom bila podijeljena
jedincatim hodnikom, iz kojeg su vodila vrata u spavaonice, u
blagovaonicu, kuhinje, zahode i sobe za konferencije. Zgradu je
okruivalo desetak policajaca Air Forcea s pukama koje nisu skrivali
od pogleda.
McCready se, prije nego to je uao, osvrnuo na sve strane.
Opazio je da on i dvoje njegovih kolega ne privlae panju, ali da zato
mnogi pripadnici USAF-a u prolazu radoznalo zure u krug naoruanih
straara.
Uspjeli su postii samo to, promrmljao je Gauntu, da
svaka ekipa KGB-a ve dvogledom zna nai pravo mjesto.
Roth ih je odveo do prostorije u sreditu bloka. Prozori su joj
bili zatvoreni a rolete sputene jedino je svjetlo bilo ono elektrino. U
njezinu su sreditu naslonjai tvorili ugodnu grupu oko klupskoga
stolia ukrug zidova bili su postavljeni stolci s naslonom za one koji e
hvatati biljeke.
Roth je srdanom gestom pozvao britansku druinu da zauzme
naslonjae i naruio kavu.
Idem po Minstrela, rekao je, ukoliko ne elite malo
otpuhnuti.
McCready Je odmahnuo glavom.
Daj, Joe, bolje da odmah ponemo.
Kad je Roth iziao, McCready je kimnuo glavom Gauntu i
Daltryjevoj da zauzmu stolce uza zid. Poruka je bila gledaj i sluaj, i
pazi da ti nita ne promakne. Joe Roth je vrata ostavio otvorena.
Hodnikom je do njih doprla prijemiva melodija pjesme Bridge Over
Troubled Waters. Svirka je prestala kad je netko iskljuio kasetofon.
Muk.
Onda se Roth vratio. Uveo je u sobu nabijenog, ilavog
mukarca u tenisicama, hlaama i demperu.
Sam, da ti predstavim pukovnika Pjotra Orlova. Pjotr, ovo je
Sam McCready.
Rus se zagledao u McCreadyja bezizraajnim pogledom. Za nj
je ve bio uo. Do tada je veina viih slubenika KGB-a ve bila ula
za Sama McCreadyja. Ali on to nije odao nijednom gestom. McCready
je, ispruene ruke, preao preko saga u sredini sobe.
O, dragi moj pukovnie Orlov. Kako se veselim to vas
vidim, rekao je s toplim smijekom.
Posluena je kava, a onda su posjedali, i to McCready suelice
Orlovu, s Rothom kraj sebe. Na oblinjem se stoliu poela vrtjeti
vrpca magnetofona. Na klupskom stoliu nije bilo mikrofona. Oni bi
samo odvraali panju. Magnetofonu nee nita promai.
McCready je poeo blago, laskavo, i drao se tog tona itav prvi
sat. Orlovljevi su odgovori bili teni i laki. Ali nakon prvog sata,
McCready je poeo bivati sve zbunjeniji, ili se tako bar inilo.
Sve je to sjajna, prekrasna roba, rekao je. Mene,
meutim, mui jedan mali problem. Dali ste nam samo konspirativna
imena. Tako negdje u Foreign Officeu imamo agenta Wildfowla a
imamo i agenta Kestrela koji je moda djelatni asnik u mornarici, no
moda za nju radi i kao civil. Moj problem je, vidite, pukovnie, da
nemamo nita to bi dovelo do detekcije i uhienja.
Gospodine McCready, kao to sam vam ve toliko puta
objasnio, to se tie Britanije i Amerike, moj je rad u Ilegalnoj
direkciji zavrio prije etiri godine. Ja sam se specijalizirao za Srednju
i Junu Ameriku. Nisam imao pristupa dosjeima agenata u Zapadnoj
Evropi, u Britaniji i Americi. Oni su bili iznimno dobro zatieni, kao
to su, vjerujem, i tu.
O, naravno, kako sam glup, odgovorio je McCready.
Ali sam ja pritom vie mislio na razdoblje to ste ga proveli u
pIanskom. Koliko ja to shvaam, to obuhvaa i pripremanje lanih
pria, legendi za ljude koje treba infiltrirati ili samo zavrbovati. A
takoer i sustava za uspostavljanje veze, za prenoenje informacija...
plaanja agenata. Tu se radi i o bankama na koje e im se plaati, o
sumama koje im se isplauju, o samom isplaivanju, o operativnim
trokovima pojedinih agenata. A sve ste to kao... zaboravili.
U PIanskoj sam bio jo prije nego u Ilegalnoj direkciji,
odvratio je Orlov. Prije osam godina. Bankovni su rauni bili
osmerocifreni brojevi, i nemogue ih se svih sjetiti.
U glasu mu se osjetila zlovolja. Ovo ga je poelo gnjaviti. Roth
se namrtio.
Pa ak niti jednog broja, rekao je McCready kao da naglas
razmilja. ak niti jedne banke.
Sam. Roth se uplaeno nagnuo prema njemu. Na to to
smjera?
Samo pokuavam ustanoviti hoe li ita to je pukovnik
Orlov u proteklih est tjedana rekao tebi ili meni, nanijeti krupnu i
nepopravljivu tetu sovjetskim interesima.
Ma o emu vi to? Izgovorio je to Orlov, ve na nogama,
bjelodano ljut. Satima sam vam i satima detaljno izlagao o
sovjetskom vojnom pIaniranju, ratnom rasporedu, nivou naoruanja,
stupnju spremnosti, kljunim ljudima. O detaljima afganistanske prie.
O mreama u Srednjoj i Junoj Americi koje su u meuvremenu ve i
demontirane. A sad se prema meni odnosite tako, kao prema...
zloincu.
I Roth je ve bio na nogama.
Sam, moe li samo nekoliko rijei? U etiri oka. Vani.
Krenuli su prema vratima. Orlov je opet sjeo i neutjeno se
zapiljio u pod. McCready je ustao i poao za Rothom. Daltry i Gaunt
su ostali za svojim stoliima, nepomini. Mladi CIA- kraj
magnetofona iskljuio je spravu. Roth se nije zaustavio sve dok nisu
stigli do otvorenog travnjaka izvan zgrade. Tada se okrenuo
McCreadyju.
Sam, ma kog to vraga radi?
McCready je slegnuo ramenima.
Pokuavam utvrditi je li Orlov bona fide, odgovorio je.
Ta zbog toga i jesam tu.
Daj da s tim budemo apsolutno naisto, procijedio je Roth
kroza zube. Ti ovdje nisi, doslovce nisi, zato da procjenjuje
Minstrelov bona fide. To je ve uinjeno. Uinili smo to ve mi.
Bezbroj puta, i uvjerili smo se da je pravi, da ini sve to moe da bi se
svega prisjetio. Ti si ovdje zbog ustupka koji je napravio na generalni,
da i ti dobije neto od Minstrelova proizvoda, i to je sve.
McCready se sneno zagledao u valovita polja mladoga ita iza
ograde baze.
I to misli, Joe, koliko taj proizvod zaista vrijedi?
Vrijedi mnogo. Ba kao to je rekao, sovjetski raspored
vojnih snaga, tko je na kojemu mjestu, novo naoruanje, pIanovi...
to se sve moe promijeniti, promrmljao je Sam, i to
vrlo i brzo i lako. Pod pretpostavkom da znaju to ti pria.
I Afganistan, rekao je Roth. McCready je uutio. Svom
kolegi iz CIA-e nije mogao rei to mu je prije dvadeset etiri sata u
onom kafiu rekao Spomenak, ali ipak kao da je unutranjim uhom
jasno uo mrmljanje glasa kraj sebe.
Joe, taj novi ovjek u Moskvi, taj Gorbaov. Vi o njemu jo
znate jako malo. Ali ja ga poznajem. Kad je bio doao ovamo, posjetiti
gospou Thatcher, prije nego to je postao generalni sekretar, kad je
bio jo samo lan Politbiroa, ja sam se brinuo za njegovo osiguranje.
Razgovarali smo. On je neobian, vrlo otvoren, vrlo iskren. Ta
perestrojka o kojoj govori, ta glasnost. Zna li, prijatelju, to to znai?
Za dvije godine, do 1988. ili 1989 svi ti vojni detalji nee vie znaiti
nita. On nee napasti preko Srednjonjemake nizine. On e zaista
pokuati restrukturirati itavo sovjetsko gospodarstvo i drutvo. U
tome on, naravno, nee uspjeti, ali e pokuati. Povui e se iz
Afganistana, povui e se iz Evrope. Sve to to Orlov danas pria
Amerikancima za dvije e godine biti dobro samo za arhivu. Ali
Velika la, kad se pojavi, e, to e biti vano. Za itavo desetljee,
prijatelju. Priekaj samo na Veliku la. Ostatak u KGB-u smatraju
sitnom rtvom. Oni dobro igraju ah, moji bivi kolege.
A, agenti pijunske mree u Junoj Americi, rekao je
Roth. Do sto avola, kako se samo vesele Meksiko, ile i Peru.
Ve su iskopali desetke sovjetskih agenata.
Sve samo lokalna pomona radna snaga, odgovorio je
McCready. Meu svima njima nijednog pravog Rusa. Umorne,
poderane mree, pohlepni agenti, informatori najniega ranga.
Potrona roba.
Roth ga je gledao netremice.
O Boe, dahnuo je, ti misli da je on lanjak? Ti
vjeruje da je on dvostruki? Sam, otkud ti samo to? Ima li neki izvor,
neki inventar, za koji mi ne znamo?
Ni govora, odvratio je McCready bez oklijevanja. Nije
volio lagati Rothu, ali zapovijed je zapovijed. CIA je zapravo stalno
primala sve Spomenkove proizvode, ali zamaskirane i pripisane
sedmorim razliitim izvorima.
Ja bih ga samo volio malo pritisnuti. Jer mislim da on o
neemu uti. Joe, ti nisi glup. i vjerujem da si i ti, u dubini srca, stekao
isti dojam.
Ta je strelica pogodila tono u cilj. Jer je u najtajnijem kutu srca
Roth mislio upravo to. Kimnuo je glavom.
U redu. Sad emo ga malo potjerati. On napokon, ovamo i
nije doao na ljetovanje. Ali je ilav. Idemo natrag.
Nastavili su u etvrt do dvanaest. McCready se vratio na pitanje
o sovjetskim agentima u Britaniji.
Jednog sam vam ve odao, rekao je Orlov. Ako ga
uspijete pronai. ovjeka koga zovu agentom Juno. Onoga koji je
imao raun u Croydonu, u MidIandu.
Uli smo mu u trag, rekao je McCready ravnodunim
glasom. On se zove, ili bolje reeno, zvao se, Anthony Milton Rice.
Dakle, tu smo, rekao je Orlov.
Kako to misli... zvao se? upitao je Roth.
On je mrtav.
Nisam znao, rekao je Orlov. Prolo je ve nekoliko
godina.
To je samo jo jedan od mojih problema, rekao je
McCready tuno. On nije umro prije nekoliko godina. Nego je
umro juer ujutro. Ubijen je, likvidiran, samo sat prije nego to smo ga
trebali okruiti nadzornom ekipom.
Uslijedila je zapanjena tiina. A onda je Roth ve bio na
nogama, jo jednom, apsolutno pobjesnio. Jo su se jednom, u roku od
dvije minute, nali izvan zgrade.
Ma je li ti to mene jebe, Sam? zaurlao je. Mogao si mi
rei.
elio sam vidjeti kako e Orlov reagirati, odgovorio je
Sam otvoreno. Mislio sam, kad bih ti rekao, da bi mu moda ti
prenio vijesti. Jesi li mu vidio reakciju?
Ne, jer sam gledao tebe.
Uope je nije bilo, odgovorio je McCready. ovjek bi
oekivao da e ostati zgromljen. Da e se ak i zabrinuti. S obzirom na
to to to predmnijeva.
On ima eline ivce, rekao je Roth. On je totalni
profi. Ako ne eli nita pokazati, onda to i ne pokazuje. Je li to, usput
reeno, uope istina? Je li mrtav? Ili je to bila samo podvala?
O, Joe, mrtav je, i to sto posto. Na putu ga je na posao noem
probo netko iz adolescentske bande. Mi to zovemo obradom, vi to
zovete haraenjem. to nam sad stvara novi problem, zar ne?
Moglo je procuriti i s britanskoga kraja.
McCready je odmahnuo glavom.
Za to nije bilo vremena. Da se pripremi takvo ubojstvo, treba
vremena. Do njegova smo stvarnog identiteta doli tek preksino, i to
nakon dvadeset etiri sata detektivskog posla. A oni su ga sredili juer
ujutro. Nije bilo vremena. Reci mi to radite s Minstrelovim
proizvodima?
Najprije Calvinu Bailyju, izravno, runo. Potom
analitiarima. Pa muterijama.
Kad je Orlov proizveo taj proizvod o pijunu u naem
Ministarstvu obrane?
Roth mu je rekao.
Pet dana, zamiljeno je rekao McCready. Dok je stiglo
do nas. To je malo vremena...
Daj se sad malo na trenutak iskljui... usprotivio se Roth.
to otvara tri mogunosti, nastavio je McCready. Ili je
rije o zaista neobinoj sluajnosti, no u naem si poslu ne moemo
priutiti da u njih previe vjerujemo. Ili je to procurilo negdje izmeu
tebe i ovjeka na teleprinteru. Ili je sve bilo ve unaprijed izreirano.
Hou rei, ubojstvo je bilo pripremljeno za sasvim odreen sat u
sasvim odreen dan. Odreen broj sati prije toga, Orlovu je najednom
proradilo pamenje, i prije nego to su dobri momci uspjeli postaviti
svoju predstavu, prokazani je agent ve bio mrtav.
Ne vjerujem da to nama negdje u Agenciji curi, odgovorio
je Roth kroza zube, a ne vjerujem ni da je Orlov lanjak.
Zato onda ne izae s istinom na sunce? Ali da mu se
vratimo, predloio je Sam blagim glasom.
Kad su se vratili, Orlov je bio potiten. Vijest da je britanski
pijun kojeg je on prokazao bio tako lako likvidiran oito ga je
uzdrmala. McCready je promijenio ton i obratio mu se vrlo blago.
Pukovnie Orlov, vi ste stranac u stranoj zemlji, i sigurno se
brinete za svoju budunost, i zato, isto da se osigurate, neto od svega
zadravate za sebe. Mi to razumijemo, i ja bih uinio isto da se naem
u Moskvi. Svima nama treba nekakvo osiguranje. Ali me, ovaj tu Joe
informirao da je va poloaj u Agenciji ve tako visok da vam vie ne
treba nikakvo osiguranje, i zato, moete li nam ponuditi jo koje
stvarno ime?
U prostoriji je zavladala potpuna tiina. Orlov je polako kimnuo
glavom. Uslijedio je opi izdisaj.
Peter, poeo ga je Roth vabiti, sad je ve stvarno as
da s njima izaete na istac.
Remjanc, rekao je Pjotr Orlov, Genadij Remjanc.
Rothova je to skoro vidljivo razdrailo.
Mi znamo za Remjanca, rekao je i podigao pogled na
McCreadyja. Predstavnik Aeroflota u Washingtonu. To mu je
kulisa. FBI ga je otkrio i skupio jo prije dvije godine, i od tada radi za
nas.
Ne, rekao je Orlov i podigao pogled. Varate se.
Remjanc nije dvostruki. To to ste ga raskrinkali, dogovoreno je u
Moskvi. On vam se namjerno otkrio. Njegov je prelazak na vau
stranu lanjak. Sve to vam on daje paljivo je iskrojeno u Moskvi.
Jednog e dana popravak te tete Ameriku stajati milijune. Remjanc je
bojnik KGB-a iz Ilegalne direkcije. On u kontinetalnom dijelu SAD-a
vodi etiri odvojene sovjetske mree i zna sva imena.
Roth je zviznuo.
Ako je to istina, onda je to prava zlatna ila. Ako je istina.
To se moe doznati samo na jedan nain, predloio je
McCready. Pokupi Remjanca, napuni ga pentonalom, i vidi to e
iz njega ispasti, i ini mi se da bi ve bilo vrijeme ruku.
To su dvije sjajne ideje u roku od deset sekundi, priznao
je Roth. Deki, moram odmah u London da popriam s Iangleyjem.
Daj da napravimo stanku od dvadeset etiri sata.
Joe Roth je izravnu vezu s Calvinom Bailyjem dobio u osam
popodne po londonskom vremenu, a u tri po washingtonskom. Roth je
bio zakopan u ifrantskoj sobi duboko ispod amerike ambasade na
Grosvenor Squareu Baily je bio u svom uredu u Iangleyju. Glasovi su
im bili jasni, ali pomalo prigueni, zbog svih onih ifrantskih
tehnologija kojima su morali biti podvrgnuti da bi sigurno preli preko
AtIantika.
Jutro sam proveo s Britancima u Alconburyju, rekao je
Roth. Njihov prvi susret s Minstrelom.
I kako je prolo?
Slabo.
Zeza se. Nezahvalni gadovi. to nije bilo u redu?
Calvine, ispitiva je bio Sam McCready. On nije
antiamerikanac i nije budala, i on misli da je Minstrel lanjak, da su
nam ga uvalili.
Mislim, glupo da ne moe gluplje. Jesi li mu rekao kroz
koliko je testova Minstrel proao? i da smo se uvjerili da je OK?
Da, i to detaljno. Ali on i dalje tjera svoje.
Je li ponudio i kakav dokaz za tu svoju fantaziju?
Ne. Nego je rekao da je to rezultat britanske analize
Minstrelova proizvoda.
Isuse, to je suludo. Minstrelov je proizvod ovdje u roku od
samo est tjedana bio super. A to to McCreadyju nije po volji?
Preli smo tri podruja. Za Minstrelov vojni proizvod veli da
ga Moskva moe itavog promijeniti, pod uvjetom da znaju to nam
Minstrel pria, to sigurno znaju ako su ga sami poslali.
Sranje. Dalje.
O Afganistanu,uti. Ali ja znam Sama. ini mi se da zna
neto to ja ne znam, ali nee rei to je to. Sve to znam o njemu bilo
je pretpostavljam. Izdaleka je naznaio kako Britanci vjeruju da bi se
Moskva mogla vrlo brzo povui iz Afganistana. Da bi, ako se to
dogodi, sve te Minstrelove prie o Afganistanu bile dobre samo za
arhivu. Ima li ijednu takvu analizu?
Joe, mi nemamo nikakva dokaza da bi se bauke mogle
povui iz Kabula, ni uskoro ni nikada, i s im to jo nije zadovoljan
gospodin McCready?
Veli kako misli da su sovjetske mree, skupljene u Srednjoj i
Junoj Americi zapravo premorene rekao je ba poderane i da je sve to
lokalna pomona radna snaga, meu kojom nema nijednog pravog
Rusa.
Vidi, Joe, Minstrel je razbio tucet mrea to ih Moskva vodi
u etiri zemlje. Naravno da su agenti mjesni ljudi. Njih su ispitali,
priznajem na ne ba jako ugodan nain. Naravno da su svi bili voeni
iz sovjetskih ambasada. Tucet je osramoenih ruskih diplomata
posIano kui. On je dolje unitio mnoge godine KGB-ova rada.
McCready kenja.
U jednom je ipak u pravu. Minstrel je dosad Britancima o
sovjetskim agentima u zemlji dao samo konspirativna imena. Nita po
emu bi se mogao identificirati i jedan iz ruskog inventara tu. Osim
jednog. A taj je mrtav. uo si za to?
Naravno. Trula srea. Kakva bijedna koincidencija.
Sam misli da to nije koincidencija. On misli da je ili Minstrel
znao da je to odreeno za izvjestan dan, pa ga identificirao taman
prekasno da ga Britanci epaju, ili da nam negdje curi.
Glupost jedno, glupost drugo.
On se prikIanja prvome miljenju. Misli da Minstrel radi za
moskovsku centralu.
Je li ti gospodin Sam Premudri McCready topogledno
ponudio i kakav vrsti dokaz?
Ne. Upitao sam ga sasvim odreeno ima li u Moskvi kakav
inventar koji je prokazao Minstrela. On veli da ne. Veli da su to samo
njegovi proanalizirali proizvod.
Uslijedila je podua utnja, kao da je Baily utonuo u misli. to
je i uinio.
Ti u to vjeruje?
Iskreno govorei, ne. Mislim da lae. Slutim da imaju
nekoga o kome mi ne znamo nita.
Zato onda Britanci ne izau s istinom na sunce?
Nemam pojma, Calvine. Ako i imaju inventar koji je
prokazao Minstrela, oni ga i dalje nijeu.
Dobro, Joe, a sad sluaj. Reci Samu McCreadyju, to mu je od
mene, da se ili razvee ili da zavee. S Minstrelom smo dobili pravi
zgoditak i ne pada mi na pamet pustiti da sve to zezne nekakovo
rezuckanje iz Century Housea. Svakako ne bez vrstih dokaza, ali
mislim stvarno vrstih. Joe, jesmo se razumjeli?
Jasno i glasno.
Jo jedno ak i ako su im otkucali da je Orlov lanjak, to bi
bila standardna praksa moskovske centrale. Moskva ga je izgubila, mi
smo ga dobili, Britanci su spustili nosove. Naravno da bi Moskva rado
pustila da procuri do Britanaca da je na trijumf upalj i beskoristan. A
Britanci bi spremno zagrizli u tu podvalu jer se jedu to Minstrel nije
doao njima. Ako mene pita, to je britansko upozorenje ista
dezinformacija. Ako imaju nekog svog, onda taj njihov lae. Na je na
svome mjestu.
Dobro, Calvine. Ako se to opet pojavi, mogu to rei Samu?
Apsolutno. To je Iangleyjevo slubeno miljenje, i spremni
smo ga braniti.
Nijedan se do njih dvojice nije potrudio prisjetiti da je sad uz
dokazivanje Orlovljeve nevinosti vezano i napredovanje njihovih
karijera, trenutno u oitom usponu.
Sam je ipak uspio u jednom, rekao je Joe Roth. Navalio je
na Minstrela kao divlji morao sam ga dva puta izvui iz sobe ali ga je
zato natjerao da izIane novo ime. Genadij Remjanc.
Remjanc je na, odvratio je Baily. Njegov mi proizvod
ve dvije godine dolazi na stol.
Roth je nastavio pa otkrio to mu je Orlov bio rekao kako je
Remjanc zapravo ostao vjeran Moskvi, a prenio mu je i McCreadyjevo
miljenje da bi se itava pria najlake dala raistiti tako da dignu
Remjanca i slome ga. Baily je utio. Te napokon rekao Moda.
Jo emo razmisliti o tome. Razgovarat u s Operacijama i
FBIem. Ako se na to odluimo, bit e upoznat. U meuvremenu dri
McCreadyja podalje od Minstrela. Daj im obojici da malo predahnu.
Joe Roth je sutradan ujutro pozvao McCreadyja da mu se
pridrui na doruku, i McCready je taj poziv prihvatio. Doruak je bio
u Rothovu stanu.
Ne brini zbog ovoga, rekao je Roth. Znam da u blizini
ima dobrih hotela, i Ujak Sam si moe priutiti doruak za dvojicu, ali
ja pripravljam tako opake doruke. Sok, jaja na unki, vafli, kava
odgovara?
McCready se nasmijao preko telefona.
Bit e sasvim dosta i sok i kava.
Kad je stigao, Roth je bio u kuhinji, s pregaom preko koulje, i
sad je ponosno demonstrirao svoj talent za jaja na unki. McCready Je
popustio pred slabou pa se ipak posluio.
Sam, volio bih da razmotri svoje miljenje o Minstrelu,
rekao je Roth uz kavu. Sino sam razgovarao s Iangleyjem.
S Calvinom?
Aha.
Njegova reakcija?
Tvoj ga je stav jako rastuio.
Rastuio se moju guzicu, odgovorio je McCready. Kladim se
da se u vezi mene posluio sasvim lijepim staromodnim
anglosaksonskim jezikom.
Dobro, jest. Nije ga razveselilo. Pa je smislio da ti, to se
Minstrela tie, damo jedan velikoduno dugi odmor. Imam i poruku.
Iangleyjevo je gledite ovo skupili smo Minstrela, pa se Moskva ljuti
ko vrag, i sad ga pokuava diskreditirati i to tako da London vjeto
kljuka priom kako je Minstrel zapravo podvaljen. To je Iangleyjevo
miljenje. ao mi je, Sam, ali u ovom si se sluaju prevario. Orlov
govori istinu.
Joe, ni mi tu nismo ba totalni idioti. Mi zaista ne bismo
samo tako nasjeli na dezinformaciju nekog tipa koji se pojavio post
festum. Kad bismo imali informaciju iz izvora koji ti ne smijem odati,
a to nemamo, onda bi ona svakako bila starija od Orlova prelaska na
nau stranu.
Roth je spustio kavu i ovorenih se usta zagledao u McCreadyja.
Taj ga iskovrljani jezik nije obmanuo ni na sekundu.
Isuse, Sam, to znai da ti ipak ima neki inventar negdje u
Moskvi. Za ime Isusa, s istinom na sunce.
Ne mogu, odgovorio je Sam, a osim toga ga i nemamo.
A i da ga imamo, to ti sasvim sigurno ne bismo rekli.
Strogo govorei, nije ak ni lagao.
Onda mi je ao, Sam, ali Orlov ostaje. Jer je dobar. Nae je
gledite da taj va ovjek taj koji ne postoji naprosto lae i da zapravo
grdno vozaju ne nas, nego vas i to je slubeno. Orlov je, za ime Boga,
proao tri poligrafska ispitivanja, i to je dovoljan dokaz.
Umjesto da mu odgovori, McCready je iz depa na prsima
izvukao ceduljicu i stavio je pred Rotha. A na njoj je pisalo
Otkrili smo neke Istonoevropljane koji mogu pobijediti poligraf
kad im se svidi. Amerikanci u tome ba nisu jako vjeti zato to su
odgojeni da govore istinu, i kad lau, to nije teko otkriti. Ali smo zato
otkrili da mnogi Evropljani... mogu nadmudriti poligraf a da ne trepnu
okom... U tom dijelu svijeta postoje ljudi koji su itav ivot lagali sad o
ovom sad o onom, pa su se stoga u tome toliko izvijestili da mogu bez
muke proi poligrafsko ispitivanje.
Roth je frknuo i dobacio mu papiri.
Neki prepametni akademiar iza kojeg ne stoji iskustvo
Iangleyja, rekao je.
To je zapravo, odgovorio mu je McCready blago, prije
dvije godine izrekao Richard Helms.
Richard Helms je bio legendarni direktor Centralne
obavjetajne. Roth je ostao okiran. McCready je ustao.
Joe, Moskva je oduvijek eznula za jednim da se Britanci i
Jenkiji potuku kao pas i maka. A ba prema tome i idemo, a Orlov je
u zemlji tek nepunih etrdeset osam sati. Daj malo razmisli o tome.
A u Washingtonu, ef CIAe i FBIa su se sloili da se na pitanje
koliko je istinita Orlovljeva izjava o Remjancu, moe odgovoriti samo
ako ga pokupe. PIaniranje je obavljeno dok su Roth i McCready
zajedno dorukovali, i kasnije kroz dan, a hapenje je bilo odreeno za
predveer, kad Remjanc bude kretao iz Aeroflotova ureda u sreditu
Washingtona, oko pet popodne po mjesnom vremenu, dugo nakon to
se u Londonu ve spusti mrak.

* * *

Rus je iz zgrade iziao malo poslije pet i krenuo plonikom, pa
presjekao pjeaku ulicu zaputivi se prema mjestu gdje je bio parkirao
auto.
Aeroflotov je ured bio sve vrijeme pod nadzorom, i Remjanc je
bio nesvjestan estorice agenata FBIa koji su mu, svi naoruani, prili
s lea ba u trenutku kad je prelazio pjeaku stazu. Agenti su ga kanili
uhititi u trenutku kad ue u auto. Tada se to dade obaviti brzo i
diskretno. Nitko to nee ni opaziti.
Ulica je bila napravljena od niza staza poloenih izmeu
zaputenih travnjaka posutih smeem, kao i raznih klupa namijenjenih
dobrim graanima Washingtona da sjede na suncu i jedu zapakirane
uine. Gradski oci nisu mogli znati da e taj mali park postati sjecite
hrpe dilera drogom i njihovih muterija. Na jednoj su klupi, ba dok je
Remjanc prelazio pjeaku ulicu na putu prema parkiralitu, neki crnac
i Kubanac ugovarali posao. Oba su dilera u blizini imala svoje ljude iz
osiguranja.
Tua je poela Kubanevim bijesnim krikom, nakon ega je ustao i
potegao no. Jedan je od crnevih tjelohranitelja izvukao pitolj i
oborio ga metkom. Iz obje bande najmanje su ih osmorica potegla
oruje i zapucala na protivnike. Nekoliko u sve to neupletenih civila,
koji su se sluajno nali u blizini, zavritalo je i razbjealo se. Agenti
FBI-a, na trenutak zapanjeni nenadanou svega, reagirali su u skladu
s obukom u Ouanticu, pa se bacili na tlo, zavrtjeli i potegli pitolje.
Remjanc je dobio samo jedan metak omekanog vrha u potiljak
i prevalio se naprijed. Njegova je ubojicu smjesta ustrijelio agent FBI-
a. Obje su se bande, i crnaka i kubanska, smjesta rasprile u
suprotnim smjerovima. itava je pucnjava trajala samo sedam sekundi,
a iza nje su ostala dva mrtva, jedan Kubanac i Rus, ubijeni ukrienom
vatrom.
Ameriki se nain rada jako osIanja na tehnologiju, zbog ega
ih ponekad kritiziraju ipak, kad tehnologija dade sve od sebe, ne mogu
se zanijekati plodovi.
Oba su trupla sklonjena u najbliu mrtvanicu, i tu je stvar u
svoje ruke uzeo FBI. Pitolj iz kojeg je pucao Kubanac otiao je na
forenziku analizu, ali ona nije urodila nikakvim tragom. Bila je to
eka Zvijezda, kojoj je bilo nemogue odrediti porijeklo, i vjerojatno
uvezena iz Srednje ili June Amerike. Kubanevi su otisci prsta urodili
plodnijom etvom. Otkrili su da se ovjek zvao Gonzalo Appio, i da ga
FBI ve ima u dosjeu. Dijagonalna kompjuterska provjera brzo je
otkrila da je poznat i Agenciji za borbu protiv droge, kao i policijskoj
slubi Metro Dade, koja je pokrivala i Miami.
Bio je poznat kao diler i ubojica po narudbi. Ranije je u ivotu
bio jedan od Marielitosa, onih Kubanaca koje je Castro tako
velikoduno oslobodio kad je iz luke Mariel poslao na Floridu sve
kriminalce, psihopate, pederaste i nie oblike ivota koji su mu zakrili
zatvore i ludnice, i uvalio ih Americi koja je nasjela, pa ih primila.
Jedino to za Appija nije nikad bilo dokazano, bila je slutnja
FBIa da je on zapravo revolvera DGI-a, kubanske tajne policije pod
vlau KGB-a. To se nagaalo na temelju vjerovanja da je sudjelovao
u ubojstvu dva istaknuta i vrlo efikasna radiourednika koji su iz
Miamija djelovali protiv Castra.

* * *

FBI je proslijedio dosje u Iangley, gdje je on izazvao veliku
zabrinutost. Sam je ef Operacija, Frank Wright, mimoiao Bailyja i
nazvao Rotha u London.
Joe, mi to moramo znati. Brzo i smjesta. Ako britanske
rezerve prema Minstrelu imaju ikakva temelja, mi to moramo znati.
Skidaj rukavice, Joe. Detektor lai, sve to. Na noge, Joe, i pronai
zato sve stalno ide kako ne treba.
Prije nego to je krenuo za Alconbury, Roth se jo jednom
sastao sa Samom McCreadyjem. U sastanku ba nije bilo puno veselja.
Bio je ljut i ogoren.
Sam, ako neto zna, mislim neto stvarno, mora s tim izai
na sunce. Smatrat u te odgovornim ako tu grdno pogrijeimo samo
zato to prema nama nisi bio otvoren. Mi smo s tobom bili. Sad s
istinom na sunce, to to ima?
McCready je gledao u prijatelja potpuno prazna lica. Isuvie je
esto igrao poker a da bi dopustio da mu se na licu vidi ita to nije
elio. Bio je u nedoumici. Privatno bi Joeu Rothu rado rekao za
Spomenka, dao mu te njegove vrste dokaze, pa da izgubi vjeru u
Orlova. Spomenak je, meutim, hodao po zaista vrlo napetoj ici, koju
je sovjetska protuobavjestajna tanjila nit po nit, pa e je uskoro i
presjei, i to im zagrizu na pravo mjesto i uvjere se da im u Zapadnoj
Evropi neto curi. On nije smio, nije se usudio, razotkriti da Spomenak
uope i postoji, a kamoli mu jo odati i rang i mjesto.
Sad si se naao pred problemom, Joe, rekao je. Ali za nj
ne krivi mene. Otiao sam najdalje to sam mogao. Mislim da emo se
obojica sloiti da je ono s Milton Riceom moglo biti sluajno, ali oba
sluaja ne.
Moglo bi i ovdje neto curiti, rekao je Roth i smjesta to
poalio.
Ni sluajno, odgovorio je McCready hladno. Jer bismo
onda morali znati gdje i kada da udarimo u Washingtonu. A nismo
znali. To znai da ih ili Orlov otkriva prema prethodnom dogovoru, ili
da curi na vaoj strani. Ti zna to ja mislim, mislim da je kriv Orlov.
Usput reeno, koliko ljudi na vaoj strani ima pristup Orlovljevim
proizvodima?
esnaestero, odgovorio je Roth.
Isuse. Mogli ste to staviti i u oglas u The New York Times.
Ja, dva pomonika, tehniar koji upravlja magnetofonom,
analitiari, skupi se toga. FBI je znao da treba pokupiti Remjanca, ali
ne i za Milton Ricea. esnaestero e doznati za obojicu vremenom.
Bojim se da nam se negdje olabavio araf vjerojatno na niem nivou,
kakav pisar, ifrant, tajnica.
A ja mislim da imate prebjega lanjaka.
to god da bilo, ja u to otkriti.
Mogu se i ja pridruiti? upitao je Sam.
alim, stari, ovaj put ne. Sad je to isti CIA-in posao. Kuna
stvar. Vidimo se, Sam.
im se Roth vratio u Alconbury, pukovnik Pjotr Orlov je opazio
promjenu u dranju ljudi oko sebe. Za nekoliko je trenutaka nestalo
aljive familijarnosti. Osoblje CIA-e u zgradi poelo se drati
distancirano i formalno. Orlov je strpljivo ekao to e dalje biti.
Kad je Roth zauzeo svoje mjesto suelice njemu u sobi za
ispitivanje, dva su pomonika ugurala stroj na kotaima. Orlov je na nj
bacio pogled. Ve ga je vidio. Poligraf. Pogled mu se vratio na Rotha.
Neto nije u redu, Joe? upitao je tiho.
Da, Peter, neto ba gadno nije u redu.
Potom je Roth kroz nekoliko kratkih reenica informirao Rusa o
fjasku u Washingtonu. U Orlovim je oima neto zatreperilo. Strah?
Osjeaj krivice? Stroj e to otkriti.
Dok su mu tehniari namijetali diskove na prsa, zapea i na
elo, Orlov se nije nimalo bunio. Roth nije upravljao strojem, za taj je
posao tu bio tehniar ali je zato jako dobro znao pitanja to ih je elio
postaviti.
Poligraf izgleda kao elektrokardiograf to ga nalazimo u svakoj
bolnici, a tako i radi. On biljei otkucaje srca, puls, znojenje sve
simptome to ih opaamo kod ovjeka koji pod pritiskog govori lai, a
mentalni se pritisak stvara ve i samim doivljajem testiranja.
Roth je, kao i uvijek, poeo jednostavnim pitanjima koja su tu
zato da se utvrdi normalno reagiranje, i fino je pero lijeno crtalo po
papiru to je tekao iz stroja, blago se diui i sputajui. Orlov je tako
bio testiran ve tri puta, i u sva se ta tri navrata kod njega nisu pojavili
opazivi simptomi ovjeka koji lae. Roth ga je ispitivao o njegovu
porijeklu, o godinama provedenima u KGB-u, o njegovu prelasku na
njihovu stranu, o informacijama to ih je dao do sada. A onda su na red
dola ona teka.
Jeste li vi dvostruki agent koji radi za KGB?
Ne.
Pero je i dalje polako plovilo goredolje.
Jesu li informacije koje ste nam do sada dali bile istinite?
Da.
Postoji li i neka zadnja, kljuno vana informacija, koju nam
niste iznijeli?
Orlov je utio. Uhvatio se za rukohvate naslonjaa.
Ne.
Fino je pero divlje zavrludalo nekoliko puta gore i dolje, pa se
opet smirilo. Roth je pogledao tehniara i ovaj je potvrdno kimnuo
glavom. Roth je ustao, priao stroju, bacio pogled na papir i rekao
tehniaru da ga iskljui.
ao mi je, Peter, no ovo je bila la.
U prostoriji je zavladala tiina. Petorica su se zapiljila u Rusa,
koji je gledao u pod. Napokon je podigao pogled.
Joe, prijatelju, mogu li s tobom razgovarati? Nasamo? Ali
stvarno nasamo. Bez mikrofona, samo ti i ja?
Bilo je to protiv pravila, a i riskantno. Roth je razmislio o tome.
Zato? to je elio rei taj zagonetni ovjek koji je sad prvi put pao na
testu detektorom lai, a to nije smjelo uti ak ni provjereno osoblje?
Naglo je kimnuo glavom. A kad su ostali sami, nakon to je iskljuena
sva tehnologija, Roth je rekao:
Dakle?
Rus je uzdahnuo duboko i polako.
Joe, jesi li se ikad upitao zato sam ba tako preao na vau
stranu? Tako brzo? to ti nisam dao ni prilike da pita u Washington?
Da, pitao sam se. A pitao sam i tebe. Iskreno govorei, nikad
nisam bio ba sasvim zadovoljan objanjenjem. Zato si ba tako
preao na nau stranu?
Zato to nisam elio zavriti kao Volkov.
Roth se uspravio kao da ga je netko udario akom u trbuh.
Svatko tko se bavi tim zanatom znao je za katastrofalni sluaj Volkov.
Poetkom rujna 1945. Konstantin Volkov, slubeno sovjetski
vicekonzul u Istambulu, pojavio se u britanskom generalnom
konzulatu i rekao zapanjenom slubeniku da je on zapravo zamjenik
efa KGB-a u Turskoj, i da eli prebjei. Ponudio se da e razotkriti
314 sovjetskih agenata u Tuskoj i 250 u Britaniji. A od svega je
najvanije bilo to to je rekao da u Foreign Officeu dva britanska
diplomata rade za Ruse, a isto tako i jo jedan na vrlo visokom mjestu
u britanskoj Tajnoj obavjetajnoj slubi.
Vijest je bila posIana u London, a Volkov se vratio u svoj
konzulat. U Londonu je stvar bila predana efu Ruskog odjela. Taj je
agent poduzeo potrebne korake i odletio u Istambul. Volkova su zadnji
put vidjeli u debelim zavojima, kad su ga gurali na sovjetski
transportni avion za Moskvu, gdje je i umro nakon jezive torture u
Ljubjanki. Britanski je ef Ruske sekcije stigao prekasno to nije
nikakvo udo, jer je ba on obavijestio Moskvu iz svoje londonske
baze. Zvao se Kim Philby, i ba je on bio taj sovjetski pijun kojeg su
Volkovljevi dokazi trebali raskrinkati.
I to mi zapravo time hoe rei, Peter?
Doao sam na tvoju stranu ba tako zato to sam znao da se u
tebe mogu pouzdati. Zato to ti nisi dovoljno visoko.
Dovoljno visoko za to?
Dovoljno visoko da bude on.
Nije ba da te slijedim, Peter, rekao je Roth, iako ga je
itekako slijedio.
Rus je progovorio polako i jasno, kao da se oslobaa dugo
skrivanog bremena.
KGB u CIA-i ve sedamnaest godina ima svog ovjeka, i
vjerujem da se do sada uspeo ve jako visoko.


Glava etvrta

Joe Roth je leao na vojnikom krevetu u svojoj sobi u
izoliranoj zgradi na aerodromu Alconbury, i pitao se to sad dalje.
Zadaa koja mu se pred est tjedana inila fascinantnom, za koju je
vjerovao da e mu u jednom skoku unaprijediti karijeru, upravo se
pretvorila u nonu moru.
Kroz etrdeset godina, sve otkako su je stvorili 1948 CIA je bila
opsjednuta jednom opsesivnom brigom kako sprijeiti da se u nju
infiltrira sovjetska krtica. Zbog toga su bile utroene milijarde dolara
na protuobavjetajne mjere opreza. Sve je osoblje bilo neprestano
provjeravano, podvrgavano ispitivanju detektorom lai, ispitivano, i
onda opet reetano i reetano.
I to je funkcioniralo, iako je Britance poetkom pedesetih grdno
uzdrmala izdaja Philbyja, Burgessa i Macleana, Agencija je ostala
ista. Dok je sluaj Philby i dalje brujao, dok je taj izbaeni britanski
SIS-ovac spajao kraj s krajem u Beirutu sve do konanog odlaska za
Moskvu 1963 Agencija je ostajala neokaljana.
Kad je poetkom ezdesetih Francusku potresao sluaj Georgesa
Paguesa, a Britaniju jo jedan, ovaj put sluaj Georgea Blakea, u CIA-
u i dalje nitko nije mogao prodrijeti. Kroz sve je to vrijeme na elu
protuobavjetajne grane Agencije, Ureda za sigurnost, stajao sasvim
izniman ovjek, James Jesus Angleton, tajnoviti samotnjak opsjednut
samo jednom milju, za koju je ivio i disao kako odrati Agenciju
istom od sovjetske infiltracije.
Napokon je Angleton postao rtva vlastitih ukorijenjenih
sumnji. Jer je poeo vjerovati da se, unato svim njegovim naporima, u
CIA-i stvarno ugnijezdila krtica lojalna Moskvi. Usprkos svim
provjerama i reetanjima, on je na kraju postao uvjeren da se izdajica
ipak nekako uspio uvui. ini se da je razmiljao ovako Ako krtice i
nema, onda je treba biti. Dakle je i mora biti, dakle je i ima. Lov na
nasluenog Sau troio je sve vie i truda i vremena.
Paranoidni ruski prebjeg Goljicin, koji je KGB smatrao krivcem
za sve zlo na pIanetu, s ovim se sloio.
Bila je to glazba za Angletonove ui. Lov na Sau se pojaao.
Poele su se iriti glasine da mu ime poinje s K. Slubenicima koje je
zadesilo takvo ime razbucan je itav ivot. Jedan je od gnuanja
podnio ostavku drugi su bili otputeni zato to nisu mogli dokazati
svoju nedunost, to je moda bio razuman potez, ali ne ba jako dobar
za moral, koji se srozao. Taj se lov nastavio jo deset godina, od 1964.
do 1974. Napokon je direktoru Williamu Colbyju sve to dodijalo, i
tako je Angletona njeno odgurao u mirovinu.
Ured za sigurnost preao je u druge ruke. On je i dalje bio duan
tititi Agenciju od sovjetske penetracije, ali je to sad inio u tiem i
manje agresivnom tonu.
Ironino je da Britanci, kad su se oslobodili ideolokih izdajica
starije generacije, u svojoj obavjetajnoj zajednici nisu pretrpjeli vie
nijedan pijunski skandal. A onda se, izgleda, njihalo zanijelo na drugu
stranu. Amerika, sve do konca etrdesetih tako slobodna od izdajica,
najednom ih je poela proizvoditi na buljuke, no u njoj to nisu bili
ljudi voeni ideologijom, nego nitarije spremne izdati domovinu za
novac. Boyce, Lee, Harper, Walker i napokon Howard, koji su
djelovali iz same CIA-e i izdavali amerike agente koji su radili u
svojoj rodnoj Rusiji. Howard, kojeg je prokazao Urenko prije svojeg
bizarnog drugog prebjega, ovaj put u suprotnom smjeru, ipak je, prije
nego to su ga stigli uhititi, uspio zbrisati u Moskvu. Nakon tih
sluajeva, Howardove izdaje i Urenkova povratka, a oba su se
odigrala Iani, Agencija je ostala prilino zajapurena lica.
Ali sve je to bilo nita prema moguim posljedicama onoga to
je tvrdio Orlov. Ako je to istina, onda bi ve i sam taj lov na ovjeka
mogao razbucat! Agenciju. Ako je to istina, onda bi ve sama procjena
tete potrajala godinama, a novo rasporeivanje agenata, prepravljanje
ifri, stranih mrea i saveznitava potrajalo bi desetljee i stajalo
milijune. A i ugledu bi Agencije bila nenesena silna teta, od koje se
ne bi oporavila godinama.
Pitanje to je bjesnilo Rothu kroz glavu, dok je no prolazila u
bacakanju po krevetu, glasilo je ovako Kome se, kvragu, mogu
obratiti? Napokon je, pred samu zoru, donio odluku, ustao, obukao se i
stavio stvari u torbu. Prije nego to je krenuo, pogledao je Orlova, koji
je spavao kao zakIan, i rekao Krollu:
Daj mi ga pazi. Nitko unutra, nitko van. Taj je ovjek upravo
postao nevjerojatno dragocjen.
Kroll nije shvaao zato je to tako, ali je ipak kimnuo glavom.
On je bio od onih koji izvravaju naredbe i nikad ne pitaju zato. Ili,
rijeima pjesnika njegovo je samo da izvri ili umre.
Roth se odvezao u London, zaobiao veleposIanstvo, pa otiao u
svoj stan i uzeo putnicu na tue ime. Osigurao si je jedno od zadnjih
mjesta u avionu privatnog britanskog prijevoznika, pa odletio do
Bostona, da bi na aerodromu Logan presjeo na Nationalov avion za
Washington. Unato tome to je utedio pet sati, kad se unajmljenim
automobilom uvezao u Georgetown bio je ve sumrak. Parkirao je i
poao do kraja K Streeta, skoro do zemljita Georgetown Universityja.
Kua koju je potraio bila je lijepa zgrada od crvene opeke, koja
se od ostalih kua u blizini razlikovala samo silnim sustavom
osiguranja koji je stalno motrio drugu stranu ulice i sve prilaze kui.
Presreli su ga kad je prelazio ulicu, na putu prema ulazu, i tad je
bljesnuo CIA-inom propusnicom. Na vratima je zatraio da ga primi
ovjek zbog kojeg je doao, ali su mu rekli da gospodin ba veera, pa
ga zamolili da mu poalje poruku. Nekoliko minuta kasnije uveli su ga
u kuu i odveli do knjinice obloene drvetom i proete mirisom u
kou uvezanih knjiga i slutnjom cigare. Sjeo je i priekao. Onda su se
otvorila vrata i kroz njih je uao direktor Centralne obavjetajne.
Iako on ba nije obiavao u svoju privatnu kuu primati
mlaahne i relativno niske slubenike CIA-e, osim kad bi ih sam
pozvao, sad je sjeo u debeli koni klupski naslonja, dao Rothu znak
da mu sjedne suelice i tiho zamolio da mu objasni smisao tog posjeta.
Roth mu je sve paljivo ispriao.
Generalni je imao ve preko sedamdeset godina, to je bila
neobina starost za taj poloaj, ali je i on sam bio vrlo neobian
ovjek. U Drugom je svjetskom ratu sluio u OSS-u, pa je prebacivao
agente u Francusku i zemlje Beneluksa pod nacistikom okupacijom.
Poslije rata, kad je OSS rasputen, vratio se privatnom ivotu, pa je od
oca preuzeo malenu tvornicu i iz nje izgradio golemi konglomerat.
Kad je stvorena CIA, kao nasljednica OSS-a, Allen Dulles, njen prvi
direktor, pozvao ga je da mu se pridrui, ali je on to otklonio.
Mnogo godina kasnije, ve kao bogataa i velikog sponzora
Republikanske stranke, opazio ga je i sebi prikljuio bivi glumac,
trenutno u velikom politikom usponu, koji se upravo natjecao za
mjesto kalifornijskog guvernera. Kad je Ronald Reagan osvojio
predsjedniko mjesto, svog je pouzdanog prijatelja zamolio da
preuzme CIA-u.
Ravnatelj je bio katolik, ve dugo udovac, strogi moralni
puritanac, a po hodnicima Iangleyja poznat pod imenom ilavog starog
gada. On je znao nagraditi i nadarenost i inteligenciju, ali je njegova
strast bila vjernost. Imao je mnogo dobrih prijatelja koji su zavrili u
muionicama Gestapoa zato to ih je netko izdao, i izdaja je bila jedino
to on nije trpio ni pod kojim okolnostima. Prema izdajici je osjeao
mrnju iz same dubine utrobe. Za njih, prema njegovu uvjerenju, nije
moglo biti milosti.
Paljivo je sasluao Rothovu priu, zagledan u plinsko ognjite s
lanim kladama, u kojem u ovako vruoj noi nije gorjelo nita. Niim
nije odao to to osjea, osim moda stezanjem miia oko eljusti s
dubokim, konatim podbratkom.
Doli ste ravno ovamo? upitao je kad je Roth zavrio.
Niste ni s kim razgovarali?
Roth mu je objasnio kako je u svoju roenu zemlju doao poput
lopova u noi, s lanom putnicom, i zaobilaznim putem. Starac je
kimnuo glavom i on se sam jednom zgodom bio tako uvukao u
Hitlerovu Evropu. Ustao je i u au si natoio konjak iz kristalne boce
na antiknom zidnom stoliu, pa zastao i umirujue potapao Rotha po
ramenu.
Dobro ste to obavili, deko moj, rekao je. Ponudio je
Rotha konjakom, no on je odmahnuo glavom. Sedamnaest godina,
veli?
Prema Orlovu. Svi moji nadreeni, ukljuujui i Franka
Wrighta, ve su toliko u Agenciji. Nisam znao kome da se drugom
obratim.
Naravno.
Generalni se vratio do svog naslonjaa pa sjeo i izgubio se u
mislima. Roth ga nije prekidao. Napokon je stari rekao:
To je zacijelo netko iz Ureda za sigurnost. Ali ne ef. Nema
sumnje da je on potpuno vjeran, ali je on tu ve dvadeset pet godina.
Poslat u ga na odmor. A imamo i jednog jako bistrog mladog ovjeka
koji radi kao njegov zamjenik. Bivi pravnik. Sumnjam da je s nama
due od petnaest godina.
Generalni je dozvao pomonika, nakon ega je ovaj obavio
nekoliko telefonskih razgovora. Tako je bilo potvreno da zamjenik
efa osiguranja ima etrdeset jednu godinu i da je u Agenciju doao s
prava prije petnaest godina. Pozvali su ga da doe iz svog doma u
Alexandriji. Zvao se Max Kellogg.
Srea njegova da nikad nije radio pod Angletonom, rekao je
ravnatelj. Jer mu ime poinje s K.
Max Kellogg, smeten i zabrinut, stigao je odmah poslije ponoi.
Kad je stigao poziv, ve se spremao poi u krevet, i zapanjio se kad je
na telefonu zauo glas samog ravnatelja.
Ispriajte mu sve, rekao je ravnatelj. Roth je ponovio
priu. Pravnik je sve to sasluao ne trepnuvi okom, nita ne
propustivi, ne postavivi nikakvo dodatno pitanje, i ne pravei pritom
nikakve biljeke. Na koncu je upitao ravnatelja
Ali zato ba ja, gospodine? Harry je u gradu.
Vi ste kod nas samo petnaest godina, odgovorio je ovaj.
Ah.
Odluio sam Orlova Minstrela, ili kako ga ve zovete do
daljnjeg zadrati u Alconburyju, rekao je ravnatelj. Tamo je
vjerojatno siguran, pae i sigurniji, nego tu. Joe, dajte malo zavlaite te
Britance. Recite im da je Minstrel upravo izaao s nekim novim
informacijama, no zanimljivim samo za SAD. Recite im da e opet
dobiti pristup im to provjerimo. Pogledao je na sat. Ujutro letite...
danas ujutro redovitim avionom ravno u Alconbury. Svi su udarci
doputeni. Ve je prekasno za igru po pravilima. Za to je ve prekasno.
Ulog je previsok. Orlov e to shvatiti. Rastavite ga na dijelove. elim
itavu priu. elim doznati dvije stvari, i to brzo. Je li to istina, i ako
jest, tko? Od sada pa nadalje vas dvojica radite za mene, i samo za
mene. Izvjetavajte me izravno. Bez kraenja. Bez pitanja. Samo ih
adresirajte na mene. Na ovom u kraju ja sreivati stvari.
Starcu se u oima ponovno pojavio borbeni plamen.

* * *

Dok su u Grummanu letjeli iz Adrewsa u Alconbury, Roth i
Kellogg su pokuali bar malo odspavati. Kad su stigli, jo su bili
umorni i izmueni. Prelet u smjeru zapad-istok uvijek je najgori.
Obojica su se na svu sreu klonila alkohola i pila samo vodu. Tek su
malo zastali da se umiju i ietkaju, pa smjesta produili u sobu
pukovnika Orlova. Kad su uli, Roth je s kasetofona zauo poznatu
melodiju Arta Garfunkela.
Primjereno, pomislio je Roth smrknuto jer smo doli da s tobom
jo jednom popriamo. Ali ovaj put nee biti zvuka tiine.
Orlov je, meutim, bio sama suradnja. Kao da je rezignirano
prihvatio injenicu da je odao i zadnji komadi svog dragocjenog
osiguranja. Cijena je nevjeste sad bila ponuena do kraja. Jedino je
pitanje bilo hoe li ona biti prihvatljiva prascima.
Nikad nisam doznao kako se zove, rekao je on u sobi za
ispitivanje. Kellogg je odluio da se mikrofoni i magnetofoni iskljue.
Donio je sa sobom svoj vlastiti kasetofon, kojemu je jo i
pomagao vlastorunim biljekama. Nije elio da se od te vrpce napravi
ijedna kopija, niti da nazoan bude jo itko od CIA-inih ljudi.
Tehniare su poslali van. Krali i jo dvojica sad su uvali prolaz iza
vrata koja su u meuvremenu napravili nepropusnima za zvuk.
Posljednji je posao tehniara bio da oiste sobu od skrivenih
mikrofona i proglase je istom. Novi ih je reim naisto zbunio.
.Kunem vam se da je tako. Znali su ga samo kao agenta
Sparrowhawka, a njega je osobno vodio sam general Drozdov.
Gdje je i kada zavrbovan?
Vjerujem da je to bilo u Vijetnamu 68. ili 69.
Vjerujete?
Ne, znam da je to bilo u Vijetnamu. Ja sam bio u pIanskoj, i
dolje smo imali veliki pogon, uglavnom u Saigonu i okolo njega.
Mjesna su radna snaga bili Vijetnamci naravno, Vijetkongovci ali
imali smo i svoje. Jedan je izvijestio da mu je Vietkong doveo nekog
nezadovoljnog Amerikanca. Onda ga je na rezident kultivirao, i
okrenuo ga na nau stranu. Koncem 1969. general Drozdov je osobno
otiao u Tokyo da razgovara s Amerikancima. Ba je tada i dobio
konspirativno ime Sparrowhawk.
Otkud to znate?
Trebalo je srediti aranmane, postaviti komunikacijske veze,
prebaciti sredstva. Za to su zaduili mene.
Tako su priali itav tjedan. Orlov se prisjetio banaka u koje su
godinama bila prebacivana sredstva, kao i mjeseca ako ve ne i samih
dana kad su obavljeni ti transferi. Kako su prolazile godine, tako su
rasle i svote, vjerojatno zbog promaknua i sve boljeg proizvoda.
Kad sam se preselio u Ilegalnu direkciju i doao izravno pod
Drozdova, moja se veza sa sluajem Sparrowhawk nastavila. Ali se
sad vie nisam bavio bankovnim transferima. Sad se moj rad odnosio
vie na operativni dio posla. Kad bi nam Sparrowhawk odao nekog
agenta koji radi protiv nas, ja bih o tome izvijestio odgovarajui odjel,
obino Izvrno djelovanje, zaduen za takozvane vlane poslove, pa bi
oni likvidirali neprijateljskog agenta ako ne bi bio na naem teritoriju,
ili ga pokupili ako bi bio. Tako smo sredili etiri Kubanca koji su radili
protiv Castra.
Max Kellogg je sve to biljeio, i onda itavu no vrtio vrpce. Na
kraju je rekao Rothu:
Mora postojati samo jedna karijera koja se uklapa u sve te
tvrdnje. Ja ne znam ija bi to bila, ali e to dokazati dosjei. Sad samo
treba sve pregledati. Tu e trebati sati i sati provjeravanja. To mogu
obaviti samo u Washingtonu, u Sredinjem arhivu. Moram se vratiti u
Ameriku.
Odletio je sutradan, proveo pet sati s generalnim u njegovoj
otmjenoj kui u Georgetownu, a onda se zatvorio sa zapisima. Imao je
carte bIanche, prema osobnoj efovoj zapovijedi. Nitko se Kelloggu
nije usudio uskratiti nita. Usprkos svoj tajnovitosti, Iangleyjem su se
poele iriti glasine. Neto se sprema. Poelo se priati kako to ima
nekakve veze s unutranjim osiguranjem. Moral je poeo padati.
Takve se stvari nikad ne daju sasvim zatajiti.

* * *

Na Golders Hillu u Sjevernom Londonu nalazi se mali park,
dodatak mnogo veom Hampstead Heathu, u kojem je itava
menaerija jelenova, koza, pataka i druge divljai. Tu se McCready
sastao sa Spomenkom onog dana kad se Kellogg avionom vratio u
Washington.
Stvari se u ambasadi ne razvijaju ba najbolje, rekao je
Spomenak. ovjek iz Klinije, po naredbi iz Moskve, poeo je traiti
godinama stare dosjee. Mislim da je poela istraga slube sigurnosti,
vjerojatno po svim naim ambasadama u zapadnoj Evropi. Prije ili
kasnije istraga e se suziti na londonsku ambasadu.
Moemo li iim pomoi?
Vjerojatno.
Predloite, rekao je McCready.
Moglo bi mi pomoi kad bih im mogao dati neto zaista
korisno recimo kakvu dobru vijest o Orlovu.
Kad agent tajno promijeni gospodara, bilo bi krajnje sumnjivo
da iz godine u godinu ne pribavlja ba nikakvu informaciju. Zbog toga
mu njegovi novi gazde obino dadu kakvu autentinu informaciju da je
poalje kui i dokae kako je pravi momak.
Spomenak je McCreadyju ve bio dao stvarna imena svih
sovjetskih agenata u Britaniji za koje je znao, to znai veine njih.
Britanci ih, jasno, nisu sve digli to bi odalo igru. Neki su bili udaljeni
od povjerljivog materijala, ne upadljivo nego polako, u sklopu
administrativnih promjena. Neki su bili promaknuti, no tako da se vie
nisu bavili tajnim pitanjima. Nekima su na stol dolazili materijali tako
isfrizirani da su Rusima donosili vie tete nego koristi.
Spomenku je bilo doputeno ak i da zavrbuje nekoliko novih
agenata, i tako Moskvi dokae svoju vrijednost. Jedan je od njih bio
slubenik u Sredinjem arhivu samoga SIS-a, ovjek iz dna due odan
Britaniji, no koji e odmah izbrbljati sve to uje. Moskva se jako
razveselila i zbog toga to je uspio zavrbovati agenta Wolverinea. Bilo
je dogovoreno da e Wolverine preksutra Spomenku predati kopiju
prvopisa memoranduma, pisanog rukom Denisa Gaunta, a u smislu da
je Orlov sada vrsto zatvoren u Alconburyju, te da su Amerikanci
progutali i udicu, i flaks i plovak, a da isto vrijedi i za Britance.
Kako ide s Orlovim? upitao je Spomenak.
Sve ide vrlo tiho, rekao je McCready. S njim sam bio
samo pola dana, i nisam doao ni do ega. Ipak vjerujem da je preko
Joea Rotha posijao sjeme sumnje, i tamo i u Londonu. On se vratio u
Alconbury, opet popriao s Orlovim, a onda s lanim pasoem
naprosto odjurio u Sjedinjene. Misli da ga nismo vidjeli. urio se kao
da su mu svi vrazi za petama. Nije se vie pojavio, bar ne u nekoj
regularnoj zranoj luci. Moda je vojnim avionom doletio izravno u
Alconbury.
Spomenak je prestao bacati mrvice patkama i okrenuo se
McCreadyju.
Od tada su razgovarali s vama, pozvali vas da se opet
prihvatite ispitivanja?
Ne. A proao je ve itav tjedan. Potpuna tiina.
Onda je izvalio Veliku la, onu zbog koje je i doao. Eto
zato se CIA tako zatvorila u sebe.
Imate li pojma to bi to moglo biti?
Spomenak je uzdahnuo.
Da sam ja general Drozdov, razmiljao bih kao pravi KGB-
ovac. A KGB je oduvijek hlepio za dva cilja. Jedan je bio izazvati
veliki rat izmeu CIA-e i SIS-a. Jesu li se ve poeli tui s tobom?
Ne, vrlo su pristojni. Samo nerazgovorljivi.
Onda je rije o onom drugom. Drugi im je san razderati CIA-
u iznutra. Unititi moral. Dii kolegu protiv kolege. Orlov je nekoga
prokazao kao KGB-ova agenta u CIA-i. To e biti vrlo uspjena
optuba. Ve sam vas upozorio Potemkin je dugo pIanirana akcija.
Kako emo ga otkriti ako nam oni ne kau?
Spomenak je krenuo prema svom automobilu. Okrenuo se I
doviknuo preko ramena
Potraite ovjeka prema kojem se CIA najednom ohladila.
To e biti on, i bit e neduan.
Edwards je ostao zapanjen.
Dati Moskvi da dozna da se Orlov sad nalazi u Alconburyju?
Ako to Iangley otkrije, izbit e rat. Ma za koga boga da to uinimo?
To je samo test. Ja Spomenku vjerujem. Uvjeren sam da je
pravi. Ja u nj imam povjerenja, i mislim da je Orlov lanjak. Ako
Moskva ne reagira, ako ne pokuava niim nauditi Orlovu, to je onda
dokaz. U to e povjerovati ak i Amerikanci. Naravno da e se ljutiti,
ali e u svemu tome ipak vidjeti logiku.
A to ako sluajno napadnu i ubiju Orlova? Hoe li ti to rei
Calvinu Bailyju?
Ne, nee, rekao je McCready. Oni to nee uiniti, kao
to poslije noi dolazi dan.
Usput reeno, i on dolazi ovamo. Na odmor.
Tko to?
Calvin. Sa enom i keri. Na stolu ti je dosje. Volio bih da
mu Tvrtka prui malo gostoljubivosti. Nekoliko veera s ljudima s
kojima bi se volio nai. On je kroz sve te godine bio dobar britanski
prijatelj. To je najmanje to moemo uiniti.
McCready je mrzovoljno otklipsao niza stube i pogledao u
dosje. Denis Gaunt mu je sjeo suelice.
On oboava operu, rekao je McCready, itajui iz dosjea.
Mislim da bismo mu mogli nabaviti karte za Covent Garden,
Glyndebourne ili slino.
Isuse, a ja ne mogu u Glvndebourne, rekao je Gaunt
zavidno. Tamo imaju listu ekanja od sedam godina.
Ta velianstvena ladanjska palaa u srcu Sussexa, podignuta
usred breuljkastih travnjaka i u ijem se sklopu nalazi jedna od
najboljih opernih kua u zemlji, bila je i ostala eljkovana poslastica u
ljetno vee za sve ljubitelje opere u zemlji.
Voli operu? upitao je McCready.
Naravno.
Odlino. Onda Calvinu i gospoi Bailey moe, dok su
ovdje, izigravati majku kvoku. Nabavi karte za Garden i
Glyndebourne. Pozovi se na Timothyjevo ime. Pokai rang, udari
njime o stol. Ovaj bijedni posao ima i neke lijepe strane, iako neka me
vrag odnese ako sam vidio ijednu.
Krenuo je na ruak. Gaunt je dohvatio dosje.
Kad treba doi? upitao je.
U roku od tjedan dana, doviknuo mu je McCready s vrata.
Nazovi ga. Reci mu to mu moe srediti. Pitaj ga to mu je
najdrae. Ako smo se ve prihvatili posla, obavimo ga kako treba.

* * *

Max Kellogg se zatvorio u arhiv i u njemu poivio deset dana.
Njegova je ena u Alexandriji govorila da je na putu i u to vjerovala.
Kellogg je zatraio da mu donose hranu, ali je preivljavao hranei se
uglavnom kavom i prekomjernim dozama king sizea s filterom.
Dva su mu arhivara stajala na iskljuivom raspolaganju. Oni
nisu znali nita o njegovu istraivanju, nego su mu samo donosili
eljene dosjee, jedan za drugim. Iz fascikala davno zakopanih, jer se
smatralo da e u budunosti biti od male koristi i relevancije, sad su se
iskapale fotografije. Poput svih tajnih agencija, ni CIA nije nikad nita
bacala, pa ma koliko da bilo opskurno i zastarjelo nikad se ne zna hoe
li jednoga dana zatrebati neki siuni detalj, neki sitni fragment
novinskog izreska ili fotografije. A sad su zatrebali mnogi.
Negdje na pola tog istraivanja u Evropu su bila hitno posIana
dva agenta. Jedan je posjetio Be i Frankfurt, drugi Stockholm i
Helsinki. Oba su nosila dokumente agenata Uprave za borbu protiv
droga, kao i osobno pismo amerikog ministra financija, koji je molio
banke da im izau u susret. Zgromljene milju da ih je netko moda
zlorabio za pranje novca, glavne su banke u tim gradovima sazvale
konferencije svojih direktora i otvorile dosjee.
Blagajnici su pozvani sa svojih pultova, pa im je pokazana
fotografija. Reeno im je o kojim je datumima i raunima rije jedan
se blagajnik nije mogao sjetiti preostala su trojica kimnula glavom.
Agenti su uzeli fotokopije rauna, poloenih svota, obavljenih
transfera. Potom su uzeli uzorke potpisa, i to raznih imena, radi
grafoloke analize u Iangleyju. Kad su dobili to po to su doli, vratili
su se u Washington i stavili svoje trofeje Maxu Kelloggu na stol.
U poetnoj skupini od preko dvadeset CIA-inih slubenika koji
su u relevantnom razdoblju sluili u Vijetnamu a Kellogg je proirio
razdoblje da bi obuhvatio i po dvije godine s obje strane datuma to ga
je naveo Orlov prvi je tucet bio brzo eliminiran. A onda su poeli
otpadati i drugi, sve jedan po jedan.
Oni ili nisu bili u pravom gradu u pravo vrijeme, ili nisu mogli
odati neku informaciju naprosto zato to im je bila nepoznata, ili se
nisu mogli pojaviti na nekom sastanku zato to su u tom asu bili na
drugom kraju svijeta. Svi osim jednoga.
Prije nego to su se agenti iz Evrope vratili kui, Kellogg je
znao da je naao svog ovjeka. Dokazi su iz banaka to samo
potvrivali. Kad je bio spreman, kad je sve imao pred sobom, ponovno
je krenuo prema kui generalnog u Georgetownu.

* * *

Tri dana prije nego to je on krenuo, Calvin Bailey je s
gospoom i keri Clarom poletio iz Washingtona u London. Bailey je
volio London bio je zapravo estoki anglofil. Povijest ga je toga grada
ispunjavala povjerenjem.
Volio je obilaziti stare zamkove i dostojanstvene palae
izgraene u prohujalo doba, i lutati hladnim klausterima drevnih
opatija i sjedita uenosti. Instalirao se u apartmanu u Mayfairu, to ga
je CIA zakupila za uglednike u gostima, unajmio auto i odvezao se u
Oxford, ali je pritom zaobiao autoceste i zavijugao sporednim
cestama, ruao u The Bullu u Bishamu, gostionici ije su hrastove
grede poloene jo prije roenja Elizabete Prve.
Druge je veeri njihova boravka Joe Roth svratio na pie. Sad se
prvi put sreo s upadljivo runom gospoom Bailey i Clarom,
stidljivom osmogodinjakinjom s ravnim pramenovima crvenkaste
kose, naoalama i rbavim zubima. On se jo nikad nije upoznao s
obitelji Bailey njegov ef ba nije bio od onih koje ovjek povezuje s
krevetskim priama i rotiljadama na travi. Ipak se inilo da je
ledenost Calvina Baileyja malo omekala, iako Roth ne bi znao rei
treba li to zahvaliti odmoru sred opera, koncerata i umjetnikih
galerija, kojima se toliko divio, ili oekivanom promaknuu.
elio je Baileyju rei kakvu je napetost stvorila Orlovljeva
bomba, ali su zapovijedi generalnog bile neumoljive. Za to nitko nije
smio znati, ak ni Calvin Bailey, ef Specijalnih projekata bar za sada.
Kad se ili pokae da su Orlovljeve optube lane, ili ih potvrde
vrsti dokazi, najvii e ealon slubenika koji vode CIA-u osobno o
svemu izvijestiti sam generalni. Do tada, tiina. Pitanja e mu
postavljati, ali on ni na jedno ne smije odgovoriti, a jo manje je
dopustivo govoriti bez poticaja, i tako je Joe Roth lagao.
Rekao je Bailyju da presluavanje Orlova napreduje, ali da se
tempo usporio. Naravno da je proizvod kojeg se Orlov najjasnije
sjeao, ve bio iznesen. Sad se sve svodi na izvlaenje iz njegove
memorije sve sitnijih i sitnijih pojedinosti. Dobro surauje, i Britanci
su s njim zadovoljni. Ve prijeena podruja sad se opet prelaze i
prelaze. Za sve se to hoe mnogo vremena, ali svako ponovno
prelaenje nekog podruja donosi jo nekoliko sitnih detalja sitnih ali
dragocjenih.
Dok je Roth pijuckao svoje pie, na vratima se pojavio Sam
McCready. S njim je bio Denis Gaunt, i sad su ponovno obavljena
upoznavanja. Roth se morao i silom diviti radu svog britanskog
kolege. McCready je bio besprijekoran, dok je estitao Bailyju na
zaista sjajnom uspjehu s Orlovim i iznosio jelovnik prijedloga koje je
smislio SIS da Bailyju uljepa posjet Britaniji.
Baily se silno razveselio ulaznicama za opere u Covent Gardenu
u Glyndebourneu. To e biti vrhunac obiteljskog dvanaestodnevnog
posjeta Londonu.
I onda natrag u Sjedinjene? upitao je McCready.
Ne. Brzi posjet Parizu, Salzburgu i Beu, pa kui,
odgovorio je Baily. McCready je kimnuo glavom, i Salzburg i Be
imaju opere, i spadaju u vrhunce operne umjetnosti u itavom svijetu.
Veer je ispala upravo sjajno. Preteka gospoa Baily valjala se
i toila pie Clara se prije spavanja dola predstaviti.
Upoznali su je s Rothom, Gauntom i McCreadyjem, koji joj se
iskosa nasmijeio. Ona mu se bojaljivo odsmijehnula nije prolo ni
deset minuta, a on ju je ve zabavljao maioniarskim trikovima.
Izvadio je iz depa novi, frknuo ga u vis i uhvatio. Ali kad mu
je Clara otvorila stegnutu aku, nije ga vie bilo. A onda ga je on
izvadio iz lijevog uha. Curica je vritala od veselja. Gospoa se sva
ozarila.
Gdje ste to samo nauili? upitao je Baily.
To je samo jedan od mojih javnijih talenata, odgovorio je
McCready.
Roth je sve to gledao i utio. U sebi se agent CIA-e zabrinuto
pitao bi li McCready mogao postii da isto tako lako nestanu i optube
to ih je iznio pukovnik Orlov. U to je dvojio.
McCready je uhvatio njegov pogled i proitao mu misli. Lagano
je odmahnuo glavom. Ne sad, Joe, ne jo. Zatim je opet vratio
zanimanje na sad mu ve sasvim odanu curicu.
Tri su gosta otila poslije devet sati. Na ploniku je McCready
promrmljao Rothu:
I onda, Joe, kako istraga?
Ma sere, odgovorio je Roth.
Daj pripazi malo, rekao je McCready. Taj te vodi
ravno na rajske dveri. Vukui te za nos.
Sam, to i mi mislimo za tebe.
Koga je otkucao?
Odbij, odbrusio je Roth. Od sada pa nadalje, Minstrel
je potpuno stvar Kompanije. Ti s tim nema nikakve veze.
Okrenuo se i hitro se udaljio prema Grosvenor Squareu.

* * *

Dvije noi kasnije, Max Kellogg je sjedio s generalnim u
njegovoj knjinici, pred svojim dosjeima i biljekama, kopijama
bankovnih izvoda i fotografijama, i razgovarao s njim.
Bio je nasmrt umoran, iscrpljen bremenom posla za ije bi
obavljanje normalno trebao itav tim i dvaput toliko vremena. Pod
oima su mu bili crni podonjaci.
Generalni je sjedio s druge strane starog masivnog hrastovog
stola sa est nogu to ga je dao postaviti izmeu sebe i gosta, da
ponese svu tu papirologiju. Starac je sjedio zgrbljeno u svom
barunastom smokingu, svjetlo mu je blistalo na elavoj i naboranoj
glavi, a ispod obrva oi su mu motrile Kellogga i mirkale nad
podastrtim dokumentima poput oiju prestarjela gutera. Kad je
Kellogg napokon zavrio, ravnatelj je upitao
Ne moe biti nikakve sumnje?
Kellogg je odmahnuo glavom.
Minstrel nam je pribavio dvadeset i sedam moguih dokaza.
Dvadeset est se slae.
Svi neizravni?
Neizbjeno. Izuzmemo li svjedoenje tri bankovna
blagajnika. Oni su ga identificirali razumije se, prema fotografijama.
Moe li se netko osuditi samo na temelju neizravnih dokaza?
Da, gospodine. Jer e se nai i presedani i sve e biti obilno
dokumentirano. Da bi se osudio ubojica, ne mora se uvijek nai le.
Nije potrebno priznanje?
Ne nuno, i sasvim mu se sigurno ne treba ni nadati. Rije o
vrlo lukavom, vjetom, ilavom i vrlo iskusnom operativcu.
Ravnatelj je uzdahnuo.
Poite kui, Max. Poite kui svojoj eni. i nikome ni rijei.
Kad vas opet zatrebam, poslat u po vas, i ne vraajte se na posao dok
vam ne javim. Napravite stanku. Odmorite se.
Mahnuo je rukom prema vratima. Max Kellogg je ustao i otiao.
Starac je pozvao pomonika i naredio mu da poalje ifrirani brzojav,
samo za vae oi Joeu Rothu u Londonu. A glasio je naprosto
SMJESTA SE VRATITE. ISTIM PUTEM. JAVITE Ml SE. ISTO
MJESTO. A bio je potpisan ifrom koja e rei Rothu da to dolazi
izravno od njega.

* * *

Te su se ljetne noi nad Georgetownom produbile sjene, ba kao
to su se produbile i sjene u starevim mislima. Generalni je sjedio
sam i razmiljao o davnim danima, o prijateljima i kolegama, o sjajnim
mladim mukarcima i enama to ih je poslao preko AtIantskog
bedema, a koji su na ispitivanju podlegli na mukama zbog nekog
informatora, izdajice. U to doba nije bilo isprika, nikakvih Maxova
Kellogga da prosiju dokaze i stvore neoborivu dokumentaciju, i u to
doba nije bilo milosti nije je bilo za informatora. Zagledao se u
fotografiju pred sobom.
Huljo, rekao je tiho, ti dvostruko premazana izdajnika
huljo.

* * *

Sutradan je u ured Sama McCreadyja u Century Houseu uao
kurir i na stol mu poloio kuvertu iz ifrantske sobe. McCready je
imao posla dao je znak Denisu Gauntu da je otvori. Gaunt ju je
proitao, pa zazvidao i proslijedio je. Bio je to zahtjev CIA-e iz
Iangleyja ZA BORAVKA U EVROPI CALVIN BAILY NE SMIJE
IMATI PRISTUPA POVJERLJIVIM INFORMACIJAMA.
Orlov? upitao je Gaunt.
Ima moj glas, odgovorio je McCready i kog vraga da
sad ja radim da ih razuvjerim?
U tom pogledu nije donio nikakvu odluku. Umjesto toga je
preko mrtvog sanduia poslao poruku Spomenku i zatraio da se
neodlono nau.
U vrijeme ruka je rutinskom biljekom Aerodromske strae,
pododjela M.1.5, bio obavjeten da je Joe Roth jo jednom krenuo iz
Londona u Boston, i ovaj put na istu lanu putnicu.
Te iste veeri, nakon to je pri prelasku AtIantika zaradio pet
sati, Joe Roth je sjedio za istim onim masivnim hrastovim stolom u
ravnateljevoj kuerini. Generalni mu je sjedio suelice, a Max Kellogg
zdesna. Stari je bio smrknut, Kellogg samo nervozan. U svojoj kui u
Alexandriji, protekla je dvadeset etiri sata, izmeu sino i sadanjeg
dolaska na telefonski poziv da se vrati u Georgetown, uglavnom
proveo spavajui. Sve je dokumente ostavio kod direktora, ali su sad
svi opet bili pred njim.
Ponite opet, Max. Od poetka. Ba onako kako ste mi
ispriali.
Kellogg je bacio pogled na Rotha, namjestio naoale i dohvatio
list s vrha hrpe.
U svibnju 1967. Calvin Baily je bio posIan u Vijetnam kao
provincijski slubenik, ili G12. Evo mu i dunosti. Bio je pridijeljen,
kao to vidi, programu Phoenix. Za nj si ve uo, Joe.
Roth je kimnuo glavom.
U jeku vijetnamskog rata, Amerikanci su pokrenuli operaciju
kojom su eljeli suzbiti drastino djelovanje Vijetkonga na mjesno
stanovnitvo pomou sadistikih i javnih atentata na pomno probrane
ljude. Ideja je bila da se protiv terorista primijeni protuteror, da se
identificiraju i eliminiraju aktivisti Vijetkonga. To je bio takozvani
program Phoenix. Nikad nije utvreno koliko je tako ljudi
osumnjienih za pripadnost Vijetkongu posIano Tvorcu bez suda i
dokaza. Neki su spominjali brojku od 20000, CIA je govorila o 8000.
Pitanje koliko je osumnjienih stvarno pripadalo Vijetkongu jo
je problematinije, jer se meu Vijetnamcima uskoro ustalila praksa
denunciranja ljudi koji su se nekome zamjerili neim. Ljudi su bili
denuncirani na temelju obiteljskih sukoba, kIanskih ratova, svaa oko
zemlje, ak i dugova koje u sluaju vjerovnikove smrti nikad nee
trebati vraati.
Obino bi denunciranog predali vijetnamskoj tajnoj policiji i
vojsci, takozvanom ARVN-u. Ispitivanja kojima su bili podvrgavani i
naini na koji su bili ubijani stavljali su na kunju ak i istonjaku
domiljatost.
Bilo je tu i mladih Amerikanaca, netom doli iz Sjedinjenih, koji
su dolje vidjeli i ono to od nikog ne bismo mogli traiti da gleda.
Neki su otili, neki su zatraili profesionalnu pomo. Jednom se
od njih u glavi dogodio preokret, pa je prihvatio filozofiju ljudi protiv
kojih se doao boriti. Taj se ovjek zvao Calvin Baily, i okrenuo se
onako kako se George Blake okrenuo u Koreji. Mi o tome nemamo
dokaza, zato to se to dogodilo u ljudskoj glavi, ali indicije koje slijede
ine tu pretpostavku savreno razlonom.
On je, kako vjerujemo, u oujku 1968 doivio presudni
doivljaj. Bailey je u selo My Lai stigao samo etiri sati poslije
pokolja. Sjeate se My Laija?
Roth je jo jednom kimnuo glavom. Bio je to dio njegove
mladosti. Svega se sjeao i predobro.
Na dan 16. oujka 1968. jedna je amerika pjeaka eta
naila na seoce zvano My Lai, u kojem su se, kako se sumnjalo, krili
simpatizeri Vijetkonga. Zbog ega su zapravo izgubili vlast nad sobom
i prolupali kasnije je objanjeno tek nepotpuno. Poeli su pucati kad na
svoja pitanja nisu dobili odgovor, i kad je to jednom poelo, nije
prestalo sve dok najmanje 450 nenaoruanih civila, mukaraca, ena i
djece, nije ostalo leati u razderanim hrpama. Trebalo je proi punih
osamnaest mjeseci da glasi o tome procure do Amerike, i, skoro u dan,
tri godine da porunika Williama Calleyja osudi vojni sud. Ali je
Calvin Bailey na poprite stigao etiri sata poslije i sve to vidio.
Ovdje je njegov izvjetaj iz tog vremena, rekao je Kellogg
i pruio nekoliko listova papira, napisan vlastitom rukom. Kao to
se jasno vidi, ovo je pisao netko grdno potresen. ini se da je taj
doivljaj Baileyja naalost pretvorio u komunistikog simpatizera.
est mjeseci kasnije Bailey je javio da je zavrbovao dva roaka
Vijetnamca, Nguyen Van Troca i Vo Nguyen Gana, i infiltrirao ih u
Vijetkongovu obavjetajnu mreu. Bio je to veliki udarac, prvi od
mnogih. Bailey je, prema vlastitim rijeima, tu dvojicu vodio dvije
godine. Prema Orlovu je bilo ba obratno. Oni su vodili njega. Vidi
ovo.
Pruio je Rothu dvije fotografije. Na jednoj su bila dva
Vijetnamca, snimljena na pozadini dungle. Jednom je lice bilo
prekrieno, to je znailo da je ve mrtav. Na drugoj fotografiji,
snimljenoj mnogo kasnije i na verandi sa stolicama od trske, bila je
druba vijetnamskih asnika koje su upravo posluivali ajem. Stjuard
je gledao u kameru i smijeio se.
Taj to posluuje ajem, kasnije je zavrio kao ovjek iz
amca, izbjeglica, u kampu u Hong Kongu. Ta mu je fotografija bila
jako draga, ali su se Britanci zainteresirali za tu grupu asnika i uzeli
mu je. Pogledaj ovog, stjuardu s lijeva.
Roth je pogledao. Bio je to Nguven Van Troc, deset godina
stariji, no isti on. Nosio je epolete vieg asnika.
On je sad zamjenik efa vijetnamske protuobavjetajne
slube, rekao je Kellogg. Stvar je jasna.
Dalje imamo Minstrelovu tvrdnju da je Baily odmah tu u
Saigonu preao na stranu KGB-a. Minstrel je kao KGB-ova rezidenta
za Saigon naveo danas ve pokojnog poslovnog ovjeka iz vedske.
Mi smo jo od 1980. znali da taj ovjek nije to za to se izdaje, i
vedska je protuobavjetajna ve odavno razbila njegovu fasadu. On
nikad nije doao iz vedske, to znai da je vjerojatno doao iz
Moskve. Baily se s njim mogao nai kad poeli.
Dalje, Tokyo. Minstrel veli da je te iste, 1970. godine onamo
otiao sam Drozdov, i preuzeo Bailyja, te mu nadjenuo ime
Sparrowhawk. Mi ne moemo dokazati da je Drozdov bio tamo, ali je
Minstrel u pogledu datuma bio u dlaku precizan. A u te je dane tamo
bio i Baily. Evo njegove naredbe o premijetanju preko Air Americe,
nae vlastite zrakoplovne linije. Sve se slae. On se 1971. vratio u
Ameriku, kao odani agent KGB-a.
Nakon toga je Calvin Baily sluio na dva mjesta u Srednjoj i
Junoj Americi, i jo na tri u Evropi, na kontinentu koji je posjetio ve
toliko puta dok se dizao u hijerarhiji, i na koji je toliko puta doao u
letee posjete istaknutim poloajima.
Dajte se posluite piem, Joe, progunao je generalni.
Ovo je sve gore i gore.
Minstrel je naveo etiri banke preko kojih je njegov odjel u
Moskvi izdajici prebacivao novac. ak je tono naveo i datume tih
transfera. Tu su etiri rauna, po jedan u svakoj od navedenih banaka u
Frankfurtu, Helsinkiju, Stockholmu i Beu. Tu su priznanice, rije je o
velikim svotama, i to u gotovini. Sve isplate u roku od mjesec dana
nakon otvaranja rauna. etvorici smo blagajnika pokazali fotografiju
trojica su u njemu prepoznala ovjeka koji je otvorio taj raun. Ovu
fotografiju.
Kellogg je gurnuo Rothu fotografiju Calvina Bailyja. On se
zapiljio u njegovo lice kao u lice potpunoga stranca. Da ne povjeruje.
S njim je jeo, s njim je pio, poznavao mu je obitelj. Lice na fotografiji
tupo mu je uzvratilo pogled.
Minstrel nam je dao pet informacija u posjedu KGB-a do
kojih nikad ne bismo mogli doi. Kao i vrijeme kad su doli do njih.
Svaka je od tih informacija bila poznata samo Calvinu Bailyju i jo
nekolicini.
ak i Bailyjevi trijumfi, udari koji su mu namaknuli
promaknua, bili su mu servirani iz Moskve, bile su to prave rtve
KGB-a kojima su eljeli ojaati poloaj svog ovjeka meu nama.
Minstrel navodi etiri uspjene operacije pod Bailyjevim vodstvom, i
ima pravo. Samo to on tvrdi da je sve etiri odobrila Moskva, a strah
me je, Joe, da je u pravu.
Rije je, dakle, od dvadeset i etiri precizna podatka to smo ih
izvukli iz Orlova, i od njih se slae dvadeset jedan. Ostaju, dakle, jo
tri, i to mnogo novija. Joe, kad te je Orlov onaj dan nazvao u London,
kako ti se obratio?
Hayes, odgovorio je Roth.
To je tvoje profesionalno ime. Otkud mu?
Roth je slegnuo ramenima.
Napokon dolazimo i do dva skoranja ubojstva agenata koje
je spomenuo Orlov. Baily ti je rekao da Orlovljev proizvod daje prvo
i izravno njemu u ruke, istina?
Da. Ali to je sasvim normalno. Bio je to projekt Specijalnih
operacija, i to je trebao biti jako ozbiljan materijal. Normalno da je to
elio prvi pogledati.
Kad je Orlov pokazao prstom na onog Britanca, Milton
Ricea, to je prvo stiglo do Bailyja?
Roth je kimnuo glavom.
A Britancima pet dana kasnije?
Da.
I Milton Rice je bio mrtav prije nego to su Britanci i mogli
do njega. Ista pria i s Remjancem. Jako mi je ao, Joe, ali ovo ne
puta vodu. Dokaza je naprosto previe.
Kellogg je zatvorio zadnji fascikl i ostavio Rotha da zuri u
materijal pred sobom u fotografije, bankovne izvatke, avionske karte,
zapovijedi o premjetaju. Bilo je to kao slagalica, sloena, u kojoj ne
fali nijedan komadi. ak je i motiv, ti strani doivljaji u Vijetnamu,
bio sasvim logian.
Generalni je zahvalio Kelloggu i otpustio ga i zagledao se preko
stola.
to ti veli, Joe?
Znate da Britanci misle da je Minstrel lanjak? rekao je
Roth. Ve kad sam prvi put doao ovamo rekao sam vam kako
London na to gleda.
Generalni je to odbacio nervoznim zamahom ruke.
Dokazi, Joe. Zatraio si od njih vrste dokaze. Jesu li ti dali
ijedan?
Roth je odmahnuo glavom.
Jesu li rekli da u Moskvi imaju inventar na visokom
poloaju, i da je on prokazao Minstrela?
Ne, gospodine. Sam McCready je to zanijekao.
Onda je sve to sranje kroz gusto granje, rekao je ravnatelj.
Nemaju nikakva dokaza, nego nam samo, kao svaki gubitnik,
zavide to Minstrela nisu sami epali. A tu su dokazi, Joe. Stranice i
stranice njih.
Roth se tupo zapiljio u papire. Shvatiti da si tako tijesno
suraivao s ovjekom koji je uporno i s podlim nakanama kroz duge
godine izdavao vlastitu zemlju, bilo je kao da ti je netko otkinuo
komad tijela. Osjetio je muninu. Tiho je upitao:
I to biste eljeli da uinim, gospodine?
Generalni je ustao i ushodao se svojom otmjenom knjinicom.
Ja sam direktor Centralne obavjetajne agencije. Kojeg je na
to mjesto postavio sam predsjednik. Kao takvom, zadaa mi je tititi
ovu zemlju kako najbolje znam i umijem. Od svih njezinih neprijatelja,
i onih vanjskih, i onih unutranjih. Ja ne mogu i neu otii
predsjedniku i rei mu da tu dolje imamo jo jedan veliki skandal, u
usporedbi s kojim su sve ranije izdaje, sve od Benedicta Arnolda, puke
petparake prie. Ne mogu to napose nakon nedavnog niza prekraja
pravila sigurnosti.
I ne mislim ga izloiti divljanju medija ni ismijavanju stranih
drava. Tu ne moe biti ni govora ni o hapenju ni o suenju, Joe.
Suenje je odrano tu, presuda je donesena, osudu trebam donijeti ja, i
neka mi se Bog smiluje.
I to biste eljeli da uinim? ponovio je Roth.
U posljednoj analizi, Joe, ja bih se mogao prekaliti i ne gristi
se zbog izigranog povjerenja, izdanih tajni, gubitka povjerenja,
unitenog morala, novinarskih leinara, smijuljenja stranih drava. Ali
ja ne mogu iz glave istjerati slike provaljenih agenata, udovica i
siroia. Za izdajicu moe biti samo jedna presuda, Joe.
On se vie nee vratiti ovamo, nikada. Niti e ovu zemlju vie
ikad okaljati nogama. On se predaje vanjskoj tami. Vratit e se u
Englesku prije nego to on stigne brisnuti u Be i odatle preko granice
u Maarsku, to je nedvojbeno kanio uiniti sve otkako je Minstrel
preao na nau stranu, i uinit e to to se mora.
Ali, gospodine, ja ba nisam siguran da bih to mogao uiniti.
Ravnatelj se nagnuo preko stola i rukom Rothu podigao bradu
tako da mu se zapiljio u oi. Njegove su bile tvrde kao opsidijan.
Uinit e to, Joe. Zato to ti to nareujem ja kao direktor,
zato to ja kroz naeg predsjednika govorim u ime ove zemlje, i zato
to e to uiniti za domovinu. Vrati se u London i uini to se mora.
Da, gospodine, odgovorio je Joe Roth.


