Zecharia Sitchin Izgubljena Kraljevstva

Zecharia Sitchin
IZGUBLJENA
KRALJEVSTVA
Knjiga etvrta Zemaljske kronike
Teledisk, 2004
Biblioteka
Svjetlost
Nakladnik
TELEDISK d.o.o.
Naslov originala
The Lost Realms
Copyright by Zecharia Sitchin
Urednik biblioteke
Darko Imenjak
Prijevod
Krunoslav Grdei
Lektura
prof. Kristina Stojanovi
Naslovnica
Fabula nova d.o.o.
Grafika obrada
TELEdisk d.o.o.
Tisak i uvez
STUDIO MODERNA d.o.o.
Ova knjiga tiskana je na recikliranom papiru
SADRAJ
PREDGOVOR 1
1. EL DORADO 3
2. IZGUBLJENI KAI NOV GRAD 23
3. PODRUJE ZMIJSKIH BOGOVA 51
4. PROMATRAI NEBA U DUNGLAMA 77
5. STRANCI S DRUGE STRANE MORA 101
6. KRALJEVSTVO ZLATNOG TAPA 129
7. DAN KADA JE SUNCE STALO 155
8. PUTEVI NEBA 181
9. GRADOVI IZGUBLJENI I NAENI 205
10. ' BAALBEK NOVOG SVIJETA 241
11. ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE I NGOTI 269
12. BOGOVI ZLATNI H SUZA 299
BIBLIOGRAFIJA 327
PREDGOVOR
U eur opski m anal i ma ot kri e Novog svijeta nosi
peat El Dor ada - nesmi l j ene pot r age za zlatom. Meut i m,
konkvi st ador i ni su shvatili da samo ponavl j aj u pot ragu, kako
na Zeml j i t ako i u t i m novoot kr i veni m zeml j ama, koj a se
dogodi l a eoni ma ranije.
Zakopan i spod zapisa i pri a o pohl epi , pljaki i
obi j esnom uni t avanj u koj e su pot aknul a novopr onaena
bogat st va, u kr oni kama t og vr emena post oj i dokaz o t ome
kako su Europl j ani bili zbunj eni naavi civilizacije koj e su
bile u velikoj mj er i sr odne oni ma Staroga svijeta: kral j evst va
i kraljevski dvorovi , gradovi i sakral na podr uj a, umj et nost
i poezi j a, visoki hr amovi to se uzdi u do neba, sveenici i
- si mbol kri a te vj er ovanj e u Stvoritelja svega. I na kraj u,
ali ne i manj e vano, tu su bile i l egende o bijelim, br adat i m
bogovi ma koji su otili, ali su obeali da e se vratiti.
Mi st eri j e i eni gme Maya, Asteka, Inka i nj i hovi h
pr et hodni ka koji su zbunili konkvi st adore j o uvi j ek ne mogu
rijeiti ni znanst veni ci ni laici, podj ednako kao to je to bilo
nemogue i pri j e pet stoljea.
Kako, kada i zato su takve velike civilizacije nast al e u
Novom svijetu, i je li tek sl uaj nost da to vie o nj i ma znamo,
t o vie se stjee doj am da su nastale nakon civilizacija dr evnog
Bliskog istoka?
Tvr di m da se odgovori na t a pi t anj a mogu pr onai
j edi no ako pr i hvat i mo kao i nj eni cu - a ne kao mi t - st var nu
pr i sut nost Anunnaki j a na Zeml j i kao ' Oni h koji su doli s
neba na Zemlju' .
I
1
EL DORADO
Danas je Toledo u velikoj mjeri provincijski gradi smjeten
oko sat vremena vonje od Madrida; ipak, teko da e posjetitelj
panjolske propustiti razgledati ga, jer su unut ar njegovih zidova
sauvani spomenici razliitih kultura i razdoblja povijesti.
Njegovi poeci, prema lokalnim legendama, seu u vrijeme
od dva milenija prije kranske ere, a njegovo osnivanje pripisuje
se biblijskim nasljednicima Noe. Njegovo ime, dre mnogi,
dolazi od hebrejskog Toledoth (' povijest generacija' ); njegovi
drevni domovi i velianstvene crkve svjedoe o pokrtavanju
panjolske - o usponu i padu Maura i muslimanskoj vlasti, te o
iskorjenjivanju velianstvenog idovskog naslijea.
Za Toledo, za panjolsku i za sve druge zemlje 1492. g. bila
je kljuna godina, jer se tada stvarala t rost ruka povijest. Sva
tri dogaaja dogodila su se u panjolskoj - zemlji zemljopisno
poznatoj kao ' Iberia - naziv ije se jedino objanjenje moe
pronai u izrazu Ibri (' idov' ), po kojem su moda bili poznati
njezini najraniji stanovnici. Izgubivi vei dio Iberije od strane
Muslimana, ratom razjedinjena kraljevstva na poluotoku prvo
3
Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA
4
su svoje veliko ujedinjenje doivjela kad su se 1469. g. vjenali
Ferdinand od Aragona i Izabela od Kastilje. Tijekom deset
godina ujedinjenja oni su pokrenuli vojnu operaciju u namjeri
da otjeraju Maure i stave panjolsku pod zastavu kranstva; u
sijenju 1492. g., padom Granade Mauri su konano bili poraeni
i panjolska je postala kranskom zemljom. U oujku iste godine
kralj i kraljica su potpisali edikt o izgonu iz panjolske svih
idova koji se ne obrate na kranstvo do 31. srpnja te godine. A
3. kolovoza te iste godine, Kristofor Kolumbo - Cristobal Colon
za panjolce - otplovio je pod panjolskom zastavom kako bi
pronaao zapadni put u Indiju.
Kopno je ugledao 12. listopada 1492. U panjolsku se vratio
u sijenju 1493. g. Kao dokaz svog uspjeha kui je doveo etiri
'Indijca'; kako bi potkrijepio svoje t vrdnj e o opravdanosti druge,
vee ekspedicije pod njegovim zapovjednitvom, sa sobom je
donio zbirku zlatnih sitnica koje je bio uzeo od domorodaca te
prie o gradu, zlatnom gradu gdje ljudi nose zlatne narukvice na
rukama i nogama i ukraavaju vrat, ui i noseve zlatom, a svo to
zlato dolazi iz golemih rudni ka blizu grada.
Za to prvo zlato - na taj nain dopreml j eno u panjolsku
iz novih zemalja - Izabela, koja je bila toliko pobona da su je
zvali 'Katolkinja', zapovjedila je da se izradi sloen sustav uvanja
i izloila ga je u toledskoj katedrali, tradicionalnom sjeditu
panjolske katolike hijerarhije. I tako u dananje vrijeme, kada
posjetitelji katedrale dou do riznice - prostorije zatiene
tekim reetkama i ispunjene dragocjenim predmet i ma koji
predstavljaju darove crkvi kroz stoljea - mogu vidjeti, iako ne i
dotaknuti, prvo zlato koje je sa sobom donio Kolumbo.
Danas se zna da je to putovanje bilo mnogo vie od potrage
za novi m putem u Indiju. Jaki dokazi upuuj u na to da je
Kolumbo bio idov pri moran na obraenje; njegovi financijski
pokrovitelji, isto tako obraenici, mogli su u t om pothvatu vidjeti
izlaz za bijeg u slobodnije zemlje. Ferdinand i Izabela su imali
viziju otkria Rajskih rijeka i vjene mladosti. A sam Kolumbo
je imao tajne ambicije, od kojih je samo neke izrazio u svojim
osobnim dnevnicima. Vidio je sebe kao onoga tko e ispuniti
5 EL DORADO
drevna proroanstva o novom dobu koje e zapoeti otkriem
novih zemalja 'na kraju Zemlje'.
Meutim, on je bio dovoljno realan kako bi uvidio da
je od svih informacija koje je doni o sa svog prvog putovanja
upravo spomi nj anj e zlata privlailo pozornost. Tvrdei 'da e
mu Bog pokazati' tajanstveno mjesto 'gdje se raa zlato', uspio
je nagovoriti Ferdinanda i Izabelu da mu osiguraju mnogo
veu flotu za drugo putovanje, a zatim i za tree. Ovoga puta su,
meut i m, monarsi poslali i razliite administratore i ljude manj e
poznate po vizijama, a vie po akciji, koji su nadgledali i mijeali
se u admiralove operacije i odluke. Neizbjean sukob kulminirao
je Kolumbovim povratkom u panjolsku u lancima pod izlikom
da je loe postupao s nekima od svojih ljudi. Iako su ga kralj i
kraljica odmah oslobodili i ponudili mu novanu odtetu, sloili
su se s miljenjem da je Kolumbo bio dobar admiral, ali lo
upravitelj i, svakako - onaj koji nije uspio prisiliti Indijance da
odaj u pravu lokaciju Grada Zlata.
Kolumbo je uzvratio na nain da se jo vie oslanjao na
drevna proroanstva i biblijske navode. Sve tekstove je sakupio
u knjigu naslovljenu Knjiga proroanstava koju je pokazao kralju
i kraljici. Namjera mu je bila da ih uvjeri kako je panjolska
predodreena da vlada Jeruzalemom i da je on, Kolumbo izabran
da to postigne tako to e biti prvi koji e pronai mjesto gdje se
raa zlato.
Budui da su i sami vjerovali u Sveto pismo, Ferdinand
i Izabela su dopustili Kolumbu da jo j ednom krene na put, a
takvoj odluci osobito je iao u prilog njegov argument da ue
rijeke (danas zvane Orinoco) koje je on otkrio predstavlja ue
j edne od etiriju rajskih rijeka; Sveti spisi su tvrdili da jedna od
tih rijeka okruuje zemlju Havila, mjesto ' odakle dolazi zlato'.
Ovo posljednje putovanje je donijelo vie tekoa i duevne boli
negoli i j edno od tri pret hodna.
Ozbiljno pogoen artritisom, vie nalik duhu nego samom
sebi kakav je nekad bio, Kolumbo se vratio u panjolsku 7.
studenog 1504. g. Potkraj istog mjeseca, kraljica Izabela je umrla;
iako je kralj Ferdinand jo uvijek bio naklonjen Kolumbu,
6
odluio je da drugi rade na posljednjem memor andumu koji je
Kolumbo pripremio, u kojem je on skupio dokaze o postojanju
velikog izvora zlata u novim zemljama.
' Hispaniola e okititi Vaa nepobjediva velianstva svim
pot rebni m zlatom', uvjeravao je Kolumbo svoje kraljevske
sponzore, govorei o otoku kojega danas dijele Haiti i
Dominikanska Republika. Tamo su panjolski doseljenici,
koristei lokalne Indijance kao robovsku radnu snagu, uistinu
uspjeli iskopati zlata u golemim koliinama: u manje od dva
desetljea panjolska je riznica iz Hispaniole zgrnula zlata u
vrijednosti 500.000 dukata.
Kako se pokazalo, panjolsko iskustvo u Hispanioli
ponavljalo se i nastavljalo diljem ogromnog kontinenta. Za
vrijeme ta dva kratka desetljea, kako su domoroci umirali ili
bjeali, a zlatne ile bivale sve siromanije, euforija panjolaca
se pretvorila u razoaranje i oaj, te su sve smionije pristajali na
nepoznate obale u potrazi za blagom. Jedno od ranih odredita
predstavljao je poluotok Yucatn. Prvi panjolci koji su se ondj e
nali 1511. g. bili su preivjeli brodolomci; meut i m, 1517. g.
konvoj od tri broda pod vodstvom Franciska Hernandeza de
Crdobe otplovio je s Kube za Yucatn u potrazi za robovskom
r adnom snagom. Na svoje zaprepatenje naili su na kue od
kamena, hramove i idole boginja; na nesreu lokalnih stanovnika
(za koje su panjolci razumjeli da sebe nazivaju' Maya' ), panjolci
su takoer 'nali odreene predmet e od zlata koje su i uzeli'.
Zapis o panjolskom dolasku i osvajanju Yucatna
prvenstveno se temelji na izvjeu naslovljenom Relacin de las
cosas de Yucatn koje je napisao redovnik Diego da Landa 1556.
g. (engleski prijevod Williama Gatesa nosi naslov Yucatn, Befare
and After the Conquest). Hernandez i njegovi ljudi - izvjetava
Diego de Landa - vidjeli su na toj ekspediciji veliku stepenastu
piramidu, idole i kipove ivotinja te veliki grad u unutranjosti.
Meutim, Indijanci koje su pokuali uhvatiti estoko su se borili,
pa se nisu dali obeshrabriti ni topovskom paljbom s brodova.
Teki gubici - i sam Hernandez bio je teko ranjen - prisilili
7 EL DORADO
su ih na povlaenje. Ipak, po povratku na Kubu, Hernndez je
preporuio daljnje ekspedicije, jer 'ta zemlja je dobra i bogata,
zbog svog zlata'.
Godi nu dana kasnije, ekspedicija je napustila Kubu i krenula
u smj eru Yucatna. Pristali su na otoku Cozumel i otkrili Novu
panjolsku, Pnuco i provinciju Tabasco (tako su nazvali ta
nova mjesta). Naoruani razliitim dobri ma za t rampu, a ne
samo orujem, panjolci su ovaj put sreli kako neprijateljski
tako i prijateljski raspoloene Indijance. Vidjeli su vie kameni h
graevina i spomenika, osjetili ubode strijela i kopalja koja su
na vrhu imala otri kamen od opsidijana i prouili umjetniki
napravljene predmete. Mnogi predmet i bili su napravljeni od
kamena, obinog ili poludragog; drugi su sjali poput zlata ali,
promot reni iz blizine, pokazalo se da su od bakra. Suprotno
oekivanjima, nalo se tu malo zlatnih predmet a i ba nikakvih
rudnika ili drugi h izvora zlata, ili pak drugi h metala.
Odakle je onda zlato, to malo to su pronali, stiglo? Do njega
dolazimo trgovanjem, rekoe Maye. Ono dolazi sa sjeverozapada:
tamo, u zemlji Asteka, ima ga mnogo, u velikim koliinama.
Otkrivanje i osvajanje podruj a Asteka, u gorama u srcu
Meksika, povijesno je povezano s i menom Hernanda Cortsa.
On je 1519. g. otplovio iz Kube zapovijedajui pravom ar madom
od jedanaest brodova, oko est stotina ljudi s velikim broj em
rasnih, rijetkih konja. Zaustavljajui se, pristajui i ponovno
isplovljavajui, polako je nastavljao du obale yucatnskog
zaljeva. U podruj u gdje je slabio utjecaj Maya i poinjala asteka
dominacija, utemeljio je bazni logor i nazvao ga Veracruz (naziv
mjesta zadrao se do danas).
Na veliko iznenaenje panjolaca tu su se pojavili emisari
astekog vladara nosei pozdrave i prekrasne darove. Prema
oevicu Bernal Daz del Castillu (Historia verdadera de la
conquista de la Nueva Espaa), meu poklonima se nalazio i
' kota s izgledom sunca velik kao kota koije, s mnogo vrsta
slika na njemu, itav od finog zlata - divna stvar za gledanje
- za kojeg su oni koji su ga poslije vagali rekli da je vrijedan vie
od deset tisua dolara'. Zatim drugi, jo vei kota, ' nainjen od
8
srebra velikog sjaja koji je imitirao mjesec'. Nala se tu i kaciga, do
vrha puna zlatnih zrna i nakit za glavu nainjen od perja rijetke
ptice quetztal (ostatak se jo uvijek uva u bekom Museum fr
Vlkerskunde).
To su bili darovi, objasnili su emisari, od njihovog vladara
Moctezume boanskom Quetztal Coatlu, ' Pernatoj Zmiji', bogu
Asteka, velikom dobroinitelju kojeg je davno Bog rata pri morao
da napusti zemlju Asteka. S mnot vom sljedbenika on je otiao u
Yucatn, a zatim otplovio na istok, zavjetovavi se da e se vratiti
na dan svog roenja u godini '1 Trske'. U astekom kalendaru
svake pedeset dvije godine navrava se godinji ciklus i stoga se
godina obeanog povratka, ' 1 Trska', moe dogoditi j ednom u
pedeset dvije godine. U kranskom kal endaru to su bile godine
1363., 1415., 1467. i - 1519., godina u kojoj se Corts pojavio s
istonog mora na vratima astekih posjeda. Bradat i s kacigom
kao to je bio i Quet zakoat l (neki dre da je bog bio i svijetle
puti), inilo se da Corts ispunjava proroanstva.
Darovi koje je ponudi o asteki vladar nisu bili sluajno
odabrani. tovie, bili su bogati simbolikom. Obilje zlatnih zrna
ponueno je na dar, jer je zlato predstavljalo metal koji pripada
bogovima. Pridodan je srebrni disk koji je predstavljao mjesec,
jer neke legende govore da je Quet zakoat l otplovio kako bi se
vratio na nebo, uinivi tako mjesec svojim prebivalitem. Bog
koji se vratio trebao je nositi perjanicu i bogato ukraenu odjeu.
Zlatni disk je, pak, bio sveti kalendar koji je prikazivao ciklus od
pedeset dvije godine i pokazivao Godi nu Povratka. Znamo da se
radilo o takvom kalendaru zato to su pronaeni i drugi, nj emu
slini, izraeni, meut i m, od kamena, a ne od istog zlata (sl. 1).
Da li su panjolci shvatili simboliku nije poznato. Ako
i jesu, nisu je potivali. Njima su ti predmet i predstavljali
samo jedno: dokaz ogromni h bogatstava koja ih oekuju u
astekim krajevima. Ovi nenadomjestivi predmet i nalazili su
se u umj et ni kom blagu koje je stiglo u Sevillu iz Meksika 9.
prosinca 1519. na palubi prvog broda s blagom koje je Corts
poslao natrag u panjolsku. panjolski kralj Karlo I, Ferdinandov
unuk i vladar drugih europskih zemalja, zvan Car Karlo V Svetog
9 EL DOR ADO
Rimskog Carstva, nalazio se tada u Flandriji i brod je posl an dalje
u Bruxelles. Gomi l a zlata je osim simbolikih darova sadravala
i zlatne figurice pataka, pasa, tigrova, lavova i maj muna, te zlatni
luk i strijele. Ali sve ih je nadvisivao nadmoni sunev disk',
promj era dvj est o pet cent i met ara i debeo kao etiri novia
reala. Veliki slikar i umj et ni k Albrecht Diirer koji je vidio blago
pristiglo iz ' Nove Zl at ne Zemlje' napisao je da su 'te stvari sve
bile toliko dragocj ene da su bile proci j enj ene na 100.000 gul dena.
Ali u svim svojim dani ma, nikad ni sam vidio neto to mi je
tako razveselilo srce kao te stvari. Jer vidio sam meu nj i ma
zapanj uj ue umj et ni ke predmet e i divio se rijetkoj vjetini i
darovitosti ljudi u t i m dalekim zeml j ama. Uistinu ne mogu izrei
dovol j no o st vari ma koje su bile preda mnom' .
Ali koliko god da su 'te stvari' imale j edi nst venu umj et ni ku,
religioznu, kul t ur nu ili povi j esnu vri j ednost , kralju su one
predstavljale pri j e svega zlato - zlato koj i m je mogao fi nanci rat i
bor be prot i v unut r anj i h pobuna i vanjske ratove. Ne gubei
vrijeme, Karlo je zapovj edi o da se ti kao i svi budui predmet i
nainjeni od dragocj eni h metala rastope im stignu i pretale u
zlatne ili srebrne ipke.
slika 1
10
U Meksiku, Corts i njegovi ljudi prihvatili su isti stav.
Polako napredujui i svladavajui pomou sile ili diplomacije
i prijevare svaki ot por na koji su naili, panjolci su stigli do
astekog glavnog grada Tenochtitlna - dananji Mexico City
- u st udenom 1519. g. Do grada, smjetenog usred jezera, moe
se doi samo preko nasipa koji se lako brane. Ipak, jo uvijek
u strahopotovanju zbog prorotva o Bogu Koji Se Vraa,
Moctezuma i svo plemstvo izili su pozdraviti Cortsa i njegovu
pratnju. Jedino je Moct ezuma nosio sandale; svi drugi su bili
bosonogi, iskazujui t i me poniznost pred bijelim bogom. On
je panjolcima zaelio dobrodolicu u svojoj velianstvenoj
palai; zlata je bilo posvuda, ak i posude i pribor za jelo bili
su od zlata; vidjeli su i prostoriju za pohranu, prepunu zlatnih
predmeta. Pribjegavi prijevari, panjolci su uhvatili Moctezumu;
za njegovo oslobaanje zahtijevali su ot kupni nu u zlatu. Na to su
plemii poslali trkae kroz cijelo kraljevstvo da skupe otkupninu;
zlatnih predmeta koje su predali bilo je dovoljno da se napuni
brod koji je otplovio natrag u panjolsku. (Meutim, Francuzi su
ga zarobili, to je bio uzrok za izbijanje rata).
Domogavi se zlata pomou lukavstva, uj edno slabei
Asteke stvaranjem nesloge meu njima, Corts je namjeravao
osloboditi Moct ezumu i ostaviti ga na t ronu kao marionetskog
vladara. Ali njegov, drugi po redu, asnik je izgubio strpljenje
i zapovjedio krvoprolie astekih plemia i zapovjednika. U
meteu koji je uslijedio Moct ezuma je ubijen, a panjolci su se
nali u pravoj bici. S tekim gubicima Corts se povukao iz grada;
vratio se, s jakim poj aanj em s Kube nakon produenih bitaka,
tek u kolovozu 1521. godine. U to je vrijeme panjolska vladavina
naposljetku namet nut a poraeni m Astecima, zlato vrijedno oko
600.000 pesosa bilo je silom oduzeto, opljakano i rastopljeno u
ingote.
Meksiko je u vri j eme osvajanja uistinu bio Nova Zlatna
Zemlja; ali kad su zlatni predmeti, stvarani i akumulirani tijekom
stoljea ako ne i tisuljea, j ednom bili odvezeni, postalo je
jasno da Meksiko nije biblijska zemlja Havila, a ni Tenochtitln
legendarni Grad Zlata. I tako se potraga za zlatom od kojeg
11 EL DORADO
nisu htjeli odustati ni pustolovi niti kraljevi okrenula drugi m
dijelovima Novog svijeta.
panjolci su do tada utemeljili bazu, Panamu, na pacifikoj
obali Amerike i otuda slali ekspedicije i zastupnike u Centralnu
i junu Ameriku. Tamo su uli zavodljivu legendu o El Doradu
- skraeno od el hombre dorado, Pozlaenom ovjeku. On je bio
kralj ije kraljevstvo je bilo tako bogato zlatom da su ga svakog
jutra bojali kauukom ili uljem posipanim zlatnom prainom,
pokrivajui ga od glave do pete. Naveer bi uranj ao u jezero da
spere zlato i ulje, da bi sljedeeg dana ponovio isti ritual. Vladao
je u gradu koji se nalazio usred jezera, smjeten na otoku od
zlata.
Prema kronici naslovljenoj Elejias de Varones Ilustres de
Indias, prvo konkret no izvjee o El Doradu Franciscu Pizzaru u
Panamu je donio jedan od njegovih kapetana u sljedeoj verziji:
reeno je da je jedan Indijanac iz Kolumbije uo za ' zemlju
bogatu smaragdima i zlatom. Meu stvarima koje su radili bilo
je i ovo: njihov je kralj skinuo odoru i ukrcao se na splav, te
otplovio na sredinu jezera da izvri rtvovanja bogovima. Njegov
kraljevski lik bio je posipan mirisnim uljem koje je zatim bilo
prekriveno slojem zlata u prahu, od stopala do vrha ela, inei
ga blistavim poput sunevih zraka'. Da bi vidjeli taj ritual mnogi
su hodoasnici dolazili s ' bogatim zavjetnim darovima od zlatnih
sitnica i rijetkih smaragda, te raznim drugi m ukrasima', bacajui
ih u sveto jezero.
Prema j ednoj drugoj verziji koja je upuivala na to da se
sveto jezero nalazi negdje u sjevernoj Kolumbiji, pozlaeni kralj
nosio je 'veliku koliinu zlata i smaragda u sredite jezera. Tamo,
u ulozi poslanika mnotva koje je stajalo uokolo jezera, te vikalo
i sviralo na glazbenim i nst rument i ma, on je bacao blago u jezero
kao rtvu njegovom bogu. Postoji jo jedna drukija verzija
koja zlatni grad naziva Manoa i tvrdi da se nalazi u zemlji Biru,
panjolski - Peru.
Glas o El Doradu se meu Europljanima u Novom svijetu
proirio poput poara, a s vremenom i u samoj Europi. Glasine su
uskoro bile i zapisane; pamfleti i knjige su poeli kruiti Europom
Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 12
opisujui zemlju, jezero, grad i kralja kojeg jo nitko nije vidio, pa
ak i konkretan ritual pozlaivanja kralja svakog jutra (sl. 2).
Dok su neki, kao Corts koji je otiao u Kaliforniju ili drugi
koji su otili u Venezuelu, tragali smjerovima po vlastitom izboru,
Francisco Pizzaro i njegovi pomonici pot puno su se oslonili na
indijanska izvjea. Neki su uistinu otili u Kolumbiju i pretraivali
vode jezera Guatavita - to se pretraivanje nastavljalo i prekidalo
kroz etiri stoljea - a kao rezultat, pronaeni su zlatni zavjetni
predmeti; pritom, tragai su ostavljali sljedee generacije lovaca
na blago u uvjerenju da, ukoliko bi se jezero pot puno isuilo,
zlatno blago bi se moglo pokupiti s njegova dna.
Drugi su, kao i sam Pizzaro, prihvatili Peru kao onu pravu i
tonu lokaciju. Dvije ekspedicije pokrenute iz baze u Panami du
zauzme tako veliku zemlju koju su branile tisue ratnika
pot puno odanih svom gospodaru, Inki, za koga su smatrali da je
personifikacija boga? Pizzaro je planirao pribjei strategiji koju
je ve uspjeno primijenio Corts: namami t i vladara, uhvatiti
ga, dobiti zlato kao otkupninu, a zatim ga osloboditi kako bi bio
panjolska marioneta.
injenica da su Inke, kako se ispostavilo da sami sebe
nazivaju, bili u graanskom ratu kad su panjolci stigli, bila
je neoekivana pogodnost. Oni su saznali da je nakon smrti
gospodara Inka njegov prvoroeni sin od ' druge ene' osporio
legitimnost nasljedstva sina kojeg je rodila Inkina glavna ena.
pacifike obale June Amerike
donijele su dovoljno zlata kako bi
se stvorilo uvjerenje da e se vei
napor u Peruu isplatiti. Nakon
to je dobio kraljevsku povelju
kao general vojske i guverner
(provincije koju tek treba
osvojiti), Pizzaro je otplovio u
Peru predvodei dvije stotine
ljudi. Bilo je to 1530. godine.
slika 2
Kako je mogao oekivati
da s tako malobrojnim snagama
13 EL DORADO
Kada su vijesti o dolazeim panjolcima dole do izazivaa
po imenu Atahualpa, on je odluio dopustiti panjolcima da
napreduju prema unutranjosti (te se tako udalje od svojih
brodova i pojaanja), dok je on zauzimao glavni grad Cuzco.
Nakon zauzimanja glavnog grada u Andama, panjolci su mu
poslali glasnike koji su nosili darove i ponudili pregovore o
miru. Predloili su da se dvojica voa susretnu na gradskom
trgu, nenaoruani i bez vojne pratnje, te da pokau dobru volju.
Atahualpa se sloio. Meutim, kad je stigao na trg, panjolci su
napali njegovu pratnju i zarobili Inku.
Kao naknadu za oslobaanje zahtijevali su ot kupni nu:
zatraili su da se velika soba ispuni zlatom, i to do visine koliko
moe dosei ruka ispruena prema stropu. Atahualpa je shvatio
da to znai ispuniti sobu zlatnim predmet i ma i sloio se. Na
njegovu zapovijed pristizalo je zlatno posue iz hramova i
palaa - pehari, vrevi, posluavnici, vaze svih oblika i veliina
- ukrasni predmeti meu kojima su bile i imitacije ivotinja i
biljaka, te ploe koje su bile poredane na zidovima javnih zgrada.
Zlato je donoeno t j edni ma kako bi se napunila prostorija. Tada
su panjolci ustvrdili da je dogovor bio da se prostorija ispuni
istim zlatom, a ne stvarima koje zauzimaju prostor; i vie od
mjesec dana su zlatari Inka topili sve umjetnike predmete u
ingote.
Kao da je sama povijest inzistirala na ponavljanju, sudbina
Atahualpe bila je istovjetna onoj koja je zadesila Moctezumu.
Pizzaro ga je namjeravao pustiti da vlada kao marioneta; ali
vatreni asnici i predstavnici Crkve su na tobonjem suenj u
osudili Atahualpu na smrt zbog zloina idolopoklonstva i
ubojstva svog polubrata, suparnika za prijestolje.
Ot kupni na dobivena za gospodara Inka, prema j ednom
kroniaru tog vremena, iznosila je 1.326.539 pesos de oro (' teine
zlata') - oko 6.200 kilograma - bogatstvo koje je brzo podijeljeno
izmeu Pizzara i njegovih ljudi, nakon to su na stranu stavili
pot rebnu petinu za kralja. Ali koliko god da je ono to je svatko
od njih pri mi o bilo daleko iznad njihovih najluih snova, to nije
bilo nita u usporedbi s oni m to je tek trebalo doi.
14
Kad su konkvistadori uli u glavni grad Cuzco, vidjeli su
hramove i palae doslovno prekrivene i ispunjene zlatom. U
kraljevskoj palai nalazile su se tri prostorije ispunjene zlatnim
namjetajem, a pet sa srebrnim, te zaliha od 100.000 zlatnih
ingota od kojih je svaki teio oko 2 kilograma; bila je to rezerva
dragocjenog metala koji je ekao da ga se oblikuje u umjetnike
predmete. Zlatno prijestolje sa zlatnim sjedalom, izraeno tako
da se moe pretvoriti u nosiljku na koju kralj moe lei, teila je
25.000 pesosa (oko 120 kilograma); ak i motke za noenje bile su
pokrivene zlatom. Posvuda su se nalazile crkve i pogrebne odaje
koje su tovale pretke, ispunjene kipovima i slikama ptica, riba i
manjih ivotinja, naunice, prsni oklopi. U velikom hramu (koji
su panjolci nazvali Hr amom Sunca) zidovi su bili pokriveni
tekim zlatnim ploama. Njegov vrt je bio umjetni vrt gdje je sve
- drvee, grmlje, cvijee, ptice, fontana - bilo izraeno od zlata.
U dvoritu je bilo malo polje kukuruza (lokalne itarice) gdje je
svaka stabljika bila nainjena od srebra, a klasovi od zlata; to polje
je pokrivalo podruj e od 16.200 (90 puta 180 metara) etvornih
metara zlatnog kukuruza!
U Peruu su panjolski osvajai ubrzo uvidjeli da su njihove
poetne lake pobjede ustupile mjesto tekim borbama s Inkama
pobunjenicima, a umjesto poetnog bogatstva dolo je do pokore
u obliku inflacije. Za Inke, kao i za Asteke, zlato je bilo dar ili
vlasnitvo bogova, a ne sredstvo za razmjenu. Oni ga nikad nisu
koristili kao robu, kao novac. Za panjolce je zlato bilo sredstvo
da dobiju sve to im srce poeli. Krcati zlatom, ali bez domai h
luksuznih predmet a ili ak stvari za svakodnevnu uporabu,
panjolci su uskoro plaali ezdeset zlatnih pesosa za bocu vina,
100 za ogrta, 10.000 za konja.
U Europi je priljev zlata, srebra i dragog kamenja izazvao
zlatnu groznicu i pot akao daljnja nagaanja o El Doradu. Bez
obzira koliko je blaga dolazilo, ostajalo je uvjerenje da El Dorado
jo nije pronaen, da e ga pomou ustrajnosti, sree i ispravnog
itanja indijanskih znakova i zagonetnih mapa netko sigurno
nai. Njemaki istraivai su bili uvjereni da e nai zlatni
grad na gornj em tijeku rijeke Ori noco u Venezueli ili moda u
15 EL DORADO
Kolumbiji. Drugi su zakljuili da je rijeka koju treba slijediti neka
druga, ak i Amazona u Brazilu. Moda je najromantiniji od
sviju, zbog svoje prolosti i svog kraljevskog pokrovitelja, bio Sir
Walter Raleigh koji je 1595. g. otplovio iz Plymoutha s namj erom
da pronae legendarnu Manou i doda nj enu zlatnu slavu kruni
kraljice Elizabete.
U svojoj viziji on je vidio Manou kao
Carski El Dorado, prekriven zlatom!
ijih su se sjena -
Usprkos svim potresima promjena,
svih juria hirovitih nesrea -
Ljudi drali sa ivom nadom
koja nee umrijeti.
I on je, kao i drugi prije i poslije njega, i dalje vidio El Dorado
- kralja, grad, zemlju - kao san koji se treba ostvariti,' ivu nadu
koja nee umrijeti'. Svi koji su krenuli u potragu za El Doradom
bili su karika u lancu koji je zapoeo jo prije faraona i nastavlja
se s naim vjenanim prstenjem i nacionalnim blagom.
Ipak, ti sanjari, ti pustolovi bili su oni koji su u svojoj
pohlepi za zlatom otkrili Zapadnom ovjeku nepoznate narode
i civilizacije Amerike. Time su, i ne znajui, ponovno uspostavili
veze koje su postojale u zaboravljenim vremenima.
Zato se potraga za El Dor adom tako intenzivno nastavila
te trajala i dugo nakon otkria nevjerojatnih zlatnih i srebrnih
blaga Meksika i Perua, da ne govorimo o manj e opljakanim
zemljama? Ta produena i intenzivirana potraga moe se najvie
pripisati uvjerenju da izvor svih tih bogatstava tek treba pronai.
panjolci su detaljno ispitivali domae stanovnitvo o
izvoru zgrnutog bogatstva i neumor no slijedili svaki trag. Uskoro
im je postalo jasno da Karibi i Yucatn nisu uope bili pri marni
izvori: Maye su, ustvari, rekli da su dobivali zlato najvie trgujui
sa svojim susjedima na jugu i zapadu, te objasnili da su umijee
kovanja zlata nauili od prijanjih naseljenika (koje znanstvenici
danas prepoznaju pod i menom Tolteci). Da, rekoe panjolci, ali
odakle drugima zlato? Od bogova, odgovorie Maye. U lokalnim
jezicima zlato se nazivalo teocuitlatl to doslovno znai ' boja
izluevina, njihov znoj i njihove suze.
U astekom glavnom gradu panjolci su saznali da se zlato
smatralo uistinu bojim metalom, kraa kojeg je bila zloin
za koji se kanjavalo smr t nom kaznom. I Asteci su ukazali na
Tolteke kao svoje uitelje umijea kovanja zlata. A tko je podui o
Tolteke? Veliki bog Quetzalcoatl, odgovorie Asteci. Corts je
u svojim izvjeima panjolskom kralju napisao da je opseno
ispitao astekog kralja Moct ezumu o izvoru zlata. Moctezuma
je otkrio da je zlato dolo iz tri provincije njegovog kraljevstva,
jedne na obali Tihog oceana, j edne na obali zaljeva i j edne
u unutranjosti na jugozapadu gdje su bili rudnici. Corts je
poslao ljude da istrae tri naznaena izvora. U sva su tri pronali
da Indijanci zaista dobivaju zlato iz korita rijeka ili skupljaju
grumenj e koje je lealo na povrini gdje je kia isprala zlato. U
provinciji gdje je bilo rudnika, izgledalo je da se kopalo samo
u prolosti; Indijanci koje su panjolci sreli nisu uope radili u
rudnicima. ' Nije bilo aktivnih rudnika', napisao je Corts u svom
izvjeu. ' Grumenj e zlata moglo se nai na povrini; glavni izvor
je bio pijesak rijenih korita. Zlato je uvano u obliku praha u
malim cijevima od trske ili u pokrivaima ili je bilo topljeno u
malim loncima i lijevano u ipke'. Kad je bilo spremno, slalo ga se
u glavni grad i vratilo bogovima kojima je oduvijek pripadalo.
Dok veina strunjaka prihvaa Cortsove zakljuke - da su
se Asteci bavili samo rudarenj em po naplavinama (skupljanjem
zlatnog grumenj a i praha s tla i iz korita rijeka), a ne i stvarnim
rudarstvom koje pretpostavlja kopanje okna i tunela u obroncima
planina ~ ovo pitanje ipak jo nije ni priblino rijeeno. panjolski
osvajai i rudarski inenjeri u sljedeim stoljeima ustrajno su
govorili o pretpovijesnim zlatnim rudnicima pronaeni m na
razliitim mjestima u Meksiku. Budui da izgleda nepojmljivo
da su raniji meksiki naseljenici - kao to su Tolteci iji se poeci
mogu pratiti do nekoliko stoljea prije kranske ere - posjedovali
viu rudarsku tehnologiju od kasnijih (i vjerojatno naprednijih)
Asteka, te su ' pretpovijesne rudnike' istraivai odbacili kao stara
17 EL DORADO
okna koja su panjolski osvajai napravili i odustali od njih.
Iznosei najnovije poglede poetkom 20. stoljea, Alexander Del
Mar (A History oj the Precious Metals) je ustvrdio da 'to se tie
pretpovijesnog rudarstva, mora se poi od injenice da Asteci
nisu poznavali eljezo, te stoga to podzemno rudarstvo... ne dolazi
u obzir. Tono je da su moderni tragai za rudama u Meksiku
nali stara okna i ostatke rudarskih radova koji su im izgledali
kao mjesta pretpovijesnog rudarstva'. Iako su takva izvjea nala
put ak i do slubenih publikacija, Del Mar je vjerovao da su ta
mjesta bila ' drevni rudnici zajedno s vulkanskim erupcijama ili
s nanosi ma lave koji su smatrani dokazom velike starosti'. 'Taj se
zakljuak - ustvrdio je - teko moe odrati'.
Sami Asteci, meut i m, izvjetavaju o neem drugom. Oni
su svojim prethodnicima, Toltecima, pripisali ne samo zanatsku
vjetinu, nego i znanje o skrivenom mjestu zlata i sposobnost da
ga iskopaju iz planinskih stijena. Asteki spis poznat kao Cdice
Matritense de la Real Academia (sv. VIII), kojeg je na engleski
preveo Miguel Len-Portille (Aztec Thought and Culture) ovako
opisuje Tolteke:
'Tolteci su bili sposoban narod; svi su njihovi radovi bili
dobri, sve je bilo tono, sve dobro uinjeno i vri j edno divljenja...
Slikari, kipari, klesari dragog kamenja, umjetnici s perj em,
lonari, prelci, tkalci bili su umjeni u svemu to su radili. Oni
su otkrili dragocjeni zeleni kamen, tirkiz; poznavali su tirkiz i
njegova nalazita. Nali su nalazita tirkiza, a takoer i planine
koje skrivaju srebro i zlato, bakar i kositar, te mjeseev metal'.
Veina se povjesniara slae da su Tolteci doli na sredinju
meksiku visoravan u stoljeima koja su prethodila kranskoj eri
- barem tisuu godina, a moda ak tisuu i petsto godina prije
pojave Asteka. Kako je mogue da su oni poznavali rudarstvo,
pravo rudarstvo zlata i drugih metala, kao i dragog kamenja
poput tirkiza, dok su oni koji su doli nakon njih - Asteci - mogli
samo strugati zlatno grumenj e s povrine? I tko je bio taj koji je
Tolteke nauio tajne rudarstva?
Odgovor je, kao to smo vidjeli, bio Quetzalcoatl, bog
- pernat a zmija.
Tajna akumuliranog zlatnog blaga s jedne strane i ograniena
sposobnost Asteka u njegovom pridobivanju ponovila se i u
zemlji Inka.
U Peruu, kao i u Meksiku, domoroci su dobivali zlato
skupljajui zrnca i grumenj e isprane s planina u rijena korita.
Godi nj a proizvodnja ovim met odama nije nikako mogla
objasniti ogromna zlatna blaga naena kod Inka. O golemoj
koliini zlatnih zaliha svjedoe panjolski zapisi koji se uvaju u
Sevilli, slubenoj luci ulaska blaga iz Novoga svijeta u panjolsku.
Archives of the Indies - spisi do kojih se i danas moe doi
- uvaju podatke o primitku 134.000 pesos de oro u razdoblju
od pet godina, od 1521. - 1525. godine. U sljedeih pet godina
(pljaka Meksika!) koliina je iznosila 1.038.000 pesosa. Od 1531.
do 1535. - kada su poiljke iz Perua poele nadmaivati one
iz Meksika - koliina je narasla na 1.650.000 pesosa. Tijekom
razdoblja izmeu 1536. - 1540., kad je Peru bio glavni izvor,
zaprimljeno zlato je teilo 3.937.000 pesosa; u desetljeu od 1550.
ukupna koliina iznosila je gotovo 11.000.000 pesosa.
Jedan od vodeih kroniara tog vremena, Pedro de Cieza de
Len (Chronicles of Peru), izvjetava da su u sljedeim godinama
osvajanja panjolci iz carstva Inka godinje 'izvukli' 15.000
zlatnih aroba i 50.000 srebrnih; to odgovara koliini od preko
186 tona zlata i vie od 620 tona srebra godinje! Iako Cieza de
Len ne spomi nj e vremensko razdoblje tijekom kojeg su tako
fantastine koliine bile 'izvuene', njegove brojke daju naslutiti
koliine dragocjenih kovina koje su panjolci imali prilike
opljakati u zemlji Inka.
Kronike izvjetavaju da su nakon poet ne velike otkupnine
dobivene od gospodara Inka, pljake bogatstava Cuzca, te
razaranja svetog hrama u Pachcamacu na obali, panjolci
postali strunjaci u ' izvlaenju' zlata iz provincija u jednako
golemim koliinama. Diljem cijelog carstva Inka, provincijske
palae i hramovi bili su bogato ukraeni zlatom. Drugi izvor
su bila groblja koja su sadravala zlatne predmete. panjolci su
saznali da je obiaj Inka bio da zapeate rezidencije plemia i
vladara, ostavljajui tamo njihova mumificirana tijela okruena
19
EL DORADO
dragocjenim predmetima koje su posjedovali za ivota. Takoer
su sumnjali, i to opravdano, da su Indijanci odnijeli blago i sakrili
ga na t aj ni m mjestima; neka blaga su bila pohranj ena u piljama,
neka su bila zakopana, a ostala baena u jezero. A postojala su
i huacas, mjesta namijenjena tovanju ili za religiozne potrebe,
gdje je zlato bilo nagomilano i ostavljeno na koritenje njegovim
pravim vlasnicima, bogovima.
Prie o pronalascima blaga - do kojeg se esto dolazilo
muenj em Indijanaca, kao i bez njihova muenja, a s ciljem da ih
se prisilili da otkriju skrivena mjesta - proimaju zapise sljedeih
pedeset godina nakon osvajanja, pa ak sve do sedamnaestog i
osamnaestog stoljea. Na taj je nain Gonzalo Pizzaro pronaao
skriveno blago vladara Inka koji je vladao prije jednog stoljea.
Neki Garcia Gutirrez de Toledo je naao niz humaka koji su
pokrivali sveta blaga od kojih je izmeu 1566. i 1592. izvueno
zlata u vrijednosti od preko milijun pesosa. Do 1602. Escobar
Corchuelo osigurao je iz huace La Tosca predmete procijenjene
na 60.000 pesosa. A kad su vode rijeke Moche bile skrenute,
pronaeno je blago vri j edno otprilike 600.000 pesosa; ono je
ukljuivalo, izvijestili su kroniari,' velikog zlatnog idola.
Piui stoljee i pol kasnije, i stoga mnogo blie dogaajima
nego to je to danas nama mogue, dvojica istraivaa (M. A.
Ribero i J. J. Von Tchudi, Peruvian Antiquities) ovako su opisali
situaciju: 'U drugoj polovici esnaestog stoljea, u krat kom
razdoblju od dvadeset pet godina, panjolci su iz Perua izvezli u
svoju domovi nu vie od etiri stotine milijuna dukata od zlata i
srebra, a moemo biti sigurni da je devet desetina te koliine inio
sam plijen koji su uzeli osvajai; iz ove raunice izostavljamo
ogromne koliine dragocjenih kovina koje su domoroci sakrili
od pohlepe stranih osvajaa, kao i lanac od zlata kojeg je Inka
Huayna Capac zapovjedio da se naini u ast roenja njegovog
prvoroenog sina, Inti Cusi Huallapa Huscara i za kojeg kau
da je bio baen u jezero Urcos'. (Za lanac se govorilo da je bio
dugaak dvjesto metara i debeo kao zapee). 'Tu takoer nije
ukljueno ni jedanaest tisua lama natovarenih zlatnim pr ahom
u dragocjenim vazama od istog metala s kojima je nesretni
Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 2 0
Atahualpa namjeravao sebi kupiti ivot i slobodu, a koje su
njegovi voe zakopali u Puni im su uli za novu kaznu na koju
je nj i hov oboavani monar h bio izdajniki osuen'.
Da su ove ogromne koliine bile rezultat pljake
akumul i ranog bogatstva, a ne stalne proizvodnje, nije poznato
samo iz kronika, nego je i pot vreno brojkama. Kroz desetljea,
nakon to su vidljiva i skrivena blaga bila iscrpljena, primitak
zlata u Sevilli se smanjio na samo 180 - 220 kilograma zlata
godinje. Tada su panjolci, koristei svoje eljezno orue, poeli
prisilno novaiti domoroce za rad u rudnicima. Rad je bio toliko
muan da je kraj em stoljea zemlja gotovo ostala bez puanstva,
a panjolski dvor je namet nuo ogranienja iskoritavanja
domorodakog rada. Otkrivene su velike srebrne ile, kao npr.
Potos; ali koliina dobivenog zlata nije nikad bila tolika da bi
mogla objasniti silna bogatstva zgrnuta prije dolaska panjolaca.
Traei odgovor na tu zagonetku, Ribero i von Tchudi su
napisali:' Zlato, iako kod Peruanaca najcjenjeniji metal, posjedovali
su u koliini veoj od bilo kojeg drugog. Usporeujui to obilje
u vrijeme Inka s koliinom koju su panjolci mogli izvui iz
rudni ka i rijeka, postaje sigurno da su Indijanci imali znanje o
ilama dragocjenog metala koje osvajai i njihovi nasljednici
nikada nisu uspjeli otkriti'. (Oni su takoer prorekli da e 'doi
dan kada e Peru maknut i veo sa svojih grudi j u koji sada
pokriva jo udesnija blaga od onih koja se danas mogu vidjeti
u Kaliforniji'. A kada je potraga za zlatom pot kraj devetnaestog
stoljea zahvatila Europu i rasplamsala novu zlatnu groznicu,
mnogi strunjaci za rudarstvo su povjerovali da e se takozvana
' majinska ila', posljednji izvor zlata na Zemlji, nai u Peruu).
Kao i u Meksiku, ope prihvaeno miljenje o zemljama
u Andama bilo je (rijeima Del Mara) da su se ' dragocjeni
metali koje su Peruanci dobivali prije panjolskog osvajanja
sastojali gotovo pot puno od zlata dobivenog ispiranjem rijenog
ljunka. Nije pronaeno nijedno domorodako rudarsko okno.
Nainjeno je nekoliko iskopina na obronci ma brjegova gdje je
zlato ili srebro izbijalo na povrinu'. To je istina kada govorimo
o andskim Inkama (i meksikim Astecima); ali u zemljama
2 1 EL DORADO
Anda, kao i u Meksiku, na pitanje o pretpovijesnom rudarenju
- iskopavanju metala iz stijena bogatim ilama - jo nije bio
pronaen odgovor.
Mogunost da je u vrijeme mnogo prije Inka netko imao
pristup do zlata na njegovom izvoru u zlatnim ilama (na
mjestima koja Inke nisu otkrili ili za koja ak nisu niti znali),
ostaje vjerojatno objanjenje za nakupljena blaga. Uistinu, prema
j ednoj od najboljih suvremenih studija na tu temu (S. K. Lothrop,
Inca Treasure As Depicted by Spanish Historians), ' moderni
rudnici se nalaze na mjestima domorodaki h pokuaja. esto
je izvjetavano o pronalasku vrlo starih okna, kao i primitivnog
orua, pa ak i tijela poginulih rudara'.
Zgrnut o zlato amerikih domorodaca, bez obzira kako
je dobiveno, postavlja jo jedno, ali temeljno pitanje - u koju
svrhu?
Kroniari i suvremeni znanstvenici, nakon stoljea
prouavanja, slau se da ti narodi nisu imali nikakvu praktinu
korist od zlata, osim da njime kite hramove bogova i one koji su
vladali narodom u ime bogova. Asteci su doslovno sipali zlato
pred noge panjolaca, vjerujui da oni predstavljaju boanstvo
koje se vraa. Inke, koji su takoer u poetku u panjolcima
vidjeli ispunjenje obeanja njihovog boanstva da e se vratiti s
druge strane mora, kasnije nisu mogli razumjeti zato su panjolci
ili toliko daleko i tako se zlo ponaali zbog kovine koju ovjek
ne moe upotrijebiti u praktine svrhe. Svi se znanstvenici slau
da Inke i Asteci nisu koristili zlato u monet arne svrhe, niti su
mu pridavali komercijalnu vrijednost. Ipak, izvlaili su iz svojih
podanika danak u zlatu. Zato?
U ruevinama kulture koja je postojala prije Inka, u Chi muu
na peruanskoj obali, veliki istraiva devetnaestog stoljea
Alexander von Humbol dt (po profesiji rudarski inenjer)
otkrio je veliku koliinu zlata zakopanu pokraj mrt vi h tijela u
grobovima. Otkrie ga je ponukal o na razmiljanje zato bi se
zlato, budui da su ga domoroci drali praktino nekorisnim,
zakapalo s mrt vi ma? Je li to bilo zato to se vjerovalo da e ga oni
trebati u ivotu poslije smrti - ili da e, kad se sretnu sa svojim
precima, moi koristiti zlato na nain kako su to j ednom inili
preci?
Tko je bio taj koji je uspostavio takve obiaje i vjerovanja,
te kada?
Tko je uzrok t ome da je zlato postalo toliko cijenjeno i tko je
bio taj koji ga je moda traio na njegovim izvorima?
Jedini odgovor koji su panjolci dobili bio je - 'bogovi'.
Zlato je bilo stvoreno od bojih suza, rekoe Inke.
I tako pokazujui na bogove, oni su i ne znajui ponavljali
rijei biblijskog Boga kroz proroka Hagaja:
Moje je zlato, moj e je srebro -
rije je Jahve nad Vojskama.
Vj eruj emo da ova objava krije klju za odgonetavanje
misterija, enigmi i tajni bogova, ljudi i drevnih civilizacija obje
Amerike.
2
IZGUBLJENI KAINOV
KRAJ?
Asteki glavni grad, Tenochtitlan, bio je impresivna metro-
pola kad su stigli panjolci. Njihovo izvjee ga opisuje kao
jednako velikog, ako ne i veeg od veine europskih gradova
tog vremena, i dobro ureenog. Smjeten na otoku na jezeru
Texcoco, u sredinjoj dolini visoravni, bio je okruen vodom i
ispresijecan kanalima - Venecija Novog svijeta. Dugaki i iroki
nasipi koji su povezivali grad s kopnom ostavili su snaan doj am
na panjolce, kao i brojni kanui koji su plovili kanalima, ulice
koje su vrvjele ljudima, trnice pune trgovaca i roba iz itavog
kraljevstva. Kraljevska palaa je imala mnogo soba ispunjenih
blagom i bila je okruena vrtovima s pt i nj akom i zoolokim
vrt om. Veliki trg koji je bruj ao od aktivnosti, bio je mjesto za
sveanosti i za vojne parade.
Ali srce grada i cijelog carstva bio je golemi religiozni centar
- ogromni etverokut od vie nego tri tisue etvornih metara,
okruen zidom tako nainjenim da podsjea na sklupane
zmije. Unutar tog svetog prostora nalazilo se mnogo graevina;
meu najistaknutijima bio je Veliki Hr am sa svoja dva tornja i
2 3
dj el omi no-kruni hram QuetzaJcoatla. Veliki trg i katedrala
dananjeg Mexico Cityja zauzimaju mjesto drevnog svetog
prostora, a takoer i mnoge okolne ulice i zgrade. Zahvaljujui
iskopavanjima 1978. godine danas je mogue razgledati i posjetiti
vane dijelove Velikog Hrama, a u posljednjem desetljeu 20. st.
spoznaje su postale dovoljne da se izradi rekonstrukcija svetita
kakvo je ono bilo u slavnim vremenima.
Veliki Hram ima oblik stepenaste piramide koja raste do
visine od 50-ak metara; njegova osnovica bila je velika oko
45 puta 45 metara. Hram predstavlja vrhunac nekoliko faza
gradnje: poput ruskih babuki, vanjska st rukt ura je graena oko
prijanje manj e strukture, a u ovoj se nalazila jo ranija struktura.
Sveukupno postoji sedam struktura koje uokvi ruj u j edna drugu.
Arheolozi su uspjeli skinuti slojeve do Hrama II, koji je bio
sagraen oko 1400. g. n. e.; i taj je, kao i onaj posljednji, ve imao
na svom vrhu osebujne tornjeve - blizance.
2 5
I ZGUBLJENI KAI NOV KRAj ?
Predstavljajui neobino dvostruko tovanje, t oranj na
sjevernoj strani svetite je posveeno Tlalocu, bogu oluje i potresa
(sl. 3a). Juni t oranj bio je posveen astekom pl emenskom
boanstvu Huitzilopochtli, njihovom bogu rata. Njega se obino
prikazivalo kako dri magino oruje zvano Vatrena Zmija (sl.
3b) kojim je porazio etiri stotine manjih bogova.
Dva su monument al na stubita vodila do vrha piramide
na zapadnoj strani, po j edno za svaki toranj-svetite. Svako od
njih bilo je ukraeno na svom donj em kraju s dvije divlje zmijske
glave isklesane od kamena, od kojih je jedna bila Vatrena Zmija
Huitzilopochtlija, a druga Vodena Zmija koja je simbolizirala
Tlaloca. U podnoj u piramide istraivai su otkrili veliki i
debeli kameni disk na ijoj je gornjoj strani bio isklesan prikaz
raskomadanog tijela boice Coyolxauhqui (sl. 3c). Prema astekoj
predaji, ona je bila Huitzilopochtlijeva sestra i nastradala je od
njegove ruke tijekom pobune etiri stotine bogova u koju je
i sama bila umijeana. ini se da je njena sudbina bila j edan
od razloga za asteko vjerovanje da se Huitzilopochtlija mora
udobrovoljiti na nain da mu se ponudi izvaeno srce ljudskih
rtava.
slika 3
Motiv tornjeva-blizanaca bio je dalje razvijan u svetitu
uzdizanjem dviju piramida s tornjem na vrhu - po jedna piramida
stajala je sa svake strane Velikog Hrama, a jo dvije nalazile su se
neto iza, prema zapadu. Ove posljednje dvije stajale su s obje
strane hrama Quetzalcoatla. On je imao neuobiajen oblik
pravilne stepenaste piramide sprijeda, ali straga je imao krunu
stepenastu st rukt uru koja je prelazila u spiralu da bi zavrila u
krunom tornju s konusnom kupolom (sl. 4). Mnogi vjeruju
da je ovaj hram sluio kao opservatorij. A. F. Aveni (Astronomy
in Ancient Mesoamerica) ustanovio je 1974. g. da se u dane
ekvinocija (21. oujka i 21. rujna), kada sunce izlazi tono na
ekvatoru, njegov izlazak moe vidjeti s Quetzalcoatlovog tornja, i
to izmeu dva t ornj a na vrhu Velikog Hrama. To je bilo mogue
zato to su projektanti svetita podigli hramove du arhitektonske
osi koja nije bila precizno poravnata sa st ranama svijeta, nego je
bila pomaknut a prema jugoistoku za 7,5 stupnjeva; taj pomak
je tono kompenzi rao geografsku irinu Tenochtitlana (sjeverno
od ekvatora), omoguuj ui na presudne dat ume pogled na sunce
koje izlazi izmeu dva tornja.
Iako panjolci vjerojatno nisu bili svjesni ove sofisticirane
osobine svetita, zapisi koje su ostavili govore o njihovoj
zauenosti injenicom to ne samo da su naili na kulturni
narod, nego i na civilizaciju tako slinu njihovoj. Ovdje, s one
strane opasnog oceana, izolirana od civiliziranog svijeta u svakom
pogledu, nalazila se drava na elu koje je bio kralj - ba kao i u
Europi. Kraljevski dvor bio je pun plemia, dostojanstvenika,
kurtizana. Glasnici su dolazili i odlazili. Danak se izvlaio od
vazalnih plemena, a lojalni graani plaali su porez. Kraljevska
arhiva je uvala zapise o povijesti plemena, dinastijama,
blagu. Postojala je i vojska s hijerarhijskim zapovjednitvom
i usavrenim oruj em. Takoer su postojali umj et nost i obrt,
glazba i ples. Festivali su bili povezani s godinjim dobima, a
religija je propisivala svete dane - dravna religija, ba kao i
u Europi. A tu je bio i sveti prostor s hramovima, kapelama i
rezidencijama, okruen zidom - ba kao i Vatikan u Rimu - koje
je vodila hijerarhija sveenika koji, kao i u Europi tog vremena,
2 7
I ZGUBLJ ENI KAI NOV KRAj ?
nisu bili samo uvari vjere i tumai boje volje, ve i uvari
znanstvenih tajni. Meu njima, na samom vrhu nalazile su se
astrologija, astronomija i tajne kalendara.
Neki panjolski kroniari tog vremena, namjeravajui
osujetiti neugodno pozitivne doj move o oni ma koji su trebali
biti divljaci, pripisali su Cortsu strogi ukor Moctezumi zbog
oboavanja ' idola koji nisu bogovi, nego zli demoni', iji je zli
utjecaj Corts trebao osujetiti izgradivi na vrhu piramide svetite
s kriem i sa 'slikom nae Gospe' (Bernal Daz del Castillo, Historia
verdadera). Ali na veliko iznenaenje panjolaca, ak je i simbol
kria Astecima bio poznat, i kao simbol sa nebeskim znaenjem
nacrtan kao amblem na Quetzalcoatlovom titu (sl. 5).
slika 5
slika 4
tovie, u labirintu pant eona brojnih boanstava moglo se
prepoznati temeljno vjerovanje u Vrhovnog Boga, Stvoritelja
Svega. Neke molitve nj emu posveene ak su zvuale poznato;
evo nekoliko stihova iz asteke molitve, zapisane na panjolskom
s izvornog Nahuatl jezika:
Ti koji stanuje na nebesima,
Ti koji podupire planine...
Ti si posvuda, vjean.
Tebi se molimo, tebe zaklinjemo.
Tvoja je slava vjena.
Unato svim zagonetnim slinostima, razlika u astekoj
civilizaciji je stvarala nevolju. Nije se radilo o ' idolatriji' od koje je
mnotvo redovnika i padres uinilo casus belli; niti o barbarskim
obiajima vaenja srca zatoenika i rtvovanju jo pulsirajuih
srca Huitzilopochtliju (obiaj koji je, kako se ini, sluajno uveo
ba kralj koji je pret hodi o Moctezumi). Radilo se, ustvari, o cijeloj
skali te civilizacije, koja kao da je bila rezultat zaustavljenog
napretka ili uvezene vie kulture koja je poput tanke politure
pokrivala sirovu st rukt uru ispod nje.
Graevine su bile impresivne i vjeto poredane, ali nisu bile
izgraene od klesanog kamena; graene su bile kao od opeke
- neobraenog kamenja koje je zajedno drala obina buka.
Trgovina je bila razgranata, ali sve je to bila trampa. Danak je bio
u robi; porezi su se plaali osobni m uslugama - nije bilo spoznaja
o bilo kakvoj vrsti novca. Tkanine su se tkale na vrlo zaostalim
tkalakim stanovima; pamuk se namatao na vretenima od
ilovae, poput onih pronaeni h u Starom svijetu u ruevinama
Troje (drugo tisuljee pr. n. e.) i u Palestini (tree tisuljee pr.
n. e.). Sudei po or uu i oruju, Asteci su bili u kamenom dobu,
neobjanjivo lieni met al nog orua i oruja iako su poznavali
kovanje zlata. Za rezanje su koristili krhotine opsidijana slinog
staklu (a jedan od najeih predmeta iz astekih vremena
bio je no od opsidijana kojeg su koristili za vaenje srca
zarobljenika).
2 9
I ZGUBLJ ENI KAI NOV KRAj?
Budui da se za ostale narode u obje Amerike dralo da
ne poznaju pismo, Asteci su izgledali napredniji barem na tom
polju jer su zaista imali sustav pisanja. Ali to pismo nije bilo ni
abecedno niti fonetsko; to su bili nizovi slika, kao u stripu (si. 6a).
Radi usporedbe, na dr evnom Bliskom istoku pismo je nastalo
oko 3800. g. pr. n. e. (u Sumeru) u obliku piktograma, ali ubrzo se
kroz stiliziranje pretvorilo u klinasto pismo, zatim napredovalo u
fonetsko pismo gdje su znakovi stajali umjesto slogova, te kraj em
drugog tisuljea pr. n. e. u kompletnu abecedu. Slikovno pismo
se pojavilo u Egiptu na poetku kraljevstva, oko 3100. g. pr. n. e. i
brzo se razvilo u sustav hijeroglifa.
Strune studije, poput one Amelije Hertz (Revue de Synthse
Historique, br. 35), donose zakljuak da je asteko slikovno pismo
1500. g. n. e. bilo slino naj rani j em egipatskom pismu, kao to je
ono na kamenoj ploici za pisanje kralja Narmera (sl. 6b) za kojeg
neki smatraju da je bio prvi dinastijski kralj u Egiptu - etiri
i pol tisuljea ranije. A. Hertz je pronala jo j ednu neobinu
analogiju izmeu astekog Meksika i ranog dinastijskog Egipta:
u obje zemlje, dok se bakrena metalurgija tek trebala razviti,
kovanje zlata je bilo tako razvijeno da su zanatlije mogli umetati
tirkiz u zlatne predmete (taj je poludragi kamen bio omiljen u
obje zemlje).
slika 6
Nacionalni antropoloki muzej u Mexico Cityju - sigurno
jedan od najboljih u svijetu na t om podruj u - prikazuje
arheoloku batinu zemlje u zgradi koja ima oblik slova U. Ona
se sastoji od povezanih odjeljaka ili dvorana i vodi posjetitelja
kroz vrijeme i prostor, od pretpovijesnih izvora do astekih
vremena, te od juga i sjevera do istoka i zapada. Sredinji dio
posveen je Astecima; to je srce i ponos meksike nacionalne
arheologije; naziv 'Asteci' tim je ljudima dan tek kasnije. Oni
su sami sebe nazivali Mexica, davi tako ime ne samo glavnom
gradu (sagraenom t amo gdje je bio asteki Tenochtitlan), nego
i cijeloj zemlji.
Dvoranu 'Mexica' muzej opisuje kao ' najvaniju dvoranu...
Njene grandiozne dimenzije napravljene su da kulturi meksikog
naroda daju bogati okvir'. Meu monument al ni m kameni m
skulpturama nalazi se i ogromni Kameni kalendar (v. sl. 1) koji
je teak oko dvadeset pet tona, divovski kipovi raznih bogova i
boginja, te veliki i debeli kameni disk. Tu impresivnu dvoranu
ispunjavaju i manji kipovi od kamena i gline, zemljano orue
i posue, oruje, zlatni ornament i i drugi asteki ostaci, te
umanj eni model svetita.
Zapanjuju je kontrast izmeu primitivnih glinenih i
drvenih predmeta i grotesknih kipova s jedne strane, te moni h
klesanih kamenih iskopina s druge strane. On je neobjanjiv kad
se uzme u obzir manj e od etiri stoljea asteke prisutnosti u
Meksiku. Kako objasniti takva dva sloja civilizacije? Ako odgovor
traimo u poznatoj povijesti, Asteci izgledaju kao nomadsko,
divlje imigracijsko pleme koje se probilo u dolinu nastanjenu
plemenima s napredni j om kul t urom. U poetku su zaraivali za
ivot sluei tim plemenima, najee kao unajmljeni plaenici.
S vremenom im je uspjelo nadjaati svoje susjede i posuditi
ne samo njihovu kul t uru ve i njihove obrtnike. Budui da
su bili sljedbenici Huitzilopochtlija, Asteci su usvojili panteon
svojih susjeda, ukljuivi u nj boga kie Tlaloca i dobrohot nog
Quetzalcoatla, boga zanatstva, pisanja, matematike, astronomije
i raunanja vremena.
3 1
IZGUBLJENI KAI NOV KRAJ?
Ali legende koje znanstvenici nazivaju ' migracijskim
mitovima', stavljaju dogaaje u drugo svjetlo - uglavnom
smjetajui priu u mnogo ranije vrijeme. Izvori te informacije
nisu samo usmene predaje, nego i brojne knjige zvane kodeksi.
Takva je npr. Codex Boturini, koja izvjeuje da se pradjedovski
dom astekog plemena zvao Azt-lan ('Bijelo Mjesto'). To je
bilo sjedite prvog patrijarhalnog para, Itzac-mixcoatla ('Bijela
Zmija Oblaka' ) i njegove supruge llan-cue ('Stara ena'); oni
su rodili sinove od kojih su potekla plemena koja su govorila
nahuatlanskim jezikom, meu njima i Asteci. I Tolteci potjeu od
Itzac-mixcoatla, ali njihova majka je bila neka druga ena; oni su
tako tek polubraa Asteka.
Nitko ne moe sa sigurnou rei gdje je Aztlan bio
smjeten. Meu brojnim studijama koje se bave ovim pitanjem
(koje, izmeu ostalih, ukljuuju i teoriju da je to bila legendarna
Atlantida), jedna od najboljih je Wo lag Aztlan, die Heimat der
Azteken? Eduarda Selera. To mjesto je oito bilo povezano s
brojem sedam, jer ga se ponekad nazivalo Aztlan od sedam peina.
Osim toga, u kodeksima je opisano kao mjesto prepoznatljivo po
svojih sedam hramova: sredinjoj velikoj stepenastoj piramidi
okruenoj sa est manj i h svetita.
U svom elaboratu Historia de las cosas de la Nueva Espana,
redovnik Bernardino de Sahagn, koristei izvorne tekstove na
domorodakom Nahuatl jeziku napisane nakon panjolskog
osvajanja, obrauje multiplemensku migraciju iz Aztlana. Ukupno
je bilo sedam plemena koja su Aztlan napustila brodovima.
Slikovne knjige ih prikazuju kako prolaze pokraj jednog
istaknutog objekta iji piktogram ostaje zagonetka. Sahagn
nam daje razna imena za postaje na putovanju, nazivajui mjesto
pristajanja brodova 'Panotlan', to znai jednostavno ' mjesto
dolaska na obali'; iz razliitih indicija znanstvenici zakljuuju da
je to bila dananja Guatemala.
Pristigla plemena imala su etiri mudraca da ih vode, jer su
oni sa sobom ponijeli ritualne rukopise, a takoer su poznavali i
tajne kalendara. Odatle su plemena otila u smjeru Mjesta Zmi j e-
Oblaka i nakon toga se rasprila. Na kraju su neka, ukljuujui
Asteke i Tolteke, dola do mjesta nazvanog Teotihuacan gdje
su sagraene dvije piramide, jedna posveena suncu, a druga
mjesecu.
Kraljevi su vladali u Teotihuacanu, a t amo su bivali i
pokopani, jer biti sahranj en u Teotihuacanu znailo je pridruiti
se bogovima u ivotu nakon smrti. Nije jasno koliko je vremena
prolo do sljedee seobe; ali nakon nekog vremena plemena su
poela naputati sveti grad. Prvi su otili Tolteci da bi sagradili
svoj vlastiti grad, Tollan. Posljednji su otili Asteci. Lutanje ih
je vodilo na razna mjesta, ali nigdje nisu nali predaha. U doba
njihove zadnje seobe njihov voa se zvao Mexitli, to znai
'Pomazanik'. To je prema nekim znanstvenicima (npr. Manuel
Orozoco y Berra, Ojeada sobre cronologa Mexicana) bio izvor
plemenskog imena Mexico (' Pomazani narod' ).
Poticaj za posljednju seobu je Astecima/Meksikancima dao
njihov bog Huitzilipochtli koji im je obeao zemlju gdje su ' kue
sa zlatom i srebrom, viebojni pamuk i kakao od mnogo boja'.
Trebali su ii u pokazanom pravcu sve dok ne vide orla kako sjedi
na visokom kaktusu koji raste iz stijene okruene vodom. Tamo
su se trebali naseliti i nazvati se 'Mexica, jer oni su bili izabrani
narod, predodreen da vlada nad ostalim plemenima.
Tako se dogodilo da su Asteci stigli - prema tim legendama,
po drugi put - u meksiku dolinu. Doli su do Tollana, poznatog i
kao' Srednje mjesto'. Iako su stanovnici po precima bili pripadnici
istog naroda, nisu doekali Asteke s dobrodolicom. Gotovo dva
stoljea su Asteci ivjeli na movarni m rubovi ma sredinjeg
jezera, jaajui u snazi i znanju, konano su osnovali svoj vlastiti
grad, Tenochtitln.
Ime grada znai ' Grad Tenocha'. Neki smatraju da je to stoga
to se asteki voa u to vrijeme, koji je i izgradio grad, zvao
Tenoch. Ali, budui da je poznato da su se Asteci u to vrijeme
smatrali za Tenochas - pot omci ma Tenocha - drugi smatraju
da je Tenoch bilo ime plemenskog pretka, legendarnog oinskog
lika iz davnih vremena.
Znanstvenici sada uglavnom dre da su Mexica ili Tenochas
u dolinu stigli oko 1140. godine n. e. i utemeljili Tenochtitln 1325.
3 3
godine n. e. Tada su dobili na utjecaju kroz saveznitvo s nekim
plemenima, dok su s drugi ma zaratili. Neki istraivai smatraju
da su Asteci dominirali carstvom. injenica je da su oni, kad su
panjolci stigli, bili domi nant na snaga u sredinjem Meksiku,
zapovijedajui saveznicima i podinjavajui neprijatelje. Ovi
posljednji su sluili kao zarobljenici za rtvovanja; njihov ustanak
protiv astekih ugnjetavaa olakao je panjolsko osvajanje.
Poput biblijskih idova koji su pratili svoju genealogiju ne
samo do patrijarhalnih parova nego i do poetka ovjeanstva,
i Asteci, Tolteci te ostala Nahuatl plemena posj eduj u Legendu o
stvaranju koja slijedi iste teme. Meutim, dok je Stari zavjet saeo
svoje detaljne sumerske izvore izmislivi j edan mnogost ruki
entitet (Elohim) iz brojnih boanstava aktivnih u procesima
stvaranja, nahuatlanske predaje su zadrale sumerske i egipatske
koncepte o vie boanskih bia koja djeluju samostalno ili
udrueno.
Plemenska vjerovanja koja prevladavaju od jugozapada
Sjedinjenih Amerikih Drava na sjeveru do dananje Nikaragve
na j ugu - u podr uj u Srednje Amerike - govore da je u samim
poecima postojao Drevni Bog, Stvoritelj Sviju Stvari, neba i
zemlje, ije je prebivalite bilo na najviem, dvanaestom nebu.
Sahagunovi izvori pripisuju podrijetlo tog znanj a Toltecima:
A Tolteci su znali
da je nebesa mnogo.
Rekli su da ima dvanaest podjela, j edna iznad druge;
t amo prebiva pravi bog i njegova supruga.
On je Nebeski Bog, Gospodar Dualnosti;
njegova supruga je Gospa Dualnosti, Boanska Gospa.
Ovo je znaenje toga:
On je kralj, on je Gospodin, nad dvanaest nebesa.
Ovo zapanjujue slii prikazu mezopotamijskih religijskih
vjerovanja, prema kojima je na elu pant eona bio Anu (' Gospodar
Neba
5
) koji je zajedno sa svojom suprugom Antu ('Nebeska
Gospa) prebivao na najudaljenijem planetu, dvanaestom lanu
naeg Sunevog sustava. Sumerani su ga opisivali kao zraei
planet iji je simbol kri (sl. 7a). Taj simbol, kojeg su kasnije
prihvatili svi narodi drevnog svijeta, razvio se u svugdje prisutni
amblem krilatog diska (sl. 7b,c). Quetzalcoatlov tit (sl. 7d) i
simboli prikazani na ranim meksikim spomenicima (sl. 7e)
nevjerojatno su slini.
Nahuatlanski tekstovi su u svojim legendama oslikavali
drevne bogove kao bradate ljude (sl.8), kao to i dolikuje precima
bradatog Quetzalcoatla. Kao i u mezopotamijskim i egipatskim
teogonijama, i ovdje nalazimo prie o boanskim parovima i
o brai koja su se enila vlastitim sestrama. Asteci su najvie
pozornosti posveivali etvorici boanske brae - Tlatlauhquiju,
Tezcatlipoca-Yaotlu, Quetzalcoatlu i Huitzilopochtliju, navedeni
po redoslijedu njihova roenja. Oni su predstavljali etiri strane
svijeta i etiri prvot na elementa: Zemlju, Vjetar, Vatru i Vodu
- koncept ' temelja sviju stvari' koji je dobro poznat u cijelom
Starom svijetu. Ova etiri boga takoer predstavljaju boje:
crvenu, crnu, bijelu i plavu, te etiri rase ovjeanstva koje se
esto prikazuju (kao na naslovnoj stranici Codex Ferjervary-
Mayera) u odgovarajuim bojama, zajedno sa svojim simbolima,
drveem i ivotinjama.
Postojanje spoznaje o etiri odvojene grane ovjeanstva
je zanimljivo, moda ak i znaajno po svojoj razliitosti od
mezopotamijsko-biblijskog koncepta s podj el om na tri grane
- azijsku, afriku i europsku koja potjee od em- Ham- Jaf et
Noine linije. Nahuatl plemena su dodala etvrtu rasu, crvene
boje - narode obiju Amerika.
Nahuatlanske legende govorile su o sukobima i o ratu meu
bogovima. Tu se ubrajaju i incident kad je Huitzilopochtli porazio
etiri stotine manjih bogova, te borba izmeu Tezcatlipoca-
Yaotla i Quetzalcoatla. Takvi ratovi za vladavinu nad Zeml j om
ili njenim pri rodni m bogatstvima opisani su u predaj ama
(' mitovima' ) svih drevnih naroda. Hetitske i i ndo-europske prie
o ratovima izmeu Teuba i Indre sa svojom braom stigle su u
Grku preko Male Azije. Semitski Kanaanci i Feniani zapisali su
3 5 I ZGUBLJ ENI KAI NOV KRAj ?
prie o Ba'alovim ratovima s nj egovom braom tijekom kojih je
Ba'al poklao stotine manjih ' sinova bogova kada ih je namami o
na svoju pobjedniku gozbu. A u zemlji Ham, u Africi, egipatski
tekstovi opisuju kako je Set raskomadao svog brata Ozirisa, te
teak i dug rat koji je uslijedio izmeu Seta i Horusa, Ozirisovog
sina i osvetnika.
slika 7
slika 6
Jesu li to bili izvorno meksiki bogovi ili su to bila sjeanja
na vjerovanja i prie koje imaju korijene na drevnom Bliskom
istoku? Odgovor na ovo pitanje izranjat e kako budemo ispitivali
dodat ne aspekte nahuatlanskih pria o stvaranju i pretpovijesti.
Nailazimo na Stvoritelja Sviju Stvari, da nastavimo s
usporedbom, koji je bio bog koji 'daje ivot i smrt, dobru i
lou kob'. Kroniar Antonio de Herrera y Tordesillas (Historia
general) napisao je da su ga Indijanci 'zazivali u nevolji, gledajui
netremice u nebo gdje su vjerovali da se on nalazi'. Taj je bog
najprije stvorio nebo i zemlju; tada je iz ilovae oblikovao
mukarca i enu, ali oni nisu dugo potrajali. Nakon dodat ni h
pokuaja, ljudski par je nainjen od pepela i metala i od njih
su nastali narodi svijeta. Ali, svi ti mukarci i ene stradali su u
potopu, a spasili su se jedino jedan sveenik i njegova ena koji
su, zajedno sa sjemenjem i ivotinjama, plutali u izdubljenom
deblu. Sveenik je otkrio kopno tako to je poslao ptice. Prema
j ednom dr ugom kroniaru, redovniku Gregoriju Garciji, pot op je
trajao godinu i jedan dan, i tijekom tog vremena cijela je Zemlja
bila prekrivena vodom, a svijet je bio u kaosu.
Rani ili pretpovijesni dogaaji koji su utjecali na
ovjeanstvo i praoce Nahuatl plemena dijele se - prema
legendama, slikovnim prikazima i isklesanom kamenj u kao to je
Kameni Kalendar - na etiri doba ili 'Sunca'. Asteci su smatrali da
je njihovo doba posljednje od pet era, doba Petog Sunca. Svako
od prijanjih Sunaca je zavrilo zbog neke katastrofe, nekad
pri rodne (kao to je poplava), a nekad je to bila nesrea izazvana
ratovima izmeu bogova.
Za veliki asteki Kameni Kalendar (otkriven je unut ar po-
druja svetita) vj eruj e se da sadri zapis iz pet doba. Simboli koji
okruuju sredinje polje i sam sredinji prikaz bili su predmet
brojnih studija. Prvi unutarnji prsten jasno prikazuje dvadeset
znakova za dvadeset dana astekog mjeseca. etiri pravokutna
polja koja okruuj u sredinje lice prepoznaju se kao simboli koji
prikazuju etiri prole ere i nesreu s koj om je svaka od njih
zavrila - Vodu, Vjetar, Potrese i Oluje, te Jaguara.
Prie o etiri doba su vrijedne zbog informacija o duini
37
era i o glavnim dogaajima koji su ih obiljeili. Iako se verzije
razlikuju, sugerirajui da je pisanim zapisima prethodila duga
tradicija usmene predaje, sve se slau u t ome da je prvo doba
zavrilo velikom poplavom, pot opom koji je progutao Zemlju.
ovjeanstvo je preivjelo, jer se jedan par, Nene i njegova ena
Tata, uspio spasiti u izdubljenom deblu.
Ili prvo ili drugo doba bilo je doba Divova Bijele Kose.
Drugo Sunce se zvalo ' Tzoncuztique' - ' Zlatno Doba'; okonala ga
je Zmija Vjetra. Treem je Suncu predsjedavala Vatrena Zmija; to
je bilo doba Ljudi Crvene Kose. Prema kroniaru Ixtlilxochitlu,
to su bili preivjeli iz drugog doba koji su doli brodom s istoka u
Novi svijet, nastanivi se u podruj u kojeg su nazvali Botonchan;
t amo su sreli divove koji su takoer preivjeli drugo doba i
postali njihovi robovi.
etvrto Sunce je bila era Ljudi Crne Glave. Za vrijeme tog
razdoblja se Quetzalcoatl pojavio u Meksiku - visok stasom,
svijetao u licu, bradat i odjeven u dugu tuniku. Njegov tap
u obliku zmije bio je obojen u crno, bijelo i crveno; bio je
optoen dragim kamenj em i ukraen sa est zvijezda. (Moda
nije sluajnost da je tap biskupa Zumrrage, prvog meksikog
biskupa, bio oblikovan tako da izgleda kao Quetzalcoatlov tap).
Tijekom ovog razdoblja izgraen je Tollan, tolteki glavni grad.
Quetzalcoatl, gospodar mudrost i i znanja, uveo je uenje, obrt,
zakone i raunanje vremena u ciklusima od pedeset i dvije
godine.
Potkraj etvrtog Sunca vodili su se ratovi meu bogovima.
Quetzalcoatl je otiao natrag na istok u mjesto odakle je doao.
Ratovi bogova doveli su do pustoenja zemlje; divljih ivotinja je
bilo vie nego ljudi, a Tollan je bio naputen. Pet godina poslije
stigla su plemena Chichimec, odnosno Asteci i poelo je Peto
Sunce, asteka era.
Zato su se razdoblja zvala' Sunca' i koliko su trajala? Razlog
za to je nejasan, a duina razliitih razdoblja nije navedena ili se
razlikuje, ve prema verziji. Verzija koja izgleda ispravna i, kako
cemo vidjeti, zapanjujue vjerojatna jest Codex Vaticano-Latino
3738. Tu se spominje da je prvo Sunce trajalo 4008 godina, drugo
4010, a tree 4081. etvrto Sunce je ' poelo prije 5042 godina,
a vrijeme njegovog zavretka nije navedeno. Kako bilo da bilo,
ovo je pria o dogaajima koji seu sve do 17.141 godine prije
vremena kad su zapisani.
To je prilian vremenski raspon da bi se ljudi mogli sjeati,
pa su znanstvenici - premda se slau da dogaaji iz etvrtog
Sunca sadravaju povijesne elemente - skloni t ome da prijanja
razdoblja odbace kao puki mit. Kako onda objasniti prie o Adamu
i Evi, opi potop, preivljavanje jednog para - epizode (rijeima
H. B. Alexandera, Latin-American Mythology) ' koje zapanjujue
podsjeaju na priu o post anku u Knjizi Postanka II i na slinu
babilonsku kozmogoniju' ? Neki znanstvenici pretpostavljaju
da nahuatlanski tekstovi na neki nain odraavaju ono to su
Indijanci ve uli od panjolaca koji su irili uenja iz Biblije.
