Ranciere Jacques Ucitelj Neznalica Pet Lekcija Iz Intelektualne Emancipacije

Uitelj neznalica
Pet lekcija iz intelektualne emancipacije

past:forward
Ranciere korrigiran.indd 1 3/17/10 12:12:46 PM
Naslov izvornika:
Jacques Rancire: LE MATRE IGNORANT
Cinq leons sur lmancipation intelectuelle
LE MATRE IGNORANT de Jacques Rancire
World copyright LIBRAIRIE ARTHME FAYARD 1987
Preveo s francuskog: Leonardo Kovaevi
Multimedijalni institut
ISBN 978-953-7372-06-4
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu
Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 732547
Zagreb, oujak 2010.

Jacques Rancire
Uitelj neznalica
Pet lekcija iz intelektualne emancipacije
122
Tree poglavlje:
Razum jednakih
60 Mozgovi i lie
64 Pozorna ivotinja
69 Volja koju opsluuje inteligencija
73 Naelo istinitosti
76 Razum i jezik
83 I ja sam slikar!
85 Pjesnikova lekcija
89 Zajednica jednakih
58
Drugo poglavlje:
Lekcija neznalice
30 Otok knjige
36 Kalipso i bravar
40 Uitelj i Sokrat
42 Mo neznalice
45 Svaija stvar
51 Slijepac i njegov pas
54 Sve je u svemu
28
Prvo poglavlje:
Jedna intelektualna pustolovina
12 Poredak objanjavanja
17 Sluaj i volja
21 Uitelj emancipator
24 Krug moi
8
s
a
d
r
a
j

:
etvrto poglavlje:
Drutvo prezira
95 Zakoni sile tee
99 Strast nejednakosti
102 Retorika ludost
106 Inferiorni superiorni
109 Kralj-lozof i suvereni narod
112 Kako razumno biti bezuman
118 Govor na Aventinu
92
Peto poglavlje:
Emancipator i njegov majmun
124 Emancipatorska metoda i socijalna metoda
129 Emancipacija ljudi i pouka naroda
132 Ljudi napretka
137 O ovcama i ljudima
141 Krug naprednjaka
148 Na glavama ljudi
153 Trijumf Stare
157 Pedagogizirano drutvo
161 Panekastike prie
166 Grob emancipacije
122
Tree poglavlje:
Razum jednakih
60 Mozgovi i lie
64 Pozorna ivotinja
69 Volja koju opsluuje inteligencija
73 Naelo istinitosti
76 Razum i jezik
83 I ja sam slikar!
85 Pjesnikova lekcija
89 Zajednica jednakih
Drugo poglavlje:
Lekcija neznalice
30 Otok knjige
36 Kalipso i bravar
40 Uitelj i Sokrat
42 Mo neznalice
45 Svaija stvar
51 Slijepac i njegov pas
54 Sve je u svemu
P
r
v
o

p
o
g
l
a
v
l
j
e
:
J
e
d
n
a

i
n
t
e
l
e
k
t
u
a
l
n
a

p
u
s
t
o
l
o
v
i
n
a
9 Jacques Rancire: Uitelj neznalica
Godine 1818. Joseph Jacotot, lektor francuske knjievnosti na
sveuilitu u Louvainu, doivjet e intelektualnu pustolovinu.
Duga i nemirna karijera ga je unato svemu trebala zatititi
od iznenaenja: devetnaest ljeta je bio navrio 1789. godine.
Potom je pouavao retoriku u Dijonu te se pripremao za
odvjetniki posao. Godine 1792. je u republikanskoj vojsci
sluio kao artiljerac. Zatim ga je Konvent redom postavljao za
instruktora u Slubi za eksplozive, za tajnika ministra za rat i
za zamjenika ravnatelja Politehnike kole. Vrativi se u Dijon
pouavao je analitiku, povijest ideja i stare jezike, opu i viu
matematiku te pravo. Protiv svoje volje, u oujku 1815., zbog
ugleda koji je uivao kod svojih sunarodnjaka postaje narodni
zastupnik. Povratak Burbonaca prisilio ga je na izgnanstvo, a
dareljivou nizozemskog kralja dobiva mjesto profesora za
pola plae. Joseph Jacotot je poznavao zakone gostoprimstva te
je raunao na mirne dane u Louvainu.
Sluaj e odluiti drugaije. Predavanja skromnog lektora
studenti su zapravo brzo zavoljeli. Meu onima koji su od
njega htjeli izvui veu korist, dobar broj nije znao francuski.
Joseph Jacotot pak uope nije poznavao nizozemski. Nije
dakle postojao jezik na kojemu bi ih on mogao pouavati
onomu to su od njega traili. A ipak je htio udovoljiti elji
studenata. Da bi to uinio, trebalo je izmeu njih i njega
uspostaviti minimalnu vezu neke zajednike stvari. U to je
doba u Bruxellesu objavljeno dvojezino izdanje Telemaha
01
.
Zajednika se stvar pronala i tako je Telemah uao u ivot
Josepha Jacotota. Studentima je podijelio knjigu i uz pomo
tumaa od njih zatraio da naue francuski tekst pomaui se
prijevodom. Kada su doli do polovice knjige, rekao im je da
neprestano ponavljaju ono to su nauili te da ostatak knjige
samo proitaju kako bi ga isto tako mogli prepriati. To je
bilo sretno rjeenje, ali istodobno i u manjoj mjeri lozofski
eksperiment nalik onima koji su u stoljeu prosvjetiteljstva bili
posebno omiljeni. A Joseph Jacotot je 1818. godine jo uvijek
bio ovjek prologa stoljea.
Taj e eksperiment pak nadii sva njegova oekivanja. Pa e
od tako obuenih studenata traiti da na francuskom napiu to
misle o svemu to su proitali.
Oekivao je strane barbarizme, moda i njihovu potpunu
nemo. Kako su zapravo svi ti mladi ljudi, bez objanjavanja,
mogli razumjeti i rijeiti potekoe njima novog,
nepoznatog jezika? Nije bitno! Trebalo je vidjeti kamo ih je
odveo taj put koji je sluajno otvoren, koji su rezultati tog
empirizma iz oaja. Kako to da nije bio iznenaen otkriem
da su se ti uenici, preputeni samima sebi, jednako dobro
nosili s potekoama kao i mnogi Francuzi? Nije li, dakle,
bila potrebna samo vjera u vlastite sposobnosti? Znai li
dakle to da su svi ljudi potencijalno sposobni razumjeti sve
ono to su drugi bili napravili i razumjeli?
02
01 Tlmaque je glasoviti roman Franoisa Fnelona, objavljen 1699. Hrvatski
prijevod - Zgode Telemaka, Ulisova sina - publiciran je 1879. [Nap. prev.]
02 Felix i Victor Ratier, Enseignement universel. mancipation intellectuelle,
Journal de philosophie pancastique, 1838., str. 155.
11 Prvo poglavlje: Jedna intelektualna pustolovina
To je bila revolucija koju je u njegovu duhu izazvao sluajni
eksperiment. Do tada je vjerovao u ono u to vjeruju svi
savjesni profesori. Da se prevani posao uitelja sastoji od toga
da svoje spoznaje prenese na uenike kako bi ih za koji stupanj
uzdignuo blie vlastitoj uenosti. On je, kao i oni, znao da
nije rije o tome da se uenike kljuka spoznajama tjerajui ih
da to ponavljaju kao papige, ali isto tako da treba izbjegavati
stranputice na kojima se gube duhovi koji jo nisu sposobni
razlikovati bitno od sporednoga i naelo od posljedice. Ukratko,
bitni in uitelja bio je da objanjava, da oslobaa jednostavne
elemente spoznaja i da njihovu principijelnu jednostavnost
uskladi s injeninom jednostavnou koja krasi mlade i
neuke duhove. Pouavati je znailo, u istome mahu, prenijeti
spoznaje i oblikovati duhove vodei ih, po pretpostavljenoj
uzlaznoj crti, od najjednostavnijeg ka najsloenijem. Uenik
bi se tako uzdizao, u razloenom usvajanju znanja i izgradnji
sudova i ukusa, onoliko visoko koliko je to zahtijevalo njegovo
drutveno odredite i shodno tome je bio pripremljen rabiti
znanje sukladno tom odreditu: pouavati, voditi sporove ili
upravljati za pismenu elitu; izmiljati, izraivati nacrte ili
proizvoditi instrumente i strojeve za nove avangarde koje se
sada kane regrutirati iz narodnih elita; iznalaziti nova otkria
u sklopu znanstvenih karijera u sluaju onih umova koji su
nadareni takvom osobitom genijalnou. Postupci tih ljudi od
znanosti nesumnjivo bi se i sasvim oito razilazili od poretka
kojeg se dre pedagozi. No, to nije argument koji bi se mogao
navesti protiv tog poretka samog. Upravo suprotno, da bi se
omoguio uzlet osebujnosti genija najprije treba usvojiti vrstu
i metodiku naobrazbu. Post hoc, ergo propter hoc.
Tako razmiljaju svi savjesni profesori. Tako je razmiljao
i Joseph Jacotot tokom trideset godina na svom poslu. No,
odjednom se, sasvim sluajno, pojavilo zrno pijeska u stroju.
On svojim uenicima nije dao nikakva objanjenja o
temeljnim elementima jezika. Nije im objasnio pravopis i
konjugacije. Oni su sami traili francuske rijei koje odgovaraju
rijeima to su ih poznavali i razloge njihovih gramatikih
nastavaka. Sami su nauili kombinirati i slagati ih u reenice
na francuskom: reenice iji su pravopis i gramatika postajali
sve tonijima kako su napredovali u knjizi, ali i reenice koje
vie nisu bile uenike, ve reenice pisaca. Nisu li uiteljeva
objanjenja, dakle, bila suvina? Ako pak nisu, komu ili zbog
ega bi, dakle, ona bila korisna?

Poredak objanjavanja
Iznenadno prosvjetljenje naglo e, dakle, u duhu Josepha
Jacotota rasvijetliti tu slijepu oiglednost svakog sustava
pouavanja: nunost objanjavanja. No to je pouzdanije od te
oiglednosti? Nitko je ne poznaje bolje od onoga koji je neto
shvatio. A da bi taj neto shvatio, moramo mu dati nekakvo
objanjenje kako bi uiteljeva rije dokinula nijemost materije
koju pouava.
Ta logika ipak nije liena odreenih nejasnoa. Evo, na
primjer, knjige u uenikovim rukama. Ta je knjiga sastavljena
od skupa odreenih obrazloenja namijenjenih ueniku da
bi razumio neku materiju. No, uitelj odjednom uzima rije
kako bi objasnio knjigu. Potreban je skup obrazloenja da
bi se objasnio skup obrazloenja koji ini knjigu. No zato
bi ueniku bila potrebna takva pomo? Umjesto da plaa
objanjavatelja [explicateur], ne bi li otac obitelji mogao svojoj
djeci jednostavno dati knjigu kako bi ona izravno razumjela
obrazloenja iz knjige? A kad ih i ne bi razumjela, zato bi bolje
razumjela ona obrazloenja koja im objanjavaju ono to nisu
shvatila? Jesu li ona neke druge naravi? I ne bi li, u tome sluaju,
trebalo objasniti i nain kako ih treba razumjeti?
Logika objanjavanja tako sadri naelo regresije u
beskonanost: podvostruenje obrazloenja nema razloga
da se ikada zaustavi. Ono to regresiju zaustavlja i to je
uvruje u sustavu jest naprosto da onaj koji objanjava jedini
i prosuuje trenutak kada je samo objanjenje objanjeno.
On je jedini sudac u tomu pitanju koje je po sebi vrtoglavo:
je li uenik shvatio obrazloenja koja ga ue shvaanju
obrazloenj? Ovo je trenutak u kojem uitelj oca obitelji dri
u neizvjesnosti: kako e on biti siguran da je dijete shvatilo
obrazloenja iz knjige? Ono to nedostaje ocu, to nedostaje
trojstvu koje on ini s djetetom i knjigom, jest to osobito
umijee objanjavatelja: umijee razmaka. Tajna je uitelja da
zna prepoznati razmak izmeu materije koju prenosi i teme
kojoj pouava, meuprostor izmeu znati i razumjeti. Onaj
koji objanjava je taj koji postavlja i ukida razmak, koji ga
rasprostire i usisava posred svoga govora.
Taj povlateni status govora zaustavlja regresiju u
beskonanost samo kako bi uspostavio paradoksalnu
hijerarhiju. Poretku objanjavanja potrebno je, zapravo,
nekakvo openito usmeno objanjenje koje bi objasnilo
odreeno napisano objanjenje. To prepostavlja da su
obrazloenja jasnija, da se bolje urezuju u duh uenika kad
ih prenosi uiteljeva rije koja se iri u trenu, nego knjiga u
kojoj su ona zauvijek neizbrisivo zapisana. Kako shvatiti tu
paradoksalnu povlasticu govora pred napisanim, sluha pred
pogledom? Koji je dakle odnos izmeu moi govora i moi
uitelja?
Taj se paradoks takoer sree s jednim drugim paradoksom:
rijei koje dijete ui bolje, u iji smisao bolje prodire, koje bolje
usvaja u vlastitoj uporabi, upravo su one koje je nauilo bez i
prije svakog uitelja koji objanjava. S obzirom na nejednake
uinke razliitih vrsta intelektualnih uenja, ono to djeca
najbolje naue jest ono to im nijedan uitelj ne moe objasniti
materinji jezik. Govorimo im i oko njih se govori. Ona sluaju i
pamte, oponaaju i ponavljaju, grijee i ispravljaju se, uspijevaju
sluajno i iznova metodiki poinju te, kada dou u dob koja je
preosjetljiva da bi se tumai hvatali svojega posla, gotovo su sva
otprilike kojeg god bila spola, drutvenog sloja ili boje koe
sposobna razumjeti i govoriti jezik svojih roditelja.
No, to dijete koje je upravo nauilo govoriti pomou
vlastite inteligencije i bez uitelja koji bi mu objasnio jezik,
sada poinje svoju naobrazbu u pravome smislu rijei. Sada se
sve dogaa kao da dijete vie ne moe uiti uz pomo one iste
inteligencije kojom se sluilo do sada, kao da mu je do sada
autonomni odnos uenja i provjere [vrication] nauenog
bio stran. Izmeu ta dva razdoblja sada se sputa tama. Radi
se o razumijevanju, i ta jedna jedina rije sve prekriva velom:
razumijevanje je ono to dijete ne moe stei bez uiteljeva
objanjenja, to e stei utoliko kasnije ukoliko mu uitelji
ne ponude materiju koju treba savladati, i to u odreenom
sustavu napredovanja. Tu se javlja i neobina okolnost da se
ta objanjenja, otkad je poela epoha napretka, neprestano
usavravaju da bi se bolje objasnilo, da bi se bolje shvatilo,
bolje nauilo uiti, a da nikad nismo u stanju procijeniti
usavravanje koje bi odgovaralo spomenutom razumijevanju.
tovie, sve ee se uje oajniki vapaj u vezi s opadanjem
uinkovitosti sustava objanjavanja koji, naravno, nuno treba
novo usavravanje koje bi objanjenje uinilo jo lakim za
razumijevanje onima koji ne shvaaju...
Uvid koji je sinuo Josephu Jacototu svodi se na sljedee:
treba preokrenuti logiku sustava objanjavanja. Nije nuno
objanjenje da bi se otklonila nesposobnost razumijevanja.
Upravo suprotno, ta nesposobnost je kcija koja strukturira
objanjavalako poimanje svijeta. Objanjavatelj treba
nesposobnog, a ne obrnuto, i on je taj koji nesposobnost
uspostavlja kao takvu. Nekomu neto objasniti ponajprije
znai pokazati da taj netko to ne moe sam shvatiti. Prije nego
postane pedagoki in, objanjenje je pegagoki mit, pria o
svijetu podijeljenom na uene i neuke duhove, zrele i nezrele
duhove, one koji su sposobni i nesposobni, inteligentni i
glupi. Podvala koja obiljeuje onoga koji objanjava sastoji
se od dvostruke poetne geste. S jedne strane, on proglaava
apsolutni poetak: tek sada poinje in uenja. S druge, na sve
stvari koje treba nauiti on baca veo neznanja preuzimajui
na sebe zadatak da ga skine. Prije njega, mali je ovjek tapkao
nasumce, nagaao. Sada e nauiti. Sluao bi rijei i ponavljao
ih. Sada treba itati, i nee uti rijei ako ne uje slogove, a
slogove ako ne uje slova kojima ga ne bi znali nauiti ni knjiga
ni njegovi roditelji, nego samo uiteljeva rije. Rekli smo da
pedagoki mit dijeli svijet na dvoje. Trebalo bi tonije rei da
na dvoje dijeli inteligenciju. Postoji, kae nam taj mit, slabija
inteligencija i ona nadmonija. Prva sluajno biljei opaanja,
pamti ih, empirijski ih tumai i ponavlja, u ogranienom
krugu navika i potreba. To je inteligencija male djece i obinog
ovjeka. Druga inteligencija pokazuje stvari po uzrocima, dri
se metode, od jednostavnog do sloenog, od dijelova do cjeline.
Ona je ta koja omoguuje uitelju da svoje spoznaje prenese
prilagoavajui ih intelektualnim sposobnostima uenika tako
to provjerava je li uenik dobro shvatio ono to je nauio. Tako
glasi naelo objanjenja. Tako e od sada, za Jacotota, glasiti
naelo zatupljenja [abrutissement].
Da bismo to naelo shvatili ozbiljno, rijeimo se preuzetih
predodbi. Zaglupljiva nije stari zatupljeni uitelj koji
glave svojih uenika kljuka neprobavljivim spoznajama niti
zlokobno bie koje se dri dvostruke istine kako bi osigurao
svoju mo i drutveni poredak. Zaglupljiva je, tovie, tim
uinkovitiji ako se radi o prosvijeenom i dobronamjernom
znalcu. to vie zna, time mu je oitiji razmak izmeu njegova
vlastita znanja i neznanja neznalice. to je prosvjeeniji,
bjelodanija mu je razlika koja postoji izmeu nasuminog
tumaranja i istraivanja voenog metodom, i bit e skloniji
zamjenjivanju slova duhom, autoriteta knjige jasnoom
objanjenja. Uenik, prije svega, mora razumjeti, rei e
on, a zato je potrebno da mu uvijek iznova sve bolje i bolje
objanjavamo. Ovo je briga prosvijeenog pedagoga: razumije
li mali? Ne razumije. Pronai u nove naine objanjavanja, jo
stroe u svojim naelima, privlanije u svojim oblicima, pa u
provjeriti je li shvatio.
Plemenita briga. Naalost, upravo je u toj maloj rijei, toj
rijei poretka prosvijeenih shvatiti sadran sav problem.
Ona zaustavlja kretanje razuma, razara povjerenje razuma u
sama sebe, izbacuje ga iz njegove vlastite putanje prelamajui
ga na svijet dviju inteligencija, uspostavljajui rascjep izmeu
ivotinje koja tumara i obrazovana gospodiia, izmeu zdrava
razuma i znanosti. Zato je ono to ta rije podvojenoga poretka
izrie, sve to usavravanje naina razumijevanja, ta velika
zaokupljenost metodiara i progresista, proces zaglupljivanja.
Dijete koje slua i muca pod prijetnjom udaraca remenom
svoju e inteligenciju primijeniti na neemu drugome, i to
je sve. No, ono malo dijete kojemu se objanjava svoju e
inteligenciju uloiti u rad tugovanja [travail du deuil], jer
razumjeti znai razumjeti ono to se ne da razumjeti ukoliko
nam se to ne objasni. Dijete se vie ne izvrgava batini, nego
hijerarhiji inteligencija. U ostalim stvarima moe biti
bezbrino slino drugima: ako mu je preteko nai rjeenje
problema, bit e dovoljno inteligentno da irom otvori oi.
Uitelj je oprezan i strpljiv. Kad vidi da ga dijete ne slijedi,
vratit e ga na poetak puta objanjavajui mu iznova. Tako
e mali prihvatiti novu inteligenciju onu uiteljevih
objanjenja. Kasnije e i sam moi biti onaj koji objanjava.
Opremljen je. No, tu e spremu jo usavriti: postat e ovjek
napretka.
Sluaj i volja
Tako je to u svijetu onih koji objanjavaju. Dionik toga
svijeta bio je i profesor Jacotot sve dok sluaj nije htio da mu
se obznani jedna injenica. A Joseph Jacotot je smatrao da
sva obrazloenja moraju polaziti od injenica i pred njima
uzmaknuti. Ne drimo da je zbog toga bio materijalist. Upravo
suprotno: kao Descartes koji je dokazivao kretanje hodanjem,
ali kao i njegov suvremenik Maine de Biran, veliki rojalist i
vjernik, injenice djelatnog duha, i svijest o aktivnosti duha, je
smatrao izvjesnijima od bilo koje materijalne stvari. A radilo
se ba o tome da je injenica njegove uenike nauila govoriti
i pisati na francuskome bez pomoi njegovih objanjenja. On
im nita nije prenio od svojega znanja, nije im objanjavao
korijene i sklanjanja u francuskom jeziku. Nije postupao kao
oni pedagozi reformatori koji, poput uitelja iz milea, zavode
svoje uenike kako bi ih bolje vodili i lukavo oznaili prepreke
na putu koje uenik treba nauiti sam svladavati. Ostavio ih
je same s Fnelonovim tekstom, jednim prijevodom i to ne
interlinearnim prijevodom poput ostalih kolskih prijevoda
i s njihovom voljom da naue francuski. Samo im je izdao
naredbu da prijeu umu iz koje on sam nije poznavao izlaza.
Nunost ga je prisilila da svoju inteligenciju u potpunosti
skloni u stranu, tu posredniku inteligenciju uitelja koja
inteligenciju utisnutu u pisane rijei povezuje s uenikovom
inteligencijom. A time je, istodobno, uklonio onaj zamiljeni
razmak koji je naelo pedagokog zatupljivanja. Sve se dakle
dogodilo sukladno odnosu Fnelonove inteligencije koji je
htio na odreeni nain pokazati uporabu francuskog jezika,
inteligencije prevoditelja koji mu je htio dati nizozemski
ekvivalent, i inteligencije uenika koji su htjeli nauiti
francuski jezik. Jacototu se inilo da vie nije potreban
nijedna druga inteligencija. Ne mislei o tomu, dao im je
da otkriju ono to je on otkrivao zajedno s njima: da su sve
reenice, a time i svaka inteligencija koja ih stvara, iste naravi.
Razumjeti uvijek znai samo prevesti, tj. ponuditi ekvivalent
nekog teksta, nikako iznijeti njegove dublje razloge. Nema
niega izvan ispisane stranice, nema dvostrukog dna koji bi
zahtjevao rad neke druge inteligencije, inteligencije onoga koji
objanjava; ne postoji uiteljev jezik, jezik jezika ije bi rijei
i reenice imale snagu izrei umnost rijei i reenica nekog
teksta. Za to su amanski studenti iznijeli dokaz: da bi govorili
o Telemahu, na raspolaganju su imali samo rijei iz Telemaha.
Dovoljne su, dakle, Fnelonove reenice da bi se shvatile
Fnelonove reenice i izreklo ono to se u njima shvatilo.
Nauiti i razumjeti dvije su vrste izraza istog ina prevoenja.
Ne postoji nita unutar teksta osim volje da se izrazi, tj. da se
prevede. Njihovo razumijevanje jezika uenjem Fnelona nije
jednostavno bila stvar nekakve spretnosti koja lijevu stranicu
usporeuje s desnom, stupac sa stupcem, nego sposobnost
izricanja onoga to mislimo rijeima drugih. Ako su to nauili
od Fnelona, to je bilo zato to je i sam in pisca Fnelona bio
in prevoditelja: da bi politiku lekciju preveo u legendarnu
pripovijest, Fnelon je na francuski svojega stoljea preveo
Homerov grki, Vergilijev latinski te jezik, uen ili prostoduan,
stotine drugih tekstova, od djejih pria do obrazovnih
pripovijesti. On je u tom dvostrukom prevoenju primijenio
istu onu inteligenciju kojom su se studenti koristili da bi, uz
pomo reenica njegove knjige, ispriali to misle o samoj toj
knjizi.
Inteligencija pomou koje su poimali francuski u Telemahu
bila je ista ona pomou koje su nauili materinji jezik:
opaanjem i pamenjem, ponavljanjem i provjeravanjem,
dovodei u vezu ono to su htjeli saznati s onim to su ve
znali, radei i razmiljajui o onomu to su uinili. Ili su
onuda gdje nije trebalo ii, kao djeca, opipavajui, nagaajui.
Postavilo se dakle pitanje: nije li trebalo preokrenuti
prihvaeni poredak intelektualnih vrijednosti? Nije li ta
sramotna metoda nagaanja bila istinsko kretanje ljudske
inteligencije koja postaje gospodarom svoje vlastite moi? Nije
li izgnanstvo te moi najprije oznaavalo volju da se svijet
inteligencije rascijepi na dvoje? Metodiari lou metodu sluaja
suprotstavljaju obrazloenim postupcima. No, oni unaprijed
nude ono to ele dokazati. Oni male ivotinje koje istrauju
svijet hrvajui se sa stvarima zamiljaju kao eljad koja jo nije
sposobna vidjeti i koju e oni nauiti ispravno razluivati. No,
sin ovjeji je najprije bie rijei. Dijete koje ponavlja rijei
to ih je ulo i amanski student izgubljen u Telemahu ne
tumaraju. Sav njihov napor, njihovo istraivanje, usmjereno
je prema sljedeemu: ljudska rije koja im je upuena jest ono
to ele prepoznati i na to ele odgovoriti, ne kao uenici ili
uitelji, nego kao ljudi; kao to se odgovara nekomu tko vam
govori, a ne nekomu tko vas ispituje: u znaku jednakosti.
injenica je bila tu: studenti su nauili sami i bez uitelja
koji bi im objanjavao. Ono, dakle, to se dogodilo jednom,
mogue je uvijek. To je otkrie, konano, moglo preokrenuti
naelo profesora Jacotota. No, ovjek Jacotot bio je u boljem
poloaju da prepozna kakva se raznolikost moe oekivati
od ljudi. Njegov je otac bio mesar sve dok nije poeo voditi
poslovne knjige svoga djeda, tesara koji je svoga unuka poslao
u viu kolu. On sam bio je profesor retorike kad se 1792.
godine pozivalo na oruje. Glasovanjem njegovih drugova
postao je artiljerijskim kapetanom i pokazao se izvrsnim
topnikom. Godine 1793. taj je latinist u Slubi za eksplozive
u ubrzanom teaju pouavao kemiji radnike koje su slali da
diljem teritorija primijene Fourcroyove pronalaske. Kod istog
tog Fourcroya upoznao je Vauquelina, tog seljakog sina koji je
stekao obrazovanje kemiara skrivajui to od svoga gospodara.
Na Politehnikoj koli je gledao kako dolaze mladi ljudi koje
su improvizirane komisije odabirale prema dvostrukom
kriteriju ivahnosti duha i domoljublja. I gledao ih je kako
postaju izvrsni matematiari, manje zbog matematike koju
su im Monge i Lagrange objanjavali, a vie zbog onoga to su
pokazivali pred njima. Sam je Jacotot oito dobro iskoristio
svoje administrativne funkcije kako bi stekao matematiko
obrazovanje koje je kasnije primjenjivao na sveuilitu u
Dijonu. Ba kao to je starim jezicima koje je pouavao dodao
i hebrejski te napisao Ogled o hebrejskoj gramatici. Smatrao je,
sam Bog zna zato, da taj jezik ima budunost. Konano, iako
protiv svoje volje, ali s najveom odlunou, dobiva ovlast
da predstavlja narod. Ukratko, znao je da su volja pojedinca
i domovina u nevolji mogle omoguiti nastanak neuvenih
sposobnosti u okolnostima gdje je hitnost prisiljavala na
ukidanje postupnog napredovanja kroz objanjavanje. Smatrat
e da se to izvanredno stanje, upravljano potrebom nacije, u
svome naelu ne razlikuje od one hitnosti koja izaziva, kod
djeteta ili ostalih koji se protive metodama svojstvenim
uenim ljudima ili izumiteljima, istraivanje svijeta. Preko
djetetova, znanstvenikova ili revolucionarova eksperimenta,
metoda sluaja kojom su se uspjeno sluili amanski studenti,
otkrila je svoju drugu tajnu. Ta metoda jednakosti najprije
je metoda volje. Kada to elimo, moemo nauiti sami, bez
uitelja koji objanjava, nagnani na to napetou vlastite elje
ili prinudom situacije.
Uitelj emancipator
Ta prinuda je, u ovom sluaju, poprimila oblik naredbe koju
je izdao Jacotot. I ona e uroditi temeljnim zakljukom, ali
ne vie za uenike, nego za uitelje. Uenici su nauili bez
uitelja koji objanjava, ali ne i bez uitelja naprosto. Prije
toga oni nisu znali, a sada znaju. Dakle, Jacotot ih je nauio
neemu iako im nije nita prenio od svoje znanosti. Dakle,
oni nisu nauili zbog uiteljeva znanja. On je bio uitelj
zahvaljujui zapovijedi koja je njegove uenike zatvorila u
krug iz kojeg su mogli izai jedino sami, ostavljajui svoju
uiteljsku inteligenciju po strani kako bi njihova uenika
inteligencija bila zaokupljena inteligencijom knjige. Tako
su se razdijelile dvije funkcije koje povezuju praksu uitelja
koji objanjava - funkcija znalca i funkcija uitelja. Jednako
su se tako odvojile, oslobodile jedna u odnosu na drugu, dvije
sposobnosti koje su na djelu u inu uenja: inteligencija i volja.
Izmeu uitelja i uenika bio je uspostavljen isti odnos volje
prema volji: odnos uiteljeve dominacije koji je za posljedicu
imao potpuno slobodan odnos uenikove inteligencije prema
inteligenciji knjige - inteligenciji knjige koja je takoer bila
zajedniki posjed, razumska veza jednakosti izmeu uitelja i
uenika. Takav e ustroj omoguiti da se raspetljaju kategorije
koje su izmijeane u pedagokom djelovanju i da se tono
denira zatupljivanje onih koji objanjavaju. O zatupljenju
se radi kada je jedna inteligencija podvrgnuta nekoj drugoj.
ovjek, a posebno dijete, moe imati potrebu za uiteljem
kada njegova volja nije dovoljno jaka da bi se uputila i odrala
na putu. No, to je jednostavno potinjavanje volje volji. Ono
postaje zaglupljivanje kada se inteligencija podvrgava nekoj
drugoj inteligenciji. U inu pouavanja postoje dvije volje
i dvije inteligencije. Njihovo emo preklapanje nazvati
zagljupljenjem. U eksperimentalnoj situaciji koju je stvorio
Jacotot, uenik je povezan s jednom voljom, Jacototovom, i
s jednom inteligencijom, onom koja pripada knjizi, koje su
potpuno odjelite. Emancipacijom emo nazvati spoznatu
i odravanu razliku dvaju odnosa, in inteligencije koja se
pokorava iskljuivo samoj sebi ak i kad se volja pokorava nekoj
drugoj volji.
To se pedagoko iskustvo tako obznanilo u raskidu s
logikom svih pedagogija. Praksa pedagoga oslanja se na
suprotnost znanja i neznanja. Pedagogije se razlikuju
prema odabranim sredstvima koje bi neznalicu uinile
uenim: po napornim ili lakim metodama, tradicionalnim
ili modernim, pasivnim ili aktivnim metodama ije uinke
moemo usporeivati. S te toke gledita, mogli bismo
najprije usporediti brzinu Jacototovih uenika sa sporou
tradicionalnih metoda. No, nema se tu, zapravo, to usporediti.
Sueljavanje metoda pretpostavlja minimalan dogovor o
ciljevima pedagokog ina: prijenosa uiteljevih spoznaja
na uenika. No, Jacotot nije nita prenio, nije rabio nikakvu
metodu, metoda je bila stvar uenika. A i ne moe se nita
bitno zakljuiti samo po tomu je li francuski nauen neto
bre ili sporije. Usporedba se ne bi vie odnosila na metode,
ve na dvije uporabe razuma i dvije koncepcije razumskog
poretka. Brzi put nije bio put neke bolje pedagogije, nego put
slobode, onaj put s kojim je Jacotot eksperimentirao u vojsci
tokom druge godine republike, u proizvodnji eksploziva
ili ustanovljenja Politehnike kole: put slobode koji je
odgovarao hitnosti njene ugroenosti, ali i put povjerenja u
razumsku sposobnost svakog ljudskog bia. U pedagokom
odnosu neznanja i uenosti trebalo je prepoznati jo temeljniji
lozofski odnos zaglupljivanja i emancipacije. U igri tako
nisu bila dva, nego etiri pojma. in uenja je mogao nastajati
posredstvom etiri razliita odreenja koja se kombiniraju:
pomou uitelja emancipatora i uitelja koji zaglupljuje te
pomou uena uitelja i uitelja neznalice.
Najtee je bilo podnijeti posljednjega. Jo e trebati
vremena kako bi se prihvatilo da uenjak mora odustati od
objanjavanja svoga znanja. Ali kako prihvatiti da jedan neuki
moe drugome neukome biti uzrok nekakva znanja? Samo
Jacototovo iskustvo bilo je dvojbeno zbog njegovih sposobnosti
da predaje francuski. No, ono je barem pokazalo da uiteljevo
znanje nije ono koje je pouilo uenike, da uitelja nita nije
sprjeavalo da pouava neto mimo vlastita znanja, da pouava
ono to ne zna. Jacotot e, dakle, pomno raditi na mijenjanju
eksperimenata, na hotiminom ponavljanju onoga to je
jednom stvorio sluaj. Tako e se dati na pouavanje dvaju
predmeta u kojima je bila dokazana njegova nekompetentnost,
slikarstvo i sviranje klavira. Potom su studenti prava htjeli
da mu se dodijeli upranjena katedra na njihovu fakultetu.
No, luvensko sveuilite je ve bilo zabrinuto zbog tog
ekstravagantnog profesora zbog kojeg se odlazilo s glavnih
predavanja a da bi se naveer okupljalo u premaloj dvorani
koju bi osvjetljavale samo dvije svijee i slualo ga kako govori:
Moram vas nauiti da vas nemam emu nauiti.
03
Autoritet
kojem su se studenti obratili odgovorio je da on ne posjeduje
titulu, naslov potreban da bi predavao. A on je upravo bio
zaokupljen eksperimentiranjem raskorakom izmeu naslova i
djelovanja. Umjesto, dakle, da na francuskom dri predavanja iz
prava, on studente ui kako da se brane na nizozemskome. Oni
su se izvrsno branili, ali on nikad nije nauio nizozemski.
03 Sommaire des leons publiques de M. Jacotot sur les principes de
lenseignement universel, objavio J. S. Van de Weyer, Bruxelles, 1822.,
str. 11.
Krug moi
Eksperiment mu se inio dovoljnim da razjasni kako
moemo pouavati ono to ne znamo emancipiramo li uenika
tj. prisilimo li ga da rabi vlastitu inteligenciju. Uitelj je
onaj koji inteligenciju zatvara u proizvoljni krug iz koje e
inteligencija moi izii samo ako samoj sebi postane nuna.
Da bi emancipirao nekog neznalicu potrebno je i dovoljno
samo da sam bude emancipiran, tj. svjestan istinske moi
ljudskog duha. Neznalica e sam nauiti ono to uitelj ne zna
ako uitelj vjeruje da on to moe i ako ga obvee da ostvari
svoju sposobnost: krug moi je homologan krugu nemoi koji
uenika povezuje s onim koji objanjava po staroj metodi (od
sada emo je jednostavno zvati Stara). No, odnos snaga je vrlo
neobian. Krug nemoi je uvijek ve tu, to je samo kretanje
drutvenog svijeta koje se iri pomou oigledne razlike
izmeu neznanja i znanosti. Sam krug moi moe stvoriti
uinak iskljuivo svojom javnom uporabom. Ali moe se
oitovati jedino kao tautologija ili apsurd. Kako e ikada ueni
uitelj shvatiti da moe pouavati ono to ne zna jednako tako
dobro kao ono to zna? To poveanje intelektualne moi shvatit
e kao obezvreenje svojeg umijea. Neznalica pak ne vjeruje
da je sposoban nauiti neto sam, a kamoli da moe pouiti
neku drugu neznalicu. Iskljueni iz svijeta inteligencije sami
potpisuju presudu o vlastitom iskljuenju. Ukratko, mora
zapoeti lanac emancipacije.
To je paradoks. Jer, razmislimo li bolje o tome, metoda
koju Jacotot predlae starija je od svih ostalih i neprestano
se potvruje, u svim okolnostima u kojima neki pojedinac
ima potrebu prisvojiti neku spoznaju za koju nema naina
da mu se objasni. Nema ovjeka na zemlji koji nije neto
nauio sam od sebe, bez uitelja tumaa. Nazovimo tu vrstu
uenja univerzalnim pouavanjem i moi emo potvrditi
da Univerzalno pouavanje postoji od poetka svijeta pored
svih ostalih metoda objanjavanja. No, eto uda: Svaki je
ovjek doivio to iskustvo tisuu puta u svome ivotu, a ipak
nikada nitko nije doao na ideju da nekomu kae: nauio
sam mnogo stvari bez objanjenja, smatram da biste i vi to
mogli kao i ja (...) ni ja ni bilo tko na svijetu nije se sjetio da
se uposli pouavanjem drugih.
04
Inteligenciji koja drijema u
svakome bilo bi dovoljno rei: Age quod agis, nastavi s tim to
radi, naui injenicu, ponovi je, upoznaj samu sebe, to je rad
prirode.
05
Metodiki ponavljaj metodu sluaja koja ti je dala
mjeru tvoje moi. Ista je inteligencija na djelu u svim inima
ljudskog duha.
No, to je najtei skok. Sav svijet prakticira tu metodu prema
potrebi, ali nitko je ne eli prepoznati, nitko je ne eli uzeti
za intelektualnu revoluciju koju ona oznaava. Drutveni
poredak, poredak stvari zabranjuje da se prepozna to ona
doista jest: istinska metoda pomou koje svatko ui i pomou
koje svatko moe uzeti mjeru svojih sposobnosti. Treba se
usuditi prepoznati je i slijediti otvorenu provjeru njene moi.
Metoda nemoi, Stara, trajat e inae koliko i poredak stvari.
Tko bi htio zapoeti? Bilo je u to vrijeme, dakako,
najrazliitijih ljudi dobre volje koji su se bavili pouavanjem
naroda: ljudi poretka htjeli su narod uzdignuti iznad njegovih
surovih prohtjeva, ljudi revolucije htjeli su osvijestiti
njegova prava; ljudi napretka su pouavanjem eljeli
ublaiti raskol meu klasama; ljudi iz industrije sanjali su
da onima pametnijima iz naroda daju sredstva za drutveno
04 Enseignement universel. Langue maternelle, 6. izdanje, Pariz, 1836.,
str. 448; Journal de l mancipation intellectuelle, t. III, str. 121.
05 Enseignement universel. Langue trangre, 2. izdanje, Pariz, 1829.
napredovanje. Sve su te dobre namjere nailazile na prepreku:
ljudi iz naroda imaju premalo vremena, a jo manje novca da
bi se posvetili tom stjecanju. Traila su se takoer ekonomska
sredstva za irenje potrebnog minimuma pouavanja, koji
se, od sluaja do sluaja, smatralo nunim i dostatnim za
poboljanje poloaja radnikih populacija. Meu progresivcima
i industrijalcima bila je cijenjena metoda uzajamnog
pouavanja. Ona je omoguavala da se na nekom prostranom
mjestu okupi velik broj uenika podijeljenih na desetine koje
su vodili najnapredniji meu njima, a koji bi bili promaknuti u
nadzornike. Tako su vodstvo i uiteljeva naobrazba prenosile,
uz posrednitvo tih nadzornika, na itavu populaciju koju je
trebalo obuiti. Takav pogled se sviao prijateljima progresa:
znanje bi se tako razlijevalo od najviih sve do najoskudnijih
inteligencija. A u njegovoj bi pratnji tekle srea i sloboda.
Ta je vrsta napretka Jacototu sliila na uzde. Usavrena
dresura, govorio bi on. On je sanjao o neemu drugom u pouci
o uzajamnom instruiranju: da svaki neznalica moe od sebe
stvoriti uitelja za neku drugu neznalicu kojemu bi otkrio
njegovu intelektualnu snagu. Jo tonije, njegov problem nije
bio pouavanje naroda: pouavali su se novaci koje se novailo
pod vlastiti stijeg, potinjene koji moraju moi razumjeti
naredbe, narod kojim se eli upravljati - na progresivan
nain, razumije se, bez boanskoga prava i samo po hijerarhiji
sposobnosti. Za njega je problem bila emancipacija: da svaki
ovjek iz naroda moe shvatiti svoje ljudsko dostojanstvo,
uzeti mjeru svoje intelektualne sposobnosti i odluiti o njenoj
uporabi. Prijatelji Naobrazbe uvjeravaju da je ona uvjet istinske
slobode. Nakon to uvide da su duni poduavati narod, ne
prestaju meu sobom raspravljati o nainu kako da to ine.
Jacotot pak nije vidio koju bi to slobodu mogle u narodu
proizvesti dunosti njegovih uitelja. On je, upravo suprotno,
u tome vidio novi oblik zaglupljivanja. Tko pouava, a ne
emancipira, taj zaglupljuje. A onaj koji emancipira ne moe se
zaokupljati onime to emancipirani mora nauiti. On e nauiti
to eli, moda nita. On e znati da moe nauiti upravo zato
to je ista inteligencija na djelu u svim proizvodima ljudske
vrste, jer bilo koji ovjek uvijek moe razumjeti govor bilo
kojeg drugog ovjeka. Jacototov tiskar je imao glupavog sina.
Oajavali su uvjereni da se s njim nita ne moe. Jacotot ga je
nauio hebrejski. Nakon toga dijete je postalo izvrstan litograf.
Razumije se, hebrejski mu nikada niemu nije sluio - osim u
znanju onoga to nikad nisu znale nadarenije i obrazovanije
glave: nije se radilo o hebrejskome.
Stvari su dakle bile jasne: nije se radilo o nekoj metodi
obrazovanja naroda, ve o dobrobiti koju treba navijestiti
siromasima: oni mogu sve to moe bilo koji ovjek. Bilo je
dovoljno navijestiti. Jacotot se odluio tomu posvetiti. Proglasit
e da moemo pouavati ono to ne znamo i da bilo koji otac
obitelji, siromah ili neuk, ako se emancipirao, moe obrazovati
svoju djecu bez pomoi ikakva uitelja tumaa. I ukazat e
na sredstvo te univerzalne obuke: nauiti neto i postaviti to u
odnos sa svim ostalim prema naelu: svi ljudi posjeduju jednaku
inteligenciju.
Nastaju nemiri u Louvainu, Bruxellesu i Haagu. Jure
potanske koije iz Pariza i Lyona; u Engleskoj i Pruskoj su
uli novost; pronijet e je do Petrograda i New Orleansa. Glas
je stigao sve do Rio de Janeira. U roku od nekoliko godina
polemika e se razbuktati, a Republika znanja e se uzdrmati
do temelja.
Sve to zato to je jedan ovjek duha, cijenjeni uenjak i
krepostan otac obitelji poludio jer nije znao nizozemski.