Glava peta

Parobrod se odmaknuo od Westminsterskog gata tono u tri i
krenuo na leerni put niz Temzu prema Greenwichu. Uz ogradu se
poredala gomila japanskih turista, a kamere su im zakljocale kao
priguena rafalna paljba, biljeei slike Houses of Parliament to su se
klizei odmicale sve dalje.
Kad se brod pribliio sredini rijeke, ovjek u svijetlosivom
odijelu tiho je ustao i odetao se do krme gdje je zastao kod ograde i
zagledao se u uskipjelu brazdu. Nekoliko minuta kasnije jedan je drugi
mukarac, ovaj u laganom ljetnom kinom ogrtau, ustao s druge klupe
pa mu se pridruio.
Kako je u ambasadi? upitao je McCready tiho.
Ne ba najbolje, odgovorio je Spomenak. Potvrena je
sama injenica da je pokrenuta velika protuobavjetajna operacija. Do
sada je prosijano samo ponaanje nieg osoblja. Ali temeljito. Kad se
otkrije da su oni isti, arite e se potrage pomaknuti navie prema
meni. Pokrivam tragove kako znam i umijem, ali ima tu i poneeg,
recimo gubljenja itavih dosjea, to moe donijeti vie tete nego
koristi.
to mislite, koliko jo imate?
U najboljem sluaju nekoliko tjedana.
Budite oprezni, prijatelju. Grijeite uvijek u stranu opreza.
Mi apsolutno ne elimo imati jo jednog Penkovskog.
Poetkom 1960ih, pukovnik Oleg Penkovski iz GRU-a radio je
za Britance dvije i pol briljantne godine. Sve do tada, pa i mnogo
godina poslije toga, on je bio daleko najdragocjeniji sovjetski agent to
su ga ikad uspjeli zavrbovati, i najtetniji za SSSR. Kroz to je kratko
vrijeme predao preko pet tisua najtajnijih dokumenata, to je svoju
kulminaciju doivjelo 1962. u kljuno vanoj obavijesti o sovjetskim
raketama na Kubi, u informaciji koja je omoguila predsjedniku
Kennedyju da protiv Nikite Hruova majstorski odigra partiju. Ali je
on ostao i kad mu je isteklo vrijeme, iako su ga nukali da se izvue, on
je silom elio ostati jo nekoliko tjedana, no tad su ga raskrinkali,
ispitali, osudili i strijeljali. Spomenak se nasmijeio.
Nita ne brinite, nikakav Pankovski. Ne opet. A kako je kod
vas?
Nije dobro. Mi vjerujemo da je Orlov prokazao Calvina
Bailyja.
Spomenak je zviznuo.
To je visoko. Vidi, vidi. Calvina Bailey glavom. Dakle on je
bio cilj projekta Potemkin. Sam, morate ih uvjeriti da su u krivu, da
Orlov lae.
Ali kad ne mogu, rekao je McCready. A pokuao sam.
Zagrizli su udicu.
Morate pokuati opet. Jer se ovdje radi o ivotu.
Ne mislite valjda...
O, da, stari drue, itekako mislim, odgovorio je Rus.
Ravnatelj je strastven ovjek. Ne vjerujem da on sebi moe priutiti jo
jedan veliki skandal, vei od svih ostalih zajedno, i to u ovoj fazi
predsjednikove karijere. On e izabrati opciju osiguravanja utnje.
Zauvijek. Ali to, dakako, nee upaliti. On e misliti da to nikad nee
izbiti na vidjelo. Ali mi znamo da hoe, zar ne? Jer e se uskoro poeti
iriti glasine, a to zato to e se KGB pobrinuti da se ponu iriti. Oni
su u tome pravi majstori.
Zvui ironino, no Orlov je ve dobio igru. Ako Bailyja uhite i
izvedu pred sud, uz golem tetni publicitet, on dobiva. Ako Baileyja
uutkaju, i pukne bruka, moral u CIA-i e pasti kao nikad, pa je opet
dobio. Ako Bailyja izbace bez penzije, on e dokazivati da je nevin, i
taj e se spor vui godinama. Orlov opet dobiva. Morate ih odgovoriti.
Ve sam pokuao. Oni i dalje misle da je Orlovljev proizvod
silno dragocjen i ist. Oni mu vjeruju.
Rus se zagledao u zapjenjenu vodu za krmom dok je kraj njih
klizila DockIand Redevelopment Area, tad jo samo masa kranova i
djelomino sruenih ruevnih skladita.
Jesam ii vam ikad rekao za svoju teoriju pepeljare?
Ne, odgovorio je McCready, mislim da niste.
Kad sam predavao na KGB-ovoj koli, govorio sam
uenicima neka uzmu kristalnu pepeljaru i razbiju je na tri komada.
Ako nau samo jedan komad, onda znaju samo da imaju komad stakla.
Ako pronau dva, onda znaju da imaju dvije treine pepeljare, ali u
njoj ne mogu ugasiti cigaretu. Da bi se dobila itava i upotrebljiva
pepeljara, moraju se imati sva tri dijela.
I?
I tako sve to je Orlov pribavio ini samo jedan od dva dijela
itavog niza pepeljara. On Amerikancima nikad nije dao itavu
pepeljaru. Neto zaista tajno to SSSR ljubomorno uva godinama i
nipoto ne eli odati. Recite im neka Orlova stave na lakmus, i on e
zakazati. Ali ja, kad izaem, ja u donijeti itavu pepeljaru i tad e mi
vjerovati.
McCready se nad tim duboko zamislio, i napokon upitao
Moe li Orlov znati ime Petog ovjeka?
Spomenak je razmislio.
Skoro sigurno, iako ga ja ne znam, odgovorio je. Orlov
je u Ilegalnoj direkciji proveo godine i godine. Ja nisam. Ja sam uvijek
bio u PR liniji, djelovao sam iz ambasada. Obojica smo bili u
Spomensobi to je standardni dio obuke. Ali je samo on mogao vidjeti
Crnu knjigu. Da, on e znati to ime.

* * *

Duboko u srcu kue na Trgu Dzierzvnskoga 2, sreditu KGB-a,
lei Spomensoba, svojevrsno svetite u toj bezbonoj zgradi, a u njoj
se uva spomen na velike pretee dananjeg narataja KGB-ovaca.
Meu veleasnim portetima to tu vise nalazimo i slike Arnolda
Deutscha, Teodora Malyja, Anatolija Gorskog i Jurija Modina, slijed
vrbovatelja i kontrolora najpogubnijeg pijunskog kruga to ga je KGB
ikad stvorio meu Britancima.
Vrbovanje se odvijalo uglavnom unutar grupe mladih studenata
na sveuilitu Cambridge sredinom i koncem tridesetih godina. Svi su
oni oijukali s komunizom, ba kao i mnogi drugi koji su ga se kasnije
okanili. Petorica to, meutim, nisu uinila, nego su nastavila sluiti
Moskvi tako briljatno da ih ondje jo i danas znaju pod imenom
Petorica velianstvenih ili Pet zvijezda.
Jedan je od njih bio Donald Maclean, koji je otiao s
Cambridgea da bi sluio u Foreign Officeu. On se koncem etrdesetih
naao u britanskoj ambasadi u Washingtonu, i bio je zasluan za
prenoenje Moskvi stotina tajni o novoj atomskoj bombi, a koje je
Amerika dijelila s Britanijom.
Drugi je u Foreign Officeu bio Guy Burges, pijanac koji je palio
ik na iku i pobjenjeli homoseksualac kojemu je nekako i predugo
uspijevalo postii da ga ne izbace. On je radio kao tekli i posrednik
izmeu Macleana i njihovih moskovskih gospodara. Obojica su
napokon raskrinkana 1951 ali su dobili mig i tako uspjeli izbjei
uhienje, pobjegavi u Moskvu.
Trei je bio Anthony Blunt, takoer homi, vrhovni
intelektualac i lovac na talente za Moskvu. On je osim toga znao
izrabiti i svoj drugi talent, a to je bio talent za povijest umjetnosti, pa
se uspeo do kuratora kraljiine privatne zbirke umjetnina, pa i do
vitekog naslova. Ba je on 1951. otkucao Burgessu i Macleanu da im
se sprema hapenje. Nakon to je vrlo uspjeno i silno drsko uspio
izmigoljiti iz itavog niza istraga, napokon su ga ipak razotkrili,
oduzeli mu plemiki naslov i degradirali ga, no to se dogodilo tek
1980ih.
Od svih je njih, meutim, najuspjeniji ipak bio Kim Philby,
koji je uao u SIS i uspeo se sve do efa Sovjetskog odjela. Bijeg
Burgessa i Macleana 1951. upro je prstom i u njega njega su ispitali,
ali on nije nita priznao. Ipak su ga izbacili iz Slube, da bi napokon
1963. iz Beiruta konano otiao za Moskvu.
U Spomensobi vise slike sve etvorice. Ali tu je i peti portret,
iako samo kao crni kvadrat. Stvarni se identitet Petog ovjeka moe
nai samo u Crnoj knjizi. A razlog je jednostavan.
Zbunjivanje i demoraliziranje protivnika jedan je od glavnih
ciljeva rata tajnih slubi, a isto tako i razlog to stoji iza zakanjelog
osnivanja OD odjela, na ijem je elu stajao McCready. Britanci su
sve od poetka pedesetih znali da je u tom davno zavrbovanom krugu
postojao i Peti ovjek, no nikad nisu uspjeli dokazati tko je on zapravo.
A sve je to bila voda na Moskvin mlin.
Kroz sve te godine, na veliku Moskvinu radost, ta je zagonetka
gnjeila britansku obavjetajnu slubu, potpomagana jo i gladnim
medijima i itavim nizom knjiga.
Preko tucet slubenika koji su sluili dugo i vjerno potpalo je
pod sumnju, to se zavrilo propau karijera i rasapom ivota. Glavni
je osumnjieni bio pokojni sir Roger Hollis, koji se uspeo do mjesta
generalnog direktora M.5. On je postao ciljem jednog drugog ovjeka
opsjednutog poput Jamesa Angletona, to jest Petera Wrighta, koji je na
kraju stekao imetak na zamorno dosadnoj knjizi u kojoj je jo jednom
iskvocao svoju egocentrinu jadikovku nad malom penzijom istom kao
i sve druge i svoje uvjerenje da je Peti ovjek bio Roger Hollis.
Sumnja je pala i na druge, primjerice dva Hollisova zamjenika,
pa ak i na duboko rodoljubivog lorda Victora Rothschilda. Sve je to
bila ista pljeva, ali je zagonetka ostala. Je li Peti ovjek jo iv,
moda jo u slubi, na visokom mjestu u dravnoj upravi ili
obavjetajnoj slubi? Ako je zaista tako, to bi bila katastrofa. itava e
se pria napokon smiriti tek kad napokon uspiju razotkriti tog Petog
ovjeka, zavrbovanog prije toliko godina. KGB je, naravno, tu tajnu
ljubomorno uvao punih trideset pet godina.
Recite Amerikancima neka od Orlova zatrae ime, rekao
je Spomenak. On vam ga nee dati. Ali ja u ga otkriti i donijeti ga kad
prijeem na vau stranu.
Tu se javlja problem vremena, rekao je McCready.
Koliko se jo dugo moete odrati?
Jo najvie nekoliko tjedana, moda i manje.
Oni moda i ne budu ekali, ako ef CIA-e bude reagirao
kako ste predvidjeli.
Zar ih ba nikako drukije ne moete nagovoriti da jo malo
zadre ruku? upitao je Rus.
Mogao bih. Ali za to moram imati vae odobrenje.
Spomenak ga je posluao nekoliko trenutaka. Pa zakimao
glavom.
Ako vam se taj Roth sveano zaprisegne, i ako mu vi
vjerujete da e tu rije i odrati. Onda da.
Kad je Joe Roth sljedeeg jutra iziao iz aerodromske zgrade,
nakon leta iz Wasrangtona koji je potrajao itavu no, bio je smuen
zbog promjene satne zone i u ne ba najboljem raspoloenju.
Ovaj je put u avionu bilo teko, i nije mu bilo ni najmanje do
smijeha kad mu je u uho progovorila karikatura irskoga glasa.
Vrhunsko im jutro elim, gospodine Casey, i dobro se vratili.
Okrenuo se. Uz bok mu je stajao Sam McCready. Taj je gad
oito itavo vrijeme znao za njegovu putnicu na Casey, i sigurno je
pregledao popis putnika iz Washingtona da bi doekao pravi avion.
Uskai, rekao je McCready kad su stigli na plonik.
Odbacit u te to Mayfaira.
Roth je slegnuo ramenima. Zato ne? Pitao se to jo McCready
zna ili bar sluti. Britanski je agent odravao razgovor na nivou
avrljanja sve dok nisu uli u predgrae Londona. A kad su dole
ozbiljne teme, dogodilo se to bez najave.
Kako je generalni reagirao? upitao je.
Ma o emu ti to?
No daj, Joe, Orlov je prokazao Calvina Bailyja. To je sranje,
pa na kup. Ne uzima to valjda ozbiljno?
Sam, ovo ti je bilo metar od cilja.
Mi smo u Centuryju dobili pisamce. Vele drite Baileyja
podalje od svog povjerljivog materijala. Znai da je sumnjiv, i kae
da to nije zato to ga je Orlov optuio da je sovjetski agent?
Sve je to ista rutina, Isusa ti boga. Zato to je previe arao
sa strane.
Je moja guzica, odgovorio je McCready. Calvin je
moda sposoban za svata, ali da bi dizao suknje... Pokuaj jo
jednom.
Sam, nemoj me gnjetati. Da sve zbog prijateljstva ne ode
predaleko. Ve sam ti rekao odsad su to samo jo Kompanijina posla.
Odbij.
Joe, za milost Boju. To je otilo predaleko. To se otrglo iz
ruke. Orlov lae i ja se bojim da e uiniti neto strano.
Joe Roth je izgubio ivce.
Zaustavi auto, dreknuo je. Zaustavi taj prokleti auto.
McCready je zavio Jaguarom do plonika. Roth je pruio ruku i
otvorio vrata. McCready ga je uhvatio za miicu.
Joe, sutra, u dva i trideset. Moram ti neto pokazati. Pokupit
u te ispred kue u dva i trideset.
Nestani, rekao je Amerikanac.
Samo nekoliko minuta tvog vremena. Traim li previe? U
ime starih vremena, Joe, za stara vremena.
Roth je iziao iz auta, pa zakrenuo niz plonik i pogledom,
potraio taksi.
Pa ipak je sutradan, u dva i pol, bio na ploniku ispred zgrade u
kojoj je stanovao. McCready je priekao u Jaguaru da Roth ue, pa je
bez rijei krenuo. Prijatelj mu je bio ljut i sumnjiav. Put je potrajao
jedva malo vie od petsto metara. Roth je mislio da ga vozi u njegovu
ambasadu, jer su doli tako blizu Grosvenor Squareu, ali se McCready
zaustavio u Mount Streetu, jednu ulicu dalje.
Negdje na polovici Mount Streeta nalazi se Scotts, jedan od
najboljih londonskih ribljih restorana. Tono u tri iz njega je iziao
dotjeran mukarac u svijetlosivom odijelu pa zastao korak od
nadstrenice. Niz ulicu je polako prila crna limuzina iz sovjetske
ambasade da ga pokupi.
Dvaput si me upitao imamo li inventar u moskovskom KGB-
u, rekao je McCready tiho. Ja sam to zanijekao, i pritom ba
nisam sasvim lagao. Jer on nije u Moskvi, nego tu u Londonu. Upravo
ga gleda.
Ne vjerujem vlastitim oima, proaptao je Roth. Pa to je
Nikolaj Gorodov. On je ef itave proklete KGB-ove rezidenture u
Britaniji.
Glavom i bradom, i on radi za nas, i tako to ve etiri godine.
A ti si dobio sav njegov proizvod, prikrivena porijekla, ali ist. A on
veli da Orlov lae.
Dokai, rekao je Roth. Uvijek veli neka Orlov
dokae. Sad dokai ti. Dokai da je on stvarno va.
Ako se Gorodov prije nego to ue u auto desnom rukom
poee po lijevom uhu, onda je na, rekao je McCready.
Crna je limuzina stala pred nadstrenicu. Gorodov nije nijednom
pogledao prema Jaguaru. Samo je podigao desnu ruku, pruio je preko
prsa, potegao se za lijevu unu resicu i uao. Auto iz ambasade zapreo
je motorom i udaljio se.
Roth se nagnuo i zabio lice u ruke. Nekoliko je puta duboko
udahnuo pa digao glavu.
Moram rei generalnom, rekao je. Osobno. Vraam se
avionom.
Nema teorije, odgovorio je McCready. Ja sam
Gorodovu dao rije, a i ti prije deset minuta meni svoju.
Moram to rei generalnom. Inae je kocka baena. Sad vie
nema povratka.
Onda otei. Moe nai i drugi dokaz, ili bar razlog za
odlaganje. elio bih ti ispriati to je to teorija pepeljare.
Ispriao je Rothu to mu je Spomenak prekjuer rekao na
parobrodu.
Pitaj Orlova neka ti kae kako se zove Peti ovjek. On to
zna, ali ti nee rei. Ali Spomenak e ga otkriti i donijeti sobom kad
prijee na nau stranu.
I kad e to biti?
Uskoro. Najvie nekoliko tjedana. Moskva sumnja. Mrea se
zatvara.
Tjedan dana, rekao je Roth. Bailey za tjedan dana polazi
za Salzburg i Be. Ne smije stii do Bea. Direktor vjeruje da kani
klisnuti u Maarsku.
Pobrini se da ga zbog hitnog posla pozovu da se vrati. Da se
vrati u Washington. Ako poslua, to opravdava daljnje odlaganje. Ako
odbije, onda ja stupam na scenu.
Roth je razmislio o prijedlogu.
Pokuat u, rekao je. Ali prvo idem u Alconbury. A sutra,
kad se vratim, ako Orlov ne kae kako se zove Peti ovjek, brzojavit
u generalnom i rei samo da su Britanci pribavili nove dokaze da
Orlov moda lae i zatraiti da Bailyja smjesta pozovu u Iangley. Za
probu. Mislim da bi mi ravnatelj popustio bar toliko. To znai
nekoliko tjedana odgode.
Sasvim dovoljno, stari prijatelju, rekao je McCready i
vie nego dovoljno. Spomenak e do tada ve prijei na nau stranu i
onda pred efom moemo sasvim otvoriti karte. Vjeruj mi.

Roth je u Alconbury stigao tik poslije sutona. Orlova je zatekao
u njegovoj sobi, kako lei na krevetu, ita i slua glazbu. Bio je iscrpio
Simona i Garfunkela. Kroll im je rekao da je ekipa tjelohranitelja ve
uspjela zapamtiti svaku rije prvih dvadeset hitova na toplisti i preao
na Seekerse. Kad je Roth uao, iskljuio je Morningtown i sa irokim
smijekom skoio s kreveta.
Vraamo se u Sjedinjene? upitao je. Ovdje mi je ve i
dodijalo. ak je i Ran bolji od ovog, unato opasnostima.
Od ivota bez prilike za malo vjebanja ve je poeo nabijati
kile. Njegov je spomen Rana bio vic. Neko vrijeme, nakon tobonjeg
pokuaja atentata, Roth se nastavio pretvarati da je to zaista bilo djelo
KGB-a, te da je Moskva pojedinosti o Ranu zacijelo doznala od
Urenka, koji je ondje bio ispitan prije nego to se ludo vratio KGB-u.
Onda je ipak priznao Orlovu da je sve to bila CIA-ina varka da vide
kako e reagirati. Orlov se spoetka ljutio O, gadovi, mislio sam da
mi je doao smrtni as dreknuo je ali se kasnije itavom incidentu
poeo smijati.
Uskoro emo, rekao je Roth, tu biti gotovi s poslom.
Te je noi veerao s Orlovim i spomenuo mu Spomensobu u
Moskvi. Orlov je kimnuo glavom.
Naravno da sam je vidio. U nju dovode sve nove radnike. Da
vide heroje i dive im se.
Roth je skrenuo razgovor na Petoricu velianstvenih. Dok je
vakao odrezak, Orlov je odmahnuo glavom.
etiri, odgovorio je. Samo etiri slike. Burges, Philby,
Maclean i Blunt. etiri zvijezde.
Ali je tu i peti okvir, i u njemu samo crni papir? natuknuo
mu je Roth.
Orlov je usporio vakanje.
Da, priznao je i progutao zalogaj. Okvir, ali bez slike.
Znai da je postojao i Peti ovjek?
Oito.
Rothov ton leernog razgovora nije se promijenio, ali je ipak
preko vrha vilice paljivo promatrao Orlova.
Ali vi ste bili bojnik u Ilegalnoj direkciji. Sigurno ste vidjeli
ime u Crnoj knjizi.
U Orlovljevim je oima neto zabljeskalo.
Nikad mi nisu pokazali nikakvu Crnu knjigu, rekao je
ravnodunim galsom.
Peter, tko je bio Peti ovjek? Molim vas, njegovo ime.
To ja zaista ne znam, prijatelju. Kunem vam se. Opet se
nasmijeio, onim svojim irokim i privlanim smijekom. elite me
zbog toga staviti na detektor lai?
Roth mu je uzvratio smijeak, ali je pomislio Ne, Peter, jer mi je
jasno da ga moe pobijediti kada to eli. Odluio se ujutro vratiti u
London i brzojavom zamoliti odgodu kao i opoziv Bailyja u
Washington. Kao provjeru. Ako je preostao i jedan siuni djeli
sumnje, a on ga je sada, unato Kelloggovim pulverizirajuim
argumentima ipak poeo nazirati on nee izvriti naredbu, pa ak ni za
ljubav generalnog i procvata vlastite karijere. Neke su cijene naprosto
previsoke.

* * *

Sutradan su ujutro dole istaice. Bile su to mjesne dame iz
Huntingtona, iste koje su pospremale i ostatak baze. Svaka je bila
provjerena od slube sigurnosti i imala propusnicu da ue u kordonom
ograeno podruje. Roth je dorukovao u blagovaonici, sjedei
nasuprot Orlovu, i pokuao nadglasati buku rotirajue glaalice to je
vani latila hodnik. Prodorni se bruj stroja dizao i sputao dok se glava
za poliranje nije prestajala vrtjeti.
Orlov je otro kavu s usana, rekao kako mora do nunika i otiao.
U kasnijem ivotu Roth se vie nikad nee ismijavati s priama o
estom utilu. Nekoliko trenutaka nakon to je Orlov otiao, Roth je
opazio promjenu tona stroja za glaanje poda. Iziao je na hodnik da
pogleda to je bilo. Glaalica je stajala sama, etke su se okretale, a
motor joj je isputao samo jedan, visoki cvil.
Tu je istaicu bio opazio kad je ulazio na doruak bila je to
tanka dama u kombinezonu od tiskanog platna, s uvijaima u kosi i
maramom preko njih. Bila je odstupila da ga propusti, pa nastavila
kuluenje ne podiui oi. A sad je vie nije bilo. A na kraju hodnika
vrata su se zahoda jo lagano zibala.
Roth je dreknuo Kroll koliko ga grlo nosi i poletio niz hodnik.
ena je bila na koljenima, nasred mukog zahoda, a oko nje su na sve
strane bili rasuti plastina kanta s deterdentom i krpe. U ruci je imala
Sig Sauer s priguivaem, dotad skriven u krpama. Na drugom su se
kraju prostorije otvorila vrata kabine i kroz njih je iziao Orlov.
Poklekla je atentatorica podigla pitolj.
Roth nije govorio ruski, ali je ipak znao nekoliko rijei. Iz
dubine je grla dreknuo Stoi. ena se okrenula na koljenima. Roth se
bacio na pod, zauo se tihi pu i Roth je kraj glave osjetio udarni val.
Jo je bio na ploicama kad je za leima zauo razorni prasak i osjetio
kako u nj tuku novi valovi reverberacija. Zatvoreni prostor zahoda ba
nije pravo mjesto za ispaljivanje 44 Magnuma.
Iza njega je u dovratku stajao Kroll i objema rukama drao Colt.
Za drugim metkom nije bilo nikakve potrebe. ena je leala na leima
na ploicama, a rascvjetale crvene mrlje krvi kao da su se natjecale s
ruama njezine kute. Kasnije e otkriti da je prava istaica ostala kod
kue u Huntingtonu, vezana i zaepljenih usta.
Orlov je jo stajao na vratima kabine, sasvim bijel.
Opet igre, dreknuo je. Sad mi je ve dosta tih CIA-inih
igara.
Nikakve igre, rekao je Roth, kad se polako podigao.
Ovo nije bila igra. Bio je to KGB.
Orlov je jo jednom pogledao tamnocrvenu baricu to se irila
ploicama, i shvatio da to nije hollywoodska imitacija. Ne ovaj put.
Rothu su trebala dva sata da Orlovu i ostatku ekipe osigura
slobodan povratak u Ameriku i trenutno prebacivanje na Ran. Orlov
je krenuo drage volje, i sa sobom ponio svoju dragocjenu zbirku
balada. Kad se transporter MATS-a digao i krenuo prema Sjedinjenim,
Roth je sjeo u kola i krenuo prema Londonu. Bio je silno ljut i
ogoren.
Za sve je ovo djelimice krivio i sebe. Morao je znati da se
poslije razotkrivanja Bailyja Alconbury vie nee moi smatrati
sigurnim skrovitem za Orlova. Ipak mu je uplitanje Britanaca zadalo
toliko posla da je to smetnuo s uma. Svi grijee. Pitao se zato Baily
nije javio Moskvi da ranije udesi ubojstvo Orlova, prije nego to KGB-
ov pukovnik i doe u priliku da ga imenuje. Moda se nadao da ga
Orlov nikad nee ni spomenuti, da ne posjeduje tu informaciju. Bailey
je pogrijeio. Svi grijee.
Da je rije bila i o kome drugom, Roth bi bio 100 posto siguran
da Britanci grijee i da Orlov govori istinu, no budui da je taj netko
bio McCready, Roth je ipak bio spreman dopustiti ansu od 5 posto da
prijatelj ima pravo i da je Baily neduan. Lopta je sad leala vrsto na
McCreadyjevu terenu.
Kad je stigao do ambasade, ve je znao to mu je initi. Ako je
zaista elio neim poduprijeti svoju tvrdnju da je Gorodov stvarni
otpadnik a Orlov lanjak, te da je stoga Baily ist, neduan ovjek
kojem su opako i lukavo podmetnuli krivicu, onda e moi uiniti
samo jedno. McCready mora smjesta izvui Gorodova, da bi Iangley s
njim mogao razgovarati izravno i jednom za svagda sve staviti na
svoje mjesto. Priao je portirnici da nazove McCreadyja u Century
House. Kraj njega je u hodniku proao njegov ef postaje.
O, usput reeno, rekao je Bili Carver, upravo je neto stiglo,
ljubaznou Centuryja. ini se da nai prijatelji u Kensington Palace
Gardensu rade veliko pospremanje. Njihov rezident Gorodov jutros je
odletio u Moskvu. To ti je na stolu.
Roth nije nazvao. Ostao je sjediti za pisaim stolom. Bio je
oamuen. Dogaaji su mu, osim toga, dali za pravo, i njemu i
generalnom i Agenciji. U srcu je osjetio ak i malo aljenje za
McCreadyja. Misao da si bio u krivu, da te je netko etiri godine tako
temeljito vukao za nos, sigurno djeluje kao razoran udarac. to se pak
tie njega, on je osjetio nekakvo udno olakanje, i to usprkos svemu
to jo sigurno lei pred njim. U njemu vie nije bilo sumnje, ali ni
trunice. Ta su dva jutronja dogaaja pomela i posljednju. Generalni
je imao pravo. to se mora, mora se.
I dalje mu je bilo ao McCreadyja. Dolje u Centuryju sigurno ga
eree, pomislio je.
I ereili su ili bolje, inio je to Timothy Edwards.
ao mi je to ti to moram rei, Sam, ali to je potpuni prokleti
fijasko. Upravo sam razgovarao sa efom, i objavljena mudrost glasi
da mi sad moramo poeti ozbiljno razmiljati o mogunosti da je
Spomenak sve vrijeme bio sovjetski podmetak.
Nije bio, odgovorio je McCready odluno.
Tako ti veli, no ini se da svi raspoloivi dokazi upuuju na
zakljuak kako je sasvim mogue da su nai ameriki roaci sve
shvatili dobro, a mi da smo nasamareni. Zna li kakve su mogue
posljedice toga?
Mogu si misliti.
Morat emo ponovno razmisliti o svemu to nam je taj
prokleti Spomenak dao kroz sve te etiri godine, sve ponovno
vrednovati. To je siIan posao, i to je jo gore, sve su to dobivali i nai
roaci, pa emo im morati kazati da i oni o svemu tome jo jednom
razmisle. Procjenjivanje e tete potrajati godinama. A osim toga, to je
silno neugodno. ef nije zadovoljan.
Sam je uzdahnuo. Uvijek je to bilo tako. Kad je Spomenkov
proizvod bio med u ustima, onda je za nj bila zasluna cijela Sluba. A
sad je za sve kriv bio samo Obmanjiva.
Je li ti iim dao naslutiti da se kani vratiti u Moskvu?
Ne.
Kad je trebao prekinuti i prijei na nau stranu?
Za dva, tri tjedna, rekao je McCready. Kad bi situacija
postala beznadna, trebao mi je javiti i preskoiti preko ograde.
Ali, eto, nije. Nego se vratio kui. Vjerojatno dobrovoljno.
Aerodromska je straa javila da je kroz Heathrow proao bez ikakve
prisile, i sad moramo pretpostaviti da mu je pravi dom ipak Moskva.
A tu je i ta prokleta pria s odavanjem Alconburyja. Koji ti je
vrag bio? Rekao si da je to proba. Mislim, Orlov ju je proao sa
zlatnom kolajnom. Gadovi su ga pokuali ubiti. Imamo silnu sreu da
nije poginuo nitko osim atentatora. To je jedino to ne smijemo rei
roacima. Nikada. To zakopaj.
Ja i dalje ne vjerujem da je Spomenak bio muak.
A zato sad pak ne? Pa vratio se u Moskvu.
Vjerojatno zato da nam donese zadnji koveg dokumenata.
Vraki opasno. Onda je lud. S obzirom na svoj poloaj.
Istina. Moda pogreka. Ali je on takav. Prije mnogo mi je
godina obeao da e mi, prije nego to prijee, donijeti jo jednu,
veliku zadnju poiljku.
Ima li i kakvih dokaza za toliku slijepu vjeru?
Unutranji osjeaj.
Unutranji osjeaj, otfrknuo je Edwards. To je ko i
nita.
Kolumbu nije bilo. Nema nita protiv da razgovaram sa
efom?
Molba samom caru, ha? Samo izvoli. Ne vjerujem da e
time ita promijeniti.
Ali je promijenio. Sir Christopher je paljivo sasluao njegov
prijedlog, pa upitao:
A to ako je ipak vjeran Moskvi?
Onda u to doznati u sekundi.
Mogu te pokupiti, rekao je ef.
Ne vjerujem. ini se da gospodinu Gorbaovu ovog asa nije
do diplomatskog rata.
Nee ga ni imati, odgovorio je ef odrjeito. Sam, ti i
ja smo skupa proli ve poprilian put. Jo od Balkana, kubanske
raketne krize, prvih dana Berlinskoga zida. Bio si tada vraki dobar, i
takav si i ostao. Ipak sam, Sam, moda pogrijeio to sam te doveo u
glavni ured. Ovo je posao za terensku ekipu.
Spomenak nee vjerovati nikom drugom, i ti to zna.
ef je uzdahnuo.
Istina. Ako ide itko, ide ti. To je to?
alim, da.
ef je o tome razmislio. Gubitak Spomenka bio bi razoran
udarac. Ako postoji i desetinka anse da je McCready u pravu i da
Gorodov ipak nije podmetak, Sluba bi ga morala pokuati izvui. Ali
politiki otpad velikog skandala, kad bi Obmanjivaa uhvatili u
Moskvi krvavih ruku, sigurno bi ga unitio. Uzdahnuo je i okrenuo od
prozora.
Dobro, Sam. Moe ii. Ali ide sam. A ja o svemu ne znam
nita. Od sada zna u se i u svoje kljuse.
I tako se McCready pripremio da ode pod tim uvjetima. Samo se
nadao da gospodin Gorbaov za njih ne zna. Trebala su mu tri dana da
skroji svoje pIanove.
Drugoga je dana Joe Roth nazvao Calvina Bailyja.
Calvine, sad sam se vratio iz Alconbunja. Mislim da bismo
morali razgovarati.
Naravno, Joe, samo doi.
Zapravo i nije neka velika stiska. Ne bi imao nita protiv da
te sutra pozovem na veeru?
Ah, ovaj, mislim, jako lijepo od tebe, Joe. Ali Gwen i ja
imamo prilino zbijen dnevni raspored. Danas sam ruao u Gornjem
domu.
Stvarno?
Aha. Sa efom glavnog stoera.
Roth je ostao zapanjen. Baily je u Iangleyju bio ledeno
distanciran, skeptian. A pusti ga u London, pa se pretvara u dijete u
slastiarnici. A i zato ne? Jo est dana, pa je na sigurnom, preko
maarske granice.
Calvine, znam jednu udesnu staru gostionicu na Temzi, u
Etonu. Slue savrene morske specijalitete. Vele da je ovamo, amcem
na vesla, Anne Boleyn dolazila na tajne sastanke s Henrikom VIII.
Zaista? Tako stara?... Dobro, Joe, vidi, sutra smo naveer u
Covent Gardenu. etvrtak je slobodan.
Dobro. U etvrtak, Calvine. Dogovoreno. Bit u u osam pred
tvojim stanom. Dakle u etvrtak.
Sutradan je Sam McCready dovrio pripreme i prespavao, lako
mogue, svoju zadnju no u Londonu.

* * *

Ujutro su raznim avionima u Moskvu dola tri ovjeka. Prvi je
bio rabi Birnbaum. On je stigao Swissairom iz Zuricha. Slubenik na
pasokoj kontroli u erementjevu je bio iz Graniarske direkcije,
mladi kukuruznoute kose i ledenih plavih oiju. Dugo se zagledao u
rabina, pa skrenuo zanimanje na putnicu. Paso je bio ameriki, i
njegova vlasnika oglaavao za izvjesnog Normana Birnbauma, starog
pedeset est godina.
Da je slubenik bio stariji, moda bi se sjetio dana kad je u
Moskvi, pa i u itavoj Rusiji bilo mnogo ortodoksnih idova koji su
izgledali ba kao rabi Birnbaum. Bio je to tusti mukarac u crnom
odijelu, bijeloj koulji i s crnom kravatom. Imao je punu prosijedu
bradu. Nad licem mu je bio crni klasini eir, a oi su mu bile
zamaskirane naoalama tako debelim da su se iza njih rasplinjavale
zjenice. Niz oba su mu se obraza ispod eira sputali vijugavi sivi
uvojci. Lice je na pasou bilo savreno isto, samo bez eira.
Viza je bila uredna, a izdao ju je sovjetski generalni konzulat u
New Yorku. Slubenik je opet podigao pogled.
Svrha vaeg posjeta Moskvi?
Posjet sinu i kratak boravak. On radi tu u amerikoj
ambasadi.
Trenutak, molim vas, rekao je slubenik. Ustao je i
povukao se. Kroz staklena se vrata vidjelo kako se savjetuje s viim
slubenikom, a ovaj prouava putnicu. Ortodoksni su rabini rijetki u
zemlji u kojoj je posljednja rabinska kola ukinuta prije nekoliko
desetljea. Mlai se slubenik vratio.
Priekajte, molim vas. Dao je znak sljedeem u redu da
proe.
Zazvonili su telefoni. Netko je u Moskvi pogledao u popis
diplomata. Vii se slubenik vratio s pasoem i neto apnuo mlaem.
Oito je u Gospodarskom odjelu amerike ambasade bio naveden i
neki Roger Birnbaum. U diplomatskom popisu, meutim, nije bilo
navedeno i da mu je otac umirovljenik, da ivi na Floridi, i da je
sinagogu zadnji put vidio prije dvadeset godina, na sinovu
barmitzvahu. Mahnuli su rabinu da proe.
Na carini su mu jo pregledavali torbu. U njemu je bila
uobiajena presvlaka koulja, arapa i gaica, zatim jo jedno crno
odijelo, pribor za kupanje i primjerak Talmuda na hebrejskom. Carinik
ga je prolistao bez razumijevanja. Pa propustio rabina.
Gospodin Birnbaum se autobusom Aeroflota odvezao u sredite
Moskve, i pritom privukao nekoliko radoznalih i veselih pogleda. Iz
zgrade se terminala odetao do Hotela National na Manjenom trgu,
uao u pisoar i ostao uz koljku dok svi drugi nisu otili, pa kliznuo u
kabinu.
U boci s kolonjskom vodom bilo je alkoholno otapalo za ljepilo.
Kad je iziao iz kabine, jo je bio u crnom sakou, ali su mu
preokrenute hlae bile u nekoj srednjoj nijansi sivog. eir mu je bio u
torbi, skupa s bujnim obrvama, bradom i brkovima, kouljom i
kravatom. Kosa mu vie nije bila prosijeda nego kestenjasta, a torzo
mu je bio pokriven limunskoutim demperom dubokog izreza, dotad
skrivenim pod kouljom. Neopaeno je iziao iz hotela, sjeo u taksi i
iskrcao se pred vratima britanske ambasade, na ograenoj obali
nasuprot Kremlju.
Pred vratima su, na sovjetskom teritoriju, uvala strau dva
milicionera iz MVD-a, pa zatraila dokumente. Pokazao im je
britansku putnicu i poeo se glupavo smjekati mladom straaru
ambasade. Mladom je milicioneru bilo neugodno, pa mu ju je brzo
vratio. Iziritirano je poeo gestikulirati oito homoseksualno
nastrojenom Englezu, i pritom ekspresivno podigao obrve prema
kolegi. Nekoliko sekundi kasnije Englez se izgubio kroz vrata.
Ustvari rabi Birnbaum nije bio ni rabin ni Amerikanac ni homi.
Pravo mu je ime bilo David Thornton, a bio je jedan od najboljih
minkera britanskoga filma. Nije isto praviti minku za kazalite i za
film, zato to je svjetlo na pozornici bljetavo, a udaljenost od publike
znatna, i na filmu je svjetlo jarko, ali kamera zna snimati i u vrlo
krupnom pIanu, tek nekoliko centimetara od lica. Zbog toga filmska
minka mora biti mnogo suptilnija, mnogo realistinija. David
Thornton je godinama radio za Pinewood Studios, gdje je stalno bio
jako traen. A on je, osim toga, pripadao i onom korpusu strunjaka iz
kojega britanska Tajna sluba tako zapanjujue dobro crpi kad god se
za tim ukae potreba.
Drugi je ovjek doao British Airwaysom izravno iz Londona.
Bio je to Denis Gaunt, i bio je savreno slian samome sebi, samo to
mu je kosa bila prosijeda i to je izgledao petnaest godina stariji. Nosio
je tanku torbu za spise, diskretno Iancem vezanu za lijevi zglavak, a
takoer i veliku plavu kravatu s motivom hrta, znakom pripadnosti
slubi Kraljiinih glasnika.
Sve zemlje imaju diplomatske kurire koji provode ivot
prenosei dokumente od ambasade do ambasade i kui. Oni su
obuhvaeni Bekim protokolom kao diplomatsko osoblje i njihova se
prtljaga ne pregledava. Gauntova je putnica bila na tue ime, ali je bila
britanska i savreno valjana. Pokazao ju je, i onda zamahom ruke bio
osloboen formalnosti.
Doekao ga je Jaguar iz ambasade i smjesta ga u nju i odvezao.
Stigao je sat poslije Thorntona. Sad mu je mogao predati sve alate
minkerskog zanata, koje je donio u svojoj torbi.
Trei je doao Sam McCready, i to avionom Finnaira iz
Helsinkija, i on je imao valjanu britansku putnicu na lano ime, a i on
se bio preruio. Ipak je na vruini koja je vladala u zrakoplovu neto
krenulo krivo.
Rumenkasta mu se vlasulja bila malo nakrivila i ispod nje se
pokazao pramen tamnije kose. Ljepilo koje mu je dralo kut
podjednako rumenkasta brka malo se otopilo, tako da mu se iznad usne
odlijepio komadi dlaka.
Slubenik pasoke kontrole zagledao se u sliku u putnici, pa u
ovjeka pred sobom. Lice je bilo isto, i kosa, i brkovi i sve. Nijedan
zakon ne brani noenje vlasulje, ak ni u Rusiji mnogi to elavci rade.
Ali odlijepljeni brk? i ovaj se slubenik pasoke kontrole, ne onaj koji
je vidio rabija Birnbauma, jer je Seremetjevo velika zrana luka,
takoer posavjetovao s pretpostavljenim, i ovaj je pogledao kroz zrcalo
prozirno samo s jedne strane.
Iza tog istog zrcala nekoliko je puta kljocnula kamera, pa su
krenule zapovijedi i mnogi su ljudi iz stanja pripreme preli u stanje
potpune spremnosti. Kad je McCready iziao iz alterske dvorane, na
nj su ve ekala dva neoznaena Moskvia i njega je pokupio
automobil britanske ambasade, ranga nieg od Jaguarova, pa ga do nje
i odvezao u pratnji dva vozila KGB-a koja su sve to dojavila svojim
pretpostavljenima u Drugoj glavnoj direkciji.
Slike su tog udnog posjetitelja ve sredinom popodneva stigle
u Jasenevo, centralu KGB-ove Inozemne obavjetajne slube, Prve
glavne direkcije. Zavrile su na stolu zamjenika efa, generala Vadima
V. Kirpienka. On ih je pogledao, proitao pridodani izvjetaj o
vlasulji i rubu brka, pa ih odnio dolje u fotografski laboratorij.
Vidite moete li mu skinuti vlasulju i brkove, zapovjedio je.
Tehniari su se prihvatili posla sa zranim kistom. Kad je ugledao
gotov proizvod, skoro se glasno nasmijao.
Mislim, neka me vrag nosi, promrmljao je. Pa to je
Sam McCready.
Obavijestio je Drugu glavnu direkciju da od sada trag
preuzimaju njegovi, i izdao naredbe.
Dvadeset etiri sata od dvadeset etiri sata. Ako s kim stupi u
vezu, pokupite ih obojicu. Ako pokupi mrtvu potu, pokupite ga. Ako
prdne prema Lenjinovu mauzoleju, pokupite ga.
Spustio je slualicu i jo jednom proitao pojedinosti iz
McCreadyjeve putnice. Prema njoj je bio strunjak za elektroniku iz
Londona, na putu preko Helsinkija, koji je doao proeljati ambasadu
i oistiti je od prislunih sprava, to je bio redovit posao.
Ali kog ti vraga zapravo radi tu? upitao je sliku to ga je
gledala sa stola.
A u ambasadi na obali Moskve, McCready, Gaunt i Thornton su
veerali sami. Ambasador ba nije bio oduevljen to je dobio takva tri
gosta, ali je zahtjev doao iz Vladina ureda, koji ga je uvjeravao da e
taj poremeaj trajati samo dvadeset etiri sata. to se, meutim, tie
Njegove Ekscelencije, to se prije te grozne pijunine maknu, utoliko
bolje.
Nadam se da e upaliti, rekao je Gaunt uz kavu. Rusi
sjajno igraju ah.
Istina, odgovorio je McCready trezveno. Ali emo
sutra vidjeti koliko su vjeti u trikovima s tri karte.


Glava esta

Jednog toplog srpanjskog jutra tono u pet do osam, neoznaena
se limuzina Austin Montego polako izvukla kroz ulaz britanske
ambasade u Moskvi i mostom se preko Moskve povezla prema centru
grada.
Prema izvjetaju KGB-a, za voIanom je bio Sam McCready, i
bio je sam. Sad su mu rumenkasta vlasulja i brkovi bili besprijekorno
na svome mjestu, i savreno vidljivi promatraima iza vjetrobrana
nekoliko njihovih automobila. Tada su bile snimljene i slike
teleobjektivima, a tijekom dana napravljeno ih je jo nekoliko.
Britanski se agent oprezno provezao kroz Moskvu, a zatim i iz
grada, sve do Parka tehnikog napretka na sjeveru. Putem se nekoliko
puta pokuao otresti eventualnog repa, ali mu to nije uspjelo. Nije ga
ak ni opazio. KGB je imao estora kola, i ona su se stalno pretjecala i
smjenjivala, tako da nikad nijedna nisu za Montegom ostala due od
nekoliko stotina metara.
Nakon to je uao u golemi park, SIS-ovac je iziao iz auta i
nastavio pjeice. Dva su KGB-ova vozila ostala spremna nedaleko od
parkiranog Montega. Posada ostala etiri izila je iz automobila i
rasprila se meu znanstvenim izlocima, tako da je Englez na kraju
bio sa svih strana obavijen nevidljivim zaslonom.
Kupio je sladoled i veinu vremena proveo sjedei na klupi.
Pretvarao se da ita novine i esto pogledavao na sat, kao da eka
nekoga da se pojavi. Nije se pojavio nitko osim neke stare dame koja
ga je upitala koliko je sati. On joj je bez rijei pokazao sat, ona ga je
oitala, zahvalila mu i otila.
Nju su smjesta pritvorili, pretraili i ispitali. Do sljedeeg se
jutra KGB uvjerio da je rije o staroj dami koja je samo poeljela znati
koliko je sati. Priveli su i sladoledara.
Malo poslije dvanaest, londonski je agent iz depa izvadio
sendvi i polako ga pojeo. Kad je s tim bio gotov, bacio je omot u
koaru za smee, kupio jo jedan sladoled i opet sjeo.
Kanta za smee zadrana je pod prismotrom, ali nitko iz nje nije
izvadio omot, sve dok nije stigla higijeniarska ekipa parka s kolicima
da je isprazni. Prije nego to su to mogli uiniti, omot je uzeo KGB i
podvrgao ga intenzivnoj forenzikoj analizi. Na njemu su pokuali
otkriti nevidljiva slova, mikrotoke, mikrofilm skriven meu slojevima
papira. Nita nije naeno. Ostali su, meutim, tragovi koji su svjedoili
o kruhu, maslacu, krastavcima i jajima.
Jo mnogo prije toga, malo iza jedan popodne, londonski je
agent ustao i otiao iz parka svojim automobilom. Njegov prvi
sastanak oito nije uspio. Potom je oito poao na drugo, rezervno
mjesto, u deviznu trgovinu berjosku. Dvojica su agenta KGB-a ula u
duan i poela lunjati izmeu polica da vide je li Englez meu
ekskluzivnu robu, to se nudila strancima, ostavio kakvu poruku ili je
izmeu nje digao. Da je neto kupio, smjesta bi ga po zapovijedi
uhitili, pod pretpostavkom da se u kupljenoj robi nalazi poruka i da mu
je duan posluio kao mrtvi potanski sandui. On, meutim, nije
kupio nita, i tako su ga pustili na miru.
Kad je iziao iz duana odvezao se natrag do britanske
ambasade. Iz nje je iziao deset minuta kasnije, ovaj put na stranjem
sjedalu Jaguara koji je vozio ofer ambasade. Kad je Jaguar iziao iz
grada i krenuo prema zranoj luci, voa je promatraa proslijeen
izravno generalu Kirpienku.
Sad se pribliava alterskoj dvorani, drue generale.
Nije ostvario nikakav kontakt? Ba nikakav?
Ne, drue generale. Nije razgovarao ba ni s kim, osim s
nekom starom damom i sladoledarom. Njih smo oboje priveli. Novine
i omot od sendia to ih je bacio sad su u naem posjedu. Osim ovoga,
nita drugo nije ni taknuo.
To je otkazana misija, pomislio je Kirpienko. Ali e se vratiti.
A mi ga ekamo.
On je znao da McCready, pod krinkom tehniara britanskog
Foreign Officea, posjeduje diplomatski paso.
Pustite ga nek putuje, rekao je. Pazite da se na
aerodromu o nekog ne oee. Ako toga ne bude, provedite ga kroz
ekaonicu odlazaka i ispratite do aviona.
Kasnije e general pregledati fotografije to ih je teleobjektivom
snimila njegova ekipa, zatraiti veu lupu, pogledati jo jednom,
uspraviti se lica rumena od bijesa i zaurlati:
Stoko glupa, pa to nije McCready!
Tog jutra u osam i deset iz ambasade je iziao Jaguar, kojeg je
vozio Barry Martins, ef moskovske postaje SIS-a, i smireno krenuo
prema staroj etvrti Arbatu, uskih ulica obrubljenih otmjenim kuama
davno iezlih imunih trgovaca. Za repom mu se stvorio samo jedan
Moskvi, no i to je bila ista rutina. Britanci su te agente KGB-a koji
su ih slijedili posvuda po Moskvi, radei tako jedan od dosadnijih
poslova u ivotu, zvali igraima s klupa. Jaguar se besciljno vozikao
Arbatom, a ovjek za voIanom se povremeno zaustavljao uz plonik
da pogleda na kartu grada.
U osam i dvadeset iz ambasade je izila Mercedesova limuzina.
Za njezinim je voIanom bio ofer ambasade u plavom sakou i sa
iltkapom. Nitko nije pogledao straga, pa tako nitko nije ni opazio jo
jednu priliku, zgurenu uz sam pod i pokrivenu dekom. Za auto se
zakaio jo jedan Moskvi.
Kad je uao u etvrt Arbat, Mercedes je proao kraj parkiranog
Jaguara. U tom se trenutku Martins, koji je i dalje prouavao kartu
grada, napokon odluio, pa se odmaknuo od plonika i zauzeo prostor
izmeu Mercedesa i Moskvia koji ga je slijedio. Sad se konvoj
sastojao od Mercedesa, Jaguara i dva Moskvia, tim redom.
Mercedes je uao u usku, jednosmjernu ulicu, a za njim i Jaguar,
kojemu je motor najednom poeo zakazivati, pa se zakaljao, poskoio
i zaustavio se. Dva su Moskvia zapela iza njega, i iz njih su se prosuli
agenti KGB-a. Martins je otpustio zaporac poklopca motora, iziao i
podigao ga. Najednom su ga sa svih strana okruili ljudi u konatim
jaknama i poeli prosvjedovati.
Mercedes se udaljio niz ulicu i zakrenuo za ugao. Moskovljani,
koje je to oito zabavljalo, poeli su se skupljati na uskim plonicima i
sluati kako voza Jaguara govori voi KGB-ove ekipe Ma ujte,
dobri moj ovjee, ako mislite da tog prdonju moete natjerati da radi,
samo izvolite.
Moskovljane nita ne zabavlja kao kad ekisti naprave zbrku.
Jedan se od KGB-ovaca vratio u auto i prihvatio se radija.
Nakon to je iziao iz Arbata, David Thornton, koji je sjedio za
voIanom Mercedesa, predao se vostvu Sama McCreadyja koji je, sad
bez ikakve maske, i sasvim nalik samome sebi, izronio ispod deke i
poeo mu davati upute.
Dvadeset minuta kasnije, na samotnoj cesti zaklonjenoj stablima
i u sreditu Parka Gorkog, Mercedes se napokon zaustavio. Otraga mu
je McCready oderao ploicu CD uvrenu samo tipalicama, i novu
registarsku plou, ve premazanu jakim ljepilom, nalijepio na
britansku. Thornton je to isto uinio sprijeda. McCready je iz
prtljanika dohvatio Thorntonovu torbicu sa minkom i uspeo se na
stranje sjedalo. Thornton je tvrdu plavu iltkapu zamijenio ruskom
kapom od crne koe i vratio se za voIan.
U devet sati i osamnaest minuta pukovnik Nikolaj Gorodov je
iziao iz svog stana u ulici abolovskog, pa se pjeice zaputio prema
Trgu Dzierzvnskoga i sjeditu KGB-a. Bio je iscrpljen i blijed razlog
mu se uskoro pojavio za leima. Iz vee su iskrsla dvojica i bez lanog
skanjivanja zauzela poloaje iza njega.
Preao je dvije stotine metara kad se ploniku primakao crni
Mercedes i s njim uhvatio korak. Zauo je pisak sputanja elektrinog
prozora, a onda mu se na engleskom obratio poznati glas
Dobro jutro, pukovnie. Idete li u mom smjeru?
Gorodov je zastao i zapiljio se. Pred njim je, uokvireno
prozorom i zaklonjeno stranjim zavjesama od dvojice KGB-ovaca na
ulici, bilo McCreadyjevo lice. Gorodov se zapanjio, ali mu se na licu
nije pojavio izraz trijumfa.
To je, pomislio je McCready, ba izraz koji sam i elio vidjeti.
Gorodov se pribrao, i rekao dovoljno glasno da ga uju KGB-
ova njukala
Hvala, drue, lijepo od vas.
I onda je on uao u auto, a auto odjurio. Dvojica su KGB-ovca
zastala tri sekunde i trka je bila unaprijed izgubljena. A zastali su zato
to su na Mercedesovim ploicama bila slova MO i jo dvije brojke.
Krajnje ekskluzivne ploice MO imali su samo lanovi
Centralnog komiteta, a teko da bi se naao redov KGB-a dovoljno
hrabar da zaustavi komitetskog glavonju. Ipak su zapisali broj i
grozniavo urno preko voki-tokija javili u centralu.

* * *

Martins je bio dobro izabrao. Te su registracijske ploice na
Mercedesu pripadale kandidatu Politbiroa, koji se u tom trenutku
nalazio na Dalekom istoku, negdje kraj Habarovska. Trebala su im
etiri sata da ga nau i doznaju da on ima ajku, a ne Mercedes, i da je
ona sigurno garairana u Moskvi. No tad je ve za sve bilo prekasno
Mercedes se do tada ve bio vratio u britansku ambasadu, gdje je
Union Jack prpono leprao na koplju.
Gorodov se zavalio u sjedalo, svjestan da je sada za sobom
definitivno spalio sve mostove.
Ako si ti dugogodinja sovjetska krtica, ja sam mrtav
ovjek, zamijetio je McCready. Gorodov se nad tim zamislio.
A ako si ti dugogodinja sovjetska krtica, odgovorio je, onda
sam ja mrtav.
Zato si se vratio u Moskvu? upitao je McCready.
Zbog zabune, kako se ispostavilo, odgovorio je Gorodov.
Bio sam ti neto obeao, pa otkrio da to ne mogu otkriti u Londonu.
A kad ja nekom dam rije, obiavam je i odrati. A onda me Moskva
pozvala da se vratim na hitne konzultacije. Da sam se ogluio, morao
bih smjesta prijei na Zapad. Niim nisam mogao opravdati svoj
nedolazak, svoj ostanak u ambasadi. Pa sam mislio da mogu doi na
tjedan dana, otkriti to to trebam, nakon ega e mi dopustiti da se
vratim u London.
Samo, kad sam doao, najednom sam shvatio da je ve
prekasno. Na mene je ve pala duboka sumnja, u mom stanu i uredu
bili su mikrofoni, svuda su me poeli slijediti, zabranili su mi da idem
u Jasenovo, premjestili su me na besmislen posao u moskovskoj
centrali. No usput reeno, imam neto za tebe.
Otvorio je torbu za spise i pruio McCreadyju tanki dosje. U
njemu je bilo pet listova papira, svaki s fotografijom i imenom. Pod
prvom je slikom pisalo DONALD MACLEAN, a pod drugom GUY
BURGESS. Obojica su ve bila mrtva i pokopana u svojoj pomajci
Moskvi. Na treem je listu bilo prikazano poznato lice i ime Kima
Philbyja, tada jo ivog u Moskvi. etvrti je imao tanko, asketsko lice
i ime Anthony Blunt, ime ovjeka koji je osramoen ivio u Engleskoj.
McCready se okrenuo petoj stranici.
Fotografija je bila vrlo stara. Na njoj je bio tanki mladi divlje
valovite kose i s velikim naoalama, zbog kojih je izgledao kao sova.
Ispod fotografije su bile dvije rijei. JOHN CAIRNCROSS. McCready
se zavalio i uzdahnuo.
Crnoga ti vraga, kud ba on.
Ime mu je bilo poznato. Cairncross je za vrijeme rata i poslije
njega bio visoki dravni inovnik, visoki usprkos tome to je bio tako
mlad. On je sluio u nizu svojstava kao privatni tajnik ministru ratne
vlade lordu Hankeyju u radioobavjetajnoj u Bletchley Parku, u
dravnoj riznici i War Officeu. Koncem je etrdesetih imao pristup
nuklearnim tajnama. Poetkom pedesetih je potpao pod sumnju, ali
nije nita priznao, pa su ga samo diskretno otpustili. Nita se nije
moglo dokazati, pa mu je stoga bilo doputeno da se preseli u FAO*
( Food and Agriculture Organization, Organizacija za hranu i poljodjelstvo
Ujedinjenih naroda. Op. pr.) u Rimu. Godine 1986. ivio je u Francuskoj
kao umirovljenik. Peti ovjek. Spomenak je izvrio obeanje. Bio je to
kraj tridesetpetogodinjeg lova i vie nee trebati optuivati nedune
ljude.
Sam, upitao je Gorodov blago, a gdje mi to zapravo
idemo?
Moj mi horoskop govori, odvratio je McCready, da bih
danas trebao putovati na Zapad. A i tebi tvoj.
Thornton se jo jednom parkirao meu stablima u Parku
Gorkoga, zamijenio mjesto s jednim od onih straga i prihvatio se
posla. Drugi je ostao sjediti sprijeda, pretvarajui se da je ofer.
Nikome ne bi palo na um da se petlja s limuzinom lana Centralnog
komiteta, sve da je i vidi. Vii lanovi Partije stranji prozor
automobila uvijek zastiru unutranjim zavjesicama, a te su sad bile
povuene. Thornton je svoga klijenta, ljude koje je minkao uvijek je
zvao klijentima, obraivao u svjetlu sunca to se cijedilo kroz zavjese.
Najprije je na nj navukao tanku potkoulju, koja se dala
napuhati da bi vitkiji mukarac dobio stameni obujam rabija
Birnbauma. Potom su doli bijela koulja, crne hlae, kravata i sako.
Thornton mu je privrstio bujnu prosijedu bradu i brkove, u istu mu
boju obojao i kosu, pa mu na sljepooice privrstio i vijugave vitice
ortodoksnog rabina. Kad je svemu dodao crnu runu torbu, rabi
Birnbaum je bio ponovno stvoren upravo onakvim kakav je stigao
prethodnoga dana. Jedina je razlika bila u tome to je to sad bio drugi
ovjek. Napokon je automobil ponovno pretvoren u vozilo britanske
ambasade.
Rabina su iskrcali na ulazu u Hotel National, gdje je krepko
ruao, sve platio amerikim dolarima, pa se poslije ruka taksijem
odvezao na aerodrom. Dali su mu kartu za popodnevni let za London,
a na njoj je pisalo i da presijeda za New York.
Thornton je vratio auto u kompleks britanske ambasade, s
drugim klijentom straga, zgrbljenim pod tepihom. Tu se skoro smjesta
ponovno prihvatio posla, i to s identinom rumenkastom vlasuljom i
brkom, temeljnim kremama, bojilima, obojenim kontaktnim leama i
mrljama za zube. Deset minuta nakon to se Denis Gaut, onako vru i
svrabljiv pod rumenkastom vlasuljom to ju je za ljubav KGB-a nosio
itav dan, dovezao natrag u svom Montegu, prema aerodromu se u
Jaguaru zaputio drugi ovjek, no njega je ovaj put vozio pravi ofer.
Za manje od sat vremena i samog je Thorntona, preobraena u
Kraljiina teklia, Berry Martins odvezao na eremetjevo.
Rabin je privukao uobiajene radoznale poglede, ali su mu
papiri bili u redu, pa je za petnaest minuta proao kroz formalnosti i
naao se u ekaonici. Sjedio je i itao Talmud, i povremeno
nerazumljivim mrmorom mrmljao molitve.
ovjek s rumenkastom vlasuljom i brkovima, do vrata je
ekaonice bio skoro dopraen, toliko je mnogobrojna bila KGB-ova
ekipa koja ga se trudila sprijeiti da ne preda ni ne primi poruku ili
paketi.
Posljednji je stigao kraljiin tekli, s torbom za spise
prikaenom za lijevo zapee. Ovaj je put Thorntonova dragocjena
radna kutija bila u njegovoj torbi nije mu je nitko morao nositi, zato
to njegovu torbu nitko nee pretraivati.
Denis Gaunt je ostao u ambasadi. On e biti eksfiltriran tri dana
kasnije, kad u Moskvu doe drugi SIS-ovac predstavljajui se kao
tekli, da bi Gauntu predao paso na isto ime Mason. U precizno
identini trenutak dva e Masona proi kroz kontrolu na razliitim
tokama alterske dvorane, a British Airwaysu e biti javljeno da oba
Masona ukrca na jednu kartu.
Tog su se popodneva, meutim, putnici za London ukrcali na
vrijeme i avion je BA-a napustio britanski zrani prostor u 515.
Nedugo poslije toga rabin se teko podigao na noge, priao odjelu za
puae i rekao ovjeku s rumenkastom vlasuljom i brkovima
Nikolaj, prijatelju, sad si na Zapadu.
Potom je za obojicu naruio ampanjac, kao i za kraljiina
glasnika. Podvala je uspjela zato to je McCready bio opazio da su
on, Gaunt i Gorodov svi otprilike iste visine i grae.
Zahvaljujui dobitku vremena zbog leta na zapad, na Heathrow
su se spustili malo poslije sedam. Tu ih je ve ekala ekipa iz Century
Housea, koju je obavijestio Martins iz Moskve. im su izili iz aviona,
okruili su ih sa svih strana i naprosto oteli.
Timothy Edwards je napravio poseban ustupak pa dopustio
McCreadyju da te veeri Nikolaja Gorodova odvede u svoj stan u
Abindgon Villasu.
ao mi je, pukovnie, ali pravo ispitivanje treba poeti ve
ujutro. U tu je svrhu pribavljena vrlo udobna ladanjska kua. Imat e
sve to poeli, to ti jamim.
Hvala. Shvaam, odgovorio je Gorodov.
Kad je, na McCreadyjev telefonski poziv, stigao Joe Roth, bilo
je tek prolo deset. U predvorju je zatekao dva SIS-ova tekaa i zatom
jo dvojicu pred vratima skromnog McCreadyjeva stana, i to ga je
iznenadilo.
McCready se odazvao na zvonjavu na vratima, i pojavio u
hlaama i puloveru, i s aom viskija u ruci.
Hvala ti, Joe, to si doao. Upadaj. Tu je netko s kojim te ve
odavna elim upoznati. Ne moe ni shvatiti koliko.
Poveo ga je u dnevnu sobu. ovjek kraj prozora se okrenuo i
nasmijeio.
Dobro vam vee, gospodine Roth, rekao je Gorodov.
Lijepo da smo se napokon upoznali.
Roth je zastao kao oduzet. A onda se svalio u naslonja i
prihvatio viski koji mu je ponudio McCready. Gorodov je sjeo
nasuprot Rothu.
Bit e bolje da to ti ispria, rekao je McCready Rusu.
Ti to zna bolje od mene.
Rus je pijuckao viski i razmiljao odakle da pone.
Projekt Potemkin je poeo prije osam godina, rekao je.
Sama je ideja potekla od nekog mlaeg asnika, ali ju je general
Drozdov uzeo pod svoju. Tako je to postala samo njegova beba. Cilj
mu je bio denuncirati nekog visokog CIA-ina slubenika, prikazati ga
kao sovjetski podmetak, ali na nain tako uvjerljiv i s tolikim
mnotvom naizgled neoborivih dokaza da im se nitko razuman ne
uzmogne oprijeti.
Dugoroni je cilj bio posijati godine svaa u Agenciji i tako
unititi moral ljudstva na itavo desetljee i upropastiti njezine odnose
sa SIS-om u Britaniji.
U prvo doba za cilj nije uzet nitko odreen, ali nakon to ih je
razmotreno pol tuceta, izbor je pao na Calvina Bailyja. Za to su
govorila dva razloga. Jedan je bio da on, koliko nam je poznato, zbog
svog osobnog dranja nije ba jako obljubljen u Agenciji. Drugi je bio
njegovo sluenje u Vijetnamu, a to je prikladno mjesto za vrbovanje.
Calvina Bailyja su u Vijetnamu registrirali kao agenta CIA-e
isto rutinski. Vama je poznato da svi mi pokuamo identificirati tue
radnike, a kad u tome uspijemo, onda paljivo pratimo njihovo gibanje
i napredovanje po ljestvici promaknua. Ponekad izostanak
promaknua moe posijati nezadovoljstvo, to se opet dade iskoristiti
za lukavo vrbovanje. Mislim, to vam je poznato, svi to radimo.
Ba kao i CIA, ni KGB nita ne baca. Svaka siuna mrvica
informacija, svaki fragment, sve se to briljivo uva i pohranjuje. U
Drozdovljevu je sluaju do preokreta dolo dok je on ponovno
pregledavao materijal to smo ga dobili od Vijetnamaca nakon
konanog pada Saigona 1975. Veina je vaih papira bila spaljena, no
u opoj su zbrci neki preivjeli. Jedan je od njih spomenuo nekakvog
Nguyen Van Troca koji je radio za Amerikance.
Taj je papir za Van Troca znaio kraj. Pokupili su njega i roaka
mu jer nisu uspjeli pobjei. Roaka su pogubili, ali je Van Troc, nakon
to su ga mnoge mjesece brutalno ispitivali, bio napokon posIan u
sjevernovijetnamski robovski radni logor, i tu ga je Drozdov i naao,
jo iva 1980. On je na mukama priznao da je u Vijetkongu radio za
Calvina Bailyja.
Hanojska je vlada pristala na suradnju i tako smo uredili
fotoseansu. Van Troca su doveli iz logora, ugojili ga dobrom hranom,
pa odjenuli u uniformu pukovnika hanojske obavjetajne slube. Zatim
je snimljen kako pije aj s drugim asnicima odmah nakon invazije
Kambode. Pritom su aj posluivala trojica, sve agenti Hanoja, i
zatim su oni bili posIani na Zapad, skupa sa svojim fotografijama.
Nakon toga je Van Troc likvidiran.
Jedan se od stjuarda poeo predstavljati kao ovjek iz amca, pa
se tom fotografijom poeo diiti pred svakim britanskim asnikom u
Hong Kongu koji ju je samo htio pogledati. Napokon su je konfiscirali
i poslali u London kako je i bilo pIanirano.
Mi smo njezinu kopiju poslali u Iangley, rekao je
McCready, isto kao znak panje. inila nam se bezvrijednom.
Drozdov je ve tada znao da je Baily nekad bio ukljuen u
Program Feniks, nastavio je Gorodov priu. Opazio ga je na rezident
u Saigonu, ovjek koji se predstavljao kao veanin, uvoznik pia za
strance u Saigonu. A Drozdov je doznao i da je Baily bio u My Laiju,
jer je svjedoio na suenju onom mladom asniku. Vi se u Americi
prema slubenim spisima odnosite vrlo otvoreno, i KGB ih halapljivo
ita.
No bilo kako bilo, to se uinilo zgodnim scenarijem za
Bailyjevu promjenu strane. Njegov je posjet Tokyju 1970. bio opaen i
zabiljeen isto rutinski. Drozdov je trebao samo uputiti Orlova da veli
kako je i on, sam Drozdov, u odreeni datum bio u Tokyju da preuzme
voenje renegata amerike CIA-e, a kad ste vi usporedili, gle isti
datumi. Razumije se da Drozdov 1970. i nije bio tamo. To je dodano
kasnije.
Od tog trenutka pa nadalje, dokazi su se protiv Bailyja strpljivo
slagali, sve ciglu po ciglu. Pjotr Orlov je jo oko 1981. bio izabran za
dezinformacijskog agenta sve odonda on samo trenira i uvjebava.
Urenko pak, koji se ludo vratio, pred smrt je pribavio dragocjene
informacije o tome kako se vi Amerikanci odnosite prema prebjezima.
Tako se Orlov mogao pripremiti da izbjegne stupice, pobijedi poligraf
i svaki put vam kae ba to to ste eljeli uti. Ne previe, no ipak
dovoljno da se kod provjere slae.
Nakon to je Drozdov izabrao Bailyja za rtvu, Baily je bio
podvrgnut detaljnom istraivanju. Gdje god da poao, to se stalno
biljeilo. Nakon to je dobio vii in, pa poeo putovati po Evropi i
drugdje, posjeujui isturene postaje, poela je igra s bankovnim
raunima. Kad bi Bailyja opazili u nekom evropskom gradu, smjesta bi
otvorili raun, i to uvijek na ime koje bi on sam mogao izabrati,
recimo na prezime svoje udate sestre, ili bake po majci.
Drozdov je pripremio i glumca, Bailyjeva dvojnika, koji bi isti
as doletio i otvorio te raune, tako da bankovni blagajnik kasnije
moe prepoznati Bailyja kao svoga klijenta. Kasnije su na te raune
polagane velike svote, uvijek u gotovini, i to je uvijek inio ovjek s
jakim srednjoevropskim izgovorom.
Informacije do kojih se dolo kroz mnotvo raznih izvora
nesmotren govor, prislukivanje radioveza, telefona, iz tehnikih
publikacija a neke su vae amerike tehnike publikacije nevjerojatno
otvorene sve su one bile pripisivane Bailyju. Snimali su se se ak i
razgovori u vaoj ambasadi u Moskvi jeste li to znali? Niste? Mislim,
o tom potom.
Drozdov je zapravo samo promijenio datume. Tajna
obavjetenja do kojih smo doli tek poetkom osamdesetih, Orlov je
stavio u sredinu sedamdesetih i pripisao ih Calvinu Bailyju. Sve su to
bile lai, ali lukave, i naravno da ih je Orlov sve zapamtio.
Svi trijumfi KGB-a protiv CIA-e bili su pripisani Bailyju.
Njemu su pripisane i operacije CIA-e koje su se izjalovile, i datumi su
uvijek bili mijenjani tako da se inilo da smo informacije dobili prije
nego to smo to objektivno mogli, mislim bez izdajice u redovima
CIA-e.
Ali do prije dvije godine, Drozdovu je i dalje falilo neto.
Trebao mu je unutranji tra iz Iangleyja, trebali su mu nadimci za
koje se znalo samo u zgradi, vae profesionalno ime Hayes, gospodine
Roth. Onda je Edward Howard prebjegao Rusima, i tako je Drozdov
dobio sve to mu treba. On je sad mogao navesti ak i dotad nepoznate
Bailyjeve uspjehe i uvjebati Orlova da veli kako su oni ostvareni s
odobrenjem KGB-a eda bi se omoguilo napredovanje agenta
Sparrowhawka. Razumije se da ti uspjesi nisu postignuti zato to ih je
odobrila Moskva za njih se marljivim trudom pobrinuo sam Baily.
I onda je, napokon, Orlovu bilo doputeno da prijee na nau
stranu, i to na nain toliko bizaran da je poslije mogao tvrditi da bi ga,
da je to izveo na neki drugi nain, Sparrowhawk zaustavio i izdao.
Zbog istog je razloga morao prijei Amerikancima, a ne Britancima.
Zato to bi ga Britanci ispitivali o drugim temama.
I onda je on prokazao dva KGB-ova agenta, koji su odmah
potom bili likvidirani. Sve je to bilo unaprijed dogovoreno. Ali je
izgledalo kao da u Washingtonu neto curi, kao da netko u Moskvu
alje detalje ispitivanja. Kad je muterija bila spremna da zagrize, on je
napokon iziao s vijestima o sovjetskoj krtici visoko u redovima CIA-
e. Ili nije?
Roth je kimnuo glavom. Izgledao je smlavljeno.
Taj pokuaj ubojstva Orlova u Alconburyju. Zato? upitao
je.
Drozdov se elio preko mjere osigurati. Ali on, naravno, nije
znao za mene. elio je samo na hrpu baciti jo jedan dokaz. Ubojica je
bio jedan od najboljih, vrlo opasna dama. Dobila je zadau da rani, ne
da ubije i onda da pobjegne.
U prostoriji je zavladala tiina. Joe Roth se zagledao u pie, i
ustao.
Moram ii, rekao je kratko.
McCready ga je ispratio do hodnika pa niza stube. U predvorju
je Amerikanca potapao po ramenu.
Razvedri se, Joe. Kvragu, svi mi u toj igri ponekad grijeimo,
i moja je Tvrtka u prolosti napravila pravih krasota. Pogledaj na to sa
svijetle strane. Moe se vratiti u ambasadu i brzojaviti generalnom da
je sve ispalo dobro. Da je Baily ist.
Mislim da u odletjeti i to mu rei osobno, promrmljao je
Roth i otiao. McCready ga je ispratio do ulaza u zgradu, zbunjen
prijateljevom utnjom.
Kad se McCready vratio do svojih vrata, dva su se
tjelohranitelja razmaknula da ga propuste pa za njim zatvorila vrata. U
dnevnoj je sobi zatekao Gorodova kako sjedi i zuri u Evening Standard
to ga je, ekajui na nj, bio preletio pogledom. Bez rijei mu ga je
gurnuo preko stola i pokazao na niz pasusa na petoj stranici.
Policijski su ronioci iz Temze kod Teddington Locka danas
izvukli tijelo amerikog turista. Prema rijeima slubenoga
glasnogovornika, vjeruje se da je le dospio u vodu juer uveer
negdje kod Etona. Pokojnik je identificiran kao izvjesni Calvin Baily,
ameriki dravni slubenik na dopustu u Londonu.
Prema izjavi amerike ambasade, gospodin Bailey je bio u
Etonu na veeri s prijateljem, drugim tajnikom ambasade. Nakon
veere gospodin Bailey je osjetio slabost i otiao udahnuti malo zraka.
Prijatelj je ostao i sredio raun. Kad je iziao, da se pridrui
gospodinu Bailyju, nije ga vie mogao nai. Nakon to je priekao sat
vremena, pretpostavio je da se gospodin Baily odluio u London
vratiti sam. Kad je telefonska provjera pokazala da se to nije dogodilo,
prijatelj je nazvao etonsku policiju. U mraku je organizirana pretraga,
ali bez rezultata.
Danas je ujutro glasnogovornik etonske policije rekao kako je
gospodin Baily, po svemu sudei, krenuo u etnju nasipom, pa se u
mraku okliznuo i pao u rijeku. Gospodin Bailey nije znao plivati.
Gospoa Gwen Bailey nije mogla dati nikakvu izjavu. Ona je i dalje
pod sedativima u stanu to su je iznajmili ona i njen mu.
McCready je spustio novine i zagledao se u vrata. O, gade,
proaptao je, o, ubogi prokleti mali gade.

Joe Roth je poletio u Washington ve prvim jutarnjim avionom i
smjesta otiao do kue u Georgetownu. Tu je predao ostavku s rokom
od dvadeset etiri sata. Od generalnog je otiao kao mudriji i kanjeni
ovjek. Ali prije nego to je otiao, imao je jo jednu molbu. Generalni
mu ju je odobrio.
Roth je te noi na Ran stigao jako kasno.
Pukovnik Orlov je jo bio budan, sam u svojoj sobi, i igrao ah s
minikompjuterom. Bio je dobar, ali je kompjuter bio bolji. Kompjuter
je igrao bijelim figurama Orlov je imao druge, no te nisu bile crne,
nego tamnocrvene. Kasetofon je svirao album Seekersa iz 1965.
Kroll je uao prvi, pa zakoraio ustranu i zauzeo poloaj kraj
zida. Roth je uao za njim i za sobom zatvorio vrata. Orlov je u
nedoumici podigao pogled.
Kroll se zapiljio u nj, pogleda prazna i lica bez izraza. Pod
lijevim mu je pazuhom bila kvrga. Orlov je poeo shvaati i upitno
pogledao Rotha. Nitko nije progovorio ni rijei. Roth ga je samo
gledao vrlo hladnim pogledom. Orlovljeva se zbunjenost povukla, i na
njezino je mjesto dola rezignirana spoznaja. Nitko nije progovorio ni
rijei.
Sobu je ispunjao isti, bistri glas Judith Durham.
Zbogom mi ostaj, ljubavi moja vjerna, ovo je posljednji
rastanak na...
Krollova je ruka krenula u stranu, prema kasetofonu.
Jer karnevalu je ovom doao kraj...
Krollov je prst udario prema off dugmetu i u sobu se vratila
tiina. Orlov je izgovorio samo jednu rusku rije, skoro jedinu sve
otkako je stigao u Ameriku. Rekao je Gdo? to znai Tko?
Roth je rekao
Gorodov.
Bio je to kao udarac u trbuh. Orlov je zatvorio oi i u nevjerici
zavrtio glavom.
Zagledao se u ahovsku plou pred sobom i poloio vrak
kaiprsta kralju na krunu, i povukao. Crveni se kralj nagnuo ustranu i
pao. Time ahisti objavljuju predaju. Cijena je nevjeste bila prihvaena
i plaena, ali vjenanja nee biti. Crveni se kralj jo jednom prevrnuo i
ostao leati.
Kroll je potegao pitolj.
Idemo, rekao je.
Tada je pukovnik Pjotr Aleksandrovi Orlov, vrlo hrabar ovjek
i rodoljub, ustao i krenuo u tamu u susret Svemoguem koji ga je
stvorio.


Interludij

Mislim rei, Denis, sve je to jako lijepo, i zaista krajnje
impresivno, rekao je Timothy Edwards kad se komisija ponovno
sastala u srijedu ujutro.
Ipak se moramo upitati Hoe li se u budunosti ikad vie
pojaviti potreba za tako sjajnim talentom?
Timothy, nisam ba siguran da sam te shvatio, odgovorio
je Denis Gaunt.
Sam McCready je sjedio zavaljen u svojem stolcu, koliko mu je
god to doputao uspravni naslon, i putao ih da i dalje zvrndaju. Priali
su o njemu kao da se on ve pretvorio u komad namjetaja, temu
diskusije u klubu za zabavu kad se ljudima ve posluuje porto.
Pogledao je van u bistro modro nebo ljetnoga dana s druge
strane prozora. Vani je bio itav svijet, jedan drugi svijet, u koji e
uskoro morati ui, i u kojem e se morati probijati bez pomoi male
druine kolega, obavjetajaca meu kojima je proivio najvei dio
svog zrelog ivota.
Pomislio je na svoju enu da je iva zacijelo bi poeljela da se s
njom povue negdje u mir, da pronae kakvu kolibu kraj mora u
Devonu ili Cornwallu. Ponekad je sanjao i o vlastitom ribarskom
amcu, kako se ziba u luci kamenih zidova, siguran od zimskih oluja,
kako eka da ga izvede na ljetno more da donese kui veeru od
bakalara ili iverka ili skliske, sjajne skue.
U tom je on snu bio samo gospodin McCready iz kue iznad
luke, ili samo Sam, dok pije pivo u udobnosti mjesne gostionice, s
ribarima i lovcima na rakove iz grada. Bio je to, naravno, samo san,
koji bi mu ponekad dolazio u mranim, kiom pometenim uliicama
eke ili Poljske, dok bi ekao na sudar ili motrio mrtvi potanski
sandui da bi vidio je li ga netko stavio pod prismotru, prije nego to
e mu prii i posegnuti za porukom u njemu.
Ali May vie nema, i on je sam na svijetu, zatien samo
ahurom drugarstva tog najmanjeg od svih malenih svjetova, tim
drugim ljudima koji su odabrali da slue domovini i provedu ivot na
sjenovitim mjestima na kojima unitenje ne dolazi u bljesku slave,
nego u bljesku baterije u lice i lupi vojnikih cokula po kaldrmi. Sve je
on to preivio, ali je znao da nee preivjeti i mandarine.
Osim toga, bio bi strano sam, ivei tako sasvim sam dolje na
jugozapadu, daleko, daleko od drugih ostarjelih bojnih konja koji piju
svoj din u Klubu Specijalnih snaga na kraju Herbert Crescenta. Poput
veine ljudi koji su ivot proveli u Slubi, i on je u srcu bio samotnjak,
koji je nerado stjecao nove prijatelje, nalik starom liscu kojemu su
drai poznati gutici od otvorene ravnice.
Time sam naprosto mislio rei, govorio je Timothy
Edwards, da dani uvlaenja i izvlaenja u Istonu Njemaku pripadaju
prolosti. U listopadu e Istona Njemaka i stvarno prestati postojati
pa i danas jo postoji samo po imenu, i odnosi su se sa SSSR-om
promijenili do neprepoznavanja nee vie biti otpadnika, ve samo
uvaenih gostiju...
Crnoga ti vraga, pomislio je McCready, ovaj je stvarno na to
pao. A to e se dogoditi, ti betonglavo, kad na Moskvu udari glad, i
kad se tvrda struja baci na opsjednutog Mihajla Gorbaova? Ma nije
vano, vidjet e i sam...
Pustio je da mu misli odlutaju i pomislio na sina. Bio je to dobar
deko, fin momak, tek iziao iz koleda i pun elje da postane arhitekt.
Dobro za njega. Imao je i lijepu plavu curu s kojom je ivio ini se da
to danas svi rade... jer lijepoj curi vie ne treba vjenani list, i Dan
ponekad dolazi da ga obie. To je lijepo. Ali deko ima svoj ivot,
karijeru kojoj treba teiti, prijateljstva koja treba sklopiti, gradove koje
treba obii i pogledati, i on se nadao da e ti gradovi biti svijetliji i
sigurniji od onih to ih je sam vidio.
Bilo mu je ao to sa sinom, dok je bio mali, nije provodio vie
vremena, bilo mu je ao to se nije imao kada s njim valjati po tepihu u
dnevnoj sobi i itati mu prie prije spavanja, i preesto je to preputao
May zato to je on bio na nekoj granici Bogu iza nogu, i zurio u
bodljikavu icu, i ekao da kroz nju propue njegov agent, ili
oslukivao automobilske sirene koje e mu rei da tog ovjeka vie
nitko nikad nee vidjeti.
Bilo je toliko toga to je uinio, i vidio, i toliko gradova u
kojima je bio, da o svemu tome zapravo i nije mogao razgovarati s
mladiem koji ga i dalje zove tata.
Vrlo sam ti zahvaIan, Timothy, za prijedloge, koji su na neki
nain, pretekli moje.
Denis Gaunt je poteno radio posao, natjerao je te gadove da ga
sluaju, i pritom u govoru stjecao sve vie samopouzdanja. Bio je to
valjan ovjek, roen za efa kakvog ureda, ali dobar.
To je zato, nastavio je Gaunt, to Sam shvaa kao i svi
mi ostali da ne moemo ivjeti u prolosti, i stalno ispoetka
prevakivati hladni rat. Bit je da postoje i druge opasnosti koje prijete
naoj zemlji, a koje su u stalnom porastu. Proliferacija oruja visoke
tehnologije silno nestabilnim tiranima Treeg svijeta svima nam je
sasvim jasno to to Francuska prodaje Iraku i naravno terorizam.
I kad smo ve kod toga... od arhivara je uzeo koni fascikl i
otvorio ga, dopustite mi da vas podsjetim na sluaj koji je poeo u
travnju 1986 a zavrio, ako irsko pitanje uope ikad doe kraju,
koncem proljea 1987. Takvi e se sluajevi vjerojatno zbivati i dalje i
Tvrtkina e zadaa biti da ih suzbija opet. Otarasiti se Sama
McCreadyja? Iskreno, gospodo, to bi bilo vrlo glupo.
Kontrolori Zapadne hemisfere i Tuzemnih operacija na ovu su
zakimali glavama, a Edwards ih je propalio pogledom. Bilo je to
slaganje kakvo mu je najmanje trebalo. Ipak je Gaunt bio prijazan dok
je iitavao dogaaje u travnju 1986. koji su pokrenuli sluaj koji je
zauzeo najvei dio proljea 1987.

