RAUL HI KS

OD BIJESA
DO SLOBODE
Mojoj eni Sharon
koja je vjerno za mene molila mnoge godine.
Mojim sinovima: Ran In, Sli a ne u i Ryanu
koje mije Bog dao po svojoj ljubavi.
Moja je molitva da ova knjiga promijeni i
blagoslovi ivote onih koji je budu itali.
PREDGOVOR
itajui ivotnu priu Raula Riesa, bio sam dirnut
time koliko je Bog titio ovoga ovjeka i njegovu
obitelj, i na koji se nain bavio zlostavljanjem u toj
obitelji. Od bijesa doslobode pozitivna je knjiga koja
e potai mnoge obitelji da priznaju neke najosobnije
osjeaje i potitenost koju moraju podnositi. Ako
shvate da je Bog krajnji odgovor na sve njihove
potrebe, to e im pomoi da preive u ovim stranim,
mranim danima.
Ne moemo porei daj e na Bog Bog uda. On je
doveo Raul a s dna pakla, iz oaja, nesigurnosti,
straha, mrnje i samounitenja do divnog iscjeljenja
- do SPASENJA do ozdravljenja njegove due i duha.
Raul je dokaz da Boja milost moe potedjeti ivot
jednoga mladia i podii ga da postane zreo ovjek.
Isus je drao Raulovu glavu na svojim prsima i uklonio
mu svu bol. On mu je dao ljubav i smisao ivota za
kojim je oajniki tragao.
Tako sam sretan da Raul sad ivi za Isusa - kakvo
ogromno udo! Bog je doveo Raula, njegovu lijepu
crvenokosu enu Sharon i njihovo troje djece do
spoznaje to znai kranstvo, te ih je oblikovao u
divnu, pobonu obitelj.
Poznajem Raula dugo. On je j edan od najveih
9
biblijskih uitelja dananjice. On je divan! Njegovo
je znanje Biblije uistinu dar Boji. Njegova je sadanja
zajednica Calvary Chapel u Zapadnoj Covini, u
Kalilornij i, dokaz njegovih odl i ni h past orski h
sposobnosti. Zadivljen sam mudrou i ljubavlju toga
ovjeka. Raul Ries je nadahnue i on iri oko sebe
miris uspjeha. Ova knjiga pokazuje dvije vrste ljubavi
- ljudsku i boansku. Kad se ta dva elementa spoje,
neto se nadnaravno i uzbudljivo dogaa u ivotu
svake osobe.
Moja je molitva da ova knjiga bude pomast za
iscjeljenje mnogih unitenih obitelji i pojedinaca.
Molim vas, itavim se srcem predajte itanju ove
uzbudljive drame Od bijesa do slobode!
NICKY CRUZ,
Evanelist i pisac
Colorado Springs, Colorado
10
PREDGOVOR
Jedan od velikih dokaza vrijednosti kranstva jesu
radikalne promjene na dobro koje nastaju u ivotu
ovj eka. Grki su filozofi pori cal i mogunos t
spasenja. Izjavljivali su da nema vie spasa ovjeku
kad se j ednom nade na dnu. ivotna pria Raula
Riesa stoji danas kao dokaz da sila Isusa Krista
spaava izgubljene, te tako potvruje da grki filozofi
nisu bili u pravu.
Uivao sam gledajui mijenjanje Raulova ivota
kao rezultat njegova obraenja. Iz njegova toplog
osmijeha sad izbija toliko mnogo ljubavi da je teko
vjerovati da je njegov ivot nekada bio ispunjen
takvom mrnjom da mu je ubijanje bilo uitak.
Njegova je pria pria aula dananjice. ovjeka
koji je j ednom unitavao Bog sad silno upotrebljava
u izgradnji Njegova kraljevstva.
CHUCK SMI TH
Senior pastor
Calvery Chapel, Costa Mesa
11
Poglavlje 1
MAMACITINA MOLITVA
S paljivo ulatenog crvenog poklopca motora u
mene su se odbijala ulina svjetla dok sam svojim
sport ski m aut omobi l om skret ao u pri l az kue.
Otvarajui vrata garae, iroko sam se nasmijeio sam
sebi. Jedan prekrasan zavodniki osmijeh zagrijavao
je moje misli. Te je veeri jedna od mojih lijepih kung
fu uenica nekoliko puta uhvatila moj pogled. Kad
je rekla: "Laku no! " u njenin je oima bio poziv koji
me dovodio u napast. Na komadiu papira, koji mij e
l agano gur nul a u ruku, bi o j e ur edno i spi san
telefonski broj.
Dr zak i samouvj eren, ust ro sam doao do
prednj i h vrat a i pozvoni o. Odgovora nije bi l o.
Raspoloenje mij e splasnulo. Sharon zna da nemam
kljua od kue! Zato je izala i ostavila me da ekam
vani?
Onda sam se sjetio - nedjeljna je veer. Bijesne
su mi misli prole umom. U crkvi je. Svakako! Mala
kranka!
Obiao sam kuu i uao u stranje dvorite bijesno
tresnuvi vratima. Jo u j ednom morati provaliti u
kuu kroz kuhinjski prozor. Dok sam preskakao kante
13
za smee, otkrio sam neto neuveno. Moji skupi,
gotovo novi utezi za dizanje, bili su u smeu! Opsovao
sam. Nauit u ja nju kako e bacati moje stvari!
Udari o sam akom u otvoreni dlan druge ruke.
Panther, na vjerni njemaki ovar, oprezno mi je
liznuo prste dok sam paraliziran od bijesa stajao i
zurio u baene utege. "Hej , Panther! Hej , mali! Jesi
li gladan? Nije te ni nahranil a?"
Gl edao sam po dvoritu, razdraen od prizora
bezbrojnih gomila pseeg izmeta. "Ona jednostavno
nee za tebe istiti dvorite, zar ne, mali?" Ponovno
me spopao bijes. Nije moja ena mrzila Panthera, ona
je samo htjela da to poistim ja, ". . . da bi se djeca
mogla igrati, Raul e. "
"Poisti sama! " vikao bih ja na nju. "Ja radim. Ja
idem u koled. I vodim kung fu. A sve to ti radi je
da sjedi kod kue ili ide u crkvu."
Popeo sam se kroz prozor, kao i mnogo puta
ranije. Sharon se uvijek ljutila to ne nosim klju od
kue. "Zato moram zbog tebe uvijek ostavljati ono
to radim i trati na vrata?" pitala je. "Zar je tako
teko staviti klju u dep?"
"Vrl o vano! Ionako ni kada nita ne radi ! "
izderao bih se. "Ionako nema nita pametnije raditi
nego mene putati u kuu."
Gr ubo otvorivi kuhinjska vrata, krenuo sam
prema dnevnoj sobi gotovo se spotaknuvi o neto u
hodniku. Iznenada sam se "sledio". Kovezi!
Dakle, ona me stvarno misli napustiti! Sharon je
tisuu puta prijetila da e me ostaviti, ali ovo je bilo
14
neto drugo. Oi su mi mahnito pretraivale sobu.
Rupa u zidu veliine moj e ake privukla mi je
pozornost. "Mol i m te, Raule, popravi t o! " molila je.
" Ne elim o tome govoriti mojim roditeljima."
" Ne k' se g one ! " i zbaci o sam rijei i z sebe
pokazujui joj da mi se makne s puta. "Uvijek od
komarca stvara slona!"
Sruio sam se na stolac pokuavajui sabrati misli.
Zbunjivali su me proturjeni osjeaji gorue mrnje i
udne alosti. Slike naih nasmijanih djeaka gledale
su u mene: Mali Raul i Shane. Sharon e ih odvesti
sa sobom. U mati sam si zamiljao Sharon sretno
udanu - za nekog stranca. Mogao sam vidjeti moje
sinove kako nekog drugog zovu tatom. U trenutku
su mi suze zalile oi. Zato to ne bismo bili mi? Zato
nema mira u naem domu?
Ali ti su njeni osjeaji brzo nestali u nabujalom
bijesu. Predobro sam mogao osjetiti poznatu tvrdou
dok sam u tiinu vikao: "Ti me dakle misli napustiti?
Dobro, gospodo, ali moda grijei. Ako ja ne mogu
imati obitelj, nee je imati ni itko drugi! "
Skoio sam na noge, preskoio sobu i naglo otvorio
vrata zidnog ormara. Pipajui u mraku i mahni to
gurajui teku odjeu u stranu, konano su mi se prsti
stegli oko traenog predmeta - glatke, ledene cijevi
.22-kalibarske puke. Izvukao sam je i i sprobao.
Zatim sam, pipajui u mraku po policama ormara,
potraio metke. Bijesno i vjeto napunio sam oruje.
"Gospoo, u Vijetnamu sam neto nauio. Ubijati
uope nije teko."
15
Sjeo sam na stolac i poloio puku preko koljena.
Zat i m sam u t renut ku ponovno bio na nogama
nemirno hodajui. Vrata automobila prekinula su
tiinu. Ljutnja i strah kovitlali su se u meni. ekao
sam. Nita. Jamano susjedi.
Sjeo sam. Ustao. Koraao. Udari o po televizoru.
Sjeo. Gledao. Sluao. Sluao malo bolje.
Ta no nije zavrila kako sam planirao. Nitko, pa
ni Raul Ries, nije mogao zamisliti predivan zaokret i
novi pravac moga ivota koji se tek trebao dogoditi.
No to me je, prije svega, dovelo do takvog oajnog
stanja? Sto moe navesti ovjeka da odlui ubiti svoju
enu i sinove? Dvadeset i etiri godine izjedala me
mrnja, bijes i nasilje. Zato? Gdje je poelo? Kako
je raslo?
Jo uvijek mogu vidjeti sebe - tanano dijete
velikih oiju, sakriveno u nonim sjenama Mexico
Cityja. Iako mi nije bilo vie od pet godina, mnogo
sam puta ekao oca smrzavajui se.
Svakog je dana bilo isto. Ujutro bi me otac poveo
sa s obom na pos ao. Ti j ekom nj egova r adnog
vremena, zabavljao bih se oko kamene zgrade u kojoj
je radio. Vrijeme je ugodno prolazilo dok je mnotvo
zanimljivih ljudi dolazilo ili odlazilo fascinirajui me.
No, dolaskom poslijepodneva poeo bih osjeati uas.
Ubrzo e ova zgrada novca zakljuati svoja velika,
dostojanstvena vrata i moje e muke zapoeti.
16
Nakon posla sjeo bih odostraga na oev motor i
on bi vozio kroz prometne ulice do svog omiljenog
nonog kluba. Tu ga je njegov "drugi" ivot zarobio.
Ot ac me uvijek ostavljao kod novinskog kioska
odmah do ulaska u klub. Mogao sam osjetiti miris
alkohola i vidjeti mutne oblake dima kako se kovitlaju
kroz odkrinuta vrata. "ekaj ovdje!" strogo mi je
zapovijedio otac.
Vrijeme se vuklo. Na kraju bi mi ovakva ili onakva
ena donijela net o jesti - tanjur graha i rie s
nekoliko komadia prekuhanog mesa. Sve bih to zalio
mlakom coca-colom. I ekao.
Bilo mi je dosadno i bio sam ljut i al ostan.
Prolazili su sati i sati. Ljudi koji su ulazili i izlazili
izgledali su potpuno drukije od onih koje sam gledao
ranije, kod banke.
Onda bi se pojavio otac. Pijan - i opasan. Grubo
bi me posjeo na svoj mot or i vrtoglavom bismo
brzinom krenuli kui. Majka bi nas ekala na vratima.
"Ti beskorisni pij anac! " vikala bi. "I posljednji si
novi potroio na viski!" Zatim bi opsovala. Otac bi
je udario u lice i gurnuo prema spavaonici. Njegove
psovke, njeni urlici i zvuk udaraca ispunili bi kuu.
Kako sam mrzio svoga oca! A i majka je za mene
bila isto tako loa na svoj vlastiti manipulativni nain.
No j o sam uvijek nai vno vj erovao da j e majci
potrebna moja zatita. Moda je to bio razlog zato
smo moj mladi brat Xavier i ja esto bili upleteni u
t unj ave. Naa j e kua nepr es t ano bi l a puna
emocionalnih izljeva.
17
Na moju sreu, postojalo je j edno utoite. Svoju
sam baku zvao Mamacita - Majica. Ona kao da je
bila jedina koja me stvarno voljela. Uasnut, bjeao
bih od oeve divlje ljutnje i trao ulicama grada do
Mamacitine prekrasne kue. Uao bih u otmj eno
dvorite njenog doma - punog raslinja i skrivenog od
buke grada. Odmah bi moja napetost popustila.
"Dobrodoao, Raul e! Tako mi j e drago to te
vidim!" pozdravila bi me, dok bi njene crne oi iskrile
od zadovoljstva. "Bi li htio ostati preko noi ?"
"Da, Mamacita! Volio bih ostati! " Pitao sam se
zna li ona da sam pobjegao od batina.
"Dobro! Sutra emo posuditi bicikle. Ti i Sonia
moete se zajedno voziti!"
"Hvala, Mamacita! " Prije nego bih mogao uhvatiti
dah, donijela bi mi hranu u mom omiljenom tanjuru,
zajedno s aom hladna, gusta mlijeka.
Mamacitin je dom pokazivao da stoji bolje od nas.
Ona je radila dan i no da bi imala dovoljno za ivot.
Nj ene su ruke rij etko bile beskori sne. Kad nije
posl ui val a mut er i j e u svojoj mal oj t rgovi ni
nami rni cama, plela je odjeu koja se prodaval a.
Opijanje mog oca nije doputalo nikakav luksuz u
naoj obitelji. No ipak je na stan bio ist. I imali smo
dovoljno hrane. Nismo bili pogoeni siromatvom.
Stvarna razlika izmeu naih domova nije bila
ekonomske prirode. Mamacitin je dom imao mir.
Tamo sam bio "doma", bez straha od otrovnih rijei
ili kazne. Dok je oev i majin rjenik probadao i
ulazio u moju duu, baka Ries je govorila blago, a u
oima joj je bila ljubav.
18
Izvan Mamacitinog doma mir je bio nepoznat
osjeaj. Od mojih najranijih godina eznuo sam za
njim. Ali to sam ga vie traio, vie mi je izmicao i
uvijek sam ga tjerao svojim vlastitim unutarnj im
nemirom.
U nekim situacijama nisam mogao nai utoite
ni u Mamacitinom domu. Jednog poslijepodneva, kad
mi je bilo oko sedam godina, Mamacita je bila u
naem stanu. Ja sam se posvaao s Xavierom, to nije
bilo neobino. Osjeali smo se ugodnije ako smo
umjesto lijepih rijei izmjenjivali rune. Na nesreu,
tog j e dana moj ot ac bi o kod kue. U na em
mahnitom i nespretnom udaranju, on nas je pokuao
razdvojiti. Kako smo se nastavili tui, njegovo se
nestrpljenje pretvorilo u nasilje. Najprije je dohvatio
Xaviera za vrat i bacio ga preko sobe. Zatim je krenuo
za mnom. "Ubi t u te, ti zloesti pijanac!" derao sam
se izbacujui rijei iz mog malog srca prije nego sam
ih mogao zaustaviti.
"Ti mal i . . . " Jezik mu je bio grub, ali je aka, koja
je udarila moju donju usnu, bila jo okrutnija. Niz
bradu mi je potekla topla krv. Zatim me podigao,
odnio u moju sobu, bacio na krevet i zakljuao izvana
vrata. "Digne li se, nauit u te i drugu lekciju!" vikao
je kroz vrata.
Nije bilo vie od pola pet. Sunce e na vruem
ljetnom nebu jo nekoliko sati priti. Tiho sam leao
u krevetu prekrivi usta, preponosan da bih zaplakao.
Sati su sporo prolazili. Ni sam mogao pobjei u
Mamacitinu kuu jer je bila ovdje s nama. Nisam imao
drugog izbora ve leati i ekati da zaspim.
19
Konano j e grad ut i hnuo, a mrak j e doni o
olakanje od vruine. Dremuckao sam. Lice mi je
pulsiralo na mjestu gdje je oeva aka ostavila svoj
ljubiasti trag. Razbudio sam se na zvuk poznata
glasa. Mamaci ta je bila na hodni ku pred moj om
sobom, tiho hodajui i molei. Mogao sam uti njen
drui glas priguen od suza: ". . . i Oe na nebu,
molim Te za mog unuka Raula. Molim Te za njegovu
zatitu. Molim Te da izraste u snanog ovjeka,
zdravog ovjeka, ovjeka koji e poznavati Tebe Boga.
I molim Te da pronae mir. Oe na nebu, neka oko
njega bude mir. I neka mir bude u njemu."
U meni se pojavila neoekivana enja. I ja sam
pokuao moliti, ali iz mene nije izala ni j edna rije.
U samotnoj tiini, poeo sam jecati.
Mamacita je molila za mene. . . Mamacita je uvijek
molila. Pitao sam seje li itko ikada odgovorio na njene
molitve. Postoji li uistinu netko po imenu Oe-na-
nebu? Je l i On poput oca-u-sobi -preko-put a-
hodnika? Umoran i smiren, ili neto slino tome,
zaspao sam neuznemiravan snovima.
ekale su me jo tri godine pune nasilja, godine u
kojima su Mamacitine molitve izgledale neusliene i
neodgovor ene. S deset mi j e godi na ivot bi o
nepodnoljiv. Odselili smo se u kuu od nepeene
opeke. Ponekad nismo imali hrane. Nai su ivoti bili
ugroeni oevim svakodnevni m sve veim i sve
neobuzdani j i m bij esom. Bijeg nije bio mogu.
Izgledalo je kao da se i u Mamaci ti nom dragom
osmijehu svjetlo nade gasilo. Sto e nastati od nae
razbijene obitelji? Hoe li se ikada ita promijeniti?
20
Poglavlje 2
NEOEKIVANO PUTOVANJE
Jednog hladnog jesenskog jutra, kad sam imao
deset godi na, probudi l a su me neka nepoznat a
komeanja u naoj maloj kuici. Trljajui pospane oi,
pokuao sam prepoznati zvukove koji su uznemirili
moj san.
Ormari su se otvarali i zatvarali. Vjealice su se
vukle gore-dolje po ipci u ormaru. Zatvaraju li se to
kovezi? Oi su mi se irom otvorile te sam zurei u
strop pokuavao zamisliti to se to danas dogaa.
Sve ega sam se mogao sjetiti bila je svaa koju
sam uo no ranije, a tunjava je zapravo zapoela
kad sam padao u san. Svakako, nije bilo ni ta
neobi no uti rodi tel j e kako se deru j edan na
drugoga, ali je sinonja svaa bila nekako drukija.
Moja je majka bila nekako sigurnija u sebe i manje
ranjiva. Otac je, pijan kakav je bio, cvilio i molio
umjesto prijetio.
A sad sva ta aktivnost - to se dogaa? Prije nego
sam se mogao dii iz kreveta da istraim, tajna je
djelomino bila otkrivena. "Raul e! Digni se i odjeni!
Idemo na put ! " Majin je glas bio otar od hitnje.
" Odmah se odjeni!"
"Kamo i demo?"
21
Moj e pitanje nije dobilo odgovor, bar ne tog
trenutka. Ali mije srce poalo udarati od uzbuenja.
Putovanje! A oca nigdje unaokolo! Nijednom nisam
zauo njegov glas. Je li mogue da idemo nekamo
bez njega?
Nada me je digla iz mog malog kreveta i odvela
do odjee. Gotovo se odmah tu stvorila majka da mi
pomogne u odijevanju. urno je pakirala ostatak
moje odjee u pohabanu vreu.
Za nekoliko sam minuta bio opran, poeljan i
odjeven u najbolju koulju i hlae. "Kamo i demo?"
ponovio sam pitanje bez daha, dok smo Xavier, Sonia
i ja slijedili majku do ujakova automobila.
"I demo u zranu luku", majka je govorila tiho i s
mirnim ponosom. "Letjet emo do Tijuane i zatim
se odvesti u Sjedinjene Amerike Drave. Naputamo
oca! " Svi smo troje spontano od radosti uzviknuli.
Nae su oi vidjele dovoljno pijanstva, dovoljno batina
i dovoljno tunjava do kraja naega ivota. Vjetar je
to j utro bio otar, ali me je ista radost zagrijavala do
samih nonih prsta dok smo se probijali do zrane
luke Mexico Cityja. Plastina su sjedala bila okrenuta
prema prozorima terminala i mogli smo gledati velike
zrakopl ove kako rulaju gore-dolj e pi st om. Od
iekivanja sam gotovo bio bez rijei. Bio je to novi
poetak. Oblaci potitenosti i straha, kojima je bio
obavij en moj svakodnevni ivot, ve su poel i
nestajati. Vie nee biti straha!
U itavom svom ivotu nikada nij edan dan nisam
ivio bez sjene gnjeva moga oca. ak i kad sam bio u
22
Mamaci ti nom domu, preda mnom je uvijek bilo
vrijeme kad u se morati vratiti u nau kuu ispunjenu
mrnjom. Kako e to biti kad budemo slobodni?
Zvuk zrakoplova i vreva putnika doprinosili su
mom veselju. Ubrzo je bio najavljen na let. Krenuli
smo prema izlazu da uemo u zrakoplov. Tiho sam
Mexicu rekao zbogom, proet j edino alou to
naput am Mamaci tu. Ali sigurno u je ponovno
vidjeti! Danas je svijet moj!
Za dijete moje dobi, sam je let bio prekrasna
pustolovina. Xavier i ja ostali smo bez daha od
visokog leta iznad oblaka. Kad smo se prizemljili u
Tijuani, pozdravili su nas nasmijeeni stranci. Ubrzo
sam saznao da su to moja teta i ujak - sestra moje
majke i njen mu.
Ulazei u njihov ulateni moderan automobil, mi
smo djeca ostala iroko otvorenih oiju i bez rijei.
Kao da let avionom nije bio dovoljno uzbudljiv, sad
s mo se j o t r ebal i vozi ti do Los Angel es a u
Sjedinjenim Dravama Amerike! Ali prije toga morali
smo se zaustaviti na granici. Ljudi u uniformama
pregledali su nae kovege i traili dokumente. Na
kraju nam je bilo doputeno da prijeemo granicu.
Svima nama Amerika je predstavljala nadu, snove
i konaan bijeg od nezadovoljsva. Sad je ona postala
na dom. Kako e to izgledati, pitali smo se. Hoemo
li imati veliku kuu? Kakvog je okusa hrana? Hoemo
li stei nove prijatelje?
Ta su se pitanja pojavljivala u naim umovima
tijekom vonje. Njihova je vanost bila naglaena
23
j ednom ogromnom spoznajom: otac nee biti ovdje.
U svakom novom iskustvu, to bi pitanj e mogl o
zastraiti drugu djecu. Ali nas nita nije moglo uplaiti
- osim njega.
Moj je ujak pol ako vozio prema kui koja se
nal azi l a i zmeu Tree ulice i Hunt l ey Dri vea,
omoguujui nam da tiho upijamo prizore. Kua je
bila velika i lijepa, na prozorima su bile jednostavne
zavjese, a prilazi kui bili su dobro pometeni. Ovo su
lijepo mjesto unajmili baka i djed Fernandez, roditelji
moje majke. A unutar njenih paljivo obojenih zidova
bili su isti mir i ljubav koje sam najprije iskusio u
Mamacitinoj kui.
Bakine su oi bile mokre od suza radosnica kad
nas je vidjela. A djed e biti moj prijatelj- znao sam
im smo se sreli. "Djeco, samo ekajte", rekao je,
"svugdjeemo vas voditi! Jeste li uli za Disneyland?
Ii emo tamo. I na Knott Berry farmu - to mjesto
izgleda upravo kao gradi iz vesterna. A kad bude
j ako vrue, ii emo na plau. Svidjet e vam se
ovdje!"
A i svidjelo nam se! Nae beskrajno istraivanje
arobni h privlanosti j une Kalifornije trajalo je
mjesecima. Za druge smo ljude jamano izgledali kao
i drugi sretni turisti. Ali za nas je to bilo daleko vie!
ivjeli smo u okoliu koji je obilovao smijehom,
ljubavlju i zahvalnou. Bilo je to mjesto na kojem
emo rasti, na kojem emo napredovati.
Naredne sam jeseni poao u katoliku kolu. Bio
sam u t r eem r azr edu, a ni sam znao ni rijei
24
engleskog. Promatrao sam asne sestre koje su nas
uile kako da j ednost avno s aobr aamo j edni s
drugima. Bilo je gotovo smijeno kako zaista nita
nisam razumio. Na sreu, igra je univerzalni jezik za
djecu i moj je smijeak u kolskom dvoritu pronaao
prijatelje. Ubrzo sam dobio osjeaj za oblikovanje
novih rijei koje su mi punile ui.
Za nekoliko sam mjeseci znao dovoljno engleskog
da preivim. A kako sam iz dana u dan sjedio u tom
pobonom katol i kom okruenj u i uz pisanj e i
aritmetiku uio katekizam, pitao sam se: Moda bih
mogao postati sveenik? Moda bi mi se to svidjelo?
Nedjeljom sam sluio kao ministrant. Moj je mladi
um, sklon dojmovima, bio opinjen svetom tradicijom
- svijeama, kipovima, procesijama, j ednol i ni m
pjevanjem i mantijama.
Dok sam bio ministrant, esto sam mislio na
Mamacitu. Njeno je bogotovlje bilo drukije. Ona
se nikada nije molila kipiima. Niti su je zanimali
ikakvi rituali i obredi. Ponekad je upotrebljavala
krunicu, ali nikada nije ponavljala Zdravomarije ili
Krine postaje. Ona se za svoju obitelj j ednostavno
molila "Ocu na nebu". Muile su me misli da moda
Mamacita i svi drugi religiozni ljudi znaju neto to
j a ne znam. Moda Net ko na nebu odgovara na
molitve. Ponekad bih gledao na raspelo iznad oltara
i u sebi osjeao da me neto privlai. Je li to samo
moj a mat a ili postoj i t amo neka sila koja me
privlai... ali stoj e to? Nisam razumio.
U meuvremenu, tijekom naih sretnih mjeseci u
25
Americi, majka je primala oeva pisma i uvijek je na
njih odgovarala. Vidjevi oev rukopis, u dnu mi se
eluca pojavljivao neugodan osjeaj. No jo je uvijek
bio dal eko. Kako bi mi mogl o naudi ti nekol i ko
pisama?
Ali j edne me je veeri, nakon posebno ukusnog
obroka kojeg je pripremila teta, majka stavila pred
gotov in: "Sljedee emo se subote nai s ocem u
Tijuani."
"Doi e u posjet?" Dovoljno ga dugo nisam vidio
da mi se posjet nije inio tako loim.
"Pa. . . da. Posjet." Majine su oi na trenutak
izgledale alosne i daleke. "Da. Doi e nas posjetiti."
Kratko se nasmijeila da bi sakrila svoje osjeaje.
Ne t o je u izrazu nj enih oiju na dnu moj e
kraljenice izazvalo hladnou. Ovo nije dobro. Bolan
pogled na majinom obrazu duboko me je uznemirio.
Nije mogue da joj nedostaje otac! Nije mogue da
bi htjela... sama pomisao bila je previe uznemirujua
da bih to mogao zamisliti.
Kad smo se prvi put odvezli u Tijuanu da vidimo
oca, odbio sam njegova nespretna nastojanja da me
zagrli. Hl adno sam odgovarao na njegova pitanja i
drao se podalje. Za mene je bilo smijeno da majka
jo uvijek eli vidjeti toga ovjeka. Bio sam premlad
da bih razumio privlanost medu njima.
Nije dugo prolo, a mi smo se s ocem sastajali
svakoga vikenda. "Ne elim ii!" izderao sam se na
majku j ednog jutra kad mi je rekla da emo ii na
trosatnu vonju. "Mrzimga!"
26
"Zaboravi to! Gotovo sam prikupila sve njegove
useljenike papire. Sljedeeg e mjeseca doi ivjeti
s nama. "
Suze su mi zalile oi. Oajniki sam elio pobjei
- bilo kamo. "Jesi li Juda'/Kako mi to moe uiniti?
On e nas ponovno sve tui! "
"Raul e, otac mi je obeao da vie nee piti. Kae
da e sad sve biti drukije. I sigurna sam da to i misli!"
"Da? Posluaj me: on se nikada nee promijeniti!
I nikada ga neu prestati mrziti. I nikada neu prestati
mrziti tebe to si uinila da ponovno s njim ivim!"
Nije bilo mogue izraziti ni razumjeti strane
osjeaje koji su me nakon tog razgovora preplavili.
Nauio sam da je najvea vrijednost j ednostavno
zadovoljstvo koje nastaje od mira. Intuitivno sam
osjeao daj e mir u naem domu blizu ieznua. Otac
je stigao u proljee 1959. i dobio posao u Banci
Amerike, u kojoj je majka nou radila na obradi
podat aka. Naa se obitelj smjestila u sobama u
prizemlju velike kue izmeu Tree ulice i Huntley
Drivea. Nije mnogo vremena prolo i te su sobe
postale pretrpane i prljave jer je majka tijekom dana,
dok j e ot ac radi o, spavala. Ni tko nije obavlj ao
kuanske poslove.
Ali gora od nereda bila je uznemirujua napetost
koja se osjeala im bih uao na prednja vrata. Nestali
su bakini pozdravi sa smijekom, tetini zagrljaji i
djedovo prijateljsko mrenje moje kose.
Oevo obeanj e da e prestati piti nije dugo
trajalo. Za nekoliko je tjedana poeo dolaziti kui
27
pijan te su se on i majka tukli isto tako esto kao i u
Mexico Cityju. To je kod mene izazivalo rijei mrnje
i prkosa, i otac je podizao ruku na moje mravo tijelo.
esto sam molio da moj tata umre i ostavi nas.
Pored mrnje prema ocu gajio sam i otvoreno
neprijateljstvo prema majci. Mrzi o sam j e j er j e
dopustila tati da se vrati u nau obitelj, a ona mi je na
moje ljute rijei odgovarala da sam glup i da nikada
ni za to neu biti. Mog se brata Xaviera smatralo
genijalcem i majka ga je uvijek hvalila.
Jedne je veeri otac neoekivano obitelji izjavio:
"Pronaao sam kuu", rekao je ponosno, "kuu samo
za nas."
" Gdj e?" majka je gledala sa zani manj em i s
nadom.
"Jedan mi je ovjek na poslu rekao da e nam
iznajmiti kuu u Montebellou."
Za nekoliko je tjedana mali svijet, koji sam gradio
oko sebe u Los Angelesu, bio stvar prolosti. Odselili
smo se u novi dom i stekli nove prijatelje. Napustio
sam katoliku kolu i poao u javnu. A ivot je bio
tei nego ikada! Ovo nepoznato mjesto, daleko od
dragih roaka, bilo je puno nasilja i bijesa. A kao
dodatak tom kaosu, jo je j edna beba dola u nau
obitelj, moja sestra Chris. Moj se mladi duh zapalio
od bijesa. port je bio moje jedino zadovoljstvo: ivio
sam da bih igrao bejzbol, da bih se natjecao na stazi i
na polju, i da bih odmj eravao snagu sa svojim
prijateljima u nogometu. A kad nisam igrao, buljio
sam u ovu ili onu igru na televiziji. Gledanje najgore
28
ekipe u gradu bilo je bolje nego biti sa svojom obitelji.
Moji su snovi da post anem sveenik pot puno
nestali. Da bih izbjegao svau u obitelji, nastavio sam
odlaziti u crkvu samo nedjeljama. Ali nisam mogao
razumjeti kako sveenici mogu odravati misu, a
zatim piti i puiti. Nisu izgledali nimalo svetije od svih
ostalih. Crkva mi je izgledala kao neki beznaajan
ritual. Ako Bog postoji - a ja sam poeo ozbiljno
sumnjati u to - zato nije odgovorio na moje molitve
glede tate?
Nakon etiri nemi rne godine u Montebel l ou,
ponovno smo se odselili. Ovaj su put roditelji kupili
kuu u Baldwin Parku. Sad, kako sam postajao stariji,
bivao sam sve agresivniji. Dvije su mi stvari bile
privlane: pobjei od moje agresivne obitelji i na neki
nain izraziti ljutnju koja je bjesnila u meni. Jedan
jedini njean osjeaj imao sam prema njemakom
ovaru kojeg sam dobi o kad j e i mao samo est
mjeseci. Tata nije volio psa, a mama ga je mrzila i
prijetila da e ga nekome dati. Ja sam psa prozvao
Pant her i svake sam veeri nakon kole s njim
provodio sat ili vie trenirajui ga. Ti trenuci s njim
bili su moj jedini bijeg od beskrajnog previranja u
kui.
Moja je prva godina u srednjoj koli Baldwin Park
bila obiljeena sve veim brojem neugodnih dogaaja:
t unj avama, nevol j ama u r azr edu, dani ma
markiranja. Na kraju, kad sam imao petnaest godina,
donio sam odluku da ivot u Americi vie nije za
mene. Oev povratak razbio je sve moje nade i snove.
29
Mojim je duhom vladala mrnja. Postojalo je samo
j edno mjesto kamo sam mogao ii i gdje me je netko
volio - i gdje nije bilo oca. Ta me je misao drala da
ne izgubim svu nadu.
ekao sam na povoljnu priliku i na pravi trenutak.
Tada u se vratiti u Mexico City i pronai put k
Mamaciti. I ii su sam.
30
Poglavlje 3
BIJEG PREKO GRANICE
"Panther! " vikao sam dok sam veselo trao prema
kui, radostan to je zavrio jo j edan dan u koli.
"Panther! Doi ! " Obino bi moj pasji prijatelj istrao
iz dvorita da me pozdravi. Ali danas ga nigdje nije
bilo.
Ul eti o sam kroz vrata i bacio teke na najblii
slobodan stolac. "Panther. . . gdje si?"
"Panther sad nije ovdje," otresla se majka kad je
ula u sobu.
Osjetio sam trzaj straha. "Gdj e j e?" pitao sam.
"Pa. . . on je... danas je negdje... Vidjet e ga neki
drugi dan. "
"Mama! Gdje je Panther?" Sad sam bio u panici.
"Je li povrijeen?"
"Ne, dobro je. Ne brini se za njega." Htjela je otii
iz sobe, ali sam je ja uporno vukao.
"Ali mama. . . "
Ula je Sonia. "Jesi li mu rekla?"
"Rekla to? to se dogaa?"
"Mama je dala Panthera. Nije ti rekla?"
"O ne! Mama! Nisi valjda to stvarno uinila!" bio
sam zapanjen. Ovo je jamano ala. Hladno sam zurio
u majku i pitao: "Jesi li, mama? Jesi li?"
31
"Taj lijeni pas! Sve to zna samo je nered! "
Smijeak kao da je zaigrao u kutovima majinih
usana. Zar uiva u mojoj boli? "Ve sam ga se davno
trebala oterasiti!"
"Ne mogu vjerovati!" povikao sam. "Jednostavno
to ne vjerujem. Mama! Ja sam volio Panthera! Kako
si mi to mogla uiniti?"
"to je uinjeno, uinjeno j e! "
"Ali..."
"Zaepi, Raul e! "
Uletio sam u spavaonicu i tresnuo vratima. Oi su
mi bile zalivene suzama, a um mi je bio preplavljen
nevj ericom i okom. U posljednjih se nekol i ko
mjeseci beskrajna prepirka izmeu moje majke i
mene zaotrila do rata. Oeve su eksplozije prekidale
ivot nae obitelji s neugodnim izgredima. Ali rijei
moje majke neprestano su udarale u mene, to je
i zgl edal o kao beskr aj na kri t i ka i nepr eki dno
ispravljanje. Dok je otac pio i bjesnio, majka je
podrivala vezu svih drugih s njim. Pronalazei greke
u nama djeci, kao da se nadala da e stei njegovo
odobravanje. I kao kod veine zaraenih strana, ja
sam bio njena meta broj jedan.
