Jovan Deli

Hazarska prizma
Tumaenje proze Milorada Pavia
1991
CIP - katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 886.1/.2.09-31
DELI, Jovan
Hazarska prizma / Jovan Deli. - Beograd; Prosveta: Dosije; Titograd: Oktoih ; Gornji Milanovac: Deje
novine, 1991
(Beograd : BIGZ). - 317 str. ; 23 cm. - (Biblioteka Knjievni svet)
Tira 1500.
ISBN 86-07-00587-1
a) Pavi, Milorad (1929 - )
2214924

Predgovor

Pisac hazarskog lica Uvod u knjievno djelo Milorada Pavia

A. Pavieva knjievna djela
A. 1. Palimpsesti, pesme
A. 2. Meseev kamen, pesme
A. 3. Gvozdena zavesa
A. 4. Konji svetog Marka
A. 5. Ruski hrt
A. 6. Due se kupaju poslednji put
A. 7. Izvrnuta rukavica
B. Pavieva nauna djela
Interpretacija Pavievih romana
Hazarska prizma
Kljuni princip broja tri u Pavievom "Hazarskom reniku"
Provociranje mrtvih
Dubrovaka vjetica
Demonski svijet "Hazarskog renika"
Muki i enski primjerak "Hazarskog renika"
Hazarske prie o Adamu
Preobraaj idioritmika u Kenobita
I Mali noni roman: Mit kao ogledalo
II italac kao Kinez: uspravno itanje "romana za ljubitelje ukrtenih rei"
Prva vertikala: ukrtanje glasova
Druga vertikala: Srbin Atanasije Kostin Svilar postaje Amerikanac Atanas Fjodorovi Razin
Trea vertikala: Pejzai slikani ajem
etvrta vertikala: Sudbina Vitae Milut
Peta vertikala: Ljubavna pria
esta vertikala: tri sestre
Uspravno: "crna polja"
Odnos: autor - knjievni junak - italac u Pavievoj prozi
I Knjievni junak kao pisac, pisac kao knjievni junak
II italac kao autor romana, autor kao italac
III italac kao knjievni junak, knjievni junak kao italac
Optija razmatranja
Hazarski renik u komparativnom kontekstu
Pavi i Srednji vijek
I Bogojavljenska no dvadesetovjekovnog romana - srednji vijek i dvadesetovjekovni evropski
roman -
II Srpski neovizantinac
Pavievi trikovi
Predgovor
"Vraa mi se Nemaka u snu kao nesvaren ruak" - tako je govorio Paviev pretea, kolega, knjievni
junak i koautor Hazarskog renika, moj imenjak Joanes Daubmanus Mlai, poto je ispravio svoj hod,
ozdravio i poeo na svijet gledati iz druge perspektive, a zapravo eznui za svojom izgubljenom boleu i
zagonetnim arobnim osmijehom, eznui za Njemakom i svojim izgubljenim tamparskim talentom, sve
dok nije dobio iznenadnog gosta, Teoktista Nikoljskog, dok nije dobio na dar sve tri knjige prvobitnog
izdanja Hazarskog renika, i dok to izdanje nije objelodanio. Otisnuvi jedan primjerak otrovnom bojom,
sjeo je da ga ita. Tada mu se vratila njegova preanja bolest, a s njom i njegov arobni osmijeh, i on je
izdahnuo itajui mjesto na kome pie: "Re postade meso". Tako je Pruska postala domovina prvobitnog
izdanja Hazarskog renika, 1691. godine, a njegov prvi tampar - njegova prva rtva.
Njemaka se opet vraa piscima Hazarskog renika i pisci njoj: na kraju svog romana-leksikona Pavi je
upisao: "Beograd-Regensburg-Beograd 1978-1983". Ovoga puta svoj prilog hazarskom snu dala je
Bavarska, gdje je jednim dijelom nastala Pavieva verzija Hazarskog renika, gdje e se nai prevodilac na
njemaki jezik, gospoa Barbara ulte, i izdava Hazarskog renika - Hanzer iz Minhena.
Njemaka se esto vraa u snu i ovom kritiaru, a da nije bilo Njemake ova knjiga ne bi nastala;
ne bar sada niti u ovakvom obliku. "Sukrivci" su dvojica njemakih profesora - slavista.
Prvo me je, poetkom 1989. godine - trista godina poslije bitke na Dunavu, jednog od najznaajnijih
dogaaja uHazarskom reniku i za Hazarski renik - pozvao profesor Rolf-Diter Kluge da na
Slavistikom seminaru u Tibingenu odrim predavanje o ovom Pavievom romanu. Taman sam za tu
priliku pripremio tekst "Hazarski renik u komparativnom kontekstu", kad stie drugo pismo u kome me
profesor Kluge ljubazno obavjetava da bi bilo svrsishodno - budui da se knjiga relativno nedavno
pojavila na njemakom - da ponudim jednu informativnu interpretaciju. Razumije se, morao sam pisati
novi tekst. Tako je nastalo ezdesetak stranica knjige, mnotvo zabiljeaka i pitanja na koja je trebalo
odgovoriti. Tako sam ve u februaru 1989. imao precizan plan ove knjige.
Samo koji mjesec kasnije, profesor Rajnhard Lauer je ponudio Paviev Hazarski renik kao temu
glavnogseminar u ljetnjem semestru (1989) na Slavistikom seminaru u Getingenu. Neto kasnije se
rodila ideja o drugom simpozijumu getingenkih i beogradskih studenata jugoslavistike, na kome bi se
razgovaralo prevashodno o Pavievom romanu-leksikonu. Imao sam, dakle, priliku da relativno
kontinuirano radim na ovoj knjizi i ona je nastajala za mene iznenaujue brzo. Tome je, svakako,
doprinijelo paljivo itanje iz vremena kada sam je, po zadatku lana NIN-ovog irija za roman godine
(1984), morao temeljito i strogo itati.
Izazov za ovaj rad je i vrtoglav, gotovo nevjerovatan uspjeh ove knjige - Hazarskog renika - praen
stravinim kritiarskim mistifikacijama na raznim meridijanima. Kritika se sudarala s knjigom kao s
udom, govorila u etiketama, a nerijetko tvreno je kako za hazarsku bravu nema kritiarskog kljua i
kako je kritika pred takvim djelom apsolutno nemona. Kritiari su se radije odluivali za ocjenjivanje
nego za tumaenje, svakako i zato to je to lake. Korektna interpretacija ove knjige je prava rjetkost, a
kritika po pravilu za to nae izgovor s visine: to bi mirisalo na sholastiku, na jalove ako-profesorske
vjebe, i slino.
Ta vrsta prigovora mi je uvijek bila sumnjiva, jer je najee izgovor za odsustvo sopstvenog razumijevanja
teksta, pri emu je izlaz - bjekstvo u mistifikaciju, zakienu krupnim rijeima pohvale ili pokude. Kao da
nisu relevantna pitanja: ta ta knjiga kazuje, kako je napravljena, kakvi odnosi u njoj vladaju, ima li ta
slino njoj u domaoj i svjetskoj batini? Upravo na ta "staromodna" pitanja, na ta vjena i prava pitanja
kritike, pokuava da odgovori ova knjiga, sa punom svijeu o ogranienju svake interpretacije i svake
kritike, ali i s pobunom protiv mistifikacije da kritika o nekoj knjizi ne moe nita rei (a zato onda ne
uti, i otkud joj pravo na hvalospjeve ili na pokude?).
Ova knjiga je, upravo stoga, zamiljena malo starinski i razvrstana je u etiri dijela. U prvom, uvodnom, i
za uvod neuobiajeno dugom dijelu, dat je pregled i prikaz Pavievog knjievnog i naunog rada. Izostao je
prikaz prevodilakog rada, jer je izlazio izvan kritiareve kompetencije. Paviev nauni rad je, iz istog
razloga, "stidljivo" prikazan: samo onako i onoliko koliko je to neophodno da se jasnije osvijetle teme i
problemi zajedniki Paviu piscu i nauniku. Uostalom, cio uvodni dio je na nivou prikaza i pregleda, tako
da italac bude informisan prije nego to se preda nj postave pitanja interpretacije.
Drugi dio knjige je interpretativan, i u njegovom sreditu su Pavievi romani. O drugim Pavievim djelima
govori se samo onoliko koliko je neophodno za bolje razumijevanje romana, scena, situacija ili postupaka.
Trei dio bi se, uslovno i pomalo ironino, mogao nazvati "problemski" i u njegovom sreditu je ispitivanje
jednog - za Pavieva djela veoma znaajnog - odnosa: pisac - knjievni junak - italac. On e za neke
itaoce biti dosadan, ali kritiar nije cirkuzant, a dosadni tekstovi ponekad otkrivaju kako se prave
zanimljive stvari.
etvrti dio knjige ima opti karakter: tu se, kao u svojoj kui, ugnijezdio jedan moj stariji esej o odnosu
modernog romana prema srednjem vijeku; tekst koji mi je, uprkos njegovoj uproenoj tipologiji i
povrnosti, i danas drag i blizak, i ini mi se u osnovi taan. Oko tog teksta se razvio rad o Pavievom
odnosu prema srednjem vijeku, to je na izvjestan nain potvrda ranijeg eseja. Tu je i pogled na Pavieve
romane u komparativnom kontekstu, kao i pokuaj demistifikacije nekih pitanja o fantastici i oko nje.
Ovu knjigu je pisao knjievni kritiar: ona, dakle, nije, niti eli da bude, nauka. Pri tom, rije kritika za
ovog kritiara znai barem onoliko koliko i rije nauka za naunika.
Pisac hazarskog lica
Uvod u knjievno djelo Milorada Pavia
Opisujui princezu Ateh u "Crvenoj knjizi" Hazarskog renika, pisac nam veli kako za njegovu junakinju i
pratvorca Pavievog romana - za njegovu prastaru koleginicu i koautoricu - postoji pria "da je imala
sedam lica, kao sedam soli", a prema drugom predanju je "svakog jutra od svog lica stvarala novo, dotad
nevieno lice".
"Hazarskim licem" je jedan vizantijski car nazvao "filosofa i patrijarha Fotija, to je moglo znaiti ili
srodnike odnose patrijarhove s Hazarima ili licemerje".
Pozivajui se na Daubmanusa, pisac nas upozorava da je moda rije o nekoj rasnoj i genetskoj hazarskoj
osobini:
"Hazarskim licem nazivana je osobina svih Hazara, pa i princeze Ateh, da svakoga dana osvanu kao neko
drugi, pod sasvim novim i nepoznatim licima, tako da imaju muke s najbliim srodnicima da se
prepoznaju. Putnici belee, opet, da su hazarska lica sva ista i da se nikad ne menjaju i da otuda dolazi do
tekoe i zabuna. Bilo da je ovako ili onako, stvar izlazi na isto i hazarsko lice je pojam lica koje se teko
pamti. Tako se moe objasniti i legenda prema kojoj je princeza Ateh imala drugo lice za svakog uesnika
u polemici na kaganovom dvoru, ili da su postojale tri princeze Ateh - jedna za islamskog, druga za
hrianskog i trea za hebrejskog misionara i tumaa snova".
U Pavievo srodstvo s princezom Ateh - kljunom figurom hazarskom - uopte ne treba sumnjati: ona je
jedan od sredinjih likova Hazarskog renika i istovremeno njegov prvi autor, i to autor "enskog"
primjerka. Pavi je njen daleki nastavlja i potomak, kolega i koautor, ali - paradoksalno, a sasvim u
skladu s logikom Pavievog romana - i njen tvorac, budui da je ona Pavieva junakinja. Srodstvo je
viestruko i prepleteno, pa nije udo to je ovaj "sadanji pisac" i leksikograf Hazarskog renika osoba
hazarskog lica. Ljudi koji su u razliitim periodima upoznavali to lice, mogli bi reagovati ovako na pomen
Pavievog imena:
- Kako da ne znam tog prevodioca! Puno je obeavao. A ta je s njim? Odavno ne sreem njegove prevode.
- Ma ne, ovjee, to je onaj pjesnik to je u dvadesetom vijeku pisao palimpseste i stezao klasine metre u
sonete.
- Prije e biti da je zdruivao sedamnaestovjekovne pjesnike s naim vremenom. To je pisac
zbirke Meseev kamen, gdje ne zna ta je pria, a ta pjesma.
- Obojica ste pomalo u pravu - dodaje etvrti Paviev poznanik - on je odista istraiva heksametra, ali kod
Vojislava Ilia. A htio je svakako da od Venclovia napravi modernog pjesnika, zbog ega ga je mnogo
cijenio Mea Selimovi. To vam je poznati istraiva baroka i romantizma, istaknuti novosadski i
beogradski profesor.
- Kakav profesor, pobogu brate, on nikada nije bio ni asistent. On je od ivih profesora pravio knjievne
junake fantastinih pria. Kau da su se i profesori komunisti molili Bogu da ih sauva Sotone: bolje i u
kapitalizam, nego kao knjievni junak u Pavievu prozu.
- Ne vjerujem da bi jedan knjievni istoriar bio srean kad bi uo da istoriju knjievnosti zovete
fantastinom prozom. To je, i molim vas, znameniti pisac istorija srpske knjievnosti i jedan od
prireivaa Sabranih dela Vuka Karadia.
- Ma nemojte! Valjda mislite - sabranih spisa o hazarskom pitanju? Pisac Hazarskog renika, ovjee!
- Meni je upravo javio jedan njegov knjievni junak - policajac ifrant - da je Gospodin Pavi zakasneli
junak "Bijele knjige". To je, znate, ona knjiga to je sve pisce-sumnjivce popisala po imenu i prezimenu i
pripremila ih za ienje snijega - kao u Pavievom romanu Predeo slikan ajem. Samo, ne znam gdje e
autori "Bijele knjige"; valjda na aj kod jednog Pavievog junak? Zasad gospodin pisac moe biti spokojan;
on u "Bijeloj knjizi" participira samo preko svojih kritiara i kolega. Ali - kako mi je istorijski prijatelj javio
- postoji jo nekoliko tomova "Bijele" i "Crne knjige" (neki su gotovi, pa ostavljeni da odlee, kao dobro
vino, a drugi su u pripremi), pravljenih kombinacijom Andrieve i Pavieve tehnike: kombinacijom
autorsko-leksikografskog i hroniarskog metoda. Gospodin Pavi zna da ne moe utei: imamo dovoljno
iskustva u odapinjanju domaih strijela; odapeli smo i jednu - nadam se: ne i poslednju -"Bijelu knjigu";
odapeta je kod nas i strijela tatarinka na Gospodina Rudija... Mi uopte njegujemo kulturu luka i strijele.
Svaki od ovih glasova je u pravu, mada ja - iz nacionalno uroenog osjeanja discipline i mjera budnosti -
prednost dajem ovom posljednjem. Pavi je odista pisac hazarskog lica, i tu je njegova ansa protiv
(ne)odapete strijele. Zato emo u ovom tekstu pokuati da damo nekoliko skica za njegove mogue
potrete, kako bi uesnici preanjeg razgovora ugledali jo neko od njima nepoznatih Pavievih lica.
A. Pavieva knjievna djela
A. 1. Palimpsesti, pesme
U beogradskom "Nolitu" se 1967. godine pojavila prva pjesnika zbirka Milorada Pavia pod
naslovomPalimpsesti. U napomenama na kraju knjige Pavi rije iz naslova tumai ovako:
"Palimpsest je grka re i oznaava pergament sa kojeg je uklonjen prvobitni tekst da bi se na njegovom
mestu napisao novi. Tako su razliiti spisi beleeni jedni preko drugih i isti rukopis esto krije po dva ili tri
sloja razliite starine i na razliitim jezicima".
Palimpsest je, kao naslov zbirke, postao metafora koja sugerira vieslojnost pjesnikog teksta. No, ta
vieslojnost nije samo u Ingardenovom smislu rijei, ve sugerira postojanje u istom tekstu razliitih
vremenskih i jezikih slojeva; nije, dakle, rije samo o sinhronijskoj, ve i o dijahronijskoj slojevitosti: u
istom tekstu se nalaze tragovi razliitih vremena.
I dok metafora Palimpsesti u pjesnikom tekstu izvrsno funkcionie, nevolja nastaje onda kada je
poinjemo kritiki promiljati; kritiko-teorijski govor, naime, s razlogom izbjegava metafore i pjesnike
slike, jer mogu biti, i po pravilu jesu, izvor estih i brojnih nesporazuma; efektnost slike zamjenjuje
logiko izvoenje dokaza i pojmovno miljenje. Palimpsest, naime, sugerira izvjesnu mehaniku
slojevitost i statiki odnos meu slojevima; sugerira postojanje odgovarajueg vremena za svaki sloj i
mogunost mehanikog razdvajanja slojeva. Slika ovakve slojevitosti sasvim je slina slici razliitih slojeva
fresaka na zidovima starih i vie puta ivopisanih crkava ili - to je mnogo dalje od umjetnosti - slici
geolokih slojeva.
Ovako shvatiti Pavieve Palimpseste bilo bi potpuno pogreno: vremenski i jeziki "slojevi" se meusobno
proimaju i ive u istom trenutku i u istom tekstu. Palimpsesti su djelo naeg vremena i sve to je u njima
napisano pripada istom tekstu i istom vremenu. Oni se, meutim, oslanjaju na glasove i iskustva minulih
vjekova, na pojedine citate ili simbole starih pjesnika. Rije je, dakle, o svojevrsnom dijalogu meu
epohama, piscima i djelima. Glasovi iz starih vremena pojavljuju se u naem dobu, u savremenom tekstu,
kao integralni dio tog teksta, i imaju ta da nam kau. "Slojevi", dakle, nikad nisu mehaniki odvojeni niti
odvojivi, ve su znakovi starih tekstova i rukopisa istovremeno sasvim relevantni znakovi Pavievog djela;
oni su i Pavievi znakovi, a ne neko strano tijelo.
Rije je o svojevrsnom dinamikom "dijalokom" odnosu meu razliitim tekstovima, u ovom sluaju i iz
razliitih epoha, koji u svom kontaktu grade jedno zajedniko polje, jedan svijet intertekstualnosti, kako
se to danas, dosta pomodno, kae.
Paviev stih je neuobiajeno dug za nau savremenu poeziju, ak i do dvadeset osam slogova. Tom
duinom se pokuava ostvariti dah i zamah liturgijskog stiha, to nam se ini zanimljivom idejom za
obogaenje ritmikih mogunosti savremenog srpskog pjesnitva; idejom kojom bi se mogao koristiti
neko ko stihu bude vjerniji od Pavia. Tim liturgijskim stihom, kao i tematikom, trai se oslonac u srpsko-
vizantijskoj tradiciji.
Raspored strofe je, meutim, u znaku romanske tradicije. Pjesme su dosljedno rasporeene u po dva
katrena i dva terceta gradei sonete, a jednom broju soneta dat je i grafiki izdvojen petnaesti stih, koji
najee sadri poentu, to je u tradiciji takozvanog "soneta s repom", ali istovremeno i odstupanje od te
tradicije: petnaesti stih nema u Pavia ironijsku funkciju.
Ovaj neobian spoj - dug stih koji hoe da prizove sjeanje na liturgijsku tradiciju i sonetna forma pjesme
- ini nam se vrijednim panje. Drugo je pitanje koliko "zvonjalica" moe da izdri dva i po puta dui stih
od njenog matinog jampskog jedanaesterca, liena pri tom rimovanja i, najee, dinamikog odnosa
izmeu katrena i terceta. Ali u tome i jeste izazov ovakvog spoja. To ujedno otkriva i ranu Pavievu
spremnost na eksperimente s tradicionalnim formama, za inovaciju koja je puna rizika, a koja se, na neki
neobian nain, oslanja na tradiciju.
Zbirka se otvara pjesmom "Epitaf"; epitafom itaocu poinje i Hazarski renik. Poslednji stih "Epitafa"
sugerira sahranu i vaskrsnue u rijeima:
Leim u svakoj rei po jednom, u svakom
od vas ponovo sahranjen za ivot.
Rijei su, to e rei i pjesniki tekstovi - oni prevashodno - svojevrsno groblje njihovih tvoraca. Jezik ima
drugo pamenje i mi - svojim govorom, itanjem, stvaranjem, kulturom - oivljavamo ono to je
sahranjeno, sjeamo se onoga to lino nismo doivjeli. Biti sahranjen u rijei, u jeziku, u pjesmi, ne znai
biti mrtav niti izgubljen, nepostojei, ve to znai biti i sauvan, kao u crkvi ili itiju. Svako itanje je
svojevrstan spomen, svojevrsno vaskrsenje. italac je i grobnica, i udotvorac koji vaskrsava mrtve. Tako
"moja seanja postaju starija od mene"; tako smo ve na pragu fantastinih uda Hazarskog renika.
Nai snovi, a prije svega snovi pisaca, ive poslije nas, jer nae rijei ostaju iza nas. Budui da su rijei
skitnice, skitaju i lutaju u njima i s njima i nai snovi, od itaoca do itaoca, od ovjeka do ovjeka, koji
nae rijei izgovaraju, na neki nain u naem svijetu participiraju. Rijei su letei grobovi, bolje rei letei
hramovi, u kojima su nai snovi sahranjeni, to e rei sauvani, sposobni za vaskrsnue. U pjesmi
"Povratak Teodora Spana", posljednji petnaesti stih, izdvojen kao dodatak sonetu, ima funkciju poente i
glasi:
I snovi se sanjaju nai u skitakim reima
naim i potom.
Nije li ve tu proklijala ideja o recipronim i paralelnim snovima i snivaima, o lovcima na snove i o
ostalim arobnjacima Hazarskog renika.
Jezik lirskog subjekta, poput zmijskog svlaka, ostavlja iza sebe kouljicu godina, i to u samom subjektu, ali
ostaje sjeanje na "zaboravljene liturgije":
Moj jezik je triput svlaio kouljicu
godina i tri jezika zaboravio u meni,
No moje srce jo poznaje jezik zaboravljenih
liturgija.
Sjeanje - a ono je ovdje uvijek i sjeanje na zaboravljeni, stari jezik predaka, na gotovo zaboravljenu staru
srpsku kulturu - nije samo stvar mozga i uma, ve prevashodno stvar srca i osjeajnosti, stvar
senzibiliteta, kompletne ljudske duhovnosti i emocionalnosti; sjeanje je stvar kulture koliko i doivljaja: i
kultura doivljaja, i doivljaj kulture.
Najblii tematici Hazarskog renika su stihovi iz pjesme "Daemon florae". Tamo je lirski subjekt u
situaciji junaka Hazarskog renika - budi se iz tuih snova:
I odjednom iz tuih snova se prenuh, iza
sklopljenih oiju.
Zavrni tercet, meutim, ide i dalje:
Ako me demon taj bezazleni i strani vrati
u nae zamorene snove
Doi u kao bog obogaen raspeem, s izbolovanom
duom kiparisa i zove
s pamenjem feniksa i sa iskustvom mrca.
Ima li teeg, veeg i nedokuivijeg saznanja i iskustva od "pamenja feniksa" i "iskustva mrca", od
saznanja smrti, sopstvene smrti, sopstvenog samospaljivanja i uskrsnua? To je jedna od sredinjih
tema Hazarskog renika i u traganju za reenjem te tajne junaci Pavievog romana, kao i lirski subjekt
ove pjesme, moraju preko raspea na tuim i svojim snovima. Evo, dakle, jedne od glavnih
ideja Hazarskog renika u prvoj Pavievoj knjizi, u pjesmi "Daemon florae".
Nekoliko "hazarskih" motiva, koji e u prozi biti znatno razvijeniji, sreemo u pjesmi "Demetra":
Tvoji su dani dui i u njima vie je noi
no to ih ja imam
U svakoj od njih ja starim po jednom, i ko zna
Koliko sam neujnih smrti ve imao u tvom ivotu.
Kako je tuno to u se probuditi jednom
u tuu neku smrt.
Kod razliitih lica dani i noi su razliite duine, razliitom brzinom im prolaze godine, a "u tuu neku
smrt" se bude, ili je sanjaju, junaci "baroknog sloja" Hazarskog renika.
Dvije epohe iz prolosti, s kojima je pjesnik i njegovo dvadeseto stoljee u korespondenciji, jesu srednji
vijek i epoha baroka, ba kao i u Hazarskom reniku. Osamnaesto stoljee se javlja u Pavievom naunom
i u knjievnom radu kao vorina vremenska taka, kao svojevrsno srce vremena:
Kroz crni grli s barutom i vinom
Osamnaesti vek uzima u sebe sve druge.
Ko zna kako bi izgledalo srpsko osamnaesto stoljee da nije bilo Velike seobe Srbalja 1690. godine, kojoj
Pavi posveuje jednu od svojih duih pjesama, naglaavajui gubitnike i tragine aspekte Seobe. Zavrni
dio zbirke je rukovet od osam pjesama pod zajednikim naslovom "etiri zvonika u Sent-Andreji", s
posvetom Gavrilu Vencloviu: "slavnom besedniku sentandrejskom, poruka izmirenja i utehe iz stolea
dvadesetoga".
Venclovi je Pavievo knjievno otkrie i velika literarna inspiracija. Pavi koristi cio niz Venclovievih
simbola, nalazei za potrebno da neke od njih komentarie na kraju knjige, aludira na Venclovieve
stihove i na stihove njegovog uitelja Kiprijana Raanina, ugraujui u taj dijalog s osamnaestim
stoljeem ono to sam od tog stoljea batini. Prizivajui i "pleme monih uljeza u prolost", unutranjim
oima, "oima slepog Didima", trai se "jedno drugo vreme". U toj igri vremenima u dozivanju vjekova i
epoha, u buenju unutarnjih pogleda, u diskusiji s barokom i srednjim vijekom, dogaae se i skrivae se
tajne Pavieve proze, Pavievog knjievnog stvaralatva uopte.
A. 2. Meseev kamen, pesme
etiri godine poslije prve pjesnike zbirke Palimpsesti, beogradski "Nolit" objavljuje i drugu Pavievu
poetsku knjigu - Meseev kamen, 1971. Prva novina koja pada u oi u odnosu na prvu zbirku jeste obilno
prisustvo proznih tekstova, fantastinih pria. Dvije takve prie uokviruju knjigu, kao ulazna i izlazna
kapija, i imaju funkciju svojevrsnog "predgovora" odnosno "pogovora" ("Suvie dobro uraen posao" i
"Bahus i leopard"). Osim ovih dviju "okvirnih" pria nalazimo jo tri koje su uklopljene u pojedine cikluse
ove knjige: "Proloko itije" u ciklusu "Sluba Relji Krilatici", "Veera u Dubrovniku" u ciklusu "Nove
gradske pesme" i "Ikona koja kija" u ciklusu "Kosovski apokrifi". Ukupno, dakle, pet fantastinih pria -
cijela jedna zbirka - u knjizi koja na naslovnoj strani nosi jasno anrovsko obiljeje - pesme.
Fantastine kratke prie, koje ve po definiciji imaju izvjesnu bliskost s lirikom, mogu se, dakle, s autorske
take gledita, smatrati i imenovati pjesmama. One su odista ambivalentne: kratkoom i lirskim nabojem
bliske su pjesmi, a prisustvo naracije, fabule i knjievnih junaka omoguava im da se presele kasnije u
neku zbirku novela ili u roman, to se s njima uistinu i dogodilo.
U kontekstu zbirke, pjesama, fantastine prie imaju funkciju ritmikog kontrapunkta stihovima.
Kombinovanje proze i stiha ostae karakteristika i drugih Pavievih knjiga (Due se kupaju poslednji
put, Hazarski renik). U znaenjskom pogledu fantastine prie su komplementarne pjesmama i s njima
usklaene; ciklusi bi bez proznih partija bili znatno siromaniji i neshvatljiviji.
Drugi kontrapunkt u ovoj Pavievoj knjizi uoljiv je na jezikom planu: Pavi upotrebljava rijei i
sintaksike cjeline iz starijih slojeva srpskog jezika, iz "svetog jezika", kao kontrapunkt savremenom,
"profanom jeziku".
Taj kontrapunkt je u saglasnosti sa anrovskim osobinama Pavieve poezije: sve same "starinske" rijei i
anrovske oznake u naslovima Pavievih tekstova. Oigledno se radi o pokuaju oivljavanja sjeanja na
tradiciju "svete" srpskovizantijske knjievnosti. Pavi pie slubu, stihire, sedalan, proloko itije,
kosovske apokrife i "roman", to sve korespondira s bogatom tradicijom stare srpske knjievnosti. To
nikako ne znai da je Pavi zarobljenik te tradicije; ve je primijeen napon izmeu srednjovjekovne
tematike i anrovske oznake, s jedne, i savremene metafore, s druge strane, u Pavievom pjesnitvu.
Prvi ciklus Meseevog kamena posveen je Relji Krilatici, krilatom junaku srpske epike, epskom
pobratimu Marka Kraljevia, a zapravo svojevrsnom suparniku cara Stefana Duana Silnoga. Sa zapisa s
njegovog groba moe se proitati da je bio "veliki kao Sunce", a da se stijesnio "u grobu malom". Dva puta
je padao u Duanovu nemilost i umro zamonaen u Rilskom manastiru, svojoj zadubini, pod grkim
imenom Hariton. Otuda i Paviev stih: "Nisi ni Srbima Hrelja, ni Grcima Hariton".
Takav krilati, nebeski junak, tvorac i neimar kosmikog Carigrada, sazdanog "ni na nebu ni na Zemlji", od
mjeseevog kamena, lik legende, privukao je Pavia, pisca-fantastiara, prije i vie negoli drugi slavni
epski junaci. I za njega Pavi vezuje temu lutanja tuim snovima:
Ti zalutao u tue snove
Iz njih nam pie na meseevom kamenu.
U fantastinoj prii "Proloko itije" nalazimo nekolike omiljene postupke ofantastienja svijeta. Tu je,
prvo, korienje mita o danu stranoga suda, a s njim u vezi i arobnog predmeta, prisutnog gotovo kod
svakog pisca fantastike - ogledala. Mit o danu stranoga suda i ogledalo spojeni su s bogumilima, koje
Pavi, s vremena na vrijeme, uvodi u svoj fantastini svijet. Ovoga puta koristi njihovo vjerovanje da e
"na dan stranoga suda sva ogledala osvanuti pod koprenama; tako ni obrisi grenika ne bi mogli izbei
kazni". Slijepa ogledala bi, meutim, zadrala sposobnost odraavanja i ponavljanja odjeka glasova
umjesto slika: ponavljali bi se "krici kanjenih", to bi bilo jedino to bi se spaslo iz sveopte propasti".
U daljem toku prie opti princip se konkretizuje na poznatim linostima iz srpske istorije, poezije i
legende, caru Duanu i njegovom esaru Hrelji Dragovolji, i za tu priliku pisac koristi istorijsko predanje i
legendu o Relji Krilatici.
Hrelja, koga je Pavi obdario sposobnou da um pretvara u sliku (princip na kome poiva sinestezija) i
vidi ono to je izvan domaaja njegovog oka ako je u domaaju njegovog sluha, mora da napusti zemlju i
gradove oko rijeke Strimona (dananje Strumice) i "da se vine do nebeskih ostrva".
Epilog je u znaku mita:
"Na dan kad cvetaju vode i kada su carevi mislili da im je doao strani sud, Duan se nalazio na domak
Carigrada, a Hrelja je pokuao da preleti reku Strimon, nadajui se da e mu bar senka potonuti u vodu i
izmai kazni. Prevario se: vode su procvetale i samo se odjek njegovog glasa probio kroz cvee, spasao
suda i sklonio na svoje nebesko ostrvo. I danas, kada meseevo kamenje pada u reku Strimon, kau da se
to oburvava Hreljin grad i uje se kako kamenje u letu peva Hreljinim glasom prognanim sa Zemlje".
Ali to je samo prvi epilog, onaj kojim se razreava Duanova i Hreljina sudbina. Fantastina pria ima jo
jedan, tipino pavievski, epilog. Pavi, naime, spaja dogaaje iz 14. stoljea sa dvadesetim: 1970. godine
izloen je jedan mjeseev kamen u Beogradu, a "pisac koji ovo noas belei iao je da ga vidi i oslukivao
nee li neto uti kroz debeli stakleni oklop. Tada nije uo nita. Mnogo kasnije, kod kue, jedne veeri,
uo je Hrelju. Ne jedan glas, nego osmoglasnik.
Bogumilska pria, dakle, nije bila lana".
Pisac je uvuen u igru, u fantastinu priu (to je takoe est Paviev postupak) i postao je medij kojim se
spajaju dva udaljena stoljea i dogaaja, a osmoglasnik to mu se javlja moe biti istovremeno i njegovo
djelo, i glas Hrelje Dragovolje, a u svakom sluaju je potvrda bogumilske prie. Pavieva kratka
fantastina proza je sastavila figuru kruga.
"Proloko itije" Hrelje Dragovolje na najmanjem prostoru otkriva cio spektar postupaka karakteristinih
za Pavievo pisanje fantastine proze.
Ciklus "Nove gradske pesme" nagovjetava docnija Pavieva djela. O prii "Veera u Dubrovniku"
govoriemo u drugom dijelu ove knjige, a povodom lika Efrosinije Lukarevi. Nau panju je privukao
naslov pjesme "Veera u krmi kod 'Znaka pitanja'". Isti naslov e se kasnije javiti iznad jedne Pavieve
prie - o kojoj emo takoe kasnije govoriti - u kojoj su drugi junaci, ali je ideja slina: pisac sjedi u krmi
s Dositejem. Spajanje razliitih vjekova kroz sopstveni "doivljaj" nalazi se i u drugim pjesmama ovog
ciklusa, a najoevidnije u pjesmi "Na 'Pijaci mesa' u Beu",
Gde sedimo Pievi i ja u krmi
Grke neprisajedinjene vere
I prieujemo se iz iste ae.
Da ga ne poznaju strae Marije Terezije
On je skinuo izme pune kie iz 1744.
I minuu kroz koju se provukao u XVII vek
Nosi kradom na prstu
Da ga ne poznaju strae
preruio se u pesnika
Vie ne pie memoare i tiho ita stihove
Bekoj TV.
Na slinom poigravanju s vremenom zasniva se i pria "Suvie dobro uraen posao", s poetka knjige i
"Ikona koja kija" iz Kosovskog apokrifa. U prvom sluaju rije je o spoju dogaaja iz 1498. godine i
dogaaja iz izraelsko-arapskog rata iz 1967. godine. U priu je uvedena mitoloka motivacija: moguno je
u sebi samom pronai i ugledati svjetlost koja je slina onoj to se ukazala Hristovim uenicima na
Tavorskoj gori. Od te sposobnosti ljudi koji su u milosti boanske svjetlosti, i koji su obdareni vjetinom
da tu svjetlost otkriju, doli su do sposobnosti da lijee tue snove i da u snovima prave uda. Tako je
Stanislav Spud, uprkos teko oteenom vidu, vidio i vidao vie od drugih. On je mogao da usmjerava
svoje snove i svoju terapiju u budunost, pa mu se desilo da je promaio uticaj na pacijenta koji mu je bio
povjeren na lijeenje - to e platiti ivotom - ali je zato "suvie dobro" uradio posao i domet njegove
terapije je osjetio jedan egipatski podoficir est vjekova kasnije.
Opominjua pria "Ikona koja kija" sastavljena je iz dva meusobno povezana i prepletena siejna toka,
koji vode ka zajednikoj poenti. Prvi siejni tok je vezan za udesni ivot hilandarskog oca Manuila, a
drugi za volebne moi ikone Bogorodice Trojeruice. Otac Manuil je bio pripadnik jedinice katalonskih
najamnika "koji su 1307. godine za raun Zapada napadali Svetu goru", pa, izgubljeni u "hiljadu magli",
srpskog manastira Hilandara, zabludom se meusobno sukobili i unitili, a trojica preivjelih pristupila
manastirskoj bratiji i srpskoj pravoslavnoj vjeri. Manastir je bio spasen, a neprijatelj preveden pod
manastirski krov zahvaljujui svetim udima.
Ista mitoloka motivacija dosljedno je primijenjena u prii o drevnoj ikoni Bogorodice Trojeruice i
njenim udesnim seobama iz Palestine u Svetu goru, iz Svete gore u Srbiju, a odatle, poslije propasti
Srpskog Carstva, opet u Hilandar, odakle se nije dala preseliti ni poto su Srbi 1912. oslobodili Kosovo, ni
kada su 1950. godine podigli spomenik kosovskim junacima.
Istom motivacijom mitolokim udima doveden je otac Manuil u dvadeseto stoljee, premostivi tako, po
omiljenom Pavievom postupku, vremensko rastojanje od est stoljea. Na taj nain je omogueno da se
zaokrui pria o Trojeruici i da se odgonetne zagonetka zato ikona udotvorka odbija da se vrati u
postojbinu Svetog Save, jer se samo u zadubini njegovog oca na Svetoj gori osjea kao u svojoj kui.
Istovremeno je to i put za reenje druge, komplementarne zagonetke: otac Manuil pokuava da se sjeti
jednog zaboravljenog znaka i njegovog znaenja, jednog znaka koji u njegovom maglovitom sjeanju ima
znaaj i visinu prvog i tajnog svetog slova:
"Tim znakom kao opomenom ispraale su ih nekada ene iz Barcelone na pohode, upozoravajui ih
dignutih ruku, a smisao gesla uglavnom je bio sledei:
Mesto onog koji se seli nikad ne ostaje prazno"
Odgonetka Manuilovog znaka istovremeno je i poenta prie, koja se jednako odnosi na Manuila i njegove
bive saborce, na seobe srpskog naroda i na udotvornu ikonu Bogorodice Trojeruice. Poenta se ponaa
kao trostruko arobno ogledalo u kome svako moe vidjeti reenje svoje tajne.
Kombinovanje mitoloke motivacije s istorijskim zbivanjima, spajanje po est stoljea udaljenih
vremenskih trenutaka i odgonetanje zagonetke poentom koja ima formu aforizma - sve su to postupci koje
e Pavi kasnije vjeto razraivati i kombinovati u svojoj fantastinoj prozi.
Iako s autorskog stanovita anrovski oznaeni kao pesme, tekstovi knjige Meseev kamen promovisali su
pripovjedaa Milorada Pavia, pisca fantastine proze.
A. 3. Gvozdena zavesa
Prva Pavieva pripovjedaka knjiga pojavila se 1973. godine u Novom Sadu, u izdanju "Matice srpske" -
Gvozdena zavesa, i u njoj su, s neznatnim izmjenama, tampane etiri kratke prie iz pjesnike
zbirke Meseev kamen: nedostaje samo "Proloko itije" Hrelje Dragovolje. Time se i formalno potvrdio
ambivalentni karakter Pavievih kratkih proznih tvorevina: jednako se udobno osjeaju u pripovjedakoj
kao i u pjesnikoj zbirci.
I ovu knjigu Pavi je propratio pogovorom, koji nije lien naracije niti poetske funkcije, ali koji baca
izvjesnu svjetlost na knjigu kao cjelinu, a naroito na neke njene novele. Pisac, naime, veli kako je dobar
dio tekstova pisao izvan Beograda, pa ih otuda - iz straha da ih ne uniti neka od sve eih avionskih
nesrea, koja bi se eventualno piscu mogla dogoditi - slao na svoju beogradsku adresu. U asu kada ih
prireuje za tampu nije, meutim, "vie sasvim siguran da li je ono lice koje ih je slalo istovremeno s
onim koje ih sada izdaje. Nije li se taj avion negde u meuvremenu ipak sruio? U svakom sluaju, italac
je sigurno primetio da ve prvi meu tekstovima ove knjige lii na malu zagonetku koja se razreava tek u
poslednjoj reenici povesti. Upravo zahvaljujui tome, taj tekst -"'Vedvudov' pribor za aj" - nije
moguno proitati dva puta na isti nain. Onog trenutka kada se na kraju prvog itanja doznaju imena
junaka, novo itanje vie nikada nee imati onaj ukus realnog zbivanja koji je briljivo sugeriran za prvo
itanje.
Tu, negde, izmeu ta dva itanja ove knjige, leti i pada onaj avion o kojem je maloas bilo rei".
Prvo to iz predgovora pada u oi jeste relativizacija, odnosno problematizacija autorstva. Time se
nagovjetava jedan postupak koji e svoju kulminaciju dostii upravo u Hazarskom reniku. Drugo, ne
manje vano, upozorenje jeste upozorenje na mogunosti razliitog itanja, odnosno na razlikovanje prvog
i drugog itanja jedne prie. Time se, s jedne strane, otkriva tajna zanata i koncepcije, posebno kad je u
pitanju konkretna pria, ali se, s druge strane, nagovjetava i tematizacija odnosa pisac - italac, odnosno
igra s itaocem, to e u docnijem Pavievom stvaralatvu biti od naroitog znaaja, posebno u njegovim
romanima. Igra s itaocem, to je vrlo vano primijetiti, i to je ovdje oevidnije nego na drugim mjestima,
omoguena je strukturom djela; ona je ugraena u djelo, tako da je itaoeva prevelika sloboda samo
privid i dio igre.
Od znaaja je, takoe, i rije zagonetka: "mala zagonetka" je esto prisutna i presudna u Pavievoj prozi, a
to je sasvim oevidno upravo u ovoj knjizi. Ona se, kao u pomenutoj prii, javlja kao zagonetka o glavnim
junacima i odgoneta se na kraju prie. U svijetlu "odgonetke" pria se sasvim drugaije ita.
"Zagonetka" je kombinovana s alegorijom. Cijela pria je - saznajemo to tek poslije "odgonetke" - jedna
alegorija. No, takav utisak se nema sve do posljednje reenice. Alegorija je kombinovana s
antialegorijskim postupkom: s priom punom ivih, "realistikih" detalja, prividno dosljedno lienom
metaforinog govora. Navikli smo da alegoriju doivljavamo kao razvijenu metaforu, kao lanac ili sistem
metafora, a ovdje je "odgonetkom" u alegoriju preobraena, tradicionalistiki reeno, "realistika" pria
"iz studentskog ivota".
Ova, na izgled jednostavna, kompozicijska i stilska rjeenja trae mnogo truda, dovitljivosti i vjetine, i u
tome je svojevrsna Pavieva tajna. "Odgonetka" je istovremeno i poenta, ali i potpuni obrt prie i cijele
narativne situacije: privid "realistike prie" odjedanput nestaje pretvarajui se u parabolu o Evropi i
Balkanu. "Mala zagonetka" ove vrste (koja ne mora uvijek biti odgonetnuta) i alegorija bitno su stilsko
obiljeje Pavieve proze. Zajedno kombinovane daju parabolu, kao u pomenutoj prii, ili u prii "Zavesa",
gdje se relativno jednostavna i ogoljena fabula, s gotovo neindividualizovanim junacima, podie na
univerzalni princip. Alegorija kombinovana s aluzijom ima u Pavievoj prozi, posebno u romanima,
satirinu funkciju. Kasnije e pisac usavriti svoj postupak, pa e biti omogueno da se cio roman moe
proitati i kao alegorija, odnosno satira, ali takvo itanje - to nedvosmisleno sugerira pisac - predstavlja
otkrivanje samo jednog "sloja" romana. Alegorija je, dakle, u romanima postavljena tako da nudi jedno od
alternativnih, i to povrnijih itanja, do koga je piscu takoe stalo. Takvo itanje otkriva samo jedan,
satirini sloj romana; "ostalo je za ostale", rekao bi Pavi.
Pavieva "mala zagonetka" iz prie "Vedvudov pribor za aj" moe se formalizovati kao pitanje: "Ko je
ko?" Ta formula funkcionie i u mnogim drugim Pavievim tekstovima gdje postoje sline zagonetke, bilo
da je koristimo na alegorijskom planu (Ko su Hazari?), na planu identifikacije junaka (Ko je sluavka iz
hotela "Kingston"?), ili na planu odgonetke neke tajne iz siejnog lanca (Ko je ubica u hotelu "Kingston"?).
Ova vrsta "zagonetanja" omoguava igru s itaocem, ali mu i poveava panju za tekst, vee ga za likove i
fabulu i pokazuje se kao izvor zanimljivosti, kao budilnik interesovanja. Ima tu neeg od iskustva klasine
"detektivske prie" i njenog pitanja: "Ko je zloinac?" Problem identifikacije junaka, njegovog statusa u
djelu i njegovog odnosa s drugim junacima jedan je od vanijih koji stoje pred itaocem Pavievih romana.
Odgovor na pitanja "Ko je ko?" i "Ko je ta uinio?" pomoi e nam da rijeimo brojne Pavieve enigme.
Drugi tip Pavieve "male zagonetke" moe se formalizovati kao pitanje: "U kakvim su odnosima x i y?". To
se pitanje svaki as postavlja pri itanju Pavievih romana, bilo da je rije o odnosu meu junacima, meu
piscem i itaocem ili meu trima vremenskim planovima Hazarskog renika (srednjovjekovnom,
"baroknom" i dvadesetovjekovnom). Ali to je naroito uoljivo upravo u novelistikoj zbirci Gvozdena
zavesa. Brojne su, naime, prie iz ove zbirke u kojima nalazimo relativno samostalne siejne rukavce.
Jednostavnije reeno: pria je sastavljena iz dvije ili vie kraih pria, koje su, najee, iz veoma udaljenih
vremena, a dovedene su u motivacijsku vezu. Ve smo, govorei o Meseevom kamenu, skrenuli panju na
priu "Suvie dobro uraen posao", gdje je pria o Stanislavu Spudu (iz 15. stoljea) i njegovom lijeenju
snovima dovedena u vezu sa snom jednog egipatskog podoficira iz 1967. godine. U noveli "Aerodrom u
Konavlju" dogaaji iz 1944. godine (graenje aerodroma) dovedeni su u vezu s prepiskom izmeu brae
Bokovi iz 1473/74. godine. U prii "uvar vetrova" zagonetka iz 1275. godine (zazidano blago Jelene
Anujske u manastiru Gradac) bie konano razrijeena 1968. "Veera u Dubrovniku" spaja dogaaje iz
1617. i 1950, a "Ikona koja kija" poetak trinaestog s dvadesetim stoljeem. Toj grupi bi pripadala i pria
"Krma kod sedam sisa". U svakom sluaju, igra s vremenom u Pavievoj fantastici ima veliku ulogu,
naroito kada je povezana sa snovima i literarnim asocijacijama ("Silazak u Limb") ali sa mitskim
obnavljanjem junaka i dogaaja.
Jedan broj pria zasnovan je na odgonetanju tajnog znaka, pri emu vanu ulogu ima slovo, to dolazi iz
srpskovizantijske tradicije, gdje su pismenost i pismena, knjievnost i knjige, imali atribut svetosti i bili
nosioci svetih tajni i svetih moi. Radi ihori gradi crkve bjeei ispred turske najezde i u tom bjekstvu i
gradnji ispisuje svoje sudbinsko slovo, prvo i jedino koje je nauio i u ijem znaku je proveo ivot i
ostvario djelo - slovo "teta" ( ). Slinih momenata ima i u prii "Ikona koja kija".
Fantastika, pa i Pavieva proza, rado se okree prema svijetu mrtvih, groblju i zagrobnom ivotu, koristei
pri tom kako srednjovjekovnu, tako i bogatu folklornu tradiciju. U tom pogledu su u ovoj zbirci
najilustrativnije novele "Cvetna groznica" i "Blejzer boje mora", odnosno ona siejna linija iz ove novele
to nosi naslov "Groblje kod etiri vetra". Ovdje neemo govoriti o prii "Cvetna groznica"; o njoj e biti
rijei kasnije. Napomenuemo samo da je to jedna od onih pria koje su - naravno preraene i prilagoene
novom kontekstu - nale mjesto u Pavievim romanima.
Zbirka novela Gvozdena zavesa donosi, dakle, mnotvo proznih postupaka to e ih Pavi kasnije, u
svojim romanima, usavriti i intenzivno koristiti. U novelama je - zbog estih "obrta" - lake te postupke
prepoznati, to olakava kritiko itanje Pavievih romana; to se, uostalom, najbolje moe vidjeti na
ispitivanjima Tolstojevih djela to su ih obavili ruski formalisti, u prvom redu Viktor klovski i Boris
Ejhenbaum.
A. 4. Konji svetog Marka
etvrtu beletristiku knjigu, zbirku novela Konji svetoga Marka, Pavi je objavio u beogradskoj "Prosveti"
1976. godine.
Da li je pisac ovom knjigom vodio odsudnu bitku za svoj opstanak u beletristici? Sudei po pogovoru
moglo se desiti da - u sluaju da su Konji svetoga Marka izgubili trku i bitku - ovo bude i posljednja
umjetnika knjiga Milorada Pavia, odnosno da njegovi romani nikad ne budu napisani. U spomenutom
pogovoru, naime, pisac poredi svoje dvije prie s ruskim vojnicima i oficirima, koji su se, u bitkama
voenim po mrazu i snijenoj vejavici, skidali u rublje i nezadrivo juriali: tako je i pisac skinuo "oficirske
bluze" i ritmiku utegnutost sa svojih pjesama, preobrazio ih u prie, pa ih poslao na juri, "u rublju", "u
prve borbene redove", gdje e "ponovo povesti jednu bitku, koja je verovatno i poslednja". Da je ta bitka
izgubljena, moda danas ne bi bilo Hazarskog renika.
Na stranu pitanje da li je knjiga Konji svetoga Marka bila za Pavia od presudnog znaaja da se istraje u
knjievnom radu, na stranu pieva privatna, inae zanimljiva, dramatika; ovdje je relevantno drugo
pievo priznanje: Pavi, naime, priznaje da je ideje, motive i problematiku pojedinanih svojih pjesama
prenosio u prozna djela, prvo u prie. Vidjeemo kasnije da su se Pavievi "vojnici" jo jednom "preruili":
ako su se u ovom sluaju skinuli u intimno, bijelo donje rublje, onda e se u romanima skinuti nagi, do
gole koe, i juriati - da iskoristimo Pavievu sliku iz Hazarskog renika - kao "goli Srbi", konjanici
Avrama Brankovia, kad krenu nou, na juri u sjeu. Tu meusobnu vezu Pavievih djela bilo bi teko
dokumentovati i uiniti oevidnom ako bi izostao upravo ovaj dio nae knjige: prikaz pojedinanih dijela
prema vremenu njihovog objavljivanja. U tu vezu smo se ve i ranije uvjerili, a ovdje je ona potvrena i
pievim autorskim iskazom u pogovoru.
Pisac je tom prilikom vjerovatno mislio na svoj ciklus pjesama "Roman o Troji" iz zbirke Meseev kamen i
na "Proloko itije" Hrelje Dragovolje. "Roman o Troji" je preobraen u priu "Konji svetoga Marka" iji
naslov nosi i zbirka, a "Proloko itije" zavrava ovu zbirku pripovijedaka, sada sa naslovom "Bogumilska
pria". Ukazaemo, meutim, i na jo neke srodnosti ove knjige sa ostalim Pavievim tekstovima, posebno
s romanima.
Pria "Konji svetoga Marka" data je iz perspektive Paria Pastirevia Aleksandra (koji ima i funkciju
pripovjedaa u provom licu), a u njenom sreditu je motiv vidovitosti Parievog brata Jelena:
"Imao je svetu bolest, postao je vidovit i svi su govorili da e proricati budunost".
Jelen Priamuevi je mogao progledati "kroz svoju bolest u budunost" jedino kad bi se uzdravao od
spavanja i od utoljenja ogromne ei, i to na vodi koja tee nedaleko od planine Ide, u asu kad tu vodu
pije Inorog, bistrei je oima. Tu je Jelen proitao budunost sve do vremena kada je Pavi pisao svoju
priu, pa e u italijanskim novinama "Corriere dela sera" od 21. marta 1975. proitati:
"Jedan od etiri uvena bronzana konja, koji vekovima krase proelje Bazilike svetoga Marka u Veneciji,
uklonjen je prekjue sa svog postolja, jer ga je napao rak bronze. Puna 23 veka ovi su konji odolevali
uspeno naletima vetrova s mora i kiama, ali se nisu mogli oteti pogubnom uticaju zatrovanoga vazduha
naega doba. I tako konji plaaju visoku cenu koju oveanstvo i inae plaa za svoj tehniki napredak, jer
razorne estice su opasno otetile hiljadugodinje telo ovih lepih spomenika. Uklanjanje jednog od konja
sa proelja Bazilike svetoga Marka, podsetilo je mnoge Venecijance na staru izreku: "Kada se konji svetoga
Marka pokrenu, propada jedna od dve carevine. Koja e to biti ovoga puta?"
Zagonetka koja je u obliku pitanja postavljena na kraju ovoga izvoda iz novinskog lanka kljuna je
zagonetka istorije hrianstva i nae savremene istorije. Zapad ili Istok? Pavi je ovdje pronaao literarno
rjeenje koje e iskoristiti u romanu Predeo slikan ajem: u igru je uveden italac.
ije e carstvo propasti zavisi, naime, od toga da li je u vodi odraen muki ili enski lik, ba kao to e od
toga zavisiti i sudbina junakinje romana Predeo slikan ajem. Pitanje: Ko e propasti? - preobraeno je u
pitanje: Koga je ugledao u vodi Jelen Priamuevi? A on je "spazio na dnu vode tebe, to ita ove redove i
misli u svojoj skamiji ili naslonjai da si u bezbednosti i van igre".
Na taj nain je uspostavljena mogunost ambivalentnog epiloga: od toga da li je italac ena ili mukarac
zavisi sudbina carstva. italac je u ovoj Pavievoj prii dobio mo samoga Boga, mo mnogo veu od
kljunih linosti Istoka i Zapada. Iza radikalne ironine igre, koja omoguava dvostruki epilog, sugerira se
situacija savremenog ovjeka pred sudbinskim pitanjem svijeta, koje nije samo pitanje Istoka i Zapada,
ve i pitanje opstanka ovjeka. A s takvim pitanjem se moe ivjeti samo uz ambivalentnu ironiju i
kreativnu igru.
Zavrna reenica je poenta istaknuta drugaijim slogom i stegnuta kao stih koji bi istovremeno mogao biti
i trei naslov ove prie (prva dva, kao alternativa, stoje na poetku prie). To je Pariov iskaz, kome je
dojadilo "od svih tih smicalica i trabunjanja", od bratovog bolesnog itanja budunosti i od gluposti
istorije koje slijede, pa je otiao u Spartu da izjavi ljubav lijepoj Jeleni Vasileusi:
Nek vieno jednom ve pone!
Trojanski rat je znaio smak jednog svijeta, kraj jednog, za tadanje predstave velikog carstva. Poenta se
jednako odnosi na grko-trojanski rat, kao i na vrijeme poslije 1975. godine. Ona istovremeno sugerira
ponavljanje vienog i odsustvo razuma u istorijskim dogaajima: sve su to stare prie u mnogo uasnijim
verzijama. I muki i enski italac imaju pravo na svoj epilog: kad se pomjere konji svetoga Marka, ljulja
se Istok i Zapad, kripe kosti kontinenata, a patetiku mora zamijeniti ironija da bi se vieno koje poinje
moglo podnijeti.
Na "dvije vode" pravljena je "Pria s dva naslova". I ona se - kao i ve komentarisani tekstovi iz Gvozdene
zavese- samo jednom na isti nain moe proitati: onoga asa kada se erotska pria pretvori u parabolu o
dui i tijelu i kada se - a to je na samom kraju, otkriem drugog naslova, koji je istovremeno i poenta -
razrijei zagonetka, nemogue je istu priu ponovo proitati na isti nain. I ova parabola je takoe utkana
u roman Predeo slikan ajem, prestilizovana i prilagoena novom kontekstu.
Najkrai i jedan od najneobinijih tekstova ove knjige - svega dvije stranice - jeste "Dopis asopisu koji
objavljuje snove". Dopis je adresovan na osamnaestovjekovnog pisca Zaharija Orfelina i zaglavlje pisma je
napisano starim srpskoslovenskim jezikom:
"Uvaajemom gospodinu Zahariji Orfelinu. V tipografiji Slaveno-Greeskoj blagoestivoj Dimitrija
Teodosija. Venecija".
Poiljalac nosi pieve inicijale - M. P. - i nemamo razloga da tvrdimo da je to neko drugi, poto se i sam
Pavi bavio Orfelinom i rado ga itao. Pismo je datirano prvim martom 1975. godine i pisano je u
Pavievom Beogradu.
Povod za pisanje saznajemo na poetku poslanice:
"Cenjeni gospodine,
va asopis "Magazin" u br. 1. za godinu 1768. doneo je pored ostalog poziv itaocima i dopisnicima da mu
alju na gornju adresu u Veneciji zabeleene snove, koje ste Vi, kao urednik, eleli da objavljujete u
posebnoj rubrici".
Dakle, beogradski pisac iz 1975. godine alje zapisan svoj san asopisu koji je 1768. godine dopise elio
objavljivati. Ovo pisanje u prolost, ma koliko djelovalo alogino i apsurdno, potvruje Pavievo
nastojanje, iz njegovih pjesnikih zbirki, da stupi u vezu sa srodnim duhovima iz istorije knjievnosti:
nekad je to predstavljeno - kao i sada - kao Pavievo okretanje prolosti, a nekad kao nastojanje pisaca
minulih vremena da budu nai savremenici.
Slian postupak i motiv nai emo i u Hazarskom reniku, a vezan je uz doktora Muaviju. Ovaj naunik e
se javiti na neki davnanji oglas i vratie se hazarskom pitanju kao svojoj sudbini.
Pavieve knjievnoistorijske teme javie se i u drugim novelama ove knjige. "Aneo s naoarima" ima za
glavnog junaka Dositeja i oivljava sloene odnose meu pravoslavnim svijetom - Srbima, Rusima i
Grcima - u Beu potkraj osamnaestog stoljea, odnose srpskih pisaca i intelektualaca meusobno (Dositej,
Jovan Mukatirovi, Sekere) i prema bekom dvoru, odnosno prema rimsko-katolikoj crkvi. Pria
"Dvoboj" reaktualizira odnose izmeu Stratimirovia i Muickog i - zbog tipino pavievskih reenja -
zasluuje da joj posvetimo malo vie panje.
Brojne istorijske situacije, pa i dogaaje iz savremenog i svakidanjeg ivota, Pavi vidi kao svojevrsno
ponavljanje ili oivljavanje ve vienog i dogoenog, kao eho istorije. Ljudi iz prolosti se poslue
imenima i oblijima naih savremenika. Kada se danas ita ova pria - nekad smatrana izlivom Pavieve
pakosti i osvetom dvojici uglednih profesora i kulturnih radnika - kada se, naravno, ita dobronamjerno i
u kontekstu dosadanjeg ukupnog Pavievog knjievnog rada, onda se ona prima mnogo mirnije, sa manje
polemiko-obraunskog ara, i u sredite panje dolazi Pavieva igra s vremenom, odnosno svojevrsni
istorijski paralelizam meu licima i dogaajima.
Lini Paviev doivljaj, i eliminisanje ovog pisca kao eventualnog prireivaa pjesama Lukijana Muickog,
predstavljen je kao nastavak starog "dvoboja": Stratimirovi (i njegov "sekundant", pridvorsko-
mitropolijski pjesnik Gavril Hranislav) Muicki, "dvoboja" u kome je Muicki ostao praznih aka,
odnosno lien udobnog ivota i velikih poasti i lien mogunosti da objavi svoju knjigu. Upravo taj
paralelizam vremena, dogaaja i likova - postupak koji smo ve sretali u Pavievim priama, a koji e biti
jedan od osnovnih postupaka uHazarskom reniku - istaknut je nedvosmisleno u prvi plan u zavrnom
pasusu ove, samo na izgled iskljuivo line, prie:
"A meni se uinilo da se tamo u dvorani Srpske knjievne zadruge toga dana nije sastajao Upravni odbor,
nego da se ponovo, kao pre sto pedeset godina, vodio dvoboj izmeu Stratimirovia i Muickog. Dvoboj, u
kojem je Stratimirovi samo iskoristio priliku, razloge i linost Dimitrija Vuenova, titei se Leskovcem
(kao nekada Hranislavom) da se najzad obrauna sa Muickim".
Bilo bi vie razloga da se due bavimo priom "Konjica", ali emo - preglednosti radi i u skladu sa
zahtjevima cjeline nae knjige - istai samo tri momenta. Ova fantastina pria se odvija pod okriljem
noi, u kojoj java mijenja svoje oblije, kao da se natpis na firmi nadrealistiki preobraava u drugaiji
tekst s drugom porukom (Automehaniar - A u tome han i ar). No je povlaeno doba fantastike. Pisac
uvodi naratora - do kraja prie zagonetno, neidentifikovano, tamom noi i poloajem tijela sakriveno lice -
koji pria "vjenu priu" o dvojici brae i njihovoj neobinoj sudbini.
U prii sreemo i dva motiva koji e se kasnije javljati u Pavievoj prozi, mada za ovu priu nisu od
prvorazrednog znaaja. Jedan je vezan za epizodni lik "maloumnog klisara" i doaravanje njegove
groteskne figure: groteska ovdje nastaje kao posljedica razliite brzine starenja, dakle: iz nesklada
pojedinih dijelova tijela. Na klisarevom se "osavom licu vreme zaustavilo u petnaestoj godini, zalazio je
nogama i grbinom u ezdesetu". Igra groteskom, ljudskim likom, razliitom brzinom starenja pojedinih
ljudi i pojedinih ljudskih organa docnije e se veoma bogato razviti u Pavievoj prozi.
Drugi motiv je slika ljekara, odnosno metaforino-alegorijski ekvivalent ljekarske vjetine:
" - Vidar - mislio je on - to je kao ukrotitelj zveri, koji vodi u isto vreme na uzici risa, kozu i pticu. Ne moe
on svima njima istu hranu davati, jer isto seme u razliitoj zemlji razliito uspeva (...)."
Veoma slinu sliku nalazimo u Hazarskom reniku, ali emo na nju ukazati kada tome doe vrijeme, a u
vezi s pozicijom itaoca. Pavieve prie, oevidno, na brojne i razne naine, "ratuju" za Pavieve romane.
Ime novosadskog profesora, dvadesetovjekovnog istraivaa hazarskog pitanja iz Hazarskog renika, dr
Isajla Suka, sreemo u prii "Tajna veera". On je u prii kopista fresaka. Igrajui se mitom i odgonetajui
tajnu veeru, odnosno tragajui za Judom, poto je ve sebe prepoznao kao Hrista, sasvim e nesvjesno,
pratei svoju "logiku" mitskih asocijacija, uprijeti prstom u progonjenog roaka, prepoznavi u njemu
Judu, prokazati ga okupatorskoj policiji i time sam obaviti mitsku funkciju Jude. Traei Judu u drugome,
sam se preobrazio u Judu onaj koji je za sebe mislio da je Hristos. Velika je, zacijelo, razlika izmeu ovoga
Isajla Suka i onog izHazarskog renika.
Jedna od boljih i izuzetno vjeto komponovanih Pavievih pria je "Borba petlova". To je pria o turskom
osvajanju beogradske tvrave 1739. godine. Istorijski dogaaj je, meutim, podreen fantastinoj prii, a
ta se pria grana u vie rukavaca.
Fantastika poiva na odgonetanju neobinih zagonetki na predmetu koji te zagonetke skriva: valja
proitati crtee s unutranje i spoljanje strane bogato ukraene tepsije. Sa spoljanje strane je ucrtana
karta svemira sa etiri kosmika grada, a s unutranje Beograd sa svojim dvema kulama.
Dobar dio prie je itanje znakova s tepsije, odnosno "izvetaj o tepsiji", to asocira na baroknu heraldiku.
"Izvetaj o tepsiji" je pria o graenju beogradskih kula, o dvojici graditelja, Sandalju Krasimiriu i Kuzmi
Levau, i o njihovim graditeljskim principima. To je pria o dva razliita ovjeka, graditelja, o dva oprena
svijeta i principa na kojima graditeljstvo poiva. Sandaljev princip zasnovan je na iskustvu, steenom
glasu, pouzdanim saradnicima, savezom s monicima koji obezbeuju sredstva, na udobnom ivotu,
sigurnom uspjehu, diplomatskoj vjetini kojom se skrivaju greke i promaaji. Uspjeh je gotovo
zagarantovan, iako je privremen i ovozemaljski, praen ovozemaljskim nagradama koje prikrivaju krupne
greke kosmikih razmjera.
Leva je gradio na jedinstvu svog cjelokupnog znanja, energije i ivotnog iskustva, ugraujui u kulu i
Ciceronove citate, i misterije brojeva, i svoju patnju, snove i proraune, i bijedu svog ivota. Njegova kula
je proderala oblak i nije mogla dovoljno sluiti zemaljskim svrhama nadgledanja, straarenja i uvanja, ali
je bila graditeljsko udo koje je moglo posluiti vie za kosmika nego za zemaljska osmatranja.
Borba dvaju graditelja, dvaju principa, dviju energija, dviju graevina traje dok traju i same graevine.
Pijetlovi, koji su postavljeni na njihovim vrhovima da pokazuju vjetar i vrijeme, takoe e nastaviti tu
borbu:
"(...) I ispostavi se da petlovi na njima ne pokazuju isto vreme. Petao na maloj Sandaljevoj kuli vrteo se
neprekidno i svaki as poskakivao pokazujui novi vetar, osetljiv na bilo koji, ma i najmanji uh i
promenu. Petao na velikoj Levaevoj kuli pokazivao je neko drugo, svoje vreme, vreme vezano oigledno
za iroke prostore njegovih vidika i za vetrove nasilnike koji ne duvaju dole pri zemlji".
Samo jedan jedini put su pijetlovi koji se meusobno bore, kao dva principa meu kojima nema
saglasnosti, pokazali isto vrijeme; samo jednom su se usaglasili: u asu miniranja kula. Taj as propasti
graevina i pada Beograda bio je jednak i na kosmikom i na prizemnom vjetrokazu.
U ovoj prii Pavi pokazuje i sklonost ka satiri i aluziji, to e docnije biti razvijeno u oba romana. Za tu
priliku su iskorieni citati koji su "ugraivani" u Levaevu kulu. Ciceronove reenice pokazuju se u
Pavievom vremenu veoma aktuelnim i primjenjivim na aktuelnu drutvenu situaciju. Korienje citata je
tako postalo malo fantastino udo: ugraeni citati su osvjetljavali jednako Ciceronovo i Pavievo vrijeme.
Kao to su Pavieve pjesme "preruavane" u prie, to su - pokuali smo to da pokaemo na vie primjera -
i Pavieve prie "pripremale" pojavu njegovih romana, pozajmljujui im brojne i razliite postupke,
motive i likove.
"Valjalo je ploviti nepogreivo kroz no, motrei jedino na tue snove u svojima. Sa ovakvim oseanjima,
raunajui uz sveu, Kuzma Leva je otimao svoju kulu od mraka".
Na takvu plovidbu su se upuivali hazarski lovci na snove. Princip Levaevog graditeljstva je dakle,
ugraen u temelje Hazarskog renika.
A. 5. Ruski hrt
italac postaje sve vie neka vrsta Pavieve tree ruke, koautor i saigra. U zbirci pripovijedaka Ruski
hrt("Slovo ljubve", Beograd, 1979) od itaoca zavisi da li e proitati devetnaest pria - koliko ih ima u
Sadraju knjige - ili svih dvadeset, koliko ih, prema pievoj tvrdnji, knjiga sadri. Naime, dvije od
devetnaest ponuenih pria nalaze se u "tajnoj vezi", pa sreni nalaza te veze, spajanjem tih dviju tajno
povezanih pria, dobija treu - dvadesetu, za koju "izdava nije platio ni hartiju ni honorar, a kupcima ona
nije uraunata u cenu knjige". italac, dakle, mora da uloi dodatan napor, da rijei "zagonetku",
identifikuje dvije tajne prie, pa da ih spoji u jednu.
Ali lukav italac se ne da uvijek vui za nos: ako je ve uloio trud da sastavi svoju priu, mogao bi optuiti
pisca za prevaru: dodatnim itanjem se, zapravo, ne dobija u knjizi pria vie, nego pria manje; Ruski
hrt nema ni devetnaest, ni dvadeset, ve osamnaest pria. Piscu ne samo to ne treba zahvaliti to nije
uzeo honorar za dvadesetu priu, ve treba od njega nazad traiti novac ne za jednu, ve za dvije prie -
upravo za one dvije koje u jednu mora sastavljati italac. Ako, dakle, Pavieva knjiga ima osamnaest pria,
pisac je zasluio honorar samo za sedamnaest, poto je osamnaestu sastavio italac.
Da bismo sauvali Pavievo naelo zagonetke, reenje ove tajne ostavit emo za kasnije, kada budemo
problematizovali odnos: pisac - italac - knjievni junak. Ovdje elimo samo da naglasimo kontinuitet i
razvoj Pavieve igre s itaocem.
Na toj igri poiva jo jedna pria ove knjige, o kojoj e, takoe, biti kasnije vie rijei, gdje su pisac i italac
postali svojevrsni zloinci, krivci za sudbinu Jeftimija Spana iz 14. stoljea. Rije je o zagonetnoj prii
"Akseanosilas", u kojoj su funkcije pisca, itaoca i knjievnog junaka veoma prepletene.
Jo jedna pria ove knjige e biti predmet naeg docnijeg razmatranja: "Veera u Krmi kod Znaka
pitanja". italac e se svakako sjetiti istoimene pjesme iz zbirke Meseev kamen, mada je pria mnogo
sloenija, uspjelija i spada u red boljih Pavievih pria. I ovdje pisac postaje i knjievni junak, ali knjievni
junaci su i njegovi ivi (Vlada Uroevi) ili ve upokojeni prijatelj (Boa Vukadinovi i Zoran Mii). Priu
posebno karakterie igra dvostrukom fikcijom, svojevrsnim "snom u snu": san je prva fiktivna ravan prie,
a iz sna se ulazi u svijet dviju fantastinih pria - jedne Pavieve i jedne Uroevieve.
Ve smo u Meseevom kamenu sreli motiv ogledala i konstatovali njegovo povlaeno mjesto kod
"fantastiara", odnosno kod Pavia. U ovoj knjizi (Ruski hrt) jedna izvanredna pria nosi naslov "Otrovna
ogledala", a sadri i "traktat" o ogledalu, izlaganje Ace iria, majstora ogledala, glavnom junaku prie
Ivanu Mijaku. arobnjak Aca iri je ve imenom predodreen za majstora ogledala: on je i u ogledalu
Aca iri; njegovo ime i prezime je isto i kad se ita odstraga. Ime Ivana Mijaka se, meutim, preobraava
u jevrejsko ime Kajim Navi, i to tako da prezime postaje ime, a ime prezime. Taj preobraaj e za oba
junaka - Ivana Mijaka i njegovog dvojnika iz ogledala Kajima Navija - biti sudbinski.
Mada je iriev "traktat" o ogledalu prilino dug i neprikladan za citiranje, naveemo ga u cjelosti upravo
zbog vanosti ovog arobnog predmeta za Pavievu prozu, ne samo u ovoj knjizi:
" - Ogledalo? - ponovio je zamiljeno pitanje svog posetioca. - to ti je neto kao avolja ikona: i desnu ruku
pretvori u levu! Ali nemoj me pogreno shvatiti. Ja nisam od onih to paze da ne isprljaju rupu na laktu.
Nemoj misliti da e u ogledalu videti avola kako vodi svoj rep pod mikom u etnju. Moe se, dodue, o
ogledalima misliti i na taj nain. Ali ja sam od ljudi koji nerado skau u vazduh, jer se bojim da u umreti
im izgubim dodir sa zemljom. Ja u ti rei ta mislim o ogledalima.
Sam zna, ogledalo ponavlja boju i pokret, udvaja svetlost i toplotu dovodi u iu, tako da se brodovi
ogledalom mogu zapaliti. Ali ono ne udvaja materiju, teinu i zvuk. Svi u ogledalu su mutavi. Instrument u
ogledalu svoje najdeblje ice i najnie tonove ima na mestu najtanjih i najviih! Zato u ogledalu nema
muzike, jer bi morala biti drugaija od nae, izvrnuta na postavu. Za ogledala se mora pisati obrnutim
smerom, ogledala itaju zdesna ulevo. Moje ime iri recimo u ogledalu je isto, ali je takav sluaj retkost.
Ogledalo ima brata i sestru. To su odjek i senka. Senka kazaljke na satu ima svoje vreme, drugaije od
onoga koje pokazuje sama kazaljka, odjek ima svoje mesto daleko od mesta gde se javlja glas. Ogledalo
ima svoj prostor u svetu koji ne pripada naoj stvarnosti. Suza i uglaana kugla to su najpotpunija
ogledala, ona odslikavaju svemir koji ih obuhvata i globusi nebeskog ara samo ih pridravaju. Ogledalo
od poznatog sabesednika ini stranca, kome vidi samo potiljak. U ogledalu se moe poznati neprijatelj i
varalica. Pred ogledalom se ne igraju karte ali se sa samim sobom moe odigrati partija karata ili ah.
Ogledalo je staklo koje misli i srebro koje se smeje. Kada se na ogledalu, kao na posluavniku iznese kafa,
to znai da poslueni ne treba vie da doe u tu kuu.
Sastav ogledala je od posebnog znaaja. Svako ogledalo se sastoji od dva elementa: stakla i metalnog
premaza i ti delovi odgovaraju nekim delovima oveijeg tela i simboliu neke elemente u prirodi s kojima
imaju mnogo zajednikog. Staklo odgovara masti u oveijem organizmu i vodi u prirodi. Doista, u iniji
sa zagrejanom masti moe se videti preti li oveku neko zlo ili ne. to se vode tie, ovek se ne moe napiti
dok samoga sebe ne poljubi u usta. Otrovni srebronitrat kojim se staklo otrag premazuje da bi postala
ogledala, odgovara modini, odnosno sri u oveijem telu, a simbolizuje Mesec. itavo ogledalo tako
dejstvuje na principu plime i oseke. Ono, naime, ima svoju sopstvenu vodu (staklo) i svoju sopstvenu
meseinu (srebro), oni se privlae i odbijaju, kao to se i u oveijem organizmu sloj masti na periferiji
tela regulie iz modine, raste ili se smanjuje u plimama i osekama. Osnovna razlika izmeu prilike i slike
u ogledalu zavisi od toga ta je prvo prema tebi: srebro, pa staklo, ili staklo pa srebro. Mesec pa voda ili
voda pa Mesec. Moe se takoe rei, ta razlika zavisi od toga je li izmeu tebe i otrovnog premaza staklo,
ili je izmeu stakla i tebe otrov...
U tom smislu ogledala mogu biti otrovna, sve ostalo je besmislica, - zavrio je iri svoju informaciju. -
Vrati se zato kui, sedi pred svoje ogledalo i videe da se nita nee dogoditi osim onoga to se i tako
mora dogoditi... I jedino pazi da se ne nae u poloaju kada je izmeu stakla i tebe otrov, a to e se desiti
ako se zameni sa svojom slikom u ogledalu..."
Paviev junak e poiniti upravo tu greku - zamijenie se "sa svojom slikom u ogledalu" preuzimajui ime
svoje rtve, svoga recipronog dvojnika Kajima Navija, i stradati kao Jevrejin - iako je bio Jevrejinov ubica
- u nacistikim istkama. I ovoga puta e presuditi ogledalo, odnosno reciprocitet imena Ivan Mijak -
Kajim Navi: policijski strunjak e Mijakovo stvarno ime protumaiti kao pokuaj prevare, poto ga je
prethodno proitao u ogledalu kao Kajim.
arobni predmet, "avolja ikona", kljuni je motiv prie, izvor zapleta, nesporazuma i raspleta. Ne spaja
sluajno ogledalo vie povlaenih fantastinih motiva i kosmikih elemenata: vodu i mjesec, srebro i
staklo, dvojnika, demona, vatru i svjetlost. Pria o otrovnim ogledalima spojena je s elementima policijske
prie, pa je to omoguilo viestruke obrte, to vee itaoevu panju i prii daje zanimljivost. Takvi spojevi
e se javiti u oba Pavieva romana, a naroito su karakteristini za dvadesetovjekovni sloj Hazarskog
renika i za zloine u hotelu "Kingston".
Predmeti su u fantastinim priama esto neto drugo od onoga to vidimo; iza njih se skriva neka zamka,
neka opasna, a tajanstvena igra skrivenih sila. U njih su preobraeni ljudi ili ivotinje, a nekad i sama
sudbina. Tako su u prii koja je pozajmila naslov zbirci - Ruski hrt - dijamanti olienje triju ruskih hrtova i
njihovog principa lova: tri draga kamena e, kao tri ruska hrta, loviti vuka, junaka prie, dr Mihailovia,
pri emu e trei, onaj enski, obaviti posljednji in - ubistvo.
U prii, naravno, postoji i lovac, onaj koji puta hrtove na rtvu, odnosno onaj koji prodaje drago kamenje
dr Mihailoviu, onaj koji se javlja u snu buduoj rtvi kao "ovek koji zeva". rtva nalijee na "lovaku
zasjedu" bjeei od "lovca" i od njegovog dragog kamenja - ruskih hrtova.
Ali pria ima i drugi "epilog" koji je ostavljen otvoren: priu pripovijeda praunuk dr Mihailovia, koji je
oenjen praunukom "lovca" Doe. Narator oko sebe vidi personificirane dvije trojke ruskih hrtova: svoju
enu i njena dva brata i svoje troje djece, koja "na nekom treba da se uvebavaju za ivot". Princip lova
ruskim hrtovima postaje neka vrsta univerzalnog principa: pitanje je kad e se i u kom vidu sresti oko
ovjekovog grla tri ruska hrta, koji mogu biti tu, sasvim blizu nas, "iz domaeg gnezda", ili puteni i
usmjereni na nas iz neke daleke prestonice.
U prii "Lozinka" tri predmeta iz ruske pjesme - prsten, bi i tambura - sastavie omu za grlo njihovog
nevinog vlasnika Nikole Biljara, jer e - naeni zajedno na Biljarevoj polici - biti protumaeni kao lozinka
grupe ilegalaca. Pogreno proitano znaenje predmeta vodi pogrenoj identifikaciji Biljara kao lana
ilegalne grupe, to e ovaj Paviev junak platiti glavom.
Sluaj je saveznik fantastike: nita se sa sigurnou ne moe predvidjeti i nita nije nevino niti naivno. S
druge strane, sluaj se u fantastici pokazuje kao sudbinski, dakle - kao svojevrsna nunost, kao neko
neobino ispunjavanje aloginih zakona svijeta. Paradoksalno reeno: to je najee sluaj koji nije
sluajan, pogotovo kad je, kao kod Pavia, povezan s jedne strane sa snom i, preko sna, s druge strane, s
mitolokom motivacijom.
Biljaru je nagovetaj njegove sudbine doao u snu, a od tog sna mu je ostala rije prodromos kao
zagonetna poruka koja e se razrijeiti na kraju knjige. Djeak e, a Biljar je u tom uzrastu, naivno i
radoznalo pitati svoga uitelja muzike - koji je doveo u uenikovu kuu faistiku policiju, poto je znao da
na uenikovoj polici postoje tri predmeta iz lozinke - za znaenje zagonetne rijei iz sna i dobiti relevantno
tumaenje:
"- Prodromos? - uzvratio je uitelj - to je grka re i oznaava onoga koji prethodi, preteu... to je ime
Hristovog uitelja".
Tako je Biljarev uitelj protumaio sopstvenu mitsku funkciju u Biljarevoj sudbini.
Spoj zlokobnih predmeta: sluaj, san, mitski motiv i rije-zagonetka ujedinjeni su u ovu neobinu priu.
Pogreno itanje poruke - identifikacija triju predmeta s lozinkom - dovee do traginog nesporazuma.
Na slinom principu - principu mistinog nesporazuma, pogreno rastumaene poruke, tragine mistine
greke - poiva i pria "Obed na poljski nain". Dijaloge iz knjige Jana Potockog - urezane u srebrni pribor
za jelo - to su ih domaini neprimjetno itali tokom ruka kao da vode neki tajanstveni razgovor,
proitae junak prie kao eljno oekivani odgovor svoje umrle sestre, kao reenje zagonetke uzroka
njenog samoubistva, i sam e otii u smrt.
Nije nam cilj da ovdje pobrajamo i tumaimo sve Pavieve prie, ve da - prikazujui ih prema redosljedu
objavljivanja zbirki - prepoznamo neke bitne principe, postupke i motive na kojima poiva Pavieva
fantastika, i neke ideje koje e biti iskoriene u romanima. Zato moramo spomenuti i priu
"Karamustafini sinovi", koja e nai svoje mjesto u Pavievom "Malom nonom romanu", kao i priu
"Atlas vetrova", gdje prvi put sreemo ideju o "reenicama-uljezima", ideju koja e u romanu Predeo
slikan ajem rezultirati "priama-uljezima".
Ali o tome - kad mu doe vrijeme.
A. 6. Due se kupaju poslednji put
Ne znamo da li i danas Milorad Pavi vidi poloaj svoje generacije kao "generacije za izdavanje"
(iznajmljivanje), ali je - sudei prema pjesmi iji je naslov istovjetan sa sintagmom pod navodnicima - u
asu objavljivanja neobine knjige Due se kupaju poslednji put ("Matica srpska", Novi Sad, 1982) bio tog
miljenja. Naime, lirski subjekt pomenute pjesme vidi svoju generaciju kao neopravdano zapostavljenu,
gurnutu u stranu, bez ikoga svoga:
Nikog od tvojih ni da te uzme na zub.
Bar da nam za uvo koju priiju, npr.
Da nam posvete bar:?
Sad nam i muha u usta ulee nehotino
A ovi su tu: diu sve na
3

I puni hitanja
Na akire nam kae tablu:
Freie Zimmer.
Ovo to nam kazuju stihovi potvrdio je Pavi u svojim izjavama i intervjuima vie puta. Ne moe vam se
nita gore desiti - tako, otprilike, tvrdi Pavi - nego da vam otac (odnosno oeva generacija) dobije rat.
Sinovi su ve sudbinski u sjenci pobjednikog, oevog oreola i sumnjivog, najee opasnog i neplodnog,
pobjednikog zanosa i opijenost. U meuvremenu stasa druga generacija - oni koji "diu sve na kub" - i
stijesni te nesrene sinove u neki jalov i nevidljivi procijep; skloni ih iz vidnog polja i useli se u njihove
"Freie Zimmer".
Oevidan je Paviev napor da pronae identitet svoje generacije, odnosno svoj identitet u generaciji. Sve
su prilike da e ga prije nai meu znatno mlaima nego meu svojim ispisnicima. Ali da kroz Pavieve
tekstove provijava izvjesna melanholija zbog neuspostavljenog generacijskog identiteta - u to nema
sumnje. To potvruju navedeni stihovi, publikovani samo dvije godine prije pojave Hazarskog renika.
Druga je, naravno, stvar koliko je Pavi u pravu, posebno kada govori o onima "koji diu sve na kub": ne
daju se tako lako ni Pavi, ni njegova generacija pretvoriti u "generaciju za izdavanje", ako se pod tim ne
misli - na generaciju za publikovanje knjiga.
Knjizi Due se kupaju poslednji put potvruje svojstva nekih ranijih knjiga i nagovjetava nove. Po
kombinovanju proznih tekstova - fantastinih pria - i tekstova u stihu, najslinija je knjizi Meseev
kamen. Kao knjievni junaci i ovdje se javljaju ivi prijatelji i kolege, a pjesma "Palavestra, Lali, Hristi &
ja u krmi kod "Bufala u Berlinu" sasvim bi se lijepo i prirodno ugnijezditi u ciklus "Nove gradske pesme"
iz zbirke Meseev kamen. Pjesma "Lipov aj" varira motiv iz istoimene pripovijetke iz knjige Ruski hrt, a
"Partija aha s meksikim figurama" reaktualizuje istoimenu Pavievu priu iz zbirke Konji svetoga
Marka i ahovsku igru kao omiljenu Pavievu metaforu ("Partija aha sa ivim figurama" iz zbirke Ruski
hrt).
S druge strane, dua pripovijetka "Blato" nai e se uklopljena u roman Predeo slikan ajem.
Metafora ruska lutka iz uvodne prie "Lov" bie varirana u oba Pavieva romana u razliitim znaenjima,
a sasvim joj je slina metafora crni luk, odnosno monaki no. Kao to se manja ruska lutka raa
otvaranjem vee sve dok igri ne doe kraj, tako se sa monakog noa svlai jedna po jedna kanija, a crni
luk svlai jednu po jednu koulju. Sve metafore sugeriraju pesimistiki zakljuak, nekad o ljudskoj prirodi,
drugi put o knjievnom tekstu, a nekad o knjievnom junaku: uzalud se trudimo da doemo do neeg
esencijalnog, do sri stvari, do "atomskog jezgra" - podmetnuta nam je, u svijetu i knjievnosti, najee
neka varljiva igra matrjoke ili crnog luka, odnosno groteskna sudbina i izgled junakinje iz prie "Monaki
no" u knjizi Ruski hrt.
Na taj nain ova Pavieva knjiga - kao i veina njegovih djela - prua jednu ruku prema ranijim, a drugu
prema buduim tekstovima i knjigama. Na taj nain se ideja o preruavanju pria, odnosno pjesama,
poput ruskih vojnika - ideja eksplicirana u knjizi Konji svetoga Marka - provlai i dokazuje iz knjige u
knjigu.
I ova knjiga ima svoj "predgovor" i "pogovor" dvije prie koje knjigu uokviruju, otvaraju i zatvaraju. Ostali
tekstovi su rasporeeni u tri dijela: "Due se kupaju poslednji put", "Lekcije iz itanja poezije" i "Lekcije iz
itanja karata".
Ve prve stranice uvodne prie "Lov" nagovjetavaju neobino itanje geografskih karata i poreenje
mjeseci s kontinentima - neku fantastinu kartografiju - da bi bila nagovijetena i tema Novog sveta. Tu
temu emo sresti u "Povesti o Kolumbu", umetnutoj prii koju, kao iskupljenje, pria u gvoa uhvaeni
lovokradica svinjar. U svinjarevoj prii dolazi do deformacije poznatog istorijskog dogaaja: Kolumba su
ubili zavjerenici - poto su deifrovali tajne vorove u Kolumbovoj kosi - ispisujui bodeom njegovo tajno
ime na njegovim grudima. U prii je uskraeno otkrie Novog sveta: kapetan broda, onaj ko je otkrio
Ameriku, gine prije otkria Novog sveta.
Slian postupak deformacije istorijskih dogaaja nalazimo i u prii "Princ Ferdinand ita Pukina", gdje se
istorijski motivi prepliu s knjievnim, tako da tim preplitanjem, neobinom pripovjedakom
perspektivom (priu pria Ferdinand), kombinovanjem sna i parodiranih elemenata bajke s istorijom,
dobijamo svojevrsnu parodiju istorije, odnosno "lekciju iz itanja poezije".
Prvi ciklus sainjavaju dvije erotske prie. "Duga nona plovidba" govori o ljubavi Svilokose Pavla i
prelijepe djevojke Velue. Svilokosa Pavle je samo jednom obljubio ljepoticu, uzevi je grubo i silovito, i
"jo istog jutra prodao ju je na jedan brod to nosi javno enskinje od luke do luke", a zatim "otiao za
onim osmehom to svetli u mraku i nikada je vie nije video", a "za njime devojka je ostala luda od uasa,
od probuene strasti i straha, a od udarca slepa i gluva za ceo ivot". Tada poinje "duga nona plovidba
slepe Velue".
Slijepa i gluva ljepotica je postala uvena sa svoje ljubavne vjetine, sve dok Svilokosa Pavle nije poginuo,
a ona ostarila. Ostavi bez posla i bez ljubavi, potonuvi u starost, tuno je zakljuila da joj Svilokosa Pavle
vie ne dolazi i bacila se u more.
Koga je to voljela Velua a da za te duge godine nije dobila ni dijete, niti je ostala bremenita? Posjetioce
brodova i svoje goste u krevetu nije ni ula ni vidjela; oni su za nju bili samo oblija u kojima joj je dolazila
dua Svilokose Pavla. Uprkos svoj surovosti, ovo je njena, edna i lijepa ljubavna pria.
Druga pria - "Due se kupaju poslednji put" - predstavlja svojevrstan kontrapunkt: njenosti i istrajnosti
Veluine ljubavi prema dui Svilokose Pavla suprotstavljena je groteskna erotska pria s grobljanskim
motivima i elementima horora. Dogaaj se zbiva pred "zatvorene Zadunice", u "Meseevom osoju", na
sasvim precizno i konkretno lociranom mjestu izmeu etiri groblja u Beogradu. Due trojice poginulih
vojnika Ivana, Petra i Damjana -"presvlae se" u tijelo starice Ivane Cveti i vode trostruku ljubav s
djevojkom Omicom. Fantastika i groteska poivaju ne samo na buenju umrlih, ve i na njihovom
pojavljivanju u jednom istom tijelu i obliju. Tri muke due su se, uz to, preruile u lik jedne starice, ali
"starice" koja je samo na izgled ensko, a koja posjeduje muki ud i hiperseksualnu muku mo.
I pria-pogovor - "ekspirov vrt" - kombinuje "literarne" i "kartografske" teme: cvjetne motive iz
ekspirove poezije i Stratford na Avonu sa "ekspirovom rodnom kuom" i naknadno ureenim vrtom. I
na kraju prie - kao u elizabetanskom distihu koji donosi preokret poslije tri katrena u sonetu - nalazimo
Paviev obrt, koji ukazuje na mogunost rekonstrukcije "rue vetrova" iz ekspirovog djela:
"Jer u ekspirovom delu ne postoji samo cvee. Tamo duvaju, na primer, strahoviti, uraganski vetrovi,
moe se iz tog dela po istom principu kao 'ekspirov vrt' rekonstruisati strana rua vetrova sposobna da
uniti sve ekspirovske vrtove zajedno sa nama i sa stradforskim medom u nama".
ekspirov vrt bi se tako mogao pretvoriti u "atlas vetrova" ili u "vrt uasa". Ali time smo ve zavukli ruku
uIzvrnutu rukavicu, najnoviju Pavievu pripovjedaku zbirku: tamo doista postoji pria pod naslovom
"Vrt uasa". "Atlas vetrova" je, pak, pria iz zbirke Ruski hrt.
A. 7. Izvrnuta rukavica
Kao da se poslije romana (Hazarski renik, "Prosveta", Beograd, 1984; Predeo slikan ajem, "Prosveta",
Beograd, 1988) Pavi vratio svojoj pripovjedako-poetskoj zbirci Due se kupaju poslednji put i oko
njenog narativnog jezgra dopisao i formirao novu zbirku. Jer, ovdje emo nai sve pripovijetke iz
prethodne zbirke, osim one koja je ukljuena u roman ("Blato"): "Lov", "Duga nona plovidba", "Due se
kupaju poslednji put", "Princ Ferdinand ita Pukina", "Lavirint" i "ekspirov vrt". Njima je dodato jo
jedanaest pria ili "drugih zapisa", i mi emo upravo tim novim tekstovima posvetiti panju.
Za tumaenje Pavieve proze u cjelini od velikog je znaaja poslednji "zapis" iz ove knjige -"Biografija
Dunava". itaocu Pavievog djela je poznato da Dunav pravi meandre i rukavce kroz prie i romane ovoga
pisca; da uvijek ima neku mitsku funkciju. Ovim "zapisom" Pavi je zaokruio svoju mitologiju Dunava u
jednu narativnu cjelinu i omoguio lake itanje svojih tekstova.
Negdje na uu Dunava je bio smjeten Had, pakao antikog ovjeka, s brodarem Haronom, prevoznikom
dua umrlih, i psom Kerberom, njihovim uvarem. Kasnije je Dunav postao jedna od etiri rajske rijeke,
jer ima izvorite u raju. Do raja se stie uzvodno - to je naporno i gotovo nedostino - a do Hada
nizvodno, lako, preputajui se samo rijeci. Had je stariji od raja; vrijeme tee suprotno od Dunava, u
smjeru istok-zapad, tako da Dunav tee uz tok vremena. I budunost ovjeka je okrenuta u smjeru toka
vremena, ali iz toga ne treba izvlaiti optimistiki zakljuak:
"Na isti nain i naa budunost neprekidno putuje sa istoka na zapad razapeta izmeu jednog crnog mora
i jedne crne ume, kao to je, uostalom, naa istorija razapeta izmeu vode na poetku i kopna na kraju."