Na dan 16. travnja 1986. lovci s amerikih nosaa u zaljevu
Sidra i lovci bombarderi doletjeli iz britanskih baza, raznijeli su
privatni stan pukovnika Gaddafija kraj Tripolija. Zonu spavanja
estitog pukovnika pogodio je lovac uzletio s amerikog nosaa
Exeter, s pozivnim znakom Iceman 4.
Gaddafi je preivio napad, ali je dobio ivani slom. Kad se
oporavio, zakleo se na osvetu, ne samo Americi nego i Britaniji, zato
to smo dopustili taktikim bombarderima F111 da polete iz naih
baza u Upper Heyfordu i Lakenheathu.
Poetkom proljea 1987. napokon smo doznali kako Gaddafi
kani izvriti osvetu nad Britanijom, i sluaj je predan Samu
McCreadyju...


rtva rata


Glava prva

Otac Dermot OBrien je poruku iz Libije primio rutom
normalnom za takav prvi kontakt, dakle potom.
Bilo je to savreno obino pismo, i da ga je itko otvorio to se
nije dogodilo, jer Republika Irska ne ita tuu potu u njemu ne bi
naao nita zanimljivo. ig je govorio da je dolo iz Geneve, kako je
uistinu i bilo, a znak je kraj marke govorio da njegov poiljalac radi za
Svjetski koncil crkava, kako to uistinu nije bilo.
Otac OBrien ga je naao u svom pretincu u glavnom predvorju
kraj refektorija, jednoga jutra poetkom proljea 1987 nakon to je
poslije doruka iziao. Preletio je preko jo etiri na se naslovljena
pisma, ali mu se pogled vratio na ono iz Geneve. Na stranjem mu je
preklopcu bila lagana oznaka olovkom koja je govorila da se ne smije
otvarati javno niti ostavljati okolo.
Sveenik je prijazno kimnuo glavom dvojici kolega koji su
upravo ulazili u refektorij pa se vratio u svoju sobu na katu.
Pismo je bilo otipkano na uobiajenom peliru zrane pote.
Tekst je bio topao i prijateljski, i poinjao je s Dragi moj Dermote... a
napisan u tonu kojim se jedan stari prijatelj obraa drugom, a obojica
se bave pastoralnim radom, iako je Svjetski koncil crkava
protestantska organizacija, nikakav povrni promatra ne bi vidio nito
neobino u tome da luteranski klerik pie prijatelju koji je sluajno
katoliki sveenik. Bili su to dani opreznog ekumenizma, napose na
meunarodnom polju.
Prijatelj iz Geneve elio mu je sve najbolje, uzdao se da je u
dobrom zdravlju i avrljao o djelovanju Koncila u Treem svijetu.
Meso je bilo u treem pasusu spisa. Poiljalac je rekao kako se njegov
biskup sa zadovoljstvom sjea ranijeg susreta s ocem OBrienom, te da
bi ga volio sresti ponovno. Pismo je zavravalo jednostavno tvoj dobri
prijatelj Harry.
Otac OBrien je zamiljeno spustio pismo i zagledao se kroz
prozor preko zelenih polja kotara Wicklow prema Brayu i, iza njega,
sivim vodama Irskoga mora. Vode su zakIanjali valoviti breuljci, pa
su ak i tornjevi Braya bili mutni i daleki, gledani iz stare kurije u
Sandymountu u kojoj se smjestila centrala njegova reda. Ipak je po
zelenim livadama blistalo sunce, po livadama koje je ljubio tako
estoko, tako estoko, zapravo, koliko je mrzio velikog dumana preko
mora.
To ga je pismo zaintrigiralo. Prolo je toliko vremena, skoro
dvije godine, otkako je bio posjetio Tripoli da bi ga ondje osobno
primio pukovnik Moamar Gaddafi, Veliki voa libijske Jamahariye,
uvar Allahove rijei, ovjek u pismu nazvan biskupom.
Bila je to rijetka i vrlo pogodna prilika, no unato cvjetnoga
govora, tihoga glasa i ekstravagantnih obeanja, iz svega na koncu nije
ispalo nita. Ni novac, ni oruje za irsku stvar. Na kraju se sve zavrilo
velikim razoaranjem, i ovjek koji je dogovorio sastanak, Hakim
alMansour, ef inozemnog odvjetka libijske tajne slube Mukhabarata,
ovjek koji se sad potpisao kao Harry, bio je pun isprika.
A sad ovo, taj poziv, jer to je bilo ba to. Iako nije bio predloen
nikakav termin za susret s biskupom, otac OBrien je znao da to nije ni
potrebno. Harry je mislio neodlono. Iako Arapi, kad im doe, znaju
otezati godinama, kad te Gaddafi ovako pozove, onda ide dakako,
ukoliko eli uivati u njegovoj velikodunosti.
Otac OBrien je dobro znao da je njegovim pouzdanim
prijateljima koji rade na zajednikoj stvari ta velikodunost itekako
potrebna. Priliv sredstava iz Amerike je opao, stalni pozivi dublinske
vlade, ljudi koje je otac OBrien smatrao izdajicama, iseljenicima da
ne alju ni novac ni oruje, napokon su urodili plodom, i zbog toga ne
bi bilo mudro ogluiti se na poziv iz Tripolija. Ali e problem biti
pronai valjanu ispriku da nakon tako kratkog vremena ponovno krene
na put.
U savrenom svijetu, otac OBrien bi si priutio nekoliko
tjedana odmora. Pred samo se tri dana vratio iz Amsterdama, slubeno
sa seminara o Ratu protiv neimatine.
Za boravka u Evropi uspio je zbrisati iz Amsterdama i, pomou
sredstava to ih je ranije usalamurio u Utrechtu, unajmio na dugi rok i
pod lanim imenima dva stana jedan u nizozemskom gradu
Roermondu, drugi u Zapadnoj Njemakoj, u Mnsteru. To e kasnije
postati sigurne kue za mlade junake koji e otii onamo da krenu u rat
na mjestu gdje se tome neprijatelj najmanje nada.
Putovanje je za Dermota OBriena bio staIan dio ivota. Njegov
se red marljivo zanimao misionarskim i ekumenskim poslom, a on je
bio njegov meunarodni tajnik. Bila je to savrena kulisa za ratovanje.
Ne ratovanje protiv neimatine, nego protiv Engleza koji su bili njegov
i ivot i ivotni poziv sve otkako je u Derryju prije toliko godina drao
razbijenu glavu onoga mladia na samrti, i kad je vidio britanske
padobrance kako tre ulicom, i kad je izgovorio molitvu za umirueg, i
napravio jo jedan zavjet, privatni, o kojem ni njegov biskup ni njegov
red nisu znali nita.
Od tada je samo pothranjivao i brusio svoju duboko usaenu
mrnju prema tim ljudima preko vode, i ba je tada i ponudio svoje
usluge irskoj stvari. Ponuda je bila doekana objeruke, i on je kroz
deset godina bio glavni meunarodni sreiva za Provizornu IRA-u.
Ubirao je priloge, prebacivao s jednog tajnog rauna na drugi,
nabavljao lane putnice, brinuo se za sretan dolazak i spremanje
Semtexa i nagibnih upaljaa.
Uz njegovu su pomo bombe u Regents Parku i Hyde Parku
raznijele mlade vojne svirae i konje uz njegovu su pomo naotreni
vijci na koiji kosili ulicom pred Harrodsom, pa porili utrobe i otkidali
udove. alio je to je to nuno, ali je znao da je pravedno. itao je
izvjetaje u novinama i sve to gledao, s uasnutom braom, u
televizijskoj sobi samostana a onda bi otiao, kad bi ga pozvao kolega
posveen radu u upi, i mirne due odsluio misu.
Njegov je problem tog proljetnog jutra neoekivano rijeio
jedan mali oglas u Dublin Pressu, koji je jo leao odloen na krevet u
kojem ga je itao dok je pio svoj jutarnji aj.
Ta mu je soba sluila kao ured, a imao je i vlastiti telefon.
Nazvao je dva broja, i na drugom ga je doekao topli poziv da se
pridrui skupini koja uskoro kree u duhoae najavljeno u novinama.
Onda je otiao potraiti svog priora.
Potrebno mi je to iskustvo, Frank, rekao je. Dok sam u
uredu, telefon ne prestaje zvoniti. Treba mi malo mira, i vremena za
molitvu. Ako se moe snai bez mene, rado bih poao.
Prior je bacio pogled na itinerer i kimnuo glavom.
Poi s mojim blagoslovom, Dermote, i dok si tamo, moli za
sve nas.
Do hodoaa je ostalo jo tjedan dana. Otac OBrien je znao da
ne treba potraiti Vojno vijee pa i od njega zatraiti dozvolu. Ako se
vrati s novostima, utoliko bolje. Ako ne, onda ga je bolje time ne
gnjaviti. Poslao je pismo u London, i doplatio za urnu, cjelodnevnu
dostavu. Znao je da e do libijskog Narodnog biroa, to je libijski izraz
za ambasadu, stii u roku od tri dana. To e Tripoliju dati vremena da
obavi sve pripreme.
Hodoae je poelo misom i molitvom u irskom svetitu
Knock, a odatle su krenuli na aerodrom Shannon i ukrcali se u
unajmljeni mlanjak koji ih je prebacio u Lourdes na pribreju
francuskih Pirineja. Tu je otac OBrien zbrisao iz gomile laika oba
spola, sveenika i redovnica, ljudi koji su poli u hodoae, i ukrcao
se u mali unajmljeni avion koji je na nj ve ekao u lurdskoj zranoj
luci. On ga je etiri sata kasnije iskrcao u Valletti, na Malti, gdje su ga
preuzeli Libijci. Njihov je neoznaeni poslovni mlanjak sletio u malu
vojnu bazu kraj Sirte samo dvadeset etiri sata nakon to je taj irski
redovnik poletio sa Shannona. Tu ga je ve ekao Hakim alMansour,
uglaen i otmjen kao i uvijek.
Zbog toga to se morao hitno vratiti u Lourdes i svojoj
hodoasnikoj druini, nije se sastao s pukovnikom Gaddafijem. To
zapravo nikad i nije bilo u pIanu. Ta je operacija bila povjerena
alMansouru, da je obavi sam. Njih su dvojica razgovarala u odvojenoj
sobi u bazi, pripravljenoj samo za njih, i opasanoj alMansourijevim
osobnim uvarima. Kad su s tim bili gotovi, i nakon to je Irac uspio
uhvatiti nekoliko sati sna, opet je poletio, ovaj put prema Malti i
Lourdesu. Bio je vrlo uzbuen. Ako to to je doznao ikad urodi
plodom, bit e to veliki preokret za irsku stvar.
Hakim alMansour je svoj osobni razgovor s Velikim Voom
obavio tri dana kasnije. Bio je pozvan, kao i uvijek, da se smjesta javi
u stan u kojem je Gaddafi boravio taj dan. Nakon Ianjskog
bombardiranja libijski se voa ee no ikad selio iz stana u stan, i
provodio sve vie vremena u pustinji, na sat vonje od Tripolija.
Gaddafi je taj dan bio, kako je to alMansour potajno zvao, u
beduinskom raspoloenju, jer se bakario na hrpi jastuka u velikom i
kienom atoru u svom pustinjskom logoru, i bio odjeven u bijeli
kaftan. inio se tromim kao i uvijek, dok je tako sluao izvjetaje
dvojice nervoznih ministara koji su pred njim sjedili prekrienih nogu.
Ministrima, odraslima u gradu, oito bi bilo mnogo drae sjediti za
pisaim stolom. Ali ako je hir Velikoga Voe htio da ue na
jastucima poloenima na sag, onda e tako i sjediti.
Kad je alMansour uao, Gaddafi ga je pozdravio gestom,
zapravo pozivom da mu sjedne sa strane i prieka svoj red. Kad je
otpustio ministre, Gaddafi je popio gutljaj vode i zatraio izvjetaj o
napredovanju posla.
Mladi je slubenik podnio izvjetaj bez kienja i pretjerivanja.
Poput svih drugih oko libijskoga voe, i on je prema Moamaru
Gaddafiju osjeao izvjesno strahopotovanje. Taj je ovjek bio
zagonetka, a ljudi prema zagonetki uvijek osjeaju strahopotovanje,
napose ako ta zagonetka jednim zamahom ruke moe odrediti da te
smjesta smaknu.
AlMansour je znao da mnogi stranci, napose Amerikanci na
najviem nivou, vjeruju da je Gaddafi lud. On je, meutim, znao da u
Moamaru Gaddafiju nema ba nimalo ludila. Duevno poremeen
ovjek ne bi mogao preivjeti osamnaest godina vrei vrhunsku i
neupitnu vlast nad turbulentnom, rascjepkanom i divljom zemljom.
On je, zapravo, bio lukav i vjet politiki operativac, i on je
znao napraviti pogreku, i trati za vlastitim iluzijama, napose
iluzijama o svijetu izvan svoje zemlje i svom poloaju u tom svijetu.
On je iskreno vjerovao da je samotna superzvijezda, da se nalazi u
samom sreditu svjetske pozornice. On je stvarno vjerovao da njegove
dugake, nepovezane govore milijuni masa izvan njegovih granica
primaju s oboavanjem, pa ih je pozivao da zbace svoje voe i
prihvate njegovu neizbjenu supremaciju u posIanju proienja
islama, a na koji ga je posao potakla poruka to ju je osobno primio od
Allaha. Nitko se iz njegove neposredne okoline nije usudio osporiti te
tvrdnje.
Unutar libijskih je granica on, meutim, bio neosporen i
praktiki neosporiv. On se uzdao u savjete uskoga kruga vjernih i
prisnih prijatelja. Ministri su dolazili i odlazili, ali je njegov privatni
unutranji krug, sve dok nekog ne bi osumnjiio za izdaju, uvijek imao
pristupa njegovu uhu i raspolagao stvarnom moi. Malo je njih znalo
ita o tom udnom mjestu koje se zove inozemstvo. Ali za nj je
strunjak bio Hakim alMansour, jer su ga odgojile britanske javne
kole. AIMansour je znao da je Gaddafi prema njemu slab. Za to je
svakako imao valjana razloga, jer je ef inozemnog odjela
Mukhabarata u mlaim danima dokazao svoju vjernost osobno
pogubivi tri Gaddafijeva politika protivnika u njihovim evropskim
skrovitima.
Ipak je s beduinskim diktatorom trebalo rukovati oprezno. Neki
su to radili ulagujui mu se do neukusa. AlMansour je slutio da
Gaddafi ta laskanja rado slua, ali da ih ipak prima sa zrnom soli.
Njegov je pristup bio pun potovanja, ali on nije lakirao istinu. On je
istinu paljivo artikulirao i sasvim je sigurno nije nudio cijelu to bi bilo
ravno samoubojstvu ali slutio je da Moamar Gaddafi, skriven iza
sanjalakog smijeka i skoro feminiziranih gesti, ipak eli uti istinu.
Tog je dana u travnju 1987. Hakim alMansour rekao svom voi
za posjet irskog redovnika i ispriao mu to su razgovarali. Dok su
razgovarali, jedan je iz Gaddafijeve osobne lijenike ekipe, koji je
itavo vrijeme na stolu u kutu mijeao neki napitak, priao voi i
ponudio mu malu alicu. Libijski je voa progutao napitak i mahnuo
lijeniku da ode. ovjek je spakirao medikamente i nekoliko trenutaka
potom iziao iz atora.
Iako je ve prola itava godina otkako su ameriki bombarderi
razorili njegovo privatno stanite, Moamar Gaddafi se jo nije posve
oporavio, i dalje je povremeno patio od nonih utvara i posljedica
visokoga tlaka. Doktor mu je bio dao blagi sedativ.
Podjela materijala polapola je li prihvaeno? upitao je.
Sveenik e prenijeti taj uvjet, odgovorio je alMansour.
Uvjeren sam da e se Vojno vijee sloiti.
I u pitanju amerikog ambasadora?
I u tome.
Gaddafi je uzdahnuo, i to kao ovjek na ija je plea svaljeno i
preveliko breme svjetskih briga.
Nije to dosta, rekao je sneno. Trebalo bi toga jo. U
srcu Amerike.
Potraga se nastavlja, ekscelencijo. Ali problem ostaje isti. U
Britaniji postoji Provizorna IRA koja e za vas izvriti vau pravednu
osvetu. Na va e nalog jedni nevjernici unititi druge. Bila je to
blistava zamisao...
Ideja da se Provizorna IRA iskoristi kao orue Gaddafijeve
osvete Britaniji zapravo je potekla iz glave alMansoura, ali je Gaddafi
do sada povjerovao da je zamisao bila njegova, da ga je na nju
nadahnuo sam Allah. AlMansour je nastavio:
U Americi, na alost, ne postoji autohtona mrea protivnika
koja bi se dala iskoristiti na isti nain. Potraga se nastavlja. Orue vae
osvete na koncu e se ipak nai.
Gaddafi je nekoliko puta kimnuo glavom, pa dao znak da je
razgovor gotov.
Pobrini se za to, tiho je promrmljao.

* * *

Skupljanje informacija je udan posao. Rijetko se kada jednim
udarcem doe do svih odgovora, a jo se manje tako rijee svi
problemi. Ali traganje za jedinstvenim, udesnim rjeenjem je
Amerikancima jedinstveno svojstvena odlika. Slika se najee
pojavljuje kao slagalica sloena paljivo, sve komadi po komadi.
Obino se zadnjih desetak komadia nikad i ne nae, dobar e
analitiar obavjetajnih podataka razabrati sliku i iz mozaika
fragmenata.
Ponekad opet sami komadii i ne potjeu iz prouavane
slagalice, nego iz neke druge. Ponekad su i sami komadii neistiniti, i
oni se nikad ne slau zajedno tako uredno kao u sluaju prave
slagalice, gdje se vijugavi rubovi na svakom komadiu i u svakom
sluaju poklapaju s drugima.
U Century Houseu, domu britanske Tajne obavjetajne slube,
postoje ljudi, pravi strunjaci za slagalice. Oni rijetko kada i odlaze od
svojih pisaih stolova komadie im donose terenski agenti, skupljai
informacija. Analitiari ih pokuavaju sloiti. A pred kraj travnja u
Century House su stigla dva komadia nove slagalice.
Jedan je doao od onog doktora Libijca koji je bio u atoru kad
je Gaddafi popio lijek. Taj je ovjek neko imao sina kojeg je silno
ljubio. On je ba studirao u Engleskoj, gdje je elio postati inenjerom,
kad mu je priao Mukhabarat i rekao mu da e, ako voli svog oca, za
Velikog Vou izvriti zadatak. Bomba koju su mu dali da je postavi
eksplodirala je prije vremena. Otac je dobro prikrio svoju bol, i primao
izraze suuti, ali mu se cijelo srce ispunilo mrnjom, pa je sve
informacije, koje je mogao naslutiti iz svog poloaja na dvoru
Moamara Gaddafija proslijeivao Britancima.
Svoj izvjetaj o polovici razgovora, to ju je uo u atoru prije
nego to ga je Gaddafi otpustio, doktor nije poslao britanskoj ambasadi
u Tripoliju, zato to je ona bila pod prismotrom i no i dan. Umjesto
toga ga je bio poslao u Cairo, kamo je stigao tjedan dana kasnije. Iz
Caira je izvjetaj munjevito posIan Londonu, gdje su ga smatrali
dovoljno vanim da ga smjesta proslijede do vrha.
to e on to uiniti? upitao je ef kad su mu rekli.
ini se da je ponuen bogat dar eksploziva i oruja za IRA-
u, rekao je Timothy Edwards, koji je taj mjesec bio promaknut od
pomonika efa u njegova zamjenika. To se bar ini jedinim
moguim objanjenjem uhvaenog razgovora.
Kako je uinjena ta ponuda?
Oito preko irskog sveenika to je doletio u Libiju.
Znamo li kojeg?
Ne, gospodine. A moda uope i nije pravi. Mogla bi to biti i
kulisa za nekog iz Vojnog vijea. ini se, meutim, da je ponuda
potekla od Gaddafija.
Istina. Dakle sad moramo otkriti tko je taj tajanstveni klerik.
Rei u Boksu, neka vide imaju li to. Ako je na sjeveru, onda je
njihov. Ako je na Jugu ili negdje drugdje, onda ga preuzimamo mi.
Boks Petsto je ime, u kunom slengu, odjela M.1.5, ili britanske
Slube sigurnosti, odjela za kontrapijunau, zaduenog za
protuterorizam u Sjevernoj Irskoj kao britanskom teritoriju. SIS je
imao mandat za prikupljanje informacija i izvoenje ofanzivnih
protupijunskih operacija na drugim mjestima, to je ukljuivalo i
Republiku Irsku, takozvani Jug.

* * *

ef je taj isti dan ruao s kolegom, generalnim direktorom M.5.
Trei je ovjek za stolom bio predsjednik Glavnog obavjetajnog
odbora njegov e posao biti da na sve to upozori kabinet vlade. Dva
dana kasnije jedna je operacija M.1.5 urodila drugim komadiem
slagalice.
U njoj nije bilo nita predvidljivo bio je to naprosto jedan od
onih sretnih pogodaka koji povremeno olakavaju ivot. Mladi
pripadnik IRA-e, s pukama u prtljaniku, najednom je naletio na
neoekivanu cestovnu prepreku iza koje su stajali pripadnici
Kraljevskog ulsterskog redarstva. Tinejder je jedan trenutak
oklijevao, pomislio na puke u automobilu, koje bi mu zajamile
nekoliko godina robije u zatvoru Maze, pa se pokuao silom probiti
kroz barijeru.
to mu je umalo i uspjelo. Da je bio iskusniji, moda bi i uspio.
Kad su ukradena kola najednom poletjela naprijed, narednik i dva
redarstvenika na barikadi morali su se baciti u stranu. Ali je zato
etvrti policajac, koji je stajao duboko u pozadini, podigao puku i
ispalio etiri metka u auto koji se poeo naglo ubrzavati. Jedan je od
njih momiu odnio tjeme.
On je bio samo tekli, ali je IRA ipak zakljuila da zasluuje
potpuni sprovod sa svim vojnim poastima. Sprovod se odrao u
zaviajnom selu mladog pokojnika, mjestacu u junom Armaghu.
Ucviljenu je obitelj tjeio Gerry Adams, predsjednik Sinn Feina, koji
ju je i zamolio za uslugu. Bi li dopustili da slubu, umjesto seoskog
upnika, vodi sveenik gost, kojeg bi predstavili kao dugogodinjeg
obiteljskog prijatelja? Obitelj, sastavljena redom od tvrdokornih
republikanaca, i kojoj je drugi sin sluio doivotnu zbog ubojstva, na
ovo je pristala bez krzmanja. Tako je obred uzorito izveo otac Dermot
OBrien.
Malo je poznata injenica da sprovodi lanova IRA-e u
sjevernoj Irskoj pruaju voama IRA-e uestalu i dobrodolu priliku
da se sastanu i vijeaju. itav obred vrlo strogo kontroliraju IRA-ini
otvrdnuli momci. Svi su alobnici do zadnjega, mukarci, ene i djeca,
obino gorljivi pobornici IRA-e. U nekim malim selima Junog
Armagha i Fermanagha, kao i June Tyrone, itava su sela, do zadnjeg
stanovnika, sastavljena od njihovih fanatinih simpatizera.
Iako se ceremonija esto prati TV kamerama, efovi IRA-e, koje
gomila zakIanja ak i od pokuaja itanja s usana, ipak mogu aptom
odravati svoje konferencije, pIanirati, odluivati, prenositi
informacije ili dogovarati budue operacije, to nije ba uvijek laka
zadaa ljudima izvrgnutima stalnom nadzoru. Kad bi se britanski
vojnik ili pripadnik Kraljevskog ulsterskog redarstva pokuao i
pribliiti pogrebnoj povorci, to bi bio znak za poetak nereda ili bi ak
i zavrilo njegovim ubojstvom, to su dogaaji ve potvrdili. Zbog
toga je straa drana pomou kamera Long Tom, ali one obino ne
uspijevaju detektirati reenice promrmljane iz kuta usana. Tako se IRA
zakIanjala iza navodne svetosti smrti, da u njezinoj sjeni pIanira
daljnje pokolje.
Kad su Britanci za ovo doznali, nisu asili asa da se ubace u
igru. Netko je jednom rekao da je engleskom gentlemanu u ivotu
najvanije nauiti kako precizno odrediti trenutak kad to treba prestati
biti, i tako su Britanci poeli u lijesove stavljati skrivene mikrofone.
Uvee uoi tog sprovoda u Ballycraneu, dva su vojnika
Specijalne zrane slube, na tajnoj misiji u graanskoj odjei, provalila
u mrtvanicu gdje je prazan lijes ve ekao na sutranji dan. Truplo je,
u skladu s irskim obiajima, jo lealo u dnevnoj sobi obiteljske kue
malo podalje niz ulicu. Jedan je od vojnika bio strunjak za
elektroniku, a drugi je bio vjet stolar. Za manje od sat vremena
mikrofon je ve bio ugraen u drveno tijelo lijesa. Proivjet e kratak
ivot, jer e se jo prije podneva sutranjega dana nai dva metra pod
zemljom.
Sutradan su SIS-ovci, dobro skriveni na padini iznad sela,
budno pazili na sprovod, i fotografirali sva prisutna lica objektivom
nalik na cijev bazuke. Drugi je ovjek pratio zvukove to ih je
odailjala sprava usaena u drvo lijesa, dok se ovaj kroz seoske ulice
kretao prema crkvi. Sprava je zabiljeila itavu pogrebnu slubu, a
onda su vojnici vidjeli kako je lijes iziao iz crkve i krenuo prema
otvorenom grobu.
Sveenik je, dok mu se reverenda nadimala na jutarnjem vjetru,
intonirao zadnje rijei i bacio malo zemlje na lijes koji se sputao.
Udarci zemlje o daske bili su tako glasni da se vojnik trznuo. Nad
otvorenim je grobom otac Dermot OBrien stajao kraj ovjeka za
kojeg su Britanci znali da je zamjenik zapovjednika stoera IRA-ina
Vojnog vijea, i onda su, oborene glave i skrivenih usana, poeli
mrmljati.
Sve to su rekli ostalo je na vrpci na obronku. A odatle je polo
do Lurgana, pa do zrane luke Aldergrove, i napokon u London. Bila
je to isto rutinska operacija, ali je urodila istim zlatom. Otac OBrien
je Vojno vijee sasvim detaljno izvijestio o ponudi pukovnika
Gaddafija.
Koliko? upitao je sir Anthony, predsjednik Glavnog
obavjetajnog odbora, dva dana kasnije u Londonu.
Dvadeest tona, Tony. To je ponuda.
Generalni direktor odjela M.1.5 zatvorio je dosje kojeg je
njegov kolega upravo proitao i vratio ga u svoju torbu za spise. Tu
nije bila i vrpca. Sir Anthony je imao i previe posla pisani je
magnetogram bio sasvim dovoljan.
Vrpca je u M.1.5 u Londonu bila ve due od dana, i tu su na
njoj uurbano radili. Kakvoa zvuka, neizbjeno, nije bila dobra. Kao
prvo, mikrofon se napinjao da uje rijei kroz pola centimetra drveta, a
kad je poeo razgovor, ve su ga sputali u grob. Kao drugo, bilo je tu
mnotvo vanjskih zvukova pla teroristove majke u blizini, umor
otroga vjetra preko otvorenoga groba i kroz sveenikove leprave
halje, kao i pucnjevi IRA-ine poasne garde u crnim skijakim kapama
za cijelo lice, koja je u zrak ispalila tri plotuna oraka.
Radijski bi urednik tu traku proglasio smeem. Ona, meutim,
nikad nije ni bila namijenjena emitiranju. Osim toga je tehnologija
elektronikog popravljanja zvuka silno uznapredovala. Strunjaci za
zvuk poeli su oprezno brisati pozadinske umove, podizati
izgovorene rijei u drugi frekvencijski mod i odvajati ih od svega
ostalog. Glas slubujueg sveenika i ovjeka iz Vojnog vijea kraj
njega ne bi nikad dobili nagradu za govornitvo, ali se sada to to su
govorili dalo razabrati sasvim jasno.
A uvjeti? upitao je sir Anthony. O njima nema dvojbe?
Ni najmanje, odgovorio je generalni. Meu tih e
dvadeset tona biti uobiajene strojnice, puke, granate, minobacai i
raketni bacai, pitolji, vremenski upaljai i runi bacai vjerojatno
eki RPG7. Uz ovo jo dvije metrike tone Semtexa H. Pola se od
toga mora utroiti za bombaku kampanju u matinoj Britaniji, a koja
predmnijeva i atentate na odabrane ljude, meu kojima i amerikog
ambasadora. Libijci su oito na tome ustrajali jako vrsto.
Bobby, volio bih da sve to preda SIS-u, rekao je sir
Anthony napokon, i bez meuodjelnog rivaliteta, ako je mogue.
Potpuna suradnja, od poetka do kraja. ini se da bi ovo mogla biti
prekomorska operacija s golubom listonoom. Iz Libije ravno za neki
zaljev Bogu iza nogu, na irskoj obali, pa e to biti inozemna operacija.
elim da s njima suraujete na svaki mogui nain, od tebe pa nadolje.
Nije u pitanju, odgovorio je generalni, i hoemo.
Prije nego to se sputila no, ef SIS-a i njegov zamjenik
Timothy Edwards otili su na dugu i iscrpnu konferenciju u centralu
sestrinske slube na Curzon Streetu. ef je iznimno bio spreman
priznati da bi morao, bar djelomino, spojiti informaciju iz Ulstera s
izvjetajem libijskog doktora. U normalnoj situaciji ni divlji konji iz
njega ne bi mogli izvui ni najmanje priznanje glede SIS-ova
inozemnog inventara, ali situacija nije bila ni najmanje normalna.
On je zatraio suradnju, i dobio je koliko eli. M.1.5 e pojaati
nadzor, kako fiziki tako i elektroniki, tog ovjeka iz IRA-ina Vojnog
vijea. Dokle god otac OBrien bude boravio na sjeveru, isto e
vrijediti i za njega. A kad se vrati u Republiku Irsku, preuzet e ga
SIS. Takoer e se podvostruiti i nadzor nad jo jednim ovjekom
spomenutom u razgovoru kraj groba, ovjekom dobro poznatom
britanskim sigurnostnim snagama, no koji jo nikad nije bio ni optuen
a niti se naao iza brave.
ef je zapovjedio svojim mreama u Republici Irskoj da budno
paze na povratak oca OBriena, da mu, ako se vrati, prikvae rep i da,
to je najvanije, smjesta obavijeste London ako zrakom ili morem
krene u strane krajeve. Mnogo e ga lake pokupiti na evropskom
kontinentu.
Kad se vratio u Century House, ef je dozvao Sama
McCreadyja.
Daj to zaustavi, Sam, rekao je napokon. Zaustavi poiljku
na izvoru u Libiji ili u tranzitu. Tih dvadeset tona ne smije proi.
Sam McCready je sjedio satima u zamraenoj kino dvorani i
gledao film snimljen na sprovodu. Dok je vrpca prikazivala itavu
slubu u crkvi, vani je preko groblja arala kamera, pa uhvatila aicu
IRA-inih straara ija je briga bila da se nitko ni ne priblii. Svi su se
dali prepoznati po crvenim vunenim maskama.
Kad je kroz crkveni portal poela izlaziti procesija i krenula
prema otvorenom grobu, i kad se pojavio i koveg, kojeg su nosila
estorica pod maskama, McCready je zamolio tehniara da
sinkronizira zvuk i sliku. Nita ni izdaleka sumnjivo nije bilo izreeno
sve dok sveenik nije stao, oborene glave, kraj groba i uz bok ovjeka
iz IRA-ina Vojnog vijea. Sveenik je u jednom asu podigao glavu da
ponudi rijei utjehe mladievoj ucviljenoj majci.
Zaustavi. Primakni. Pojaaj.
Kad je lice oca OBriena ispunilo ekran, McCready se na
dvadesetak minuta zapiljio u nj, da mu zapamti svaku crtu, i da ga od
sada moe svugdje prepoznati.
Proitao je transkript dijela vrpce na kojem je sveenik
izvijestio o svom posjetu Libiji, pa to uinio jo mnogo puta. Kasnije
je ostao sam u svom uredu i zagledao se u fotografije.
Na jednoj je od njih bio Moamar Gaddafi. Ispod asnike kape
prosipala mu se voluminozna crna kosa, a usta su mu, usred reenice,
bila napol otvorena. Drugi je bio Hakim alMansour, i na slici je izlazio
iz auta u Parizu, u elegantno krojenom odijelu iz Savile Rowa,
uglaen, civiliziran, s engleskim kao drugim materinjim jezikom, no
sposoban i da teno govori francuski, kolovan, armantan,
kozmopolitski nastrojen i vrlo smrtonosan. Trei je bio ef stoera
IRA-ina Vojnog vijea, i ba je govorio na javnom mitingu u Belfastu,
ovaj put u svojoj drugoj ulozi, kao ovjek koji potuje zakone, u ulozi
odgovornog savjetnika mjesne vlasti iz politike stranke Sinn Fein.
Bila je tu i etvrta slika. Ta je pripadala ovjeku koji je uz grob bio
spomenut kao onaj kojemu e Vojno vijee vjerojatno povjeriti
voenje operacije, a kojeg je otac OBrien trebao preko pisma
upoznati s Hakimom alMansourom i toplo mu ga preporuiti. Britanci
su znali da je on nekad bio zapovjednik IRA-ine Junoarmaghske
brigade, no da je sad maknut s mjesnih dunosti i postavljen za vou
Specijalnih projekata. Bio je to ovjek vrlo inteligentan, vrlo iskusan i
nemilosrdni ubojica. A zvao se Kevin Mahoney.
McCready je satima zurio u fotografije, u pokuaju da stekne
nekakvo znanje o mozgovima iza tih lica. Ako eli pobijediti, mora
svoj um nekako prilagoditi njihovima. Do sada su oni u prednosti. Oni
vjerojatno znaju ne samo to e uiniti, nego i kako e to izvesti, i
kada. On je znao samo prvo, ali ne i drugo i tree.
Ipak je imao i dvije prednosti. Znao je to im je na umu oni nisu
znali da on zna, i on je njih mogao prepoznati, a oni njega ne poznaju.
Ili mu alMansour ipak zna lice? Libijac je nekad radio za KGB Rusi su
poznavali McCreadyja. Jesu li javili Libijcu kako izgleda
Obmanjivaevo lice?
ef nije bio spreman prihvatiti rizik.
ao mi je, Sam, ali naprosto ne dolazi u obzir da poe sam.
Ma da postoji ansa i od samo jedan posto da ti imaju lice u dosjeu,
odgovor je svejedno ne. Nita osobno. Ali tebe ne smiju ni pod kojim
uvjetom dobiti ivog. Ne mogu ni zamisliti jo jedan sluaj Buckley.
Williama Buckleyja, CIA-ina efa beirutske postaje, Hezbollah
je zarobio ivog. Umro je polako i na jeziv nain. Ti su fanatici
napokon poslali CIA-i i video kasetu, skupa sa zvunim zapisom,
dokument o tome kako su ga oderali ivog, i naravno da je progovorio,
naravno da je sve ispriao.
Morat e nai nekog drugog, rekao je ef i neka ga
Bog uva.
I tako je McCready krenuo kroz dosjee, iz dana u dan, naprijed i
natrag, prosijavajui i sortirajui, razmatrajui i odbacujui. Napokon
je naao i ime, mogueg ovjeka, i odnio ga Timothyju Edwardsu.
Ma ti si lud, Sam, rekao je Edwards. Pa zna da je to
totalno neprihvatljivo. M.1.5 ga mrzi iz dna due. Pokuavamo s njima
uspostaviti suradnju, a ti mi donosi tog... prevrtljivca. Doavola, pa
on je doslovce renegat, ovjek koji je ugrizao ruku koja ga hrani.
Nikad ga neemo angairati.
U tome i jest stvar, rekao je Sam tiho. Edwards je
promijenio plou.
On i tako nikad ne bi radio za nas.
Moda hoe.
Reci mi samo jedan razlog.
McCready ga je rekao.
Mislim, rekao je Edwards, koliko vidim po dosjeu, on
je totalni autsajder. Njegovo je angairanje zabranjeno. Apsolutno
zabranjeno. Je li to jasno?
Sasvim, rekao je McCready.
S druge pak strane, dodao je Edwards, ti e vjerojatno
ipak posluati svoje instinkte.
Kad je McCready iziao iz ureda, Edwards je gurnuo ruku pod
stol i ugasio skriveni kasetofon. Zanemarimo li zadnju reenicu, on se
pokrio. Tako se stvaraju duge i blistave karijere.
McCready, kojemu je taj kasetofon otkucao jedan stari prijatelj,
inenjer koji ga je postavio, promrmlja dok je odlazio hodnikom
Dobro, upino, sad je moe poeti prekrajati.
On o Provizornoj IRA-i nije imao nikakvih iluzija. Ti novinari
po tabloidima koji irske teroriste obino prikazuju kao hrpu tupih
idiota kojima se ponekad posrei, naprosto ne znaju o emu govore.
Moda je tako i bilo u stara vremena, koncem ezdesetih i
poetkom sedamdesetih, kad je rukovodstvo IRA-e bilo sastavljeno od
hrpe sredovjenih ideologa u trenkotima, koji su nosili pitolje
maloga kalibra te u garaama u zabitnim ulicama pravili bombe od
umjetnog vrtnog gnojiva. Bili su to dani kad ih se moglo pokupiti i
izbaciti iz tranica. Ali, kao to to obino biva, politiari su sve krivo
shvatili, podcijenili opasnost, prihvatili tezu da su bombai samo
izdanak pokreta za graanska prava. No, ti su dani ve odavno otili u
nepovrat. Do sredine osamdesetih IRA je sazrela, i postala sasvim
vjerojatno najefikasnijom teroristikom organizacijom na svijetu. Oni
su posjedovali etiri kvalitete bez kojih nijedna teroristika grupa ne
moe preivjeti dvadeset godina, kao to se dogodilo njima. Kao
grupa, oni su imali rezervoar plemenske podrke, mladost iz koje je
tekla stalna bujica novih boraca koji e stupati u cipele poginulih i
otilih strpanih u zatvor, lako oni vjerojatno nikad nisu raspolagali s
vie od 150 aktivnih terorista na terenu, i vjerojatno ne vie od dvaput
toliko aktivnih simpatizera, spremnih da im ponude sigurne kue,
mjesta za skrovita oruja i tehniku podrku i makar su izgubili preko
stotinu ljudi koji su poginuli i nekoliko stotina otilih, iz zalupane
republikanske zajednice na sjeveru i jugu stalno su dolazili novi borci
da zauzmu njihovo mjesto. Njihov je rezervoar boraca bio nepresuiv.
Kao drugo, na jugu su imali sigurnu jazbinu, Republiku Irsku, iz
koje su kretali u operacije na podruju sjevera pod britanskom vlau,
lako su mnogi stalno ivjeli na sjeveru, jug im je stalno stajao na
raspolaganju, jug na koji je terorist, za kojim je bila raspisana tjeralica,
mogao uvijek mugnuti i u njemu se izgubiti. Da se est kotara
Sjeverne Irske pretvorilo u otok, Britanci bi sredili IRA-u jo pred
mnogo godina.
Kao tree, oni su bili odani ideji i bezobzirni, i svojemu
zvjerstvu nisu postavili nikakvu gornju granicu. Tijekom godina, starci
s konca ezdesetih bili su polako izguravani, ti ljudi koji su i dalje
gorjeli idealistikim arom za ideju ponovnog ujedinjenja pod
demokratskom vlau, pretvaranja njihova otoka u jedincatu
Ujedinjenu Irsku. Na njihovo su mjesto doli zagrieni fanatici, lukavi
i vjeti, kolovani i dovoljno inteligentni da zamaskiraju okrutnost, i
taj je novi soj bio odan ideji Ujedinjene Irske, to da, ali samo pod
njihovom vlau i prema naelima marksizma, no tu je odanost jo
trebalo skrivati pred amerikim donatorima gotovine, i napokon, oni
su uspjeli uspostaviti staIan dotok novca, ivotnu krv teroristikih i
revolucionarnih kampanja. U davne dane, novac se dobivao
skupljanjem priloga po bostonskim barovima, ili ponekim prepadom
na mjesnu banku. Sredinom osamdesetih Provizorni su ve stekli vlast
nad mreom toionica u razmjerima itave drave, a bavili su se i
zatitarskim reketom i normalnim kriminalnim djelatnostima koje su
im donosile goleme godinje prihode za podupiranje njihovih
kampanja terora, i ba kao to su nauili to je novac, tako su nauili i
to je to unutranja sigurnost, pravilo da nitko ne treba znati vie nego
to mora, kao i strogu podjelu resora. Stari dani, kad su previe pili i
previe priali, odavno su ve prohujali.
Oruje im je, meutim, bilo Ahilova peta. Imati novca za
kupovinu je jedno. Transformacija novca u strojnice M60, minobacae
i rune bacae, kao i rakete zemljazrak, bila je neto sasvim drugo.
Imali su oni i svojih uspjeha i svojih poraza. Pokuali su izvesti mnoge
operacije dopreme oruja iz Amerike, ali je FBI obino bio bri. Neto
su oruja dobivali i iz komunistikog lagera, preko ehoslovake, na
to bi KGB s odobravanjem kimnuo glavom. Ipak, nakon dolaska
gospodina Gorbaova, sovjetska spremnost za potpomaganje terora na
Zapadu naglo je splasnula i na kraju se sasvim izgubila.
McCready je znao da im treba oruje i ako im ga netko ponudi,
oni e po nj poslati najbistrije i najbolje svoje ljude. Takve su bile
njegove misli dok je svojim automobilom izlazio iz gradia
Crickladea, da bi potom preko neoznaene granice kotara preao u
Gloucestershire.

* * *

Prepravljeni je tagalj bio ba gdje su mu rekli, zguran na kraju
sporedne ceste, stara kamena zgrada u cotswoldskom stilu, a koja je
neko udomljivala sijeno i stoku. Tko god da ga je pretvorio u tihu
ladanjsku kuu, uinio je to s mnogo truda i valjano. Bio je okruen
kamenim zidom ureenim kolskim kotaima, a vrt se arenio od
proljetnoga cvijea. McCready se provezao kroz vrtni ulaz i zaustavio
pred vratima od masivnog drveta. Lijepa mlada ena, koja je upravo
plijevila lijehu sa cvijeem, spustila je koaricu i uspravila se.
Dobar dan, rekla je. Doli ste zbog saga?
Tako on, dakle, usput prodaje i sagove. Moda je informacija da
mu se knjige ne prodaju ba najbolje bila sasvim istinita.
Ne, naalost ne, odgovorio je. Zapravo sam svratio do
Toma.
Smijeak joj je izblijedio i u oi joj se zavukao trunak sumnje,
kao da je ve viala takve ljude kako ulaze u ivot njezina mua, i kao
da je znala da to sluti na zlo.
Sad ba pie. U upi na kraju vrta. Bit e gotov za otprilike
sat vremena. Moete li priekati?
Naravno.
Posluila ga je kavom u svijetloj dnevnoj sobi sa cicanim
zavjesama, pa su priekali. Razgovor je zapinjao. Nakon jednog sata
zauli su korake kroz kuhinju. Ona je poskoila.
Nikki...
Na vratima se pojavio Tom Rowse, i stao. Smijeak mu nije
zatreperio, ali mu je pogled uhvatio McCreadyja i postao jako oprezan.
Ljubavi, ovaj te je gospodin doao posjetiti. Pa smo te
priekali. Jesi li za kavu?
On je nije ni pogledao, jer mu se oi nisu maknule s gosta.
Naravno, kava bi bila super.
Ona je otila. McCready se predstavio. Rowse je sjeo. Dosje je
govorio da su mu trideset tri godine. Ali nije nita rekao o tome da
izgleda neobino ilo. Nije ni trebao.
Tom Rowse je bio bojnik u regimenti Specijalne zrane slube.
Iz vojske je otiao prije tri godine, oenio se s Nikki i kupio troni
tagalj, zapadno od Crickladea. Preuredio ga je sam, vjetrei svoj bijes
kroz duge dane sred opeka i morta, greda i rogova, prozora i
vodovodnih cijevi. Grubu je ledinu prekopao u uredni travnjak,
poloio cvjetne lijene, sazidao zid. To je radio danju nou je pisao.
Trebao je to, naravno, biti roman publicistika bi se protivila
Zakonu o slubenoj tajni. Pa ipak, ak i u formi romana, njegova je
prva knjiga izazvala zgraanje u Curzon Streetu, sjeditu M.1.5.
Knjiga je govorila o Sjevernoj Irskoj, gledano kroz oi tajnoga borca, i
u njoj je bagatelizirao napore M.1.5 u borbi protiv pijunae.
Britanski establiment zna ostati zapanjujue lojaIan ljudima
koji su mu ostali vjerni ba kao to je i vrlo osvetoljubiv prema
ljudima za koje vjeruje da su se okrenuli protiv njega. Tom Rowse je
svom romanu naao izdavaa, i on je doivio skromni uspjeh, bar za
prvi roman nepoznatog autora. Zato je izdava naruio drugu knjigu,
onu na kojoj je ba radio. Ipak su iz Curzon Streeta procurile vijesti da
je Tom Rowse, bivi bojnik SIS-a, bio otpadnik, izvan svih granica, te
da ga nitko ni na koji nain ne smije ni dirnuti, pristupiti mu ili ikako
pomoi. On je to znao, i ivo mu se frigalo. On je sebi, s tom novom
kuom i novom enom, stvorio novi svijet.
Nikki ih je posluila kavom, osjetila ugoaj i otila. Ona je
Rowseu bila prva ena, ali on njoj nije bio prvi mu. Prije etiri godine
Rowse je, uei iza kombija na opakoj ulici Zapadnog Belfasta,
promatrao kako se Nigel Guaid polako gega, poput kakvog divovskog
oklopljenog raka, prema crvenom Fordu Sierri stotinjak metara niz
cestu.
Rowse je slutio da se u prtljaniku krije bomba. Posao je mogla
obaviti i kontrolirana eksplozija, ali su glavonje odozgo eljele, ako je
to ikako mogue, bombi skinuti upalja. Britancima je bio poznat
identitet skoro svakog IRA-inog bombaa u Irskoj, a svaki od njih
ostavlja svoj potpis nain na koji je sloio bombu. Ako bomba rukne,
onda ona raznese i potpis, ali ako joj uspiju skinuti upalja i sauvati
je, ona predstavlja pravu riznicu informacija. Otkud je doao
eksploziv, kakvo je porijeklo inicijalnog eksploziva, detonatora,
moda se otkriju ak i otisci prstiju. No obino se i bez njih doe do
identiteta ruku koje su je sklopile.
I tako je Quaid, njegov prijatelj od kolskih dana, krenuo
naprijed, uvijen u oklop tako da je jedva hodao, da otvori prtljanik i
pokua dezaktivirati ureaj protiv petljanja po bombi. U tome nije
uspio. Poklopac je otvorio, ali je bomba bila nalijepljena trakama s
njegove donje strane. Quaid je pogledao dolje, pola sekunde prekasno.
Kad je svjetlo udarilo u fotoeliju, bomba je eksplodirala, i unato
svem onom oklopu, otkinula mu glavu.
Rowse je poeo tjeiti mladu udovicu. Tjeenje je preraslo u
simpatiju, a simpatija u ljubav. Kad ju je zaprosio, ona mu je postavila
jedan uvjet. Da odu iz Irske, a on da ode iz vojske. Kad je ugladala
McCreadyja, neto je naslutila, zato to je takve ljude ve viala. Tako
tihe, uvijek tako tihe. Ba je jedan takav tog dana i doao po Nigela i
zamolio ga da krene u tu opaku ulicu u Zapadnom Belfastu. Dok je
njezin ovjek razgovarao s tim tihim, ona je ljutito po vrtu kopala
korov.
McCready je govorio deset minuta. Rowse ga je sluao. Kad je
stariji zavrio, bivi je vojnik rekao:
Pogledajte van.
McCready je to i uinio. Bogata se zemlja stirala sve do obzora.
Pjevale su ptice.
Tu sam poeo novi ivot. Daleko od tog smea, od tog oloa.
Ja vie nisam u tome, McCready. Ja sam vani. Zar vam to Curzon
Street nije rekao? Pobrinuo sam se da postanem nedodirljiv. Novi
ivot, ena, dom koji nije beznadno truljenje u irskoj movari, ak i
skromni prihodi od knjiga. Za kog bih se vraga vraao?
Treba mi ovjek, Tom. ovjek koji je sve to proao. Iznutra.
ovjek koji se po Srednjom istoku moe kretati s dobrom kulisom.
Lice koje ne poznaju.
Potrai drugog.
Ako to upali, onda e ta metrika tona SemtexaH, tu u
Engleskoj, razdijeljena u pet stotina paketa od pod dva kilograma,
stvoriti jo stotinu Nigela Quaidsa i jo tisuu Mary Feeney. Tom, ja
pokuavam sprijeiti da to stigne.
Ne, McCready. Ne ja. Za kog vraga i bih?
I oni su sa svoje strane odredili ovjeka. Nekoga koga,
vjerujem, poznaje. Kevina Mahoneyja.
Rowse se ukoio kao da ga je neto pogodilo.
I on e biti tu? upitao je.
Mi vjerujemo da e on biti glavni. Ako ne uspije, to e ga
unititi.
Rowse je dugo gledao u krajolik. Ali je pritom vidio jedan drugi
krajolik, tamnije zelen i slabije obraivan i prostor pred benzinskom
crpkom i sitno tijelo kraj ceste, koje je nekad bilo djevojica, koje se
nekad zvalo Mary Feeney. Ustao je i iziao. McCready je zauo tihe
glasove i Nikkin pla. Rowse se vratio i poeo spremati stvari u torbu.


Glava druga

Rowseovo je upuivanje u sluaj potrajalo itav tjedan, a za to
se pobrinuo McCready osobno. Nije dolazilo u obzir da bi Rowsea
pripremao u Century Houseu, a jo manje u Curzon Streetu. McCready
je posudio jednu od tri tihe ladanjske kue na niti sat vonje od
Londona, a koje je SIS drao ba za takve svrhe, pa poslao da mu iz
Carvera dopreme informativni materijal.
Meu materijalom je bilo pisane grae, ali je tu bio i film,
veinom vrlo nejasan, snimljen s velike daljine, ili kroz rupicu na boku
kombija, ili kroz granice grmlja na velikoj udaljenosti. Lica su,
meutim, bila prilino jasna.
Rowse je pogledao film i presluao vrpcu o onom prizoru na
groblju na Ballycraneu prije tjedan dana. Pomno je prouio lice
irskoga sveenika koji je odigrao ulogu glasnika, kao i ovjeka iz
Vojnog vijea to je stajao kraj njega. Ali kad bi preda nj poloili
fotografije, jednu uz drugu, pogled mu se stalno vraao na hladno no
pristalo lice Kevina Mahoneyja.
Prije etiri godine on je skoro ubio tog IRA-inog strijelca.
Mahoney je bio u bijegu, i operacija kojoj je cilj bio da mu uu u trag
potroila je tjedne i tjedne strpljivog tajnog rada. Napokon su ga
pomou operacije obmanjivanja uspjeli namagariti, pa se iz svog
skrovita kraj Dundalka u Junoj Irskoj odvaio doi u Sjevernu Irsku.
Vozio ga je drugi pripadnik IRA-e, pa su kraj Moire zastali na
benzinskoj postaji da napune rezervoar. Rowse je vozio iza njega,
daleko iza njega, po obavijestima to ih je dobivao od promatraa du
ceste i na nebu. Kad je uo da je Mahoney stao da natoi gorivo,
odluio mu je prii.
U trenutku kad je stigao pred benzinsku postaju, IRA-in je
voza ve bio napunio spremnik i vratio se u kola. S njim nije bilo
nikoga. Rowse je na trenutak pomislio da je izgubio lovinu. Rekao je
svom partneru da pokriva vozaa i iziao iz automobila, i ba dok se
zabavljao benzinskom crpkom, otvorila su se vrata zahoda i kroz njih
je iziao Mahoney.
Rowse je za pojasom, straga, nosio SIS-ov Browning s trinaest
metaka, skriven pod radniku platnenu vjetrovku. Otrcana mu je
vunena kapa pokrivala skoro itavu glavu, a nekoliko mu je dana
slobodnog rasta ekinja zamagljivalo lice. Izgledao je ba kao irski
radnik, to mu je i bila maska.
Kad se Mahoney pojavio, Rowse se bacio u uanj kraj
benzinske crpke, potegao pitolj, zauzeo poloaj ciljanja s dvije ruke i
dreknuo Mahoney ni makac.
Mahoney je bio brz. Jo dok je Rowse potezao pitolj, on je ve
pruio ruku prema svojemu. Rowse ga je po zakonu smio dokusuriti na
licu mjesta. Sad mu je ao to nije. Ali je umjesto toga jo jednom
viknuo:
Baci pitolj ili si mrtav.
Mahoney je ve bio potegao pitolj, ali mu je on jo bio uz bok.
Pogledao je ovjeka napola skrivenog iza benzinske crpke, ugledao
Browning i shvatio da ne moe pobijediti. Odbacio je Colt.
U tom su se trenutku na betonskoj platformi zaustavile dvije
stare dame u Volkswagenu. One nisu imale pojma to se to zbiva, ali
su se uvezle ravno izmeu Rowsea kraj benzinske crpke i Mahoneyja
kraj zida. Njemu je to bilo dovoljno. Pao je kao kamen i dohvatio
pitolj. Njegov mu je partner elio poletjeti u pomo, ali je kraj njega
bio Rowseov pomonik, s pitoljem uperenim kroz prozor automobila
ravno u sljepooicu.
Rowse nije smio pucati zbog dvije dame koje su ubacile motor u
prazni hod i sad su sjedile i vritale. Mahoney je iziao iza
Volkswagena, kriom krenuo iza parkiranog kamiona i ve je bio na
cesti. U trenutku kad je Rowse preao kamion, Mahoney je ve bio
nasred ceste.
Postariji voza Morris Minora nagazio je na konice da izbjegne
ovjeka u trku. Mahoney je zadrao Morrisa izmeu sebe i Rowsea,
izvukao starog za ovratnik iz auta, oborio ga na zemlju udarcem Colta,
uskoio na vozaevo mjesto i odvezao se.
U automobilu je bila i putnica. Djedica je poveo unuicu u
cirkus. Rowse je stajao na cesti i gledao kako se otvaraju lijeva vrata, i
kako iz njih izlijee dijete. S ceste je zauo tanki vrisak, vidio je kako
malo tijelo udara u cestu, i kako ga udara kombi koji je naletio ba u
tom trenutku.
Da, rekao je McCready tiho, mi znamo da je to bio on.
Usprkos osamnaestorici svjedoka koji su tvrdili da je u to doba bio u
baru u Dundalku.
Ja i danas ponekad piem njezinoj majci, rekao je Rowse.
Pisalo joj je i Vojno vijee, odgovorio je McCready.
Izrazili su aljenje. Rekli su da je ispala sluajno.
On ju je izbacio, rekao je Rowse. Vidio sam mu ruku i
on e zaista biti zaduen za ovo?
Bar tako vjerujemo. Mi ne znamo hoe li se transport obaviti
kopnom, morem ili zrakom, niti gdje e se teret pojaviti. Ali mislimo
da e on zapovijedati operacijom. uo si vrpcu.
McCready je uputio Rowsea u njegove lane prie. Imat e
dvije, ne jednu. Prva e biti prilino prozirna. Uz malo sree, njegovi
e ispitivai prodrijeti kroz tu la i otkriti drugu priu. Bude li opet
sree, tom e se drugom maskom i zadovoljiti.
Odakle da ponem? upitao je Rowse, kad se tjedan poeo
primicati kraju.
A odakle bi elio poeti? upitao je McCready.
Svatko tko istrauje meunarodni verc orujem za svoj
sljedei roman, vrlo e brzo otkriti da su dvije evropske baze za tu
vrstu posla Antwerpen i Hamburg, odgovorio je Rowse.
Istina, rekao je McCready. Ima li ikakvu vezu i u
jednom od ta dva grada?
U Hamburgu znam jednoga, rekao je Rowse. On je
opasan, lud, ali moda ima veze s meunarodnim podzemljem.
A zove se?
Kleist. Urlich Kleist.
Isuse, Tome, pa ti poznaje i neke vrlo udne gadove.
Jednom sam mu spasio guzicu, rekao je Rowse. U
Mogadishu. Tada jo nije bio lud. To je postao tek kasnije, kad mu je
netko pretvorio sina u drogeraa. Mali je od toga i umro.
O, da, rekao je McCready, to bi moglo upaliti. Dobro,
dakle Hamburg. Ja u biti s tobom, itavo vrijeme. Ti me nee vidjeti,
a nee ni zli momci. Ali ja u biti tamo, negdje u blizini. Ako neto
zagori, ja u biti u blizini, s dvojicom tvojih bivih kolega iz
regimente. S tobom e sve biti u redu ako se stvari zakuhaju, evo nas.
Povremeno u ipak morati s tobom dolaziti u vezu, da me moe
redovito izvjetavati kako ide.
Rowse je kimnuo glavom. Znao je da je to la, ali lijepa la.
McCreadyju e trebati njegove redovite vijesti da SIS, ako Rowse
naglo ode s ovog pIaneta, moe znati dokle je dogurao. Zato to je
Rowse posjedovao kvalitetu toliko omiljenu efovima pijuna. Bio je
potrona roba.
Rowse je u Hamburg stigao sredinom svibnja. Stigao je sam i
proao neopaen. Znao je da su McCready i dva pazitelja poli prije
njega. Nije ih vidio, ali ih nije ni traio. Shvatio je da bi ih vjerojatno
prepoznao, da ih vidi s McCreadyjem, ali nije znao kako se zovu. Ali
to i nije bilo vano oni su poznavali njega i njihov je posao bio da
ostanu u blizini, ali nevidljivi. Bila je to njihova specijalnost. Obojica
zacijelo teno govore njemaki. Oni e biti u hamburkoj zranoj luci,
na ulicama, kraj njegova hotela, samo e ga motriti i javljati
McCreadyju, koji e ostati u pozadini.
Rowse je zaobiao luksuzne hotele poput Vier Jahrzeitena i
AtIantika, te izabrao skromniji hotel kraj eljeznikog kolodvora.
Unajmio je u Avisu mali auto i nastojao ostati u okvirima skromnoga
budeta, sasvim u skladu s umjereno uspjenim romansijerom koji
obavlja istraivanja za svoju sljedeu knjigu. Nakon dva je dana
pronaao Ulricha Kleista, koji je radio u luci, gdje je upravljao
viliarom.
Kad ga je Rowse zazvao, krupni je Nijemac ba bio iskljuio
stroj i silazio iz kabine. Kleist se naglo okrenuo, spreman da se brani,
no onda je prepoznao Rowsea. Na krnom mu se licu pojavio iroki
smijeak.
Tom, Tom, stari moj drue.
Zagrlio je Rowsea kostolomnim medvjeim zagrljajem. Kad ga
je napokon pustio, odstupio je i zagledao se u negdanjeg vojnika
Specijalnih snaga, kojeg je zadnji put vidio prije etiri godine, a
upoznao 1977 u somalijskoj zranoj luci, vruoj kao penica. Rowse je
tada imao dvadeset etiri godine, a Kleist je bio est godina stariji. Sad
se, meutim, inilo da ima vie od svojih etrdeset godina, izgledao je
mnogo stariji.
Na dan 13. listopada 1977. etiri su palestinska terorista otela
Lufthansin avion to je letio od Mallorce za Frankfurt, skupa s
osamdeset est putnika i peterolanom posadom. Stalno praen od
raznih drava, zarobljeni je mlanjak sletio redom u Rimu, Larnaci,
Bahrainu, Dubaiju i Adenu, prije nego to se napokon smirio,
potroivi gorivo, u Mogadishu, otunoj prijestolnici Somalije.
Tu su na taj avion, nekoliko minuta poslije ponoi u noi od 17.
na 18. listopada, izvrile juri zapadnonjemake specijalne snage,
GSG9, napravljenje po uzoru na britanski SAS, kod kojeg su i prole
glavninu obuke. Bio je to i prvi izlet u inozemstvo jurinih trupa
pukovnika Ulricha Wegenera. Oni su bili dobri, jako dobri, ali su s
njim ipak pola jo dva narednika SAS-a. Jedan je od njih bio Tom
Rowse bilo je to prije nego to je dobio asniki in.
Razlog da se povedu Britanci bio je dvojak. Oni su imali puno
iskustva sa skidanjem hermetiki zatvorenih vrata aviona u djeliu
sekunde oni su, osim toga, znali i baratati omamljujuim granatama
britanske izrade, koje su svojim trostrukim djelovanjem trebale
paralizirati teroriste kroz one dvije kljune sekunde. Jedno je
djelovanje bio bljesak, koji zasljepljuje golo oko, drugo je bio udarni
val koji izaziva dezorijentaciju, a trei tresak koji potresa mozak kroz
bubnjie i izaziva paralizu reakcija.
Nakon uspjenog oslobaanja aviona, kancelar Helmut Schmidt
je postrojio svoje ratnike i svima im u ime zahvalne nacije podijelio
kolajne. A dva su Britanca isparila jo prije nego to su se stigli
pojaviti novinari i politiari.
Iako su ta dva narednika SAS-a na popritu bila samo u svojstvu
tehnikih savjetnika a britanska je laburistika vlada u tom smislu bila
neumoljiva ono to se stvarno dogodilo izgledalo je otprilike ovako.
Britanci su se prvi uspeli ljestvama, priavi odostraga i ispod aviona
eda ih teroristi ne bi opazili, i skinuli stranja vrata za putnike.
Budui da je u mraku kao u rogu bilo nemogue mijenjati
mjesta na vrhu aluminijskih ljestvica, SAS-ovci su prvi proli kroz
otvor i bacili granate za omamljivanje. Potom su se odmaknuli i pustili
ekipu GSG9 da proe i dovri posao. Prva su dva Nijemca bili Uli
Kleist i jo jedan vojnik. Oni su upali u sredinji prolaz i rasprostrli se
po podu kako im je bilo nareeno, te uperili puke naprijed, gdje su,
kako su im rekli, trebali biti teroristi.
A oni su tu zaista i bili, kraj prednje pregrade, gdje su dolazili k
sebi nakon eksplozije. Zohair Yussef Akache, alias kapetan Mahmoud,
koji je ve bio umorio Lufthansinog kapetana, Jurgena Schumanna,
poeo se dizati sa strojnicom u ruci. Kraj njega se na noge poela
uspravljati i jedna od dviju ena koje su bile s njima, Nadia Hind
Alameh. U jednoj joj je ruci bila granata, a druga je ve krenula prema
upaljau. Uli Kleist to nikad prije nije obavio iz neposredne blizine, pa
je tako Rowse stupio u prolaz iz zahodskog prostora i obavio to u
njegovo ime. Potom je ekipa GSG9 dovrila posao, pa raznijela drugog
mukog terorista, Nabija Ibrahima Harba te ranila drugu enu, Suheilu
Saleh. Sve je to potrajalo osam sekundi.
Deset godina kasnije Uli Kleist je stajao na suncu u hamburkoj
luci i iroko se smijeio vitkome mladiu koji mu je preko glave bio
ispalio ta dva metka, u tijesnoj kabini putnikog aviona, prije toliko
vremena.
Kojim dobrom, Tom, ti u Hamburgu?
Poi sa mnom na veeru, pa u ti rei.
Jeli su jako ljuta maarska jela u ardi smjetenoj u postranoj
ulici Sankt Paulija, poprilino daleko od sjajnih svjetala i visokih
cijena Reeperbahna, pa sve to sprali Bijom krvi. Rowse je priao,
Kleist sluao.
Ja, zaplet mi se svia, rekao je napokon. Ali jo nisam
proitao nijednu tvoju knjigu. Preveli su ih na njemaki?
Ne jo, odgovorio je Rowse. Moj se agent nada da e
ishoditi njemaki ugovor. To ne bi bilo loe Njemaka je veliko trite.
Dalo bi se, dakle, ivjeti od pisanja trilera?
Rowse je slegnuo ramenima.
Dobijem bar za stanarinu.
A za taj novi, o teroristima i vercerima oruja i s Bijelom
kuom, ve si mu naao naslov?
Ne jo.
Nijemac se zamislio.
Pokuat u doi do nekih informacija, ali samo u literarne
svrhe, dobro? Nasmijao se i tucnuo po nosu, kao da veli To,
dakako, nije itava pria, ali svi mi moramo od neega ivjeti.
Daj mi dvadeset etiri sata, popriat u s nekoliko prijatelja.
Da vidimo, moda znaju gdje bi mogao nai tako neto, i tako, otkako
si se demobilizirao, i nije ti ba ilo tako loe. Meni... ne ba.
uo sam za tvoje muke, rekao je Rowse.
Ach, dvije godine u hamburkom zatvoru. Superica. Jo dvije
godine, i bio bih glavni. Pa ipak, nije mi ao.
Kleist je bio razveden, ali je imao sina. Deku je bilo samo
esnaest godina kad ga je netko navukao prvo na kokain, pa na krek.
Momi se predozirao i umro. Uli Kleist je pobjesnio i postao prilino
nesuptiIan. Otkrio je kako se zovu kolumbijski veledobavljac i
njemaki distributer, ljudi zasluni za poiljku koja mu je ubila sina,
pa je uao u restoran u kojem su ba veerali i obojici raznio glavu.
Kad je dola policija, Kleist se nije ak ni opirao. Sudac stare kole,
koji je imao svoje poglede na vercere drogom, nije se ogluio na
tvrdnju obrane da je Kleist bio jako izazvan, pa mu je dao etiri
godine. Odsluio je dvije i prije est mjeseci iziao iz zatvora. Prialo
se da mu je glava ve ucijenjena. Za to se Kleistu ivo frigalo. Neki
su govorili da on nije pri sebi.
Rastali su se u pono i Rowse se taksijem vratio u hotel.
itavim ga je putem pratio neki na motoru. Taj je dvaput progovorio
neto u vokitoki. Kad je Rowse platio taksi, iz sjena je izronio
McCready.
Nije ti izrastao rep, rekao je. Bar ne jo. Jesi za jedno
prije spavanja?
Popili su pivo u nonom baru kraj kolodvora i Rowse ga je
izvijestio o svemu.
On vjeruje da je tvoja pria o skupljanju grae ista
tandaramandara? upitao je McCready.
Sluti.
Bravo, nadajmo se da e to proiriti okolo. Sumnjam da e doi
do pravih opakih momaka u tom scenariju. Ali se zato nadam da e oni
doi do tebe.
Rowse je zamijetio neto u smislu da se osjea kao sir u
miolovci, pa siao s barske stolice.
Ako je miolovka dobra, odgovorio je McCready dok je
za njih izlazio iz bara, mi nee ni taknuti sir.
Ja to znam, i ti to zna, no daj to reci siru, odvratio je
Rowse i povukao se u postelju.
S Kleistom se naao sutradan uveer. Nijemac je odmahnuo
glavom.
Malo sam se raspitao okolo, rekao je, ali to to si
spomenuo, za Hamburg je presofisticirano. Takav se materijal pravi u
dravnim laboratorijima i tvornicama oruja. Toga nema na crnoj
burzi. Ali postoji jedan, ili se bar tako ape.
Tu u Hamburgu?
Ne, u Beu. Tamo je ruski vojni atae izvjesni bojnik Vitalij
Karjagin. Kao to ti je nedvojbeno poznato, Be je glavni izlaz za
ekog proizvoaa Omnipola. Njima je doputeno da najvei dio
izvoza obave na svoj raun, ali za neke stvari i za neke kupce najprije
moraju dobiti dozvolu Moskve. A agent preko koga idu te dozvole je
ba taj Karjagin.
Zato bi mi on pomogao?
Pria se da voli ivjeti. On je, naravno, GRU-ovac, ali ak i
sovjetski vojni obavjetajci posjeduju neke privatne sklonosti. ini se
da voli cure, skupe cure, one kojima treba davati skupe darove. Zbog
toga i on sam prima darove, u gotovini, u kuverti.
Rowse je razmislio o tome. Znao je da je korupcija u
sovjetskom drutvu vie pravilo nego iznimka, ali bojnik GRU-a koji
prima lovu? Svijet oruja je vrlo bizaran sve je mogue.
Usput reeno, rekao je Kleist, hoe li... u tom tvom
romanu. Hoe li unutra biti i IRA?
Zato pita? odgovorio je Rowse. On je uope nije
spomenuo.
Kleist je slegnuo ramenima.
Ovdje imaju jednu postrojbu. S bazom u baru koji vode
Palestinci. Povezani su s drugim teroristikim grupama na
meunarodnom pIanu, i s kupovanjem oruja. Hoe ih vidjeti?
Za miloga Boga, zato?
Kleist se nasmijao, za nijansu preglasno.
Moglo bi biti veselo, rekao je.
A ti Palestinci, oni znaju da si jednom otpirio etvoro
njihovih? upitao je Rowse.
Vjerojatno. U naem svijetu svatko zna svakog. A napose
neprijatelje. Ali ja ipak odlazim piti u njihov bar.
Zato?
Zabavlja me. Vui tigra za rep.
Ti si stvarno lud, pomislio je Rowse.
Mislim da bi trebao otii, rekao je McCready, kasnije iste
veeri. Moda bi mogao neto doznati, neto vidjeti. A mogli bi i oni
vidjeti tebe, pa se upitati zato si tu. Ako se raspitaju, doi e do prie
o istraivanju za roman. Oni u to nee povjerovati, nego e zakljuiti
da zapravo kupuje oruje za amerike potrebe. Glas e se proiriti.
to mi i elimo. Popij nekoliko piva i ostani miran. A onda se udalji od
tog ludog Nijemca.
McCready nije naao za shodno da mu veli kako taj bar dobro
poznaje. Zvao se Mausehohle ili Mija rupa, a uporno su se irile
glasine da je tu prije godinu dana bio raskrinkan neki njemaki tajni
agent, koji je radio za Britance, te da su ga ustrijelili u sobi na katu.
Izvjesno je bilo samo da je ovjek nestao bez traga. Njemaka policija
nije imala dovoljno materijala da izvri raciju, a njemakoj je
protuobavjetajnoj slubi bilo drae da Palestince i Irce ostavi gdje
jesu. Kad bi razbili centralu, time bi se postiglo samo to da je ponovno
osnuju negdje drugdje. Glasine su se, meutim, i dalje uporno irile.
Sutradan je uveer Uli Kleist isplatio taksista na Reeperbahnu i
poveo Rowsea Davidstrasseom, pokraj ulaza u Herbertstrasse,
zatvorena elinim vratima, a gdje su kurve po itav dan i no sjedile u
izlozima, pokraj vrata pivnice i zatim dolje sve do kraja, gdje je Elba
blistala na mjeseini. Skrenuo je desno u Bernhard Nochtstrasse i
nakon dvije se stotine metara zaustavio pred okovanim vratima od
masivnog drva.
Pritisnuo je diskretno postavljeno zvonce sa strane i na vratima
se ustranu pomaknula sitna reetka. Pogledalo ga je oko, zatim je
unutra uslijedilo savjetovanje aptom, i vrata su se otvorila, i vratar i
ovjek u smokingu kraj njega bili su Arapi.
Dobro vee, gospodine Abdallah, rekao je Kleist veselo
na njemakom. edan sam i rado bih neto popio.
Abdallah je kratko pogledao Rowsea.
O, on je u redu, prijatelj, rekao je Kleist. Arapin je
kimnuo portiru, i ovaj je irom rastvorio vrata i pustio ih unutra. Kleist
je bio krupan, ali je portir zato bio upravo masivan, ovjek obrijane
glave s kojim oito nije bilo ale. Prije mnogo godina, u libanonskim
logorima, on je bio utjeriva za PLO. to je, u neku ruku, i ostao.
Abdallah ih je obojicu odveo do stola, pucnuo prstima i dozvao
konobara, te mu na arapskom zapovjedio da se pobrine za goste. Dvije
prsate barske djeve, obje Njemice, maknule su se sa anka i sjele s
njima za stol. Kleist se nacerio.
Rekao sam ti. Nema problema.
Sjedili su i pili. Kleist bi povremeno zaplesao s jednom od cura.
Rowse se igrao aom i pregledavao prostoriju. Usprkos tome to se
smjestila u otrcanoj ulici, Mija je rupa bila raskono ureena, glazba
je bila iva i pie nerazvodnjeno. ak su i djevojke bile zgodne i lijepo
odjevene.
Klijentela su bili uglavnom Arapi inozemci i Nijemci. Djelovali
su imuno, i kao da im je jedina briga bila da se dobro provedu. Rowse
je doao u odijelu samo je Kleist ostao u avijatiarskoj vjetrovki od
smee koe i debeloj majici. Da nije bio to to jest, i da nije uivao
takvu reputaciju, gospodin Abdallah bi ga lako mogue iskljuio zbog
odjee.
Izuzmemo li zastraujueg vratara, Rowse nije nigdje vidio ni
znaka da bi ovo bilo ita drugo doli svratite za poslovne ljude
spremne za rastanak s hrpom love u nadi, skoro sigurno propaloj, da e
kui odvesti koju od barskih cura. Veina je pila ampanjac. Kleist je
naruio pie.
Iznad anka je stajalo zrcalo koje je dominiralo itavim
prostorom za sjedenje. Bilo je to jednosmjerno poluprozirno zrcalo iza
njega je bio efov ured. Kraj zrcala su stajala dvojica i gledala u
dvoranu.
Tko je taj? upitao je jedan tiho otrim, zamrljanim
izgovorom Belfasta.
Nijemac, zovu ga Kleist. Dolazi povremeno. Jednom bio u
GSG9. Nije vie, sad je vani. Odgulio dvije za umorstvo.
Ne taj, rekao je prvi ovjek, onaj drugi, onaj s njim.
Britanac.
Nemam pojma, Seamus. Naprosto je upao.
Otkrij, rekao je prvi ovjek. ini mi se da sam ga negdje ve
vidio.
Doli su kad je Rowse otiao u zahod. Posluio se pisoarom i
ba je brisao ruke kad su ula ta dvojica. Jedan je priao pisoaru,
zastao pred njim i poigrao se licem. To je bio onaj krupniji. Onaj
mraviji, pristaliji Irac ostao je kraj vrata. Iz depa sakoa izvadio je
mali drveni klinac, bacio ga na pod i rubom stopala gurnuo pod vrata.
Nitko ih nee smetati.
Rowse je taj pokret opazio u zrcalu, ali se napravio kao da nita
nije vidio. Kad se onaj krupniji okrenuo od pisoara, bio je spreman.
Okrenuo se, izbjegao prvi udarac malja njegove goleme ake koji mu
je iao ravno u glavu, pa ga ritnuo ravno u onu osjetljivu tetivu ispod
koljena.
Krupnjak je bio uhvaen na prepad, pa je prostenjao od bola.
Lijeva mu je noga popustila, pa mu se glava spustila na nivo pojasa.
Rowseu je koljeno poletjelo silovito i pronalo toku na eljusti. A
onda je pred njim ve bio krgut razbijenih zuba i fini prac krvi iz
razbijenih usana. Osjetio je kako mu se iz nabijenoga koljena bol die
sve do prepona. Tua je bila zavrena njegovim treim udarcem, kad
su etiri kvrge njegove ake udarile ovjeka u dno grla. Potom se
okrenuo ovjeku kraj vrata.
Samo polako, prijatelju, rekao je ovjek koji se zvao
Seamus. Htio je samo razgovarati s tobom.
Smijeak mu je bio irok, ma prava sila od ljudine, koji je kod
cura sigurno stvarao uda. Pogled mu je ostao hladan i napet.
Quesfce gui se passe? upitao je Rowse. Kad je uao u klub,
predstavio se kao vicarac u prolazu.
Pustite to, gospodine Rowse, rekao je Seamus. Kao
prvo, na elu vam pie da ste Britanac. Kao drugo, slika vam je na
poleini knjige, koju sam proitao s velikim zanimanjem. Kao tree, vi
ste prije nekoliko godina bili SAS-ovac u Belfastu. Sad sam se sjetio
gdje sam vas to vidio.
I to onda? odgovorio je Rowse. Ja vie nisam u igri,
odavno. Sad ivim od pisanja romana, i to je sve.
Seamus OKeefe je razmislio.
Moe biti, priznao je. Kad bi Britanci u moj pub odluili
poslati tajnog agenta, teko da bi izabrali ovjeka s facom
nalijepljenom na toliko knjiga. Ili moda ipak?
Mogli bi, odgovorio je Rowse, ali ne mene. Zato to ja
za njih vie nikad ne bih radio. Nai su se putevi zaista razili.
To sam i ja uo, dakako. Onda dobro, SAS-ovac, idemo
neto popiti. Ali pravo pie. Za stara vremena.
Udarcem je noge izbio klinac ispod vrata i otvorio ih. Onaj se
krupnjak na podnim ploicama digao na sve etiri. Rowse je proao
kroz vrata. OKeefe je zastao i apnuo krupnjaku neto u uho.
U baru je Uli Kleist jo bio za stolom. Djevojke su otile. Kraj
njegova su stola stajali ef i golemi vratar. Kad je Rowse proao,
zadigao je obrvu. Da mu je Rowse rekao, on bi se tukao, iako su
izgledi bili nemogui. Rowse je odmahnuo glavom.
Sve u redu, Uli, rekao je. Samo mirno. Idi kui.
Vidimo se.
OKeefe ga je odveo do svog stana. Pili su Jameson s vodom.
Priaj mi o istraivanju, SAS-ove, rekao je OKeefe tiho.
Rowse je znao da su u hodniku jo dvojica, i da ih je dovoljno
pozvati. Nema potrebe za jo nasilja. Ispriao je OKeefeu obrise
zapleta svog sljedeeg romana.
Znai, ne o dekima u Belfastu? rekao je OKeefe.
Ne mogu dvaput furati isti zaplet, rekao je Rowse.
Izdava to ne bi dopustio. Ovaj je o Americi.
Priali su itavu no, i pili. Rowseu je, bar to se tie viskija,
glava bila od kamena, a i bolje da je tako. OKeefe ga je pustio tek u
zoru. U hotel se vratio pjeice, da iz glave istjera viskijeve pare.
Drugi su pak obraivali Kleista u naputenom skladitu kamo su
ga odveli nakon to je Rowse otiao iz kluba. Krupni ga je portir
drao, a drugi se Palestinac sluio raznim alatima. Uli Kleist je bio
tvrd ovjek, ali su Palestinci o bolu uili u junom Beirutu. Kleist je
skupio svu snagu, ali je ipak progovorio prije zore. Kad se diglo sunce,
pustili su ga da umre. Bilo je to eljkovano osloboenje. Onaj Irac iz
mukog zahoda sve je to promatrao i sluao, i povremeno mu brisao
krvava usta. OKeefe mu je bio zapovjedio da dozna sve to Nijemac
zna o Rowseovu boravku u Hamburgu. Kad je sve bilo gotovo, javio je
sve to je doznao. ef IRA-ine postaje na to je kimnuo glavom.
I mislio sam da tu nije rije samo o romanu, rekao je.
Kasnije je poslao brzojav ovjeku u Beu. Rijei su u njemu bile
brino odvagnute.
Kad je Rowse iziao iz OKeefeova stana i pjeice, kroz grad
koji se budio, krenuo prema kolodvorskom hotelu, jedan se od
njegovih pazitelja tiho ubacio iza njega. Drugi je drao strau kod
naputenog skladita, ali se nije umijeao.
Rowse je za ruak pojeo veliku peenu kobasicu s obiljem
slatke njemake gorice. Kupio ju je u Schnellimbissu, tandu na uglu
gdje pripremaju ukusne kobasice za prizalogajiti ljudima kojima se
uri. Dok ju je jeo, iz kuta se usana obratio ovjeku to je sjedio do
njega.
Misli da ti je OKeefe povjerovao? upitao je McCready.
Moda jest. Objanjenje je prilino uvjerljivo. Pisci trilera,
napokon, moraju ponekad istraiti udne stvari na udnim mjestima.
Ali vjerojatno i sumnja. On nije glup.
to misli, je li ti i Kleist povjerovao?
Rowse se nasmijao.
Ne, ne Uli. On vjeruje da sam ja renegat, da sam postao
plaenik, i da sad traim oruje za nekog klijenta. Bio je previe
pristojan da mi to kae, ali na tu priu o skupljanju grae za roman on
sasvim sigurno nije nasjeo.
Ah, rekao je McCready. Moda nam se sino zaista
posreilo. Zaista si postigao da te opaze. Da vidimo hoe li u Beu
otkriti jo koji trag. Usput reeno, ve si rezervirao mjesto za avion
sutra ujutro. Plati gotovinom na aerodromu.

* * *

Avion za Be letio je preko Frankfurta i uzletio na vrijeme.
Rowse je bio u Club klasi. Nakon polijetanja, stjuardesa im je
podijelila novine. Kako je let bio tuzemni, meu njima nije bilo
engleskih. Rowse je njemaki jedva mucao i uspijevao deifrirati
naslove. Ali onaj koji je prekrivao skoro itavu donju polovicu
naslovne stranice Morgenposta nije ni trebalo deifrirati.
Lice na slici imalo je zatvorene oi i bilo okrueno smeem.
Naslov je glasio UBOJICA KRALJEVA DROGE PRONAEN
MRTAV Podnaslov je rekao da su tijelo pronala dva smetlara kraj
kante za smee u prolazu kraj luke. Policija je to ubojstvo smatrala
gangsterskim obraunom iz osvete. Rowse, meutim, ipak nije bio
tako glup, a slutio je i da je intervencija SAS-ovih pazitelja moda
mogla spasiti njegova prijatelja Nijemca.
Ustao je i zaputio se prolazom do nunika Economy Classa.
Negdje pri repu aviona bacio je novine u krilo zguvanog mukarca
to je itao dodijeljeni mu magazin.
Gade, prosiktao je.