U mojim djeakim oima moji roditelji nisu bili
sposobni voljeti ni u najboljem sluaju. No ovaj
dogaaj s Pantherom po svojoj je hladnoi bio bez
presedana. Mama j e znala koliko se bri nem za
Panthera, dobro je to znala. to se mene ticalo, ona
je vrsto odluila da me povrijedi. I u tome je uspjela.
alost, meutim, nije bila moja jedina reakcija na
32
gubitak psa. Kako su sati u samoi moje sobe prolazili,
postajao sam sve bjesniji. ivot je bio nepodnoljiv -
i to godinama. Nisam mogao niti htio vie ivjeti u
takvim prilikama. Vrijeme je dolo! Te sam noi, dok
mi je obitelj spavala, skovao plan.
Sl j edeeg j e j ut r a zveket suda za dor uak
oznaavao jo j edan kolski dan. Prazno sam zurio u
svoju posudicu sa itaricama, automatski gurajui
licu u usta. Um mi je bio zaokupljen mislima da je
ovo moje posljednje jelo u ovoj bijednoj kui.
Kad su Sonia, Xavier i Chris otili u kolu, bacio
sam se na bicikl i krenuo niz ulicu prema srednjoj
koli Baldwin Park. Ali kola nije bila moje odredite.
S gorkom odlukom proao sam Bulevarom El
Mont e , a zat i m Ros e me a dom kr enuo pr ema
istonom dijelu Los Angelesa. Bilo je toplo, vedro
j ut ro i pomal o sam se poeo oput at i dok sam
postojano u ritmu okretao pedale prema mom prvom
cilju.
Brzo sam proao pored starih i unitenih zgrada u
donjem dijelu Los Angelesa i pored prljavih lokala.
Oni su u meni pobuivali samo j ednu misao: znao
sam da u, kad doem do okupljalita skitnica, biti
samo nekoliko blokova udaljen od autobusne postaje
Greyhound. Tada u uhvatiti autobus za San Ysidro,
a od tamo treba prijei samo nekoliko koraka preko
granice u Mexico.
Kad sam dospio do autobusne postaje, pogledao
sam u mnotvo ljudi i pokuao otkriti gdje se kupuju
karte. Upravo tamo, u zgradi. Nervozno sam ostavio
33
bicikl koliko sam samo blizu vrata mogao i mugnuo
u zgradu.
"Koliko kota do San Ysidra?" Moje su rijei bile
izgovorene mirno, prikrivajui nervozu straha u meni.
"Pet dolara, sine." Ljubazan me ovjek radoznalo
pogledao.
"Hvala," promrmljao sam i istrao. Gurajui bicikl
gore-dolje plonikom, gledao sam pjeake koji su
prolazili pored mene. Nagonski sam se pribliio
j ednom ovjeku dobra izgleda. "Gospodine? Biste li
htjeli kupiti moj bicikl?" Bilo me je sram kad sam
uo svoj glas kako promuklo govori: "Pet dol ara! "
ovjek je pogledao u mene, a zatim u bicikl. Bio
je to gotovo nov desetobrzinac, savreno ouvan.
"Pet dolara? Jesi li siguran?"
"Pet. Moram uhvatiti autobus."
Iz bunta je izvukao ukavu novanicu. "Prodano,
djeae!" Smijui se sam sebi, odvezao je moj bicikl
prema oblinjem automobilu i otvorio prtljanik. Ja
sam se vratio do prodaje karata.
" Kar t u za San Ysi dro, " hl adno sam izjavio
izbjegavajui ispitujue oi ovjeka. Bez rijei je stavio
novanicu od pet dolara u blagajnu. Lijepa plava karta
pojavila se na pultu. Sepao sam taj komadi papira
kao da je od istog zlata. Za j edan sat sjedio sam u
zadimljenom autobusu koji je kretao prema autoputu
za San Diego.
Taman kad sam se poeo radovati u vonji, poeli
smo se iskrcavati. Jedan korak od nas bila je meksika
granica. Drao sam se jedne majke i njene dvoje djece
34
te sam, izgledajui upravo kao etvrti lan obitelji,
proao granicu i doao u Tijuanu.
Prva je faza zavrila. Sad je preda mnom bio tek
najizazovniji zadatak. Kako u iz Tijuane doi do
Mexico Cityja? Na trenutak sam poalio to nisam
prodao bicikl za deset dolara. Ali nije bilo vremena
aliti zbog praznih depova. Brzo sam krenuo prema
autobusnoj postaji Tri zvijezde. "Koji ide za Mexico
City?" pitao sam nekog ovjeka koji je izgledao vrlo
zaposleno. Pokazao mi je na klimavo vozilo preko
ulice. Potrao sam prema njemu i uhvatio vozaa za
ruku.
"Morat e mi pomoi ! "
Zurio je u mene i mrtio se. "O emu govori?"
"Moram dospjeti u Mexico City. Bjeim od oca.
Mrzi me i moram doi do bake prije nego me nade.
Moram ft/zotamo! "
Voza je oklijevao. Poeo je tresti glavom, ali je
zatim primijetio ogromnu gomilu prtljage koju e
ubrzo morati utovariti u svoj autobus. " Dobr o. . .
Dobro. Zna to, ti utovari prtljagu u autobus, a ja u
te uzeti sa sobom."
Licem mi je proao najbolji osmijeh. U meni se
pojavila iskrena zahvalnost: "Hvala vam, gospodine.
Hvala vam! "
Nakon to sam na brzi nu ut ovar i o stvari u
prost ranu unutranj ost autobusa, pronaao sam
sjedite upravo iza vozaa. Zajedno smo gledali cestu
pred sobom dok je on paljivo manevrirao kroz ludi
gradski saobraaj da bi izaao iz grada. "Ja sam
35
Jorge", rekao je voza kad smo dospjeli na autoput.
"Kako se ti zove?"
"Raul . Raul Ries. Hej , stvarno cijenim to ste mi
pomogli."
" Ne bih t o smi o", r ekao j e st rogo. Ali sam
zamijetio znak smijeka kad je u retrovizoru pogledao
u mene. "Ne ivi u Tijuani, zar ne?"
" Ne, ivim u Los Angelesu. Ali nikada vie neu
ii t amo. "
Oklijevajui, poeo me je ispitivati o ocu, obitelji
i bijegu. Ispriao sam mu sva svoja razoaranja, a kako
su kilometri i sati prolazili, prie su postajale sve
detaljnije i pretjeranije. Nije dugo prolo i moj je
alkoholizirani otac postao potpuni luak koji me je
svakodnevno tukao drvenom ploom. Usprkos mojim
pretjerivanjima, voza mi je izgleda vjerovao.
Poeo me je ispitivati i o baki: "S kim e onda
ivjeti? S oevom majkom ili..." Reenicu nikada nije
zavrio. Jedan je konj, koji je iao uz cestu, iznenada
glupavo zakoraio na na put.
Skrenuli smo, ali bilo je prekasno. Dok je autobus
koio, uo se snaan udarac, a zatim se divlje nagnuo
na bok i gotovo prevrnuo. Ljudi su od uasa urlali.
Konano smo se zaustavili i svi smo brzo pokuali
izai jer je postojala opasnost od vatre.
Smrskana je ivotinja mrtva leala uz cestu. I na
je autobus bio "smrtno ranjen" - stari je motor od
sudara bio beznadno oteen.
U tom je trenutku Jorge, voza autobusa, postao
moj uvar i zatitnik. U oblinjoj me je Guadalajari
36
pri morao da ostanem s njim u hotelskoj sobi dok
tvrtka ne poalje drugi aut obus. Sljedeih smo
nekoliko dana etali gradom. Jorge mi je kupio jelo.
Naveer je pronaao neku ensku i ostavio me samog
u hotelskoj sobi dok se on zabavljao.
Na kraju, nakon tri dana, stigao je drugi autobus
te smo zavrili putovanje u Mexico City. Na postaji
mi je Jorge gurnuo neto novca u ruku, stavio me u
taksi i dao upute vozau.
Ubr z o sam vel i ki m kor aci ma t r ao pr e ma
Mamacitioj kui. Pozvonio sam, a zatim se sretan
sakrio iza ivice. Kad je otvorila vrata, iskoio sam
viui: "Iznenaenj e! "
Mamacita je sigurno bila iznenaena! Nestao sam
prije tjedan dana. Moji su je roditelji obavijestili te je
i ona, kao i ostatak obitelji, bila zabrinuta.
"el i m ivjeti s t obom! " izlanuo sam. Svoju sam
priu izbacio bez aljenja ili isprike: "Mrzim roditelje.
Mrzim ivot u Americi. elim ostati ovdje i nikada
se vie ne vratiti."
Mamacita me je nahranila, sasluala i umirila. Tiho
mi je ispriala kako je umro njen mu dok je moj
otac jo bio mali djeak. "Tvoj je otac imao mnogo
odgovornosti", rekla je. "Morao je pomoi podii
obitelj."
"Ali zato je pijan itavo vrijeme, bako?"
" Znam, Raul e. Pije otkad je bio djeak. To je
njegov bijeg od pritisaka. Ali, Raule, on te voli..."
"Ako me voli, zato me tue? Uvijek me za neto
krivi. Moja me mama uvijek omalovaava."
37
"Raul e, mora imati vie razumijevanja. Tvoji
roditelji ine najbolje to mogu. Ali imaju mnoge
pritiske."
"Mrzi m ih i nikada se neu vratiti. ivjet u s
tobom. "
"Ne moe. Mora se vratiti i voljeti ih."
"Nikada ih neu voljeti."
"Raul e, elim da nazove svoje roditelje i kae
im gdje si. Odahnut e kad uju da si dobro. "
Prolo je nekoliko dana prije nego sam nazvao i
tata je zaudo bio miran. Rekao je da e za nekoliko
dana doi razgovarati sa mnom i odvesti me kui. "Ne
trudi se", rekao sam mu, "ne elim te vie vidjeti!"
Naredni sam tjedan ivio u miru Mamacitinog
doma. Gotovo sam zaboravio kako ivot moe biti
mi ran. Na svoj ljubazan nain pokuaval a mi je
pomoi da vidim kako je Bog dobar i da On ima svoju
ruku na meni. Sluao sam i htio vjerovati da je ono
to govori istina. Ali su me moj ivot i bol koju je
moja baka morala podnositi, zbunjivali. Da se Bog
brine za nas, ne bismo patili, mislio sam.
Na kraju je tata stigao. Hl adno sam ga pozdravio
oekujui prijetnje i rijei mrnje. Ali me je iznenadio.
Pokuavao je razumno sa mnom razgovarati i svojim
mi obeanjima promijeniti naum.
"Majci je ao radi Panthera, Raule. Razgovarao
sam o tome s njom. Rekla je da e te prestati gnjaviti
ako se vrati."
"Mrzim je, tata! I neu se vratiti."
"Vidi, Raule, pokuaj razumjeti. Tvoja majka ima
probleme. Svi mi imamo probl eme."
38
"Neu se vratiti."
"Mora se vratiti."
"Ne, neu! Ostat u ovdje."
Kako otac nije nimalo uznapredovao, ponovno je
pokuala baka: "Raul e, mora se vratiti. Ne moe
ivjeti sa mnom. Pokuaj razumjeti i oprostiti svojim
roditeljima. Oni te uistinu vole."
Zatim je otac obeao: "Kad se vratimo, sve e se
promijeniti." elio sam mu vjerovati, zapravo sam
mu morao vjerovati. Ali kad smo narednog dana
krenuli na autobusnu postaju, znao sam da se nita
nee promijeniti. Kad je tata traio da nosim nae
torbe do taksija, rekao sam mu neka ih sam nosi. I
tako je borba opet poela. Tijekom trodnevne vonje
autobusom natrag do Tijuane, neprestano smo se
svaali. to god da je rekao, ja se nisam sloio. Ako
bi mi rekao da neto uinim, pobunio bih se jer sam
znao da me ne smije tui pred svim onim ljudima.
itavu sam no gledao kroz prozor autobusa u
vedro nebo puno zvijezda i mislio o kratkom trenutku
slobode u kojem sam uivao. Znao sam da se kod
kue nita nee promijeniti i poeo sam razmiljati
samo o jednoj stvari - o bijegu. Ne o kratkom odlasku
kod Mamacite. Teko da u moi doekati 18 godina
da bih mogao napustiti dom. Bi li se to moglo dogoditi
rani j e? " Boe, " mol i o sam, " pomozi mi da
pobj egnem! " Iznova i iznova molio sam tu molitvu.
Ali kako smo se pribliavali granici, osjeao sam
beskorisnost te molitve. Bog se nije brinuo za moje
probleme. Ako elim pobjei, moram pronai svoj
vlastiti nain. Ako je potrebno, i borit u se za to.
39
Poglavlje 4
MLADI BORAC
Uskoio sam u traperice, navukao plavu majicu
preko glave i epao svoju uvijek prisutnu crnu konu
jaknu. Jedan je od mojih portskih prijatelja povikao:
"Hej , Raule, gdje si bio proli tj edan?"
"I mao sam posla", odgovorio sam nasmijeivi se
i zamahnuvi rukom. "Zna kako j e. . . " Nekoliko se
mladia u prostoriji s ormariima nasmijalo na moje
karakteristino razmetanje. Istina je bila ta da sam
ponovno bio suspendiran iz kole. Zapravo i ne znam
koliko se puta to dogodilo u prole tri godine.
Poao sam prema zrcalu da poeljam kosu i otkrio
da ga je jedan od veih momaka uzurpirao nastojei
staviti svaki uperak na svoje mjesto. Nakon to sam
nekoliko puta zavirio izmeu njegovih ruku da mu
dam do znanja da ekam, rekao sam mu: "Zna, to
te nee uiniti nimalo ljepim."
Momak, krilo u ragbiju, polako se okrenuo licem
prema meni: "Ima li neki probl em?"
"Pa da, tebe! Stoji mi na put u! "
Ukoio sam se kad je epao revere moje j akne.
"Morat e dugo ekati, prijatelju, jer mi se ne uri."
Prostorija s ormariima u trenutku je utihnula jer
me prat i o glas bunt ovni ka i ul i nog borca. Na
trenutak sam zurio u njega, a zatim trzajem izbio
40
njegove ruke s moje jakne. Odmah nakon toga zadao
sam mu udarac u grlo. Gurnuvi ga u kut, zadao sam
mu jo niz udaraca u lice i gledao ga kako se gri na
podu.
Moj prijatelj Tom odvukao me u hodnik prije
negoli sam mogao napraviti jo vie tete. "Mislim
da sam mu pokazao," rekao sam. Tom se nasmijao.
Bio mi je najbolji prijatelj i slijedio me u veini mojih
pothvata.
Nakon to sam se vratio iz Mexica, tisuu sam se
puta pitao zato sam posluao oca i Mamacitu. Kao
to sam i predvidio, ivot se u naem domu nije
pobol j ao. Hvat al o me beznae. Kako su moj e
namjere da pobjegnem od roditelja bile pomrene,
odluio sam se za alternativu koja mi je pomogla da
dam oduka zatomljenom bijesu koji nisam mogao
pokazivati kod kue. Svakoga sam tjedna sve vie
ul azio u sukobe i tunj ave, i sve sam silovitije
pokazi vao bij es. Mrnj a koj u ni sam mogao u
potpunosti pokazivati kod kue usmjerila se prema
strancima, prema mladim ljudima koji su je "traili".
A obino su dobili vie nego to su "traili"!
Zahval j uj ui humor u i vedr om osmi j ehu, u
srednjoj koli Baldwin Park stekao sam prijatelje,
popularnost i mnotvo pozornosti enskog svijeta.
Usprkos glasinama, samo su moji najblii prijatelji,
poput Toma, poznavali obje strane moje osobnosti.
Usto, injenica da nikada nisam pokazivao bol uinila
me je osobom dostojnom ugleda. Dok smo ili prema
mom ormariu, osjeao sam se vanim. Jo sam
j ednom dokazao tko je stvarno opasan.
41
Tomova djevojka Barbara imala je ormari do
mog. Dok smo se pri bl i aval i mom or mar i u,
ponovno sam primijetio lijepu djevojku koja je dijelila
ormari s Barbarom. Kad smo se nekol i ko puta
izmeu satova nastave alili, zamijetio sam neodoljivu
mirnou u njenoj osobnosti. Ja sam imao djevojku iz
srednje kole Edgewood, ali je ova lijepa crvenokosa
glava esto privlaila moju pozornost. "Hej , Tom!
Onaj komadtamo - kako se zove?"
"Plavua?"
" Ne , crvenokosa. Ona koj a dijeli Bar bar i n
ormari. Kako se zove?"
" O, ta! To je Sharon. ovjee, ona ima momka. "
"Hej , ne zanima me to. Samo se pitam kako se
zove - to je sve."
Sharon, pomi sl i o sam u sebi. I mal a je neku
kvalitetu radi koje sam je htio bolje upoznati. Lijepo
ime. Moram ga se sjetiti sljedei put kad s njom
razgovaram. Sharon. Lijepa djevojka.
Na pola puta do razreda, pozvali su me na raport
u direktorov ured. Momak kojeg sam istukao i trener
prijavili su moj e ponaanj e. "Nij e to bila moj a
krivnja," rekao sam gospodinu Gilbertu.
"Nikada nije tvoja krivnja!" Direktor je pokuavao
kontrolirati svoj glas da se ne dere dok stoji nada
mnom. "Sudjeluje u bezbroj tunjava i nikada to nije
tvoja krivnja. Uvijek j e krivnja nekog drugog.
Oekuje li da ti to povjerujem?"
" Ne. "
"Ti si opasan za ostale uenike ove srednje kole.
42
Kad god izaem, uvijek je tu neko dijete s razbijenim
nosom ili razrezanim licem koje se ali na tebe. Svoje
uenike moram zatititi od tipova kao to si ti. Ti si
prijetnja drutvu."
Gospodin Gilbert je otiao za svoj stol, brzo neto
zapisao na podloak i zatim me kratko izvijestio:
"Suspendiran si na dva dana."
Ovo je bila moja druga suspenzija na posljednjoj
godini srednje kole. Ali dok sam odlazio u svje i
zamagljen zrak, tipian za jesenska jutra San Gabriel
Valleya, smijao sam se razmiljajui kako u se
zabavljati dok sam na "dopustu".
Dane sam utroio na svoj novi hobi - kung fu.
Moja ljubav prema portu, posebice prema koarci,
nastavljala se i kroz srednju kolu. Potaj no sam
sanjario kako igram koarku za prvu ligu. No isto sam
tako uivao i u borbama. Poslovoa trgovine u kojoj
sam tog ljeta radio, predloio mi je da poem s njim
trenirati kung tu. To je bila osnovna disciplina koja je
spajala sve ratne vjetine. Kung fu borilac moe
koristiti ruke, noge i druga oruja da bi postao savren
borilaki stroj.
Noi sam provodio s Tomom i drugim prijateljima
u Hessi ani ma. Mi smo Hessi ani bili aut okl ub i
sastaj al i smo se u omi l j enom r es t or anu za
hamburgere. Svakog smo se petka i subote naveer
nalazili tamo, jeli i ekali neku akciju. Ako ona nije
"dola k nama", mi smo je odlazili traiti. Uvijek su
postojala okupljalita koja je trebalo razbiti, i ona su
esto bila mjesta estokih sukoba. Kad je na neko
43
okupljalite stigao Raul Ries, svi su znali da e ubrzo
izbiti tunjava. Mi smo Hessiani mislili da je to vrlo
zabavno. Nae su se noi sastojale od malo alkohola
i nekoliko dobro zadanih udaraca.
Tog odreenog vikenda akcija nas je "pronal a"
na naem omiljenom mjestu prodaje hamburgera. Te
se subote dovezao automobil pun meksikih frajera.
Mi smo Hessi ani bili popul arni cool momci i s
prezirom smo gledali na te "ljigavce". Prekrienim
rukama i bezobraznim izjavama jasno smo pokazivali
nau poziciju. Jedan od Meksikanaca bio je ogroman,
snaan tip. Nije mu se svidio moj izgled ili moje
opaske, a jamano je uo i za moju reputaciju. Bijesno
me gledajui, agresivno mi je priao i nogom udario
u moj aut omobi l . U t renu me je obuzeo bijes.
Automatski sam krenuo prema njemu i zaurl ao:
"Idiote, kamo bi ti ?"
Odgovorio je zamahnuvi desnicom. To je bilo sve.
Poletio sam prema iznenaenom napadau poput
pijavice tornada, udarajui akama i nogama. Nisam
imao namjeru upozoriti ga ili zaustaviti; elio sam ga
povrijediti - i to jako povrijediti. No nismo mi jedini
bili ukljueni u to, naa je tunjava izazvala pravu
borbu izmeu mojih prijatelja iz autokluba i drugih
Meksikanaca.
Rijetko sam u takvim situacijama bio povrijeen.
Bio sam tako nasilan da mi se nitko nije mogao
pribliiti. Kao i obino, izgubio sam svu kontrolu nad
sobom te nije mnogo vremena prolo i bucmast je
izaziva leao na ploniku. No za mene to nije bio
44
znak da stanem. I dalje sam ga udarao nogom dok
nisam vidio da krv curi iz njegova tijela.
"Raul e! Jesi li l ud?" Tom me je pokuavao odvui.
Dosta je... ubit e ga." Ali u mom poremeenom
stanju, udarao sam ga nogom naslijepo - u glavu, u
prepone, sa strane. Bio sam zadovoljan jecanjem
debeljka. Osjeao sam se ugodno vidjevi ga kako
krvari.
Sad je Tom ozbiljno posredovao: "ovjee, doi.
Policija samo to nije stigla. Nestani mo. " Dva su
druga Hessiana priskoila u pomo Tomu da me
otrgnu. Odmah smo se, uz diva koji je leao do naih
nogu povraaj ui, poel i hvaliti. Vei na moj i h
prijatelja ve je nestala jer im je bilo dovoljno mog
bijesa. I mi smo uskoili u aut omobi l e kako bi
pobj egl i , ali pr ekas no. Dva su nas pol i ci j ska
automobila s crvenim i plavim rotirajuih svjetlima
hladno zaustavila.
" Ri es ! t o se dogodi l o ovaj put ? " pi t ao j e
policajac. Iako su me policajci poznavali i voljeli,
umorili su se od estih prigovora na moje aktivnosti.
"Ovi su se momci stvorili ni otkuda! " objanjavao
sam. "Oni su zapoeli cijelu stvar. Trebali ste ih vidjeti.
Poeli su nas gnjaviti; nogama su udaral i nae
automobile i poeli nas tui. Mi smo se samo branili,
policajce."
Moj smijeak i otvorene ruke kao da su uvjerile
umornog policajca da u mojoj prii ima i neto istine.
"U redu, nestani odavde", naredio je policajac. "I dri
se podalje od nevolje. Razumije?"
45
"O da, gospodine," neiskreno sam se nasmijeio.
Ne da sam samo tunjavom rjeavao svoje stvari, ve
sam i lagao. Moj me je brz jezik spasio od zatvora
toliko puta da su se moji bliski prijatelji na raun toga
alili.
U ponedjeljak ujutro ponovno sam iao u koli i,
po obiaju, kasnio. Naglo skrenuvi iza ugla da na
vrijeme doem na prvi sat, naletio sam na Sharom.
"Oprosti! Jesi li dobro?"
"Zdravo, Raul e! " Jesam li samo zamiljao ili su
Sharoni ne oi uistinu malo zasvijetlile kad me je
prepoznala? Brzo je pitala: "Kako si proveo vikend?
to si radi o?" Njeno je nevino pitanje uokvirio lijep
osmijeh.
" Ja?" um mi je brzo jurio. Ni na koji nain ne bih
ovoj potencijalnoj enski priznao to sam stvarno
radio za vikend. "Iao sam s prijateljima na neki
tulum. Zna ve." Prvo je zvono ve odzvonilo, tako
da nije bilo vremena za razgovor. "Hej , moram juriti.
Vidimo se."
"Zdravo, Raule, vidimo se! "
Sjedajui za svoj stol, pokuavao sam uhvatiti dah.
Dok je nastavnik monotono govorio, nisam mogao a
da ne bacim pogled na dogaaje proteklog vikenda.
ene nikada ne razumiju tunjave, razmiljao sam.
Svakako, vole jake i hrabre momke, ali ne vole
tunjave koje stvaraju junake.
Da budem iskren, ni najmanje se nisam osjeao
krivim niti me je pekla savjest radi neke povrede koju
sam nekome nanio. Zapravo sam se tijekom tunjava
46
osjeao divno, a nakon njih kao slavni pobjednik.
Tunjava je bila idealni oduak mojoj mrnji i gorini.
Rij etko sam poznavao nekog momka kojeg sam
istukao. to se mene tie, oni su bili samo "statistika".
Postojao je i drugi razlog zato nisam htio da
dj evoj ke znaj u to se dogaa t i j ekom nai h
mladenakih vikend-ludorija. U to su bile ukljuene
i neke enske. Bile su to trkake za jednu no koje
su bile sretne da nam ugode iako im se vie nikada
nismo javljali. To bi izgledalo bezosjeajno za veinu
djevojaka koje smo poznavali.
Imao sam djevojku -Terri, koja je polazila srednju
kolu Edgewood, no samo smo povremeno izlazili
jer bi stalni izlasci remetili moje tunjave vikendima.
Terri je bila dobra. Ali Sharon... ona je bila potpuno
drukija djevojka. Zapravo mi se poela initi vrlo
privlanom.
Za vrijeme ruka, Sharon mi je stidljivo prila.
"Raul e?" Nabacila je onaj svoj prekrasan smijeak i
ja sam se sav pretvorio u uho. " Mor am te neto
pitati."
"Pitaj to god eli!" rairio sam ruke pretjerano
iskazujui toboju velikodunost, te se ona nasmijala.
" Ne znam jesi li uo. . . " njen je srameljiv glas
post ao mal o samopouzdani j i , "i zabrana sam za
kraljicu maoretkinja."
"Ej , estitam! Ti si svakako j edna od najslaih!"
Sharom se zacrvenjela od mog komplimenta te
nastavila: "Izlazim s mladiem koji je ve maturirao,
ali ga ne mogu pozvati na ples jer moram ii s nekim
odavde. . . "
47
" Ma nemoj ?"
". . .pa sam se pitala ako bi... moda... ti htio biti
moj pratilac na taj ples?"
"ali se?" Osjeao sam se ponosno i sretno radi
ove nove prilike. "Volio bih te odvesti tamo. Mora
mi rei kad je t o. "
" Tj edan dana od pet ka. Nakon nogomet ne
utakmice."
"Hvala na pozivu, Sharon. Sigurno u uivati u
t ome. "
Kad smo se dogovorili, rastali smo se i otili na
poslijepodnevnu nastavu. To mi je dalo nov osjeaj
vanost i - bi ti pozvan kao pr at i l ac kral j i ce
maoretkinj a. Svakako, morat u propusti ti svoj
tulum petkom, ali bilo je vrijedno toga.
No t u j e bi o j edan el ement koj i me i ni o
nervoznim. Tom mij e rekao da su Sharonini roditelji
bili nekakvi mi si onar i . Sami su sebe nazi val i
kranima. S pobonim sam katolicima znao izai na
kraj, ali nisam bio siguran glede vjere protestanata.
Te sam vel i ke veeri bi o u svom naj bol j em
raspoloenju. Sharonina me je majka pozdravila na
vratima. "Zdravo. Ti si j amano Raul ! Lijepo je to
te mogu upoznati. Molim te, ui." Sharonin mi je
otac zaelio dobrodolicu toplim stiskom ruke. Bio
sam mal o i znenaen nj i hovi m pri j at el j ski m
ponaanjem. Jesu li ti ljudi stvarni? Nisam ba bio
siguran to od mene oekuju, te tako nisam bio u
stanju zaigrati svoju igru.
Laknulo mi je kad se pojavila Sharon te smo se s
48
njima pozdravili. Ona j e j ednost avno izgledala
prekrasno u svojoj haljini boje breskve, a frizura
napravljena posebno za tu priliku, uljepavala je njeno
lice. "Lijepo se zabavite", rekla nam je njena majka
na odlasku. "Vidimo se oko ponoi."
Oti l i smo na nogomet nu ut akmi cu i u
pol uvr emenu sam gl edao maor et ki nj e kako
optravaju igralite. Zatim smo otili na ples. Sharon
je bila drukija od svih djevojaka koje sam ikada izveo.
Ona nije bila jeftina ili laka. A ponaala se kao da je
stvarno zani mam. Svakako, i ona j e mene j ako
zanimala. I tako sam joj rekao samo ono stoje morala
uti.
Nakon to sam te veeri odveo Sharon kui, vozio
sam se razmiljajui o njoj. Ona je imala odlike za
kojima sam eznuo. Ali to je to tono? Njen dom?
Njen osmijeh? Njen nain govora? to god bilo,
ostavilo me u stanju da elim vie.
U mislima mi se pojavila slika Mamaci t i nog
obraza, zatim je nestala. Kakva sluajnost, pomislio
sam. Sharon i Mamacita nemaju nita zajednikog.
Na putu kui, vozio sam se mimo mjesta naeg
sastajalita gdje se prodaju hamburgeri. Nita se nije
dogaalo. Donekle razoaran, skrenuo sam u moju
ulicu i parkirao pred domom. Ovo je svakako bio
j edan neobi an petak. Bio sam i znenaen to j e
uobiajeni bijes u meni bio suspregnut; zapravo mi
nije nedostajala moja vikend-tutnjava. Prije nego sam
krenuo u mranu kuu, na trenutak sam sjedio u
aut omobi l u. Moram ponovno izvest/ Sharon,
zakljuio sam.
49
Poglavlje 5
BORBA SA SISTEMOM
Sharon i ja nismo odmah nastavili s izlascima
nakon one nikada zaboravljene veere. Ali, s obzirom
da mi je kolski ormari bio odmah do njenog, esto
smo bili u dodiru i prijateljski se zadirkivali. Bilo je
oito da se moje none aktivnosti ne slau s njenim
nai nom ivota, zbog toga nisam raspirivao nae
prijateljstvo. No ipak sam razmiljao o njoj vie nego
to sam htio.
Razmiljao sam i o koarci. Bio sam uzbuen radi
svoje posljednje sezone u srednjoj koli Baldwin Park;
moda bih kasnije mogao igrati kao profesionalac.
Ali taj se san razbio kad je trener mog prijatelja Eda
i mene izbacio iz ekipe radi tunjave. Molili smo ga
da nas primi natrag, ali je on bio umoran od naih
izazivakih stavova. Nisam mogao vjerovati da bi
trener mogao unititi moju buduu karijeru radi male
tunjave. To je jo jae raspirilo moj bijes koji sam
iskaljivao u sve eim tunjavama.
Kasno tog proljea, j edne me veeri nazvao
prijatelj: "Hej , Raul e. . . " tiho i urno je aptao u
slualicu, " na t ul umu sam kod Alcala. Tvoja j e
djevojka Terri tu s nekim drugim mladiem... neki
50
mali takor iz Edgewooda. Mislio sam da bi to moda
htio znati."
Razbjesnio sam se. Nije bilo vano to smo se u
proteklim tjednima rijetko viali. Ja sam je pitao bi li
htjela izai sa mnom ove veeri. Rekla mi je da joj u
posjet dolaze neki roaci i da ne moe. Kakav udarac
u lice!
"Ta l i cemj erna. . . ! " opsovao sam, uskoi o u
automobil i odjurio u no. Prvo sam se zaustavio kod
Toma. "Skupimo sve momke. Nauit emo tog... da
se n,e petlja s mojom curom." Odvezli smo se do naeg
sastajalita i pokupili troje Hessiana. Zatim smo jo
petoricu ili estoricu pokupili kod Boba. Kad smo
stigli na tulum, bilo nas je dvanaestak jakih momaka.
Dvije su se djevojke poel e derat i kad su nas
primijetile da dolazimo. Nekoliko ih se potiho iskralo
u mrak znajui predobro to slijedi. Umarirali smo
stisnutih aka - i upotrijebili ih.
Tunjava je trajala dugo. Mladi koji je pogrijeio
dovevi Terri na ovaj tulum osjetio je sav moj bijes.
Iz prve je ruke iskusio moje struno izvedene udarce.
Dobivao je s obje ake. Jednom kad sam zapoeo,
tako sam se razbjesnio da nisam mogao stati. Hti o
sam ga ubiti, a gotovo i jesam.
Kad smo konano otili, moja je rtva ostala na
podu bez svijesti. Moji su se prijatelji zabavljali manje
nego obino, ali sam se ja osjeao predivno. Bio sam
agresivniji nego inae. Odvezli smo se do naeg
okupljalita.
Dok smo jeli, Tom je bio zabrinut. Pokuao se
51
nasmijeiti: "ovjee, stvarno si obavio posao na
onom majmunu."
"Znam", hvalio sam se. "Veeras nee voditi Terri
kui! "
Tom je preokrenuo oima. " Da. . . veeras nee."
Svakako, znao sam da smo Terri i ja zavrili, ali
nije mi bilo vano. Sad u se moi usredotoiti na
Sharon. No ispostavilo se da se moram brinuti za
vanije stvari od svojih romantinih ideja. Narednog
utorka, tijekom sata matematike, j edna je neugledna
djevojka umarirala u razred i nastavniku dodala
cedulju. "Raul Ries, odmah na raport kod direktora."
"O emu se sad radi ?" Ve danima nisam u koli
izazvao nikakvu tunjavu. Gl asno uzdahnuvi i
pokazujui dosadu, krenuo sam epirei se prema
kolskom uredu.
Direktorovo mi je strogo lice bilo dobro poznato.
Ali dva mukarca mrka pogleda nisu. Ostali su mrki
i kad nas je gospodin Gilbert predstavljao. Zatim je
j edan od njih progovorio: "Raul Ries, uhien si radi
napada. Ima pravo na utnju. Sto god kae, moe
se upotrijebiti kao dokaz protiv tebe. . . " Svakako, uo
sam Mirandino upozorenje mnogo puta na televiziji,
ali usprkos bezbroj nim tunjavama i deseti nama
povreda koje sam zadao drugim ljudima, ovo je - to
je teko vjerovati - bilo moje prvo uhienje.
Policajci u civilu stavili su mi lisiine i sproveli me
u svoj automobil. Na policijskoj postaji Zapadne
Covine uzeli su mi otiske prstiju i otvorili mi dosje.
Jamevi na j e bi l a odr eena i moj i rodi t el j i
52
obavijeteni. Bilo mi je odreeno da se pojavim na
sudu tjedan dana kasnije. Tom me susreo kad sam
odlazio iz sudnice. "Izgleda da je kucnuo moj as,"
rekao sam mu slabana osmijeha.
Tunjava koja me konano dovela u ruke zakona
bila je ona radi Terrine "nevj ernosti". Student iz
Edgewooda, koji ju je odveo na onaj tulum, bio je u
kritinom stanju kad je stigla hitna pomo. Svi su znali
da sam ja bio onaj koji ga je pretukao.
Ponovno smo se sreli u sudnici. Kad sam uao u
mranu prostoriju, pozdravio me njegov hl adan
pogled - nisam se potrudio upamtiti njegovo ime. No
ak sam i tada osjeao ponos dok sam ga gledao i
primjetio nekoliko oiljaka iz naeg bliskog susreta.
Svladao sam ga u borbi i u mom je umu on zauvijek
bio gubitnik.
Moja krivnja nije bila upitna i moj mij e branitelj,
odreen od suda, savjetovao da priznam krivnju.
Pitanje je jedino bilo hou li u zatvoru provesti godinu
ili dvije.
Dok sam stajao da sasluam kaznu, bio sam
nemalo iznenaen. Sudac je dugo gledao u dosje prije
nego je pogledao u mene. "Raul Ries, priznao si
krivnju za zloin napada u koj em si prouzroi o
ozbiljne tjelesne povrede. Sud je zatraio mnoga
miljenja to bi bilo najbolje za tebe i za drutvo. Sud
je odluio sljedee: Ako prihvati sluiti svojoj zemlji
u marincima, kazna e ti biti suspendirana."
Nisam mogao vjerovati svojim uima. Ponovno
sam izbjegao zatvor! I mao sam dva prijatelja u
marincima i oba su zavrila na Havajima. Odluka je
53
bila jasna. "Dragovoljno se javljam u Mornariku
pjeadiju, asni sue," prijazno sam odgovorio.