d
r
u
g
o

p
o
g
l
a
v
l
j
e
:
L
e
k
c
i
j
a

n
e
z
n
a
l
i
c
e
Iskrcajmo se dakle s Telemahom na Kalipsin otok. Probijmo
se s jednim od njezinih posjetitelja u jazbinu poludjelog: u
ustanovu gospoice Marcellis u Louvainu; kod gospodina
Deschuyfeleerea, koara kojeg je ovaj uinio latinistom;
u vojnu kolu cole normale militaire u Louvainu, gdje je
kraljevi-lozof Frederik od Oranja zaduio utemeljitelja
univerzalnog pouavanja da pouava budue vojne instruktore:
Zamislite regrute kako sjede na klupi i jednoglasno mrmljaju:
Kalipso, Kalipso se nije, itd., itd.; nakon dva mjeseca nauili smo
ih itati, pisati i brojati (...). Tijekom tog osnovnog obrazovanja,
jednog smo nauili engleski, drugog njemaki, ovog
fortikaciju, onog kemiju, i tako dalje, i tako dalje.
Zna li Utemeljitelj sve to?
Nipoto, ali smo mu to objasnili i uvjeravam vas da je on
lijepo iskoristio cole normale.
Ali ne razumijem, vi ste dakle svi znali kemiju?
Ne, ali smo je nauili i njega poduili. To je univerzalno
pouavanje. Uenik je taj koji ini uitelja.
06

Kao u svim stvarima, i u ludosti ima nekog reda. Ponimo,
dakle, od poetka: s Telemahom. Sve je u svemu, kae poludjeli.
06 Enseignement universel. Mathmathique, 2. izdanje, Pariz, 1829., str. 50-51.
A zlobna javnost dodaje: i sve je u Telemahu. Jer Telemah je
oigledno knjiga s kojom se moe sve raditi. eli li uenik
nauiti itati? eli li nauiti engleski ili njemaki, umijee
rasprave ili borbe? Poludjeli e mu nepokolebljivo staviti
knjigu u ruke, a uenik e poeti ponavljati Kalipso, Kalipso
se nije, Kalipso se nije mogla i tako dalje sve dok ovaj ne naui
propisani broj poglavlja Telemaha i ne bude ih kadar prepriati
drugima. Sve to naui oblik slova, mjesto ili zavretke rijei,
slike, rasuivanje, osjeaje likova, moralne pouke morat e
o tome govoriti, rei to vidi, to o tome misli, to s tim ini. I to
samo pod jednim obvezatnim uvjetom: sve to bude rekao,
materijalnost toga morat e pokazati u knjizi. Od njega e se
traiti da pie sastavke i improvizacije pod istim uvjetima:
morat e rabiti rijei i izraze iz knjige kako bi izgradio vlastite
reenice; u knjizi e morati pokazati injenice na kojima
temelji svoje rasuivanje. Ukratko, uitelj e morati moi u
knjizi provjeriti materijalnost svega onoga to uenik bude
rekao.
Otok knjige
Knjiga. Telemah ili neka druga. Sluaj je Jacototu na
raspolaganje dao Telemaha, zgoda mu je nalagala da ga
zadri. Telemah je preveden na vie jezika i lako je dostupan
u knjiari. To nije remek-djelo francuskog jezika, ali stil
je proien, vokabular raznolik, moral strog. Tu uimo o
mitologiji i geograji. Posredstvom francuskog prijevoda,
tu oslukujemo Vergilijev latinski i Homerov grki. Ukratko,
to je jedna od onih klasinih knjiga u kojima jezik pokazuje
sutinu svojih oblika i moi. To je knjiga koja je neko sve; neko
sredite s kojim se moe dovesti u vezu sve ono novo to emo
nauiti; krug u kojem moemo razumjeti svaku od tih novih
stvari, pronai sredstva iskazivanja onoga to tu vidimo, to
31 drugo poglavlje: Lekcija neznalice
o tome mislimo, to s tim inimo. Upravo je to prvo naelo
univerzalnog pouavanja: neto treba nauiti i to povezati sa
svim ostalim. A najprije treba neto nauiti. Bi li i La Palice
07
isto
rekao? La Palice moda, ali Stara bi rekla: najprije treba nauiti
upravo tu stvar, pa onda ovu i jo onu drugu. Selektivnost,
napredak, nedovrenost, to su njena naela. Nauimo nekoliko
pravila i nekoliko elemenata, primijenimo ih na nekoliko
odabranih ulomaka lektire i napravimo nekoliko vjebi koje
odgovaraju steenim rudimentima. Potom prelazimo na vii
nivo: na druge rudimente, druge knjige, druge vjebe, druge
profesore... U svakoj se etapi iznova otvara bezdan neznanja
koji profesor ispunjava prije nego otvori neki drugi. Nadodaju
se fragmenti, odijeljeni komadii znanja objanjavatelja,
koji studenta ini privezanim za uitelja koji ga vue poput
remorkera. Knjiga nikad nije cijela a niti lekcija dovrena.
Uitelj uvijek ispod kaputa uva neko znanje, odnosno
uenikovo neznanje. To sam shvatio, kae zadovoljno uenik. To
samo mislite, ispravlja ga uitelj. Tu zapravo postoji potekoa
koju sam vam malo prije preutio. To emo objasniti kada
doemo do odgovarajue lekcije. to to znai? pita znatieljno
uenik. Mogao bih vam rei, odgovara uitelj, ali bi to bilo
prerano: neete to razumjeti. To emo vam objasniti sljedee
godine. Uvijek e odreena prednost odvajati uitelja od
uenika koji e, da bi napredovao, uvijek imati potrebu za
drugim uiteljem, za dodatnim objanjenjima. Tako Ahilej
trijumfalno oko Troje za sobom vue Hektorov le prikaen za
svoja kola. Razumni napredak znanja beskonano je ponavljano
07 Jacques de Chabannes La Palice (1470-1525) bio je svojedobno poznat kao
vojni voa, ali ono to ga je uinilo besmrtnim bila je naivna pjesma koju
su napisali njegovi vojnici a koja je zavravala stihom Petnaest minuta
prije smrti / Jo je je bio iv. Na francuskom se rijei La Palicea odnose
na samorazumljiv izraz. [Nap. prev.]
sakaenje. Svaki ovjek kojeg se pouava samo je polovica
ovjeka.
08
Ne pitajmo se pati li mladi gospodii kojega se pouava
zbog tog sakaenja. Genij sistema sastoji se od preobrazbe
gubitka u dobitak. Mladi gospodii napreduje. Njega smo
nauili, dakle on je nauio, dakle on moe i zaboraviti. Iza njega
se opet dubi bezdan neznanja. No, evo najudesnije stvari: to
neznanje sada pripada drugima. Ono to je zaboravio, nadiao
je. Vie ne mora sricati i tapkati poput malih i nespretnih
inteligencija i onih koji pripadaju djetinjoj dobi. Vie nismo
papagaji u koli. Ne popunjavamo pamenje, nego oblikujemo
inteligenciju. Shvatio sam, kae maleni, vie nisam papagaj.
to vie zaboravlja, postaje mu oiglednije da je shvatio. to
je inteligentniji, vie mu je doputeno da s visoka promatra
one koje je nadrastao, one koji ostaju u predvorju znanja,
pred nijemom knjigom, pred onima koji ponavljaju, jer nisu
dovoljno inteligentni da shvate. Eto genija objanjavatelja; oni
bia koja su uinili inferiornima najteim lancima veu uz
zemlju zatupljenja: radi se o svijesti o vlastitoj superiornosti.
Ta svijest, uostalom, ne ubija dobre osjeaje. Mladog
uenog gospodina moda e dirnuti neukost naroda i moda
e htjeti raditi na njegovoj naobrazbi. Znat e da je stvar tea
s mozgovima otvrdnulima od rutine ili pak s onima koje je
unitio nedostatak metode. No, bude li predano radio, shvatit
e da postoji vrsta objanjenja prilagoena svakoj kategoriji u
hijerarhiji inteligencija: on e se spustiti na njihov nivo.
No, evo sada druge pripovijesti. Poludjeli - Utemeljitelj,
kako ga zovu njegovi sljedbenici - dolazi na pozornicu sa svojim
Telemahom, jednom knjigom, jednom stvari. Uzmi i itaj, kae
08 Letre du fondateur de lenseignent universel au gnral Lafayete,
Louvain, 1829., str. 6.
on jednom siromahu. Ne znam itati, odgovara siromah. Kako
u shvatiti ono to je napisano u knjizi? - Jednako kao to si
shvatio sve ostalo do sada: usporeujui dvije injenice. Evo
jedne injenice koju u ti rei, to je prva reenica u knjizi:
Kalipso se nije mogla utjeiti nakon Odisejeva odlaska. Ponavljaj:
Kalipso, Kalipso se nije... Evo sada druge injenice: tu su napisane
rijei. Zar nita ne raspoznaje? Prva rije koju sam ti rekao je
Kalipso, nee li to biti i prva rije na papiru? Dobro je pogledaj
sve dok ne bude siguran da e je moi prepoznati usred
gomile drugih rijei. Zato mi mora rei sve to tu vidi. To su
znakovi koje je jedna ruka ucrtala na papir, dok je druga ruka
skupljala olovna slova po tiskari. Priaj mi o toj rijei. Saini
mi priu o pustolovinama, tj. o odlascima i dolascima, o
stranputicama, ukratko o putu pera koje je napisalo tu rije
na papir ili o dlijetu koje ga je urezalo u bakar.
09
Moe li tu
prepoznati slovo O koje jedan od mojih uenika - bravar po
zanimanju - naziva krugom, a slovo L pravokutnikom? Priaj mi
o obliku svakog slova kao da opisuje oblik nekog predmeta ili
neko nepoznato mjesto. Ne govori da ne moe. Zna gledati,
zna govoriti, zna pokazati, zna se prisjeati. to ti jo treba?
Apsolutna panja da vidi i iznova pogleda, kae i ponovo
kae. Ni sebe ni mene ne pokuavaj prevariti. Jesi li vidio ba
to? to misli o tome? Nisi li ti mislee bie? Ili pak smatra da si
samo tijelo? Utemeljitelj Sganarelle sve je to promijenio (...)
ima duu poput mene.
10
Kasnije e doi vrijeme da pria o onome o emu govori
knjiga: to misli o Kalipso, o tuzi, o boici, o vjenom proljeu.
Pokai mi ono zbog ega govori to to govori.
09 Journal de lmancipation intellectuelle, t. III, 1835-1836., str. 15.
10 Isto, str. 380.
Knjiga, to je zaustavljeni bijeg. Ne znamo kojim e putem
krenuti uenik. Ali znamo odakle nee izii - iz vjebe
svoje slobode. Znamo i da uitelj nee imati pravo biti bilo
gdje drugdje osim na vratima. Uenik sve mora vidjeti sam,
neprestano usporeivati i uvijek odgovarati na trostruko
pitanje: to vidi? to misli o tome? to e uiniti s time?
I tako u beskraj.
No, ta beskonanost vie nije uiteljeva tajna, ona je
uenikov pohod. Knjiga je dovrena. Ona predstavlja jednu
cjelinu koju uenik dri u rukama i koju u potpunosti moe
prijei pogledom. Nema niega ega bi ga uitelj liio i niega
to bi ovaj mogao sakriti od uiteljeva pogleda. Ovaj krug
zabranjuje varanje, a prije svega onu golemu podvalu o
nesposobnosti: ne mogu, ne razumijem... Nema se to shvatiti.
Sve se nalazi u knjizi. Samo treba prepriavati - oblik svakog
znaka, avanturu svake reenice, pouku svakog poglavlja. Treba
poeti govoriti. Ne reci da ne moe. Zna rei ne mogu. Umjesto
toga reci Kalipso se nije mogla... i ve si krenuo. Krenuo si na
put koji ve poznaje i koji e od sada morati slijediti bez
prestanka. Ne reci ne mogu itati. Ili naui to rei na Kalipsin
nain, na Telemahov, Narbalov ili Idomenejev. Zapoeo je drugi
krug, krug snage. Neprestano e pronalaziti druge naine da
kae ja ne mogu i uskoro e moi rei sve.
Putovanje u krugu. Shvaamo zato su pustolovine
Odisejeva sina postale prirunikom takvog putovanja, a Kalipso
njegova prva rije. Kalipso, ona skrivena. Ono to treba otkriti
jest upravo to da nita nije skriveno, da nema rijei iza rijei,
da nema jezika koji govori istinu o jeziku. Uimo znakove, a
potom druge znakove, reenice, a potom jo druge reenice.
Ponavljamo ve gotove reenice. Uimo napamet itave knjige.
A Stara se snebiva: eto to kod vas znai nauiti neto. Kao prvo,
vaa djeca ponavljaju kao papige. Ona njeguju samo jednu
sposobnost, pamenje, dok mi vjebamo inteligenciju, ukus i
imaginaciju. Vaa djeca ue napamet. To je vaa prva pogreka.
Evo druge: ona ne ue napamet. Vi kaete da to ine, ali to je
nemogue. Ljudski mozgovi openito, a osobito djeji, nisu
sposobni za takav napor pamenja.
To je cirkularan argument. Diskurs jednog kruga u drugome.
Treba preokrenuti pretpostavke. Stara kae da je djeje
pamenje nesposobno za takve napore jer je nemogunost
openito uzevi njeno geslo. Ona kae da je pamenje neto
drugo od inteligencije ili imaginacije jer ona rabi uobiajeno
oruje protiv onih koji ele pobijediti nemo: podjelu. Ona
smatra da je pamenje slabo jer ne vjeruje u snagu ljudske
inteligencije. Ona je smatra inferiornom jer vjeruje u podjelu
na inferiorne i superiorne. Njen se dvostruki argument u
osnovi svodi na sljedee: postoje inferiorni i superiorni;
inferiorni ne mogu ono to mogu superiorni.
Stara zna samo to. Njoj je potrebna nejednakost, ali
ne ona koja se pokorava prinevoj naredbi, ne ona koja se
podrazumijeva i koja se nalazi u svim glavama i reenicama. Za
takvo to ona posjeduje njeno oruje, razliku: to nije to, daleko
smo jo od toga, ovo se ne moe usporediti s onim, pamenje nije
inteligencija, ponavljanje nije znanje, usporedba nije razum,
temelj nije osnova... Svako je brano pogodno za mljevenje u
mlinu razlikovanja. Tako se argument moe modernizirati i
uiniti znanstvenim i humanitarnim: postoje faze u razvoju
inteligencije; djeja inteligencija nije inteligencija odraslih; ne
smijemo preopteretiti djetetovu inteligenciju, riskiramo da mu
ugrozimo zdravlje i razvoj njegovih sposobnosti... Sve to trai
Stara jest da joj priznamo njene negacije i razlike: to nije to, to
je neto drugo, ovo je vie, ovo je manje. I to je ve dovoljno da
se podignu svi tronovi hijerarhije inteligencij.
Kalipso i bravar
Ostavimo je da i dalje avrlja. Pogledajmo radije injenice.
Postoji volja koja zapovijeda i inteligencija koja se pokorava.
Nazovimo pozornou in koji pokree tu inteligenciju pod
apsolutnom prisilom volje. Taj je in uvijek isti, bilo da se
odnosi na oblik nekog slova koji treba prepoznati, na reenicu
koju treba zapamtiti, na odnos izmeu dva matematika
entiteta koji treba pronai, elemente govora koji treba
sastaviti. Ne postoji jedna sposobnost koja opaa, druga koja
shvaa i trea koja sudi... Bravar koji O naziva okruglim, a
L pravokutnim ve misli u odnosima. A izumiti ne pripada
drugom poretku od sjetiti se. Ostavimo objanjavatelje da
oblikuju ukus ili imaginaciju male gospode, ostavimo ih
neka razglabaju o geniju stvaratelja. Mi emo se zadovoljiti
time da radimo poput tih stvaratelja: poput Racinea koji ui
napamet, prevodi, ponavlja, oponaa Euripida; poput Bossueta
koji isto to ini s Tertulijanom; Rousseaua s Amyotom; Boileaua
s Horacijem i Juvenalom; poput Demostena koji e osam puta
kopirati Tukidida, Hoofta koji je pedeset i dva puta proitao
Tacita, Seneke koji preporuuje neprestano itanje iste knjige,
Haydna koji e beskonano ponavljati est Bachovih sonata,
Michelangela uvijek iznova zaokupljena izradom istog torza...
11

Snaga se ne dijeli. Samo je jedna mo, mo gledanja i govora,
mo pozornosti prema onome to vidimo i onome to govorimo.
Uimo jedne reenice pa druge; otkrivamo injenice tj. odnose
izmeu stvari, a potom druge odnose koji su svi iste naravi;
uimo kombinirati slova, rijei, reenice, ideje... Neemo rei
da smo se uputili u znanost, da znamo istinu ili da smo postali
11 Gonod, Nouvelle exposition de la mthode de Joseph Jacotot,
Pariz, 1830., str. 12-13.
geniji. Ali znat emo da u intelektualnom poretku moemo sve
to moe ovjek.
Eto to znai Sve je u svemu: tautologiju moi. Sva se snaga
jezika nalazi u cjelini knjige. itavo se poznavanje sebe kao
inteligencije nalazi u ovladavanju nekom knjigom, poglavljem,
reenicom, rijei. Sve je u svemu i sve je u Telemahu, prasnu u
smijeh podrugljivci zbunjujui nespremne uenike: nalazi
li se sve i u prvom poglavlju Telemaha? I u prvoj rijei? Ima li
u Telemahu i matematike? A u prvoj rijei Telemaha? I uenik
osjea da gubi tlo pod nogama te pozove uitelja u pomo: kako
im odgovoriti?
Trebalo je odgovoriti da smatrate kako se u rijei Kalipso
nalaze sva ljudska ostvarenja jer je rije djelo ljudske
inteligencije. Onaj koji je izraunao razlomke posjeduje
istu inteligenciju kao i onaj koji je izmislio rije Kalipso. Taj
je umjetnik znao grki; odabrao je rije koja znai lukavost,
skrivenost. Taj je umjetnik slian onome koji je zamislio
naine da se zapie rije o kojoj se tu radi. On nalikuje
onome koji je napravio papir po kojemu piemo, onome koji
u tu svrhu rabi pero, onome koji otri pero noiem, onome
koji je napravio eljezni noi, onome koji je sebi slinima
pribavio eljezo, onome koji je napravio tintu, onome koji
je tiskao rije Kalipso, onome koji je napravio tiskarski
stroj, onome koji objanjava uporabu tog stroja, onome
koji je proirio ta objanjenja, onome koji je napravio tintu
za tisak, i tako dalje i tako dalje. Sve su nauke, sva umijea,
anatomija i dinamika itd. plodovi iste inteligencije koja
je izmislila rije Kalipso. Neki e lozof, iskrcavajui se u
nepoznatoj zemlji, znati da je ona nastanjena kad vidi jedan
geometrijski oblik na pijesku. Evo ljudskih stopa, rei
e. Njegovi e prijatelji misliti da je poludio jer linije koje
im je pokazao ne izgledaju poput otiska stopala. Uenjaci
19. stoljea razrogait e svoje velike izbezumljene oi kad
im pokaemo rije Kalipso i kaemo im to je ljudski prst.
Kladim se da e izaslanik francuske cole normale kada vidi
rije Kalipso rei: To nije oblik prsta. Sve je u svemu.
12
Eto to se sve nalazi u Kalipso: snaga inteligencije koje ima
u svim ljudskim oitovanjima. Ista inteligencija izmilja
imena i matematike znakove. Ista inteligencija stvara
znakove i rasuuje. Ne postoje dvije vrste duha. Postoji
nejednakost u oitovanjima inteligencije, ovisno o veoj ili
manjoj energiji koju volja prenosi na inteligenciju kako bi
otkrivala i kombinirala nove odnose, no ne postoji hijerarhija
intelektualnih sposobnosti. Emancipacijom nazivamo svijest
o toj prirodnoj jednakosti koja otvara put svakoj pustolovini
u zemlji znanja. Jer radi se o uputanju u pustolovinu, a ne o
vie ili manje dobrom ili manje ili vie brzom uenju. Metoda
Jacotot nije bolja, ona je drugaija. Zato sami postupci koji se
koriste nisu toliko vani. To moe biti Telemah ili bilo to drugo.
Poinjemo s tekstom, a ne s gramatikom, s cijelim rijeima, a ne
sa slogovima. Nije rije o tome da treba tako raditi da bi se bolje
nauilo i da je Jacototova metoda zaetnica globalne metode.
Zapravo, bre napredujemo ako poinjemo s Kalipso, a ne s
B, A, BA. No, ta brzina kojom napredujemo samo je posljedica
steene snage, posljedica naela emancipacije.
Stara poinje slovima jer uenike ravna po naelu
intelektualne nejednakosti i iznad svega po intelektualnoj
inferiornosti djece. Ona smatra da je slova lake razlikovati
od rijei; to je zabluda, no ona vjeruje u to. Ona smatra da
djeja inteligencija moe nauiti samo K, A, KA te da je
12 Langue maternelle, str. 464-465.
potrebna inteligencija odraslih odnosno superiornih da bi se
nauila rije Kalipso.
13

Ukratko, B, A, BA kao i Kalipso, predstavljaju jedno geslo:
nesposobnost protiv sposobnosti. Sricanje je vie in skruenosti
nego sredstvo uenja. Upravo bismo zato mogli promijeniti
poredak postupaka a da se nita ne promijeni u opreci naela.
Stara e se jednog dana moda dosjetiti da pouava itati
rije po rije, a mi emo moda rei uenicima da sriu. I
koji je dakle rezultat te prividne promjene postupka?
Nikakav. Nai uenici nee biti manje emancipirani, a djeca
koju pouava Stara nee biti manje zatupljena (...) Stara ne
zaglupljuje svoje uenike time to ih tjera da sriu, nego
zato to im govori da ne mogu sricati sami; ona ih dakle nee
emancipirati, nego bi ih zaglupljivala i kad bi naloila da se
ita rije po rije jer e joj glavna briga biti da im kae kako
njihova mlada inteligencija ne funkcionira bez objanjenj
koja dobiva od starijeg mozga. Nije dakle postupak, tijek
ili nain taj koji emancipira ili zaglupljuje, nego naelo.
Staro naelo nejednakosti zatupljuje kako god postupilo;
Jacototovo naelo jednakosti emancipira bez obzira na koji
se postupak, knjigu ili injenicu to naelo primjenjivalo.
14
Problem je kako objelodaniti inteligenciju njoj samoj. Za to
moe posluiti bilo koja stvar. To moe biti Telemah; to moe
biti molitva ili pjesma koju dijete ili neuki zna napamet. Uvijek
postoji neto to neuki zna i to moe posluiti kao toka
usporedbe, to je mogue postaviti u odnos s novom stvari koju
treba nauiti. Svjedok je ovaj bravar koji e razrogaiti oi kada
14 Isto, str. 11.
mu kaemo da moe itati. On ne zna ak ni slova. Neka se ipak
potrudi baciti pogled na ovaj kalendar. Ne poznaje li poredak
mjeseci i ne moe li tako odgonetnuti to je sijeanj, veljaa,
oujak... zna neto malo brojati. I to ga spreava da polako
broji redak po redak i da tu u pisanom obliku prepozna ono to
zna? Zna da se zove Guillaume i da mu je imendan 16. sijenja.
Tako e moi pronai rije. Zna da veljaa ima samo dvadeset
i osam dana. Vidi da je stupac krai od ostalih i prepoznat e
broj 28. I tako dalje. Uvijek postoji neto to mu uitelj moe
naloiti da potrai i na emu moe istraiti i potvrditi rad svoje
inteligencije.
Uitelj i Sokrat
To su zapravo dva temeljna uiteljeva ina: on ispituje, on
nalae da se govori, odnosno da se oituje inteligencija koja
nije znala za sebe ili je bila zanemarena. I on provjerava odvija
li se rad te inteligencije s pozornou, da taj govor ne izrie
bilo to samo kako bi umaknuo toj prisili. Hoemo li rei da
je za to potreban vrlo vjet i uen uitelj? Posve suprotno,
znanost uenog uitelja do krajnje mjere mu oteava da ne
pokvari metodu. On zna odgovor, a njegova pitanja prirodno
vode uenika do njega. To je tajna dobrih uitelja: oni svojim
pitanjima diskretno vode inteligenciju uenika dostatno
diskretno kako bi ona radila, a da je ipak ne prepuste samoj sebi.
U svakom uitelju koji objanjava drijema Sokrat. I treba dobro
vidjeti po emu se Jacototova metoda odnosno uenikova
radikalno razlikuje od metode sokratovskog uitelja. Sokrat
svojim ispitivanjima dovodi roba Menona do prepoznavanja
matematikih istina koje se nalaze u njemu. Tu zasigurno
postoji neki put spoznaje, ali nipoto i put emancipacije.
Sasvim suprotno, Sokrat mora uzeti roba za ruku kako bi
ovaj mogao pronai ono to se nalazi u njemu. Demonstracija
njegova znanja istovjetna je demonstraciji njegove nemoi: on
nikad nee koraati sam; uostalom, nitko od njega ni ne trai da
koraa osim ako ne treba ilustrirati uiteljevu lekciju. Sokrat tu
ispituje roba koji to treba i ostati.
Sokratizam tako predstavlja usavreniji oblik zatupljenja.
Poput svakog uenog uitelja, Sokrat ispituje kako bi pouavao.
Onaj koji eli emancipirati ovjeka mora dakle ispitivati kao
ovjek, a ne kao uenjak, da bude pouen, a ne da pouava. I
to e ispravno uiniti samo onaj koji o tome ne zna vie od
uenika, samo onaj koji nije krenuo na put prije njega uitelj
neznalica. On nee riskirati da djetetu utedi vrijeme koje je
potrebno da pronikne u rije Kalipso. No, to bi ono trebalo
raditi s Kalipso i kako e ak shvatiti o emu je rije, pitat
e nas? Ostavimo Kalipso na trenutak po strani. No, koje to
dijete nije ulo za Oe na i tu molitvu nije nauilo napamet?
U tom sluaju stvar je pronaena i neuki i siromaan otac koji
eli poduiti svog sina nee se dati smesti. Sigurno e se u
susjedstvu nai neka susretljiva i dostatno pismena osoba koja
e mu prepisati tu molitvu. Tako otac ili majka mogu poeti
pouavati svoje dijete pitajui ga gdje se nalazi Na. Ako je
dijete paljivo, rei e da druga rije na papiru mora biti Na
jer je druga u reenici. Oe e nuno morati biti prva; dijete e
moi usporediti, razluivati i upoznati te dvije rijei i posvuda
ih prepoznati.
15
Koji su to otac ili majka koji nee znati pitati
dijete koje se bori s tekstom molitve to vidi, to moe s tim
uiniti ili to kae o njemu, to misli o tome to je reklo ili
uinilo? Na isti taj nain mogao bi pitati susjeda o alatu koji
dri u rukama i kako se on koristi. Pouavati ono to ne znamo
jednostavno znai ispitivati o onome to ne znamo. Nema
potrebe ni za kakvom znanou da bismo postavljali takva
15 Journal de lmancipation intellectulle, t. VI, 1841-1842., str. 72.
pitanja. Neznalica moe pitati o svemu i samo e ta pitanja, za
putnika u zemlji znakova, biti istinska pitanja koja prisiljavaju
na autonomnu vjebu njegove inteligencije.
Neka bude tako, rei e nam kritiar. No, ono to predstavlja
snagu onoga koji ispituje predstavlja i njegovu neovlatenost
da bude onaj koji provjerava. Kako e on znati da uenik nije
skrenuo s puta? Otac i majka uvijek mogu pitati dijete: pokai
mi Oe ili Nebesima? No, kako e oni moi provjeriti da dijete
pokazuje upravo tu traenu rije? Dok dijete napreduje ako
napreduje potekoe se u njegovu naukovanju mogu samo
nagomilati. Nisu li dakle uitelj neznalica i uenik poput onog
slijepca i bogalja iz prie?
Mo neznalice
Ponimo s razuvjeravanjem kritiara: neznalica se ne postavlja
za uvara nekog uroenog nauka, a iznad svega ne nekog
narodnog nauka koji bi se suprotstavljao znanosti uenih. Da bi
se procijenili rezultati rada i provjerilo uenikovo znanje treba
biti uen. Sm neuk, on e istodobno uiniti neto manje i neto
vie. On nee provjeravati ono to je uenik otkrio, nego da li
je traio. On e ocijeniti je li bio paljiv. Dovoljno je, dakle, biti
ovjek da ocijenimo injenicu rada. Poput onog lozofa koji je
prepoznao ljudski korak u pijesku, majka zna vidjeti u oima,
u svim obiljejima njezina djeteta, kada je ono neto uradilo,
kada pokae rijei u nekoj reenici i je li pozorno s obzirom na
ono to ini.
16
Ono to uitelj neznalica mora zahtijevati od
svojeg uenika jest da mu dokae da je uio s pozornou. Je
li to premalo? Razmotrite dakle sve to taj zahtjev znai za
uenika kao jedan nedovrivi zadatak. Razmotrite takoer to i
sama inteligencija moe dati neukom ispitivau:
16 Isto, str. 73.
to spreava tu neuku, ali emancipiranu majku da svaki
put kada trai gdje se nalazi Oe primijeti da dijete uvijek
pokazuje na istu rije; to je spreava da prekrije tu rije i
pita: koja se rije nalazi ispod mog prsta? I tako dalje, i tako
dalje.
17
Pobona slika, poput recepta dobre domaice... Tako je
to ocijenio slubeni glasnogovornik plemena onih koji
objanjavaju. Moemo pouavati ono to ne znamo jo je jedno
geslo domaice.
18
Odgovorit emo da majinski instinkt
nema u domainstvu nikakvu privilegiju. Taj prst koji prekriva
rije Oe isti je onaj koji se nalazi u Kalipso, skrivenoj ili lukavoj:
on je obiljeje ljudske inteligencije, najelementarnije lukavosti
razuma istinskog razuma, onog koji je svojstven svakome
i zajedniki svima, tog razuma koji se egzemplarno oituje
tu gdje znanje neukog i uiteljeva neukost, izjednaujui
se, demonstriraju moi intelektualne jednakosti. ovjek je
ivotinja koja vrlo dobro raspoznaje kada onaj koji govori ne zna
to govori... Ta je sposobnost nit koja ujedinjuje ljude.
19
Praksa
uitelja neznalice nije jednostavno sredstvo koje omoguuje
siromanome koji nema ni vremena, ni novca, ni znanja da
obrazuje svoju djecu. Ona predstavlja kljuno iskustvo koje
oslobaa iste moi razuma u trenutku kada mu znanost vie
ne moe pomoi. Ono to jedan neuki moe uiniti jednom,
svi neuki mogu uiniti uvijek. U neznanju, naime, ne postoji
hijerarhija. A ono to neuki i ueni mogu zajedno uiniti jest
ono to moemo nazvati mo intelektualnog bia kao takvog.
17 Isto.
18 Lorain, Rfutation de la mthode Jacotot, Pariz, 1830., str. 90.
19 Langue maternelle, str. 271, i Journal de lmancipation intellectuelle, t. III,
1835-1836., str. 323.
Mo jednakosti istodobno pripada dvojstvu [dualit] i
zajednici. Nema inteligencije ondje gdje se nalazi skup, jedan
duh spojen s drugim duhom. Inteligencije ima ondje gdje svatko
djeluje, pripovijeda o onome to je napravio i daje sredstvo
provjere stvarnosti vlastita djelovanja. Zajednika stvar,
smjetena izmeu dviju inteligencija, polog je te jednakosti i
to na dvostruk nain. Neka materijalna stvar najprije je jedini
komunikacijski most izmeu dva duha.
20
Most je prijelaz,
ali i sredstvo odravanja razmaka. Materijalnost knjige dri
na distanci dva jednaka duha. Dok je objanjenje ponitenje
jednog duha drugim. No, i stvar je uvijek raspoloiva instancija
za materijalnu potvrdu: umijee neukog ispitivaa sastoji
se u odvoenju ispitanika do materijalnih predmeta, do
reenica, do rijei napisanih u knjizi, do neke stvari koju moe
provjeriti svojim osjetilima.
21
Ispitanik je uvijek obavezan
provjerom u otvorenoj knjizi, u materijalnosti svake rijei, u
zaobljenosti svakog znaka. Stvar, knjiga istodobno spreava
varanje u pogledu nesposobnosti i u pogledu znanja. Upravo e
zato uitelj neznalica svoju kompetenciju moi tom prilikom
protegnuti ne na znanje mladoga gospodina, nego na pozornost
koju posveuje onome to ovaj govori i to ini.
Na taj nain moete ak pomoi nekom od vaih susjeda
koji su, zbog okolnosti koje ne ovise o njihovoj volji,
prisiljeni poslati svog sina u privatnu kolu. Ako vas susjed
zamoli da provjerite znanje malog aka, ne dajte se zbuniti
tom zamolbom, premda sami niste studirali. to uite, mali
moj prijatelju, pitat ete dijete? Grki. to? Ezopa.
to? Basne. Koju basnu znate? Prvu. Gdje je prva rije?
Evo je. Dajte mi svoju knjigu. Recite mi koja je etvrta
21 Isto, str. 259.
rije. Napiite je. To to ste napisali ne slii etvrtoj rijei u
knjizi. Maleni susjed ne zna ono to je rekao da zna. To je
dokaz da nije bio paljiv dok je uio ili dok je pokazivao ono
to je mislio da zna. Savjetujte mu da ui, ja u se vratiti i
rei ui li grki koji ja ne znam, koji ne znam ak ni itati.
22
Na taj nain uitelj neznalica moe pouavati uenog kao
i neukog: provjeravajui da li ovaj neprestano traga. Onaj
koji trai uvijek nae. Ne nae nuno ono to je traio, a jo
manje ono to treba nai. Ali nalazi neto novo to e dovesti u
odnos sa stvari koju ve poznaje. Vana je ta trajna budnost, ta
pozornost koja nikada ne poputa a da se ne prikrade bezumlje
kojemu je uenjak vian kao i neznalica. Uitelj je onaj koji dri
istraivaa na njegovome putu, na putu na kojem treba tragati
sam, bez prestanka.
Svaija stvar
Kako bi se provjerila ta potraga potrebno je jo znati to znai
traiti. I to predstavlja sutinu metode. Da bi se drugoga
emancipiralo, i sami moramo biti emancipirani. Sebe treba
shvatiti kao putnika duha, slinog svim ostalim putnicima,
kao intelektualni subjekt koji sudjeluje u zajednikoj snazi
intelektualnih bia.
Kako dolazimo do te spoznaje sebe samog? Seljak, zanatlija
(otac obitelji) intelektualno e se emancipirati ako misli na ono
to jest i na ono to ini u drutvenom poretku.
23
Stvar e se
uiniti jednostavnom ili ak pojednostavljenom onome koji ne
poznaje teinu stare zapovijedi koju je lozoja, iz Platonovih
usta, odredila kao sudbinu zanatlije: ne ini nita osim svoga
22 Journal de lmancipation intellectuelle, t. IV, 1836-1837., str. 280.
23 Langue maternelle, str. 422.
vlastitog posla, a taj se ne sastoji u tome da misli o bilo emu,
nego jednostavno da radi tu stvar koja iscrpljuje deniciju tvog
bia; ako si postolar, pravi cipele i djecu koja e raditi to isto. Ne
odnosi se na tebe zapovijed deljskog proroita da upozna
samog sebe. I ak ako se veselo boanstvo malo zaigralo pa je u
duu tvog djeteta umijealo malo misaonog zlata, zlatna e se
rasa, uvari grada, pobrinuti da odgoje dijete i uine ga jednim
od svojih.
Epoha je napretka nesumnjivo htjela smekati strogou stare
zapovijedi. Ona je s enciklopedistima shvatila da se vie nita ne
radi prema rutini, pa ak ni djelo obrtnika. I ona zna da ne postoji
ni najmanji drutveni akter koji istodobno ne bi bio mislee bie.
Graanin Destutt-Tracy podsjetio je na to u osvit novog stoljea:
Svaki ovjek koji govori posjeduje ideje o ideologiji, o
gramatici, o logici i elokvenciji. Svaki ovjek koji djeluje
ima svoja privatna i socijalna moralna naela. Svako bie
koje tek vegetira ima svoje pojmove o zici i matematici;
i jednostavno zato to ivi sa sebi slinima ono posjeduje
svoju malu kolekciju povijesnih injenica i svoj nain da o
njima sudi.
24
Nemogue je dakle da postolari prave samo cipele, da na svoj
nain ne budu i jezikoslovci, moralisti ili ziari. I tu dolazimo
do prvog problema; dok obrtnici i seljaci oblikuju svoje moralne,
matematike i zike pojmove ovisno o rutini svog okruenja
ili sluajnosti svojih susreta, racionalni e hod napretka biti
dvostruko osujeen: bit e usporen zbog onih optereenih
rutinom i praznovjerjem ili naruen urbom nasilnika. Potrebno
je dakle da minimalna pouka, izvedena iz naela razuma,
24 Destut de Tracy, Observations sur le systme actuel dinstruction publique,
Pariz, godina IX.
znanosti i opeg interesa, unese u glave zdrave ideje koje bi
one inae izvitoperile. I podrazumijeva se da e taj pothvat
biti probitaniji u onoj mjeri u kojoj e seljakova ili obrtnikova
sina izuzeti iz prirodne sredine koja proizvodi te krive ideje.
No, ta se oiglednost odmah susree sa svojim proturjejem:
dijete koje se mora istrgnuti iz rutine i praznovjerja ipak se
mora vratiti u svoju vlastitu aktivnost i vlastite uvjete. A
epoha napretka je od svog svitanja upozoravala na smrtonosnu
opasnost razdvajanja narodskog djeteta od uvjet koji su
mu namijenjeni i od ideja koje ovise o tim uvjetima. Tako se
ta epoha vrti u tom proturjeju: sada znamo da znanosti u
potpunosti ovise o jednostavnim naelima i da su sve u dosegu
svih onih duhova koji je ele, pod uvjetom da slijede dobru
metodu. No, ista priroda koja svima omoguuje znanstvenu
karijeru iziskuje drutveni poredak u kojem su klase
razdvojene, a pojedinci se prilagoavaju drutvenom stanju
koje im je namijenjeno.
Rjeenje koje je pronaeno za to proturjeje jest propisana
ravnotea izmeu pouavanja i odgoja, preraspodjela
dodijeljenih uloga kolskog uitelja i oca obitelji. Rabei
svjetlo pouke, jedan istjeruje krive ideje koje dijete stjee u
obiteljskom okrilju, a drugi odgojem istjeruje pretjerane tenje
koje bi kolarac htio izvui iz svoga novosteenog znanja i vraa
ga u sredinu iz koje potie. U nemogunosti da otac obitelji iz
svoje rutinske djelatnosti prui uvjete za intelektualnu pouku
svog sina, on, s druge strane, moe uiniti sve da ga rijeju i
primjerom poui o vrlini mirenja sa svojim stanjem. Obitelj je
istodobno arite intelektualne nesposobnosti i naela etike
objektivnosti. Ta se dvostruka narav oituje u dvostrukom
ogranienju samosvijesti zanatlije: svijest o onome to radi
pripada znanosti koja nije njegova, a svijest o tome to on jest
vodi ga dotle da se bavi samo svojim poslom.
Recimo to jednostavnije: usklaena ravnotea pouavanja
i odgoja jest ravnotea dvostrukog zatupljenja. Upravo se
tome suprotstavlja emancipacija, osvjetavanje svakog
ovjeka o njegovoj prirodi kao intelektualnog subjekta, prema
preokrenutoj kartezijanskoj formuli o jednakosti:
Descartes je govorio: mislim, dakle jesam; i ta lijepa misao
velikog lozofa jedno je od naela univerzalnog pouavanja.
Mi preokreemo tu misao i kaemo: ja sam ovjek, dakle
mislim.
25

