STIPE BELAK

UVOD U ZNANOST






















2005
2


UDBENICI VISOKE KOLE ZA TURISTIKI MENADMENT U
IBENIKU

MANUALIA COLLEGII STUDIORUM SIBENICENSIUM
3
Copyright 2005
Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku
ISBN 953-6781-17-4


4
VISOKA KOLA ZA TURISTIKI MENADMENT
U IBENIKU












Dr. sc. Stipe Belak


UVOD U ZNANOST
















ibenik, 2005
5

Prof. dr. sc. STIPE BELAK

UVOD U ZNANOST

Nakladnik:
Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku

Za nakladnika:
Prof. dr. sc. Ratko Dobre

Recenzenti:
Prof. dr. sc. Mirko Jaki
Prof. dr. sc. Hrvoje Barievi
Prof. dr. sc. Velimir Topolovec
Prof. dr. sc. Ratko Dobre

Lektura i korektura:
Branka Belak

Grafiki urednik:
Jurica Matoin

Tisak:
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Udbenik odobrilo Povjerenstvo za izdavaku djelatnost Visoke kole za
turistiki menadment u ibeniku


UDK 001.89

BELAK, Stipe

Uvod u znanost / Stipe Belak

Udbenici Visoke kole za turistiki
menadment u ibeniku
Manualia Collegii Studiorum Sibenicensium

ISBN 953-6781-17-4

ISBN 953-6781-17-4
6



Sadraj:

Predgovor 7
O znanosti 11
Povijesni razvoj znanosti 25
Znanost o znanosti 38
Kategorije znanstvene logike 48
Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraivanja 68
Publikacije, znanstvena i struna djela 100
Organizacija znanstvenog istraivanja 113
Pisanje znanstvenog rada 125
Prilozi 137
Bibliografija 188
Kazalo 193


7













PREDGOVOR

Ova knjiga, udbenik, sastoji se od tematskih cjelina, poglavlja, kroz koje je
vrlo saeto izloena kompleksna problematika prikaza definicija znanosti,
povijesti znanosti, razvoja znanosti, kategorija znanstvene logike, ope
znanstvene metode, metoda znanstvenog istraivanja, znanstvenih i drugih
publikacija, planiranje i organizacija znanstvenog istraivanja te metoda
pisanja znanstvenih radova. Prikaz ovako kompleksne problematike dodatno
je otean nastojanjem da se svaki pojam ili definiciju utemelji u znanstvenoj
i filozofijskoj literaturi to je nuno donijelo, u prvim poglavljima veliki
broj pozivnih biljeaka - fusnota. U pisanju ovog udbenika, kao tematski
okvir, koritena su dva izvrsna sveuilina udbenika, noviji "Metodologija i
tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela", autora Ratka Zelenike, u
nakladi Ekonomskog fakulteta u Rijeci Rijeka 2000. i neto stariji udbenik
"Osnove znanstvenog i strunog rada" autora Miroslava ugaja, u nakladi
"Zagreb", Samobor 1989. Oba udbenika mogu se preporuiti svima koji
ele produbiti svoje znanje iz podruja znanosti, znanstvenog i strunog
8
rada. Za dio pozivnih biljeki, fusnota, koriten je "Filozofijski rjenik"
Aloisa Haldera, Naklade Juri, Zagreb 2002. u prijevodu Ante Sesara i
"Filozofijski rjenik" urednika Vladimira Filipovia, Matice Hrvatske,
Zagreb 1965.

Prva tematska cjelina, poglavlje, "O znanosti" donosi pogled na poetak
ljudske djelatnosti koja je u kasnijem razvoju derivirala znanost, temeljne
definicije znanosti, znanstvene discipline, znanstvene doktrine, odnosa i
relacije termina znanost i nauka, obiljeja statinosti i dinaminosti znanosti
i znanstvene discipline te odnosa filozofije i znanosti.

Poglavlje "Povijesni razvoj znanosti" utemeljuje povijest znanosti u prvim
primitivnim vjerovanjima, znanstvenim paradigmama, znanosti antike
(astronomija, matematika, fizika, biologija i medicina, politika, ekonomija,
povijest, pravo), znanosti starog vijeka (osnivanje biblioteka, kola,
sveuilita, medresa), znanosti renesanse, znanosti novog vijeka i modernoj
znanosti.

Tree poglavlje rada "Znanost o znanosti" izlae temelje znanstvene metode
(empirizam, racionalizam, skepticizam), uvjete, naine i izbor sredstava
verifikacije znanstvenih spoznaja i rezultata znanstvenih istraivanja,
povijesni razvoj posebne znanstvene discipline koja za svoj predmet ima
samu Znanost o znanosti.

Poglavlje "Kategorije znanstvene logike" donosi temeljne kategorije
formalne logike: pojam, sud, zakljuak, definiciju, diviziju, distinkciju,
deskripciju, eksplanaciju, predvianje (predskazivanje, prognoziranje), X,
dokaz i dokazivanje, verifikaciju, falsifikaciju, znanstveni problem,
hipotezu, teoriju, zakon i znanstvenu injenicu.

9
Poglavlje "Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraivanja" definira
elemente (korake) ope znanstvene metode kao strukture svih znanstvenih
podruja i polja (opaanje fenomena, definiranje znanstvenog problema,
istraivanje problema, postavljanje hipoteze, testiranje hipoteze,
eksperiment, razumijevanje fenomena), metode znanstvenog istraivanja
(induktivna metoda, deduktivna metoda, metoda analize, metoda sinteze,
metoda apstrakcije, metoda konkretizacije, metoda generalizacije, metoda
specijalizacije, metoda dokazivanja, metoda opovrgavanja, metoda
klasifikacije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, komparativna
metoda, statistika metoda, metoda uzoraka, matematika metoda, metoda
modeliranja, kibernetika metoda, eksperimentalna metoda, povijesna
metoda, genetika metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda,
metoda idealnih tipova, metoda brojenja, metoda mjerenja, delfi metoda).

Poglavlje "Publikacije, znanstvena i struna djela vrlo kratko definira sve
relevantne pojmove o publikacijama (primarne, sekundarne, tercijarne,
periodine), znanstvenim djelima (monografija, doktorska disertacija,
diplomski znanstveni rad, znanstveni lanak), znanstvenostruna djela
(udbenik, enciklopedija, leksikon, praktikum, rjenik, zbornik radova,
bibliografija, prirunik, ljetopis, znanstveni asopis, asopisi s indeksima
CC, SCI), struni radovi (struni lanak, prikaz, elaborat, ekspertiza, struni
izvjetaj, recenzija, vodi, referentne publikacije, standardi, anotacija,
apologija, diskusija, esej, interpretacija, kritika, polemika).

Poglavlje "Organizacija znanstvenog istraivanja" obrauje sve faze
planiranja i organizacije znanstvenog istraivanja kroz izbor teme (procjena
teme, metode procjene, procjena znanstvenog doprinosa istraivanja),
prikupljanje znanstvenih informacija (analiza znanstvenih radova, izrada
biljeaka), definiranje problema i postavljanje hipoteza, planiranje i
10
modeliranje eksperimenta, mjere sigurnosti, organizaciju rezultata i analizu
podataka, prikazivanje rezultata (tablice, grafovi).

U poglavlju "Pisanje znanstvenog rada" izloeni su strukturni dijelovi
znanstvenog rada (naslov, abstrakt, kljune rijei, uvod, materijal i metode,
rezultati, diskusija, zakljuak i znanstveni doprinos, zahvale, literatura,
biljeke o autorima), redoslijed pisanja rada. Preporuen je redoslijed
pisanja rada, pokazane najee grjeke u pisanju pojedinih dijelova rada i
teite sadraja dijelova rada.

U prilozima su prikazani primjeri preglednog rada, strunog rada, pregleda
plana istraivanja, popis znanstvenih podruja, znanstvenih polja,
znanstvenih grana, interdisciplinarnog znanstvenog podruja te umjetnikog
podruja, polja i grana.





11












O ZNANOSTI

Od samih poetaka svjesnih ljudskih nastojanja da razumije svijet koji ga
okruuje, da sazna vie o stvarnosti koja ga okruuje, na poetku iz straha
od nepoznatog i stalne pogibli, iz potrebe pukog preivljavanja ljudi stjeu
razliita znanja, vjetine i vjerovanja. Kasnije, s ciljem predskazivanja i
prognoziranja pojave i razvoja buduih dogaanja, potom da se spozna
priroda
1
i stee znanje
2
o pojavama i procesima prirode, traje i nastojanje za
odreenjem metoda i procesa traganja za znanjem koji bi omoguili

1
priroda (lat. natura < nasci, postati, roditi se; gr. physis), sveukupnost onoga to
nastaje samo od sebe te sveukupnost onoga to se zbiljski pokazuje. U empirizmu, ali isto
tako i u Kantovu transcendentalno-filozofskome poimanju, priroda prvorazredno oznauje
objekt kvantificiranoga znanstvenoga istraivanja kao i objekt tehniko-praktinoga
ovladavanja.

2
znanje (jezino srodno s gr. idein; lat. videre, gledati), kao glagol, prema svome
podrijetlu, 'znati' znai neto "to se ve vidjelo" (te tako imati spoznaju o nekoj stvari i biti
upuen u ophoenje njome). Znanje moe razumjeti uvid u neku stvar i kao pronicanje u
nju, kao uvid i pronicanje koji se temelje na samonazonosti sadraja neke stvari u
spoznajuem duhu, dotino (u novovjekovlju) u spoznajnoj svijesti. Metodologijsko
postizanja toga znanja jest znanost.

12
stjecanje istinitoga znanja. Odreivanje pojma znanosti
3
, i sadraja znanosti
kao temeljnog epistemolokog
4
pojma, te ope znanstvene metode i
razliitih metoda znanstvenog istraivanja, rezultiralo je mnogim
definicijama znanosti. Kako ovaj tekst nije zamiljen kao diskusija o
razliitim definicijama znanosti, njihovom povijesnom i filozofskom
utemeljenju, kao najpogodniju i namjeni ovog rada primjerenu, mogue je
dati opu definiciju znanosti, znanstvene discipline (nauke) i znanstvene
doktrine (nauka). Znanost je znanje i traganje za znanjem utemeljeno na
znanstvenoj metodi
5
. U navedenoj definiciji znanosti unutar pojma traganje
sadran je i pojam postojeeg, prije steenog i sistematiziranog znanja koje
je stalno podvrgnuto provjeri istinitosti (traganje za istinitou znanja) te
stoga pojam znanosti ukljuuje i znai i cjelokupno steeno znanja. Osim

3
znanost (gr. episteme; lat. scientia). Openito, pronicanje u razlone sveze nekoga
premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje a) taj predmet uvrtava u odreeno stvarno
podruje te koje upravo na tome predmetu eli spoznati utemeljujui sklop toga cijeloga
podruja istraivanja. b) Znanost je nain postupanja (metoda) s navlastitou dotinoga
ogranienoga stvarnoga podruja, nain kako se ta navlastitost sama od sebe pokazuje,
uspostavlja. Tako je znanost metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razlonim
svezama u stvarnim podrujima koja se pod odreenim vidovima (aspektima ili
prespektivama) izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline. Istodobno je znanost rezultat, naime
sklop istinitih ili pak sklop onih koje se dri istinitima i vjerojatnima reenica o
temeljnim sponama meu predmetnim pojavama nekoga podruja. Utemeljujui sklop u
novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, slovi kao
relacijski odnos izmeu uzroka i uinka u prirodnim pojavama, odnos koji se moe
matematiki kvantitativno formulirati te temeljem kojega se te pojave mogu objasniti
(objanjenje) i na kojega se one mogu svesti, doim u duhovnim znanostima taj relacijski
odnos slovi kao znaenjski i misaoni kontekst iz kojega i prema kojemu se duhovno-
povijesne pojave trebaju razumjeti.

4
epistemologija (gr. episteme, znanje, znanost), spoznajna teorija, teorija znanosti.

5
metoda (gr. methodos, put prema neemu), openito odreeni postupak za postizanje
nekoga pretpostavljenoga cilja. Znanstvene metode (razliitih prirodnih, duhovnih,
drutvenih znanosti itd.) odreene su dotinim prethodnim nacrtom (teorija) predmetnoga
podruja. Time su definirani temeljni pojmovi i naela neke znanosti kao i sveukupnost
propisanih postupaka ukljuujui i provjeru same teorije. U posve openitome smislu treba
razlikovati izmeu indukcije i dedukcije. Obje su, glede njihova utemeljenja i dometa, tema
spoznajnoteorijske kao i znanstvenoteorijske refleksije. Pokuaj reduciranja mnotva
metoda na jednu jedinu mjerodavnu metodu ne vodi do proirenja, nego do suavanja
mogunosti spoznaje i znanja. Stoga se u raspravi izrijekom javlja zahtjev za pluralizmom
metoda (usp. interdisciplinarnost).

13
ove definicije znanosti postoji bezbroj drugih razliitih definicija znanosti
pa bi samo nabrajanje poznatih definicija sanjihovim obrazloenjima trailo
jednu posebnu knjigu.

Pojam
6
znanosti, prema navedenoj definiciji, oznaava znanost kao skup
svih steenih znanja, metoda tehnika, sustava miljenja i pojedinih pravaca
istraivanja u cjelini znanosti. Tako se znanost moe podijeliti, prema
pravcima stjecanja znanja o objektivnoj stvarnosti, na sastavne dijelove koji
su usmjereni prema istraivanju pojedinih pojavnih segmenata te iste
stvarnosti. Sam termin znanost dugo je dio hrvatskoga jezika, temelji se na
sutinskoj osnovi pojma znanosti a to je znanje, te iako mnogi autori
smatraju termin znanost prijevodom zapadnih izvora (lat. scientia; gr.
episteme; eng. science), prije e to biti izvorna hrvatska rije koja opisuje
podruje ljudske djelatnosti i interesa, a nastala primjenom izraza znanje iz
svakodnevnog ivota. Prema terminu znanost koji oznaava ukupnost
znanja i metoda, pojedini dijelovi sveukupne znanosti mogli bi se nazvati
znanstvene discipline. Osim termina znanost u hrvatskom jeziku javlja se
izraz nauka, vjerojatno porijeklom iz ruskog jezika. Izgleda da nije lako
sutinski diferencirati
7
pojam znanost od pojma nauka, ako je to uope
mogue a pitanje je da li je to uope potrebno. Nepotrebnost svake rasprave
o istom ili razliitom znaenju pojmova znanost i nauka je oita. U
hrvatskom jeziku cjelokupnu ljudsku djelatnost stjecanja istinitog
znanstvenog znanja, sistematiziranja znanstvenog znanja i provjeravanja
znanja zovemo znanost te je apsurdno
8
traiti distinkciju s terminom nauka,

6
pojam predodba o neemu opem, naime, tako to se time predouje ono to je
zajedniko za vie stvari. Za znanosti i filozofiju pojam je adekvatno sredstvo predoivanja
i prikazivanja.

7
diferencija (lat. differe, razlikovati(se)), razlika, razliitost. Protupojam identitetu.

8
apsurdno (lat. absurdum, besmisleno, proturjeno). Dovesti "ad absurdum", privesti
besmislici.

14
kao to bi to bilo besmisleno uiniti s bilo kojim drugim nazivom za znanost
iz drugih jezika. Ipak, iz znatielje, razmotrimo relacije pojmova znanost i
nauka. Kod pojma znanosti, s obzirom na navedenu definiciju, sutinu
pojma definira znanje, traganje za znanjem i stalno provjeravanje istinitosti
9

znanja. Korijen termina nauka, prema znaenju u hrvatskom jeziku, za
razliku od znanosti, ne ini znanje nego uenje to je jednako zamjetno i
kod pojma nauk. Unato ovoj razlici sutine pojmova znanost i nauka,
zajedniki temelj moemo nai u interpretaciji
10
znanosti kao uenju o
prirodi koritenjem znanstvene metode i sistematiziranjem znanja, ime
stvarno izjednaavamo traganje za znanjem i uenje o prirodi. Problem,
11

koji je znatno vaniji za znanost od distinkcije termina znanost od termina
nauka, je relacija izmeu znanosti, znanstvene discipline i znanstvene
doktrine.

Utemeljenje znanosti lei u znanstvenoj metodi kao nainu i putu za
stjecanja istinitog znanja te znanstvenom miljenju kao elementima
spoznaje
12
(to ukljuuje dinamiki
13
proces definiranja znanja,

9
istina (gr. aletheia; lat. veritas), U najopenitijem smislu istina je pravi (bitni) ljudski
govor koji razotkriva neto, i to na nain kako je ono samo po sebi (zbiljski odnos stvari).
Istina je takoer obiljeje ostalih vrsta ljudskoga odnosa u kojima se oituje: to neto u biti
jest te kako je njegovo stvarno stanje.

10
interpretacija (lat. inerpretari, objasniti, tumaiti; gr. hermeneuein), izlaganje koje
vodi posebice do razumijevanja tekstova, a izvan toga interpretacija je razumijevanje svih
djela u kojima se oituje ljudsko-povijesni ivot.

11
problem (gr. problema, neto to je priloeno, baeno), pojam koji izvorno spada u
vojnu i geometrijsku jezinu uporabu. Problem nakon Platona zadobiva ope znaenje
nekoga zadatka, posebice znaenje nekoga jo nerijeenoga i tekoga znanstvenoga pitanja.

12
spoznaja identifikacija posebice neega osjetilno danoga pojedinanoga s njegovim
opim znaenjem (usp. ope), te odreivanje toga znaenja daljnjim opim,
karakteristinim crtama. Time je spoznaja jedna vrsta miljenja koje gradi na iskustvu te
koje ga nadilazi, ali se povratno na nj odnosi.

13
dinamiki u hrvatskom jeziku, uglavnom pogrjeno, upotrebljavano u smislu neega
promjenljivog u vremenu, umjesto u smislu djelovanja sile ili moi

15
sistematiziranja znanja i provjeru znanja kao najvaniju oznaku
dinamikog
14
karaktera znanosti,). Kod pojma znanstvene discipline
utemeljenje znanstvenog je u predmetu istraivanja koji je dio prirode i u
prihvaanju definiranog (teorije, metode, postupci, procedure), znanja kao
trajnoga provjerenog i u odreenom trenutku istinitoga (potvrenog) znanja.
Stoga je znanstvena disciplina odreena predmetom istraivanja i
metodolokom osnovom istraivanja. Odreenje nekog posebnog predmeta
znanstvenog istraivanja i metodologije istraivanja, na koje presudno
utjee sam predmet istraivanja, svakako znai da je odreenje predmeta i
metoda od vrijednosti u nekom vremenskom periodu, odnosno da predmet
znanstvene discipline i metode traju neko vrijeme. Istraivanjem predmeta
znanstvene discipline predmet se moe, zbog novih znanstvenih spoznaja,
mijenjati to za posljedicu moe imati i primjenu novih metoda znanstvenog
istraivanja. To znai da znanstvenu disciplinu karakterizira manja
dinaminost promjene metodoloke i teorijske osnove nego znanost u
cjelini, ime je je intenzitet promjenljivosti znanstvene discipline znaajno
manji od intenziteta promjenljivosti cjelokupne znanosti
15
. Ovakav pristup
implicira znanstvene discipline kao manje promjenljivog dijela znanosti,
statinijeg dijela znanosti. Sukladno prethodnoj analizi
16
, znanstvena

14
dinamis (gr. dynamis, snaga, sila), mo i njezina mogunost (lat. potentia) za razliku
od stvarnog djelovanja ili uina (gr. energeia; lat. actus, actualitas, rad, djelovanju sile).

15
znanstvenu disciplinu smatramo odreenom ako postoji predmet istraivanja, metode
koje su primjerene i u upotrebi u istraivanju predmeta, rezultati prethodnih istraivanja,
publikacije u kojima se objavljuju rezultati istraivanja, znanstveni skupovi i znanstvena
drutva. Ove znaajke koje definiraju radi li se o posebnoj znanstvenoj disciplini ili ne
znae postojanje trajne teorijske i metodoloke osnove, to istodobno znai smanjenu
promjenljivost utemeljenja znanstvene discipline.

16
analiza (gr. analysis, razrjeenje; lat. resolutio, reductio), openito gledano,
ralanjivanje neke dane cjeline na njezine dijelove. Suprotnost: sinteza. Znanstveno i
filozofski analizom se smatra istraivanje nekog predmeta s osvrtom na njegove sastavne
dijelove, uzroke nastajanja, uvjete nastanka kao i tijek nastajanja itd.; takoer istraivanje
nekog pojma, suda ili zakljuka s obzirom na u tome sadrane pretpostavke, temeljne
pojmove, naela i temeljne oblike zakljuka.

16
disciplina moe se definirati kao sustav znanja, postupaka i metoda kojima
se odreuje neko pojedinano podruje znanosti u znaenju organiziranog
skupa provjerenih i u nekom trenutku istinitih i pouzdanih znanja. Prema
ovoj definiciji pojam znanstvene discipline odgovara pojmu pojedinane
znanosti.

Znanstvena disciplina je sustavni
17
skup znanja, metoda, procedura
(algoritama) i tehnika koji, u nekom vremenu i s dovoljnom pouzdanou,
smatramo istinitima. Po svom znaenju odgovara pojmu pojedinane
znanosti, jedne zaokruene cjeline
18
dijela znanosti i dio je sveukupne
znanosti.

Osim pojma znanstvene discipline od interesa je definirati
19
i pojam
znanstvene doktrine ili nauka. Slino kao i pojam nauke pojam nauk se
temelji na pojmu uenje, nauavanje. U svezi s definiranjem znanosti nauk
moemo definirati kao organizirani skup stavova, naina miljenja, metoda i
naina pristupa nekom odreenom znanstvenom problemu. Ovako
definirani pojam znanstvene doktrine ili nauka moemo smatrati dijelom
znanstvene discipline jer je utemeljenost skupa znanstvenih stavova samim
postupkom formiranja odreena kao neto prihvaeno, pouzdano, istinito i
preporuljivo u znanosti. Time je znanstvena doktrina koju jo moemo

17
sustav (sistem od gr. syn, s, skupa; histemi, staviti). Su-stav je openito skupljanje
neke viestrukosti u jednu cjelinu pri emu su svi "dijelovi" te cjeline ralanjeni tako da su
razdvojeni jedan od drugoga, ali su istodobno ipak meusobno povezani pa djeluju kao
cjelina.

18
cjelina (gr. holon; lat. totum), jedno sastavljeno iz mnonoga (njegovih dijelova) koje
se ne nagomilavaju na sluajan nain, nego se pokazuju iznutra povezanima te odvojenima
od drugoga; jedno, zamjedbom i iskustvom dano, pojedinano bie kao i njegova osjetilno
zamjedbena slika.