Gotovo sam se glasno nasmijao kad sam vidio
svoju rtvu kako hramajui snudeno odlazi sa svojom
obitelji. Ponovno sam ga pobijedio, mislio sam dok
sam sa zluradim osmijehom na licu naputao sudnicu.
Ries, pobijedit e ovaj svijet.
Do mature je preostalo samo nekoliko tjedana i
bio sam siguran da je bolje da se niim ne istiem.
Naj znaaj nij i dogaaj u t om razdobl j u bi o j e
cjelononi tulum za maturante na otoku Catalina. I
Sharon je ila te smo gotovo itavo vrijeme bili
zajedno. "Kakvi su ti planovi nakon mat ure?" pitao
sam je.
"Mislim ii na koled. Da, j amano u zapoeti
na niem i kasnije se prebaciti na kranski koled.
Kad zavrim, mislim otii ivjeti u ile."
"Zat o u ile?"
"Tamo sam odrasla. Moji su roditelji bili misionari
u ileu i Kolumbiji, i tamo sam provela veinu svog
ivota. Kakvi su tvoji planovi, Raul e?"
"Dragovoljno sam se prijavio u mari nce! "
"Stvarno? Kako dojmljivo!"
" Da. Sljedeeg mjeseca idem u logor za vojnu
obuku, a zatim u vjerojatno biti poslan na Havaje."
"Hoe li mi pisati?" pitala je Sharon.
"Svakako, volio bih."
Naredna smo etiri tjedna, prije nego sam krenuo
u logor Pendl eton, Sharon i ja provodili mnogo
vremena zajedno. Sto sam vie bio s njom, vie sam
54
htio biti s njom. U njenoj je nazonosti bijes, koji je
obino kontrolirao moj ivot, izgubio svoju silu. Ona
mi je dala razlog da zaponem s novim ivotom. Uz
njenu sam podrku mogao ostaviti svoje probleme
iza sebe te poi u marince i vratiti se kui kao junak.
Di o tog novog Raul a znai o j e i pohaanj e
Sharonine crkve. Ja sam odlazio u crkvu veinu svog
ivota, ali to je postao beznaajan ritual. Kakva
razlika pohaam li katoliku crkvu ili Sharoninu? Ako
eli da idem s njom, to samo znai da vie vremena
moemo biti zajedno. Bilo je to samo prilagodavanje.
Crkva koju je pohaala u Baldwin Parku bila je
jednostavna graevina od sadre. Izgledala je sterilno,
a unutranjost je bila krajnje udna. Kad sam prvi
put bio u njoj, pitao sam se zato nema kipova i
svijea. I gdje su prozori od raznobojnih stakalaca ili
dugaak kri sa stranim prizorom raspea? Ili gdje
su orgulje sa cijevima koje izlaze iz zidova? Umjesto
kienog oltara, naprijed je bio mali stoli s velikom
Biblijom.
Iza oltara nije bilo procesije sveenika u haljama
ni mi ni s t r anat a koji bi nosi l i kri ili mahal i
kadionikom. Umjesto toga, na podij je dolo nekoliko
mukaraca u jednostavnim odijelima. Jedan od njih
je zajednicu vodio u jednostavnim pjesmama. Drugi
je prikupljao prilog. Trei je otvorio Bibliju i poeo
propovijedati. Usred njegove dugake propovijedi ja
sam pao u san.
Te je prve nedjelje Sharon bila ljubazna, no oito
razoarana. Otili smo na objed s njenim roditeljima,
a nakon toga sam s nadom upitao: "Bi li htjela izai
55
sa mnom sljedei tjedan?" Nijedna djevojka nikada
nije mogla odbiti moj leeran poziv.
"Ne znam, Raule. Vidjet u."
Sljedei put ostani budan u crkvi, budalo, strogo
sam pouio sam sebe nakon to sam odvezao Sharon
kui.
Sljedeeg je vikenda Tom dogovorio dvostruki
sastanak za nas s Barbarom i Sharon. Pratili smo ih
na tulum kod prijatelja. Koliko god uivao sa Sharon,
neke od mojih starih navika bilo je teko slomiti. Pola
sata nakon to smo stigli, Tom i ja smo otili u zadnju
sobu, dobro popili i glupirali se okolo s nekim lakim
curama. Pola sata kasnije vratili smo se na tulum i
otkrili da su Sharon i Barbara otile bez nas.
Znao sam da sam uprskao. U nedjelju ujutro, dok
sam se gledao u zrcalo kupaonice, donio sam odluku
da moram neto pokuati uiniti da bih spasio nau
vezu. Sharon i ja nismo daleko doli, a to je uglavnom
bila moja greka. Dobro, sve je bila moja greka.
Spustio sam ruke i jo j ednom pogledao kosu. Nije
loe. Stresao sam s ramena svoje romantine tjeskobe.
"Ne brini, mali", obeao sam si, "jo se uvijek fura
na tebe."
Nakon crkve Sharon je slatko ispitivala o mojem
nestanku. "Tom i ja pokuavali smo pomoi Ronu",
rekao sam sa svojim najboljim smijekom. Tulum se
odravao u Ronovoj kui i Sharon je znala da njegova
obitelj ima mnogo problema. "Zna, Ronov stari je
stvarno nadrapao. Hej, kako to da si otila ranije?"
"Barbara je htjela otii. ao mi je."
56
"Dobro, nema veze. Kako bi bilo da veeras idemo
u kino."
I tako sam preivio jo j ednu tvrdu situaciju
zahvaljujui mom ar mant nom osmij ehu i brzo
smiljenom objanjenju. Kako nisam imao mnogo
novca, veina se naih izlazaka sastojala od kina ili
gledanja televizije u Sharoninoj kui.
Mj esec dana nakon mat ure, javio sam se na
osnovnu obuku u logor Pendleton, izvan San Diega.
Odmah sam se pitao jesam li se uvalio u neto gore
od zatvora. im smo gurajui se izali iz autobusa,
narednik je zaurlao na nas: "I demo! Idemo! I demo! "
Brzo smo se poredali da dobijemo prve upute. "Vie
niste u vanjskom svijetu!" derao se narednik. "Odsada
ete raditi to vam ja kaem. Ne gledajte okolo. Ne
otvarajte usta ako vam nije reeno da govorite. Drite
oi ispred sebe itavo vrijeme. Prva rije koja vam
izae iz usta ako vam je reeno da neto kaete, jest
gospodi ne' . I Gos podi ne , da, gos podi ne. '
IGospodi ne, ne, gospodine,' i tako dalje. Jeste li me
razumjeli?"
"Gospodine, da, gospodine! " derali smo se.
"Je li vi to apete na moje uho? Ne ujem vas! "
Podigli smo svoje glasove za jo nekoliko decibela:
"Gospodine, da, gospodine! "
"Ovo je ve bolje." Narednik se pribliio j ednom
novaku s moje desne strane: "Tvoje ime, vojnice?"
"Renko. "
"Jednost avno Renko, ha? to se dogodi l o s
gospodine' o emu sam upravo govorio. Reci,
mome! "
57
"Gospodine, da, gospodine! "
"Bi li nam sad demonstrirao nekoliko sklekova?"
"Ne, gospodine, gospodine."
"Svakako da. Spusti se."
Dok je Renko brojio svoje sklekove, narednik se
pribliio meni. "Otkud si ti, vojnice?"
"San Gabriel Valley, gospodine," derao sam se.
"Gospodine, San Gabriel Valley, gospodine! "
"Gospodine, San Gabriel Valley, gospodine! "
"To te ini opasnim frajerom?"
"Ne, gospodine."
"Gospodine, ne, gospodine."
"Gospodine, ne, gospodine! "
"Bi li i ti htio nainiti nekoliko sklekova?"
"Gospodine, ne, gospodine! "
" Onda odgovori s gospodine' svaki put kad s
tobom razgovaram! Razumije li?"
"Gospodine, da, gospodine! "
"Dri se, vojnice. Ti e sigurno uspjeti."
Kasnije tog dana narednik nije bio tako pozitivan
kad mi je urlao u lice dok mi je njegova pljuvaka
bockala oi. "Ti mali...! Napravit u od tebe ovjeka
makar me to stajalo ivota. A dok te gledam, ini mi
se da e mi trebati dvostruko vie vremena! " Mogao
sam osjetiti kako bijes kljua u meni, ali sam ga mudro
stavio pod kontrolu.
Dnevni mi j e napor donekl e pomogao da se
oslobodim svog bijesa: mariranje, rad, znojenje,
uspinjanje, pucanje, puzanje. Bili smo u pokretu 17
sati svakoga dana, s prainom u ustima i psovkama u
58
uima. Ako smo mi trebali biti "nekoliko dobrih
ljudi", koje je mornarika pjeadija uvijek traila, nije
udo da ih nije bilo mnogo.
Iako sam elio drmnuti narednike koji su se uvijek
derali na nas i psovali nas, znao sam daj e bolje da ne
napadam ljude koji nose vii in od mene. Usto, jo
me jedan drugi motiv tjerao: ja sam uvijek morao biti
prvi. Moja tjelesna snaga, na koju sam bio tako
ponosan u srednjoj koli, sad je bila usmjerena na to
da pobijedim u svakom drilu - da najbre trim, da
prvi zavrim trku sa zaprekama, da napravim najvie
vjebi na vratilu, da pogodim najvie "teleih oiju".
Na zavrnom sam ispitu postigao najvii in u mojoj
klasi i bio promaknut u vojnika prve klase.
Nakon dvanaest tjedana osnovne obuke, slijedile
su upute za pjeatvo. S vijetnamskim ratom u punom
zamahu, svaki je marinac trebao biti pripremljen za
najgore, te je i nama "guterima" bila produena
obuka za bor bu u dungl i . No sad s mo s amo
povr emeno izlazili i j a sam vri j eme kor i s t i o
zabavljajui se sa Sharon. Mogu rei da je bila luda
za mnom, a ni ja nisam mogao podnijeti da ne budem
s njom. Sharon je poela pohaati koled te sam je,
kad sam bio kod kue, ujutro vozio u kolu i ekao
pred zgradom dok je bila na nastavi. To me je barem
dralo podalje od nevolja.
Konano je obuka zavrila i u studenom je dola
zapovijed. Veina je mojih prijatelja bila poslana na
sigurna i zanimljiva mjesta: u Europu ili u druge
postaje u Sjedinjenim Dravama pa ak i na Havaje.
59
Ali je moja naredba bila drukija. Gotovo nisam
mogao vjerovati svojim oima dok sam itao: "West-
pac."
1
Svi smo znali to ta uasna rije znai.
Raul Ries je bio na putu za Vijetnam.
1
Zapadni Pacifik
60
Poglavlje 6
DOZVOLA ZA UBIJANJE
San Diego. ini mi se da sam uvijek prolazio kroz
ovaj junokalifornijski luki grad kad mi se neto
znaajno u ivotu dogaalo. Tijuana je bila blizu,
mogao si se dobaciti kamenom. Tamo sam prvi put
sreo svoje amerike roake s kojima sam bio sretan i
s kojima sam proao kroz San Diego na putu za na
novi dom u Los Angelesu. U Tijuani su moji roditelji,
unato mojim estokim prosvjedima, zavrili svoje
dugo odvojenje. U Tijuani sam uao u onaj koban
aut obus koji me j e zauvij ek t r ebao odvest i u
Mamacitin dom.
Sada, 7. prosinca 1966. ponovno sam prolazio kroz
San Diego. Ve sam se pozdravio sa Sharon jer nisam
htio oprotaj sa suzama na doku. Tata, Xavier i Tom
vratili su me u logor Pendleton da bih uao u autobus.
U tom trenutku, kad mu je sin odlazio u rat, tata je
izgledao prilino zamiljeno. Suoen sa injenicom
da bih mogao biti ubijen, nae su svae sad izgledale
beznaajne.
Sam sam kr enuo mostom do Gaffeya, br oda
Sjedinjenih Amerikih Drava, ignorirajui mlade
marince koji su se sa suzama pozdravljali sa svojim
obiteljima. Stavio sam prtljag na odreeno mjesto i
61
sluao strojeve kako iz praznog hoda prelaze u brzinu.
Kad se brod pokrenuo, poao sam na palubu da
promatram kako se dok iza nas smanjuje. Ubrzo smo
se ustaljeno kretali prema zapadu u Pacifik. "Misli
li da emo ikada vie vidjeti Ameriku?" pitao je vojnik
alosna izgleda koji je stajao do mene.
"Tko zna, ovjee!" grubo sam se okrenuo i otiao,
ne elei ni s kim razgovarati. udan novi strah, da
se nikada vie neemo vratiti, sve nas je epao. Nije
se tu radilo o pitanju filozofije ili teologije, o odlasku
u nebo ili pakao. Tu je jednostavno bilo pitanje: Hou
li preivjeti Vijetnam?
Bilo je tu nazono jo j edno gledanje na tu stvar.
Dok je zemlja nestaj ala u daljini i veina ljudi
razmi l j al a o pot enci j al noj smrt i , j a sam se
usredotoio na misao da u doi kui kao heroj.
Put je trajao dva tjedna. Zastali smo u Okinawi
na 48 sati. Tamo su sve napetosti, koje smo osjeali
na palubi broda, eksplodirale. Na kratak boravak
tamo sastojao se od mahnitog opijanja, tunjava i
psovanja. Nakon toga vratili smo se monotoniji mora.
Pet dana nakon Okinawe ugledali smo Vijetnam.
Usidrili smo se u Da Nangu i odmah sam zamijetio
j edi ns t veni mi ri s - vruu, ustaj al u mj eavi nu
avionskog goriva i eksploziva. Dok smo primali
odredbe, studen mi je prolazila kraljenicom. Moje
je odredite bilo Prva mornarika divizija, eta Alfa
-bolje poznata kao Lovci na nagrade. Njihov je posao
bio istjerati neprijatelja iz skrovita dungle. Bio je
to j edan od najopasnijih zadataka.
62
Iz Da Nanga zranim smo mostom bili prebaeni
do Chu Laia. Od tamo su nas kamionima prevozili
do prvih crta bojinice. Gotovo da nismo uspjeli.
Osjetio sam da na kami on naglo skree te sam
pogledao dolje i vidio da smo jedva uspjeli mimoii
nagaznu minu. Kamion iza nas nije bio takve sree.
Na bojinicu smo stigli 24. prosinca, upravo u
vrij eme boi ne obustave vat re. Poeo sam se
prisjeati oki eni h borova, prekrasni h darova i
smijeha, ali mi se zatim postupno poelo mraiti kad
sam se sjetio oeva opijanja i beskrajnih tunjava.
Tuku li se moji roditelji i sada? Pa to ako se i tuku?
Bio sam milijunima kilometara daleko. Vrlo vano,
gorko sam zakljuio. Napio sam se zajedno s nekoliko
drugih vojnika.
Iznenada se stari bijes ponovno pojavio na povrini
1 u njemu sam pronaao svoju hrabrost. Kod kue
sam svoj bijes morao kontrolirati. Nisam mogao tui
bilo koga, a i uvijek je postojala mogunost da me
goni zakon. Sad sam imao dozvolu za ubijanje. Sad
e preivjeti ili Charlie
1
ili ja. Jo nikada nisam izgubio
u nekoj borbi pa neu ni u ovoj.
Dan iza Boia ivot se vratio u normalu. Bio sam
odreen za izvidnika diverzanta. To znai da sam
morao ii 50 do 100 metara ispred naega voda da
otkrijem neprijatelja i nagazne mine. Bilo nam je
zapovijedeno postaviti zasjedu kod oblinjeg sela.
Opkolili smo malu grupu koliba skrivenih u grmlju.
Kako je postajalo sve mranije, pazili smo na tragove,
2
Pogrdni naziv za Vijetnamca
63
drei na oku Vijetkongovce koji su odlazili i dolazili.
Sati su prolazili sa smrtnom sporou. Moje oi,
nenavi knute na takvu intenzivnu koncentracij u,
poele su primjeivati pokrete. "Stoj e ono?"
"Ni ta. Ja ne vidim nita," odgovori o j e moj
iskusan partner. Hvatala me muka od pomisli da
moda haluciniram. S pojavom dana sve je bilo u
pokretu - ali cijele se noi nitko nije pojavio. Bez
akcije, pomislio sam. Moda, na kraju krajeva, to nee
biti tako loe.
Osjeaj olakanja trajao je kratko. Tajna je sluba
Mor nar i ce saznal a da se Vij etkongovci kriju u
drugom selu. Dobili smo naredbu da ih istjeramo iz
zaklona. Pribliili smo se selu kroz oblinje riite.
Iznenada se kroz zaguljiv zrak zauo zvuk metaka.
"Na zemlju!" izderao se netko.
Meci su zvidali i udarali o nasipe ili fijukali niz
vodu. Ja sam se podigao i pucao u pravcu sela, a zatim
sam se spustio u blato dok se puana paljba ula
svud oko nas. "Poaljite tvelike momke' ! " urlao je
net ko u radi o. "Pod napadom smo. " Ubr zo su
topnitvo i mlanjaci Phantom istovarivali svoj smrti
teret.
Dok smo est sati leali u bl atu, pijavice su
potpuno iskoristile na poloaj, zalijepivi se za svaki
slobodan komadi koe. "Zanemari ih", rekao mi je
j edan iskusan marinac. "Poludjet e od njih ako ih
ne zanemar i . Us r edot oi se na nepri j at el j a. "
Konano smo bili u stanju najuri napasti malo selo.
Ali kad smo stigli i pretraili kolibe, pronali smo
64
samo nekoliko ena, djece i ivotinja. Neprijatelj je
nestao u oblinjoj dungli.
Takav je bio rat: svog neprijatelja esto nismo
mogli vidjeti. Pod takvim sam uvjetima odluio da
nee biti naodmet prizivati silu Boanstva, ako
postoji. U baznom sam logoru postavio malu sliku
Djevice Marije i stavio svijeu pred nju. Prije odlaska
u bitku, tu sam namjeravao izmoliti ritualnu molitvu
za dobru sreu.
Narednog smo dana napali drugo bezimeno selo.
Iznenada je neki Vijetkongovac izletio iz j edne male
kolibe oko sto metara udaljene od mene. Podigao
sam svoju M-16, naciljao i opalio. Nogama je odletio
u zrak, a zatim je glavom tresnuo u prainu.
Sa ar om iekivanja poj uri o sam do pal og
neprijatelja i okrenuo ga. Krvava masa mesa bilo je
sve to je ostalo od njegova lica. Nejasan je strah
nestao u zadovoljstvu mog prvog ubijanja. Nije bilo
alosti u injenici da sam oduzeo ivot. Radilo se o
njemu ili o meni, i ja sam pobijedio.
Od tog trenutka nadalje lov na Vijetkongovce
postao je moje zadovoljstvo. Moj je unutarnji bijes
pronaao svoje savreno izraavanje. Ubijanje je bilo
krajnji in "pobjeivanja" i ja sam silno poeo u tome
uivati. Dok sam i spred Dj evice obavlj ao svoj
svakodnevni molitveni ritual, padale su mi na um i
ovakve misli: "Koliko u ih danas pobiti?" Nisam se
plaio smrti. Ako umrem, umrijet u. Vrlo vano!
Ironija je bila u tome to je vojno zapovjednitvo
"mislilo" da Amerikanci nee napuniti svoje oruje
65
ako se na njih ne bude pucalo. Meutim, mi smo
obini vojnici shvatili: ako eli preivjeti i vratiti se
kui, uvijek mora drati svoje oruje napunjeno i
naciljano. Svaki je muki Vijetnamac, iznad 13 godina
starosti, bio doputena lovina. Ubiti ga najvjerojatnije
je znailo spasiti j edan ameriki ivot.
Nai su dani postali potpuno isti: jo jedno ienje,
jo j edna zasjeda, jo j edan snajper. Nou je veina
momaka bila do ludila drogirana. Droga je bila sasvim
dostupna, no iz nekog razloga meni nikada nije bila
privlana. Moda me je ubijanje inilo dovoljno high?
Ni Ron nije mario za drogu, zbog toga smo esto
razgovarali tijekom onih zatija u bitkama. Nai su
se razgovori pr ot ezal i od grubi h pri a o
svakodnevnom nasilju do nj enih razgovora o
prijateljima i obitelji, koje smo ostavili kod kue.
Ponekad bismo razmiljali o prijateljima koji su bili
ubijeni, poput vojnika zvanog "krtac" koji je stao
na minu. Nikada nismo pronali nikakve njegove
ostatke. "I nama bi se to moglo dogoditi", rekao je
ozbiljno Ron jedne noi. Sloio sam se, ali sam rekao:
"Ne brinimo se. Ako se dogodi, dogodi se."
esto bismo Ron i ja tiho zajedno sjedili i itali
pisma pristigla od kue. Sharon mije pisala nekoliko
puta na tjedan i ja sam joj odgovarao piui joj koliko
je lijepa i da u se, kad zavrim svoju vojnu obvezu,
vratiti kui i oeniti je.
U odgovoru na moje spominjanje enidbe, Sharon
mije pisala da iako joj se vrlo sviam i uiva u naem
drogiran
66
prijateljstvu, ne moe se udati za mene. "Ja se elim
udati za kranina," rekla je.
Odmah sam odgovorio: "I ja sam kranin. Sto
misli, tko sam j a?" Pokuala mi je objasniti da je
kranin osoba koja je predala svoj ivot Isusu Kristu.
Odgovorio sam joj da ja oduvijek idem u crkvu. "Kad
se oenimo", pisao sam, "ii emo svake nedjelje u
tvoju crkvu." Azatim sam je podsjetio kako mi mnogo
nedostaje i kako jedva ekam da je vidim.
Ron i ja smo esto sluali j ednu radiopostaju iz
Sajgona. Ponekad bih uo popularnu pjesmu "Windy"
i Sharonino bi lijepo lice ispunilo moje misli. Suze bi
mi zalile oi i po prvi sam put u svom ivotu znao da
sam zaljubljen. Hou li je ikada ponovno vidjeti? Ona
je bila dovoljan razlog da ostanem iv.
Ubrzo su svi marinci bili mobilizirani za masovnu
akciju nazvanu Operacij a Ari zona. Trebali smo
obaviti masovno ienje svih sela sjeverno - ienje
od Vijetkongovaca. Jednog j utra Ron j e iao na
izvianje, a ja sam bio odmah iza njega. Preostala su
mu jo samo dva mjeseca da se vrati kui i ja sam
prosvjedovao protiv njegova slanja na izvianje. Zato
da toliko riskira kad je tako blizu kraja?
Kako smo se pribliavali selu, Ron je siao s ceste
i uao u grmlje da prikrije nau zasjedu. Nije vidio
nagaznu minu. Kad se kroz dunglu zaula eksplozija,
pojurio sam prema njemu. Dvadeset koraka dalje
pronaao sam jednu njegovu izmu, stopalo je jo bilo
u njoj. Skinuo sam kaput i pokrio krvave ostatke
njegovih nogu. "Jesam li ostao bez nogu?" vikao je u
deliriju.
67
Neki od nas smo skupljali Ronove udove i stavljali
ih u plastinu vreu za medicinare. Zati m sam ja
uhvatio Ronovu puku i nemilosrdno je praznio po
selu. U slijepom sam bijesu pucao na sve to se micalo.
to se mene tie, postojao je samo j edan odgovor na
takvo neuveno djelo: svi e kosooki platiti za ono
to se dogodilo mom prijatelju.
Unakaenje Rona i drugih prijatelja stvorilo je u
meni jo veu mrnju. Ovaj rat nije imao smisla. Mrzio
sam neprijatelja, a ak i vie od njih mrzio sam vladine
i vojne dunosnike koji su tako dobro ivjeli daleko
od borbe i koji nikada nisu morali gledati u cijev puke
ili osjetiti strah da e s narednim korakom moda
biti razneseni u komade. Gubitak amerikih ivota
izgledao je potpuno besmislen.
Ja sam osobno, usprkos mnogima odlascima na
izvidniko-diverzantske pohode, nastojao preivjeti
s minimalnim oteenjem. Pijavice su mi uvijek sisale
krv; povremeno su se njihovi ugrizi zarazili i morao
sam helikopterom biti prevezen u bolnicu u Da Nang
na dan ili dva. Jednog sam se poslijepodneva vozio
na krovu Amtrac vozila. Zauo sam poznati zvuk
snajpera i osjetio otru bol odostrag u ramenu. Metak
je skrenuo s moje pancirke ostavljajui na koi malu
opekotinu kao podsjetnik da je bio tu. Moda me je
Netko uvao.
Kad god je u nau diviziju bila dovedena nova
grupa marinaca, odabrali bi nekoga da slui kao
izvidnik-diverzant. Nakon deset mjeseci na prvoj crti
bojinice, bio sam spreman krenuti prema pozadini.
68
Kad je osamnaestogodinji Teksaanin po imenu Tony
bio izabran kao izvidnik u naem vodu, ponudio sam
se da ga uvedem u posao. Prvog sam mu jutra pokazao
kako treba istraiti teren radi smrtonosnih poteznih
mina i lanih podova. Naa je patrola za napade iz
zasjede izvan sela bila mirna, nita se nije dogaalo.
Te nam je noi bilo nareeno da se vratimo i
pripremimo drugu zasjedu na drugoj strani istog sela.
To je vrlo opasna operacija, objasnio sam mu. Kad
j ednom proemo kroz selo, moramo biti sigurni da
neprijatelj nije postavio nove nagazne mine. To smo
morali provjeriti nou, sagnuti pipajui rukama. Ja
sam iao prvi pokazujui Tonyju, zatim sam mu
predloio da ide on. No on je bio neoprezan i nehotice
j e akti vi rao mi nu. Vi di o sam iskru i povi kao:
"Nagazna mi na! " Gurnuo sam ga da bi je izbjegao,
ali bilo je prekasno. Oboje smo bili odbaeni silom
eksplozije.
Na trenutak sam ostao omamljen. Opi pao sam
noge i ruke i vidio da su netaknute. Zatim sam uo
Tonyjevo jecanje, te se digao da ga provjerim. Desna
ruka i obje noge su mu nestale. Sad su nas ve dostigli
i svi ostali ljudi i iznenada smo bili uvueni u pucnjavu.
Otar miris baruta draio mi je nosnice. Bez da sam
htio, pao sam prema naprijed, no prisilio sam se dii.
Mora naprijed, zapovi j edao sam svom tijelu.
Napravi o sam jo nekoliko koraka, a zatim sam
ponovno pao.
"Ries! ovjee, spusti se. Pogoen si!" Ne bih
mogao rei tko je urlao na mene, ali sam mutno bio
69
svjestan boli odostrag u nozi. Pomakao sam ruku oko
trbuha i dodirnuo leda. Krv. Previe krvi! uo sam
helikopter koji je pokuavao pokupiti ranjenike, ali
ga j e nepri j atel j ska vat ra sprj eaval a u t ome.
Nagons ki sam se di gao i zapucao u pravcu
neprijatelja. Zatim sam, dok mi se u glavi vrtjelo kao
da sam u zoni sumraka, ponovno pao.
Sljedee to sam znao, bilo je da sam u bolnici u
Da Nangu. Lijenici su mi iz leda i noge izvadili
rapnel koji sam dobio od eksplozije granate. No nisu
mogli izvaditi sve dijelove te sam narednog dana bio
transportiran na bolniki brod Sanctuary koji je bio
u pristanitvu u Da Nangu. On je bio moj dom
naredna etiri tjedna dok je plovio do Filipina.
Nikakva prola bitka niti prisutan bijes nisu me
mogli pripremiti za pokolj koji sam vidio na t om
tunom brodu. Ljudi su leali red iznad reda, bez
udova, rasporenih utroba, unakaeni. Dok sam hodao
kroz odjele, vidio sam tako izgorene ljude od napalm
bombi da se vie nisu mogli smatrati ljudskim biima.
Tamo je bio i bivi igra nogometa po imenu Jim,
pogoen u glavu. Glava mu je bila potpuno obrijana
i bio je privezan na svaki mogui aparat da bi preivio.
Ali bio je poput biljke. Jedna mi je bolniarka rekla
da jamano nikada vie nee hodati pa ak ni govoriti.
Od pri zora tol i ko uni t eni h i vota bi o sam
pogoen uasom. Tu su bili djeaci, gotovo djeca, od
18,19 i 20 godina starosti, koji vie nikada nee ivjeti
normalnim ivotom. Ja sam bio kao nov, s obzirom
da moje lice nije bilo spaljeno. Moje ruke i noge jo
70
su uvijek bile na svom mjestu. Ja ni na koji nain nisam
bio nagrden.
Doni o sam odluku da Raul Ries nikada vie nee
biti u situaciji da bi mogao biti unakaen. Ii u kui
iv, tj el esno neot een. Nema vie izvidniko-
diverzantskih pohoda. Nema vie igranja rata!
Tijekom posljednja dva tjedna mog boravka na
brodu SanctuarybWi smo usidreni na Filipinima. Tada
sam ve bio dovoljno dobro da za j edan vikend odem
na obalu u slobodu. Neke gotovo zaboravljene stvari
iz prolosti brzo su ponovno postale privlane i jo
su me vie motivirale da pobjegnem iz rata. Kako se
moj oporavak bliio kraju, mnogo sam razmiljao o
Sharon. Sigurno e me lijenici otpustiti i bit u poslan
kui. Ponekad sam u mislima pjevao rijei pjesme
"Wi ndy" i mat ao o svjeim junokalifornijskim
veerima. Razmiljao sam o smijehu i zabavama s
Tomom i Hessianima. Gotovo sam mogao osjetiti
okus hamburgera s naeg okupljalita. ak su mi i
starci postali vie ili manje ugodno sjeanje. "Idem
kui!"ovjeku do sebe, oduzetih nogu i ruku i prazna
pogleda, rekao sam: "Nitko me ne moe zaustaviti.
Nitko. ak ni Predsjednik Sjedinjenih Drava."
Na nesreu, Mornari ka pjeadija Sjedinjenih
Amerikih Drava nije bila tako oduevljena mojim
planovima kao ja. Iako sam jo bio slab od povreda,
lijenik me je proglasio sposobnim za akciju te sam
avionom bio vraen u Vijetnam. Bio sam bijesan.
Zato bih se trebao vratiti narag na bojinicu? Ako
e me Mornarica nekako prisiliti da se vratim natrag,
to e ih kotati. Netko e morati platiti.
71
Poglavlje 7
DUGI PUT DO KUE
Moj a je strast za ubijanjem nestala. Usprkos
moj i m es t oki m pri govori ma da se vr at i m na
bojinicu, bio sam vraen u etu Alfa. Prvih nekoliko
tjedana ponovno sam iao u izvidniko-diverzantske
pohode, i ponovno sam pokuavao vratiti elju za
ubijanjem. No sad su opasnosti prevagnul e nad
uzbuenjem i avanturom. elio sam preivjeti, a ovo
nije /v7omjesto za to. Morao sam neto uiniti da bih
otiao odavde.
Nakon U mjeseci boravka u Vijetnamu, postupno
sam postajao sve svojeglaviji i ratoborniji. Jedne sam
se noi i zderao na naredni ka: "Budem li i dalje
odlazio tamo, nikada iv neu stii kui."
"I to misli glede toga uiniti?" pitao je narednik.
"Neu vie ii t amo. "
"Radi t e to ti se kae da radi."
"Zat o upravo ja uvijek moram ii u izvidniko-
diverzantske pohode?" povikao sam. "Zato ne netko
drugi?"
"I mamo premalo ljudi, a ti ima iskustvo."
"Ti . . . ! Dost a mi j e toga! Neu vie ii t amo!
Razumije?"
"Dobro, dobro. . . smiri se."
72
"I neu se smiriti, ovjee. Idi i reci zapovjedniku
da me izvue odavde."
Nekoliko minuta kasnije bilo mi je reeno da se
javim na raport kod zapovjednika. epao sam svoju
M-16 i uzeo je sa sobom. "ujem da ima probleme,"
rekao je zapovjednik im sam uao u njegov ator.
"Ne, ti ima problem. Objasnit u ti to vrlo j asno",
izbacivao sam rijei polako i razgovjetno da ne bih
promai o svoju poruku. "Jo me j ednom poalji
t amo. . . samo jo jednom... i netko e svoje dobiti.
Sad ne mislim na Charlije. Jesi li shvatio?"
"Radi t e to e ti se kazati da radi, desetnie."
"Naredi li mi samo jo j ednom da idem tamo,
ubit u te. " Uperio sam svoju puku u njega da bih
naglasio to mislim. "Jesi li shvatio?"
"Da, vojnice." Kapetan je uzeo komad papira i
zapisao nekoliko odredbi. "elim da sutra ode u Da
Nang i posjeti psihijatra."
"Krasno! " odgovorio sam. "Konano si poeo
koristiti pamet. "
Svoje sam pri j et nj e ponovi o i voj nom
psihoanalitiaru: "Ako sad ne izaem, ovjee, bit e
nevolje."
U poetku je lijenik bio suosjeajan. Ali kako sam
ga neprestano izazivao, postao je strog. "Ries, nisi u
poziciji da Mornarici Sjedinjenih Drava govori to
da radi. To valjda zna?"
"Dopustite mi da vam kaem to znam! " otresao
sam se. "Poaljete li me natrag na bojinici, znam da
u vas ubiti! " Moj je glas bio tvrd i hladan. I mislio
sam tono ono to sam rekao.
73
Psiholog mi j e dodao komadi papira, koji j e
zapravo bio moja "povratna" karta iz Vijetnama. Ali
nisam iao kui slobodan - daleko od toga. Iz Da
Nanga sam odletio do baze ratnog zrakoplovstva
Travis u sjevernoj Kaliforniji. Tamo mije vojna pratnja
stavila lisiine i odvezla me do Mornarike bolnice
Oakland, gdje sam bio predan odjelu za duevne
bolesnike. Narednih est mjeseci bio sam dio projekta
49-A, to je bila vojna oznaka za Synanon - popularni
grupni terapijsiki program.
U mojoj su grupi bili razni problematini tipovi.
Jedan se ovjek borio s homoseksualizmom. Nekoliko
je drugih bilo ovisno o drogi. Jednak je broj bio
alkoholiara. Moj je problem bio jednostavan: itavo
sam vrijeme ludio od bijesa. A nita me nije toliko
lj utilo kao gomi l a ljudi koji su me pokuaval i
"slomiti".
Tehnika je bila jednostavna: voda grupe je izabrao
rtvu i napao j e. "Koji je tvoj probl em danas ?"
zahtijevao je. Obino bi pacijent odgovorio: "Nita ti
neu rei." Tada je nastao trenutak kad svatko u grupi
moe verbalno napadati tog ovjeka. Nazivali su ga
runim imenima, vrijeali, salijetali. Silom su htjeli
na neki nain prodrijeti u njegove osobne misli, dok
na posljetku ne bi prsnuo. Tada bi obino pacijent
zapl akao i poeo otkri vati boli svoje ml adosti ,
zlostavljanje roditelja, pogreke koje je uinio. Sve
je to bilo s ciljem da se tada skupe i ponovno sastave
svi dijelovi te osobe koja se slomila. Ali ja nisam vidio
da bi taj proces mijenjao stvari. rtve zlostavljanja i
74
dalje su imale svoje probleme. Nikada nismo nauili
kako da stvorimo stvarnu i stalnu promjenu.
Ja sam drao da je itav taj program bez smisla.
Nisam htio sudjelovati u toj igri. Na sve mile mogue
naine pokuavali su mi se pribliiti i slomiti me. "Ti
si sebinjak i gubitnik, Ries," rekao je voda j ednog
jutra. Odgovorio sam mu blagim smijekom.
"Krije istinu", rekla je prijanja rtva. "Krije je
od nas i krije je od sebe."
Nita nisam rekao.
"Tvoj je ego vei od Pacifika, Ries", nastavio je
drugi pacijent. "Gadi mi se."
"To je u redu, ovjee", nasmijao sam mu se u lice,
"i to e sad uiniti?"
Ubrzo nakon to sam bio predan bolnici, nazvao
sam roditelje. Narednog su jutra stigli u posjet - a s
njima je bila i Sharon. Jo sam bio slab od povreda i
to ju je oito dirnulo. "Raule, tako si mi nedostajao,"
gotovo je aptala. Rukama je toplo stisnula moje, a
oi joj nikako nisu naputale moje lice.