Izvrtanje formule subjekt ovjek izjednauje s cogito. Miljenje
nije atribut mislee supstancije, ono je atribut ovjeanstva.
Da bismo preobrazili slogan upoznaj samoga sebe u naelo
emancipacije svakog ljudskog bia, potrebno je, protiv Platonove
zabrane, poigrati se jednom od fantastikih etimologija iz Kratila:
ovjek, anthropos, jest bie koje istrauje ono to vidi, onaj koji
se upoznaje u tom razmiljanju o svom inu.
26
itava se praksa
univerzalnog pouavanja saimlje u pitanju: to misli o tome? Sva
se njena mo nalazi u svijesti o emancipaciji koju ona ostvaruje
kod uitelja i izaziva kod uenika. Otac e moi emancipirati
svog sina zapone li upoznavati samog sebe, odnosno ispitivati
intelektualne ine kojih je on subjekt, opaajui nain na koji, u
tim inima, koristi svoju mo misaonog bia.
Svijest o emancipaciji prije svega je inventar intelektualnih
mogunosti neukog. On zna svoj jezik. On ga isto tako zna
koristiti kako bi protestirao protiv stanja u kojem se nalazi ili
kako bi ispitivao one koji znaju, ili vjeruju da znaju, vie od njega.
On pozna svoj zanat, svoj alat i njegovu uporabu; to bi mogao
25 Sommaire des leons publiques de M. Jacotot... str. 23.
26 Platon, Kratil, 399c: Samo je ovjek, meu svim ivotinjama, bio upravo
prozvan anthropos jer on ispituje ono to je vidio (anathrn ha opp).
prema potrebi i usavriti. On mora poeti razmiljati o svojim
sposobnostima i o nainu na koji ih je stekao.
Razmotrimo to to razmiljanje tono znai. Nije rije o
suprotstavljanju manualnih, narodnih umijea, inteligencije
koritenja alata i inteligencije radnika znanjima koja potjeu
iz kole ili retorici elit. Ne radi se ni o pitanju o tome tko je
sagradio Tebu sa sedam vrata kako bi se u drutvenom poretku
ustanovilo mjesto projektanata i izvoaa. Rije je naprotiv o
priznavanju da ne postoje dvije inteligencije, da je svaki rad
ljudskog umijea ostvarenje istih intelektualnih potencijala.
Gdje god se nalazili, rije je o promatranju, usporeivanju,
kombiniranju, djelovanju i zamjeivanju kako se to napravilo.
Posvuda je mogua ta reeksija, taj povratak sebi koji nije
puka kontemplacija mislee supstancije nego bezuvjetna
pozornost pridana tim intelektualnim djelima, putu koji ona
obiljeavaju i mogunosti da se na tom put uvijek jo vie
napreduje i koristi ista inteligencija u osvajanju novih teritorija.
Zaglupljen ostaje onaj koji djelo radnikih ili narodskih ruku
suprotstavlja retorikim oblacima. Izmiljanje tih oblaka
djelo je ljudskog umijea koje zahtijeva jednak rad ni vie
ni manje jednaku intelektualnu pozornost kao i izrada
cipela ili brava. Gospodin Lerminier, akademik, raspravlja o
intelektualnoj nesposobnosti naroda. Gospodin Lerminier
je otupio. No, tupavac nije ni budala ni lijenina. I sami
bismo bili zaglupljeni kad u njegovim raspravama ne bismo
prepoznali isto umijee, istu inteligenciju, isti rad kao i onaj
koji transformira drvo, kamen ili kou. Samo priznavajai rad
gospodina Lerminiera moemo prepoznati inteligenciju koja se
oituje u najskromnijim djelima.
Siromane seljanke iz okolice Grenoblea prave rukavice;
za tucet rukavica plaaju ih trideset sua. Otkad su se
emancipirale, daju se u promatranje, prouavanje i
usporeivanje dobro napravljenih rukavica. One e
odgonetnuti smisao svih reenica, svih rijei takvih rukavica.
Na kraju e govoriti jednako dobro kao i gradske ene koje
zarauju sedam franaka. Rije je samo o uenju jezika
kojim razgovaramo sa karama, iglom i koncem. U ljudskim
drutvima uvijek se radi samo o shvaanju i govoru nekog
jezika.
27
Materijalna idealnost jezika odbacuje svaku opreku izmeu
zlatne i eljezne rase, svaku hijerarhiju pa bila ona i
izokrenuta izmeu ljudi kojima je namijenjen manualni rad
i ljudi koji su predodreeni za misaone zadatke. Svaki se rad
jezika shvaa i izvodi na isti nain. Upravo zato neznalica, im
upozna sebe, moe provjeriti potragu svog sina u knjizi koju ne
zna itati: on ne poznaje materiju na kojoj sin radi, ali ako mu
sin kae kako joj pristupa, on e prepoznati istrauje li sin. On,
naime, zna to znai traiti i od svog sina trait e samo jednu
stvar, a to je da ispremetne sve svoje rijei i reenice, kao to on
ispremee svoj alat kada ga trai.
Knjiga Telemah ili neka druga smjetena izmeu
dviju inteligencija sadrava u malome tu idealnu zajednicu
koja se upisuje u materijalnost stvari. Knjiga jest jednakost
inteligencija. Ba je zbog toga ista lozofska zapovijed
zabranjivala zanatliji da se bavi bilo im drugim osim svog
posla i osuivala demokraciju knjige. Platonovski je kralj-
lozof ivoj rijei suprotstavljao mrtvo slovo knjige, misao
koja je postala materijom na raspolaganju ljudima od materije,
istodobno nijem i brbljav govor koji sluajno luta meu onima
iji je jedini posao da misle. Povlateni tuma tek je sitna
moneta te zabrane. A povlastica koju metoda Jacotot daje
27 Enseignement universel. Musique, 3. izdanje, Pariz, 1830., str. 349.
knjizi, rukovanju znakovima, mnemotehnici u pravoj je mjeri
preokret hijerarhije duhova koju je kod Platona oznaavala
kritika pisma.
28
Knjiga zapeauje novi odnos izmeu dvoje
neukih koji od sada sebe shvaaju kao inteligencije. A taj novi
odnos uzdrmava zatupljujui odnos izmeu intelektualnog
pouavanja i moralnog odgoja. Umjesto disciplinirajue
instancije odgoja, intervenira odluka o emancipaciji koja oca
ili majku ini sposobnima da za svoje dijete zauzmu mjesto
uitelja neznalice koje utjelovljuje bezuvjetni zahtjev volje.
Bezuvjetni zahtjev: otac emancipator nije bezazleni pedagog,
on je nepopustljivi uitelj. Emancipatorova zapovijed ne zna
za poputanje. On apsolutno zapovijeda subjektu za kojeg
se pretpostavlja da je sposoban zapovijedati sam sebi. Sin e
u knjizi potvrditi jednakost inteligencija kao to e otac ili
majka potvrditi temeljitost njegove potrage. Obiteljska elija,
dakle, nije vie mjesto povratka koje zanatliju vraa njegovoj
nitavnosti. Ona je mjesto nove svijesti, mjesto prekoraenja
sebstva koje svoju stvar iri sve do toke u kojoj ona postaje
dijelom cjeline opeg razuma.
Slijepac i njegov pas
Naime, treba potvrditi upravo to: naelo jednakosti govoreih
bia. Vrei pritisak na volju svog sina, otac siromane
obitelji potvruje da njegov sin ima istu inteligenciju kao
i on, on traga poput njega; i ono to sin istrauje u knjizi
jest inteligencija pisca kako bi provjerio djeluje li i autorova
inteligencija ba poput njegove. Ta se uzajamnost nalazi
u srcu metode emancipacije, ona je naelo nove lozoje
koju je Utemeljitelj, spajajui dvije grke rijei, okrstio kao
28 Usp. Platon, Fedar, 274c / 277a i J. Rancire, Le Philosophe et ses pauvres,
Fayard, 1983., str. 66 pa nadalje.
panekastiku jer istrauje itavu ljudsku inteligenciju u svakoj
intelektualnoj manifestaciji. To sasvim sigurno nije dobro
shvatio onaj zemljoposjednik koji je svog vrtlara poslao da se
obrazuje u Louvainu kako bi bio uitelj njegovim sinovima.
Ne treba oekivati nekakav poseban pedagoki uspjeh bilo od
emancipiranog vrtlara ili openito od uitelja neznalice. Ono
to emancipirana osoba u sutini moe uiniti jest postati
emancipator: ne da dade klju znanja, nego svijest o tome to
moe neka inteligencija kada se smatra jednakom svakoj drugoj
i svaku drugu inteligenciju smatra jednakom svojoj.
Emancipacija je svijest o toj jednakosti, o toj uzajamnosti
koja jedina omoguuje inteligenciji da se potvrdom ostvari.
Ono to narod zaglupljuje nije nedostatak pouke nego
vjerovanje u inferiornost svoje inteligencije. A ono to
zaglupljuje inferiorne istodobno zaglupljuje i superiorne.
Jer svoju inteligenciju potvruje samo onaj koji govori
sebi slinome koji je sposoban potvrditi jednakost obiju
inteligencija. Dakle, superironi duh je osuen na to da ga
inferiorni duhovi ne razumiju. On svoju inteligenciju osigurava
diskvalikacijom onih koji bi mu mogli odati priznanje.
Pogledajte ovog uenjaka koji zna da su enski duhovi
inferiorni mukima: on najvaniji dio svog ivota troi na
razgovor s biem koje ga ne moe razumjeti: Kakva intimnost,
kakva njenost u ljubavnim razgovorima, meu parovima, u
obiteljima! Onaj koji govori nikad nije siguran da je shvaen. On
ima duh, srce, i to veliki duh i tako meko srce! Ali aliboe tog
lea s kojim ga je povezao drutveni lanac!
29
Mislimo li da e
ga divljenje njegovih uenika i izvanjskog svijeta utjeiti zbog
te obiteljske nesree? Ali koliko vrijedi sud inferiornog duha o
superiornome?
29 Journal de lmancipation intellectuelle, t. V, 1838., str. 168.
Recite tom pjesniku: bio sam vrlo zadovoljan vaim
posljednjim djelom; on e vam odgovoriti stisnutih usana:
ba ste mi odali veliku ast; odnosno, dragi moj, ne moe mi
laskati glas vae sitne inteligencije.
30
No, ta vjera u intelektualnu nejednakost i u superiornost
vlastite inteligencije nije ograniena samo na uenjake i
istaknute pjesnike. Snaga tog vjerovanja proizlazi iz injenice
da ono proimlje itavu populaciju, pa ak i pod krinkom
poniznosti. Ne mogu, kae vam taj neuki kojeg potiete na
uenje, ja sam samo radnik. Treba dobro shvatiti to se nalazi
u tom silogizmu. Ponajprije, ne mogu oznaava ne elim;
zato bih se trudio?. To isto tako znai: ja bih to mogao, bez
ikakve sumnje, jer sam inteligentan; no, ja sam radnik: ljudi
poput mene to ne mogu; moj susjed to ne moe. I to mi to
treba kad ionako imam posla s imbecilima?
Tako funkcionira vjera u nejednakost. Nema superiornog
duha koji nee nai jo superiornijeg kako bi ga ponizio;
kao ni inferiornog koji nee pronai jo inferiornijeg kako
bi ga prezirao. Luvenska profesorska toga ne znai puno u
Parizu. I obrtnik iz Pariza zna koliko su u odnosu na njega
inferiorni provincijski obrtnici koji pak i sami znaju koliko
za njima zaostaju seljaci. Onog dana kada ovi potonji budu
mislili da i sami shvaaju o emu je rije, a parikom togom
budu zaogrnuti upljoglavi, krug e se zatvoriti. Sveopa
superiornost inferiornih ujedinit e se sa sveopom
inferiornou superiornih kako bi svijet pretvorili u mjesto
na kojem se nijedna inteligencija nee moi prepoznati u sebi
jednakoj inteligenciji. Dakle, razum se gubi ondje gdje ovjek
govori drugom ovjeku koji mu ne moe odgovoriti.
30 Enseignement universel. Mlanges posthumes, Pariz, 1841., str. 176.
Nema ljepeg prizora, nema niega pounijeg od prizora
ovjeka koji govori. No, sluatelj si mora zadrati pravo da
razmilja o onome to je upravo uo, a govornik se u tome
mora angairati (...) Sluatelj dakle mora provjeriti nalazi
li se govornik u okviru svog razuma, je li ga napustio ili se
vraa unutar njega. Bez te ovlatene provjere, koju zahtjeva
i sama jednakost inteligencija, taj razgovor smatram tek
razgovorom slijepca sa svojim psom.
31
Kao odgovor na priu o slijepcu i bogalju, slijepac koji razgovara
sa svojim psom apologija je svijeta nejednakih inteligencija.
Shvaamo da je rije o lozoji i ovjeanstvu, a ne o receptima
za djeju pedagogiju. Univerzalno je pouavanje ponajprije
univerzalna provjera onoga to nam slii i njome se mogu
baviti svi emancipirani, svi oni koji su odluili da sebe smatraju
ljudima slinima svim ostalima.
Sve je u svemu
Sve je u svemu. Tautologija snage je tautologija jednakosti,
snaga onoga koji u svakom ljudskom ostvarenju trai otisak
inteligencije. To je smisao one vjebe koja je zadivila Baptista
Froussarda, ovjeka napretka i ravnatelja kole u Grenobleu,
koji je u Louvain otpratio dvojicu sinova zastupnika Casimira
Periera. Kao lan Drutva za metode pouavanja, Baptiste
Froussard je ve bio uo da se govori o univerzalnom
pouavanju, a na predavanjima gospoice Marcellis prepoznao
je vjebe o kojima je g. de Lasteyrie govorio u drutvu. Vidio je
tako mlade djevojke kako piu sastavke u petnaestak minuta,
jedne o posljednjem ovjeku, druge o povratku prognanika, i
piui o tim temama stvaraju, kako ih je uvjeravao Utemeljitelj,
knjievne komade koji nee nagrditi ni najljepe stranice
naih najboljih autora. Ta je tvrdnja pobuivala najdublje
rezerve uenih posjetitelja. No, g. Jacotot je bio pronaao
nain da ih razuvjeri: budui da su se i sami, sasvim oigledno,
ubrajali u najbolje pisce svog vremena, samo su se trebali
podvrgnuti istoj provjeri i dati uenicama mogunost da se s
njima usporede. G. de Lasteyrie, koji je proivio 1793. godinu,
rado se podvrgnuo vjebi. To nije bio sluaj s g. Guigniautom,
izaslanikom parike cole normale koji nije vidio ama ba
nita u Kalipso, ali je u jednom sastavku vidio, zauzvrat,
neoprostivi nedostatak cirkumeksa u rijei crotre. Nakon
to je pozvan na ogled, doao je sat vremena kasnije te mu je
reeno da doe sutra. No, tog je popodneva uhvatio potansku
koiju za Pariz nosei u svojoj prtljazi inkriminirajui dokaz,
taj sramotni i bez cirkumeksa.
Nakon itanja sastavaka, Baptiste Froussard svjedoio
je seansama improvizacije. To je bila sutinska vjeba
univerzalnog pouavanja: nauiti govoriti o svakoj temi,
bez pripreme, s poetkom, sredinom i krajem. Nauiti
improvizirati ponajprije je znailo nauiti pobijediti sebe,
pobijediti ponos koji se skriva iza poniznosti koja proglaava
vlastitu nesposobnost da se govori pred drugima odbijajui
time izlaganje njihovu sudu. To je potom znailo nauiti
poeti i zavriti, uiniti od samoga sebe neko sve, zatvoriti
jezik u krug. Tako su dvije uenice improvizirale smjelo o
smrti ateista, nakon ega je g. Jacotot, da otjera te tune misli,
traio od druge uenice da improvizira o letu muhe. Dvoranom
se prolomio smijeh, no g. Jacotot je pojasnio stvari: sada se
ne bavimo smijehom, nego govorom. I o toj je eterinoj temi
mlada osoba osam i pol minuta izgovorala najdraesnije
stvari te iznosila usporedbe ispunjene ljupkou i svjeinom
uobrazilje.
Baptiste Froussard sudjelovao je i u glazbenoj poduci.
G. Jacotot zatraio je od njega fragmente iz francuske poezije
po kojima bi mlade uenice improvizirale melodije uz pratnju
koju su one tumaile na prekrasan nain. Jo se nekoliko puta
bio vraao kod gospoice Marcellis zadajui sm sastavke
o moralu i metazici koji su svi bili sainjeni s lakoom i
udesnim talentom. No, evo vjebe koja e kod njega izazvati
najvie divljenja. Jednog dana, g. Jacotot obratio se tako svojim
uenicama:
Mlade dame, znate da u svakom ljudskom djelu ima
umjetnosti; kako u parnom stroju tako i u odjei; kako u
knjievnom djelu tako i u cipeli. Sada ete mi vi napisati
sastavak o umjetnosti openito, povezujui svoje rijei,
svoje izraze, svoje misli s tim i tim ulomkom dodijeljenih
vam autora tako da moete sve opravdati ili potvrditi.
32
Donijeli su dakle Baptistu Froussardu razliita djela i on je
sam jednoj oznaio ulomak iz Athalije, drugoj poglavlje iz
gramatike; drugima ulomak iz Bossueta, poglavlje iz geograje,
pa dijeljenje iz Lacroixove aritmetike i tako dalje. Nije dugo
ekao rezultat te neobine vjebe povezane s tako razliitim
stvarima. Nakon pola sata, ponovo je ostao zaprepaten
kad je vidio kvalitetu sastavaka koji su upravo bili napisani
pred njegovim vlastitim oima i kvalitetu improviziranih
komentara koji su ih opravdavali. Osobito e biti zauen
objanjenjem umjetnosti u poglavlju iz Athalije koje prati
opravdanje ili potvrda, usporediva, po njemu, s najbriljantnijim
lekcijama iz knjievnosti koje je ikada uo.
32 B. Froussard, Letre ses amis au sujet de la mthode de M. Jacotot,
Pariz, 1829., str. 6.
Taj je dan Baptiste Froussard bolje nego ikada shvatio u
kojem smislu moemo rei da se sve nalazi u svemu. Ve je
znao da je g. Jacotot udesan pedagog te je mogao pretpostaviti
kakva je kvaliteta uenika obrazovanih pod njegovim
vodstvom. Ali vratio se kui shvativi jo neto: uenice
gospoice Marcellis imaju istu inteligenciju kao i rukaviarke iz
Grenoblea, tovie i to je jo tee priznati kao i rukaviarke
iz okolice Grenoblea.

t
r
e
e

p
o
g
l
a
v
l
j
e
:

R
a
z
u
m

j
e
d
n
a
k
i
h
Trebalo bi zai jo dublje u razloge tih uinaka: Djecu
usmjerujemo prema mnijenju o jednakosti inteligencija.
to je to mnijenje? To je osjeaj, govore oni koji objanjavaju,
koji oblikujemo o injenicama koje smo povrno promatrali.
Mnijenja se osobito roje u mozgovima slabih i obinih ljudi,
a suprotstavljaju se znanosti koja poznaje prave razloge
fenomena. Ako elite, moemo vas nauiti znanosti.
Polako. Priznat emo vam da mnijenje nije isto to i istina.
No, upravo nas to i zanima: onaj koji ne zna to je istina potrait
e je, a na tom se putu treba dogoditi mnogo susreta. Jedina
bi pogreka bila nae mnijenje smatrati istinom. Doista, to
neprestano inimo. No, upravo je to jedino po emu se elimo
razlikovati, mi ostali, sljedbenici Poludjelog: mi smatramo da
su naa mnijenja mnijenja i nita vie. Vidjeli smo odreene
injenice. Mislimo da bi to mogao biti razlog tomu. Izvest emo
jo nekoliko eksperimenata, a moete nam se pridruiti, kako
bismo provjerili vrstou tog mnijenja. Uostalom, ini nam se
da taj postupak nije toliko neuven. Ne postupaju li tako esto
ziari i kemiari? A onda, tonom punim uvaavanja, govorimo
o hipotezi, o znanstvenoj metodi.
Meutim, uvaavanje nam nije toliko vano. Ograniimo
se na injenicu: vidjeli smo djecu i odrasle kako sami, bez
uitelja koji objanjava, ue itati, pisati, svirati ili govoriti
stranim jezicima. Smatramo da se te injenice mogu objasniti
jednakou inteligencija. To je mnijenje koje emo sada
provjeriti. Istina je, ima tu jedna potekoa. Fiziari i kemiari
izdvajaju zike fenomene, postavljaju ih u odnos s drugim
zikim fenomenima. Oni reproduciraju poznate uinke
i dolaze do uzroka koje pretpostavljaju. Takav je postupak
nama zabranjen. Mi nikada neemo moi rei: uzmimo
dvije jednake inteligencije i smjestimo ih u te ili neke druge
uvjete. Inteligenciju poznajemo po njezinim uincima. No, ne
moemo je izdvojiiti, mjeriti. Prinueni smo na mnoenje
eksperimenata nadahnutih tim mnijenjem, ali nikada neemo
moi rei da sve su inteligencije jednake.
Zaista. No, na se problem ne sastoji od toga da dokaemo da
su sve inteligencije jednake. On se sastoji od toga da vidimo to
moemo uiniti s tom pretpostavkom. A za to nam je dovoljno
da to mnijenje bude mogue, odnosno da ne bude dokazana
nikakva suprotna istina.
Mozgovi i lie
Meutim, upravo je suprotna injenica oigledna, govore
superiorniji duhovi. Inteligencije nisu jednake, to je sasvim
bjelodano. Najprije, u prirodi ne postoje dva istovjetna bia.
Pogledajte lie koje pada s ovog stabla. ini vam se potpuno
isto. Pogledajte poblie i uvjerit ete se da nije. Meu tim
tisuama listova nema ni dva ista. Pojedinanost [individualit]
je zakon svijeta. I kako taj zakon, koji vrijedi za biljke, ne bi
a fortiori vrijedio za bie kao to je ljudska inteligencija, koje
je beskrajno uzvienije u hijerarhiji ivota? Dakle, sve su
inteligencije razliite. Drugo, oduvijek je bilo, uvijek e biti
i posvuda ima bia koja su nejednako obdarena stvarima iz
poretka inteligencije: ima uenih i neukih, ljudi s duhom i
budala, ljudi otvorenog duha i tupoglavaca. Znamo to se kae
61 tree poglavlje: Razum jednakih
na tu temu: o razlici u okolnostima, o drutvenoj sredini, o
obrazovanju... Dobro, napravimo jedan eksperiment: uzmimo
dva djeteta koja potjeu iz iste sredine, koja su odgojena na
jednak nain. Uzmimo dva brata, stavimo ih u istu kolu gdje
su podvrgnuti istim vjebama. I to emo vidjeti? Jedan e
uspjeti bolje od drugog. To dakle znai da postoji intrinzina
razlika. A ta se razlika sastoji u sljedeem: jedan od njih dvojice
je inteligentniji, nadareniji, ima vie sposobnosti od drugoga.
Dakle, moete dobro uoiti da inteligencije nisu jednake.
Kako odgovoriti na te oiglednosti? Krenimo od poetka, od
lia koje toliko pogaa superiorne duhove. Mi priznajemo da
je ono razliito do koje god mjere oni to ele. Samo se pitamo:
na koji se to tono nain s razlike meu liem moe prijei na
nejednakost inteligencija? Nejednakost je samo jedna vrsta
razlike, i to ne ona o kojoj se govori u sluaju lia. List je
materijalno, a duh nematerijalno bie. Kako bez paralogizma iz
materijalnih svojstava zakljuivati neto o svojstvima duha?
Istina je da se na ovom terenu javljaju otri suparnici:
ziolozi. Duhovna su svojstva, govore najradikalniji
meu njima, zapravo svojstva ljudskog mozga. Tu razlika i
nejednakost vladaju kao dio iste konguracije i funkcioniranja
u svim ostalim organima ljudskog tijela. Koliko tei
mozak, toliko vrijedi inteligencija. Istim se bave frenolozi
i kranioskopi: ovaj, kau, ima izboinu genija, a onaj drugi
kvrgu za matematiku. Neka te protuberancije istrauju
njima pripadajui protuberanti i priznajmo da je stvar
ozbiljna. Moemo zapravo zamisliti tomu konzekventan
materijalizam. On bi se bavio samo mozgovima i na njih bi
mogao primjenjivati sve to primjenjuje na materijalna bia.
Zadatak intelektualne emancipacije bio bi tada zapravo samo
sanjarija neobinih mozgova, pogoenih posebnim oblikom
one stare bolesti duha poznate pod imenom melankolija. U tom
bi sluaju superiorni duhovi - tj. superiorni mozgovi - zapravo
upravljali inferiornim duhovima kao to ovjek upravlja
ivotinjama. Kad bi tomu bilo tako, jednostavno nitko ne bi
raspravljao o nejednakosti inteligencija. Superiorni mozgovi
se ne bi bez potrebe trudili pokazivati svoju superiornost
inferiornim mozgovima, po deniciji nesposobnima da ih
shvate. Zadovoljili bi se da vladaju njima. I ne bi nailazili na
prepreke: njihova bi se intelektualna superiornost oitovala
samom tom injenicom, ba poput zike superiornosti.
Vie ne bi bilo potrebe za zakonom, parlamentima i vladama
u politikom poretku, kao ni potrebe za obrazovanjem,
objanjenjima i akademijama u onom intelektualnom.
Tomu nije tako. Imamo vlasti i zakone. Imamo superiorne
duhove koji pokuavaju pouiti i uvjeriti inferiorne
duhove. I to je jo udnije, imamo apostole nejednakosti
inteligencija koji, u golemoj veini, ne slijede ziologe i
rugaju se kranioskopima. Superiornost kojom se die ne mjeri
se, smatraju, njihovim instrumentima. Materijalizam bi bio
lagodno objanjenje njihove superiornosti, ali oni se pozivaju
na neto drugo. Njihova je superiornost duhovna. Oni su
spiritualisti, i to najprije po dobrom miljenju o samima sebi.
Oni vjeruju u nematerijalnu i besmrtnu duu. Ali kako onog
nematerijalnog moe biti vie ili manje? To je proturjeje
superiornih duhova. ele besmrtnu duu, duh odjelit od
materije te razliite inteligencije. No, materija je ta koja ini
razliku. elimo li nejednakost, treba prihvatiti cerebralne
lokalizacije; ako nam je stalo do jedinstva duhovnog naela,
treba rei da se ista inteligencija primjenjuje u razliitim
okolnostima, na razliite materijalne predmete. No, superiorni
duhovi ne ele ni superiornost koja bi bila tek materijalna
ni duhovnost koja bi ih uinila jednakima s onima njima
inferiornima. Zahtijevaju da razlike materijalista opstoje ondje
gdje vai uzdizanje svojstveno nematerijalnosti. Oni lubanju
kranioskopa oslikavaju uroenim darovima inteligencije.
Oni dobro znaju da tu neto ne tima i znaju da moraju u
neemu popustiti inferiornima, makar provizorno. Evo dakle
kako su posloili stvari: u svakom ovjeku, kau oni, postoji
besmrtna dua. Ona i najponiznijima omoguuje da spoznaju
velike istine o dobru i zlu, o savjesti i dunosti, o Bogu i sudu.
Tu smo svi jednaki i ak bismo mogli rei da nam oni ponizni to
esto i uvijek iznova pokazuju. Neka time budu zadovoljni i ne
pretendiraju vie na te intelektualne kapacitete koji su - esto
skupo plaeni - povlastica onih koji imaju zadatak bdjeti nad
opim drutvenim interesima. I nemojte nam govoriti da su te
razlike samo socijalne. Radije pogledajte to dvoje djece potekle
iz iste obitelji, odgojene od istih uitelja. Jedan uspijeva, drugi
ne uspijeva. Dakle...
Pa neka bude tako. Pogledajmo onda vau djecu i vae
dakle. Jedno dijete uspijeva bolje od drugog, to je injenica. To
to uspijeva bolje, kaete vi, jest zato to je inteligentnije. Tu
objanjenje postaje neprozirno. Jeste li pokazali drugu injenicu
koja bi bila uzrok prve? Kada bi ziolog smatrao da je jedan
od mozgova ui ili laki od drugog, to bi bila injenica. On bi
s pravom mogao rei dakle. Ali vi nam ne pokazujete drugu
injenicu. Govorei: Ono je inteligentnije samo saimljete
ideje koje prepriavaju injenicu. Dajete joj ime. No, ime
neke injenice nije njen uzrok, u najboljem sluaju moe biti
njena metafora. Prvi put ste injenicu ispriali govorei Ono
uspijeva bolje, pa ste je pod drugim imenom prepriali tvrdei:
Ono je inteligentnije. No, drugi iskaz ne govori nita vie od
prvog.
Ovaj drugi ovjek bolji je od onog drugog jer je pametniji;
to upravo znai sljedee: on je bolji jer je bolji (...) Kae se
da ovaj mladi ima vie sposobnosti, kapaciteta. Postavljam
pitanje: to znai imati vie sposobnosti i opet mi poinju
priati priu o dva djeteta; dakle, izraz vie sposobnosti [plus
de moyens] ili nadareniji, kaem samom sebi, na francuskom
oznaava skup injenica koje razumijem; ali taj ih izraz ne
objanjava.
33

Nemogue je dakle izii iz tog kruga. Treba pokazati uzrok
nejednakosti, prestati posuivati ga od istraivaa izboina, u
suprotnom smo prinueni ponavljati tautologiju. Nejednakost
inteligencija objanjava nejednakost intelektualnih oitovanja
kao to virtus dormitiva objanjava uinke opijuma.
Pozorna ivotinja
Znamo da bi opravdanje jednakosti inteligencija bilo
podjednako tautoloko. Idemo dakle drugim putem: govorit
emo samo o onome to vidimo; imenovat emo injenice bez
pokuaja da im pridamo uzrok. Prva injenica:
Vidim da ovjek ini stvari koje druge ivotinje ne ine.
To nazivam duhom, inteligencijom, ve po volji; nita ne
objanjavam, dajem ime onome to vidim.
34

Isto tako mogu rei da je ovjek razumska ivotinja. Time bih
oznaio injenicu da ovjek raspolae artikuliranim jezikom
kojim se slui pri stvaranju rijei, gura, usporedbi kako bi
komunicirao svoje miljenje njemu slinima. Na drugome
mjestu, kad usporeujem dva ovjeka, vidim da, u prvim
trenucima ivota, imaju apsolutno istu inteligenciju, odnosno
da rade tono iste stvari, s istim ciljem, s istom namjerom.
Kaem da ta dva ovjeka imaju jednaku inteligenciju, i ta rije
33 Langue trangre, str. 228-229.
34 Isto, str. 229.
jednaka inteligencija saimljue je obiljeje svih injenica koje
sam uoio promatrajui dva djeteta u vrlo mladoj dobi.
Kasnije u vidjeti drugaije injenice. Utvrdit u da
te dvije inteligencije vie ne ine iste stvari, ne postiu
iste rezultate. Ako budem htio, moi u rei da je jedna
inteligencija razvijenija od druge ako pri tome jo uvijek
znam da samo pripovijedam novu injenicu. Nita me tu ne
spreava da pretpostavljam. Neu rei da je sposobnost jednog
inferiorna onoj drugoga. Samo u pretpostavljati da nisu
jednako uvjebane. Nita mi to s izvjesnou ne dokazuje.
Ali nita ne dokazuje ni suprotno. Dovoljno mi je znati da je
takav nedostatak uvjebanosti mogu i da to potvruju mnoga
iskustva. Dakle, lagano u pomaknuti tautologiju: neu rei da
je daleko manje uspjean jer je manje inteligentan. Rei u da
je moda obavio posao loije jer je manje radio, da nije dobro
vidio jer nije dobro gledao. Rei u da je u svoj posao unio
neto manje pozornosti.
Time moda nisam mnogo napredovao, ali ipak dovoljno
za izlazak iz zaaranog kruga. Pozornost nije ni modana
izraslina u kojoj se nalazi mozak niti neka okultna kvaliteta.
Ona je po svom naelu nematerijalna injenica, dok je
materijalna u svojim uincima: imamo tisuu naina da
provjerimo njenu prisutnost, odsutnost ili veu ili manju
intenzivnost. Upravo na to ciljaju sve vjebe univerzalnog
pouavanja. Naposljetku, nejednakost u pozornosti fenomen
je na ije nam mogue uzroke s pravom ukazuje iskustvo.
Znamo zato djeca u mlaoj dobi rabe inteligenciju na tako
slian nain u istraivanju svijeta i uenju jezika. Podjednako
ih vode nagon i potreba. Vie-manje imaju iste potrebe koje
treba zadovoljiti i sva podjednako ele postati dijelom ljudskog
drutva, drutva govoreih bia. I zato inteligencija ne smije
mirovati.
Ovo je dijete okrueno predmetima koji mu, svi istodobno,
govore razliitim jezicima; ono ih mora prouavati zasebno
i u njihovoj cjelini; oni nisu ni u kakvu odnosu, a esto si
proturijee. Ono ne moe nita odgonetnuti od svih tih
idioma kojima mu priroda govori u gledanju, doticanju, u
svim njegovim osjetilima. Mora neprestano ponavljati da bi
zapamtilo toliko apsolutno proizvoljnih znakova (...) Kakva
mu samo pozornost treba za sve to!
35
Nakon to je uinjen taj golemi korak, potreba postaje manje
nunom, pozornost manje trajnom, a dijete se navikava sluiti
oima drugog. Okolnosti postaju raznolike i dijete razvija
intelektualne sposobnosti kakve te okolnosti zahtijevaju. Isto
vrijedi i za ljude iz naroda. Beskorisno je raspravljati o tome je
li njihova manja inteligencija posljedica drutva ili prirode:
oni razvijaju inteligenciju onako kao to potrebe i okolnosti
njihove opstojnosti zahtijevaju od njih. Ondje gdje prestaje
potreba, inteligencija se odmara, barem tako dugo dok se neka
snanija volja ne obznani i ne kae: nastavi, vidi to si sve
napravio i to moe napraviti primijeni li istu inteligenciju
koju si ve rabio, pridajui istu pozornost svakoj stvari, ne
doputajui da te se odvue s tvog puta.
Samimo ta opaanja i recimo: ovjek je volja koja se
slui inteligencijom. Ta formula nasljeuje dugu tradiciju.
Saimljui misao snanih duhova 18. stoljea, Saint-
Lambert je potvrdio: ovjek je ivua organizacija koja se slui
inteligencijom. Formula je odisala njegovim materijalizmom
pa ju je u doba Restauracije apostol kontrarevolucije vikont
de Bonald u potpunosti preokrenuo. ovjek je, proklamirao je
on, inteligencija kojoj slue organi. No, taj je preokret stvorio
veoma dvosmislenu restauraciju inteligencije. Ono to se
vikontu nije svidjelo u lozofovoj formuli nije to to je
ljudskoj inteligenciji udijelio mrav udio. Ni sam joj nije dao
vie. Ono to mu se, pak, nije svidjelo bio je taj republikanski
model kralja u slubi kolektivne organizacije. Ono to je
on htio obnoviti jest dobar hijerarhijski poredak: poredak
kralja koji zapovijeda i potinjenih koji mu se pokoravaju.
Kraljevska inteligencija za njega sigurno nije bila inteligencija
djeteta ili radnika usmjerena k prisvajanju svijeta simbola;
bila je to boanska inteligencija ve upisana u kodove koje je
boanstvo dalo ljudima, u jezik sam koji svoje podrijetlo ne
bi dugovao ni prirodi ni ljudskom umijeu, nego samo istom
boanskom daru. Na ljudskoj volji bi bilo da se podvrgne toj ve
manifestiranoj inteligenciji, upisanoj u kodove, u jezik kao i u
socijalne institucije.
Takva je pozicija sa sobom donijela i odreeni paradoks.
Kako bi zajamio trijumf socijalne i jezine objektivnosti
nad individualistikom lozojom prosvjetiteljstva, sam
je de Bonald morao nastaviti raditi na najmaterijalistikijim
formulacijama iste te lozoje. Kako bi zanijekao svaku
prednost miljenja nad jezikom, kako bi oduzeo inteligenciji
svako pravo na istraivanje neke svoje istine, morao je stati
na stranu onih koji su radnje duha sveli na puki mehanizam
materijalnih senzacija i jezinih znakova do te mjere da se
rugao monasima s gore Atos koji su vjerovali, kontemplirajui
o kretnjama njihova pupka, da su obuzeti boanskim
nadahnuem.
36
Tako je srodnost izmeu jezinih znakova i
razumskih ideja koju je 18. stoljee istraivalo, a rad Ideologa
nastavio, obnovljena i preokrenuta u korist prvenstva
36 Bonald, Recherches philosophiques sur les premiers objets des
connaissances morales, Pariz, 1818., t. I, str. 67.
onog to je ustanovljeno u okviru teokratske i sociokratske
inteligencije. ovjek, pie vikont, misli o svojim rijeima
prije nego izgovori svoje miljenje.
37
Rije je o materijalistikoj
teoriji jezika koja nam ne doputa da zanemarimo bogobojazno
miljenje koje njime upravlja:
Vjerni i trajni uvar svetog pologa temeljnih istina o
drutvenom poretku, o drutvu openito, nudi spoznaju
svoj svojoj djeci pod uslovom da ona pristupe velikoj
obitelji.
38
Suoena s tim snanim mislima jedna je bijesna ruka narkala
na svom primjerku knjige sljedee retke: Sve ovo skandalozno
naklapanje usporedite s odgovorom proroita o Sokratovom
uenu neznanju. To nije bila ruka Josepha Jacotota, nego
ruka kolege g. de Bonalda u Domu poslanika, viteza Maine de
Birana koji, neto kasnije, u dva retka izvre itavu vikontovu
graevinu: prvenstvo jezinih znakova ni po emu ne utjee
na primat intelektualnog ina koji, za svakog sina ovjejeg,
ovima daje smisao: ovjek ui govoriti tek onda kada
povezuje ideje s rijeima koje ui od svoje dadilje.
39
Na prvi
pogled, kao da je rije o zauujuoj podudarnosti. Najprije, ne
vidimo dobro to bi to bivi porunik u gardi Luja XVI mogao
imati zajedniko s bivim kapetanom vojske iz godine prve,
posjednik-administrator s profesorom na sredinjoj koli,
revolucionar u egzilu s poslanikom u monarhistikom Domu
poslanika. Najvie to to su obojica imali dvadeset godina,
37 Bonald, Lgislation primitive considre dans les premiers temps par les
seules lumires de la raison, uvres compltes, Pariz, 1859., t. I, str. 1161.
38 Recherches philosophique, str. 105.
39 Maine de Biran, Les Recherches philosophiques de M. de Bonald, u
uvres compltes, Pariz, 1939., tom XII, str. 252.
pomislit emo, kada je zapoela Revolucija, to su u dvadeset
i petoj napustili pariki mete i to su obojica dosta dugo s
distance meditirali o tome koji je smisao ili vrlinu trebala
imati ili zadrati stara Sokratova uzreica usred tolikog
previranja. Jacotot je shvaa vie onako kao to su je shvaali
moralisti, a Maine de Biran kao metaziari. Pa ipak preostaje
jedna zajednika vizija koja podrava istu armaciju
prvenstva miljenja naspram jezinih znakova: postoji isti
zavrni raun analitike i ideoloke tradicije u kojoj su obje
pozicije oblikovale svoju misao. Samospoznaju i mo razuma
sada vie ne treba traiti u transparentnoj recipronosti
jezinih znakova i ideja uma. Proizvoljnost revolucionarne
i imperijalne volje u potpunosti je zaposjela tu obeanu
zemlju dobro skrojenih jezika koje si je um do juer obeavao.
Izvjesnost miljenja tako se povlai s onu stranu jezinih
transparentnosti bile one republikanske ili teokratske.
Ona je noena vlastitim inom, tom napetou duha koji
prethodi i usmjeruje svaku kombinaciju znakova. Boanstvo
revolucionarnog i imperijalnog doba, volja, svoju racionalnost
nalazi u sri tog pojedinanog napora koji svatko ulae u sebe,
tog samoodreenja duha kao djelatnosti. Prije nego postane
kombinacija ideja, inteligencija je pozornost i potraga. Prije
nego postane trenutak odabira, volja je snaga pokretanja
samoga sebe, djelovanja po vlastitom pokretu.
Volja koju opsluuje inteligencija
Novi zaokret u deniranju ovjeka obiljeava upravo taj
temeljni preokret: ovjek je volja kojoj slui inteligencija.
Volja je mo racionalnog koju treba otrgnuti iz svae idejista i
stvarista. Sukladno tome treba takoer pojasniti kartezijansku
jednakost cogita. Tom misleem subjektu koji se spoznaje samo
tako da se odcijepi od svih osjetila i svih tijela suprotstavit e
se ovaj novi mislei subjekt koji se iskuava u djelovanju koje
vri kako prema samome sebi tako i prema tijelima. Upravo
je na taj nain, prema naelima univerzalnog pouavanja,
Jacotot napravio vlastiti prijevod poznate kartezijanske analize
komadia voska:
elim gledati i vidim. elim sluati i ujem. elim opipati
i moja se ruka prua, klizi povrinom predmeta ili prodire
u njihovu unutranjost; ruka mi se otvara, iri, prua,
skuplja, moji se prsti razmiu ili spajaju kako bi se pokorili
mojoj volji. U tom inu opipavanja poznajem tek volju da
opipam. Ta volja nije ni moja ruka, ni aka, ni moj mozak
niti opipavanje. Ta volja, to sam ja, to je moja dua, to je
moja snaga, to je moja sposobnost. Osjeam tu volju, ona
je prisutna u meni, ona je ja sm; kad je u pitanju nain na
koji mi slui, to ne osjeam, poznajem je samo po njezinim
inima (...) Ideaciju shvaam kao opipavanje. Kada mi se
svia, imam senzacije, upravljam svojim osjetilima da
me odvedu k njima. Kada elim, imam ideje, upravljam
svojom inteligencijom da ih potrae, da opipavaju. Ruka
i inteligencija su robovi od kojih svaki ima svoja obiljeja.
ovjek je volja kojoj slui inteligencija.
40