Izvorite Dunava - etvrtinu raja - Pavi doarava nimalo rajski; sam izvor je neka vrsta falsifikata. Tamo
postoje dva Dunava, od kojih je jedan nepriznat, tako rei kopile, a drugi ukraden iz ume i doveden u
grofovsko dvorite.
Svoj mit o Dunavu Pavi razvija personifikacijom i igrom jezicima i imenima. Na njemakom je Dunav
enskog roda, plava devojka koja se "otisnula u svet i izgubila nevinost negde na granici svoje rodne
planine sa mladiem koji se zove Rin". Ali i Dunavu se dogaaju fantastina uda i preobraaji; u
Maarskoj gubi pol, ali meu Slovenima postaje muko, dok "oskrnavitelj Rin stie ovde enski pol i ime
Rajna", tako da pria koja vai u varcvaldu ne vai pod Beogradom: za Beograane jedino Dunav moe
biti taj koji je posudio malo sjemena Rajni. U vrijeme novijih migracija (Nijemci se sputaju na Jadran, a
Jugosloveni odlaze u "etvrt raja" zarad posla i novca) pol Dunava postaje nesigurniji na cijelom njegovom
toku.
Pavi i u "Biografiji Dunava" unosi satirino-aluzivne momente poput ovog o savremenim migracijama. I
na ovom kratkom zapisu se mogu vidjeti neki od omiljenih postupaka ovog pisca: oslanjanje na mitoloku
tradiciju, ali i "deformisanje", odnosno dograivanje te tradicije radi formiranja sopstvene verzije mita,
igra s geografskim i lingvistikim predstavama, metaforiko predstavljanje vremena prostorom i
dovoenje u vezu toka vremena s tokom vode, unoenje - kroz igru - elemenata kominog i satirinog,
preobraaji enskog u muko, odnosno promjene pola rijeke i promjene verzije polnog odnosa Dunav -
Rajna, obrt pri kraju zapisa i ironino-paradoksalna poenta o rajskom izvoritu Dunava i o vlasniku raja -
posjedniku imanja na kome se nalazi izvor Dunava - koji se bavi proizvodnjom piva, tako da "ovek koji je
ukrao Dunav ne pije vodu". Noviji mitoloki slojevi ne ponitavaju starije, ve su zajedno izvor fantastike,
pa tako i "orah baen na izvoru Dunava menja tri puta pol i proe kroz ezdeset noi dok ga ne pojedu
mrtvi negde na nekoj od ada dunavskog ua"; jedna reenica kao sinteza cijele biografije Dunava.
Tematizacija odnosa pisac - knjievni junak - italac, tako karakteristian za Pavieve romane, nalazi se i u
ovim "zapisima". Na kraju kratke "prie-reportae" "Vaar gusaka", pripovjeda govori o Valteru Skotu i
njegovim junacima:
"(...) ta e ser Valter Skot u istom staklenom kavezu sa monstrumima? I tada sam se setio jedne njegove
mladalake knjiice, objavljene 1799. godine pod imenom Pohvala priama strave i uasa. Setio sam se
njegovih jezivih balada i shvatio da su monstrumi oko njega od one vrste kakvu je poraala njegova mata,
samo to je stvar vremena uzela neoekivani obrt.
On, koji je bio iv, vie to nije, a oni, koji su bili porod njegove uobrazilje, ovaplotili su se, evo, u stvarnosti
i stoje sada kao jedino ivo to je od njega ostalo. Oni znaju o njemu sve, on o njima vie nita. Samo,
nigde nikoga s prakom da im razlupa oi".
Neposredno iza ovog "zapisa" o pofantastienju autora, o njegovom preseljenju meu plodove sopstvene
uobrazilje, slijedi jedan "zapis" o "iezavanju autora". Njegova umjetniko-narativna vrijednost nije
tolika da ga zbog nje treba isticati, ali on otkriva koliko je Pavi bio zaokupljen temom "iezavanja
autora" i postupkom relativizacije autorstva pred pojavu Hazarskog renika; "zapis" potvruje nae
nalaze iz dijela ove knjige gdje je problematizovan odnos autor - knjievni junak - italac. "Jedno otvoreno
pismo" otvara pitanje: Ko je autor prie "Izabranik": Pitalo Vladimir, Milorad Pavi ili Nemanja
Mitrovi? Reenice iz tog teksta bliske su - italac e se u to docnije uvjeriti - stavovima iz Pavievih
romana, naroito iz Hazarskog renika. A upravo je pisac "Izabranika" uao Paviu "u varijantu": u isto
vrijeme Pavi se poigravao temom autorstva u Hazarskom reniku.
Cijela stvar se moe shvatiti - potpuno pogreno - kao neobina anegdota iz knjievnog ivota:
Autor prie "Izabranik" zamolio je redakciju "Knjievne rei" da potpie priu imenom Milorada Pavia,
budui da je pisana u duhu Pavievih pria i da nudi odgovor na jedno Pavievo pitanje. Pri tom je u "P.
S." napisao da autor prie, ipak, nije Pavi, ve on, Pitalo Vladimir. U svom otvorenom pismu Pavi ne
reava dilemu, ve zagoneta i problematizuje, - uvodei u igru i tree ime: Nemanja Mitrovi. Cio dogaaj,
i njegov razvoj, dobija na znaaju tek poslije Hazarskog renika i poslije objavljivanja Izvrnute rukavice,
pa zavrava pasus Pavievog otvorenog pisma i "zapisa" dobija dimenziju poetikog naela:
"Ako na kraju hoemo da traimo kost u jeziku, po svoj prilici emo je nai. im ovo pismo shvatimo kao
celinu sa,Izabranikom', kao komentar te prie, sve stvari staju na svoja mesta. To je jedna prekrasna pria
o tome kako nastaje pria i kako nestaje njen tvorac. S time to osim oca, koji joj daje svoje ime i umire
im je oploenje obavljeno, ta pria ima i mater, koja joj ne daje ime, ali ostaje iva da je zane, rodi i pusti
u svet. Sjajna ideja koja se moe braniti i knjievnoteorijski i knjievnoistorijski. Autor,Izabranika' je
podelio uloge i Vama i meni u tom procesu, i mi tu nemamo ta da dodamo ili oduzmemo.
Srdano Va,autor bez generacije'."
Dodajmo da bi to mogla biti i pria kako se stie generacija, ako je ve nemate, a osjeate za njom potrebu.
Iz hazarske riznice nam dolazi "zapis" "Vrt uasa", koji je motivisan kao pismo jedne itateljke iz
Carigrada, koja je poslije itanja Pavievog romana o Hazarima shvatila da posjeduje, sve su prilike, onaj
uveni Daubmanusov primjerak Hazarskog renika, pa alje piscu odlomke. I ovdje je nastavljena igra s
autorom: pisac se zaklanja iza "itateljke iz Carigrada", a svi zajedno iza Daubmanusa. S druge strane,
itaocu je omogueno da "dopie" i "priredi" Hazarski renik, ako uspije da u nj uklopi ova dva teksta
("Putovanje princeze Ateh" i "Vrt uasa"), da ih "ulana" u neki svoj lanac motiva, u neki svoj hazarski
sie. Na itaocu je da odlui da li ovi tekstovi pripadaju samo ovoj zbirci pria i zapisa ili istovremeno
dvjema knjigama: i ovoj, i - kao moguna dopuna - Hazarskom reniku. Na itaocu je, takoe, da
identifikuje neidentifikovana lica. Relativizacija autorstva, poigravanje s "dokumentima" i "citatima", igra
s itaocem, domai zadaci za itaoca - to su sve postupci koji su zajedniki ovim "odlomcima" i Hazarskom
reniku. Zajedniki su im, naravno, i knjievni junaci.
Preostalih dvanaest vrih narativnih cjelina, raunajui tu i onih pet iz zbirke Due se kupaju poslednji
put, smjeteno je izmeu pria o dvije smrti, koje su rasporeene na poetak i na kraj pripovjedakog
ciklusa.
Knjiga se otvara priom o smrti Svetoga Save a njen pripovjedaki ciklus se zatvara priom o smrti Miloa
Crnjanskog. Rije je o piscima za koje Pavi ima neskrivene simpatije, od kojih jedan na poetku srpske
knjievnosti, a drugi je jedna od sredinjih - za Pavia, vjerovatno, sredinja - linost srpske knjievnosti
XX stoljea.
Fantastika se u uvodnoj prii temelji na tri momenta. Prvi dolazi iz hrianske tradicije i iz predstave o
svecima: svetac je smru samo napustio zemaljski svijet preselivi se na mjesto koje mu pripada. Drugi
momenat je radikalizacija dviju metafora. Jedna poiva na "jednaini": dua je Mjesec, jer "ima
nedokuivu stranu koja se nikad ne vidi sa mesta na kojem si". Druga pria na preobraenju: zvijeri koje
se javljaju Svetome Savi jesu preobraene njegove reenice koje mu se vraaju sa Zemlje. Zahvaljujui tom
preobraaju i seobi reenica sa Zemlje na Nebo, Svetom Savi je omogueno da sagleda tamnu stranu
Mjeseca, odnosno due, da dokui nedokuivo, pa i da, paradoksalno, preokrene znaenje svoje zemaljske
reenice prema kojoj se "sa sigurnou moe rei samo za prolost da je vena. Budunost to tek treba da
postane". Trei momenat fantastike je, dakle paradoksalni obrt koji nastaje sagledavanjem tajne strane
Mjeseca i dovodi do zakljuka da je "budunost bila vena, a prolost je to tek trebalo da postane". Obrt
ukljuuje u sebe Pavievu omiljenu igru s vremenom.
Metaforika i jedan paralelizam temelj su na kom se gradi pria "Smrt Miloa Crnjanskog". Paviev
Crnjanski razmilja o knjievnosti u metaforama, odreujui poeziju kao "vrhunac utanja", a prozu,
nasuprot, kao "plod zemlje", pa "prie kao i drugi plodovi zemlje tokom vremena bivaju onom ko ih pria
najpre zelene, potom tokom prianja sazru i kasnije sagnjiju i nisu vie za upotrebu. Od toga u kom asu
ih uzabere onaj ko pria, dok su zelene, kad su zrele, ili poto sagniju, zavisi ukus i vrednost tih pria".
Ako su prie plodovi, onda je pisac drvo na kome ti plodovi rastu; drvo koje i tamo ima svoj proces
starenja i sazrijevanja. Zrenje i ukus ploda nije sasvim nezavisno od zrelosti drveta: s mladog drveta valja
brati prezrelu, a sa starog ne sasvim dozrelu voku, kako bi bio "naravnjen neki svemirski raun", kako bi
se "naravnila mera".
Do ovog momenta pria je, metaforizacijom, voena kao alegorija, kao parabola o prii i piscu, kojoj bi se -
da nije uklopljena u narativnu strukturu moglo zamjeriti na biologizmu i mehanicizmu. Ono to bi eseju
moglo biti mana, moe biti izvor slikovitosti i fantastike u prii.
Od ovog momenta poinje pria o ivotu i smrti: star ovjek - zakljuuje Paviev junak - valja da svoj ivot
uzbere malo prije nego to bi mu normalno vrijeme isteklo. Izmeu ivota i prie postoji paralelizam:
Paviev junak se dri poetikog naela prema kome je "celog ivota uio da se treba boriti protiv svoje
prirode da bi se dobio pravi i najbolje podeeni ukus". Poetiko naelo postaje ivotno naelo: Crnjanski je
postupio sa svojim ivotom kao to se postupa s priom. Uzabrao je svoju smrt: "prestao je da jede i pije i
njegov se ivot otkinuo sa stabla neto ranije no to je bilo neophodno", kao to ranije valja uzbrati priu
sa grana starog pisca.
Pria "Doruak" podsjea na neke motive i rjeenja iz romana Predeo slikan ajem, pa i na neke funkcije
itaoca u tom romanu. U prii narator vodi ljubav sa enom-fantomom, koja na kraju prie kae za sebe
da "dri u ruci tri kljua": tvoju knjigu, u toj knjizi tvoju priu "Doruak" i upravo u toj prii itam
reenicu: Od sada u ja jesti kobasicu kuvanu u aju od kiselih jabuka"; ona je, dakle, italac i knjievni
junak istovremeno. Reenica koju je metafizika dama citirala ne postoji u Pavievoj prozi prije nego to
ju je ona izgovorila; to je i posljednja reenica te prie. Knjievna junakinja, itateljka i naratorova
ljubavnica "pie" dakle, posljednju reenicu; stavlja taku na priu.
Identifikacija likova-fantoma u ovoj Pavievoj prii moe ii i u drugom pravcu: postoji podudarnost
izmeu nonih gostiju Pavievog naratora (likovi-fantomi) i njegove predratne porodine situacije: u ratu
je izgubio oca, enu i tri sina, a fantomsko drutvo - i po broju, i prema opisu - odgovara tom stanju. Tako
je junakinja ne samo ljubavnica i itateljka, ve i dio porodice.
I u prii "Tri svraija leta odavde" postoji igra s autorom i autorstvom, relativizacija autora i njegovo
"iezavanje" kako bi rekao Pavi. Taj postupak je kombinovan s postupkom ofantastienja susreta s
prijateljima i kolegama, ivim piscima, to smo ve nalazili u Pavievim priama. Pisci igraju karte u svoje
tekstove. Na kraju narator dobija na kartama priu Milorada Pavia, a to je upravo pria "Tri svraija leta
odavde". Sam Pavi se u toj prii preobraava u junaka naratorove prie "Jaja na slanini", koja je
istovremeno umetnuta u Pavievu priu "Tri svraija leta odavde". Narator se, dakle, moe identifikovati i
kao Milorad Pavi, i kao neki drugi, neki Paviev onostrani dvojnik. Igrom autorstvom i naratorovom
pozicijom, dvostrukom igrom fikcija i preobraajem pisca u knjievnog junaka postignuti su fantastino-
humorni efekti.
Meu savremenicima koji su promovisani u junake Pavieve fantastike je i istaknuti arhitekta,
univerzitetski profesor, bivi gradonaelnik Beograda Bogdan Bogdanovi. Njegove asove pohaaju dva
studenta iz Iraka iz istoimene prie ("Dva studenta iz Iraka"), a Bogdanovievi posebni kursevi "su nosili
nesvakidanju, gotovo tajanstvenu pedagoku crtu i tumaili arhitekturu kao jezik a gradove kao renike
tog jezika".
Bogdanovi, oevidno, nije sluajno dospio u prozu pisca Hazarskog renika: naela Bogdanovieve
arhitekture i Pavieve romansijerske tehnike su uporediva. Bogdanovievi Iraani su polubraa koja
sanjaju isti san o smrti, to su ga nazvali Zevgar. Tim snom su imenovali svoj projekat grada to su ga
radili za ispit na osnovu izabranih znakova i nacrta koje im je ponudio profesor. Iz uvjerenja da se "u
azbuci jedne kulture moe prepoznati njen arhitektonski jezik i rukopis tog jezika", profesor je ponudio
kao graevinske nacrte, od kojih treba sklopiti gradove, uveana slova najstarijih pisama, ne
obavjetavajui o tome studente. Braa su, ne znajui da je rije o slovima, odabrala "klinasto pismo
njihove drevne postojbine, pismo nastalo u sumerskoj civilizaciji, vezano za vavilonske gradove Ur i Uruk
na tlu dananjeg Iraka". Kasnije e njihova zajednika ljubavnica jo preciznije utvrditi da grade grad
Zevgar od onih stihova epa o Gilgameu koji opisuju potop, a da je u temelje Zevgara ugraen stih koji je
"opisivao strane kie koje unitavaju sve ivo. Besmrtnost se nalazi i gubi u vodi - bila je poruka ploe ija
su slova pretvarali u kue". Nepravilne neravnine koje su se javljale na ivicama slova dolazile su otuda to
je nepoznati pisac prepisivao tekst s ploa na pergament konjskom krvlju, radei uz svijeu, pa su se po
krvavim linijama hvatale muice privuene svjetlou svijee i mirisom krvi.
Irake arhitekte su ostvarili svoj projekat desetak godina docnije i u njemu su nali mjesta za zgradu
konstruisanu prema zagonetnom znaku, hladovitiju i akustiniju od ostalih. Tu su sjedeli jedne noi kad
su poeli pljuskovi crvenih kia i potop o kome je govorio stih od ijih znakova je projektovan grad. Crvena
bujica je provalila u zgradu dvojice polubrae idui "svim onim krivinama i zaokretima koje je nekad
uobliilo mastilo od konjske krvi ispisujui jo jednom slovo o potopu. Kada se povukla voda i nanosi
zemlje se osuie, Abu Hamid i Ibn Jazid Termezi ostadoe zalepljeni za zidove, spljoteni bujicom i
muljem i stoleima potom niko nije primetio njihove leeve zalepljene osuenim crvenim blatom za zidove
zgrade.
Pronaeni su sluajno. Jedna grupa studenata arhitekture, koja je dobila zadatak da restaurira udne
ruevine na obali Eufrata, primetila je neravnine na zidovima i na to upozorila profesora..."
U osnovi arhitektonike ove prie je ideja o gradovima kao renicima. Iraki studenti se nesvjesno odluuju
ba za klinaste znakove, to sugerira mitsku vezu s prastarim pismom njihove postojbine. Znaenje stiha
od ijih znakova se projektuje grad postaje sudbinsko za irake studente i njihovu graevinu. Prastari stih
sa svojim znacima nosi u sebi sudbinu buduih gradova i njihovih tvoraca potvrujui sopstvenu poruku o
vodi i besmrtnosti. Fantastika nastaje i na mitskom ponavljanju potopa "upisanog" u temelje grada. Slovo,
znak, stih i ovoga puta kod Pavia - kao u prastarim priama - ima arobnu, fantastinu skrivenu
sudbinsku mo. Upravo dva najzagonetnija, dva nedovoljno proitana i protumaena znaka, ili elementa
znaka, pokazuju se sudbinskim; pretvaraju se u tajanstvenu zgradu uz ije e zidove, kao nekad muice uz
krvav trag stiha, ostati zalijepljeni i osueni iraki neimari. I tu se pria (mitos) ponavlja: "muice" su
ovoga puta sami arhitekti.
Sudbina dvojice Iraana nije samo potvrda poruke stiha i njegovih znakova, ve i naslijeenog sna ijim su
imenom studenti nazvali svoj projekat. San je (kao klinasto pismo, i Gilgameov stih) prastar, jer se
generacijama nasljeuje. Izmeu sna i stiha postoji paralelizam i u starosti, i u poruci. I san i stih se
nasleuju nesvjesno i sudbinski. San je bio "najstranji po kii" i za nj su se braa pripremala kao za potop
-"opremajui se alatom, lopatama za izbacivanje vode iz amca i izmama, a nozdrve bi zatiskivali vunom
u nadi da tako nee moi da osete miris konjske krvi koji ih je redovno progonio u snu". Konjskom krvlju
su prepisivani njihovi sudbinski arhitektonski znaci, odnosno klinasta pismena stiha iz Gilgamea; to je
ona krv u kojoj su se guile muice i koju e, metaforiki, zamijeniti crvene kie na kraju prie.
Citirani kraj prie tek sve postavlja naglavake: "Stoleima potom niko nije primetio" leeve dvojice
studenata profesora Bogdanovia.
O kojim je to stoljeima rije i o kom profesoru? Nije li profesor Bogdanovi, zajedno sa svojim irakim
studentima i semestrima iz 1970. godine, prebaen nekoliko stoljea unazad, ili je rije o stoljeima
budunosti?
To je ta neprestana Pavieva igra s vremenom. Iraki studenti i njihov profesor se obnavljaju, pa e opet
"jedna grupa studenata arhitekture" upozoriti svog profesora na neravnine na zidovima graevine koju su
restaurirali, kao to je iraka grupa upozoravala svog profesora na neravnine na klinastom pismu.
Svijet se ne da tako lako pretoiti u zakone fizike, osobito one Stojkovieve, koju - u prii "Izvrnuta
rukavica" - ita Aleksa, Karaorev sin i Dositejev uenik. Svaka stvar ima i svoju sjenku, i neku tajnu u
toj sjenci; svaka stvar uvijek nudi neto novo i dotad nevieno naem opaanju, krije neko malo
fantastino udo. Stvar ima i svoja "prikljuenja", i svoje preobraaje, jer je "jedna stvar samo greh neke
druge stvari". Fizika, dakako, ima svoju istinu, ali to nije cijela istina; ostalo je neto i "s one druge strane".
Ta druga strana je, meutim, kod fantastiara, a naroito kod Pavia, esto samo trik, dosjetka, ali
dosjetka ija se ar teko osporava ak i kada je, kao u prii "Izvrnuta rukavica", tajna u tome da se pria
ispria "s lica", pa da se izvrne na "nalije"; da se i formom prie prati naslov i slika izvrnute rukavice.
* * *
italac je primijetio da u naem pregledu nedostaje jedna, za Pavia veoma znaajna, knjiga - Nove
beogradske prie ("Nolit", Beograd, 1981). U toj knjizi se pojavio Paviev prvi roman: "Mali noni
roman". To je, upravo, i razlog to je prikaz ove knjige izostao: Mali noni roman bie interpretiran
zajedno s romanom Predeo slikan ajem, a etiri nove pripovetke iz zbirke Nove beogradske
prie pretampane su u knjizi Izvrnuta rukavica. To su: "Infarkt", "Tri svraija leta odavde", "Doruak" i
"Dva studenta iz Iraka".
Ako je izostavljena zbirka, tekstovi nisu.
Sljedei dio nae knjige - odmah poslije kratkog pregleda Pavievog naunog rada - bavi se
interpretacijom Pavievih romana, iji je prikaz u ovom uvodnom pregledu stoga izostao: Hazarski
renik ("Prosveta", Beograd, 1984) i Predeo slikan ajem ("Prosveta", Beograd, "Svjetlost", Sarajevo,
1988).
B. Pavieva nauna djela
Za nas je nesumnjiva uzajamna podsticajnost i povezanost Pavievog naunog i beletristikog rada; o
tome e povremeno biti rijei i kasnije u ovoj knjizi, a ovdje emo pokuati da damo pregled Pavieve
djelatnosti na planu istorije knjievnosti i da, usput, skrenemo panju na neka mjesta iz te djelatnosti koja
mogu biti od znaaja pri traganju za Pavievom poetikom.
Ime knjievnog istoriara i mjesto meu komparatistima Pavi je stekao nizom radova o Vojislavu Iliu, a
posebno doktorskom tezom "Vojislav Ili i evropsko pesnitvo", odbranjenom na Zagrebakom sveuilitu
1966. godine. Jo 1955. godine Pavi je objavio dva rada o Vojislavu Iliu u asopisu "Prilozi za
knjievnost" ("Jedan ekspirov motiv kod Vojislava Ilia" i "Poreklo jednog stiha Vojislava Ilia").
Prouavajui Ilievo pjesnitvo, Pavi je priredio pjesnikova Sabrana dela (Beograd, 1961) s uvodnom
studijom koja se pojavila kao zasebna knjiga (Vojislav Ili, Beograd, 1961). Valja napomenuti da je
Pavievo izdanje Ilievih Sabranih deladonijelo dosta novina i omoguilo mnogo bolji uvid u pjesnikovo
stvaralatvo; objavljena je Ilieva proza, prepiska i niz dotad neobjavljenih pjesama. Mala Pavieva knjiga
o Iliu pojavljuje se 1962. godine kod beogradskog preduzea "Rad" i donosi neke rezultate Pavievih
komparativnih istraivanja, pa se moe smatrati nagovjetajem budue doktorske teze. U "Nolitovoj"
biblioteci "ivi pesnici" Pavi je priredio izbor iz Ilieve poezije i napisao esej o toj poeziji. Tom prilikom
data je hronologija pjesnikovog ivota i rada i, to je znaajna novina, uvid u pjesnikovu lekturu. Ovdje se
neemo baviti Pavievim izborima iz Ilieve poezije koji su imali nastavno-naunu funkciju, niti izborima
eseja o Ilievom pjesnitvu, ve emo nau panju koncentrisati na knjigu Vojislav Ili i evropsko
pesnitvo, koja se 1971. godine pojavila u izdanju "Matice srpske" u Novom Sadu, i to samo na one
momente koje smatramo relevantnim za tumaenje Pavieve proze i za istraivanje njegove poetike.
Ve na prvo stranici uvodnog teksta Pavi ovim rijeima naglaava prekretniki znaaj Ilieve pjesnike
pojave:
"(...) Dovoljno je bilo pogledati, na primer, samo njegovu leksiku, pa odmah zakljuiti da njegova poezija
nije liila ni na ta to je u naem pesnitvu bilo pre njega. Lina i istorijska imena, topografski i drugi
nazivi svih podnebalja, naroda i vremena dobili su pravo graanstva u njegovoj poeziji. Isto je bilo i sa
tematikom njegovog pesnitva. Besprekorni dugi stihovi bili su podjednako podesni da prime arabljanske,
antike, germanske, baltike, indijske, francuske, engleske, panske i druge legende, pejsae i ambijente.
Reke celog sveta i problemi svih podneblja, epoha, mitologija i literatura stekli su se odjednom u Ilievom
delu".
Pavi, prvo, istie Ilievu novinu i preokret u odnosu na dotadanje stanje u srpskoj poeziji; drugo, Ilievu
otvorenost prema kulturama svih naroda svijeta i spremnost da se podsticajno batini iz svjetskih riznica,
tree, Ilievu otvorenost prema mitologiji, bolje rei mitologijama razliitih naroda, etvrto, Iliev dugi
stih i njegove sposobnosti da u sebe primi razlinu tematiku; peto, Iliev kosmopolitizam koji je povezan s
univerzalnom dimenzijom njegovog djela.
Sve ove osobine Ilievog pjesnitva Pavi nam predoava istovremeno kao svoja naela, kao kriterijume
vrednovanja Ilieve poezije, kao ono po emu je Ili "neto drugo". Ovdje je rije, dakle, o pet Pavievih
kriterijuma, o pet naela koja su se pokazala adekvatnim za procjenu Ilievog pjesnitva. Svako od ovih
naela, meutim, ostaje i Pavievo lino poetiko naelo, u ta e se italac nae knjige, nadamo se,
uvjeriti. Pavi odista eli da bude pisac koji e se razlikovati od svojih prethodnika, da napravi u prozi neki
preokret, pokazujui pri tom izrazitu otvorenost prema kulturama razliitih naroda, a posebno prema
razliitim mitologijama. U tom pogledu je najilustrativniji Hazarski renik, ali i druge knjige. Pavi je,
takoe, pjesnik dugog stiha, za koji je Ilievo pjesnitvo - pored srpske srednjovjekovne liturgijske
tradicije - bilo vrlo podsticajno. A o Pavievoj tenji za kosmopolitizmom i univerzalnou opet nam
najbolje svjedoi Hazarski renik.
Govorei o pjesnikim prinosima Vojislavovog oca Jovana Ilia, Pavi ukazuje na znaaj njegovog
usvajanja sonetne forme:
"U naoj novijoj knjievnosti sonet se tako udomaio pod uticajem Jana Kolara i preko Jovana Ilia, u
ijem je ciklusu Oh doao do vidnog izraaja i, spojen sa elementima narodnog pesnitva, dao znatne
rezultate. Taj spoj bio je u stvari vana i veoma neobina pojava".
Neemo rei nita novo tvrdnjom da je Pavi takoe pisac "neobinih spojeva", ali smo ve skrenuli
panju, govorei o Palimpsestima, na neobinost spoja dugog "liturgijskog" stiha i sonetne forme. Pavi
je, oevidno, svjesno iao na takvu kombinaciju, pokuavajui da - inovacijom tradicije i neobinim
spojevima pjesnikih oblika razliitih tradicija - dadne svoj peat sonetnoj formi i osvjei srpsko
pjesnitvo. Danas je jasno da je Pavi mnogo uspjeniji kao prozni pisac, ali njegovi eksperimenti sa
sonetom moraju biti zabiljeeni i iz versolokih razloga.
Oevidan je, dakle, paralelizam Pavievog naunog i pjesnikog interesovanja za dugi stih i sonetnu
formu.
Pavia, odnosno njegova naela, njegovu kriteristiku, naroito otkriva deveti, zakljuni dio disertacije. On
"osnovnu novinu" Vojislava Ilia vidi u tome "to se u njemu javlja jedna evropski obrazovana knjievan
linost, i - to je naroito vano - to se to videlo i odmah osetilo u njegovom delu". Samo stranicu kasnije
Pavi e opet istai Vojislavovu knjievnu kulturu i evropsko obrazovanje, tvrdei da je to "bio pesnik
lepog i pravog evropskog obrazovanja, irokih vidika i namera, prvi kod nas te vrste", koji se izdvojio iz
svoje sredine "nainom prihvatanja i prilaenja poetskim vrednostima razliitih svetskih literatura". Zbog
toga se Pavi suprotstavlja onoj kritici o Vojislavu Iliu koja mu je prigovarala zbog pozajmica i
neoriginalnosti:
"Pesnikova,neoriginalnost',,nedostatak mate', knjika inspiracija,,preterana dugovanja stranom
pesnitvu' sve je to jedna velika mistifikacija, jedna od najveih zabluda nae novije knjievne kritike koja
se ispela na evropski nivo posle nae poezije i nije bila dorasla jednom Vojislavu Iliu i njegovim
shvatanjima".
Plodno oslanjanje na lektiru i podsticajna kreativna "diskusija" sa svjetovima i vjekovima, s razliitim
autorima i njihovim djelima, nikako nisu mana, ve vrlina, ako pjesnik ima svoju individualnost, ako
sauva svoju samosvojnost i ako kreativno iskoristi svoju kulturnu irinu i obrazovanje. Kontakti sa
razliitim piscima, nacionalnim knjievnostima, mitologijama i kulturama mogu biti izuzetno plodonosni
kod kreativnih priroda kakav je, prema Paviu, nesumnjivo bio Vojislav Ili. To"komuniciranje s tokovima
velike porodice evropskih knjievnosti" zacijelo je Paviev ideal. Otuda i kopernikanski preokret u ocjeni
upravo ovog aspekta Ilieve poezije - kontakta s evropskim pjesnitvom:
"(...) Ono to su njegovi savremenici smatrali najveim nedostatkom njegovog pesnitva, a to su nastavili
da smatraju i kritiari posle njega, bio je, moda, jedan od najvidnijih i najznaajnijih kvaliteta toga
pesnitva. Jer, moglo bi se tvrditi i obrnuto: da je Vojislav Ili u stvari prvi uspostavio ono komuniciranje s
tokovima velike porodice evropskih knjievnosti koje je tako prirodno kod svih velikih pesnika, a koje je
tako nedostajalo naoj poeziji do njega".
Pavi - pisac se ponaa sasvim u skladu s ovim naelom Pavia - knjievnog istoriara.
U zakljuku svoga rada Pavi je, vjerovatno, prestrog prema Zmaju i Lazi Kostiu, to za nas u ovom
trenutku nije vano. Vanije je - sa stanovita naeg istraivanja Pavieve proze - Pavievo ukazivanje na
Iliev odnos prema itaocu. Taj aspekt teko da bi uoio, tako i u toj mjeri, neko ko sam nije bio
zaokupljen tim pitanjem - pitanjem itaoca - i ko e to pitanje staviti u samo sredite svoje poetike; teko
da bi neko drugi iitao iz Ilievog lanka "Nekoliko misli" onoliko koliko je iitao Pavi.
Otuda i ocjena da "jedan od najveih zasluga Vojislava Ilia lei ba u tome to je osetio tu kvalitetnu
promenu koja je kod nae italake publike nastupila, to je prvi od naih pesnika poeo da potuje itaoca
kojeg je imao pred sobom i da ga smatra za dostojnog i sposobnog da sagleda Evropu i njene poetske
vrednosti onakvima kakve one stvarno jesu ili, tanije, da ga smatra sazrelim da mu se obrati jezikom na
nivou onovremene evropske poezije, umesto da njegovoj fiktivnoj inferiornosti prilagoava nivo koji je
imala evropska poezija onoga vremena, posrbljavajui je. (...) Vojislav Ili je, naprotiv, naeg itaoca doveo
u Evropu, ne strahujui da e ga on tamo obrukati i da se on tamo nee snai. I bio je u pravu. Prvi put
Evropa nije ulazila u nau knjievnost,na mala vrata', kroz skandalozne hronike i podlistke naih dnevnih
listova sa bezvrednim knjievnim prilozima, nego kroz delo jednog pesnika".
Ovaj aspekt - aspekt itaoca - pokazao se metodoloki modernim i u vrijeme nastanka Pavieve disertacije
relativno novim, barem na naim prostorima. On nije, sve su prilike, doao iz sekundarne literature, ve iz
Pavieve poetike.
Godinu dana kasnije Pavi e zaokruiti svoje bavljenje pjesnikom porodicom Ili knjigom Vojislav Ili,
njegovo vreme i delo ("Prosveta", Beograd, 1972). Knjiga donosi nove, knjievnoistorijski relevantne
informacije, ali ne nudi mnogo novog za itaoca koji na nju gleda sa stanovita interesovanja za Pavievu
poetiku i Pavievo knjievno djelo.
Pavievo interesovanje za Pukina ilo je paralelno s naunim interesovanjem za Ilia. Onaj ko se bavio
Ilievom lektirom i evropskim uticajima na Ilia, morao je, paljivo i detaljno, proeljati Pukina, a
pravom prouavanju i razumijevanju jednog stranog pjesnika prethodi prevoenje. Pisac Hazarskog
renika je prevodio Poltavu (1952), Evgenija Onjegina (1957), Cigane i Kuicu na Kolomni (1963) i
priredio izdanje Pukinovih izabranih dela (1963).
Moguno je u Pavievoj prozi nai povremene reminiscencije na Pukina ili kombinovanje Pukinovih
motiva s istorijskim linostima i dogaajima. U tom pogledu je ilustrativna pria "Blato", odnosno
roman Predeo slikan ajem, gdje se jedan enski lik vezuje za Pukina. Rije je o Amaliji Rizni, iji se lik
na Pukinovom crteu "moe videti u muzeju nekadanjeg carsko-selskog liceja", "jer on je i sam dolazio u
njenu odesku lou opevanu potom uEvgeniju Onjeginu". Mnogo je, meutim, vea upletenost pukinskih
motiva u priu "Princ Ferdinand ita Pukina".
Trea velika Pavieva tema bio je Vuk Karadi. Pavi je lan Ureivakog odbora za izdavanje Sabranih
dela Vuka Karadia i priredio je, drugu knjigu Vukovih Spisa "O jeziku i knjievnosti" kao i osmu knjigu
tog kompleta - Danicu - za koju je napisao pogovor -",Zabavnik' Vuka Karadia" - studiju od ravno 101
strane /535-635). Mada je knjiga bila predata u tampu marta 1965. godine, pojavila se tek januara 1969.
I ovde Pavi ima posla s evropskom figurom, s ovjekom koji je za svoj narod radio u Evropi, prema
evropskim uzorima, na svom jeziku i za svoju kulturu. Integracija srpske kulture u opte evropsko dobro
prepoznaje se kao jedan od glavnih Vukovih zadataka i uspjeha, kao Vukova veoma inspirativna misija
koju e Pavi slijediti koliko god moe i gdje god moe. Upravo su takvi duhovi iz nacionalne kulture
Pavia najvie privlaili, pa on nee propustiti priliku da citira iz Vukove prepiske one rijei koje svjedoe
o Vukovoj svijesti o misiji koju je obavljao u Evropi:
"Svakome slobodno moemo kazati (i lasno dokazati) da sam ja narodu srpskome ono uinio, to svi ostali
spisatelji zajedno nijesu: ja sam narod srpski s uenom Evropom poznao."
Pavi takoe istie Vukov kreativan odnos prema tradiciji zabavno - kalendarske literature u nacionalnoj
knjievnosti i Vukovu otvorenost ne samo za ruske kalendare ve i za strane, one "tampane latinicom".
Od naroitog znaaja nam se ini i Pavievo izuavanje i interpretacija naina na koji je Vuk spajao
"zabavnu" i "obinu" knjievnost. Sam Pavi e od naizgled neliterarnih formi - renici i ukrtene rijei -
stvarati modele svojih romana.
Pavi visoko cijeni knjievne vrijednosti Vukovog Srpskog rjenika i istie ga povremeno u svojim
intervjuima kao jednog od pretea Hazarskog renika, s dosta razloga, prema naem uvjerenju. U ediciji
"Brazde", koju je ureivao u beogradskoj "Prosveti", Pavi je objavio i jedan izbor Radomira
Konstantinovia iz Vukovog Srpskog rjenika.
S druge, pak, strane, moe se lako primijetiti da e Pavi rado istai svakog preteu Vukovih ideja i da e
naroito zamjeriti Vuku, usput i bez naroite parade, na njegovoj redakciji narodnih pjesama u kojima je
Vuk, sve su prilike, uklanjao zaumna i fantastina mjesta, koja su bila na bilo koji nain "prejaka" za
njegov ukus. Tu se, naravno, otkriva Pavi-fantastiar.
Ocjenjujemo da su ova nekolika momenta znaajna za razumijevanje poetike samog Milorada Pavia i da i
ovdje postoji saglasnost izmeu Pavievog naunog i knjievnog rada.
Pavievo otkrie je Gavril Stefanovi Venclovi, na emu mu je posebno bio zahvalan Mea Selimovi. Kao
estu knjigu prvoga kola "Prosvetine" edicije "Brazde", iji je urednik bio, Pavi je priredio - propratio
obimnim predgovorom, napravio izbor tekstova i crtea, iluminacija i vinjeta - 1966. godine dragocjenu
knjigu Gavrila Stefanovia Venclovia pod naslovom Crni bivo u srcu. Duu verziju svoje studije o
Vencloviu Pavi je tampao u beogradskoj "Knjievnosti" (1965, br. 4 -12), a svoje bavljenje Vencloviem
zaokruie knjigomGavril Stefanovi Venclovi (SKZ, Kolo LXV, knj. 437, Beograd, 1972), gdje su, uz
studiju od 298 strana, kao prilozi objavljeni ranije nepoznati ili neobjavljeni radovi Venclovievi.
Svoju srodnost s Vencloviem Pavi ne samo da nije skrivao, ve ju je, vrlo esto, isticao. U njegovim
pjesnikim knjigama postoji cio spisak simbola-pozajmica na koje nam sam Pavi skree panju, o emu
je ve bilo djelimino rijei. U radu poetikog karaktera "Srpska fantastika" - nastalom prvo kao referat za
jedan meunarodni nauni simpozijum, pa objavljenom prvo u beogradskom "Delu" i, neto preraenom,
u zborniku radova SANU - baroknom sloju u Hazarskom reniku, Pavi precizno ukazuje na svoju
srodnost s Vencloviem, to emo vie koristiti i citirati u poslednjem dijelu nae knjige.
Venclovi je bio slikar i pisac-besjednik, "dvozanadija", kako je to sam u jednoj besjedi zapisao. U tom
pogledu mu je Pavi, knjievnik istoriar i pisac, blizak, i to osjeanje bliskosti prisutno je u Pavievim
tekstovima.
Kao i kod Vojislava Ilia, Pavi i kod Venclovia cijeni njegovu otvorenost za ranija knjievna iskustva i za
strane, stare knjievnosti i mitologije:
"Taj princip da od tuih znanja i obiaja valja uzeti sve to se moe korisno upotrebiti Venclovi e i inae
zastupati".
Govorei o Venclovievim povestima, Pavi e opet dovesti u vezu baroknog besjednika s Vojislavom
Iliem, upravo zbog njegove otvorenosti prema raznovrsnim mitologijama:
"Tek e srpski parnasizam sa antikim i,varvarskim' temama Vojislava Ilia ponovo uneti u tematiku i
leksiku nae knjievnosti tako irok svet grkih, rimskih, vizantijskih, persijskih, hebrejskih, paganskih i
hrianskih legendi, kao to je uinio Venclovi. Poevi od biblijske legende o Valtazaru, koju je dve
stotine godina kasnije obradio Vojislav Ili, do vizije proroka Jezekilja, sa kosturnicom koja se odeva u
ljudska tela i pretvara u vojniki tabor - tema koja je privukla Popu i Pavlovia od modernih pesnika naeg
jezika, do dualistikih, apokrifnih, poreklom moda bogumilskih anegdota, poput one u kojoj prepodnevni
Makarije miri Boga s avolom".
Povezujui jednim mitolokim lukom dva svoja omiljena pjesnika, Pavi je ukazao na sopstvene majdane
iz kojih e koristiti materijal za svoju beletristiku.
Jedan od tekstova iz stare srpske prevodne knjievnosti, odakle Venclovi preuzima pojedine odlomke,
jeste roman Varlaam i Joasaf. Meu tim, preuzetim odlomcima je i jedna alegorija koja e biti
podsticajna i za samog Pavia: to je "Pria o dui i telu". Kod Pavia emo je nai u romanu Predeo slikan
ajem, a prije toga u "Prii s dva naslova", o kojoj je ve bilo rijei.
Pavi esto, i u razliitim kontekstima, koristi jedno Venclovievo poreenje iz njegovog "besednikog
manifesta": jedanput ga, u Hazarskom reniku, uzima, kao i Venclovi, za ilustraciju odnosa prema
itaocu, odnosno sluaocu, prema "primaocu poruke"; drugi put kao ilustraciju ljekarevog odnosa prema
pacijentu, u prii "Konjica". Pavi, naravno, u svojoj studiji ukazuje na izvor grae:
"Venclovi u tom smislu poredi besednika sa ovekom koji vodi razliite divlje i ljute zveri, lava i risa
zajedno, i mora da vodi rauna kako da se s njima ophodi i ta kojoj zverci za hranu daje. Ne moe se
hrana za risa dati lavu, ni obratno, a da se privremeno uspostavljena harmonija u odnosima ne poremeti".
Znaenje ove misli u kontekstu Pavievih djela italac e nai na drugom mjestu u naoj knjizi; ovdje nam
je samo cilj da ilustrujemo povezanost i prepletenost Pavievog knjievnog i naunog rada. Jedno je
izvjesno: i Venclovi i Pavi koriste sasvim slino poreenje da bi ilustrovali odnos prema primaocu
poruke, itaocu ili sluaocu.
U istom pravcu idu i Venclovieva razmiljanja o "mudrosti sluanja", to Pavi ne proputa da istakne,
tvrdei da je upravo tu "mudrost" barokni pjesnik i besjednik "izdigao do kulta, ak pretpostavio umetnost
sluanja umetnosti poezije - umetnosti kazivanja":
Da se pregne uho svesrdno sluati
nezateno!
Da moe na zaunici zlatnu minuu
obesiti
s dragim kamenom sardijem:
privezati besedu k mudrosti!...
Popre nego ustom i usnama i jeziku -
ovim eto, otvoriti se
i privui u sebe duha.
Venclovi e na znaaj itaoca, odnosno sluaoca ukazati i u okviru svoje teorije alegorije, odnosno teorije
o vieznanosti teksta. Sentandrejski besjednik je - istie Pavi -"nalazio analogije izmeu ustrojstva
oveijeg tela i ustrojstva vasione. On je ukazivao na postojanje analogije izmeu dva neba, onog u
kosmikim prostranstvima i onog u mikrokosmosu, u oveku, kojeg naziva 'mali ovaj svet'."
itaocu Hazarskog renika nije neophodno podvlaiti prisustvo i znaaj ove ideje u Pavievom romanu-
leksikonu.
I Venclovi je - slino nekim Pavievim junacima - sklon da istie vieznanost nekog knjievnog djela,
odnosno vie slojeva u znaenju, od kojih nije svaki dostupan svakom itanju. Tako on "sasvim precizno
odreuje etiri funkcije Svetoga pisma: najpre je prvo, doslovno znaenje, koje se nalazi na povrini
teksta, i on ga nazivaprostim znaenjem, da moe svaki ovek znati ono to se pie, zatim pokriveno, iji je
smisao za dosetljive i mudre koji po slinosti (,emu li je nalino') mogu izvlaiti zakljuke o alegorinom
znaenju teksta; trei elemenat je elemenat pouke, i etvrti zastraivanja - pretnja".
Time je Venclovi jasno stavio do znanja da je "pismo" protiv jednoumlja i jednoumaca, da je
"vieumljivo", to Pavi ne proputa da primijeti i da doda kako "besednik na jednom mestu i za samoga
sebe veli da,izvodi granate rei' - ime oznaava polivalenciju smisaonog potencijala teksta koji zahteva
viestruko razumevanje".
Vidjeli smo - a u to emo se uvjeriti i kasnije - da Pavi dri do alegorije. Alegorija - uprkos svim
simbolistikim teorijama - nije ni izdaleka tako mrtva niti otpisana iz modernog knjievnog izraza.
Izvjesne podsticaje za alegorijsko kazivanje, i to nimalo jednoznano "prevoenje" stvarnosti u alegoriju,
Pavi je mogao nai u Venclovia i u njegovoj teoriji alegorije. Dvostrukost alegorije odgovara - prema
Vencloviu - dvostrukosti ovjekove prirode: doslovno znaenje teksta odgovara tijelu, a preneseno dui i
duhu. Venclovi se ne zadovoljava samo prilogom "dvostruko", ve govori o knjigama koje "dvostruko i
mnogostruko likuju" (podvukao J. D.), gdje alegorija, oevidno, nije svedena samo na
dvostrukost bukvalno - preneseno znaenje, ve ono preneseno moe biti mnogostruko.
Koliko e se od te mnogostrukosti dobiti zavisi od samog itaoca, odnosno sluaoca, ako je rije o
besjednitvu. Nije, dakle, pitanje itaoca od jue, od modernih teorija, ve je prastaro pitanje, a Pavi ga
otkriva kao ozbiljan poetiki momenat i u Vojislava Ilia, a u Gavrila Stefanovia Venclovia. Namjerno
slijedimo one Venclovieve stavove koje akcentuje Pavi; oni otkrivaju samog Pavia gotovo koliko i
Venclovia. Autor Hazarskog renikanavodi Venclovieve stihove koji su poredivi s poetikim mjestima u
modernom romanu-leksikonu. Venclovi, naime, poredi itanje s beskrajnom plovidbom:
"Zapline li ovek, ne lasno ispliva; pismo se iri, ni ga iko moe precrpsti ni mu kraja nai. Nego koliko je
ko sobom kadar podneti, toliko uenja i zahvata..."
Pavi zatim navodi i Vencloviev besjedniki recept koji bi mogao sasvim dobro stajati uz Pavieve
tekstove: "dvostrukom zapitkivanju dvostruk i otvet podaj", to je u skladu s Pavievim postupkom
dvostruke "zagonetke" i "odgonetke". Mi smo ve skrenuli panju na jednu priu u kojoj se poenta ponaa
kao trostruko ogledalo, dajui "reenje" za tri tajne iz prie.
Venclovievo tumaenje alegorije Pavi dovodi u vezu s tradicijom vizantijske filozofske misli, sputajui
se u prolost sve do aleksandrijske kole i Origena, a nalazi da "u osnovi Venclovievog pogleda na svet
stoji u stvari jedna isto tako drevna ambicija vizantijske filozofije da se u oblasti antinominog naina
miljenja usklade protivrenosti nacionalnog i iracionalnog, da se, prema ambicijama Mihaila Psela, u isto
vreme,bude i ne bude racionalan'. Taj teren izmeu realizma i nominalizma, koji B. Tatakis naziva starim
vizantijskim terenom, oigledno je pripadao onom delu sveta na kojem se kretao Venclovi".
Traga li to ovdje Pavi za Venclovievim duhovnim korijenima, ili za svojim filozofsko-metafizikim
uporitima u tradiciji? U svakom sluaju, navedeni stavovi nisu bez znaaja za utemeljenje jedne mogue
Pavieve poetike proze. U to nas uvjerava i nastavak Pavievog razmiljanja o odnosu Venclovia prema
vizantijskoj tradiciji, u prvom redu prema isihastima, ije su reminiscencije prisutne u Pavievim djelima:
"Kada kae da je svakome ono Bog to dotina jedinka moe kao Boga da shvati, onda Venclovi prenosi
stavove isihasta i naroito mistine preporuke Simeona Novog", koji je uio da se do najvieg otkrovenja
dolazi individualnim sredstvima, linim iskustvom, omoguenim ovjekovom prirodom. Do cilja nas nee
dovesti ni razum, ni nauka, ni intelekt, ve "etvrta dimenzija ljudske due, duhovne oi (,oi slepoga
Didima', kako to Venclovi formulie u metafori na anegdotskom materijalu) koje boanska svetlost
proiava i otvara. To je ono Venclovievo,drvo poznanja' koje ovek nosi zasaeno u sebi, jer svaki u sebi
im svoga Boga".
Mistika uvjerenost u subjektivne instrumente ljudske prirode vodi istovremeno u skepticizam u odnosu
na racionalno i ulno ljudsko saznanje. U osnovi tog Venclovievog skepticizma Pavi vidi "gledite
Mihaila Psela (1018-1096), koji govori o tome da nam,sve boansko nije doseno' i da nae neznanje ima
dva osnovna uzroka: prvo, to je priroda Boga koja izmie naem razumu, i drugo, to je priroda samog tog
razuma koji funkcionie samo u okvirima odreenih pretpostavki".
Bez sumnje u mogunost i bez svijesti o ogranienosti ljudskog racionalnog i ulnog saznanja nema
prostora za fantastiku. Uvjerenje, pak, o mistinim moima duhovnih oiju otvara polja fantastinih uda.
Druga je stvar da li je tada jo moguno govoriti o fantastici ili je srednjovjekovni ovjek time dosezao
samu sr najstvarnije stvarnosti, samu istinu, samoga Boga. Ali tome bi valjalo posvetiti posebno
istraivanje.
Motiv "oiju slepoga Didima", to ga sreemo u Pavievim stihovima, preuzet je od Venclovia, a tome je
sasvim slian motiv vidovitosti Stanislava Spuda (Suvie dobro uraen posao): Spud postaje vidovit i
sposoban da lijei tue bolesti, posebno snove, tek poto je izgubio sopstveni vid i poto je progledao
unutranjim oima. Oevidno je da Pavi trai uporita upravo u onoj tradiciji koju oznaava
Venclovievom, u prvom redu u isihazmu.
Sljedea Pavieva reenica, data kao zakljuni stav o Venclovievom odnosu prema Vizantiji, mogla bi se
sasvim lijepo primijeniti na Pavievu reaktualizaciju Venclovia:
"Ta mo da svoje vizantijske izvore stavi u slubu novih vremena i potreba, da omogui jednoj staroj
filosofiji i knjievnosti da zazvue moderno i aktuelno na jednom novom jeziku, jedna je vrlina Gavrila
Stefanovia Venclovia koju je teko mimoii kada je re o filosofskoj misli kod Srba".
Pavi s razlogom istie znaaj aforizma u Venclovievim djelima. I sam Pavi je sklon aforizmu, naroito
onom koji je paradoksalan i alogian. Mi smo na neke od onih koji imaju funkciju poente u Pavievim
priama skrenuli panju, ali priroda i funkcija aforizma u Pavievoj prozi mogla bi biti predmet jednog
posebnog istraivanja.
O podsticajnosti Venclovieve besjednike reenice za Pavievu prozu bie rijei docnije; o tome je
najbolje pisao sam Pavi.
Jedan od omiljenih motiva Pavieve fantastine proze jeste motiv jednoroga (inoroga). Taj motiv je Pavi
naao kod Venclovia i naveo ga u svojoj studiji, drei da ga je Venclovi preuzeo "iz drevnog Fiziologa".
Evo tog navoda iz Venclovia to ga je Pavi preoblikovao i prekomponovao ugradivi ga u priu "Konji
svetoga Marka", o kojoj je ve bilo rijei:
"Taj, to se zver indijski zove inorog, rog mu je lekovit. Takvu u sebi svoju silu ima, te od gorke vode
slatku ini. Tamo, meu morami, po arapskomu vilajetu, imadu zloeste i gorke vode i nisu za pie. Skupe
se gde na koju vodu umska edna zverad, - piti ne mogu; valja im ekati dok ne doe inorog. Kad on
stigne, ta i zamoi drei mu rog u vodu, tako lepo pitku vodu, jo lekovitu je uini, te se sva zverad izokola
napiju. A kad rog digne i ode, voda ostane ka i bila: nevaljala, gorka".
Za Pavievu prozu - bahtinovski reeno - za Paviev hronotop, indikativna je i jedna tvrdnja, jedan citat o
Vencloviu iz zakljuka studije. U Venclovievom djelu je, naime, kao i u biblijskim tekstovima, nestalo
svih granica vremena, pa su se prolost, sadanjost i budunost slile "u jedno, neprolazno i veito,
otkrovenje". Tome, zapravo, tee brojne Pavieve igre prostorom i vremenom: postoji relativno i pojavno
vrijeme i jedan pojavni prostor, ali se, iza te pojavnosti, ili kroz tu pojavnost, brojnim obnavljanjima i
ponavljanjima, preobraajima junaka i dogaaja, ta vremensko-prostorna pojavnost sugerira kao privid,
pa se sve geometrijske predstave o prostoru i vremenu preobraavaju "u jedno neprolazno i
veito,otkrovenje'".
Pavieva svijest o nasljeu "veoma stare batine" jasna je i kad govori o Venclovievim temama "krize
savesti, strasti i opsesija paklenih muka", "koje su postale opta svojina jo u gotici i poznom srednjem
veku, ali koje su u vremenu baroka doekane s novim argumentima, prihvaene i ponovo postale
omiljene. (...) O njima se kao o baroknim pojavama u Venclovievom delu moe govoriti samo uslovno, jer
pisac je pripadao jednoj zoni na granici Orijenta i Evrope, gde se mistika gotovo nije gasila, gde su paklene
muke i krize savesti bile neprekidno tema dana".
Da li je to samo kritiki tekst o Vencloviu ili i autorska poetika zabiljeka pisca Hazarskog renika, pisca
iz prostora gdje su se sudarala tri mona svijeta - judejski, hrianski i islamski - i gdje su nastajali i
nestajali veliki svjetovi i civilizacije. Evo nas opet pred Pavievom parabolom o Balkanu i Evropi, ali i pred
problematikomHazarskog renika.
Svoje pojedinane analitike knjievnoistorijske studije, rasute po asopisima ili objavljene uz pojedina
djela autora o kojima je pisao, Pavi je sakupio u dvije knjige i obje objavio u "Matici srpskoj" u Novom
Sadu. U prvoj od tih dviju knjiga - Jeziko pamenje i pesniki oblik - sakupljeni su radovi nastali izmeu
1954. i 1975. godine koji znatno upotpunjuju Pavievu sintetiku knjievnoistorijsku viziju, inei je
bogatijom, razuenijom i dokumentovanijom. Kao predmet knjievnoistorijskih i komparativnih studija
pojavljuju se uglavnom pisci koje smo sretali u Pavievim poetskim i proznim tekstovima, kao knjievne
junake. Tako je u ovoj knjizi reaktualizovan rad iz 1963. godine, prvobitno objavljen u beogradskoj
"Knjievnosti", o Simeonu Pieviu. Pievi je jedan od najvanijih stubova one istorijske vertikale koja
vodi prema Crnjanskom, a za Pavia - i kao pisca, i kao knjievnog istoriara - puno znai. Pievievo
djelo je jedno od znaajnijih u srpskoj knjievnosti, koje je podijelilo sudbinu pisca i dijela njegovog
naroda, lutajueg izmeu "Rajne i Moskve, Neve i Dunava"; djelo koje - prema Hansu Ibesbergeru - spada
meu "najprivlanija dela memoarske knjievnosti svih vremena", a koje se srpskom itaocu vratilo tek u
nae doba. Podsjetimo se: Pievievu temu - temu seobe Srba - sreemo u Pavia ve u Palimpsestima, a
ovim motivima, skopanim sa sentandrejskim motivima, proeto je gotovo cjelokupno Pavievo knjievno
i nauno stvaralatvo. Pievia, pak, nalazimo u pjesmi "Na,Pijaci mesa' u Beu", iz ciklusa Nove gradske
pesme" u zbirci Meseev kamen.
I u ovom radu Pavi posebno obraa panju na itaoca i publiku, na promjene koje se na toj strani
uoavaju. Evo jo jedne potvrde kako je italac istovremeno jedno od stoernih uporita Pavieve poetike i
knjievnoistorijske metodologije.
U komparativnom radu o Orfelinu i Pukinu, Pavi je dao Orfelinu evropsku dimenziju, koja mu, sve su
prilike, s pravom pripada, a to je potvrdio i u knjievnim sintezama, i u radu "Od baroka do simbolizma"
("predgovoru nenapisanoj istoriji knjievnosti"). Nije onda udo to je Orfelin jedan od Paviu najbliih
pisaca i to mu se obraa pismom u prolost, u ve komentarisanoj neobinoj kratkoj prii "Dopis
asopisu koji objavljuje snove" iz knjige Konji svetoga Marka.
Piui o Dositeju, Pavi nam ostavlja svjedoanstvo o bogatoj knjievnoistorijskoj grai koja je bila
inspirativna i za Pavia-pripovjedaa: Dositej je, takoe, jedan od Pavievih knjievnih junaka. Jasno je da
je ovaj rad iz 1973. godine - osobito one stranice posveene Dositejevom odnosu sa Sekereom i Grcima u
Beu - u neposrednoj vezi s Pavievom priom "Aneo s naoarima", koju smo ve pominjali. Dositej se
javlja i u Pavievoj poeziji, i u zasad posljednjoj knjizi pria (Izvrnuta rukavica).
Slino je i sa radom "Pukinove,srpske pesme'", pisanim 1972. i dopunjenim 1974, gdje se nalazi obimna
graa o Amaliji Rizni, onoj koju emo sresti u prii "Blato" i u romanu Predeo slikan ajem. Valter Skot,
povodom koga smo nali zapis znaajan za Pavievu poetiku u zbirci Izvrnuta rukavica, takoe se javlja
kao Pavieva komparativna knjievnoistorijska tema.
Sa stanovita Pavieve poetike veoma je znaajan kratak, zavrni tekst, iji naslov nosi cijela
knjiga: Jeziko pamenje i pesniki oblik. Vjerovatno e se jo razmatrati pitanje koliko je staro srpsko
pjesnitvo, odnosno liturgijski stih, uistinu stih u dananjem znaenju te rijei; koliko je bilo, a koliko je
moglo biti podsticajno za slobodni stih savremenog pjesnitva; ali je manje diskutabilno da je staro srpsko
pjesnitvo jedno od Pavievih poetikih uporita. U spomenutom tekstu Pavi smatra da u prihvatanju
slobodnog stiha nismo dovoljno iskoristili prednost i posebnost sopstvene pjesnike istorije:
"Naime, staro srpsko pesnitvo, ono pisano izmeu IX i XVI veka, dakle u periodu pre ukljuivanja srpske
knjievnosti u zapadnoevropsku knjievnu porodicu, bilo je stvarno punih est stolea u jednoj veoma
rafinovanoj vrsti liturgijskog slobodnog stiha, koji, za razliku od grko-vizantijskog liturgijskog pesnitva
istog vremena, nije imao ni odreeni broj slogova, ni rimu, ni sistematizovan raspored akcentovanih i
neakcentovanih slogova. Pored svega toga, staro srpsko pesnitvo, delei sudbinu liturgijskog pesnitva
nekih drugih slovenskih naroda, postiglo je veoma rano, ve u XII veku, takvu prozodijsku perfekciju da je
razaznatljivo na prvi pogled, ak i ako je prezentirano grafiki kao proza. I danas uhu modernog itaoca to
staro pesnitvo govori svojom muzikalnou i s lakoom on moe da ga izdvoji iz proznog konteksta u
kojem se esto javlja".
Oslanjajui se na ovaj stav, Pavi je dojueranje predstave - ostavljamo po strani pitanje s koliko prava - o
istoriji srpskog pjesnitva, a samim tim i o versifikaciji, postavio naglavake, kako to ini sa svijetom u
svojim fantastinim priama. Prihvatanje slobodnog stiha znai, zapravo, "vraanje jednoj dugoj tradiciji
koja je bila zaklonjena tristagodinjom epizodom eksperimentisanja s metrima i rimama, to nam danas
ve izgleda kao privremeno". Ali ta prednost nije iskoriena, jer "posle povratka na poetiku koju smo pre
tri veka napustili, nismo nali nita poznato na tom terenu. Vratili smo se kui, tj. slobodnom stihu, kao
stranci, ili tanije, po reima Vidakovia, pored kue koju smo ve imali, gradili smo novu. Tako smo se
bez prtljaga te vrste pridruili naporima pesnika drugih jezika".
Preskakanjem romantizma i zagledanjem u dalju prolost suoavamo se, prema Paviu, s jednim vanim
periodom srpske knjievnosti "koji je izrazito internacionalan i pripada integralnom svetu vizantijske
civilizacije sa itavom polifonijom sakralnih, dakle i drevnih knjievnih jezika (grki, koptski, jermenski,
sirijski, gruzijski, staroslovenski, stari srpski knjievni jezik) to sa svom geopolitikom otvorenou
Istonog Mediterana upravo prua mogunost za jednu dalju i dublju, nadnacionalnu identifikaciju i
meunarodnu lokaciju poloaja srpskog pesnika. Njegov najprirodniji knjievni poloaj, ini nam se, i lei
tu, ni na Istoku, ni na Zapadu, u drugom Rimu, u krilu jedne civilizacije njegovog tla zasnovane na
premisama iezlog vizantijskog drutva, ali prisutne u ivim kontinuitetima Antike".
Neovizantijski pokret, koji Pavi vidi u jednom dijelu savremene srpske poezije, zauzeo bi tako poziciju
koju je najee imao stari srpski svijet - "ni na Istoku, ni na Zapadu", ali i prema Istoku, i prema Zapadu.
Pavi ocjenjuje da ta orijentacija u srpskoj poeziji nema odgovarajuu podrku kritike, ali istie djela iz
drugih oblasti, interdisciplinarna istraivanja autora koji su na neki nain Paviu bliski, i na koje se -
poput Ostrogorskog i Bogdanovia, a neto rjee Jerotia i Stefanovia - povremeno poziva.
Veoma je bitno uoiti jednu Pavievu finu distinkciju, koju bi mogao potpisati i Vasko Popa:
"Na knjievnom planu ja ne vidim ansu ove orijentacije u neoromantikom preuzimanju srednjovekovne
tematike od stare srpske poezije, u vraanju drevnim sadrajima jednog prohujalog vremena. Njena ansa
lei u injenici da je to jedan normalan i zdrav put da se unapredi pesnika forma, da se regenerie srpsko
pesnitvo na prozodijskom i anrovskom planu, da se iz drevnih sazvuja jednog pesnikog idioma koji je
izaao iz upotrebe, izvue pouka, i da se te strukture upotrebe u nove svrhe".
Ne otkrivaju li ovi stavovi i napore samoga Pavia, kako u poeziji - gdje je imao manje sree i pokazao
manje upornosti - tako i u Hazarskom reniku, ali i u ostaloj prozi, o emu emo morati govoriti kada
budemo problematizovali Paviev odnos prema srednjem vijeku.
Druga Pavieva zbirka pojedinanih, analitikih knjievnoistorijskih studija pojavila se u "Matici srpskoj"
devet godina kasnije -1985. godine. I nju emo - kao i ostale Pavieve knjievnoistorijske i komparativne
radove - itati sa stanovita tumaa Pavieve proze, tragajui za mjestima relevantnim za Pavievu poetiku
proze.
Knjiga se otvara studijom "Venclovi o ikonoklastikim borbama u Vizantiji". Tako opet sreemo
paralelizam u tematskim poljima Pavievih beletristikih i naunih radova: tema ikonoboraca i
ikonobranitelja jedna je od sredinjih u Pavia, o emu e kasnije biti vie rijei. U prouavanju ove borbe
Pavi se najvie oslanjao na istraivanja Ostrogorskog i, naravno, pratio je taj motiv u knjievnosti srpskog
baroka, posebno u Venclovia. U Pavievim knjievnim djelima - prije svega u "Malom nonom romanu",
a samim tim i u romanu Predeo slikan ajem - ovaj motiv dobija mitsku dimenziju i omoguava spajanje
ova dva djela u jednu cjelinu.
U istom radu Pavi nam otkriva i hazarsku tematiku u Venclovia - sentandrejski besjednik naziva sina
cara Konstantina V, Lava IV, carem od Hazarije - to je za Pavia moralo biti prijemivo, pa i podsticajno.
Drugi momenat koji nam se u ovom radu ini neobino znaajnim za poetiku Pavieve proze jeste isticanje
povezanosti legende i istorije u Venclovievoj besjedi. Upravo je to i jedna od osnovnih
osobina Hazarskog renika, a i brojnih Pavievih pripovijedaka. Oslanjanje na istoriju kao na tematsko i
asocijativno vrelo, a naroito na istoriju kulture, neobino je vano za Milorada Pavia. Dakle, i u pogledu
"zanimanja za istoriju", i to "na jedan osoben nain", moguno je utvrditi paralelizam izmeu Pavia i
Venclovia. Da se i dalje koristimo Pavievim rijeima i tvrdnjama: "Venclovi je istoriju gledao kao jednu
od pomonih disciplina svoje besednike vetine". Ne gleda li je tako, kad pie svoju prozu, i Milorad
Pavi, mada je kod Pavia istorija njegov "drugi zanat", profesija.
italac Pavieve proze e lako utvrditi pievo interesovanje za mitologiju, a italac Pavievih studija e
vidjeti da upravo taj pravac istraivanja zauzima jedno od povlaenih mjesta kada autor Hazarskog
renika pie o piscima srpskog baroka: "Kao to je grof ore Brankovi u svojim Hronikama smatrao da
je mitologija sastavni deo istorije, pa je svom istorijskom spisu dodavao kataloge antikih bogova i mitova,
poredei ih sa slovenskim, tako je i Venclovi, zagledan u najstariju prolost Grke, svojoj pastvi
objanjavao antiki mitski svet".
Koliko je samo mitologija prepleteno i legendi upleteno i dovedeno u vezu u Hazarskom reniku, ali
najee ne u njihovom izvornom vidu i znaenju, ve prilagoenih "logici" knjievnog dela i autorskom
planu, estetski "deformisanih". Spajanje mita i legende s istorijom jeste jedan od postupaka ofantastienja
istorije, njenog pretvaranja u poeziju, i u Pavia je gotovo neizostavan.
Pavi e, prirodno, s radou ukazati na snovidovno i fantastino kod nekog autora. Odreujui stilsku
poziciju prote Mateje Nenadovia, zakljuuje se da se "kao najdalja taka do koje se vinuo u drugom
smeru, u stilskom uobliavanju svoga dela na romantiarski nain, moe oznaiti snovidovni trenutak
Nenadovieve proze, koji je postao antologijski i ulazi u fantastiki sklop srpske romantiarske
knjievnosti".
Pitanjima fantastike pisac posveuje i zavrni tekst svoje knjige, koji je zapravo mozaik sastavljen od
dvanaest fragmenata, s hazarskim motivom u zajednikom naslovu: "Hazarski up i druga lana seanja".
Tekst je, naravno, od naroitog znaaja za poetiku Pavieve proze, jer donosi nekoliko ekspliciranih
autorskih stavova o pitanjima fantastine knjievnosti, pa e mu stoga biti posveena i neto vea panja.
Pavi, oevidno, prihvata podjelu na mimetiku i nemimetiku knjievnost i tvrdi da su u nemimetikoj
knjievnosti i "mogunosti za pisca manje, ali za itaoca vee nego u strogo omeenim okvirima
knjievnosti oko nas".
Da bi opisao odnos prema nemimetikom i mimetikom, pisac se slui slikom i poreenjem. ovjek u
realnom svijetu orijentie se i saznaje pomou logike. On je pupanom vrpcom vezan za taj svet. On je kao
riba u vodi: izlazak na povrinu je smrtna opasnost. Cilj nemimetike knjievnosti je ne samo dokuiti tu
povrinu, ve naslutiti i ta je izvan i iznad nje; "logiko i irealno metafiziko uskladiti tako da nama ne
smeta - to je zadatak fantastike", zakljuuje Pavi i odmah na tom osnovu povlai razlike izmeu
fantastike i bajke; "fantastika poinje kada se prekine sa uslovnostima bajke i udesnog, gde je sve mogue
i nita nije zato nerealno. Fantastika, dakle, za razliku od bajke uspostavlja logini i uverljiv, ak neosetan
prelaz od realnog ka irealnom, od mogueg i svakodnevnog ka nemoguem. Fantastika je sva izgraena po
naelima simbola i jednaina sa vie nepoznatih".
Pavi vezuje fantastiku za monistiku sliku svijeta kakvu su, po njemu, zagovarali vizantijski mislioci ili
kasnije predromantiari, koji "istiu povezanost oveka sa prirodom i preko nje za praprincip, ili kao
simbolisti za uoavanje povezanosti stvari u vaseljeni".
Pavi rado priziva simbolizam: u prirodi je simbola vieznanost, slutnja i zagonetka, traganje za
otkrovenjem:
"Mi mislimo da svako pravo otkrovenje dri razreenje bezbroja malih tajni, koje mu slue i u njemu dre
svoj klju. Svoenje simbola na jednoznanost, znai pomaganje njegovom starenju. Jer, tajna je mlada i
ne zastareva dok se ne otkrije".
I tu Pavi prelazi u hazarski svijet priajui parabolu o tajni, anegdotu o hazarskom upu iz Hazarskog
renika.
Jedan mladi hazarski ita snova, jo u statusu manastirskog aka, ostavio je uvee svoj prsten u hazarski
up, ali ga ujutro nije mogao nai; iako je up bio plii od dohvata ruke i nije, naravno, bio upalj, dno mu
je bilo nedohvatljivo. Njegov uitelj je u taj plitki up, koji posjeduje mehaniko ali ne i "ono pravo" dno,
bacio kamiak koji je pljusnuo u vodu tek poto je izbrojao do sedamdeset. Uitelj je, meutim, odbio da
otkrije tajnu hazarskog upa, smatrajui to neisplativim, jer e up poslije otkrivanja tajne "neminovno
vredeti manje nego sada". Da bi sprijeio otkrie tajne, uitelj je, ak, razbio up, govorei ueniku da tu
nema nikakve tete, jer "teta bi bila da sam ti rekao emu slui, pa ga razbio. Ovako, poto ne zna
njegovu namenu, tete nema, jer e ti sluiti i dalje kao da nije razbijen. tavie, da je ostao ceo, moda bi
ti ipak traio i otkrio njegovu tajnu... Ovako, hazarski up slui do danas, mada ga odavno nema".
Ovim je princip "tajne", "zagonetke", "jednaine sa vie nepoznatih" i eksplicitno potvren kao jedan od
osnovnih Pavievih poetikih principa. U njegovu praktinu potvrdu i primjenu italac se ve mogao
uvjeriti na primjerima brojnih Pavievih pria.
U drugom fragmentu Pavi navodi dva kratka citata Oskara Vajlda, bez ikakvog komentara. Prvi, u
krajnjoj konsekvenci, dovodi u pitanje postojanje nemimetike knjievnosti:
"Samo je muzika nemimetika umetnost".
Utoliko je udnije to ga Pavi navodi odmah poslije anegdote o hazarskom upu i nemimetikoj
knjievnosti. Pavi, vjerovatno, time podrazumijeva i sugerira kako je nemogue u knjievnosti napraviti
strogu granicu izmeu mimetikog i nemimetikog i kako je i nemimetika knjievnost "optereena"
izvjesnim uslovnostima mimetike knjievnosti i delikatnim odnosom sa takozvanom stvarnou. Tek
umjetnost tonova moe biti apsolutno "ista" i slobodna od "zemljine tee" mimetizma. Nemimetika
knjievnost mora voditi rauna o onom "neosetnom prelazu od realnog ka irealnom", te - makar u
pozadini - mora biti u nekoj delikatnoj vezi s realnim.
Drugi stav bi mogli potpisati ne samo fantastiari, ve i svi zagovornici metafore, i svi nadrealisti:
"oveka koji (piui) aov naziv aovom, treba naterati da ga sam i upotrebljava. Za drugo i nije
sposoban".
Naravno, veliki broj dobrih, ak izuzetnih, knjievnih djela nastao je na sasvim drugim teorijskim
premisama.
Jedan od kritiara koji je kontinuirano davao podrku Pavievoj prozi, i iji su radovi na cijeni kod
autoraHazarskog renika, jeste Jovica Ain. Prema Ainu Pavi formulie svoj trei fragmenat posveen
Platonu.
Iz premisa da je "materijalni svet odraz ideja, senka ideja", a da je "umetnost senka materijalnog sveta"
dolazi "otuda njeno drugostepeno mesto u Platonovoj misli. Taj zakljuak je izveden na osnovu
pretpostavke da je umetnost mimesis - podraavanje realnog sveta".
Status fantastike je, prirodno, jo nepovoljniji: "fantastika je loe podraavanje realnog sveta. Ne senka
senke, nego netana, rava senka senke".
Upravo tu Pavi, oslanjajui se na Aina, vidi "rupu u Platonovoj filosofiji" - "ako umetnost prestaje da
podraava, ako postane nemimetika, ona vie ne potpada pod diskvalifikaciju da je senka senke. Ona
stvara svet za sebe, ne podraavajui ga".
Stvari s Platonom su - sve su prilike - mnogo komplikovanije, i danas jo sasvim aktuelne. Moderni
termini iz teorije fantastine knjievnosti i umjetnosti - opozicija mimetika/nemimetika knjievnost -
dolaze iz Platonove tradicije i optereeni su svim protivrjenostima Platonove teorije. Tim terminima se
malo ta rjeava na teorijskom planu. Oni su samo prividno moderna - u stvari pomodna, a uistinu
prastara - zamjena za tradicionalnu opoziciju realno/nerealno, odnosno realno/fantastino.
Ako se prihvati ideja mimesisa, podraavanja, u Platonovom znaenju, a samim tim i ideja mimetike
knjievnosti, onda se teko moe - kako sa stanovita ontologije tako i sa stanovita teorije saznanja -
osporiti Platonova suspenzija umjetnosti. Nemimetike umjetnosti, po Platonu, sasvim konsekventno,
nema niti moe biti: postoji samo lo i loiji mimesis. Time je sahranjena svaka ideja o stvaralatvu i o
autonomiji umjetnosti.
Lukavstvo je - a ne logiko suenje - spasavanje fantastike kao nemimetike umjetnosti koja ne bi - budui
da je svojevrsni amimesis i antimimesis - potpadala pod suspenziju, jer ne potpada pod kategoriju
mimetizma. Time se, meutim, savreno iznevjerava Platon i izbjegava spor s njime. S druge, pak, strane,
time se pristaje na "rtvu kvaliteta", kao u kakvoj ahovskoj partiji: u pravu je Platon samo kada
suspenduje mimetiku umjetnost. Pri tom se ne daje definicija mimetike knjievnosti, niti se ozbiljno
uzima u razmatranje Platonovo jasno stanovite da nemimetike umjetnosti nema. U krajnjoj konsekvenci
- rtvovaemo Tolstoja, Dostojevskog i Balzaka zarad Borhesa.
Ako se, pak, mimesis uzme u aristotelovskom znaenju - ne kao blijedo podraavanje, ve kao stvaralatvo
- onda mimetika knjievnost postaje sve, ukljuujui i fantastiku; onda prihvatamo poziciju Eriha
Auerbaha po kojoj je mimesis i Homer kao i Servantes, odnosno devetnaestovjekovni realisti; onda je
odbrana mimetike knjievnosti istovremeno i odbrana umjetnosti uopte; onda je to negacija
platonovskog znaenja mimesisa. Ali ni u ovom sluaju opozicija mimetiko/nemimetiko nema smisla,
posebno ne kao neka vrsta i apsolutna opozicija. Zato je potpuno konsekventno, s Aristotelovog
stanovita, tvrditi da umjetnost, odnosno pjesnik, podraava bogove i mitske linosti kao to podraava
kraljeve i heroje. Tu vie nije rije o istom znaenju pojma mimesis kao kod Platona; tu, u krajnjoj
konsekvenci, i nije rije o podraavanju, ve o kreaciji.
Pavi, naravno, govori potpuno drugim jezikom i potpuno na drugoj ravni od Aristotela kada tvrdi da
"onog asa kad pesnik u tragediji pone da podraava mit ili bogove, on ma i nesvesno prelazi crtu ka
nemimetikoj knjievnosti". Pavi, zatim, nalazi slinost izmeu situacije antikog tragiara i pisca
science-fiction proze - za koju tvrdi da se pogreno prevodi kao nauna fantastika - u tome to se u oba
sluaja moe govoriti o nekoj "uslovnoj stvarnosti" koju pisac podraava.
U svojim fragmentima Pavi dodiruje cio niz kljunih pitanja teorije knjievnosti i tradicije filosofsko-
estetike misli. Ta pitanja moraju Pavievi kritiari ozbiljnije razmotriti. Na ovom mjestu ih
komentariemo samo onoliko koliko smatramo da je to neophodni minimum da bismo zauzeli sopstvenu
distancu.
Pavi nalazi u antici i istu fantastiku: "kada se opiu mitske linosti poput sirene ili kentaura, antiki
pesnik prelazi u predeo nemimetike knjievnosti i Horacije je na primer, toga svestan", kada "u
poetku Poslanice Pizonima oigledno opisuje kentaura, sirenu ili moda jo poneku mitsku spodobu
poput hipokrifa", pa navodi Horacijeve stihove, pripisujui rimskom pjesniku i teoretiaru "platonovski
koncept diskvalifikacije nemimetike knjievnosti":
Ljudsku glavu da neto sa konjskim sastavi
vratom
slikar, pa udove, nakalemi, pa jo na sve
to
areno perje da doda, il nakazno da
se od kuka
izmetne gadno u ribu lepotica prava
od struka
- dal' biste, gledajui to, vi
smeh svladali, ljudi.
Horacije, prvo, razotkriva jedan od postupaka ofantastienja svijeta: do fantastike se stie - od najstarijih
vremena do danas - i putem koji je ovdje naznaen. To je "deformacija" i kombinacija. "Deformie" se
neko poznato, realno stvorenje i kombinuju se dijelovi tijela i organi razliitih bia, a nekad i stvari. Sa
stanovita opisivanja i demistifikacije umjetnikog postupka Horacije je i aktuelan, i moderan.
Staromodan je, meutim, sa stanovita vrednovanja. To je, to se vrednovanja tie, jedno od onih mjesta u
Horacija koje e se pokazati inspirativnim za docniji klasicistiki sistem vrijednosti.
Ovaj Horacijev stav, meutim, ima veoma malo zajednikog s Platonom. Uzor bi mu se prije mogao nai u
nekim idealima ljepote kod Aristotela. Pavi nije dovoljno oprezan, niti nijansira svoje stavove, kad se bavi
pojedinim misliocima; neuporedivo je inspirativniji kad govori iz sopstvenog stvaralakog iskustva.
Pavi prihvata stanovite po kome "fantastika nije stil, nego metod" i pridruuje se onim teoretiarima
koji vide ustanovljenje tog metoda jo od antikih vremena. Teko je - zna to dobro pisac Hazarskog
renika - povui vrstu granicu izmeu mimetike i nemimetike knjievnosti, ali predlae kao osnovno
reenje odnos prema realnom svijetu: "fantastika se slui realnim svetom da bi ga dovela u pitanje.
Mimetika knjievnost se slui realnim svetom ne dovodei u pitanje njegove osnovne pretpostavke".
U kontekstu razmiljanja o fantastici Pavi nudi neobino reenje odnosa izmeu pripovijetke i romana.
Poto je ovdje rije o autorskom iskazu koji ima poetiku teinu, citiraemo bez komentara dui izvod:
"Jedina sutinska razlika koju vidim izmeu pripovedake i romaneskne proze lei u reenici. Reenica
jednog romana je u vezi i meudejstvu sa mnogo veim brojem drugih reenica istog dela, nego to je
sluaj sa pripovedakom reenicom i otuda kvalitativni skok: protonost pripovedake reenice od
protonosti romaneskne reenice sasvim je drugaija. Sa fantastikom stvar je jo sloenija. Izgleda da se
reenica jedne fantastine prie i reenica jednog takvog romana kao to je na primer Majstor i
Margarita Bulgakova, razlikuju meu sobom mnogo vie nego to se razlikuju reenica u pripoveci i
reenica u romanu jednog pisca realiste.
Ima jo jedna stvar u vezi s time. Bilo bi moda poeljno nainiti sintezu ne pripovedake i romaneskne
proze, nego poetskog, dokumentarnog ili ak, naunog teksta sa pripovednom prozom. Tako da metajezik
koji guta jezik naih savremenih knjievnih ostvarenja bude opet progutan od strane knjievnog jezika i
tako namire raun."
Da li odista Pavi primjenjuje ova poetika naela u romanu? to se prvog tie, valjalo bi napraviti jednu
uporednu sintaksiko-stilistiku analizu Pavievih pripovijedaka i romana, to e u naoj knjizi izostati.
Simptomatino je, meutim, da pojedine prie nalaze svoje mjesto u Pavievim romanima, a da pri tom
njihova sintaksa nije izmijenjena. S druge, pak, strane, Pavi je ovo naelo - makar prema sopstvenom
priznanju - primjenjivao radei na Hazarskom reniku, o emu e biti rijei kad budemo posmatrali ovaj
Paviev roman u komparativnom kontekstu. Za drugi dio navoda je upravo Hazarski renik najbolja
ilustracija: tamo je pripovjedaka proza "progutala" i "poetski" i "dokumentarni" i "nauni" jezik.
Najzanimljiviji dio Pavievog teksta - ako se izuzme prvi - poinje osmim fragmentom, gdje se govori o
sopstvenom vienju poloaja pisca u djelu. Taj je fragment povezan s Pavievom temom "iezavanja
autora", to smo je sreli u pojedinim priama, a neposredno s tim u vezi je i poloaj itaoca, o emu e biti
vie govora kasnije.
Autor je ogranien sopstvenim vremenom i sopstvenim ivotom kad pokuava da u svoje djelo ukljui ire
vremenske raspone, kad pokuava da svojim djelom obuhvati prolost, sadanjost i budunost:
"Autor mora najpre kao glista da pojede svoj put da bi se pomerio dalje, a radnja mora da proe kroz
piev majuni trenutak kao kamila kroz iglene ui. Shvativi tako da je pisac upravo osnovna smetnja
potrudio sam se da pisca u svojoj prozi dovedem u pitanje to je vie moguno, da svoje inicijale M. P.
shvatim kao uobiajenu administrativnu formulu pod dokumentima m(esto) p(eata). Tako su moje
knjige mogle biti graene na irokim vremenskim rasponima, u njih je ugraeno neto to se moglo
nazvati prenapregnutim vremenom (kao to se tavanice velikih zdanja dre prenapregnutim betonom) i ja
sam bio doveden u poloaj da se naem na raskrsnici izmeu dve venosti, prole i budue".
Tako je "prenapregnutim vremenom" moguno u jednom stvaralakom trenutku objediniti prolost i
budunost i biti jednako odgovoran prema objema. Moguno je, jer za Pavia "literatura, kako je ve
zapaeno, i nije nita drugo do jedan dobro reiran san. San koji je stariji od sanjaa. to vie, tim bolje."
U dodatnoj napomeni Pavi se odreuje prema tvrdnji Cvetana Todorova "da fantastika mora izazvati
strah ili jezu":
"Ne slaem se sa tom definicijom fantastike, ali bih rekao sledee: strah je relevantan za pisca, a ne za
itaoca. Dugo sam mislio da je pria koju strasno volimo dok nastaje, ona prava: da je ljubav jemstvo da
ste na tragu. Sada znam da ima jo pouzdanije jemstvo. Ako se bojite dok piete na pravom ste tragu. Jo
neto: treba vie voleti svoje zablude nego tue istine".
Od dva fragmenta o itaocu, drugi je relevantniji za Pavievu poetiku i direktno nas dovodi pred Hazarski
reniki njegovu problematiku:
"Zadatak je pisca da knjige izvue iz ravnodunosti da ih nagna da itaoce uine odgovornim za ono to se
u knjigama zbiva. Neka se uplai majin sin ulazei da mu se ne srui na glavu krov, neka ga podupre
rukom. Neka se uplai onog to ga eka skriven negde u dubini zgrade u mraku kroz koji vodi samo crveni
konac.
Isuvie smo navikli itaoca da je mata samo u nadlenosti pisca. I da se njega, itaoca, ta stvar uopte ne
tie".
Sline stavove o itaocu nai emo i u Pavievim romanima, a vidjeli smo od kakvog je znaaja uloga
itaoca i publike i za Pavia knjievnog istoriara.
Fragmenti o poloaju kritiara Pavi poinje reenicom iz Hazarskog renika:
"Kritiari su kao prevareni muevi: oni poslednji doznaju novost".
Ovog puta je ironina aoka adresovana na srpski, prije svega beogradski knjievni krug, koji je, prema
Paviu, kasno "saznao" za modernu fantastiku. Utoliko vie istie zasluge onih koji su to "saznali"
pravovremeno: Donata i Uroevia, kojima pridruuje i Bou Vukadinovia, a s razlogom ukazuje na
izuzetan znaaj pojave novosadskog pisca, kritiara i istoriara knjievnosti Save Damjanova i na njegovu
dragocjenu knjigu Koreni moderne srpske fantastike. Na drugim mjestima je lako nai Pavievu pohvalu
pjesnicima zaslunim za prodor fantastike (V. Popa, M. Pavlovi, R. Livada), urednicima i kritiarima koji
su je objavljivali i podravali (Z. Mii, j. Ain).
I u ovom tekstu Pavi pravi figuru kruga vraajui se Horaciju i dovodei ga u vezu s Borhesom: Borhes je
"iao dakle na stvaranje upravo onog to je Horacije zabranio piscima u prvoj reenici svoje Ars poetica".
Sam postupak nije nepoznat; novo je prevrednovanje i status.
Pavi i u zakljuku svog poetikog teksta istie "da ne bi trebalo o fantastici i nemimetikoj knjievnosti
govoriti odvojeno od ostale knjievnosti. Cilj bi verovatno leao u poruci koju ostavlja drevni Lepenski vir i
koju nam je iitao Dragoslav Srejovi istiui da u toj kulturi figuralna (mimetika) skulptura stoji
ravnopravno uz apstrakciju i anikoninu skulpturu".
I u ovom zakljuku se vidi Pavieva spisateljska strategija: proitati govor pradavne prolosti na moderan
nain, kao neku sasvim aktuelnu i ivu poruku modernom ovjeku. Kao to nam prie o Hazarima
saoptavaju neto sudbinski vano, isto tako nam ima ta rei davno potonuli i arheologijom vaskrsli svijet
Lepenskog vira. Pavi tu ima i tvrdog svjedoka u pjesniku Miodragu Pavloviu.
Pavi je u nauci o knjievnosti danas najpoznatiji kao ovjek sinteze, kao knjievni istoriar koji je uspio
svoja analitika istraivanja i pojedinane studije ugraditi i u jednu knjievnoistorijsku viziju. On se pri
tom opredijelio za onaj period koji je bio svojevrsna "tamna rupa" u srpskoj istoriji knjievnosti, a mogao
bi se oznaiti kao period od 17. do polovine 19. stoljea. To je period koji je najveim dijelom
svojevremeno ili izmakao Skerlievoj panji ili je bio drugaije kod Skerlia interpretiran, a do njega
nijesu dospijevali istraivai stare srpske knjievnosti. To je, prema Paviu, vrijeme raanja nove srpske
knjievnosti, kako izriito govori naslov njegove tree sintetike knjige. Pavi je svoju knjievnoistorijsku
viziju postepeno nadograivao. Prvo se pojavila Istorija srpske knjievnosti baroknog doba (XVII i XVIII
vek) u "Nolitovoj" biblioteci "Sinteze" 1970. godine. Devet godina kasnije pojavljuje se kod istog izdavaa i
u istoj biblioteci Pavieva Istorija srpske knjievnosti klasicizma i predromantizma. Klasicizam. Trea
knjiga, Raanje nove srpske knjievnosti, pojavila se u elitnoj biblioteci "Srpske knjievne zadruge"
"Kolo" (LXXVI ) kao 506. knjiga (Beograd, 1983).
Pravi preokret u srpskoj knjievnoj istoriografiji izazvala je Pavieva knjiga o baroku, koja je privukla
panju i stranih istraivaa. To e i za nae istraivanje Pavieve poetike biti najkorisnija od tri navedene
knjige: nudi najvie materijala za bolje razumijevanje Pavieve proze.
Ve su isticani beletristiki kvaliteti ove Pavieve knjievnoistorijske proze, a Branimir Donat je u njoj
nalazio, ne bez razloga, elemente prave, autentine fantastine proze. Kada tu knjigu danas ponovo
itamo, s iskustvom itaoca Hazarskog renika, nameu se ve na prvoj stranici literarne asocijacije i
analogije. Ono to Pavi pie o vizantijskom iezlom svijetu poredivo je sa sudbinom hazarskog iezlog
svijeta.
"Ne zna se kakvi bi bili rezultati kulturnog razvoja Evrope sa privilegovanih pozicija Istoka kao legitimnog
naslednika antikog sveta, da Vizantija nije unitena. O tome smo u mogunosti da sudimo samo na
osnovu onoga to je u renesansi spaeno u poslednjem trenutku kalemljenjem sauvanih ostataka
antikog sveta na sporednu granu latinske varijante tog sveta. O tome, uostalom, moe da se sudi jedino
sa pozicija tog, spaenog sveta, a to verovatno znai da e sudovi ii na tetu onog drugog iezlog".
Iezli svjetovi ostaju samo kao interpretacija, kao blijedo, najee ideologizirano, ili modelovano prema
tuim svetonazorima, sjeanje preivjelih, i interpretacija koja dolazi iz perspektive preivjelih svjetova.
Nije li to problematika Hazarskog renika?
Pavi je u beletristici sklon paradoksu i na izgled aloginim aforizmima i misaonim spojevima. Ima toga i
u njegovoj naunoj prozi, gdje je paradoks usklaen s prirodom i funkcijom naunog teksta, u funkciji
ilustracije paradoksalnog hoda istorije, ali nije izgubio od ara paradoksalnog obrta; pisac istorije srpskog
baroka je, naime, u situaciji da "pie istoriju barokne epohe u jednoj knjievnosti koja nije imala
renesansu".
Pavieva pria o srpskom baroku smjetena je - slino prii o Hazarima - na raskru svjetova i religija, pa
ako italac nije svjeeg sjeanja, lako mu se moe priiniti da je sljedeu Pavievu reenicu proitao u
njegovom romanu-leksikonu; a ona je prva reenica iz uvodnog dijela istorije baroka:
"Na Balkanu, na prostoru nekadanje vizantijske imperije i nestalog srpskog srednjovekovnog carstva,
razapeta na tromei kontinenata, filosofija i religija (pravoslavlja, katolianstva i islama), raskomadana
nemirnim i promenljivim granicama dve velike imperije - austrijske i turske, na jugu preseena i
mletako-turskom granicom, rasuta u oblasti tue etniki i jeziki, srpska knjievnost se ostvarivala
tokom XVII i XVIII veka u jednom lutajuem narodu, najveim delom i stoleima ve podvlaenom
turskim, austrijskim i mletakim zavojevaima, u sredini bez redovnih kulturnih i drutvenih institucija,
bez politikog i kulturnog sedita, u okvirima jednog ogromnog podruja".
Raskrsnica i susret svjetova i kultura, njihova smjenjivanja, sudaranja, proimanja i potonua - to su
omiljene Pavieve teme. Tu su takoe i teme pripadnosti najistaknutijih ljudi jednog, srpskog naroda,
raznim vjerama i svjetovima; seobe i raskoli tog svijeta, ali i stvaranje kulture u potpuno nenormalnim i
neobinim uslovima. Dvije reenice koje slijede ilustrativne su u tom pogledu i otkrivaju proznog pisca:
1) "Dok u XVI veku roena braa Sokolovii zauzimaju vodea mesta na elu otomanskog carstva i srpske
crkve, jedan kao carigradski vezir, drugi kao peki patrijarh, dotle krajem XVII veka dva srodnika, obojica
Crnogorci, Arsenije III arnojevi, srpski patrijarh, i Andrija Zmajevi,,primas srpski' i nadbiskup barski,
zauzimaju vodee poloaje na elu pravoslavnog i katolikog dela tog istog naroda, pa su te ingerencije
izraene i u njihovim titulama".