Meutim, budui da nisu svi kodeksi nastali nakon panjolskog
osvajanja, biblijsko-mezopotamijske slinosti mogu se objasniti
jedino ako dopust i mo mogunost da su meksika plemena imala
neke pradjedovske veze s Mezopotamijom.
tovie, Mexica-nahuatlanska predaja dovodi u vezu doga-
aje i vremena s tolikom znanstvenom i povijesnom preciznou,
da to svakoga mora pri morat i da zastane i zaudi se. Ova predaja
smjeta vrijeme pot opa na kraj Prvog Sunca, 13.133 godina prije
vremena pisanja kodeksa, tj. oko 11.600 g. pr. n. e. No, u svojoj
knjizi 'Dvanaesti planet' doao sam do zakljuka da je globalni
potop zaista progutao Zemlju oko 11.000 g. pr. n. e.; takva
podudarnost , ne samo u legendi ve i u priblinom vremenu
dogaanja, navodi na pomi sao da asteke legende sadre neto
vie od pukog mita.
Jednako intrigantna je t vrdnj a koju nalazimo u legendi da
je etvrto razdoblje bilo vrijeme ' ljudi crne glave' (prethodila
su mu razdoblja divova bijele kose, a zatim crvenokosih ljudi).
Tono tim izrazom nazivali su se Sumerani u svojim tekstovima.
Da li asteki tekstovi sugeriraju da je etvrto Sunce bilo vrijeme
kad su se Sumerani pojavili na pozornici ovjeanstva? Poetak
sumerske civilizacije see u otprilike 3.800. g. pr. n. e.; ne bismo
se trebali iznenaditi, kako sad stvari stoje, da su Asteci taj poetak
3 9
- odreujui kao poetak etvrtog Doba 5026 godina prije svog
vremena - vremenski smjestili ustvari u 3500. g. pr. n. e., to je
zapanjujue t ono kada govorimo o poetku doba ' ljudi crne
glave'.
Objanjenje da su Asteci govorili panjolcima ono to su
prije toga uli od njih sasvim sigurno ne dri vodu to se tie
Sumera. Zapadni svijet je otkrio ostatke i batinu velike sumerske
civilizacije tek etiri stoljea nakon panjolskog osvajanja.
Legende sline Knjizi Postanka - ovjeku se takav zakljuak
sam namee - morale su Nahuatl pl emeni ma biti poznate iz
njihovih vlastitih pradjedovskih izvora. Ali, kako to objasniti?
To je pitanje zbunjivalo i same panjolce. Zapanjeni otkriem
ne samo civilizacije u Novom svijetu, pa jo toliko srodne
europskoj, nego i 'velikog broja naroda ondje', bili su dvostruko
zbunjeni biblijskim navodima u astekim nevj eroj at ni m priama.
Dok su oni pokuavali nai objanjenje, namee se jednostavan
odgovor: to su bili pot omci Deset izgubljenih Izraelovih plemena
koje su Asirci protjerali 722. g. pr. n. e. i koji su zatim nestali bez
traga (preostalo kraljevstvo Judeje odrala su dva plemena Juda
i Benjamin).
Ako ne zaetnik, onda onaj koji je to prvi podrobno
protumaio u svojim spisima, bio je domi ni kanac Diego Duran
koji je u Novu panjolsku doao 1542. g. u dobi od pet godina.
Njegove dvije knjige od kojih je j edna poznata pod engleskim
naslovom kao Book of the Gods and Rites and the Ancient
Calendar i Historia de las Indias de Nueva Espana, na engleski su
preveli D. Heyden i F. Horcasitas. Upravo u drugoj knjizi Duran
je, navodei brojne slinosti, s ushitom iznio svoj zakljuak u
vezi domorodaca, 'o Indijancima i o kopnu ovoga novog svijeta,
zapisavi da' su to idovi i idovski narod'. Ovu teoriju potvruje,
pie on, ' njihova priroda: ti domoroci su dio deset izraelskih
plemena koje je kralj Asiraca zarobio i odveo u Asiriju'.
Njegova izvjea o razgovorima sa starim Indijancima
izmamila su plemenske predaje o vremenu kada su postojali ' ljudi
udovinog stasa koji su se pojavili i osvojili zemlju... A ti divovi,
budui da nisu nali nain da dosegnu sunce, odluie sagraditi
kulu toliko visoku da njen vrh dosegne do neba. Ova epizoda,
koja je lako usporediva s biblijskom priom o Babilonskoj kuli
jednako je znaajna kao i druga pria o seobi slinoj biblijskom
Izlasku.
Ne iznenauje da je, nakon to se poveao broj takvih
izvjea, teorija o Deset izgubljenih plemena u esnaestom i
sedamnaest om stoljeu postala omiljena, pretpostavljajui da su
Izraelci, lutajui prema istoku kroz asirske posjede nekako doli
do Amerike.
Ideju o Deset izgubljenih plemena podravali su europski
kraljevski dvorovi, ali su je znanstvenici kasnije ismijali.
Suvremene teorije dre da je ovjek prvot no u Novi svijet stigao
iz Azije preko ledenog prijelaza prema Aljasci prije otprilike
20.000 - 30.000 godina i polako se sputao na jug. Vani dokazi
koji se sastoje od predmeta, jezika te etnolokih i antropolokih
procjena ukazuju na utjecaje s druge strane Tihog oceana
- hinduske, jugoistono-azijske, kineske, japanske, polinezijske.
Znanstvenici ih objanjavaju periodinim dolaskom pripadnika
tih naroda u obje Amerike; ali oni istiu da se to dogodilo tijekom
nae ere, tek nekoliko stoljea prije panjolskog osvajanja, a
nikako prije nove ere.
Dok etablirani znanstvenici nastavljaju s ignoriranjem
svih dokaza o transatlantskim kontaktima izmeu Starog i
Novog svijeta, dotle doputaju relativno nedavne transpacifike
kontakte kao objanjenje za kolanje Ameri kom legendi slinih
Knjizi Postanka. Uistinu, legende o Potopu i o stvaranju ovjeka
iz ilovae ili iz slinih materijala bile su teme mitologija po
cijelom svijetu, a mogui put u Ameriku s Bliskog Istoka (odakle
su legende potekle) mogao je ii preko jugoistone Azije i otoka
u Ti hom oceanu.
Meut i m, u nahuatlanskim verzijama postoje elementi koji
ukazuju na vrlo rani izvor, a ne na relativno bliska stoljea koja
su prethodila panjolskom osvajanju. Jedan od tih elemenata jest
injenica da nahuatlanske legende o stvaranju ovjeka slijede
41
vrlo staru mezopotamijsku verziju koja ak nije ni uvrtena u
Knjigu Postanka!
Biblija, ustvari, nema jednu, ve dvije verzije o stvaranju
ovjeka; obje polaze od ranijih mezopotamijskih verzija. Ali
obje ignoriraju treu i vjerojatno najstariju verziju u kojoj
ovjeanstvo nije oblikovano od ilovae, ve od boje krvi. U
sumerskom tekstu, na kojem se temelji ova verzija, bog Ea u
suradnji s bogi nj om Ninti je ' pripremio kupku oienja. ' Neka
jedan bog iskrvari u nju', zapovijedio je; 'od njegovog mesa i krvi
neka Ninti zamijesi ilovau'. Iz te smjese stvoreni su mukarac i
ena.
Smatram vrlo znaajnim da se upravo ova verzija - koja
nije u Bibliji - ponavlja u astekom mitu. Tekst je poznat kao
Manuskript 1558; on otkriva da su se bogovi nakon zlosretnog
kraja etvrtog Sunca skupili u Teotihuacanu.
im su svi bogovi doli, rekoe:
"Tko e nastaniti Zemlju?
Nebo je ve stvoreno
i Zemlja je stvorena;
ali tko e, o bogovi, ivjeti na Zemlji?
Sakupljeni bogovi su 'bili ojaeni'. Ali Quetzalcoatl, bog
mudrosti i znanosti, imao je ideju. Otiao je u Mictlan, zemlju
mrtvih, i objavio boanskom paru koji je tamo vladao: ' Doao
sam po dragocjene kosti koje ovdje drite'. Izbjegavi prigovore
i pokuaj prijevare, Quetzalcoatl se uspio dokopati ' dragocjenih
kostiju':
Skupio je dragocjene kosti;
kosti mukarca bile su na j ednoj strani,
kosti ene bile su na drugoj strani.
Quetzalcoatl ih uze i naini sveanj.
Odni o je suhe kosti u Tamoanchan, ' Mjesto naeg podrijetla'
ili ' Mjesto odakle potjeemo' . Tamo ih je predao boginji
4 2
Cihuacoatl (' Zmijska ena'), boginji magije.
Ona je smrvila kosti
i stavila ih u zemljano korito.
Quetzalcoatl je na njih iskrvario svoj muki organ.
Dok su ostali bogovi promatrali, ona je pomijeala
smrvljene kosti s krvlju boga; iz smjese nalik ilovai oblikovani
su Macehuales. ovjeanstvo je bilo iznova stvoreno!
U sumerskim legendama ovjeka su oblikovali bog Ea ('iji
dom je voda), poznat i kao Enki (' Gospodar Zemlja' ) iji ga
epiteti i simboli esto prikazuju lukavim, a usto i metalurgom
- sve rijei koje svoj lingvistiki ekvivalent nalaze u t ermi nu
' zmija. Njegova pomoni ca u pothvatu, Ninti (' Ona koja daje
ivot'), bila je boginja medicine - zanata iji je simbol od drevnih
vremena bila omot ana zmija. Sumerski prikazi na peatima
valjaka pokazuju dvoje boanstava u laboratorijskom okruenju,
boce i ostala pomagala (si. 9a).
Uistinu je zapanjujue da se svi ovi elementi mogu nai
u nahuatlanskim legendama - bog znanja poznat po imenu
Pernata Zmija, boginja magijskih moi nazvana Zmijskom
enom; ilovaa u kojoj se zemljani elementi mijeaju s bojom
esencijom (krvlju) i oblikovanje ovjeka, mukarca i ene iz
smjese. Jo vie zauuje injenica da je taj mit bio slikovno
prikazan u nahuatlanskom kodeksu pronaenom u podruj u
plemena Mixtee. On prikazuje boga i boginju kako mijeaju neki
element koji tee u ogromnu bocu ili bavu u koju kaplje i krv
boga; iz te mjeavine nastaje ovjek (si. 9b).
Zajedno s drugi m podacima i terminologijom koji se veu
za Sumer, ovo ukazuje na postojanje vrlo ranih kontakata. ini
se da taj dokaz dovodi u pitanje suvremene teorije o prvoj seobi
ljudi u Ameriku. Time ne mislim samo na sugestije (ranije u
ovom stoljeu na Meunarodnom kongresu amerikanologa)
da se seoba nije dogodila iz Azije preko Berlingovog tjesnaca na
sjeveru, nego iz Australije/Novog Zelanda preko Antarktika u
Junu Ameriku - ideja koja je nedavno ponovno zaivjela nakon
43
I ZGUBLJ ENI KAI NOV KRAj ?
otkria zakopanih mumija u sjevernom ileu, blizu granice s
Peruom, starih 9.000 godina.
Problem koji postoji kod obje teorije jest da one
podrazumijevaju putovanje zapregama mukaraca, ena i djece
preko tisua kilometara smrznut og terena. Pitamo se kako je
to bilo mogue ostvariti prije 20.000 ili 30.000 godina; tovie,
pitamo se zato bi oni krenuli na takvo putovanje. Zato bi
mukarci, ene i djeca putovali tisuama kilometara preko
smrznutog terena, naizgled ne dobivajui nita osim jo vie leda
- osim ako su bili svjesni da se iza leda nalazi obeana zemlja?
No, kako su mogli znati to se nalazi iza beskonanog leda
ako t amo jo nisu bili, kao ni bilo tko prije njih - jer, po definiciji,
oni su bili prvi ljudi koji su preli u Ameriku?
slika 9
U biblijskoj prii o Izlasku iz Egipta, Gospodin opisuje
Obeanu zemlju kao ' zemlju penice i jema, vina i smokava i
ipka, zemlju maslina i meda... Zemlju ije je kamenje od eljeza
i iz ijih planina moe kopati bakar'. Asteki bog je opisao
nj i hovu Obeanu zemlju kao zemlju ' kua sa zlatom i srebrom,
s odj eom s puno boja i kakaom s mnogo nijansi'. Da li bi rani
useljenici u Ameriku poduzeli takvo nemogue putovanje da im
netko - njihov bog - nije rekao da idu i opisao im to ih oekuje?
A ako to boanstvo nije bilo tek teoloko boanstvo, nego bie
fiziki prisutno na Zemlji, je li im ono moglo pomoi da svladaju
tekoe putovanja kao to je i biblijski Bog to uinio za Izraelce?
Upravo s takvim mislima - zato i kako su krenuli na to
nemogue putovanje - itao sam i ponovno itao nahuatlanske
prie o seobama i o etiri Doba. Budui da je Prvo sunce zavrilo
Potopom, to razdoblje moralo je biti zavrna faza posljednjeg
Ledenog doba, jer sam u Dvanaestom planetu iznio zakljuak
da je Potop bio uzrokovan klizanjem dijela antarktikog leda u
ocean, uzrokujui tako iznenadni kraj Ledenog doba oko 11.000.
g. pr. n. e.
Da li se legendarni dom nahuatlanskih plemena zvao
Aztlan, 'Bijelo Mjesto', iz jednostavnog razloga to je to i bio
- zemlja pokrivena snijegom? Da li su zato Prvo Sunce smatrali
vremenom 'divova bijele kose'? Da li asteka povijesna sjeanja,
vraajui se na poetak Prvog Sunca prije 17.141 godine ustvari
govore o seobi u Ameriku oko 15.000. g. pr. n. e. kada je led
oblikovao kopneni most sa Starim svijetom? tovie, je li mogue
da se uope nije radilo o prijelazu preko zaleene morske
povrine, ve brodovi ma preko Tihog oceana, kako govore
nahuatlanske legende?
Legende o pretpovijesnom dolasku mor em i pristajanju
na obali Tihog oceana ne postoje samo kod meksikih naroda.
Mnogo junije, narodi Anda sauvali su slina sjeanja,
prepriana kao legende. Jedna od njih, Legenda o Naymlapu,
moda se odnosi na prvo doseljavanje naroda sa svih strana na
t amonj e obale. Legenda govori o velikoj floti brodova od balse
i trske (od vrste kakvu je koristio Thor Heyerdahl, simulirajui
4 5
sumersku plovidbu morem u brodovi ma od trske). Zeleni
kamen koji je mogao izgovarati boje rijei, postavljen u vodei
brod, pokazivao je smjer vodi useljenika Naymlapu prema
odabranoj obali. Boanstvo koje je govorilo kroz zelenog idola
zatim je pouilo ljude umjetnosti obraivanja zemlje, graenja i
zanatstvu.
Neke verzije legende o zelenom kamenu odreuj u kao
mjesto iskrcavanja rt Santa Helena u Ekvadoru; na t om mjestu
junoameriki kontinent stri na zapad u Tihi ocean. Vie
kroniara, meu njima i Juan de Velasco, spomi nj u predaje
domorodaca o tome da su prvi doseljenici u ekvatorijalnom
podruj u bili divovi. Ljudski doseljenici koji su slijedili, oboavali
su pant eon od dvanaest bogova na elu sa Suncem i Mjesecom.
Tamo gdje je smjeten glavni grad Ekvadora, pie Velasco,
doseljenici su sagradili dva hrama okrenuta jedan prema drugome.
Hr am posveen Suncu imao je ispred ulaza dva kamena stupa, a
u prednj em dvoritu krug od dvanaest kameni h stupova.
Zatim je dolo vrijeme da nj i hov voa Naymlamp, koji je
zavrio svoju misiju, ode. Za razliku od svojih nasljednika, on
nije umro: bila su mu dana krila i on je odletio (i nikad vie nije
vien) - na nebo ga je odnio bog kamena koji govori.
Sto se tie vjerovanja da se boanske upute mogu primiti
kroz Kamen Koji Govori, ameriki se Indijanci nalaze u dobrom
drutvu; svi drevni narodi Starog svijeta opisivali su i vjerovali
u proroko kamenje, na vrhu zavjetnog kovega kojeg su Izraelci
nosili za vrijeme Izlaska bio je Dvir - doslovno: ' govornik' -
prijenosna naprava kroz koju je Mojsije mogao uti Boje upute.
Detalj o Naymlapovom odlasku na nain da je bio odnesen
u nebo takoer ima biblijsku paralelu. itali smo u petom
poglavlju Knjige Postanka da je u sedmoj generaciji Adamove
linije kroz eta, patrijarh bio Henok; nakon to je navrio dob
od 365 godina 'otiao je' sa Zemlje, jer ga je Gospodin uzeo na
nebo.
Znanstvenicima predstavlja problem mogunost prelaska
oceana prije 15.000 ili 20,000 godina: oni smatraju da je ovjek
tada bio previe primitivan a da bi imao brodove koji mogu
preploviti ocean, te da bi plovio velikim mori ma. Sve do sumerske
civilizacije, poetkom etvrtog tisuljea pr. n. e., ovjeanstvo
nije poznavalo t ransport na sredstva za duge relacije po kopnu
(izrada kotaa) i vodi (brodovi).
Ali to je, prema samim Sumeranima, bio slijed dogaaja
nakon Potopa. Oni uporno tvrde da je na Zemlji postojala
visoka civilizacija prije Potopa - civilizacija koju su na Zemlji
zapoeli oni koji su doli s planeta Anu i nastavila se kroz liniju
dugovjenih 'polubogova', pot omaka vanzemaljaca (biblijski
Nefilim) i 'keri ljudskih'. Egipatske kronike, kao to su zapisi
sveenika Manethoa, slijedile su isti koncept. Tako je naravno
uinila i Biblija koja opisuje seoski ivot (obraivanje zemlje,
stoarstvo), kao i gradsku civilizaciju (gradove, metalurgiju) prije
Potopa. Sve to je meut i m - prema svim tim drevni m izvorima
- bilo Potopom izbrisano s lica zemlje i trebalo je krenuti od
samog poetka.
Knjiga Postanka zapoinje priama o stvaranju, priama
koje predstavljaju saetu verziju mnogo detaljnijih sumerskih
tekstova. U njima se dosljedno govori o 'Adamu, doslovno -
' Zemljaninu. Ali tada se prelazi na genealogiju j ednog specifinog
pretka i menom Adam: ' Ovo je povijest Adamova roda. (Knjiga
Postanka, 5:1). On je u poetku imao dva sina, Kaina i Abela.
Nakon to je Kain ubio svog brata, Jahve ga je otjerao. 'I Adam
ponovno pozna svoju enu, te ona rodi sina i nazva ga et'.
Upravo je etova linija ona koju Biblija slijedi kroz genealogiju
patrijarha do Noe, junaka prie o Potopu. Pria se zatim fokusira
na azijsko-afriko-europske narode.
Ali to se dogodilo s Kainom i njegovom lozom? U Bibliji o
t ome nalazimo svega desetak stihova. Jahve je kaznio Kaina tako
to ga je uinio nomadom, ' bj eguncem i skitnicom na Zemlji'.
I Kain ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod,
istono od Edena i ondj e se nastani.
Kain pozna svoju enu, te ona zae i rodi Henoka.
Podigao je grad i grad prozvao
i menom svoga sina - Henok.
4 7
Nekoliko generacije kasnije rodio se Lamek. On je imao
dvije ene. Od jedne se rodi Jabal;' on je bio praotac onih to pod
atorima ive sa stokom'. Od druge se rodie dva sina. Jedan od
njih, Jubal,' bio je praotac sviju koji sviraju na liru i sviralu'. Drugi
sin, Tubal-Kain, bio je ' praotac oni h koji kuju bakar i eljezo'.
Ova mrava biblijska informacija donekle je iscrpnija
u pseudoepigrafskoj Knjizi Jubileja, za koju se vjeruje da je
sastavljena u drugom stoljeu pr. n. e., i to iz ranijih izvora.
Govorei o dogaajima u odl omku Knjige Jubileja, tu se kae da
je' Kain uzeo Avan, svoju sestru da mu bude enom i ona mu rodi
Henoka na kraju etvrtog jubileja. A u prvoj godini prvog t j edna
petog jubileja gradile su se kue na Zemlji i Kain je sagradio grad
i nazvao ga po svom sinu Henoku' .
Prouavatelji Biblije dugo su vremena bili zbunjeni
davanjem imena Henok (to znai: 'koji osniva', 'osnivanje')
obojici Adamovih nasljednika, preko Seta i preko Kaina, kao i
drugi m slinostima u i meni ma nasljednika. Koji god da je t omu
bio razlog, oigledno je da su izvori na koje su se oslanjali pisci
Biblije obojici Henoka - koji su moda bili j edna povijesna
osoba - pripisivali izvanredna djela. Knjiga Jubileja kae da je
Henok ' bio prvi meu ljudima koji su roeni na Zemlji koji je
nauio pisati i znanje i mudrost i koji je napisao u knjigu nebeske
znake prema njihovim mjesecima'. Prema Knjizi Henokovoj,
tijekom svog putovanja po nebu, ovaj je patrijarh bio pouavan u
matematici, znanju o planetima i kalendaru, a pokazana mu je i
lokacija ' sedam metalnih planina' na Zemlji, 'na zapadu'.
Predbiblijski sumerski tekstovi poznat i kao ' Popis kraljeva'
takoer donose priu o pr et pot opnom vladaru kojeg su bogovi
nauili sve vrste znanja. Njegovo ime je bilo EN. ME. DUR. AN.
Kl - ' Gospodin znanja o t emama neba i zemlje i vrlo je vjerojatno
bio prototip biblijskog Henoka.
Nahuatlanske prie o lutanju, dolasku na odredite,
naseljavanju o kojem svjedoi izgradnja grada, o patrijarhu s
dvije ene i sinovima od kojih su nastale plemenske nacije, o
nekome tko je postao poznat po svom umijeu obrade metala
~ zar ne zvue gotovo kao biblijske prie? ak i nahuatlansko
naglaavanje broja sedam se odraava u biblijskim priama
gdje je sedmi pot omak po Kainovoj liniji, Lamek, tajanstveno
proglasio da e 'Kain biti osveen sedmerostruko, Lamek
sedamdeset i sedam puta!'.
Da li se mi ustvari u tradicijama sedam nahuatlanskih
plemena susreemo s odjecima - starim sjeanjima - prognane
loze Kaina i njegovog sina Henoka?
Asteci su svoj glavni grad zvali Tenochtitlan, Tenohov grad,
nazvavi ga tako po njihovom pretku. Uzmemo li u obzir da su
Asteci u svom dijalektu ispred mnogi h rijei stavljali prefiks T,
Tenoh je izvorno mogao biti Enoh (engleska verzija imena Henok,
prim. prev.), ako ispustimo prefiks T.
Jedan babilonski tekst koji se po miljenju znanstvenika
temelji na j ednom ranijem sumerskom tekstu iz treeg milenija
pr. n. e. zagonetno govori o sukobu izmeu brat a-zeml j oradni ka
i brata-pastira, koji zavrava ubojstvom, ba kao to je to bio
sluaj kod Kaina i Abela. Osuen da ' luta u alosti', uvrijeeni
voa zvan Kain, odselio je u zemlju Dunu i t amo ' sagradio grad
s tornjevima-blizancima' .
Tornjevi-blizanci na vrhu hramova-pi rami da bili su zatitni
znak asteke arhitekture. Da li je to spomen Ka'inovoj gradnji
' grada s t ornj evi ma-bl i zanci ma? I da li je Tenochtitlan,' Tenohov
grad', bio tako nazvan jer je Kain, tisuljeima ranije, ' sagradio
grad i nazvao grad po imenu svog sina, Henoka' ?
Da li smo u Srednjoj Americi nali izgubljeni Kainov kraj,
grad nazvan po Henoku? Ta mogunost svakako nudi mogue
odgovore na zagonetku ljudskih poetaka u ovi m podruj i ma.
To takoer moe baciti svjetlo na druge dvije zagonetke
- onu o ' Kainovom znaku' i nasljednoj crti zajednikoj svim
Indijancima: odsutnosti dlaka na licu.
Prema biblijskoj prii, nakon to je Bog prognao Kaina iz
naseljenih zemalja i odredio mu da postane lutalica na Istoku,
Kainova briga bila je da ga ne ubiju osvetnici. Tako je Bog, da
bi oznaio da Kain luta pod Bojom zatitom, 'stavio znak na
Kaina, da ga tko, naavi ga, ne ubije'. Iako nitko ne zna kakav je
to ' znak' razlikovanja bio, openito se smatra da je to bila neka
4 9
I ZGUBLJ ENI KAI NOV KRAJ ?
vrsta tetovae na Kainovom elu. Ali iz biblijskih pria koje
slijede izgleda da su se osveta i zatita od nje produili sve do
sedme generacije, i jo dalje. Tetovaa na elu nije mogla tako
dugo trajati, niti se mogla prenositi iz generacije u generaciju.
Samo genetska crta koja se nasljedno prenosi moe odgovarati
biblijskim podacima.
Glede osobite genetske crte amerikih Indijanaca
- nepostojanja dlaka na licu - namee se pitanje je li to bila ta
genetska promj ena koja je predstavljala znak Kaina i njegovog
potomstva. Ako je naa pretpostavka tona, onda je Srednja
Amerika, koja predstavlja sredite iz kojeg su se ameriki
Indijanci proirili na sjever i jug Novog svijeta, uistinu bila
Kainov Izgubljeni kraj.
3
PODRUJE ZMIJSKIH
BOGOVA
Kada je Tenochtitlan dosegao svoju veliinu, tolteki glavni
grad Tula ve se smat rao za legendarni Tollan. A kada su Tolteci
sagradili svoj grad, Teotihuacan je ve postao mit. Njegovo
ime je znailo ' Mjesto bogova' i t ono to je, prema zapisanim
legendama, on zapravo i bio.
Govori se da je postojalo vrijeme kada su nesree zadesile
Zemlju i ona je pala u tamu, jer se sunce vie nije pojavilo. Samo
u Teotihuacanu je bilo svjetla, jer je t amo i dalje gorio boanski
plamen. Zabrinuti bogovi su se skupili u Teotihuacanu, pitajui
se to napraviti. ' Tko e vladati i upravljati svijetom', ispitivali
su jedan drugoga, ako se dogodi da ne bi uspjeli vratiti natrag
sunce?
Traili su dobrovoljca meu sobom koji bi skoio u boanski
plamen i svojom rtvom vratio sunce. Bog Tecuciztecatl se
dragovoljno javio. Obukavi svoju svjetlucavu odjeu, krenuo je
prema plamenu, ali svaki puta kad se pribliio vatri, zakoraio
je unatrag, gubei hrabrost. Tada se javio bog Nanauatzin i bez
oklijevanja skoio u vatru. Tako osramoen, Tecuciztecatl je
51
slijedio njegov primjer, ali je pao tek na rub plamena. Kad je vatra
progutala bogove, sunce i mjesec su se pojavili na nebu.
Premda ih je sada bilo mogue vidjeti, dva su svjetla ostala
nepokretna na nebu. Prema jednoj verziji, sunce se poelo kretati
kad je jedan bog odapeo strelicu na njega; druga verzija govori da
je zapoelo kretanje po svojoj putanji kad je bog vjetra puhnuo
na njega. Nakon to se sunce nastavilo kretati, i mjesec se poeo
kretati; i tako se obnovio ciklus dana i noi, a Zemlja je bila
spaena.
Ova je pria vrlo usko povezana s najglasovitijim
spomenicima Teotihuacana, sa Sunevom i Mjeseevom
pi rami dom. Jedna verzija spominje da su bogovi sagradili dvije
piramide kao uspomenu na dva boga koji su se rtvovali; druga
verzija tvrdi da su piramide ve postojale kad se taj dogaaj zbio
i da su bogovi skoili u boansku vatru s vrha ve postojeih
piramida.
to god legende govorile, injenica je da se Suneva i
Mjeseeva pi rami da velianstveno uzdiu sve do dananjih
dana. Ono to je prije svega nekoliko desetljea bila tek hrpa
kamenja prekrivenog vegetacijom, danas je postalo glavnom
turistikom atrakcijom, samo pedeset kilometara udal j enom od
Mexico Cityja. Uzdiui se u dolini okruenoj pl ani nama koje
stoje kao pozadina vjene pozornice (si. 10), piramide prisiljavaju
pogled posjetitelja da slijedi njihov nagib prema pl ani nama u
pozadini i prema nebu. Ti spomenici zrae mo, znanje, namj eru;
njihov poloaj govori o svjesnom povezivanju zemlje s nebom.
Nemogue je ne osjetiti dah povijesti, prisutnost prolosti koja
ulijeva strahopotovanje.
Koliko daleke prolosti? Arheolozi su najprije pretpostavljali
da je Teotihuacan osnovan u prvim stoljeima kranske ere;
ali taj se dat um stalno pomie unatrag. Radovi na terenu
pokazuju da je ceremonijalni centar grada oko 200. g. pr. n. e.
ve obuhvaao 7,2 kvadratnih kilometara. Tijekom 50-i h godina
prolog stoljea vodei arheolog M. Covarrubias s nevjericom je
ustanovio da je radi o-karbonsko utvrivanje starosti t om mjestu
odredilo ' gotovo nemoguu starost koja see do 900. g. pr. n. e'
53
PODRUJE ZMIJSKIH BOGOVA
(Indian Art of Mexico and Central America). Meutim, daljnji
radio-karbonski testovi pomaknul i su starost na 1474. g. pr. n.
e. (s mogunou manj eg odstupanja u oba smjera). Danas se
uglavnom prihvaa razdoblje oko 1400. g. pr. n. e.; to je vrijeme
kad su Olmeci, koji su vjerojatno bili narod koji je muno radio
na gradnji teotihuacanske spomenike strukture, osnivali velika
ceremonijalna sredita drugdj e u Meksiku.
slika 10
Teotihuacan je oigledno proao nekoliko faza razvoja i
njegove piramide odaju dokaze ranijih unut arnj i h struktura.
Neki su znanstvenici u ruevinama pronali priu koja je
vjerojatno poela prije 6000 godina - u etvrtom tisuljeu pr.
n. e. To bi se sigurno slagalo s astekim legendama koje govore o
tom Mjestu Bogova koje je postojalo u et vrt om Suncu. Poslije,
kada se dogodio Dan Tame, oko 1.400 g. pr. n. e., dvije velike
piramide su se uzdigle do dananje veliine.
Mjeseeva piramida se uzdie na sjevernoj strani ovog
ceremonijalnog sredita; oko nje su manj e vanjske strukture, a
ispred nje je veliki trg. Odatle vodi velika avenija prema jugu,
dokle pogled dopire; oko nje su smjetena niska svetita, hramovi
i ostale graevine za koje se vjerovalo da predstavljaju grobove;
sukladno tome, aveniju su nazvali Avenijom Mrtvih. Nekih 2000
stopa junije, Avenija Mrtvih dolazi do Suneve piramide koja se
uzdie na istonoj strani avenije (sl. 11), iza trga i niza svetita te
drugih graevina.
Pokraj Suneve piramide i jo 900 metara na jug, dolazi
se do Ciudadele, etverokutnog dvorita koje na svojoj istonoj
strani ima treu pi rami du Teotihuacana zvanu Quetzalcoatlova
piramida. Sada se zna da je nasuprot Ciudadele, preko Avenije
Mrtvih, postojalo slino etverokutno dvorite koje je uglavnom
sluilo kao svjetovni, administrativno-trgovaki centar. Avenija
se zatim nastavlja prema jugu; teotihuacanski Kartografski
projekt kojeg je u 60. -i m godinama prolog stoljea vodio Ren
Millon, ustanovio je da se ta avenija u smjeru sjever-jug protee
u duini od gotovo osam kilometara - due od najduih pista
u suvremeni m zranim lukama. Unato toj znat noj duini, ova
iroka avenija ide ravno poput strijele - pravi tehnoloki pothvat,
bez obzira na razdoblje u kojem je sagraena.
Ist ono-zapadna os, okomita na aveniju sjever-jug, protee
se na istok od Ciudadele i na zapad od administrativnog
etverokuta. lanovi teotihuacanskog t i ma Kartografskog
projekta j uno od Suneve piramide pronali su oznaku uklesanu
u stijene u obliku kruga unut ar dva koncentrina kruga; slina
oznaka je pronaena i oko tri kilometra na zapad, na padini
planine. Linija koja spaja dvije oznake dok ih se promat ra precizno
pokazuj e smjer osi istok-zapad, a drugi kraci kria poklapaju se s
osi sjever-jug. Istraivai su zakljuili da su pronali oznake koje
su koristili izvorni graditelji grada, no nisu ponudili teoriju koja
bi objasnila koja su sredstva koritena u drevna vremena da se
naniane dvije toliko udaljene toke.
Da je ceremonijalni centar bio namj er no tako postavljen
oito je iz nekoliko drugi h injenica. Prva injenica jest da je
rijeka San Juan, koja tee u dolini Teotihuacana, bila namj erno
skrenuta u smj eru gdje presijeca ceremonijalno sredite:
umj et ni kanali skreu rijeku tako da tee kod Ciudadele i du
etverokutnog dvorita pot puno usporedno s osi istok-zapad
i zatim nakon dva precizna skretanja pod pravim kutom, du
avenije koja vodi na zapad.
Druga injenica koja ukazuje na namj ernu orijentaciju jest da
dvije osi ne pokazuj u na strane svijeta, nego su nakoene prema
jugoistoku za 15,5 stupnjeva (si. U). Studije dokazuju da to nije
5 5
PODRUJE ZMI JSKI H BOGOVA
slika 11
bila sluajnost ili pogreka u proraunu drevnih projektanata.
A. F. Aveni (Astronomy in Ancient Mesoamerica), nazivajui
to svetom orijentacijom', ukazuje na kasnija ceremonijalna
sredita (kao to je Tula i neki jo udaljeniji), privrena ovoj
orijentaciji iako to nije imalo smisla na njihovim lokacijama i u
vrijeme kad su sagraeni. Zakljuak tih istraivanja bio je da je u
Teotihuacanu u vrijeme njegovog graenj a koritena orijentacija
kako bi se omoguilo promat ranj e neba u odreene kljune dane
kalendara.
Zelia Nuttal, u referatu iznesenom na dvadeset drugom
Meunarodnom Kongresu amerikanista (Rim, 1926.) sugerira
Zecharia Sitchin - I ZGUBLJ ENA Kr ALJ EVSTVA 5 6
da je orijentacija bila usmjerena na prolazak sunca u zenitu
promatraa koje se dogaa dvaput godinje, kada izgleda da se
sunce kree sa sjevera na jug i nazad. Ako su piramide sluile
za takva promat ranj a neba, njihov bi konani oblik - stepenaste
piramide zajedno sa stepenicama koje vode do pretpostavljenih
hramova za gledanje na najvioj terasi - imao smisla. Meutim,
budui da jaki dokazi upuuj u na to da ono to mi danas vidimo
predstavlja tek zadnje vanjske slojeve dviju glavnih piramida
(a kako su ih arheolozi k tome proizvoljno popravili), ne moe
se sa sigurnou tvrditi da izvorna svrha tih piramida nije bila
drukija. Mogunost, ak vjerojatnost, da su stepenice dodane
naknadno sugerira nam injenica da je prvi st upanj velikog
stepenita Suneve Piramide nagnut i nepravilno poravnat u
odnosu na orijentaciju piramide (sl. 12).
salika 88
57
Od tri piramide u Teotihuacanu, naj manj a je Quetzalcoatlova
piramida u 'Citadeli'. Kasnije izgraeni dodaci dj el omi no su
iskopani da bi se otkrila izvorna stepenasta piramida. Proelje,
djelomino izloeno pogledu, otkriva skulpture koje ju
ukraavaju, u kojima se zmijski simbol Qutzelcoatla izmjenjuje
sa stiliziranim licem Tlaloca nasuprot pozadine od valova (sl.
13). Ova se piramida pripisuje toltekim vremeni ma i slina je
mnogi m drugi m meksikim piramidama.
Dvije vee piramide su pak pot puno bez ukrasa. One su
drukije veliine i oblika i izdvajaju se svojom masivnou i
starou. U svim tim aspektima one podsjeaju na dvije velike
piramide u Gizi, koje se takoer u tome razlikuju od svih drugi h
kasnijih egipatskih piramida; te kasnije piramide su sagradili
faraoni, dok su one u Gizi sagradili 'bogovi'. Moda se to isto
dogodilo i u Teotihuacanu; u tom bi sluaju arheoloki dokazi
podrali legende o t ome kako su nastale Suneva i Mjeseeva
piramida.
slika 13
Iako su dvije velike piramide u Teotihuacanu, kako bi bila
mogua njihova uporaba kao opservatorija, bile sagraene kao
stepenaste piramide s terasom na vrhu i opremljene stepenitima
(kao to su bili mezopotamijski zigurati), nema mjesta sumnji da
je njihov arhitekt bio upoznat s egipatskim pi rami dama u Gizi
i da je, osim prilagodbe vanjskog oblika, oponaao jedinstvene
piramide iz Gize. Evo j edne zapanjujue slinosti: iako je Druga
piramida u Gizi manj a od Velike piramide, njihovi vrhovi se
nalaze na istoj nadmorskoj visini jer je Druga piramida sagraena
na viem zemljitu; isto vrijedi i za Teotihuacan, gdje je manja
Mjeseeva piramida sagraena na zemljitu koje je oko trideset
stopa vie od Suneve piramide, dajui tako njihovim vrhovima
istu nadmorsku visinu.
Slinosti su osobito oite izmeu dviju veih piramida.
Obje su sagraene na umj et ni m terasama. Njihove stranice
imaju skoro iste mjere: oko 230 metara u Gizi, oko 227 metara u
Teotihuacanu, a ova druga bi gotovo mogla stati u prvu (sl. 14).
Dok s jedne strane takve slinosti i podudarnost i govore
o skrivenoj vezi izmeu dva skupa piramida, ne smijemo
zanemariti postojanje nekih bitnih razlika. Velika piramida
u Gizi je sagraena od velikih kameni h blokova, paljivo
slika 14
59
oblikovanih i poslaganih da se dre i bez buke, te tei ukupno
7.000.000 tona s masom od 2.800 kubinih metara. Suneva
piramida je sagraena od cigala od blata, suene opeke, oblutaka i
ljunka koje zajedno dri sloj neobraenog kamenja i tukatura, s
ukupnom masom od samo 300 kubinih metara. Piramida u Gizi
sadri unutarnji kompleks hodnika, galerija i prostorija zamrene
i precizne konstrukcije; piramida u Teotihuacanu izgleda da
nema takve unut arnj e strukture. Ona u Gizi die se do visine
od 146 metara, a Suneva piramida visoka je svega 76 metara.
Velika piramida ima etiri trokutaste strane koje se uzdiu pod
neobinim kutem od 52 stupnja; dvije piramide u Teotihuacanu
sastoje se od nivoa koji se oslanjaju jedan na drugi, sa stranama
koje se naginju prema unutra zbog stabilnosti, poevi s nagibom
od 43,5 stupnjeva.
Ovo su znaajne razlike koje odraavaju razliito vrijeme i
svrhu svakog skupa piramida. Ali, upravo ova posljednja razlika,
koju prijanji istraivai nisu primijetili, predstavlja klju rjeenja
nekih od zagonetki.
Prilino strm nagib od 52 stupnja postignut je u Egiptu
samo kod piramide u Gizi, koju nije sagradio niti Keops, niti
neki drugi faraon (kako je dokazano u pret hodni m knjigama
Zemaljske kronike), nego bogovi drevnog Bliskog istoka, i to kao
orijentacijsku toku za slijetanje u njihovu svemirsku luku na
sinajskom poluotoku. Sve druge egipatske piramide - od manj eg
znaaja, one manje, propale ili sruene - uistinu su izgradili
faraoni, tisuu godina kasnije, oponaajui boje ' stepenice u
nebo'. Ali nikome nije uspjelo postii kut od 52 stupnja, a svaki
put kad se to pokualo, pokuaj je zavrio uruavanjem.
Lekcija je konano nauena kada je faraon Sneferu (oko
2650. g. pr. n. e.) odluio dohvatiti monument al nu slavu. U
sjajnoj analizi drevnih dogaaja K. Mendelssohn (The Riddle of
the Pyramids) pretpostavlja da su Sneferuovi arhitekti sagradili
njegovu drugu pi rami du u Dahshuru kada se prva, izgraena u
Maidumu pod kutom od 52 stupnja, uruila. Arhitekti su tada
ubrzano promijenili kut piramide u Dahshuru u sigurnijih 43,5
stupnjeva u sredini konstrukcije, dajui piramidi oblik, a time i
Zecharia Sitchin - I ZGUBLJ ENA KRALJEVSTVA
60
ime Svinuta piramida (sl. 15a). I dalje odluan da iza sebe ostavi
pravu piramidu, Sneferu je u blizini nastavio graditi i treu; ona
je nazvana Crvena piramida zbog boje kamena i uzdie se pod
sigurnim kutom od 43,5 stupnja (sl. 15b).
Meutim, vrativi se sigurnom nagibu od 43,5 stupnja,
Sneferuovi arhitekti su se vratili unazad, na izbor za koji se vie
od stoljea ranije, oko 2700. g. pr. n. e. odluio faraon Zoser.
Njegova piramida - prva koju je dao sagraditi neki faraon, i koja
jo uvijek stoji (u Zaskari) - bila je stepenasta piramida koja se
uzdizala u est razina (sl. 15c), prilagodivi se pliem uglu od 43,5
stupnja.
Je li tek sluajnost da osnovice Suneve piramide i Velike
pi rami de u Gizi imaju iste mjere? Moda. Je li puka sluajnost
da je precizni kut od 43,5 stupnja koji je primijenio faraon
Zoser i usavrio u svojoj stepenastoj piramidi primijenjen
kasnije u Teotihuacanu? Sumnjam. Dok je blai kut od, recimo,
45 stupnjeva jedan nesofisticirani arhitekt mogao postii
j ednost avno raspolovivi pravi kut (90 stupnjeva), kut od 43,5
stupnja u Egiptu je bio rezultat sofisticirane pri mj ene faktora Pi
(TT - oko 3,14) koji predstavlja odnos opsega kruga i njegovog
promj era.
slika 15
61
Kut od 52 stupnja kod piramida u Gizi zahtijevao je
poznavanje istog faktora; njega dobi j emo tako da se piramidi
da visina (H) koja je jednaka polovici stranice (S) podijeljenoj
s Pi, te pomnoenoj s etiri (230 : 2 = 115 : 3,14 = 36,5 x4 = 146
metara visine). Kut od 43,5 stupnja postignut je reducirajui
visinu od mnoenj a s etiri na mnoenj e s tri. U oba sluaja,
bilo je potrebno poznavati Pi; a kod naroda Srednje Amerike ne
postoji apsolutno nita to bi upuivalo na takvo znanje. Odakle
onda kut od 43,5 stupnja u st rukt urama dvije jedinstvene (za
Srednju Ameriku) piramide u Teotihuacanu, ako ne od nekoga
tko je bio upoznat s graenj em egipatskih piramida?
Osim kod jedinstvene Velike piramide u Gizi, egipatske
piramide su imale samo donji prolaz (v. si. 15) koji je obino
poinjao blizu ruba osnovice piramide i nastavljao se ispod nje.
Moe li se postojanje takvog prolaza ispod Suneve piramide
pripisati pukoj sluajnosti?
Sluajno otkrie dogodilo se 1971. g. nakon jakih pljuskova.
Upravo ispred sredinjeg stepenita piramide isprana je zemlja
sa podzemne upljine. Ona je imala osam stepenica koje su
vodile nekih est metara prema dolje, do ulaza u vodoravni
prolaz. Istraivai su zakljuili da je to bila pri rodna peina
koja je umj et no proirena i poveana, i koja se protezala ispod
temelja na kojem je piramida sagraena. Da je originalna peina
bila preinaena za neku svrhu, oigledno je zbog injenice da je
strop nainjen od tekih kameni h blokova i da su zidovi tunela
obukani. Na raznim mjestima uzdu podzemnog prolaza zidovi
od suenih opeka skreu pod otrim kut om.
Oko 45 metara od drevnog stepenita, tunel se iri u dvije
izduene pokrajnje prostorije, poput rairenih krila; to je toka
tono ispod prve razine stepenaste piramide. Odatle se podzemni
prolaz, uglavnom visok oko dva metra, protee gotovo 60 metara.
U tom unut arnj em dijelu konstrukcija postaje kompleksnija,
koristei raznovrsne materijale; podove, postavljene u
s e
gment i ma, izradio je ovjek; drenane cijevi su postavljene
z
a dosad nepoznatu svrhu (moda povezane s podzemni m
vodenim tokom koji je u meuvremenu presuio). I konano,
tunel zavrava ispod etvrte razine piramide u izdubljenom
podruj u koji podsjea na list djeteline kojeg podravaju stupovi
od suene opeke i bazaltne ploe.
Koja je bila svrha te kompleksne podzemne strukture?
Budui da su zidovi bili napukli prije otkria u moder no doba,
nije mogue rei da li ostaci glinenih posuda, opsidijanske otrice
i pepeo drvenog ugljena pripadaju najranijoj fazi upotrebe tunela.
Ali, odgovor na pitanje to se osim promat ranj a zvijezda odvijalo
u Teotihuacanu, pruila su neka druga otkria.
Avenija mrt vi h izgleda kao iroka, ravna pista od trga
Mjeseeve piramide do junog horizonta; meut i m, njen mirni
tok prekinut je na dijelu smjetenom izmeu Suneve piramide i
rijeke San Juan. itav nagib od Mjeseeve do Suneve piramide
jo je naglaeniji u ovom dijelu Avenije, a ispitivanje na terenu
jasno pokazuje da je taj nagib postignut namj erni m klesanjem
pri rodne stijene; razlika u visini od Mjeseeve piramide do toke
pored Citadele iznosi tridesetak metara. Ovdj e je napravljeno
est segmenata postavljanjem nizova dvostrukih zidova
okomito na smjer Avenije. upljina Avenije je i dalje ograena
zidovima i niskim st rukt urama u ravnoj liniji, to rezultira sa est
pol upodzemni h odjeljaka otvorenih prema nebu. Okomiti zidovi
pri dnu imaju branu. Stjee se doj am da je cijeli kompleks sluio
t ome da kanalizira vodu koja je tekla niz Aveniju. Tok je moda
zapoinjao kod Mjeseeve piramide (gdje je pronaen podzemni
tunel koji ju je okruivao) i bio je na neki nain povezan s
podzemni m tunelom Suneve piramide. Nizovi odjeljaka su tada
zadravali, te isputali vodu jedan u drugoga, dok na kraju voda
nije dola do skrenutog kanala rijeke San Juan.
Je li mogue da su ove umj et no kanalizirane vode bile razlog
ukraavanja fasade piramide u Quetzalcoatlu valovitim vodama
- u unutranjosti, stotinama kilometara daleko od mora?
Vezu ovog mjesta u unut ranj ost i s vodom sugerira i
otkrie ogromnog kamenog kipa Chalchiuhtlicue, boginje
vode i supruge Tlaloca, boga kie. Taj kip (si. 16), sada izloen
u National Museum of Antropology u Mexico Cityju, bio je
pronaen kako stoji u sreditu trga ispred Mjeseeve piramide.
slika 16
U slikovnim opisima boginja, ije ime znai ' Gospa od voda',
obino je bila prikazivana kako nosi suknj u od ada ukraenu
koljkama. Od nakita je nosila tirkizne naunice i ogrlicu od ada
ili drugog plavo-zelenog kamenja s koje je visio zlatni medaljon.
Na statui se ponavljaju ti odjevni i ukrasni elementi, a ini se da
je bila okiena i sa stvarnim zlatnim privjeskom ut aknut i m u
odgovarajuu upljinu, a kojeg su odnijeli pljakai. Na slikama
je esto prikazana kako nosi krunu od zmija ili je na drugi nain
njima ukraena, ukazujui na to da je ona bila j edna od zmijskih
bogova Meksikanaca.
Je li Teotihuacan bio poloen i graen kao neka vrsta
vodovoda, koristei vodu za neke tehnoloke procese? Prije no
to odgovori mo na to pitanje, spomeni mo jo j edno t amonj e
zbunjujue otkrie.
Du treeg segmenta niz Sunevu piramidu, iskopine
nizova meusobno povezanih podzemni h prostorija otkrivaju
da su neki podovi bili pokriveni debelim slojevima tinjca.
To je silicij ije ga posebne osobine ine ot porni m na vodu,
toplinu i elektrinu struju. Stoga ga se koristi kao izolator u
raznim kemijskim procesima te elektrinim i elektronikim
ureajima, a u posljednje vrijeme i u nukl earni m te svemirskim
tehnologijama.
Posebna svojstva tinjca donekle ovise o t ome koliko drugih
minerala u tragovima sadri, te stoga o i njegovom geografskom
izvoru. Prema miljenju strunjaka, tinjac pronaen u
PODRUJ E ZMI J SKI H BOGOVA
6 3
6 4
Teotihuacanu je od tipa koji je pronaen samo u dalekom
Brazilu. Tragovi tog tinjca su naeni i na ostacima maknut i m sa
razina Suneve piramide kad je otkrivena poet kom 20. stoljea.
Koja je bila namjena postavljanja tog izolirajueg materijala u
Teotihuacanu?
Smatram da prisutnost Gospodi na i Gospe od voda uz glavno
boanstvo Quetzalcoatla, nakoena avenija, nizovi struktura,
podzemne prostorije i tuneli, skrenuta rijeka, podzemne sekcije
sa svojim bran ama i podzemni odjeljci podstavljeni tinjcem - sve
to predstavlja komponent e znanstveno osmiljene tvornice za
odvajanje, profinjavanje ili proiavanje mineralnih tvari.
Da li je sredinom prvog tisuljea pr. n. e. ili, vjerojatnije,
sredinom drugog tisuljea pr. n. e., netko upoznat s t aj nom
graenja piramida doao u tu dolinu; a podj ednako upuen u
fiziku, stvorio od lokalno dost upni h materijala tvornicu visoke
tehnologije za preradu? Je li to bio netko u potrazi za zlatom, na
to upuuj e privjesak Gospe od voda ili za nekim drugim, jo
rj ei m mineralom?
A ako to nije bio ovjek - jesu li to bili bogovi, kao to nam
cij ' lo vrijeme govore legende o Teotihuacanu i samo njegovo ime?
Tko su, osim bogova, bili izvorni stanovnici Teotihuacana?
Tko je nosio kamenje i buku za podi zanj e prvih piramida? Tko
je kanalizirao vodu i upravljao branama?
Oni koji se dre pretpostavke da Teotihuacan nije stariji
od nekoliko stoljea pr. n. e. imaju jednostavan odgovor:
Tolteci. Oni koji su skloni mnogo ranijem poetku, poeli su
ukazivati na Olmeke, zagonetni narod koji se pojavio u Srednjoj
Americi sredinom drugog tisuljea pr. n. e. Ali, i sami Olmeci
predstavljaju zagonetku, jer se ini da su bili Afrikanci (crni); i to
je jo j edna anatema za one koji j ednost avno ne mogu prihvatiti
prijelaz Atlantika prije vie tisuljea.
ak i ako je podrijetlo Teotihuacana i njegovih graditelja
obavijeno tajnom, gotovo je sigurno da su se u stoljeima koja
su prethodila kranskoj eri poela doseljavati tolteka plemena.
U poetku obavljajui manualne kune poslove, post upno su
65
nauili gradske zanate i primili kulturu gospodara, ukljuivi
slikovno pismo, tajne kovanja zlata, znanje o astronomiji i
kalendaru i oboavanje bogova. Oko 200. g. pr. n. e. tko god da
je vladao Teotihuacanom, pokupio se i otiao, a mjesto je postalo
tolteki grad. Stoljeima je bio slavan po svojem oruu, oruj u i
rukotvorinama nainjenim od opsidijana, a njegov se kulturni i
religiozni utjecaj daleko proirio. Tada, tisuu godina nakon to
su doselili, i Tolteci su se spakirali i otili. Nitko ne zna zato; ali
odlazak je bio sveobuhvatan i Teotihuacan je postao opustjelo
mjesto koje ivi samo u sjeanju na zlatnu prolost.
Neki vjeruju da se taj dogaaj podudara s utemeljenjem
Tollana kao toltekog novog glavnog grada, oko 700. g. n. e. To
mjesto na obalama rijeke Tula, gdje su se ljudi doseljavali tisuama
godina, Tolteci su izgradili kao mini-Teotihuacan. Kodeksi i
predaje opisivali su Tollan kao legendarni grad, sredite umjetnosti
i zanatstva, raskoan u svojim palaama i hramovima, blistav
od zlata i dragog kamenja. Ali, dugo su vremena znanstvenici
sumnjali u njegovo postojanje... Sada je bez sumnje poznato da
je Tollan zaista postojao, na mjestu koje se danas zove Tula, oko
osamdeset kilometara sjeverozapadno od Mexiko Cityja.
Ponovno otkrivanje Tollana poelo je potkraj devetnaestog
stoljea i poetak tog procesa je uglavnom povezan s francuski m
putopiscem Dsir Charnayem (Les anciennes villes du nouveau
monde). Ozbiljni radovi na iskopavanju i restauraciji usredotoili
su se na glavni ceremonijalni prostor nazvan Tula Grande;
kasnija iskopavanja poduzeo je University of Missisipi, iji
su timovi strunjaka proirili podruj e sa kojeg je uklonjena
zemljana praina prolosti.
Otkria ne samo da su potvrdila postojanje grada, nego i
njegove povijesti, i to upravo onakve kakva je ispripovijedana u
raznim kodeksima, a posebno u j ednom, poznat om kao Anales de
Cuauhtitlan. Danas je poznato da je Tollanom vladala dinastija
svecenika-kraljeva koji su tvrdili da su potomci boga Quetzalcoatla
i stoga su, osim svog imena, nosili i boje ime kao pat roni m
- obiaj koji je prevladavao meu egipatskim faraonima. Neki od
tih sveenika-kraljeva bili su ratnici, koji su ili samo za irenjem
tolteke vlasti; drugi su se vie bavili vjerom. U drugoj polovici
desetog stoljea n. e. vladao je Ce Acatl Topiltzin-Quetzalcoatl;
ime i razdoblje su pouzdani zbog njegovog portreta na kojem se
nalazi i oznaena godina - 968. g. n. e.; portret uklesan u stijeni
iznad grada jo se uvijek moe vidjeti.
Upravo u to vrijeme izbio je vjerski sukob meu Toltecima;
izgleda da se radilo o zahtjevu dijela sveenstva da se uvede
ritual ljudskih rtvi kako bi se umirilo bog rata. Godine 987. n.
e. Topilzin-Quetzalcoatl i njegovi sljedbenici napustili su Tollan
i otili na istok, ponovivi raniji legendarni odlazak boanskog
Quetzalcoatla. Naselili su se u Yucatanu.
Dva stoljea kasnije, zbog pri rodni h nesrea i navale ostalih
suplemenika, Tolteci su se nali na koljenima. Nesree su smatrane
znakovima bojeg gnjeva, pretkazanjem propasti grada. Kroniar
Sahagun je zapisao da je na kraju vladar, za koga mnogi misle da
se zvao Huemac ali koji je takoer nosio pat roni m Quetzalcoatl,
uvjerio Tolteke da moraj u napustiti Tollan. ' I tako su otili po
njegovoj zapovijedi, iako su t amo ivjeli mnogo godina i izgradili
prekrasne, velike kue i hramove i palae... Na kraju su morali
otii, naputajui svoje kue, svoju zemlju, svoj grad i svoja
bogatstva, a budui da nisu mogli ponijeti svo svoje bogatstvo,
mnoge su stvari zakopali, pa je ak i danas neke od njih mogue
pronai pri iskapanju, ne bez divljenja njihovoj ljepoti i izradi'.
Tako je otprilike 1.168. g. n. e. Tollan postao naputen, prazan
grad, preputen propadanj u i raspadu. Pria govori da je prvi
asteki poglavica, kada je ugledao ostatke grada, gorko zaplakao.
Razornim silama prirode pripomogli su osvajai, pljakai i
razbojnici koji su oskvrnuli hramove, razruili i unitili sve to je
stajalo. I tako je Tollan, sravnjen sa zemljom i zaboravljen, postao
tek legenda.
Ono to znamo o Tollanu osam stoljea kasnije potvruje
prikladnost njegovog imena koje znai 'Mjesto s mnogo susjeda';
jer izgleda da se sastojao od mnogo susjedstava i svetita koja
su zauzimala itavih jedanaest etvornih kilometara. Kao i
Teotihuacanu (kojeg su njegovi projektanti pokuavali oponaati),
srce Tollana je bio sveti prostor koji se protezao du kilometar
6 7
i pol duge osi sjever-jug; na njegovim stranama su se nalazile
ceremonijalne strukture sagraene u smjeru istok-zapad, okomito
na os sjever-jug. Kako smo ve spomenuli, smjerovima je bila dana
'sveta kosina' Teotihuacana, iako u to vrijeme i zbog zemljopisnog
poloaja Tollana to vie nije imalo astronomskog smisla.
Kod mjesta koje je moglo predstavljati sjeverni rub svetog
prostora, naeni su ostaci neobine strukture. S prednje strane, ona je
izgraena kao obina stepenasta piramida sa stepenitem; ali straga
je struktura kruna i vjerojatno je na njoj bio toranj. Graevina
je moda sluila kao opservatorij; u svakom sluaju, mogla je biti
model za kasniji asteki hram Quetzalcoatla u Tenochtitlanu i za
druge krune piramide-opservatorije drugdje u Meksiku.
Glavni ceremonijalni dio, oko kilometar i pol junije, bio je
postavljen oko velikog sredinjeg trga, u sredini kojeg je stajao
Veliki Oltar. Glavni hram je stajao na vrhu pi rami de od pet
razina na istonoj strani trga. Manja piramida od pet razina na
sjevernoj strani sluila je kao uzdignuta terasa za jo jedan hram;
bila je okruena graevinama s mnogo prostorija koje pokazuju
tragove vatre i koje su mogle sluiti za neke industrijske namjene.
Izduene graevine ili vestibuli iji su krovovi poivali na
redovima stupova spajale su dvije piramide i t akoer ograivale
junu stranu trga. Igralite za svetu igru tlachli s gumenom loptom
upotpunjavalo je trg sa zapadne strane (sl. 17, rekonstrukcija po
uputi arheologa P. Salazara Ortegona).
slika 17
Izmeu tog glavnog odjeljka Tule Grande i sjevernog
ruba svetog prostora oito su postojale razne strukture i grupe
graevina; iskopano je jo j edno igralite. U odreeni m odjeljcima
i kroz cijelo svetite naeno je relativno mnogo kameni h kipova.
To nisu samo kipovi ivotinja, kao poznati kojot ili nepoznati
tigar, ve i kip poluboga koji lei zvanog Chacmool (sl. 18).
Tolteci su takoer klesali statue svojih poglavica, prikazujui
ih najee kao ljude niskog rasta. Drugi, odjeveni kao ratnici
i drei (u svojoj lijevoj ruci) oruje atl-atl (zakrivljeni baca
koplja ili strijele), bili su prikazivani na reljefu na etvrtastim
stupovima (sl. 19a), u profilu i straga (sl. 19b).
Kada je 40-t i h godina prolog stoljea, pod vodstvom Jorge
R. Acoste, zapoeo metodian i sustavan arheoloki rad, pozornost
je bila usmjerena na Veliku pi rami du koja je, okrenuta prema
Velikom Oltaru, imala oiglednu astronomsku svrhu. U to su se
vrijeme arheolozi pitali zato lokalni Indijanci naputeni humak
nazivaju El Tesoro - Blago; ali, kada je pronaeno vie zlatnih
predmeta nakon poetnih iskopavanja, radnici su inzistirali na
t ome da se piramida uzdie na ' zlatnom polju' i odbili nastaviti
rad. 'Bilo da se radilo o stvarnosti ili praznovjerju' , zapisao je
Acosta,' rezultat je bio da je rad prekinut i nikad nije nastavljen'.
slika 18
Rad je zatim nastavljen na manj oj piramidi koja se
razliito naziva (isprva) Mjeseeva piramida, zatim piramida
"B", a odnedavno Quetzalcoatlova piramida. Ta oznaka potjee
prvotno od dugog uroenikog imena za grobni humak koje
69
znai ' Gospodar jutarnje zvijezde', vjerojatno jedan od epiteta
Qu e t z a l c o a t l a , te od ostataka obojene buke i niskih reljefa
koji su ukraavali razine piramide, pokazujui da je njenim
bogatim ukrasima dominirao motiv Pernate zmije. Arheolozi
takoer vjeruju da su na dva okrugla kamena stupa, od kojih je
pronaeno nekoliko dijelova, bile uklesane slike Pernate zmije i
da su stajali na ulazu u hram na vrhu piramide.
a b
slika 19
Najvee arheoloko (zakopano) blago pronaeno je kad
je Acostin tim shvatio da je sjeverna strana ove piramide bila
mijenjana u pretpanjolsko vrijeme. Niz sredinu te strane izgleda
se sputala masa poput rampe, zamjenjujui stepenastu
osinu. Iskopavajui na tom mjestu, arheolozi su pronali da je
kroz tu stranu piramide bio iskopan rov koji je prilino ulazio u
njenu unutranjost; a taj je rov koji je bio visok koliko i piramida,
upotrijebljen da se u njega zakopa velik broj kameni h kipova.
7 0
Kada ih se izvadilo, uspravilo i spojilo, postalo je jasno da su to
bili dijelovi dva okrugla stupa uz vrata, etiri kvadratna stupa za
koje se vjeruje da su drali krov hrama piramide i etiri golema
kipa u obliku ovjeka, visoka vie od etiri i pol metra koji su
postali poznati kao Atlanti (sl. 20). Uvjereni da su sluili i kao
karijatide (skulpture koritene kao zidni stupovi da dre krov
ili njegove grede), arheolozi su ih ponovno uspravili na vrhu
piramide kad je posao restauracije bio zavren.
slika 20
71
Svaki od Atlanata (kako je prikazano na sl. 21) sastoji se
od etiri dijela koja su isklesana na nain da pristaju jedan u
drugi. Najgornji dio ini glava kipa, a pokazuje divove koji su
nosili perjanicu s t rakom ukraenom zvjezdanim simbolima;
dva izduena predmeta pokrivaju ui. Crte lica ne mogu se
lako identificirati i do sada nije bilo mogue usporediti ih niti
s jednom rasnom grupom; i premda etiri lica zadravaju isti
daleki izraz, paljivije promat ranj e pokazuje da su malo razliiti
i individualni.
Torzo je izraen od dva dijela. Glavna odlika veeg ili
grudnog dijela je debela grudna ploa iji se oblik usporeuj e
s leptirom. Donji dio torza ima svoju glavnu karakteristiku
na leima: to je disk s ljudskim licem u sredini, okruen s
neodgonetnutim simbolima i, po miljenju nekih, ' vijencem'
dviju isprepletenih zmija. Donji dio divova sastavljen je od bedra,
nogu i stopala sa sandalama. Trake dre ovu opremu na mjestu; u
ovu briljivo sloenu nonj u ukljueni su i narukvice, grivne na
glenju i tkanina oko bokova (v. sl. 21).
slika 21
Koga predstavljaju ovi divovski kipovi? Prvi istraivai su ih
nazvali idolima', uvjereni da predstavljaju boanstva. Popularni
Zecharia Sitchin - I ZGUBLJ ENA KRALJEVSTVA 7 2
pisci dali su im nadi mak Atlanti, to je impliciralo da moda
potjeu od boginje Atlatone - ' One koja sjaji u vodi' i, takoer,
da su moda doli s legendarne Atlantide. Manje matoviti
znanstvenici vide u nj i ma jednostavno tolteke ratnike koji u
lijevoj ruci dre pregrt strijela, a u desnoj atl-atl. Meutim,
nemogue je da je ovo t umaenj e ispravno, jer 'strijele' u lijevoj
ruci nisu ravne nego zakrivljene; a vidjeli smo da je oruje lijeve
ruke bio atl-atl. Istovremeno, oruje u desnoj ruci (sl. 22a) nije
zakrivljeno kao to to atl-atl mora biti; o emu se onda radi?
Taj i nst rument izgleda vie kao pitolj u futroli, pridravan
s dva prsta. Gerardo Levet (Misin Fatal) predloio je zanimljivu
teoriju po kojoj to nije bilo oruje, ve orue, ' plazma pitolj'.
On je otkrio da jedan od kvadratnih zidnih stupova koji
prikazuje tolteke poglavice ima u gornj em lijevom kutu (sl.
22b) ugraviranu sliku osobe koja nosi naprt nj au i dri reeno
slika 22
73
orue; on ga koristi kao baca plamena da bi oblikovao kamen
(sl. 22c). To orue je bez sumnje isti i nst rument kojeg dri desna
aka divova. Levet sugerira da je to bio visokoenergetski 'pitolj'
koji se koristio za rezanje i klesanje kamenja, te istie da su se
takve Thermo-fet baklje koristile u moder no doba da se isklee
divovski kip planine Georgias Stone.
Znaaj Levetovog otkria ide moda i dalje od njegove
teorije. Budui da su kamene stele i rezbarije pronaene du
cijele Srednje Amerike proizvod domorodaki h umjetnika, ne
treba tragati za hi gh-t ech orui ma da bi se objasnilo klesanje
kamena. S druge strane, prikazano orue moe posluiti kao
objanjenje jednog drugog zagonetnog aspekta Tollana.
Kad su ispitali dubinu piramide, nakon to su odstranili
zemlju s rampe, arheolozi su otkrili da je vanjska i vidljiva
piramida bila izgraena preko ranije piramide tako da ju je
skrivala, a iji stepenaste razine vire po oko osam stopa na svakoj
strani. Takoer su otkrili ostatke uspravnog zidaj koji je sugerirao
postojanje unut arnj i h odaja i prolaza unut ar starije piramide (ali
nisu ili za tim tragovima). Naili su na i z/ anrednu osobitost
- kamenu cijev nainjenu od cjevastih dijelova koji su savreno
pristajali jedan u drugi (sl. 23), unut arnj eg promj era od oko
etrdeset pet centimetara. Duga cijev bila je instalirana unut ar
slika 23
piramide pod istim kut om kao i izvorni nagib i ila je po cijeloj
nj enoj visini.
Acosta i njegov tim su pretpostavili da je cijev sluila za
odvod kinice; ali to se moglo postii i bez tako briljivo izraene
unut arnj e instalacije i pomou jednostavnih glinenih cijevi
umjesto precizno isklesanih kameni h dijelova. Poloaj i nagib
neobine, ako ne i jedinstvene cjevaste naprave bio je oito dio
izvornog plana piramide i integralan dio svrhe cijelog objekta.
injenica da ostaci okolnih viesobnih i viekatnih zgrada
upuuj u na neko industrijsko procesiranje, te takoer i injenica
da je u stara vremena voda iz rijeke Tula bila kanalizirana da tee
uz te zgrade, poveava vjerojatnost da se na ovom mjestu, kao
i u Teotihuacanu, u vrlo ranom razdoblju dogaala neka vrsta
procesa proiavanja i profinjavanja.
Pitanje koje nam se namee glasi: da li je zagonetno orue
sluilo umjesto za klesanje kamenja, za razbijanje kamenj a zbog
rude u njima? Drugim rijeima, je li to bilo sofisticirano rudarsko
orue?
I da li je mineral za kojim se tragalo bilo zlato?
Posjedovanje visoko razvijenih tehnolokih orua u rukama
'Atlanata' prije vie od tisuu godina u centralnom Meksiku
namee pitanje tko su oni bili. Ako je suditi po crtama lica svakako
nisu dolazili iz Srednje Amerike; vjerojatno su bili 'bogovi', a ne
smrtni ljudi, ukoliko je veliina kipova izraz tovanja, budui da
su uz ove divovske kipove stajali kvadratni stupovi na kojima
su bile isklesane slike toltekih vladara u normal noj veliini.
injenica da su u neko pretpanjolsko vrijeme divovske slike
bile rastavljene i paljivo poloene u dubine piramide te t amo
zakopane, pretpostavlja odreenu mj eru svetosti. Zaista, sve to
pot vruj e ranije spomenut u Sahagunovu t vrdnj u da su Tolteci,
kada su napustili Tollan, 'zakopali mnoge stvari', od kojih su
neke, ak i u vrijeme Sahaguna 'bile izvaene iz zemlje i ne bez
divljenja njihovoj ljepoti i izradi'.
Arheolozi vjeruju da su etiri Atlanta stajala na vrhu
Quetzalcoatlove piramide i drala strop hrama kao da dre
7 5
nebeski svod. To je uloga koju su u egipatskim vjerovanjima
vrila etiri Horusova sina koji su podravali nebo na etiri
strane svijeta. Prema egipatskoj Knjizi mrtvih, to su bila etiri
boga koji su spajali nebo i zemlju i koji su pratili preminulog
faraona do svetih stepenica po kojima bi se on uspeo na nebo, u
vjeni ivot nakon smrti. Ove ' stepenice u nebo' su hijeroglifima
prikazane kao j ednost ruko ili dvost ruko stubite, gdje ovo drugo
predstavlja stepenastu piramidu (sl. 24a). Da li je tek sluajnost
daj e simbol stepenica ukraavao zidove oko tollanske piramide i
postao glavni asteki ikonografski simbol (sl. 24b)?
slika 24
U sreditu tog simbolizma i religijskih vjerovanja
nahuatlanskih naroda bio je njihov bog-j unak, davatelj sveg
znanja, Quetzalcoatl - ' Pernata Zmija'. Ali, ovjek se moe zapitati
sto je bila ' pernata' zmija, ako ne zmija koja ima krila poput ptice
i moe letjeti?
A, ukoliko je tako, onda koncept Quetzalcoatla kao ' Pernate
Zmije' nije bio nita drugo nego egipatski koncept Krilate Zmije
(sl.25) koja je pomagala kod preobrazbe preminulog faraona u
mjestu vjeno ivuih bogova.
Osim Quetzalcoatla, nahuatlanski panteon bio je prepun
ozanstava povezanih sa zmijama. Cihuacoatl je bila ' enska
Zmija. Coatlicue je bila ' Ona sa suknj om od zmija'. Chicomecoatl
je bio Sedam Zmija. Ehecacoamixtli je bio 'Oblak zmija vjetra' i
tako dalje. Velikog boga Tlaloca esto se prikazivalo s maskom
dvostruke zmije.
I tako, koliko god pragmatinim znanstvenicima moda
bilo neprihvatljivo, mitologija, arheologija i simbolizam vode
nas do neizbjenog zakljuka da je sredinji Meksiko, ako ne i
cijela Srednja Amerika, bio podruj e Zmijskih bogova - bogova
drevnog Egipta.
slika 25
4
PROMATRAI NEBA U
DUNGLAMA
Maye.
To ime budi pomisao na tajnu, enigmu, pustolovinu.
Civilizacija koja je postojala i nestala, ieznula, iako je njen
narod ostao. Cijeli nevjerojatni gradovi koje je progutao zeleni
pokrov dungle - naputeni su; pi rami de koje se uzdiu prema
nebu, u elju da dotaknu bogove; i spomenici, pomno isklesani i
ukraeni koji govore umjetnikim hijeroglifima ije je znaenje
jo uvijek najveim dijelom izgubljeno u magli vremena.
Tajnovitost Maya osvojila je matu i znatielju Europljana
od trenutka kad su panjolci prvi put a kroili na poluotok
Yucatn i vidjeli ostatke gradova izgubljenih u dungli. Sve je
bilo toliko nevjerojatno, pa ipak je bilo tu: stepenaste piramide,
terasasti hramovi, ukraene palae, izrezbareni kameni stupovi; i
dok su zurili u zapanjujue ostatke, sluali su prie domorodaca
o kraljevstvima, gradovi ma-dravama i nekadanjim slavnim
vremenima. Jedan od najpoznatijih panjolskih sveenika koji
je pisao o Yucatnu Mayama za vrijeme i nakon panjolskog
osvajanja, redovnik (kasnije biskup) Diego de Landa (Relacin
17
7 8
de las cosas de Yucatn), izvijestio je da 'na Yucatnu postoje
mnoge gr aevi ne velike ljepote i to su najistaknutije od sviju
stvari ot kr i veni h kod Indijanaca; sve su izgraene od kamena
i ukraene f i ni m ornament i ma iako u toj zemlji nije pronaen
metal za t akvo rezanje'.
S dr uki j i m nakanama na umu, kao to je potraga za blagom
i obraenje domorodaca na kranstvo, panjolcima su bila
potrebna got ovo dva stoljea da obrate pozornost na ruevine.
Tek 1785. g. kraljevska je komisija ispitala tada otkrivene
ruevine Pal enquea. Na sreu, kopija ilustriranog izvjea
komisije nal a je put do Londona; kad je izvjee objavljeno,
enigma Maya privukla je bogatog plemia, lorda Kingsborougha.
vrsto vj er uj ui da stanovnici Srednje Amerike pot j eu od Deset
izgubljenih pl emena Izraelovih, on je potroio ostatak svog
ivota i cijelo svoje bogatstvo na istraivanje i opisivanje drevnih
spomenika i spisa Meksika. Njegovi Antiquities of Mexico (1830.
- 1848.), zaj edno s Landinim Relacin, neprocjenjivi su izvori
podataka o prol ost i Maya.
Meut i m, to se tie ire javnosti, slava pokret anj a
arheolokog ot kri vanj a civilizacije Maya pri pada Johnu L.
Stephensu, r o e n o m u New Jerseyu. Budui da je bio izabran za
poslanika Sj edi nj eni h Amerikih Drava za Cent ral noameri ku
Federaciju, on se zaputio u zemlju Maya sa svojim prijateljem
Frederi ckom Cat her woodom, kolovanim umj et ni kom. Dvije
knjige koje je Stephens napisao, a Cat her wood ilustrirao
- Incidents of Travel in Central America, Chiapas, and Yucatn
i Incidents of Travel in Yucatn - jo uvijek su preporul j i vo
tivo, st ol j ee i pol nakon prvog objavljivanja (1841. i 1843.).
Cat her woodova vlastita knjiga Views of Ancient Monuments
of Central America, Chiapas, and Yucatn jo vie je razbuktala
zani manj e za tu temu. Kada se Cat herwoodovi crtei stave uz
suvremene fot ografi j e, ovjek se zapanji gledajui preciznost
njegovog r a da (i rastui kad shvati to je erozija u meuvr emenu
uinila).
Izvjea nj i hovog tima posebno su bila detaljna u vezi
velikih mj est a kao to su Palenque, Uxmal, Chichn Itz i Copan;
79
PROMATRAI NEBA U DUNGLAMA
ovo posljednje je vie od svega povezano sa Stephensom, jer je
on da bi ga mogao nesmetano istraivati, kupio to mjesto od
lokalnog zemljoposjednika za pedeset amerikih dolara. Sve u
svemu, ova su dvojica istraila gotovo pedeset gradova Maya;
to preobilje ne samo da je osupnulo matu, nego je bez sumnj e
pokazalo da smaragdni pokrov kinih uma nije skrivao samo
nekoliko izgubljenih predstraa, nego j ednu cijelu izgubljenu
civilizaciju. Od posebnog znaaja bila je spoznaja da su neki od
simbola i slika uklesanih na spomenicima ustvari oznaavali
njihov dat um, tako da se civilizacija Maya mogla postaviti u
vremenski okvir. Iako je kompletno hijeroglifsko pismo Maya jo
daleko od toga da bude deifrirano, znanstvenici su bili uspjeni
u itanju dat uma i utvrivanju usporednih dat uma u kranskom
kalendaru.
O Mayama smo mogli mnogo vie saznati iz njihove vlastite
opirne knjievnosti: knjige koje su bile napisane na papiru
nainjenom od istanjene kore drveta premazane vapnom za
simbole pisane tintom. Ali ove su knjige, na stotine njih, sustavno
unitavali panjolski sveenici - osobito isti onaj biskup Landa
koji je na kraju u svojim spisima sauvao mnoge ' poganske'
informacije.
Samo su tri (ili, ako je autentian, i etvrti) kodeksa
('slikovnice') ostala sauvana. Dijelovi koji su veini znanstvenika
najzanimljiviji su oni u kojima se govori o astronomiji. Druga dva
glavna literarna rada takoer su dostupna, jer su bili ponovno
napisani ili iz izvornih slikovnica ili iz usmeni h predaja na
domorodakom jeziku, ali koristei pritom latinino pismo.
Jedna od njih je knjiga Chilam Balam, to znai Prorotva
ili Govori sveenika Balama. Mnoga sela u Yucatnu posjedovala
su kopiju te knjige; najbolje sauvana i prevedena je Book of
Chilam Balam of Chumayel. Balam je, ini se, bio neka vrsta
Edgara Caycea' Maya: ove knjige sadre informacije o mistinoj
Proslosti i prorokovanoj budunosti, o ceremoni j ama i ritualima,
0
astrologiji kao i medicinske savjete.
Rije balam na domorodakom jeziku znai ' jaguar' i
uzrokovala je zaprepatenost meu znanstvenicima zato to
nema oigledne veze s prorotvima. Smatram intrigantnim da je
u drevnom Egiptu klasa sveenika zvana emovim sveenicima
koji su izgovarali prorotva za vrijeme odreeni h kraljevskih
ceremonija, kao i tajne formule s namj erom da ' otvore usta' kako
bi se preminuli faraon mogao pridruiti bogovima u ivotu
nakon smrti, nosila leopardovu kou (sl. 26a). Pronaeni su
prikazi Maya sa slino odjevenim sveenicima (sl. 26b); budui
da je u Americi to morala biti koa jaguara umjesto afrikog
leoparda, to bi moglo objasniti ' jaguarsko' znaenje imena Balam.
To bi jo j ednom upuivalo na egipatski ritualni utjecaj.
Jo intrigantnija ini se slinost ovog imena sveenika-
proroka Maya s oni m vidioca Bileama kojeg je, prema Bibliji,
zadrao moapski kralj za vrijeme Izlaska kako bi bacio kletvu na
Izraelce, ali ovaj je na kraju izgovorio prorotvo u njihovu korist.
Je li to samo sluajnost?
Druga knjiga je Popol Vuh, ' Knjiga savjeta' planinskih Maya.
Ona daje prikaz boanskog i ljudskog podrijetla i kraljevske
genealogije; nj ene tradicije kozmogonije i stvaranja su u osnovi
sline oni ma nahuatlanskih naroda, ukazujui na zajedniki
izvor. to se tie podrijetla Maya, Popol Vuh kae da su njihovi
praoevi doli ' s druge strane mora'. Landa je zapisao da su
' Indijanci uli od svojih predaka da je ovu zemlju zauzela rasa
ljudi koji su doli s istoka i koje je Bog spasio otvorivi u mor u
dvanaest staza'.
slika 26
81
Ove izjave su u skladu s priom Maya poznatom kao Legenda
o Votanu. Nekoliko panjolskih kroniara izvijestilo je o njoj, a
osobito redovnik Ramn Ordez y Aguiar i biskup Nuez de la
Vega. Kasnije ih je i raznih izvora prikupio Abb E. C. Brasseur
de Bourbourg (Histoire de nations civilises du mexique). Legenda
govori o dolasku na Yucatn oko 1000. g. pr. n. e. po kroniarevim
kalkulacijama ' prvog ovjeka kojega je Bog poslao u taj kraj da
napui i razdijeli zemlju koja se sada zove Amerika'. Njegovo ime
je bilo Votan (nepoznato znaenje), a njegov simbol bila je zmija.
'On je bio potomak uvara, od rase Can. Potjecao je iz zemlje
koja se zvala Chivim'. Poduzeo je ukupno etiri putovanja. Prvi
puta kada je pristao brodom, osnovao je naselje blizu obale.
Nakon nekog vremena uao je u unutranjost i 'na pritoci velike
rijeke izgradio grad koji je bio kolijevka ove civilizacije'. Grad je
nazvao Nachan sto znai Mjesto zmija'. Prilikom svojeg drugog
posjeta istraio je novootkrivenu zemlju, ispitujui podzemne
zone i prolaze; na j ednom takvom putovanju je, kae se, proao
ravno kroz planinu blizu Nachana. Kada se etvrti puta vratio
u Ameriku, naiao je na neslaganje i suparnitvo meu ljudima.
Zato je to podruje podijelio na etiri pokrajine, utemeljivi po
jedan grad da slui kao glavni grad svake od njih. Palenque se
spominje kao jedan od njih; drugi izgleda da je bio blizu obale
Tihog oceana. Ostali su nepoznati.
Nuez de la Vega je bio uvjeren da je zemlja iz koje je
Votan doao graniila s Babilonijom. Ordez je zakljuio da
je Chivim bila zemlja Hivijaca koje Biblija (Knjiga Postanka
10) smatra sinovima Kanaana, bratiima Egipana. Nedavno je
Zelia Nuttal, piui u Papers of the Peabody Musum harvardskog
univerziteta, istaknuo da je rije Maya za zmiju - Can usporediva
sa idovskom Kanaan. Ako je doista tako, legenda Maya koja kae
da je Votan bio kanske rase i da je njegov simbol bila zmija mogla
bi koristiti igru rijei da naznai kako je Votan doao iz Kanaana.