Svi su htjeli znati kako sam. Nisam htio da saznaju
pravi razlog zato sam u bolnici, te sam ih uspio
uvjeriti da sam tu radi povreda. "Svi moraju doi
ovamo nakon Nama," rekao sam.
"to ti rade?" pitala je Sharon.
"O, kad j ednom ude ovamo, peru ti mozak. Prije
nego se vrati u drutvo, moraju te unormaliti." Svi
kao da su vjerovali mojoj prii.
S obzirom da su moji roditelji bili prisutni, Sharon
i ja nismo mogli biti sami, ali prije nego je njihov kratki
75
posjet zavrio, odveo sam je u stranu i rekao joj koliko
je volim. "Neu tu biti predugo", pokuao sam je
uvjeriti. "Bit emo u vezi."
Prolo je jo est mjeseci prije nego sam je ponovno
vidio. Iz dana u dan su me dr. Williams i moja grupa
pokuavali slomiti, ali sam se ja odbijao predati .
Njihova je psihologija uvijek traila da gl edamo
unatrag u prolost. Nije me zanimalo nita to bi moja
prolost mogla ponudi ti . Zato razmatrati bol ne
trenutke s mojim roditeljima? Zato razmiljati o svim
besmi sl eni m ubi j anj i ma i pri j atel j i ma koj e su
eksplozije raznijele na komadie? Sve to sam elio
bio je novi poetak. elio sam iz Mornarice, elio
sam ostaviti Vijetnam negdje iza sebe i poeti novi
ivot sa Sharon.
Bunio sam se protiv svakog autoriteta koji me je
pokuao navesti da se pridravam vojnih odredbi.
Svakoga jutra nakon doruka od svih nas se oekivalo
da istimo teren oko bolnice. Ja sam odbio: "Ries,
ti... sine, van na ienje!" zahtijevao bi ovjek poslan
po mene.
"Ne dolazi u obzir, ovjee!" izrugivao bih se.
"to misli, tko si ti?"
"Ja mislim da sam Raul Ries, ovjee. 77radi."
Dr. Williams me je izvijestio daj e moja "sloboda
smanjena". Jednostavno reeno, to je znailo da nema
vie izlazaka u grad. Dugo mi je trebalo da shvatim
da je ienje j ednom na dan bila trampa za nekoliko
sati slobode.
Ali nita me nije moglo navesti da sudjelujem u
igri grupne terapije. Dr. Williams je odredio i osobne
76
razgovore sa mnom, ali nikakav napr edak nije
postignut. Ono to on nije znao i to je jedino Sharom
vidjela izmeu redaka mojih pisama bilo je da su
patnje oko mene ostavile svoj uinak. Izvana sam
ostao ratoboran, ali u sebi sam plakao dok sam gledao
sve one ljude slomlj ena srca i slomlj ena duha,
uhvaene u zamku svoje prolosti i uasa rata, od
kojih su mnogi bili bez nade u sretnu budunost. Ja
sam njihovo stanje gledao kao moje vlastito. Vie nita
nisam htio imati s Mornaricom i jedini je izlaz, koji
sam vidio, bio odbijati igrati po njihovim pravilima.
Na posljetku se dr. Williams predao. Jednog me
je dana pozvao k sebi da mi kae da je napisao pismo
Pentagonu. "eli li znati moje zakljuke?" rekao je.
" Za t o ne? Za t o mi ne bi st e rekl i svoje
zakljuke?" izrugivao sam se.
"Ti si varalica. Sve to glumi."
"Gl umi m to?"
"Sve svoje prikazivanje mrnje. Izmislio si svoje
ludilo da bi izaao iz slube."
"Nemam pojma o emu govorite."
"Zna ti tono o emu govorim. Ne moe ti od
mene praviti budalu. Predloio sam da te neasno
otpuste. Mora se javiti u logor Pendleton dok ti ne
stignu dokumenti." Iz njegova sam elino hladna
pogleda znao da misli da je izgubio bizarnu bitku s
mojom voljom.
Zapravo je logor Pendleton, gdje je ovo moje
dvogodinje iskuenje poelo, bio zatvor. Odmah sam
poeo kriti sva pravila. Odbio sam glaati uniformu.
77
Nisam se pojavljivao na prozivci. Nisam izvravao
naredbe. Kako sam ionako trebao dobiti neasni
otpust, kakva razlika izvravati ih? Naravno, nisam
imao ni slobodne vikende.
Uklonili su me od ostalih ljudi i dok su drugi
marinci marirali i igrali se ratnih igara, meni je bilo
nareeno da istim barake i obavljam druge niske
zadatke. Radio sam najmanje to sam mogao, a netko
me je uvijek drao na oku da ne bih napravio neto
nedoputeno.
Moja me samica nije zadrala da ne naputam
Pendleton i viam se sa Sharon. Jednog sam se petka,
kad je sunce zalo, pribliio naredniku na dunosti u
barakama. "Hej , ovjee, dat u ti 20 dolara ako me
pusti van."
Narednik me je hladno odmjerio: "Da vidim lovu."
Pokazao sam mu ukavu novanicu koju je on brzo
epao iz moje ruke. "Nestani, gl upane! "
Brzo sam iskoraio u moju privremenu slobodu i
autostopom otiao do Baldwin Parka. Moji su roditelji
bili zaueni kad su me vidjeli. Nisam im nita
obj anj avao; podi gao sam sl ual i cu i nazvao.
Odgovorila je Sharon.
"Raul e! Gdje si?"
"Dolazim po t ebe! "
"Divno! Ali kako. . . ?"
"Razgovarat emo kad doem. "
Konano smo Sharon i ja bili zajedno. Toliko je
samoe i strasti bilo zatvoreno u nama! No ona je
imala vie samokontrole: "Molite te, Raule, nemoj ! "
78
"Zat o ne? Volim t e. "
"Znam, ali nemoj, molim te. "
"Je li to radi tvoje religije?"
"Vidi, Raule - Bog je seks stvorio za brak, a izvan
braka on e nam donijeti samo boli."
"el i m te oeniti."
"Ne mogu se jo udati. Jo sam uvijek u koledu.
Moja je najvea elja ii u ile prije nego se udam. "
Uzmaknuo sam, ali sam joj napola u ali rekao:
"Napravit u ti dijete i onda e se morati udati za
mene. "
"Kakva ala! " nasmijala se. "Ni kada mi nee
napraviti dijete!"
Ubrzo su nai sastanci vikendom postali redoviti.
Svakog sam petka naveer kupio svoj izlazak iz logora
Pendleton i krenuo prema Sharoninim vratima. U
ponedjeljak ujutro ponovno sam bio u logoru u svom
bijesnom stanju neposlunosti. Bila je to j edna udna
arada, no radi tog neposluha nisam osjeao krivnju.
Sve to je bilo vano bilo je onih nekoliko sati sa
Sharon kad su sve brige svijeta nestajale. Moja je
ljubav za nju bila poput mirne oaze u bijesnom moru
ludila i pobune. Ona me umirivala. Ona me tjeila.
Bez ikakva obj aenj a, Shar on j e bila u stanj u
razumjeti to sam podnio u Vijetnamu. Nisam joj
priao da je moj san esto prekidan nonim morama
u kojima mi se jo uvijek prikradaju Charliji. Budio
bih se u hladnom znoju, proivljavajui iznova i iznova
smr t j ednog ili dr ugog pri j atel j a. Vi di o s am
unakaenog Rona. uo sam url i ke ljudi, buku
79
topnitva, paljbu puaka. Ali sve je to blijedilo kad
sam bio sa Sharon.
Za uskrsni smo vikend planirali kampirati na obali
s nekim prijateljima i s obitelji. Sharom me pokupila
s majinim automobilom i odvczla na obalu. Ali nitko
se drugi nije pojavio. Kako je ve bilo kasno, Sharon
je postajala sve nemirnija. Pokuao sam je utjeiti
njenim poljupcima, ali je ona odbijala moj dodir.
"Zat o si uznemi rena?" tiho sam pitao. "Neu te
povrijediti."
"Mislim da bismo trebali krenuti."
"Krenuti kamo? Nije li ovo mjesto kamo su svi
trebali doi?"
" t o e mi sl i ti ako nas vi de zaj edno u
automobi l u?"
"to se brine? Svi znaju da smo zaljubljeni."
Na posl j etku, negdj e iza ponoi , Shar on j e
popustila te smo uivali u neopisivom trenutku strasti.
Nikada nisam osjetio takvu radost i to me je samo
jo vie motirivalo da ju imam zauvijek.
Tri tjedna kasnije, kad sam doao u njen dom,
izgledala mi je mnogo mirnija. Kad su njeni roditelji
otili iz kue na nekoliko trenutaka da obave neki
posao izvan kue, poela je plakati.
"Hej , mala, to se dogodilo?" pitao sam.
"Raul e. . . Ja. . . " glas joj se slomio.
"to nije u redu? Reci mi . . . "
"Ja u... ja u dobiti dijete."
"Stvarno? Prekrasno! "
"Trudna sam, Raule. Napravio si mi dijete."
80
Podigao sam je i zavrtio po sobi. Kakva divna
vijest!
"Zato places, mala? Oenit emo se." Polako sam
je spustio. "Hoe li se udati za mene, Sharon?"
"Raul e, ne mora me oeniti. Razumjet u to.
Nemoj osjeati obvezu samo zato to sam u drugom
stanju."
"Jesi li luda? Ja te elim oeniti."
Jo uvijek plaui, apnula je: "Nadam se da e
Bog ovo nekako okrenuti na dobro. "
Njeno sam joj dodirnuo bradu i podigao je tako
da su se njene oi srele s mojima. "Dakako da e sve
biti dobro. Mi emo napraviti da sve bude dobro. "
Pitao sam je znaju li njeni roditelji.
Odmahnul a je glavom: "To bi slomilo njihova
srca."
"Dobro, nemoj se brinuti. Siguran sam da e me
otpustiti za nekoliko tjedana da se oenimo. Tko zna,
moda e moj otpust biti i prije toga."
Za nekoliko su tjedana planovi za vjenanje bili
gotovi. Usprkos naina kako smo se zaruili, ja sam
bio presretan. Kako sam cijenio Sharon! Nekako su
emoci nal ne krajnosti Vijetnama u meni zapalile
duboku i arku ljubav za nju. Bio sam presretan to
u je oeniti. Sad mogu zapoeti ivot iznova. Sa
Sharon uz sebe bit u sretan u svojoj vlastitoj kui.
Imat emo miran dom. . . poput Mamacite.
81
Poglavlje 8
PREKRENA OBEANJA
Nae se vj enanj e odr al o j ednog vedr og i
prel ij epog srpanj skog posl i j epodneva. Za tu se
sveanu priliku u crkvu naguralo gotovo 500 ljudi.
Sharon je trudnou drala u tajnosti do iza vjenanja
da bi roditelje potedjela sramote. Znao sam da je
Sharonin otac htio da s udajom prieka dok ne zavri
kolu. Ali kad je vidio da je odluila nastaviti s
planovima za vjenanje, u svemu joj je pomogao. I
njena se majka ponaala kao daj e sve u redu, iako su
se pojavljivali mali znaci koji su pokazivali da moda
zna Sharoninu tajnu. Oba su me Sharonina roditelja
prihvatila i zaeljela mi dobrodolicu u obitelj. A i
moji su roditelji vrlo voljeli Sharon.
Moj otpust jo nije stigao u logor Pendleton, no
uspio sam si osigurati tri dana otpusta za ovu posebnu
priliku. Dok sam uspravan i ponosan stajao ispred
crkve, gledao sam lijepe djeverue koje su poput
njenih cvjetova pastelnih boja okruivale put do
oltara. Zatim se zaula glazba i zajednica se digla na
noge. Drei pod ruku svog oca, Sharon je ila prema
meni poput vizije u bijelom.
Bio sam oduevljen enidbom! Znao sam da e
ona biti savrena ena. Dok se graciozno kretala niz
82
prolaz, mislio sam: Kakav si ti dobitnik, Ries. Ovaj
put si stvarno dobio/Kad je dospjela do oltara i uzela
moju ruku, vidio sam je da plae iako je to htjela
prikriti usiljenim smijekom. Sa strahopotovanjem
smo izmijenili nae zavjete koje svi govore na
vjenanju. Nisam se usredotoio na rijei, samo na
njeno prekrasno lice. "Prelijepa si," apnuo sam joj u
uho.
"Molim te, sluaj!" apnula mi je ona natrag.
Siguran sam da sam tog trenutka mislio da u je
ljubiti, potovati i brinuti se za nju ostatak svoga
ivota. Izgovarajui svoj zavjet, i Sharon je mislila isto,
ali na drugi nain, to tada ne bih mogao razumjeti.
Ona je izgovarala zavjet kao da ga govori nekome
drugom. Dok nas pastor nije predstavio zajednici kao
mua i enu, inilo se kao da ona uope ni ne zna da
sam ja tamo. Tada je iznenada blistavo rumenil o
promijenilo njeno lice kao da se u njoj upalilo svjetlo.
Plakala je, no ovaj put od sree. Nikada je nisam vidio
tako lijepom.
Nakon to smo .svima mahnuli zbogom i istresli
riu iz odjee i kose, sretno smo nestali uj edan miran
hotel. Sve je izgledalo tako savreno... do ponedjeljka
uj utro kad sam se ponovno morao javiti u logor
Pendleton.
Sharon je pronala ugodan mali stan u Anaheimu.
Obj esi l a j e ar ene zavjese, stavila namj etaj i
pripremila djeju sobu za nae prvo dijete. Pomagao
sam joj koliko sam mogao, kupujui svoj izlazak iz
logora Pendleton. Kad je ispitivala zato kui uvijek
83
stiem tako kasno, rekao sam joj da nas ne putaju
dok sunce ne zae. A morao sam se vratiti natrag
prije doruka. Sharon nikada nije posumnjala da
logor naputam ilegalno; mislila je daj e to normalno
vrijeme za vojnike.
Na sreu, ova situacija nije trajala dugo. Moji su
otpusni papiri konano usred kolovoza stigli iz
Washingtona i - kakvog li samo iznenaenja! Nisam
mogao vjerovati dok sam itao ove rijei: "Raul Ries
se po miljenju vlade asno otputa iz Mornarice
Sjedinjenih Drava." Dok sam to pokazivao Sharon,
nisam mogao a da ne pomislim da je ovo udo. Nije
bilo drugog objanjenja. Bio sam unovaen na etiri
godi ne, a sluio sam samo dvije. Kad mi je dr.
Williams iznio svoje zakljuke, nije bilo razloga
oekivati asni otpust, posebice radi mog ponaanja
u logoru Pendleton.
Konano sam bio slobodan zapoeti novi ivot.
Nije mi bilo teko zaraditi za ivot. Bio sam brz te
sam u Los Angelesu uzeo dva posla dostavljaa
banaka. Kao i uvijek, bio sam prijateljski raspoloen
i uvijek sam se smijeio. Svi su voljeli Raula Riesa.
No nisam imao namjeru dugo raditi tako nizak
posao. Tijekom veeri Sharon i ja bismo razgovarali
o naim osobnim snovima. Hti o sam ii u koled i
vratiti se borilakim vjetinama. Vjerovao sam da bih
s nekoliko godina marljiva rada na kung fuu mogao
postii crni pojas. Tad bih mogao otvoriti svoju vlastitu
kung fu dvoranu u kojoj bih "naml ati o" mnogo love.
Meuti m, htio sam nastaviti napredovati dok ne
S4
postignem crni pojas osmog dana, to predstavlja
najvii mogui nivo - majstora borilakih vjetina.
Sharom me je podravala u mojim snovima jer je
vidjela da je to zdrav put kojim e se usmjeriti moja
elja za borbom, koju sam tolike godine nosio u sebi.
Njen je san bio vratiti se u Latinsku Ameriku gdje je
ivjela mnogo godi na. " Di vno! " rekao sam j oj .
"Moemo se odseliti u Mexico City ili u ile. I tamo
mogu otvoriti kung fu dvoranu."
Znajui da je vjera tako vaan dio Sharoni na
ivota, nagovarao sam je da za nas pronae crkvu u
koju emo odlaziti nedjeljom. Veinu smo nedjelja
tamo i odlazili. To mi nije bila najsvjetlija toka u
tjednu, ali nije mi bilo ni jako vano.
U tim prvim mjesecima braka moj bijes kao da sc
pri t aj i o. Povr emeno bih se j o razbj esni o na
nepristojne vozae na autoputu. I jo su mi se uvijek
pojavljivale misli o fizikom nasilju kad su me ljudi
na neto prisiljavali. No uglavnom su me svi drali
samo mladim, teko radeim uzdravateljem obitelji,
a ja sam se itav bacio na taj zadatak.
Nae vjenanje i izgled da e ubrzo doi unuk, vie-
manje poboljao je moj odnos s roditeljima. Moji su
starci bili vrlo zadovoljni s vjenanjem te su s vremena
na vrijeme doli i proveli nekoliko sati s nama u
Anaheimu. Na je odnos bio miran, iako vrlo povran,
do onoga dana kad se moj tata pojavio u naem stanu
sa est paketa piva pod mikom.
Kad sam vidio tih est paketa piva, sjeanje na
djetinjstvo preplavilo mi j e um. Znao sam, ako
85
dopustitm ocu da ue u kuu i pone piti, za nekoliko
e se sati njegov izgled izmijeniti. Poet e psovati,
zabadati nos kamo ne treba, zlostavljati majku...
Nisam htio nita imati s tim ovjekom. Podigao sam
ruku prije nego je mogao ui: "Hej , ovjee! Ne moe
piti pivo u mojoj kui."
Otac nije mogao vjerovati stoj e upravo uo: "to
si rekao?"
"uo si me. Ne moe piti ovo pivo u mojoj kui."
"Dakl e! Moj me vlastiti sin ne puta u svoju kuu.
to se dogodilo? Misli li da si predobar za mene?
Dopusti da ti neto kaem: Ja mogu piti gdje god
hou. . . "
Dok me je tata napadao rijeima, osjeao sam
kako stari bijes poinje kljuati u meni. Polako je rasla
ona poznata elja da rijeim ovaj problem akama.
"Nest ani iz moje kue," rekao sam pokuavajui
sakriti svoj puni bijes. Krajikom oka mogao sam
vidjeti Sharom kako se povlai u sobu; od straha joj
je nestala boja s lica. Njen me strah jo vie razjario:
"Nee piti u mojojkuU Ovo je kua. Ja plaan
najamninu. Uzmi svoju... cugu i nestani ! "
" O, shvatio sam! Zenica koju si oenio privezala
te pregaom. Ona je velika vjernica, a ti nisi dovoljno
mukarac da se nosi s njom."
" Ne mijeaj Sharon u ovo! " aka mi j e bila
stisnuta, spremna za akciju. "Ako ikada ita kae ili
uini to bi je povrijedilo, ubit u te. " Rijei sam
izrekao hladno i apsolutno jasno. Nisam mogao biti
ozbiljniji.
86
Na trenutak smo zurili j edan u drugoga. Zatim se
tata povukao. Dok su on i mama ili prema svom
automobilu, psovao mi je sve po spisku i izbacivao
stare uvrede kao i nekoliko novih koje nikada ranije
nisam uo.
Nakon tog dogaaj a, j edi na je veza s moj im
roditeljima bila nekoliko neugodnih posjeta kad me
Sharon gurala da ih posjetim. Radije bih ih izbjegao
j er sam imao Sharon i nisam osjeao potrebu za
nekim drugim iz obitelji. Sharon, s obzirom daje dola
iz obitelji pune ljubavi, nije mogla razumjeti zato ja
elim izbjei svoje roditelje, ak i kad su nai posjeti
zavravali bijesnim rijeima.
Moda bi pomoglo da smo razgovarali o mojim
osjeajima. Ali to je bio dio mene koji nikada nisam
otkri vao, i tako me Sharon ni kada nije ula da
govorim o svom bijesu i strahovima. Uz tu stvar s
obitelji, jo su me progonila i sjeanja na Vijetnam.
Povremeno bih i mao none mor e u koj ima bih
ponovno bio u riinim poljima s onim pijavicama,
sisaima krvi, koje su se lijepile na moje tijelo, a u
uima bi mi grmjelo od bombakog napada. Vidio
bih Rona, Tonyja ili nekog drugog prijatelja kako se
raspadaj u na komadi e, a ja bih zatim skupljao
njihove udove i dijelove tijela i stavljao ih u plastine
vree... Nakon toga probudio bih se od vlastita urlika.
Sharon bi me zagrlila i rekla mi: "Sve je u redu, Raule.
Nita te nee povrijediti."
Kasno jedne prosinake veeri Sharon me nazvala
na posao. "Raul e. . . dodi u bolnicu. Mislim da beba
87
dolazi!" S nestrpljivim optimizmom, koje svi roditelji
doivljavaju kod prvog roenja, brzo sam se vozio u
bolnicu. Bio sam nervozan i uzbuen, i nisam bio u
stanju mirno sjediti. Nekoliko sati kasnije Raul Ries,
mladi, doao je na svijet glasno plaui.
Roenje djeteta uvijek je udo za mene. Kad sam
prvi put podigao svog malog djeaka, u mom se srcu
poj avila nova nj enost. Ispi ti vao sam nj egovo
majuno lice i divio se savrenstvu njegovih malih
ruica i stopala. Bio sam zahvalan i sretan to je iv.
Boli prolosti na trenutak su bile odbaene. Moji
roditelji i Sharonina obitelj pojavili su se u naoj maloj
bolnikoj sobi. Sharonin noni ormari i ormar bili
su prekriveni mnotvom plavog i bijelog cvijea.
Sunce je ulazilo kroz besprijekorno iste prozore
radujui se zajedno s nama.
Naveer sam se vratio kui i bacio na krevet.
Nakon uzbudljiva dana, san mi je brzo doao. U
svojim sam mirnim snovima vidio umoran iako veseo
osmijeh moje ene dok je drala naega sina. Ve je
zaboravila sate boli kad je nastojala na svijet donijeti
Raula. Tada su se nai pogledi sreli i osjeali smo se
kao j edno. Polako je slika Sharon izblijedila i na
njenom se mjestu pojavila grozna slika vijetnamske
majke: na njenom je licu bio zaleen urlik dok je
vrsto drala svoje novoroeno dijete. Oboje su leali
mrtvi u blatu.
Pobjegao sam iz none more i naao se sam u
mranom stanu mokar od znoja. Bolestan osjeaj u
trbuhu drao me budnim ostatak noi. Krivnja me je
poela izjedati. Pokuao sam je odbaciti. "Samo sam
radio svoj posao. . . to je sve!" Govorio sam u toj
nevidljivoj uspomeni grubo se branei. Ali moja
savjest nije bila uvjerena u to. Roenje mog sina
pobr i nul o se za novi t ragi an pogl ed na moj u
nasilniku prolost.
Prvih nekoliko besanih no sretnih tjedana s malih
Raulom pomoglo mij e da prekinem obiaj odlazaka
u crkvu. S dva posla, koledom i kung fu treninzima
lako je bilo spavati u nedjelju j ut ro, moj j edi ni
slobodan dan. Ponekad bi Sharon otila na rano
bogosluje i vratila se prije nego bih se ja digao, te
smo dan mogli provesti zajedno.
est mjeseci nakon Raulova roenja, Sharon je
otkrila da je ponovno u drugom stanju. Jedne se
veeri glasno zapitala: "Zato se ne preselimo natrag
u Covinu?" To nije bila molba, samo njeno izraena
elja. Promatrao sam je dok je sjedila ljujukajui
Raula da zaspi. Njeni je osmijeh uljepavao njeno
lice. Znao sam da bi boravak blizu njene majke uinio
ovo posebno razdoblje daleko dragocjenijim za nju.
S obzirom da sam radio u Los Angelesu, nije bilo
vano gdje ivimo. Zapravo, vrijeme putovanja na
posao smanjilo bi mi se upola ako bismo ivjeli u San
Gabriel Valleyu. Razmiljao sam o selidbi sa sve veim
zani manj em. "U pravu si, mal a. Haj demo se
preseliti."
Za dva smo tjedna ponovno bili u Covini i ja sam
odluio preuzeti novi posao u trgovini namirnica gdje
sam radio kao dijete. Naa se mala obitelj lijepo
89
uklapala u novo naselje gdje smo iznajmili stan: tamo
su bile i druge bebe i drugi tek vjenani parovi. A
nedaleko su bili i moji stari prijatelji. No bio je tamo
i sve vei nemir. Nedostajala su mi uzbuenja onih
dana kad sam bio najopasniji frajer u Baldwin Parku,
u Za pa dnoj Covi ni i u obl i nj i m okr uzi ma.
Popunjavati police u trgovini i raditi za blagajnom
itav dan, a zatim itavu no pokuavati utiiti dijete
koje plae, u tome nije bilo nikakva zadovoljstva.
Jedne veeri, dok je Sharon bila u kupovini,
okrenuo sam poznati broj. "Tom? Hej, ovdje Raul!
Kako si?"
"Raul e! Gdje si? Divno je ponovno uti tvoj glas!"
"Kod kue sam. Sharon i ja smo se upravo preselili
natrag u Covinu." Nisam ba bio posebice eljan
puniti Toma detaljima iz mog ivota obiteljskog
ovjeka srednje klase. I tako sam brzo upitao: "Sto si
ti radio itavo vrijeme?"
"Upravo sam se vratio iz Nama.
4
Dobio sam metak
u stranjicu."
"t o?"
" Ne alim se, ovjee. Dobi o sam AK-47 u
stranjicu. To mi je stvarno sredilo nogu. No ne smeta
mi da vozim mot oci kl . Hej , to radi u pet ak
naveer?" Gorina se u Tomovom glasu smanjila kad
mi je rekao da e neki iz stare druine doi na staro
okupljalite. "Zato ne bi svratio?"
"Hej , krasno! Vidimo se onda tamo, ovjee!"
4
Vijetnam
90
im se Sharon vratila kui, natovarena pelenama
i namirnicama, poeo sam joj priati o Tomu, a zatim
sam u sebi pomislio i zakljuio: Sto ne zna, ne moe
je povrijediti.
Ostatak sam se tjedna unaprijed radovao da u
ponovno vidjeti deke. U petak sam naveer rekao
Sharom da moram odnijeti nekoliko poruka i da u
se vratiti za nekoliko sati. Dok me ljubila za pozdrav,
zbunjeno me gledala.
Na starom je okupljalitu sve izgledalo kao da se
nita nije promijenilo. Nas smo estorica prodirali
hamburgere i hvalili se sjeajui se "dobrih starih
vremena". Sjeali smo se tunjava, udaraca i neprilika
s policajcima. I dok je no prolazila, sjetili smo se tek
nekoliko avantura.
Kui sam stigao u 2 iza ponoi. Koulja mi je bila
rastrgana od male tunjave. Malo sam i popio. Sharon
me je ekala, a oi su joj bile crvene od plaa. "Gdj e
si bi o?" pitala je alosna i uplaena glasa.
"Vani! " S tim kratkim odgovorom mugnuo sam
mimo nje i otiao u krevet.
Sljedeeg je jutra Sharom ponovno pokuavala sa
mnom razgovarati. "Gdje si bio? Zato te nije bilo
pola noi? Zato me nisi nazvao?" Bila je povrijeena,
ali je u njenom glasu bila i priuva gnjeva. Nisam
Sharon ispriao o mojoj prljavoj prolosti, a nisam
imao namjeru ni sada poeti o tome priati. Znao
sam da ona ne bi opravdala moje none aktivnosti.
Zbog toga, to je vie traila objanjenje, sve sam
narogueniji postajao. Na posljetku sam je u bijesu
91
odgurno s puta i krenuo prema izlaznim vratima. U
s e dmom mj esecu t r udnoe j edva j e zadr al a
ravnoteu kad sam je gurnuo prema stolici.
Te sam se noi vratio u stan u ledenu tiinu. Na
trenutak sam osjeao krivnju. "Hej , ao mij e. Nisam
te htio odgurnuti. Jesi li dobro?" Kimnula je glavom.
"Prole sam noi bio s nekim starim prijateljima",
objasnio sam. "Nita vano."
Ali je stari ivot Raula Riesa ponovno zavladao i
poeo sam redovi t o vi ati Toma i ostal e st are
prijatelje. Kad je Sharon prigovarala mojim kasnim
dolascima, pomislio bih: Ona uope ne eli da se
zabavljam. Njena su prigovaranja nalijevala ulje na
ve tinjajuu vatru. Stari se bijes vratio i nita me nije
moglo sprijeiti da ga istresem na neku nesretnu duu.
Ponekad je to bila i Sharon. Na se medeni mjesec
sve bre pretvarao u prazne rasprave i sukobe. Sve
ee i ee grubo bih stisnuo Sharoninu ruku ili vrat
i naglo je odgurnuo preko sobe ili je pritisnuo uza
zid. No bez obzira na to, osjeao sam se prilino dobro
radi injenice da je nikada stvarno nisam istukao.
Mislim, moja je mama daleko gore prolazila s tatom.
Jo uvijek kad bi Sharon zaplakala, ja bih rekao da
mi je ao, ali je ona nakon nekog vremena poela
govoriti: "Zato govori da ti je ao kad e to opet
uiniti? Nemoj govoriti da ti je ao. Promijeni se i
tada u znati da. ti je ao."
Godinu dana nakon roenja malog Shanea, vie
nismo bili sretna obitelj. Ja sam se sve vie i vie
udaljavao. A da bi to nekako nadoknadila, Sharon je
92
sve vie i vie vremena provodila u crkvi. Povremeno
me pitala hou li ii s njom jer joj je samoj bilo teko
nositi dvoje male djece. Ali bih je ja tada podsjetio
da je s mojim prepunim rasporedom - sad sam radio
mnoge sate, pohaao kolu i nosio teak teret lekcija
kung fua i treninga - ovo moja j edina prilika da
spavam do kasna. Shar on j e svojim crkveni m
aktivnostima dodal a i prouavanj e Biblije usred
tjedna, te bih je mnogo puta, kad bih nou doao kui,
naao kako sklupana sjedi u svojoj omiljenoj fotelji
te ita Bibliju i moli. To me je ljutilo iako je ona uvijek
ostavljala Bibliju kad sam uao kroz ulazna vrata.
Ponekad bih j e odrezao otrovni m koment ari ma
optuujui je da se vara ako misli da je bolja od mene
samo zato to je religioznija.
Usred naih kunih previranja, u meni je sve vie
rasla jaka krivnja. Dobro sam znao da je Sharon
predivna ena i majka. Naa su djeca bila ljubljena,
dobro odjevena i zatiena usprkos mojim rijetkim
bavl j enj i ma nj i ma. Na a j e kua uvij ek bi l a
besprijekorna. Sharon je ak nauila pripremiti mi
posebnu juhu od povra i moje najomiljenije jelo -
odrezak s ljutim preljevom. to sam vie vidio koliko
me voli, vie sam shvaao da ne zasluujem njenu
ljubav. Ja sam bio laov i varalica. Zlostavljao sam
svoju enu i nisam joj bio vjeran. Moje su me none
more redovito podsjeale da sam i ubojica. Bilo mi
je jasno da nisam dobar i da se ne mogu promijeniti.
A moja me je ena ipak voljela. U njoj sam mogao
vidjeti radost i mir, to nije imalo smisla s obzirom
na njenu situaciju.
93
Osjeao sam da ne zadovoljavam i znao sam da
sam grozan mu, no nisam se toliko loe osjeao da
bih mijenjao svoj stil ivota. Zapravo sam mislio da
se ne mogu promijeniti. Dolazio sam i odlazio kako
god mi je padalo na pamet. Ako sam htio ostati vani
dokasna i Sharon je trebalo dati objanjenje, rekao
sam joj da moram dokasna raditi u trgovini - popuniti
police, ili da moram trenirati kung fu.
J edne j e veeri t el ef on zazvoni o kad s mo
zavravali s veerom. Sharon je podigla slualicu i
j edan je enski glas plaljivo pitao: "Je li Raul tamo?
Moram s njim razgovarati."
"Tko zove?" tiho je pitala Sharon.
"Ovdje Shelley. Tko si ti? Njegova sestra?"
"Ja sam njegova ena."
"Njegova ena? Jamano se ali!" Prije nego je
prekinula liniju, djevojka se poela grohotom smijati.
"Raul e, tko je Shelley?" hladno je pitala Sharon
dok je previe paljivo stavljala slualicu na njeno
mjesto. Nita nisam rekao samo sam pokuao smisliti
kako bih najbre pobjegao od njena gnjeva. "Tko je
Shclley?"Oca.) joj je ispunio glas i suze su poele tei
niz njeno lice.
"Ta...! Ona je nitko. Nitko." Nedostajale su mi
rijei.
"Spava okolo, zar ne?" vikala je Sharon.
"Hej , smiri se", rekao sam digavi se od stola da
je zagrlim. "Zna da si ti moja jedina djevojka."
Sharon se izmakla od mog pokuaja daj e zagrlim.
"Tko je onda ova to je zvala?"
94
"Vj eroj atno neka cura koja j uri za mnom u
trgovini. Pitam se gdje je dobila moj broj. Nita vano.
Nemoj se brinuti."
"Morao si joj dati povod za to. "
"Ne, ne. Nemam pojma otkud joj ideja da me
zove." Toliko sam puta lagao da sam postao majstor
laganja, i tako se Sharon na posljetku umirila i
povjerovala mojem objanjenju. Jo se j edna nevolja
izbjegla.
Sukobi kod kue jo su me vie motirivali da
pojaam treninge kung fua. Pod vodstvom Jimmyja
Wooa brzo sam napredovao. Prirodno sam bio brz i
nasilan - dvije osobine koje su mi dobro sluile u
borilakim vjetinama. Sharon je prosvjedovala radi
novca kojeg sam od naeg malog prihoda troio na
lekcije, ali sam joj pokuao objasniti daj e to ulaganje
u budunost. A zatim sam u sijenju 1971. dobio crni
pojas. To me je potakl o da smanjim sate rada u
trgovini da bih se mogao pripremiti za otvaranje moje
vlastite kung fu vjebaonice.
Sharon je bila zadovoljna mojim postignuem sve
dok joj ni sam rekao: " Mor at e poet i radi t i !
Trgovina mi je smanjila sate rada." Bila je to la, ali
nisam mogao riskirati da odbije. "Sad kad imam crni
pojas, to je dobar trenutak da zaponem sa svojom
vlastitom kung fu vj ebaonicom. Ali to se nee
dogoditi bude li ti itav dan ovdje sjedila nita ne
radei. Morat e sama zaraditi neto love dok ne
stanemo na svoje vlastite noge."
Ta vijest nije bila dobro primljena. "Raul e. . . a to
s djecom?"
95
"t o s nj i ma?" otresao sam se. Ni sam morao
razumjeti tu Sharoninu brigu za nau djecu. Izvan
crkvenih aktivnosti, njen su svijet bila djeca. "Trebam
te da radi nekoliko godina. Pomozi mi da iznajmim
mjesto, a kad ponemo zaraivati mnogo love, moe
dati otkaz."
"Ali kako mogu ostaviti djecu? Tako su mali! "
"Haj de, molim te, j edan ima dvije, a drugi tri
godine. Ti si prelijena da bi radila."
Iz dubine srca moje ene provalili su jecaji. "Kako
mi moe to raditi?" promuklo je aptala. "Kako me
moe tjerati da ostavim svoju malu djecu?"
Nisam mogao shvatiti njen emocionalni izljev. No
bio sam nervozan jer sam se bojao da bi mogla odbiti
ono to traim. I tako sam smekao ton: "Draga, ne
traim od tebe da ostavi djecu da ih netko drugi
usvoji. Samo te molim da mi malo pomognc. Nee
morati raditi dugo. Obeajem."
I tako je Sharon poela raditi kao tajnica. Svakog
se j utra digla, obukla, nahrani l a Raul a mlaeg i
Shanea, i odnijela ih do kue u susjedstvu, a zatim je
na vrijeme bila na poslu. Za ruak je dolazila kui da
bi utedjela novac. Jednog sam je podneva zatekao
kako se njie s glavom medu rukama i jeca. "U emu
je probl em?" hladno sam pitao.