2) "Omeena nemirima i ratovima na austro-turskoj granici, seobama Srba iz turske u austrijsku (1690. i
1738) i iz austrijske u rusku carevinu (sredinom veka), srpska knjievnost se dalje, tokom XVIII stolea,
razvijala u krilu jednog lutajueg,,stranstvujueg' naroda, lienog jedinstvene teritorije, pod vlau isto
tako lutajue crkve, poglavara koji se selio s narodom".
Puna, razbokorena reenica, reprezentativne linosti i momenti, sudbinska slika jednog naroda osuenog
na diobe i lutanja, punoa istorijske slike, bogatstvo doivljaja - sve se to u ciglo dvije reenice ogleda, u
dvije reenice koje mogu izdrati poreenje s onima iz Pavieve umjetnike proze.
I u ovoj knjizi je italac na jednom od povlaenih mjesta, pa su mu posveena i posebna dva odjeljka:
"italac kao potpisnik knjievnog dela" i "italac-prosjak, ili tajna zlatne minue":
"Iza ovih velikih napora, koji srpsku knjievnost XVII i XVIII veka bacaju sa Istoka na Zapad, iz jedne
knjievne sfere u drugu do koje se mora probijati s velikim naporima, iza ove borbe za nov knjievni izraz,
za osvajanje novog stila, za aktualiziranje knjievnosti, iza ovih upornih pokuaja da se reformiu
knjievni jezik i pravopis, da se omogui rasturanje knjige prepisima, 'bakarnim tipografijama' i
tampanom reju - stoji kao osnovni pokreta svega toga italac knjievnog dela. Borba za,visokog'
itaoca to je u svom posebnom i za ovu epohu simptomatinom, obliku jedna od vanih osobina barokne
knjievnosti uopte. Ona je tako izrazita da bi se moglo rei kako barok prestaje onog trenutka kada se
pisac i italac knjievnog dela osete jednakim, a traje sve dotle dok visoka linost kojoj je barokno delo
posveeno i upueno potpisuje to delo na uglednijem mestu od njegovog knjievnog tvorca. A upravo
takav je sluaj s gotovo svim vanijim delima srpske knjievnosti ove epohe. To se osea, taj se italac
imenuje u svim anrovima; u poeziji, koja je puna panegirika, u drami, u prozi. Knjige su posveene
visokim linostima svetovne i crkvene hijerarhije, koje su u isto vreme naruioci knjievnog dela, mecene i
zatitnici pisaca, i glavni itaoci njihovi".
Slijedi cio spisak vanijih djela i linosti kojima su posveena i ija imena zauzimaju i znaajnije i
istaknutije mjesto od pievog. Eminentni itaoci su i cenzori, ije ime je garancija i preporuka za knjigu i
takoe je na istaknutijem mjestu od pievog. Drugi tip itaoca je "italac-prosjak", esto samo slualac
baroknih besjeda, tako da Pavi vidi srpskog baroknog pisca "u senci premonog,potpisanog itaoca', s
jedne strane, i u senci ogranienih moi,itaoca-prosjaka' ili nepismenog sluaoca knjievnog dela, s druge
strane.
Za svoje pravo mesto, za izlazak iz senke, taj pisac se bori jo uvek."
Sam Pavi e, ne bez baroknih podsticaja, ponovo izvesti itaoca iz sjenke i dati mu status as koautora,
as junaka romana.
Pavi veoma rado citira Karla J. Fridriha (Carl J. Friedrich) i njegovo djelo o eposi baroka, videi barok
kao "rijeku sa dva ua" i kao napor da se "neizvodljivo izvri u svim pravcima", izmeu ostalog i zato to
su te definicije baroka slikovite i gotovo da nude fantastinu predstavu. Pavi e se istog odreenja baroka
sjetiti i znatno kasnije, kada bude pisao o baroknim elementima u Hazarskom reniku, o emu emo
govoriti na drugom mjestu u ovoj knjizi. Tamo e rije "neizvodljivo" biti zamijenjena rijeju "nemogue",
pa e se definicija baroka primai nadrealistikim definicijama i predstavama.
Pavi se, naravno, bavi i sveanom prepiskom izmeu Hilandara i Dubrovnika "povodom prastarog
obiaja svijee" jo iz doba srpskog carstva, koji su kao neku vrstu crkvenog poreza, Dubrovani plaali
carskom manastiru. Prepiska je, oevidno, bila podsticajna za Pavievu prozu, gdje nalazimo motive
vezane za pomenuti obiaj, naravno - u prozi "s dubrovakom tematikom".
Pisma Mihe Kuveljia iz 1660. godine o smrti Alage abanovia iz Novoga i o dranju pokojnikove
porodice - pisma kojima Pavi u svojoj istoriji baroka posveuje punu panju - motivski su porediva s
Pavievom priom "Jedanaesti prst (Jedno pismo mrtvima)". Sama pria je stilski motivisana kao pismo
Kuvelje Grka od 6. IV 1667. godine, dopunjeno samo postskriptumom pievim, kojim se italac podsjea
da je 6. IV 1667. bio dan razornog zemljotresa u Dubrovniku i da je pismo upueno mrtvima.
U jednom od fabularnih rukavica ("avolji znoj") prie "Blejzer boje mora" glavni junak je jo jedan srpski
barokni pisac - Sava Vladislavi grof Raguzinski - koji je razgraniavao Kinu i Rusiju u doba Petra Velikog
i negdje u neshvatljivim daljinama podigao crkvu Svetom Savi Srpskom.
Meu podsticajnim djelima za Pavievu prozu svakako su i Hronike grofa ora Brankovia, djelo koje
sam Pavi spominje u svom tekstu o baroknim elementima u Hazarskom reniku.
Od tekstova iji se tragovi neposredno osjeaju u Pavievoj prozi, a bili su predmet Pavievog
prouavanja, naveemo jo i jedan Vencloviev poetski medaljon, kome se prema Paviu, "moe nai
paralela" tek danas "u delima Vaska Pope i Miodraga Pavlovia". Evo tog medaljona koji valja porediti s
Brankovievim "Kazivanjem o Adamu bratu Hristovom" iz Hazarskog renika i uvjeriti se u prisustvo
istog motiva:
Meso od zemlje,
kosti od kamena,
oi od vode,
krv od rose,
para i odihivanje od vetra,
razum, pamet od oblaka,
umlje s anelske brzine.
Kad umre, u to mu se telo
opet vraa.
Vidjeli smo ve koliko Pavi dri do "zagonetakog postupka" (Paviev termin kojim se oznaava jedan od
postupaka u baroknom pjesnitvu) u svojoj prozi. Podsticaj je mogao nai u baroku u "pesmama-
zagonetkama", gdje se italac mora dovijati da ita tekst u raznim pravcima (od kraja prema poetku i s
desna u lijevo) i da koristi svoja znanja o brojanoj vrijednosti slova kako bi rijeio neku zagonetku. Pri
tom metafora i alegorija igraju znaajnu ulogu. Nekad pjesnik nudi i odgonetku, a nekad nastoji da
pjesmu ostavi neodgonetnutom i hermetinom. Teko je pretpostaviti da sve to nije uticalo na jednog
Pavia koji tom pjesnitvu i postupku zagonetanja, odgonetanja i pjesme-rebusa posveuje znaajnu
panju u svojoj knjizi o baroku, tim prije to su analogni postupci lako prepoznatljivi u Pavievoj prozi,
ukljuujui i numeriku vrijednost slova. Ovim postupcima zagonetanja treba dodati i "magini kvadrat",
koji je kao spoj matematiko-pitagorejskog i jezikog, mogao biti podsticajan za Pavievu "hazarsku
prizmu".
Moguno je nai dosta podsticajnog i u drugim dvjema Pavievim knjievnoistorijskim sintezama za
njegovu prozu, ali smo, uglavnom, ta mjesta uoili kada smo prikazivali Pavieve pojedinane
knjievnoistorijske studije, pa bi njihovo ponovno isticanje moglo donijeti manje dopuna a vie
ponavljanja. Napomenuemo samo da poglavlje "Raanje nove oseajnosti" u predromantizmu potvruje
senzibilitet pisca fantastike i ljubitelja mitologije.
Ovim je zavren na prikaz Pavievih naunih radova. Nismo se bavili ni metodologijom, ni
vjerodostojnou Pavieve istorije knjievnosti - to nas, u ovom asu, ne zanima - ve smo tragali samo za
onim mjestima koja su nam mogla poneto otkriti od tajni Pavievog knjievnog zanata, poneki tematsko-
motivski izvor, poneko naelo, pa i poneki knjievni uzor. Pavi "dvozanadija" uio je svoje zanate
uporedo: bavei se istorijom knjievnosti, ulazio je u tajne spisateljskog zanata i otkrivao nove majdane.
Nekima od naih nalaza nali smo ve potvrdu u Pavievim priama; druge emo provjeriti na Pavievim
romanima u ogledima koji upravo slijede.
Interpretacija Pavievih romana
Hazarska prizma
Kljuni princip broja tri u Pavievom
"Hazarskom reniku"
Odmah pada u oi, a naroito u njemakom izdanju, da je Paviev roman-leksikon Hazarski
renik sastavljen iz tri knjige: "Crvene", "Zelene" i "ute". Svaka od tih knjiga predstavlja jednu cjelinu,
jednu interpretaciju sudbine Hazara i hazarske polemike, usklaenu sa sopstvenom ideologijom,
mitologijom i religijom. Crvena, zelena i uta boja su metonimijske oznake za tri religije koje su podijelile
svijet i koje danas, uglavnom, vladaju svijetom. Crvena boja oznaava hrianski svijet, a crvena knjiga
hriansku interpretaciju hazarske polemike i hazarske sudbine. Zelena boja oznaava muslimanski svijet
i muslimansku interpretaciju hazarske polemike, a uta jevrejski svijet i jevrejsku interpretaciju hazarske
polemike.
Sve tri knjige postoje naporedo, paralelno, u meusobnoj polemici, vjeno nepomirljive, ali nijedna nije
dobila pravo na konanu istinu. Tri knjige su tri ravnopravna "glasa" u neobinoj "polifonijskoj" strukturi;
svaki od tih glasova moe biti nosilac konane istine, ali nijedan to uistinu nije. Konana istina o
Hazarima je neuhvatljiva i nema nade - sugerira nam melanholino ovo Pavievo djelo - da tu istinu
saznamo. Istina postoji samo kao polemika, u kojoj nijedna strana nije konaan pobjednik, a hazarski
narod u tim ponuenim istinama postoji samo kao istorijski fantom. Izvjesno je samo da Hazara vie
nema, a onaj koga nema postoji samo kao interpretacija u svijesti onih koji postoje. Onaj ko se izgubio i
nestao s istorijske pozornice izgubio je i svoje istorijsko pamenje, i mogunost da svoju istoriju
rekonstruie, i pravo na svoju istoriju; on je postao hrana za tue mitologije i religije, i to za religije i
ideologije onih koji su ga progutali.
Na prvi pogled Hazarski renik jeste knjiga tolerancije i ekumenstva, knjiga u kojoj ravnopravno postoje
tri knjige i tri svijeta. Reklo bi se da je ideja saglasnosti i ekumenstva izvedena do savrenstva: svako ima
pravo na svoje stanovite, svako stanovite je jednako vrijedno, i sve to moe stati u jedne korice, u jedno
djelo. I to je tano: nijedna knjiga nema odluujuu autorovu naklonost. Ali!
Mira i sklada meu tim svijetovima nema, niti ga ima meu trima knjigama u Hazarskom reniku. U
tome i lei tragina poruka Pavievog romana: svjetovi su nesaglasni i nema nade da se mogu saglasiti.
"Svjet je ovaj tiran tiraninu", kako bi rekao Njego. Ne postoji nain da se izmire stanovita crvene, zelene
i ute knjige. Najvie to je mogue u toleranciji postii jeste dopustiti da svaka knjiga pjeva svoj glas i
svoju istinu, ali istinu koja iskljuuje i sebi podreuje preostale dvije. Hazarski renik je, dakle, i knjiga o
nepomirljivosti svjetova.
Sve tri knjige govore o sebi i svom svijetu, i o druga dva svijeta. Pri tom, svaka svoj svijet uzdie i velia.
Ali sve tri knjige govore i o etvrtom svijetu - o Hazarskom - ali ne tako da bi nam saoptile istinu o
Hazarima, ve svoje preimustvo nad ostalim svjetovima. Hazari su tu samo krunski dokaz moi hriana,
muslimana i Jevreja, i dokaz premoi jednih nad drugim; jedino su tako oni interesantni za postojee i
vladajue svjetove. Onaj to je progutan moe biti interesantan samo u funkciji ilustracije moi onoga ko
ga je progutao. Jedno je samo izvjesno i zajedniko svim trima knjigama: Hazara vie nema i oni su nestali
s istorijske pozornice. etvrta, hazarska, knjiga nikad nee biti napisana. Ona moe biti samo - kao i
Paviev roman - hor ravnopravna tri glasa. U tome je i druga tragina i opominjua poruka Pavieve inae
veoma zabavne knjige: cijeli narodi, cijeli svijetovi nestaju s istorijske pozornice, zajedno sa svojom
kulturom, istorijom, religijom i mitologijom. Narodi i svijetovi se meusobno pretapaju i prodiru, i
nikom nije zagarantovan vjeni opstanak ni sigurnost u istoriji.Hazarski renik je, dakle, i roman o
meusobnom prodiranju svjetova, o nestanku naroda sa svjetske pozornice.
Istina je nuno postala trik, im konanu istinu o jednom narodu, o jednom cijelom svijetu nije moguno
utvrditi. Ali i trik je onda ostao jedina istina. Pavieva moderna formula - Istina je trik - nije, dakle, ni
naivna, ni lana, ni proizvoljna; ona je izraz traginog vienja istorije i ogranienih mogunosti saznanja
istorijske istine o tragino nestalim narodima sa svjetske pozornice. Ne zaboravimo da Pavi dolazi iz
jednog naroda kome istorija nije bila naklonjena, i koji se vjeno nalazi izmeu ekia i nakovnja; iz
naroda kome je tragino iskustvo gotovo jedini istorijski kontinuitet. Podvig je, onda, takve tragine istine,
kakve nam nudi Pavi, saoptiti zabavno, omoguivi itaocu da se igra, da sam sklapa priu.
italac, naime, ne mora roman itati od poetka prema kraju, red po red, ve se moe - prema autorovim
uputstvima - kretati od jedne odrednice do druge, "seliti" se iz jedne knjige u drugu, iz "crvenog" svijeta u
"zeleni", odnosno "uti" i obrnuto. Od itaoca zavisi koliko e od knjige dobiti, kakvu e priu sklopiti, da li
e je uopte uspjeti sklopiti, kojim e redom i na kakav nain itati roman. Pavievo djelo je obnova i
osvjeenje forme romana formom naune literature, formom leksikona. Tako se ponovo potvrdilo pravilo
ruskih formalista i Mihaila Bahtina da za nastanak novih knjievnih formi moemo esto zahvaliti ili
"niim", jo "neistroenim" knjievnim formama, ili potpuno nebeletristikim, kao to je u ovom sluaju.
Tako se ovdje ilustrativno potvrdila Bahtinova teza da je roman po svojoj prirodi enciklopedijska forma,
da je njegova tenja za opirnou i sveobuhvatnou zapravo enciklopedijska. Stara estetiarska dosjetka
- da se rjenik moe itati kao knjievno djelo - izgubila je, poslije Pavievog romana, na duhovitosti, jer se
danas moe obrnuti: roman se moe itati kao rjenik; roman moe imati rjeniku formu. To Pavievo
djelo i naslovom Hazarski renik i podnaslovom - "Roman leksikon u 100.000 rei" i strukturom
potvruje.
Djelo je podijeljeno u tri knjige, a svaka knjiga je, umjesto na poglavlja, razvrstana na odrednice. Uz
pojedine odrednice dati su izvori ili literatura. Na kraju djela se nalazi popis odrednica. Knjiga je
obogaena dokumentima i fotografijama, a poinje onako kako poinju naune knjige: umjesto prve glave
romana nalazimo pieve "Prethodne napomene", u kojima su posebni odjeljci: "Istorijat Hazarskog
renika", "Sklop renika", "Nain korienja renika" i "Sauvani odlomci iz predgovora unitenom
izdanju iz 1691. godine (u prevodu s latinskog)". Pisac nam tvrdi, i pri tom govori istinu, da njegovo djelo
nije prvo izdanje Hazarskog renika, ve "drugo, rekonstruisano i dopunjeno izdanje".
Sve te strukturalne osobine Pavievog djela izuzetno podsjeaju na nauno djelo, a ipak je rije o
beletristikoj knjizi, o romanu, koji se ovom knjigom potvruje kao anrovski fantom, kao vrsta koju je
gotovo nemogue opisati vrstim anrovskim terminima, ve joj je - vie puta je to ponovljeno - glavna
osobina da neprestano ide ivicama anra.
U Pavievoj knjizi vlada savreno racionalan, planski, pitagorejski izveden nauni red. Uprkos tome, ona
e obradovati ljubitelje fantastike neoekivanim kombinacijama, izmiljenim i "rekonstruisanim"
svjetovima, demonologijama i mitologijama koje potiu iz triju razliitih kultura, vaskrsavanjem i
"produavanjem" likova kroz razliite vremenske slojeve, u razmacima od po desetak vjekova,
doaravanjem snova i, posebno, lovaca na snove. Ta kombinacija pitagorejske, aritmetiko-geometrijske
pravilnosti, i slobode kakvu prua igra fantastikom i snovima, sutinska je osobina Pavievog Hazarskog
renika.
Samo su etiri odrednice zajednike svim trima knjigama Hazarskog renika, i oznaene su trouglom. To
su:Ateh, Kagan, Hazarska polemika i Hazari, odrednice koje se najneposrednije odnose na Hazare.
Ostale odrednice nose oznaku krsta, polumjeseca ili Davidove zvijezde, zavisno od toga kome svijetu i
kojoj knjizi pripadaju.
Ve osnovnom odrednicom renika - Hazari - Pavi nas dovodi pred nerijeena pitanja istorije i pred
problem istorijskog vremena. Struktura Hazarskog renika se oslanja na vrijeme, na dijahroniju, na
istoriju. Kao to je roman razdijeljen na tri knjige, moe se razdijeliti i na tri vremenska sloja:
srednjovjekovni, u kome se dogodila hazarska polemika, sedamnaestovjekovni ili, kako to samo Pavi voli
da kae, "barokni", kada je nastalo "prvo izdanje" Hazarskog renika, i dvadesetovjekovni, odnosno
savremeni sloj, kada je obnovljen nauni interes za Hazare i kada je nastalo "drugo izdanje" Hazarskog
renika, odnosno Paviev roman. Princip broja tri je ovdje sproveden kao strukturalni princip romana.
Hazari su narod koji se izgubio u istoriji kao u magli i nestao pretopivi se u muslimane, hriane ili
Jevreje, ili u svake od njih pomalo. "Crvena knjiga" kazuje da se hazarska drava protezala "znatno na
Zapad od linije Krim - Kavkaz - Volga. Senka hazarskih planina u junu pada 12 dana daleko u Sarmatiju, a
u decembru ta senka padne mesec dana hoda na Sever. Jo oko 700. godine hazarski zvaninici boravili su
na Bosforu i u Fanagoriji. Hrianski (ruski) izvori kao Nestorova hronika tvrde da su plemena na jugu od
srednjeg Dnjepra plaala u IX veku danak Hazarima, i to krzno bele veverice po glavi ili ma. U X veku taj
danak je bio u novcu". Ratovali su protiv Persijanaca i Arapa; dali utoite vizantijskom caru Justinijanu
II kad je ovaj bio svrgnut s prestola, ali su ga ubili - iako je bio oenjen sestrom hazarskog kagana - kad je
car zaboravio dobroinstvo i poslao na Hazare kaznenu ekspediciju. Vizantijski car Lav III je oenio svog
sina hazarskom princezom i iz njegovog vremena (prva polovina VIII vijeka) potiu hazarski zahtjevi za
hrianskim misionarima, koji e biti obnovljeni i jedan vijek kasnije. Lav IV je bio po majci Hazarin, to
bi dokazivalo bliske odnose s Vizantijom i hazarsku dobru volju da se priklone hrianstvu. Hazari su
napadali na Kijev 862. godine, i tu se prekidaju istorijski podaci "Crvene knjige", koji su najveim dijelom
dati kao ispisi s "Velikog pergamenta". "Veliki pergament" je, prema "Crvenoj knjizi", zapravo koa
hazarskog poslanika upuenog u Carigrad, na kome je utetovirana hazarska istorija, a gubljenje dijela
tijela ili koe toga poslanika, ranama ili povredama, znailo je i gubljenje dijela hazarske istorije, potonue
u zaborav.
Pavi duhovito i ironino zavrava ovu odrednicu u "Crvenoj knjizi" - hazarski poslanik je umro od svraba
istorije, odnosno od nesnosnog svraba koe koja je bila ispisana hazarskom istorijom: "on je preminuo s
olakanjem srean to e najzad biti ist od istorije".
Oevidno je nepouzdana i nepodnoljiva istorija onih koji je piu samo na sopstvenoj koi i gube s
djelovima tijela. "Veliki pergament" se moe shvatiti - kao i cijela Pavieva knjiga - kao opomena na
opasnost od istorijskog zaborava: istoriju nije dovoljno na svojoj koi iskusiti i nositi, ve ju je potrebno
pouzdano pamtiti i prenositi, to Pavievi Hazari nijesu znali.
"Zelena knjiga", naravno, vezuje hazarsko ime za turski i arapski jezik, a narod za Turke, a "uta" za
Hazare kae da su "ratniki narod koji je izmeu sedmog i desetog veka naseljavao Kavkaz. (...) Prema
Haleviju* primili su judaizam 740. godine, a poslednji hazarski kagan Josif uspostavio je vezu ak sa
panskim Jevrejima, jer je plovio sedmog dana, kad zemlja kune oveka i kada ta kletva tera i sama brod
do kopna. Ta se veza prekinula kada su Rusi 970. godine zauzeli hazarsku prestonicu i unitili hazarsku
dravu. Posle toga jedan deo Hazara stopio se s istono-evropskim Jevrejima, drugi delovi ovog naroda s
Arapima, Turcima i Grcima, tako da se danas zna samo za one male oaze hazarskog ivlja koji je jo trajao
bez jezika i vere u samostalnim optinama do drugog svetskog rata (1939) u istonoj i srednjoj Evropi, a
potom iezao sasvim".
Savremene enciklopedije su, naravno, nesigurne i oko porijekla Hazara, i oko njihovog nestanka, a prate
ih od VI do sredine XI stoljea, mada se hazarsko ime spominje i kasnije. Malo se ta drugo o Hazarima, i
poslije solidnijeg istraivanja, moe saznati od onoga to je u Pavievom romanu.
Sudbinski dogaaj za Hazare je bila hazarska polemika, dogaaj koji se, prema hrianskim izvorima,
odigrao 861. godine; prema "Zelenoj knjizi" godina odravanja polemike je nepoznata, a prema "utoj",
ona pada u vrijeme vladavine Lava III (oko 731), iako i "Zelena" i "uta knjiga" tvrde da su se Hazari
priklonili Muhamedu, odnosno Judaizmu, i prije polemike.
Priom o Hazarima i hazarskoj polemici ve smo uli u problematiku srednjovjekovnog sloja Hazarskog
renika. Princip broja tri, koji je primijenjen na makro planu, dosljedno je sproveden i na svakom od tri
vremenska sloja. Taj princip je postao nuan unutarnjom "logikom" samog djela, "logikom" osnovnih
premisa svijeta romana, svijeta samog umjetnikog djela. Nelogino bi, na primjer, bilo sa stanovita
samog romana da u hazarskoj polemici uestvuju samo dvojica mudraca: jedna od tri knjige bi izgubila
oslonac i razlog postojanja, i makro plan djela bi bio razoren. U polemici uestvuju, dakle, tri mudraca,
kao predstavnici triju svjetova. Polemika, takoe, ima i tri hroniara. Oni su ujedno junaci, ali i
koautori Hazarskog renika.
Pisac sam u podnaslovu svog djela relativizuje pitanje autorstva, govorei o svom leksikonu kao o
"drugom izdanju". No, nije samo Ionnes Daubmannus Paviev pretea; to su i sva tri hroniara hazarske
polemike iz srednjeg veka, pa tri istraivaa hazarskog pitanja iz XVII stoljea (Koen, Masudi, Brankovi),
Teoktist Nikoljski kao prireiva prvog izdanja, tri istraivaa hazarskog pitanja u XX stoljeu (Suk,
Muavija, ulcova) i nekoliko saradnika iz demonskog svijeta, bez koga bi stvaranje bilo nemogue.
Tema i postupak relativizacije autorstva i sloenost odnosa pisac - italac - knjievni junak izvori su
brojnih fantastinih scena, situacija i preokreta u Hazarskom reniku, i ova problematika mora biti
predmet jednog posebnog paljivog istraivanja. Ovdje emo samo napomenuti da Pavi koristi omiljen
postupak pisaca fantastike da traganjem za izgubljenim rukopisom ili knjigom motiviu svoje pisanje.
Tako je traganje za Daubmanusovom knjigom motivacija pisanja Hazarskog renika.
Ali to nije i jedini spis za kojim se traga: traga se i za irilovim izgubljenim Hazarskim besjedama, i sve su
prilike da je tu poetak nastanka Pavievog djela. Traganjem za izgubljenim irilovim besjedama otvorilo
se pitanje cijelog jednog izgubljenog svijeta.
Dvadesetovjekovni sloj Hazarskog renika nudi svojevrsna reenja i sinteze: postavljena je hipoteza o
moguem otkriu Hazarskih beseda Konstantina Solunskog, svetog irila, i sklopljeno je "drugo izdanje"
renika. Tri "sloja" Hazarskog renika ujedno su i tri nivoa istraivanja hazarskog pitanja.
Sada ve moemo da opiemo i svoj interpretativni model ovog djela. Ma koliko izgledalo neobino,
Pavievo poreenje Hazarskog renika sa skulpturom ima smisla, i to ne samo sa stanovita itaoca.
Matematiki princip trougla i broja tri omoguava nam da roman zamislimo - u naem interpretativnom
modelu - kao ravnostranu trostranu prizmu, gdje bi vrijeme bilo zamiljeno kao prostor. Slike vremena
kao prostora veoma su este u Pavievim djelima, a njemaka rije Zeitraum sadri u sebi ve prostornu
sliku vremena. Ta prizma je presjeena trima ravnima, gdje srednjovjekovan i savremena ravan
predstavljaju dva tematska sloja romana, odnosno gornju i donju osnovicu prizme, a srednja ravan bi bila
sedamnaestovjekovna. Izmeu tih ravni ne vladaju statiki odnosi dimenzija geometrijskih slika i tijela,
ve izrazito dinamiki odnosi, zahvaljujui fantastici, a posebno demonskom svijetu Hazarskog renika.
Demoni spajaju ovu vremensku vertikalu i zamislivo je da se ta vertikala moe produiti na osnovu
eventualnih novih saznanja o Hazarima, i na osnovu novih "proirenih i dopunjenih izdanja" Hazarskog
renika - i prema prolosti, u "dubinu", i prema budunosti, u "visinu", te da moe biti "presjeena"
nekom novom ravni u sada nepoznatoj vremenskoj taki. Uostalom, Pavieve su metafore: "podrumi
prolosti" i "tavani budunosti". Dinamika odnosa meu likovima, i elementima romana leksikona uopte,
nije samo na horizontalnoj ravni, ve i na vertikalnoj, na nivou triju strana prizme, a kad je rije o
demonskom svijetu - i na liniji dijagonala prizme. Sasvim strog matematiki red i sasvim stroga
matematika "konstrukcija" vlada u Hazarskom reniku, gdje je - na prvi pogled - sve haotino
izmijeano. Interpretativna formalizacija Pavieve knjige prema triptihu ne bi odgovarala knjizi: izostala
bi u njoj predstava prostora, triju dimenzija, na kojoj Pavi insistira.
Prizma nam se ini iz jo jednog razloga pogodna kao interpretativni model Pavievog Hazarskog
renika. Poznato je da prizma ima sposobnost prelamanja i razlaganja svjetlosti: zrak koji izlazi iz prizme
nije vie onaj isti to je u nju uao: on je postao duga.
Neto slino se dogaa s dokumentarnim, nauni materijalom koji ulazi u Pavievu hazarsku prizmu: on
se "razlae" u hazarsku dugu, u niz fantastinih pria o Hazarima, koje je mogue razlino kombinovati.
Kao to prizma u sebi sjedinjuje matematiku strogost i pravilnost s igrom svjetlou i dugom, tako i
Pavieva hazarska prizma spaja matematiku strogost, naunu formu i najneobiniju fantastiku.
Sada emo se kratko osvrnuti na tri tematska sloja romana, na tri nivoa, odnosno na tri trougla nae
hazarske prizme. Srednjovjekovnom sloju pripadaju iz "Crvene knjige" odrednice o hrianskom uesniku
u hazarskoj polemici (irilo, Konstantin Solunski) i o hrianskom hroniaru te polemike (Metodije
Solunski). Ovom tematskom sloju pripadaju jo i odrednice Ateh, Kagan, Hazari i Hazarska polemika,
koje se javljaju u svim trima knjigama, a znaajne su, naroito prie o Princezi Ateh, i za sva tri nivoa
romana. Od izuzetnog znaaja za sva tri nivoa romana je odrednica Lovci snova, a i
odrednica elarevo ima izvjesno znaenje za sve strane i za sve nivoe hazarske prizme.
Pri kraju odrednice Hazari u "Crvenoj knjizi" nalazimo da je san hazarskog kagana (cara) razlog propasti
Hazara. Kagan je jednom usnio anela koji mu je rekao: "Tvoja dela nisu draga gospodu, ali tvoje namere
jesu". Kagan je zatraio od svog svetenika, lovca na snove, da mu protumai san, ali poto je bio
nezadovoljan tim tumaenjem, razljutio se i pozvao strance. Tako je izazvana hazarska polemika.
Tri momenta nam se ovdje ine znaajnim. Naglaena je mo sna: jedan san je izazvao nestanak cijelog
jednog naroda. Naglaeno je carsko nezadovoljstvo svojim duhovnicima, intelektualnim snagama naroda,
i suspendovanje tih snaga iz potpuno iracionalnih razloga, iz sopstvenog gnjeva. I tree: davanje apsolutne
prednosti tuim intelektualcima znai i odricanje od sopstvenog duhovnog integriteta sve do njegovog
ponitenja.
"Crvena knjiga", naravno, vidi Konstantina - irila kao pobjednika u hazarskoj polemici, u kojoj je ovaj
odrao uvene Hazarske besede. Njegov brat Metodije zapisao je irilove besjede i razdijelio ih u osam
knjiga, i sve su kasnije izgubljene, tako da je osnovni hrianski izvor hazarske polemike ostalo
Konstantinovo itije. Sve tri knjige istiu odluujuu ulogu princeze Ateh u hazarskoj polemici, s tim to
svaka za svoj svijet rezervie princezinu milost.
Srednjovjekovnom sloju "Zelene knjige", osim univerzalnih odrednica, pripadaju odrednice o
muslimanskom predstavniku u hazarskoj polemici (Kora, Farabi Ibn) i muslimanskom hroniaru te
polemike (Al bekri, Spanjard). Tu je i najslavniji od svih lovaca na snove Mokadasa al Safer, ije se ime
javlja kao odrednica i u "utoj knjizi". Tu spadaju odrednice o ejtanima i umjetnicima: Zidar muzike i
Ibn (Abu) Hadra, ejtan i pjesnik. Ali umjetnici i demoni, po prirodi stvari, imaju univerzalno znaenje;
preobraavaju se i vaskrsavaju u raznim oblijima i na raznim nivoima knjige. "Zelena knjiga" ne tumai
nastanak hazarske polemike kaganovim snom, ve brojnim pritiscima, iako je odluujue u polemici
upravo tumaenje ve poznatih rijei iz kaganovog sna. O srednjovjekovnom sloju ove knjige bie vie rei
u drugim naim radovima o Hazarskom reniku.
Srednjovjekovnom sloju "ute knjige", osim univerzalne etiri odrednice pripadaju odrednice o Mokadasa
al Saferu, o hebrejskom polemiaru (Sangari, Isak) i hroniaru (Halevi, Jehuda) i o prevodiocu knjige o
Hazarima s arapskog na hebrejski jezik (Tibon, Jehuda Ibn). Tom kontekstu pripada i odrednica Hazarski
up, iji se motiv javlja i u "Crvenoj knjizi".
Pobjednik u polemici je, naravno, Isak Sangari, ali je naroita panja posveena linosti docnijeg
hroniara Hazarske polemike i pjesnika Jehude Halevija.
Dok srednjovjekovni sloj Hazarskog renika gradi tri verzije hazarske polemike, barokni i
dvadesetovjekovni sloj se slivaju iz svih triju knjiga u zajednike fabularne tokove.
Barokni sloj je razbokoren i matovit, i pripadaju mu odrednice iz "Crvene knjige": Brankovi Avram,
Skila Averkije i Stolpnik (Grgur Brankovi); iz "Zelene": Akani, Jabir Ibn, Masudi Jusuf, Mustaj-beg
Sabljak, Odlomak iz Basre i Prstomet; iz "ute": Daubmanus Joanes, Veridbeni ugovor Samuela Koena i
Lidisije Saruk, Koen Samuel, Liber Cosri i Lukarevi Efrosinija. Barokni sloj se, u fabularnom pogledu,
moe pojednostavljeno svesti na ovaj fabularni "lanac":
Avram Brankovi (1651-1689) -"jedan od pisaca ove knjige. Najamni diplomata u Jedrenima i na Porti u
Carigradu, vojskovoa u austro-turskim ratovima, polihistor i erudita", zduha, dakle: ovjek-demon,
kree prije ravno trista gogina, 1689. prema Dunavu, poto je proveo dosta vremena sakupljajui i
prouavajui izvore o Hazarima. U njegovoj pratnji je sobar i sluga Jusuf Masudi, Anadolac, "uveni svira
u argiju (leut), jedan od pisaca ove knjige", takoe osoba demonske snage, vjetine i prirode, jedan od
lovaca na snove i muslimanski sedamnaestovjekovni istraiva hazarskog pitanja. On se prihvatio poloaja
sluge da bi se dokopao Brankovievih saznanja o Hazarima i ulovio Brankovieve snove. Jer, Brankovi
ima svog neobinog dvojnika: on sanja javu dubrovakog Jevrejina i istraivaa hazarskog pitanja,
Samuela Koena, a u stvarnosti ivi Koenov san. Tako je Masudi, pratei javu svoga gospodara, mogao
saznati njegove snove, a lovei mu snove, saznao je javu njegovog recipronog dvojnika. Na taj nain se
pribliio mogunosti onog saznanja koje je svakom ivom ovjeku tajna - saznanja smrti. Smrt jednog od
recipronih dvojnika sanja onaj drugi, a taj san, i saznanje smrti, moe uhvatiti trei lovac na snove.
Dvojnici po snu i javi - Koen i Brankovi - i lovac na njihove snove, Masudi, istraivai su
sedamnaestovjekovnog hazarskog pitanja koje je za njih pitanje ivota i smrti i sastae se na Dunavu 1689.
Sva trojica pripadaju i demonskom i istorijskom svijetu Hazarskog renika. Brankoviev pratilac je i
Averkije Skila, "poreklom Kopt, uitelj maevanja, jedan od najpoznatijih vetaka na sablji u Carigradu
krajem XVII stoljea", jedan od najneobinijih likova u seriji Pavievih udaka; "dete sna", iji je ivot ono
to ostane kao viak izmeu Brankovievih i Koenovih snova i jave. Brankovia i Masudija prate i dvojnici
Nikon Sevast i Teoktist Nikoljski, Brankovievi pisari. U "Appendix-u, I" Hazarskog renika Teoktist za
Nikona veli "da je moj sabrat i protokaligraf Nikon Sevast Sotona glavom", a da mu je lice "gotovo
istovetno s mojim licem. Kao blizanci ili smo po svetu mesei boiji hleb avoljom suzom". Teoktist
Nikoljski uspijeva da upamti sve znakove Brankovievog i Masudijevog hazarskog renika, a Nikon oba
spisa spaljuje.
U bici na Dunavu Turci su ubili Brankovia i Nikona, a zarobili Masudija, koji se izgubio u tuim snovima
i posjekao ga je Averkije Skila. Brankoviev reciproni dvojnik, Koen, u asu Brankovieve smrti zaspao je
vjenim snom, kako bi mogao sanjati javu svoga dvojnika, a iz ruku su mu ispale hartije sopstvene verzije
hazarskog renika, ije je znake Nikoljski takoe upamtio. Tako je Brankoviev pisar Teoktist Nikoljski,
zapamtio sve tri sedamnaestovjekovne knjige renika, postao i njegov prvi prireiva, poto je svoje
znanje prodao Jonaesu Daubmanusu, a ovaj objavio knjigu, koja je uskoro bila zabranjena i unitena.
Dvadesetovjekovnom sloju Hazarskog renika pripada po jedna odrednica iz svake knjige, posveena
savremenim istraivaima hazarskog pitanja, i "Appendix II", kao drugi epilog Hazarskog renika.
U hotelu "Kingston" u Carigradu nala su se 2. X 1982. godine tri naunika: gospoa dr Dorota ulc,
Jevrejka iz Poljske, udata u Izrael, slavista po struci; dr Isajlo Suk, "arheolog, arabist i profesor
univerziteta u Novom Sadu" i dr Abu Kabir Muavija, "arapski hebreist, profesor kairskog univerziteta".
Nauni skup na kome su se sreli jedna Jevrejka, jedan Musliman i jedan Srbin, svi istraivai hazarskog
pitanja iz razliitih perspektiva, predstavlja svojevrsnu mitsku obnovu onog traginog sastanka na
Dunavu 1689, u kome su nestali Brankovi, Koen i Masudi.
Konobarica hotela se zove Virdinija Ateh, i za sebe kae da je Hazarka. Ona je takoe mitska obnova
hazarske princeze Ateh, to se da zakljuiti kako iz njenih neobinih sposobnosti, tako i iz podudarnosti
tajanstvenog kljua princeze Ateh s bravom konobariine sobe.
U hotelu istovremeno boravi neobina belgijska porodica Van der Spak. Ako se paljivo uporedi kraj
odredniceAkani, Jabir Ibn, onda je lako zakljuiti da je gospodin Van der Spak, koji izuzetno svira na
ejtanskom instrumentu, zapravo mitska obnova ejtana, to potvruje i zagonetni raun ostavljen u
hotelu: 1689 + 293 = 1982. Prva cifra je godina ejtanove navodne smrti, odnosno zaspivanja, a druga,
godina njegovog ponovnog buenja i pojave. U sredini je i broj prespavanih godina, ravan vremenskom
razmaku izmeu sedamnaestovjekovnog i dvadesetovjekovnog sloja Hazarskog renika.
Gospoa Van der Spak ima dvije osobine Brankovievog pisara Nikona Sevasta, za koga je utvreno da je
Sotona: nema pregrade u nosu i veoma lijepo preslikava zidni ivopis.
Njihov etvorogodinji sin nosi rukavice, ali gospoa ulc je "s uasom opazila da ima jednu manu: nosi
po dva palca na svakoj ruci".
Ova demonska familija je nesumnjivo poinila dva umorstva: udavljen je dr Isajlo Suk i iz pitolja
ustrijeljen dr Muavija. Iza demona ne ostaju tragovi niti dokazni materijal, tako da je za ubistvo dr
Muavije optuena gospoa ulc, poto je pitolj iz koga je Muavija ustreljen bio njen, a postojao je i motiv
osvetoljublja, i vjerske i nacionalne mrnje, pa je za sud prirodno da jedna Jevrejka ustrijeli Arapina, koji
je ranio njenog mua.
Gospoa ulc izmeu dva zla bira manje: priznaje zloin koji nije poinila - da je udavila dr Suka - kako bi
imala alibi za zloin koji takoe nije poinila, ali za koji je optuena i zbog koga bi dobila mnogo teu
kaznu. Ubistvo dr Muavije ostaje pred sudom nerasvijetljeno.
Dvadesetovjekovni sloj je intelektualno-kriminalistika pria, koja nije tako jednostavna ni jednoznana
kao u ovom kratkom prikazu. Ona, oevidno, ima svoju mitsku dimenziju, sugerirajui obnovu likova,
stvari i dogaaja, pa i same istorije. Naroito je zanimljiva demonologija ovog sloja, koji skriveno povezuje
ovaj sloj s ostalima, sugerirajui brojna simbolika znaenja.
Ovaj sloj nudi i jedno od reenja tajni Konstantinovih izgubljenih Hazarskih besjeda, upuujui na
istraivanje jevrejske, odnosno arapske literature. "Kriminalistika pria" - koja se pretvara u proces i
kaznu neduno okrivljenoj osobi, koja se nala u sreditu demonske igre - izrazito je dvadesetovjekovna i
porediva je s literarnim i ivotnim iskustvima ovog stoljea. "Kriminalna" i demonska pria nije liena ni
"metafizikih kvaliteta", ni ivotnih, ni istorijskih analogija. Apsurdni procesi za tue demonske zloine i
apsurdna priznanja nepoinjenih zloina zarad spasa glave postali su jedan od znakova prepoznavanja
literature i istorije ovog stoljea, ali mogu imati - i za Pavia imaju - nesumnjivo znaenje i za prola, i za
budua vremena. Moda u tome i lei otpornost, izdrljivost i sposobnost obnavljanja i pria o zloinima i
pria o procesima, uprkos promjenama vremena i moda.
Najzad, neto o mogunostima "ulanavanja" odrednica ove knjige. Svaka odrednica je istovremeno jedna
narativna cjelina, koja je uklopljena, ili se moe uklopiti, u neke vee cjeline. Moguno je knjigu, dakle,
itati na nivou odrednice, na "novelistikom" nivou. Odrednice je moguno spajati tako da se prati
sudbina pojedinog knjievnog junaka, pa bi se dobilo niz pria o knjievnim likovima. Moguno je likove
povezati po njihovim funkcijama, pa bismo tako dobili "trouglove" o polemiarima, hroniarima itd.
Moguno je pratiti zbivanja i junake na nivou triju ravni, kroz tri vremenska "sloja", pa bismo dobili
"srednjovjekovnu", "baroknu" i "savremenu" "priu". Moguno je roman itati po knjigama, kako je i
napisan, to bi odgovaralo trima stranama prizme. Najzanimljivije je, vjerovatno, kombinovati
"horizontalno itanje" na nivou pojedinanog vremenskog "sloja" s "vertikalnim", u kome se pojedini
likovi pojavljuju u drugim oblicima, pod drugim imenom, na razliitim vremenskim nivoima, pri emu
demonske snage romana igraju najvaniju ulogu. Takvo itanje i "ulanavanje" elemenata romana
ozakonjeno je u novom Pavievom romanu Predeo slikan ajem, gdje se Pavi poigrava slikom ukrtenih
rijei, gradei prema njoj model romana kao ukrtenice.
Ovim radom je - u grubim crtama - opisana struktura Hazarskog renika, dat saet pregled tri tematska
sloja romana, naznaene neke od znaenjskih linija djela i predloen formalizovani interpretativni model
romana, model koji bi se mogao zvati hazarska prizma. Mnoge teme nisu uopte dohvaene: demonski
svijet romana, postupci ofantastienja stvarnosti i istorije, poetiki iskazi u romanu, odnos autor - lik -
italac, posmatranje romana u poreenju s drugim djelima i piscima i traganje za njegovim
komparativnim kontekstom, odnos ovog djela prema drugim Pavievim djelima i prema autorovom
naunom radu, odnos modela "romana renika" prema modelu "romana ukrtenih rijei", poto je i novi
Paviev roman - koji se 1988. godine pojavio u Jugoslaviji, a 1991. godine i na njemakom jeziku -
nastavak Pavievog rada na inovaciji forme romana i nastavak igre s itaocem. U tim pravcima se kreu
naa dalja kritika razmatranja Pavievog djela.
Provociranje mrtvih
Napomene o nastanku jedne scene iz Hazarskog renika
"- Ne dozivaj mrtve!- upozori ga
tada Kalina - ne dozivaj ih, doi e!"
(Hazarski renik, str. 37)
Avram Brankovi, jedan od najznaajnijih likova Hazarskog renika i hrianski istraiva hazarskog
pitanja u 17. stoljeu, imao je jednog neobinog posinka, Petkutina, pored svoja dva roena sina. Petkutin
nije Avramovo usvoje, ve djelo njegovih ruku: Brankovi ga je nainio od blata, a dua mu je udahnuta
pri itanju etrdesetog psalma.
Kir Avram je svog posinka obdario i boleu "da bi bio to vie nalik ivim biima, jer su bolesti ivim
biima neka vrsta oiju. Brankovi se, meutim, potrudio da Petkutinova bolest bude to bezazlenija i
obdario ga je cvetnom groznicom, onom to se javlja s prolea, kad usklasaju trave i cvetovi i zaseju vetar i
vodu prahom".
Oenivi se Kalinom, Petkutin je krenuo na uobiajeni proleni izlet i stigao u razrueni rimski teatar. Tu
je spremio jelo i ruao zajedno sa svojom nevjestom. Njihovo vakanje se u teatru umnoavalo i ulo se
kao da na svakom sjeditu vae po jedan mrtvi Rimljanin.
Kada je htio da, poslije zavrenog jela, vrati no u korice, dunuo je vjetar, donio cvjetni prah, od koga je
Petkutin kinuo i neoprezno posjekao ruku. Isprovocirani mirisom krvi, mrtvi su ustali i rastrgli Kalinu,
dok se Petkutin branio maem.
Izbezumljen od straha i tuge, Petkutin je danima tumarao po rimskoj sceni, traei izlaz. Priao mu je
prazan Kalinin ogrta i oslovio ga Kalininim glasom. Petkutin je izvadio no, prineo ga mjestu gdje je
pretpostavljao da se nalaze Kalinine usne spremne na poljubac i sam se posjekao, a Kalinin duh ga je
rastrgao, bacajui kosti u gledalite, odakle su navirali ostali mrtvi.
Pria o Petkutinovoj bolesti i smrti jeste preudeena i za potrebe romana prilagoena ranija Pavieva
pria "Cvetna groznica" (Gvozdena zavesa, "Matica srpska", Novi Sad, 1973). "Cvetna groznica" je
ispriana u prvom licu; pripovjeda je u njoj koncipiran kao pisac, kao onaj ko priu pie i ko je
istovremeno pogoen ovom proljenom boleu, "po 34 put za 43 godine ivota". Negdje toliko je i sam
autor Gvozdene zavese morao biti star u vrijeme pisanja ove prie i, po svoj prilici, isto toliko puta patio
od cvjetne groznice. Ova Pavieva pria ima nesumnjivo autobiografskih elemenata.
U "Cvetnoj groznici" pisac-pripovjeda kree sam, u proljee 1973, prema Egejskom moru, kako bi se
spasao od svoje dosadne bolesti. Predvee se zaustavio u Stobima, poao do malog rimskog amfiteatra,
kako bi se tu zatien - od sunca i cvjetnog praha - odmorio i na miru veerao.
Pisac-pripovjeda i junak pripovijetke "Cvetna groznica" imao je isto osjeanje kao i Petkutin: da su i
gledaoci - sto dvadeset ve dva milenijuma mrtvih Rimljana - jeli zajedno s njim "ili bar poudno mljackali
pri svakom novom zalogaju". Naroito ih je privlaio miris krvavice. Zbog toga je junak pripovijetke
posebno pazio da se ne poree sijekui hranu, "jer sam imao oseaj da bi ih miris ive krvi mogao izvesti iz
ravnotee i oni bi sa galerije mogli kidisati na mene i rastrgnuti me gonjeni svojom dvehiljadugodinjom
ei".
Gaenje vatre se doivljava kao signal za upozorenje iz gledalita: zacvrala je vatra zalivena vinom, a "to
je bilo propraeno na galeriji jednim priguenim: Psst!"
Glas iz galerije se pokazuje kao nagovetaj nesree: dunuo je vjetar, nanio cvijetnog praha, od koga je
junak kinuo i posjekao se:
"Krv je pala na topao kamen i zamirisala...
Ako sam dobro shvatio i upamtio ta se potom dogodilo, nije mi jasno ko sada pie ove redove".
Epilog (i poenta) prie moe se razumeti kao svojevrsna romantina ironija. Miris krvi je uvijek teka
provokacija ednih duhova, makar to bili i ve dvije hiljade godina mrtvi Rimljani. Provokacija mrtvih
donosi nesreu, smrt, ali pripovjeda-pisac ipak pie priu, udei se kako je to mogue i ko priu zapravo
pie. Situacija je ironino ambivalentna.
Logika romana zahtijevala je izmjene. Petkutin nije pisac i o njegovoj sudbini saznajemo posredstvom
pripovjedaa koji pria u treem licu. Dogaaj je smjeten u 17. stoljee i predstavljen kao vrhunac
umijea Avrama Brankovia: njegov posinak mu je posluio za opit, i to opit koji je u potpunosti uspio,
poto je Petkutin - koji nije roen od oca ni majke - prevario i ive i mrtve, poloio ispit i kao ljubavnik i
kao samrtnik.
Petkutin nije sam u ruiniranom i zaputenom rimskom amfiteatru, ve s Kalinom, svojom nevjestom.
Petkutina ne rastru mrtvi Rimljani, ve Kalinu, a Kalinin duh komada svog ljubavnika. Tema ljubavi je
zdruena sa temom smrti i krvi, s temom buenja i provociranja mrtvaca.
Buenje i provociranje mrtvih je prastara tema i istovremeno prastari postupak ofantastienja svijeta:
tradicija vjerovanja, mitova i pria o zagrobnom ivotu, o duhovima, o grobljanskim zbivanjima, o
vampirima i vukodlacima - nepregledna je i univerzalna, poznata svim narodima i civilizacijama. U toj
tradiciji svjea krv ima takoe povlaeno mjesto: ona je hrana i glavna preokupacija duhova, pa i vampira
i vukodlaka u naoj folklornoj tradiciji. Onaj koga su rastrgli i umorili duhovi i sam postaje krvoloan i
agresivan duh; vampirska rtva postaje vampir koji trai, po pravilu, rtve meu svojim najbliima, a
naroito meu ljubavnicima. Vampirski poljubac je smrtonosan i demonski; pretvara obljubljenog u rtvu
i novog vampira. Pavieva vjetina je to je jednom tradicionalnom postupku i motivu dao modernu,
novu, uvjerljivu i funkcionalnu individualizaciju.
"Cvetna groznica" je, nesumnjivo, prethodnica epizode o Petkutinovoj smrti. No pria je preraena i
obogaena, stavljena u nov kontekst postala je dio novog djela.
Zanimljivo je, mada za knjievnu kritiku ne naroito relevantno pitanje, zato je pisac ba Petkutinu,
posinku Avrama Brankovia i junaku koji nije ni roen ni umro prirodnim putem, podario neke
autobiografske crte, meu kojima i sopstvenu bolest i priu o njoj. Petkutin je, oevidno, jedan od Paviu
bliih i draih junaka. Na taj nain je Pavi, prikriveno, potvrdio svoje duhovno srodstvo s Avramom
Brankoviem, sedamnaestovjekovnim matarom, udakom, piscem, diplomatom i vojskovoom. Veza s
"baroknim slojem"Hazarskog renika istovremeno je i potvrda Pavieve line neraskidive veze s
barokom; barok je, s Avramom i orem Brankoviem, neka vrsta duhovne "cvetne groznice" Milorada
Pavia.
Dubrovaka vjetica
Djela jednog pisca se esto uzajamno osvjetljavaju. Noviji romani Milorada Pavia bacaju dodatnu
svjetlost na njegovu knjigu pjesama Meseev kamen (Beograd, "Nolit", 1971), omoguavajui njeno novo
itanje; pomenuta pjesnika knjiga, pak, na svoj nain osvjetljava docnije Pavievo prozno stvaralatvo i
naroito je znaajna pri opisu nastanka pojedinih likova, motiva, umjetnikih postupaka.
Iako u svom podnaslovu ima oznaku "pesme", Paviev Meseev kamen sadri pet proznih tekstova izriito
narativne prirode. Ti tekstovi su uklopljeni u zbirku pjesama, odnosno u pojedine njene cikluse, i to tako i
toliko da bi ciklusi bez ovih narativnih struktura bili znatno siromaniji. S druge pak strane, isti tekstovi
su zadrali svoju narativnu prirodu i mogu se itati kao kratke fantastine prie, koje bi se sasvim lijepo
uklopile u neku zbirku pripovijedaka.
Doista, etiri narativne cjeline iz Meseevog kamena nalazimo u Pavievoj zbirci pripovijedaka Gvozdena
zavesa ("Matica srpska", Novi Sad, 1973); nedostaje jedino "Proloko itije" Hrelje Dragovolje. Taj kratki
tekst - u kome je i kljuni simbol mjeseevog kamena, iz naslova pjesnike zbirke, dobio povlaeno
mjesto - pretampan je, s nekim sasvim malim izmjenama pod naslovom "Bogumilska pria" kao zavrna
pria u Pavievoj pripovjedakoj zbirci Konji svetoga Marka ("Prosveta", Beograd, 1976).
Ve ovi prevashodno bibliografski podaci ukazuju na dvostruku prirodu pomenutih Pavievih proznih
tekstova: samim tim to su jednako "u svojoj kui" i u jednoj pjesnikoj zbirci kao i u pripovjedakim
zbirkama mora da posjeduju i lirske, poetske elemente, i da su, opet, pripovijetke, narativne cjeline.
Takav je sluaj sa pet pomenutih Pavievih tekstova; dobar broj njegovih kratkih fantastinih pria ima
takvu dvostruku prirodu i zamisliv je - kao i pomenutih pet - u kontekstu nekih poetskih knjiga, odnosno
ciklusa.
Pravdi za volju, nijesu to samo Pavieve zasluge; ima tu dosta od prirode samoga anra. Kratka fantastina
pria mora - kao i lirska pjesma - raunati s ekonominou izraza, s isticanjem funkcije svake rijei, s
poetskom slikom, simbolima, asocijativnou, naglim obrtima, emotivnim nabojem, lirskom poentom, a
opet ostati pria.
Zdruivanje proze i poezije, odnosno stiha, ostae znaajna osobina Pavievih djela, a najizrazitije se
ispoljilo - poslije Meseevog kamena - u neobino komponovanoj i ne naroito uspjeloj knjizi Due se
kupaju poslednji put ("Matica srpska", Novi Sad, 1982), i u svjetu poznatom Hazarskom
reniku ("Prosveta", Beograd, 1984).
Poslije ovih nekoliko napomena optije prirode, koncentrisaemo nau panju na priu "Veera u
Dubrovniku". Upravo u njoj nalazimo neke motive, likove i postupke koji e se pojaviti u Hazarskom
reniku.
Prvi dio prie je smjeten na poetak sedamnaestog stoljea i lociran u Dubrovniku, gdje se krajem 16.
stoljea zamonaio mladi Radi ihori, porijeklom iz bosanskih bogumilskih krajeva u kojima su se
potovale i sahranjivale pele. Radi je kao uspomenu na zaviaj nosio komad voska, kojim je - prvo iz
zabave i dokolice, a potom iz strasti - uzimao otiske dubrovakih brava i prema njima izgraivao kljueve.
Kad je sastavio zbirku kljueva svih kua i avlija, pokuao je da ih isproba i 1617. godine otvorio je vrata
jedne male magaze u Prekom. Prizor je bio neobian:
"U dnu magaze sedela je bosa devojka i plakala u svoju kosu; pred njom na tronocu stajao je opanak, u
opanku mali hleb, a u nosu opanka gorela je zadenuta votanica. Ispod devojine kose videle su se
obnaene grudi, koje su imale, kao da su oi, trepavice i obrve i iz njih je kapalo nekakvo crno gusto
mleko. Devojka je lomila komade hleba i stavljala ih u krilo. Kada bi se raskvasili od suza i mleka, bacala
ih je na pod pred svoje noge. Te noge su bile dva puta starije od nje i umesto noktiju na prstima su im rasli
zubi. Sklopljenih tabana tim zubima halapljivo je vakala baenu hranu, ali poto nije bilo nikakve
mogunosti da je guta, savakani zalogaji valjali su se u praini oko nje".
itaoci Hazarskog renika e se sjetiti gotovo istog opisa Efrosinije Lukarevi, ljubavnice Samuela Koena,
jednog od trojice istraivaa hazarskog pitanja iz 17. stoljea, recipronog dvojnika Avrama Brankovia i
jednog od junaka "baroknog sloja" romana. Efrosinija je takoe Dubrovanka i pripadnica demonskog
svijeta, ali pola stoljea starija. Evo kako ona izgleda kad k njoj dolazi Samuel Koen:
"Kad on ue, gospoa Efrosinija je sedela i plakala u svoju kosu. Pred njom na tronocu stajao je opanak,
u opanku mali hleb, a u nosu opanka gorela je zadenuta votanica. Ispod kose videle su se obnaene grudi
gospoe Efrosinije koje su imale, kao da su oi, trepavice i obrve i iz njih kapalo nekakvo tamno mleko,
kao crni pogledi. Rukama s po dva palca lomila je komade hleba i sputala ih u krilo. Kada bi se raskvasili
od suza i mleka, bacala ih je na pod pred svoje noge, a te noge umesto noktiju imale su na prstima zube.
Sklopljenih tabana tim zubima je halapljivo vakala baenu hranu, ali poto nije bilo nikakve mogunost
da je guta, savakani zalogaji valjali su se po praini oko nje..."
Da bi ojaao uvjerljivost i "istinitost" svoje prie, Pavi joj pribavlja dokumentarnu podlogu, pozivajui se
na arhivske zapise: "Kako je zapisano u Acta Sanctae Mariae Maioris pod brojem XVII, 75.1230
a
/2 od 18.
avgusta 1617, a prema njegovom sopstvenom iskazu." (Radia ihoria - J. D.). Postupak dokumentovanja
ima ovdje dvostruku funkciju: pojavljuje se i kao "izvor grae" prema kojem se gradi sie, ali i kao
prikriven motivacijski postupak kojim se fantastina pria eli smjestiti u "realistiki" okvir; eli joj se
pribaviti nepobitna, injeniki zasnovana, "pozitivistika" istinitost, arhivski provjerena. Fantastinu
priu valja ispriati tako da joj se mora vjerovati.
Slinu motivacijsku funkciju ima i komad voska u mantiji mladog fratra: prirodno je da neko ko se prvi
put, mlad, odvaja od zaviaja osjea, potrebu da na neki nain bude sa zaviajem u vezi; prirodno je da
takav predmet - posrednik za fra-Radia bude vosak, budui da su u njegovoj Bosni pele bile izuzetno
potovane, ak oboavane. Nita normalnije nego da se usamljeni mladi fratar poinje igrati i "druiti" s
bliskim predmetom - zaviajem i da se igra pretvori u strast. Na taj je nain izmeu Radieve zbirke
kljueva od dubrovakih brava i junakovog porijekla, odnosno komada zaviajnog voska, uspostavljena
vrsta motivacijska veza i sa daljom junakovom sudbinom.
Pored ove oevidne i hotimino naglaene realno-psiholoke motivacije u oblikovanju Radievog lika i
sudbine postoji skrivenija motivacijska linija, koju bismo mogli oznaiti kao mitsku. Radi u samostan
dolazi iz kraja u kome je jaka bogumilska tradicija i gdje ni paganski elementi - meu kojima i oboavanje
pela - nijesu sasvim iezli. Za sve vrijeme samostanskog ivota junak se te tradicije ne odrie, ve se,
naprotiv, preko mitskog predmeta-posrednika, s njom nalazi u neprestanoj i intenzivnoj duevnoj vezi.
Na samom poetku prie saznajemo da je Paviev junak u manastir doao po elji svog pokojnog strica,
fratra, koji mu je istovremeno ostavio u zadatak da ode na hodoae za duu ("pro anima") umrloga, do
Sv. Nikole kod Barija u Apuliji. Mladi Bosanac e, meutim, to odbiti, ali e se zamonaiti i ostati u
dubrovakom samostanu Male Brae. Dakle u asu stupanja u manastir Radi ima dvostruko grijehom
obiljeenu duu: nije ist od bogomilstva a prihvatio je samostanski ivot, i nije ispunio zavjetnu, samrtnu
elju svog pokojnog strica, prethodnika i dobrotvora, usmjerenu upravo na spas due. On je, dakle,
mitoloki predodreen da mu se dogodi dubrovaka vjetica i da - ako ne svojevoljno, a ono po kazni - ode
u Apuliju.
Pavieva fantastina pria ima, dakle, dva motivacijska nivoa: jedan realistiko-psiholoki - koji insistira
na konkretnim detaljima i njihovoj meusobnoj povezanosti, na "objektivnosti", a sve zarad uvjerljivosti i
privida opisa stvarnog, konkretnog, "istorijskog dogaaja - i drugi, mitsko-fantastini, koji je onom prvom
nadreen, pokazujui ga nedovoljnim. Fantastini dogaaji i "uda" su - zahvaljujui prvom
motivacijskom nivou - "objektivna", konkretna ivotna datost, ali je njihova pozadina i priroda -
zahvaljujui drugom motivacijskom nivou - izvan realistike ravni, u sferi mitskog i fantastinog. Pria
nikad do kraja, "bez ostatka", ne moe biti izvedena niti "objanjena" prvim motivacijskim nivoom: uvijek
preostane neka "zagonetka", koja se naknadno mora rijeiti u nekim drugim, nerealistikim
koordinatama. Tako - paradoksalno - realistiko-psiholoki motivacijski nivo ima kod Pavia i funkciju
dokazivanja sopstvene nedovoljnosti i ogranienosti, ima antirealistiku funkciju, pripremajui
istovremeno "reenje zagonetke" koje dolazi iz drugog, mitsko-fantastikog, motivacijskog nivoa. Bez
prvog, realistiko-psiholokog, motivacijskog nivoa fantastika, meutim, ne bi imala svoju "objektivnu"
podlogu, injeniko-dokumentarni privid i, tradicionalno reeno, ivotnu uvjerljivost.
Treba li podsjeati koliko Pavi insistira na dokumentarnosti u Hazarskom reniku i kombinovanju dvaju
opisanih motivacijskih nivoa.
Ali vratimo se dubrovakoj vjetici. Njenu srodnost s Efrosinijom Lukarevi ne treba vie dokazivati:
oevidna je iz dva priloena citata. Njen opis nam, meutim, veoma ilustrativno i na malom prostoru
otkriva Pavieve postupke u oblikovanju knjievnih junaka i ofantastienju svijeta.
Mlada vjetica ima ispred sebe tronoac, na tronocu opanak, u opanku hljeb, a u nosu opanka zadjenutu
svijeu. To je svojevrstan kondenzovan opis sofre, ali sasvim preokrenut, snien, "u negativu". Jelo nije
postavljeno na stolu, ve na tronocu, a tronoac iz dubrovake magaze je antitrpeza. Tronoac slui za
sjedenje, a postavljanje hljeba i svijee tamo gdje se stavlja stranjica svojevrsno je svetogre. Tronoac
ve imenom istie tri noge, to asocira na "tronogog", "repatog"; na demona i demonski svijet.
Dubrovaka vjetica je, dakle, sjela za demonsku sofru.
Opanak na sofri je nezamisliv u hrianskoj tradiciji, a hljeb - mitsko tijelo Isusovo - u opanku i svijea na
opanku su isto svetogre, unitavanje najviih simbola. Sofra dubrovake vjetice, oevidno, sputa
visoke simbole i hrianske vrijednosti na nivo opanka; prizemljuje ih. Ta sofra ovim preokretom i
prizemljenjem vrijednosti podsjea na neke od grotesknih sofri, kako ih opisuje Bahtin u svojoj knjizi o
Rableu. Liena je, meutim, ambivalentnog vina, veselja, bogatstva, ambivalentnog uivanja u jelu i piu.
Liena je i bahtinovskog smijeha, pa je po tome blia Bahtinovom opisu savremene nego li
srednjovjekovno/renesansne groteske. No preokret vrijednosti i tema vjetice nesumnjivo su u
karnevalskoj srednjovjekovno-renesansnoj tradiciji.
Groteska se uvijek neizmjerno igra ljudskim tijelom. Deformacije na ljudskom tijelu su nepresuni izvor
groteske i postupka ofantastienja svijeta. Najee je naruavanje simetrije parnih organa: raznobojne
oi, razne veliine uiju, nepravilno razmjeteni parni organi, pretvaranje parnih organa u neparne (jedno
ili tri oka, jedna nozdrva, dva nosa ili falusa, ili nijedan, bespolnost ili hiperseksualnost), poigravanje
lijevom i desnom stranom, drugaije razmjetanje organa od prirodnog, razliita starost pojedinih dijelova
tijela. Tako su dubrovakoj vjetici "noge (...) bile dva puta starije od nje", a grudi su joj imale, "kao da su
oi, trepavice i obrve i iz njih je kapalo nekakvo gusto crno mleko". Mlijeko kaplje iz djevojakih grudi, a
boja mlijeka je obrnuta, kao iz negativa. Na nonim prstima joj rastu zubi, a hljeb vae sastavljajui
tabane. Postupak sniavanja - poevi od sputanja djelova glave na nie djelove tijela, pa do sniavanja
visokih vrijednosti i simbola - i deformisanja pokazuje se kao dominantan. Opis dubrovake vjetice
graen je u tradiciji groteske. Postupke iz ovdje pobrojenog repertoara Pavi koristi veoma esto pri
portretisanju svojih junaka.
Vratimo se opet siejnom toku prie, gdje se otkrivaju jo neki postupci karakteristini za Pavia, a
posebno zaHazarski renik. Vjetica je predata Velikom vijeu Republike, a ovo ju je izvelo pred
sud Sanctae Mariae Maioris, na ije se spise poziva Pavi kao na "izvore grae" i dokumentarnu podlogu
svoje prie.
Vjetica se brani pripadnitvom istonom, a ne zapadnom podzemlju, povlai granice izmeu tih
podzemnih demonskih carstava i istie nekompetentnost svjetenika zapadnog hrianstva u sporu,
traei potvrdu presude od predstavnika istone crkve.
U vrijeme procesa u Dubrovniku su boravili kalueri s Atosa, iz manastira Hilandara i Sv. Pavla, zbog
prikupljanja manastirskog poreza to ga je Dubrovnik plaao jo od vremena monih srpskih careva.
Jedan kaluer je bio zamoljen da prisustvuje procesu, a mlada vjetica mu je postavila samo jedno pitanje:
"- Vjerujete li vi, sveti oe, da e vaa crkva postojati i moi da sudi i kroz 333 godine kao to moe danas?
- Naravno da vjerujem - odgovorio je Svetogorac.
- Onda to i dokaite: kroz 333 godine sastaemo se svi ponovo u isto doba na veeri i tada me osudite
onako isto kako biste me osudili danas".
To je spasilo dubrovaku vjeticu smrtne kazne. Fra-Radi - proizvoa i vlasnik nekoliko hiljada kljueva,
koji su, obiljeeni posebnim znakom, bili u opticaju sve do 1944. godine - prognan je po kazni u jedan
samostan u Apuliji. Motiv kljua, koji se pojavljuje poslije desetine vjekova, bie obnovljen u Hazarskom
reniku u znaenjski bogatijem kontekstu, a u vezi s princezom Ateh i dvadesetovjekovnim
slojem Hazarskog renika. Klju je i ovdje u funkciji spajanja udaljenih vremena i reenja mistine
zagonetke.
Drugi dio Pavieve prie "Veera u Dubrovniku" dogaa se u XX vijeku, poslije 1944. godine, a sredinji
dogaaj 1950.
Njemake okupacione trupe su u povlaenju ostavile u kamenjaru iznad Dubrovnika jedno inenjerijsko
samohodno vozilo, koje su mjetani i okolno stanovnitvo ubrzo demontirali i djelove raznijeli, tako da je
od cijelog vozila ostao veliki uti toak, sve do 1950. Te godine se u Dubrovniku zaposlio jedan mlad
uitelj, iz pravoslavne porodice, i stanovao je iznad Dubrovnika, u selu iza Sra, tako da mu je veliki uti
toak bio na putu i sluio mu kao poivalo. Jednom prilikom je uitelj zaljuljao toak, izgubio kontrolu
nad njim, tako da se toak, uz veliki tresak, sjurio u grad, pa u more.
Uitelj dugo nije uo za posljedice svog nehotinog ina, da bi znatno kasnije saznao od jedne ene "kako
joj je pre nekoliko nedelja avo ukrao veeru zajedno sa tednjakom", ostavivi kao trag iza sebe samo
dvije velike rupe: jednu na krovu, a drugu na zidu, kuda je uao i izaao. Neto kasnije e mu njegova
gazdarica sve objasniti, a na jednoj njenoj ceduljici nai e se raun:
1617
+333
=1950
italac Hazarskog renika e se prisjetiti jednog slinog rauna iz romana:
"Na stolu porodice Van der Spak naen je i uz istrani materijal priloen jedan raun ispisan na poleini
hotelskog bloka. On glasi:

1689
+193
=1982
U oba sluaja primijenjen je u sutini isti postupak: 1950. godina je mitsko obnavljanje, poslije 333
godine, dogaaja iz 1617, kada se odvijalo suenje dubrovakoj vjetici, i kada je zakazan novi susret
mlade Dubrovanke i hilandarskog monaha manastira Sv. Pavla. Dva udaljena vremenska trenutka su u
svojevrsnom mistinom saglasju. Junaci su promijenili svoja oblija i nesvjesno igraju davno odreene
uloge.
U Hazarskom reniku, pak, susret u carigradskom hotelu "Kingston" zapravo je mitska obnova istraivaa
hazarskog pitanja iz 17. stoljea. Likovi iz "baroknog sloja" prerueni su u junake "dvadestovjekovnog
sloja" romana; nali su se u drukijim oblijima i pod drugim imenima. Njihov susret je takoe
nagovjeten krajem 17. stoljea, na Dunavu. U oba sluaja - i u prii i u romanu - junaci 17. stoljea bude
se i nastavljaju u naem vijeku.
Igra s vremenom je, dakle, jedan od omiljenih Pavievih postupaka, a povezana je sa mitskim
predstavama o obnavljanju dogaaja, ljudi i situacija. Ona poiva na relativizaciji "objektivnog" vremena.
Pavieva pria "Veera u Dubrovniku" prethodnica je Hazarskog renika, a Efrosinija Lukarevi je
neunitiva dubrovaka vjetica.
Demonski svijet "Hazarskog renika"
Opisujui "nain korienja renika", Pavi upozorava svog itaoca da "ne treba smetnuti s uma linosti
koje dolaze iz tri pakla, islamskog, hebrejskog i hrianskog (Efrosinija Lukarevi, Sevast, Akani). Oni su
prevalili najdui put da bi doli do ove knjige". Time je itaocu skrenuta panja na znaaj demonskih sila u
romanu i istovremeno su identifikovani glavni demoni.
O elementima demonskog je ve bilo - ili e jo biti - rijei u ovoj knjizi, a naroito o odnosu demonskog
prema stvaralatvu i stvaraocima. Elemente demonskog nalazimo kod svih "pisaca" Hazarskog renika na
svim tematsko-vremenskim nivoima knjige, ali su svakako najinteresantnija pomenuta tri demona, svi iz
sedamnaestovjekovnog tematsko-vremenskog "sloja".
Nikon Sevast je jedan od Brankovievih pisara, a njegov podrobniji opis dobijamo iz perspektive drugog
Brankovievog ovjeka, uitelja maevanja i najveeg majstora u sjei sabljom, Averkija Skile. Skila taj
zapis pie svojom "alatkom" - "vrhom od svoga oruja" i opisuje scenu pri polasku Avrama Brankovia s
njegovim slugama iz Carigrada na Dunav. Lovac na snove, Brankoviev sobar Masudi, otkriva svom
gospodaru tajnu: ovjek koga Brankovi sniva zove se Samuel Koen. Sevasta je ta informacija razjarila i
poeo je svau s Masudijem. Razlozi Sevastove jarosti su jasni: njemu je cilj unitenje Hazarskog renika,
onemoguenje njegove pojave, pa je informacija o Koenu u sukobu s demonskim ciljem. Masudijevi papiri
- muslimanska verzijaHazarskog renika - takoe iritiraju Sevasta; on bi ih najradije spalio, kao to je to
kasnije i uinio.
Svaa izmeu Masudija i Sevasta otkriva i Sevastovu prirodu: on "ima samo jednu nozdrvu u nosu. I pia
repom kao svaki Sotona".
Elementi groteske su i ovdje iskorieni da doaraju demona. Postupak asimetrije - najee pretvaranje
parnih organa u neparne, a neparnih u parne - karakteristian je za Pavia i prepoznatljiv i u ovom
sluaju: dovoljno je ukloniti nosnu pregradu da bi se dobilo groteskno lice i da bi se ljudsko lice
demonizovalo. Rep je, meutim, preuzet iz konvencionalne, tradicionalne simbolike, iz folklorne
predstave o avolu, koji u srpskom narodu ima i eufemistiko ime - "repati". ivotinjski elemenat na
ljudskom tijelu takoe je postupak groteske i demonizacije ovjekovog tijela.
Sevast priznaje svoju demonsku prirodu i razvija pred Brankoviem cijelu istoriju o ustrojstvu podzemnog
svijeta:
"(...) Ja ne poriem da sam Sotona - priznade on bez kolebanja - samo napominjem da pripadam
podzemlju hrianskog sveta i neba, zlim duama grke teritorije i hadu pravoslavnoga obreda. Jer, kao
to je nebo nad nama podeljeno izmeu Jehove, Alaha i Boga oca, tako je podeljeno i podzemlje izmeu
Asmodeja, Iblisa i Sotone. Sluajnost je to sam uhvaen na tlu dananje turske imperije, ali to ne daje za
pravo Masudiju i drugim predstavnicima islamskog sveta da mi sude. To mogu samo predstavnici
hrianskog obreda, ija se jurisdikcija u mom sluaju jedina moe priznati kao pravosnana. U
protivnom, moe se dogoditi da i hrianski ili jevrejski sudovi ponu suditi pripadnicima islamskog
podzemlja kada se desi da im padnu aka. (...)"
Samo koji red kasnije Sevast doarava pakao kao mjesto unakrsne razmijene dua koje pate, to ini
pakao mnogo paklenijim nego da te razmjene nema.
" - (...) Tri reke antikog sveta mrtvih Aheront, Piriflegeton i Kocit pripadaju podzemljima islama,
judaizma i hrianstva; one teku delei tri pakla Gehenu, Had i ledeni pakao muhamedanaca, ispod
negdanje hazarske zemlje. I tu se sueljavaju na toj tromei tri sveta mrtvih: Sotonina ognjena drava s
devet krugova hrianskog Hada, s Luciferovim prestolom i zastavama paklenog cara; islamsko podzemlje
s Iblisovim carstvom ledenih muka i Gebhurahovo podruje s leve strane Hrama, gde sede hebrejski
bogovi zla, poude i gladi, Gehena u vlasti Asmodeja. Ta tri podzemlja se ne meaju i granice meu njima
izvuene su gvozdenim ralom i nee biti dozvoljeno nikome da ih prelazi. Dodue, vi ta tri podzemlja
pogreno zamiljate, jer nemate iskustva. U jevrejskom paklu, u dravi anela tame i greha Belijaala ne
gore, kao to vi mislite, Jevreji. Tamo gore slini vama, sve sami Arapi ili hriani. Na isti nain u
hrianskom paklu nema hriana - tamo u oganj dospevaju muhamedanci ili oni Davidove vere, dok se u
Iblisovom islamskom muilitu nalaze sve sami hriani i Jevreji, a nema nijednog Turina ili Arapina.
Zamislite Masudija, koji strepi od svoga tako stranog, ali dobro poznatog pakla, a tamo, umesto svojega
naie na hebrejski eol ili na hrianski Had gde u ga ja doekati! Umesto na Iblisa, naletee na Lucifera.
Zamislite hriansko nebo iznad pakla u kojem ispata Jevrejin!
Shvatite to kao veliko, vrhunsko upozorenje, gospodaru! Kao najdublju mudrost. Nikakvih poslova u
kojima se meaju tri sveta, islam, hrianstvo ili judaizam ovde na belom danu! Da ne bismo imali posla s
podzemljima tih svetova (...)."
Ovim je stavljen jo jedan akcenat na traginu poziciju Hazara i njima slinih naroda, kod kojih se "na
belom danu" mijeaju tri svijeta i vode trostruki i unakrsni pakleni rauni, i knjigovodstva.
Pavi vie puta rado koristi postupak koji je oprobao u prii "Veera u Dubrovniku". Taj postupak poiva
na mitskom ponavljanju dogaaja, ponovnom javljanju due u drugim tjelesnim oblijima. Sevast,
naravno, zna za mogunost da moe biti predat crkvenim vlastima i sudu za neastive i vjetice, pa nudi
svom gospodaru diplomatsko-metafiziku nagodbu:
" - (...) Verujete li vi, da e vaa crkva postojati i moi da sudi i kroz 300 godina kao to moe danas?
- Naravno da verujem - uzvratio je papas Avram.
- Onda to i dokaite: tano kroz 293 godine sastaemo se ponovo, u isto ovo doba godine, na doruku,
ovde u Carigradu, i onda me osudite isto kako biste me osudili danas...
Papas Avram se nasmejao, rekao da pristaje i ubio jo jednu muhu vrhom korbaa".
Rauni e se, dakle, svoditi takoe u Carigradu, u dvadesetom stoljeu, ljeta Gospodnjeg 1982.
Dvadesetovjekovni "sloj" Hazarskog renika je i demonskom linijom spojen sa "baroknim",
sedamnaestovjekovnim "slojem". Sevast e biti isjeen u bici na Dunavu; Brankovi e biti proboden
kopljem i umrijeti od samrtne rane, ali e dvadesetovjekovni susret belgijske familije i troje naunika biti
mitska obnova sedamnaestovjekovnog susreta.
Nikon Sevast ima svoju odrednicu u "Crvenoj knjizi", to je proputeno da se registruje u popisu
odrednica u prvom izdanju Pavievog Hazarskog renika. I ta odrednica potvruje Sevastovu satansku
prirodu, ali ukazuje i na njegovu neobinu sposobnost - da se, u svojim raznim ivotima, seli iz jednog
pakla u drugi. Bio je prethodno u jevrejskom, zatim u hrianskom paklu, a jedan Neretvljanin e ga nai
gdje lei u grobu zajedno sa Akanijem puei lulu. Naroito je zanimljiv jedan element njegovog portreta:
"Gde god bi seo, meutim, ostavljao je otisak dva lica, a mesto repa imao je nos".
Otisak dva lica ostajao je, dakle, na mjestu gdje je sjedio, to opet ima elemente groteske: lice je dvostruko
i premjeteno je na Sevastovo sjedalo. Dva lica mogu sugerirati pripadnost jevrejskom i hrianskom
paklu, zatim postojanje dvojnika, i, najzad, njegov dvostruki odnos prema dui. Sevast je, naime, jednom
bio naao svoju duu, prebacio zatim slikarsku etkicu iz lijeve u desnu ruku i tada naslikao svoje
najuspjenije i najneobinije slike. Kada se ponovo poigrao s duom, i kad se opet priklonio Sotoni - to je
signalizirano vraanjem kiice u ljevicu - Sevast je bio kanjen na najneobiniji nain: pojavili su se
iznenada drugi majstori-slikari koji su slikali jednako dobro kao i on.
Igranje s duom i Sotonom kotalo ga je gubljenja izuzetnosti i primata u slikarskom radu; Sevast odlazi
Avramu Brankoviu u Carigrad.
Odrednica o Sevastu srazmjerno je bogatija od drugih nadrealistikim slikama i situacijama, o emu emo
pisati nekom drugom prilikom, izvan ove knjige.
O Sevastu postoji jo jedan "izvjetaj": o njemu dosta pie u svojoj "predsmrtnoj ispovesti" otac Teoktist
Nikoljski, Sevastov dvojnik. Ta "ispovest" je naroito znaajna sa stanovita parabole o
nastanku Hazarskog renika, o stvaralatvu i dvojnikom odnosu demona stvaranja i demona razaranja.
Ali o tome e biti govora kada budemo razmatrali odnos autor - knjievni junak - italac.
Jo jedan detalj moe biti zanimljiv. Sevast je slikao svoje slike i na oklopima ivih kornjaa, putajui
potom oslikane ivotinje u umi. Motiv kornjae javlja se i na srednjovjekovnom nivou romana: princeza
Ateh i Mokadasa al Safer - poto su kanjeni i razdvojeni - razmjenjuju svoje ljubavne poruke na oklopima
ivih kornjaa. Od kornjainih oklopa najbolji leutari prave svoje instrumente i na tim instrumentima
najbolje sviraju samo ejtani, demoni "Zelene knjige".
Svakako meu najznaajnijim ejtanima-leutarima je Akani, koji je pri sviranju koristio vie od deset
prstiju, to je pouzdan znak demonizma: jedanaesti "prst" je mogao biti ili rep ili neki avolski pokretljiv
esti prst na jednoj ruci. Kad je Akani umro, "za njim je ostao def od oklopa bele kornjae, koji je toga
dana prohodao, pretvorio se opet u ivotinju i otplovio u Crno more. Leutari veruju da e, kada se Jabir
ibn Akani vrati na svet, i njegova kornjaa opet postati belu leut koji e mu zameniti senku".
Za doaravanje demonizma ovdje je iskorien postupak metamorfoza i oivljavanja predmeta: muziki
instrument oivljava pretvarajui se u kornjau od koje je napravljen, da bi opet, kad demon oivi, bio
preobraen u stvar, ali stvar nerazdvojnu od demona, kao to je sjenka nerazdvojna od ovjeka. Kornjaa
je neka vrsta ejtanovog totema, stvar koja ima funkciju sjenke kad je ejtan u ivotu, i ivotinja koja uva
ejtansku mo dok mrtvi demon eka na svoje novo buenje.
"Bio je naoit ovek, nije imao senku i nosio je plitke oi, kao dve izgaene barice" - tako nam, ukratko,
nudi Pavi ejtanov opis. Odsustvo sjenke, posjedovanje repa ili vie od pet prstiju na ruci, odnosno dva
palca, tradicionalne su osobine avola. avo, takoe, zna biti "naoit", lijep, tako da je takva folklorna
predstava pretvorena u izreku koja upozorava na opasnost od fizike ljepote, ak na njenu demonsku
prirodu: "avo je lijep". "Plitke oi" su Pavieva uspjela metafora, koja se moe doivjeti i kao sinestezija,
a poreenje s izgaenim baricama dovodi u vezu demona s neistim i mutnim. U srpskoj folklornoj, pa i
modernoj pripovjedakoj tradiciji (Nastasijevi) rijei "neisto", "neisto mjesto" i sline oznaavaju
mjesto koje pohode "neiste sile", zli duhovi, demoni.
Akaniju "se pripisuju dve izreke" o odnosu sna i smrti:
"1) Smrt je prezimenjak snu, samo to prezime nije nam poznato; 2) san je svakodnevni kraj ivota, mala
veba smrti, koja mu je sestra, ali svaki brat nije podjednako blizak sestri".
Smrt i san su u neobinom srodstvu i onaj ko bi uspio da usavri majstorstvo u itanju snova, pribliio bi
se saznanju tajne smrti. Upravo u tu tajnu upuuje Akani Masudija, sedamnaestovjekovnog majstora u
itanju snova, odvraajui ga istovremeno od daljeg rada na Hazarskom reniku. Saznanje je i ovdje, i to
ono najree i najtajanstvenije, rezultat saveza s avolom, rezultat slijeenja ejtanovog recepta. Cilj
itanja snova su dva ovjeka koji se uzajamno sanjaju. U samrtnom asu jednoga onaj drugi e snivati
njegovu smrt, a ita snova e je tako imati pred sobom kao na dlanu.
U razgovoru s Masudijem Jabir Ibn Akani govori o prirodi ejtana, ba kao Sevast u razgovoru s
Brankoviem. Slika ejtana je data u poreenju s ovjekom, i to je, naravno, poreenje po suprotnosti.
Zbog toga navodimo Akanijevu besjedu u veim odlomcima:
" - (...) ta bi, dakle, hteo da zna o meni? Jaem na noju, a kada peaim u pratnji vodim gomilu demona,
ejtania meu kojima je i jedan pesnik. Taj je pisao pesme stoleima pre no oto je Alah stvorio prve
ljude, Adama i Havu. Njegovi stihovi govore o nama i avoljem semenu. (...)
Da se posluim poznatim injenicama. Onim najpoznatijim, koje zna svaki italac Kurana. Ja sam kao i
ostali ejtani, nainjen od vatre, ti od blata. Ja nemam druge snage sem one koju sam u tebe ulio i koju iz
tebe uzimam. Jer u istini se moe nai samo ono to se u nju stavilo. Ali, to nipoto nije malo - u istini ima
mesta za sve. Vi, ljudi, na nebu ete se prometnuti u ta hoete, ako se domognete raja, ali ste zato na
zemlji zatoeni sve vreme u jedan isti oblik, u ono to ste roenjem izgradili. Mi, obrnuto, na zemlji
uzimamo oblik koji elimo i menjamo ga po nahoenju, ali im preemo Kevser, rajsku reku, ostajemo na
nebu zauvek osueni da budemo ejtani, ono to i jesmo. Ali nae poreklo od vatre ini da nae seanje ne
moe sasvim da izbledi, kao vae, zameano u glinu. I tu je sutinska razlika izmeu mene kao ejtana i
tebe kao oveka. Alah je tebe stvorio obema rukama, mene samo jednom, ali je moj soj ejtana nastao pre
tvoga ljudskog soja. Vana razlika izmeu mene i tebe lei, dakle, u vremenu. Mada nam muke idu u
parovima, moj soj je pre tvojega soja doao u dehenem, u pakao. A posle vas, ljudi, doi e u pakao nova,
trea vrsta. Tvoja muka e zato biti kraa od moje zauvek. Jer Alah je ve posluao one potonje, tree, koji
e mu vikati na nas i na vas:,Kazni one prve dvostruko, da nam se smanji muka!' To znai da muka nije
neiscrpna. Tu je, dakle, vor, tu poinje ono to ne stoji u knjigama i tu ja tebi mogu biti od pomoi. Obrati
panju: naa smrt je starija od vae smrti. Moj ejtanski soj kao vrsta ima due iskustvo u umiranju od
tvoga ljudskog soja i bolje pamti to iskustvo. Zato znam i mogu ti o smrti rei neto vie no to ti bilo ko od
tvojih moe kazati, ma koliko mudar i iskusan bio. Due smo iveli sa smru od vas (...)"
Za razliku od Sevasta i "Crvene knjige", gdje hrianski demoni gube pamenje i sjeanje, Akani i njegovi
ejtani ga zadravaju mnogo due nego ljudi. Glavno ejtansko saznanje, koje je iznad ljudskog, jeste
saznanje smrti.
Akani pria Masudiju "Povest o smrtima dece", "povest" koja e biti klju za razumijevanje
Brankovievog umiranja. Smrt se, naime, nasljeuje "uzvodno", paradoksalno, od djece ka roditeljima,
tako da roditelji umiru smru svoje djece, utoliko tee ukoliko vie djece imaju. ("Otuda mi demoni lako
umiremo, jer nemamo poroda"). Brankovi e u svom smrtnom asu - Masudi e to vidjeti pratei
Koenove snove - umirati smru svoja dva sina, ali i smru dr Isaila Suka, ime e se uspostaviti jo jedna
veza izmeu sedamnaestovjekovnog i dvadesetovjekovnog "sloja" Hazarskog renika. Avram Brankovi
koji je ratovao "u Vlakoj gde se, kako je ejtan tvrdio, svaki ovek raa kao pesnik, ivi kao lopov i umire
kao vampir", posluio je Akaniju kao primjer na kome je pokazao ljudima "kako deluje smrt".
Brankovieva smrt (i Masudijevo saznanje te smrti) zapravo je svojevrstan ejtanski ogled. Vlaka e,
vidjeemo kasnije biti povlaeno mjesto demona.
Akani umire lako - za razliku od Efrosinije Lukarevi - i gotovo po porudbini: on sam naruuje i plaa
nekom seljaku da dovede utu kravu koja e ga probosti. Sahranjen je u Trnovu, blizu Neretve, na mjestu
"ejtanov grob".
"Mrtav demon nije i miran demon. Neki hrianin, Neretljanin, koji je poznavao Akanija za ivota, naao
ga je u Solunu gdje gospodari i trguje u nekom duanu. Akani ulazi s Neretljaninom u posao, dajui mu
robu na veresiju, uz pogodbu da mu dug vrati odreenog dana u Trnovu, u,ejtanovom grobu'".
Trgovina je odavno avolski i neist posao, demonska stvar, naroito u folklornim predstavama: tu se,
najee, radi o prevari, krivom mjerenju, kupovanju due. Iz muslimanske folklorne tradicije dolazi
predstava da se povampireni pokojnik pretvara u svinju: "posvinjio se". Tako e i pomenutog Neretljanina
kod Trnova presresti vepar i otkinuti mu komad plavog pojasa.
Raskopavi dogovorenog dana "ejtanov grob", Neretljanin nae u njemu dvojicu gdje lee: Nikona
Sevasta, s lulom u ustima, i Akanija, s komadom otrgnutog plavog pojasa. Sevast je nestao, a Neretljanin
je u Akanija ispalio pitolj, napunivi grob krvlju.
Pavi, meutim, opisuje demonsku smrt kao nepouzdano predanje. Postoji, naravno, i drugo predanje, po
kome Akani uopte nije umro, i kojima je ovaj muslimanski demon doveden u vezu s
dvadesetovjekovnim "slojem"Hazarskog renika:
"(...) Jednoga jutra 1699. godine u Carigradu bacio je list lovora u abar s vodom i zagnjurio glavu da
opere perin. Zagnjuren nije ostao due od nekoliko trenutaka. Kad je izvadio glavu iz vode i udahnuo
vazduh, oko njega vie nije bilo Carigrada ni carstva u kojem se umivao. Nalazio se u istambulskom hotelu
A kategorije,Kingston', tekla je 1982. godina po Isi, imao je enu, dete i belgijski paso, govorio je
francuski i samo se jo uvek pred njim na dnu lavaboa marke F.Primavesi & Son,Sorrella,Cardiff, plivao
jedan list lovora".
Akani je, dakle, postao otac belgijske demonske porodice u carigradskom hotelu "Kingston". Vrijeme od
300 godina je samo nekoliko trenutaka za jednog demona, tek toliko da on moe oprati kosu. Lovorov list
je detalj koji je jedini ostao nepromijenjen, "realistika" sitnica na kojoj poiva uvjerljivost fantastinih
preobraaja. Tema prolaznosti i varljivosti ljudskog svijeta dovedena je u vezu s demonizmom: dok jedan
demon opere perin, prohujala su tri vijeka, posrnula su ili se sruila brojna carstva; ostao je samo lovorov
list.
"Dubrovakoj vjetici", Efrosiniji Lukarevi, ve smo posvetili posebnu panju. Ovdje e biti rijei samo o
onim momentima koji nijesu naglaeni u posebnom tekstu. Podsjetimo samo da je bila "veoma lepa" i
"imala po dva palca na svakoj aci", da je vodila neobino slobodan ivot, da je ljubavnica Samuela Koena,
da se za nju "ukalo da je potajno Mojsijeve vere", a ona sama priznaje Koenu da joj je sjedite "meu
duhovima zla" i da dolazi "iz hebrejskog pakla, iz Gehene".