19
definicija (lat. definire, omeiti), odreenje nekoga pojma, a time i stvari koje se njime
misli, navoenjem svih nunih oznaka kao i jednoga nadilazeega znaenjskoga polja, iz
kojega ta obiljeja izdvajaju pojam, dotino, stvar.

17
definirati kao nauavanje, znanstvenu kolu (npr. filozofska kola) odreena
kao statiki dio neke znanstvene discipline.

Znanstvena doktrina ili nauk je organizirani skup stavova, metoda, tehnika
20

i naina miljenja na kojem je utemeljen neki pravac u znanosti ili neka
znanstvena kola.

Obiljeje dinaminosti ili statinosti u ovoj analizi treba uzeti uvjetno. Oito
je da je u samoj sutini znanosti dinaminost utemeljena u procesu potrage
za znanjem a posebno u stalnoj provjeri znanstvenih rezultata. Znaajka
definiranosti znanstvenih metoda te selekcije i prihvaanja steenih znanja
prihvaenih kao istinitih s definiranom pouzdanou ini znanstvenu
disciplinu manje promjenljivom i time manje dinaminom usporeujui je
sa sveukupnom stalno samoprovjeravanom i samoispitivanom znanou.
Potreba da se odreeno znanstveno podruje definira tako da ima znaajke
znanstvene discipline ili pojedinane znanosti, da se odredi, uredi

20
tehnika (gr. techne, struno znanje, umijee, vjetina, zanat; na latinski prevedeno kao
ars, umjee). Pod tehnikom se openito shvaa cjelokupnost pravilnih svjesnih postupaka te
cjelokupnost instrumentalnih i energetskih sredstava kojima se iz prirodnih tvari proizvode
svrsishodni predmeti za podmirivanje ljudskih ivotnih potreba. Pojavni oblik tehnike kao i
njezina ivotno-praktina vanost duboko se mijenjaju u povijesti zajedno s ovjekovim
razumijevanjem svijeta i samoga sebe. U antici (primjerice, kod Aristotela) techne znai
upuenost ovjeka u proizvoenje i u primjenu orua i potronih dobara. Techne je, prema
tomu, u uskoj svezi s umjetniko-strukovnim stvaranjem (poiesis) pa je ona na taj nain, uz
etiko-politiki, i djelatni nain znanja (praxis) te uz isti, misaono-motrei nain znanja
(theoria) zasebna vrsta znanja kojom se ovjek, kao umom obdareno ivo bie,
stvaralaki izgrauje u svijetu. Tako antika tehnika samu sebe shvaa u najirem smislu
kao "umjetnost" sa svim svojim umjetnim oruem i djelima za razliku od "prirode" (physis)
kao cjelokupnosti stvari koje su nastale "same od sebe". Razvoj prirodnih znanosti koje
postupaju na matematiki egzaktan nain, a u kojima se priroda skicira kao mehanizam koji
se moe procijeniti (Descartes), vodi ponajprije do moderne strojne tehnike, potom, do
iznaaa automata koji upravljaju sami sobom, do iznaaa umjetnih sirovina te, konano,
do raznovrsnih novih oblika dobivanja energije (para, elektrina i atomska energija).
Znanstveno utemeljenje, tehnika konstrukcija i gospodarsko-industrijska proizvodnja
udruuju se u sklop tehnikoga svijeta, koji zadire u sva podruja drutveno-kulturnoga
ivota te koji svojim modelom svrhovito-racionalnoga operiranja proimlje i miljenje i
djelovanje. Filozofija tehnike koja se oblikovala koncem 19. st. u bioloko-antropolokome
smislu tehniku shvaa openito kao "organsku projekciju" (E. Kapp) i kao produavanje ili
kao nadomjetanje organa.

18
(kolokvijalno reeno, u svojim metodama i tehnikama zaokrui i
operacionalizira
21
) temelji se na tenji znanstvenoga podruja, prema
koncentraciji i usmjeravanju istraivanja prema cilju, (radi postizanja
potrebne dubine istraivanja, a time i ostvarivanje oekivane istinitosti
rezultata, istraivanja) s, danas sve eom, namjerom da se postignu, u
poslovnoj praksi
22
, upotrebljivi rezultati znanstvenog istraivanja.

Potrebu postizanja dovoljne dubine istraivanja i posebno tenja da se
postignu praktino upotrebljivi rezultati znanstvenih istraivanja, dovela je
do znaajne segmentacije cjelokupne znanosti, pojave velikog broja
znanstvenih disciplina te do pojave pojedinanih rezultata znanstvenih
istraivanja koji mogu biti bitni i znaajni za ogranienu primjenu, ali mogu
ponekad biti sasvim irelevantni u odnosu na sveukupnu znanost, iako bi
svako novo znanje, uzimajui u obzir uvijek provjerljivost znanja i njegovu
relaciju sa sveukupnim znanjem, mogli smatrati doprinosom znanosti.
Proces fragmentacije i segmentacije sveukupne znanosti, ili bolje reeno
fragmentacije predmeta znanstvenog istraivanja fenomena
23
prirode,
rezultirao je pojavom brojnih znanstvenih disciplina koje su razvile
specijalizirane metode, doktrine, kole istraivanja, poglede na predmet

21
operacionalizam (lat. operari, raditi, aktivirati se), pravac u teoriji znanosti koji potjee
od P. W. Bridgemana, a po kojemu se fizikalni pojmovi definiraju kroz odgovarajue
eksperimentalne operacije i operacije mjerenja. Operacionalizam je izvan fizike prevladao i
u empirijskoj psihologiji. S toga je gledita P. Lorenzen razvio operativnu logiku.

22
praksa (od gr. glagola prattein, djelovati, initi), djelovanje, svjesno djelatni ivot. Od
Aristotela potjee podjela znanosti na teorijske (promatrajue), praktine (one koje su
usmjerene na djelovanje) i poietske (one koje se odnose na stvaralatvo). Daljnja podjela
praktinoga znanja na phronesis (uvid, razmatranje), oikonomia ((kuno) gospodarstvo) te
politika (politiku, najue povezanu s etikom) poblie odreuje djelovanje na koje se misli
pod praksom kao javno (drutveno) djelovanje. Djelomice se i kod samoga Aristotela
poiesis (techne, umijee, stvaralatvo) ubraja u praksu iz ega se onda razvija sve do danas
uobiajeno sueljavanje izmeu teorije i prakse.

23
fenomen (gr. phainomenon, neto to se pokazuje), pojava, danost koja je
posredovana kroz osjetilnu zamjedbu.

19
istraivanja koji poinju gubiti temeljne znaajke znanosti i znanstvene
metode a sve vie postaju orijentirane efikasnom izvravanju strunih
poslova na jednom kvalitetno viem nivou postignutom primjenom
znanstveno-strunih metoda, postupaka i procedura.

Ovakav pristup definiranju znanosti mogao bi definirati stajalite da je samo
onaj heuristiki
24
dio sveukupne znanosti koji je i dalje ostao usmjeren
stjecanju znanstvenog znanja o fenomenima prirode, neovisno o praktinoj
upotrebljivosti steenog znanja, ime je znanost cilj samoj sebi
(entelehija
25
), zapravo izvorna znanost (danas bi u modernoj znanstvenoj
terminologiji tu znanost uvjetno mogli nazvali fundamentalnom znanou),
dok bi cilju
26
(definiranom kao neki praktino upotrebljivi znanstveni
rezultat) usmjerenoj znanosti mogli asocirati naziv primijenjena znanost.
Ovakav stav zapravo je prisutan ve i kod Aristotela.

On je cjelokupnu znanost podijelio na teorijske (promatrajue), praktine
(one koje su usmjerene na djelovanje) i stvaralake (poiesis, techne, koje su
usmjerene na stvaralatvo). Praktine znanosti podijelio je dalje na
analitike (phronesis, uvid, razmatranje), ekonomiju (oikonomia, kuno i
drugo gospodarstvo) i politiku s etikom (politeiai, javno drutveno
djelovanje). Problem pojave rezultata znanstvenog istraivanja koji bi
mogao biti, poslovno ili na drugi nain vrlo interesantan i upotrebljiv, ali
potpuno irelevantan znanosti kao cjelini (pa time i bitno ograniene

24
heuristika (gr. heuriskein, iznai), metoda posebice znanstvenoga pronalaenja i
iznalaenja. Heuristika danas oznaava openito istraivake programe, modele i putove
koji se, bez zajamenih pretpostavaka cilja, mogu ipak ocijeniti plodnima za stjecanje
istine.

25
entelehija (gr. entelehia, neto to u sebi samome ima ispunjenje kao cilj -telos).


26
cilj (gr. telos; lat. finis), esto istoznano ili u srodnome znaenju upotrebljavani
pojam s pojmom "svrha".

20
znanstvene vrijednosti), suvremena znanost nastoji otkloniti podjelom
takvog istraivakog rada na struni i znanstveni, ali i interdisciplinarnim
27

pristupom znanstvenom istraivanju. Ovako definirani odnosi
fundamentalnih i primijenjenih znanstvenih disciplina kao dijelova
sveukupne znanosti, te znanstvenih disciplina i doktrina kao dijelova
znanosti, impliciraju
28
pitanje primjene termina "znanost o znanosti".

Prihvatimo li samu znanost kao predmet znanstvenog istraivanja, nain na
koji moemo pristupiti stjecanju znanja ukljuuje neke definirane metode i
tehnike prikupljanja podataka, opaanja pojava u prirodi, razvijene naine
obrade tako steenih podataka, utvrivanje istinitosti zakljuaka,
ostvarivanje mogunosti ponovljivosti fenomena i provjerljivosti steenih
znanja, oito je da govorimo o posebnoj znanstvenoj disciplini, nauci o
znanosti. Znanstvenu disciplinu koja prouava samu znanost moemo
nazvati Teorija znanosti
29
ili Znanstvena metoda. Kada znanstveno znanje

27
interdisciplinarnost (lat. inter, meu, izmeu; disciplina, znanstveno podruje),
oznauje suradnju vie znanosti razliitih teorijskih temelja te razliitih perspektiva pristupa
zajednikim predmetnim poljima. Nunost interdisciplinarnosti slijedi, kao prvo, iz
pojaanoga specijaliziranja poglavito prirodnih i drutvenih znanosti te iz rastue
nepreglednosti i neprovidnosti njihova svekolikoga odnosa, potom kao drugo, iz
isprepletenosti svih ivotnih podruja, isprepletenosti koja se pojedinano zrcali i u
kompleksnosti stvarnoga djelovanja.

28
implikacija (lat. implicatio, isprepletenost, uvuenost u neto), ukljuenost nekoga
stvarnoga sadraja ili neke misli u neto drugo. Suprotnost eksplikacija, raspletanje.

29
teorija znanosti refleksija i analiza zasad (temeljni pojmovi, naela (aksiomi),
temeljne pretpostavke (nune, doputene i nedoputene pretpostavke)) pri zadobivanju
znanstvenoga znanja (znanost) s obzirom na razliitost odnosa znanosti prema iskustvu te s
obzirom na razliitost njihova shvaanja iskustva (neempirijske znanosti, primjerice,
matematika i empirijske, primjerice, prirodne znanosti). S time je povezano razgraniavanje
i odreivanje njihovih predmetnih podruja i metoda kao i njihovih metodologijskih
slinosti (primjerice, u prirodoznanstvenim kao i u duhovno-znanstvenim disciplinama).
Teorija znanosti postaje filozofijom znanosti u onoj mjeri u kojoj ona znanstveno znanje
promatra u njegovu kontekstu s drugim oblicima znanja.

21
analizira u kontekstu drugih oblika znanja Teorija znanosti postaje
filozofijom
30
znanosti.

Znanost i filozofija Predmet filozofije mijenjao se kroz povijest te nije
mogue nai jedinstvenu definiciju filozofije s kojom bi se, veina, ako ve
ne i svi filozofi suglasili. Filozofi su razliito odreivali predmet i pojavu
filozofije. Ipak, mogue je, u nekoliko definicija odrediti, dovoljno
openito, filozofiju kao nazor o svijetu, kao miljenje o bitku, svijetu i istini.
Filozofija gradi sliku svijeta kao izraz nastojanja uma i miljenja da spozna
cjelinu, odnosno ono najopenitije, da stekne ope znanje o cjelini onoga to
jest, fokusira se na ovjeka, na pitanja o razlozima i svrhama njegovog
postojanja, na pitanja o smislu ivota, na pitanja o temeljnim vrijednostima
koje odreuju ljudsko djelovanje. Filozofija traga za smislom, kao ivotna
mudrost ona je ocjena ivota i voditeljica ivota. Filozofija i znanost idu, u
principu, zajedno iz vie razloga. I filozofija i znanost imaju isti psiholoki
korijen, znanosti, u smislu znanstvenih disciplina povijesno su nastale
odvajanjem podruja znanja od filozofije, filozofija kao potraga za smislom
i danas je neophodna za razvoj znanosti usmjeravajui taj razvoj i dajui mu
smisao. Zajedniki psiholoki korijen filozofije i znanosti je u ljudskoj
znatielji koja predstavlja odraz potrebe za stjecanjem znanja, za znanjem,
znatielja je trajan pokreta koji potie nove ideje, aktivnosti, razmiljanja i
postupke.

U najranijoj fazi razvoja ljudske misli javilo se svojevrsno jedinstvo svih
vrsta drutvene svijesti u okvirima poetnih religija. One su sadravale,
osim religiozno fantastinih predodbi o svijetu, i cjelokupnu filozofiju i sva
znanja to su ih stari narodi imali o prirodi koja ih okruuje. U vrijeme

30
filozofija (gr. philosophia, mudroslovlje), doslovno znaenje "ljubav prema mudrosti"
dolazi od grke rijei philos, prijatelj i sophia, mudrost svjetovnog mudraca (sophos,
mudrac; kao primjerice "sedam mudraca" ili pak mudrost znalca (sophistes)).

22
jonskih filozofa (Tales, Anaksimen 7. - 6. stoljee p.n.e.) filozofija naputa
okvire religije i poinju se javljati cjelovita filozofska shvaanja i sustavi.
Od doba aleksandrijske kole (4. 3. stoljee p.n.e.) dolazi do odvajanja
prirodnih znanosti (matematike, astronomija, fizika) od filozofije. Proces
odvajanja nastavljen je formiranjem posebnih znanosti, znanstvenih
disciplina, a poglavito podjelom na prirodne i drutvene znanosti u 18.
stoljeu.

U suvremenim znanostima, znanstvenim disciplinama, povezanost znanosti
i filozofije ini se, i prihvaena je, loginom u okviru drutvenih i
humanistikih znanosti, dok se u prirodnim znanostima ee otklanja
znanost od filozofije pri emu se odmah pojavljuje problem smisla, etinosti
i znanstvenosti prirodoznanstvenih istraivanja. Pitanje smisla u
znanstvenom istraivanju posebno do izraaja dolazi u situaciji ubrzane
fragmentacije znanosti (pojavom sve veeg broja znanstvenih disciplina,
danas ve nekoliko tisua vie ili manje samostalnih znanstvenih disciplina)
te problemom relacije rezultata znanstvenih istraivanja i njihove
relevantnosti sa cjelinom znanja. Problem fragmentiranosti znanosti svoje
parcijalno rjeenje nalazi u razliitim interdisciplinarnim znanostima, ali
nikakva interdisciplinarnost (ma kako sloena i cjelovita moe biti) ne moe
ostvariti smislenu sintezu cjelokupne znanosti, kao nove kvalitete znanosti,
osim filozofije koja se bavi sintezom znanja u cjelini.

Filozofijska sinteza, kao svoj predmet, daje odgovor na pitanje na kakav
nain je ono, ime se u pojedinim znanstvenim disciplinama ili
interdisciplinarnim istraivanjima bavimo, dio cjeline. Svim posebnim
znanostima filozofija daje ope metode znanstvene spoznaje, pokazuje
pristup istraivanju pojava i daje opu teoriju spoznaje pojava. Pojedinane
znanstvene discipline filozofiji daju potrebnu osnovu znanja za filozofijske
generalizacije, za odreivanje metoda u teoriji spoznaje. Filozofija se tako
23
bavi problemima koji mogu nastati ili koji nastaju razvojem znanosti pri
emu je u suvremenom svijetu posebno akutan problem znanstvene etike,
bioetike i etike znanstvenih istraivanja. Odnos filozofije i znanosti moe se
nai ve kod Platona koji je filozofa nazvao sinoptikusom, onim koji stvara
sveobuhvatni pogled, iz ega se javlja, prema Platonu, cilj filozofije da
pokae svijet kao cjelinu, smisao ljudskoga postojanja i djelovanja te
definira ope zakone koji djeluju u svim oblicima miljenja.

Da bi definirali relaciju znanosti i filozofije potrebno je ukazati na temeljne
granice znanosti kao izraz onoga to znanost nije i ne moe biti ako zadri
kao temeljni uvjet stjecanje znanja primjenom znanstvene metode.

Znanstvena spoznaja nije spoznaja bitka niti cjeline, ona je
partikularna i usmjerena na predmet znanstvene spoznaje
primjenom elemenata znanstvene metode.

Znanstvena spoznaja ne moe odrediti ciljeve ivota i ne postavlja
nikakve sustave vrijednosti.

Znanost i rezultati znanstvenih istraivanja ne mogu dati odgovore
na pitanja o vlastitom smislu. O znanosti i filozofiji K. Jaspers
navodi: "Tko je u znanosti traio osnovu svog ivota, snisao svojih
postupaka, sam bitak, morao se razoarati."

Osim onoga to odvaja znanost od filozofije mogue je nai, i objektivno
postoji, i sadraj koji integrira znanost i filozofiju, ne kao cjelinu, ve kao
komplementarna podruja ljudske djelatnosti, ili u terminima teorije
sustava, u funkciji sinergijski povezanih cjelina. Jasnoa filozofije temelj je
za postojanje i jasnou znanosti. Bez filozofije znanost ne moe odrediti
svoj sveukupni smisao. Pojedinane znanosti i znanstvene discipline
24
istraivanjem daju i injenino znanje o pojavama, i tek se tako moe stei
jasno znanje (u odreenom vremenu i s nekom pouzdanou) dajui time
filozofiji relaciju izmeu opeg i cjeline kojom se ona bavi i posebnih
znanja o posebnome ime se bavi znanost.

Filozofsko miljenje nuno mora prihvatiti znanstveni nain miljenja kao
sredstvo razlikovanja spoznaje sa spoznajom o putu koji je do spoznaje
doveo i spoznaje sa spoznajom o granicama u kojima ona vrijedi, kao
neto to se nuno zna.

25












POVIJESNI RAZVOJ ZNANOSTI

Poetke znanosti ne nalazimo opisane u spisima starih civilizacija. Ipak,
znanost je vjerojatno zapoela neposrednim osjetilnim iskustvom i dola do
svjesne spoznaje prirode i aktivnog odnosa prema stvarnosti, to znai
promatrati, uopavati, spoznati stvarnost i mijenjati je. Ve i u prvim
poetcima shvaanja javljaju se prve primitivne pretpostavke, prve hipoteze,
prve primitivne (?) analize i zakljuivanje. Iako primitivne one ipak znae
poetak sustavnog razmiljanja pa time i stjecanja znanja, znanosti. Razvoj
znanosti najbolje je vidljiv iz usporedbe doprinosa znanosti razliitih
perioda ljudske povijesti o kojoj imamo relevantnih podataka. Pokazuje se
da razvoj znanosti nikako nije ravnomjeran, niti se napredak znanosti moe
opisati na nain da obuhvati cjelokupnu povijest. Znanost se razvijala
skokovito, diskontinuirano, kroz znanstvene revolucije koje su se temeljile
na svojim paradigmama i time donosile izmjene postojeih paradigmi
31
.

31
paradigma (gr. paradeigma, uzor, uzorak). Paradigma je pojam koji je prema
polazitima G. Ch. Lichtenberga, a osobito prema kasnoj Wittgensteinovoj filozofiji u
znanstvenu povijest uveo T. S. Kuhn. Taj pojam kae: a) znanost je uvijek voena
26

Znanost antike
Astronomija Sumerska, egipatska, kineska i grka promatranja i prorauni,
prvi su sustavno prikupljani temelji najstarije prirodne znanosti,
astronomije. Astronomija se razvila iz praktinih potreba, ureenje
kalendara, odreivanje tonog vremena, tonog poloaja, orijentacija pri
putovanju. Poetci istraivanja astronomije pripadaju najstarijim narodima
Mezopotamije. U Babilonu, Babilonski toranj, Zikkurat (zigurat) postavljeni
su temelji znanstvene astronomije. Dan kao jedinicu vremena nametnula je
priroda sama, promatranjem kretanja mjeseca odreena je vremenska
jedinica od jednog mjeseca (vremenski razmak od jednog punog mjeseca do
drugog), promatranjem je zakljueno da dvanaest ovakvih mjeseci ini
jednu godinu. Vjerojatno bogati kineski astronomski rezultati (anali seu do
2857. p.n.e.
32
) ostali su nedostupni zbog spaljivanja znanstvenih
dokumenata na zapovijed cara Cin Chi Hong Tia (221. p.n.e.). Antiki Grci
sustavno su prouavali svemir. Tales iz Mileta, geometar i astronom, (624
547. godine p.n.e.), predstavlja poetak filozofskog promatranja prirode,
poetak spoznaje opeg u prirodi. Prvi je izraunao i predvidio pomrinu
Sunca 585 godine p.n.e. Prema neprovjerenoj tradiciji Pitagora (oko 580.
500. godine p.n.e.) je prvi tvrdio da je zemlja okrugla, dok je Aristotel
(384.322. godine p.n.e.) za to pruio uvjerljiv dokaz. Heraklid Pontski (oko
350. godine p.n.e.) nasluivao je da se Zemlja okree oko svoje osi. Aristarh
(280. godine p.n.e.) je bio uvjeren da je Sunce vee od Zemlje. Razvio je
teoriju o Suncu kao sreditu oko kojeg se kreu nebeska tijela. Pronaao je i
metodu za izraunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Hiparh (3.
stoljee p.n.e.) se smatra ocem astronomije. Uoio je pojavu ekvinocija,

dotinom temeljnom predodbom njezina podruja predmeta, b) otkrie pojava koje se ne
uklapaju u tu sliku (anomalije) iznuuje stvaranje jedne nove paradigme, c) povijest
znanosti ne protjee kontinuirano, nego diskontinuirano kroz "znanstvene revolucije"
("izmjena paradigmi").