Ovo sigurno opravdava nae uenje zato je Nachan, ' Mjesto
zmija' identino hebrejskom Nachash to znai 'zmija'.
Takve legende potkrjepljuju znanstvenu kolu koja obalu
Zaljeva dri za mjesto gdje je zapoela yucatnska civilizacija - ne
samo Maya, nego i ranijih Olmeka. U svjetlu reenog, mnogo vie
pozornosti pot rebno je pridati mjestu koje je posjetiteljima malo
poznato, a koje pripada samim poecima kulture Maya ' izmeu
2000. i 1000. g. pr. n. e., ako ne i ranije', prema istraivaima s
Tulane univerziteta - National Geographic Society, koji su vrili
iskopavanja. Nazvano Dzibilchaltun, smjeteno je blizu lukog
grada Progreso na sjeverozapadnoj obali Yucatna. Ostaci koji se
proteu na podruj u od trideset etvornih kilometara otkrivaju
daj e grad bio nastanjen od najranijeg pa sve do panjolskog doba,
njegove su graevine uvijek iznova graene te nadograivane, a
rezano i ornament i ma ukraeno kamenje se odvozilo i koristilo
u panjolskim i moder ni m zdanjima. Osim golemih hramova i
piramida, istaknuto obiljeje grada je Veliki Bijeli Put, nasip s
cestom poploen vapnencem koji se protezao ravno itavih dva i
pol kilometra kao os grada u smjeru istok-zapad.
Niz veih gradova Maya protee se preko sjevernog vrha
Yucatna, nosei imena dobro poznata ne samo arheolozima,
ve i mi l i j uni ma posjetitelja: Uxmal, Izamal, Mayapan, Chichn
Itz, Tulum - da spomenemo samo najistaknutija mjesta. Svaki
je odigrao svoju ulogu u povijesti Maya; Mayapan je bio sredite
saveza gradova-drava, Chichn Itz su proslavili Tolteci. Svaki
od njih mogao je biti glavni grad iz kojega je, prema panjolskom
kroniaru Diegu Garciji de Palacio, veliki poglavar Maya iz
Yucatna osvajao june visoravni i sagradio najjuniji centar
Maya - Copan. Sve to je, pie Garcia, bilo zapisano u knjizi koju
su mu Indijanci iz Copana pokazali kada je posjetio palau.
Unato svim tim legendarnim i arheolokim dokazima, jedna
druga arheoloka kola vjeruje da kultura Maya - ili barem same
Maye - pot j eu s junih planina (dananja Gvatemala), odakle su
se proirili na sjever. Studije jezika Maya prate njegovo podrijetlo
do ' prot o-Maya zajednice koja je postojala oko otprilike 2600. g.
pr. n. e., a danas je to okrug Huehuetenango u sjeverozapadnoj
Gvatemali (D. S. Morales, The Maya World). Ali, gdje god i kako
god da se civilizacija Maya razvijala, znanstvenici smatraju da je
drugo tisuljee pr. n. e. njena ' pretklasina' faza, a oko 200. g. n. e.
smjetaju poetak' klasine' faze maksimalnog postignua; do 900.
83
g. n. e. se podruj e Maya ve protezalo od obale Tihog oceana do
Meksikog zaljeva i Kariba. Tijekom tih mnogi h stoljea Maye su
izgradili mnot vo gradova ije piramide, hramovi, palae, trgovi,
stele, skulpture, natpisi i ukrasi svojim obiljem, raznolikou
i ljepotom ostavljaju zateenim kako znanstvenika, tako i
posjetitelja, da i ne govorimo o njihovoj monument al noj veliini
i matovitoj arhitekturi. S izuzetkom nekoliko gradova ograenih
zidovima, gradovi Maya su zapravo bili otvoreni ceremonijalni
centri okrueni administratorima, obrtnicima i trgovcima koje
je podravala znatna seoska populacija. U tim centrima je svaki
uspjean vladar dodavao nove strukture ili poveavao stare,
gradei vee graevine preko onih pret hodni h, kao kad bi se
dodavala nova ljuska na luku.
A tada, pet stoljea prije dolaska panjolaca, iz nepoznatog
razloga Maye su napustili svoje svete gradove i dopustili dungli
da ih preuzme.
Palenque, jedan od prvih gradova Maya, smjeten je
blizu meksiko-gvatemalske granice, a do njega se moe doi
iz modernog grada Villahermose. U sedmom stoljeu on je
oznaavao zapadnu granicu ekspanzije Maya. Za njegovo
postojanje Europljani znaju od 1773. g.; arheolozi su otkrili
ostatke njegovih hramova i palaa i prouavali njihove bogate
tuko-dekoracije i hijeroglifske natpise od dvadesetih godina
20. stoljea. Ipak, njegova slava i dra narasli su tek poslije 1.949.
g. kad je Alberto Ruiz Lhuillier otkrio da stepenasta piramida
nazvana Hr amom Natpisa sadri tajno unut arnj e stubite koje
je vodilo u dubinu. Nekoliko godina iskopavanja te otklanjanja
zemlje i ruevina koji su ispunili i sakrili unut arnj u st rukt uru
dovelo je na kraju do najuzbudljivijeg otkria - grobnice (si. 27).
Na dnu zavojitog stubita trokutasti kameni blok je maskirao
ulaz kroz zid koji su jo uvijek uvali kosturi Maya ratnika. Iza je
bila nadsvoena kripta sa zidovima oslikanim muralima. Unutra
se nalazio kameni sarkofag, pokriven velikom pravokut nom
kamenom ploom koja tei oko pet tona i dugaka je 380 cm.
Kad je maknut kameni poklopac, ukazali su se ostaci kostura
8 4
visokog ovjeka, jo uvijek okienog biserima i nakitom od ada.
Njegovo lice je bilo pokriveno mozaikom maskom od ada; mali
privjesak od ada sa slikom boanstva leao je meu kuglicama
koje su nekada bile ogrlica od ada.
slika 27
Otkrie je bilo zapanjujue, jer do tada nije bila pronaena
nijedna piramida u Meksiku koja je sluila kao grobnica.
Enigma grobnice i nj enog stanovnika bila je uveana prikazom
uklesanim na kamenom poklopcu: to je bila slika bosonogog
Maye koji sjedi na per nat om ili pl amenom prijestolju i izgleda
kao da rukuj e mehani ki m ureajima unutar dobro opremljene
prostorije (sl. 28). Drut vo drevnih astronauta i njegov sponzor
Erich von Dniken u t ome su vidjeli prikaz astronauta unut ar
svemirskog broda kojeg pokreu plameni mlazni motori. Oni su
iznijeli t umaenj e d a j e t amo pokopan vanzemaljac.
Arheolozi i drugi znanstvenici ismijavaju tu ideju. Natpisi
na zidovima te pogrebne graevine i u okolnim objektima
navode ih na zakljuak da je osoba koja je tamo pokopana vladar
Pacal ('tit') koji je vladao u Palenqueu od 615. - 683. g. n. e.
8 5
Neki u toj sceni vide prikaz preminulog Paala kojeg odnosi
Zmaj Podzemnog Svijeta u svijet mrtvih; oni uzimaju u obzir
injenicu da u vrijeme zimskog solsticija sunce zapada tono
iza Hrama Natpisa kao dodat nu simboliku kraljevog odlaska sa
zalazeim Bogom Sunca. Drugi, potaknuti injenicom da prikaz
uokviruje Nebeska traka, niz slika koje predstavljaju nebeska
tijela i konstelacije u zodijaku, predlau drukiju interpretaciju:
oni smatraju da ova scena pokazuje kako kralja odnosi Nebeska
Zmija u nebesko carstvo bogova. Predmet slian kriu nasuprot
preminulog danas se prepoznaje kao stilizirano Drvo ivota koje
sugerira da se kralja prenosi u vjeni, onostrani ivot.
slika 28
8 6
Ustvari je slina grobnica, poznata kao Grobnica 116,
otkrivena na Velikom Trgu u Tikalu, u podnoj u j edne od
njegovih glavnih piramida. Zakopan otprilike est metara
ispod zemlje, pronaen je kostur neobino visokog ovjeka.
Njegovo tijelo bilo je poloeno na kameno postolje, a on je bio
okien nakitom od ada i okruen (kao i u Palenqueu) biserima,
predmet i ma od ada i grnarijom. Takoer, prikazi osoba
koje vatrene zmije nose u raljama (koje znanstvenici nazivaju
Nebeskim Bogovima) poznati su iz razliitih mayanskih mjesta,
kao ovo (sl. 29) iz Chichn Itz.
Uzevi sve to u obzir, znanstvenici su priznali da 'se ne
moe izbjei implicitna usporedba s kriptama egipatskih faraona.
Slinosti izmeu Paalove grobnice i onih koji su ranije vladali
uz Nil su zapanjujue.' (H. La Fay, "The Maya, Children of Time"
u National Geographic Magazine). Doista, prikaz na Pacalovom
sarkofagu daje istu sliku kao i prikaz koji prikazuje faraona kojeg
Krilata Zmija prenosi u vjeni onostrani ivot meu bogove koji
su doli s nebesa. Faraon koji nije bio astronaut, postao je to po
svojoj smrti; a to je, po mom miljenju, ono to je uklesana scena
implicirala za Paala.
Nisu samo grobnice otkrivene u dungl ama Srednje
Amer i - ke, Cent ral ne Amerike i ekvatorijalnih zona June
Amerike. Uvijek iznova, ono to je izgledalo kao breuljak
obrastao t ropskom vegetacijom, ispostavilo se da je piramida;
grupe piramida bile su vrhovi izgubljenog grada. Sve dok 1978.
slika 29
PROMATRAI NE B A U D UNGL AMA
87
slika 30
g. nisu poela iskopavanja u El Mi radoru, mjestu u dungli s obje
strane gvatemalsko-meksike granice, otkrivajui veliki grad
Maya koji datira unazad do 400. g. pr. n. e. i koji je zauzimao
deset etvornih kilometara; oni iz kole junih poetaka (tj. S.
G. Morley, The Ancient Maya) vjerovali su da Tikal nije bio samo
najvei grad Maya, ve i najstariji. Smjeten u sjeveroistonom
dijelu gvatemalske provincije Petn, Tikal jo uvijek uzdie svoje
piramide visoko iznad zelenog mor a dungle. On je toliko velik,
i stjee se dojam da se neprest ano iri, kako se pronalaze novi
ostaci. Sam ceremonijalni centar pokriva vie od jednog i pol
etvornog kilometra; prostor za gradnj u nije bio samo isjeen
iz kinih uma, njega su fiziki stvorili na vrhu planinskog hrpt a
kojeg su marljivo poravnali. Okol ne gudure bile su pretvorene u
rezervoare za vodu, povezane nizovima nasipa s cestom.
Piramide Tikala, grupi rane jedna blizu druge, imaju
konstrukciju dostojnu divljenja. Visoke i uske, one su pravi
neboderi koji strmo rastu uvis i do preko 60 metara. Uzdiui
se svojim strmim razinama, pi rami de su sluile kao uzdignute
terase za hramove koji su stajali na njihovom vrhu. Pravokutni
hramovi, koji su imali tek nekoliko uskih prostorija, imali su na
svom vrhu masivne ornament al ne nadst rukt ure koje su dodat no
Poveavale visinu piramida (sl. 30). Arhitektonski rezultat bio
8 8
je taj da svetite izgleda kao objeeno izmeu zemlje i neba,
do kojeg se moe doi st rmi m stepenicama koje su simbolino
doista bile Stepenice u nebo. U svakom hramu niz prolaza vodio
je izvana prema unut ra, svaki prolaz za stepenicu vii od onog
prije njega. Gornj i dio dovratka bio je nainjen od rijetkog
drveta i izuzetno lijepo izrezbaren. U pravilu je bilo pet vanjskih
i sedam unut arnj i h prolaza, ukupno njih dvanaest - simbolika
ije znaenje za sada nije privuklo posebnu pozornost.
Izgradnja male zrane luke pokraj ruevina Tikala ubrzala
je njegovo istraivanje nakon 1950. g., pa su voeni opseni
arheoloki radovi, posebno od strane timova iz The University
Museum s univerziteta Pennsylvania. Oni su otkrili da su veliki
trgovi Tikala sluili kao nekropola gdje su bili pokapani vladari i
plemii; osim toga, utvrdili su da su mnoge od manj i h st rukt ura
bile ustvari pogrebni hramovi sagraeni ne preko grobnica, nego
do njih, a sluili su kao spomeni k mrtvima. Takoer su iskopali
i oko sto pedeset stela, isklesanih kameni h ploa najee tako
uspravljenih da su okrenute prema istoku ili zapadu. One
prikazuju, utvreno je, portrete aktualnih vladara i slave glavne
dogaaje u nj i hovom ivotu i vladavini. Hijeroglifski natpisi
uklesani na njima (sl. 31) biljee stvarne dat ume povezane s tim
slika 31
8 9
slika 32
dogaajima, i menuj u vladara pomou njegovog hijeroglifa (ovdje
'Lubanja jaguarove ape', 488. g. n. e.) i identificiraju dogaaj;
tekstualni hijeroglifi, znanstvenici su sada sigurni, nisu bili samo
slikovni ili ideografski, 've takoer fonetski pisani u slogovima
slino kao i sumerski, babilonski i egipatski' (A. G. Miller, Maya
Rulers of Time).
Upravo uz pomo takvih stela arheolozi su mogli
identificirati niz od etrnaest vladara u Tikalu koji su vladali od
317. do 869. g. n. e. Ali, izvjesno je da je Tikal bio kraljevski centar
Maya ve mnogo ranije: utvrivanje starosti ostataka pomou
radioaktivnog ugljika u nekim kraljevskim grobnicama kao
rezultat dalo je razdoblje do 600. g. pr. n. e.
Oko dvije stotine i etrdeset kilometara jugoistono od
Tikala nalazi se Copn, grad koji je Stephens kupio. On je bio
smjeten na jugoistonoj periferiji podruj a Maya, u dananj em
Hondurasu. Iako su mu nedostajali Tikalovi strmi neboderi,
po svom opsegu i nainu gradnje bio je moda tipiniji
grad Maya. Njegov golemi ceremonijalni centar zauzimao
je sedamdeset pet jutara i sastojao se od pi r ami da- hr amova
grupiranih oko nekoliko velikih trgova (sl. 32). Piramide, sa
irokom osnovicom i visoke tek oko dvadeset metara, isticale
su se irokim monument al ni m stubitima ukraeni m s pomno
izraenim skulpturama i hijeroglifskim natpisima. Trgovi su bili
gotovo posuti svetitima, oltarima i - najvanije za povjesniare
Zecharia Sitchin - I ZGUBLJ ENA KRALJ EVSTVA
9 0
- stelama od isklesanog kamena koje su portretirale vladare i
otkrivale njihove vremenske okvire. One pokazuju da je glavna
piramida bila zavrena 756. g. n. e. i da je Copn dosegao svoj
slavni vrhunac u devetom stoljeu n. e. - ba pred iznenadni
kolaps civilizacije Maya.
Meutim, kako su daljnja otkria i iskopavanja pokazala,
j edno mjesto za drugi m u Gvatemali, Hondurasu i Belizeu
ukazuje na postojanje spomenika i datiranih stela ve u 600. g.
pr. n. e., otkrivajui razvijeni sustav pisanja koji je morao, svi se
znanstvenici slau, imati pret hodnu razvojnu fazu ili izvor.
Copn je, kako emo uskoro pokazati, odigrao posebnu
ulogu u ivotu i kulturi Maya.
Prouavatelji civilizacije Maya bili su osobito impresionirani
preciznou, vjetinom i raznolikou raunanja vremena kod
Maya, a to su pripisivali naprednoj astronomiji Maya.
I doista, Maye su imali ne jedan, ve tri kalendara; ali jedan
od njih - najznaajniji po naem miljenju - nema nikakve veze
s astronomijom. To je takozvano Dugo raunanje. Taj je kalendar
utvrivao dat um brojei dane koji su proli od odreenog
poet nog dana nekog dogaaja kojeg su Maye zapisali na steli
ili spomeniku. Taj zagonetni Prvi Dan - slae se danas veina
znanstvenika - bio je 13. kolovoza 3113. g. pr. n. e. po dananj em
kranskom kalendaru - vrijeme je to i dogaaj koji su oigledno
prethodili pojavljivanju civilizacije Maya.
salika 88
slika 34
Dugo raunanje, kao i druga dva sustava raunanja vremena,
temeljilo se na vigezimalnom (' puta dvadeset' ) matematikom
sustavu Maya i - kao i u drevnom Sumeru - koristilo je koncept
'mjesta', pri emu je 1 u prvoj koloni bio jedan, u sljedeoj koloni
dvadeset, zatim etiristo, i tako dalje. Dugo raunanj e - sustav
datuma Maya, koristei vertikalne kolone gdje su najnie
vrijednosti bile na dnu, davao je ime razliitim viekratnicima i
identificirao ih pomou slika (sl. 33). Poinjui s kin za jedinice,
uinal za dvadesetice, i tako dalje, viekratnici su doli do slike
alau-tun, koja je oznaavala fantastinu brojku od 23.040.000.000
dana - razdoblje od 63.080.082 godine!
Ali, kako je ve reeno, Maye se u svom st varnom raunanju
vremena na svojim spomenicima nisu vraali u doba dinosaurusa,
nego do t ono odreenog dana, do dogaaja koji je za njih bio
presudan, kao to je Kristovo roenj e za one koji slijede kranski
kalendar. Tako Stela 29 u Tikalu (sl. 34) koja nosi do sada najraniji
tamo pronaen datum na kraljevskom spomeni ku (292. g. n. e.),
daje dat um Dugog raunanja 8.12.14.8.15, koristei toke za
brojku jedan, a crte za petice:
9 1
Zecharia Sitchin -IZGUBLJENA KRALJEVSTVA
92
8 bak- t un (8 x 400 x 360) = 1.152.000 dana
12 ka- t un (12 x 20 x 360) = 86.400 dana
14 t un (14 x360) = 5.040 dana
8 uinal (8 x 20) = 160 dana
15 kin ( 15x1) = 15 dana
Ukupno = 1.243.615 dana
Dijelei 1.243.615 dana s brojem dana u solarnoj godini
- 365,25, dat um na steli tvrdi da se dogaaj prikazan na njoj
dogodi o 3404 godine i 304 dana nakon tajanstvenog Prvog Dana;
tj. od 13 . kolovoza 3113. g. pr. n. e. Stoga, prema novo prihvaenoj
korelaciji, dat um na steli odgovara godini 292. n. e. (3405 - 3113
= 292). Neki znanstvenici tu vide dokaz da su Maye poeli
koristiti Dugo raunanj e u razdoblju Baktun 7, to odgovara
et vrt om stoljeu pr. n. e.; drugi ne odbacuj u ak ni mogunost
ranije upotrebe.
Uz taj kontinuirani kalendar postojala su i dva ciklika
kalendara. Jedan je bio Haab solarne godine od 365 dana koji
je bio podijeljen na 18 mjeseci po 20 dana plus dodat ni h 5 dana
na kraju godine. Drugi je bio Tzolkin ili kalendar Svete Godi ne
u koj em se osnovnih 20 dana rotiralo 13 puta, to je imalo za
rezultati Svetu Godi nu od 260 dana. Dva su ciklika kalendara
zatim bila sastavljena, kao da su kotaii zupanika koji su tjerali
jedan drugoga da bi stvorili veliki Sveti Krug od 52 solarne
godine; naime, kombinacija brojeva 13, 20 i 365 ne moe se
ponoviti osim j ednom u 18.980 dana, to odgovara razdoblju od
52 godine. Ovaj kalendarski krug od 52 godine bio je svet svim
narodi ma drevne Srednje Amerike i oni su po nj emu raunali
kako prole, tako i budue dogaaje kao, na primjer, mesijansko
oekivanje povratka Quetzalcoatla.
Najraniji dat um po Svetom Krugu pronaen je u meksikoj
dolini Oaxaca i datira unazad do 500. g. pr. n. e. Oba sustava
raunanj a vremena, onaj koji se nastavlja i onaj Svetog Kruga
vrlo su stari. Jedan je povijesni i broji odjeljke vremena (dane) od
nekog dogaaja u dalekoj prolosti iji znaaj i pri roda jo uvijek
predstavljaju zagonetku. Drugi je cikliki, prilagoen neobinom
9 3
PROMATRAI NE BA U D UNGL AMA
vremenskom razdoblju od 260 dana; znanstvenici jo uvijek
pokuavaju odgonetnuti to se to, ako se uope neto, dogaalo
ili se jo uvijek dogaa j ednom u svakih 260 dana.
Neki vjeruju da je taj ciklus isto matematiki: budui da pet
ciklusa po 52 godine daju 260 godina, prihvatilo se krae brojanje
od 260 dana. Ali takvo objanjenje broja 260 samo prebacuje
problem i zahtijeva objanjenje broja 52: gdje su, dakle, izvor i
smisao broja 52?
Drugi t umae da razdoblje od 260 dana ima veze sa
zemljoradnjom - na primjer, s t raj anj em kine sezone ili sunih
intervala. S obzirom na sklonost Maya prema astronomiji, neki
pokuavaju izraunati odnos izmeu 260 dana te kretanja Venere
i Marsa. Pitam se zato rjeenje koje je ponudila Zelia Nuttal
na dvadeset drugom Meunar odnom kongresu amerikanista
(Rim, 1926.) nije dobilo puno priznanje kakvo zasluuje. Ona
je istaknula da je najlaki nain za narode Novog svijeta za
odreivanje kretanja sunca kroz godinja doba na njihovoj
lokaciji bio taj da odrede Dane zenita, kada je sunce u podne
prolazilo t ono iznad njihovih glava. To se dogaa dvaput
godinje, kad izgleda da sunce put uj e prema sjeveru i zatim
prema jugu, dvaput prelazei iznad glave. Indijanci su, tumaila
je, mjerili interval izmeu dva Dana zenita, a broj dana koji su na
taj nain dobili postao je temelj za Kalendarski Krug.
Ovaj interval predstavlja polovicu solarne godine na
ekvatoru; on se produuj e kako se ovjek udaljava, bilo prema
sjeveru, bilo prema jugu. Na 15 stupnjeva sjeverno, na primjer,
interval iznosi 263 dana (od 12. kolovoza do sljedeeg 1.
svibnja). To je sezona kia, i sve do dananjih dana potomci
Maya zapoinju sa sadnjom 3. svibnja (to je takoer i meksiki
Dan Svetog Kria), Interval je iznosio t ono 260 dana na 1402'
sjeverno - na zemljopisnoj irini Copna.
Z. Nuttal ponudila je tono objanjenje na pitanje kako je
odreena 260-dnevna ritualna godina, to pot vruj e i injenica
da se Copn smatrao glavnim ast ronomski m sreditem Maya.
Osim uobiajene nebeske orijentacije graevina, neke od stela
Copna odreuju kljune dat ume u kalendaru. Na drugom
Zecharia Sitchin - I ZGUBLJ ENA KRALJ EVSTVA 9 4
mjestu, jedna stela ('Stela A') oznaena dat umom koji po Dugom
raunanj u odgovara 733. g. n.e., takoer nosi i druga dva dat uma
Dugog raunanja - jedan uvean za 200 dana, a drugi manji za
60 dana (razdvajajui ciklus od 260 dana). A. Aveni (Skywatchers
of Ancient Mexico) pretpostavlja da je to bio pokuaj da se uskladi
Dugo raunanje (koje je brojilo stvarnih 365,25 dana godinje)
s ciklikim Haabom od 365 dana. Potreba za preinakom ili
reformom kalendara mogla je biti razlogom skuptine astronoma
odrane u Copanu 763. g. n. e. Ova je skuptina obiljeena
kvadratnim spomeni kom poznat i m kao Oltar Q na kojem je
port ret i rano esnaest ast ronoma koji su prisustvovali skupu, sa
svake strane po etvorica (sl. 35). Potrebno je napomenut i da ih
simbol 'suze' na vrhu nosa - kao to je to i kod prikaza Paala
- identificira kao Promatrae neba. Dat um uklesan na ovom
spomeniku pojavljuje se i na spomeni ci ma u drugi m mayanskim
mjestima, a to nam sugerira da su se odluke donesene u Copanu
primjenjivale na cijelom podr uj u kraljevstva.
Reputaciji Maya kao kolovanih ast ronoma doprinijela je i
injenica da njihovi brojni kodeksi sadre dijelove koji se bave
astronomijom, gdje se govori o pomri nama sunca i mjeseca i
planetu Veneri. No, podrobni j e ispitivanje tih podataka otkrilo je
da to nisu bili zapisi promat ranj a koja su obavili astronomi Maya.
To su bili godinjaci kopirani iz nekih ranijih izvora, a koji su
Mayama dali ve gotove podat ke po kojima su oni trebali traiti
pojave na koje se mogao primijeniti 260-dnevni ciklus. Kao to
slika 35
9 5
je E. Hadingham ustvrdio (Early Man and the Cosmos), ovi su
godinjaci pokazivali ' neobinu mjeavinu dugorone tonosti i
kratkorone netonosti'.
Izgleda da je glavni zadatak lokalnih astronoma bio
da provjeravaju ili prilagoavaju 260- dnevnu svetu godinu
podacima iz ranijeg doba koji su se odnosili na kretanje nebeskih
tijela. I doista, najpoznatiji opservatorij u Yucatanu koji jo
uvijek postoji, Caracol u Chichen Itzi (sl. 36), dao je povoda
za frustraciju broj ni m istraivaima koji su uzalud pokuavali
pronai njegovu orijentaciju i poglede kroz otvore prema
solsticijima ili ekvinocijima. Meut i m, ini se da se neki smjerovi
promatranja odnose na Tzolkinov (260-dnevni ) ciklus.
Ali, zato broj 260? Iskljuivo zato to se poklopio s brojem
dana izmeu Zenita u Copanu? Zato nije izabran, recimo, laki
broj 300, u sluaju da se je odabralo mjesto blie 20 sjeverne
irine, kao to je Teotihuacan?
slika 36
Izgleda da broj 260 predstavlja proizvoljan, slobodan izbor;
objanjenje da je to rezultat mnoenja pri rodnog broja 20 (broj
prstiju na rukama i nogama) s 13, samo premj et a problem na
sljedee pitanje: zato i odakle broj 13? I Dugo raunanj e takoer
sadri proizvoljni broj - 360: ovdje se neobjanjivo naputa ista
vigezimalna progresija i, nakon ki n- a (1) i ui nal -a (20), uvodi se
u sustav t un (360). Haab kalendar takoer polazi od broja 360
kao temeljnog trajanja, dijelei taj broj u 18 ' mjeseci' od po 20
dana; godinu zaokruuje dodavanjem 5 'loih dana' kako bi se
dopuni o solarni ciklus od 365.
Na taj nain sva se tri kalendara temelje na brojevima koji nisu
prirodni, koji su promiljeno odabrani. Pokazat emo da su i 260 i
360 doli u Srednju Ameriku iz Mezopotamije, i to preko Egipta.
Dobro nam je svima poznat broj em 360: to je broj stupnjeva
kruga. Ali malo ljudi zna da taj broj duguj emo Sumeranima i da
on potjee iz njihovog seksagezimalnog (' baza 60' ) matematikog
sustava. Prvi poznati kalendar bio je nippurski kalendar Sumera;
bio je napravljen dijeljenjem kruga od 360 dijelova na 12 cjelina,
a dvanaest je sveti nebeski broj iz kojeg je uslijedilo dvanaest
mjeseci u godini, dvanaest kua zodijaka, dvanaest bogova
Olimpa, i tako dalje. Problem ostatka od 5,25 dana rijeen je
umet anj em - nakon to proe odreeni broj godina, dodaje se
trinaesti mjesec.
Iako egipatski aritmetiki sustav nije bio seksagezimalan,
oni su prihvatili sumerski sustav od 12 x 30 = 360. No, budui
da nisu mogli slijediti vrlo sloene proraune umet anj a, oni su
pojednostavili stvari zaokruujui svaku godinu tako to su
na kraju svake godine imali jedan kratki ' mjesec' od pet dana.
Upravo taj sustav prihvaen je u Srednjoj Americi. Haab kalendar
nije bio samo slian egipatskom, on je identian. tovie, kao
to su stanovnici Srednje Amerike imali ritualnu godinu uz
onu solarnu, tako su i Egipani imali ritualnu godinu koja je
bila povezana s uzdizanjem zvijezde Sirius i s istovremenim
podizanjem razine Nila.
Sumerski utjecaj na Egipane, pa stoga i na kalendare
Srednje Amerike nije bio ogranien samo na broj 360. Razne
9 7
stadije, uglavnom B. P. Reko-a u ranim brojevima magazina
El Mexico Antiguo, ostavljaju malo mjesta sumnji da je trinaest
mjeseci Tzolkinovog kalendara bio odraz 12-mjesenog sustava
Sumera kojem je pri dodan trinaesti umet nut i mjesec, s time
to je u Egiptu (te stoga i u Srednjoj Americi) trinaesti mjesec
smanjen na 5 dana u godini. Izraz t un za 360 znaio je u jeziku
Maya nebeski' i predstavljao je zvijezdu ili planet u zodijaku.
Zanimljivo je da se ' skupina zvijezda' - konstelacija - nazivala
Mool, izraz je to gotovo istovjetan nazivu MUL kojeg su Sumerani
koristili za ' nebesko tijelo'.
Povezanost kalendara Srednje Amerike sa Starim svijetom
postat e jo oiglednija kada razmot ri mo najsvetiji broj 52,
prema kojem su se usklaivali svi veliki dogaaji Srednje
Amerike. Mnogi pokuaji da se ponudi neko r azumno objanjenje
(poput tvrdnje da broj predstavlja rezultat 13 put a 4) ignoriraju
najoitiji izvor - 52 t j edna bliskoistonog kalendara (a kasnije i
europskog). Do tog broja tjedana dolazi se samo ako se rauna
tjedan od sedam dana. No, to nije uvijek bio sluaj. Podrijetlo
sedmodnevnog t j edna bilo je predmet prouavanja kroz
gotovo dva stoljea, a najbolja teorija tvrdi da potjee od etiri
mjeseeve faze. Ono to se moe sa sigurnou utvrditi jest da se
sedmodnevni t j edan pojavio kao boanski odreen vremenski
period u biblijska vremena, kad je Bog zapovjedio Izraelcima za
vrijeme Izlaska iz Egipta da tuju sedmi dan kao Sabat.
Je li, dakle, 52 bio najsvetiji ciklus zato to je to bio zajedniki
nazivnik kalendara Srednje Amerike - ili je sveti ciklus od 260
bio prihvaen zato to je on (a ne, recimo, 300) bio viekratnik od
52 (52 x5 = 260)?
Iako je boanstvo iji je epitet bio ' Sedam' bio glavni
sumerski bog, njega se tovalo s posebnog mjesta (npr. Beer- eba,
Zdenac od sedam) ili osobnim i meni ma (Elisheva, Moj Bog je
sedam) uglavnom u zemlji Kanaan. Broj 7 kao posebno tovani
broj pojavljuje se u priama hebrejskih patrijarha tek nakon
sto je Abraham otiao u Egipat i ostao na faraonovom dvoru.
Broj 7 proima biblijsku priu o Josipu, faraonov san, te daljnje
gaaje u Egiptu. A, budui da broj 52 vue korijen iz broja 7
98
koji predstavlja temeljnu kalendarsku jedinicu, vidjet emo da je
ovaj najsvetiji ciklus Srednje Amerike bio egipatskog podrijetla.
Jo preciznije: 52 je bio magini broj, povezan s egipatskim
Thot hom, bogom znanosti, pisma, matematike i kalendara.
Drevna egipatska pria poznata pod naslovom ' Pustolovine
Satni-Khamoisa s mumijama' - pria je to o magiji, t aj nama i
pustolovinama koja se moe usporediti s nekim suvremeni m
trilerom - za kljunu scenu u radnji prie koristi povezanost
maginog broja 52 s Thot hom i s t aj nama kalendara. Pria je
zapisana na papirusu (Kairo 30646) koji je otkriven u grobnici
u Tebi, datirana u treem stoljeu pr. n. e. Pronaeni su i dijelovi
drugi h papirusa s istom priom, ukazujui na to da je to bila
rasprostranjena knjiga u drevnoj egipatskoj literaturi koja je
pripadala ciklusu pria o bogovima i ljudima.
Junak prie je faraonov sin koji je ' bio dobro poduen u
svim stvarima'. On je obiavao etati nekropol om u Memphisu
(tada glavni grad) i prouavati svete spise na zidovima hrama
i stelama, te istraivati drevne knjige o magiji. S vr emenom je
postao ' mag kojem nije bilo ravna u Egiptu'. Jednog dana mu
je neki tajanstveni starac rekao za grobnicu ' gdje je pohranj ena
knjiga koju je bog Thot h napisao vlastitom rukom' , u kojoj su
otkriveni misteriji zemlje i tajne neba, kao i boansko znanje u
vezi 'izlaska sunca i pojave mjeseca, te kretanja bogova (planeta)
koji krue oko sunca' - tajne astronomije i kalendara.
Radilo se o grobnici Nenoferkheptaha, sina prijanjeg
faraona (za kojeg znanstvenici smatraju da je vladao oko 1250. g.
pr. n. e.). Kada se Satni, kao to je bilo za oekivati, zai nt ere- sirao
i upitao za lokaciju grobnice, starac ga je upozori o da Nenoferk-
heptah, iako mumificiran, nije mrtav i da bi mogao napasti
svakoga tko bi se usudio uzeti knjigu koja lei pored njegovih
stopala. Satni, koji se nije dao obeshrabriti, krenuo je u potragu
za grobnicom. Nju je, meut i m, bilo nemogue pronai, jer se
nalazila pod zemljom. Ali, kad je stigao na pravo mjesto, Satni je
' izgovorio formulu iznad nje i otvorio se prolaz u zemlji, te je on
siao do mjesta gdje je bila knjiga'.
9 9
U grobnici je Satni ugledao mumi j e Nenoferkheptaha,
njegove sest re-supruge i njihovog sina. Knjiga koja je uistinu
bila do Nenoferkheptahovih stopala sjala je svjetlom kao sunce'.
Kad je Satni zakoraio prema njoj, progovorila je mumi j a ena,
upozoravajui ga da ne prilazi blie. Ona je Satniju ispriala sve
o Nenoferkheptahovim pustolovinama, kad se on elio domoi
knjige, budui ju je Thot h bio sakrio na tajno mjesto, u zlatnu
kutiju koja se nalazila unut ar srebrne kutije koja je bila u nizu
drugih kutija, od kojih je posljednja, vanjska bila od bronce i
eljeza. Ne obazirui se na upozorenja i svladavi sve prepreke,
Nenoferkheptah je pronaao i dobio knjigu; nakon toga, Thot h
ih je prokleo i osudio na zaustavljanje ivotnih funkcija: iako
ivi, bili su pokopani , iako mumificirani, mogli su vidjeti, uti
i govoriti. Ona je upozorila Satnija da e Thothovo prokletstvo
pasti i na njega ukoliko dot akne knjigu.
No, budui da je stigao tako daleko, Satni je vrsto odluio
uzeti knjigu. Kad je ponovno zakoraio prema njoj, progovorila
je Nenoferkheptahova mumija. ' Postoji nain da dobije u posjed
knjigu, a da se pri t om ne izloi Thot hovom bijesu' - ree; tajna je
u tome da se odigra i pobijedi u Igri Pedeset Dva, to je Thot hov
magini broj.
Satni je spr emno prihvatio. Izgubio je prvu igru i dj el omi no
potonuo u tlo. Izgubio je sljedeu igru i onu sljedeu, tonui sve
vie i dublje. Kako mu je ipak polo za rukom pobjei s knjigom,
nesree koje su ga zbog toga snale, te kako ju je na kraju vratio
na njeno t aj no mjesto - to je sadraj ostatka ove drevne verzije
Otimaa izgubljenog kovega'.
Pouka prie upozorava da nijedan ovjek, bez obzira koliko
obrazovan i velikog znanja, ne moe saznati tajne Zemlje, Sunca,
Mjeseca i planeta bez boanskog doputenja; bez Thot hova
odobrenja, ovjek e izgubiti igru Pedeset Dva. A, izgubio bi je
ak i kad bi pokuao otkriti tajne skidanjem zatitnih slojeva
Zemljinih minerala i metala.
Vjerujem da je to bio isti Thoth, odnosno Quetzalcoatl, koji
je narodima Srednje Amerike darovao kalendar od Pedeset Dva,
1 0 0
kao i svo drugo znanje. U Yucatnu su ga Maye zvali Kukulcan; u
tihooceanskim podruj i ma Gvatemale i El Salvadora zvali su ga
Xiuhtecuhtli; sva su imena znaila isto: Pernata ili Krilata Zmija.
Arhitektura, natpisi, ikonografija i spomenici izgubljenih
gradova Maya omoguili su znanstvenicima da slijede i
rekonstruiraju ne samo povijest tih gradova i njihovih vladara,
ve i njihove promjenjive religiozne ideje. Isprva su hramovi bili
uzdignuti na vrhu stepenastih piramida za oboavanje Zmijskog
Boga, a nebo se promatralo zbog kljunih nebeskih ciklusa. Ali,
dolo je vrijeme kad je bog - ili svi nebeski bogovi - otiao.
Budui da ih vie nisu vidjeli, pretpostavili su da ih je progutao
vladar noi - jaguar; slika velikog boga otada je bila prekrivena
jaguarovom maskom (sl. 37) kroz koju se jo uvijek pojavljuju
zmije, njegov prijanji simbol.
No, nije li Quetzalcoatl obeao da e se vratiti?
Promatrai neba u dunglama s velikim su arom prouavali
drevne godinjake. Sveenici su iznijeli miljenje da e se nestala
boanstva vratiti ukoliko im se ponude iva, pulsirajua srca
ljudskih rtava.
Meutim, na neki kljuni kalendarski dat um u devetom
stoljeu n. e. prorokovani dogaaj nije dogodio. Svi su se ciklusi
poklopili i zajedno zbrojeni dali nulu. I tako su ceremonijalni
centri i gradovi posveeni bogovima bili naputeni, a dungla je
svojim zelenim ogrtaem prekrila podruj e Zmijskih Bogova.
slika 37
5
STRANCI S DRUGE
STRANE MORA
Kad su Tolteci sa svojim voom Topiltzin-Quetzalcoatlom
napstili Tollan 987. godine, razoarani i gnuajui se religije,
u potrazi za mjestom gdje bi mogli tovati boga kao u stara
vremena, otili su na Yucatn. Sigurno je da su novi dom mogli
pronai i blie, uz manj e naporno putovanje, s manj e prolazaka
kroz podruj a neprijateljskih plemena. Ipak su se odluili za
putovanje od gotovo tisuu i pol kilometara, u zemlju pot puno
razliitu od njihove - ravnu, bez rijeka, tropsku. Nisu stali dok
nisu doli do Chichn Itze. Zato? to ih je tjeralo da dou do
svetog grada kojeg su Maye ve napustili? Odgovor moemo
potraiti samo u ruevinama.
Budui da se do njega lako dolazi iz Mride, administrativnog
glavnog grada Yucatna, grad Chichn Itzu se usporeivao
s Pompejima u Italiji, gdje je nakon otklanjanja vulkanskog
pepela pod kojim je bio zakopan, na svjetlo dana iziao rimski
grad s ulicama, kuama, muralima, grafitima i kojeim drugi m.
U sluaju Chichn Itzua trebalo je otkloniti pokrov dungle,
a posjetitelj je nagraen dvost ruki m uitkom: posjetom
Zecharia Sitchin - I ZGUBLJ ENA KRALJEVSTVA 1 0 2
mayanskom gradu ' Drevnog carstva' i zrcalnoj slici Tollana kako
su ga iseljenici posljednji puta vidjeli; naime, kad su Tolteci stigli,
ispoetka su izgraivali i nadograivali Chichn Itz po uzoru na
svoj prijanji glavni grad.
Arheolozi vj eruj u da je to mjesto bilo vana naseobina ak
i u prvom tisuljeu pr. n. e. Chilam Balam kronika pot vruj e
da je 450. g. n. e. to bio glavni sveti grad Yucatna. Tada se zvao
Chichn, ' Usta zdenca', jer najsvetija od njegovih osobina je bio
cenote ili sveti zdenac kojem su hodoasnici dolazili izdaleka.
Veina vidljivih ostataka iz tog doba vladavine Maya smjetena
je u j unom ili ' Starom Chichn' dijelu mjesta. Na t om mjestu
smjeteno je najvie graevina koje su opisali i nacrtali Stephens i
Cat herwood, a koja nose takva romantina imena kao Akah-Dzib
(' Mjesto okultnog pisma), enski samostan, Hr am pragova, i
tako dalje.
Posljednji koji su zaposjeli (ili jo bolje, ponovo zaposjeli)
Chichn Itzu prije dolaska Tolteka bili su Itzas, pleme za koje
neki vj eruj u da je bilo u rodu s Toltecima, dok ih drugi vide kao
putnike s juga. Oni su t om mjestu dali njegovo tadanje ime koje
znai' Usta zdenca plemena Itza'. Izgradili su vlastiti ceremonijalni
centar sjeverno od ruevina Maya; izgradili su najuvenije mjesne
graevine, veliku sredinju piramidu ('El Castillo') i opservatorij
(Caracol) - samo da bi ih Tolteci preuzeli i pregradili kada su
ponovno stvarali Tollan u Chichn Itzi.
Sluajno otkrie ulaza omoguuje dananj em posjetitelju
da ue u prostor izmeu piramide Itz i tolteke piramide koja
ju okruuje, te da se popne ranijim stepenicama do svetita
Itz gdje su Tolteci postavili sliku Chacmoola i sliku jaguara.
Izvana se moe vidjeti samo tolteka st rukt ura - piramida
koja se uzdie u devet razina (si. 38) do visine od otprilike 55
metara. Posveena Bogu Krilate Zmije, Quetzalcoatl-Kukulcanu,
ona ga tuje ne samo ukrasima u obliku pernate zmije, nego i
umet anj em u st rukt uru raznih kalendarskih aspekata, kao to je
gradnj a na svakoj od etiri strane piramide po j ednog stubita s
91 stepenicom, s kojima najvia 'stepenica' ili terasa sveukupno
daje zbroj dana solarne godine (91 x 4 + 1 = 365). Struktura
1 0 3
STRANCI S DRUGE STRANE MO R A
slika 38
nazvana Hr am ratnika doslovno je kopija piramide Atlanata u
Tuli po svom smjetaju, orijentaciji, stubitu, pernat i m kameni m
zmijama s obje strane, ukrasima i skulpturama.
Kao i u Tuli (Tollan), nasuprot ovoj pi rami di -hramu, s
druge strane velikog trga nalazi se glavno igralite. To je ogromna
pravokutna arena duga 166 metara - najvea u Srednjoj Americi.
Visoki zidovi diu se uz dvije due strane; u sredini svakog
od njih, jedan metar iznad tla stri kameni prsten ukraen
rezbarijama prepletenih zmija. Da bi pobijedili, igrai su morali
ubaciti loptu od tvrde gume kroz prstenove. U svakoj momadi
je bilo po sedam igraa; momad koja je izgubila platila bi
visoku cijenu: njihovom voi bila je odsjeena glava. Kamene
1 0 4
slika 39
ploe ukraene bareljefom postavljene du zidova prikazivale
su prizore iz igre. Sredinja ploa na istonom zidu (sl. 39) jo
uvijek prikazuje vou pobjednike momadi (slijeva) kako dri
odsjeenu glavu voe poraenog tima.
Okrut an kraj navodi na zakljuak da je ta igra bila vie od
zabave. U Chichen Itzi kao i u Tuli postojalo je vie igralita,
moda za treninge ili manj e utakmice. Glavno igralite bilo je
jedinstveno po svojoj veliini i raskoi, a vanost onoga to se
t amo dogaalo naglaavala je i prisutnost triju hramova koji
su bili bogato ukraeni scenama ratnika, mitolokih susreta,
Drvetom ivota te krilatim i bradat i m boanstvom s dva roga
(sl. 40).
Sve te raznolikosti i oznake asti na igraima sugeriraju
nam meuplemenski, ako ne i meunarodni aspekt tog dogaaja
1 0 5 STRANCI S DRUGE STRANE MO R A
od velikog politiko-religioznog znaaja. Broj igraa (sedam),
odrubljivanje glave voi poraenih i upotreba gumene lopte
- sve to izgleda kao oponaanje mitoloke prie u Popol Vuhu,
prie koja govori o borbi izmeu bogova voenoj kao natjecanje
s gumenom loptom. Bog Sedam-Makao i njegova dva sina igrali
su protiv raznih bogova neba, ukljuivi Sunce, Mjesec i Veneru.
Nad poraeni m sinom Sedam-Huanaphu izvrena je smrt na
kazna: ' Njegova glava je bila odsjeena i otkotrljala se, a njegovo
srce izvaeno iz grudiju'. Ali, budui da je bio bog, uskrsnuo je i
postao planet.
Takvo ponavljanje boanskih dogaaja tolteki obiaj ini
srodni m religioznim igrama na drevnom Bliskom istoku. U
Egiptu, komadanj e i uskrsnue Ozirisa svake se godine iznova
uprizorilo u misterijskoj igri, u kojoj su glumci, ukljuujui i
faraona, igrali uloge raznih bogova; u Asiriji je kompleksna
predstava takoer igrana j ednom godinje, ponovno prolazei
bitku izmeu dva boga u kojoj je onaj poraeni ubijen, da bi mu
Bog Nebesa oprostio i uskrsnuo ga. U Babilonu je Enuma elish,
ep koji opisuje stvaranje sunevog sustava, svake godine bio itan
kao dio novogodinje proslave; on je opisivao nebeski sudar koji
je doveo do stvaranja Zemlje (sedmog planeta) kao i raskol te
odsijecanje glave udovinom Ti amat u od strane vrhovnog
babilonskog boga Marduka.
Mayanski mit i njegovo ponovljeno uprizorenje, kao odjek
bliskoistonih ' mitova i njihovih ponovni h igranja, izgleda da
je zadrao nebeske elemente prie i simbolizam broja sedam
u odnosu prema planetu Zemlji. Vano je primijetiti da u
slika 40
1 0 6
slika 41
prikazima Maya-Tolteka du zidova igralita neki igrai nose
Sunani Disk kao svoj amblem, dok drugi nose sedmokraku
zvijezdu (sl. 41). Da je to bio nebeski simbol, a ne tek sluajni
amblem, potvruje, po naem miljenju, injenica da se drugdje u
Chichen Itzi ponavlja prikaz etverokrake zvijezde u kombinaciji
s osmicom' - simbolom za planet Veneru (sl. 42a), te da su na
drugi m mjestima sjeverozapadnog Yucatana zidovi hramova bili
ukraavani simbolima estokrake zvijezde (si. 42b).
Prikazivanje planeta kao zvijezda s krakovima je tako
uobiajeno da i zaboravljamo kako se taj obiaj pojavio: kao i
mnogo drugi h stvari, poelo je u Sumeru. Na temelju onoga to
su nauili od Nefilima, Sumerani nisu brojali planete kao mi,
od Sunca prema van, nego izvana prema unutra. Tako je Pluton
bio prvi planet, Nept un drugi, Uran trei, Saturn etvrti, Jupiter
peti. Mars je dosljedno tome bio esti, Zemlja sedma, a Venera
osma. Uobiajeno objanjenje znanstvenika zato Maye/Tolteci
poistovjeuju Veneru s osmicom jest da je potrebno osam
Zemljinih godina (8 x 365 = 2.920 dana) da se ponovi sinodiko
poravnanje s Venerom nakon pet orbita Venere (5 x 584 = 2.920
dana). Ali ako je tako, Venera bi trebala biti broj 'Pet', a Zemlja
'Osam'.
1 0 7
Smat ram da je sumerska met oda mnogo primjerenija i
tonija, i drim da su prikazi Maya/Tolteka slijedili bliskoistonu
ikonografiju; jer, kao to se moe vidjeti, simboli pronaeni u
Chichen Itzi i drugdj e na Yucatanu gotovo su istovjetni oni ma
pomou kojih su razliiti planeti prikazivani u Mezopotamiji (sl.
42c).
Zaista, upotreba simbola zvijezde s krakovima na
bliskoistoni nain sve vie prevladava, to vie idemo prema
sjeverozapadnom kutu Yucatana i do njegove obale. Tamo, na
mjestu zvanom Tzekelna, pronaena je izvanredna skulptura koja
se sada nalazi na izlobi u meridskom muzeju. Isklesana iz velikog
kamenog bloka za koji su lea statue jo uvijek privrena,
ona prikazuje ovjeka s odlunim crtama lica, mogue da nosi
slika 42
Zecharia Sitchin -IZGUBLJENA KRALJEVSTVA
108
slika 43 slika 44
i kacigu. Njegovo tijelo je pokriveno prianjajuim odijelom
izraenim od krljuti. Pod savinutom rukom dri objekt koji
muzej identificira kao geometrijski oblik petokrake zvijezde'
(sl. 43). Opasa dri tajanstvenu krunu napravu privrenu uz
njegov trbuh; znanstvenici vj eruj u da one koji ju nose, to na neki
nain identificira kao Bogove Vode.
U oblinjem mjestu zvanom Oxkintok otkrivene su velike
skulpture boanstava koje ine dio masivnog kamenog bloka;
arheolozi pretpostavljaju da su sluile kao strukturalni st upovi -
drai u hramovima. Jedan od njih (sl. 44) izgleda kao enski
pandan gore opisanog mukog kipa. Njezina odjea slina krljuti
pojavljuje se na nekoliko veih i manj i h statua s Jaine, otoka kraj
sjeverozapadne obale Yucatana na kojem je stajao najneobiniji
hram. Otok je sluio kao sveta nekropola, jer to je mjesto, prema
legendama, bilo konano odmorite Itzamne, boga plemena Itza
- velikog zlatnog boga koji je dokoraao s mora do obale, a ije
ime je znailo ' Onaj iji je dom voda'.
\
Tekstovi, legende i vjerovanja tako su upuivali na zaljevsku
obalu Yucatana kao mjesto gdje je boansko ili oboavano bie
dolo na obalu da zapone naseljavanje i civilizaciju u tim
krajevima. Ta mona kombinacija, ta kolektivna sjeanja izgleda
da su bili razlog da su Tolteci putovali na taj kraj Yucatna i
posebno u Chichn Itzu, kamo su stigli u namj eri da obnove i
povrate istou svojih izvornih vjerovanja; bio je to povratak
na mjesto gdje je sve i zapoelo, i mjesto gdje e Bog-povrat ni k
ponovno uploviti, dolazei s druge strane mora.
Sredinje mjesto oboavanja Itzamne i Quetzalcoatla, a
moda i sjeanja na Votana, bio je Sveti zdenac u Chichn Itzi
- ogroman zdenac po kojem je Chichn Itza dobio ime.
Smjeten t ono sjeverno od glavne piramide i spojen
dugakom popl oanom procesijskom avenijom s ceremonijalnim
trgom, zdenac je danas dubok oko dvadeset i j ednog met ra od
gornjeg dijela do razine vode, s jo priblino trideset metara
vode i mulja u dubinu. Otvor zdenca, ovalnog oblika, dugaak
je oko 75, a irok oko 50 metara. Postoje dokazi da je zdenac
bio umj et no proirivan i da su neko dolje vodile stepenice. Na
otvoru zdenca jo uvijek se mogu vidjeti ostaci postolja i oltara;
tamo su se odravali, zapisao je biskup Landa, obredi za boga
vode i kie, u njega su bacali djevice kao rtve, a tovatelji koji
su dolazili iz svih krajeva bacali su u njega dragocjene darove,
uglavnom od zlata.
Godi ne 1885. Edward H. Thomas koji je stekao reputaciju
kao autor rasprave pod naslovom Atlantis Not a Myth, postao
je ameriki konzul u Meksiku. Vrlo brzo je za sedamdeset
pet dolara kupio sto ezdeset etvornih kilometara dungle,
ukljuivi ruevine Chichn Itze. Ruevine je uinio svojim
domom, te organizirao za Peabody Museum harvardskog
univerziteta sustavna ronjenja u zdenac da bi se izvadili sveti
rtveni predmeti.
Naeno je svega etrdesetak ljudskih kostura; ali zato su
ronioci iznijeli bogatu kolekciju od vie tisua umjetnikih
predmeta. Vie od 3.400 njih bilo je nainjeno od ada,
poludragog kamena kojeg su Maye i Asteci najvie cijenili. Meu
predmetima su se nalazile kuglice, tapii za nos, epovi za ui,
gumbi, prstenje, privjesci, kugle, diskovi, reljefi, kipii. Vie od 500
predmeta nosilo je na sebi rezbarije koje su prikazivale ivotinje
Zecharia Sitchin - Izgubljena KRaljevstva
110
slika 45
i ljude. Neki od tih prikazanih ljudi bili su oigledno bradati (sl.
45a, b), slini prikazima na zidovima hrama na igralitu (sl. 45c).
Jo znaajniji bili su metalni predmet i koje su ronioci iznijeli
na povrinu. Na stotine njih bilo je izraeno od zlata, a neki su
bili od srebra ili bakra - znaajan je to nalaz na poluotoku bez
metala. Neki su predmeti bili nainjeni od pozlaenog bakra ili
bakrenih slitina kao to je bronca, otkrivajui tako metalurku
sofisticiranost nepoznatu u zemljama Maya, to dokazuje da su
ti predmeti bili doneseni iz dalekih zemalja. Od svega navedenog
ipak najvie zbunjuje otkrie diskova od istog kositra, metala
koji je nemogue nai u pri rodnom stanju, jer ga se dobiva samo
kompleksnim rafiniranjem ruda, i to ruda kojih uope nema u
Srednjoj Americi.
Predmeti od metala, izuzetne izrade, ukljuuju brojna zvona
kao i obredne predmete (pehare, posude za vodu), prstenje,
tijare, maske, ornament e i nakit, ezla, predmet e nepoznate svrhe
i, najznaajnije - diskove gravirane ili s ispupenim reljefom sa
scenama susreta. Oni prikazuju osobe u razliitoj odjei i razliitih
crta lica koje se suprotstavljaju j edna drugoj, moda u borbi, u
prisutnosti zemaljskih ili nebeskih zmija odnosno Bogova Neba.
1 1 1
slika 46
Domi nant ni ili pobjedniki j unak uvijek je prikazan s br adom
(sl. 46 a, b).
To oigledno nisu bili bogovi, jer su zmijski bogovi ili
bogovi neba bili prikazani odvojeno. Takvi poput njih, razliiti od
bradatog i krilatog Boga Neba (sl. 40), pojavljuju se na reljefima
uklesanim na zidovima i stupovima u Chichen Itzi, zajedno s
drugi m junacima i ratnicima, kao to je ovaj s dugom i uskom
bradom (sl. 47) kojemu su neki nadjenuli nadi mak' Uj ak Sam'.
Identitet ovih bradonj a predstavlja zagonetku; ono to
je sigurno jest da to nisu bili tamonji Indijanci koji nemaj u
dlaka na licu, niti nose bradu. Tko su onda bili ti stranci?
Njihove 'semitske' ili ak istono mediteranske crte lica (jo
upadljivije na predmet i ma od gline, oslikanima crteima lica)
neke su istraivae ponukale da ih identificiraju kao Feniane ili
' idove moreplovce' koje je moda vjetar odnio s kursa, a st ruj e
Atlantskog oceana su ih donijele do obala Yucatana, u vrijeme
kad su kralj Salomon i feniki kralj Hiram udruili snage i poslali
ekspediciju moreplovaca oko Afrike, u potragu za zlatom (oko
1 1 2
1000. g. pr. n. e.); ili, nekoliko stoljea kasnije,
kada su Feniani bili protjerani iz svojih
lukih gradova na istonom Sredozemlju,
osnovali Kartagu i plovili u smjeru zapadne
Afrike.
Bez obzira na to tko su mogli biti
ti moreplovci i bez obzira na mogue
vrijeme njihova prelaska oceana, priznati
akademski istraivai automatski odbacuju
svaku mogunost namj ernog prijelaza.
Oni oigledne brade objanjavaju ili kao
lane brade koje su Indijanci privrivali
na lice ili tvrde da su pripadale sluajno
preivjelim brodolomcima. Razumije se,
prvi argument (kojeg su ozbiljno iznijeli
poznati znanstvenici) povlai novo pitanje:
ako su Indijanci oponaali neke druge,
bradate ljude, tko su bili ti drugi ljudi?
Niti objanjenje o nekolicini preivjelih
brodolomaca ne izgleda vjerodostojno.
Domorodake tradicije, kao u legendi o Votanu, govore o vie
putovanja, kao i o istraivanju iza kojeg je uslijedilo naseljavanje
(osnivanje gradova). Arheoloki dokazi kose se s objanjenjem
o nekoliko sluajno preivjelih koje je more izbacilo na obalu.
Bradati ljudi prikazivani su u raznovrsnim aktivnostima i
okolnostima, i to na mjestima du cijele meksike obale zaljeva,
na lokacijama u unutranjosti i na jug, sve do obale Tihog oceana.
Ti su ljudi na crteima prikazivani ne stilizirano, ne mitoloki,
ve kao stvarni portreti konkretnih pojedinaca.
Neki od primjera takvih prikaza koji najvie zaprepauju
naeni su u Veracruzu (sl. 48a, b). Ljudi koji su tu ovjekovjeeni
oigledno su identini zapadnosemitskim dostojanstvenicima
koje su zarobili egipatski faraoni za vrijeme njihovih azijatskih
osvajanja; pobjednici su ih prikazali u svojim komemorat i vni m
natpisima na zidovima hrama (sl. 49).
slika 47
1 1 3
slika 49
slika 48
slika 50
Zato i kada su ti mediteranski moreplovci doli u Srednju
Ameriku? Arheoloke indicije zbunjuju, jer vode do jo vee
enigme - do Ol meka i njihovog oitog afrikog podrijetla; naime,
kako to mnogi prikazi - kao ovaj iz Alvarada, Veracruz (sl. 50)
- pokazuju, Bradati i Olmeci su se sreli, licem u lice, na istom
podruj u i u isto vrijeme.
Odsvi h izgubljenih civilizacija Srednje Amerike, ona olmeka
je najstarija i najtajnovitija. To je bila po svim procj enama Majka
civilizacija koju su drugi kopirali i prilagoavali. Ona se pojavila
du obale Meksikog zaljeva poetkom drugog tisuljea pr. n.
e. Puni procvat doivjela je, u otprilike 40 mjesta, oko 1200. g.
pr. n. e. (ili, kako neki dre, oko 1500. g. pr. n. e.). irei se u svim
smjerovima, ali ugl avnom prema jugu, obiljeila je cijelu Srednju
Ameriku oko 800. g. pr. n. e..
Prvo slikovno pismo u Srednjoj Americi pojavljuje se u
kraju Olmeka, a t akoer i sustav brojenja, s tokama i linijama.
slika 51
Prvi zapisi kalendara Dugog raunanj a s tajnovitim poet -
nim dat umom u 3113. g. pr. n. e., prva djela velianstvene i
monument al ne kiparske umjetnosti, poetak uporabe zada, prvi
prikazi oruja ili orua koje se dri u ruci, prvi ceremonijalni
centri, prve nebeske orijentacije - sve su to dostignua Olmeka.
Nije ni udo da su zbog tolikog mnot va 'prvih', neki (kao
J. Soustelle, The Olmecs) usporeivali olmeku civilizaciju u
Srednjoj Americi s onom drevnog Sumera u Mezopotamiji, koja
se smatrala pravim poet kom svega na drevnom Bliskom istoku.
Osim toga, kao i sumerska civilizacija, i Olmeci su se pojavili
iznenada, bez prethodnika ili pret hodnog razdoblja post upnog
razvoja. U svojim tekstovima Sumerani opisuju svoju civilizaciju
kao dar bogova, posjetitelja Zemlje koji su mogli lutati nebom
i stoga ih se esto opisivalo kao krilata bia (sl. 51a). Olmeci
su svoje ' mitove' zabiljeili u kiparskoj umjetnosti, kao, npr. na
ovoj steli iz Izape (sl. 51b) koja prikazuje kako jedan krilati bog
drugom odrubl j uj e glavu. Ta ' pria u kamenu' izuzetno je slina
sumerskom prikazu (sl. 51 c).
Tko su bili ljudi koji su inili ta junaka djela? S nadi mkom
Olmeca (' Narod gume' ), budui je njihovo podruj e uz obalu
1 1 6
zaljeva bilo poznato po kauukovcu, oni su zapravo bili enigma
- stranci u stranoj zemlji, stranci s druge strane mora, ljudi koji
ne samo da su pripadali drugoj zemlji, ve i dr ugom kontinentu.
U podruj u movarni h obala gdje je kamen rijedak, oni su
stvorili i ostavili iza sebe kamene spomenike koji zadivljuju sve
do dananjih dana; od tih spomenika najvie, meut i m, zbunjuju
oni koji portretiraju same Olmeke.
U svakom su pogledu jedinstvene divovske kamene glave
isklesane nevj eroj at nom vjetinom i nepoznat i m alatima, koje
portretiraju olmeke voe. Prvi koji je vidio takvu gigantsku
glavu bio je J. M. Melgar y Serrano u Tres Zapotes u pokrajini
Veracruz. On ju je opisao u Bulletin of the Mexican Geographical
and Statistical Society (1869.) kao' umj et ni ko djelo...velianstvena
skulptura koja zaudo predstavlja jednog Etiopljana'. Priloeni
crtei vj erno su reproducirali negroidne crte lica (sl. 52).
Tek 1925. g. zapadni znanstvenici su potvrdili postojanje
takvih kolosalnih kamenih glava kad je arheoloki tim iz Tulane
univerziteta, predvoen Fransom Blomom, pronaao ' gornji dio
kolosalne glave koja je potonula duboko u tlo' u La Venti, mjestu
blizu zaljevske obale u pokrajini Tabasco. Kad je glava u cijelosti
iskopana (si. 53), ispostavilo se da je visoka 2,4 metra, s opsegom
od 6,4 metra i da je teka otprilike dvadeset etiri tone. Nema
nikakve sumnj e da prikazuje Afrikanca negroidnih crta lica koji
slika 52
1 1 7
slika 53
nosi upadljivu kacigu. S vremenom je u La Venti pronaeno jo
takvih glava, od kojih je svaka portretirala vi dno razliitu osobu,
s njezinom razliitom kacigom, ali s istim rasnim crtama.
Pet slinih kolosalnih glava etrdesetih godina prolog
stoljea u San Lorenzu - olmekom mj est u nekih sto kilometara
jugozapadno od La Vente - pronala je arheoloka ekspedicija na
elu s Mat t hewom Stirlingom i Philipom Druckerom. Timovi s
Yale univerziteta koji su stigli poslije njih, predvoeni Michaelom
D. Coeom, otkrili su jo glava. Oni su oitali vrijednosti
radioaktivnog ugljika koje su dale dat ume od oko 1.200. g. pr.
n. e. To znai da je organska materija (najee, drveni ugljen)
pronaena na tom mjestu toliko stara; meut i m, samo mjesto i
njegovi spomenici lako bi mogli biti i stariji. I doista, meksiki
arheolog Ignacio Bernal koji je pronaao jo j ednu glavu u
Tres Zapotes, ove kolosalne skulpture smjeta u razdoblje koje
odgovara priblino 1.500. g. pr. n. e.
Do sada je pronaeno esnaest takvih kolosalnih glava.
Njihova visina varira izmeu 1,5 do 3 met ra, a tee do dvadeset i
pet tona. Tko god da ih je klesao, namj eravao je klesati i dalje, jer
je osim zavrenih glava bila pronaena i velika koliina sirovine'
- velikog kamenja koje je bilo odl oml j eno i zaobljeno u oblik
kugle. Bazaltno kamenje, dovreno i nedovreno, dopreml j eno
slika 54
je iz njegovog izvora na mjesta bez kamenja, s udaljenosti od
stotinu kilometara i vie, kroz dungle i movare. Na koji su
nain takvi kolosalni kameni blokovi bili lomljeni, t ransport i rani
i konano isklesani, te uspravljeni na njihovom odreditu, ostaje
tajna. Jasno je, meut i m, da su Olmeci smatrali vrlo vanim
na takav nain ouvati uspomenu na svoje voe. Da se radi o
poj edi nci ma-i ndi vi duama, svima iz iste negroidne afrike loze,
ali sa svojim osobnostima i razliitim pokrivalima za glavu, moe
se jasno vidjeti iz galerije portreta nekih od tih glava (sl. 54).
Scene susreta, uklesane na kameni m stelama (sl. 55a) i
drugi m spomenicima (sl. 55b), jasno prikazuju Olmeke kao
visoke,snano graene ljude s miiavim tijelima -' divovi' rastom,
bez sumnje, u oima domae, indijanske populacije. Meutim,
kako se ne bi pomislilo da se ovdje radi samo o nekolicini voa,
a ne o stvarnoj populaciji negroidne afrike loze - mukarcima,
enama i djeci - Olmeci su za sobom ostavili na stotine, ako
ne i na tisue prikaza samih sebe, razbacane diljem ogromnog
podruj a Srednje Amerike koje povezuje zaljev i pacifiku obalu.
Na skulpturama, rezbarijama u kamenu, bareljefima, statuama -
uvijek vidimo ista crna afrika lica, kao na adu iz svetog zdenca
u Chichen Itzi ili u zlatnim reljefima t amo pronaenima; na
slika 57
brojnim terakotama pronaeni m cijelim putem od Jaine (kao to
je ljubavni par) do sredinjih i sjevernih dijelova Meksika, ili ak
kao igrae s loptom (reljefi iz E1 Tajina); sl. 56 prikazuje neke od
njih. Neke terakote (sl. 57a), a posebno kamene skulpture Olmeka
(sl. 57b), portretiraju ih kako dre bebe - in koji je za njih morao
imati osobito znaenje.
slika 55
slika 56
1 2 0
Sama mjesta gdje su pronaene kolosalne glave i drugi
olmeki prikazi nisu nita manje intrigantna; njihova veliina
i strukture otkrivaju rad organiziranih doseljenika, a ne samo
nekoliko brodolomaca-posjetitelja. La Venta je bila ustvari
mali otok u movarnom obalnom podruj u koji je bio umj et no
oblikovan, napunj en zemljom i izgraen prema unaprijed
smiljenom planu. Glavne graevine, ukljuujui i neobinu
konusnu ' piramidu, izdueni i kruni humci, strukture,
poploena dvorita, oltari, stele i druge osobitosti koje je nainio
ovjek bili su postavljeni s velikom geometrijskom preciznou
du osi sjever-jug, na potezu od oko pet kilometara. Na mjestu
bez kamenja, zapanjujua raznolikost kamenja - svaka vrsta
kamena zbog njegove posebne osobine - koritena je u razliitim
graevinama, spomenicima i stelama, iako je sve njih trebalo
dopremiti iz velike udaljenosti. Za samu konusnu piramidu
trebalo je dopremiti i sloiti 90.000 kubinih metara zemlje. Sve je
to zahtijevalo ogroman fiziki napor. Osim toga, to je zahtijevalo i
visoku razinu arhitektonskog i kamenorezakog iskustva za to u
Srednjoj Americi nije bilo primjera; to je umijee oito odnekuda
moralo doi.
Izvanredni pronalasci u La Venti ukljuivali su i pravokutni
ograeni prostor, okruen ili ograen stupovima od bazaltnog
kamena (istog materijala od kojeg su isklesane kolosalne glave).
Taj prostor je titio kameni sarkofag i pravokut nu pogrebnu
komoru koja je imala krov i zidove takoer od bazaltnih stupova.
Unutra je na niskom podiju lealo nekoliko kostura. Sve u svemu,
ovaj jedinstveni pronalazak sa svojim kameni m sarkofagom,
ini se da je bio model za jednako neobinu Pacalovu kriptu u
Palenqueu. U svakom sluaju, inzistiranje na pri mj eni velikih
kamenih blokova, ak i ako ih se trebalo donositi izdaleka, za
spomenike, komemorat i vne skulpture i grobnice mora posluiti
kao indicija za tajnovito podrijetlo Olmeka.
Ne manj e zbunjujue bilo je otkrie u La Venti: pronaeno
je na stotine umjetniki izrezbarenih predmet a od rijetkog ada,
zajedno s neobinim sjekirama nainjenim od tog poludragog
kamena koji na t om podruj u nije dostupan. Osim toga, da
sve bude jo misterioznije, sve je bilo zakopano u dugakim i
duboki m rovovima koji su bili ispunjeni slojevima ilovae, a svaki
sloj je bio druge vrste ilovae i druge boje - tisue tona zemlje
dopremljene s razliitih udaljenih mjesta. Nevjerojatno, ali svi su
rovovi bili poploeni na samom dnu tisuama ploa serpentina,
jo j ednog zeleno-plavog poludragog kamena. Openi t o se
smatra da su rovovi bili iskopani kako bi se u njima zakopali
dragocjeni predmeti od zada; meut i m, podovi od serpent i na
mogu takoer upuivati na pretpostavku da su rovovi bili ranije
izgraeni, za posve drugaije svrhe, ali da su bili iskoriteni za
zakapanje vrlo vrijednih predmeta, kao to su rijetke sjekire,
kada je prestala potreba za njima (i za rovovima). Nema nikakve
sumnj e da su Olmeci napustili svoja mjesta oko poetka nove
ere i da su ak pokuali zakopati neke kolosalne glave. Tko god
da je kasnije imao pristup do njihovih mjesta, uinio je to uz
odmazdu: neke od glava bile su oigledno prevrnute s njihovih
postolja i otkotrljane nizbrdo u movaru; na drugi ma su uoljivi
znakovi pokuaja sakaenja.
Kao jo jednu enigmu iz La Vente spomeni mo pronalazak
konkavnih ogledala od kristalizirane eljezne rude (magnetit i
hematit), oblikovanih i ispoliranih do savrenstva, naeni h u
rovovima. Nakon prouavanja i izvrenih pokusa, znanstvenici
sa Smithsonian Institution u Washingtonu, D.C., doli su do
zakljuka da su se ogledala mogla koristiti kako bi fokusirala
suneve zrake, za paljenje vatre ili za ' ritualne svrhe' (nain na
koji znanstvenici kau da ne znaju emu neki predmet slui).
Zakljunu enigmu u La Venti predstavlja samo mjesto, jer
ono je precizno smjeteno po osi sjever-jug, koja je pomaknut a
8 stupnjeva na zapad od pravog sjevera. Razliite studije su
pokazale da je to bila namj erna orijentacija, iji je cilj bio
omoguiti astronomska promatranja, moda s vrha konusne
piramide' iji su istaknuti vrhovi mogli sluiti kao pokazatelji
smjera. Posebna studija M. Popenoe-Hat cha (Papers on Olmec
and Maya Archaeology No. 13, University of California) zakljuuje
da' obrazac promatranja, kako se ono provodilo u La Venti 1.000
g- pr. n. e., upuuj e na to da ono mora potjecati od davnog
znanja, steenog jedno tisuljee ranije....Mjesto La Venta i njena
umj et nost u godini 1000. pr. n. e. izgleda da odraavaju tradiciju
velikim dijelom utemeljenu na meridijanskim tranzitima zvijezda
koji su se dogaali na solsticije i ekvinocije oko 2000. g. pr. n. e.'.
Vremenska odrednica koja see na poetak 2000. g. pr. n. e.
La Ventu bi pretvorila u najraniji 'sveti centar' u Srednjoj Americi,
prethodei ak i Teotihuacanu, ne uzimajui u obzir legendarno
doba, kad su t amo obitavali samo bogovi. To jo uvijek ne mora
biti t ono vrijeme dolaska Olmeka preko mora, jer njihovo Dugo
raunanj e poi nj e 3113. g. pr. n.e.; ali, to jasno pokazuje koliko su
Olmeci bili napredniji od poznatih civilizacija Maya i Asteka.
U Tres Zapotes - iju ranu fazu arheolozi smjetaju u tri
stoljea, od 1500. do 1200. g. pr. n. e. - kamene konstrukcije (iako
je t amo kamen rijedak), terase, stubita i humci koji su mogli
biti piramide, razbacani su po mjestu. U radijusu od dvadeset
i pet kilometara oko Tres Zapotes locirano je jo barem osam
mjesta, to ukazuje na to da je Tres Zapotes bio veliko sredite
okrueno manj i m, zavisnim mjestima - satelitima. Osim glava i
drugi h spomenika, t amo je otkopan i odreeni broj stela; jedna
od njih ('Stela C' ) nosi dat um Dugog raunanj a 7.16.6.16.18 koji
odgovara 31. g. pr. n. e., i tako pot vruj e prisutnost Olmeka na
t om mj est u u to vrijeme.
U San Lorenzu olmeki se ostaci sastoje od graevina,
humaka i nasipa, razdvojenih umj et ni m jezercima. Sredinji dio
mjesta bio je izgraen na ljudskom rukom napravljenoj terasi
povrine otprilike jednog i pol etvornog kilometra, a koja se
izdizala oko 5,6 metara iznad okolnog terena - projekt koji
zasjenjuje mnoge moder ne pothvate. Arheolozi su otkrili da su
ta jezerca bila meusobno povezana sustavom podzemni h cijevi
cije znaenje ili funkcija jo nisu shvaeni'.
Opisivanje olmekih mjesta moe se nastavljati - do sada
ih je otkriveno etrdesetak. Posvuda se, osim monument al ne
umj et nost i i kameni h graevina, nalaze deseci humaka i drugi
dokazi namj erni h, planiranih nasipa.
Zidanje kamenom, nasipi, rovovi, jezerca, cijevi, ogledala,
moraj u, meut i m, imati neku smislenu svrhu, premda je moderni
znanstvenici ne mogu dokuiti. To se odnosi i na prisutnost
Olmeka u Srednjoj Americi - osim ako niste skloni teoriji
preivjelih brodolomaca, to mi nismo. Asteki povjesniari
su opisivali narod, kojem su dali nadi mak Olmeca, kao ostatak
drevnog naroda - dakle, ne nekoliko pojedinaca - koji nije
govorio nahuatlanski, i koji je stvorio najstariju civilizaciju u
Meksiku. Arheoloki dokazi to pot vruj u i pokazuju da od
osnovnog podruj a ili ' podruj a prijestolnice' do Meksikog
zaljeva gdje su La Venta, Tres Zapotes i San Lorenzo tvorili glavni
trokut, podruj e olmekog naseljavanja i utjecaja zadire na jug
prema tihooceanskoj obali Meksika i Gvatemale.
Strunjaci za nasipe, majstori zidanja kamenom, kopai
rovova, kanalizatori vode, korisnici ogledala - to su Olmeci,
tako nadareni, radili u Srednjoj Americi? Stele ih prikazuju kako
izranjaju iz 'oltara koji predstavljaju ulaze u dubine zemlje (sl.
58), ili u pei nama gdje dre zbunj uj uu zbirku alata, kao na ovoj
steli iz La Vente (sl. 59) na kojoj se mogu razaznati tajanstvena
ogledala, privrena na kacigu onoga koji dri alat.
Sve u svemu, njihove sposobnosti, prikazi, alati, vode nas
ka j ednom zakljuku: Olmeci su bili rudari koji su doli u Novi
Svijet kako bi doli do nekih dragocjenih metala - najvjerojatnije
zlata, a moda i drugi h rijetkih minerala.
Legenda o Votanu koja govori o kopanju tunela kroz
planinu pot vruj e ovaj zakljuak, kao, uostalom, i injenica da
je meu Starim Bogovima koje je nahuatlanski narod prihvatio
od Olmeka postojao i bog Tepeyolloti, to znai 'Srce planine'. On
slika 58
Zecharia Sitchin - I ZGUBLJ ENA KRALJ EVSTVA 1 2 4
slika 59
je bio bradati Bog Peina; njegov hr am je morao biti od kamena,
po mogunosti izgraen unut ar planine. Njegova slika-simbol
bila je prokopana planina; njega su prikazivali (sl. 60a) kako dri
baca plamena, svoj alat - ba kao to smo vidjeli i u Tuli!
Sugestiju da je baca plamena (kojeg su drali i Atlanti i
koji je bio prikazan na stupu) ovdje vjerojatno bio koriten za
rezanje kroz kamen, a ne samo za klesanje kamena, nedvojbeno
potvruje kameni reljef poznat kao Daizu br. 40, nazvan tako
po mjestu u meksikoj dolini Oaxaca, gdje je pronaen. Taj
reljef zorno prikazuje ovjeka unut ar zatvorenog podruj a koji
koristi baca plamena prema zidu ispred sebe (sl. 60b). Simbol
' dijamanta' na zidu vjerojatno oznaava mineral, no, njegovo
znaenje jo nije odgonetnuto.
Kao to to mnogi prikazi pot vruj u, zagonetka afrikih
'Olmeka' isprepletena je s t aj nom Bradatih s istonog Sredo-
zemlja. Oni su prikazani na spomenicima u svim olmekim
mjestima, na individualnim port ret i ma ili u scenama susreta.
Vano je napomenut i da se neki od tih prikazanih susreta
dogaaju u piljama; jedan od njih, iz Tres Zapotes (sl. 61),
ukljuuje ak i pratioca koji nosi svjetleu napravu (u vrijeme
kad se pretpostavlja da su se koristile samo baklje). Ne manj e
slika 61
slika 60
zapanjujua stela iz Chalcatzinga (sl. 62) prikazuje enu 'bijele
rase' koja upravlja neim to izgleda kao sofisticirani tehniki
ureaj; temelj stele nosi izdajniki znak' dijamanta' . Sve nevedeno
upuuj e na vezu s mineralima.
Jesu li Bradati Mediteranci doli u Srednju Ameriku u
isto vrijeme kada i afriki Olmeci? Jesu li bili saveznici koji su
se meusobno pomagali, ili su bili suparnici u potrazi za istim
dragocjenim mineralima ili metalima? Nitko to ne moe sa
sigurnou rei; osobno, vj eruj em da su afriki Olmeci t amo
stigli prvi i da korijene njihovog dolaska mor amo traiti u
misterioznom poet nom dat umu Dugog raunanj a - 3113. g. pr.
n. e.
Bez obzira na vrijeme i razloge zbog kojih je taj odnos
zapoeo, izgleda da je zavrio s trzavicama.
slika 62
1 2 7 STRANCI S DRUGE S TRANE MO R A
Znanstvenici su se pitali zato na mnogi m olmekim
mjestima postoje tragovi namj ernog unitavanja - nagrivanje
spomenika (ukljuujui i kolosalne glave), razbijanje artefakata,
prevrtanje spomenika - sve izvreno sa estinom i osvetniki.
Izgleda da se unitavanje nije dogodilo odj ednom; ini se da
su olmeka mjesta bila post upno naputana, najprije stariji
' metropolski centar' blizu Zaljeva oko 300. g. pr. n. e., a kasnije
i junija mjesta. Mi smo vidjeli dokaz dat uma ekvivalentnog 31.
g. pr. n. e. u Tres Zapotes; to sugerira da je proces naput anj a
olmekih sredita, za kojim je slijedilo osvetniko unitavanje,
mogao trajati nekoliko stoljea, kako su Olmeci naputali ta
mjesta i povlaili se na jug.
Prikazi iz tog nemi rnog razdoblja i iz te june zone olmekih
krajeva prikazuju ih sve vie kao ratnike koji nose zastraujue
maske orla ili jaguara. Jedna takva izrezbarena stijena iz j uni h
podruj a prikazuje tri olmeka ratnika (dvojicu s maskama
orla) kako dre koplja. Scena pokazuje i golog zarobljenika koji
ima bradu. Ono to ostaje nejasno jest da li ratnici predstavljaju
prijetnju zarobljeniku ili su prikazani u inu njegovog
oslobaanja. To ostavlja otvorenim intrigantno pitanje da li su
negroidni Olmeci i Bradati s istonog Mediterana bili na istoj
strani kad su nemi rna vremena uzdrmala prvu srednj oameri ku
civilizaciju?
Meutim, izgleda da su i j edni i drugi
dijelili istu sudbinu.
Na najzanimljivijem mjestu blizu
tihooceanske obale zvanom Monte
Alban - podi gnut om na ogr omnom nizu
ljudskom rukom napravljenih terasa i s
neobinim st rukt urama sagraeni m za
astronomske svrhe - deseci kameni h ploa
uspravljenih u komemorat i vnom zidu
nose izrezbarene slike afri ko-negroi dni h
ljudi u savinutim poloajima (sl. 63). Dugo
vremena su nosili nadi mak Danzantes,
slika 63 'Plesai'; no, danas se znanstvenici slau
da one prikazuju gola tijela osakaenih Olmeka - vjerojatno
ubijenih u nasilnoj pobuni lokalnih Indijanaca. Meu ostalim
negroidnim tijelima na prikazu nalazi se i tijelo bradatog ovjeka
sa semitskim nosom (sl. 64) koji je oito dijelio istu sudbinu s
Olmecima.
slika 64
Smatra se da je Monte Alban bio naseljeno mjesto od 1500.
g. pr. n. e., a da je postao vee sredite od 500. g. pr. n. e. Tako
su, tijekom nekoliko stoljea njegove raskoi, njegovi graditelji
zavrili kao osakaena tijela, ovjekovjeena u kamenu, postavi
rtve onih koje su pouavali.
I tako je to tisuljee, zlatno doba Stranaca S Druge Strane
Mora, postalo samo legenda.