* * *

Poneto na Rowseovo iznenaenje, bojnik se Karjagin na
njegov poziv u sovjetsku ambasadu odazvao ve od prvog pokuaja.
Rowse mu se obratio na ruskom.
Vojnici SAS-a, a napose njegovi asnici, moraju biti stvorovi
obdareni mnogim talentima. Kako se osnovna SAS-ova borbena
postrojba sastoji od svega etvorice ljudi, od njih se oekuje zaista
iroka svestranost. Od te etvorice, svi moraju sjajno poznavati
medicinu, svi moraju znati baratati radijem, a svi zajedno moraju
poznavati nekoliko jezika, uz, dakako, sve raznovrsne borilake
vjetine. Kako je njihova regimenta, osim to je obavljala svoje
omiljene poslove u okviru NATO-a, djelovala i na Malaji, u
Indoneziji, Omanu te Srednjoj i Junoj Americi, najpoeljniji su jezici
uvijek bili malajski, arapski i panjolski. Za ulogu u okviru NATO-a,
najomiljenije je bilo poznavanje naravno ruskog, i jednog do dva
saveznika jezika. Rowse je govorio francuski, ruski i irski gelski.
Da potpuni stranac nazove bojnika Karjagina u ambasadu, to i
nije bilo tako udno, ako ne smetnemo s uma njegovu usputnu zadau
da dri na oku bujicu molbi to su se slijevale u Omnipol, izlaz za
eko oruje.
Dravne su se molbe slale Husakovoj vladi u Prag. One ga nisu
brinule. Druge, iz mnogo sumnjivijih izvora, stizale su u vanjski ured
Omnipola, smjeten u neutralnom Beu. Karjagin bi ih sve pregledao.
Neke bi odobrio, neke bi poslao u Moskvu, da tamo odlue, na tree bi
pak smjesta stavio veto. Pritom ipak nije rekao Moskvi da se na njegov
sud moglo utjecati i velikodunim bakiem. Pristao je da se te veeri s
Rowseom nae u Sachersu.
Nije izgledao kao karikatura Rusa. Bio je uredan, njegovan,
obrijan i nosio dobro skrojeno odijelo. A bio je i dobro poznat u tom
slavnom restoranu. Glavni ga je konobar odveo do stola u kutu,
podalje od orkestra i amora glasova drugih gostiju. Sjeli su i naruili
schnitzel sa suhim austrijskim crnim vinom.
Rowse mu je objasnio da skuplja informacije za svoj sljedei
roman. Karjagin ga je uljudno sluao.
Ti ameriki teroristi... rekao je kad je Rowse zavrio.
Fiktivni teroristi, rekao je Rowse.
Naravno, ti fiktivni ameriki teroristi, to oni trae?
Rowse mu je pruio otkucani list papira to ga je izvadio iz
unutranjeg depa. Rus je proitao popis, zadigao obrvu i vratio mu ga.
Nemogue, rekao je. Razgovarate s krivim ovjekom.
Zato ste se obratili ba meni?
Jedan mi je prijatelj u Hamburgu rekao da ste vi krajnje
dobro obavijeteni.
Dopustite mi da promijenim pitanje Zato ste se obratili
ikome? Zato sve ne izmislite? Pa, na koncu konca, sve je to samo
roman?
Zbog autentinosti, odgovorio je Rowse. Moderni
romansijer ne smije neto shvatiti krivo. Danas ne moete obmanuti
itatelje neim nad im e se cerekati i osmokolac.
Bojim se, gospodine Rowse, da ste svejedno doli na krivo
mjesto. Na popisu su vam i artikli koji naprosto ne spadaju u klasu
konvencionalnog naoruanja. Minirane aktovke, bombe usmjerenog
djelovanja... to socijalistiki blok naprosto ne daje. Zato se u... u
svom romanu... ne posluite jednostavnijim orujem?
Zato to teroristi...
Fiktivni teroristi, promrmljao je Karjagin.
Dakako, fiktivni teroristi, oito... hou rei, oni koje mislim
staviti u knjigu... zato to oni kane napraviti diverziju koja bi zahvatila
i Bijelu kuu. Za to nisu dovoljne samo puke kakve se mogu dobiti u
svakoj teksakoj oruarnici.
Ali ja vam tu ne mogu pomoi, rekao je Rus i obrisao
usne. Danas je zavladala glasnost. Oruje tipa mina s umjerenim
djelovanjem, koje su i tako amerika roba i ne mogu se dobiti...
Ali postoji i njihova istona kopija, rekao je Rowse.
Nju moe dobiti samo drava od drave, a i tada samo za
legitimne obrambene svrhe. Moja drava nikad ne bi ni pomislila da
nekom pribavi takav materijal, niti bi prijateljskoj dravi odobrila
njegovu isporuku.
Primjerice ehoslovakoj.
Kao to rekoste, primjerice ehoslovakoj.
Pa ipak se to oruje pojavljuje u rukama izvjesnih
teroristikih grupa, rekao je Rowse. Recimo Palestinaca.
Mogue, ali ja nemam ni najblaeg pojma kako, rekao je
Rus, i ve htio ustati. A sad, ako dozvolite...
Znam da puno traim, rekao je Rowse, ali sam za svoje
traganje za autentinou odvojio i neka skromna istraivaka
sredstva.
Zadigao je kut preklopljenih novina to su leale na treoj stolici
kraj stola. Izmeu stranica je poivala tanka bijela kuverta. Karjagin je
sjeo, izvadio kuvertu i pogledao na njemake marke u njoj. Zamiljeno
se zagledao u njih, pa gurnuo kuvertu u unutranji dep sakoa.
Kad bih bio na vaemu mjestu, i kad bih elio doi do
izvjesnog materijala za prodaju amerikim teroristima sasvim
fiktivnim, naravno moda bih mogao otii do Tripolija i zatraiti
razgovor s izvjesnim pukovnikom Hakimom alMansourom. A sad
stvarno moram bjeati. Lijep vam pozdrav, gospodine Rowse.
Do sada sve po loju, rekao je McCready dok su stajali
jedan uz drugog u nuniku otrcanog bara kraj rijeke. Dva su narednika
SAS-a potvrdila da jo nijedan od njih nije dobio rep, jer da nije tako,
taj se sastanak ne bi ni odigrao. Mislim da bi trebalo poi.
to emo s vizom?
Libijski Narodni biro u Slieni vjerojatno bi bio najbolji. Ako
ti daju vizu bez odlaganja, to znai da su te ve najavili.
Misli da bi Karjagin javio Tripoliju? upitao je Rowse.
O, mislim da da. Zato bi ti inae savjetovao da poe
onamo? Da, Karjagin nudi svom prijatelju alMansouru priliku da te
pogleda, i da malo dublje provjeri tu tvoju smijenu priu. Sad ve vie
nitko ne vjeruje u tu priu o skupljanju grae za roman. Preao si
preko prve prepreke. Sad zli momci poinju pomiljati da si renegat, i
da pokuava na brzaka okrenuti lovu radei za nekakvu mranu
drubu amerikih luaka. AlMansour e, naravno, traiti mnogo vie
od toga.
Rowse je odletio iz Bea u Rim a odatle na Maltu, dva dana
kasnije.
Nema potrebe da ih jurnjavom srui s nogu, rekao je
McCready. Rowse je Narodnom birou podnio molbu za vizu radi
posjeta Tripoliju. Kao razlog je naveo prikupljanje grae za knjigu o
zapanjujuem napretku to ga je ostvarila Narodna Jamahariva. Viza
mu je stigla za dvadeset etiri sata.
Sutradan se Rowse ukrcao na avion Libijskog arapskog
aerotransporta koji je letio iz Luge za Tripoli. Kad su se iza blistavog
plavog Mediterana pojavile okernosmee obale Tripolitanije, Rowse je
pomislio na pukovnika Davida Stirlinga i druge, Paddy Mayne, Jocka
Lewisa, Reillvja, Almondsa, Coopera i ostale, prve SAS-ovce odmah
nakon formiranja grupe, ljude koji su napadali i unitavali njemake
baze du te obale vie od desetljea prije njegova roenja.
A pomislio je i na McCreadyjeve rijei u zranoj luci Luga, dok
su dva pazitelja ekala u autu.
ao mi je, ali Tripoli je jedino mjesto na kojem te ne mogu
pratiti. Tu gubi nau podrku. Kad se nae tamo, bit e preputen
samome sebi.
Ba kao i njegovi prethodnici iz 1941 od kojih neki jo lee
pokopani tu u pustinji, i on e otkriti da e u Libiji biti potpuno sam.
Avion se nagnuo na krilo i poeo spust prema zranoj luci
Tripoli.


Glava trea

U prvi se as inilo da nee biti problema. Rowse je sjedio u
dnu kabine, pa je iz aviona iziao meu posljednjima. Krenuo je za
drugim putnicima niza stube i stupio na bljetavo sunce libijskoga
jutra. S terase-vidikovca moderne bijele aerodromske zgrade, par ga je
ravnodunih oiju odabrao i onda se na njemu, dok je prelazio preko
asfalta prema vratima Dolazaka, na trenutak zaustavio dvogled.
Nakon nekoliko sekundi ruka je odloila dvogled i onda se
zaulo nekoliko mirnih rijei promrmljanih na arapskom.
Rowse je uao u klimatiziranu hladnou terminala pa zauzeo
mjesto na koncu repa ljudi to su ekali na pregled putnica. Crnookim
slubenicima za imigraciju nije se urilo ba nimalo, nego su polako
pregledavali sve stranice svih putnica, pa se svakom putniku zagledali
u lice i dugo ga usporeivali s fotografijom u putnici, a pritom
pogledavali i u prirunik to su ga uvali pod stolom, izvan pogleda.
Vlasnici libijskih putnica stajali su u odvojenom redu.
Kraj su repa tvorila dvojica amerikih naftnih inenjera, koji su
letjeli u odjelu za puae, a sad su bili iza Rowsea. Rowseu je trebalo
dvadeset minuta da stigne do pasokoga pulta.
Carinik u zelenoj odori uzeo mu je putnicu, pogledao je, pa
zirnuo u neku biljeku ispod pulta. Ne promijenivi izraz, podigao je
pogled i kimnuo nekom iza Rowsea. Netko ga je povukao za lakat.
Okrenuo se. Jo jedan u zelenoj odori, samo mlai, uljudan no
odluan. Malo podalje stajala su dva naoruana vojnika.
Biste li, molim vas, poli sa mnom, rekao je mladi carinik
prihvatljivim engleskim.
Neto nije u redu? upitao je Rowse. Ona su dva
Amerikanca zamukla. U diktaturama, vaenje putnika iz repa za
putnice najednom prekida svaki razgovor.
Mladi carinik njemu s boka pruio je ruku pod pult i uzeo
Rowseov putnicu.
Ovuda, molim, rekao je. Dva su mu se vojnika primakla
odostrag, svaki uz jedan lakat. Carinik je iao naprijed, Rowse ga je
slijedio, a vojnici su ili na kraju. Skrenuli su iz glavne alterske
dvorane i krenuli dugim bijelih hodnikom. Pri njegovu kraju, lijevo,
carinik je otvorio vrata i dao Rowseu znak da ue. Vojnici su se
postavili s obje strane vrata.
asnik je poao za Rowseom i zatvorio vrata. Bila je to bijela,
gola soba s reetkama na prozorima. U sredini joj je stajao stol, i uza nj
dvije, suelice postavljene stolice, i vie nita. Na zidu je visio portret
Moamara Gaddafija. Rowse je sjeo na jednu stolicu asnik je sjeo
njemu suelice i dao se u pomno razgledavanje putnice.
Nije mi jasno to nije u redu, rekao je Rowse. Vizu mi
je juer izdao va Narodni biro u Slieni. Valjda je u redu?
asnik je samo napravio mlitavi znak rukom, koji je Rowseu
rekao da uuti. to je on i uinio. Zazujala je muha. Prolo je pet
minuta.
Rowse je uo kako mu se iza lea otvaraju vrata. Mladi je
asnik podigao pogled, pa skoio na noge i pozdravio po vojniki. A
onda je, bez ijedne rijei, iziao iz sobe.
I tako, gospodine Rowse, napokon ste stigli.
Glas je bio dubok i moduliran, a engleski je bio kakav se moe
nauiti samo u kojoj od boljih britanskih javnih kola. Rowse se
okrenuo. Nije dopustio da mu se na licu pojavi i trag prepoznavanja,
no slike je tog ovjeka gledao satima dok ga je McCready pripremao
za misiju.
On je okretan, i visoko obrazovan naom zaslugom, bio
mu je rekao McCready. Osim toga je sasvim bezobziran i vrlo
smrtonosan. uvaj se Hakima alMansoura.
Libijski ef Inozemne obavjetajne bio je mnogo mladolikiji
nego na slikama, jedva stariji od samoga Rowsea. Trideset tri, pisalo je
u dosjeu.

* * *

Godine 1969. Hakim alMansour je bio petnaestgodinji kolarac
koji je pohaao javnu kolu Harrow kraj Londona, kao sin i nasljednik
silno bogatog dvorjanina i povjerenika libijskoga kralja Idrisa.
Ba je te godine druina radikalnih mladih asnika, na elu s
nepoznatim pukovnikom beduinskog porijekla, koji se zvao Gaddafi,
izvela dravni udar dok je kralj bio u inozemstvu, i tako ga sruila.
Potom su smjesta objavili osnivanje Narodne Jamahariye,
socijalistike republike. Kralj i njegova svita sklonili su se, s
pozamanim bogatstvom, u Genevu i zatraili od Zapada pomo za
povratak na vlast. Nisu je dobili.
Mladi je Hakim bio oduevljen preokretom zbivanja u
domovini, o emu njegov otac nije znao nita. On je ve bio osudio i
oca i itavu njegovu politiku, zato to su samo godinu dana prije toga
njegovu mladu matu zapalili neredi i skororevolucija radikalnih
studenata i radnika u Parizu. Nije nepoznat sluaj da se strastvena
mladost okree radikalnoj politici, pa je tako i taj harrowski kolarac
doivio obraenje svom duom i tijelom. Brzopleto je poeo
bombardirati libijsku ambasadu u Londonu zahtjevima da mu se
dopusti odlazak s Harrowa i povratak u domovinu, eda bi se ukljuio u
socijalistiku revoluciju.
Njegova su pisma primana na znanje, njegovi zahtjevi odbijani.
Jedan je diplomat, meutim, pobornik staroga reima, o svemu dojavio
alMansouru starijem u Genevi. Nakon toga je uslijedila plamena svaa
izmeu oca i sina. Djeak se nije htio odrei svojih ideala. Sa
sedamnaest godina, zato to su mu presuila sredstva, Haikim
alMansour je morao prije vremena otii s Harrowa. Godinu se dana
skitao po Evropi i pokuao uvjeriti Tripoli u svoju lojalnost, ali je
stalno nailazio na odbijanje. Godine 1972. je toboe promijenio
poglede, pomirio se s ocem, pa se u Genevi pridruio dvoru u
izgnanstvu.
Dok je boravio tu, doznao je za detalje urote veeg broja bivih
asnika Britanskih specijalnih snaga, novano potpomognutih od
financijskog kancelara kralja Idrisa. Njezin je cilj bio izvoenje
protuudara kojim bi se sruio Gaddafi, a zapoeo bi se komandoskim
napadom na libijsku obalu s broda Leonardo da Vinci, koji bi isplovio
iz Genove. Cilj je napada bila provala u glavni zatvor u Tripoliju,
takozvani Tripolski Hilton, i putanje na slobodu svih poglavica
pustinjskih kIanova koji su podravali kralja Idrisa i gnuali se
Moamara Gaddafija. Oni bi se potom ratrkali na sve strane, podigli
svoja plemena i sruili uzurpatora. Hakim alMansour je smjesta itav
taj pIan razotkrio libijskoj ambasadi u Parizu.
Ustvari je itav taj pIan ve bila otkucala amerika CIA koja e
zbog toga kasnije poaliti, a talijanske su snage, na ameriki zahtjev,
onemoguile njegovu provedbu. Ipak je alMansouru njegova gesta
privrijedila dug razgovor u parikoj ambasadi.
On je ve bio naizust nauio veinu Gaddafijevih smuenih
govora i popamtio njegove aknute ideje, i njegovo je oduevljenje na
slubenika s kojim je razgovarao ostavilo dojam dovoljno dubok da
mladom gorljivcu pribavi put kui. Dvije godine kasnije bio je
dodijeljen obavjetajnoj slui ili Mukhabaratu.
Gaddafi se osobno upoznao s mladim ovjekom i za nj se vezao,
pa ga unaprijedio i vie nego to bi odgovaralo njegovim godinama.
Izmeu 1974. i 1984. alMansour je za Gaddafija u inozemstvu izveo
itav niz vlanih poslova, jer je bez muke prolazio kroz Britaniju,
Ameriku i Francusku, gdje su jako cijenili njegovo teno vladanje
jezicima i uglaenost, ali isto je tako prolazio i kroz teroristika
gnijezda Srednjega Istoka, gdje bi se pretvarao u potpunog Arapina.
On je osobno izveo tri atentata na Gaddafijeve politike protivnike u
inozemstvu, te se vrsto povezao s PLO-om, i tako postao bliskim
prijateljem i tovateljem Abu Hassana Salameha, pIanera i mozga
Crnoga rujna, kojemu je i tjelesno vrlo sliio.
Samo ga je jaka prehlada sprijeila da se pridrui Salamehu u
njegovoj igri skvoa u zoru onoga dana 1979. kad je izraelski Mossad
napokon uspio pronai ovjeka koji je smislio pokolj njihovih
atletiara na mnchenskoj olimpijadi i raznio ga na komade.
Telavivska kidon ekipa nije nikad doznala kako je bila blizu tome da
jednom bombom odnese dvije sline ptiice.
Godine 1984. Gaddafi ga je promaknuo u vou svih inozemnih
teroristikih operacija. Dvije godine kasnije amerike su bombe svele
Gaddafija na nervnu ruevinu. Gaddafi je elio osvetu, i alMansourov
je posao bio da mu je i pribavi i to brzo. Britanski dio posla nije bio
nimalo problematian ljudi iz IRA-e, koje je privatno smatrao
ivotinjama, uzorat e u Britaniji trag krvi i smrti samo ako budu imali
ime. Problem je bio pronai ljude koji e to isto uiniti u Americi. A
sad se tu stvorio taj mladi Britanac, koji je moda bio renegat, a moda
i ne...
Moja viza je, ponavljam, savreno u redu, rekao je Rowse
indignirano, pa smijem li onda pitati to se to zbiva?
Naravno, gospodine Rowse, a odgovor je jednostavan. Mi
vam ne doputamo da uete u Libiju.
AlMansour je preao na drugi kraj sobe i zagledao se kroz
prozor u hangare za odravanje zrakoplova,
Ali zato? upitao je Rowse. Ovu su mi vizu izdali
juer, i savreno je u redu. A ja bih elio samo skupiti grau za neke
dijelove svog sljedeeg romana.
Molim vas, gospodine Rowse, potedite me zapanjene
nedunosti. Vi ste bivi vojnik Britanskih specijalnih snaga, koji se
prividno posvetio pisanju. A sad se najednom stvorite tu i velite kako u
svojoj sljedeoj knjizi elite opisati nau zemlju. Iskreno da vam
velim, isto sumnjam da e va opis moje zemlje biti jako laskav, a na
libijski narod, avaj, ne posjeduje va britanski smisao za samosprdanje.
Ne, vi gospodine Rowse, ne moete ostati. Idemo, otpratit u vas
natrag do aviona.
Uzviknuo je na arapskom neku zapovijed, i vrata su se otvorila.
Ula su dva vojnika. Jedan je dohvatio Rowseovu torbu. AlMansour je
sa stola dohvatio putnicu. Drugi je vojnik odstupio i pustio civile da
prou.
AlMansour je poveo Rowsea raznim hodnicima i izveo ga na
sunce. Libijski je putniki avion stajao spreman za polijetanje.
Moja torba, rekao je Rowse.
Ve je ukrcana, gospodine Rowse.
Smijem li znati s kim sam to razgovarao? upitao je
Rowse.
Ma ni sluajno, dragi moj drukane. Zovite me naprosto...
gospodin Aziz. A sad, kamo ete sada poi nastaviti sa skupljanjem
grae?
Nemam pojma, odgovorio je Rowse. ini mi se da sam
stigao do kraja puta.
Onda malo predahnite, rekao je alMansour. Uzmite si
kratki odmor. Zato ne biste odletjeli na Cipar? Krasan otok. Ja osobno
u ovo doba godine dajem svaku prednost hladnom zraku gorja
Troodos. Odmah kraj Pedhoulasa u dolini Marathassa nalazi se
draesni stari hoteli zvan Apollonia. Mogu vam ga preporuiti.
Tamo odsijedaju tako zanimljivi ljudi. Sretan vam put, gospodine
Rowse.
Sretni je sluaj htio da ga je jedan od narednika SAS-a opazio
kako prolazi kroz zranu luku Luga. Nisu mu se nadali tako skoro.
Obojica su spavala u istoj sobi u aerodromskom hotelu, smjenjujui se
u dvorani za dolaske, tako da su etiri sata bili na dunosti, a etiri
slobodni. ovjek koji je bio deuran ba je itao sportski magazin kad
je opazio Rowsea kako izlazi iz carinarnice, s kovegom u jednoj, i
torbom u drugoj ruci. Ne podigavi glavu, pustio je Rowsea da proe i
opazio kako prilazi blagajni ispod znaka Cyprus Airwaysa. Potom je
preko zidnog telefona probudio kolegu. A kolega je digao McCreadyja
u njegovu hotelu.
Kvragu, opsovao je McCready. Za kog se vraga vratio
tako brzo?
Pojma nemam, gazda, rekao je narednik, ali mi Danny
veli da se raspituje na alteru Cyprus Aira.
McCready se nad svime ljutito zamislio. Bio se nadao da e
Rowse ostati u Tripoliju nekoliko dana, te da e ga zbog njegove
maskirne prie o traenju sofisticiranog oruja za hrpu fiktivnih
amerikih terorista na koncu uhititi, nakon ega e ga ispitati sam
alMansour. Sad se, meutim, inilo da su ga izbacili. Ali zato Cipar?
Da se Rowse nije oteo vlasti? Morao je nekako doi do njega i otkriti
to se dogodilo u Tripoliju. Ali Rowse nije uzeo sobu ni u jednom
hotelu, gdje bi mu se moglo potajno prii i primiti izvjetaj o stanju
zbivanja. On nastavlja put. Moda misli da ga sad ve nadziru zli
momci...
Bili, rekao je preko linije, reci Dannyju da ostane uz
njega. Kad se horizont oisti, otii do blagajne Cyprus Aira i pokuaj
otkriti kamo to lete. Onda rezerviraj mjesto za nas dvojicu za isti
avion, i jo dva za sljedei, za sluaj da ne stignem na vrijeme. Stiem
im stignem.
U to je veernje doba dana promet bio silno gust, i u asu kad je
McCready stigao u zranu luku Luga veernji je avion za Nicosiju ve
bio otiao i sa sobom odnio Rowsea i Dannyja. Sljedei polijee tek
sutra. Sad je i McCready uzeo sobu u oblinjem hotelu. U pono ga je
nazvao Danny.
Zdravo, striko. Sad sam u aerodromskom hotelu u Nicosiji.
Strina je ve u krevetu.
Sigurno je umorna, rekao je McCready. Je li hotel u
redu?
Aha, sjajan. Dobili smo super sobu. esto deset.
O, jako mi je drago. Kad stignem, vjerojatno u i ja odsjesti
tu. I kako vam je dosad?
Super. Strina je za sutra unajmila auto. Mislim da idemo u
brda.
O, pa to je krasno, rekao je McCready srdano svom
neaku s druge strane istonog Mediterana. A da rezervirate sobu i
za mene? Pridruit u vam se im stignem. Laka ti no, mali moj.
Spustio je slualicu.
Guzan sutra ide u brda, rekao je smraeno. Kog je to
vraga doznao za te stanke u Tripoliju?
To emo doznati sutra, gazda, odgovorio je Bili.
Danny e ostaviti poruku na uobiajenomu mjestu.
Budui da nikad nije vidio nikakva smisla u gubljenju vremena
prikladnog za krepko spavanje, Bili se okrenuo i za pola minute
zaspao. U njegovu poslu ovjek nikad ne zna kad e to sljedei put
moi uiniti.
McCreadyjev avion iz Luge dotakao je pistu zrane luke
ciparske prijestolnice malo poslije jedanaest, jer je izgubio sat vremena
zbog promjene satne zone. Drao se podalje od Billa, iako su izili iz
istog aviona i istim se autobusom odvezli do aerodromskog hotela.
McCready se smjestio u baru pri ulazu, a Bili poao u sobu 610.
Unutra je ba bila sobarica. Bili joj je kimnuo glavom i
nasmijeio se, objasnio da je zaboravio britvicu, pa poao u kupaonicu.
Danny je svoj izvjetaj ostavio zalijepljen s donje stranice vodokotlia.
Iziao je iz kupaonice, jo jednom kimnuo sobarici, podigao britvicu
to ju je izvadio iz depa, i u odgovor bio nagraen smijekom. Potom
se spustio dolje.
Primopredaju su obavili u mukom zahodu kraj predvorja.
McCready se povukao u kabinu i proitao izvjetaj.
Zapravo je bolje da Rowse nije ni pokuao uspostaviti kontakt.
Prema Dannyjevu izvjetaju, nedugo nakon to se Rowse pojavio iz
carinarnice u Lugi, za njim je krenuo i njegov rep, ukasti mladi u
ukastosmeem odijelu. Libijski je agent pokrivao Rowsea sve dok
avion Cyprus Airwaysa nije poletio za Nicosiju, ali se nije i ukrcao.
Drugi je rep, vjerojatno dozvan iz libijskog Narodnog biroa u Nicosiji,
ve ekao u nicosijskoj zranoj luci i slijedio Rowsea sve do hotela,
gdje je u auli proveo no. Rowse je moda opazio obojicu, ali to niim
nije odao. Danny je opazio obojicu, i ostao duboko u pozadini.
Rowse je zamolio recepciju da mu unajmi auto za sedam ujutro.
Mnogo kasnije i Danny je uinio isto. Rowse je osim toga zatraio i
kartu otoka i posavjetovao se s recepcionerom glede najbolje rute do
Troodosa.
U posljednjem je pasusu izvjetaja Danny javio da e iz hotela
otii u pet, parkirati se na mjestu odakle se vidi jedini izlaz iz
parkiralita, i priekati da se Rowse pojavi. On nije mogao znati hoe
li libijski rezident pratiti Rowsea itavim putem u brda ili ga samo
ispratiti. On e ga se sam drati to blie bude mogao, pa e nazvati
recepciju kad se Rowse negdje usidri a on uspije doi do javne
govornice, i zatrait e gospodina Meldruma.
McCready se vratio u aulu i s jednog od javnih telefona kratko
nazvao britansku ambasadu. Nekoliko trenutaka kasnije ve je
razgovarao sa SIS-ovim efom postaje, to je bio vaan poloaj s
obzirom na britanske baze na Cipru i blizinu Libanona, Sirije, Izraela i
palestinskih uporita preko mora. McCready je svog kolegu poznavao
jo iz zajednikih dana u Londonu, pa je uskoro dobio to je traio
neoznaeni automobil s vozaem koji teno govori grki. Stii e za
manje od sat vremena.
Poziv je za gospodina Meldruma stigao u dva i deset. McCready
je preuzeo slualicu iz ruke recepcionera. Jo jednom je to bila rutina
stric-neak.
Halo, mali moj, kako je? Kako mi je drago to te ujem.
Bok, striko. Strina i ja smo svratili na ruak u krasan hotel,
visoko u brdima kraj sela Pedhoulasa. Zove se Apollonia. Mislim da bi
mogla tu i ostati, tako je lijepo. S autom je bilo problema, pa sam ga
odvezao u garau u Pedhoulasu koju vodi gospodin Demetriou.
Nije vano. A kako masline?
Nema tu maslina, striko. Samo vonjaci jabuka i vianja.
Masline rastu samo dolje u ravnici.
McCready je spustio slualicu i krenuo prema zahodu. Bili je
poao za njim. Priekali su da se udalji jedini drugi gost, pogledali da
nema koga u kabinama, pa porazgovarali.
Gazda, je li s Dannyjem sve u redu?
Naravno. Slijedio je Rowsea sve do hotela visoko u gorju
Troodosu. ini se da je Rowse odluio odsjesti. Danny je u selu, u
garai kod Demetrioua. Tu e nas ekati. Libijski rep, onaj maslinaste
koe, ostao je dolje kad se uvjerio da je Rowse krenuo kamo treba.
Auto e tu biti uskoro. Hvataj torbu i krei. ekaj nas pola milje
dalje.
Pola sata kasnije auto se gospodina Meldruma stvarno pojavio
bio je to Ford Orion izgreban na nekoliko mjesta, kakva su na Cipru
jedino i mogla biti neobiljeena kola. Voza je bio budni mladi
pripadnik nicosijske postaje. Zvao se Bertie Marks i teno je govorio
grki. Pokupili su Billa iz hladovine stabla uz cestu i krenuli prema
brdima na jugozapadu. Bila je to duga vonja. Prije nego to su uli u
slikovito selo Pedhoulas, srce proizvodnje vianja na gorju Troodos,
ve se poeo sputati i sumrak.
Danny ih je ekao u kafiu preko puta garae. Siroti gospodin
Demetriou jo nije uspio popraviti unajmljeni automobil Danny je
sabotau izveo tako da osigura pola dana popravljanja.
Pokazao je na Hotel Apolloniju pa su on i Bili profesionalnim
okom, u sve slabijem svjetlu, pregledali okoli. Odluili su se na
padinu brda s druge strane doline, nasuprot sjajnoj terasi hotelskog
restorana, podigli torbe i neujno nestali u vinjiku. Jedan je od njih
ponio i vokitoki to ga je Marks donio iz Nicosije. Drugi e ostati kod
McCreadyja. Dva su SIS-ovca u selu pronali manju i manje
pretencioznu tavernu pa u njoj uzeli sobe.

* * *

Rowse je stigao u vrijeme ruka nakon ugodne i leerne vonje
od aerodromskog hotela. Pretpostavljao je da ga slijede SAS-ovi
pazitelji, a izvjesno se tome i nadao.
Prolo se vee na Malti namjerno vukao kroz pasoke i carinske
formalnosti. Svi su ih putnici, osim jednoga, obavili prije njega.
Zaostao je samo onaj ukasti mladi iz libijskog Mukhabarata. Ba je
tada shvatio da mu je Hakim alMansour prikvaio rep. U maltekoj
alterskoj dvorani nije pogledom traio narednike SAS-a, i nadao se da
mu nee pokuati prii.
Tripolski se rep nije ukrcao na avion za Nicosiju, pa je
pretpostavio da ga tamo ve eka drugi. A tako je i bilo. Rowse se
ponaao savreno prirodno i spavao slatko. Opazio je da mu se Libijac
otkvaio na cesti to je vodila od kompleksa nicosijske zrane luke, i
nadao se mu je negdje za leima neki SAS-ovac. Nije se nimalo urio,
ali se nijednom nije osvrnuo niti pokuao uspostaviti kontakt, jer je u
brdima mogao biti postavljen drugi Libijac.
U Apolloniji je ostala jedna slobodna soba, pa ju je uzeo. Moda
se to alMansour pobrinuo da bude, no moda i ne. Bila je to udobna
soba iz koje je pucao zgromljujui pogled preko doline na padinu
prekrivenu vinjama tek izalim iz cvata.
Ruao je lagano ali krepko mjesni janjei lonac, sprao ga niz
grlo laganim crnim vinom Omhodos, poslije ega je dolo svjee voe.
Hotel je zapravo bio stara gostionica, no temeljito restauriran i
moderniziran, a neto mu je bilo i dodano, kao primjerice ta prigraena
terasa podignuta na stupove nad dolinom, stolovi su bili postavljeni
iroko razmaknuto pod ispruganom ceradom. Od gostiju koji su u
njemu bili, malo ih se pojavilo na ruku. U kutu je, sam za stolom,
sjedio postariji mukarac gavranski crne kose koji se konobaru
obraao mumljavim engleskim, kao i nekoliko parova, oito Ciprana,
koji su moda naprosto svratili na ruak. Kad je uao na terasu, s nje je
upravo izlazila vrlo lijepa mlada ena. Rowse se okrenuo da je pogleda
bila je zaista od onih za kojima se glava sama okree, a s onakvom
grivom kukuruznozlatne kose skoro sigurno nije bila Ciparka. Opazio
je, dok ga je jedan od tri konobara vodio k njegovu stolu, kako je sva
trojica ispraaju kIanjanjem punim divljenja.
Poslije ruka je otiao u svoju sobu i malo otkunjao. Ako je
alMansourova komplicirana aluzija znaila da je u igri, on je sad
mogao jo samo gledati i ekati. Uinio je sve to mu je reeno. Sad su
na potezu, ako ga uope bude, bili Libijci. Pritom se samo nadao, ako
stvarno zagusti, da e ipak odnekud dobiti podrku.

* * *

U trenutku kad se probudio iz drijema, njegova je podrka ve
zaista bila na svome mjestu. Dva su narednika pronala malu kamenu
kolibu meu vinjama na obronku nasuprot hotelskoj terasi. Kad su
paljivo uklonili jedan kamen iz zida to je gledao na dolinu, dobili su
krasan otvor za promatranje hotela s udaljenosti od est stotina metara.
Njihovi jaki dvogledi primakii su terasu na udaljenost od svega est
metara.
Sumrak se ve poeo produbljivati kad su nazvali McCreadyja i
uputili ga kako da s druge strane brda prie njihovu skrovitu. Marks
je vozio prema uputama, najprije iz Pedhoulasa, a zatim dvjema
koloderinama sve dok nisu pred sobom na putu ugledali Dannyja.
McCready je iziao iz kola pa krenuo za Dannyjem zavijutkom
brda i nestao u vinjiku, tako da su mogli prii kolibi a da se to s druge
strane doline i ne opazi. Bili je predao McCreadyju svoj noni
dalekozor, koji je pojaavao sliku.
Na terasi su se poela paliti svjetla, prsten obojenih arulja
ovjeen rubom prostora za veeravanje, a na svakom je stolu bila
svijea u malom svijenjaku.
Za sutra e nam, gazda, trebati odjea cipranskog seljaka,
promrmljao je Danny. Ne moemo se ovako odjeveni dugo skitati
brdom.
McCready je zabiljeio u pamenje da sutra ujutro poalje
Marksa u selo, udaljeno nekoliko milja, da kupi platnenu bluzu i hlae,
u kakvima su vidjeli seljake da rade uz cestu. Uz malo sree, u toj ih
kolibi nitko nee uznemiravati, u svibnju je ve kasno za prskanje
cvata i jo rano za berbu. A koliba je bila oito naputena, i krov joj se
napol uruio. Posvuda je bila praina uza zid je bilo prislonjeno
nekoliko motika i trnokopa slomljenih drala. Narednicima SAS-a,
koji su znali leati tjednima meu promoenim otpadom obronaka u
Ulsteru, tu je bilo kao u hotelu s etiri zvjezdice.
Bome, promrmljao je Bili, nakon to je prihvatio dvogled,
soan komadi. Proslijedio je dalekozor McCreadyju.
Mlada je ena na terasu ula iz dubine hotela. Ozareni ju je
konobar odveo do njezina stola. Na sebi je imala jednostavnu no
elegantnu bijelu haljinu, odjevenu na zlaanu opaljenost. Plava joj je
kosa padala na ramena. Sjela je i oito naruila pie.
Dajte, deki, mislite na posao, progunao je McCready.
Gdje je Rowse?
Narednici su se nacerili.
O, da, on. Red prozora iznad terase. Trei prozor desno.
McCready je zakrenuo dalekozor. Ni na jednom prozoru nisu
bile navuene zavjese. Iza nekoliko su gorjela svjetla. McCready je
ugledao priliku, golu no s runikom oko pasa, kako izlazi iz tukabine
i prolazi kroz sobu. Bio je to Rowse. Do sada sve u redu. Ali se jo
nije pojavio nijedan od zlih momaka. Na terasi su jo dva gosta
zauzela mjesta bucmasti levantinski poslovni ovjek s blistavim
prstenjem na objema rukama, te postariji mukarac koji je sjedio sam u
kutu terase i prouavao jelovnik. McCready je uzdahnuo. U njegovu je
ivotu bilo uasno puno ekanja, no on ga je i dalje mrzio iz dna due.
Vratio je dalekozor i pogledao na sat. Sedam i petnaest. Priekat e jo
dva sata prije nego to se s Marksom vrati u selo na veeru. A
narednici e bdjeti itavu no. To im je od svega ilo najbolje
izuzmemo li nasilno fiziko djelovanje.

* * *

Rowse se obukao i pogledao na sat. Sedam i dvadeset.
Zakljuao je sobu i spustio se na terasu da prije veere neto popije. A
na obzoru se sunce ve spustilo ispod gorja, kupajui drugu stranu
doline gustom tminom, dok je silhueta brda bila briljantno osvijetljena
iz pozadine. Paphos na obali jo e itav sat, zahvaljujui suncu,
uivati u toploj veeri kasnog proljea.
Na terasi je bilo troje ljudi onaj debeljko mediteranska izgleda,
onaj stari s neuvjerljivo crnom kosom i ena. Ona mu se okrenula
leima, zagledana u prizor s druge strane doline. Rowseu je priao
konobar. Rowse je kimnuo glavom prema stolu uz enin, uz balustradu
terase. Konobar se nacerio i pourio mu izvriti elju. Rowse je
naruio grki liker ouzo i vr mjesne izvorske vode.
Dok je sjedao, ona ga je pogledala postrance. On je kimnuo
glavom i promrmljao Vee. Ona mu je odgovorila kimanjem glave i
nastavila zuriti u sve mraniju dolinu. Stigao je i ouzo i on se zagledao
u dolinu. Nakon nekog je vremena rekao:
Mogu li vam predloiti zdravicu?
Ona se iznenadila.
Zdravicu?
Pokazao je aom prema gorju nalik straarima ogrnutima u
sjene, koji su ih okruivali sa svih strana, kao i prema prosutom
blistavonaraastom smiraju iza njih.
Spokoju, i nebeskoj ljepoti.
Ona mu je odgovorila polusmijekom.
Spokoju, rekla je ona i otpila gutljaj suhog bijelog vina.
Konobar je donio dva jelovnika. Za odvojenim su stolovima oboje
prouavali menije. Ona je naruila brdsku pastrvu.
Ne mogu ni ja naruiti nita bolje. Meni isto, molim vas,
rekao je Rowse konobaru. Konobar se udaljio.
Veerate sami? upitao je Rowse tiho.
Da, sama, odgovorila je ona oprezno.
I ja takoer, rekao je on i to me brine, jer sam ja
bogobojazan ovjek.
Ona se zbunjeno namrtila.
Kakve to veze ima s Bogom? On je shvatio da joj izgovor
nije britanski. U glasu joj se osjealo prigueno unjkanje.
Amerikanka? Pokazao je preko terase.
Pogled, mir, pIanine, sunce na umoru, vee. On je sve to
stvorio, ali sigurno ne zato da bi ovjek veerao sam.
Ona se nasmijala i bljesnula istim bijelim zubima na sunano
zlatnom licu. Pokuaj ih nasmijati, govorio mu je tata one vole da ih se
nasmijava.
Mogu li vam se pridruiti? Samo na veeri?
Zato ne? Samo na veeri.
Dohvatio je au, pa promijenio stol i sjeo joj suelice.
Tom Rowse, rekao je.
Monica Browne, odgovorila je ona.
Priali su bili su to uobiajeni sitni razgovori. On joj je objasnio
da je pisac umjereno uspjenog romana, te da se bavi terenskim
istraivanjem za svoju sljedeu knjigu, koja e se baviti levantinskom i
srednjoistonom politikom, i tako je zakljuio dovriti svoju turneju
istonim Sredozemljem kratkim predahom u ovom hotelu, koji mu je
bio preporuio prijatelj zbog dobre kuhinje i mira.
A vi? upitao je.
Nita tako uzbudljivo. Ja uzgajam konje. Bila sam tu da
kupim tri istokrvna pastuha, i sad se trebaju srediti svi izvozni papiri,
i tako... Slegnula je ramenima. Treba neim ubiti vrijeme. Pa
sam mislila da e mi biti ljepe tu nego da se kuham u luci.
Pastusi? Na Cipru? upitao je on.
Ne, u Siriji. Prodaja godinjaka u Harni. ista arapska grla.
Najbolja. Je li vam poznato da su svi trkai konji u Britaniji krajnji
potomci tri arapska konja?
Samo tri? Ne, nisam znao.
Ona je konjima bila upravo oduevljena. Doznao je i da je udana
za mnogo starijeg bojnika Erica Brownea, te da zajedno posjeduju i
vode rasplodnu konjunicu u Ashfordu. Porijeklom je inae iz
Kentuckyja, i ba je tu stekla znanje o punokrvnim grlima i konjskim
trkama. On je pak Ashford poznavao tek izdaleka znao je da je to
gradi u Kentu na putu od Londona za Dover.
Stigle su i pastrve, ukusno ispeene na rotilju, na vatri od
drvenog ugljena. Posluene su s mjesnim suhim bijelim vinom iz
doline Marathassa. A u hotelu, iza vrata to su se otvarala na terasu, u
bar su ula trojica mukaraca.
Koliko ete jo morati ekati? upitao je Rowse. Na
pastuhe?
Mogli bi stii svaki as, bar se tako nadam, i brinem se zbog
njih. Moda sam trebala ostati s njima u Siriji. Tako su strano
jogunasti. U prijevozu postaju jako nervozni. Ali je moj transportni
agent tamo jako dobar. Javit e mi kad stignu, pa u ih ja osobno
prevesti u Britaniju.
Ljudi u baru su popili svoje pie, pa su ih izveli na terasu do
stola. Rowse je uhvatio slutnju njihova izgovora. Podigao je prema
ustima mirnu ruku i u njoj vilicu s pastrvom.
Reci tom svom da donese jo rundu istog, rekao je jedan
od doljaka.
A s druge je strane Danny rekao tiho
Gazda.
McCready je poskoio na noge i priao malom otvoru u
kamenom zidu. Danny mu je predao dalekozor i odmaknuo se.
McCready je izotrio sliku i ispustio dug uzdah.
Ma svega ti, rekao je. Vratio je dogled. Vi nastavite, a ja
se vraam s Marksom da nadzirem ulaz u hotel. Bili, ti poi sa mnom.
U tom je trenutku na obronku bilo ve tako mrano da su se
mogli vratiti do parkiranog automobila bez straha da e ih netko vidjeti
s druge strane doline.

* * *

A na terasi je sve Rowseovo zanimanje i dalje zaokupljala
Monica Browne. Jedan mu je pogled rekao sve to je trebao znati. Dva
Irca koje jo nikad nije vidio. A trei, i oito voa grupe, bio je Kevin
Mahoney.
Rowse i Monica Browne otklonili su desert i naruili kavu. S
njom su dobili male ljepljive slatkie. Monica je odmahnula glavom.
Nije dobro za figuru, nije dobro uope, rekla je.
A vaoj se ne bi smjelo nipoto nauditi, jer stvarno rui s
nogu, rekao je Rowse. Ona je smijehom odbila kompliment, ali joj
oito nije bio mrzak. Nagnula se prema njemu. U odsjaju je svijee
Rowseu upao kratak ali vrtoglav pogled u udubinu izmeu njenih
punih njedara.
Poznajete te ljude? upitala je zainteresirano.
Ne, nikad vidio, odgovorio je Rowse.
Jedan od njih stalno pilji u vas.
Rowse se se nije elio okrenuti i pogledati ih, ali nakon te bi
opaske bilo sumnjivo to ne uiniti. Mrano no pristalo lice Kevina
Mahoneyja bilo se zalijepilo za njega. Kad se okrenuo, Mahoney se
nije potrudio skrenuti pogled. Pogledi su im se susreli. Rowse je
poznavao taj pogled. Zbunjenost. Nelagoda. Kad ti se ini da si
ovjeka ve negdje vidio, ali ne zna gdje da ga smjesti. Rowse se
opet okrenuo Monici.
Ma kakvi. Potpuni neznanci.
Onda su to vrlo nepristojni neznanci.
Prepoznajete im izgovor? upitao je Rowse.
Irski, odgovorila je ona. Sjeverni irski.
Gdje ste to nauili prepoznavati irske izgovore? upitao je.
Na konjskim trkama, naravno. Taj ih je sport pun. Ali sada,
bilo je zaista lijepo, Tom, ali ete mi oprostiti to se sad moram
povui.
Ustala je. Rowse je uinio isto, i osjetio kako mu se letee
sumnje povlae.
Slaem se, odgovorio je. Bila je to prekrasna veera.
Nadam se da emo opet jesti zajedno.
Potraio je neki znak elje da je otprati, ali ga nije bilo. Imala je
trideset i koju, bila je svoja ena i nimalo glupa. Da je to eljela,
sigurno bi mu dala neki sitan znak. Ako ga nema, bilo bi glupo sve
pokvariti. Uputila mu je blistav pogled i poistila se s terase. Rowse je
naruio jo jednu kavu, pa se okrenuo od irskog trija I zagledao preko
mranih pIanina. Uskoro ih je uo kako se povlae u bar i svom
viskiju.
Rekao sam vam da je tu arobno, rekao mu je za leima
duboki, kultivirani glas.
Hakim alMansour, lijepo odjeven kao i uvijek, kliznuo je u
slobodnu stolicu i gestom naruio kavu. S druge strane doline Danny
je poloio dalekozor i uzbueno progovorio u vokitoki. McCready ga
je posluao u Orionu parkiranom uz cestu, malo podalje od
Apollonijina glavnog ulaza. Nije vidio Libijca da ulazi, ali je on
moda u hotelu bio ve satima.
Dri me u toku, rekao je Dannyju.
Zaista jeste, gospodine Aziz, odgovorio je Rowse hladno,
i zaista jest. Ali ako ste eljeli razgovarati sa mnom, zato ste me
izgnali iz Libije?
O, molim vas, ne izgnali, ironino je zaunjkao alMansour.
Samo smo vas odbili primiti. A, eto, razlog je bio to sam elio s vama
razgovarati sasvim privatno. ak i u mojoj domovini postoje neke
formalnosti, zapisnici koje treba napraviti, radoznalost pretpostavljenih
koju treba zadovoljiti. A tu... nita osim mira i tiine.
A i prilika, pomislio je Rowse, da se obavi tiha likvidacija, te da
se ciparskim vlastima prepuste sva objanjenja o britanskom leu.
Dobro, odgovorio je on, onda vam moram zahvaliti to
ste se ljubazno odazvali mojoj molbi za pomo u skupljanju grae.
Hakim alMansour se tiho nasmijao.
Mislim da bi ve bilo vrijeme da prekinemo s tom glupou,
gospodine Rowse. Vidite, prije nego to su ga izvjesne... ivotinje...
oslobodile bijede, va je pokojni prijatelj Herr Kleist postao vrlo
komunikativan.
Rowse se, ogoren od bijesa, okrenuo prema njemu.
Novine vele da su ga ubili dileri, za osvetu zbog onog to im
je uinio.
Naalost, ne. Ljudi koji su mu uinili to to su mu uinili
zaista dilaju i drogu. Ali oni poseban entuzijazam pokazuju za
postavljanje bombi na javna mjesta, poglavito u Britaniji.
Ali zato? Zato bi se te proklete Irine toliko zanimale za
Ulricha?
Pa i nisu, dragi moj Rowse. Njih je zanimalo da otkriju kojim
ste vi to zapravo poslom u Hamburgu, pa su pomislili da bi to va
prijatelj mogao znati. Ili bar naslutiti. Kako je i bilo. ini se da je on
mislio da vae lupetanje o fiktivnim amerikim teroristima prikriva
sasvim drukije namjere. Ta informacija, skupa s daljnjim porukama
to smo ih primili iz Bea, dovela me do uvjerenja da bi s vama moda
bilo zanimljivo porazgovarati. emu se srdano nadam, gospodine
Rowse za vae se dobro iskreno nadam da je zaista tako, i sad je
nastupio trenutak za razgovor. Ali ne tu.
Iza Rowsea su se pojavila dvojica. Bili su krupni i maslinaste
boje koe.
Mislim da bismo se trebali malo provozati, rekao je
alMansour.
Je li to vonja bez povratka? upitao je Rowse. Hakim
alMansour je ustao.
To e u velikoj mjeri ovisiti o tome hoete li mi moi na
zadovoljavajui nain odgovoriti na nekoliko jednostavnih pitanja,
odgovorio je on.

* * *

McCready je ve ekao na auto, jer ga je o svemu obavijestio
Danny s druge strane doline, kad je Rowse najednom izronio iz ulaza
Apollonije i iziao na cestu. Vidio je kako se automobil Libijaca, s
Rowseom na stranjem sjedalu izmeu dva krupnjaka, udaljava od
hotela.
Gazda, da li ga slijedimo? upitao je Bili sa stranjeg
sjedala Oriona.
Ne, odgovorio je McCready. Slijediti bez farova bilo
bi, na tim vrtoglavim serpentinama, ravno samoubojstvu. A farovi bi
odmah izdali itavu igru. AlMansour je dobro izabrao teren. Ako se
vrati, rei e nam to je bilo. Ako ne... Dobro, onda je bar napokon
upao u igru. Mamac je uzet na ispitivanje. Ujutro emo znati je li
prihvaen ili odbaen. Usput, Bili, moe li neopazice upasti u taj
hotel?
Bili je napravio lice kao da ga je netko teko uvrijedio.
Gurni mu to pod vrata, rekao je McCready i pruio
naredniku turistiku brouru.

* * *

Vonja je potrajala itav sat. Rowse se s mukom prisiljavao da
se ne osvre. Ipak se u dva navrata, nakon to je voza Libijac svladao
otru okuku, Rowse ipak uspio osvrnuti i pogledati put kojim su doli.
Iza njih nije bilo pokretne lepeze farova drugog automobila. Voza se
dvaput zaustavio kraj ceste, utrnuo svjetla i priekao pet minuta. Nitko
ih nije mimoiao. Tik pred pono stigli su napokon do povelike vile i
provezli se kroz vrata od kovanog eljeza. Rowsea su istresli i
progurali kroz vrata, koja je otvorio jo jedan Libijac teke kategorije.
Uz alMansoura, to je bilo pet na jednoga. anse mu ba i ne bi bile
neke.
A bio je tu i jo jedan, koji ih je ekao u velikoj dnevnoj sobi u
koju su ga gurnuli, masivno graen i jake eljusti, trbonja od blizu
pedeset godina, i brutalna, ogrubjela lica i velikih crvenih aka. On
oito nije bio Libijac. Rowse ga je zapravo prepoznao, iako to ba
niim nije odao i njegovo je lice bilo u McCreadyjevoj Galeriji hulja, i
on mu ga je pokazao kao lice koje bi jednoga dana mogao ugledati ako
pristane uroniti u svijet terorizma i Srednjeg istoka.
Frank Terpil je bio CIA-in renegat, i Agencija ga je najurila
1971. Ubrzo potom on je dogravitirao svom pravom i vrlo isplativom
pozivu u ivotu poeo je Idi Aminu iz Ugande pribavljati opremu za
muenje, a uz nju teroristike trikove i struno znanje. Do trenutka kad
je ugandsko udovite srueno i razbijen njegov jezivi Dravni istrani
biro, on je ipak tog Amerikanca uspio upoznati s Moamarom
Gaddafijem. Od tog se doba Terpil, ponekad u drutvu s Edwinom
Wilsonom, jo jednim renegatom, specijalizirao za pribavljanje
irokog izbora teroristike opreme i tehnologije najekstremnijim
grupama po Srednjem istoku, no pritom je i dalje ostao sluga pokorni
libijskog diktatora.
lako on u tom trenutku ve petnaest godina nije imao nikakve
veze sa zapadnim obavjetajnim svijetom, u Libiji su ga i dalje
smatrali amerikim strunjakom. Njemu je sasvim odgovaralo
prikrivanje injenice da je koncem 1980-ih bio ve sasvim ispao iz
tosa.
Rowseu su rekli da sjedne na stolicu posred sobe. Skoro je sav
namjetaj bio pokriven, zatien od praine. Vila je oito bila
ljetnikovac neke imune obitelji koja ju je zimi zatvarala. Libijci su je
naprosto prisvojili preko noi, i zato Rowseu i nisu povezali oi.
AlMansour je skinuo pokrov i profinjeno sjeo u stolicu
tapeciranu brokatom. Nad Rowseom je visjela jedincata arulja.
AlMansour je kimnuo Terpilu i ovaj se dogegao do Rowsea.
Dobro, mali, da popriamo. Ti obilazi Evropu i trai
oruje, i to vrlo specijalno. Koji ti je to vrag na pameti?
Skupljanje grae za novi roman. Objasnio sam to ve deset
puta. Rije je o romanu. To mi je posao, ja od toga ivim. Piem
trilere. O vojnicima, pijunima, teroristima fiktivnim teroristima.
Terpil ga je pljusnuo jednom, ne ba jako, ali tako da bude jasno
da toga ima jo, i to puno.
Dosta sranja, rekao je, ali bez ljutnje. Ja u na kraju
ipak doi do istine, ovako ili onako. Pa moda bi bilo bolje da do nje
doemo bezbolno meni je svejedno. Za koga ti zapravo radi?
Rowse je pustio da se pria o oglasu odvije polako, kako su ga
bili uputili, kao da se ponekad sjea tono, a ponekad kao da mora
prekapati po sjeanju.
Koji magazin?
Soldier of Fortune.
Koji broj?
Travanj... Svibanj, Iani. Tako je, svibanj, a ne travanj.
I to je pisalo u oglasu?
TRAI SE STRUNJAK ZA ORUJE, EVROPSKO
PODRUJE, ZA ZANIMLJIV ZADATAK... tako neto. Ponude pod
broj.
Bljezgarije. Ja ga stalno primam. U njemu nema takvog
oglasa.
Bio je. Moete provjeriti.
O, i hoemo, promrmljao je alMansour iz kuta sobe. Sve je
to biljeio tankim zlatnim perom po Guccijevu notesu.
Rowse je znao da Terpil blefira. Jer takav se oglas bio stvarno
pojavio na stupcima Soldier of Fortunea. McCready ga je bio naao, i s
nekoliko poziva prijateljima u CIA-i i FBI-u osigurao, ili se bar Rowse
tome arko nadao, da istraga ne dovede do nekakvog oglaivaa koji bi
zanijekao da je ikad primio ikakav odgovor od gospodina Thomasa
Rowsea iz Engleske.
I tako ste mu otpisali.
Aha. isto i jasno. Ponuda pod broj. Poslao biografiju,
struno podruje. Upute za odgovor, ako ga bude.
A te su bile?
Mali oglas u londonskom Daily Telegraphu. Izrecitirao je
tekst. Uspio ga je zapamtiti.
I oglas se pojavio? i uspostavili ste kontakt?
Aha.
Kada?
Rowse mu je rekao. Prolog listopada. McCready je pronaao i
njega. Bio ga je izabrao nasumce, i bio je to savreno autentian mali
oglas nekog nedunog britanskog graana, ali s tekstom koji je mogao
posluiti. Ljudi su iz Telegrapha pristali izmijeniti dokumentaciju, tako
da izgleda kao da ga je platio netko iz Amerike, i to gotovinom.
Ispitivanje se nastavilo. Telefonski poziv iz Amerike nakon to
je on stavio jo jedan oglas u The New York Times, i taj je bio
otkriven nakon mnogo sati istraivanja pravi oglas u kojem je naveden
stvarni telefonski broj u Britaniji. Istodobno je promijenjen i Rowseov
broj, kojeg nema u imeniku, da bi se poklopio s tim.
emu toliko obilaenje samo zato da bi se uspostavila veza?
Smatrao sam da mi je potrebna diskrecija, u sluaju da je
ovjek koji je dao onaj prvi oglas lud. A osim toga i da ga se dojmi
moja tajanstvenost.
I je li je?
Oito. Taj na telefonu mi je rekao da mu se svidjelo.
Dogovorili smo sudar.
Kada? Prolog studenog. Gdje? Georges Cinq u Parizu. Kako je
izgledao?
Mladolik, dobro odjeven, kolovana govora. Nije se prijavio
u hotelu. Provjerio sam. Rekao je da se zove Galvin Pollard. Sigurno
lanjak. Jupijski tip*( Young, upwardlymobile professional Yuppie. Op.pr.).
to to?
Mlad, treber, profesionalac, ironino je zavukao
alMansour. Ispao si iz tosa.
Terpil je pocrvenio. Naravno da se s tim izrazom ve sreo, ali ga
je zaboravio.
I to je rekao?
Rekao je da predstavlja grupu ultraradikalnih ljudi kojima se
tu ve popela Reaganova uprava, njezino neprijateljstvo prema
Sovjetima i Treem svijetu, a napose upotreba amerikih aviona i
troenje poreznikog novca da bi se bombardirale ene i djeca, kao
Ianjskog travnja u Tripoliju.
I dao vam je popis svega to trai?
Da.
Taj popis?
Rowse ga je preletio pogledom. Bila je to upravo kopija onoga
to je pokazao Karjaginu u Beu. Rus je oito imao sjajno pamenje.
Da.
Mine s usmjerenim djelovanjem, za miloga Boga. Semtex H.
Aktovke s minama iznenaenja. Pa to je sve visoka tehnologija. Za
kog e im vraga to?
Rekao je da njegovi ele lupiti. Ali stvarno lupiti. Spomenuo
je Bijelu kuu, i Senat. Senat mu je, ini se, posebno zapeo za zub.
Pustio je da novanu stranu posla silom izvuku iz njega. Raun
u Kreditanstaltu u Aachenu s pola milijuna dolara. Zahvaljujui
McCreadyju, takav je raun zaista i postojao, redatumiran u
odgovarajue razdoblje. A tajnost banaka i nije tako velika. Libijci to
mogu provjeriti, ako samo poele.
I zato ste se u to uope upleli?
Zbog 20 posto provizije. Stotinu tisua dolara.
Sia.
Ne za mene.
Vi, ne zaboravite, piete trilere.
Koji se ba i ne prodaju. Usprkos izdavaevu vjeanju na sva
zvona. Pa sam htio okrenuti koji bob.
Bob?
iling, promrmljao je alMansour. Britanski ekvivalent
za zelembae i salatu.
U etiri ujutro Terpil i Alconbury odrali su vijee. Tiho su
porazgovali u susjednoj sobi.
Je li mogue da u Sjedinjenim postoji radikalna grupa
spremna da napravi krupnu diverziju na Bijelu kuu i Senat? upitao
je alMansour.
Naravno, odgovorio je Amerikanac, koji je inae mrzio
svoju domovinu. U tolikoj zemlji svakakvi luaci hodaju ulicom.
Isuse, jedna mina usmjerenog djelovanja u torbi za spise na travnjaku
Bijele kue. Moete li to zamisliti?
AlMansour je to mogao. Mina s usmjerenim djelovanjem jedno
je od najrazornijih protupjeakih oruja to ih je ikad smislio ljudski
um. Ona ima oblik diska, a kad se aktivira, skae u vis i iz oboda alje
tisue elinih leajnih kuglica, sve u visini pojasa. Brza kosa tih
projektila moe prosjeci kroz stotine ljudi. Kad bi se detonirala na
kolodvoru prigradske eljeznice, malo bi ih, od tisue u guvi, ostalo
ivih. Zbog toga je prodaja takvih mina pod strogim amerikim vetom.
Ali se uvijek dadu napraviti i replike...
U etiri i pol obojica su se vratila u dnevnu sobu. Iako to Rowse
nije znao, te su mu se noi bogovi odluili nasmijeiti. AlMansour se
morao s neim pojaviti pred svojim voom, i to neodlono, kako bi
zadovoljio njegovo uporno tranje osvete protiv Amerike Terpil je
svom gazdi morao dokazati da ga oni jo uvijek trebaju kao savjetnika
u pitanju Amerike i Zapada. Na koncu su obojica povjerovala zbog
onog istog razloga zbog kojeg i inae veina nas vjeruje povjerovali su
zato to su eljeli povjerovati.
Sad moete ii, gospodine Rowse, rekao je alMansour
blago. Mi emo, naravno, sve provjeriti, i ostajemo u vezi. Ostanite
u Apolloniji dok ne poaljem nekog da vas potrai.
Dva tekaa koji su ga dovela, sad su ga i vratila, i iskrcala pred
hotelskim vratima, pa se odvezla. Kad je uao u sobu, upalio je svjetlo,
jer zora jo nije uznapredovala dovoljno da osvijetli njegovu zapadnu
sobu. A s druge je strane Bili, koji je bio na smjeni, aktivirao vokitoki i
probudio McCreadyja u njegovoj hotelskoj sobi u Pedhoulasu.
Rowse se sagnuo i digao neto sa saga u sobi. Bila je to broura
koja je pozivala turiste da posjete povijesni manastir Kykko, i
pogledaju zlatnu ikonu Bogorodice. Kraj toga je olovkom bilo
dopisano samo jedno 10.00.
Rowse je namjestio budilicu na tri sata spavanja.
Jebi se, McCready, rekao je i otplovio.


Glava etvrta

Kykko, najvei samostan na Cipru, utemeljili su u dvanaestom
stoljeu bizantski carevi. Pritom su dobro izabrali mjesto, s obzirom,
dakako, na injenicu da redovnici ivot provode u izolaciji, meditaciji i
samoi.
Golemo zdanje uzdie se visoko na vrhuncu zapadno od doline
Marathassa, na poloaju toliko zabitnom, da do njega vode samo dvije
ceste, po jedna s obje strane. Napokon se, ispod samostana, te dvije
ceste spajaju u jedincatu stazu to vodi uzbrdo prema samostanskim
vratima.
Ba kao i bizantski carevi, i McCready je dobro izabrao mjesto.
Danny je ostao u kamenoj kolibi s druge strane doline, preko puta
hotela, odakle je motrio zastrte prozore sobe u kojoj je spavao Rowse,
dok se Bili, na motoru koji mu je u mjestu pribavio Marks, koji je
govorio grki, odvezao prije njih do Kykkoa. Do zore se narednik
SAS-a ve bio dobro sakrio meu borove iznad jedincate staze to je
vodila u samostan.
Vidio je kako dolazi i sam McCready, kako ga dovozi Marks, i
nastavio motriti tko bi jo mogao doi. Da se pojavio itko od irskoga
trija, ili auto Libijaca kojemu su zabiljeili broj, McCreadyja bi
alarmirali pomou tri piska upozorenja na vokitokiju pa bi on ispario.
Toga je, meutim, svibanjskoga jutra, uzbrdo klipsala samo uobiajena
rijeka turista, veinom Grka i Ciprana.
Te je noi ef postaje u Nicosiji u Pedhoulas poslao mlaeg
suradnika s nekoliko poruka iz Londona i treim vokitokijem. Sad su
ih imala oba narednika, a i McCready.
U osam i pol Danny je izvijestio da se Rowse pojavio na terasi i
pojeo lagani doruak, pecivo i kavu. Od Mahoneyja i njegova dva
prijatelja nigdje ni traga ni glasa, ba kao ni od Rowseova sinonjeg
komada suknje, i niti jednog drugog gosta u hotelu.
Izgleda mi umorno, rekao je Danny.
Nitko nikome nije obeao praznike, odrezao je McCready
sa svog sjedita u dvoritu samostana tridesetak kilometara dalje.

* * *

Rowse je krenuo u devet i dvadeset. Denny je o tome uredno
izvijestio. Rowse se izvezao iz Pedhoulasa, provezao se kraj velike
obojane crkve Arhanela Mihaela koja je dominirala brdskim selom,
pa skrenuo na sjeverozapad na cestu za Kykko. Danny je nastavio
motriti hotel. U devet i pol u Rowseovu je sobu ula sobarica i
razgrnula zavjese. To je Dannyju jako olakalo ivot. Druge su zavjese
na fasadi okrenutoj dolini bile navuene. Unato suncu koja ga je tuklo
u oi, narednik je ipak bio nagraen za svoj trud kad je Monica
Browne poela raditi svoje desetminutne vjebe disanja, i to sasvim
gola ispred prozora.
Bolje nego u Junom Armaghu, promrmljao je zahvalni
veteran.
U deset do deset Bili je dojavio da mu se Rowse naao na
vidiku, te se poeo uspinjati strmom i vijugavom stazom prema
Kykkou. McCready je ustao i uao unutra, divei se silnom trudu koji
je te masivne stijene iznio tako visoko na pIaninski vrhunac, kao i
vjetini majstora koji su obloili freske zlatnim listiima, pa ih obojili
u skrlet i plavet, i tako uresili unutranjost proetu slatkastim vonjem
tamjana.
Rowse se naao pred slavnom zlatnom ikonom Djevice. Vani je
Bili provjerio da Rowseu nije izrastao rep, pa je McCreadyju poslao
dva dvostruka piska, koja su se oglasila u unutranjem depu viega
agenta.
ini se da si ist, promrmljao je McCready kad se Rowse
pojavio kraj njega. To to su razgovarali tiho nije bilo nimalo udno
svuda uokolo i drugi su turisti razgovarali aptom, kao da se boje
poremetiti mir svetita.
Dakle, da ponemo od poetka, rekao je McCready.
Ako me sjeanje ne vara, bio sam te otpratio na aerodrom Valletta,
otkud si krenuo na vrlo kratak posjet Tripoliju. Od tada pa nadalje,
molim lijepo, svaki detalj.
Rowse je poeo od poetka.
O, upoznao si se dakle s prekaljenim Hakim alMansourom,
rekao je McCready nakon nekoliko minuta. Jedva sam se i usudio
ponadati da e se osobno pojaviti na aerodromu. ini se da mu je
Karjaginova poruka iz Bea stvarno nadraila matu. Dalje.
Dijelove je Rowseove prie McCready mogao potvrditi na
temelju opaanja, kako vlastitih, tako i svojih narednika primjerice
onog utolikog mladoga agenta koji je slijedio Rowsea do Vallette i
ispratio ga do aviona za Cipar, te drugog agenta u Nicosiji koji mu se
prikvaio sve dok nije krenuo u brda.
Jesi li vidio moja dva narednika? Dvojicu tvojih bivih
kolega?
Ne, nikada. Bio sam uvjeren da ih ni nema, rekao je
Rowse. Obojica su se zagledala u Madonu koja im je uzvraala pogled
svojim mirnim i saalnim oima.
O, oni su itekako tu, rekao je McCready. Jedan je ovog
asa vani, pazi da tebe i mene nitko ne slijedi. Zapravo prilino uivaju
u tvojim pustolovinama. Kad sve bude gotovo, moete skupa na pie.
Ali jo ne, i tako... nakon to si stigao u hotel...
Rowse je zabrzao sve do trenutka kad je prvi put ugledao
Mahoneyja i njegova dva zemljaka.
ekaj as, ta cura. Tko je ona?
Ma isto ljetno poznanstvo. Amerikanka, uzgajivaica
trkaih konja tu eka na dolazak tri arapska pastuha to ih je proli
tjedan kupila u Siriji, na sajmu godinjaka u Siriji. Monica Browne. S
e. Ma nema problema, samo mi pravi drutvo za veerom.
Jesi li siguran?
Da, Sam, sasvim siguran. isti civil. A sluajno i jako
zgodan.
To smo opazili, promrmljao je McCready. Dalje.
Rowse je ispriao kako je doao Mahoney, a spomenuo je i
sumnjiave poglede to ih je bacao preko terase, a koje je uhvatila
njegova nova znanica.
Misli da te je prepoznao? Jo tamo od benzinske pumpe?
Nije mogao, rekao je Rowse. Imao sam vunenu kapu
nabijenu na oi, lice mi je bilo prekrito ekinjama, i jo sam se bio
napol sakrio iza benzinske pumpe. Ne, on bi se tako zapiljio u svakog
Engleza im bi uo izgovor. Zna i sam koliko nas sve mrzi.
Moda. Dalje.
McCreadyja je najvie zanimala ba nenadana pojava Hakima
alMansoura i ispitivanje u dugu no u rukama Franka Terpila. Desetak
je puta prekinuo Rowsea eda bi si razjasnio siune sitnice.
Obmanjiva je sa sobom donio tvrdo ukorienu knjigu o ciparskim
bizantinskim crkvama i manastirima. Dok je Rowse govorio, on je u
nju unosio obilne biljeke, piui preko grkog teksta. Njegova olovka,
meutim, nije ostavljala nikakav trag slova e izbiti tek kasnije, kad se
nanesu kemikalije. Za svakog prolaznika on je bio samo turist koji je
biljeio to to vidi oko sebe.
Dosad sve u redu, rekao je McCready zamiljeno. ini
se da njihova operacija sIanja oruja stoji, da samo eka na zapovijed
kreni. Kad se Mahoney i alMansour nau u istom hotelu na Cipru, to
je ipak previe, i ne moe znaiti nita drugo. Sad jo treba samo
doznati kada, gdje i kako. Kopnom, morem, zrakom? Otkuda do kuda.
i prijevoznika. Kamion, teretni avion, teretni brod?
Siguran si da e nastaviti? Da nee sve opozvati?
Siguran.
Nije bilo nikakve potrebe da to veli Rowseu. On to i ne treba
znati. Ali je stigla i druga poruka od doktora Libijca koji je lijeio
Moamara Gaddafija. Kad doe as, bit e to isporuka u nekoliko
paketa. Neto oruja za baskijske separatiste u panjolskoj, za ETA-u.
Jo neto za francuske ultraljeviare oko Action Directe. Onda jo
jedna poiljka za malobrojne ali letalne belgijske teroriste, CCC. Zatim
veliki dar za njemaku Frakciju Crvene armije, od kojeg e
nedvojbeno bar polovica biti utroena na barove u koje zalaze ameriki
vojnici, i vie od pola poiljke ide IRA-i.
Dojavljeno je da e jedna od IRAinih zadaa biti ubojstvo
amerikog ambasadora u Londonu. McCready je slutio da e IRA,
zbog zabrinutosti za svoje skupljanje priloga u Americi, za taj posao
unajmiti drugoga, vjerojatno Nijemce iz Frakcije, nasljednike grupe
Baader Meinhof, koja se, dodue, osipa brojem, ali je i dalje
smrtonosna i spremna obaviti ugovorni posao u zamjenu za oruje.
Jesu li te pitali gdje bi elio da ti isporue oruje za ameriku
teroristiku grupu, ako pristanu na prodaju?
Da.
I ti si im rekao?
Bilo gdje u zapadnoj Evropi.
PIanovi za njihovo prebacivanje u Evropu?
Rekao sam im to si mi rekao. Ja u odvesti poiljku, ionako
prilino malenu obujmom, gdje god da je isporue, ali to mora biti
unajmljena, samo meni poznata garaa. Vratit u se s kamperskim
kombijem ili prikolicom, s tajnim pretincima u zidovima. Zatim u se
njime povesti na sjever kroz Dansku, pa onda trajektom do vedske, i
zatim Norvekom sve do jednog od mnogih teretnjaka to plove za
Kanadu. Bit u samo jo jedan turist koji je odmor proveo na
fotosafariju.
To im se svidjelo?
Terpilu jest. Rekao je da je to isto i bistro. AlMansour je
prigovorio da u pritom morati prijei nekoliko dravnih granica. Ja
sam ga upozorio na injenicu da u ljetnoj sezoni kamperske kuice
teku diljem Evrope, i da na svakoj etapi mogu rei da na sljedeem
veem aerodromu kupim enu i djecu koji trebaju doletjeti. On je
nekoliko puta potvrdno kimnuo glavom.
Dobro je. Mi smo povukli svoj potez. Sad jo trebamo samo
priekati i vidjeti jesi li ih uvjerio, i hoe li njihova strast za osvetom
nad Bijelom kui prevagnuti nad prirodnim oprezom. Znalo se
dogoditi.
to se sad zbiva? upitao je Rowse.
Vraa se u hotel. Ako progutaju ameriki pIan i u poiljku
ubace i tvoj paket, alMansour e te potraiti, ili osobno ili preko
kurira. Doslovno izvri njegove upute. Ja u ti prii da mi podnese
izvjetaj samo ako puina bude ista.
A ako ne? Ako ne progutaju?
Onda e te pokuati uutkati. Vjerojatno e zamoliti
Mahoneyja i njegove deke da obave taj posao kao znak dobre volje.
Tako e dobiti svoju priliku da sredi Mahoneyja. A i narednici e biti
u blizini. Oni e uskoiti da te izvuku ivog.
Hoe vraga, pomislio je Rowse. Tako bi se razotkrila upletenost
Londona u itavu priu. Irci bi se ratrkali, i onda bi im itava poiljka
stigla drugom rutom, u drugo vrijeme i na drugo mjesto. Ako
alMansour krene na nj, izravno ili neizravno, bit e preputen samome
sebi.
Hoe alarmno piskalo? upitao je McCready. Da nas
moe pozvati da dotrimo?
Ne, odgovorio je Rowse kratko. To ne bi imalo
nikakva smisla. Jer nitko ne bi doao.
Onda se vrati u hotel i ekaj, rekao je McCready i
pokuaj se ne iscrpiti previe s prelijepom gospoom Browne. S e.
Moda e ti jo zatrebati snage.
Zatim je otplovio u gomilu, i on je privatno znao da, u sluaju
ako Libijci ili Irci navale na Rowsea, ne bi nikako smio intervenirati.
Ali je zato odluio da, ako ta libijska lisica nije povjerovala Rowseu,
dovede daleko veu ekipu promatraa koji e Mahoneyja drati na
oku. Kad on krene, krenut e i poiljka oruja za Irce. Sada kad je
pronaao Mahoneyja, taj je IRA-in ovjek bio bolji trag do poiljke.
Rowse je dovrio obilazak samostana, izronio na blistavo sunce
i potraio svoj auto. Bili ga je, iz svoje jazbine pod borovima na brdu,
a pod grobnicom pokojnog predsjednika Makariosa, opazio da ide, pa
upozorio Dannyja da se njihov ovjek vraa. McCready je otiao deset
minuta kasnije, s Marksom za voIanom. Na putu nizbrdo pokupili su
ciparskoga seljaka to je stajao kraj puta i tako Billa vratili u
Pedhoulas.
Petnaest minuta nakon poetka etrdesetminutne vonje,
McCreadyjev je vokitoki zakrao i vratio se u ivot. Bio je to Danny.
Mahoney i njegovi upravo su uli u njegovu sobu. Sad ga
prekopavaju. Ne ostavljaju ni kamen na kamenu. Da izaem na cestu i
upozorim ga?
Ne, odgovorio je McCready. Stoj gdje jesi i ostani u
vezi.
Ako pourim, moda bismo ga mogli prestii, predloio je
Marks.
McCready je pogledao na sat. Bila je to prazna gesta. Nije ak
ni izraunao milje i brzinu do Pedhoulasa.
Prekasno, rekao je. Nikad ga neemo dostii.
Siroti stari Tom, rekao je Bili otraga.
Sam McCready je na ovo izgubio ivce, to nije obiavao initi
pred podreenima.
Ako zeznemo stvar, ako taj tovar govana proe, onda e biti
siroti stari kupci u Harrodsu, siroti stari turisti u Hyde Parku, sirote
stare ene i djeca po itavoj posranoj zemlji, dreknuo je.
Zavladala je tiina i potrajala itavim putem do Pedhoulasa.

* * *

Rowseov je klju jo visio na svojoj kuki na recepciji. Uzeo ga
je sam na recepciji nije bilo nikoga i zaputio se gore. Brava je na
vratima bila neoteena Mahoney ju je otvorio kljuem i vratio ga na
recepciju. Ali su vrata bila otkljuana. Rowse je pomislio da to moda
sobarica jo pravi krevete, pa je uao ravno unutra.
Kad je uao, ovjek iza vrata jako ga je gurnuo i on je zateturao.
Vrata su se s treskom zatvorila, a put je do njih zagradio onaj stameni.
Fotografije teleobjektivom to ih je snimo Danny bile su jo pred zoru
preko kurira posIane u Nicosiju, odakle su ih faksirali u London na
identifikaciju. Taj nabiti je bio Tim OHerlihy, ubojica iz Derryjske
brigade, a onaj miiavi, ukastosmei, bio je Eamonn Kane,
iznuiva iz Zapadnog Belfasta. Mahoney je sjedio u jedinom
naslonjau, leima okrenut prozoru, na kojem su zavjese bile
povuene da propuste bljetavo svjetlo.
Bez ijedne rijei, Kane je dograbio posrnulog Engleza, zavrtio
ga i prilijepio uza zid. Vjete su mu ruke hitro prele preko koulje
kratkih rukava i niz nogavice hlaa. Da je sa sobom imao piskalo koje
mu je McCready bio ponudio, sad bi ga otkrili i tako bi se igra zavrila
tu i sada.
Soba je bila u kaosu, sve su ladice bile izvuene i ispranjene, a
sadraj je ormara bio razbacan na sve strane. Rowseu je jedina utjeha
bila da sa sobom nije ponio nita to jedan pisac na istraivakom
putovanju ne bi trebao imati bile su tu biljenice, sinopsis romana,
turistike karte, broure, portabl pisai stroj, odjea i toaletni pribor.
Paso mu je bio u stranjem depu hlaa. Kane ga je upecao i dobacio
Mahoneyju. Mahoney ga je brzo prolistao, ali mu on nije rekao nita
to ve otprije nije znao.
No dobro, SAS-ave, moda mi sad kae za kojsi kurac tu.
Na licu mu je bio njegov uobiajeni armantni smijeak, ali mu
on nije dopirao i do oiju.
Nemam pojma o emu to govorite, rekao je Rowse
indignirano.
Kane je zamahnuo akom i potkaio Rowsea u solarni pleksus.
Mogao ga je izbjei, ali mu je OHerlihy bio s lea, a Kane sa strane.
anse bi mu bile nikakve ak i bez Mahoneya. Ti ljudi nisu nedjeljni
vjerouitelji. Rowse je zastenjao i presavio se, naslonio se na zid i
teko zadahtao.
A, ne zna? A, ne zna? rekao je Mahoney i ne ustajui.
Mislim, normalno ja imam druga izraajna sredstva, osim rijei, da
objasnim to mislim, ali u zbog tebe, SAS-ave, napraviti iznimku.
Jedan moj prijatelj u Hamburgu prepoznao te pred dva tjedna. Tom
Rowse, bivi bojnik u Specijalnoj regimenti Zranih snaga, iroko
poznati fan irskoga naroda, koji voli postavljati neka vrlo udna
pitanja, i koji je dva puta bio na Smaragdnom otoku*( Emerald Isle, tj.
Irska. Op. pr.), i sad se najednom stvori nasred Cipra ba kad se ja i moji
prijatelji hoemo poteno u miru odmoriti. Zato, jo jednom, to radi
tu?
Vidi, rekao je Rowse. Dobro, bio sam u Regimenti. Ali
sam otiao. Nisam to vie mogao podnijeti, i sve sam ih razotkrio,
gadove. Prije tri godine. Ja vie nisam u tome, ni izdaleka. Britanski se
establiment ne bi na mene ni popiao da me ivoga peku. Sad ivim
od pisanja romana. Trilera. To je sve.
Mahoney je kimnuo OHerlihvju. Udarac straga zahvatio ga je
po bubrezima. Rowse je kriknuo i pao na koljena. Unato slabim
izgledima, mogao im je uzvratiti, i srediti bar jednoga, a moda i
dvojicu, prije nego to i sam zadnji put padne. Ali je pretrpio bol i
sruio se na koljena. Unato Mahoneyjevoj aroganciji, ipak je slutio da
je ef terorista zbunjen. Zacijelo je sino, prije nego to se odvezao,
opazio kako Rowse razgovara s Hakimom alMansourom.
Rowse se vratio s te seanse koja je potrajala itavu no. A
Mahoneyju je alMansour svakog asa trebao uiniti jako veliku
uslugu. Ne, taj IRA- sad nije za njega smrtonosan ne jo. On se to
samo zabavlja.
Ti meni lae, SAS-ave, a to mi se ne svia. Tu sam priu
na temu samo-skupljam-grau ve uo. Vidi, mi Irci smo vrlo
literaran narod. A neka od tvojih pitanja nisu bila ba nimalo literarna.
Dakle, to radi tu?
Trileri, prohripao je Rowse. Trileri danas moraju biti
toni. Ne moe se izvui na mutna uopavanja. Pogledaj Carrea,
CIancyja misli da oni ne istrae sve do zadnjeg detalja? Danas se to
moe samo tako.
Ma nemoj? A izvjesni gospodin preko irokih voda, s kojem
si sino razgovarao. Skupa piete knjigu?
To je samo izmeu nas dvojice. Idi pitaj njega.
O, i jesam, SAS-avac. Jo jutros, preko telefona, i on me
zamolio da te drim na oku. Da je do mene, dao bih dekima da te
bace s gore vrlo visoke. Ali me moj prijatelj zamolio da te drim na
oku. to u i initi, i danju i nou, sve dok ne ode. Ali me on zamolio
samo za to, i zato, isto izmeu nas, evo ti ipak jo neto za dobra stara
vremena.
Kane i OHerlihy su se zagegali prema njemu. Mahoney je
samo gledao. Kad su Rowseu popustile noge, on se sruio na pod i
savio da zatiti donji trbuh i genitalije. Sad je bio prenizak za dobar
udarac akom, pa su se posluili nogama. Obujmio je glavu da mu ne
otete mozak, i osjetio kako mu vrci cipela udaraju lea, ramena, prsa
i rebra, i osjetio je kako ga gui val boli, sve dok mu se na svijest,
nakon uta u potiljak, nije spustila milostiva tama.
Doao je k sebi kao ljudi koji su doivjeli prometnu nesreu
najprije je polako postao svjestan da nije mrtav, a onda je postao
svjestan i bola. Ispod hlaa i koulje itavo mu je tijelo bilo samo
jedan veliki bol.
Leao je na trbuhu i neko je vrijeme samo prouavao are na
tepihu. Onda se prevrnuo bila je to pogreka. Preao je rukom preko
lica. Na obrazu pod lijevim okom bila je oteklina, no bilo je to inae
manjevie isto ono lice koje brije ve godinama. Pokuao je sjesti, ali
se trgnuo. Plea mu je poduprla ruka koja mu je pomogla da se
podigne u sjedei poloaj.
to se to tu, kvragu, dogodilo? upitala je.
Monica Browne je kleala kraj njega, podupirui ga lijevom
rukom. Hladni su prsti njezine desnice dotakli kvrgu ispod njegova
lijevog oka.
Ba sam prolazila i vidjela da su vrata odkrinuta...
Kakva sluajnost, pomislio je, pa odbacio tu misao.
Valjda sam se onesvijestio i nabio pri padu, rekao je.
A sobu si razlupao prije ili poslije toga?
Osvrnuo se. Sasvim je zaboravio na izvrnute ladice i rasutu
odjeu. Ona mu je raskopala koulju.
Isuse, to se zove pad, bilo je sve to je rekla. Onda mu je
pomogla da ustane i odvela ga do kreveta. Sjeo je na nj. Ona ga je
gurnula prema natrag, podigla mu noge i okrenula na madrac.
ekaj tu, rekla je sasvim nepotrebno. Imam u sobi neku
mast.
Vratila se ve za koji trenutak, zatvorila za sobom vrata i hitro
okrenula klju. Raskopala mu je pamunu koulju Sea IsIand i
kliznula mu je s ramena, zacoktala jezikom pri pogledu na sivkaste
masnice, koje su ve poele postajati ugodno plave, i ureavale mu
torzo i rebra.
Osjetio se bespomono, no ini se da je ona znala to radi.
Otvorila je boicu i njeni su prsti utrljali pomast u natuena mjesta.
Peklo je. Pa je rekao
Au.
Od toga e ti biti bolje, nateklina e splasnuti, prije e nestati
modrica. Okreni se.
Lagano mu je utrljala jo pomasti u masnice na ramenima i
leima.
Kako to da sa sobom nosi mast? promrmljao je. Da li
svi koji s tobom veeraju na kraju zavre ovako?
To je za konje, rekla je ona.
Puno ti hvala.
Daj ne kvocaj, djeluje i na ljude s konjskom pameu. Okreni
se.
to je on i uinio. Ona je stajala nad njim, a zlatna joj je kosa
padala na ramena.
Tukli su te i po nogama?
Posvuda.
Raskopala mu je hlae, potegla zatvara pa ih svukla bez puno
prie. Bio je to posao ne sasvim nepoznat mladoj eni kojoj mu puno
pije. Uz jednu oteklinu na desnoj cjevanici, bilo je tu i pol tuceta
modrikastih podruja na bedrima. Utrljala je u njih pomast. Nakon to
bi malo zapeklo, osjeaj bi se pretvorio u isti uitak. Vonj ga je
podsjetio na dane kad je u koli igrao ragbi. Ona je zastala i spustila
bocu.
Je li i to oteklina? upitala je.
On je spustio pogled na atlet-gaice. Ne, to nije bila oteklina.
Hvala Bogu, promrmljala je. Onda se okrenula i
posegnula za zatvaraem na leima krem haljine od sirove svile.
Svjetlo to se cijedilo kroz zavjese ispunjalo je sobu slabim, hladnim
sjajem.
Gdje si to nauila kako se postupa s masnicama? upitao
je.
Nakon batina i masae osjeao se nekako supijano. Ili mu je bar
tako bilo u glavi.
Tamo u Kentuckyju, moj je mali brat bio dokej amater,
rekla je ona. Nekoliko sam ga puta skrpila.
Njezina je krem haljina kliznula na pod i kao da se pretvorila u
lokvu. Nosila je siune gaice Jenet Reger. Na leima joj nije bilo
vrpce grudnjaka. Usprkos punoi njedara, grudnjak joj nije ni bio
potreban. Okrenula se. Rowse je progutao slinu.
Ali ovo, rekla je, nisam nauila ni od kakvog brata.
Kroz glavu mu je proletjela misao na Nikki doma u
Gloucestershireu. Nikad to prije nije uinio, ustvari otkako se oenio s
njom. Ali, promislio je, ratniku ponekad treba utjeha, i ako mu je netko
ponudi, ne bi je bilo ljudski odbiti.
Kad ga je objaila, on je prema njoj pruio ruke, ali ga je ona
uhvatila za zapea i pritisla ih u jastuk.
Lei mirno, proaptala je. Ti si jako bolestan i ne
smije nita raditi.
Ipak joj je za sat vremena bilo jako drago to joj je dokazao da
je imala krivo.
Malo prije etiri, Monica je ustala, prila prozoru i odgrnula
zavjese. Sunce je ve bilo prolo zenit i sad se ve sputalo prema
brdima. A na drugoj je strani doline narednik Danny izotrio sliku i
rekao Gromovi, Tome, e ba si prasac.
Avantura je potrajala tri dana. Konji nisu stizali iz Sirije, ba
kao ni poruka za Rowsea od Hakima alMansoura. Ona je redovito
zvala svog agenta na obali, ali je odgovor uvijek bio Sutra, i tako su se
etali brdima, pravili piknike visoko iznad vinjika, tamo gdje rastu
etinari, i ljubovali na borovim iglicama.
Dorukovali su i veeravali na terasi, dok su Danny i Bili sve to
utke promatrali s druge strane doline, a Mahoney i njegovi kolege ga
sa anka strijeljali pogledima.
McCready i Marks su ostali u svom pansionu u selu Pedhoulas
dok je McCready poao organizirati jo nekoliko ljudi iz ciparske
postaje i jo nekoliko s Malte. Sve dok Hakim alMansour ne stupi u
vezu s Rowseom, kad e se vidjeti je li njihova pripremljena pria
prihvaena ili ne, klju su im bili Irac Mahoney i dvojica njegovih
kolega. Oni su vodili taj IRA-in pothvat dokle god su tu, operacija jo
nije dola u transportu fazu. Ona su dvojica SAS-ovih narednika bila
podrka Rowseu ostatak e pripadnika IRA-e drati na oku obdan i
obno.
Sutradan nakon to su se Rowse i Monica prvi put poevili,
McCreadyjeva je ekipa ve bila na svome mjestu, rasprena po brdima,
i sa svojih promatranica pokrivala sve ceste to su vodile na poprite
ili s njega.
Telefonski su se razgovori s hotelom prislukivali i snimali.
Sluai-promatrai bili su se zaahurili u drugom, oblinjem hotelu.
Nekoliko je tih pridolica govorilo grki, ali su na sreu turisti tu bili
dovoljno esti da jo desetak njih ne pobudi nikakvu sumnju.
Mahoney i njegovi nisu nikad ni izlazili iz hotela, i oni su ekali
na neto, na posjet, telefonski poziv ili poruku po ivom tekliu.
Treeg je dana Rowse ustao, kao i obino, odmah poslije
svanua. Monica je nastavila spavati, i tako je Rowse od konobara na
vratima prihvatio tacnu s jutarnjom kavom. Kad je podigao loni s
kavom da si nalije prvu alicu, ispod njega je ugledao smotani papirni
podloak. Stavio ga je izmeu alice i tanjuria, natoio si kavu i
otiao u kupaonicu.
Poruka je bila jednostavna
KLUB ROSALINA, PAPHOS, 11 UVEE. AZIZ.
Tu se pojavljuje problem, pomislio je dok je putao vodu za
komadiima poruke u zahodskoj koljci. Nee biti nimalo lako istisnuti
Monicu iz slike tih nekoliko sati koliko mu treba da ode do Paphosa i
vrati se, i to usred noi.
Problem se rijeio sam oko podneva kad se sudbina uplela u
obliku Monicina agenta, koji je nazvao i rekao da e tri pastuha te
veeri stii iz Latakije u luku Limassol, te da je moli da bude prisutna,
da nadzire njihovo igosanje i smjetanje u talu kraj luke.
Kad je otila, Rowse je u etiri sata olakao ivot svojoj
pomonoj ekipi jer se odetao do sela Pedhoulasa pa nazvao efa
Apollonije da mu veli kako veeras mora u Paphos na veeru, i zamoli
ga da mu kae koji je put najbolji. Tu su poruku uhvatili prislunici i
proslijedili je McCreadyju.
Za klub Rosalina se ustanovilo da je zapravo kasino usred
staroga grada. Rowse je uao u nj malo prije jedanaest i uskoro
ugledao tanku, elegantnu figuru Hakima alMansoura kako sjedi za
jednim od stolova za rulet. Stolica je do njega bila slobodna. Rowse je
kliznuo na nju.
Dobro vam vee, gospodine Aziz, kakvo ugodno
iznenaenje.
AlMansour je dostojanstveno nakrivio glavu. Fafes vos jeux,
uzviknuo je krupje. Libijac je stavio nekoliko skupih etona na
kombinaciju viih brojeva. Kolo se zavrtjelo, a usplesala je bijela
kuglica izabrala da padne u pregradak broj etiri. Libijac nije pokazao
nikakvu zlovolju kad mu je krupje pomeo etone. Od tog bi jednog
bacanja kakav libijski seljak mogao itav mjesec ivjeti s itavom
obitelji.
Lijepo od vas to ste doli, rekao je alMansour
podjednako dostojanstveno. Imam za vas novosti, i to dobre,
razveselit ete se kad ih ujete. Uvijek je tako lijepo donositi dobre
vijesti.
Rowse je osjetio olakanje. Nadu je ve budila i sama injenica
da je Libijac poslao poruku a ne zapovijedio Mahoneyju da Engleza
zauvijek izgubi meu brdima. Sad je sve izgledalo jo bolje.
Gledao je kako Libijac gubi jo jednu hrpu etona. On je bio
sasvim imun na napast kockanja, pa je kolo ruleta smatrao najglupljim
i najdosadnijim artefaktom to ga je ljudski um ikad izumio. U
kockanju se, meutim, s Arapima mogu mjeriti jo samo Kinezi, pa je
ak i hladnoga alMansoura upravo opinjalo okretanje kola.
Sretan sam to vam mogu rei, rekao je alMansour
ulaui nove etone, da je na velianstveni voa odluio udovoljiti
vaim zahtjevima. Oprema koju traite bit e vam isporuena
kompletna. Eto. Kako ete na to reagirati?
Ja sam presretan, rekao je Rowse. Siguran sam da e
ga moji... naruitelji znati... valjano upotrijebiti.
emu se moramo arko nadati. To je, kako to velite vi
britanski vojnici, i bio cilj vjebe.
A kako biste eljeli da izvrimo plaanje? upitao je
Rowse.
Libijac je na ovo samo prezrivo odmahnuo rukom.
Prihvatite to, gospodine Rowse, kao dar Narodne
Jamahariye.
Ne mogu vam rei koliko sam vam zahvaIan. Siguran sam da
e to biti i moji naruitelji.
U to sumnjam, jer ste ludi ako im kaete. A vi niste glupi.
Moda i jeste plaenik, ali niste budala, i tako, budui da sad neete
skupiti proviziju od sto tisua dolara, nego pola milijuna, moda biste
je eljeli podijeliti sa mnom? Da kaemo fiftififti?
Za financiranje borbe, naravno.
Naravno.
Mnogo vjerojatnije za financiranje mirovine, pomislio je
Rowse.
Gospodine Aziz, onda smo se pogodili. Kad uspijem iz klijenata
istjerati novac, pola odmah ide vama.
I ja se nadam, promrmljao je alMansour. Ovaj je put
dobio i krupje je prema njemu gurnuo hrpu etona. Unato svojoj
uglaenosti, ipak se vidno razveselio. Moja je ruka jako duga.
Moete mi vjerovati, rekao je Rowse.
Mislim, dragi moj momak, ovo je bilo uvredljivo... u naem
svijetu.
Ipak moram doznati to je s poiljkom. Gdje je preuzimam.
Kada.
I hoete. Uskoro. Traili ste luku u Evropi. Vjerujem da se to
dade srediti. Vratite se u Apolloniju i ja u vas vrlo brzo potraiti.
Ustao je i pruio Rowseu preostalu hrpu etona.
Ne izlazite iz kasina jo petnaest minuta, rekao je. Na,
uivajte malo.
Rowse je priekao petnaest minuta, pa unovio etone. Bilo mu
je drae da njima Nikki kupi neto lijepo.
Iziao je iz kasina i krenuo prema autu. Zbog uskoe ulica
Staroga grada parkirati se bilo teko ak i kasno nou. Njegov je auto
bio dvije ulice dalje. Pritom nije ni opazio Dannyja i Billa, koji su bili
u veama na oba kraja ulice. Kad je priao autu, neki je starac u plavoj
kuti i sa iltkapom vrbovom metlom meo smee iz kanala.
Kali spera, zakrijetao je stari pometa.
Kali spera, odvratio je Rowse, i zastao. Taj je starac bio
jedan od onih koji, napokon izgubivi borbu sa ivotom, po itavom
svijetu obavljaju niske poslove. Prisjetio se snopa novanica to ga je
dobio od alMansoura, pa izvukao krupnu banknotu i gurnuo je starcu u
dep na prsima.
Dragi moj Tome, rekao je pometa, oduvijek sam znao
da si dobroga srca.
McCready, ma kog to vraga radi tu?
Nastavi zveckati kljuevima i reci mi to je bilo, rekao je
McCready gurajui metlu. Rowse mu je ispriao.
Odlino, rekao je McCready. Sluti mi na brod. to
vjerojatno znai da tvoj mali teret prikljuuju onom mnogo veem za
IRA-u. Tome se bar moramo nadati. A ako tvoj naprosto poalju kao
poseban teret drugom rutom i u drugom kontejneru, onda smo gdje
smo i bili. Onda nam ostaje Mahoney. Ali kako je tvoj teret jedva za
jedan kombi, vjerojatno e sve zapakirati zajedno. Sluti li koja luka?
Ne, samo Evropa.
Vrati se u hotel i radi to ti kae, zapovjedio je McCready.
Rowse se odvezao. Danny je na motociklu poao za njim da se
uvjeri kako Rowse osim njega nema pratioca. Deset minuta kasnije
stigao je i Marks, s autom i Billom, da pokupi McCreadyja. Dok su
vozili natrag, on je sjedio straga i razmiljao.
Taj brod, ako bude brod, nee imati libijsku registraciju. To bi
bilo isuvie oito. Vjerojatno unajmljeni teretnjak s kapetanom i
posadom koji ne postavljaju pitanja. Takvih na istonom Sredozemlju
ima na desetke, a Cipar je omiljena zemlja za registriranje brodova.
Ako ga unajme na otoku, on e najprije morati svratiti u neku
libijsku luku da preuzme oruje, koje e vjerojatno zakopati ispod
savreno normalnog tereta, primjerice sanduka s maslinama i
datuljama. S njim e vjerojatno krenuti i IRA-ina ekipa. Kad odu iz
hotela, od vitalne je vanosti da ih netko prati do utovarne obale, da se
zabiljei ime broda, a radi kasnijeg presretanja.
PIan je bio da brod, kad ga oznae, prati podmornica na
periskopskoj dubini. Ona je ekala spremna i uronjena u vodama oko
Malte. RAF-ov e Nimrod iz britanske zrane baze u Akrotiri na Cipru
uputiti podmornicu prema teretnjaku, pa se izgubiti.
Podmornica e obaviti ostatak posla sve dok ga povrinski brod
Kraljevske mornarice ne uzmogne presresti u Engleskom kanalu.
Trebalo mu je ime broda, ili bar njegova odredina luka. Dobije
li ime luke, njegovi e mu prijatelji iz Lloydsove obavjetajne lako
pronai koji su brodovi rezervirali vez u toj luci i za koji dan. Time e
se suziti broj brodova. Kad bi samo Libijci to rekli Rowseu, ne bi im
vie trebao ni Mahoney.
Poruka je Rowseu stigla dvadeset etiri sata kasnije, i to preko
telefona. Nije to bio alMansourov glas, nego jedan drugi. Kasnije e
on McCreadyjeve inenjere odvesti do libijskog Narodnog biroa u
Nicosiji.
Vratite se kui, gospodin Rowse. Uskoro ete biti
obavjeteni. Vae e masline stii brodom u evropsku luku. S
detaljima dolaska i primopredaje bit ete upoznati u osobnom susretu.
McCready je u svojoj hotelskoj sobi prouio uhvaenu poruku.
Da alMansour nije u neto posumnjao? Da nije prozreo Rowsea, ali se
odluio na dvostruki blef? Da je naslutio tko su Rowseovi stvarni
poslodavci, shvatio bi da su pod prismotrom i Mahoney i njegova
druina. Dakle, zapovjedio je Rowseu da se vrati u Englesku, kako bi
Mahoneyju skinuli promatrae s vrata? Mogue.
Za sluaj da to nije samo mogue, nego i zaista tako, McCready
je odluio zaigrati na obje kombinacije. On e s McCreadyem krenuti
za London, ali e promatrai ostati s Mahoneyjem.
Rowse je odluio to Monici rei ujutro. U hotel se, iz kasina u
Paphosu, vratio prije nje. Ona je iz Limassola stigla u tri ujutro,
zajapurena i ushiena. Njezini su pastusi bili u krasnom stanju, sad su
smjeteni u konjunici kraj Limassola, rekla mu je dok se skidala.
Trebalo je jo samo srediti granine formalnosti pa da ih prebaci u
Englesku.
Rowse se probudio rano, ali ga je ona ve bila pretekla. Bacio je
pogled na prazno mjesto u krevetu, pa poao hodnikom pogledati u
njezinu sobu. Na recepciji su mu predali poruku, kratko pisamce u
hotelskoj kuverti.
Dragi Tom, bilo je lijepo, ali je sad gotovo. Ja sam otila,
vraam se svom muu, svom ivotu i svojim konjima. Misli lijepo o
meni, kao to u i ja o tebi. Monica.
Uzdahnuo je. Dvaput je nakratko pomislio da bi ona mogla biti i
neto vie no to se ini. Ali kad je proitao pisamce, shvatio je da je
na poetku bio u pravu bila je naprosto civil, i on je imao svoj ivot sa
svojom ladanjskom kuicom i svojom spisateljskom karijerom i
svojom Nikki, i najednom ju je ba estoko poelio.
Dok se vozio u zranu luku Nicosia procijenio je da bi njegova
dvojica pazitelja morala biti negdje iza njega, i bili su. Ali ne i
McCready. Preko efa postaje u Nicosiji uspio je pronai
komunikacijski avion Royal Air Forcea koji je letio za Lyneham u
Wiltshireu, a kojim e stii prije negoli redovnim letom British
Airwaysa, i ve je bio njemu.
Malo prije podneva Rowse je pogledao kroz prozori i opazio
kako pod krilom kliu zelene mase gorja Troodos. Pomislio je na
Monicu, i Mahoneyja koji i dalje dri ank da se ne srui, kao i na
alMansoura, pa mu je postalo drago to se vraa kui. Ako ni zbog
ega drugog a ono zato to e zelena polja Gloucestershirea biti za tri
koplja sigurnija od vjestijega lonca Levanta.


