Ana Ahmatova: Iz poeme bez junaka

Bjee Boid to ulinim grije

Vatrama se, padale koije
S mostova, grad u korotnoj boji
Po neznanom odreenju ode
Il niz Nevu il uz njene vode
Samo dalje od grobova svojih.
S Galerne se crni luk, limeni
Kokot pjeva u Ljetnjem, sleeni
Mjesec, ali bistavi, srebreni,
Na srebrnim vijekom sad stoji.
Zbog tog to se svima putevima,
Zbog tog to se pragovima svima
Sjenka sporo bliila, afie
Trgao je vjetar sa zidova,
Plesao je uedi dim s krova,
A jorgovan na groblje mirie.
I grad, to ga Avdotja carica
Ukle, mahnit, Fjodorovom slian,
U svoju je maglu odlazio,
I iznova iz tog mraka zija
Peterburac stari i bekrija,
Dobo ko pred maknude je bo
I uvijek u zapari studnoj
Toj, predratnoj i groznoj i bludnoj,
Neki tutanj bududi se uo.
No tad bjee ujan a priguen,
I, gotovo ne tiudi due,
U nevske je smetove tonuo.
Ko u stranom zrcalu nodnome,
Prepoznati u bjesnilu svome
Samog sebe ovjek htio nije
A dotle se niz kej legendaran,
Primicao, ne iz kalendara,
Ved istinski dvadeseti vijek.