Gospoa Lukarevi je imala neobian porod. Kad joj je kerka imala sedam godina, Efrosinija je "rodila
malog bradatog staria s mamuzama na bosim nogama, koji je doavi na svijet uzviknuo:,Gladan Grk i
na nebo e poi', pregrizao sopstveni pupak i odmah nekud otrao zgrabivi umesto odee neiju kapu i
zovnuvi usput sestru po imenu. Devojica je otada onemela, nije se mogla ni voditi ni terati, i smetena je
daleko od oiju u Konavlje".
Efrosinija je, zacijelo, rodila nekog starog demona, koji je ve odmah po roenju unesreio sestru i izgubio
se netragom. Efrosinijin poroaj je umnoavanje demona. Humorno-fantastini efekti postignuti su
potpunim "obrtanjem" stvarnosti i tradicije "mimetike" literature: novoroene je stari, i to s bradom,
a starac je, opet, sitan - groteskna figura. Novoroene-starac ima bradu, posjeduje izvjesna akuerska
znanja, ima mo govora i znanje jezika i ve zna ime svoje sedmogodinje sestre. Stari je roen s
mamuzama, nema druge odjee osim neije kape to je u trku postavlja. Ova humorno-demonska figura
ima dalekog pretka u narodnim priama i bajkama, malog, zlog i snanog bradatog staria. Efrosinijin
sin je zasluivao vie autorove milosti: jedna takva figura data je tek usput i sasvim epizodno.
Efrosinija je dovedena u vezu i sa drugom demonsko-fantastinom figurom - s vojvodom Drakulom.
Pribavljajui svojoj prii privid istorijske uvjerljivosti i istinitosti, Pavi se, zapravo, igra s istorijskim
vremenom, tako da mu kroz tu igru porie smisao. Naime, pjesma za koju se smatra da je opjevala
Efrosinijinu smrt "zabeleena" je u Kotoru 1721. godine i sauvana samo u italijanskom prevodu pod
naslovom,Latinka devojka i vlaki vojvoda Drakul', a "u vojvodi Drakulu treba gledati linost pod imenom
Vlad Malesku, koja je na granici XVII i XVIII veka stvarno ivela u Transilvaniji". Ako imamo na umu da
je Koen poginuo u svom snu u bici na Dunavu 1689, cio vijek prije Drakulove vladavine u Transilvaniji, da
je pjesma ispjevana 1721, onda se sluti anahronizam, koji je objanjen pobunom protiv istorijskog
vremena i demonizacijom junaka, odnosno fantastinom motivacijom.
Mjesto zbivanja je Vlaka s Dunavom, tamo gde su fantastina uda, barem prema ovoj Pavievoj knjizi,
sasvim normalna pojava. Efrosinija tamo stie voena Koenovim putem i tugom za umrlim ljubavnikom,
traei lijek i utjehu.
Fiziki opis vojvode Drakule veoma je krt, sa svega tri pojedinosti, od kojih su dvije izrazito groteskne:
"Imao je skoro crnu lobanju pod kosom, boru utanja na licu i ogromni ud za koji je o praznicima vezivao
zebu na dugoj svilenoj niti, a ona ga je nosila letei pred vojvodom". "Crna lobanja" i "ogromni ud" su
zacijelo u tradiciji groteske, kojoj let zebe kao nosaa uda daje dimenziju humora. S ovim opisom su u
skladu i vojvodine sposobnosti: hiperseksualnost, lijeenje od tuge, gledanje "na sutranje oko",
spravljanje napitka "od slatke smrti" i umijee da savreno "odere ivog oveka i da ga potom opet odene u
istu kou drei ga za perin". Opsjedaju ga vampiri s molbom da ponovo umru, kvake mu se na vratima
same pokreu, a "pred njegovim dvorom stajao je dupke mali kruni vihor kovitlajui se neprekidno u sebi
i meljui sve to dohvati".
Vojvoda "crne lobanje" izrazito je ambivalentna figura, s polom ivota i polom smrti: on dere ovjeku
kou, ali ga u istu ponovo oblai; on lijei od tuge, ali spravlja napitak od slatke smrti; on ima ogromni
polni ud, ali e iz ljubavi s njim lijepa dubrovaka vjetica roditi "brzu ker - svoju smrt". To su sve izrazito
groteskne osobine, a figura vojvode Drakula poznata je i iz folklorne tradicije predanja.
Za cijelu epizodu veoma je znaajan motiv "bele trske": "lepa i tuna ena" je dola na Dunav upravo "u
vreme kad nie bela trska". Drakulove sluge pjevaju njoj u ast pjesmu o bijeloj trsci i njenom sjemenu,
koje raste bre od svakog drugog a sposobno je da strpljivo eka svoju priliku i do dvjesta godina. Ono
raste i u utrobi, pa "laari i pastiri ponekad opaze pticu kako se raspada u letu i znaju da je to otud to se
ptica u ludilu ili nekoj ptijoj tuzi (...) nazobala semena bele trske i ono ju je raznelo u vazduhu". Ta trska
raste "iz usta nekog podvodnog demona".
Pastiri su nali poslije njene ljubavi s vojvodom Drakulom, "mladu i lepu enu, raznetu kao pticu koja je
oploena semenom bele trske. Samo su njene svilene haljine jo bile obavijene oko ogromne stabljike koja
bee ve pustila koren i umila kroz njenu kosu. Devojka bee rodila brzu ker - svoju smrt. Njena lepota
bila se u toj smrti podelila na surutku i zgrualo mleko, a na dnu videla su se jedna usta to dre koren
trske."
Demonsko je u ovoj slici doarano kao neobina i razorna kombinacija elemenata ljudskog, biljnog i
ivotinjskog. Trska iz usta vodenog demona raznijela je svojim sjemenom - koje je istovremeno i sjeme
vojvode Drakula - "Dubrovaku vjeticu", koja e, promijenivi pol i starost, otii u carigradski hotel
"Kingston" na novi sastanak demona i istraivaa hazarskog pitanja.
U istoj epizodi pominje se i "jaje smrti" - motiv koji e biti znatno razvijen u dvadesetovjekovnom "sloju"
romana.
Ostaje nam da se jo osvrnemo na lik Mustaj-bega Sabljaka, turskog zapovjednika iz Trebinja, iji e
konjanici imati odluujuu ulogu u Brankovievoj smrti, u bici na Dunavu. Jedan od njegovih slugu je i
Samuel Koen. Sabljak je - prema pismenoj ispovesti Teoktista Nikoljskog pripadao "treem taboru"
zduhaa.
U folklornoj tradiciji postoji vjerovanje da postoje "stuai" ili "zduhai", ljudi roeni "u kouljici", kojima
treba "kouljicu" sauvati kako bi im se sauvala i natprirodna snaga. Njih prati bogatstvo ("Gdje je manje
zduha, tu je manje kruha", govorio je Brankovi); oni "nisu sami"; vladaju i tuku se meusobno vjetrovima
i oblacima; u njihovim rukama je i slamka oruje koje ima probojnost i razornost koplja ili strijele.
Udruuju se ne prema vjeri, ve prema razliitim taborima: Brankovi je pripadao "zduhaima drugog
tabora zajedno sa skadarskim vezirima i plavo-gusinjskim begovima i u jednom sukobu sa zduhaima iz
Trebinja suzbio je trebinjskog Mustaj-bega Sabljaka".
Sabljak ima naglaenije demonske, paklene osobine negoli Brankovi. U njegovom opisu naglaeno je
prisustvo predmetnog, mrtvog svijeta, kojim se deformie njegova ljudska figura: "imao je krupno,
nepravilno telo, kao da kou nosi preko odee, kao da izmeu kose i lobanje nosi almu". Koa je
poreenjem pretvorena u neku vrstu mantila; odijelo i alma "smjeteni" su - istina, u poreenju - ispod
koe i kose, ime je doarana Mustajbegova nepravilnost tijela.
Mustaj-beg ima nekoliko nastranosti: vodio je u rat dojilje da ga doje i vodio ljubav samo sa samrtnicima:
"njemu su u ator donosili kupljene, okupane i nadodoljene ene, ljude i decu na samrti". Pod njegov
ador unose i kir-Avrama kao samrtnika:
"Dotrae odnekud paini momci s koritom tople vode, okupae kir-Avrama i predadoe ga nekom
stariu to je treu cipelu nosio o vratu punu mirisa, balsama i kudelje. Pomislih da e papas-Avramu
vidati rane, ali onaj ga namaza belilom i rumenilom, obrija ga i oelja ga i takvog ga odnesoe Sabljak-
pai pod ator.
- Eto jo jednog golog - Srbina pomislih. Idueg jutra u tom atoru je i umro. To je bilo 1689. godine po
istonom raunanju vremena, na svetenomuenika Evtihija. U asu kada je Avram Brankovi izdahnuo,
Sabljak-paa izae i zatrai malo vina da opere ruke".
Istu tu reenicu koju izgovara Sabljak-paa uo je na svom samrtnom asu i Brankoviev otac Joanikije -
kako to samom Avramu kompetentno objanjava Sotona Nikon Sevast - iz ega se moe zakljuiti da su i
Joanikije i Avram rtve demona i da se demonska reenica sudbinski ponavlja. Time je Mustaj-beg
pomjeren korak dalje od zduhaa ka pravim demonima.
Ovu svoju nastranost - ljubavnu sklonost ka samrtnicima - objanjavao je Sabljak eljom da sazna to vie
o smrti i ljubavi, i njihovom meusobnom odnosu: "Kada se smrt i ljubav, ovaj i onaj svet, postave tako
blizu jedno uz drugo, dozna se i o jednom i o drugom mnogo. To je kao oni majmuni koji povremeno idu
na onaj svet. Kada se vrate, svaki njihov ujed je ista mudrost. Zar je udno onda da neki ljudi daju takvim
majmunima da im ugrizu ruku i potom itaju iz ujeda istinu. Meni taj ujed nije potreban..."
Mustaj-beg je sam ujedao i "itao" iz svojih ujeda: na osnovu ugriska donosio je presude o pravednosti i
nepravednosti rtve.
Tri kljuna sedamnaestovjekovna demona - Sevast, Akani i Efrosinija - pojavljuju se u dvadesetome
stoljeu u carigradskom hotelu "Kingston" kao jedna familija s belgijskim pasoem. Majka je bila "mlada i
lepa osoba", ali "obeleena jednim nedostatkom - nema pregradu u nosu. Odlazila je svakog dana u Aja-
Sofiju i tamo veoma lepo preslikavala zidni ivopis". Dvije kljune osobine Nikona Sevasta - odsustvo
pregrade u nosu i slikarska vjetina - prepoznatljive su kod gospoe Belgijanke. Brankoviev demonski
pisar prometnuo se, dakle u enu, domogao se belgijskog pasoa i doao na zakazani sastanak u Carigrad.
"Stari gospodin", otac belgijske familije, ve je identifikovan kao preobraeni Akani. Gospodin Van der
Spak imao je "dve leve polovine lica", a kad se spoje takve dvije apsolutno simetrine polovine, "dobie
monstruma". Deformacije na licu su omiljeni postupak fantastike i groteske. Umjesto asimetrije, ovdje je
primijenjen postupak apsolutne simetrije. Monstruozni gospodin Van der Spak, alias Akani, bie stvarni
ubica dr Isaila Suka.
Trei dan familije je etvorogodinji sin Manuel, koji neprestano nosi rukavice na rukama, skrivajui tako
svoj nedostatak - dva palca na svakoj ruci - koji nas upuuje da je u pitanju preobraeni
sedamnestovjekovni demon, koji je nekad nosio ime Efrosinija Lukarevi. Dubrovaka vjetica je u
meuvremenu postala djeai-ubica: ona e na savren nain ustrijeliti dr Muaviju.
Demoni, dakle, mijenjaju pol, starost, "paso", to znai pripadnost vjeri, naciji i dravi, sele se i
preruavaju kroz vrijeme. Ostaje samo njihov najee prikriveni demonizam.
Vratimo se sada motivu jajeta. To je prastari motiv i simbol zagonetke ivota i njegovog obnavljanja: iz
jajeta e se ispiliti novi dan i novi ivot. Ono je uvar ploda, embrion, ivot u nastajanju; ono je sferino i
savreno.
Ali Pavi umije da obrne simboliku, da je gotovo parodira. ako je simbol ve dovoljno u sferi fantastike, u
religioznoj i mitolokoj tradiciji, onda se on - to je za fantastiara paradoksalno - moe obnoviti i osvjeiti
prizemljenjem", sputanjem u nie i konkretnije, zemaljske sfere. Jaje je i konkretan predmet, proizvod za
prodaju, ivotna namirnica i kao i svi predmeti te vrste, a naroito oni od organskih materija ima
ogranien rok upotrebe i vek trajanja. Poslije odreenog roka jaje postaje neupotrebljivo, nesposobno da
razvije nov ivot, pretvara se u svoju suprotnost - u smrt, raspadanje i smrad. Simbol ivota moe postati
simbol smrti.
Dr Isailo Suk - onaj dvadesetovjekovni junak Hazarskog renika i hrianski istraiva hazarskog pitanja,
ijom smru, treom po redu, umire "barokni" Avram Brankovi - koji je i sam u znaku "lijeve strane"
(Sud je ljevoruk, to mu je dolo po ljevorukoj babi), dakle - blizak demonskom, kupuje od
demonizovanog prodavca muzikih instrumenata, zagonetnog Maara, jedno jaje. Jaje je dragocjeno, jer u
odsudnom asu moe spasti vlasniku ivot. No, na njemu je ispisan "rok upotrebe", kobni datum za
dvadesetovjekovne istraivae Hazarskog renika, 2. X 1982. Upravo tog dana e Suka zadaviti demon u
carigradskom hotelu "Kingston", kada mu arobno jaje ne moe vie pomoi i kada je vjenom simbolu
ivota istekao rok upotrebe. Jaje ivota se pretvorilo u jaje smrti; dr Suk je kupio svoj sudnji dan.
Demoni nijesu bez posla ni na srednjovjekovnom "sloju" Hazarskog renika i povezani su kao i na ostalim
"slojevima" knjige s "autorima" Hazarskog renika (odnosno s istraivaima hazarskog pitanja),
princezom Ateh i Mohamedom al Saferom.
Kljuni srednjovekovni demon dolazi iz "Zelene knjige" i islamskog svijeta - Ibn Abu Hadra: on oduzima
pol princezi Ateh. Bio je pjesnik iji su stihovi uli u zbirku demonske poezije, koju je u XII vijeku sastavio
Al Mozrubani, a "obitavao je u paklu na mjestu gdje se seku putanje Meseca i Sunca".
Pavi po pravilu vezuje za demone predstave o vremenu: vrijeme i prolaznost su demonske, vjenost
boanska. Tako i Abu Hadra jae "konja velikog koraka. Svaki dan se i danas uje po jedno kopito
njegovog konja".
Krajnje je zanimljivo da je islamski predstavnik u hazarskoj polemici, Farabi Ibn-Kora, "kao jedan od
glavnih argumenata" upotrebio parabolu o paklu:
Hazarski vladar je, naime, pokazao polemiarima trougaoni novi, koji je s jedne strane imao oznaku
vrijednosti "od pet suza", a s druge sliku koja predstavlja oveka na odru kako trojici mladia kraj sebe
pokazuje sveanj prutova". Ibn Kora je "govorio da je troroga nomizma iskovana u paklu (...). Ona
prikazuje ubicu koji je zbog zloina osuen da popije otrov i ve se nalazi na za to pripremljenom odru.
Pred njim su tri demona: Asmodej, demon hebrejske Gehene, Ahriman, ejtan islamskog Dehenema i
Satana, avo hrianskog pakla. Ubica dri tri pruta u ruci to znai da e biti ubijen ako tri demona budu
zastupala ubijenoga, a spasen ako se demoni odreknu odbrane njegove rtve. Poruka trorogog perpera je,
dakle, jasna. Pakao je alje na zemlju kao opomenu ljudima. rtva koju ne zastupa nijedan od tri demona,
ni islamski, ni hebrejski, ni hrianski demon, ostae neosveena, a njen ubica bie poteen. Najopasnije
je, dakle, ne pripadati nijednom od ta tri sveta, kao to je sluaj s Hazarima i njihovim kaganom. U tom
sluaju potpuno ste bez zatite i moe vas ubiti ko hoe, a da ne strada..."
Pria je data kao negacija poznate poune prie o ocu, koji - slikom otpornosti snopa prua i pojedinane
neotpornosti svakog puta - poduava svoje sinove neophodnosti zajednikog ivota u slozi: stara pria se u
odnosu na Ibn-Korinu interpretaciju pokazuje djetinje naivnom i povrnom.
Ibn-Korina paklena parabola o ustrojstvu svijeta, njegovoj podjeli i opasnosti kojoj se izlau oni koji ne
pripadaju nijednom od triju svjetova potvrena je i strukturom Hazarskog renika.
I Mokadasu al Safera su stigle surove kazne, ali povremeno princeza Ateh izmoli od demona milost za
svog biveg ljubavnika, stavljajui na njegovo mjesto nekoga od ljudi. Jedan od onih koji se naao u
demonskoj mrei je Spanjard Al Bekri, glavni arapski hroniar hazarske polemike i autor teorije o
"slojevima" Boje knjige (te po tome svojevrsni mitski prethodnik Romana Ingardena). Njega e princeza
Ateh i demoni u snu preobraziti u Mokadasu al Safera: Al Bekri se budi kao drugi, mnogo mlai ovjek,
radi neke njemu nepoznate radnje, govori tui jezik koji ne razumije, a pri tom je svoj zaboravio.
Zaboravio je i da je Al Bekri, ali nije postao ni Al Safer, u iji je lik i ulogu preobraen sve do kraja ivota.
Ono to je za Pavia karakteristino jeste individualizacija svakog demona, njegova uklopljenost u cjelinu
djela i "optereenost" znaenjem.
Pokuali smo da na konkretnim primjerima pokaemo osnovne postupke demonizacije i pravce znaenja
kljunih demona. Slike o demonskom svijetu Hazarskog renika bie potpunija kada se uz ovaj rad
proitaju i drugi djelovi ove knjige u kojima se govori o demonskom i demonima, a naroito o njihovim
odnosima prema "autorima" Hazarskog renika.
Muki i enski primjerak "Hazarskog renika"
Na koricama svakog primjerka Hazarskog renika stoji utisnuta oznaka o "polu" knjige: "muki",
odnosno "enski" primjerak. italac se moe muka namuiti dok otkrije razliku iako na razliku upozorava
sam pisac. U "Zavrnoj napomeni o koristi od ovog renika" ne nalazimo, dodue, reenje zagonetke, ali
sreemo jedno uputstvo za posebnu vrstu italaca:
"Ali u svakom sluaju, itati ovako debelu knjigu znai dugo biti sam. Dugo biti bez onog ije vam je
prisustvo neophodno, jer itanje u etiri ruke jo nije uobiajeno. Pisca grize savest zbog toga i pokuae
da se iskupi. Ona lepa osoba brzih oiju i lenje kose, koja se itajui ovaj renik i trei kroz svoj strah kao
kroz sobu oseti usamljenom, neka uine sledee. Neka s renikom pod pazuhom izae u podne prve srede
u mesecu pred poslastiarnicu na glavnom trgu svoje varoi. Tamo e je ekati mladi koji se upravo kao i
ona, osetio sam straivi vreme na itanje iste knjige. Neka sednu zajedno uz kafu i neka uporede muki i
enski primerak svoje knjige. Oni se razlikuju. Kada dakle uporede kratku, kurzivom ispisanu reenicu
poslednjeg pisma ovog renika u enskom primerku s onom iz mukog primerka, knjiga e im se sklopiti
u celinu kao partija domina i nee im vie biti potrebna. Tada neka dobro izgrde leksikografa, ali neka to
okonaju to pre u ime onoga to dolazi potom, jer to to dolazi potom samo je njihova stvar i vrednije je
od svakog itanja.
Vidim ih kako na ulinom sanduetu za potu prostiru svoju veeru i kako obeduju zagrljeni, sedei u
sedlima velosipeda".
italac je taj koji zagonetku treba da rijei i iz reenja izvue dobit naroite vrste. italac je i poslije
zavretka knjige ostao u prii - da rjeava zagonetku "pola" knjige, donekle, kao piev saradnik i koautor,
ali i kao knjievni junak: kao par zagrljenih italaca na velosipedima, koji je, nakon rjeenja zagonetke,
ostao zarobljen u romanu, postao dio fiktivnog svijeta, par junaka romana. Tako se igra s itaocem ponovo
potvruje kao jedan od postupaka ouenja i pofantastienja svijeta, kao jedan od izvora fantastike.
Poimo tragom pievog uputstva. Evo te tekstilne razlike u "polu" knjige:
enski primjerak:
"I pruio mi je onih nekoliko kseroksiranih listova to su leali pred njime. Dodajui mi taj svitak on mi
dotae na trenutak palac i ja se najeih od tog dodira. Imala sam oseaj da su nae prolosti i
budunosti u naim prstima i da su se dodirnule. Zato kad poeh da itam ponueni tekst umesto da
pucam izgubih misao ponuenog tiva i utopih se u svoje oseaje. U tim magnovenjima odsutnosti i
samozaborava sa svakim proitanim, ali neshvaenim i neprimljenim retkom protekli su vekovi i kada
sam se posle nekoliko asaka prenula i opet uspostavila dodir sa tivo, znala sam da onaj italac koji se
s puine svojih oseanja vraa nije vie onaj koji se maloas otisnuo na tu puinu. Vie sam dobila i
doznala ne itajui nego itajui te stranice, a kada upitah dr Muaviju otkuda mu, on mi ree neto to
me jo vie zaudi (...)"
Muki primjerak:
"I pruio mi je onih nekoliko kseroksiranih listova to su leali pred njime. Mogla sam potegnuti oroz u
tom asu. Bolji nisam mogao imati - u bati je bio jedan jedini svedok - i to dete. Ali, desilo se drugaije.
Pruila sam ruku i uzela tih nekoliko uzbudljivih stranica, koje ti prilaem uz pismo. Uzimajui ih umesto
da pucam, gledala sam u te saracenske prste sa noktima poput lenika i mislila na ono drvo koje Halevi
pominje u svojoj knjizi o Hazarima. Mislila sam o tome da je svako od nas jedno takvo drvo: to vie
rastemo uvis ka nebu, kroz vetrove i kiu ka bogu, tim dublje moramo ponirati korenjem kroz blato i
podzemne vode ka paklu. Sa tim mislima proitala sam stranice koje mi je pruio Saracen zelenih oiju.
Zapanjile su me i upitala sam s nevericom dr Muaviju otkuda mu."
Zanimljivo je da su "polni" ukrasi oba primjerka vezani za enski lik - za dr Dorotu ulc - i da su ispriani
iz njene perspektive, napisani u jednom od pisama koje ona alje samoj sebi, odnosno svojoj prolosti,
svom djevojakom imenu, na staru poljsku adresu.
Motiv o "polu" knjige pripada dvadesetovjekovnom, savremenom sloju i doveden je u vezu sa susretom
troje naunika to se bave hazarskom temom. Naunici se sreu u carigradskom hotelu "Kingston"
oktobra 1982. godine, mitski obnavljajui time sedamnaestovjekovni susret trojice baroknih istraivaa
hazarskog pitanja iz 1689. godine na Dunavu. Oba susreta se zavravaju tragino: u bici na Dunavu gine
Avram Brankovi, umire Samuel Koen, Brankoviev reciproni dvojnik po snu, a Masudi, lovac na snove,
biva posjeen kratko poto je saznao tajnu smrti i poto se izgubio u svojim snovima. Na Dunavu su se
tragino ukrstili smrt, saznanje i istorija.
U hotelu "Kingston" udavljen je dr Isajlo Suk, iju je smrt ve nagovijestio Avram Brankovi prije gotovo
etiri stoljea, doivjevi je kao svoju treu smrt. Isajlo Suk je - prema mitskoj shemi Brankovievog
umiranja morao biti na neki fantastian nain trei sin Avrama Brankovia. On to, odista, i jeste: on je
duhovni nasljednik Brankovievih interesovanja za Hazare i Hazarski renik i glavni junak "Crvene
knjige" u dvadesetovjekovnom "sloju" Hazarskog renika. Treom Brankovievom smru - poto roditelji,
prema Hazarskom reniku, u samrtnom asu doivljavaju budue smrti svakog svog djeteta -
nedvosmisleno je sugerirano upravo ovo duhovno srodstvo i vrsta veza izmeu Suka i Brankovia. To je
jedna od onih Pavievih "kopi" kojima se spajaju razni vremenski i tematski "slojevi" romana. Brankovi
se, dakle, pojavljuje u XX stoljeu u liku dr Suka.
U bati carigradskog hotela ubijen je i dr Muavija, a gospoa dr ulc provodi grdne godine u nekoj
carigradskoj prokletoj avliji, poto je, spasa radi, priznala ubistvo dr Suka, koje nije poinila. Zanimljivo
je, i za nau temu vano, da dr Muavija ima jednu naslijeenu osobinu Brankovievog uitelja maevanja,
nenadmanog sabljaa Averkija Skile: dr Muavija se, kao i Brankoviev uitelj maevanja, bajonetom
potpisuje na tijelu svoje rtve, ostavljajui u rezu bajoneta i u zarasloj rani otisak svojih usana. U arapsko-
izraelskom ratu su dr Muavija i mu gospoe dr ulc, Isak ulc, jedan drugog teko ranili i osakatili, i na
svoj nain "pripremili" carigradski susret i kompletan "sluaj". Milujui svoga mua nou u lonici, dr ulc
nalazi rane koje je ovome nanio dr Muavija, a koje lie na Muavijine usne. Tako se gospoa ulc poljubila
s Muavijinim usnama mnogo prije nego to ga je uistinu srela. Gospoa ulc i Muavija su, zahvaljujui
Muavijinoj vjetini potpisivanja i modelovanja bajonetom, postali par junaka koji se meusobno sanjaju
prije svog susreta - neto slino sedamnaestovjekovnim istraivaima hazarskog pitanja - i koji svoj susret
nasluuju kao neminovnost. Na taj susret gospoa ulc dolazi spremna na zloin: namjerna je da ubije dr
Muaviju, koji, opet gine od ruke malog demona. Tako je u dvadesetovjekovnu "kriminalistiku priu"
neosjetno skriveno uvuena tema sloenog odnosa Erosa i Tanatosa, istovremenost ivotnog i
smrtonosnog nagona, istovremenost duboke mrnje i ljubavi. Prirodno je, dakle, to e se pitanje "pola"
knjige vezati uz dr ulc, odnosno uz odnos ulc-Muavija.
Vratimo se kurzivom napisanom tekstu u enskom primjerku. Dodajui svitak za koji tvrdi da sadri
odlomke iz Konstantinovih Hazarskih besjeda, dr Muavija je napravio i jedan mitski potez: svojim palcem
je dodirnuo palac gospoe ulc. Dodir prstom a kod Pavia palcem ima znaenje oivljavanja, stvaranja
svijeta i ovjeka, oploenja i udahnjivanja due. To je privilegovani mitski erotsko-stvaralaki trenutak.
Gospoa ulc je doivjela neobino uzbuenje i otkrovenje: najeila se od tog dodira i imala je "oseaj da
su nae prolosti i budunosti u naim prstima i da su se dodirnule". Dodir je, dakle, izazvao takvo
uzbuenje da su se sjedinila dva svijeta i ivota svojom prolou i budunou; to je mitska sinteza
linosti, vjekova i svjetova u jednom momentu. Akcenat je neprestano na intenzitetu osjeanja: ne samo
da je gospoa ulc izgubila pomisao na ubistvo, ve je - iako je itala - izgubila i misao ponuenog tiva,
utopivi se u sopstvene osjeaje. Uprkos tome to dubina erotskog zanosa traje kratko, i "u tim
magnovenjima odsutnosti i samozaborava (...) protekli su vekovi". Doktorka ulc daje prednost
osjeanjima nad intelektualnim saznanjem: "Vie sam dobila ne itajui nego itajui te stranice". Samo
itanje, kontakt sa tekstom, doarano je kao erotski doivljaj. Ono to je dr ulc dobila od dr Muavije, uz
dodir paleva, jeste tekst, ali tekst koji je tajna i mogue otkrie - eventualna pojava vjekovima izgubljenih
i nepoznatih Konstantinovih Hazarskih besjeda. Proticanje vjekova i susret prolosti i budunosti nijesu
samo metafore niti samo izraz enskog uzbuenja, ve imaju i objektivno uporite u tekstu. italac ne
saznaje tekst samo praenjem misli i primanjem redaka, ve i svojom osjeajnou, zanosom i
"odsutnou", koje nijesu liene saznajne dimenzije. italaki doivljaj - a on je i erotski doivljaj u
Platonovoj tradiciji te rijei - mijenja itaoca samog, tako "da onaj italac koji se s puine svojih oseanja
vraa, nije vie onaj koji se maloas otisnuo na tu puinu". enski primjerak je, dakle, u znaku mitskog
dodira palevima kao dodira stvaranja i oivljavanja u znaku mita Erosa, a to istovremeno znai da daje
prednost intuiciji, osjeanju i radosti trenutka stvaranja nad racionalnim i traginim.
Muki primjerak je znatno siromaniji u odgovarajuem odlomku. Prilikom primanja teksta izostaje dodir
palevima i nema onog uzbuenja i zanosa kao u enskom primjerku. itanje teksta ne prati osjeanje
koje se ne da kontrolisati, ve misao. Ta misao govori pesimistiki o ljudskoj prirodi, oslanjajui se na
Halevijevu sliku drveta iz knjige o Hazarima: "Mislila sam o tome da je svako od nas jedno drvo: to vie
rastemo uvis ka nebu, kroz vetrove i kiu ka Bogu, tim dublje moramo ponirati korenjem kroz blato i
podzemne vode ka paklu". Slika i misao govore o dvostrukoj prirodi ovekovoj, boanskoj i satanskoj, a
slinu misao i slinu antropoloku viziju nalazimo u priama o stvaranju ovjeka i ljudskog roda. Slika se,
meutim, moe veoma lako proitati u psihoanalitikom kljuu. Drvo koje raste gore, da bi utoliko dublje
poniralo prema dolje, jeste muki simbol. Dolje su zemlja, podzemne vode, blato i vlaga, pa i pakao, to se
takoe lako ukljuuje u psihoanalitiku shemu simbola, ovoga puta podreenih, enskih.
Muki primjerak je racionalniji, siromaniji osjeajnou i vie sklon traginom, dvostrukom,
rascijepljenom vienju ljudske prirode: "podzemnom" i "nebeskom". Njegov kljuni simbol je drvo, a
pratei su enski simboli.
injenica da su obe polne oznake knjige vezane za doktorku ulc, za enu, upozorava na moderno
shvatanje mukog i enskog principa, koji se ne moraju - a najee i ne mogu - u svakom asu
stopostotno podudarati s anatomskom graom i fiziolokim polnim funkcijama linosti. O polu knjige
odluuju dominantni, preovlaujui simboli koji su obavezno praeni podreenim simbolima drugog
pola.
Naznaeni i prikriveni motivi u odeljku po kome razlikujemo "pol" knjige prisutni su i na drugim
mjestima uHazarskom reniku. Traganje za njima e nam, vjerujemo, omoguiti da bolje proitamo i
Paviev "trik" sa "polom" knjige, koji jeste duhovita dosjetka, svojevrsna igra s itaocem, ali ne mora biti
samo to, to smo - nadamo se - ve i do sada pokazali. "Muki" i "enski" primjerak nuno izlaze iz samog
svijeta romana i nikako nijesu tek neodgovorna i puka autorova proizvoljnost. Knjiga u kojoj postoje
princeza Ateh i Mokadasa al Safer s dobrim razlogom ima dva "pola".
Naime, prema istoimenoj odrednici "Zelene knjige", princeza Ateh je pjesnikinja, a prema
odrednici Masudi, Jusuf princeza je tvorac i prvobitne verzije "Hazarske enciklopedije", to potvruje i
"uta knjiga": "Ateh je prva i sastavila renik ili enciklopediju Hazara s opirnim obavetenjima o njihovoj
istoriji, veri, itaima snova". "uta knjiga" je izriita u odrednici Mokadasa al Safer da je ljubavnik
princeze Ateh "prema predanju izradio (...) muki deo hazarske enciklopedije, dok je enski sastavila
princeza Ateh", a "Zelena" jo dodaje: "Mokadasa al Safer je jedan od najboljih lovaca snova meu
Hazarima. Smatra se da je u svom reniku uobliio jednu vlas kose Adama Ruhanija".
Pisanje Hazarskog renika su zapoele mitske linosti i junaci Pavievog romana koji pripadaju
srednjovjekovnom "sloju" Hazarskog renika, a meusobno su u ljubavnom odnosu. Oni sastavljaju
knjige razliitog pola, pa su muki i enski primjerak Pavievog romana daleki mitski odjek prvih
Hazarskih enciklopedija Pavievih junaka. Pol knjige postaje, dakle, tema koja se ponavlja i spaja pojedine
djelove i tematsko-vremenske "slojeve" romana.
Motiv "pol knjige" sreemo i u "Crvenoj knjizi", takoe na srednjovjekovnom "sloju", ali ovoga puta u
neto drugaijem kontekstu. U odrednici Metodije Solunski, naime, nalazimo kako je starijem irilovom
bratu Metodiju, jedan monah rekao sljedeu misao:
"itajui nije nam dato da primamo sve to je napisano. Naa misao je ljubomorna na tuu misao i svaki
as je zamrauje, a nema mesta u nama za dva mirisa odjednom. Oni u znaku Svete trojice, u mukom
znaku, primaju itajui neparne, a mi, u znaku broja etiri, enskog broja, primamo itajui samo parne
reenice naih knjiga. Ti i tvoj brat neete iz iste knjige itati iste reenice, jer nae knjige postoje samo u
spoju mukog i enskog znaka..."
Ovog puta je rije o itanju, o primanju knjige. Neophodno je da pri itanju doe do spajanja mukog i
enskog znaka. Muki i enski znak se ne podudaraju sa biolokim polom: roena braa, irilo i Metodije,
nijesu u istom znaku. Izvjesni nagovjetaj dvostrukog doivljaja gospoe ulc - u dvadesetovjekovnom
"sloju" knjige - postoje ve kod Metodija Solunskog u srednjovjekovnom "sloju".
Monahove rijei Metodiju se mogu shvatiti - a one imaju i taj smisao - kao upozorenje na opasnost i
ogranienost itanja jednim oima, na ogranienost jedne interpretacije i jedne pameti, koja bi imala
pravo na konanu istinu. itanja su komplementarna i "slau" knjigu u cjelinu. Jer: "itajui nije nam dato
da primamo sve to je napisano".
Sa stanovita nae teme veoma je zanimljiv "Appendix I", odnosno predsmrtna ispovijest Teoktista
Nikoljskog, pisana pekom patrijarhu Arseniju III arnojeviu. Paviev roman-leksikon ima dva
"Appendixa", a to je svojevrsna parodija tradicionalnog epiloga, ali zadrava i funkciju epiloga. Paviev
roman je, tako, roman sa dva epiloga i jednom "zavrenom napomenom", gdje je "Appendix I", prvi
epilog, i to epilog sedamnestovjekovnog "sloja" romana, kojim se baca novo svijetlo na "barokni sloj" ina
nastanak Daubmanusovog Hazarskog renika.
Teoktist Nikoljski je veoma pouzdan svjedok, jer boluje od neobine i rijetke bolesti, od odsustva
zaborava, tako da pamti sve to je ikad vidio, uo ili doivio. Takav Teoktist je neophodan Paviu da bi se
objasnilo kako je nastao Daubmanusov renik, ali jedino takav pouzdan svjedok moe takoe da se sjeti i
Brankovieve prie o Adamu. Nikoljski je bio Brankoviev pisar i sluga, ali je njegovo savreno pamenje
bilo posebno usmjereno na gospodareve rijei, jer ih je esto morao zapisivati ili diktirati.
"Zelena" i "uta knjiga" imaju svoje prie o Adamu Ruhaniju i o Adamu Kadmonu. "Crvena knjiga" tu
priu nema, ali ima umjesto nje "Povest o Petkutinu i Kalini". No, Petkutin nije Adam, pa je - logino
gledano iz perspektive "logike" samoga djela - da se pria o Adamu pojavi, kao to se i javlja u ispovijesti
Teoktista Nikoljskog. Budui da je priom o Petkutinu i Kalini postignuta izvesna ravnotea "Crvene
knjige" sa "Zelenom" i "utom" - kad je rije o temi stvaranja ovjeka Brankovieva pria o Adamu se
takoe logino pojavljuje u prvom - "baroknom" epilogu, i to kroz ispovijest svepamteeg Brankovievog
pisara Teoktista Nikoljskog.
Ispovijedajui svoj greni, zografsko-prepisivaki ivot, Nikoljski veli kako je iao u paru s Nikonom
Sevastom - demonom, zografom i prepisivaem - "kao muki dani u sedmici" (ponedeljak i utorak,
odnosno etvrtak i petak su vjeno nerazdvojni, dok je srijeda usamljena i odvojena od subote i nedjelje):
"Postadosmo putujui pisari i uzesmo seliti svoja pera i ernilnice preko voda i granica carevina.
Stadosmo raditi sve manje za crkve to na vie jezika imasmo prepisivati knjige. Osim za ljude, poesmo
prepisivati knjige za ene, jer muke i enske prie ne mogu imati isti zavretak".
Tema "pola" knjige javlja je, dakle, i iz perspektive samog Teoktista Nikoljskog, koji je, barem u pitanjima
knjige, veoma iskusan. Teoktist pol knjige dovodi u vezu s itaocem i s epilogom: sudei prema
dosadanjim pokazateljima iz Hazarskog renika, "enski" epilog bi trebalo da bude u znaku osjeajnosti,
zanosa, ljubavi i nastavka ivota, dok je "muki" misaoniji i traginiji.
Ovaj Teoktistov stav se pokazuje kao elemenat poetike Pavievog romana Predeo slikan ajem, pa se u
ovoj taki stanovite junaka potvruje novim romanom kao stanovite autorovo.
Sudbina junakinje Pavievog romana Predeo slikan ajem, Vitae Razin, zavisi od pola itaoca. Mladi,
kome je bilo naloeno da je prati (i u "mukom" epilogu ubije), pria:
"Meni je bilo naloeno (...) da postupim na sledei nain. Svake veeri o punom mesecu - rekoe mi -
senjora Vitaa vraa. Gleda u tepsiju s vodom ili u neki bunar i pazi ko joj se javlja u vodi. Od lika koji se
tako ukae ona smatra da zavisi njena budunost i sudbina onih koje voli. O prvom punom mesecu idi i ti
s njom i gledaj kakav lik e ona dozvati kroz vodu. Ako bude muki lik - naloie mi - ako, dakle, bude
muki lik, ubij je i baci u bunar. Ako bude enski lik u vodi, pusti je nek ide kud je oi vode...
Prve noi punog meseca otiao sam sa senjorom Razin do bunara. Ona ree da e ohladiti malo voa u
bunaru. Kad je izvukla kofu, ja sam gledao, jer ja sam slep samo u svojoj prii. Vitaa nije obraala panju
na mene i nadnela se nad kofu i ekala da kane u nju malo meseine. ekala je, a zvezde su opadale sa
svoje svetlosti kao lie. (...)
I tada ja spazih da se u kofi bunara ukazuje jedan lik. Dobro osmotrih je li muki ili enski. I uinih tano
onako kako mi je naloeno".
U Reenju Pavievog romana nalazimo mogunost dvostrukog ishoda:
"(Potom Vitaa Razin uhvati puni mesec u bunarsku kofu i nae se da vidi kakav lik e se ukazati u vodi. I
tada ona i njen pratilac ugledae u vodi tebe, to ita ove redove i misli u svojoj skamiji ili naslonjai da
si u potpunoj bezbednosti i izvan igre, tebe to dri ovu knjigu naopake i stee svoju pisaljku kao mati
kaiku ili ubica no)".
U naem itanju, dakle, Vitai Razin nije bila data mogunost da se s bunara vrati edna niti da luta za
svojim varljivim oima. Ali zato je bila spaena onoliko puta koliko su se nad Vitainu sudbinu nadnosile
enske oi.
Kazivanje o Adamu, bratu Hristovom u "Appendixu I" u Teoktistovoj ispovijesti - zapravo je tekst
Avrama Brankovia, sastavni dio Brankovievog Hazarskog renika i tematski nastavak "Crvene knjige".
Prema Brankovievoj interpretaciji hazarskog vjerovanja, Adam je "stariji brat Hristov i mlai brat
Sotonin". On je u tjelesnom pogledu djelo Sotoninih ruku, "ali se nije mogao pokrenuti dok mu duu nije
udahnuo njegov pravi i drugi otac, Bog. Kada je dua ula u njega, Adam dodirnu svojim levim palcem
svoj desni palac, mukim enski, i oive. Od dva sveta - nevidljivog, duhovnog, koji je stvorio Bog, i
vidljivog, materijalnog, koji je sazdao nepravedni ikonom avo, samo je, dakle, Adam edo oba tvorca i
delo oba sveta".
Poslednja reenica svojim znaenjem izuzetno podsjea na sliku Halevijevog drveta iz pisma Dorote ulc u
mukom primjerku Hazarskog renika: to drvo-ovjek vie stremi uvis, ka Bogu, sve mu dublje prodire
korjen prema paklu. Ljudska priroda je boanska i sotonska istovremeno, jer je prvi ovjek zamijeen
Sotoninom rukom i nadahnut duom od Boga.
Prvi deo citata, meutim, podsjea na enski primjerak romana: Dorota ulc i dr Muavija su se dotakli
palevima, to je mitsko ponavljanje Adamovog samooivljavanja. Na taj nain smo, "logikom" samog
djela i unutranjim znaenjem njegovih simbola, potvrdili nae tumaenje razlike izmeu mukog i
enskog primjerkaHazarskog renika. Nastojali smo da pokaemo kako se iza Pavievog "trika" esto
krije ukrten splet motiva i simbola.
Sada se, meutim, postavilo novo pitanje: kakav je smisao pria o Adamu u kontekstu Hazarskog renika.
Hazarske prie o Adamu
Pod odrednicom Masudi Jusuf u "Zelenoj knjizi" nalazimo "Povest o Adamu Ruhaniju", prvu od tri prie o
Adamu u Hazarskom reniku. Masudi pripada "baroknom sloju" Hazarskog renika i priu o Adamu
saznaje u prelomnom asu svog ivota: ova pria odreuje dalji tok njegovog ivota i pravce i smjerove
njegovih puteva - Masudi postaje lovac na snove i kree u potragu za hazarskim tajnama, za dvojicom ljudi
koji se meusobno sanjaju, za samim Adamom Ruhanijem.
"Povest o Adamu Ruhaniju" saoptava tajanstveni i mudri starac, oigledno iskusni lovac na snove, koji
otkriva Masudijevu prirodu da je roeni lovac na snove i usmjerava njegov dalji ivot. Pria o Adamu se
povjerava kao jedna od najveih tajni svijeta, u koju lovci na snove moraju biti upueni, jer u njoj lei
smisao njihove djelatnosti i cilj njihovog lutanja:
"Ako bi se sastavili svi ljudski snovi, dobio bi se jedan ogroman ovek, jedno ljudsko bie veliine
kontinenta (...), Adam Ruhani, nebeski Adam, aneoski predak oveka, (...) trei razum sveta". Taj trei
aneo je zalutao i izgubio primat, osvjestivi se tek kad je pao na deseto mjesto, tako da je sedam mjesta u
zakanjenju za samim sobom. Tim njegovim kanjenjem je stvoreno vrijeme. Adam ne dijeli sreu ostalih
anela: on se stalno uspinje ili pada u nastojanju da dostigne svoje izgubljeno mjesto. Na ovaj nain, on je
Sizif meu anelima: tek to bi gotovo dostigao svoj cilj, svoje tree mjesto, sunovraivao bi se i ponovo
padao na deseto. Tako se on nalazi u neprestanom uspinjanju i padanju, od ega zavisi i vrijednost i
domet ljudskih snova: kad je Adam u fazi uspinjanja, snovi su blizu Bogu,a kad pada, onda su snovi sve
dalji od Boga i blii podzemnom svijetu.
Pria o "aneoskom" ljudskom poreklu - ukljuujui i ovu sizifovsku komponentu - ima u sebi snanu
pesimistiku notu: kako li je tek ovjek nesrean, kao daleki Adamov potomak, ako njegov "aneoski"
predak provodi svoj "aneoski ivot u uzaludnom naporu da dostigne izgubljeno mjesto na ljestvici
razuma. I kako da se ovjek razumno ponaa i uva kad je njegov predak, koji je bio trei na ljestvici
razuma, nepovratno izgubio svoje mjesto! Pria o Adamu u "Zelenoj knjizi" nosi prikrivenu snanu
antropoloku pesimistiku poruku.
Jo je jedan stari mit ukljuen u mit o Adamu: on "je bio i ovek i ena istovremeno". Jednu od
razvijenijih verzija toga mita sadri i Platonova Gozba: ovjek je u poetku bio savrena erotska cjelina,
jedinstvo mukog i enskog, i tek kad je rasjeen na muku i ensku polovinu, javila se enja i potreba za
njihovim meusobnim traenjem radi ponovnog spajanja u jedno. Te dvije polovine lutaju svijetom,
traei se, ali se idealno rijetko nalaze i spajaju, ve se ukrtaju s nekom njima neadekvatnom i esto
nesreno kombinovanom polovinom.
"Zelena knjiga" je, meutim, uzdrana kada je rije o erotskom savrenstvu Adama Ruhanija, ali je izriita
u tvrdnji da "poput nas u snu, ni on nije mogao da ubije ili oplodi", ime je na erotsko savrenstvo baena
jaka senka.
Pria o Adamu je svojevrsna mitska odbrana sna: "ovjeiji snovi su onaj deo ljudske prirode koji potie
od tog Adama pretee, nebeskog anela, jer je on mislio na nain na koji mi sanjamo".
San je, dakle, aneoskog porijekla, sasvim u blizini boanske promisli, negdje od treeg do desetog mjesta
na ljestvici razuma, zavisno od toga gdje se Adam nalazi i da li je u usponu ili u padu. Snom se mogu
dostii nesluene saznajne visine, koje su daleko iznad mogunosti budnog ljudskog razuma.
Zato su lovci na snove povlaeni mudraci. Prodirui u tue snove i lovei ih, oni su sposobni da saznaju
ono to drugima nije dato:
"Otuda lovci na snove rone po tuim sanjama i poincima i iz njih izvlae delie bia Adama pretee, slau
ih u celine, takozvane hazarske renike, s ciljem da sve te knjige zajedno sastavljene ovaplote na zemlji
ogromno telo Adama Ruhanija".
Hazarski renici su, dakle, djelo lovaca na snove, ljudi neobinih sposobnosti. Oni su svojevrsna knjiga o
Adamu, "telo Adamovo", svojevrsna sveta knjiga. Pisati takvu knjigu bilo je za Masudija i njegove
savremenike poduhvat slian onom stvaranju ovjekovog poretka, boansko djelo.
Pavieva "Zelena knjiga" i njegov junak Jusuf Masudi pokazuju izuzetnu otvorenost za druge svjetove i
duhovna iskustva o hazarskoj temi. Masudiju izgledaju nedovoljni muslimanski izvori o hazarskoj
polemici i dolazi na pomisao da bi se cjelina mogla sklopiti tek ako bi se sastavile tri hazarske
enciklopedije - muslimanska, hrianska i jevrejska - u jedno djelo. Tako je Masudi formulisao kratku
poetiku Hazarskog renika:
"Moda bi se mogla sklopiti jedna hazarska enciklopedija ili renik o hazarskom pitanju tek kad bi se
sastavile sve tri prie o trojici lovaca na snove i tako dobila jedna istina? Tada bi se na odreenim
mestima Hazarskog renika mogle uazbuiti i uvrstiti odrednice s imenima i biografijama hrianskog i
jevrejskog uesnika u hazarskoj polemici, a tu bi svakako spadalo i poneto obavetenja o hroniarima te
polemike iz drugih sredina, od onih meu Jevrejima i meu Grcima. Jer, kako stvoriti Adama Ruhanija
ako neki delovi njegovog tela nedostaju?"
Lovac na snove nije religijski dogmatik: Adama Ruhanija je moguno sastaviti tek kombinovanjem snova i
lovina triju lovaca i triju religija koje su se otimale o Hazare. Zato je Masudi "trao za nevernicima i
potplaivao Grke i Jevreje na svome putu, uio je njihove jezike kao ogledala koja drugaije odbleskuju
svet". Lovaka strast za snovima i strast saznanja daleko su i u "Zelenoj knjizi" iznad religijskog
dogmatizma.
Drugu priu o Adamu nalazimo u "utoj knjizi" pod odrednicom Koen Samuel: "zapis o Adamu
Kadmonu". I u ovoj knjizi, dakle, pria o Adamu pripada sedamnaestovjekovnom, "baroknom" sloju.
Zapis su u Koenovom stanu pronali elnici jevrejskog geta i neka vrsta duhovnog suda: rabi Abraham
Papo i Isak Nehama. Autor zapisa je Samuel Koen, to e biti za njega oteavajua okolnost pred sudom.
Uvodna reenica znaenjem podsjea na "Zelenu knjigu", jer je i ovdje rije o traganju za snovima, kako bi
se dolo do Adama Kadmona:
"Hazari su u snovima ljudi videli slova i tragali u njima za praovekom, predvenim Adamom Kadmonom,
koji je bio i ovek i ena".
U Koenovom zapisu se, meutim, akcenat pomjera na mitske predstave o jeziku i slovima, i na njihovu
vezu sa snom. Hazari su, prema Koenu, vjerovali da znaju granicu izmeu boanskog i ljudskog jezika:
boanskom pripadaju glagoli, a ljudskom imenice: glagoli oznaavaju djelanje i stvaranje, pa su pratili i
boansko stvaranje svijeta, a imenice su nastajale tek poto je svijet stvoren, da bi se novostvoreni
predmeti i bia imenovali. Porijeklo glagola je boansko i rajsko, a imenica pakleno, tako da se u jeziku
nalaze potpuno protivurjeni elementi. Nebeska slova nalaze se u snovima, a zemaljska na javi. Posao
Samuela Koena je slian Masudijevom poslu lovca na snove;:
"Ja, Samuel Koen, pisac ovih redova, poput hazarskih lovaca na snove ronim u podruja tamne strane
sveta i pokuavam da iz njih izvuem iskre boje tamo zatoene, ali moe mi se dogoditi da i moja dua
tamo ostane zasunjena. Od slova koje tamo skupljam i od slova onih, koji su to inili pre mene,
sastavljam knjigu koja e, kako su hazarski lovci govorili, initi telo Adama Kadmona na zemlji..."
Koen, meutim, uvia da su njegove, da su ljudske moi ograniene: njegov renik nije - niti e biti -
ureen prema glagolima, ve prema imenicama; to je svojevrsni rjenik, odnosno sistem biografija, a to je
znak da je boanska knjiga nedostina, a samim tim i Adam Kadmon:
"Ja znam, moj hazarski renik obuhvata svih deset brojeva i 22 slova hebrejske azbuke; od njih se moe
stvoriti svet, ali gle, ja ne umem. Nedostaju mi neka imena, neka slova nee biti popunjena zbog toga.
Kako bih voleo da mogu umesto renika s imenima za odrednice uzeti samo glagole! Ali, to ovek ne moe.
Jer slova koja obeleavaju glagole dolaze od Elohima, nisu nam poznata i nisu oveija nego boija, i
jedino slova koja obeleavaju imenice i imena, ona koja dolaze iz Gehene od avola, grade moj renik i
pristupana su mi. Moram se, dakle, drati imena i avola..."
Saznajne moi ljudskog jezika su ograniene i usmjerene prirodom samog jezika, ali i prirodom ovjeka.
Pesimistike poruke iz "Zelene knjige" naglaene su i u "utoj". Sa stanovita religijske vlasti i uvara
dua, "Zapis o Adamu Kadmonu" je antireligijski, opasan i razoran spis.
Koen osjea sopstvenu nedovoljnost i potrebu za susretom s dvojicom drugih "baroknih" istraivaa
hazarskog pitanja, Masudijem i Brankoviem. Za mitsku knjigu o stvaranju svijeta potrebna su trojica. No,
Koen tu potrebu za preostalom dvojicom osjea kao nesaglasnost i rat triju dua, koje u njemu samom
ratuju: Masudijeva, Brankovieva i njegova. Koenovo duevno stanje je poprite rata triju dua, koje jedna
drugu trae, ali se meusobno ne mogu niti saglasiti, niti pomiriti.
Rat Koenovih dua ima pesimistiko znaenje na optem antropolokom planu, zatim na planu
pojedinane kreativne linosti pisca-umjetnika, i na planu odnosa meu ideologijama, idejama, religijama
i svjetovima. Jedino to je utjeno jeste da se ti svjetovi, kao Koenove due, komplementarno dopunjuju i
trae, ali ne u nekom idilinom odnosu - i tu je jedna od osnovnih traginih poruka knjige - ve u stalnom
sporu, sukobu, polemici, ak i ratu.
"Crvena knjiga" nema svoju priu o Adamu, ali njen glavni junak iz sedamnaestog, "baroknog" stoljea
pria tu priu, i ona se reprodukuje kroz usta svepamteeg Teoktista Nikoljskog u "Appendix-u I":
"Kazivanje o Adamu, bratu Hristovom".
Adam je, prema Brankoviu, "edo oba tvorca i delo oba sveta"; Sotona ga je stvorio od zemlje (tijelo),
kamena (kosti), vode (oi), rose (krv), vjetrova (dah), oblaka (misao) i aneoske brzine (um), a duu mu je
udahnuo Bog. Adamovi potomci se sve vie udaljavaju od Boga, poto su oni roeni od ovjeka i u
njihovom stvaranju Bog nema neposrednog uea. ovjekova raspoluenost i razapetost izmeu
boanskog i sotonskog, tjelesnog i duhovnog, dobra i zla, neminovna je posljedica ovjekovog dvostrukog
porijekla, to takoe sugerira pesimistiku antropoloku predstavu.
Izuzetno je zanimljiva Brankovieva erotologija: u Adamovo "telo Sotona je tada zatvorio dva pala anela i
u njima se javila takva pohota da do kraja sveta nee moi da se zasite i smire. Prvom anelu ime je Adam,
a drugom Eva".
Eros je, dakle, Sotonino djelo i Brankovieva interpretacija ne ostavlja nikakvu iluziju o erotskom
savrenstvu Adamovom; naprotiv: rije je o svojevrsnom prokletstvu, neutaivoj pohoti, koja e trajati do
kraja svijeta i vijeka.
Adam je, prema Brankovievoj interpretaciji hazarskog vjerovanja, "prvi i potonji ovek (...), stariji brat
Hristov i mlai brat Sotonin". On postoji u vremenu, jer se njegova dua seli u svako ljudsko bie, u
svakog njegovog potomka, a umrijee onda kad umre njegov potonji potomak. U Adamu se ponavljaju
smrti sve njegove djece. A kada umre poslednji ovjek, "tada e, kao u basni o vrani i tuem perju, doi
Zemlja, Kamen, Voda, Rosa, Vetar, Oblak i Aneo i svak e od Adama uzeti svoje i rastoie ga. Teko tada
onima koji su otpali od Adamovog tela, od tela praoca oveka, jer nee moi umreti s njime kao on. Oni e
postati neto drugo, a ne ljudi".
Filozofsku priu o elementima Pavi parodira dovodei je u vezu s priom o ptici koja se kitila tuim
perjem, a sve to izuzetno pojaava pesimistiku predstavu o ovjeku, njegovoj prirodi, nastanku i
nestanku s ovog svijeta.
Motiv ponavljanja smrti djece u oevoj smrti, paradoksalnog prevremenog "nasleivanja" smrti djece,
nalazimo u Hazarskom reniku na vie mjesta. Gdje god se opisuje Brankovieva smrt, javlja se i ovaj
motiv: Brankovi ne umire samo svojom smru, ve doivljava i budue smrti dvojice svojih sinova, ali i
treu - smrt dr Isajla Suka, dvadesetovjekovnog Brankovievog duhovnog obnovitelja i nasljednika.
"Povest o smrtima dece" javlja se u "Zelenoj knjizi" kao posebna narativna cjelina u okviru
odrednice Masudi Jusuf i u direktnoj je vezi kako s Brankovievom sudbinom, tako i s njegovom
interpretacijom hazarske prie o Adamu.
I Brankovi, naravno, zna da "za praovekom Adamom tragaju hazarski lovci snova i sastavljaju svoje
renike", ali podvlai da su Hazari snom nazivali vorina mjesta u ljudskom ivotu; hazarski snovi su
"delii vremena kao kljuevi", pa su hazarski renici bili sastavljeni "od onih trenutaka prosvetljenja u
kojima ovek postaje deo Adamovog tela". Adam je, dakle vidovit, u emu je njegova osnovna razlika od
Sotone, a preko Adama i ovjek, u svojim trenucima prosvjetljenja, u asu kad u njemu zasvijetli Adam, u
snovima postaje vidovit, kadar da ugleda dio budunosti.
U Brankovievoj prii o Adamu javlja se i motiv mukih i enskih knjiga hazarskih lovaca na snove, "koje
su znaile neto poput ikone Adamove, pri emu su enske knjige obeleavale njegovo telo, a muke
njegovu krv". Hazari su, kao i njihovi sedamnaestovjekovni tumai, znali da ne mogu dosegnuti cijelo
tijelo Adamovo "niti ga u svojim renicima-ikonama predstaviti. Oni su, pak, esto slikali dve ikone na
kojima nije bilo nikakvog lika, nego dva palca - levi i desni, muki i enski Adamov palac. Jer svaki deo
osvojen u renicima mogao se pokrenuti i oiveti tek poto bi bio izvren dodir dva prsta, mukog i
enskog". Zato su ta dva prsta bila povlaena i najvie su zanimala lovce na snove. Dodir prstiju je, vidjeli
smo to u prethodnom ogledu, erotsko-mitski in, jer se tako moe dio Adama "u svakom od nas ponovo
ubiti ili oiveti. Dovoljan je proroki dodir prsta. Mukog i enskog. Pod uslovom da smo bar deo
Adamovog tela izgradili iza tih prstiju. Da smo postali njihov deo".
Gospoa dr Dorota ulc i dr Abu Kabir Muavija su taj dio tijela izgradili i posjedovali, i u njihovom dodiru
prstiju - u asu "otkria" Konstantinovih Hazarskih besjeda - javio se i mit o Erosu zdruen sa mitom o
Adamu, ali mit o Erosu koji je duboko u tradiciji platonske i pretplatonske erotologije, gdje je Eros u
tijesnoj vezi s fenomenom estetskog i sa fenomenom saznanja.
U "Crvenoj knjizi" nema prie o Adamu, mada je ona iz "Appendixa I" i u tematskom pogledu, i u pogledu
likova za koje je vezana i koja je pripovijedaju, zapravo pria "Crvene knjige". Ali u "Crvenoj knjizi"
nalazimo priu koja je po tematici bliska prii o Adamu: "Povest o Petkutinu i Kalini".
Petkutin je tajni "posinak" Avrama Brankovia, koga je Brankovi "nainio od blata i proitao mu
etrdeseti psalam da ga pokrene i udahne mu ivot". Petkutin je Adamov dvojnik u malom: nije roen od
ene, ve ga je Brankovi - prema sopstvenoj verziji prie o Adamu - stvorio onako kako je Sotona mijesio
Adamovo tijelo. Tako Brankovi preuzima satansku kreativnost u bespolnom stvaranju ovjeka. No, duu
mu on nije mogao udahnuti - kao ni Sotona Adamu - ve je ona prizvana itanjem etrdesetog psalma, i to
onim mjestom gdje se priziva Gospodin. Dua je stigla sa trostrukom zvonjavom crkve, to je sugestija da
dolazi - kao i Adamova dua - od Boga. A da Petkutin nije uistinu Brankoviev sin, ve je njegovo tijelo
samo djelo kir-Avramovih ruku, vidi se i po tome to Avram Brankovi u asu svoje smrti ne doivljava
smrt svoga "posinka", ve samo smrt dvojice svojih sinova i "dvadesetovjekovnu" smrt dr Isajla Suka.
I Petkutin, kao i Adam, ima satansku i boansku komponentu, iako je Brankovi bio medij preko koga su
se udruile te dvije suprotne komponente u stvaranju ovjeka; naravno, Brankovi, jer i sam ima u sebi
obe komponente i jer ima neobine i natprirodne sposobnosti: za njega se govorilo da je "zduha" i "da
nije sam", ve udruen s natprirodnim silama.
Pavi i u ovoj prii zdruuje antike motive, biblijsku tradiciju i srpsku pagansku mitologiju. Pria o mori i
glogova kaika pripadaju srpskoj tradiciji, mit o stvaranju ovjeka i psalmi biblijskoj, a ustajanje mrtvaca
na miris krvi nagovijeteno je heksametrima to ih naizmjenice itaju Petkutin i Kalina. Ambijent
tragedije ljubavnog para je antiko pozorite, gdje duhovi antikih pokojnika prvo rastru Kalinu, da bi
ona, kao duh, rastrgla Petkutina.
Stvaralac se satanski igra svojim djelima. Stvoreni ovjek je samo sredstvo za eksperimentisanje u rukama
njegovog djeliminog tvorca Avrama Brankovia. Jer, prema Brankovievom zapisu, Petkutin je bio samo
kir-Avramov ogled u njegovom istraivakom naporu da preko istraivanja hazarskog pitanja,
skupljanjem snova i povezivanjem njihovih tajni, stvori Adama:
"Opit s Petkutinom je uspeno okonan. On je tako savreno odigrao svoju ulogu da je obmanuo i ive i
mrtve. Sada mogu da preem i na tei deo zadatka. Sa oveka na Adama".
Petkutinova i Kalinina tragedija je za reisera te tragedije ogled koji je "uspeno okonan". ako Petkutin i
jeste od blata stvoren i u svrhu eksperimenta, Kalina je od majke roena, a oboje su za svog kratkog vijeka
bili ljudi koji vole i koji stradaju. Koliko god bilo optimizma i zadovoljstva u trijumfu stvaraoca i
stvaralatva zbog savreno uspjelog ogleda, toliko priroda samog ovjeka-stvaraoca sugerira pesimistike
poruke: Brankoviev ogled s Petkutinom i Kalinom je monstruozan. Eksperiment s ovjekom je uspjean
uprkos tragediji, bolje rei zahvaljujui tragediji. ovjek XX stoljea tu poruku osjea kao istorijsku ironiju
sudbine, kao dio sopstvene neposredne ivotne stvarnosti, u kojoj su udovini i raznovrsni eksperimenti s
ovjekom razgranati u vie unosnih profesija. Paviu je stalo i do takvog, istorijski aktualizovanog itanja
njegovog teksta, to se jasno vidi u romanu Predeo slikan ajem.
Prie o Adamu se javljaju u sedamnaestovjekovnom, "baroknom" sloju Hazarskog renika, povezujui
"Zelenu" i "utu knjigu" s "Appendix-om I", i preko prie o Petkutinu i Kalini, i tema i junaka iz prie o
Adamu iz "Appendixa I" sa "Crvenom knjigom". Prie o Adamu imaju izrazito kohezionu snagu na nivou
istog vremensko-tematskog sloja i funkciju ulanavanja na izgled odvojenih djelova knjige.
Sve tri prie o Adamu, kao i ona o Petkutinu i Kalini, povezane su sa razliitim mitologijama:
starozavjetnom, novozavjetnom, muslimanskom, srpskom, ali i sa grkom, naroito s mitom o Sizifu i
mitom o Erosu, kao i sa mitoloko-filozofskom priom o elementima. Time su ove prie dovedene u vezu s
lancem slinih motiva u djelu na razliitim tematsko-vremenskim slojevima romana. Naglaeno je
pesimistiko vienje ljudske prirode u svakoj od pria na svoj nain, ak i onda kad izgleda da je tekst
napisan u slavu stvaraoca i stvaralatva.
Svaki od sedamnaestovjekovnih istraivaa hazarskog pitanja - a za njih su vezane prie o Adamu -
pokazuje izrazit antidogmatizam i potrebu za saznanjima drugih istraivaa, pripadnika drugih svjetova,
ideologije i religije, i svaki od njih bi mogao biti sukobljen sa strogim naelima religije kojoj pripada.
Stvaralatvo i dogmatizam, oevidno, ne idu zajedno.
Svaka od pria napisana je u slavu snova i mitova: to je put kako se postaje vidovit, kako se stie do
ljudskog prapretka Adama. Vezujui se za prie o snovima i lovcima na snove, ovaj tematsko-vremenski
sloj nosi sobom i niz iskaza od naelnog znaaja za poetiku Hazarskog renika u cjelini, i istovremeno je
tom tematskom linijom povezan sa svima koji su se bavili hazarskim pitanjem i koji su "pisali" hazarske
renike, od princeze Ateh do Milorada Pavia. Time je otvoren nov kritiko-teorijski problem, koji emo
tumaiti u naem poglavlju: "Odnos: autor - knjievni junak - italac u Pavievom Hazarskom reniku".
Preobraaj idioritmika u Kenobita
I
Mali noni roman:
Mit kao ogledalo
Paviev "Mali noni roman" nije se dosad pojavio kao zasebna knjiga: prvo smo ga ugledali u okviru
zbirke Nove beogradske prie ("Nolit", Beograd, 1981) a onda u okviru depnog izdanja romana Predeo
slikan ajem("Prosveta", Beograd, 1989). Ako je u prvom izdanju ovaj prvi Paviev roman valjalo itati
kao samostalnu i nezavisnu cjelinu, signali u drugom izdanju nedvosmisleno upuuju itanje u drugom
smjeru: Predeo slikan ajem se, u tom izdanju - rije je o "Prosvetinom" depnom izdanju, a tako je
planirao i u inostranim izdanjima - sastoji od dvije knjige: prve, koja se zove "Mali noni roman", i druge
"Roman za ljubitelje ukrtenih rei".
Ova pieva izdavaka intervencija je, ipak, naknadna. Prvo izdanje Pavievog romana Predeo slikan
ajem("Prosveta", Beograd, 1988) objavljeno je bez "Malog nonog romana", a naknadni naslov druge
knjige zapravo je podnaslov sa signalima o anrovskoj osobenosti u prvom izdanju.
Nema nikakve sumnje da su ova dva teksta meusobno povezana: Predeo slikan ajem bi bez "Malog
nonog romana" bio znatno siromaniji, to emo pokuati da dokaemo upravo u ovom ogledu. Da bi se,
ipak, ouvala predstava o ambivalentnoj poziciji "Malog nonog romana", koncipirali smo ovaj ogled tako
da njegov prvi dio bude interpretacija tog relativno kratkog, neobinog i lijepog teksta i da istovremeno
"otvori vrata" "treeg romana" ili "druge knjige".
Oba teksta se temelje na jednoj zajednikoj "optoj prii", na istom mitosu: to je mit o "samcima" i
"opteiteljima", o idioritmicima i kenobitima, o ikonoborcima i ikonobraniteljima. Ako se to izgubi iz
vida, promie neopaeno znaajan tok romana Predeo slikan ajem.
Glavni junak Pavievog romana je Atanasije Svilar, etrdesetogodinji arhitekta, otprilike pripadnik
Pavieve generacije i piev savremenik. Uprkos tome roman poinje jednom drevnom priom, iz prvog
vijeka n. e. Jasno je, dakle, od prve reenice da je rije o "vjenoj prii" i o vremenu koje ispunjava dva
milenijuma o mitu i mitskom vremenu. italac e vrlo brzo uoiti da postoje dva plana prie: jedan drevni
i drugi dnevni, jedan iz prvog i drugi iz dvadesetog stoljea. Poetak prvog i kraj drugog milenijuma
spojeni su kao spojeni sudovi. Onaj drevni plan prie istovremeno je i vjean, pa odreuje tok i rasplet
dogaaja iz naeg stoljea. Savremeni plan prie okrenut je takoe prema mitskom vremenu i staroj prii,
identifikujui tako u mitskim koordinatama likove i sudbine dvadesetoga stoljea. Ogledajui se u mitskoj
prii i savremeni dogaaji dobijaju svoju mitsku dimenziju; oni su takoe svojevrsno obnavljanje i
potvrda mita; zelena grana na dvijehiljadugodinjem stablu. Junaci naih dana tek pred ogledalom,
ustanovljavaju svoj identitet, svoju do tada nepoznatu prirodu, identifikujui se s onim to su u mitu
prepoznali kao sopstvenu sliku ili sudbinu. "To sam ja" sudbinska je reenica, mehanizam mita, koju
junak ne mora izgovoriti, ali koja pokriva njegovo saznanje i iznenadno otkrie.
Ovaj vremenski "paralelizam" i "paralelizam" siejnih linija uoljiv je i grafiki ve na prvi pogled: dio
teksta koji govori o dubokoj prolosti tampan je drugaijim slogom od onoga koji govori o Atanasiju
Svilaru i njegovom pohodu na Svetu goru. Svih est glava "Malog nonog romana" (koji ima stotinak
strana teksta) poinje priom o samcima i opteiteljima i taj dio teksta je znatno krai od onoga koji se
neposredno tie Svilarevog ivota.
Istim slogom kao poeci glava tampane su i dvije "umetnute prie": jedna u drugoj, a druga na kraju
etvrte glave. Pavi motivie postupak tako da su te dvije prie date kao prestilizovane deseterake
pjesme, koje kazuju Svilarev saputnik guslar, i tematski su vezane za stari, mitoloki pripovjedaki sloj, a
druga i za temu preobraaja naina ivota i promjene identiteta - temu koja e biti kljuna za spajanje
Pavieve prve i druge knjige "Malog nonog romana" i "Romana za ljubitelje ukrtenih rei". Prva
umetnuta pria - guslareva "pjesma" - jeste "Karamustafini sinovi", a druga je "ivot i smrt Joana
Siropulosa".
Roman poinje priom o prvim hrianima i njihovim stradanjima i o nagovjetajima podjele pustinjaka:
"Nosili su dva znaka: znak jagnjeta i znak ribe".
Pavi naroitu panju poklanja iskazu jednog od muenika hrianske vjere, u ijoj je reenici "ve bilo
zapisano sve":
"- Najvie volim drvo koje govori: samo ono odnosi dvostruki rod i moe se na njemu razlikovati tiina od
utanja. Jer, ovek sa srcem punim utanja i ovek sa srcem punim tiine ne mogu biti slini".
Dalekoseno znaenje ovih rijei pokazae se ve na Sinaju, kad su se riba i jagnje razdvojili, kada su se
pustinjaci poeli dijeliti "na dve kaste. Na one vezane za Sunce i druge, vezane za Vodu, na one s
jagnjetom i one s ribom, na one s tiinom i one s utanjem u srcu.
Prvi su se tu, na Sinaju, udruili u bratstva i poeli voditi ivot u zajednici i tu su se prema grkom
nazivu koinos bios (zajedniki ivot) nazivali kenobitima, opteiteljima. Drugi, (oni u znaku ribe), nazvali
su se idioritmicima, samcima, jer svaki od njih imao je svoj, sopstveni krov, sopstveni nain i ritam
ivljenja i odvojen od ostalih provodio je dane u potpunoj samoi, plitkoj, ali neprobojnoj. Ta dva soja -
opteitelji i samci, bacali su daleko svoje senke kroz prostor i vreme. Jer, neka otra granica ne postoji
izmeu prolosti koja raste i hrani se sadanjicom i budunosti koja, po svemu sudei, nije neiscrpna i
neprekidna, pa se negde smanjuje i nailazi u udarima".
Duboka je razlika izmeu tiine i utanja i u znaku te razlike odvija se dvomilenijumska istorija
hrianstva, prije svega istonog hrianstva, mada ta razlika, u Pavievom kontekstu, sadri u sebi
opteljudske dimenzije.
"Jer, idioritmici ute svak o sebi, o opteitelji neguje zajedniku tiinu. Samci obrauju utanje kao itno
polje; oru ga, otvaraju mu prostor, produuju brazdu, zalivaju da uzklasa, da dosegne to vie, jer
utanjem moe do Boga, ne moe glasom, ma kako se odro viui... A opteitelji negujui svoju tiinu
ne usmeravaju je ka Bogu, nego kao branu isturaju prema onom delu sveta koji ne pripada njima i koji tek
treba osvojiti; opkoljavaju se i ograuju tiinom i tite se njome ili alju tiinu na svoju divlja kao
lovakog psa. I znaju da ima dobrih i loih lovakih pasa..."
Ta daleka sjenka koju su odijeljeni pustinjaci na Sinaju bacili kroz prostor i vrijeme dosegla je i do
dvadesetoga stoljea i natkrilila Pavievog junaka Atanasija Svilara i njegovu sudbinu.
Ova podjela je u tijesnoj vezi sa jo jednom: samci su gotovo svi bili ikonopisci i ikonoljupci, a potovali su
posebno kult Bogorodice. Zato su se nali masovno na udaru ikonomrzakog pokreta, pa su se morali seliti
sa Sinaja. mnogi su u seobama izginuli, a oni koji su dospjeli do Svete gore morali su prei u opteie.
Kenobiti su znatno lake podnijeli progon ikona: manje su bili vezani za ikone i za ivotopis, a bili su
poklonici kulta Svete trojice. Sukob ikonomrzaca i ikonoljubaca je, dakle, u tijesnoj vezi s podjelom
pustinjaka na samce i opteitelje.
Ali borba protiv ikona trajala je "samo stotinak godina. Koliko da se dua iza obrva sakrije". Preokret je
nastao poslije jednog sna carice Teodore, koja je vidjela u snu ono to se njenom muu desilo na javi, u
lonici pored nje, kako aneli biuju i lome cara Teofila. Kao i u Hazarskom reniku, i ovdje jedan junak
sniva javu drugoga, samo to je u ovome sluaju sve nedvosmisleno ogrnuto mitom i smjeteno u svijet
srednjovjekovnog ovjeka. Cariin san i careva java vratili su ikone u crkve, a monasi su se, i poslije sto
godina, sjetili svoje samoe i svoje dvostrukosti, i ponovo uveli red samaca i nain osobenoia. Samaki
ivot nisu mogli obnoviti oni koji su ve bili na Atosu i ivjeli opteiem, jer nema povratka u samou, ve
samo oni koji su tek prispijevali na Svetu goru. Tada su Grci otvorili svetogorska vrata varvarima, tek
pokrtenim Slovenima, koji su na zaputenim starim manastirima podigli svoje, sada tako ustrojene "da
obuhvataju oba manastirska reda: i opteie, i samaki ivot".
Tako je mitski sloj prie - kome pripadaju poeci svake glave u romanu - stigao na poetku etvrte glave
do Svetoga Save i Simeona Nemanje, do 1198. godine i do srpske obnove naputenog i zatrtog
preslovenskog Hilandara, to moe da znai da je taj manastir, budui da je posveen Bogorodici, ranije
pripadao redu samaca i ikonoboraca. Sveti Sava je ustrojio Hilandar na strogim naelima opteia, ali se
postepeno i u ovom manastiru obnavljao red samaca.
Prelazak iz jednog u drugi red bio je mogu samo na jedan nain: "da se iznesu stope iz manastira, da se
promeni ime, da se ode meu tek pokrtene i na Svetu goru doseljene Ruse, Srbe i Bugare, da se prihvati
njihov varvarski jezik i da se u njihovom manastiru potrai izlaz u neko vreme druge boje, s drugaijim
ritmom i ustrojstvom, te da se tu i tako pone od poetka. Jednom rei, Grci su postajali Bugari, Jermeni
Srbi, ili Rusi, Rusi Grci da bi mogli napustiti red i ustrojstvo iz koga hoe da odu".
"Travestiti" su se, rijetko ili nikako, vraali u posjetu staroj bratiji i manastiru, a stara braa nikad nijesu
do kraja razumjela preobraaj svojih "travestita", nikad nisam potpuno saznavala kraj prie, jer je bio
isprian na drugom, novoprihvaenom jeziku, a "kraj jedne prie isprian na tuem jeziku kao da i nije
kraj te, nego neke druge prie".
U istoj toj etvrtoj glavi "Malog nonog romana" nalazimo umetnutu priu - navodno "prestilizovanu"
mitoloku guslarsku pesmu - "ivot i smrt Joana Siropulosa". Tako su poetak i kraj etvrte glave tematski
usaglaeni: pripadaju mitskom sloju i bave se temom "travestita". Odjek davnanjih zbivanja dopire do
uha Atanasija Svilara, dvadesetovjekovnog junaka, posredstvom guslara i njegove pjesme.
Joan Siropulos je roen kao Grk na grko-bugarskoj granici, u krajnje siromanoj porodici. Na etrdeseti
dan njegovog roenja, doao je s darovima jedan bogati Bugarin, svetenik, pripadnik istonog obreda kod
porodice Siropulos, s namjerom da "kupi ime detetu". Promjena bi bila na izgled neznatna: Joan
Siropulos, Grk, postao bi Jovan Siropulov, Bugarin. Otac nije pristao i Joan je odrastao kao Grk, ali nije
isplivao iz siromatva. Opet je naiao isti svetenik i ovoga puta lino Joanu obnovio svoju ponudu, i
mladi je, uz pomo dukata i bugarskog svetenika, postao bogati Bugarin Jovan Siropulov na grko-
bugarskoj granici.
Male promjene - Joan i Jovan znae na izgled isto, a ostao je u krilu iste vjere - samo su na izgled male, a
esto su sudbinske: promijenjen je jezik i pripadnost narodu, pa je u prvom ratu izmeu Grka i Bugara
Siropulov okrenuo otricu sablje i svoja etiri sina na Grke, i bio smrtno ranjen. Na samrtnom asu traio
je, meutim, grkog popa i naredio sahranu u grkom groblju, s obrazloenjem:
"- Bolje je da umre jedan od njihovih nego jedan od naih".
Tako je ovjek koji je roen i umro kao Grk proveo najznaajniji dio ivota kao Bugarin.
Mo i ugled hilandarskih samaca rastao je s kultom Bogorodice. Bili su izrazito vezani za njen dom, za
hram Bogorodice: "uvali su ga i voleli i ni za ta na svetu ne bi se odrekli ni jednog jedinog kamena u
njemu. Sve to su inili podreivali su tom osnovnom naelu". Kao poklonici ikona padali su povremeno u
idolopoklonstvo "i vezivali se za Antiku i mnogoboaku Grku i njena platoniarska uenja". Potovali su
usmenu rije, besjedu, i to kratku i stegnutu, najbolje ako bi stala u jednu reenicu. Obraivali su njive i
znali strane jezike.
Opteitelji su njegovali kult Nemanjia i bili svojevrsna manastirska nacionalna stranka. Kad bi nevolja
natjerala, pokazivali su ratniku vjetinu i branili manastir. Teko su uili strane jezike jer su bili upueni
na sopstvenu zajednicu; bili su za nacionalnu srpsku crkvu. Bili su biljari i vidari, drali na zidovima svojih
elija ikone Sv. Save i Simeona; njegovali su vinograde; bili su prepisivai, pjevai i pisci, uvari biblioteke
i spisa Sv. Save. Padali su istovremeno u ikonomrnju, u dogmatizam, gubili iz vida nijanse poriui
dvostruku - boansku i ljudsku - prirodu Hrista; odluivali se na seobe u grupama "i velike seobe njihovog
naroda imale su koren u njihovoj logici". Bili su graditelji, praktiari i matematiari. Graevine na zemlji
su slika nekog drugog svijeta i ruenje neke graevine nije sudbinsko sve dok se ne porui grad u njima i
oni kao grad. Sama graevina je obnovljiva, spoljanja realizacija boanskog grada.
Na izgled suprotstavljeni, samci i opteitelji su se meusobno dopunjavali u svojim poslovima i
sklonostima, i omoguavali su punou i sklad ivota crkve.
Paviev Atanasije Svilar je arhitekta ve u zrelom dobu, a graevinari i neimari su opteitelji. Valjalo bi
oekivati da je i ovaj izuzetni strunjak u svojoj oblasti u tom mitolokom znaku.
Paviev neimar je, meutim, neostvaren; on pravi "zgrade bez senki", jer njegovi projekti ostaju vjeno
nerealizovani projekti. Sva njegova ivotna i ostvarena veza s arhitekturom jeste nastava u jednoj srednjoj
koli, "ali to je bilo kao da pria o ruku umesto da rua". Njegovo neimarstvo se preobraavalo u usmenu
priu, to je daleko od praktinih i preduzimljivih kenobita.
Svilar je bio na putu da odgonetne tajnu svojih neuspjeha: spajao je na karti Beograda "slatka mesta" svoje
mladosti, gdje se sretao i izlazio sa enama, i pokuavao da "iita poruku" iz sjeanja na nekadanje
susrete. Jedna njegova ljubavnica e ga ovako karakterisati:
"- Ti voli da pria, a ne da ita. I ume da uti. A ne ume da peva".
To je, oevidno, bilo "neto kao odgovor na pitanje koje ga je progonilo poput cvetne groznice: zato je
njegov ivot proao jalovo i uzalud, uprkos ogromnom naporu koji je uloen?" Smisao odgovora ostao je,
meutim, neshvaen.
U prvoj glavi saznajemo jo neke vane Svilarove osobine: on se boji svitanja, jer je od "onih to misle da
budunost dolazi iz noi a ne iz dana"; i kod kue dri odvojeno svoj pribor za jelo, u kafani sjedi sam za
stolom, a nema svoj stalni sto niti stalnog posluitelja; poznaje i oboava ribu; ne umije da se razveseli; s
lakoom ui strane jezike. Sve u svemu: "kada je Atanasije Svilar uneo svoje beleke u plan Beograda i
dobio dijagram slatkih mesta svoje mladosti, njemu se u jedan mah uinilo da iz svega nazire neto kao
poruku, kao odgovor na svoje nedoumice". No, on nije uspio da proita tajnu niti da otkrije kljune rijei
"tog dijagrama ucrtanog u plan grada", a te rijei su: "utanje, no, jezik, samoishrana, voda, grad, i
devica".
Svilarev ivot se predstavlja kao "tajna s kljuem", ali tajna koju nije lako otkljuati ni kada je klju u
rukama: valja jo tragati za "bravom". A "brava" je data kao mitska matrica, u mitskom sloju romana, pa
e saznavanje mitskog sloja dovesti do saznanja da je Atanasije Svilar idioritmik, samac, i da s toga
njegove graevine ne mogu biti sazidane. Idioritmik je taj koji njeguje utanje, osamu u kojoj sam brine o
svojoj ishrani, pripada mu nona molitva, a jutarnju preputa opteiteljima, lako ui jezike, potuje
boanski grad i hram iznad svega i kult Bogorodice-djevice.
I ovaj Paviev junak pati od cvjetne groznice, koja ovdje ima motivacijsku funkciju: napad cvjetne groznice
dekoncentrie Svilara i spreava ga da "proita dijagram". Cvjetna groznica onemoguava prerano
otkrivanje tajne i upuuje junaka prema moru, jer tamo je ve prola vegetacija od koje pati u Beogradu.
Taj put je put samospoznaje na kome e Svilaru biti sklonjene mree s oiju i mree s mitskog ogledala; na
kome e, u ogledalu mita, moi da ugleda svoje lice i svoj identitet, ali tek onda kad putovanje bude
zavreno, kad se "Mali noni roman" sklopi, kad se mitska (drevna) i dnevna pria meusobno osvijetle.
Pria o Atanasiju Svilaru zamiljena je, dakle, kao putovanje, zapoeto, prvo, zbog cvjetne groznice, a
nastavljeno kao traganje za u ratu izgubljenim ocem. Atanasijev otac je bio major stare jugoslovenske
vojske, Kosta Svilar, koji je u vrijeme opte propasti svoje armije imao borbeni uspjeh sa sopstvenom
jedinicom. Ali "nema skuplje stvari od malog uspeha u velikom porazu", pa je pobjednik jedne bitke
istovremeno i gubitnik rata, te mu nije bilo povratka u zemlju, ve su mu se tragovi izgubili negdje u
Grkoj. U traganju za svojim ocem arhitekta Svilar e povesti i sina Nikolu, momia na pragu zrelosti.
Tako se u savremeni plan prie uvodi i pria o generacijama i njihovim meusobnim odnosima.
Ali umjesto da doe do susreta svih triju generacija - da Atanasije Svilar sa svojim sinom pronae oca -
dolazi do njihovog potpunog i sudbinskog razlaza: Nikola ve na prvom konaku ostavlja oca, a arhitekta e
na kraju prie saznati da mu je otac poginuo. Atanasije Svilar, dakle, ostaje sudbinski samac, idioritmik.
Mitska pria o idioritmicima i kenobitima prenosi se i na odnos meu generacijama, to je najoevidnije iz
razgovora izmeu oca i sina, Atanasija i Nikole, razgovora koji ima elemente otkria. Nikola, naime,
konstatuje - bez svijesti o mitskoj pozadini i znaenju svojih iskaza - da mu je otac jalov i neostvaren
arhitekta, dok je djed - iako oficir, a ne graevinac - podigao ak dvije kue. Negirajui dostignua oeve
generacije - to bi se, u drugaijem kontekstu, dalo proitati u psihoanalitikom kljuu: pobuna sina koji
stasava protivu oca - Nikola joj priznaje, ipak, jedno dostignue: ta se generacija ostvarila u slikarstvu:
Dado uri, Velikovi, Ljuba Popovi, "Medijala" sa ejkom i drugi "oduprli su se apstraktnom
slikarstvu, vratili ikonu na zid".
Nikola e takoe rei da slikarstvo nije njegova stvar i na taj nain se distancirati i od tog jedinog svjetskog
dostignua oeve generacije. Nije u pitanju samo generacijski sukob sina i oca, rije je o mitskoj sjenci
koja pada i na generacije, ne samo na pojedince, jo od sinajskih pustinjaka i njihove podjele na samce i
opteitelje: generacija neostvarenog arhitekte Svilara jeste generacija samaca, idioritmika, ikonoljubaca,
slikara: dedovo i sinovlje pokoljenje su pokoljenja kenobita, opteitelja. "Pas svakoji svoje breme nosi";
ovjek je "naboden na svoje vreme kao leptir na iodu", ali se u njemu javljaju talasi i mitskog vremena.
U savremenom sloju "Malog nonog romana" postoji, dakle, jedna vidna, "realistika", i druga prikrivena,
mitoloka, motivacijska linija. Isti iskazi, esto, ukljueni su u oba motivacijska toka. Takav sluaj je i sa
pomenutim iskazima Atanasijevog sina Nikole: Nikola konstatuje ta je napravio djed a ta otac i koja su
glavna dostignua oeve generacije, to se moe proitati kao realan junakov iskaz u razgovoru s ocem. Taj
iskaz, vidjeli smo, ima i svoju mitsku tenju.
Slino je i s pojedinim detaljima, slikama i predmetima koji dobijaju simboliko znaenje. Atanasije Svilar
se ukrcao u brod u Baru i krenuo prema Krfu. "Kada su krenuli sa Itake ka jonskom ostrvlju, postavio je
au vina na ogradu broda i dravo prstom pritisnutu staklenu stopu da se ne prevrne. Crno vino u ai
ponaalo se solidarno sa slanom vodom mora i prenosilo verno svaki pokret puine. U ai je sada imao
kopiju morskih talasa. Tako je i sa mnom - pomislio je - i ja sam deo nekih talasa koje prenosim ne znajui
to".
"Realni" opis ae s crnim vinom dovodi se u vezu s junakom i dobija simboliko-mitsko znaenje, tim
prije to su i brod, i vino, i more, i pravac kretanja prepuni mitskih aluzija. Svilar jo ni ne sanja da ga put
vodi na Svetu goru, kao to to nisu znali ni pustinjaci sa Sinaja u asu polaska. Daleki talasi mita dopiru do
pojedinca poput talasanja crnog vina u ai na brodu.
Konkretni posrednik izmeu mita i Svilara je guslar, pjeva rijetkih i zaboravljenih mitolokih pjesama.
On e ga i inspirisati na put za Svetu goru, kao to e mu, pjesmom o Joanu Siropulosu, nagovjestiti
mogunost preobraaja i njegovu cijenu; ukazati mu i na put "travestita".
Na posljednjem konaitu pred stupanje na Svetu goru "usmeni" arhitekta e saznati da je tuda
najvjerovatnije proao njegov otac i da je prekrasno pojao na molitvi u grkoj seoskoj crkvi, rizikujui da
bude otkriven i prokazan njemakim vlastima. Izazov pjesme i pojanja jai je bio od smrtne opasnosti kod
majora Koste Svilara. Biti pojac - to je takoe osobina opteitelja, po kojoj se otac i sin izrazito razlikuju.
Na istom konaku je Atanasije Svilar saznao da je trei dan na Svetoj gori dan otkria tajne. Valjalo mu je,
dakle, u Hilandaru provesti tri dana.
Priu o boravku majora Koste Svilara na Svetoj gori Atanasije saznaje od dvojice monaha, jednog samca i
jednog opteitelja. Samo oba glasa daju istinu i sastavljaju cjelinu.
Major Kosta je poetkom rata stigao, sa jo dva jugoslovenska oficira, u Hilandar i tu naao sklonite.
Zasadio je jedan vrt biljem ija imena poinju jednim od glasova iz imena njegovog sina Atanasija. Pavi
ne proputa priliku da unese u pripovijedanje elemente fantastike: vrt s biljem ija imena poinju
glasovima iz imenaAtanasije doveden je u mistinu vezu s Kostinim sinom. Prema ponaanju bilja u vrtu
mogli su se na daljini "itati" dobri i ravi postupci Atanasija Svilara. Fantastika se zasniva na mistinom
znaenju imena i glasova i na mogunosti "zamjene" ljudskih osobina odgovarajuim mistinim
ekvivalentom. Medom u satu iz tog vrta Atanasije - poslije toliko godina - ublaava svoju cvjetnu groznicu.
Major Kosta je, meutim, imao nesreu da je nastojnik Hilandara u vrijeme njegovog boravka bio monah
iz reda samaca. Kada je njemaki kapetan - voen tragom lijepog Svilarevog glasa - stigao u Hilandar i
zaprijetio ruenjem manastira, nastojnik-idioritmik je bio razoruan: hram je za njegov red najvea
svetinja i za spas hrama priznao je da su se tu bila sklonila tri srpska oficira. Opteitelji su na brzinu
podstrigli oficire, preobukli ih u monake rize i izveli iz manastira. Tu se majoru Kosti gubio svaki trag;
ostala je samo bluza kojom e Atanasije ispuniti elju svoga sina Nikole. Opteitelji znaju samo jo to da
su se poslije bjekstva oficira uli jo pucnji.
Vraajui se sa Svete gore Atanasije Svilar je sagledao sudbinu svoga oca u svijetu mita o idioritmicima i
kenobitima, ali je na kraju "Malog nonog romana" u ogledalu mita otkrio i sopstveni identitet. itao je,
naime,Mrtve due, po drugi put, kada je ve postao stariji od iikova, a itanje ga je vratilo u ratne
godine i u dane osloboenja Beograda. U svijetlu svojih novih znanja vidio je posleratne nove vlastodrce i
generacije svoga oca i svoga sina kao opteitelje, a sebe i svoje vrnjake kao samce. Shvatio je da je veliki
nesklad izmeu njegovog poziva arhitekte i njegovog idioritmikog identiteta:
"Celoga ivota pokuao je da izae iz uloge koja mu je bila namenjena jednim drevnim ritmom stvari i nije
udno to se u tom praznom naporu satro kao da je konopac pukao... Njegova nesrea leala je u tome to
je bio idioritmik".
Pripadnici njegove generacije su, zahvaljujui znanju stranih jezika (idioritmika osobina), mogli krenuti
putem Joana Siropulosa - postati "travestiti", Jovan Siropulov, neko ko e se otisnuti u tu svijet i tamo
integrisati.
Ali kraj prie onda ne moe vie biti kraj te, ve neke druge prie, jer je - kao to je to u mitu sluaj s
"travestitima" - isprian na nekom tuem jeziku. "Mali noni roman" se zato i zavrava njemakim
tekstom. Znai li to da je od Joana Siropulosa postao Jovan Siropulov, od Atanasija Svilara neko drugi,
neki "travestit"? Na kraju romana Atanasije je izlijeen i od svoje bolesti - cvjetne groznice: ona je obavila
svoju motivacijsku funkciju u romanu i njeno iezavanje ukazuje na Svilarev preobraaj.