"Marge ne eli da vidim djeake kad doem kui
za ruak. Kae da je to vrijeme za spavanje i kad ja
doem, oni postaju preuzbudeni da bi ih mogla
umiriti kad ja odem. " Gledao sam u Sharon i vidio
njenu alost: oi su joj bile vlane i nabrekle. Ali nije
%
mi bilo ao. Bio sam ljut to se ne ponaa drukije.
"Raul e. . . " gledala je u mene, "zar nema u sebi srce?
Zar se ne brine ni za koga osim za sebe? Zar se niza
koga ne brine?"
Na trenutak sam se vrpoljio. "Sluaj", konano
sam rekao, "za desetak minuta vodim kung fu trening.
Malo se odmori. U redu? Osjeat e se bolje."
Na trenutak su nam se oi srele te smo gledali
j edan u drugoga. Po prvi sam put primijetio da je
radost, koju je uvijek pokazivala, nestala i da je na
nj enom mjestu tvrda gorina. Na t renut ak sam
pomislio da bih se trebao zabrinuti, ali sam brzo
odbacio tu misao. Bez rijei sam se okrenuo i izletio
kroz vrata. Kad su se vrata iza mene zal upil a,
progundao sam: "ene! Sto uope ele? Ne moe
ih usreiti."
97
Poglavlje 9
DRUGA PRILIKA U IVOTU
Nekoliko je godinjih doba dolo i prolo. Vratilo
se proljee donosei kiu koja je lijevala kao iz kabla
i udarala u prozore spavae sobe. Bilo je nedjeljno
poslijepodne i ja sam prekrienih nogu sjedio na
naem ogr omnom krevetu, okruen knj igama i
asopisima o ratnim vjetinama. Od Jimmyja Wooa
svladao sam mnoge fizike aspekte kung fua, ali sam
od drugih trenera uo da se usvajanjem istonjakog
misticizma iz zen budizma moe postii nevjerojatna
sila. Meutim, usprkos mojim nastojanjima, nisam
mogao svladati ni najosnovniji oblik istonjake
meditacije.
Kua je bila tiha; zatvorio sam oi i usredotoio
se na disanje. Zatim sam pokuao isprazniti um. "Dii
duboko", podsjeao sam sam sebe. "Dii duboko s
krunim gibanjem... Sad izdahni." Poeo sam osjeati
blagi duevni mir. Udahni. Izdahni.
"Daj mi to, Shane! " ljute rijei mal og Raul a
prekinule su tiinu. Ta... djeca!gunao sam u sebi. U
bijesu sam poeo zatvarati i bacati knjige. Kako mogu
uspjeti razviti te unutarnje sile koje mi filozofija mojih
bor i l aki h vj eti na nudi ? Ni s am ni mal o
uznapredovao. "Kriva su ta glupa djeca", gunao sam.
48
"Svaki put kad ponem postizati duevni mir, oni
ponu blebetati."
Duboko sam u sebi, meut i m, znao da nije
probl em u tome. Neto me drugo sprjeavalo da
"nanem" svoje psihike "sile". Sharon se vjerojatno
moli da u tome ne uspijem, mislio sam. Vjerojatno
se boji da u je ubiti ako steknem jo vie sile.
Bez sumnje, molila je. Preselili smo se u lijepu
kuu, s dobrim i istim susjedstvom. Sharon je morala
raditi vie od dvije godine prije nego je napustila
posao. Moj se san o kung fu dvorani ostvario i sve
sam vie i vie razvijao svoj posao. Moj je brat Xavier
zajedno sa mnom ulagao u taj posao, sve dok ga tata
nije uvjerio da mu ja pokuavam oteti njegov dio u
poslu. No razlaz s Xavierom nije utjecao na posao.
Svakog sam tjedna imao sve vie novih uenika i sav
sam sretan ubirao njihov novac.
Na j e obiteljski ivot bio druga pria. Moji
roditelji i ja objavili smo bespotedni rat. A hladnoa
se uvukla i izmeu Sharon i mene. Ona se sad duboko
ukljuila u rad u crkvi, a vjera kao da ju je jaala i
smirivala njene izljeve. Umjesto da se sukobljava sa
mnom, drala se podalje, vjerojatno iz istog uasa.
Ona i djeca ivjeli su u j ednom svijetu, a ja u drugom.
Nije za vjerovati, ali jo sam uvijek volio Sharon.
Usprkos mojoj nevjernosti, nikada nisam volio ni
j ednu drugu enu, a nisam mogao ni zamisliti da bih
je izgubio.
Kad su nam se putevi sretali, Sharon i ja smo se
uglavnom ponaali civilizirano. Ali, kad je dolazilo
99
do neslaganja miljenja, kakvu god da sam ranije imao
samokontrolu, sad je potpuno iezla. Bijes je navirao
trenutano, nekontrolirano. Iznova i iznova gurao bih
pa ak i udario Sharon. Nakon toga nisam osjeao
grinju savjesti za svoja djela vjerujui da je primila
to je zasluila.
Jedne smo veeri gledali neke stare slike. U
njenom je albumu bila stranica na kojoj su bili njeni
stari prijatelji. "Svi su mi oni bili samo prijatelji,"
uvjeravala me Sharon. "Ti si jedini u koga sam se
zaljubila." Ali ja sam se razbjesnio od ljubomore i
iupao stranicu iz knjige trgajui je na komade.
" O, tako dakle", rekla je Sharon, razljutivi se na
moje ponaanje. Otvorila je j edan od mojih albuma i
razrezala j ednu stranicu mojih starih cura.
Bijes me odmah spopao. Podigao sam teki album
sa slikama naeg vjenanja i bacio joj ga u lice. Razbile
su joj se oale. Poela se nekontrolirano derati dok
joj je krv tekla niz lice. "To je zato to me uvijek
gnjavi!" zaurlao sam i tresnuvi vratima, odjurio u
svoj ured.
Na sreu, staklo joj je razrezalo samo nos. Kasnije
mi je blago pokuala objasniti da se mogla ozbiljno
povrijediti, ak da je mogla oslijepiti. "Aj de, molim
te", rekao sam, "nikada te ne bih oslijepio." Vidio
sam da j e moj a mama pri mi l a i t ee udar ce i
preivjela.
Nekoliko tjedana kasnije kad se Sharon spremala
otii u crkvu, ljubazno sam je zamolio da ostane.
"Haj de da neto zajedno radimo," rekao sam.
100
"Bit e nam drago da pode s nama," rekla
;
-je
oblaei Shaneu jaknu.
" Za j edan sat moram biti u vjebaonici." -
"Ja moram ii", rekla je drei na rukama Shanea.
"Ovo mi je jedina prilika da ovoga tjedna mogu otii
u crkvu."
"Ti i tvoja... crkva! " zaurl ao sam zadavi jpj
nogom otar kung fu udarac iznad koljena. Savila se
od udarca, ali se nekako uspjela zadrati da ne padne
i ne povrijedi Shanea. Izletio sam iz sobe putajui je
da s dva djeaka odhrama do automobila.
Kasnije tog dana ponovno mije pokuala objasniti
da sam je mogao povrijediti. "Tvoji su udarci sad tako
jaki, mogao si mi slomiti nogu," alila se.
"Ma daj, molim t e. "
"Raul e, neu to jo moi dugo podnositi. Zadaje
mi bol. Djeca ive u neprestanom strahu od tebe. Sve
to od tebe dobivamo jesu psovke, vika i zlostavljanje.
Nikada ne razmilja ni o kome osim o sebi."
"Hej ! Ja zaraujem da biste vi dobro ivjeli, ne
misli li tako? Dao sam ti lijepu kuu. Ne mora vie
raditi."
"Ako ne prestane sa zlostavljanjem, uzet u
djeake i ostaviti te. "
Od tih me rijei spopao strah. Misao koju nisam
mogao podnijeti bila je da izgubim Sharon i djeake.
Ovo nije bilo prvi put da spominje odlazak, a moja je
reakcija uvijek bila ista. Uasavala me pomisao da bi
je drugi mukarac imao i volio, i da bi moji djeaci
nekog drugog zvali tata. To nikada neu dopustiti.
Prije emo umrijeti.
101
Uhvatio sam Sharon za ruku i vrsto je stegnuo.
"Zadaje mi bol! " rekla je pokuavajui me odgurnuti.
Slobodnom je rukom skinula naoale i bacila ih na
kau.
"Sluaj me", siktao sam, jo vre steui njenu
ruku. "Ako ode, ubit u te. I ubit u njega. I ubit u
djeake. Dakle, nemoj si tota zamiljati. Nikada
nee otii i to ostvariti!" mislio sam to sam rekao, a
i Sharon je to znala.
Sharon nije bila j edi na koja je bila prisiljena
podnositi moje sve vee nasilje. ak ni moje kung fu
akt i vnost i nisu mogl e zasi ti ti moj pori v. Kod
saobraajnog znaka stop zurio bih u ljude nadajui
se da u izazvati neku reakciju, odnosno akciju.
Ponekad bih priao potpunim strancima i pokuavao
uspostaviti kontakt oima. Ako bi se netko naroguio,
napao bih ga.
Jedne smo veeri Sharon i ja krenuli k mojoj mami.
Nedal eko od kue skrenuo sam automobi l om do
oblinje trgovine. "edam sam. elim coca-colu,"
rekao sam joj. "eli li ti net o?" Odmahnul a je
glavom i ja sam iskoio iz automobila i krenuo prema
vratima. U to je vrijeme j edan ovjek dolazio preko
parkiralita i stigao do naeg automobila sa Sharonine
strane. Gl edao je u nju, ali je iao prema vratima
trgovine. U meni se podigla ljubomora. "Idiote, u to
zuri ?" izderao sam se. "To je moja ena u koju
bulji!"
Bio je zbunjen i ljut. "Nisam gledao u. . . "
Ne dajui mu priliku da nastavi, uhvatio sam ga
za koulju i pritisnuo uza zid.
102
"Raul e! " Sharon je vritala. "Pusti ga. Haj demo! "
Udari o sam ovjeku glavom o zid dva ili tri puta.
"Odvest u sad svoju enu kui, idiote, a zatim u se
vratiti da se pozabavim t obom! "
Nakon j o j ednog udar ca, us koi o s am u
automobil i kripei gumama odjurio. Sharon je bila
zapanjena: "ak nije ni gledao u mene. "
" Zaepi i nosi se van! " nar edi o sam j oj
zaustavljajui se uz kripu konica ispred kue mojih
roditelja. itavim su putem natrag do trgovine frcale
iskre ispod automobilskih guma, dok sam pred oima
imao sliku uljeza kako ga komadam. Ali kad sam
st i gao nat r ag do t rgovi ne, nj ega nije bi l o.
"Kukavica..." promrmljao sam i razoaran otiao.
Osim u ovakvim povremenim epizodama, Sharon
je patila nasamo. Njene masnice nisu bile vidljive i
nikada nikome nije priala o svojim problemima.
Siguran sam da su njeni roditelji znali to se dogaa,
ali nikada nita glede toga nisu rekli, to me je jo
vie ljutilo. "Svaki put kad tvoji starci dou ovamo,
uvijek ista pria", govorio sam Sharon. "Sve to ine
je da me zagrle i kau mi da me vole. I uvijek se
smijee. Bolestan sam od toga. to tvoj otac misli, da
je Djed Mraz?"
Kad su Sharonini roditelji dolazili u posjet njoj i
unucima, obino bih nastojao da ne budem kod kue.
U subotu naveer, dan uoi Uskrsa, nisam uspio
iskoiti iz kue na stranja vrata prije nego su uli.
"Raul e, zato ne bi sutra naveer poao s nama?"
rekla je njena majka nakon to me zagrlila. "I demo u
Calvary Chapel u Costa Mesi."
103
"t o j e to? Nekakva crkva?" podrugljivo sam
upitao.
Nije obratila pozornost na boju moga glasa. "Pa
da, to je crkva. Ali ne slii ni jednoj crkvi koju si do
sada vidio."
"Kako t o?"
"Tamo je pastor Chuck Smith. On ima naroitu
ljubav za mlade ljude. I on stvarno govori njihovim
jezikom."
"Kakav je to jezik?" cinino sam se nasmijao na
svoju malu alu. Moja se tata nasmijeila bez ikakva
znaka napada.
"Hej , mrzim to sad moram izai, ali moram se
nai u dvorani s nekoliko uenika koje treniram."
Nitko nije obratio pozornost na moju oitu la. Zatim,
dok sam izlazio, dodao sam: "Zao mije to neu moi
ii sutra naveer. Moda neki drugi put." Narednih
nekoliko sati proveo sam s Tomom i momcima, dok
nisam bio siguran da su moji tast i tata, krani, otili,
a Sharon i djeca vjerojatno u krevetu.
Sljedeeg sam se jutra rano digao, suoen s punim
nedjeljnim rasporedom kung fu demonstraci j a i
treninga. Dok sam se ja bavio sam sa sobom, Sharon
i djeca su se pokuavali spremiti za crkvu. Raul je
pogrijeio naavi mi se na putu dok sam sasvim
mokar , pokr i ven s amo r uni kom, poku avao
mugnuti niz hodnik. "Zato ne gleda kamo ide?"
dobacio sam mu.
"Zato r/ne gleda kamo ide?" vratio mi je Raul,
zurei ratoborno u mene. Njegovo petogodinje tijelo
ukoilo se od prkosa.
104
"Ti mal i . . . ! " uhvatio sam ga grubo oko struka i
bacio ga niz hodnik. Pao je s krikom.
Sharon je pogledala iz spavae sobe da vidi to se
dogaa i uas joj se pojavio na licu. Potrala je do
Raula, podigla ga i zaljuljala u svojim rukama. Suze
su joj se mijeale s njegovima dok mu je pokuavala
objasniti zato ga je njegov otac tako estoko napao.
Meni nije rekla ni rijei, bacila je samo j edan dug,
odluan pogled u mom pravcu dok je nosila svog
j ecaj ueg sina u njegovu sobu. Kad se konano
ponovno pojavila, tiho me je gore-dolje odmjerila.
Na njenom je licu bila nova odlunost - neka vrsta
tihog "finia", to nikada prije nisam vidio. To me je
trebalo uplaiti, ali je moj um ve bio na putu prema
vjebaonici, kamo sam morao stii do 10,30 da se
pripremim za prvi sat treninga.
Kad sam odlazio od kue, osjeao sam da mi je
nekako ao to sam se razbjesnio na Raula. On je
stvarno bio dobar mali djeak. Moda mi se drugi
put nee nai na putu. Malo sam se nasmijeio pitajui
se jesam li ga nauio lekciju. No ipak sam htio da se
taj ruan dogaaj nikada nije dogodio.
Tog su dana treninzi kung fua lijepo tekli. A povrh
svega toga, lijepa je nova plavooka uenica uinila
sve da saznam njeno ime i broj telefona prije nego je
otila. Te sam se veeri vozio kui osjeajui se dobro
radi svoga ivota.
I tako se dogodilo da sam stigao svojoj kui i da
su me pozdravila zatvorena vrata, neuredno dvorite,
utezi u kanti za smee i, kad sam uspio provaliti u
105
kuu, spakirani kovezi. Sharon je sa mnom zavrila.
Znao sam da misli ozbiljno. Nisam imao vremena za
razmiljanje. Moj j e um ve bio programi ran na
ljubomoru, bijes i krivnju, to je utrcalo svoje snane
otrove u mene prije mnogo godina. Nije bilo koristi
da se s njima vie borim. Mir nije bilo mogue postii.
Jedino rjeenje za moj dubok jad obeavala mije .22-
kalibarska puka.
Dok sam ekao Sharon i djeake da se vrate, moja
se mrnj a pret vori l a u elju da okonam nae
postojanje poremeeno mrnjom.
Moj je avolski plan da uzmem pravdu u svoje
ruke zapoeo. Minute su razgovjetno otkucavale na
satu na televizoru, koji je izgledao poput ogromnog
runog sata. Tiina me je izluivala. Lupkao sam po
televizoru. Glasne su reklame utihnule i zaula se
monot ona gl azba. Brzo sam pr omi j eno kanal .
Domai n talk-showa vodio je razgovor s nekom
glumicom prazna pogleda. Ponovno sam promijenio
kanal . Dan Rat her - 60 mi nut a. Ponovno sam
promijenio kanal. Govorio je jedan blag, elav ovjek.
Ovo mi se inilo kao najmanje kodljiv program na
televiziji ove subotnje veeri.
Nestrpljivo sam sjeo i gledao u njega, bez imalo
zani manj a to govori. Nakon nekol i ko sekundi
ponovno sam skoio i pogledao kroz prozor. Nita se
nije micalo.
"Ovo j e stvaran znak ljubavi", mi ran glas na
televiziji prodro je u moje mrane pripreme za smrt,
". . .da bi pokazao ljubav, Bog je dao neto to mu je
106
bilo naroito dragocjeno, neto to se ni s ime ne
moe zamijeniti - svog j edinorodenog Sina." Polako
sam se vratio do stolca pred zaslonom televizije.
"Svr ha j e tog dar a bi l a da bi ti mogao i mat i
zajednitvo s Bogom; da bi mogao iskusiti Njegovu
ljubav; da bi sam mogao spoznati tu ljubav i uivati
njene blagodati ne samo sada, ve zauvijek. Jer On
nam je ponudio vjeni ivot kroz taj dar svoga Sina,
Isusa Krista." Usprkos te tako osjeajne poruke,
ovjek nijednom nije podigao svoj glas.
"Isus je umro na kriu za tvoje grijehe. On je na
sebe uzeo tvoju krivnju. Kad su zabijali avle u
njegove ruke i noge, On je na sebe uzimao tvoju
kaznu. On je umirao za sve ono loe to si //ikada u
svom ivotu uinio." Dok je opisivao raspee, mogao
sam ponovno vidjeti jezivo raspelo ispred katolike
crkve, koju sam pohaao kao djeak. Dakle, o tome
se radilo.
Ali ekaj malo. Tko je taj tip? Kako on moe znati
sve loe stvari koje sam uinio?Mo]a me je savjest,
puna krivnje, odmah natj erala u kut. A to je s
bezbrojnim tipovima koje sam prebio? A to s ljudima
koje sam pobio u Vijetnamu? A to sa svim onim
bezbr oj ni m l ai ma koj e sam i zgovori o eni , i
prevarama? Ovaj ovjek sigurno ne vjeruje da bi Bog
sve to oprostio.
"Vidite, Bog je savren", nastavio je govornik, "i
On u svojoj svetosti nita ne moe imati s nama
grjenicima. Ali On nas toliko ljubi daj e sam preuzeo
pravednu kaznu za sve grijehe u ivotima svih nas."
Ne! Ovo je predobro da bi se moglo vjerovati!
107
"I tako Bog prua ruku prema tebi. On eli da
zna da te On, unato onome to jesi i unato onome
to si uinio - a moda si od svoga ivota nainio pravi
uas - jo uvijek ljubi. On ti prua ruku i poziva te da
doe i da s njim podijeli tu ljubav bez obzira kako
si duboko otiao u grijeh. Isus nam nudi oproenje
kao besplatan dar. Sve to mi moramo uiniti jest da
ga prihvatimo."
Oi su mi gorjele. Srce mi je udaralo. Ne sjeam
se da sam odloio puku, no morao sam je odbaciti.
Bio sam izgubljen u ovoj novoj vijesti, pokuavajui
razumjeti rijei koje mi nisu bile bliske. Nikada ranije
ni sam uo ovu dobru vijest koju je ovaj ovjek
navjeivao.
"Nisi ti izvan dosega Boje ljubavi. On sada prua
ruku prema tebi i eli biti tvoj Otac, Otac koji te ljubi
i koji e se brinuti za sve to ti je potrebno ili to
eli." Slika mog oca preplavila mi je um. On nije bio
poput Oca o koj em j e ovaj govorni k govori o.
"Pozivam te da danas prihvati Oevu ljubav. Osjea
li krivnju radi svoje prolosti? Sjea li se stvari za
koje bi volio da se nikada nisu dogodile? ezne li za
oprotenjem? Ako je tako, prihvati to upravo sada!
Biblija govori: .. .plaa je grijeha smrt, a milosni dar
Boji jest ivot vjeni u Kristu Isusu, Gospodi nu
naemu.' "
"Sad su ve tekle suze niz moje lice. Spustio sam se
sa stolca na koljena. Nikada mi nije palo na pamet
daj e /^ai/boprotenje ono to mije potrebno. Nikada
si nisam mogao zamisliti da bi On mogao ponijeti
breme moje agresivne i gorke prolosti.
108
"Svi su sagrijeili i izgubili slavu Boju." elavi se
ovjek mnogo smijeio dok je govorio. Izgledao je
stvarno sretan radi svoje poruke. "Ako misli da si
najgori grjenik na zemlji, ne brini. Nema niega to
si ikada uinio, a to Bog ne bi mogao oprostiti."
Nita! Zna li ovaj propovjednik ita o tipovima
kao to sam ja?
"Trai ga upravo sada. Trai Isusa da ude u tvoje
srce i da te oisti od tvoje prolosti. Prihvati Njegov
besplatan dar oprotenja. Nikada vie nee biti isti."
Ovaj je vedar, prijateljski ovjek traio da svi
obrate pozornost na njegovu molitvu. To nije bio
problem; ja sam ve bio u pravoj poziciji za molitvu.
Moje se tijelo treslo od tekih jecaja kad je poeo
moliti: "Gospodine Isuse..."
" Gos podi ne I s us e. . . " ponovi o sam, t ako
preplavljen emocijama da nisam mogao glasno ni
govoriti.
" ao mi je to sam grjenik. ao mi je to sam
prekrio Tvoje zakone."
"O Boe, ja sam grjenik..."
"Molim Te, dodi u moj ivot i oisti me. "
"Gospodine, molim Te, doi . . . "
" Znam da ja nita ne mogu uiniti da bih spasio
sam sebe."
"Nita ne mogu uiniti da bih spasio sam sebe. . . "
aptao sam.
"Hvala Ti to si umro na kriu da bi spasio mene
od moje vlastite grjene prolosti."
"Hvala Ti... hvala Ti... hvala Ti . . . "
109
Ne znam koliko sam dugo tamo kleao. Moje su
se suze izlij evale poput nadol azei h val ova
osl oboeni h od neke unutarnj e brane, iz nekog
spremita krivnje i srama. Kad sam na posljetku
ponovno postao svjestan mog okruenja, shvatio sam
da je u ovom trenutku Sharon u crkvi! Znao sam iz
mojih povremenih posjeta da ljudi odlaze "do oltara"
da bi "bili spaeni". Sad sam i sam elio poi tamo.
Skoio sam, zgrabio runik i obrisao mokro lice, a
zatim izletio kroz prednja vrata i uskoio u automobil.
Vozio sam prema crkvi kao luak. Kad sam parkirao,
tiho sam uao kroz stranja vrata.
Propovjednik je zavravao bogosluje. Moje su oi
brzo pretraile prostor gdje je obino sjedila Sharon.
Ali nje nije bilo tamo. "Je li itko veeras ovdje tko bi
htio javno ispovjediti vjeru?" pitao je propovjednik.
"Biste li htjeli da svi znaju da ste pozvali Isusa u svoj
ivot i u svoje srce? Molim vas, dok pjevamo, doite
naprijed. Netko e se ovdje za vas moliti. Zapjevajmo
zaj edno..." Zauo se propovjednikov tenor: "U moje
srce, u moje srce, doi u moje srce, Gospodi ne
Isuse..."
Odmah sam se naao na putu prema oltaru. Dok
sam iao, zapravo trao prema oltaru male crkve, iz
mene je izbijao osjeaj radosti. Nikada se ranije nisam
osjeao tako dobro. Dok sam kleao uz jednostavan
drveni oltar, mogao sam uti ljude kako tiho mole u
razliitim j ezicima. Jedan mi je ovjek s tekim
junjakim naglaskom proitao iz svoje istroene
Biblije: "Da, Bog je tako ljubio svijet daj e dao svoga
110
j edinorodenog Sina da ne pogine ni j edan koji u nj
vjeruje, ve da ima ivot vjeni."
" Znam" , rekao sam oduevljeno. " Znam! "
Nekoliko je ljudi poloilo svoje ruke na mene i
molilo za mene. "Oe", usrdno je molila j edna ena,
"uzmi ovoga mladia i oisti ga od svih njegovih
grijeha."
"U Isusovo ime veemo sile sotone u njegovom
ivotu", rekao je j edan ovjek s tihim autoritetom.
"Oslobodi ga od svake kontrole koju neprijatelj ima
nad njim."
Iznenada kao da je sve to sam ikada loe uinio
prolo preda mnom. U trenutku sam vidio bitke;
vi j etnamska klanja; nemoral ; okrut nost pr ema
Sharon i djeacima; krade u trgovinama gdje sam
nekada radio; lai; gorinu. A iznad svega, ljutnju -
buj icu ljutnje i zraene kroz dernj avu, psovke,
neobuzdan nagon i agresivna djela. A zatim, upravo
kao to je brzo dolo, sve je nestalo! Trenutano sam
i udnovato bio osloboen od sve krivnje svih uasnih
stvari koje sam ikada poinio.
Zati m mi je kroz um prola j edna brza misao:
Kako mogu biti siguran da neu ponovno poeti
ivjeti na isti nain? Ponovno sam poeo j ecati
osjeajui udan novi strah. I kao da je mogao vidjeti
u moje srce, j edan mi je stari gospodin, koji je kleao
sa mnom, rekao: " Duh Sveti e ti omoguiti da
promijeni svoje putove, sinko. On sada dolazi da ivi
u tebi. On e te ispuniti snagom koja ti je potrebna
da bi ivio kranskim ivotom."
111
Ostali oko nas sloili su se s time tiho izraavajui:
"Slava Bogu! " i "Alleluja!"
Kad je malo bogosluje na posljetku zavrilo, s
velikim sam uzbuenjem otiao do svoga automobila.
elio bih da je Sharon mogla biti ovdje, mislio sam.
Volio bih da sam ovo mogao podijeliti s njom. Izvezao
sam automobil na ulicu i krenuo prema kui. Dok
sam se vozio, osjeao sam se istim. Osjeao sam da
sam ljubljen. Osjeao sam izvanredan mir koji nikada
ranije nisam mogao ni zamisliti.
Sjetio sam se Mamacite. Ona bi razumjela to se
veeras dogodilo! Sjetio sam se kako se ona molila
za mene kad sam bio mali djeak u Mexico Cityju. U
njenom sam domu iskusio mir, ali ne ovaj mir. Ne,
ovo je bio daleko vei mir nego to sam ikada mogao
sanjati da postoji. Bio je to neopisivi mir!
Dok sam stajao na crvenom svjetlu semafora,
sjetio sam se svojih 24 izgubljenih godina. Kako sam
bio sebian! Mrnja je bila moj izvor snage. Sada sam
dobivao snagu iz snanog novog Izvora - od Bojega
Svetoga Duha! Zato nikada ranije nisam uo o toj
sili? Ili sam uo ali jednostavno nisam sluao?
Glas trube iz automobila iza mene dao mi je na
znanje da je sad zeleno svjetlo. Pustio sam da me
voza zaobie dok su mi se misli vraale na bezbrojne
vijetnamske veterane koji su proveli stotine sati i
potroili tisue dolara na psihoterapije. Mnogi su
vojnici i marinci doslovce izgubili svoju pamet bavei
se svojom krivnjom i uasom onog groznog rata. Oni
su traili upravo ono to sam ja ove noi pronaao -
112
a moje je iscjeljenje dolo trenutano i besplatno. Bog
mi je oprostio u j ednom trenu. Bio sam preplavljen
zahvalnou. Ni jedan psihi na svijetu ne moe
ponuditi takvu pomo, mislio sam prisjeajui se svog
vlastitog neuspjeha na terapiji na odjelu za duevne
bolesnike. Samo Bog sam moe dati ovjeku drugu
priliku u ivotu.
I, svakako, mislio sam i o Sharon. Ona e biti tako
iznenaena! iroko sam se osmjehnuo na pomisao
kako u joj ispriati svoju udnovatu priu. Zatim sam
odjednom zadrhtao sjetivi se smrtnih planova koje
sam gotovo sproveo u djelo prije samo nekoliko sati.
Jesam li ostavio puku uz stolac? Ona je znala za moje
prijetnje. Moram doi do nje prije nego ode.
Po drugi put te noi utjerao sam svoj sportski
automobil u dvorite. Potrao sam do vrata - jo
uvijek bez svog kljua. Pokucao sam. Mogao sam uti
aktivnost iznutra, ali nitko nije otvorio vrata. Ponovno
sam pokucao. "Sharon, molim te, pusti me ui ! "
povikao sam. "Neu povrijediti ni tebe ni djecu.
Obeajem."
uo sam kako se brava otkljuava; Sharon je
nekoliko centimetara otvorila vrata i zagledala se u
mene. "Draga, pusti me ui! " izlanuo sam. "Nee
vjerovati: ja sam se upravo nanovo rodi o! "
Trenutak je oklijevala gledajui me sa smrtno
ledenim pogledom. Zatim, prije nego sam mogao
izgovoriti ijednu rije, vrata su mi glasno tresnula u
lice koje je bilo puno nade i iekivanja.
113
Poglavlje 10
NOVE OI, NOVA VIZIJA
Nisam mogao a da se ne nasmijem na apsurdnost
ove situacije. Tu sam stajao ja, preplavljen radou
to sam na posljetku prihvatio Krista u svoj ivot, a
moja me pobona ena, kranka, nije putala u kuu!
Ponovno sam pokucao: "Shar on! Pusti me u
kuu! "
Na kraju su se vrata otvorila. Sharon se tiho
naslonila na njih. Nije joj bilo zabavno, a na licu joj
je bila alost.
"Mala, posluaj. uo sam nekog tipa na televiziji.
On mi je ispriao o Isusu i ja sam ga traio da ude u
moj ivot. Nanovo sam roen! Stvarno jesam! Moe
li to vjerovati?"
" Ne. " Glas joj j e bio bezosjeajan. "Mor am to
vidjeti da bih vjerovala."
"Ali Sharon... pogledaj me. Ja sam ist! Bog me
je oistio! I oprostio mi je. Nije li to ono to si uvijek
htjela - mua kranina?"
Uao sam u dnevnu sobu i Sharon je iza mene
zatvorila vrata. Puka je nestala. Televizija je bila
ugaena. Odmah sam krenuo prema telefonu u
kuhinji da nazoven Sharoninu sestru Shirley u Santa
Cruz, a zatim njenu majku. "Ja sam kranin!" rekao
114
sam im. "Nanovo sam roen! " Dok sam im priao
to se dogodilo, poeo sam od radosti plakati dok su
mi one dvije ene, koje su se molile za mene, govorile
kako im je drago. Ali je Sharon samo gledala u mene,
a zatim je zurila kroz prozor u no ne pokazujui
nikakve osjeaje.
Kad sam se "skinuo" s telefona, vratio sam se u
dnevnu sobu. "Raul e", na kraju je rekla, "sve ove
prole godine bile su mi potrebne da otvrdnem i da
donesem odluku da te ostavim. Sve ove godine bile
su mi pot rebne da ostavim svoja uvjerenja glede
razvoda. A sada, kad sam konano odluila otii,
pojavljuje se ti govorei mi da si se nanovo rodio."
"Ali ja se jesam nanovo rodi o! " uskoio sam.
"Moda. Znam da te sada ne mogu ostaviti. Bilo
bi pogreno ne dati ti priliku da dokae da je to to
tvrdi istina. Ali nemoj oekivati da u skakati od
uzbuenja, u redu? Da ti kaem istinu, razoarana
sam. Zapravo sam ve donijela odluku da u zapoeti
ivot sasvim iznova."
"Ali mi emo zajedno zapoeti sasvim iznova!"
uhvatio sam je oko struka pokuavajui je privui, ali
se ona izmigoljila iz mog zahvata.
"Molim te, nemoj me dirati," rekla je.
"Dobro, dobro. " Moje je oduevljenje iznenada
splasnulo, no njena je reakcija bila razumljiva. Teko
je bilo vjerovati da se gruba scena s Raulom dogodila
samo nekoliko sati ranije. "Sharon, ne krivim te.
Stvarno ne. Ali promatraj me, dokazat u ti da sam
se promi j eni o. Ne mora me voljeti. Samo me
promatraj. Pokazat u ti koliko ja volim tebe."
115
Rano sljedeeg j utra iskoio sam iz kreveta i
odmah poao traiti Sharoninu Bibliju. U uredu sam
kl eknuo, itao Bibliju i molio. Kasnije tog dana,
tijekom stanke u rasporedu, odvezao sam se kui i
usisao prainu, a zatim sam oistio pasji nered u
dvoritu. Iznenada sam shvatio da sam svaki posao u
kui uvijek ostavljao Sharon. Moda je ovo j edan od
naina koji e joj rei da je volim. Nakon veere
proveo sam neko vrijeme igrajui se s djeacima i ak
im pomogao da odu u krevet.
Te sam se noi pokuao pribliiti Sharon, ali je
ona jo uvijek bila hladna. Nisam mogao vjerovati
kako su moje emocije prema eni postale jo dublje.
No ona mi je rekla da nije za mene spremna. "Sad si
u redu", rekla je, "ali mora se moliti za mene. Ja
nisam dobro. "
Ranije, kad nije reagirala, ja bih je prisiljavao. No
sad nisam imao ni j edan od onih grubih osjeaja.
"Draga, ekat u. Koliko god treba, ekat u. Uistinu
mi je ao koliko sam te povrijedio. Obeajem ti, stvari
e biti drukije."
Kasnije tog tjedna kupio sam svoju vlastitu Bibliju
i provodio svaki slobodan trenutak itajui je. Nisam
mogao dovoljno brzo progutati predivne stvari s
njenih stranica. Rano sam se dizao i kasno lijegao.
To nije religija, otkrio sam; to je odnos s Bogom. Bog
se sretao sa mnom i ja sam ga upoznavao. Bilo je to
tako nevjerojatno da sam neprestano molio, ne samo
za sebe, ve za sve ljude oko sebe. Svakome sam htio
ispriati svoje iskustvo.
116
Meu prvim ljudima kojima sam ispriao to se
dogodilo, bila je moja vlastita obitelj. Odvezao sam
se do kue mojih roditelja i pronaao tatu i Xaviera
kako piju pivo. Kad sam ih vidio, osjetio sam udan
novi osjeaj, posebice za mog oca: suut. Mrnja je
nestala i nedomjestila ju je elja da ga vidim da je
upoznao Isusa. "Tata! Xavier! Neete vjerovati to
mi se dogodilo u nedjelju naveer! Nanovo sam se
rodi o! "
"to. . . to znai?" smijuljili su se.
"Tat a, pri hvat i o sam Isusa Kri sta kao svog
Gospodina i Spasitelja. I da zna da te volim." Poeo
sam plakati dok sam mu govorio: "Tata, ja sad nisam
vie ista osoba. Ne mrzim te. Pitam se bi li ti meni
mogao oprostiti to sam bio tako grozan sin."
Tata je gledao u mene kao da sam sablast, zatim
se nasmijao mom bratu: "to ti misli o tome? Tvoj
nas brat pokuava utopiti' u religiji. Vie nismo
dovoljno dobri za njega." Dok su se tata i Xavier
ismijavali iz moje vjere, shvatio sam da nemaju pojma
to mi se dogodilo. Mislim da e i oni morati vidjeti
kako se moj ivot promijenio, pomislio sam.
U petak naveer kupio sam neku robu u eljezariji
i poeo graditi mjesto za psa. Sharon je uvijek
prigovarala da je nae stranje dvorite puno neisti
i da se djeaci ne mogu igrali u njemu. Ogradim li
psa, rijeio sam problem. Dok sam radio, zazvonio je
telefon i Sharon je povikala da je za mene. Bio je
Tom: "Hej , ovjee, imamo tul um! "
"Odmah u doi," rekao sam. Dohvatio sam jaknu
117
i rekao Sharon: "Izlazim na trenutak, mala. Vidimo
se kasnije." Dok sam uskakao u auto, iznenada sam
shvati o: Ona jamano oekuje da u doi kui
isprebijan. Ali to nije bio razlog to sam osjeao da
moram ii.