Imam ideje kada elim. Descartes je dobro poznavao mo volje
nad razumom. Ali poznavao ju je upravo kao mo lanoga, kao
uzrok pogreke: urba da se armira dok ideja jo nije jasna i
odjelita. Treba rei upravo obrnuto, da je nedostatak volje taj
koji krivo navodi inteligenciju. Istoni grijeh duha ne sastoji se
od urbe, nego od rastresenosti, od odsutnosti.
Djelovati bez volje ili bez razmiljanja ne stvara
intelektualni in. Uinak koji proizlazi iz toga ne moe se
40 Journal de lmancipation intellectuelle, t. IV, 1836-1837., str. 430-431.
ni svrstati niti usporediti s tvorevinama inteligencije. U
nedjelovanju ne moemo vidjeti ni manje ni vie aktivnosti;
tu nema niega. Idiotizam nije sposobnost, to je odsutnost,
drijeme ili poinak te sposobnosti.
41
in inteligencije sastoji se u tome da ona vidi i da usporedi
ono to je vidjela. Ona najprije sluajno gleda. Treba joj
omoguiti da to ponavlja, stvarati uvjete da vidi iznova ono
to je vidjela, da vidi sline injenice, da vidi injenice koje bi
mogle biti uzrokom onoga to je vidjela. Potrebno je takoer
da oblikuje rijei, reenice, gure kako bi drugima rekla to
je vidjela. Ukratko, najei oblik vjebe inteligencije, koliko
god se genijima to ne svialo, jest ponavljanje. A ponavljanje je
dosadno. Prvi porok je lijenost. Najlake je biti odsutan, vidjeti
napola, govoriti o onome to ne vidimo, o onome to mislimo
da vidimo. Tako nastaju reenice iz odsutnosti, zakljuci koji
ne prevode nikakvu duhovnu avanturu. Ne mogu, jedan je
primjer tih reenica nastalih u odsutnosti. Ne mogu nije ime
nikakve injenice. Nita se ne dogaa u duhu to bi odgovaralo
toj tvrdnji. Tonije reeno, ona nita ne znai. Tako se govor
ispunjava ili prazni ovisno o napetom ili oputenom kretanju
inteligencije. Znaenje je djelo volje. To je tajna univerzalnog
pouavanja. To je isto tako tajna onih koje nazivamo genijima:
tajna neumornog rada kako bi se tijela podvrgnula neophodnim
navikama da inteligenciju mogu upravljati prema novim
idejama, prema novim nainima da ih izrazi; da bi iznova
planski napravila ono to je stvorio sluaj i nesretne okolnosti
preokrenula u anse za uspjeh:
To jednako vrijedi za govornike i za djecu. Oni se oblikuju
41 Enseignement universel. Droit et philosophie pancastique, Pariz, 1838.,
str. 278.
na skupovima kao to se mi oblikujemo u ivotu. (...) Onaj
koji je sluajno nasmijao ljude na svoj raun na posljednjem
skupu mogao je zauvijek nauiti nasmijati ljude da je htio
prouavati sve odnose koji su doveli do tog buanja koje
ga je smelo zauvijek mu zatvarajui usta. Takav je bio
Demostenov poetak. Nasmijavajui bez namjere, nauio
je kako izazvati prasak smijeha na Eshinov raun. No,
Demosten nije bio lijen. Nije mogao biti takav.
42
Pojedinac moe sve to hoe, proklamira dalje univerzalno
pouavanje. No, ne smijemo krivo shvatiti to to znai
htjeti. Univerzalno pouavanje nije klju uspjeha ponuen
poduzetnicima izrabljivanjem udesnih moi volje. Nita ne
bi bilo proturjenije miljenju emancipacije od tog slogana
s vaarskog plakata. I Uitelj je bio iritiran kad su uenici
otvorili svoju kolu s natpisom Tko hoe, moe. Jedini vaei
stijeg jest onaj jednakosti inteligencija. Univerzalno pouavanje
nije metoda probitanosti. Nema sumnje da oni ambiciozni
i osvajai dobro ilustriraju beutnu uporabu takva slogana.
Njihova je strast neiscrpni izvor ideja i brzo su shvatili kako
bez pogreke usmjeriti generale, uenjake ili nancijere prema
znanosti koju oni ne poznaju. No, ono to nas zanima nije taj
teatarski uinak. Ono to ambiciozniji steknu od intelektualne
moi time to se u odnosu ni na koga ne smatraju inferiornima,
iznova izgube time to se smatraju superiornima u odnosu
na ostale. Ono to nas zanima jest istraivanje moi svakoga
ovjeka kada se smatra jednakim svim drugima i sve druge
smatra jednakima sebi. Volju shvaamo kao taj povratak
sebi kao razumnom biu koje se spoznaje kao djelujue. To
je to arite racionalnosti, ta svijest i pouzdanje u sebe kao
42 Langue trangre, str. 330.
razumsko djelatno bie koje pospjeuje kretanje inteligencije.
Razumsko je bie ponajprije bie koje upoznaje svoje moi, koje
se ne zavarava u vezi s njima.
Naelo istinitosti
Postoje dvije temeljne lai: ona koja proglaava ja govorim
istinu i ona koja kae ja ne mogu rei. Razumsko bie koje se
vraa samomu sebi poznaje nitavnost tih dvaju iskaza. Prva se
injenica odnosi na nemogunost da ne moemo ne poznavati
sami sebe. Pojedinac si ne moe lagati, on se moe samo
zaboraviti. Ja ne mogu predstavlja tako reenicu zaborava
samoga sebe, tu se razumska osoba povukla. Nijedan se zli
demon ne moe postaviti izmeu svijesti i njezina ina. Isto
tako treba preokrenuti Sokratovu izreku. Nitko nije hotimice zao,
izjavio je on. Mi emo rei obrnuto: Svaka glupost potjee iz
poroka.
43
Nitko ne grijei osim po zloi, odnosno po lijenosti, po
elji da vie ne slua o tome to razumsko bie duguje samome
sebi. Naelo zla se ne sastoji u pogrenoj spoznaji dobra koje
je svrha djelovanja. Ono se sastoji od nevjere prema samome
sebi. Izreka Spoznaj samoga sebe nema vie onaj platoniki
smisao: spoznaj svoje dobro. Ona znai: vrati se samomu sebi,
onomu u tebi to te ne moe prevariti. Tvoja nemo je samo
lijenost koja te obuhvaa. Tvoja poniznost samo je strah ponosa
da se ne spotakne pred pogledom drugih. Spotaknuti se ne
znai nita, zlo se sastoji od tumaranja, od skretanja s puta, od
nepoklanjanja pozornosti onome to govorimo, od zaborava
onoga to jesmo. Idi, dakle, svojim putem.
To naelo istinitosti [vracit]nalazi se u srcu iskustva
emancipacije. Ono nije naelo nikakve znanosti, nego
povlateni odnos svake osobe prema istini, istine koja tu
osobu pokree, alje u njezinu istraivaku orbitu. To je
naelo moralnog utemeljenja moi spoznaje. To je misao
svojeg vlastitog vremena, nastala kao plod meditacije o
revolucionarnom i imperijalnom iskustvu te etikom
utemeljenju moi same spoznaje. No, veina mislilaca tog
doba to naelo shvaa sasma obrnuto nego to to ini Jacotot.
Prema njima, istina koja upravlja intelektualnim sporazumom
poistovjeuje se sa spregom koja ljude ujedinjuje. Istina je
ono to okuplja; zabluda je razdor i samoa. Volju s kojom
se pojedinac mora izjednaiti kako bi postigao ispravnu
percepciju deniraju drutvo, njegove institucije i ciljevi
koji se moraju ostvariti. Tako razmiljaju teokrat de Bonald, a
potom socijalist Buchez ili pozitivist Auguste Comte. Manje su
otri eklektiari sa svojim zdravorazumskim razmiljanjem i
svojim velikim istinama upisanim u svaijem srcu, lozofovom
ili postolarevom. No, sve su to ljudi gomile. A Jacotot se upravo
u toj toki od njih odvaja. Ako elite, moemo rei da istina
okuplja. No, ono to okuplja, to sjedinjuje ljude jeste ne-
okupljanje. Oslobodimo se predodbe nekakvog drutvenog
vezivnog tkiva, cementa koji okamenjuje mislee glave
postrevolucionarnog doba. Ljudi se ujedinjuju jer su ljudi,
odnosno zato to su bia distance. Jezik ih ne ujedinjuje. Upravo
suprotno, njegova proizvoljnost koja prisiljava na prijevod vodi
ih u komunikaciju naporima - ali i u zajednicu inteligencija:
ovjek je bie koje vrlo dobro zna kada onaj koji govori ne zna
to govori.
Istina ne okuplja ljude. Oni joj se ne preputaju. Ona je
neovisna o nama i ne podvrgava se komadanju naih reenica.
Istina postoji za sebe; ona je ono to jest, a ne ono to je
reeno. Govor ovisi o ljudima, ali istina ne.
44

44 Journal de lmancipation intelectuelle, t. IV, 1836-1837., str. 87.
No, ona nam ipak nije strana i nismo protjerani iz njezine
zemlje. Iskustvo istinitosti privlai nas k njenom odsutnom
sreditu, tjera nas da kruimo oko njezina arita. Ponajprije,
moemo vidjeti i pokazati istine. Pouavao sam ono to nisam
poznavao jedna je takva istina. To je ime injenice koja je
postojala, koja se moe reproducirati. Kada je rije o razlogu
te injenice, on je trenutno mnijenje i moe zauvijek ostati
mnijenjem. No, s tim se mnijenjem okreemo oko istine, od
injenice do injenice, od odnosa do odnosa, od reenice do
reenice. Bitno je da se ne lae, da ne kaemo da smo vidjeli kad
su nam oi bile zatvorene, da ne priamo o neemu to nismo
vidjeli, da ne mislimo da smo to objasnili kada smo neto samo
imenovali.
Tako svatko od nas opisuje svoju parabolu oko istine.
Ne postoje dvije sline orbite. I upravo zato objanjavatelji
ugroavaju nau revoluciju.
Te orbite ljudskih koncepcija rijetko se presijecaju i imaju
tek nekoliko zajednikih toki. Nikada se te raznovrsne
linije koje one opisuju ne podudaraju bez poremeaja koji
dokida slobodu i samim time uporabu inteligencije koja
je slijedi. Uenik osjea da nee moi sam slijediti put
koji ga je privukao; i zaboravlja da postoji tisuu puteva u
intelektualnom univerzumu otvorenih njegovoj volji.
45

Ta podudarnost orbita jest ono to smo nazvali zatupljenjem. I
shvaamo zato je zatupljenje tim dublje to ta podudarnost
postaje istananija, neprimjetnija. Upravo zato sokratovska
metoda, naizgled vrlo bliska univerzalnom pouavanju,
predstavlja najpogibeljniji oblik zatupljenosti. Sokratovska
metoda ispitavanja koja pokuava dovesti uenika do njegova
45 Droit et philosophie pancastique, str. 42.
vlastitog znanja zapravo je metoda uitelja jahanja.
On upravlja okretima, koracima, koracima u suprotnom
smjeru. to se uitelja tie, tijekom treninga on se odmara
i odlikuje ga dostojanstvo zapovjednika nad duhom kojim
upravlja. Od jedne prepreke do druge, taj duh dolazi do
cilja koji nije ak ni nazreo u trenutku polaska. Zauen je
to ga je dosegnuo, okree se, vidi svog vodia, i njegova se
zauenost pretvara u divljenje, a to divljenje zaglupljuje.
Uenik osjea da nije sm i preputen sam sebi slijedio taj
put.
46
Nitko nema odnos s istinom ako se ne nalazi u vlastitoj orbiti.
I neka se zato nitko ne razmee svojom jedinstvenou i
objavljuje Amicus Plato, sed magis amica veritas! To je reenica iz
kazalinog komada. Aristotel, koji ju je izgovorio, s njom ini
isto to i Platon. Poput njega, on govori o svojim miljenjima,
od svojih intelektualnih avantura on stvara pripovijest, na
svom putu pobrao je nekoliko istina. Kad je istina u pitanju,
ona ne rauna na lozofe koji govore da su njezini prijatelji, ona
je prijatelj samo sebi samoj.
Razum i jezik
Istina se ne izrie. Ona je jedna, a razum je mrvi, ona je nuna,
a jezici su proizvoljni. Ta teza o proizvoljnosti je Jacototovo
uenje, ak prije objave univerzalnog pouavanja, uinila
skandaloznim. Njegovo inauguralno predavanje u Louvainu
za temu je imalo upravo to pitanje, naslijeeno iz 18. stoljea,
od Diderota i opata Batteauxa: Je li izravna konstrukcija,
ona koja ime stavlja ispred glagola i atributa, isto tako i
prirodna konstrukcija? I imaju li francuski pisci pravo smatrati
46 Isto, str. 41.
tu konstrukciju obiljejem intelektualne superiornosti
njihova jezika? Njegov je odgovor bio negativan. Sloivi se
s Diderotom, smatrao je obrnuti poredak barem u istoj
mjeri prirodnim a moda ak i prirodnijim od takozvanog
prirodnog poretka, smatrao je da jezik osjeaja prethodi jeziku
analize. Ali, iznad svega, odbijao je samu ideju prirodnog
poretka i hijerarhije koju je ta ideja mogla uvesti. Svi su jezici
bili podjednako proizvoljni. Nije postojao jezik inteligencije,
univerzalniji jezik od ostalih.
Nije dugo ekao na odgovor. U sljedeem broju LObservateur
belgea, briselskog knjievnog asopisa, mladi je lozof Van
Meenen prokazao tu tezu kao teorijsko upozorenje oligarhiji.
Pet godina kasnije, po objavljivanju La Langue maternelle
[Materinji jezik], jedan mladi pravnik, inae blizak Van
Meenenu, koji je ak objavio Jacototova predavanja, i sam
se rasrdio. U svojem Essai sur le livre de Monsieur Jacotot, Jean
Sylvian Van de Weyer kori tog lektora francuskog koji se, nakon
Bacona, Hobbesa, Lockea, Harrisa, Condillaca, Dumarsaisa,
Rousseaua, Destutta de Tracya i de Bonalda, jo usuuje
smatrati da miljenje prethodi jeziku.
Lako je razumjeti poloaj tih mladih i naprasitih
osporavatelja. Oni predstavljaju mladu, patriotsku, liberalnu i
frankofonu Belgiju u intelektualnoj pobuni protiv nizozemske
dominacije. Unititi jezine hijerarhije i univerzalnost
francuskog jezika za njih znai dati prvenstvo jeziku
nizozemske oligarhije, zaostalom jeziku manje civilizirane
populacije ali i tajnom jeziku moi. Slijedei njih, Courrier de la
Meuse e optuiti metodu Jacotot da u pravom trenutku, i na
lak nain, namee nizozemski jezik i civilizaciju - u navodnim
znacima. No, stvar ide jo dalje. I ti su mladi branitelji
belgijskog identiteta i francuskog intelektualnog zaviaja
itali Recherches philosophiques vikonta de Bonalda. Zadrali
su temeljnu ideju tog djela: analogiju izmeu zakona jezika,
zakona drutva i zakona miljenja, i njihovo principijelno
jedinstvo u boanskom zakonu. Time su se bez ikakve sumnje
udaljili od vikontove lozofske i politike poruke. Oni ele
nacionalnu i ustavnu monarhiju te ele da duh u sebi slobodno
pronae velike metazike, moralne i socijalne istine koje je
boanstvo upisalo u svako srce. Njihova je lozofska zvijezda
mladi profesor iz Pariza pod imenom Victor Cousin. U tezi o
proizvoljnosti jezika oni vide kako se uvodi iracionalizam u
samo srce komunikacije, tj. na put otkrivanja istinitog gdje se
lozofovo razmiljanje mora sjediniti sa zdravim razumom
narodskog ovjeka. U paradoksu luvenskog lektora, oni vide
kako se ponavlja porok onih lozofa koji
u svojim napadima, pod egidom predrasud, esto brkaju
pogubne zablude koje su otkrili ne odvie daleko od
kolijevki istih i temeljne istine koje oni pripisuju istom
podrijetlu jer im ono istinsko ostaje skriveno u dubinama
nedostupnim skalpelu argumentacije i mikroskopu rjeite
metazike, ondje gdje ve odavno ne znaju sii i voditi se
tek jasnoom zdravog razuma i jednostavnosti srca.
47

injenica je: Jacotot se ne eli iznova uiti toj vrsti silaska.
On ne razumije te isprazne reenice o zdravom razumu i o
jednostavnom srcu. On ne eli tu plaljivu slobodu koja se
osigurava skladom zakon miljenja i jezinih i drutvenih
zakon. Sloboda se ne jami nikakvom unaprijed utvrenom
harmonijom. Ona se uzima, ona se stjee i gubi iskljuivo
naporom svakoga od nas. I ne postoji razum koji se osigurava
time to je ve upisan u izgradnji jezika i graanskih zakona.
Jezini zakoni nemaju nita s razumom, a graanski su zakoni
47 LObservateur belge, 1818., t. XVI, br. 426, str. 142-143.
itekako povezani s bezumljem. Ako postoji boanski zakon,
onda je miljenje smo to koje, odravi svoju istinitost, u
sebi nosi svjedoanstvo o njemu. ovjek ne misli jer govori
- to bi znailo upravo podvrgavanje miljenja postojeem
materijalnom poretku - ovjek misli zato to postoji.
Ostaje da se miljenje izrekne, oituje u djelima, da se
priopi drugim misleim biima. Ono to mora uiniti pomou
jezika s proizvoljnim znaenjima. Neumjesno je u tome vidjeti
prepreku u komunikaciji. Samo se lijenine uasavaju te ideje o
proizvoljnosti i u njoj vide grob razuma. Upravo suprotno, samo
zato to ne postoji od boanstva zadani kd, to ne postoji jezik
nad jezikom, ljudska inteligencija koristi sva svoja umijea da
razumije samu sebe i da shvati to joj srodna inteligencija eli
rei. Misao se ne izrie kao istina, ona se izraava u istinitosti.
Ona se dijeli, ona se pripovijeda, prevodi se kao neka druga od
koje e nastati neka trea pripovijest, neki drugi prijevod, ali
samo pod jednim uvjetom: da se volja priopava, da postoji
volja za odgonetavanjem onoga to je drugi mislio a da za to ne
jami nita izvan same pripovijesti, da nijedan univerzalan
rjenik ne govori kako tu misao treba shvatiti. Volja odgonetava
volju. U tom zajednikom naporu svoj smisao dobiva denicija
ovjeka kao volje kojoj slui inteligencija.
Mislim i elim priopiti svoje misli, u tom trenutku moja
inteligencija s umijeem koristi bilo koji znak, ona ih
kombinira, sastavlja ih, analizira ih i eto nekog izraza, slike,
materijalne injenice koja e od sada za mene biti portret
jedne misli, odnosno nematerijalne injenice. On e za
mene prizvati tu misao i na nju u pomisliti svaki put kad
vidim taj portret. Mogu dakle razgovarati sa sobom kad god
poelim. Jednog u se dana, meutim, nai licem u lice s
drugim ovjekom, u njegovoj prisutnosti ponavljati svoje
geste i rijei i, bude li elio, on e me odgonetavati (...) Dakle,
znaenje rijei ne moemo dogovoriti rijeima. Jedan eli
govoriti, drugi odgonetavati i to je sve. Iz tog natjecanja
volja javlja se misao vidljiva objema osobama istodobno.
Ona najprije postoji kao nematerijalna za jednog, a potom
se izrie drugome. On joj daje oblik sukladan njegovom uhu
ili oima, a naposljetku eli da taj oblik, da to materijalno
bie za drugog ovjeka reproducira istu prvotnu misao. Ta
su djela ili, ako elite, metamorfoze, uinci dviju volja koje
si uzajamno pomau. Tako misao postaje govor, potom taj
govor ili rije iznova postaju misao; ideja postaje materija
i ta materija postaje ideja; i sve je to uinak volje. Misli
lete od jednog duha do drugog na krilima rijei. Svaka je
rije odaslana s namjerom da prenese samo jednu misao,
ali, budui da je nepoznata onome koji govori i gotovo
pa usprkos njemu, taj govor, ta rije, ta larva oplouje se
voljom sluatelja; i predstavnik jedne monade postaje
sreditem sfere ideja koja zrai u svim smjerovima tako
da govornik, osim onoga to je htio rei, zapravo izgovara
beskonanost drugih stvari; on je tintom oblikovao
tijelo neke ideje i ta materija namijenjena misterioznom
omatanju nekog nematerijalnog bia uistinu obuhvaa
svijet tih bia, tih misli.
48
Moda sada bolje razumijemo razlog udesnosti univerzalnog
pouavanja: pobude koje ono ostvaruje jednostavno su
identine pobudama iz svake komunikativne situacije dvaju
razumskih bia. Odnos dvojice neukih pred knjigom koju ne
znaju proitati radikalizira samo taj napor svih instancija da
prevedu ili prevedu prijevod misli u rijei i rijei u misli. Ta
volja koja upravlja operacijom nije neki recept udotvorca.
48 Droit et philosophie pancastique, str. 11-13.
Ona je ta elja da se razumije i bude razumljen bez koje
nijedan ovjek nikad ne bio mogao dati smisao jezinim
materijalnostima. Razumijevanje treba shvatiti u njegovu
istinskom smislu: ne kao pogrdnu mo skidanja velova sa
stvari, nego kao snagu prijevoda koja jednog govornika suoava
s drugim. To je ista ona snaga koja neukome omoguuje da
istrgne svoju tajnu iz nijeme knjige. Ne postoje, suprotno
nauku Fedra, dvije vrste govora od kojih bi jedan bio lien
moi da pomognemo samima sebi i osuen da uvijek
glupo ponavlja istu stvar. Svaka je rije, izreena ili napisana,
prijevod koji poprima smisao u prijevodu prijevoda, u invenciji
moguih uzroka njegova razumijevanja ili pisana traga: volja
za odgonetavanjem koja se vee uz sve indicije kako bi shvatila
ono to joj govori razumska ivotinja koja je smatra duom
druge razumske ivotinje.
Moda emo sada bolje shvatiti taj skandal koji od
pripovijedanja i odgonetavanja podjednako ini dvije glavne
operacije inteligencije. Oni koji govore istinu i superiorni
duhovi nesumnjivo poznaju druge naine preobrazbe duha u
materiju i materije u duh. Shvaamo da ih preuuju profanim
ljudima. Za te profane kao i za svako razumsko bie, ostaje
dakle kretanje govora koje je istodobno jedan od istine
podrani i prihvaeni razmak te svijest o ovjeanstvu eljnom
komunikacije s drugima i potvrde te meusobne slinosti.
ovjek je osuen na osjeanje i na utnju ili, kada eli
govoriti, da govori beskrajno jer uvijek mora vie ili manje
ispravljati ono to govori (...) jer, to god rekli, treba odmah
dodati: to nije to; a budui da ispravak nije cjelovitiji od
prvobitnog iskaza, u toj plimi i oseci na raspolaganju imamo
trajno sredstvo improvizacije.
49
49 Isto, str. 231.
Improvizacija je, kao to znamo, jedna od kanonskih vjebi
univerzalnog pouavanja. No, ona je najprije vjeba prvobitne
vrline nae inteligencije: poetike vrline. U nemogunosti da
izreknemo istinu, ak i kad je osjeamo, tjera nas da govorimo
kao pjesnici, da pripovijedamo pustolovine naeg duha i
provjeravamo jesu li one razumljive i drugim avanturistima,
da priopujemo svoj osjeaj i gledamo kako ga s nama dijele
druga bia koja osjeaju. Improvizacija je vjeba kojom se
upoznaje ljudski duh i kojom se on potvruje u svojoj prirodi
razumskog bia, odnosno ivotinje koja stvara rijei, gure,
usporedbe kako bi ispripovijedala ono to misli sebi slinima.
50

Vrlina nae inteligencije sastoji se manje od toga da spozna
koliko od toga da ini. Znati ne znai nita, uiniti znai
sve. No, to uiniti predstavlja temeljni in komunikacije. I
zato je govor najbolji dokaz sposobnosti da moemo uiniti
bilo to.
51
U inu govora, ovjek ne prenosi svoje znanje, on
poetizira, on prevodi i poziva druge da ine isto. On komunicira
kao zanatlija: rukuje rijeima kao alatom. ovjek komunicira
s ovjekom djelima svojih ruku kao rijeima vlastita govora:
Kada ovjek djeluje na materiju, pustolovine tog tijela
postaju pria o pustolovinama njegova duha.
52
I obrtnikova
je emancipacija ponajprije preuzimanje te prie, svijest da
je njegova materijalna aktivnost diskurzivne naravi. On
komunicira kao pjesnik: kao bie koje vjeruje svom priopivom
miljenju, svom osjeaju koji moe podijeliti. Upravo zato, po
logici univerzalnog pouavanja, vjeba govora i koncepcija
svih djela kao diskursa prethodi svakom naukovanju. Da bi
se emancipirao radnik treba govoriti o svojim djelima; uenik
50 Musique, str. 163.
51 Isto, str. 314.
treba govoriti o umijeu koje eli nauiti. Govoriti o ljudskim
djelima sredstvo je upoznavanja ljudskog umijea.
53
I ja sam slikar!
Otuda neobina metoda pomou koje Utemeljitelj, izmeu
ostalih ludorija, pouava crtanje i slikanje. Najprije od uenika
trai da govori o onome to e predstaviti. Neka to bude crte
koji e se kopirati. Bit e opasno dati objanjenja djetetu o
mjerama koje treba poduzeti prije nego zapone svoje djelo.
Znamo koji je razlog tome: to je rizik da dijete zbog toga osjeti
svoju nesposobnost. Pouzdat emo se dakle samo u djetetovu
volju za oponaanjem. No, tu emo volju potvrditi. Nekoliko
dana prije nego to mu damo olovku u ruke, dat emo mu da
promatra crte i traiti od njega da nam ga opie. Vjerojatno
nee odmah rei mnogo toga, rei e na primjer Ova je glava
lijepa. Ali ponavljat emo vjebu, predstavit emo mu istu
glavu traei od njega da jo promatra i da iznova govori o njoj,
da prestane ponavljati ono to je ve reklo. Tako e postati
pomnije, svjesnije svoje sposobnosti i sposobnosti da oponaa.
Znamo koji je razlog tog uinka koji nema veze s vizualnom
memorizacijom i gestualnom dresurom. Ono to je dijete
potvrdilo tom vjebom jest to da je slikarstvo jezik, da crte koji
smo mu dali da oponaa, njemu govori. Neto kasnije, smjestit
emo ga pred sliku i od njega traiti da improvizira na temu
jedinstva osjeaja prisutnog na primjer u Poussinovoj slici koja
prikazuje Focionov pokop. Pravi poznavatelj nesumnjivo
e biti preneraen, zar ne? Kako moete biti sigurni da je
upravo to Poussin htio rei svojom slikom? I kakve veze taj
hipotetski govor ima s Poussinovim slikarskim umijeem kao i
s umijeem koje uenik eli postii?
Odgovorit emo da ne moemo znati to je Poussin htio
napraviti. Naprosto vjebamo predstavljanje onoga to je
mogao htjeti uiniti. Time potvrujemo da svako htjeti uiniti
predstavlja neko htjeti rei i da se to htjeti rei obraa svakom
razumskom biu. Ukratko, potvrujemo da ut poiesis pictura
koju su renesansni umjetnici branili preokreui Horacijevu
uzreicu, nije znanje ogranieno samo na umjetnike: slikarstvo,
kao i kiparstvo, rezbarstvo ili bilo koja druga umjetnost jest
jezik koji moe razumjeti i govoriti svatko tko poznaje taj
jezik. U umjetnosti, kao to znamo, rei ne mogu rado se
prevodi kao to mi nita ne govori. Potvrda jedinstva osjeaja
odnosno htjeti rei djela, bit e tako sredstvom emancipacije
za onoga koji ne zna slikati, toni ekvivalent potvrde
jednakosti inteligencija u knjizi.
Nesumnjivo, tu smo jo daleko od toga da stvaramo remek-
djela. Posjetioci koji cijene knjievne sastavke Jacototovih
uenika esto se mrte pred njihovim crteima i slikama. No,
nije rije o tome da se stvaraju veliki slikari nego emancipirani,
ljudi koji mogu rei i ja sam slikar, to je formula koja ne
podrazumijeva oholost nego upravo osjeaj moi svakog
razumskog bia. Nema nikakve oholosti u tome kada glasno
kaemo - I ja sam slikar! Oholost se sastoji od nipoditavanja
drugih obraanjem: Niste vi nikakvi slikari!
54
I ja sam slikar
znai: i ja imam duu, i ja imam osjeaje koje moram priopiti
sebi slinima. Metoda univerzalnog pouavanja istovjetna je
svome vlastitom moralu:
U Univerzalnom pouavanju kaemo da je svaki ovjek
koji ima duu roen s duom. U Univerzalnom pouavanju
smatramo da svaki ovjek osjea zadovoljstvo i bol i da samo
o njemu ovisi kada, kako i pod kojim uvjetima doivljava
tu bol ili to zadovoljstvo (...) tovie, ovjek zna da postoje
druga bia koja mu slie i kojima bi mogao priopiti osjeaje
koje doivljava, pod uvjetom da ih smjesti u okolnosti
kojima duguje svoje boli i zadovoljstva. im spozna ono
to ga je potreslo, moe vjebati da gane i druge bude li
istraivao odabir i uporabu sredstava priopavanja. To je
jezik koji mora nauiti.
55
Pjesnikova lekcija
Treba nauiti. Svim je ljudima zajednika sposobnost
doivljavanja boli i zadovoljstava. No, ta slinost je za svakoga
samo virtualnost koju treba potvrditi. A to se moe samo dugim
putem razlikovanja. Moram provjeriti razumnost svojih misli,
humanost svojih osjeaja, no to mogu uiniti samo odvodei
ih u pustolovinu, u umu znakova koji sami po sebi nita ne
znae, koji s tom milju ili s tim osjeajem nita ne dijele. Ono
to se dobro shvati, govori se prema Boileauu, jasnije se iskae.
Ta reenica nita ne znai. Kao i sve reenice koje potajno klize
od misli do materije, ona ne izraava nikakvu intelektualnu
avanturu. Dobro shvatiti svojstveno je razumskom biu. Dobro
izrei djelo je zanatlije koje pretpostavlja vjebu jezinim
alatom. Istina je da razumsko bie moe sve napraviti. Jo samo
mora nauiti jezik svojstven svakoj stvari koju eli obraditi:
bilo da pravi cipele, strojeve ili pjesme. Uzmite, na primjer,
njenu majku koja gleda kako joj se sin vraa iz dugog rata. Ona
doivljava uzbuenje koje joj ne doputa da govori. No, ta
duga grljenja, ti stisci jedne uznemirene ljubavi u trenutku
sree, te ljubavi koja kao da se boji novog razdvajanja; te oi
u kojima se cakli radost usred suza; ta usta koja se smijee
kako bi posluila kao tuma tog vieznanog jezika plaa,
zagrljaja, pogleda, stava, uzdaha, same te tiine,
56
nije li,
ukratko, itava ta improvizacija elokventnija od svih pjesama?
Iznova doivljavate taj osjeaj. Pokuajte ga ipak priopiti:
istovremenost tih ideja i osjeaja koji proturijee jedni drugima
a beskrajno su nijansirani, to treba prenijeti, to treba odvesti na
putovanje u divljinu rijei i reenica. I to se ne da izmisliti. Jer
tada bi trebalo pretpostaviti neto tree to se nalazi izmeu
individualnosti tog miljenja i zajednikog jezika. To bi bio
jo jedan jezik, a kako bi trebalo shvatiti njegova izumitelja?
Preostaje nam da uimo, da u knjigama naemo orue za taj
izraz. No, ne u knjigama gramatiara: oni nita ne znaju o
tom putovanju. Ne u knjigama govornika: oni ne pokuavaju
odgonetavati, oni ele da ih se slua. Oni nita ne ele rei, oni
bi zapovijedali; iznova povezali inteligencije, potinili volje,
natjerali na djelovanje. Treba uiti od onih koji su radili na
raskoraku izmeu osjeaja i izraza, izmeu nijemog jezika
uvstva i proizvoljnosti jezika, od onih koji su pokuavali
uiniti da se uje nijemi dijalog due sa samom sobom, koji su
sav ugled svoje rijei stavili u okladu slinosti duhova.
Uimo dakle od onih pjesnika koje krasi naslov genija. Oni
e nam odati tajnu te velianstvene rijei. Tajna genija, to je
tajna univerzalnog pouavanja: nauiti, ponoviti, oponaati,
prevesti, rastaviti, sastaviti. U 19. stoljeu, istina, neki e
geniji poeti prizivati nadahnue koje nadilazi ono ljudsko.
No, klasici ne jedu iz posude takvih genija. Racine se ne srami
toga da mu je potrebna ispomo. Euripida i Vergilija ui naizust,
poput papige. Pokuava ih prevesti, rastavlja izraze i ponovo ih
sastavlja na drugi nain. On zna da biti pjesnik znai prevoditi
dvaput: prevoditi u francuski stih tugu jedne majke, gnjev neke
kraljice ili strast ljubavnice, to znai i da se prevodi Euripidov ili
Vergilijev prijevod tih osjeaja. Iz Euripidova Hipolita ne treba
prevesti samo Fedru, to se razumije, nego i Athaliju i Josabeth.
Jer Racine ne gaji iluzije o onome to ini. On ne smatra da bolje
poznaje ljudske osjeaje od svoje publike.
Kada bi Racine poznavao bolje od mene srce neke majke,
gubio bi vrijeme priopavajui mi to je iitao u njemu;
njegova opaanja ne bih pronaao u svojim sjeanjima, i
ne bi me dirnuo. Pretpostavka ovog velikog pjesnika posve
je suprotna; on ne radi, ne zadaje si toliko muka, ne brie
rijei, ne mijenja izraze samo zato to se nada da e njegovi
itatelji sve shvatiti ba onako kako je on to shvatio.
57