6
KRALJEVSTVO
ZLATNOG TAPA
Pria o civilizaciji u zemljama Anda obavijena je velom tajni,
tim vie to nedostaju zapisi ili stele koje uvaju prie u slikama;
no, mitovi i legende puni su kazivanja o bogovima i divovima, te
kraljevima koji su od njih potekli.
Obalni narodi sjeaju se predaja o bogovima koji su vodili
njihove pretke u obeane zemlje, kao i o divovima koji su im
pljakali ljetine i silovali njihove ene. Planinski narodi, od
kojih su Inke bili domi nant ni u vrijeme panjolskog osvajanja,
priznavali su boansko vodstvo u svim vrstama aktivnosti i
zanatstvu, uzgoju itarica, izgradnji gradova. Oni su prepriavali
Prie o Poetku - prie o stvaranju, o dani ma potresa, o pot opu
koji je sve progutao. I poetak svog kraljevstva i osnivanje svojih
gradova pripisuju magiji zlatnog tapa.
panjolski kroniari, kao i domoroci koji su nauili
panjolski, ustanovili su da je otac dvojice kraljeva Inka u
vrijeme panjolskog osvajanja, Huayna Capac, bio dvanaesti
Inka (titula koja je znaila gospodar, vladar) dinastije koja
je zapoela u Cuzcu, glavnom gradu, oko 1020. g. n. e. Tek
129
nekoliko stoljea prije dolaska panjolaca Inke su se spustili sa
svojih planinskih uporita u podruj a na obali gdje su postojala
kraljevstva iz mnogo ranijih vremena. irei svoju vlast na sjever
do dananjeg Ekvadora i na jug do dananjeg ilea uz pomo
poznate Autoceste Sunca, Inke su u znaajnoj mj eri nametnuli
svoju vladavinu i administraciju kulturama i organiziranim
drutvima koja su tisuljeima ivjela u tim krajevima. Posljednje
koje je palo pod dominaciju Inka bilo je pravo carstvo naroda
Chimu; njihov glavni grad, Chan- Chan, bio je met ropol a ija su
se svetita, stepenaste piramide i nastambe prostirale na preko
trinaest etvornih kilometara.
Smjeten blizu dananjeg grada Trujilla, gdje rijeka Moche
utjee u Tihi ocean, drevni glavni grad podsjetio je istraivae
na Egipat i Mezopotamiju. Istraiva iz devetnaestog stoljea E.
G. Squier (Peru Illustrated: Incidents of Travel and Explorations in
the Land of the Incas) vidio je goleme ostatke koji su ga zapanjili
ak i u ruevnom stanju i jo neiskopani. On je vidio 'duge linije
masivnih zidova, gigantske piramide s prostorijama ili huacas,
ostatke palaa, nastambi, akvadukata, rezervoara, hambara... i
grobova, koji su se prostirali mnogi m kilometrima, na sve strane'.
I doista, pogled iz zraka na ogromno mjesto koje se prostire
kilometrima na ravnom obal nom zemljitu, doziva u sjeanje
pogled iz zraka na Los Angeles dvadesetog stoljea.
Obalna podruj a koje lee izmeu zapadnog lanca Anda i
Tihog oceana klimatski su podruj a bez kie. ivot i civilizacija
ovdje su bili mogui jer vode koje se slijevaju sa visokih planina
u ocean teku u obliku velikih i malih rijeka koje presijecaju
obalne ravnice na otprilike svakih osamdeset ili stotinu ezdeset
kilometara. Ove rijeke stvaraju plodna i zelena podruj a koja
razdvajaju iroke prostore sline pustinji. Naselja su stoga nikla
na obalama i uima tih rijeka; a arheoloki dokazi pokazuju da
su Chimusi uveavali ove izvore vode vodom dopreml j enom s
planina pomou akvadukata. Osim toga, povezali su plodna i
naseljena podruj a cestom koja je u prosjeku bila iroka etiri i
pol metra - preteom uvene Autoceste Sunca Inka.
1 3 1
KRALJ EVSTVO ZLATNOG TAPA
PERU I NJEGOVI SUSJEDI
Na rubu izgraenog podruj a gdje prestaje zelena dolina
i poinje neplodna pustinja, iz pustinjskog se tla uzdiu velike
piramide, stojei j edna nasuprot druge preko rijeke Moche.
One su bile izgraene s ciglama od blata suenim na suncu,
podsjeajui istraivae, kao npr. V. W. von Hagena (Highway of
the Sun i druge knjige) na visoke tornjeve hrama (zigurate) u
Mezopotamiji, koji su takoer bili izgraeni od cigala od blata
i, poput onih na obalama rijeke Moche, pomalo su konveksnog
oblika.
Tijekom etiri stoljea procvata naroda Chi mu, od oko
1000. do 1400. g. n. e., oni su takoer ovladali zlatarstvom u
mjeri koju Inke, koji su uslijedili, nikad nisu dosegli. panjolski
konkvistadori su u superlativima opisivali zlatna blaga onoga
to su ustvari bili Chi mu sredita (ak i pod vladavinom Inka);
zlatna ograda grada zvanog Tumbes, gdje su biljke i ivotinje
prikazane u zlatu, izgleda da je bio model po koj em su Inke
oblikovale zlatnu ogradu glavnog svetita u Cuzcou. Okolica
jednog drugog grada, Tucume, dala je vei dio zlatnih predmet a
koji su bili pronaeni u Peruu u stoljeima nakon panjolskog
osvajanja (predmeta zakopanih u grob s mrtvacima). Kada su
pregazili obalne zemlje, Inke su uistinu bili zapanjeni koliinama
zlata koje su Chimusi posjedovali. Te legendarne koliine, kao i
stvarni kasniji nalazi, jo uvijek zbunjuju znanstvenike; naime,
izvori zlata u Peruu ne nalaze se u neplodnim obalnim zemljama,
ve u planinama.
Chi mu - drava kulture - bila je nasljednik prijanjih
kultura ili organiziranih drutava. Kao to je to sluaj i s Chi mu,
nitko ne zna kako su ti narodi sami sebe nazivali; imena koja se
danas za njih koriste ustvari su imena arheolokih nalazita ili
rijeka gdje su ta drutva i njihove prepoznatljive graevine bile
skoncentrirane. Na sredinjem sjevernom obal nom podr uj u
narod nazvan Mochica uklanja maglu povijesti unat rag do
otprilike 400. g. pr. n. e. Oni su poznati po svom umj et ni kom
grnarstvu i prelijepim tkaninama; no, kako i kada su nauili
te vjetine, ostaje t aj nom. Ukrasi na njihovim keramikim
posudama puni su ilustracija krilatih bogova i prijeteih divova,
1 3 3
te upuuj u na religiju s pant eonom na ijem elu je bio Bog
Mjesec, iji je simbol bio polumjesec, a ime Si ili Si-An.
Artefakti Mochica razvidno pokazuju da su oni, stoljeima
prije naroda Chi mu, ovladali vjetinom lijevanja zlata, graenja
ciglama od blata i gradnj om dvorita hrama s puno zigurata.
Na mjestu zvanom Pacatnamu, tridesetih godina dvadesetog
stoljea, njemaki arheoloki tim (H. Ubbel ohde-Doeri ng, Auf
den Koenigsstrassen der Inka) iskopao je zakopani sveti grad s, ni
manje ni vie, nego trideset i j ednom piramidom. Utvrdili su da
su mnoge od manj i h piramida bile oko tisuu godina starije od
nekoliko veih piramida, koje su imale stranice od po ezdeset
metara i bile visoke oko dvanaest metara.
Juna granica Chi mu carstva bila je rijeka Rimac, od ijeg su
imena panjolci iskrivljeno izveli naziv Lima kao ime za njihov
glavni grad. U vrijeme koje je prethodilo dolasku Inka iza te
granice nalazila su se obalna podruj a koja je nastanjivalo pleme
Chincha; planine su zaposjeli narodi koji su govorili jezikom
Aymara. Danas je poznato da su Inke od ovih prvih preuzeli
svoje poi manj e panteona, a od ovih drugih prie o Stvaranju i
Poetku.
Regija Rimac bila je arite u staro vrijeme, kao to je i
danas. Upravo na tom podruj u, j uno od Lime, stajao je najvei
hram nekom peruanskom boanstvu. Jo uvijek se mogu vidjeti
njegove ruevine iz vremena kad su ga Inke ponovno sagradili
i poveali. Bio je posveen Pacha-Camacu, to znai 'Stvoritelj
svijeta', bogu koji je predvodio pant eon u kojem su bili i boanski
par Vis i Mama-Pacha (' Gospodin Zemlja' i ' Gospoa Zemlja' ) i Ni
i Mama-Cocha (' Gospodin Voda' i ' Gospoa Voda'), bog Mjeseca
Si, bog Sunca Illa-Ra i bog j unaka Kon koji je takoer bio poznat
i kao Ira-Ya - imena koja podsjeaju na mnoge bliskoistone
boanske epitete.
Pachacamacov hram bio je 'Meka' drevnih naroda junih
obala. Hodoasnici su dolazili iz okolnih mjesta kao i izdaleka.
Sam in hodoaa bio je tako potovan, da ak i kad su plemena
bila u ratu, neprijateljskim je hodoasnicima bio zajamen
siguran prolaz. Hodoasnici su dolazili nosei darove od zlata,
jer to je bio metal za koji se dralo da pripada bogovima. Samo
su odabrani sveenici mogli ui u najsvetije mjesto gdje je u
odreene praznike dane boja slika izgovarala prorotva koja
su sveenici prenosili narodu. Cijeli sveti prostor hrama bio je
toliko tovan da su hodoasnici prije ulaska morali izuti sandale
- kao to je to Mojsiju bilo zapovjeeno na Sinaju, i kao to to
muslimani jo uvijek rade prilikom ulaska u damiju.
Zlato koje se nalazilo u hramu bilo je previe bajoslovno
a da bi promakl o panji panjolaca. Francisco Pizzaro je p o -
slao svog brata Hernandeza da ga opljaka. Ovaj je pronaao
neto zlata, srebra i dragog kamenja, ali ne i glavno blago,
jer su ga sveenici sakrili. Nikakve prijetnje ili muenja nisu
mogli natjerati sveenike da otkriju mjesto gdje je blago bilo
pohr anj eno (o kojem se jo pria da je negdje izmeu Lime i
Lurina). Hernandez je tada smrskao zlatnu boju statuu kako bi
uzeo njen metal i izvukao iz zidova srebrne avle koji su drali
zlatne i srebrne ploe u nizovima na zidovima hrama. Sami avli
teili su gotovo jednu tonu!
Lokalne legende osnivanje toga hrama pripisuju 'divovima.
Ono to se sa sigurnou moe rei jest da su Inke - prihvaajui
tovanje Pachacamaca od plemena koja su podinili - poveali
i ukrasili hram. Smjeten na planini, s Tihim oceanom u
podnoj u, hram se uzdizao povrh etiri terase koje su drale
petu, sto pedeset metara iznad tla; te etiri terase bile su stvorene
podi zanj em pot porni h zidova, izgraenih od ogromni h kamenih
blokova. Najvia terasa protezala se preko nekoliko jutara.
Zavrne strukture kompleksa hrama, zahvaljujui uleknutim
trgovima, omoguavale su neomet an pogled iz glavnog svetita
na veliki ocean.
Nisu samo ivi dolazili ovdje na molitvu. I mrtvace se takoer
donosilo u dolinu Rimac, kao i j uno na obalnu ravnicu, da bi
proveli ivot nakon smrti u sjeni proroanskih bogova; moda
su ih donosili ak i zbog eventualnog uskrsnua, jer je postojalo
vjerovanje da Rimac moe uskrsnuti mrtve. Na mjestima danas
poznat i m kao Lurin, Pisco, Nazca, Paracas, Ancon, Ica, arheolozi
su u ' gradovima mrtvih' pronali nebrojene grobove i podzemne
1 3 5 KRALJ EVSTVO ZLATNOG TAPA
prostorije u kojima su bila sahranjena mumificirana tijela
plemia i sveenika. Mumije, u sjedeem poloaju sa savijenim
akama i nogama, bile su vezane i smjetene u vree; ali, u
vreama, preminuli su bili pot puno odjeveni u svoju najbolju
odjeu. Suha klima i vree izvanredno su zatitili pletenu odjeu,
vunene alove, t urbane i pona te njihove nevjerojatno svijetle
boje. Na tkaninama, ije je izuzetno tkanje arheologe podsjetilo
na najfinije europske tapiserije, bili su izvezeni religiozni i
kozmoloki simboli.
Sredinja figura, kako na tkaninama, tako i na keramici, bila
je bog koji dri tap u jednoj, a munj u u drugoj ruci i nosi kr unu
s rogovima ili zrakama (sl. 65); Indijanci su ga zvali Rimac, poput
imena rijeke.
Jesu li Rimac i Pachacamac bili j edno te isto boanstvo ili
dva razliita boga? Znanstvenici se tu ne slau, jer su dokazi
nedostatni. Slau se oko toga da su oblinje planine bile posveene
iskljuivo Rimacu. Njegovo ime je znailo ' Gromovnik' , te je na
taj nain i fonetski slino nadi mku Raman pod kojim je Adad bio
poznat semitskim narodi ma - epitet koji potjee od glagola koji
znai 'grmjeti'.
slika 65
Prema kroniaru Garcilasou u ovim planinama je ' idol
u obliku ovjeka' stajao u svetitu posveenom Rimacu. On
je pritom mogao misliti na bilo koje od nekoliko mjesta u
planinama oko doline Rimaca. Tamo krajolikom sve do dananjeg
dana dominiraju ruevine neega to znanstvenici smatraju da
su bile stepenaste piramide (umjetnikova vizija, sl. 66), navodei
promat raa na pomisao da gleda zigurat sa sedam stepenica u
drevnoj Mezopotamiji.
Je li Rimac bio bog ponekad zvan ' Kon' ili 'Ira-Ya', onaj
kojeg su zvali Viracocha u lozi Inka? Iako to nitko ne moe sa
sigurnou rei, ono to je izvan sumnj e jest da je Viracocha
bio prikazivan na identian nain kao i boanstvo prikazano na
obalnoj grnariji - drei u j ednoj ruci oruje u obliku viljuke, a
u drugoj magijski tap.
Upravo s tim tapom - tapom od zlata - zapoinju sve
andske legende o Poetku; na obalama jezera Titicaca, u mjestu
zvanom Tiahuanacu.
Kad su stigli panjolci, zemlje Anda bile su carstvo Inka,
kojim se upravljalo iz planinskog glavnog grada Cuzca. A Cuzco,
prenose nam prie Inka, su osnovala Djeca Sunca koje je stvorio
i pouavao na jezeru Titicaca Bog Stvoritelj, Viracocha.
slika 66
Viracocha je, prema andskim legendama, bio veliki Bog
Neba koji je na Zemlju doao u davna vremena i izabrao Ande za
podruj e svog stvaranja. Jedan panjolski kroniar, otac Cristoval
de Molina, zabiljeio je: 'Rekli su da je Stvoritelj bio u Tiahuanacu
i da je to bilo njegovo glavno prebivalite. Stoga se na t om mjestu
nalaze izvanredne graevine, vrijedne divljenja.
Jedan od prvih sveenika koji je zapisao domorodake prie
o njihovoj povijesti i pretpovijesti bio je Blas Valera; naalost,
poznati su samo fragmenti njegovih zapisa iz iskaza drugih, jer
su njegov originalni rukopis 1587. g. spalili Englezi prilikom
pljakanja Cadiza. On je zapisao priu Inka o tome kako je
nj i hov prvi monarh, Manco Capac, izaao iz jezera Titicaca kroz
podzemni prolaz. On je bio sin Sunca koje mu je dalo zlatni tap
da pomou njega pronae Cuzco. Kad je njegova majka dobila
trudove, svijet je bio u tami. Kad se rodio, nastalo je svjetlo i ule
su se trube, a bog Pachacamac je objavio da je osvanuo divan dan
Manca Capaca.
Meutim, Blas Valera je zapisao i druge verzije koje upuuj u
na to da su Inke osobu Manca Capaca i prie o nj emu prilagodili
svojoj dinastiji, a da su njihovi pravi preci bili doseljenici koji su
u Peru stigli morem. Prema drugoj verziji prie, monarh kojeg
su Inke zvali ' Manco Capac' bio je sin kralja zvanog Atau koji
je stigao na obalu Perua s dvjesto mukaraca i ena koji su se
iskrcali u Rimacu. Odatle su otili u Icu, a odande su marirali do
jezera Titicaca, mjesta odakle su Sinovi Sunca vladali Zemljom.
Manco Capac je poslao svoje sljedbenike u dva smjera kako bi
pronali te legendarne Sinove Sunca. On sam je lutao danima
dok nije doao na mjesto koje je imalo svetu peinu. Peina je
bila umj et no isklesana i okiena zlatom i srebrom. Manco Capac
je napustio svetu peinu i otiao do prozora zvanog Capac Toco,
to znai 'Kraljevski prozor'. Kad je izaao, bio je odjeven u zlatnu
odjeu koju je dobio u peini; zaodjenuvi se t om kraljevskom
odjeom, zadobio je kraljevanje Peruom.
Iz ovih kao i iz drugih kronika proizlazi da su andski narodi
upamtili razliite verzije. Oni se sjeaju Poetka stvaranja na
jezeru Titicaca i poetka kraljevstva na mjestu svete peine
Zecharia Sitchin - I ZGUBLJ ENA KRALJ EVSTVA 138
i kraljevskog prozora; kod Inka, ti su se dogaaji odvijali
istovremeno i stvorili su temelj njihove dinastije. Druge su
verzije, meutim, razdvojile dogaaje i razdoblja.
Jedna od verzija koja se odnosi na Poetak govori daj e veliki
bog, Stvoritelj Svega, Viracocha, poslao etiri brata i etiri sestre
da put uj u zemljom i donose civilizaciju primitivnim narodima;
jedan od tih parova brat -sest ra/ mu-ena zapoeo je kraljevstvo
u Cuzcu. Druga verzija govori da je Veliki Bog, u svom sjeditu
na jezeru Titicaca, stvorio taj prvi kraljevski par kao svoju djecu
i dao im predmet nainjen od zlata. Rekao im je da idu na sjever
i sagrade grad t amo gdje zlatni predmet pot one u zemlju; mjesto
gdje se to udo dogodilo bilo je Cuzco. To je bio razlog zbog
kojeg su kraljevi Inka - ukoliko su potekli iz niza brat-sestra
kraljevskih parova - mogli tvrditi da pot j eu izravno od Boga
Sunca.
Sjeanja na Potop pojavljuju se u gotovo svim verzijama
Poetka. Prema ocu Molini (Relacin de las fabulas y ritos de
los Yngas) ve 'u vrijeme Manca Capaca koji je bio prvi Inka i
otkada su se nadalje poeli nazivati Djecom Sunca ... imali su
pot puni opis Potopa. Govore da su u Potopu nestali svi ljudi i
sva stvorenja, a vode su narasle iznad svih najviih planina na
svijetu. Nijedno ivo bie nije preivjelo osim mukarca i ene
koji su ostali 'u kutiji'; a kad su se vode povukle, vjetar ih je odnio
u Huanaco koji je udaljen oko tri stotine kilometara od Cuzca,
neto manj e ili neto vie. Stvoritelj Sviju Stvari zapovjedio im je
da ostanu t amo kao Mitime, te je na t om mjestu, u Tiahuanacu,
zapoeo podizati narod i nacije koji ive u t om podruju' .
Ponovno napuivanje Zemlje Stvoritelj je zapoeo oblikujui
iz gline po jednu osobu iz svakog naroda: ' zatim je dao ivot i
duu svakom, i mukarcima i enama, i usmjerio ih k njihovim
odreditima na Zemlji'. Oni koji nisu potovali zapovijedi koje su
se ticale bogotovlja i ponaanja, bili su pretvoreni u kamenje.
Stvoritelj je kraj sebe na otoku jezera Titicaca imao i Mjesec
i Sunce, jer su doli po njegovoj zapovijedi. Kad je sve to je
trebalo nanovo stvoriti na Zemlji bilo uinjeno, Mjesec i Sunce
su se uzdigli na nebo.
1 3 9
Ova dva boanska pomoni ka Stvoritelja Svega prisutna su
u jo j ednoj verziji, kao njegpva dva sina. ' Nakon to je stvorio
plemena i narode i dodijelio im odj eu i jezike', pisao je otac
Molina, 'Stvoritelj je zapovjedio svojoj dvojici sinova da idu u
razliitim pravcima i uvode civilizaciju'. Stariji sin, Ymaymana
Viracocha (to znai 'u ijoj su moi smjetene sve stvari'), otiao
je dati civilizaciju planinskim narodi ma; ml aem sinu, Topacu
Viracochi ('stvaratelj stvari'), bilo je zapovjeeno da ide obalnim
ravnicama. Kada su dva brata zavrila posao, sreli su se na obali
mora ' odakle su se uzdigli na nebo'.
Garsilaso de la Vega koji je roen u Cuzcu, ubrzo nakon
panjolskog osvajanja, od oca panjolca i Inka majke, zapisao
je dvije legende. Prema j ednoj je Veliki Bog siao s neba na
Zemlju da poui ovjeanstvo i dao mu je zakone i pravila. On
je ' postavio svoje dvoje djece na jezero Titicaca', dao im ' zlatni
klin' i uputio ih da se nastane na mjestu gdje e on pot onut i
u zemlju, a to se dogodilo u Cuzcu. Druga legenda govori da
' nakon to su se vode potopa povukle, odreeni ovjek se pojavio
u zemlji Tiahuanacu koja lei j uno od Cuzca. Taj je ovjek bio
toliko moan da j e podijelio svijet na etiri dijela i predao po dio
etvorici ljudi kojima je dodijelio titulu kralja'. Jedan od njih, ije
je ime bilo Manco Capac (' kralj i gospodin' na Quechua jeziku
Inka), utemeljio je kraljevstvo u Cuzcu.
Razliite verzije govore o dvije faze Viracochinog stvaranja.
Juan de Betanzos (Suma y Narracin de los Incas) zapisao je
Quechua priu gdje je bog Stvoritelj ' isprva napravio raj na
Zemlji' ; takoer je stvorio i ljude - ovjeanstvo. No, 'ti su ljudi
uinili neto loe Viracochi i on se na to naljutio ... i te prve
ljude i njihovog vou je za kaznu pretvorio u kamenje'. Zatim,
poslije razdoblja tame, u Ti ahuanacuu je nainio nove mukarce
i ene, iz kamenja. Dao im je zadae i sposobnosti, i rekao im
kuda da idu. Ostavi sa samo dva pomoni ka, jednog je poslao
na sjever, a drugog na jug, dok je on sam otiao u smjeru Cuzca.
Tamo je postavio poglavara; osnovavi tako kraljevstvo u Cuzcu,
Viracocha je nastavio svoje put ovanj e 'sve do obale Ekvadora,
1 4 0
gdje su mu se pridruila njegova dva suputnika. Tamo su svi
zajedno poeli hodati po moru i nestali!
Neke prie planinskih naroda usredotoile su se na to
kako je dolo do naseljavanja u Cuzcu i kako je Cuzco bio
boanski odreen da postane glavni grad. Po j ednoj verziji,
ono to je Manco Capac dobio (kako bi mogao pronai mjesto
gdje e podii grad) bila je mot ka ili tap nainjen od istog
zlata; zvali su ga Tupac-yauri, to znai sjajno ezlo'. On je u
pratnji brae i sestara krenuo u potragu za tim odreeni m
mjestom. Doavi do odreenog kamena, njegove suputnike je
obuzela malaksalost. Kad je Manco Capac udari o kamen svojim
maginim tapom, ovaj je progovorio i rekao mu da je izabran da
vlada kraljevstvom. Potomak j ednog indijanskog poglavice koji
se obratio na kranstvo nakon dolaska panjolaca tvrdio je u
svojim memoar i ma da su Indijanci do dananjeg dana pokazivali
drugima taj sveti kamen. ' Inka Manco Capac oenio je jednu od
svojih sestara, i menom Mama Ocllo ... i oni su poeli donositi
dobre zakone za vladanje svojim narodom' .
Ova pria, ponekad zvana legendom o etvero brae Ayar,
govori - kao i sve druge verzije o osnivanju Cuzca - da je
magini predmet kojim su bili odreeni monar h i glavni grad
bio nainjen od istog zlata. To je indicija za koju smat ram da
je od vitalnog i sredinjeg znaenja za odgonet anj e enigme svih
amerikih civilizacija.
Kad su panjolci uli u Cuzco, glavni grad Inka, naili su na
metropolu s nekih 100.000 stambenih kua, koje su okruivale
kraljevsko-religiozni centar velianstvenih hramova, palaa,
vrtova, trgova i trnica. Smjeten izmeu dviju rijeka (Tullumayo
i Rodadero), na visini od nekih 3300 metara, Cuzco poinje na
podnoj u obronaka Sacsahuamana. Grad je bio podijeljen na
dvanaest etvrti - broj koji je zbunio panjolce - rasporeenih u
ovalnom obliku. Prva i najstarija etvrt, prikladno nazvana Terasa
Kleanja, bila je smjetena na kosini obronka na sjeverozapadu.
Tamo su prvi Inke (a pretpostavljamo i legendarni Manco
Capac) izgradili svoje palae. Sve su etvrti nosile slikovita imena
1 4 1
(Mjesto Koje Govori, Terasa Cvijea, Sveta Vrata, i sl.) koja su u
stvarnosti opisivala njihovu glavnu osobitost.
Jedan od vodeih znanstvenika dvadesetog stoljea za
podruj e Cuzca, Stansbury Hagar (Cuzco, the Celestial City)
isticao je vjerovanje da je Cuzco bio utemeljen i izgraen u
skladu s pl anom koji je nacrtao Manco Capac na pretpovijesnom
svetom mjestu gdje je zapoela seoba Osnivaa, u Tiahuanacu
na jezeru Titicaca. U njegovom i menu (' Pupak Zeml j e) i podjeli
na etiri dijela, oponaajui etiri kuta Zemlje, on je (a i drugi)
vidio izraz zemaljskih koncepata. Meutim, u nekim drugi m
karakteristikama plana grada, on je prepoznao aspekte znanja
o zvijezdama (otuda i naslov knjige - Cuzco, Nebeski grad, op.
prev.). Vodeni tokovi koji su prolazili kroz sredite grada tekli
su umj et ni m kanalima koji su oponaali zavojitu Mlijenu stazu,
dok je dvanaest etvrti oponaalo podjelu neba na dvanaest kua
zodijaka. Znaaj no je za nae prouavanje dogaaja na Zemlji,
kao i vremena u kojem su se odvijali, da je Hagar zakljuio da je
prva i najranija etvrt predstavljala Ovna.
Squier i ostali istraivai devetnaestog stoljea opisivali su
Cuzco kao dijelom pot puno panjolski, a djelomino izgraen
preko ostataka ranijeg grada Inka. Stoga, da bismo saznali kako
je izgledao Cuzco kakvog su ga panjolci - osvajai zatekli,
te kako bismo stekli uvid kakav je bio u jo ranija vremena,
treba posegnuti za zapisima rani h kroniara, Pedro de Cieza
de Leon (Chronicles of Peru u engleskom prijevodu) opisao je
glavni grad Inka, njegove graevine, trgove i mostove blistavim
rijeima ' plemenito ureen grad' iz ijeg su sredita vodile etiri
kraljevske ceste do najudaljenijih dijelova carstva; njegovo je
blago pripisao ne samo obiaju da se ne diraju palae premi nul i h
kraljeva, ve i zakonu koji je nalagao da se zlato i srebro donose
u grad za tovanje i rtvu, ali je zabranjivao njihovo iznoenje
pod pri j et nj om smrti. 'Cuzco', pisao je u njegovu slavu, 'je bio
velianstven, sjajan i divan, i morali su ga utemeljiti ljudi velike
inteligencije. Imao je lijepe ulice, samo to su bile uske, a kue su
bile graene od vrstog kamena, krasno spojenog. To je kamenj e
bilo veliko i dobro rezano. Drugi dijelovi kua bili su od drveta i
slame; meu njima nema ostataka crjepova, opeke ili vapna'.
Garcilaso de la Vega (koji je nosio oevo ime, ali takoer
i kraljevski naslov ' Inka' jer je njegova maj ka bila iz kraljevske
dinastije Inka) nakon st oj e opisao dvanaest etvrti, kae da su osim
palae prvog Inke u Prvoj etvrti, na obronku Sacsahuamana,
ostale palae Inka bile smjetene oko sredita grada, u blizini
velikog hrama. U njegovo vrijeme jo su uvijek postojale palae
drugog, estog, devetog, desetog, jedanaestog i dvanaestog Inke.
Neke od njih su bile na glavnom trgu glavnog grada koji se zvao
Huacay-Pata. Tamo je vladajui Inka, sjedei na velikom podiju,
zajedno sa svojom obitelji, predstavnicima dvorske hijerarhije
i sveenicima promat rao i upravljao festivalima i vjerskim
sveanostima, od kojih su etiri bile povezane sa zimskim i
ljetnim solsticijem, te proljetnim i jesenjim ekvinocijem.
Kao to i rani kroniari pot vruj u, najslavnija i najveli-
anstvenija graevina prethispanskog Cuzca bila je Cori -Cancha
(' Zlatna ograda' ), najvaniji hram u gradu i kraljevstvu. panjolci
su ga nazvali Hr amom Sunca, vjerujui da je Sunce bilo najvie
boanstvo Inka. Oni koji su vidjeli hr am prije negoli je bio
vandalski uniten i prije negoli su ga panjolci ponovno izgradili,
izvjeuju da je bio nainjen od nekoliko dijelova. Glavni hram
je bio posveen Viracochi; pokraj nj e ili vanjske kapelice bile su
posveene Mjesecu (Quilla), Veneri (Chasca), tajanstvenoj zvijezdi
zvanoj Coyllor te Illa-pa-u, bogu gromova i munj a. Postojalo je
i svetite posveeno dugi. Upravo tu, u Coricanchi, panjolci su
opljakali zlatna blaga.
Uz Coricanchu nalazio se samostan koji se zvao Acla-Huasi -
' Kua odabrani h ena'. Sastojao se od nastambi koje su okruivale
vrtove i vonjake, kao i radionica za predenje, pletenje i ivanje
kraljevskih i sveenikih odora. To je bila osamljena enklava gdje
su ivjele djevice posveene Velikom Bogu; jedna od njihovih
zadaa bila je sauvati Vjenu vatru koja se pripisivala bogu.
panjolski osvajai, nakon to su opljakali gradska blaga,
krenuli su prilagoditi grad svojim potrebama, i to na nain da
su kockom meu sobom podijelili razne graevine. Veinu njih
143 KRALJ EVSTVO ZLATNOG TAPA
su sravnili sa zemljom zbog naina njihove gradnje; tu i t amo
je neki ulaz ili dio zida ostao sauvan unutar novih panjolskih
zgrada. Vea svetita se koristilo kao prostor za crkve i samostane.
Dominikanci, koji su se prvi pojavili, preuzeli su Hram Sunca
tako to su unitili njegovu vanjsku st rukt uru, ali ukljuili drevni
raspored te neke dijelove zidova u svoju crkvu-samost an. Jedan
od najzanimljivijih odjeljaka koji je iskoriten na taj nain i stoga
jo uvijek netaknut, jest polukruni vanjski zid koji je neko bio
ograda Velikog Oltara hrama Inka (sl. 67). Upravo na t om mjestu
panjolci su pronali veliki zlatni disk koji je predstavljao (kako
su pretpostavljali) sunce; on je kockom pripao konkvistadoru
Leguizanu koji ga je sljedee noi prokockao. Pobjednik je
religijske predmet e rastopio i izlio u ingote.
slika 67
Nakon dominikanaca doli su franjevci, augustinci, jezuiti;
svi su oni izgradili svoja svetita, ukljuivi i veliku katedralu
u Cuzcu, na mjestima gdje su nekada stajala svetita Inka.
Nakon sveenika, stigle su opatice; ne iznenauje da njihov
samostan stoji na mjestu samostana Inka - Kue odabranih
ena. Guverneri i panjolski dostojanstvenici slijedili su primjer,
te gradili graevine i domove na ostacima kamenih kua Inka,
sluei se njihovim materijalom.
Neki vj eruj u da je Cuzco, ije ime znai 'pupak', bio tako
nazvan stoga to je bio glavni grad ili zapovjedno mjesto. Druga
teorija kojoj su se mnogi priklonili govori da njegovo ime znai
' Mjesto podi gnut og kamenja'. Ako je tako, onda njegovo ime
odgovara glavnoj atrakciji Cuzca - zadivljujuem megalitskom
kamenju.
Dok je veina nastambi Inka u Cuzcu bila izgraena od
neobraenog kamenja spojenog bukom, od grubo klesanog
kamenja slinog opekama ili od tesanog kamenja, neke su
starije graevine bile izraene od savreno izrezanog, isklesanog
i oblikovanog kamenja, kao to je ono pronaeno u ostatku
polukrunog zida u Coricanchi. Ljepota i kvaliteta izrade tog
zida kao i nekih drugih, koji potjeu iz istog vremena, zadivila
je i dirnula bezbrojne putnike. Sir Clemens Markham je zapisao:
' Zadubivi se u ovo neusporedivo djelo zidarstva, ovjek se
gubi u divljenju kraj nj oj ljepoti njegovog oblika ... a iznad svega
neumornoj ustrajnosti i vjetini koja je bila potrebna da bi se
svaki kamen oblikovao s takvom preciznou, bez greke'.
Squiera, koji je bio vie antikvar, a manj e arhitekt, vie
je impresioniralo drugo kamenj e Cuzca - veliko kamenje
najudnijih oblika koje je pristajalo j edno uz drugo sa
zadivljujuom preciznou i bez buke. Budui da su bili od
smeeg trahita Andahuaylillas, pretpostavio je da su morali biti
posebno izabrani zbog svoje teksture, koja ' budui je hrapava,
uzrokuje vee pri anj anj e kameni h dijelova, nego to bi se postiglo
koritenjem bilo koje druge vrste kamena. On je potvrdio da se
poligonalno (mnogostranino, koje ima vie od etiri kuta)
kamenje, kako su to tvrdili i panjolski kroniari, meusobno
uklapalo s takvom tonou 'da je izmeu njih bilo nemogue
ugurati naj t anj u otricu noa ili najtanju iglu.' (sl. 68a). Jedan
takav kamen, turistima najdrai, ima dvanaest strana i kutova
(sl. 68b).
Svi ti teki blokovi od najtvreg kamena bili su dopremani
u Cuzco, a nepoznati zidari su ih izrezali s oitom lakoom, kao
da oblikuju kit za staklo. Povrina svakog kamena bila je oklesana
do glatkoe i lagane zaobljenosti; na koji nain je to uinjeno,
to nitko ne moe rei, jer se ne mogu vidjeti ni brazde, niti
neravnine, niti tragovi ekia. Kako je to teko kamenj e podi zano
i postavljano j edno na drugo, pod kutovima koji se uklapaju u
nepravilne kutove ispod i pokraj njih, to je takoer tajna. Da bi
tajna bila vea, svo se to kamenje vrsto dri bez buke, opirui
se ne samo ljudskom unitavanju, ve i estim potresima u t om
podruju.
slika 68
Svi se danas slau da prekrasno isklesano kamenje predstavlja
'klasinu fazu Inka, a da divovski zidovi pripadaju ranijem
razdoblju. U potrazi za jasnijim odgovorima, znanstvenici ga
jednostavno nazivaju Megalitskom dobi.
To je zagonetka koja jo uvijek trai rjeenje. To je takoer i
tajna koja se samo produbljuje, kako se ovjek uspinje obronci ma
Sacsahuamana. Tamo ono to se vjerovalo da je tvrava Inka,
izaziva kod posjetitelja jo veu enigmu.
Ime obronka znai Sokolovo mjesto. Oblikovan kao trokut s
osnovicom na sjeverozapadu, njegov vrh se uzdie nekih dvjesto
etrdeset metara iznad grada koji se nalazi u podnoj u. Njegove
strane oblikuju gudure koje ga odvajaju od planinskog lanca
kojem pripada i s kojim se ponovo spaja pri dnu.
Obronak se moe podijeliti na tri dijela. Njegovom irokom
osnovicom domi ni ra ogr omna stijena koja je izbila na povrinu,
koju je netko izrezao i oblikovao u divovske stepenice ili terase
i izbuio tunelima, ni ama i ljebovima. Srednji dio obronka
zauzima poravnato podruj e iroko i dugako stotinjak metara.
A ui dio, uzdignut iznad ostatka obronka, sadri dokaze o
kruni m i pravokut ni m graevinama ispod kojih su prolazi,
tuneli i drugi otvori, rasporeeni u zbunjujui labirint urezan u
prirodnoj stijeni.
Tri masivna zida koji se proteu usporedo jedan s drugi m u
cik-cak liniji (sl. 69) odvajaju ili tite ovo ' razvijeno' podruj e od
ostatka obronka.
Tri linije ci k-cak zidova sagraene su od masivnog kamenj a
i uzdiu se jedna iza druge, svaka neto via od one ispred nje,
do ukupne visine od oko osamnaest metara. Nakupine zemlje
iza svakog zida stvorile su terase koje su, pretpostavlja se, trebale
posluiti braniteljima obronka kao grudobrani. Najdonji (prvi)
zid graen je od golemih kameni h blokova i tei izmeu deset i
dvadeset tona. Na j ednom mjestu kamen visok preko osam met ra
tei vie od 300 tona (sl. 70). Mnogi kameni blokovi visoki su i po
etiri i pol metra, a iroki od tri do etiri metra u irinu i debljinu.
Kao i u gradu ispod, povrina ovog kamenja je umj et no oklesana
do savrene glatkoe, a njihovi rubovi su zaobljeni, to znai da to
slika 69
slika 70
nije kamenj e koje je lealo uokolo i koje je upot ri j ebl j eno onako
kako ih je pri roda oblikovala, ve predstavljaju rad st runi h
zidara.
Masivni blokovi kamenj a lee j edni na drugi ma, ponekad
razdvojeni zbog nekog nepoznat og graevnog razloga t ankom
kamenom pl oom. Kamenj e je posvuda pol i gonal nog oblika s
nepravi l ni m st rani cama i kut ovi ma koji se bez buke ukl apaj u
u odgovaraj ue nepravi l ne oblike susj edni h kameni h blokova.
Nj i hov stil i razdoblje jasno ukazuj u na to da pri padaj u istoj
divovskoj gradnj i kao i ostaci Megalitskog doba u Cuzcu, ali su
ovdje bi t no masivniji.
Posvuda po zaravnj eni m podr uj i ma i zmeu zidova nalaze
se ostaci graevi na koje su bile i zgraene iz pravi l no obl i kovanog
kamenj a ' Inka stila'. Kako pokazuj e raiavanje na tlu, kao i
fotografije iz zraka, na vrhu obronka su post oj al e razne st rukt ure.
Sve je to zdrobl j eno ili uni t eno u rat ovi ma koji su izbili i zmeu
Inka i panjolaca nakon osvajanja. Samo su kolosalni zidovi ostali
itavi, ni j emi svjedoci koji odaj u zagonet no doba i t aj anst vene
slike; jer kako su sve studije pokazale, gigantski kameni blokovi
bili su lomljeni ki l omet ri ma daleko i mor al o ih se do tog mj est a
t ransport i rat i preko planina, dolina, gudur a i divljih rijeka.
Kako i t ko je to uradi o i - zato?
Kroniari iz vremena panj ol skog osvaj anj a, put ni ci iz
bliskih nam stoljea i suvremeni istraivai, svi dolaze do istog
zakljuka: to nisu bili Inke, nego nj i hovi t aj anst veni pret hodni ci s
neki m nadnar avni m moima. . . Ali, ni t ko ne nudi ak niti teoriju
na pi t anj e - Zato.
Garcilaso de la Vega o t i m je ut vr dama napi sao da nema
dr uge nego vjerovati da su' uspravl j ene pomou magije, od st rane
demona, a ne ljudi, zbog broja i veliine kamenj a postavljenog u
ta tri zida ... za koje je nemogue povj erovat i da su izrezani u
kamenol omu, jer Indijanci nisu imali ni eljezo niti elik pomou
kojih bi ih mogli izrezati i oblikovati'. Podj ednako je udesno
kako su t amo bili dopreml j eni , budui da Indi j anci nisu imali ni
kola niti volove niti uad pomou koje bi ih vukli. Niti su t amo
postojale ravne ceste po kojima bih prevezli; tovie, trebalo je
svladati st rme planine i nagle strmine.
' Mnogi od kamenih blokova', pisao je Garcilaso,' dopremljeni
su iz udaljenosti od pedeset do sedamdeset kilometara, a osobito
se to odnosi na kamen ili bolje reeno stijenu nazvanu Saycusa
ili Umorni kamen, budui da nikad nije stigao do graevine, a
koji je, to je poznato, bio dopremljen s udaljenosti od sedamdeset
kilometara s druge strane rijeke Yucay... Najblie mjesto iz kojeg
je donoeno kamenje bilo je Muyna, dvadeset pet kilometara od
Cuzca. To predstavlja pravi izazov za matu - pokuati razumjeti
na koji se nain moe tolika koliina tako velikih kamenih blokova
tako precizno uklopiti jedan u drugog, da se izmeu njih jedva
moe ugurati vrh noa. Mnogi se do te mjere savreno uklapaju
jedan u drugog da se teko moe otkriti mjesto spajanja. Sve je
tim udesnije kada znamo da oni nisu imali kutomjere ni libele
da ih stave na kamenje, kako bi bili sigurni da odgovaraju jedan
drugome... Niti su imali dizalice ili koloture niti ikakve druge
strojeve'. Zatim nastavlja citirati brojne katolike sveenike koji su
govorili da' se ne moe shvatiti kako se to kamenje rezalo, prevozilo
i postavilo na njihovo mjesto... osim avolskom vjetinom'.
Squier, koji je o kamenj u od kojih se sastoje tri zida rekao
da predstavljaju ' bez sumnje najvelianstveniji primjer stila
nazvanog Kiklopski ostaci u Americi', bio je oaran i zbunj en
brojnim drugi m osobinama kameni h kolosa i drugi h kameni h
povrina u tom podruju. Jedna takva neobinost bila su tri
prolaza kroz redove zidova, od kojih se jedan zvao Viracochina
vrata. Ovaj prolaz je bio udo sofisticirane gradnje: otprilike na
sredini prednjeg zida kameni su blokovi bili tako postavljeni
da oblikuju pravokutno podruj e koje je vodilo do otvora u
zidu velikog oko sto dvadeset centimetara. Ot uda su stepenice
vodile do terase izmeu prvih i drugi h zidova odakle se otvorio
zamreni prolaz pod pravim kut om na poprean zid koji je vodio
do druge terase. Tamo su dva ulaza, postavljena pod kutom u
odnosu jedan prema drugom, vodila do treeg zida i kroz njega.
Svi su kroniari pisali da se taj sredinji prolaz, kao i druga
dva na krajevima zidova, moglo blokirati sputanjem velikih,
specijalno postavljenih kameni h blokova u otvore. Te kamene
blokove i mehani zme za nj i hovo podi zanj e i sput anj e (da se
otvore i zatvore prolazi) je net ko u stara vr emena maknuo, ali se
kanale i ljebove za nj i h jo uvijek moe razaznati. Na obl i nj em
platou, gdj e su stijene isklesane u precizne geometrijske oblike
koji za moder nog promat raa nemaj u ni kakvog smisla (sl. 71a),
postoji mj est o (sl. 71b) gdje izgleda da se stijenu rezalo tako da
dri neku mehani ku napravu. H. Ubbel ohde- Doer i ng (Kunst im
Reiche der Inca) o ovi m t aj anst veno isklesanim st i j enama rekao je
da su ' kao model u koj em svaki kut ima svoje znaenje' .
slika 71
1 5 1
Iza reda zidova na obronku nalazilo se mjesto s gomilom
graevina, od kojih su neke bez sumnj e izgraene za vrijeme Inka.
Vjerojatno je da su izgraene na ostacima ranijih struktura, ali je
sigurno da nemaj u nikakve veze s labirintom podzemni h tunela.
Podzemni prolazi u obliku labirinta naglo poinju i zavravaju.
Jedan vodi u peinu duboku etrdeset stopa; drugi zavravaju
na povrini stijena tako odrezanih i oklesanih da podsjeaju na
stepenice koje, stjee se dojam, ni kamo ne vode.
Nasuprot divovskim zidovima preko irokog otvorenog
ravnog podruj a nalaze se stijene koje izbijaju na povrinu
i koje nose opisna imena: Rodadero (' Tobogan' ) iju stranju
stranu djeca koriste kao tobogan; Piedra Lisa ('Glatki kamen' )
kojeg je Squier opisao rijeima ' izbrazdan kao da se stijenu
gnjeilo' - neto poput igranja glinom - ' koja se stvrdnula u
oblik s glatkom i sjajnom povrinom' ; u njihovoj blizini nalazi
se i Chingana ('Labirint'), greben ije su pri rodne raspukline
umj et no poveane u prolaze, niske hodnike, male prostorije, nie
i druge uplje prostore. Uistinu, stijene oklesane i oblikovane u
vodoravne, uspravne i kose povrine, otvore, ljebove, nie - sve
to isklesano pod preciznim kutovima i u precizne geometrijske
oblike - mogu se nai posvuda iza tih grebena.
Moderni posjetitelj ne moe taj prizor opisati bolje nego to
je to prolog stoljea uinio Squier: 'Stijene po cijelom platou iza
tvrave, ugl avnom od vapnenca, izrezane su i oblikovane u tisue
oblika. Ovdj e je nia ili itav niz njih; odmah pokraj j edno iroko
sjedalo poput sofe ili niz malih sjedala; pokraj je niz stepenica;
zatim skupina etvrtastih, okruglih ili oktogonalnih bazena; dugi
nizovi ljebova; tu i t amo probuene rupe ... raspukline u stijeni
umj et no proirene u prostoriju - a sve to isklesano s preciznou
i zavrnom obradom dostojnima najvjetijih radnika'.
Da su Inke koristili obronak za posljednje uporite protiv
panjolaca, to je stvar povijesnih zapisa. Da su na njegovom vrhu
izgradili graevne strukture, takoer je razvi dno iz preostalih
zidova. Meut i m, dokaz tome da oni nisu mogli biti izvorni
graditelji mjesta predstavlja njihova zabiljeena nesposobnost da
dopreme makar jedan megalitski kamen.
Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 1 5 2
Garcilaso izvjeuje o pokuaj u koji je propao, u vezi s
Umor ni m kamenom. Prema nj emu, j edan od maj st ora-zi dara
Inka koji je elio uveati svoju slavu, odluio je dovui kamen
s mj est a gdje su ga ostavili izvorni graditelji i iskoristi ga za
gr adnj u obr ambene graevine. 'Vie od 20.000 Indijanaca
je teglilo taj kamen, vukui ga pomou duge i debele uadi.
Nj i hovo napredovanj e bilo je vrlo sporo, jer je cesta koj om su
doli vrlo neravna i ima mnogo st rmi h nagiba po kojima se treba
penj at i i sputati. ... Na j ednoj od tih st rmi na, uslijed nepanj e
nosaa koji nisu uspjeli podj ednako vui teret, teina kamena se
pokazala prevelikom za snagu oni h koji su ga kontrolirali, te se
on ot kot rl j ao niz st r mi nu i ubio tri ili etiri tisue Indijanaca".
Prema toj prii, dakle, j edi ni pokuaj Inka da dotegle i
podi gnu divovski kamen na mj est o - doivio je neuspjeh.
Moemo zakljuiti, dakle, da nisu oni bili ti koji su donijeli,
isklesali, oblikovali i podigli na nj i hova mj est a stotine drugi h
divovskih kameni h blokova koji su se j edan u drugi uklapali bez
buke.
Ne i znenauj e da je Erich von Dni ken, koji je popul ari zi rao
teoriju Drevni h ast ronaut a, nakon posjeta ovom mj est u 1980.
napi sao (Reise Nach Kiribati, ili Pathways to the Gods, u engleskom
pri j evodu) da niti ' majka pri roda' niti Inke - ve samo drevni
ast ronaut i - nisu mogli biti odgovorni za te monument al ne
graevi ne i neobi no oblikovane grebene. Jedan raniji put ni k,
W. Bryford Jones (Four Faces of Peru, 1967.) divei se masi vni m
kameni m bl okovi ma ust vrdi o je: ' Osjetio sam da je nj i h mogla
pomaknut i j edi no rasa divova s dr ugog svijeta'. Piui nekoliko
godi na pri j e toga, Hans Helfritz (Die alten Kulturen der Neuen
Welt) o nevj eroj at ni m divovskim zi dovi ma Sacsahuamana
zapisao je: ' Stjee se doj am da su oni t amo stajali od samog
poet ka svijeta'.
Davno prije njih je Hi ram Bi ngham (Across South America)
zapisao j edno od domor odaki h nagaanj a o nai nu kako su
stvorene te nevj eroj at ne kamene skul pt ure i zidovi. ' Jedna od
omi l j eni h pria', napisao je, ' je da su Inke poznavali biljku iji su
sokovi inili povrinu bloka vrlo mekanom; i zvanredno ukl apanj e
postizalo se na nain da se nekoliko trenutaka meusobno trljalo
kamene blokove zajedno s t i m arobni m sokom biljke'. No, tko je
mogao podii i drati takvo divovsko kamenj e kako bi ga trljao
j edno o drugo?
Bingham nije prihvatio objanjenje domorodaca, a tajna ga
je i dalje proganjala.' Uvijek iznova posjeivao sam Sacsahuaman',
napisao je u Inca Land-u. 'Svaki puta on podj ednako obuzima i
zapanjuje ovjeka. Praznovj ernom Indijancu koji te zidove prvi
put vidi, oni moraj u izgledati kao da su ih izgradili bogovi'. Zato
je Bingham to izjavio, ako ne zato da izrazi ' praznovjerje' koje
ui i u njegovom srcu?
I tako smo se, opisavi puni krug, vratili do andskih legendi;
samo one objanjavaju megalitske graditelje tvrdei da su u tim
zemljama postojali bogovi i divovi i Drevno Carstvo i kraljevstvo
koje je zapoelo s boanskim zlatnim tapom.
7
DAN KADA JE
SUNCE STALO
Poetna panjolska pohlepa za zlatom i blagom potisnula je
u drugi plan njihovu zadivljenost injenicom da su u Peruu, toj
nepoznatoj zemlji na kraju svijeta, pronali naprednu civilizaciju
s gradovi ma i cestama, palaama i hramovi ma, kraljevima i
sveenicima - i religijama. Prvi val sveenika koji su pratili
konkvistadore bavio se unitavanjem svega to je imalo veze s
' idolopoklonstvom' Indijanaca. Meutim, sveenici koji su stigli
kasnije - u to doba oni su bili znanstvenici svoje zemlje - naili
su na objanjenja uroenikih obreda i vjerovanja koja su im
izloili indijanski plemii koji su se obratili na kranstvo.
Spoznaja da su andski Indijanci vjerovali u Vrhovnog
Stvoritelja i da se njihove legende prisjeaju Potopa, poveala je
znatielju panjolskih sveenika. Tada se ispostavilo da su mnoge
pojedinosti lokalnih pria nevjerojatno sline biblijskim priama
o Postanku. Stoga je bilo neizbjeno da se meu prvi m teorijama
o podrijetlu ' Indijanaca i njihovih vjerovanja, kao vodea teorija
nametnula ona o njihovoj povezanosti sa zemljama i narodi ma
Biblije.
1 5 5
1 5 6
Kao i u Meksiku, nakon razmatranja broj ni h drugi h
drevnih naroda, Izraelci iz Deset izgubljenih plemena inili
su se najvjerojatnijim objanjenjem, ne samo zbog slinost
domo- roakih legendi s biblijskim priama, nego i zbog
obiaja meu peruanski m Indijancima - kao to je rtvovanje
prvih plodova, pokora na kraju ruj na koji je po prirodi i vremenu
odgovarao idovskom Danu okajanja grijeha - te zbog drugi h
biblijskih zapovijedi kao, npr. ritual obrezivanja, ustezanje
od krvi ivotinjskog mesa i zabrana jedenja ribe bez krljuti.
Prilikom svetkovine prvih plodova Indijanci su ponavljali
tajnovite rijei: Yo Meshica, He Meshica, Va Meshica-, neki od
panjolskih strunjaka su u rijei Meshica prepoznali hebrejski
izraz' Mashi' ach' - Mesija.
(Suvremeni znanstvenici danas dre: da se komponent u Ira u
andskim i meni ma boanstava moe usporediti s mezopot amski m
Ira/Illa, od kojeg potjee biblijsko El; da ime Malquis, kojim su
Inke tovali svog idola, odgovara imenu kanaanskog boanstva
Molekh (' Gospodin' ); i, takoer, da kraljevska titula Inka Manco
potjee iz istog semitskog korijena i znai' kralj' ).
U svjetlu teorija o izraelsko-biblijskom podrijetlu domo-
rodaca, katolika hijerarhija u Peruu, nakon poet nog vala
zatiranja, okrenula se pokuaju da se indijanska batina zapie
i sauva. Lokalni Sveenici, kao otac Bias Valera (sin panjolca i
Indijanke), bili su ohrabrivani da zapiu ono to su saznali i uli.
Potkraj esnaestog stoljea, pod okriljem biskupa grada Quito,
zajednikim nastojanjem pokualo se sastaviti lokalnu povijest,
vrednovati sva poznata drevna mjesta i skupiti u j ednoj knjinici
sve relevantne manuskripte. Mnogo toga to nam je danas
poznato temelji se na onome to se tada saznalo.
Zaintrigiran ovakvim teorijama, koristei se prikupljenim
manuskriptima, panjolac i menom Fernando Montesinos stigao
je u Peru 1628. g. i posvetio ostatak svog ivota sastavljanju
opsene i kronoloke povijesti i pretpovijesti Peruanaca. Otprilike
dvadeset godina kasnije zavrio je svoje remek djelo pod naslovom
Memorias Antiguas Historiales del Peru i pohrani o ga u knjinici
konventa San Jose de Sevilla. Tamo je djelo lealo dva stoljea,
1 5 7 D A N KADA J E SUNCE STALO
neobjavljeno i zaboravljeno, nakon ega su izvaci iz knjige
ukljueni u francusku povijest obiju Amerika. Puni panjolski
tekst ugledao je svjetlo dana tek 1882. g. (engleski prijevod P. A.
Meansa objavilo je Hakluyt Society u Londonu, 1920.).
Odabravi zajedniku toku u biblijskim i andskim sjeanja
- priu o Potopu - Montesinos je uzeo taj dogaaj za svoje
polazite. U skladu s biblijskim zapisom, slijedio je ponovno
nastanjivanje Zemlje nakon Potopa s planine Ararat u Armeniji u
10. odl omku Knjige Postanka. On je u i menu Peru (ili Piru/Pirua
na indijanskom jeziku) prepoznao fonetski prikaz biblijskog
imena Ofir, unuka Eberovog (pretka idova) koji je sam bio
praunuk ema. Ofir je takoer bilo ime slavne Zemlje Zlata
iz koje su Feniani donijeli zlato za hram u Jeruzalemu koji je
gradio kralj Salomon. Ofirovo ime se u Bibliji stavlja do imena
njegovog brata Havila - ime po kojem je slavna zemlja zlata
nazvana u biblijskoj prii o etiri Rajske rijeke:
Prvoj je ime Pion,
a protjee zemljom havilskom,
u kojoj ima zlata.
Mnogo prije vremena kraljevstava Judeje i Izraela, znat no
prije nego to su Asirci prognali Deset plemena, narodi iz
biblijskih zemalja doli su u Ande, teoretizirao je Montesinos.
To nije bio nitko drugi nego sam Ofir, sugerira nam Montesinos,
koji je prve doseljenike doveo u Peru, kad se ovjeanstvo poelo
iriti Zeml j om nakon Potopa.
Prie Inka koje je Montesinos skupio, pot vruj u da je
mnogo prije posljednje dinastije Inka postojalo drevno carstvo.
Nakon razdoblja razvoja i napretka, iznenadni preokreti sruili
su se na tu zemlju: na nebu su se pojavili kometi, zemlja se tresla
od potresa, izbijali su ratovi. Kralj koji je u to vrijeme vladao
napustio je Cuzco i poveo svoje sljedbenike na osamljeno utoite
u planinama po imenu Tampu-Tocco; tek nekoliko sveenika je
ostalo u Cuzcu da odrava njegovo svetite. U to vrijeme nesrea
zagubilo se i umijee pisanja.
1 5 8
Stoljea su prolazila. Kraljevi su povr emeno odlazili iz
Tampu-Tocca u Cuzco kako bi upitali za savjet boansko
prorotvo. Jednog dana, ena plemenitog roda objavila je da
je nj enog sina Roccu odnio Bog Sunca. Nekoliko dana kasnije
mladi se ponovno pojavio odjeven u zlatnu odjeu. Rekao je da
je dolo vrijeme opratanja, ali ljudi se moraj u drati odreenih
zapovijedi; kraljev nasljednik e biti sin kojeg e kralju roditi
njegova polusestra, ak ako i ne bude prvoroenac; a umijee
pisanja se nee nastaviti. Ljudi su se sloili i vratili u Cuzco s
Roccom kao novi m kraljem; on je dobio titulu Inka - vladar.
Dajui ovom prvom Inki ime Manco Capac, povjesniari
Inka su ga usporeivali s legendarnim osnivaem Cuzca,
Mancom Capacom od etvero brae Ayar. Montesinos je ispravno
razdvojio suvremenu panjolsku dinastiju Inka (koja je poela
vladati tek u jedanaestom stoljeu n. e.) od nj eni h prethodnika.
Svi su znanstvenici potvrdili njegov zakljuak da se dinastija Inka
sastojala od etrnaest kraljeva, ukljuivi Huayna Capaca koji je
umr o kad su panjolci stigli, i njegova dva zaraena sina.
On je doao do zakljuka da je Cuzco uistinu bio naputen
prije negoli je ta dinastija Inka ponovno uspostavila kraljevstvo
u glavnom gradu. Za vrijeme dok je Cuzco bio naputen, pisao
je, dvadeset i osam kraljeva vladalo je iz skrivenog planinskog
utoita zvanog Tampu-Tocco. A prije toga doista je postojalo
drevno carstvo s Cuzcom kao glavnim gradom. Tamo je ezdeset
dva kralja sjedilo na prijestolju; od njih, etrdeset estorica bili
su sveenici-kraljevi, a esnaestorica su bili poluboanski vladari
koji su bili sinovi Boga Sunca. No, prije svega toga zemljom su
vladali sami bogovi.
Pretpostavlja se da je Montesinos naao kopiju rukopisa
Blas Valere u La Pazu, gdje su mu jezuiti dozvolili da iz njega
prepisuje. On se takoer u velikoj mjeri oslanjao na pisanja oca
Miguela Cabello da Balboa ija verzija spomi nj e da prvi vladar,
Manco Capac, nije doao u Cuzco izravno s jezera Titicaca, ve
iz skrivenog mjesta zvanog' Tampo-Toco' (' Odmorite prozora).
Tamo je Manco Capac 'iskoristio svoju sestru Mama Occllo' i
dobio od nje sina.
1 5 9
D A N KADA J E S UNCE STALO
Montesinos je, dobivi pot vrdu za to iz svih nj emu
raspoloivih izvora, prihvatio ovu informaciju kao injenicu.
Tako je zapoeo kroniku kraljevstva u Peruu s put ovanj em
etvero brae Ayar i njihove etiri sestre koji su bili poslani da
pronau Cuzco uz pomo zlatnog predmeta. Meutim, on je
zapisao verziju u kojoj je prvi koji je bio izabran za vou, bio brat
s i menom pretka koji je vodio narod u Ande, Piru Manco (i ot uda
ime Peru). On je bio taj koji je, kad je stigao na izabrano mjesto,
objavio da je odluio t amo izgraditi grad. Na odredite je stigao
u drut vu ena i sestara (ili sestara-ena); jedna od njih mu je
rodila sina koji je dobio ime Manco Capac. Njegov sin je bio taj
koji je u Cuzcu sagradio hram Velikom Bogu Viracochi; stoga
se od tog vremena rauna osnivanje drevnog carstva i poinje
kronika dinastija. Manco Capac je bio pozdravljen kao Sin Sunca
i bio je prvi od etrnaest vladara koje se takvima smatralo. U
njegovo vrijeme su se tovala i druga boanstva, od kojih je j edno
bila Majka Zemlja, a drugo bog ije je ime znailo Vatra; bio je
predstavljen kamenom koji prorie.
Glavna znanost u to vrijeme, pisao je Montesinos, bila
je astrologija; osim toga, bilo je poznato i umijee pisanja na
obraeni m listovima drveta pisang i na kamenu. Peti Capac
je ' obnovio raunanj e vremena' i poeo je zapisivati prot ok
vremena i vladavine svojih predaka. On je bio taj koji je uveo
brojanje tisuu godina kao Veliki Period, te stoljea i razdoblja
od pedeset godina, ekvivalentno biblijskom jubileju. Capac koji
je utemeljio kalendar i kronologiju, Inti Capac Yupanqui dovrio
je hram i u nj emu uveo tovanje velikog boga lila Tici Vira Cocha,
to znai 'Svijetli Zaetnik, Stvoritelj Voda.
Za vrijeme vladavine dvanaestog Capaca do Cuzca su
doprle vijesti o iskrcavanju na obalu ' nekih ljudi velikog rasta ...
divova koji su se nastanjivali po cijeloj obali' i, budui da su imali
metalno orue, pljakali su zemlju. Nakon nekog vremena poeli
su odlaziti i u planine; nasreu, izazvali su bijes Velikog Boga i on
ih je unitio nebeskom vatrom.
S prest ankom opasnosti, ljudi su zaboravili zapovijedi i
rituale. ' Dobri zakoni i obiaji' bili su naputeni, no to nije prolo
1 6 0
neprimijeeno od strane Stvoritelja. Za kaznu on je sakrio sunce;
' nije bilo zore dvadeset sati'. U narodu se podigao veliki vapaj i
u hramu se molilo i rtvovalo sve dok se (nakon dvadeset sati)
sunce nije ponovno pojavilo. Kralj je odmah nakon toga ponovno
uveo zakone o ponaanj u i religiozne rituale.
etrdeseti Capac na prijestolju Cuzca utemeljio je akademiju
za studij astronomije i astrologije i ustanovio ekvinocije. Peta
godina njegovog vladanja, izraunao je Montesinos, bila je
dvije tisue petstota godina od Toke Nula, koja je po njegovoj
pretpostavci bio Potop. To je bila i dvijetisuita godina od poetka
kraljevstva u Cuzcu, u slavu ega je kralju dodijeljena nova titula
Pachacuti (Reformator). Njegovi su nasljednici takoer promicali
studij astronomije; jedan od njih je uveo prijestupnu godinu s
j edni m danom vie svake etiri godine i j ednu godinu vie svakih
etiri stotine godina.
Tijekom vladavine pedeset osmog monarha, ' kad je zavrilo
etvrto Sunce', navrilo se 2900 godina od 'Potopa'. To je, po
Montesinosovom proraunu, godina kada se rodio Isus Krist.
To prvo carstvo u Cuzcu, koje zapoinje sa Sinovima Sunca,
a nastavlja se sa sveenicima-kraljevima, snaao je gorki svretak
za vrijeme vladavine ezdeset drugog monarha. U njegovo
vrijeme pojavljivala su se uda i kobni znaci'. Zemlja se tresla od
beskrajnih potresa, nebesa su se napunila kometima, znamenjima
nadolazeeg unitenja. Plemena i narodi poeli su juriti na sve
strane, sukobljavajui se sa svojim susjedima. Osvajai su doli
s obale, pa ak i preko Anda. Uslijedile su velike bitke; u jednoj
od njih kralja je oborila strijela i njegova se vojska razbjeala u
panici; svega pet stotina ratnika preivjelo je ove sukobe.
' Tako je vladavina peruanske monarhi j e bila izgubljena
i unitena', pisao je Montesinos, 'a znanje o slovima bilo je
izgubljeno'.
Nekoliko preostalih sljedbenika napustilo je Cuzco, ostavlja-
jui za sobom samo aicu sveenika da se brinu o hramu. Sa
sobom su poveli i mladog sina svog mrt vog kralja, jo djeaka, i
nali utoite u planinskom sklonitu zvanom Tampu-Tocco; to
je bilo mjesto gdje je prvi poluboanski par izaao iz peine da
uspostavi andsko kraljevstvo. Kad je djeak postao punoljetan,
proglaen je prvi m monar hom dinastije Tampu-Tocco. Ona je
trajala gotovo tisuu godina, od poetka drugog do jedanaestog
stoljea n. e.
Tijekom tih mnogi h stoljea izgnanstva, znanje je iezavalo,
a pisanje je palo u zaborav. Za vladavine sedamdeset osmog
monarha - 3500. godina od Poetka, jedna je osoba poela
oivljavati umijee pisanja. Tada je kralj primio upozorenje
od sveenika u vezi pronalaska slova. Umijee pisanja je bilo
to, objanjavala je njihova poruka, to je uzrokovalo poasti
i prokletstva koja su unitila kraljevstvo u Cuzcu. Boja elja
je bila 'da nitko ne smije koristiti slova ili ih oivjeti, jer e od
njihove upot rebe (ponovno) doi do velike tete'. Stoga je kralj
zapovjedio ' zakonom, pod prijetnjom smrti, da nitko ne smije
upotrebljavati quilcas, to su bili pergamenti i listovi drvea na
kojima se pisalo, niti smije koristiti ikakvu vrstu slova'. Umjesto
toga, uveo je koritenje quiposa, upletenih konopa u bojama, koji
su otada sluili u kronoloke svrhe.
Za vrijeme devedesetog monarha navrilo se etvrto
tisuljee od Toke Nula. Monarhija u Tampu-Toccu postala
je slaba i neuinkovita. Plemena koja su bila odana monarhi j i
pljakali su i napadali njihovi susjedi. Plemenski poglavice
su prestali odavati poast sredinjem autoritetu. Obiaji su
se iskvarili, opaina irila. U takvim okolnostima, princeza
izvorne krvi Sinova Sunca, jedna Mama Ciboca, pokazala se
dorasla situaciji. Ona je objavila da je njezin mladi sin koji je bio
toliko naoit da su mu njegovi oboavatelji dali nadi mak Inka,
predodreen da ponovno zadobije prijestolje u starom glavnom
gradu, Cuzcu. On je na udesan nain nestao i ponovno se pojavio
odjeven u zlatnu odjeu, tvrdei da gaj e Bog Sunca uzeo u visine,
uputio ga u tajno znanje i rekao mu da odvede narod natrag u
Cuzco. Njegovo ime je bilo Rocca; on je bio prvi iz dinastije Inka
koji je doivio sramotan kraj u rukama panjolaca.
Pokuavajui ove dogaaje smjestiti u odreeni vremenski
okvir, Montesinos navodi odreene intervale u kojima je proao
1 6 2
ili zapoeo period pod i menom 'Sunce'. Nikako nije mogue sa
sigurnou utvrditi na koju duljinu intervala (u godinama) je
mislio, no, izgleda da je imao na umu andske legende o nekoliko
'Sunaca' u prolosti naroda.
Iako su znanstvenici drali - danas neto manj e - da nije bilo
nikakvih kontakata izmeu srednjoamerike i junoamerike
civilizacije, potonja jedva da se razlikuje od astekih i mayanskih
poi manj a pet Sunaca. Uistinu, sve civilizacije Starog svijeta
imaju sjeanje na davna vremena, na razdoblja kad su sami
bogovi vladali, iza kojih su uslijedili polubogovi i heroji, a tek
tada smrtnici. Sumerski tekstovi zvani Popisi Kraljeva zabiljeili
su niz boanskih gospodara nakon kojih su doli polubogovi
koji su vladali ukupno 432.000 godina prije Potopa, a pot om
su nabrojani kraljevi koji su nakon toga vladali kroz vrijeme
koje se danas smatra povijesnim i iji su podaci verificirani
te je utvreno da su toni. Egipatski popis kraljeva, kako ga je
sastavio sveenik-povjesniar Manetho, zabiljeio je dinastiju od
dvanaest bogova, a dinastija je zapoela otprilike 10.000 godina
prije Potopa; za nj i ma su doli bogovi i polubogovi sve dok se,
oko 3100. g. pr. n. e., faraoni nisu uspeli na prijestolje Egipta. I
ovdje se - kao i drugdje, gdje je bilo mogue verificirati njegove
datume, usporeujui ih s povijesnim zapisima - ispostavilo da
su toni.
U peruanskoj kolektivnoj predaji i tradiciji Montesinos je
pronaao predodbe, koje pot vruj u i izvjea drugi h kroniara
o vjerovanju Inka, da je njihovo vrijeme bilo Peto Doba Sunca.
Prvo doba je bilo doba Viracocha, bogova koji su bili bijeli i
bradati. Drugo doba je bilo doba divova; neki od njih nisu bili
dobronamjerni, a sukobi su izbijali i zmeu bogova i divova.
Zatim je uslijedilo Doba Primitivnog ovjeka, nekultiviranih
ljudskih bia. etvrto Doba je bilo doba heroja, ljudi koji su
bili polubogovi. A, tada je nastupilo Peto Doba, doba ljudskih
kraljeva, od kojih su Inke bili posljednji u nizu.
Montesinos je stavio andsku kronologiju u europski okvir,
smjestivi je u suodnos prema Toci Nula (on je smatrao da to
mora biti Potop) i - jasno - prema Kristovom roenju. Ta dva
vremenska odsjeka, napisao je, podudaraj u se s vladavinom
pedeset osmog monarha; dvije tisue devetstota godina od Toke
Nula bila je ' prva godina Isusa Krista. Peruanske monarhije,
napisao je, zapoele su 500 godina nakon Toke Nula, tj. 2400. g.
pr. n. e.
Stoga, problem koji znanstvenicima predstavljaju Montesi-
nosova povijest i kronologija nije u nedostatku jasnoe; problem
predstavlja zakljuak da su kraljevanje i urbana civilizacija
zapoeli - u Cuzcu - gotovo 3500 godina prije Inka. Ta je
civilizacija - prema podacima preuzetim od Montesinosa i onih
na iji se rad oslanjao - poznavala pismo, posjedovala znanost
koja je ukljuivala astronomiju i imala kalendar dovoljno dugo
da ga periodiki mora poboljavati. Sve to (pa i vie) posjedovala
je sumerska civilizacija koje je procvala oko 3800. g. pr. n. e., kao
i ona egipatska, koja je uslijedila oko 3100. g. pr. n. e. Jo jedan
izdanak sumerske civilizacije, onaj u dolini Inda, pojavio se oko
2900. g. pr. n. e.
Zato bi bilo nemogue da se takav trosmjerni razvoj
pojavi i etvrti puta, u Andama? Bilo bi nemogue ukoliko nije
bilo kontakata izmeu Starog i Novog svijeta. Postaje mogue,
ukoliko su isti darovatelji sveg znanja - bogovi - bili isti i prisutni
na cijeloj Zemlji.
Koliko god ovaj zakljuak zvuao nevjerojatno, nasreu,
moe ga se dokazati.
Prvi test istinitosti dogaaja i kronologija koje je Montesinos
sastavio, ve se dogodio.
Kljuni element u Montesinosovom izlaganju jest postojanje
drevnog carstva, niza kraljeva u Cuzcu koji su konano bili
prisiljeni napustiti glavni grad i potraiti utoite na osaml j enom
planinskom mjestu zvanom Tampu-Tocco. Bezvlae je trajalo
tisuu godina; naposljetku je izabran mladi plemenitog roda da
odvede narod natrag u Cuzco i uspostavi dinastiju Inka.
Da li je postojao Tampu-Tocco i da li se to mjesto moglo
identificirati po oznakama krajolika koje je dao Montesinos? To
je pitanje zaintrigiralo mnoge. Godi ne 1911. Hiram Bingham,
1 6 4
traei izgubljene gradove Inka, pronaao je mjesto; sada se zove
Machu Picchu.
Bingham nije traio Tampu-Tocco kad je krenuo na
svoju prvu ekspediciju; ali, nakon brojnih povrataka i iscrpnih
iskopavanja tijekom vie od dva desetljea, zakljuio je da je
Machu Picchu uistinu bio izgubljeni privremeni glavni grad
Drevnog Carstva. Njegovi opisi tog mjesta, jo uvijek najopseniji,
nalaze se u njegovim knjigama Machu Picchu, a Citadel of the
Incas i The Lost City of the Incas.
Glavni razlog vj erovanj u da je Machu Picchu legendarni
Tampu-Tocco je klju Tri Prozora. Montesinos je zapisao da
je ' na mjestu svog roenj a Inka Rocca zapovjedio da se izvre
radovi koji su se sastojali od podizanja zida s tri prozora koji su
bili simbol kue njegovog oca, od kojeg je potekao'. Ime mjesta
u koje se preselila kraljevska kua iz glavnog grada Cuzca znai
'Sklonite Triju Prozora.
To da je mjesto postalo poznato po svojim prozorima ne bi
trebalo uditi, budui da nijedna kua u Cuzcu, od najskromnijih
do najvelianstvenijih, nema prozore. injenica da je mjesto
postalo poznato po specifinom broju prozora - tri - moe biti
rezultat jedino jedinstvenosti, antiknosti ili svetosti stvarnog
postojanja takvog objekta. Tako je bilo u Tampu-Toccu, gdje
je prema legendama, graevina s tri prozora odigrala ulogu u
nastajanju plemena i drevnog carstva na poetku Perua, te je
struktura stoga postala ' simbol kue njegovog oca od kojeg je
(Inka Rocca) potekao'.
Ova legenda i legendarno mjesto pojavljuju se i u prii o
brai Ayar. Kako je ispriao Pedro Sarmiento de Gamboa (Historia
General Llamanda Yndica) i drugi rani kroniari, etvero brae
Ayar i njihove etiri sestre, nakon to ih je stvorio bog Viracocha
na jezeru Titicaca, doli su, ili ih je bog postavio, u Tampu-Tocco,
odakle su 'izili iz reenog prozora po zapovijedi Tici-Viracoche
i izjavili da ih je Viracocha stvorio da budu gospodari'.
Najstariji od brae, Manco Capac, nosio je sa sobom sveti
simbol sa slikom sokola te zlatnu mot ku koju mu je dao bog da
pronae pravo mjesto za budui glavni grad, Cuzco. Putovanje
1 6 5
DAN KADA JE SUNCE STALO
etvero parova (brat-sestra) zapoelo je mirno; no, uskoro se
pojavila zavist. Pod izlikom da su neko blago ostavili u peini
u Tampu-Toccu, poslali su drugog brata, Ayar Cachija, natrag
da ga donese. To je, meut i m, bila samo varka troje brae da ga
zatvore u peinu, gdje se pretvorio u kamen.
Prema tim priama, Tampu-Tocco potjee iz vrlo ranog
doba; ' mit o Ayarima', napisao je H. B. Alexander u Latin
American Mythology, ' vraa se unatrag sve do Megalitskog Doba
i do kozmogonija povezanih s Titicacom". Kada su izgnanici
napustili Cuzco, otili su do mjesta koje je ve postojalo, mjesta
gdje je graevina s tri prostora ve bila odigrala svoju ulogu u jo
ranije doba. Upoznati s ovim injenicama, sada moemo posjetiti
Machu Picchu, jer je struktura, iji zid ima tri prozora, zaista
pronaena t amo i nigdje drugdje.
' Machu Picchu ili Veliki Picchu je quichuansko ime za otar
vrh koji se uzdie deset tisua stopa iznad mora i etiri tisue
stopa iznad zapjenjenih brzaka rijeke Urubamba kraj most a
San Miguel - dva naporna dana putovanja sjeverno od Cuzca',
zapisao je Bingham. ' Sjeverozapadno od Machu Picchua nalazi
se jo jedan prelijepi vrh okruen velianstvenim ponori ma koji
se zove Huayna Picchu, odnosno Manji Picchu. Na uskom hr pt u
izmeu dva vrha su ruevine grada Inka ije je ime izgubljeno
u magli prolosti. ... Mogue je da oni predstavljaju dva drevna
mjesta, Tampu-Tocco, rodno mjesto prvog Inke i Vilcabamba
Viejo'.
Danas putovanje od Cuzca do Machu Picchua, meusobno
udaljenih nekih sto i dvadeset kilometara zrane linije, ne
zahtijeva dva naporna dana putovanja koje je opisao Bingham.
Vlak koji dahe put em uz, a zatim niz planinu, prolazei kroz
tunele i preko mostova i drei se obronaka planina uz rijeku
Urubamba, stie na odredite za manj e od etiri sata. Jo jedna
polusatna vonja uzbrdo alpinistikim autobusom sa eljeznike
stanice i doli ste do grada. Pogled koji oduzima dah je upravo
onakav kako ga je Bingham opisao. U sedlu izmeu dva vrha
stoje kue, palae, hramovi - svi sada bez krova - okrueni
terasama pripijenim uz planinu, spremni m za kultiviranje. Vrh
1 6 6
Huayna Picchu uzdie se na sjeverozapadu kao straar (sl. 72);
iza njega i posvuda uokolo, vrh se natjee s vrhom dokle pogled
see. Dolje, rijeka Urubamba oblikuje potkovu, napola okruujui
grad visoko iznad nje, a njene silovite vode kre bjelkasti put u
smaragdnom zelenilu dungle.
Kako i dolikuje gradu koji je, vj eruj emo, ispoetka sluio kao
model za Cuzco, a zatim ga oponaao, i Machu Picchu se sastojao
od dvanaest etvrti ili grupa struktura. Kraljevsko-sveenike
grupacije su na zapadu, a rezidencijalno-funkcionalne (naseljene
najvie djevicama i klanovskom hijerarhijom) na istoku, odvojene
nizovima irokih terasa. Obini ljudi koji su obraivali terasaste
obronke planina ivjeli su izvan grada (pronaena su mnoga
takva seoca od poet nog Binghamovog otkria).
Nekoliko graevinskih stilova, kao u Cuzcu i na drugi m
arheolokim nalazitima, upuuj u na razliite faze nastanjenosti.
Kue za stanovanje graene su najee od pronaenog kamenja
koje dri buka. Kraljevske rezidencije su graene od tesanog
kamenja slaganog u redove, jednako fino izrezanog i oklesanog
kao bilo gdje u Cuzcu. Potom, tu se nalazi i j edna graevina ija
slika 72
je izrada tako savrena da joj nema premca; osim toga, tu su i
poligonalni megalitski kameni blokovi. U mnogi m su sluajevima
ostaci iz ranijeg Megalitskog Doba i Drevnog Carstva ostali kakvi
su i bili; drugdj e je oita kasnija gradnja povrh ranijih struktura.
Dok su istone etvrti zauzimale svaku raspoloivu etvornu
stopu vrha planine i prostirale se od gradskog zida na jugu prema
sjeveru dokle god je to teren doputao, te na istok do ratarskih i
pogrebnih terasa; zapadna grupa etvrti koja je takoer poinjala
na zidu protezala se na sjever samo do granice Svetog Trga - kao da
je nevidljiva crta oznaavala sveto tlo na koje se nije smjelo stupiti.
S druge strane nevidljive demarkacijske linije i nasuprot
velikom terasastom trgu na istoku stoje ostaci koje je Bingham
identificirao kao Sveti Trg, uglavnom 'stoga to s obje njegove
strane su najvei hramovi', a jedan od njih ima tri presudna
prozora. Upravo ovdje, u graevini koju je Bingham nazvao
Hram Triju Prozora i u Glavnom Hramu na Svetom Trgu koji
se na nj u nastavljao, koriteni su divovski poligonalni kameni
blokovi. Nain na koji su rezani, oblikovani, klesani i uklopljeni
jedan u drugog - bez buke, izjednaava ih s divovskim kameni m
blokovima u megalitskim st rukt urama u Sacsahuamanu; jedan
od kameni h blokova koji se ovdje nalazi ima trideset i dva kuta,
ime nadilazi poligonalnost svega drugog, vienog u Cuzcu.
Hr am Triju Prozora stoji na istonom rubu Svetog Trga;
divovski kameni blokovi na njegovom istonom zidu dobrano
ga izdiu iznad razine terasa na njegovoj zapadnoj strani (sl. 73),
slika 73
1 6 8
omoguuj ui nesmetan pogled na istok kroz tri prozora (sl. 74).
Trapezoidnog oblika, ploe prozora su isklesane iz divovskih
kamenova koji tvore sam zid. Kao i u Sacsahuamanu i u Cuzcu su
rezanje, oblikovanje te kut tvrdih granitnih kamenova izvedeni
kao da se radi o mekom kitu za staklo; i ovdje se bijele granitne
kamene blokove moral o dopremiti iz velike udaljenosti, preko
neravnog terena i rijeka, niz doline i uz planine.
slika 74
Hr am Triju Prozora ima samo tri zida, tako da je njegova
zapadna strana pot puno otvorena; ona gleda na kameni stup
visok oko dva met ra (v. sl. 74). Bingham je pretpostavljao da je on
moda podravao krov koji bi bio (priznao je) ' neto to se nije
pronalo ni u j ednoj drugoj zgradi'. Moje je miljenje da je stup,
zajedno s tri prozora, sluio za astronomska promat ranj a.