"Ludi Raul ! " povikao je jedan od mladia dok sam
ulazio u Tomovu kuu. "Nismo te vidjeli neko vrijeme.
to se dogodilo, ovjee?"
" Mnog o t oga" , nasmi j ao sam se. " Ne e t e
vjerovati!"
Kako j e veer odmi cal a, poku avao sam
razgovarati s nekim mladiima o novom Duhu u mom
srcu. Veina od njih me jednostavno ismijala, kao da
j e to jo j edan primjer moje ludosti. Ako nisam
govorio o portu, govorio sam o kung fuu, o nekoj
tunjavi ili o nekoj maki koju sam sreo. Sve je to
uvijek bilo izgovoreno s istim arom i oduevljenjem.
Sad je to bio Isus. Kakva velika stvar!
No j edna je osoba sluala. Kasnije te veeri smo
Joe Salaiz, jedan moj stari prijatelj iz srednje kole, i
ja ozbiljno razgovarali. Joe je imao lou reputaciju.
Ako nije bio pijan na j ednom tulumu, bio je drven
od droge na drugom. Poput mene, i on je proveo
nekoliko neugodnih dana u Vijetnamu. I on je bio
brz govoriti o svojim sumornim sjeanjima.
Digao se i drui nalio drugo pie. "Vjerujem da
zapravo nikada ne odlazi iz Nama. Samo tvoje tijelo
odlazi. Ti ostaje tamo zauvijek."
" Znam to govori," odgovorio sam, teko se
kontrolirajui da odmah ne izbacim svoju priu.
118
Uzbuenje je jurilo mojih tijelom dok sam razmiljao
o dobroj vijesti koju u mu ispriati.
"Joe, ne mora vie tako ivjeti. Ja sam bio isti
takav... duhovi su me uvijek proganjali. Ali je Bog
oistio moj ivot. Traio sam Isusa Krista da ude u
moj ivot i u njemu vie nema krivnje - vie nema
straha! "
Sharon i ja ve smo odluili da emo sljedeeg
dana, u subotu, poi u Calvery Chapel na veernji
koncert. "Hej , zato ne bi poao s nama, Joe?" rekao
sam mu kad je tulum zavravao. "Uivat e u glazbi.
A moda e uti jo neke ljude koji e objasniti to
ti ja pokuavam rei."
Sharon je budna ekala dok se nisam vratio kui i
mogu rei da nije bila sigurna to moe oekivati kad
udem kroz vrata. "Nee vjerovati to se dogodilo",
izbacio sam. "I spri ao sam momci ma kako sam
prihvatio Isusa. Joa je uistinu zanimalo. Sutra e
naveer ii s nama u Calvary Chapel."
Jamano rijei nisu ostavile neki dojam na nju.
Nije se uzbudila radi mojih novosti - jedino je osjeala
olakanje jer nisam bio pijan. Moda oekuje da e
to proi, pomislio sam. Moram biti strpljiv. Ona na
to gleda samo kao na jo jedan moj hir. Ve sam ranije
obeavao da u se promijeniti, ali nikada nije trajalo.
Sljedee se veeri Joe tiho vozio s nama do Costa
Mese, gledajui kroz prozor dok smo se vozili
autoputom. Sto smo se vie pribliavali crkvi, sve sam
se vie pitao je li to to sam ga pozvao dobra ideja.
Moda on nije spreman za kransku glazbu.
119
Ali kad j e konano koncert zapoeo, Joe se
opustio. Kad je glazba zavrila, voditelj je pitao eli
li net ko prihvatiti Isusa u svoje srce. Joe nas je
praktiki preskoio i potrao niz prolaz. Sharon i ja
smo se zadivljeno pogledali. Kasnije, kad smo se s
njim sreli kod auta, iroko se osmjehivao: "Nisam
mogao doekati da poem naprijed. Raule, u tebi sam
vidio promjenu. to god ti ima, i ja elim!"
Upravo tada kad sam pomislio daj e sve od staroga
Raula nestalo, Sharon i ja smo se posvaali. Iznenada
se u meni zapalio stari bijes i uhvatio sam je za vrat.
"Znal a sam! " vritala je Sharon. "Znal a sam da nee
trajati!"
Zapanj en od onoga to sam uinio, povukao sam
ruku, zatim sam se okrenuo i izaao iz kue. Besciljno
sam iao ulicom. To ne moe biti! plakao sam, a suze
su mi tekle niz lice. "Boe, to nije u redu? Zato se
to dogodi l o? Mislio sam da si me promi j eni o.
Gospodine, zato sam se razljutio? Moe li mi to
ikada oprostiti? Nije bilo u redu to sam pograbio
Sharon. Ne elim vie biti takav. To je bio stari Raul,
ne novi."
Dok sam sat ili vie etao, postupno sam osjetio
da mi Bog s ljubavlju govori: "Opratam ti. Moj je
Sin umr o i za taj grijeh." Zat i m sam iao dalje
osjeajui Njegovu mirnu nazonost.
Na posljetku sam bio u stanju vratiti se kui, ali
sam pronaao da je Sharon jo uvijek ljuta. "Kamo si
iao?" pitala je. "Mislila sam da si kranin. Zato se
ne moe kontrolirati?"
" Zao mi je, draga. etao sam da bi mi Bog mogao
120
govoriti. Stvarno sam uprskao i ao mi je. Ovo se vie
nee dogoditi."
Ali to nije bilo tako jednostavno. Nekoliko dana
kasnije j edan mi je voza presjekao put na autoputu,
a zatim mi je rukom pokazao " ono" . Ponovno se u
meni rasplamsao stari bijes. Pojurio sam i izazivao
ga da me prieka na sljedeem izlazu. "ekaj ! " Neto
mi je govorilo da usporim i da pustim da to proe.
Ali zato sam se tako razljutio? Otkud dolazi taj bijes?
"Gospodine, ne elim nikoga povrijediti, ali ne elim
biti ni slabi. Trebam li dopustiti da me ljudi guraju
tamo-amo?"
Okrenuo sam se Bibliji i proi tao u Poslanici
Rimljanima o sukobu izmeu grijeha koji ostaje u
mom tijelu i novog Kristovog Duha koji boravi u
meni. Vidio sam da se promjena nije odmah dogodila.
To je proces u kojem moram spoznati da stara priroda
grijeha vie ne vlada mojim ivotom. To se mora
odnijeti na kri i razapeti s Kristom. Iako grijeh jo
uvijek djeluje kao da sam njegov rob, ne moram se
predavati njegovim eljama. Ali e bitka za prevlast
Bojega Duha nada mnom trajati cijeli moj ivot.
Ta mi je spoznaja donekl e pomogl a, ali ne u
trenutku kad sam se ponovno uhvatio da guram ili
grubo stiskam Sharon. To ne moe biti od Boga. Ali
kako da to promi j eni m? Ni kada j e vie ni sam
povrijedio kao ranije jer sam se uvijek zaustavljao i
odlazio u etnju izlijevajui svoje srce Bogu. To je bilo
podruje koje se trebalo promijeniti, i to ubrzo.
Zatim sam jednoga dana, nakon to sam ponovno
povrijedio Sharon, itao Bibliju tijekom stanke u
121
dvorani kung fua. U Djelima apostolskim Savao je
putovao u Damask da uhvati krane i pobije ih.
Iznenada ga je zaslijepilo svjetlo s neba te je pao na
zemlju: "Savle, Savle, zato me progoni?" Savao je
pitao: "Tko si Ti, Gospodi ne?" A Bog je odgovorio:
"Ja sam Isus koga ti progoni."
Tu j e bio moj odgovor! Odmah sam nazvao
Sharon, a kad je odgovorila, poeo sam plakati:
"Sharon, elim ti rei da mi je stvarno ao to sam te
povrijedio." Nita nije rekla, ali sam znao da se pita
kako dugo e jo morati sluati tu istu priu. "el i m
da zna da te nikada vie neu povrijediti. itao sam
Bibliju i Bog mije rekao: Raule, zato me progoni?'
Upravo sam shvatio da kad tebe progonim, progonim
Boga."
Taj je dramatian trenutak, priblino est mjeseci
nakon mog obraenj a, bio glavna pr ekr et ni ca.
Spoznaja da ja zadavanjem boli Sharon zapravo
zadajem bol Kristu - bila je motivacija potrebna da
se promijenim. Vie od svega elio sam ugoditi Bogu.
Nikada vie fiziki nisam zlostavljao svoju enu.
Kako se pribliavao Boi, u posjet nam je iz
Mexico Cityja stigla Mamacita. Radost je kljuala u
meni dok smo se vozili do mojih roditelja daje vidimo.
" Znam da e ona razumjeti", rekao sam Sharon.
"Ona je uvijek bila blizu Boga."
Otkako sam bio djeak, godine su ostavile trag na
licu moje bake. Vrijeme je njenu crnu kosu proaralo
sj cdinama. Suze su ispunjale njene oi dok smo
razgovarali. U izrazu njenih oiju mogao sam vidjeti
veliki mir. Njene su davne molitve bile odgovorene,
122
jer je znala, im me vidjela, daj e Bog promijenio moj
ivot.
U nedjelju je naveer Mamacita pola sa Sharon i
sa mnom u crkvu. Kako se bogosluje odravalo na
engleskom, nije mogla nita razumjeti. Bio sam sretan
to je s nama, ali bilo mi je ao to nije bila u stanju
razumjeti poruku koju je pastor propovijedao. Prema
svom obiaju, zavrio je pitajui eli li tko doi
naprijed da primi Krista. Zatim je poela svirati tiha
glazba. Iznenada se, bez rijei upozorenja, Mamacita
digla, prola pored mene do prolaza i krenula prema
oltaru. Kako je mogla razumjeti stoje pastor rekao?
Kad je bogosluje zavrilo, vratila se k nama isijavajui
od sree. "U sebi sam osjetila da moramii naprijed!"
objasnila je na panjolskom. Dok smo razgovarali,
shvatio sam da ona zapravo nikada ranije nije pozvala
Isusa Krista da ivi u nj enom srcu. "Uvijek sam
vjerovala u Njega. Uvijek sam mu se molila. Ali
veeras sam shvatila da postoji jo neto to moram
uiniti. I tako sam i to uinila!"
Moji dani, ve puni aktivnosti, postali su j o
aktivnij i, j er sam mnogo vr emena pr ovodi o
prouavajui Bibliju i molei se, kao i pozivajui
prijatelje da dodu u na dom na prouavanje Biblije.
Mnogo smo put a subot om naveer Shar on i j a
odvodili prijatelje na koncerte u Calvary Chapel .
Jedne veeri nakon programa vidio sam poznato lice
ovjeka koji me je preko televizije upoznao s Kristom.
"Sharon! " proaptao sam, "onaj ovjek tamo - vidi
li ga? To je ovjek koji me je doveo k Isusu! "
123
"Raul e, to je Chuck Smith. On je pastor Calvary
Chapela."
" Ne mogu vjerovati! Dolazim u njegovu crkvu, a
da to uope nisam znao! "
Tada sam poeo skupljati trake Chuckova uenja
i putati ih tijekom tjednog biblijskog prouavanja u
naem domu. Kako ni sam nisam bio dobro upoznat
s Biblijom, uio sam s traka kao i svi drugi.
Ljudi koji su bili najvee breme na mom srcu bili
su moja najblia obitelj. Nakon mog obraanja, moja
je majka poela ee odlaziti na mise, ali je bila jo
nesretnija. A njena je veza s mojim ocem postala
pot puno beznadna. Vrijeme provedeno s mojim
roditeljima bilo je nepodnoljivo napeto. Medu nama
se opet dogodilo nekoliko ljutih izljeva.
Meut i m, moj se odnos s Xavi erom nekako
poboljao. Na mnogo sam naina vidio daj e moj brat
slian tati. I on je imao problem pia, i njegova su
usta izbacivala najprljavije rijei koje moete zamisliti.
Povremeno bismo mu Sharon i ja morali rei da pazi
to govori u naem domu, a on bi odgovorio bacajui
pivsku bocu o zid kue, tako daj e staklo frcalo preko
tratine. Ali imali smo i prisne trenutke. Xavier mi se
pridruio i ukljuio u kung fu. Pod mojim vodstvom,
otvorili smo dvoranu i esto zajedno demonstrirali
tu borilaku vjetinu. Ali je tata uvijek kvario nau
vezu te je, est mjeseci nakon to se dvorana otvorila,
Xavier izaao uvjeren, prema tatinim optuivanjima,
da ga varam u poslu. Otvorio je svoju vlastitu dvoranu
i dobro je radio, no povremeno smo imali zajednike
124
demonstracije u promidbene svrhe. To je pomoglo
da se produbi na odnos.
Kasno j edne noi zazvonio je telefon i Sharon se
javila. " Da. . . da." Glas joj je zvuao uplaeno. "Da.
Ries. Tako je. Da, njegov je brat ovdje." Dok mi je
dodavala slualicu, poklopila ju je rukom. "Policijska
postaja Covina. Neto u vezi s Xavierom."
Neki me je poslovan glas na telefonu izvijestio da
je moj brat u kritinom stanju u bolnici Covina
Intercommunity. "Odmah u doi," rekao sam. Trei
prema vratima, rekao sam Sharon: "Moli za njega...
on ne poznaje Gospodina."
Kad sam stigao u bolnicu, situacija je bila gotovo
beznadna. Lijenik mi je rekao da je Xavier svojim
motorom prelazio raskrije kad je na njega naletio
neki voza proavi kroz crveno. Moj je brat bio
proglaen mrtvim na mjestu nesree, no ipak su ga
oivjeli i odvezli u bolnicu. Sad je leao u udnom
sumraku izmeu ivota i smrti. "Motociklisti - bar
j edan od njih dolazi ovamo svaki tjedan", rekao je
lijenik. "Pola ih preivi, pola ne. "
Xavier je naredna etiri tjedna proveo u bolnici i
ja sam mnoge dane molio za njega uz njegov krevet.
Kako je jaao, pokuao sam ga dovesti Isusu. Nije
iznenaujue da je bio otvoreniji nego ikada ranije.
No ipak ga je neto zadravalo. "Ne znam, Raul e",
dao mi je do znanja jednog poslijepodneva, "vidim
promjenu u tebi, ali ja jo nisam sasvim spreman
predati ovaj ivot. Zna to mislim?"
" Znam jednu stvar", odgovorio sam, "da nije bilo
Boga, ti ne bi ivio!" Zauen i ljut gledao sam u
125
njega to nije shvatio smisao svega. Bog je oito spasio
Xavierov ivot da bi mogao ivjeti za Njega.
Dok je Xavier bio u bolnici, moja mije majka tiho
pri znal a da postaj e sve nezadovol j nij a svoj om
pot ragom za aktivnijom vjerom. "I dalje idem u
crkvu", rekla mi je, "i inim sve to trebam initi. Ali
nita se u meni ne dogaa. Osjeam se praznom. Osim
toga, Raule, stvari postaju sve gore s tvojim ocem.
Bojim ga se vie nego ikada. Jednoga e me dana
ubiti."
"Mama, mora traiti Isusa da ude u tvoje srce."
Na um mi je pao redak koji sam upamtio. Paljivo
sam joj ga citirao: "Isus je rekao: Evo stojim na
vratima i kucam. Ako tko uje moj glas i otvori vrata,
ui u k njemu i veerati s njim, i on sa mnom.' Mama,
to znai da e Isus biti s tobom svake minute dana -
ne samo u crkvi ili kad nabraja molitve krunice. On
je umro na kriu za tvoje grijehe! Ti ne mora initi
nita. Samo prihvati Njegov besplatan dar. To je sve."
Mama i ja smo zajedno molili. Ali, poput Xaviera,
ni ona nije bila potpuno spremna pozvati Gospodina
u svoj ivot. Jo sam j ednom razgovarao i s tatom.
Koliko sam ga samo puta pozvao da preda svoj ivot
Isusu, ali me je on ignorirao, opsovao ili mi dao neke
sarkastine primjedbe o tome kako sam svet postao i
kako "ti i tvoja sveta ena mislite da ste mnogo bolji
od nas."
Mamina me je izjava o njenom nezadovoljstvu
glede crkve uznemirila. Sjetio sam se da dri kipove
u svom domu. Na taj je nain pokuavala initi prave
st vari , ali j e pr oma i l a vezu. Jednog sam se
126
poslijepodneva odvezao do njene kue. Uao sam
kroz prednja vrata i rekao: "Mama, mora izbaciti te
idole! "
Bila je okirana. "Ali, Raule, to nisu idoli. Ja se ne
molim njima..." Glas joj se stiao dok mi je slabano
htjela objasniti da su ti kipovi samo "podsjetitelji".
"Sto misli pod time da se ne moli njima? emu
onda sve te svijee? Ne moe sve to ovdje drati. To
te dri podal j e od I susa. " Tada sam joj poeo
pokazivati to Biblija govori o idolima i tko je stvarno
Isus.
Narednih nekoliko tjedana mama je ee poela
s nama odlaziti u crkvu. Jedne nedjelje nakon
jutarnjeg bogosluja, Sharan ju je pitala: "Kako to
da ovih dana ne idete tako esto u svoju crkvu?"
"Pa. . . usporeivala sam u sebi ove dvije crkve.
Osjeam se blie Bogu kad doem s vama. Nisajn
sigurna stoj e t o. . . "
Sharon ju je tiho pitala: "Mama, jeste li traili Isusa
da ivi u vaem srcu?"
Na trenutak je nastala stanka. Zamijetio sam suze
kako naviru iz njenih oiju. Zatim je topao osmijeh
osvijetlio njeno lice kad je rekla: "Da, traila sam ga
da ude u moje srce."
Xavierov je oporavak zahtijevao dugi vremenski
period, a bolje njegovo strpljenje rastegla do krajnjih
granica. Mogao sam vidjeti da ga to ini emocionalno
zrelijim. O, kako sam htio da spozna Gospodina!
Sharon i ja smo neprestano molili za njega, a tako i
mama i Mamacita.
127
Konano je Xavier bio u stanju ponovno zapoeti
sa svojim kung fu treninzima. Vjetina mu se vratila
i znenauj uom brzi nom te smo uskoro zaj edno
trenirali. Jednoga smo poslijepodneva u Istonom
Los Angel es u i mal i demons t r aci j u s kung fu
tapovima. Xavier je koristio svoj tap da bi sprijeio
moj udarac. Istu smo stvar ponavljali iznova i iznova.
Ja bih se okrenuo, a on bi podigao svoj tap; ja bih
napao, a on bi blokirao moj udarac.
I znenada, dok sam sput ao svoj t ap proti v
njegovog, zauo sam zvuk lomljave tapa. Kao u
us por enom filmu, gl edao sam vrak nj egova
slomljena tapa kako uzlijee i zabada mu se u oko.
Xavier je odmah iupao vrak i pritisnuo si lice.
Srce mi je na trenutak stalo. Tijelo mi se sledenilo
od straha. Zlosutna se tekuina probijala izmeu
njegovih prstiju. Bez obzira na sve tunjave u kojima
sam sudjelovao i na sva ubijanja kojima sam bio
svjedok, nekontrolirano sam se tresao. Oekivao bih
da u biti tvrdi, ali moje novo srce nije bilo opremljeno
da se nosi takvim stranim povredama.
Ne znam kako sam dugo bio sleden... moda samo
nekoliko sekundi. Zgrabio sam runik i pritisnuo ga
na njegovo lice, a zatim smo odjurili u bolnicu. U
sobi hitne pomoi, lijenik je utvrdio veliinu povrede.
Ono to je ostalo od Xavierova oka na kraju je bilo
uklonjeno. Nikada ranije ni za to nisam osjeao takvu
agoniju. Radosno bih iupao svoje vlastito oko i dao
ga svome bratu.
Nekol i ko sati kasnij e, kad se Xavi er nakon
operacije probudio, stajao sam uz njegov krevet i
128
stiskao mu ruku. Bio je omamljen, ali kad me je
prepoznao, iroko se osmjehnuo. "Kako se osjea?"
pitao sam.
"Nee mi vj erovati", rekao j e, "ni ta ni sam
osjeao. Nije bilo boli."
"Nevjerojatno. Nikada nita strasnije nisam vidio."
"Jo je neto to ti moram rei. Onoga trena kad
je vrak tapa pogodio moje oko, znao sam da moram
predati svoj ivot Isusu Kristu. Tada i tamo sam mu
rekao da sam Njegov!"
Trebao mi je trenutak da shvatim njegove rijei.
Zatim su mi potekle suze radosnice dok sam stiskao
njegovu ruku. Xavier se na izljev mojih emocija
zahihotao, a zatim je rekao: "Nije li bio neki slijepac
kojega je Isus iscijelio? Taj je ovjek rekao: Bio sam
slijep, ali sad vidim.'"
Za Xaviera nije bilo udesnog fizikog iscjeljenja.
Ali kroz ovu tragediju, on je zauvijek bio osloboen
svoga duhovnoga mraka. A stakleno oko, koje je
zamijenilo njegovo uniteno, bilo je nevjerojatno
stvarno. Zapravo, gotovo je bilo nemogue razlikovati
stvarno oko od umjetnog.
Postupno su svi u mojoj obitelji poeli dolaziti do
spoznaje radosti koja je u Kristu. A ja sam osjeao
sve vee br eme za oca. Nj egov pr obl em pi a
naruavao mu je zdravlje i brak, tjerajui moju majku
na rub razvoda. Za njega kao da nije bilo nade. . . osim
nekim udom.
129
Poglavlje 11
NJEGOVA RUKA NA MENI
"Da, Bog je tako ljubio svijet!" vikao sam iz svega
glasa. Buna je gomila za vrijeme odmora u srednjoj
kol i Bal dwi n Park divlje vi kal a i zvi duci ma
pokuavala omesti moje propovijedanje. Na trenutak
sam se pitao jesam li razumio Boju poruku upuenu
meni. Nekoliko tjedana ranije bio sam u onom stanju
pol us na prij e spavanj a, mol ei se da me Bog
upotrijebi. Iznenada sam u sebi uo jasnu poruku:
" Poi u srednj u kol u Bal dwi n Par k i govori
evanelje." Odmah sam bio potpuno budan. Jesam
li te rijei izmislio?
Nar ednog sam dana ot i ao u kolu i t rai o
direktora. Gospodin Gilbert nije vie bio tamo, ali je
zao glas o meni ostao. Novi direktor i predsjednik
uenika bez odlaganja pozvali su policiju. "Pojavi li
se ponovno, Ries, nai e se u zatvoru", bila je
njihova poruka. "Svoju si dobrodolicu ovdje ve
davno iscrpio."
Malice sam se obeshrabrio, ali su rijei - vjerovao
sam da su od Boga - bile tako jasne da sam drao da
se ne mogu samo tako jednostavno predati. Nekoliko
sam se dana kasnije vratio i tada su mi ta dva ovjeka
dopustila da sjednem i ispriam im to je Bog uinio
130
u mom ivotu. "Ja nisam isti momak kojeg ste
poznavali", pokuao sam im objasniti. "Isus me je
promijenio iznutra i izvana. Znam da djeca ovdje
imaju mnoge probleme i mislim da sad znam kako
im mogu pomoi. Sve to elim je samo j edna prilika
da za vrijeme odmora govorim svima onima koji budu
htjeli sluati."
Dva su se ovjeka pogledala, zatim su se nerado
sloila: "Ali morat e se sam brinuti za se", rekao je
direktor. "Nemoj od nas oekivati da te mi titimo."
S mnogo sam optimizma otpoeo moje podnevno
biblij sko pouavanj e, ali bi o sam pozdravl j en
uvredama i ostacima hrane, koji su letjeli prema meni.
Ja sam bio novi tos kole i djeca su se tako j ako
smijala da me je bilo teko uti. "Dobro je da to nisu
pokuali nekada", rekao sam Sharon j edne noi
smijeei se, "unitio bih i h. " Us pr kos hl adnog
prijema, tvrdoglavo sam se iz tjedna u tjedan vraao,
posluan svom pozivu.
Negdje u to vrijeme suoio sam se s jo j ednim
velikim testom mog novog duha. Moja se sestra Sonia
udala civilno kad je imala samo 15 godina. Sad je
imala 18 i od nje se zahtijevalo da obavi crkveno
vjenanje da bi primila crkveni blagoslov. Svi su bili
pozvani.
I mao sam dubok osjeaj da j e ovo j edan od
obiteljskih dogaaja koji bismo mi trebali preskoiti.
"Neto e se dogoditi, Sharon. Trait emo nevolje
pojavimo li se tamo. "
"Raul e, Sonia je tvoja sestra.
1
" prosvjedovala je
131
Sharon. "Mor amo ii ili nam ona to nikada nee
oprostiti."
" Znam" , sloio sam se, "ali vjeruj mi, to nije
pametan potez."
Jednosatna crkvena ceremonija vratila mije bolna
sjeanja. Sestri i njenom muu Garyju ispriao sam
svoj osobni odnos s Kristom. Oni su prolazili kroz taj
crkveni ritual samo da bi ugodili mojoj obitelji, a ne
zato to im je to neto znailo. Zato prolaziti kroz
tu beznaaj nu stvar? Kako se bogosluje skoro
zavrilo, apnuo sam Sharon: "Haj demo kui."
Prijem je bio isplaniran u kui mojih roditelja.
"Haj demo samo toliko da na brzinu pojedemo komad
kol aa. Zat i m i demo kui," obeal a j e Sharon.
Nekoliko minuta nakon to smo stigli, tata je doao
do Sharon i gurnuo joj au ampanjca u ruku. "Ne,
hvala," rekla je ljupko. Tata je znao da ona ne pije.
"to misli time: Ne, hvala,' ?" Tata je prijetei
gledao u nju. "Ovo je vjenanje. Ne moe li ispiti
zdravicu za nevjestu i mladoenju?"
"Znat e da im elim sve najbolje. Ali neu piti
ampanjac."
Promatrao sam ovu malu scenu vrlo razdraen.
Nitko drugi nije zamijetio razmiricu, ali je tata od
toga nastojao uiniti veliku stvar. "Hej , vi svi!" vikao
je. "Gledajte tko ne eli piti! Moete li to vjerovati?"
Sharon je ve prigrlila nae djeake da krenemo kui.
Xavier i njegova ena isto su tako shvatili nau
neugodnu situaciju i bili su spremni otii.
Pokuavao sam tiho smiriti stvar: "Haj de, tata. . .
smiri se." Mogao sam osjetiti kako u meni nadire
132
ljutnja, to me podsjetilo na one stare dane kad sam
uivao u ovakvim prilikama da osramotim ili ak
povrijedim oca.
Tata se okrenuo prema meni i poeo me gurati u
trbuh. "Ti . . . licemjere!" Bljuvao mi je rijei u lice;
alkoholom proet dah draio mi je nosnice. "Tvoja
ena misli daj e predobra da bi ispila zdravicu za tvoju
sestru. Hoe li je pustiti da tako ode?"
"Smiri se, t at a. . . " Pokuavao sam otii jer sam na
vratima vidio Sharon s djecom i Xaviera s njegovom
enom Trudy kako odlaze.
Tata me uhvatio za koulju. "Jesi li ti kukavica?"
Sad je prostorija ve bila mrtvaki tiha. "Hoe li se
ti, veliki vjernice, tui sa mnom?" urlao je.
Okrenuo sam se i krenuo prema vratima. Tata je
krenuo za mnom i gurnuo me. Odgurnuo sam ga
nogom. "Jeste li vidjeli?" vikao je. "Jeste li vidjeli kako
je upotrijebio kung fu udarac na meni? I ti si mi neki
kranin!"
Tad smo Sharon, djeca i ja potrali niz ulicu do
auta. Ot ac je trao za nama, punei zrak svojim
naj omi l j eni j i m uvr edama. " Ti mal a kukavi ce!
Licemjere! Tvoja vjera nije nita drugo nego velika
predstava. injenica je da se bojistui sa mnom! "
Prvi put u svom ivotu ja sam bjeao od tunjave.
Zapravo, bojao sam se. Bojao sam se da u ga ubiti
ako ga udarim. Emocije su mi bile zbrkane dok sam
uskakao u auto. Stara se ljutnja borila s mojim novim
duhom, ali joj nisam dao priliku da pobijedi.
"Hval a! " otresao sam se na Sharon dok smo
133
odlazili, ostavljajui tatu da nas neobuzdano psuje.
"Sve je to tvoja krivnja."
" ao mi j e. . . " promrmljala je. "Bio si u pravu.
Ovo je bila katastrofa."
Dok smo stigli kui, ve sam se smirio i bio sam u
stanju otii u etnju i razgovarati s Bogom. Shvatio
sam da nita nisam mogao uiniti u toj situaciji osim
bjeati. "O, Gospodine", molio sam, "postoji li ikakva
nada za mog oca? Nee li ga dovesti k sebi?"
No dogodile su se mnoge stvari koje su ubrzo
skrenule moju pozornost s oca. Jednog je j utra topli
vjetar Sv. Ana ispuhao sav smog iz doline. Bio je
prekrasan dan te sam predloio Sharon da pode sa
mnom na moje tjedno evangeliziranje u srednju kolu
Baldwin Park. "Ne, idi sam, bez mene", rekla je. "Ja
u se moliti za tebe." Hti o sam da se Sharon pridrui
mojoj slubi, ali nije bila spremna. No spoznala je da
je Boja ruka na mom ivotu. Bilo joj je potrebno
dugo vremena da shvati stvarnost Bojega djela u
naim ivotima.
Kad sam sti gao u dvori te kole za vrij eme
odmora, osjetio sam da mi Bog govori: "Umj esto da
stoji na travi, popni se na jednu od klupa."
Posluao sam i pokuao govoriti, ali sam osjetio
da nemam rijei. "Gospodine", molio sam, "Ti mora
govoriti kroz mene. "
Iznenada sam se zauo kako viem: "Sluajte! Ja
sam nekada iao u ovu kolu. Sudjelovao sam u
mnogim tunjavama. Uvijek sam bio uvuen u neku
nevolju. Siguran sam da sam vie puta bio izbaen iz
ove kole od svih vas zajedno." Dok sam govorio,
134
osjetio sam da me Bog vodi da iznesem Njegovu
poruku i ona je bez zapreke izlazila iz mojih usta.
Nisam ba bio sasvim siguran to govorim, ali sam
znao da to nisam pri premi o. Obi no neposl una
gomila, sad je potpuno utihnula dok sam govorio.
" Sr eo sam j ednoga ovjeka koji j e pot puno
promijenio moj ivot. Njegovo je ime Isus. Potrebno
je da pozovete Isusa u svoj ivot upravo sada! Njega
trebaju slijediti stvarni ljudi i stvarne ene. O da, Isus
je bio voljan umrijeti za vas. Jeste li ga vi voljni slijediti
i vjerovati u Njega? Ako elite primiti Njegovo
oprotenj e, doi te sada ovamo i razgovarajte sa
mnom. Nemojte ekati ni minutu dulje."
Bilo je ti ho. . . zatim je postupno nastajala graja.
aka djece krenula je prema meni. Nisam mogao
vjerovati svojim oima. Kad je nekoliko prve djece
dolo, pridruilo im se vie. Neki od njih su plakali.
Djeaci i djevojice drali su se za ruke. portai.
Maoretkinje. Momci gruba izgleda. treberi. Razna
su djeca dol azi l a. Kad se gomi l a i spred mene
poveala, vodio sam ih u molitvu slinu onoj koju sam
ja molio kad sam prihvatio Isusa Krista kao svoga
Gospodina i Spasitelja. Kad smo zavrili, netko mi je
rekao da je u gomili izbrojio 400 tinejdera - j edna
petina itave kole.
Od tog dana nadalje moj se rad u srednjoj koli
promijenio. Sad sam jedva ekao da se vratim i da
nestrpljivo mnotvo novih obraeni ka pouavam
Bibliju. Zajedno smo poeli moliti, pjevati i dijeliti
nae ivote jedni s drugima.
I malo biblijsko prouavanje koje smo Sharon i ja
135
poeli u naem domu, te sluanje traka Chucka
Smitha, isto se tako poveavalo. Kad se broj od 30
lanova poveao, odselili smo se u dvoranu kung fua.
I mnogi su uenici srednje kole dolazili, a dovodili
su i lanove svojih obitelji. Mi smo ih tada, kao
dodatak prouavanju, pozivali da nam se pridrue u
nedjelju u crkvi, no ubrzo nas je bilo toliko mnogo
da su se nai prijatelji htjeli skupljati u dvorani i u
nedjelju ujutro.
Nisam imao namjeru zapoeti crkvu. Ali kako da
zaustavim djelovanje Bojega Duha u tim ivotima?
Sve sam vie i vie vr emena pr ovodi o u
propovijedanju i pouavanjau Svetoga pisma. Kao
rezultat toga, posao je u mojoj kung tu dvorani poeo
opadati. Demonstracije su prve prestale, a one su bile
najvanija stvar za zadobivanje novih uenika. Nakon
toga su neki uenici otili kad sam im ispriao svoje
svjedoanstvo i pozvao ih da ostanu nakon sata kung
fua da naue vie o Isusu. Uvijek su ostali - jo su me
se previe bojali da ne bi ostali - ali se nakon toga
neki vie nisu vratili.
Opadanj e posla nije me zabrinjavalo iako Sharon
nije bila svjesna kako se na priliv sredstava smanjio.
Ponekad mije neto u meni govorilo da treninzi kung
fua nee biti moj ivotni poziv. Ni blizu nita nije bilo
kao zanos koji sam doivljavao kad su djeca u koli i
ljudi u dvorani kung fua sreli Krista kroz moje
svjedoanstvo. Samo sam se morao sjetiti Joa i ljudi
poput Davea koji su uvijek bili preoptereeni. Joe i
ja smo j edne veeri posjetili Davea i nekoliko sati
razgovarali o Gospodinu. Kakvo je uzbuenje nastalo
136
kad se molio i prihvatio Krista i kad smo ga gledali
kako svu svoju drogu ispire vodom u zahodu.
Za nekoliko je mjeseci vie od 300 ljudi pohaalo
naa pouavanja Biblije u dvorani kung fua, te smo
se morali preseliti u Foxovo kino nie u ulici. Zatim
mi je Sharon rekla da je ponovno u drugom stanju.
Obradovao sam se vijesti da emo imati novu bebu u
naem domu.
Kad smo se preselili u Foxovo ki no, broj se
sluatelja jo bre poveavao. Jedne je veeri doao
govoriti Chuck Smith. Nakon sastanka, Sharon i ja
smo ga izveli na veeru i tamo smo mu ispriali kako
gaje Bog upotrijebio da mene dovede Kristu. Chuck
se oduevio mojim obraenjem, kao i oitim pl odom
mog svjedoanstva u ovoj zajednici. "Raul e, tjedan
dana emo odravati posebnu biblijsku kolu", rekao
je. "Zato nam se i ti ne bi prikljuio u Costa Mesi?
To bi ti pomoglo da naui vie o Bibliji."
Odmah sam prihvatio Chuckov poziv i pristupio
"Pastirskoj koli". Taj sam tjedan kroz cjelodnevno
prouavanje shvatio da je j edna jedina stvar koju
elim raditi vie od svega propovijedanje evanelja.
To me je motiviralo da vie vremena provodim uei
i prouavajui Rije Boju, kako bih bio uinkovit
govornik. Problem je bila injenica daj e engleski bio
moj drugi jezik i da mije manjkalo biblijskoga znanja.
No Bog me je oito upotrebljavao usprkos svim tim
oiglednim preprekama.
Jedne sam veeri za vrijeme jela rekao Sharon o
emu razmiljam. "Izgleda da u se morati prestati
baviti kung fuom i zatvoriti dvoranu jer mu ne mogu
137
posvetiti toliko vremena koliko on zahtijeva."
Sharon je na tu vijest problijedila. "Raul e, a to s
bebom? to emo raditi da bismo zaradili? Nitko ti
nee platiti evangeliziranje."