Kao svaki stvaratelj, Racine instinktivno rabi metodu odnosno
moral univerzalnog pouavanja. On zna da ne postoje ljudi s
velikim mislima, nego samo ljudi snanog izraza. On zna da se
sva mo pjesme koncentrira u dva ina: u prijevodu i prijevodu
prijevoda. On poznaje granice prijevoda i moi prijevoda
prijevoda. Zna da je pjesma na neki nain uvijek odsutnost
jedne druge pjesme: nijeme pjesme koju improvizira majina
njenost ili strast ljubavnice. Uz pomo nekoliko rijetkih
uinaka, prva se pribliava drugoj sve dok je ne pone oponaati,
kao kod Corneillea, u jednom ili tri sloga: Ja ili bolje Nek umre
on! to se tie ostalog, ono je preputeno prijevodu prijevoda
koje e sainiti auditorij. Taj prijevod prijevoda proizvest e
osjeaj pjesme; to je ta sfera radijantnih ideja koja e iznova
oivjeti rijei. Na svakom pjesnikovu naporu, na svom njegovu
radu je da izazove tu auru oko svake rijei, oko svakog izraza.
Zato on analizira, secira, prevodi izraze drugih da bi neprestano
brisao i ispravljao svoje. Trudi se sve rei, znajui da ne moemo
sve rei, ali da time prevoditeljeva bezuvjetna napetost otvara
mogunost jedne druge napetosti, jedne druge volje: jezik ne
doputa da se sve kae i zato se moram vratiti vlastitom geniju,
geniju svih ljudi, kako bih odgonetnuo ono to je Racine htio
rei, to je govorio kao ovjek, to je rekao dok nije govorio, to
nije mogao rei jer je samo pjesnik.
58
Od toga se sastoji prava skromnost genija, odnosno
emancipiranog umjetnika: on svu svoju snagu, sve svoje
umijee rabi kako bi nam na svoju pjesmu ukazao kao
na odsutnost jedne druge udjeljujui nam povjerenje da
je razumijemo isto tako dobro kao i on. Smatramo se
Racineom i u pravu smo. To vjerovanje nema nita ni s
kakvom lakrdijakom pretenzijom. Ono ni na koji nain ne
podrazumijeva da nai stihovi vrijede kao Racineovi niti da
e doskora vrijediti. Ono najprije znai da shvaamo to nam
je Racine htio rei, da njegove misli nisu neke druge vrste od
nae, i da se njegovi izrazi dovravaju tek u naem prijevodu
prijevoda. Pomou njega prije svega znamo da smo ljudi poput
njega. I pomou njega isto tako upoznajemo snagu jezika
zbog kojeg to znamo, posredstvom arbitrarnih znakova. Nau
jednakost s Racineom upoznajemo kao plod Racineova
rada. Njegova je genijalnost u tome to je radio prema naelu
jednakosti inteligencija, to se nije smatrao superiornim u
odnosu na one s kojima je govorio, to je ak radio za one koji
su predvidjeli da e nestati sa sljedeim godinjim dobom.
Preostaje nam da potvrdimo tu jednakost, da steknemo tu
snagu vlastitim radom. To ne znai stvarati tragedije jednake
Racineovima, ve uposliti jednako toliko pozornosti, toliko
istraivanja umjetnosti da bismo ispripovijedali to osjeamo
i uinili da to drugi doive posredstvom proizvoljnosti jezika
ili otporom kojim se materija odupire djelu naih ruku.
58 Isto, str. 282.
Emancipirajua poruka umjetnika koja se po svakoj stavci
suprotstavlja zaglupljujuoj pouci profesora jest sljedea:
svatko je od nas umjetnik u onoj mjeri u kojoj slijedi ovaj
dvostruki postupak. On se ne zadovoljava time da bude ovjek
od zanata, nego mu je svaki rad sredstvo izraavanja i on se ne
zadovoljava time da neto osjea, nego da to pokua podijeliti.
Umjetnik ima potrebu za jednakou kao to objanjavatelj
ima potrebu za nejednakou. I tako oslikava model jednog
razumskog drutva u kojem ak i ono to je izvanjsko razumu
- materija, jezini znakovi - biva proeto razumskom voljom:
voljom da se pripovijeda i da uinimo da drugi doive ono po
emu nam slie.
Zajednica jednakih
Moemo tako sanjati o drutvu emancipiranih koje bi bilo
drutvo umjetnika. Takvo bi drutvo odbacilo podjelu izmeu
onih koji znaju i onih koji ne znaju, izmeu onih koji posjeduju
i onih koji ne posjeduju inteligenciju. Ono bi poznavalo
samo djelatne duhove: ljude koji rade, koji govore o tome to
rade i time preobraavaju sva svoja djela u sredstva isticanja
ovjetva koje je u njima kao i svima ostalima. Ti bi ljudi znali
da se nitko ne raa s vie inteligencije od svoga susjeda, da je
superiornost koju bi netko oitovao pri rukovanju rijeima
samo plod ustre marljivosti jednake ustroj marljivosti
drugih pri rukovanju njihovim oruem; da je inferiornost
drugog posljedica okolnosti koje ga nisu prisilile da od sebe da
jo vie. Ukratko, oni bi znali da je neije usavrenje vlastitog
umijea samo pojedinana primjena moi koja je zajednika
svakom razumskom biu, koju svatko moe iskusiti kad se
povue u osamu svijesti u kojoj la vie nema smisla. Znali bi
da je ovjekovo dostojanstvo neovisno o njegovu poloaju, da
ovjek nije roen za odreeni poloaj nego da bude sretan po
sebi, neovisno o sudbini
59
te da odsjaj osjeaja koji se cakli u
oima supruge, djeteta ili dragog prijatelja predstavlja pogledu
dostatno osjetljive due prikladnu zadovoljtinu.
Takvi se ljudi nee uputati u stvaranje falansterija u
kojima zanimanja odgovoraju strastima, zajednica jednakih,
ekonomskih organizacija koje skladno dodjeljuju funkcije i
resurse. Da bi se ljudski rod ujedinio nema bolje sprege od one
svima istovjetne inteligencije. Ona je ta koja predstavlja pravu
mjeru slinosti, rasvjetljujui ono slatko nagnue srca da si
uzajamno pomaemo i volimo se. Ona je ta koja omoguava
da pojmimo razmjere uslunosti kojoj se moemo nadati od
sebi slinih i ona nas priprema kako da drugima iskaemo
zahvalnost. No, ne govorimo o tome na utilitaristiki nain.
Temeljna uslunost koju ovjek moe oekivati od ovjeka
ovisi o sposobnosti da se priopi zadovoljstvo i bol, nada i strah
kako bi se uzajamno ganuli:
Kada ljudi ne bi posjedovali sposobnost, jednaku
sposobnost da se uzajamno ganu i raznjee, ubrzo bi postali
stranci jedni drugima; bili bi sluajno raspreni po planetu
i drutva bi bila rasplinuta (...) Vjeba te snage istodobno je
najslae od svih zadovoljstava kao i najpobjedonosnija od
svih naih potreba.
60
Ne postavljajmo, dakle, pitanje o zakonima tih mudraca,
njihovih autoriteta, skupova i sudova. ovjek koji se pokorava
razumu nema potrebu za zakonima i autoritetima. To su ve
znali stoici: vrlina koja poznaje samu sebe i vrlina kojom
upoznajemo sami sebe snaga je svih ljudi. No, mi znamo da taj
isti razum nije povlastica mudrih. Postoje samo oni bezumnici
59 Isto, str. 243.
kojima je stalo do nejednakosti i do dominacije, oni koji ele
posjedovati razum. Razum poinje ondje gdje zavravaju
diskursi ustrojeni s ciljem da budu u pravu, ondje gdje se
prepoznaje jednakost: ne jednakost proglaena zakonom
ili silom, ne pasivno prihvaena jednakost, nego djelatna
jednakost, potvrena svakim korakom pjeaka koji, u svojoj
neprestanoj pozornosti spram sebe samih i trajnoj revoluciji
u pogledu istine, pronalaze vlastite reenice kako bi ih drugi
mogli razumjeti.
Treba dakle preokrenuti pitanja podrugljivaca. Kako
shvatiti stvar poput jednakosti inteligencija, pitaju se oni? I
kako uspostaviti takvo mnijenje a da se ne izazove drutveni
nered? Treba postaviti suprotno pitanje: kako je inteligencija
mogua bez jednakosti? Inteligencija ne predstavlja snagu
razumijevanja ovlatenu da usporeuje svoje znanje sa
svojim predmetom. Ona je snaga samorazumijevanja koju
drugi potvruju. I samo jednak shvaa jednakog. Jednakost
i inteligencija su sinonimi, ba poput razuma i volje. Ta
istoznanost koja utemeljuje intelektualnu sposobnost svakog
ovjeka takoer je i ono koje openito ini moguim neko
drutvo. Jednakost inteligencija zajednika je sprega ljudskog
roda, nuni i dovoljni uvjet postojanja ljudskog drutva. Ako
se ljudi smatraju jednakima, uskoro e biti uspostavljen ustav.
61

Istina je da ne znamo jesu li ljudi jednaki. Mi govorimo da
moda jesu. To je nae miljenje, i zajedno s onima koji misle
poput nas, postavljamo si zadatak da to potvrdimo. Ali znamo
da je upravo to moda ono to ljudsko drutvo ini moguim.
61 Journal de phiilosophie pancastique, t. V, 1838., str. 265.

e
t
v
r
t
o

p
o
g
l
a
v
l
j
e
:

D
r
u
t
v
o

p
r
e
z
i
r
a
Ali, ne postoji mogue drutvo. Postoji samo ono drutvo koje
jest. Gubimo se u svojim sanjarijama, no upravo nam netko
kuca na vrata. To je izaslanik ministarstva Javnog obrazovanja
koji gospodinu Jacototu daje na znanje kraljevsku uredbu o
potrebnim uvjetima za voenje kole na teritoriju kraljevstva.
Rije je o asniku iz Vojne kole u Delftu koji je delegiran da
prenese naredbu u tu neobinu cole normale militaire iz
Louvaina. Glasnik donosi posljednje izdanje Annales Academiae
Lovaniensis, u kojem se nalazi oratio naeg kolege Franciscusa
Josephusa Dumbecka kojom odzvanja optuba protiv
Univerzalnog pouavanja, novoga kvaritelja mladei:
Cum porro educatio universum populum amplectatur, cujus
virtus primaria posita est in unitatis concentu, perversa
methodus hanc unitatem solvit, civitatemque scindit in
partes sibi adversas (...) Absit tamen hic a nostra patria
furor! Enitendum est studiosis juvenibus, ut literarum et
pulchri studio ducti non solum turpem desidiam fugiant ut
gravissimum malum; sed ut studeant Pudori illi et Modestiae,
jam antiquitus divinis honoribus cultae. Sic tantum optimi
erunt cives, legum vindices, bonarum artium doctores,
divinorum praeceptorum interpretes, patriae defensores,
gentis totius decora (...) Tu quoque haec audi, Regia Majestas!
Tibi enim civium tuorum, eorumque adeo juvenum, cura
demandata est. Ofcium est sacrum dissipandi ejusmodi
magistros, tollendi has scholas umbraticas.
62
Nizozemsko je kraljevstvo prostorno mala drava, ali je
civilizirano poput velikog. Dravne vlasti meu svoje
povlatene brige ubrajaju obrazovanje mladih dua i sklad
graanskih srca. To nije mjesto za uredovanje jednog pridolice
koji ne samo da ne posjeduje certikat o svojim sposobnostima
nego se i hvali da poduava ono to ne zna izvrgavajui time
ruglu uitelje, poduitelje, rektore, inspektore, policijske
naelnike i ministre koji imaju neto uzvieniju ideju o svojim
dunostima spram mladei i znanosti. Absit hic a nostra patria
furor! Kaimo to na na nain:
Zatupljenje, uspravljajui svoju rogobatnu glavu, vie
na mene: Natrag, bezumni inovatoru! Vrsta koju mi eli
preoteti svezana je uz mene neraskidivim vezama. Ja sam
ono to je bilo, to jest i to e biti na zemlji, sve dok due
poivaju u tom tijelu od blata. Danas se manje nego ikada
moe nadati uspjehu. Ovdje due vjeruju u napredak, a
njihova su mnijenja vrsto izgraena na toj osnovi; smijem
se tvojim naporima; one se nee pomaknuti dalje od ovoga.
63
62 Dok obrazovanje obuhvaa cjelinu naroda, a njegova prvobitna snaga
poiva u jedinstvenom skladu, jedna perverzna metoda unitava to
jedinstvo i dijeli graanstvo na suprotstavljene strane (...) Istjerajmo to
ludilo iz nae zemlje. Mladi marljivi ljudi moraju se ne samo potruditi,
voeni ljubavlju prema lijepom i prema knjievnosti, izbjei lijenost
kao najtee zlo, ve i stremiti ednosti, Skromnosti, koje su proslavile
boanske asti. Samo e tako postati elitni graani, branitelji zakona,
vlasnici vrlina, tumai boanskih zapovijedi, branitelji domovine, ast
cijele jedne rase (...) I ti takoer sluaj, Kraljevsko Velianstvo! Jer tebi
je povjerena skrb tvojih potinjenih, osobito u toj njenoj dobi. Sveta
je dunost odagnati uitelje takve vrste, ukidati kole tmine. Annales
Academiae Lovaniensis, vol. IX, 1825-1826., str. 216, 220, 222.
95 etvrto poglavlje: Drutvo prezira
Zakoni sile tee
Gubimo se u tom promatranju krivulje koju mislei duhovi
opisuju oko istine. No, kretanje materije pokorava se drugim
zakonima: onima privlaenja i gravitacije. Sva tijela tupoglavo
padaju prema sreditu. Rekli smo ve da lie ne treba mijeati
s duhom, a materiju s nematerijalnim. Inteligencija, dakle, ne
prati zakone materije. Ali, to vrijedi za inteligenciju svakog
pojedinca zasebno: ona je nedjeljiva, ne pripada zajednici,
nerazdvojiva je. Ona stoga ne moe biti vlasnitvom nikakve
cjeline, jer tada vie ne bi bila vlasnitvom dijelova. Treba dakle
zakljuiti da inteligencija postoji samo u pojedincima, ali ne i u
njihovu jedinstvu.
Inteligencija se nalazi u svakoj intelektualnoj jedinici;
jedinstvo svih tih jedinica je nuno inertno i ne obuhvaa
inteligenciju (...) U suradnji dviju intelektualnih molekula
koje nazivamo ljudima postoje dvije inteligencije. One
su iste naravi, no tom suradnjom ne upravlja jedinstvena
inteligencija. U materiji je gravitacija, jedinstvena
sila, ta koja upravlja masom i molekulama; u poretku
intelektualnih bia, inteligencija upravlja samo
pojedincima: ono to ih ujedinjuje su zakoni materije.
64
Vidjeli smo kako razumski pojedinci prolaze slojevima
lingvistike materijalnosti kako bi uzajamno stvarali
znaenja svojih misli. No, ta je razmjena mogua samo na
osnovi izvrnutog odnosa koji jedinstvo svih inteligencija
podvrgava zakonima materijalnog okupljanja. Slobodnom
kretanju svake inteligencije oko odsutne zvijezde istine,
dalekom uzletu slobodne komunikacije na krilima rijei
64 Mlanges posthumes, str. 118.
suprotstavlja se i odvraa sveopa gravitacija k sreditu
materijalnog univerzuma. ini se kao da inteligencija ivi
u podvojenom svijetu. I moda bi trebalo napraviti poneki
ustupak manihejskoj pretpostavci: oni su u svemu vidjeli
nered i objasnili ga natjecanjem dviju inteligencija. Ne radi
se samo o tome da postoji naelo dobra i naelo zla, nego,
jo dublje, o tome da dva inteligentna naela ne ine jednu
inteligentnu kreaciju. U trenutku u kojem vikont de Bonalde
proglaava obnovu boanske inteligencije koja ustrojava jezik
i ljudsko drutvo, nekolicina progresivnih ljudi je u kunji da
se suprotstavi iznalaskom heretikih i manihejskih hipoteza.
Oni moi inteligencije koje udjelovljuju uenjaci i izumitelji
usporeuju sa sozmima i meteom deliberativnih skuptina
[assembles dlibrantes], videi rado u tome djelovanje dvaju
suprotstavljenih naela. To se podjednako odnosi na Jeremyja
Benthama i njegova uenika Jamesa Milla, svjedoke ludorija
engleskih konzervativnih skuptina kao i na Josepha Jacotota,
svjedoka ludosti francuskih revolucionarnih skuptina.
No, ne optuujmo prerano odsutno boanstvo i ne
razrjeujmo olako sudionike tih ludorija krivnje. Moda treba
pojednostaviti hipotezu: boanstvo je jedno, ali su stvorenja
udvostruena. Boanstvo je stvorenju dalo volju i inteligenciju
kako bi odgovorilo potrebama svoje egzistencije. Ono ih je
dalo pojedincima, a ne vrsti. Vrsta nema potrebu ni za jednim
ni za drugim. Ona nema potrebu bdjeti nad svojim ouvanjem.
Pojedinci su ti koji je uvaju. Samo oni imaju potrebu za
razumskom voljom kako bi slobodno koristili inteligenciju.
Nema nikakva razloga oekivati da to uini drutvena
zajednica. Ona je takva kakva jest, i to je sve. Ona moe
biti samo arbitrarna. Postoji sluaj, kao to znamo, u kojem
ona moe biti utemeljena u prirodi: zajednica nejednakosti
inteligencija. U tom sluaju, kao to smo ve vidjeli, drutveni
bi poredak bio prirodan. Ljudske i dogovorene zakone nema
smisla uvati. Poslunost tim zakonima nije vie ni dunost
ni vrlina; ona proizlazi iz superiornosti inteligencija kadija i
janjiara, a takav soj upravlja iz istog onog razloga zbog kojeg
ovjek vlada ivotinjama.
65
Dobro vidimo da tomu nije tako. Dakle, samo sporazum
[convention] moe vladati drutvenim poretkom. No, je
li sporazum nuno nerazuman? Vidjeli smo da jezina
arbitrarnost nije proturjeila racionalnosti komunikacije.
Mogli bismo dakle zamisliti drugu hipotezu. Onu prema kojoj
svaka pojedina volja koja tvori ljudski rod jest razumska. Volje
se usklauju, ljudske zajednice slijede zacrtanu liniju, bez
promjene, skretanja ili odstupanja. Ali kako pomiriti jednu
takvu jednoobraznost sa slobodom pojedinih volja koje mogu,
svaka kad joj se svidi, rabiti ili ne rabiti razum?
Ono to predstavlja trenutak razuma za neku pojedinu
esticu, ne vrijedi za susjedne atome. U svakom trenutku
uvijek ima razuma, nepromiljenosti, strasti, mirnoe,
pozornosti, bdijenja, sna, poinka, hoda u svim smjerovima;
dakle, u svakom se danom trenutku drutvo, narod, vrsta,
rod nalazi istodobno u razumu i bezumlju, i rezultat vie ne
ovisi o volji te mase. Dakle, upravo zato to je svaki ovjek
slobodan, ljudski skup to nije.
66

Utemeljitelj je pocrtao svoj dakle: nije neosporna istina koju
on nama podastire, to je nekakva pretpostavka, pustolovina
njegova duha koju pripovjeda uzevi u obzir injenice koje
je uoavao. Ve smo vidjeli da duh, savez volje i inteligencije,
poznaje dva temeljna modaliteta, pozornost i nepanju.
66 Mlanges posthumes, str. 116.
Dovoljno je malo nepanje da inteligencija nestane, da je
odvue gravitacija materije. Neki lozo i teolozi objanjavaju
tako istoni grijeh kao puku nepanju. U tome smislu, moemo
navodei ih rei da je zlo tek odsutnost. No, mi isto tako znamo
da ta odsutnost predstavlja odreeno odbijanje. Nepanja
ne zna emu pozornost. Nepanja je ponajprije lijenost,
elja da se izbjegne napor. No, sama lijenost ne predstavlja
tjelesno mrtvilo, ona je in duha koji ne potuje vlastitu
snagu. Razumska se komunikacija temelji na jednakosti
izmeu potovanja sebe i potovanja drugih. Ona radi na
trajnom potvrivanju te jednakosti. Lijenost koja doputa pad
inteligencija u materijalnu teu za svoje naelo ima prezir. Taj
se prezir pokuava predstaviti kao skromnost: ne mogu, kae
neuki koji eli odustati od zadatka naukovanja. Iz iskustva
znamo to znai ta skromnost. Prezir prema sebi uvijek je
prezir prema drugima. Ne mogu, kae uenik koji ne eli svoju
improvizaciju izloiti sudu svojih vrnjaka. Ne razumijem vau
metodu, kae sugovornik, nisam kompetentan, nisam s tim
upoznat. Brzo shvaate to eli rei: To nema smisla jer ja to
ne razumijem; to ne razumije netko poput mene.
67
Tako se to
dogaa u svim dobima i na svim razinama drutva.
Bia koja se prave da su u nemilosti prirode samo trae
izlike kako bi se otarasila uenja koje im se ne svia, vjebe
koje im nisu po ukusu. elite se uvjeriti u to? Priekajte
trenutak i recite im sve: sluajte ih do kraja. Uviate li
kakvu si postojanost u suenju pripisuje ta skromna osoba
nakon to oituje poetni govorniki oprez, nemajui,
kako sama kae, smisla za poetiko? Kakva je otroumnost
odlikuje! Nita joj ne promie: ako joj dopustite da ide po
svom, napokon se dogaa preobrazba; i evo skromnosti
67 Musiques, str. 52.
transformirane u oholost. Takvih primjera ima u svim
selima i svim gradovima podjednako. Superiornost drugog
prepoznajemo na jedan nain, a svoju superiornost na drugi,
i nije teko zapaziti, na kraju prie, da naa superiornost
uvijek zavrava tako da u vlastitim oima postaje jo
superiornija superiornost.
68
Strast nejednakosti
Nepanji, dakle, pomou koje inteligencija pristaje na sudbinu
materije, moemo kao uzrok pripisati jednu strast: prezir,
strast nejednakosti. Tu nije rije o ljubavi prema bogatstvu niti
bilo kojem drugom dobru koje izopauje volju, nego o tome da
se misli u znaku nejednakosti. Hobbes je u tom pogledu ispisao
jedan pomniji spjev od Rousseaua: drutveno zlo nije poelo
s prvom osobom koja je rekla: Ovo je moje, nego s onom
koja je rekla: Ti mi nisi jednak. Nejednakost nije posljedica
neega, ona je prvobitna strast. Ili, tonije, njezin je jedini
uzrok jednakost. Strast nejednakosti vrtoglavica je jednakosti,
lijenost pred beskonanim zadatkom koji ona zahtijeva, strah
pred onim to razumsko bie duguje samomu sebi. Lake
je usporeivati se, utvrditi drutvenu razmjenu kao trampu
slave za prezir u kojoj svatko stjee superiornost u zamjenu
za inferiornost koju priznaje. Tako jednakost razumskih bia
posre u drutvenoj nejednakosti. Da ostanemo u metafori
nae kozmologije, moemo rei da je strast za pretezanjem
ta koja je slobodnu volju podvrgnula materijalnom sustavu
tee, koja je uinila da duh padne u slijepi svijet gravitacije.
Bezumlje nejednakosti odrie se vlastite individualnosti,
nesumjerljive nematerijalnosti svoje sutine te od okupljanja
stvara injenicu i carstvo kolektivne kcije. Ljubav prema
dominaciji ljude obvezuje da se zatite jedni od drugih usred
poretka sporazuma koji ne moe biti razuman jer ga tvori
svaije bezumlje, podvrgavanje zakonu drugoga koji za sobom
fatalno privlai elju za superiornou.
To bie iz nae imaginacije koje nazivamo ljudskim
rodom sastavljeno je od ludosti svakog od nas, a pri tom ne
sudjeluje u naoj pojedinanoj mudrosti.
69
Ne optuujmo dakle slijepu nunost ili nesretni usud due
zatoene u blatnjavu tijelu i potinjene zlokobnom boanstvu
materije. Ne postoji ni zlokobno boanstvo, ni fatalna masa,
ni radikalno zlo. Postoji samo ta strast ili kcija nejednakosti
koja raa svoje posljedice. Zato moemo opisati dva naizgled
suprotna naina socijalnog potinjavanja. Mogli bismo rei
da je drutveni poredak podvrgnut neopozivoj materijalnoj
nunosti koja vlada kao to planetima vladaju vjeni zakoni
koje ni jedan pojedinac ne moe promijeniti. No, mogli bismo
isto tako rei da se radi tek o pukoj kciji. Sve to je rod, vrsta,
gomila nema nikakve realnosti. Samo su pojedinci stvarni,
samo oni imaju volju i inteligenciju, a cjelokupni poredak
koji ih potinjava ljudskoj vrsti, drutvenim zakonima i
razliitim vlastima tek je tvorevina imaginacije. Ta dva naina
govora svode se na isto: svaije bezumlje uvijek iznova stvara
poraavajuu masu ili smijenu kciju kojoj svaki graanin
mora potiniti svoju volju, ali isto tako svaki ovjek ima naina
da joj uskrati svoju inteligenciju.
Ono to inimo, ono to govorimo odvjetniku, na sudu ili
u ratu, voeno je pretpostavkama. Sve je kcija: postojane
su samo svijesti i razum svakog od nas. Drutveno je stanje,
uostalom, utemeljeno na tim naelima. Kad bi se ovjek
69 Isto, str. 91.
pokoravao razumu, zakonima, sudovima, sve bi to bilo
beskorisno; no, strasti zavode: on se buni i kanjen je na
poniavajui nain. Svi smo mi prisiljeni da potraimo
uporite jedan u drugome (...) Oigledno je da u trenutku
kada ljudi prihvaaju drutvo kako bi se zatitili jedni od
drugih, ta uzajamna potreba navjeuje otuenje razuma
koji ne obeava nikakav razumski ishod. to vie moe
drutvo uiniti od toga da nas zarobi u tomu nesretnom
stanju kojemu i sami naginjemo!
70
Tako drutveni svijet nije jednostavno svijet bez-umlja, nego
poludjeli svijet, tj. djelatnost pervertirane volje, opsjednute
strau nejednakosti. Udruujui se jedni s drugima po
usporedbi pojedinci trajno reproduciraju to ludilo, to
zatupljenje koje institucije kodiciraju, a oni koji objanjavaju
uvruju u njihovim mozgovima. Ta je proizvodnja ludosti rad
pri kojem pojedinci u istoj mjeri rabe umijee i inteligenciju
kao to bi u razumskoj komunikaciji rabili djel svojeg duha.
Taj je rad jednostavno rad tugovanja. Rat je zakon socijalnog
poretka. Samo pod tim imenom, rat, nemojmo zamiljajati
nikakvu fatalnost materijalnih sila, nikakvu razularenost
hordi kojima upravljaju ivotinjski nagoni. Rat je, kao i svako
ljudsko djelo, ponajprije govorni in. No, taj govor odbija auru
ideja koje zrae iz prijevoda prijevoda i koje prizivaju drugu
inteligenciju i drugi diskurs. Tu se volja vie ne upoljava na
odgonetavanju niti se daje odgonetnuti. Njezin cilj tu je muk
drugog, odsutnost odgovora, pad duhova u materijalni skup
suglasnosti.
Pervertirana volja ne prestaje upoljavati inteligenciju, ali
to ini na osnovi fundamentalne nepanje. Ona inteligenciju
70 Isto, str. 362-363.
navikava da gleda samo ono to se natjee u pretezanju, ono
to slui ponitenju inteligencije drugog. Svijet socijalnog
bezumlja sainjen je od volja kojima slue inteligencije. No,
svaka si od tih volja daje zadatak unititi drugu volju tako to e
joj onemoguiti da vidi. A mi znamo da nije teko postii takav
ishod. Samo treba dopustiti da se radikalna izvanjskost jezinog
poretka poigra s izvanjskou razuma. Razumska volja, voena
svojom dalekom svezom s istinom i eljom da govori sa sebi
slinim, nadzire tu izvanjskost snagom pozornosti. Nesmotrena
e volja, napustivi put emancipacije, izvanjskost koristiti na
suprotan, retoriki nain kako bi ubrzala okupljanje duhova,
kako bi izazvala njihov pad u svijet materijalnog privlaenja.
Retorika ludost
Mo retorike sastoji se od umijea rasuivanja koje pod
krinkom razuma eli ponititi razum. Otkako su engleska
i francuska revolucija mo deliberativnih skuptina vratile
u sredite politikog ivota, znatieljni su duhovi obnovili
veliku Platonovu i Aristotelovu potragu za onom moi
lanoga koja oponaa mo istinitog. U tu je svrhu 1816. godine
enevljanin tienne Dumont na francuski dao prevesti knjigu
svoga prijatelja Jeremyja Benthama Traktat o parlamentarnim
sozmima. Jacotot ne spominje to djelo. Ali njegovu prisutnost
ipak osjeamo u nastanku La Langue Maternelle, knjige
posveene retorici. Poput Benthama, Jacotot u sredite svoje
analize stavlja iracionalnost tih skuptina koje vijeaju.
Rjenik koji rabi kako bi govorio o tome blizak je onome
Dumontovom. A njegova analiza lane skromnosti podsjea
na Benthamovo poglavlje o argumentu ad verecundiam.
71

71 Ukaemo li na porok naih institucija i predloimo lijek za njega, odmah
se digne neki visoki dunosnik koji, a da ni ne raspravlja o prijedlogu,
No, iako je rije o identinoj komediji na ije mehanizme
jedan i drugi ukazuju, pogled na to pitanje kao i moral koji
iz toga izvode, radikalno su drugaiji. Bentham polemizira
s konzervativnim engleskim skuptinama. On ukazuje na
pustoenje dobro preruenog autoritarnog argumenta kojim
se oni u postojeem poretku povlateni suprotstavljaju svakoj
progresivnoj reformi. On prokazuje alegorije koje utjelovljuju
postojei poredak, rijei koje, prema potrebi, velom prekrivaju
ugodne ili zlokobne stvari, sozme koji svaki prijedlog
reforme izjednauju sa sablau anarhije. Bentham te sozme
tumai interesnom igrom, a njihov uspjeh intelektualnom
slabou parlamentarnog soja ljudi i stanjem ropstva koje
vlast odrava. To znai da se oni ljudi koji se ne povode za
interesom, a oblikovani su u slobodi racionalnog miljenja, s
tim sozmima mogu uspjeno boriti. I Dumont, manje vatren
od svoga prijatelja, inzistira na toj razumnoj nadi koja napredak
moralnih institucija izjednauje s napretkom zikalnih
znanosti.
Nema li u moralu kao i u zici zabluda koje uz pomo
lozoje mogu ieznuti? (...) Lane argumente je mogue
tako popljuvati da se vie nikad ne usude pojaviti. Treba
li mi tu ikakav drugi dokaz od tako, pa ak i u Engleskoj,
poznatog nauka o boanskom pravu kraljeva i pasivnoj
pokornosti naroda?
72
povie tekim glasom: Nisam spreman na preispitivanje pitanja,
priznajem svoju nesposobnost, i tako dalje. No, evo skrivenog smisla tih
rijei: Ako ovjek poput mene, visoko pozicioniran i obdaren genijem
koji odgovara mojem dostojanstvu, priznaje svoju nesposobnost, ne vai
li tada pretpostavka da je ludilo obuzelo one koji se prave da imaju ve
spremno miljenje! To je metoda neizravnog zastraivanja, arogancija u
obliku skromnosti, Trait des sophismes parlementaiares, franc. prijevod
Regnault, Pariz, 1840., str. 84.
72 Dumont, predgovor Benthamu, Tactique des assembles parlementaires,
eneva, 1816., str. XV.
U istome tom politikom teatru mogue je tako suprotstaviti
naela bezinteresnog razuma sozmima privatnog interesa. To
pretpostavlja kulturu razuma koja je u stanju preciznost svog
nazivlja suprotstaviti analogijama, metaforama i alegorijama
koje su preplavile politiko polje, stvoreno od jezikih bia,
skovano od apsurdnog rasuivanja uz pomo rijei koje e
istinu zaogrnuti velom predrasude. Tako je slikoviti izraz
politiko tijelo stvorio golem broj lanih nakaradnih ideja.
Analogija koja se temelji samo na toj metaforici posluila je
kao osnova lanih argumenata, a podruje razuma poharala je
poezija.
73
Tome je gurativnom jeziku, jeziku religije i poezije,
ija slikovitost omoguuje bezumnom interesu da se prerui
na sve naine, mogue suprotstaviti istinski jezik u kojemu se
rijei tono podudaraju s idejama.
Jacotot odbija takav optimizam. Ne postoji jezik razuma.
Postoji samo kontrola razuma nad namjerom da se govori.
Poetiki jezik kao takav ne proturjei razumu. Nasuprot, tome,
on svaki govorei subjekt podsjea da priu o pustolovinama
svog duha ne zamijeni za glas istine. Svaki je govorei subjekt
pjesnik koji govori o sebi i o stvarima. Perverzija se dogaa
kada se ta pjesma predstavlja za neto drugo od onoga to
jest, kada se eli nametnuti kao istina ili kada eli prisiliti na
neki in. Retorika je pervertirana poetika. To isto tako znai
da ne postoji izlaz iz drutva kcije. Metafora nije izuzeta iz
prvobitnog ustuknua razuma. Politiko tijelo je kcija, no
kcija nije slikoviti izraz kojemu je mogue suprotstaviti tonu
deniciju drutvene skupine. Neosporna je logika tijel iz koje
se nitko kao politiki subjekt ne moe povui. ovjek moe biti
razuman, graanin ne moe. Ne postoji razumna retorika kao
ni razumni politiki diskurs.
73 Tactique des assembles parlementaires, str. 6.
Kao to smo rekli, naelo retorike je rat. Ona ne trai
razumijevanje, nego iskljuivo ponitenje volje suparnika.
Retorika je pobunjeni govor usmjeren protiv poetikog stanja
govoreeg bia. Ona govori kako bi uutkala. Njezin program
glasi: vie nee govoriti, vie nee misliti, samo e raditi to i to.
Njena uinkovitost smjera prema njenom vlastitom dokinuu.
Razum nalae da uvijek govorimo, dok retoriko bezumlje
progovara samo kako bi proizvelo trenutak muka. Kaemo rado,
neka ovaj trenutak ina, akta, bude u ast onoga koji iz rijei ini
akciju. No, taj je tren vie tren odsutnosti akta, tren odsutne
inteligencije, potinjene volje, ljudi koji su podvrgnuti samo
zakonu sile tee.
Govornikov je uspjeh trenutno djelo; on ukida neki zakon
kao to se osvaja utvrda (...) Duina stanke, knjievni poredak,
elegancija, sve stilske kvalitete, nisu ono emu takav diskurs
duguje svoje zasluge. Reenica, rije, pokoji naglasak i gesta
su ti koji su probudili usnuli narod i podigli tu masu uvijek
sklonu novom padu pod vlastitom teinom. Dokle god je
Manlije mogao pokazati na Kapitol, ta ga je gesta spaavala.
im je Focion mogao ugrabiti trenutak da kae jednu
reenicu, Demosten je bio poraen. Mirabeau je to shvatio,
pazio je na pokrete, uzimao stanke izmeu rijei i reenica;
odgovorili bi mu u tri toke, a on bi im odvratio, ak bi i
nadugo raspravljao kako bi malo-pomalo promijenio stanje
duhova; potom bi posve iznenada napustio parlamentarne
obiaje i raspravu zavrio jednom rijeju. Koliko god dug bio
govornikov govor, ono to donosi pobjedu nije duina, nisu
nese: i najloiji e suparnik pauze suprotstaviti pauzama,
nese nesama. Govornik je onaj koji trijumra; onaj koji je
izgovorio rije, reenicu koja preokree ravnoteu.
74

Vidimo kako ta superiornost presuuje samoj sebi: ona je
superiornost tee. Superiorni ovjek koji preokree ravnoteu
uvijek e biti onaj koji bolje predvia kada i kako e ta
ravnotea biti preokrenuta. Onaj koji najbolje pokorava druge
najbolje pokorava i sebe. Podvrgavajui se vlastitom bezumlju,
on trijumra bezumljem mase. Ve je Sokrat poduavao
Alkibijada i Kalikla: onaj tko eli biti gospodar naroda prisiljen
je biti njegovim robom. Alkibijad se moe zabavljati priprostim
postolarevim likom nakon to ga je primijetio u njegovoj
radionici i kuditi glupost tih ljudi, a lozofu e biti dovoljno
da mu odvrati: Zato vam onda nije lagodnije kada morate
govoriti pred tim ljudima.
75
Inferiorni superiorni
Tako je to bilo nekada davno, rei e superiorni duh naviknut
na teke rijei glasakih skuptina [assembles censitaires]; to
je vailo za demagoke skuptine koje su privlaile izrod od
naroda, koji se poput vjetrokaza okretao od Demostena prema
Eshinu i od Eshina prema Demostenu. Pogledajmo stvari ipak
malo izbliza. Glupost koja atenski narod usmjeruje as prema
Eshinu a as prema Demostenu ima tono odreeni sadraj.
Ono zbog ega se on predaje jednome ili drugome nije njegova
neukost ili prevrtljivost. To je zato to e netko od njih dvojice,
u odreenom trenutku, znati bolje utjeloviti specinu
glupost Atenjana: njihov osjeaj oigledne superiornosti nad
imbecilnim tebanskim narodom. Ukratko, ono to je pokrenulo
masu istovjetno je onome to pokree superiorne duhove i to
tjera drutvo da se vrti u krug oko sebe samog, odvajkada: to
je svijest o nejednakosti inteligencija svijest koja superiorne
duhove razlikuje samo pod cijenu da ih sve izmijea, izjednai
u njihovom univerzalnom vjerovanju. I dan danas, to drugo
omoguuje misliocu da prezire radnikovu inteligenciju nego
radnikov prezir prema seljaku, seljakov prezir prema svojoj
eni, njezin prezir prema susjedi, i tako dalje sve do u beskraj.
Drutveno bezumlje svoju saetu formulu nalazi u onome to
bismo mogli nazvati paradoksom superiornih inferiornih: tu
je svatko potinjen onome za kojeg dri da mu je inferioran,
potinjen zakonu mase po samoj nakani da se iz nje izdvoji.
Ne suprotstavljamo, dakle, te demagoke skuptine i
razboritu strogost skuptina sainjenih od potovanih i
ozbiljnih uglednika. Posvuda gdje se nalaze jedni s drugima
po osnovi njihove superiornosti, ljudi se preputaju zakonu
materijalnih mas. Oligarhijskia skuptina, skup asnih ili
sposobnih ljudi pokorit e se sasvim sigurno prije tupom
zakonu materije nego demokratska skuptina. Senat ima
odreeni tempo koji ne moe sm promijeniti, a govornik koji
ga ubrza na njegovu putu i cilju njegova puta, uvijek pobjeuje
druge.
76
Apije Klaudije, ovjek apsolutno protivan svim
zahtjevima plebsa, bio je senatorski govornik par excellence jer
je shvatio bolje od bilo koga drugoga neumoljivost kretanja
koje je u svom smjeru guralo voe rimske elite. Njegov
e retoriki stroj, stroj superiornih ljudi, doekati, kao to
znamo, jedinstveni dan: dan kada e se plebejci okupiti na
Aventinu. Na taj je dan, da bi se spasila situacija, bio potreban
luak tj. razuman ovjek sposoban za ekstravaganciju koja je
Apiju Klaudiju bila neshvatljiva i izvan dosega: trebalo je otii
posluati plebejce s pretpostavkom da njihova usta isputaju
jezik, a ne buku; obratiti im se pretpostavljajui da imaju
inteligenciju pomou koje mogu shvatiti rijei superiornih
duhova; ukratko, smatrati ih razumnim biima jednakim sebi.
Pria o Aventinu podsjea na paradoks o kciji nejednakosti:
drutvena je nejednakost zamisliva, mogua samo zahvaljujui
prvobitnoj jednakosti inteligencija. Nejednakost se ne moe
shvatiti sama po sebi. I sam Sokrat uzalud savjetuje Kalikla
da se naui pravoj jednakosti koja jest razmjer kako bi izaao
iz zaaranog kruga gospodar-rob, i time ulazi u zaarani
krug onih koji pravdu povezuju s geometrijom. Posvuda gdje
postoji kasta, superiorni svoj razum isporuuje zakonu
inferiornog. Skuptina lozofa je inertno tijelo koje se
okree oko osi vlastitog bezumlja, oko bezumlja sviju. Uzalud
drutvo nejednakosti pokuava shvatiti samo sebe, uzalud
sebi pokuava dati prirodne temelje. Upravo zato to ne postoji
nijedan prirodni razlog dominacije, vlada sporazum, i on vlada
apsolutno. Oni koji dominaciju objanjavaju superiornou,
padaju na staroj aporiji: superiorni prestaju biti superiornima
kada prestaju vladati. Gospodin vojvoda de Lvis, akademik i
visoki plemi, zabrinut je drutvenim posljedicama Jacototova
sistema: proglasimo li jednakost inteligencija, kako e se ene
nastaviti pokoravati svojim muevima i slubenici svojim
nadreenima? Da gospodin vojvoda nije bio rastresen, kao i svi
superiorni duhovi, primijetio bi da da je njegov sistem, sistem
nejednakosti inteligencija, subverzivan u odnosu na drutveni
poredak. Kada bi vlast ovisila o intelektualnoj superiornosti,
to bi se dogodilo kada bi jednog dana neki slubenik, i sam
uvjeren u nejednakost inteligencija, shvatio da mu je nadleni
imbecil? Ne bi li trebalo testirati ministre i upravitelje, gradske
oce i efove kabineta kako bi im se potvrdila superiornost? I
kako biti siguran da im se nikad nee omaknuti pokoji imbecil
ija e mana, kada se prepozna, za posljedicu imati graanski
neposluh?
Samo zagovornici jednakosti inteligencij mogu ovo
shvatiti: ako ovaj kadija moe uiniti da ga sluaju njegovi
robovi, a ovaj bijelac njegovi crnci, onda je to zato to im nitko
nije ni superioran ni inferioran po inteligenciji. Ako okolnosti i
sporazumi, tj. konvencije razdvajaju ljude i meu njima uvode
hijerarhiju, tvore vlast i prisiljavaju na pokornost, to znai da
su samo oni to sposobni uiniti. Budui da smo svi jednaki po
naravi, sve nejednakosti dugujemo okolnostima.
77
Jednakost
ostaje jedinim razlogom nejednakosti.
Drutvo postoji samo posredstvom razlika, a priroda poznaje
samo jednakosti. Zaista je nemogue da jednakost dugo
potraje; ali, ak i kada se uniti, ona i tada ostaje jedinim
razumnim objanjenjem konvencionalnih razlika.
78