Glava peta

Rowse je sletio odmah poslije ruka, zahvaljujui vremenu to
ga je zaradio letei s Cipra na zapad. McCready ga je pretekao za itav
sat, iako to Rowse nije znao. Kad je iziao iz kabine aviona na most
to je vodio do terminala, elegantna mlada ena u odori British
Airwaysa podigla je karton na kojem je pisalo G. ROWSE.
On se predstavio.
O, na aerodromskim vas informacijama eka poruka, odmah
iza carine, rekla mu je ona.
On joj je zahvalio, iako zbunjen, pa krenuo prema pasokoj
kontroli. Nije javio Nikki da dolazi, jer ju je elio iznenaditi. A poruka
je glasila SCOTTS. OSAM UVEE. JASTOZI. JA PLAAM!
Opsovao je. To znai da nee stii kui prije jutra. Auto mu je
bio na dugoronom parkiralitu kad se ne bi vratio, nema sumnje da bi
ga se superefikasna Tvrtka potrudila odvesti i vratiti ga njegovoj
udovici.
Sjeo je na aerodromski autobus, uzeo svoj auto i prijavio se u
jednom od aerodromskih hotela. Imao je vremena da se okupa, obrije,
malo odspava i presvue u odijelo. Budui da je namjeravao popiti
mnogo dobroga vina, ako Tvrtka plaa, odluio se taksijem dovesti do
londonskog West Enda, i iz njega se na isti nain odvesti.
Ali najprije je nazvao Nikki. Ona je bila oduevljena, a glas joj
je bio vritav od smjese olakanja i veselja.
Je li sve u redu, ljubavi?
Da, ja sam dobro.
I sve je gotovo?
Da, istraivanje je gotovo, ostalo je jo samo nekoliko detalja
koje mogu rijeiti i tu u Engleskoj. A kako si se ti provela?
O, super. Sve je super. Pogodi to se dogodilo?
Iznenadi me.
Dva dana nakon to si otiao, doao je neki ovjek. Rekao mi
je da u Londonu namijeta veliki stan za kompaniju, da trai sagove, i
kupio je sve, sve to imamo. Platio u gotovini. Tisuu i esto funti.
Ljubavi, sad imamo love ko pljeve.
Rowse je vrsto uhvatio slualicu i zagledao se u Degasovu
reprodukciju na zidu.
Taj kupac, otkud je on?
Gospodin Da Gosta? Iz Portugala. Zato?
Crnokos, maslinaste boje koe?
Da, valjda.
Arapin, pomislio je Rowse. Libijac. to znai, dok je Nikki bila
u taglju, gdje dre sagove, koji su im dodatni izvor prihoda, netko je
uao u kuu i vjerojatno na telefon ugradio prisluni ureaj. Gospodin
alMansour se oito voli osigurati sa svih strana. Da je kojim sluajem,
a vrag ga je tentao, iz Bea, Malte ili Cipra, samo jedanput nazvao
Nikki i rekao neto to nije trebao rei, bio bi zeznuo i sebe i misiju.
Dobro, rekao je veselo, ba me briga tko je i otkud je doao.
Ako je platio gotovinom, onda je najljepi na svijetu.
Kad se vraa kui? upitala ga je ona uzbueno.
Sutra ujutro. Eto me oko devet.
U vrhunskom se ribljem restoranu u Mount Streetu pojavio u
osam i deset, pa su ga odveli do Sama McCreadyja za stolom u kutu.
McCready je volio stolove u kutu. Tako je svaki gost mogao sjediti
leima prema zidu, pod pravim kutom prema onom drugom, pa je bilo
lake razgovarati nego da sjede jedan kraj drugog, a ipak su obojica
vidjela itav restoran. Nikad ne okrei lea, rekao mu je pred mnogo
godina jedan od asnika koji su ga obuavali, a kojeg je kasnije izdao
George Blake pa se u KGB-ovoj eliji za ispitivanje oprostio sa
ivotom. McCready je najvei dio ivota proveo okrenut leima zidu.
Rowse je naruio jastoga i uz njega umak neuberg. McCready je
svog elio hladnog i s majonezom. Rowse je priekao da vinski
konobar obojici natoi po au Mersaulta i ode, pa tek onda spomenuo
tajanstvenog kupca sagova. McCready je provakao zalogaj jastoga
benbecula, progutao ga i rekao naprosto
Kvragu.
Jesi li, prije nego to sam poeo prislukivati hotelski telefon,
puno zvao Nikki s Cipra?
Nisam uope, odgovorio je Rowse. Moj je prvi poziv
bio iz hotela Post House prije nekoliko sati.
Dobro. Dobro i loe. Dobro da ti se nije i nehotice neto
omaklo s jezika. Loe to alMansour ide tako daleko.
Ide on i pet kopalja iznad toga, odgovorio je Rowse.
Nisam ba siguran, ali mislim da mi se bio prikvaio motocikl. Honda.
Na dugotrajnom parkiralitu gdje sam preuzeo auto, a i u Post Houseu.
Nisam ga vidio iz taksija za London, ali je promet bio jako gust.
Munje i gromovi, rekao je McCready s puno osjeaja u
glasu. Mislim da si u pravu. Na kraju je anka jedan par koji stalno
gleda kroz procjep, i to gledaju nas. Nemoj se okretati, samo jedi dalje.
Mukarac i ena, mladoliki?
Da.
Prepoznaje ijedno?
Mislim da da. Ili bar mukarca. Okreni glavu i pozovi vinskog
konobara. Vidi moe li ga pritom pogledati. Ravna kosa, sputeni
brkovi.
Rowse se okrenuo da dozove konobara. Par je bio na kraju
anka koji je od glavne blagovaonice bio odijeljen paravanom. Rowse
je proao intenzivnu antiteroristiku obuku. to znai da je prorovao
na stotine fotografskih albuma, od kojih se mnogi nisu odnosili na
IRA-u. Okrenuo je glavu.
Znam ga. Njemaki pravnik. UltraradikaIan. Nekad branio
tipove iz BaaderMeinhofa, poslije i sam postao jedan od njih.
Naravno. Wolfgang Ruetter. A cura?
Ne. Ali Frakcija Crvene armije ima mnogo pratilja. Novo
lice. Opet alMansourovi promatrai?
Ne ovaj put on bi uzeo svoje ljude, ne njemake radikale.
Oprosti, Tom, sam bih sebe nogom u tur. Zato to ti alMansour nije na
Cipru stavio rep, zato to sam se toliko trudio provjeriti da si proao
sve Libijeve ispite, na trenutak sam smetnuo s oka tog prokletog
paranoidnog psihopata Mahoneyja. Ako to dvoje za ankom pripada
Frakciji Crvene armije, onda su po njegovu poslu. Mislio sam da tu
nee biti vrue, i naalost pogrijeio.
I to emo sad? upitao je Rowse.
Ve su nas vidjeli skupa. Ako to procuri, gotovo je s
operacijom, a i s tobom.
Ne bi ti mogao biti moj agent, moj izdava?
McCready je odmahnuo glavom.
Nee ii, odgovorio je. Ako odem na stranja vrata,
vie im od toga i ne treba. Ako izaem na prednja kao normaIan gost,
to ti je ziher da e me fotografirati, i tu e fotografiju negdje u Istonoj
Evropi i identificifati. Nastavi razgovarati prirodno, ali me posluaj.
Evo to e uiniti.
Za vrijeme kave, Rowse je dozvao konobara i zamolio ga da mu
pokae put do zahoda. Unutra je sjedila ena, kako je McCready i
mislio. Napojnica je bila vie nego velikoduna bila je upravo
sablanjiva.
Za samo jedan telefonski poziv? Ma nema frke, efe.
Poziv Specijalnom odjelu Metropolitanske policije, osobni
poziv McCreadyjevu prijatelju, obavljen je dok je McCready
potpisivao kupon kreditne kartice. im je on pozvao da plati, djevojka
je izila iz restorana.
Kad su Rowse i McCready izili pod osvijetljeni portal,
djevojka se ve bila napola sakrila u uliici kraj prodavaonice peradi
malo dalje niz ulicu. Njezin je objektiv uhvatio McCreadyjevo lice, pa
je dvaput brzo kljocnula. Nije bilo flea, ali su svjetla na ulazu bila
sasvim dovoljna. McCready je opazio pokret, ali to nije niim odao.
Obojica su polako krenula prema McCreadyjevu parkiranom
Jaguaru. Iz restorana je iziao Ruetter i priao svom motociklu.
Dohvatio je kacigu sa sjedala i stavio je na glavu, pa spustio vizir.
Djevojka je izila iz uliice pa iza njega objahala motocikl.
Sad imaju to po to su doli, rekao je McCready. Sad
bi mogli svakog asa odleprati. Nadajmo se samo da e ih radoznalost
jo malo zadrati.
McCreadyjev je telefon u automobilu zaurlikao. Odazvao se.
Na drugom je kraju bio njegov prijatelj iz Specijalnog odjela.
McCready ga je uputio u situaciju.
Teroristi, vjerojatno naoruani. Battersea Park, kraj Pagode.
Spustio je slualicu i pogledao u retrovizor. Dvije stotine metara, jo
su iza nas.
Izuzme li se napetost, bila je to vonja bez dogaaja sve do
irokog prostranstva Battersea Parka, koji se normalno zatvara i
zakljuava pri zalasku sunca. Kad su prili Pagodi, McCready je
pogledao na oba kraja ceste. Nita. Nita neobino jer su na
McCreadyjev telefonski poziv park bili opet otvorili.
Diplomatska zatita, sjea se vjebi?
Aha, odgovorio je Rowse i dohvatio runu.
Idemo.
Rowse je estoko povukao konicu a McCready divlje
zaokrenuo Jaguara. Stranji se kraj automobila zanio u krug, a gume
zavritale od negodovanja. Za dvije se sekunde limuzina okrenula i
pola suprotnim smjerom. McCready je krenuo ravno na dolazei
jedincati far motocikla. Dva neoznaena, parkirana automobila u
blizini ukljuila su farove i njihovi su motori najednom oivjeli.
Ruetter je skrenuo da izbjegne Jaguar i u tome uspio. Mona je
Honda skrenula s ceste, prela preko rubnika i nala se na parkiralitu.
Skoro je promaila klupu, ali samo skoro. Rowse, koji je sjedio na
suvozaevu mjestu, uspio je baciti samo jedan pogled na motocikl koji
je izvodio saltomortale, razbacujui svoje putnike po travi. Ostali su
automobili zakoili i iskrcali trojicu policajaca.
Ruetter je bio oamuen, ali inae nepovrijeen. Uspravio se u
sjedei poloaj i posegnuo pod jaknu.
Naoruana policija. Ni makac, rekao je glas kraj njega.
Ruetter se okrenuo i pogledao u cijev slubenog 357 Smith Wessona.
Lice se nad njime smijeilo, i Ruetter je gledao film Dirty Harry, i
odluio nikom ne osvjetlati dan. Povukao je ruku. Straga je stajao
narednik Specijalnog odjela i s obje ruke drao Webley uperen
Nijemcu u elo. Njegov je kolega ispod motociklistike jakne izvukao
Walther P.38 Parabellum.
Djevojka je bila u nesvijesti. Krupni mukarac u
svijetlozelenom sakou krenuo je od automobila prema McCreadyju.
Komandir Benson, Specijalni odjel.
to si to naao, Sam?
Frakcija Crvene armije. Naoruan, opasan.
Djevojka nije naoruana, rekao je Ruetter razgovjetno, na
engleskom. Ovo je skandal.
Komandir Specijalnog odjela izvadio je iz depa maleni pitolj,
priao djevojci, utisnuo joj ga u desnu aku, pa ga ubacio u plastinu
vreicu.
Sad je bila, rekao je blago.
Ja prosvjedujem, rekao je Ruetter. Ovo je flagrantno
krenje naih graanskih prava.
Zaista je tako, odgovorio je komandir tunim glasom.
to si htio, Sam?
Imaju moju sliku, moda i znaju kako se zovem. A i vidjeli
su me s njime. Zabacio je glavu prema Rowseu. Ako to procuri, na
londonskim bi ulicama moglo biti puno tuge i alosti. Zadrite ih,
incommunicado. Nikakva traga, nema pojavljivanja. Zacijelo su se u
sudaru silno povrijedili. Moda zatvorska bolnica?
Odjel stroge izolacije, ne bih se udio. to ako su mili
siroii u komi, a sa sobom nemaju dokumenata? Trebat e nam tjedni
da ih identificiramo.
Ja sam Wolfgang Ruetter, rekao je Nijemac. Ja sam
advokat iz Frankfurta i elim vidjeti svog ambasadora.
udno koliko ovjek do srednjih godina izgubi sluha,
potuio se komandir. U auto s njima, deki. im ih uspijem
identificirati, naravno, morat u ih dovesti pred sud. Ali to e potrajati.
Sam obavjetavaj me o svemu.
U pravilu, a prema Zakonu o sprjeavanju teroristikih ina, ak
i naoruani i identificirani pripadnik teroristike grupe, kad ga uhite u
Britaniji, ne moe biti zadran due od sedam dana, a da se ne pojavi
pred sudom. Ipak sva pravila povremeno imaju i iznimku, ak i u
demokraciji.
Dva su se neoznaena policijska automobila odvezla. McCready
i Rowse su uli u Jagurar. Morali su izai iz parka da ga opet mogu
zakljuati.
Kad sve ovo bude gotovo, upitao je Rowse, hoe li doi
po mene ili po Nikki?
To jo nikad nisu uinili, odgovorio je McCready.
Hakim alMansour je profesionalac, i zato on, ba kao i ja, prihvaa da
u ovoj igri ponekad dobiva, ponekad gubi. Slegnut e ramenima i
posvetiti se novoj operaciji.
Mahoney je pun trikova, ali kroz dvadeset godina IRA je
udarala samo na vlastite informatore i nosioce najviih funkcija. Ja
zaista vjerujem da e se vratiti u Irsku da se pomiri s IRAinim Vojnim
vijeem. Oni e ga, ako nita drugo, upozoriti da se kloni misija
osobne osvete. Zato izdri jo samo nekoliko dana.
Rowse se sutradan ujutro odvezao u Gloucestershire da ponovno
u svoje ruke uzme uzde vlastitog ivota i prieka na obeano javljanje
Hakima alMansoura. Kad jednom primi informaciju glede odredita
broda s orujem, kad dozna mjesto i vrijeme, tu e vijest samo
proslijediti McCreadyju tako je bar on to bio zamislio. SIS e na
temelju toga odvrtjeti film unatrag i pronai brod, identificirati ga u
Sredozemlju pa ga pokupiti u istonom AtIantiku ili Engleskom
kanalu, skupa s Mahoneyjem i ekipom. Sve e biti vrlo jednostavno.
Poruka je stigla sedam dana kasnije. U dvorite je Rowseova
doma upuzao crni Porsche, i iz njega je iziao mlad mukarac.
Osvrnuo se oko sebe po zelenoj travi i cvjetnim lijehama na suncu
konca svibnja. Bio je crnokos, mrke puti, i dolazio je iz sue, oporije
zemlje.
Tom, zazvala je Nikki, ima gosta.
Tom je doao oko kue, iz stranjega vrta. Nije dopustio da mu i
trunak izraza pokvari masku uljudne radoznalosti na licu, ali je tog
ovjeka ipak prepoznao. Bio je to rep koji ga je slijedio iz Tripolija do
Vallette i onda ga prije dva tjedna ispratio do aviona za Cipar.
Da? upitao je.
Gospodin Rowse?
Da.
Donosim vam poruku gospodina Aziza. Govorio je engleski
prilino dobro ali oprezno, preoprezno da bi bio tean. Izrecitirao je
svoju poruku kao da ju je nauio napamet.
Va e teret stii u Bremerhafen. Tri sanduka, svi deklarirani
kao uredski strojevi. Za isporuku je dovoljan va normalni potpis. Gat
nula devet. Skladite Neuberg. Rossmannstrasse. Morate ih maknuti u
roku od dvadeset etiri sata od prispjea. U suprotnom e nestati. Je li
jasno?
Rowse je ponovio tonu adresu i zabio si je u glavu. Mladi se
popeo u kola.
Jo jedno. Kada? U koji dan?
O, da. Dvadeset etvrtog. Stiu u podne dvadeset etvrtog.
I onda se odvezao, ostavljajui Rowsea otvorenih usta. Nekoliko
minuta kasnije ve je jurio u selo da nazove s javnog telefona, nakon
to se jo jednom uvjerio da nema repa. Njegov je telefon jo imao
prisluni ureaj, potvrdili su mu strunjaci, ali e to tako morati ostati
jo neko vrijeme.
Kako to kvragu misli dvadeset etvrtog? pobjesnio je
McCready po deseti put. Pa to je za tri dana. Tri prokleta dana.
Mahoney je jo na starome mjestu? upitao je Rowse.
Odvezao se u London na McCreadyjevo inzistiranje, da bi se s njim
naao u jednoj od Tvrtkinih sigurnih kua, stanu u Chelseu. Rowse se
jo nije mogao sigurno dovesti do Century Housea jer je on slubeno
jo bio persona non grata.
Da, jo podupire ank u Apolloniji, i dalje okruen svojom
ekipom, i dalje eka na glase od alMansoura, i dalje okruen mojim
promatraima.
On je ve bio zakljuio da tu postoje samo dvije mogunosti. Ili
Libijci lau to za dvadeset etvrtog, to bi trebala biti jo jedna
provjera Rowsea, da vide hoe li policija izvriti raciju u skladite
Neuberg. U kojem e sluaju alMansour imati vremena skrenuti brod
prema nekoj drugoj luci. Ili su moda budalu napravili iz njega,
McCreadyja. Mahoney i njegova ekipa bili su moda samo varka, a da
to ni sami nisu znali.
Jedno je ipak bilo sigurno za tri dana u Bremerhafen ne dolazi
nikakav brod s Cipra, via Tripoli ili Sirta. Dok se Rowse vozio prema
Londonu, McCready se posavjetovao s prijateljem u Dibben Placeu, u
Colchesteru, sreditu obavjetajnog Lloydsa. ovjek je bio
nepopustljiv.
Da bi se otplovilo, recimo, iz Paphosa u Tripoli ili Sirtu, za
to treba itav dan. Uzmimo jedan dan za utovar, ili prije jednu no.
Dva dana do Gibraltara i onda jo etiripet do sjeverne Njemake.
Najmanje sedam dana, vjerojatnije osam.
Znai da je to ili provjera Rowsea, ili je brod s orujem ve na
moru. Prema tom ovjeku iz Lloydsa, da bi pristao u Bremerhafenu
dvadeset etvrtog, brod bi se sad morao nalaziti negdje zapadno od
Lisabona, i trebao bi ploviti na sjever, ve negdje u visini rta
Finisterre.
U Lloydsu su pregledana imena brodova koji su trebali pristati u
Bremerhafenu dvadeset etvrtog, a koji su isplovili iz neke
sredozemne luke. Zazvonio je telefon. Bio je to Lloydsov strunjak za
brodske rute.
Nema nijednog, rekao je. Dvadeset etvrtog se iz
Mediterana ne oekuje nita. Oito su vas krivo obavijestili.
I to do daske, pomislio je McCready. U Haikimu alMansouru je
naiao na drugog velikog metra te igre. Okrenuo se Rowseu.
Izuzememo li Mahoneyja i njegovu drubu, je li u tom hotelu
bio jo itko tko je makar i zasmrdio na IRA-u?
Rowse je odmahnuo glavom.
ao mi je, ali to znai povratak fotografskim albumima,
rekao je McCready. Listaj ih i onda opet listaj. Ako u njima nae
neko lice, uope ita, to si opazio za svog boravka u Tripoliju, na
Malti ili Cipru, odmah mi javi. Ostavljam te s njima. Sad imam hitnog
posla.
Nije se ak ni posavjetovao s Century Houseom glede traenja
amerike pomoi. Vremena je bilo premalo za redovite kanale. Otiao
je do CIA-ina efa postaje na Grosvenor Squareu. To je i dalje bio Bili
Carver.
Mislim, vidi, ne znam ba, Sam. Prebaciti satelit ba i nije tako
lako. Zar to ne moe rijeiti Nimrodom?
Nimrodi Royal Air Forcea mogli su snimiti, i to s visokim
razluivanjem, brod na moru, ali oni lete tako nisko da i sami postaju
vidljivi. A kako ne lete visoko, moraju napraviti mnogo preleta da
pokriju velike povrine oceana.
McCready je razmiljao dugo i teko. Da je znao da je poiljka
prola i da je ve vrsto u rukama IRA-e, ne bi asio asa obavijestiti
CIA-u kakva opasnost prijeti njihovu ambasadoru u Londonu, a prema
izvjetaju onoga lijenika Libijca iz Gaddafijeva atora.
Tjednima je, meutim, njegova jedina briga bila da naprosto
sprijei prolazak poiljke oruja. Sada je, meutim, jer mu je zatrebala
CIA-ina pomo, bacio bombu.
Bili Carver je iskoio iz naslonjaa kao na mlazni pogon.
Obojica su znala da bi time nastala ne samo katastrofa zbog ubojstva
amerikog ambasadora na britanskom tlu, nego i da su Charles i Carol
Price bili najpopularniji ameriki emisari u nekoliko desetljea.
Gospoa Thatcher nikad ne bi lako oprostila organizaciji koja bi
dopustila da se Charlieu Priceu neto dogodi.
Dobit e taj svoj kurevi satelit, rekao je Carver, ali neka
te crni vrag odnese ako me ubudue ne obavjesti ranije.
Bila je ve skoro pono kad se Rowse umorno vratio na album
broj 1, album starih dana. Sjedio je s fotostrunjakom Century Housea.
Bili su postavljeni projektor i ekran, kako bi se mogle projicirati
fotografije, i pritom praviti promjene na licima.
Malo prije jedan Rowse je najednom zastao.
Taj, rekao je. Moe ga staviti na ekran?
Lice je ispunilo skoro itav zid.
Ne budi glup, rekao je McCready. On je izvan svega ve
godinama. Prolo svreno, s druge strane brda.
Lice im je uzvratilo pogled umorne oi iza naoala debelih
okvira, eljeznosiva kosa nad skupljenim obrvama.
Skini mu naoale, rekao je Rowse. Stavi mu smee
kontaktne lee.
Tehniar je napravio preinake. Naoale su nestale, oi su
promijenile boju iz plave u smeu.
Koliko je stara ta fotografija?
Desetak godina, rekao je tehniar.
Postaraj ga za toliko. Prorijedi mu kosu, dodaj bore, stavi mu
podbradak.
Tehniar je uinio kako mu je reeno. Sad bi mu se naizgled
dalo sedamdeset godina.
Promijeni mu kosu u gavranski crnu. Boja za kosu.
Prorijeena prosijeda kosa postala je potpuno crna. Rowse je
zviznuo.
Sjedio je sam u kutu na terasi, rekao je, u Apolloniji.
Nije ni s kim razgovarao, drao se sam za sebe.
Stephen Johnson je bio ef stoera IRA-e, one stare IRA-e,
prije dvadeset godina, rekao je McCready. Okanio se itave te
organizacije prije deset godina nakon plamene politike prepirke s
novom generacijom. Sad mu je ezdeset pet godina. Za ime Boje, sad
prodaje poljodjelske strojeve u kotaru Clare.
Rowse se nacerio.
Nekad je bio as, onda se posvadio, s gnuanjem otiao, zna
se da je sada na ledu, nedodirljiv za ljude iz establimenta moda te
podsjea na nekog poznatog?
Ponekad, mladi gospodine Rowse, vi znate biti ak i napola
pametni, priznao je McCready.
Nazvao je prijatelja u irskoj policiji, Gardi Siochani. Slubeno
bi kontakti izmeu irske Garde i njezina britanskog analoga, kad je
rije o borbi protiv terorizma, trebali biti formalni ali distancirani. A
zapravo su ti kontakti meu profesionalcima poesto i topliji i prisniji
nego to bi to eljeli politiari malo tvre linije.
Ovaj put je, nekako u vrijeme doruka, s adutima najednom
iziao ovjek iz irskog Specijalnog odjela, kojeg su probudili u
njegovu domu u Ranelaghu.
Sad je na godinjem, rekao je McCready. Prema onom
to veli mjesna Garda, uhvatio ga je golf, pa sad povremeno odlazi na
golfiranje, obino u panjolsku.
Junu panjolsku?
Mogue. Zato?
Sjea se sluaja Gibraltar?
Obojica su ga se sjeala i predobro. Trojicu IRA-inih ubojica,
koji su kanili u Gibraltar postaviti golemu bombu, odvela je SAS-ova
ekipa na brzinu ali zato solidno. Teroristi su na Stijenu stigli kao turisti
s Coste del Sol, a panjolska je policija, a isto tako i protuobavjetajna
sluba, bila krajnje usluna.
Stalno se ukalo da je postojao i etvrti, no da je on ostao u
panjolskoj, prisjetio se Rowse. A podruje je Marbelle upravo
posijano igralitima golfa.
Guzonja, dahnuo je McCready. Stari guzonja. Opet se
aktivirao.
Negdje sredinom jutra McCready je primio poziv od Billa
Carvera, pa su otili do amerike ambasade. Carver ih je primio u
glavnoj dvorani, potvrdio njihov dolazak potpisom, pa ih odveo u svoj
ured u podrumu, gdje je bila instalirana i soba za gledanje fotografija.
Satelit je dobro obavio svoj posao, dok se tako lagano ljuljao
visoko u svemiru nad istonim AtIantikom, sa svojim kamerama Long
Tom usmjerenim prema dolje kako bi u jednom prolazu zahvatio
prugu oceana uz portugalsku, panjolsku i francusku obalu, iroku
stotinu milja.
McCready je postupio prema savjetu veze u Lloydsu, pa
zatraio da se proui pravokutnik mora od Lisabona na sjeveru pa sve
do Biskajskog zaljeva. Neprekidni kaos fotografija to je pljutao kroz
prijamnu postaju Dravnog ureda za izvianje kraj Washingtona, bio
je usitnjen u individualne portrete svih brodova koji su plovili tim
etverokutom.
Ta ptiica moe fotografirati sve vee od plutajue limenke
Cole, zamijetio je Carver ponosno. Da ponemo?
U tom je etverokutu bilo vie od stotinu dvadeset brodova.
Skoro su polovicu inili ribarski brodovi. McCready ih je iskljuio,
iako im se moda vrati kasnije. Bremerhafen ima i ribarsku luku, ali
samo za brodove s njemakom registracijom, i kad bi se pojavila
strana ribarica, pa poela iskrcavati ne ribu nego raznovrsni teret, to bi
izgledalo udno. Stoga se usredotoio na teretnjake i nekoliko velikih i
luksuznih privatnih jahti, a zanemario je i etiri putnika linijaa. Tako
se popis smanjio na pedest i tri.
Zamolio je da mu, jednog po jednog, poveavaju male metalne
opiljke na golemim prostranstvima voda, sve dok svaki nije ispunio
ekran. Prisutni su ih pregledavali sve detalj po detalj. Neki su ili u
krivom smjeru. Na sjever, prema Engleskom kanalu, iao je trideset
jedan.
U dva i pol je zaustavio nizanje slika.
Taj ovjek, rekao je tehniaru Billa Carvera. Onaj to
stoji na kraku mosta. Moete ga pribliiti?
Bit e, odgovorio je Amerikanac.
Teretnjak je bio fotografiran kraj rta Finisterre sino malo prije
zalaska. Neki se mornar zabavljao nekim rutinskim poslom na
pramanoj palubi, dok je drugi ovjek stajao na kraku mosta i
promatrao ga. Na McCreadyjeve i Rowseove oi brod je na ekranu
poeo rasti i rasti, no razluivanje se nije gubilo. Kljun i krma broda
izgubili su se s ekrana, a usamljeni je ljudski lik sve vie rastao.
Kako je visoko ta ptiica? upitao je Rowse.
Stotinu i deset milja, odgovorio je tehniar.
Ljudi, to se zove tehnologija, rekao je Rowse.
Uhvati registarsku ploicu, sasvim itko, rekao je
Amerikanac ponosno.
Taj je teretnjak bio na preko dvadeset kadrova. Kad je ovjek s
kapetanskog mosta ispunio skoro itav zid, Rowse je zatraio da ih sve
puste pri istom poveanju. Kad su slike zabljeskale, uinilo se da se
ovjek mie, poput onih nalijepljenih likova u viktorijanskom
biografu.
Okrenuo se od mornara i zagledao u more. Onda je skinuo kapu
sa iltom i protjerao ruku kroz rijetku kosu. Moda je iznad njega
zakruila kakva morska ptica. No bilo kako bilo, podigao je lice.
Zaustavite, viknuo je Rowse. Blie.
Tehniar je poveao lice sve dok se napokon nije poelo
rasplinjavati.
Vidi vraga, proaptao je Sam McCready preko Rowseova
ramena. To je on. Johnson.
U njega su s ekrana zurile umorne stare oi pod tankom,
gavranski crnom kosom. Onaj stari iz kuta terase Apollonina restorana.
Prolo svreni.
Ime broda, rekao je McCready, treba nam ime broda.
Ime mu je bilo na pramcu, a satelit je, dok se sputao prema
sjevernom korizontu, i dalje snimao, i tako je tu bio i jedan snimak pod
otrim kutom koji je uhvatio ime kraj sidra. Regina IV. McCready je
dohvatio telefon i nazvao svog ovjeka u obavjetajnoj Lloydsa.
Ne moe biti, rekao je ovjek kad je nazvao pola sata
kasnije. Regina IV ima preko deset tisua tona i sad je uz obalu
Venezuele. Oito ste neto krivo vidjeli.
Nema zabune, rekao je McCready. Ima oko dvije
tisue tona i plovi na sjever, sad je kod Bordeauxa.
Ne odustajem, odgovorio je veseli glas iz Colchestera.
Kani li ona neto zloesto?
Skoro sigurno, rekao je McCready.
Nazvat u vas opet, rekao je ovjek iz Lloydsa. to je i
uinio, skoro sat kasnije. McCready je to vrijeme utroio uglavnom na
telefoniranje nekim ljudima baziranim u Pooleu, Dorset.
Regina, rekao je ovjek iz Lloydsa, je vrlo esto ime. Ba
kao i Stella Maris. Zato poslije imena i stavljaju rimske brojeve. Da bi
ih meusobno razlikovali. Tako je sluaj htio da postoji i Regina VI,
registrirana u Limassolu, a za koju se vjeruje da je trenutno na vezu u
Paphosu. Oko dvije tisue tona. Kapetan Nijemac, posada ciparski
Grci. Novi vlasnik pokrovna kompanija registrirana u Luxemburgu.
Libijska vlada, pomislio je McCready. Bila je to jednostavna
podvala. Izai iz Sredozemlja kao Regina VI kad se nae na
AtIantiku preboji samo jedan broj iza broja i nacrta drugi ispred
njega. Vjete ruke mogu promijeniti brodske papire, tako da se slau.
Tako bi agenti u Bremerhafenu deklarirali potpuno besprijekornu
Reginu VI, s teretom uredskih strojeva i raznoraznim teretom iz
Kanade, i tko bi provjeravao da Regina IV sad zapravo plovi uz
venezuelsku obalu?

* * *
U zoru treega dana kapetan se Holst zagledao kroz prednje
prozore svojega mosta u more to se polako osvjetljavalo. Raketa to
je prsnula u nebo ravno pred provom, bljesak to je na trenutak ostao
visjeti u zraku i zatim polako zaleprao padajui prema moru, nisu se
mogli krivo protumaiti. Smea. Raketa broda u nevolji. Ali kad bi se
zagledao kroz polusvjetlo, na milju-dvije pred sobom mogao je
razabrati i jo neto, uto treperenje vatre. Zapovjedio je strojarnici da
prebaci na pola snage, pa podigao slualicu te iz kreveta dozvao
jednog od putnika dolje. On mu se pridruio niti minutu kasnije.
Kapetan Holst je bez rijei pokazao kroz vjetrobran. Na
mirnome moru pred njim pijano se valjala motorna ribarica od 40
stopa. Oito je doivjela eksploziju u strojarnici ispod palube joj se
dizala crna mrlja dima, i mijeala se s palucanjem naranastog
plamena. Nadgrae joj je bilo nagorjelo i pocrnjelo.
Gdje smo sada? upitao je Stephen Johnson.
Na Sjevernome moru, izmeu Vorkshirea i nizozemske
obale, rekao je Holst.
Johnson je uzeo kapetanov dvogled i izotrio ga na maloj
ribarici pred provom. Fair Maid, Whitby, dalo se proitati na pramcu.
Moramo stati i pomoi im, rekao je Holst na engleskom.
To je zakon mora.
On nije tono znao to vozi, a nije to ni elio znati. Njegovi su
mu poslodavci izdali zapovijed i popratili je krajnje ekstravagantnom
premijom. A financijski su se pobrinuli i za posadu. Sanduke s
ciparskim maslinama ukrcali su u Paphosu i one su bile totalno
legitimne. Za vrijeme dvodnevnog zaustavljanja u Sirti na libijskoj
obali, dio je tereta bio iskrcan pa vraen. Izgledao je isto. On je znao
da se tu negdje zacijelo krije nekakav protuzakoniti teret, ali ga nije
opazio, a nije se ni elio oko toga truditi. A da je teret silno opasan
dokazivala su ve i estorica njegovih putnika dva s Cipra i jo
etvorica iz Sirte. Kao i promjena broja im je proao Heraklove
stupove. A sad se nadao da e ih u roku od dvanaest sati sve skinuti s
vrata. Vratit e se kroz Sjeverno more, na moru se opet pretvoriti u
Reginu VI, pa se, mnogo bogatiji, mirno vratiti u domicilnu luku
Limassol.
I povui se u mirovinu. Godine to ih je proveo vozei udne
terete, ljude i sanduke, u zapadnu Afriku, bizarne zapovjedi to su mu
dolazile od njegovih novih, luksemburkih brodovlasnika sve e to
postati prolost. Povui e se u mirovinu u pedesetoj, s dovoljno
utede da sa svojom enom Marijom, Grkinjom, otvori mali restoran
na kakvom grkom otoku, pa da zajedno u miru dozive svoje dane.
Johnson se oito krzmao.
Ne moemo stati, rekao je.
Moramo.
Svjetlo se popravilo. Vidjeli su kako iz kormilarnice ribarice
izlazi ovjek, nagorio i pocrnio, kako tetura prema pramanoj palubi,
kako, razdiran bolom, pokuava mahnuti, i onda pada na nos.
Iza Holsta se stvorio jo jedan borac IRA-e. Na rebrima je
osjetio pitoljsku cijev.
Plovi dalje, rekao je odrjeit glas.
Holst nije smetnuo s uma pitolj, ali je pogledao Johnsona.
Ako to uinimo, i njih spasi drugi brod, a to e se dogoditi
prije ili kasnije, oni e nas prijaviti. Pa e nas zaustaviti i priupitati
zato smo to uinili.
Johnson je kimnuo glavom.
Onda ih lupi, rekao je onaj s pitoljem. Mi ne stajemo.
Moemo im pruiti prvu pomo i pozvati nizozemsku obalnu
strau, rekao je Holst. Nitko nam ni nee doi na palubu. im se
pojavi nizozemski kuter, mi nastavljamo. On e nam zahvalno
mahnuti, i o tome vie nee ni misliti. To e nas stajati trideset minuta.
Uspio je uvjeriti Johnsona. Kimnuo je glavom.
Spremi pitolj, rekao je.
Holst je prebacio strojni telegraf na Svom snagom natrag, pa se
Regina brzo zaustavila. Holst je neto na grkom zapovjedio
kormilaru, pa siao s mosta i spustio se do sputene polupalube i poao
prema pramanoj palubi. Pogledao je odozgo na sve bliu ribaricu i
mahnuo kormilaru. Strojevi se se prebacili na Stoj, i Reginu je njezina
inercija polako primakla postradaloj ribarici.
Ahoj, Fair Maid, zazvao je Hoist ribaricu koja mu je ve
dola pod provu. Vidio je kako se onaj koji je pao na pramanu palubu
pokuava pomaknuti, ali samo da bi se opet onesvijestio. Fair Maid se
zaljuljukala uz bok mnogo vee Regine sve dok joj nije dola do
srednje polupalube, gdje je razma bila nia. Holst je krenuo svojim
brodom i na grkom doviknuo naredbu mornaru da baci konop na Fair
Maid. Ali to i nije bilo potrebno.
im je ribarica zaklizila du Reginine polupalube, onaj je na
pramanoj palubi doao k sebi, pa skoio neobino ivo za ovjeka
tako gadno ispeena, dohvatio maka od uadi kraj sebe i prebacio ga
Regini preko ograde, i brzo ga vrsto vezao za bitvu na pramcu Fair
Maid. Iz kabine je ribarice sad istrao drugi pa s krmom uinio isto.
Fair Maid je prestala plutati.
Iz kabine su istrala jo etvorica, skoila na krov i onda ravno
preko Reginine ograde. Sve se to dogodilo tako brzo i koordinirano da
je kapetan Holst imao vremena samo uzviknuti
Was zum Teufel ist denn das?
Svi su oni bili odjeveni jednako, u crne jednodjelne
kombinezone, nazubljene gumene cipele i crne vunene kape i lica su
im bila zacrnjena, ali ne od ae. Vrlo je tvrda ruka udarila kapetana
Holsta u pleksus, i on je pao na koljena. Kasnije e rei da jo nikad
nije vidio pripadnike Specijalnog brodskog eskadrona, to je pomorski
ekvivalent Specijalne zrane slube, na djelu, i da ne osjea nikakvu
elju da ih vidi i ubudue.
Na glavnoj su palubi sad ve bila etiri lana posade, svi
Ciprani. Jedan im je od ljudi u crnom doviknuo samo jednu naredbu,
na grkom, i oni su se pokorili. Opruili su se po palubi, potrbuke, pa
tako i ostali. to se nije moglo rei i za etiri pripadnika IRA-e koji su
se izlili iz bonih vrata nadgraa. Svi su imali pitolje.
Dva su bila dovoljno pametna da smjesta uvide kako je pitolj
slaba konkurencija strojnom karabinu Heckler Koch MP5, pa su bacili
pitolje na palubu i podigli ruke. Dvojica su pokuala zapucati. Jedan
je imao sreu dobio je kratak rafal u noge, pa je preivio da ostatak
ivota provede u invalidskim kolicima. etvrti nije bio tako sretan, pa
je pokupio etiri metka u prsa.
Na palubi su se Regine skupila ukupno estorica u crno
odjevenih ljudi. Trei koji se naao na njoj bio je Tom Rowse. Potrao
je prema stubama to su vodila na most. Kad je stigao do kraka,
iznutra je izronio Stephen Johnson. Ugledao ga je i bacio je ruke u vis.
Ne pucaj, SAS-ovac, sve je gotovo, viknuo je.
Rowse je stao ustranu i mahnuo cijevlju male strojnice prema
stubama.
Dolje, rekao je.
Stari je IRA- poeo silaziti prema glavnoj palubi. Iza Rowsea
se neto pomaknulo, netko je bio u vratima kormilarnice. On je osjetio
taj pokret, napol se okrenuo i doekao prasak pitolja. Metak ga je
okrznuo po suknu kombinezona. Nije bilo vremena da zastane, da
vikne. Zapucao je kako su ga bili nauili, dva metka u brzom slijedu,
pa onda opet, i tako je za manje od pola sekunde istjerao dva para
9milimetarskih zrna.
Pred oima mu se odvijao ubrzani slijed slika lik u dovratku sva
je etiri metka primio u prsa, pa su ga oni odbacili na dovratak, nakon
ega je poletio naprijed kao topovska kugla zatim je od lika vidio samo
divlji kovitlac kukuruznoute kose i onda je ona ve leala na elinoj
palubi, sasvim mrtva, a iz usta koja je neko ljubio cijedio se tanak
potoi krvi.
Vidi, vidi, rekao mu je glas sa strane. Monica Browne.
S e.
Rowse se okrenuo.
Gade, rekao je polako. Znao si, je li istina?
Nisam znao, ali sam slutio, odgovorio je McCready. Kad
je pucnjava bila gotova, on se mnogo mirnije, i u graanskoj odjei,
ietao iz ribarice.
Shvaa, Tome, nakon to je s tobom uspostavila vezu,
naravno da smo je morali provjeriti. Ona je bila zaista Monica
Browne, ali i roena i odgojena u Dublinu. Njezin ju je prvi brak, u
dvadesetoj godini, na osam godina odveo u Kentucky. Nakon to se
razvela, udala se za bojnika Erica Brownea, mnogo starijeg ali zato
bogatog, i do kojega, u njegovim alkoholnim maglama, zacijelo nije
dopro ni trunak slutnje da je njegova mlada ena fanatina pobornica
IRA-e, i da, zaista je vodila farmu pastuha, ali ne u Ashfordu, u Kentu,
u Engleskoj, nego u Ashfordu, kotar Wicklow, Irska.
Potom se ekipa na dva sata posvetila spremanju. Kapetan Holst
je bio vie nego raspoloen za suradnju. Priznao je da je na otvorenom
moru ve dolo do jednog prebacivanja sanduka, i to na ribaricu kraj
rta Finisterre. Rekao je kako se zvala, i McCready je to poslao u
London, da proslijede panjolskim vlastima. Ako malo poure, mogli
bi presresti oruje za ETA-u jo dok je na koarici. Time se SIS na
neki nain zahvalio panjolcima na pomoi u sluaju Gibraltar.
Kapetan Holst se osim toga sloio da je do presretanja dolo ba
kad se naao u britanskim teritorijalnim vodama. Nakon toga e sluaj
biti preputen pravnicima, jer je pravorijek dobila Britanija. McCready
nije elio da pripadnike IRA-e odvedu u Belgiju i tu smjesta oslobode
kao oca Ryana.
Dva su trupla donijeli na glavnu palubu i poloili jedno do
drugog, pa pokrili plahtama iz kabina u krmi. Uz pomo mornara,
ciparskih Grka, sa skladita su dignute cerade, pa je pretraen teret. To
su obavili komandosi SBS-ova*( Special Boat Service Specijalna brodska
sluba. Op. pr.) tima. Nakon dva sata, njihov zapovjednik, porunik po
inu, javio se McCreadyju.
Nita, gospodine.
Kako to mislite, nita?
Puno maslina, gospodine.
Nita osim maslina?
Nekoliko sanduka na kojima pie uredski strojevi.
A unutra?
Uredski strojevi, gospodine, i tri pastuha. Jako su se
uznemirili, gospodine.
Jebi konje, i ja sam se, odgovorio je McCready mrano.
Pokaite mi. Potom su on i Rowse poli s asnikom pod palubu.
Porunik im je priredio turneju kroz etiri brodska skladita. U
prvom su se japanske kopirke i pisai strojevi jasno vidjeli kroz
razbijene sanduke. U drugom su se iz razbijenih gajbi prosipale
ciparske masline. Nijedan sanduk nije ostao netaknut. U etvrtom su
bila tri poprilina boksa za konje. U svakom je od njih po jedan pastuh
njitao i trzao se od straha.
A McCready je u elucu osjeao neto, ono grozno neto, to
dolazi od spoznaje da su te namagarili, naveli na krivi put, i da e za
sve to morati platiti i vragu i sotoni. Ako se pojavi samo s tovarom
maslina i pisaih strojeva, London e mu nabiti kou na iljak.
U skladitu s konjima s njim je stajao mladi SBS-ovac. ini se
da je znao sa ivotinjama govorio im je tiho i smirivao ih.
Gospodine? upitao je.
Da.
Zato se prevoze?
O, zato to su arapski. istokrvni, za farmu konja, rekao
je Rowse.
Ne, nisu, odgovorio je mladi komandos. To je kljusad
za kolu jahanja. Jesu pastusi, ali obina kljusad.
Polugama su izvalili daske iz stijenke prvoga boksa. Kad je
otpalo razbijeno drvo, potraga je bila gotova. Izmeu vanjske i
unutranje stijenke posebno konstruiranih transportnih boksova,
preostalo je dobranih tridesetak centimetara prostora, i sad su se pred
oima zagledanih ljudi otkrili naslagani blokovi Samtexa H, zbijene
vrste raketnih bacaa RPG7 i redovi raketa zemlja-zrak, koje se
ispaljuju s ramena. Drugi su konjski boksovi urodili tekim
strojnicama, streljivom, granatama, minama i bacaima.
Mislim, rekao je McCready, da bismo sad mogli pozvati
mornaricu.
Izili su iz skladita i vratili se na toplo jutarnje sunce na glavnoj
palubi. Reginu e preuzeti mornarica i odvesti je u Harwich. Ondje e
biti i formalno zaplijenjena, a njezina posada i putnici uhieni.
Iz Fair Maid su ispumpali vodu i tako je, onako tuno nagnutu,
uspravili. Dimne bombe za specijalne efekte, koje su stvorile dojam
poara, odavno su ve bile baene u more.
Onaj IRA s raznesenim koljenima, i kod kojeg su komandosi
ve zaustavili krvarenje grubom ali vjetom podvezom, sjedio je siv u
licu naslonjen leima na nepropusnu pregradu i ekao na mornarikog
ranarnika da doe s fregatom, od njih jo dalekom samo milju. Ostala
su dvojica bila vezana lisicama za bitvu podalje na palubi, a njihove je
kljueve imao McCready.
Kapetan Holst i posada su bez gunanja sili u jedno skladite
ne ono s orujem i sad su sjedili meu maslinama sve dok im ljudi iz
mornarice na spuste ljestve.
Stephena Johnsona su zakljuali u njegovoj kabini pod
palubom.
Kad je sve bilo gotovo, pet je SBS-ovaca skoilo na krov kabine
Fair Maida i nestalo u njoj. Pokrenuo se motor. Dva su se komandosa
ponovno pojavila i oslobodila je veza. Porunik je mahnuo
McCreadyju zadnji pozdrav i ribarica se puckajui udaljila. Bili su to
tajni ratnici obavili su posao nije bilo nikakve potrebe da ekaju.
Tom Rowse je sjedio, zgrbljenih ramena, na poklopcu skladita,
kraj rasprostrtog tijela Monice Browne. S druge se strane Reginine
palube polako primakla fregata, bacila make i prebacila prve ljude iz
abordane ekipe. Oni su se posavjetovali s McCreadyjem.
Zapuh je vjetra maknuo kut plahte s lica pod njom. Rowse se
zagledao u prelijepo lice, tako mirno u smrti. Vjetar joj je preko ela
zanio pramen kukuruznozlatne kose. On je spustio ruku da joj ga
makne. Netko je sjeo kraj njega i na ramena mu se spustila ruka.
Tom, sad je sve gotovo. Ti nisi nita znao. Za nita te se ne
moe ni kriviti. Ona je znala to radi.
Da sam znao da je to ona, ne bih je ubio, rekao je Rowse
tupo.
Onda bi ona ubila tebe. To je takav tip ovjeka.
Dva su mornara oslobodila dva IRA-a i povela ih na fregatu.
Dva su bolniara pod nadzorom ranarnika podigla ranjenika na nosila i
odnijela ga.
I to sad biva? upitao je Rowse.
McCready se zagledao u nebo i more i uzdahnuo.
Sad stvar preuzimaju pravnici. Pravnici uvijek sve preuzmu, i
sav ivot i smrt, sve strasti, pohlepu, hrabrost, poudu i slavu svode na
dehidrirani argon svojega zanata.
A ti?
O, ja se vraam u Century House i nastavljam, i svake se
noi vraam u svoj stani da sluam glazbu i jedem prepeeni grah. A
ti e se vratiti Nikki, prijatelju moj, i zagrliti je ba jako, i pisati svoje
knjige i zaboraviti sve ovo. Hamburg, Be, Maltu, Tripoli, Cipar sve to
zaboravi. Sve je gotovo.
Kraj njih su proveli Stephena Johnsona. On je zastao da s visoka
pogleda dvojicu Engleza. Izgovor mu je bio zbijen kao vritina na
Zapadnoj obali.
Na dan e doi, rekao je. Bila je to parola Provizorne
IRA-e.
McCready je podigao pogled i zavrtio glavom.
Ne, gospodine Johnson, va je dan ve odavno proao.
Dva su bolniara natovarila truplo poginulog IRA-a na nosila i
uklonila ga.
Sam, zato je to ona uinila? Za kog je to vraga uinila?
upitao je Rowse.
McCready se nagnuo i vratio plahtu na lice Monice Browne.
Bolniari su se vratili da odnesu i nju.
Zato to je vjerovala, Tom. U krivu stvar, naravno. Ali je
vjerovala.
Ustao je i za sobom povukao i Rowsea.
Idemo, mali, vraamo se kui. Pusti to, Tom. Pusti to. Nje
vie nema, Tom, otila je kako je eljela, po vlastitoj elji, i sad je ona
jo samo jedna rtva rata. Kao to si to i ti, Tom kao to smo to svi mi.


Interludij

U etvrtak je izlaganje ulo u svoj etvrti dan, dan za koji je
Timothy Edwards bio odluio da e ujedno biti i posljednji. Prije nego
to je Denis Gaunt i mogao poeti, Edwards ga je odluio pretei.
Postao je svjestan da su dvojica njegovih kolega za stolom,
kontrolori Tuzemnih operacija i Zapadne hemisfere, poela pokazivati
mekanje stavova, spremnost da u sluaju Sama McCreadyja naprave
jedinu iznimku i zadre ga na neku smicalicu.
Nakon zakljuenja sastanka u srijedu, Edwardsa su ti njegovi
kolege odveli u tihi zakutak bara Century Housea i jasno mu izrekli to
misle, te mu predloili da starog Obmanjivaa nekako zadri u slubi.
To je, meutim, izrazito odudaralo od Edwardsova scenarija. Za
razliku od ostalih, on je znao da tu odluku, da se iz ranog umirovljenja
Obmanjivaa napravi egzemplarni sluaj iza kojeg e lako slijediti
drugi, gura sam stalni dotajnik Foreign Officea, ovjek koji e jednoga
dana sjediti u konklavi s etvoricom ostalih i odluivati tko e biti
sljedei ef SIS-a. Bilo bi glupo iz takvog ovjeka praviti neprijatelja.
Denis, svi smo mi s velikim zanimanjem sluali tvoja
prisjeanja mnogobrojnih Samovih usluga, i svih su nas se ona silno
dojmila. injenica je, meutim, da se mi danas moramo suoiti s
izazovom devedesetih, razdobljem u kojem vie izvjesnim... kako da
se izrazim?... aktivnim mjerama, preskakivanju prepona utvrenih
procedura, vie nee biti mjesta. Moram li te podsjetiti na halabuku to
ju je zimus bio digao nain djelovanja to ga je u Karibima izabrao na
dragi Sam?
Ne treba, Timothy, ni najmanje, odgovorio je Gaunt.
Ba sam mislio i sam podsjetiti na tu epizodu, kao moj posljednji
primjer Samove neumrle vrijednosti za Slubu.
Onda samo izvoli, pozvao ga je Edwards, osjeajui
olakanje to e to biti zadnje nagovaranje koje e jo morati posluati
prije nego to donese svoju neizbjenu odluku. Osim toga, zakljuio
je, njegova e se dvojica kolega zacijelo pokolebati u miljenju kad
uvide da je McCreadyjevo vladanje bilo prilinije kakvom kauboju
negoli mjesnom predstavniku Njezina Premilostiva Velianstva. Bilo
je sasvim u redu to su juniori Samu priredili salvu ovacija kad se pred
Novu godinu vratio u bar zvan Rupa u zidu. Ali je zato on, Edwards,
morao prekinuti njegovo slavlje da bi zagladio nakostrijeeno perje
ScotIand Yarda, Home Officea i zgranutog Foreign Officea, a bio je to
interludij kojeg se i sada prisjea s najneugodnijim uvstvima.
Denis Gaunt je neodluno otiao na drugi kraj prostorije, do
arhivarova stola, i uzeo pribavljeni dosje. Usprkos onom to je rekao,
od svih bi sluajeva ba taj karipski najradije volio mimoii. Bez
obzira koliko bilo njegovo divljenje prema efu svog odjela, ipak je
shvaao da je u tom sluaju Sam itekako prevrio mjeru.
Prisjeao se i predobro svih memoranduma to su odmah iza
Nove godine zapljutali po Century Houseu, kao i dugakih sastanaka
u etiri oka sa efom, a na koje je McCready bio pozvan sredinom
sijenja.
Novi je ef preuzeo Slubu samo petnaest dana prije toga, a
novogodinji mu je dar bio detaljan opis Samovih karipskih podviga
baen na stol. Na svu sreu, sir Mark i Obmanjiva ne poznaju se od
juer, i nakon to je ispalio itav slubeni vatromet, ef je, kako se
ini, izvadio paket od est limenki McCreadyjeva omiljenog tamnog
piva, da ih ispiju kao novogodinju zdravicu i potvrdu obeanja da vie
nee biti traenja rupa u pravilima. est mjeseci kasnije, zbog razloga
o kojima je McCready mogao samo nagaati, ef je postao mnogo
manje pristupaan.
Gaunt je pretpostavio, dakako pogreno, da je ef skupljao
snagu do ljeta da izgura McCreadyja. On nije imao pojma s kako je
zapravo visokog nivoa stigla ta zapovijed.
McCready je to znao. To mu nitko nije ni trebao rei, niti su mu
se traili dokazi. Ali je zato poznavao efa. Poput svakog dobrog
zapovjednika, i sir Mark e ti rei u lice ako si ispao iz stroja, ivoga te
savakati ako smatra da si to zasluio, pa te ak i najuriti ako se
zakuha neto stvarno gadno. Ali e to uiniti u etiri oka. Ali e se zato
kao tigar za svoje ljude boriti s autsajderima. to znai da je itava ta
pria dola odozgo, i da je i sam ef bio nadglasan.
Kad se Denis Gaunt s dosjeom vratio na svoju stranu sobe,
Timothy Edwards je uhvatio McCreadyjev pogled i nasmijeio se.
Sam, ti si zaista prokleto opasan, pomislio je. Upravo si
briljantni talent, ali se naprosto vie ne uklapa. Kakva teta, zapravo.
Kad bi se bar malo skockao i malo vie potovao pravila, moda bi se
za te jo i nalo mjesta. Ali ne sada. Ne sada kad si zaista uzrujao ljude
poput Roberta Inglisa. U devedesetim e svijet biti drukiji, bit e to
moj svijet svijet za ljude kakav sam ja. Za tri godine, moda etiri, ja
u sjediti za efovim stolom, a za ljude kakav si ti i tako vie nee biti
mjesta. Pa je onda moda bolje, Sam, stari moj, da ode sada. Do tada
emo imati sasvim novu drubu agenata bistre mlade deke koji e
raditi to im se kae, potovati pravila i koji nee nikoga uzrujavati.
Sam McCready mu je uzvratio smijeak.
Timothy, stvarno si prvoklasna guzica, pomislio je McCready.
Ti stvarno misli da se obavjetajni podaci mogu skupljati
sastanenjem po odborima, listanjem kompjuterskih ispisa i
ljubljenjem Iangleyja u guzicu eda bi se dobila mrvica njihove robe. U
redu, nije ni to loe, ameriko pijuniranje signala, to njihovo
elint*(Electronic intelligence. Op. pr.) elektroniko pijuniranje. Najbolje je
na svijetu jer imaju tehnologiju, s tim svojim satelitima i prislunim
ureajima. Ali njih je mogue i obmanuti, Timothy, stari moj.
Postoji i neto to se zove maskirovka, a za to si ti jedva i uo.
To je ruska rije, Timothy, a znai umjetnost izgradnje lanih
aerodroma, hangara, mostova, itavih tenkovskih divizija iz perploa
i pleha, i s tim se dadu obmanuti amerike Velike ptice, i zato se
ponekad mora spustiti na zemlju, ubaciti agenta duboko u citadelu,
zavrbovati nezadovoljnika, angairati terenskog otpadnika. Iz tebe
nikad ne bi ispao nikakav terenac, s tim tvojim klupskim kravatama i
enom aristokratkinjom. Ne bi prola ni dva tjedna, a KGB bi u koktel,
umjesto maslina, stavljao tvoja jaja.
Gaunt je poeo svoje posljednje obrambeno izlaganje,
pokuavajui opravdati to to se dogodilo na Karibima, pokuavajui
pritom ne izgubiti naklonost dvojice kontrolora koji su sino pokazali
sklonost da se predomisle i podupru pomilovanje. McCready se
zagledao kroz prozor.
Svijet se mijenja, istina ali ne onako kako to sebi zamilja
Timothy Edwards. Svijet, u sjeni zaostaloj iza hladnoga rata, tiho tone
u ludilo galama e doi kasnije.
U Rusiji je rekordni urod ve ostao na polju zbog manjka
strojeva, a ujesen e trunuti kraj kolosijeka zbog nedostatka vagona.
Glad e doi u prosincu, moda sijenju, i gurnuti Gorbaova natrag u
zagrljaj KGB-a i Vrhovne komande, i oni e mu naplatiti herezu iz
ljeta 1990. Godina 1991. nee biti nimalo vesela.
Srednji je istok bure baruta, a Washington se prema najbolje
informiranoj agenciji u tom podruju, izraelskom Mossadu, odnosi kao
prema bijednicima, dok Timothy Edwards ba od njega prima migove.
McCready je uzdahnuo. Moda je ribarska brodica u Devonu najbolji
odgovor. Nek ih vrag nosi sve po broju.
Sve je to zapravo poelo, rekao je Gaunt i otvorio dosje
pred sobom, poetkom prosinca na jednom otoiu na sjeveru
Kariba.
McCready se uz trzaj vratio u stvarnost Century Housea. O, da,
Karibi, pomislio je, prokleti Karibi.




Malo sunca*
(Naslov originala, A Little Bit of Sunshine, dao bi se, dakako, zbog
neprevedive igre rijei, prevesti i kao Malo Sunshinea. Op. pr.)

Glava prva

Gulf Lady je doplovila preko bistrog i blistavog mora jedan sat
prije nego to se spustilo sunce. Na provi je sjedio Julio Gomez.
Omanu mu je zadnjicu podupirao krov kabine, noge u mokasinama
bile su mu na pramanoj palubi, i sad je zadovoljno potezao dimove iz
debele portorikanske cigare, ije je strane vonjeve raznosio vjetar po
karipskim vodama koje su ih primale bez jadanja.
On je, u tom trenutku, bio zaista sretan ovjek. Deset milja iza
njega leao je onaj silni podmorski ponor na mjestu gdje se velika
Bahamska pliina naglo rui u Santarenski kanal gdje se pimolj
natjerava sa skuom, a tuna lovi palamidu, koja opet lovi iglice, a sve
njih povremeno progone gorostasna psina i velika sabljarka.
U izgrebanoj staroj kutiji na krmi, na otvorenoj ribarskoj palubi,
leale su dvije lijepe lovrate, jedna za njega i jedna za kapetana, koji je
u tom asu drao rudu kormila i vozio kui, u Port Plaisance, svog
lovca na krupne ribe.
Te ribe, dakako, nisu bile sav njegov ulov tog dana bila je tu i
krasna psina, koju su oznaili i vratili u ocean, kao i masa manjih
palamida, koje su onda iskoristili za meku, kao i utokrila tuna koju su
procijenili na trideset kila prije nego to je zaronila tako estoko i
duboko, da je morao presjei uzicu, inae bi mu pred oima istrgla
tap, a bila su tu i dva velika gofa s kojima se borio po pola sata, i njih
je vratio u more, i zadrao samo lovrate, zato to one spadaju u
najukusnije ribe tropa.
Julio Gomez nije volio ubijati, na njegovo ga je godinje
hodoae u ove vode dovelo uzbuenje to ga stvara psikanje kotura i
protjecanje uzice, napregnutost svinutoga tapa i isto uzbuenje tog
nadmetanja ovjeka koji die zrak i ribe, tog udovino jakog borca.
Bio je to prekrasan dan.
Daleko, njemu slijeva, daleko iza Dry Tortugasa, nevidljivog i
daleko ispod zapadnog obzora, velika se crvena lopta sunca sputala
ususret moru, i odailjala jaru od koje se ljuti koa, no koja bi na
koncu popustila pred svjeinom veernjega vjetra i dolaska noi.
A pred pramcem Guli Lady, tri milje dalje, ekao je otok. Za
dvadeset e minuta ve biti na vezu. Gomez je otfrknuo ik debele
cigare u uzbibani grob valova i protrljao podlaktice. Usprkos svojoj
prirodno crnomanjastoj puti i maslinastoj boji koe, ipak e, kad se
vrati u pansion morati na se staviti potene premaze kreme protiv
sunca. Jimmyja Dobbsa za kormilom nisu muili takvi problemi on se
na otoku i rodio i odrastao, on je bio vlasnik tog brodia kojeg je
iznajmljivao turistima eljnima ribe, i na njegovu tamnu kou, boje
ebanovine, sunce naprosto nije djelovalo.
Julio Gomez je zbacio noge s pramane palube i s krova kabine
skoio na krmu.
Sad ja preuzimam, Jimmy. Da moe poistiti.
Jimmy Dobbs mu je uputio onaj svoj smijeak od uha do uha,
predao mu kormilo, dohvatio kantu i metlu pa poeo kroz izlivnice
ispirati riblje ljuske i komadie utrobe. Najednom se niotkuda stvorilo
pol tuceta igri, pa iz brazde poelo hvatati otpatke. U oceanu nita ne
propada, to jest nita organsko.
Na Karibima su se, dakako, iznajmljivale i modernije ribarske
brodice brodice koje su se istile crijevima prikvaenim za motor,
brodice s koktel-barovima, televizorima pa ak i videorekorderima s
hrpama elektronike tehnologije za traenje ribe i s navigacijskim
pomagalima koja bi dostajala za put oko svijeta. Gulf Lady nije imala
nita od toga. Bila je to stara drvena djevojura preklopne grae, i
pokretao ju je dimljivi Perkinsov dizel, ali je zato vidjela vie valova
no to e ih pametnjakovii s Florida Keysa ikad vidjeti i radarskim
skanerom. Sprijeda je imala malenu kabinu, splet oblica i letvica,
proetih ribljim uljem, te otvorenu krmenu palubu s deset draa za
tapove kao i jedincatu stolicu za hrvanje s ribom, od hrastovine i
kune izradbe, kojoj su se eventualno mogli dodati i jastuci.
Jimmy Dobbs nije imao silicijskih ipova koji bi za nj traili
ribu nalazio ju je sam, onako kako ga je nauio otac, nalazio oima
koje su hvatale i najsitniju slutnju promjene boje mora, mrekanje
povrine kojeg ne bi trebalo biti, sunovrat brzana daleko, daleko od
njih i dubokim unutranjim instinktom koji mu je govorio gdje se ovog
tjedna kreu i ime se hrane. Ali ih je bome i nalazio, i to svaki dan.
Eto zato je Julio Gomez za svakog odmora dolazio ribariti ba s njim.
Juliju se sviao ve i sam nedostatak svakog rafinmana na
otocima, kao i odsustvo tehnologije na Gulf Lady. On je veinu svog
profesionalnog ivota provodio u baratanju modernom amerikom
tehnologijom, ukucavanju pitanja u kompjuter, u upravljanju
automobilom kroz spleteni promet sredita Miamija. Zato je za odmor
elio more, i sunce, i vjetar sve to i jo ribu, jer je Julio Gomez u
ivotu imao samo dvije strasti, svoj posao i svoje pecanje. Od potonjeg
je ve potroio pet dana, i ostaju mu jo samo dva, petak i subota. U
nedjelju e ve morati letjeti kui na Floridu i javiti se na posao s
Eddiejem u ponedjeljak ujutro. Ta ga je misao natjerala da uzdahne.
I Jimmy Dobbs je bio sretan. Proveo je lijep dan s klijentom i
prijateljem, i sad je imao nekoliko dolara u depu da svojoj staroj kupi
haljinu, kao i krasnu ribu da bude veera za njih dvoje i itavu
bulumentu djece. to bi mu vie od toga, razmiljao je, ivot i mogao
ponuditi?
Pristali su malo poslije pet na kripavi stari drveni ribarski mol
koji se trebao sruiti jo prije mnogo godina, ali se to, zbog tko zna
ega, nikad nije dogodilo. Prijanji je guverner rekao da e zatraiti od
Londona sredstva da sagradi novi, ali su ga onda zamijenili ovim
sadanjim guvernerom, a sira Marstona Moberleyja ribarenje nije
zanimalo. Ba kao ni sami otoani, ako je vjerovati birtakim priama
u Shantytownu, a uvijek im se vjerovalo.
Nastala je uobiajena vreva djece koja su dola vidjeti to se
ulovilo, i pomoi iznijeti lovinu. Bilo je to uobiajeno bockanje u
pjevnom govoru otoana, dok se Gulf Lady vezivala za no.
Sutra si slobodan, Jimmy? upitao je Gomez.
Moe. Ti bi opet?
Po to sam i doao. Vidimo se u osam.
Julio Gomez je ponudio malianu dolar da mu ponese ribu, i sad
su skupa otili iz luke i zali u mrane ulice Port Plaisancea*( Doslovce
Naselje Straara. Op. pr.). Put nije bio dug, jer u Port Plaisanceu nijedan
put nije dug. To ba i nije bio neki grad, zapravo vie veliko selo.
Bio je to gradi kakve nalazimo na veini manjih karipskih
otoka, darmar poglavito drvenih kua obojenih jarkim bojama, s
krovovima od indre i povezanih stazama od drobljenih koljaka. Du
morske obale, oko luice povezane krivudavim molom sazdanim od
blokova koralja, i uz koji je svakog tjedna pristajao trgovaki
parobrod, stajale su velebnije zgrade carinarnica, sudnica i spomenik
poginulima u ratu. Sve su one bile izgraene od blokova koralja,
davno isklesanih i slijepljenih mortom.
Dublje su u gradiu bile Gradska vijenica, mala anglikanska
crkva, policijska postaja i glavni hotel zvan Quarter Deck. S iznimkom
njih i runog skladita od valovitog lima na jednom kraju luke, zgrade
su uglavnom bile drvene. Uz obalu, odmah izvan grada, stajala je
guvernerova rezidencija, takozvana Dravna kua, sva bijela i
ograena bijelim zidom, s dva stara topa iz napoleonskih vremena
postavljena uz prednja dvorina vrata, te zastavnom kopljaom posred
brino obraenog travnjaka punog zelene trave. Preko dana bi na
jarbolu leprao britanski Union Jack, i dok je Julio Gomez prolazio
kroz gradi do pansiona u kojem se smjestio, zastavu je ba sveano
sputao policijski redarstvenik u nazonosti guvernerova autanta.
Gomez je mogao odsjesti i u Quarter Decku, ali mu je draa bila
domaa atmosfera pansiona gospoe Macdonald. Ona je bila udovica,
s kapom snijenobijele kovraste kose, netedljivo proporcionirana,
ba kao i on, a kuhala je brodet od koljaka da umre za njim.
Skrenuo je u njezinu ulicu, ne obazirui se nimalo na jezive
izborne plakate polijepljene po veini zidova i ograda, pa je u sumraku
razabrao da mete ulazne stube svog urednog, odvojenog stanita bio je
to obred to ga je ponavljala nekoliko puta na dan. Pozdravila je i
njega i njegovu ribu svojim uobiajenim ozarenim smijekom.
O, mistah Gomez, to je jedna jako dobar riba.
Nama za veeru, gospoo Macdonald, i mislim da e biti za
sve dovoljno.
Gomez je isplatio djeaka, koji je odskakutao sa svojim novim
velikim blagom, i uspeo se u svoju sobu. Gospoa Macdonald se
povukla u kuhinju da lovratu priredi za rotilj. Gomez se umio, obrijao
i presvukao u lagane hlae krem boje i arenu koulju za plau, kratkih
rukava. Zakljuio je da mu sad ne bi nimalo nakodilo jedno jako
veliko i jako hladno pivo, pa se vratio u grad, proetao sve do bara u
Quarter Decku*( Krmena, uzdignuta polupaluba, ispod koje su asnike kajite
mornari su u pramcu. Op. pr.).
Bilo je tek sedam sati, ali se no ve bila spustila i grad je ve
bio u mraku, osvijetljen tek tu i tamo pokojim odbljeskom s prozora.
Gomez je izronio iz postranih uliica i naao se na Parliament Sguareu.
U sredini mu je bila uredna, zatvorena hrpica palmi, a tri su mu strane
ureavale anglikanska crkva, policijska postaja i hotel Quarter Deck.
Proao je kraj policijske postaje u kojoj su jo gorjele elektrine
arulje napajane iz gradskog agregata koji je jo brujao dolje na obali.
Iz te svoje male zgrade od klesanog koralja glavni je inspektor Brian
Jones, sa svojim besprijekorno urednim snagama sastavljenim od dva
narednika i osam redarstvenika, predstavljao red i poredak u zajednici
s najmanjim postotkom zloina na itavoj zapadnoj hemisferi. Doavi
iz Miamija, Gomez se mogao samo uditi drutvu koje, po svemu
sudei, nije poznavalo ni droge, ni bande, ni batinom po glavi, ni
prostituciju, ni silovanje, ni pljaku banke jedine na otoku, nego samo
pet-est sitnih kraa godinje. Uzdahnuo je, proao ispred zamraene
crkve i uao pod portal Quarter Decka.
Bar je bio lijevo. Sjeo je na stolac u kutu, na drugom kraju
anka i naruio veliko, hladno pivo. Dok riba bude gotova, mogao bi
proi i itav sat, pa e biti vremena da prvom pivu doda i jo jedno da
mu pravi drutvo. Bar je ve bio napola pun, no on je bio omiljeno
gradsko pojilite za turiste i apatride. Veseli barmen Sam, u svom
bijelom sakou, posluivao je noni izbor rumpuneva, piva, sokova,
kola, daiquirija i sodamiksova, da pomogne sprati ognjene gutljaje
ruma Mount Gay.
Bilo je ve pet do osam, pa je Julio Gomez posegnuo u dep za
akom dolara da namiri raun. Kad je podigao pogled, najednom je
zastao, sav se ukoio i zagledao u ovjeka koji je upravo uao u bar i
sad je na drugom kraju naruivao pie. Nakon dvije sekunde polako se
snizio u stolici, tako da ga je tijelo pilca kraj njega zaklonilo od vida.
Jedva je i mogao povjerovati vlastitim oima, ali je znao da se nije
mogao zabuniti. Ne dogaa se ovjeku da etiri dana i etiri noi sjedi
za stolom nekome suelice, zuri mu u oi i gleda kako mu one
uzvraaju mrnjom i prezirom, pa da to lice poslije zaboravi, makar i
poslije osam godina. Kad provede etiri dana i noi u pokuaju da iz
nekog istisne makar i jednu rije, i ne dobije apsolutno nita, ak ni
ime, tako da mu na kraju mora sam dati nekakav nadimak, tek toliko
da neto stavi u dosje, ne dogaa se da kasnije zaboravi to lice.
Gomez je mahnuo Samu da mu napuni au, pa platio sva tri
piva i povukao se na sjedalo u kutu, u sjenama. Ako je taj ovjek
stigao tu, nije stigao bez razloga. Ako je odsjeo u hotelu, morao je
ostaviti ime. Gomez ga je elio doznati. Sjedio je u kutu, gledao i
ekao. U devet je taj ovjek, koji je sve vrijeme pio sam, i to samo rum
Mount Gay, ustao i otiao. Gomez je izronio iz svog kuta i poao za
njim.
Na Parliament Squareu ovjek se popeo u otvoreni japanski
dip, ukljuio paljenje i odvezao se. Gomez se oajniki ogledao. On
sam nije imao nikakvo transportno sredstvo. Ali je zato kraj ulaza u
hotel bio parkiran maleni skuter, s kljuem ostavljenim u starteru.
Opasno se njiui, Gomez je udario za dipom.
Dip je iziao iz grada i mirno produio obalnom i jedinom
cestom, koja je obilazila itav otok. Do imanja u brdovitoj
unutranjosti dolazilo se redom individualnim cestama, pranjavim
putovima, to su se sputali prema toj jedinoj, obalnoj asfaltiranoj
cesti. Dip je proao kraj jedinog drugog stambenog naselja na otoku,
domorodakoga sela zvanog Shantytown, pa onda i kraj travnatog
uzletita.
Nastavio je vonju sve dok nije stigao na drugi kraj otoka. Tu je
cesta tekla du prostranstva zaljeva Teach, koji je ime dobio po
Edwardu Teachu, gusaru Crnobradom, koji je jednom tu bio bacio
sidro i obnovio zalihe ivea. Dip je skrenuo s obalne ceste, pa se
kratkim puteljkom uspeo do para vratiju od kovanog eljeza koja su
zatvarala veliko obzidano imanje. Ako je voza i opazio jedincati
krivudavi far koji mu je bio za leima sve od hotela Quarter Deck, nije
to niim dao znati. Ali ga je sasvim sigurno vidio. Na vratima je iz
sjene iziao ovjek i otvorio ih pred dipom, ali je ovaj usporio i
zaustavio se. Posegnuo je iznad glave do armaturne zatite od
prevrtanja i s nje skinuo jaku reflektoricu. Kad se Gomez provezao
kraj poetka odvojka, snop ga je svjetiljke prebrisao, pa se vratio i
zadrao ga u svom bljesku sve dok se na cesti nije izgubio iz vida.
Pola sata kasnije Gomez je vratio skuter na njegovo mjesto pred
hotelom i pjeice se vratio kui. Bio je u dubokim mislima i
podjednako dubokim brigama. Doista je vidio koga je mislio da je
vidio i shvatio da se nije zabunio. A doznao je i gdje taj ovjek ivi.
Ali je i sam bio vien. Mogao se samo nadati da ga nakon osam
godina, u tami karipske noi, dok je za nekoliko sekundi prozujao na
skuteru, nije uspio i prepoznati.
Gospoa Macdonald se jako ivcirala to je na veeru stigao sa
skoro dva sata zakanjenja, pa mu je to i rekla. Ipak je svoga gosta
posluila lovratom, i zagledala se u nj dok je jeo bez teka. Izgubio se u
mislima, i izrekao samo jednu opasku.
Svata, ljudi moji, prekorila ga je ona. Mi tako ta ni
na otoku nemamo.
Julio Gomez je svu no probdio u razmiljanju o svojim
mogunostima. Koliko e taj ovjek ostati na otoju to on, dakako, nije
mogao znati. Ipak je pomislio da bi Britanci morali znati da je on
ovdje, a napose gdje se tono nalazi. Valjda je to znaajno? Mogao bi
otii do guvernera, ali to bi on mogao uiniti? Vjerojatno ne postoji
nikakav razlog za njegovo uhienje. On sad i nije na amerikom
teritoriju. A nije ni vjerovao da bi glavni inspektor Jones sa svojim
olovnim vojnicima mogao imati imalo veu teinu od guvernera. Za to
bi trebalo imati zapovijed iz Londona, ali bi prije toga zahtjev morao
podnijeti Ujak Sam glavom. Mogao bi ujutro telefonirati ali je onda
odbacio tu misao. Otona veza, bar ona za javnu uporabu, bila je
staromodna otvorena telefonska linija to je vodila do Nassaua, pa do
Bahama i odatle do Miamija. Nita od toga, ujutro e se morati vratiti
na Floridu.