" Ne brini. Bog e se brinuti za nas. Zaposlit u se
da platim raune i sve potrebno za nau bebu. Ne
brinem se, Gospodin je uvijek imao neki posao za
mene. "
Ubr zo nakon t oga sreo sam se s Chuckom
Smithom. "Razgovarao sam juer s nekim iz San
Gabriel Valley", rekao je Chuck. "Rekao mi je da
nam je i u ovom podruju potrebna Calveary Chapel.
Zna li to sam mu rekao?"
"t o?" upitao sam.
"Rekao sam mu da ve imamo j ednu." Smijeak
mu se poveao dok je promatrao moju reakciju.
"Misli... mi ?" Skoio sam. "Ne mogu vjerovati!
Mi se moemo nazvati Calvary Chapel u Zapadnoj
Covini?"
"Tako j e! " Chuck nije mogao a da se ne nasmije
na moj izljev. "I Raule, ja te elim pripremiti da bi
bio ordiniran. Studirao si vrlo teko. Moje osoblje i
ja pomoi emo ti da bude ordiniran." To se slubeno
dogodilo 28. studenog, 1975.
Jedna stvar koju sam nauio od Chucka bila je da
ako Bog radi na slubi, On e se pobri nuti i za
potrebna financijska sredstva. Jo nitko nije znao za
nae planove, a ja nisam imao namjeru moljakati za
financijsku pomo. Nisam htio uzimati novac od crkve
jer sam vidio dovoljno da sam znao da i propovjednici
mogu zlorabiti novac. Ali kad se Sharon vratila kui
138
sa svog mjesenog pedijatrijskog pregleda, dala mi
je na znanje da je potreba stvarna. "Raul e, bolnica
trai da platimo unaprijed 800 dolara za roenje
djeteta!Ako ne platimo s osmim mjesecom trudnoe,
ne mogu tamo roditi dijete."
"Bog e se pobri nut i ", razuvj eravao sam j e.
"Nemoj se previe brinuti."
Da bih rasteretio njene misli, uzeo sam jo j edan
honorarni posao - u trgovini namirnicama punio sam
police. Oboje smo znali da je ovo uglavnom samo
simbolika gesta, jer nam pet dolara na sat nikada ne
bi bilo dovoljno da namirimo trokove u bolnici.
Izgledalo je smijeno da radim za tako malu nadnicu
kad sam ne tako davno zaraivao 300 dolara na sat,
pa i vie, u kung fu dvorani. Ali osjeao sam da moram
uiniti sve to mogu da bih sc pobrinuo za obitelj, a
zatim vjerovati Bogu da e se On pobrinuti za sve
drugo to je potrebno.
Jednoga je dana Sharon upala u kuu s pismom.
Lice joj je svijetlilo od uzbuenja. "Pogledaj!" U ruke
mi je poloila omotnicu. "etiri stotine dol ara! " To
bi pokrilo pola bolnikog rauna. "U pismu pie: Bog
je stavio na naa srca da vam ovo poalj emo!' " Nije
bilo napisano ime.
Nekoliko tjedana kasnije neke su ene na naem
biblijskom prouavanju darivale Sharon. Skupile su
neto novca da joj kupe dar, ali su skupile vie nego
to su oekivale. "Nismo znale to da ti kupimo", rekla
je domaica, "pa ti dajemo novac. Kupi to god ti je
pot r e bno. " Sa smi j ekom j e pr edal a Shar on
omotnicu. U omotnici je bio ek na 400 dolara.
139
Te smo noi Sharon i ja zajedno molili i zahvaljivali
Bogu za Njegovu skrb. Zatim je ona pogledala u mene
na j edan nov nain. "Raule, Bog ima svoju ruku na
tebi. Mogu to vidjeti. On j e na udnovati nain
pribavio ovaj novac za nas. On te upotrebljava da
dos egne mnoge i vot e. Mi sl i l a sam da e
oduevljenje nakon nekog vremena splasnuti, ali nije.
Bila bih u krivu da i dalje sumnjam u tebe."
Sharon je izgovorila ove posebne rijei tri i pol
godine nakon mog obraenja. Kako sam bio zahvalan
da sam joj dao dovoljno vremena da vidi Boje djelo
u mom ivotu! Sad je na brak postajao ak i jai, te
smo se itavim srcem zajedno bacili u slubu.
Foxovo kino se ubrzo popuni l o te j e Calvary
Chapel u Zapadnoj Covini moral a odravati dva
bogosluja u nedjelju. Tijekom naih bogosluja, za
dj ecu smo kori st i l i novoopr eml j eni s t udi o.
Financijska je potreba jo uvijek bila stvarna, ali su
se postupno ljudi poeli brinuti za nas bez da ih je
itko to traio. Jedan poslovan ovjek, koji nije znao
za nau potrebu, rekao mi je da osjea da mu Bog
govori da svaki mjesec daje u crkvu desetinu za moje
potrebe. Zatim nas je na crkveni odbor pouio da
na svakom jutarnjem bogosluju u nedjelju skupljamo
dobrovoljni prilog, i iz toga sam dobivao plau. Ali je
potreba za prostorom postajala sve vea. ak i s dva
bogosluja, kino je ubrzo postalo pretijesno.
Jednoga sam se dana vozio pored jednog skladita,
prekrivnog daskama, i vidio na njemu troan natpis
"za prodaju". Nakon to sam se kod odgovarajueg
140
pos r edni ka za prodaj u nekr et ni na r as pi t ao o
skladitu, crkva je udom uspjela skupiti 1500 dolara
za predujam. Bili smo uvjereni da Bog od nas eli da
i mamo tu zgradu te smo odluili zatraiti zajam.
ovjek u banci nas nije ismijao, ali je bio vrlo odreen:
"Bez jamstva nema pozajmice."
Odvezao sam se dolje do Costa Mese da posjetim
Chucka Smi tha, kojeg sam sad smat r ao svojim
pastorom. Traio sam ga savjet glede starog skladita.
Drei se njegova savjeta, naa je mlada crkva ubrzo
imala novi dom.
Naa nas je veza s Chuckom Smithom dovela do
nekih vrlo zanimljivih mogunosti. Jednoga dana dok
smo razgovarali, Chuck me je pitao bih li volio poi s
njim u Izrael.
"Ja? Vjerojatno se alite?"
" Za t o ne? Mislim da bi uivao u susretu s
premijerom Izraela."
Na sreu, imao sam vaeu putovnicu. Nekoliko
dana kasnije Chuck i ja smo sjedili u uredu j ednog
od najveih svjetskih politikih voda - u uredu
Menachema Begina. Dok smo ga ekali da stigne s
drugog sastanka, razmiljao sam o svom djetinjstvu
u Mexico Cityju i o svojih prvih 14 godina u Americi.
Sjetio sam se mrnje koja je gorjela u meni dok sam
bio tinejder i mlad ovjek. Sjetio sam se Vijetnama
i uasa tamo, te mog oajnikog nagona da idem dalje.
Razmiljao sam o Sharon i o zlostavljanju u naem
domu, te o naoj uzaludnoj borbi da imamo dobar
ivot. Moj ivot 24 godine nije bio nita drugo nego
neuspjeh.
141
A sada sam sjedio u uredu Menachema Begina!
Nema te ljudske sile koja bi me mogla ovamo uvesti.
Jedva sam uspio ui na imanje srednje kole Baldwin
Park. Boe, sve to se dogodilo od one nedjeljne
veeri Tvoje je djelo.
A zatim je trenutak alosti zasjenio ovaj sjajan
trenutak. Moj tata. Volio bih da je i on mogao biti
ovdje. On bi bio tako ponosan.
Misli su mi bile prekinute dolaskom tog velikog
ovj eka. Nakon to nas j e pri j azno pozdravi o,
razgovarali smo o razlogu naega sastanka, a kasnije
vodili i razgovor o prorokoj sudbini Izraela. Za
nekoliko minuta sastanak je zavrio.
Kad sam se vr at i o kui , poku ao s am ove
uzbudljive dogaaj e ispriati mojih roditelj ima.
" S amo sam el i o da si i ti mogao biti t amo" ,
oduevljeno sam govorio tati. "Bilo je nevjerojatno!"
Otac je kimao glavom, neto promrmljao i pogledao
u stranu. Zar se nikada nee promijeniti? pitao sam
se. To bi uistinu bilo krajnje udo da se on promijeni!
Jedne subotnje veeri u jesen 1982. zazvonio je
telefon. "Tvoja mama," proaptala je Sharon dok mi
je dodavala slualicu.
"Raul e. . . bojim se. . . " mamin se glas slomio od
jecaja. "Otac ti je pijan... i strano me zlostavlja..."
"Gdj e je sada?"
"Zaspao je. Alije tako nemiran... Znam da e se
probuditi i... tko zna to e se dogoditi?"
"Dodi ovamo i provedi no ovdje s nama. Pokuat
u razgovarati s njim sutra kad bude trjezniji."
142
Nakon tol iko godi na nevolja, moj a j e maj ka
konano stekla dovoljno hrabrosti da se rastavi od
tate. Zatim je moj otac dobio srani udar i bilo mu je
reeno da mora prestati piti ako eli ivjeti. Taj je
dogaaj moje roditelje opet spojio te su se ponovno
vjenali. Ali su tatine stare navike bile pretvrde da bi
se slomile. Ubrzo je ponovno pio. Cesto je majka
bjeala od tatinog pijanog bijesa u mir naega doma.
Ne sjeam se koliko sam puta pokuavao ocu
govoriti evanelje. Nau je crkvu posjeivao jedino u
posebnim prilikama kad su nastupala naa djeca. Tada
je stajao odostrag, gledao svoje unuke i nakon toga
nestao kroz vrata.
U nedjelju smo uj utro nas troj e i naih troje
djeaka otili u crkvu sumorna raspoloanja. Tog sam
jutra propovijedao iz Prve Ivanove poslanice. Sad sam
pouavao Bibliju knjigu po knjigu, redak po redak.
Pokuavao sam zajednici objasniti to je ljubljeni stari
apostol mor ao rei oni m prijateljima kojima se
obraao kao "djeice moja".
Svoju sam por uku zakl j ui o s moj i m
najomiljenijim recima iz Svetoga pisma: "Ovo je
sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas usliava
ako to molimo po Njegovoj volji. A ako znamo da
nas usliava to god ga mol i mo, znamo da ve
posjedujemo ono to smo ga molili."
Kao i uvijek, uputio sam poziv. "Boja je volja za
vas da prihvatite Njegova Sina, Isusa Krista. Ako ga
zatraite da ude u va ivot, da vam oprosti vae
grijehe i da vas uini novim ovjekom, On e to uiniti.
143
Dobit ete to ga budete traili. To je Njegova volja.
Doite sad, dakle, naprijed i primite ga. Ovdje su
savjetnici koji su spremni moliti s vama i pomoi
vam."
Zatvorio sam oi i molio ekajui na one koji e
moda htjeti doi naprijed. Tiho sam iznosio ovo
dragocjeno obeanje. Hvala Ti, Isuse, jer si odrao
svoju rije. Pogledaj kako si odgovorio na moje
molitve za Sharon, za Mamacitu, za Xavier a, za moju
majku, za 400 djece iz srednje kole Baldwin Park.
Gospodine, Ti moe promijeniti i moga tatu. Znam
da je to Tvoja volja. Hvala Ti to si promijenio mene.
Oprostio si mi i oistio moju prolost. Ako si mene
mogao upotrijebiti, moe uiniti sve!
Na kraju sam otvorio oi da molim s onima koji
su doli naprijed. Ispred oltara je bilo nekoliko ljudi,
ali je moj pogled primijetio ovjeka koji je dolazio
naprijed. Gruda mije zastala u grlu. Glava tog ovjeka
bila je sputena, a suze su mu tekle niz lice. Jedva
sam mogao moliti s onima koji su doli naprijed jer
sam bio tako slomljen.
Zatim, kad su savjetnici otpratili njega i nekoliko
drugi h u prostorij u za savjetovanje iza crkvene
dvorane, zajednici sam objavio: "Ovo je bio moj tata! "
Zajednica je od oduevljenja spontano zapljeskala.
Ono "krajnje udo" na posljetku se i dogodilo!
144
Poglavlje 12
NE VIE PRAZAN
Hladan vjetar Sv. Ana puhao je cijelu no istei
dolinu od smoga. isto nebo, bez oblaka, prostiralo
se iznad planina San Gabriel obeavajui sunano
poslijepodne. Dok sam se vozio prema roditeljskom
domu, imao sam osjeaj mira. Iekivanje je gotovo
grijalo aut o dok sam prolazio pozna! i m ulicama
Baldwin Parka.
Kakva je razlika nastala u domu moje majke i oca
otkad su predali svoje ivole Isusu! Zapravo sam sad
uivao posjeujui ih i razgovarajui s njima. Ovo je
uistinu udo... mislio sam dok sam parkirao auto
ispred njihove kue.
Dok sam ulazio, oi su mi brzo preletjele dnevnom
sobom, primjeujui razliite stvari koje su ukraavale
ovo mjesto. Slike. Lampe i knjige. Sitnice iz Mexica.
Veina od njih bila je tu otkad znam. Moj je um jurio
nat rag do onoga dana kad j e moja novoroena
kranska revnost unitila crkvene ikone koje su
j ednom tu stajale. Bila je to luda stvar, pomislio sam,
ali mi je drago da sam to uinio.
" O, zdravo, Raule. eli li eoca-colu?" Mama je
automatski krenula prema hladnjaku.
"Svakako. Gdje je t at a?"
145
"Odmah e se vratiti. Otiao je do duana."
Slijedio sam je u kuhinju. "Hej , mama, to si tada
mislila kad sam r azder ao sve svece. Jesi li se
uznemirila?"
" Pa, ni sam se ba uznemi r i l a. Samo ni sam
razumjela zato si to uinio. Oni su uvijek bili u naem
domu, a mislila sam kako ti postaje sve religiozniji,
jo e ti se vie svidjeti. Umjesto toga, ti si ih se htio
rijeiti. Ali nisu mi mnogo nedostajali."
"Razumije li sad zato sam to uinio?"
"Mislio si da im se molim ili tako neto. . . "
"Zna da im se mnogi katolici mole, mama. "
"Je li to tako loe, Raule? Na kraju krajeva, bolje
je moliti se nekome, nego se uope ne moliti!"
"Ne, mama, to nije istina. Ako se ne moli Bogu u
ime Isusa, zapravo se uope ne moli. Ti sveci' nisu
Bogu nita vaniji od t ebe! "
"Raul e! Nemoj tako rei! " Mamin je mrki pogled
pokazivao nevjericu. "Ti su sveci veliki ljudi Crkve -
ne obini poput mene! "
"Mama, Biblija govori da smo mi sw sveci!" Sad
je od uasa stavila ruku na elo. Nisam mogao a da
se ne nasmijem na njen ok. Nije se mogla zamisliti
kao svetica. A svakako nije mogla zamisliti ni mene
kao jednog od njih!
Uhvatio sam Bibliju s police i otvorio Novi zavjet,
Poslanicu Efeanima. "Posluaj, mama: Pavao, po
volji Bojoj apostol Krista Isusa, svetima, koji su u
Efezu, i vjernima u Kristu Isusu...' Zna li to ta rije
s vet i ' znai ? To znai , odvoj en, vj eran,
146
besprijekoran, posveen.' A to postajemo svi mi kad
nam Isus oprosti nae grijehe i spasi nas."
"Alije svece Crkva odabrala jer su inili udesa..."
S nevjericom je gledala u mene. "Zar ih zbog toga ne
trebamo tovati?"
"Svi mi moemo initi uda, mama. I li moe
podii mrtvoga ako to Bog eli od tebe. Tako i ja. Svi
mi moemo imati objave. Svi mi moemo ozdravljati
bolesne. Svi mi moemo promijeniti povijest svijeta
- kroz silu Boju u nama. "
Mama je pijuckala aj i gledala kroz prozor. Teko
je shvaala moje rijei. Ja sam govorio suprot no
svemu to je ona bila nauena, a ipak je mogla osjetiti
i st i nu u onome to govori m. Na posl j et ku j e
progovorila: "Dobro, dakle, vidim to misli. Ja im
se i ne molim, Raule. Ne vie."
"Mama, to je od svega najvanije. Biblija govori
da postoji samo jedna osoba koja moe govoriti Bogu
za nas - a ta je osoba Isus. On je nazvan naim
Posrednikom. Kad se, dakle, molimo nekom drugom,
mi uklanjamo Isusa s Njegova poloaja. to je jo
gore, Biblija isto tako govori da ne smijemo graditi
sebi kipove ili rezane likove' da ih tujemo. Ljudi
koji koriste svete slike', zapravo kre Boji zakon! "
Tad je ve tatin auto skrenuo prema kui. Mama
je skoila da bi mu pripremila alicu kave. Uao je s
vreicom namirnica u jednoj ruci i pismom u drugoj.
"Izgleda da e moja majka sljedei vikend biti ovdje,"
rekao je bacivi pismo na stol.
"Dolazi Mamacita? Hej , ovjee, to je stvarno
147
dobro! " Kao i uvijek, posjet Mamacite bio je neto
ugodno.
Tata se teko spustio na svoj stolac, spreman da se
opusti. Mama mu je dodala alicu kave pa je i sama
sjela, uivajui u svjeem aju. S uitkom sam gledao
u tu sliku. Koliko smo puta nas troje sjedili zajedno i
zapravo uivali u drutvu? U itavom mom ivotu to
je bilo mogue jedino kad je Boja iscjeljujua ruka
dotakla moju obitelj.
"Raul mi govori o svecima..."
"Sto s njima?" Tatin je glas zvuao malo osorno.
"Pa, Isus je bio taj koji je promijenio tvoj ivot,
tata. Nijedan od svetaca."
Kao da se malo opustio. "Jest, tako je. I ovjee,
meni je uvijek bila pot rebna promj ena. Samo je
ponekad teko priznati da vjera koju si uvijek imao
nije dobro obavila posao. Nije to j ednostavno. . . "
Tatin je glas postao zamiljen. Nisam mogao a da
ne suosjeam s njegovim zbunj enim osjeajima.
Svakako, Isus Krist je vrlo vaan dio katolike vjere.
On je Spasitelj koji je umro na kriu za grijehe svih.
On je uskrsnuo iz mrtvih i sada je na nebu. Te su
injenice isto tako drage katolikoj nauci kao i meni.
A ipak...
"Tata, stvar je u tome da oprotenje ne moe
dobiti od religijskog sistema. Oprostiti ti mora Isus.
Zna da je u katolicizam ukljueno toliko rituala i
ljudskog nastojanja da mnogi ljudi promae bit. Oni
ni kada ne naue poznavati Boga. I ak preesto
nikada ne naue da ih On uistinu, uistinu ljubi."
148
"Pa da", smijao se tata, "ja ak nisam bio siguran
postoji li Bog... a jo manje da me Bog ljubi."
I ja sam se malo nasmijao. "Bog o kojem sam
sluao dok sam rastao, sigurno nije bio Bog ljubavi.
Nikako. Bilo je prisutno mnogo straha. A to sam
vie inio krivo, vie sam htio pobjei od Njega.
Zamiljao sam da e me razapeti! Jo uvijek ne mogu
vjerovati koliko me ljubi. Jednostavno to ne mogu
vjerovati." Oi su mi se na trenutak ispunile suzama.
Tata je tiho potvrivao potiui me da nastavim.
"To je nevjerojatna stvar. Svima nam je potrebno da
odbacimo te religijske stvari i upoznamo Onoga koji
nas je stvorio... koji nas ljubi... koji je umro na kriu
za nas. To je to. To je itava pria: prihvatiti Njegovo
oprotenje i hodati s Njim. O tome razmiljam."
"Svi mi imamo mnogo toga za to trebamo biti
zahvalni, to je sigurno, Raul e. "
"Hej , tata, imam iznenaenje za tebe. Bi li htio ii
u Junu Ameri ku?"
"t o?"
Morao sam se nasmijati radi oka na tatinom licu.
"Jest! Naa crkva pomae izgraditi crkvu i biblijsku
kolu i Kolumbiji. Zato ne bi poao sa mnom? I
Sharonin tata ide. Dobro emo se provesti."
Mama je pruila ruku i uhvatila tatinu. "Zato ne
bi iao? Sad ima vremena."
"Razmislit u," rekao je tata.
Pogledao sam na sat. "Sad moram ii. Hej, ekajte
dok ujete moju propovijed sutra - ona govori upravo
o ovim stvarima o kojima smo razgovarali."
149
"O svecima?" mama j e bila zabrinuta.
" O j ednom odr eenom, odnosno odreenoj ,
mama. O Mariji."
"O blagoslovljenoj Djevici?" Sad je stvarno bila
zabrinuta.
"O Mariji, Isusovoj majci. Hoemo li se vidjeti u
crkvi?" Izletio sam kroz vrata, ljuljajui se dok sam
iao. Pitam se hoe Use pojaviti, mislio sam dok sam
se vozio.
Nekol i ko sam tj edana propovi j edao o razlici
izmeu religije i osobnog odnosa s Bogom. Nije samo
katolicizam to skree ljude. Ista se stvar moe
dogoditi i u naoj crkvi i moe dotaknuti i najiskrenije
krane. Onoga trenutka kad ljudske aktivnosti i brige
ovoga svijeta stanu na na put i sjednu do Isusovih
nogu, mi gubimo dodir s Njim.
Ali zapravo me je uznemiravala molitva Djevici
Mariji. Od samog mog vlastitog obraanja drao sam
da je to opasna nauka. Vozei se u ured, ponovno
sam o tome razmiljao. Poganstvo je ono to me ljuti.
Svaki lani religijski sistem u povijesti svijeta imao je
majku boicu. A ne moete izbjei injenicu da
mnotvo rimokatolika stvarno tuje Mariju. togod
vam kau, oni je zapravo oboavaju.
Um mi je znao to mi je potrebno rei. Mnogi od
onih koji su me doli sluati propovijedati bili su iz
katolike pozadine. elio sam da saznaju istinu iz
Svetoga pisma. Moj je jedini problem bio u tome to
ih nisam htio sablazniti. Upravo kao i moji roditelji,
ti su iskreni ljudi bili zaljubljeni u tradiciju. Oni su
150
imali vie problema sa svojim vlastitim emocionalnim
reakcijama, nego sa stvarnom duhovnom istinom.
Mogu li govoriti istinu u ljubavi?
U nedjelju ujutro jo sam se uvijek borio s tom
porukom. Ali sam znao daj e moram ispropovijedati.
"Boe", molio sam dok sam iao u crkvu, "govori kroz
mene silom svoga Svetoga Duha. uvaj moj jezik i
daj mi hrabrost."
I tako sam propovijedao. Opisao sam trenutke kad
je Isus dao Mariji na znanje da je On Sin Boji, s
odgovornostima koje su daleko izvan njena dometa.
"Kad je Isus imao samo 12 godina i Marija gaje traila
u jeruzalemskom hramu, rekao joj je: Pa zato ste
me traili? Zar niste znali da ja moram biti u kui
Oca svoga?'
Kad je Isus izvrio svoje prvo udo u Kani ,
pretvarajui vodu u vino, Marija mu je ukazala na
problem nedostatka vina. Sto hoe ti od mene,
eno?' rekao je On.
Kad su Marija i Isusova braa jednoga dana doli
da ga vide, On je rekao: Moja su majka i moja braa
oni koji sluaju rije Boju i tvore je.'
Jedino je s kria Isus obratio posebnu pozornost
na Mariju prepoznajui je kao svoju zemaljsku majku.
Ali tada ju je predao svom ueniku da se brine za
nju."
Zat i m sam iao dalje govorei o tome kad je
Marija posljednji put spomenuta u Svetom pismu, u
Djelima apostolskim 1,13.14. "Tko je bio u gornjoj
sobi? Svi uenici i ene, ukljuujui Mariju - Njegovu
151
majku. Je li se itko molio Mariji? Ne! Svi su oni molili
da padne sila Duha Svetoga, kao to je Isus obeao.
Ona je molila zajedno sa svima ostalima. Znal a je,
nai me, da je i njoj, kao i svima ostal i ma t amo,
potrebna sila.
Prva poslanica Timoteju 1,5 govori: .. .jedan je
Bog, j edan je i posrednik izmeu Boga i ljudi,' a to je
ena Marija. Je li tako kae? Ne! Sveto pismo govori
da je samo j edan posrednik izmeu Boga i ljudi, i to
je Krist Isus, koji je dao svoj ivot kao otkupninu za
sve.
Nikada se ne smijemo moliti Mariji. Moramo ii
izravno do prijestolja milosti po Isusu Kristu. U Mariji
nemamo nita. Nita nemamo ni u apostolima. Ali
i mamo izravan pristup Bogu svemira kroz Njegova
j edinorodenoga Sina, Isusa Krista!"
Zastao sam na trenutak da bih uhvatio dah. Oi
su mi prole okupljenom zajednicom. Svi su bili mirni.
Srce me je boljelo za svaku osobu tamo da bi to
razumjela. Osjeao sam da mi se glas smekava.
"Nisam ja protiv katolika. Ja sam za katolike jer
rije katolik' znai sveopi - j edno tijelo. elim da
znate: da biste bili katolik, pravi katolik, morate biti
nanovo roeni od Duha Svetoga. Morate prihvatiti
Isusa kao Gospodina i Spasitelja. Tada ete biti j edno
s Njim. I tada svi moemo biti j edno. "
Nekoliko je ljudi nakon bogosluja predalo svoje
ivote Isusu i bio sam zahvalan za to, no jo sam uvijek
osjeao da se treba vie rei o tom predmetu osobnog
odnosa s Bogom i religije. I tako, kad je Mamacita
152
narednog vikenda stigla, htio sam s njom razgovarati
o tome to je Bog uinio u njenom ivotu.
Sharon i ja smo je j edne svjee, vedre veeri
pokupili u domu mojih roditelja. Bila je to j edna od
onih kalifornijskih noi kad se palme jasno naziru
naspram tamnoplavog neba. Kroz sumrak sjala je
samo j edna zvijezda. Nismo mogli a ne primijetiti
ljepotu Bojeg svijeta dok smo odlazili na zajedniku
mirnu veeru.
Nakon to smo naruili jelo i uli neke obiteljske
novosti, poeo sam postavljati pitanja koja su mi
danima navirala u mislima: "Mamacita, nakon toliko
vremena to si ga provela kao katolkinja, to te navelo
da preda svoj ivot Isusu?"
Na trenutak je bez rijei gledala u mene, paljivo
sastavljajui odgovor za mene: "Raule, prije nekoliko
godina otila sam na misu i sjela na svoje uobiajeno
mjesto u prvom r edu-zna gdje sam uvi|ck sjedila."
Odmah mi seje pojavila slika crkve moje mladosti
u Mexico Cityju u koju je odlazila moja obitelj.
Gotovo sam mogao osjetiti miris tamjana
Nastavila je svoju priu: "ekala sam da pone
bogosluje izgovarajui nekoliko molitava, kad je
j edan od crkvenih voa doao do mene i zatraio da
se maknem. Isprva nisam razumjela, ali sam tada
vidjela to se dogaa."
Mamaci ta je zastala, uzela nekoliko zalogaja i
zatim nastavila: "U crkvu je doao jedan vrlo bogat
brani par. Odmah sam ih prepoznala. Bili su to
ugl edni ljudi naega drutva koji su se ri j etko
153
pokazivali na misi. Ali radi svoga bogatstva i pozicije,
sveenici su smatrali da bi trebali sjediti u prvom redu.
Naravno, ja sam se moral a maknuti . I tako sam
ostatak bogosluja stajala odostraga."
Sharon i ja smo se pogledali. Kako je lako ljudima
ugostiti bogate, pa i u protestantskim crkvama!
"to je to tebi znailo, Mamaci ta?"
"To kao da je rasvijetlilo itavu situaciju. Ovo je
bio savren primjer ispraznosti religije. Nitko se u toj
situaciji nije brinuo za mene. Nitko nije razmiljao o
mojim osjeajima. Jedina su briga bili novac i ugled
koji bi crkva kroz te bogate ljude mogla primiti."
"I to si onda uinila?"
Mamacita se nasmijeila. Njena me sljedea izjava
iznenadila: "Nakon toga poela sam itati Bibliju.
Htjela sam saznati vie o Bogu. Znala sam da nije
On razlog za svu prazninu. Oduvijek sam vjerovala u
Njega. Sjea li se kako sam se obiavala moliti za
t ebe?"
Potvrdio sam glavom. Sjaao sam se vrlo dobro.
"Pa, vie sam nauila kroz j edno itanje Biblije,
nego to sam nauila odlazei na mise itav svoj ivot!
Odmah sam se iznutra poela mijenjati. A zatim, kad
sam dola ovamo i vidjela promjenu u tvom ivotu,
poela sam uviati'ono to sam osjeala i itala. Isti
ivot kroz koji sam prolazila bio je vidljiv u tebi i u
ljudima koji su bili u tvojoj crkvi. Na posljetku sam
shvatila da Boga mogu upoznati osobno bez ikakve
religije. Tada mi je Bog pokazao da me ljubi. Nakon
toga vie nikada nisam bila ista!"
154
"Ali to se dogodilo?"
Mamaci t a se nasmijeila, a u oima su joj se
pojavile suze. "Traila sam ga da mi oprosti i da ude
u moj ivot. Prihvatila sam Njegov besplatan dar
spasenja po Isusu. Zar se ne sjeate noi kad sam u
crkvi ila naprijed do oltara na molitvu?"
Sharon i ja smo potvrdili glavom. Nijedno od nas
to nikada nee zaboraviti.
"Pa, otada u meni vie nema prazni ne! "
Nema praznine!Kad sam se te noi vratio kui,
pao sam na koljena u molitvi. Mogu li ikada shvatiti
puninu duha koju daje Isus? Mogu li ikada lijeima
iskazati neiskazanu radost i mir koji dolaze kad
Njegov Duh Sveti ljubavlju izmijeni ivot? Mogu li
ikada dovoljno dobro govoriti i pomori l|iidima da
oiste mrani talog tradicije i poslanu ista i prazna
posuda spremna da bude ispunjena novim ivotom?
"O, Boe! " moja se molitva izlijevala poput bujice.
"Poznato Ti je gdje sam ja bio. Zna i gdje je moja
obitelj bila. A tamo vani postoje milijuni drugih koji
su zatvoreni u istu krivnju, u isti strah i u istu prazninu
kao to smo bili i mi. Boe, Ti si izbavio svakoga od
nas. Sad nas upotrijebi. Upotrijebi mene. (iospodine.
Ja elim iriti poruku spasenja svakome tko je u
ropstvu. Katolicima, protestantima, ateistima. Nije
mi vano otkuda dolaze. elim svakome govoriti,
Boe. Svakome!"
Nekoliko tjedana kasnije tata i ja smo letjeli u
Kolumbiju da govorimo ljudima o Bojoj ljubavi.
Zaj edno smo s ljudima iz nae crkve iz Zapadne
155
Covine itav dan teko radili, a zatim smo naveer
odravali bogosluja. Deset dana smo tata i ja uivali
u rotilju, etnjama, smijehu, plau i razgovoru. Bog
je iscijelio na odnos koji nije bio dobar otkad sam
znao za sebe.
Kad smo letjeli kui, pitao sam tatu to misli o
naem putovanju. "Ljudi su bili tako dobri", rekao
je. "Bilo je kao da nas godinama poznaju. Dogaa li
se to uvijek tako medu kranima?"
"Da, tata, tako bi barem moralo biti!"
"I kako su samo ljudi svake veeri dolazili na
bogosluja... Raule, kad god poeli da idem s tobom
u tvojoj slubi, samo mi daj do znanja."
Nisam mogao a da se ne nasmijem. Bog je uinio
daleko vie nego da je samo doveo mog oca Kristu: i
njemu je dao srce za slubu. Sad su svi u mojoj obitelji
sluili Bogu!
156
Poglavlje 13
OD BIJESA DO SLOBODE
Slani mi je zrak udarao u mokro lice, hladan i
osvjeavaju. Mjesecima se nisam imao vremena
surfati i bilo je divno opet biti na vodi. Tamo na plai
Huntington, pod toplim suncem, ekao sam na veliki
val da me odnese prema irokom, toplom pijesku.
Kad sam priblino nakon jednog sata iao natrag
prema obali, primijetio sam mladog ovjeka koji kao
da me gleda. Sjedio je gotovo nepokretan na runiku;
duga mu je kosa dodirivala ramena. Nije mi dugo
trebalo da zamijetim da nema nogu. Vijetnamski
veteran, siguran sam, rekao sam sam sebi.
Ali kad sam ga bolje pogledao, otkrio sam da mi
ovaj ovjek oprezna pogleda nije stranac. "Johne! "
povi kao sam kad sam ga i znenada pr epoznao.
Zajedno smo proli kroz logor za vojnu obuku. " Ne
mogu vjerovati, ovjee! to ti tu radi?"
"Sigurno ne surl'am," rekao je gorko, pokazujui
prema svom donjem dijelu tijela.
"Je li se to dogodilo u Namu?"
"A gdje drugdje?" nasmijao se, ali na njegovom
licu nije bilo zabave.
"Pa da, ovjee. I sam sam proveo tamo godinu
dana. Znam to to znai." Slike su mi se pojavile u
157
mislima. Eksplozije nagaznih mina. Zvuk pucnjave.
Izmrcvarena tijela prijatelja, umirua i unitena. Iako
su none more prije etiri godine s mojim obraenjem
prestale, sjeanja nikada nee nestati. Nisam bio tamo
kad je John izgubio noge, ali sam tono znao to se
dogodilo.
"Izgleda kao da si ti izaao normal an." John me
je promatrao dok je govorio. "Uvijek si bio lud. Jesi
li pobio sve to si vidio?"
"Tako neto... bio sam prilino bijesan, priznajem.
Nije mi mnogo trebalo da nauim kako biti pijan od
ubijanja. Bilo je to kao da idem u lov na jelene ili
tako neto. Zna ve kako."
"Ne ba. Bio sam tamo samo dva tjedna kad sam
ostao bez nogu. Nisam imao mnogo vremena za
zabavu." Johnove su smee oi zasjale od bijesa svaki
put kad je progovorio. Sjeao me se iz logora za
obuku, ali nije me vidio otkad sam predao svoj ivot
Isusu Kristu. Dok sam sjedao u pjeak do njega, u
sebi sam izgovorio brzu molitvu: Boe, otvori mi vrata
da mu posvjedoim.
Nastala je stanka u razgovoru dok su ogromni
valovi nosili ostatak surfera kroz guste kapljice vode.
Svi su na obali prestali govoriti gledajui i smijeei
se ovom uzbuenj u. Na kraju j e John ponovno
progovorio: "Sto sad radi da bi preivio?"
"Sad sam uitelj Biblije, ovjee."
John je izgledao zapanjeno. Isprva je ostao bez
rijei, a zatim se nasmijao: "ali se, zar ne?"
" Ne, ozbiljan sam. Jesi li ikad uo za Calvery
Chapel iz Zapadne Covine?"
158
"Pretpostavljam..."
"To je moja crkva, ovjee. Ja sam tamo pastor."
"Nikada ne bih pomislio da e ti tako zavriti! Ti
si posljednja osoba od koje bih oekivao da je vidim
kao past ora! " John je izgledao sumnjiav, ali mu
radoznalost nije dala mira. "Kako si postao tako
religiozan?"
"Zapravo mislim da je to bilo radi Nama. Zna,
ranije sam bio tako pun mrnje. Sjea se kako sam
se uvijek tukao?"
John se zasmijuljio: "Tko bi mogao zaboraviti?"
"Kad sam dospio tamo, eksplodirao sam. Bio sam
opsjednut mrnjom. Hti o sam sve pobiti, ukljuujui
i moje zapovjednike! Na posljetku su me bacili u
duevnu bolnicu jer sam bio vrlo udan. . . "
"Ti si stvarno bio l ud! " John se nasmijao na ovu
svoju malu alu.
"Bio sam. Zatim su se sjeanja poela vraati. I
none more. Nikako se nisam mogao rijeiti krivnje i
nasilja. Uznemiren bih odlazio na spavanje i budio
bih se usred noi urlajui."
"Znam, i ja. Mislim da mnogi momci prolaze kroz
t o. . . Razgovarao sam s desetak veterana koji imaju
isti pr obl em. Vei na odl azi psi hi i ma da i m
dekodiraju' mozak."