32
p.n.e. prije nove ere, prije Krista, BC
27
izradio je veliki katalog neba s 850 zvijezda. Uenik Aleksandrijske kole,
Eratosten, izmjerio je opseg Zemlje, a Ptolomej (2. stoljee p.n.e.) je skupio
sve dotadanje astronomsko znanje u svojoj uvenoj knjizi Almagest.

Matematika Prve zaetke matematike nalazimo u brojenju, pojmu prirodnog
broja, stvaranju naziva i znakova za brojenje i elementarnom raunanju s
tako odreenim brojevima. Babilonija je mjesto poetaka matematike te je
razvijen heksagezimalni sustav. Brojevi to ih nazivamo arapskim
upotrebljavali su se u Indiji ve oko 2500 godine p.n.e.i bili su u upotrebi u
trgovini i poreznom sustavu, za viu matematiku i astronomiju, a
omoguavali su raunanje prema decimalnom (dekadskom) sustavu.
Geometrija kao sustav ima korijen u premjeravanju zemljita koje su
obavljali stari Egipani poslije redovnih godinjih poplava Nila. Prva
matematika znanja bila su u funkciji svakodnevne prakse.

Od Grka i potjee naziv geometrija (gea zemlja i metrein mjeriti). Oni su
matematiku razvili kao znanost. Pitagora (oko 580.500. godine p.n.e.)
primjenjuje logiku u geometriji (Pitagorin teorem). Pitagora i pitagorejci
uveli su broj kao sutinu svega to postoji. Matematika koju je osnovao
imala je strogo znanstvene temelje. Ljudsko tijelo je uzeto kao izraz
harmonije te je na osnovi te misli kipar Poliklet iz Arga pokuao sastaviti
kanon o proporcijama ljudskog tijela. Pitagorejci su poznavali i
matematiku podlogu glazbe. Platon (427.347. godine p.n.e.) se bavio
prouavanjem logikih zakona geometrije. Znanost o proporcijama razvio je
Eudokso. Demokrit je, polazei od svog atomizma, postavio metodu
ekshaustije koju je dalje razvio Arhimed rijeivi s pomou nje itav niz
problema koji se danas rjeavaju integralnim raunom. Najvii su usponi u
razvitku grke matematike radovi Euklida, Arhimeda i Apolonija iz Perga.

28
Euklid (330.275. godine p.n.e.) je napisao djelo "Elementi matematike".
To je njegovo najvee djelo i ujedno najvee matematiko-geometrijsko
djelo starog vijeka, napisano u trinaest knjiga. Arhimed iz Sirakuze (287.
212. godine p.n.e.) usavrio je mjerenje kugle, valjka i stoca. Metodom
aproksimacije odredio je broj . Apolonije iz Perga (262.190. godine
p.n.e.) poznat je po teoriji presjeka stoca. Eratosten (275.194. godine
p.n.e.) je otkrio Eratostenovo sito koje je bilo jedini nain odreivanja prim-
brojeva u tijeku dvaju slijedeih tisuljea, izraunao je opseg Zemlje s
iznenaujuom tonou, izmjerio je meridijan, priblino tono odredio je
nagib, enklitiku zemaljske osi prema ekvatoru, i po tome duinu dana.
Eratosten, Heron i Ptolomej i Diofant iz Aleksandrije posljednji su veliki
grki matematiari. Ptolomej (2. stoljee p.n.e.) upotrebljava stupnjeve i
minute pri mjerenju, razvio je sfernu trigonometriju i teoriju da je Zemlja
sredite svemira (geocentrizam). Izraunao je vrijednost broja . Heron (1.
stoljee p.n.e.) je dao formulu za odreivanje povrine trokuta kada su
poznate sve tri stranice. Diofant (oko 250. godine p.n.e.) iz Aleksandrije,
zapravo je jedini grki algebriar. On je rjeavao jednadbe prvog, drugog i
treeg stupnja i nejednadbe.

Fizika Tenju za spoznajom, za znanjem neovisno o praktinim potrebama,
od ega i na koji nain je izgraen ovaj svijet predstavlja temeljno pitanje
koje su postavljali stari Grci. Poeli su razmiljati o sastavu materije.
Empedoklo (450. godine p.n.e.) smatra da postoje etiri prva elementa:
zemlja, voda, zrak i vatra. Leukip (oko 450. godine p.n.e.) i Demokrit (oko
460.370. godine p.n.e.) razvili su dalje ovo shvaanje i dali su svijetu
teoriju atoma. Zanimalo ih je da li materija, ako se postepeno sve dalje
dijeli, zadrava svoja karakteristina svojstva. Prema Demokritu, atomi su
mnogobrojni po obimu i obliku, ali su jedinstveni po supstituciji. Leukip i
Demokrit su bili skloniji spekulaciji nego promatranju. Zato je Aristotel
(oko 340. godine p.n.e.), koji je polazio od drugih spekulacijom stvorenih
29
ideja, uspio atomsku teoriju kritikom potisnuti u pozadinu. Arhimed (287.
212. godine p.n.e.) postavio je prve egzaktne zakone, temeljene na iskustvu
i provjerene eksperimentom. Njegov egzaktan pristup formulaciji i provjeri
injenica eksperimentom imao je veliki utjecaj na fiziare renesanse.

Biologija i medicina Biologija je jedinstvena znanost kat'oxochen o ivotu i
ivim biima (prema grkom ho bios - ivot). Biologija istrauje razliite
oblike i pojave ivota, uvjeta i zakona ivota po kojima se ivot zbiva i tee
kao i uzroke koje ivot uvjetuje u uzrokuje. Poetci medicine vezani su iz
prve bioloke spoznaje to ih je ovjek stjecao kod klanja ivotinja i
balzamiranja ljudi. Tako je medicina, s jedne strane, imala svoj izvor u
iskustvu, a s druge strane u magiji. Oko 500. godine p.n.e. Alkmeon iz
Krotona prvi je opisao optiki ivac i Eustahijevu cijev. Najznamenitiji
grki lijenik, otac medicine, bio je Hipokrat (470.377. godine p.n.e.). U
svojim djelima on prekida s mitologijom, unosi u medicinu etike kriterije,
izvrsno opisuje bolesti i smatra da su one prouzrokovane neskladom omjera
tjelesnih sokova.

Oko 300. god. p.n.e. poela je rad anatomska kola pod Herofilom i
njegovim uenikom Erasistratom. Aristotel (384.322. godine p.n.e.)
ostavio je tone i raznovrsne opise oko 500 ivotinja i postavio prvu
znanstvenu sistematizaciju, razvrstavi sve ive organizme u "uzlazni red".
On je unutar prirodne znanosti (Physike akroasis) osnovao nauku o
ivotinjama (Perita zoa historiai), znanost o ivotinjama (zoologiju).
Aristotel je ostao nenadmaen u bogatstvu opaanog gradiva sve do 16.
stoljea, u sistematskoj obradi sve do Carla von Linnea, a do naih dana
jedva nadmaiv s obzirom na filozofsku osnovu principa biologije, jer u
istoj potpunosti nikad poslije nije tako provedena namjera prikazati
biologiju kao dio sveukupne znanosti o ivotu.

30
Voenje Aristotelove kole u Ateni nastavio je njegov uenik Teofrast
(372.288. godine p.n.e.). On se smatra utemeljiteljem znanstvene botanike.
Napisao je Povijest bilja (Peri phyton istorias). Teofrast je uveo i
diferencijalnu dijagnozu, razlikovanje razliitih vrsta (species) istog roda
pomou kljua botanikog odreenja. Vidovita nasluivanja o porijeklu
ivota i o promjenljivosti ivih bia nalazimo u rimskog pjesnika Lukrecija
(96. 55. godine p.n.e.). Anatomija starog vijeka dostigla je vrhunac pod
Galenom (129. 200. godine), grkim lijenikom koji je radio u Rimu. Tek
u 16. stoljeu Andreas Vesalius (1514. 1564.) je dokazao neispravnost
galenske anatomije.

Politika Po svemu sudei najstarija drutvena znanost, znanost o pojavama
koje se odnose na zajedniku djelatnost ljudi, bila je politika. Grci politiku
temeljito prouavaju. Osobito se bave pitanjima vezanim uz grad, dravu
(polis). Sofisti su bili prvi profesionalci u pouavanju, pravi prosvjetitelji
Grke. Oni su prvi pouavali u politikim znanjima. Najugledniji je sofist
bio Protagora (481.411. godine p.n.e.), zatim Gorgija (483.375. godine
p.n.e.). Sofisti su svoje uenike pouavali kako se s najveim utjecajem
moe djelovati na poslove u dravi. Najznaajnija djela iz podruja politike
su Platonova Politeiai (Drava) i Nomoi (Zakoni), te Aristotelova Politeiai
(Politika). Platon se smatra utemeljiteljem filozofije politike. Dok Platon
postavlja apstraktno pitanje: Koja je najbolja drava?, Aristotel (384. 322.
godine p.n.e.) sa svojim suradnicima sakuplja dravna ureenja 158 malih
grih dravica da bi ih mogao povijesno-usporedno promatrati i istraivati.
ovjek je po prirodi "politiko bie" (zoon politikon, bie zajednice,
drutveno bie), te svoju bit moe ozbiljiti tek u politikoj zajednici ili
dravi.

Ekonomija Grci analiziraju ekonomske pojave. Meutim, ekonomska
raspravljanja imala su kod Grka manju vanost neko politika. I upravljanje
31
domainstvom oni su smatrali vanim, ali se Grcima uvijek inilo da su
poslovi stjecanja poslovi koji stoje na niem stupnju vrijednosti nego
politika. Prvo znaajno pisano djelo iz podruja ekonomije je uputa kako
treba upravljati kuom. To se djelo zove Erga kai hemerai (Poslovi i dani), a
napisao ga je grki mudrac Hezoid iz Askre. Ksenofont (oko 430.354.
godine p.n.e.) napisao je djelo "Oikonomikos" u kojem naglaava prednost
podjele rada u gospodarstvu te smatra da je poljoprivreda majka i
hraniteljica umjetnosti, zanemaruje zanate, raspravlja o utjecaju ponude i
potranje i o zakonitostima opadanja prinosa.

Platon (427.347. godine p.n.e.) raspravlja o ulozi novca kao sredstva
zajednike zamjene meusobno nemjerljivih roba, pravila monetarne
politike, nesklonost prema upotrebi zlata i srebra i stava da je vrijednost
novca neovisna o materijalu od kojeg je napravljen. Aristotel razlikuje
prometnu od uporabne vrijednosti, novac kao prometno sredstvo od novca
kao blaga. Razmatra i sluaj monopola koji je definirao kao trni poloaj
jednog prodavaa i osuuje ga kao "nepravednog". Grci su mijeali zaetke
ekonomske analize sa svojom opom filozofijom drave i drutva i rijetko
su tretirali ekonomske teme same za sebe. To moda objanjava injenicu
da je njihovo dostignue u tom podruju skromnije u odnosu na druga
podruja.

Povijest Smisao za prouavanje povijesti imali su istoni narodi. Hebreji sa
svojom poznatom Biblijom. Biblijske knjige pisali su razni autori vie od
tisuu godina (13. stoljee 2. stoljee p.n.e.). U njima su, uz izraze
umjetnikog nadahnua, nali mjesta povijesni elementi, narodna tradicija,
legende i mitovi. Cilj Biblije, koja pripada meu najvea dostignua
literature uope, je religiozna i moralna pouka. Ukljuujui sve izvjetaje
koje sadri, Biblija eli objasniti stanje ljudskog roda i u prehistorijskom
razdoblju. Menetho, helenizirani Egipanin, u treem stoljeu prije nae ere
32
sastavio je opiran prikaz slijeda svih faraona (kronologija). U istom
stoljeu je Bersos, na temelju raspoloivih zapisa, pokuao pisati povijest
Babilona.

Grci poinju povijest pisati na kritiniji nain nego je ona pisana do tada.
Herodot (484.425. godine p.n.e.) je borbu Grka (Helena) s barbarima
opisao na temelju onoga to je vidio i uo. On je, dajui pregled svijeta u
kojem su se vodili perzijski ratovi, naroda koji su ih vodili, njihovih
tradicija, politikih i drutvenih ideja, pruio nainom pripovijedanja
velebno umjetniko djelo, a irinom njegova zahvata i istinitou dao je
nauni prinos od neprocjenjive vrijednosti za socijalne historiare,
antropologe i humaniste. U svojoj Historiai (Povijest) opisao je uz mnogo
zemljopisnih podataka, povijest Skitije, Lidije, Perzije, Babilonije i Egipta.

Tukidid (460.396. godine p.n.e.) je najvei grki povjesniar. Napisao je
Povijest peloponeskog rata u osam knjiga koja je ostala nedovrena, a
prikazuje dogaaje do 411. godine p.n.e. U njoj postupa strogo kronoloki,
dijelei je tono po godinama, grupirajui grau i precizno opisujui
vojnika kretanja. Napisao je prvu kritiku povijest kojom eli itatelja, ne
samo zabaviti, ve i pouiti. Ksenofont (oko 430.354. godine p.n.e.), kao
povjesniar, nema onog zahvata politikih dogaaja, politike i narodnih
reakcija kao Tukidid. Njegovo djelo Hellenika (Helenska povijest) je na
neki nain nastavak Tukididove Povijesti peloponeskog rata do 362. god.
BC. Polibije (200. 120. godine p.n.e.) je grki pragmatiki povjesniar.
Napisao je Povijest svijeta (zapravo Povijest rimske drave) od 226. do 146.
godine p.n.e.. Istaknuti povjesniar iz rimskog doba je Livije (59.17.
godine p.n.e.).

Pravo Najstarije shvaanje porijekla prava je teokratsko. Babilonski kralj
Hamurabi prima svoje pisane zakone od boga Sunca, Mojsije ih prima od
33
Jehove, Minos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona. I Sokrat je u
bogovima gledao tvorce zakona. No, ve njegovi uenici Platon i Aristotel
znaju da su zakoni pravo i djelo ljudi, a ne bogova. Mnoga Platonova
rjeenja nadilaze okvire i mogunosti onoga vremena te predstavljaju ciljeve
od kojih mnogi ni do danas nisu ostvareni. Stroga zakonitost kao obrana od
zloupotrebe vlasti, ostvarenje pravednosti, obavljanje funkcija na temelju
sposobnosti, jednaki uvjeti i zajedniki odgoj djece, potpuna ravnopravnost
ena, ograniavanje krajnosti bogatstva i siromatva. Aristotelovo djelo
Politeiai sadravalo je 158 ustava za 158 drava, a meu njima i Atenski
ustav. On umjesto boanstva uvodi "prirodu" kao stvaralaki imbenik
prava. Pravi zamah pravo postie u Rimljana kod kojih je ono postalo
najvanijom drutvenom znanosti. Kod njih pravo vie vrijedi od politike i
filozofije, te je rimsko pravo primjer jednog sveobuhvatnoga pravnog
sustava.

Znanost starog vijeka
Poslije propasti helenistike kulture, znanstvene tekovine ipak nisu bile
posve izgubljene. Arapi su sauvali odreeni broj djela iz aleksandrijske
Biblioteke. Arapi povezuju grku i indijsku kulturu. Od Indijaca su preuzeli
brojeve. Indoeuropski narodi preuzeli su, pak, njihove brojeve, koji su danas
poznati pod nazivom "arapske brojke" (0, 1, ..., 9). Razvija se i alkemija,
koja predstavlja preteu moderne kemije. Najpoznatiji alkemist je bio Jabir
(oko 750. godine) koji je otkrio vie kemijskih reakcija i spojeva. Poznat je i
lijenik i filozof Avicenna (Ibn Sina Abu Ali) (980. 1037. godine). Zastoj
u razvoju znanstvene misli opaa se od pada Rima pa sve do Renesanse. U
10. stoljeu otvaraju se prve kole, a u 12. stoljeu sveuilita, to je vezano
uz aktivnost Crkve, odnosno uz teologiju i filozofiju. Jedna od najpoznatijih
pravnih kola bila je kola u Bologni, osnovana 1088. godine. Jedna od
najpoznatijih medicinskih kola je kola u talijanskom gradu Salernu, uz nju
se razvila i medicinska kola u Montpellieru.
34

Prvo sveuilite osnovano je u Bologni. Padova ima sveuilite od 1220.
godine. Od iste godine ujedinjene su sve parike kole u jednu koja se zvala
Universite. Sveuilite u Oxfordu osnovano je 1167. godine. Ve je 892.
godine Alfred Veliki osnovao u Oxfordu kolegij koji je nosio njegovo ime i
u njemu visoku kolu. Zatim se osnivaju sveuilita ovim redom: Napulj
1224. godine, Toulouse (1229. godine, od pape potvreno 1233.),
Salamanka (1243.), Siena (1246.), Lisabon (1290.), Rim (1303.), Sevilla
(1346.), Prag (1347.), Krakov (1346.), Be (1365.). U Cambridgeu je kralj
Henrik III. 1231. godine osnovao "studium generale" po europskom uzoru.
Papa Ivan XXII. potvrdio ga je bulom 1318. godine Ve u Ateni i u
Aleksandriji postojale su kole. U Aleksandriji je kao kola radio Muzej.

U islamskom svijetu su bile medrese u kojima se osim vjerske obuke
izuavala i filozofija. Prva medresa osnovana je 1065. godine u Bagdadu
pod imenom Medresa Nizamiya. 1227. godine organizirana je i najslavnija
bagdadska kola Medresa Mustansiriya. Srednjovjekovna sveuilita imala
su znaajnu ulogu u drutvenom, znanstvenom i politikom ivotu. Sloboda
nauavanja kretala se u granicama ideologije katolike crkve, ipak su se
pojavile mnoge slobodoumne ideje i otkria. Relativno mnogo su se
prouavala Aristotelova djela. Glavni predstavnik aristotelizma u kranskoj
filozofiji bio je Toma Akvinski (1226.1274.). On je dokazivao da nema
sukoba izmeu znanosti i religiozne misli (skolastika
33
). Preko ovog
jedinstvenog sustava vladala je skolastika europskim miljenjem. Duns
Scotus (1265.1308.), kotski teolog i filozof, franjevac, u mnogim
filozofskim gledanjima protivnik je Tome Akvinskoga.

33
skolastika (gr. schole, kola; lat. scolasticus, uenjak), oznaka za filozofski i teoloki
nain pouavanja koji je oblikovan u srednjovjekovnim kolama, potom, oznaka za nain
razmiljanja koji je umnogome se orijentirajui prema Aristotelu grko antiko
miljenje proslijedio u novi vijek.

35

Znanost renesanse
Poetak velikih promjena u nainu prouavanja svijeta vezan je za imena:
Leonardo da Vinci (1452.1519.), Kopernik (Nicolaus Copernicus) (1473.
1543.) i Andreas Vesalius (1514.1564.). Leonardo da Vinci je jedinstvena
pojava univerzalnog genija koji je snagom uma i dubinom intucije
rasvijetlio velik kompleks problema i vizionarski ukazao na njihova
rjeenja. On primjenjuje promatranje i eksperiment kod prouavanja.
Kopernik je bio prvi koji je sve pojave u vezi s gibanjem Zemlje sveo na
jedinstven logiki sustav i izgradivi (1543.) nov heliocentriki, potisnuo je
Ptolomejev sustav. Vesalius je revolucionirao medicinska gledita
ispravljajui mnoge Galenove pogreke. Jedna od najznaajnijih osoba toga
doba bio je Erazmo Roterdamski (1466.1536.). Isticao se na svim
podrujima znanosti. Giordano Bruno (1548.1600.) predstavlja jednu od
najsvjetlijih linosti na elu povorke smionih duhova pri gaenju drutvene i
moralne statike dugotrajnog feudalnog razdoblja.

Znanost novog vijeka i moderna znanost
Temeljna filozofska i znanstvena misao utemeljena je u to vrijeme na dvama
shvaanjima svijeta. Jedno je empirizam, a drugo racionalizam. Prema
empirizmu iskustvo odreuje smjer filozofske misli. Istrauju se nove
metode analize iskustva, eksperiment je najvanija metoda (G. Galilei, J.
Locke, G. Berkeley, F. Bacon, D. Hume). Galileo Gallilei (1564-1642.)
uvodi eksperimentalnu metodu i matematiko formuliranje eksperimentom
istraenih zakonitosti; postavlja principe moderne dinamike; potvruje
Kopernikov heliocentrini sustav. Isaac Newton (1642- 1727.) definira
zakon gravitacije, apsolutni i relativni proces i apsolutno vrijeme. Ruer
Bokovi (1711-1887.) bavi se matematikom, astronomijom, geodezijom,
filozofijom, arheologijom, svoju teoriju prirodne filozofije izloio je u djelu
"Philosophiae naturalis theoria". Nagli razvoj fizike izmeu ostalih donose
36
radovi G. Stokesa 81819.-1898., J. B. L Foulcaota 1819.-1868, R. W.
Bunsena (1811.-1898., G. R.. Kirckoffa, J. P. Joulea (1818.-1889.), J. J.
Thomsona (1856.- 1940.), W . C. Roendgena (854-1923.), Thbechqerela
(852-1908.), M. Sclodowska Curie (1867.-1934.), D. I. Mendeljeva (1834.-
1907.), E. L. Rutherforda (1871.-1937.), F. Scoddya (1877. 1965.), N.
Farady (1791.1867.), J. Clark Maxwell (1831.-1879.), M. Planck (1858.-
1947.), N. Bohr (1885. -1962.), A. Einstein (1879.-1955.). Znaajno je za
racionaliste (P. Gassendi, R. Descartes, B. de Spinoza, B. Pascal) da se,
osim svojim filozofskih uvjerenja, istiu i kao prirodoslovci, matematiari,
fiziari, biolozi i fiziolozi. Za povijest znanosti je vana pojava
matematiara i tehniara. U polju biologije djeluju W. Harvey, (1578.-
1657), M. Malpghi, (1628.-1694.), R. Hook (1635.-1703.), A. V.
Leeuwenhoek (1632.-1723.), J. B. Lamarck (1744. 1829.), C. Darwin
(1809.-1882.), T . R. Malthus (1776.-1834.), G. Mendel (1822.- 1884.), T.
H. Morgan (1866. 1945.) U polju kemije R. Boyle (1627.- 1691), J. Black
(1728.-1799.), J. Briestley (1733.-1804.), A. L. Lavoisier (1743.-1794.), J.
Dalton, F. Wohler (1800.-1882.), A. Lebel (1847.-1930.),

Znanost novog vijeka intenzivno se razvija i kako u pogledu broja
znanstvenih istraivanja, rezultata znanstvenih istraivanja novih
znanstvenih disciplina da bi samo nabrajanje svih novih znanstvenih
disciplina bilo neprimjereno ovom tekstu. Primjereno je samo nabrojiti
samo one nove znanstvene discipline koje znaajno obiljeavaju znanost
naeg stoljea kao to su genetika, molekularna biologija, ekologija i zatita
okolia, prometne znanosti, komunikacijske znanosti, kozmologija,
kibernetika, informatika, raunalne znanosti, moderna farmakologija,
moderna medicina, organizacijske znanosti, znanosti upravljanja
(menadment). U 20. stoljeu naglo se razvijaju nove znanosti
antropologija, penologija, sociologija (Saint-Simon, A. Comte, K. Marks, H.
Spenser, V. Roscher, G. Schmoller, V. Sombart, M. Weber, F.
37
Oppenhejmer,), organizacija (F. Hofman, F. V. Tajlor, H. Fajol, M. Weber,
E. Mayo, F. J. Rojer Lizberger), teorija sistema i kibernetika (n. Wiener, L.
von Bertalanffy, A. Rapoport, A. Ackof, V. A. Aschby, C. Bernard),
informatika (sloenica francuskih rijei INFORmation i autoMATIQUE), u
anglosaksonskim zemljama poznata pod nazivom Computer Science.
Razvoj moderne znanosti omoguava da nau civilizaciju moemo nazvati
civilizacijom znanja a drutvo informacijskim drutvom i drutvom ljudskih
prava.
38












ZNANOST O ZNANOSTI

Znanost definiramo kao znanje i metodu za stjecanje pouzdanih znanja.
Proces stjecanja znanja u povijesti zapadne civilizacije nastao je kroz
suprotstavljanje dvaju temeljnih pristupa izvoru znanja o danome
(stvarnosti), empirijskog
34
i racionalnog. Empirijski pristup temelji stjecanje
znanja jedino na osjetilno posredovanom iskustvu, zamjedbi
35
.
Racionalistiki pristup temelji stjecanje znanja na duhu kroz njegovu
realizaciju u miljenju. Ostajui samo na osjetilno posredovanom iskustvu
stvarnosti, bez apstrakcije
36
i spoznajne moi miljenja, a uslijed beskrajne

34
empirija gr. (gr. empeiria), iskustvo.