Savremeni ljudi nalaze svoj identitet ogledajui se u mitu, u drevnoj prii. Drevna i dnevna pria su u
istom odnosu kao aa crnog vina na brodu i talasi mora. Drevna i dnevna pria su strogo voene i
paljivo usklaenje; "Mali noni roman" je vrlo strogo ureen. Moda i previe strogo.
II
italac kao Kinez: uspravno itanje
"romana za ljubitelje ukrtenih rei"
Ve pominjano depno izdanje romana Predeo slikan ajem donosi jo jednu, na izgled nevanu, novost:
pri kraju knjige dodat je "Sadraj za one koji ele ovaj roman ili ove ukrtene rei da itaju uspravno". Taj
"tehniki" dodatak je velika olakica za itaoca: ne mora sam da uspostavlja est tematsko-siejnih
vertikala, niti da ih imenuje. Ponueno je jedno itanje koje dolazi direktno iz pieve radionice i otkriva
autorski plan. Rije je o est tematskih cjelina koje je pisac samo u "Sadraju" imenovao. Svaka od tih
cjelina javlja se u romanu tri puta, izuzev druge, posveene glavnom junaku, koja je parna i pojavljuje se
etiri puta. Princip broja tri je i ovdje dominantno kompozicijsko naelo, kao i u Hazarskom reniku. Isto
je i sa sedmim elementom vertikale - "Crna polja": u tom znaku su takoe tri narativne cjeline.
Prva vertikala se moe zvati poetikom, a autor ju je imenovao: "Sastavljai ove knjige". Knjiga nije samo
ukrtanje rijei, ve i ukrtanje razliitih pripovjedakih glasova. Druga i etvrta vertikala su posveene
glavnom junaku Atanasiju Svilaru, odnosno Atanasu Fjodoroviu Razinu, i njegovoj drugoj eni Vitai
Milut.Predeli slikani ajem nalaze se u treoj vertikali. Peta sadri ljubavnu priu, a esta alegoriju o trima
sestrama. Tri crna polja popunjavaju ovih est vertikala ukrtenice.
Prva vertikala: ukrtanje glasova
O ovoj vertikali e biti vie rijei u narednom poglavlju, kada budemo razmatrali odnos autor - italac -
knjievni junak u Pavievoj prozi, a podsjeamo na nju i prilikom posmatranja Pavieve proze u
komparativnom kontekstu. No, elementarne poetike informacije moraju biti reene i na ovom mjestu.
Ovoj vertikali pripadaju pieva "objanjenja" i "uputstva": ta je njegov roman, kako je napisan i kako ga
valja itati. Ali, kao i u Hazarskom reniku, postupak odgonetanja praen je novim zagonetanjem i
navoenjem itaoca na zamke; "objanjenje" u Pavievoj prozi moe ponekad biti i "zatamnjenje". Sva tri
dijela prve vertikale adresirana su na itaoca i predstavljaju svojevrsnu igru s itaocem.
Prvi dio pokazuje ije sve glasove sreemo u romanu; ko sve roman pripovijeda; kako se pripovijedaki
glasovi ukrtaju. Tu se naizmjenino zagoneta i odgoneta pitanje pripovjedaa, koje je - kao to to u Pavia
esto biva - praeno problematizovanjem autora i uvoenjem u igru itaoca.
Motivacijom postupka romanu se daje privid dokumentarnosti: roman je, uglavnom, "Spomenica" u ast
A. F. Razina i ima svoje urednitvo kao kolektivnog autora i prireivaa, a prijatelji i kolege po struci su ti
koji "ispisuju stranice priinom decom". Urednitvo upuuje zainteresovane i na iru dokumentaciju izvan
romana, na ve postojeu literaturu na stranim jezicima o Razinovoj tvrtki.
"Spomenica" nije pravljena proizvoljno, ve se u njoj nalaze i tekstovi koji imaju takoe privid
dokumentarne teine. Tako saznajemo da je neke, istina rijetke, stranice "napisao sam arhitekta Razin".
To su, prvo, zabiljeena sjeanja na prve susrete s Vitaom, a zatim zagonetni tekst o tri sestre, Olgi, Azri i
Ceciliji, koji sainjava estu vertikalu romana. Taj tekst je samo prepisan Razinovom rukom, a zabiljeila
ga je prvobitno nepoznata osoba na osnovu Razinove prie, poslije jednog napornog slubenog putovanja.
To putovanje, sve su prilike, predstavlja preokret u poslovanju arhitekte Razina i uvodi ga u vrtoglave
uspjehe.
Urednitvu su stavljena na raspolaganje i dokumenta od strane ureda gospodina Razina, meu kojima su i
kopije tri pisma nekog neidentifikovanog dounika koji je radio za don Donina Azereda. Tako je uveden i
epistolarni postupak u roman, to pojaava privid dokumentarnosti, ali i zagonetnosti: zagonetan je i don
Azeredo, a koliko je tek zagonetan njegov neidentifikovani dounik, uhoda gospoe Vitae Milut.
Meu dokumentima su i sjeanja gospoe Svilar, Atanasove majke, sastavljena na zahtjev nekog novinara.
U drugom dijelu prve vertikale saznajemo i za "hartije sastavljene tuom rukom": to je pria o Plakidi,
koju je Razin priao u posebnim prilikama, zatim porodina predanja "o lepim pramaterama Vitae Milut"
koja su priana Razinu, i najzad "Plava damija", pria koja je nastala naizmjeninim prianjem A. F.
Razina i Azre, jedne od triju zagonetnih sestara.
Roman je, dakle, mnotvo ukrtenih glasova, tako da se ne uslonjava samo pitanje pripovjedaa i
pomjeranje stanovita, ve se izrazito relativizuje autorstvo. Uporedo s pomjeranjem pripovjedaeve
perspektive vodi se igra sa "autorima", junacima i itaocima, to je predmet sljedeeg dijela ove knjige.
U drugom dijelu prve vertikale nalazimo i uputstva o "uspravnom" i "vodoravnom" itanju romana.
Istovremeno se govori o sopstvenom pripovjedakom modelu i o novim itaocima, zbog kojih je sve to
tako napisano. "Vodoravno" itanje je itanje od poetka prema kraju, slijedei redom broj stranica i
junake i dogaaje s kojima se italac sree. "Uspravno" itanje je itanje po vertikalama naznaenim u
"objanjenju" i u sadraju pri kraju knjige. "Uspravnim" itanjem se prate pojedinani junaci i njihove
sudbine, izabrane intrige ili motivi, to je ve naznaeno u ovom tekstu.
"Uspravno" i "vodoravno" itanje pretpostavljaju postojanje dva tipa italaca, i tu se Pavi ponovo poziva
na mit o idioritmicima i kenobitima, prenosei njegovu daleku sjenku i na itaoce. Ponavljajui
najznaajnije osobine samaca i opteitelja, pisac svrstava u idioritmike one itaoce koji roman itaju
"uspravno", a one koji se odluuju za "vodoravno", itanje - u kenobite. Sam Atanas Fjodorovi, u iju je
slavu knjiga napisana, pripadao je i jednima i drugima.
Trei dio prve vertikale pretvara glavnog junaka, Atanasa Fjodorovia, u itaoca njegove spomenice i
istovremeno u pisca, poto e on konano artikulisati priu "etrnaesti apostol". Takoe je i sam italac
pretvoren u pisca, jer e on morati da rijei epilog, odnosno da odlui o sudbini glavne junakinje, Vitae
Milut. O ovom postupku e takoe biti vie rijei u sljedeem dijelu ove knjige.
Druga vertikala: Srbin Atanasije Kostin Svilar postaje Amerikanac Atanas
Fjodorovi Razin
Druga vertikala je jedina koja naruava princip trojnog komponovanja: "Uspravno 2" javlja se etiri puta,
pri emu prva "dionica" predstavlja neku vrstu uvoda (prilikom vodoravnog itanja) u roman i prethodi
"Spomenici" A. F. Razinu. Ako se, dakle, prva "dionica" shvati kao uvod u "Roman za ljubitelje ukrtenih
rei", tim prije to je njen glavni dio posveen Fjodoru Aleksejeviu Razinu, onda se jo izrazitije pokazuje
zakonomjernost broja tri kao Pavievog kompozicijskog naela.
Nagovjetaji iz "Malog nonog romana" ovdje se ostvaruju: kao to je Grk Joan Siropulos postao Bugarin
Jovan Siropulov, tako je i Srbin Atanasije Svilar postao Amerikanac ruskog imena i porijekla - Atanas
Fjodorovi Razin. Idioritmik se, oevidno, preobrazio u kenobita; postao je "travestit". Prva vertikala, koja
daje poetika naela i "klju" za razumijevanje romana, u tom pogledu je izriita. Poto je princip mita, i
dvojstvo "idioritmici-kenobiti", prenijet i na itaoce romana, na "odgonetae ukrtenih rei", jo jednom je
u mitu, kao u ogledalu, sagledano lice i sudbina glavnog junaka:
"A sa arh. Razinom stvar stoji tako da neete poverovati. On pripada i jednoj i drugoj grupi odgonetaa
ukrtenih rei. Najpre je spadao u onu prvu grupu, njegov ivot je u poetku vie liio na nered, njegov
udes je u mladosti (za razliku od vaeg) stvarno bio neka vrsta pogreno reenih ili sasvim nereenih
ukrtenih rei. A onda je okrenuo list, promenio plajvaz i upisao se u drugu grupu. Ali, to nije bilo lako.
Verovali ili ne, da bi se promenilo pripadnitvo jednoj od dveju pomenutih grupa, mora se otii iz zaviaja,
promeniti ime i paso, zaboraviti jedan jezik da bi se nauio drugi, i poeti iz poetka. Grk mora postati
Nemac, Italijan Rus, Srbin se mora pomaariti, a Maar otii u Rumune. I na arh. Atanasije Razin sve je
to uinio. Bio je dodue u poetku kao udaren praznim rukavom, ali je posle krenulo. I evo sad pred
nama Spomenice njemu i tome svemu u ast".
Atanasije je tek kasno saznao da je odrastao pod imenom svoga ouha i da je, traei oca, doao na Atos
tragom ouha Koste Svilara. Budueg Srbina i Amerikanca donijela je majka tek zaeenog u trbuhu kao
jedino to joj je ostalo od moskovskog profesora matematike Fjodora Aleksejevia Razina i jedino to je
donijela u miraz majoru Kosti Svilaru. Poto je etrdeset godina bio neuspjeni Srbin, Atanasije se,
zahvaljujui znanju njemakog jezika, otisnuo u svijet, prihvatio prezime svog ruskog oca i postao
Amerikanac i od idioritmika preobrazio se u kenobita.
U uvodnom dijelu druge vertikale znaajan dio teksta posveen je Atanasijevom ruskom ocu, moskovskom
matematiaru Fjodoru Aleksejeviu Razinu. Taj dio teksta dat je kao relativno samostalna narativna
cjelina, pod naslovom "ala" o Fjodoru Aleksejeviu Razinu".
To je izvanredna fantastina pria na temu staljinizma i sudbine intelektualca. Poznati profesor
matematike je prvo - zbog svog ugleda i upotrebljivosti imena u propagandne svrhe - ukljuen u
komunistiku partiju, a onda je, poto se pokazao nevian i neprilagodljiv partijskom nainu rada, a pri
tom kontrolisan pri svakom potezu, na apsurdan nain upuen na put izvan Moskve, bez ikakvog
racionalnog osnova i obrazloenja. Naavi se u nekom snijenom i ledenom predjelu - to savremenog
itaoca odmah asocira na sibirske pejzae u koje su stizali izgnanici i kanjenici - bivi profesor se latio
lopate i dokazao se kao izvanredan ista snijega. Tamo se povukao u anonimnost, odrekao imena i
profesije i izdavao se za obinog nepismenog fizikog radnika, koji lopatom zarauje hljeb.
Ali i tamo su ga skolili partijski kadrovici da ga prime u partiju, a da bi ga opismenili i obrazovali, poslali
su ga u veernju kolu za polupismene kod uiteljice Natalije Filipovne Skargine. Fjodor Aleksejevi (koji
se u novom mjestu prijavio kao Aleksej Fjodorovi) nije, meutim, izdrao prouavanja iz rauna: u
jednom asu neopreznosti pobunio se protiv svoje uiteljice i njene zastarele matematike. Kada se,
meutim, malo zapetljao u svom izvoenju modernih matematikih egzibicija, uo je kako ga njegovi novi
kolski drugovi ispravljaju sa svih mjesta u odjeljenju: svi "nepismeni" su, oevidno, bili matematiari
barem Razinovog formata i dijelili njegovu sudbinu.
Od anegdote, od ale kafanskog tipa, razvijena je, kako se to samo kod Gogolja nalazilo, izvanredna, gorka,
komino-satirina pria o sudbini intelektualaca u naem stoljeu; sudbina koja nije samo specifinost
staljinizma, ali je, nesumnjivo, njemu najprimjerenija.
Druga dionica druge vertikale data je iz perspektive gospoa Svilar, kao sjeanje majke na glavnog junaka
A. F. Razina.
Deviza u znaku koje je ivjela Razinova majka bila je: "nije u pravu onaj ko zna istinu, nego onaj ko je za
svoju la uveren da je istina". Slika Lava Tolstoja na zidu bila je za njenu baku ikona Sv. Nikole, i tu nisu
pomagale nikakve oprene tvrdnje Tolstojevog unuka, koji je, tavie, i sam morao pristati na babinu
zabludu samo da bi dobio natrag djedovu sliku.
Iz majinog izvjetaja saznajemo da je Atanas Fjodorovi odrastao bez oca i bez pooima, da jo od svojih
djeakih godina voli samo jednu enu, Vitau Milut Petku, da ima "najveu mo da zaboravi" i da mu
"zaborav ima dubok dep", to mu djelimino olakava preobraaj od samca u opteitelja. Zaputivi se u
svijet, odlazei iz svog svijeta samaca, od kue je uzeo samo jednu porodinu ikonu, "Jovan Pretea brije
svoju odrubljenu glavu", i tek iz Amerike pisao je majci pismo s molbom da sazna ime njenog pratioca u
Rusiju - svog pravog oca. Valjalo je promijeniti sve: i ime, i domovinu, i jezik, i enu, i oca, pa i sopstvenu
glavu, to najbolje signalizira pomenuta porodina ikona.
Obrazlaui traganje za svojim pravim ocem i njegovim imenom, arh. Razin je govorio majci: "Ranije mi
On nije bio potreban. Nije mi bio uitelj. Sad jeste". Ove reenice iz Razinovog odgovora majci nai emo
pri kraju prve vertikale, u prii "etrnaesti apostol". To je ona pria koju je, na osnovu materijala iz knjige,
sastavio sam A. F. Razin poslije itanja "Spomenice" njemu u ast. etrnaesti apostol je onaj koji prilazi
raspetom Hristu liui mu rane i uei od njega kako se umire. Prije raspea i iskustva smrti Hrist mu nije
bio potreban.
U poslovnom pogledu Razin je u tuini procvjetao, oslanjajui se na brzinu naslijeenu od oca. Nije se,
meutim, uvijek oslanjao na tanu i racionalnu raunicu: "on je smatrao da se tanim proraunima moe
izgubiti jedan kontinuitet, a pogrenim proraunima otkriti jedno Sunce".
Atanas je jo na studijama pokazao smisao za boje i prikupljao o njima sve, od narodnog vjerovanja pa do
fizikih uenja, s uvjerenjem da je boja svojevrsna la. Kasnije se u Americi okrenuo "farmaceutskim
poslovima", u koje je ulazila i proizvodnja hemijskih i radiolokih otrova. Domet njegovih otrova dosezao
je najmanje tri generacije u budunost, a postao je i gospodin "dva posto" od svjetskog dohotka u
mirnodopskoj primjeni nuklearne energije.
U ovom kontekstu je jasnije jedno od znaenja este vertikale - prie o tri sestre - gde se Razin pokazuje
kao moderni iikov koji kupuje jo neroene due, potomke u dalekoj budunosti. Jer, s jedne strane,
"dotle je sezao njegov otrov, kao u Bibliji, gdje se kae: oci jedoe trpko voe, a unucima trnu zubi"; a s
druge strane - valjalo je negdje sahranjivati nuklearni i drugi otrovni otpad.
Atanas je dobijao sve vie satanistikih osobina, to je njegova majka smatrala uslovom za uspjeh;
"- Dragi Atanas, sada vam nedostaje jo samo jedno slovo na poetku imena (ono s kraja) pa da postanete
ovek".
Satana je ve tu, ui zamaskiran u Atanasovom imenu: valja samo posljednje slovo "s" prebaciti na
poetak, pa e od imena Atanas postati Satana. Sin e u igri kartama s majkom imati materijalni dokaz i o
svojim satanistikim svojstvima.
Trea dionica druge vertikale je epistolarno-"dokumentarna": to su dva pisma nepoznatog dounika
upuena "prijaznom Gospodinu don Doninu Azeredu". Tu je rije o razaranju Atanasovog porodinog
ivota i o poetku Razinovog kraja. Prvi udarac iz satanske ruke doao je smru Vitainih kerki, a zatim
smru njene sestre Vide. Dolazi do razdvajanja branog para, operske pjevaice i ljepotice Vitae Milut i
Atanasija Razina, a zatim i do teke i bolesne muevljeve ljubomore koja se zavrava razlazom. Don
Azeredo je zadao udarac Razinu tamo gdje je ovaj bio najosetljiviji, i razorio njegovu mo.
Ve smo napomenuli da od svih vertikala jedino ova - "Uspravno 2" - naruava princip trojnog
komponovanja romana. Vidjeli smo da se prva dionica ove vertikale moe razumjeti ne samo kao uvod u
ovu vertikalu, ve i u ceo roman. Ali postoji jo jedan, oevidniji Paviev postupak kojim se etvrta dionica
druge vertikale pokazuje kao neka vrsta narativnog "repa". Pogledom na ukrtenicu, koja prethodni
romanu i predstavlja neku vrstu "sadraja", ali i "formalne" slike romana, primjeujemo da je upravo ta
etvrta dionica druge vertikale istovremeno i etvrta, i jedina, dionica vodoravnog ustrojstva romana.
"Uspravno 2" i "Vodoravno 4" sijeku se tako da ostaje jedno jedino polje u etvrtoj vodoravnoj liniji.
Druga vertikala i etvrta horizontala sainjavaju uoljivu "nepravilnost", usamljeno polje koje tri.
Da je rije o hotiminom naruavanju "metra", o "momentu izneverenog oekivanja", uvjeriemo se iz
samog Pavievog teksta:
"Kau, nikad ne valja tano u pono ugasiti svetlost u kui. Uvek ili malo ranije ili neto kasnije. Tako je i
sa priom. Ne treba je zavriti kad italac oekuje kraj, nego ili malo pre ili malo posle toga. Predoseanje
je ruda od koje tek treba skovati novac".
etvrta dionica je, dakle, neka naknadna, "poponona" pria, tek da roman ne bude zavren "kad italac
oekuje kraj". To je "trei epilog" romana, poto se prva dva - jedan srean, a drugi nesrean - tiu Vitae
Milut. Ovaj dio romana nije vie sastavni dio "Spomenice" A. F. Razinu, niti dolazi iz perspektive njegovih
saradnika ili roaka, ve ga pria neko ko ivi s ove strane "velike vode", neko od Razinovih beogradskih
poznanika, najvjerovatnije onaj isti Mia s poetnih stranica "Romana za ljubitelje ukrtenih rei".
Pripovjeda se ali na oskudne vijesti koje su sve rjee dolazile od Razina, ali su bile dovoljne, i dovoljno
dramatine da se napravi pria sa preokretom.
Atanasije je na kraju romana dvostruki preobraenik: prodao je svoju firmu za basnoslovnu sumu novca,
ostao je bez svoje tvrtke i bez Vitae Milut, i prvi put se - poslije svog prvog preobraenja - ponovo
potpisao svojim starim prezimenom. Kao to je Joan Siropulos roen kao Grk i bogato ivio kao Bugarin,
tako je i Atanasije Svilar na poetku i na kraju Srbin, a bogatstvo je sticao i u njemu uivao kao
Amerikanac ruskog porijekla. Posljednje godine ivota proveo je oponaajui biveg jugoslovenskog
predsjednika Josipa Broza Tita. Puio je "havanu" i pio viski marke "Chivas Regal", i dao nalog da mu se
izgradi kopija dvorca "Plavinac, letnjikovac J. B. Tita na Dunavu blizu Beograda"; naloio je da se, "ba
kao tamo, na Dunavu", zasade 4,5 hektara vinograda i namjestio kuu precizno prema opisu
predsjednikovog originala. Slijedi, zatim, nabrajanje i opis neobinih eksponata, dragocjenih elemenata
namjetaja, posua i lovakih trofeja iz Brozovog posjeda, to nije bez socijalno-kritike note, posebno ako
se dovede u vezu s cijelim romanom.
Poto je zavrio kopiju Plavinca, Atanasije se ukrcao na svoj brod - kopiju Titovog broda "Galeb" - i
otisnuo se u potragu za ostrvima koja bi liila na Titove Brione, pa, odluivi se za Male Antile, sagradio
kopije brionskih rezidencija jugoslovenskog marala sa cijelim mnotvom prateih objekata. Potom se
vratio u Vaington i tamo, na odgovarajuem rastojanju od kopije ljetnjikovca Plavinac, podigao kopiju
beogradskog "Belog dvora", "privatne rezidencije Josipa Broza u Uikoj ulici 15, na Dedinju".
Pavi do pojedinosti precizno opisuje fiktivni prostor i fiktivne graevine - Razinove kopije - zahvaljujui
Titovim originalima. Tom preciznou opisa i konkretnim lokalizovanjem objekata dobija se na
uvjerljivosti pejzaa, pa italac na as smetne s uma da je rije o fantastinoj prozi. A onda, kao
kontrapunkt, odjedanput dolazi zimska snijena vijavica, izazvana, moda, neijim pogrenim
ukljuivanjem rashladnih ureaja, ali do kraja neobjanjena - tako da je Atanasije Svilar bio zahvaen
staljinistikom vjenom zimom i meavom njegovog ruskog oca i prihvatio se lopate za ienje snijega.
Porodini krug je tako zatvoren.
Da je odista rije o simbolikoj funkciji pejzaa, o staljinistikoj vijavici, uvjeriemo se koju reenicu
kasnije. Kad je, napokon, otvorio druga vrata i obreo se na terasi, tamo ga je ekao kontrastni fantastini
pejza: sunce i djeja kolijevka, a u njoj dijete koje "ima na jednom oku mrenu. Kao da je u oko kanuo
vosak". Dijete e, policijski i uz psovku, zapovijedati Svilaru da ljulja kolijevku, a u tom asu "od njegove
ruke na kamen pred kolevkom umesto jedne padoe tri senke".
itaocu ostaje da se dosjeti ta se desilo Svilaru. Prema mreni na oku, tom "osobenom znaku", italac e
identifikovati dijete u kolijevci kao don Azereda. Njega je Atanasije sreo kod Cecilije, jedne od triju sestara
koje su predmet este vertikale. Djeak mu je tada najavio svoj dolazak kao konanu propast i smrt, i to
dolazak pri kome e on - don Azeredo - biti znatno mlai nego u asu susreta kod Cecilije: pribliavajui
nam se, smrt postaje iz dana u dan sve mlaa, ima sve manje godina, dok nas, oliena u don Azeredu i
njegovim tajnim silama - dvjema sjenkama koje padaju zajedno s treom, Atanasijevom - ne epa za vrat.
Staljinistika meava je u neposrednoj vezi s dolaskom don Azereda i kao konana kazna na nedoputeno
kopiranje dvoraca koji su stajali na raspolaganju jednom proslavljenom komunistikom voi. Don
Azeredove metafizike sile i posluga imaju douniko-policijska oblija i sjenke. Policija u naem stoljeu
ima stravinu, mranu metafiziku snagu: u Vaingtonu kao i u Sibiru, na Balkanu kao i u Srednjoj ili
Zapadnoj Evropi. Sjenke, dounici i snjegovi su tajne, neidentifikovane sile koje donose sudbinu. U tome
je, po naem osjeanju, najvei cinizam i pesimizam ovog romana. Boga su u naem stoljeu zamijenile
neidentifikovane i dalekosene ruke tajnih slubi. Bog nam je bijedan, sudbina jo bjednija. Bez pravog
Boga nema ni prave tragedije, ni pravog patosa, strijelja nas groteskno oko don Azereda. Pravi Satana e
unititi satanizovanog Atanasa tuim sjenkama tuih ruku.
Trea vertikala: Pejzai slikani ajem
Trea vertikala mogla bi se zvati i "Razinove biljenice", jer je o njima ovdje rije. Ona, dakle, takoe ima
privid dokumentarnosti. Zahvaljujui motivaciji postupka, profesiji (arhitekta) i sklonostima glavnog
junaka (gotovo patoloka sklonost ka podraavanju biveg predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita) postoji
mogunost da se, ne bez socijalno-kritike usmjerenosti, opiu dvorci koji su stajali na raspolaganju
jugoslovenskom maralu. Istini za volju, izabrana su samo tri, jer su na raspolaganju samo tri Razinove
biljenice, iako je takvih neobinih zbirki nacrta, radova i dokumenata Atanas Fjodorovi posjedovao
znatno vie. Biljenice su mu najveim dijelom sluile kao priprema za podizanje sopstvenih kopija
maralovih dvoraca u Americi.
Radovi arhitekte Razina na njegovim biljenicama liili su na akvarele, ali je Razin Titove i svoje pejzae
slikao ajevima, moda i zbog toga to je od svih ivih ljudi najvie znao o bojama, budui da se njegova
firma bavila upravo takvom djelatnou. Radovi e na kraju propasti: razmoie se u iznenadnoj i
fantastinoj snijenoj vijavici, koja e se neoekivano pojaviti u Razinovoj amerikoj kopiji beogradskog
Belog dvora.
Tri biljenice precizno opisuju - a roman to neto manje precizno ali dovoljno zanimljivo "prenosi" - tri
Brozove rezidencije ili sisteme rezidencija; one tri za ije se kopiranje odluio A. F. Razin: Plavinac na
Dunavu (letnjikovac kod Smedereva, istono od Beograda, dvorac srpske dinastije Obrenovia), sistem
Brioni i Beli dvor, beogradsku rezidenciju predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, dvorac srpske dinastije i
jugoslovenske kraljevske kue Karaorevia.
U prvoj biljenici je zapisana i pria o tri sestre - Olgi, Azri i Ceciliji - koja e biti predmet este vertikale.
U drugoj je zapisao priu "Plava damija", koju emo nai pod jednim od "crnih polja" ukrtenice. Tu je i
kratka parabola pod naslovom "ovek koji je izmislio nulu".
U treoj je zapisana "Pria o Plakidi" o kojoj e takoe biti rijei kad budemo govorili o "crnim poljima"
ukrtenice, kao i jedan san A. F. Razina zapisan rukom njegove majke, gospoe Svilar.
etvrta vertikala: Sudbina Vitae Milut
etvrta vertikala "Romana za ljubitelje ukrtenih rei" posveena je glavnoj junakinji i drugoj eni arh.
Razina, Vitai Milut, koja je "u svom veku stigla da promeni bezbroj imena, da napusti i bude naputena
mnogo puta"; bila je, prvo, erka kapetana Miluta, "mlaa gospoica Milut, udata Pohvali, kasnije
gospoa Vitaa Razin, jo kasnije uvena pod optepoznatim imenom koje e ovde biti preutano".
Vitaa je naslijedila ukrtenu ljepotu i tjelesnu rasko svojih pramajki, neobinu sklonost prema
djeacima i mnotvo rijetkih i fantastinih enskih osobina. Ofantastienje Vitainog lika dolazi i kroz
priu o njenim precima - naroito enskim - nekim poznatim od ranije iz prie "Blato", ali i brojnim
sklonostima i "prikljuenijima same Vitae", meu kojima su i veze sa satanskim silama, koje e uspjeti da
razore njenu porodinu sreu.
Prva dionica ove vertikale posveena je Vitainom ivotnom putu do udaje za Atanasija Razina i odlaska u
Ameriku, gde je - moda i pretjerano, i nedovoljno funkcionalno - stavljen akcenat na ime Vitaine babe
Jolande. Nije, naime, jasno kakva je funkcija epizode o grotesknom Jolandinom prvom braku s mrtvacem
na etrdeseti dan od mladoenjinog pogreba. Ali Pavieva sklonost ka fantastinim scenama i ka ravanju
prie iji se svaki ogranak ne vezuje za glavno narativno stablo jaa je od zahtjeva za graenje cjeline i
podvrgavanje svake epizode interesima te cjeline. Druga je stvar sa Jolandinim gledanjem u tepsiju: tu e
sklonost naslijediti unuka i takav jedan pogled bie odluujui u epilogu prie o Vitai.
Vitaa je, bez majke, rano umrle, odrasla sa mlaom sestrom Vidom, u krilu neobine babe Jolande, kod
koje su se jo zadrali tragovi jedne njene pretkinje vjetice, i koja e jedan dio ivota poslije kerkine
smrti provesti kao ljubavnica svoga zeta i Vitainog oca, kapetana Miluta. Budua gospoa Razin je
vjebala glas jo od djetinjstva, to e je kasnije dovesti na binu milanske "Skale" i drugih svjetskih
operskih kua. Uivala je u ljubavi s osmogodinjim djeaiima, ostavila iza sebe svoju prvu aku ljubav
s buduim drugim muem Atanasijem Svilarom, alias Razinom, rano se zadjevojila i udala za oevog
druga majora Pohvalia, s kojim je rodila dvije kerke. A kada je po drugi put naiao Atanasije Svilar, sada
ve Razin, ostavila je mua i kerke i postala gospoa Razin, Amerikanka.
Druga dionica ove vertikale mogla bi se zvati "kriminalna pria" i podsjea na dvadesetovjekovni
sloj Hazarskog renika: u sreditu panje je ubistvo u koje su umijeale prste satanske sile i ije je
rasvjetljenje i sumnjivo, i neobino. Cijela pria se vrti oko pitanja. "Ko je ubica?", a Pavi je ponudio
paradoksalno i najneoekivanije reenje. Materijalni dokazi nedvosmisleno upuuju i potvruju da je
ubica onaj ko vodi istragu, ko je ivotno zainteresovan da ubicu otkrije i ubistvo rasvijetli - otac ubijenih
Vitainih djevojica, major Pohvali. Stijenjen nepobitnim dokazima sopstvenog istranog postupka, a
lien bilo kakvog traga sjeanja na ubistvo ili motive ubistva svojih keri i suoen sa satanskom situacijom,
major e izvriti samoubistvo.
Kriminalna pria s paradoksalnim i do kraja nerasvijetljenim reenjem oevidno je jedan od standardnih
Pavievih postupaka, a zapravo je jedan od postupaka zagonetanja i paradoksalne odgonetke koja ostaje
pod sumnjom i kada je odgonetnuta.
Najvei dio tree dionice ove vertikale dolazi iz perspektive same Vitae Razin. Dat je u prvom licu, ali je u
zavrnoj napomeni stavljeno do znanja da je to, ipak, "prestilizovani", "prepriani" Vitain monolog, to je
jedna varijanta ve vie puta uoenog Pavievog postupka koji smo nazvali "relativizacija autorstva".
Ovoga puta je to relativizacija pripovjedakog glasa.
Trea dionica etvrte vertikale ima izrazito poetino znaenje. Tu Vitaa govori o svojoj pjesmi i pjevanju,
a najvei dio teksta pripada jednoj neobinoj ljubavnoj prii: Vitaa Milut je ne samo zaljubljena u itaoca
romana Predeo slikan ajem, ve vodi s itaocem tjelesnu ljubav. Odnos autor - italac - knjievni junak
jedan je od izvora fantastike u Pavievoj prozi. Zato smo mu posvetili slijedei dio ove knjige u kome e
biti vie rijei i o treoj dionici etvrte vertikale, odnosno o ljubavi Vitae Milut s itaocem.
Peta vertikala: Ljubavna pria
Prva dionica "ljubavne prie" je Atanasijevo sjeanje na dogaaj iz rane mladosti, na priu koju mu je
ispriala mlada "domaica" kojoj je bio u posjeti - nesumnjivo Vitaa Mulit. Pria je, meutim, ispriana
tako da se ne zna ta je u njoj tano, a ta izmiljeno: "roak" iz prie se preobrazio u Atanasija Svilara, a
kasnije u mua dame koja je priu priala, dok se njena majka s poetka prie pokazuje na kraju kao
izmiljotina potrebna radi intrige: Vitaina i Vidina majka je rano umrla. Sam Atanasije nikako ne moe
da se sjeti dogaaja u operi, ustupanja i preprodaje pozorinih karata. To je pria o prvom susretu Vitae
Milut i Atanasija Svilara.
Prvo pitanje je: koliko je ova pria potrebna romanu? ta time knjiga kao cjelina dobija? Po naem
miljenju - malo.
"Ljubavna pria" u drugoj dionici prati ljubavnike, Vitau i Atanasija, koji - noeni strau - bjee od svog
preanjeg ivota, imena, porodica i domovine, na putu za Be, gdje je kao prevodilac sa srpskog na
njemaki ivjela Vitaina sestra Vida Milut. Sopstveni kriterijum za izbor pisaca koje prevodi Vida Milut je
- s neto ironije i komike - artikulisala kulinarski, kao kriterijum "posoljene istine".
" - (...) Ali i istinu valja posoliti, inae je neukusna. Ja prevodim samo pisce koji tako ine".
Prijesna istina je neukusan i ne donosi umjetniki uitak. Tek "posoljena" raspaljuje matu i lijepi se za
sluaoca.
U asu Atanasijevog i Vitainog dolaska, u Vidinoj kui se nalazi jedan srpski pisac, u iju literaturu je
Vida zaljubljena, i jo dva brana para. Tako se "ljubavna pria" grana i umnoava- postaje etvorostruka.
Vidin omiljeni srpski pisac - u koga je ona zaljubljena barem koliko u njegovu literaturu - nudi i jednu
malu predstavu sa dva imena: Zvezda ili Vertep. Poznavalac Pavievog knjievnoistorijskog rada e se
sjetiti da je ovaj knjievni istoriar sa simpatijama pisao o baroknom vertepu i, evo, oivljava i
osavremenjuje svoju knjievnoistorijsku uspomenu. Rijeka Jordan, Jagnje i Jabuka se zalau za svoj
sopstveni svijet, za izuzee iz svijeta ljudskih grijehova, jer za njih nema spasa u Hristovoj muci i rtvi: oni
e sami biti rtvovani, i to od strane ovjeka. Adamov potomak je "svojim rukama zagadio ovaj svet,
zagadio vode, bilje i ivinu i sada hoe da ide dalje, da zagadi i vaseljenu, zar nije bolje da se odvojimo od
njega".
Ovaj pravac znaenja Vertepa podudara se s jednim od vanih pravaca znaenja cjeline romana. Moderni,
u roman umetnuti Vertep tretira modernu tematiku i raskol ovjekov s Jagnjetom, Jordanom i Jabukom;
raskol koji dolazi iz ovjekove zagaivake strasti, potvrene naroito u naem stoljeu.
Vida Milut nema sree sa spisateljem Zvezde ili Vertepa: on ne pokazuje ambicije da bude prevoen niti
naroitu ljubav prema Vidi. Ljubav se zavrava razlazom. I druga dva para se razilaze: Rebeka Knopf
odvodi gospou Cikinal u Pariz i u topli lezbejski zagrljaj, a ostavljeni dr Pala je manje uporan u tjeenju
Vide Milut od drugog naputenog mua, gospodina Knopfa, groteskne figure koja na ruci ima dva srasla,
ukoena prsta u obliku monog falusa. Tako mlaa gospoica Milut postaje gospoa Knopf, a Vitaa uiva
u ljubavnoj strasti i putovanjima s gospodinom Razinom, da bi se na kraju nastanili u Razinovoj vili u Los
Anelesu.
Ljubitelj alegorije i parabole, Pavi e, posredstvom gospodina Knopfa, ispriati i alegoriju o ljubavniku i
ljubavi, odnosno o Japancu i Belgijancu:
Ako bi se jednom Japancu neka riba posebno dopala, on bi etrdeset sekundi koncentrisano gledao u nju
sve dok se riba ne bi umirila i poela dobijati kose oi. Kada je Belgijanac pokuao da ponovi ogled, poslije
etrdeset sekundi je poeo sam da puta mjehurove i da hvata vazduh, kao riba na suvom.
"Pouka je da Japanac nije odabrao pravi postupak. Ljubavnik pravu ljubav ne moe da shvati, i tako se
uvek nalazi u poloaju Belgijanca i ribe, ili ikone i ogledala. Jer, ikone, kau, ne treba hvatati u ogledalo.
Ljubavniku tj. ogledalu, nije dato da sagleda svoju ljubav, tj. ikonu. Poto ljubav stvara ljubavnike, a ne
ljubavnici ljubav..."
Trea dionica ove vertikale je epistolarno - "dokumentarna": sainjava je jedno pismo nepoznatog
dounika, upueno iz Milana 28. juna "Don Doninu Azeredu na svemogue ruke njegove". Ona je
istovremeno epilog, ili uvod u dvostruki epilog prie o Vitai Milut, udatoj Razin, poto e konani epilog
morati naknadno, iz ponuenih mu rijei, da sklopi sam italac.
Poslije smrti svojih keri Vitaa je najvei dio vremena provodila kao operska pjevaica u milanskoj
"Skali", dok je Razin padao u teku ljubomoru na gospodina Knopfa, zbog njegovog neobinog, monog,
falusoidnog izrataja na ruci, a i na don Azareda, budui da ga je upoznao kao djeaka i da je Vitaa prema
djeacima imala posebnu naklonost.
Razin je bio obustavio sva plaanja Vitai, a ona je sama bila nepraktina i nesnalaljiva u svakodnevnom
ivotu, tako da joj je prijetila sudbina jedne od njenih pramajki, Amalije Rizni roene Nako, "koja se
nekad oglaavala iz jajeta gospoe Jolande i koju je bogati mu prepustio oaju i bedi u Trstu i smrti na
ulici, poto ju je zatekao s jednim mladiem kovrdave kose s prstenom na palcu i imenom Aleksandar
Pukin".
Idui prema milanskoj Skali, Vitaa je prvo osjetila bol u desnom stopalu, i to tako da je bol iao jedno
vrijeme odvojen od nje, a onda se uvukao u stopalo i izazvao kratko pomraenje svijesti. A zatim je ula
onaj isti napukli alt, kojim je ona tepala svojoj djeici i za koji nije znala da li pripada mukarcu ili eni, i
opinjena njime poela ga je slijediti. To je bio kraj Vitaine karijere, njen put od Skale. Umorivi se
slijedei zaarani glas, Vitaa se vraa taksijem u hotel, gdje je oko ponoi ula u susednoj odaji pjesmu
koju je kao djevojica pjevala i zaboravila. S naporom okrenuvi firentinsko ogledalo, Vitaa je pronala
vrata koja vode u susjednu odaju, ula unutra i tamo ugledala ovjeka koji je, sve do prstena na palcu i
kovrdave kose, liio na Aleksandra Pukina.
Pria se zavrava kraj nekog bunara u Toskani. Dotini Pukinov dvojnik je odveo tamo Vitau, u neki
Razinov vonjak za koji Vitaa nije znala, a na sasluanju ispriao od ranije poznatu Pavievu "Priu sa
dva naslova" ili "Priu o dui i telu". Ali pomenuta pria neto drugaije funkcionie u romanu. U romanu
je junak te prie savremeni Pukinov dvojnik, koji je "samo u prii slep", a junakinja je Vitaa Milut, koja
samo u prii pati od tjelesnih nedostataka. U zbirci pripovijedaka junak i junakinja su neimenovani i pria
kree od konkretnog znaenja pria o ljubavnicima ka univerzalnom pria o dui i tijelu. U romanu je
"opta pria" pria o dui i tijelu - neka vrsta "ezopovskog jezika" za ilustraciju konkretnog dogaaja. Pri
tom, naravno, pria nije liena ni svoje prvobitne funkcije.
Vitain pratilac i ljubavnik u vonjaku doao je po zadatku: njemu je bilo naloeno - a nalogodavac ostaje
nepoznat i tajanstven, kako je to red i obiaj u slinim situacijama da slijedi gospou Razin, naroito
pazei ka ona - po nasleu od babe Jolande - gleda sudbinu u vodi, za noi punog mjeseca. ako kraj
Razinovog bunta, ili u njemu, ugleda u vodi muki lik, njen pratilac je ima ubiti i baciti u bunar; ugleda li
enski, gospoa Razin je spaena. Zbog toga mora izigravati slijepca pred gospoom Vitaom, kako bi ona
obavljala svoj ogled bez straha da jo jedne oi vide lik u vodi.
Sam epilog nam nije dat na kraju ove dionice. Saznajemo naime, tek uz dodatni napor, rasplet ove
situacije na samom kraju knjige; Pavieva junakinja je u vodi ugledala itaoca, a italac moe biti i
itateljka, pa postoji mogunost dvostrukog epiloga - jednog "mukog", traginog, i drugog "enskog",
srenog.
esta vertikala: tri sestre
Ve samo pominjanje izraza "tri sestre" u knjievnom kontekstu budi jednu, vjerovatno najprirodniju,
najbliu i najpoznatiju knjievnu asocijaciju - asocijaciju na ehova. Ali taj asocijativni put je u ovom
sluaju, sve su prilike, pogrean. Pria o trima sestrama dolazi Paviu iz dublje, barokne tradicije, gdje je
takoe bila alegorija, ali alegorija o pitanjima due i o duhovnoj problematici. Kod Pavia je alegorija
dobila dimenziju politike satire, a povezana je s preobraajem glavnog junaka i s njegovom lektirom.
Glavni junak je, pri kraju "Malog nonog romana", itao po drugi put Gogoljeve Mrtve due, i to u dobu
kada je ve bio stariji od iikova. Atanasije Svilar je kasnije, postavi Atanas Fjodorovi Razin, usvojio i
usavrio iskustva i avanture trgovca mrtvim duama i opredijelio se za modernu varijantu, za trgovinu
buduim, jo neroenim potomcima svojih triju bivih ljubavnica, sestara Olge, Azre i Cecilije.
Razin e saznati da je na prvom putu do sestara po ukusu rakije, zacijelo najrairenijeg estokog pia ne
samo kod jednog jugoslovenskog naroda. Saznae da je od triju sestara jedino Olga pod starim
prezimenom, poto mu se vratila ostavi bez mua. Olgina kua s nakrivljenim ikonama "tonula je kao
brod", a njena vlasnica je ve bila vremena, zaputena, "ali je svaku nespretnost smatrala vrlinom, a to je
bila runjikava jemstvom da e postati svetica".
Kako Olgina pria odmie, tako je vidljivija njena alegorijska priroda i satirina usmjerenost cijele
vertikale. Tri sestre su, po svoj prilici, otjelovljenje triju vjera u bivoj Razinovoj domovini (poto mu je
Amerika postala novom domovinom) i odnosa meu njima, to je poredivo s temama i postupcima
iz Hazarskog renika. Olga je sudei prema imenu, i prema ikonama, i prema nespretnosti i
nesposobnosti da se ukljui u neku monu internacionalu i u njoj potrai zatitu, i prema zastarelim
shvatanjima - alegorija pravoslavnog svijeta, Azra muslimanskog, a Cecilija katolikog. Njihov meusobni
odnos je nesloga do mrnje i nepodnoenja. Taj odnos je ovako vien Olginim oima:
"Sestre i ja pljujemo se suzama, poznaje se i po tome to je lice slano. Svako vee Azra se klanja i moli da
Cecilijinu decu vrag ili bog odnese preko vode, a Cecilija kleca, i sklopljenih ruku bogoradi da vrag ili bog
odnese Azrine preko vode. A ja kleim ovde pod ikonom i apuem: ako njima dvema uslii molitvu,
Gospode, meni ne mora nita ni usliavati. Sve je uslieno".
Propadanje Olgine kue metonimijski ukazuje i na Olginu situaciju, to e ova izriito i potvrditi:
"Tonem, dragi moj, kao ova kua. Dok smo bile nas tri sestre zajedno, ja sam ti uvek vukla porodici.
Cecilija i Lenka (sea se Lenke, sada je njen ljubavnik zove Azra) im se zadevojie; odmah poee da
vuku svaka sebi. Za njih porodica i ne postoji, a nije ni udo. Nisu same svoju porodicu stvarale i kuile se.
A nee se nikad ni kuiti, jer njihovi ljubavnici to ne doputaju. Oni moje sestre vie vole ovakve kakve su
sada".
Olgine sestre su, dakle, pod snanim uticajem monih ljubavnika, uivaju snanu stranu podrku,
oslonjene na odgovarajue mone internacionale; a da bi sauvale tu poziciju, moraju pokazivati mrnju i
agresivnost prema Olgi kao dokaz svoje slobode.
"Vrhunac slobode za njih je da mogu napadati na mene i moje; nas su izabrale da budemo krivci za sve
njihove padove i smatraju da smo jedini koji izvlae korist iz nae zajednike nesree. Zanete tim lanim
slobodama protiv drugog, protiv mene i mojih, one ne pomiljaju na svoju slobodu, ne smeju se ni
nasmejati pre no to se nasmeje ljubavnik, da ne ispadnu smene. One su za vezu sa mnom i za odravanje
zajednike porodice samo ukoliko to nije na tetu njihovih linih interesa i interesa njihovih ljubavnika,
koji dolaze iz belog sveta. A ja opet gledam svoje line interese i korist svoje dece samo ako se to ne kosi i
ne ide na tetu cele porodice, dakle svih nas, raunajui i sestre. Nekako ja i ne raunam te njihove
ljubavnike i moj bivi brak kao neto vano. Ali, vidim, deca mi ne prooe dobro u toj porodici kojoj sam
sve rtvovala. (...)
Svaka od njih vue na svoju stranu i svom ljubavniku, a ja ostarila i sad sam runa kad spavam, a jo uvek
ne vidim gde je korist moje dece, ne gradim i ne planiram im budunost, nisam navikla, sve nekako
mislim porodica e se postarati sama za sve, pa i za njih, sve e se samo ukazati".
Atanas se pojavljuje kao spasitelj, nudei novac i trgovinu: on hoe da kupi daleke Olgine potomke, "bele
pele", a s njima i kuu, imanje, groblja. Ponudie odmah novac za "robu" u nekoj dalekoj budunosti, za
due koje e se roditi tek poslije dva stoljea. Olgi se nudi izlaz iz krize i udobni ivot na raun dalekih
potomaka.
Olga nema iluzija o svojoj perspektivi niti o budunosti svoga potomstva: njoj je ostalo da bira izmeu
dvije muterije, izmeu dva monika - Zapada i Arapa. Pokuae da u modernoj trgovini robljem sauva
koliko moe: shodno patrijarhalnoj tradiciji - muke potomke. Apsurdni pazar pokazuje se politiki veoma
aktuelnim:
"- A nee ukununuice? enske dece ne bi kupio? Dau ti ih u pola cene... Ti si doao ovamo da kupuje
Istok, Arapi kupuju Zapad, bolje tebi nego Arapima".
Azrina kua je "izgledala bolje nego Olgina. Duboka, tvrda kapija, u kojoj zvuci s kraja ulice odjekuju,
visok zid, iza zida gomila dece". I za odravanje te kue plaa Olga "u istoj srazmeri koliko odravanje kue
izbegava Azrin sadanji ljubavnik", ovjek koji "ivi na strani" i "stara se samo o njenom duhovnom
ivotu": izgradio je bogomolju na Olginom i Azrinom zajednikom imanju i alje Azru o svom troku u
vjersku kolu, dok "za hleb mora da zaradi Azra sama, ili joj ga daje sestra Olga". Tu moderni iikov sree
zatvorena i tajna drutva posveenih i napokon uspijeva da stupi u razgovor s Azrom o trgovini neroenim
duama. Azra mu daje niz ideja o kupoprodaji, ali, po pravilu, na Olginu tetu. Ona ima ve pripremljene
spiskove predaka i potomaka, iako potomstvo nije njeno, ve njenih sestara I Azra je do jue bila Lenka a
svi u njenom dvoritu do jue su se igrali ili u Olginoj ili u Cecilijinoj kui. Azrinim posredstvom e Atanas
moi da kupi i onaj dio Olginog mukog potomstva koji je ustupljen Azri.
Ali kada je trebalo obaviti kupoprodaju i sa Cecilijom, treom sestrom, Atanas se susreo s metafizikim
silama. Tamo je sreo don Azereda, mudrog djeaka satanske prirode, koji mu ve nagovjetava smrt i
prijeti stravinim konsekvencama u sluaju da potpie ugovor s Cecilijom. Sama Cecilija prihvata ponudu
i prodaju buduih generacija, oslanjajui se u svojim potezima na sveteno lice, na oca Tarkvinija. Cecilija
s don Azeredom i Tarkvinijem zna o Razinovim poslovima gotovo vie i od samog A. F. Razina. Susret s
don Azeredom znai i nagovjetaj nevolje, pa i samoga kraja Atanasa Fjodorovia.
O jo nekim satirini aspektima ove vertikale bie rijei kasnije, kada budemo govorili o Pavievoj prozi u
komparativnom kontekstu. Sada moemo zakljuiti sljedee:
Pavi je "ukrstio": svoje dvije "knjike" inspiracije - jednu baroknu alegoriju o tri sestre i Gogoljeve Mrtve
due - i dao im izrazito satirino-politiko usmjerenje. Satirina aoka je usmjerena na odnose u bivoj
Razinovoj postojbini, koji, uzajamnim svaama "sestara", iziskuju ivot na kredit na raun buduih, jo
neroenih pokolenja, prodaju neroenih dua i njihove budunosti, iznajmljivanje i rasprodaju prostora u
sumnjive svrhe, to sve moe dovesti do masovnih radiolokih trovanja i do ekoloke katastrofe.
Reaktualizacija i inovacija iikova u nae vrijeme izvedena je nenametljivo i efektno, uz karakteristian
pavievski paradoksalni obrt: umjesto mrtvih, kupuju se jo neroene due. U tom paradoksalnom i na
izgled apsurdnom obrtu nalazi se, meutim, uvjerljiv i aktuelan socijalni kontekst.
Uspravno: "crna polja"
Osim pomenutih est vertikala postoje jo i tri "crna polja" ukrtenice. To su relativno samostalne cjeline
koje bi mogle stajati kao pripovijetke u kakvoj zbirci. Neka od "crnih polja" su imala takvu sudbinu: prvo
je poznato kao pripovijetka pod naslovom "Blato", a "Plava damija" je - iako dio romana - ula u izbor
Davida Albaharija kao jedna od najboljih pria objavljenih 1989. godine. (I ovaj kritiar bi se saglasio s
Albaharijem oko "Plave damije", ali bi pri slinim izborima Pavievo prvo "crno polje" sigurno izostavio).
Pa ipak su u nekim relativno tankim vezama spojena sa cjelinom romana.
Prvo "crno polje" je pria o pretkinjama Vitae Milut, najveim dijelom o Amaliji Rizni, udatoj Pfister.
Neto od te genetske kombinacije Rizni-Pfister naslijedila je, vidjeli smo, gospoa Razin. Takoe
posljednji Vitaini dani u Milanu i Toskani svojevrsna su obnova onog to je doivjela prva Amalija Rizni,
roena Nako, poznata po crteu ruskog pjesnika Aleksandra Pukina.
U priu o Rizniima i njihovim damama Pavi je unosio svoja istorijska i knjievnoistorijska znanja
(Balzak, Mickijevi, Dositej, Pukin), oneobiavajui ih svojim fantastinim obrtima i dovodei ih ponekad
u motivacijsku vezu sa sudbinom glavne junakinje (Pukin i njegov parodini dvojnik u dvadesetom
stoljeu, Vitaina uhoda i ljubavnik). Dogaaji i linosti iz istorije knjievnosti i linosti za koje se zna da
su istorijski postojale (Jovan Rizni) uvedeni su ne samo u fiktivni svijet romana, ve i u fantastiku
motivaciju u ovom "crnom polju".
Glavna siejna linija ovog "crnog polja" formira se oko Amalije Rizni mlae, udate Pfister, i njenog
neobinog i nesrenog braka i jo neobinijeg i nesrenijeg sina. Fantastino udo je skriveno u vie puta
korienom Pavievom "triku": ljudi se ne razvijaju i ne stare jednako brzo; neko u sedam ili osam godina
proivi sve faze prosjenog ljudskog ivota i doivi manje ili vie sve to doivi ovjek u toku svog
normalnog vijeka. Sin gospoe Amalije, Aleksandar Pfister, stario je mnogo bre od svojih roditelja -
otprilike godinje po jednu deceniju - i umro kao starac u godinama primjerenim djeaku. Vrijeme ne
protie jednakom brzinom kroz dva ljudska bia niti kroz sve djelove tijela istoga bia - na toj pretpostavci
su izgraene brojne Pavieve fantastine scene.
Pria bi se mogla dobrim dijelom proitati i u psihoanalitikom kljuu, posebno ako se u sredite panje
stavi majka i posmatra njen odnos prema sinu i muu. Amalija je, naime, nastojei da ugasi tugu i nalazei
se na ivici ludila, traila da usini mukarca koji je najvie liio na njenog pokojnog mua i sina, a to je bio
njen bivi mu. Nevolja je nastala kad je usvojenika trebalo eniti: on nije pristajao na enidbu, poto je
volio enu u ijoj je blizini mogao ostati samo dok je igrao ulogu sina. Povratka na brak nije moglo biti iz
straha od trudnoe i ponavljanja sudbine njihovog sina Aleksandra.
Gospoa Amalija je, ipak, imala jo jedan doivljaj trudnoe, ali to je bila najava teke bolesti koja se
mogla izlijeiti jedino u Maijem blatu. Fantastini obrt je u tome to junakinja trai lijeka po cijeloj
Evropi a Maije blato je dio njenog posjeda u Bakoj, to saznaje tek kad je tamo stupila. Tu dobija i
mitoloko objanjenje o smrti svoga sina: on je umro zato to "njegov gog, bog tog malog Pfistera, jo nije
bio odrastao u onom presudnom trenutku", pa nije imao ko da mu brani "jabuku poznanja" ve ju je
"kuao sam i sam otiao odavde, iz raja, u dobrovoljno progonstvo na Zemlju". Jer, "onaj kome se otvore
oi, mora promeniti svet..."
Jedna izrazito pavievska situacija, nejasna, mistificirana i dvosmislena. Mitoloko "objanjenje" je
svojevrsna parodija mita: svaki ovjek ima svoga boga i moe biti stariji i zreliji od tog svoga boga, to opet
vodi u katastrofu, u dobrovoljno izgnanstvo iz raja na Zemlju. Ali mali Pfister je otiao prerano - sa
Zemlje. S druge strane, "mitoloko objanjenje" daje pudar, uvar bostana, a govorei o raju oznaava ga
kao "ovdje", kao mjesto na kome se i sam nalazi, a to moe biti i Maije blato. Na kraju dolazi alogini
aforizam: "onaj kome se otvore oi mora promeniti svet". Aforizam je alogian samo u kontekstu
"objanjenja", ali je istovremeno i varijacija prastarog uvjerenja o traginom karakteru saznanja. Sudbina
malog Pfistera moe se, dakle, shvatiti i kao metafora jednog takvog prebrzog i traginog saznanja,
prerano pojedene jabuke.
Ali, da li su se time "otvorile oi" i Amaliji Rizni i da li je ona "promenila svet": ulazak u blato je
dvosmislen, moe znaiti i smrt.
Moguno je dvosmisleno razumjeti taj kraj u prii "Blago": gospoa Rizni-Pfister se izlijeila tako to je
utonula u blato i sjedinila se sa zemljom, to je "promenila svet" i otila u smrt. Ili: gospoa Amalija je tek
na svom novootkrivenom posjedu pronala lijek svojoj tekoj bolesti - izlijeila se zahvaljujui
blagotvornom dejstvu sopstvene ljepljive zemlje.
U romanu je stvar jasna: Vitaa Milut je "dobro pamtila iz babinih pria da se rodila zahvaljujui Maijem
blatu koje je izleilo njenu ukunbabu Amaliju". Amaliji se, dakle, posredstvom blata - ivotvorne mitske
mjeavine zemlje i vode - vratila i mogunost raanja.
Nesumnjivo je i kod Pavia ambivalentno znaenje blata, poznato iz raznih folklornih i mitolokih
tradicija, a korieno i u Hazarskom reniku (Petkutin je napravljen od blata): blato je smjesa zemlje i
vode, dvaju ivotvornih elemenata, i otuda klija novi ivot. ovjek mu se, dakako, smru opet vraa. Ono
sadri, kao i mnoge groteskne predstave, pol ivota i pol smrti, kako bi rekao Bahtin. U prvom "crnom
polju" groteska ima veoma znaajnu ulogu: groteskna je smrt Aleksandra Pfistera kao i ozdravljenje
gospoe Amalije.
Drugo "crno polje" je pria o Plavoj damiji. Pria nastaje kao pokuaj jednog para da stvori jednu suvislu
narativnu cjelinu naizmjeninim prianjem i da svako od njih pokua da navede priu na svoju vodenicu.
Ova motivacija postupka omoguava nekoliko tipino pavievskih uinaka. To je, prvo, "iezavanje
autora", kako bi rekao Pavi, odnosno relativizacija autorstva, njegovo zagonetanje, to u Pavia nalazimo
na svakom koraku. Autori prie postaju knjievni junaci, Razin i Azra. Rije je, dakle, o simulaciji dvojnog
autorstva, karakteristinog i za nadrealiste. Doista, "autori" moraju reagovati munjevito i nastavljati
"logino" priu na mjestu gdje ju je prekinuo i ostavio "suparnik-koautor". Oba junaka-pripovjedaa
moraju imati neobinu mo i brzinu asocijacija, i bogatu matu.
Ali pria - za razliku od nadrealistike - tee strogo, ne po principu asocijacija i poetskih slika, ve prema
strogo ulananom "loginom" sieu. "Dvojno autorstvo" je u ovom sluaju autorstvo jedne ene i jednog
mukarca, tako da "Plava damija", kao to je sluaj s Hazarskim renikom ima "svog oca" i "svoju
majku", a to su ne pisci, ne ljudi od krvi i mesa, ve fiktivna bia, knjievni junaci.
"Ko se od sebe izlei, propae" - u znaku ovog aforizma razvija se pria o neimaru Plave damije, "nekom
nepismenom Srbinu iz Bosne, ija je porodica dodue ve u petom kolenu ispovedala islam", poturenom
tajno kao zamjena za glavnog, iskusnog majstora, koji nije imao hrabrosti da se odazove izazovu carskog
poziva i carske zamisli. Jer Plavu damiju je zamislio lino sultan Ahmed, a za uspjeh gradnje zaloga je
bila najmanje neimarova glava.
To je stara mitska pria, "bajka" o gradnji, graevini, glavnom majstoru i monom nalogodavcu. Ideja o
graevini javila se prvo u glavi sultana Ahmeda, kao neki san, a taj san je mogao proitati samo veliki
majstor, darovit ita snova, iako nije znao ni slova, niti je imao ikakve svrene kole. "Snevai nemaju
otadbinu i snovi ne znaju jezik. A gospodareva damija nad damijama ta moe biti nego jedan san".
Zato je nepismeni islamizirani Srbin u mogunosti da - iako lien znanja turskog jezika - shvati carevu
poruku. "Jezik snova" je univerzalan opteljudski, ali - paradoksalno - i elitistiki, dostupan samo
darovitima, itaima snova.
Sav rizik ostvarenja takoe pripada stvaraocu, itau snova, neimaru; zato on oko vrata nosi dvoznani
simbolini znak: na koulji mu je "mesto okovratnika bio priiven konopac. Ko da je gotov za davljenje".
Vrat itaa snova je u zagrljaju konopca, u predvorju smrti, pogotovo ako treba itati snove najmonijeg
monika i prema njima graditi sopstveno djelo. Konopac je opomena i simbol neposredne smrtne
opasnosti.
Ali to je istovremeno i metonimijska oznaka zanata: nepismeni bosanski seljak, nevian uenoj geometriji,
radio je i prenosio svoje raune i mjere pomou konopia i uzlova. Konopiem je on hvatao, kodirao i
dekodirao, sultanove snove.
San sultana Ahmeda nije bio naroito originalan: to je u osnovi bio ponovljen san cara Justinijana koji je
dao sagraditi carigradsku Svetu Sofiju, Crkvu Crkava. Plava damija je trebalo da bude kopija Svete Sofije,
sa neizbjenih est minareta. Nepismeni bosanski neimar se dao na posao: kroz san sultana Ahmeda,
upuen carskim prstom, itao je snove cara Justinijana i jezik njegovih nemira: kopirao je i prenosio Svetu
Sofiju na mjesto konjskog trkalita, gradei damiju nad damijama. Znaajno je napomenuti da je to bila
prva damija koju je anonimni Bosanac gradio; dotadanje njegove graevine bile su druge vrste, manjeg
obima i znaenja.
Ali Crkva Mudrosti je pokazivala izuzetan otpor, naroito kada je kopiju trebalo dovriti, pa ak i kad je
Plava damija bila dovrena: neimar je naknadno morao ugraivati upove da bi dobio odgovarajui odjek
zvukova.
Mitsku teinu ima i slika nepismenog neimara kako jae na kamili od Crkve Mudrosti do svoje graevine:
kamila je od najviih, a on je licem okrenut prema Svetoj Sofiji, tako da - i kada se od Crkve Crkava
udaljava - uvijek upija mudrost Crkve Mudrosti.
U Pavievom Hazarskom reniku - a valjalo bi tragati za mitskom pozadinom te slike u istonim
mitologijama - kamila prenosi due iz groblja jedne vjere u drugu vjeru. A ta ini s onima koji jau
naopake, leima okrenuti prema glavi kamile, a licem prema Svetoj Sofiji? Pria, ipak, daje implicitan
odgovor.
Neobini jaha na kamili razvija neobinu teoriju arhitekture, poetiku sopstvene graevine: valja
zapamtiti ne zidove, ve spoljnu "prazninu" koja te zidove oiviava, i unutranju, koja je njima oiviena.
Sline ideje sreemo i u drugim Pavievim tekstovima, ali one ovdje, opet, imaju mitoloku teinu.
Rije je o svetilitu, o Crkvi Crkava, a ona je iznutra sam Kosmos, a spolja u Kosmos ukljuena: nebo,
svjetlost i svetost su u njoj i oko nje. To je u prii takoe naglaeno, a ima i motivacijsku teinu.
Neimar je sreno zavrio svoju graevinu i vratio se u Bosnu, u zaviaj, ali bez traga sree zbog zavrenog
posla: "Nije mogao ponovo da se uivi u svoj preanji ivot. Vie nije bio onaj isti". Bio je opsjednut
snovima da stalno silazi u Hram Mudrosti i u snu viao svaki kamen tog hrama. Osjeao je da vie nije
zdrav.
Potucajui se od heima do heima, traei lijeka, neimar Plave damije je saznao - a Pavi je ovdje
primijenio svoj oprobani "trik": sve, pa i smrt, i bolest, ima oca i majku, a to su dua i tijelo - da njegova
bolest dolazi od due.
Pavi vodi priu po figuri kruga: neimar na poetku i na kraju prie odlazi po savjet istom mudrom
muftiji. Na poetku i na kraju prie, kao ulazna i izlazna kapija, stoji isti aforizam: "Ko se od sebe izlei,
propae".
Kada je prvi put, pred odlazak sultanu u Stambol, uo muftijin aforizam, neimar mu nije pridavao neku
vanost: "Od najmudrijeg razgovora najmanja vajda".
Najmudriji razgovori se esto ne daju praktino primijeniti, materijalizovati i iskoristiti. Mudrost se ne
mjeri na kantaru "vajde"; ona ima neku svoju, dublju i autonomnu vrijednost. Tek kad od tog istog muftije
sazna da je postao hrianin kopirajui Crkvu Crkava, i da je put koji bi morao preduzeti da bi doao do
izleenja praktino neizvodljiv, tek kad se, licem u lice, suoio s aforizmom kao s linim doivljajem i
iskustvom, kada ga je "proitao" po drugi put kao i Atanas Svilar Mrtve due - aforizam mu je otkrio svu
svoju traginu dubinu.
Pavieva pria "Plava damija" je izuzetno izvedena. Ako joj se odstrane "dramski" dodaci - oznake dvaju
glasova koji priu priaju i u prii se "nose" - ita se u jednom dahu i ne primjeuje se njen skriveni
unutranji "napon", koji izmeu ta dva glasa postoji. Pria, naime, "logino" tee od poetka prema kraju,
opisujui savrenu figuru krug.
Ako se, pak, obrati panja na to ta glasovi kazuju, utvrdie se da odista glas "On" - a to bi trebalo da je
Razinov glas - vue priu na hriansku stranu, a "Ona", Azra, nastoji da je, s neto manje uspjeha, vrati u
muslimanski tok.
Ali emu ta pria u romanu? emu taj skupocjeni "medaljon" u jednom "slijepom", "crnom polju"
ukrtenice?
Nije li cio roman, ili dva romana ujedno, pria o preobraenicima, o onima koji hoe da se izlijee od sebe?
Nije li i sam gospodin Svilar, alias Razin, arhitekta, neimar, koji takoe kopira? Ako je tako, onda ova
pria baca na roman kao cjelinu dodatnu i dragocjenu svjetlost. To je jedan od najsrenijih trenutaka ovog
romana, izveden besprekorno i sveden na savrenu i relativno kratku formu, sam sebi dovoljan, a opet
uklopljen u cjelinu.
Tree, i posljednje, "crno polje" je kratka, svega tri strane duga, pria o Plakidi. Glavni junak ove
fantastine prie je legendarni lovac Plakida "koji je ulovio jelena s krstom umesto rogova"; lovac nad
lovcima, obdaren sposobnou da motivom "koji lii na mreu" navede lovinu na zamku ili na sopstveni
nian; lovac koji je umio podraavati sve to pliva, tri ili leti, koji se umio uivljavati u gonjenu ivotinju
da bi je lake uhvatio. Sam lovac, dakle, posjeduje niz izuzetnih i fantastinih osobina, to potvruje i
njegova najsjajnija lovina - jelen s krstom na glavi. Tu je i mitska, mistina mo rijei, odnosno molitve, i
poreenje kojima se neto relativno apstraktno - molitva - pretvara u izrazito konkretno - u mreu.
Zvijer koju Plakida goni po treem Pavievom "crnom polju" takoe je od fantastinih: "Prednje noge
zveri koju je gonio ostavljale su tragove kao u ptice, a zadnje otisak ape. Riblji rep zametao je trag".
U pitanju je, oevidno, neko groteskno udovite, kombinacija ptice, zvijeri i ribe. Slijedei tragove
gonjene zveri, lovac je nepobitno zakljuio, prema otisku u pijesku, da je imala i avolje uvo. Ali
iznenaenje je tek ekalo Plakidu kad je ugledao ono to goni: groteskno udovite je imalo i tijelo u vidu
gvozdene pei; bilo je, dakle, kombinacija zvijeri, ptice, ribe, predmeta i avola. Kombinacija razliitih
bia oduvijek je bila izvor fantastinih i grotesknih udovita, a avo je povlaeno bie fantastike od
svoga roenja. Kombinacija bia i predmeta takoe se uzima za jedan od izvora "zaleenog smijeha",
fantastike i groteske.
I ova pria je voena slino prethodnom "crnom polju", odnosno prii "Plava damija": junak na poetku
prie uje neobian, "nekoristan" i na izgled besmislen savjet, kao kakvu izreku ili aforizam, a na kraju se,
neobinim obrtom, taj udni iskaz pokazuje ne samo kao predskazanje, ve kao najdublje iskustvo. alei
se nekom trgovcu kakve mu nevolje zadaje gonjena zvijer, dobio je odgovor:
"- Ako podraava zlato, nee se pretvoriti u zlato, ako podraava avet, pretvorie se u avet".
Poruka koju je dobio ima nedvosmisleno pesimistiko znaenje: visoke vrijednosti su podraavanjem
nedostine, ali je zato pretvaranje u avet gotovo izvjesno.
Potvrda ovog iskaza dolazi na kraju prie i - uprkos nagovjetaju s poetka - djeluje iznenaujue: lovac i
ulovljeni, goni i gonjena zvijer zamijenili su ne samo uloge i pozicije, ve i lini izgled. Poto je prethodno
uspavala Plakidu, avet se, u asu lovevog buenja, ve preobrazila u lovca:
"Pred njime u pesku sedeo je mladi i smejao mu se pokazujui tri jamice na licu boje proje. Imao je
veoma lepe tople oi i na trepavicama malo snega. Na njemu je jo uvek bila metalna ptiija kanda
umesto ruke. Na elu neznanca polako su se pred Plakidinim oima vezivale bore u slovo gama. Avetinjska
zver pretvarala se u Plakidu. A onda je tiho izgovorila molitvu kojom se zveri nateruju da se pokore lovcu".
Svi osobeni znaci koje zvijer preobraena u mladia - Plakidinog dvojnika - dobija, svi osim metalne
kande, osobeni su znaci samog Plakide. Plakida je, tako, bio uhvaen "u molitvu kao u mreu"; u istu onu
molitvu koju je gonjena zvijer-avet uspjeno izbjegavala.
Ova kratka "negativna bajka" o lovcu na jelene i na aveti, zasnovana u svom najznaajnijem dijelu na
postupku preobraaja i rokade pozicija, potvruje Pavievo majstorstvo u kratkoj narativnoj fantastinoj
formi, srodnoj lirici, to smo ve uoili u Pavievoj drugoj knjizi (Meseev kamen). Ali ona se uklapa i u
jednu vanu tematsku liniju romana: glavni junak romana je, putujui na Svetu goru, "ulovio" na neki
nain "jelena s krstom na glavi"; doao do mnogih saznanja koja nije ni slutio. On je, meutim, i
podraavalac koji e na kraju biti ulovljen: vidjeli smo da u raspletu prie o Razinu, na terasi njegove
vaingtonske rezidencije, umjesto jedne, padaju tri sjenke.
"Crna polja" - a to se moe rei i za oba Pavieva romana u cjelini - razbijaju utvrenu predstavu o
cjelovitosti knjievnog djela, o holistikom idealu; cjelina postoji ako se to itaocu "dopada", odnosno ako
italac uspije da je uspostavi. Moguno je, odista, proitati priu o Plakidi nezavisno od romana; postoji
vie takvih "pria-uljeza". Ali, s druge strane, Pavi je dovoljno "lukav" da uspostavi neku prikrivenu vezu
meu djelovima romana, pa i meu onima koji su oznaeni kao "crna polja".
Da li je ovim itanjem rijeena Pavieva ukrtenica?
Ovim je ponueno jedno od mogunih itanja romana; nadamo se - jedno relevantno itanje. A knjiga,
ako je vrijedna, ne da se svesti na ukrtenicu ak ni kad je pravljena po tom modelu, ak kad se tim
modelom moe i grafiki predstaviti.
Ko podraava avet, pretvorie se u avet: da li se Paviev roman sasvim sauvao shematinosti ukrtenice?
Da li je ovaj italac-kritiar, itajui roman "kineski", "uspravno", ve dobio kose oi u ukasti pigment?
Ili su, moda, u Ukrtenica i Kinez zlato, nedostino podraavanjem? A to se tajanstvenih sjenki tie, ovaj
kritiar s njima ima ve prilino iskustva; esto su, na novosadski trotoar, po autobuskim stanicama i
autobusima Novog Sada i Beograda, na knjievnim veerima i politikim sastancima, uz njegovu sjenku
padale i tue, njene, lake i uporne pratilje, uporne do vrednosti. I trajae vjeno taj neunitivi, sablasni
ples sjenki, igra gonia i lovine, lovaca i ulovljenih. Zato su mu Nastasijevievi stihovi na tu temu najblii i
najdrai.
Odnos: autor - knjievni junak - italac u
Pavievoj prozi
I
Knjievni junak kao pisac, pisac kao knjievni junak
Ko je autor Hazarskog renika?
Pitanje na prvi pogled besmisleno, koje moe biti proitano i kao provokacija itaoca, ili ironija i prema
piscu i prema itaocu, ili, pak, podlo podmetanje prie o plagijatu: ko jo ne zna ime pisca ije je djelo
postalo evropski bestseler Milorada - Pavia.
Nije, meutim, posrijedi nikakva kritiarska mistifikacija. Postavljeno pitanje zaista nije logino sa
stanovita bibliotekog kataloga, bibliografije ili "zdravog razuma", koji se u stvarima teorije esto
pokazao kao nezdrav kriterijum. Sa stanovita, pak, "logike" romana, ovo pitanje je sasvim legitimno.
tavie, odgovor na ovo pitanje mogao bi nam osvijetliti neke od postupaka ouenja i ofantastienja
svijeta, neke od tajni pieve radionice. Pitanje autorstva ovdje nije postavljeno kao pozitivistiko pitanje,
ve kao pitanje tehnike romana, kao problem umjetnikog postupka.
Pisac za sebe, ve na samom poetku romana, veli: "Sadanji pisac ove knjige", sugerirajui itaocu da je
"ova knjiga" morala imati i neke druge pisce iz nekih drugih vremena. Istovremeno, italac je prvom
reenicom stavljen u situaciju da razmilja kakva li je to udna knjiga - a posebno: kako ta knjiga moe biti
roman - koji ima "sadanjeg" i neke druge pisce.
Ali nije to i prvi signal o zagonetanju i svojevrsnoj tematizaciji "autorskog pitanja" u Hazarskom reniku.
Knjiga ima tri naslovne strane - ne ubrajajui tu jo naslovne strane djelova knjige i svaka od njih je i
informativna, i zagonetna; svaka od njih doprinosi "oteavanju forme" i pripada na svoj nain samom
"tekstu" romana.
Na prvoj naslovnoj strani prvog srpskohrvatskog izdanja - kao i na koricama knjige - stoji, ispod tri slabo
vidljiva astroloka znaka, krupnim slovima u dva reda napisan naslov knjige: Hazarski renik. Ispod
njega je podnaslov koji odreuje anrovsku pripadnost knjige: "roman leksikon u 100.000 rei".
Podnaslov je istovremeno i parodijski usmjeren prema tradicionalnim formama prije svega realistikog
romana. Broj rijei, s jedne strane, podupire reniku prirodu romana - obino uz renik stoji i broj rijei -
ali, s druge strane, asocira i na ironine definicije romana brojem rijei odnosno kvantitetom, kojima je
stalo da istaknu svu njegovu raznovrsnost i anrovsku razuenost, odnosno sposobnost "preruavanja" u
druge - literarne i tradicionalno neliterarne - forme, tako da je ostala samo pozamana suma rijei -
pedeset, osamdeset ili sto hiljada - kao jedini pouzdan kriterijum koji roman mora zadovoljiti; sve ostalo
je varijabilno.
Pavi je, dakle, zapoeo igru s itaocem i sa anrom prije nego to je napisao svoje ime. Tek iza podnaslova
slijedi ime autora, ali napisano tako da lino ime dolazi s jedne, a prezime s druge strane jedne neobine
"slike". Na "slici" je ljudska figura - muka ili enska, zavisno od "pola" knjige - ali sloena od pojedinih
djelova koji imaju zasebnu cjelinu od astrolokih znakova. Sugerira se itaocu da e imati posla s
fantastinim udima, ali da mu valja "sloiti" neobinu cjelinu, "Adama" onoga koji je bio cjelina, i
obuhvatao "cijelo" Vrijeme, sve astroloke znakove. "Slika" je svojevrsni "barokni grb" knjige, "amblem"
koji je dio "teksta", sasvim u saglasnosti s ostalim tekstovima romana. Ispod "slike" je naziv i sjedite
izdavaa ("Prosveta", Beograd), bez godine izdanja, to moe biti izdavaev "propust", ali se moe proitati
kao autorska volja, kao nagovjetaj igre s vremenom; igre na kojoj poivaju mnogi fantastini obrti u
romanu, pa i njegova trojna "slojevitost" ("srednjovjekovni", "barokni" i "savremeni" sloj). Hazarski
renik je knjiga raznih vremena, te godina na prvoj naslovnoj strani ne bi bila prikladna.
Ona je, meutim, prikladna na drugoj naslovnoj strani: "Anno 1691"; to je godina kada se, na latinskom
jeziku, u Pruskoj, pojavio Hazarski renik prvi put kao knjiga: Lexicon cosri. Ispod druge naslovne strane
stoji ispisano i tumaenje: "Naslovna strana prvobitnog (unitenog) Daubmanusovog izdanja Hazarskog
renika iz 1691. godine (Rekonstrukcija)."
Dakle: rekonstrukcija. Pisac nas uvjerava da e tragati za "unitenim" izdanjem jedne knjige i da e ga
"rekonstruisati", kao to je rekonstruisao i naslovnu stranu tog izdanja. Traganje za izgubljenim ili
unitenim tekstom, pismom, knjigom, rukopisom - poznat je postupak pisaca, obnovljen kod modernih
fantastiara, meu kojima su i nai istaknuti prozaisti (Ki, Uroevi, Pavi).
Jedino lino ime na rekonstruisanoj strani iz 1691. godine je tamparevo: Ioannes Daubmannus. To je i
nagovjetaj da pitanje autorstva Daubmanusove knjige nije time rijeeno i da e ono biti i u daljem toku
romana izvor fantastinih situacija.
Na treoj naslovnoj strani naslov je napisan latinski: Lexicon Cosri, ali je ispod njega, u zagradama, novi
podnaslov: "(Renik renika o hazarskom pitanju)". Uz rije renik upotrebljen je kao atribut genitiv
plurala iste rijei. Time se itaocu stavlja do znanja da je knjiga svojevrsna sinteza vie renika, vie
knjiga, te je vrlo moguno da je u igri i vie autora; tematizovanje autorstva implicitno je sadrano u ovom
podnaslovu, kao to je eksplicirano u ostatku teksta s tree naslovne strane: "Rekonstrukcija prvobitnog
Daubmanusovog izdanja iz 1691. (unitenog 1692) sa dopunom do najnovijih vremena".
Plural iz podnaslova je razjanjen djelimino ve u "Sadraju" knjige: drugi, i sredinji, dio knjige ine
Renici, odnosno "Crvena", "Zelena" i "uta knjiga". Pitanje autorstva treba posmatrati i na nivou
pojedinih knjiga ovog romana, i na nivou pojedinih tematsko-vremenskih slojeva (srednjovjekovni,
sedamnaestovjekovni, dvadesetovjekovni).
Ispred Pavievih "renika" stoje "Prethodne napomene uz drugo, rekonstruisano i dopunjeno izdanje.
Prvo izdanje je, dakako, Daubmanusovo. Tako je ovaj Paviev roman bio "drugo izdanje" im se pojavio, i
to je ostao i poslije svog desetog izdanja: atribut uz "Prethodne napomene" ostaje sve dotle dok Pavi ne
rijei da se opet poigra tekstom i napravi "tree" izdanje; ostaje, moda i vjeno. "Sadanji pisac" je i
"leksikograf", i dopisiva "tuih" knjiga. Joanes Daubmanus je tampar, izdavaa i pisac prvog izdanja.
Pisac? Bolje rei - prireiva i zapisiva: "Prema jednoj (hrianskoj) verziji, knjigu je izdavau izdiktirao
neki monah po imenu Teoktist Nikoljski, poto je prethodno na ratitu izmeu austrijske i turske vojske
naao i napamet nauio grau o Hazarima razliitog porekla".
Traganje za putevima, porijeklom, nastankom i sudbinom knjige, traganje za njenim autorima, vlasnicima
i itaocima - "rekonstrukcija" i "dopunjavanje" - ista je fantastina avantura i igra s vremenom. Mora se,
dakle, i mimo Daubmanusa u prolost, u traganju za "pravim" piscima Hazarskog renika. Ali ostanimo,
prvo, u Daubmanusovom drutvu.
Daubmanus je Paviev pretea, kolega leksikograf, izdava, tampar, ali i - Paviev knjievni junak.
Knjievni junak je ne samo kolega, ve i koautor: oni piu istu knjigu, komponovanu na isti nain: kao
"renik renika", kao tri knjige objedinjene u jednu:
"Tako se Daubmanusovo izdanje pojavilo podeljeno na tri renika: na zaseban glosar islamskih izvora o
hazarskom pitanju, na alfabetar grae crpen iz hebrejskih spisa i predanja, dok je trei renik sastavljen
na osnovu hrianskih vesti o hazarskom pitanju".
Daubmanusovo izdanje je zabranjeno i uniteno, a rok zabrane jo nije istekao. Pavieva knjiga je
svojevrsna naknadna Daubmanusova osveta inkviziciji i cenzuri. Knjiga koja je puna mitskih ponavljanja
dogaaja i junaka u novim vremenima, situacijama i, pod novim imenima, i sama je svojevrsna mitska
obnova Daubmanusove knjige. Zabranjeni i uniteni Lexicon Cosri iz 1691. godine obnovljen je u
Beogradu 1984. godine. Pavieva igra s vremenom i mitsko obnavljanje obuhvata i samog Pavia, i njegov
odjelo. Sedamnaesti vijek spojen je s dvadesetim, "barokni sloj" Hazarskog renika sa savremenim - ve
samim inom "rekonstrukcije" i "dopune" unitene i zabranjene sedamnaestovjekovne knjige, odnosno
pojavom Pavievog Hazarskog renika. Onaj raun koji se nalazi pri kraju Hazarskog renika (1689+293
= 1982) i kojim se sugerira srodnost dogaaja u razmaku od 293 godine - bitke na Dunavu i ubistva u
carigradskom hotelu "Kingston" - mogao bi se primijeniti i na samu knjigu (1691+293=1984), ime bi se
sugerirala obnova Daubmanusovog renika u Pavievoj "rekonstrukciji". tavie, ovaj raun bi tako lijepo
stajao ispod tree naslovne strane Hazarskog renika, kao godina izdanja.
Odrednica Daubmanus Joanes nalazi se u "utoj knjizi". Saznajemo da su, najvjerovatnije, postojala dva
Joanesa Daubmanusa: jedan stariji, koji je objavio poljsko-latinski rjenik, i drugi, nasljednik njegovog
imena i zanata, njegov mlai tienik, koji se u stvari zvao Jakov Tam David ben Jahja. Budui
Daubmanus Mlai je jo kao djeak pogoen kletvom prodavaice boja i otada se nije mogao ispraviti, ve
je "iao vukui jednu ruku po zemlji, a drugom je nosio sopstvenu glavu za kosu, jer se nije mogla sama
drati uspravno", pa se zbog toga i odao tamparstvu kao jedinom poslu u kome je mogao iskoristiti
neprirodan poloaj svoje glave, unajmivi se kod pravog Joanesa Daubmanusa. Ovaj alje svog darovitog i
bolesnog momka na lijeenje, odakle se Jakov Tam David ben Jahja vraa "zdrav, prav i visok, ali pod
novim imenom", poto je uzeo ime svog dobroinitelja.
Mlai Daubmanus je, izlijeivi se, izgubio "jedan od najvedrijih osmeha", koji je nosio na licu za vrijeme
bolesti. On je staru bolest zamijenio novom: ovjek koji je do jue svijet gledao iz ablje, sada ga gleda iz
ptije perspektive, a to je izazvalo brojne glavobolje, mentalne i fizike poremeaje: "za ozdravljenje
tampar je morao rtvovati vie no to se isplati". Izgubio je svoju ljubav prema tamparskom poslu, sve
dok mu nije doao u posjetu Teoktist Nikoljski, "nekad pisar manastira Nikolja na onoj istoj Moravi u
kojoj su davno Majnade rastrgle Apolona", i izdiktirao mu knjigu koju se niko ne bi usudio da tampa -
Hazarski renik.
Daubmanus je dao neproitan rukopis na slaganje, otisnuo jedan primjerak otrovnom bojom i upravo iz
njega poeo da ita. itanjem i dejstvom otrovne boje vratila mu se stara bolest, tijelo je dolo u svoj raniji
poloaj, ali mu se vratio i "osmeh blaenstva" neposredno pred samrtni as: "Kroz taj sreni osmeh iz usta
su mu ispali posljednji slogovi i koje je proitao iz knjige i oni su glasili: Verbum caro factum est - Re
postade meso".
Daubmanus je bio i prvi italac svoje otrovne knjige, i prva njena rtva. Stvaranje Hazarskog renika -
kao i svaka velika mitska gradnja - trailo je rtvu; to je ovoga puta onaj ko je knjigu napravio.
Zanimljivo je da nije pouzdano da li je postojao jedan Joanes Daubmanus, ili su ih - to "uta knjiga"
predlae kao vjerovatnije - bila dvojica. Zanimljivo je, takoe, da Daubmanus mlai, izdava Hazarskog
renika, mijenja svoj izgled, zdravlje i ivot, da mu je ivot bio "dvolian kao erdeljski tanjir sa dva dna".
To su neke od hazarskih osobina, a naroito kod princeze Ateh. Nije, naime, pouzdano da li je postojala
jedna princeza Ateh ili su ih bile tri, a hazarsko lice je promjenljivo do neuhvatljivosti. Ove slinosti
dobijaju na znaenju ako se sjetimo da je princeza Ateh pratvorac Hazarskog renika, a Daubmanus
njegov prvi izdava, istina - hiljadu godina kasnije.
Figura "erdeljski tanjir s dva dna" prikladna je ne samo uz Daubmanusov lik, ve za Pavievu prozu
uopte: ona bi se sasvim lijepo dala primijeniti i na roman Predeo slikan ajem, italac ovog romana
shvatie na kraju da kua orbu iz erdeljskog tanjira i da nee doi do istog dna do koga je dola i njegova
prijateljica, niti e orba biti istog ukusa.
Joanes Daubmanus mlai je proklet jo od ranog djetinjstva. Proklela ga je prodavaica boja, a on e zato
ui u sve tajne boja i tamparstva, pa e otisnuti i primjerak Hazarskog renika. Njegovo prokletstvo je
njegova bolest, a njegova bolest je njegov dar. Bez tog prokletstva i bolesti on ne bi bio tampar s tolikom
strau. Na vjet, nenametljiv i saet nain uvedena je stara i vjena tema o prokletstvu, zdravlju, bolesti i
stvaralatvu... Izleenje od bolesti znailo je i gubljenje zadovoljstva u tamparskom poslu, ali i gubljenje
onog neobinog arobnog osmijeha s Daubmanusovog lica. Bolest ima svoje ari i prednosti, pa i neku
vrstu perverznog zadovoljstva, tako da je "ozdravljenje" za darovitog bolesnika preskupo plaeno.
Prokletstvom je Daubmanus uao u svijet boja i knjiga, u svijet umjetnosti, ali i u svoju smrt. Prokletstvom
je dobio dimenziju demonskog stvaraoca.
Da li bi se - prema "logici" romana - Joanes Daubmanus ponovo vratio svom zanatu i svojoj bolesti da nije
biloHazarskog renika; da li bi pruski tampar umro da nije sreo Teoktista Nikoljskog? Pitanje bi bilo
metodoloka besmislica da ne dolazi iz same "logike" romana, iz odnosa meu knjievnim junacima.
Teoktist Nikoljski ima pravo na autorstvo Hazarskog renika barem koliko Joanes Daubmanus.
Uostalom, "Appendix I" je napisan iz njegove perspektive, njegovim glasom, kao "predsmrtna ispovest". U
naslovu tog teksta stoji: "Otac Teoktist Nikoljski kao prireiva prvog izdanja Hazarskog renika", gdje je
nedvosmisleno istaknuta rije prireiva. Teoktist takoe pripada sedamnaestovjekovnom
sloju Hazarskog renika. On se, zajedno s Nikonom Sevastom, unajmio kao sluga kod Avrama
Brankovia, stoernog lika "baroknog sloja" Pavieve knjige, oko koga se vrte i okupljaju svi
sedamnaestovjekovni istraivai hazarskog pitanja. Tako je Teoktist bio u izuzetno (ne)srenoj prilici da -
sluei Brankovia - sree, posmatra i prati Masudija i Koena, da se domogne njihovih rukopisa o
Hazarskom pitanju i da sastavi knjigu za kojom su ova trojica ili s kraja na kraj svijeta, ulazei u neobine
avanture i prihvatajui raznovrsne poslove.
Da bi "priredio" Hazarski renik, Teoktist je morao biti obdaren nekim izuzetnim sposobnostima i
osobinama: on je "osuen na dobro pamenje" i njegova se "budunost puni neprestano, a (...) prolost ne
prazni ni malo". To je monstruozno, neprirodno demonsko pamenje, bez sposobnosti zaboravljanja;
pamenje u kom ostaje urezan svaki znak to su ga ikad Teoktistove oi ugledale. Tako i ovaj
"prireiva" Hazarskog renika, kao i Daubmanus, ima poneku neprirodnu i natprirodnu osobinu, ima
demonske elemente u svom liku. Treba se samo prisjetiti njegovih intervencija u svetim knjigama
prilikom prepisivakih zahvata i smrti nedunog podvinika monaha Longina, o emu e vie rijei biti u
narednom ogledu: deformacijom svetog teksta Longin e biti naveden na podvig koji ljudsko bie ne moe
izdrati, pa e - pretvoren prethodno u knjievnog junaka - kroz podvig biti odveden u smrt. Teoktist
Nikoljski je postao ubica perom prije nego to je sreo Daubmanusa. Sasvim je, dakle, "logino" to e
upravo on vratiti izlijeenog Daubmanusa tamparstvu i bolesti, kumujui na taj nain i njegovoj smrti.
Jo jedna momenat je veoma znaajan za ovog "prireivaa" Hazarskog renika: druenje koje se
pretvara u nerazdvojno prijateljstvo sa Nikonom Sevastom, tako da oni postaju dvojniki par. Svoju
"ispovijest" Nikoljski zavrava gotovo potpunim preobraajem u dvojnika:
"Samo, sada znam da sam i dalje gladan pisanja i da me je tek od te gladi prola ona e za pamenjem.
Kao da se pretvaram u protokaligrafa Nikona Sevasta..."
Treba imati na umu da je Sevast protokaligraf i zograf najveeg dara i da je ovaploenje samoga Sotone.
Upravo slijedei Sevasta i primajui neke demonske osobine, Nikoljski stie do Brankovia, odnosno do
svih triju primjeraka Hazarskog renika, jer samo Sotona pouzdano zna skrivene puteve tajnih knjiga i
rukopisa. Sevastov zadatak i jeste da uniti Hazarski renik i zbog toga je spalio Masudijev i Brankoviev
rukopis; zbog toga je hvatao papagaje i rasijecao im jezik, kako ne bi irili knjigu princeze Ateh.
Nadmudrio ga je, meutim, njegov dvojnik, zahvaljujui monstruoznom pamenju i upravo Sevastovoj
strasti za unitavanjem rukopisa. Sevast je Teoktistu otkrivao rukopise nehotino, voen svojom
razornom idejom, a Teoktist ih je prije unitenja listao i pamtio. Unitavajui rukopise, Sotona i nehotice
radi na njihovom objavljivanju: pravi uslugu demonu gradnje, "prireivau". Demon stvaralatva i demon
razaranja idu ruku pod ruku, kao dvojnici, nerazdvojni, stajui u stope jedan drugome, kako to ve biva i u
srpskoj narodnoj pjesmi, i u Andrievim djelima o gradnji i graditeljstvu.
Motivacijske veze, dakle, izmeu Teoktista Nikoljskog i Nikona Sevasta, odnosno izmeu Teoktista i
Joanesa Daubmanusa, mnogo su jae nego to bi se to na prvi pogled, iz pojedinanih odrednica i djelova
knjige, moglo zakljuiti. Rije je, dakako, o fantastino-mitolokoj motivaciji.
Teoktist Nikoljski je, ipak, samo "prireiva". Autori "prvog izdanja" su, oevidno, Avram Brankovi,
Jusuf Masudi i Samuel Koen, svaki svoje -"Crvene", "Zelene" i "ute" knjige. Sva tri "autora" su junaci
sedamnaestovjekovnog sloja Hazarskog renika.
