MELITON SARDSKI

1. O ivotu Melitonovu imamo neoekivano malo podataka, iako on spada

meu glasovitije linosti staroga kranstva, to se moe zakljuiti iz injenice
da su kasniji pisci smatrali njegovo ime dostatnom garancijom da pribave
ugled svojim knjievnim produktima, proturajui ih u javnost kao Melitonove
spise. Melitonov je ugled bio znaajan u kristolokim rasprama na Efekom
koncilu g. 431 (usp. T. AGI-BUNI, De dyophysitismo extra scholam antiochenam,
Laurentianum 4 (1963) 231232, bilj. 1). On je po svoj prilici bio najjai
predstavnik prvotne maloazijske kranske teologije i literature, u njezinu
najveem rascvatu, prije nego to e je zasjeniti teologija i literatura koja
e se razviti nakon osnutka katehetske kole u Aleksandriji (usp. R. CANTALAMESSA,
Questioni melitoniane, Rivista di storia e letteratura religiosa, 6
[Firenze 1971] str. 245267).
Ve sv. Jeronim (De vir. ili. 24) nije o Melitonu nita vie znao, nego to
je naao u Euzebijevoj Crkvenoj povijesti (4, 26, 114). Dodao je jedino da
Tertulijan kritizira njegov elegans et declamatorium ingenium, i da tvrdi
da ga veoma mnogi iz Velike Crkve (Tertulijan je tada bio montanist) dre prorokom.
I Euzebije i Jeronim stavljaju na prvo mjesto meu Melitonovim
djelima njegovu Apologiju upravljenu caru Marku Aureliju. Tako je dolo do
toga da se Meliton gotovo redovito obrauje meu apologetima. Efeki biskup
Polikrat, u materijalu koji je do nas doao, prvi spominje Melitona u svome
pismu rimskom biskupu Viktoru (189198/9), a koje nam je poznato po
citaciji kod Euzebija (Hist. eccl. 5, 24, 28). Polikrat tu nabraja Melitona meu
stupovima maloazijskog kranstva, meu kojima su na prvom mjestu apostoli
Filip -i Ivan. Spominje ga kao ve pokojnoga, i za njega kae da je ivio u
celibatu (eunuh), da je sav ivio u Duhu Svetom, da poiva u Sardu ekajui
paruziju i uskrsnue od mrtvih. Sigurno je da nije pripadao montanizmu,
iako je ivio u Duhu Svetom, jer ga je, po svjedoanstvu sv. Jeronima (Nav.
mj.), montanist Tertulijan ubrojio meu katolike. Sigurno je da je zastupao
kvartodecimanstvo, kao i sva tadanja maloazijska Crkva. Spomen o Melitonu
nalazimo kod vie pisaca iz III stoljea, ali tek kod Euzebija Cezarejskog u
poetku IV stoljea saznajemo da je on bio biskup u Sardu, glavnom gradu
Lidije. Euzebije ga naziva biskupom i u svojoj Kronici (ad annum 170) i u
Crkvenoj povijesti (4, 13, 8; 26, 1). Otada unaprijed Meliton dolazi kao sardski
biskup. Carigradski biskup Nestorije (428431) pie dodue u borbama oko
Efekog koncila (431) da postoje dva Melitona: Est et haereticus Meliton, est
et alius Meliton orthodoxus (Epist. ad Scholasticium eunuchum: Acta Cone.
Oecum. I/IV, Coll. casinensis CIII, 4), ali se ini da nema nikakvog opravdanog
316 MELITON SARDSKI
razloga za sumnju da je pisac Meliton, ija nam djela nabraja Euzebije, isti
s biskupom Melitonom, jer ih Euzebije oba smjetava u Sard i ne poznaje
nikakva dva Melitona.
Iz Melitonova se ivota jo zna da je sudjelovao na velikoj raspri (zetesis
polle) u Laodiceji g. 164/166, koja se bila rodila unutar kvartodecimanskih
biskupa u vezi tonog datuma Isusove smrti, pa stoga i datuma proslavljivanja
kranske Pashe u smislu kvartodecimanske tradicije (usp. 0. PERLER, Mliton
de Sardes, Sur la Pque, Paris 1966 [SC 123] str. 1922; R. CANTALAMESSA,
L'omelia In s. Pascha, str. 6781; ISTI, La Pasqua dlia nostra
salvezza, Marietti, str. 153s). Zna se jo i to da je putovao na Istok i posjetio
sveta mjesta da se tonije informira o kanonu svetih knjiga Starog zavjeta.
Euzebije nam je ostavio dugaku listu Melitonovih djela (Hist. eccl. 4, 26,
114). Veina toga se izgubila, ili su do nas doli samo fragmenti. Meutim,
i ono to se sauvalo, svjedoi da je Meliton bio znaajniji teolog svoga
vremena i da je bio dobro kolovan u maloazijskoj retorici druge sofistike.
2. Djela. A) Od brojnih Melitonovih spisa danas raspolaemo samo s jednim
cjelovitim njegovim spisom. To je njegova homilija O Pashi (Peri Pascha).
Iz Euzebija znamo da je Meliton napisao dvije knjige o Pashi (Hist. eccl. 4,
26, 2). Grki izvornik homilije Peri Pascha (bez naslova, ali s imenom autora)
pronaen je u papirnom kodeksu iz IV stoljea Papyrus Chester Beatty Michigan,
koji sadri takoer posljednje glave knjige Henohove i fragmente apokrifne
knjige Ezekijelove. Prvo izdanje je priredio Campbell Bonner g. 1940.
Michel Testuz izdao je g. 1960. tekst te homilije iz kodeksa Papyrus Bodmer
XIII. Poslije tih otkria zapazilo se da su ve postojali znaajni fragmenti
grkog teksta u izdanom Papyrus Oxyrhynchus 1600 (1919), jedan nepotpun
stari latinski prijevod (PL 54, 493s), fragmenti sirskog prijevoda, a poslije je
pronaen gotovo potpun koptski prijevod i jedan prijevod na georgijski.
Bonner je, na temelju jedne citacije kod Anastazija Sinaite, u svome izdanju
dao spisu naslov Homilia de passione, ali Pap. Bodmer XIII donosi naslov
Peri Pascha, i taj drugi naslov treba smatrati sasvim sigurno utvrenim. Nije,
meutim, tako sigurno utvreno, u kakvom je odnosu ta Melitonova homilija
o Vazmu prema spisu koji spominje (i citira) Euzebije kao Melitonove dvije
knjige Peri Pascha. O. Perler misli da je ova homilija najvjerojatnije bar
jedna od onih dviju knjiga koje je sadravao spis Peri Pascha kad ga je Euzebije
imao u rukama u biblioteci u Cezareji. U Pap. Bodmer XII, neposredno
iza Melitonove homilije Peri Pascha u Pap. Bodm. XIII, slijedi jedan kratak
pashalni fragment (himan?), koji bi moda mogao biti dio druge izgubljene
knjige. Tekoa je jo u tome to Euzebije iz spisa Peri Pascha citira jednu
povijesnu biljeku koja stavlja Melitonov spis u prigodu velike raspre u
Laodiceji, a koja bi imala biti uvod u sam spis, meutim nijedan od kodeksa
u kojima imamo homiliju Peri Pascha nema te biljeke. Na taj je nain
mogue misliti da je spis koji spominje Euzebije drugi od ove homilije, i da
nam se nije sauvao. No, autentinost homilije Peri Pascha sasvim je sigurna,
bez obzira na njezin odnos prema Euzebijevoj listi Melitonovih spisa.