35
zamjedba (gr. aisthesis; lat. sensatio), proces u kojemu se zbiljsko (bie, predmet)
ovjeku samo pokazuje na osjetilno-zamjedbeni nain u neposrednoj nazonosti, te nain
na koji je to zbiljsko, kao ovo ili ono (ili pak kao neto upitno), poznato. Zamjedba naelno
nije samo puki zbroj osjetilnih doticaja, nego je ona njihovo saimanje u smislenu cjelinu.

36
apstrakcija (lat. abstrahere, odvajati, izdvajati), misaono izdvajanje nekoga
nadpojedinanoga (opega) sadraja stvari iz pojedinanoga bia koje se treba pojmiti. Pri
apstrakciji se pod posebnim vidom izdvajaju vana obiljeja ("bitna", ona koja stvar
presudno odreuju) i saimlju se u pojam (pozitivna apstrakcija: apstrahirati neto), dok se
39
mnoine oblika stvarnosti i postojanja, steena znanja svela bi se na
bezbrojne impresije, utiske, raznolikog stvarno danog u svijesti
37
koja se
moe, otklanjanjem miljenja svesti na neprekidnu rijeku impresija (radi
bolje ilustracije takvu mnoinu impresija moemo zamisliti kao polifonu
glazbu s beskonano
38
mnogo razliitih melodijskih linija koje stalno teku
bez ponavljanja). S druge strane iskljuivo temeljenje procesa stjecanja
znanja samo na duhu i miljenju, kao realizacije duha u sebi samom, moe
stvoriti bezbroj oblika znanja koja se, bez obzira na moguu nepobitnu
logiku
39
utemeljenost, ne mogu provjeriti, pa time ni dokazati ali niti
opovrgnuti, to znai da se pouzdanost takvih znanja ne moe odrediti.
Takvo znanje ne moe biti predmet znanosti ni znanstvenog istraivanja.
Provjera pouzdanosti steenog znanja potekla je od stalno prisutne sumnje u
njegovu istinitost. Potreba stalnog provjeravanja istinitosti znanja i sumnje
40

u njegovu istinitost, potjee od treeg temeljnog pristupa stjecanju znanja,
skeptikog. Skeptiki pristup moemo definirati kao kritiki odvagnuto
ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u miljenju i djelovanju.
Karakteristika provjere pouzdanosti i istinitosti steenog znanja u

druga obiljeja isputaju kao "nebitna" i nepresudna (negativna apstrakcija: apstrahirati od
neega).

37
svijest ponajprije budno prezentno posjedovanje (doivljavanje) jedne stvari (dogaaja
ili predmeta; objektna svijest).

38
beskonanost neogranienost onoga to nije odreeno nikakvim granicama kvanitete
(kolikoe), kvalitete (kakvoe) niti bilo kakvim bitnim sadrajem (usp. apsolutno).
Suprotnost: konanost.

39
logika (gr. logos, misao, govor), openito nauk o miljenju koje se ne shvaa kao
psihiki proces, nego se poima s obzirom na apriornu zakonitost njegovih oblika
povezivanja i misaonih sadraja, po kojoj se ono kao "ispravno" miljenje treba ravnati. 1)
Klasina formalna logika, 2) materijalna ili realna logika, 3) metafizika logika, 4) moderna
formalna (formalizirana, simbolika, matematika) se primjenjuje u temeljnom
matematikom istraivanju, pri provjeri znanstvenih dokaznih postupaka, pri jezinoj
analizi, u informacijskoj teoriji, pri konstrukciji raunalnih i upravljakih postrojenja.

40
sumnja (dvojba?) dovoenje u pitanje neega to je priznato istinitim i vaeim
(valjanim) zbog nedostatnosti razloga za njegovo prihvaanje te zbog manjkave evidencije
stvari.

40
znanstvenu metodu uvodi probleme naina opaanja prirodnih procesa (bilo
izravno u prirodi bilo modeliranjem prirodnih procesa u kontroliranim
uvjetima modeliranje eksperimenta), logine i istinosne utemeljenosti
zakljuaka, analize i sinteze
41
znanja, naine procjene pouzdanosti,
osiguranje dovoljnog stupnja provjerljivosti znanstvenih rezultata,
ponovljivosti analiziranih pojava. Znanstvena metoda, dakle, da bi mogla
omoguiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih
znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodoloka
42
pristupa, tri pogleda na
steena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam
43
,
racionalizam
44
i skepticizam
45
.


41
sinteza (gr. syn, s, skupa; thesis, stavljanje, postavka), openito, uklapanje vie
dijelova u neku cjelinu koja kao nova jedinica ima ire smisleno znaenje negoli puki zbroj
njezinih "dijelova", te koja znatno vie, glede same stvari, prethodno upravlja tim
sklapanjem dijelova.

42
metodologija (gr. methodos, put prema neemu), nauk o metodama. U aristotelovskoj
tradicija metodologija je parcijalno podruje logike. Metodologija se nakon 18. st. istie
kao samostalna disciplina teorije znanstvenih metoda koja je najee naknadno provedena
budui da pojedinane znanosti svoj nain postupanja u istraivanju samostalno oblikuju
prema mjerodavnosti svojih mogunosti i naina pitanja.

43
empirizam (gr. empeiria, iskustvo), openito, u prvome redu spoznajnoteorijski
orijentirani filozofski pravac koji svekoliku spoznaju hoe izvesti iz onoga u osjetilno
posrednovanome iskustvu danoga. Krajnja suprotnost od empirizma je racionalizam po
kojemu se spoznaja moe zadobiti iskljuivo refleksijom miljenja o samome sebi.

44
racionalizam (lat. rationalis, razuman). 1) Racionalizam je u najirem smislu nazor
koji bitni odnos izmeu ovjeka i svijeta utemeljuje na duhu (logos). Kao ispunjenje toga
temeljnog odnosa racionalizam smatra miljenje (nous, intelectus, um) i njegovu
prvorazrednu - ali ne i jedinu vrstu pojmovnu spoznaju (dianoia, ratio, diskurzivni
razum). 2) Racionalizam je filozofski pravac posebice u prosvjetiteljstvu 17. i 18. st., nikao
na tlu novovjekovnoga poimanja ovjeka kao subjekta koji je iskljuivo upuen na samoga
sebe. Razum kao mo spoznavanja koja ne ovisi o iskustvu. 3) Pod racionalizmom se,
konano, shvaa kritiki racionalizam K. Poppera i H. Alberta.

45
skepticizam (gr. skopeo, tono promatrati), openito, nazor prema kojemu uope nije
mogua spoznaja koja bi iskljuivala sumnju ili pak nazor prema kojemu nije mogua
spoznaja odreenih podruja stvarnosti. U zasebnome smislu skepticizam je oznaka za
jednu antiku filozofsku kolu (skeptici) koju je nakon to se ovjek pri djelovanju u
danome sluaju treba zadovoljiti vjerojatnou koja je pritom i nuna i dostatna. Od
sadrajnoga se skepticizma treba razluiti skeptika metoda kao kritiki odvagnuto
ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u miljenju i djelovanju.

41
Empiriki temelj znanstvene metode u znanost uvodi ogranienja znanja i
na njima temeljenih dokaza
46
koji se mogu upotrijebiti u znanosti. Zahtjev
da sva znanja, a time i dokazi, u znanosti moraju imati znaajke
ponovljivosti
47
ime je osigurana i njihova provjerljivost, sva znanja
ograniava na iskustvena
48
, empirika znanja i empirike dokaze, jer samo
empiriki dokazi imaju takve znaajke. U empirike dokaze spada sve ono
to se moe, posredno ili neposredno, vidjeti, uti, opipati, okusiti ili
omirisati, ili posredno izmjeriti te time potvrditi i kvantificirati, odnosno,
posredni ili neposredni zor
49
. Ostali podatci koji se mogu koristiti u drugim
drutvenim aktivnostima, ali ne i u znanosti mogu biti svjedoenja, glasine,
utisci paranormalnih ili spiritualnih dogaaja, emocionalni dogaaji i
njihove refleksije, izrazi nadahnua, boanskih ili nadnaravnih dogaaja.
Pojam empirikog dokaza ponekad se reducira na pojam prirodnog dokaza.
Prirodni dokazi definirani su u naturalizmu
50
kao filozofiji prirode
51
.

46
dokaz (gr. apodeixis; lat. demonstratio), zakljuak koje se iz premisa, koje su priznate
kao istinite, dobiva jedan istiniti zaglavak. Deduktivni dokaz ide od opega prema
pojedinanomu, a induktivni dokaz od pojedinanoga prema opemu. Izravni (neposredni,
direktni) dokaz za svoju valjanost iziskuje posrednu ili neposrednu svedivost na aksiome, a
posredni (indirektni) dokaz pokazuje kako priznavanje neispravnosti jedne reenice kojom
se tvrdi vodi u proturjeja, dakle, ona mora biti ispravljena. Prema stupnju sigurnosti se
treba razluivati izmeu dokaza nedvojbenosti (kao deduktivni dokaz) te dokaza
vjerojatnosti (kao induktivni dokaz).

47
intersubjektivnost (lat. inter, izmeu, meu; subiectum, podmet), oznaka za
(znanstvene) iskaze koje subjekt naelno moe uvidjeti i provjeriti. Tako je
intersubjektivnost istoznana s opom valjanou.

48
iskustvo onaj nain spoznaje koji je ne proizlazi istom iz diskurzivnoga i silogistikoga
miljenja, nego i iz neposrednoga prihvaanja (zrenja, zamjedbe itd.) neega to je dano. Na
temelju te neposrednosti, ako se u njoj neodoljivo osvjedoava sadanjost doivljenoga,
iskustvo se istie evidencijom. Uobiajeno se razlikuje vanjsko i unutarnje iskustvo.

49
zor u uem smislu, neposredno osjetilno preuzimanje (zamjeivanje) neke
pojedinane, stvarne pojave osjetilom vida. Kod ostalih osjetila "zor" moe znaiti
ispunjeni specifini osjetilni pristup pojedinano stvarnomu.

50
naturalizam oznaka nastala u 17. st. za nazor prema kojemu "priroda" znai obuhvatnu
zbilju, potom za nazor koji nijee religioznu vjeru u nadnaravnu stvarnost objave te,
konano, nazor koji sva duhovno-povijesna, kulturna itd. ostvarenja i procese reducira na
prirodne danosti.

42
Temeljni interes naturalizma je priroda (univerzum) koju moemo opisati
samo kroz stvarnost i postojanje. Prema naturalizmu stvarnost i postojanje
mogu se opisati samo preko prirodnih procesa i promiljati preko prirodnih
zakonitosti i prirodnih dokaza.

Posebna vrsta dokaza koji se znaju upotrebljavati u znanosti (iako s
problematinom
52
vrijednou i korisnou), a posebno esto se
upotrebljavaju u obrazovanju
53
i drutvenom ivotu su autoritarni dokazi.
Primjena autoritarnih dokaza u znanosti jedan je od temeljnih razloga
postojanja znanstvenog skepticizma. Najee primjenjivani autoritarni
dokazi su autoritarni dokazi obrazovanja. Specifinost autoritarnih dokaza
obrazovanja lei u autoritetima koji su ovlateni iznositi autoritarne dokaze.
Kod javnih obrazovnih sustava, javne osnovne, srednje kole i
visokokolske ustanove ili privatni obrazovni sustav s pravom javnosti
izvodi nastavu i obrazuje polaznike na temelju izvoenja obrazovnih
aktivnosti od strane ovlatenih autoriteta ili njihovih recenziranih uradaka.
Kontrola vrijednosti ovlatenja poiva na propisanom potrebnom
obrazovanju nastavnika koji sudjeluju u obrazovnom procesu za

51
filozofija prirode filozofska refleksija o podrijetlu, ustroju i razvoju prirode kao cjeline
zbiljskoga dogaanja ili pak kao odreenoga podruja unutar te zbiljske cjeline. Posebni
problemi za filozofiju prirode nastaju iz pitanja koja otvara fizikalna teorija, posebice
teorija relativnosti i kvantna teorija.

52
problematino (gr. problema, problem), u openitome smislu neto to predstavlja neki
problem.

53
obrazovanje, obuhvatno usmjeravanje cijeloga ovjeka (intelekt, volja, osjeaj) prema
ivomu svijetu u cjelini, u kojemu su svemu to se zatie u njemu dodijeljeni
znaenjsko mjesto, mjera i smisao. Obrazovanje se ne moe svesti na pojedinana podruja
(znanstveno obrazovanje, tehniko obrazovanje, praktino voljno obrazovanje itd.) koja su
sva u svojoj zasebnosti samo izobrazbe, a time i svrhovito odreena te tako, posebice, slue
drutvenim funkcijama, premda i kroz njih moe tei proces obrazovanja. Kriza
obrazovanja dananjice ima svoj najvaniji uzrok u tome to su se znanje i mo u
ovladavanju odreenim podrujima prirode i drutva poveali, ubrzano umnoili te iziskuju
sve uu i uinkovitiju funkcionalnu izobrazbu, ali i u tome to se i samorazumljivost koja je
sposobna nositi smislenu cjelinu i svijet umnogome smanjila.

43
osnovnokolski i srednjokolski sustav i potrebnom nastavnom ili
znanstveno-nastavnom zvanju za visokokolski obrazovni sustav.

Za razliku od empiristikog temelja znanstvene metode to proizlazi od
empirizma kao filozofskog pravca koji svoje utemeljenje definira iz
osjetilno posredovanog doivljaja
54
stvarnosti
55
, racionalistiki temelj
znanstvene metode proizlazi od racionalizma kao filozofskoga pravca koji
se temelji na stavu da se spoznaja stvarnosti moe realizirati samo u duhu,
ije ispunjenje racionalizam nalazi u miljenju
56
, umu
57
ili openito u
intelektu
58
. Ovakav pristup stjecanju spoznaje stvarnosti, kako ga definira
racionalizam, razvio je logiku kao znanstvenu disciplinu koja se bavi
zakonitostima i pravilima miljenja. Logika kao znanosti poinje radovima
grkog filozofa Aristotela (384.322. BC), posebno njegove zbirke logikih
spisa pod nazivom Organon (orue). Iz aristotelovske logike i filozofije
skepticizma u starom vijeku razvila se tradicionalna logika. U doba
renesanse logika se razvila u smijeru humanistike logike (R. Agricola).
Daljnji razvoj logika je doivjela radovima njemakog filozofa E. Kanta
ime je razvijena formalna logika i W. Leibnitza koji je logiku shvaao kao

54
doivljaj izvorni proces u svijesti, poglavito onaj u kojemu neto pogaa ovjeka s
naglaenom vanou smisla i vrijednosti (bilo pozitivno, bilo negativno). Doivljaj je
obiljeen neposrednou kao i emocionalnom uzbuenou, ali ipak se ne iskljuuje
misaono pronicanje kao i misaonu obradu.

55
stvarnost (zbilja) esto upotrebljavani pojam kao istoznanica s realnou. Pod
stvarnou se misli na realno (stvarno) ozbiljenje (aktualiziranje; akt) neke realne (stvarno
prethodno dane) mogunosti koja se injenino dogaa.

56
miljenje ovjeku pripadna sposobnost nadilaenja pojedinanih i trenutanih
osjetilnih dojmova i zamjedaba u neosjetilnome (duhovnom) posadanjenju kao i njihovo
svrstavanje u nadpojedinana opa znaenjska polja i znaenjske spone koje dovode u red
pojedinane zamjedbe i slau ih u iskustvo zbilje. U miljenju kao nadilaenju i kao
povratnome sreivanju oituje se ljudska sloboda.

57
um za razliku od osjetilne sposobnosti (zamjedba osjetila) u nekome openitom smislu
oznauje sveukupnost duhovne moi (sposobnosti), ukljuujui i razum.

58
intelekt (lat. intellectus) duh, um, razum, openito neosjetilna spoznajna mo.

44
univerzalnu znanost mathesis universalis
59
. Istraivanja o formalizmu,
realizmu, psihologizmu i logizmu
60
logike dovela su do stvaranja moderne
logike, zbog ijeg snanog povezivanja s matematikom
61
modernu logiku
nazivamo i matematikom logikom. Za potrebe znanosti o znanosti
ograniit emo se na formalnu logiku.

Formalnu logiku moemo smatrati znanstvenom disciplinom koja se bavi
samo oblicima miljenja neovisno o sadraju miljenja samog. To znai da
oblici miljenja vrijede openito i jednako primjenjivo na bilo koji
predmet
62
miljenja. Stoga, moe se zakljuiti, sadraj logike ine opi
oblici miljenja. Primjena metoda formalne logike u znanosti omoguava
stvaranje posebnog oblika miljenja znanstveno miljenje. Primijenimo li
metode formalne logike i znanstvenu metodu u svakodnevnom miljenju,
takav oblik miljenja nazivamo kritiko miljenje. Doprinos filozofije
racionalizma znanstvenoj metodi ogleda se, ponajvie, u neophodnom oruu
(usp. s Aristotelovim Organonom) za stvaranje znanstvenog miljenja,
logici.


59
mathesis universalis (gr. mathesis; lat. universalis, "sveobuhvatna (opa) znanost"),
Mathesis universalis je kod Leibniza logika time to se ona primjenjuje na matematike
predmete (veliine), a kod Husserla je ona ista formalna logika.

60
logicizam (lat. logicus, logiki), naglaavanje samostojnosti "logikoga" (svijesti koja
misli i spoznaje) naspram neke psihologistike, biologistike te openito naturalistike
redukcije. Logicizam je u irem smislu, pae, apsolutno svoenje svekolike predmisaone i
izvanmisaone stvarnosti na neku racionalno pojmovnu strukturu.

61
matematika (gr. mathema, znanost), postupak raunanja i mjerenja koji je u Babilonu
nastao iz gospodarsko-praktinih zahtjeva, a u grkoj je antici postao teorijskom znanou
(Tales, Pitagora, Euklid). Matematika tako stoji u uskoj vezi s oblikovanjem moderne
matematike logike te je prije svega od presudne vanosti za empirijsku prirodnu znanost
(Kant: prirodna znanost je dostatna u onoj mjeri u kojoj je u njoj primijenjena matematika)
kao i za tehniko ovladavanje prirodom.

62
predmet sve ono to jest, ali ne time to uope jest, nego time to ono "stoji naspram",
naime, spram stanovitoga "ja" (subjekt, svijest) koje predouje.

45
Filozofija skepticizma, kao temelj znanstvene metode, u znanosti znai
sumnju u svako steeno znanje, ali i sumnju u mogunost stjecanja bilo
kakvog apsolutno
63
istinitog, a samim time i apsolutno neistinitog, znanja.
Skepticizam uvodi u znanost, ali u filozofiju openito, stav da najvie to
moemo od znanja oekivati je neka vjerojatnost njegove istinitosti to je
nuno ali i dostatno obiljeje istinitosti. Znanstveni skepticizam moe se
definirati kao neophodnost stalnog preispitivanje pretpostavki znanja i
dokaza koje je integralni dio znanstvenog miljenja. Skepticizam u znanosti
ima funkciju
64
temeljne pokretake snage cjelokupne znanosti i temeljni je
uvjet
65
razvoja znanosti. Bez stalnoga provjeravanja starog ali i novog
znanja (znanstvenih rezultata dokaza, teorija
66
i svega to ini znanost i
znanstveni doprinos), znanost, kao potraga za pouzdanim i istinitim znanjem
bila bi nuno usporena i svedena na dokaze steene samo novim
istraivanjima. Skepticizam u znanosti moemo shvatiti i kao sredstvo
eliminacije i odbacivanja znanja i znanstvenih spoznaja koje su provjerom
falsificirane (utvrena je njihova neistinitost), sukladno filozofiji kritikog
racionalizma
67
.

63
apsolutno (lat. absolutum), doslovce, odrijeeno, odnosno osloboeno od svih uvjeta i
ogranienja te s toga gledita neuvjetovano, neogranieno.

64
funkcija (lat. fungi, upravljati, izvravati), temeljni pojam u matematici, logici i u
sociologiji.

65
uvjet (lat. conditio), openito, neto o emu je neto drugo zbiljski ili idejno ovisno, to
znai, da ono bez toga niti moe biti, a niti se moe misliti. Stanoviti nudan uvjet ima
samo zajedno s drugim uvjetima neto odreeno za posljedicu, a neki dostatni uvjet sam je
dostatan za to.

66
teorija (gr. theoria < theorein, uvidjeti, proniknuti, motriti, promatrati, razmatrati).
Teorija je, openito, svaka saeta znanstvena spoznaja.