Nasuprot Svetom Trgu na sjeveru nalazi se graevina koju je
Bingham nazvao Glavni Hram; i on ima samo tri zida, visoka tri i
pol metra. Oni su poloeni na divovskim kameni m blokovima ili
su od njih graeni; zapadni zid, na primjer, je sagraen od samo
dva divovska kamena bloka koje je zajedno drao kamen u obliku
slova T. Ogroman monolit, veliine 4,25 x 1,5 x 0,9 metara, stoji
nasuprot sredinjeg sjevernog zida u kojem sedam nia imitira
trapezoidne prozore (ali to nisu) (sl. 75).
slika 75
Vijugave stepenice vodile su od sjevernog ruba Svetog Trga
uzbrdo, po breuljku iji je vrh bio poravnat kako bi sluio kao
pl at forma za Intihuatanii, kamen izrezan velikom preciznou,
koji se koristio za promat ranj e i mj erenj e kretanja sunca (sl. 76).
Njegovo ime znai ' Onaj koji vee sunce i pretpostavlja se da je
sluio kod utvrivanja solsticija, kad se sunce najdalje odmakne
na sjever ili na jug; u vrijeme solsticija odravali su se rituali s
ciljem 'da se vee sunce i da ga se vrati, kako ne bi otilo i nestalo,
te tako Zeml j u vratilo u tamu koja se prema legendama ve
j ednom dogodila.
Na suprot nom kraju svetog-kraljevskog zapadnog dijela
Machu Picchua, s june strane kraljevske etvrti, uzdie se jo
j edna velianstvena (i neobina) graevina ovog grada. Nazvana
Torreon zbog svog polukrunog oblika, izgraena je od kocaka
1 7 0
slika 76
tesanog kamena - odrezanog, oblikovanog i klesanog kamenja
- rijetko viene perfekcije, usporediva na neki nain samo s
kamenj em pol ukrunog zida koji je okruivao najsvetije mjesto
u Cuzcu. Polukruni zid do kojeg se dolazi po sedam stepenica
(sl. 77) stvara svoj vlastiti ograeni dio u sreditu kojeg se nalazi
stijena koja je izrezana, oblikovana i prekrivena brazdama.
Bingham je pronaao dokaze da su ta stijena i zidovi pored
nje bili periodino izlagani vatri, te je zakljuio da su stijena i
ograeni dio bili koriteni za rtvovanja i druge rituale povezane
sa tovanjem stijene.
(Ova sveta stijena unut ar posebne strukture priziva u
sjeanje svetu stijenu koja tvori srce Hrama na gori u Jeruzalemu,
kao i Kabu (Qua' abah), crni kamen, skriven u najsvetijem
muslimanskom svetitu u Meki).
Svetost stijene u Machu Picchuu ne potjee od njenog vrha
koji stri, ve od onog to lei ispod nje. To je ogromna prirodna
slika 78
stijena unut ar koje se nalazi peina koja je umj et no poveana
i oblikovana do preciznih geometrijskih oblika koji izgledaju
kao stepenice (ali to nisu), sjedala, hrpt i i stupovi (sl. 78). Uz to,
unutranjost je ureena zidovima od bijelog klesanog granita,
najie boje i zrnatosti. Nie jo vie poveavaju kompleksnost
unutranjosti. Bingham je nagaao da je pri rodna peina bila
poveana i ureena kako bi uvala kraljevske mumi j e koje su
t amo donesene, jer je to mjesto bilo sveto. Ali, za poetak, namee
se pitanje zato je to mjesto bilo sveto i zato je bilo vano tu
sahraniti preminule kraljeve?
1 7 2
To nas pitanje vraa do legende o brai Ayar od kojih
je jedan bio zatoen u peini u Sklonitu Triju Prozofa. Ako
je Hr am Triju Prozora bio legendaran, a peina isto tako,
onda legende pot vruj u to mjesto i mjesto je pot vreno kao i
legendarni Tampu-Tocco.
Sarmiento, j edan od panjolskih kroniara koji je i sam
bio konkvistador, izvijestio je u svojoj knjizi History of the Incas
0 lokalnoj predaji da je deveti Inka (oko 1340. g. n. e.) ' budui
znatieljan o stvarima iz starih vremena i elei ovjekovjeiti
svoje ime, osobno otiao u planinu Tampu-Tocco ... i t amo
uao u peinu gdje se dri za sigurno da su doli Manco Capac
1 njegova braa kad su po prvi puta uli u Cuzco. ... Nakon
podrobnog ispitivanja, on je posvetio to mjesto ritualima i
rtvama, i postavio zlatni kapak na prozor Capac Tocca, te
zapovjedio da otad svi trebaju tovati to mjesto, tako da ga uine
svetim molitvenim mj est om za rtve i prorotva. Nakon to je to
uinio, vratio se u Cuzco'.
Glavni lik ovog izvjea, deveti Inka, zvao se Titu Manco
Capac; dobio je i dodat nu titulu Pachacutec (' Reformator' ), jer je
nakon svog povratka iz Tampu-Tocca reformirao kalendar. Kao
to Tri Prozora, Intihuatana - Sveta Stijena i Torreon, pot vruj u
postojanje Tampu-Tocca, tako su i pria o brai Ayar, vladavine u
drevnom carstvu prije Inka i poznavanje astronomije i kalendara
kljuni elementi u povijesti i kronologiji koje je zajedno sastavio
Montesinos.
Vjerodostojnost Montesinosovih podataka moe se dodat no
potvrditi ako je on bio u pravu u vezi postojanja pisma u vrijeme
drevnog carstva. Nalazimo da je i Cieza de Leon imao isti pogled
na to i tvrdio da je ' u epohi koja je prethodila kraljevima Inka
postojalo pismo u Peruu ... na liu, koama, tkanini i kamenu'.
Mnogi junoameriki znanstvenici danas se pri druuj u
ranim kroniarima u vjerovanju da su domoroci u tim zemljama
u stara vremena imali jedan ili vie oblika pisma.
Brojne studije izvjeuju o petroglifima (' pismo u kamenu' )
pronaeni m u cijelom podruj u tih zemalja koje pokazuju, u
1 7 3
D A N KADA J E SUNCE STALO
razliitom stupnju, piktografsko ili crtano pismo. Rafael Larco
Hoyle, na primjer (La Escritura Peruana Pre-Incana), sugerira uz
pomo prikaza da su obalski narodi sve do Paracasa posjedovali
slikovno pismo, srodno pismu Maya. Art hur Posnansky, vodei
istraiva Tihuanacua, izradio je obi mne studije koje pokazuj u
da su t amonj e rezbarije na spomenicima bile pi kt ografsko-
ideografsko pismo, to predstavlja jo svega jedan korak do -
fonetskog pisma. A dobro poznati nalaz Kamen iz Calanga, sada
izloen u muzeju u Limi (si. 79), upuuj e na spoj piktografskog s
fonetskim, moda ak i alfabetskim pismom.
slika 79
Jedan od najveih ranih istraivaa June Amerike, Alexander
de Humboldt, bavio se ovom t emom u svom glavnom djelu Vues
des Cordillres et Monumens des Peuples Indigenes de l'Amrique
(1824.). 'U posljednje vrijeme postoji sumnja', napisao je, 'da su
Peruanci, pored Quippusa, imali znanje o znakovnom pismu.
Odl omak u L 'Origin de los Indios del Nuevo Mundo (Valencia,
1610.), strana 91, ne ostavlja nikakvu sumnj u u pogledu toga'.
Nakon to je govorio o meksikim hijeroglifima, otac Garcia
dodaje: ' Na poetku osvajanja, Indijanci Perua ispovijedali su se
na nain da su crtali znakove koji su prikazivali Deset zapovijedi
kao i grijehe poinjene protiv njih'. Mogue je doi do zakljuka
da su Peruanci koristili slikovno pismo, ali da su njihovi simboli
bili grublji od meksikih hijeroglifa i da su se uglavnom koristili
quippusima.
1 7 4
Humbol dt je takoer izvijestio da je, kad je bio u Limi,
uo za misionara i menom Narcisse Gilbar koji je meu Panos
Indijancima s rijeke Ucayale, sjeverno od Lime, pronaao knjigu
presavijenih listova, slinu oni ma koje su koristili Asteci u
Meksiku; ali nitko u Limi nije ju mogao proitati. ' Govorilo se
da su Indijanci rekli misionaru da knjiga sadri zapise o drevni m
ratovima i putovanjima' .
Godine 1855. Ribero i von Tschudi pi smeno su izvijestili
o broj ni m drugi m otkriima i zakljuili da je u Peruu zaista
postojala i druga met oda pisanja osim quiposa. Piui odvojeno
0 svojim putovanjima, von Tschudi (u knjizi Reisen durch
Sdamerika) opisuje svoje oduevljenje kad mu je pokazana
fotografija konog pergament a s hijeroglifskim znakovima.
Pergament je pronaao u muzeju La Paza u Boliviji i nainio
kopiju pisma na nj emu (si. 80a). ' Ovi su simboli izazvali u meni
najveu zapanjenost' , napisao je, ' stajao sam satima pred t om
koom', pokuavajui deifrirati ' labirint' tog pisma. Ustanovio
je da pismo poinje od lijeve strane, zatim se u sljedeem redu
nastavlja s desne, te zatim u treem redu ponovno polazi s lijeve
1 tako dalje, kao po serpentinama. Takoer je zakljuio da je tekst
napisan u vrijeme kada se oboavalo sunce; ali, to je bilo sve
dokle je stigao.
Slijedio je natpis do mjesta njegova podrijetla, na obalama
jezera Titicaca. Pater u crkvi misije u selu Copacabana na obali
jezera potvrdio je da je takvo pismo bilo poznato u tom kraju,
ali ga je pripisao post -osvaj akom razdoblju. To objanjenje
je bilo pot puno nezadovoljavajue, jer da Indijanci nisu imali
svoje vlastito pismo, onda bi primili latinsko pismo panjolaca.
ak i ako je t ono da se ovo hijeroglifsko pi smo razvilo nakon
panjolskog osvajanja, Jorge Cornej o je napisao {La Idolatria
en el antiguo Peru): ' njegovo podrijetlo mora da je bilo negdje
drugdje'.
Arthtur Posnansky (Guida general Illustrada de Tiahuanacu)
je pronaao dodat ne natpise na stijenama na dva sveta otoka
jezera Titicaca. Istakao je da su bili od one vrste enigmatskih
natpisa kakvi su pronaeni na Uskrnjim otocima (si. 80b)
L75
slika 80
- zakljuak s kojim se znanstvenici danas uglavnom slau.
Meutim, poznato je da pismo s Uskrnjih otoka pripada obitelji
i ndo-europski h pisama iz doline Inda i od Hetita. Zajednika
crta svima njima (ukljuujui i natpise s jezera Titicaca) jest
njihov sustav' kako vol ore': pisanje poinje u prvom redu s lijeve
strane i zavrava na desnoj; nastavlja se u drugom redu, poevi s
desna i zavravajui na lijevoj strani; trei red ponovno zapoinje
na lijevoj strani, i tako dalje.
Bez da ulazimo u raspravu o t ome kako je pismo koje
oponaa ono hetitsko (sl. 80c) dolo do jezera Titicaca, izgleda da
176
je pot vreno postojanje jednog ili vie oblika pisma u drevnom
Peruu. I to se ovoga pitanja tie, informacije koje je iznio
Montesinos pokazuju se tonima.
Ako unato svemu dosad reenom itatelj teko moe
prihvatiti neizbjean zakljuak da je u Andama, oko 2400. g. pr.
n. e., doista postojala civilizacija slina oni ma Starog svijeta, evo
jo jednog dokaza.
Znanstvenici su pot puno ignorirali kao mogui valjani trag
tvrdnju koja se ponavlja u andskim legendama: naime, legende
govore da je u davni m vremeni ma dolo do zastraujue tame.
Nitko se nije zapitao je li to bila tama - nepojavljivanje sunca kad
je ono moralo biti na nebu - o kojem govore meksike legende
u prii o Teotihuacanu i njegovim pi rami dama. Jer, ukoliko je
takav fenomen doista bio stvaran, to znai da sunce nije izilo i
da je no bila beskrajna, tada se to moglo vidjeti na oba amerika
kontinenta.
Meksika kolektivna sjeanja te sjeanja ljudi iz Anda
izgleda da potkrepljuju jedni druge, i tako pot vruj u istinitost
sjeanja onog drugog - kao dva svjedoka istog dogaaja.
No, ukoliko ni to nije dovoljno uvjerljivo, moemo se
pozvati na Bibliju kao dokaz, i to na nikog drugog nego Jouu, da
nam on bude svjedok.
Prema Montesinosu i drugi m kroniarima, najneobiniji
dogaaj se zbio za vrijeme vladavine Titua Yupanquia Pachacutija
II, petnaestog monar ha u vrijeme Drevnog Carstva. U treoj
godini njegove vladavine, kada su dobri obiaji bili zaboravljeni,
a ljudi se odali svim vrstama poroka, dvadeset sati nije bilo zore'.
Drugim rijeima, no nije zavrila kada je to bilo uobiajeno, i
izlazak sunca je bio odgoen dvadeset sati. Nakon velikog vapaja,
ispovijedanja grijeha, rtava i molitvi, sunce je konano izalo.
Ovdje nije mogla biti rije o pomrini: ne radi se o t ome da
je sunce koje je sjalo, bilo skriveno sjenom. Osim toga, nijedna
pomrina ne traje tako dugo, a Peruanci su poznavali takve
periodine dogaaje. Pria ne kae da je sunce nestalo; ona
govori da nije izalo - ' nije bilo zore' - dvadeset sati.
To bi znailo kao da se sunce, bilo gdje da se skrivalo,
odj ednom zaustavilo.
Ukoliko su andska sjeanja istinita, onda je negdje drugdje
- na suprotnoj strani svijeta - DAN morao trajati jednako dugo, ne
zavravajui kad je trebao, nego trajui nekih dvadeset sati due.
Nevjerojatno, ali takav je dogaaj zabiljeen, i to u samoj
Bibliji. Izraelci su, pod vodstvom Joue, preli preko rijeke Jordan
u svoju Obeanu zemlju i uspjeno zauzeli utvrene gradove
Jerihon i Aj. Tada su svi amorejski kraljevi sklopili savez i ujedinili
snage protiv Izraelaca. Uslijedila je velika bitka u dolini Ajalon,
blizu grada Gibeona. Poelo je s izraelskim noni m napadom
pred kojim su se Kanaanci razbjeali. O izlasku sunca, kad su
se kanaanske snage pregrupirale u blizini Bet -Horona, Jahve je
' bacao s neba na njih tuu kamenj a ... te su ginuli. I poginulo
ih je vie od tue kamene nego to su ih pobili sinovi Izraelovi
svojim maevima'.
Onoga dana kada Jahve predadeAmorejce
sinovima Izraelovim,
obrati se Joua Jahvi i povie pred Izraelcima:
'Stani, sunce, iznad Gibeona,
i mjesece, iznad dola Ajalona!'
I stade sunce, i zaustavi se mjesec
sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim.
Ne pie li to u knjizi Pravednika?
I stade sunce nasred neba
i nije se nagnulo k zapadu gotovo cio dan.
Znanstvenici su generacijama raspravljali o toj prii i 10.
poglavlju Knjige o Joui. Neki je odbacuj u kao istu fikciju, dok
drugi vide u njoj odjeke mita; neki je, opet, pokuavaju objasniti
poj movi ma neuobiajeno produene pomri ne sunca. Meutim,
osim injenice da tako duge pomri ne nisu poznate, pria ne
1 7 8
govori o nestanku sunca. Naprotiv, ona govori o dogaaju kada
se sunce moglo i dalje vidjeti, kada se zadralo na nebu ' gotovo
cijeli dan', recimo - dvadeset sati?
Ova epizoda, ija se jedinstvenost priznaje u Bibliji (' Nije
bilo takva dana ni prije ni poslije'), a koja se dogodila na suprot noj
strani Zemlje u odnosu na Ande, opisuje tako fenomen suprotan
onome koji se manifestirao u Andama. U Kanaanu sunce nije
zalo oko dvadeset sati; u Andama sunce nije izalo tijekom istog
vremenskog perioda.
Zar onda ove dvije prie ne opisuju isti dogadaj i - budui
da potjeu s razliitih strana Zemlje - ne potvruju li njegovu
stvarnost?
O kakvoj je pojavi rije, jo uvijek ostaje zagonetka. Jedina
biblijska naznaka jest spominjanje velikog kamenj a koje pada s
neba. Budui daj e nama poznato da prie ne opisuju zaustavljanje
sunca (i mjeseca), ve poremeaj Zemljine rotacije oko svoje osi,
mogue objanjenje bilo bi da se jedan komet previe pribliio
Zemlji i pri t om se raspao. Budui da neki kometi krue oko
sunca u smj eru kazaljke na satu koji je suprotan smj eru vrt nj e
Zemlje i drugih planeta, shvatljivo je da bi takva kinetika sila
mogla pri vremeno djelovati na Zemljinu rotaciju u suprot nom
smjeru, i time ju usporiti.
Koji god bio pravi uzrok tog fenomena, ono to nas ovdje
zanima jest vremensko podudaranje. Kao opeprihvaeno
vrijeme Izlaska uzima se trinaesto stoljee pr. n. e. (oko 1230. g.
pr. n. e.), dok su znanstvenici, koji su zastupali razdoblje od dva
stoljea ranije, u manjini. Pa ipak, u svojim dosad objavljenim
radovima (v. Ratovi bogova i ljudi) doao sam do zakljuka da bi
godina 1433. pr. n. e. odgovarala t om dogaaju, kao i biblijskim
priama o idovskim patrijarsima, te se savreno uklopila u
poznate onovremene dogaaje i kronologije u Mezopotamiji
i Egiptu. Nakon to su objavljeni ovi zakljuci (1985. g.), dva
emi nent na bibliara i arheologa - John J. Bimson i David
Livingston - poslije iscrpnog prouavanja (Biblical Archaeology
Review, rujan/listopad 1987.) doli su do zakljuka da se Izlazak
dogodio oko 1460. g. pr. n. e. Izuzev njihovih vlastitih arheolokih
1 7 9
nalaza i prouavanja razdoblja Bronanog doba na drevnom
Bliskom istoku, biblijski podaci o vremenskim odrednicama, kao
i proces izrauna koji su koristili bio je isti onaj koji sam i sm
primijenio dvije godine ranije. (Tom sam prilikom, takoer, iznio
razloge zato sam izabrao uskladiti dva niza biblijskih datiranja,
tako da dat um Izlaska pada u 1433. g. pr. n. e., a ne u 1460. g. pr.
n. e.).
Budui da su Izraelci lutali sinajskom pustinjom etrdeset
godina, ulazak u Kanaan se dogodio 1393. g. pr. n. e.; pojava koju
je Joua promat rao dogodila se ubrzo nakon toga.
Sada se namee pitanje: je li se fenomen suprot nog
predznaka, dakle, produena no, pojavio u Andama u isto to
vrijeme?
Na nesreu, stanje u kojem su Montesinosovi spisi stigli
do moderni h znanstvenika ostavlja praznine u podacima glede
trajanja vladavine svakog monarha, pa emo do podataka morat i
doi zaobilaznim putem. Dogaaj se zbio, priopava Montesinos,
tree godine vladavine Titua Yupanquia Pachacutija II. Kako
bismo tono odredili njegovo razdoblje, morat emo raunati s
oba kraja. Reeno nam je da se prvi h 1000 godina od Toke Nula
navrilo za vrijeme vladavine etvrtog monarha, tj. 1900. g. pr. n.
e., a da je trideset i drugi kralj vladao 2070 godina od Toke Nula,
tj. 830. g. pr. n. e.
Kada je vladao petnaesti monarh? Raspoloivi podaci
sugeriraju da je devet kraljeva - koji dijele etvrtog i petnaestog
monarha - vladalo ukupno otprilike 500 godina, smjetajui
Titua Yupanquianitos Pachacutija II u otprilike 1400. g. pr. n.
e. Raunajui unazad, od trideset i drugog monarha (830. pr.
n. e.), dolazimo do broja od 564 godine koje ih dijele, to nam
daje godinu 1394. pr. n. e. kao godinu vladanja Titua Yupanquia
Pachacutija II.
Bez obzira na koji od dva naina, dolazimo do vremenske
odrednice za dogaaj u Andama koja se poklapa s biblijskim
dat umom, kao i dat umom dogaaja u Teotihuacanu.
Zakljuak je jasan:
180
DAN KADA JE SUNCE STALO U KANAANU BILA JE
NO BEZ IZLASKA SUNCA U DVIJEMA AMERIKAMA.
Ova pojava, na ovaj nain potvrena, postaje nepobitan
dokaz vjerodostojnosti andskih sjeanja na Drevno Carstvo koje
je zapoelo kada su bogovi darovali ovjeanstvu zlatni tap na
jezeru Titicaca.
8
PUTEVI NEBA
Nebesa slavu Boju kazuju,
navijeta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje,
a no noi glas predaje.
Nije to rije, a ni govor nije,
nije ni glas to se moe uti,
al' po zemlji razlijee se jeka,
rijei sve do na kraj svijeta seu.
Ondj e suncu razape ator.
Tako je biblijski psalmist opisivao uda neba, udo dana
i noi koji slijede jedno za drugi m, kako se Zemlja okree oko
svoje osi (biblijska 'linija koja prolazi kroz Zemlju) i krui oko
sunca koje sjedi u sreditu svega (kao vladar u svom atoru). ' Dan
je tvoj i no takoer, ti si uspostavio zvijezde i sunce ... Ljeto i
zima od tebe su stvoreni'.
Tisuama godina, otkad je ovjek stvorio civilizaciju,
astronomi-sveenici su gledali u nebo, traei vodstvo za ovjeka
181
Zecharia Sitchin - IIZGUBLJENA KRALJEVSTVA
182
na Zemlji - od sumerskih i babilonskih zigurata, egipatskih
hramova, kamenog kruga Stonehengea ili Caracola u Chichen
Itzu. Promatrali su sloena nebeska kretanja zvijezda i planeta,
raunali, zapisivali; da bi to bilo mogue, zigurati, hramovi i
opservatoriji bili su poravnati po preciznoj nebeskoj orijentaciji
te opremljeni otvorima i drugi m osobinama graevina koje su
doputale svjetlu sunca ili neke druge zvijezde da prodire tuda
kao zraka u doba ekvinocija ili solsticija.
Zato je ovjek krenuo u takve daljine? to je to elio vidjeti,
to je elio odrediti?
Meu znanstvenicima je uobiajeno da astronomska
nastojanja drevnih ljudi t umae pot rebom ratarskog drutva za
kalendarom, pomou kojeg su odreivali vrijeme sjetve i vrijeme
etve. Ovo objanjenje dugo je vremena prihvaano zdravo za
gotovo. Ratar koji obrauj e zemlju godinu za godinom moe
procijeniti promj enu godinjih doba i dolazak kia bolje od
astronoma, a ima na raspolaganju i svisca koji mu moe poneto
otkriti. injenica jest da gdje god da su pronaene primitivne
drutvene zajednice koje ive od ratarstva, u nekom zabaenom
dijelu svijeta, one su ivjele i prehranjivale se generacijama bez
ast ronoma i preciznog kalendara. Takoer je utvreno da je
kalendar izum urbanog, a ne ratarskog drutva.
Jednostavni sunani sat moe dati dovoljno dnevnih
i sezonskih informacija, ako netko bez njega ne bi mogao
preivjeti. Pa ipak je drevni ovjek prouavao nebo i poravnavao
svoje hramove prema zvijezdama i planetima, te povezivao svoj
kalendar i svetkovine ne sa zemljom na kojoj je stajao, ve s
putovima neba. Zato? Zato to kalendar nije bio smiljen iz
ratarskih, nego iz vjerskih razloga. Ne stoga da donese dobro
ovjeanstvu, nego radi tovanja bogova. A bogovi su, po prvoj
ikad postojeoj religiji, i prema t vrdnj ama ljudi koji su nam
ostavili kalendar, doli s nebesa.
ovjek treba itati i iitavati Psalme kako bi shvatio da
promatranje udesa nebeskih fenomena nema nikakve veze s
obraivanjem zemlje ili uvanjem stoke; ono ima veze sa tovanjem
Gospodara Svega. Nema boljeg naina da se to uvidi od povratka
1 8 3 P UT EVI NEBA
u Sumer; naime, tamo su, prije otprilike 6000 godina, astronomija,
kalendar i religija, koji su predstavljali poveznicu Zemlje s nebom,
imali svoj poetak. To je bilo znanje, tvrdili su Sumerani, koje su
im dali Anunnaki ('Oni koji su doli s neba na Zemlju' ), koji su
doli na Zemlju sa svog planeta Nibiru. Nibiru je bio, rekli su,
dvanaesti lan Sunevog sustava, i to je razlog zato se nebeski
krug dijeli na dvanaest kua, a godina na dvanaest mjeseci. Zemlja
je sedmi planet (brojei izvana prema unutra); stoga je dvanaest
bio sveti nebeski broj, a sedam je bio sveti zemaljski broj.
Anunnaki su, Sumerani su o t ome ostavili zapise na broj ni m
glinenim ploicama, doli na Zeml j u mnogo prije Potopa. U
knjizi Dvanaesti planet ut vreno je da se to dogodilo 432.000
godina prije Potopa - razdoblje koje odgovara 120 orbita
Nibirua, orbita koje premda Anunnaki ma predstavljaju tek j ednu
nj i hovu godinu, odgovaraju vremenu od 3600 zemaljskih godina.
Oni su dolazili i odlazili sa Nibirua i Zemlje, svaki puta kad se
nj i hov planet pribliio Suncu (i Zemlji), te kad je prolazio izmeu
Jupitera i Marsa; stoga, nema mjesta sumnj i da su Sumerani poeli
promatrati nebo, ne kako bi doznali kada je pot rebno sijati, nego
da bi vidjeli i slavili povratak nebeskog Gospodina.
To je razlog, po mom miljenju, zato je ovjek postao
astronom. To je bio razlog zato je ovjek - kako je vrijeme
prolazilo, te vie nije bilo mogue promat rat i sam Nibiru - traio
znakove i znamenja u poj avama koje je vidio, a na taj nain
se iz astronomije rodila astrologija. Ukoliko se astronomske
orijentacije i poravnanja, te podjele neba koje su zapoele u
Sumeru moe pronai i u Andama, bit e to neoboriv dokaz za
postojanje veze meu njima.
Neto ranije u etvrtom tisuljeu pr. n. e., prema sumerskim
tekstovima, vladar Nibirua Anu i njegova supruga Antu posjetili
su Zemlju. U njihovu ast izgraeno je pot puno novo svetite
s hr amom- t or nj em na mjestu koje je kasnije bilo poznato pod
i menom Uruk (biblijski Erek). Sauvan je tekst na glinenim
ploicama koji opisuje no koju su t amo proveli. Naveer je
zapoeo ceremonijalni obrok s ritualnim pranj em ruku na znak
sa neba - pojavu Jupitera, Venere, Merkura, Saturna, Marsa i
1 8 4
Mjeseca. Tada je posluen prvi dio obroka iza ega je uslijedila
stanka. Dok je grupa sveenika poela pjevati hi mnu Kakkab
Anu Etellu Shamame ('Anuov planet se uzdie na nebu' ), jedan
ast ronom-sveeni k je na ' najvioj razini tornja hrama' ekao da
se pojavi Anuov planet Nibiru. Kad je ugledao planet, sveenik
je glasno zapjevao ' Onome koji je sve sjajniji, nebeskom planetu
Gospodina Anua' te psalam ' Stvoriteljev lik se pojavio'. Zapaljen je
krije kako bi se obiljeio taj t renut ak i prenijelo novost okolnim
gradovima. Prije negoli je no zavrila cijela zemlja je plamtjela
krjesovima; a ujutro su recitirane molitve zahvalnosti.
Panja i veliko astronomsko znanje koji su bili potrebni
pri gradnji hramova u Sumeru vidljivi su iz spisa sumerskog
kralja Gudea (oko 2200. g. pr. n. e.). Najprije se pred njim pojavio
ovjek koji je sjajio kao nebo', koji je stajao pored ' boanske ptice'.
To bie, napisao je Gudea, ' koje je po kruni na svojoj glavi bilo
oito bog', pokazalo se da je bog Ningirsu. Njega je pratila boginja
koja je 'drala plou svoje povoljne zvijezde na nebu'. U drugoj
ruci je drala 'sveti tapi' kojim je kralju pokazala ' povoljan
planet'. Trei bog ljudskog izgleda drao je u svojim rukama
plou nainjenu od dragog kamena na kojoj je bio nacrtan plan
hrama. Jedan od kipova Gudee prikazuje ga kako sjedi s ploom
na koljenima. Jasno se moe vidjeti boanski crte; on prikazuje
tlocrt hrama i mjerilo pomou kojeg treba podii sedam razina,
jednu krau od druge kako se ide prema vrhu. A to, pokazuje
tekst, nije bio Sunev hram.
Sofisticirano astronomsko znanje koje su pokazali Sumerani
nije bilo ogranieno na izgradnju hramova. Kako sam iznio u
pret hodni m knjigama, i kako je danas opeprihvaeno, u
Sumeru su bili postavljeni svi poj movi i principi moderne sferne
astronomije. Popis moemo zapoeti s podj el om kruga na 360
stupnjeva, pronalaskom zenita, horizonta i drugi h astronomskih
pojmova i terminologije, a zavriti grupi ranj em zvijezda u
konstelacije, otkriem, i menovanj em i slikovitim opisom
zodijaka i njegovih dvanaest kua te shvaanjem pojave precesije
- kanjenja Zemljinog kretanja oko Sunca od oko jedan stupanj
svake sedamdeset i dvije godine.
1 8 5
P UT EVI NEBA
Dok se Planet Bogova, Nibiru, pojavljivao i nestajao unutar
svojeg 3600-godinjeg kruenja oko Sunca (brojei zemaljskim
godi nama), ovjeanstvo na Zemlji prot ok vremena moglo je
mjeriti samo u t ermi ni ma okretanja vlastitog planeta oko Sunca.
Nakon fenomena dana i noi, najlaka za raspoznati su godinja
doba. Kako pot vruj u najjednostavniji i brojni kameni krugovi,
bilo je lako postaviti oznake za etiri toke u odnosu Zemlja/
Sunce: pri vi dno podizanje sunca na nebu i dulje trajanje dana,
kako zima ustupa pred proljeem; toka u kojoj se dan i no
ine j ednaki ma; zatim post upno udaljavanje Sunca, kako dani
postaju krai i temperatura poi nj e padati. Kada se hladnoa i
tama poveavaju, i izgleda da bi Sunce moglo pot puno nestati,
ono oklijeva, staje i poinje se vraati; i cijeli ciklus se ponavlja
- poela je nova godina. Na taj su nain utvrene etiri pojave
u ciklusu Zemlja/Sunce: ljetni i zimski solsticij (' mrtve toke
sunca' ) kada sunce dosie svoj najudaljeniju poziciju na sjeveru i
na jugu, te proljetni i jesenji ekvinocij (kada su dan i no jednako
dugi).
Za promat ranj e tog prividnog kretanja Sunca u odnosu
na Zemlju, budui se ustvari Zemlja vrti oko Sunca - a to je
injenica koju su Sumerani znali i prikazivali - bilo je nuno
da promat ra na Zemlji ima neku nebesku referentnu toku.
Rjeenje je pronaeno u podjeli neba, velikog kruga kojeg Zemlja
stvara oko Sunca, na dvanaest dijelova - dvanaest kua zodijaka,
svaka sa svojom gr upom vidljivih zvijezda (konstelacija).
Odabrana je toka - proljetni ekvinocij - a kua zodijaka u kojoj
je Sunce vi eno u tom trenutku proglaena je prvi m danom
prvog mjeseca nove godine. To je bilo, pokazuju sva istraivanja
najstarijih zapisa, u kui zodijaka ili u dobu Bika.
Meutim, tada je precesija sve pokvarila. Budui da je
Zemljina os ukoena u odnosu na ravninu svoje orbite oko Sunca
(danas to iznosi 23,5 stupnjeva), i vrti se oko sebe, os upire u toku
na nebu koja se pomie, stvarajui (na nebu) veliki zamiljeni krug,
kojem je pot rebno 25.920 godina kako bi se zatvorio. To znai da
se odabrana ' fiksna toka', koja se pomie za jedan stupanj svake
72 godine, u cijelosti preseli iz jedne kue zodijaka u drugu svakih
1 8 6
2160 godina. Otprilike dvije tisue godina nakon pojave kalendara
u Sumeru, bilo je nuno preinaiti kalendar, a za fiksnu toku
odrediti kuu Ovna. Suvremeni astrolozi jo uvijek izrauju svoje
horoskope temeljei ih na prvoj toci Ovna, premda je dananjim
ast ronomi ma poznato da smo gotovo dvije tisue godina u dobu
Riba (te da smo na pragu ulaska u doba Vodenjaka).
Podjela velikog nebeskog kruga na dvanaest dijelova - u ast
dvanaest lanova Sunevog sustava i odgovarajueg panteona
dvanaest ' Olimpskih' bogova - dovela je do bliskog suodnosa
solarne godine s periodinou Mjeseca. No, kako su lunarni
mjeseci prekratki da bi ispunili solarnu godi nu tono dvanaest
puta, pronaene su sloene metode pomou kojih se svako malo
dodaj u dani s ciljem da se dvanaest l unarni h mjeseci poravna sa
solarnom godinom.
U babilonska vremena, u dr ugom tisuljeu pr. n. e.,
hramovi su zahtijevali trostruko poravnanj e: prema novom
zodijaku (Ovan), prema poklapanju s etiri solarne toke (od
kojih je najvanija u Babilonu bila proljetni ekvinocij) i prema
l unarnom periodu. Glavni babilonski hr am u ast nacionalnog
boga Marduka, iji su ostaci relativno dobro sauvani, pravi je
primjer svih tih astronomskih principa. Pronaeni su i tekstovi
koji u arhitektonskim terminima opisuju njegovih dvanaest vrata
i sedam razina, omoguujui znanstvenicima da rekonstruiraju
njegovu upotrebu kao solarnog, l unarnog, planetarnog i
zvjezdanog opservatorija (sl. 81).
slika 81
1 8 7 P UT EVI NEBA
Tek se u posljednjih nekoliko godina otvoreno priznalo
da nam astronomija, udruena s arheologijom, mogu pomoi
kod odreivanja starosti spomenika, mogu objasniti povijesne
dogaaje i odrediti nebesko podrijetlo religioznih vjerovanja.
Bilo je pot rebno gotovo j edno stoljee da bi ova spoznaja
dosegla razinu discipline zvane arheoastronomija; naime, 1894.
g. Sir Nor man Lockyer (The Dawn of Astronomy) uvjerljivo je
pokazao da su u svako vrijeme i gotovo posvuda - od najranijih
svetita do najveih katedrala - hramovi bili orijentirani na
temelju astronomskih principa. Vrijedi napomenut i da je do te
spoznaje doao zbog ' izvanredne stvari: u Babilonu, od poetka
stvari, znak za Boga bila je zvijezda'; slino tome, u Egiptu 'u
hijeroglifskim tekstovima, tri su zvijezde predstavljale mnoi nu
- 'bogovi". Takoer je primijetio da su i u hinduistikom
panteonu najtovaniji bogovi hramova bili Indra (' Dan kojeg
je donijelo Sunce') i JJshas (' Zora' ), dakle, bogovi povezani s
izlaskom sunca.
Usredotoivi se na Egipat, gdje drevni hramovi jo uvijek
stoje, pa je mogue podrobno prouiti nj i hovu arhitekturu i
orijentaciju, Lockyer je doao do zakljuka da su hramovi u
drevna vremena bili ili hramovi Sunca ili hramovi zvijezda.
Hramovi Sunca bili su hramovi koje su njihove osi te rituali
ili kalendarske funkcije poravnavali bilo sa solsticijima, bilo
s ekvinocijima; hramovi zvijezda su bili hramovi koji nisu
bili povezani ni s j ednom od etiri suneve toke, ve su t ako
napravljeni da promat raj u i tuju pojavljivanje odreene
zvijezde odreenog dana na odreenoj toci na horizontu. Za
Lockyera je bilo zapanjujue otkrie da to su hramovi bili
stariji, to je njihova ast ronomi j a bila sofisticiranija. Tako su na
poetku svoje civilizacije Egipani mogli kombinirati zvjezdani
aspekt (najsvjetliju zvijezdu tada, Sirius) sa solarnim aspekt om
(ljetnim solsticijem) i godinjim podi zanj em Nila. Lockyer je
izraunao da se t rost ruka koincidencija mogla dogoditi samo
j ednom u otprilike svakih 1460 godina i da je egipatska Toka
Nula, kada se poeo raunati njihov kalendar, padala u otprilike
3200. g. pr. n. e.
1 8 8
Lockyerov glavni doprinos onome to se (nakon gotovo
cijelog stoljea!) razvilo u arheoast ronomi j u bila je spoznaja da
orijentacija drevni h hramova moe biti klju za toan izraun
vremena njihove gradnje. Glavni primjer kojeg je ponudi o u
tu svrhu bio je kompleks hramova u Tebi u Gornj em Egiptu
(Karnak). Tamo je nakon starije i sofisticiranije orijentacije
najranijih svetih gradova (prema ekvinocijima) uslijedila laka
orijentacija prema solsticijima. U Karnaku se Veliki Hram
posveen Amon- Rau sastojao od dvije pravokutne strukture
graene leima j edna prema drugoj na i st ono-zapadnoj osi, s
junim nagibom (sl. 82). Orijentacija je bila takva da bi u vrijeme
solsticija suneva zraka putovala du cijelog prolaza (dugog oko
sto pedeset metara), prolazei iz jednog dijela hrama u drugi
izmeu dva obeliska. Za nekoliko mi nut a suneva je zraka
dotakla sredite svetita - Svetinju nad svetinjama - bljeskom
svjetla na kraju prolaza, signalizirajui time trenutak kada je
poeo prvi dan prvog mjeseca nove godine.
slika 82
1 8 9 P UT EVI NE BA
Meutim, taj odreeni trenutak nije bio nepromjenjiv; on
se pomicao, to je opet imalo za posljedicu naknadnu gradnj u
hramova s promi j enj eni m orijentacijama. Kada se orijentacija
temeljila na ekvinocijima, pomak je bio promjenjiva zvjezdana
pozadina na kojoj se vidjelo Sunce - pomak u zodijakalnim
' dobima' zbog precesije. Ali inilo se da postoji jo jedan, ak
znaajniji pomak koji je utjecao na solsticije: kut izmeu kraj nj i h
toaka meu kojima se Sunce naizgled kretalo, smanjivao se!
Tako se tijekom vremena dolo do zakljuka da j e kretanje Sunca
podl ono jo j ednom fenomenu u odnosu Zemlja-Sunce. Radi
se o otkriu ast ronoma da Zemljina nagnutost, nagib nj ene
osi prema nj enoj orbitalnoj putanji oko Sunca, nije uvijek bila
identina ovoj sadanjoj (neto ispod 23,5 stupnjeva). Zeml j i no
kolebanje mijenja ovaj nagib za oko 1 stupanj tijekom otprilike
7000 godina, smanj uj ui se do vjerojatnih 21 stupnja prije negoli
ponovno pone poveavati kut dobrano iznad 24 stupnja. Rolf
Mller, koji je ovu injenicu primijenio na andsku mitologiju
{Der Himmel ber dem Menschen der Steinzeit i druge studije)
izraunao je da, ukoliko su arheoloki ostaci bili orijentirani na
nagib od 24 stupnja, to znai da su izgraeni prije naj manj e 4000
godina.
Primjena ove sofisticirane i nezavisne met ode utvrivanja
dat uma jednako je vana kao i utvrivanje starosti pomou
radioaktivnog ugljika - moda ak i vie, budui da se testovi
s radioaktivnim ugljikom mogu izvoditi samo na organskim
materijalima (kao to su drvo ili ugljen) pronaeni m u ili blizu
zgrada, to ne iskljuuje nepoznat u raniju dob takve graevine;
no, arheoastronomija moe sama odrediti starost zgrade, pa ak i
vrijeme gradnj e pojedinih njenih dijelova.
Profesor Mller, iji emo rad poblie razmotriti, doao je
do zakljuka da su savrene graevine od klesanog kamena u
Machu Picchuu i Cuzcu (za razliku od poligonalnih megalitskih)
stare preko 4000 godina, potvrujui time Montesinosovu
kronologiju. Takva pri mj ena arheoastronomije na andske ostatke,
kako emo vidjeti, unijela je jo vie pomut nj e glede odreivanja
starosti civilizacije u dvj ema Amerikama.
1 9 0
Suvremenim je ast ronomi ma dugo trebalo da dou na
Machu Picchu, ali su naposljetku ipak stigli. Godi ne 1930. Rolf
Mller, profesor astronomije na univerzitetu u Potsdamu, objavio
je svoje prve studije koje se bave ast ronomski m aspektima
ruevina u Tiahuanacuu, Cuzcu i Machu Picchuu. Njegovi
zakljuci, koji govore o drevnosti ovih ostataka, a posebno
spomenika u Tiahuanacuu, gotovo su mu unitili karijeru.
U Machu Picchuu Mller se usredotoio na Intihuatanu na
vrhu brijega na sjeverozapadu grada, i na st rukt uru na vrhu svete
stijene, jer je na oba mjesta vidio precizne karakteristike koje su
mu omoguile da uvidi njihovu svrhu i upot rebu (Die Intiwatana
(Sonnenwarten) im Alten Peru i drugi spisi).
Shvatio je da je Intihuatana bila postavljena na najvioj toki
u gradu. S nje se mogao vidjeti horizont u svim pravcima; ali
zidovi od megalitskog klesanog kamenj a ograniavali su pogled
u samo odreeni m smjerovima, oni m koje su graditelji zamislili.
Intihuatana i njena osnovica bile su isklesane iz j ednog pri rodnog
kamena, uzdiui stup do eljene visine. I stup i osnovica bili
su klesani i orijentirani na precizan nain (v. sl. 76). Mller je
ustanovio da su razne nagnute povrine i strane pod kut om
bile tako napravljene da omogue odrei vanj e zalaska sunca
u vrijeme ljetnog solsticija, izlaska sunca u vrijeme zimskog
solsticija, te proljetnih i jesenjih ekvinocija.
Prije svojih istraivanja u Machu Picchuu Mller je dugo
ispitivao arheoastronomske aspekte Ti ahuanacua i Cuzca. Jedan
stari panjolski drvorez (sl. 83a) navodio ga je na zakljuak da je
veliki Hram Sunca u Cuzcu bio tako graen da dozvoli sunevim
zrakama da izravno obasjaju samo sredite svetita - Svetinju nad
svetinjama - u trenutku izlaska sunca na dan zimskog solsticija.
Primjenjujui Lockyerove teorije na Coricanchu, Mller je uspio
izraunati i pokazati da su pretkolumbovski zidovi zajedno
s kruni m svetitem mogli sluiti istoj svrsi kao i egipatski
hramovi (sl. 83b).
Prva oigledna karakteristika graevine na vrhu svete
stijene u Machu Picchuu jest njezin pol ukruni oblik i savreno
klesano kamenje od koje sagraena. To predstavlja oitu slinost s
1 9 1 P UT EVI NEBA
slika 83
pol ukruni m svetitem u Cuzcu (ve sam iznio svoje miljenje da
je ova u Machu Picchuu prethodila onoj u Cuzcu); za Miillera to
je znailo da ima slinu funkciju - odrei vanj e zimskog solsticija.
Nakon to je utvrdio da su ravne zidove te st rukt ure arhitekti
orijentirali prema zemljopisnom poloaju i nadmorskoj visini
mjesta, ustanovio je da su dva trapezoidna prozora u kr unom
dijelu (sl. 84) omoguavala promat rau da kroz njih vidi izlazak
sunca u vrijeme ljetnih i zimskih solsticija - prije 4000 godina!
Tijekom 80-tih godina prolog stoljea dva astronoma s
opservatorija Steward na University of Arizona, D. S. Dearborn
i R. E. White (Archaeoastronomy at Machu Picchu) krenuli
slika 84
su na isto mjesto s preciznijim instrumentima. Potvrdili su
astronomsku orijentaciju Intihuatane i dva prozora u Torreonu
(odakle se promat ra s isturene svete stijene du ljebova i
rubova). Oni se, meut i m, nisu pridruili Mllerovoj raspravi o
starosti te strukture. Ni oni, a niti Mller nisu pokuali slijediti
linije promatranja, stare nekoliko tisuljea, kroz najdrevniju
megalitsku st rukt uru, legendarna Tri Prozora. Tamo bi rezultati,
vj eruj em, bili jo vie zapanjujui.
Mller je, meut i m, prouavao orijentaciju megalitskih
zidova u Cuzcu. Njegov zakljuak, ije su dalekosene implikacije
ignorirane, bio je da ' njih treba smjestiti u razdoblje izmeu
4000. g. pr. n. e. i 2000. g. pr. n. e.' (Sonne, Mond und Sterne ber
dem Reich der Inka). To znai da vrijeme megalitskih st rukt ura
(barem onih u Cuzcu, Sacsahuamanu i Machu Picchuu) 2000
godina prethodi godini 2000. pr. n. e. kao vremenu Torreona
i Intihuatane u Machu Picchuu. Drugim rijeima, Mller je
zakljuio da se graevine iz razdoblja prije Inka proteu preko
dva doba zodijaka: megalitske pripadaju dobu Bika, a one iz
vremena Drevnog Carstva i pukotina u Tampu-Toccu su iz doba
Ovna.
Na drevnom Bliskom istoku pomak uzrokovan precesijom
zahtijevao je periodinu preinaku izvornog sumerskog kalendara.
Glavna promjena, popraena velikim vjerskim preokretima,
dogodila se oko 2000. g. pr. n. e., prelaskom iz zodijakalnog znaka
1 9 3
P UT EVI NE BA
Bika u znak Ovna. Zapanj uj ue za druge (ali ne i za nas), takve
promj ene i reforme uoene su i u Andama.
Da su drevni andski narodi imali kalendar, trebao bi biti
zakljuak do kojeg smo doli na temelju zapisa Montesinosa
i drugih kroniara koji su spominjali opetovane preinake
kalendara koje su provodili razni vladari. Meutim, bilo je
potrebno objaviti nekoliko znanstvenih studija, poevi 30-t i h
godina 20. stoljea, kako bi se potvrdilo da ovi narodi ne samo da
su imali kalendar, nego su ga i zapisivali (iako se pretpostavljalo
da nisu imali pismo). Pionir na t om podruju, Fritz Buck
(Inscriptiones Calendara del Peru Preincaico i drugi spisi) doao
je do arheolokih dokaza koji podravaju ove zakljuke, kao to je
ezlo koje predstavlja i nst rument za raunanje vremena, te vaza,
pronaena u ruevi nama hr ama u Pachacamacu, koja prikazuje
etiri perioda od dvanaest pomou oznaka u obliku linija i
toaka, srodni m onima Maya i Olmeka.
Prema ocu Molini, Inke su ' zapoinjali raunati godi nu
sredinom svibnja, koji dan prije ili poslije, na prvi mjeseev dan.
Oni su ili u Coricanchu ujutro, u podne i po noi, nosei ovcu
koju je trebalo rtvovati toga dana'. Tijekom rtvovanja sveenici
su ponavljali himne, govorei: 'O Stvoritelju, o Sunce, o Grome,
budite zauvijek mladi i ne ostarite; neka sve stvari budu u miru;
neka se ljudi mnoe, a njihova hrana i sve stvari i dalje neka budu
obilni'.
Budui da je gregorijanski kalendar uveden u Cuzcu
tek nakon Molininog vremena, dan Nove godine o kojem
on govori odgovara dat umu 25. svibnja ili blizu tog datuma.
Tornjeve-opservatorije koje je opisao Garcilaso, posljednjih
su godina otkrili ast ronomi teksakog i ilinoiskog univerziteta;
oni su pronali da su linije gledanja bile tone za 25. svibnja.
Prema kroniarima, Inke su smatrali da im godina poinje na
zimski solsticij (ekvivalentno l j et nom solsticiju na sjevernoj
hemisferi). Ali, taj dogaaj se ne zbiva u svibnju, ve 21. lipnja ...
to predstavlja razliku od cijelog j ednog mjeseca!
Jedino prihvatljivo objanjenje za to moe se pronai
ukoliko dozvolimo mogunost da su Inke naslijedili iz ranijeg
1 9 4
doba kako kalendar, tako i sustav promat ranj a na kojem se on
temeljio: kanjenje od jednog mjeseca rezultat je precesijskog
pomaka koji traje 2160 godina po kui zodijaka.
Intihuatana na Machu Picchuu, kako smo spomenuli,
koristila se za odreivanje ne samo solsticija, nego i ekvinocija
(kada su dan i no podj ednako dugi, u trenutku kada se sunce
nalazi iznad ekvatora u oujku i rujnu). I kroniari i suvremeni
istraivai (kao to je L. E. Valcarel, The Andean Calendar)
izvjetavaju da Inke nisu alili t ruda kako bi utvrdili tone dane
ekvinocija i tovali ih. Taj obiaj morao je potjecati iz ranijih
vremena, jer smo u rani m izvjeima itali da su vladari Drevnog
Carstva bili zaokupljeni pot rebom da odrede ekvinocije.
Montesinos nas izvjetava da je etrdeseti monar h Drevnog
Carstva osnovao akademiju za prouavanje astronomije i
astrologije i utvrdio ekvinocije. injenica da je dobio titulu
Pachacutec upuuj e na to da je kalendar u to vrijeme bio do te
mjere nesinkroniziran s nebeskim fenomeni ma da je reforma
postala imperativ. Ovo je najzanimljiviji podatak, koji je,
meutim, bio pot puno zanemaren. Prema Montesinosu, rije je o
petoj godini vladavine tog monarha, kada se navrilo 2500 godina
od Toke Nula i 2000 godina od poetka Drevnog Carstva.
to se to dogaalo oko 400. g. pr. n. e. to je zahtijevalo
preinaku kalendara? Duljina vremenskog razdoblja od 2000
godina jednaka je duljini vremenskih razdoblja unutar kojih
dolazi do pomaka u zodijaku zbog precesije. Na drevnom
Bliskom istoku, kada je stvoren kalendar u Ni ppuru oko 4000. g.
pr. n. e., proljetni ekvinocij padao je u kuu ili doba Bika. On je
kasnio prema ekvinocijima Ovna oko 2000. g. pr. n. e. i Riba koje
su bile u Kristovo vrijeme.
Andska reforma provedena oko 400. g. pr. n. e. pot vruj e da
su drevno carstvo i njegov kalendar doista poeli oko 2500. g. pr.
n. e.. Osim toga, navodi na zakljuak da su ti vladari bili upoznati
sa zodijakom; meut i m, zodijak je bila u pot punost i umj et na
i proizvoljna podjela nebeskog kruga oko sunca na dvanaest
dijelova; zodijak je izum Sumerana koji su u Starom svijetu
prihvatili svi narodi koji su doli poslije njih (do dananjeg dana).
1 9 5
P U T E v i NEBA
Je li to mogue? Odgovor je - da.
Jedan od pionira na t om polju, S. Hagar, na etrnaestom
Kongresu amerikanista 1904. g. u svom izlaganju pod naslovom
' Peruanske zvjezdane konstelacije i nj i hov odnos prema ritualu'
pokazao je da Inke ne samo da su bili upoznati s kuama zodijaka
(i njima odgovarajuim mjesecima), nego su imali i posebna
imena za njih. Ta imena, na iznenaenje znanstvenika, ali ne i
nae, nevjerojatno podsjeaju na i mena koja su nam poznata i
koja su potekla iz Sumera. Tako je sijeanj, mjesec Vodenjaka, bio
posveen Mama Cochi i Capac Cochi, Majci Vode i Gospodaru
Vode. Oujak, mjesec Ovna kada je prvi mjesec u stara vremena
oznaavao Staru godinu, zvao se Katu Quilla, Mjesec trgovine.
Travanj koji odgovara Biku, dobio je ime Tupa Taruca, Jelen koji
pase (u Junoj Americi nije bilo bikova). Djevica je bila Sara
Mama, Majka Kukuruza a njen simbol je bio enski organ; i tako
dalje.
I doista, sam Cuzco predstavlja pot vrdu u kamenu, kako za
dobro poznavanje zodijaka s dvanaest kua, tako i za drevnost tog
znanja. Ve smo spomenuli podj el u Cuzca na dvanaest etvrti i
njihovu povezanost s kuama zodijaka. Znaaj no je istaknuti
da je prva etvrt, na obroncima Sacsahuamana, bila povezana s
Ovnom. Da bi Ovan bio povezan s proljetnim ekvinocijem, kako
je pokazano, mor amo vratiti sat unazad vie od 4000 godina.
ovjek se mora zapitati je li se znanje, pot rebno za
astronomske podatke ovakve vrste kao i za reforme kalendara,
moglo zadrati te dalje prenositi kroz tolika tisuljea bez nekog
sustava memori ranj a podataka, bez da su ti podaci zapisani u
nekom obliku. Kodeksi Maya, kao to smo vidjeli, sadravali
su astronomske podatke kopirane i dobivene iz ranijih izvora.
Arheolozi su utvrdili da su duguljaste ipke koje dre vladari
Maya (kako je prikazano na nj i hovi m stelama) bile ustvari
' nebeske ipke' koje su prikazivale slike za odreenu konstelaciju
zodijaka (kao i nizovi slika koje uokvi ruj u sliku Paala na
poklopcu njegovog lijesa u Palenqueu). Jesu li ovi umjetniki
prikazi iz klasinog razdoblja kopirani iz ranijih, moda manj e
umjetniki profinjenih kalendarskih zapisa? Na to upuuj e
1 9 6
okrugli kamen pronaen u Tikalu (sl. 85a) na kojem se nalazi
slika Boga Sunca (s bradom i isplaenim jezikom), okruena
nebeskim simbolima.
Takvo ' primitivno' kalendarsko-zodijako kruno kamenj e
moralo je prethoditi usavrenom astekom ' kalendarskom
kamenju' , kojih je pronaeno nekoliko, a onaj zlatni, najsvetiji
meu svima, Moctezuma je poklonio Cortsu u uvjerenju da
Bogu Pernate Zmije samo vraa ono to mu pripada.
Da li su takvi zapisi - u zlatu - postojali u drevnom Peruu?
Unato panjolskom odnosu prema svemu to je bilo povezano
s 'idolima', a osobito ako je predmet bio od zlata (koje je bilo
brzo rastopljeno, kao to se to dogodilo sa Slikom sunca iz
Coricanche), ipak je ostao barem jedan takav predmet .
Radi se o zlatnom disku, promj era oko 14 centimetara (sl.
85b). Otkriven u Cuzcu, sada se nalazi u Muzeju amerikih
Indijanaca u New Yorku, a opisao ga je prije vie od j ednog
slika 85
1 9 7 P U T EVI NEBA
stoljea Sir Clemens Markham (Cuzco and Lima; The Incas of
Peru). On je zakljuio da disk predstavlja sunce u sredini, a da je
oko njega rasporeeno dvadeset razliitih simbola; pretpostavio
je da su to mjeseci, srodno kalendaru Maya koji se sastoji od
dvadeset mjeseci. W. Bollaert je u predavanju odranom pred
Kraljevskim Drut vom arheologa 1860. g., kao i u spisima koji su
pot om uslijedili ustvrdio da je disk ' lunarni kalendar ili zodijak'.
M. H. Saville (A Golden Breastplate f r om Cuzco, u publikaciji
Muzeja iz 1921. g.) je istaknuo da se est uokolo rasporeenih
znakova ponavljaju dvaput, a dva znaka da se ponavljaju etiri
puta (on ih je oznaio od A do H), te je time doveo u pitanje
Markhamovu teoriju o dvadeset mjeseci.
Jednostavna injenica da je est puta dva dvanaest navodi
nas na to da se sloimo s Bollaertom i da prihvatimo da se
radi o ploi zodijaka, a ne mjeseci. Svi se znanstvenici slau
da taj predmet potjee iz vremena prije Inka. Nitko, meut i m,
dosad nije govorio o tome koliko je slian kalendaru u kamenu
otkrivenom u Tikalu - moda, i iz razloga to bi to bio jo jedan
avao u lijes, u kojem je pohranj en stav da izmeu Srednje
Amerike i June Amerike nije bilo nikakvih kontakta.
Poetkom 1533. g. mala skupina iz Pizzarove grupe vojnika
ula je u Cuzco, glavni grad Inka. Glavnina Pizzarove vojske jo
je uvijek bila u Cajamarci gdje su drali zatoenog pret endent a
na prijestolje Atahualpu; spomenut a grupa uputila se u Cuzco s
ciljem da preuzme otkupninu u zlatu koju su panjolci zahtijevali,
odnosno dio otkupnine koji je trebao ponuditi glavni grad, u
zamjenu za Atahualpinu slobodu.
U Cuzcu im je Atahualpin general Quizquiz dozvolio da
uu i pregledaju nekoliko vanih zgrada, ukljuujui i Hram
Sunca; Inke su ga zvali, kako smo spomenuli, Coricancha, Zlatni
samostan, jer su njegovi zidovi bili prekriveni zlatnim ploama,
a izmeu zidova su se nalazili brojni predmeti od zlata, srebra i
dragog kamenja. Nekoliko panjolca koji su uli u Cuzco odnijelo
je sedam stotina zlatnih ploa, a posluilo se i drugi m blagom;
potom su se vratili u Cajamarcu.
1 9 8
Glavnina panjolske vojske ula je u Cuzco krajem te
godine; ve smo opisali sudbinu koja je zadesila grad, njegove
zgrade i grobove, ukljuujui oskvrnjivanje i pljaku svetita,
zatim topljenje Zlatnog simbola sunca koji je visio iznad Velikog
Oltara.
No, fiziko unitavanje nije moglo izbrisati ono to su Inke
zadrali u svom sjeanju. Coricanchu je izgradio, sjeaju se Inke,
ve prvi monarh; u poetku, bila je to tek koliba pokrivena
slamom. Kasniji su ju vladari poveali i poboljali sve dok hr am
nije popri mi o konane dimenzije i oblik, kako su ga vidjeli
panjolci. U sreditu hrama, priali su, zidovi su od poda do
stropa bili pokriveni zlatnim ploama. ' Iznad onoga to se zvalo
Visoki Oltar', pisao je Garcilaso,' bila je slika sunca na zlatnoj ploi
dvostruko debljoj od ostalih zidnih ploa. Slika je prikazivala
sunce s okruglim licem, zrakama i plamenovima ognja, sve u
j ednom komadu'.
To je doista bio taj zlatni predmet kojeg su panjolci vidjeli
i maknuli. Ali, to nije bila izvorna slika koja je dominirala zidom,
i koja je bila okrenuta u smj eru odakle je dolazila suneva zraka
pri izlasku sunca, t ono odreenog dana.
Najdetaljniji opis ukrasa i slika koje su ga pratile dao je
Don Juan de Santa Cruz Parachuti-Yumqui Salcamayhua, sin
kraljevske Inka princeze i panjolski plemi (zbog ega ga se
nekad spominje kao Santa Cruz, a nekad kao Salcamayhua).
Izvjetaj je bio ukljuen u njegov Relacion (engleski prijevod
Sir Clemensa Markhama) u kojem on slavi kraljevsku dinastiju
Inka u oima panjolaca. Prvi kralj dinastije Inka, tvrdio je
Salcamayhua, bio je onaj koji je ' zapovjedio kovaima da izrade
ravnu plou od zlata koja je oznaavala da je tu stvoritelj neba
i zemlje'. Salcamayhua je ilustrirao svoj tekst crteom: bio je to
neobian i rijedak ovalni oblik.
Taj prvi oblik bio je zamijenjen okruglom ploom kad je
jedan monarh kasnije proglasio Sunce vrhovnim boanstvom.
Ponovno je, meut i m, vraen prvotni, ovalni oblik, a to je uinio
sljedei Inka, 'veliki neprijatelj idola; on je zapovjedio svom
narodu da ne izraavaju tovanje prema Suncu i Mjesecu', nego
1 9 9 P UT EVI NE BA
radije neka tuju nebesko tijelo predstavljeno ovalnim oblikom;
on je bio taj koji je ' potakao da se oko ploe stave slike'. Odnosei
se prema ovalnom obliku kao prema' Stvoritelju' , Salcamayhua je
pojasnio da nije pritom mislio na Sunce, budui da prikazi Sunca
i Mjeseca stoje sa stane ovala. Kako bi ilustrirao to je mislio,
Salcamayhua je nacrtao veliki oval pored kojeg su bila dva manj a
kruga.
Ukras je ostao takav, s ovalom kao glavnom slikom, do
vremena Inke Huascara, jednog od dvojice polubrae ukljuene u
borbu za prijestolje, u vrijeme dolaska panjolaca. On je maknuo
ovalnu sliku i zamijenio je ' okruglom ploom, poput Sunca sa
zrakama' .' Inka Huascar je postavio sliku Sunca na mjesto gdje je
bio Stvoritelj'. Uslijed toga, izmjenina religiozna naela vratila su
se natrag u panteon, gdje je Sunce, a ne Viracocha, bilo vrhovno
boanstvo. Kako bi dao do znanja da je on pravi nasljednik
prijestolja, Huascar je svom i menu dodao epitet Inti ('Sunce'),
to je znailo da je on, a ne njegov polubrat, bio pravi pot omak
izvornog Sina Sunca.
Objanjavajui da je zid s ovalom kao glavnom slikom
predstavljao ' ono to je poganin mislio' u vezi neba i zemlje,
Salcamayhua je nacrtao veliku skicu, prikazujui kako je zid
izgledao prije nego to je Huascar zamijenio ovalni oblik slikom
Sunca. Skica je preivjela zahvaljujui Franciscu de Avili koji je
ispitivao Salcamayhuu i druge o znaenju prikazanog, te je skicu
zadrao meu svojim papirima. Osi m toga, na skici i oko nje
narkao je biljeke koje objanjavaju slike, koristei Quechus
i Aymara termine domorodaca kao i svoj vlastiti kastiljanski
panjolski. Kad se te njegove zabiljeke maknu (si 86), ovjek
dobiva jasnu sliku onoga to je bilo prikazano iznad oltara
(velikog iskrianog predmeta na dnu): zemaljski simboli (ljudi,
ivotinja, rijeka, planine, jezero, itd.) u donj em dijelu, a nebeske
slike (Sunce, Mjesec, zvijezde, tajanstveni oval, itd.) u gornj em
dijelu.
Znanstvenici su se slagali i ne slagali glede interpretacije
pojedinih simbola, ali ne i oko opeg znaenja svetog zida.
Markham je u gornj em dijelu crtea vidio ' kartu zvijezda koja
slika 86
je pravi klju za simboliku kozmogoniju i astronomiju drevnog
Perua'; osim toga, uvjeren je da je vrh trokuta bio hijeroglif za
'nebo'. S. K. Lothrop (Inca Treasure) tvrdi da su slike iznad velikog
oltara 'tvorile kozmogonijsku priu o stvaranju neba i zemlje,
Sunca i Mjeseca, prvog mukarca i ene'. Svi se slau, kako je
ustvrdio Salcamayhua, da je to predstavljalo ' ono to je poganin
mislio' - zbroj svih njihovih vjerovanja i legendarnih pria; sagu
o Nebu i Zemlji i vezu izmeu njih.
Skup nebeskih oblika jasno prikazuje Sunce i Mjesec sa
strane zlatne ovalne ploe, kao i grupe nebeskih tijela iznad i
ispod ovala. Da dva zvjezdana simbola sa svake strane ovala
predstavljaju Sunce i Mjesec, proizlazi iz tipinih prikaza
njihovih lica nacrtanih iznad simbola, a dodat nu potvrdu za to
predstavljaju biljeke na domorodakom jeziku: Inti (Sunce) i
Quilla (Mjesec).
Budui da je Sunce prikazano na spomenut i nain, to je
predstavljao sredinji oblik, veliki oval? Prie govore kako se ovaj
simbol izmjenjivao sa Suncem kao predmet oboavanja i tovanja
u vrijeme Inka. Njegov identitet je jasno objanjen biljekom koja
kae: 'Illa Ticci Uuiracocha, Pachac Acachi. Quiere decir imagen
2 0 1 P UT EVI NEBA
del Hecedor del cielo y de la tierra. Prevedeno, to znai: 'Ilia Ticci
Viracocha, Stvoritelj svega; to e rei: slika Stvoritelja neba i
Zemlje'.
Ali se zato se Viracochu prikazivalo kao oval?
Jedan od glavnih istraivaa ove teme R. Lehmann-Ni t sche
('Coricancha - El Templo del Sol an el Cuzco y las Imagenes de
su Altar Mayor) postavio je tezu da je ovalni oblik predstavljao
' kozmiko jaje', teogonijsku ideju koja je svoj odjek nala u
grkim legendama, u hinduistikim religijama, cak i u Postanku'.
To je ' najstarija teogonija ije pojedinosti bijeli autori jo
nisu shvatili'. U svetitima i ndo-europskog boanstva Mitre
pojavljuje se kao jaje okrueno konstelacijom zodijaka. ' Moda
e j ednog dana indijanolozi prepoznati slinosti u pojedinostima
i kultovima Viracoche, Brahme sa sedam oiju i izraelskog Jahve
... U klasinoj antici i u orfikom kultu postojale su svete slike
Mistinog Jajeta; zato Se ne bi isto dogodilo i u velikom svetitu
u Cuzcu?'
Lehmann-Ni t sche je smatrao da je Kozmiko Jaje jedino
mogue objanjenje za neuobiajenu upot rebu ovalnog oblika,
budui daj e, osim njegove slinosti s oblikom jajeta, eliptini oblik
(kojeg je teko precizno nacrtati ili oblikovati) nemogue nai na
Zemlji kao oblik prisutan u prirodi. Meut i m, kako Lehmann-
Nitsche, t ako i drugi istraivai, izgleda da su zanemarili injenicu
da eliptini oblik na sebi (na dnu) ima zvjezdani simbol. Ukoliko
se eliptini ili ovalni oblik, kako izgleda, odnosi na jo j edno
nebesko tijelo (osim pet iznad i etiri ispod), to nam govori o
'ovalu' koji se moe pronai u prirodi, ali ne na Zemlji, nego - na
nebu: radi se o pri rodnoj krivulji orbite planeta oko sunca. To je,
po meni, orbitalna put anj a j ednog planeta u naem Sunevom
sustavu.
Dakle, ono to je sveti zid prikazivao nije bila neka daleka i
tajanstvena konstelacija, ve na vlastiti Sunev sustav, sa Suncem,
Mjesecom i deset planeta, to ukupno iznosi dvanaest. Vidimo
planete naeg Sunevog sustava podijeljene u dvije grupe. Po
meni, to je pet vanjskih planeta na veoj udaljenosti - Pluton,
Neptvm, Uran, Saturn i Jupiter (brojei izvana prema unutra).
Nia ili blia grupa predstavlja etiri unut arnj a planeta - Mars,
Zemlju, Veneru i Merkur. Dvije grupe planeta razdvojene su
ogr omnom eliptinom orbitom dvanaest lana Sunevog sustava.
Inkama, oval je predstavljao nebeskog Viracochu.
Treba li nas iznenaditi injenica da je upravo takav bio i
sumerski pogled na Sunev sustav?
Kako se prikazi sputaju sa neba prema Zemlji, na desnoj
strani zida prikazano je zvjezdano nebo, a na lijevoj oblaci.
Znanstvenici se slau s izvornim biljekama koje upuuj u na
- 'ljeto' (jasno zvjezdano nebo) i 'zimske oblake'. Promatrajui
dio kreativnog ina koji se odnosi na godinja doba, prikaz Inka
ovdje ponovno slijedi bliskoistoni obrazac. Zemljin nagib (koji
uzrokuje godinja doba) u Sumeru se pripisivao Nibiruu, a u
Babilonu Marduku. Odj ek te ideje nalazimo kod psalmista koji
pjeva biblijskom Gospodi nu: 'Ti si stvorio ljeto i zimu'.
Ispod ' ljeta nalazi se simbol zvijezde, dok je ispod 'zime'
prikazana divlja ivotinja. Openito je prihvaeno da te slike
predstavljaju konstelacije povezane (na j unoj hemisferi) s
ovim godinjim dobima, gdje crte za zimu predstavlja Lava u
zodijaku. To je zapanjujua spoznaja iz nekoliko razloga. Prvo,
zato to u Junoj Americi nema lavova. Kao drugo, stoga to,
kad je u Sumeru nastao kalendar u etvrtom tisuljeu pr. n. e.,
ljetni solsticij se pojavljivao kada se Sunce nalazilo u zodijakoj
konstelaciji Lava (UR.GULA na sumerskom). Meutim, na junoj
hemisferi u to bi doba godine bila zima. Znai da prikaz Inka ne
samo da je posudi o ideju o dvanaest zvijea zodijaka, nego i
poredak po godinjim dobima kakav je bio u Mezopotamiji!
Sada dolazimo do simbola koji - kao u Enuma Elishu te u
Knjizi Postanka - prenose prie o stvaranju sa neba na Zemlju:
prvi mukarac i ena, Raj, velika rijeka, zmija, planine, sveto
jezero. Bila bi to ' panorama svijeta Inka, rijeima Lehmann-
Nitschea. No, tonije bi bilo rei - slikovna Biblija Anda.
Analogija je stvarna, a ne samo simbolina. Elementi u
ovom dijelu slikovne kompozicije mogli bi posluiti za ilustraciju
mezopotamsko-biblijskih pria o Adamu i Evi u Rajskom vrtu,
zajedno sa zmi j om (na desnoj strani zida) i Drvet om ivota (na
2 0 3 P UT EVI NEBA
lijevoj strani zida). Sumerski E.DIN (od kojega potjee Eden) bio
je dolina velike rijeke Eufrat koja dotjee sa velikih planina na
sjeveru. Zemljopisne oznake su jasno prikazane na desnoj strani
zida, gdje se nalazi kugla koja predstavlja Zemlju, te nosi natpis
' Pacha Mama' - Majka Zemlja. ak je i Duga, koja se javlja u
bliskoistonim priama o Potopu, ovdje prikazana.
(Svi se slau da kugla odnosno krug oznaen kao Pacha
Mama predstavlja Zemlju, no nitko se nije zapitao kako su Inke
mogli znati da je Zemlja okrugla. Sumerani su, meutim, bili
svjesni te injenice pa su sukladno t ome i crtali Zemlju, kao i sve
ostale planete).
Grupa od sedam toaka ispod simbola Zemlje zadavala
je beskrajne probleme znanstvenicima. Drei se pogrene
pretpostavke da su u drevna vremena ljudi zamiljali da Plejade
imaju sedam zvijezda, neki su sugerirali da taj simbol predstavlja
dio zvijea Bika. Ali, da je doista tako, onda bi taj simbol
pripadao gornjem, nebeskom dijelu ploe, a ne bi se nalazio pri
nj enom dnu. Lehmann-Ni t sche i drugi protumaili su simbol
sedmice kao ' sedam oiju vrhovnog boga. No, ve smo pokazali
da su sedam toaka, sam broj sedam, u sumerskom brojanju
planeta bile oznaka same Zemlje. Stoga se simbol 'sedam' nalazi
upravo t amo gdje i pripada, kao ime Zemljine kugle.
Posljednji oblik na svetom zidu jest crte velikog jezera
povezanog kanalom s manj om vodom. Natpis na njoj kae:
' Mama Cocha', Majka Voda. Svi se slau da crte predstavlja
andsko sveto jezero Titicaca. Prikazujui ga, Inke su prenijeli
priu o Stvaranju s neba na Zemlju, te iz Rajskog vrta u Ande.
Lehmann-Ni t sche je saeo znaenje i poruku sloenog
prikaza na zidu iznad Velikog Oltara rijeima:' to vodi ovjeka od
tla do zvijezda'. No, dvostruko je zapanjujue da prikaz vodi Inke
do druge strane Zemlje.
9
GRADOVI IZGUBLJENI
I NAENI
Otkrie prie o Stvaranju u nj enoj izvornoj, mezopotamskoj
verziji, prikazane u najsvetijem dijelu hrama Inka, postavlja
mnoga pitanja. Prvo, koje se samo namee - kako? Kako su Inke
saznali za te prie, ne samo na nekom opem nivou, kako su
one univerzalno poznate (stvaranje prvog ljudskog para, Potop),
ve na nain koji slijedi ep o Stvaranju, ukljuujui i znanje o
cjelovitom Sunevom sustavu i putanji Nibirua?
Jedan mogui odgovor glasi da su Inke posjedovali to znanje
od pamtivijeka i da su ga donijeli sa sobom na Ande. Druga
mogunost je da su uli od drugi h koje su sreli u tim zemljama.
U nedostatku pisanih materijala kakvi se mogu nai na
drevnom Bliskom istoku, izbor odgovora ovisi u nekoj mjeri o
odgovoru na jo j edno pitanje: tko su uistinu bili Inke?
Relacion Salcamayhue je dobar primjer pokuaja Inka da
ovjekovjee upotrebu dravne propagande: pripisivanje asnog
imena Matico Capac prvom monar hu Inka, Inka Rocci, da bi
narod kojeg su podjarmili vjerovao da je prvi Inka izvorni 'Sin
Sunca', tek izaao iz svetog jezera Titicaca. U stvarnosti, dinastija
2 0 5
2 0 6
Inka zapoela je nekih 3500 godina nakon svetog poetka.
Osim toga, jezik kojim su Inke govorili bio je Quechua, jezik
naroda cent ral no-sj everni h Anda, dok se u pl ani nama oko
jezera Titicaca govorilo Aymara jezikom. Uzevi ove i jo neke
druge injenice u obzir, neki su znanstvenici nagaali da su Inke
doli kasnije, s istoka i nastanili se u dolini Cuzca koja granii s
velikom ravnicom Amazonije.
Samo po sebi, to ne iskljuuje bliskoistono podrijetlo
Inka ili njihove veze s tim podruj em. Dok je pozornost bila
usmjerena na prikaz na zidu iznad Visokog Oltara, nitko se nije
zapitao zato - usred naroda koji su izraivali slike svojih bogova
i koji su svoje idole postavljali u svetita i hramove - u velikom
hramu Inka nije bilo nikakvog idola, kao niti u bilo kojem
drugom svetitu koje je pripadalo Inkama.
Kroniari izvjeuju da se tijekom nekih svetkovina nosilo
'idola, ali to je bila slika Manca Capaca, a ne boga. Takoer
izvjeuju da bi odreenog svetog dana sveenik odlazio na
daleku planinu na kojoj je stajao veliki idol boga, te t amo rtvovao
lamu. No, planina i njezin idol su potjecali iz vremena prije Inka
i lako je mogue da se tu radi o hramu na obali u Pachacamacu
(o kojem smo ve pisali).
Zanimljivo je da su ta dva obiaja u skladu s biblijskim
zapovijedima iz vremena Izlaska. Deset Zapovijedi, izmeu
ostalog, sadre i zabranu pravljenja i oboavanja idola. A naveer,
na Dan okajanja, sveenik je morao rtvovati ' kozu grijeha' u
pustinji. Dosad jo nitko nije spomenuo da su quipos (vrpce u
razliitim boj ama koje su morale biti od vune, s vorovima na
razliitim mjestima) koje su Inke koristili za pamenj e dogaaja,
po nainu izrade i svrsi bili srodni tzitzitu, ' resama na rubu plavog
konca', za koje je Izraelcima bilo zapovjeeno da ih privrste na
svoju odjeu kao podsjetnik na Boje zapovijedi. Postoji pravilo
nasljeivanja, po kojem je legalni nasljednik bio sin polusestre
- sumerski je to obiaj kojeg su slijedili hebrejski patrijarsi. Osim
toga, kraljevske obitelji Inka imale su i obiaj obrezivanja.
Peruanski arheolozi su izvijestili o zanimljivim nalazima u
amazonskim provincijama Perua, koji, izmeu ostalog, ukljuuju
2 0 7 GRADOVI I ZGUBLJ ENI I NAE NI
oite ostatke gradova izgraenih od kamena, osobito u dolinama
dviju rijeka - Ut cubambe i Mararina. U tropskim zonama, bez
dvojbe, postoje ' izgubljeni gradovi' ; no, u nekim sluajevima
objavljena otkria zapravo su ekspedicije na poznata mjesta.
Takav je bio sluaj s naslovnih stranica iz Gran Patajena, iz 1985.
g.; to su mjesto posjetili peruanski arheolog F. Kauf f mann- Doi g
i Amerikanac Gene Savoy dvadeset godina ranije. Postojala su
izvjea o ' pi rami dama vienim iz zraka na brazilskoj strani
granice, o izgubljenim gradovima kao to je Akakor, te indijanske
prie o ruevi nama koje uvaju neuvena blaga. Jedan dokument
u Nacionalnom arhivu u Rio de Janeiru po svojim znaaj kama
predstavlja izvjee iz osamnaestog stoljea o izgubljenom gradu
u amazonskim dunglama kojeg su 1591. otkrili Europljani; taj
dokument ak prepisuje spis koji je t amo naen. To je bio glavni
razlog ekspedicije pukovnika Pery Fawcetta, iji je misteriozni
nestanak u dungli jo uvijek predmet znanst veno-popul arni h
lanaka.
To sve ne znai da ne postoje drevne ruevine u amazonskom
bazenu, du junoamerikog kontinenta od Guiane/Venezuele do
Ekvadora/Perua. Humbol dt u svojim izvjeima o put ovanj i ma
du kontinenta spominje predaje koje govore da su se ljudi s druge
strane mora iskrcali u Venezueli i produili prema unutranjosti;
glavna rijeka u dolini Cuzca, Urubamba, tek je pritoka Amazonije.
Slubeni brazilski timovi posjetili su brojna mjesta (meut i m,
bez izvoenja sustavnih iskopavanja). Na j ednom mj est u blizu
ua Amazonije pronaene su glinene urne ukraene urezani m
uzorcima koji podsjeaju na dizajn zemljanih vreva iz Ura
(sumerskog Abrahamovog rodnog mjesta). Jedan otoi koji se
naziva Pacoval izgleda da je bio umj et no izgraen i da je sluio
kao temelj za odreeni broj humaka (koji nisu iskopani). Prema
radu L. Netta, Investigacioes sobre a Archaeologia Braziliera, slino
ukraene ur ne i vaze ' vrhunske kvalitete' naene su uzvodno uz
Amazoniju. Osobno vj eruj em da je, dalje prema jugu, postojala
jednako vana rut a koja je spajala Ande s Atlantskim oceanom.
Ipak, jo uvijek nije mogue sa sigurnou ustvrditi da
su Inke doli ovim putem, jedna od verzija njihovih predaka
2 0 8
pripisuje njihove poetke iskrcavanju na obalu Perua. Njihov
jezik, Quechua, podsjea na Daleki istok i po znaenju rijei i
po dijalektu. S druge strane, oni oigledno pripadaju ameri ko-
indijanskoj lozi - etvrtoj grani ovjeanstva koja, usudio sam se
to sugerirati, potjee od Kainove linije. (Jedan vodi u Cuzcu, uvi
za ovakvu biblijsku ekspertizu, upitao je da li je mogue da In-ka
potjee od Ka-in koji dobijemo zamjenom slogova. Tko zna!)
Vjerujem da ovi dokazi pot vruj u da su bliskoistone
prie i vjerovanja - ukljuujui poznavanje prie o Nibiruu
i Anunnaki ma koji su odatle doli na Zemlju, te panteon
dvanaestorice - precima Inka bili doneeni sa drugog kontinenta.
To se dogodilo u vrijeme Drevnog Carstva; a prie i vjerovanja
donijeli su sa sobom takoer Stranci S Druge Strane Mora, ali ne
nuno isti oni koji su donijeli sline prie, vjerovanja i civilizaciju
u Srednju Ameriku.
Uz sve injenice i dokaze koje smo do sada iznijeli, vrat i mo
se u Izapu, mjesto blizu obale Tihog oceana gdje se sastaju
Meksiko i Gvatemala i gdje su Olmeci i Maye ivjeli rame uz
rame. Tek naknadno priznata kao najvee mjesto du pacifike
obale Sjeverne ili Centralne Amerike, Izapa biljei 2500 godina
neprekinute naseljenosti - od 1500.g. pr. n. e. (godina do koje se je
dolo datiranjem ugljikom) do 1000. g. n. e. U mjestu su postojale
uobiajene piramide i igralita, no, arheolozi su najvie ostali
zateeni klesanim kameni m spomenicima. Taj karakteristian
stil, imaginacija, mitski sadraj i umjetniko savrenstvo klesanja
prozvani su ' Izapanski stil', i sada se priznaje da je upravo ovdje
bio njegov izvor odakle se taj stil proirio na druga mjesta du
pacifikih obronaka Meksika i Gvatemale. Rije je o umj et nost i
koja je pripadala ranim i srednjim pretklasinim Olmecima a
koju su prihvatili Maye kad je mjesto promijenilo stanovnike.