Jednakost inteligencija ini jo vie za nejednakost: ona
dokazuje da bi preokretanje postojeeg poretka bilo isto toliko
suludo koliko je sulud sm poredak.
Ako me se pita: to mislite o organizaciji ljudskih drutava?
Taj mi se mete ini protuprirodnim, odgovorio bih. Tu se
nita ne nalazi na svome mjestu jer je previe razliitih
mjest za nerazliita bia. Kada bi se ljudskom razumu
predloilo da promijeni poredak, morao bi priznati svoju
nedostatnost. Poredak umjesto poretka, mjest umjesto
mjest, razlike umjesto razlik, nema razumnog razloga za
promjenu.
79
Kralj-filozof i suvereni narod
Tako jedino jednakost moe objasniti nejednakost, a to
zagovornici nejednakosti nikad nee moi pojmiti. Razuman
ovjek poznaje razlog svoga graanskog bezumlja. Ali istodobno
78 Musique, str. 194-195.
zna da je ono nesavladivo. On jedini zna za zaarani krug
nejednakosti. Ali je i sam, kao graanin, zatoen u njemu.
Postoji samo jedan razum, ali on nije organizirao drutveni
poredak. Dakle, u njemu ne moe biti sree.
80
Filozo
nesumnjivo imaju pravo kada prokazuju funkcionare koji
pokuavaju racionalizirati postojei poredak. Taj poredak nema
veze s razumom. No, slijedei ideju drutvenog poretka koji
bi napokon postao racionalan, oni stvaraju iluziju. Poznajemo
dvije suprotstavljene i simetrine gure s takvim pretenzijama:
stari platoniki san o kralju-lozofu i moderni san o narodnoj
suverenosti. Kralj bez ikakve sumnje moe biti lozof kao
i bilo koji drugi ovjek. Kao poglavar, kralj na raspolaganju
ima razum svojih ministara koji na raspolaganju imaju razum
efova kabineta, a koji na raspolaganju imaju svaiji razum.
Istina, on ne ovisi o njemu superiornima, nego samo o njemu
inferiornima. Kralj-lozof ili lozof-kralj sastavni je dio
drutva i ono njemu, kao i ostalima, namee svoje zakone,
svoje superiornosti i tijel koja objanjavaju.
Upravo zato druga gura lozofskog sna, suverenost naroda,
nije puno pouzdanija. Ta je suverenost koju se predstavlja kao
ideal koji treba ostvariti ili kao naelo koje treba nametnuti,
naime, oduvijek postojala. Povijest sama odzvanja imenima
onih kraljeva koji su izgubili tron jer nisu znali da svatko od
njih vlada samo zahvaljujui teini koju im daje masa. Filozo
zbog toga negoduju. Narod se, kau oni, ne moe otuiti
od vlastitog suvereniteta. Odgovorit emo im da moda ne
moe, ali da to ini neprestano od poetka svijeta. Kraljevi ne
ine narode, oni bi rado da je tako. Ali, narodi mogu postati
poglavari, i to su oduvijek htjeli.
81
Narod je otuen od svog
81 Le contrat social, Journal de philosophie pancastique, t. V, 1838., str. 62.
poglavara ba kao i poglavar od svog naroda. To uzajamno
potinjenje predstavlja smo naelo politike kcije kao
izvornog otuenja uma u strast nejednakosti. Paralogizam
lozof sastoji se u hinjenju nekog ljudskog naroda. No, taj je
izraz proturjean, on oznaava nemogue bie. Postoji samo
narod sainjen od graana, od ljudi koji su svoj razum otuili u
kciji nejednakosti.
Ne mijeajmo to otuenje s jednim drugim. Mi ne govorimo
da je graanin idealan ovjek lien oznaka stvarnog ovjeka, da
je stanovnik nekog politikog egalitarnog neba iznad stvarne
nejednakosti meu konkretnim ljudima. Upravo suprotno, mi
govorimo da jednakost postoji samo meu ljudima, tj. meu
pojedincima koji se smatraju tek razumskim biima. Graanin
je pak, kao stanovnik politike kcije, ovjek izgubljen u
zemlji nejednakosti.
Dakle, razuman ovjek zna da ne postoji politika znanost,
da ne postoji politika istine. Istina ne rjeava nijedan sukob u
javnom prostoru. Ona ovjeku govori samo u samoi njegove
savjesti. A povlai se im plane sukob izmeu dvije savjesti.
Onaj tko se nada susresti je u svakom sluaju mora znati da
ona kroi sama i bez povorke. Politikim miljenjima, zauzvrat,
nikada dosta najimpozantnije pratnje: Bratstvo ili smrt, kau
ona; ili, kada je na njima red, Legitimnost ili smrt, Oligarhija
ili smrt, itd. Prvi se termin na zastavama i stijegovima svih
mnijenja mijenja, ali drugi je uvijek tu ili se podrazumijeva.
S desne strane itamo Suverenost ovog A ili smrt. S lijeve
Suverenost onog B ili smrt. Smrti nikada ne nedostaje. ak
poznajem lantrope koji viu: Ukidanje smrtne kazne ili smrt.
82

Istina pak ne sankcionira, njoj nije pridruena smrt. Recimo to
dakle s Pascalom: oduvijek smo pronalazili nain da opravdamo
82 Journal de philosophie pancastique, t. V, 1838., str. 211.
silu, no daleko smo u pronalaenju naina da pravdu uinimo
silovitom. Sm projekt nema smisla. Sila je sila. Moda je
ponekad razumno rabiti je. Ali je bezumno htjeti je uiniti
razumnom.
Kako razumno biti bezuman
Dakle, razumnom ovjeku preostaje da se izvrgne graanskoj
ludosti i da pri tome nastoji ne izgubiti svoj razum. Filozo
smatraju da su pronali nain da se to postigne: nema pasivne
pokornosti, kau oni, nema dunosti bez prav! Ali to je
rastreseni govor. Nema niega, nikada nee biti iega u ideji
dunosti koja podrazumijeva ideju prava. Onaj tko se otuuje,
otuuje se bespovratno. Pretpostavljati tu nekakvu drugu
mogunost bijedna je lukavost ispraznosti iji je uinak samo
racionalizacija otuenja i prevara onoga koji eli suprotno.
Razuman ovjek nee ustuknuti pred tim podvalama. On e
znati da mu drutveni poredak nema ponuditi nita bolje od
superiornosti reda nad neredom.
Bilo koji red koji ne moe biti poremeen, eto drutvene
organizacije koju traimo od poetka svijeta.
83

Monopol legitimnog nasilja jo uvijek je ono najbolje to
smo iznali kako bismo ograniili nasilje i razumu ostavili
pribjeita u kojima se moe slobodno oitovati. Razuman
ovjek nee dakle smatrati da se nalazi iznad zakon.
Superiornost koju bi si pripisao urodila bi njegovim padom u
zajedniku sudbinu inferiornih superiornih koji sainjavaju
ljudsku vrstu i odravaju njezino bezumlje. On e drutveni
poredak smatrati tajnom koja se nalazi s onu stranu moi
razuma, kao djelo superiornog razuma koje zahtijeva njegovu
djelominu rtvu. On e se kao graanin podvrgnuti onome
to trai bezumlje vlasti, pazei samo da ne prihvati razloge
koji mu one za to daju. Time se nee odrei svog razuma. Samo
e ga svesti na njegov prvobitni princip. Razumska je volja,
kao to smo vidjeli, ponajprije umijee pobjeivanja samog
sebe. Razum e se vjerno ouvati kontrolirajui vlastitu rtvu.
Razumski e ovjek postati krepostan. On e djelomino
otuiti svoj razum u ime bezumlja kako bi odrao to arite
racionalnosti koje se sastoji od sposobnosti da pobijedimo
sami sebe. Tako e razum zauvijek obraniti neosvojivu utvrdu
usred bezumlja.
Drutveno bezumlje je po svoja dva oblika rat: po bojnom
polju i govornici. Bojno polje predstavlja pravi portret drutva,
kao vjerna i u cjelini sainjena posljedica mnijenja koje ga
utemeljuje.
Kada se dva ovjeka sretnu, oni su uljudni kao da se
smatraju jednakima po inteligenciji; no, nae li se jedan
od njih usred teritorija drugog, ceremonija prestaje: tada
zloupotrebljavamo svoju snagu i razum jer sve u uljezu
upuuje na izvornog barbarina, prema njemu se bez
ikakvog okolianja ponaamo kao prema idiotu. Njegov
izgovor izaziva prolom smijeha, njegove nespretne geste,
sve kod njega govori o neistoj vrsti kojoj pripada: ovo je
teak narod, taj je lak i frivolan, ovaj drugi neotesan, a
onaj gord i ohol. Narod se openito u dobroj vjeri smatra
superioran drugom; i dovoljno je da se tu umijea malo
strasti pa da ve plane rat; i s jedne i s druge strane ubijamo
kao da tamanimo komarce. to vie ubijamo, slavniji
smo. Plau dobivamo po glavi; za spaljeno selo traimo
kri, vrpcu za veliki grad, prema tari, a ta se trgovina
krvlju zove ljubavlju prema domovini (...) i upravo ste zbog
ljubavi prema domovini poput bijesnih zvijeri nasrnuli na
susjedni narod; a zapita li vas netko to je to vaa domovina,
uzajamno ete se poklati prije nego se o tome dogovorite.
84
Pa ipak, treba razluiti stvari, govore nam slono lozo i
zdrava pamet. Postoje nepravedni ratovi, osvajaki ratovi
voeni ludilom dominacije, i pravedni ratovi, oni u kojima
branimo tlo napadnute domovine. To stari artiljerac Joseph
Jacotot mora znati, on koji je 1792. godine branio domovinu
od opasnosti i koji se 1815. svim svojim parlamentarnim
silama suprotstavljao povratku kralja na krilima osvajaa. No,
upravo mu je njegovo vlastito iskustvo omoguilo da primijeti
kako je posrijedi bio posve drugi moral od onoga kakav mu
se najprije inio. Branitelj napadnute domovine djeluje kao
graanin, a ne kao ovjek. On svoj razum ne mora rtvovati
da bi stekao vrlinu. Jer razum nalae razumskoj ivotinji da
uini sve to moe kako bi se ouvala kao ivo bie. Razum je
u tom sluaju pomiren s ratom, a egoizam s vrlinom. Dakle,
nema tu nikakve osobite zasluge. Onaj, pak, koji se pokorava
zapovijedima osvajake domovine rtvuje svoj razum, ako
ga ima, pred misterijem drutva. Njemu treba vie vrlina da
obrani unutarnju tvravu, da se nakon ispunjene dunosti zna
vratiti svojoj prirodi i da gospodarenje sobom koje je uloio
bivajui posluni graanin iznova pretvori u vrlinu slobodnog
rasuivanja.
No, zbog toga oruani rat jo uvijek predstavlja
najneznatniju kunju razumu. Razumu je dostatno da pritom
nadzire svoju vlastitu suspenziju. Dovoljno mu je da vlada
samim sobom kako bi se pokorio glasu vlasti koji je uvijek
toliko jak da ga svi mogu jednoznano razumjeti. Daleko
je pogubnije djelovanje na onim mjestima na kojima se,
usred proturjenih strasti, vlast tek treba uspostaviti: na
skuptinama u kojima vijeamo o zakonu, na suditima gdje
sudimo kako zakone primjenjivati. Ta mjest su za razum
jednaki misterij pred kojim mu samo preostaje da im se
pokori. Usred buke strasti i bezumnih sozama ravnotea je
poljuljana, zakon podie svoj glas kojemu se treba pokoriti kao
glasu nekog generala. No, taj misterij od razumnog ovjeka
zahtijeva njegovo suuesnitvo. On razum vie ne poziva
samo na podruje rtvovanja, nego na ono podruje za koje ga
uvjerava da pripada njemu, a to je rasuivanje. Pa ipak je rije
samo o borbi, razuman ovjek to zna: tu prevagu odnose samo
ratni zakoni. Uspjeh ovisi o poloaju i snazi borca, ne o njegovu
razumu. Upravo zato tu vlada strast uz pomo svoga retorikog
oruja. Kao to znamo, retorika nema nita zajedniko s
razumom. No, vrijedi li obrnuto? Je li razum u nekakvom
odnosu s retorikom? Ne predstavlja li on openito uzevi
kontrolu govoreeg bia nad samim sobom koja mu omoguuje
da na svakom podruju napravi umjetniko djelo? Razum ne bi
bio razum kad u skuptini ne bi pokazao mo govora kao i bilo
gdje drugdje. Razum je mo uenja svih jezika. On e dakle
nauiti jezik skuptine i suda. On e nauiti govoriti besmislice.
Moramo, dakle, najprije stati na Aristotelovu stranu i
suprotstaviti se Platonu: sramotno je da si razuman ovjek
dopusti poraz na sudu, sramotno je da je Sokrat svoju pobjedu
i svoj ivot prepustio Meletu i Anitu. Treba nauiti Anitov i
Meletov jezik, jezik govornika. I taj se jezik ui poput drugih
jezika, ak i lake od drugih jer su njegov rjenik i njegova
sintaksa zatoeni u uskom krugu. Naelo sve je u svemu tu se
primjenjuje bolje nego u drugim naukama. Treba dakle nauiti
neto Mirabeauov govor, na primjer i to postaviti u odnos sa
svime ostalim. Retorika koja zahtijeva toliko rada od uenika
Stare, za nas je igra:
Mi znamo sve unaprijed; sve se nalazi u naim knjigama;
samo treba promijeniti imena.
85
No, znamo i da nadmene reenice i stilski ukrasi ne ine
sutinu govornikog umijea. Njihova funkcija ne sastoji se od
uvjeravanja duhova, nego od odvraanja pozornosti. Ono to
odluuje kao i pri osvajanju utvrde jest napad, rije, odluna
gesta. Sudbinu neke skuptine esto poljulja neki drznik koji je
prvi, kako bi utiao raspravu, povikao Glasujmo! Nauimo dakle i
mi to umijee da u pravi trenutak poviemo Glasujmo! Nemojmo
govoriti da mi i razum nismo vrijedni toga. Razum nas ne treba,
mi smo ti koji trebamo njega. Nae je tobonje dostojanstvo tek
lijenost i kukaviluk, poput onoga oholog djeteta koje ne eli
improvizirati pred svojim vrnjacima. Kasnije emo moda i
sami povikati Glasujmo! Ali to emo uiniti s grupom straljivaca
koji su tek odjek pobjednikog govornika onoga koji se drznuo
uiniti ono za to smo mi bili lijeni.
Znai li to da univerzalno pouavanje pretvaramo u kolu
politikog cinizma tako da u ivot vraamo sozme koje je
Bentham prokazao? Onaj tko eli nauiti tu lekciju o razumnom
bezumlju najprije mora poznavati lekciju o uitelju neznalici.
Rije je o potvrivanju moi razuma od sluaja do sluaja da
bismo uvidjeli to s njim uvijek moemo initi, to razum moe
uiniti da bi ostao djelatan ak i usred samog bezumlja. Razumno
bezumlje, zatvoreno u krugu drutvenog ludila, pokazuje
da razum pojedinca nikad ne prestaje vriti svoju mo. U
zatvorenom polju strasti u praksama rastresene volje treba
pokazati da budna volja uvijek moe ono to strasti ne mogu
i jo mnogo vie. Kraljica strasti bolje radi od onoga to rade
njezini robovi.
Najzavodljiviji i najvjerodostojniji sozam uvijek e biti
djelo onoga koji bolje zna to je sozam. Onaj tko poznaje
pravi put udaljit e se od njega kada to zatreba, koliko treba,
ali nikad odvie. Kakvu god nam strast dala superiornost,
ona sama moe prevariti jer je strast. Razum vidi sve jer
je razum; on pokazuje ili skriva od oiju, onoliko koliko
smatra potrebnim, ni vie ni manje.
86

To nije pouka o lukavosti, nego o ustrajnosti. Onaj tko ostaje
vjeran sebi usred bezumlja pobijedit e tue strasti kao to
pobjeuje i svoje. Sve se ini pomou strasti, znam to; ali
sve e jo bolje uiniti razum, pa ak i te gluposti. Eto jedinog
naela Univerzalnog pouavanja.
87

Jesmo li toliko razliiti od Sokrata, rei e netko? I on je
u Fedru i Dravi uio: lozof e smisliti dobru la, onu koja je
nuna i dostatna jer samo on zna to je la. Jedina se razlika
nalazi ba tu: mi pretpostavljamo da svatko zna to je la. Mi
smo ak tako denirali razumsko bie, po nemogunosti da sebi
lae. Mi ne govorimo, dakle, o povlastici mudrih, nego o moi
razumnih ljudi. A ta je mo povezana s jednim mnijenjem, onim
o jednakosti inteligencija. Upravo je to mnijenje nedostajalo
Sokratu, a Aristotel ga nije mogao ispraviti. Ista superiornost
koja lozofu omoguuje da pronae malu razliku koja nas vara
na svakom koraku, njega odvraa da govori pred suuesnicima
ropstva.
88
Sokrat nije htio odrati govor kako bi se svidio
narodu, kako bi zaveo tu gorostasnu zvijer. Nije htio nauiti
umijee tih dounika Anita i Meleta. Mislio je, i pri tome su ga
svi hvalili, da bi to bio neuspjeh njegove osobne lozoje. No,
87 Isto, str. 342.
88 Fedar, 273e.
osnova njegova miljenja jest to da su Anit i Melet imbecilni
dounici. Dakle, u njihovu govoru nema umijea, nego samo
recepata. Tu se nema to nauiti. No Anitovi i Meletovi govori
oitovanje su ljudske inteligencije kao i oni Sokratovi. Neemo
rei da su jednako dobri. Samo emo rei da ukazuju na istu
inteligenciju. Neuki se Sokrat smatrao veim od sudskih
govornika, bio je lijen nauiti njihovo umijee, pristao je na
bezumlje svijeta. Zato je tako djelovao? Iz istog razloga koji je
pokorio Laja, Edipa i sve ostale tragike junake: jer je vjerovao
delfskom proroitu, mislio je da ga je odabralo boanstvo, da
mu je poslalo osobnu poruku. Dijelio je ludost superiornih
bia: vjeru u genij. Bie nadahnuto boanstvom ne ui Anitov
govor, ne ponavlja ga, ne pokuava prisvojiiti njegovo umijee
kada zatreba. Upravo su zato Anit i njemu slini gospodari
drutvenog poretka.
No, pitamo se jo, nisu li oni to i u svakom sluaju? emu
slui pobjeda na forumu ako, uostalom, znamo da nita ne
moe promijeniti drutveni poredak? emu razumni pojedinci
- ili emancipirani, kako god ih nazvali koji spaavaju svoj
ivot i uvaju svoj razum kada nita ne mogu uiniti da bi
promijenili drutvo i time su svedeni na tunu prednost da
budu nerazumniji od luaka?
Govor na Aventinu
Odgovorimo najprije da ono najgore nije uvijek izvjesno, jer je
u svakom drutvenom poretku za svakog pojedinca mogue da
bude razuman. Drutvo kao takvo nikad nee biti razumno, ali
ono moe iskusiti udesne trenutke razuma koji se ne odnose
na podudarnost inteligencij to bi bilo zaglupljenje nego
na uzajamno prepoznavanje razumskih volja. Dok su se u
Senatu iznosile besmislice, s Apijem Klaudijem bili smo dio
zbora. To je bio najbri nain da to prije stignemo do prizora
na Aventinu. Sada govori Menenije Agripa. I nije toliko vano o
emu to tono govori plebejcima. Vano je da im on govori i da
ga oni sluaju, da mu oni govore i da ih on uje. On im govori o
nogama, rukama i trbuhu, i to moda nije osobito laskavo. No,
ono to je njima vano jest jednakost govoreih bia, njihova
sposobnost im se prepoznaju kao podjednako oznaena
biljegom inteligencije. On im kae da su oni trbusi to ukazuje
na umijee koje uimo prouavajui i ponavljajui, rastavljajui
i sastavljajui govore drugih, recimo to na vema anakron
nain: to ukazuje na univerzalno pouavanje. No, on im
govori kao ljudima i istodobno od njih ini ljude: to ukazuje na
intelektualnu emancipaciju. U trenutku kada drutvu prijeti
da nestane zbog vlastite ludosti, razum zapoinje spasiteljsku
akciju provodei u potpunosti svoju navlastitu mo, mo
prepoznate jednakosti intelektualnih bia.
Zbog tog trenutka izbjegnutoga graanskog rata, zbog
tog trenutka ponovo steene i pobjedonosne moi razuma,
vrijedilo je truda da se tako dugo i naizgled beskorisno sauva
svoj razum, uei umijee bezumlja Apija Klaudija bolje od
njega samog. Postoji ivot razuma koji moe ostati vjeran
samome sebi u drutvenom bezumlju i u njemu neto postii.
Na tomu treba raditi. Onaj tko, za potrebe nae stvari, s
jednakom pozornou zna sastavljati dijatribe Apija Klaudija
ili prie Menenija Agripe, uenik je univerzalnog pouavanja.
Onaj tko zajedno s Menenijem Agripom priznaje da je svaki
ovjek roen da shvati ono to mu drugi ovjek ima rei, zna to
je intelektualna emancipacija.
Ti sretni susreti ne znae mnogo, kau nestrpljivci ili
samozadovoljni. Aventin je stara pria. No, istodobno se
uju drugi glasovi, posve razliiti, kako bi potvrdili da je
Aventin poetak nae povijesti, povijesti samosvijesti koja od
nekadanjih plebejaca i dananjih proletera ini ljude sposobne
za sve ono za to je sposoban neki ovjek. U Parizu, jedan drugi
ekscentrini sanjar, Pierre-Simon Ballanche, na svoj nain
pripovijeda istu priu s Aventina i tu iitava isti proklamirani
zakon, zakon jednakosti govoreih bia, zakon steene snage
onih koji se prepoznaju oznaeni biljegom jednakosti i tako
postaju sposobni da oznae jedno ime na nebu. I zapisuje ovo
neobino proroanstvo:
Rimska povijest, kakvu poznajemo sve do danas, nakon to
je ustrojila dio naih sudbin i nakon to je u jednom obliku
ula u ustrojstvo naeg drutvenog ivota, u nae obiaje, u
drugom e obliku ustrojiti nae nove misli, one koje e ui u
ustroj naega budueg drutvenog ivota.
89

U radionicama Pariza i Lyona nekoliko sanjarskih glava slua tu
pripovijest i sami je prepriavaju na svoj nain.
Ovo proroanstvo o novom dobu nesumnjivo je sanjarija.
No, nije sanjarija to da po neegalitarnoj osnovi uvijek moemo
potvrditi jednakosti inteligencij i pomou te potvrde izazvati
neki uinak. Pobjeda na Aventinu itekako je stvarna. I ona se
nesumnjivo ne nalazi ondje gdje mislimo da se nalazi. Tribuni
koje je plebejac pobijedio bezumni su poput ostalih. No, nije
nebitno to se plebejac osjeao ovjekom, to se smatrao
sposobnim, to su se njegov sin i svi ostali smatrali sposobnim
vriti prerogative inteligencije, to nije nita. Ne moe postojati
emancipirana stranka, skuptina ili drutvo. Ali svaki se ovjek,
u svakom trenutku, moe emancipirati i emancipirati drugoga,
moe navijestiti drugima tu dobrobit i poveati broj ljudi koji
se smatraju takvima i ne glume vie u komediji inferiornih
superiornih. Drutvo, narod i drava uvijek e biti bezumni.
89 Essais de palingnsie sociale. Formule gnrale de lhistoires de tous les
peuples applique lhistoire du peuple romain, Revue de Paris, travanj
1829., str. 155.
No, moemo umnoiti ljude koji e se kao pojedinci sluiti
razumom, a kao graani e znati pronai najrazumnije mogue
umijee bezumlja.
Moemo dakle rei, i to treba rei:
Kada bi svaka obitelj uinila to to kaem, narod bi uskoro
bio emancipiran, ali ne po emancipaciji koju nude uenjaci
svojim objanjenjima u dosegu narodne inteligencije, nego
po emancipaciji koju osvajamo, ak i protiv uenjaka, kada
se sami pouavamo.
90
90 Manuel de lmancipation intellectuelle, Pariz, 1841., str. 15.

p
e
t
o

p
o
g
l
a
v
l
j
e
:
E
m
a
n
c
i
p
a
t
o
r

i

n
j
e
g
o
v

m
a
j
m
u
n
Dakle, dunost sljedbenika Josepha Jacotota bila je jednostavna.
Treba svima obznaniti, na svakom mjestu i u svakoj okolnosti,
novost ili dobrobit: moemo pouavati ono to ne znamo.
Otac siromane obitelji i neuki moe, dakle, zapoeti pouku
svoje djece. Potrebno je postaviti naelo te pouke: treba neto
nauiti i to postaviti u odnos sa svim ostalim, prema naelu - sve su
inteligencije jednake.
To treba obznaniti i dati se na provjeru: govoriti sa
siromahom, izazvati ga da on govori o sebi i o tome to zna;
pokazati mu kako e pouiti svog sina; prepisati mu molitvu
koju dijete zna napamet; dati mu i nauiti ga napamet prvo
poglavlje Telemaha; odgovoriti na zahtjev onih koji od uitelja
univerzalnog pouavanja ele nauiti ono to on ne zna; i na
kraju, iskoristiti sve naine da uvjerimo neukog u njegovu
mo: jedan uenik iz Grenoblea siromanu enu u poodmakloj
dobi nije mogao uvjeriti da moe nauiti itati i pisati. On joj je
platio da pristane da je pouava. Nauila je itati i pisati za pet
mjeseci, a sada ona emancipira svoje unuke.
91
Eto to treba uiniti, imajui pri tome na pameti da je
poznavanje Telemaha ili neke druge stvari po sebi nevano. Nije
91 Manuel populaire de la mthode Jacotot, sastavio Dr. Reter de Brigton,
Pariz, 1830., str. 3.
problem stvoriti uenjake, ve je problem one koji se smatraju
inferiornima po inteligenciji izvui iz movare koja ih ini
ustajalima: ne iz movare neznanja nego iz movare prezira,
prezira spram sebe samih kao razumskih stvorenja. Problem je
uiniti ljude emancipiranima i emancipatorima.
Emancipatorska metoda i socijalna metoda
Univerzalno pouavanje ne treba uvrtavati u programe
reformatorskih stranaka, niti intelektualnu emancipaciju
stavljati na pobunjenike zastave. Samo ovjek moe
emancipirati ovjeka. Samo pojedinac moe biti razuman
i to samo svojim vlastitim razumom. Postoji sto naina
pouavanja, pa se tako i u koli zatupljivaa ui; profesor je
stvar, nesumnjivo ne toliko podesna kao knjige, ali pomou
nje uimo: promatramo je i oponaamo, rastavljamo je i
sastavljamo, i tu dostupnu osobu moemo iskuavati. Uvijek
se pouavamo sluajui ovjeka kako govori. Profesor nije
ni vie ni manje inteligentan od drugih ljudi, on openito
predstavlja veliku koliinu injenica koje se nude pogledu
istraivaa. No, emancipirati se moemo samo na jedan nain.
I nikad nijedna stranka, nijedna vlada, nijedna vojska, nijedna
kola ili institucija nee emancipirati ni jednu jedinu osobu.
To nije metaziki stav. To je potvrdilo iskustvo steeno
u Louvainu, pod zatitom Njegova Velianstva kralja
Nizozemske. Znamo da je suveren bio prosvijeen. Njegov
sin, princ Frederik, bio je zaljubljen u lozoju. Budui da je
bio odgovoran za vojsku, htio ju je pouiti i modernizirati da
bude poput pruske. Zainteresirao se za Jacotota koji je bio u
nemilosti luvenskih akademskih vlasti pa je istodobno htio
uiniti neto za njega i za nizozemsku vojsku. Vojska je u to
vrijeme bila povlateni teren za iskuavanje reformatorskih
ideja i novih pedagogija. Princ e, dakle, zamisliti i uvjeriti
125 peto poglavlje: Emancipator i njegov majmun
svog oca da u Louvainu otvori vojnu kolu, a da njeno
pedagoko vodstvo povjeri Jacototu.
Bila je to dobra namjera, no poklon je bio zatrovan:
Jacotot je bio uitelj, a ne ravnatelj institucije. Njegova je
metoda bila pogodna za oblikovanje emancipiranih ljudi, ali
ne i vojnih instruktora, a jo manje slubenika svakojakih
drutvenih struka. Da ne bude zabune: emancipirani ovjek
moe biti vojni instruktor jednako kao i bravar ili odvjetnik.
Ali univerzalno pouavanje se ne moe specijalizirati za
proizvodnju odreene kategorije drutvenih aktera, a da se ne
pokvari, osobito ako su ti drutveni akteri tjelesni instruktori.
Univerzalno pouavanje pripada obiteljima i najbolje to bi
prosvijeeni suveren mogao uiniti za njegovo promicanje
jest to da slobodno kruenje dobrobiti zatiti od svoje vlasti.
Prosvijeeni kralj zasigurno moe ustanoviti univerzalno
pouavanje kada i gdje hoe, no takvo ustanovljenje ne bi
potrajalo jer ljudski rod pripada staroj metodi. Suverenu u ast
zasigurno bismo mogli isprobati takav eksperiment. On bi
oigledno bio neuspjean, no postoje neuspjesi iz kojih uimo.
Bilo bi potrebno samo jedno jamstvo: apsolutna koncentracija
moi, ienje drutvene pozornice od svih njenih posrednika
u korist samo jednog para, kralja i lozofa. Trebalo bi, dakle,
ponajprije: odstraniti sve savjetnike stare metode tako to
e ih se unaprijediti, kao to se to inae ini u civiliziranim
zemljama; drugo, ukinuti sve ostale posrednike osim onih koje
je odabrao lozof; tree, dati svu mo lozofu:
Radit emo ono to budem rekao, sve ono to budem rekao,
nita osim onoga to budem rekao, i ja u preuzeti svu
odgovornost. Nita neu zahtijevati; naprotiv, posrednici
bi me pitali to treba uiniti i kako to treba uiniti, kako
bi sve predloili suverenu. Nee me smatrati zaposlenim
slubenikom, ve lozofom za kojeg se smatra da postoji
potreba da se od njega trai savjet. Na kraju, ustanovljenje
univerzalnog pouavanja bi se u jednom trenutku smatralo
principijelnom stvari od najvee vanosti u Kraljevstvu.
92

To su uvjeti kojima se nijedna civilizirana monarhija ne moe
prilagoditi, posebno s obzirom na zajameni neuspjeh. Kralj je
ipak ustrajao na eksperimentu, a Jacotot je kao zahvalan gost
prihvatio bastardni pokuaj kohabitacije s vojnim vijeem
za poduku, pod zapovjednitvom komandanta smjetenog u
Louvainu. kola je na tim osnovama ustanovljena u oujku
1827. godine, a uenici, koji su najprije bili zaprepateni
kad im je tuma rekao da ih njihov profesor nema emu
nauiti, zasigurno su morali izvui neku korist jer su pri
kraju propisanog perioda peticijom zahtijevali da se njihov
boravak u toj koli produi kako bi metodom univerzalnog
pouavanja uili jezike, povijest, zemljopis, matematiku, ziku,
kemiju, topografsko crtanje i fortikaciju. No, uitelj nije bio
zadovoljan tim izjalovljenim univerzalnim pouavanjem kao
ni svakodnevnim sukobima s akademskim civilnim vlastima
i vojnom hijerarhijom. Svojim je ispadima ubrzao zatvaranje
kole. Posluao je kralja kada je ubrzanom metodom obuio
vojne instruktore. No, imao je pametnijeg posla od stvaranja
potporunika, vrste kojom obiluje svako drutvo. Uostalom,
sveanim je tonom upozoravao svoje uenike: nikako se ne bi
trebali zalagati za uspostavu univerzalnog pouavanja u vojsci.
Ali ne bi trebali zaboraviti ni da su svjedoili veoj duhovnoj
pustolovini od pukog obrazovanja potporunika:
Doista, u nekoliko mjeseci stvorili ste potporunike. No,
inzistirati na postizanju istih krtih rezultata kao i u
ostalim europskim kolama, kako civilnim tako i vojnim,
92 Mathmatiques, str. 97.
znailo bi obezvrijediti univerzalno pouavanje. Ako
drutvo bude imalo koristi od vaih iskustava i time se
zadovolji, i ja u biti zadovoljan; postat ete korisni Dravi.
Pa ipak, nikad ne zaboravite da ste svjedoili rezultatima
daleko vieg reda od onih koje ste stekli i na koje ete biti
svedeni. Iskoristite, dakle, intelektualnu emancipaciju za
sebe i za svoju djecu. Pomozite siromanima. No, u slubi
vae zemlje, ograniite se na to da stvorite potporunike
i akademske graane. Ja vam vie nisam potreban da biste
koraali tim utrtim putem.
93
Taj se Utemeljiteljev govor njegovim uenicima vojnicima a
bilo ih je dosta vjernih pojavio na naslovnici jednog sveska
Univerzalnog pouavanja, Matematike, djela u kojem, po
beznadnoj uiteljevoj navici kad je u pitanju svaka materija,
nema ni rijei o matematici. Nitko nije uenik univerzalnog
pouavanja ako proitavi to djelo u njemu nije iitao
povijest luvenske cole normale, ako nije uvjeren u ovu
misao: univerzalno pouavanje nije i ne moe biti drutvena
metoda. Ono se ne moe iriti u drutvenim institucijama niti
posredstvom njih. Emancipirani bez ikakve sumnje potuju
drutveni poredak. Oni znaju da je on u svakom sluaju
manje zlo od nereda. Ali to je sve to mu priznaju, a nijedna se
institucija ne moe zadovoljiti tim minimumom. Nejednakosti
nije dosta da je potuju, ona eli da joj se vjeruje i da je se voli.
Ona eli biti objanjena. Svaka je institucija djelatno objanjenje
drutva, uprizorenje nejednakosti. Njeno naelo jest i uvijek e
biti suprotstavljeno naelu metode utemeljene na miljenju o
jednakosti i odbijanju objanjenj. Univerzalno se pouavanje
moe obratiti samo pojedincima, nikada drutvima.
93 Mathmatiques, str. 1-2.
Ljudska drutva koja se ujedinjuju prema nacionalnosti,
od Laponaca do Patagonaca, iziskuju oblik u kojem e
se stabilizirati, bilo kakav poredak. Oni koji su zadueni
za odravanje tog nunog poretka moraju objanjavati
i omoguavati objanjenje da je taj poredak najbolji od
svih poredaka i sprijeiti svako suprotno objanjenje. To
je cilj ustav i zakon. Svaki drutveni poredak poiva na
objanjenju i time iskljuuje svako drugo objanjenje, a
prije svega suzbija metodu intelektualne emancipacije
koja se temelji na beskorisnosti, pa ak i opasnosti svakog
objanjenja u poduavanju. Utemeljitelj je ak smatrao da
graanin neke drave mora potivati drutveni poredak
kojega je dio i samo objanjenje tog poretka; ali je takoer
tvrdio da zakon od graanina moe traiti samo djelovanje
i govor u skladu s poretkom, a da mu ne moe nametnuti
misli, miljenja, vjerovanja; da je stanovnik neke zemlje
prije nego to je postao graaninom bio ovjek, da je obitelj
bila svetite u kojoj je otac najvii sudac i da je stoga samo tu
i na taj nain intelektualna emancipacija mogla biti posijana
i uroditi plodom.
94