67
kritiki racionalizam znanstveno-teorijski pravac koji potjee od K. Poppera, pravac
koji je, meu ostalima, zastupao K. Albert. Kritiki se racionalizam treba razluiti od
novovjekovnog racionalizma konano nedvojbenih i vjenih istina. Takoer ga treba
razluiti i od Kantova racionalizma koji znanstvenu spoznaju svodi, dodue, na osjetilni
svijet iskustva, ali se vrsto dri njezine konane obvezatnosti i ope valjanosti. Kritiki
racionalizam spram toga isto tako osporava mogunost apsolutnoga utemeljivanja
empirijsko-znanstvenih iskaza. Makar se oni, dodue, kao sveopi iskazi te u svojoj
46
Povijesni razvoj znanstvene discipline "Znanost o znanosti" Razvojem,
sve brim i obuhvatnijim, cjelokupne znanosti, broja znanstvenih disciplina,
predmeta znanstvenog istraivanja, pojavila se potreba sustavnog
prouavanja same znanosti. Time je znanost postala sama predmet znanosti
koju moemo nazvati "Znanost o znanosti" ("nauka o naukama", Rihtman,
Peat, 1939.). Osnivaem znanosti o znanosti prihvaamo engleskog
znanstvenika J. D. Bernal-a 1901-1971. pojavom njegove knjige "The
Social Funcion of Science", London 1939., iako su i filozofija i povijest
znanosti i prije toga imali za svoj predmet znanost.

Da bi bila znanstvena, disciplina Znanost o znanosti mora definirati svoju
teoriju i svoje metode, koje ni do danas nije definirala te je stoga jo uvijek
znanstvena disciplina u nastajanju. Definicija Znanosti o znanosti i danas
predstavlja znanost fragmentarno. Discipline koje analiziraju znanost
(povijest znanosti, filozofija znanosti, sociologija znanosti, psihologija
znanosti, ekonomika znanosti, metodologija znanosti) stvarale su se
pojedinano, poinju se usklaivati u cjelinu koja se moe nazvati Znanost o
znanosti.

Povijest znanosti pokazuje povijesni razvoj ljudske misli kroz ljudsku
praktinu i znanstvenu djelatnost. Od posebnog je znaaja za Znanost o
znanosti isto kao to je to povijest filozofije za filozofiju. Teorija znanosti
kao svoj predmet ima znanstvene probleme koje moemo podijeliti u
probleme teorijske filozofije i njezine vanosti za znanost, probleme

cjelovitosti dotino kao neka teorija odnose na odreene pojedinane iskaze (reenice
promatranja), oni ipak ne mogu nikada iskljuivo kroz mnoga, stalna, konana promatranja
biti konano potvreni (verificirani), ali se mogu zacijelo u danome sluaju jednim jedinim
promatranjem opovrgnuti (falsificirati). Do tada oni ostaju, u najboljem sluaju,
opravdanim hipotezama za stanovito vrijeme. Nadomijetajui naelo verifikacije naelom
falsifikacije kao kriterija empirijsko-smislenih reenica (falibilizam), kritiki se
racionalizam odvaja od logikoga pozitivizma.

47
znanosti i istine; probleme prirodoslovlja; probleme drutva i ivota u
drutvu (ekonomike, etike, morala, humanizma, estetike, umjetnosti itd.).
Ova dioba sadraja Znanosti o znanosti, u povijest znanosti i teoriju
znanosti, ukazuje i na samu sintezu znanosti kao sredstva utemeljenja teorije
znanosti u povijesti znanosti.
48












KATEGORIJE
68
ZNANSTVENE LOGIKE

Kategorije su osnovni elementi znanstvene logike odreene znanstvene
discipline ili nauke. Kao i svaka znanstvena disciplina tako i Znanost o
znanosti ima svoj sustav znanja i pristupa nekoj pojavi ili grupi pojava
temeljen na uoavanju njihovih bitnih zakonomjernosti; uopenu
znanstvenu interpretaciju; temeljne znanstvene pojmove; znanstvene
hipoteze. U temeljne odredbe svake znanstvene discipline pa tako i Znanosti
o znanosti podrazumijevamo temeljne pojmove znanosti kao posebne
discipline u to spadaju i kategorije znanstvene logike. Temeljne kategorije
znanstvene logike su pojam, sud, zakljuak, definicija, divizija, distinkcija,
deskripcija, eksplanacija, predvianje (predskazivanje, prognoziranje),

68
kategorija (gr. kategoria, izvorno tuba, zatim iskaz, vlastiti nain prosuivanja). U
tijeku razvitka empirijskih znanosti svaka je znanost oblikovala svoje vlastite temeljne
pojmove (kategorije).

49
znanstveno otkrie, dokaz, opovrgavanje (falsifikacija
69
), znanstveni
problem, hipoteza
70
, teorija, zakon, verifikacija
71
, znanstvena injenica.

Pojam se u opem obliku moe definirati kao zamisao bitnih svojstava i
odnosa objekta. Osim ove definicije postoji vie teorija koje su definirale
pojam. Formalistika teorija odreuje pojam kao element suda, odnosno kao
skup oznaka. Psihologistika teorija pojmu pridaje znaenje predodbe,
odnosno apstraktne predodbe, koja ne odraava niti jedan konkretan objekt,
ali je ujedno predodba
72
svih istovrsnih objekata. Nominalistika
73
teorija
pojam definira kao ime kojim oznaavamo jedan ili vie pojedinanih
objekata. Vulgarno materijalistika teorija pojmom smatra misaoni odraz

69
falsifikacija (lat. falsus, neistinit, kriv, pogrjean; facere, initi, djelovati), pokazivanje
nekoga iskaza, neke tvrdnje i neke prosudbe neistinitom te njezino opovrgavanja. K tomu,
falsificirati znai pokazati neto neodrivim. Prema kritikom racionalizmu (Popper)
iskustveno znanstveni (sintetiki) iskazi kao i teorije ne mogu nikako dosegnuti konanu
potvrdu (verifikaciju), tj. nedvojbenost, ali se pak definitivno mogu opovrgnuti novim
promatranjima koja nadilaze dosadanje okvire utvrivanja i objanjavanja. Oni utoliko i
ostaju iskljuivo trajnim opravdanim hipotezama sve dok ne budu zahvaeni falsifikacijom.

70
hipoteza (gr. hypothesis, pretpostavka), prihvaanje, pretpostavka na kojoj se temelji
neki zakljuak, koja slui napretku istraivanja i objanjavanja, a da nije dokazana iz drugih
naela te da nije potvrena (verificirana) iskustvom. Prema kritikomu Popperovom
racionalizmu, sve empirijsko znanstvene teorije sa svojom "openitom" valjanou imaju
samo hipotetiki karakter. One se, pak, ne mogu nikada konano verificirati jer se ne mogu
promatrati svi pojedinani sluajevi, ali se one (prema kritikom racionalizmu) ipak mogu u
danom sluaju promatranjem opovrgnuti (falsificirati).

71
verifikacija (lat. verum, istinito; facere, initi), openito, obistinjenje nekoga nazora,
predmnijevanja (pretpostavke) i iskaza. U logikome se pozitivizmu (Wittgenstein)
poglavito raspravljalo o problemu verifikacije (prirodo-)znanstvenih iskaza (reenica).
Pritom se dokaz o istinitosti tih iskaza zadobiva promatranjem i potvrdnom provjerom
(empiristiko naelo verifikacije). Samo su one reenice smislene (empiristiki kriterij
smisla) koje se mogu provjeriti te koje su kadre pokazati se (kao istinite ili neistinite).

72
predodba (lat. repraesentatio, perceptio), temeljni pojam novovjekovne filozofije
subjektivnosti. Predodba, kao predoivanje, oznauje ponajprije temeljni nain ljudske
svjesne djelatnosti kojom svijest uspostavlja (konstitucija) neto kao svoj predmet (objekt),
spram kojega se onda odnosi.

73
nominalizam (lat. nomen, ime, oznaka), filozofski nauk po kojemu onomu
znaenjskomu "opem" (univerzalije) u pojmovnome znaku (imenu i rijei) ne odgovara
nikakav sadraj u samim stvarima. Realno je iskljuivo pojedinano bie.

50
(refleksiju
74
) bitnih svojstava materijalnih stvari. Realistika teorija pojam
definira kao odraz bitnih svojstava realnih stvari i procesa kao i njihovih
svojstava i njihovih meusobnih odnosa. Kako sve teorije koje definiraju
pojam ne obuhvaaju u cijelosti ukupno znaenje pojma, pojam moemo, za
potrebe ovog teksta, definirati kao misao o sutini ili bit
75
onoga to
mislimo. Pod biti podrazumijevamo misao o onome to pojedini predmet ili
stvar
76
ba ini time to jest ili njegovu sutinu.

Svaki pojam ima svoj opseg i sadraj
77
. Ukupnost svih obiljeja koja ine
neki pojam nazivamo sadrajem toga pojma. Ukupnost svih predmeta koje
obuhvaamo nekim pojmom nazivamo opsegom toga pojma. To znai da se,
po veliini, opseg i sadraj nekoga pojma odnose tako da kad opseg pojma
raste sadraj pada i obratno, to znai da su opseg i sadraj pojma u obratno
razmjernom odnosu. Kako se znanost stalno razvija produbljavajui pri
tome znanje o pojavama to se i pojmovi razvijaju i mijenjaju pri emu sve
tonije i potpunije odraavaju sutinu predmeta, pojava i procesa kao misao
o sutini predmeta miljenja.

S obzirom na sadraj (opseg) pojam moemo dalje dijeliti sa razliitih
stajalita pri emu se razliiti pojmovi meusobno mogu razliito odnositi.
Posebno znaajno svojstvo pojma je jasnoa (definiranost opsega pojma) pa

74
refleksija (lat. reflexio, okretanje unatrag, odraz), u strogome smislu rijei razmiljanje
ne samo o neemu "miljenome" nego istodobo i o misleemu (o "subjektu") kao i samome
misaonom dogaanju.

75
bit, temeljni pojam zapadnjako europske metafizike i njezinih oblika u ontologiji i
spoznajnoj teoriji. Bit, kao temeljna samostojnost koja se trajno odrava (gr.
hypokeimenon; lat. substantia, supstancija), utemeljuje vremenite, promjenjive te u znatno
veoj mjeri izvanjske odredbe.

76
stvar ponajprije oznauje neto to se zatie kao osjetilno pojedinano, potom oznauje
jedan stvarni sklop te, na posljetku, sve ono to jest kao i njegovu stvarnu odredivost.

77
intenzija (lat. intentio, naprezanje, namjera), u modernoj logici intenzija je sadraj
pojma za razliku od opsega pojma (ekstenzija).

51
tako jasnim nazivamo one pojmove iji nam je opseg u cijelosti poznat a
nejasnim one iji je opseg poznat samo djelomino. U svezi s jasnoom
pojma je i pojam suznanosti (sinonimija) kod kojeg vie razliitih naziva
ima za svoje znaenje isti pojam i pojam vieznanosti (homonimija,
ekvivokacija) kod kojeg isti naziv za svoje znaenje ima razliite pojmove.


Sud Spoj dvaju pojmova u kome se, po meusobnom odnosu dvaju pojmova,
neto tvrdi zove se sud. Bit suda je njegovo svojstvo da posjeduje samo
jednu od dvije mogue istinosne vrijednosti a to je da je istinit ili neistinit.
Umjesto izraza sud, za korelaciju izmeu dva pojma mogu se upotrijebiti
izrazi stav i iskaz. Logiki oblik suda sastoji se od subjekta
78
(posredovana
misao), predikata
79
(posredujua misao) i spone
80
(odnosa). Subjekt je
pojam o kojemu se neto tvrdi. Predikat je pojam koji o subjektu neto tvrdi.
Iz razliitog tumaenja odnosa predikata i subjekta razvile su se tri teorije
suda, predikaciona, relaciona
81
i egzistencijalna. Po predikacionoj teoriji
svaki sud nuno sadrava dva pojma od koji je jedan subjekt a drugi
predikat. Relaciona teorija sud definira kao relacioni sud odnosno kao odnos
izmeu dva pojma od kojih ni jedan nije ni subjekt ni predikat ve su oni i

78
subjekt (lat. subiectum, prijevod grke rijei hypokeimenon, neto to lei ispod,
podmet). 1) Subjekt (podmet) u reenici (iskaz, sud) oznauje predmet reenice o kojemu se
neto (predikat = prirok) kazuje (pririe). 2) Subjekt se u srednjovjekovnoj filozofiji
nairoko upotrebljavao istoznano sa supstancijom.

79
predikat (lat. praedicatum), ono to se u uspostavljenom logikom sudu kazuje o
predmetu.

80
spona - (lat. copula). Veza izmeu dva pojma.

81
relacija - (lat. relatio, odnos), veza, odnos izmeu dvoga (izmeu relata).

52
subjekti i predikati. Egzistencijalna teorija sud definira kao jedan pojam ija
se egzistencija potvruje ili negira
82
.

Ni jedna od izloenih teorija nije u stanju odrediti jednu za sve primjenjivu
definiciju suda niti njegovu formu i strukturu, te stoga kao definiciju suda
uzimamo onu definiranu na poetku jer obuhvaa sve parcijalne definicije.
Sudove moemo dijeliti prema kvantiteti
83
(kolikoi), kvaliteti
84
(kakvoi),
relaciji (odnosu) i modalitetu
85
. Prema kvantiteti sudove dijelimo na ope i
posebne. Opi sudovi su oni koji beziznimno vrijede za cijeli opseg
posredujueg pojma, misli. Posebni sudovi vrijede samo za dio opsega
posredujue misli. Prema kvaliteti sudove dijelimo na potvrdne ili
afirmativne
86
(pojmove u sudu meusobno spajamo), nijene (pojmove u
sudu meusobno odvajamo). Prema relaciji (odnosu) sudove dijelimo na
kategorike
87
(ope-potvrdni, ope-nijeni, posebno-potvrdni i posebno
nijeni), hipotetike (pogodbene) koji se sastoje od antecedenta
88

(uvjetujua misao, razlog) i konsekventa
89
(posljedak, posljedica),

82
negacija (lat. negare, zanijekati; gr. apophasis) u logikome znaenju osporavanje,
nijekanje nekoga suda (iskaza). Suprotnost: afirmacija, potvrivanje, tvrdnja (lat. afirmatio,
gr.kataphasis).

83
kvantiteta (lat. quantitas). koliina

84
kvaliteta (lat. qualitas; gr. poiotes, kakvoa), openito stanje neega onako kako se
ono kroz osjetilne vrste zamjeivanja doivljava (osjetilne kvalitete).

85
modalitet (lat. modus, nain, vrsta), u skolastikoj filozofiji (Toma Akvinski i
Aristotelovo naslijee) modalitet oznauje ontoloki status naina na koji bitak jest te tomu
odgovarajue pojmove: mogunost, stvarnost i nunost.

86
afirmacija -(lat. afirmatio, gr.kataphasis), potvrivanje, tvrdnja

87
kategorian (lat. categoricus, grki kategorkios) odreen, bezuvjetan, odluan, istinit.

88
antecedent (lat. antecedens) misao na koju se odnosi relativna misao.

89
konsekvent (lat. consequens) onaj ili ono koje potpuno slijedi.

53
disjunktivne
90
(pojmovi u sudu su suprotni
91
, meusobno se iskljuuju, ali
istodobno i meusobno nadopunjavaju te time tvore cjelinu) i modalitetne
sudove (stupanj vrijednosti nekog suda nazivamo modalitetom toga suda)
koji se sastoje od problematinih sudova (mogui sudovi), asertivni
92
sudovi
(tvorbeni istiniti sudovi, sudovi koji ne vrijede nudno i koji nisu samo
mogui ve vrijede asertorno
93
) i apodiktini
94
sudovi (sudovi koji nudno
vrijede, nudno po nekom naelu
95
ili principu, u kojima ne postoji
protuslovlje
96
). Sudovi s jednim subjektom i jednim predikatom zovu se
jednostavni sudovi, a sudovi s vie subjekata i vie predikata zovu se sloeni
sudovi.


90
disjunktivan (lat. disiunctus) onaj koji je rastavljen, rastaviti.

91
suprotnost (opreka) (lat. oppositio), odnos dvaju pojmova ili sudova koj se uzajamno
iskljuuju. Poblie: kontradiktorna (protuslovna ili apsolutna) suprotnost, potpuna
uzajamna negacija.

92
asertivni (lat. assertus) potvren, siguran.

93
asertorno (lat. assere, traiti, zahtijevati), openito, tvrditi s isticanjem vanosti. Kod
Kanta je asertorno obiljeje za jedan od modaliteta suda (pored apodiktinoga [nunoga] i
problematinoga [moguega]), onaj sud koji se odnosi na neko stvarno injenino (dodue
ne na nudno, ali ne i na samo mogue) stanje stvari u potvrdnome ili nijenome iskazu.

94
apodiktino (gr. apodeixis, dokaz), openito, neto to iskljuuje svako protuslovlje.
U Kanta oznaka za jedan od triju modaliteta nekoga suda (pored problematinih (moguih,
sumnjivih) i asertornih (tvrdbenih, zazbiljnih)), nadalje, sud koji na logiki nain tvrdi
nudnost stvarnoga stanja.

95
naelo (poelo, temelj, razlog, uzrok) (gr. arche; lat. principium, ratio,
fundamentum), openito ono o emu neto drugo ovisi kao posljedica (ili kad se poelo
upotrebljava u smislu uzroka, onda kao uinak) i bez ega ne moe ni biti, a niti se moe
misliti. U logikome znaenju naelo spoznaje. Kako bi neki sud (reenica iskaza) mogao
biti siguran u svoju istinu, mora biti utemeljen ili na neposrednoj evidenciji stvari o kojoj
sudi ili na nekome drugom pouzdano istinitome sudu iz kojega on slijedi te iz kojega se
njegova istina dokazuje.

96
protuslovlje krajnja vrsta suprotnosti izmeu dvaju pojmova, iskaza i reenica, krajnja
vrsta suprotnosti koja u miljenju tei za ujedinjenjem, sintezom i identificiranjem, to je
ipak nemogue ispuniti.

54
Zakljuak Novi sud dobiven procesom zakljuivanja zovemo zakljuak,
izvod ili konkluzija
97
. Zakljuak je sklop dvaju sudova. Za zakljuak je
potrebno imati jedan sud kao izvor ili relaciju drugog suda. Zakljuivanje je
misaoni proces ili sloeni oblik miljenja kojim iz jednog suda ili vie njih
izvodimo novi sud koji logino nuno slijedi iz njih. To je strukturirana
(struktura
98
je oblik, forma sadraja zakljuka) sloena misao o sudu koji
slijedi iz jednog ili vie sudova. Sudove na temelju kojih izvodimo novi sud
zovemo premise
99
ili pretpostavke a tradicionalna logika zakljuke dijeli na
neposredne i posredne.

Kad se zakljuak temelji samo na jednoj premisi ili ako neposredno slijedi
iz dvije premise, zovemo ga neposredni zakljuak (tada je zaglavak,
silogizam
100
) a ako se zakljuak izvodi na temelju najmanje dvije premise
zovemo ga posredni zakljuak. Prihvatimo li kriterij neposrednosti tada je
silogizam posredni zakljuak, ali ako prihvatimo kriterij bezuvjetnosti
(premise, zaglavak, zakljuak) moemo silogizam smatrati neposrednim
zakljukom. U neposrednom zakljuku svi elementi premise ostaju prisutni
i u zakljuku te moemo rei da su neposredni zakljuci samo
transformacije premisa.


97
konkluzija (lat. conclusio) konano miljenje o neemu, zakljuak.

98
struktura (lat. structura < struere, uspostaviti, ustrojiti). Sve od antike pa do
novovjekovlja struktura je oznaka koju se upotrebljavalo za pravilno uklapanje vie stvari u
neku veu cjelinu. Struktura posjeduje "tvorevinu zbilje ako je cjelina u kojoj svaki dio i
svaka parcijalna funkcija ispunjava uinak koji je vaan za cjelinu."

99
premisa (lat. praemissa, propositio) sud iz kojeg se izvodi zakljuak.

100
silogizam u aristotelovskoj logici silogizmom se smatra zakljuak openito, a
poglavito jednostavni oblik zakljuivanja koji se sastoji iz dviju premisa i zaglavka
(neposrednog zakljuka).

55
Posredni zakljuci dijele se na induktivne
101
, deduktivne
102
i analogijske
103
.
Deduktivni (a priori
104
) zakljuci idu od opih znaenja premisa prema
posebnom znaenju zakljuka. Induktivni (a posteriori
105
) zakljuci idu od
pojedinanih znaenja premisa prema opem znaenju zakljuka a
analogijski idu od posebnih znaenja premisa prema posebnim znaenjima
zakljuka ili od opih znaenja premisa prema opim znaenjima zakljuka.

Induktivne zakljuke dijelimo na generalizirajue
106
induktivne zakljuke
(zakljuci u kojima od posebnoga zakljuujemo na ope) i analogijske
induktivne zakljuke (zakljuci u kojem od djelomine slinosti
zakljuujemo na potpunu slinost). Logike pogrjeke u zakljuivanju
dijelimo na nenamjerne logike pogrjeke ili paralogizme (lat. fallaciae) i
namjerne logike pogreke ili sofizme. Paralogizme dijelimo na sluajne

101
indukcija (lat. inducere, uvesti), metoda koja prije sve u iskustvenim znanostima iz
vie pojedinanih sluajeva zakljuuje neto ope, ponajprije hipotetino pretpostavljeni
zakon koji takoer vrijedi i za istovrsne sluajeve koji se ne mogu promatrati. Suprotnost:
dedukcija. Logiki je indukcija nuna iskljuivo onda kada su svi mogui sluajevi poznati.
U iskustvenim znanostima to nikada nije sluaj.

102
dedukcija (lat. deducere, izvesti), formalno logiko izvoenje (zakljuak; silogizam)
posebnoga iz opega. Suprotnost: indukcija.

103
analogija (grki analogia) 1. slinost izmeu dvojega. 2. primjena jednog zakljuka
na drugi koji mu je slian.

104
a priori (lat. a priori, od neega ranijega), u srednjovjekovnoj filozofiji (isto kao i a
posteriori) stvorena oznaka ponajprije za dokazni postupak ije oblikovanje see unatrag
sve do Aristotela (i Platona), postupak po kojemu se od vremenski ili stvarno prethodnoga
(uzrok, dotino razlog, poelo) zakljuuje na vremenski kasnije. Ovisno o odnosu
predikatnoga i subjektnoga pojma razlikuju se analitiki sudovi (koji su stalno a p.) te
sintetiki sudovi (koji mogu biti i a p. i a posteriori).