Arheolozi iz New World Archaeological Foundation
s univerziteta Brigham Young, koji su posvetili desetljea
iskopavanjima i prouavanju tog mjesta, ne sumnj aj u u to da
je ono u vrijeme osnivanja bilo orijentirano prema solsticijima,
te da su ak razni spomenici bili postavljani na nain da su
' namj erno poravnati s planetarnim kretanjima' (V. G. Norman,
Izapa Sculpture). U kameni m rezbarijama prepoznaju se
religiozni, kozmoloki i mitoloki motivi pomijeani s povi-
jesnim temama. Ve smo vidjeli (sl. 51b) jedan od brojnih,
razliitih prikaza krilatih boanstava. Posebno je zanimljiv veliki
izrezbareni kamen, povrine oko 900 cm
2
, kojeg su arheolozi
oznaili kao Stela Izapa 5, i za kojeg je utvreno da je povezan
s velikim kameni m oltarom. U zamrenoj sceni (sl. 87) razliiti
su znanstvenici prepoznali ' fantastian mit' koji se odnosi na
' postanak ovjeanstva pored Drveta ivota koje raste uz rijeku.
Mitsko-povijesnu priu pria bradati starac koji sjedi s lijeve
strane, a prepriava ju ovjek koji izgleda kao Maya na desnoj
strani (u odnosu na onoga koji promat ra stelu).
U prikazu se razabiru raznovrsna vegetacija, ptice i ribe,
kao i ljudske figure. Zanimljivo je da dvije sredinje figure
predstavljaju ljude s licem i stopalima slona - ivotinje pot puno
nepoznate u dvjema Amerikama. Figura na lijevoj strani
povezana je s Ol mekom s kacigom, to potkrjepljuje nau t vrdnj u
da su kolosalne kamene glave, kao i Olmeci koje su te glave
portretirale, bili Afrikanci.
slika 87
2 1 0
Lijevi dio stele, kad se povea (sl. 88a), jasno otkriva detalje
koje smatram iznimno vanima, kljunima. Bradati ovjek
pria svoju priu preko oltara koji nosi simbol rezaa pupane
vrpce; to je bio simbol (sl. 88b) po kojem se prepoznavalo Ninti
(sumerska boginja koja je Enkiju pomogla stvoriti ovjeka) na
peatima valjaka i na spomenicima. Kad su bogovi meu sobom
podijelili Zemlju, ona je dobila vlast nad Sinajskim poluotokom,
egipatskim izvorom nj i ma dragocjenog plavo-zelenog tirkiza;
Egipani su ju zvali Hator i prikazivali je s kravljim rogovima,
kao to se vidi i na ovom prikazu Stvaranja ovjeka (sl. 88c).
Ove sluajne podudarnost i ' dodat no pot krj epl j uj u zakljuak da
Izapska stela ne prikazuje nita drugo, negoli prie Starog svijeta
o Stvaranju ovjeka i Rajskom vrt u.
Naposljetku, tu su - pri dnu crtea, pokraj rijeke koja tee
- prikazane i piramide glatkih stranica kao to su one u Gizi
na Nilu. I tako, dok ovjek stalno iznova preispituje i prouava
tisuljeima star urezbareni crte, ne moe se ne sloiti da slika
doista vrijedi koliko i tisuu rijei.
salika 88
2 1 1
GRADOVI I ZGUBLJ ENI I NAE NI
Legende i arheoloki dokazi upuuj u na to da se Olmeci i
Bradati nisu zaustavili na obalama oceana, nego da su krenuli
na jug u Centralnu Ameriku te prema sjevernim zemljama
June Amerike. Mogue je da su napredovali kroz kontinent
jer su, nema nikakve dvojbe, ostavili tragove svoje prisutnosti u
zemljama unutranjosti. No, najvjerojatnije su za put prema jugu
ipak odabrali laki nain - brodovi ma.
Legende u ekvatorijalnim i sjevernim dijelovima Anda
uvaju sjeanja ne samo na dolazak vlastitih predaka (kao to
je Naymlap) morem, nego i na dva odvojena dolaska 'divova'.
Jedan se dogodio u vrijeme Drevnog carstva, a drugi u vrijeme
Mochica. Cieza de Leon ovaj drugi dolazak opisao je rijeima:
' Tamo je stigla na obalu, u amcima nainjenim od trske velikim
poput velikih brodova, grupa ljudi takve veliine da je od koljena
nanie njihova visina bila j ednaka punoj visini obinog ovjeka.
Oni su imali met al no orue pomou kojeg su iskopali bunare u
stijeni, ali su za hranu koristili zalihe domorodaca. Takoer su i
silovali ene domorodaca, jer meu divovima koji su se iskrcali
nije bilo ena. Mochice su na svojoj grnariji prikazivali te divove
koji su ih porobili, bojei njihova lica u crno (sl. 89), dok su lica
Mochica bila nacrtana bijelom bojom. Osim toga, meu
ostacima Mochica pronaeni su glineni portreti starijih ljudi s
bijelim bradama.
slika 89
2 1 2
Nagaam da su ti neeljeni posjetitelji bili Olmeci te
njihovi bradati bliskoistoni drugovi koji su bjeali od ustanaka
u Srednjoj Americi, oko 400. g. pr. n. e. Kako su prolazili kroz
Centralnu Ameriku prema junijim ekvatorijalnim zemljama
u Junoj Americi, za sobom su ostavljali trag strahopotovanja.
Arheoloke ekspedicije u ekvatorijalna podruj a obale Tihog
oceana pronale su tajanstvene monolite koji potjeu iz tog
zastraujueg razdoblja. Ekspedicija Georgea C. Heyea u
Ekvadoru je naila na divovske kamene glave s crtama lica
slinima ljudskim, ali s onjacima divljeg jaguara. Jedna druga
ekspedicija u San Augustinu, mjestu blie kolumbijskoj granici,
pronala je kamene kipove, port ret e divova koji su ponekad
drali alate ili oruje; njihove crte lica istovjetne su onima
afrikih Olmeka (sl. 90a, b).
slika 90
Upravo ovi nasilnici mogli su biti oni koji su proirili
legende, koje nalazimo i u ovim zemljama, o tome kako je stvoren
ovjek, o Potopu i o zmijskom bogu koji je zahtijevao godinji
prinos u zlatu. Jedan od obiaja kojeg su panjolci opisali bio je i
ritualni ples koji su izvodila dvanaestorica mukaraca odj evena u
crveno; ples se izvodio na obalama jezera povezanog s legendom
o E1 Doradu.
Ekvatorijalni domoroci oboavali su panteon dvanaestorice,
pri emu je dvanaest broj velikog znaenja i vaan znak. Na
elu je bilo trojstvo koje se sastojalo o Boga Stvoritelja, Boga
Zla i Boginje Majke; tu su jo bili i bogovi Mjeseca, Sunca i
Kie-Groma. Takoer znaajno, Bog Mjeseca bio je na viem
poloaju od Boga Sunca. Imena boanstava su se mijenjala od
mjesta do mjesta, zadravajui meut i m nebesku pri padnost .
Meu i meni ma koja neobino zvue, dva se posebno istiu.
Predvodnik panteona na Chibcha dijalektu zvao se Abira, to
zvui nevjerojatno slino mezopot amskom boanskom epitetu
Abir, u znaenju - Snaan, Moan; a Bog Mjesec, kao to smo
primijetili, zvao se 'Si' ili 'Sian', to je naziv koji se lako moe
usporediti s mezopot amski m i menom Sin za to boanstvo.
Stoga panteon ovih junoamerikih domorodaca neizbjeno
doziva u sjeanje panteon drevnog Bliskog istoka i istonog
Mediterana, dakle onaj Grka i Egipana, Hetita, Kanaanaca i
Feniana, Asiraca i Babilonaca, te jo dalje unazad, u prolost,
odakle je sve i poelo: do Sumerana iz june Mezopotamije od
kojih su svi drugi batinili bogove i svoje mitologije.
Sumerski pant eon predvodio je ' Olimpski krug'
dvanaestorice boanstava, budui je svaki od ovih vrhovni h
bogova mor ao imati svoj nebesku kopiju, jednog od dvanaest
lanova Sunevog sustava. I doista, imena bogova i njihovih
planeta bila su identina (osim kad su koriteni raznovrsni epiteti
s ciljem da se opiu posebne osobine bilo planeta, bilo boanstva).
Na elu panteona nalazio se vladar Nibirua ANU, ije ime je bilo
sinonim za'nebo', jer je on obitavao na Nibiruu. Njegova supruga,
takoer lanica Dvanaestorice, zvala se ANTU. U toj grupi su
se nalazila i dva glavna sina ANU- a: E.A ('ija kua je voda' ),
2 1 4
Anuov prvoroenac, ali mu majka nije bila Antu, te EN.LIL ('Bog
zapovjedi' ) koji je bio nasljednik stoga to je njegova majka bila
Antu, Anuova polusestra. Ea se u sumerskim tekstovima nazivao
i EN.KI ('Bog Zemlja' ), budui je vodio prvu misiju Anunnakija
sa Nibirua na Zemlju i osnovao na Zemlji njihove prve kolonije
u E. DIN-u (' Dom Pravednih' ) - biblijskom Edenu.
Nj emu je bio povjeren zadatak da nabavi zlato koje se
moglo pronai iskljuivo na Zemlji. Ono nije trebalo posluiti
za ukraavanje ili za pothranjivanje tatine, nego za spaavanje
Nibirua, i to na nain da se zlatna praina raspri u stratosferu
planeta. Kao to je zabiljeeno u sumerskim tekstovima (i kao
to je o t ome bilo rijei u knjizi Dvanaesti planet te drugi m
knjigama Zemaljske kronike), Enlil je stigao na Zemlju kako bi
preuzeo zapovjednitvo nakon to su se poetne met ode vaenja
metala, koje je koristio Enki, pokazale nezadovoljavajuima. To
je bila pozadina svae i netrpeljivosti izmeu dva polubrata, kao
i izmeu njihovih nasljednika; naposljetku, ova zavada dovela
je do Rata Bogova; rat je okonan mi rovni m ugovorom koji je
izradila njihova sestra Ninti (poslije nazvana Ninharsag). Tada
je nastanjena Zemlja podijeljena izmeu zaraenih klanova.
Tri Enlilova sina - Ninurta, Sin i Adad - zajedno sa Sinovom
djecom - blizancima amaom (Sunce) i Itarom (Venera) dobili
su zemlje ema i Jafeta, tj. zemlje Semita i i ndo-europl j ana: Sin
(Mjesec) nizinu Mezopotamije, Ni nurt a ('Enlilov ratnik', Mars)
planine Elama i Asiriju; Adad (' Gromovnik' , Merkur) Malu
Aziju (zemlju Hetita) i Libanon. Itar je zavladala kao boginja
civilizacije u dolini Inda, a amau je predano zapovjednitvo
nad svemirskom lukom na Sinajskom poluotoku.
Prema toj razdiobi, koja nije prola bez osporavanja, Enkiju i
njegovim sinovima pripale su zemlje Hama - smei h/ crni h ljudi
- u Africi: civilizacija doline Nila te zlatni rudnici june i zapadne
Afrike, to je bila izuzetno bitna i vrijedna nagrada. Budui da je
bio izvrstan znanstvenik i metalurg, Enkijevo egipatsko ime bilo
je Ptah ('Razvija" ili ' Pokreta razvoja'; titula koja prevedena na
grki glasi Hefest, ili Vulkan kod Rimljana). On je dijelio kontinent
sa svojim sinovima, meu kojima su bili njegov prvoroenac
MAR. DUK ('Sin Svijetlog Humka' ) kojeg su Egipani zvali Ra, te
NIN.GISH.ZI.DA (' Gospodar Drveta ivota' ) kojeg su Egipani
zvali Thot h (grki Hermes), a koji je bio bog tajnog znanja,
ukljuujui astronomiju, matematiku i gradnj u piramida.
Znanj e koje je objavio i razglasio ovaj panteon, potrebe
bogova koji su stigli na Zemlju, te vodstvo Thot ha usmjerili su
afrike Olmeke i Bradate sa Bliskog istoka prema drugoj strani
svijeta.
Prispjevi u Srednju Ameriku, na obalu Zaljeva - ba kao
panjolci nekoliko tisua godina kasnije, noeni istim morskim
st ruj ama - oni su presjekli srednjoameriku prevlaku na nj enom
naj uem dijelu i - upravo kao i panjolci, zbog istih zemljopisnih
osobina - plovili niz tihooceansku obalu Srednje Amerike na jug,
do zemalja Centralne Amerike i dalje.
Jer tu se nalazilo zlato, kako u vrijeme panjolaca, tako i
prije.
+ + +
Prije Inka, Chimu i Mochica, u pl ani nama koje lee u
sj evernom Peruu, izmeu obale i amazonskog bazena, cvjetala
je kul t ura koju su znanstvenici nazvali Chavin. Jedan od prvih
istraivaa, Julio C. Telio (Chavin i druga djela) nazvao ju je
' mat ri com andske civilizacije'. To znai da se vraamo barem do
1500. g. pr. n. e.; kao i olmeka civilizacija u Meksiku koja se s
nj om vremenski podudara, i ona je nastala odj ednom, bez oitog
pret hodnog stupnjevitog razvoja.
Obuhvaajui veliko podruj e ije se dimenzije neprestano
ire kako se otkrivaju novi nalazi, chavinska kultura izgleda da
je imala sredite u mjestu koje se zvalo Chavin de Huantar, u
blizini sela Chavin (odakle i ime kulture). Mjesto je smjeteno na
visini od 3000 metara u Cordillera Blanci, lancu sjeverozapadnih
Anda. Tamo, u dolini planine, gdje pritoke rijeke Mararion tvore
trokut, poravnato je podruj e od priblino 27.700 etvornih
met ara i napravljene su terase, te je teren postao pogodan za
gradnj u sloenih graevina, paljivo i precizno razmjetenih
2 1 6
prema unaprijed ut vrenom planu koji je vodio rauna o
obrisima i osobinama mjesta (si. 91a). Ne samo da zgrade i trgovi
tvore precizne pravokutnike i kvadrate; graevine su i precizno
poravnate sa st ranama svijeta, a glavna os jest istok-zapad. Tri
glavne zgrade stajale su na terasama koje su ih izdizale, te su
se naslanjale na vanjski zapadni zid koji se protezao priblino
150 metara. Zid koji je oigledno okruivao kompleks s tri
strane, ostavljajui otvorenu stranu koja je gledala prema rijeci
to je tekla na istoku, izdizao se do visine od otprilike dvanaest
metara.
Najvea zgrada nalazila se u j ugozapadnom kutu, bila je
otprilike veliine 73 x 76 metara, i sastojala se od barem tri kata
(v. umj et ni ku rekonstrukciju, pogled odozgo, si. 91b). Bila je
izgraena od zidanih kamenih blokova, dobro oblikovanih, ali ne
klesanih, postavljenih u pravilnim i ravnim nizovima. Kako neke
preostale kamene ploe pokazuju, zidovi su izvana bili obloeni
glatkim ploama slinim mramoru; neki blokovi su do danas
zadrali svoje urezane ukrase. S terase na istoku monument al no
stubite vodilo je kroz impozantan ulaz gore prema glavnoj
zgradi; sa svake strane ulaza stajao je po jedan cilindrian stup,
to je vrlo neuobiajena pojava u Junoj Americi; ta dva stup,
zajedno s okolnim vertikalnim kameni m blokovima, nosila su
devet metara dugi vodoravni nadvratnik nainjen od jednog
monolita. Dalje prema gore, dvostruko monument al no stubite
vodilo je do vrha zgrade. Stubite je bilo izgraeno od savreno
rezanog i oblikovanog kamenj a koje podsjea na kamene blokove
velikih egipatskih piramida. Na vrh zgrade gdje su arheolozi
pronali ostatke dva tornja vodila su dva stubita; ostatak najvie
terase ostao je neizgraen.
Istona terasa, koja je tvorila dio terase na kojoj je zgrada
bila izgraena, vodila je do (ili od) uleknutog trga, do kojeg se
dolazilo ceremonijalnim stepenicama i koji je s tri strane bio
okruen pravokut ni m trgovima ili terasama. S vanjske strane
jugozapadnog kuta uleknutog trga i savreno poravnat sa
stubitem glavne zgrade i terasama, stajao je veliki ravni kamen;
na njegovoj povrini vidljive su rupe i pravokutne nie.
Vanjsku preciznost nadmaila je unut arnj a sloenost. U
unut ranj ost i triju st rukt ura protezali su se hodnici i prolazi slini
labirintu koji su povezivali galerije, sobe i stubita, ili j ednost avno
nisu vodili nikuda, te su stoga nazvani 'labirint'. Neke su galerije
bile obloene glatkim kameni m ploama, tu i t amo profi nj eno
ukraenima; svi prolazi imaju krov od paljivo odabrani h
kameni h ploa, vie nego vjeto i spretno postavljenih, kako se
ne bi uruile tijekom tisuljea. Uoljive su nie i izboine za koje
ne postoji neka oigledna svrha, te vertikalni ili nagnuti usjeci za
koje su arheolozi mislili da su moda sluili za ventilaciju.
S koj om je namj erom Chavin de Huantar izgraen? Jedina
vjerojatna svrha koju su uoavali ljudi to su pronali ovo mjesto
slika 91
bila je da se radi o religioznom sreditu, nekoj vrsti drevne' Meke!
Ovo miljenje potvrdila su tri oaravajua i vie no tajanstvena
ostatka pronaena na t om mjestu. Jednog od njih, koji zbunjuje
svojim kompleksnim slikama, otkrio je Telio u glavnoj zgradi, te je
stoga nazvan Tellov obelisk (sl. 92 a,b pokazuje prednj u i stranju
stranu). Na nj emu je ugravirana gomila ljudskih tijela i lica, ali s
majim rukama te s onjacima ili krilima. Tu su i ivotinje, ptice,
drvee; pot om, bogovi koji emitiraju zrake sline raketama, kao
i mnotvo geometrijskih oblika. Je li to bio totemski stup koji je
sluio za oboavanje, ili pokuaj nekog drevnog 'Picassa da sve
mitove i legende predoi na j ednom stupu? Dosad jo nitko nije
ponudi o vjerodostojan odgovor.
slika 92
slika 93
Drugi izrezbareni kamen nazvan je Raimondijev monolit
(sl. 93) po arheologu koji ga je pronaao u oblinjem naselju;
vjeruje se da je izvorno stajao na vrhu izbrazdanog kamena na
j ugozapadnom rubu uleknutog trga, poravnat s monument al ni m
stubitem. Sada je izloen u Limi.
Drevni umj et ni k je na ovom dva met ra visokom grani t nom
stupu izrezbario crte boanstva koje dri oruje - grom, kako
neki vj eruj u - u svakoj ruci. Dok su tijelo i udovi boanstva u
bitnim crtama, iako ne potpuno, ant ropomorfni , lice to nije.
Stoga je to lice zbunjivalo znanstvenike, budui da ne predstavlja,
niti stilizira neko lokalno bie (kao npr. jaguara); prije bi se
reklo da je to umjetnikova predodba onoga to su znanstvenici
2 2 0
konvencionalno nazvali ' mitolokom ivotinjom' ; rije je o
ivotinji za koju je umj et ni k uo, ali je nije i vidio.
Osobno bih, meut i m, rekao da je lice boanstva lice bika
- ivotinje koju je nemogue pronai u Junoj Americi, ali koja
je znaajno zastupljena u predaji i ikonografiji drevnog Bliskog
istoka. Znakovito je (po mom miljenju) da je to bila ' kultna
ivotinja' Adada, a planinski lanac koji je Adad dobio u posjed na
podruj u Male Azije sve do dana dananjeg zove se Taurus (Bik,
op. prev.).
Trei neobini i tajanstveni izrezbareni kameni stup u
Chavin de Huant aru zove se El Lanzon zbog svog oblika slinog
koplju (sl. 94). Otkriven je u srednjoj zgradi i t amo je i ostao, jer
njegova visina (trideset i est metara) premauj e visinu galerije
(visoku trideset metara) gdje stoji; vrh monolita stoga prodire
u kat iznad kroz paljivo izrezani kvadratni otvor. Slika na t om
monolitu bila je predmet brojnih nagaanja; osobno, rekao bih
da je to prikaz ant ropomorfi zi rane glave bika. Znai li to onda,
slika 94
2 2 1
bez obzira tko je postavio taj spomeni k - oigledno prije nego to
je zgrada izgraena, jer je raena tako da se prilagodi kipu - da
je oboavao Boga Bika?
Znanstvenika su se vie dojmile veliina i umjetnika razina
artefakata nego sloene i neobine strukture, to ih je i navelo da
Chavin proglase ' matricom kulture sj everno-cent ral nog Perua, te
da vj eruj u da je to mjesto bilo vjersko sredite. Meutim, izgleda
da nedavni nalazi u Chavin de Huant aru pokazuju kako njegova
svrha nije bila religijska, ve vie utilitarna. Ta su recentna
iskopavanja otkrila mreu podzemni h tunela iskopanih u stijeni;
tuneli su potkopali cijelo mjesto, jednako ispod izgraenih kao i
neizgraenih dijelova, a sluili su za povezivanje nekoliko nizova
podzemni h odjeljaka na lanani nain (sl. 95).
Otvori tunela su zbunjivali istraivae jer je izgledalo da
povezuju dvije rijene pritoke koje teku s obje strane mjesta,
jedna (zbog planinskog terena) iznad, a druga u dolini ispod
slika 95
2 2 2
mjesta. Neki istraivai su sugerirali da su ti tuneli tako graeni
kako bi omoguili kontrolu poplava, tj. da su kanalizirali vodu
koja je dotjecala sa planina kada se snijeg topio, te je voda na taj
nain tekla ispod umjesto kroz zgrade. No, ukoliko je postojala
opasnost od poplava, zato bi inae genijalni graditelji svoje
graevine smjestili na tako osjetljivom mjestu?
Drim da su to uinili namj erno. Njihova domiljatost
iskoristila je dvije razine pritoka i tako stvorila moan i
kontrolirani vodeni tok, potreban za procese koji su se odvijali
u Chavin de Huant aru. Tamo su se, kao i na mnogi m drugi m
mjestima, takve naprave za tekuu vodu koristile prilikom
ispiranja zlata.
U Andama emo pronai jo ovakvih genijalnih vodovoda;
u neto nerazvijenijem obliku vidjeli smo ih na mjestima gdje su
ivjeli Olmeci. U Meksiku su bili dio sloenih zemljanih radova; u
Andama su to bila remek-dj el a u kamenu - ponekad na velikim
mjestima kao to je Chavin de Huantar, ponekad izdvojeni ostaci
nevjerojatno rezanih i oblikovanih stijena, kao ona koju je vidio
Squier u podruj u Chavina (sl. 96), a koja izgleda kao da je bila
namijenjena nekom naj suvremeni j em postrojenju koje je davno
nestalo.
slika 96
2 2 3
I tako, zidanje kamenom - ne graevina, nego umjetnikih
predmeta - izgleda da nudi odgovor na pitanje: tko je to bio
u Chavin de Huantaru? Umjetnika vjetina i kiparski stilovi
u kamenu iznenaujue podsjeaju na olmeku umj et nost u
Meksiku. Ti oaravajui objekti ukljuuju spremni k u obliku
j aguara-make, maku-bi ka, orl a-kondora, bazen u obliku
kornjae; velik broj vaza i drugih predmeta ukraenih motivima
stvorenim od ukrtenih onjaka - motiv koji je ukraavao
kamene ploe na zidovima kao i razne druge predmet e (sl. 97a).
Meutim, ovdje postoje i kamene ploe prekrivene egipatskim
motivima - zmijama, piramidama, svetim Raovim okom (sl. 97b).
I kao da ova raznovrsnost nije bila dovoljna, tu su bili i fragment i
rezbarenih kameni h blokova koji su prikazivali mezopotamijske
motive, kao to su boanstva u krilatom disku (sl. 97c) ili na
kostima izrezbarene slike bogova koji nose konusne kape,
pokrivalo za glavu po kojem se identificiralo mezopotamijske
bogove (sl. 97d).
slika 97
2 2 4
Boanstva koja nose konusne kape imaju crte lica sline
afrikima, a budui da su izrezbarena na kostima, mogue je
da predstavljaju najranije umjetnike prikaze na tom mjestu. Da
li je mogue da su Afrikanci - negroidni tj. egipatsko-nubijski
- bili na tom junoamerikom prostoru u najranija vremena?
Iznenaujui odgovor glasi: da. Afrikanci su zaista bili ovdje
kao i na okolnim mjestima (posebno na j ednom koje se zove
Sechin) i iza sebe su ostavili svoje portrete. Na svim tim mjestima
deseci izrezbarenih kostiju nose prikaze tih ljudi; u najveem
broju sluajeva prikazani su kako dre neko orue; u mnogi m
sluajevima ' inenjer je prikazan zajedno s nekim simbolom za
vodovod (sl. 98).
Na obalnim mjestima koja vode do Chavina u planinama,
arheolozi su pronali skulpture - glave od gline, a ne od kamena,
koje mora da su predstavljale semitske posjetitelje (sl. 99); jedna
je bila tako napadno slina asirskim skulpturama da ju je H.
Ubbel ohde-Doeri ng (Ott the Royal Highway of the Incas) koji ju je
otkrio, nazvao 'Kralj Asirije'. Meutim, nije mogue sa sigurnou
rei jesu li ti posjetitelji stigli i do planinskih mjesta - barem ne
ivi: skulpture kameni h glava sa semitskim crtama pronaene su
slika 98
slika 99
u Chavin de Huant aru - ali najee s grotesknim gri masama
ili osakaene, izloene kao trofeji na zidovima koji su okruivali
mjesto.
Doba Chavina nam sugerira da je prvi val olmekih i
semitskih putnika iz Starog svijeta stigao tamo oko 1500. g.
pr. n. e.. To je bilo vrijeme vladavine 12. monarha Drevnog
Carstva kada su, zapisao je Montesinos, 'do Cuzca stigle vijesti
o iskrcavanju na obalu nekih ljudi velikog rasta ... divova koji
su se nastanjivali na cijeloj obali' i koji su posjedovali met al no
orue. Nakon nekog vremena su krenuli u unutranjost, u
planine. Vladar je poslao trkae da istrae o emu se radi i da
mu donesu izvjea o napredovanj u divova, prije negoli se ovi
previe priblie glavnome gradu. Ali kako se pokazalo, divovi
su isprovocirali bijes Velikog Boga i on ih je unitio. Ovi su se
dogaaji dogodili oko j ednog stoljea prije zaustavljanja Sunca
koje se zbilo oko 1400. g. pr. n. e. - odnosno oko 1500. g. pr. n. e.,
ba u vrijeme kad su izgraeni vodovodi u Chavin de Huant aru.
Moramo naglasiti da to nije isti incident o kojem je izvijestio
Garcilaso - o divovima koji su pljakali zemlju i silovali ene
- pojava iz vremena Moche, oko 400. g. pr. n. e.. Zaista, u to
vrijeme, kao to smo ve vidjeli, dvije su pomijeane grupe
Olmeka i Semita bjeale iz Srednje Amerike. Meutim, njihova
2 2 6
sudbina nije bila drukija u sjevernim Andama. Osim grotesknih
semitskih kamenih glava pronaeni h u Chavin de Huantaru,
naeni su i prikazi osakaenih negroidnih tijela na cijelom
podruj u, a posebno u Sechinu.
Tako se dogodilo, nakon otprilike 1000 godina u sjevernim
Andama i 2000 godina u Srednjoj Americi, da je afriko-semitska
prisutnost dola do svog traginog kraja.
Iako su moda neki Afrikanci otili dalje na jug, kako
pot vruj u nalazi u Tiahuanacuu, afriko-semitsko irenje u
Ande iz Srednje Amerike izgleda da nije otilo dalje od podruj a
chavinske kulture. Prie o divovima koje je pokosila boanska
ruka mogu sadravati vie od same injenice; jer, sasvim je
mogue da su se ovdje, u sjevernim Andama, susrela dva
kraljevstva dvaju bogova, s nevidljivom granicom izmeu ovlasti
i ljudskih podanika.
Govorim to stoga to su, u t om istom podruj u, bili prisutni
i drugi bijeli ljudi. Oni su portretirani u kameni m bistama (si.
100) - elegantno odjeveni, s t urbani ma ili kapama sa simbolima
autoriteta i ukraeni oni m to znanstvenici nazivaju ' mitolokim
ivotinjama. Ovih poprsja najvie je pronaeno na mjestu blizu
Chavina koje se zove Aija. Njihove crte lica, pogotovo ravni
slika 100
slika 101
nosevi, karakteriziraju ih kao indo-europljane. Zemlja njihovog
podrijetla mogla je biti samo u Maloj Aziji i Elamu na njenom
jugoistoku, a u doba doline Inda dalje na istoku.
Je li mogue da su u pretpovijesna vremena narodi iz tih
dalekih zemalja preli Tihi ocean i doli u Ande? Veza koja
je oigledno postojala potvrena je prikazima koji ilustriraju
pothvate drevnog bliskoistonog junaka o kojem su priane i
prepriavane prie. On se zvao Gilgame, bio je vladar Uruka
(biblijski Erek) koji je vladao oko 2900. g. pr. n. e.; krenuo je u
potragu za junakom prie o Potopu kojem su bogovi obeali
(prema mezopotamijskim verzijama) besmrtnost. Njegove
pustolovine su ispriane u Epu o Gilgameu, koji je u drevna
vremena preveden sa sumerskog na druge jezike Bliskog istoka.
Jedno od njegovih herojskih djela, hrvanje s dva lava i pobjeda
nad njima koju je izborio golim rukama, bilo je omiljeni slikovni
prikaz drevnih umjetnika, kao to onaj na hetitskom spomeniku
(si. 101a).
Zaudo, isti prikaz se pojavljuje na kamenim ploama iz
Aije (sl. 101b) i oblinjeg mjesta Callejon de Huaylus (sl. 101c) u
sjevernim Andama!
2 2 8
Ovi i ndo-europl j ani nisu ostavili tragove u Srednjoj Americi
ili Centralnoj Americi, te mor amo pretpostaviti da su doli preko
Tihog oceana izravno u junu Ameriku. Ukoliko nam legende
mogu posluiti kao vodi, oni su prethodili dvama valovima
afrikih 'divova' i mediteranskih Bradatih, i mogli su biti najraniji
doseljenici o kojima govori legenda o Naymlapu. Tradicionalno
mjesto iskrcavanja bio je poluotok Santa Elena (sada Ekvador)
koji zajedno s oblinjim ot okom La Plata stri u Tihi ocean.
Arheoloka iskapanja su potvrdila t amonj a rana naseljavanja
koja su zapoela s oni m to se zvalo Valdivianska faza oko 2500.
g. pr. n. e. Meu pronalascima o kojima je izvijestio glasoviti
ekvadorski arheolog Emilio Estrada (Ultimas Civilizaciones Pre-
Historicas) bili su i kameni kipii s istim crtama - ravnog nosa
(sl. 102a), kao i simbol na grnariji (sl. 102b) koji je bio hetitski
hijeroglif za' bogove' (sl. 102c).
slika 102
Vrijedno je spomena da sve megalitske strukture u Andama,
kao to smo ve vidjeli u Cuzcu, Sacsahuamanu i Machu Picchuu,
lee j uno od nevidljive demarkacione linije izmeu dva boanska
kraljevstva. Djela megalitskih graditelja - i ndo-europl j ana koje
su vodili bogovi? - a koja zapoinju j uno od Chavina (si. 96),
pronalaze se na jugu sve do doline rijeke Urubamba i dalje
- ustvari, svuda gdje se skupljalo i ispiralo zlato. Posvuda su se
stijene, kao da su bile mekani kit, oblikovale u kanale, odjeljke,
nie i terase koje iz daljine izgledaju kao stepenice koje ne vode
nikuda; tuneli vode u planinu, raspukline u stijenju su poveane u
hodnike iji su zidovi bili izglaeni ili oblikovani pod preciznim
kutovima. Posvuda, ak i na mjestima gdje su stanovnici mogli
zadovoljiti svoje potrebe za vodom iz rijeke u podnoj u, stvoreni
su sloeni lijevci i kanali za vodu na povienom mjestu, da bi
voda iz izvora, pritoke ili kinih izvora tekla u eljenom smjeru.
U smj eru zapad-j ugozapad od Cuzca, na put u u grad
Abancay, lee ruevine mjesta Sayhuiti-Rumihuasi. Kao i druga
slina mjesta, i ono je smjeteno blizu toke spajanja rijeke i
pritoke. Tu se nalaze ostaci pot pornog zida, podsjetnik na velike
graevine koje su nekada t amo stajale; kao to je istakao Luis A.
Pardo u studiji posveenoj t om mjestu (Los Grandes Monolitos
de Sayhuiti), njegov naziv na jeziku domorodaca znai ' Skraena
piramida'.
Mjesto je poznato po nekoliko monolita, a posebno po
j ednom koji se zove Veliki Monolit. Ime je prikladno budui
da je to ogromna stijena koja iz daljine izgleda kao golemo
svijetlo jaje koje poiva na obronku brda, veliine otprilike 4,3
x 3 x 2,7 metara. Dok je njegov donji dio paljivo oblikovan kao
polovica ovoida, gornji dio je bio isklesan tako da najvjerojatnije
predstavlja predloak nekog nepoznatog podruj a. Razaznaju se
minijaturni zidovi, terase, stubita, kanali, tuneli, rijeke; razne
strukture od kojih neke predstavljaju graevine s niama i
stepenicama izmeu njih; slike razliitih peruanskih ivotinja; i
ljudske figure koje izgledaju kao ratnici i, neki kau, bogovi.
Neki u tom predloku vide religijski artefakt, koji tuje
boanstva koja se na nj emu razaznaju. Drugi vjeruju da je
2 3 0
rije o prikazu dijela Perua koji obuhvaa tri okruga, proteui
se na jug do jezera Titicaca (koje oni identificiraju s jezerom
izrezbarenim u kamenu) i vrlo starog mjesta Tiahuanaco. Je li to,
dakle, bila mapa izrezbarena u kamenu - ili moda predloak za
velianstvenog tvorca koji je planirao raspored i graevine koje
je trebalo podii?
Odgovor moe leati u injenici da kroz taj predloak
vijugaju ljebovi iroki od dva i pol do pet centimetara. Svi oni
poinju iz' posude' smjetene na najvioj toki monolita i sputaju
se vijugajui i u cik-cak liniji do okruglih rupa na najniem rubu
predloka. Neki smatraju da su ovi ljebovi sluili sveenicima
za toenje napitaka (sokova od koke) koji su se prinosili na
dar bogovima ucrt ani m na stijeni. Ali ako su sami bogovi bili
arhitekti, koja bi bila njihova svrha?
Isti takvi ljebovi karakteristika su jo j edne goleme stijene
koja izbija iz zemlje i koja je takoer bila izrezana i oblikovana
geometrijskom preciznou (sl. 103), a iju povrinu i strane
ine stepenice, terase i kaskade nia. Jedna strana bila je rezana
na nain da tvori male ' posude' na gornjoj razini; one se potom
slika 103
spajaju u vei spremnik odakle vodi duboki kanal, razdvajajui
se u sredini u dva lijeba. Koja god tekuina da je njima tekla,
otjecala je u stijenu koja je bila izdubljena i u koju se moglo ui
kroz ulaz sa stranje strane.
Drugi ostaci na t om mjestu, vj eroj at no odlomljeni od veih
kameni h ploa, zbunjuju sloenim i geometrijski preciznim
ljebovima i upljinama izrezanima u njima; najlake ih se
moe usporediti s kalupima za lijevanje nekih naj moderni j i h
instrumenata.
Jedno od poznatijih mjesta, istono od Sacsahuamana, zove
se Kenko - ime koje na u jeziku domorodaca znai ' Isprepleteni
kanali'. Glavnu turistiku atrakciju ondj e predstavlja ogroman
monolit koji stoji na podiju koji je moda predstavljao lava
ili neku drugu veliku ivotinju kako stoji na svojim stranjim
nogama. Ispred monolita nalazi se 1,8 met ara visoki zid izgraen
od prekrasnog klesanog kamena koji okruuj e monolit. Monolit
stoji ispred goleme pri rodne stijene, a kruni zid obuhvaa stijenu
poput klijeta. Stijena je sa stranje strane rezana, isklesana i
oblikovana u nekoliko razina povezanih terasama. Na umj et no
nagnut i m st ranama stijene urezani su ci k-cak kanali, a nj ena
unutranjost je prokopana da bi se stvorili tuneli i prostorije
nalik labirintu. U blizini, raspuklina u stijeni vodi do otvora
poput peine koji je bio izdubljen s geometrijskom preciznou
da bi se dobili kameni oblici koje neki opisuju kao prijestolja ili
oltare.
Ima vie takvih mjesta oko Cuzca-Sacsahuamana, niz cijelu
Svetu Dolinu sve do jugoistoka gdje jezero nosi ime Zlatno
Jezero. Mjesto i menom Torontoy meu svojim precizno rezanim
megalitskim kameni m blokovima posjeduje i jedan s trideset i
dva kuta. Nekih osamdeset kilometara od Cuzca, blizu Torontoya,
nainjen je umj et ni vodeni tok preko kaskada izmeu dva zida i
preko pedeset i etiri' stepenice' ; sve je urezano u stijeni; znaajno
je da se mjesto zove Cori -Huai rachi na, ' Gdj e se proiuje zlato'.
Cuzco znai ' Pupak' i Sacsahuaman doista izgleda da je bio
najvee, najkolosalnije i sredinje mjesto. Jo jedan aspekt koji
dokazuje njegovu sredinju vanost moe se vidjeti u mjestu
zvanom Pampa de Anta, nekih petnaest kilometara zapadno
od Sacsahuamana: t amo je strma stijena bila isklesana u serije
stepenica koje tvore veliki polumjesec (otuda i ime stijene
Quillarumi, ' Mjeseev kamen'. Budui da se odatle nita ne moe
vidjeti osim istonog neba, Rolf Miiller (Sonne, Mond und Steiner
iiber dem Reich der Inka) je zakljuio da je to bila neka vrsta
opservatorija, smjetenog tako s ciljem da odraava astronomske
podat ke na obronke u Sacsahuamanu.
Ali to je bio sam Sacsahuaman, budui da je miljenje da
su ga Inke izgradili kao tvravu pot puno odbaeno? Zbunjujui
kanali poput labirinta i drugi naizgled sluajni izrezi u koje
su bile oblikovane prirodne stijene poi nj u dobivati smisao s
rezultatima novih arheolokih iskopavanja koja su zapoela prije
nekoliko godina. Iako daleko od toga da otkriju vie od malog
dijela broj ni h kamenih struktura na platou koji se protee iza
glatke stijene Rodadero, ona su ve otkrila dva glavna aspekta
tog mjesta. Prva injenica jest da su zidovi, cijevi, spremnici,
kanali i si. bili izraeni iz ive stijene kao i pomou savreno
oblikovanih velikih klesanih kamenova, od kojih su mnogi bili
od poligonalne vrste Megalitskog doba, s ciljem da se oblikuju
nizovi st rukt ura - jedna iznad druge - za kanaliziranje vode; na
taj se nain postizalo da kia ili izvorske vode teku s jedne razine
na drugu.
Drugi aspekt predstavlja otkrie ogromnog krunog
podruj a ograenog megalitskim klesanim kamenj em koji je
po opem miljenju sluio kao rezervoar. Takoer je pronaena
prostorija s branom, izgraena od megalitskog klesanog kamenja
koja lei u podzemlju, na razini koja dozvoljava otjecanje vode
iz krunog rezervoara. Kako su pokazala djeca koja su se t amo
dolaze igrati, kanal koji ide iz ove prostorije s branom vodi do
Chingama ili ' Labirinta' isklesanog iz pri rodne stijene iza i ispod
ovog krunog podruj a.
ak i prije nego to je cijeli kompleks sagraen na ovom
obronku bio otkriven, bilo je jasno da su se neki mineralni ili
kemijski sastojci slijevali niz Rodadero i takvom upot rebom
izblijedjeli stranju, glatku stranu stijene. to god to bilo - zemlja
2 3 3 GR ADOVI I ZGUBLJ ENI I NAE NI
bogata zlatom? - teklo je dolje, u veliki kruni rezervoar. S druge
strane se dovodila voda. Sve izgleda kao uveano postrojenje za
ispiranje zlata. Na kraju, voda je istjecala kroz prostoriju s br anom
te van kroz labirint. Ono to je ostalo u kameni m badnj evi ma,
bilo je zlato.
to su, u t om sluaju, megalitski, kolosalni ci k-cak zidovi
na rubu obronka uvali ili podravali? Na ovo pitanje jo uvijek
nema jasnog odgovora, osim nagaanja da je bila pot rebna neka
vrsta masivne platforme za vozila - zrana, mor amo pretpostaviti
- koja su se koristila za dovoenje rude i odvoenje grumenj a.
Mjesto koje je moglo sluiti ili je trebalo sluiti za
slinu t ransport nu funkciju, smjeteno nekih sto kilometara
sjeverozapadno od Sacsahuamana, je OHantaytambu. Arheoloki
ostaci nalaze se na vrhu strmog planinskog izdanka; oni odozgo
gledaju na otvor izmeu planina koje se uzdiu t amo gdje se
sreu rijeke Urubamba-Vi l canot a i Patcancha. Selo koje je
ustupilo svoje ime ruevinama smjeteno je u podnoj u planine;
ime koje znai ' Odmorite OHantaya' potjee iz vremena kad je
j unak Inka t amo pripremao ustanak protiv panjolaca.
Nekoliko stotina neobraenih kameni h stepenica povezuju
nizove terasa koje su nainili Inke i vode do glavnih ruevina
na vrhu. Tamo, u onome za to se pretpostavlja da je sluilo
kao tvrava, zaista se nalaze ostaci graevina s Inka-zi dovi ma
izgraenim od sakupljenog kamenja. U usporedbi s pr ed- I nka
graevi nama iz Megalitskog doba, ovi izgledaju primitivno i
runo.
Megalitske strukture zapoinju s pot por ni m zidom
izgraenim od prekrasno oblikovanog poligonalnog kamenj a
kakvog se moe nai meu prije opisanim megalitskim ostacima.
Proavi kroz prolaz izrezan iz jednog jedinog kamenog bloka,
dolazimo do platforme koju podrava drugi pot porni zid,
takoer izgraen od poligonalnog kamenja, ali veeg. Na j ednoj
strani produetak tog zida postaje zatvorena st rukt ura s dvanaest
trapezoidnih otvora - s dva koji slue kao vrata i deset koji su
lani prozori; moda je to razlog to je Luis Pardo (Ollamtaitampu,
Una ciudad megalitica) nazvao ovu st rukt uru sredinjim hramom' .
2 3 4
S druge strane zida stoji masivni i savreno oblikovani ulaz (si.
104), koji je u svoje vrijeme (iako ne i danas) sluio kao put
prema gore, do glavnih struktura.
Najvei tajna Ollabambua krije se u sljedeem: red od
est kolosalnih monolita koji stoje na najvioj terasi. Gigantski
kameni blokovi visoki su od 3,3 do gotovo 4,3 metra, u prosjeku
iroki 1,8 ili vie metara, te variraju u debljini od oko 1 do preko
1,8 metara (sl. 105). Oni stoje spojeni, bez buke ili nekog drugog
vezivnog materijala, uz pomo dugog klesanog kamenj a koje
je umet nut o meu njih. Gdje je dubina blokova bila manj a od
najvee debljine (od preko 1,8 metara), tu su se uklopili veliki
poligonalni kamenovi, kao u Cuzcu i Sacsahuamanu, da naprave
podj ednaku debljinu. Meutim, s prednj e strane megaliti su
stajali kao jedan zid, okrenut tono prema jugoistoku, a povrina
im je bila paljivo izglaena da bi se dobila lagana zaobljenost.
Naj manj e dva monolita nose ostatke reljefnih ukrasa koje nije
ispralo vrijeme; na etvrtom jasno (raunajui s lijeva) je vidljiv
simbol stepenica; svi se arheolozi slau da je taj simbol, koji vue
podrijetlo iz Tiahuanacua na jezeru Titicaca, oznaavao uzlazak
sa Zemlje na nebo ili, u suprot nom smjeru, silazak s neba na
Zemlju.
slika 104
slika 105
Dovraci i izboine na stranama i prednj i m dijelovima
monolita, te dijelovi slini stepenicama na vrhu estoga, upuuj u
na to da konstrukcija nije bila zavrena. I doista, kameni blokovi
razliitih oblika i veliina lee razasuti uokolo. Neki od njih
su izrezani i oblikovani, te imaju savrene kutove i rezbarije.
Najznaajniji vidljivi trag - u njih je bio urezan duboki oblik
slova T (sl. 106). Svi znanstvenici koji su pronali takve rezove
u divovskim kameni m blokovima u Ti ahuanacuu morali su se
sloiti da je taj lijeb bio namijenjen t ome da dri dva kamena
bloka zajedno pomou metalne spone, kao predost ronost protiv
zemljotresa.
slika 106
2 3 6
ovjek se stoga mora uditi kako znanstvenici mogu i dalje
ove ostatke pripisivati Inkama koji nisu imali nikakvog metala
osim zlata, a taj je metal premekan i zato pot puno neprikladan da
zajedno dri kolosalne kamene blokove koje bi uzdrmao potres.
Takoer je naivno i objanjenje da su vladari Inka izgradili to
kolosalno mjesto kao divovsku kupelj, jer je kupanj e bilo jedan
od njihovih omiljenih uitaka. Uz dvije rijeke koje teku ba u
podnoj u planine, zato dovlaiti ogromne blokove - od kojih
neki tee i po 250 t ona - da bi se izgradila kada na brdu? I sve to
bez eljeznog orua?
Ozbiljnije objanjenje niza od est monolita moglo bi glasiti
da su oni bili dio planiranog pot pornog zida, koji je vj eroj at no
trebao podravati veliku platformu na vrhu planine. Ako je t omu
tako, tada veliina i masivnost kamenih blokova podsjeaju na
kolosalne kamene blokove koritene za gradnj u jedinstvene
platforme u Baalbeku, u libanonskim planinama. U knjizi
Stepenice u nebo opisao sam i podrobno ispitao tu megalitsku
platformu, te sam doao do zakljuka da je to bilo ' mjesto za
sputanje', koje je bilo i prvo Gilgameovo odredite - mjesto za
sputanje ' zranih brodova Anunnakija.
Mnoge slinosti koje postoje izmeu OHantaytambua i
Baalbeka ukljuuju i podrijetlo megalita. Kolosalni kameni
blokovi u Baalbeku bili su lomljeni kilometrima daleko u dolini,
zatim nevjerojatno podignuti, t ransport i rani i postavljeni na
mjesto da se uklope s drugi m kameni m blokoovima u platformi.
I u OHantaytambuu su divovski kameni blokovi iskopavani iz
planine na suprot noj strani doline. Teki blokovi od crvenog
granita, nakon to su bili odlomljeni, isklesani i oblikovani,
dopremani su sa planine, preko dvije rijeke i noeni gore do
OHantaytambua; zatim ih se paljivo podiglo, precizno postavilo
na mjesto i naposljetku spojilo.
iji je djelo bio OUantaytambu? Garcilaso de la Vega je
zapisao da je to bilo 'iz najranije epohe, prije Inka'. Blas Valera je
ustvrdio: 'iz doba koje je prethodilo epohi Inka ... doba pant eona
bogova iz vremena prije Inka'. Oko ove vremenske odrednice
suvremeni se znanstvenici slau.
Vrijeme je, osim toga, da se shvati da su ti bogovi bili ista
ona boanstva kojima bliskoistone legende pripisuju izgradnju
Baalbeka.
Da li je OHantaytambuu bila namijenjena uloga tvrave,
kao to je to mogao biti Sacsahuaman, ili je trebao biti mjesto za
sputanje letjelica, kao to je bio Baalbek?
U svojim dosadanjim knjigama pokazao sam da su
Anunnaki, pri odreivanju mjesta svemirske luke i ' mjesta
za sputanje', najprije odredili koridor za sputanje, i to na
nekom istaknutom zemljopisnom mjestu (kao to je planina
Ararat). Staza leta u t om kori doru bila je pod kut om od t ono
45 stupnjeva prema ekvatoru. U vremenu poslije Potopa, kada
je svemirska luka smjetena na Sinajski poluotok, a mjesto za
sputanje letjelica bilo je u Baalbeku, primijenjen je isti obrazac.
Torreon u Machu Picchuu ima, pokraj dva prozora za
promatranje u pol ukrunom dijelu, jo jedan zagonetni prozor
(sl. 107) koji na svom donj em dijelu ima otvor u obliku stepenica
i usku pukot i nu na gornj em kraju. Osobna istraivanja pokazuj u
slika 107
2 3 8
da linija od Svete Stijene kroz pukotinu do Intihuatane prolazi
tono pod kut om od 45 stupnjeva prema st ranama svijeta,
stvarajui tako glavnu orijentaciju za Machu Picchu.
Ta orijentacija od 45 stupnjeva nije odredila samo razmjetaj
Machu Picchua, nego i lokaciju veih drevni h mjesta. Ako na
zemljopisnoj karti regije povuemo liniju koja spaja legendarne
postaje Viracoche od Otoka Sunca na jezeru Titicaca, linija e
proi kroz Cuzco i nastaviti do Ollantaytambua - pod kut om od
tono 45 stupnjeva prema ekvatoru!
Brojne studija i predavanja Marije Schulten de D' Ebneth,
skupljeni u nj enoj knjizi La Ruta de Viracocha, pokazali su da
se linija pod kut om od 45 stupnjeva na kojoj se nalazi Machu
Picchu poklapa s reetkastim uzorkom du stranica kvadrata
nakoenog pod kut om od 45 stupnjeva (tako da kutovi, a ne
stranice pokazuj u prema stranama svijeta). Ona je priznala da ju
je Salcamayhuin Relacin ponukao na pot ragu za t i m drevni m
obrascem. Iznosei priu o tri prozora, on je nacrt ao skicu (si.
108a) i svakom prozoru dao ime: Tampu-Tocco, Maras-Tocco
i Sutic-Tocco. Maria Schulten je shvatila da su to imena
mjesta. Kada je primijenila nakoeni kvadrat na karti podruj a
Cuzco-Urubamba, sa sjeverozapadnim kut om okrenut i m
prema Machu Picchuu (odnosno Tampu-Toccuu), otkrila je
da su sva druga mjesta sjela na ispravnu poziciju. Povukla je
linije koje pokazuj u da linija pod kut om od 45 st upnj eva koja
poi nj e u Ti ahuanacuu, zaj edno s kvadrat i ma i krugovi ma
odreene veliine, obuhvaa sva kljuna drevna mj est a
izmeu Ti ahuanacua, Cuzca i Quita u Ekvadoru, ukl j uuj ui i
najvanije - Ol l ant ayt ambu (sl. 108b).
Nita manj e znaajno nije ni njezino drugo otkrie. Kutovi
koje je izraunala izmeu sredinje linije od 45 stupnjeva i mjesta
smjetenih dalje od nje, kao to je Pachacamacov hram, otkrili
su joj da je Zemljin nagib (' kosina tj. ' nakrivljenost' ) u vrijeme
stvaranja ove matrice iznosio blizu 24 08'. To bi znailo da je ta
matrica bila zamiljena (prema nj enom miljenju) 5125 godina
prije njezinih mjerenja provedenih tijekom 1953. g.; drugi m
rijeima - ova matrica potjecala bi iz 3172. godine pr. n. e..
slika 108
To stajalite pot vr uj e moj zakljuak da te megalitske
st rukt ure pri padaj u dobu Bika, razdoblju i zmeu 4000. g. pr.
n. e. i 2000. g. pr. n. e. Koristei paralelno suvremene studije s
podaci ma koje su nam ostavili kroniari, pot vruj e se ono to
su legende ust raj no ponavljale:
Sve je zapoelo na jezeru Titicaca.
10
'BAALBEK NOVOG
SVIJETA'
Sve do jedne verzije svake od legendi u Andama ukazuj u
na jezero Titicaca kao na Poetak - mjesto na kojem je veliki
bog Viracocha izvodio svoje stvaralake pothvate, gdje se
ovjeanstvo ponovno pojavilo nakon Potopa i gdje su preci
Inka dobili zlatni tap kako bi pomou njega utemeljili andsku
civilizaciju. Ako je rije o fikciji, onda je injenice pot vruj u; jer
upravo na obalama jezera Titicaca stajao je prvi i najvei grad u
obje Amerike.
Njegov opseg, veliina njegovih monolita, zamrene rezbarije
na njegovim spomenicima i kipovima nisu prestali iznenaivati
sve koji su vidjeli Ti ahuanacu (kako se mjesto zvalo), sve od
trenutka kad je prvi kroniar mjesto opisao Europljanima. Svi
su postavljali isto pitanje, zbunjeni njegovom neot kri venom
starou - tko je izgradio taj jedinstveni grad i kako. Pa ipak,
najveu zagonetku predstavlja sama lokacija: neplodno, gotovo
beivotno mjesto na oko etiri kilometra visine, meu najviim
vrhovima Anda koji su pokriveni vjenim snijegom i ledom.
Zato bi netko uloio nevjerojatan napor da uspravi kolosalne
2 4 1
2 4 2
graevine od kamena, koje se mora lomiti i prenositi iz mjesta
kilometrima udaljenih u ovo osamljeno, vj et rom ibano mjesto
bez drvea?
Ta je misao proganjala i Ephraim George Squiera koji je do
jezera stigao prije jednog stoljea. ' Otoci i rtovi jezera Titicaca',
pisao je (Peru lllustrated), ' najveim su dijelom neplodni. Vode
skrivaju raznovrsnost udnih riba, to pomae populaciji koja
nuno oskudijeva u podruj u gdje jeam nee zreti, osim pod
vrlo povoljnim okolnostima, i gdje kukuruz, onaj naj manj e
veliine, ima vrlo neizvjestan razvoj; mjesto je to gdje se krumpi r
stisnuo do naj manj i h dimenzija i jo je k t ome gorak, gdje je
jedina itarica quinoa i gdje su jedine domae ivotinje pogodne
za hranu biscacha, lama i vicua. Pa ipak, u t om svijetu bez drvea,
dodao je,' ako nam je tradicija vodi, razvile su se klice civilizacije
Inka', iz ranije,' izvorne civilizacije koja je klesala svoje spomenike
u masi vnom kamenj u i ostavila ih na ravnici Tiahuanacua, a o
kojima nije ostala nikakva predaja, osim da su oni djelo divova iz
starih vremena koji su ih podigli u j ednoj noi'.
Meutim, dok se uspinjao na obronak koji gleda na jezero
i na drevno mjesto u podnoj u sinula mu je jedna sasvim druga
misao. Da li je moda upravo zbog izolacije, zbog okolnih vrhova,
zbog pogleda izmeu tih vrhova izabrano to mjesto? S hrpt a na
j ugozapadnom rubu ravnice na kojoj se nalazi jezero, blizu mjesta
gdje njegove vode istjeu na jug rijekom Desaguadero, on ne
samo da je mogao vidjeti jezero s njegovim junim poluotocima
i otocima, ve i snjene vrhove na istoku.
'Ovdje', zapisao je, poprativi rijei svojeruno nacrt anom
skicom, ' puca pogled na veliki snjeni lanac Anda u svoj njegovoj
velianstvenosti. Iznad jezera domi ni ra masivni Illampu ili
Sorata, kruna kontinenta, najvia planina u Americi koja se
natjee, ako im nije i ravna, s visinama Himalaja; to se tie njene
visine, procjene i prorauni promatraa variraju izmeu 7.600
i 8.200 metara'. Juno od ovog istaknutog geografskog obiljeja,
neprekinuti lanac planina i vrhova 'zavrava velikom planinom
Illimani, visokom 7.500 metara'. Izmeu zapadnog hrpt a na ijem
je rubu stajao Squier i divovskih planina na istoku lei ravno,
2 4 3 ' BAALBEK N O V O G SVI JETA'
otvoreno uleknue koje zauzimaju jezero i njegove june obale.
' Vjerojatno se nigdje drugdj e na svijetu', nastavlja Squier,' ne moe
vidjeti tako raznoliku i velianstvenu panoramu s jednog jedinog
mjesta. Cijela velika visoravan Perua i Bolivije na svom najirem
dijelu, sa svojim sustavom voda, sa svojim rijekama i jezerima,
svojim ravnicama i planinama, sve uokvireno lancima Kordiljera
i Anda, predstavljena je u obliku zemljopisne karte' (sl. 109).
Jesu li upravo ove zemljopisne i topografske osobine bile
razlog za odabir ovog mjesta - na r ubu velikog, ravniarskog
bazena, s dva vrha koji se istiu ne samo sa zemlje, nego i gledano
s neba - ba kao to su i vrhovi -bl i zanci Ararata (5.200 i 4.000
metara) te dvije piramide u Gizi sluile za oznaavanje putova za
sputanje Anunnakija?
slika 109
2 4 4
Premda je ovo Squieru bilo nepoznato, on je ipak postavio
analogiju, budui da je naslovio jedan odl omak koji opisuje
drevne ruevine s ' Tiahuanaco, Baalbek Novog svijeta; to je bila
jedina usporedba koje se mogao sjetiti - usporedba s mj est om
koje smo identificirali kao mjesto za sputanje Anunnakija, kamo
je Gilgame stupio prije pet tisua godina.
Najvei istraiva Tiahuanaca i njegovih ruevina kojeg je
vidjelo ovo stoljee bio je bez sumnj e Arthur Posnansky, europski
inenjer koji se preselio u Boliviju i posvetio svoj ivot tajnama
tih ruevina. Ve 1910. g. poalio se da od jednog posjeta do
drugog moe vidjeti sve manj e artefakata, jer su lokalni domoroci,
graditelji u glavnom gradu La Pazu, pa i sama uprava za gradnju
eljeznike pruge, sustavno odnosili kamene blokove, ne zbog
njihove umjetnike ili arheoloke vrijednosti, nego kao besplatni
raspoloivi graevni materijal. Pola stoljea prije toga Squier se
poalio na isti problem kad je primijetio da su u oblinjem gradu,
na poluotoku Copacabana, crkva kao i nastambe seljaka bile
izgraene od komada kamena odnesenih s drevnih ruevina kao
da su kamenolom. ak je i katedrala u La Pazu, pronaao je, bila
podignuta od kamenj a iz Tiahuanaca. Ipak, ono malo to je ostalo
- najvie stoga to je bilo premasivno za micanje - stvorilo je kod
njega dojam da se radi o ostacima civilizacije koja je nestala prije
poetka civilizacije Inka, a bila je suvremenik civilizacijama Egipta
i Bliskog istoka. Ostaci pokazuju da su graevine i spomenici
bili djelo ljudi sposobnih ostvariti jedinstvenu, savrenu i
skladnu arhitekturu - ali koji ' nisu imali djetinjstva, i nisu proli
kroz razdoblje rasta'. Ne udi, stoga, da su zaueni Indijanci
panjolcima rekli da su ove artefakte preko noi podigli divovi.
Pedro de Cieza de Leon kbji je u vremenu izmeu 1532.
- 1550. g. proputovao krajeve koji danas ine Peru i Boliviju,
izvijestio je u svojim Kronikama da su ruevine Tiahuanaca
bez sumnj e bile ' najdrevnije mjesto koje sam do sada opisao'.
Meu graevinama koje su ga zapanjile bio je ' brijeg napravljen
ljudskim rukama na velikom temelju od kamena' koji je bio velik
vie od 270 x 120 met ara na svojoj osnovici, a uzdizao se nekih
35 metara. Ispod njega je vidio' dva kamena idola ljudskog oblika
2 4 5 ' BAALBEK NOVOG SVI JETA'
i figure, ije su crte lica bile vrlo vjeto isklesane, tako da izgleda
da ih je radila ruka nekog velikog majstora. Oni su toliko veliki
da izgledaju poput malih divova, a jasno je da imaju odjeu druge
vrste od one koju danas nose domoroci ovih krajeva; ini se da
imaju nekakav ornament na glavi'.
U blizini je vidio ostatke jo j edne zgrade i zida koji je bio
'vrlo dobro izgraen'. Izgledao je vrlo star i troan. U drugom
dijelu ruevina vidio je ' kamenj e tako ogromne veliine, da to
izaziva uenje i razmiljanje o njima, te se postavlja pitanje kako
ljudska snaga moe biti dovoljna da ih pomakne i smjesti t amo
gdje ih vidimo, kad su toliko veliki. Mnogi od tih kamenova su
isklesani na razne naine, neki od njih imaju oblik ljudskog tijela,
pa su to morali biti njihovi idoli'.
U blizini zida i velikih kameni h blokova on je primijetio
' mnogo rupa i upljina u zemlji' koje su ga zbunjivale. Dalje
prema zapadu takoer je naiao na drevne ostatke,' a meu njima
mnogo vrata s njihovim dovratcima, nadvratnicima i pragovima,
sve u j ednom kamenu'. Posebno se udio tome da su 'iz tih
velikih prolaza izlazili jo vei kamenovi na kojima su prolazi bili
oblikovani, pri emu su neki od njih bili iroki 9 metara, dugaki
4,5 met ra ili vie, te debeli 1,8 metara. Sve to', izvjetavao je krajnje
zapanjen - prolaz, njegov nadvrat ni k i dovraci - ' bio je jedan
jedini kamen'. Dodao je da je to 'djelo raskoi i velianstvenosti,
kad se sve uzme u obzir', i da sto se mene tie, nikako ne mogu
pojmiti kojim i nst rument i ma ili alatima se to moglo uraditi, jer je
vrlo izvjesno da prije negoli se to veliko kamenje moglo dovesti
do savrenstva i ostaviti takvim kakvim ga vidimo, alati su morali
biti mnogo bolji od onih koje danas upotrebljavaju Indijanci'.
Od svih artefakata koje su vidjeli prvi panjolci koji su t amo
stigli, a koje je Cieza de Leon tako iskreno opisao, ovi kolosalni
ulazi iz jednog komada jo uvijek lee t amo gdje su i poloeni.
Samo mjesto, smjeteno otprilike kilometar i pol na jugozapad
od glavnih ruevina Tiahuanaca, Indijanci su zvali Puma- Punku,
kao da se radi o odvoj enom mjestu; meut i m, danas pouzdano
znamo da je to bio dio vee metropole unutar Tiahuanacua,
veliine 1,6 x gotovo 3 kilometra.
slika 110
Ti su ostaci tijekom posljednja dva stoljea svakog putnika
koji ih je vidio ostavljali zateenim, ali su ih prvi znanstveno
opisali A. Stiibel i Max Uhle (Die Ruinestaette von Tiahuanaco
im Hochland des Alten Peru, 1982.). Fotografije i skice koje su
popratile njihovo izvjee pokazale su da su divovski kameni
blokovi koji su leali uokolo bili komponent e nekoliko struktura
zapanjujue sloenosti koje su mogle initi istonu graevinu
(sl. 110 temelji se na posljednjim studijama). etverodijelna
graevina koja se uruila (ili je bila prevrnuta) lei poput
ogromni h terasa, sa ili bez dijelova koji su s njima tvorili j ednu
cjelinu, uspravno podignuti ili pod drugi m kutovima (sl. 111).
Pojedini razlomljeni dijelovi tee i po sto tona svaki; nainjeni
su od crvenog pjeenjaka, a Posnansky (Tiahuanacu - kolijevka
slika 111
slika 112
amerikog ovjeka) je uvjerljivo dokazao da je kamenolom za ove
blokove - koji su teili tri ili etiri puta vie kad su bili u j ednom
komadu - bio na zapadnoj obali jezera, udaljen oko esnaest
kilometara. Ovi kameni blokovi, neki veliine 3,6 x 1,5 metara
i debeli gotovo 60 cm, prekriveni su uleknuima, ljebovima,
preciznim kutovima i povri nama koje imaju razliite razine. Na
odreeni m tokama blokovi imaju uleknua (sl. 112), zasigurno
namijenjena t ome da dre metalne spone, to predstavlja
tehniki ' trik' koji smo vidjeli u OHantaytambuu. No, dok je t amo
izgledalo da su spone bile izraene od zlata (jedinog metala kojeg
su Inke poznavali) - to je neodriva hipoteza zbog mekoe zlata,
ovdje su spone bile nainjene od bronce. Da je t ome uistinu tako,
znamo zato to su neke od tih bronani h spona i pronaene. To
je, bez dvojbe, otkrie od ogr omnog znaenja, budui da je bronca
slitina koju je najtee proizvesti, stoga to zahtijeva kombinaciju
odreenog omjera bakra (oko 85-90 posto) s kositrom; i dok se
bakar moe pronai u svom pri rodnom stanju, kositar se mora
izluiti mukot rpni m metalurkim procesom iz ruda u kojima je
sadran.
Na koji se nain dolo do bronce i da li njeno pridobivanje
predstavlja ne samo dio zagonetke, nego i klju za odgovor?
2 4 8
Ako zanemari mo uobiajeno objanjenje da su kolosalne i
zamrene strukture Puma- Punkua predstavljale' hram' , pitamo se:
kojoj su praktinoj svrsi one sluile? Koja je bila njihova funkcija
da je uloen takav ogroman napor i pri mi j enj ene sofisticirane
tehnologije? Njemaki arhitekt Edmund Kiss (ija je vizualizacija
ovih st rukt ura kako su one izvorno mogle izgledati nadahnul a
njegove planove za nacistike monument al ne zgrade) vjerovao je
da su humci i ostaci prednjeg i okolnih dijelova uruenog odjeljka
bili elementi luke, jer se jezero u stara vremena zaista protezalo
tako daleko. Ali, to objanjene ostavlja ot voreni m pitanje: to se
dogaalo u Puma- Punkuu? to se dovozilo i koji proizvodi su se
odvozili na toj neplodnoj visini?
Daljnja iskapanja u Puma- Punkuu otkrila su nizove
pol upodzemni h ograenih prostora izraenih od savreno
oblikovanih kameni h blokova. To podsjea na uleknute trgove
u Chavin de Huant aru i otvara mogunost da su to bili dijelovi
- rezervoari, bazeni, prostorije s branama - slinog vodovodnog
sustava.
Moda koji odgovor vie moe ponudi t i nalaz koji najvie
zbunj uj e (ako je to jo mogue) na t om mjestu: kameni blokovi,
sami ili nesumnjivo odlomljeni od veih blokova koji su bili
oblikovani, nakoeni, rezani i izbrazdani na zapanjujui nain, sa
zapanj uj uom preciznou i pomou alata kakve je ak i danas
teko nai. Najbolji nain da se opiu ova tehnoloka uda jest
predoiti neke od njih (sl. 113).
Nema ba nikakvog vj erodost oj nog objanjenja za ove
artefakte, pa ne preostaje drugo nego sugerirati - uzimajui u
obzir nau sadanju tehnologiju - da su to bile matrice, kalupi za
lijevanje zamrenih metalnih dijelova; dijelova za neku sloenu i
sofisticiranu opremu koju andski ovjek, ili bilo tko drugi za tu
istu svrhu, bilo gdje drugdje, nikako nije mogao posjedovati u
vrijeme prije Inka.
Brojni su arheolozi i istraivai, od tridesetih godina prolog
stoljea nadalje, dolazili u Tiahuanacu, na krai ili na dugot raj an
rad - Wendell C. Bennett, Thor Heyerdahl i Carlos Ponce
slika 113
Sangines neka su od najpoznatijih imena; no, oni su uglavnom
samo koristili zakljuke Art hura Posnanskog, gradili na njima,
prihvaali ih ili s njima polemizirali; on je prvi predstavio svoj
izvanredan rad i uvide 1914. g. u opsenom djelu Una Metropoli
Prehistrica en la America del Sur; nakon sljedea tri desetljea
predanog istraivanja u Tiahuanacu objavljen je i njegov
rad Cuna del Hombre de las Americas u etiri knjige, zajedno s
engleskim pri j evodom (1945.). Tom je izdanju iskazana ast
time to je slubeni predgovor napisala bolivijska vlada (mjesto
je zavrilo na bolivijskom dijelu jezera, nakon to se Bolivija
odvojila od Perua), te je proslavilo '12.000 godina Tiahuanacua!
Stoga, kad je sve bilo reeno i uinjeno, zakljuak Posnanskog
bio je nadasve zapanjuju (i kontroverzan): Tiahuanacu je star
tisuljeima; njegova prva faza bila je izgraena dok je razina
jezera bila oko stotinu stopa via i prije negoli je cijelo podruj e
bilo poplavljeno vodenom bujicom - moda se radi upravo o
slavnom Velikom Potopu, tisuama godina prije kranske ere.
Koristei istovremeno arheoloka otkria s geolokim studijama,
studijama flore i faune, mj erenj i ma lubanja pronaenih u
grobovima i port ret i rani m kameni m glavama, te vodei rauna o
svakom, pa i naj manj em, dijelu svog rada i tehnoloke ekspertize,
Posnansky je doao do zakljuka da su postojale tri faze u
povijesti Tiahuanacua; da su ga nastanjivale dvije rase - najprije
mongoloidni ljudi, zatim stanovnici Kavkaza Srednjeg istoka
- a ni u koje vrijeme negroidni narodi; mjesto su zadesile dvije
katastrofe, prva je bila pri rodna navala vodene bujice, a zatim je
uslijedila druga i znenadna nesrea nepoznate prirode.
Bez da su se pri t om nuno slagali s ovim potresnim
zakljucima ili datiranjem, geoloke, topografske, klimatske i sve
znanstvene podat ke koje je prikupio Posnansky, te, razumije se,
njegova arheoloka otkria, prihvatili su i koristili svi koji su
vrili istraivanja u pola stoljea od njegovih monument al ni h
napora. Njegova mapa samog mjesta (sl. 114) i danas predstavlja
osnovu plana mjesta, njegovih mjera, orijentacija i glavnih
graevina. Dok su neki od odjeljaka na koje je on ukazao kao na
slika 114
mjesta koja potencijalno sadre dodat ne ostatke i artefakte doista
i iskopani, glavno zanimanje bilo je i ostaje usredotoeno na tri
glavne komponent e mjesta.
Jedna od njih, na jugoistonom dijelu ruevina, jest brijeg
poznat kao Akapana. Vjerojatno je izvorno imao oblik vieslojne
piramide, a pretpostavlja se da je sluio kao tvrava koja je uvala
mjesto; glavni razlog za ovu pretpostavku bila je injenica da je
na vrhu ove piramide-brijega bilo iskopano njegovo sredite
koje je imalo oblik ovala obzidanog kamenom koji je sluio
kao rezervoar vode. Pretpostavljalo se da je njegova namj ena
bila skupljanje kinice za opskrbu branitelja vodom, u sluaju
da su se morali povui do ovog utvrenja. Meutim, glasine su
ustrajale u t ome da je to bilo mjesto gdje je bilo skriveno zlato, te
je u osamnaestom stoljeu panjolac i menom Oyaldeburo dobio
koncesiju za kopanje u Akapani. On je napravio prokop kroz
istonu stranu brijega kako bi se ocijedila voda, istraio je dno
rezervoara, strgnuo strukture od prekrasnog klesanog kamena i
kopao duboko u brijeg, gdje god bi naiao na kanale i cijevi.
Takvo razaranje je, meut i m, otkrilo da Akapana nije bio
pri rodan brijeg, ve vrlo sloena graevina. Daljnja iskapanja
koja jo uvijek jedva da su zagrebla povrinu, uslijedila su kao
rezultat istraivanja Posnanskog, koji je pokazao da je kameni
rezervoar imao majstorski napravljene brane koje su velikom
preciznou mogle regulirati otjecanje vode kroz kanale
napravljene od klesanog kamena. Kompleksni unut arnj i radovi
u Akapani bili su tako izvedeni da odvode vodu s j edne razine
unut ar Akapane do druge, nie razine, naizmjence kroz okomite
i vodoravne odjeljke, s vertikalne visine od petnaest metara, ali
zbog cik-cak izvedbe pokrivajui puno veu udaljenost. Na kraju,
oko metar ispod Akapane, voda je tekla kroz ispust od kamena
u umj et ni kanal (ili jarak) irok oko 30 metara koji je okruivao
cijelo mjesto. On je odatle vodio do mola na sjeveru mjesta, a
otuda do jezera. Dakle, ukoliko je svrha bila iskljuivo otjecanje
vika vode kako bi se sprijeilo nj eno prelijevanje nakon jakih
kia, dovoljna bi bila jednostavna ravna nagnuta cijev (kakva je
pronaena u Tuli). No, ovdje vi di mo kanale pod kut om, graene
2 5 2
klesanim kamenj em uklopljenim s velikom domiljatou, tako
da reguliraju tok vode s j edne razine na drugu. A to nam ukazuje
na tehniku procesiranja - moda koritenje tekue vode za
ispiranje rude?
Da se u Akapani moralo dogaati neko procesiranje,
potvruje i otkrie - na povrini, te u zemlji maknut oj s
' rezervoara' - velikih koliina tamnozelenih 'oblutaka' veliine od
1,8 do 5 centimetara. Posnansky je ustanovio da su poput kristala,
ali ni on niti drugi (koliko nam je poznato) nisu izvodili daljnje
testove kako bi utvrdili pri rodu i podrijetlo tih okruglastih
predmeta.
Struktura blia sreditu mjesta ('K' na mapi Posnanskog)
imala je toliko mnogo podzemni h i pol upodzemni h osobitosti
da je Posnansky pomislio kako bi mogla biti rije o odjeljku
ostavljenom po strani za grobove. Svuda uokolo bili su odjeljci od
kamenih blokova, rezanih na nain da slue kao kanali za vodu;
oni su bili u neredu za to je Posnansky krivio ne samo lovce na
blago, nego i prijanji tim istraivaa pod vodstvom grofa Crequi
de Montforta koji je tijekom svojih iskopavanja 1903. g. vadio
ostatke, razbijajui i unitavajui sve to im je stajalo na putu
(prema Posnanskom), a usto je i odnio mnoge predmete. Izvjee
o otkriima i zakljucima ove francuske ekspedicije objavljeno je
u knjizi Georgea Court yj a i u predavanju Manuela Gonzalesa de
la Rose na Meunar odnom kongresu amerikanista 1908. g.. Bit
njihovih nalaza bila je 'da su postojala dva Tiahuanacua, jedan u
obliku vidljivih ruevina, a drugi podzeman i nevidljiv.
Sam Posnansky je opisao cijevi, kanale i branu (kao na
vrhu Akapane) koje je pronaao meu uleknutim dijelovima
graevine i ustanovio da su se cijevi protezale na nekoliko razina,
vodile moda do Akapane i bile povezane s drugi m podzemni m
strukturama na zapadu (u smj eru jezera). Rijeima i crteom (sl.
115a,b) doarao je neke od podzemni h i pol upodzemni h odjeljaka,
ne mogavi pritom suspregnuti zadivljenost preciznou izrade,
injenicom da je klesano kamenj e bilo nainjeno od tvrdog
andezita i da su ti odjeljci bili pot puno vodonepropusni: preko
svih spojeva, a osobito na velikim krovni m kameni m blokovima
slika 115
protezao se sloj nainjen od vapna, debeo desetak centimetara,
koji je zdanje inio apsolutno vodonepropusni m. Ovo je',
zapisao je, ' prvi i jedini sluaj da nalazimo upot rebu vapna u
pretpovijesnoj amerikoj gradnji'.
to se dogaalo u tim podzemni m odaj ama i zato su bile
graene na tako osobit nain, on nam nije znao rei. Moda su
uvale blago, ali ono bi, istakao je, ve odavno nestalo, zahvaljujui
lovcima na blago. I doista, tek to je otkrio neke od tih odaja,
' ikonoklastiki soj modernog Tiahuanacua ogolio je i opljakao
mjesto'. Osim onoga to je sam iskopao ili pronaao razbacano
uokolo mjesta, velike koliine kameni h cijevi - dijelova svih
oblika, veliina i promj era - mogle su se vidjeti i u oblinjoj crkvi,
u mostovima i nadvonjacima moderne eljeznike pruge, pa ak
i u La Pazu. Tragovi su ukazivali na prostrani vodovod, kako na
povrini tako i pod zemljom u Tiahuanacuu; Posnansky im je
posvetio cijelo poglavlje u svom najboljem djelu naslovljenom
Hydraulic Works in Tiahuanacu. Nedavna iskopavanja otkrila
su jo vie cijevi i vodenih kanala, pot vruj ui tako zakljuke
Posnanskog.
Druga istaknuta graevina u Ti ahuanacuu zahtijevala je
naj manj e iskopavanja, budui da stoji velianstveno, da je svi
mogu vidjeti; radi se o kolosalnom kamenom prolazu koji se
uzdie iznad ravnine mjesta poput Are de Triomphe, ali bez ljudi
koji bi tu odravali parade, gledali i klicali (sl. 116, sprijeda i
straga).
Poznata kao Vrata Sunca, Posnansky ih je opisao kao
' najsavrenije i najvanije djelo ... ostavtina i elegantni testament
kulturnog naroda, te znanja i civilizacije njegovih voa'. Svi koji
slika 116
2 5 5
' BAALBEK N O V O G SVI J ETA'
su Vrata vidjeli slau se s takvom ocjenom, jer ona ne zauuj u
samo zbog toga to su izrezana i oblikovana iz j ednog j edi nog
kamenog bloka (veliine oko 3 x 6 metara i teine preko sto
tona), nego i zbog zamrenih rezbarija koje oduzimaju dah.
Na donj em dijelu s prednj e i stranje strane Vrata nalaze
se nie i geometrijski izrezbareni otvori i povrine, ali ono to
zadivljuje jest izrezbareni dio na gornj em prednj em dijelu vrata
(sl. 117). Tamo vidimo sredinju figuru, gotovo t rodi menzi onal nu
premda izrezbarenu samo u reljefu, okruenu s tri reda krilatih
pomonika; kompoziciju upot punj uj e donji red slika koje
prikazuju samo lice sredinje figure uokvireno vijugavom
linijom.
Openito se svi slau da sredinja, domi nant na figura
predstavlja Viracochu koji dri ezlo ili oruje u desnoj ruci, a
munj u u obliku viljuke u drugoj (sl. 118). Ovaj prikaz pojavljuje
se na vazama, t kani nama i drugi m artefaktima u j unom
Peruu i okolnim zemljama, svjedoei dokle se proirilo ono
slika 117
slika 118
to znanstvenici nazivaju kul t urom Tiahuanacua. S obje strane
boga nalaze se krilati pomonici, poredani u tri vodoravna reda,
po osam njih u j ednom redu sa svake strane sredinje figure.
Posnansky je istakao da je samo prvi h pet na svakoj strani,
u svakom redu, izrezbareno u isti istaknuti reljef kao i samo
boanstvo; preostali na krajevima su nejasno izrezbareni, kao da
su prikriveni.
Posnansky je nacrtao sredinji lik, krivudavu crtu ispod
njega, te petnaest kuica na svakoj strani (sl. 119); zakljuio je da
je to bio kalendar dvanaest o-mj esene godine koja je poinjala
na proljetni ekvinocij (ruj an na j unoj hemisferi) i da velika
sredinja figura, koja prikazuje boanstvo u cjelini, predstavlja
taj mjesec i njegov ekvinocij. Budui da ekvinocij' oznaava ono
vrijeme u godini kada su dan i no j ednake duljine, pretpostavio
je da dio smjeten tono ispod sredinje figure - koji se nalazi
u sredini reda s vijugavom linijom - predstavlja drugi mjesec
ekvinocija, odnosno oujak. Preostale mjesece pripisao je po
slika 119
redu ostalim odjeljcima unut ar krivudave linije. Istiui da
dvije kuice na krajevima prikazuju t rubaa zajedno s glavom
boanstva, sugerirao je da su to dva ekstremna mjeseca kada se
sunce udalji do najdalje toke, odnosno mjeseci solsticija - lipanj
i prosinac - kada bi sveenici zatrubili da dozovu sunce nazad.
Vrata Sunca su, drugi m rijeima, bila kalendar u kamenu.
Ovaj kalendar, pretpostavljao je Posnansky, bio je solarni
kalendar. Ne samo daj e bio orijentiran na proljetni ekvinocij koji
je i oznaavao njegov poetak, nego je biljeio i drugi ekvinocij
i solsticije. To je bio kalendar od jedanaest mjeseci po trideset
dana svaki (broj krilatih pomoni ka iznad krivudave linije), uz
dodat ni 'veliki mjesec' od trideset i pet dana, mjesec Viracoche
koji je zaokruivao solarnu godinu od 365 dana.
Posnansky je trebao napomenut i da je solarna godina
s dvanaest mjeseci koja poinje na proljetni ekvinocij bila
karakteristina za bliskoistoni kalendar, nastao u Sumeru, u
Ni ppuru, oko 3800. g. pr. n. e.
Prikaz boanstva, kao i krilatih pomoni ka, te lica mjeseci
naizgled su prikazani realistino, a ustvari su sloeni od mnogo
komponenat a, od kojih svaka ima svoj, uglavnom geometrijski,
oblik. Posnansky je tim razliitim komponent ama posvetio
znaajnu studiju. One se pojavljuju i na drugi m spomenicima i
skul pt urama od kamena, kao i na keramikim predmetima. On
ih je piktografski klasificirao prema onome to su predstavljali
(ivotinja, riba, oko, krilo, zvijezda, itd.) ili prema poj mu koji
su oznaavali (zemlja, nebo, pokret, itd.). Ustanovio je da su
krugovi i ovalni oblici prikazani na mnot vo naina i raznih
boja predstavljali sunce, mjesec, planete, komete i druge nebeske
objekte (sl. 120a), da je veza izmeu Zemlje i neba (sl. 120b) esto
bila prikazivana, te da su domi nant ni simboli bili kri i znakovi
stepenica (sl. 120c,d). On je u simbolu stepenica vidio ' zatitni
znak' Tiahuanacua, njegovih spomenika i njegove prvobitne
civilizacije - izvora odakle se ovaj simbol, vjerovao je, proirio
na obje Amerike. Priznao je da je to bio simbol temeljen na
mezopotamskim ziguratima, ali i dodao da ne misli stoga da su
Sumerani bili u Tiahuanacuu.