Potvrdimo dakle: univerzalno pouavanje nee se prihvatiti,
nee se udomiti u drutvu. Ali nee ni ieznuti jer je ono
prirodna metoda ljudskog duha, duha svih ljudi koji sami
trae svoj put. Ono to uenici mogu napraviti za nj jest da ga
navijeste svim pojedincima, svim oevima i majkama, kao
nain pouavanja onoga to ne znamo prema naelu jednakosti
inteligencija.
94 Journal de philosophie pancastique, t. V, 1838., str. 1-12.
Emancipacija ljudi i pouka naroda
Treba ga navijestiti svima. Prije svega siromanima: ako ne
mogu platiti profesionalnim objanjavateljima ili protratiti
godine u kolskim klupama, oni nemaju drugi nain da se
poue. A prije svega njih najvie optereuje predrasuda o
nejednakosti inteligencija. I upravo su oni ti koji se moraju
izdii iznad svoga ponienog poloaja. Univerzalno je
pouavanje metoda siromanih.
No, to nije metoda siromaha. To je metoda ljudi odnosno
izumitelja. Onaj koji ga bude koristio, kakvo god bilo njegovo
znanje i poloaj, umnoit e svoje intelektualne moi. Treba
ga dakle navijestiti prinevima, ministrima i monicima:
oni ne mogu ustanoviti univerzalno pouavanje, ali ga mogu
primijeniti u pouavanju svoje djece. I mogu iskoristiti svoj
drutveni ugled kako bi jo ire navijestili njegovu dobrobit.
Tako bi prosvijeeni kralj Nizozemske uinio vie da je svoju
djecu pouavao onomu to nije znao i da je pomogao proiriti
glas o emancipacijskim idejama u kraljevskoj obitelji. Tako
ga je i bivi kolega Josepha Jacotota, general La Fayette,
mogao navijestiti predsjedniku Sjedinjenih Drava, nove
zemlje koju ne optereuju stoljea sveuilinog zatupljenja.
Uostalom, neposredno nakon srpanjske revolucije 1830.
godine Utemeljitelj je napustio Louvain otiavi u Pariz
kako bi pobjednikim liberalima i progresivcima ukazao na
naine ostvarenja njihovih dobrih namjera spram naroda:
general La Fayette samo treba iriti univerzalno pouavanje u
nacionalnoj gardi. A Casimir Perier, stari entuzijast doktrine i
budui premijer, sada je u mogunosti da naveliko objavljuje
tu dobrobit. Gospodin Barthe, Lafteov ministar javnog
obrazovanja, i sam je doao traiti savjet kod Josepha Jacotota:
to treba uiniti da se organizira obrazovanje koje vlada duguje
narodu i koje mu ona eli dati po najboljim metodama? Nita,
odgovorio je Utemeljitelj, vlada narodu ne duguje obrazovanje
jer jednostavno ne moe dugovati narodu ono to on sam
moe uzeti. Dakle, obrazovanje je poput slobode: ono se ne
daje, nego uzima. to onda treba uiniti, upitao ga je ministar?
Dovoljno je objaviti, odgovorio mu je, da se nalazim u Parizu u
hotelu Corneille, gdje svakog dana primam oeve iz siromanih
obitelji da im pokaem kako da emancipiraju vlastitu djecu.
To treba rei svima koji se brinu o znanosti ili o narodu,
ili o oboma istodobno. To moraju nauiti i uenjaci: oni
mogu viestruko umnoiti svoju intelektualnu snagu. Oni
se smatraju sposobnima pouavati samo ono to znaju. Mi
poznajemo tu drutvenu logiku lane skromnosti pri
kojoj ono ega se odriemo time jo vie uvruje ono to
izjavljujemo. No, uenjaci oni koji istrauju, naravno, ne oni
koji objanjavaju znanje drugih moda ele ipak neto novije i
neto neuobiajenije. Neka pouavaju ono to ne znaju i moda
e otkriti nesluene intelektualne moi koje e ih dovesti na
put novih otkria.
Isto tako ga treba objaviti republikancima koji ele
slobodan i jednak narod istodobno smatrajui da je to posao
zakon i ustava. To treba rei svim tim ljudima napretka,
velikoduna srca i uzavrela duha, izumiteljima, lantropima,
ljubiteljima matematike, politehniarima i lotehniarima,
furijerovcima i sensimonovcima koji hodaju europskim
zemljama i poljima znanja u potrazi za tehnikim izumima,
agronomskim poboljanjima, ekonomskim kombinacijama,
moralnim institucijama, arhitektonskim revolucijama,
tipografskim metodama, enciklopedijskim izdanjima i tako
dalje, namijenjenima zikom, intelektualnom i moralnom
usavrenju najsiromanijih i najbrojnijih klas: oni za
siromane mogu uiniti mnogo vie nego to misle, uz daleko
manje trokove. Troe vrijeme i novac da bi eksperimentirali
i promicali skladita za ito i jame za stajsko gnojivo, hranu
za ivotinje i naine njene pohrane kako bi usavrili kulture i
obogatili seljake, poistili trule iz dvorita farmi i predrasude
iz seoskih glava. Za to postoji daleko jednostavniji nain: s
rabljenim Telemahom ili tek s perom i papirom na kojemu
e se napisati molitva, oni mogu emancipirati stanovnike
sela, podsjetiti ih na svijest o njihovoj intelektualnoj
moi; i seljaci e se sami pozabaviti usavrenjem svojih
kultura i spremita ita. Zatupljenje nije neko ukorijenjeno
praznovjerje, ono je uas koji nas hvata pred slobodom;
rutina se ne sastoji od neukosti, ona je kukaviluk i oholost
ljudi koji se odriu vlastite snage samo radi zadovoljstva u
utvrivanju susjedove nemoi. Dovoljno je emancipirati se.
Ne unitavajte se objavljivanjem enciklopedijskih svezaka
kako biste njima zatrpali odvjetnike, javne biljenike i
apotekare po prefekturama. Enciklopedij namijenjenih da
seljake poue najzdravijem nainu uvanju jaja, obiljeavanju
ovaca, ubrzanom sazrijevanju lubenica, soljenju maslaca,
dezinciranju vode, proizvodnji eera od repe i piva od
mahuna graka. Radije im pokaite kako e naloiti svom sinu
da ponavlja Kalipso, Kalipso se nije, Kalipso se nije mogla... I vidjet
ete to mogu.
To je jedinstvena prilika, jedinstvena prilika za
intelektualnu emancipaciju: svaki je graanin ujedno i ovjek
koji stvara djelo, perom, dlijetom ili bilo kojim drugim alatom.
Svaki inferiorni superiorni takoer je netko (drugome)
jednak koji pripovijeda i kojemu drugi pripovijeda ono to je
vidio. Uvijek je mogue raunati na taj odnos sebstva prema
sebi, vratiti ga u njegovu prvobitnu istinitost kako bi se u
drutvenom ovjeku probudio razuman ovjek. Onaj koji
ne pokuava uvesti metodu univerzalnog pouavanja u
mehanizme drutvenog stroja, moe izazvati tu posve novu
energiju koja opinjava zaljubljene u slobodu, tu snagu bez sile
tee i neovisnu o gomili koja se pojavljuje u bljesku, u dodiru
dvaju polova. Onaj koji mehanizme drutvenog stroja ostavlja
po strani ima priliku pokrenuti kruenje elektrine energije
emancipacije.
Po strani e ostati samo oni koje je Stara zatupila i oni koji
posjeduju starinsku vrstu moi. Oni su ve bili uznemireni
tetom pouavanja sinova iz naroda, koji su time nerazborito
bili odvojeni od svoje uroene sredine. to dakle znai govoriti
o emancipaciji i jednakosti inteligencija uviamo ako naprosto
kaemo da suprunici imaju jednaku inteligenciju! Jedan je
posjetitelj ve pitao g. Jacotota mogu li ene u takvim uvjetima
jo uvijek biti lijepe! Ne odgovarajmo tim zaglupljenima i
pustimo ih neka se vrte u svome plemenitako-akademskom
krugu. Mi znamo da upravo to denira zatupljujuu sliku
svijeta: vjera u stvarnost nejednakosti, zamisao da su superiorni
u drutvu zaista superiorni i da bi drutvo bilo u opasnosti kad
bi se proirila ideja, pogotovo u niim drutvenim slojevima,
da je ta superiornost tek dogovorena kcija. U osnovi, tek onaj
koji se emancipirao moe bez problema shvatiti da je drutveni
poredak u potpunosti konvencionalan i samo se on moe
pokoravati superiornima znajui da su mu jednaki. On zna to
moe oekivati od drutvenog poretka i zbog toga nee stvarati
nikakvu galamu. Zatupljeni se nemaju ega bojati, ali nikad se
ne zna.
Ljudi napretka
Prepustimo ih, dakle, njenoj i uznemirenoj svijesti njihova
genija. No pored njih ne manjka ljudi od napretka koji ne
bi trebali strahovati od uruavanja starih intelektualnih
hijerarhija. Ljude od napretka shvaamo u doslovnom smislu
rijei: to su ljudi koji napreduju, koji se ne bave drutvenim
poloajem onoga koji tvrdi ovo ili ono, nego sami idu vidjeti
je li stvar istinita; to su putnici koji putuju Europom u potrazi
za svim vrstama praksi, metoda ili institucija koje su vrijedne
da ih se oponaa; to su oni koji, kad ovdje ili ondje uju da se
govori o nekom novom eksperimentu, odlaze tamo kako bi
vidjeli injenice te sebi postavili zadatak da reproduciraju iste
te eksperimente; to su oni koji ne znaju zato su potroili est
godina da neto naue, ako je dokazano da se to moe nauiti
za dvije. Oni prije svega misle da znanje nije nita samo po
sebi te da je najvanije uiniti neto, da znanosti nisu tu da
budu objanjene, nego da produciraju nova otkria i korisne
pronalaske. Oni se stoga, kada uju da se govori o korisnim
izumima, nee zadovoljiti time da te izume pohvale ili
komentiraju, nego e ponuditi svoju tvornicu, zemlju, kapital
ili predanost, kako bi pruili mogunost da ih se isproba.
Ne nedostaje putnika i inovatora te vrste koji e se
zainteresirati, ili postati zaneseni moguim primjenama
Jacototove metode. To mogu biti uitelji u sukobu sa
Starom. Tako je profesor Durietz, koji se ve u mladosti
krijepio Lockom i Condillacom, Helvetiusom i Condorcetom,
rano krenuo u napad na pranjavo zdanje naih gotskih
institucija.
95
Kao profesor sredinje kole u Lilleu, u tom je
gradu utemeljio ustanovu prema naelima tih svojih uitelja.
Kao rtva Careve prodirue mrnje prema Ideolozima,
usmjerene prema svakoj instituciji koja se ne podudara s
njegovim ciljem sveopeg potinjavanja, ali jo uvijek odluan
da se oslobodi nazadnjakih metoda, otiao je u Nizozemsku
kako bi obrazovao sinove princa od Hatzfelda, pruskog
veleposlanika. Tu je uo da se govori o Jacototovoj metodi
nakon to je posjetio ustanovu koju je nekadanji politehniar,
g. de Sprs, bio utemeljio prema njegovim naelima i
prepoznavi slinost te metode njegovoj odlui promicati je
gdje god je mogao. U pet godina to je uinio u Sankt Peterburgu
kod Velikog Marala Paskova, princa erbretova i jo ponekih
velikodostojnika, prijatelja napretka, prije nego to se vratio u
Francusku, no nije propustio usput promovirati emancipaciju
u Rigi i Odesi, u Njemakoj i Italiji. Sada eli sruiti stablo
apstrakcije i iupati ga, sve do vlakana njegova najdubljeg
korijenja.
96
Govorio je o svojim projektima g. Ternauxu, uvenom
proizvoau sedanskog platna i predstavniku ekstremno
liberalne ljevice. Ne bismo mogli nai boljeg prosvijeenog
industrijalca: Ferdinand Ternaux nije se samo zadovoljio time
da ponovo oivi posrnulu tvornicu svog oca i da je unaprijedi
za tegobnih vremena Revolucije i Carstva. Htio je uiniti
neto korisno za nacionalnu industriju u cjelini odluivi se za
proizvodnju kamira. U tu je svrhu izabrao jednog orijentalista
iz Nacionalne biblioteke i poslao ga na Tibet da potrai stado
od 1500 koza te ih aklimatizira na Pirinejima. Gorljivi prijatelj
slobode i Prosvjetiteljstva i sam je htio vidjeti rezultate
Jacototove metode. Nakon to se uvjerio, obeao je svoju
podrku, i uz njegovu pomo, Durietz postaje odluniji da
uniti staretinare koji trguju supinom i gerundivom i druge
satrape sveuilinog monopola.
Ferdinand Ternaux nije jedini vlasnik tvornice koji se na taj
nain okrenuo napretku. U Mulhouseu je Industrijsko drutvo,
pionirska institucija nastala zahvaljujui lantropskom
dinamizmu brae Dollfus, svome mladom animatoru doktoru
Penotu povjerilo brigu da vodi teaj univerzalnog pouavanja
96 Isto, str. 279.
za radnike. U Parizu je neto skromniji industrijalac, bojadisar
Beauvisage, uo da se govori o metodi. Kao radnik koji se sam
upustio u posao, htio je proiriti svoje poslove utemeljujui
novu tvornicu u Sommeu. No, isto tako se nije elio odvojiti od
svoje brae po podrijetlu. Kao republikanac i mason, on sanja
da svoje radnike uini svojim pomonicima. Taj se san, naalost
obio o najmrkliju stvarnost. U njegovoj su tvornici, kao i u svim
ostalima, radnici postali meusobno ljubomorni i usuglasili
bi se samo onda kad se trebalo suprotstaviti vlasniku. Htio
im je dati naobrazbu koja bi u njima unitila starog ovjeka i
omoguila im da ostvare svoje ideale. Zbog toga se obratio brai
Ratier, gorljivim sljedbenicima metode od kojih jedan svake
nedjelje propovijeda o emancipaciji u Halle aux Draps.
Osim industrijalaca bilo je i progresivnih vojnika, genijalnih
ocira, a prije svega artiljeraca, uvara revolucionarne
i politehnike tradicije. Tako porunik Schlcher, sin
bogatog proizvoaa porculana i nadareni ocir smjeten u
Valenciennesu, redovito posjeuje Josepha Jacotota koji se
privremeno umirovio. Jednog dana sa sobom je poveo svog
brata Victora koji pie po razliitim asopisima, a koji se vratio
iz Sjedinjenih Drava srdit to u 19. stoljeu jo uvijek postoji
poricanje ljudskosti koje nazivamo ropstvom.
No, arhetip svih tih progresivaca zasigurno je grof de
Lasteyrie, sedamdesetogodinjak i predsjednik, utemeljitelj i
dua Drutva za unapreenje nacionalne industrije, Drutva
za osnovno obrazovanje, Drutva za uzajamno obrazovanje,
Drutva za centralnu agronomiju, Filantropskog drutva,
Drutva za metode pouavanja, Drutva za vakcinaciju,
Azijskog drutva, asopisa za obrazovanje i pouavanje i asopisa
za obiajna znanja. Ne smijmo se, molim vas, i ne zamiljajmo
ga kao akademika zaobljenijeg trbuha koji mirno sanjari u svim
tim predsjednikim foteljama. Naprotiv, g. de Lasteyrie poznat
je po tome to se ne zadrava na jednom mjestu. U mladosti je
ve posjetio Englesku, Italiju i vicarsku kako bi usavrio svoje
znanje o ekonomiji i poboljao upravljanje svojim podrujima.
Iako je u poetku zagovornik Revolucije, poput svoga zeta,
markiza de La Fayettea, ipak je oko tree godine republike morao
otii i prikriti svoju titulu u panjolskoj. Tamo je nauio jezik
dovoljno da prevede nekoliko antiklerikalnih djela, prouavao je
merino ovce dovoljno da objavi dvije knjige o toj temi, potivao
je njihove vrijednosti, taman toliko da u Francusku odvede
jedno stado. Putovao je jo Nizozemskom, Danskom, vedskom
odatle je donio utu repu Norvekom i Njemakom. Bavio
se tovljenjem stoke, jamama za uvanje ita, uzgojem pamuka,
pastela, vrbovnice, indiga i ostalih biljki od kojih se moe
proizvesti plava boja. Godine 1812. uo je za Senefelderov izum
litograje. Odmah je otiao u Mnchen, nauio se njime koristiti
i u Francuskoj uveo prvi litografski tisak. Pedagoke mogunosti
te nove industrije usmjerile su ga prema pitanjima pouavanja.
Potom je strastveno zagovarao uvoenje Lancasterove metode
uzajamnog pouavanja. No, nije bio iskljuiv. Meu svim ostalim
drutvima, utemeljio je Drutvo za metode pouavanja u cilju
prouavanja svih pedagokih inovacija. Nakon to ga je glas
javnosti upozorio na uda koja se dogaaju u Belgiji, i sam je
odluio vidjeti stvari na licu mjesta.
Budui da je u sedamdesetoj jo bio dovoljno okretan
imao je jo dvadeset godina pred sobom za pisanje knjiga,
osnivanje drutava i asopisa za odstranjivanje opskurantizma
i promidbu znanosti i lozoje uzeo je potansku koiju,
vidio Utemeljitelja, posjetio ustanovu gospoice Marcellis, dao
teme za improvizacije i sastavke uenicama i provjerio piu
li jednako dobro kao on. Miljenje o jednakosti inteligencija
nije ga uplailo. U njemu je vidio veliko ohrabrenje u stjecanju
znanja i vrline i daleko smrtonosniji udarac intelektualnim
aristokracijama od bilo kakve materijalne moi. Nadao se da e
se pokazati tonost toga. Dakle, smatrao je, mogle bi nestati
pretenzije tih oholih genija koji, drei da su povlateni od
prirode, isto tako smatraju da s pravom vladaju sebi slinima
gotovo ih izjednaujui sa ivinama, kako bi samo oni uivali u
materijalnim darovima koje dijeli slijepa srea, a koji se mogu
stei zahvaljujui ljudskom neznanju.
97
Vratio se da to obznani
Drutvu za metode: upravo je napravljen golem iskorak prema
civilizaciji i prema srei ljudskog drutva. Drutvo sada mora
istraivati novu metodu i preporuivati je prije svega onima
koji su sposobni ubrzati napredak u obrazovanju ljudi.
O ovcama i ljudima
G. Jacotot cijeni gorljivost gospodina grofa. Ali bio je odmah
primoran da ukae na njegovu rastresenost. Zaista je udno
za nekoga tko je pljeskao ideji intelektualne emancipacije da
je podvrgne privoli nekog Drutva za metode. to je zapravo
Drutvo za metode? Areopag superiornih duhova koji ele
obrazovati obitelji i za to trae najbolju metodu. Ta namjera
oigledno pretpostavlja da su obitelji nesposobne da ih same
odaberu. Za to je potrebno da ve budu obrazovane. U tom
sluaju, one vie ne bi imale potrebu za obrazovanjem. I
tada vie ne bi imale potrebu za Drutvom, to proturjei
pretpostavci.
Drevno je lukavstvo tih uenih drutava po kojemu je svijet
uvijek bio glup i vjerojatno e uvijek biti glup. Publiku se
odvraa od napora istraivanja. Revija si postavlja zadatak da
vidi, a Drutvo da o tome prosuuje; i kako bi ostavili dojam
vanosti, kojime se nameu lijenima, nikad ne hvale i nikad
97 Lasteyrie, Rsum de la mthode de lenseignement universel daprs
M. Jacotot, Pariz, 1829., str. XXVII-XXVIII.
ne kore ni previe ni premalo. Time poruuju da se samo
mali, ogranieni duh moe zaneseno diviti; no, ako hvalimo
ili korimo s mjerom, osim to stjeemo ugled nepristranosti,
bit emo s onu stranu onih koje ocjenjujemo, idemo dalje
od njih, pronicljivo smo odijelili dobro od osrednjeg i loeg.
Ovaj je izvjetaj izvrsno zatupljujue objanjenje koje
ne moe a da ne uspije. Uostalom, podsjetit emo se na
nekoliko malih aksioma kojima je proaran njegov diskurs:
nita nije savreno, treba izbjegavati pretjerivanje, vrijeme e
to pokazati (...). Jedan od likova uzima rije i govori: Dragi
moji prijatelji, dogovorili smo se meu sobom da e sve
dobre metode proi nae ispitivanje i da e francuska nacija
imati povjerenje u rezultat koji bude proizlazio iz nae
analize. Narod iz drugih okruga ne moe imati drutva
poput naeg kako bi provodio takvo ocjenjivanje. Nae se
tu i tamo, po veim sreditima, mjesta za ispitivanje, ali
mjesto za najbolje ispitivanje, za ispitivanje par excellence,
nalazi se samo u Parizu. Sve se dobre metode bore za ast
da budu proiene i provjerene vaim ispitivanjem. Samo
se jedna ima pravo buniti; ali mi emo je savladati, ona e
proi ispitivanje kao i ostale. Inteligencija lanova golem
je laboratorij u kojemu se provodi legitimna analiza svih
metoda. Uzalud se Univerzalna bori protiv naih odredbi,
one nam daju pravo da je ocijenimo i mi emo je ocijeniti.
98
Nemojte ipak misliti da je Drutvo za metode pakosno
ocjenjivalo metodu Jacotot. Ono je dijelilo napredne ideje
svoga predsjednika i znalo je prepoznati sve to je bilo dobro u
toj metodi. Nekoliko se podrugljivih glasova nesumnjivo ulo
na tom profesorskom areopagu koji su prokazali to udesno
98 Langue maternelle, str. 446 i 448.
pojednostavnjenje uiteljskog zanata. Nesumnjivo je i nekoliko
duhova ostalo sumnjiavo pred tim zanimljivim detaljima
o kojima ih je njihov neumorni predsjednik izvijestio s
putovanja. Pored njih, uli su se i drugi glasovi koji prokazuju
arlatanov smisao za teatar, za brino pripremljene posjete,
improvizacije nauene napamet, neuvene sastavke
prepisane iz uiteljevih djela, knjige koje se same otvaraju na
pravome mjestu. Ismijavalo se i onoga neukog uitelja gitare
iji je uenik svirao neku drugu melodiju od one koja se nalazila
pred njegovim oima.
99
No, lanovi Drutva za metode nisu
bili ljudi koji su vjerovali bilo ijoj rijei. G. Froussard, skeptik,
otiao je provjeriti izvjetaj g. de Lasteyriea i vratio se uvjeren
u njega. G. Boutmy potvrdit e oduevljenje g. Froussarda, a
potom g. Baudoin oduevljenje g. Boutmyja. Svi e se vratiti
uvjereni. Ali vratit e se svi jednako uvjereni upravo u veliki
napredak koji je za njih predstavljala ta nova metoda pouavanja.
Oni se nee baviti time da je obznane siromanima kako bi
pomou nje obrazovali svoju djecu i kako bi pouavali ono to
ne znaju. Oni e traiti da je Drutvo prihvati kao ortomatiku
kolu koju ono organizira kako bi injenicama pokazali
izvrsnost novih metoda. Veina drutva i sm g. de Lasteyrie
tomu su se suprotstavljali: Drutvo ne moe prihvatiti jednu
metodu a da iskljui sve one koje se predstavljaju ili e se
predstaviti. To bi bilo propisivanje granice usavrivosti
i unitavanje onoga to je bilo njegova lozofska vjera i
praktini razlog postojanja: postupno usavravanje svih dobrih
metoda, u prolosti, sadanjosti i budunosti.
100
Drutvo e
odbiti to pretjerivanje, ali e neumoljivo strogo i objektivno,
99 Usp. Remarques sur la mthode de M. Jacotot, Bruxelles, 1827. i LUniversit
protge par lnerie des disciples de Joseph Jacotot, Pariz i London, 1830.
100 Journal dducation et dinstruction, IV. godite, str. 81-83 i 264-266.
unato porugama na raun Univerzalne, odrediti dvoranu u
ortomatikoj koli za pouavanje metode Jacotot.
U tome je bila nedosljednost g. de Lasteyriea: neko mu
nije padalo napamet da sazove vijee za procjenu vrijednosti
merino ovaca ili litograje, ili da sastavi izvjetaj o nunom
uvozu jednog ili drugog. Sam ih je bio uvezao kako bi se okuao
u tim stvarima po vlastitu nahoenju. No, uvoz emancipacije
je drugaije ocijenio: to je za njega bila javna stvar o kojoj je
trebalo raspravljati u drutvu. Ta je nesretna razlika i sama
poivala na nesretnom poistovjeenju: narod koji treba pouiti
pobrkao je sa stadom ovaca. Stado ovaca ne upravlja samo
sobom, mislio je da to vrijedi i za ljude: ljude, dodue, treba
emancipirati, ali taj posao pripada prosvijeenim duhovima, a
da bi oni to uinili, moraju ujediniti sva svoja znanja da pronau
najbolje metode i instrumente za emancipaciju. Za njega je
emancipacija znaila osvjetljavanje zamraenog mjesta i mislio
je da je Jacototova metoda jedna od metoda pouavanja poput
ostalih, sustav prosvjeivanja duhova koji se moe usporediti
s ostalim sustavima: dakle, sasvim sigurno izvrstan izum, ali
iste naravi poput svih onih izuma koji su mu tjedan za tjednom
nudili novo usavrenje usavrenj poduavanja naroda:
Bricailleva panleksigraja, Dupontova citolegija, Montmontova
stikvioehnika, Ottinova stereometrija, Painparova i Lupineova
tipograja, Coulon-Thvenotova tahigraja, Fayetova
stereograja, Carstairsova kaligraja, Jazwinskijeva poljska
metoda, galska metoda, Lvijeva metoda, Snocqova metoda,
Coupova, Lacombeova, Mesnagerova, Schlottova, metoda
Alexisa de Noaillesea i stotinu ostalih ije e knjige i memoari
preplaviti ured Drutva. Od tada, sve je ve reeno: Drutvo,
vijee, ispitivanje, izvjetaj, Revija, ima i dobrog i loeg, vrijeme e
pokazati, nec probatis nec improbatis, i tako dalje, pa sve do kraja
vremena.
Kad se radilo o poljoprivrednim i industrijskim
poboljanjima, g. de Lasteyrie vodio se djelovanjem slinim
univerzalnom pouavanju: on je gledao, usporeivao, rasuivao,
oponaao, pouavao, ispravljao samog sebe. Ali kad je oevima iz
siromanih i neukih obitelji trebalo obznaniti intelektualnu
emancipaciju, onda je bio rastresen, sve je zaboravio. Jednakost
je preveo u NAPREDAK, a emancipaciju oeva iz siromanih
obitelji u PODUAVANJE NARODA. A da bi se pozabavio tim
biima proizalima iz uma, tim ontologijama, trebaju mu druga
bia proizila iz uma, udruenja [corporations]. Jedan ovjek
moe voditi stado ovaca. Ali za stado LJUDI, potrebno je stado
zvano UENO DRUTVO, UNIVERZITET, VIJEE, REVIJA itd.
Ukratko, na djelu je zatupljivanje, staro pravilo drutvene
kcije. Intelektualna emancipacija ga je kanila nadomjestiti.
No, nailazila je na njega na vlastitom putu, kao na neki sud
zaduen da u naelima i vjebama univerzalnog pouavanja
odabere ono to odgovara ili ne odgovara obiteljima i da joj sudi
u ime napretka, pa ak i u ime emancipacije naroda.
Krug naprednjaka
Toj nedosljednosti razlog nije bio umorni mozak g. de
Lasteyriea. Radilo se o proturjenosti s kojom se intelektualna
emancipacija izravno susree kad se obraa onima koji, poput
njega, ele donijeti sreu siromanima, a to su ljudi od napretka.
Proroanstvo zatupljivanja dobro je upozorilo Utemeljitelja:
Danas se manje nego ikada moe nadati uspjehu. Oni su
uvjereni u napredak, a njihova su miljenja vrsto vezana uz taj
oslonac; nasmijavaju me tvoji pokuaji. Oni se nee mrdnuti s
mjesta.
To je proturjeje jednostavno izloiti. Spomenuli smo
ovjeka od napretka, to je ovjek koji koraa, koji odlazi ispitati,
eksperimentirati, promijeniti svoju praksu, provjeriti svoje
znanje i tako dalje. To je doslovna denicija napretka. Ali
sada je ovjek od napretka neto posve drugo: to je onaj koji
misli uzimajui mnijenje o napretku za svoje ishodite, onaj
koji to mnijenje uzdie do poloaja dominantnog objanjenja
drutvenog poretka.
Znamo da objanjenje zapravo nije tek oruje zatupljivanja
u rukama pedagog, nego sama sprega drutvenog poretka. A
poredak podrazumijeva podjelu poloaj. Podjela poloaj
pretpostavlja objanjenja, kciju koja raspodjeljuje i opravdava,
kciju nejednakosti koja nema drugog razloga svog postojanja.
Svakodnevni rad objanjavanja tek je manji oblik dominantnog
objanjavanja koje karakterizira drutvo. Ratovi i revolucije
mijenjaju narav dominantnih objanjenja mijenjajui oblik i
granice carstava. No, ta je promjena tijesno omeena. Znamo
da je objanjenje u osnovi rad lijenosti. Dovoljno je uvesti
nejednakost i ona se iri uz sitan troak. Najjednostavnija je
hijerarhija ona izmeu dobra i zla. Najjednostavniji logiki
odnos koji moe posluiti da se ona objasni jest onaj izmeu
prije i kasnije. S ta etiri pojma dobro, zlo, prije, kasnije
imamo matricu svih objanjenja. To je bilo bolje prije, govore
jedni; zakonodavac ili boanstvo je uredilo stvari; ljudi su
bili skromni i sretni; voe su bili oinski likovi i slualo ih se;
vjera praotaca potovana, funkcije dobro rasporeene, a srca
ujedinjena. Danas se rijei kvare, razlike se zamagljuju, slojevi
se mijeaju, nestaje skrbi za djecu kao i potovanja prema
starijima. Postavimo si onda zadatak da sauvamo ili oivimo
ono to nas u naim oprekama jo uvijek vee uz naelo
dobra. Srea je u budunosti, odgovaraju drugi: ljudski je rod bio
poput djeteta preputen hirovima i uasima svoje uobrazilje,
uspavljivan priama neukih dadilja, ugnjetavan surovom silom
despota i sveenika. Sada e se duhovi prosvijetliti, obiaji
se civilizirati, industrija proiriti svoja dobroinstva, ljudi
upoznati svoja prava, a obrazovanje e im pomou znanosti
objaviti njihove dunosti. Od sada e sposobnost odluivati
o drutvenim poloajima, a obrazovanje e je obznanjivati i
razvijati.
Nalazimo se u trenutku u kojem dominantno objanjenje
upravo podlijee drugoj osvajakoj sili. U dobu smo prijelaza.
I upravo to objanjava nedosljednost ljudi napretka poput
gospodina grofa. Nekada, dok se na Sveuilitu recitiralo
barbara, celarent i baralipton, sa strane smo nailazili na plemie
ili lijenike, buroaziju ili crkvenjake koji su doputali to
recitiranje, a bavili se neim drugim: oni su sjekli i polirali stakla
za lee ili su se i sami pripremali za optike eksperimente
rezerviravi kod mesara oi ivotinja kako bi prouavali
njihovu anatomiju, meusobno se informirali o svojim
pronalascima i raspravljali o svojim hipotezama. Tako se u
porama starog drutva dogaao napredak, odnosno ostvarenje
ljudskih sposobnosti da se neto razumije i uini. Grof jo
pomalo nalikuje tim plemiima eksperimentatorima. Ali s
vremenom ga je zahvatila sve jaa sila novog objanjenja, ona
nejednakosti: sila Napretka. Tu vie nije rije o znatieljnicima
i nezadovoljnicima koji usavravaju ovu ili onu granu znanosti,
ovo ili ono tehniko sredstvo. Sada je drutvo to koje usavrava
i koje svoj poredak shvaa u znaku usavravanja. Drutvo je
to koje napreduje i ono moe napredovati samo drutveno,
odnosno u cjelini i po nekom redu. Napredak je novi nain da
iskaemo nejednakost.
No, taj nain govora je daleko snaniji od starog. Potonji
je neprestano morao djelovati suprotno od svog naela. Prije
je bilo bolje, govorilo se: to smo vie napredovali vie smo
nazadovali. No, to je prevladavajue mnijenje sadravalo
greku utoliko to se nije dalo primijeniti u dominantnoj
praksi objanjenja, a to je bila ona pedagog. Oni su pak morali
pretpostaviti da se dijete pribliava svom usavrenju tako to
se udaljava od svog podrijetla, da je odrastajui pod njihovim
vodstvom prelo iz svoje neukosti u njihovu znanost. Svaka
pedagoka praksa nejednakost u znanju objanjava kao zlo, i
to kao otklonjivo zlo u neodreenom napretku prema dobru.
Svaka je pedagogija spontano progresivistika. I tako je nastao
spor izmeu velikog objanjenja i malih objanjavatelja. Obje
strane zatupljuju, ali u neslozi. A ta zatupljujua nesloga otvara
prostor emancipaciji.
Tim vremenima dolazi kraj. Od sada dominantna kcija i
svakodnevno zatupljivanje idu istim smjerom. Razlog tomu
vrlo je jednostavan. Napredak, to je pedagoka kcija ugraena
u kciju itavog drutva. U sreditu pedagoke kcije nalazi
se predodba o nejednakosti kao zaostatku: inferiornost se tu
zahvaa u svojoj nedunosti; ona nije ni la ni nasilje, nego
samo zaostatak koji se ustanovljuje kako bi se nadoknadio.
Tu bez ikakve sumnje nikada ne stiemo na vrijeme: na nas
ak i priroda eka, i tu e uvijek biti kanjenja, uvijek e biti
nejednakosti. No, tako moemo neprestano koristiti povlasticu
da je smanjujemo, a od toga imamo dvostruku korist.
Pretpostavke progresivaca su drutvena apsolutizacija
pedagokih pretpostavki: prije je to bio vrludajui napredak,
hod na slijepo, vie ili manje loe izgovorene rijei iz usta
neprosvijeene majke ili dadilje, zagonetke, krive ideje preuzete
iz prvog susreta s materijalnim svijetom. Sada poinje novo doba,
ono u kojem ovjek-dijete kree pravim putem svoje zrelosti.
Vodi mu pokazuje veo kojim je sve prekriveno i poinje
ga skidati kako prilii, po redu, korak po korak, postupno.
Potrebno je uvesti odreen zaostatak u napredak.
101
Potrebne
su metode. Bez metode, bez dobre metode ovjek-dijete i narod-
dijete postaju plijenom djejih kcija, rutine i predrasuda.
Metodom e svoja stopala staviti u otiske stopala onih koji
napreduju racionalno, postupno. Ono e odrastati slijedei ih u
beskrajnom pribliavanju. Nikada uenik nee dostii uitelja, a
narod svoju prosvijeenu elitu, no nada da e stii tamo tjera ga
da napreduje na dobrom putu, na putu usavrenih objanjenja.
Stoljee Napretka pripada pobjedonosnim objanjavateljima
i pedagogiziranom ovjeanstvu. Golema snaga toga novog
zatupljenja sastoji se u tome to ono jo uvijek oponaa metodu
prijanjih ljudi od napretka, te nekadanji nain zatupljivanja
napada rjenikom koji obeava promjenu pa se duhovi koji
su upravo uli za emancipaciju o to novo zatupljenje mogu
spotaknuti i uz najmanju rastresenost.
To isto tako znai da je budua pobjeda naprednih nad
Starom metodom zapravo pobjeda Stare pomou same njihove
opozicije Staroj, apsolutni trijumf institucionalizirane
nejednakosti, egzemplarna racionalizacija te institucije. To je
vrsti temelj na kojemu se uzdie vjena mo Stare. Utemeljitelj
je to htio pokazati naprednima dobre volje:
Oni koji objanjavaju industriju i svi ostali ve ponavljaju:
pogledajte civilizacijski napredak! Narod ima potrebu
za umjetnostima, a prodajemo mu samo latinski s kojim
nema to initi. On e crtati, graditi strojeve itd. Filozo, vi
ste u pravu, i divim se vaoj gorljivosti u carstvu Velikog
Gospodara koji vam vie ne pomae ugodno ispruen na
svom tronu mrtvih jezika. Divim se vaoj privrenosti; va
je lantropski cilj nesumnjivo korisniji od cilja Stare. No,
nisu li vaa sredstva njezina? Nije li vaa metoda njezina? Ne
strahujete li da emo i vas kao i nju optuiti da podravate
primat uitelj koji objanjavaju?
102

Dobra volja riskira, dakle, da postane oteavajuom
okolnosti. Stara zna ono to eli, zatupljenje, i ona to odluno
ostvaruje. to se naprednjaka tie, oni bi htjeli osloboditi
duhove i promicati popularna umijea. No, ono to predlau je
usavrenje zatupljivanja usavrenjem objanjenja.
U tome je njihov zaarani krug. Htjeli bi duhove istrgnuti iz
stare rutine, iz dohvata sveenika i mranjaka svih vrsta. A za
to su potrebne najracionalnije metode i objanjenja. Njih treba
isprobati i usporediti ih na komisijama i u izvjetajima. Na
poduavanju naroda treba uposliti kvaliciranu i diplomiranu
osobu, upuenu u nove metode, a koja e biti pod nadzorom
tokom njihove primjene. Iznad svega treba izbjegavati
improvizacije nekompetentnih, i ne dopustiti sluajno ili
po rutini oblikovanim duhovima, koji ne znaju za usavrena
objanjenja i napredne metode, mogunost da otvore kolu
kako bi tu poduavali bilo to i bilo kome. Treba izbjei da
obitelji kao mjest reprodukcije rutine i ukorijenjenog
praznovjerja, empirijskog znanja i nejasnih osjeaja, zaponu
s podukom svoje djece. Za to je potreban dobro ureen sustav
javnog obrazovanja. Potrebno je Sveuilite i Veliki Uitelj.
Uzalud emo im spominjati da Grci i Rimljani nisu imali
nikakvo Sveuilite i Velikog Uitelja, a da nije bilo tako loe.
U vrijeme napretka, najneukijima iz zaostalog naroda bit e
dovoljan kratak boravak u Parizu da bi se uvjerili da su Anit i
Melet upuivali na nunost organizacije koja nalae: 1. da treba
objanjavati, 2. to e se objanjavati, 3. kako e se objanjavati.
Bez tih upozorenja, oni jasno vide 1. da bi nai postolari mogli
staviti natpis univerzalno pouavanje oko izme na njihovom
znaku, kako se to inilo u Rimu i Ateni u nedostaku bolje
organizacije, 2. da e kroja htjeti objasniti razvojne plohe bez
prethodnog ispitivanja, kao to je vidio u Rimu i da bi se tako
dogodilo ono to u svakom sluaju treba izbjei:
da se stara objanjenja prenose iz jedne epohe u drugu na
tetu usavrenijih objanjenja.
103
Usavrenje poduavanja predstavlja ponajprije usavrenje uzdi,
ili bolje, usavrenje predodbi o korisnosti uzdi. Permanentna
pedagoka revolucija postaje normalan poredak u kojem se
institucija koja objanjava racionalizira, opravdava istodobno
osiguravajui dugotrajnost naela i institucija Stare metode.
Borei se za nove metode, za uzajamnu Lancasterovu
poduku, progresivci su se prije svega borili da pokau nunost
posjedovanja najduih uzdi.
Znate da vie uope ne elimo Lancastera i pogodili ste
zato. Meutim, na kraju smo vas pustili da radite po svom
Lancasteru. Znate li zato? Jer vas nikad nismo pustili s uzdi.
Voljeli bismo da su u drugim rukama. No, ne treba oajavati
posvuda gdje ima uzdi. Vaa se primijenjena geometrija
ne svia ni nama, ali ona se ionako moe formalno
primijeniti.
104