105
a posteriori (lat. a posteriori, od neega kasnijega), obiljeje dokaznoga postupka koje
see unatrag sve do Aristotela, pri kojemu se od vremenski ili logiki kasnijega (uinak,
posljedica) zakljuuje na vremenski ili logiki ranije (uzrok, razlog) za razliku od postupka
razmiljanja a priori. Poglavito nakon Kanta a posteriori je oznaka za spoznaju
("empirijska" spoznaja; pojam) koja se temelji na osjetilno posredovanome iskustvu.

106
generaliziranje (lat. generalis, ope, ono to se odnosi na rod), napredovanje od
posebnog prema opemu, posebice induktivni zakljuak; indukcija.

56
pogrjeke (pogrjeke koje se temelje na zakljuivanje prema nebitnom
obiljeju, - lat. fallacia accidentalis), pogrjeka uporabe bitnog i sluajnog
obiljeja, pogrjeka nedoputenoga proirenja (lat. illicitus processus),
pogrjeka neraspodijeljenoga srednjeg pojma (lat. non distributus medius),
pogrjeka zanijekanoga razloga, pogrjeka potvrenoga poslijetka,
pogrjeka nepotpune disjunkcije, pogrjeka jednostavnoga nabrajanja (lat.
per enumerationem simplicem), pogrjeke vieznanosti (homonimije),
pogrjeke dvosmislenosti (amfibolija
107
), pogrjeke oblika izriaja. I
modernu i formalnu logiku moemo odrediti kao znanost o ispravnom
zakljuivanju, ili kao znanost o dosljednom zakljuivanju.

To znai da logiku moemo temeljiti samo na nunom (inae nije i
dosljedno) zakljuivanju, a to je samo deduktivno zakljuivanje. Iz
navedenoga slijedi da je logika zapravo samo deduktivna logika u kojoj
zakljuak (tada je zaglavak) nuno slijedi iz premisa.

Definicija Sud kojim se nedvojbeno odreuje sadraj jednoga pojma naziva
se definicija. Definicija ne smije sadravati nebitne oznake, ali mora
sadravati najblii pojam iz koga se izvodi i specifinu razliku izmeu
najbliega pojma i definiranoga pojma. Definicija mora imati slijedea
svojstva: primjerenost (adekvatnost
108
), preciznost (akuratnost
109
),
necirkularnost, nenegativnost, neslikovitost i jasnou. Adekvatnost
definicije temelji se na primjerenom i jasnom odreivanju sadraja pojma,
tonost i preciznost definicije je svojstvo definicije da sadri samo one, ali i
sve, oznake pojma po kojemu se definirani pojam razlikuje od ostalih
pojmova. Necirkularnost definicije je svojstvo definicije da nije tautologija

107
amfibolija (gr. amphibolos, hitac s dvije strane), dvoznanost. Amfibolija je u logici
pogrjeaka u zakljuku na temelju vieznanosti pojma primijenjenoga u silogizmu.

108
adekvatan (lat. adaequatus), izjednaen, odgovarajui

109
akuratan (lat. accuratus), paljiv, pedantan, pomnjiv
57
ni dijalela. Tautologija je definicija istog istim (npr. pojava je ono to se
pojavljuje). Dijalela ili cirkulus (lat. circulus, krug) je definicija jednoga
pojma drugim pojmom kojega smo prethodno definirali uz pomo prvoga
pojma. Nenegativnost definicije je svojstvo definicije da se pojam definira
onim to jest a ne onim to nije, jer je onoga to nije neki pojam uvijek
beskrajno puno vie nego onoga to pojam jest. To znai da se pozitivni
pojmovi ne bi trebali definirati onim to nisu ve onim to jesu, ali negativni
pojmovi se isto tako definiraju negativno kao to i jesu a ne pozitivno (sve
ono to nisu).

Definicije mogu biti u principu
110
nominalne i realne. Nominalna
(etimoloka
111
) definicija sastoji se u definiranju rijei kojim imenujemo
pojam na nain da samu rije protumaimo drugim poznatijim rijeima.
Realna izlae bitna obiljeja predmeta ili pojma. Nominalna, dakle,
definicija je deskriptivna ili opisna dok je realna definicija eksplikativna
112

(objanjavajua). Osim ovih definicija postoji normativna (konvencionalna)
definicija koja nastaje kada nekim dogovorom ili konvencijom odredimo
znaenje pojma ne ovisno o njegovoj sutini. Genetika definicija je ona
kojom se odreuje geneza
113
(nastanak i razvoj) objekta definiranoga
pojmom.


110
princip (lat. principium; gr. arche), naelo, iskon, poelo, pravilo. Princip je osobito
poelo, iskon ili ono "prvo" koje u vremenskome ili stvarnome i logikome poretku
odreuje ono to je o njemu ovisno.

111
etimologija (gr. etymos, istinit, pravi) prouavanje razvoja oblika i znaenja rijei
prema korijenu

112
eksplikacija (lat. explicare, razviti), openito, objanjenje nekoga pojma kao i u
njemu (implicitno uvijenoga) miljenoga sadraja kako bi se jasno razlikovao od nekoga
drugoga pojma.

113
generatio (latinski prijevod grke rijei genesis, postanak, nastajanje, raanje),
openito nastajanje.

58
Divizija
114
je postupak odreenja opsega pojma. Definicija opsega pojma
ovisi o diobenom stajalitu. Pojmove moemo dijeliti dihotomijski
115
po
jednom naelu, trihotomijski primjenom dva naela, tetratomijski
primjenom tri naela, politomijski primjenom vie naela. Svaki pojam
moemo podijeliti dihotomijski prema odreenosti funkcije na
determinirane i stohastike, po stabilnosti na stabilne, labilne i indiferentne,
po stupnju apstrakcije na realne i apstraktne
116
, po promjenama sustava u
vremenu na statike i dinamike, po kompleksnosti na jednostavne, sloene
i vrlo sloene. Niti jedan pojam nije sam po sebi diobena cjelina ve to
postaje samo u okviru odreene diobe, stoga pojam koji smo dobili jednom
diobom moe postati ishoditem nove diobe, to znai da postaje nova
diobena cjelina. Takva dioba naziva se poddiobom ili subdivizijom.

Iscrpna i sustavna podjela pojma zove se klasifikacija. Klasifikacija se
temeljno sastoji u rasporeivanju i grupiranju po razredima ili klasama, pa
bi se moglo shvatiti da je klasifikacija obrnuti postupak od divizije, ali kako
je rezultat divizije i klasifikacije zapravo podjela pojma samo sa suprotnih
ishodita (dijeljenje nasuprot grupiranju) nema principijelne razlike izmeu
divizije i klasifikacije. U postupku divizije pojma a zbog osiguranja logike
ispravnosti potrebno je osigurati adekvatnost divizije, jedinstvenost divizije,
postupnost divizije. Adekvatna divizija dijeli pojam na upravo onaj broj
dijelova ili lanova diobe koji potpuno iscrpljuju diobenu cjelinu.
Jedinstvena dioba dijeli diobenu cjelinu po jednom naelu na diobene
lanove koji se meusobno iskljuuju (nemaju ni djelomino zajedniki

114
divizija (lat. divisio), raspodjela

115
dihotomija (gr. dikhotomia), podjela pojma na dva nia po jednom naelu

116
apstraktno (lat. abstractum, odvojeno), nain postojanja rezultata neke apstrakcije,
dakle, nain postojanja kako (opega) pojma tako i onoga (pojmovno) opega. Suprotnost:
konkretno.

59
opseg). Dioba nakon koje lanovi diobe imaju makar djelomino zajedniki
opseg zove se nejasna, nedosljedna ili konfuzna podjela. Postupna dioba
znai provedbu diobe bez preskakanja diobenih lanova.

Distinkcija
117
ili razlikovanje je postupak kojim se objanjava razlika meu
pojmovima. Pri tome se jedan pojam upuuje na neki srodan pojam te se
definira razlika meu njima. Distinkcija moe biti numerika, realna,
logika i formalna. Numerika distinkcija dijeli pojmove prema broju u
okviru opsega pojma. Realna distinkcija dijeli pojmove prema njihovim
realnim kvalitetama. Logika (misaona) distinkcija dijeli pojmove prema
njihovim razliitim stranama aspektima
118
. Formalna distinkcija dijeli
pojmove sa stajalita nekakve analize ili se temelji na nevanim svojstvima.

Deskripcija
119
je postupak kojim se opisuju svojstva nekog pojma u okviru
opsega pojma ili pak tijek dogaanja, pri emu se kod nabrajanja oznaka
nekog pojma ne odreuje meusobni odnos i rang oznaka.

Eksplanacija
120
je logiki postupak kojim neki pojam dovodimo u svezu s
nekim drugim pojmovima kao nudan i dovoljan uvjet egzistencije pojma.
Kod eksplanacije razlikujemo eksplanandum i eksplanans. Eksplanandum je
pojava koju treba objasniti
121
i registriramo je opisom. Eksplanans je skup

117
distinkcija (lat. distinctio), pojmovno odvajanje, razluivanje

118
aspekt (lat. aspectus), oblik u kojemu se neto javlja, gledite, stajalite

119
deskripcija (lat. descriptio), in, proces ili tehnika opisivanja

120
eksplanacija (lat. explanatio), objanjenje

121
objanjenje svoenje nekoga nejasnoga (nepoznatoga) stvarnoga stanja ili dogaanja
na opu (kauzalnu ili statistiku) zakonitost pri emu se to to se treba objasniti smatra
prilagodljivim za zakonski sklop te se shvaa kao "sluaj". Objanjenje se viestruko smatra
karakteristinim za prirodne znanosti pa mu se suprotstavlja razumijevanje kao metoda
duhovnih znanosti.

60
okolnosti i zakona na koje upuujemo kao dovoljan uvjet za nastanak pojave
( sredstvo objanjenja). Antecendentnim okolnostima zovemo okolnosti pod
kojima se pojava zbila, a opim zakonima zakone pod kojima se zbila.
Adekvatnim objanjenjem naziva se ono iji eksplanans doista objanjava
svoj eksplanandum. Eksplanans mora biti dovoljan za objanjenje
eksplananduma to znai da sudovi kojima opisujemo eksplanandum nuno
slijede iz sudova kojima izraavamo eksplanans. Eksplanans mora biti
realan a sudovi koji izraavaju eksplanans moraju biti istiniti. Objanjenja
mogu biti uzrona, statistika, strukturalna, funkcionalna i teleoloka. Kod
uzronog objanjenja smatramo da smo objasnili jednu pojavu ako smo
naveli uzrok
122
koji je izaziva. Kada su opi
123
zakoni u sastavu eksplanansa
statistiki i objanjenje moemo nazvati statistikim.

Kod strukturalnog objanjenja pojavu smatramo objanjenom ako je
smjestimo u jedan iri sustav (strukturu) u kojemu ona nalazi svoje mjesto u
odnosu na druge pojave, pri emu je njeno svojstvo odreeno rasporedom
osnovnih struktura s njenom vlastitom prirodom. Funkcionalno objanjenje
objanjava pojavu nainom na koji pojava djeluje u okviru sustava.
Teleoloko
124
objanjenje objanjava pojavu tako da je dovodi u vezu s
nekom drutvenom svrhom
125
ili ciljem. Znanstveno objanjenje sastoji se u

122
uzrok oznauje openito ono to neemu drugomu vremenski ili stvarno prethodi te ga
uzrokuje i jednoznano odreuje (dakle, nije samo neki dodatni uvjet njegova nastajanja).
Pojam uzroka se u novovjekovlju sve vie i vie svodi na tvorni uzrok vremenitoga poretka.
Usp. kauzalnost (uzronost).

123
ope, ono to spram pojedinanoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinano
navlastito odreuje, na openit (nadpojedinaan) i zajedniki nain pripada mnogim
pojedinanim stvarima.

124
teleologija (gr. telos - cilj, logos - znanost), doktrina po kojoj se sve u prirodi zbiva s
nekom svrhom, ciljem

125
svrha poglavito u starijoj jezinoj uporabi (nakon 16. st.) svrha je upotrebljavana
istoznano s pojmom cilja.

61
definiranju predmeta spoznaje temeljem hipoteze, zakona kauzaliteta
126
,
funkcionalno genetikih i procesnih zakona. Najvii oblik znanstvenog
objanjenja je objanjenje jedne pojave kao i cijele vrste pojava temeljem
razvoja tih pojava.

Prognoziranje
127
je definiranje buduih dogaaja temeljem znanstvenih
hipoteza. Prognoziranje se temelji na prethodnim znanstvenim spoznajama
koje su bile osnova za definiciju hipoteze. Prognoziranje je logiki proces
definiranja modela
128
budue pojave temeljem znanstvenih spoznaja koje su
omoguile stvaranje znanstvene hipoteze.

Znanstvena spoznaja moe se definirati kao otkrie jo nepoznate injenice,
otkrie nepoznatih veza i odnosa, otkrie promjene stanja pojave ili
procesa, otkrie tendencije i smjera promjene, otkrie uzroka i motiva,
otkrie zakonitosti pojava, otkrie znanstvene teorije. U procesu definiranja
znanstvenih hipoteza te dalje u njihovom potvrivanju ili opovrgavanju
(falsifikaciji) mogu se (i moraju) pojaviti neki od oblika znanstvenih
otkria.

Kod otkria nuna je distinkcija znanstvenog otkria i tehnikog izuma.
Tehniki izum ili pronalazak je nova primjena tehnikih znanja u praktine

126
kauzalnost (uzronost) (lat. causa, uzrok), uzronost, odnos izmeu uzroka i uinka.

127
prognoza (gr. prognosis), prethodno znanje

128
model (lat. modulus, mjera, mjerilo), u starijem i openitijem znaenju model je
mjerodavni uzorak (obrazac) pri spoznaji i oblikovanju neega zbiljskoga. U novome
vijeku u prvi plan snanije dolazi znaenje po kojemu se modelom smatra zorno
prikazivanje neega to se samo ne moe neposredno zamijetiti, poglavito u prirodnim
znanostima (primjerice Newtonov mehaniki model svijeta ili pak Bohrov model atoma).
Model kao konstrukt nije apsolutno sukladan dotinome predmetu, onako kako predmet
"zbiljski" postoji, ali mu u velikoj mjeri odgovara tako da model na taj nain omoguava
objanjenje i proraunavanje pojave predmeta, odnosno njegovo razumijevanje i tumaenje.
Modeli i njihove pojmovne odredbe od posebne su vanosti u matematici kao i logici. Usp.
heuristika, jezik.

62
svrhe. Kod znanstvenih otkria svrha otkria nije bitna i otkrie je samo
sebi dovoljno. S obzirom na irinu utjecaja znanstvenog otkria, otkria
moemo podijeliti na znanstvene injenice, znanstvene zakone
129
i
znanstvene teorije.

Znanstvena injenica je rezultat verifikacije znanstvene hipoteze koji ne
omoguava prognoziranje temeljem hipoteze ve ostaje kao pouzdano
utvrena injenica o nekoj pojedinanoj stvari, pojmu ili pojavi. U irem
smislu moemo rei da injenica predstavlja neko znanje uope.

Znanstvena teorija moe se definirati kao sustav sutinskih iskaza nekog
podruja znanosti znanstvene discipline ili nauke. Isto tako moemo je
definirati kao znanstveno tumaenje zakonitosti razvoja prirodnih pojava ili
kao temeljne znanstvene pojmove neke znanstvene discipline ili nauke. U
znanstvenoj metodi znanstvena teorija je dokazana (s dovoljnom
pouzdanou potvrena znanstvena hipoteza) koju privremeno prihvaamo
kao ope naelo promatranja predmeta znanstvene discipline ili nauke. U
ovom kontekstu znanstvena teorija znai statiki izraz znanstvene metode
primijenjene u odreenom znanstvenom podruju.

Odnos izmeu znanstvene teorije i hipoteze je odnos izmeu ire cjeline i
ue cjeline pri emu znanstvena teorija moe sadravati vie znanstvenih
hipoteza a znanstvene hipoteze unutar teorije mogu biti manje ili vie
uvjetno povezane. Kod jae povezanih hipoteza unutar znanstvene teorije
opovrgavanje teorije moe se izvriti opovrgavanjem i samo jedne od

129
zakon, openito, svako pravilo ili norma dogaanja u prirodi ili u drutveno-
povijesnome ivotu, svako pravilo, norma miljenja ili pak djelovanja u mnotvu znaenja
koja se mogu razlikovati, primjerice, prema obliku: empirijski i apriorni zakoni; prema
sadrajnomu odnosu spram prirode: prirodni zakoni (u najirem smislu fiziki zakoni) te
zakoni miljenja (logiki zakoni) kao i oni zakoni djelovanja koji proizlaze iz slobode
(etiki zakoni) s dotinim daljnjim podjelama.

63
kljunih hipoteza (falsifikacija hipoteze), dok u sluajevima kad teorija
nema vrstu logiku povezanost hipoteza, falsifikacijom jedne hipoteze nije
mogue izvriti falsifikaciju teorije (jer nema kljune hipoteze).

Znanstveni zakoni su najvii oblici znanstvene spoznaje. Znanstveni zakon
se otkriva, izvodi i jezino formulira kao potvreni hipotetiki sud ili iskaz
koji se odnosi na neku mnoinu (skup) pojava.

Suvremena znanost sadri sukob izmeu determinizma
130
znanosti kao o
sveopoj objektivnoj zakonomjernosti i uzronoj uvjetovanosti prirodnih i
drutvenih pojava i probabilizma
131
kao iskaza da je svaka spoznaja samo
vjerojatna. Stoga se znanstveni zakoni mogu shvatiti kao neto apsolutno
odreeno to potpuno i bez iznimaka odreuje zbivanja i pojave ili kao
interpretacija zakonitosti prema suvremenom pojmu vjerojatnosti.

Prema predmetu razlikuju se zakoni veze (funkcionalni zakoni prikazani
formulama), strukturni zakoni (izraavaju strukturu pojedinih pojava) i
zakoni skupa (statistiki zakoni). Prema gnoseolokoj
132
funkciji ili
spoznajnoj (gnoseologija
133
) funkciji razlikuju se deskriptivni znanstveni
zakoni (zakoni kojima se jednostavno determiniraju bitni odnosi i
meuzavisnosti pojava) i eksplikativni znanstveni zakoni (zakoni koji
objanjavaju pojave u njihovom postanku, promjenama i razvoju; kao to

130
determinizam (lat. determinire, odrediti), openito, shvaanje beziznimne zakonite
odreenosti stvarnosti, tako da se svi sluajevi mogu objasniti iz svojih tvornih uzoraka
(kauzalnost), pa se stoga i budui dogaaji naelno mogu predvidjeti (usp. Laplaceov duh).
U tome je smislu determinizam umnogome metodoloka pretpostavka za novovjekovnu
(prirodnu) znanost, a po kvantnoj teoriji on ipak nije pretpostavka za mikrofizikalno
podruje u kojemu se znatno vie moe procijeniti statika zakonitost.

131
probabilizam (fr. probabilisme), sumnja da li postoji primjenjiv zakon

132
gnoza (gr. gnosis, spoznaja), u Platona spoznaja istinitoga, poglavito spoznaja ideje
dobra.

133
gnoseologija spoznajna teorija
64
su funkcionalno genetiki i kauzalni zakoni. Prema openitosti razlikuju se
univerzalni znanstveni zakoni (vrijede za cjelokupnu stvarnost), opi
znanstveni zakoni (zakoni pojedinih nauka ili znanstvenih disciplina) i
posebni znanstveni zakoni (zakoni koji vrijede za odreene vrste pojava u
okviru odreenih nauka). Prema elastinosti u primjeni dijele se na stroge i
statistike (vrijede vie ili manje vjerojatno).

Dokaz Postupak utvrivanja istinitosti nekog suda naziva se dokazivanje, a
njegov logiki oblik ili forma naziva se dokaz. Dokaz je logiki oblik
utvrivanja istinitosti spoznaje s pomou njenog dostatnog obrazloenja.
Svaki dokaz sastoji se od najmanje dva elementa: teze ili tvrdnje (iskaza ija
se istinitost dokazom utvruje), argumenata ili razloga (iskazi temeljem
kojih se utvruje istinitost neke teze). Kod argumenata moemo izdvojiti
kljuni argument (odluujui glavni argument, kriterij
134
koji presudno
utjee na dokazivanje istinitosti, a sam postupak dokazivanja (nain na koji
se s pomou argumenata utvruje istinitost teze zove se nain dokaza).

Proces dokazivanja je, sutinski, proces zakljuivanja s tim to je
zakljuivanje definiranje iskaza o poznatom postupku iz danih poznatih
premisa, a kod dokazivanja je poznat zakljuak (iskaz) a potrebno je nai
prikladne premise i postupak. To znai da ono to su u zakljuku premise u
dokazu su argumenti, a u zakljuku to je zakljuak to je u dokazu tvrdnja ili
teza.


134
kriterij (gr. krinein, razluivati, razlikovati, raspoznavati), znak raspoznavanja. U
spoznajnoj teoriji i u logici kriterij je prije svega oznaka za istinitost ili neistinitost sudova,
dotino iskaza.

65
Dokazivati znai traiti argumente za neku tezu koju smatramo istinitom to
znai traiti istinite iskaze za argumente koje tada zovemo aksiomi
135
.
Aksiomi se ne mogu dokazati ali im dokazi nisu ni potrebni jer su oevidni.
U pojedinim znanstvenim disciplinama osim aksioma koriste se i
postulati
136
. Postulat je iskaz do kojeg se ne dolazi po vlastitom iskustvu
nego se uzima kao polazna toka bez dokaza. Aksiom u suvremenoj
znanosti pojedine znanstvene discipline prihvaaju kao temeljne stavove od
kojih polazi odreena teorija i temeljem njih dokazuje istinitost svojih
pouaka koji se tako nazivaju postulatima. Dokazivanje jednog iskaza znai
pronalaenje skupa iskaza ili zakljuaka iz kojih se on moe valjanim
zakljuivanjem izvesti te je temeljna svrha postupka dokazivanja utvrditi
istinitost nekog suda.