Sve to dodat no ga je uvrstilo u uvjerenju da su Vrata
Sunca bila dio veeg strukturalnog kompleksa u Tiahuanacuu,
ija su svrha i funkcija bile da slui kao opservatorij; to ga je,
pak, dovelo do njegovog najznaajnijeg i, kako se pokazalo,
najkontroverznijeg djela i zakljuaka.
Slubeni zapisi Komisije za unitavanje i okajavanje idolatrije
koju su osnovali panjolci s jasnom svrhom (iako neki sumnj aj u
da je to bio i paravan za lov na blago) pot vruj u da su ljudi iz
Komisije stigli u Ti ahuanacu 1625. g.. Izvjee oca Josepha de
Arriage iz 1621. g. nabraja preko 5.000 ' predmeta idolatrije' koji
su bili uniteni lomljenjem, topljenjem ili paljenjem. to su oni
uinili u Tiahuanacuu, nije poznato. Vrata Sunca, kako pokazuju
slika 120
2 5 9 ' BAALBEK NOVOG SVI JETA'
rane fotografije, pronaena su u devetnaestom stoljeu kako stoje
prepolovljena na vrhu, s desnim dijelom koji se opasno nagnuo i
otklonio od druge polovice.
Kada i tko ih je izravnao i ponovno sastavio predstavlja
tajnu. Kako su pukla na dva dijela takoer je nepoznato.
Posnansky nije smatrao da je to bilo djelo Komisije; on je
vjerovao da su Vrata izbjegla nj i hov bijes, jer su se prije njihova
dolaska bila sruila te ih je prekrila zemlja, i tako sakrila od
pogleda kad su stigli Komisijini fanatici. Budui da su Vrata
oito bila ponovno uspravljena, neki postavljaju pitanje jesu li
postavljena na mjesto gdje su izvorno stajala; razlog t ome jest
miljenje da Vrata izvorno nisu bila usamljena graevina koja je
zasebno stajala na velikoj ravnici, nego da su tvorila dio ogromne
strukture smjetene istono od njih. Oblik i veliina te graevine
koja se zvala Kalasasaya bili su odreeni nizovima vertikalnih
kamenih stupova (to je i bilo znaenje imena - ' Stupovi koji
stoje'), djelomino otkrivajui pravokutan ograeni prostor
veliine otprilike 140 x 120 metara. Budui da se inilo kako je
os ove strukture bila istok-zapad, neki su se pitali nisu li Vrata
trebala stajati u sreditu umj est o na sjevernom rubu zapadnog
zida tog ograenog prostora (kao danas).
Dok je ranije tek velika teina monolitskih Vrata
predstavljala argument protiv stava da su ona pomicana za
gotovo dvjesto stopa, danas je iz arheolokih dokaza jasno da ona
najvjerojatnije stoje upravo na mjestu gdje su neko pripadala,
budui da sredite zapadnog zida zauzima terasa, iji je vlastiti
centar bio poravnat s osi Kalasasaye istok-zapad. Posnansky je uz
ovu os pronaao razliito kamenje, posebno isklesano na nain
da omogui astronomska promat ranj a; njegov zakljuak da je
Kalasasaya bila vjeto izgraen nebeski opservatorij danas je
prihvaen kao injenica.
Najoitiji arheoloki ostaci Kalasasaye su stojei stupovi
koji su tvorili pravokutni ograeni prostor. Iako ovdje vie
nisu svi stupovi koji su nekada sluili kao potpora za nizove
zidova, njihov broj upuuj e na povezanost s brojem dana u
solarnoj godini i u l unarnom mjesecu. Posnanskog je posebno
zanimalo jedanaest stupova (sl. 121) uspravljenih uz terasu koja
se prostirala od sredine zapadnog zida. Njegova mjerenja linije
pogleda du posebno postavljenih kamenova za promatranje,
orijentacija strukture te lagana i namj er na odst upanj a od
savrenog poklapanja sa st ranama svijeta, uvjerili su ga da
su Kalasasayu gradili ljudi koji su poznavali najsuvremenije
spoznaje iz astronomije za precizno utvrivanje ekvinocija kao
i solsticija.
Arhitektonski crtei Edmunda Kissa (Das Sonnentor
von Tiahuanacu) koji se temelje na radu Posnanskog, kao i
na njegovim vlastitim mj erenj i ma i procj enama, prikazuju
(vjerojatno ispravno) st rukt uru unut ar ograenog prostora
kao uplju piramidu: st rukt uru iji se vanjski zidovi uzdiu u
razinama, ali samo da bi okruili sredinje otvoreno dvorite
u obliku kvadrata. Glavno monument al no stubite bilo je na
sredini istonog zida; glavne toke za promat ranj e nalazile su
se na sredini svake od dvije ire terase koje su upotpunjavale
' piramidu' na zapadu (sl. 122).
slika 121
slika 122
Upravo na toj toki Posnansky je doao do svog zapanjujueg
otkria s eksplozivnim irenjem. Mjerei udaljenost i kutove
izmeu dvije toke solsticija, on je shvatio da se nagnutost Zemlje
prema Suncu, na kojoj su bili utemeljeni astronomski aspekti
Kalasasaye, nije poklapala s 23,5 stupnjeva naeg sadanjeg
razdoblja.
Nagnutost ekliptike, kako glasi znanstveni termin, za
orijentaciju astronomskih linija pogleda u Kalasasayi, naao je,
2 6 2
bila je 23 8' 48". Na temelju formula koje su astronomi odredili na
Meunarodnoj konferenciji o efemeridama u Parizu 1911. g., koje
uzimaju u obzir zemljopisni poloaj i nadmorsku visinu mjesta, to bi
znailo daje Kalasasaya izgraena oko 15.000. g. pr. n. e.\
Objavivi da je Tiahuanacu najstariji grad na svijetu,
' izgraen prije Potopa', Posnansky je izazvao neizbjean bijes
znanstvene zajednice svoga vremena; tada se, naime, smatralo, na
temelju teorija Maxa Uhlea, da je Tiahuanacu osnovan otprilike
poet kom kranske ere.
Nagnutost ekliptike ne treba mijeati (kao to su inili
neki kritiari Posnanskog) s fenomenom precesije. Ova druga
mijenja zvjezdanu pozadinu (konstelaciju zvijezda) nasuprot
koje se Sunce uzdie ili djeluje u odreeno vrijeme, kao npr.
proljetni ekvinocij; promjena, iako mala, dodaj e do 1 st upanj
svake sedamdeset i dvije godine, te do 30 stupnjeva (cijela kua
zodijaka) za 2160 godina. Nagnutost mi j enj a rezultat od gotovo
nepri mj et ne vrt nj e Zemlje, kao kad se na br odu die i sputa
horizont. Ova promj ena kuta nagiba Zemlje prema Suncu moe
dosei do 1 st upanj u razdoblju od oko 7.000 godina.
Zaintrigirana nalazima Posnanskog, nj emaka Astronomska
komisija je poslala ekspediciju u Peru i Boliviju; njeni lanovi
su bili profesor dr. Hans Ludendorff, direktor Astronomskog
i astrofizikog opservatorija u Potsdamu, profesor dr. Arnold
Kohlschiitter, direktor Astronomskog opservatorija u Bonnu i
honorarni ast ronom u Vatikanu i dr. Rolf Miiller, ast ronom s
potsdamskog opservatorija. Oni su svoja mj erenj a i promat ranj a
vrili izmeu studenog 1926. g. i lipnja 1928. g..
Njihova istraivanja, mjerenja i promat ranj a potvrdila su
prije svega da je Kalasasaya zaista bila astronomsko-kalendarski
opservatorij. Oni su, na primjer, pronali da je zapadna terasa
s jedanaest stupova du nje, zbog irine stupova, udal j enost i /
meu njima i njihovog poloaja, omoguavala precizna mjerenja
kretanja Sunca po godinjim dobima koja su uzimala u obzir malo
drukiji broj dana od solsticija do ekvinocija do solsticija i nazad.
tovie, njihove su studije potvrdile da je u naj kont r o-
verznijoj toki Posnansky bio u pravu: nagib na kojem su se
2 6 3 ' BAALBEK NOVOG SVIJETA'
zasnivale astronomske osobine Kalasasaye doista se bitno
razlikovao od kuta nagiba u nae vrijeme. Na temelju podataka
koji vjerojatno osvjetljavaju nagib koji se promat rao u drevnoj
Kini i Grkoj, astronomi su sigurni u vezi primjenjive krivulje
kretanja gore-dol j e tek za razdoblje od nekoliko tisua godina
unazad. Astronomski tim je zakljuio da bi rezultati doista mogli
upuivati na vrijeme oko 15.000. g. pr. n. e., ali i oko 9300. g. pr. n.
e., ovisno koju se krivulju primijeni.
Nije pot rebno posebno naglasiti, i ovaj drugi dat um bio je
jednostavno neprihvatljiv znanstvenoj zajednici. Poputajui pod
pritiskom kritika, Rolf Mller je poduzeo daljnja prouavanja
u Peruu i Boliviji, udruivi se s Posnanskim u Tiahuanacuu.
Doli su do zakljuka da se rezultati mijenjaju ako se uzmu u
obzir odreene varijante. Prvo, ukoliko se promat ranj e solsticija
ne vri s toke odakle je Posnansky pretpostavio, ve s druge
mogue toke, kut izmeu kraj nost i solsticija (a time i nagib)
bio bi neto drukiji; takoer nitko ne moe rei da li su drevni
astronomi fiksirali trenutak solsticija kada je sunce bilo iznad
linije horizonta, na njenoj sredini ili je upravo potonulo ispod
nje. Sa svim tim varijantama, Mller je objavio konano izvjee
u vodeem znanstvenom asopisu Baesseler Archiv (vol. 14) u
kojem je prikazao sve alternative, te zakljuio da ukoliko se kut
od 24 6' prihvati kao najtoniji, krivulja nagnutosti bi se kriala s
ovim oitanjem ili u 10.000. ili u 4000. godini pr. n. e.
Posnansky je bio pozvan da o ovoj temi progovori na
Dvadeset i treem meunar odnom kongresu amerikanista. On
je kao ispravan prihvatio kut nagnutosti od 24 6' 52,8", to je
znailo da treba birati izmeu 10.150. g. i 4050. pr. n. e. Priznajui
da je to ' vru materijal', ovo je pitanje ostavio otvorenim, sloivi
se da su potrebne daljnje studije.
Daljnja istraivanja u t om smjeru doista su poduzeta,
premda ne izravno u Tiahuanacuu. Ve smo spomenuli da
kalendar Inka upuuj e na Poetak u dobu Bika, a ne Ovna.
Sam Mller je doao do 4000. g. pr. n. e. kao priblinog doba
megalitskih ostataka u Cuzcu i Machu Picchuu. Osvrnuli smo
se i na istraivanje, provedeno du pot puno razliitih linija
ispitivanja, Marije Schulten de D' Ebneth koja su je dovela do
zakljuka da se matrica Viracoche poklapa s nagibom od 24
8', te stoga odgovara vremenu od 3172. g. pr. n. e. (po nj eni m
kalkulacijama).
Kako su se sve ee pronalazili predmet i sa slikom Viracoche
- na tkaninama, na materijalima u koji su bile zamot ane mumije,
na grnariji - po cijelom j unom Peruu, pa i dalje na sjever i
na jug, moe se povui paralela s drugi m podaci ma koji nisu
iz Tiahuanacua. Na temelju tih podat aka ak su i tvrdoglavi
arheolozi poput Wendella C. Bennetta doba Tiahuanacua poeli
vraati unazad, iz sredine prvog tisuljea n. e. do gotovo poetka
prvog tisuljea pr. n. e.
Datiranja radioaktivnim ugljikom, meut i m, vraaju
ope prihvaene dat ume sve dalje i dalje u prolost. ezdesetih
godina prolog stoljea bolivijski Cent ro de Investigaciones
Arqueolgicas en Tiwanaku - CIAT - (Centar za arheoloka
istraivanja u Tiwanaku, op. prev.) poduzeo je sistematska
iskapanja i radove na ouvanju mjesta. Prva velika stvar koju su
poduzeli bilo je pot puno iskopavanje i restauracija potonulog
' malog hrama' istono od Kalasasaye, gdje je pronaen vei
broj kameni h kipova i glava. Tijekom radova otkriveno je
pol upodzemno dvorite, moda za ritualne rtve koje je okruivao
kameni zid u kojem su se nalazile kamene glave - na nain kao u
Chavin de Huant aru. Slubeno izvjee Cariosa Ponce Sanginesa,
direktora bolivijskog Nacionalnog arheolokog instituta, iz 1981.
g. (Description Sumaria del Templete Semisubterraneo de Tiwanaku)
tvrdi da uzorci organske materije naeni na toj lokaciji daju
oitovanja radioaktivnog ugljika od 1580. g. pr. n. e.; kao rezultat,
Ponce Sangines je u svojoj opsenoj studiji Panorama de la
Arqueologa Boliviana smatrao daj e to vrijeme poetka Stare faze
Tiahuanacua.
Takva datiranja, do kojih se dolazi mj erenj i ma radioaktivnim
ugljikom, upuuj u na starost pronaeni h organskih ostatakafali
ne iskljuuju veu starost kamenih st rukt ura koje sainjavaju
mjesto. I zaista, sam Ponce Sangines otkrio je u sljedeoj
studiji (Tiwanaku: Space, Time and Culture) da su nove tehnike
2 6 5
' BAALBEK N O V O G SVIJETA'
utvrivanja starosti dale raniji dat um - 2134. g. pr. n. e. za
predmete od opsidijana pronaene na Kalasasayi.
U vezi s time zanimljivo je proitati u zapisima Juana de
Betanzosa (Suma y Narracion de los Incas, 1551. g.) da nakon to
je Tiahuanacu bio prvi put a naseljen pod vodstvom Con-Ti ki
Viracoche.' on je sa sobom imao odreeni broj ljudi... I nakon to
je izaao iz lagune, otiao je do mjesta pokraj nje, gdje danas stoji
selo koje se zove Tiahuanaco. Govore', nastavio je Betanzos, 'da
se j ednom, kada se narod Con- Ti ki Viracoche ve t amo naselio,
dogodila tama u zemlji'. Ali Viracocha je ' zapovjedio suncu da se
pokrene u smjeru u kojem se sada kree; odj ednom, natjerao je
sunce da zapone dan.
Tama koja je nastala uslijed zaustavljanja sunca i ' poetak
dana' kada se kretanje nastavilo, nesumnj i vo je sjeanje na isti
onaj dogaaj koji smo smjestili, na obje strane Zemljine kugle,
u otprilike 1400. g. pr. n. e.. Bogovi i ljudi, prema Betanzosovom
zapisu lokalne predaje, u Ti ahuanacuu su bili od ranijih vremena
- moda tako drevnih kao to arheoastronomski podaci
pokazuju?
Ali, zato je Tiahuanacu utemeljen na t om mjestu, u to
vrijeme?
Posljednjih godina arheolozi su pronali sline arhitektonske
osobitosti izmeu Teotihuacana u Meksiku i Tiahuanacua u
Boliviji. Jose de Mesa i Teresa Gisbert (Akapana, la Piramide
de Tiwanacu) istakli su da je Akapana imala tlocrt (u obliku
kvadrata s isturenim prilazom) kao i Mjeseeva piramida u
Teotihuacanu, priblino iste mj ere osnovice piramide i istu
visinu (oko petnaest metara) kao i prvot na Suneva piramida,
te isti odnos visine prema irini. U svjetlu osobnih zakljuaka da
se izvorna (i praktina) svrha Teotihuacana i njegovih graevina
oituje kroz mjesni vodovod, unut ar i du dvije piramide, vodeni
kanali unutar Akapane i kroz cijeli Tiahuanacu popri maj u
sredinju ulogu. Je li Tiahuanacu utemeljen t amo gdje se nalazi
postrojenje za obradu? A ako je tako, za obradu - ega?
Dick Ibarra Grasso (The Ruins of Tiahuanaco i druga djela)
slagao se s predodbom veega Tiahuanacua koji obuhvaa
2 6 6
odjeljak Puma- Punku koji se protee kilometrima uzdu glavne
osi istok-zapad, za razliku od ' Puta mrtvih' u Teotihuacanu s
nekoliko glavnih arterija sjever-jug. Na rubu jezera, gdje je Kiss
vidio pristanite, on vidi arheoloki dokaz za masivne pot porne
zidove koji su, graeni sa zavojima, stvorili prave molove u
dubokoj vodi na koje su se mogli vezati brodovi natovareni
teretom. Ali ako je tako, to je Tiahuanacu uvozio a to je
izvozio?
Ibarra Grasso je izvijestio o otkriu ' malih zelenih oblutaka'
koje je Posnansky naao na Akapani, i drugdj e u Tiahuanacuu:
u ruevinama male piramide sline Akapani na jugu, gdje je
veliko kamenj e koje je sluilo za to da ih dri postalo zeleno, na
podruj u podzemni h struktura zapadno od Kalasasaye i u vrlo
velikim koliinama meu ruevinama Puma- Punkua.
Znaajno je napomenut i da je i veliko kamenj e u pot porni m
zidovima molova Puma- Punkua takoer pozelenilo. To moe
znaiti samo jednu stvar: izloenost kamena bakru, jer oksidirani
bakar je ono to kamenu i tlu daje zelenkastu boj u (isto kao to
prisutnost oksidiranog eljeza daje cr veno- smeu boju).
Da li se, dakle, u Tiahuanacuu procesirao bakar? Vjerojatno;
ali to se isto moglo initi - a bilo bi i mnogo razumnije - na
nekom manj e nedost upnom mjestu i blie izvorima bakra. Bakar
je, izgleda, bio dopreman u Tiahuanacu, a ne odnoen iz njega.
ega je to Tiahuanacu bio izvor, trebalo je biti jasno iz
samog znaenja imena njegove lokacije: Titicaca. Ime jezera
dolazi od j ednog od dva otoka koji lee kraj poluotoka Copaca-
bana. Upravo tamo, na otoku koji se zvao Titicaca, govore
legende, zrake sunca su pogodile Titikallu, svetu stijenu, im se
sunce pojavilo nakon Potopa. (Otok je stoga takoer poznat i kao
Otok sunca). I upravo tu, na svetoj stijeni, Viracocha je predao
boanski tap Mancu Capacu.
A to sva ta imena znae? Titi je na Aymara jeziku bilo ime
za metal - olovo ili kositar, prema lingvistima.
Titikalla, smatram, znailo je ' Kositrena stijena. Titicaca je
znailo ' Kositreni kamen'. A jezero Titicaca bilo je jezero koje je
bilo izvor kositra.
2 6 7
' BAALBEK N O V O G SVI JETA'
Kositar i bronca bili su proizvodi zbog kojih je osnovan
Tiahuanacu - t ono t amo gdje njegove ruevine jo uvijek
oaravaju posjetitelje.
11
ZEMLJA IZ KOJE
DOLAZE INGOTI
'Bijae neko u zemlji Usu ovjek po i menu Job. Bio je to
ovjek neporoan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla'. Bio je
blagoslovljen velikom obitelji i tisuama ovaca i stoke. On je bio
najugledniji meu svim istonjacima'.
' Jednoga dana dou sinovi Boji da stanu pred Jahvu, a
meu njima pristupi i Satan. Jahve tad upita Satana: "Odakle
dolazi?" - "Evo prooh zemljom i obioh je'".
Tako poi nj e biblijska Knjiga o Jobu, pravedni ku kojega
je Sotona iskuavao do granica ljudske vjere u Boga. Kako je
j edna nesrea slijedila drugu, a Job poeo dovoditi u pitanje
Boje putove, trojica njegovih prijatelja doputovala su iz dalekih
zemalja kako bi mu izrazila razumijevanje i pruila ut j ehu. Kad
je Job izrekao svoj jad i sumnj e u boansku mudrost , prijatelji
su mu ukazali na mnoga udesa neba i zemlje koja su bila
poznata samo Bogu; meu njima su bila uda metala i njihovi
izvori i domiljatost njihovog pronalaenja i dobivanja iz dubina
zemlje:
2 6 9
Da, srebro ima svoja nalazita,
a zlato mjesta gdje se proiava.
Ruda eljezna iz zemlje se vadi,
a iz rudae rastaljene bakar.
Ljudi tami postavljaju granice
i kopaju do najveih dubina
za kamenom u mraku zakopanim.
eljad iz tuine rovove dube
do kojih ljudska ne dopire noga,
Ima zemlja iz koje dolaze ingoti
gdje kao od vatre sve je razrovano.
Stijene njene safira su skrovita,
Praina zlatna krije se u njima.
Tih putova ne znaju ni grabljivice,
jastrebovo ih oko ne opaa. . .
Ali na kamen ovjek die ruku,
te iz korijena prevraa planine.
U kamenu prokopava prolaze,
oko mu sve dragocjeno opaa.
ilama vode on tok zaustavlja;
stvari skrivene nosi na vidjelo.
Poznaje li ovjek sva ta mjesta? Job je upitao da li je ovjek
sam otkrio sve metalurke procese. I doista, on je izazvao svoja
tri prijatelja pitanjem odakle dolazi to znanje o mineralima i
metalima?
Ali otkuda nam Mudrost dolazi?
Na kojem mjestu Razum prebiva?
ovjek njezina ne poznaje puta,
u zemlji ivih nisu je otkrili...
2 7 1 ZEMLJ A I Z KOJ E DOLAZE I NGOTI
Zlatom se istim kupiti ne moe,
ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;
ne mjeri se ona zlatom ofirskim,
ni oniksom skupim pa ni safirom.
Sa zlatom, staklo ne poreuj e se,
Nit se daje za sud od suha zlata.
emu spominjat prozirac, koralje,
bolje je stei Mudrost nego biserje. . .
Jasno, Job priznaje, sve to znanje dolazi od Boga - od onoga
koji ga je obogatio i osiromaio i koji e ga uzvisiti:
ledino je Bog put njen proni knuo
On jedini znade gdje se nalazi.
Jer pogledom granice zemlje hvata
i opaa sve pod svodom nebeskim.
Moda ovo uvrtavanje uda rudarstva u Jobovu raspravu
s njegovim prijateljima nije bilo sluajno. Iako se nita ne zna
o identitetu samog Joba ili o zemlji u kojoj je ivio, imena triju
prijatelja pruaj u nam neke tragove. Prvi je bio Elifaz iz Temana,
iz june Arabije; njegovo ime znai ' Bog je isto zlato'. Drugi je
bio Bildan iz uaha, zemlje za koju se vj eruj e da je bila smjetena
j uno od hetitskog grada Carcemisha; ime zemlje znai ' Mjesto
dubokih jama'. Trei je bio Sofar iz Naama, mjesta nazvanog po
sestri Tubal-Kaina, ' majstora svih kovaa', prema Bibliji. Sva su
trojica, dakle, dola iz zemalja u kojima je postojalo rudarstvo.
Postavljajui tako precizna pitanja, Job (ili autor Knjige
o Jobu) je pokazao zavidno znanj e o mineralogiji, rudarst vu i
metalurkim procesima. Jobovo vrijeme svakako je doba koje
je uslijedilo mnogo poslije sami h poetaka koritenja bakra,
kada je ovjek prikupljene grude bakra kovanjem obraivao u
korisne oblike; Jobovo vrijeme, naime, je doba kada su se metali
dobivali kopanjem ruda koje se topilo, proiavalo i lijevalo. U
klasinoj Grkoj, u prvom tisuljeu pr. n. e., kada se govori o
umijeu rudarstva i obradi metala, ljudi su takoer smatrali da se
radi o otkrivanju tajni prirode; sama rije metal dolazi od grkog
metallao, to znai 'traiti, pronalaziti skrivene stvari'.
Grki pjesnici i filozofi, a poslije njih i oni rimski,
ovjekovjeili su Platonovu podjelu ljudske povijesti prema etiri
metalna doba - Zlatnom, Srebrnom, Bronanom (bakrenom) i
eljeznom - u kojoj je Zlatno doba predstavljalo idealno doba,
vrijeme kada je ovjek bio najblie svojim bogovima. Biblijska
podjela ukljuena u Danijelovu viziju zapoinje s glinom, prije
popisa metala, te predstavlja toniju verziju ovjekovog napretka.
Nakon dugog Starog Kamenog doba, Srednje Kameno doba je na
Bliskom istoku zapoelo oko 11.000. g. pr. n. e. - odmah nakon
Potopa. Nekih 3600 godina poslije, ovjek na Bliskom istoku siao
je s planina u plodne doline i poeo se baviti zemljoradnjom,
pripitomljavanjem ivotinja i koritenjem metala u pri rodnom
stanju (grumenje metala pronaeno u koritima rijeka, koje nije
zahtijevalo ni iskopavanja ni proiavanja). Znanstvenici su to
doba nazvali Neolit (Novo Kameno doba), ali to je ustvari bilo
doba kada je glina - za grnariju i razne druge stvari - zamijenila
kamen, upravo kao to govori odl omak iz Knjige o Danijelu.
Rana upotreba i pri mj ena bakra rezultat je, dakle, bakrenog
kamenja iz kojeg se metal dobivao, te stoga mnogi znanstvenici
prijelaz iz Kamenog doba u metalna doba radije ne nazivaju
Bakreno doba, nego Bakreno-kameno doba. Taj se bakar
obraivao u eljeni oblik kovanjem ili procesom koji se nazivao
kaljenje, ako se bakreni kamen najprije omekavao vatrom.
Vjeruje se da je ovjek zapoeo s takvom obradom bakra (i
konano i zlata) u planinama oko bliskoistonog ' Plodnog
polumjeseca', emu su pogodovale i posebne okolnosti.
Zlato i bakar u prirodi, u svom ' pri rodnom stanju' ne nalaze
se iskljuivo u ilama duboko u stijenama u dubini zemlje, nego
i u obliku grumenj a i gruda (pa ak i praha, u sluaju zlata) koje
su sile prirode - oluje, poplave ili neprestani tok potoka i rijeka
- izbacile iz stijena na povrinu. ovjek je tada takve pri rodne
grude metala pronalazio pokraj rijeka ili u njihovim koritima;
metal bi odvojio od mulja i ljunka ispiranjem vodom ili
prosijavanjem kroz sito. Premda ovaj nain dobivanja metala ne
2 7 3 ZEMLJ A I Z KOJ E DOL AZ E I NGOTI
ukljuuje kopanje okna i tunela, ovu se met odu naziva rudarenj e
ispiranjem. Veina autoriteta vjeruje da se takvo rudarstvo
prakticiralo u planinama oko mezopotamskog ' Plodnog
polumjeseca te na istonim obalama Sredozemlja ve u pet om
tisuljeu pr. n. e., a svakako prije 4000. g. pr. n. e.
(Ovaj se nain rudarenj a koristio stoljeima; malo ljudi zna
da ' kopai zlata iz vremena poznate zlatne groznice devetnaestog
stoljea nisu zapravo bili rudari koji su kopali duboko u zemljane
dubi ne u potrazi za zlatom, kao npr. u sluaju rudnika zlata u
j unoj Africi. Oni su se, ustvari, bavili ispiranjem, prosijavajui
ljunak iz rijeke u potrazi za zlatnim grumenj em ili prahom. Na
primjer, za vrijeme zlatne groznice u Yukonu, u Kanadi, ' kopai'
koji su koristili kramp, branu i lonac izjavili su da su svake godine
- tijekom najboljeg razdoblja, prije j ednog stoljea - prikupili
vie od trideset tona zlata; stvarna proizvodnja je bila vjerojatno
dvost ruko vea. Zanimljivo je da ak i danas takvi ispirai i dalje
u rijenim koritima Yukona i Klondikea te njihovih pritoka
nalaze desetak tona zlata godinje).
Vrijedi napomenut i takoer da - premda se i zlato i bakar
moglo dobiti u njihovom pri rodnom stanju, a zlato je bilo ak i
prikladnije za upotrebu, budui da za razliku od bakra ne oksidira
- ovjek Bliskog istoka tih ranih tisuljea nije koristio zlato, nego
se ograniio na uporabu bakra. Ovaj fenomen obino prolazi
bez objanjenja; meut i m, drim da objanjenje treba potraiti
u stavu bliskom Novom svijetu - da je zlato bilo kovina koja je
pripadala bogovima. Kad je zlato ulo u upotrebu, na poetku
treeg tisuljea pr. n. e. ili nekoliko stoljea ranije, koristilo se za
ukraavanje hramova (doslovno, 'Boja kua') i za izradu zlatnih
posuda koje su se koristile tijekom boje slube u njima. Tek oko
2500. g. pr. n. e. zlato su poeli koristiti i vladari, to ukazuje na
promj enu stavova i odnosa, iji se uzroci tek trebaju istraiti.
Sumerska civilizacija doivjela je procvat oko 3800. g. pr. n.
e.; iz arheolokih otkria proizlazi da poeci te civilizacije, kako
u sjevernoj tako i junoj Mezopotamiji, seu u 4000. godinu pr.
n. e.; to je, osim toga, i vrijeme kad se javlja stvarno kopanje
te procesiranje ruda, kao i sofisticirana metalurgija - sloeno
2 7 4
i napredno znanje za koje su (kao i u sluaju svih ostalih
znanosti) drevni narodi govorili da su ga primili od Anunnakija,
bogova koji su na Zemlju doli s Nibirua. Prikazujui stupnjeve
ovjekovog koritenja metala, L. Aitchison (A History of Metals)
sa zaprepatenjem je primijetio da se oko 3700. g. pr. n. e. svaka
kultura u Mezopotamiji temeljila na obradi metala'; zadivljen,
zakljuio je da se metalurki vrhunci koji su tada dosegnuti
' moraju neizbjeno pripisati tehnolokom geniju Sumera.
Osim bakra i zlata koji su se mogli dobiti iz grumenj a u
pri rodnom stanju, takoer su se pridobivali, procesirali i koristili
i drugi metali koji su zahtijevali ekstrakciju iz rudni h ila
unutar stijena (kao u sluaju srebra) ili taljenje, a pot om ienje
rude (kao npr. olovo). Razvilo se umijee pravljenja slitina -
kemijsko spajanje dvaju ili vie metala u visokoj pei za taljenje.
Primitivno kovanje ustupilo je mjesto umijeu lijevanja; osobito
sloen proces poznat kao Cire perdue (' izgubljeni vosak'), koji
je omoguavao lijevanje i izradu lijepih i korisnih predmeta
(kao to su kipii bogova ili ivotinja ili hramski pribor) nastao
je - u Sumeru. Napredak se odatle proirio po cijelom svijetu.
Rijeima R. J. Forbesa zapisanim u Studies in Ancient Technology
'do 3500. g. pr. n. e. civilizacija u Mezopotamiji' (koja je zapoela
oko 3800. g. pr. n. e.) ' apsorbirala je metalurgiju. Egipat je taj
stupanj dosegao nekih tristo godina kasnije, a ve 2500. g. pr. n.
e. u cijelom prostoru izmeu Nila i Inda kopaju se rude. Nekako
u to vrijeme izgleda da i metalurgija u Kini biljei svoj poetak,
ali Kinezi nisu postali pravi metalurzi sve do razdoblja Lungshan
- 1800. - 1500. g. pr.n.e.... U Europi najraniji pronaeni metalni
predmeti jedva su stariji od 2000. g. pr. n. e.'.
Prije Potopa, kad su Anunnaki iskopavali zlato u junoj
Africi za vlastite potrebe na Nibiruu, taljene rude su prevoene
brodovima koji su mogli uplovljavati u njihov E.DIN. Plovei
kroz dananje Arapsko more i gore kroz Perzijski zaljev,
isporuivali su svoj teret za konano procesiranje i proiavanje
u BAD.TIBIRA-i, pret pot opnom 'Pittsburgh'. To ime je znailo
' Mjesto utemeljeno za metalurgiju'. Ime se ponekad izgovaralo
i kao BAD.TIBILA, u ast Tibila, boga metalurkih obrtnika i
kovaa; nema mjesta sumnji da ime metalurkog obrtnika u
Kainovoj liniji, Tubala, ne potjee iz sumerske terminologije.
Nakon Potopa velika ravnica Tigrisa i Eufrata, gdje se
nalazio Edin, bila je prekrivena neproboj ni m muljem; trebalo
je proi gotovo sedam tisuljea da bi ravnica postala dovoljno
suha kako bi se ljudi ponovno mogli t amo naseliti i stvoriti
sumersku civilizaciju. Iako u toj ravnici osuenog mulja nije
bilo izvora kamena niti minerala, tradicija je zahtijevala da
sumerska civilizacija i njena urbana sredita slijede "stariji plan",
te je stoga osnovan sumerski metalurki centar na mjestu gdje je
neko bio Bad-Tibira. injenica da su drugi narodi na drevnom
Bliskom istoku koristili ne samo sumersku tehnologiju, nego i
sumersku terminologiju, pot vruj e sredinje mjesto Sumera u
drevnoj metalurgiji. Ni u j ednom drugom drevnom jeziku nije
pronaen tako velik broj tako preciznih izraza koji se odnose na
metalurgiju. U sumerskim tekstovima pronaeno je ak trideset
izraza za bakar (URU.DU), preraen ili nepreraen. Postojali su
broj ni izrazi s prefiksom ZAG (ponekad skraenim na ZA) koji
su oznaavali sjaj metala te KU za istou metala ili njegove rude.
Takoer su postojali izrazi i za vrste i slitine zlata, srebra i bakra
- pa ak i eljeza (za koje se pretpostavlja da je ulo u upotrebu
tek j edno tisuljee nakon sumerskog primata); pod i menom
AN.BAR i eljezo je imalo vie od dvanaestak naziva, ovisno o
njegovoj kvaliteti. Neki sumerski tekstovi bili su pravi leksikoni
s izrazima za 'bijelo kamenje', obojene minerale, soli dobivene
kopanj em i smolaste tvari. Poznato je iz zapisa i nalaza da su
sumerski trgovci dospjeli do vrlo udaljenih izvora metala, nudei
zauzvrat ne samo sumersku robu - itarice i vunene ogrtae
- nego i gotove metalne proizvode.
Dok se ovo moe pripisati sumerskoj vjetini, znanju i
pronicljivosti, injenica da su i terminologija i poet no slikovno
pismo povezani s kopanjem metala takoer bili sumerski
zahtijeva objanjenje; naime, kopanj e metala bila je aktivnost
koja se izvodila u dalekim zemljama, a ne u Sumeru. Tako se, na
primjer, opasnosti rada u rudni ku u Africi spomi nj u u tekstu pod
naslovom ' Inanni no sputanje u nii svijet'; a teka muka ljudi
2 7 6
osuenih na rad u rudni ci ma na Sinajskom poluotoku podrobno
je opisana u epu o Gilgameu, u epizodi kada su bogovi osudili
njegovog pratioca Enkidua da u rudni ku okona svoje dane.
Sumersko slikovno pismo je sadravalo impresivni niz simbola
(sl. 123) koji su se odnosili na rudarstvo, od kojih mnogi
prikazuju raznolikost rudarskih okna prema njihovoj strukturi
ili mineralima koji su u njima iskopavani.
Gdje su svi ti rudnici bili smjeteni? Svakako ne u samom
Sumeru, meut i m, nije mogue uvijek dati jasan odgovor na ovo
pitanje, jer mnoga imena mjesta ostaju neidentificirana. No, neki
kraljevski zapisi upuuj u na daleke zemlje. Dobar primjer za to
je ovaj navod iz Valjka A, kolona XVI Gudee, kralja Lagaa (tree
tisuljee pr. n. e.) u kojem je zapisao rijetke materijale koritene
prilikom gradnj e hrama E. NINNU za svog boga:
Gudea izgradi hram sjajan od metala,
On uini ga sjajnim od metala.
On izgradi E. NINNU od kamena,
uini ga sjajnim s draguljima;
od bakra pomijeanog s kositrom on ga izgradi.
Kova, sveenik boanske gospodarice zemlje,
radie na njegovom proelju;
s dvije irine dlana sjajnog kamena
obloi zidove od opeka,
sa irinom dlana diorita, svijetlog kamena.
slika 120
Jedan od kljunih odl omaka u t om tekstu (kojeg Gudea
ponavlja u Valjku B kako bi bio siguran da e potomstvo
upamtiti njegova pobona postignua) govori o kori t enj u' bakra
pomijeanog s kositrom' za gradnj u hrama. Manjak kamena u
Sumeru doveo je do izuma glinene cigle pomou koje su bile
izgraene najvie i najimpozantnije graevine. Ali, kako nas
Gudea izvjeuje, u ovom sluaju je koriteno posebno uvezeno
kamenje i ak su i zidovi od opeka bili obloeni dioritom irine
dlana i s dvije irine dlana od manj e rijetkog kamena. Za takvo
neto, bakreni alati nisu mogli posluiti; bio je potreban vri
alat - alat od 'elika' Starog svijeta - tj. bronce.
Kao to je Gudea ispravno ustvrdio, bronca je bila' mjeavina'
bakra i kositra, a ne pri rodni element; ona je bila produkt
pravljenja slitine bakra i kositra u pei za taljenje i stoga pot puno
umj et ni proizvod. Sumersko pravilo za izradu slitine glasilo je 1:
6, tj. oko 85% bakra i 15% kositra, to je uistinu odlian omjer.
Bronca je meut i m i na druge naine bila tehnoloko dostignue.
Moglo je se oblikovati samo lijevanjem, a ne kovanjem ili
mijeanjem s drugi m kovinama; a kositar za to potreban morao
se dobivati iz ruda kroz proces koji se zove taljenje i redukcija,
jer se u prirodi vrlo rijetko nalazi u svom pri rodnom stanju.
Mora ga se reducirati iz rude koja se zove kasiterit. Ova se
ruda obino pronalazi u aluvijalnim nanosi ma koje su pri rodne
sile kao pljuskovi, poplave i bujice isprali iz kositrene ile u
stijeni. Kositar se dobiva iz kasiterita pomou taljenja, obino u
kombinaciji s vapnencem u prvoj fazi redukcije. ak i ovakav,
previe pojednostavljen opis ovog metalurkog procesa bit e
dovoljan da pojasni kako je bronca metal koji zahtijeva napredno
metalurko znanje na svakom st upnj u njegove proizvodnje.
Uz navedeno, spomeni mo jo j edan problem: to je bio metal
kojeg je bilo teko nai. Svi raspoloivi izvori - to nije sigurno
- blizu Sumera brzo su bili iscrpljeni. Neki sumerski tekstovi
su spominjali dvije kositrene planine u dalekoj zemlji iji je
identitet nejasan; neki (npr. B. Landsberger u Journal of Near
Eastern Studies, vol. XXI) ne izbjegavaju ukazati na takva daleka
mjesta kao to je kositreni pojas Dalekog istoka (Burma, Tajland
2 7 8
i Malezija) koji je danas glavni izvor kositra. Utvreno je da su
sumerski trgovci u potrazi za ovim ivotno vanim metalom,
preko posrednika u Maloj Aziji, doli do izvora kositrene rude uz
Dunav, osobito u provincijama koje su danas poznate kao eka i
Saska (odakle su rude odavno iscrpljene). Forbes je primijetio da
' nalazi na kraljevskom groblju u Uru (2500. g. pr. n. e.) pokazuju
da su se kovai iz Ura ... savreno razumjeli u metalurgiju bronce
i bakra. Odakle je dolazila kositrena ruda koju su oni koristili, jo
uvijek je tajna'. Tajna, zaista, jo uvijek postoji.
Nisu samo Gudea i drugi sumerski kraljevi, u ijim se
spisima spominje kositar, morali daleko putovati kako bi ga
dobili (vjerojatno ve u njegovom reduci ranom stanju). ak je
i boginja, uvena Itar, morala prelaziti planine da ga pronae.
U tekstu poznat om kao Inanna i Ebih (gdje je Inanna Itarino
sumersko ime, a Ebih ime dalekog, neidentificiranog planinskog
lanca), Inanna je traila doputenje od viih bogova govorei:
Neka krenem na put do kositrenih ruda,
Da nauim vie o njihovim rudnicima.
Zbog svih tih razloga, a moda i zato to su bogovi
- Anunnaki - morali poduiti drevnog ovjeka kako da
dobije kositar iz njegove rude pomou taljenja, Sumerani su
taj metal smatrali 'boanskim'. Njihova rije za njega bila je
AN.NA, doslovno - ' nebeski kamen. (Slino tome, kad se poelo
upotrebljavati eljezo koje je zahtijevalo taljenje rude, nazvano je
AN.BAR,' nebeski metal' ). Bronca, odnosno legura bakra i kositra
zvala se ZA.BAR,' svjetlucavi dvostruki metal'.
Izraz za kositar, Anna, posuen j e od Hetita bez vee izmj ene.
Ali u akadskom, jeziku Babilonaca i Asiraca, te jeziku drugih
naroda koji su govorili semitski, taj je izraz doivio malu preinaku
u Anaku. Obino se smatra da taj izraz znai cisti kositar' ( Anak-
ku)\ no, postavlja se pitanje nije li ta promj ena moda odraavala
bliu, intimniju povezanost tog metala s Anunnaki bogovima, jer
je t akoer pronaeno da se izraz pie kao Annakum, to znai
- ono to pripada ili dolazi od Anunnakija.
2 7 9 ZEMLJ A I Z KO; E DOLAZE I NGOTI
Ovaj se izraz u Bibliji pojavljuje nekoliko puta. Zavravajui
mekim kh, znaio je kositreni konop olovnice, kao u Amosovom
proroanst vu koje predoava Gospodi na koji dri Anakh
za ilustraciju njegovog obeanja da se vie nee udaljiti od
svog izraelskog naroda. Kao Anak, taj je izraz znaio 'ogrlica',
odraavajui tako visoku vrijednost pripisanu t om sjajnom
metalu kako je postajao sve rjei i j ednako dragocjen kao i srebro.
Znaio je, osim toga, i 'div' - idovska verzija (kako smo sugerirali
u pret hodnoj knjizi) mezopot amskog naziva 'Anunnaki'. Ovo
izaziva intrigantne usporedbe s legendama Starog i Novog svijeta
koje poj edi na junaka djela pripisuju' divovima' .
Mogue je da sve te povezanosti kositra s Anunnaki ma
potjeu iz njihove izvorne uloge - pokl anj anj a tog metala i
pot rebnog znanja ovjeanstvu. Ustvari, mala ali znaajna
modifikacija od sumerskog AN.NA u akadsko Anaku, upuuj e
na odreeni vremenski okvir. Arheoloka otkria kao i tekstovi
dobro dokument i raj u da je veliki val u Bronano Doba oslabio
oko 2500. g. pr. n. e. Osniva akadske dinastije, Sargon Akadijski
toliko je cijenio taj metal, da se je dao ovjekovjeiti (sl. 124), oko
2300. g. pr. n. e. radije u t om metalu, nego u zlatu ili srebru.
slika 124
2 8 0
Metalurki povjesniari nalaze pot vrdu smanjivanja
isporuka kositra u injenici da se postotak kositra u bronci
stalno smanjivao, a iz tekstova je vidljivo da je veina novih
bronanih predmet a bila napravljena od stare bronce, taljenjem
ranijih predmeta i mi j eanj em rastopljene legure uz dodatak
novog bakra, ponekad smanj uj ui sadraj kositra na svega 2%.
Tada se, iz neobjanjivih razloga, situacija naglo promijenila.' Tek
od Srednjeg Bronanog Doba nadalje, recimo od 2200. g. pr. n.
e.', pisao je Forbes,' koriste se pravi bronani oblici i vii postoci
kositra se redovitije pojavljuju, i to ne samo za sloene, teke
oblike, kao u ranijem razdoblju'.
Poklonivi ovjeanstvu broncu i tako omoguivi ljudima
da stvore velike civilizacije etvrtog tisuljea pr. n. e., Anunnaki
su izgleda doli upomo nakon j ednog tisuljea. Ali, dok su
prvotni nepoznati izvori kositra moda potjecali iz Staroga
svijeta, u drugom sluaju je izvor pot puna tajna.
Ovdje nudi m j ednu smjelu misao: Novi izvor je bio Novi
svijet.
Ako je, kako vj eruj em, kositar iz Novog svijeta stigao do
centara Starog svijeta, on je mogao doi iz jednog, i iskljuivo
jednog mjesta: jezera Titicaca.
Razlog t omu nije ime koje, kako smo pokazali, znai jezero
' kositrenog kamenja', ve injenica da je taj dio Bolivije jo uvijek,
tisuljeima kasnije, glavni svjetski izvor kositra. Kositar se, iako
nije rijedak, smatra oskudni m mi neral om koji se nalazi na svega
nekoliko mjesta u komercijalnim koliinama. Danas 90% svjetske
proizvodnje dolazi iz Malezije, Tajlanda, Indonezije, Bolivije,
Kongo-Brazavila, Nigerije i Kine (upravo tim redoslijedom).
Neki raniji izvori, na Bliskom istoku ili u Europi, su iscrpljeni.
Posvuda je izvor kositra aluvijalni kasiterit, oksidirana kositrena
ruda koju su sile prirode isprale iz njenih ila. Na samo dva mjesta
je ruda kositra pronaena u svojoj izvornoj rudnoj ili: Cornwall
i Bolivija. Prvo mjesto je iscrpljeno; ovaj drugi izvor jo uvijek
opskrbljuje svijet iz planina koje izgleda da su doista ' kositrene
planine' kao to je opisano u Inanni nom sumerskom tekstu.
Ova bogata nalazita, teka za kopanje, na visini koja prelazi
3.600 metara, koncentrirana su prvenstveno jugoistono od La
Paza, glavnog grada Bolivije i istono od jezera Poopo. Aluvijalni
kasiterit kojeg se mnogo lake moglo dobiti iz rijenih korita
doao je s istonog obalnog dijela jezera Titicaca. Tamo je drevni
ovjek skupljao rude zbog njihovog visoko cijenjenog sadraja i
t amo se ta vrsta proizvodnje nastavlja i danas.
Jedno od najpouzdanijih istraivanja u vezi s kopanj em
kositra u drevna vremena na podr uj u Bolivije/Titicaca
izvrio je David Forbes (Researches on the Mineralogy of South
America); provedeno prije vie od j ednog stoljea, moglo je dati
napribliniju sliku stanja u doba panjolskog osvajanja, prije
negoli su velike, mehanizirane operacije dvadesetog stoljea
promijenile krajolik i sakrile drevne dokaze. Budui da je isti
kositar krajnje rijedak u prirodi, Forbes se iznenadio kada su mu
pokazali pri mj erak istog kositra koji je obuhvaao stijenu - nije
bio unut ar stijene, nego obuhvaao stijenu u t om primjerku.
Ispitivanje je potvrdilo da ovaj pri mj erak nije doao iz rudni ka
u Or ur u, ve iz bogatih naslaga naplavina kasiterita. On je u
pot punost i odbacio ponueno objanjenje da j e kovinasti kositar
bio rezultat umskog poara koji je prouzroila munj a koja je
'stalila' rudu kasiterita, budui da proces dobivanja kositra iz rude
ukljuuje vie od samog zagrijavanja rude: pot rebno je spajanje
najprije s ugljikom (da pretvori r udu Sn0
2
+ C u C0
2
+ Sn), pa
opet s vapnencem da se proisti troska.
Forbesu su zatim pokazali primjerke kovinastog kositra
dobivene ispiranjem zlata na obalama Tipuani, pritoke rijeke
Beni koja tee istono od planinskih lanaca u blizini jezera. Na
njegovo iznenaenje - njegovim vlastitim rijeima - naao je
izvor bogat zlatnim grumenj em, kasiteritom, te grumenj em
i kuglicama kovinastog kositra; to je znailo, bez dvojbe, da
tko god da je u tom podruj u traio zlato, taj je takoer znao
i kako procesirati kositrenu rudu da dobije kositar. Istraujui
podruj e istono uz jezero Titicaca, bio je zapanjen - njegove
rijei - velikim koliinama reduciranog i taljenog kositra.
Ustvrdio je da se' misterij' pojavljivanja kovinastog kositra u ovim
2 8 2
podruj i ma 'ne moe objasniti iskljuivo pri rodni m uzrocima'. U
blizini Sorate pronaao je bronanu glavu ezla koja je na analizi
pokazala leguru od preko 88% bakra i tek neto vie od 11%
kositra, 'koja je sasvim identina mnogi m drevni m broncama'
Europe i Bliskog istoka. Ova su mjesta izgledala kao da potjeu
'iz ekstremno drevnih vremena'.
Forbesa je iznenadila i injenica da su Indijanci, potomci
plemena Aymara, koji su ivjeli oko jezera Titicaca, izgleda znali
gdje mogu nai sva ta zanimljiva mjesta. Ustvari, panjolski
kroniar Barba (1640. g.) ustvrdio je da su panjolci pronali
rudnike kositra i bakra u kojima su radili Indijanci; rudnici kositra
bili su 'u blizini jezera Titicaca'. Posnansky je pronaao takve
pred-Inka rudnike deset kilometara od Tiahuanacua. On i drugi
nakon njega potvrdili su golemu prisutnost bronanih predmeta
u Tiahuanacuu i okolici. On je uvjerljivo tvrdio da je stranji dio
nia u Sunevim Vratima bio popunj en zlatnim ploama koje su
se mogle okretati na isturenim arkama ili ' okreuim iljcima'
koji su morali biti od bronce kako bi mogli nositi tu teinu. U
Tiahuanacuu je pronaao kamene blokove s niama koje su sluile
za to da dre bronane klinove, kao u Puma Punkuu. U Puma
Punkuu je vidio komad metala, nesumnjivo od bronce, koji je 'sa
svojim zubolikim iljcima izgledao kao kolotur ili neka naprava za
podizanje tekih predmeta. Taj je komad vidio i nacrtao 1905. g., ali
ga prilikom njegove sljedee posjete vie nije bilo. Zbog sustavnog
pljakanja Tiahuanacua u doba Inka, kao i u moderna vremena,
alati od bronce pronaeni na svetim otocima Titicaca i Coati daju
nam naslutiti razmjere onoga to je nekada moralo postojati na
samom Tiahuanacuu. Ovi su nalazi ukljuivali bronane ipke,
poluge, dlijeta, noeve i sjekire - sve alate koji su mogli sluiti pri
gradnji, ali isto tako i u rudarski m operacijama.
I doista, Posnanskyj e svoju raspravu u etiri knjige zapoeo
uvodom o kopanju ruda u pretpovijesnim vremenima na
bolivijskoj visoravni openito, a posebno u okolici jezera Titicaca.
'U planinskom lancu Altiplano' - na visoravni - ' naeni su tuneli
ili pilje koje su napravili drevni stanovnici u namjeri da se
opskrbe korisnim metalima. Ove pilje potrebno je razlikovati
od onih koje su napravili panjolci u potrazi za dragocjenim
metalima, jer u ovima su vidljivi ostaci drevnih metalurkih
radova koji su se dogodili mnogo prije panjolskih ... u vrlo davno
doba inteligentna i poduzetna rasa se ... opskrbljivala iz dubina
ovog planinskog lanca korisnim, ako ne i dragocjenim metalima.
' Koju je to vrstu metala pretpovijesni ovjek Anda traio
u dubi nama planina u tako drevni m vremenima?' , pitao se
Posnansky. 'Je li to bilo zlato ili srebro? Sigurno ne! Jedan
mnogo korisniji metal natjerao ga je na najvie vrhove andskog
planinskog lanca: bio je to kositar'. A kositar je, objasnio je, bio
potreban za leguru s bakrom kako bi se stvorila' plemenita bronca'.
Da je upravo to bila ovjekova namj era u Tiahuanacuu, tvrdio je,
potvrdilo je otkrie broj ni h rudni ka kositra u pol umj eru od sto
pedeset kilometara od Tiahuanacua.
No, je li andskom ovjeku taj kositar bio pot reban kako bi
sebi izradio bronano orue? Oito ne. U svojoj glavnoj studiji
vodei metalurg Erland Nordenskiold (The Copper and Bronze
Ages in South America) ustvrdio je da to podruj e nije prolo
niti kroz j edno od postojeih razdoblja: u Junoj Americi nema
tragova o razvijenom Bronanom, pa ak ni Bakrenom dobu, a
nevoljko je zakljuio da su se svi bronani alati koji su pronaeni
temeljili na oblicima i tehnologijama Starog svijeta. ' Ispitujuu
sve materijale oruja i orua od bronce i bakra iz June Amerike',
pisao je Nordenskiold, ' moramo priznati da nema mnogo toga
to bi bilo pot puno izvorno i da u veini osnovnih tipova postoji
neto to korespondira sa Starim svijetom'. I dalje oklijevajui
prikloniti se ovom zakljuku, jo je j ednom pot vrdi o da 'se mora
priznati da postoji odreena slinost izmeu tehnike metala
Novog svijeta s onom Starog svijeta za vrijeme Bronanog Doba'.
Znaajno je napomenut i da neka orua iz njegovih primjera
imaju drke u obliku glave sumerske boginje Ninti s njenim
simbolom dvostrukih rezaa pupkovine; ona je kasnije postala
gospodarica sinajskih rudnika.
Povijest bronce u Novom svijetu na taj je nain povezana sa
Starim svijetom, a pria o kositru u Andama, odakle je potjecala
bronca Novog svijeta, neizbjeno je povezana s jezerom Titicaca.
2 8 4
U t ome je Tiahuanacu imao sredinju ulogu, usko povezan s
mineralnim bogatstvom koje ga je okruivalo; u suprot nom,
zato bi uope bio t amo izgraen?
Tri civilizacijska sredita Starog svijeta uzdigla su se
u pl odni m dolinama: sumersko u ravnici izmeu Tigrisa i
Eufrata, egipatsko-afriko du Nila, a indijsko du rijeke Ind.
Te su se civilizacije temeljile na zemljoradnji; trgovina, koju
su omoguavale rijeke, je opskrbljivala zemlje sirovinama i
omoguavala izvoz ita i gotovih proizvoda. Gradovi su nicali
uz rijeke, trgovina je zahtijevala pismo, zanatstvo je cvjetalo u
vremenu kada je drut vo bilo organizirano, a meunarodne veze
razvijene.
Tiahuanacu se ne uklapa u taj obrazac. On izgleda kao
da je, kako kae popul arna izreka, ' pot puno odjeven, a ne ide
nikuda'. Velika met ropol a ija kultura i umj et nost su utjecale
na gotovu cijelu andsku regiju, izgraena je ' bogu iza lea', na
obalama negostoljubivog jezera na vrhu svijeta. Pa ak i ako je
zbog minerala, zato ba tamo? Zemljopis nam moe ponuditi
odgovor.
Uobiajeno je zapoeti svaki opis jezera Titicaca injenicom
da je to najvia plovna voda na svijetu, na visini od 4.224 metra.
To je prilino veliko jezero povrine 5.136 etvornih kilometara.
Njegova dubina varira od tri stotine do trideset metara.
Izduenog oblika, najvea mu je duina 192 kilometra, a najvea
irina 70 kilometara. Neravna linija obale, rezultat planina koje ga
okruuju, oblikuje brojne poluotoke, rtove, prevlake i tjesnace, a
jezero ima i vie od etrdeset otoka. Sjeverozapadno-jugoistoni
izgled jezera (si. 109) odreuj u planinski lanci koji ga obrubljuju.
Na istoku se protee veliki planinski lanac Cordillera Real
bolivijskih Anda u kojem su i vrhovi-blizanci Mount Illampu
u grupi Sorata i i mpozant ni Illami jugoistono od La Paza.
Osim nekoliko malih rijeka koje iz ovih planina teku u jezero,
veina tee na istok, dolje u veliku brazilsku dolinu i u Atlantski
ocean udaljen oko 3.000 kilometara. Upravo ovdje na zapadnim
obalama jezera i korita rijeka i rjeica koje teku u oba smjera,
pronaene su velike naslage kasiterita.
Ne manj e impozantne planine obrubljuju jezero na sjeveru.
Tamo kine vode s planina teku najvie na sjever, punei
rijeke kao to je Vilcanota koju neki smatraju pravim izvorom
Amazone; jer, skupljajui pritoke i spajajui se u Urubambu, one
sve teku dolje prema sjeveru i zatim na sjeveroistok u veliki
bazen Amazone. Na t om mjestu, izmeu planina koje uokvi ruj u
jezero i Cuzca, naeno je najvie zlata dostupnog Inkama.
Zapadna obala jezera Titicaca, premda gola i pusta, najgue
je nastanjena. Tamo, izmeu planina i zaljeva, na obalama i na
poluotocima, dananja sela i gradovi dijele lokaciju s drevni m
mjestima - kao npr. Puno, najvei grad na obali jezera i luka s
gotovo enigmatskim ruevinama Sillustanija. Na toj toki, kako
su otkrili suvremeni eljezniki inenjeri, cestovna ili zrana
linija moe voditi ne samo na sjever, nego i kroz jedan od
nekoliko prolaza u Andama prema obalnim ravnicama i Ti hom
oceanu, udal j enom jedva tristo kilometara.
Pomorska i kopnena obiljeja i topografija znaajno se
mijenjaju kada se gleda juni dio jezera (koji, kao i vei dio istone
obale, ne pripada Peruu, ve Boliviji). Tamo se gotovo sastaju
dva najvea poluotoka, Copacabana na zapadu i Hachacache
na istoku (si. 125), ostavljajui tek mali tjesnac izmeu mnogo
veeg sjevernog i malog junog dijela jezera. Taj juni dio tako
popri ma obiljeja lagune (a tako su ga i zvali panjolski kroniari)
s mi rni m vodama u usporedbi sa sjevernim dijelom koji je pod
stalnim udari ma vjetra. Dva glavna otoka domorodaki h legendi,
Sunev otok (ustvari otok Titicaca) i Mjeseev otok (ustvari otok
Coati) lee uz sjevernu obalu Copacabane.
Upravo na tim otocima je Stvoritelj sakrio svoju djecu,
Mjesec i Sunce, za vrijeme Potopa. Prema jednoj verziji, upravo
s Titi-kale,, svete stijene na otoku Titicaca, sunce se uzdiglo na
nebo nakon Potopa; prema drugoj verziji, nakon to je Potop
zavrio, prve suneve zrake pale su na svetu stijenu. A iz peine
ispod svete stijene poslan je prvi par da napui zemlju - t amo
gdje je Manco Capacu bio dan zlatni tap da pomou njega
pronae Cuzco i zapone andsku civilizaciju.
2 8 6
slika 125
Glavna rijeka koja istjee iz jezera, Desaguadero, poinje
tei iz jugozapadnog kuta. Ona odnosi vodu iz jezera Titicaca u
satelitsko jezero po i menu Poopo, smjeteno oko 420 kilometara
na jug, u bolivijskoj provinciji Oruro; cijelim tim put em mogu
se pronai bakar i srebro, kao i cijelim put em do tihooceanske
obale, gdje se Bolivija sastaje s ileom.
Na junoj obali jezera vodom ispunjena upljina izmeu
svih tih planinskih lanaca nastavlja se kao kopno, tvorei dolinu
ili plato na kojem je smjeten Tiahuanacu. Nigdje drugdj e okolo
jezera nema takvog ravnog platoa. Nigdje drugdj e u blizini nema
vode sline laguni koja se spaja s ostatkom jezera, omoguuj ui
transport vodeni m put em. Nigdje drugdj e oko jezera nema
mjesta poput ovog, s prolazima kroz planine u tri kopnena
pravca i vodom na sjever.
I nigdje drugdj e nisu cijenjeni metali u tolikoj mj eri
nadohvat ruke - zlato i srebro, bakar i kositar. Ti ahuanacu se
t amo smjestio zato to je to bila najbolja pozicija za ono to je on
bio: metalurka prijestolnica June Amerike i Novog svijeta.
Mnogobrojni i razliiti naini izgovaranja koji su se mogli
uti - Tiahuanacu, Tiahuanaco, Tivvanaku, Tianaku - samo
su pokuaj da se uhvati izgovor imena onako kako je ono bilo
preneseno i kako ga je zadrala domorodaka populacija. Kao
izvorno ime predlaem TI.ANAKU: mjesto od Titi i Anaku
- GRAD KOSITRA.
Vjerujem da Anaku u imenu mjesta potjee od mezo-
potamskog izraza koji je oznaavao kositar kao metal koji
su darovali Anunnaki , i da predstavlja izravnu vezu izmeu
Tiahuanacua i jezera Titicaca te drevnog Bliskog istoka. Postoji i
dokaz koji pot krj epl j uj e takvo miljenje.
Bronca je pratila poj avu bliskoistonih civilizacija i pot puno
je ula u metalurku upot rebu oko 3500. g. pr. n. e. Ali, oko 2600.
g. pr. n. e. zalihe kositra su se smanjile i gotovo presuile. Tada
su se, oko 2200. g. pr. n. e., iznenada pojavile svjee zalihe;
Anunnaki su nekako uli u igru, kako bi okonali krizu kositra
i spasili civilizacije koje su dali ovjeanstvu. Na koji je nain to
uinjeno?
Pogledajmo neke poznate injenice.
Oko 2200. g. pr. n. e., kada su se zalihe kositra na Bliskom
istoku naglo poveale, na povijesnoj pozornici Bliskog istoka
pojavio se zagonetni narod. Susjedi su ih zvali Kasiti. Ne postoji
objanjenje za njihovo ime koje bi znanstvenicima bilo poznato.
No, ini mi se da bi korijen imena mogli nai u izrazu kasiterit
pod kojim su rude kositra poznate od davnine; to bi znailo da se
Kasitima kao narodu priznaje da su mogli nabaviti rudu ili pak
da su doli iz kraja gdje je pronaena ruda.
2 8 8
Plinije, rimski uenjak iz prvog stoljea n. e. pie da je
kositar, kojeg su Grci zvali 'cassiteros', bio vredniji od olova. On
tvrdi da su ga Grci cijenili od rata pod Trojom (i doista, spominje
ga i Homer pod nazivom cassiteros). Trojanski rat se dogodio u
trinaestom stoljeu pr. n. e. na zapadnom rubu Male Azije gdje
su rani mediteranski Grci doli u dodi r s Hetitima (ili su, moda,
bili njihovi i ndo-europski roaci). ' Legende govore da su ljudi
taj cassiteros traili na otocima u Atlantskom oceanu', pie Plinije
u svojom djelu Historia Naturalis, 'i da su ga prevozili brodovima
nainjenim od vrbe; cassiteros je bio pokriven ivotinjskim
koama zajedno saivenim'. Otoci koje su Grci zvali Cassiterites,
'u skladu s njihovim obiljem kositra', napisao je, nalaze se u
Atlantskom oceanu, nasuprot rtu koji se zove Kraj Zemlje;' postoji
est Otoka Bogova koje neki oznaavaju kao Otoke Blaenstva'.
To je intrigantna tvrdnja, jer ukoliko su Hetiti, od kojih su Grci
sve to saznali, govorili o bogovima koji su bili Anunnaki, onda
ovdje i mamo izraz sa svim konotacijama naziva Anaku.
Obino se, meut i m, smatra da se time oznaavaju otoci
Scilly kod Cornvvalla, osobito otkad se zna da su Feniani doli
do tog dijela britanskog otoja u prvom tisuljeu pr. n. e.; prorok
Ezekijel, njihov suvremenik, posebno spominje kositar kao jedan
od metala koji su Feniani iz Tira uvozili u svojim brodovima.
Pozivanje na Plinija i Ezekijela su najei, premda ne i
jedini stupovi na kojima je prilian broj suvremenih autora
gradio teorije o fenikom iskrcavanju na ameriki kontinent u
to doba. Misao vodilja bila im je sljedea: nakon to su Asirci
okonali nezavisnost fenikih gradova-drava na istonom
Sredozemlju u devetom stoljeu pr. n. e., Feniani su osnovali
novi centar, Kartagu (Keret-Hadasha, tj. ' Novi grad' ) na
zapadnom Mediteranu, u sjevernoj Africi. Iz tog novog sjedita
nastavili su s trgovinom metalima, ali i poeli uzimati afrike
uroenike kao robove. 600. g. pr. n. e. oplovili su Afriku u potrazi
za zlatom za egipatskog kralja Nehoa (ponovivi tako junako
djelo izvreno stoljeima ranije za kralja Salomona), a 425. g. pr.
n. e. su pod vodstvom Hannoa oplovili Zapadnu Afriku da bi
osnovali trgovake poloaje za dopremu zlata i robova. Hannova
ekspedicija se sretno vratila u Kartagu, budui je on po povrat ku
ispriao sve o svojem putovanju. No, druge prije ili poslije njega,
tako kae teorija, atlantske su struje skrenule s kursa, te su
doivjeli brodol om na amerikoj obali.
Ostavljajui po strani spekulativnija otkria predmet a koji
ukazuju na mediteransku prisutnost u Sjevernoj Americi, dokaz
takve prisutnosti u Srednjoj i Junoj Americi donekle je iznuen.
Jedan od nekolicine akademika koji je krenuo u t om pravcu je i
profesor Carus H. Gordon (Before Columbus i Riddles in History).
Podsjetivi svoje itatelje na ranije spominjanje slinosti imena
Brazil sa semitskim izrazom Barzel za eljezo, iskazao je nemal o
povjerenje takozvanom Paraiba spisu koji se pojavio u t om
brazilskom mjestu 1872. g.. Nestanak spisa uskoro nakon toga
i nejasne okolnosti njegovog otkrivanja utjecale su na mnoge
znanstvenike da ga smatraju za krivotvorinu, a osobito zato to bi
njegovo prihvaanje kao autentinog dokument a potkopalo stav
da nije bilo kontakta izmeu Starog i Novog svijeta. No, izvrsno
obrazovani Gordon se zalagao za prihvaanje autentinosti spisa
koji je, ustvari, bio poruka kapetana fenikog broda kojeg je oluja
odvojila od ostalih brodova, i koji je plovio s Bliskog istoka oko
534. g. pr. n. e.
Zajednika svim t i m studijama jest tvrdnja da je 'otkrie'
Amerike bilo sluajno, rezultat brodol oma ili skretanja s kursa
zbog oceanskih struja; i drugo, da se to dogodilo u pr vom
tisuljeu pr. n. e. i to najvjerojatnije u drugoj polovici tog
tisuljea.
No, mi ovdje raspravljamo o mnogo ranijem razdoblju,
gotovo dvije tisue godina prije spomenut og vremena; osim toga,
t vrdi mo da razmjena dobara i ljudi izmeu Starog i Novog svijeta
nije bila sluajna, nego da je bila rezultat namj erne intervencije
' bogova' - Anunnakija.
Sigurno je da Kasiti nisu bili prerueni Britanci. Bliskoistoni
zapisi ih smjetaju istono od Sumerana, u podruje koje je danas
dio Irana. Oni su srodni s Hetitima u Maloj Aziji kao i s Hurijcima
(biblijski - ' Ljudima iz rudnika' ) koji su bili zemljopisna i kulturna
veza izmeu Sumerana u junoj Mezopotamiji i i ndo-europski h
2 9 0
naroda na sjeveru. Oni i njihovi prethodnici, ukljuujui
Sumerane, mogli su doi do June Amerike tako da plove na
zapad, oko vrha Afrike i preko Atlantika do Brazila; ili na istok,
oko vrha Indokine i arhipelaga otoka, te preko Tihog oceana do
Ekvadora i Perua. Svaka od ovih ruta zahtijevala je navigacijske
pothvate i mape morskih putova.
Takve su mape, mor amo zakljuiti, postojale.
Sumnja da su te rane mape bile dost upne europskim
moreplovcima poinje sa samim Kolumbom. Danas se openito
vjeruje da je on znao kuda ide, jer je od Paola del Pozzo
Toscanellija, astronoma, matematiara i geografa iz Firenze
nabavio kopije pisma i mapa koje je Toscanelli poslao 1474.
g. Crkvi i Dvoru u Lisabonu, gdje je traio od Portugalaca
da isprobaju zapadni prolaz za Indiju umj est o oplovljivanja
Afrike. Odbacujui stoljeima okamenj ene zemljopisne dogme
utemeljene na radovima Ptolemeja iz Aleksandrije (drugo
stoljee n. e.), Toscanelli je preuzeo ideje pretkranskih grkih
znanstvenika - kao to su Hiparh i Eudoksije - da je Zemlja
kugla, a njene mjere i veliinu uzeo je od grkih uenjaka iz
prijanjih stoljea. Potvrdu tih teorija pronaao je u samoj Bibliji
u prvom latinskom prijevodu, gdje se jasno govori o ' okruglom
svijetu. Toscanelli je sve to prihvatio, ali je krivo izraunao irinu
Atlantika; takoer je vjerovao da je zemlja koja lei nekih 6.200
kilometara zapadno od Kanarskih otoka vrh Azije. To je bilo
mjesto gdje je Kolumbo ugledao kopno, otoke za koje je vjerovao
da su' Zapadna Indija' - pogrean naziv koji je ostao do dananjeg
dana.
Suvremeni istraivai su uvjereni da je portugalski kralj
ak posjedovao i mape koje su ocrtavale atlantsku obalu June
Amerike, vie od tisuu esto kilometara istono od otoka koje
je otkrio Kolumbo. Oni su potvrdu za to uvjerenje pronali u
kompromisu koji je papa zapovjedio u svibnju 1493. g., kojim
je povuena demarkaciona linija izmeu zemalja koje su otkrili
panjolci zapadno od linije i nepoznatih zemalja, ukoliko postoje,
istono od nje. Ova linija sjever-jug, 1.800 kilometara zapadno od
otoja Cape Verde koje su Portugalci potraivali, dala im je Brazil i
vei dio June Amerike - moda na iznenaenje panjolaca, ali ne
i Portugalaca za koje se vjeruje da su i prije znali za taj kontinent.
I doista, do sada je pronaen velik broj mapa iz
pretkolumbovskih vremena; neke (poput Mediejske mape iz
1351., Pizingi mape iz 1367., i nekih drugih) pokazuju Japan
kao veliki otok u zapadnom Atlantiku i, to je znaajno, otok
nazvan 'BrasiF na pola puta do Japana. Druge sadre konture
obje Amerike kao i Antarktika - kontinenta ija su obiljeja
skrivena ledom koji ga pokriva, ukazujui na to da su te mape,
nevjerojatno, bile crtane na temelju podat aka dost upni h u
vrijeme kada Antarktik nije bio pod ledenim pokrovom - a to
je bilo odmah nakon Potopa, oko 11.000. g. pr. n. e., te jo neko
vrijeme poslije njega.
Najpoznatija od tih nevjerojatnih, ali ipak postojeih mapa
je ona od Piri Rea, turskog admirala, koja nosi muslimanski
dat um ekvivalentan 1513. g. n. e. Admiralova biljeka na njoj
tvrdi da se ona djelomino temelji na mapama koje je koristio
Kolumbo. Dugo vremena se smatralo da su se europske mape
iz Srednjeg vijeka kao i arapske karte temeljile na Ptolemejevoj
geografiji; no, studije na prijelazu stoljea pokazale su da su se
vrlo precizne europske mape iz etrnaestog stoljea temeljile na
fenikoj kartografiji, a posebno ona od Marinija iz Tira (drugo
stoljee n. e.). Odakle je on dobio te podatke? C. H. Hapgood, u
j ednoj od najboljih studija na temu Piri Rejeve mape i njezinih
pret hodni ca ( Maps oj the Ancient Sea Kings), zakljuio je da
'dokazi prikazani na drevnim mapama izgleda upuuj u na
postojanje u dalekim vremeni ma ... prave civilizacije napredne
vrste'; naprednije od Grke ili Rima, a u nautikim znanostima
ispred Europe osamnaestog stoljea. On priznaje da je prije svih
drugi h postojala mezopotamska civilizacija, koja se protezala
unazad barem 6000 godina; no, odreene oznake na mapi,
poput Antarktika, navode ovjeka da se zapita tko je prethodio
Mezopotamcima.
Dok se veina studija posveenih tim mapama usredotouje
na znaajke Atlantika, studije Hapgooda i njegovog tima utvrdile
su da Piri Rejeva mapa ispravno prikazuje takoer i andske
2 9 2
planine, rijeke koje s njih teku na istok, ukljuujui Amazonu i
junoameriku tihooceansku obalu - od otprilike 4. stupnja j uno
do oko 40. stupnjeva j uno - tj. od Ekvadora preko Perua do
polovice ilea. Zaudo, njegov tim je pronaao da' crt e planina
pokazuje da su ih promatrali s mora, s brodova uz obalu, a ne
da ih se zamiljalo'. Obala je bila nacrtana toliko detaljno da se
moglo razaznati poluotok Paracas.
Stuart Piggott ( Aux portes de l'histoire) bio je jedan od
prvih koji je primijetio da se to linija tihooceanske obale June
Ameri ke pojavljuje i na europskim kopijama Ptolemejeve karte
svijeta. Ona, meut i m, nije prikazana kao kontinent s one strane
ogromnog oceana, ve kao Tierra Mtica, tj. Mitska zemlja koja se
prostirala od vrha june Kine iza poluotoka zvanog Quersoneso
de Oro, odnosno Poluotok zlata, na jug sve do kontinenta kojeg
danas zovemo Antarktik.
Ovo je zapaanje potaknulo uglednog junoamerikog
arheologa D. E. Ibarra Grassoa da pokrene opseno istraivanje
drevni h mapa; njegovi su zakljuci objavljeni u studiji pod
naslovom La Representacin de America en mapas Romanos
de tiempos de Cristo. Kao i drugi istraivai, i on je doao do
zakljuka da su se europske mape koje su dovele do Vremena
Otkria temeljile na Ptolemejevom radu, koji se pak bazirao
na kartografiji i geografiji Marinija iz Tira, pa ak i na ranije
dost upni m podacima.
Studija Ibarra Grassa uvjerljivo pokazuje da se obris
zapadne obale ovog ' dodatka' nazvanog Tierra Mitica podudara
sa zapadnom obalom June Amerike na mjestu gdje ona stri u
Tihi ocean. To je i mjesto gdje legende smjetaju pretpovijesna
iskrcavanja!
Europske kopije Ptolemejevih mapa ukljuivale su i ime
mjesta usred te mitske zemlje - Cattigara; lokacija je to, pie
Ibarra Grasso,' gdje je ustvari smjeten Lambayeque, glavni centar
metalurgije zlata na cijelom amerikom kontinentu' . Ne udi da
je na t om mjestu utemeljen Chavin de Huantar, pretpovijesni
centar za procesiranje zlata, upravo t amo gdje su se sreli afriki
Olmeci, bradati Semiti i Indoeuropljani.
Da li su se i Kasiti t amo iskrcali, ili moda u zaljevu Paracas,
blie Tiahuanacuu?
Kasiti su za sobom ostavili bogatu ostavtinu metalurkog
zanatstva kroz tree i drugo tisuljee pr. n. e. Meu nj i hovi m
artefaktima nalaze se brojni predmeti nainjeni od zlata, srebra
pa ak i eljeza; no, od metala preferirali su broncu, pa su
zahvaljujui njima ' Bronce iz Luristana postale prepoznatljiv
izraz meu povjesniarima umj et nost i i arheolozima. Oni su
svoje predmete esto ukraavali slikama svojih bogova (sl. 126a) i
svojih legendarnih junaka, meu kojima je omiljen bio Gilgame
koji se hrva s lavovima (sl. 126b).
Nevjerojatno, ali identine teme i umjetnike oblike nalazimo
i u Andama. U studiji pod naslovom La Religion en elAntiguo Peru,
Rebecca Carnon-Cachet de Girard je ilustrirala bogove koje su
Peruanci oboavali na temelju prikaza na zeml j ani m posudama
pronaeni m u sredinjim i sjevernim obal ni m podruj i ma;
slinost s kasitiskim broncama je zapanjujua (sl. 127a). U Chavin
de Huant aru, prisjetimo se, gdje su kipovi bili hetitskog tipa,
takoer smo vidjeli prikaze scene 'Gilgame i lavovi'. Tko god
da je doao iz Starog svijeta da t amo ispria i prikae tu priu,
uinio je to i u Tiahuanacuu: meu bronani m predmet i ma t amo
pronaeni m, bronana plaketa, kao u kasitskom Luristanu, jasno
prikazuje bliskoistonog junaka u istoj sceni (sl. 127b)!
slika 126
2 9 4
Prikazi 'anela, krilatih ' bogova glasnika (biblijski Mal'achim,
doslovno 'glasnici, izaslanici'), dio su umjetnosti svih drevnih
naroda; hetitski (sl. 128a) najvie podsjeaju na krilate glasnike
oko glavnog boanstva na Sunevim Vratima (sl. 128b). Za
rekonstrukciju dogaaja u amerika drevna vremena znaajno
je da su u Chavin de Huant aru - gdje vj eruj emo da su se
susrela kraljevstva dvojice bogova, boga Teotihuacana i boga
Tiahuanacua - olmeke karakteristike zamijenile mezopotamske
na ploama s krilatim bogovima (sl. 128c).
slika 128
slika 127
2 9 5 ZEMLJ A I Z KO; E DOLAZE I NGOTI
U Chavin de Huant aru i ndo-europsko boanstvo bio je
Bog Bik, a za druge t amonj e kipare on je bio mitska ivotinja.
No, premda nije bilo bikova u Junoj Americi dok neke nisu
dovezli panjolci, znanstvenici su se iznenadili kad su otkrili
da neke indijanske zajednice blizu Puna na jezeru Titicaca
pa ak i u Pucari (legendarno stajalite na putu Viracoche od
jezera u Cuzco) oboavaju bika u ceremonijama koje pot j eu
jo iz pretpanjolskih vremena (v. J. C. Spahni, 'Lieux de culte
prcolombiens' u Zeitschrift fur Ehnologie, 1971.). U Tiahuanacuu
i j uni m Andama ovaj je bog prikazivan naoruan munj om i
kako dri metalni tap - slika koja je rezbarena na kamenu,
slikana na keramici i tkaninama. Taj spoj dvaju simbola dobro
je poznat na drevnom Bliskom istoku, gdje je bog kojeg su
Babilonci i Asirci zvali Ramman (' Gromovnik' ), zapadni Semiti
Hadad (' Kotrljajua jeka), a Hetiti i Kasiti Teub (' Onaj koji pue
vjetar' ), bio prikazivan kako stoji na biku, svojoj kultnoj ivotinji,
i dri met al no orue u j ednoj ruci, a munj u u obliku viljuke u
drugoj (sl. 129a).
slika 129
2 9 6
Sumerani, od kojih su potekli drugi panteoni Starog svijeta,
zvali su tog boga Adad ili ISH.KUR (' On iz Dalekih Planina') i
prikazivali ga s met al ni m or uem i munj om u obliku viljuke (sl.
129b). Jedan od njegovih epiteta bio je ZABAR DIB.BA - ' Onaj
koji dobiva i dijeli broncu' - trag koji rasvjetljava nau priu.
Nije li Rimac s junih obala Perua, Viracocha s andskih
visoravni, bio taj ija se slika s met al ni m or uem i munj om u
obliku viljuke posvuda pojavljivala, iji se simbol munj e sam
pojavljivao na mnogi m spomenicima? Moe ga se ak vidjeti
kako stoji na biku na rezbariji u kamenu koju su jugozapadno
od jezera Titicaca pronali Ribero i von Tschudi (sl. 129c).
Znanstvenici koji su prouavali ime Viracocha u njegovim
razliitim varijantama slau se da njegove komponent e znae
' Gospodin/Vrhunski' koji od ' Kie/Oluje/Munje' je ' Tvorac/
Stvoritelj'. Jedna hi mna Inka opjevala ga je kao boga 'koji
dolazi u grmljavini i u olujnim oblacima'. To je gotovo doslovce
istovjetan nain na koji je to boanstvo, Bog Oluje, bio slavljen u
slika 130
Mezopotamiji; a zlatni disk iz Cuzca (sl. 85b) prikazuje boanstvo
s izdajnikim simbolom munj e u obliku viljuke.
U neko davno doba, u t i m dalekim vremeni ma Ikur/
Teub/Viracocha je postavio svoj simbol munj e u obliku viljuke
- tako da ga svi mogu vidjeti iz zraka i s oceana - na obronak
planine u zaljevu Paracas (sl. 130) - u istom onom zaljevu kojeg
je Hapgoodov tim identificirao na Piri Reovoj mapi; taj je zaljev
vjerojatno bio sidrite za brodove koji su prevozili kositar i
broncu iz Tiahuanacua u Stari svijet. To je simbol koji proglaava
podj ednako i bogovima i ljudima:
OVO JE KRALJEVSTVO BOGA OLUJE!
Naime, kako je zapisano i u Knjizi o Jobu, uistinu je postojala
zemlja iz koje dolaze ingoti, ije podzeml j e je potreseno kao
vatrom ... Mjesto toliko visoko meu vrhovi ma da ' ak niti
leinar ne zna put onamo, a sokolovo oko ga ne razaznaje'. To
je bilo mjesto gdje bog koji je doni o za ivot vane metale ' na
kamen die ruku. . . iz korijena prevraa planine. . . u kamenu
prokopava prolaze'.
12
BOGOVI ZLATNIH
SUZA
U neko vrijeme nakon 4000. g. pr. n. e. veliki Anu, vladar
Nibirua, doao je na Zemlju u sveani posjet.