Prvi atribut uz Avrama Brankovia u istoimenoj odrednici je "jedan od pisaca ove knjige", ime je
nedvosmisleno istaknuto njegovo koautorstvo u Hazarskom reniku. Njegov portret je dat iz etiri
perspektive: prvo, i najkrae, iz autorove perspektive, a zatim iz perspektive trojice slugu: Brankovievog
pisara i austrijskog obavjetajca, zografa, protokaligrafa i olienja Sotone - Nikona Sevasta; Brankovievog
drugog pisara i jedno vrijeme nerazdvojnog Nikonovog dvojnika Teoktista Nikoljskog, i to u tekstu "
Appendix II", pri kraju romana, to je pisan kao Teoktistova ispovijest upuena pekom patrijarhu;
Brankovievog uitelja maevanja, Averkija Skile, iz ijeg izvjetaja saznajemo posljednje trenutke
Brankovievog ivota. Pavi nas, uz to, u kratkoj "bibliografskoj" biljeci, upozorava da se ivot njegovog
kolege i koautora, knjievnog junaka i idealno zamiljenog itaoca (prema ijem ukusu je povremeno
pisao), diplomate, vojskovoe, polihistora i erudite, moe rekonstruisati "i na osnovu jedne itijne ikone s
udima Sv. Ilije proroka, jer je Brankovi svakoj sceni iz ivota svoga svetitelja prilagoavao zbivanja
svoga ivota i beleio o tome podatke na poleini sveske".
Brankoviev ivot je svojevrsno podvinitvo po uzoru na svetitelja i proroka, ali u njegovoj blizini kolo
vode satanske sile; udio satanskog i demonskog nije manji u Brankovievom liku od boanskog udjela.
Brankovi nije sasvim "ist": zagonetna je njegova kraa noga, a uz to je i zduha. Njegov pisar, koji ga
denuncira, je glavom Sotona, a Brankovieva interesovanja i postupci najmanje su u skladu s crkvom, koja
bi ga, da je u tome informisana - uprkos tome to mu je sveta Angelina ukunbaba, to se ravna prema
svetom proroku Iliji i to podie crkve - nesumnjivo anatemisala. On je nonik, dok danju jo od
najranijeg djetinjstva spava, jer samo tako moe snivati javu svog recipronog dvojnika, Samuela Koena,
od koga je, u snu, nauio da ita s desna ulijevo. U snu je upamtio i dio pjesme Jude Halevija; u snu je
neko drugi.
Brankoviev ivot u snovima obiljeen je i neobinim, incestoidnim grijehom: on, naime, sniva svoju
pokojnu sestru, koja se s vremenom preobraava u neku demonsku figuru, nesumnjivo u dubrovaku
vjeticu Efrosiniju Lukarevi, Koenovu ljubavnicu na javi. Tako je i erotski Brankoviev svijet snova
obiljeen demonizmom.
Jedan Brankoviev sin je rtva avolova. Brankovi pravi monstruozni ogled s Petkutinom i Kalinom,
prevarivi "i ive i mrtve". To je priprema za ponovno stvaranje Adama, od ljudskih snova, preko renika
snova, koji mora biti svojevrsni hazarski renik.
Ako je Jusuf Masudi lovac na snove koji je otiao najdalje u saznanju smrti, Brankovi je otiao najdalje u
stvaralakoj vjetini, stvorivi Petkutina od blata, kao to je Sotona - prema Brankovievom "Kazivanju o
Adamu, bratu Hristovom" - stvorio Adamovo tijelo; dua je, meutim, boanska.
Kazivanjem o Adamu uvedeno je i peto stanovite pri oblikovanju Brankovievog svijeta: to kazivanje je
dato kao zapis "rukom kir-Avrama".
Sam Brankovi nije previe uzbuen ni iznenaen otkriem da je njegov pisar Nikon Sevast satanska
priroda i svojim izlaganjem potvruje kako su avolii bili u Brankovia kui kao u svojoj. Iz razgovora
izmeu Brankovia i Nikona saznajemo da je smrt Avramovog oca Joanikija Brankovia bila demonsko
dijelo. Posljednje rijei koje je uo Joanikije na samrtnom asu bie ponovljene iz usta demona Mustaj-
bega Sabljaka u asu Avramovog umiranja: "Malo vina da operem ruke!"
Takav Brankovi traga za izvorima o Hazarima, pokuavajui da sklopi Hazarski renik, kako bi od
ljudskih snova ponovo stvorio Adama. I Brankoviev Hazarski renik je knjiga napravljena od knjiga: za
potrebe tog posla dobavljeno je u Carigrad "osam kamila knjiga i jo uvek mu stiu nove, tako da se
ogradio od sveta zidovima renika i starih rukopisa".
Brankovi radi svake noi s knjigama i na knjigama, ali u najveoj tajnosti s izuzetnom panjom on se
posvetio izradi jednog azbunika, renika o pokrtavanju Hazara - nekog davno iezlog plemena s obala
Crnog mora, koje je svoje mrtve sahranjivalo po amcima. To je vrsta otanika, kataloga ili zbornika itija
svih onih linosti koje su pre nekoliko stotina godina uestvovale u preobraenju Hazara u hriansku
veru, ili onih drugih, potonjih linosti koje su o ovom dogaaju ostavile togod zapisano".
Pristup Hazarskom reniku oprezni Brankovi doputa samo svojim pisarima, Nikonu Sevastu i Teoktistu
Nikoljskom; upravo onima kojima bi trebalo da se pristup uskrati, ako se eli sauvati tajna. Oprez se
pretvara u svoju suprotnost: pristup tajnoj knjizi ima onaj iji je cilj da sprijei njeno objavljivanje i koji e
je spaliti - Nikon Sevast, i onaj koji je jedini moe zapamtiti, od znaka do znaka, i koji e provaliti tajnu
Teoktist Nikoljski. Tanana ironija lebdi nad oprezom i oprezima, nad tajnom i njenim uvanjem, nad
pokuajem da se sprijei objavljivanje knjige.
Brankoviev oprez, ipak, nije bezrazloan. Nikon smatra da "ta opreznost proistie verovatno iz injenice
da se Brankovi tu uputa u razmatranje razliitih jeresi, ne samo hrianskih nego i jevrejskih i
muhamedanskih, i na peki patrijarh sigurno bi od svojih anatema, koje prebrojava svakog avgusta na
dan uspenja svete Ane, jednu odvojio za kir-Avrama, da zna kuda mu pamet iba".
Pisac Hazarskog renika, odnosno njegove "Crvene knjige", nije jeretian samo prema jednoj vjeri i
prema jednoj crkvi, ve prema svim trima koje vladaju svijetom. Pisac je barem trostruki grenik i
jeretik, po prirodi svoga posla, s onu stranu dogme, barem u asu dok je najvjerniji sebi u svom
najdubljem stvaralakom porivu. Zato i skriva svoju tajnu prirodu.
Pisac je svjestan svoje ogranienosti i nedovoljnosti izvora kojima raspolae i koji su nastali iz perspektive
religije kojoj i sam pripada. Uvjeren je da postoje i drugi izvori drugih jezika i religija, i traga za njima.
Uvjeren je da postoje i drugi pisci, pripadnici tih drugih religija, koji su opsjednuti hazarskom temom i
tajnom ljudskih snova kao i on sam. Istraivae hazarskog pitanja - pisce Hazarskog renika - povezuju
snovi, jer su oni istovremeno i "lovci na snove". S jednim od njih - s Jusufom Masudijem - Brankovi se
sreo, i taj mu je ve provalio u snove, a drugoga sniva i vodi u snu njegov dnevni ivot: "njihov susret je,
dakle, neminovan kao susret tamniara i zatvorenika".
Sudbine pisaca Hazarskog renika su povezane i prepletene. Do njihovog traginog susreta mora doi.
Potrebno je da se sastanu i umru, da izgore njihovi papiri, da bi se iz tih smrti i pepela, kao ptica feniks,
javilo "prvo izdanje" Hazarskog renika, kao sinteza triju knjiga, triju pisaca i triju svjetova.
Drugi sedamnaestovjekovni Paviev kolega i koautor je Brankoviev sobar Jusuf Masudi, "uveni svira u
argiju (leut), jedan od pisaca ove knjige". Bio je ne samo majstor sviranja, ve i udeavanja instrumenta.
Njegova osjetljivost za harmoniju tonova ukazuje i na njegovu sposobnost da vlada najfinijim i
najosjetljivijim ovjekovim svijetom - snom. Instrumente je usaglaavao prema zvijezdama. Svirci ga je
uila ljevoruka ena, koja mu je - zbog obrnutog postavljanja prema instrumentu i zbog zatezanja strune s
druge strane od uobiajene - otkrila mnoge, dotad nepoznate, mogunosti leuta.
Obrnuto postavljanje prema instrumentu od uobiajenog moe se shvatiti dvostruko: kao metonimijska
slika za svaki novi i otkrivalaki pokuaj u umjetnosti koji trai obrnut odnos prema svijetu i
"instrumentu" od poznatog i uobiajenog, kao prikriveni elemenat Pavieve poetike, ali i kao udio
demonskog u Masudijevom muzikom obrazovanju: ui ga ena, koja je uz to i ljevoruka i zbog toga se
postavlja prema svijetu obrnuto od uobiajenog stava. Samim tim je i svaka prava umjetnost jeretika i
"demonska": njen stav je obrnut od uobiajenog; otkrivanje novih kvaliteta na instrumentu i novih odnosa
meu tonovima.
Masudi je prestao da se bavi muzikom kada je otkrio svoju najdublju prirodu - kada je saznao da je lovac
na snove i da se sav moe i mora posvetiti tom neobinom daru. Usavravanje jedne od ljudskih
mogunosti, jednog od darova, znai neizostavno liavanje drugog.
Dar, meutim, ne donosi sreu ni spasenje. On moe dovesti do neobinih i rijetkih saznanja i otkria, ali
je i velik rizik stvaralako-saznajne avanture: Masudiju prijeti opasnost da se izgubi u tuim snovima, pa
e na kraju svoju avanturu platiti glavom; prijeti mu, takoe, opasnost da ne obrati panju na svoj najvei
ulov - nee se sjetiti u odsudnom asu da je pored njega princeza Ateh, a bie jo jednom neotporan na
izazov muzike. Lovci na snove su, uz to, "groblja": "likovi koji lutaju iz sna u san mogu umreti samo u
snovima roenog lovca na snove". Njima - tim lovcima - data je sposobnost najveeg i najreeg saznanja -
saznanja smrti - ali to saznanje ne donosi zadovoljstvo, ve "iri krug" i ima svoju traginu dimenziju ba
za lovce na snove. Masudi e - lovei snove dvojice koji se meusobno sanjaju i istovremeno umiru:
Brankovia i Koena - saznati iskustvo smrti, ali to saznanje ne moe prenijeti drugome, i poslije tog
saznanja dolazi do naglog preobraaja lovca na snove i do njegove smrti:
"(...) Masudi je lovio Koenov san dok ovaj sanja Brankovievu smrt kao to je dotle sanjao Brankoviev
ivot.
(...) Masudi provede taj dan i no pratei Koenove snove kao neka sazvea na nebu svojih eljusti. I kau,
vide Brankovievu smrt kako je vide sam Brankovi. Od toga osvanu sedih trepavica i drhtavih uiju i dobi
ogromne nokte koji su zaudarali. Tako je brzo mislio o neemu da nije ni primetio oveka koji mu je
sabljom presekao struk jednim jedinim zamahom, te je s njega spao pojas ne razmotavi se".
Epitaf nad Masudijevim grobom nesumnjivo svjedoi o traginom poimanju ivota: sav veliki i
najneobiniji dar, sve saznajne moi i rezultati saznanja - sve je samo prazan, kratak i nevaan zvuk:
"Sve to zaradih i nauih ode na zveket kaike o zube".
Masudijevi darovi se nalaze u meusobnoj koliziji, to takoe pojaava pesimistiku antropoloku sliku:
njegova slabost prema muzici u odsudnom asu je prekinula pisanje Hazarskog renika. Pri kraju
odrednice o Masudiju Pavi nam, naime, saoptava jednu legendu prema kojoj je Masudijeva muzika
otila u raj, a sam Masudi u pakao, govorei:
"Najvie bih voleo da nijednu pesmu nisam otpevao, pa bih s ostalim protuvama i bagrom u raj uao!
Muzika me je odvela u zabludu kada sam bio na domaku istine".
Legenda ima pokrie u prethodnom tekstu odrednice. Kada je Masudi "bio na tragu velikog otkria", poto
je sreo princezu Ateh i poto je ona pred njim snivala Koena, javila mu se ejtanska muzika Jabira Ibn
Akanija, najsavrenija koju je ikad uo, zbog koje je "potpuno odustao od svog Hazarskog renika i nikad
mu se vie nije vratio". Dva Masudijeva dara su se meusobno sukobila kao dva prokletstva, i lovac na
snove je ostao bez glavne lovine.
Lovac na snove ne moe biti svako, ve "samo onaj ko je roen za to, kome sam Bog pomogne da dostigne
nebesko prosvetljenje - hal", kako to Masudiju objanjava starac koji mu otkriva da je upravo on, Jusuf
Masudi, jedan od rijetkih i posveenih, i da treba da se mane svog muzikog instrumenta:
"U argiju moe svak da udara, ali lovac na snove moe posati samo izabranik, onaj kome je dato od
neba".
Isti starac predaje Masudiju arapski prevod jedne od ranijih verzija Hazarskog renika kao knjigu koja e
mu pomoi u usavravanju neobinog dara, jer su "rei hazarskog renika u lovu na snove isto to tragovi
lava u pesku pred neobinim lovcem", te i najobdareniji u toj vjetini moraju dobro nauiti odrednice iz
renika. Masudi ih, oevidno, nije dobro nauio: nije se dosjetio to znai rije ku i nije preko nje
odgonetnuo da razgovara sa samom princezom Ateh.
U odrednici o Masudiju nalazimo nekoliko poetikih stavova, koji mogu biti relevantni za
tumaenje Hazarskog renika, odnosno mogu otkriti elemente njegove imanentne poetike. Predajui
arapski prevod renika Masudiju, starac saeto opisuje nastanak, strukturu i funkciju knjige, pa emo
podui odlomak iz stareve besjede citirati:
"Ti ispovednici sanjaa, kako su ih Hazari nazivali, beleili su paljivo svoja osmatranja snova kao to
negde rade osmatrai neba ili itai sudbine iz Sunca i zvezda. Sve u vezi s tom vetinom, zajedno sa
ivotopisima najuglednijih lovaca, sa itijima ulovljene divljai, sakupljeno je po nareenju hazarske
princeze Ateh, zatitnice lovaca na snove, u celinu u obliku hazarske enciklopedije ili renika. Taj hazarski
renik predavali su lovci na snove s kolena na koleno i svaki od njih imao je zadatak da ga dopuni. S tim
ciljem osnovali su pre mnogo vekova kolu u Basri,, bratstvo istih' ili,prijatelje vernosti' - sektu koja je
preutala svoja imena i izdalaKalendar filozofa i Hazarsku enciklopediju, ali te knjige je kalif Mostandi
spalio zajedno s knjigama islamskog ogranka ove kole i sa spisima Avicene. Tako ta prvobitna verzija
hazarskog renika koju je zasnovala princeza Ateh nije sauvana, tekst renika do kojeg sam ja doao
samo je arapski prevod i ja ti jedino taj mogu dati".
I prema ovom odlomku renik nije knjiga jednog autora ni jednog vremena, ve vie lovaca na snove iz
raznih epoha. Lovci na snove su njeni pisci i njeni junaci istovremeno. Knjiga je svojevrstan sistem "itija"
i "po redu arapskog pisma (...) sabran lanac biografija hazarskih i drugih linosti, naroito onih koje su
uestvovale u prevoenju hazarskog plemena u islam", knjiga koja je po definiciji otvorena i nezavrena
dok god traje matovitih ljudi, odnosno lovaca na snove, i u njoj su iskustva i lovine raznih generacija. Ona
je neka vrsta "svete knjige" i po svom nastanku - ima razliite vremensko-tematske slojeve u kojima su
otkria raznih posveenih pojedinaca i generacija - i po svojoj funkciji - kako ponovo stvoriti Adama, ili
barem neki njegov dio, iz lovine snova. Ona je, samim tim, i jeretika knjiga, jer ne ide za oficijelnim
uenjima i nije u znaku dogme; nju prate zabrane i poari.
Svi ovi stavovi prevazilaze po svom dometu okvire "Zelene knjige" i Masudijevog lika, bacajui svjetlost na
Paviev roman u cjelini i na principe na kojima se on temelji.
I Masudi, kao i Brankovi, osjea nedovoljnost arapskih izvora: nedostaju jevrejske i hrianske linosti, a
nemogue je sastaviti cjelinu, odnosno Adama, ako neki dijelovi fale. I Masudi, dakle, mora - po logici
same knjige - izai izvan okvira svoje religije i svog kulturnog i civilizacijskog kruga, ako eli da sklopi
cjelinu. Cilj njegovog lova su dvojica koji se meusobno sanjaju i koji mu mogu bitno dopuniti praznine u
njegovom znanju o Hazarima - Brankovi i Koen.
Za poetiku Pavievog romana znaajan je i ovaj odlomak, koji je predstavljen kao tekst "na prvoj stranici"
arapskog prevoda renika poklonjenog Masudiju:
"U ovoj kui, kao u svim kuama, nee svi biti podjednako dobrodoli. I nee uivati istu ast. Neki e od
njih imati sedite u elu trpeze, i pred njih e biti iznete najlepe ponude, i pre ostalih oni e moi da vide
ta dolazi na sto, i da pre svih izaberu. Drugi e jesti na mestima pod promajom, a tu svaki zalogaj ima bar
dva mirisa i ukusa. Trei e biti na obinim mestima, gde su svi zalogaji i sva usta jednaki. A bie, bogami,
i takvih kojima e mesto biti za vratima s jeftinom orbom, i od veere e dobiti koliko kaziva od prie
koju kazuje, to jest nita".
Poreenje knjige s kuom je dosta esto u Pavia. Stavovi iz ovog odlomka sasvim su poredivi sa
Pavievim stavovima o odnosu prema itaocu, odnosno o tome ta e koji italac dobiti od Hazarskog
renika. Dobar dio tih stavova se i kod Pavia - kao i u Masudijevom primjerku - nalazi na poetku knjige.
Oevidno je da je ovaj citat jedno od osnovnih Pavievih naela kojim se definie odnos prema itaocu.
Jedan od najznaajnijih Masudijevih susreta je onaj sa ejtanom Akanijem. Akani je ispriao Masudiju
"Povest o smrtima dece", saoptio mu nekoliko tajni o demonima i - to je sa stanovita imanentne poetike
Pavievog romana najvanije - dao mu slikovitu i neobinu definiciju prave rei:
"Prava re je uvek kao jabuka sa zmijom oko stabla, s korenom u zemlji i kronjom na nebu".
U prvom planu je slika drveta. Korijen je u zemlji, u tami podzemnog svijeta, skriven od oiju. Dio
znaenja prave rijei je prikriven. Podzemni svijet je i svijet pakla, demona, pa jabuka svojim korijenom
see u te prostore i spaja ih sa nebom. Prava rije je sinteza demonskog i boanskog, spoj neba i pakla.
Jabuka je plodno drvo, plemenita voka koja raa voe ljubavi. Ona je, naravno, i mitoloka voka grijeha
i saznanja; izazov da se prekorae granice boanskih zabrana i da se za to prekoraenje i saznanje
nedozvoljenog plati gubitkom raja. Prava rije je, preko jabuke i zmije, u neposrednoj vezi sa Adamom.
Zmija je takoe nosilac podzemnog, paklenog iskustva, ali i drevni simbol mudrosti. Ona je takoe kadra
da se, puzei uz stablo, uzdigne iznad zemlje. Poznata je i kao erotski simbol, i kao onaj ko navodi na
iskuenje grijeha. Ona je esto otrovna i opasna.
Definicija Prave rijei je u skladu s priama o Adamu, s predstavom o boanskom i demonskom karakteru
ovjeka, s Halevijevim drvetom. Ona se ne tie samo "Zelene knjige" i njenog etanja, ve dolazi iz
perspektive cjeline Hazarskog renika, a posebno njegovog "baroknog" sloja.
Cilj ejtana i demona je da onemogue pisanje Hazarskog renika, iako je udio demonskog u stvaralatvu
u svakoj "pravoj rijei" neizbjean. Akani upuuje Masudijevo interesovanje na saznanje istine o smrti, i
to na ovaj nain:
" - Cilj tvoga lova je, kao to znaju itai snova koji se po tom ubretu potucaju kao ti, da naie na dva
oveka koji se uzajamno sanjaju. Usnuli uvek sanja javu budnog. Je li tako?
- Jeste.
- Zamisli sada da taj budni umire, jer nema surovije jave od smrti. Onaj koji sanja njegovu javu, sanja
zapravo njegovu smrt, jer java drugog u tome je asu njegovo umiranje. On, dakle, vidi kao na dlanu kako
se umire, a sam nee umreti. Ali nee se ni probuditi vie nikada, jer onog drugog, koji umire, nee vie
biti da sanja javu ovog ivog, nee biti vie sviloprelje koja tka nit njegove jave. Dakle, taj koji sanja smrt
budnog ne moe se vie probuditi i rei nam ta je video u snu i kako izgleda smrt gledana iz linog
iskustva jednog samrtnika, mada ima neposredan uvid u takvo iskustvo. Zato ti, kao ita snova, ima mo
da proita njegov san i da tamo nae i sazna sve o smrti, da progovori i dopuni moje iskustvo i
iskustvo moje vrste. Svak moe da se bavi muzikom ili pisanjem renika. Ostavi to drugima, jer samo retki
i izuzetni kao ti mogu da zavire u onu pukotinu izmeu dva pogleda u kojoj vlada smrt".
Poslije ovog susreta Masudi prestaje da dopisuje renik i "svoje hartije ispisane perom umakanim u kafu
bacio bi zajedno sa zobnicom da mu nisu bile potrebne kao prirunik u lovu na istinu o smrti". Tako je
lovac na snove postao lovac na istinu o smrti. Masudi je jedan od autora i junaka Hazarskog renika s
najreim sposobnostima i sa izuzetno bogatim iskustvom.
Dubrovaki Jevrejin Samuel Koen (1660 -24. IX 1689) takoe je Paviev knjievni junak i "jedan od pisaca
ove knjige", trei sedamnaestovjekovni koautor Hazarskog renika, pisac njegove "ute knjige". Ovaj
Brankoviev reciproni dvojnik, koji nou sanja Brankovievu javu, te je "u snu mnogo i daleko putovao,
pa se otuda budio umoran i kaljav, ili bi hramao na jednu nogu sve dok se ne bi odmorio od snova", dok bi
"zaboravio" da on nije i na javi hromi Brankovi, obiljeen je takoe asimetrijom: jedan brk mu je sijed.
Od ostalog svijeta ga odvajaju i njegove crvene oi, snovi i neobino slobodno ponaanje koje nije bilo u
skladu ni sa nazorima katolike crkve, ni sa naelima jevrejske vjere i naina ivota u Dubrovniku. Svima
je sumnjiv, jeretik i nepoeljan. U snovima ivi u Carigradu, tamo gde su Brankovi i Masudi, i namjerava
da se u taj grad uputi.
On je u neobinoj slubi kod Mustaj-bega Sabljaka, ratnika i demona, zloduha koji e uestvovati u bici na
Dunavu i iji vojnici e ubiti Avrama Brankovia. Koen je odravao paino konjsko groblje lepo ureeno
nad morem i pleo vlasulje koje su o praznicima i pohodima naticane painim vrancima na glavu".
Posredstvom ovog demona Koen e stii na Dunav, tamo gdje su Brankovi i Masudi. Mustaj-beg se mora
sukobiti sa zduhaem Brankoviem, kako radi zduhako-demonskih interesa i razloga, tako i
zbog Hazarskog renika: Sabljak je jedan od onih demona kome je u zadatku unitenje ove knjige. Koen i
Sabljak su udrueni iz razliitih razloga i ustremljeni na Dunav, na susret i sukob s Brankoviem i
Masudijem. Ustanovljeno je da je Koen "pri sahrani, na levoj miici imao straan oiljak kao od ujeda", to
je morao biti ugriz demona Sabljaka, jer je ovaj tako, kuajui meso okrivljenoga, donosio presude o
njegovom pogubljenju ili osloboenju. Tako je i ovaj pisac - Samuel Koen - u neposrednoj vezi s
demonima.
Ali nije to i jedina njihova demonska veza: njegova ljubavnica je gospoa Efrosinija Lukarevi, koja na
rukama ima po dva placa, "pa joj je tako svaka od ruku mogla biti i leva i desna". Ona je prva Eva i Lilit, o
emu je pisao Petar Dadi, a to i sam potvruje u razgovoru s Koenom, tvrdei jo uz to da je dola iz
hebrejskog pakla, iz Gehene, i da je samo prividno i kratko meu hrianima: "Ja sam avo, ime mi je
san". Na rastanku s Koenom ona izraava nadu u novi susret u nekom dalekom buduem vremenu, dajui
i znakove raspoznavanja: "Biu tada mukarac, ali u imati iste ruke kao to imam sada - svaki s po dva
palca, tako da obe mogu biti leva i desna".
Ti znaci raspoznavanja bie vani za identifikaciju demona u carigradskom hotelu "Kingston", gde se
odvija dvadesetovjekovna pria Hazarskog renika.
Koen je u neobinoj vezi i sa "majkom" Hazarskog renika, besmrtnom hazarskom princezom Ateh, on je
jo jedini koji joj dolazi u san - ali se princeza Masudiju i vodi s njom ljubav u njenom snu, poto je ona
samo za ljubav u snu sposobna, jer joj je "ejtan po imenu Ibn Hadra" uzeo pol i potedeo ivot. Za svog
ljubavnika iz sna princeza veli da "ima telo zatvoreno u tri due", to je potvreno i kao tema razvijeno ba
u odrednici Koen, Samuel.
Tri Koenove due su metafore za tri sedamnaestovjekovna pisca Hazarskog renika - Brankovia,
Masudija i Koena - to nedvosmisleno potvruje isprepletenost i neodvojivost njihovih likova i sudibna,
uzajamno jedinstvo i komplementarnost tri junaka i triju knjiga -"Crvene", "Zelene" i "ute" - Hazarskog
renika. Tri Koenove due ne ive idilino, ve su u meusobnoj svai i prepirci, kao to su i tri
knjige Hazarskog renika u vjenoj hazarskoj polemici. Bogatstvo u duama ne donosi Koenu sreu ve
nespokojstvo i unutranji sukob, to sve vodi junaka u bitku na Dunavu, i u smrt: "(...) znam i pouzdano
sam iskusio da moje tri due ratuju u meni i jedna od njih nosi sablju i ve je u Carigradu; druga se
dvoumi, plae i peva svirajui u leut, a trea je protiv mene".
Dvojica sudija, starih Jevreja, saznaju sve ovo o Koenu i nalaze njegove spise i knjige u vezi s hazarskim
pitanjem, njegovu verziju Hazarskog renika, koja je oslonjena na knjigu Jude Halevija o Hazarima, ali
ide dalje u pravcu saznavanja pojedinosti o muslimanskom i hrianskom uesniku u polemici. Zbog
svega toga on je, kao viestruki grenik, nepoeljan meu svim dubrovakim vjerama, prognan iz grada.
Sam Koen prihvata progonstvo mirno, ali ne iz discipline, ve zato to mora da krene u potragu za drugom
dvojicom koju trai, i kree iz Dubrovnika s namjerom da stigne u Carigrad, ije ulice nou sanja i gdje se
odvija java njegovog recipronog dvojnika - Avrama Brankovia. Ali kada je otiao trebinjskom Sabljak-
pai, ovaj se spremao za pohod na Vlaku i poveo je sa sobom Jevrejina, koji je na taj nain krenuo u
susret Brankoviu i Masudiju. Carigrad se "premjestio" sa Bosfora na Dunav.
Rasplet na Dunavu je poznat: Stabljakovi vojnici u juriu nalijeu na Brankoviev ator i probadaju
kopljem usnulog Brankovia. Brankovi se budi kao teki ranjenik, ali u tom asu u san pada Koen, a
njegovih papira e se domoi Brankoviev pisar Teoktist Nikoljski. Koen se iz svog sna budi u sopstvenu
smrt, saznavi u snu javu Brankovieve smrti. Masudi kontrolie njegove snove i saznaje tajnu smrti, ali ga
sijee sablja Averkija Skile. Ginu sva tri sedamnaestovjekovna pisca Hazarskog renika, da bi se mogle
pojaviti njihove knjige kao cjelina u Daubmanusovom izdanju, na nain koji je ve opisan - posredstvom
Teoktista Nikoljskog.
Ovim je iscrpljen samo spisak sedamnaestovjekovnih autora i koautora, prireivaa i
tampara Hazarskog renika. Pavi, meutim, ima kolege i koautore svoje knjige i meu sopstvenim
srednjovjekovnim junacima. Lik koji je imao odluujuu ulogu u hazarskoj polemici, od ije naklonosti je
zavisio pobjednik, prvi je meu autorima Hazarskog renika - princeza Ateh. Ona je prema "utoj knjizi"
- oslabila islamsku poziciju u polemici, tezom da "svaka knjiga ima oca i mater. Oca koji umire oplodivi
majku i daje ime detetu. I ima (knjiga) mater koja dete raa, doji i puta u svet. Princeza Ateh bi bila
"majka" Hazarskog renika, autor prvog enskog primjerka. Ona ima svoju odrednicu u svim trima
knjigama, jer je odluujua figura u polemici, pa svaka knjiga, u svojoj naknadnoj "ideologizaciji"
dogaaja, mora drugaije vidjeti princezu Ateh - upravo kao sopstvenog saveznika. Zato je vie njenih lica
nuno; to izlazi iz "logike" samog romana.
Princeza, prema "Crvenoj knjizi", na kapcima nosi slova koja ubijaju im bi bila proitana, slova
zabranjene hazarske azbuke, od ega je i sama, prema jednoj legendi, umrla u igri brzog i sporog ogledala.
Ova epizoda nam se ini dvostruko znaajnom. "Otvorena slova" s kapaka princeze Ateh "preselie se" u
jedan od primjeraka Daubmanusovog renika, te e tamo ubijati svoje itaoce. Zabranjena hazarska
azbuka e se prenijeti i na sedamnaestovjekovnu sudbinu knjige - zabranie je razne religije i sudovi. rtva
hazarskog slova je onaj koji saznaje, koji ih proita, to e takoe ostati kao vaei princip na svim
vremenskim nivoima Hazarskog renika; Daubmanus umire itajui otrovni primjerak, ginu sva tri
sedamnaestovjekovna autora, a ne prolaze bolje ni dvadesetovjekovni istraivai u carigradskom hotelu
"Kingston". Igra ogledala je omiljeni motiv i knjievni postupak fantastiara, i kod Pavia bi ta igra mogla
biti metafora za brojne odnose meu tri tematsko-vremenska sloja, ali i za brojne odnose na nivou
pojedinanih slojeva.
Roditi sebe na bolji nain - to je poenta princezine nekanonizovane molitve "Raduj se, Marijo!", ali to je i
"razvojna tendencija" Hazarskog renika: on se uvijek "raa" na nov nain, na raznim vremenskim
nivoima.
Princeza Ateh je zatitnica sekte hazarskih svetenika, lovaca na snove, koji su "umeli da itaju tue snove,
da stanuju u njima kao u svojoj kui i da love jurei kroz njih divlja koja im je zadata - oveka, stvar ili
ivotinju". Lovci na snove su, u manjoj ili veoj mjeri, svi pisci Hazarskog renika i istraivai hazarskog
pitanja. "Citirajui" zapis jednog od najstarijih lovaca na snove, Pavi daje pravu apologiju sna u
poreenju s javom, a to znai i svojevrsnu odbranu fantastine knjievnosti, knjievnosti snova:
"U snu se oseamo kao riba u vodi. Povremeno izranjamo iz sna, okrznemo okom svet na obali, ali opet
tonemo s urbom i udno, jer se oseamo dobro samo u dubinama. Pri tim kratkim izranjanima na kopnu
opaamo jedno udno stvorenje tromije od nas, priviknuto da die na drugi nain no mi i zalepljeno za
svoje kopno svom svojom teinom, pri tome lieno slasti u kojoj mi ivimo kao u sopstvenom telu. Jer
ovde dole slast i telo su nerazluivi i jedno su isto. To stvorenje napolju, to smo takoe mi, ali mi kroz
milion godina i izmeu nas i njega pored godina lei i strana nesrea koja se sruila na tog napolju, poto
je odvojio telo od slasti..."
Hazarski car, Kagan, prezirao je princezinu sektu lovaca na snove, poredei ih s grkom priom o
"mravom miu koji se lako uvukao u ko sa penicom, ali kada se najeo, natrag nije mogao puna
stomaka:,Izai iz koa ne moe sit'. Moe samo gladan kao to si i uiao. Tako i onaj lovac na snove lako
ulazi kroz tesni otvor izmeu sna i jave, ali kada se tamo nalovi plena i nabere voa, nasien snovima
natrag vie ne moe, jer se izai moe samo ako si onakav kakav si uao. Tako on mora ostaviti svoj plen ili
ostati u snovima zauvek. Ni u jednom ni u drugom sluaju nama nije ni od kakve koristi".
Kagan je tano uoio opasnost koja vreba lovce na snove, to e potvrditi i sudbine dvojice slavnih lovaca:
Mokadase al Safera i Jusufa Masudija.
Kaganovo potcjenjivanje stvaralako-saznajnih moi lovaca na snove, meutim, dovelo je, u krajnoj
konsekvenci, do poziva stranih intelektualaca na hazarski dvor i do gubljenja sopstvenog, hazarskog,
identiteta.
Prema "Crvenoj knjizi", princeza Ateh je u hazarskoj polemici, naravno, priskoila u pomo Konstantinu
Filozofu, hrianskom predstavniku, suprotstavivi se rabinovim razlozima, tako da su se Hazari priklonili
hrianstvu; "zapovedismo ljudima da se slobodno krste", stoji u kaganovom pismu grkom caru, koje nije
bez cinizma u odnosu izmeu carske zapovijesti i "slobodnog" ina pokrtavanja potinjenih. Oduvijek je,
izgleda, bilo potrebno vrhovnoj vlasti da svoju zapovijest i svoju volju predstavi kao dobru volju i
samoizbor podanika "Zapovedismo ljudima da se dobrovoljno krste" odzvanja kroz ljudsku istoriju kao
refren vlastodrakog cinizma, u kome se samo mijenja posljednji glagol.
Princeza Ateh je umjetnica: prema "Crvenoj knjizi" je slikarka a prema "Zelenoj" pjesnikinja, od koje se
jedino sauvala paradoksalna mudrost: "Razlika izmeu dva da moe biti vea nego izmeu da i ne, to je
istorija, a naroito istorija diplomatije vie puta nesumnjivo potvrdila.
"Zelena knjiga" govori o nesrei koja je zadesila princezu poslije hazarske polemike. Poto je pomagala
islamskom predstavniku u polemici Farabi Ibn Kori, Grk i Jevrejin se dogovore da je osude "da bude
predata podzemnim silama dva pakla - hebrejskom Belijalu i hrianskom Satani". Bjeei od ove
presude, princeza od pakla nije mogla utei, pa se priklonila islamskom podzemlju, Iblisu, ali nije mogla
sasvim izbjei osudu: osuena je "da zaboravi svoje ime i svoj jezik, sem jedne rei ku"; demon Ibn Harda
joj je oduzeo pol, ali joj je ostao vjeni ivot i sposobnosti voenja ljubavi u snovima, to ju je jo vie
okrenulo svijetu sna i njenoj sekti - lovcima na snove. "Princeza Ateh mogla je doi na san oveku mlaem
od sebe hiljadu godina i bilo koju stvar mogla je poslati osobi koju sanja", pa je tako stavila "jednom klju
svoje lonice u usta i ekala dok nije ula muziku i krhki glas". Klju je stigao u usta vie od hiljadu godina
mlaem Isailu Suku, dvadesetovjekovnom istraivau hazarskog pitanja, i to u zamjenu za rijei, koje su
opet, neka vrsta kljua za reenje tajne. U asu kada na nju nailazi Masudi, princeza ima izrazito groteskna
obiljeja; ona je "aplja koja sanja da je ena", dok joj se lice mijenja iz trena u tren.
U "utoj knjizi" princeza je, naravno, na strani Isaka Sanagarija. Svako slovo njenog imena nosi odreenu
simboliku teinu, pa je princeza Ateh istovremeno olienje vrhunske krune, mudrosti, snage, boanskog
predaha, surovosti i milosra. Njen hazarski renik se zvao "O strastima rei", a bio je sroen kao ciklus
pjesama poreanih azbunim redom. Osjeajui da e biti osuena na gubljenje pamenja i jezika,
sakupila je jato papagaja i nauila svakog po jednu odrednicu iz svog renika, pa ih onda pustila da ue
hazarskim tajnama i druge ptice. Papagaji e prenijeti dio hazarske tajne Avramu Brankoviu, i zato e
demoni papagajima rasijecati jezik, kako bi sprijeili nastanak Hazarskog renika. Ptice e, naravno,
igrati znaajnu ulogu i u 17. stoljeu, naroito u vezi s Brankoviem i Sevastom, ali i u dvadesetom,
naroito u vezi s likom dr Muavije.
U "utoj knjizi" nalazimo i jednu pjesmu princeze Ateh, posveenu lovcima na snove:
"Kad uvee usnimo, mi se zapravo svi pretvaramo u glumce i odlazimo uvek na drugu pozornicu da
odigramo svoju ulogu. A danju? Danju na javi tu ulogu uimo. Ponekad, ne nauimo je kako valja i onda
ne smemo da se na pozornici pojavimo i krijemo se iza drugih glumaca koji bolje znaju svoje rei i korake
za taj put.
A ti, ti si onaj koji dolazi u dvoranu da vidi nau predstavu, a ne da ga glumi. Neka tvoje oko padne na
mene u asu kada budem dobro uvebana, jer niko nije svih sedam dana u nedelji ni mudar ni lep".
San je neka vrsta glume, preruavanja, a java je priprema za tu glumu. Prvi dio pjesme se, oevidno,
odnosi na par snivaa, recipronih dvojnika, koji se meusobno sanjaju, postajui u snu onaj drugi, onako
kako se to meusobno sanjaju Koen i Brankovi.
Drugi dio je posveen lovcu na snove, onome koji, kao i Masudi, lovi jednog (Koena), a prati drugog
(Brankovia) snivaa, pa obojicu ima istovremeno na dlanu. Ni sniva ni lovac na snove nemaju uvijek
jednak ulov, jer ni Adam nije uvijek jednako blizak Bogu, pa je saznanje u snu nekad obasjano boanskim
sjajem, a nekad je prizemno i skromno. Pjesnikinja Ateh je, dakle, poetski kvasac Hazarskog renika,
odluujui inilac u hazarskoj polemici, i prvi autor Hazarskog renika odnosno njegovog enskog
praprimjerka.
Nije princeza Ateh jedini autor Hazarskog renika na njegovom najranijem tematsko-vremenskom sloju.
Svaka knjiga ima svog oca i svoju majku, rekao bi Pavi. Ako je princeza Ateh "majka" Hazarskog renika i
autor njegovog prvog "enskog" primjerka i praizdanja, onda je autor mukog primjerka i "otac" knjige
dugovjeki Mokadasa al Safer, takoe Paviev knjievni junak i kolega istovremeno. On je, prema "Zelenoj
knjizi" bio igra aha "bez table i bez figura", odigravi jedan potez godinje protiv nekog monaha iz
drugog manastira "na ogromnom prostoru izmeu Kaspijskog i Crnog mora, a ivotinje na koje bi
naizmenino pustili sokola bile su im umesto figura". Ovaj "hazarski svetenik" bio je "jedan od najboljih
lovaca meu Hazarima", tako da je "u svom reniku snova uobliio jednu vlas kose Adama Ruhanija".
Kako u Pavievoj knjizi, naroito kad je o stvaranju rije (a samim tim i o itanju), mit o Erosu igra veliku
ulogu, tako je i ovaj Paviev junak bio veliki ljubavnik: oplodio je oko 10.0000 djevica monahinja, meu
njima i princezu Ateh, zbog ega je, izazvavi surevnjivost Kagana, i umro zatoen u kavezu okaen nad
vodom".
"uta knjiga" je izrazitija u ocjeni: Mokadasa al Safer je najbolji "meu itaocima i lovcima snova", a u
"Crvenoj knjizi" stoji da je "uspeo da se domogne najdubljih prodora u tajnu, uspeo je da ukroti ribe u
tuim snovienjima, da otvara u tuim snovienjima vrata, da roni po sanjama dublje no iko pre njega,
sve do Boga, jer na dnu svakog sna lei Bog".
Mokadasin "muki deo hazarske enciklopedije" pisan je ne za savremenike i potomke, ve za pretke,
jezikom starim, iz petog vijeka, i ve u al Saferovo vrijeme nerazumljivim za savremenike. Evo novog
momenta u odnosu autor-italac: knjiga se pie za bive i mrtve itaoce, za njihove due, to implicira
vjerovanje u mogunost komunikacije knjige, odnosno njenog autora, s mrtvima.
S druge strane, al Safer je ba ovim postupkom porediv sa svojim kolegom i autorom - Miloradom
Paviem. U svom tekstu o "baroknom sloju" Hazarskog renika, Pavi nam otkriva tajnu da je - dok je
pisao - imao pred oima, kao itaoce, "svoje pretke", sedamnaestovjekovne pisce i matare, u prvom redu
ora i Avrama Brankovia, kao i Gavrila Stefanovia Venclovia. Neki Pavievi tekstovi su, takoe, pisani
"starim i nerazumljivim jezikom". Tako obraanje precima i pisanje njihovim jezikom znai i svojevrsno
istraivanje arheologije jezika, jezikih mitskih naslaga. U toj taki se, dakle, Mokadasina i Pavieva
poetika poklapaju. Uostalom, Pavi je neki daleki Mokadasin "potomak" kao pisac Hazarskog renika, ali
i njegov tvorac, autor, patetino reeno: otac. U paradoksalnoj igri fantastinim srodstvom meu
autorima Pavi je postao otac "oca" i otac "majke" Hazarskog renika, njihov kolega, ali i njihov potomak
i danas jedini legitimni duhovni naslednik.
"uta knjiga" drugaije od "Zelene" tumai al Saferovo zatoenje: on nije zatoen zbog kljua spavae
odaje princeze Ateh, ve zbog nekog tajanstvenog pisma, za koje je kagan pretpostavio da je moglo biti
princezino ljubavno pismo al Saferu. Princeza Ateh i al Safer su, i poslije Mokadasinog zatoenitva, ostali
pisci ljubavnih poruka - ljubavni pjesnici, dakle - koje su, ispisane na oklopu ivih kornjaa, slali jedno
drugom. Pavi, naravno, navodi dvije "poruke", naene na leima dviju kornjaa, nekoliko stotina godina
po Mokadasinom zatoenitvu: jednu muku i jednu ensku. Zapisani tekstovi su nadvladali zatoenitvo i
vrijeme.
I Mokadasa al Safer ulazi u igru s demonima:
"Princeza Ateh slala mu je kroz svoje snove svake godine klju svoje lonice, a mogla je samo toliko da mu
olaka muke to je podmiivala demone da na kratko vreme zamene nekog od ljudi i poture ga u kavez
umesto al Safera. Tako se al Saferov ivot sastojao delom iz ivota drugih ljudi, koji su mu pozajmljivali po
nekoliko svojih sedmica naizmenice".
Prema "Crvenoj knjizi", najvei meu itaima snova neobjanjivo gubi svoju mo, to princeza Ateh
tumai grekom po povratku iz svijeta snova, sa visina na kojima je ugledao Boga, u ovaj svijet. Na tom
putu se lovci na snove mogu izgubiti, na tom putu se - negdje u tuim snovima i pod otricom sablje
Averkija Skile - izgubio i Jusuf Masudi; na tom putu su se izgubili i mnogi pisci: neki izgubivi svako
osjeanje stvarnosti i sposobnosti "povratka iz sna", a drugi izgubivi sposobnost fantazije i uivljavanja u
tue svjetove i snove; rezultat je isti: smrt stvaralatva.
Da rezimiramo:
Osnovni postupak u odnosu koji smo razmatrali jeste postupak relativizacije autorstva. Autori Hazarskog
renika se nalaze na sva tri tematsko-vremenska nivoa djela. To su na srednjovjekovnom nivou princeza
Ateh i Mokadasa al Safer, na sedamnaestovjekovnom nivou Avram Brankovi, Jusuf Masudi i Samuel
Koen i na dvadesetovjekovnom nivou - Milorad Pavi. Na "baroknom" nivou znaajno mjesto imaju
Teoktist Nikoljski kao prireiva i Daubmanus kao tampar i izdava djela.
Relativizacijom autorstva omogueno je traganje za nastankom knjige, za njenim autorima i koautorima,
kao i mistifikacija i mitologizacija tog nastanka. Knjievni junaci su pretvoreni u pisce, a sam pisac je
potencijalno knjievni junak nekog novog izdanja Hazarskog renika i fikcionalizovan je relativizacijom
autorstva. Pisac je neki daleki duhovni potomak princeze Ateh i ko zna da li mu ona u snu alje tajni klju
od svoje lonice, kao dr Isailu Suku, ili ga u snu prima za ljubavnika, kao Samuela Koena.
Relativizacijom autorstva uspostavljena je igra vremenom i povezanost razliitih junaka u raznim
vremenima njihovom funkcijom - funkcijom pisca i istraivaa hazarskog pitanja. Tako je relativizacija
autorstva postala izvor cijelog niza humorno-fantastinih postupaka i situacija.
Svi autori Hazarskog renika su u nekom odnosu s princezom Ateh: Mokadasa al Safer je njen ljubavnik i
savremenik; Avram Brankovi ima, kao i princeza, neobine i skupocjene hrtove (kao i sam Pavi) i do
njega stiu princezini papagaji s njenim pjesmama-odrednicama iz prvog primjerka Hazarskog renika;
Masudi je lino sree, ali je ne prepoznaje, proputajui glavnu lovinu svog ivota; Koen joj je ljubavnik u
snovima. Uostalom, princeza Ateh je zatitnica sekte lovaca na snove, a toj sekti, manje ili vie, pripadaju
svi autoriHazarskog renika. San je njihov svijet i put do istine vodi kroz snove. Svi su oni, dakle, pisci-
fantastiari.
Princezina sekta je opoziciona, ali su i pisci Hazarskog renika metafiziki opozicionari. Oni su u opoziciji
prema svijetu realnosti i oiglednosti, prema zvaninim vladajuim crkvama i dogmama, svjesni
ogranienja svakog uenja i svake religije, a otvoreni za informacije koje dolaze iz drugih, njima suprotnih
svjetova, drugih jezika i religija. Svi su pisci Hazarskog renika, a naroito sedamnaestovjekovni jeretici, i
to prema svim vladajuim religijama. Princip djela i princip saznanja je kod njih znatno iznad principa
dogme.
Svi pisci Hazarskog renika ele da stvore "Boansku knjigu", kojoj su krajnji cilj dva saznanja: stvaranje
Adama, odnosno saznanje o nastanku ovjeka i ivota, i rekonstrukcija nastanka ovjeka i ivota, s jedne
strane, i saznanje smrti, neposredni doivljaji smrti "iznutra", s druge strane. To usmjerenje omoguava
ukrtanje vie mitologija, odnosno nizanje mnotva fantastinih situacija.
Svi pisci Hazarskog renika, raunajui i princezu Ateh, u vezi su sa boanskim i sa demonskim silama,
to je u skladu s metaforom Halevijevog drveta i s odreenjem prave rijei kao spoja pakla i neba, to
odgovara i slinoj antropolokoj viziji: ovjek je nogama na zemlji - oslonjen na podzemni svijet pakla,
koji ga sebi zakonomjerno vue - a glava mu stremi ka nebu.
Ovim, meutim, nijesmo iscrpli sve Pavieve saradnike i koautore meu junacima njegove knjige, ve
samo one kojima sam Pavi daje atribut pisca, prireivaa ili tampara, odnosno izdavaa.
Dvadesetovjekovni naunici, slavisti, hebrejisti i vizantolozi, ulcova, Muavija i Suk, uesnici carigradske
konferencije, nesumnjivo su nastavljai sedamnaestovjekovnih junaka i pisaca Hazarskog renika.
Srednjovjekovni uesnici u hazarskoj polemici: Konstantin Filozof, Farabi Ibn Kora i Isak Sangari, a
naroito hroniari te polemike: Metodije Solunski, Spanjard al Bekri i Jehuda Halevi takoe su svojevrsni
Pavievi "saradnici". Ne bi trebalo zaboraviti ni prevodioce, sudbinske i zahvalne pratioce pisanja i pisaca,
koji takoe imaju svoje mjesto u Hazarskom reniku. Jehuda Ibn Tibon i Don Bukstorf. Ispitivanjem
detaljnih odnosa meu svim ovim likovima i njihov opis ne bi u bitnom promijenio tezu o relativizaciji
autorstva, iako bi slika time bila potpunija. itaocu su, meutim, dati podaci za potpunije sklapanje slike
o odnosu autor - knjievni junak u Hazarskom reniku, pa je on moe dopuniti.
Neto drugaije stvari stoje s Pavievim romanom Predeo slikan ajem. U "Prosvetinom" depnom
izdanju ovog romana nalazimo neke dodatne "signale" upozorenja za itanje djela. "Mali noni roman" je
u ovom izdanju postao "prva knjiga", a "Roman za ljubitelje ukrtenih rei" - inae podnaslov "Predela... u
prvom izdanju - sada je "druga knjiga". U Sadraju za one koji ele ovaj roman, ili ove ukrtene rei, da
itaju uspravno nalazimo i jedan znak koji se tie neposredno nae teme: pod "Uspravno 1." stoji:
"Sastavljai ove knjige", i to na stranicama 132, 209 i 368.
Najvei dio romana je "Spomenica" naem prijatelju, drugu iz kolskih dana i dobrotvoru, arh. Atanasiju
Fjodoroviu Razinu, alias Atanasiju Svilaru", a iza "Spomenice" stoji Urednitvo, koje je "imalo na umu da
punu istinu o njegovom (Razinovom - J. D.) ivotu i radu neemo saznati nikada". Najvei dio romana je,
dakle, predstavljen kao dokumenat; ima privid dokumenta. Dokumenat ima i svoga kolektivnog autora -
Urednitvo. Izabrana je neobian taka gledita kojom se uspostavlja, s jedne strane, pieva distanca
prema junaku, ali i prema sadrini "Spomenice", a - s druge strane - privid dokumentarnosti omoguava
dvostruku igru: uvoenje pikantne socijalne tematike i istovremeno njeno ofantastienje. Urednitvo se,
naravno, poziva jo na itav niz "drugih izvora" za svoju spomenicu i upuuje itaoce na "dokumente" koji
ne moraju nigdje postojati izvan Pavievog romana. "Spomenica" stavlja teite na poreklo, ivot i
karakter arh. Razina, na sudbinu njegovih roditelja i na Razinovu suprugu Vitau Milut. Urednitvo
"Spomenice" sastavljeno je od Razinovih "prijatelja", i kolega u struci, ije ruke ispisuju ove stranice
priinom decom, jer (...) Pria ostaje nedokuiva". Tako je uspostavljena dvostruka distanca: s jedne
strane distanca pisca prema pripovjedau - Urednitvu "Spomenice" - a s druge - distanca prema
"nedokuivoj prii", poto se mogu ispriati samo "priina deca".
Urednitvo "Spomenice" posveuje posebnu panju "na alost retkim stranicama koje je u sebi ispisao
sam slavljenik", a koje je najee unosio u svoje biljeke, gdje je zapisivao ili ostavljao "i drugo od znaaja
za njegov privatni, a ne poslovni ivot, od ukrtenih rei iseenih iz raznih novina Evrope i Amerike, do
arhitektonskih planova, o kojima e ovde jo biti govora".
Rije je, oevidno, o promjeni pripovjedake perspektive: Urednitvo nastoji da se, kad god je to mogue,
uje glas "samog slavljenika", i to autentian glas, kao zapis i dokument. I ova promjena pripovjedakog
ugla praena je gotovo dosljednim Pavievim postupkom u ovom romanu -koji mu omoguava
nijansiranje distance - postupkom fiktivnog "dokumentovanja".
"Od ruke samoga Atanasija Fjodorovia" su zabiljeke "seanja na Razinove prve susrete u beogradskoj
operi s potonjom gospoom Razin, tada jo mladom Vitaom Milut", kao i "zagonetni tekst o tri sestre,
Olgi, Azri i Ceciliji, koji je prepisan rukom arh. Razina, ali ga on sam nije sroio".
I unutar Razinovih zapisa dolazi do pomjeranja perspektive, do zagonetanja "autora", odnosno
pripovjedaa. Tekst je Razin samo prepisao, a prvobitno ga je "zabeleila nepoznata osoba, toboe prema
prianjima samoga Atanasija Fjodorovia". Iznosi se javna sumnja u vjerodostojnost te "lane ispovesti",
ali joj se, ipak, daje znaajno mjesto u romanu. Urednitvo motivie objavljivanje tog Razinovog zapisa,
prvo, time to ga je sam Razin unio u svoje vane biljenice i, drugo, to "mi nemamo i neemo nikad
imati dovoljno podataka o tome kako je vratolomni poslovni uspeh arh. Razina ostvaren, pa nam ti
tekstovi o tri sestre dobro dolaze da popune prazninu".
Urednitvo nam objanjava i svoje "minus-postupke": ne samo ono ta je ukljueno u "Spomenicu", ve i
ta je izostavljeno od prikupljenog dokumentarnog materijala: "ilustrovani materijal izostavljen je po
izriitoj elji samog arh. Razina, iako je bio za potrebe ove Spomenice ve pribran i spremljen za javnost".
Ovaj "podatak" o izostavljenom "ilustrovanom materijalu" moe imati u cjelini romana izvjesne ironine
aluzije, a pod sjenkom potovanja i panje prema glavnom junaku skriva se dvosmislena distanca i uvodi
mogunost aktualizacije satirinog itanja.
Neke druge "porodine isprave su urednitvu stavljene na raspolaganje", a tiu se pijunskih izvjetaja o
Razinovoj supruzi, odnosno ivota gospodina Razina i gospoe Vitae Razin. To su "kopije tri pisma, koja
je nepoznati dounik nekog neidentifikovanog don Donina Azereda poslao svom nalogodavcu". To je opet
nov ugao pripovijedanja, uspostavljen takoe prividom dokumentovanosti.
Urednitvo je ukljuilo u "Spomenicu" i "seanja gospoe Svilar, matere naeg prijatelja i dobrotvora,
sastavljena na zahtev nekog novinara, ali je neizvesno jesu li te stranice uspomena gospoe Svilar ikada
ugledale sveta", osim naravno, u Pavievom romanu.
Privid dokumentarnosti ne znai uvijek da je pripovjeda pouzdan: samo Urednitvo vie puta skree
panju na nesigurnost i nedovoljnu pouzdanost pojedinanih "dokumenata". "Dokumentarnost" je vie u
funkciji distanciranja i vjetog mijenjanja pripovjedake perspektive.
O drugoj seriji pievih napomena pod "Uspravno 1." vie smo pisali na drugim mjestima. Ovdje emo
samo navesti napomene o "crnim poljima":
"Ta crna polja ne raunaju se, kao to je poznato, i ne obeleavaju brojevima, ali bez njih nema nijednih
ukrtenih rei, pa bez njih nisu ni ove".
Pod tim poljima su relativno nezavisne "prie", iji je poloaj u romanu ambivalentan: kao to u ukrtenici
crno polje nema odgovarajui znak - rije ili slovo - kao reenje, pa je s te strane relativno nezavisno od
ukrtenice, tako su i ove "prie" relativno samostalne. Ali ako ve u ukrtenici postoje crna polja, moraju
biti samo na odreenim, za to odgovarajuim mjestima i obavljati svoju funkciju komponovanja cjeline, te
je njihovo potpuno zanemarivanje i izbacivanje nemogue. Pred sline muke je stavljen i italac, koji hoe,
i mora, da sredi Pavievu "ukrtenicu": ta s crnim poljima?
Mi emo ovdje skrenuti panju samo na problematizovanje autorstva, odnosno na pomjeranje
pripovjedaeve perspektive. Rije je o "nekoliko zapisa sastavljenih mahom tuom rukom. Oni imaju veze
s njime koliko i ona crna polja s reima ukrtenice". Postoje, barem, tri vrste takvih zapisa
sistematizovanih prema Razinovoj poziciji u njima: Razin je u prvom sluaju pripovjeda, u drugom
slualac, a u treem pria priu naizmjenino s drugom osobom - neka vrsta kolektivnog nadrealistikog
pisca koji se igra svojim i tuim asocijacijama:
"Tvrdi se da je izvesne (prie - J. D.) meu njima arh. Razin priao u posebnim prilikama (kao to je sluaj
sa priom o Plakidi), ili su one njemu priane (kao to je sluaj s porodinim predanjem o lepim
pramaterama Vitae Milut), ili ak da ih je kao u nekoj igri on naizmenino priao sa nekom drugom
osobom (kakav je sluaj sa priom o plavoj damiji)".
Pavi, naravno, uvijek trai saradnju itaoca kao koautora, ali ga i upozorava na opasnost pogrenog
itanja: moguno je da italac neoprezno, u svom lovu na "prie-uljeze", zamijeni "crna" i "bela polja" da
priu koja je sastavni dio osnovnog siejnog lanca proglasi umetnutom.
U treem dijelu "Uspravno 1." je o Razinovom kreativnom itanju, odnosno o glavnom junaku koji postaje
italac njemu posveene "Spomenice" i istovremeno autor prie "etrnaesti apostol". Ali o tom aspektu
autorstva govorimo na drugom mjestu.
U romanu Predeo slikan ajem, dakle, pitanje autorstva se postavlja kao pitanje pripovjedaa, odnosno
pomjeranja pripovjedake perspektive, to je u tijesnoj vezi s odnosom autor - knjievni junak. Drugi
"autori", odnosno pripovjedaki glasovi, uvedeni su pod prividom dokumentarnosti, to je ponekad
praeno dvostrukom distancom: pisac uvodi prvo Urednitvo kao "autorsko"-pripovjedaki glas
"Spomenice", a Urednitvo unosi kao "dokumente" zapise pojedinih junaka, ili nas, pak, obavjetava o
tome ta je od "dokumentarnog materijala" izostavljeno. Tokom cijelog romana je neprestano u igri i
italac kao onaj ko konano ureuje roman i sreuje "ukrtenicu".
II
italac kao autor romana, autor kao italac
"Sve knjige na svetu imaju tu skrivenu strast da vam ne daju dalje".
(Predeo slikan ajem, s. 312)
"Tako e svaki italac sam sklopiti svoju knjigu u celini kao u partiji domina ili karata i od ovog renika
dobiti kao od ogledala onoliko, koliko u njega bude uloio, jer se od istine - kako pie na jednoj stranici
ovog leksikona - i ne moe dobiti vie no to u nju stavite. (...) to se vie trai, vie se dobija, pa e ovde
srenom pronalazau pripasti sve veze izmeu imena ovog renika. Ostalo je za ostale".
(Hazarski renik, s. 19-20)
Hazarski renik je jedna od najmasovnijih grobnica, a zacijelo najvea dosad poznata grobnica italaca.
Ne mislimo, pri tom, na one savjesne muenike, koji su se izgubili u tuim snovima prelistavajui stranice
Pavieve knjige i ispustili duu u uzaludnom naporu da od nje naprave neku smisaonu cjelinu po svojoj
mjeri i ukusu. Ne mislimo ni na one rijetke i povlaene nesrenike sa samog kraja sedamnaestog stoljea
pa do danas, koji su se "nabadali na svoje srce kao na iodu", itajui otrovni Daubmanusov primjerak i
izdiui, po pravilu, uz zlehudu sintagmu "kad re postade meso". Mislimo na predvorje Pavieve knjige,
na njenu estu stranu, gdje je u samo dvije reenice sahranjeno nezamislivo mnotvo italaca, koji, u
stvari, to nijesu.
"Na ovom mestu lei onaj italac koji nee nikada otvoriti ovu knjigu. On je ovde zauvek mrtav".
Hazarski renik se otvara, dakle, jednim epitafom, koji ambivalentno i ironino sahranjuje sve one koji
nijesu otvorili knjigu, ali ih pri tom proglaava itaocima. Sahrana nepostojeih italaca je istovremeno i
njihovo najvee mogue okupljanje. S druge strane, pristupanje knjizi je svojevrsno vaskrsenje: italac koji
je proitao samo epitaf shvatio je da je tim inom tek promolio nos iz masovne italake grobnice, da je
prije nego to je knjigu otvorio bio sahranjen, pa mu je, evo, pruena prilika za voznesenje. Igra s
itaocem, po pravilu ambivalentna, zapoela je prije nego to je poeo roman o Hazarima. Ve iz uvodnog
epitafa se sluti da je to istovremeno i roman o itaocu koji hoe da bude i itaoev roman.
Upravo zbog toga smo na poetku ovog teksta odabrali dva na izgled oprena Pavieva iskaza iz dvaju
romana. Prvi nas upozorava da knjiga, kao i priroda u onom poznatom antikom aforizmu, voli da se
skriva; da je to dio njene prirode i da je italac u prilici da traga i otkriva. Knjiga sa svojim "tajnama" je ve
tu, a italac e dobiti onoliko skrivenih "tajni" koliko ih otkrije.
U drugom iskazu knjiga je vie materijal od koga e italac sklapati prie, po svojim afinitetima i prema
svojim mogunostima. italac je sam tvorac prie; knjiga je metaforiki predstavljena kao karte ili
domine, a partija je u rukama igraa. No, "domine" i "karte" su na precizan nain rasporeene, i da bi
priu sklopio, italac mora prvo pristati na ona pravila igre koja mu je pisac ve svojom knjigom postavio.
Tako su ova dva iskaza komplementarni, a ne opreni iskazi.
Ova Pavieva igra s itaocem nije od jue. Ne moe se na primjer, kategorino tvrditi da Pavieva zbirka
pripovjedaka Ruski hrt (Beograd, 1979) ima onoliko pria koliko ih je navedeno u sadraju. Na to nas
upozorava sam autor u pogovoru. "to se mene tie, ja bih upozorio na injenicu da ova knjiga sadri dve
sasvim zasebne i celovite prie, koje su meusobno u,tajnoj' vezi, kako bi rekao jedan pisac kojeg volim.
Na pitanje postavljeno u jednoj dobija se odgovor u drugoj od tih pria, a ako se proitaju zajedno, one
ine treu priu, koja bi se mogla shvatiti i kao autobiografija pisca u enskom licu. (...) Znajui naslov
jedne, drugu e priu itaoci nai sami i tako od dve prie dobiti treu. Tu dvadesetu priu u ovoj zbirci od
devetnaest pripovedaka pisac poklanja srenom pronalazau".
Kreativni italac je, dakle, "sreni pronalaza". "Karte" su podeljene, "partija" se mora odigrati onako kako
ju je pisac ve pripremio i reirao, ali pod uslovom da je italac "srean pronalaza" i dobar saigra; pod
uslovom da italac pronae "kopu" kojom e sastaviti dvije od devetnaest ponuenih pria. Dvadeseta
pria postoji samo za "srene pronalazae", samo za uspjene itaoce, iako ona potencijalno postoji
objektivno za sve itaoce. itaoevo "autorstvo" nije potpuno - igru je pripremio pisac - ali je neophodno
da bi se dobila dvadeseta pria. Pravac i dometi itaoevog "stvaralatva" odreeni su pievim planom.
Nije italac stvaralac zato to je po prirodi kreativan, ve prije svega zato to mu je to pisac omoguio i to
ga je - strukturom djela - izazvao na stvaralatvo. Kreativnog itaoca, "onog sutranjeg", kako bi rekao
Pavi, treba stvoriti, a moe ga stvoriti jedino pisac.
Jedan dio reenja zagonetke iz zbirke pripovjedaka Ruski hrt ponudio je sam pisac: pria "Varavski ugao"
jedna je od onih dviju od kojih treba sklopiti dvadesetu priu. Znak prepoznavanja za drugu je pitanje o
nasleivanju sjeanja: "Da li neko preuzima sada moje seanje i nasleuje ga?"
Ako kritiaru priznamo status itaoca - to nije uvijek ispravno, poto postoje kritiari koji ne itaju knjige
o kojima piu - onda je u ovoj igri i on, pa i ovaj koji opisuje ove redove. Ovaj je krenuo drugim putem.
Traio je priu u kojoj se pojavljuju likovi iz prie "Varavski ugao"; traio je glavnu junakinju Eustahiju
Zori. To traenje se pokazalo saglasnim s jednom srpskom izrekom o onima koji trae dlaku u jajetu, ali
ne zato to je dlaku u jajetu nemogue nai, niti zato to se kritiarev posao pokazao suvie tekim, ve
zato to se druga Pavieva pria zove - "Jaje". Kritiar, meutim, nije naao reenicu koju mu je
podmetnuo pisac; pravo reeno -nije je ni oekivao. On o piscima odavno nema iluzija niti se neoprezno
"sputa" na njihovo ue: pisac je po definiciji prevarant, manji ili vei. Naao je, meutim, reenicu koja je
- na pojmovnom planu - sasvim u susjedstvu one koju pisac citira. "Da li neko drugi sada preuzima moje
uspomene od mene i nasleuje ih?"
Ali kakav bi pisac bio italac sopstvenog teksta kada bi se to itanje pretvorilo u svojevrsno samocitiranje;
morao bi bar ostaviti malo nade itaocu upravo na kreativnost. Ovaj kritiar nema griu savjesti zbog
nepaljivog itanja i doputa mogunost da je promaio pievu zagonetku, nabasavi na neko drugo,
neplanirano reenje. ali, on je pogodio, piev cilj: sastavio je dvadesetu priu. Ta pria se ispilila iz jajeta
("Jaje" je naslov prie koju treba spojiti s priom "Varavski ugao"), to jednom ljubitelju mita i fantastike
kakav je Pavi, teko moe biti sluajan pogodak.
Pisac bi trebalo da pie - nudi nam Pavi slikovito poreenje u pogovoru Ruskom hrtu - "kao to
uroeniki ampioni iz sliva Amazona, baratajui lukom, niane umesto jednim na oba oka, usmeravajui
ih niz strelu iskosa. Tako njihovi pogledi ne klize naporedo, nego se dodiruju stopljeni u jedan udvojeni
pogled. Meutim, oni tako samo niane. to se pogotka tie, oni nikad ne promauju i smatraju da ne
pogaa strela cilj, nego obratno, cilj strelu.
Bilo bi razlono poeleti knjievnost koja postupa na slian nain. Bilo bi razlono poeleti takvu
knjievnost koja bi se u svakoj reenici borila za svog itaoca. I to ne za jednog, nego za dva itaoca
odjednom. U istoj reenici za oba. Jednog, koji ivi sad i drugog koji e iveti sutra. Mogli bismo poeleti
knjievnost ije bi geslo bilo: ko proita jednu reenicu, ne moe da ne proita sledeu".
Posljednja reenica iz ovog navoda moe se, neto izmijenjena nai u Pavievom tekstu o "baroknom
sloju" uHazarskom reniku, gdje je ona proglaena za jedno od naela stvaranja teksta u pomenutom
romanu. Princip nastanka dvadesete prie u knjizi Ruski hrt pretvoren je u Hazarskom reniku u
dominantan princip komponovanja romana: itaocu ostaje da trai i komponuje kako e ulanavati
pojedine "prie", odredniceHazarskog renika, a smisaonu cjelinu, kako e povezati radnju, vrijeme,
prostor, likove i dogaaje. Slian princip je i u romanu Predeo slikan ajem: pred itaocem je enigma,
zagonetka kao iz ukrtenih rijei. Rijei treba ukrtati, spajati i kombinovati dok ne otkriju zagonetku, dok
se ne sklope u smisaonu cjelinu. Princip reenja tajne, reenja ukrtenice, sluti se, dakle, ve u knjizi Ruski
hrt. Ne kombinuju se samo rijei, ve teme, likovi, cijela poglavlja ili odrednice.
Da bi "olakao" itanje romana, Pavi je svom itaocu namijenio "Prethodne napomene", kao uvod u
roman, a meu njima, pod treom takom, i uputstva za itaoca: "Nain korienja renika". No, to
uvoenje itaoca u posao je i svojevrsno zavoenje itaoca, zagonetanje sopstvenog djela, koje rauna i sa
okovima. Tako se prvom reenicom italac po drugi put upozorava na smrt, i to na smrt onih nesrenih
italaca koji su imali u rukama jedan jedini otrovni primjerak Daubmanusovog izdanja Hazarskog
renika:
"Sadanji pisac ove knjige uverava itaoca da nee morati da umre ako je proita, kao to je bio sluaj s
njegovim prethodnikom korisnikom izdanja Hazarskog renika iz 1691. godine kada je ova knjiga jo
imala svog prvog spisatelja".
italac je, tako, po drugi put izbavljen od smrti: prvo, jer se latio itanja Hazarskog renika i nije ostao u
"masovnoj grobnici" ispod epitafa na estoj strani i, drugo, jer je poteen otrovnog Daubmanusovog
primjerka. Spasenje je dvostruko, ali zato itaoca vrebaju paklena iskuenja lavirinta.
italac kao italac, dakle, oivljava tek u susretu sa svijetom romana; odnosno: svijet romana postoji samo
u susretu sa svojim itaocima - to je, zacijelo, jedna od poruka Pavievog epitafa i itaoevog izbavljenja.
Izbavljenje od druge smrtne opasnosti je i izbavljenje od cenzure i inkvizicije; to je simboliki in protesta
protiv cenzure. Cenzura je potedjela samo otrovni Daubmanusov primjerak Hazarskog renika od
spaljivanja i zabrane, poto je on najefikasnije kanjavao nevjerne i nepokorne: nekadanji italac je
neosjetno - zadahnut otrovom - umirao na mjestu gdje pie: "Re postade meso".
Saznajemo uskoro da je knjiga koju itamo jo uvijek zabranjena, budui da je osuena na zabranu itanja
od osam stoljea, i da je do isteka tog roka ostalo vie od pola milenijuma.
italac je odjednom uzdignut na nivo pobjednika nad raznim inkvizicijama, cenzurama i zabranama; on
sa svoje bezbjedne i nadmone olimpijske visine podsmjeljivo gleda na apsurdnost osamnaestogodinje
zabrane knjige koju upravo ita, na apsurdnost svih slinih zabrana. in cenzure je doveden do apsurda i
ironino razoren.
Dvostruko itaoevo spasenje ima, dakle, ozbiljno estetiko pokrie: To je - susretom sa djelom - itaoevo
uvoenje u svijet umjetnosti i prvo "osloboenje od smrti", a zatim ruganje cenzuri i svakovrsnim
inkvizicijama, ije su zabrane apsurdne, a domet ogranien, ak i onda kad imaju ambicije da ispune
gotovo cio jedan milenijum. Istovremeno se nudi fantastina predstava o itanju kao vaskrsenju; vodi se
fantastina igra.
"Prethodne napomene" koriste poznati umjetniki postupak: humorno, a esto i ironino ambivalentno
"razotkrivanje" sopstvenih stvaralakih principa. "Razotkrivanje postupka" je svojevrsno "oteavanje
forme" pa i graenje lavirinta za itaoca, pod prividom pruanja Arijadnine niti. To je, ne rijetko, jedan od
postupaka graenja fantastike. Uostalom, prva stvar koju pisac od itaoca trai jeste - mata,
prekorijevajui savremenog itaoca to se liio, gotovo dobrovoljno ili po navici, tog rijetkog ljudskog dara,
i to je privilegiju mate prepustio iskljuivo piscu. To je istovremeno nostalgija za nekadanjim i enja za
buduim itaocem:
"(...) italac koji bi iz redosleda odrednica mogao da iita skriveni smisao knjige odavno je iezao sa
zemlje, jer dananja italaka publika smatra da je pitanje mate iskljuivo u nadlenosti pisca i da je se ta
stvar uopte ne tie".
Pavieva dva posljednja romana poivaju na igri dvostrukog reda i dvostrukog "haosa". Svako knjievno
djelo je, naime, pokuaj da se uspostavi neki red nasuprot haosu; svojevrsni sistem. Pisac uspostavlja taj
red zavrivi svoje djelo. Djela kao to su Pavievi romani trae od itaoca da ih "preuredi", da sam sklopi
priu, da - kao u djejoj slagalici - sklopi elemente slagalice prema njihovoj prirodi i zahtjevima cjeline
koja je nejasna i koja se samo sluti, i to tako da se cjelina sklopi, a da "djelovi" ne preostanu kao suviak.
Knjievno djelo tipa Hazarskog renika za itaoca je samo djelimino ureen "haos"; svoj, drugi, red
uspostavlja italac:
"(...) jer samo onaj ko ume pravim redom da proita delove jedne knjige, moe nanovo stvoriti svet".
Tvrdnja da se Hazarski renik "moe itati na bezbroj naina" samo je djelimino tana: "bezbroj naina
itanja" ne znai da e svaki od njih "nanovo stvoriti svet", ve "samo onaj ko ume pravim redom da
proita delove jedne knjige". Bezbroj naina"tei jednom idealnom rezultatu: harmoniji koja bi preuredila
ve jednom ureeni haos. "Slagalica" se moe poeti s kraja ili iz sredine, ali je valja sloiti.
Bez itaoca, dakle, nema prie, ali itaoevu matu bitno ograniava sam pisac, svodei je, u najboljem
sluaju, na djeju igru slagalice, iji su elementi i konana cjelina unaprijed zadati, a to italac mora
rijeiti.
Postoji, meutim, jedna mogunost da italac izae iz zamke koju mu je postavio pisac, iz ogranienja
sopstvenih stvaralakih sloboda i mate. Tu mogunost mu je ostavio upravo pisac prirodom sopstvenog
djela, ali i sopstvenom ambivalentnom pozicijom. I sam pisac je italac silnih knjiga o hazarskom pitanju,
o emu djelomino polae raune pred itaocem. Da bi postao pisac Hazarskog renika, on je morao biti
istraiva hazarskog pitanja i italac spisa o hazarskoj problematici. On je trenutno poslednji u nizu
autora Hazarskog renika, ali nuno italac prethodnih izvora. "Traganje" za Daubmanusovim djelom i
njegova "rekonstrukcija" podrazumevaju ozbiljne italake napore. Svaki novi autor Hazarskog renika je
- prema logici romana i poziciji autora u njemu - vie dopisiva nego pisac. Zamislivo je - i tu mogunost
Pavi ostavlja otvorenom - da neki Paviev italac "dopie" Pavievu knjigu, odnosno napie
drugi Hazarski renik:
"To je otvorena knjiga i kad se sklopi, moe se dopisivati: kao to ima svog negdanjeg i sadanjeg
leksikografa, moe stei u budunosti nove spisatelje, nastavljae i dopisivae".
Pisac je postao pisac zahvaljujui, izmeu ostalog, i tome to je bio prethodno matovit italac; itaocu se
ostavlja mogunost da se u budunosti preobrazi u pisca Hazarskog renika, a u fazi itanja je njegov
stalni "koautor" onaj ko iz zadatih elemenata "ulanava" sie.
Pisac doputa itaocu slobodu kretanja kroz knjigu u raznim pravcima: od poetka prema kraju, ili
obrnuto; od jedne do druge knjige; ali i "dijagonalno", kroz sve knjige. Da ne bi zalutao u knjizi, itaocu su
ponueni znaci orijentacije: krst, mjesec i zvijezda su znaci upuivanja na "Crvenu", "Zelenu" i "utu"
knjigu, a trougao upuuje na odrednice zajednike svim trima knjigama.
Uprkos tim orijentirima, itaocu se moe "desiti da zaluta i da se izgubi meu reima ove knjige, kao to je
Masudi, jedan od pisaca ovog renika, zalutao u tuim snovima i nije vie nikada naao put natrag. U tom
sluaju ne preostaje mu nita drugo do da krene od sredine na bilo koju stranu, krei sopstvenu stazu.
Tada e krenuti kroz knjigu kao kroz umu, od znaka do znaka, orijentiui se gledanjem u zvezde, mesec i
krst".
Pavi, dakle, podsjea da su znaci za orijentaciju u njegovoj knjizi ne samo religijsko-civilizacijske, ve i
kosmike prirode: "zvezde, mesec i krst". Tu je i trougao, ijim se dvostrukim presjekom stvara Davidova
zvijezda, a koji moe biti i simbol jedinstva knjige sastavljene od triju knjiga, ali i simbol Svetog Trojstva.
Drugi - za nas najznaajniji - momenat u ovom citatu je upozorenje itaoca na Masudijevu sudbinu.
Masudi je lovac na snove, junak sedamnestovjekovnog "sloja" Hazarskog renika, sluga Avrama
Brankovia, i on e u bici na Dunavu 1689. godine zalutati u tuim snovima i tako izgubiti glavu; autor
muslimanskog sedamnaestovjekovnog primjerka Hazarskog renika, Masudi je pisac i knjievni junak,
ali i italac snova, pa je italac uporeen upravo s njim. Pisac, italac i knjievni junak dovedeni su u
neraskidivu vezu i neprestano su u neraskidivoj igri "stvari i sjenki".
italac je lien obaveza prema hronologiji; ni sama knjiga nije hronoloki ureena. Igre s vremenom radi
postizanja fantastinih efekata nijesu samo autorova privilegija; te igre stoje na raspolaganju i itaocu.
italac moe prvo biti u gostima kod Svetog irila Solunskog u IX stoljeu, pa se onda preseliti u XX
stoljee, u carigradski hotel "Kingston", da provjeri ta je s Konstantinovim hazarskim besjedama.
Uostalom, to je u saglasnosti s "logikom" knjige i njenom koncepcijom vremena; dogaaji se ponavljaju u
razmaku od nekoliko stoljea; demoni stiu u drugim oblijima i u drugom ruhu, pod drugim
okolnostima. "Nikakva hronologija ovde nee biti potovana ni potrebna", poruuje autor itaocu. Ali ta
poruka je samo djelimino tana: da bi se sklopila pria, pa i sama negacija hronologije, potrebno je
hronologiju prvo uspostaviti i uoiti da je, i kako je, igra s vremenom zapravo postupak ofantastienja
svijeta.
Od naroitog znaaja za razmatranje odnosa pisac-italac su oni djelovi teksta kojima Pavi pripisuje
dokumentarnu vrijednost i smjeta ih u 17. stoljee. To su kratke, duhovite parabole o piscu i itaocu:
Buenje interesovanja za hazarske polemike - Pavi dokumentuje i obrazlae "nejasnim reenicama" to
ih je ostavio "jedan hroniar":
"Svak od nas svoju misao vodi pred sobom u etnju kao majmuna na uzici. Kad ita, ima uvek dva takva
majmuna: jednog svog i jednog tueg. Ili, to je jo gore, majmuna i hijenu. Pa gledaj ta e kome dati da
jede. Jer, hijena ne jede isto to i majmun".
itaoeva i pieva misao - i kad izgledaju da su iste - nijesu ista misao: i itaoeva i pieva misao imaju
svoju autonomiju i svoju "logiku". Nekad su srodne i kreativne (dva majmuna), a nekad je jedno od njih
hijena, ona koja gotovanski vreba mrve sa lavove sofre. Jedno je biti italac "onaj od jue", jedno dananji,
a sasvim tree - nada se Pavi - italac budunosti.
Drugu kratku parabolu o piscu i kritiaru nalazimo u etvrtom, i poslednjem, dijelu "Prethodnih
napomena", pod naslovom "Sauvani odlomci iz predgovora unitenom izdanju iz 1691. godine (u prevodu
s latinskog)". Drugi "sauvani odlomak" glasi:
"Zamislite da dva oveka dre na lasima uhvaenu pumu. Ako hoe da priu jedan drugom, puma e
napasti, jer e se lasa olabaviti, i samo ako obojica jednovremeno zateu, ona je podjednako udaljena od
obojice. Onaj ko ita i onaj ko pie zato tako teko dolaze jedan do drugog; jer je izmeu njih zajednika
misao uhvaena na uzicama koje vuku u suprotnim smerovima. Ako sada upitamo tu pumu, odnosno
misao, kako ona gleda na onu dvojicu, ona bi mogla rei da na kraju uzica oni koji su za jelo dre nekog
koga ne mogu pojesti..."
Na prvi pogled, ova parabola je sasvim oprena prethodnoj. U prvoj su misao pisca i misao itaoca
metaforino oznaene kao dva majmuna, ili majmun i hijena. Ovdje je misao jedna, zajednika, a od nje su
i pisac i italac podjednako udaljeni, i vuku je na dva kraja.
Ipak, obje parabole imaju dosta zajednikog. Pozicija pisca i pozicija itaoca su relativno autonomne i na
izgled suprotne, a u stvari komplementarne: bilo koji da pusti pumu, obojica bi bila rastrgnuta. Puma je
sredinja taka i ona ne pripada nijednom potpuno; ona je ak neto drugo od obojice lovaca, neto ak
superiornije: "oni koji su za jelo dre nekoga koga ne mogu pojesti". To je pozicija misli, odnosno djela,
izmeu pisca i itaoca. Oni su zamislivi kod Pavia samo kao trojstvo.
U prvoj "sauvanoj napomeni" pisac savjetuje itaocu da se laa knjige "kada oseti da mu pamet i oprez
dublje doseu no obino" a u zavrnoj, devetoj odnosno etvrtoj sauvanoj napomeni nalazimo ovaj savjet
za pisca:
"to se vas, spisatelja tie, mislite uvek na sledee: italac je pelivanski konj, kojeg mora navii da ga
posle svakog uspeno ostvarenog zadatka eka kao nagrada komad eera. Ako taj eer izostane, od
zadatka nema nita. to se pak ocenjivaa knjige i kritiara tie, oni su kao prevareni muevi: uvek
poslednji doznaju novosti..."
Pisac, dakle, mora voditi rauna o svom "pelivanskom konju", o itaocu. italac je u poziciji virtuozne,
kreativne, ali dresirane ivotinje, ije uzde u rukama dri pisac, i kocku eera kao nagradu za uspjeno
odvjebanu taku. Slika dosta precizno opisuje poziciju Pavievog itaoca: data mu je iluzija kreativnosti,
ali je ta kreativnost dirigovana i - ako se uspjeno odigra taka - dolazi se do reenja zagonetke.
Kritiari su, pak, "prevareni muevi: oni uvek poslednji saznaju novost..." U njihovu kreativnost Pavi
mnogo ne vjeruje. Kritiari, po pravilu, "kasne" za knjievnou. Valjana tumaenja knjievnih djela i
otkria njihovih tajni dolaze znatno poslije objavljivanja. Koliko su dragocjena, toliko su i rijetka prava i
pravovremena tumaenja, koja su doprinosila i promjeni vladajueg ukusa, i primanju knjievnog djela, i
obogaenju teorijske misli. Ipak je metafora "prevareni muevi" i efektna, i dobro pronaena, makar taj
mu bio "Netko", glavom Banovi Strahinja.
Trea "sauvana" napomena, "izvorno" osma, optije je prirode i upuena je svima. Ma koliko je ona
etikog usmjerenja, daleko je od naivne "pedagogije" i tie se odnosa prema monicima i vlastodrcima.
Sudei prema rijei u vokativu - "sabrate" - napomena se odnosi prevashodno na kreativne ljude.
"uvaj se, sabrate, da se ne ulaguje suvie i ne dodvorava napasno ljudima koji imaju vlast u prstenu i
mo nad fijukom sablje. Oko njih je uvek najvea gomila takvih to se ne ulaguju drage volje ni iz
uverenja, nego to moraju. (...) A takvi se ljudi s pravom ne cene i oraju se nogom ko psi, ili teraju na
poslove koji nalikuju onim ve poinjenim..."
Dodvoravanje je privilegija i obiaj slabih i uprljanih, bezakonika i zloinaca, i znak je okajavanja nekog
nedjela. Ono ne moe biti vrlina asnog i kreativnog ovjeka, a moe biti smetnja i piscu da oslobodi
matu od (auto) cenzure, i itaocu da slobodno knjigu ita, da se ne uplai slobode pievih aluzija niti
sopstvenih asocijacija, a kritiaru smetnja da kreativno artikulie svoje italako iskustvo i da se razlikuje
od policijskog itanja. Nije, dakle, sluajno to se "sauvao" ba ovaj "odlomak iz predgovora unitenom
izdanju iz 1691. godine" i to se on nalazi u "Prethodnim napomenama", onima koje sadre uputstvo za
itaoce i kritiare. Jedino slobodan, nezavisan i kreativan ovjek moe slobodno nastojati - koliko mu to
njegove sposobnosti doputaju - da proita knjigu na raznim "nivoima" i "slojevima", poto je priroda
knjige - italac to ne smije smetnuti s uma - slojevita.
O slojevitosti Boije knjige - istina u religijskom kontekstu i u kontekstu hazarske polemike - govori Al
Bekri, "glavni arapski hroniar hazarske polemike". No, bez obzira na religijsko-polemiki kontekst,
njegovi stavovi imaju poetiku teinu i kada je rije o implicitnoj poetici Hazarskog renika, ali i o prirodi
knjievnog djela uopte:
"Al Bakri je smatrao da se tri vere - islam, hrianstvo i judaizam - mogu uzeti kao tri nivoa Boje knjige.
Svaki narod te slojeve u stvari usvaja iz Boije knjige onim redom koji mu najvie odgovara i time iskazuje
svoju najdublju prirodu. Prvi sloj znaenja i nije uzimao u razmatranje, jer to je onaj doslovni, koji se
zove avam i dostupan je svakom oveku bez obzira na veru. Drugi sloj - sloj aluzija, prenesenih znaenja,
koji se zove kavas i koji razume elite, predstavlja hriansku crkvu, pokriva sadanji trenutak i zvuk
(glas) Knjige. Trei sloj nazvanavlija koji obuhvata okultna znaenja predstavlja jevrejski sloj u Boijoj
knjizi, sloj mistike dubine i brojeva, sloj pismena knjige. A etvrti, anbija, - sloj prorokih znaenja i
sutranjice, predstavlja islamsko uenje u njegovom najbitnijem znaenju, duh Knjige, ili sedmu dubinu
dubine (...)".
Al Bekrijeva teorija, posebno ako se oslobodi religijsko-polemikog konteksta, prevazilazi svojim
znaenjem "Zelenu knjigu" i upozorava na svu sloenost i delikatnost itaoeve pozicije. Zato itanje i jeste
- kako u "utoj knjizi" stoji - "gaenje baenog kamena drugim kamenom"; pravi i puni pogoci moraju biti
rijetki.
Ako postoje "muki" i "enski" autori, "muki" i "enski" primjerci Hazarskog renika, "muko" i "ensko"
pismo, onda - po "logici" knjige - postoji i "muko" i "ensko" itanje, i tek njihova sinteza i jedinstvo
omoguavaju bolje i potpunije sagledavanje cjeline. Jedan par oiju je nesavren kao i jedan princip
itanja. Samo ako priznamo komplementarno dopunjavanje, i ako se tako ponaamo, saznaemo vie od
onoga to nam nude nae oi i na princip itanja, ili emo barem biti u prilici da sopstveno itanje
provjerimo i poredimo s drugim i drugaijim.
Upravo obrnuto od svakog poeljnog i kreativnog itanja jeste policijsko itanje. Jedan od italaca-junaka
Pavievog romana Predeo slikan ajem jeste policajac -ifrant. Mi pouzdano ne znamo kakvu je on priu
sklopio, ali Pavi nije propustio priliku da se podsmijehne takvom itanju. Uostalom, rijetke su knjige,
koje nijesu imale i takve itaoce, pogotovo ako se u njima pominju imena ili uvode teme koje asociraju ili
se direktno odnose na znaajne linosti iz savremenog ili pak minulog vremena; na elne linosti jedne
drave i jednog vremena.
Ni policijsko itanje nije lieno "kreativnosti" ni imaginacije: policajac-ifrant je kadar da nae "priu-
uljeza", priu ijeg postojanja autor nije svjestan, i to na nain to e pojedine rijei uzimati kao opasne,
skrivene, ifrovane poruke, koje e on - ifrant od zanata - jedini "tano" i "besprekorno" deifrovati. No,
kao da takvom itaocu i itanju svoje knjige Pavi ne pridaje veliki znaaj, prelazei ironinim osmijehom
preko njega:
"Jedan na prijatelj, po zanimanju policijski strunjak za ifre, pretraio je na tekst sa svojim
instrumentima u ruci uzdu i popreko, kao to se pretrauje minsko polje, i sklopio osim one Razinove, jo
jednu priicu idui od rei do rei ove ukrtenice, ili ove Spomenice. Dakle ono nije bio usamljen sluaj.
Takvih sluajeva u ovoj knjizi ima jo. Ali s takvim traganjem ne treba preterivati kao onaj ovek to je
hteo iz svog asovnika da istrese svoju budunost".
Rije je, zapravo, o tome da se pojedine "prie" iz knjige izgube, da nestaju i propadaju kroz itaoeve
rairene prste, i da se, opet, pojavljuju neke druge, za koje pisac misli da ne postoje - "prie-uljezi". Takvu
jednu priu sastavio je sam glavni junak, Razin, kada se naao u poziciji itaoca. No, Razinovo otkrie je
sasvim zasnovano na tekstu knjige; takvu priu ("etrnaesti apostol") nije morao sklopiti Razin:
"materijal" za nju stoji na raspolaganju svakom itaocu. Piscu je, oevidno, stalo do autonomije kratke
"umetnute" prie "etrnaesti apostol" jednako kao i do ilustracije jednog od naina itanja kojim se
otkrivaju "skrivene" prie.
To to je doputeno Razinu, doputeno je i drugom itaocu:
"Neka proveri i videe da u naoj Spomenici arh. Razinu stvarno postoje sve te rei i reenice koje je Razin
sklopio u priu, pa to moe i italac da uini, ako se ne odlui da u ovoj istoj knjizi potrai neku treu,
svoju povest, koja mu je prea od ove, koju smo mi ispripovedali, ili od one, koju je naao Razin".
Pa, ipak, u ovakvom italakom postupku "ne treba preterivati", jer se on veoma lako moe okrenuti
protiv same knjige; moe biti izvor manipulacije i falsifikata.
itaocu je, na kraju, ostavljeno da sklopi "registar" i iz njega proita epilog romana, odnosno sudbinu
Vitae Milut. Uz knjigu su ostavljene i prazne stranice predviene za itaoevo dopisivanje epiloga i
reenje "ukrtenih rei". Jo jednom je itaocu data iluzija mogunosti "da se na kraju knjige pretvori u
pisca".
"(...) Jer, rasplet ovog romana se nalazi u registru.
Taj registar je, kao svaki drugi na svetu, sklopljen azbunim redom, ali on se, naravno, moe ustrojiti i na
drugi nain. Ako italac ispie rei tog registra onim redom kako se one javljaju u ovim ukrtenim reima
ili ovojSpomenici (sledei brojke strana uz njih, a ne azbuni red) dobie kratak i jasan odgovor na svoje
pitanje i rasplet romana bie tu.
- Ali, nije li to preterano - rei ete - traiti od itaoca da se na kraju knjige pretvori u pisca?
- A zar je preterano ono to se trai od svakog ko reava ukrtene rei, tj. da upotrebi plajvaz.
Zauzvrat sastavlja ove Spomenice ili ovih ukrtenih glasova obeava svakom itaocu da e, ve prema
zasluzi, dobiti svoj sopstveni, zasebni i lini kraj prie, kao neki plemi nasledno dobro".
Svaki italac, ipak, nee dobiti "zasebni i lini kraj prie", jer je tano propisano kako "registar" treba
sklopiti, kao to je propisano i reenje ukrtenih rei. Ne postoji beskonaan broj reenja koliko teorijski
moe biti italaca. Oevidno je i ovdje na djelu igra s itaocem koju je Pavi precizno oznaio metaforom
"pelivanski konj" uHazarskom reniku.