Prema vrstama dokazi mogu biti direktni i indirektni (kod direktnih dokaza
izravno se dokazuje teza a kod indirektnih ili apagogikih dokaza dokazuje
se nemogunost suprotnosti teze); potpun i nepotpun dokaz (potpun dokaz je
dokaz u kojemu su svi argumenti nedvojbeno istiniti, a nekompletan ili
nepotpun je dokaz u kojemu argumenti nisu bezuvjetno istiniti u cijelom
svom opsegu, pa moemo zakljuiti da su svi dokazi manje ili vie
nepotpuni); empirijski ili aposteriorni dokaz iji su argumenti empirijski
iskazi, a neempirijski ili apriorni dokazi su oni u kojima se rabe
neempirijski argumenti a koji se nastoje dokazati samo s pomou istovrsnih
neempirijskih iskaza; deduktivni i induktivni dokaz (deduktivni dokaz je
onaj u kojemu teza deduktivno proizlazi iz istinitih argumenata, a induktivni
onaj kod kojega teza induktivno izvodi iz induktivnih argumenata;

135
aksiom (gr. axioma), naelo koje je jasno iz samoga sebe, neto to se ne moe
dokazati, ali kao neto to i nije potrebito dokaza, naelo je pretpostavka za svaki dokaz.

136
postulat (lat. postulare, zahtijevati, iziskivati), naelo koje se bez dokaza smatra
valjanim te koje, potom, premda nije dokazano niti se moe dokazati, slui kao naelo
dokaza i objanjenja. Postulat se esto izjednauje s aksiomom ili s hipotezom.

66
progresivan i regresivan dokaz (progresivan dokaz je onaj koji polazi od
istinitih argumenata i iz njih se direktno ili s pomou meudokaza izvodi
teza, a regresivan dokaz polazi od teze pa prilazei stavovima koji moraju
biti istiniti ako je teza istinita dolazi do stavova koji su temeljem prethodnog
oito istiniti).

Dokazivanje ili izvoenje dokaza mora zadovoljiti slijedee nudne uvjete:
teze moraju biti relevantne za spoznaju, iskazi koji izraavaju tezu moraju
biti jasno i precizno odreeni, argumenti moraju biti precizno formulirani i
spoznajno vrijedni i relevantni te moraju biti dovoljni za dokaz teze,
argumenti moraju biti neovisni i razliiti od iskaza same teze, dokazivanje
mora biti logiki ispravno, u tijeku postupka dokazivanja ne smije se
mijenjati teza.

U postupku dokazivanja mogu se pojaviti tri glavne skupine grjeaka:
pogrjeke relevantnosti (sastoji se u dokazivanju ili pobijanju sline teze a
ne iste one koja se pobija ili dokazuje); pogrjeke neosnovanog razloga
(dokazi koji su usmjereni na spornu tezu mogu biti bez stvarne dokazne
snage (dokazivanje istoga istim, anticipiranje naela, krug u dokazu),
pogrjeke slijeda (javljaju se pri koritenju istinitih argumenata koji su
irelevantni ili nedostatni za dokazivanje ili opovrgavanje teze).

Opovrgavanje ili pobijanje (falsifikacija) je postupak dokazivanja
neistinitosti neke teze. Dokazivanje i pobijanje mogu se promatrati kao dvije
vrste dokaza kojima se utvruje istinitost ili neistinitost neke teze, isto kao i
dokazivanje i opovrgavanje moe biti direktno i indirektno. Direktno
opovrgavanje sastoji se u dokazivanju pogrenosti argumentacije teze zbog
67
antinomije
137
ili same teze. Indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazivanju
istinitosti antiteze
138
.

Verifikacija znanja ili spoznaje Istinitost znanja ili spoznaje uvijek treba
biti verificirana to znai provjerena s dovoljnom pouzdanou primjenom
dovoljno ili prihvatljivo pouzdane metode. Praktine metode verifikacije,
falsifikacije, znanja i spoznaje su metoda promatranja i metoda
eksperimenta. Sam postupak verificiranja, u smislu potvrivanja, uvijek nosi
odreeni dio sumnje u ispravnost verifikacije, stoga verifikaciju i
potvrivanje nikada ne moemo smatrati zavrenom i definiranu istinu
konanom ali zato jednom pouzdano opovrgavanje, falsificiranje, moemo
smatrati konanim. To znai da niti jedno znanje ili spoznaju ne moemo
smatrati potpuno istinitim ma kako bila potvrena ali ga zato moemo
smatrati neistinitim im se jedan put pouzdano opovrgne.
139
Osim praktinih
metoda verifikacije (falsifikacije) moe se provesti i postupak teorijske
verifikacije mada je sa stajalita znanstvene metode pouzdanost takve
verifikacije problematina.

137
antinomija (gr. anti, protiv; nomos, zakon), proturjeje, naizgled nerazrjeivo
proturjeje izmeu utemeljivih zakona, pravila i naela koji u odreenom vremenu i istoj
mjeri za sebe iziskuju valjanost. Antinomije su "proturjeja u koja se um nuno zaplie u
svojoj tenji misliti ono bezuvjetno".

138
antiteza (gr. anti, protiv; thesis, postavka), protutvrdnja tezom uspostavljenoj tvrdnji
(sudu, reenici, iskazu). Usp. takoer antinomija, proturjeje.

139
Ovaj stav da jednom dokazanu falsifikaciju moemo smatrati konanom, apsolutno
istinitom, u sutinskoj je suprotnosti s temeljnom odrednicom verifikacije. Dokaz
falsifikacije moe se naime takoe promatrati kao znanje koje treba verificirati, ime se
nuno mora podvrgnuti sumnji u ispravnost, koji se prema tome nikada ne moe proglasiti
istinitom.
68












ZNANSTVENA METODA I METODE ZNANSTVENOG
ISTRAIVANJA

U relativno brojnoj bibliografiji s tematikom Znanosti o znanosti esto se
pod nazivom znanstvene metode zapravo navode razliite metode
znanstvenog istraivanja koje se primjenjuju u pojedinim vrstama
znanstvenih istraivanja. U ovom poglavlju izloena je temeljna (opa
140
)
znanstvena metoda prikazana kao slijed postupaka, procedura, kao
struktura svakog znanstvenog istraivanja, bez obzira na znanstveno
podruje
141
, znanstveno polje
142
, znanstvenu granu
143
, znanstvenu disciplinu

140
ope, ono to spram pojedinanoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinano navlastito
odreuje, na openit (nadpojedinaan) i zajedniki nain pripada mnogim pojedinanim
stvarima.

141
znanstveno podruje sistematizira znanstvena polja. Prema zakonskoj regulativi
pojedinih zemalja razlikuje se broj i sastav znanstvenih podruja kojima je sistematizirana
znanost. U RH odreeno je est znanstvenih podruja: prirodnih znanosti, tehnikih
znanosti, biomedicine i zdravstva, biotehnikih znanosti, drutvenih znanosti i
humanistikih znanosti.

142
znanstveno polje sistematizira vie znanstvenih grana.

69
ili interdisciplinarno znanstveno podruje
144
i posebne znanstvene metode
koje se primjenjuju u znanstvenim istraivanjima, od kojih su neke
primjenjive u svim znanstvenim podrujima a neke se primjenjuju samo u
nekim znanstvenim podrujima. Metoda koja ini strukturu svakog
znanstvenog istraivanja je znanstvena metoda, a metode istraivanja u
pojedinim znanstvenim podrujima su metode znanstvenog istraivanja.

Znanstvena metoda
Kako je prethodno definirano, znanstvena metoda je metoda za stjecanje
pouzdanih znanja, ali moemo rei i metoda za pouzdano stjecanje
znanja.
145
. Naelo pouzdanosti znanja temelji se na ponovljivosti i
provjerljivosti iskustva kao izvora znanja nastalog opaanjem prirodnih
procesa ili fenomena. Provjerljivost znanja implicira postojanje metode za
provjeru znanja koja je dovoljno pouzdana
146
da rezultate provjere a time i
znanje moemo smatrati istinitim s dovoljnom pouzdanou. Znanstvena
metoda kao sredstvo i nain stjecanja istinitog i pouzdanog znanja sastoji se,

143
znanstvena grana sistematizira vie znanstvenih disciplina ili posebnih znanosti.

144
interdisciplinarno znanstveno podruje zakonski je i znanstveni okvir za
sistematiziranje interdisciplinarnih znanstvenih disciplina ili interdisciplinarnih znanstvenih
istraivanja. Pravna regulativa interdisciplinarnog znanstvenog podruja sloena je i stalno
treba biti promjenljiva, kao to su promjenljive integracije pojedinanih znanstvenih
disciplina u interdisciplinarna istraivanja.

145
Kakva je razlika izmeu znaenja izraza "stjecanja pozdanih znanja" i znaenja izraza
"pouzdano stjecanje znanja"? Kad stjeemo znanje o nekoj pojavi, istraujemo pojavu na
nain da primjenjujemo provjerene metode istraivanja, zakljuivanja, mjerenja, za
odreeni stupanj znanstvenih spoznaja i s odreenim stupnjem povjerenja u primijenjene
metode istraivanja, zakljuivanja, mjerenja, tada steeno znanje smatramo pozdanim.
Kako smo definirali pouzdano znanje kao ono koje dobivamo primjenom pouzdanih
metoda, za znanstvena znanja, definirana pomou metode, nema razlike u znaenju.

146
pouzdanost metode ili metoda za provjeru znanstvenog znanja (u smislu rezultata
znanstvenog istraivanja) odnosi se na ono to u odreenom vremenu i stupnju razvoja
znanstvenih spoznaja smatramo pouzdanim ponajvie iz razloga to, u tom trenutku
znanstvene realnosti, ne poznajemo bolju ili pouzdaniju metodu. To ujedno znai da neku
metodu smatramo pouzdanom i na njenoj primjeni temeljimo povjerenje u rezultate
istraivanja samo iz razloga to u tom trenutku ne poznajemo bolju metodu ili utemeljenu
spoznaju u njenim nedostacima (nedostacima metode).
70
u svim znanstvenim istraivanjima neovisno o znanstvenom podruju, polju
ili grani, od slijedeih postupaka, grupa aktivnosti, koji ine strukturu
znanstvenog istraivanja:
1. Definiranje znanstvenoga problema;
2. Objanjenje fenomena (problema) postavljanjem hipoteze;
3. Testiranje hipoteze prognoziranjem;
4. Zakljuivanje o problemu temeljem testiranja hipoteze.
U znanstvenoj praksi znanstvena metoda sastoji se od sukcesivne i sustavne
provedbe pojedinih faza istraivanja kroz obino sedam koraka:
1. Opaanje fenomena (pojava) ili procesa u prirodi;
2. Definiranje problema (postavljanje pitanja);
3. Istraivanje problema (prikupljanje informacija i primjena jedne
ili vie metoda znanstvenih istraivanja);
4. Postavljanje hipoteze (definiranje metoda provjere i
prognoziranje);
5. Testiranje hipoteze (provjera istinitosti prognoze, provedba
eksperimenta, opaanja eksperimenta procesa u prirodi,
testiranje prognoze, analiza rezultata opaanja, odluka o
prihvaanju ili odbacivanju hipoteze);
6. Zakljuak (potvrda ili odbacivanje hipoteze, odluka o zavretku
ili nastavku istraivanja;
7. Stvaranje znanstvene teorije.

71
Opaanje fenomena i/ili procesa u prirodi Pod opaanjem
podrazumijevamo svaku informaciju koju moemo dobiti izravno s pomou
osjetila ili neizravno zakljuivanjem. Da bi se opaanje moglo upotrijebiti
kao element znanstvene metode ono mora biti ponovljivo (i drugi
znanstvenici moraju imati mogunost izvriti jednako opaanje). Opaanja
prirodnih fenomena i procesa potiu nas na postavljanje pitanja kojima
definiramo znanstvene probleme.

Problem moemo definirati kao skup pitanja o nekom prirodnom procesu ili
fenomenu. Odreivanje istinitih i provjerljivih znanja o svim elementima
problema, koja su u sutini odgovori na postavljena pitanja, smatramo
rjeenjem problema. Opaanje fenomena prirode moe se izvriti opisno ili
kvalitativno i kvantitativno. Svako opaanje nuno je kvalitativno, jer bi u
suprotnom prije zavretka procesa definiranja problema ve izvrili
nedoputenu apstrakciju fenomena. Proces opaanja mora se izvriti na
kritian nain ime se otklanja subjektivnost opaanja i pristranost
znanstvenika.

S ciljem poveanja objektivnosti opaanja i omoguavanja ponovljivosti
opaanja i kontrole rezultata opaanja znanstvenici najee vre
kvantifikaciju opaanja fenomena mjerenjima. Kvantifikacija omoguava
kvalitativno i kvantitativno opisivanje opaanja, a Numerika analiza i
Statistika obrada numerikih rezultata opaanja mogu dati i kvalitetno
nove spoznaje o problemu koje bi nam vjerojatno promakle da smo izvrili
samo kvalitativnu analizu opaanja.

Osim moguih pogrjeaka direktnog opaanja unato provedenoj
kvantifikaciji, mogua je a i najee je prisutna pojava greaka u
razmiljanju i zakljuivanju (greke miljenja - setovi miljenja ustaljene
sheme, procedure, ablone razmiljanja i zakljuivanja koje nas
72
onemoguavaju da sagledamo cjelinu znaenja ili sva znaenja rezultata
opaanja). To se najbolje moe izraziti kroz izreku: sve bitne greke
istraivanja su greke u miljenju (zakljuivanju), to ini primjenu metoda
formalne logike u znanstvenim istraivanjima obveznom. Pri kvantifikaciji
opaanja duni smo kad god je to mogue primjenjivati meunarodni sustav
jedinica zbog usporedivosti i prenosivosti rezultata.

Definiranje znanstvenog problema Opaanje procesa u prirodi bez
istodobnog postavljanja pitanja o uzrocima, razvoju, trajanju, uincima,
efektima i posljedicama znailo bi stjecanje impresije (utiska) o prirodi i
prirodnim procesima (u ovom kontekstu to bi se moglo nazvati opaanjima
umjetnika). Postavljanjem pitanja o sutini (prirodi) prirodnih procesa i
pojava (fenomena) poetak je definiranja problema kao elementa (koraka)
znanstvene metode. Ovo implicira da je znatielja elja za znanjem temelj
znanstvenog rada i temeljna znaajka znanstvenika i znanosti uope. Da bi
pitanja koja se postavljaju u svezi s nekim prirodnim fenomenom mogla biti
poetak znanstvenog istraivanja fenomena ona moraju biti relevantna
(znaajna u odnosu na opaanje) i odgovor na njih mora biti mogu. Sam
postupak postavljanja relevantnih pitanja i postizanje moguih odgovora
najvaniji je korak znanstvene metode.

Definiranje znanstvenoga problema je najtei korak u procesu znanstvenog
istraivanja i primjeni znanstvene metode a prepoznavanje mogunosti
promjene na bolje je najkreativniji korak u procesu znanstvenog
istraivanja i primjeni znanstvene metode. Gotovo svaki problem moemo
analizirati postavljanjem pitanja i definiranjem odgovora, ali ako je problem
previe openito postavljen jedino to nam preostaje je podjela nekog
sloenog ili openitog problema na podprobleme primjenom nekog kriterija,
pri emu nekom od metoda analize i sinteze rjeenja definiramo rjeenja
podproblema koje je relevantno u okviru problema.
73

Istraivanje problema (prikupljanje informacija) Da bi se moglo odgovoriti
na postavljena pitanja u postupku definiranja problema neophodno je u
procesu zakljuivanja (odgovaranja na pitanja) pribaviti potrebne
informacije kojima moemo definirati odgovore. Pribavljanje informacija
moemo izvriti mjerenjima, razgovorima, prouavanjem literature,
obilaskom muzeja, pretraivanjem Interneta, ali najvaniji izvori
informacija su eksperimenti i opaanja kao ponovljive pojave i kao temelj
stvaranja baze podataka, spoznaja, znanja, informacija, potrebnih za
definiranje odgovora. Korak prikupljanja informacija i korak definiranje
problema se, vrlo esto, i skoro uvijek, isprepliu na nain da novo
pribavljene informacije mjerenja ili znanja izazivaju redefiniranje problema
pa time i redefiniranje pitanja.

Informacije dobivene opaanjima principijelno moemo podijeliti na
kvantitativna opaanja (mogu se opisati nekim brojanim vrijednostima) i
kvalitativna opaanja (daju nam opisne informacije o problemu). Ova
podjela je samo uvjetna jer je teko zamisliti kvantitativni podatak koji
nema svoj kvalitativni opis (brojana bezdimenzionalna veliina). U
realnom znanstvenom istraivanju informacije dobivene opaanjima
dijelimo na one koje su i kvalitativne i kvantitativne i na one koje su samo
kvalitativne. Pod kvalitativnim informacijama, u smislu znanstvenog
istraivanja, prihvaamo i podrazumijevamo one ija je kvalitativna priroda
prihvatljiva sa stajalita cilja istraivakoga projekta, ije je kvantificiranje
teko provedivo, nepouzdano, preskupo za odreeni stupanj i dubinu
istraivanja ili nepotrebno s obzirom na postavljeni cilj istraivanja.

Postavljanje hipoteze Nakon sintetiziranja dovoljnoga broja odgovora na
postavljena pitanja kojima definiramo znanstveni problem prilazi se
postupku postavljanja hipoteze. Izraz hipoteza je kovanica grkih rijei hipo
74
ispod i thesis to znai ideja ime bi doslovni prijevod rijei hipoteza bio
podloga ideje ili podloga rjeenja. U kontekstu suvremena znanstvenoga
govora hipoteza bi bilo privremeno najvjerojatnije rjeenje problema kao
odgovora na postavljena pitanja i kao podloge na kojoj se temelji ideja o
prirodnom procesu ili predmetu istraivanja. Postavljanje hipoteze je
definiranje privremenog i najvjerojatnijeg rjeenja problema. U toku
znanstvenog istraivanja, osim najvjerojatnijeg rjeenja, istraiva je
najee u mogunosti definirati i rjeenja koja su manje vjerojatna od
odabranog rjeenja hipoteze. Nain izbora poetne hipoteze koju emo
daljnjim istraivanjem provjeravati (provjeravati njezinu istinitost) provodi
se u skladu s Ockhamovim
147
principom, koji uvodi princip ekonominosti i
tedljivosti u znanstvena istraivanja.

Ockhamov princip za izbor privremene najvjerojatnije hipoteze definirao je
u etrnaestom stoljeu William Ockham i on glasi: Pluralitas non est
ponenda sine neccesitute (Pojave ne treba nepotrebno komplicirati
Sloeno ne treba dodatno uslonjavati). U postupku definiranja koju od
moguih hipoteza treba uzeti kao poetno rjeenje, Ockhamov princip glasi:
Ukoliko imamo dvije ili vie hipoteza (teorija) koje objanjavaju uoeni
fenomen tada bi kao najvjerojatniju privremenu hipotezu trebalo usvojiti
onu koja je jednostavnija sve dok se ne pojave novi dokazi. Ovaj princip ne

147
Ockham, (William) Wilhelm von, engleski filozof i teolog. *oko 1285. Ockham
(Surrey), +1349. Mnchen. Bio je franjevac. Studirao je u Oxfordu. Nakon to je
osumnjien zbog krivovjerja, pobjegao je 1328. iz Avignona u Mnchen. Tu je napisao
svoju raspravu o crkvi i dravi kao dvjema samostalnim institucijama. Bio je utemeljitelj
kasnosrednjovjekovnoga nominalizma, tonije konceptualizma ("ockhamizma"). Jedino je
ono pojedinano "zbiljsko" realno postojee. Ono "ope" (bit i bitak; "univerzalije") nema
vlastite realnosti, nego je ono samo pojam u spoznajuem duhu (kao fictum, ili pak u
svakome sluaju kao apstractum, ali ono ipak nije samo puko "ime", kao to je to bio sluaj
u ranome nominalizmu). Za razvoj logike vana je njegova teorija supozicije (o razliitim
odnosima nekoga pojma spram onoga emu on slui kao znak). Za teoriju znanosti vano je
njegovo naglaavanje indukcije nasuprot dedukcije. "Ockhamova britva" je naziv za naelo
ekonominosti ili tedljivosti u istraivakoj metodi znanosti ("neka mnogostrukost se ne
treba postavljati bez nunosti"), dakle, naziv za naelo koje se pripisuje Ockhamu.

75
prejudicira ispravnost hipoteza ve samo redoslijed kojim hipoteze treba
provjeravati. Najee, kod jednostavnijih istraivanja, poetna hipoteza je
ujedno jedino i ispravno rjeenje problema, ali kod kompleksnijih procesa u
prirodi i tako definiranih problema poetna hipoteza se u postupku
provjeravanja istinitosti moe pokazati kao nedovoljno dobro rjeenje
znanstvenoga problema, koje ne moe prihvatljivo udovoljiti provjerama.
Time je definirano i temeljno svojstvo znanstvene hipoteze kao rjeenja
znanstvenoga problema a to je provjerljivost.

To znai ujedno i svojstvo hipoteze da se moe odbaciti kao netona ako se
provedenim provjerama bitno dovede u pitanje. Kod kompleksnijih
znanstvenih istraivanja mogue je najee definirati nekoliko moguih
hipoteza na temelju pribavljenih podataka i zakljuaka kao odgovora na
postavljena pitanja. U tom sluaju kao hipotezu odabiremo ono
najvjerojatnije rjeenje koje ima najveu vjerojatnost da je ispravno s
obzirom na do tada raspoloivo znanje.

Testiranjem hipoteze te time pribavljanjem novih informacija i znanja moe
doi do promjene najvjerojatnije hipoteze ime zapravo mijenjamo hipotezu
koju testiramo. Kod kompleksnijih znanstvenih istraivanja definiranje vie
hipoteza najee znai definiranje i vie pravaca novih istraivanja pri
emu dokazivanje hipoteze postaje znanstveni problem kojeg dalje
rjeavamo znanstvenom metodom. Prihvatljivim rjeenjem odnosno
potvrenom hipotezom smatramo ono rjeenje koje u dovoljnoj mjeri
odgovara postavljenim ciljevima na poetku istraivanja. Razliite hipoteze,
u sluaju kompleksnih znanstvenih istraivanja postaju time i pravci daljnjih
znanstvenih istraivanja definirajui tako pojedine pristupe, znanstvene
pravce, kole i slino.