To nije bilo prvi put a da je krenuo na naporno putovanje
kroz svemir. Oko 440.000 zemaljskih godina prije toga - to
predstavlja tek 122 godine u nibirskom raunanju vremena
- njegov prvorodeni sin Enki poveo je prvu grupu od pedeset
Anunnakija na Zemlju s ciljem da nabave zlato, budui da je
taj sedmi planet njime bio blagoslovljen. Na Nibiruu, priroda
i koritenje tehnologije zajedno su stanjili i otetili atmosferu
planeta, koja nije bila nuna samo za disanje, ve je sluila i kao
omota, pretvarajui taj planet u staklenik, te tako spreavajui
oslobaanje topline koja se u nj emu stvarala. Iskljuivo
rasprivanjem zlatnih estica visoko iznad Nibirua - zakljuili su
njihovi znanstvenici - mogue je spasiti Nibiru i sprijeiti da ne
postane smrznuta i beivotna kugla.
Enki, budui je bio briljantan znanstvenik, spustio se u
Perzijskom zaljevu i osnovao svoju bazu Eridu na njegovim
obalama. Plan mu je bio doi do zlata njegovim izvlaenjem iz
2 9 9
3 0 0
zaljevskih voda; meutim, na taj nain nisu dobivene dovoljne
koliine, a kriza na Nibiruu se sve vie produbljivala. Umoran od
Enkijevih uvjeravanja da e projekt ipak uspjeti, Anu je stigao na
Zeml j u u namj eri da se sam uvjeri kako stvari stoje. Sa sobom
je poveo svog nasljednika Enlila: premda nije bio prvoroenac,
Enlil je imao pravo nasljedstva jer je njegova majka Antu bila
Anuova polusestra. On nije bio tako izvrstan znanstvenik kao
Enki, ali je bio odlian administrator; nije bio od onih koji se daju
oarati t aj nama prirode, ve od onih koji vj eruj u u preuzimanje
dunosti i rjeavanje stvari. U ovom sluaju trebalo je rijeiti, na
to su upuivala sva znanstvena istraivanja, pitanje iskopavanja
zlata na mjestu gdje ga je bilo u izobilju: u junoj Africi.
Izbile su teke svae, ne iskljuivo u vezi samog projekta,
nego i zbog rivalstva polubrae. Anu je ak razmiljao o tome da
ostane na Zemlji i dopusti j ednom od svojih sinova da preuzme
ulogu regenta Nibirua; no, ta je zamisao prouzroila jo ee
nesuglasice. Naposljetku su se odluili za drijeb. Enki je morao
otii u Afriku i organizirati iskopavanje; Enlil je morao ostati
u E. DIN-u (Mezopotamija) i izgraditi nuna postrojenja za
rafiniranje ruda i za slanje zlata nazad na Nibiru. A Anu se vratio
na planet Anunnakija. To je bio njihov prvi posjet.
Potom je uslijedio drugi posjet, zbog drugog hitnog sluaja.
etrdeset nibirskih godina nakon prvog sputanja, Anunnaki
koji su bili zadueni za rad u rudni ci ma zlata pobunili su se.
Moemo samo nagaati u kojoj je mjeri uzrok t ome bio naporan
posao u duboki m rudnicima, a u kojoj mjeri je pobuna bila odraz
zavisti i podijeljenosti izmeu dvojice polubrae i njihovih ljudi.
injenica je da su Anunnaki pod vodstvom Enkija u junoj
Africi odbili nastaviti s iskopavanjem i da su zadrali Enlila kao
taoca, kad je t amo doao rijeiti nastalu krizu.
Svi su ti dogaaji bili zapisani; tisuljeima kasnije
prepriani su Zemljanima kako bi ovi znali kako je sve poelo.
Sastao se Savjet bogova. Enlil je inzistirao na tome da Anu doe
na Zemlju i predsjeda sastanku, te da osudi Enkija. U prisutnosti
okupljenih voa, Enlil je iznio slijed dogaaja i optuio Enkija da
je vodio pobunu. Ali, kad su pobunjenici ispriali svoju verziju
3 0 1 BOGOVI ZLATNI H SUZA
prie, Anu je suosjeao s njima. Oni su bili svemirski letai, a ne
rudari; a njihova patnja je zaista postala nepodnoljiva.
No, nije li trebalo obaviti posao? Kako e ivot na Nibiruu
opstati bez iskopanog zlata? Enki je ponudi o rjeenje: stvorit
emo Primitivne Radnike, rekao je, koji e preuzeti teak posao!
Priopio je zapanjenom skupu da je vrio eksperimente, uz
pomo glavnog medicinskog asnika Ninti/Ninharsaga. Na
Zemlji, u istonoj Africi, ve postoji pri mi t i vno bie - ovjekoliki
maj mun. To bie mora da se na Zemlji razvilo iz Sjemena ivota
s Nibirua, iz sjemena koje je preneseno s Nibirua na Zemlju za
vrijeme pretpovijesnog zvjezdanog sudara s Tiamatom. Postoji,
dakle, genetska kompatibilnost; pot rebno je usavriti to bie tako
da mu se daju neki geni Anunnakija. Tada e to biti stvorenje koje
e izgledati kao Anunnaki, sposobno da dri orue i dovoljno
inteligentno da izvrava zapovijedi.
I tako je, genetskom manipulacijom i opl odnj om jajaca
maj muni ce u laboratorijskoj retorti stvoren LULU AMELU
- ' Mijeani radnik'. Taj se mjeanac nije mogao razmnoavati;
Anunnaki ene svaki su puta morale biti boanske majke. Ali, Enki
i Ninharsag su ih usavravali kroz pokuaje i pogreke sve dok
nisu dobili savreni model. Nazvali su ga Adam tj. ' On sa Zemlje'
- Zemljanin. Uz pomo ovih plodnih slugu zlato se proizvodilo u
izobilju, sedam naselja pretvorilo se u gradove, a Anunnaki - njih
600 na Zemlji, i 300 na orbitalnim stanicama - su se navikli na
lagodan ivot. Neki od njih, unato Enlilovom protivljenju, uzeli
su ljudske keri za svoje ene, pa ak imali i djecu s njima. Za
Anunnaki j e je dobivanje zlata sada postao zadatak bez suza, ali
Enlilu je sve poelo izgledati kao izopaena misija.
Svemu je doao kraj s Potopom. Ve due vrijeme su
znanstvena promat ranj a upozoravala da je ledena kapa koja se
stvarala na antarktikom kontinentu postala nestabilna; sljedei
puta kad Nibiru proe blizu Zemlje, izmeu Marsa i Jupitera,
njegova gravitacijska privlanost mogla bi prouzroiti da ova
ogr omna ledena masa sklizne sa svog kontinenta i stvori plimni
val koji bi obiao cijeli svijet, naglo mijenjajui t emperat uru
oceana i Zemlje, te uzrokujui neviene oluje. Posavjetovavi
se s Anuom, Enlil je izdao zapovijed: pripremite svemirski brod,
budite spremni napustiti Zemlju!
Ali, to uiniti s ovjeanstvom, upitali su Enki i Ninharsag,
njegovi tvorci. Neka ovjeanstvo nestane, ree Enlil. On je od
svih Anunnakija zatraio da se zakunu da nee odati tajnu, kako
se oajni Zemljani ne bi umijeali u pri preme Anunnakija za
odlazak. Enki, neodluan, takoer se zakleo; ali, pravei se da
govori zidu, uputio je svog vj ernog pratioca Zi usudru da izgradi
Tibatu, brod koji moe roniti, u koj em bi on i njegova obitelj,
te dovoljan broj ivotinja mogli preivjeti vodenu bujicu, tako
da ivot na Zemlji ne bi nestao. Osi m toga, Ziusudri je dao i
navigator da dovede brod do planine Ararat, najistaknutije
bliskoistone planine s dva vrha.
Tekstovi o Stvaranju i Potopu koje su Anunnaki diktirali
Sumeranima ove prie prenose mnogo podrobni j e i specifinije
nego poznate biblijske saete i objavljene verzije. U trenutku
kada se katastrofa dogodila, na Zemlji nisu ivjeli samo
polubogovi. Neki od glavnih boanstava, lanovi svetog kruga
Dvanaestorice, i sami su na neki nain bili Zemljani: Nannar/
Sin i Ikur/Adad, Enlilovi mlai sinovi, bili su roeni na Zemlji;
tako je bilo i sa Sinovom dj ecom-bl i zanci ma, Utu/amaem i
[nannom/Itar. Enki i Ninharsag (s kojima je on moda podijelio
tajnu o ' Operaciji Noa) pridruili su se ostalima s prijedlogom
da Anunnaki ne naputaju Zemlju zauvijek, nego da ostanu neko
vrijeme u Zemljinoj orbiti i priekaju kako bi vidjeli to e se
dogoditi. I zaista, nakon to je ogromni plimni val doao i proao,
a kie prestale, Zemljini vrhovi su se poeli pokazivati, a suneve
zrake koje su sjale kroz oblake crtale su duge na nebu.
Enlil je, otkrivi da je ovjeanstvo preivjelo, isprva bio
bijesan. Ali onda se smekao. Anunnaki , shvatio je, i dalje mogu
ostati na Zemlji; no, ukoliko budu morali ponovno graditi svoje
centre i nastave li proizvodnju zlata, ovjeku se mora dozvoliti da
se razmnoava i napreduje, i ne smije ga se vie tretirati kao roba
nego kao partnera.
U pretpotopna je vremena svemirska luka za dolazak i
odlazak Anunnakija i njihovih zaliha, te za odvoenje zlata bila
3 0 3 BOGOVI ZLATNI H S UZA
smjetena u Mezopotamiji, u Sipparu. No, sada, nakon Potopa,
cijela plodna dolina izmeu Eufrata i Tigrisa bila je pokrivena
milijardama tona mulja. I dalje koristei dvovrhi Ararat kao
arinu toku za odreivanje vrha koridora za slijetanje, oni
su podigli dvije umj et ne planine na tridesetoj paraleli na obali
Nila - dvije velike piramide u Gizi koje su sluile kao vodilje pri
sputanju u post pot opnu zranu luku na Sinajskom poluotoku.
To je bilo podj ednako blizu, ako ne i blie, afrikim izvorima
zlata, kao to je bila i svemirska zrana luka u Mezopotamiji.
I tako, budui da su Zemljani uspjeli preivjeti, mnoiti se i
biti od pomoi Anunnaki ma, ovjeanstvo je dobilo civilizaciju.
Sjeme za glavne usjeve bilo je doneseno s Nibirua, itarice su
bile kultivirane, divlje ivotinje pripitomljene, a ljude se poduilo
tehnikama izrade gline i metala. Ovo posljednje je bilo od velikog
znaaja, budui da se ticalo uspjeha i samih Anunnaki j a u daljnjoj
opskrbi zlatom, sada kad su stari rudnici bili pod naslagama blata
i vode.
Od vremena Potopa, Nibiru je jo j ednom doao u
blizinu Zemlje i t om su pri godom odatle dopremljeni vitalni
materijali; no, malo se toga vrijednoga imalo za poslati nazad.
U nekadanjim, starim nalazitima zlata sada je bilo pot rebno
locirati skrivene ile, izbuiti tunele u obroncima planina,
iskopati okna u zemlji, razbiti stijene. ovjeanstvu je trebalo dati
orue - snano orue - da bi mogli izvui ono to su Anunnaki
locirali, i razbiti stijene oruj em na zrake. Nasreu, vodena bujica
je uinila i neto korisno, jer je otkrila ile, isprala ih, a rijena
korita napunila zlatnim gr umenj em pomijeanim s blatom i
ljunkom. Prikupljanje tog zlata mogl o je znaiti nove izvore
- lake za rad, ali tee za pristup i transport; naime, mjesto gdje
je te vrste zlata u gr umenu bilo u izobilju nalazilo se na drugoj
strani Zemljine kugle: tamo, du planinskih lanaca koji gledaju
na ogromni ocean, otkrivena su neuvena zlatna blaga. Samo ih
je trebalo uzeti - ukoliko bi Anunnaki otili tamo, ukoliko bi se
pronaao nain da se to zlato preveze.
U to je vrijeme, budui da se Nibiru opet pribliio Zemlji,
veliki Anu sa svojom suprugom Antu stigao na Zemlju u sveani
posjet, da sam vidi kako stvari stoje. to se postiglo time to su
ovjeanstvu darovana dva boanska metala, AN.NA i AN.BAR
kako bi od njih izradili svoje vrsto orue? to je donijelo
proirenje operacije na drugu stranu svijeta? Jesu li skladita
napunj ena zlatom, kako su priopavala izvjea, spremni m za
slanje na Nibiru?
' Nakon to je Potop pomeo Zemlju, kada je Kraljevstvo
bilo sputeno dolje s Neba, prvo je Kraljevstvo bilo u Kishu.
Ovi m rijeima zapoinju stihovi sumerskog Popisa kraljeva
raznih dinastija i glavnih gradova prve bliskoistone civilizacije.
Arheologija je zaista potvrdila veliku drevnost tog sumerskog
grada. Od njegovih dvadeset tri vladara, jedan je nosio ime-epitet
koje se moe razumjeti da je on bio metalurg; jasno je reeno da
je dvadeset drugi vladar, Enmenbargsi, bio ' onaj koji je odnio kao
plijen elamsko oruje za lijevanje'. Elam, na visoravnima istono
i jugoistono od Sumera, doista je bilo j edno od mjesta gdje je
poela metalurgija; a spomi nj anj e oruja za lijevanje kao plijena
pot vruj e arheoloki dokaz o pot puno razvijenoj metalurgiji na
drevnom Bliskom istoku ubrzo nakon 4000. g. pr. n. e.
Meutim, 'Kish je bio uniten orujem', moda od strane
istih Elamita ija zemlja je bila napadnuta; a Kraljevstvo, glavni
grad, bio je pretvoren u pot puno novi grad nazvan Uruk
(biblijski Erek). Od njegovih dvanaest kraljeva najpoznatiji je
bio Gilgame, slavan zbog svog junatva. Njegovo ime je znailo
'Gibilu, bogu taljenja/lijevanja (posveen)'. Obrada metala je,
ini se, bila vana vladarima Uruka. Za jednoga od njih je rije
kova opisivala ono po emu je bio uven. Ve prvi vladar, ija je
vladavina poela kada Uruk nije bio nita vie od svetita, imao je
prefiks MES - ' Gospodar lijevanja' - kao dio svog imena. Njegov
naziv je bio neuobiajeno dugaak:
Mes-kiag-gasher, sin boanskog Utu,
postade visoki sveenik Eanne kao i kralj...
Meskiaggasher otie u Zapadno more
i izie prema Planinama.
Ovo je, obzirom na injenicu da se ta dugaka izjava nalazi
na mjestu gdje se navode samo ime kralja i duina njegove
vladavine, vrlo vana informacija koja biljei slavno djelo. Koje
je more Meskiaggasher preao i do kojih je planina stigao, nikada
neemo znati sa sigurnou; ali tekst upuuj e na drugu stranu
svijeta.
Moemo razumjeti urnost da se metalurgija u Uruku
dovede do savrenstva: to je imalo veze s predstojeim sveanim
posjetom Anua. Moda u namj eri da se ostavi doj am kako se
sve dobro odvija, sam grad Uruk bio je sagraen nj emu u ast, a
prikaz metalurkih dostignua bio je naglaen. Na mjestu svetita
sagraen je hram s mnogo razina iji su uglovi bili nainjeni od
lijevanog metala. Njegovo ime, E.ANNA, openito se uzima
da znai ' Kua Anua; ali takoer moe znaiti i ' Kua kositra'.
Podrobno sastavljeni tekstovi koji su zapisali protokol i program
kraljevskog posjeta Uruku otkrivaju d a j e to bilo mjesto prepuno
zlata.
Ploice pronaene u arhivama Uruka, koje su, prema
biljeci onoga tko ih je pisao, bile kopije ranijih sumerskih
tekstova, itljive su tek od sredine. Anu i Ant u ve sjede u
dvoritu hrama i gledaju procesiju bogova koji unose zlatno
ezlo. U meuvremenu boginje pri premaj u spavaonice za
posjetitelje u E. NIR-u - 'Kui svjetline' - koja je bila pokrivena
' rukot vori nama od zlata Donjeg Svijeta'. Kad se nebo smrailo,
sveenik se popeo na najviu razinu zigurata kako bi promat rao
oekivanu pojavu Nibirua, 'Velikog planeta Anua s neba'. Nakon
to su izgovorene odgovarajue himne, posjetitelji su oprali ruke
u zlatnim posudama, te im je poslueno veernje jelo na sedam
zlatnih posluavnika; pivo i vino se toilo iz zlatnih posuda.
Nakon to su recitirane i druge hi mne koje su slavile 'Stvoriteljev
planet, planet koji je junak neba', posjetitelje je procesija bogova s
bakljama povela u njihov 'zlatni samostan' da t amo prenoe.
Ujutro, dok su sveenici za vrijeme prinoenja rtvi punili
zlatna kadila, probudilo se bogove i pozvalo na bogati doruak
posluen u zlatnom posudu. Kada se pribliilo vrijeme odlaska,
boanstva pristigla u posjet odvedena su u procesiji bogova te
u pratnji sveenika koji su pjevali himne, do pristanita gdje je
bio usidren njihov brod. Grad su napustili kroz Vrata Zanosa,
nastavili du Avenije Bogova i stigli do 'Svetog pristanita,
brazde Anuovog broda' koji ih je trebao odnijeti na ' Put Bogova'.
U kapelici nazvanoj Kua Akitua, Anu i Antu su se pridruili
Bogovima Zemlje u njihovoj molitvi, izgovarajui blagoslove
sedam puta. I tada, 'sklopivi ruke', bogovi su otili.
Ako su u vrijeme tog sveanog posjeta Anunnaki ve tragali
za zlatom u Novom svijetu, ne bi li Anu i Antu poeljeli u svoj
itinerar ukljuiti i te nove zemlje zlata? Ne bi li ih Anunnaki na
Zemlji htjeli impresionirati svojim novi m dostignuima, novi m
mogunostima, obeanj em da e opskrbiti Nibiru dovoljnim
koliinama ivotno vanog metala, i to j ednom zauvijek?
Ukoliko je odgovor pozitivan, tada je mogue objasniti
postojanje Tiahuanacua, kao i mnogo toga s njim u vezi. Jer, ako
je u Sumeru utemeljen j edan poseban grad, s novim novcatim
svetitem, sa zlatnim samost anom i Avenijom Bogova i Svetim
pristanitima za posjet Staroj Zemlji, moemo pretpostaviti da
se je slino osnivanje novog grada, s novim zlatnim samost anom
i svetom avenijom i svetim pristanitima dogodilo i u srcu
Novih zemalja. I, kao i u Uruku, moemo oekivati opservatorij
za utvrivanje t renut ka kad e se na veernjem nebu pojaviti
Nibiru, popraen poj avom ostalih planeta.
Drim da samo takvo podudaranj e moe objasniti
potrebu za opservatorijem, to je Kalasasaya bila, zbog nj ene
preciznosti i zbog nj ene starosti - oko 4000. g. pr. n. e. Miljenja
sam da iskljuivo takav svean posjet moe objasniti opsenu
arhitekturu Puma- Punkua, njegova kraljevska pristanita i,
svakako - njegov zlatom poploan samostan. Naime, upravo to
su arheolozi pronali u Puma- Punkuu: nepobitne dokaze da su
zlatne ploe pokrivale ne samo dijelove vrata (kao stranje ploe
Vrata Sunca u Tiahuanacuu), nego su i itavi zidovi, ulazi i zidni
vijenci bili poploani zlatom. Posnansky je naao i fotografirao
nizove malih, okruglih r upa u mnogi m poliranim i oklesanim
kamenim blokovima koje su 'sluile za podravanje zlatne ploe
koje su ih pokrivale pomou avala, takoer od zlata'. Kad je u
travnju 1943. g. odrao predavanje na tu t emu u Geografskom
drutvu, predoio je jedan takav blok s pet zlatnih avala koji su
jo bili zabijeni u njega (druge su avle izvadili lovci na zlato kad
su odnijeli zlatne ploe).
Mogunost da je u Puma- Punkuu u najranija vremena bila
podignuta graevina iji su zidovi, stropovi i zidni vijenci bili
pokriveni zlatom kao to je to bio i E.NIR u Uruku, dobiva jo
vie na teini kada otkrijemo da su i bareljefi - koji su ukraavali
ceremonijalna vrata u Puma- Punku, kao i neke od divovskih
kipova Velikog Boga u Ti ahuanacuu - imali umet ke od zlata.
Posnansky je otkrio i fotografirao r upe za privrivanje, 'oko
dva milimetra u promj eru, oko reljefa'. Glavna vrata u Puma-
Punkuu koje je on nazvao Vrata Mjeseca imaju reljef Viracoche,
kao i boje lice uokvireno krivudavom linijom ispod njega, 's
umet nut i m zlatom... to je inilo da se glavni hijeroglifi istiu
svojim velikim sjajem'.
Ne manj e znaajno bilo je otkrie Posnanskog koji je uoio
da na mjestu gdje su te figure prikazivale boje oi, zlatni umeci
i avli su u prorezima oiju ' pridravali male okrugle ploice
od tirkiza. U kul t urni m naslagama Tiahuanacua pronali smo',
izvjetava Posnansky, ' mnoge takve komadie tirkiza probuene
u sredini'; ta ga je injenica dovela do uvjerenja da nisu samo
reljefi na vratima, nego i divovski kameni kipovi bogova, koji
su pronaeni u Tiahuanacuu, imali umet ke od zlata na licu, a
njihove oi umetke od tirkiza.
Ovo predstavlja izvanredno otkrie, budui da tirkiza
- poludragog plavo-zelenog kamena - nema nigdje u Junoj
Americi. To je mineral iji zaeci iskopavanja poi nj u potkraj
petog tisuljea pr. n. e., kako se vjeruje, na Sinajskom poluotoku
i u Iranu. Nakon svega dosad reenog, takve tehnike umet anj a
bile su pot puno bliskoistone, i nisu pronaene nigdje drugdj e u
obje Amerike, a svakako ne u ta rana vremena.
Uistinu, svi kipovi pronaeni u Ti ahuanacuu prikazuju
bogove kojima iz svakog oka cure po tri suze. Suze su imale
umetke od zlata i jo uvijek se mogu vidjeti na nekim kipovima
koji su sada izloeni u Museo del Oro u La Pazu. uveni veliki
308
kip koji je dobio nadi mak El Fraile (sl. 131a), visok oko tri metra,
bio je isklesan poput ostalih divovskih kipova u Ti ahuanacuu od
pjeenjaka; ovo upuuj e na to da svi oni pripadaju naj rani j em
razdoblju Tiahuanacua. To boanstvo dri nazupano orue u
desnoj ruci; jasno se mogu vidjeti tri stilizirane suze iz svakog
oka u kojima su bez sumnj e bili zlatni umeci (kao na skici, sl.
131b). Sline tri suze mogu se vidjeti i na licu nazvanom Divovska
glava (sl. 131c) koju su lovci na blago odlomili od kolosalnog
kipa zbog lokalnog vjerovanja da su graditelji Tiahuanacua
' posjedovali tajnu sastavljanja kamenja' i da ti kipovi nisu bili
isklesani iz kamena, nego su bili izliveni magijskim procesom
koji je omogui o skrivanje zlata u kipovima.
Mogue je da takvo umetanje zlata u boje suze - praksa
koja bi mogla objasniti zato su narodi Anda (kao Asteci) zlatno
grumenj e nazivali ' suzama bogova' - pot krj epl j uj e ovo vjerovanje.
Budui da su svi ti kipovi prikazivali isto boanstvo kao i na
slika 131
Vratima Sunca, gdje je ono takoer prikazano kako puta suze,
prozvano je ' Bogom koji plae'. U svjetlu naih dokaza, smat ram
opravdanim prozvati ga ' Bogom zlatnih suza'. Divovski isklesani
monolit koji je pronaen u j ednom prateem mj est u (Wancai)
prikazuje boanstvo s konusnim i rogatim pokrivalom za glavu
- tipinom kapom mezopotamijskih bogova - i s munj ama
umjesto suza (si. 132), to ga jasno identificira kao Boga Oluje.
Jedan od zlatom poploanih kamenih blokova u Puma-
Punkuu s ' tajanstvenim upljinama' i duboki m unut arnj i m
kanalom bio je odrezan na uglu da dri lijevak, a Posnansky je
pretpostavljao da je to bio dio rtvenog oltara. Meut i m, j edno
od nekoliko zavisnih mjesta blizu Tiahuanacua - iji ga kameni
ostaci ine mini Puma- Punkuom i gdje su pronaeni zlatni
predmeti - zove se Chuqui-Pajcha, to na aymarskom znai gdje
se lijeva tekue zlato', upuujui vie na proces proizvodnje zlata,
nego na rtve Ijevanice.
Da se zlato u Tiahuanacuu i okolnim mj est i ma moglo nai, i
to u izobilju, ne proizlazi samo iz legendi, pria ili i mena mjesta,
nego i iz arheolokih ostataka. Mnogi zlatni predmet i koje su
znanstvenici zbog njihovih oblika i ukrasa (stilizirane slike
Boga Zlatnih Suza, stepenice, krievi) klasificirali kao Klasian
Tiahuanacu pronaeni su u oblinjim mj est i ma na kopnu,
kao i na otocima u vrijeme iskopavanja tijekom 30-i h, 40-i h
slika 132
i 50-i h godina prolog stoljea. Posebno su spomena vrijedne
arheoloke misije pod pokroviteljstvom American Museum of
Natural History (pod vodstvom Williama C. Bennetta), Peabody
Museum of American Archaeology and Ethnology (pod
vodstvom Alfreda Kiddera II) i Etnolokog muzeja vedske (pod
vodstvom Stiga Rydena, te Maxa Portugala, tadanjeg direktora
Arheolokog muzeja u La Pazu).
Meu predmet i ma su pronaene i alice, vaze, diskovi, cijevi
i pribadae (jedna od njih, duga oko petnaest centimetara, imala
je glavu u obliku pera s tri grane). Zlatne predmete pronaene
tijekom ranijih iskopavanja na dva sveta otoka, Titicaca (Otok
Sunca) i Coatiju (Otok Mjeseca) Posnansky je opisao u svom
Guida General (Opi vodi, op. prev.) za Tiahuanacu i njegovu
okolicu, a jo podrobni j e je to uinio A. F. Bandelier (The Islands of
Titicaca and Koati). Najvie nalaza na Titicaci bilo je u ruevinama
koje se nisu mogle identificirati u blizini Svete Stijene i njene
pilje; znanstvenici se ne mogu sloiti da li ti predmeti pripadaju
ranim razdobljima Tiahuanacua ili (kako neki smatraju) potjeu
iz vremena Inka, jer je poznat o da su Inke dolazili na taj otok
na molitvu i kako bi podigli svetita za vrijeme vladavine Mayta
Capaca, etvrtog vladara Inka.
Nalazi zlatnih i bronani h predmeta u i oko Tiahuanacua
ne ostavljaju mjesta sumnj i u to da je zlato na t om podruj u
prethodilo bronci (tj. kositru). Posnansky je bio odrjeit u
svrstavanju bronce u tree razdoblje Tiahuanacua i pokazao
je sluajeve gdje su bili koriteni bronani kripci za popravak
graevina iz zlatnog doba. Budui da rudnici u oblinjim
planinama jasno pokazuju da su se ruda kositra i zlato dobivali
na istim mjestima, vjerojatno je otkrie zlata za kojim je uslijedilo
povrinsko kopanje u podruj u Titicace iznijelo na vidjelo
prisutnost kasiterita: oba su pronaena, pomijeana u istim
rijenim koritima i rijekama. U rijeci Tipuani i u rijeci koja tee
s planine Illampu, slubeni bolivijski izvjetaj (naslovljen Bolivia
and the Opening of the Panama Canal, 1912.) kae da osim po rudi
kositra, 'obje rijeke su uvene po prisutnosti ljunka koji sadri
ogromne koliine zlata'; na dubini od 300 stopa nije se moglo
nai stjenovito dno. Zanimljivo je da ' udio zlata raste s dubi nom
ljunka'. Izvjetaj istie da je zlato iz rijeke Tipuani finoe od 22-
231/
2
karata - gotovo najie zlato. Popis bolivijskih povrinskih
nalazita zlata gotovo je neiscrpan, ak i nakon svih stoljea
eksploatacije, od panjolskog osvajanja do danas. Samo panjolci
su izmeu 1540. i 1750. g. izvukli iz bolivijskih izvora preko 3.000
tona zlata.
Prije negoli je zemlja koja se danas zove Bolivija postala
nezavisna u devetnaestom stoljeu, bila je poznata kao Gornj i
Peru i bila je dio panjolskih peruanski h posjeda. Mineralni
izvori sigurno nisu znali za politike granice, a ve smo u ranijim
poglavljima opisali bogatstva u zlatu, srebru i bakru s kojima
su se panjolci sreli u Peruu, kao i europsko vjerovanje da
' majinska ila svog zlata na zapadu Amerike, sjeverne i june,
lei u peruanskim Andama.
Pogled na kartu mi neral ni h izvora June Amerike prua
nam jasnu sliku. Tri linije, razliitih irina, zlatnih, srebrnih
i bakrenih ila vijugaju du andskih planinskih lanaca na
sjeverozapadno-jugoistonoj kosini, cijelim put em od Kolumbije
na sjeveru do ilea i Argentine na jugu. Du njih se nalaze neki
od svjetski najpoznatijih izvora tih metala, od kojih se neke
smatra gotovo u cijelosti mi neral ni m planinama. Polagane sile
prirode i, bez sumnje, ogromna vodena bujica Potopa, istisnuli su
metale i njihove rude iz njihovih ila u stijenama - izlaui ih i
ispirui ih niz obronke planina u rijena korita. Budui da veina
najmonijih rijeka June Amerike tee s andskih planina na istok,
kroz velike ravnice Brazila u Atlantski ocean, nije udo da je zlata
i bakra bilo u izobilju na toj strani kontinenta.
Ali, rudne ile u andskim pl ani nama su krajnji izvor
svih ispiranih i iskopanih metala; kad ovjek pogleda te
isprepletene linije rudni h ila, razliito obojene na karti zbog
lake identifikacije, ta slika podsjea na crtee u boji dvostruke
spirale strukture DNA, koja se uvija unut ar same sebe i sa svojim
pandanom RNA na genetske lance ivota i nasljednost svega
ivog na Zemlji, Unutar tih linija razbacani su drugi vrijedni, ak
rijetki minerali - platina, bizmut, mangan, volfram, eljezo, iva,
3 1 2
sumpor, azbest, kobalt, arsen, olovo, cink; i, posebno vano za
suvremeno i drevno taljenje - ugljen i nafta.
Neke od najbogatijih ila zlata, djelomino isprane u rijena
korita, lee istono i sjeverno od jezera Titicaca. Na tom mjestu,
u Cordillera Real koji grli jezero od njegove sjeveroistone do
jugoistone strane, etvrta linija se pri druuj e ostalima - linija
kositra u obliku kasiterita. Ona postaje upadljiva na istonoj
obali jezera, zakree na zapad uz bazen Tiahuanacua i zatim ide
na jug gotovo paralelno s rijekom Desaguandero. Ostalim trima
linijama se pri druuj e u blizini Orura i jezera Poopo, i t amo
nestaje.
Kad su Anu i njegova supruga stigli kako bi vidjeli sva
ta mineralna bogatstva, svetite Tiahuanacua, njegov zlatni
samostan, njegova pristanita, sve je bilo na mjestu. Koga su
Anunnaki angairali i doveli na drugu stranu svijeta - oko 4000.
g. pr. n. e. - da sve to izgradi? U to su vrijeme gortaci oko Sumera
ve posjedovali tradiciju rudi ment arne metalurke tehnologije i
obrade kamena, i mogue je da su oni bili meu dovedenim
zanatlijama. No, prava metalurka tehnologija koja ukljuuje
lijevanje, visoko graenje, graenje prema arhitektonskim
planovima i slijeenje zvjezdanih orijentacija bila je u rukama
Sumerana.
Sredinji lik u pol upodzemnom svetitu ima bradu, kao i
mnoge druge kamene glave privrene na zid koje portretiraju
nepoznate dostojanstvenike. Mnogi imaju turbane, kao to su
imali sumerski dostojanstvenici (sl. 133).
slika 133
ovjek se mora zapitati gdje i na koji nain su Inke,
nastavljajui obiaj Drevnog Carstva, doli do sumerskih pravila
nasljeivanja (tj. pravila preuzetih od Anunnakija). Zato su
u svojim napjevima sveenici Inka zazivali Nebo izgovarajui
magine rijei Zi-Ana, a Zeml j u rijeima Zi-ki-a - pot puno
besmislenim izrazima bilo na Quechua ili Aymara jeziku (prema
S. A. Lafone Quevado, Ensayo Mitologico) - ali rijeima koje na
sumerskom znae ' Nebeski ivot' (ZI.ANA) i ' ivot Zemlje i
Vode' (ZI.KI.A). I zato su Inke od vremena Drevnog Carstva
zadrali izraz Anta za metal openito, a posebno za bakar - izraz
koji bi na sumerskom kao AN.TA bio u klasi s AN.NA (kositar) i
AN.BAR (eljezo)?
Ovi ostaci sumerskih metalurkih izraza (koje su posudili
njihovi nasljednici) poveavaju se s otkriem sumerskih
rudarskih piktograma. Njemaki arheolozi koje je predvodio
A. Bastan pronali su takve simbole urezane na stijenama
na obalama rijeke Manizales u sredinjem zlatnom podruj u
Kolumbije (sl. 134a); a francuska vladina misija pod vodstvom
E. Andra, istraujui rijena korita u istonim podruj i ma,
pronala je sline simbole (si. 134b) uklesane u stijenama iznad
pilja koje su bile umj et no produbljene. Mnogi petroglifi u
andskim sreditima zlata, na putevima koji do njih vode ili na
mjestima gdje se izraz Uru pojavljuje kao komponent a imena,
imaju i simbole koji podsjeaju na sumersko klinasto pismo
ili piktograme, kao to je zraei kri (sl. 134c), naen meu
petroglifima sjeverozapadno od jezera Titicaca - simbol koji su
Sumerani koristili za oznaavanje planeta Nibiru.
Tome dodajte mogunost da su neki od Sumerana, koji su
bili dovedeni na jezero Titicaca, moda preivjeli do dananjih
dana. Danas ih je ostalo svega nekoliko stotina; ive na poj edi ni m
otocima na jezeru i plove po nj emu u amcima od trske. Pripadnici
plemena Aymara i Kholla koji danas ine veinu stanovnitva tog
podruja smatraju ih ostacima najranijih stanovnika tog kraja,
strancima iz druge zemlje koju nazivaju Uru. Pretpostavlja se da
to ime znai ' Oni Drevni' ; no, nisu li ih tako nazvali zato to su
doli iz sumerskog glavnog grada Ura?
3 1 4
slika 134
Prema Posnanskom, Urui su imenovali pet boanstava ili
Samptni: Pacani-Malku, to znai Drevni ili Veliki Bog; Malku,
to znai Bog, te bogove Zemlje, Vode i Sunca. Izraz malku
oigledno je bliskoistonog podrijetla, i znaio je (kao to to i
danas znai u hebrejskom ili arapskom) 'kralj'. Jedna od nekoliko
studija o Uruima, ona W. La Barrea (American Anthropologist
vol. 43), izvjetava da ' mitovi' Urua govore da ' mi, narod jezera,
smo najstariji na ovoj Zemlji. Dugo smo vremena ovdje, jo od
vremena prije negoli je sunce bilo skriveno... Prije nego to se
sunce sakrilo, mi smo ve dugo bili na ovom mjestu. Tada su
doli Kollasi... Oni su koristili naa tijela za rtve kada su polagali
temelje za svoje hramove... Tiahuanaco je bio izgraen prije
vremena tame'.
Ve smo utvrdili da se je Dan Tame, ' kada se sunce sakrilo',
dogodio oko 1400. g. pr. n. e. Pokazali smo da je to bio globalni
dogaaj koji je ostavio traga u spisima i sjeanjima naroda na
obje strane Zemlje. Ova Uru legenda ili kolektivno sjeanje
pot vruj e da je Tiahuanacu bio izgraen prije tog dogaaja, i da
su Urui takoer bili t amo mnogo ranije.
Do dananjeg dana pripadnici plemena Aymara plove po
jezeru u amcima od trske koje su, kako kau, nauili graditi od
Urua. Velika slinost tih amaca sa sumerskim amcima od trske
nagnala je Thora Heyerdahla da napravi kopiju amca i krene
putovima Kon-Tikija (epitet Viracoche), kako bi dokazao da su
drevni Sumerani mogli prijei ocean.
O razmj eri ma sumerske/uruske prisutnosti u Andama moe
se zakljuivati i na temelju nekih drugi h tragova i naznaka kao
to je, na primjer, injenica da uru znai 'dan' u svim jezicima
koji se govore u Andama, i u aymarskom i quechuanskom, to
pak odgovara znaenju (' dnevno svjetlo') koje je ta rijei imala u
Mezopotamiji. Drugi takvi andski izrazi kao uma/mayu za vodu,
khun za crveno, kap za ruku, enu/ienu za oko, makai za puhanje,
u toj su mjeri nedvosmisleno mezopotamskog podrijetla da
je Pablo Patron (Nouvelles etudes sur les langues americaines)
zakljuio kako 'je jasno pokazano da su jezici Quechua i Aymara
uroenikog Perua imali sumersko-asi rsko podrijetlo'.
Izraz uru se pojavljuje kao komponent a mnogi h zeml j o-
pisnih imena u Boliviji i Peruu, kao to je vani rudarski centar
Oruru, Sveta dolina Inka Urubamba (' Ravnica/dolina Urua' ) i
njena uvena rijeka, te kod mnogi h, mnogi h drugih. I doista,
u sreditu Svete doline jo uvijek u piljama ive preostali
pripadnici plemena koji sebe smat raj u pot omci ma Urua s jezera
Titicaca; oni odbijaju preseliti se iz peina u kue jer bi se, kako
tvrde, planine uruile ako bi oni napustili njihovu unutranjost, a
time bi prouzroili kraj svijeta.
Ima i drugih oiglednih dodi rni h toaka izmeu mezo-
potamske i andske civilizacije. Kako objasniti, na primjer,
injenicu da je, kao i Tiahuanacu, i sumerski glavni grad Ur bio
okruen kanalom sa sjevernom i j ugozapadnom lukom (koja je
3 1 6
vodila do rijeke Eufrat i dalje)? I kako objasniti Zlatni samostan
glavnog hrama u Cuzcu, gdje su zidovi bili pokriveni zlatnim
ploama - ba kao i u Puma- Punkuu i Uruku? A 'Biblija u
slikama' u Coricanchi koja prikazuje Nibiru i njegovu orbitu?
Brojni su bili obiaji domorodaca koji su pridole panjolce
naveli da u Indijancima vide pot omke Deset Plemena Izraela. Tu
su bili i obalni gradovi s hramovi ma koji su podsjeali istraivae
na sumerska svetita i zigurate. I kako opisati nevjerojatno
ukraene tkanine ljudi na obali blizu Tiahuanacua, jedinstvene u
obje Amerike, osim da ih se usporedi sa sumerskim tkaninama,
pogotovo onima u Uru, koje su u drevna vremena bile uvene
po svom izuzetnom dizajnu i bojama? Odakle prikazi bogova
s konusnim kapama i prikazi bogi nj e s Nintinim rezaem
pupkovine? Odakle kalendar kao u Mezopotamiji i zodijak kao u
Sumeru, s precesijom i dvanaest kua?
Bez da na ovom mjestu jo j ednom iznosimo sve dokaze
kojima su ispunjena pret hodna poglavlja, ini nam se da se svi
djelii zagonetke andskih poetaka uklapaju, ukoliko prihvatimo
kao injenicu djelovanje Anunnaki j a i prisutnost Sumerana
(samih ili sa susjedima) u ovom podruj u, u vremenu oko 4000.
g. pr. n. e.. Legende koje govore o uzlazu u nebo Stvoritelja i
njegova dva sina, Mjeseca i Sunca, sa svete stijene na Otoku
Sunca (otok Titicaca) lako bi mogle predstavljati sjeanja na
odlazak Anua, njegovog sina Sina i njegovog unuka amaa,
nakon to su napravili kratki izlet br odom iz Puma- Punkua do
letjelice Anunnakija koja ih je ekala.
Te noi za pamenje, u Uruku, im je Nibiru vien, sveenici
su zapalili baklje, to je bio signal okolnim selima. Zapaljeni
su krjesovi kao signal susjednim naseljima; i uskoro je cijela
sumerska zemlja zasjala, slavei prisutnost Anua i Antu i pogled
na Planet Bogova,
Bez obzira na to jesu li ljudi tada bili svjesni ili nisu
da gledaju prizor na nebu koji se pojavljuje jednom u 3600
zemaljskih godina, sigurno su znali da je to pojava koju se vidi
samo j ednom u ivotu. ovjeanstvo nije prestalo iekivati
3 1 7
BOGOVI ZLATNI H S UZA
povratak tog planeta, i s pravom se sjea tog doba kao Zlatnog
Doba: ne samo zato to je doslovno bilo takvo, nego i stoga to
je to bio vrhunac razdoblja mira i neusporedivog napretka za
ovjeanstvo.
Ali, tek to (u t ermi ni ma Anunnakija) su se Anu i Ant u
vratili na Nibiru, miroljubiva podjela Zemlje meu pripadnicima
Anunnaki -kl anova bila je naruena. To se dogodilo oko 3450.
g. pr. n. e., prema osobni m proraunima, u vrijeme incidenta s
Babilonskom kulom: bio je to pokuaj Marduka/Raa da dobije
pri mat za svoj grad Babilon u Mezopotamiji. Premda su Enlil i
Ni nurt a to sprijeili, sam pokuaj da se ovjeanstvo ukljui u
izgradnju lansirne rampe, doveo je bogove do odluke da raspre
ovjeanstvo i pomijeaju njihove jezike. Jedinstvena civilizacija i
njen jezik trebali su se podijeliti; nakon kaotinog razdoblja koje
je trajalo nekih 350 godina, nastala je civilizacija Nila sa svojim
jezikom i rudi ment arni m pismom. To se dogodilo, govore nam
egiptolozi, oko 3100. g. pr. n. e.
Osujeen u svom nastojanju da osvoji prevlast u
civiliziranom Sumeru, Marduk/Ra je odluio pruiti pot por u i
prenijeti znanja civilizaciji Egipana kako bi se vratio u tu zemlju
i zatraio vlast od svog brata Thotha. Sada je Thot h ostao bog bez
ljudi; pretpostavljam daj e u pratnji nekolicine vjernih sljedbenika
odabrao boravite u Novim Kraljevstvima - u Srednjoj Americi.
Osim toga, sugeriram da se to nije dogodilo tek 'oko 3100. g.
pr. n. e.', nego tono 3113. g. pr. n. e. - u vrijeme, u godini, pa ak i
danu od kojeg su stanovnici Srednje Amerike zapoeli svoje Dugo
Raunanje.
Raunanje vremena na nain da se kalendar vee za neki
veliki dogaaj nije uope neuobiajeno. Zapadnjaki kranski
kalendar broji godine od roenja Krista. Muslimanski kalendar
poinje s Hegirom, odlaskom Muhameda iz Meke u Medinu.
Preskaui mnoge primjere iz brojnih nekadanjih zemalja i
kraljevina, spomenut emo idovski kalendar koji je ustvari
drevni (i uope prvi) kalendar iz Nippura, sumerskog grada
posveenog Enlilu. Nasuprot ope prihvaenom miljenju da
idovsko raunanje vremena (5748. u godini 1988.) poinje
od ' poetka svijeta' ono zapravo see do poetka nippurskog
kalendara tj. 3760. g. pr. n. e. - u vrijeme, pretpostavljam, Anuova
sveana posjeta Zemlji.
Zato, dakle, ne bismo prihvatili miljenje da je upravo
dolazak Quetzalcoatla, tj. Krilate Zmije u njegovo novo kraljevstvo
bila prilika za poetak Dugog raunanj a srednjoamerikog
kalendara - tim prije jer je ba on bio bog koji je uveo kalendar
u te zemlje?
Budui da ga je zbacio vlastiti brat, Thot h (u sumerskim
tekstovima poznat kao Ningishzidda - Gospodar Drveta ivota)
je bio prirodni saveznik protivnika svoga brata, Enlilovih
bogova i njihovog vojskovoe Ninurte. Zabiljeeno je da kad je
Ninurta poelio da se za njega sagradi zi gurat -hram u Gudei,
Ningishzidda/Thoth je bio taj koji je izradio planove i nacrte za
gradnju; mogue je da je on odredio i rijetke materijale za taj
hram, te imao udjela u osiguravanju istih. Kao prijatelj Enlilovih
sljedbenika, morao je biti u prijateljskim odnosi ma s Ikurom/
Adadom kao i andski m kraljevstvom koje je stavljeno pod
njegovu kontrolu u podr uj u Titicaca; vjerojatno je t amo bio
dobrodoao gost.
I doista, moemo prepoznati dokaze da su Zmijski Bog
i njegovi afriki sljedbenici vjerojatno pomogli pri izgradnji
nekih mjesta za procesiranje metala u blizini Tiahuanacua; neki
od kipova ljudi pronaeni h na oblinjim mjestima (sl. 135) kao
i dva kolosalna poprsja koje su domoroci maknuli i postavili
na ulaz seoske crkve u Ti ahuanacuu (sl. 136), otkrivaju, ak i u
erodiranom stanju, negroi dne crte.
Posnansky, kojeg je opekla kritika njegove ' fantastine'
starosti, nije pokuao datirati prijelaz iz I. Perioda - kad je za
gradnju i kiparstvo koriten pjeenjak - u sofisticiraniji II. Period,
kad se poeo koristiti tvrdi kamen andezit. No, injenica da je tu
promj enu u Ti ahuanacuu oznaio i pomak sa zlata na kositar,
upuuje na razdoblje oko 2500. g. pr. n. e.. Ukoliko, kako slutimo,
Enlilovi bogovi zadueni za bliskoistona planinska podruj a
(Adad, Ninurta) nisu bili prisutni u Novom Kraljevstvu, budui
da su bili zaposleni osnivanjem kasitske kolonije, to objanjava
3 1 9
BOGOVI ZLATNI H S UZA
slika 136
slika 135
3 2 0
zato je, otprilike u to vrijeme, Inanna/Itar uzurpirala vlast na
Bliskom istoku i pokrenula krvavu ofenzivu protiv Marduka/Raa
kako bi osvetila smrt voljenog supruga Dumuzija (koju je, kako
je tvrdila, uzrokovao Marduk).
U to vrijeme, vjerojatno i uslijed nestabilnosti Starog
Kraljevstva, zabrinuti su bogovi odluili stvoriti novu civilizaciju,
daleko od svega - u Andama. Dok se Tiahuanacu trebao
usredotoiti na opskrbu kositrom, du andskih obronaka nalazili
su se gotovo neiscrpni izvori zlata. Jedino to je bilo pot rebno
uiniti bilo je dati andskom ovjeku nuno znanje i orue
pot rebno za vaenje zlata.
I tako se dogodilo, oko 2400. g. pr. n. e. - ba kao to je
Montesinos zakljuio - da je Manco Capac dobio zlatni tap i bio
poslan u zlatno podruj e u Cuzcu.
Kakvog je oblika bio taj arobni tap i koja je bila njegova
svrha? Jedna od najtemeljitijih studija na tu t emu je Corona
Incaica od Juana Larrea. Analizirajui artefakte, legende i slikovne
prikaze vladara Inka, on je zakljuio da je to bila sjekira, predmet
koji se zvao Yuari, koji je, kad je prvi puta bio predan Mancu
Capacu, bio nazvan Tupa-Yuari tj. Kraljevska Sjekira (sl. 137a).
No, je li to bilo oruje ili orue?
Da bismo pronali odgovor, poi mo u drevni Egipat.
Egipatski izraz za ' bogovi, boansko' bio je Neteru - 'uvari'.
slika 137
To je, meut i m, bio izraz kojim se nazivalo i Sumer (ustvari,
Shumer) - ' Zemlja uvara; u rani m prijevodima biblijskih i
pseudo-biblijskih tekstova na grki, izraz Nefilim (iliti Anunnaki)
bio je preveden s 'uvari'. Hijeroglif za taj izraz bila je sjekira (si.
137b). E. A. Wallis Budge (The Gods of the Egyptians) u posebnom
poglavlju pod naslovom 'Sjekira kao simbol boga' zakljuio je da
je ona bila izraena od metala. On spomi nj e da je taj simbol (kao
i izraz Neter) bio vj eroj at no posuen od Sumerana. Da je uistinu
bilo tako, moe se zakljuiti iz sl. 133.
Tako je stvorena andska civilizacija: andskom ovjeku dana
je sjekira da nj ome kopa boje zlato.
Prie o Mancu Capacu i brai Ayar najvjerojatnije oznaavaju
kraj mezopotamske i zlatne faze Tiahuanacua. Uslijedio je prekid
koji je potrajao sve dok mjesto nije ponovno zaivjelo kao glavni
svjetski grad kositra. Stigli su Kasiti i odnosili kositar ili gotovu
broncu transpacifikom rut om. U meuvremenu su se razvijali
i drugi putovi. Naselja u kojima je pronaeno zapanjujue obilje
bronci ukazuju na rut u koja je ila du rijeke Beni na istoku do
brazilske obale Atlantika i odatle uz pomo oceanskih struja
sve do Arapskog mora, Crvenog mora u Egiptu ili Perzijskim
zaljevom do Mezopotamije. Tamo je mogao ii, a vjerojatno
je i iao put preko Drevnog Carstva i rijeke Urubamba, na
to upuuj u megalitska mjesta i otkrie grude istog kositra u
Machu Pichuu. Ta je ruta vodila do Amazone i sjeveroistonog
vrha June Amerike, a odatle preko Atlantika do Zapadne Afrike
i Sredozemlja.
I tada, kad je Srednja Amerika dosegla mi ni mum civiliziranih
naselja, pojavila se trea i bra mogunost zahvaljujui uskom
vratu koji je predstavljao pravi kopneni most izmeu Tihog i
Atlantskog oceana, preko Karipskog mora - put koji su u pravilu
slijedili, u obrat nom smj eru, konkvistadori.
Ova trea ruta, rut a olmeke civilizacije, morala je postati
omiljena nakon 2000. g. pr. n. e., a to potvruje i prisutnost
Mediteranaca; naime, 2024. g. pr. n. e. Anunnaki pod vodst vom
Ninurte, strahujui da e sljedbenici Marduka zauzeti svemirsku
luku na Sinaju, unitili su je nuklearnim orujem.
Nezaustavljiv, smrt onosni nuklearni oblak otiao je na istok
prema j unoj Mezopotamiji, pustoei Sumer i njegov posljednji
glavni grad Ur. Kao da se sama sudbina umijeala, oblak je
skrenuo na jug, potedjevi Babilon; ne gubei vrijeme, Marduk
je s vojskom Kanaanaca i Amorejaca umarirao u grad i objavio
kraljevstvo u Babilonu.
Vj eruj em da je tada dolo do odluke da afriki sljedbenici
Thotha/Quetzalcoatla dobiju civilizaciju u podruj u Srednje
Amerike.
Jedna od rijetkih akademskih studija koja doputa
mogunost da su Olmeci bili negroidni Afrikanci jest Africa and
the Discovery of America od Lea Wienera, profesora slavenskih
i drugi h jezika na Harvardskom sveuilitu. Temeljei svoja
istraivanja na rasnim crtama i drugi m injenicama, no najvie
na lingvistikoj analizi, zakljuio je da olmeki jezik pripada
u grupu Mande jezika koji su potekli iz Zapadne Afrike, iz
podruj a izmeu rijeka Niger i Kongo. Ali, piui svoju studiju
1920. gpri j e negoli se utvrdila stvarna starost olmekih ostataka,
on je nj i hovu prisutnost u Srednjoj Americi pripisao arapskim
moreplovcima i trgovcima robljem u Srednjem vijeku.
Trebalo je proi vie od pola stoljea prije negoli se druga
velika akademska studija, Unexpected Faces in Ancient America od
Alexandera von Wuthenaua, ponovno pozabavila ovim pitanjem.
Imajui na raspolaganju obilje fotografija semitskih i negroidnih
portreta iz srednjoamerike umjetnike batine, on je nagaao da se
prva veza izmeu Starog i Novog svijeta razvila za vrijeme vladavine
egipatskog faraona Ramzesa III (dvanaesto stoljee pr. n. e.) i da su
Olmeci bili Kuiti iz Nubije (egipatskog glavnog izvora zlata). Jo
su neki crni Afrikanci, slutio je, mogli doi prijeko na 'fenikim i
idovskim brodovima izmeu 500. g. pr. n. e. i 200. g. n. e.. Ivan
van Sertima, ija je studija They Came Before Columbus pokuala
premostiti polustoljetni jaz izmeu dva prethodna akademska rada,
naginjala je kuitskom rjeenju: kada su crni kraljevi Kua doli na
egipatsko prijestolje kao dvadeset peta dinastija u osmom stoljeu
pr. n. e., trgujui srebrom i broncom, oni su - vjerojatno uslijed
brodoloma - takoer zavrili u Srednjoj Americi.
Na ovaj ga je zakljuak navelo miljenje da su divovske
olmeke glave bile otprilike iz tog vremena; no, sada znamo da
olmeki poeci datiraju u vrijeme oko 2000. g. pr. n. e.. Tko su,
dakle, bili ti Afrikanci?
Drim da su lingvistike studije Lea Wienera bile
ispravne, ali ne i njegov vremenski okvir. Kada se usporeuj u
lica na kolosalnim olmekim glavama (sl. 138a) s licima
Zapadnoafri kanaca (kao ovo nigerijskog voe, generala I. B.
Banagide - si. 138b), jaz od nekoliko tisua godina premoen je
oiglednom slinou. Mogue je da je Thot h iz tog dijela Afrike
poveo prijeko svoje sljedbenike i rudarske strunjake, budui da
je taj kraj obilovao zlatom i kositrom te bakrom pot rebni m za
pravljenje bronce. Nigerija je tisuljeima bila poznata po svojim
bronani m figuricama, izlivenima u procesu Izgubljenog voska;
nedavna ispitivanja pomou radioaktivnog ugljika odredila su
starost nekih mjesta u kojima su pronaene najstarije figure i
smjestila ih u otprilike 2100. g. pr. n. e..
Upravo ovdje, u Zapadnoj Africi, nalazi se zemlja koja se
danas zove Gana, a stoljeima je nosila ime Zlatna obala, jer je to
i bila - izvor zlata poznat ak i Fenianima. Na tom podruj u ivi
narod Ashanti, poznat diljem kontinenta po umijeu kovanja zlata;
meu njihovim rukotvorinama mogu se pronai i utezi izraeni
od zlata, esto u obliku minijaturnih stepenastih piramida (sl. 139)
slika 138
- u krajevima gdje ne postoje takve graevine.
Vj eruj em da je Thot h, kada je poredak Starog svijeta doivio
snaan preokret, poduzeo potrebne korake kako bi preko oceana
doveo svoje sljedbenike-strunjake: kako bi zapoeli nov ivot,
novu civilizaciju i novu rudarsku proizvodnju.
Vremenom su se, kako smo pokazali, ta proizvodnja i rudari
-Ol meci preselili na jug, najprije na pacifike obale Meksika,
zatim preko prevlake u sjeverni dio June Amerike. Njihovo
krajnje odredite bilo je podruj e Chavin; t amo su sreli kopae
zlata iz Adada, narod zlatnoga tapa.
Zlatno doba Novih Kralj evstava nij e trajalo zauvij ek. Olmeka
mjesta u Meksiku pretrpjela su razaranje; sami Olmeci i njihovi
bradati drugovi doivjeli su brutalan kraj. Grnarstvo Mochica
prikazuje zarobljene divove i krilate bogove kako ratuju metalnim
otricama. Drevno Carstvo bilo je svjedokom plemenskih sukoba
i invazija. A na visoravnima Titicace, aymarske legende govore o
napadaima koji su umarirali na planine s obale mora i pobili
bijele ljude koji su jo uvijek bili tamo.
Da li su to sjeanja na sukobe izmeu Anunnakija, u koje su
ovi sve vie uvlaili ovjeanstvo? Ili se sve to poelo dogaati
nakon to su bogovi otili - otplovivi morem, uzdigavi se na
nebo?
slika 139
Kakav god da je bio slijed dogaaja, sigurno je da su u to
vrijeme veze izmeu Starih i Novih Kraljevstava bile prekinute. U
Starom svijetu Amerike su postale samo blijedo sjeanje, iji odjek
pronalazimo u nat ukni cama ovog ili onog klasinog pisca, ili u
priama o Atlantidi koje su autori uli od egipatskih sveenika, ili
pak u zbunj uj ui m mapama koje ocrtavaju nepoznate kontinente.
Je li sve to tek mit, jesu li zaista postojale zemlje zlata i kositra s
one strane Herkulovih stupova? Vremenom su Nova Kraljevstva,
barem to se zapadnjaka tie, postala Izgubljena Kraljevstva.
U samim Novi m Kraljevstvima zlatna je prolost - kako su
stoljea prolazila - postala tek legendarno sjeanje. No, sjeanja
ne umi ru, a prie su ostale - o t ome kako i gdje je sve poelo, o
Quetzalcoatlu i Viracochi, o tome kako e se oni jednoga dana
vratiti.
Kada danas promat ramo kolosalne glave, megalitske zidove,
naputena mjesta, usamljena vrata s nj i hovi m Bogom Koji Plae,
moramo se zapitati: jesu li narodi Amerike bili u pravu kad su
nam govorili - oekujui njihov povratak - da su ti bogovi ivjeli
meu njima?
Jer sve dok se bijeli ovjek nije ponovno vratio, te iskljuivo
pustoio i haraio, narodi Anda, gdje je sve zapoelo, mogli su
samo gledati prazne zlatne samostane i uzalud se nadati da e
ponovno vidjeti svog krilatog Boga Zlatnih Suza.
slika 140
BI BLI OGRAFI J A
I. Znanst veni studije, lanci i reportae
Academia Colombiana de Historia: Biblioteca de Antropologa (Bogota
Acta Antropologica (Mexico City)
American Anthropological Association, Memoirs (Menasha, Wise.)
American Anthropologist (Menasha, Wise.)
American Antiquity (Salt Lake City)
American Journal of Anthropology (Baltimore)
American Museum of Natural History: Anthropological Papers (New York)
American Philosophical Society: Transaction (Philadelphia)
Anales del Instituto Nacional de Arqueologa e Historia (Mexico City)
Anales del Museo Nacional de Arqueologa, Historia y Etnologa (Mexico City)
Annals of the New York Academy of Sciences (New York)
Anthropological Journal of Canada (Ottawa)
Anthropology (Berkley)
Archaeoastronomy (College Park)
Archaeology (New York)
Arqueologa Mexicana ( Mexico City)
Arqueolgicas (Lima)
Atlantis (Berlin and Zurich)
Baessler Archiv ( Berlin and Leipzig)
Biblical Archaeology Review (Washington, D.C.)
Bibtioteca Boliviana (La Paz)
Bureau of American Ethnology: Bulletin (Washington, D.C.)
California University, Archaeological Research Facility: Contributions (Berkeley)
Carnegie Institution of Washington, Publications: Contributions to American
Archaeology (Washington, D.C.)
Carnegie Institution of Washington, Department of Archaeology: Notes on Middle
American Archaeology and Ethnology (Cambridge, Mass.)
Connecticut Academy of Arts and Sciences: Memoirs (New Haven)
Cuadernos Americanos (Mexico City)
Cuzco (Cuzco)
El Mexico Antiguo (Mexico City)
Ethnographical Museum of Sweden: Monograph Series (Stockholm)
Harvard University, Peabody Museum of American Archaeology and Ethnology:
Memoirs and Papers (Cambridge, Mass.)
Inca (Lima)
3 2 7
3 2 8
Instituto Nacional de Antropologa e Historia: Memorias and Boletn (Mexico City)
International Congresses of Americanists: Proceedings (Various cities)
Journal of the Ethnological Society of London (London)
Journal of the Manchester Egyptian and Oriental Society (Manchester)
Journal of the Royal Anthropological Institute (London)
Liverpool University Centre for Latin American Studies: Monograph Series
(Liverpool)
Museum fur Volkerkunde im Hamburg: Mitteilungen (Hamburg)
Museum of the American Indian, Heye Foundation: Contributions and Leaflets and
Indian Notes and Monographs (New York)
National Geographic Magazine (Washington, D.C.)
National Geographic Society, Technical Papers: Mexican Archaeology Series
(Washington, D.C.)
Natural History (New York)
New World Archaeological Foundation: Papers (Provo)
Revista del Museo de La Plata (Buenos Aires)
Revista del Museo Nacional (Lima)
Revista do Instituto Histrica e Geogrfico Brasiliero (Rio de Janeiro)
Revista Histrica (Lima)
Revista Mexicana de Estudios Antropologicos (Mexico City)
Revista Mexicana de Estudios Historeos (Mexico City)
Revista Universitaria (Lima)
Revue Anthropologique (Paris)
Revue d'Ethnographie (Paris)
Scientific American (New York)
Smithsonian Institution, Bureau of American Ethnology: Bulletin
(Washington, D.C.)
Studies in Pre-Columbian Art and Archaeology (Dumbarton Oaks)
University of California Anthropological Records (Berkeley)
University of California: Publications in American Archaeology and Ethnology
(Berkeley)
University of Pennsylvania, the University Museum: The Museum Journal
(Philadelphia)
Wira-Kocha (Lima)
II. Pojedinani radovi i studije
Allen, G. Gold! 1964.
America Pintoresca: Descripcin de viajes al Nuevo Continente 1884.
Anders, F Das Pantheon der Maya. 1963.
Andree, R. Die Metalle bei den Naturvlkern. 1884,
3 2 9
BI BLI OGRAFI J A
Antiguo Peru: espacio y tiempo. 1960.
Anton, E Alt-Peru und seine Kunst. 1962.
Arnold, J. R. and W R Libby. Radiocarbon Dates. 1950.
Arte Prehispanico de Mexico. 1933.
Aveni, A. F (ed.) Archaeostronomy in Pre-Columbian America 1975.
. (ed.) Native American Astronomy. 1977.
. (ed.) Archaeoastronomy in the New World. 1982.
Batres, L. Teotihuacan o la Ciudad Sagrada de los Tolteca 1889.
. Civilizacin Prehistrica (Esiado de Veracruz). 1908.
Baudin, L. La Vie Quotidienne au Temps des Derniers Incas. 1955.
Baudin, L., C. Troll and C. D. Gibson. Los origines del Indio-Americano. 1937.
Belli, P. L. La Civilizacin Nazca. 1960.
Beltran-Kropp, M. Cuzco-Window on Peru. 1956, 1970.
Bennett, W C . Excavations at Tiahuanaco. 1934.
. Excavations in Bolivia. 1936.
. The Ancient Arts of the Andes. 1954.
Bennett, W C. and J. B. Bird. Andean Culture History. 1964.
Benson, E. P The Maya World. 1967.
. (ed.) The Dumbarton Oaks Conference on the Olmecs. 1968.
Bernal, I. Ancient Mexico in Color. 1968.
. El Mundo Olmeca. 1968.
. Stone Reliefs in the Dainzu Area. 1973.
Bernal, L, R. Pina-Chan and F Camara Barbachano. 3000 Years of Art and Life
in Mexico. 1968.
Bird, J, Paracas Fabrics and Nazca Needlework. 1954.
Bird, J. (ed.) Art and Life in Old Peru. 1962.
Blom, R and O. La Farge. Tribes and Temples. 1926.
Bollaert, W Antiquarian, Ethnological and Other Researches in New Granada,
Eqador, Peru and Chile. 1860.
Braessler, A. Ancient Peruvian Art. 1902/1903.
. Altperuanische Metallgerate. 1906.
Brinton, D. G. The Books ofChilam Balam. 1892.
British Academy, The. The Place of Astronomy in the Ancient World. 1974.
Buck, R El Calendario Maya en la Cultura Tiahuanacu. 1937.
Burland, C.A. Peoples of the Sun. 1976.
Buse, H. Huaras y Chavin. 1957.
. Guia Arqueolgica de Lima. 1960.
. Machu Picchu. 1961.
. Peru 10,000 anos. 1962.
Bushnell, G.H.S. Peru. 1957
. Ancient Arts of the Americas. 1965.
Cabello de Balboa, M. Historia del Peru. 1920.
Carnero Albarran, N. Minas e Indios del Peru. 1981.
Caso A. La religion de los Aztecas. 1936.
. Thirteen Masterpieces of Mexican Archaeology. 1936.
. El Complejo Arquelogico de Tula. 1941.
3 3 0
. Calendario y Eseritura de las Antiguas Culturas de Monte Alban. 1947.
. The Aztecs-People of the Sun. 1958.
. Los Calendarios Prehispanicos. 1967.
. Reyes y reinos de la Mixteca. 1977.
Centro de Investigaciones Antropologias de Mexico. Esplendar del Mexico
Anriguo. 1959.
Chapman, W The Search for El Dorado. 1967.
. The Golden Dream. 1967.
Coe, M.D. Mexico. 1962
. Maya. 1966.
Coe, M. D. and R. Diehl. In the Land of the Olmec. 1980.
Cornell, J. The First Stargazers. 1981.
Corson, C. Maya Anthropomorphic Figurines from Jaina Island. 1976.
Cottrell, A. (ed.) The Encyclopedia of Ancient Civilizations. 1980.
Crequi-Montfort, G. de Fouilles de la mission scientifique franaise Tiahuanaco.
1906.
D'Amato, J. and J. H. del Mazo. Machu Picchu. 1975.
Dennis, W H. Metallurgy in the Service of Man. 1961.
Diccionario Porrua de Historia, Biografiay Geografia de Mexico. 1971.
Dihl, R. A. Tula-The Capital of Ancient Mexico. 1983.
Disseldorf, E. P Kunst und Religion der Maya Vlker. 1926, 1931.
Disselhoff, H. D. Gott Muss Peruaner Sein. 1956.
. Kinder der Erdgttin. 1960.
. Les Grandes Civilizations de VAmerique Ancienne. 1963.
. Geschichte der Altamerikanischen Kulturen. 1967.
. Oasenstadte und Zaubersteine im Land der Inka. 1968.
. El Imperio de los Incas. 1973.
. Incaica. 1982.
Doering, H. Old Peruvian Art. 1926.
Dubelaar, C. N. The Petroglyphs in the Guianas and Adjacent Areas of Brazil and
Venezuela. 1986.
Duran, Fray D. Historia de las Indias de Nueva Espana. 1867. (English translation
by Heyden D. and E Horacasitas, 1964).
Emmerich, A. Sweat of the Sun and Tears of the Moon. 1965.
. Gods and Men in Precolumbian Art. 1967.
Engel, E Elementos de Prehistoria Peruana. 1962.
. Le Monde Precolumbien des Andes. 1972.
Fage, J. D. A History of West Africa. 1969.
Falb, R. Das Land der Inca. 1883.
Fernandez, A. Pre-Hispanic Gods of Mexico. 1984.
Festschrift Eduard Seier. 1922.
Fisher, J. R. Silver Mines and Silver Miners in Colonial Peru. 1977.
Flornoy, B. Dcouverte des Sources des Andes a la Foret Amazonienne. 1946,
_. The World of the Inca. 1956.
3 3 1
BI BLI OGRAFI J A
. Amazone-Terres et Hommes. 1969.
Forbes, D. On the Aymara Indians of Bolivia and Peru. 1870.
Forbes, R. J. Metallurgy in Antiquity. 1950.
Frst, ]. L. and E T. Frst. Pre-Columbian Art of Mexico. 1980.
Frst, ET Gold Before Columbus. 1964.
Garcia Rosell, C. Los Monumentos Arqueologicos del Peru. 1942.
Giarcilaso de la Vega, el Inca. Royal Commentaries of the Incas (translated into
English by Livermore, H. V ) 1966.
Gates, W An Outline Dictionary of Maya Glyphs. 1931.
Giesecke, A. A. Guide to Cuzco. 1924.
Gonzalez de la Rosa, M. Les deux Tiahuanacos. 1910.
Gordon, G. B. Prehistoric Ruins of Copan, Honduras, 1896.
Haberland, W Die Kulturen Meso-und Zentralamerika. 1969.
Harlow, W T. (ed.) Voyages of Great Pioneers. 1929.
Hawkins, G. S. Beyond Stonehenge. 1973.
Hedges, E. S. Tin and Its Alloys. 1959.
Heggie, D. C. (ed.) Archaeoastronomy in the Old World. 1982.
Heim, A. Wunderland Peru. 1948.
Heizer, R. E., E Drucker, and J. A. Graham. Investigations at La Venta. 1968.
Helfritz, H. Mexican Cities of the Gods. 1970.
Heyerdahl, T. The Kon-Tiki Expedition. 1951.
. The Ra Expeditions. 1971.
Honmenaje al Profesor Paul Rivet. 1955.
Ibarra Grasso, D.E. Tiahuanaco 1956.
. Prehistoria de Bolivia. 1965.
. Cosmogona y Mitologa Indgena Americana. 1980.
. Ciencia en Tihuanaku y el Incario. 1982.
. Ciencia Astronmica y Sociologa. 1984.
. Pueblos Indgenos de Bolivia. 1985.
Illescas Cook, G. El Candelabro de Paracas y la Cruz del Sur. 1981.
Inwards, R. The Temple of the Andes. 1884.
Ixtlilxochitl, F de Alva. Historia Chichimeca (Translated and edited by Bonte, H.
G.: Das Buch der Konige von Tezuco. 1930).
Jenness, D. (ed.) The American Aborigines and Their Origin and Antiquity. 1933.
Joyce, T.A. South American Archaeology. 1912.
. The Weeping God. 1913.
. Mexican Archaeology. 1920.
. Maya and Mexican Art. 1927.
Katz, F The Ancient American Civilizations. 1972.
Kaufmann-Doig, E Arqueologa Peruana. 1971.
. Tiahuanaco a la luz de la Arqueologa. 1965. Keating,
R . W (ed.) Peruvian Prehistory. 1986.
Krickberg, W Altmexikanische Kulturen. 1956.
3 3 2
. Felsplastik und Felsbilder bei den Kulturvolkern Altameriker. 1969.
Krickberg, W, H. Trimborn, W iMuller, and O. Zerris, Pre-Columbian American
Religions. 1968.
Kroeber, A. L. Archaeological Explorations in Peru. 1926 and 1931.
Krupp, E. C. Echoes of Ancient Skies: The Astromornies of Lost Civilizations. 1983.
. (ed.) In Search of Ancient Astronomies. 1978.
. (ed.) Archaeo astronomy and the Roots of Science. 1983.
Kubler, G. The Art and Archaeology of Ancient America. 1962.
Kutscher. G. Chimu, Eine altindianische Hochkultur. 1950.
Lafone Quevedo, S. A. Tres Relaciones de Antiquedades Peruanas. 1950.
Landa, Diego de. Relacion de las cosas de Yucatan. 1956 (English translation by W
Gates: Yucatan Before and After the Conquest. 1937).
Larrea, J. Del Surrealismo a Machupicchu. 1967.
Lathrap, D. W The Upper Amazon. 1970.
Lawrence, A. W and J. Young, (eds.) Narratives of the Discovery of America. 1931.
Leicht, H. Pre-Inca Art and Culture. 1960.
Lehmann, W Einigeprobleme eentralamerikanische kalenders 1912.
. The History of Ancient Mexican Archaeology. 1922.
Lehmann, W and H. Doering, Kunstgeshichte des alten Peru 1924.
Leon-Portilla, M. Pre-Columbian Literature of Mexico. 1969.
Lothrop, S. K. Zacaulpa: A Study of Ancient Quiche Artifaccs 1936.
. Metals from the Cenote of Sacrifice, Chicken Itza, Yuca tan. 1952.
. Treasures of Ancient America. 1964.
Lothrop, S. K., W E Foshag, and J. Mahler, Pre-Columbiar. Art: The Robert Woods
Bliss Collection. 1957.
Ludendorff, H. Uber die Entstehung der Tzolkin-Periode im Kalendar der Maya.
1930.
. Das Mondalter in der Inschriften des Maya. 1931.
Maguina, J.E. Lima Guide Book. 1957.
Maler, T. Explorations in the Department ofPeten, Guatemala. 1911.
Mantell, C.L. Tin, Its Mining, Production, Technology and Application. 1929.
Markham, C.R. Peru. 1880.
. Narratives of the Rites and Laws of the Yncas. 1883.
. The Travels of Pedro de Cieza de Leon. 1884.
. The Incas of Peru. 1912.
Marquina, I. Arquitectura Prehispanica. 1951.
Martinez Hernandez, J. La creacion del mundo segun los Mayas. 1912.
Mason, J.A. The Ancient Civilizations of Peru. 1957, 1968.
Maspero, G. Popular Stories of Ancient Egypt. 1915.
Maudsley, A. P. Explorations in Guatemala. 1883.
.Archaeology. 1889-1902.
Mead, C. Prehistoric Bronzes in South America. 1915.
Means, P .A. Ancient Civilizations of the Andes. 1931.
Meggers, BJ. Ecuador 1966.
Metropolitan Museum of Art, N e w York The Iconography of Middle American
Sculpture. 1973.
3 3 3
BI BLI OGRAFI J A
Meyer, C. and C, Gallenkamp. The Mystery of the Ancient Maya. 1985.
Middendorf, E.W Wrterbuch des Runa Simi oder der KeshuaSprache. 1890.
, Las Civilizaciones Aborigines del Peru. 1959.
Miller, M . E . The Arts of Mesoamerica. 1986.
Mitre, B. Las Ruinas de Tiahuanaco. 1955.
Montell, G. Dress and Ornaments in Ancient Peru. 1929.
Morley, S.G. The Inscriptions at Copan. 1920.
. The Inscriptions of Peten. 1937-1938.
Morris, A.A. Digging in Yucatan. 1931.
Morris, C. and D.E. Thompson. Huanaco Pampa. 1985.
Moris, E.H., J. Chariot, and A. A. Moris. The Temple of the Warriors at Chichen
Itza. 1931.
Mosley, M.E. The Maritime Foundations of Andean Civilization. 1975.
Myers, B.S .Art and Civilization. 1967.
Neruda, P. Alturas de Machu Picchu. 1972.
O'Neil, W M. Time and the Calendars. 1975.
Pardo, L.A. La Metropoli de los Incas. 1937.
. Los Grandes Monolitos de Sayhuiti. 1945.
. Ruinas del Santurio de Huiracocha. 1946.
. Historia y Arqueologa del Cuzco. 1957.
Paredes, R. Tiahuanaco y la Provincia de Ingavi. 1956.
. Mitos y supersticiones de Bolivia. 1963.
Patron, P Nouvelles Etudes sur les Langues Americaines. 1907.
Pina-Chan, R. El pueblo del jaguar. 1964.
.Jaina, La casa en el agua. 1968.
, Chichen-Itza. 1980.
Ponce Sangines, C. Ceramica Tiwanacota. 1948.
. Tunupa y Ekako. 1969.
. Tiwanaku: Espacio, Tiempo y Cultura. 1977.
. La cultura nativa en Bolivia. 1979.
Portugal, M. and D. Ibarra Grasso. Copacabana. 1957.
Posnansky, A. Guia para el Visitante de los Monumentos Prehistricos de Tihuanacu
e Islas del Sol y la Luna. 1910.
. El Clima del Altiplano y la Extension del Lago Titicaca. 1911.
. Tihuanacu y la civilizacin prehispanica en el Altiplano Andino. 1911.
. Templos y Viviendes prehispanicas. 1921.
Prescott, W .H, History of the Conquest of Mexico. 1843.
. History of the Conquest of Peru. 1847.
Prieto, C. Mining in the New World. 1973.
Proskouriakoff, T, An Album of Maya Architecture. 1946.
. A Study of Classical Maya Sculpture. 1950.
Raimondi, A. El Peru- 1874.
. Minerales del Peru. 1878.
3 3 4
Ravines R. and J.J. Alvarez Sauri. Fechas Radiocarbonicas Para el Peru. 1967.
Reiss, W and A. Stubel. Das Totenfeld von Ancon in Peru. 1880-1887.
Rice, C. La Civilizacin Preincaica y el Problema Sumerologico. 1926.
Rivet, P. Los origines del hombre Americano. 1943.
Roeder, G. Altaegyptische Erzhlungen und Mrchen. 1927.
Romero, E. Geografa Economica del Peru. 1961.
Roys, R.L. The Book of Chilam Balam of Chumayel. 1967.
Rozas, E.A. Cuzco. 1954.
Ruppert, K. The Caracol at Chichen Itza. 1933.
Ruz-Lhuillier, A. Campeche en la arqueologa Maya. 1945.
.Guia arqueolgica de Tula. 1945.
Ryden, S. Archaeological Researches in the Highlands of Bolivia. 1947.
. Andean Excavations. Vol. 11957, vol. II 1959.
Saville, M.H. Contributions to South American Archaeology. 1907.
Schlten de D'Ebneth, M. Chavin de Huantar. 1980.
Schmidt, M. Kunst und Kultur von Peru. 1929.
Seier, E. Peruanische Alterthiimer. 1893.
. Gesammelte Abhandlungen zur Amerikanischen Sprachund
Alterthumkunde. 1902-03.
Shook. E.M. Explorations in the Ruins ofOxkintok, Yucatan. 1940.
Shook, E.M. and T Proskouriakoff. Yucatan. 1951.
Sivirichi, A. Pre-Historia Peruana. 1930.
. Historia de la Cultura Peruana. 1953.
Smith, A.L. Archaeological Reconnaissance in Central Guatemala. 1955.
Smith, G.E. Ships as Evidence of the Migrations of Early Cultures. 1917.
Spinden, H.J. A Study of Maya Art. 1913.
. The Reduction of Maya Dates. 1924.
. New World Correlations. 1926.
. Origin of Civilizations in Central America and Mexico. 1933.
Squier, E.G. The Primeval Monuments of Peru. 1853, 1879.
. Tiahuanaco-Baalbek del Nuevo Mundo. 1909.
Steward, J.H. (ed.) Handbook of South American Indians. 1946.
Stirling, M. An Initial Series from Tres Zapotes, Veracruz, Mexico. 1939.
. Stone Monuments of Southern Mexico. 1943.
Stoepel, K.T Sdamerikanische Prhistorische Tempel und Gottheiten. 1912.
. Discoveries in Ecuador and Southern Colombia. 1912.
Strebel, H.Alt-Mexico. 1885-1889.
Tello, J.C. Antiguo Peru: Primera poca. 1929.
. Arte Antiguo Peruana. 1938.
. Origen y Desarrollo de las Civilizaciones Prehistricas Andinas. 1942.
. Paracas. 1959.
Temple, J.E. Maya Astronomy. 1930.
Thompson, J.E.S. Maya Hieroglyphic Writing. 1950.
. A Catalog of Maya Hieroglyphs. 1962.
3 3 5
BI BLI OGRAFI J A
. The Rise and Fall of Maya Civilization. 1964.
. Maya History and Religion. 1970.
Tozzer, A.M. Chichen Itza and its Cenote of Sacrifices. 1957.
Tres Relaciones de Antiguedades Peruanas. 1879, 1950.
Trimborn, H. Das Alte Amerika. 1959.
. Die Indianischen Hochkulturen des Alten Amerika. 1963.
. Alte Hochkulturen Sudamerikas. 1964.
Tylecote, R.E A History of Metallurgy. 1976.
Ubbelohde-Doering, H. Old Peruvian Art. 1936.
. The Art of Ancient Peru. 1952.
.Alt-Mexicanische und Peruanische Malierei. 1959.
Uhle, M. Kultur and Industrie Sudamerikanischer Volker. 1889.
. Pachacamac. 1903.
. The Nazca Pottery of Ancient Peru. 1912.
. Wesen und Ordnung der altperuanischen Kulturen. 1959.
Uzielli, G. Toscanelli, Colombo e Vespucci. 1902.
Valcarcel, L.E. Arte antiguo Peruana. 1932.
. The Latest Archaeological Discoveries in Peru. 1938.
. Muestrari de Arte Peruana Precolombino. 1938.
. Etnohistoria del Peru. 1959.
. Machu Picchu. 1964.
Vargas, VA. Machu Picchu-enigmatica ciudad Inka. 1972.
von Hagen, V .F. The Ancient Sun Kingdoms of the Americas. 1963.
. The Desert Kingdoms of Peru. 1964.
von Tschudi, J.J. Die Kechua-Sprache. 1853.
Westheim, P The Sculpture of Ancient Mexico. 1963
. The Art of Ancient Mexico. 1965.
Willard, T.A. The City of the Sacred Well. 1926.
. The Lost Empires of the Itzaes and Maya. 1933.
Willey, G.R. An Introduction to American Archaeology, 1966.
Willey, G.R. (ed.) Archaeology of Southern Mesoamerica. 1965.
Williamson, R.A. (ed.) Archaeoastronomy in the Americas. 1978.
Wiener, C. Perou et Bolivie. 1880.
. Viaje al Yucatan. 1884.
Zahm, J. A. The Quest of El Dorado. 1917.

Zecharia Sitchin Izgubljena Kraljevstva

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zecharia Sitchin Izgubljena Kraljevstva

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Zecharia Sitchin

You might also like