Duboko sam uzdahnuo. "Dakl e, moj se mozak
dekodirao' j edne noi. Bio sam tako ljut da sam
sjedio u dnevnoj sobi sa svojom .22-kalibarskom
pukom ekajui da ubijem enu i djecu. Negdje u to
vrijeme j edan je propovjednik na televiziji poeo
159
govoriti o Isusu Kristu. Rekao je da mi mogu biti
oprotene sve zle stvari koje sam ikada poinio zato
to je Isus na kriu umro za moje grijehe. Za sve!
Nisam to mogao vjerovati! Spustio sam se na koljena
poput zatvorenika, sav u lancima, ljut i bijesan. A na
noge sam se podigao kao slobodan ovjek!"
John je otro gledao u mene; elina je tvrdoa
svijetlila u njegovim oima. "Dakle, mene ba previe
ne zanima Bog koji je dopustio da mi se oradogodi . "
John je pokazao na ostatke onog to su j ednom bile
jake, zdrave noge. "Ma hajde, ovjee, pokuava mi
rei da je Bog ljubavi dopustio da mi noge budu
raznijete?"
Ti suu j e misli poj uri l o kroz moj um. Laki
odgovori ni kada ne bi zadovoljili ovjeka poput
Johna. On je bio silno ogoren i silno razoaran
ivotom. to bih morao rei? U sebi sam izmolio jo
j ednu molitvu: Boe, daj mi mudrost!
"I Isus je trpio, ovjee. On je umro na kriu u
daleko veoj boli nego to e je ti ikada osjetiti,
koliko god gadna bila. A zna li zato je umr o?"
"Pa... radi politike. On je bio rtva."
"Nikako, ovjee. Isus je dragovoljno predao svoj
ivot. On je bio Sin Boji. On je doao na ovu zemlju
iz j ednog razloga - da umre. On je umro i za tebe,
Johne. On je umro da bi ti mogao imati ivot vjeni.
On zna za tvoju bol - On je bio jo gore povrijeen.
A kroz sve to je proao da bi ti mogao imati ivot
vjeni na nebu."
John je okrenuo glavu prema uzburkanom moru
razmiljajui o mojim rijeima. Na poslj etku je
160
slegnuo ramenima: "Jo uvijek tvrdim da Bog ljubavi
ne bi dopustio da se to dogodi..." Meutim, iz nekog
razloga nije zavrio svoju reenicu.
"Zat o ponekad ne svrati u crkvu da me vidi.
Moemo jo razgovarati. Zaj edno emo ruati. U
redu?"
Di gao sam se da odem i ponudi o mu ruku.
Otklonio ju je i iroko se osmjehnuo. "Nikada ne bih
povjerovao da e se pretvoriti u propovjednika,
Raule. Pa, svratit u j ednom. Vidimo se, ovjee."
Dok sam se vozio kui, razmiljao sam o Johnu.
Koliko je mladia poput njega j o uvijek vodilo
vijetnamski rat u svom bolnom srcu punom oiljaka?
Jamano ih ima na tisue i tisue. Toliko ljudi bez
udova. Toliko mladia koji jo uvijek osjeaju krivnju
jer su ubijali kad nisu imali drugog izbora.
Za j ednu sam stvar bio siguran: ljudi poput Johna
ne razumiju Boju ljubav. Oni nemaju pojma da ih
Bog dri dragocj eni ma i da ih eli blagosloviti
dobrotom i milosrem.
Prouavao sam Bibliju spremajui se govoriti iz
13. poglavlja Ivanovog evanelja. Redak 5 govori:
" Zat i m ulije vodu u posudu za pranje te pone
uenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijae
opasan."
Prao je njihove noge? Razmiljao sam. Bio je to
Bog itavog svemira. Kako je mogao vaditi tako
poniznu stvar?
itao sam dalje otkrivajui da je imun Petar ve
iznio moj prigovor: "Gospodi ne! Ti da meni pere
noge... Ne, nikada mi ti nee prati noge. . . "
Isus mu je odgovorio: "Ako te ne operem, nee
imati dijela sa mnom. "
imun Petar je odgovorio: "Onda, Gospodine, ne
peri mi samo noge nego i ruke i glavu!"
Jo uvijek mogu osjeati suze koje su zalile moje
oi kad su te rijei prvi put dosegle moje srce. Isus
nas je dovoljno ljubio da nam opere noge! Isus je
dovoljno ljubio Raula Riesa da opere njegove noge\
Neizmjerna ljubav Boja prema Njegovom narodu
postala je u tom trenutku moja osobna stvarnost.
Ali to s Johnom? Kako bih mu mogao pomoi
da razumije?
U dani ma koji su slijedili nakon "sl uaj nog"
susreta s Johnom, esto sam razmiljao o mom
vlastitom iskustvu u Vijetnamu. Razmiljao sam o sve
veem bijesu koji je postao dio osobnosti ivota mlade
odrasle osobe. Zatrovane i bolne rane od bijesa
nikada nisu ozdravile. A kad sam napustio Vijetnam,
bile su strano zaraene mrnjom.
"Sotona te sigurno drao u svom stisku!" naglasio
j e j edan novi obraeni k nakon to j e uo moj e
svjedoanstvo. Nikada nisam bio siguran koliko je
mog bijesa bilo od avla, ali je bilo oito da sam bio
potpuno pod utjecajem zla kad me je Bog dohvatio.
On me je susreo tamo gdje je moja potreba bila
naj vea. J e dnom kad me j e dot akao t opl i m,
iscjeljujuim uljem svoga Svetoga Duha, moj se
unutarnji ovjek obnovio i ozdravio, za to uope
ranije nisam znao.
Vozei se jednog subotnjeg jutra kroz proljetnu
kiu prema crkvi, ponovno sam razmiljao o problemu
162
vijetnamskih veterana. Moda je to stvar oprotenja...
oprotenje mora negdje zapoeti. Gdje ono
zapoinje?
Mor ao sam mal o prouiti tu stvar i htio sam
upotrijebiti neke knjige koje sam ostavio u uredu. Tog
sam se kinog dana izgubio u pripremanju propovijedi
kad je tihi kucaj na vratima skrenuo moju pozornost.
Pogledao sam i tamo je stajao John! Proli su tjedni
od naeg prvog susreta, no konano je doao do nae
crkve. "Hej , ovjee! Odlino to te ponovno vidim!"
pozdravio sam ga. "Kako si?"
"Ako stvarno eli znati, sit sam ivota." John je
osorno izbacivao rijei. "Umor an sam od povlaenja
ovog iznakaenog tijela uokolo. Ponekad mi se ini
da e mi mozak eksplodirati."
Pogledao sam u mladog ovjeka i inilo mi se da
e mi srce pui. "Johne, mora se susresti s Isusom.
U tome je stvar. Ne moe dalje bez Njega..."
Ista tvrdoa koju sam prvi put vidio na obali
ponovno je sledenila njegovo lice. "Bog nije netko
koga elim sresti..."
Oprotenje... ono mora negdje poeti. "Johne,
misli li da ti se to dogodilo j er te Bog za neto
kaznio?"
" Da! Ranije sam se dobro zabavljao, ako zna to
mislim. Mislim da sam se malo vie zabavljao nego
to je Bog od mene htio. I tako se On za tu stvar
pobri nuo! " Gorkim je smijehom zavrio svoj izljev.
"I tako misli da ti je Bog odvalio' noge jer si bio
zloest? To nije istina, Johne. Bog nas k sebi dovodi
163
jer je dobar, a ne jer je ljut." Otvorio sam Bibliju u 2.
poglavlju Poslanice Rimljanima.
"Il i prezi re bogatstvo dobrot e, strpljivosti i
velikodunosti Njegove ne shvaajui da te dobrota
Boja k obraenju privodi?"
John me prazno pogledao. O emu je razmiljao?
"Ovo je grozan svijet, Johne. Djeca gladuju. Nevini
pogibaju na ulicama. Kamo god pogleda, svugdje
vidi tragediju. Nisi samo ti u pitanju, to je svugdje.
Razlog tome nije Bog - ve ovjek. ovjek je pun
grijeha. On je zlo stvorenje, daleko od Boga. A to
dalje tri mo od Boga, vie pr i donosi mo svom
problemu.
Ali je Bog stvorio put za ovjeka da pobijedi zlo
dobrim - kroz krv Njegova Sina Isusa. S Njegovim
Duhom u svom srcu moe poeti mijenjati svijet.
Moe initi drukije. A bez Njega, ti i ja smo samo
dio ludila. ovjee, poznato ti je kako sam ja bio lud.
To nije tajna. Ali me je Bog promijenio u vrijednu
osobu. I On e uiniti istu stvar za tebe ako mu
dopusti."
" Jamano se ali! Kako bi h mogao post at i
vrijedan ovjek bez nogu? Sad ne mogu nita raditi.
Hendikepiran sam. to misli pod ' vrijedan' ?"
"Radi se o tvom unutarnjem ovjeku, Johne - ne
o tvojim nogama i rukama. Bog gleda na osobu
iznutra. On tvoj ivot moe pretvoriti u neto divno
- s nogama ili bez njih! Ali ne moe, ako mu ne
dopusti da promijeni tvoje srce. Zato ne prihvati
Njegovo oprotenje upravo sada?"
164
"Oprotenj e za to? to sam bogalj?" estoka
ljutnja Johnovog duha bila je u svakoj rijei koju je
izgovorio.
"Biblija kae: Svi su sagrijeili i lieni su Boje
slave.' Ti. Ja. Svi. Svako malo dijete i ovjek. Svi smo
mi iznutra prljavi. A On nas eli oistiti."
"to bih, dakle, ja trebao uiniti?" U svoj svojoj
bespomonosti, kao da se bljesak nade pojavio u
njemu. "Sve u pokuati. U takvom sam kaosu da
nita ne mogu izgubiti!"
"Johne, elim da zajedno sa mnom moli. Samo
ponovi iste rijei koje ja izgovorim... Boe, ja sam
grjenik."
"Boe, ja sam grjenik..."
"Silno elim da mi oprosti..."
"elim da mi oprosti..."
"el i m pozvati Tvoga Sina Isusa u svoj ivot da
bih se iznutra mogao promijeniti..."
I tako se dogodilo da je John prihvatio Isusa u
svoj tragini ivot. Njegove su oi bile pune svjetla
od onoga trenutka kad smo zavrili molitvu. Neke su
promjene nastale brzo, a za druge je bilo potrebno
vrijeme. Morao je svladati mnoge boli i mnogo je
morao oprostiti.
U tjednima koji su dolazili viao sam ga s vremena
na vrijeme u crkvi. Primijetio sam da se bolje brine
za sebe. Odjea mu je bila istija. Izgledalo je da i
svoju dugu kosu ee pere. No j edne sam nedjelje
na prvi pogled vidio da stvari s Johnom nisu dobre.
"Hej , ovjee! to se dogodilo? Izgleda kao da te
netko prebio, u emu je probl em?"
"Zaboravi, Raule. Nije nita."
"Kako to misli, nije nita? Jesi li bijesan na
nekoga? Jesam li ja rekao neto to te uznemirilo?"
Um mi j e brzo pr oao kroz cijelu propovi j ed,
pokuavajui se prisjetiti neega to ga je moda
uznemirilo.
"Ne, samo... zapravo ne znam je li sve to istina.
Mislim, kad doem ovamo, svi govore o Bogu, Isusu
i o tim stvarima. Ali izvan ovoga mjesta, svijet ide
dalje. Nita se zapravo nije promijenilo. Vie ne znam
to je stvarnost, a to nije."
"ita li Bibliju, Johne? Jesi li u Rijei? Mora
ostati u Rijei, ovjee, ili e otpasti..."
"Da, pokuavam itati. Ali je veinu onoga teko
razumjeti. Znam to rijei znae, no ne znam kakve
one veze imaju sa mnom. "
"Jesi li u grupi koja prouava Bibliju?"
"Zapravo ne... bio sam jednom, ali nikoga nisam
poznavao..."
Svakako, ni t a ne moe zami j eni t i os obno
prouavanje Biblije i molitvu. Poznavati se osobno s
Isusom j edno je od najdivnijih iskustava koje j edan
novoobraenik moe imati. No bilo je lako vidjeti da
John treba zajednitvo i pomo drugih vjernika da bi
jaao u vjeri. Nakon to sam ga odveo do nekoliko
kunih uitelja Biblije, pronali smo jednog mladog
ovjeka koji e pouavati Johna Rijei, moliti s njim
i voditi brigu o onome to mu je potrebno. Nije mnogo
vremena prolo, a John je i sam nauio kako pomagati
drugima.
166
Nekoliko mjeseci kasnije, John i ja smo zajedno
rual i . Dok smo sjedili u l i j epom meks i kom
restoranu blizu crkve, dugo i dobro sam se zagledao
u njega - i nisam mogao a da se ne nasmijem. On je
bio oigledno promijenjen ovjek. "Ne izgleda kao
isti ovjek kojeg sam sreo na obali. Kako se sad
osjea?"
"Raul e, ja nisam isti ovjek. O da, jo sam uvijek
bogalj, to i sam moe vidjeti, ali u sebi imam mir.
Nema vie nonih mora. Nema vie mrnje. Nema
vie gorine. To je tako divno. Pokuavao sam se sam
promijeniti, ali nisam mogao. Ali sad me je Bog
dohvatio i vie se ne mogu vratiti. Nikada! Novi sam
ovjek!"
" Znam, Johne. Biblija govori: ...ako je tko u
Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo,
nastal o! ' To je ono to novo roenj e znai. Ti si
stvarno novo malo dijete u Duhu. Dok se bude
hranio na mlijeku Rijei - na Bibliji - i poivao u
Bogu, rasti e. Postajat e sve jai i jai, Johne. I
moi e izrasti u velikog ovjeka Bojeg."
John je gledao u mene, tiho na trenutak kimajui
glavom. Zatim se nasmijeio. "Postoji neto to sam
te htio pitati? Misli li da demoni ine da mrzimo? Je
li sav bijes od avla ili se tu radi samo o nama
sami ma?"
"Ni na koji nain nas sotona nije imao u potpunoj
kontroli. Znam da je to istina. Siguran sam da nas
demoni mogu navesti da inimo neke stvari. Kad ivi
u tijelu, kao to smo mi ivjeli, dio si sotonskog
kuanstva. Ali kad nas je Bog prihvatio u svoje
kraljevstvo, sotona nas je morao pustiti."
"Znai , ne moramo se vie brinuti radi njega..."
"To nisam rekao, ovjee!" Poeo sam se smijati.
" On se uvijek unja okolo traei da nekoga prodere.
Ono to sam rekao znai da mi vie ne pripadamo
njemu. Sve dokle god se drimo blizu Isusa, sluamo
Njegov glas, itamo Njegovu Rije i pokoravamo se
vodstvu Duha Svetoga, sotona nas ne moe epati.
On se s nama moe boriti, ali nas ne moe pobijediti!"
"Naui o sam j edan redak Biblije dok sam j e
prouavao, Raule. On govori: Ali u svemu ovom
sjajno pobjeujemo po onome koji nas je ljubio.' U
oima ovoga svijeta mogu biti gubitnik, ali Bog me je
nainio pobj edni kom u Duhu. " Dok j e govorio,
Johnove su oi sjale prakrasnom radou. Njegovo
se lice smekalo. "Bog nas stvarno ljubi, Raule. Sad
to razumijem. On me stvarno, stvarno ljubi. "
Oi su mi se preplavile suzama dok sam gledao
na svog nanovo roenog prijatelja. "To je prekrasno,
Johne. Samo je Bog mogao nainiti takvu promjenu
u tebi. To je tako lijepo da ne mogu shvatiti!"
168
Poglavlje 14
ISPUNJEN... U NJEMU
Jesenski su vjetrovi donosi l i teku magl u u
podnoj e brda San Gabri el . Prednj a su svjetla
automobila u izmaglici bila mutna, vidjeli su se samo
bijeli krugovi. Bio sam sretan to idem kui - ova
no nije bila za vonju.
Kad sam stigao kui, primijetio sam da svjetlo jo
uvijek gori u dnevnoj sobi. Moda Sharon jo ne
spava, pomislio sam. Bila je to duga veer u crkvi i
bio sam iscrpljen, no nekoliko minuta sa Sharon
pomoglo bi mi da se opustim. Tiho sam otkljuao i
uao kroz prednj a vrata. Sharon me pogl edal a i
nasmijeila mi se kad sam uao u dnevnu sobu. Bila
je sklupana u svom omiljenom stolcu, s Biblijom u
krilu. Koliko sam puta uao u kui i naao je na tom
istom mjestu kako ita Rije Boju? Bio sam dirnut
tom slikom.
"Kako j e bilo, Raul e?"
" O, dobro... sve je bilo dobro. " Bacio sam se na
kau i na t r enut ak j e gl edao. " Zna , ne mogu
vjerovati. Upravo sam razmiljao kako sam te bezbroj
puta tu naao da sjedi i ita Bibliju kad sam doao
kui. I evo tebe opet! Ista odjea, isti stolac, ista
lampa..."
169
Shar on se nasmi j al a. "To t e nekad st varno
dovodilo do bijesa, zar ne?"
"O da... mrzio sam to. To me je silno uvjeravalo
da ivim pogreno. Sad me to blagoslivlja. Jo se
uvijek pitam kako si uspjela preivjeti sve one grozne
godine."
"Ponekad se i sama pitam. Sigurno ne bih htjela
to jo j ednom proivjeti. Ali zna, mislim da je mnogo
toga bilo radi moje obitelji. Moji su me roditelji
odgojili da pomo trai m u Bibliji... da trai m
Gospodina, da itam Njegovu Rije."
"Misli li da bi se rastala od mene da si bila
drukije odgoj ena?" Pokuavao sam zamisliti ivot
bez Sharon. Bilo je to nemogue.
" O, j amano. Ali sam ja uvijek vjerovala da je
razvod pogreana stvar i da ne treba bjeati od
problema. To je bilo usaivano u mene itav moj
ivot."
Na um mi je pao dobro poznati redak iz Svetoga
pisma te sam ga citirao: "Upuuj dijete pr ema
Njegovom putu, pa kad i ostari, nee odstupiti od
njega.' To ti samo pokazuje Boju vjernost, zar ne?"
"Upravo to, Raule. Tako sam zahvalna za temelje
koje su moji roditelji poloili u moj ivot. Radi njih
sam uvijek imala Boju istinu kao sidro. Ono me je
dralo postojanom kad je sve drugo nestajalo."
Sjetio sam se nekoliko drukijih ena koje su dole
k meni po savjet u proteklih nekoliko mjeseci. Neke
su bile fiziki zlostavljane od svojih mueva. "to bi
ti rekla nekoj eni koju mu tue? Neki dan mi je u
170
ured dola j edna gospoda koja je bila u stvarnom
strahu; mislila je da e je mu ubiti ako ostane s njim.
Zato me nisi napustila?"
"Nisam te napustila jer nisam htjela da naa djeca
zavre s drugim ocem. Znala sam da u na kraju sresti
nekog drugog i to bi bio kraj. Nisam htjela da se to
dogodi. Da se radilo samo o meni, mislim da bih
otila, ali nisam to mogla uiniti naim djeacima."
"Ali zar se nisi bojala? Nitko nije bolje od tebe
znao kako sam lud mogao biti kad pobjesnim."
"Dakako da sam se bojala. Zbog toga sam se
spakirala i bila sam spremna otii one noi kad si bio
spaen. Bojala sam se za sebe i za djecu. Zna, Raule,
nikada ne bih rekla nekoj eni da ostane u kui ako
je mu zlostavlja. Ali ne bih joj rekla ni da odjuri i
razvede se kad je njen mu prvi put odgurne. Svaka
je situacija drukija. ena koja ima takve probleme
mora sluati Boga, ne druge ljude."
"to je tebi Bog govorio, Sharon?"
"Raul e, mislim da ti ovo nikada nisam rekla. No
prije naeg vjenanja bila sam uasnuta i nisam znala
to da radim. Iako sam te voljela, znala sam da se
udajem za nevjernika i znala sam da to nikada ne
moe biti Boja volja. Neprestano mi je padalo na
um to Sveto pismo govori: Kako je mogu sporazum
izmeu Krista i Belijara?' "
"A ja sam bio Belijar?" nisam mogao a da se ne
nasmijem.
"Pa da", i ona se nasmijala, "mislim da jesi!
Svejedno, otila sam te noi Gospodinu i izlila mu
svoje srce: Boe' , rekla sam mu, pot puno sam
uprskala stvar. Moram se udati za ovoga momka, a
tako se bojim. Molim Te, pomozi mi ! ' Nakon toga,
osjeala sam se malo bolje, ali je stvarni odgovor
doao narednog dana."
"to se onda dogodilo?"
"Kad sam se sljedeeg j utra probudila, jo sam se
uvijek bojala. Kad sam otila u crkvu i ila prema
oltaru, gotovo te uope nisam vidjela. Kad smo
ponavlj ali nae zavjete, govorila sam ih Bogu.
Obeala sam da u biti vjerna Njemu, da u Njega
ljubiti i da u Njemu biti posluna ostatak svoga
ivota. Bilo je to kao da sam se udala za Gospodina.
Zatim, kad nas je pastor predstavio zajednici, osjetila
sam da je Duh Sveti dodirnuo moje srce i rekao mi:
Moja je ruka na tebi. Sve e biti u redu! ' Bilo je to
kao da mi je Bog rekao: Da, uprskala si, Sharon, ali
ja u popraviti.' "
"Stvarno si ula glas?"
" Ne, ne glasan glas, ali sam savreno dobr o
razumjela da mi Bog govori. itav sam svoj kranski
ivot hodala po vjeri, vjerujui Bibliji. To je bilo prvi
put da sam ga osjetila u sebi i da mi je dopustio da
osjeam Njegov dodir. Tono sam znala to govori i
poela sam plakati od radosti."
"Sjeam se toga! Sad je sve dobilo smisao. Nisam
imao pojma to se u tebi dogaa, ali nikada neu
zaboraviti kako si toga trenutka bila lijepa. Dakle, to
se tada dogaalo! To samo pokazuje kako nam Bog
govori na mnoge razliite naine."
172
"Da, istina je. I to me je dralo da stojim sve one
godine. Kad nam Bog da obeanje i mi znamo da je
od Njega, On ga dri. Nita nije sigurnije u itavom
svemiru."
"To govori Izaija 55,10.11! Posluaj ovo! " Uhvatio
sam Sharoninu Bibliju s njena krila i poeo glasno
itati stare, predivne rijei:
"Kao to dadi i snijei s neba bez prestanka
dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni,
da bi dala sjeme sijau i kruha za jelo,
tako se rije koja iz mojih usta izlazi
ne vraa k meni bez ploda,
nego ini ono to sam htio
i obistinjuje ono zbog ega je poslali. "
"To je t o! " radost je ispunila Sharonin glas. "To je
bilo obeanje koje me je dralo da idem dalje, Raule.
Znala sam da e u Njegovo vrijeme i na Njegov nain
Bog sve izvesti na dobro. On je odrao svoju rije za
mene. Uistinu j est!"
Sljedeeg je j utra zazvonio telefon. Odgovorio
sam.
"Zdravo, Raule. Ovdje Mary. Je li Sharon t amo?"
"Svakako, Mary, priekaj trenutak."
Dodao sam Sharon telefon, zati m sam uzeo
doruak i sjeo jesti. Sharon je uzela telefon i poela
razgovarati sa svojom prijateljicom. Po onome to je
govorila znao sam da Mary ima problem sa svojim
muem - ponovno.
" O, ao mi je to je tako. Znam kako ti je teko,
vjeruj mi. Iskusila sam to. Pa i sama zna. ula si
Raulovo svjedoanstvo."
Sluala je trenutak, a zatim je znaajno rekla:
"Mary, ja nisam mogla spasiti Raula! Bog je to
uinio! "
Dok je Mary govorila, Sharon je utjela. Zatim je
nastavila: "Svakako da sam se molila za njega. I
izdrala sam s njim. Ali moj ivot nije ovisio o
Raulovom spasenju. Ja sam morala ii dalje i hodati
s Gospodinom bez obzira na sve."
Ponovno stanka.
"ekaj da uzmem svoju Bibliju, Mary. elim ti
neto proitati."
Sharon je na trenutak odloila telefon. Kad se
vratila, proitala je Mary iz Izaije 54,4-5:
"Ne boj se, nee se postidjeti; ne srami se, nee
se crvenjeti.
Zaboravit e sramotu svoje mladosti i vie se
nee spominjati rugla...
Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve
nad Vojskama;
Tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje
svekolike On se zove.'
Tako govori tvoj Bog. Mary, razumije li to to
znai? To znai da je Bog onaj koji te stvarno ljubi.
On je jedini koji je u stanju potpuno te ljubiti. On te
poznaje otkad si roena. On misli na tebe svakoga
174
dana tvoga ivota. On zna to te usreuje. On zna to
dira tvoje srce. On razumije male stvari koje te vesele,
stvari koje ni kada ne bi mogla objasniti drugom
ljudskom biu. I On je rekao da je On tvoj mu! "
Dok je Mary odgovarala, bila je tiina.
Sharon je jo j ednom odgovorila: "Svakako da si
u tijelu udana za Douga. Dala si zavjet tom braku.
Na zemaljski brak sa sobom nosi odgovornosti -
odgovornosti, zadovoljstva i probleme.
Ali ako je Gospodin uistinu tvoj mu, ne mora
traiti ispunjenje od Douga. On ionako ne moe
namiriti sve tvoje potrebe, bio on kranin ili ne. ak
i danas, iako je sad dobar mu, Raul ne moe namiriti
sve moje potrebe. Samo Bog to moe. I Mary, kaem
ti to iz iskustva - On e to i uiniti!"
Nakon njihova razgovora, Sharon je pogledala u
mene i nasmijala se: "Je li te ono to sam rekla
iznenadilo?"
"Pa, nikada te do sada to nisam uo rei, ali je sve
to istina. Koliko god ja htio, znam da ti ne mogu biti
sve to bi ti mu trebao biti."
"Ni t ko na zemlji ne moe, Raul e. To sam tek
poela shvaati nakon to si doao Gospodinu. Prije
tvoga spasenja, osjeala sam se kao da sam te ja
izgubila, a svijet dobio. Ako nisi bio s momcima, bio
si na kung fuu. Ako nisi bio na kung fuu, surfao si.
Uvijek neto."
"A zatim, nakon to si traio Gospodina da ude u
tvoj ivot, bila sam stvarno okirana. Nala sam se
kako razmiljam: Sad sam ga opet ja izgubila, a dobio
ga Isus.' Ni u j ednom od ova dva sluaja nisi bio tamo
gdje sam ja mislila da bi trebao biti."
" a o mi j e, Shar on. . . " Nj ene su me rij ei
raalostile, ali je ona brzo ila dalje.
"Ne, ne treba ti biti ao. Bog mi je pokazao neto
to mi je oduzelo svu tu bol. Jedne sam noi bila vani
i razgovarala s Njim. Bila je jasna no, bez mjesenine,
i izgledalo je kao da mogu vidjeti svaku zvijezdu koju
j e On stvorio. Iznenada j e preko neba preletjela
zvijezda padalica i nestala. U tom je trenutku Bog
progovorio mom duhu: Sharon, ljudska strast je
poput te padajue zvijezde. To je prekrasan i uzbudljiv
trenutak, ali brzo nestaje u lijepom sijeanju esto te
ostavljajui praznom.'
Zat i m mi j e ost at ak noi pokazi vao nebo -
galaksije, planete, neprestanu konstelaciju koja sjaji
nad zemljom tisuama godina. Tvoje je vrijeme sa
mnom poput neba, Sharon. Ja sam uvijek tu. Ja sam
nepromijenjeni. Ja sam s tobom zauvijek.'"
itavog sam dana razmiljao o onome to mi je
Sharon rekla. Kakvu mi je ogromnu slobodu kao
muu dala ta istina! Ja sam bio odgovoran pred
Bogom da se drim uputa za mueve koje su jasno
vidljive u Svetom pismu. Ja u jednoga dana morati
Njemu odgovarati ako ih ne slijedim. Ali ja nisam
bio odgovoran za Sharoninu sreu; samo joj je Bog
to mogao dati.
ivot kranina samotno je hodoae, razmiljao
sam. Ljudi ponekad zajedno tuju Boga. Ponekad
imamo zajednitvo kao braa i sestre u tijelu
176
Kristovom. Ponekad imamo prisno zajednitvo kao
mu i ena, kao roditelji i djeca, kao prisni osobni
prijatelji. Ali moje hodanje s Bogom najvaniji je
odnos koji u ikada poznavati. On mora biti jedan-
na-jednoga, samo On i ja. On eli da ga ljubim itavim
svojim srcem, itavom svojom duom, itavim svojim
umom, itavom svojom snagom. I ni na koji nain ne
bih dopustio ni jednoj drugoj osobi na ovoj zemlji da
zauzme Njegovo mjesto.
Sljedeeg smo jutra Sharon i ja odluili zajedno
dorukovati. to sam postajao zaposleniji, manje smo
vremena provodili zajedno. Nauili smo da ponekad
moramo sami stvoriti vrijeme za razgovor jer nam se
dogaalo da idemo razliitim pravcima kao sluajni
poznanici koji dijele istu kuu. Usto, na je nedavni
razgovor pr ouzr oi o kod mene da el i m vie
razgovarati sa Sharon. Bio sam zadivljen kako je Bog
radio u njenom ivotu.
Razgovarali smo o Marynom telefonskom pozivu.
Ve sam ranije znao da Mary i Doug imaju brane
probleme, ali nisam znao da Sharon ve mjesecima
razgovara s njom. "Ne sjeam se da sam te uo nekoga
savjetovati kao to si savjetovala Mary. Obavila si
prekrasan posao vodei je u Rije. I stvarno si
upotrijebila svoje vlastite boli da bi joj pomogla
iscijeliti njene. Sretan sam! "
"Zna, Raule, ljudi mi uvijek govore kako sam bila
nevjerojatna osoba kad sam izdrala sve one godine
s t obom. . . " Nismo se mogli suzdrati i oboje smo se
poeli smijati. "Ali ostaje injenica da sam bila
potpuno zadubljena samo u sebe, iako sam uvijek
itala Bibliju i molila. Boga sam koristila da rijei moje
probleme, a ne da ja stvarno sluim Njemu."
Prekinuo sam je: "Ali ti si uvijek bila nevjerojatna
ena i majka. I nikada me nisi tjerala da idem u crkvu
ili pokuavala od mene napraviti kranina. To je
j edna stvar... ti bi radije ostala sa mnom kod kue i
propustila crkvu nego da mi to baci u lice. Stvarno
si imala dobar osjeaj za to. Uvijek sam osjeao da
smo ti djeca i ja na prvome mjestu, bez obzira na sve."
"Istina je da sam o tome vodila brigu i odluila da
crkvene aktivnosti nee stajati izmeu nas. No, ja sam
bila poput Marte: umjesto da sjedim do Isusovih
nogu, sluam ga i ljubim, ja sam uvijek bila u kuhinji
i uzrujavala se oko ruka, ili itala Bibliju u svom
stolcu i molila se da stvari postanu bolje."
Nisam ba sasvim razumio to mi pokuava rei.
"Ali to je ono to si i trebala initi, Sharon."
"Da, ali sam trebala initi vie. A ti si onaj koji mi
je to pokazao, Raule."
"to misli?"
" Kad si pos t ao krani n, tvoj j e itav ivot
trenutano i potpuno bio predan Bogu. Bio si voljan
sve uiniti, ii bilo kamo, razgovarati s bilo kim.
Prouavao si Rije dan i no, ali ne samo za sebe. To
te je tjeralo da ide van i govori drugima. Sjeti se,
gotovo je prva stvar bila da si se vratio u srednju kolu
Baldwin Park i tamo svjedoio djeci."
"Ja ne mogu drati usta zatvorena. Ali ja sam
takav, Sharon. U odnosu na mene, ti si vie okrenuta
prema sebi."
178
"Istina je, ali to ne znai da je ispravno biti okrenut
samo prema sebi. Dok sam te promatrala kako raste,
shvatila sam da sam ja poput ustajale bare. Ti si rastao
neoekivano brzo i iva je voda tekla kroz tebe kao
da si ogromna cijev. Ja sam bila puna injenica,
biblijskih redaka i obavijesti, Ali nikuda nisam
napredovala. Bog mi j e to poeo otkrivali "
"to te zadravalo?"
" Sama sam se zadraval a. Ni sam se htjela
razotkri ti . elj ela sam zadrali sve svo| e misli,
osjeaje i iskustva za sebe. Na taj mi se nain
nije mogao dovoljno pribliiti da bi me povrijedio.
Ali dok sam gledala tebe, shvatila sam: da bih ljubila
druge, moram biti ranjiva. A to Z n a i lvot bez
samozatitne tajnovitosti. Vidi kako je Pavao bio
iskren glede svoga ivota i svojih osjeaja I Bog je
upotrijebio tu njegovu otvorenost da bi mijenjao
ivote ljudi gotovo 2000 godina."
"Sharon, zna to je Isus rekao: Badava ste
primili, badava i daj te!' "
"To je upravo ono to kaem da ti radi, I ja moram
dopustiti da Bog promijeni moje srce da bih i ja mogla
posegnuti za drugima. Ti si u pravu. Kad si uzmem
vremena da s nekim razgovaram poput Mary, to je
novo vodstvo za mene. Ali zna to? Uivam u tome. "
"I zna to jo, Shar on?" gl edao sam u nju I
najdubljim potovanjem i s ak vie ljubavi nego ikada
ranije. "Zna to jo? Ti si dobila toliko dobroga
materijala za rei da to ak ni ne shvaa. Moda si
sve ove godine bila voda stajaica, ali si upijala istinu
Ti si boravila u Rijei. Sad si spremna izai i govoriti
to svijetu!"
Izgledalo je nevjerojatno daje Bog upotrijebio moj
ivot da bi nadahnuo Sharon. Ona je meni uvijek bila
veliki primjer vjernosti! Za moje razmiljanje, ona je
bila savren primjer pobone ene.
Kasnije tog posl i j epodneva gl edao sam kroz
kuhinjski prozor u nebo. U narednih 12 sati trebala
je poeti oluja i na obzoru su se ve gomilali ogromni
prijetei sivi oblaci. Primijetio sam kako se tiho kreu
prema nama, postupno se poveavajui. Jo malo i
poet e sipiti kiica. Zatim e se pojaavati. I prije
nego svane sutranji dan, to e se pretvoriti u teak
ustaljeni pljusak.
Nai su ivoti isto takvi, razmiljao sam. Ako ih
izbliza pogledate, kao da se nita ne mijenja. Dani
prolaze i malo se toga dogaa. Ali ako pogledate
unatrag na neko vremensko razdoblje, vidite da se
sve polako i paljivo mijenjalo silnom rukom Bojom.
Tu sam ja. Imam prekrasan dom. arobnu enu
vjernicu. Tri velika sina. Moja je obitelj dola k Isusu.
Moj je ivot potpuno posveen slubi za Krista.
Stotine je ljudi prihvatilo Gospodina kroz moje
uenje Biblije. Tisue sluaju moje propovijedi i
kazete. A tko sam ja? Nitko! A ipak imam sve to
jedan ovjek moe poeljeti, pa i tisuu puta vie.
A sve se dogodilo tako tiho. Tako lagano. Bez
mojih manipulacija. Bez ikakve ljudske borbe. Sve je
uinio Bog. Sto mogu ja uiniti za uzvrat osim da
padnem na svoja koljena i ljubim ga ?
180
Sjetio sam se redaka iz Koloanima 2,9.10: ". . . po
Nj emu ste i vi i spunj eni . On je glava svakom
Poglavarstvu i Vlasti."
Gospod/ne, tiho sam molio, samo sam radi 'Tebe
tako daleko dospio. Ako se Ti prijo ne vruti, moda
mi ostaje jo 30 ili 40 godinu I Upamti, Boe, te
preostale godine pripadaju Tebi.
U Tebi sam ispunjen. Tisi Gluva. I vjeruj mi, nakon
svega to si za mene uinio, ne bih ni htio da bude
drukije!
1X1