* * *

Iste je veeri u zrakoplovnu luku Miami sletio avion Delta
Airlinesa iz Washingtona. Meu putnicima je bio i umorni britanski
dravni slubenik kojeg je njegova putnica predstavljala kao
gospodina Franka Dillona. Imao je on i druge dokumente, koje nije
trebao pokazati na kraju tuzemnog amerikog leta, a koji su
pojanjavali da je on pripadnik britanskog Foreign Officea te molili
svakoga, koga bi se to moglo ticati, da mu u svakom pogledu izae u
susret.
Ni njegova putnica, koju takoer nije trebao pokazati, ba kao ni
drugi njegovi dokumenti, nisu otkrivali da je njegovo pravo ime Sam
McCready. To je bilo poznato samo nekim viim lanovima CIA-e u
Iangleyju, Virginia, u ijem je drutvu proveo tjedan prepun seminara
na temu uloge obavjetajne zajednice slobodnoga svijeta u
nadolazeem desetljeu, devedesetim godinama. Tu se nasluao na
klaftre profesora i drugih probranih akademiara, od kojih se nijedan
ne bi ni sluajno posluio jednom jednostavnom rijeju kad bi to isto
mogao izrei i s deset kompliciranih.
McCready je pred aerodromskim terminalom dozvao taksi i
zamolio ofera da ga odveze do hotela na Key Biscayneju. Potom je
uzeo sobu i za veeru se poastio jastogom, pa se poslije povukao i
zaspao dubokim i mirnim snom. Pred njime je bilo, ili se bar tako
nadao, sedam dana pretvaranja u prepeenac kraj bazena, munog
probijanja kroz nekoliko pukih romana, pijunskih laganica, pri emu
bi ponekad morao ak i podii oi s ledenog daiquirija na ljuljukave
bokove kakve cure u prolazu. Century House je bio na drugom kraju
svijeta, i posao je Dezinformiranja, obmanjivanja i psiholokog
ratovanja morao ostati u sposobnim rukama njegova novoimenovanog
zamjenika Denisa Gaunta. Dolo je i vrijeme, pomislio je dok se ruio
u san, da i Obmanjiva malo pocrni.

* * *

U petak ujutro Julio Gomez je otkazao daljnji boravak u
pansionu gospoe Macdonald, ne zatraivi popust na neiskoritena
dva dana i uz obilje isprika. Dohvatio je torbu i poao do Parliament
Squarea gdje je sjeo na jedan od dva jedina taksija u gradu i zamolio
da ga odveze na uzletite.
Njegova je karta vrijedila za redoviti jutarnji nedjeljni let
BWIA-a za Nassau, s presjedanjem za Miami. Iako bi let izravno za
Miami bio krai, takvoga i nije bilo na voznom redu, nego se letjeti
moglo samo do Nassaua. U gradu nije bilo putnikog agenta
rezervacije su se uvijek pravile izravno na sletitu pa se mogao samo
nadati da avion BWIA polijee i u petak ujutro. Kad je sjedao na taksi
na trgu, nije ni opazio da ga netko promatra.
Na sletitu ga je ekalo iznenaenje. Aerodromska zgrada,
jedincata duga baraka, u kojoj je bio carinski pult i skoro nita drugo,
nije bila zatvorena, ali je zato bila skoro naputena. Jedini je carinik
sjedio na jutarnjem suncu i itao tjedan dana stari Miami Herald to ga
je netko, vjerojatno sam Gomez, bio ostavio.
Ne danas, stari, odgovorio je on veselo. Nikad u petak.
Gomez je preletio pogledom preko travnatog polja. Pred jedinim
je metalnim hangarom stajao Navajo Chief, kojega je upravo
pregledavao ovjek u hlaama od grubog sukna i koulji. Gomez mu je
priao.
Letite danas? upitao je Gomez.
Aha, odgovorio je pilot, zemljak Amerikanac.
Moe najam?
Ne bi moglo, odgovorio je pilot. To je privatni avion.
Moga gazde.
Kamo idete? Nassau? upitao je Gomez.
Jok. Key West.
Gomezu je zaigralo srce. S Key Westa je mogao za Miami
jednom od estih redovitih linija.
Bih li kojim sluajem mogao razgovarati s gazdom?
Gospodinom Klingerom. Tu je moda za sat.
Priekat u, rekao je Gomez.
Uz zid je hangara pronaao sjenovito mjesto i udobno se
smjestio. Netko je nato iziao iz grmlja, izvukao iz njega motocikl, i
odvezao se obalnom cestom.

* * *

Sir Marston Moberley je pogledao na sat, ustao od doruka u
ograenom vrtu iza Dravne kue pa odetao do stuba to su vodile do
verande i njegova ureda. Ona bi zamorna delegacija mogla stii
svakoga asa.
Britanija je od svojih negdanjih kolonija na Karibima zadrala
tek nekoliko. Kolonijalni su dani bili ve odavno za njom. Nitko ih
vie nije zvao kolonijama ta je rije postala neprihvatljivom nego su ih
danas klasificirali kao Ovisne teritorije. Jedan je od njih bio Monserrat.
Drugi je bio Caymansko otoje, poznato po svojim mnogobrojnim i
vrlo diskretnim bankovnim aktivnostima za inozemne klijente. Kad je
proveden referendum kojim im se nudila neovisnost, stanovnici su tri
Caymanska otoka golemom veinom izglasali da ostanu Britanci. Od
tada im je bilo ko biku na gmajni, to se ne bi moglo rei i za neke
njihove susjede.
Druga su opskurna skupina britanski Djeviji otoci, danas
pribjeite jahtaa i pecaa. A onda je tu i maleni otok Anguilla, iji su
stanovnici podigli jedinu poznatu revoluciju u povijesti kolonijalizma
kojoj je cilj bio ostanak pod britanskom vlau, umjesto amalgamacije
s dva susjedna otoka, a prema ijem su ministru predsjedniku gajili
vrlo ive i vrlo utemeljene sumnje.
Jo su opskurniji od njih otoci Turks i Caicos, na kojima ivot
protjee na svoj pospani nain pod palmama i Union Jackom,
neuznemiravan vercerima droge, tajnim policijskim snagama,
dravnim udarima i izbornim huliganstvom. Na svim tim otocima
London vlada prilino mekom rukom, a glavna mu je uloga u sluaju
tri posljednja pokrivanje godinjeg proraunskog manjka. U zamjenu
za to mjetani pristaju da im se Union Jack dvaput dnevno to die to
sputa po kopljai, te da na svojim novanicama i policijskim
kacigama i dalje gledaju insignalije kraljice Elizabete.
U zimi 1989 posljednji su od te grupe bili Barclayji, zbirka od
osam otoia to su se smjestili na zapadnom rubu velike Bahamske
pliine, zapadno od bahamskog otoka Andros, jugoistono od Kube i
tono na jug od Florida Keys.
Zato se Barclayi nisu stopili s Bahamima kad je arhipelag
stekao nezavisnost, sjeaju se tek malobrojni. Neko je spadalo u
Foreign Officeu kasnije izjavilo da su ih moda naprosto previdjeli, no
moda je i bio u pravu. Ta siuna skupina nije imala vie od dvadeset
tisua stanovnika od osam otoka samo su dva bila naseljena, glavni se
otok i sjedite vlasti diio imenom Sunshine, a ribe su bile vrhunske.
Ti otoci nisu bili bogati. Privreda je bila nikakva a prihodi jo
manji. Uglavnom su dolazili od plaa mladih ljudi koji su odlazili u
svijet da postanu konobari, sobarice i trkarala u raskonim hotelima,
gdje su bili omiljeni meu evropskim i amerikim turistima zbog svoje
sunano dobre naravi i blistavog smijeka.
Drugi su izvor prihoda bile mrvice od turizma, povremeni lovac
na velike ribe koji bi preko Nassaua doao na hodoae, tarifa na
slijetanje zrakoplova, prodaja otonih vrlo opskurnih potanskih
maraka, kao i jastoga i koljaka jahtaima u prolazu. Ti su im skromni
prihodi omoguavali uvoz, preko parobroda to je dolazio jednom
tjedno, nekih osnovnih potreptina koje se nisu mogle dobiti iz mora.
Velikoduni im je ocean pribavljao veinu hrane, a za ostatak su
se brinuli plodovi uma i vrtova to su ih obraivali na obroncima oba
brda na Sunshineu, Spyglassa i Sawbonesa.
A onda je, poetkom 1989 netko u Foreign Officeu zakljuio da
su Barclayi zreli za nezavisnost. Ishodna se analiza situacije pretvorila
u molbu a potom i u politiku. Britanska se vlada te godine hrvala s
golemim trgovinskim deficitom, strmoglavim padom popularnosti u
anketama i napetostima zbog podijeljenog raspoloenja prema
evropskoj politici. Bagatela stjecanja nezavisnosti jednog opskurnog
otoja u Karibima prola je bez debate.
Tadanji je guverner, meutim, tome prigovorio, pa je bio
primjereno opozvan, a na njegovo je mjesto postavljen sir Marston
Moberley. Bio je to visok i tat ovjek koji se diio slinou s
pokojnim glumcem Georgeom Sandersom, a na Sunshine su ga poslali
nakon samo jednog razgovara, kojem mu je sve to treba znati paljivo
isricao pomonik glavnog tajnika Odjela za Karibe.
Barclayji e morati prihvatiti svoju neovisnost. Kandidati za
premijera bit e pozvani da se prijave, a bit e i najavljen dan opih
izbora. Nakon to se na demokratskim izborima izabere prvi premijer
Barclayja, s njim e i njegovom vladom biti dogovoren pristojni
interval recimo tri mjeseca, nakon kojeg e im biti udijeljena, ne, skoro
nametnuta puna neovisnost. Zadaa je sir Marstona bila da osigura
provoenje tog programa, eda bi se s britanske riznice skinulo jo
jedno breme. On i lady Moberley na Sunshine su stigli koncem srpnja.
Sir Marston se odmah zduno prihvatio obavljanja svojih zadaa.
Ubrzo se se pojavila i prva dva kandidata za mjesto budueg
premijera. Jedan je bio gospodin Marcus Johnson, imuni mjesni
poslovni ovjek i fiIantrop, koji se vratio na svoj zaviajni otok
obogativi se u Srednjoj Americi, i koji je imao rezidenciju na lijepom
imanju s druge strane Sawbones Hilla, a osnovao je i Barclayjski savez
napretka, te se zarekao da e razviti otoke i njegovim ljudima donijeti
obilje. Mnogo grublje tesani, no populistiki nastrojeni gospodin
Horatio Livingstone, nastanjen dolje u Shantytownu, kojeg je
poprilinim dijelom i posjedovao, osnovao je Barclayjski front
neovisnosti. Do izbora su preostala jo samo tri tjedna, jer su bili
zakazani za 5. sijenja. Sir Marstona je veselilo to je ve krenula
ustra predizborna kampanja, u kojoj su oba kandidata arko snubili
otoane, traei njihovu podrku govorima, pamfletima i plakatima na
svakom stablu i zidu.
Ipak je u mirisnom ulju sir Marstona bila i jedna uginula muha
OZG ili Odbor zabrinutih graana, pod vodstvom onog zamornog
ovjeka, veleasnog Waltera Drakea, mjesnog baptistikog upnika, i
ba je njihovu delegaciju sir Marston pristao primiti tog jutra u devet.
Bilo ih je ukupno osmero. Jedan je bio engleski vikar, blijedi,
isprani i nedjelatni Englez, i bilo mu je jasno da e s njim lako izai na
kraj. estoro su bili mjesni uglednici lijenik, dva trgovca, jedan
napredni seljak, vlasnik bara i vlasnica pansiona, gospoa Macdonald.
Sve su to bili redom postariji ljudi sasvim rudimentarne naobrazbe.
Oni se s njim nisu mogli mjeriti ni tenou govora ni uvjerljivou u
raspravi. Za svakog e od njih nai bar tucet razloga koji govore u
korist neovisnosti.
Marcusa Johnsona, kandidata blagostanja, podrat e i upravitelj
sletita, vlasnici zemljita u blizini luke Johnson je obeao da e na
njezinu mjestu napraviti uspjenu meunarodnu marinu, kao i veina
otokih poduzetnika, koji bi se obogatili razvojem. Livingstone je pak
sebi osigurao podrku proletarijata, ljudi bez imovine, kojima je
obeao udesan uspon ivotnog standarda, a zbog nacionalizacije
pokretne i nepokretne imovine.
Jedini je problem bio voa delegacije, veleasni Drake, krupni
crni bik od ovjeka u crnom odijelu, koji je ba brisao znoj s ela. On
je bio upravo kompulzivni propovjednik, lucidan i glasan, koji je u
kontinentalnoj Americi stekao solidno kolovanje. Na suvratku je
nosio malu znaku u liku ribe, znak ponovno roenog krana. Sir
Marston se dokono pitao iz kakvog se on to prijanjeg stanja ponovno
rodio, ali mu nikad nije palo na um da ga to upita. Veleasni je Drake
na guvernerov pisai stol bacio hrpu papira.
Sir Marston se pobrinuo da za sve ne bude dovoljno stolica, tako
da su morali ostati na nogama. Ostao je i on. Tako e sastanak potrajati
krae. Bacio je pogled na hrpu papira.
Ovo je, guverneru, zagrmio je veleasni Drake,
peticija. Da, gospodine, peticija. Koju je potpisalo vie od tisuu mojih
sugraana. Mi traimo da se ta peticija poalje u London, postavi pred
samu gospou Thatcher. ak i pred kraljicu. Mi vjerujemo da e nas te
dame sasluati, ak i ako to ne uinite vi.
Sir Marston je uzdahnuo. Ovo e, izgleda, biti... potraio je svoj
omiljeni pridjev... zamornije nego to je mislio.
Shvaam, rekao je. A to ta vaa peticija trai?
Traimo referendum, ba onako kako ga je britanski narod
dobio u pitanju Zajednikog trita. Mi zahtjevamo referendum. Ne
elimo da nas netko silom tjera u neovisnost. elimo i dalje ivjeti kao
i do sada, kako smo oduvijek ivjeli. Mi ne elimo da nama vladaju ni
gospodin Johnson ni gospodin Livingstone, i apeliramo na London.

* * *

Dolje je na sletnu stazu stigao taksi, i iz njega je iziao gospodin
Barney Klinger. Bio je to onii, zaobljeni mukarac, koji je ivio na
poprilinom imanju u panjolskom stilu u Coral Gablesu, odmah kraj
Miamija. Fifica koja ga je pratila nije bila ni niska ni zaobljena bila je
zgromljujua i dovoljno mlada da mu bude ki. Gospodin Klinger je
na obroncima Spyglass Hilla imao vikendicu, koja mu je sluila za
povremene diskretne predahe podalje od oiju gospoe Klinger. Kanio
je odletjeti do Key Westa, smjestiti curu na redoviti avion za Miami pa
proslijediti kui vlastitim avionom, sasvim oito sam, kao umorni
poslovni ovjek koji se vraa s poslovnog posjeta na kojem se
raspravljalo o nekom starom dosadnom ugovoru. Gospoa Klinger e
ga doekati u Zranoj luci Miami i opaziti da je sam. ovjek nikad nije
dovoljno oprezan, a gospoa Klinger poznaje nekoliko vrlo vrsnih
advokata. Julio Gomez se digao na noge i priao mu.
Gospodine, gospodin Klinger?
Klingeru je poskoilo srce. Privatni detektiv?
A tko bi to elio znati?
Molim vas, gospodine, imam jedan veliki problem. Ba sam
tu ljetovao, kad me je nazvala ena. Mali nam je doivio nesreu.
Moram se vratiti, zaista moram. A danas ne leti nijedan avion.
Nijedan. Ne moe se ak ni unajmiti. Pa sam se upitao, biste li me
mogli prebaciti do Key Westa? Bit u va doivotni dunik.
Klinger je oklijevao. Taj bi ovjek ipak mogao biti privatno oko
u slubi gospoe Klinger. Predao je torbu nosau i ovaj ju je utovario u
prtljanik Navajoa, a zatim u nj poeo stavljati i ostalu prtljagu.
Mislim, rekao je Klinger, ne znam ba...
Skupilo se tu u svemu estoro ljudi carinik, nosa, Gomez,
Klinger, njegova prijateljica i jo jedan koji je pomagao oko prtljage.
Nosa je pretpostavljao da taj esti ovjek pripada Klingerovu drutvu,
a Klingerovo drutvo da je on slubenik aerodroma. Pilot je bio izvan
dosega glasa, ve u kabini, a taksist se olakavao u vegetaciji
dvadesetak metara dalje.
Boe, duo, pa to je strano. Moramo mu pomoi, rekla je
fifica.
Dobro, rekao je Klinger. Samo neka uzleti na vrijeme.
Carinik je brzo udario ig na sve tri putnice, a onda su zatvorili
prtljanik, tri su se putnika uspela, pilot je zaturirao oba motora i tri
minute potom Navajo se digao sa Sunshinea s Key Westom upisanim
u pIan leta, odreditem dalekim sedamdeset minuta leta.

* * *

Dragi moji prijatelji, a nadam se da vas mogu tako zvati,
rekao je sir Marston Moberley, pokuajte shvatiti i poloaj vlade
Njezina Velianstva. U ovom bi trenutku referendum bio krajnje
neprilian, i u administrativnom smislu kompliciran upravo u
nemoguoj mjeri.
Sasvim sigurno nije mogao biti visoki diplomat, i to s itavim
nizom poloaja u Commonwealthu, a da pritom ne naui patronizirati.
Molim vas, objasnite, zabrundao je Drake, zato bi
referendum bio kompliciraniji od opih izbora. Mi traimo pravo da se
izjasnimo elimo li uope te izbore.
Objanjenje je bilo sasvim jednostavno, ali se nije smjelo izrei.
Referendum bi morala platiti dravna kasa, dok su kampanje
financirali sami kandidati, iako se sir Marston nikad nije raspitao
koliko to tono iznosi. Zato je promijenio temu.
Recite mi, ako zaista tako mislite, zato i sami ne objavite
kandidaturu za premijera. Prema onome to govorite, morali biste
pobijediti.
Sedmero se lanova delegacije zbunilo. Veleasni Drake ubo je
prst, nalik na kobasicu, u njegovu smjeru.
To, guverneru, znate i sami. Ti kandidati imaju svoje tiskare,
svoje sustave javnih opila, ak i voditelje kampanja dovedene iz
inozemstva, i ljudima dijele hrpe bakia...
ekajte, ja za to nemam nikakve dokaze, ba nikakve,
prekinuo ga je guverner, a na licu mu se pojavila nijansa rumenila.
Zato to ne izlazite iz kue da vidite to se zbiva, zagrmio
je baptistiki pastor. Ali zato mi vidimo. To se zbiva na svakom
uglu. A tu je i zastraivanje onih koji im se opiru...
Kad od glavnog inspektora Jonesa primim izvjetaj u tom
smislu, onda u neto i poduzeti, odrezao je sir Marston.
Mislim da svaa nema ba nikakva smisla, moleivo se
javio anglikanski vikar. Bitno je pitanje, sir Marstone, hoete li
poslati nau peticiju u London?
Naravno da hou, rekao je guverner. To je najmanje
to za vas mogu uiniti. No ujedno, bojim se, i jedino. Meni su,
naalost, vezane ruke. A sada, ako mi dopustite...
Potom su izmarirali van, obavivi ono zbog ega su i doli.
Kad su izali iz zgrade, doktor, koji je sluajno bio i stric efa policije,
glasno je upitao
Mislite da stvarno hoe?
O, naravno, rekao je vikar. Ta i sam je rekao da hoe.
Da, povrinskom potom, zareao je veleasni Drake.
U London e stii negdje sredinom sijenja. Moramo se otarasiti
guvernera i nai si novog.
Naalost, iz toga nita, rekao je vikar. Sir Marston
nee podnijeti ostavku.

* * *

U svom neprekidnom ratu protiv invazije narkotika na svoju
junu obalu, amerika je vlast posegnula i za nekim skupim i
domiljatim sredstvima nadziranja. Meu njih spada i niz tajnih balona
usidrenih na zabaenim mjestima u posjedu ili zakupu Washingtona.
U gondolama ispod tih balona visi itava zbirka radarskih
skanera najnaprednije tehnologije i radiomonitora koji pokrivaju itav
karipski bazen od Yucatana na zapadu pa sve do Anegade na istoku,
od Floride na sjeveru pa sve do obale Venezuele. Svaki avion, velik ili
mali, koji poleti u toj golemoj zdjeli, smjesta biva opaen. Njegov
kurs, visina i brzina stalno se mjere i dojavljuju u bazu. Svaka jahta,
krsta, trgovaki ili putniki brod koji izau iz luke, hvataju se i prate
nevidljivim oima i uima visoko na nebu i vrlo daleko. Tehnologija u
tim gondolama uglavnom je djelo Westinghousea.
Pipera Navajo Chiefa uhvatio je, odmah po polijetanju s otoka
Sunshine, Westinghouse 404. On je bio rutinski praen na svom putu
preko oceana prema Key Westu i na kursu od 310 stupnjeva koji bi ga,
kad se u obzir uzme i zanoenje juga, donio ravno na prilazni far Key
Westa. On se, meutim, pedeset milja prije Key Westa najednom
raspao u zraku i nestao s ekrana. Na mjesto su nesree smjesta poslali
brod amerike Obalne strae, ali on nije naao nita.

* * *

U ponedjeljak se Julio Gomez, detektiv u policiji MetroDade,
nije pojavio na poslu. Njegova partnera, detektiva Eddie Favara, to je
silno ozlojedilo. Tog su se jutra obojica trebala pojaviti na sudu, a sad
je Favaro morao poi sam. Sutkinja je bila otrovna, i sad je Favaro
morao podnijeti sve njezine sarkazme. Koncem se jutra vratio u
centralu policije MetroDade na Northwest 14th Streetu 1320 policija je
ba bila pred selidbom u svoj novi kompleks u distriktu Doral pa
potraio svog nadreenog, porunika Brodericka.
to je s Julijem? upitao je Favaro. Danas se nije
pojavio u sudnici.
Mene pita? On je tvoj partner, odgovorio je Broderick.
Nije se javio?
Meni ne, odgovorio je Broderick. Ne moe bez njega?
Nema teorije. On vodi dva sluaja, i oba osumnjiena govore
samo panjolski.
Policijski odjel MetroDade, a koji pokriva najvei dio onoga to
ljudi inae zovu ire gradsko podruje Miamija, upoljava, u skladu sa
sastavom mjesnog stanovnita, vrlo iroku mjeavinu rasa. Pola je
stanovnita MetroDadea hispanskoga porijekla, i mnogi od njih
engleskim vladaju na samo vrlo mucav nain. Julio Gomez je bio
portorikanskoga porijekla a odrastao u New Yorku, gdje je uao u
policiju. Prije desetak je godina opet migrirao na jug da radi za
MetroDade. Tu ga nitko nije zvao ni panjkom ni kakaom. U podruju
takvog rasnog sastava to ne bi bilo nimalo mudro. Njegovo teno
vladanje panjolskim bilo je neprocjenjivo.
Ve devet godina partner mu je Eddie Favaro, Italoamerikanac,
jer su njegovi djed i baka emigrirali iz Catanije jo kao mladenci, u
potrazi za boljim ivotom. Porunik Clay Broderick je bio crnac, i sad
je slegnuo ramenima. Imao je previe posla i premalo ljudi, a usto i
repinu nerjeenih sluajeva kojih bi se rado bio odrekao.
Nai ga, rekao je. Pravila su ti poznata.
Doista su mu i bila. U MetroDadeu se smatralo, ako s ljetovanja
zakasni tri dana bez valjana razloga i javljanja, da si time sam sebi
dao otkaz.
Favaro je svratio do stana svog partnera, ali tu nije bilo ni traga
nikakvom povratku s ljetovanja. Znao je kamo je Gomez otiao uvijek
je odlazio na Sunshine pa je zato provjerio popise putnika sinonjih
aviona iz Nassaua. Aerodromsko je raunalo otkrilo rezervaciju i
unaprijed plaenu kartu, ali je pokazalo i da je nitko nije podigao.
Favaro se vratio Brodericku.
Moda mu se dogodila nesrea, zauzeo se. Lov na
krupnu ribu zna biti opasan.
Postoje i telefoni, rekao je Broderick, a na mu je broj
poznat.
Moda je u komi. Moda je u bolnici. Moda je zamolio
nekoga da telefonira, a njemu se nije dalo. Na tim su otocima ljudi
prilino komotni. Mogli bismo bar provjeriti.
Broderick je uzdahnuo. Rado bi se odrekao i nestalih detektiva.
Dobro, rekao je, nai mi broj policije na tom otoku,
kako si ono rekao da se zove? Sunshine? Isuse, kakvo ime. Daj mi broj
efa mjesne policije, pa u ga nazvati.
Favaro mu ga je naao za pola sata. Bio je tako opskuran da nije
bio ak ni naveden u Meunarodnom telefonskom imeniku. Dobio ga
je u britanskom konzulatu, koji je opet nazvao Dravnu kuu na
Sunshineu, i onda ga proslijedio. Zatim je poruniku Brodericku
trebalo jo pola sata da uspostavi vezu. Imao je sreu, jer je glavnog
inspektora Jonesa zatekao u uredu. Bilo je to oko podneva.
Glavni inspektore Jonesu, ovdje porunik detektiva Clay
Broderick, govorim iz Miamija. Halo? Da li me ujete?... ujte, mislio
sam si da li biste mi kao kolega kolegi napravili uslugu... Jedan je od
mojih ljudi bio na ljetovanju na Sunshineu i nije se pojavio. Nadamo
se da se nije dogodila nekakva nesrea... Da, Amerikanac. Zove se
Julio Gomez. Ne, ne znam gdje je odsjeo. Doao je u lov na krupnu
ribu.
Glavni inspektor Jones taj je poziv shvatio krajnje ozbiljno.
Moda je njegova policija mala, a ona u MetroDadeu pogolema. Ali e
zato pokazati tom Amerikancu da glavni inspektor Jones ne spava na
poslu. Odluio je sluaj preuzeti osobno, pa dozvao redarstvenika i
zatraio Iand Rover.
Sasvim je ispravno poeo istragu od hotela Quarter Deck, ali je
to ispalo orak. Zatim je produio na ribarski gat i tu zatekao Jimmvja
Dobbsa kako radi na svojoj brodici, jer danas nije imao muteriju.
Dobbs mu je ispriao kako se Gomez nije pojavio u petak, kako je bilo
dogovoreno, to je bilo vrlo udno, te da je odsjeo kod gospoe
Macdonald.
Gazdarica mu je rekla da je Julio Gomez u petak ujutro odjurio
na aerodrom. Jones se potom odvezao do zrane luke i porazgovarao s
upraviteljem. Dozvao je carinika, i ovaj je potvrdio da je u petak ujutro
gospodina Gomeza sobom povezao gospodin Klinger koji je letio za
Key West. Glavnom je inspektoru Jonesu dao i registarski broj aviona.
Jones se Brodericku javio u 4 popodne.
Porunik Broderick se potrudio nazvati policiju u Key Westu, a
ona je provjerila na svom aerodromu. Porunik je Eddiea Favaroa
pozvao malo poslije est. Lice mu je bilo ozbiljno.
Eddie, strano mi je ao. Julio se najednom, u petak ujutro,
odluio vratiti kui. Kako nije bilo redovitog leta, ukrcao se na privatni
avion koji je letio za Key West. Koji nikad nije stigao. Avion se sruio
s visine od 15 000 stopa pedeset milja od Key Westa. Obalna straa
veli da nema preivjelih.
Favaro je sjeo. i zavrtio glavom.
Ne mogu vjerovati.
I ja se silim. uj, strano mi je ao, Eddie. Znam da ste bili
vrlo bliski.
Devet godina, proaptao je Favaro. Devet mi je godina
uvao lea, i to sad?
Sad sve preuzima mainerija, odgovorio je Broderick.
Osobno u javiti direktoru. Procedura ti je poznata. Ako ne moemo
obaviti sprovod, odrat emo mu spomen. Sa svim poastima.
Obeajem.
Sumnja se javila kasnije, nou i sutradan ujutro.

* * *

U nedjelju se javio najamni skiper Joe Fanelli, koji je dva mala
Engleza odvezao na pecanje iz marine Budn Marvs na Islamoradi,
odmaralita na Florida Keysu, podosta sjeverno od Key Westa. Za
sobom su vukli blinker, a est milja iza Alligator Reefa, na putu prema
Humpu, jednom je od djeaka za udicu zagrizlo neto okrupno. Potom
su dva brata, Stuart i Shane, zajedno poeli potezati, kako su se nadali,
veliku maku ili lokardu ili tunu. Kad se lovina pojavila u brazdi, Joe
Fanelli se nagnuo iz amca pa je povukao na palubu. Pokazalo se da su
to ostaci prsluka za spaavanje, na kojem se jo vidio ablonom ispisan
broj aviona kojemu je neko pripadao, a uza nj jo i tragovi vatre.
Mjesna ga je policija poslala u Miami, gdje je forenziki
laboratorij utvrdio da potjee s Navajo Chiefa Barneyja Klingera, te da
tragovi vatre sadre ostatke ne benzina nego plastinog eksploziva.
Tako je istraga predana Odjelu za umorstva. A on je naprije bacio oko
na poslove gospodina Klingera. To to su otkrili navelo ih je na
zakljuak da je sluaj vjerojatno zaao u slijepu ulicu. Oni, napokon,
nisu imali ovlatenja djelovati na britanskom teritoriju Sunshinea, a
malo su vjerovali i da bi lokalna policija mogla doprijeti do dna neega
to je zacijelo bio vrlo profesionalno obavljen posao.

* * *

U utorak ujutro Sam McCready se polako spustio na lealjku
kraj bazena u Sonesta Beach Hotelu u Key Biscayneu, na stoli kraj
sebe poloio drugu kavu poslije doruka, i otvorio Miami Herald.
Bez nekog je posebnog zanimanja preletio novine u potrazi za
meunarodnim novostima bilo ih je tako malo pa se morao zadovoljiti
mjesnim dogaajima. Drugi se udarni lanak bavio novim otkriima u
vezi nestanka malog aviona nad morem jugoistono od Key Westa
prolog petka ujutro.
Heraldova su novinarska njukala otkrila ne samo da je avion
vrlo vjerojatno raznesen bombom to ju je nosio u sebi, nego i da je
gospodin Barney Klinger bio poznat kao neokrunjeni kralj nezakonitog
posla preprodaje i pranja ukradenih rezervnih avionskih dijelova na
jugu Floride.
Poslije narkotika, to je mutno podruje ilegalnog ponaanja
vjerojatno najunosnije. Florida upravo vrvi avionima putnikim,
teretnim i privatnim. U njoj se takoer nalaze i neke od najveih
svjetskih kompanija koje se bave legalnim zadovoljavanjem stalne
potranje za novim i obnovljenim rezervnim dijelovima. Tako AVIOL
i Instrument Locator Service snabdijevaju doknadnim dijelovima i u
svjetskim razmjerima.
Nezakonita se industrija specijalizirala za naruivanje takvih
dijelova i njihovu prodaju bez mnogo pitanja drugim djelatnicima
obino iz Treeg svijeta, pa ak i za mnogo opasniju prodaju dijelova
kojima je radni vijek ve skoro istekao, no pod deklaracijom
obnovljenih dijelova pred kojima je jo veina njihovih zajamenih
sati rada. U sluaju potonje podvale, papirologija se krivotvori. Kako
se neki dijelovi prodaju i za etvrt milijuna dolara, dobit bezobzirnog
prodavaa moe biti golema. Pojavile su se spekulacije da je netko
gospodina Klingera oito poelio ukloniti sa scene.
U najljepim godinama... promrmljao je McCready i prebacio se
na vremensku prognozu. Vrijeme sunano.

* * *

Porunik Broderick je tog istog utorka ujutro pozvao Eddija
Favara. Sad je bio jo ozbiljniji.
Eddie, prije nego to nastavimo s pripremama za spomen na
Julija, sa svim poastima, morali bismo razmotriti jedan muni novi
faktor. Za kog je to vraga Julio sjeo u avion tako podzemnoga stvora
kao to je to bio taj Klinger?
Htio se vratiti kui, rekao je Favaro.
Zaista? A to je uope radio tamo?
Pecao.
Zaista? A kako to da se tamo naao isti tjedan kad i Klinger?
Moda su htjeli popriati o poslu?
Clay, daj me posluaj. Nema teorije, nema teorije na ovom
svijetu, da je Julio Gomez bio korumpiran. Ja u to neu nikad
povjerovati. Samo se htio vratiti kui. Vidio je avion, zamolio je da ga
povezu, i to je sve.
Nadam se da si u pravu, rekao je Broderick trezveno.
Ali zato se elio vratiti kui dva dana prije vremena?
To i mene zbunjuje, priznao je Favaro. Volio je to
pecanje, itavu mu se godinu unaprijed veselio. On ga nikad ne bi bez
razloga skratio za dva dana. Volio bih otii onamo i otkriti zato.
Postoje tri razloga da ne ode, rekao je porunik.
Ovdje imamo i previe posla, tu te trebamo, i svaka je bomba, ako je
bombe uope bilo, bila zacijelo namijenjena Klingeru. Cura i Julio su
ista nesrea. ao mi je, ali e Interna sluba morati provjeriti Julijevu
financijsku situaciju. To se ne da izbjei. Ako prije tog petka nikad
nije sreo tog Klingera, onda je naprosto rije o traginoj sluajnosti.
Ja jo nisam iskoristio odmor, rekao je Favaro i sad bih
ga uzeo. Clay, hou ga smjesta.
Da, ve odavno ima pravo na odmor, i ja ti ga ne mogu
odbiti. Ali kreni tamo, Eddie, pa si preputen samome sebi. To je
britanski teritorij, mi nemamo dozvolu, i molio bih te da mi da svoj
pitolj.
Favaro mu je predao svoj policijski automatski pitolj, iziao iz
postaje i krenuo prema banci. Tog je popodneva u tri sletio na
aerodrom Sunshinea, platio unajmljeni etverosjed i ispratio ga
pogledom kad je poletio natrag za Miami. Onda je zamolio jednog s
aerodroma da ga usput poveze do Port Plaisancea. Ne znajui kamo bi
drugo, odsjeo je u Quarter Deku.

* * *

Sir Marston Moberley je sjedio u udobnom naslonjau u svom
ograenom vrtu i pijuckao viski sa sodom. To mu je u itavom danu
bio najdrai ritual. Vrt iza Dravne kue nije bio ba velik, ali je zato
bio vrlo privatan. Veinom je bio prekriven njegovanom travom, a
zidove su mu svojim blistavim bojama ureavale girIande buganvila i
akaranda. Zidovi koji su okruivali vrt s tri strane etvrtu je
zauzimala sama kua bili su visoki dva i pol metra i posuti staklenim
krhotinama. U jednom su zidu bila stara elina vrata, visoka dva
metra, no koja se nisu otvorila tko zna od kada. Iza njih je bila uska
staza to je vodila u srce Port Plaisancea. Vrata su bila zapeaena jo
prije mnogo godina, i s vanjske su strane dva polukruna elina
prstena bila osigurana lokotom veliine omanjeg tanjura. A sve je to
ve odavna bilo staljeno hrom.
Sir Marston je uivao u svjeini veeri. Njegov je autant bio
negdje u vlastitim odajama na drugom kraju kue njegova je ena po
nekakvom poslu otila posjetiti mjesnu bolnicu Jefferson, njegov
kuhar-stjuard-batler, sad je zacijelo u kuhinji spremao veeru. Sir
Marston je pijuckao viski s uivanjem i skoro se zagrcnuo kad mu je u
ui udario krik raskinutog elika. Okrenuo se. Stigao je rei samo
Mislim, to vam to zaboga... Ma ujte...
Grmljavina ga je prvog pucnja okirala i oamutila. Metak je
proao kroz nabor labave tkanine na rukavu koulje. Potom se zabio u
zid od koraljnih blokova kue iza njega i pao na stazu, izoblien i
iskrivljen. Drugi ga je pogodio usred srca.


Glava druga

Usprkos tome to je u vrtu dvaput opalio pitolj, u kui nije
smjesta dolo do reakcije. A u njoj su u taj as bila samo dvojica.
Jefferson je bio dolje u kuhinji i pripravljao voni pun za
veeru, lady Moberley je bila potpuni trezvenjak pa e kasnije rei da
je kuhinju ispunjala buka miksera, koji je zacijelo bio ukljuen kad se
dogodila pucnjava.
Guvernerov je autant bio porunik Jeremy Haverstock, mladi
asnik paperjastih obraza posuen iz Draguna kraljiine garde. On je
bio u svojoj sobi na drugom kraju Dravne kue prozor mu je bio
zatvoren, a klimatizacija je radila svom snagom. On je, kako e rei,
putao radio i sluao glazbu Radio Nassaua. Ni on nije uo nita.
Do trenutka kad je Jefferson doao u vrt da se sa sir Marstonom
posavjetuje glede jednog detalja pripremanja janjeih kotleta, ubojica
se ve oito bio povukao kroz elina vrata i nestao. Jefferson je stigao
navrh stuba to su vodile u vrt i ugledao svojega gazdu kako lei
prostrt na leima i rairenih ruku, ba onako kako ga je bacio drugi
hitac, dok mu se preko prsa tamnomodre pamune koulje jo irila
tamna mrlja.
Jefferson je u pravi as pomislio da mu se gazda onesvijestio, pa
se sjurio niza stube da mu pomogne. Kad je malo jasnije razabrao rupu
na prsima ustuknuo je, na trenutak u nevjerici, a onda je, obuzet
panikom, odjurio po porunika Haverstocka. Mladi je asnik kopnene
vojske stigao nekoliko trenutaka kasnije, jo u donjim gaama.
Haverstock se nije prepustio panici. Pregledao je truplo, ali ga
nije dirao, te utvrdio da je sir Marston zaista ekstremno mrtav, pa sjeo
u stolac biveg guvernera da razmisli to sad.
Raniji je zapovjednik o svom podreenom Haverstocku napisao
Sjajno porijeklo, ne ba strano bistar, kao da je asniki konj a ne
konjaniki asnik. Ipak se ini da u konjanitvu ispravno zakljuuju
emu treba dati prednost, jer je dobar konj nenadomjestiv, dok to nii
asnik nije.
Haverstock je sjeo nekoliko koraka od trupla i temeljito
razmotrio to pitanje, a Jefferson je s vrha stuba to su vodile na
verandu sve to promatrao irom razrogaenih oiju. Nii je asnik
zakljuio da a pred sobom ima mrtvog guvernera, da je istoga netko
ustrijelio i potom pobjegao, te da bi o svemu morao obavijestiti vie
vlasti. Problem je glasio najvia je vlast guverner, ili je to bar bio. U
tom se trenutku kui vratila lady Moberley.
Jefferson je zauo kripu kotaa slubenog Jaguara na ljunku
prednjeg prilaza, pa joj je kroz hodnik poletio u susret. Vijest joj je
saopio na lucidan, pa makar i ne pretjerano taktian nain. Naletio je
na nju u predvorju i rekao
O, lady, guverner je mrtav. Sasvim upucan.
Lady Moberley je pourila na verandu i pogledala dolje, i u tom
joj je trenutku Haverstock stepenicama poao u susret. Pomogao joj je
da doe do svoje sobe i smirio je kad je legla. Bila je vie smetena
nego shrvana bolom, kao da se boji da bi joj sad Foreign Office mogao
muu od karijere napraviti isti marn.
Nakon to ju je nekako smirio, porunik Haverstock je poslao
Jeffersona da pozove jedinog lijenika na otoku, koji je sluajno bio i
jedini mrtvozornik, kao i glavnog inspektora Jonesa. Zapovjedio je
smuenom batleru da nikome nita ne objanjava, nego da naprosto
zamoli obojicu da hitno dou u Dravnu kuu.
Bio je to besplodni zahtjev. Siroti je Jefferson glavnom
inspektoru Jonesu vijest ispriao na uhogled tri razrogaena
redarstvenika, a doktoru Caractacusu Jonesu pred njegovom
gazdaricom. Vijest se poela iriti brzinom umskog poara jo dok su
stric i neak Jones hitali prema Dravnoj kui.
Dok je ovaj bio vani, porunik Haverstock je duboko razmiljao
o tome kako da to javi Londonu. Rezidenciju nikad nisu opremili
najmodernijim sigurnim komunikacijskim sustavom. Nikad se nije ni
pomislilo da bi mogao zatrebati. Osim preko otvorene telefonske
linije, guvernerove su poruke u London uvijek ile preko mnogo
omanijeg britanskog Visokog komesarijata u Nassauu, Bahami. Za tu
je svrhu sluio vremeni sustav C2. A on je poivao na pomonom
stoliu u guvernerovu privatnom uredu.
Na prvi je pogled to bio obian teleprinter kakav poznaju, i
groze ga se, strani dopisnici diljem svijeta. Veza se s Nassauom
uspostavljala tako da bi se utipkao uobiajeni kod, nakon ega bi se
priekala potvrda prijama s druge strane. Teleks bi se potom dao
prebaciti na ifrirani mod pomou druge kutije koja je poivala kraj
njega. Tad bi se svaka poruka pred poiljateljem pojavljivala u istom
obliku na papiru, a isto bi se tako na drugom kraju, u Nassauu,
automatski deifrirala. Izmeu te bi dvije toke postojala samo u
ifriranom obliku.
Nevolja je bila samo u tome to je u ifrator trebalo ubaciti
grbavi disk ve prema danu u mjesecu. Ti su diskovi bili pohranjeni u
guvernerovu sefu, a on je bio zakljuan. Kombinaciju je sefa znala
Myrtle, pokojnikova privatna tajnica, ali nje nije bilo jer je ba otila u
posjet roditeljima na Tortolu na Djevijim otocima. Dok nje nema,
guverner je volio sam slati svoje poruke, i on je znao kombinaciju za
otvaranje sefa, Haverstock nije.
Napokon je Haverstock naprosto nazvao Visoki komesarijat u
Nassauu preko telefonske centrale i obavijestio ga usmeno. Nakon
dvadeset minuta nazvao ga je zaareni prvi tajnik radi potvrde vijesti,
pa posluao njegovo objanjenje i rekao mu lakonski da zatvori
Dravnu kuu za svakoga i dri tvravu dok iz Nassaua ili Londona ne
stigne pomo. Potom je prvi tajnik radijem u londonski Foreign Office
poslao strogo povjerljivu i ifriranu poruku. Tad je ve bilo est
popodne, i na Karibima se ve mrailo. U Londonu je bilo jedanaest
uveer, pa je poruka proslijeena nonom deurnom asniku. On je
pak nazvao najvieg slubenika Karipskoga odjela kui u Chobham, i
tad su se zavrtjeli kotai.
Na Sunshineu su se vijesti kroz Port Plaisance proirile u roku
od dva sata, i jedan je radioamater, za svog redovnog veernjeg
javljanja, to dojavio svom kolegi entuzijastu u Washingtonu. Ovaj je
pak, ivei u prijestolnici i imajui puno osjeaja za iru drutvenu
zajednicu, nazvao Associated Press, koji je sve primio s izvjesnom
dozom sumnje, ali je na kraju ipak emitirao depeu koja je poinjala s
Guvernera Britanskog ovisnog podruja Karibi, poznatog pod
imenom Barclayjski otoci, vjerojatno je veeras ustrijelio nepoznati
atentator, kako tvrde nepotvreni izvjetaji s tog siunog arhipelaga...
Ta vijest, koju je napisao zamjenik nonog urednika, a nakon
razgledavanja velike karte jo veim povealom, nastavljala se potom
objanjenjem gdje se ti otoci nalaze i to oni uope jesu.
U Londonu je Reuters preuzeo priu s rivalova teleksa i pokuao
od Foreign Officea dobiti potvrdu, no tad su ve nastupili sitni noni
sati. U ik zore Foreign Office je priznao da je primio izvjee u tom
smislu, te da su poduzete odgovarajue mjere.
A u odgovarajue je mjere spadalo i buenje pozamanog broja
ljudi rasutih po njihovim domovima u Londonu i okolo njega.
Sateliti u slubi amerikog Nacionalnog ureda za izvianja
zabiljeili su gusti radiopromet izmeu Londona i njegovog Visokog
komesarijata u Nassauu, a posluni su strojevi sve javili Nacionalnoj
agenciji za sigurnost u Fort Meadeu. Oni su pak javili CIA-i, koji je
ve sve znala zato to ita Associated Press. Tehnologija vrijedna oko
milijardu dolara uspjela je to otkriti otprilike tri sata nakon to je neki
radioamater svojim primopredajnikom vlastite izrade, i smjetenim u
upi na padini Spyglass Hilla, to isto rekao svom radiopoznaniku u
Chevy Chaseu.
U Londonu je Foreign Office upozorio Home Office, a ovaj je
opet probudio sir Petera Imberta, komesara Metropolitanske policije,
pa zatraio da onamo smjesta poalje vieg detektiva. Komesar je
probudio Simona Crawshava iz Odjela za specijalistike operacije,
koji je opet produio do komandira koji je vodio Odjel tekih zloina.
Komandir je nazvao Ured za priuve, koji je radio dvadeset
etiri sata na dan, i upitao
Tko je pri ruci?
Deurni narednik Ureda za priuve pogledao je raspored u New
ScotIand Vardu. Taj je ured u Yardu maleni odjel ija je dunost
praviti popise viih, u kratkom roku raspoloivih detektiva, za sluaj
da policija izvan metropolitanskog podruja poalje zahtjev za hitnim
pojaanjem. Na vrhu je popisa detektiv koji se mora moi ubaciti u
roku od sat vremena. Sljedei mora biti raspoloiv u roku od est, i
trei u roku od dvadeset etiri sata.
Glavni detektivski superintendant Craddock, gospodine,
rekao je deurni narednik. Onda mu je pogled pao na ceduljicu
privrenu kraj popisa. Ne, gospodine, oprostite. On danas u
jedanaest mora biti u Old Bailyju radi svjedoenja.
Tko je sljedei? zagunao je komandir iz svog doma u
West Dravtonu, kraj zrane luke Heathrow.
Gospodin Hannah, gospodine.
A tko je njegov inspektor?
Wetherall, gospodine.
Zamolite gospodina Hannaha da me nazove kui, i to
smjesta, rekao je komandir, i tako je u gadno, mrano prosinako
jutro, odmah iza etiri u noi, na nonom ormariu u Croydonu
zazvonio telefon i probudio glavnog superintendanta detektiva
Desmonda Hannaha. On je posluao upute iz Ureda za priuve, i
potom, kako je i bio zamoljen, nazvao broj u West Draytonu.
Bili? Des Hannah. to je bilo?
Posluao je pet minuta, pa upitao
Bili, a gdje je privragu taj Sunshine?
A na otoku je doktor Caractacus Jones pregledao tijelo i
proglasio ga vrlo mrtvim. Na vrt se ve spustio mrak, pa je radio uz
bateriju. A nije se puno ni dalo uiniti. On je bio lijenik ope prakse,
a ne forenziki patolog. On se brinuo za ope stanje zdravlja svojih
otoana kako je najbolje znao i umio, a imao je i malu ambuIantu u
kojoj je lijeio posjekotine i masnice. Zbabio je beba da se vie ni ne
sjea koliko, i izvadio deset puta toliko udica. Kao lijenik je mogao
izdati umrlicu, a kao mrtvozornik dozvolu za pokop. On, meutim, jo
nikad nije sjekao mrtve guvernere, pa to nije kanio poinjali ni sada.
rtve tekih povreda i bolesnike nad kojima je trebalo izvriti
sloene operacije, uvijek su otpremali avionom u Nassau, gdje su imali
krasnu modernu bolnicu sa svom opremom za operacije i sekcije. A on
nije imao ak ni mrtvanicu.
Ba kad je dovrio pregled, porunik Haverstock se vratio iz
privatnog guvernerovog ureda.
Nai iz Nassaua vele da e nam iz ScotIand Yarda poslati
inspektora, javio je. Do tada moramo paziti da sve ostane kako
jest.
Glavni inspektor Jones je na ulazna vrata postavio redarstvenika
da zadrava znatieljnike ija su se lica ve poela pojavljivati na
vrtnim vratima. Pronjukao je po vrtu i otkrio elina vrata kroz koja
je ubojica oito uao i izaao. Pri odlasku ih je za sobom povukao, pa
to zato Haverstock i nije opazio. Smjesta je i pred ta vrata postavio
straara i zapovjedio mu da nikog ne puta ni blizu. Na njima bi mogli
biti otisci prstiju koji bi mogli zatrebati tom ovjeku iz ScotIand
Varda.
A vani, u mraku, straar je sjeo, naslonio se na zid i smjesta
zaspao.
U vrtu je glavni inspektor Jones objavio:
Do jutra se nita ne smije dirati. Truplo se ne smije micati.
Daj ne budi glup, mali, rekao je stric. Pa e ti istruliti.
Ve je poeo.
Imao je pravo. Na karipskoj vruini trupla se normalno
pokapaju u roku od dvadeset etiri sata. O alternativi je bolje i ne
govoriti. Hrpa je muha ve zujala nad prsima i oima mrtvoga
guvernera. Sva su trojica razmotrila problem pred sobom. Jefferson se
brinuo o lady Moberley.
Morat emo ga prebaciti u hladnjau, rekao je doktor
Jones napokon. Ne moemo nigdje drugdje.
Morali su se sloiti da je u pravu. Sama je hladnjaa, napajana iz
gradskog agregata, bila dolje u luci. Haverstock je mrtvaca uhvatio za
ramena a glavni inspektor Jones za noge. Dosta teko manevrirajui
ponijeli su jo mlitavo tijelo uza stube, pa preko dnevne sobe, kraj
ureda, te napokon iznijeli u predvorje. Lady Moberlev je izvirila kroz
dovratak svoje sobe, vidjela preko ograde stubita kako joj prolazi
pokojni suprug, izustila niz On... on... ona pa se opet povukla.
U predvorju su shvatili da sir Marstona nee moi tako nositi
sve do luke. Jedan su trenutak pomislili na prtljanik Jaguara, ali su ga
onda odbacili kao premalen i ne ba jako dolian.
Otkrilo se da se rjeenje krije u policijskom Iand Roveru. Straga
mu je napravljeno malo mjesta, pa su u nj polako ugurali bivega
guvernera. Pa ipak, ak i kad su ga naslonili straga na naslon prednjih
sjedala, noge su mu ipak ostale visjeti preko praga stranjih vrata.
Doktor Jones ga je gurnuo unutra i zatvorio stranja vrata. Sir
Marstonu je klonula glava kao nekome tko se vraa s vrlo duge i
tekue zabave.
S glavnim inspektorom Jonesom za voIanom i porunikom
Haverstockom do njega, Iand Rover je krenuo kroz luku, a za njim i
veina itelja Port Plaisancea. A onda je sir Marston bio, s malo vie
ceremonija, poloen u ledenicu, gdje je temperatura bila dobrano ispod
nule.
Pokojni guverner Njezina Velianstva na Barclayjskom otoju
prvu je no na drugom svijetu proveo stisnut izmeu velike sabljarke i
sjajne crnorepe tune. Ujutro je izraz sva tri lica bio praktiki jednak.

Zora je, dakako, u Londonu svanula pet sati prije nego na
Sunshineu. U sedam sati, kad su prvi prsti novoga dana dotakli
krovove Westminsterske opatije, glavni se superintendant detektiva
Hannah zatvorio s komandirom Braithwaiteom u uredu potonjeg u
New ScotIand Yardu.
Polijee malo prije dvanaest redovitom BAovom linijom iz
Heathrowa za Nassau, rekao je komandir. Karte za prvi razred
ve su sreene. Avion je ve bio pun, pa smo iz njega morali izbaciti
jedan par.
A ekipa? upitao je Hannah. Hoe li ona biti u klupskoj
ili ekonomskoj klasi?
A, ekipa, da. Zapravo, Des, dobit e je u Nassauu. Za to e
se pobrinuti Foreign Office.
Desmond Hannah je njuio veliku psinu. Imao je pedeset i jednu
godinu, bio je staromodni hvata lopova koji se je muno, sve preku
po preku od pozornika koji je ljutio plonik, provjeravao brave na
londonskim ulicama, pomagao starim damama da prijeu preko ulice i
turistima pokazivao put, uspeo sve do ranga glavnog superintendanta.
Od mirovine ga je u policiji dijelila jo godina dana, nakon ega e mu
vjerojatno biti sueno, kao i tolikima njegova soja, da prihvati manje
stresan posao efa osiguranja u kakvoj velikoj korporaciji.
Shvaao je da se nikad nee probiti do ranga komandira, sad
sigurno vie ne, a prije etiri godine bili su ga prebacili u Ekipu za
umorstva Odjela za teke zloine, u pretinac koji su zvali grobljem
slonova. Ue u nj kao jaki bik, a ispadne kao hrpa kostiju.
On je, meutim, volio poteno obavljen posao. U svakom
sluaju umorstva, pa tako i prekomorskom, detektiv je s njegova odjela
trebao oekivati podrku bar etverolane ekipe terenskog istraitelja,
bar u inu narednika narednika za vezu s laboratorijem, fotografa i
daktiloskopiara. Forenziki je aspekt mogao biti kljuno vaan, to je
obino i bio.
Hou ih tu, Bili.
Neizvedivo, Des. ao mi je, ali u ovom sluaju pleemo kako
Foreign Office svira. Oni sve to i plaaju, bar tako vele u Home
Officeu. A ini se da gledaju na svaki peni. Visoki komesarijat u
Nassauu je uredio da ti forenziku podrku dade bahamska policija.
Uvjeren sam da su jako dobri.
Post mortem? Rade i to?
Ne, odgovorio je komandir umirujuim tonom. Zbog
toga u Nassau aljemo Iana Westa. Truplo je jo na otoku. im ga
pogleda, alji ga u Nassau u vrei za pokojnike, Ian ide za tobom
dvadeset etiri sata kasnije. Dok on stigne u Nassau, stii e i truplo,
taman na vrijeme da se prihvati posla.
Hannah je zagunao. Malo je omekao. Bar e u doktoru Ianu
Westu imati jednog od najboljih forenzikih patologa na svijetu.
A zato Ian ne bi doao na taj Sunshine i tamo obavio
sekciju? upitao je.
Zato to na Sunshineu nemaju mrtvanicu, objasnio je
komandir strpljivo.
I gdje je onda truplo?
Ne znam.
Kvragu, dok stignem tamo, napol e se raspasti, rekao je
Hannah. On nije znao da sir Marston u tom trenutku nije bio napola
raspadnut. Bio je tvrd kao kamen. Doktor West ne bi u nj mogao zabiti
skalpel.
Hou da se balistika obavi ondje, rekao je. Ako uspijem
nai zrno ili zrna, elim da ih Alan dobije. Zrna bi mogla sve spojiti.
U redu, popustio je komandir, reci onima iz Visokog
komesarijata da nam ih poalju u diplomatskoj torbi. A sada, zato ne
bi pojeo jedan pristojan doruak? Auto po tebe dolazi u devet. Tvoj e
inspektor imati torbu za umorstva. ekat e te kod auta.
A to je s tiskom? upitao je Hannah na odlasku.
Kao lovaki psi, bojim se. Nema jo u novinama. Vijest je
puknula u sitne sate. Ali sve su je agencije prenijele. Bog zna otkud im
samo tako brzo. Moda na aerodromu bude reptila koji se hoe ubaciti
u isti avion.
Malo prije devet, Desmond Hannah se pojavio u unutranjem
dvoritu s torbom, gdje je Rover ve ekao na nj s uniformiranim
narednikom za volanom. Pogledom je potraio Harryja Wetheralla,
detektiva inspektora s kojim je radio tri godine. Nigdje ga nije bilo.
Onda je najednom dojurio mladi od tridesetak godina i crven u licu.
Sa sobom je nosio torbu za umorstva, kovei s mnotvom jastuia
vate, krpica, kapsula, fijala, plastinih vreica, strugalica, boica,
pinceta i sondi, osnovnim alatom zanata otkrivanja, uzimanja i uvanja
materijalnih tragova.
Gospodin Hannah? rekao je mladi.
Tko ste vi?
Detektiv inspektor Parker, gospodine.
Gdje je Wetherall?
Naalost, bolestan. Azijska gripa ili tako neto. Ured za
priuve me zamolio da uskoim. Stalno drim putnicu u ladici, za
svaki sluaj. Jako mi je drago to radim za vas.
O, Wetherallu, vrag neka te nosi. Prokleta ti bila dua.
Na Heathrow su se odvezli uglavnom utke. Ili se to moglo rei
bar za Hannaha. Parker To je zapravo isto kao Peter se producirao
svojim poznavanjem Kariba. Ondje je ve bio dvaput s Club
Mediteraneeom.
Jeste li vi ikad bili na Karibima, gospodine? upitao je.
Ne, odgovorio je Hannah i opet utonuo u utnju.
Na Heathrowu su ih ve ekali. Pregled je pasoa bio ista
formalnost. Torba za umorstva nije prola kroz rendgenske skanere,
gdje bi izazvala veliko zanimanje. Umjesto svega toga, jedan ih je
slubenik obojicu proveo oko formalnosti i otpratio ravno u ekaonicu
prvog razreda.
Tisak je zaista odavao znakove postojanja, iako Hannah nije
vidio novinare sve dok se nisu ukrcali na avion. Dvije agencije koje su
imale love na bacanje uspjele su nagovoriti putnike s rezervacijama da
im prepuste svoja mjesta i pou kasnijim avionom. Drugi su se
pokuavali ubaciti u dva aviona to su to jutro letjela za Miami, dok su
njihove centrale dogovarale najam aviona iz Miamia za Sunshine.
Snimateljske ekipe iz BBC TV-a, Independent TV Newsa i British
Satellite Broadcastinga ve su kretale za Barclayje, s reporterima na
elu. U guvu su upale i reportersko-fotografske ekipe pet velikih
novina.
U ekaonici je Hannahu priao zadihani mladi zelemba koji se
predstavio tvrdnjom da je iz Foreign Officea. U ruci je imao debeli
dosje.
Skupili smo za vas malo okvirnog materijala, rekao je i
predao mu dosje. Zemljopis, gospodarstvo i stanovnitvo Barclayja, te
stvari, i naravno, pozadinske informacije o trenutnoj politikoj
situaciji.
Hannahu je zastalo srce. Lijepo malo domae ubojstvo
razbistrilo bi se vjerojatno samo od sebe za nekoliko dana. Ali ako je
politiko... Pozvali su ih da uu u avion.
Nakon polijetanja nezaustavljivi je Parker uzeo od stjuardese
ampanjac i stao s velikim zadovoljstvom odgovarati na pitanja o sebi.
Imao je dvadeset devet godina, to je malo za detektiva inspektora, i
bio oenjen Elaineom, agenticom za prodaju nekretnina. ivjeli su u
novom i pomodnom podruju Docklanda, sasvim blizu Canary
Wharfa. Njegova je strast bio sportski automobil Morgan 44, ali je
Elaine vozila Ford Escort GTI.
Kabriolet, naravno, rekao je Parker.
Naravno, promrmljao je Hannah. Dobio sam dinkyja*, (Dinky,
tj. double income, no kids, emu se ponekad dodaje i yet, jo ne. Op. pr.)pomislio
je dvije plae bez djece. Taj leti visoko.
Parker je iz kole poao ravno na sveuilite od crvene opeke i
diplomirao, ali tako da je krenuo od PPE politika, filozofija,
ekonomija a onda se prebacio na pravo. Odatle je otiao ravno u
Metropolitansku policiju, u njoj proveo obaveznu kadetsku godinu u
vanjskim predgraima, poslije ega je poao na Specijalni kurs
Policijskog koleda Bramshill. Odatle je poao na etiri godine u
komesarovu Plansku jedinicu.
Ve su bili nad kotarom Cork kad je Hannah zatvorio dosje
Foreign Officea i upitao blago:
A u koliko ste ve istraga umorstva sudjelovali?
Mislim, to mi je zapravo prva. Zbog toga mi je i tako drago
to sam jutros bio slobodan. Ali u slobodno vrijeme studiram
kriminologiju. Mislim da je jako vano shvatiti kako radi zloinaki
um.
Desmond Hannah se od iste bijede okrenuo prozoru. Pred njim
su bili mrtvi guverner, skori izbori, bahamski forenziki tim i detektiv
utokljunac koji je elio shvatiti zloinaki um. Poslije ruka je
zadrijemao i tako prodrijemao itav put do Nassaua. ak je uspio
zaboraviti i na novinare. Sve do Nassaua.
Sinonji agencijski izvjetaj Associated Pressa moda je stigao
prekasno za britanske novine u Londonu s njihovih pet sati zaostatka,
ali ga je zato Miami Herald uhvatio u zadnji as, trenutak prije nego
to su novine stavljene u rotaciju.

* * *

Tog jutra u sedam sati Sam McCready je sjedio na balkonu i
prije doruka pijuckao prvu kavu tog dana i zurio u aurno more, kad
je zauo poznato ukanje Heralda dok se provlai ispod vrata.
Zatapkao je preko sobe, uzeo novine i vratio se na balkon. AP-
ova je pria bila na prvoj stranici, na mjestu s kojeg je radi nje bio
dignut jastog-rekorder. itava je pria bila samo AP-ova depea o
nepotvrenim vijestima. Naslov je glasio naprosto UBIJEN
BRITANSKI GUVERNER? McCready ju je proitao nekoliko puta.
Stvarno zloesto, promrmljao je i povukao se u kupaonicu da se
okupa, obrije i presvue. U devet je otpustio taksi pred britanskim
konzulatom, uao i predstavio se kao gospodin Frank Dillon iz Foreign
Officea. Morao je priekati pola sata da doe konzul, no onda ga je
ovaj primio na privatni sastanak. U deset je ve imao ono po to je i
doao sigurnu liniju do ambasade u Washingtonu. Tamo je dvadeset
minuta razgovarao s glavom SIS-ove postaje, kolegom kojeg je
poznavao jo iz londonskih dana, i kod koga je proli tjedan i odsjeo
dok je pohaao CIA-in seminar.
Kolega stacioniran u Washingtonu potvrdio je priu i dodao jo
nekoliko pojedinosti, netom stiglih iz Londona.
Mislio sam da skoim, rekao je McCready.
Nije ba naa alica aja? izrazio je svoje miljenje glava
postaje.
Vjerojatno ne, ali bi moda vrijedilo pogledati. Morao bih
posegnuti u neke fondove, i treba mi komunikator.
Sredit u to s konzulom. Moe mi ga dati?
Sat kasnije McCready je otiao iz konzulata sa snopom dolara,
iji je primitak uredno potvrdio potpisom, kao i torbom za spise u
kojoj je bio portabl telefon sa ifratorom, dometa dovoljno velikog da
moe sigurno razgovarati s konzulatom u Miamiju i preko njega se
spojiti s Washingtonom.
Vratio se u Sonesta Beach Hotel, spakirao, odjavio i nazvao na
aerodrom aerotaksi kompaniju. Pristali su poletjeti u dva popodne, i za
devedeset ga minuta prebaciti na Sunshine.
I Eddie Favaro je ustao rano. Ve je bio zakljuio da moe
krenuti samo od jedne toke od zajednice lovaca na krupnu ribu, dolje
u ribarskoj luci. Gdjegod da Julio Gomez inae proveo odmor, veliki
je dio sigurno proveo tu.
Kako nije imao transporta, krenuo je pjeice. Nije bilo daleko.
Na skoro svakom stablu i zidu kraj kojeg je proao visio je plakat
nukajui otoane da glasaju za ovog ili onog kandidata. S plakata su se
zarila lica obojice, jednog uglaenog pripadnika gradske polukaste, i
drugog krupnog, okruglog i srdanog.
Neki su bili otrgnuti ili unakaeni, no ne bi znao rei jesu li to
uinila djeca ili privrenici protivnika. Svi su bili tiskani vrlo
profesionalno. Na skladitu je kraj dokova bila jo jedna poruka, grubo
ispisana. Glasila je HOEMO REFERENDUM. Dok je prolazio kraj
nje, dojurio je dip s etvoricom ljudi.
Dip je zakripao i stao. Sva su etvorica na sebi imala arene
koulje, a na licu tvrd izraz i zakrivajue crne naoale. etiri su se crne
glave zagledale u poruku, pa se okrenule prema Favaru kao da je tu
njegovom krivicom. Favaro je slegnuo ramenima kao da eli rei ja s
tim nemam nikakve veze. etiri su se beutna lica zagledala u nj sve
dok nije zaao za ugao. Zatim je uo kako je dip estoko zaturirao i
odvezao se.
A na ribarskom su molu ljudi raspravljali o istim onim
novostima koje su zaokupljale ljude u auli hotela. Jednu je grupicu
prekinuo usred razgovora pitanjem tko vozi goste na ribarenje. Jedan
je od ljudi pokazao dalje niz mol na ovjeka koji je radio neto oko
broda.
Favaro je unuo na mol i postavio svoje pitanje. Pokazao je
ribaru sliku Julija Gomeza. ovjek je odmahnuo glavom.
O, da, bio je tu proli tjedan. Ali je iao s Jimmyjem
Dobbsom. Eno, ono je tamo Jimmyjev brod, Gulf Lady.
Ali na Gulf Lady nije bilo nikoga. Sjeo je na bitvu i priekao.
Kao i svi policajci, i on je znao to znai strpljenje. Informacija
skupljena za nekoliko sekundi spada u TV trilere. U stvarnom ivotu
veina se vremena troi na ekanje. Jimmy Dobbs se pojavio u deset.
Gospodine Dobbs?
Taj sam.
Haj, ja sam Eddie. Ja sam s Floride. To je va brod?
Bit e. Tu ste zbog pecanja?
Stvoreno za mene, rekao je Favaro. Preporuio mi vas
je prijatelj.
Lijepo od njega.
Julio Gomez. Sjeate ga se?
Crnevo se lice naoblailo. Posegnuo je u Gulf Lady pa iz tive
izvukao tap. Nekoliko se trenutaka zagledao u poteznu udicu i kuku,
pa predao tap Favaru.
Volite utorepa kornjaa? Tamo na molo ima njih. Tamo na
kraju.
Zajedno su otili do kraja mola, daleko od svaijih uiju. Favaro
se pitao zato.
Jimmy Dobbs je majstorski zabacio tap i izbacio varalicu preko
vode. Zatim je poeo polako namatati, tako da se arena udica
migoljila i okretala ispod povrine. Plava se ribica bacila prema udici
pa se okrenula.
Julio Gomez mrtav, rekao je Jimmy Dobbs sumorno.
Znam, odgovorio je Favaro i elio bih otkriti zato. On je,
ini mi se, puno pecao s vama.
Svaka godine. On ovjek dobar, mnogo fin.
Rekao vam je ime se bavi u Miamiju?
Aha. Jedan put.
Jeste li vi to ikad rekli ikome?
Naja. Vi prijatelj, il kolega?
Oboje, Jimmy. Reci mi, kad si zadnji put vidio Julija?
Ba tu, etvrtak uvee. Bili vani sav dan. Rezervirao mene za
petak ujutro. Nikad se pokazao.
Ne, odgovorio je Favaro, jer je bio na uzletitu. Htio je
odletjeti za Miami. U urbi. Sjeo na krivi avion. Razletio se nad
morem. Zato smo morali doi ovamo da razgovaramo?
Jimmy Dobbs je zakvaio skuu kilaa pa predao drhtavi tap
Favaru. Amerikanac je poeo namatati flaks. Bio je neiskusan. Skua
je iskoristila to se flaks na trenutak olabavio, pa se otkvaila s udice.
Tu neki zli ljudi na otocima, rekao je jednostavno. Favaro
je shvatio da u itavom gradu njui nekakav vonj. Bio je to strah. A on
je znao to je to strah. Nijednom policajcu iz Miamija nije nepoznata
njegova jedinstvena aroma, i u ovaj je raj nekako doao strah.
Kad je odlazio, je li bio veseo?
Aha. Jedna dobra riba nosio kua na veera. Bio veseo.
Nema problema.
I kamo je poao odavde?
Jimmy Dobbs se vidno iznenadio.
Do gospoa Macdonald, naravno. On uvijek stajao kod nje.
Gospoa Macdonald nije bila kod kue. Otila je u kupovinu.
Favaro je odluio svratiti kasnije. Najprije e pogledati na aerodrom.
Vratio se na Parliament Square. Na njemu su bila dva taksija. Oba su
vozaa bila na ruku. Tu se nije moglo nita, zato je preao na drugu
stranu trga do Quarter Deka da i sam neto pojede. Uzeo je stol na
verandi otkud su se vidjeli taksiji. Svuda oko njega bio je isti onaj
uzbueni bruj kojim je bio proet i doruak, i prialo se samo o
sinonjem ubojstvu guvernera.
alju vieg detektiva iz ScotIand Yarda, objavio je jedan
iz drutva kraj Favara.
U bar su ula dva nova gosta. Bili su krupni i nisu rekli ni rije.
Razgovor je najednom zamro. Poskidali su sve plakate koji su
obznanjivali kandidaturu Marcusa Johnsona i zamijenili ih drugima.
Na novim je plakatima pisalo GLASAJTE ZA LIVINGSTONEA,
NARODNOG KANDIDATA. Kad su s tim bili gotovi, izali su.
Stigao je konobar pa preda nj stavio ribu s rotilja i pivo.
Tko su ti? upitao je Favaro.
Izborni pomonici gospodina Livingstonea, odgovorio je
konobar sasvim bezizraajno.
ini se da ih se ljudi boje.
Ne, gospodine.
Konobar se okrenuo, a oi su mu bile sasvim prazne. Favaro je
taj izraz ve vidio u sobi za razgovore u centrali MetroDadea. Iza oiju
se sputaju rolete. Poruka glasi nema nikoga doma.

* * *

Jumbo koji je u sebi nosio superintendanta Hannaha i detektiva
inspektora Parkera, dotakao je tlo u Nassauu u tri popodne po
mjesnom vremenu. U nj je odmah uao vii slubenik bahamske
policije, prepoznao tu dvojicu iz ScotIand Yarda, predstavio se i
zaelio im dobrodolicu u Nassau. Izveo ih je iz kabine prije drugih
putnika i ispratio ih niza stube do Land Rovera koji je ve ekao na
njih. Preko Hannaha su se prelili prvi zapui toplog, paperjastog vjetra.
U svojoj je londonskoj odjei najednom bio sav slijepljen.
Bahamski je policajac uzeo njihove prtljane kupone i predao ih
redarstveniku, znak da iz prtljage izdvoji njihova dva kovega. Potom
su ih odvezli ravno do salona za odlinike. Tu ih je doekao gospodin
Longstreet, zamjenik britanskog visokog komesara, kao i mlai
slubenik Bannister.
Ja idem na Sunshine s vama, rekao je Bannister. Tamo
imaju neke probleme s komunikacijama. ini se da ne mogu otvoriti
guvernerov sef. Idem postaviti novi aparat, tako da moete razgovarati
s visokim komesarom ovdje preko izravne radiotelefonske veze.
Naravno, zatiene, i naravno, morat emo dopremiti truplo kad nam
ga mrtvozornik preda.
Djelovao je ustro i djelotvorno. Hannahu se to svidjelo. Potom
se upoznao s etverolanom forenzikom ekipom, pribavljenom
ljubaznou bahamske policije. Sastanak je potrajao jedan sat.
Hannah je pogledao s prozora dolje na aerodromsku stajanku.
Tridesetak metara dalje stajao je unajmljeni deseterosjed, i ekao da
njega i njegovu, sad ve proirenu, druinu, prebaci na Sunshine.
Izmeu zgrade i aviona dvije su snimateljske ekipe ve zauzele poloaj
da uhvate trenutak. Uzdahnuo je.
Kad su sreeni i zadnji detalji, druina je izila iz salona za
odlinike i krenula dolje. Gurnuli su mu kruku pod njuku, otvorile su
se novinarske biljenice.
Gospodine Hannah, vjerujete li u brzo otkrivanje... je li rije
o politikom umorstvu... ima li sir Marstonova smrt veze s
predizbornom kampanjom.
On je samo odmahivao glavom i smjekao se, ali nije rekao
nita. Okrueni bahamskim redarstvenicima, svi su izali iz zgrade na
vrue sunce i krenuli prema zrakoplovu. TV kamere su sve to biljeile.
Kad se ukrcala slubena grupa, novinari su pohitali prema svojim
unajmljenim avionima, koji su bili pribavljeni to mahanjem debelim
snopovima novanica, to rezerviranjem iz londonskih redakcija.
Potom su zarulali u neurednom jatu. Bilo je to u etiri i dvadeset pet.

* * *

U tri i trideset mala je Cessna spustila krilo nad Sunshineom i
okrenula se radi zavrnog prilaenja travnatoj stazi.
Prilina divljina, dreknuo je pilot Amerikanac ovjeku
kraj sebe. Lijepo, ali Bogu iza nogu. Hou rei, tu nemaju nita.
Fali im tehnologije, suglasio se Sam McCready. Pogledao
je kroz pleksiglas na pranjavu pistu pred sobom. Lijevo od nje bile su
tri zgrade hangar od valovitog lima, niska baraka s crvenim limenim
krovom aerodromska zgrada te bijela kocka nad kojom se vijorila
britanska zastava, a to je bila policijska koliba. Pred aerodromskom
zgradom neki je ovjek u koulji za plau kratkih rukava razgovarao s
ovjekom u boksakim gaicama i majicom. Kod njih je stajao auto. S
obje su se strane Cessne digle palme, i maleni je avion lupio o ljunak.
Kraj njih su u bljesku prolazile zgrade, dok je pilot namijetao nosni
kota i dizao zakrilca. Na kraju se piste okrenuo i zarulao natrag.

* * *

Naravno se sjeam tog aviona. Bilo mi strano kad sam
poslije uo da svi siroti poginuti.
Favaro je pronaao nosaa prtljage koji ju je u petak ujutro
utovario u Navajo Chiefa. Zvao se Ben, i on ju je uvijek tovario. To
mu je bio posao. Poput veine otoana i on je bio slobodan i leeran,
iskren i spreman na razgovor. Favaro je izvadio fotografiju.
Jeste li opazili ovoga?
Naravno. On zamolio vlasnika od avion da ga prebaci u Key
West.
Kako znate?
Stajao tu do mene, rekao je Ben.
Je li bio zabrinut, je li ga neto muilo, je li mu se urilo?
I vi bi, ovjee. On vlasniku rekao je ena zvala bolesno
dijete im. Cura rekla to strano, treba ovjeka pomoi. Onda vlasnik
kazao prebaciti njega on u Key West.
Je li jo bilo koga u blizini?
Ben se na trenutak zamislio.
Samo onaj pomagao koji utovariti kovege, rekao je.
Radi za vlasnika, mislim.
A kako je izgledao, taj to je pomagao tovariti?
Nikad vidio, odgovorio je Ben. Crnac, ne iz Sunshine,
arena koulja, crne naoale. Nita rekao on.
Cessna je zabrujala prema carinarnici. Obojica su zaklonila oi
od letee praine. Iz aviona je iziao zguvani mukarac srednjega
stasa, dohvatio iz prtljanika putnu torbu i torbu za spise, odkoraio,
mahnuo pilotu pa krenuo prema baraci.
Favaro se zamislio. Julio Gomez inae ne lae. Ali on nije imao
ni enu ni djecu. Zacijelo se oajniki morao ukrcati na taj avion i stii
u Miami. Ali zato? Poznajui svog partnera, Favaro je tvrdo vjerovao
da se Julio Gomez naao u opasnosti. Bomba nije bila namijenjena
Klingeru bila je to bomba za Gomeza. Zahvalio je Benu i polako se
vratio do taksija koji ga je ekao. Uao je u nj, a engleski ga je glas sa
strane upitao:
Znam da puno traim, no biste li me mogli prebaciti do
grada? Na stajalitu nijednog taksija.
Bio je to ovjek iz Cessne.
Naravno, rekao je Favaro. Moj ste gost.
Jako lijepo od vas, rekao je Englez dok je stavljao stvari u
prtljanik. Za pet minuta vonje do grada on mu se i predstavio.
Frank Dillon, rekao je.
Eddie Favaro, odgovorio je Amerikanac. Doli ste na
pecanje?
Naalost ne. Na to se ne palim. Samo mali odmor s malo
mira i tiine.
Nee biti, odgovorio je Favaro. Ovdje je zavladao
kaos. Uskoro stie itava horda londonskih detektiva, i itava hrpa
novinara. Sino je netko ustrijelio guvernera u njegovu vrtu.
Boe milostivi, rekao je Englez, kao da ga je to stvarno
okiralo.
Favaro ga je iskrcao pred stepenicama Quarter Decka, otpustio
taksi i propjeaio nekoliko stotina metara kroz sporedne ulice sve do
pansiona gospoe Macdonald. Na drugoj strani Parliament Squarea, s
teretne se platforme otvorenoga kamiona krupan mukarac obraao
utljivoj gomili. Gospodin Livingstone glavom. Favaro je uhvatio bar
dio njegova gromkog govornitva.
I kao to rekoh, brao i sestre, bogatstvo bi ovih otoka
moralo biti i vae. Vaa bi morala biti riba uhvaena u moru, vae bi
morale biti kue onih nekoliko bogatuna koji ive u brdima, vae bi
morale biti...
Masa ba nije bila oduevljena. Sa strane su kamiona stajala ona
dvojica krupnjaka koja su za vrijeme ruka u Quarter Deck Hotelu
skidala Johnsonove plakate i stavljali svoje. U gomili je bilo jo
nekoliko takvih da pokrenu klicanje. Klicali su sami. Favaro je
produio. Ovaj je put gospoa Macdonald bila kod kue.

* * *
Desmond Hannah je sletio u dvadeset do est. Bio je ve skoro
mrak. etiri druga, laganija aviona stigla su jedva na vrijeme da bi
poletjela natrag za Nassau prije nego to je svjetlo poelo blijediti.
Njihov su teret bili ljudi iz BBC-a, ITV-a, The Sunday Tmesa, a isto
tako i Sunday Telegraph te Sabrina Tennant i njezina ekipa iz BSB-a,
British Sateilite Broadcasting Company.
Hannaha, Parkera, Bannistera i etiri bahamska policajca
doekali su porunik Haverstock i glavni inspektor Jones, prvi u krem
tropskom odijelu, a potonji u besprijekornoj odori. Zbog prilike da se
okrene koji dolar, pojavila su se i oba taksija iz Port Plaisancea i dva
mala kombija. Svi su bili smjesta razgrabljeni.
U trenutku kad su formalnosti bile gotove i kavalkada se
spustila do Quarter Decka, i to ba u doba ruka, ve se bio spustio i
mrak. Hannah je obznanio da nema nikakva smisla poinjali istragu pri
svjetlu runih svjetiljaka, ali je zatraio da se straa kod Dravne kue
ostavi preko itave noi, pa je glavni inspektor Jones, silno dojmljen
to radi s pravim glavnim superintendantom detektiva iz ScotIand
Yarda, dreknuo potrebne naredbe.
Hannah je bio umoran. Na otocima je moda i bilo tek est i
neto, ali je na njegovu tjelesnom satu bilo jedanaest uvee, a on je od
etiri bio na nogama. Veerao je samo s Parkerom i porunikom
Haverstockom, pa je tako dobio izvjetaj iz prve ruke o tome to se
zapravo sino dogodilo. A onda je otiao u krpe.
Novinari su pronali bar s nepogreivom brzinom steenom
praksom. Runde su naruene i konzumirane. Uobiajeno je razigrano
bockanje novinarskog stalea na inozemnom zadatku postajalo sve
glasnije. Nitko nije ni opazio ovjeka u zguvanom tropskom odijelu
koji je pio sam na kraju anka i sluao tua lupetanja.
Kamo je otiao odavde? upitao je Eddie Favaro. Sjedio je
za kuhinjskim stolom gospoe Macdonald, a valjana ga je dama
posluivala svojim brodetom od koljaka.
Otiao je u Quarter Deck na pivo, rekao je.
Je li bio dobro raspoloen?!
Njezin je pijevni glas ispunio sobu.
Bog vas blagoslovio, gospodin Favaro, bio on sav sretan.
Dobru ribu za veeru ja priredila njemu. Velio vratit se u osam. Rekla
mu ja nemojte kasniti, lovrata e se pokvariti i osuiti. On se nasmijao
i rekao da e se vratiti na vrijeme.
I je li?
Ne, bome. Zakasnio sat, vie nego sat. Riba pokvarila sebe.
A on pria svata.
to je to priao? To... svata.
On ne rekao puno. Briga gadna grize njega. Onda rekao vidio
korpiona. Sad vi pojedite juhu tu. To blagoslov Boji tu vama pred.
Favaro se ukoio, a lica mu je zastala na pola puta do usta.
Je li mislio na nekog odreenog korpiona?
Ona se namrtila pokuavajui se sjetiti.
Moda i jest. A moda i nije, priznala je.
Favaro je pojeo juhu, zahvalio joj i vratio se u hotel. Bar je bio
buan. Pronaao je mjesto na kraju anka, podalje od gomile novinara.
Na zadnjoj je stolici sjedio Englez sa sletita, koji ga je pozdravio
podizanjem ae, ali nije rekao nita. Hvala Bogu i na tome, pomislio
je Favaro, taj zguvani Britanac bar je obdaren darom utnje.
Eddie Favaro je morao razmisliti. Znao je kako je njegov
prijatelj i partner poginuo vjerovao je da zna i zato. Na neki
tajanstveni nain, na tim rajskim otocima, Julio Gomez je ugledao, ili
bar povjerovao da je ugledao, najhladnijeg od svih ubojica s kojim se
ijedan od njih ikad sreo.