I Predeo slikan ajem ima svoje uputstvo za itaoce, odnosno dva takva uputstva: "Kako reavati ovu
knjigu uspravno" i "Kako reavati ovu knjigu vodoravno". italac treba, uz pomo uputstva, da "reava"
knjigu, kao zadatak ili ukrtene rijei, kao to je morao da "reava" i Hazarski renik:
"Ukratko, onaj ko ita ovaj roman uspravno, sledie sudbine junaka, a onaj ko se opredeli za vodoravne
nizove, pratie prvenstveno zaplet prie. Ali ne i rasplet, jer reenja ukrtenih rei ne lee nikad u
ukrtenim reima, nego se, kao to je poznato, daju zasebno i naknadno "u iduem broju".
Stari nain itanja je "jednosmerna ulica", a ova knjiga je napisana - kao uostalom i sve knjige - da bi se
opiralo smrti i umiranju, pa bi trebalo da i italac nastoji da ne otklizi direktno u smrt, to je metafora za
itanje od poetka prema kraju.
italac mora prvo "srediti ukrtenicu", razabrati se u strukturi knjige, kako bi je mogao "rijeiti". Slino je
bilo i saHazarskim renikom: morao je i tamo uoiti tri knjige, tri vremenska i tematska sloja romana i
naine njihovog povezivanja, veze i odnose meu knjievnim junacima - da bi se razabrao u cjelini knjige:
morao je "reavati" knjigu.
italaka avantura je slina. Princip renika, od koga italac treba da stvori djelo prema mjeri svoje snage
i ukusa, Pavi podie ne samo na nivo svoje pripovjedake poetike, ve nam sugerira i jednu estetiku u
ijem je sreditu aktivni primalac. U tom pogledu je naroito znaajan lik zografa Nikona Sevasta i
njegova teorija "renika boja":
" - Boje ne meam ja, nego tvoj vid - odgovori mi on - ja ih samo stavim na duvar jednu do druge u
prirodnom stanju, a onaj ko posmatra, mea u svom oku boje kao kau. Tu je tajna. Ko bolje skuva kau,
imae bolju sliku, ali nee kaa biti dobra od loe heljde. Vanija je, dakle, vera gledanja, sluanja i itanja
od vere slikanja, pojanja i pisanja.
On uze plavu i crvenu boju, stavi ih jednu pored druge slikajui oi jednog anela. I ja videh da aneo
dobija ljubiaste oi.
- Ja radim s neim to je kao renik boja - dodade Nikon - a sam gledalac sastavlja od tog renika reenice
i knjige, to e rei slike. Tako bi mogao i ti da radi piui. Zato neko ne bi nainio renik rei koje
sainjavaju jednu knjigu i itaocu prepustio da od tih rei sam sklopi celinu?"
Ovaj dio teksta Pavi predstavlja kao "zapis na nekom osmoglasniku" iz 1674. godine. I lik i "zapis" su iz
17. stoljea, iz "baroknog sloja" Hazarskog renika. Tako Pavi ideju o romanu-reniku pripisuje svom
junaku Nikonu Sevastu, koji je ve imao izgraenu teoriju renika boja. Saglasnost izmeu Nikonovih i
Pavievih naela je oevidna: kod obojice je gledalac, odnosno italac u sreditu panje; obojica insistiraju
na novom itanju i gledanju, na kreativnom primanju umjetnikog djela. Tako je jo jedan Paviev
knjievni junak umijeao prste u autorstvo Hazarskog renika, stavljajui itaoca/gledalaca u sredite
panje; tako je na jedan nov nain, po ko zna koji put, kod Pavia tematizovan odnos pisac - knjievni
junak - italac. Istovremeno je jo jednom sedamnaesto stoljee obnovljeno u dvadesetom, to je kod
Pavia takoe est sluaj.
I u predsmrtnoj ispovijesti Teoktista Nikoljskog ("Appendix I") takoe nalazimo tematizovano itanje
odnosa pisac - junak - italac. Nikoljski ima monstruozno pamenje i uspijeva da zapamti sva tri hazarska
renika iz 17. stoljea - Brankoviev, Masudijev i Koenov - i da ih prenese Joanesu Daubmanusu. Tako i on
ima svoje mjesto u lancu brojnih autora Hazarskog renika.
No, Nikoljski je autor i drugih tekstova: on je poznati prepisiva starih crkvenih knjiga, naroito itija.
Nije, meutim, bio dosljedan prepisiva, ve od onih matovitih i kreativnih, koji su bitno mijenjali tekst,
pa ak stvarali nove biografije; bio je - pisac:
"Ne samo da dodavah prie uz itija, nego poeh izmiljati i nove pustinjake, dodavati nova uda i moji
prepisi poee se prodavati skuplje no knjige s kojih su prepisivani. Malo-pomalo osetih strahovitu mo
koju drim u mastionici i putam u svet po volji. I tada sam zakljuio: svaki spisatelj moe bez po muke da
ubije svog junaka u ciglo dva reda. Da bi se, pak, ubio italac, dakle eljade od krvi i mesa, dovoljno je
pretvoriti ga za trenutak u lik iz knjige, u junaka itija. Posle je lako...
Pitanje koje zaokuplja ovog monstruoznog prepisivaa jeste - kako ubiti itaoca. I on izvodi eksperiment
na monahu Longinu iz manastira Sretenje. Monah je pogodan uzorak za ogled: tei za podvinitvom,
birajui uzore meu najboljima, identifikujui se tako s junacima uzornih svetih itija. S tom plemenitom
namjerom daje na prepisivanje Teoktistu Nikoljskom itije Sv. Petra Korikog.
Kreativni prepisiva monstruoznog pamenja i ideja napravie hotiminu intervenciju u tekstu itija, pa je
u njegovom "prepisu" svetac postio strogim postom, umjesto pet, punih pedeset dana. Nesreni monah
Longin se poistovjetio s uzornim monahom prepravljenog itija i iskoraio iz sopstvenog u fiktivni svijet,
postao i sam junak itija. Post je bio surovo dug i pedeset prvog dana je italac - identifikovan s
knjievnim junakom Teoktistovog djela - izdahnuo. Tako je pisac ubio itaoca pretvorivi ga u knjievnog
junaka. Tako su se poklopile fiktivna i stvarna itaoeva sudbina.
Teoktist je istovremeno kreativni italac, prepisiva, krivotvorni redaktor i pisac-ubica. Intervencijom u
tuem, svetom tekstu preobrazio je itaoca u knjievnog junaka i ubio ga.
Longin je takoe aktivan italac, ali njegova kreativnost ide u pravcu identifikacije s knjievnim junakom,
koja ide dotle da se gubi sopstveni identitet, pa i ivot. Pri tom je identifikacija pogrena: ne obnavlja on
podvig petodnevnog posta sv. Petra Korikog, ve ispata svojih pedeset muenikih dana, to mu ih je -
kao sudbinu - propisao i dodijelio Nikoljski.
Ovo mjesto se moe shvatiti i kao parabola o krivotvorenju i krivotvoritelju teksta, o opasnostima koje
vrebaju pisca i itaoce, o pogubnosti nekritike identifikacije i dogmatskog miljenja; opomena je to da
nas na putu podvizavanja i uzdizanja vreba sam Neastivi sa svojim smrtonosnim zamkama. Ni pisanje ni
itanje nijesu stvari naivne ni bezazlene.
Za nau temu je relativna pria o piscu i siromahu - jedna od niza "umetnutih" i relativno nezavisnih pria
u romanu Predeo slikan ajem - koju pripovijeda junakinja Olga samom Razinu kao parabolu o braku i
koju emo, zahvaljujui njenoj sloenosti, ovdje u cjelosti citirati:
"(...) I tako ti jedan pisac sretne siromaka, nigde nikog nema, sam na ulici, duva u prste, nema kud glavu
da skloni. Ustupi mu on mesto u jednoj svojoj prii. Ponudi mu da tamo stanuje, jer tamo je, kae,
prostrana soba, ima, kae, u mojoj prii jela u izobilju, dodue, tamo je sada sneg i hladno je, ali ima pei i
drva, moe se, kae, do mile volje ugrejati. Pria pisac to, a sve mu drhte naoari od tronutosti. A onaj
siromaak uti i samo mu blista brada. Ria, pa sve plamti, mogao bi na njoj lulu pripaliti. I taj siromaak
kud e, ta e, jedva doeka makar i to, zauvar je, veli siromahu oveku i u snu ruak. Te ti se on useli. Prvi
dan u toj prii samo je spavao. Drugi dan samo je jeo, a treeg dana krete da obie ostale sustanare,
junake iz prie. Vide oni, ovaj ovamo ba ne spada, ali se muva ko da je glavna linost. etvrtog dana poe
traiti pare na zajam, inae e, veli pokvariti ceo tok dogaaja. I poee mu davati ko gro, ko dva, ko
skinu bedu s vrata. A on ne vraa, nego petog dana poe i enskinje iz prie da salee i ucenjuje. Zloonik,
pipa ih i gleda oima uskislim ko krompir. Te ti se tako, malo pomalo, osili. estog dana on napravi decu,
a im vide da se obogatio u prii, odmah sedmog dana izie iz nje, podnese dve-tri dostave gde treba o
glavnoj junakinji, ubrzo uznapredova, postade predsednik optine u onom mestu, zabrani priu, a pisca
optui da je sanjao takav i takav (pod zapisnik uzet) ruan san i poe ga sudski goniti..."
Siromah i pisac se sreu kao dva stvarna bia, izvan fiktivnog svijeta "prie". Siromah se, po pievoj
milosti i dozvoli, useljava u pievu priu, prelazi iz stvarnog u fiktivni svijet, postajui istovremeno
knjievni junak. Uljez, meutim, zadrava osobine "stvarnog" bia: spava, jede, pije, posjeuje ostale
"stanovnike" prie, pozajmljuje od njih novac, postaje agresivan i ni u kom sluaju nije potinjen svom
dobrotvorcu i piscu, koji mu je otvorio vrata svoje prie, kao to se otvara stan ili kua, pretvorivi priu u
siromahovo utoite. Sam fiktivni svijet je siromahovim "useljenjem" izrazito konkretizovan i izmijenio je
svoju prvobitnu prirodu: "oivio" je i postao "stvarniji". Pria je dobila dimenzije prostora, kao kakav stan,
kua, stambena zgrada ili sklonite, gdje ive knjievni junaci. Primivi nekog iz "spoljnjeg" svijeta
"realnosti", "fiktivni" junaci su stavljeni na sasvim realne muke; pozajmljuju novac, podnose razline
torture i ispunjavaju prohteve "doljaka", pa postaju ak i rtve njegove dounike aktivnosti. Zahvaljujui
upravo toj aktivnosti u fiktivnom svijetu - dounitvu - siromaak prestaje biti siromaak i napreduje vrlo
dobro u stvarnom, izvanfiktivnom svijetu - postaje predsjednik optine. Dounika aktivnost je spona
izmeu "siromahovog fiktivnog" i stvarnog ivota: o "djelatnosti" knjievnih junaka siromah pie dostave
na sasvim nefiktivna mjesta i zato dobija konkretne poene u realnom ivotu. Bivi siromah, a sada
predsjednik optine, potpuno se iseljava iz fiktivnog svijeta i nastavlja svoju probitanu, nefiktivnu,
praktinu i koristoljubivu aktivnost, okreui se potpuno i protiv biveg dobrotvora - pisca - i protiv svog
biveg svijeta i utoita - prie i njenih junaka: priu je zabranio, a pisca poeo sudski goniti. Po izlasku iz
fiktivnog u "realni" svijet siromah i pisac su promijenili mjesta na ljestvici drutvene moi i ponovo stupili
u "nefiktivni" odnos, ovog puta odnos monika (bivi siromah) i progonjenog (pisac).
Humor i fantastika su ovdje izgraeni na principu pomjeranja granica meu svjetovima: knjievnim i
neknjievnim, fiktivnim i realnim. Preseljavanjima siromaha iz jednog u drugi svijet postignuti su brojni
humorno-fantastini efekti i ispleten je ceo sie. Formula o mijeanju "fiktivnog" i "realnog" ovdje je
dovedena do potpune realizacije i konkretizacije. Siromah je as bijednik iz stvarnog svijeta, as
nepristojan stanovnik neke fiktivne graevine (knjievni junak), as monik, opet u stvarnom svijetu.
Podsjetimo se nekih slinih Pavievih reenja u njegovim ranijim pripovijetkama, ovoga puta iz
knjige Ruski hrt(Beograd, 1979).
Pripovijetka "Aksenosilas" poinje predanjem o dvostrukom imenu srpskog manastira ie, u kome su se
krunisali srpski vladari. Svoje prvo ime - ia - manastir je dobio prema slovima koje je jedne noi munja
ispisala iznad manastira, a "sedmovrata" prema broju krunisanih Nemanjia: za svako krunisanje
otvarane su nove dveri.
Jedan od careva je, meutim, rijeio da prekri obiaj i da ue na vrata svojih predaka, ali nikako nije
stizao do oltara. Poslije treeg neuspjenog pokuaja naao se izgubljen u nekom tuem i nepoznatom mu
svijetu, kao kosmonaut u svemiru, ili na brodu bez mehanizama za orijentaciju i komandovanje. Tako se
simbol pretvorio u "stvarnost"; crkva je simbol vaseljene, ali oni koji u njoj trae spas i utoite moraju ui
kroz prava, za njih odreena vrta; inae se u svemiru mogu izgubiti. Od dana neuspjelog krunisanja
nesuenog cara uvaju se i dogaaj i ime carevo kao najvea tajna - ne smiju se ni zapisati, ni proitati,
niti ih smije iko drugi znati doli dva kljuara. Oni su bili nepismeni, pa ime nijesu mogli zapisati, a bila im
je oduzeta mo govora, kako im ime carevo ne bi prelo preko usta. Onaj ko bi carevo ime zapisao smatrao
bi se prestupnikom protiv bezbjednosti carstva, a onaj ko bi ga proitao - njegovim sauesnikom. Za
bezbjednost su jamila dva taoca svojim glavama: jedan da carevo ime nee biti zapisano u sadanjosti, a
drugi - u budunosti.
Drugi dio prie je Pavieva literarna obrada legende o Jeftimiju Spanu, uenom monahu i darovitom
piscu, koji po nekim osobinama podsjea na poznatog srpskog pisca Teodosija Spana ("osavog"). Jedna
od tema o kojima je Jeftimije raspravljao bila je i tema o nepovratnosti vremena:
"Smatrao je da nema naina koji nas moe vratiti uz tok vremena, od posledica natrag ka uzorku, jer
savrenije stvari ne mogu se svoditi na nesavrenije oblike".
Spanu se desila najvea nesrea koja se monahu moe desiti: susreo ga je avo, ibao repom i ogadio
("oplodio"). Neto kasnije carevi ljudi su Spanu povjerili na prevoenje carevu poeziju, tvrdei za nju da je
najvee dostignue uma. Span se ponadao izbavljenju ali ga je ekala potpuna bjelina: u carskoj knjizi nije
bilo napisano ni jedno slovo. Jeftimije se poeo dovijati i sam pisati "carsku" poeziju na dva jezika:
carevom i narodnom. Dosjetka nije bila rjeenje, jer se lako mogao utvrditi falsifikat: carska knjiga je bila
potpuno ista. Spanovo dovijanje se pretvaralo u ludilo.
Carski ljudi su ponovo rijeili problem: proglasili su Spana za drugog taoca - onoga koji jemi da carevo
ime nee biti zapisano ni proitano u budunosti - i ubili ga, s obrazloenjem da se u budunosti mora nai
neko ko e proitati ime nekrunisanog cara.
Posljednje noi svog ivota Span je bio zakljuan u svoju eliju, gdje je mislio na dvojicu zloinaca iz
budunosti, zbog kojih on ve ujutro umire. Te noi je naslikao ikonu na ijoj se prednjoj strani nalazi lik
budueg zloinca, a sa one druge strane lik njegovog sauesnika.
Trei dio prie je najkrai. Potpuno se mijenja i pripovijedaki ton, i perspektiva pripovijedanja: to je
epilog isprian iz perspektive samog autora. Ton je subjektivan. Pripovjeda - koji se poistovjeuje s
autorom - pria autobiografski doivljaj. On je, naime, - 1979. godine uo ono to se zbilo prije ravno esto
godina - 1379; uo je i zapisao zabranjeno carsko ime, pa ga potom stavio u naslov svoje prie -
"Akseanosilas". Na taj nain je ba pisac postao taj ovjek iz budunosti zbog koga je ubijen Jeftimije
Span, a italac njegov sauesnik. Tim licima odgovaraju i likovi sa Spanove posljednje, oprotajne, nesvete
ikone: lik s lica ikone je - prema Pavievom opisu - neto karikiran lik naeg pisca, a sa nalija ikone je
italac.
Pisac i italac su, dakle, zloinac i sauesnik; lice i nalije iste ikone.
Razmotrimo sada Pavievu lepezu postupaka pri graenju fantastike u ovoj prozi. Izvori su dvije legende,
koje su, po pravilu, duboko u fantastici i mitologiji. U prvoj legendi je simbol izjednaen sa onim to on
oznaava: crkva je bukvalno postala kosmos, pa se nekrunisani car izgubio u kosmosu, jer nije potovao
kosmike zakone. U drugoj legendi je u priu uveden avo; postupak demonizacije svijeta je jedan od
najstarijih postupaka fantastike. Sam lik Jeftimija Spana nije graen prema normalnom ljudskom,
mukom liku, to se vidi iz njegovog imena: za njega se, zbog njegove polne nedefinisanosti, ne
upotrebljava zamjenica treeg lica jednine mukog roda (on), ve neobina groteskna kombinacija svih
rodova (ono).
Kljuni fantastiki obrt je igra s vremenom i odnosom uzrok-posljedica. Spanova sudbina, naime, na
najsuroviji nain obara njegovu tezu, po kojoj "nema naina koji nas moe vratiti uz tok vremena, od
posledice natrag ka uzroku". Span je 1379. osuen i ubijen za ono to se dogodilo 1979; posljedica je ravno
esto godina prethodila svome uzroku, a rtva svojim "zloincima". Autor i italac time nijesu lieni svoje
metafizike odgovornosti za Spanovu sudbinu. Po tome to je italac sauesnik u sudbini knjievnog
junaka, ova pripovjetka je pretea epiloga romana Predeo slikan ajem: Vitaa Milut ostaje u ivotu ili
biva ubijena zavisno od toga ko roman ita - mukarac ili ena.
italac i pisac su potpuno ukljueni u fiktivni svijet knjievnih junaka i dovedeni u vezu s dogaajem od
prije 600 godina. Oni su, tavie, jo prije est stoljea bili dio fiktivnog svijeta Jeftimija Spana: nali su se
sa dviju strana Spanove posljednje ikone.
Ko je tu autor, ko italac, ko fiktivni lik?
Span je ikonopisac, stvaralac, autor. Pisac i italac su likovi s njegove posljednje ikone i istovremeno
predstavljaju zloinca i sauesnika, iako se pojavljuju esto godina poslije Spanove smrti. Pisac je autor
pripovijetke, Span njegov knjievni junak. Ali da li je italac samo italac, ili je i knjievni junak iz treeg,
zavrnog dijela prie, gdje je i pisac takoe preao meu knjievne junake? Da li je italac, budui da je
piev sauesnik, takoe ozaren oreolom autorstva? On je neodvojiva, nevidljiva i promjenljiva "druga
strana ikone".
Igra s vremenom, odnosno uzrok - posljedica i odnosom pisac - italac - knjievni junak omoguavaju
fantastine obrte u ovoj prii.
"Veera u krmi,Kod znaka pitanja'" naslov je druge prie iz zbirke Ruski hrt koja je privukla nau panju
umjetnikim postupcima relevantnim za nau temu. Junaci prie su - kako to ponekad kod Pavia biva -
poznati savremenici, ali oni ljudi koji su dobar dio svog ivota proveli kao Pavievi savremenici. Za stolom
u poznatoj beogradskoj kafani "Kod znaka pitanja" veera grupa ljudi, meu kojima su autor prie i tri
njegova poznanika: pisac Vlada Uroevi i kritiari Boa Vukadinovi i Zoran Mii.
Pisci za stolom su duhovni srodnici: Vlada Uroevi pie kvalitetnu fantastiku prozu, kao i sam Pavi, a
Zoran Mii i Boa Vukadinovi su podravali pisce takve orijentacije i posvetili dobar dio svoje kritiarske
djelatnosti fantastici.
"Veera u krmi,Kod znaka pitanja'" je svojevrstan san. Vukadinovi i Mii su - vidi se jasno iz
pripovijetke - ve bili pokojnici. Autobiografski pripovjeda je svjestan da je u snu i da iz sna treba izai,
ali "iz sna se moe izai samo u priu". Umjesto poznate beogradske ulice, po izlasku iz krme "Kod znaka
pitanja", pripovjedaa je doekao njemu stran predeo:
"Odjednom videh:
Pred ulazom hotela ve je bilo oieno: malo otpadaka maltera i nekoliko paradi kamena - koji su mogli
biti i sa novogradnje na suprotnoj strani - to je bilo sve...
Po tome ja se setih gde se nalazim. Nalazio sam se u jednoj prii Vlade Uroevia. U prii ijeg sam se
naslova seao:,Hotel Lisabon'".
Kurzivom tampan tekst je citat iz navedene Uroevieve prie. Citat je ukomponovan kao opis pejzaa u
kome se naao pripovjeda po izlasku iz kafane i pri pokuaju da izae iz svog sna.
Slijedi zatim kombinacija onog to se dogaa u Uroevievoj prii i onog to se dogaa izvan prie;
elementi dvaju tekstova - Pavievog i Uroevievog - mijeaju se, stvarajui neobian fantastini svijet kao
susret, presjek i kombinaciju dveju fikcija.
Pripovjeda, potom, navodi tekst s kraja Uroevieve prie kao sopstveni doivljaj u snu i - plaei se
uasnih dogaaja iz drugih Uroevievih tekstova - vraa se u krmu "Kod znaka pitanja".
U krmu se istovremeno vraa i Vlada Uroevi, ali iz jedne Pavieve prie. Jedan drugog upozoravaju da
pokuaju da izbjegnu dvije najstravinije prie: Pavi Uroevievu priu "Dogaaj na letovanju", a
Uroevi Pavievu "Cvetnu groznicu", u kojoj probueni mrtvi Rimljani, isprovocirani svjeom krvlju,
rastru pripovjedaa. No, uprkos upozorenjima i vlastitim nastojanjima, obojica poruuju pia iz
pomenutih pria: Uroevi bijelo vino (pie iz Pavieve prie "Cvetna groznica"), a Pavi svoju porudbinu
opisuje citatom iz Uroevievog "Dogaaja na letovanju": "zatraih jedan konjak kelneru koji je ve
izvadio bocu vina"...
"Dogaaj na letovanju" se nije mogao izbjei i Pavi prenosi epilog te prie u sopstvenu, gdje junak gine na
ulici, od udara kamiona.
Osnovni postupak ove prie mogao bi se nazvati igra fikcijama: to je kombinacija sna i tue knjievne
fikcije, i to knjievne fikcije pisca.
Pavi je i autor svoje prie "Veera u krmi,Kod znaka pitanja'", i autor prie "Cvetna groznica" u koju e
zalutati Vlada Uroevi. Ali on je i knjievni junak dviju svojih pria. On je, istovremeno, i italac i
potovalac Uroevieve zbirke Noni fijaker, iz koje su pomenute dvije prie, u kojima e pripovjeda
pokuati da izae iz kafane i iz sopstvenog sna.
Uroevi je pisac pria "Hotel,Lisabon" i "Dogaaj na letovanju", ali i potovalac i italac Pavievih djela i
prevodilac Pavieve "Crvene groznice", u koju e zalutati kao knjievni junak prie "Veera u krmi,Kod
znaka pitanja'".
U igri fikcijama dominantno mjesto ima variranje odnosa autor - italac - knjievni junak, pri emu je
dolo do efektne i dosta rijetke upotrebe citata: igra fikcijama i odnos pisac - lik - italac takoe su
dominantno obiljeje intertekstualnosti u ovom sluaju.
Ova pria se moe dovesti u jednu posebnu vezu s Hazarskim renikom: ako se pomenute fantastine
prie Pavia i Uroevia predstave metaforino kao njihovi snovi, onda se ovi pisci, na voleban nain,
nalaze jedan drugom u snovima; onda su oni neka vrsta "lovaca na snove". Jo je blia slinost s odnosom
Brankovi - Koen: svaki je na svoj nain u snovima i ivotu onog drugog.
Jo jedna tema se namee kao porediva: pokuaj da se snovima sazna neto o fenomenu smrti. Dvojica
pisaca-fantastiara sjede za veerom s dvojicom pokojnika, kritiara i potovalaca fantastike proze.
Najiskusniji i za predvianje najsposobniji je onaj koji je najdue meu mrtvima. Obojica pripovjedaa
doivljavaju smrt kao san i fikciju, pri emu je pokojni kritiar Zoran Mii doivljava drugi put.
Pokuaj saznanja smrti snom sredinja je tema "baroknog sloja" Hazarskog renika i jasno je
nagovijetena ovom Pavievom priom. Sloena i vjeta kombinacija fiktivnih svjetova i odnosa autor -
italac - knjievni junak doprinijela je efektnosti, neobinosti i ljepoti ove prie, koja je prihvatila izazov
velikog rizika, budui da su u intelektualno-umjetnikoj igri konkretni ljudi, sadanji ili dojueranji
savremenici, i to i kao knjievni junaci, i kao pisci, i kao itaoci, ponekad u trostrukim i meusobno
prepletenim ulogama. Na taj nain se - iz samoga djela - postavlja pitanje odnosa itaoca i knjievnog
junaka u Pavievoj prozi. Uostalom u Pavievom romanu Predeo slikan ajem nalazimo jedna iskaz koji se
odnosi na itaoca kakav je uobiajen u realistikoj prozi za knjievnog junaka. Na taj nain je istovremeno
uspostavljena parodijska distanca prema realistikoj prozi i skrenuta panja na nov i delikatan odnos
italac - knjievni junak:
"Svi itaoci ove knjige su
potpuno izmiljeni.
Svaka slinost sa pravim
itaocima sluajna je".
III
italac kao knjievni junak, knjievni junak kao italac
"... Zar misli da samo ti ima pravo na knjigu, a knjiga nema pravo na tebe? Zato si tako ubeen da nisi
niija mata? Jesi li siguran da tvoj ivot nije obina izmiljotina?"
Navedeni odlomak je iz Pavievog romana Predeo slikan ajem, a izgovara ga Pavieva junakinja Vitaa
Milut, supruga glavnog junaka Atanasija Fjodorovia Razin i jedan od najznaajnijih likova u ormanu.
Ona ove rijei upuuje ovjeku u koga se zaljubila, a to je - italac Pavievog romana. Knjievna junakinja,
fiktivno lice, vodi dijalog s itaocem, ivim ovjekom koji pripada i vanliterarnoj stvarnosti, zaljubljuje se
u njega i vodi ljubav s njime. Ona, dakle, probija barijeru fikcije, elei da iskorai iz fiktivnog svijeta
romana u svijet realnog ivota:
Kao to je pisac emigrant iz svog sveta u svet itaoca, tako sam i ja, Vitaa Milut, pokuala da emigriram iz
svog sveta zatvorenog u ovu stranu knjigu, gde mi ubijaju i prodaju decu u ime nekih viih razloga, u
jedan drugi, ovaj va svet, koji sam naslutila makar i nejasno, ali preko jedne mone sile, preko ljubavi".
Na taj nain, naravno, odnos knjievni junak - italac postaje jedan od izvora fantastike u romanu.
No, ne iskorauje samo knjievna junakinja iz fiktivnog svijeta romana u svijet realnog ivota, ve u
fiktivni svijet romana zakorauje i italac; biva uvuen voljom fiktivnog lica knjievne junakinje Vitae
Milut. Onoga asa kad italac postane predmet Vitaine ljubavi, on je postao i sastavni dio fiktivnog
svijeta romana: postao je knjievni junak ljubavnog romana. Junakinja i italac se kreu u istom pravcu,
ali u suprotnom smjeru: junakinja izlazi iz svijeta romana u "realni" svijet, po svoga ljubavnika, a italac
izlazi iz takozvane stvarnosti ulazei u svijet knjievnog djela, u fikciju, postajui pri tom i sam fikcija, i to
bez svoje volje i bez prava na odluku, kako to ve ponekad u ljubavnim avanturama biva. Realno bie
(italac) voljom fiktivnog bia (knjievni junak) postaje dio fiktivnog svijeta (roman).
Psihologija knjievnosti nas je ve vie puta upozoravala da su i pisac i italac duboko zaronili u svijet
fikcije: fenomeni uivljavanja i identifikacije zapravo su svojevrstan izlet u svijet fiktivnog, trenutno
naputanje sopstvene realnosti, pa ak i sopstvenog identiteta. Na slina iskustva upozorava itaoca i
Pavieva junakinja: brojni ljepotani i mukarci po izboru, itaoci slavnih knjiga, uivljavali su se u svijet
knjievnih junakinja, ne rijetko uzbueni do zaljubljenosti:
"Uostalom, zar nije nepravda da su tolike hiljade godina sve te junakinje, od Homerovih dana do danas,
od Bakoovih pria do jue, ostajale slepe i gluve za ari mladih lepotana koji od njih ue prve ljubavne
snove, njinim suzama lee svoje rane i pilje im meu sise mnogo priljenije no bilo kakav ljubavnik iz
knjige, bdijui nad tivom u koje su zazidane?"
Pavi i njegova junakinja, ne bez ironije i bez parodijskog odnosa prema tradiciji, prave kopernikanski
preokret: sada se junakinja zaljubljuje u itaoca, pretvarajui ga, mimo njegove volje, u Vitainog
ljubavnika.
Vitaa govori o vampirskoj prirodi knjievnih junaka, a posebno junakinja:
"Dodue, sve mi - i Ifigenija, i Dezdemona, i Tatjana Dmitrijevna Larina, i ja s njima zajedno s mojom
Nikoletom sve smo mi vampirice! Ali, ne oduzimaj alou duu moju od mene! Ima tu jedna razlika. Te
vampirice ne sisaju tvoju krv. Ponekad, moda, dou ti u san i ukradu ti malo mukoga semena, slatko
prosutog da oplodi matu. A doje te obilato svojim mlekom, svojom pesmom, koju ti ne uje i svojom
ljubavlju koja udi za tobom kao za ivom zemljom to moe oveka roditi, a ti sve to pretvara u punu
izmu krvi. Prave krvi. I ko je sada vampir?"
Nije, dakle, samo knjievna junakinja vampirica, ve je i italac - njen ljubavnik - vampir u mnogo veoj
mjeri. Vitaino retoriko pitanje na kraju navedenog odlomka nije samo stvar retorike i besjednikog
nadmudrivanja s ljubavnikom (koji inae uti): to je stav relativizacije stvarnosti i njenih kriterijuma, stav
fundamentalan za fantastiku prozu. Ako je, naime, takozvana "realna" ili "ivotna" stvarnost jedina
istina, onda nema osnova za fantastiku knjievnost. Samo ako je italac vei vampir od knjievne
junakinje moguna je ljubav meu njima. italac, dakle, nije nita "stvarniji" od knjievnog junaka, niti je
ovaj "fiktivniji" od itaoca. U tom pogledu je rjeita posljednja reenica iz uvodnog citata:
"Jesi li siguran da tvoj ivot nije obina izmiljotina?"
Ovaj stav, kao i cijela Vitaina ljubavna besjeda, izuzetno podsjea na dijalog to ga knjievni junak
romanaMagla, Migela de Unamuna, Augusto Peres, vodi sa svojim stvaraocem, don Migelom, a o emu je
kod nas veoma uvjerljivo pisao Ivo Tartalja u vezi s Andrievom prozom, a u poreenju s novelistikim i
komediografskim postupcima Luiija Pirandela. Predmet poreenja je "scena razgovora koji vode pisac i
njegov junak, gde junak eli da utie na pisca, nametne mu svoju volju, pa mu jo dokazuje kako je vie
ivotan od svoga tvorca" (podvukao J. D.).
Odnos "fiktivnog" i "nefiktivnog" lica sasvim je slian kod Pavia, ali kod Pavia je rije o odnosu junaka i
itaoca.
"Iskupi me svojom ljubavlju! Ja znam, ko spase junaka prie, ubija priu, ali pokuaj da mi spase ivot ne
ubijajui svoju priu" - vapije Vitaa Milut pred svojim itaocem. italac je postao njeno jedino uzdanje i
jedini spas. I doista e pisac tako podesiti razvoj dogaaja da od itaoca zavise Vitaini ivot i smrt,
odnosno da pol itaoca odluuje o ivotu junakinje, o epilogu romana: Vitaa je u odsudnom asu ugledala
itaoev lik u vodi. Ako je italac mukarac, nad Vitaom e biti izvrena smrtna kazna i njeno tijelo e
potonuti na dno bunara; ako knjigu ita ena, onda je itateljkin lik pred Vitainim oima i ivot junakinje
je spasen. Sudbina knjievnog junaka je direktno vezana za itaoca, to stvara fantastino-humorne efekte,
ali dovodi i do relativizacije samog knjievnog junaka i do parodije tradicionalnog epiloga, a italac i
itanje postaju elementi motivacije romana, sastavni dio fiktivnog svijeta.
I zavrne reenice romana direktno ukljuuju itaoca u odgonetanje junakove sudbine. Poslije svih uda
koja je stvorio i koja su mu se dogodila, Atanasije Razin se vraa svom ranijem prezimenu, a kraj njega se
stvorila "prava deja kolevka odnekud sputena u ugao terase". Odoje u kolevci je u snu sisalo prst, a kad
mu je Svilar priao, odoje mu zapovijeda, uz glasnu i otru psovku, da ljulja kolijevku:
"Svilar se tako nije zbunio jo od onog siromanog vremena kad se pod kapom umivao i pokorno prui
ruku da zaljulja kolevku. Tada od njegove ruke na kamen pred kolevkom umesto jedne padoe tri senke.
italac valjda nije tako glup da se nee setiti ta se sada desilo Atanasiju Svilaru, koji se jedno vreme
prezivao Razin".
itaoeva inteligencija je na probi. Od toga kako e se italac dosjetiti zavisi sudbina glavnog junaka
romana.
Tako je italac dva puta doao u situaciju prezrenog Boga: on - kao i Bog - odluuje o sudbini glavnih
junaka, ali nad njim takoe lebdi jaka ironija. Pisac se s tim Bogom poigrava, probijajui mu inteligenciju.
italac ima utisak da ustrojstvo svijeta romana zavisi od njegove, boanske volje, a istovremeno je -
prihvatajui se itanja Pavievih romana - pristao da bude Bog- igraka u rukama pisca i njegovih junaka.
itaoeva stvaralaka sloboda pokazuje se - kako to sa slobodom esto biva -kao njegov ironian usud.
Ali Pavi ide i dalje u svom postupku rokiranja likova i funkcija, pa njegov glavni junak, Atanasije Razin,
postaje u jednom trenutku italac, pisac i kritiar knjige istovremeno. Vei dio knjige koncipiran je kao
spomenica glavnom junaku, a spomenica se, dakako, predaje onome kome je posveena da on dadne
svoju saglasnost za objavljivanje. Razin je tako doveden u situaciju da ita, interpretira i ocjenjuje tekst
koji je njemu posveen. On nastoji - kao pravi veliki gospodin - da se uzdrano deklarativno izjanjava o
tekstu koji mu je posveen, ali daje nekoliko veoma vanih konstatacija.
Razin primeuje kako mu prie iz "Spomenice" ispadaju, nestaju i bjee; gube se kao da propadaju u "crnu
rupu". Ipak, ne moe a da ne prizna da mu se najvie dopala pria "etrnaesti apostol".
Knjievni junak vodi dijalog s autorom "Spomenice" i autor mu se zaklinje da takve prie u "Spomenici"
nema. Na to mu Razin dokazuje da "ko ita nalazi u knjigama ono to ne moe nai na drugom mestu, a ne
ono to je pisac turio u roman", jer "od reenica istrgnutih iz raznih poglavlja jedne knjige moe se nainiti
takva pria da padne u nesvest... Dakle, ne samo da iz jedne knjige stalno iezavaju prie, nego se u njoj
stalno nastanjuju sve nove i nove povesti. To je stvar itanja a ne pisanja, stvar oka, ne pera. Tako opet
dolazimo do onih pria-uljeza, koje i sam pominje u ovoj istoj knjizi.
Da stvari stoje tako kako je sam teorijski objasnio, Razin potvruje svojom ceduljicom na kojoj je, od
reenica iz romana Predeo slikan ajem, napisana "pria-uljez" "etrnaesti apostol".
Autor zatim upuuje na Razina kao na jednog od uzornih italaca, podstiui itaoce svoje knjige da sami
"hvataju" prie-uljeze.
Glavni junak je, dakle, preobraen u itaoca svoje Spomenice, u teoretiara itanja i primanja knjievnog
djela, u kritiara - jer vrednuje priu "etrnaesti apostol", dajui time svojevrsnu interpretaciju romana -
i, na kraju, u pisca koji pie "okom, a ne perom": sam je sastavio priu "etrnaesti apostol", koja je u knjizi
prije njegovog kreativnog italako-spisateljskog zahvata postojala samo kao veoma skrivena mogunost.
Rokada odnosa i funkcija autora, knjievnog junaka i itaoca pretvara se u jedan od najvanijih sistema
knjievnih postupaka, koji je izvorite humora i fantastike. Dok je u Hazarskom reniku, u igri italac u
odnosu prema tekstu i piscu, pa i prema knjievnom junaku, u romanu Predeo slikan ajem u igru s
itaocem stupa aktivno knjievni junak.
Optija razmatranja
Hazarski renik u komparativnom kontekstu
"Tako sam nanovo otkrio ono to su pisci uvek znali (i toliko nam puta kazali): knjige uvek govore o
drugim knjigama, a svaka pria pripoveda ve isprianu priu. To je znao Homer, znao je i Aristo, da i ne
govorimo o Rableu i Servantesu. Zbog toga je moja pria morala da zapone s ponovo naenim
rukopisom, pa je ak i to bio citat (naravno)."
(Umberto Eko, "Napomene uz Ime rue").
Odavno jugoslovenska knjievnost nije napravila takav prodor u Njemakoj kao 1987/1988 godine. U
istom asu u knjiari Dojerlih u Getingenu leale su jedna do druge etiri knjige jugoslovenskih pisaca:
Bora (Seobe) Miloa Crnjanskog, Eseji Miroslava Krlee, Peanik Danila Kia i Hazarski renik Milorada
Pavia. Takav prodor jugoslovenske, u prvom redu srpske knjievnosti, porediv je jedino s prigodom
poslije 1961. godine, kada je Ivo Andri dobio Nobelovu nagradu za knjievnost i tako skrenuo panju
svjetske javnosti na takozvane "male knjievnosti" jugoslovenskih naroda.
Miroslav Krlea, najznaajnije ime hrvatske knjievnosti, odavno je poznat njemakoj publici, ali ne u
obimu i svestranosti njegovog djela, niti je bio prihvaen ni vrednovan u skladu s njegovim statusom u
domovini. Milo Crnjanski, vjerovatno najznaajniji srpski pjesnik i romansijer XX stoljea, dugo je
poslije II svjetskog rata ostao u Londonu, u emigraciji. To je ometalo recepciju njegovih djela u domovini i
u inostranstvu. I dok je domovina odala nepodijeljeno priznanje knjievnim djelima ovog pisca pod
njegovu starost, dotle je njihova ozbiljnija recepcija u inostranstvu poela tek poslije pieve
smrti. Seobe su nedavno bile u Francuskoj izdavaki dogaaj godine, da bi poslije Francuske roman stigao
u Njemaku, u lijepom prevodu, ali pod neadekvatnim naslovom, tim prije to se rije iz naslova romana -
Seobe - doivljava u pievoj domovini kao mitska i sudbinska rije srpskog naroda. I Danila Kia - a
posebno roman Peanik - Nemci su "otkrili" tek poto je odavno bio poznat u Francuskoj, a zatim irom
Evrope i Amerike. Jedino je Milorad Pavi sa romanom Hazarski renik doiveo skoro istovremenu
recepciju u Njemakoj kao i u ostaloj Evropi, odnosno svijetu. Uspjeh Pavievog romana lii na eksploziju:
objavljen je na srpskohrvatskom jeziku u Beogradu 1984. godine, a krajem 1988. bio je u vrhu svjetskih
bestselera od Minhena do Vaingtona. Prema podacima publiciste Radovana Popovia, objavljenim u
novembarskom broju beogradskog asopisa "Knjievnost" za 1988. godinu, Hazarski renik je preveden ili
se prevodi na francuski, engleski,njemaki, italijanski, danski, holandski, hebrejski, vedski, eki,
slovaki, poljski, japanski, panski, portugalski, katalonski, maarski, finski i bugarski, s tim to se
engleski prevod pojavljuje u Njujorku i Londonu.
Nije rijedak sluaj da nova knjiga jednog autora moe baciti naknadnu svjetlost na prethodnu. To je u
izvjesnom smislu i zakonomjerno; o tome je dosta davno pisao T. S. Eliot, u neto drugaijem kontekstu:
jedno znaajno novo djelo omoguava drugaije sagledavanje tradicije. Roman Predeo slikan
ajem potvrdio je i istakao u prvi plan neka poetika naela Hazarskog renika, odnosno romanopisca
Milorada Pavia. Novi Paviev roman nosi podnaslov, ili anrovsko odreenje: "Roman za ljubitelje
ukrtenih rei". Umjesto uobiajenog Sadraja italac e na poetku knjige, kao i na njenom omotu, nai
ukrtenicu, kao na kraju kakvih novina. Kao to je Hazarskim renikom promovisan model romana-
leksikona, tako je novim romanom stvoren model "roman-ukrtenica". I u jednom i u drugom sluaju
italac se naao u novoj i neobinoj poziciji. Naveemo zato jedan podui odlomak iz Pavievog novog
romana, u kom se razmilja o itaocu:
"Kritiari su kao studenti medicine: uvek misle da pisac boluje ba od one bolesti koju upravo prouavaju.
A pisac uvek boluje od iste bolesti, od bolesti ukrtenih rei. Da od jednog jezika u svojim ustima grade
dva. ta je, ustvari, jedna knjiga do zbirka dobro ukrtenih rei? Meutim, postoji i italac koji boluje od
iste ljubavi. Ljubavi za ukrtenice. Takav je sigurno ve primetio da u ovoj knjizi postoje etiri odeljka pod
naznakom "Vodoravno", i da svako od poglavlja s tim odeljcima nosi naziv "Uspravno". To e ga odmah
podsetiti na ukrtene rei i bie u pravu. Ovaj se roman istovremeno moe itati kao to se ispunjavaju
ukrtene rei. Malo vodoravno, malo uspravno, malo ime, malo prezime.
Ali, rei ete, prvobitni je ovek proputao kroz glavu stotine oseanja i misli istovremeno, i tek je moderni
ovek odvojio misao od misli, nadredio jedno oseanje bezbroju drugih oseanja to naviru u njega iz
sveta neprekidno, dao im redne brojeve i stao razlikovati prva od poslednjih. Zato se sada vraati natrag?
Zato sada uvoditi nekakav nov nain itanja knjige, umesto onog koji vodi, kao ivot, od poetka ka kraju,
od roenja do smrti? Odgovor je jednostavan: zato to bilo kakav novi nain itanja knjige koji ide
nasuprot matici vremena to nas vue ka smrti, jeste jedan uzaludan ali astan napor oveka da se odupre
toj neminovnosti svoje sudbine bar u knjievnosti, ako ne i u zbilji. Dananjica je kao bata; u njoj raste
jedno bilje koje sa uivanjem jedu savremenici, drugo, koje e (ako se ne osui) biti najlepa hrana za ljude
sutranjice (sinovi i unuke ovih danas), a tree raste za daleka neka pokolenja koja e opleviti na vrt od
svega to smo voleli i traiti svoju arobnu biljku, svoj isop, svoj raskovnik, ne hajui mnogo za gradinara.
To znamo. Zato bi onda italac uvek morao da bude kao policijski inspektor, zato bi uvek morao da staje
u svaku stopu svog prethodnika? Zato mu ne dati bar negde da mrdne? A o junacima i junakinjama
knjige da i ne govorimo! Moda i oni ele ponekad da pokau drugi profil, da potegnu ruke na drugu
stranu. Sigurno im je dosadilo da itaoce uvek vide u istom nizu kao jato gusaka to leti na jug ili ko kasae
na konjskim trkama. Moda bi ti junaci iz knjiga hteli da ponekad od italaca izdvoje iz te sive povorke ako
ni zbog ega drugog, a ono da se ponekad opklade na nekog od nas. ta mi znamo?
(...) Re je o tome, kao to rekosmo, da se nae nov nain itanja, a ne nov nain pisanja. Jer, ako lepoj
prii nije potreban lep jezik i lepa re, neophodan joj je lep nain itanja, koji za sada jo ne postoji, ali e,
nadamo se, nastati s vremenom... Jer, kao to postoje talentovani i netalentovani pisci, postoje isto tako
daroviti i nedaroviti itaoci.."
Nai drugaiji nain itanja, povesti neku drugu, novu igru s itaocem - to Pavi istie u prvi plan svoje
poetike. italac je stavljen u sredite panje; on nije ni pasivan konzument, niti je "spolja", izvan djela. On
je i onaj koji knjigu ita, ali i onaj koji priu sklapa, koji preuzima dio pieve uloge; on je u romanu kao
jedan od njegovih unutranjih inilaca, kao koautor, ali i kao knjievni junak, koji ima sasvim aktivnu
ulogu prema drugim knjievnim junacima. Tako se junakinja romana Predeo slikan ajem zaljubljuje u
itaoca, a od toga da li je italac mukarac ili ena zavisi sudbina junaka, pa kraj moe biti "muki" i
"enski", tragian i srean.
Ma koliko izgledala radikalna, ideja nije sasvim nova, niti s gledita pisca (knjievnosti u uem smislu
rijei), niti s gledita nauke o knjievnosti. Pisci su, barem od simbolizma na ovamo, veoma esto isticali
znaaj itaoca kao saradnika, kao onoga ko "dopisuje" djelo, dajui mu, u jednom trenutku, konano
znaenje. italac je esto bio dio pievog stvaralakog programa: raunalo se s njegovim emocijama,
asocijacijama, imaginacijom, inteligencijom i obrazovanjem. Druge umjetnosti, a naroito pozorite,
raunale su na aktivnu publiku, na proirenje pozornice na cijelu dvoranu, na uee publike u igri.
Za razmatranje odnosa lik - pisac - italac, i za ovaj kontekst, naroito su znaajni italijanski novelista,
romansijer i komediograf Luii Pirandelo i posebno njegova komedija est lica trae pisca, kao i panski
filozof i pisac Miguel de Unamuno s romanom Magla i teorijskim knjigama Tragino oseanje ivota i,
naroito, ivot Don Kihota i Sana. U isti kontekst bi spadao i Ivo Andri, naroito s knjigom
pripovjedaka Kua na osami. O tome je precizno pisao beogradski komparativista Ivo Tartalja u knjizi o
Ivi Andriu pod naslovomPripovedaeva estetika. Lica trae pisca, lica se bune protiv pisca; knjievni
junaci se mijeaju u piev stvarni ivot, pisac postaje dijelom knjievni junak, dio svog fiktivnog svijeta.
Nauka o knjievnosti je takoe vodila rauna o itaocu, naroito u naem stoljeu, u emu su moda
najreprezentativnije anglo-amerika "nova kritika" i njemaka teorija recepcije. Krejn i njegovi sljedbenici
ostavili su nam u nasljee plodnu ideju o trodimenzionalnosti knjievnog djela: djelo ima dimenziju
teksta, dimenziju pisca i dimenziju itaoca.
Ideja da treba promijeniti itanje, a ne pisanje djela jeste kopernikanski preokret, ali se i veoma razlikuje
od kopernikanskog preokreta. Omoguiti itaocu da bude ono to Pavi od njega hoe, znai, prije svega,
promijeniti pisanje; izmijeniti - i to radikalno - model romana. Taj model ne mijenja italac, ve pisac;
italac tek kasnije moe uivati u svoj stvaralakoj igri.
A to je tako bilo oduvijek: oduvijek su pisci morali stvarati i mijenjati ukus publike, i oduvijek su imali na
raspolaganju samo svoja djela. Nije, meutim, uvijek data ista mogunost itaocu za njegovu kreativnu
igru, i u tom pogledu Pavi je dosta radikalan. Zanimljivo je i poredivo s Paviem ono to pie Umberto
Eko u "Napomenama uz,Ime rue'".
"Manconi nije uivao piui za publiku kakva je bila, nego je pisao da bi stvorio publiku kojoj e njegov
roman morati da se svidi. I teko njima ako im se nije dopao, pogledajte s koliko licemerja i vedrine govori
o svojih dvadeset pet italaca. Dvadeset pet miliona, toliko on eli.
Kakav model itaoca sam eleo dok sam pisao? Sauesnika, naravno, koji uestvuje u mojoj igri? eleo
sam da postanem potpuno srednjovekovni ovek i ivim u srednjem veku kao da je to moje vreme (i
obrnuto). Ali istovremeno sam eleo, svim svojim snagama, da oblikujem lik itaoca koji bi, kada
prevazie inicijaciju, postao moj plen ili plen teksta, i koji bi mislio da ne eli nita drugo do ono to mu
tekst nudi. Tekst nastoji da bude iskustvo preobraaja za svakog itaoca".
italac koji se zabavlja, zarobljen u tekstu i problemima koje mu roman nudi - uprkos prividu maksimalne
slobode - to je i Ekov i Paviev ideal:
"eleo sam da se italac zabavi. Barem onoliko koliko sam se ja zabavljao. To je veoma vaan momenat
koji samo naizgled protivrei naim predstavama o romanu koje smatramo veoma ozbiljnim.
Zabaviti ne znai rastresti, odvratiti od problema" - tako pie Eko, a to bi najveim dijelom vailo i za
Pavia. Zabavna knjiga je esto i ozbiljna knjiga, posebno ako se "zabavno" razumije kao istorijska
kategorija.
Umberto Eko, italijanski teoretiar, profesor i romanopisac, prouo se prvo po svojoj teorijskoj
knjizi Otvoreno djelo. Teko je nai atribut koji bi bolje stajao uz Pavieve romane od ove Ekove sintagme,
koja se nekad uzima i kao sinonim za stvaralaki program, i za kritiki nalaz, i za teorijsko utemeljenje
moderne knjievnosti; tu je, takoe, italac jedan od glavnih teorijskih problema i "junaka" knjige.
Kritiari su ve dovodili u vezu Paviev i Ekov roman, Hazarski renik i Ime rue. Na takvo poreenje su
upuivali i tzv. "spoljni" faktori, koji u ovom sluaju ne mogu biti spoljanji: autorima je zajednika
profesorska uenost, istorijsko i teorijsko vladanje modelima pripovijedanja, korienje postojeih, ili
inovacija sasvim starih modela za stvaranje novih formi, veoma bogata kulturnoistorijska pozadina
romana, tako da je u knjigama moguno govoriti o "dijalogu" meu kulturama i epohama. Moda je na
takvo poreenje podsticao i gotovo nevjerovatan uspjeh oba romana, koji su postali svjetski bestseleri, i
profesorska djelatnost obojice pisaca. U Jugoslaviji im je pridruivan jo i Pavao Pavlii, zagrebaki
profesor komparativne knjievnosti, pisac zapaenih djela u kojima se koristi model kriminalistikog
romana, zdruen sa socijalno-angaovanom tematikom i lokalno smjeten najee u konkretan
zagrebaki ambijent. "Profesorskom imaginacijom" se oznaava postojanje racionalnog plana, uenosti,
autorska samosvjest, bogata intertekstualnost, ali i profesionalna upuenost u moderne trendove i
sklonost ka fantastici kao jedan od vidova racionalne kombinatorike. Predrasuda je da fantastika mora
uvijek dolaziti samo iz sfere iracionalnog i nesvjesnog; satirina literatura - kojoj su svojstvene i fantastika
i racionalna kombinatorika - to najbolje potvruje.
Profesorsko-nauna djelatnost je odista vrlo vana za knjievno stvaralatvo Milorada Pavia, a naroito
zaHazarski renik. Tema Hazara se nametnula ovom piscu jo u mladosti, u studentskim danima, negdje
1953. godine, prilikom izrade jednog seminarskog rada o irilu i Metodiju. Postavila se prvo kao isto
nauni problem: s jedne strane kao traganje za izgubljenim besjedama Konstantina Solunskog, ili irila, a
s druge strane kao pitanje sudbine jednog naroda i njegovog nestanka i sa istorijske pozornice - Hazara.
Graa se vremenom skupljala i gomilala, tako da je obeavala zanimljivo nauno djelo. Kako se Pavi u
meuvremenu ve bio okrenuo beletristici, i kako je sudbina knjiga postajala sve vie predmetom
moderne fantastike, kako je materijal bio veoma raznovrstan i bogat mitolokom tradicijom, Pavi se
odluio za neobino ukrtanje formi, za kombinovanje naune forme leksikona sa beletristikom formom
romana. Tako je Pavieva nauna djelatnost bila odluujua za izbor forme. Teko je pretpostaviti da bi
neko bez ikakvog naunog i leksikografskog iskustva doao na ideju da pie roman-leksikon, i to tako
uspjeno i vjeto.
Jo dva momenta iz Pavieve profesorske djelatnosti su veoma znaajna za Hazarski renik. Prvo, teina
taka Pavievog naunog interesovanja je epoha baroka, a Gavril Stefanovi Venclovi je bio nepoznat
knjievnoj javnosti dok ga nije otkrio i predstavio Milorad Pavi kao pisca izuzetne snage, besjednike
elegantne reenice i kao pisca fantastike. Pavi je usavrio svoju reenicu i profilirao sopstveni knjievni
interes radei na Vencloviu, naroito na knjizi Crni bivo u srcu. Drugi momenat je Pavievo poznavanje
nacionalne tradicije, a posebno interesovanje za epohu predromantizma, pa i romantizma. Tu mi se ini
naroito vanom i Pavieva djelatnost urednika u beogradskom izdavakom preduzeu "Prosveta" gdje je
bio u neprestanom kontaktu s novim knjigama, ali i s tradicijom, na izvoru informacija o knjizi i
knjievnosti. U Pavievoj urednikoj djelatnosti naroito vanu ulogu igra njegov rad u redakciji
na Sabranim delima Vuka Karadia, o emu e biti govora neto kasnije.
Vratimo se sada baroku. O baroknom sloju u Hazarskom reniku govorio je sam Pavi na Meunarodnom
simpozijumu o baroku kod Junih Slovena u evropskom kontekstu, koji je odran u Manhajmu 5. i 6.
decembra 1985. godine, a saoptenje je objavio u beogradskom asopisu "Delo". Zanimljivo je da, kada
hoe da opravda pravo pisca na tumaenje sopstvenog djela, Pavi se poziva na iskustva srodnih pisaca,
fantastiara i teorijskih duhova, E. A. Pao i Umberta Eka. Kao i obino kada govori kao autor o pitanjima
pripovijedanja, Pavi poinje od itaoca, a tek na kraju razmilja o piscu. Piui pojedine pasuse - otkriva
nam Pavi jednu spisateljsku tajnu - imao je na umu konkretnog itaoca: "To su pisci koje sam video i
eleo da ih vidim nagnute nad mojom knjigom. Grof ore Brankovi, Gavril Stefanovi Venclovi,
Arsenije III arnojevi, Zaharija Orfelin, dakle pisci srpskog baroka, odavno pokojni. (...) Oni koji zavire u
moje ranije knjige nai e u njima pesme i prozne odeljke pisane starim jezikom srpskog baroka, jezikom
koji sam uio od pomenutih pisaca i kojim niko osim mene ve dugo ne pie."
Zanimljivo je da se Pavieva knjiga pjesama zove Palimpsesti, to asocira na srednjovjekovno pisanje
preko ve postojeih rukopisa, na bogatstvo i ukrtanje tekstova kao pozadinu na kojoj se ita novi tekst;
na Borhesovu Vavilonsku biblioteku.
Pavi, zatim, govori o suprotnosti romansijerske reenice prema leksikonskoj i problemu njihovog
zdruivanja, koji je morao rjeavati. U romanu je veliki broj reenica u meusobnoj zavisnosti, dok je u
leksikonu obrnuto. Barokna besjednika reenica se, meutim, i ovdje pokazuje kao uzor, jer ima ar
usmerenog saoptenja, a sasvim slobodno koristi besjednika sredstva. "Tako sam i priama i romanima
doao do reenice koja sama u sebi, da bi odrala panju, pravi jedan mali obrt, imploziju, kako su pisali
neki kritiari, u malom ve sadri priu, naravno ne onu koja e se ispriati u celom romanu. Na
sadrajnom planu deviza te reenice je bila ukratko: ko proita jednu reenicu ne moe ne proitati
sledeu. Na formalnom planu, ja sam reenicu podvrgao kao proveri glasnom itanju. Ukoliko zagledamo
u latinoameriku modernu prozu, videemo da i ona na planu reenice veoma mnogo duguje panskom
baroku. Poreenja sa Servantesom su esta i jasna".
Evo nas opet pred latinoamerikom prozom, tako bogatom fantastikom, pobunjenom protiv realistikog
romana i oslonjenom na Servantesovu tradiciju. Srodnost je - prema Paviu - prirodna i nuna. Na tu
srodnost emo ponovo morati ukazivati.
Osvrui se na opte mjesto u kritici romana - da je roman u krizi - Pavi precizira da je u krizi samo
realistiki roman i da je sam naao izlaz iz te krize u pokuaju pribliavanja skulpturi: nastojao je da
napie takvo djelo koje e se itati kao kad se razgleda skulptura: "nije vano od kojeg ete dela poeti
razgledanje, a delo moete da obiete i osmotrite sa svih strana. To nas dovodi do formule koja mi pada
na um i koja nas opet vraa na nau temu. To je jedna definicija baroka koja glasi: Barok je pokuaj da se
nemogue ostvari u svim pravcima. Mislim da bi to moglo posluiti kao radna deviza Hazarskog renika,
kao intencija, pri emu je, naravno, naglasak na onom u svim pravcima".
Govorei o izvorima, Pavi potvruje da Hazarski renik ima dosta istorijskih elemenata, to se lako da
zakljuiti iz samog djela ili uz konsultaciju poznatih enciklopedija hrianstva, islama i judaizma.
Odgovarajui na retorski postavljeno pitanje - gdje su granice izmeu istorije i mate - Pavi parafrazira
Ajntajna: "sve to se u Hazarskom reniku odnosi na stvarnost, izmiljeno je; sve to se ne odnosi na
stvarnost, istina je", a neto kasnije otkriva jo jednu tajnu svoje knjievne radionice: "pri tome, s obzirom
da je itav Hazarski renik samo rekonstrukcija jedne ranije, barokne knjige istog imena, objavljene 1691.
u Pruskoj, kod Daubmanusa, ja sam smatrao da u izvore treba ulaziti opet uz pomo jednog malog trika,
koji je traio veliki rad. Imajui na umu psihu svojih junaka iz XVII veka, ja sam hteo da oni i ja imamo i
odgovarajuu lektiru i malo iskoen pogled, kakav odgovara takvim udacima kao to su Avram
Brankovi, Koen ili Masudi. Zato sam izbegavao kao izvore njihovih informacija zvanine dogme tri
religijske tradicije, a radije se oslanjao na jeretika i hermetika gledanja, na hermetiku medicinsku
tradiciju islama, na kabalistiku tradiciju Jevreja i posebno na sudske kodekse (zbirke presuda uvenih
jevrejskih sudija) XVI i XVII veka, i, kada je re o hrianskim izvorima, na katare i bogumilsku misao o
satani. Dalje i inae, izbegavao sam informacije o ovim stvarima u prirunicima i elaboraciji XX stolea,
iao sam na dela iz XVII veka i tako je iskustvo mojih junaka ostalo autentino i u njemu nema
anahronizma u nainu miljenja, bar ne suvie velikih".
Pisac upozorava da osim baroknog postoje najmanje jo dva tematska sloja: srednjovjekovni i savremeni,
to je zahtijevalo doaravanje, ali i povezivanje epoha. Likovi iz "baroknog sloja" vezani su "za znamenite
barokne porodice: Brankovia, koje moemo pratiti kroz istoriju, za dubrovake Koene, uvenu porodicu
Sefarda, punu pisaca, ije porodino stablo ide do Didaka Pira, za dubrovaku plemiku porodicu
Lukarevi, za Ioannesa Daubmannusa, tampara i izdavaa koji je doista postojao, itd. Slino je i sa
nastojanjem da se doara autentinost ambijenta, pa i naina miljenja, odnosno pisanja poezije.
Govorei, na kraju, o piscu, Pavi priznaje da je njegovo bavljenje barokom uticalo i na njegov knjievni
rad, ali dodaje da se "ne bi moglo rei da je barokni sloj u Hazarskom reniku doao spolja. Sama knjiga
je zahtevala takav jedan sloj. Radovi o Hazarima u XVII veku su privukli panju javnosti i taj sloj je bio ve
i iz tih istorijskih razloga neminovan".
"Barokni sloj" je, dakle, uslovljen logikom samog djela i prirodom materijala, ali je on doao i "spolja", to
se vie odnosi na roman kao cjelinu i na niz umjetnikih postupaka. Ne razlikuje se mnogo Pavieva
reenica od jednog do drugog sloja.
Na kraju svog saoptenja Pavi se osvre na opoziciju "klasini" i "barokni" stil, tvrdei "da je nae doba
sve u svemu blie baroknom nego klasinom konceptu", da bi se zatim opredijelio za kvalifikativan
antiklasini uz svoj roman-leksikon.
Odista, savremena fantastika proza - u prvom redu junoamerika i jednim dijelom jugoslovenska -
porediva je s barokom. Ideja o "paralelnim svjetovima", toliko svojstvena "fantastiarima", odsjaj je
baroknog vienja svijeta. Djelo je ponekad "zagonetka" i "alegorija" koju valja "proitati", svojevrstan
"amblem" za ije je deifrovanje potrebno i odreeno znanje drugih "tekstova"; da bi se "ukrtene rijei"
popunile, treba znati odgovore na postavljena pitanja.
Model "roman-ukrtene rijei" je nastavak Pavievog traganja za egzotinom i radikalno novom formom,
iji se podsticaj i pradomovina nalazi u sferi neliterarnoj, zabavnoj, a ponekad i trivijalnoj. Pravei roman
prema tom modelu, Pavi ne iskljuuje ni zabavu, ni igru - naroito za itaoca - ali to nikako ne znai da je
pieva elja da iskljuivo u tome trai smisao svog romana. "Ukrtene rei" - to je istovremeno i
vieznana metafora pisanja. Svaki pravi pisac "ukrta rijei", jer one vie nemaju svoje doslovno
znaenje. Svako literarno djelo je, u krajnjoj liniji, jedan trop. Dobra knjiga nije jednodimenzionalna ni
jednosmjerna. Dobra knjiga je istovremeno i "zagonetka" koju treba rijeiti, lavirint koji italac mora proi
traei "pravi put" u svojoj italakoj avanturistikoj igri. "Ukrtene rei" se mogu shvatiti i kao ukrtanje
formi: naunih i literarnih, romana i leksikona; "visokih" i "trivijalnih", romana i ukrtenih rijei.
"Ukrtene rei", barem na srpskohrvatskom jeziku i u Pavievom kontekstu, imaju tri znaenjska nivoa:
doslovni, metaforiki i nivo igre rijeima. Na svakom od tih nivoa moguno je proitati poneko dodatno
znaenje.
Poreenje pisanja s ukrtenim rijeima koristio je i Andri, ali u drugom kontekstu: tim se poreenjem
doarava sam proces pisanja. Pisac, naime, ne pie tekst od poetka do kraja, u jednom dahu i u jednoj
liniji, ve na preskok ispunjava pojedine "rubrike" svoje "krialjke", tako da se pria - veli Andri - sama
sklopi. Malo je vjerovatno da Pavi nije znao za ovaj Andriev poetiki stav, ali je u sopstvenom kontekstu
izraz "ukrtene rei" zaista obogatio, da bi stvorio autentian model romana.
Kritika je ve primijetila izvjesnu slinost izmeu Pavievog romana Predeo slikan ajem i
romana kolice Hulia Kortasara. Ta slinost bi se mogla ustanoviti i sa Hazarskim renikom. I Kortasar
trai od itaoca stvaralaku igru, itanje uspravno i vodoravno, naprijed i nazad, kao u djejoj igri. Taj
momenat zabave i igre, a posebno dvosmislene igre sa itaocem i za itaoca, bitno je obiljeje Pavieve
poetike.
Pavi je i kao urednik, i kao istoriar, i kao pisac morao dobro poznavati Srpski rjenik Vuka Stefanovia
Karadia, kako onaj iz 1818, tako i onaj iz 1852. godine. Vuk Karadi je pravio rjenik kao narodnu
enciklopediju, kao sveobuhvatno djelo, ali sa velikim literarnim ambicijama i s autorskom namjerom da
djelo bude zabavno i zanimljivo, da bude beletristika, lijepa knjievnost. Odazivajui se pozivu na nauni
skup o Vuku Karadiu, koji je odran u Frankfurtu 1987. godine, upravo sam tako pokuao da predstavim
Vukov Srpski rjenik, podstaknut s jedne strane Eliotovom idejom da nova knjievna djela omoguavaju
naknadno i bogatije itanje tradicije, i - s druge strane - Pavievim Hazarskim renikom. Pratio sam pri
tom samo jednu od moguih pria o Vukovom Srpskom rjeniku, ali dominantnu, priu o boju
Kosovskom, ili bolje reeno - kosovski mit u Srpskom rjeniku. Odrednice su pokazale nevjerovatnu
mogunost povezivanja u vee narativne cjeline. Formirao sam ukupno devetnaest teinih taaka, koje
su, kao poglavlja, meusobno gradile cjelovitu priu o Kosovskoj bici.
Vukov Srpski rjenik je pokazao slinost s Hazarskim renikom u otvorenosti prema itaocu, u
mogunosti povezivanja odrednica u vee narativne cjeline, u istovremenom korienju stiha i proze, u
anrovskoj neodreenosti i bogatstvu, u bogatoj intertekstualnosti, u prvom redu prema narodnoj
knjievnosti, u fantastici, u korienju mitologije. Neopravdano je ne ukazati - kad govorimo o Paviu - na
knjievne ari ovog, dragocjenog leksikografskog djela Vuka Karadia, dalekog pretee Hazarskog
renika. Ureujui ediciju "Brazde" u beogradskom izdavakom preduzeu "Prosveta", Pavi je objavio
knjigu Radomira Konstantinovia, koja je izbor umjetnikih tekstova iz Vukovog Srpskog rjenika.
Kada govorimo o komparativnom kontekstu u kome bi valjalo posmatrati Pavievo djelo, bilo bi
nekorektno da ne spomenemo i jedan orman s njemakog jezikog podruja. Naime, Andreas Okopenko,
gotovo Paviev vrnjak (roen 1930, Kaau, Istona Slovaka) objavio je 1970. godine u Salcburgu
(Resindenz Verlag), a maja 1983. u Frankfurtu (M), Berlinu i Beu (Ullstein - Buch; Nr. 26086; Literatur
heute) djelo pod naslovom:Leksikon-roman jednog sentimentalnog putovanja na susret eksportera u
Dudenu. Ovaj hemiar po struci, alhemiar rijei i slobodan pisac po profesiji, jedan je od osnivaa
knjievne sekcije "Podrum". Pisao je "konkretnu poeziju", a kasnije se bavio "avangardnom prozom". Rije
je, oevidno, o piscu sklonom inovatorskim istraivanjima i osporavanju postojeih umjetnikih modela.
Sklon parodiji, kao brojni osporavatelji tradicionalnih formi, Okopenko pie parodiju i sentimentalnog
putovanja, i tradicionalnog romana, tako to e ponuditi itaocu alfabetarski ureen "materijal za roman",
a itaocu ostaviti da - slijedei uputstva za upotrebu leksikona - sklopi roman o slubenom putu. Na
samom poetku pisac, pod odrednicom "A", upozorava itaoca:
"Navikli ste da knjigu - poslije preskakanja predgovora - itate od poetka do kraja. Vrlo praktino. Ali
ovog puta vratite se, molim, "Uputstvu za upotrebu", jer bez njega neete od ove knjige napraviti roman. U
novom pozoritu je tu i publika u igri. Zato ne i u novom romanu?"
Odmah treba dodati da je Hazarski renik drugaije i, ako treba rei u vrednosnim terminima, mnogo
bogatije, sloenije i kvalitetnije djelo, ali moja namjera je bila da skrenem panju na tipoloku slinost, pa
i slinost u pravcu napora za inoviranjem forme romana uz pomo forme leksikona, kao i na slian odnos
prema itaocu.
Fantastika je oduvijek bila u dosluhu sa satirom, pa je tako i u Pavievim romanima. Postoji nekoliko
mjesta uHazarskom reniku koja omoguavaju satirino itanje knjige, iako bi - to odmah treba istai -
svoenje ovog djela na satirini "sloj" bila nedopustiva redukcija, uproavanje i osiromaenje djela. To,
meutim, ne znai da i taj sloj ne treba itati. Rije je o onim djelovima romana koji upuuju na
poredivosti Hazara sa Srbima, o emu je nedavno pisao Predrag Palavestra, dovodei Pavia u vezu s
Domanoviem: "Kao to se u starim alegorinim priama Radoja Domanovia uvek dobro znalo o kome je
re, u opisu Hazara i prikazu hazarske drave naziru se mnoga svojstva dananjih Srba, ime knjiga,
izmeu estetskih konotacija, dobija i aktuelnu kritiku i politiku motivaciju".
Najjasniju politiku alegoriju i najotvoreniju satirinu aluziju nalazimo u "utoj" i "Zelenoj knjizi" pod
odrednicom Hazari. Evo nekoliko odlomaka, od kojih neke, iz "Zelene knjige", navodi i Palavestra:
"U carstvu su najbrojniji Hazari, svi ostali su u sasvim malim grupama. Administrativna podela carstva,
meutim, ide za tim da ovo ne pada u oi. Drava je podeljena na okruge, ali su ovi tamo gde ima
hebrejskog, grkog ili arapskog ivlja nazvani po ovima, dok je najvei deo hazarske drave, na kojem ive
samo Hazari, izdeljen na nekoliko okruga pod razliitim imenima. To je nainjeno tako da samo jedan od
tih isto hazarskih okruga nosi naziv hazarskog okruga, a ostali su ime i mesto u dravi dobili na druge
naine. Na severu je, na primer, izmiljen ceo jedan nov narod koji se odrekao hazarskog imena, pa svoj
hazarski jezik i svoj okrug drugaije naziva. S obzirom na sve okolnosti i nepovoljan poloaj Hazara u
carstvu, mnogi Hazari se doista odriu svog porekla i jezika, svoje vere i obiaja i kriju ko su, predstavljaju
se kao Grci ili Arapi i smatraju da e tako bolje proi. (...) Meutim, odnos izmeu svih Hazara u dravi i
grkih i jevrejskih doseljenika je takav da je ovih drugih jedna petina od onih prvih, ali se ta injenica
gubi, jer se odnosi snaga i popis ivlja ne izvode na osnovu ukupnog stanja nego samo po okruzima.
Predstavnici ovih okruga na dvoru nisu zastupljeni u srazmeri sa brojem dua koje zastupaju nego prema
broju okruga, to znai da je na dvoru uvek najvie onih koji nisu Hazari, a u dravi je obrnuto.
Napredovanje u slubi u takvim prilikama i pri takvom odnosu snaga uslovljeno je slepim pokoravanjem
nehazarskim predstavnicima. Ve samo izbegavanje imena Hazar ovde znai preporuku i onemoguava da
se na dvoru naini prvi korak. (...) Jedan arapski hroniar iz IX veka belei. "Neki moj vrnjak Hazar rekao
mi je nedavno neobinu reenicu: Do nas Hazara dopire samo jedan deo budunosti, onaj najtvri i
najneprobojniji, najtei za savlaivanje, kao da se kroz nju probijamo postrance kao kroz jak vetar, ili kao
razlivena bara neosetno se ire i plave nam noge ostaci i otpaci budunosti ve ubuali i izanali. Tako da
do nas dopire ili onaj najnemilosrdniji deo budunosti ili od upotrebe ve izlizana i izgaena budunost, i
mi ne znamo kome u optoj raspodeli i grabei budunosti dolazi onaj njen lepi i savakani deo..."
Ovakve rei se mogu razumeti ako se ima u vidu da kagan ne puta mlau generaciju na vlast pre no to
napuni 55 godina ivota, ali to vai samo za Hazare. Ostali napreduju bre, jer kagan, koji je i sam Hazar,
smatra da mu oni drugi ne mogu biti opasni zato to ih je malo. (...)
U ratnoj prestonici, koja je u sreditu hazarskim ivljenjem najgue naseljenog dela zemlje, nagrade i
odlikovanja se dele meu sve stanovnike: uvek se pazi da podjednak broj odlija pripadne i Grcima i
Gotima i Arapima i Jevrejima, koji ive u hazarskom carstvu. Slino je i s Rusima i drugima, pa i sa samim
Hazarima, koji odlikovanja i novane iznose koji ih prate dele s ostalima na ravne asti, iako su
mnogobrojni. Ali u sreditima junih provincija, gde ima Grka, ali zapadnih, gde su se naselili Jevreji, ili
onih na istoku, gde ima Persijanaca, Saracena i drugih, odlikovanja se dodeljuju samo predstavnicima tih
naroda, a Hazarima ne, jer se ove provincije ili okruzi smatraju nehazarskim, mada u njima njih ima
koliko i ostalih. Tako Hazari u svom delu drave dele pogau sa svima, a u ostalim delovima niko im ne
daje ni mrve.
Hazari, inae, nose najvei teret vojnih obaveza kao najbrojniji, ali su zapovednici iz ostalih naroda
podjednako. Vojnicima se govori da su na svetu samo zaraeni u ravnotei i skladu, sve ostalo nije vredno
panje. Tako su Hazari zadueni za odravanje drave i celine, oni su duni da tite carstvo i da se za njega
bore dok, prirodno, ostali Jevreji, Arapi, Grci, Goti i Persijanci nastanjeni u Hazariji vuku svak na svoju
stranu, ka svojim maticama.
U vreme ratnih opasnosti, iz pojmljivih razloga opisani odnosi u carstvu se menjaju. Tada se Hazarima
daju vee slobode, gleda im se kroz prste, obnavljaju se seanja na njihove slavne pobede u prolosti, jer
oni su dobri vojnici, koplje i sablje mogu hitnuti i nogom, seku s dve ruke odjednom i nikada nisu ni
denjaci ni levaci, nego su im obe ruke od detinjstva podjednako uvebane za rat. Svi ostali, im doe do
rata, prikljuuju se svojim matinim zemljama. Grci pale zajedno s romejskim trupama i trae enozis,
spajanje s hrianskom maticom, Arapi prelaze na stranu naeg kalife i njegove flote, Persijanci trae
nesuneene. Posle svakog rata, ipak, sve se ovo brzo zaboravlja, inovi koje su strani narodi dobili pod
vlau neprijatelja priznaju se u hazarskoj vojsci, a Hazari opet skliznu do bojenog hleba".
Odrednica Hazar je u "utoj knjizi" sistematizovana u podnaslove. Ovdje emo citirati tri takva odjeljka:
"Sudstvo - za istu stvar po hazarskim zakonima u onom delu drave gde ive jednim delom Jevreji ide se
godinu-dve na galiju za veslaa po kazni; u delu carstva gde ima Arapa - pola godine, tamo gde ive Grci
uopte se ne ide za tu stvar na galiju, a u sredinom delu drave, koji se jedini zove hazarskim okrugom
(mada Hazara ima svuda najvie), za tu istu stvar ode glava s ramena. (...)
Seobe - za stara hazarska plemena se smatra da su se posle svakih desetak pokolenja selila i pri svakoj
seobi postojala od ratnikog trgovaki narod. Odjednom bi umesto umea na sablji i koplju umeli da
zamisle kolika je cena jednog broda, kue ili livade u zveanju dukata, a koliko u pretakanju srebra. (...)
Verski obiaji - Hazarski kagan ne doputa da mu se vera mea u dravu i vojnike poslove. On kae: "Da
sablja ima dva vrha zvala bi se trnokop". Taj stav je isti prema hazarskoj kao i prema jevrejskoj, grkoj ili
arapskoj veri: Ali iz istog anka ko sit, ko gladan. Jer dok su naa ili grka i arapska vera pustile korena i u
drugim dravama i imaju jaku stranu zatitu naih jednoplemenika i drugih naroda, hazarska vera je
jedina u dravi koja nema takvu stranu zatitu i tako pod istim pritiskom ona najvie strada, a to znai da
ove tri jaaju na njen raun. (...)
Zanimljivo je da u hazarskom carstvu ima Grka i Jermena koji su iste, hrianske vere, ali se svaki as
svaaju. Posledica njihovih svaa, meutim, uvek je ista i pokazuje mudrost zavaenih: posle svakog
sukoba i Grci i Jermeni trae odvojene hramove. Poto im hazarska drava odobrava ova proirivanja, oni
iz svake svae izlaze ojaani s udvojenim brojem hrianskih hramova to, naravno, ide na tetu Hazara i
njihove vere".
Zanimljivo je da su i intelektualci drugih naroda prepoznavali u Hazarima sudbinu sopstvenog naroda. U
tom pogledu su ilustrativna itanja Rusina i Slovenaca, to sam ih naao u pomenutom broju asopisa
"Knjievnost".
No, Hazarski renik nije, oevidno, pisan samo za male narode, tim prije to je istorija s pozornice skidala
i velike narode, i velike civilizacije. Hazarska sudbina je univerzalna tragina opomena, i u toj mogunoj
identifikaciji s Hazarima, u osjeanju opasnosti od nestanka, toliko svojstvenom savremenom ovjeku,
ako da se krije jedna od tajni uspjeha djela.
Satirinog nije lien ni Predeo slikan ajem. Sudbina profesora Razina, oca glavnog junaka, ve nosi u sebi
aoke protiv staljinizma, ali je satira efektnija u vezi s motivom kupovanja potomaka, koji e se roditi tek
kroz vijek ili dva. Rije je oevidno, o Gogoljevom motivu trgovine mrtvim duama. U "Malom nonom
romanu", koji se danas prima kao uvertira u Predeo slikan ajem, glavni junak ita Gogoljeve Mrtve due i
kao da se, kroz iikovljeva iskustva priprema za promjenu naina ivota, pa i za kupovinu mrtvih dua.
On, poput iikova, u drugoj knjizi postaje "pokretljiviji", moderna poslovna skitnica i probisvijet; postaje
trgovac i graditelj koji u dalekom svijetu gradi kopije - a kopije su kod Pavia uvijek bez due triju
rezidencija jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita.
Ali Pavi rijetko preuzima motive u njihovom prvobitnom stanju, ve ih obre, postavlja na glavu. Dok
Gogoljev iikov kupuje umrle, dotle Paviev Atanas Svilar-Razin kupuje jo neroene, i to daleke
potomke u budunosti - ak tako daleke koji Srbi nazivaju "bele pele" - od svojih poznanika, prijatelja i
bivih ljubavnica. Ovom mranom i apsurdnom pazaru nalazi se i racionalno obrazloenje u dijalogu
Cecilije s junakom romana:
"Pored onog starog naina izrabljivanja oveka ovekom ili stalea staleom, sada se ukazuje jedno mnogo
praktinije reenje: eksploatacija jednog pokolenja od strane drugog pokolenja. Oni koji su dobili proli
rat izrabljivali su do kraja vas, svoje sinove, a oni koji su izgubili taj rat bili su posle iskorieni od strane
svojih sinova. Tvoj sin, dakle, izrabljivae tebe, kao to te je izrabljivao i tvoj otac. Rei e: to da mu idem
na sahranu? Nee ni on meni!
Ali, to je nain koji je pregazilo vreme. Za izrabljivanje su mnogo podesniji budui, jo neroeni narataji,
oni koji duu jo nisu na ulici nali, ono to e se tek napiti svojih suza, neroene duice, to ne potpadaju
jo ni pod kakve zakonske odredbe, ne mogu da se brane pljujui u oi. Zato ne treba izrabljivati sinove,
kako su inili nai naivni oevi, nego budunost, unuke i praunuke, ukununuke i bele pele, kako bi ti
rekao. Ta se budua pokolenja, dakle, ve sada moraju, u tu svrhu, uvesti u strogi pravni sklop
izrabljivanja, obavezati unapred optevaeim i besprekornim meunarodnim normama, postupcima i
ugovorima overenim na potpuno legalan nain, koji se pravno i monetarno ne moe dovesti u pitanje ni na
Zapadu ni na Istoku. Iz tih se buduih pokolenja moe ve sada sav znoj iscediti, mogu se oni ve sada
nagnati da kroz sto ili dvesta godina nose puna usta kao krv slanog znoja, ako se nae neko mudar da
unapred unovi njih i njihov budui ivotni prostor".
Prirodno je da e se ovi redovi itati kao estoka i aktuelna satira, naroito u prezaduenim zemljama - a
meu takvima je Pavieva domovina - ije su budue, jo neroene generacije optereene dugovima oeva,
djedova i pradjedova. Predeo slikan ajem nije kritiki usmjeren samo u tom pravcu, ve nudi jednu
univerzalniju, antiutopijsku sliku budunosti. Savremeni ovjek koristi sve to se iskoristiti moe: rudno
blago, energiju, ivotni prostor, vodu, vazduh, zemlju, ne vodei rauna o tome to je time pojeo i dobar
dio kolaa svojih potomaka. ivotni prostor je zagaen i kontaminiran, tako da e se u budunosti raati
groteskna dvoglava udovita. (Ja sam jednom prilikom rekao kako je savremeni ovjek otrovao sva etiri
sveta elementa: i zemlju, i vodu, i vazduh, i vatru). Parodira se tekst bajke, pa i sama situacija usmenog
pripovijedanja, odnosno prastarog, mitskog idilinog odnosa izmeu djeda koji pria priu i unuka koji
priu slua.
"Da ti ne dojadim, ispriala bih ti sada neto to se ovih dan rado prenosi od usta do usta ovde kod nas.
Negde oko 2200. godine, kada bude uao u posed imanja koje sada kupuje, deava se priica:
Uzeo deda svog unuka i pria mu bajke. Ali, unuk kao unuk, vrti se i prekida dedu.
- Je li, deda, - kae on - neto sam nauo, pominju ljudi neka udna imena kao ernobilj ili tako
nekako... ta je to?
- E dete moje - uzvrati deda - duga je to i stara pria - i pomilova unuka po glavama.
Obrati panju, ne po glavi, nego po glavama... Te, dakle, dvoglave, hoe ti ve sada, unapred da
opljaka".
Satira je, dakle, pretvorena u antiutopiju. Gogoljev svijet je postavljen na glavu: mrtve due nijesu due
pokopanih, ve due jo neroenih. Parodijski odnos prema ideolokom obrascu "svijetle budunosti" i
prema patetinim i licemjernim politikim govorima o rtvovanju i portvovanju savremenika za dobro
buduih pokoljenja vie je nego oevidan. Stvari stoje potpuno obrnuto: budue generacije su rtve
pohlepe savremenika i njihovog mita o napretku. Satansko lice savremenosti prijeti satanizacijom
budunosti.
Predrag Palavestra je, u ve citiranom radu, doveo u vezu Milorada Pavia sa nadrealistikim iskustvom,
tvrdnjom da se ta veza moe pratiti "od slike u reenici do poetike razgraenog antiromana" gdje su
dominantne osobine teksta "alogizmi", paradoksi i bizarnosti, koji ine osnov nadrealistikog teksta".
Pavieva prozna djela su, doista, u brojnim takama porediva s nadrealizmom, ali i razliita od njega.
Pobuna protiv realizma i realistikog romana svakako je zajednika Paviu i nadrealistima. Ali Pavi ima
povjerenje u roman dok ga nadrealisti, u osnovi, nemaju. Paviev antiroman i nadrealistiki antiroman
sasvim su razliite stvari. Nadrealistiko pribliavanje romanu najee je praeno bitnim kompromisom
na teorijskom planu, a naroito u odnosu prema socijalnom i racionalnom. Nadrealistike teorije hoe da
u osnovi budu psiholoke. S razlogom je prigovarano nadrealizmu da je jedan naturalizam - socijalni -
zamijenio drugim - psiholokim. Pavievi junaci su daleko od igre koja je teila za bilo kakvom vrstom
psiholoke motivacije ili asocijativnog hvatanja podsvijesti. Naravno, ovjek nije nikad slobodan od
psihologije, a pogotovo onaj koji se bavi mitologijom, demonologijom i snom, to po definiciji znai -
nesvjesnim. Vidjeli smo, meutim, da je osnova Pavievog romana matematiki, racionalni princip, pa je i
njegovo bavljenje mitologijom podreeno u osnovi tom principu. No, poznavaoci mita mogu ve odmah
staviti prigovor: nije li i sam broj tri mitski i duboko simbolian.
Satirini "sloj" Pavievih romana takoe je teko porediv s nadrealizmom, satira podrazumeva
racionalnost i socijalni angaman, usmjerenost na odreeni socijalni kontekst, s odreenim namjerama i
prema odreenom autorovom planu. To je izvornom nadrealizmu bilo strano. Nadrealizam je takoe,
poricao svaku racionalnu kombinatoriku i svaki "izbor", i za nadrealiste ne postoji "osa selekcije" i "osa
kombinacije", kako bi to rekao Jakobson. Naravno da se i nadrealistiki tekst moe opisati prema ovim
zamiljenim "osama"; naravno da su i nadrealisti "birali" i "kombinovali", makar taj izbor bio i nesvjestan,
ili negacija izbora. I kod nadrealista je - uprkos teoriji - prisutan dobra doza racionalnosti upravo kad je
izbor i kombinovanje rijei u pitanju.
Nadrealisti bi, sigurno, svrstali Pavieve romane u "poeziju", a ne u "literaturu". Prvo, zbog fantastike,
koja znai i pobunu protiv realizma i realistikog romana. Drugo, zbog mate, zbog okrenutosti snovima,
demonima i mitovima. Pavievi "lovci na snove" dobili bi dubok naklon potovanja svakog nadrealiste.
Pavieva sposobnost da "ukrta" i kombinuje razne anrove u okviru romana bliska je nadrealistima.
Marko Risti je u svom antiromanu Bez mere kombinovao esej, liriku i prozu, iako bi sam, vjerovatno,
odbio da prizna racionalnu kombinatoriku kao dio svog stvaralakog procesa. Hazarski renik ima u sebi i
poetskih citata, i djelova stilizovanih prema poetskoj, ritmikoj prozi - naroito su takvi tekstovi koji stoje
uz princezu Ateh - i djelova teksta koji se primiu leksikografskom, naunom stilu. Poigravanje s itaocem
je takoe bilo svojstveno nadrealistima, s tim to Pavi uvijek stavlja itaoca u prvi plan, dok su ga
beogradski nadrealisti, a naroito Risti, smatrali svojevrsnim protivnikom kome treba zatvoriti ulazak u
tekst. Na stilskom planu je mogue nai brojne primjere gdje bi Pavieva reenica bolje ilustrovala
nadrealistike principe od samih nadrealista.
Svaki od beogradskih - a vjerujemo i pariskih - nadrealista bi, krajem dvadesetih godina svog stoljea a i
kasnije, potpisao Pavievo odreenje Hazarskog renika prema jednoj definiciji baroka: "Barok je
pokuaj da se Nemogue ostvari u svim pravcima (...) pri emu je, naravno, naglasak na onom u svim
pravcima". To je prava nadrealistika manifestna reenica. Nije li se jedna od najznaajnijih publikacija
beogradskog nadrealizma zvala "Nemogue"?
Ortodoksni nadrealista nikad ne bi mogao napraviti Hazarski renik, ali bi ga mirno mogao potpisati i
ovjeriti nadrealistikim peatom "poezije".
Na kraju - ono to bi hronoloki trebalo da stoji na poetku. Srednjovjekovni tematski sloj Hazarskog
renikadovoljno jasno ukazuje na vezu Pavievog romana sa srednjovjekovnom tradicijom i sa
literaturama, a posebno mitologijama Istoka, arapskom i jevrejskom prije svega. Za literaturu koja rauna
s antirealistikom pobunom kao s programom, i koja se oslanja na fantastiku, srednji vijek i Istok su
neprestani izvori grae i podsticaja. Ispitivanje tog odnosa trai poznavaoca sposobnog da poredi religije i
mitologije, jezike i kulture. Takav bi morao precizno rei ima li Hazarski renik, i u kojoj mjeri, naunu
dimenziju, do koje Pavi takoe, oevidno, dri. Takav bi mogao ustanoviti ta je sve kreativna
mistifikacija i u kojoj mjeri, gdje, kada i zbog ega pribjegava pisac toj mistifikaciji. ali ta ako se zaista
odlomci irilovih (Konstantinovih) Hazarskih besjeda nalaze, ili mogu nai, tamo kuda nas upuuju
Pavievi junaci? ta ako one nijesu sasvim izgubljene i ako su u Hazarskom renikudjelimino otkrivene,
makar i u odlomcima deformisanim polemikim kontekstom?
To pitanje prevazilazi nae kompetencije, pa i kompetencije kritike u uem smislu rijei. Od odgovora na
nj ne zavisi umjetnika vrijednost Hazarskog renika. To je pitanje - sasvim relativno - za istoriare
knjievnosti, s kojim je Pavi, i sam istoriar knjievnosti, esto u sporovima i nesporazumima.
Pavi i Srednji vijek
I
Bogojavljenska no dvadesetovjekovnog romana
- srednji vijek i dvadesetovjekovni evropski roman -
1.
Ima li udaljenijih epoha nego to su srednji vijek i dvadeseto stoljee?
Uili su nas da je srednji vijek bio doba mraka, religioznih fanatizama, bijede filosofije, estetike i
umjetnosti, posebno knjievnosti, krstakih ratova, klasnog ugnjetavanja, guenja slobode misli,
spaljivanja knjiga, pisaca, naunika i vjetica, vrijeme lomaa i inkvizicije.
A dvadeseto stoljee - vijek predvorja samog spasenja na zemlji, nagovjetaj svijetle budunosti i
bezgraninog bratstva meu ljudima, visoke tehnike kulture, visokog kvaliteta ivota i bogatog budeta
slobodnog vremena, vijek sve samih spasiteljskih ideja i najraznovrsnijih umjetnikih stremljenja, stoljee
koje je s raznih strana ve proglaeno epohom. Razmiljati o saglasjima meu srednjovjekovnom i
savremenom knjievnou za ovjeka koji pokuava da se bavi teorijom romana jo je nepodsticajnije:
srednjovjekovna knjievnost je imala kodifikovan sistem zatvorenih anrova, strogih, najee snano
obiljeenih religijskom funkcijom, a roman, najotvoreniji meu knjievnim vrstama - u tome se gotovo svi
teoretiari saglaavaju - u srednjovjekovnom sistemu anrova bio je uglavnom treerazredan, periferan,
gotovo neprimijeen, a u dva posljednja stoljea dominantan knjievni anr.
Pa, ipak: srednji vijek je na ovom planu i pod ovim nebom - a i na drugim prostorima, svakako - ostavio
djela neprolazne vrijednosti. Srednjovjekovne drave Junih Slovena dostizale su zavidan, pa i evropski
nivo moi, ali i kulture, duhovnosti, civilizacije. Narodi koji dre do svog istorijskog pamenja ne bi smjeli
epohu svog zenita olako otpisivati i potiskivati u zaborav, jer bi to znailo mazohistiki stati na stranu
sopstvenog vievjekovnog ropstva u koje su se strmoglavili neposredno poslije svog zenita. Dvadeseto
stoljee, opet, jeste stoljee najveih dosadanjih razaranja; stoljee koje je uspjelo zagaditi i otrovati sva
etiri antika sveta elementa to su predstavljala bie kosmosa: zemlju, vodu, vazduh i vatru; stoljee u
kome su pisci ak i godine mira opisivali kao pakao na zemlji; stoljee lagera i logora, mnogovrsnih terora
pod raznim ideolokim amblemima, lomaa u kojima su gorele cijele biblioteke, bezbrojnih i raznovrsnih
stradanja pisaca, filosofa, naunika; stoljee velikih utopija, ali ne manje antiutopija; stoljee iji kraj
ovjeanstvo doivljava sa strahom za goli opstanak vrste i ijim piscima se ve privia zemlja kao carstvo
gmizavaca i insekata. Ako nas je iemu moglo nauiti, nauilo nas je da budemo oprezni prema vjeri, srei,
moi i pobjedi, pa i prema samom mitu nauke i tehnike.