Prepustili su nam da radimo po Lancasteru, uskoro e nam bez
ikakve sumnje prepustiti industrijsku poduku. Bile su to uzde,
dobre kao i svake druge, manje zbog toga to su omoguile
poduku koliko zbog toga to su mogle uvjeriti u kciju o
nejednakosti. Bila je to jo jedna dresura koja se suprotstavila
staroj dresuri samo da bi jo bolje armirala njeno naelo,
naelo svih dresura.
Kruili smo oko latinskog; uitelj jahanja nauit e nas kako
da kruimo oko strojarstva (...) Ne pripazimo li, zatupljenje
e postati jo vee jer e biti manje vidljivo i lake e se
opravdati.
105
103 Isto, str. 143.
104 Isto, str. 22.
105 Isto, str. 21.
Na glavama ljudi
Idemo jo dalje: i univerzalno poduavanje moe postati
dobrom metodom integriranom u tu obnovu zatupljenja:
kao prirodna metoda koja potuje intelektualni razvoj djeteta
ijem e duhu pribaviti najbolje vjebe; kao aktivna metoda
koja mu ostavlja naviku da samo razmilja i suoava se s
potekoama, koja mu oblikuje pouzdanje govora i smisao
za odgovornost; kao dobro klasino obrazovanje, koje ga ui
jeziku u koli velikih pisaca, ne potujui argon gramatiara;
kao praktina i ekspeditivna metoda koja prekida sa skupim
i beskrajnim etapama u kolama kako bi se obrazovali
prosvijeeni i umjeni mladi ljudi, spremni da se bace na
karijere korisne za usavravanje drutva. Onaj koji moe
najvie, moe i najmanje, i metoda namijenjena pouavanju
onoga to ne znamo omoguava pouavanje onoga to znamo
kao u igri. Dobri uitelji otvaraju kolu pod njenim barjakom, i
to prokuani uitelji poput Durietza, poput mladog Eugnea
Boutmyja, poput de Sprsa, nekadanjeg politehniara koji
je svoju instituciju premjestio iz Antwerpena u Pariz, a jo se
pridruilo nekoliko drugih mjesta, Rouen, Metz, Clermont-
Ferrand, Poitiers, Lyon, Grenoble, Nantes, Marseille... A da
ne govorimo o vjerskim institucijama i poluprosvijeenima,
poput ustanove Utjelovljena rije u kojoj g. Guillard, koji je
bio u Louvainu, poduava na temelju gesla Upoznaj samog
sebe i dri seminare poput onih u Pamiersu, Senlisu i drugih,
preobraen neumornom gorljivou uenika Deshoulliresa.
Te se institucije ne govorimo, naravno, o falsikatima koji
se mnoe pozivaju na tonost kojom slijede vjebe metode:
Kalipso, Kalipso se nije, Kalipso se nije mogla.... a nakon toga
improvizacije, sastavke, provjere, sinonime itd. Ukratko, itav
Jacototov nauk tu se potuje osim jedne ili dvije sitnice: no, tu
se ne pouava ono to ne znamo. Ali neznalica nije onaj koji to
eli biti, i nije g. Boutmy kriv zato to zna stare jezike kao ni g.
de Sprs to je matematiar, i to jedan od najboljih.
Ni prospekti ne govore o jednakosti inteligencija. No, to je,
kao to znamo, utemeljiteljevo mnijenje. I sam nas je nauio
da strogo odvajamo mnijenja od injenica te da iskljuivo
na potonjima temeljimo svaki dokaz. Kakvo dobro u tome
da se skeptine ili napola uvjerene duhove plai surovim
preduvjetom takva mnijenja. Bolje je da stavimo injenice
pred njih, rezultate metode, kako bi se uvjerili u snagu naela.
Izmeu ostalog, to je i razlog zbog kojega Jacototovo ime nije
obeaeno. Radije govorimo o prirodnoj metodi, metodi koju
su priznale najbolje glave prolosti: Sokrat i Montaigne, Locke
i Condillac. Nije li i sam uitelj rekao da ne postoji metoda
Jacotot, nego samo uenikova metoda, prirodna metoda
ljudskog duha? emu, dakle, vitlati njegovim imenom kao
lepezom? Ve je 1828. Durietz upozorio Utemeljitelja: on
je sjekirom htio sruiti stablo apstrakcije, ali ne poput
drvosjee. Htio se polako iskrasti i proizvesti poneki
oigledan uspjeh kako bi pripremio trijumf metode. Htio je do
intelektualne emancipacije doi univerzalnim pouavanjem.
106
No, pobjedonosna revolucija iz 1830. tom je pokuaju
pruila jo veu pozornicu. Priliku za to 1831. godine ponudio
je najmoderniji naprednjak, mladi novinar mile de Girardin.
Imao je dvadeset i est godina. Bio je unuk markiza de Girardina
koji je zatitio autora milea. Bio je nezakonito dijete, istina, ali
s njim je dolazilo vrijeme u kojem se vie nitko nee crvenjeti
na spomen roenja. Osjeao je novo doba i njegove nove sile:
rad i industriju, struno obrazovanje i kunu ekonomiju, javno
mnijenje i tisak. Ismijavao je latiniste i pedante, mlade budale
koje su dobrostojee obitelji iz provincije slale u Pariz da zavre
pravo i zavode siromane djevojke. On je htio aktivne elite,
zemlju oploenu posljednjim kemijskim otkriima, narod
pouen o svemu onome to bi moglo pridonijeti njegovoj
materijalnoj srei i narod upuen u ravnoteu svojih prava,
dunosti i interesa na kojoj se temelji ravnotea modernih
drutava. Htio je da sve to ide bre, da se mladost brzim
metodama pripremi da sve uini korisnim zajednici, da se
otkria i izumi uenjaka to bre probiju do radionica, kunih
ognjita i sve do najzabaenijih sela kako bi ondje mogli
proizvesti nove zamisli. Htio je uspostaviti organ koji bi irio
te dobrobiti bez odlaganja. Naravno, postojao je asopis za
obiajna znanja g. de Lasteyriea. No, ta je vrsta publikacije bila
skupa, dakle prije svega namijenjena publici koja za njom nema
potrebe. emu vulgarizirati znanost za akademiare, a kuno
gospodarenje za ene iz visokog drutva? On e pak pokrenuti
asopis za korisne spoznaje, s nakladom od sto tisua primjeraka,
a pomou goleme kampanje za pretplatnike i oglaivae. Kako
bi odrao asopis i produio njegovo izlaenje, osnovat e novo
drutvo. Nazvat e ga posve jednostavno Nacionalnim drutvom
za intelektualnu emancipaciju.
Naelo te emancipacije bilo je jednostavno:
Ustavima, kao i graevinama, pisao je on, potreban je
vrst i poravnat temelj. Obrazovanje daje inteligenciji
ravan, tlo za ideje (...) Obrazovanje mas dovodi u opasnost
apsolutistike vlasti. No, neukost mase u opasnost dovodi i
republikanske vlasti, jer iako mase o svojim pravima mogu
saznati iz parlamentarnih rasprava, ne treba oekivati da e
ih moi koristiti razborito. Jer im narod upozna svoja prava,
samo je jedan nain da se njime upravlja, a to je obrazovanje.
Zato je svakoj republikanskoj vlasti potreban obuhvatan
sustav stupnjevite poduke, nacionalne i profesionalne, koja
unosi svjetlo u samo sredite mase, a koje zamjenjuje sva
proizvoljna razgranienja te svakoj klasi doznauje njezin
rang, a svakome ovjeku njegovo mjesto.
107
Taj je novi poredak bio, naravno, poredak priznatog
dostojanstva radnike populacije i njezina mjesta koje je od
kljune vanosti u drutvenom poretku. Tu je intelektualna
emancipacija bila preokret stare hijerarhije uz koju se vezala
povlastica naobrazbe. Do tada, monopol nad naobrazbom
imali su vladajui koji opravdavaju svoju hegemoniju, s dobro
poznatom posljedicom da obrazovano dijete iz naroda ne bi
vie prihvaalo stanje svojih roditelja. Trebalo je preokrenuti
drutvenu logiku sustava. Od sada, naobrazba vie ne bi bila
povlastica, a njezina bi odsustnost predstavljala nesposobnost.
Da bi se narod obvezao na naobrazbu, 1840. godine svaki
se dvadesetogodinjak koji ne bi znao itati proglasio
nesposobnim civilom. Po slubenoj dunosti morao mu se
dodijeliti jedan od prvih brojeva u javnim drebovima koji su
mlade nesretne ljude osuivali na vojnu slubu. To obvezivanje
naroda bilo je u potpunosti usmjereno protiv njega samog.
Trebalo je pronai urne metode koje bi proirile pismenost
prije 1840. meu itavom francuskom mladei. Ovako je
glasilo geslo Nacionalnog drutva za intelektualnu emancipaciju:
Usadite naobrazbu u glave naroda, dugujete mu to krtenje.
Nad krstionicom stajao je tajnik drutva, rasputenik
iz Drutva za metode, zaneseni poklonik univerzalnog
pouavanja Eugne Boutmy. U prvom broju asopisa obeao
je da e navesti urne metode za masovnu naobrazbu. Odrao
je rije u lanku naslovljenom Poui se sam. Uitelj je trebao
glasno proitati Kalipso, a uenik ponoviti Kalipso, i potom,
107 Journal des connaissances utiles, III. godite, 1833., str. 63.
dobro odvajajui rijei, Kalipso se nije, Kalipso se nije mogla, itd.
Metoda se zvala univerzalno prirodno pouavanje, u ast prirodi
koja je sama poduavala djecu. Tako je jedan asni poslanik, g.
Victor de Tracy, s toliko uspjeha bio pouio etrdeset seljaka iz
svog okruga da su mu mogli napisati pismo u kojemu mu odaju
duboku zahvalnost to ih je time uveo u intelektualni ivot.
Neka svaki dopisnik asopisa uini toliko i uskoro e kuga
neukosti u potpunosti nestati iz drutvenog tijela.
108
Drutvo koje je htjelo ohrabriti sline institucije
zainteresirat e se i za organizaciju g. de Sprsa. Ono e
poslati svoje izaslanike da istrae tu metodu autodidaktike
koja je mlade djeake uila razmiljanju, govoru i rasuivanju
po injenicama, slijedei prirodnu metodu koja je uvijek bila
metoda velikih otkria. Lokacija ustanove u ulici Monceau, u
parikoj etvrti najpoznatijoj po njezinu zraku, po zdravoj
prehrani, higijeni i gimnastici kao i moralnim i religioznim
osjeajima, nije mogla biti poeljnija. Naposljetku, nakon
tri godine sekundarne naobrazbe, s minimalnom cijenom
od osamsto franaka godinje, ustanova je dovodila uenike
do takvog stupnja da su mogli proi svako ispitivanje. Tako
je otac tono mogao predvidjeti troak naobrazbe svog sina i
izraunati njenu isplativost. Zato e Drutvo instituciji g. de
Sprsa dodijeliti naslov Nacionalnog liceja. Ono e roditelje
koji su poslali svoju djecu zauzvrat pozvati da brino itaju
programe kako bi odredili zanimanja koja bi djeca trebala
slijediti. Nakon to je zanimanje odreeno, vijenici iz Drutva
e pomno paziti da se tijek studija koji su roditelji odabrali
strogo slijedi kako bi uenici nauili sve ono ime bi se mogli
istaknuti u profesiji i kako sluajno ne bi nauili nita suvino.
109

108 Isto, II. godite, 1. veljae, 1832., str. 19-21.
109 Isto, III. godite, str. 208-210.
Naalost, vijenici gotovo da uope nisu imali vremena
nastaviti suradnju s Nacionalnim licejem. Jedna je bretonska
poljoprivredna institucija, namijenjena irenju agronomskog
znanja kao i preporodu jednog dijela gradske nezaposlene
mladei, bila nancijski ponor u koji e se strmoglaviti
Nacionalno drutvo za intelektualnu emancipaciju. No, barem je
posijalo sjeme za budunost:
Bio je to dobar asopis, s korisnim spoznajama. Preuzeli smo
od vas rije intelektualna emancipacija i emancipirali smo
svoje pretplatnike snagom objanjenja. Ta emancipacija nije
opasna. Kad je konja uzjahao i zauzdao dobar jaha, znamo
kamo idemo. On to ne zna, ali moemo biti mirni, nee se
izgubiti u planinama i dolinama.
110
Trijumf Stare
Tako su univerzalno poduavanje, pa ak i rije intelektualna
emancipacija, mogli iskoristiti naprednjaci koji su i sami
ponajvie radili za Staru. Ovako je izgledala podjela posla: za
progresivce su metode i svjedodbe, asopisi i novine bile
sredstvo da se odri ljubav prema objanjenjima beskrajnim
usavravanjem usavravanj objanjenja. Staroj su pak pripale
institucije i ispiti, upravljanje vrstim temeljima institucije
objanjenja i mo drutvene sankcije.
Toliko je tih svjedodbi o izumima koje se stiu u praznini
sustava objanjavanja: objanjenje itanja, preobraenog
pisma, svima dostupnih jezika, sinoptikih tablica,
usavrenih metoda itd. i toliko lijepih stvari prepisanih
u nove knjige to sadre nova objanjenja starih; sve je
to preporueno usavrenim objanjavateljima naeg
vremena koji se s pravom jedni drugima rugaju da su
110 Journal de lmancipation intellectuelle, IV. godite, 1836-1837., str. 328.
proroci. Nikada vlasnici svjedodbi nisu mogli vie kukati
nego danas. Toliko ih je da jedva mogu pronai kolarca koji
nema neko svoje malo usavreno objanjenje; uskoro e se
morati zadovoljiti time da si meusobno objanjavaju svoja
objanjenja (...) Stara se smije tim raspravama, potie ih,
imenuje vijea da ih ocjenjuje; a budui da vijea potvruju
sva usavrenja, ona nikome ne predaje drevno ezlo.
Divide et impera. Stara za sebe uva kolegije, sveuilita i
konzervatorije: drugima daje samo svjedodbe; kae im da
je i to dosta i oni joj vjeruju.
Sustav objanjavanja, poput vremena, hrani se vlastitom
djecom koju prodire im ih proizvede; nova objanjenja i
usavrenja umiru im nastanu kako bi ostavili prostora za
tisue drugih (...).
Tako e se obnoviti sustav objanjavanja, tako e se odrati
latinski na kolegijima i grki na sveuilitima. Ljudi e
zvati u pomo, ali kolegiji e opstati. Ismijavat emo ih, ali
e se oni najuenijiji i najprosvjeeniji i dalje meusobno
bez smijeka pozdravljati u svojim starim ceremonijalnim
haljama; mlada industrijska metoda rugat e se
znanstvenim prenemaganjima svojih pretea, a ipak e ona
uvijek koristiti njihova pravila i njihov kompas usavren
za podizanje trona s kojeg e Staro trabunjalo vladati svim
radionicama. Ukratko, industrijalci e stolce s kojih se
objanjava izraivati dokle god na zemlji bude drva.
111
Tako pobjedonosni pohod prosvijeenih nad mranjacima radi
na pomlaivanju najstarije stvari koju su mranjaci branili:
nejednakosti inteligencija. Nije bilo nikakve neloginosti
u toj podjeli poslova. Ono na emu se temeljila rastresenost
naprednih bila je strast na kojoj se temelji svaka rastresenost
- mnijenje o nejednakosti. Napredni objanjavatelj ponajprije
je onaj koji objanjava, tj. branitelj nejednakosti. Istina je da
drutveni poredak nikoga ne obvezuje da vjeruje u nejednakost,
nikoga ne spreava da obznanjuje emancipaciju pojedincima i
obiteljima, no ta je jednostavna obznana za koju nikad nema
dovoljno andarma da je sprijei takoer i ona koja se susree
s najtvrim otporom: otporom intelektualne hijerarhije
koja nema drugu mo osim racionalizacije nejednakosti.
Progresivizam je moderni oblik te moi, proiene od svake
primjese materijalnih oblika tradicionalne vlasti: naprednjaci
ne posjeduju drugu mo osim te neukosti, te nesposobnosti
naroda na kojoj se temelji njihovo sveenstvo. Kako bi oni
ljudima iz naroda mogli rei da ih oni, ljudi, ne trebaju da bi
bili slobodni i upueni u sve ono to je potrebno ljudskom
dostojanstvu, a da sebi samima ne izmaknu tlo pod nogama?
Svaki od tih tobonjih emancipatora ima svoje stado
emancipiranih koje sedla, obuzdava i goni.
112
Svi su tako
ujedinjeni u odbacivanju jedine loe metode, fatalne metode
odnosno metode loe emancipacije, metode tj. antimetode
Jacotota.
Oni koji preuuju to vlastito ime znaju to ine. Naime,
to vlastito ime jedino predstavlja itavu razliku, onu koja
izrie jednakost inteligencij i dubi bezdan ispod nogu svih
onih koji narodu nude naobrazbu i blagostanje. Vano je da se
ime preuti da se ne dogodi obznana. I neka se zna da je ovo
izgovorio taj arlatan:
Uzalud si traio pomo dok si pisao, oni koji ne znaju itati
mogu samo od nas nauiti ono to si napisao, a mi bismo
bili ludi da im obznanimo da im ne trebaju naa objanjenja.
Podijelimo li nekima zadatke za itanje, nastavit emo rabiti
sve dobre metode, a nikada one koje bi mogle ponuditi ideju
o intelektualnoj emancipaciji. Pazimo da im za poetak ne
dajemo molitve na itanje, jer dijete koje ih zna moglo bi
poeti vjerovati da pomou njih moe sve samo shvatiti. A
da prije svega nikad ne dozna da onaj tko zna itati molitve
moe nauiti itati sve ostalo (...) Pazimo dobro da nikad
ne izgovorimo te emancipirajue rijei: nauiti i dovesti u
vezu.
113
Ponajprije je trebalo sprijeiti to da siromani saznaju da se
mogu obrazovati pomou vlastitih sposobnosti, da imaju
sposobnosti sposobnosti koje su u drutvenom i politikom
poretku sada naslijedile drevne plemike naslove. A najbolji
nain da se to uini bio je taj da ih se obrazuje, odnosno da im se
dade mjera njihove nesposobnosti. Posvuda su se otvarale kole,
nigdje se nije htjela obznaniti mogunost uenja bez uitelja
koji objanjava. Intelektualna je emancipacija bila utemeljila
svoju politiku na naelu: ne pokuavati prodrijeti u
drutvene institucije, nego raditi s pojedincima i obiteljima. No,
to je bio trenutak kada je ta odvojenost, koja je predstavljala
priliku za emancipaciju, poela nestajati. Drutvene institucije,
intelektualne organizacije i politike stranke sada su poele
kucati na vrata obitelji i obraati se svim pojedincima kako
bi im ponudile naobrazbu. Dosad su Sveuilite i njegova
diploma nadzirali samo nekolicinu zanimanja: nekoliko
tisua odvjetnika, lijenika i profesora. Sve ostale drutvene
karijere bile su otvorene onima koji su se bili obrazovali na
vlastiti nain. Nije bilo potrebe za diplomom da se, primjerice,
postane politehniar. No, sa sustavom usavrenih objanjenja
113 Isto, str. 330-331.
doao je i sustav usavrenih ispita. Odsada e Stara, uz pomo
usavravatelja, sve vie i vie svojim ispitima ograniavati
slobodu drukijih naina uenja osim onih putem svojih
objanjenja i plemenitog uzdizanja prema njenim stupnjevima.
Usavreno ispitivanje, egzemplarna reprezentacija uiteljeva
sveznanja i nesposobnosti uenika koji mu nikad nee postati
jednak, od sada se uzdie kao nezaobilazna mo nejednakosti
inteligencija na putu onoga koji vlastitim korakom eli ui u
drutvo. Tako se intelektualna emancipacija suoava s time
da njene dosadanje zaklone, depove unutar starog poretka,
neumoljivo zaposjeda napredak stroja koji objanjava.
Pedagogizirano drutvo
Svi su sudjelovali u toj zavjeri, a najvie oni koji su tako
gorljivo eljeli republiku i sreu narodu. Republikanci za svoje
naelo imaju suverenost naroda, no dobro znaju da se suvereni
narod ne moe poistovjetiti s neukom gomilom posveenom
samo obrani vlastitih materijalnih interesa. Oni dobro znaju
da republika podrazumijeva jednakost prava i dunosti,
ali da zakonom ne mogu odrediti jednakost inteligencija.
Jasno je da inteligencija nazadnog seljaka nije jednaka onoj
republikanskog poglavara. Jedni misle da ta neizbjena
nejednakost pridonosi drutvenoj raznolikosti kao beskonana
razliitost lia neiscrpnom bogatstvu prirode. Vano je samo
da ona ne spreava inferiornu inteligenciju da pojmi svoja
prava i dunosti, povrh svega. Drugi misle da e vrijeme malo-
pomalo i postupno ublaiti taj nedostatak izazvan stoljeima
mraka i ugnjetavanja. U oba sluaja, uzrok jednakosti dobre
jednakosti, ne one fatalne ima jednaki uvjet, naobrazbu
naroda: naobrazba neukih od strane uenih, ljudi utaborenih
u sebine materijalne brige od strane onih koji su predani,
naobrazba pojedinaca zatvorenih u svoj partikularizam od
strane univerzalnosti razuma i javne moi. To se zove javnim
obrazovanjem, odnosno naobrazbom empirijskog naroda kako
je programiraju predstavnici koncepta narodne suverenosti.
Javna naobrazba tako predstavlja sekularnu stranu napretka,
sredstvo postupnog izjednaavanja nejednakosti, odnosno
beskrajnog neujednaavanja jednakosti. Sve se uvijek radi po
jednom principu, po principu nejednakosti inteligencija. Kada
je to naelo prihvaeno, iz njega se, po dobroj logici, moe
izvesti samo jedna posljedica: upravljanje inteligentne kaste
glupim mnotvom. Republikanci i svi oni iskreni ljudi napretka
osjete muninu kad pomisle na tu posljedicu. itav se njihov
napor sastoji od prihvaanja naela i odbijanja posljedice. To
ini elokventni autor Knjige o narodu, g. de Lamennais. Bez
imalo sumnje, priznaje on poteno, ljudi nemaju jednake
sposobnosti.
114
No, mora li zbog toga ovjek iz naroda biti
osuen na pasivnu pokornost, sveden na poloaj ivotinje?
Tome ne treba biti tako: Sublimni atribut inteligencije,
suverenost nad sobom, razdvaja ovjeka od ivine.
115

Nejednaka podjela tog sublimnog atributa nesumnjivo
prijeti boanskom gradu na iju izgradnju propovjednik
poziva ljude. No, on je i dalje mogu ako ljudi budu znali s
mudrou koristiti svoje iznova steeno pravo. Sredstvo da
se ovjeka iz naroda ne omalovaava, da on s mudrou koristi
svoje pravo, sredstvo da on od nejednakosti napravi jednakost,
jest naobrazba naroda, odnosno beskonano nadoknaivanje
vlastitog zaostatka.
To je logika koja se uspostavlja, logika smanjenja
nejednakosti. Onaj tko je suglasan s kcijom nejednakosti
114 Le Livre du peuple, Pariz, str. 65 i Journal de la philosophie pancastique, t. V,
1838., str. 144.
115 Priblini citat po knjizi Le Livre du peuple, str. 73, i Journal de la philosophie
pancastique, str. 145.
inteligencija, tko je odbio jedinu jednakost koju drutveni
poredak moe podnijeti, moe samo hitati od jedne kcije do
druge, od ontologije do institucije kako bi pomirio suvereni
i zaostali narod, nejednakost inteligencija i recipronost
prava i dunosti. Javna naobrazba, drutvena kcija koja
uspostavlja nejednakost kao zaostatak, poput je maioniara
koji e pomiriti sva ta razumska bia. To e uiniti tako to e
do beskraja proiriti polje svojih objanjenja i ispit koji e ih
nadzirati. Dokle god bude tako, Stara e uvijek pobjeivati, s
novim industrijskim stolcima i svijetlom vjerom naprednih.
Protiv toga ne preostaje nita drugo nego da se uvijek
iznova tim tobonjim iskrenim ljudima kae da budu paljiviji:
Promijenite formu, presijecite uzde, prekinite, prekinite svaki
pakt sa Starom. Shvatite da ona nije gluplja od vas. Razmislite
o tome i rei ete mi to mislite o tome.
116
Ali kako e oni ikad
izvui zakljuak iz svega toga? Kako shvatiti to da misija
svijetlih nije da prosvijetle mrane? Koji e to ovjek
znanosti i predanosti prihvatiti da tako ostavi svoje svjetlo
ispod drveta i sol zemlje bez okusa? I kako e mlade krhke
biljke, djeji duhovi naroda, odrastati bez kapi dobroinstva
objanjenja? Tko e moi shvatiti da njihov nain da se uzdignu
do intelektualnog reda nije uenje od uenih onog to ne znaju,
nego uenje od drugih neukih? Takvo rasuivanje ovjek moe
shvatiti s puno potekoa, ali nijedna sposobna osoba to nikad
nee shvatiti. Sam Joseph Jacotot to nikad ne bi shvatio bez
onog sluaja koji ga je uinio uiteljem neznalicom. Samo je
sluaj dovoljno jak da preokrene ustanovljeno i utjelovljeno
vjerovanje u nejednakost.
Ipak, bilo bi dovoljno neko nita. Bilo bi dovoljno da
prijatelji naroda nakratko svoju pozornost zaustave na
116 Mathmatiques, str. 22.
ishodinoj toki, na prvom naelu koje je saeto u vrlo
jednostavnom i drevnom metazikom aksiomu: priroda
cjeline ne moe biti ista kao ona njezinih djelova. Ono to od
razumnosti dajemo drutvu, uzimamo od pojedinaca koji ga
sainjavaju. A ono to drutvo pojedincima uskrauje, ono to
moe uzeti za sebe, ali im ga nikada nee moi vratiti. Za razum
vrijedi isto to i za jednakost, koja je njegov sinonim. Treba
odabrati pripisuje li se razum stvarnim pojedincima ili njihovu
ktivnom skupu. Treba odabrati da li izgraditi nejednako
drutvo od jednakih ljudi ili jednako drutvo od nejednakih
ljudi. Onaj tko ima nekakav osjeaj za jednakost, ne smije
oklijevati: pojedinci su stvarna bia, a drutvo kcija. Samo za
stvarna bia jednakost ima cijenu, ne i za kciju.
Bilo bi dovoljno nauiti biti jednak meu ljudima
u nejednakom drutvu. To znai emancipirati se. No, tu
jednostavnu stvar najtee je shvatiti, a pogotovo otkad je
novo objanjenje, napredak, jednakost neraskidivo povezalo
s njenom suprotnou. Zadatak kojem su posveena
republikanska srca i sposobnosti jest taj da izgrade
jednako drutvo od nejednakih ljudi, da u beskraj smanjuju
nejednakost. No, onaj tko se odluio na taj zadatak moe ga
zavriti samo na jedan nain, a to je potpuna pedagogizacija
drutva, odnosno opa infantilizacija pojedinaca koji ga ine.
Kasnije emo to nazvati trajnim obrazovanjem, odnosno
suprotenou institucije objanjavanja i drutva. Drutvo
inferiornih superiornih postat e jednako, ono e smanjiti svoje
nejednakosti kad u potpunosti postane drutvom objanjenih
objanjavatelja.
Posebnost, ludost Josepha Jacotota bila je u tome to je
to osjetio: nalazimo se u trenutku u kojem je mlada stvar
emancipacije, jednakosti ljudi, bila na putu da se preobrazi u
stvar drutvenog napretka. A drutveni napredak, to je prije
svega bio napredak u sposobnosti da se drutveni poredak
prepozna kao razumski poredak. Ta se vjera mogla razviti samo
na tetu emancipatorskih pokuaja razumnih pojedinaca, po
cijenu guenja ljudskih potencijala [virtualits] ukljuenih
u ideju jednakosti. Pokrenut je golem stroj za promociju
jednakosti putem naobrazbe. Bila je to reprezentirana,
socijalizirana, neizjednaena jednakost pogodna za
usavravanje, odnosno za odgaanje, od komisije do komisije,
od izvjetaja do izvjetaja, od reforme do reforme, sve do kraja
vremena. Jacotot je jedini mislio taj nestanak jednakosti u
napretku, emancipacije u naobrazbi. Shvatimo to kako treba.
Antiprogresivistikih deklamatora to stoljee nije upoznalo
mnogo, a trenutni duh vremena, onaj iscrpljenog napretka,
eli da odamo poast njihovoj lucidnosti. Moda je ipak
previe asti u pitanju: oni su jednostavno mrzili jednakost.
Mrzili su napredak jer su ga brkali s jednakou. Jacotot je bio
jedini egalitarist koji je reprezentaciju i institucionalizaciju
napretka pojmio kao odricanje od intelektualne pustolovine
i morala jednakosti, a javnu naobrazbu kao rad alovanja
emancipacije. Spoznaja takve vrste izaziva stranu samou.
Jacotot e prihvatiti tu samou. Odbit e svako pedagoko i
progresivistiko prevoenje emancipirajue jednakosti. Tu
se slae s uenicima koji su njegovo ime skrivali iza naslova
prirodna metoda: nitko u Europi nije dovoljno jak da nosi
to ime, ime luaka. Ime Jacotot bilo je osobno ime jednog
istodobno oajnog i smijenog znanja o jednakosti razumskih
bia, zatrpanih pod kcijom napretka.
Panekastike prie
Nita se drugo tu vie nije moglo poduzeti osim da se rascjep
svojstven tom osobnom imenu dri otvorenim. Jacotot bi
ovako zaotrio stvari: kada bi ga doli posjetiti progresisti, on bi
ih provukao kroz jedno sito. Kada bi se uvi ga zagrijali za stvar
jednakosti, on bi im spokojno kazao: moemo pouavati ono to
ne znamo. Naalost je to sito predobro funkcioniralo. Nije bilo
vie pomoi protiv te najezde. Oni bi jednoglasno protestirali:
to je loe odabrana poruka. A onda bi meu ostalim uenicima
jedna mala falanga uzela na sebe zadatak da ustane protiv tih
pronositelja univerzalnog prirodnog pouavanja. Prema
njima bi postupao na svoj nain, mirno. Podijelio bi ih u dvije
skupine: uenici pouavatelji ili objanjavatelji metode Jacotot
koji su pokuavali voditi uenike od univerzalnog obrazovanja
k intelektualnoj emancipaciji; i uenici emancipatori koji su
poduavali samo pod uvjetom emancipacije ili ak nisu nita
poduavali, ve bi se zadovoljavali time da emancipiraju oeve
pokazujui im kako poduiti svoju djecu onome to oni nisu
znali. Podrazumijeva se da nije mnogo drao do ravnotee
izmeu njih: vie je volio jednu emancipiranu neznalicu od
sto milijuna obrazovanih i neemancipiranih koje je poduilo
univerzalno obrazovanje.
117
No, sama rije emancipacija
postala je dvosmislena. Nakon propasti Girardinova
pothvata, g. de Sprs preuzeo je naslov Emancipacija za svoj
asopis, velikoduno popunjen najboljim esejima uenika iz
Nacionalnog liceja. S tim asopisom bilo je povezano Drutvo
za promociju univerzalnog poduavanja iji je potpredsjednik
rjeito branio nunost kvaliciranih uitelja i nemogunost
da se oevi siromanih obitelji sami bave naobrazbom svoje
djece. Trebalo je uoiti razliku: Jacototov asopis, koji su vodila
njegova dva sina pod njegovim diktatom njegova ga je slabost
spreavala da pie, morao je podnositi glavu koja se vie nije
htjela drati uspravno taj je asopis imao naslov asopis za
panekastiku lozoju. Po njegovu uzoru, vjerni uenici su
osnovali Drutvo za panekastiku lozoju. To ime mu nitko nije
pokuavao oteti.
Znamo to je ono oznaavalo: u svakom intelektualnom
oitovanju nalazi se cjelina ljudske inteligencije. Panekastiar je
amaterski govornik, kao to je bio lukavi Sokrat i naivni Fedar.
No, za razliku od Platonovih protagonista, on nije poznavao
hijerarhije meu govornicima ili meu vrstama govora. Ono
to ga zanima je istraivanje njihove jednakosti. On ne oekuje
nikakav govor istine. Ona se osjea, ne izrie se. Ona govorniku
postavlja pravila ponaanja, ali se nikad nee oitovati u
njegovim reenicama. Panekastiar ne sudi o moralnosti
govora. Moral koji je njemu vaan jest onaj koji poiva u inu
govorenja i pisanja, u namjeri da se komunicira, da se drugog
prepoznaje kao intelektualni subjekt sposoban da shvati to
mu govori neki drugi intelektualni subjekt. Panekastiar
je zainteresiran za sve vrste govor, za sva intelektualna
oitovanja, sa samo jednim ciljem: da potvrdi ozbiljenje iste
inteligencije, da potvrdi jednakost inteligencije tako to e ih
prevoditi jednu u drugu.
To je pretpostavljalo jedinstven odnos prema raspravama
toga vremena. Intelektualna je borba na temu naroda i
njegovih sposobnosti bjesnila: g. Lamennais objavio je Knjigu
o narodu. G. Lerminier, pokajani sensimonovac i prorok iz
asopisa Revue des deux mondes, prokazao je nedosljednost
te knjige. I sama je George Sand podigla stijeg u ast narodu
i njegovoj suverenosti. asopis za panekastiku lozoju
analizirao je svako to intelektualno oitovanje. Svatko je u
politiko polje pokuavao uvesti svjedoansto istine. To je
brinulo graane, ali panekastiar nije imao to zakljuiti iz toga.
Ono to ga je zanimalo u tom obilju poricanja bilo je umijee
koje jedni i drugi rabe da bi izrazili ono to su htjeli rei. Pokazao
je kako prevodei jedni druge i sami prevode tisue drugih
pjesama, tisue drugih pustolovina ljudskog duha, od klasinih
djela do prie o Modrobradom ili proleterskih dosjetki s trga
Maubert. To istraivanje umijea uenome nije predstavljalo
zadovoljstvo. Bila je to lozoja, jedina koju je narod mogao
prakticirati. Stare su lozoje govorile istinu i pouavale njen
moral. One su pretpostavljale da za to treba biti vrlo uen.
Panekastika lozoja nije izgovarala istinu niti propovijedala
ikakav moral. Ona je bila jednostavna i lagana poput bilo ije
prie o vlastitim intelektualnim pustolovinama.
Povijest je to sviju nas (...) Koje god bilo vae zanimanje,
bili vi pastir ili kralj, moete raspravljati o ljudskom duhu.
Inteligencija je na raspologanju svim zanimanjima; ona se
oituje na svim stupnjevima drutvene ljestvice (...) otac i
sin, obojica neuki, mogu razgovorati o panekastici.
118
Problem proletera, iskljuenih iz slubenog drutva i politike
reprezentacije, nije bio drugaiji od problema uenjaka
i monika: oni su, poput potonjih, mogli postati ljudi u
punom smislu rijei samo pod uvjetom da priznaju jednakost.
Jednakost se ne daje niti se trai, ona se prakticira, potvruje. A
proleteri su je mogli potvrditi samo tako da svojim prvacima
i protivnicima priznaju jednakost inteligencije. Oni su bez
ikakve sumnje bili zainteresirani za slobodu tiska koja je bila
napadnuta rujanskim zakonima 1835. godine. Ali morali su
priznati da rasuivanje branitelja tog naela nije bilo ni vie
ni manje snano od rasuivanja njihovih protivnika koji su
odbacivali to naelo. elim, rekli su jedni ukratko, da ljudi
imaju slobodu rei sve ono to se u slobodi mora rei. Ne elim,
odgovorili su drugi, da imamo slobodu rei sve ono za to ne
treba sloboda da se kae. Ono to je bilo vano, oitovanje
slobode, nalazilo se u neem drugom: u jednakom umijeu
kojim su, zadravajui svoje suprotstavljene pozicije, jedni
prevodili druge; u pouzdanju, roenom iz te usporedbe, u mo
inteligencije koja se neprestano dogaa u samom sreditu
retorikog bezumlja; u prepoznavanju onoga to govor moe
znaiti za onoga koji se odrie pretenzije da posjeduje razum i
da govori istinu po cijenu smrti drugoga. Prisvojiti to umijee,
osvojiti taj razum, to je ono to je proleterima bilo vano. Treba
biti ovjek prije nego se postane graaninom.
Koju god stranu on kao graanin zauzeo u toj borbi, kao
panekastiar mora se diviti duhu svojih protivnika. Proleter,
izopen iz klase biraa i s jo vie razloga iz klase onih koje
se moe birati, ne mora drati pravednim ono to smatra
uzurpacijom niti voljeti uzurpatore. Nego mora prouavati
umijee onih koji mu objanjavaju kako je on lien prava za
svoje vlastito dobro.
119
Ne preostaje nita drugo do ustrajavati na ukazivanju na taj
ekstravagantni put koji se sastoji od toga da u svakoj reenici,
u svakom inu, vidi stranu jednakosti. Jednakost nije bila cilj
koji treba dosegnuti, nego ishodina toka, pretpostavka koju
treba odrati u svim okolnostima. Nikad istina nije govorila
u njezino ime. Ona e uvijek postojati samo u svojoj provjeri,
i pod cijenu da se provjerava uvijek i posvuda. To nije govor
koji treba odrati narodu, nego samo primjer, ili moda vie
primjera, koje valja pokazati u razgovoru. To je bio moral
neuspjeha i distance koji treba izdrati do kraja s onima koji ga
ele podijeliti:
Traite istinu i neete je nai, kucajte na vrata, i ona
vam se nee otvoriti, ali ta e vam potraga biti korisna da
nauite raditi (...) Prestanite piti iz tog vrela, ali ne prestajte
zbog toga piti (...) Doite i pisat emo poeziju. ivjela
panekastika lozoja! Ona je pripovjedaica s beskonano
mnogo pria. Ona se preputa zadovoljstvu imaginacije a
da nikad istini ne polae raune. Ona taj lik ispod vela vidi
samo iza travestija koje ga skrivaju. Ona se zadovoljava
da gleda te maske, da ih analizira, a da ne razmilja o licu
koje se nalazi ispod. Stara nikad nije zadovoljna; ona die
jednu masku, veseli se, ali ta radost ne traje dugo, potom
skoro primjeuje da masku koju je podigla prekriva neto
drugo, i tako dalje, sve dok ne ponestane tragaa za istinom.
Podizanje tih slojeva maski nazivamo povijeu lozoje.
Oh, lijepe li povijesti! Vie volim panekastike prie!
120
Grob emancipacije
Tako zavravaju Posthumni pabirci panekastike lozoje koje su
1841. objavili sinovi Josepha Jacotota, Victor, lijenik, i Fortun,
odvjetnik. Sam je Utemeljitelj umro 7. kolovoza 1840. Na
njegovu grobu na Pre-Lachaiseu uenici su bili upisali credo
intelektualne emancipacije: Vjerujem da je Bog stvorio ljudsku
duu koja moe poduiti samu sebe i bez uitelja. Takve stvari ne
dolikuje pisati, pa ak ni na mramornoj ploi groba. Nekoliko
mjeseci potom, natpis je bio oskrnavljen.
Vijest o skrnavljenju objavljena je u asopisu za
intelektualnu emancipaciju koji su preuzeli Victor i Fortun
Jacotot. No, glas usamljenika se ne moe zamijeniti, ak i
onda kada se jo nekoliko godina uva njegovo pero. Od broja
do broja, vidimo kako u asopisu raste broj napisa u kojima
je prikazano kako g. Devaureix, odvjetnik na sudu u Lyonu,
nastavlja s aktivnou Instituta za utjelovljenu rije kojim je u
120 Mlanges posthumes, str. 349-351.
Lyonu upravljao, sjeamo se, g. Louis Guillard, prema naelima
koja je zadrao sa svog putovanja u Louvain: naobrazba je
morala biti utemeljena na geslu upoznaj samoga sebe. Tako je
ispitivanje savjesti koje su svakodnevno provodile mlade due
tienika davalo moralnu snagu koja je upravljala uspjesima
njihova intelektualnog naukovanja.
U rujanskom broju iz 1842. godine, isti i tvrdi panekastiari
pobunili su se protiv te zanimljive primjene emancipacijskog
nauka. No, nije vie bilo vremena za raspravu. Dva mjeseca
poslije, asopis za intelektualnu emancipaciju i sam je utonuo u
tiinu.
Utemeljitelj je to dobro predvidio: univerzalno pouavanje
nee biti prihvaeno. No, dodao je da nee ni ieznuti.

AUTOR: Jacques Rancire
naslov: Uitelj neznalica - Pet lekcija iz intelektualne emancipacije
IZDAVA: Multimedijalni institut
Preradovieva 18
HR-10000 Zagreb
telefon: +385 [0]1 48 56 400
FAX: +385 [0]1 48 55 729
E-MAIL: mi2@mi2.hr
URL: http://www.mi2.hr
BIBLIOTEKA: PAST:FORWARD
UREDNICI: Tomislav Medak & Petar Milat
PRIJEVOD: Leonardo Kovaevi
LEKTURA: Dinko Telean
[Vesni Vukovi i Kseniji Stevanovi zahvaljujemo na pomoi]
OBLIKOVANJE: Dejan Kri @ whw
PISMA: Brioni & TyponineSans [ NIkola urek Typonine ]
PAPIR: Munken Pocket Cream
TISAK: Tiskara Zelina, Sv. Ivan Zelina
Zagreb, oujak 2010.
Tiskanje ove publikacije omogueno je temeljem nancijske potpore Nacionalne
zaklade za razvoj civilnoga drutva u skladu s Ugovorom broj 421-02/08-PP-6/23.
Miljenja izraena u ovoj publikaciji su miljenja autora i ne izraavaju nuno
stajalite Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga drutva.
Objavljivanje ove knjige, u okviru Programa pomoi nakladnitvu
francuskog Ministarstva vanjskih poslova, pomoglo je Francusko
veleposlanstvo u Hrvatskoj i Francuski institut u Zagrebu.

Ranciere Jacques Ucitelj Neznalica Pet Lekcija Iz Intelektualne Emancipacije

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ranciere Jacques Ucitelj Neznalica Pet Lekcija Iz Intelektualne Emancipacije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Uitelj neznalica

Pet lekcija iz intelektualne emancipacije

Ranciere korrigiran.indd 2 3/17/10 12:12:46 PM

Ranciere korrigiran.indd 3 3/17/10 12:12:46 PM

Ranciere korrigiran.indd 27 3/17/10 12:12:48 PM

Ranciere korrigiran.indd 57 3/17/10 12:12:49 PM

61 Journal de phiilosophie pancastique, t. V, 1838., str. 265.

90 Manuel de lmancipation intellectuelle, Pariz, 1841., str. 15.

Ranciere korrigiran.indd 167 3/17/10 12:12:54 PM

You might also like