Glava trea

Desmond Hannah se prihvatio posla ve sljedeeg jutra, malo
poslije sedam, jo dok je hladna rosa leala na tlu. Polazite mu je bila
Dravna kua.
Odrao je dug razgovor s batlerom Jeffersonom, koji mu je
ispriao kako se guverner obiavao svakoga popodneva oko pet sati
beziznimno povui u svoj ograeni vrt da prije zalaska sunca popije
viski sa sodom. Upitao ga je koliko je ljudi znalo za taj obiaj.
Jefferson se namrtio od koncentracije.
Mnogi, gospodine. Lady Moberley, porunik Haverstock, ja,
tajnica gospoica Myrtle, no ona je kod roditelja na Tortoli. Posjetitelji
koji su ga vidjeli. Mnogi.
Jefferson mu je tono opisao gdje je naao truplo, ali je tvrdio
da nije uo pucanj. Kasnije e Hannaha ba to to je batler rekao
pucanj uvjeriti da mu je rekao istinu. U tom trenutku, on, naime jo
nije ni znao koliko je pucnjeva bilo.
Forenzika je ekipa iz Nassaua s Penroseom obraivala travu, te
traila prazne ahure ispale iz ubojiina pitolja. Pretraivali su
duboko, jer su nemarne noge mogle ugaziti sitnu mjedenu ahuru ili
ahure u zemlju. Porunik Haverstock, detektiv inspektor Jones i
njegov stric doktor Jones one su veeri, kad se dogodilo ubojstvo,
izgazili svu travu, i tako izbrisali i svaku ansu da se nae upotrebljivi
otisak stope.
Hannah je pregledao i elina vrata u vrtnom zidu dok je
daktiloskopiar s Bahama napraivao elik u potrazi za moguim
otiscima. Nije bilo nijednog. Hannah je procijenio, ako je ubojica uao
kroz njih, a sve je upuivalo na to da se dogodilo ba tako, te smjesta
zapucao, da je onda guverner zacijelo stajao izmeu vrata i koraljnoga
zida, pred stubama to su vodile gore u reprezentativni dio zgrade.
Ako je ijedan metak proao kroza nj, taj je morao pogoditi zid.
Skrenuo je zanimanje ekipi to je puzala po travnjaku na stazu od
lomljenih koljaka to je tekla pri dnu zida. Potom se vratio u kuu da
porazgovara s gospoom Moberley.
Guvernerova udovica doekala ga je u salonu u kojoj je sir
Marston bio primio prosvjednu delegaciju Zabrinutih graana. Bila je
to tanka, blijeda ena, mije boje kose i koe poutjele od godina
provedenih u tropima.
Jefferson se pojavio s ledenim pivom na tacni. Hannah se
trenutak nekao, no onda ga ipak uzeo. Jutro je, napokon, bilo ba
vrue. Lady Moberley se posluila sokom od grejpfruta. Pogledala je
pivo s upravo vujom gladi. O, Boe, pomislio je Hannah.
Ona, meutim, nije mogla doprinijeti nita stvarno. Koliko je
njoj poznato, njen mu nije imao neprijatelja. Politiki je zloin na tim
otocima bio neuven. Da, predizborna je kampanja prouzroila neke
male kontroverze, ali sve su to igre demokratskog procesa. Misli ona.
U vrijeme pucnjave ona je bila pet milja daleko u posjeti maloj
misijskoj bolnici na padini Spyglass Hilla. Nju je darovao gospodin
Marcus Johnson, jako fin gospodin i, od svog povratka na rodne
Barclayje prije est mjeseci, veliki dobroinitelj. Ona je pristala postati
pokroviteljicom te ustanove. Vozila se slubenim Jaguarom, a za
voIanom je bio guvernerov ofer Stone.
Hannah joj je zahvalio i ustao. Vani je bio Parker i kuckao po
prozoru. Hannah je iziao na terasu. Parker je bio silno uzbuen.
Imali ste pravo, gospodine. Evo ga.
Ispruio je desnicu, i na dIanu mu je, grdno iskrivljen, leao
spljoteni ostatak negdanjeg olovnog metka. Hannah se tupo zagledao
u nj.
Hvala na ispravnom rukovanju, rekao je. A da drugi
put probamo s pincetom i plastinom vreicom?
Parker je problijedio, pa brisnuo u vrt, vratio zrno na ljunak od
drobljenih koljaka, pa otvorio torbu za umorstva i izvadio pincetu.
Nekoliko se Bahamiana nacerilo.
Parker je paljivo podigao zdrobljeni metak pincetom i spustio
ga u prozirnu vreicu.
A sad umotajte vreicu u vatu i stavite u staklenu boicu s
epom na zavrtanje, rekao je Hannah. Parker je uinio kako mu je
reeno.
Hvala, a sad to stavite u torbu za umorstva dok to ne
poaljemo balistiarima, rekao je Hannah. Uzdahnuo je. Ovo e biti
posao za volove. Poeo je razmiljati ne bi li mu bilo bolje da je doao
sam.
Doktor Caractacus Jones stigao je na zahtjev. Hannahu je bilo
drago da moe razgovarati s kolegom profesionalcem. Doktor Jones
mu je ispriao kako ga je iz njegova doma i ambulante preksino, malo
iza est, pozvao Jefferson, kojeg je poslao porunik Haverstock.
Jefferson mu je rekao neka smjesta doe, jer da je netko ustrijelio
guvernera. Batler mu pritom nije bio rekao da je guverner smrtno
stradao, pa je stoga uzeo lijeniku torbu i dovezao se da vidi to moe
uiniti. Otkrilo se da odgovor glasi nita.
Hannah je odveo doktora Jonesau ured pokojnog sir Marstona i
zamolio ga da, u svojstvu otokog mrtvozornika, potpie dozvolu da se
truplo jo danas popodne otpremi u Nassau na obdukciju.
Na podruju britanske jurisdikcije sud s najviim ovlastima nije
zapravo Gornji dom, nego mrtvozorniki sud. On ima prednost pred
svakim drugim. Da bi se truplo sa Sunshinea maknulo na teritorij
Bahama, bio je potreban mrtvozornikov nalog. Doktor Jones ga je
potpisao bez odgaanja, i tako je to postalo legalno. Tu je dozvolu, na
papiru sa zaglavljem iz Dravne kue, otkucao Mannister, ovjek iz
Visokog komesarijata Nassau. On je i instalirao novi komunikacijski
sustav. Onda je Hannah zamolio doktora Jonesa da mu pokae tijelo.
Dolje su u luci otvorili ledenicu pa su onda dva redarstvenika
glavnog inspektora Jonesa izmeu riba izvukla truplo svog biveg
guvernera, sad vie nalik na smrznutu kladu, pa ga odnijeli u
hladovinu oblinjeg skladita, gdje su ga poloili na vrata postavljena
na dva kozlia.
Za novinare, kojima se sad pridruila i ekipa CCN-a iz Miamija,
a koja je bila cijelo jutro Hannahu za petama, sve je to bio sjajan
materijal. Svi su ga isfotografirali. U CNN-ovim jutarnjim vijestima
svoje je mjesto dobila ak i sabljarka, guvernerova sulonica u
proteklih trideset est sati.
Hannah je zapovjedio da se zatvore vrata skladita, kako bi
imao mira od novinara, pa onda, kako je najbolje znao i umio, obavio
temeljit pregled ukruenog tijela prekrivenog injem. Njemu je uz bok
stajao doktor Jones. Nakon to je pogledao u smrznutu rupu u
guvernerovim prsima, opazio je i urednu, krunu rupu na lijevom
rukavu.
Polako je izmeu dva prsta protrljao tkaninu, dok materijal nije
postao podatan od topline ruke. Led se rastopio. Na rukavu su bile
dvije takve rupe, jedna ulazna i druga izlazna. Ali na koi izmeu nije
ostao ni trag. Okrenuo se Parkeru.
Dva metka najmanje, rekao je tiho. Drugog nemamo.
Vjerojatno je jo u tijelu, rekao je doktor Jones.
Nedvojbeno, odgovorio je Hannah. Ali vrag neka me
nosi ako vidim i traga ulaznoj ili izlaznoj rani. Od te se studeni meso
previe skupilo. Pa ipak, Peter, volio bih da se jo jednom prijee
podruje iza mjesta gdje je stajao guverner. Pa opet. Ako je jo
sluajno tu.
Zapovjedio je da mrtvoga guvernera vrate u ledenicu. Kamere
su opet zazujale. Po njemu su zapljutala pitanja. On se smijeio,
kimao glavom i rekao:
Sve u svoje vrijeme, dame i gospodo. Ovo je tek prvi dan.
Ali smo pronali metak, rekao je Parker ponosno. Sve se
se kamere okrenule prema njemu. Hannah je ve poeo pomiljati da
je ubojica ustrijelio krivog. Ovo se pretvara u tiskovnu konferenciju.
Za nju jo nije bio raspoloen.
Izjavu ete dobiti uveer, rekao je. A sad, natrag na
posao. Hvala.
Ugurao je Parkera u policijski Land Rover pa su se vratili u
Dravnu kuu. Hannah je zamolio Bannistera da nazove Nassau i za
sredinu popodneva zatrai avion s nosilima, kolicima, vreom za
pokojnika i dva bolniara. Potom je otpratio doktora Jonesa do
njegova automobila. Bili su sami.
Recite mi, doktore, ima li na ovom otoku ikog tko zaista zna
sve to se zbiva i tko poznaje sve koji na njemu ive?
Doktor Caractacus Jones se iroko nasmijeio.
To sam ja, rekao je, ali ne, ne bih se usudio pogaati tko bi to
mogao uiniti. A osim toga, ja sam se s Barbadosa vratio prije samo
deset godina. Ako elite uti potpunu povijest ovih otoka, morate
posjetiti Missy Coltrane. Ona je... svojevrsna baka Barclayja. Ako
elite nekoga tko bi mogao pogoditi tko je to uinio, onda je to ona.
Doktor se odvezao u svom izubijanom Austin Mayfloweru.
Hannah se proetao do doktorova neaka, glavnog inspektora Jonesa,
koji je jo stajao kraj svog Land Rovera.
Volio bih, glavni inspektore, da mi uinite neto, rekao je
uljudno. Biste li otili do aerodroma i pogledali kod carinika. Je li
poslije ubojstva itko otiao s otoka? Uope itko? Osim pilota koji su
samo doli, okrenuli se i odletjeli, ni ne siavi s piste?
Glavni inspektor Jones ga je pozdravio po vojniki i otiao.
Jaguar je bio ispred kue. ofer Oscar ga je glancao. Parker i ostatak
ekipe bili su iza kue i traili nestali metak.
Oscar?
Izvolte, gospodine. Bljesnuo je irokim smijekom.
Poznajete Missy Coltrane?
O, da, gospodine. Fina dama ona.
Znate li gdje ivi?
Da, gospodine. Flamingo House, vrh Spyglass Hilla.
Hannah je pogledao na sat. Bilo je jedanaest i pol i na zemlju se
spustila teka sparina.
Je li ona u ovaj sat tamo?
Oscara je to pitanje vidljivo zbunilo.
Tako jasno, gospodine.
Onda me odvezite do nje, moe?
Jaguar je izvijugao iz grada pa se poeo uspinjati niim
padinama Spyglass Hilla, desetak kilometara zapadno od Port
Plaisancea. Bio je to stari model Mark IX, danas ve klasika,
napravljen na staromodan nain, proet mirisom aromatine koe i
polirane orahovine. Hannah je sjedio na stranjem sjedalu i gledao
kako klizi krajolik.
Nizinsko je grmlje prepustilo mjesto zelenijem raslinju viih
padina. Proli su kraj malih parcela pod kukuruzom, mangrom i
papajama, drvene su kolibe stajale odmaknute od ceste, a ispred njih
su bila pranjava dvorita po kojima su kljucali pilii. Sitna su smea
djeica ula kako dolazi auto, pa se verala na cestu da mu frenetino
mau. Hannah im je odmahivao.
Proli su kraj uredne bijele djeje bolnice, donacije Marcusa
Johnsona. Hannah se osvrnuo i ugledao Port Plaisance usnuo na
vruini. Uspio je razabrati skladite crvenoga krova u luci i lednicu do
nje, u kojoj je spavao smrznuti guverner, poljunano prostranstvo
Parliament Squarea, toranj anglikanske crkve i indru Quarter Deck
Hotela. A iza svega toga, s druge strane grada, u vruem je zraku titrao
ograeni svijet Dravne kue. Zbog ega bi na svijetu, pomislio je,
itko elio ubiti guvernera?
Proli su kraj urednog bungalova koji je nekad pripadao sad ve
pokojnom gospodinu Barneyju Klingeru, preli jo dvije okuke pa se
nali na vrhu brda. Tu je stajala ruiasta vila, takozvana Flamingo
House.
Hannah je povukao ruicu zvonca od kovanog eljeza kraj vrata
pa se zaulo tiho zvoncanje. Na zvono se odazvala iparica, a ispod
priproste pamune haljine virile su joj bose crne noge.
Rado bih vidio Missy Coltrane, rekao je Hannah.
Ona je kimnula glavom i pustila ga, pa uvela u veliku i zranu
dnevnu sobu. Otvorena su dvostruka vrata vodila na balkon s kojeg je
pucao velianstven pogled na otok i blistavo modro more to se stiralo
sve do Androsa u Bahamima, daleko ispod horizonta.
Prostorija je bila hladna unato tome to nije imala
klimatizaciju. Hannah je opazio da u nju uope i nije uvedena struja.
Na niskim su stoliima stajale tri patinirane mesingane petrolejke.
Kroz otvorena je vrata balkona dolazio osvjeavajui lahor i izlazio
kroz otvorene prozore s druge strane. Ureenje je prostorije govorilo
da u njoj ivi starija osoba. Dok je ekao na domaicu, Hannah se
etkao po sobi.
Na zidu su bile slike, deseci njih, i sve su to bile ptice Kariba,
vjeto naslikane njenim akvarelima. Jedini portret koji nije bio ptiji,
bila je slika mukarca u paradnoj bijeloj odori britanskog kolonijalnog
guvernera. Stajao je i zurio u sobu, prosijede i kose i brka, s
preplanulim, naboranim i ljubaznim licem. Lijevu su mu stranu prsa na
dolamici prekrivala dva reda minijaturnih kolajni. Hannah je napeo oi
i pod uljanom slikom ugledao sitnu etiketu. Na njoj je pisalo SIR
ROBERT COLTRANE, VII VITEZ, GUVERNER
BARCLAYJSKOG OTOJA, 1945.53. Na pregibu je desne ruke
drao bijelu kacigu, ureenu bijelim pijetlovim perjem ljevica mu je
poivala na jabuci maa.
Hannah se skrueno nasmijeio. Missy Coltrane je zacijelo bila
lady Coltrane, biva guvernerova dama. Krenuo je dalje uza zid i
stigao do izlobene vitrine. Iza stakla su bila vojna odlija bivega
guvernera, privrena za napetu tkaninu, onako kako ih je skupila i
izloila njegova udovica. Bila je tu tamnocrvena vrpca Viktorijina
kria, britanskog najveeg odlikovanja za hrabrost na bojnom polju, a
godina je na njoj bila 1917. Njemu sa strane stajali su Orden za
isticanje i Vojni kri. Oko tih kolajni bili su privreni i drugi artikli
to ih je ratnik nosio na svojim pohodima.
On je bio vrlo hrabar ovjek, izgovorio mu je ist glas za
leima. Hannah se naglo okrenuo, najednom ispunjen neugodom.
Ona je ula neujno, jer gumeni kotai njezine invalidske stolice
nisu na ploicama proizveli nikakav zvuk. Bila je sitna i lomna, s
kapicom sjajnih sijedih uvojaka i blistavim plavim oima.
Iza nje je stajao sluga koji ju je dogurao iz vrta, tako velik div
da je njegov stas izazivao strahopotovanje. Ona se okrenula prema
njemu.
Hvala, Firestone, dalje u moi i sama.
On je kimnuo glavom i povukao se. Uvezla se jo metar u sobu i
dala Hannahu znak da sjedne. Nasmijeila se.
udi vas Firestoneovo ime? On je nahoe, naeno na
smetlitu, u Firestoneovoj gumi. Dakle, vi ste zacijelo glavni
superintendant detektiva Hannah iz ScotIand Yarda. Za ove sirote
otoke, to je silno visok in. ime bih vam mogla pomoi?
Najprije se moram ispriati to sam vas pred vaom
dvorkinjom nazvao Missy Coltrane, rekao je. Nitko mi nije
rekao da ste vi lady Coltrane.
Ne vie, odgovorila je ona, jer sam tu samo Missy.
Tako me svi zovu. A i meni je drae. Stare navike teko umiru. Kao
to ste moda opazili, ja se i nisam rodila u Britaniji, nego u Junoj
Carolini.
Va pokojni suprug... Hannah je kimnuo prema portretu,
neko je tu bio guverner.
Da. Upoznali smo se u ratu. Robert je proao Prvi rat, i nije
se trebao vraati po drugu dozu. Ali se vratio, i opet su ga ranili. Ja
sam bila bolnika sestra, i tako smo se zaljubili, vjenali 1943 i
preivjeli deset velianstvenih godina, a onda je on umro. Meu nama
je bilo dvadeset pet godina razlike, ali to nije smetalo ni ovoliko.
Poslije rata ga je britanska vlada postavila tu za guvernera. Kad je on
umro, ja sam ostala. Kad je umro, imao je samo pedeset est godina.
Od zakanjelih posljedica ratnih rana.
Hannah je izraunao. Sir Robert se zacijelo rodio 1897 i s
dvadeset godina dobio Viktorijin kri. Ona bi morala imati ezdeset
osam, to je premalo za kolica. inilo se, meutim, da mu ona tim
svojim blistavim plavim oima ita misli.
Spotaknula sam se i pala, rekla je. Prije deset godina.
Slomila kraljenicu. Ali zacijelo niste prevalili etiri tisue milja da
raspravljate o nekakvoj starici u kolicima. ime vam mogu pomoi?
Hannah joj je objasnio.
injenica je da nikako ne vidim motiv. Onaj tko je ubio sir
Marstona sigurno ga je jako mrzio. Ali meu otoanima ja ne nalazim
motiva. Vi ih poznajete. Tko bi to elio uiniti, i zato?
Lady Coltrane se odvezla do otvorenog prozora i na trenutak se
zagledala kroza nj.
Gospodine Hannah, imate pravo. Ja poznajem te ljude. Tu
ivim ve etrdeset pet godina. Ja volim te otoke, i volim njihove
ljude, i nadam se da i oni vole mene.
Okrenula se i pogledala ga.
U svjetskim razmjerima, ti otoci ne znae nita. Pa ipak se
ini da su ti ljudi otkrili neto to je promaklo vanjskom svijetu. Otkrili
su kako biti sretan. Samo to. Ni bogat, ni moan, samo sretan.
A sad London eli da dobijemo neovisnost, i pojavila su se dva
kandidata da se natjeu za vlast gospodin Johnson, koji je vrlo bogat i
koji je otocima dao velike svote, bez obzira na motiv, i gospodin
Livingstone, socijalist koji eli sve nacionalizirati i podijeliti sirotinji.
to je, naravno, vrlo plemenito. Gospodin Johnson sa svojim
planovima za razvoj i blagostanje, i gospodin Livingstone sa svojim
planovima za jednakost.
Ja ih poznajem obojicu. Znam ih jo dok su bili mali. Sjeam se
kako su otili, jo kao mladci, da negdje drugdje pou za karijerom, i
sad su se vratili.
Vi sumnjate na jednoga od njih? upitao je Hannah.
Gospodine Hannah, rije je o ljudima koje su doveli sa
sobom. Pogledajte samo ljude koji ih okruuju. Ti su ljudi nasilni,
gospodine Hannah, i otoani to znaju. Bilo je ve i prijetnji,
premlaivanja. Moda biste, gospodine Hannah, trebali pogledati svitu
tih ljudi...
Dok su silazili s brda, Desmond Hannah je razmiljao o svemu.
Narueni posao? Ubojstvo sir Marstona imalo je sve potrebne odlike.
Pomislio je kako e poslije ruka morati porazgovarati s oba kandidata
i pogledati njihove svite.
Na vratima Dravne kue Hannahu je netko preprijeio put. Bio
je to punaki Englez s nekoliko podbradaka iznad klerikog ovratnika.
Kad je Hannah uao u dnevnu sobu, on je iskoio iz naslonjaa. S njim
je bio Parker.
O, efe, ovo je veleasni Simon Prince, mjesni anglikanski
vikar. Donio vam je zanimljive informacije.
Hannah se pitao otkud je Parker samo pokupio tu rije efe. Nije
je volio. Gospodine bi bilo sasvim primjereno. A kasnije Desmond, ali
mnogo kasnije. Moda.
Ima li sree s drugim zrnom?
Ovaj, ne, jo ne.
Onda e biti bolje da se vratite potrazi, rekao je Hannah.
Parker je nestao kroz francuski prozor. Hannah ga je zatvorio.
No dobro, gospodine Prince, to biste mi to eljeli rei?
Quince, rekao je vikar. Zovem se Quince. Sve je ovo bilo tako
potresno.
Zaista. Napose za guvernera.
On, a, da, hou rei zaista... mislim... to to dolazim s
informacijom o ovjeku u mantiji. Ne znam bih li trebao. Ali sam
mislio da bi moglo imati veze.
A da sud o tome prepustite meni? predloio mu je Hnnnah
blago.
Veleasni se smirio i sjeo.
Sve se to dogodilo sad u petak, rekao je. Ispriao je priu
o delegaciji Odbora zabrinutih graana i kako ih je guverner dobio.
Kad je zavrio, Hannah se namrtio.
I to je zapravo rekao? upitao je on.
Rekao je ponovio je Quince, Moramo se otarasiti
guvernera i nai si novog.
Hannah je ustao.
Puno vam hvala, gospodine Quince. Smijem li vam
predloiti da o tome ne govorite vie nikome, i sve prepustite meni?
Zahvalni je vikar otperjao iz sobe. Hannah je razmislio o svemu.
On ba nije oboavao cinkanje, ali e sad morati provjeriti i
baptistikoga zmaja ognjenog, Waltera Drakea*( drake je arhaino zmaj.
Op.pr.). U tom se trenutku pojavio Jefferson s jastogovim repom u
majonezi. Hannah je uzdahnuo. Za put etiri tisue milja od kue mora
valjda postojati i nekakva kompenzacija, i ako sve to plaa Foreign
Office... Natoio si je au ledeno hladnog Chablisa i poeo.
Dok je ruao, glavni inspektor Jones se vratio s aerodroma.
Ba nitko nije otiao s otoka, rekao je, bar ne u
posljednjih etrdeset sati.
Ili bar ne legalno, odgovorio je Hannah. A sad jo
jedna gnjavaa, gospodine Jones. Vodite li registar vatrenog oruja?
Naravno.
Odlino. Biste li ga pregledali i posjetili sve na otoku koji
imaju registrirano vatreno oruje? Traimo pitolj krupnoga kalibra.
Napose pitolj koji se ne moe nai, ili je nedavno oien, pa se lati
od novoga ulja.
Novoga ulja?
Nakon pucanja, rekao je Hannah.
O, da, naravno.
I jo samo jedno, glavni inspektore. Ima li veleasni Drake
registrirano vatreno oruje?
Ne. U to sam siguran.
Kad je otiao, Hannah je poelio vidjeti porunika Haverstocka.
Imate li vi sluajno slubeni revolver ili automatski pitolj?
upitao je.
O, mislim, ujte, ta ne mislite valjda... poeo je nadugako
mladi autant.
Palo mi je na um da vam ga je netko moda ukrao,
neovlateno uzeo ili zamijenio.
O, da, vidim to mislite, stari moj. Zapravo ne. Nemam
pitolj. Nikad ga nisam ni donio na otok. Ali imam ceremonijalni ma.
Da je sir Marstona netko probo, moda bih razmiljao o
vaem uhienju, odgovorio je Hannah blago. Ima li u Dravnoj
kui uope ikakvog pitolja?
Ne, ne koliko mi je poznato. Ali mislim, ubojica je i tako
doao izvana, naravno? Kroz vrtni zid?
Hannah je ve pri prvom svjetlu pregledao slomljeni lokot na
elinim vratima. Sudei po kutu pod kojim su stajale dvije slomljene
alke, kao i po otrgnutoj kuki velikog lokota, bilo je bez dvojbe jasno
da se, za takvo kidanje starog elika, netko morao posluiti vrlo
dugom i vrlo jakom polugom. Ali mu je palo na um i da bi taj
razvaljeni lokot mogao biti i varka. To se moglo obaviti satima, pa i
danima ranije. Nitko nikad nije provjeravao ta vrata smatralo se da su
naprosto zapeena hrom.
Ubojica je mogao raskinuti lokot i ostaviti vrata u zatvorenom
poloaju, pa kasnije doi kroz kuu, ubiti guvernera i opet se povui u
kuu, i zato treba nai drugi metak, po mogunosti netaknut, kao i
pitolj iz kojeg je ispaljen. Pogledao je u blistavo modro more. Ako je
u njemu, nikad ga nee nai.
Ustao je, obrisao usne i iziao potraiti Oscara i Jaguar. Vrijeme
da izmijeni koju rije s veleasnim Drakeom.

* * *

I Sam McCready je sjeo za ruak. Kad je iziao na otvorenu
verandu Quarter Deka, svi su stolovi bili popunjeni. A na trgu su ljudi
u arenim ljetnim kouljama i zatvorenim crnim naoalama postavljali
kamion bez ograde ureen zastavicama i oblijepljen plakatima
Marcusa Johnsona. Velikan je trebao govoriti u tri.
Sam se osvrnuo po terasi i ugledao jedinu slobodnu stolicu. Za
stolom je ve sjedio jedan gost.
Danas je malo guva. Mogu li? upitao je. Eddie Favaro je
mahnuo prema stolici.
Nema problema.
Ovdje ste na pecanju? upitao je McCready dok je
prouavao kratki jelovnik.
Aha.
udno, rekao je McCready nakon to je naruio ceviche,
sirovu ribu mariniranu sokom od svjeih limuna. Da mi niste rekli,
rekao bih da ste murjak.
Nije mu spomenuo dalekometno ispitivanje to ga je sino
obavio nakon to je Favaroa prouio u baru nita nije rekao ni o tome
da je nazvao prijatelja u Miami, u ured FBI-a, kao ni o odgovoru to ga
je primio jutros. Favaro je spustio pivo i zapiljio se u nj.
A koji ste vi vrag? upitao je. Britanski boby?
McCready je s omalovaavanjem odmahnuo rukom.
O, ne, nita tako glamurozno. Samo dravni slubenik koji
eli u miru i podalje od svog pisaeg stola provesti godinji odmor.
I emu onda te prie da sam ja murjak?
Ma isti instinkt. Ponaate se kao oni. Bi li vam bilo teko
rei zato ste zapravo tu?
A za kog bih to vraga morao?
Zato, sugerirao mu je McCready blago, to ste stigli
malo prije nego to su ubili guvernera. A iz zbog ovog.
Pruio je Favarou list papira. Bio je to papir sa zaglavljem
Foreign Officea. On je objavljivao da je gospodin Frank Dillon
slubenik tog ureda i molio svakog kog bi se to moglo ticati da mu,
koliko je to mogue, bude od pomoi. Favaro mu ga je vratio i o
svemu dobro razmislio. Porunik Broderick mu je jasno dao do znanja
da e, kad se nae na britanskom teritoriju, biti preputen samome
sebi.
Slubeno sam na godinjem. Ne, ne pecam. A neslubeno
pokuavam otkriti zato su mi proli tjedan ubili partnera, i tko je to
uinio.
Dajte mi ispriajte, predloio mu je McCready. Moda
vam budem mogao pomoi.
Favaro mu je ispriao kako je poginuo Julio Gomez. Englez je
vakao sirovu ribu i sluao.
Ja vjerujem da je on na Sunshineu vidio nekoga, no da je i taj
vidio njega. ovjeka kojeg smo u MetroDadeu poznavali pod imenom
Francisco Mendes, alias korpion.
Prije osam godina na jugu Floride, napose u podruju
MetroDade, izbili su ratovi za teritorij. Prije toga su u to podruje
kokain dopremali Kolumbijci, ali su ga distribuirale kubanske bande.
Onda su Kolumbijci odluili iskljuiti kubanske posrednike i poeti
prodavati izravno potroaima, i tako su se poeli ubacivati u kubanski
teritorij. Kubanci su reagirali i tako je izbio teritorijalni rat. Ubijanja
traju sve do danas.
U ljetu 1984 neki je motociklist u crvenobijelom konom
kombinezonu dojaio na Kawasakiju, zaustavio se pred
prodavaonicom estica u srcu Dadeland Malla, pa iz prirune torbe
izvukao strojnicu Uzi i hladnokrvno u prepuni duan ispraznio itav
okvir. Troje je ljudi poginulo, etrnaest ih je bilo ranjeno.
U normalnim bi prilikama ubojica pobjegao, ali je dvije stotine
metara dalje mladi policajac na motociklu ba pisao kaznu zbog krivog
parkiranja. Kad je ubojica odbacio ispranjeni Uzi i odjurio, policajac
je zapraio za njim, i usput preko radija javio njegov opis i smjer
kretanja. Na pola North Kendall Drivea ovjek je na Kawasakiju
usporio, zaustavio se, izvukao ispod bluze 9milimetarski pitolj Sig
Sauer, nanianio i pogodio nadolazeeg policajca ravno u prsa. Kad se
mladi policajac prekobicnuo i razbio, ubojica je, prema iskazu
svjedoka, koji je dobro opisao i motocikl i kombinezon, odjahao u
punoj brzini. Lice mu je skrivala kaciga.
lako je Baptistika bolnica bila samo etiri ulice dalje, i makar
su s policajcem smjesta odjurili na intenzivnu njegu, ipak je umro jo
prije jutra. Imao je dvadeset tri godine, a iza sebe je ostavio udovicu i
malu djevojicu.
Njegovi su radiopozivi bili dozvali dva patrolna automobila, i
oni su pojurili na poprite. Milju dalje, jedan je od njih ugledao jureeg
motociklista i prisilio ga da skrene tako otro da je pao s motora. Prije
nego to je stigao ustati, ve je bio uhien.
Po izgledu je bio Latinoamerikanac. Sluaj je predan Gomezu i
Favaru. Oni su etiri dana i etiri noi sjedili suelice ubojici i
pokuavali iz njega iscijediti bar jednu jedinu rije. Ali on nije rekao
nita, apsolutno nita, ni na panjolskom ni na engleskom. Na rukama
mu nije bilo tragova baruta, ali je nosio rukavice. Rukavice su,
meutim, bile nestale, i makar je policija pretraila sve kante za smee
u tom kraju, nikad ih nije otkrila. Pretpostavljali su da ih je ubojica
ubacio u teretni prostor kakvog kamioneta u prolazu. Javni pozivi
urodili su Sig Sauerom, ubaenim u susjedni vrt. Bio je to pitolj kojim
je ubijen policajac, ali na njemu nije bilo otisaka.
Gomez je vjerovao da je ubojica Kolumbijac jer je ona trgovina
esticama bila kubanski prodajni punkt za kokain. Nakon etiri dana
on i Favaro su uhieniku nadjenuli nadimak korpion.
etvrtog se dana pojavio vrlo skupi advokat, i pokazao
meksiku putnicu na ime Francisca Mendesa. Bila je nova i vaea, ali
u njoj nije bilo amerikog ulaznog iga. Advokat je dopustio da je
njegov klijent moda ilegalni doseljenik i zatraio putanje uz kauciju.
Policija se tome usprotivila.
Pred sucem, istaknutim liberalom, advokat je ustvrdio da je
policija uhitila samo ovjeka u crvenobijelom kombinezonu i na
Kawasakiju, ali da to nije onaj pravi na Kawasakiju koji je ubio
policajca i ostale.
Ta je guzica od suca odobrila kauciju, rekao je Favaro.
Pola milijuna dolara. Za manje od dvadeset etiri sata korpion je
nestao. Jamac je tih pola milijuna predao uz iroki smijeak. Sitnica.
I vi vjerujete upitao je McCready.
On nije bio samo kurir bio je jedan od njihovih vrhunskih
pucaa. Ili se inae nikad ne bi bacili u toliki trud i troak da ga
izvuku. Ja vjerujem da ga je Julio vidio tu, moda ak i otkrio gdje ivi
i da se pokuao vratiti kako bi Ujak Sam mogao podnijeti zahtjev za
izruenjem.
Koji bismo odobrili, rekao je McCready. Mislim da
bismo morali obavijestiti ovjeka iz ScotIand Yarda. Na koncu konca,
guverner je ustrijeljen samo etiri dana kasnije. ak i ako se otkrije da
ta dva sluaja nisu povezana, ipak je sumnja dovoljno jaka da
proeljamo otok u potrazi za njim. Otok je malen.
A ako ga naete? Kakav je on to zloin poinio na
britanskom teritoriju?
Pa mislim, rekao je McCready, za poetak ga moete
identificirati. To e onda biti optuba dovoljna da ga zadrimo. Glavni
superintendant detektiva Hannah je moda iz druge tvrtke, ali nitko ne
voli ubojice policajaca. A ako pokae valjanu putnicu, onda u je ja,
kao slubenik Foreign Officea, proglasiti krivotvorenom. To e onda
biti drugi razlog da ga zadrimo.
Favaro se iroko nasmijeio i pruio ruku.
Frank Dillon, ovo mi se ve svia. Dajte da odemo do tog
vaeg iz ScotIand Yarda.

* * *

Hannah je iziao iz Jaguara i krenuo prema otvorenim vratima
drvene baptistike kapele. Iznutra je dopirala pjesma. Proao je kroz
vrata i pustio da mu se oi priviknu na slabije svjetlo unutra. Pjesmu je
predvodio duboki bas veleasnog Drakea.
Stijeno vjena, za me odvaljena...
Uz to nije ila nikakva instrumentalna pratnja, bilo je to isto
pjevanje. Baptistiki je pastor siao s propovjedaonice i sad je etao
gore-dolje po prolazu, i mahao rukama kao velikim crnim krilima
vjetrenjae, te tako poticao pastvu da digne glas u slavu Boju.
Daj mi da ja u tebi se skrijem. Neka krv i neka voda...
Pogled mu je pao na Hannaha u vratima, pa je prestao pjevati i
zamasima ruke zamolio tiinu. Tremolirajui su glasovi zamrli.
Brao i sestre, zagrmio je pastor, danas nam je zaista
iskazana velika ast. Pridruio nam se gospodin Hannah, ovjek iz
ScotIand Yarda.
Pastva se okrenula u klupama i zagledala u ovjeka na vratima.
Veinom su to bili postariji mukarci i ene, no bile su meu njima
rasprene i mlade matrone i opor djeice s oima kao lavori.
Pridrui nam se, brate. Zapjevaj s nama. Mjesta za gospodina
Hannaha.
Odmah do njega, golema matrona u tiskanoj haljini s cvjetiima
uputila je Hannahu iroki smijeak i krenula prema njemu, pa mu
pruila pjesmaricu. Hannahu je ona zaista i bila potrebna. Jer je
zaboravio rijei. Bilo je to tako davno, i zato su zajedno dovrili
zanosnu himnu. Kad je sluba bila gotova, pastva je izila u koloni, i
oznojeni je Drake svakog pozdravio na vratima.
Kad je otiao i posljednji, Drake je dao znak Hannahu da poe
za njim u sakristiju, sobicu bono prikljuenu crkvi.
Ne mogu vas ponuditi pivom, gospodine Hannah. Ali bi me
veselilo da sa mnom podijelite hladnu limunadu.
Dohvatio je termosicu i natoio dvije ae. Napitak je mirisao
na limun i bio jako ukusan.
A to bih ja mogao uiniti za ovjeka iz ScotIand Yarda?
upitao je pastor.
Recite mi gdje ste bili u utorak u pet popodne.
Tu, i drao sam pjevnu misu ispred pedeset valjanih ljudi,
ponovio je veleasni Drake. Zato?
Hannah mu je ponovio opasku to ju je izrekao prologa petka
ujutro na stepenicama Dravne kue. Drake se s visoka nasmijeio
Hannahu. Detektiv ba nije bio sitan, ali ga je propovjednik nadvisivao
za dva palca.
O, razgovarali ste s gospodinom Quinceom.
Izgovorio je to ime kao da vae sirovi limun.
Nisam ga spomenuo, odgovorio je Hannah.
Niste ni trebali. Da, ja sam to bio rekao. Vi mislite da sam ja
ubio guvernera Moberleyja? Ne, gospodine, ja sam ovjek mira. Ja ne
nosim pitolj. Ja nikog ne liavam ivota.
Pa to ste onda, gospodine Drake, time mislili rei?
Mislio sam rei kako ne vjerujem da e guverner nau
peticiju proslijediti u London. Mislio sam rei kako bismo trebali
ujediniti naa uboga sredstava pa poslati nekoga u London da zamoli
za novoga guvernera, takvog koji bi nas razumio i predloio to to ga
molimo.
A to je?
Referendum, gospodine Hannah. Ovdje se zbiva neto loe.
Meu nas su doli stranci, astoljubivi ljudi koji ele upravljati naim
poslovima. A nama je dobro ovako kako jest. Bogati nismo, ali smo
zadovoljni. Kad bi se napravio referendum, velika bi veina glasala da
ostanemo Britanci. to je u tome tako loe?
Nita po mojoj knjizi, priznao je Hannah, ali ne
odreujem ja politiku.
Ne odreuje je ni guverner. Ali bi je on proveo, radi svoje
karijere, ak i kad bi znao da je loa.
On tu nije mogao birati, odgovorio je Hannah. On je
samo izvravao naredbe.
Drake je kimnuo u au s limunadom.
To su, gospodine Hannah, rekli i oni koji su u Isusa zabijali
avle.
Hannah nije elio da ga razgovor odvue u politiku ili teologiju.
Pred njim je bilo ubojstvo koje je trebalo rijeiti.
Vi ba niste voljeli sir Marstona?
Ne, i neka mi Bog oprosti.
Postoji li koji razlog, osim njegov rad tu?
On je bio licemjer i preljubnik. Ali ja ga nisam ubio. Bog
dao, Bog uzeo, gospodine Hannah. Bog vidi sve, i tako je u utorak
uvee gospodina Marstona Moberleyja Bog pozvao k sebi.
No Bog se rijetko kada slui pitoljem krupnoga kalibra,
odvratio mu je Hannah. Na trenutak mu se uinilo da je u Drakeovu
pogledu opazio slutnju uvaavanja. Rekoste preljubnik Na to ste
time mislili?
Drake ga je otro pogledao.
Vi to ne znate?
Ne.
Myrtle, tajnica koje nema. Niste je vidjeli?
Ne.
To je krupna djevojka, robusna i putena.
Ne dvojim. Ali je ona sad s roditeljima u Tortoli, rekao je
Hannah.
Ne, odgovorio je Drake blago, nego je u Opoj bolnici
Antigua, gdje eka bebu.
O Boe, pomislio je Hannah. On ju je znao samo po
imenu, i nije joj vidio sliku. U Tortoli ive i bijeli roditelji.
Je li ona... kako da to velim.
Crna? prasnuo je Drake. Da, naravno da je crna.
Krupna, skakutava crnkinja. Sir Marstonu ba po ukusu.
A lady Moberley je sve to znala, pomislio je Hannah. Sirota
isprana lady Moberley, dotjerana do pia svim tim godinama u tropima
i svim tim domorotkinjama. Nedvojbeno rezignirana. Ili moda ne,
moda gurnuta jedan korak previe, ba tom zadnjom kapi.
U vaem govoru ujem slutnju amerikog izgovora, rekao
je Hannah odlazei. Moete li mi rei zato?
U Americi ima mnogo baptistikih teolokih koleda,
odgovorio je veleasni Drake. Tamo sam studirao za vikara.
Hannah se odvezao natrag u Dravnu kuu. Putem je razmiljao
o popisu moguih sumnjivaca. Porunik Jeremy Haverstock, koji bi se
zacijelo znao posluiti pitoljem, kad bi ga samo imao, no bez jasnog
motiva. Ukoliko ba on nije bio otac Myrtleine bebe, i ukoliko
guverner nije zaprijetio da e mu unititi karijeru.
Lady Moberley, natjerana preko ruba. Puno motiva, ali bi onda
trebala imati ortaka koji bi otrgnuo taj katanac na elinim vratima.
Ukoliko to nije obavljeno lancem na stranjem kraju Land Rovera.
Veleasni Drake, usprkos svojim tvrdnjama da je ovjek mira.
Jer ak i ovjeka mira znaju gdjekad natjerati preko ruba.
Prisjetio se savjeta lady Coltrane da pogleda svitu dva izborna
kandidata. Da, uinit e ba to tako, dobro pogledati te pomonike u
kampanji. No gdje je tu motiv? Sir Marston je igrao njihovu igru, jer je
gurao otoke u nezavisnost, pri emu bi jedan od njih postao
premijerom. Ukoliko jedna stranka nije pomislila da on pogoduje
drugoj...
Kad se vratio u Dravnu kuu, ve ga je ekala poplava novosti.
Glavni inspektor Jones je pogledao u svoj Registar vatrenog
oruja. Samo est upotrebljivih komada vatrenog oruja na otoku. Tri
su bila u vlasnitvu doseljenika, umirovljene gospode, dva Britanca i
jednog Kanaana. Samarica, kalibra 12, za gaanje glinenih
golubova. Jedna puka ulijebljene cijevi, vlasnitvo kapetana
Jimmyja Dobbsa, za borbu protiv morskih pasa, ako bi ta udovita
sluajno napala njegov brod. Jedan poasni pitolj, iz kojeg nikad nije
ispaljen metak, u vlasnitvu jo jednog doseljenika, Amerikanca koji
se smjestio na Sunshineu. Pitolj je jo bio u kutiji sa staklenim
poklopcem, nedirnuta peata. A bio je tu i njegov, zakljuan i zatvoren
u policijskoj postaji.
Kvragu, frknuo je Hannah. Taj koji je pucao iz pitolja,
nije ga sigurno imao u legalnom posjedu.
Detektiv inspektor je donio izvjetaj o vrtu. Pretraili su ga od
kraja na kraj i od vrha do dna. Nigdje drugog metka. Ili se odbio od
kosti u guvernerovu tijelu, pa iziao pod drugim kutom i odjurio preko
vrtnoga zida i zauvijek se izgubio, ili je, to je vjerojatnije, jo u tijelu.
Bannister je donio vijesti iz Nassaua. U etiri e sletjeti avion,
to znai za sat vremena, da odnese truplo na Bahame na sekciju.
Doktor West bi trebao sletjeti ve za koju minutu, pa e ekati u
Nassauu da preuzme teret.
A u salonu su bila jo i dvojica koja su ekala na nj. Hannah je
naredio da pripreme kombi koji e u etiri odvesti truplo na aerodrom.
Bannister pak, koji e se skupa s truplom vratiti u Visoku komisiju,
otiao je s glavnim inspektorom Jonesom nadzirati pripreme. Hannah
je produio da se upozna sa svojim novim gostima.
Najprije se predstavio ovjek koji se zove Frank Dillon,
objasnio kako se na tom otoku sluajno naao na odmoru, pa ispriao o
podjednako sluajnom susretu s Amerikancem na ruku. Izvadio je
pismo s preporukom i Hannah ga je prouio s malo zadovoljstva.
Bannister iz slubenog Visokog komesarijata u Nassauu bio je jedno
inovnik iz Langleyja, koji je ba sluajno uivao godinji odmor,
daleko od svijeta, daleko od svega, usred lova na ubojicu podsjea
pomalo na tigra vegetarijanca. A onda se upoznao s Amerikancem,
koji je priznao da je i sam samo jo jedan detektiv.
Hannahov se stav, meutim, ipak promijenio kad je Dillon
ispriao priu koju je trebao ispriati Favaro.
Imate li sliku tog Mendesa? upitao je napokon.
Ne, ne kod sebe.
Moemo li je dobiti iz policijske kartoteke u Miamiju?
Da, gospodine. Mogu dati da je poalju faxom vaim ljudima
u Nassau.
Onda to i uinite, rekao je Hannah. Pogledao je na sat.
Morat u dati da se istrae svi zapisnici o pasoima, tri mjeseca
unatrag. Potraiti Mendesa i sva hispanska imena koja su dola na
otok. A sad ete me ispriati, moram ispratiti truplo na avion za
Nassau.
Jeste li kojim sluajem razmiljali i o razgovoru s
kandidatima? upitao je McCready kad su otili.
Da, odgovorio je Hannah, to mi je sutra prvo. Dok
budem ekao na obdukcijski izvjetaj.
Imate li to protiv toga da i ja poem s vama? upitao je
McCready. Obeavam da neu rei ni rijei. Ali, naposlijetku, oba
su ta ubojstva... politika, zar ne?
Dobro, odgovorio je Hannah nakon krzmanja. Pitao se za
koga zapravo radi taj Frank Dillon.
Na putu prema aerodromu, Hannah je opazio da je prvi od
njegovih plakata bio stavljen na zidove tamo gdje se moglo nai malo
mjesta izmeu drugih plakata dvojice kandidata. Po itavom je Port
Plaissanceu bilo nalijepljeno toliko papira da su ga njime skoro
oblijepili.
Slubeni plakati, to ih je izradio mjesni tipograf, a po
naputcima glavnog inspektora Jonesa, plaeni su novcem Dravne
kue, te su nudili nagradu od 1000 amerikih dolara svakome tko javi
da je vidio nekoga iza zida Dravne kue u utorak oko pet popodne.
Za obian svijet Port Plaissancea, tisuu je dolara bila
zapanjujua svota. Ona bi trebala izvui nekoga, nekoga tko je vidio
neto ili nekoga. A kako u Sunshineu svatko zna svakoga...
Na aerodromu je Hannah nadzirao ukrcavanje trupla, u drutvu
Bannistera i etvorice iz bahamskog forenzikog tima. Bannister e se
pobrinuti da se itava koliina njihovih brisova i uzoraka ukrca na
veernji avion za London, s kojeg e ga u zoru pokupiti policijski
automobil ScotIand Yarda i odvesti u Forenziki laboratorij Home
Officera u Lambethu. Nije se nadao da bi se time moglo puno doznati,
njemu je trebao samo drugi metak, a taj e izvaditi doktor West kad
veeras u Nassau otvori truplo.
Dok je Hannah bio na aerodromu, promaknuo mu je predizborni
Johnsonov skup na Parliament Squareu. Djelomino su ga propustili i
novinari, novinarski korpus je pratio poetak mitinga, ali se onda kraj
njih provezao policijski konvoj, pa su krenuli za njim sve do
aerodroma.
Skup, meutim, nije promakao i McCreadyju, jer je u to doba
sjedio na verandi Quarter Decka.
Na trgu se skupilo sluajno skupljeno mnotvo od dvjestotinjak
dua da poslua obraanje svog fiIantropskog dobroinitelja.
McCready je opazio kako se u mnotvo umijealo pola tuceta ljudi u
arenim ljetnim kouljama i s crnim naoalama, pa poelo dijeliti
papirie i zastave na tapiu. Zastave su bile u kandidatovoj
plavobijeloj kombinaciji. Papirii su bili dolarske novanice.
U tono tri i deset, trgom je prebrisao bijeli Ford Fairlane,
zacijelo najvei automobil na otoku, i zaustavio se pred govornikim
podijem. Iz njega je iskoio gospodin Marcus Johnson i uspeo se
stubama. Podigao je ruke kao boksa kad slavi pobjedu. Uslijedio je
pljesak, predvoen tipovima u arenim kouljama. Zalepralo je
nekoliko zastava.
I ja vam obeavam, prijatelji, a svi ste vi moji prijatelji... s
bronanog je lica bljesnuo osmijeh reklame za zubnu pastu i kad se
napokon oslobodimo, val e prosperiteta zapljusnuti ove otoke. Bit e
radnih mjesta u hotelima, u novoj marini, u barovima i kafiima, u
novim tvornicama za preradu ribe iz mora, koju emo poslije prodavati
na kontinent i iz svega e toga potei blagostanje, i ono e potei u
vae depove, prijatelji moji, a ne u ruke ljudi daleko u Londonu...
Govorio je u megafon da mu glas dopre do svih to su se skupili
na trgu. A prekinuo ga je ovjek kojemu razglas i nije bio potreban. S
druge je strane trga dopro duboki, nepojaani bas, ali je ipak nadglasao
politiara.
Johnsone, zagrmio je Walter Drake, mi te tu ne trebamo.
Zato se ne vrati otkud si i doao, i sa sobom odvede i svoje
dvoritarce?
Najednom je zavladala tiina. Zapanjeno je mnotvo ekalo da
se srui nebo. Nitko jo nikad nije Marcusu Johnsonu upao u rije. Ali
nebo se nije sruilo. Bez ijedne rijei, Johnson je spustio megafon i
uskoio u auto. Na njegovu zapovijed, automobil je odjurio, a za
petama mu je bio drugi automobil s njegovom druinom pomagaa.
Tko je to? upitao je McCready konobara na verandi.
Veleasni Drake, gospodine, rekao je konobar. Bio je
upravo smlavljen stahopotovanjem i prilino uplaen. McCready se
zamislio. Takav je glas ve negdje uo, i sad se pokuao sjetiti gdje. A
onda ga je smjestio prije trideset godina, za vojnoga roka, logor
Catterick u Vorkshireu. Na paradnoj platformi. Vratio se u svoju sobu
i preko sigurne veze nazvao Miami.

* * *

Veleasni je Drake batine primio utke. Bila su etvorica, i
doekala su ga te noi kad se iz crkve vraao kui. Tukli su ga
bejzbolskim palicama i nogama. Udarali su estoko, udarali drvenim
tapovima ovjeka na zemlji. Kad su bili gotovi, tako su ga i ostavili.
Mogao je biti i mrtav. Ne bi ih bilo briga. Ali nije bio.
Pola mu se sata kasnije vratila svijest pa je otpuzao do najblie
kue. Ustraena je obitelj pozvala doktora Caractacusa Jonesa, koji je
propovjednika runim kolicima prebacio u svoju kliniku i ostatak ga
noi krpao.

Desmond Hannah je ba veerao kad je stigao telefonski poziv.
Morao je otii iz hotela do Dravne kue da ga primi. Bio je to doktor
West iz Nassaua.
ujte, znam da su ga eljeli sauvati, rekao je forenziki
patolog. Ali je ovaj kao trupac. Smrznut u kamen.
Mjetani su uinili kako su najbolje znali i umjeli, rekao
je Hannah.
I ja u, odgovorio je doktor, ali e mi trebati dvadeset
etiri sata da se guzan odmrzne.
Molim vas, dajte, molim vas, najbre to moete, rekao je
Hannah. Moram dobiti taj prokleti metak.


Glava etvrta

Glavni superintendant detektiva Hannah izabrao je da najprije
porazgovara s gospodinom Horatiem Livingstoneom. Nazvao ga je u
njegov dom u Shantytownu malo po izlasku sunca, i politiar mu se
nakon nekoliko trenutaka javio na telefon. Da, bit e mu jako drago da
u roku od sat vremena primi ovjeka iz ScotIand Yarda.
Oscar je vozio Jaguar, a detektiv inspektor Parker je sjedio kraj
njega. Hannah je bio straga s navodnim Dillonom iz Foreign Officea.
Njihova ruta nije prolazila kroz sredite Port Plaisancea, jer je
Shantytown leao pet kilometara niz obalu, no s one strane glavnoga
grada s koje je bila i Dravna kua.
Jesu li vaa ispitivanja dovela do kakvog napretka, gospodine
Hannah, ili je to neprofesionalno pitanje? upitao je Dillon uljudno.
Hannah o stanju istrage nikad nije volio razgovarati s kolegama,
no inilo se da je taj Dillon zaista iz Foreign Officea.
Guverner je ubijen jednim metkom kroz srce, ispaljenim
pitoljem krupnoga kalibra, odgovorio je. ini se da su ispaljena
dva metka. Jedan je promaio i pogodio zid iza njega. Naao sam taj
metak i poslao ga u London.
Grdno iskrivljen? upitao je Dillon.
Naalost da. ini se da je drugi ostao u tijelu. Doznat u vie
kad dobijem rezultate obdukcije iz Nassaua, veeras.
A ubojica?
ini se da je uao kroz vrata na vrtnom zidu, kojima je
odvaljen lokot. Upucao ga je s otprilike tri metra, pa se povukao. ini
se.
ini se?
Hannah je objasnio ideju da je razvaljeni lokot moda i varka
kako bi se skrenula panja s mogunosti da je ubojica doao iz same
kue. Dillon mu se skoro zadivio.
Nikad se ne bih tome domislio, rekao je.
Auto je uao u Shantytown, naselje straara. Kao to mu govori
i samo ime, bilo je to selo s moda pet tisua stanovnika, a zbijeni su
im domovi bili sklepani od dasaka pod krovovima od pocinanog lima.
S kuama i barovima, za prostor su se borili sitni duani s
povrem i majicama. To je oito bilo Livingstoneov teritorij nigdje se
nisu vidjeli plakati Marcusa Johnsona, no zato su Livingstoneovi bili
posvuda.
U sreditu Shantytowna, stajala je jedina ograena zgrada, i do
nje se dolazilo njegovom najirom i jedinom ulicom. Zidovi oko kue
bili su od koraljnih blokova, a ulazilo se na jedan kolni ulaz. Iza
zidova se vidio krov kue, jedine katnice u Shantytownu. Glasine su
govorile da gospodin Livingstone posjeduje mnoge barove u selu, a od
onih koje ne posjeduje da ubire danak.
Jaguar se zaustavio na vratima i Stone je pritisnuo na trubu. Du
itave ulice stajali su otoani i zurili u blistavu limuzinu, kojoj je na
desnom blatobranu vijorio plamenac. Guvernerov auto jo nikad nije
bio u Shantytownu.
U vratima se otvorio prozori, pa je oko pregledalo limuzinu,
nakon ega su se vrata rastvorila. Jaguar se zakotrljao naprijed, u
pranjavo dvorite, i zaustavio se kraj verande. U dvoritu su bila
dvojica, jedan kod vrata, a drugi je ekao na verandi. Obojica su bila u
identinom blijedosivom safari odijelu. Trei je ovjek u istoj odjei
stajao za prozorom na katu. Kad je auto stao, on se povukao.
Hannaha, Parkera i Dillona uveli su u glavni salon, s
namjetajem jeftinim ali funkcionalnim, a nekoliko se trenutaka potom
pojavio i Horatio Livingstone. Bio je to krupan i debeo mukarac, a
lice jake eljusti bio je ureeno girlandama smijeaka. Iz njega je
upravo zraio dobriko.
Gospodo, gospodo, kakva ast. Molim vas, sjednite.
Dao je znak da donesu kavu. Sjeo je u veliki naslonja, a oi su
mu, malene i nalik na dugmad, letjele s lica na lice, preko sva tri
bijelca pred njim. U sobu su ula jo dvojica i sjela iza kandidata.
Livingstone je pokazao na njih.
Moji suradnici, gospodin Smith i gospodin Brown.
Ova su dvojica samo kimnula glavom, ali nisu rekla nita.
A sad, gospodine Hannah, ime vam mogu pomoi?
Vjerojatno vam je poznato, gospodine, da sam ovamo doao
da istraim umorstvo guvernera sir Marstona Bailyja, a koje se
dogodilo prije etiri dana.
Livingstonu je smijeak pao s lica, pa je odmahnuo glavom.
Uasno, promrmljao je. Sve nas je to tako duboko potreslo.
Kako fin, kako fin ovjek.
Ja vas naalost moram upitati to ste radili i gdje ste bili u
utorak u pet popodne.
Bio sam tu, gospodine Hannah, tu meu prijateljima, koji e
to i potvrditi. Ba radim na govoru, sutranjem, za Udrugu sitnih
posjednika.
A vai suradnici, i oni su bili tu? Svi redom?
Ba svi. Bilo je to pred sam zalazak sunca. Za taj smo dan svi
bili gotovi. Pa smo se povukli tu, u kuu.
A vai suradnici, jesu li i oni otoani, Berklijci? upitao je
Dillon. Hannah mu je uputio iziritirani pogled ta obeao mu je da nee
uope govoriti. Livingstone se iroko nasmijeio.
O, ne, naalost ne, i ja i moji sunarodnjaci Berklijci tako smo
neiskusni u organiziranju predizbornih kampanja. Smatrao sam da e
mi trebati administrativna pomo.. napravio je iroku gestu i jo se
jednom iroko nasmijeio, kao razuman ovjek meu razumnim
ljudima, pri pripremanju govora, plakata, pamfleta, javnih zborova.
Moji su pomonici s Bahama. elite im pogledati putnice? Sve su
bile pregledane im su stigli.
Hannah je zamahom ruke pokazao da to nee biti potrebno. A
iza gospodina Livingstonea, gospodin Brown je zapalio veliku cigaru.
Slutite li vi, gospodine Livingstone, tko je mogao ubiti
guvernera? upitao je Hannah. S debeljkova je lica nestao smijeak i
na njemu se pojavio izraz silne ozbiljnosti.
Gospodine Hannah, guverner nam je svima pomagao na
naem putu u nezavisnost, prema konanom osloboenju od
Britanskoga Carstva. U skladu s politikom Londona. Ni ja ni moji
suradnici zaista nismo imali ni najmanjeg motiva da mu naudimo.
Iza njega je gospodin Brown uhvatio cigaru za kraj i jako
izduenim noktom mezimca otfrknuo naslagu pepela s vrka, tako da
je pao na pod, a da mu ar nije dotakao kou. McCready je shvatio da
je tu gestu ve negdje vidio.
Hoete li danas odrati kakav javni zbor? upitao je tiho.
Livingstoneove su se sitne oi prebacile prema njemu.
Da, u dvanaest se u luci obraam svojoj brai i sestrama
ribarima, odgovorio je on.
Juer je dolo do nereda, kad se gospodin Johnson obratio
ljudima na Parliament Squareu, rekao je Dillon. Livingstone nije
pokazao nimalo zadovoljstva to mu je takmacu netko pokvario zbor.
Ma obini provokator, odrezao je.
I provociranje spada u demokratski proces, zamijetio je
Dillon.
Livingstone se zagledao u nj, i lice mu je ovaj put ostalo bez
izraza. Kroz nabrane podbratke osjeala se ljutnja. McCready je
shvatio da je taj izraz ve negdje vidio vidio ga je na licu Idi Amina iz
Ugande kad bi mu se netko suprotstavio. Hannah ga je prostrijelio
pogledom i ustao.
Gospodine Livingstone, ne bih vam vie elio oduzimati
vrijeme, rekao je.
Politiar ih je, opet zraei srdanou, ispratio do vrata. Jo su
ih dva siva safari odijela ispratila do dvorinih vrata. Drugi ljudi. to
znai da ih je bilo ukupno sedam, raunajui i onoga na prozoru na
katu. Svi su bili isti negroidi, s iznimkom gospodina Browna, koji je
bio mnogo bljei, s tek etvrtinom crnake krvi, i koji se jedini usudio
zapaliti bez pitanja, ovjek koji je zapovijedao preostalom estoricom.
Bio bih vam zahvaIan, rekao je Hannah u automobilu, da
ste pitanja prepustili meni.
Oprostite, odgovorio je Dillon. udni ljudi, to vi
velite? Pitam se gdje je proveo sve one godine otkako je otiao kao
iparac, sve dok se prije est mjeseci nije vratio.
Nemam pojma, odgovorio je Hannah. Tek e se kasnije, u
Londonu, kad bude opet razmiljao o svemu, upitati to je znaila ta
opaska da je Livingstone otiao sa Sunshinea kao iparac. To je Missy
Coltrane bila rekla njemu, Desmondu Hannahu. U devet i pol su stigli
do dvorinih vrata imanja Marcusa Johnsona na sjevernoj strani
Sawbones Hilla.
Johnsonov je stil bio sasvim drukiji. On je sasvim oito bio
bogata. Vrata od kovanog eljeza, to su vodila na prilazni put,
otvorio je pomonik u psihodelikoj ljetnoj koulji, i pustio Jaguar da
pograbljanim ljunkom produi do kunih vrata. U vrtu su radila
dvojica vrtlara, i njegovala travnjake, cvjetne lijehe i keramike lonce
s geranijima ivih boja.
Kua je bila prostrana, katnica pokrivena zelenim glaziranim
crijepom, izgraena do zadnje cigle i grede od uvezenog materijala.
Tri su se Engleza iskrcala pred kolonijalnom verandom sa stupovima,
nakon ega su ih uveli. Poli su za svojim vodiem, drugim
pomonikom u kriavoj koulji, preko sobe za primanje poploane
mramornim blokovima i namjetene evropskim i panjolskoamerikim
antikvitetima. Mramor krem boje bio je ukraen sagovima iz Buhare i
Kashana.
Marcus Johnson ih je primio na mramornoj verandi po kojoj su
bili razbacani bijeli pleteni naslonjai. Ispod verande je leao vrt,
izbrijani travnjaci to su tekli do dva i pol metra visokoga zida. Iza
zida je leala obalna cesta, jedino to Johnson nije mogao kupiti, eda si
osigura izravan pristup moru. Na vodama Teachova zaljeva, s druge
strane zida, bio je kameni mol to ga je sam dao sagraditi. Kraj njega
se ljuljukao gliser Riva 40. On je, sa svojim spremnicima za dugu
plovidbu, mogao u punoj brzini stii do Bahama.
Dok je Horatio Livingstone bio debeo i zguvan, Marcus
Johnson je bio tanak i elegantan. Na sebi je imao besprijekorno odijelo
od krem svile. Lice mu je odavalo da je bar napola bijelac, i McCready
se pitao je li ikad upoznao oca. Vjerojatno nije. On se uzdigao iz
berklijske sirotinje u kojoj je odrastao kao djeak, kojega je odgojila
samo majka i to u straari. Tamnosmea mu je kosa bila umjetno
poravnana, iz kovrave u valovitu. Ruke su mu resila etiri teka
zlatna prstena, a zubi su mu u blistavom smijeku bili besprijekorni.
Ponudio je gostima da izaberu izmeu Dom Perignona i kave Blue
Mountain. Izabrali su kavu i sjeli.
Desmond Hannah mu je postavio isto pitanje o tome gdje je bio
u utorak oko pet popodne. Odgovor je bio isti.
Govorio sam oduevljenoj masi od preko stotinu ljudi pred
anglikanskom crkvom na Parliament Squareu, gospodine Hannah.
U pet sam ba zavravao govor. Odatle sam se odvezao ravno
ovamo.
A vaa... svita? upitao je Hannah, posudivi od Missy
Coltrane rije za izborni tim u arenim kouljama.
Svi su bili sa mnom, do zadnjeg ovjeka, rekao je
Johnson. Mahnuo je rukom, pa je jedan u arenoj koulji na stol stavio
kavu. McCready se upitao zato mu, unato tome to su mu vrtlari
Berklijci, mjetani nisu i kuna posluga.
Usprkos priguenom svjetlu na verandi, arenokouljai nisu
nikad skidali zakrivajue crne naoale.
S Hannahova gledalita, itav je taj interludij bio ugodan no
besplodan. Glavni mu je inspektor Jones ve rekao da je, u trenutku
kad su u Dravnoj kui ispaljeni meci, kandidat Prosperiteta bio na
Parliament Squareu. Sam je inspektor stajao na stubama svoje postaje
na trgu i sve vidio. Ustao je da krene.
Imate li danas najavljen i koji drugi javni govor? upitao je
Dillon.
Da, zapravo, i to dva, oba na Parliament Squareu.
Bili ste tamo juer u tri. ini mi se da je dolo do nekog
nereda.
Marcus Johnson je bio mnogo nauljeniji od Livingstonea. Ni
slutnje bijesa. Slegnuo je ramenima.
Veleasni Drake je izviknuo nekoliko grubih rijei. Ali nije
ni vano. Ja sam dovrio svoj govor. Siroti Drake, ne sumnjam u
njegove dobre namjere, ali je malo luckast. On bi elio da Barclayji
ostanu u prolom stoljeu. Ali napredak mora doi, gospodine Dillon,
a s njim i blagostanje. Ja u glavi imam vrlo utemeljene pIanove
razvoja naih dragih Barclavja.
McCready je kimnuo glavom. Turizam, pomislio je, igranice,
industrija, malo prostitucije... i to jo?
A sad, ako mi opratate, moram pripremiti govor...
Izveli su ih iz kue pa su se vratili u Dravnu kuu.
Hvala vam na gostoprimstvu, rekao je Dillon izlazei.
Susret s kandidatima je bio krajnje pouan. Pitam se gdje je Johnson u
inozemstvu zaradio taj novac.
Nemam pojma, odgovorio je Hannah. Slubeno mu je
zanimanje poduzetnik. elite li da vas Oscar odveze do Quarter
Decka?
Ne, hvala. Proetat u se.
A u baru novinari su tamanili zalihe piva. Bilo je jedanaest sati.
Ve im je postajalo dosadno. Prola su ve puna dva dana otkakao su
bili pozvani na Heathrow da se navratnanos sprtljaju do Kariba i prate
istragu o umorstvu. Juer su, u etvrtak, snimili sve to se snimiti dalo
i intervjuirali sve ivo. Ulov je bio mrav lijep snimak guvernera kako
izlazi iz lednice, dignut sa svoje postelje meu ribama, nekoliko dugih
snimaka Parkera kako hoda etveronoke po guvernerovu vrtu mrtvi
guverner na odlasku za Nassau u vrei, te Parkerov mali biser
pronaeni metak. Ali nita ni nalik dobrom, vrstom komadiu vijesti.
McCready se sad prvi put ubacio meu njih. Nitko ga nije
upitao tko je on.
Horatio Livingstone danas u dvanaest govori u luci, rekao
je. Moglo bi biti zanimljivo.
Oni su najednom naulili ui.
Zato? upitao je netko. McCready je slegnuo ramenima.
Juer je na trgu dolo do tekih provokacija, rekao je.
Dok ste bili na aerodromu.
Svi su se razvedrili. Jedan bi lijepi mali mete bio ba prava
stvar ako ne, onda bar kakva dobra provokacija. Reporterima su ve
kroz glavu poeli strujati zamiljeni naslovi. IZBORNO NASILJE
PREPLAVILO OTOK SUNSHINE nekoliko dobrih udaraca akom
sasvim bi opravdalo takav naslov. Ili, ako bi Livingstone naiao na
neprijateljski doek RAJ NEE SOCIJALIZAM. Nevolja je dosad,
meutim, bila u tome to stanovnitvo nije pokazalo ba nikakvo
zanimanje za mogue osloboenje od Kraljevstva. Dvije novinarske
ekipe koje su pokuale sastaviti dokumentarac o reakciji mjetana na
nezavisnost, nisu jo uspjele nai nikoga spremnog za razgovor. Kad
bi prema njima krenule kamere, mikrofoni i notesi, ljudi bi se naprosto
razbjeali. Sad su ipak skupili svoj alat i odbazali prema luci.
McCready je naao vremena da obavi samo jedan telefonski
razgovor s britanskim konzulatom u Miamiju preko prenosnog
telefona to ga je drao u torbi za spise pod krevetom. Zamolio je da
mu na Sunshine u etiri popodne poalju sedmerosjedni najamni avion.
anse su bile male, ali se nadao da e upaliti.
Livingstoneova je kavalkada stigla iz Shantytowna u etvrt do
dvanaest. Jedan se pobonik zaderao u megafon
Doite i posluajte Horatija Livingstonea, narodnoga
kandidata.
Drugi su postavili dva drvena kozlia i na njih debelu dasku, da
bi narodnog kandidata podigli nad narod. U podne je Horatio
Livingstone pomou stepenica izvaljao svoju masu na improviziranu
binu. Govorio je u megafon na motki koju je drao jedan u safari
odijelu. etiri su televizijske kamere osigurale povien poloaj oko
zborita, tako da su mogle hvatati kandidata i uz to, ako im se samo
ostvare nade, provokatore i tuu.
Snimatelj BSB-a je bio unajmio krov kabine Gulf Lady. Za
podrku TVkameri, na lea je zabacio i fotoaparat s dugakim
teleobjektivom. Kraj njega je stajala i reporterica Sabrina Tennant.
McCready se uspeo da im pravi drutvo.
Zdravo, rekao je.
Bok, odgovorila je Sabrina Tennant. Nije na nj ni obratila
zanimanje.
Recite mi, rekao je tiho, jeste li za priu koja bi vae
kolege ostavila na suhom?
Sad je na nj obratila panju. Snimatelj ga je upitno pogledao
izdaljega.
Moete li tim Nikonom prii blizu, ali zaista blizu, svakom
licu u gomili? upitao je McCready.
Naravno, odgovorio je snimatelj. Mogu im slikati i
mandule, samo ako razjape vale.
Zato ne biste napravili portrete svih ljudi u sivim safari
odijelima koji pomau kandidatu, predloio je McCready. Snimatelj
je pogledao Sabrinu. Ona je kimnula glavom. Zato ne. Snimatelj je
otkaio Nikon i poeo ga izotravati.
Ponite od bljedolikog crnca koji stoji sam kraj kombija,
rekao je McCready. Od onog kojega zovu gospodin Brown.
to ste to smislili? upitala je Sabrina.
Uite u kabinu pa u vam rei.
Tako je i uinila, i McCready joj je priao nekoliko minuta.
Vi se zezate, rekla je napokon.
Ne, ni najmanje, i mislim da to mogu i dokazati. Ali ne tu.
Odgovori se kriju u Miamiju.
Onda je opet malo govorio. Kad je bio gotov, Sabrina Tennant
se vratila na krov.
Jesi li ih? upitala je. Londonac je kimnuo glavom.
Po tucet krupnih planova od svakog, iz svakoga kuta. Sedam
ih je na broju.
Dobro, a sad da snimimo itav zbor. Daj snimi malo i za
pozadinu i rezanje.
Znala je da ima ve osam kaseta materijala, ukljuujui i snimke
oba kandidata, glavnoga grada, plaa, palmi, aerodroma dovoljno da
se, vjetom montaom, napravi sjajan petnaestominutni dokumentarac.
Trebala joj je jo samo vodea nit, i ako je taj zguvani ovjek
apologetskog dranja bio u pravu, onda ju je sad i dobila.
Jedini joj je problem bilo vrijeme. Njezina je glavna emisija bila
Countdown, predvodnica BSB-ova kanala za dnevna zbivanja, a koji
se davao u Engleskoj u nedjelju u podne. Svoj bi materijal morala
poslati satelitom iz Miamija najkasnije u subotu u etiri popodne, a to
je sutra. Zbog toga je ve veeras morala biti u Miamiju. Bio je ve
skoro jedan sat, to znai da je bila iznimno kratka s vremenom ako se
trebalo vratiti u hotel i prije sumraka iz Miamija naruiti avion za
Sunshine.
Ja sluajno moram ii ba danas u etiri popodne, rekao je
McCready. Zato sam naruio avion iz Miamija. Bit e mi zadovoljstvo
da vas povezem.
Ma tko ste vi, dovraga? upitala je ona.
Samo turist. Ali poznajem te otoke, i ljude na njima. Vjerujte
mi.
Tu vie ne moe birati ni crni vrag, pomislila je Sabrina. Ako je
to istina, onda se to naprosto ne smije propustiti. Vratila se snimatelju i
rekla mu to eli. Veliki je objektiv kamere lijeno zaklizio mnotvom
zastajui tu i tamo. Naslonjen na kombi, gospodin Brown je opazio da
je objektiv uperen u njega, pa je uao u vozilo. Kamera je uhvatila i to.
Detektiv inspektor Jones se javio Desmondu Hannahu negdje u
doba ruka. U pasokoj kontroli na sletitu provjereni su svi ljudi koji
su u protekla tri mjeseca posjetili otok. Nitko se od njih nije odazivao
na ime Francisco Mendes niti odgovarao opisu tog Latinoamerikanca.
Hannah je uzdahnuo.
Sve ako se mrtvi Amerikanac Gomez i nije zabunio, a to je
lako mogue, eluzivni se Mendes mogao ubaciti na deset raznih
naina. Svakog je tjedna dolazio parni tramper i pritom gdjekad
dovozio i ponekog putnika dolje s otoka, a slubeni je nadzor luke bio
sporadian. Povremeno bi navraale i jahte, pa bacale sidra u vale
Sunshinea i okolnog otoja, da bi se njihovi gosti i posada sportirali u
kristalnim vodama uz koraljno grebenje sve dok ne bi opet podigli
jedra i nastavili put. Svatko je mogao brisnuti na obalu i s nje otii.
Slutio je da je taj Mendes, ako su ga opazili i ako je to shvatio, zbrisao
u vidu lastina repa. Ako je ikad i bio tu.
Nazvao je Nassau, ali mu je doktor West rekao da s autopsijom
ne moe poeti prije etiri popodne, jer e se guvernerovo truplo tek
tada vratiti u normalno stanje.
Nazovite me im izvadite metak, pourio ga je Hannah.
U dva su se na Parliament Squareu skupili novinari, sad jo
nezadovoljniji. Sa stanovita senzacionalizma, jutarnji je skup bio ista
propast. Govor je bio uobiajeni tandaramandara kako treba sve
nacionalizirati, neto to su Britanci odbacili jo prije deset godina. A
potencijalni su glasai bili apatini. Sa stanovnita svjetskih vijesti, to
je bio materijal koji se u redakciji baca na pod. Ako Hannah uskoro
nekog ne uhiti, mislili su svi, onda im je najbolje spakirati se pa kui.
U dva i deset je stigao Marcus Johnson u svom dugom bijelom
kabrioletu. Na sebi je imao zelenkastobijelo tropsko odijelo i majicu
Sea IsIand, pa se popeo na otvoreni kamion koji mu je sluio kao bina.
Sofisticiraniji od Livingstonea, on je imao mikrofon i dva zvunika
objeena na oblinje palme.
Kad je poeo govor, McCready se primakao Seanu Whittakeru,
slobodnom novinaru koji je za londonski Sunday Express, iz
Kingstona na Jamaiki, pokrivao itavo podruje Kariba.
Dosadno? promrmljao je McCready. Whittaker mu je
uputio pogled.
Prazna slama, sloio se. Mislim da se sutra kupim.
Whittaker je pisao reportae, ali i sam pravio slike. Oko vrata
mu je visjela Yashica s teleobjektivom.
Jeste li za priu koja bi vae kolege ostavila na suhom?
Whittaker se okrenuo i zadigao obrvu.
A to vi to znate to nitko ne zna?
Budui da je govorancija utjelovljena dosada, to ne poete
malo sa mnom pa to otkrijete?
Potom su obojica pola preko trga, ula u hotel i uspela se u
McCreadyjevu sobu na katu. S balkona su pod sobom vidjeli itav trg.
Redari, ti ljudi u arenim ljetnim kouljama i s crnim
naoalama, rekao je McCready. Moete li im odavde snimiti lica u
krupnom pIanu?
Naravno, odgovorio je Whittaker. Zato?
Uinite pa u vam rei.
Whittaker je slegnuo ramenima. Bio je to stari majstor zanata u
svom je ivotu dobivao informacije i iz najnevjerojatnijih izvora. Neke
bi upalile, neke ne. Namjestio je zoom objektiv pa ispucao dva kolor i
dva crnobijela filma. McCready ga je odveo dolje u bar, popio s njim
pivo i popriao pola sata. Whittaker je zviznuo.
Vi to sa mnom iskreno? upitao je.
Da.
Moete li to dokazati? Da bi takva pria prola, morala bi se
potkrijepiti navoenjem vrlo pouzdanih izvora, jer bi je inae Robin
Esser, urednik u Londonu, bacio u ko.
Ne tu, rekao je McCready. Dokazi lee u Kingstonu.
Moete se vratiti jo veeras, dovriti sutra ujutro i poslati u etiri
popodne. to je u Londonu devet. Taman na vrijeme.
Whittaker je odmahnuo glavom.
Prekasno. Posljednji avion Miami-Kingston polijee u 7.30.
U Miamiju bih morao biti do est. Preko Nassaua, nema teorije da
stignem.
Mislim, kad smo ve kod toga, u etiri polijee moj avion za
Miami za sedamdeset minuta. Bit e mi drago da vas povezem.
Whittaker je ustao da ode spremiti torbu.
Gospodine Dillon, ma tko ste, doavola? upitao je.
O, samo ovjek koji poznaje ove otoke, i taj dio svijeta.
Skoro kao i vi.
Bolje, progunao je Whittaker i otiao.
U etiri je sata na letite stigla Sabrina Tennant sa svojim
snimateljem. McCready i Whittaker su ve bili tu. Zrani taksi iz
Miamija polako se spustio deset minuta iza punog sata. Kad je ve
trebao uzletjeti, McCready je objasnio:
Zaista mi je ao, ali bojim se da ne mogu s vama. U zadnji su
me as nazvali iz motela. Kakva teta, ali avion je ve plaen. Ne
mogu dobiti povrat. Prekasno. Stoga, molim vas, budite moji gosti.
Zbogom i sretno.
Whittaker i Sabrina Tennant za itavog su se leta sumnjiavo
pogledavali. Ni on ni ona nisu spomenuli to imaju niti kamo idu. U
Miamiju je televizijska ekipa otila prema gradu Whittaker je presjeo
na zadnji let za Kingston.
McCready se vratio u Quarter Deck, izvadio prenosni telefon,
programirao ga na zatieni mod, pa nazvao itav niz brojeva. Jedan je
od njih bio broj britanskog Visokog konzulata u Kingstonu, i tu je
porazgovarao s kolegom, a ovaj mu je obeao da e se posluiti svojim
vezama kako bi mu ishodio odgovarajue razgovore. Drugi je bio broj
centrale DEA-a*( Drug Enforcement Administration op. pr..), Amerike
uprave za borbu protiv droga, u Miamiju, s kojom je odravao
dugogodinje veze, zato to je meunarodna trgovina narkoticima bila
povezana s meunarodnim terorizmom. Trei je poziv bio upuen efu
CIA-ina ureda u Miamiju. U trenutku kad je bio gotov, imao je
valjanog razloga ponadali se da e njegovim novosteenim prijateljima
iz medija biti osiguran pristup svim institucijama.
Malo prije est, naranasta je lopta sunca potonula prema Dry
Tortugasu na zapadu i onda je mrak, kao i uvijek u tropima, stigao
nevjerojatno brzo. Pravi je sumrak potrajao jedva petnaest minuta. U
est je nazvao doktor West iz Nassaua. Desmond Hannah je preuzeo
poziv u guvernerovu privatnom uredu, gdje je Bannister uspostavio
zatienu vezu s Visokim komesarijatom preko velikih voda.
Imate metak? upitao je Hannah poudno. Bez forenzike
podrke, njegova e se istraga ubrzo nasukati. Nekoliko mu je ljudi
bilo sumnjivo, ali nije imao oevice, niti oitoga krivca, niti priznanja.
Nema metka, odgovorio je daleki glas iz Nassaua.
Kako?
Proao je skroz kroza njega, odgovorio je forenziki
patolog. Prije pola sata je dovrio posao u mrtvanici, i onda smjesta
poao u Visoki komesarijat i nazvao.
Hoete li medicinski argon, ili najhitnije? upitao je
doktor.
Bitno je dovoljno, odgovorio je Hannah. to se
dogodilo?
Bio je samo jedan metak. Taj je uao izmeu drugog i treeg
rebra, s lijeve strane, pa je proao kroz miie i tkivo, perforirao lijevu
pretklijetku i prouzroio trenutnu smrt, pa potom iziao kroz rebra na
leima. udi me da niste opazili izlaznu rupu.
Ja nisam vidio nijednu, progunao je Hannah. Tkivo se
bilo tako smrzlo da je zatvorilo obje.
Mislim, rekao je doktor West s druge strane ice,
dobra je vijest da u prolazu nije dotakao nijednu kost. isti zgoditak,
ali tako je ispalo. Ako ga uspijete nai, zrno bi moralo biti netaknuto
bez ikakva iskrivljenja.
Nije skrenulo na kosti?
Nimalo.
Ali to je nemogue, usprotivio se Hannah, jer mu je iza lea
bio zid. Pretraili smo zid sve palac po palac. Na njemu nema nikakva
traga, osim vrlo vidljive ogrebotine to ga je ostavio onaj drugi metak,
onaj koji je proao kroz rukav. Pretraili smo poljunanu stazu pod
zidom. Digli smo je i prosijali. Samo jedno zrno, to drugo, i gadno
nagnjeeno udarcem.
Mislim, taj je metak sigurno iziao, rekao je doktor.
Hou rei metak koji ga je ubio. Onda ga je netko ukrao.
Je li se mogao toliko usporiti da padne na travu izmeu
guvernera i zida? upitao je Hannah.
Koliko je daleko iza njega bio zid?
Najvie pet metara, rekao je Hannah.
Onda ne, bar po meni, odgovorio je patolog. Ja nisam
strunjak za balistiku, ali vjerujem da je oruje bilo pitolj krupnoga
kalibra, te da je ispaljen s prsa, s udaljenosti vee od metar i pol.
Koulja, shvaate, nije nagorjela od baruta. Ali vjerojatno ne s vie od
pet-est metara. Rana je uredna i ista, zrno je zacijelo prolo vrlo
brzo. Sigurno bi se usporilo prolaskom kroz tijelo, ali ni izbliza
dovoljno da padne na zemlju na putu od niti pet metara. Zacijelo je
udarilo u zid.
Ali nije, usprotivio se Hannah. Ukoliko ga, naravno,
netko nije ukrao. A ako je tako, onda je to uinio netko iz njegova
kuanstva. Ima li jo to?
Ne ba puno. Taj je ovjek, u trenutku kad je ustrijeljen, bio
okrenut napadau. Nije se okrenuo.
Ili je bio jako hrabar, pomislio je Hannah, ili, to je vjerojatnije,
naprosto nije mogao povjerovati oima.
I jo samo neto, rekao je doktor. Zrno se gibalo
uzlaznom putanjom. Ubojica je zacijelo kleao ili uao. Ako ste mi
dobro rekli udaljenost, onda je ispaljeno s visine od sedamdeset do
osamdeset centimetara iznad tla.
Kvragu, pomislio je Hannah, zacijelo je otilo ravno preko zida.
Ili je moda udarilo u kuu, ali mnogo vie, kraj oluka. Ujutro e
Parker morati poeti sve ispoetka. S ljestvama. Zahvalio je doktoru i
spustio slualicu. Pun e pismeni izvjetaj stii do njega sutra,
redovitim letom.
Parker je do sada ve bio ostao bez svoje etverolane
forenzike ekipe iz Bahamske policije, pa je morao raditi sam. Butler
Jefferson, skupa s vrtlarom, drao je ljestve dok se nesretni Parker
njima uspinjao uz kuni zid iznad vrta u potrazi za otiskom drugog
metka. Otiao je sve do oluka, ali nije naao nita.
Hannah je svoj doruak, kojim ga je posluio Jefferson, pojeo u
dnevnoj sobi. Lady Moberley bi zala tu i tamo, pa bi namjestila
cvijee, neodreeno se nasmijeila, i onda se opet izgubila. Bilo joj je
tako blaeno svejedno hoe li tijelo njezina pokojnog mua, ili to je
ostalo od njega, dopremiti na Sunshine i tu ga pokopati ili ga poslati u
Englesku. Hannah je stekao dojam da zapravo nikome, poevi od
njegove ene, i nije bilo ba jako stalo do gospodina Marstona
Moberleyja. A onda je shvatio zato se dri tako blaeno. Sa srebrnog
je posluavnika s piem nestala boca votke. Lady Moberley je bila
sretna prvi put nakon puno godina.
Desmond Hannah to nije bio. Bio je zbunjen. to se dalje
nastavljao jalovi lov na metak, sve se vie inilo da ga instinkt nije
prevario. Bila je to interna operacija, a otkinuti je lokot na vratima bio
varka. Netko je siao niza stube dnevne sobe, u kojoj je on sada sjedio,
pa obiao posjeloga guvernera, koji je ugledao pitolj i ustao na noge.
Nakon to je ispalio hice, napada je u ljunku kraj zida pronaao
metak i uzeo ga. Drugog u tami nije uspio nai, pa je pobjegao da
sakrije pitolj prije nego to netko naie.
Hannah je dovrio doruak, pa iziao van i pogledao Petera
Parkera kraj oluka.
Ima li sree? upitao je.
Ni traga, odazvao se Parker odozgo. Hannah se vratio do
zida i leima se okrenuo elinim vratima. Sino je bio stao na kozli i
preko vrata se zagledao u prolaz iza njih. Izmeu pet i est u tom je
prolazu stalno bilo nekoga. Njime su se kretali ljudi koji su eljeli
presjei put izmeu Port Plaisancea i Shantytowna njime su ili i sitni
seljaci koji su se vraali iz grada do svojih kuica razbacanih iza
stabala. Za sat vremena njime je prolo skoro tridesetoro ljudi. Prolaz
ni u jednom trenutku nije bio sasvim prazan. U jednom je trenutku
njim hodalo sedmero ljudi, u oba smjera. Ubojica naprosto nije mogao
izai tu a da ga nitko ne opazi. Zato bi utorak bio dan toliko drukiji
od ostalih? Netko je zacijelo neto vidio.
Pa ipak se na sve one plakate nitko nije javio. Koji bi se to
otoanin odrekao tisuu amerikih dolara? Bilo je to itavo bogatstvo.
Pa je dakle... ubojica zacijelo doao iz kue, kako je i pretpostavio.
Ali te veeri u to doba reetkasta su vrata ispred Dravne kue
bila zatvorena. Ona su se sama zatvarala. Da je netko zazvonio, javio
bi mu se Jefferson. Pa ipak nitko nije mogao neopaeno proi kroz
dvorina vrata, i preko poljunanog dvorita, pa kroz kuna vrata, pa
kroz predvorje i stubama se spustiti u vrt. To nije mogao biti neki
sluajni uljez takovog bi zaustavila kuna vrata. Prozori su u prizemlju
bili zatvoreni reetkama, u panjolskom stilu. A na drugi se nain nije
moglo ui. Ukoliko neki atlet nije preskoio preko vrtnoga zida i
doekao se na travi... Mogue.
Ali kako je iziao? Kroz kuu? Mogunost da ga opaze bila je
vrlo velika. Ili opet preko zida? itav je zid bio pedantno pretraen, ne
bi li se nale ogrebotine od veranja, a osim toga su na vrhu bile i
staklene krhotine. Van kroz elina vrata, ve ranije otvorena? Jo
jedna velika mogunost da te vide. Ne, izgledalo je stvarno kao
unutranja operacija. ofer Oscar je jamio za lady Moberley, koja je
bila u bolnici. Tako ostaju jo samo bezazleni, velevani stari
Jefferson, i mladi Haverstock iz Garde kraljiinih draguna.
Jo jedan bjelaki drutveni skandal kao onaj sluaj u Keniji
prije rata, ili ubojstvo sir Harryja Oakesa? Je li to bio posao za jednog
ubojicu, ili su u to moda svi upleteni? i to je motiv? Mrnja, pouda,
pohlepa, osveta, politiki teror, ili opasnost da bi netko nekom mogao
unititi karijeru? i to emo s mrtvim Gomezom? Je li on zaista na
Sunshineu ugledao juznoamerickog ubojicu po narudbi? Ako jest,
gdje se u sve to uklapa Mendes?
Hannah je stao leima uz elina vrata, napravio dva koraka i
pao na koljena. Jo previsoko. Legao je na trbuh i oslonio na lakte,
tako da su mu se oi nale sedamdesetak centimetara iznad trave.
Zagledao se u toku u kojoj je vjerojatno stajao sir Marston, nakon to
je ustao iz naslonjaa i napravio korak naprijed. A onda je skoio na
noge i potrao.
Parker, dreknuo je, skidajte se s tih ljestava i doite
amo.
Parker je skoro pao s Ijestava, toliko je pokli bio glasan. Nikad
jo nije vidio da bi se flegmatini Hannah toliko uzbudio. Kad je siao
na terasu, potrao je stubama u vrt.
Stanite tu, rekao je Hannah i pokazao na toku u travi.
Koliko ste visoki?
Sto sedamdeset osam, gospodine.
Nije dosta. Otiite u knjinicu i donesite nekoliko knjiga.
Guverner je imao sto osamdeset osam. Jefferson, dajte mi metlu.
Jefferson je slegnuo ramenima. Ako bijeli policajac eli pomesti
terasu, to ga briga. Otiao je po metlu.
Hannah je postavio Parkera na etiri knjige na mjestu gdje je
nekad stajao sir Marston. unuo je u travu i naperio metlu kao puku
Parkeru u prsa. Metla se dizala u vis pod kutom od dvadeset stupnjeva.
Sad se maknite.
Parker je to uinio i pao s knjiga. Hannah je ustao i priao
stubama to su vodile uza zid do terase, uspinjale se s lijeva na desno.
Jo je visjela tu, u svom nosau od kovanog eljeza, kao to je tu
visjela i protekla tri dana, a i prije toga. Iz iane su se koarice, pune
ilovae, u kaskadama sputale blistave geranije. Rasle su tako gusto da
se jedva i vidjela koarica iz koje su nicale. Kad je forenzika ekipa
obraivala zid, tu je bujicu cvijea odmicala s lica.
Skinite tu koaricu, rekao je Hannah vrtlaru. Parker,
donesite torbu za umorstva, Jefferson dajte plahtu.
Kad su njegovo djelo rasuli po plahti, vrtlar je samo zajeao.
Hannah je vadio cvjetove, sve jedan po jedan, i otresao zemlju s
korijenja prije nego to bi ih odloio. Kad je ostala jo samo jedna
gruda, poeo ju je razdvajati u grumenje veliko kao aka, i pritom
kvrge spatulom lomiti u zrnca, i tu je bio.
Metak ne samo to je kroz guvernera proao netaknut, nego ak
nije ni dotakao iani kostur koarice. Proao je izmeu dvije ice i
zaustavio se usred ilovae. Bio je u savrenom stanju. Hannah ga je
pincetom spustio u plastinu vreicu, zatvorio je i ubacio u boicu s
epom na zavrtanje. Zanjihao se na glenjevima i ustao.
Veeras se, mladiu, rekao je Parkeru, vraate u
London. S ovim. Alan Mitchell e meni za ljubav raditi i nedjeljom.
Sad imam metak. Uskoro u imati i pitolj. A onda i ubojicu.
Poslije toga u Dravnoj kui vie nije mogao uiniti nita.
Zamolio je da ga Oscar odveze u hotel. Dok je ekao na ofera, stajao
je uz prozor dnevne sobe i gledao preko vrtnoga zida prema Port
Piaisanceu, prema uzbibanim palmama i sjajnom moru iza njega. Otok
je u jutarnjoj vruini spavao tekim snom. Spavao ili razmiljao?
To nije raj, pomislio je, nego prokleto bure baruta.