Pogledajmo, dakle, u srednji vijek bez oholosti i predrasuda, pa e se nai togod podsticajno i za nau
temu. Na ogled e biti posveen onom snopu ideja o knjievnosti koji kao da dopire iz srednjovjekovne
batine i plodno pada na savremeni roman. Vjerovatno bi plodotvornije bilo baviti se Klodelom, Eliotom,
Kocbekom, ili pak ponesenou srpskih pjesnika srednjovjekovnim crkvama i freskama kao poetskom
inspiracijom, ali autor ovog zapisa doivljava proznu rije kao dominantnu rije vijeka, bez obzira to je i
poetak vijeka bio, a izgleda e i kraj biti, u znaku prie o nekoj permanentnoj krizi romana. Izgleda da je
ta "kriza" znak mijena, obnavljanja, zaokreta, ivota ovog anra. Bie, dakle, rijei o etvorici pisaca koji bi
mogli biti metonimijska zamjena za etiri orijentacije u savremenoj prozi, odnosno romanu.
Spomenuemo Dojsa, Unamuna, Solenjicina i Orvela.
Kljuni zaokret koji se desio u romanu dvadesetog stoljea, kopernikanski preokret savremenog romana,
jeste "zaokret ka unutra". Devetnaestovjekovni roman je - da malo rizino uprostimo stvari - akcentovao
ovjekov socijalni kontekst, ovjeka kao socijalno bie, pa je ljudsku sutinu vidio prije svega u socijalnim
odnosima. Psiholoka motivacija esto je praena, pa i odreena, socijalnom motivacijom. No, ve je
prolo stoljee, u djelima najboljih svojih pisaca, skrenulo panju na sloenost ljudske due, to e postati
tematska preokupacija romana naega stoljea. Okretanje ka duevnom i duhovnom, samoispitivanje,
ispovijedanje, arheoloko iskopavanje ljudskog psihikog podzemlja i sjaj duhovnosti - to je podruje ne
malog broja, ve, rekli bismo, dominantne orijentacije savremenih romansijera. Nije li, dakle, roman XX
stoljea nastavlja i nasljednik srednjovjekovne zagledanosti unutra, u ljudsku duu i duhovnost.
Roman prve polovine dvadesetog stoljea i prati i nasljeuje stilsku formaciju simbolizma. Sve ono to se
simbolizmom htjelo zvati, a posebno ono to je kritika tako oznaavala, ni izdaleka nije tako jedinstveno,
ve je esto meusobno opreno. Ako je ita zajedniko novoj teoriji simbola to je razlikovanje od
tradicionalne amblematike i od alegorije. Simbol je suprotstavljen - vieznanou, slutnjom,
sugestivnou - alegoriji, koja je, opet, u znaku jednolinosti, simetrinog odnosa izmeu oznake i
oznaenog. Amblematika i alegoristika svojstva su stare, prije svega srednjovjekovne knjievnosti, a
simbol je biljeg moderniteta. Na prvi pogled - nita suprotstavljenije ni oprenije.
Zapitajmo se, meutim, nad jednoznanou srednjovjekovne simbolike na primjeru, recimo, neke ikone
ili freske. Tano je da su srednjovjekovni simboli ne samo jednoznani, ve najee i strogo propisani,
kako bi bili to efikasniji i funkcionalniji u prenoenju neke religijske poruke. No, to je jo uvijek religijski
plan posmatranja, preciznije - to je pojmovno - religijski plan posmatranja, plan jednoznane pojmovno-
religijske alegorije u tumaenju. Ako, opet, posmatramo dvije slike, freske, ikone s istom religijskom
tematikom, iz istog perioda, kraja i vjere, konstatovaemo, uprkos moda istoj religijskoj poruci, sasvim
razliite elemente u njima prisutne, sasvim razliit emotivni naboj, odnosno razliit odnos prema radosti,
alosti, misaonosti. im je izveden izvan podruja pojmovno-religijskog tumaenja, im je uveden u iru
antropoloku sferu, srednjovjekovni simbol prestaje biti konvencionalan i postaje individualno-
sugestivan. Odluno, dakle, osporavam jednoznanost srednjovjekovnog simbola izvan njegovog
tumaenja religijskom alegorezom. U protivnom - sve bi tajne veere ostale bez tajni; bile bi publikati.
S druge strane, pak, strane, moderni simbol poiva, ipak, na jednom starom, u osnovi mistikom
uvjerenju da postoji neka mistina korespondencija meu stvarima i biima ovoga svijeta, da kroz
konkretno i pojedinano prosijava neka optost, neka ideja. Raspon klatna ovakvih teorija odista je veliki,
ali uprkos tome podsjea na ona vienja svijeta koja su u srednjem vijeku imala povlaen poloaj.
Vratimo se romanima a i romanopiscima. Jedna od kljunih rijei Dojsove poetike - smijemo li rei:
jedan od kljunih pojmova, poto je posrijedi metafora - jeste epifanija, odnosno bogojavljenje.
Bog se, naravno, rijetko javljao ljudima, posebno rijetko "licem u lice", pa je takav susret u starozavjetnom
svijetu bio privilegija onih koji e uskoro umrijeti. Bog se javljao preko anela, kako se javlja Avramu u
asu kad su mu u gostima trojica nepoznatih ljudi - tri anela - od kojih mu jedan prorie Isakovo roenje,
on se, meutim, neposredno javlja u inu Hristova krtenja na rijeci Jordanu, kad se otvaraju nebesa i iz
njih se na zemlju sputa Sveti Duh u vidu goluba, i uje se Boji glas koji se direktno obraa Hristu Sinu,
objelodanjujui sveto srodstvo. Boji glas, Sveti Duh i Sin povezuju krtenje s dogmom Svetoga Trojstva.
Sam praznikBogojavljenje vezan je u katolikom svijetu za praznik triju kraljeva, kojima zvijezda i aneo
nagovjetavaju Hristovo roenje i oni idu na poklonjenje Djetetu. Ukazivanje Hrista mudracima
bogojavljenski je motiv. U srpskoj tradiciji bogojavljenje je povezano s tradicijom paganskog Dajboga -
boga koji ispunjava elje - i po tom se vjerovanju negdje u dubokoj noi otvaraju nebesa i javlja se Bog, pa
je to no, odnosno sreni as direktnog obraanja Bogu za ispunjenje elja. Bogojavljenje kao teofanija
vezano je i za preobraenje. Isus se moli Bogu u drutvu apostola Petra, Jakova i Jovana, dok mu se
ukazuju Mojsije i Ilija, predstavnici "Zakona" i "Proroka". Preobraava se Isus i njegova odeda i pokazuje
se kao Bog. S neba se uje glas samoga Boga Oca, koji se Isusu obraa kao Svetom Sinu, uz obasjane
svjetlosti Duha Svetoga.
Epifanija u Dojsa zacijelo je metafora koja sugerira pojavu svetosti, ideje, otkrovenja. No, ta pojava nije
ni neposredna, ni svakodnevna, ve je privilegija posebnih trenutaka, i posebnih stanja duha. Epifanija,
dakle, podrazumijeva zraenje predmeta, odnosno zraenje boanskog kroz predmet, objavu ideje u
konkretnom, ali i stanje duha samog subjekta, odnosno sreni trenutak u kome se subjektu otkriva
pritajeno znaenje. Epifanini trenutak je sreni sluaj otkrovenja. Za takvim trenucima pisci treba da
tragaju i da ih biljee, da stvaraju knjigu epifanija. Epifanija je "neoekivana duhovna manifestacija" koja
se moe javiti "bilo u vulgarnosti govora i gesta" ili u nekoj nezaboravnoj fazi same svesti". To su
"najdelikatniji i najneuhvatljiviji trenuci". To je i pobljesak ranijeg zgusnutog iskustva samog autora, ali i
tajna predmeta u kome se otkriva optost, bez obzira na to to sam predmet moe biti banalan ili
vulgaran. Realni svijet koji nas okruuje i ivot koji ivimo prepuni su banalnosti koje pisac ne moe
prenebrei niti negirati, ali te banalnosti znae vie od njih samih, zrae nekom optou, da vie nijesu
pojedinana banalnost, ve istina o svijetu optijeg znaenja. Jedan dan Leopolda Bluma jeste jedan dan
prosjenog graanina, ali i cijela odiseja modernog ovjeka, uprkos banalnostima svakodnevlja kojih taj
Blumov dan nije lien ak - zahvaljujui njima. Realistika deskripcija, ak naturalistiko detaljisanje, nosi
sobom neku optiju sliku o svijetu i ovjeku. Privid realistike deskripcije jeste uistinu put odvajanja od
realnosti i realizma, ma koliko to paradoksalno zvualo. U stvarnom svijetu trai se nestvarna slikakoju
dua posmatra, dua koju uzbuuje "hladni, nemilosrdni i ravnoduni ar", svojstven distanciranom
umjetniku. Preko epifanije dolazi se do kristalizacije simbola, do depersonalizovanja istine, koja ne rauna
s jednoznanou, s obnaenjem tajne, ve sa sugestivnou, nagovetajima i "intenzitetom za raun
jasnoe".
Nema li ova teorija epifanije nekog dalekog pretka u Plotinu? Svijet, odnosno ovjek, potie iz Jednog,
Prvog Izvora Bia, i kao to svjetlost gubi energiju i sjaj odlazei od svog izvora, tako i mnotvo
pojedinanosti tek zrai nekom svojom dalekom boanskom prirodom i tajnom, za kojom i ezne. Optost,
dakle, tek zrai kroz pojedinano, a pojedinano ezne za svojim praizvorom i porijeklom. Takva vizija
svijeta - dakako, teoloki obraena i Bogu prilagoena - ugraena je u arhitektoniku i slikarstvo i
pravoslavne i katolike crkve. Crkva je Kosmos u ijem se svodu nalazi svjetlost i gdje su slike najvie
svetosti. Kako se pogled sputa prema podu, tako je i svjetlost priguenija, a hijerarhija svetaca nia. Ali, i
u tim najniim prosijava neto od samog boanstva.
Poetike, dakle, veoma modernih i uticajnih romanopisa, pisaca koji su napravili kopernikanski zaokret u
romanu, nijesu liene oslonca na veoma duboku tradiciju koju je batinilo hrianstvo.
U nas je 1979. godine, zahvaljujui Novici Petkoviu, prevedena knjiga sovjetskog semiotiara Borisa
Uspenskog, koja je sreno u istim koricama obuhvatila dva rada ovog raznovrsno obrazovanog i misaono
inspirativnog teoretiara: "Poetika kompozicije" i "Semiotika ikone". Skreemo panju na ciglo dvije stvari
iz te knjige. Prva je gotovo podatak koji u kontekstu knjige ima ozbiljnu teorijsku teinu - da je u Rusiji s
poetka vijeka pojaano interesovanje za znak, pa u vezi s Mandeljtamom Uspenski zakljuuje:
"Sam motiv uivljavanja u ime, toliko karakteristian za Mandeljtama, zajedniki je njemu i
imenoslaviocima, a u krajnjoj liniji povezuje ga s isihastima. Moe se bez preterivanja rei da se razvoj
mladog Mandeljtama ne moe razumeti i bez onoga interesovanja za znak koje je bilo karakteristino za
Rusiju na poetku veka i koje je u velikoj meri stimulisalo pokret imenoslavioca 1910. godine, i koje,
napokon, odraava dugu istoriju specifinoga odnosa prema znaku i pravoslavnoj tradiciji. Taj se odnos
prema znaku, u krajnjem izvodu, velikim delom svodi na odnos prema ikoni i najjasnije se obelodanjuje
upravo u ikonopotovanju".
Druga stvar tie se jednog od bitnih momenata koji od dva rada Uspenskog objedinjuje i povezuje
razlono u iste korice: to je problem obrnute perspektive:
"Sistem obrnute perspektive polazi od mnotva vidnih pozicija, tj. u vezi je s dinamikom pogleda oka i
kasnijim sumiranjem vidnog utiska (u sluaju obuhvatanja pogledom sa vie strana). Pri sumiranju se ta
dinamika vidne pozicije prenosi na sliku, i kao rezultat svega tog i nastaju deformacije koje su
karakteristine za oblike obrnute perspektive".
Sline tendencije Uspenski nalazi u modernom slikarstvu "poevi od Sezama". Pozicija samog umjetnika
nijespoljna, ve unutarnja, to se lijepo dokumentuje i rasporedom znakova na ikoni. Ta umjetnikova
unutarnja taka gledanja - uvaavanje junakove, dakle tue take gledita i tue rijei - karakteristian je,
da malo uprostimo Uspenskog, i za savremenu prozu; tavie - nuna je posljedica onog kopernikanskog
"zaokreta ka unutra".
2.
Dvadeseto stoljee je donijelo obnovu fantastike knjievnosti. Mi emo pojam fantastike u knjievnosti
vezati prije svega za pripovijednu prozu, za sie, jer u lirici je svaka metafora, svaka uspjelija i neobinija
pjesnika slika malo fantastiko i nadrealistiko udo.
Fantastika je, po naem uvjerenju, najveim dijelom zasnovana, ipak, na jednoj mitskoj matrici, koja bi se,
uproeno, ovako mogla skicirati: svijet koji nazivamo stvarnim, zapravo je akcidentalan, drugorazredan,
"pojavan", a "paralelni svjetovi", kriju u sebi tajnu, pa i klju, i odgonetku ovog naeg pojavnog svijeta to
ga zovemo stvarnou. Sva ta naa nazovi stvarnost i "realnost" moe se pokazati kao "boji san"; tajna je
drugdje. Ova mitska matrica veoma nas pribliava srednjovjekovnom vienju svijeta.
Migel de Unamuno, rektor Univerziteta u Salamanki, romansijer, esejista, filozof, zaljubljenik u srednji
vijek, izrazit antifaista, ve u naslovu knjige ivot Don Kihota i Sana nagovjetava da e Viteza tunog
lika i njegovog konjuara posmatrati kao junake iz ivota i tako pomijeati dvije ravni: ravan fikcije
knjievnog djela i ravna ivotne stvarnosti. On e, tavie, odstupiti od Servantesovog romana, zanemariti
pojedine znaajne glave, osloboditi Don Kihota ironine distance i parodije - elementa od izuzetnog
znaaja za roman - i dati novo znaenje poznatim knjievnim junacima. Za samog romansijera Unamuno
esto veli "maliciozni Servantes", zamjerajui mu tako za one postupke - posebno komine - kojima su
junaci romana unieni. Gledano sa stanovita interpretacijske korektnosti, panski filozof se ozbiljno
ogrijeio o slavnog pisca i njegov roman, to se vidi i iz dovoenja u vezu postupaka Viteza tunog lica sa
postupcima istorijskih linosti, odnosno Ignacija Lojole. No, to nije dozvoljeno volu, dozvoljeno je
Jupiteru. Unamuno, zacijelo, ne pravi knjievno-kritiki ogled, ve filosofsko-religijsku knjigu, za nas
znaajnu naroito sa stanovita "fikcije" i "stvarnosti". Da bi taj odnos bio shvatljiv, valja ipak shematski
skicirati nekoliko osnovnih antropolokih pozicija ovog autora.
Osnovni ljudski kvalitet, po Unamunu, jeste udnja za besmrtnou. Iz te udnje izlazi ljudska aktivnost,
pa je i samoubistvo - to je paradoksalno - svojevrstan vid njenog ispoljavanja. ovjekova situacija je
tragina zbog dvostrukosti ljudske prirode: na jednoj strani je vitalistika, iracionalna tenja za
besmrtnou, a nasuprot njoj - racionalizam, svijest o tome da je besmrtnost nemogue dosei i da je
svaka tenja za besmrtnou znak ludosti, nerazumnosti, i da je osuena na propast. Racionalizam se
pokazuje kao konica vitalistikog nagona.
U aksiolokom pogledu vitalizam stoji iznad racionalizma. Racionalizam sam sebi, u svojoj slaboj taki -
skepticizmu - potpisuje smrtnu presudu. Tako skepticizam, sumnjom u mo sopstvenog razuma, ini da se
racionalno i iracionalno priblie. No, efektivne i voljne potrebe nemoguno je rimovati s intelektualnim.
Ta nemogunost izmirenja unosi elemente neizvjesnosti u ljudski ivot. Na tom elementu neizvjesnosti, na
dnu ponora, iz beznaa i oaja, raa se vjera, nada u nemogue, herojska, luda, oajna i apsurdna nada,
kako je sve zove Unamuno. Takva nada omoguava tenju za nemoguim. Ko ne tei za nemoguim, nee
uiniti nita vrijedno truda.
Uzor vitaliste ija je vjera zasnovana na neizvjesnom jeste Don Kihot, a njegov trbuasti konjuar simbol
je racionaliste koji sumnja u svoj razum. Tenja za nemoguim i nada u nemogue su donkihotske,
apsurdne, tragine, esto lude i smijene, ali bez njih nema ivota. Don Kihot je, za Unamuna, simbol nove
vjere, panski Hrist, nosilac lude, apsurdne nade. Don Kihot je, dakle u Unamunovoj interpretaciji,
nosilac filosofsko-religijske poruke.
I naslovom, i ukupnim znaenjem, Unamunova knjiga ivot Don Kihota i Sana (1905) kazuje da su
knjievni junaci stvarniji od njihovih stvaraoca. Mjereni besmrtnou a to je za Unamuna jedino
relevantno mjerilo, knjievni junaci su daleko stvarniji - ma koliko oni bili fiktivni - od svojih autora koji
su ili pod zemljom, ili e uskoro na taj put. Knjievni junaci nijesu sredstva da se kroz njih i preko njih
izrazi pisac, ve je pisac sredstvo pomou koga oni dolaze na svijet, osamostaljuju se i doseu besmrtnost.
Lik je iznad linosti, knjievni junak iznad svog autora, fiktivni svijet stvarniji je od takozvane stvarnosti.
Rije tvorac, u smislu pisac, autor, od Unamuna je uvijek ironino intonirana. U prologu treem izdanju
svoje knjige o Don Kihotu i Sanu Unamuno pie: "A koliko god su - ne samo u prolosti - Don Kihot i
Sano nezavisni od Servantesove fikcije, isto je toliko nezavisan i onaj moj Augusto Peres, junak
romana Magla, za kog sam verovao da sam mu dao ivot da bih ga kasnije ubio, a protiv ega se on s
pravom pobunio".
Evo nas u prostorima fantastike: knjievni junak die bunu protiv svog Stvoritelja. Augusto Peres, junak
Unamunovog romana Magla zamiljen je od strane pisca tako da na kraju treba da izvri samoubistvo,
kako bi ostvario pieve knjievne namjere. Junak, meutim, biva nezadovoljan presudom svog tvorca, pa
se zaputi u Salamanku da lino s don Migelom tu stvar raspravi i da se protiv svog tvorca pobuni. Pisac
superiorno upozorava svog junaka, univerzitetski utivo i teorijski razlono, da je Augusto tek knjievni
junak, plod mate, te da je i njegova smrt tek fiktivna, pa nema nikakve osnove za pobunu. No, stanovite
Augusta Peresa se utemeljuje i postaje superiornije, pa on odgovara svom stvoritelju da ve u ovom asu
divana pisca s junakom nije sasvim jasno ta je stvarnost a ta fikcija i da je, moda, sva ta takozvana
stvarnost samo boji san koji e se raspriti im se bog probudi i protrlja oi. Moleivi ton knjievnog
junaka koji trai pomilovanje preobraa se u ton gnjeva i gorine, pa Augusto Peres sada izrie smrtnu
presudu i svom stvoritelju, i svojim itaocima:
"Pa dobro, gospodine Stvoritelju, i vi ete umrijeti! I itaoci! Svi! Svi! I to vam kaem ja, Augusto Peres,
fiktivno bie".
Fiktivno bie pokazuje svoju nadmo upravo s toga to je fiktivno, nadmo besmrtnika, ali i nezavisnost
od autora. Poloaj bia ovoga svijeta daleko je nepovoljniji. Misao da su ova stvarnost i ovozemaljske
linosti samo epizode - kratke i nitavne - jednog velikog boanskog sna, prisutan je u svim Unamunovim
knjigama. Otuda i potovanje za Kalderona, i onaj stih to se kao poenta i ponavlja:
"ivot je san".
Zavrna, dakle, povlaena stranica knjige ivot don Kihota i Sana nosi sasvim bliske ideje onima to iz
izgovara August Peres u Magli:
"... vrlo esto drimo nekog pisca za stvarnu i istinitu istorijsku linost zato to vidimo da je od krvi i od
mesa, a linosti koje izmilja u fikcijama samo kao isti plod njegove mate; deava se, meutim,
suprotno, tj. da su ti podanici oni koji jesu vrlo istiniti i sa svom moguom stvarnou i da se slue onim
koji nama izgleda da je od krvi i mesa, kako bi bili uzeti pred ljudima kao bie i lik. A kada se svi budemo
probudili iz sna o ivotu, videemo u tom pogledu predivne stvari, i zaprepastie se mudraci kada vide ta
je istina, a ta la i kako smo zabludeli lutali mislei da ta zanovetalica koju logikom nazivamo ima
nekakvu vrednost van svog bednog sveta u kojem nas dre zatvorene vreme i prostor, tirani duha".
Visoka je, dakle, saglasnost u pravcu znaenja romana Magla i filozofsko-religijske knjige o Don Kihotu i
njegovom konjuaru. Ve svojim naslovom roman sugerira neuhvatljivost i fluidnost ivota, njegovu
nestvarnost i fiktivnost, bliskost tako varljivim pojavama kakve su san i magla.
Unamuno neobino reava i pitanje itaoca i njegove pozicije, zagovarajui maksimalni subjektivizam
itaoca i maksimalnu otvorenost knjievnog djela kao naina njegovog postojanja. italac stvara novo
djelo koje ne mora biti kao pievo, a nekad se ak moe i suprotstaviti piscu. Tako je svaki italac autor
onoga to ita. Nije bitna autorova namjena, ve itaoev nalaz. Tako Unamuno opravdava svoj in -
pisanje knjige ivot Don Kihota i Sana:
"ta me se tie ta je Servantes eleo ili ne da unese i ta je stvarno uneo? ivo je ono to ja tu otkrivam,
emu pridajem veu ili manju vrednost, i ono to svi tu unosimo."
Nema nikakve sumnje da su srednjovjekovne ideje bile podsticajne za Unamuna, ali bi bilo savreno
pogreno svesti Unamuna na te ideje. Filosof traginog osjeanja ivota, apsurdne vjere i lude nade teko
da bi dobro proao na sudu inkvizicije. Uostalom, naa tema i podrazumijeva kreativno zraenje i
prelamanje ideja, a ne prosto preuzimanje i mehanicistiko prenoenje. Za nas je, takoe, nesumnjivo da
mitska matrica "paralelnih svjetova" danas funkcionie kao osnova plodne i raznovrsne fantastike
knjievnosti. Slina koncepcija odnosa junaka, pisca, lika i linosti sree se na raznim meridijanima: u
Pirandela est lica trae pisca, a Andria obilaze junaci Kue na osami.
3.
Ovo stoljee je razvilo jo dva tipa fantastike knjievnosti koji se najee zovu "nauna fantastika" i
"negativna utopija". Autor ovog zapisa nije naroito sklon tim vidovima fantastikog pripovijedanja
moda i s toga to se njima nije naroito bavio. Pa, ipak, pokuae da samo postavi jedno pitanje u vezi s
fantastikom tipa "negativne utopije" kakvu smo imali prilike da sreemo u Zamjatina, Orvela i u
posljednje vrijeme u Borislava Pekia. Ne batini li svaka "negativna utopija" nekoliko biblijsko-
hrianskih mitova, ak i onda kada izgleda da je od njih savreno daleko. Kao to svaka utopija moe
nalaziti svoj oslonac u hrianskoj predstavi o raju, tako i antiutopija rauna s arhetipom pakla. Predstava
o paklu povezana je sa jo dva hrianska mita: to je mit o stranom, posljednjem sudu, i apokalipsa,
odnosno mit o definitivnom kraju ovog grenog svijeta koji izaziva boanski gnjev i nestaje, ali ga zato
zamjenjuje novi, bezgrean, sjajan i pravedan, koji e donijeti raj na zemlju. "Antiutopija", naravno,
zaboravlja ono to dolazi iza kraja ovoga svijeta. Nju zanima samo kraj ili primicanje kraja ovoga svijeta,
ovjekov strah za lini opstanak, opstanak vrste i opstanak svega to je ljudsko i to ovjekovom svijetu
pripada. Taj strah danas ne izgleda nimalo nestvaran niti dalek, ime treba tumaiti izvanredan uspjeh
ove literature kod publike, tim prije to su mnoge utopije, pa i konkretni socijalni programi usreiteljskog
tipa, danas bez svjee krvi i ideja. Naravno da se "antiutopijska" literatura ne moe svesti na ova tri mita,
kao to bi i svako svoenje knjievnosti na neku arhetipsku predstavu ili situaciju bio nedopustiv
redukcionizam. Pitanje koje smo maloprije postavili ima smisla ako je pomenuta tri mita mogue dovesti
u kreativnu vezu sa antiutopijom i odgovoriti da li postoji izvjesna podsticajnost ove mitske mree
hrianskih matrica za ovakav tip literature? Ne elei da olako dajemo konane odgovore, ak s
uvjerenjem da je definitivan odgovor nemogu, mi samo postavljamo pitanje s uvjerenjem da i
postavljanje pitanja moe biti podsticaj duhu, i ne poriui da je to pitanje pomalo i retorski intonirano.
Dakle: postoji li neki kreativan odnos izmeu dananje literature u znaku antiutopije prema pomenutim
hrianskim mitovima? Ovo pitanje je za na ogled tim aktuelnije, jer nam slijedi osvrt na jedan tip
romansijerskog pripovijedanja koji kreativno prenosi mit o paklu na teren proze koja nastoji da bude u
okvirima realno-psiholoke motivacije; ponekad ak da donosi i sudove o naem vremenu i njegovim
nevoljama.
4.
U prvom krugu Danteovog Pakla peku se na tihoj vatri "nevjernici", veliki antiki umovi koji nijesu
zgrijeili ili nijesu ni potu Hristu odali. Solenjicinov naslov romana - U krugu prvom - nesumnjiva je
aluzija na Dantea. Solenjicin je, meutim, pakao izmestio iz podzemnih i zagrobnih predjela i preselio ga
na zemlju, smjestio ga u logore, u konkretno istorijsko vrijeme i prostor, u politiki kontekst staljinizma.
Dante je drutvenu stvarnost svog doba djelimino projektovao u paklene prostore; Solenjicin je, pak,
projektovao pakao u drutvenu stvarnost svog doba, preselio ga iz podzemnog svijeta na zemlju. to se
same "drutvene stvarnosti" tie, izlazi na isto: ona je i za Dantea i za Solenjicina paklena. Alegorija je,
istina, u Dantea izrazitija i postala je dominantan princip kazivanja, ali nje nije liena ni sama ideja da se
Solenjicinov roman naslovi U krugu prvom. I Solenjicin je prvi krug naselio umnim glavama koje
njeguju "prezirno dostojanstvo" i duhovnu autonomiju i u paklenim uslovima: naunicima i umjetnicima
dostojnim poreenja s velikim antikim duhovima. Paradoksalno je da se mnogi stanovnici prvog kruga
pokazuju slobodnijima od onih koji su na slobodi. Slikar Kondraov-Ivanov, za koga umjetnost nije
"zanimanje ni grana znanosti (...) ve jedini mogui nain ivota", ostaje u paklu slobodan umjetnik koji
nee da se lii svoje subjektivnosti - jer ne moe po prirodi stvari - poto je "svaki in percepcije
subjektivno obojen". Umjetnik je, pa i pisac, "druga drava", nezavisan, slobodan duh, pred kojim nema
zabranjenih tema. Nosilac Staljinove nagrade, pisac Galahov, koji je izvan paklenih krugova, ima svoj
pakao neslobode i melanholino priznanje sebi da je imao priznanje, ali ne i domete, "imao slavu, ali ne i
besmrtnost", te da sve vie pie glavom glavnog kritiara abova; da se iz dana u dan izbor tema suava, te
da je najbolje ivjeti od stare slave. Zato e mu epizodni junak Lanski, iji je ugao gledanja kontekstom
osnaen, surovo izrei dijagnozu:
"... Priznajte da u dubini due uope niste pisac. Znate li ta ste vi zapravo?... Vi ste vojnik!"
Pitanje slobode stvaralatva postavlja se kao pakleno pitanje i izvan kruga prvog, te se i prostori pakla ire
izvan logorske ice, a prostori slobode osvajaju i u mikrokosmosu velikih duhova unutar ice.
Solenjicinova zamisao logora kao pakla dala je i mogunost da se na najuspjelijim stranicama postignu
lijepi lirski efekti i neobina, pomalo mistina atmosfera. Pisac s mnogo panje slika susret "dua iz pakla"
i "slobodnih" kao da doarava susret ivih s mrtvima. Prilikom posjeta ena muevi su se pojavljivali "iz
dubine zatvora, izvirali na pola sata iz debelih memljivih zidova, smijeili se sablasno, uvjeravali svoje
ene da dobro ive, da im nita nije potrebno, i onda se vraali meu zidove", kao privienja ili duhovi to
se vraaju u grob. Isti motiv pisac razvija govorei da su posjete bile nalik scenama sa grkih nadgrobnih
spomenika. Na bareljefima je predstavljen mrtvac i ivi roaci koji mu diu spomenik. Mrtvac je odvojen
od ivih tankom linijom i gleda u pravcu Hada gotovo ravnodunim pogledom koji izraava duboko
saznanje, dok su roaci za njim uputili svoje tune poglede.
U 48. poglavlja ("Arka") opisuju se zatvorenici kao gotovo bestjelesni. Bili su ni gladni, ni siti,
neoptereeni sitnim svakodnevnim brigama kue i porodice, bez straha da e izgubiti sreu, jer je nijesu ni
imali, bez pomisli da e nekad otii odatle. Takvih nedeljnih veeri, dok su "plovili u arki", ak ni tijelo nije
podsjealo na ljudsko postojanje. Duh mudrosti i prijateljstva je zraio iz njih dok su "posmatrali muan
tok proklete Povijesti".
Neobina mistika atmosfera obavija i "sluaj Volodin". Volodina je sjeanje na mrtvu majku odvelo u
pakao. Njegova majka je esto traila pomo od doktora Dobroumova, koga je Volodin zato htio izbaviti iz
neprilika. Pisma mrtve majke, koja je mladi diplomata iznenada otkrio, preporodila su njegovu duu.
Stupajui u pakao, Volodin je zapazio da su mu zapisali line podatke na papiru iznad otiska njegovog
prsta, a iznad svega dvije rijei: "uvati zauvijek". Kontekst u kome se ova epizoda nalazi uinio je da u
tim rijeima bude "neto mistino, nadljudsko i natprirodno", i on je bio "opinjen tim zlokobnim
kozmikim rijeima". Bila je to svojevrsna sahrana, neto poput natpisa nad vratima Danteovog pakla:
"Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite!"
Solenjicin je samo jedan od izrazitijih pisaca koji su pakao preselili na zemlju, a naao bi ih se i dobar
broj raznih literarnih i idejnih orijentacija. Nesumnjivo je da je ovdje Danteova slika svijeta bila
podsticajna i na najboljim stranicama spasavala je pisca od prevelike tendencioznosti i tenje za
politikom karikaturom, to mu inae nije strano.
II
Srpski neovizantinac
Do sada smo pokuali da istaknemo vie mjesta na kojima Pavi plodno batini srpskovizantijsko
srednjovjekovno naslee, jer nas je na to nagonila priroda Pavievih djela i "logika" interpretacije
tekstova. Za jedno sistematskije bavljenje ovim pitanjem ima u Pavievim djelima - naunim i
beletristikim - i previe materijala i podsticaja, a u tom pravcu razmiljanja upuuju nas i Pavievi
eksplicitni iskazi, poput ovih datih u intervjuu darovitom novosadskom istraivau srpske fantastike Savi
Damjanovu. U 285. broju "Knjievne rei" od 10. IV 1985. godine, Damjanov postavlja Paviu jedno lijepo
pitanje, koje je istovremeno i svojevrsno vienje, i ocjena, odnosa Pavieve proze prema tradiciji:
"U jednoj iroj perspektivi to nas je dovelo i,zaboravljanju' pojedinih znaajnih segmenata nae
civilizacijske tradicije. Vaa proza, opet, pokuava da premosti taj ponor: ini mi se da je jedna od njenih
najrelevantnijih taaka pitanje integracije onog civilizacijskog sloja koji je u samim genima nae tradicije -
to je onaj sloj koji potie iz istone, vizantijske sfere, iz naeg sutinskog pripadnitva toj kulturnoj i
civilizacijskoj sferi..."
Damjanov je - inae odlian poznavalac Pavievog naunog i umjetnikog rada - izgleda, pogodio pisca "po
damaru":
"To je, po mome oseanju, vrlo vano pitanje. Iako smo imali i imamo talentovanih pisaca, mi smo dobrim
delom ipak obdelavali jednu lokalnu priu. Nas u svetu tako i doivljavaju. Meutim, mi moramo nai put
da, ostajui svoji na svome, govorimo jednu univerzalnu priu, tako da nas i drugi shvate. Naravno, ne s
toga to bismo hteli da budemo prevedeni, da uemo u utakmicu sa ne znam kime, sa ne znam kojim
podrujem, nego zato to je to prirodna potreba svake literature koja nee da umre. A da bismo odgovorili
na taj problem, na taj izazov, mi moramo postaviti pitanje: koji nas put vodi ka univerzalnom, a da u isto
vreme ne napustimo sebe? Jedan od odgovora je pripadnost vizantijskoj civilizaciji, naalost nekadanja,
ali ipak pripadnost. Jer, u njoj ima toliko univerzalnih stoera, a mi smo ve uzglobljeni u nju zahvaljujui
pomenutom negdanjem razdoblju, koje je - ne zaboravimo - due od ovog razdoblja u kojem ivimo bez i
van okvira vizantijske civilizacije. Dakle, mi smo toliko uzglobljeni u njeno tkivo da, ne gubei nita od
vlastitog identiteta, dobijamo mogunost da progovorimo jednim univerzalnim jezikom. Izgleda da vreme
sve vie ide ka potvrivanju te situacije: sve vie se svet okree tom Istoku, nepoznatom ali vanom,
Vizantiji, onome to je izmeu Antike i modernog sveta".
Podsjetimo se kratko i na Paviev odnos prema baroku u Srba, to je, nesumnjivo, jedan od njegovih
krupnih, moda i najkrupnijih doprinosa srpskoj nauci o knjievnosti, odnosno istoriji knjievnosti. Pavi,
kako smo ve konstatovali, nastoji da popuni praznine Skerlievog vienja srpske istorije knjievnosti i
istovremeno izvede nekoliko bitnih korekcija. Skerli se bavio novijom srpskom knjievnou, previajui
brojne nijanse i prelaze od stare, srpskovizantijske, ka novoj knjievnosti koja je uglavnom u znaku
zapadnoevropske civilizacije. Pavi kree prema "prednjem vremenu", u susret staroj knjievnosti. Zato se
danas Pavieva interpretacija baroka doivljava kao pribliavanje ili primicanje novije knjievnosti staroj.
Barok nije samo period ukljuivanja srpske knjievnosti u zapadnoevropsku porodicu, ve je i most prema
srpskovizantijskoj knjievnosti; nije, dakle, odvajanje od tradicije, ve i prirodan spoj s tom tradicijom,
barem u Pavievom vienju. Barok ispunjava najmanje dva Pavieva ideala: ukljuiti se u Evropu, ali
govoriti svojim jezikom i donijeti u miraz neto od svoje bogate, zaboravljene, ali izuzetne batine.
Jedan od centara srpskog baroka je tada novi - sada opustjeli - srpski duhovni centar, sa svojih sedam
pravoslavnih crkava nedaleko od Budimpete - Sent Andreja. Odatle pa do Hilandara na Atosu osjealo se
snano zraenje srpskovizantijske kulture, mada je ono, naravno, probijalo te granice, ak do granice Kine
i Ruskog Carstva, gdje je srpski pjesnik u ruskoj slubi, Sava Vladislavi, dao podignuti crkvu Svetog Save
Srpskog. Tim prostorima, izmeu Savinog i Nemanjinog Hilandara i crkve Svetoga Save Srpskog, krstare,
najveim dijelom, junaci Pavieve proze.
Bavljenje barokom i Vencloviem istovremeno je prilika da se potrae korjeni Venclovievoj misli duboko
u vizantijskoj tradiciji i da se prui ruka prema Mihailu Pselu. To je, preko Venclovia, traenje svojih
duhovnih srodnika i predaka; pokuaj da se u tradiciji vizantijske misli nau temelji - ontoloki i
gnoseoloki - sopstvenoj poetici, sopstvenom djelu i fantastici.
Ponoviemo nau tvrdnju da je jedna od bitnih ontolokih pretpostavki fantastike knjievnosti shvatanje
ovog, "realnog" svijeta kao pojavnog, akcidentalnog, a da je Tajna Svijeta drugdje, negdje "s onu stranu"
"realnosti", pojavnosti i fizisa. Sam Pavi u svojim "Fragmentima o fantastici" vezuje fantastiku za
monistiku sliku svijeta kakvu su imali vizantijski mislioci, a potom predromantiari i simbolisti. Moe se,
moda, plodno sporiti s ovom Pavievom tezom, ali se teko moe osporiti da je pretpostavka fantastike
knjievnosti postojanje neke druge, onostrane "ravni" na kojoj se vuku sudbinski potezi za ovozemaljski,
pojavni svijet i da izmeu "ove" i "one" "ravni", izmeu svjetova, postoji neki uzajamni, sloeni odnos
tajnih znakova, manjih ili veih uda, zagonetki koje valja odgonetnuti i proitati. Postoji, dakle, neki
paralelizam izmeu onostranog i ovostranog, neka korespondencija meu svjetovima neko prosijavanje
"svjetosti", "tajne", u konkretnom.
S gnoseoloke take gledita, fantastika poiva na jednoj vrsti radikalnog skepticizma: to je sumnja u
mogunosti racionalnog i ulnog saznanja. I na razum i naa ula nas varaju; njihovi saznajni dometi su
izrazito ogranieni. Taj skepticizam je svojstven i Paviu, i njegovom piscu-otkriu Vencloviu, i njihovom
vizantijskom srodniku Mihailu Pselu (1018-1096). U tom kontekstu - traei u Pselovoj misli korjene
Venclovievog skepticizma - Pavi podsjea na Pselova dva kljuna uzroka naem neznanju. Prvi je u
prirodi samoga Boga: boanska priroda izmie naem razumu. Drugi je u prirodi naega razuma: on
funkcionie samo u okviru odreenih pretpostavki.
Pavi vidi jedan od osnovnih napora vizantijske misli "da se u oblasti antinominog naina miljenja
usklade protivrenosti racionalnog i iracionalnog, da se, prema ambicijama Mihaila Psela, u isto vreme
bude i ne bude racionalan".
U Pavievim priama - moda opet zahvaljujui Vencloviu - vidni su i tragovi isihastikog uenja. Sam
Pavi - to smo ve spominjali povodom Venclovievog "drveta poznanja", koje ovjek nosi u sebi zasaeno
- govori o stavovima isihasta i o mistinim preporukama Simeona Novog: on je, naime, uio da se do
najvieg otkrovenja dolazi individualnim sredstvima, linim iskustvom, omoguenim ovjekovom
prirodom. Do saznajnog cilja e nas dovesti "etvrta dimenzija ljudske due, duhovne oi (...) koje
boanska svetlost proiava i otvara". Motiv oiju "slepog Didima", zajedniki Paviu i Vencloviu, dolazi
iz dubine vizantijske tradicije. Brojne Pavieve prie i djelovi romana oslanjaju se na mistinu tradiciju.
Naravno, Pavi se nije ograniavao na vizantijsku mistinu tradiciju, poto se "na granici Orijenta i Evrope
(...) mistika gotovo nije gasila".
Naveemo samo neke primjere kao ilustraciju naih stavova. Motiv oiju "slepog Didima" javlja se u
Pavievoj poeziji, a najizrazitiji je u prii "Suvie dobro uraen posao", vezan uz lik Stanislava Spuda.
Mistinu funkciju esto imaju knjiga, pismeno, zapis ili znak, mistini predmet, neki iskaz i, naravno,
ikona. Graditelj crkava Radi ihori, podiui zadubine u bjekstvu pred neprijateljem, opisuje prvo i
jedino, sudbinsko slovo svog ivota, a da toga nije svjestan. Atanasije Svilar je ve na poetku "Malog
nonog romana" na pragu otkria sopstvene prirode, sljedei tajanstveni znak koji su ispisivala mjesta
njegovih ljubavi. Dogaaj u prii "Lozinka" odvija se u znaku rijei prodromos. Jedan saobraajni znak
preobraava se pred oima oca Manuila u sudbinsko zaboravljeno pismeno, a ovo u iskaz kojim se
poentira pria: "Mesto onog koji se seli nikad ne ostaje prazno". Sama ikona Bogorodice Trojeruice jedno
je od najveih mistinih svetih uda. Cio Hazarski renik je u znaku slavljenja, i usavravanja subjektivnih
saznajnih moi, lova na snove i lova na tajnu smrti.
Motiv neobinih moi i natprirodnih uda, posebno uda svetaca, svetih mjesta i predmeta, takoe dolazi
iz srednjovjekovlja, iz srpskovizantijske tradicije. Jedno od takvih udotvornih mjesta je i Sveta gora, brdo
Atos i srpski manastir Hilandar sa svojih "hiljadu magli". Tu se i neprijateljski vojnici preobraavaju u
kaluere pravoslavce, u manastirske ljude; tu se ukazuju uda i milost najveim dumanima
("Karamustafini sinovi") i ostvaruju se proroanstva; tu se saznaju line tajne, sopstvena priroda se
otkriva i lijei se bolest ("Mali noni roman"); tu je i udotvorna ikona Bogorodice Trojeruice ("Ikona
koja kija").
Ovaj motiv je povezan s prisustvom brojnih hrianskih mitova, nekad prikrivenih i preruenih, nekad
"deformisanih" i prilagoenih "logici" djela: uskrsnue, strani sud, stvaranje ovjeka, pad i odmetanje
anela, mada to nisu i jedini mitovi u Pavievoj prozi, izrazito otvorenoj prema razliitim mitologijama.
Poasno mjesto u fantastici, pa i kod Pavia, imaju demoni i demonska carstva razliitih vjera i naroda.
Nekad se, kombinacijom starih mitova i "mitizacijom" aktuelnih dogaaja, stvaraju "lini", novi mitovi,
proeti aktuelnim satirinim tonom, poput onog o Dunavu. Nekad se, opet, dogaaji iz istorije
hrianstva, poput sukoba ikonoboraca i ikonobranitelja, ili nain ivota manastirskih ljudi - pria o
"samcima" i "opteiteljima" - uzdiu na nivo "opte prie" mitosa. Upravo taj mit ima kljunu funkciju u
"Malom nonom romanu", odnosno u romanu Predeo slikan ajem.
Mnogi meu najvanijim dogaajima u Pavievom romanu-leksikonu, a i u nekim priama o kojima smo
ve pisali, samo su prividno lieni mitske pozadine i "logike": spajanjem razliitih vremenskih planova
sugerirano je ponavljanje likova i dogaaja u razliitim pojavnim oblicima. U tom pogledu je najizrazitiji
paralelizam izmeu dvadesetovjekovnog i sedamnaestovjekovnog sloja Hazarskog renika.
U neposrednoj vezi s korienjem mitova u fantastine svrhe je i fantastiko-mitoloka motivacija, koja se
rjee javlja samostalno, a ee povezana s realno-psiholokom motivacijom, pri emu dominantnu ulogu
ima ona prva. Time se posebno bavi na tekst o dubrovakoj vjetici.
Povratak alegoriji, vraanje srednjovjekovnog sjaja jednoj pomalo prezrenoj figuri, koja je kod Pavia
prerasla u cio sistem figura, u cio sistem umjetnikih postupaka, a katkad i u umjetniko naelo,
nesumnjivo je u vezi sa srednjovjekovnom tradicijom, mada je Paviev neposredni podsticaj bio Venclovi
i epoha baroka. I u ovom pogledu se moe kod Pavia uoiti "trovremenost", odnosno potreba za
spajanjem srednjeg vijeka, baroka i naeg stoljea, to je najoevidnije izraeno u strukturi Hazarskog
renika. Pavi je u tumaenju Venclovieve alegorije i njene poetike pokazao ovog pisca, barem za nijansu,
modernijim i sloenijim nego to on jeste. To se odnosi na Venclovievo shvatanje vieznanosti alegorije.
Ne samo da je Pavi vratio alegoriji dra i sjaj, ve je skinuo s nje i negativni, savremeni - simbolistiki i
postsimbolistiki - mit jednoznanosti, jednoumnosti i jednostavnosti, insistirajui na vieznanosti i
vieslojnosti. Paviu je u potpunosti polo za rukom da uHazarskom reniku ostvari ideal vieznane i
vieslojne alegorije.
Hazarski renik je takoe najoevidniji primjer za prisustvo tematskog srednjevjekovnog sloja u
Pavievim djelima i povezanosti tog sloja sa ostala dva - baroknim i dvadesetovjekovnim. Ali taj sloj -
srednjovjekovni - prisutan je u gotovo svim Pavievim djelima, bilo kao mitska pozadina, kao "opta
pria", u "Malom nonom romanu" i u romanu Predeo slikan ajem, ili kao niz parcijalnih tema u
pojedinim pripovjetkama. Jedna broj ih je vezan za lozu Nemanjia, njihove zadubine, ene i suparnike
(Nemanja, Sveti Sava, Uro, Jelena Anujska, Duan, Akseanosilas, Hrelja Dragovolja, Hilandar, Gradac,
ia), za kljuna mjesta i dogaaje iz srpske istorije (Atos, Kosovo, Dubrovnik, Seoba Srba, Sent-Andreja),
za jeretike pokrete (bogumilstvo), za sloene odnose meu pravoslavnim svjetom, i meu katolikim,
pravoslavnim, judejskim i muslimanskim (Sveta Sofija cara Justinijana i Plava damija sultana Ahmeda,
Karamustafini sinovi i Hilandar, Joan Siropulos i Jovan Siropulov, Dubrovnik i Hilandar, pa sve do
Dositeja i Sekerea, ili jo dalje - do dvadesetog stoljea i sastanka istraivaa "hazarskog pitanja" u hotelu
"Kingston" u Carigradu).
Svakako da i Paviev koncept vremena, pa i prostora, duguje neto srpskovizantijskoj, a preko nje i
biblijskoj tradiciji. S jedne strane, zbivanja u Pavievoj prozi su vrlo konkretno, i vremenski i prostorno,
locirana, u odgovarajue ljeto Gospodnje i na odgovarajue mjesto. S druge, pak, strane tei se za
ponitavanjem - kroz svojevrsnu igru - konkretnog vremena i prostora; dogaaji se ponavljaju ne u
detaljima, ne u pojavnosti, ve u njihovoj sutini, u drugom vremenu, prostoru i obliku. Ovaj paralelizam
nekog konkretnog i opteg vremena i prostora odgovara i motivacijskom - "realnom" i mitolokom -
paralelizmu. Nesumnjiva je kod Pavia ona tenja koju on sam pripisuje Venclovievom djelu, gdje je, kao
i u biblijskim tekstovima, nestalo svih granica vremena i prostora, gdje su se prolost, sadanjost i
budunost slile "u jedno, neprolazno i veito,,otkrovenje'". Konkretno postoji samo radi iluzije "realnosti"
i uvjerljivosti, radi individualizacije pojavnog, da bi se preobrazilo u opte, da bi se pokazalo kao vid
ispoljavanja optosti.
U istom, ve pomenutom, intervjuu Savi Damjanovu nalazimo i ove Pavieve reenice o poeziji:
"... Poezija je, opet mene zanimala najvie iz nekih formalnih razloga. U njoj su me iznad svega privlaile
dve stvari. Kao prvo, dugi liturgijski stih, koji sam u Palimpsestima pokuao maksimalno da iskaem, i
koji se posle pretvorio u prozni poetski izraz (kakvog danas ima u Hazarskom reniku). S druge strane,
mene je u poeziji takoe privlaio i na stari poetski jezik. Uvek sam mislio da smo mi jedan od retkih
naroda koji imaju staru srednjovekovnu knjievnost i njen vrlo bogat i moan jezik; on je jo tada bio
obdelavan kao orue poetskog iskaza, ali nikad potom nije bio stavljen u slubu modernih poetskih
zahteva. Ja sam u svojim poetskim zbirkama postavio pitanje - i pokuao da ga reim - kako bi izgledao
jezik svetoga Save, Domentijana, Teodosija i drugih srpskih srednjovekovnih pisaca kada bi recimo bio
podvrgnut modernoj versifikaciji i njenim normama; kako bi te rei, koje nikada nisu bile uramljene u
rimu; niti primorane da se kreu u stihovima (u dananjem smislu te rei), kako bi one izgledale u toj
novoj slubi. Mi imamo jezik vrlo oskudan u rimama, dok jedno ogromno neiskorieno blago rima lei u
naem starom knjievnom jeziku, koji, opet nikada nije rimovan - kao ni naa usmena poezija uostalom".
Srpskovizantijska tradicija se - preciznije: "liturgijski stih" i mogunost korienja "zaboravljenog", a
"svetog" jezika, sa zamanim potencijalom rima - pokazala inspirativnom u Palimpsestima i Meseevom
kamenu, a djelimino i u Hazarskom reniku, za traganja u oblasti pjesnike forme: rime, stiha, pjesme,
pa i pjesnikog ciklusa. Ta vizantijska tradicija ukrtena je s "rimskom", renesansnom tradicijom,
liturgijski stih sa sonetnom formom pjesme, o emu smo ve pisali. Pavi je u samoj poetskoj formi
pokuao da na jedan neobian i radikalan nain ponovo ujedini Istono i Zapadno Rimsko Carstvo.
Drugi pravac inovacije, osavremenjivanja i reaktualizovanja "liturgijskog" starosrpskog stiha Pavi vidi u
modi slobodnog stiha. Zapadna Evropa, a to najee znai i Amerika, barem kada je o globalnim
kulturnim i civilizacijskim predstavama rije, doivljavala je slobodni stih kao prevrat i otkrie, kao neto
toliko novo da mu se u zapadnoevropskoj tradiciji teko moglo traiti i nai korjena, pa su pjesnici
teoretiari posezali na dug put na Istok, do Biblije i judejske tradicije, do biblijskog verseta, previajui da
time prelijeu Balkan i vizantijsku tradiciju. Srpski pjesnik je - misli Pavi - imao rijetku ansu da iskoristi
jo rjeu naklonost istorije: tradicija liturgijskog stiha, srpskovizantijska tradicija, omoguavala je
integraciju starih epohalnih iskustava. Ali srpski pjesnik, prema Pavievom osjeanju, tu istorijsku i
jedinstvenu ansu nije iskoristio, ili ne barem u dovoljnoj mjeri. Srpski pjesnik je, u kratkoj trovjekovnoj
epizodi vezanog stiha, ispio svoju bocu trusovine, svoju vodu zaborava, i nije se vie mogao prirodno i
spontano, sjetiti svoje tradicije ni osloniti se pouzdano na nju: on je i dalje kaskao za zapadnoevropskim
pjesnikom, muei svoju matu i svoj jezik, slijep za svoju tradiciju, ali bez oiju "slijepog Didima" da
ugleda Tajnu.
Pavi je pun prekora za knjievne kritiare - "prevarene mueve" koji posljednji saznaju istinu - ne samo
stoga to blagovremeno nijesu podrali fantastiku orijentaciju u savremenoj srpskoj prozi, ve i to je i
ona pjesnika orijentacija u Srba, koja bi se mogla zvati "novovizantijskom", ostala bez odgovarajue
kritike podrke i bez pratee artikulisane kritike misli. U svakom sluaju, Pavieva pjesnika inicijativa
kretala se i u ovom pravcu.
Podsjetimo jo jednom na Pavieve reminiscencije - naslovima i podnaslovima pjesama i poetskih ciklusa
- na anrovski sistem srpskovizantijske knjievnosti: sluba, stihira, sedalan, proloko itije, apokrif,
osmoglasnik, roman, a to znai Srpska Aleksandrida.
Kada ve spominjemo pisce i djela, da se podsjetimo i nekih iz vizantijskog srednjeg vijeka ija imena
sreemo u Pavievim djelima. To su, prvo, oni koje stoje na poetku slovenske pismenosti uopte, irilo i
Metodije, te djelaitije sv. irila i Konstantinove izgubljene Hazarske besjede, za ijim traganjem je Pavi
krenuo vrlo rano, mobiliui docnije svu silu svojih knjievnih junaka, istraivaa "hazarskog pitanja" u
raznim vremenskim razdobljima. To su i oni pisci koji su izvor i poelo srpske knjievnosti, Sveti Sava i
otac mu Simeon, pa Teodor Span i Domentijan, a tu su i stari Fiziolog s motivom inoroga i Varlaam i
Joasaf, odakle vodi korenje Pavieva "Pria o dui i telu". Oba ova posljednja djela Pavi batini
nesumnjivim podsticajem i posredstvom Venclovia. Time, naravno, nismo iscrpli spisak pisaca i djela
srpskovizantijske tradicije to su se pokazali podsticajnim za Pavievu prozu. Nije nam cilj iscrpnost ve
ilustracija. U irem vizantijskom kontekstu Pavi e prizivati u pomo aleksandrijsku kolu, Origena,
Mihaila Psela, Simeona Novog i druge vizantijske duhove, s punom svijeu o tome da je vizantijska
tradicija internacionalna i viejezika, da nije prekidala svoj odnos nasljea prema antikoj grkoj tradiciji
i da su joj u temeljima tri kljuna kamena temeljca i savremenog zapadnoevropskog ovjeka: Stari zavjet,
antika Grka i Novi zavjet sa ranohrianskom milju. Ako se tome dodaju kontakti i ukrtanja sa
susjednim civilizacijama, kako onim srodnim (pri emu srodnost najee ne znai naklonost, a jo manje
prijateljstvo) tako i onim oprenim, ako ovjek nije dogmatik ve je otvoren za saznavanje i selektivno
primanje stranih kultura, a ima sluha ne samo za zvaninu liniju jedne kulture, ve i za onu "niu", a esto
veoma visoku - "narodnu", "folklornu" tradiciju, a naroito za odbaenu, jeretiku tradiciju, onda se neko
ko je roen u srpskom svijetu, ko je sposoban da batini srpskovizantijsku tradiciju i civilizacijske
kontakte - esto traginih posljedica - to su se dogaali na ovom tlu koje Evropa s visine naziva
balkanskim, ko je otvoren za izazove integracije u opte kulturno dobro, moe integrisati u
zapadnoevropsku kulturu govorei svoj jezik i nosei sobom bogato, univerzalno nasljee. Hazarski
renik to potvruje. Folklorna i jeretika tradicija - istaknimo to jo jednom - dakle, paralelne i
neoficijelne grane ne samo jedne tradicije, od naroitog su znaaja za djelo Milorada Pavia. Ta vrsta
otvorenosti prepoznatljiva je kod svih junaka Hazarskog renika koji se bave na neki nain "hazarskim
pitanjem", kod svih onih to ih mi zovemo "autori", "koautori", "prireivai" ili "tampari" Hazarskog
renika, o emu smo ve iscrpno pisali. Pavi kao neovizantinac nikako nije pravovjeran, ve bi morao,
barem koliko i Avram Brankovi, strepjeti da sluajno peki patrijarh ne sazna "kuda mu (Paviu - J. D.)
pamet iba".
Kada govorimo o Paviu kao neovizantincu, znaajno je imati na umu jo jednu nijansu do koje je ovome
piscu veoma stalo: to nikada ne znai puko vraanje u srednji vijek, a jo manje "romantino" preuzimanje
tematike od stare srpske poezije; to, prije svega, znai napor "da se iz drevnih sazvuja jednog idioma, koji
je izaao iz upotrebe, izvue pouka, i da se te strukture upotrebe u nove svrhe". Ili, da se opet posluimo
Pavievim rijeima izgovorenim povodom Venclovia, biti neovizantinac danas, to znai da je taj pisac
sposoban "da svoje vizantijske izvore stavi u slubu novih vremena i potreba, da omogui jednoj staroj
filozofiji i knjievnosti da zazvui moderno i aktuelno na jednom novom jeziku". To je jedna izabrana i
dugo i strpljivo graena duhovna pozicija koja "prua" mogunost za dalju i dublju, nadnacionalnu
identifikaciju i meunarodnu lokaciju poloaja srpskog pesnika. Njegov najprirodniji knjievni poloaj,
ini nam se, i lei tu, ni na Istoku ni na Zapadu, u dugom Rimu, u krilu jedne civilizacije njegovog tla,
zasnovane na premisama iezlog vizantijskog drutva, ali prisutne u ivim kontinuitetima Antike".
Ima, po naem osjeanju, u ovim citatima neto od stare, pomalo zaboravljene srpske mudrosti, na kojoj
su paljivo, preko Dubrovnika i Primorja, graeni odnosi prema Zapadu i potvrivan svoj identitet
istovremeno; ima u njima neto od sjenke zidova Studenice - majke srpskih crkava - na ijoj se gradnji
osjea trag ruku primorskih majstora i neto od zapadnog duha; ima u njima i traga od istorijske mudrosti
prvih Nemanjia: prvog srpskog krunisanog kralja, Stefana Prvovenanog, okrunila je papska ruka, iako
mu se otac, upan Stefan Nemanja, krstio u pravoslavlje u Petrovoj crkvi: to nije smetalo ni Nemanji da
postane sv. Simeon Mirotoivi, ni Rastku da postane Sveti Sava niti ih je to ometalo u uvrivanju drave,
podizanju Hilandara i drugih zadubina i snaenju pravoslavne duhovnosti; to nije smetalo ni samom
kralju Prvovenanom da bude istaknut pisac te iste duhovnosti i svetac studeniki. Na svojim poelima
srpska kultura je gledala otvoreno na sve etiri strane svijeta, spremna i da ponudi, i da prihvati. A umjela
je mudro i jedno i drugo. Da li to umijemo mi?
Pavievi trikovi
Ako je istina samo jedan "trik", tako to veli jedan Paviev knjievni junak, onda osvetoljubivi i pakosni
"prevareni muevi" - knjievni kritiari - mogu zajedljivo govoriti da su pisci takve trik-istine obini trik-
majstori, cirkuzanti. Uostalom, moguno je zamisliti pisca-fantastiara kao arobnjaka koji iz svoga eira
vadi nekog demona, starog desetak stoljea, ili nekog svog preteu, pisca prvog hazarskog renika.
Nevolja je u tome to se iz eira izvueni demon, ili pak pisac-pretea, ne ponaa pasivno, ne "slua"
maioniara i ne vraa se lako u eir, ve on trpa u tu istu arobnu kapicu samoga maestra, fikcionalizuje
ga, pretvara ga u zloinca krivog za smrt Jevtimija Spana, stavlja ga na lice Spanove nesvete ikone, dok se
lik na naliju iste ikone neprestano mijenja, zavisno od itaoca koji tekst ita.
Svaka pakost nije, dakle, i duhovitost, a ni svaka duhovitost ne daje zadovoljavajue tumaenje
provokativnog iskaza po kome je istina samo jedan trik. Jedno od moguih znaenja tog iskaza smo ve
ponudili: iskaz je vezan za Hazarski renik a tamo nema konane istine o narodu koji se izgubio, istopio,
bio progutan. Takav izgubljeni svijet e postati predmet ideologizacije; i mrtav je predmet manipulacije i
ideoloka hrana vladajuih svjetova, pa e aktuelna istina o izgubljenom hazarskom svijetu biti zaista
uvijek samo jedan trik; samo jedna od moguih vjetih interpretacija hazarskog pitanja i hazarske
polemike. Iskaz da je istina samo jedan trik moe se, dakle, izrazito pesimistiki interpretirati, i mi smo
takvu interpretaciju ponudili govorei o Hazarskom reniku.
Pomenuti iskaz se moe, i vjerovatno mora, posmatrati i u drugom kontekstu - u kontekstu razmatranja
Pavievih knjievnih postupaka kojima se "pravi" fantastika. Druga Pavieva junakinja, Vida Milut,
knjievni prevodilac na njemaki, odluuje se da prevodi samo one pisce koji "posole istinu". Prijesna
istina teko da moe postati literatura; mora biti podvrgnuta nekom zahvatu, nekom "triku"; mora nekako
biti "posoljena" ak i onda kada izgleda da je sirov "isjeak iz ivota". To je tako ak i kod onih uspjelih
pisaca koji su se zaklinjali da piu suvu istinsku istinu. Knjievne istine nema bez "trika", bez "zanatske"
obrade, bez "forme". A u slavu "trika" u ovom znaenju rijei napisani su cijeli tomovi. Tako bi se i ovaj
provokativni iskaz Pavievog junaka mogao - po receptu Umberta Eka - shvatiti kao citat ili kao varijacija
na jednu vjenu poetiku temu.
Zanimljivo je da se Pavi, kada pie o Hazarskom reniku, poziva na slina iskustva Umberta Eka i -
Edgara Alana Poa, pisca koji je, svakako, meu najveim matarima i fantastiarima, a koji je, opet, meu
najistaknutijim demistifikatorima - kada je o autorima rije - knjievne umjetnosti. Tako smo se nali u
jednoj paradoksalnoj situaciji: dok su oni koji bi, po definiciji, trebalo da o knjievnosti govore racionalno
- itaoci i kritiari - esto bili skloni mistifikaciji ne samo Poovog, Pavievog djela nego i fantastike uopte,
dotle su sami pisci o svojim djelima govorili racionalno, uvodei nas u tajne zanata, otkrivajui svoje
"trikove". Ovaj tekst je pokuaj da se o knjievnim postupcima fantastiara govori racionalno i da se,
samim tim, poneto oko fantastike knjievnosti demistifikuje govorei upravo o tome kako se fantastika
"pravi". Ovom kritiaru, naime, ni najmanje nije uvjerljiva veoma esta - eksplicitno ili implicitno prisutna
- tvrdnja da je svaka fantastika po definiciji iracionalna i metafizika, i da je to bitna opozicija prema
"mimetikoj" ili "realistikoj" knjievnosti. Takva tvrdnja je ljuta predrasuda koja u sebi krije mnotvo
simplifikacija i falsifikata. Kao da Gogolj nije fantastiar i kao da djela Flobera, Dostojevskog i Tolstoja ne
posjeduju metafizike kvalitete! Kojeta!
Sam Pavi nas otrenjujue upozorava na brojna ogranienja koja stoje pred piscem fantastike proze, a
koja mogu biti nadoknaena itaoevim slobodama. Fantastiar ima relativno ogranien repertoar
"otvaranja" i "varijanti", ma kako to paradoksalno zvualo. Nije nam cilj, niti smo u mogunosti, da ovdje
izlaemo jednu teoriju fantastike proze, ve da pokuamo da sistematizujemo prozne postupke
karakteristine za Pavievu fantastiku; postupke na koje smo inae ukazivali prilikom interpretacije
njegovih tekstova.
U osnovi sva tri dosad objavljena Pavieva romana nalazi se stroga, matematika, pitagorejska pravilnost,
to neke "romantine" predstave o fantastici kao nekoj apsolutnoj slobodi mate moda moe poljuljati.
Zaboravlja se da i fantastika igra poiva na disciplini duha.
"Mali noni roman" je u znaku binarne strukture, zamiljen kao diptih: prvi dio svakog poglavlja posveen
je "optoj" prii, mitu o samcima i opteiteljima, dok drugi dio vodi "konkretnu" priu o Atanasiju Svilaru
i njegovom putu na Svetu goru.
Hazarski renik je u znaku broja tri i najbolje se moe predstaviti trostranom prizmom u ijoj je osnovici
ravnostrani trougao. Svaka knjiga je jedna od stranica te hazarske uto-zeleno-crvene prizme. Donju
trougaonu osnovicu prizme sainjava srednjovjekovni "sloj" ili srednjovjekovna "ravan", a gornju
dvadesetovjekovna "ravan" romana. Prizma je presjeena jo jednom ravni, a taj presjek gradi barokni
trougao, odnosno barokni "sloj" Hazarskog renika. Prizma moe "rasti" u visinu ili "ponirati" u dubinu
ukoliko se na nekom, prolom ili buduem, vremenskom "sloju" nau novi izvori i novi autori, kao god to
se, teorijski, i Hazarski renik moe dopisivati.
Struktura "Romana za ljubitelje ukrtenih rei" grafiki je najbolje predstavljen ukrtenicom koju je Pavi
ponudio kao sadraj. Iako roman sadri est vertikala i etiri horizontale, struktura je, ipak, u znaku broja
tri. Svih est vertikala (a 3x2 = 6) presjeeno je trima horizontalama, tako da svaka vertikala ima tri
dionice. U krialjci se nalaze jo i tri "crna polja". Jedino druga vertikala i etvrta horizontala naruavaju
pravilnost, gradei jedno polje "vika", a upravo je u tom polju ona "ponona pria", jedna vrsta epiloga.
To polje ima funkciju naruavanja "ritmike eme"; izaziva "momenat iznevjerenog oekivanja"; ne gasi
svijetlo tano u pono, ve neto po ponoi.
Vie puta smo isticali Pavievu igru (s) vremenom kao jedno od bogatih vrela fantastikih postupaka, a to
je oevidno ve i iz ovog teksta. Samo radikalizacijom metafora podrumi prolosti" i "tavani budunosti",
samo korienjem prostornih slika za vrijeme, moguno je vidjeti - kako to sam pisac hoe - Hazarski
renik kao skulpturu, odnosno kao prizmu, to mi predlaemo kao odgovarajui interpretativni model za
Paviev roman-leksikon. Predstavljanje vremena prostorom je ve izvor fantastike. Hazarska prizma se
moe "istezati" navie, u budunost, ili nanie, u prolost, ukoliko se nekad Hazarski renik bude
"dopisivao". Moe se takoe presjei na odgovarajuoj "visini" i tako dobiti odgovarajui tematsko-
vremenski "sloj", odnosno "ravan". Vrijeme je, dakle, veoma vaan, strukturalni faktor u Hazarskom
reniku, i to vrijeme predstavljeno kao prostor.
Tri vremensko-tematske ravni se ponaaju kao igra ogledala: meusobno se "dozivaju"; "dobacuju" likove
jedna drugoj obnavljajui ih i preobraavajui. U toj demonskoj igri ogledala, naravno, najbolje prolaze
demoni.
Slino je i sa "Malim nonim romanom": binarna struktura romana (i njeno predstavljanje diptihom)
moguna je zahvaljujui "dvostrukom" vremenu. Vrijeme stare, vjene prie poinje s prvim hrianima i
naom erom, dok je druga, konkretna pria smjetena u nae stoljee. I meu njima postoji igra ogledala:
zahvaljujui minulim vremenima i "vjenoj prii" o samcima i opteiteljima moguno je prepoznati
situaciju savremenog junaka i njegovu sudbinu kao dio vjene prie. Konkretna pria, konkretni junak iz
naeg stoljea prepoznaje se ogledajui se u mitu kao u ogledalu. Igra ogledala - zahvaljujui mitu -
ponitava pojavnost dijahronije i sugerira jedinstvo prolosti, sadanjosti i budunosti u "otkrovenju". To
je tako i u treem Pavievom romanu, koji se ne moe proitati bez "opte prie" o idioritmicima i
kenobitima, niti se sasvim razumjeti bez "Malog nonog romana".
Pojavno vrijeme je, dakle, izrazito dijahronijsko, i na toj dijahroniji se komponuje roman. Ali i dijahronija
biva ponitena naknadnim igrama s vremenom, mitskim obnavljanjem junaka i dogaaja. Pria o Svilaru,
alias Razinu, odnosno Josipu, Brozu, samo je nastavak i obnova vjene prie o idioritmicima, kenobitima i
"travestitima". Takvih obnavljanja je prepuna Pavieva proza. Mi emo, ilustracije radi, podsjetiti na neka
najkarakteristinija.
Susret dvadesetovjekovnih istraivaa hazarskog pitanja u carigradskom hotelu "Kingston" obnova je
susreta sedamnaestovjekovnih pisaca Hazarskog renika na Dunavu 1689. godine i oba se zavravaju
katastrofalno po pisce i naunike. Belgijska porodica Van der Spak je obnova sedamnaestovjekovnih
demona, a kelnerica Ateh obnova vjene princeze Ateh. ivot i doivljaji Atanasa Svilara, alias Razina,
njegovi preokreti i mijene, predstavljaju svojevrsnu obnovu prie o Joanu Siropulosu, alias Jovanu
Siropulovu, to je naroito vano za razumijevanje satirinog romana Predeo slikan ajem.
U sobi porodice Van der Spak ostao je jedan neobian raun: 1689 + 293 = 1982, to je samo algebarski
izraz pomenutih obnavljanja. Demoni su, naime, 1689. najavili svoj dolazak kroz 293 godine, to se
poklapa s godinom susreta u Carigradu. Slian raun nalazimo u prii "Veera u Dubrovniku":
1617+333=1950. Svoj ponovni dolazak - svoju obnovu - na prekinuto suenje 1617. godine dubrovaka
vjetica je najavila kroz 333 godine.
Spajanje udaljenih vremenskih taaka je, dakle, u funkciji sugestije obnavljanja likova i dogaaja, a esto i
u funkciji reenja neke zagonetke. U prii "uvar vetrova" zagonetka manastira Gradac i skrivenog blaga
Jelene Anujske iz 1275. razreava se 1968. godine. U prii "Aerodrom u Konavlju", dogaaj iz 1944. u
tajnoj je vezi s prepiskom brae Bokovia iz 1473/74. godine. "Ikona koja kija" dovodi u vezu 1307.
godinu s naim stoljeem, a san koji je Stanislav Spud namijenio kao lijek 1498. godine, u prii "Suvie
dobro uraen posao", usmeren je previe u budunost i dogaa se 1967, nekom dalekom mitskom
potomku i obnovi Spudovog pacijenta. Slinu igru vremenom nalazimo u prii "Dva studenta iz Iraka", o
emu smo ve opirnije pisali.
Jedna od naroitih igara s vremenom je obrtanje toka vremena "uzvodno", bolje rei - igra uzrokom i
posljedicom. vrijeme ne mora uvijek tei od uzroka ka posljedici, kako je to tvrdio Jevtimije Span, ve
posljedica moe prethoditi svome uzroku, zloin svom zloincu, kako to dokazuje sudbina istoga
Jevtimija, za iju smrt je odgovoran lino pisac sa svojim sauesnikom, itaocem. Ova igra s vremenom
povezana je s poigravanjem odnosno pisac-italac-knjievni junak.
Slino je i s nasleivanjem smrti: u Hazarskom reniku roditelji umiru smru svoje djece, i umiru onoliko
puta i onakvom smru koliko djece imaju i kakvom e smru njihova djeca umrijeti. Takvom je smru
(odnosno smrtima) umro Avram Brankovi. Smrt se, dakle, nasljeuje uz tok vremena, "uzvodno",
"unaprijed"; nasljeuju je preci od potomaka.
Jedna igra s vremenom je u principu knjievnoistorijska: moe se pratiti od prvih Pavievih pjesnikih
zbirki, a moe joj se nai potvrda i u Pavievom knjievnoistorijskim studijama. Pjesnici iz prolosti - a
naroito iz 17. i 18. stoljea - hoe da uskoe u na vijek, a sam Pavi bi se prijatno osjeao upravo u
drutvu pisaca toga prolog vremena. to je - osamnaesto stoljee - za Pavia svojevrsna ia vremena,
svojevrsna vorna taka tradicije, barem kad je o srpskoj knjievnosti rije: u tom stoljeu se stiu i
ukrtaju ideje stare srpskovizantijske knjievnosti s idejama koje Pavi prepoznaje kao savremene,
dvadesetovjekovne, njegove i njemu bliskih stvaralaca. Pavi u svojim djelima veerava s piscima iz 18.
vijeka, sa svojim pokojnim prijateljima i sa ivim savremenicima.
Jo jedan postupak ima knjievnoistorijsku inspiraciju: citiranje i kombinovanje u svom tekstu razlinih
tekstova, razliite starosti, a ponekad i na razliitim jezicima, to nije samo sluaj u Palimpsestima, ve i
uHazarskom reniku, za koga je takoe karakteristina vremenska i jezika vieslojnost.
Vrijeme je iskorieno i pri grotesknom oblikovanju pojedinih likova; tako se moe zaustaviti na
odreenoj godini starosti - petnaestoj na primjer - na nekom osavom licu, i proticati razliitom brzinom
kroz druge djelove tijela. Na taj nain organi i djelovi tijela istog junaka pokazuju izrazitu nesaglasnost i
razliitog su doba starosti, to daje fantastino-grotesknu figuru.
Junaci takoe ne stare istom brzinom: jednima vrijeme leti brzinom svjetlosti i stare munjevito, a
drugima se vue i mili brzinom pua. Aleksandar Pfister e doivjeti pravu starost i smrt u godinama koje
bi normalno odgovarale djeakoj starosti.
Ali obnavljanje nije i ponavljanje. Individualnost - a knjievnost od nje ivi - ostaje ouvana. Na pojavnom
planu sve je novo. Smrt je uvijek nova, ak i u kriminalnoj dvadesetovjekovnoj prii, u kojoj nikako da se
rasvijetli ko je ubica. Obnavljanje je uvijek preobraaj, taj magini - mitski i bajkoliki - postupak, star
koliko i ovjekove predstave o knjievnosti, a nikako da izae iz mode. Mjeseev kamen, to ga je, kao
jedno od najveih uda ovoga stoljea, razgledala publika brojnih svjetskih metropola, jeste kamen iz kula
nebeskog grada Hrelje Dragovolje iz 14. stoljea. Ovdje je preobraaj samo djelimian, samo premjetanje
kroz prostor i vrijeme, ali kamen ostaje kamen, bilo da je Hreljin ili amerikih kosmonauta.
Najlake, najvjetije i najbre se preobraavaju demoni. Akani e se pretvoriti u trgovca, pa u vepra (to
je u saglasnosti s muslimanskom demonologijom: "posvinjio se"), a u 20. stoljeu e se pojaviti kao otac
porodice, gospodin Van der Spak. Nikon Sevast je promijenio pol i postao gospoa Van der Spak, dok je
njihov etvorogodinji sini, revolvera i ubica, zapravo preobraena Efrosinija Lukarevi.
Preobraajem demoni mijenjaju izgled, starost, pol, pasoe, javnu vjeroispovijest (a tajno su demoni i
pripadaju nekom od tri podzemna svijeta), jezik. Ostaju im samo znaci raspoznavanja pomou kojih e
mogu identifikovati.
Islamski demoni su sjajni leutari. Taj instrument, napravljen od kornjainog oklopa, takoe je sklon
preobraaju: dok je demon u ivotu, instrument je nerazdvojan od njega, kao sjenka od ovjeka, a kad
demon doivi jednu od svojih periodinih smrti, instrument oivljava, preobraava se u kornjau, koja
odlazi u vodu i nastavlja svoj ivot sve dok se demon opet ne probudi. Kornjaa je neka vrsta demonskog
totema: ona krije tajnu demonske umjetnosti i na svojim leima prenosi ljubavne poetske poruke.
Postupak preobraaja povezan je sa zagrobnim ivotom i svijetom: naputajui ljudsko tijelo dua se
preobraava u neto drugo. U prii "Due se kupaju poslednji put", primijenjen je neobian "trik": due
trojice poginulih vojnika zajedno se "nastanjuju" u tijelo starice, zadravajui enski izgled i odjeu, ali
muki pol i moi, kako ve i prilii snazi i elji trojice vojnika zajedno.
Na svojevrsnom preobraaju poiva i obnavljanje susreta istraivaa hazarskog pitanja u Carigradu: Suk,
Muavija i gospoa ulc su obnova Brankovia, Masudija i Koena. Znaci raspoznavanja ovdje nijesu tako
izraziti kao kod demona, ali postoji nesumnjiva saglasnost s prethodnicima.
Na preobraaju i preokretu pozicija i cijele situacije temelji se i poenta "Prie o Plakidi" iz "Romana za
ljubitelje ukrtenih rei": gonjena "zvijer" - koja je kombinacija zvijeri, ptice, ribe, predmeta i avola -
preobraava se u lovca, u Plakidu, i postaje onaj koji, kao kakvom mreom, hvata svoju lovinu - Plakidu
samog - upravo Plakidinom molitvom. Sam lovac Plakida postaje lovina sopstvene lovine, neobine
demonsko-groteskne zvijeri.
Slina situacija je sa priom "Tajna veera", gdje se preobraaj i rokada uloga dogaaja na fonu mita o
Hristu i Judi: onaj ko je sebe proglasio za Hrista preobrazio se u izdajnika, a onaj ko je oznaen kao Juda
postaje hristolika muenika rtva.
Poseban vid preobraaja vezan je za odnos pisac-italac-knjievni junak i za poigravanje tim odnosom.
Rije je, s jedne strane, o relativizaciji autorstva, odnosno o "iezavanju autora", kako bi rekao Pavi, a, s
druge strane, o rokiranju i zamjeni funkcija: autor se preobraava as u itaoca, as u knjievnog junaka;
italac postaje pisac i protagonista djela; knjievni junak je stari pisac i Hazarskog renika, i neka vrsta
pretee i "pretvorac" samoga pisca, a nekad je i italac djela u kome se nalazi. Taj odnos je izvor brojnih
fantastinih i humornih situacija u Pavievoj prozi.
Jedan tip preobraaja bi se mogao nazvati radikalizacija metafore. Tri draga kamena su metafora trojke
ruskih hrtova, ali ta trojka, kao i ruski hrtovi, ubija svoju rtvu (Ruski hrt). Reenice Svetoga Save se
preobraavaju u zvjeri i na taj nain svetac moe da sazna tajnu stranu mjeseca, koja je takoe metafora
ljudske due ("Tamna strana meseca").
Porediv s ovim postupkom je i postupak radikalizacije simbola, odnosno pretvaranje simbola u ono to
on oznaava. Ako crkva predstavlja vaseljenu, onda ona i jeste vaseljena, pa se sasvim lako u njoj moe
izgubiti oholi car koji ne potuje pravila ulaska u crkvu pri obredu krunisanja ("Akseanosilas").
Sasvim slian postupak preobraaja, a nekad i kombinovan s njim, i zasnovan na njemu, jeste i postupak
dvojnika, vrlo karakteristian za Pavievu prozu, nekad jedan od njenih kompozicijskih principa.
Vremenski paralelizam, koji je istovremeno i siejni paralelizam, omoguava vertikalne i horizontalne
parove dvojnika. To je naroito vidno u poreenju sedamnaestovjekovnih i dvadesetovjekovnih junaka,
gdje svakom istraivau hazarskog pitanja i demonu na jednoj vremenskoj ravni odgovara njegov
preobraeni dvojnik na drugoj. Horizontalni dvojniki parovi su naroito vidni na sedamnaestovjekovnoj
ravni. Nikon Sevast i Teoktist Nikoljski su jedan takav par; sam Nikoljski kae da se sve vie preobraava
u Nikona Sevasta.
Posebno delikatno je reenje odnosa meu trojkom sedamnaestovjekovnih pisaca Hazarskog renika.
Avram Brankovi i Samuel Koen su reciproni dvojnici: san jednoga odgovara javi drugoga, tako da je u
svakom trenutku san java i java san. Trei lan ove trojke, Masudi, svojom sposobnou lova na snove i
istovremenim praenjem Brankovia i Koena, predstavlja svojevrsnu sintezu ove dvojice, stajui jednom
nogom u stope jave, a drugom u stope sna recipronih dvojnika. Dvojniki par je, u skladu s naelom broja
tri, zakonomjerno dobio svog treeg, ak i u smrti nerazdvojnog lana. Dvojnika igra parovima
kombinovana je s igrom trojkama. Ta igra je oevidna i u odnosu autor-pisac-italac. Pisac i italac su dva
lika s lica i nalija iste ikone, a veoma esto zamjenjuju svoje funkcije i sa knjievnim junacima.
Postupak dvojnih parova je drugaiji u "Malom nonom romanu" i u "Romanu za ljubitelje ukrtenih
rei". Tamo je on zasnovan na prepoznavanju i identifikaciji kako s mitskim obrascima (samci,
opteitelji, "travestiti"), tako i sa knjievnim junacima (Jovan Siropulov, iikov) odnosno s linostima iz
politikog ivota (Josip Broz).
U neposrednoj vezi s igrom dvojnicima, vremenom, s paralelizmom vremenskih i siejnih linija je i
postupakigre ogledalima, toliko karakteristian ne samo za modernu fantastiku, ali, ipak, za nju
najkarakteristiniji. Tri vremenske ravni u Hazarskom reniku mogu se metaforiki uzeti kao tri ogledala
koja jedno drugom prebacuju teme, motive i knjievne junake. U prirodi ogledala je "deformacija",
"izvrtanje" i "smanjivanje" likova (zavisno od vrste ogledala), u svakom sluaju - preobraaj. Jer, iz
ogledala nas gleda onaj ko bi trebalo da je na odraz; on gleda u suprotnom smjeru. Na lik iz ogledala ima
suprotan pogled na svijet od nas. Ogledalo preobraava lijevu stranu u desnu, a desnu u lijevu, te ima u
sebi elemente demonskog; preobraava hrianina u Jevrejina, ubicu i rtvu, Ivana Mijaka u Kajima
Navija. Ogledalo kao voda u tepsiji ili bunaru saoptava sudbinu Vitai Milut, a i mit moe posluiti ko
ogledalo, kao to je to posluio Atanasiju Svilaru. U recipronom dvojnikom paru je san jednog junaka
ogledalo jave njegovog recipronog dvojnika. Uostalom, ve smo naveli u ovoj knjizi podui citat iz
Pavieve proze u kome majstor ogledala, Aca iri, iznosi svoju teoriju ogledala.
Ogledala doprinose pravom ili pogrenom reenju zagonetke, toliko karakteristine za Pavievu prozu.
Zagonetka moe biti dvostruka ili viestruka, pa Pavi, po starom retorikom savjetu Gavrila Venclovia,
dvostrukoj zagonetki daje i dvostruki "otvet", odnosno odgonetku, koja je ponekad dobila i funkciju
efektnepoente, o emu je bilo rijei u naem pregledu Pavievih pripovjedaka.
Dvostruki "otvet" nude i brojne Pavieve alegorije, od kojih je dobar broj u parabolama. Pavi gradi svoje
prie "na dvije vode", tako da mogu odgovoriti na dva iznenaujue razliita naslova. Pavi nastoji,
najee uspjeno, da oslobodi alegoriju jednostranosti i povrnosti, jednoznanosti, a nekad je alegorija
samo jedan sloj teksta. Tako se pria o Hazarima moe razumjeti kao alegorija o Srbima, ali se ni sluajno
ne iscrpljuje u tom znaenju.
Alegorija esto sobom nosi znaenje aktuelne politike satire, a satirina alegorija, kao i parabola, trai
puno racionalnog plana, te je i s toga uputno sumnjati u iskljuivo iracionalistiki i metafiziki karakter
fantastike.
Najjednostavniji recept za postizanje fantastike i groteske jeste manje ili vie racionalistiki: to
je poigravanje ljudskim tijelom na principu deformacije i kombinacije. Simetrino se pretvara u
asimetrino, parno u neparno, i obrnuto. Dovoljno je ukloniti nosnu pregradu ili dodati jo jedan nos, pa
da se dobije groteska. Na udaru grotesknih deformacija su najvidljiviji ili najdelikatniji djelovi tijela:
ljudsko lice, ruke ili polna obiljeja. Polni organi se izdiu na gornje "spratove" tijela, a djelovi lica
sputaju; oi se razliito farbaju, asimetrino postavljaju ili jedno uklanja. Na rukama se dodaje po jedan
palac ili se ruke postavljaju tako da im je nemogue odrediti desnu i lijevu stranu. Sve je to najizrazitije u
oblikovanju lika Efrosinije Lukarevi, o emu je ve bilo rijei.
Fantastika se, a naroito groteska, s elementima kominog ili stranog, postie i kombinacijom osobina
razliitih bia - stvar poznata iz najranijih vremena - ili ljudskog i demonskog, odnosno
kombinacijom mrtvog, predmetnog svijeta za ivim. Sve ove kombinacije su najizrazitije u prii o Plakidi,
ali ih nalazimo i na brojnim drugim mjestima (na primjer ljubav Efrosinije Lukarevi i vojvode Drakula,
pa lik Mustaj-bega Sabljaka).
Polnost i seksualnost predstavljaju povlaeni prostor za postizanje fantastinih efekata. Jedan od
postupaka je da se ljudska, i uopte antropomorfna, bia liavaju polnosti. Izrazit primjer je oduzimanje
pola princezi Ateh. Drugi put je groteska graena na mjeavini polova: due trojice ruskih vojnika su uzele
oblik starice, ali su zadrale pol i hiperseksualnu mo. Jevtimije Span je neodreenog pola, pa je za njega
konstruisana i groteskna lina zamjenica (onao). Hiperseksualnost i polna prenaglaenost izrazita je kod
vojvode Drakula. Postoji: naravno, i mijenjanje polova, to je karakteristika preobraenih demona.
Seksualna nastranost (Sabljakova sklonost prema svjeim mrtvacima) moe biti takoe iskoriena za
akcentovanje grotesknih i fantastinih elemenata nekog lika. Ali ni italac nije izvan igre. Pretvoren je u
strunjaka za ispitivanje pola, u ginekologa ili venerologa, pa mu valja pipati po genitalijama knjige koju
ita. Pol je dakle, dat onome to je bespolno i predmetno, ili onome to je apstraktno kao to je proces
itanja. Najei i najomiljeniji postupak fantastiara jesan. Ali to je vajkadanji postupak: i Gilgame
sanja. Taj postupak su esto, s velikom vjetinom, koristili i oni pisci koje olako suprotstavljamo
fantastiarima kao realiste. Nai eventualni oponenti e posegnuti za ve oprobanim potezom: Da, ali je
san u realistikoj prozi samo uslovno san i samo uslovno slobodan; on je vrsto utegnut u motivacijski
realno-psiholoki sistem. San je tamo motivacijska "psiholoka" injenica.
To je samo djelimino tano, to znai - netano. Mnogo je fantastiara meu takozvanim "realistima", a
snovi Raskoljnikova i Katarine Ivanove nikako nisu psiholoki naturalizam, kao to to nisu ni snovi u
Pavievoj prozi. Pristupati snovima u Pavievoj prozi kao psiholokoj injenici ima isto toliko smisla
koliko i nazvati ovog pisca psiholokim naturalistom; dakle, ipak, naturalistom. San je, dakle, takoe
literarni trik, svojevrsna konvencija ak i kad je najnekonvencionalniji; najee motivacijski trik. Za
opomenu je naroito reciproni dvojniki par Brankovi-Koen: san je u svakom trenutku i java onoga
drugoga, te je tumaenje sna kao autonomne psiholoke pojave u ovom sluaju neprimjereno. I san je
postao dio moderne igre i kombinatorike.
Time nikako ne elimo tvrditi da je kombinatorika liena mate; naprotiv. Naroito matovita Pavieva
kombinacija je igra fikcijama. Jedna fiktivna ravan jeste san, a druga - sopstveno prozno djelo i pria
Vlade Uroevia. Ova dva pisca su kao knjievni likovi iz Pavieve proze svojevrsne pretee recipronih
dvojnika Brankovi-Koen. Na ovaj postupak smo vie puta skretali panju tumaei Pavieve tekstove.
Pavi motivie postupak u Hazarskom reniku traganjem za izgubljenim rukopisima i pokuajem
njihove fiktivne rekonstrukcije. To smo oznaili kao poznat tradicionalistiki prozni postupak to su ga
fantastiari reaktualizovali i inovirali. U Hazarskom reniku se traga za Daubmanusovim primjerkom i
njegovom rekonstrukcijom, ali i za rekonstrukcijom Konstantinovih Hazarskih beseda. Predeo slikan
ajem je najveim dijelom spomenica A. F. Razinu, sa nizom fiktivnih dokumenata.
Pavi se, kao i moderna proza uopte, slui brojnim citatima, naroito iz srpske barokne knjievnosti,
najvema iz Venclovievih djela. Na jedan broj takvih mjesta smo skrenuli panju, ali bi to mogao biti
predmet zanimljive, prije svega knjievnoistorijski usmjerene studije.
Predmet posebnog specijalistikog istraivanja bi mogao biti odnos prema mitu. Ovaj pisac koristi
razliite civilizacijske i kulturne krugove kao izvorita mitova: hrianske, muslimanske, jevrejske, grke i
srpske, iji je dobar broj mitova u paganskom znaku. Pavi prilagoava mit logici svojih djela, a nekad
kombinuje razliite mitoloke tradicije u kratkom tekstu, dopunjavajui ih aluzijama na aktuelnu
socijalnu i politiku situaciju (kratka biografija Dunava). Pri tom se oslanja na folklornu tradiciju (Relja
Krilatica, predstave o vjeticama, zlodusima, demonima) i na bogatu balkansku i istonjaku mistiku
tradiciju, na pojedina hrianska uenja koja su ila u pravcu usavravanja vidovitosti, "unutranjih oiju",
i u traganju za svjetlou u sebi (isihazam).
Mit se, s jedne strane, koristi da bi se na fantastian nain oivjela davna vremena kojima su mitovi
primjereni. S druge, pak, strane, mistificira se naa savremenost "mitizuje se"; predstavlja se tako da se
savremeni junaci i dogaaji mogu vidjeti i razumjeti kao refleksi mitskih "matrica" i obrazaca. Malo je ta
novo i pod kapom nebeskom. Ono to izgleda novo, novo je samo kao pojavnost, a najee je preobraena
forma nekog vjenog principa; novi izdanak neke stare prie.
Mitoloka motivacija je nadreena "realnoj i zahvaljujui toj motivaciji mogune su brojne sluajnosti
koje su samo na prvi pogled sluajne, a zapravo su mitoloki motivisane. Taj nuni sluaj jedna je od
karakteristika Pavieve proze, ali i fantastike proze uopte.
Ovaj nepotpun pregled Pavievih knjievnih postupaka na kraju ove knjige valja razumjeti kao kritiarevu
elju da se o fantastinoj prozi govori sa to manje mistifikacija. Kritiar nije te sree, kao Isailo Suk, da
mu princeza Ateh u snu poalje klju svoje lonice pa da bez muke otvori hazarsku bravu. Za takvim
darom nije ni eznuo: emu takav klju kad je princeza Ateh u naem stoljeu neka kelnerica u
carigradskom hotelu. Svoj klju je kovao sam, podeavajui ga prema djelu. To to je umjesto kljua dobio
hazarsku prizmu nije ga obeshrabrilo: on nastavlja svoj posao lovca na snove. Jer, ako iko ima pravo da se
nazove tim imenom, onda je to knjievni kritiar, ronac kroz tue fikcije. Zato, zbog prirode lovine, ostaje
esto praznih ruku; zato mu, kao vrijeme ili pijesak, kao ive ribe, promie izmeu prstiju lovina. Ovo je
njegov ulov iz hazarskih snova, ostalo je za ostale, bolje, vjetije i srenije; za pripadnike srenog svijeta
kome istorija nije ispisana na koi i koji ne umire od tog nesnosnog i nesrenog svraba istorije.