Glava peta

A u gradu Kingstonu Sean Whittaker je tog jutra doivio
neobian doek. Sino je stigao kasno i poao ravno u svoj stan. A
onda je, ujutro odmah iza sedam, prvi put zazvonio telefon. Bio je to
ameriki glas.
Brojutro, gospodine Whittaker, nadam se da vas nisam
probudio.
Ne, ni sluajno. Tko je to?
Zovem se Milton. Naprosto Milton. ini mi se da imate neke
fotografije koje biste mi voljeli pokazati.
To e ovisiti o tome tko to trai, rekao je Whittaker. S
druge se strane ice zauo tihi smijeh.
A zato da se ne naemo?
Milton je dogovorio sastanak na javnome mjestu, pa su se sat
potom i nali. Amerikanac uope nije izgledao kao ef podrunice
DEA u Kingstonu. Njegovo bi leerno ponaanje vie pristajalo
mladom sveuilinom akademiaru.
Oprostite to vam to velim, rekao je Whittaker, no ne
bismo li mogli uspostaviti kakav bona fide?
Poimo mojim autom, odgovorio je Milton.
Odvezli su se u ameriku ambasadu. Miltonova je centrala bila
izvan ambasade, ali je i u njoj bio persona grata. Bljesnuo je
legitimacijom marincu koji je straario unutra, za pisaim stolom, pa
ga poveo u slobodan ured.
Dobro, rekao je Whittaker, vi ste ameriki diplomat.
Milton ga nije ispravio. Nasmijeio se i zamolio Whittakera da
mu pokae slike. Pregledao ih je sve, ali mu je jedna posebno privukla
zanimanje.
Vidi, vidi, rekao je, dakle sad je tu.
Otvorio je torbu za spise, pa izvadio itav niz dosjea, i meu
njima izabrao jedan. Fotografija je na prvoj stranici bila snimljena
prije nekoliko godina, teleobjektivom, oito kroz otvor u zavjesi. Ali je
ovjek bio isti kao i na toj novoj fotografiji na stolu.
elite znati tko je to? upitao je Whittakera. Bilo je to
suvino pitanje. Britanski je reporter usporedio obje fotografije i
kimnuo glavom.
No dobro, da ponemo od poetka, rekao je Milton pa
proitao to je u dosjeu ne ba sve, no dovoljno. Whittaker je sve to
ustro biljeio.
DEA-nac je bio vrlo temeljit. Slijedili su detalji o poslovnoj
karijeri, odranim sastancima, otvorenim bankovnim raunima,
operacijama u kojima je sudjelovao, lanim imenima kojima se sluio,
teretima koje je isporuio, profitima koje je oprao. Kad je zavrio,
Whittaker se zavalio.
Hu, rekao je. Mogu vas navesti kao izvor?
Ja ba ne bih kao izvor naveo gospodina Miltona,
odgovorio je Amerikanac. Dobro obavijeteni izvori iz DEA-a... to bi
moralo biti dovoljno.
Ispratio je Whittakera do glavnog ulaza. Na stubama mu je
predloio
A da s ostatkom slika odete do centrale kingstonske policije?
Moda otkrijete da vas ve oekuju.
Na policiji su ponovno zbunjenog Whittakera odveli do ureda
komesara Fostera, koji je sjedio sam u svojoj velikoj klimatiziranoj
sobi s pogledom na centar Kingstona. Nakon to je pozdravio
Whittakera, komesar je pritisnuo interfon i zamolio komandira Graya
da ue. Tamo im se za nekoliko trenutaka pridruio i ef Odjela za
kriminalistika istraivanja. On je sa sobom donio itav naramak
fascikala.
Dva su Jamajkanca prouila Whittakerove slike osmorice
tjelohranitelja u arenim ljetnim kouljama. Usprkos zatvorenim crnim
naoalama, komandir Gray nije oklijevao. Otvarao je dosjee i
identificirao ih jednog po jednog. Whittaker je sve to biljeio.
Mogu li vas, gospodo, navesti kao izvor? upitao je.
Naravno, odgovorio je komesar. Svi oni ve imaju dugu
kriminalnu prolost. Za trojicom jo vrijedi tjeralica. Moete me
navesti. Mi nemamo to skrivati. Ovo nije nikakav tajni sastanak.
Whittaker je do podne ve imao svoju priu. Poslao je slike i
tekst uobiajenom londonskom vezom, obavio dug telefonski razgovor
s urednikom novosti u Londonu, koji ga je uvjerio da e mu lanak
sutradan dobiti puno prostora, i nitko ga nee pitati za trokove, za ovo
sigurno ne.

* * *

A u Miamiju je Sabrina Tennant odsjela u Sonesta Beach
Hotelu, u skladu sa sinonjim savjetom, i primila telefonski poziv
malo prije osam u subotu ujutro. Sastanak je zakazan u uredskoj zgradi
u sreditu Miamija. To nije bilo sredite CIA-e u gradu, ali je zgrada
bila sigurna.
Uveli su je u ured, i tu ju je doekao mukarac pa je odveo u
televizijsku motrionicu gdje su tri njezine videotrake bile projicirane
pred jo dvojicom ljudi koji su sjedili u tami, koji se nisu eljeli
predstaviti i nisu rekli ni rijei.
Nakon projekcije su gospoicu Tennant vratili u onaj prvi ured,
posluili je kavom i na trenutak je ostavili nasamo. Kad joj se
pridruio onaj prvi slubenik, predloio joj je da ga ubudue zove Bili
i zamolio je za fotografije snimljene juer na politikom skupu u luci.
Kad je snimao vrpcu, snimatelj se nije koncentrirao na
tjelohranitelje Horacija Livingstonea, tako da su oni ispali samo kao
periferne figure. Ali su zato fotografije bile portreti u krupnom planu.
Bili je otvorio itav niz dosjea i pokazao joj druge slike istih ljudi.
A taj, rekao je, taj kraj kombija. Kako se predstavlja?
Gospodin Brown, odgovorila je. Bili se nasmijao.
Znate li kako se panjolski kae sme?*( Engleski, dakako,
brown. Op. pr.) upitao je.
Ne.
Veli se Moreno, u njegovu sluaju Hernan Moreno.
Televizija je vizualni medij, rekla je ona. Slike bolje
priaju priu od rijei. Mogu li dobiti te vae fotografije, da ih
usporedim sa svojima?
Dat u da vam naprave kopije, odgovorio je Bili, a mi
emo zadrati kopije vaih.
Snimatelj je morao ostati vani u taksiju. Potajno je napravio
nekoliko snimaka uredske zgrade. Ali to i nije vano. Mislio je da
fotografira centralu CIA-e. A nije.
Kad su se vratili u Sonesta Beach, Sabrina Tennant je rairila
fotografije, kako svoje, tako i one koje su joj posudili, to je inae
neuobiajeno, iz CIA-ine tajne arhive, rairila ih po velikom stolu
posuene banketne sale, pa je snimatelj iz njih napravio pokretni film.
Gospoica Tennat je potom napravila komentar u kameru, sa zidom
banketne sale i slikom predsjednika Busha u pozadini, a koju je
posudila od ravnatelja. To e biti dovoljno da izgleda kao da je sve to
snimljeno u tajnom skrovitu CIA-e.
Kasnije istoga jutra, novinarski je par pronaao samotnu draicu
kraj amerike autoceste broj jedan, i tu se Sabrina jo jednom obratila
kameri, s bijelim pijeskom u pozadini, i uzljuljanim palmama i
modrim morem, faksimilom plae na Sunshineu.
U podne je uspostavila satelitsku vezu s Londonom i poslala
zrakom sav materijal BSB-u u London, i ona je takoer obavila jedan
dugi razgovor s urednikom vijesti dok su montaeri ve poinjali
slagati reportau. Kad su bili gotovi, ispala je petnaestominutna
reportaa koja je stvarala dojam da je Sabrina Tennat otila na Karibe
sa samo jednom zadaom na umu da raskrinka Horatija Livingstonea.
Urednik je preokrenuo raspored ostalih priloga u nedjeljnom
podnevnom izdanju Countdowna, pa je nazvao Floridu.
To je iva bomba, rekao joj je. Sjajan posao, ljubavi.
I McCready je imao pune ruke posla. Dio je jutra proveo na
prenosnom telefonu, razgovarajui malo s Londonom, malo s
Washingtonom.
U Londonu je pronaao direktora Specijalne regimente zrane
slube, koji je odsjeo u vojarni Vojvode od Yorka na Kings Roadu u
Chelseu. Prekaljeni je mladi general posluao McCreadyjev zahtjev.
Zapravo da, odgovorio je. U ovom trenutku dvojica
dre predavanje u Fort Braggu. Ali moram dobiti doputenje.
Za to nema vremena, odgovorio je McCready. ujte,
dugujete li im dopust?
Mislim da da, odgovorio je direktor.
Odlino. Onda im obojici nudim tri dana odmora i rekreacije
tu na arkom suncu. Kao svojim privatnim gostima. to moe biti
potenije od toga?
Sam, rekao je general, ti si premazani stari guzan.
Vidjet u to mogu uiniti. Ali oni su na dopustu, dobro? Samo e se
kupati i sunati, nita drugo.
Ma ni u snu, odgovorio je McCready.
Do Boia je ostalo jo samo sedam dana, pa su se graani Port
Plaisancea tog popodneva ve spremali za svetkovinu.
Usprkos vruini, mnogi su izlozi ve bili ureeni slikama
crvendaa, imele, velikim kladama u ognjitu i polistirenskim
snijegom. Jako je malo otoana u ivotu i vidjelo crvendaa ili kiticu
imele, a snijeg da i ne spominjemo, ali je britanska viktorijanska
tradicija ve odavno utvrdila da se Isus rodio usred svega toga, te je
stoga sve to dolino tvorilo dio boinog uresa.
Pred anglikanskom je crkvom gospodin Quince, uz pomo
itavog roja gorljivih djevojica, pravio talicu pod slamnatim krovom.
U jaslicama je leala plastina lutkica, a djeca su stavljala kipie
volova, ovaca, magaraca i pastira.
Na periferiji je veleasni Drake vodio zborske probe za pjevnu
misu. Duboki mu bas ba nije bio na visini. Pod crnom mu je kouljom
torzo bio obavljen zavojima doktora Jonesa, kako bi lake podnosio
slomljena rebra, a glas mu je hripao, kao da gubi dah. Vjernici su si
dobacivali znakovite poglede. Svi su znali to mu se dogodilo u
etvrtak uvee. U Port Plaisanceu nita nije moglo dugo ostati tajnom.
U tri sata na Parliament Square se dovezao izlupani kombi i
stao. S vozaeva je sjedala izronila golema Firestoneova pojava. Priao
je stranjem kraju, otvorio vrata, pa izvadio Missy Coltrane, s
invalidskom stolicom i svime. Polako ju je povezao Glavnom ulicom u
kupovinu. U blizini nije bilo novinara. Veinom su, jer im je bilo
dosadno, otili plivati kod rta Conch.
Kretala se polako, jer su je usporavali bezbrojni pozdravi. Ona
je odgovarala na svaki, pa se trgovcima i prolaznicima obraala
imenom, i nikad nije zaboravila nijedno.
Dan, Missy Coltrane, Dobar ti dan, Jaspere... Dobar dan,
Simone... Dobar dan, Emmanuel... Raspitivala se o enama i djeci,
estitala ozarenim novopeenim oevima na srei koja ih je snala,
izraavala suut zbog slomljene ruke. Obavljala je svoje uobiajene
kupovine i trgovci su na vrata iznosili robu da je pogleda.
Sve je to plaala iz torbice to ju je drala u krilu, dok je iz
vree dijelila, kako se inilo, neiscrpive zalihe slatkia oporu djece
koja su joj htjela nositi torbe u nadi da e dobiti jo jednu porciju.
Kupovala je svjee voe i povre, petrolej za svjetiljke, ibice,
trave, miroije, meso i ulje. To ju je polako napredovanje dovelo iz
trgovinskog podruja na mol, gdje je pozdravila ribare i kupila dvije
ribe kornjave i migoljava jastoga, kojeg je ve unaprijed bio naruio
Quarter Deck Hotel. to bi Missy Coltrane poeljela, to bi i dobila.
Bez diskusije. Quarter Deck e zato dobiti kozice i koljke.
Kad se vratila na Parliament Square, susrela je glavnog
superintendanta detektiva Hannaha, koji je upravo silazio niz hotelske
stube. Pratili su ga detektiv inspektor Parker i onaj Amerikanac
Favaro. Krenuli su prema pisti pred avion iz Nassaua, koji je trebao
sletjeti u etiri sata.
Pozdravila ih je redom, iako dvojicu od njih nikad nije ni
vidjela. A onda ju je Firestone podigao, pa stavio i nju i njezinu stolicu
kraj peceraja u stranjem dijelu kombija, pa odvezao.
Tko je to? upitao je Favaro.
Stara dama koja ivi na brdu, rekao je Hannah.
O, uo sam za nju, rekao je Parker. Ona zna sve o
otoku.
Hannah se namrtio. Otkako je istraga ostala bez pare, nije mu
samo jednom palo na um da Missy Coltrane o tome tko je tog utorka
uvee ispalio one hice zna moda i vie nego to priznaje. Pa ipak su
njezine misli o sviti dvojice kandidata bile vrlo pronicljive. On ih je
vidio obojicu, i njegov mu je policijski instinkt rekao da o obojici treba
imati nekakvo miljenje. Kad bi oni samo imali motiva...
Meuotoni tekli na kratke pruge iz Nassaua sletio je malo
poslije etiri. Pilot je za gospodina Favaroa donio poiljku iz
policijskog odjela MetroDade. Miamijski se detektiv legitimirao i
preuzeo poiljku. U avion se ukrcao Parker, s boicom za uzorke u
kojoj je bilo onaj kljuni metak, spremljenom u dep sakoa.
Sutra e te ujutro na Heathrowu ekati auto, rekao je
Hannah i ravno u Lambeth. Predaj taj metak u ruke Alana Mitchella
to je prije mogue.
Kad je avion uzletio, Favaro je Hannahu pokazao slike
Francisca Mendesa, alias korpiona. Britanski ih je detektiv pomno
pregledao. Bilo ih je ukupno deset, a prikazivale su mravog,
crnoputog mukarca, prema natrag zalizane crne kose i tankih,
bezizraajnih usta. Oi, koje su gledale u kameru, bile su sasvim
prazne.
Gadnoga li gada, sloio se Hannah. Dajte da ih
pokaemo glavnom inspektoru Jonesu.
Glava je berklijske policije bila u svom uredu na Parliament
Squareu. Kroz otvorena su vrata anglikanske crkve dopirale boine
pjesme, a iz otvorenog bara Quarter Decka smijeh. Novinari su se
vratili. Jones je zavrtio glavom.
Ne, nikad ga nisam vidio, ljudi. Ne na ovim otocima.
Ne vjerujem da se Julio u tom ovjeku mogao zabuniti,
rekao je Favaro. Sjedili smo mu suelice puna etiri dana.
Hannah se bio sklon suglasiti s tim. Moda je traio na krivome
mjestu, u Dravnoj kui. Moda je to ubojstvo zaista bilo naruen
posao. Ali zato.
Moete li ih malo pustiti da krue, gospodine Jones? Dajte ih
malo pokaite okolo. Pretpostavlja se da je prolog etvrtka bio vien
u baru Quarter Decka. Moda ga je vidio jo netko. anker, ili moda
neki drugi gost te veeri. Moda je netko vidio kamo je otiao, moda
ga je netko vidio u nekom drugom baru... Postupak vam je poznat.
Glavni je inspektor Jones zakimao glavom. Poznavao je svoj
rajon. Pustit e sliku da malo krui.
U smiraj je Hannah pogledao na sat. Parker je ve prije sat
vremena trebao stii u Nassau. Sad bi se ve trebao ukrcavati na noni
avion za London. Osam sati leta, pa dodaj jo pet zbog vremenskih
zona, to znai da bi morao sletjeti malo iza sedam ujutro po
londonskom vremenu.

* * *

Alan Mitchell, briljantni civilni znanstvenik koji je stajao na
elu balistikog laboratorija Home Officea u Lambethu, pristao se
odrei nedjelje da poradi na metku. Podvrgnut e ga svim poznatim
testovima i u nedjelju popodne javiti Hannahu to je otkrio. Onda e
Hannah tono znati koje da oruje trai. To e suziti izbor. Netko je
sigurno vidio oruje iz kojeg se pucalo. Ta to je tako malo mjesto.
Hannaha su prekinuli usred ruka. Poziv iz Nassaua.
ao mi je, ali avion kasni u polijetanju za itav sat, rekao
je Parker. Polijeemo za deset minuta. Mislio sam da biste moda
eljeli javiti u London.
Hannah je pogledao na sat. Sedam i pol. Opsovao je, spustio
slualicu i vratio se kirnji s gradela. Ve se ohladila.
Kad je u baru, oko deset, pio jedno za laku no, zazvonio je
telefon.
Strano mi je ao, rekao je Parker.
Pa gdje ste, doavola? zaurlao je Hannah.
U Nassauu, efe. Vidite, uzletjeli smo u sedam i pol, letjeli
etrdeset pet minuta iznad mora, no onda se dogodio lagani kvar
motora, pa smo se vratili. Mehaniari ve rade na njemu. Ne moe biti
dugo.
Nazovite me pred samo polijetanje, rekao je Hannah.
A ja u javiti Londonu novo vrijeme dolaska.
Probudio se u tri u noi.
Mehaniari su popravili kvar, rekao je Parker. Alarmni
je solenoid na vanjskom desnom motoru ostao bez kontakta.
Parkeru, rekao je Hannah polako i birajui rijei, briga
me ako se i glavni rizniar popisao u gorivo. Je li popravljeno?
Da, gospodine.
Znai, polijeete?
Mislim, ne ba. Vidite, dok bismo stigli do Londona, posada
bi prekoraila doputeno vrijeme bez odmora. Zato ne smijemo
poletjeti.
Mislim, to je s rezervnom posadom? Onom koja je dovezla
avion juer popodne, prije dvanaest sati. Oni su se zacijelo odmorili.
Da, mislim, njih su nali, efe. Samo to su mislili da imaju
trideset est sati odmora. Zato je prvi asnik otiao prijatelju na muku
zabavu. Ni on ne smije letjeti.
Hannah je napravio opasku na raun najomiljenije zrakoplovne
kompanije na svijetu, od koje bi se njezin predsjednik lord King, da ju
je samo uo, bio najotrije ogradio.
I to sad biva? upitao je.
Moramo ekati da se posada odmori. Tad polijeemo,
rekao je glas iz Nassaua.
Hannah je ustao i iziao. Nije bilo taksija, nije bilo Oscara.
Otiao je pjeice sve do Dravne kue, probudio Jeffersona, i ovaj ga
je pustio. U sparnoj ga je noi promoio znoj. Uspostavio je
meunarodnu vezu sa ScotIand Yardom i dobio Mitchellov privatni
broj. Nazvao je znanstvenika da ga upozori. On je, meutim, pred pet
minuta otiao iz kue u Lambethu. Na Sunshineu je bilo etiri ujutro, u
Londonu devet. Priekao je sat vremena da Mitchell stigne do
laboratorija, pa da mu kae kako Parker nee stii do veeri. Alana
Mitchella to ba nije razveselilo. Sad se morao odvesti natrag sve do
West Mallinga u Kentu i to kroz ljuti prosinaki dan.
Parker je opet nazvao u nedjelju u podne. Hannah je ubijao
vrijeme u baru u Quarter Deck Hotelu.
Da, rekao je umorno.
Sve je u redu, efe, posada se odmorila. Sad mogu letjeti.
Sjajno, rekao je Hannah. Pogledao je na sat.
Osam sati leta, pa dodaj pet vremenskih zona... ako Alan
Mitchell bude htio raditi itavu no, onda bi u ponedjeljak oko doruka
na Sunshineu mogli dobiti odgovor.
Znai, sad polijeete? upitao je.
Mislim, ne ba, odgovorio je Parker. Vidite, kad bismo
poletjeli, onda bismo na Heathrow sletjeli poslije jedan u noi. A to
nije doputeno. Borba protiv buke, ao mi je.
I kog onda vraga mislite poduzeti?
Mislim, ovdje se obino polijee poslije est popodne, pa na
Heathrow slijeemo malo poslije sedam ujutro. Zato se oni vraaju na
stari vozni red.
Ali to znai da e dva Jumba poletjeti zajedno, rekao je
Hannah.
Da, hoe, efe. Ali nita ne brinite. Oba e biti puna, tako da
tvrtka nita ne gubi.
Bogu hvala to je tako, odrezao je Hannah i spustio
slualicu. Dvadeset etiri sata, pomislio je, dvadeset etiri prokleta
sata. U ivotu postoje tri stvari protiv kojih ovjek ne moe nita smrt,
porezi i zrakoplovne kompanije. Uza stube se prema hotelu uspinjao
Dillon s dvojicom ilih mladia. Vjerojatno su mu po ukusu, pomislio
je Hannah podivljalo, prokleti Foreign Office. Nije ba bio u najboljem
raspoloenju.
S druge strane trga iz crkve se, na kraju jutarnje slube,
izlijevalo itavo stado upljana gospodina Quincea, mukarci u
urednim crnim odijelima, ene areno napirlitane kao ptice blistavoga
perja, s molitvenicima u rukama s bijelim rukavicama, s votanim
voem to se ziba na slamnatim eirima. Bilo je to skoro normalno
ljetno jutro na Sunshineu.
U matinim okruzima u Engleskoj, sve ba i nije bilo tako
mirno. U Chequersu, ladanjskoj rezidenciji premijera Velike Britanije,
podignutoj sred 1200 valovitih jutara Buckinghamshirea, gospoa
Thatcher je bila ustala rano kao i obino, pa zapluila kroz etiri
crvene kurirske kutije dravnih papira, prije nego to e se pridruiti
Denisu Thatcheru na doruku kraj vesele vatre u kaminu.
Ba kad je dovravala, zaulo se kucanje na vratima, i u sobu je
uao njezin tiskovni tajnik Bernard Ingham. U ruci mu je bio Sunday
Express.
Mislio sam da biste moda eljeli vidjeti ovo, gospoo
premijer.
Pa mislim, tko me je to opet uzeo na zub? upitala je
premijerka vedro.
Ne, odgovorio je Jorkirac gustih obrva, ovo je o
Karibima.
Proitala je veliku duplericu i elo joj se namrtilo. Bile su tu i
slike Marcusa Johnsona kako harangira u Port Plaisanceu i onda opet,
nekoliko godina prije toga, vien kroz procijep zavjesa. Bile su tu i
fotografije osmorice njegovih tjelohranitelja, snimljenih u petak oko
Parliament Squarea, te odgovarajue slike uzete iz dosjea kingstonske
policije. Veinu su popratnog teksta zaposjele duge izjave dobro
obavjetenog izvora iz karipskog DEA-a i komesara Fostera iz
kingstonske policije.
Pa to je strano, rekla je premijerka. Moram
razgovarati s Douglasom.
Otila je rano u svoj privatni ured i nazvala Douglasa.
Glavni dravni tajnik Njezina Velianstva za vanjske poslove
gospodin Douglas Hurd u tom je trenutku bio sa svojom obitelji u
svojoj slubenoj ladanjskoj rezidenciji, jo jednoj kuriji, zvanoj
Chevening i izgraenoj u grofoviji Kent. On je ve bio prelistao The
Sunday Times, Observer i Sunday Telegraph, ali jo nije bio dohvatio i
Sunday Express.
Ne, Margaret, nisam to jo vidio, odgovorio je, ali mi
je na dohvat ruke.
Ostat u na vezi, odgovorila je premijerka.
Tajnik za vanjske poslove, bivi donekle zapaeni romansijer,
znao je prepoznati dobru priu. A ova mu se inila ekstremno
potkrijepljenom.
Da, slaem se, to je strahota, ako je istina. Da, da, Margaret.
Ujutro se smjesta hvatam toga i rei u karipskom odjelu da to ispita.
Ipak su i dravni slubenici ljudska bia to se ba uvijek i ne
vidi u javnome mnijenju jer i oni imaju ene, djecu i dom. Kad do
Boia preostane jo samo pet dana, onda je Parlament na odmoru, pa
su ak i ministarstva slaba na osoblju. Pa ipak e ujutro netko sigurno
biti na dunosti i tada se moe raspraviti o novom guverneru za novu
godinu.
Gospoa Thatcher i njezina obitelj poli su u Ellesborough na
jutarnju misu i vratili se malo poslije dvanaest. U jedan su sjeli na
ruak s nekolicinom prijatelja. U koje se ubrajao i Bernard Ingham.
U jedan sat popodne BSB-ovu emisiju Countdown uhvatio je
ba politiki savjetnik Charles Powell. On ju je volio. Poesto bi mu
ona donijela kakvu dobru stranu vijest, a kako je on bio bivi diplomat,
to mu je bila specijalnost. Kad je ugledao naslove i opazio da se
spominje nedavni skandal u Karibima, odmah je pritisnuo dugme
record na videostroju ispod TVa.
U dva je gospoa Thatcher ve opet bila na nogama nikad nije
vidjela puno smisla u rasipanju vremena na jelo, jer je to bilo samo
jalovo troenje dijela pretrpanog radnog dana ali ju je, kad je izila iz
blagovaonice, zaustavio Charles Powell, gora od ovjeka. U njezinu je
studiju u video stavio kasetu i zavrtio je. Ona je sve to pogledala utke.
Zatim je opet nazvala Chevening.
Gospodin Hurd, ovjek odan obitelji, ve je bio izveo sinia i
ker u ustru etnju poljima. Ba se bio vratio, gladan peene
govedine, kad je stigao i drugi poziv.
Ne, Margaret, i to mi je promaklo, rekao je on.
Ja imam kasetu, rekla je premijerka. Pa to je zbilja
strano. Odmah vam je aljem. Kad stigne, molim da je pogledate i
smjesta me nazovete.
Tekli je zagrmio kroz mrak stranog prosinakog popodneva,
obiao London autocestom broj M25 i u etiri se i pol naao u
Cheveningu. Inozemni je tajnik u pet i petnaest nazvao Chequers i
smjesta dobio vezu.
Slaem se, Margaret, to je zbilja strano, rekao je Douglas
Hurd.
Predlaem vam da tamo postavite novoga guvernera,
rekla je premijerka, ali ne na Novu godinu, nego smjesta. Moramo,
Douglase, pokazati da smo aktivni. Zna li tko e jo vidjeti te prie?
Inozemni je tajnik bio sasvim svjestan injenice da je Njezino
Velianstvo s obitelji u Sandringhamu, ali i da to nipoto ne znai da je
odsjeeno od svjetskih zbivanja. Kraljica je strastveno itala novine i
na televiziji pratila dnevna zbivanja.
Odmah se bacam na to, rekao je.
to je i uinio. Stalni je podtajnik bio izbaen iz svog naslonjaa
u Sussexu i smjesta se prihvatio zivkanja. U osam uvee izbor je pao
na sir Crispiana Rattraya, umirovljenog diplomata i biveg visokog
komesara na Barbadosu, koji je osim toga bio i spreman poi.
On je pristao da se ujutro javi u Foreign Office radi formalnog
postavljanja i temeljitog upuivanja. Poletjet e s Heathrowa koncem
jutra, te sletjeti u Nassau u ponedjeljak popodne. Tu e se dalje
posavjetovati s Visokim komesarijatom, prespavati i u utorak ujutro
stii na Sunshine unajmljenim avionom, te uzeti uzde u svoje ruke.
Draga moja, to ne bi smjelo potrajati dugo, rekao je lady
Rattray dok su se pakirali. Zeznut e mi lov na fazane, no tu smo gdje
smo. ini se da u morati ponititi kandidaturu te dvojice probisvijeta,
i provesti izbore s dva nova kandidata. Kad dobiju neovisnost,
spustit u staru zastavu, London e poslati visokog komesara, otoani
e poeti sami voditi svoje poslove, a ja u se vratiti kui. Mjesec-dva,
ne treba ni sumnjati. teta jedino zbog fazana.

* * *

Tog jutra u devet sati na Sunshineu, McCready je zatekao
Hannaha za dorukom na terasi hotela.
Hoe li vas jako smetati da preko novog telefona u Dravnoj
kui nazovem London? upitao je. Morao bih razgovarati sa
svojima o povratku.
Samo izvolite, rekao je Hannah. Bio je umoran i
neobrijan, kao netko tko pola noi nije spavao.
U devet i pol McCready je uspostavio vezu s Denisom
Gauntom. Ono to mu je njegov zamjenik ispriao o Sunday Expressu
i emisiji Countdown, potvrdilo mu je da se dogodilo ba ono emu se
nadao.
Od sitnih jutarnjih sati najrazliitiji su urednici vijesti iz
Londona pokuavali dobiti svoje dopisnike u Port Plaisanceu, da im
kau to je to Sunday Express donio na duplerici i zatrae da im hitno
poalju priu na istu temu. Poslije ruka, po londonskom vremenu,
broj se poziva udvostruio jer su sad vidjeli i onu priu na
Countdownu. Nijedan od tih poziva nije proslijeen.
McCready je ve bio obavijestio telefonisticu da su sva gospoda
novinari silno umorni, te da ih se nipoto ne smije uznemiravati. On je
sam pristao da preuzima njihove pozive, koje e im poslije proslijediti.
Ugovor je zapeatila novanica od sto dolara. Telefonistica je uredno
svakom tko bi nazvao iz Londona rekla da je njegova stranka otila, ali
da e joj smjesta prenijeti poruku. Potom su poruke uredno
proslijeivane McCreadyju, koji ih je uredno ignorirao. Jo nije doao
trenutak za daljnju novinsku obradu.
U jedanaest se ujutro naao u zranoj luci da pozdravi dva
mlada narednika SAS-a koji su doletjeli iz Miamija. Oni su ba u Fort
Braggu, Sjeverna Carolina, drali predavanja svojim kolegama iz
amerikih Zelenih beretki, kad im je javljeno da uzmu tri dana odmora
i jave se svom domainu na otoku Sunshine. Zato su odletjeli na jug do
Miamija i unajmili aviotaksi do Port Plaisancea.
Prtljaga im je bila mrava, ali je u njoj bila i jedna velika torba s
njihovim igrakama umotanim u runike za plau. CIA je bila
uviavna, pa se pobrinula da torba proe carinsku kontrolu u Miamiju,
a onda je McCready u Port Plaisanceu, maui pismom Foreign
Officea, za nju zatraio diplomatski imunitet.
Obmanjiva ih je dopremio u hotel i instalirao u sobu do svoje.
Torbu s delikatesama im je zgurao pod krevet, pa zakljuao vrata i
poao na dugo kupanje. McCready im je ve bio rekao gdje e ih
trebati sutra ujutro u deset u Dravnoj kui.
Nakon to je ruao na terasi, McCready je poao u posjet
veleasnom Walteru Drakeu. Tog je baptistikog pastora zatekao u
njegovoj kuici, gdje je odmarao tijelo jo puno modrica. Predstavio se
i upitao ga kako se osjea.
Jeste li vi s gospodinom Hannahom? upitao je Drake.
Ne ba tono s njim, odgovorio je McCready, nego
vie... drim stvari na oku dok on nastavlja istragu o umorstvu. Ja se
brinem vie za politiku stranu stvari.
Vi ste od Foreign Officea? bio je uporan Drake.
Na neki nain, odgovorio je McCready. Zato pitate?
Zato to ga ne volim, odgovorio je Drake. Vi ste
predali moj narod na milost i nemilost.
O, sad bi se to stvarno moglo promijeniti, odgovorio je
McCready pa ispriao propovjedniku to bi od njega htio. Veleasni je
Drake zavrtio glavom.
Ja sam Boji ovjek, odgovorio je. Za tako vam neto
trebaju drukiji ljudi.
Gospodine Drake, juer sam nazvao Washington. Netko mi
je rekao da je dosad u oruanim snagama Sjedinjenih Drava sluilo
samo sedmero Berklijaca. Samo je jedan bio naveden kao Drake W.
Drugi ovjek, progunao je veleasni Drake.
Taj mi je ovjek rekao, nastavio je McCready tiho,
da je taj Drake W. naveden kao narednik amerikih marinaca. Da je
odsluio dvije runde u Vijetnamu. Da se vratio s Bronanom
zvijezdom i dva Purpurna srca. Pitam se to je bilo s njim?
Krupni se pastor iskobeljao na noge, preao na drugi kraj sobe i
zagledao se u kue od perploe na oba kraja ulice u kojoj je ivio.
Drugi ovjek, progunao je, drugo mjesto, drugo
vrijeme. Sad radim samo Boji posao.
Ne mislite da bi u taj moglo spadati i to to sam vas zamolio?
Krupni je mukarac razmislio o tome, pa kimnuo glavom.
Mogue.
I ja tako mislim, rekao je McCready i nadam se da u
vas vidjeti tamo. Treba mi svaka mogua pomo. Deset sati, sutra
ujutro, Dravna kua.
Otiao je i krenuo pjeice kroz grad do luke. Jimmy Dobbs je
radio na Gulf Lady. McCready je s njim proveo pola sata, pa su se
dogovorili za sutra i za najam.

* * *

Kad je tog popodneva malo prije est stigao do Dravne kue,
bilo je vrue i odjea mu se lijepila za tijelo. Dok je ekao da se vrati
porunik Jeremv Haverstock, Jefferson ga je posluio ledenim ajem.
Mladi je asnik u vili u brdima igrao tenis s jo nekoliko doseljenika.
McCreadyjevo je pitanje bilo jednostavno.
Hoete li biti tu sutra u deset ujutro?
Haverstock je razmislio.
Da, mislim da hou.
Odlino, rekao je McCready. Imate li sa sobom
tropsku paradnu odoru?
Da, odgovorio je konjanik, i nosio sam je samo
jednom. Na dravnom balu u Nassauu prije est mjeseci.
Sjajno, odgovorio je McCready. Zamolite Jeffersona
da vam je izglaa, te ulati kou i mesing.
Zbunjeni ga je Haverstock ispratio do prednjeg predvorja.
Pretpostavljam da ste ve uli dobre vijesti, rekao je.
To mome detektive iz ScotIand Yarda. Juer je u vrtu pronaao zrno.
Apsolutno netaknuto. Parker je ve s njim na putu za London.
Prva liga, rekao je McCready. Sjajne vijesti.
Veerao je u osam, s Eddie Favaroom u hotelu. Uz kavu je
rekao:
to radite sutra?
Sutra se vraam, rekao je Favaro. Dobio sam samo
tjedan dana dopusta. U utorak ujutro se moram vratiti na posao.
O, da. Kad vam ide avion?
Rezervirao sam aerotaksi za podne.
Ne biste to mogli odgoditi za etiri sata?
Vjerojatno bih. Zato?
Zato to bi mi dobro dola vaa pomo. Da velimo Dravna
kua, deset sati? Hvala, vidimo se tada. Nemojte zakasniti. U
ponedjeljak e biti jako puno posla.
Ustao je u est. Ruiasta zora koja najavljuje jo jedan sparni
dan, ve je doticala vrhove kronji palmi na Parliament Squareu. Bilo
je ugodno hladno. Umio se i obrijao i iziao na trg gdje ga je ve ekao
narueni taksi. Prva mu je dunost bila da se pozdravi sa starom
damom.
S njom je proveo itav sat, izmeu sedam i osam, posluio se
kavom i toplim pecivom, i na kraju se pozdravio.
I molim vas ne zaboravite, lady Coltrane, rekao je i ustao
da ode.
Nita ne brinite, neu. i nije lady, nego Missy. Pruila mu je
ruku.
On se nagnuo i dohvatio je.
Do osam i pol ve se vratio na Parliament Square i svratio do
glavnog inspektora Jonesa. Pokazao mu je pismo Foreign Officea.
Molim vas da u deset budete u Dravnoj kui, rekao je.
Povedite sa sobom svoja dva narednika, etiri redarstvenika, a
dovezite i svoj osobni Land Rover, kao i dva obina kombija. Imate li
slubeni revolver?
Da, gospodine.
Molim vas, ponesite i njega.

* * *

U isto je vrijeme u Londonu bilo jedan i pol sat, ali u Zavodu za
balistiku Forenzikog laboratorija Foreign Officea u Lambethu,
gospodin Alan Mitchell nije ni pomiljao na ruak. Zurio je kroz
mikroskop.
Pod objektivom, pridravan s obje strane njenim tipalicama,
stajao je olovni metak. Mitchell je gledao u ogrebotine to su tekle du
itavog olovnog zrna, usput ga i zaobilazei. Bili su to tragovi
uljebljenja cijevi iz koje je metak ispaljen. Po pedeseti je put toga
dana njeno okrenuo metak pod objektivom, prebirui druge
ogrebotine, polja, jedinstvene za svaku cijev vatrenog oruja, onako
kao to su to otisci prstiju na ljudskoj ruci. Napokon je bio zadovoljan.
Zviznuo je od iznenaenja, pa dohvatio prirunik. Imao ih je inae
itavu biblioteku, jer su Alana Mitchella nairoko smatrali
najinformiranijim strunjakom za oruje u Evropi.
Trebat e tu provesti i druge testove. Znao je da negdje, etiri
tisue milja daleko, i preko irokoga mora, jedan detektiv nestrpljivo
eka na njegov nalaz, ali se nije smio dati pourivati. Morao je biti
siguran, apsolutno siguran.
I previe je sluajeva na sudu bilo izgubljeno zato to su drugi
strunjaci, koje je dovela obrana, uspjeli uzdrmati dokaze to su ih
iznijeli forenziki strunjaci optube.
Trebat e analizirati i siune estice izgorjela baruta to su jo
bile zalijepljene za tupi kraj zrna. Analize izrade i sastava olova, ve
izvrene na onom iskrivljenom zrnu koje posjeduje ve dva dana, sad
e trebati ponoviti i na ovom netom pristiglom. Spektroskop e zariti
svoje zrake duboko u sam metal, otkriti i samu molekulsku strukturu
olova, pa mu otprilike odrediti starost, a moda ak i kao to to
ponekad biva tvornicu koja ga je proizvela. Alan Mitchell je skinuo s
police traeni prirunik, pa sjeo i dao se na itanje.

* * *

McCready je otpustio taksi na ulazu u Dravnu kuu i pozvonio.
Jefferson ga je prepoznao i pustio. McCready je objasnio da bi morao
jo jednom nazvati preko internacionalne linije to ju je instalirao
Bannister, te da je za to dobio doputenje gospodina Hannaha.
Jefferson ga je uveo u privatni kabinet i tu ga ostavio.
McCready se nije ni obazreo na telefon, nego se posvetio
pisaem stolu. U ranoj fazi istrage Hannah je proao kroz ladice, a
pomou kljueva pokojnoga guvernera, a onda ih je, nakon to se
uvjerio da tu nema niega to bi upuivalo na odgonetku umorstva, sve
redom opet zakljuao. McCready nije imao kljueve, ali mu oni nisu ni
bili potrebni. On je jo juer bio provalio brave i naao to mu je
trebalo. Bili su u najdonjoj lijevoj ladici. Bila su dva, ali je njemu
trebao samo jedan.
Bio je to impozantan list papira, krut na dodir i krem boje, nalik
na pergament. Gore u sredini, uzdignut i otisnut zlatom, stajao je
kraljevski grb, lav i jednorog koji su drali tit ureen u etiri kuta
heraldikim amblemima Engleske, kotske, Walesa i Irske.
A ispod, ispisane crnim velikim slovima, stajale su rijei
Ml, ELIZABETA DRUGA, OD UJEDINJENOGA
KRALJEVSTVA VELIKE BRITANIJE i SJEVERNE IRSKE, TE OD
SVIH NJEZINIH ZEMALJA i OVISNIH TERITORIJA PREKO
MORA, MILOU BOJOM i KRALJIINOM, OVIME
POSTAVLJAM... tu je bila praznina... ZA NAEGA opet praznina
NA TERITORIJU... trea praznina.
Ispod teksta je stajao faksimil potpisa ELIZABETH R.
Bila je to kraljevska povelja. En blanc. McCready je iz pernice
sir Marstona Moberleya uzeo pero i popunio je, i to najboljim svojim
krasopisom. Kad je s tim bio gotov, lagano je puhnuo da se osui tinta,
pa zapeatio povelju guvernerskim peatom.
Vani su se, u salonu, ve skupljali gosti. Jo je jednom pogledao
dokument i slegnuo ramenima. Upravo je sebe proglasio guvernerom
Barclayja. Na jedan dan.


Glava esta

Bilo ih je ukupno estoro. Jefferson je posluio kavu i otiao.
Nije pitao to rade tu. To nisu bila njegova posla.
Dva su SAS-ova narednika, Newson i Sinclair, stajala kraj zida.
Obojica su bila u krem trenirkama i terenskim cipelama s klincima.
Obojica su za pojasom imala vreu, pridravanu remenom, istu onakvu
kakvu vole nositi turisti kao spremite za cigarete i ulje za sunanje
kad idu na plau. Ali u ovim vreama nije bilo ulje za sunanje.
Porunik Haverstock se nije preobukao u paradnu odoru. Sjedio
je u naslonjau s presvlakom od brokata, s elegantno prebaenim
dugim nogama. Veleasni je Drake sjedio na sofi kraj Eddiea Favara.
Glavni inspektor Jones, u svojoj tamnomodroj dolamici, sa srebrnim
gumbima i oznakama inova, u kratkim hlaama, dokoljenicama i
cipelama, stajao je kraj vrata.
McCready je uzeo povelju i pokazao je Haverstocku.
Ovo je u zoru stiglo iz Londona, rekao je. Proitajte,
primite na znanje, shvatite i usvojite.
Haverstock je proitao povelju.
Mislim, onda je sve u redu, rekao je i proslijedio je dalje.
Glavni inspektor Jones ju je proitao, ukrutio se pozorno i rekao Da,
gospodine. Potom ju je proslijedio narednicima. Newson je rekao Sve
u redu, to se mene tie, a Sinclair ju je proitao i rekao Nema
problema.
On ju je potom predao Favaru, koji ju je proitao i promrmljao
Isusek, na to mu je veleasni Drake uputio pogled upozorenja, no
onda uzeo dokument, proitao ga i promumljao Slava Bogu u
visinama.
Moja je prva odluka, rekao je McCready, da vam
svima dodijelim, s iznimkom, naravno, glavnog inspektora Jonesa,
ovlatenja specijalnih redarstvenika. Time se svi proglaavate
priuvnim policajcima, i kao drugo, morao bih vam objasniti to emo
uiniti.
Govorio je pola sata. Nitko se nije usprotivio. Potom je pozvao
Haverstocka, pa su se obojica poli presvui. Lady Moberley je jo
bila u postelji i uivala u tekuem doruku. Ali to i nije bilo vano.
Ona i sir Marston su imali odvojene spavaonice, i garderoba je
pokojnoga guvernera bila slobodna. Haverstock ju je pokazao
McCreadyju kamo je i otiao. McCready je to to je traio odmah
pronaao u dnu garderobe bila je to paradna odora britanskog
kolonijalnog guvernera, pa makar i za dva broja prevelika.
Kad se vratio u dnevnu sobu, onog je zguvanog turista u
naboranom sakou, poznatog im s bara na terasi Quarter Deck Hotela,
najednom nestalo. Na nogama su mu bile visoke izme, a na njima su
blistale zatvorene ostruge. Tijesne su mu hlae bile bijele, ba kao i
bluza koja se kopala sve do vrata. Zlatna puca i pozlaene rojte na
lijevom depu na prsima blistali su na suncu, ba kao i objeeni lanac i
iljak na wolseyjskoj kacigi. Lenta mu je oko pojasa bila modra.
I Haverstock je bio sav u bijelom, samo to mu je ravna
asnika kapa bila tamnomodra i s crnim iltom. Nad njim je bio
dvoglavi orao Garde kraljiinih draguna. i njegove su krpice bile
pozlaene, ba kao i krpice iane koulje koje su mu pokrivale
ramena. Preko prsa i lea poprijeko mu je prelazio sjajni remen od
crne koe, koji je straga nosio tanku nabojnjau, takoer od crne koe.
Nosio je i dvije vojnike kolajne.
Dobro je, gospodine Jones, idemo, rekao je McCready.
Krenimo na kraljiin posao.
Glavni inspektor Jones sav se naduo od ponosa. Nitko jo nikad
od njega nije zatraio da napravi neto za kraljicu. Kad je kavalkada
krenula iz prednjeg dvorita, na elu joj je bio slubeni Jaguar. Vozio
je Oscar, a kraj njega je sjedio policajac. McCready i Haverstock su
sjedili straga, s kacigom na glavi. Iza njih je iao Land Rover, kojim je
upravljao drugi redarstvenik, a kraj njega je sjedio Jones. Favaro i
veleasni Drake sjedili su straga. Prije nego to su krenuli iz Dravne
kue, narednik Sinclair je Favaru utke gurnuo nabijeni Colt Cobru,
koja se sad gnijezdila iza labave koulje, zataknuta amerikom
detektivu za pojas. Narednik je jedan ponudio i veleasnom Drakeu,
no ovaj je odmahnuo glavom.
Dva su kombija vozila preostale redarstvenike. Kraj njihovih su
otvorenih bonih vrata uali Newson i Sinclair. Policijski su narednici
bili u posljednjem kombiju.
Jaguar se mirnim tempom uvezao u Shantytown. Du duge
glavne ulice ljudi su se zaustavljali i zurili. Dvije su prilike straga
sjedile uspravno i gledale ravno pred sebe.
Kad su se nali pred vratima ograenog kompleksa gospodina
Horatija Livingstonea, McCready je naredio limuzini da stane. Siao
je. Isto je uinio i porunik Haverstock. Iz okrunih je uliica izila
gomila od nekoliko stotina Berklijaca i sad ih je promatrala otvorenih
usta. McCready nije traio da ga puste naprosto je stajao pred
dvostrukim vratima.
Narednici Newson i Sinclair su otrali do zida. Newson je
skupio ruke, Sinclair je u njih ugazio petom, i onda ga je Newson
digao. Laki od njih dvojice preao je preko zida a da nije ni dotakao
krhotine stakla na njegovu vrhu. On je iznutra otkljuao vrata. Sinclair
se odmaknuo, i onda je unutra uao McCready, bok uz bok s
Haverstockom. Za njima su se etnjom uvezla i vozila.
Kad se pojavio McCready, tri su ovjeka u sivim safari
odijelima ve bila na pola puta prema vratima. Zastali su i zapiljili se u
dvije prilike u bijelirn odorama koje su s oitom namjerom koraale
prema kunim vratima. Sinclair je nestao. Newson je proletio kroz
otvorena dvorina vrata i uinio isto.
McCready se uspeo stepenicama verande i uao u kuu. Iza
njega je Haverstock stajao na verandi i zurio u tri siva safari odijela.
Oni su se drali podalje. Favaro i Drake, Jones, dva policijska
narednika i tri redarstvenika izili su iz vozila i poli za njima. Jedan je
redarstvenik ostao s automobilima i kombijima. Onda se tom drutvu
vani pridruio i Haverstock. Sad ih je bilo desetoro, i jo jedan vani.
U velikoj sobi za primanje policajci su zauzeli poloaj uz
prozore i vrata. Otvorila su se vrata, i kroz njih je uao Horatio
Livingstone. Pogledom je preao preko te invazije, pritom slabo
skrivajui bijes.
Ne moete mi samo tako upasti. to sve to znai? dreknuo
je.
McCready mu je pruio nalog.
Hoete li, molim vas, proitati ovo? rekao je.
Livingstone je proitao nalog i prezrivo ga bacio na pod. Jones
ga je podigao i vratio McCreadyju, koji ga je vratio u dep.
Molio bih vas da ovamo pozovete sve vae bahamsko
osoblje, svu sedmoricu, i to s putnicama, gospodine Livingstone.
Po ijem odobrenju? dreknuo je Livingstone.
Po vlastitom, jer sam ja tu najvia vlast, rekao je
McCready.
Imperijalist, zaderao se Livingstone. Za petnaest dana
ja u ovdje biti vlast, i tada...
Ako to odbijete uiniti, rekao je McCready mirno,
zamolit u glavnog inspektora Jonesa da vas uhiti zbog pokuaja
ometanja slubene osobe u vrenju slubene dunosti. Gospodine
Jones, jeste li spremni izvriti svoju dunost?
Da, gospodine.
Livingstone ih je sve prostrijelio pogledom. Dozvao je iz
postrane sobe pomonika i izdao mu naredbu. Sad su se, jedan po
jedan, pojavili ljudi u safari odijelima. Favaro je zakruio i skupio
njihove bahamske putnice. Potom ih je predao McCreadyju.
McCready ih je prelistavao sve jednu po jednu, i smjesta ih
predavao Haverstocku. Porunik bi ih pogledao i samo zacoktao
jezikom.
Svi su ti pasoi lani, rekao je McCready. Ne izgledaju
loe, ali su svi krivotvoreni.
To nije istina, zavritao je Livingstone. Savreno su
ispravni.
Imao je pravo. Zaista nisu bili krivotvoreni. Svi su bili kupljeni
za poprilino mito.
Ne, rekao je McCready. Ti ljudi nisu Bahamci. A niti ste
vi demokratski socijalist. Vi ste zapravo odani komunist koji je
godinama radio za Fidela Castra, a ti su ljudi oko vas kubanski asnici.
Ovaj tu gospodin Brown je zapravo kapetan Hernan Moreno iz
Direccion General de Informacion, to je kubanski ekvivalent KGB-a.
Ovi drugi, izabrani zbog istog negroidnog izgleda i tenog engleskog,
takoer su Kubanci iz DGI-ja. Ja ih ovime hapsim zbog ilegalnog
ulaska na Barclayje, a i vas zbog pomaganja i poticanja.
Prvi koji je posegnuo za pitoljem bio je Moreno. Bio mu je
zataknut za pojas straga, skriven safari jaknom, kao i svi drugi pitolji.
Bio je vrlo brz, i ruka mu je bila iza lea, na Makarovu, prije nego to
se itko u prijemnoj prostoriji i mogao pomaknuti. Kubanca je ipak
zaustavio otar povik s vrha stuba to su vodile na gornje katove.
Fuera la mano, o seras fiambre.
Hernan Moreno je u zadnji as shvatio poruku. Ruka mu se
prestala micati. Sledio se. Isto su uinila i preostala estorica koja su se
ba htjela povesti za njegovim primjerom.
Sinclairov je panjolski bio tean i kolokvijalan. Fiambre znai
hladni narezak, a na slengu leinu.
Na vrhu su stuba bila dva narednika, bok uz bok, nakon to su
uli kroz prozore na katu. Njihove su turistike torbice bile prazne, ali
ne i ruke. Obojica su drala male ali pouzdane strojne pitolje Heckler
and Koch MP5.
Ovi ljudi, rekao je McCready blago, nisu navikli na
promaaje. A sad bih vas zamolio, recite svojima da stave ruke na
glavu.
Livingstone je utio. Favaro je kliznuo iza njega, kliznuo mu
rukom oko prsa i primakao mu cijev Colta desnoj nosnici.
Tri sekunde, proaptao je, i dogodit e se strana
nesrea.
Uinite tako, prohripao je Livingstone.
etrnaest se ruku diglo pa tako i ostalo. Trojica su ih policijskih
redarstvenika obila i skupila sedam pitolja.
Pretraite, rekao je McCready. Policijski su narednici
pretresli Kubance, i otkrili dva noa u koricama od govee koe.
Pretraite kuu, rekao je McCready.
Potom su tu sedmoricu Kubanaca poredali, licem prema zidu
dnevne sobe, s rukama na glavi. Livingstone je sjedio u svom
dubokom klupskom naslonjau, a pokrivao ga je Favaro. SAS-ovci su
stajali na stubama za sluaj pokuaja masovnog proboja. Ali ga nije
bilo. Pet je mjesnih policajaca pretrailo kuu.
Pritom su otkrili jo mnogo najraznovrsnijeg oruja, veliku
svotu amerikih dolara, pa jo velike koliine berklijskih funti i jaki
kratkovalni primopredajnik sa ifratorom.
Gospodine Livingstone, rekao je McCready, sad bih
mogao zamoliti gospodina Jonesa da optui vae suradnike zbog
itavoga mnotva djela protiv britanskih zakona upotrebe lanih
putnica, ilegalnog prelaska granice, posjedovanja pitolja bez
orunoga lista, dug je to popis. Umjesto toga u ih sve izgnati kao
neeljene strance. Mislim, u roku od sat vremena. Vi, ako elite,
moete ostati sami. Vi ste, napokon, roeni Berklijac. Ipak ete pritom
ostati izloeni otpubama za poticanje i pomaganje i, iskreno govorei,
moda vam ipak bude bolje gdje vam je i mjesto, to jest na Kubi.
Pridruujem se, progunao je veleasni Drake.
Livingstone je kimnuo glavom.
Kubanci su u nizu po jedan bili izvedeni do drugog od dva
kombija to su ekali u dvoritu. Samo je jedan postao nasilan.
Pokuao je pobjei, a kad mu je mjesni policajac pregradio put, bacio
ga je na zemlju. Glavni inspektor Jones je na to reagirao zamjetnom
brzinom. S pojasa je dohvatio kratku palicu od bojega drvca, koju ve
generacije britanskih policajaca zovu boinicom. Kad je drvo
odskoilo od Kubaneve glave zauo se glasan POK. ovjek se sruio
na koljena, ne osjeajui se pritom ba nimalo dobro.
Nemoj mi to raditi, posavjetovao ga je glavni inspektor
Jones.
Kubanci i Horatio Livingstone sjeli su na pod u kombiju, s
rukama na glavi, a narednik se Newson nagnuo s prednjeg sjedala,
pokrivajui ih sve strojnim pitoljem. Ponovno se sloila kavalkada i
polako zaklipsala iz Shantytowna do ribarske luke u Port Plaisanceu.
McCready je odredio da se vozi polako, kako bi stotine Berklijaca
vidjele to se zbiva.
U luci je ve ekala Gulf Lady, s motorom u leru. Za sobom je u
teglju imala maonu za smee, nedavno opremljenu s dva para vesala.
Gospodine Dobbs, rekao je McCready, molim vas da
oteglite gospodu do granice kubanskih teritorijalnih voda, ili dok
kubanski patrolni amac ne krene prema vama. Onda ih otkvaite. Pa
neka ih njihovi zemljaci otegle kui, ili neka sami veslaju,
potpomognuti smorcem.
Jimmy Dobbs je iskosa pogledao Kubance. Bila su sedmorica, i
onda jo i Livingstone.
Drutvo e vam praviti porunik Haverstock, rekao je
McCready. On e, naravno, biti naoruan.
Narednik Sinclair je Haverstocku dao Colt Cobru kojom se
veleasni Drake nije elio posluiti. Haverstock je stupio na Gulf Lady
i zauzeo poloaj. Sjeo je na krov kabine i okrenuo se prema krmi.
Nita ne brini, stari moj, rekao je Dobbsu. Neka samo
koji mrdne, pa u mu rasuti mozak.
Gospodine Livingstone, rekao je McCready, pa spustio
pogled na osmoricu u maoni, jo samo jedno. Kad stignete na
Kubu, poruite, molim vas, Senor Castru da mu je ta ideja, da
zaposjedne Barclavje pomou marionetskog izbornog kandidata, te da
ih poslije moda prikljui Kubi, ili pretvori u internacionalno
vjebalite za revolucionare, bila zapravo jako dobra. Ali mu moete
poruiti i da mu to nee upaliti. Ni sada, ni nikada. Svoju e politiku
karijeru morati spaavati na neki drugi nain. Zbogom vam, gospodine
Livingstone. i nemojte se vraati.
Kad se Gulf Lady otisnula od mola i krenula prema puini, na
obali se skupilo preko tisuu Berklijaca.
ini mi se, gospodo, da je pred nama jo jedan muan posao,
rekao je McCready, pa krenuo niz mol prema Jaguaru, a njegova je
blistavo bijela odora otro upadala u oi u gomili radoznalaca.
Dvorina vrata od kovanog eljeza, to su vodila na imanje
Marcusa Johnsona, bila su zakljuana. Newson i Sinclair su izali na
bona vrata kombija i prebacili se preko zida a da mu nisu ni dotakli
vrh. Nekoliko trenutaka kasnije s imanja je dopro tihi tup, kao kad
netko rub dlana dovede u dodir s ljudskim tijelom. Zazujao je
elektrini motor, i vrata su se raskrilila.
Unutra je, zdesna, bila kuica s kontrolnom ploom i telefonom.
Na podu je leao svaljen ovjek u arenoj ljetnoj koulji, a kraj njega
na podu razbijene crne naoale. Njega su ubacili u zadnji kombi s dva
policijska narednika. Newson i Sinclair su klisnuli preko ledine i
nestali s vida u grmlju.
Kad je uao McCready, Marcus Johnson je upravo silazio niz
poploane stube prema otvorenom prostoru za primanje. Na sebe je
navlaio svileni kuni haljetak.
Smijem li pitati koji je sad to vrag? upitao je odluno.
Naravno, odgovorio je McCready. Molim vas,
proitajte.
Johnson mu je vratio nalog.
I onda? Ja nisam poinio nikakav zloin. Provalili ste mi u
kuu... Za ovo e uti London, gospodine Dillon. Poalit ete za ovo
to ste jutros napravili. Imam ja i svoje advokate...
Odlino, odgovorio je McCready, jer bi vam mogli ba
zatrebati. A sad bih, gospodine Johnson, elio porazgovarati s vaim
ljudima, vaim izbornim pomonicima, vaim drutvom. Jedan nas je
od njih ljubazno dopratio do vrata. Molim da ga unesete.
Dva su policijska narednika dohvatila vratara, pa ga zajedno
prenijela i bacila na sofu.
Preostalih sedam, ako izvolite, gospodine Johnson, skupa s
putnicama.
Johnson je priao telefonu od oniksa i digao slualicu. Veza je
bila mrtva. Spustio je slualicu.
Htio sam nazvati policiju, rekao je.
Ja sam policija, odvratio je glavni inspektor Jones.
Molim vas, uinite to vas je zamolio guverner.
Johnson je promislio, pa zazvao na kat. Na gornjoj se ogradi
pojavila glava. Johnson je izdao naredbu. S verande su izronila dvojica
u arenim kouljama i stala kraj svoga gospodara. Jo su ih se petorica
spustila iz gornjih odaja. Zaulo se i nekoliko priguenih enskih
cijuka. Gore je oito tekla zabava. Glavni inspektor Jones ih je sve
obiao i pokupio im pasoe. Onome na sofi su ga naprosto izvukli iz
stranjega depa.
McCready ih je sve pregledao, jednog po jednog, tresui pritom
glavom.
Pasoi nisu krivotvoreni, rekao je Johnson s mirnom
uvjerenou, i kao to vidite, svi su moji suradnici na Sunshine
doli sasvim legalno. injenica da su dravljani Jamaike sasvim je
irelevantna.
Ne ba, rekao je McCready, zato to nisu deklarirali da
su ve bili krivino osuivani, to se protivi lanku etvrtom, stavku
B1, Zakona o doseljavanju.
Johnson je ostao paf, kako se moglo i oekivati. McCready je
sve to ovaj as izmislio.
Osim toga, rekao je mirno, svi su ti ljudi pripadnici
zloinake zavjere zvane Yardbirds*( Doslovce dvorine ptiice. Oito igra
rijeima na jailbirds, zatvorske ptiice. Op. pr.).
Yardbirdsi su poeli kao uline bande u kingstonskim
slamovima, a ime su si nadjenuli prema stranjim dvoritima kojima
su suvereno vladali. Poeli su sa tienjem reketa i doli na glas zbog
svog opakog nasilnitva. Kasnije su se razvili u prenosnike konoplje i
kokainskog derivata cracka, pa se internacionalizirali. Skraeno su ih
zvali yardies, dvoritarcima.
Jedan je Jamajanin stajao kraj zida na koji je bila prislonjena
bejzbolska palica. Ruka mu je polako krenula prema njoj. Veleasni je
Drake opazio pokret.
Aleluja, brate, rekao je tiho i raspalio ga. Samo jednom.
Ali estoko. Na baptistikim se koledima ui mnogo toga, ali
obraenje nevaljalaca kratkim udarcem u zube svakako ne spada u
nastavnu grau. Jamajanin je prevrnuo oi i kliznuo na pod.
Taj je dogaaj posluio kao znak. etvorica od preostale
estorice dvoritaraca pola su rukom za pojas ispod ljetne koulje.
Mi makac. Stoj.
Newson i Sinclair su priekali da se gornji kat isprazni, dok na
njemu nisu ostale samo djevojke, pa tek onda uli kroz prozore. Sad su
bili na gornjem odmoritu i strojnim pitoljima pokrivali otvoreni
prostor ispod sebe. Ruke su se sledile usred pokreta.
Nee se usuditi pucati, zareao je Johnson. Ne mogu
vas sve pogoditi.
Favaro se prekobicnuo preko mramornoga poda i digao se iza
Marcusa Johnsona. Kliznuo mu je lijevom rukom pod grlo i zabio mu
cijev Colta u bubrege.
Moda, rekao je, ali ti si prvi na redu.
Ruke u vis, gospodo, ako izvolite, rekao je McCready.
Johnson je progutao slinu i kimnuo glavom. est je dvoritaraca
diglo ruke. Zapovjedili su im da priu zidu i naslone se na nj s visoko
podignutim rukama. Dva su ih policijska narednika oslobodila oruja.
Pretpostavljam, dreknuo je Johnson, da ete i mene
nazvati dvoritarcem. Ja sam graanin ovih otoka, uvaeni
poduzetnik...
Ne, odgovorio je McCready razlono, vi to niste. Nego
ste trgovac kokainom. Tako ste i stekli imetak. vercajui drogu za
kartel Medellin. Otkako ste otili s ovih otoka kao siromani iparac,
veinu ste vremena proveli u Kolumbiji, ili u osnivanju lanih
kompanija u Evropi i Sjevernoj Americi radi pranja tako steenog
novca. A sad bih se, ako izvolite, rado upoznao s vaim kolumbijskim
generalnim direktorom, senor Mendesom.
Nikad uo. Takav ni ne postoji, rekao je Johnson.
To je senor Mendes, ili kako li se sad ve zove.
Johnson je i dalje utio. McCready je podigao pogled i kimnuo
Newsonu i Sinclairu. Oni su ve bili vidjeli fotografiju. Vojnici su se
izgubili. Nekoliko trenutaka potom s kata su se zaula dva kratka, brza
rafala i niz enskih krikova.
Na vrhu su se stuba pojavile tri djevojke latinskog izgleda i
sjurile se dolje. McCready je zapovjedio dvojici redarstvenika da ih
izvedu na travnjak i priuvaju. Pojavili su se Sinclair i Newson, a pred
sobom su gurali nekakvog ovjeka. Bio je tanak i ukast, i ravne crne
kose. Narednici su ga gurnuli niza stube, ali su sami ostali gore.
Mogao bih vae Jamajkance optuiti za mnotvo zloina po
ovdje vaeim zakonima, rekao je McCready Johnsonu, ali sam
zapravo ve rezervirao devet mjesta na popodnevnom avionu za
Nassau. i vjerujem da ete otkriti kako e bahamska policija biti sva
sretna da vas sve isprati na avion za Kingston. A u Kingstonu vas ve
oekuju. Pretraite kuu.
Preostali su mjesni policajci pretraili kuu. Otkrili su jo dvije
prostitutke skrivene pod krevetom, kao i jo oruja i velike svote
dolara, i, u Johnsonovoj spavaoj sobi, nekoliko unci bijeloga praka.
Pola milijuna dolara, psiknuo je Johnson na McCreadyja.
Pustite me i vai su.
McCready je veleasnom Drakeu predao torbu za spise.
Podijelite u dobrotvorne svrhe, rekao je. Drake je kimnuo
glavom. Kokain spalite.
Jedan je policajac uzeo vreice i izaao zapaliti vatru.
Idemo, rekao je McCready.
Tog popodneva u etiri sata kratkoletni je prijevoznik iz
Nassaua stajao na travnatoj pisti, vrtei propelerima. Dva su bahamska
policijska narednika, koja su dola po njih, do njega dovela osmoricu
dvoritaraca, sve u lisiinama. Marcus Johnson, s rukama okovanim
iza lea, stajao je i ekao na ukrcaj.
Sad moete, kad vas Kingston ekstradira Miamiju, poslati
poruku senoru Ochoi, ili senoru Escobaru, ili za koga li ve radite,
rekao je McCready.
Recite mu da je ideja o zaposijedanju Barclayja pomou
zamjenika bila briljantna. Imati svoju vlastitu obalnu strau, carinu i
policiju nove drave, izdavati po vlastitom nahoenju diplomatske
putnice, slati u Sjedinjene diplomatsku potu, graditi ovdje posve
slobodno i rafinerije i skladita, nekanjeno osnivati banke za pranje
novca sve je to bilo silno domiljato. A bilo bi i profitabilno, sa svim
kasinima za parajlije, i bordelima...
Ali ako mu to uspijete nekako poruiti, prenesite mu s moje
strane, da to nee ii. Ne na ovim otocima.
Pet minuta kasnije sanduasto se je tijelo aviona kratkog doleta
diglo u zrak, pa nagnulo krilo i krenulo prema obali Androsa.
McCready je otiao do estosjedne Cessne parkirane iza hangara.
U njoj su ve bili narednici Newson i Sinclair, u stranjem redu,
a torbe su im s delikatesama bile pod nogama. Vraali su se u Fort
Bragg. Pred njima je sjedio Francisco Mendes, za kojeg se utvrdilo da
mu je pravo kolumbijsko ime sasvim drugo. Zapea su mu bila
vezana za ogradu stolca. Nagnuo se kroz otvorena vrata i pljunuo na
tlo.
Ne moete me izruiti, rekao je na jako dobrom
engleskom. Moete me samo uhititi i priekati da Amerikanci
zatrae izruenje, i to je sve.
A to bi potrajalo mjesecima, rekao je McCready Dragi
moj prijatelju, nitko tebe nije uhitio, samo si dobio izgon.
Okrenuo se Eddieu Favaru.
Nadam se da ti nee biti teko prebaciti tog momka do
Miamija, rekao je. Naravno, moglo bi se dogoditi da ve pri
slijetanju u njemu najednom prepozna nekoga koga trai policija
MetroDade. Nakon toga sve ovisi o Ujaku Samu.
Rukovali su se pa je Cessna poletjela travnatom pistom,
okrenula se, pa zastala i dala puni gas. Nekoliko trenutaka kasnije ve
je bila nad morem, u okretu prema sjeverozapadu, prema Floridi.
McCready se polako vratio do Jaguara u kojem ga je ekao
Oscar. Bilo je vrijeme da se vrati u Dravnu kuu, presvue se i bijelu
guvernersku odoru opet objesi u garderobu.
Kad su stigli, u uredu je sir Marsona Moberleyja bio glavni
superintendant detektiva Hannah i razgovarao s Londonom. McCready
je klisnuo na kat i vratio se u zguvanom tropskom odijelu. Hannah je
upravo hitao iz ureda i zvao Oscara i Jaguar.

* * *

Alan Mitchell je tog ponedjeljka radio do devet uvee, i onda
nazvao Sunshine, gdje je bilo tek etiri popodne. Hannah je udno
podigao slualicu. itavo je popodne proveo u uredu, ekajui na taj
poziv.
To je zaista udno, rekao je strunjak za balistiku. Jedno
od najneobinijih zrna to sam ih ikad pregledao, i sasvim sigurno jo
nikad nisam vidio takvo u sluaju umorstva.
to je to u njemu tako neobino? upitao je Hannah.
Mislim, za poetak olovo. Ono je jako staro. Najmanje
sedamdeset godina. Olovo takvog sastava ne proizvode od poetka
1920-ih. Isto vrijedi i za barut. Na zrnu su ostali neki sitni tragovi. Taj
je kemijski tip bio uveden 1912 a ve poetkom 1920-ih obustavljena
je proizvodnja.
Ali to je s pitoljem? elio je znati Hannah.
U tome i jest stvar, rekao je znanstvenik iz Londona.
Pitolj odgovara ispaljenom streljivu. To zrno ima apsolutno
nedvojbenu signaturu, kao otisak prsta. Jedinstvenu. On ima tono
sedam ljebova, okrenutih nadesno, to znai da u revolverskoj cijevi
idu nalijevo. Nijedan drugi pitolj nije nikad ostavio tih sedam desnih
brazdi. Neobino, zar ne?
Prekrasno, rekao je Hannah. Taj je metak mogao biti
ispaljen iz samo jednog pitolja? Sjajno. A sad, Alane, iz kojeg to
pitolja?
Pa mislim, iz Webleya 4.55, naravno. Ne postoji nita ni
slino tome.
Hannah nije bio strunjak za pitolje. On ne bi, na prvi pogled,
znao razlikovati Webleyja 4.55 od Colt 44 Magnuma. To jest, kad ba
ne bi pogledao.
Odlino, Alane. A sad mi reci to je to tako posebno u
Webleyju 4.55?
Starost, on je takav prokleti antikvitet. Prvi se put pojavio
1912 a proizvodnja je obustavljena oko 1920. To je revolver
ekstremno duge cijevi, vrlo upadljiv. Nikad nije bio ba jako omiljen,
zato to je super duga cijev stalno za neto zapinjala. Ipak je bio vrlo
toan, a zbog istog razloga. Bili su to slubeni revolveri britanskih
rovovskih asnika u Prvom svjetskom ratu. Jesi li ga kad vidio?
Hannah mu je zahvalio i spustio slualicu.
O, da, dahnuo je. Vidio sam ga.
Potrao je kroz predvorje i ugledao onog udnog ovjeka
Dillona iz Foreign Officea.
Moete nazvati, ako hoete. Telefon vam je slobodan,
doviknuo mu je i uao u Jaguar.

* * *
Kad su ga uveli, Missy Coltrane je bila u svojim invalidskim
kolicima u dnevnoj sobi. Pozdravila ga je smijekom dobrodolice.
O, gospodine Hannah, kako mi je drago to vas opet vidim,
rekla je. elite li sjesti i jeste li za aj?
Hvala vam, lady Coltrane, ali u radije ostati stajati. Naalost
vam moram postaviti neka pitanja. Jeste li ikad vidjeli pitolj marke
Webley 4.55?
Kako, pa sad, mislim da ne, odgovorila je ona krotko.
Dopustite mi, milostiva gospoo, da u to posumnjam. Jer ga
ak i imate. Govorim o starom slubenom pitolju vaeg pokojnog
supruga. Eno ga tamo u trofejnoj vitrini, i bojim se da u ga morati i
uzeti, kao vitalni dokaz.
Okrenuo se i poao prema ostakljenom ormariu s trofejima.
Sve je bilo tu i kolajne, i oznake inova, i pohvale, i znakovi s kape.
No sve je sad bilo nanovo razmjeteno. Iznad nekih su se od njih dale
jedva razabrati mrlje od ulja, na podlozi gdje je prije visio jedan drugi
trofej. Hannah se okrenuo.
Gdje je nestao, lady Coltrane? upitao je napetim glasom.
Dragi moj gospodine Hannah, ja ba nisam sigurna da znam
o emu vi to govorite.
Bila mu je mrska misao da bi mu mogla propasti istraga, no sad
je osjetio kako mu ona polako klizi izmeu prstiju. Pitolj ili svjedok,
trebao je jedno ili drugo. A kroz prozor se vidjelo kako more tamni u
sve slabijem svjetlu. Znao je da tu negdje, u njegovu neupitnu
zagrljaju, lei Webley 4.55. Mrlje od ulja nisu sudski dokaz.
Bio je tu, lady Coltrane. U etvrtak, kad sam bio kod vas.
Bio je tu u ormariu.
Mislim, gospodine Hannah, sigurno ste se zabunili. Ja nikad
nisam vidjela nikakav... Wembley.
Webley, lady Coltrane. A na Wembleyju se igra nogomet.
Osjeao je da ovu utakmicu gubi sa est-nula.
Gospodine Hannah, za to vi mene zapravo sumnjiite?
upitala je ona.
Ja vas ne sumnjiim, milostiva gospoo, ja to znam. Ja znam
to se dogodilo. Ali dokaz je druga pria. Prolog utorka, nekako u ovo
doba, Firestone je svojim golemim rukama uhvatio vas i vau stolicu i
stavio vas straga u va kombi, ba kao to je to uinio i u subotu, kad
ste krenuli u kupovinu. Mislio sam da vi nikad ni ne izlazite iz kue,
ali ste to, uz njegovu pomo, dakako, mogli.
On vas je povezao uliicom iza guvernerove rezidencije,
poloio vas na tlo, i vlastitim rukama otkinuo lokot s elinih vrata.
Mislio sam da bi za otrgnuti taj lokot bio potreban Land Rover i lanac,
ali to je, dakako, mogao uiniti i on. Trebao sam to shvatiti im sam ga
vidio. Ali mi je promaklo. Mea culpa.
Progurao vas je kroz otvorena vrata i ostavio. Vjerujem da vam
je tada Webley bio u krilu. Moda je i bio antikan, ali ste ga godinama
stalno uljili i streljivo je jo bilo u njemu. S kratkom cijevi nikad ne
biste pogodili sir Moberleyja, ak ni da ste pucali s obje ruke. Ali je taj
Webley imao vrlo dugu cijev, i bio je vrlo precizan.
A vi glede pitolja ba i niste bili sasvim neupueni. Sami ste
rekli da ste svog supruga upoznali u ratu. Bio je ranjen, i vi ste ga
njegovali. Ali bilo je to u bolnici Maquisa, pokreta otpora u okupiranoj
Francuskoj. On je bio u britanskom SOE-u*( Special Operations Executive
Izvrna sluba za specijalne operacije i Office of Strategic Services Ured za
strateku slubu, dvije Saveznike pijunske organizacije. Op. pr.), a vi,
vjerujem, u amerikom OSS-u.
Prvi je hitac promaio i udario u zid. Drugi je obavio posao i
zaglavio se u koarici s cvijeem punoj ilovae. Tu sam ga i naao.
London ga je danas identificirao. Vrlo je upadljiv. Taj metak nije
mogao ispaliti niti jedan pitolj osim Webleyja 4.55, kakav ste vi
drali u toj vitrini.
O Boe, siroti gospodine Hannah. Pria je prekrasna, no
moete li je dokazati?
Ne, lady Coltrane, ne mogu. Potreban mi je pitolj, ili
svjedok. A kladio bih se da je u toj uliici vas i Firestonea vidjelo bar
tucet ljudi, no nitko od njih nee nikad svjedoiti. Ne protiv Missy
Coltrane. Ne na Sunshineu. Ali me tu ipak zbunjuje dvoje. Zato?
Zato ubiti tog ne ba omiljenog guvernera. Jeste li eljeli da ovamo
doe policija?
Ona se nasmijeila i odmahnula glavom.
Novinari, gospodine Hannah. Stalno neto njukaju, stalno
postavljaju pitanja, stalno istrauju pozadinu sluaja. Uvijek tako
sumnjiavi prema svakom u politici.
Da, naravno, novinska njukala.
A druga zagonetka, gospodine Hannah?
Tko vas je upozorio, lady Coltrane? U utorak naveer vratili
ste taj pitolj u vitrinu. On je tu bio u etvrtak. Sad ga vie nema. Tko
vas je upozorio?
Gospodine Hannah, kad se vratite, toplo mi pozdravite
London. Nisam ga, znate, vidjela sve od Blitza. A sad nikad ni neu.
Desmond Hannah je rekao Oscaru da ga odveze natrag na
Parliament Square. Oscara je otpustio kod policijske stanice Oscar e
morati na vrijeme izglancati Jaguara, za novoga guvernera koji dolazi
sutra. Bilo je ve vrijeme i da Whitehall reagira, pomislio je. Krenuo je
preko trga prema hotelu.
Veer, gospon Hannah.
Okrenuo se. Bio je to potpuni neznanac, i sad se smijeio i
pozdravljao ga.
Ovaj... dobro vee.
Pred hotelom su u praini plesala dva momuljka. Jednom je
oko vrata visio kasetofon. S njega je svirao kalipso. Hannah ga nije
prepoznao. Bila je to Sloboda dola, sloboda ola. Ali je zato
prepoznao utu pticu ona je dopirala iz bara Quarter Deka. Prisjetio
se da u pet dana nije uo ni limenu glazbu ni kalipso.
Vrata su anglikanske crkve bila otvorena veleasni je Quince
putao glas svojih malih orgulja. Svirao je Gaudeamus igitur. U
trenutku kad se poeo uspinjati stubama hotela, shvatio je da je
ulicama zavladao nekakav prponi duh. Koji ba nije odgovarao
njegovu raspoloenju. Morao je napisati vrlo ozbiljan izvjetaj. Nakon
to noas kasno porazgovara s Londonom, ujutro e krenuti kui.
Vie od toga i nije mogao uiniti. Mrzio je propale sluaje, ali je
znao da e ovaj ostati u arhivi. U Nassau se moe vratiti avionom koji
e dovesti novoga guvernera, pa odletjeti u London.
Proao je kroz bar na terasi i krenuo prema stubama, i tu je opet
bio taj Dillon sjedio je na barskoj stolici i ljuljukao pivo. udan tip,
pomislio je uspinjui se stubama. Stalno se samo mota okolo i kao da
neto eka. Ali nikad da neto i uini.
U utorak ujutro de Havilland Devon je dozunzao iz Nassaua do
Sunshinea i istovario novoga guvernera, sir Crispiana Rattrayja. Iz
sjene hangara McCready je promatrao vremenog diplomata,
ukrobljenog u krem rublju i s pramenjem srebrne kose to su mu
izlijetali ispod bijelog panamskog eira, kako silazi iz zrakoplova
ususret odboru za dobrodolicu.
Porunik Haverstock, koji se vratio iz svoje pomorske Odiseje,
upoznao ga je s raznim gradskim odlinicima, pa tako i s doktorom
Caractacusom Jonesom i njegovim neakom, glavnim inspektorom
Jonesom. Tu je bio i Oscar, s nanovo uglancanim Jaguarom, pa se
poslije uvoda mala kavalkada odvezla prema Port Plaisanceu.
Sir Rattray e uskoro otkriti da e zapravo imati jako malo
posla. Dva kandidata su, po svemu sudei, povukla svoje kandidature i
otila na odmor. On e pozvati nove da se jave. Nee se javiti nitko za
to e se pobrinuti veleasni Drake.
Budui da su sijeanjski izbori odgoeni, britanski e se
parlament ponovno sastati, i onda e vlada, pod pritiskom oporbe,
priznati da bi referendum u oujku bio sasvim primjeren. No sve je to
jo bilo u budunosti.

* * *

Desmond Hannah se uspeo u prazni Devon da krene na put za
Nassau. S vrha je stuba jo jednom zakruio pogledom. A onaj udni
tip Dillon je samo sjedio s putnom torbom i torbom za spise, kao da na
neto eka. Hannah mu nije mahnuo. Kanio ga je spomenuti kad se
vrati u London.
Deset minuta nakon to je otiao Devon, stigao je McCreadyjev
aerotaksi iz Miamija. Prije nego to odleti za London, morat e vratiti
prenosni telefon i zahvaliti se nekolicini prijatelja na Floridi, i za Boi
e jo stii kui. Provest e ga sam u svom stanu u Kensingtonu. i
moda ode do Kluba specijalnih snaga da sa starim drutvom popije
koje pie.
Piper je uzletio i McCready je bacio zadnji pogled na sneni grad
Port Plaisance, koji je na jutarnjem suncu ve iao za svojim poslom.
Vidio je kako kraj njega prolazi Spyglass Hill, i ruiasta vila na
njegovu vrhu.


Epilog

Ja sam siguran da smo svi mi vrlo zahvalni, rekao je
Timothy Edwards, Denisu na zaista sjajnoj prezentaciji. Kako je
ve puno sati, ja bih predloio da kolege i ja o tom pitanju
promozgamo izmeu sebe, da vidimo ima li naina da se u ovom
sluaju odstupi od politike Slube, pa emo vam ujutro priopiti svoje
miljenje.
Denis Gaunt je morao vratiti dosje arhivaru. Kad se okrenuo,
Sam McCready je ve bio otiao. Naprosto je klisnuo skoro u istom
trenutku kad je Edwards prestao govoriti. Gaunt ga je potraio i deset
minuta kasnije naao u njegovu uredu.
McCready je bio samo u koulji, zguvani mu je pamuni sako
jo bio prebaen preko stolice, i sad je prtljao po sobi. Na podu su
stajale dvije kartonske kutije za vino.
to to radi? upitao je Gaunt.
Praznim sobu od svojih stvari i stvarica.
Imao je samo dvije fotografije, i drao ih je u ladici, a ne
upadljivo ustoboene na pisaem stolu. Jedna je bila slika May, a
druga njegova sina na dan promocije, kako se bojaljivo smijei u
crnom akademskom ruhu. McCready ih je stavio u kutiju.
Ti si lud, rekao je Gaunt. Mislim da smo ih naeli. Ne
Edwardsa, naravno, ali zato dva kontrolora. Vjerujem da bi mogli
promijeniti miljenje. Znamo da te obojica simpatiziraju, da bi voljeli
da ostane.
McCready je dohvatio svoj optiki gramofon i stavio ga u drugu
kutiju. Ponekad je volio, zadubljen u misli, putati tihu klasinu
glazbu. Ali je tih svatarija jedva bilo dovoljno da se napune obje
kutije. Na zidovima sasvim izvjesno nije bilo fotografija na kojima se
rukuje s ovim ili onim slavnim ovjekom onih je nekoliko
impresionistikih reprodukcija pripadalo Tvrtki. Uspravio se i
pogledao dvije kutije.
Ne ba puno, zapravo, za trideset godina, promrmljao je.
Sam, za ime Boga, pa nije sve jo gotovo. Jo se mogu
predomisliti.
McCready se okrenuo i uhvatio Gaunta za miice.
Denis, ti si silan momak, i sjajno si obavio posao. Dao si
zaista sve od sebe. Zamolit u efa da ti preuzme odjel. Ali mora
nauiti na kojoj strani neba izlazi Sunce. Sad je gotovo, i presuda i
osuda proslijeeni su odozgo, ve odavno uinio je to drugi ovjek u
drugom uredu.
Denis Gaunt je sjeo u efov naslonja, i osjetio se bijedno.
Pa za kog je vraga sve to trebalo? Taj sastanak komisije?
Ba za vraga je i trebalo, i to zato zato to mi je stalo do te
kureve Slube i zato to su sve shvatili krivo. Zato to je svijet oko
nas prokleto opasan, i zato to on ne postaje manje opasan, nego sve
opasniji, i zato to e sigurnost te nae stare zemlje, koju sluajno
poneto volim, biti preputena tim kurevim glavama, i zbog ega sam
usran od straha. Znao sam da pred tom komisijom ne mogu promijeniti
nita, ali sam elio da se ti gadovi bar malo promekolje. Oprosti,
Denise, trebao sam ti rei. Hoe li mi, kad ti bude zgodno, prebaciti te
kutije u stan?
Jo uvijek moe prihvatiti neki od ponuenih poslova. isto
iz inata, predloio mu je Gaunt.
Denise, kao to ree pjesnik Jedan divlji, slatki sat
velianstvenog ivota vrijedi koliko i svijet bez imena. A da sjedim
dolje u arhivi ili prevrem raune, to bi za mene bio svijet bez imena.
Imao sam svojih pet minuta, dao sam sve od sebe, i sad je gotovo. Ja
sam gotov. Vani je, Denise, itav sunani svijet, i ja idem u nj, idem
malo uivati.
Denis Gaunt se drao kao na sprovodu.
Opet e te vidjeti tu, rekao je.
Ne, nee.
ef e ti prirediti oprotajnu zabavu.
Samo bez toga. Ne podnosim jeftino gazirano vino. Napravi
mi u crijevima vraga i sotonu, i tako je Edwards fin prema meni.
Ispratit e me do glavnog izlaza?
Century House je itavo selo, itava mala upa. Niz hodnik pa
do lifta, u vonji do prizemlja, preko poploanog predvorja, kolege i
tajnice, svi su mu dovikivali Bok, Sam... zdravo, Sam. Nisu rekli
Zbogom, Sam, ali su to mislili. Nekoliko je tajnica zastalo, kao da mu
zadnji put eli popraviti kravatu. On je kimao glavom, smijeio se, i
koraao dalje.
Glavni je ulaz bio na kraju poploanog predvorja. Iza njega je
bila ulica. McCready se upitao bi li otpremninom trebao kupiti kuicu
na selu, uzgajati rue i graak, nedjeljom ujutro odlaziti u crkvu,
postati stupom drutva. No ime ispuniti dane?
Sad mu je bilo ao to se nikad nije bavio nikakvim hobijem
koji bi ga zaokupio, poput kolega koji su uzgajali tropske ribice ili
skupljali marke ili ili gore-dolje po waleskim brdima. A to bi morao
rei susjedima? Dobro jutro, ja sam Sam, radio sam u Foreign Officeu,
sad sam u mirovini, i ne, ne smijem vam rei ni crnoga vraga to sam
radio tamo. Stari vojnici smiju pisati memoare i dosaivati turistima u
kakvom toplom baru. Ali to ne vrijedi i za one koji su ivot proveli na
sjenovitim mjestima. Oni moraju ostati nijemi dovijeka.
Kroz predvorje je upravo prolazila gospoa Foy iz Putnih
isprava, i visokim peticama tuckala o ploice, taj kip od ene, udovica
od blizu etrdeset godina. Poprilian je broj stanovnika Century
Housea okuao sreu sa Suzanne Foy, ali je nisu badava zvali
Tvravom.
Putovi su im se presjekli. Ona je zastala i okrenula se.
McCreadyju je vor kravate nekako dospio u podruje sredine prsa.
Ona je ispruila ruku, zategla mu kravatu i kliznula vor prema
najviem gumbu koulje. Gaunt je sve to gledao. Bio je premlad da bi
se sjeao Jane Russell, pa stoga i nije napravio neizbjenu usporedbu.
Sam, tebe bi netko trebao odvesti kui da pojede neto
krepko, rekla je.
Denis Gaunt je gledao kako joj se bokovi njiu preko predvorja
prema vratima lifta. Upitao se kako bi to izgledalo kad bi ti gospoa
Foy dala neto krepko. Ili obratno.
Sam McCready je otvorio staklena vrata to su vodila na ulicu.
Unutra je zapuhnuo val vrueg ljetnog zraka. Okrenuo se, posegnuo u
unutranji dep pa izvukao kuvertu.
Daj im to, Denise. Sutra ujutro. Ba to, napokon, i ele.
Denis je uzeo kuvertu i blenuo.
Sve si je vrijeme imao, rekao je. Napisao si je jo pred
nekoliko dana. O, lukavi stari gade.
Ali je to ve govorio zanjihanim vratima.
McCready je skrenuo desno i polako se zaputio prema pola
milje dalekom Westminster Bridgeu, sa sakoom prebaenim preko
ramena. Olabavio je kravatu i spustio je opet do treeg dugmeta na
koulji. Popodne je bilo vrue, jedno od onih od kojih se i sastojao
veliki vrui val ljeta 1990. Rani se prigradski promet ve poeo
slijevati mimo njega prema Old Kent Roadu.
Kako bi danas bilo lijepo na moru, pomislio je, dok se Kanal
ljuljuka bistar i plav na suncu. Moda bi ipak trebao kupiti kuicu u
Devonu, s vlastitom brodicom u luci. Kamo bi ak mogao pozvati
gospou Foy. Na neto krepko.
Pred njim se uzdigao Westminster Bridge. S druge su strane u
modro nebo visile Houses of Parliament, iju se slobodu i povremene
ludosti trudio tititi, i u to utroio trideset godina ivota. Nedavno
oieni toranj Big Ben blistao je zlatom na suncu kraj trome Temze.
Na pola mosta, kraj tanda je stajao kolporter s hrpom
primjeraka Evening Standarda. Do nogu mu je stajao plakat. Na njemu
su bili ispisane rijei BUSH-GORBI KRAJ HLADNOGA RATA
SLUBENO. McCready je zastao i kupio novine.
Hvala, stari, rekao je kolporter. Pokazao je na plakat.
Znai, sve gotovo, ha?
Gotovo? upitao je McCready.
Aha. Sve te meunarodne krize. Stvar prolosti.
Lijepe li misli, suglasio se McCready i nastavio etnju.
etiri tjedna kasnije Saddam Hussein je zaposjeo Kuvajt. Sam
McCready je tu vijest doznao dok je pecao dvije milje od devonske
obale. Razmislio je o njoj i zakljuio da bi morao promijeniti meku.






Za Vas: BABAC BABAC BABAC BABAC