76
Testiranje hipoteze Osim provjerljivosti, druga temeljna znaajka hipoteze
je mogunost definiranja prognoza razvoja istraivanoga prirodnog procesa
fenomena ili aktivnosti. Da bi se neka hipoteza mogla smatrati rjeenjem
odreenog znanstvenog problema osim provjere hipoteze mora dati temelj
za zakljuivanje o razvoju prirodnog fenomena ili procesa uzimajui u obzir
uvjete za koje je definirana. Ukoliko potvreno i time istinito rjeenje
problema ne omoguava prognoziranje procesa odreenog znanstvenim
problemom ono nije hipoteza nego injenica. Testiranje hipoteze zapravo
znai prognoziranje razvoja, realizacije nekog prirodnog procesa.
Usporedba prognoziranih rezultata, razvoja prirodnoga procesa i
ostvarenih rezultata, stanja nekog prirodnoga procesa naziva se testiranje
hipoteze. Svaka hipoteza ukljuuje subjekt (proces, pojava, fenomen) koji se
ispituje ili testira, varijable koje variramo (nezavisne varijable), varijable
koje se mjere (zavisne varijable) te oekivani rezultat (prognozirani
rezultat). Stoga su openiti oblici hipoteza:
1. Hipoteza s direktnom vezom nezavisnih i zavisnih varijabli,
2. Hipoteze sa znaajnim utjecajem vrijednosti nezavisne varijable
na veliinu zavisne varijable,
3. Hipoteze s direktnom zavisnou zavisne varijable o nezavisnoj
varijabli.
Sva tri oblika hipoteze u biti se svode na slijedee. Ako je subjekt izloen
(tretiran) nezavisnom varijablom, tada e to rezultirati vrijednou zavisne
varijable. Ovo je ujedno i definicija prognoze kao dijela hipoteze koja se
izraava reenicom "ako... onda..." (ako je hipoteza tona onda se moe
oekivati opaanje odreenog rezultata).

Temeljna znaajka hipoteza je i to da se ne mogu prognozirati protekli
dogaaji te se stoga ni hipoteze vezane za protekle dogaaje ne mogu
testirati to znai da strogo gledajui niti hipoteze koje se odnose na prolost
nisu znanstvene hipoteze, jer im nedostaju obje temeljne znaajke a to su
77
provjerljivost i prognoza. Protekli dogaaji mogu se samo hipotetski
rekonstruirati ali se ne mogu testirati.

Potvrivanje prognoze (utvrivanje ispravnosti prognoze) definirane
hipotezom moe se izvriti na dva naina:

- eksperimentom (pokusom),
- provedbom daljnjih opaanja.

Eksperiment moemo provesti samo ako smo u stanju osigurati sve ili
veinu uvjeta (ali sve bitne uvjete) za koje je definirana prognoza odvijanja
neke pojave (prirodnog fenomena). O stupnju osiguranja uvjeta za koje je
definirana hipoteza ovisi i stupanj pouzdanosti potvrde prognoze ili njenog
odbacivanja. Jedna od bitnih znaajki eksperimenta, iako je nismo uvijek u
stanju osigurati, je kvantifikacija rezultata eksperimenta to nam omoguava
dodatnu analizu pojave upotrebom matematikog alata a posebno statistike
analize dobivenih rezultata. U mnogim znanstvenim disciplinama nismo u
mogunosti osigurati uvjete eksperimenta, za potvrdu prognoze, ije
rezultate bi mogli smatrati pouzdanima pa smo primorani koristiti neke
druge znanstvene metode kao to su promatranje, opaanje, intervju i slino.

Eksperiment (pokus) je organizirani skup postupaka (procedura), koji se
odnosi na prethodno definirane uvjete, kojim se utvruje ispravnost
prognoze, definirane hipotezom, ostvarenjem prognozirane uzrono
posljedine veze. Da bi eksperiment mogao definirati ispravnost prognoze, u
okviru prognoze, neophodno je definirati kontrolni dogaaj s kojim emo
usporediti eksperimentalni dogaaj.

Prije odreivanja prognoze nekog dogaaja, hipotezu, kao temelj za
prognozu, odreujemo na temelju promatranja nekog dogaaja ili serije
78
dogaaja. Takve dogaaje (uvjete u kojima je izvreno opaanje, redoslijed
odvijanja dogaaja, opaena uzrono posljedina veza ili veze, opaene
kvantitativne znaajke dogaaja i odstupanja u dobivenim rezultatima ako je
bilo vie dogaaja) definiramo kao kontrolne dogaaje. Time smo odredili
uzorak kojim emo utvrditi ispravnost prognoze.

Izvrenjem eksperimenta ili serije eksperimenata smatramo postupak
promjene (manipulacije) nezavisnih varijabli i opaanje promjena zavisnih
varijabli koje su prognozirane, a tako dobivene podatke nazivamo
eksperimentalnim dogaajem. Usporedbom kontrolnog dogaaja sa
eksperimentalnim dogaajem potvrujemo ili odbacujemo prognozu pa time
nakon vie neuspjelih prognoza i hipotezu.
79
Razumijevanje fenomena Prirodni proces (stvar po sebi) koji je predmet
opaanja, kao cjelina ostaje opaau nespoznatljiv, moemo u
najopenitijem obliku definirati kao "neto" ija je jedina temeljna i
dovoljna karakteristika promjena. Dakle, na poetku razumijevanja pojma
fenomena kao jedan izvor za tvorbu (generatio) fenomena (pojave)
uzimamo proces definiran promjenom bilo kakvih znaajki neega to se
mijenja u nekom svom ili opaaevom vremenu
148
. Problem vremena
trenutno moemo zanemariti u daljnjoj analizi stoga to su svi opaai naeg
realnog vremena (realnog vremenskog tijeka opaaa) izloeni jednakoj
nemogunosti spoznaje cjeline zbog utjecaja vremena ako i postoje razliiti
vremenski tijekovi
149
. Ono to jest interesantno je nain odreenja fenomena

148
vrijeme (gr. chronos; lat. tempus). Vrijeme je ponajprije vrijeme nepovratnoga i
neponovljivoga postojanja (fiziko vrijeme) koje je ogranieno poetkom i koncem, dakle,
vrijeme ustrajnosti neega pojedinanoga zbiljskoga koje se odrava svojim promjenjivim
oblicima. Ukupna parcijalnosti svojstvena promjena uvijek je vezana za neko vlastito
vrijeme parcijalnosti ili cjeline prirode kao "stvari po sebi" ili za neki vlastiti tijek vremena.
Taj vremenski tijek je nedostupan (nespoznatljiv opaau) i nije temelj za definiranje
fenomena (pojave). U skladu s tim, diskrepancija vremenskog tijeka mijenjajue cjeline i
vremenskog tijeka sustava opaaa (vremenski tijek opaaa) je prvi i temeljni disjunktor
realiteta cjeline i realiteta opaaa, degradirajui time mogunost spoznaje cjeline na
mogunost spoznaje malenog dijela cjeline koji je karakteriziran istim tijekom vremena kao
to je to tijek vremena opaaa. Sam izraz mijenjajua cjelina mogao bi se shvatiti kao
neka zbivajua promjena koja je izdvojena iz sveukupne cjeline koja nas okruuje, to
nikako ne moe biti tono na nivou sveukupne cjeline, jer bi to znailo da je ve izvreno
izdvajanje iz cjeline, te da opaamo samo izdvojeni dio cjeline. Disjunktor vremenskog
tijeka cjeline i vremenskog tijeka opaaa temeljni je problem spoznaje cjeline i sutinskog
odreenja fenomena. Moe se pretpostaviti da je opaaev (na) vremenski tijek identian
vremenskom tijeku cjeline, ali prije toga treba definirati vrijeme i vremenski tijek a tek tada
ustvrditi da u mijenjajuoj cjelini postoji samo jedan, univerzalni, na, vremenski tijek.

149
Iz prethodne analize naznaena je nemogunost nae spoznaje cjeline, te je cjelokupna
naa znanost ograniena na spoznaju prirodnih fenomena iz prirodnih parcijalnosti. Iako
takva pomisao djeluje pomalo obeshrabrujue, to ipak nije neto to bi znaajno utjecalo na
strukturiranje znanosti nae civilizacije. Pomisao o razliitim vremenskim tijekovima
pojedinih promjena cjeline, svakako nema danas nikakvog utemeljenja u cjelini znanosti, te
ovu misao treba prihvatiti samo u smislu postavljanja pitanja o sutini vremena i
vremenskog tijeka. Zato uope ovakvo pitanje o vremenu? Vrijednost pitanja o vremenu
zrcali se u promiljanju problema vremena u znanosti. Pretpostavimo li da u cjelini prirode
postoji samo jedno, univerzalno, vrijeme i jedan univerzalni vremenski tijek, tada nau
ideju o vremenu nuno proglaavamo apsolutnom i nepromjenjivom, univerzalno
primjenjivom, apsolutnom idejom koju treba samo prihvatiti. Takva apsolutna istina znai i
to da imamo pouzdane, provjerljive i provjerene dokaze o tome da postoji samo jedno
univerzalno vrijeme koje vrijedi u cjelini prirode, a ne samo u nama dostupnom djeliu
80
kao predmeta znanstvenog istraivanja, stvaranja uvjeta za distinkciju
znanstvenog istraivanja od znanstvene fantastike ili pseudoznanosti.
Prihvatimo li vjerojatnu mogunost opaanja samo parcijalnosti promjena
umjesto promjena cjeline, jo uvijek nam ostaje pitanje to, i od
parcijalnosti, moemo opaati i to znai fenomen prirode kojeg opaamo.
Za poetak, a radi oiglednosti, treba se usmjeriti na znaenje prirodnog
fenomena i razumijevanje fenomena promjene prirodnoga procesa koji se
zbiva bez utjecaja opaaa. Ovo znai da od opaanja promjene koja moe
biti:

1. promjena koja se zbiva u prirodi a opaa je samo opaa i na nju ne
utjee;
2. promjena kao eksperimentalni dogaaj, ime je cjelina prirodne
promjene reducirana na promjenu procesa kojeg opaa odreuje
kao redukciju cijeloga prirodnog procesa ime opaa izravno utjee
na sam proces;
3. simulacija prirodnoga procesa (raunalna simulacija prirodnoga
procesa) kao promjena koju stvara, pokree, opaa i procjenjuje
opaa;

Za poetak ove analize uzimamo samo promjenu cjeline (ili parcijalnost)
koja se zbiva u prirodi a bez izravnog utjecaja opaaa. to u ovom sluaju
znai pojam fenomen i kako se moe razumjeti njegova tvorba? Prirodnom
procesu, sutinski definiranom kao promjena cjeline ili promjena

prirode. Kako je oito da takav dokaz nemamo, to time znai da ne moemo iskljuiti
postojanje razliitih vremenskih tijekova. Ovo se jednako odnosi na nevjerodostojnost
postojanja jednog univerzalnog vremenskog tijeka jednako kao i postojanje bilo kakvih
varijabli kojima bi, samo temeljem sadanjih znanstvenih spoznaja, mogli odrediti
modifikacije univerzalnog vremenskog tijeka.. Prihvaanjem mogunosti definiranja
promjena univerzalnog vremenskog tijeka primjenom bilo kakvih varijabli, sutinski bi opet
nau ideju vremena (pa makar i promjenjivog) opet postavili u status apsolutne, istinite i
univerzalno primjenjive ideje o vremenu i vremenskom tijeku.

81
parcijalnosti, opaa pristupa postavljanjem pitanja koja su, ili bi trebala
biti, utemeljena u cjelini znanstvenih spoznaja opaaa. Cjelina znanstvenih
spoznaja opaaa moe se analizirati kao znanstveno univerzalna (znanja i
spoznaje iz cjeline znanosti), znanstveno parcijalna (znanja i spoznaje iz
pojedine znanstvene discipline) ili interdisciplinarna (znanja, spoznaje i
metode iz dviju ili vie znanstvenih disciplina).

Razumijevanje fenomena tako je interaktivni proces prirodnoga procesa i na
prirodnom procesu apliciranih znanstvenih znanja, spoznaja, metoda,
rezultata, hipoteza i teorija. Ovu interakciju najlake sebi moemo predoiti
opisivanjem postupka mjerenja neke veliine koju smo izdvojili iz
prirodnoga procesa. Izmjeriti neku veliinu znai ogledati sredstvo mjere
(mjerilo, metar) u prirodnom procesu. Rezultat mjerenja je broj jedinica
mjere u jednoj parcijalnosti procesa. Postupak zrcaljenja znanstvenih
znanja, spoznaja i metoda u prirodnom procesu zapravo je opisivanje
prirodnoga procesa, determiniranje fenomena ili razumijevanje fenomena.

Prirodni fenomen Prirodni fenomen tako definiramo kao odraz (refleks)
opaaevih znanstvenih spoznaja, znanja i metoda u prirodnom procesu koji
se zbiva neovisno o opaau. Iz ovoga moemo odrediti tri temeljne
posljedice razumijevanja fenomena:

- fenomen ne postoji neovisno o opaau;
- fenomen je promjenjiv u istoj mjeri u kojoj se razvijaju
znanstvene spoznaje, znanja i metode;
- ispravnost i znanstvena utemeljenost razumijevanja fenomena
odluujue je ovisna o ispravnosti odreenja pitanja koja emo
ogledati u prirodnom procesu a koja moraju biti u relaciji i
dobroj utemeljenosti u znanstvenim spoznajama.

82
Trea temeljna posljedica ukazuje na bitan utjecaj znanstvene etike opaaa
i znanstvene etinosti u postavljanju pitanja i primjeni znanstvenih znanja i
metoda. Pod znanstvenom korektnou opaaa moemo razumjeti
definiranje takvog skupa pitanja iz cjeline znanosti koji e odrediti opaani
fenomen i rezultate opaanja definirati relevantnim znanstvenim
spoznajama i znanjima.

Eksperimentalni fenomen Kad su prirodni procesi nepogodni za
istraivanje bilo zbog:
nemogunosti provedbe opaanja;
vrlo rijetkih procesa;
neekonominosti opaanja izravno iz prirodnoga fenomena;
dugotrajnih ili kratkotrajnih procesa;
nemogunosti izdvajanja fenomena iz cjeline,
prirodni proces reduciramo samo na one elemente procesa koje elimo
istraiti. Redukcija prirodnih procesa na samo one elemente procesa koji nas
zanimaju, prijenos tih elemenata u kontrolirane uvjete za koje drimo da
dobro opisuju uvjete u kojima se odvijaju prirodni procesi, zovemo
eksperimentom ili eksperimentalnom pojavom (eksperimentalnim
fenomenom). Kod organizacije eksperimenta, odreenja elemenata
prirodnih procesa koji sutinski definiraju prirodni proces eksperimentator
iz postojeih znanstvenih spoznaja, da bi rezultati eksperimenta bili
znanstveno relevantni, mora:
1. iz cjeline znanstvenih znanja i spoznaja definirati prirodni fenomen;
2. izdvojiti sutinski bitne elemente fenomena koje se namjerava
replicirati u eksperimentalnim uvjetima;
3. odrediti znaajke eksperimentalnog dogaaja koji se kontroliraju i
dre u unaprijed odreenim granicama te odrediti granice
prihvatljivosti eksperimentalnog fenomena;
83
4. kvantificirati promjene eksperimentalnog fenomena, statistiki
obraditi rezultate i utvrditi znaaj i relevantnost obraenih
rezultata;
5. interpretirati rezultate opaanja eksperimentalnog fenomena, u
terminima i dobroj utemeljenosti, u znanstvenoj realnosti
(spoznajama i znanjima).
Iz nabrojanih elemenata eksperimentalnog dogaaja oit je poveani (pa ak
i presudan) utjecaj opaaa ili eksperimentatora na razumijevanje fenomena
a posebno na rezultate opaanja. Pri tome opaa, iz znanstvenih spoznaja i
znanja:
definira fenomen;
selektira znaajne elemente fenomena sutinski sadraj
fenomena;
odreuje uvjete u kojima se mogu opaati znaajni elementi
fenomena;
mjeri promjene eksperimentalnog fenomena;
interpretira rezultate eksperimenta;
ekstrapolira rezultate istraivanja eksperimentalnog
fenomena na prirodni fenomen.
Pretpostavimo li da je opaa, eksperimentator korektno utemeljio
eksperimentalni fenomen i time ga definirao te korektno izmjerio promjene
eksperimenta, opaau, eksperimentatoru ostaje, na teret znanstvene etike,
ispravno provesti ostale aktivnosti, od kojih je interpretacija rezultata
najosjetljivija aktivnost.

Simulirani fenomen U mnogim istraivanjima, bilo zbog nemogunosti
opaanja prirodnih procesa kako se zbivaju, bilo zbog nemogunosti
provedbe eksperimenta ili njegove neekonominosti, istraivai sve ee
poseu za raunalnim simulacijama kao izvorom kvalitativnih i/ili
84
kvantitativnih podataka. U definiranju simulacije nekoga prirodnog
fenomena simuliranog fenomena, utjecaj opaaa dodatno raste, sve vie
se gubi veza s prirodnim fenomenom, a znaaj znanstvene etike istraivaa
postaje sve vei.

Istraivanje prirodnog fenomena primjenom raunalne simulacije ili bilo
kakve druge simulacije moemo opisati kroz sljedee korake istraivanja:
1. Definiranje prirodnog fenomena;
2. Redukcija elemenata prirodnog fenomena na znaajne elemente koje
opaa, istraiva odabire kao predmet istraivanja;
3. Odreivanje onih znaajnih elemenata prirodnog fenomena koje
treba simulirati;
4. Izbor modela simulacije za svaki znaajni element fenomena;
5. Provedba simulacije reduciranog fenomena simuliranog fenomena
i odreivanje znaenja rezultata dobivenih simulacijom;
6. Ekstrapolacija rezultata opaanja simuliranog fenomena i
odreivanje promjena reduciranih elemenata prirodnog fenomena;
7. Prijenos (ekstrapolacija) podataka o promjenama reduciranog
prirodnog fenomena (sastavljenog od reduciranih elemenata
prirodnog fenomena) na prirodni fenomen;
8. Interpretacija rezultata opaanja, istraivanja.
Oito je da su svi dijelovi istraivanja opaanja primjenom metoda
simulacije u cijelosti pod presudnim utjecajem istraivaa, nivo znanstvene
korektnosti i znanstvene etike koje mora osigurati istraiva je presudan
kako u provedbi istraivanja, tako i u interpretaciji rezultata.

Zamiljeni fenomen (znanstvene prie) Ovaj oblik znanosti ili "znanosti",
postaje sve popularniji i predstavlja znaajan oblik znanstvenog folklora,
koristan je znanosti kao oblik popularizacije znanosti, od iroke publike je
uvijek dobro primljen jer ne zahtijeva znanje da bi itatelj imao iluziju da je
85
razumio predmet znanstvene prie, iako se kod tih pria ponajprije radi o
stvarima koje se ne mogu niti razumjeti jer je njihova veza sa znanstvenom
vrijednou reducirana samo na slinost sa znanou. Interesantno je pri
tome to se elementi znanstvenih pria mogu pronai i kod znanstvenih
istraivanja koje smatramo ozbiljnim, znanstveno utemeljenim, pa ponekad,
i u nekim svojim dijelovima provjerljivim i dokazanim.

Znanstvene prie, iako nisu utemeljene, ipak se mogu dobro odrati, pa su
esto njihovi autori, kroz neko krae vrijeme i uvaavani u krugovima
bliskim znanosti. Razvoj ovog oblika "znanosti" obino poinje voljom i
namjerom da se temeljem parcijalnih rezultata znanosti formira neki, obino
matematiki model (neodoljiva privlanost matematike nerazumljivosti i
logike) temeljem koje se pokuava objasniti prirodni fenomen.

Temeljni problem, sa stajalita znanosti, ovakvih znanstvenih pria, ipak
ostaje to to one u prvom redu nisu znanost, izraene su na nekom
matematikom modelu koji nije relevantan znanosti, nije derivat
znanstvenih spoznaja, ne daje rezultate usporedive sa znanstvenima. Kako
su rezultati takvih znanstvenih pria redovito i same znanstvene prie ne
mogu se provjeriti i ponoviti pa time ni potvrditi ni odbaciti.

Vrijednost znanstvenih pria, osim popularizacije znanosti moe se nai i u
snazi ljudskog miljenja da primjenom logike i matematike dokazuje bilo
to, ali i u prilici da se postave nova pitanja znanosti i znanstvenicima kao
zametak nekih novih, ali stvarnih znanstvenih istraivanja. Na kraju, mnogi
geniji znanosti ustrajno su isticali presudnu vanost mate za znanstvenike,
ali ipak i mata u znanosti mora imati svoje granice. Razvoj znanstvenih
pria moe se opisati kroz sljedee korake:
sakupljanje podataka i rezultata koji su rubni rezultati prethodnih
znanstvenih istraivanja;
86
abstrahiranje svih podataka koji bi mogli oteavati stvaranje modela
ili matematikog modela;
stvaranje matematikog ili logikog modela kao univerzalno
istinitoga modela prirodnih procesa;
obogaivanje modela varijabilnim elementima koji omoguavaju
preivljavanje modela i u sluaju pojave rezultata drugih
znanstvenih istraivanja koji ugroavaju model.
Etinost stvaratelja ovakvih "znanstvenih" uradaka nije primjerena znanosti
iako se neka odreena vrijednost znanstvenih pria moe nai u pitanjima
koja mogu posluiti za iniciranje znanstvenih istraivanja ili popularizaciju
znanosti.

Metode znanstvenog istraivanja
U istraivanju, logika misaonih postupaka je razliita. Iz toga su se razvile
brojne, znanstvene metode, kao skupovi razliitih postupaka, kojima se
znanost koristi u istraivanju, koji omoguuju da se znanstveni problem kao
predmet istraivanja znanstveno istrai te da se njihovom primjenom doe
do znanstvenih spoznaja i znanstvenih znanja. Najee primijenjene
metode znanstvenog istraivanja, kao dijela znanstvene metode, jesu:
induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda
apstrakcije i konkretizacije
150
, metoda generalizacije
151
i specijalizacije
152
,
metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda klasifikacije
153
, metoda

150
konkretno (lat. concrescere, srasti). Pod konkretnim se misli ustroj bitka
pojedinanoga konanoga bia koje je sastavljeno od svojih temeljnih odredbi.

151
generalizacija podvrgavanje pojedinanog opem, uopavanje

152
specijalizacija usmjeravanje djelatnosti ega u jednom pravcu, na odreenu uu
djelatnost.

153
klasifikacija sustavna podjela i sreivanje nekog materijala (znanstvenog i strunog)
podjela, razvrstavanje

87
deskripcije, metoda kompilacije
154
, komparativna
155
metoda, statistika
156

metoda, matematika metoda, metoda modeliranja, kibernetika metoda,
eksperimentalna metoda, dijalektika
157
metoda, povijesna metoda,
genetika metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda, metoda
idealnih tipova, empirijska metoda, metoda studija sluaja, metoda
anketiranja, metoda intervjuiranja, metoda opaanja, metoda brojenja,
metoda mjerenja, Delfi metoda, metoda "mozaika" i ostale znanstvene
metode.

Induktivna metoda Induktivna metoda je sustavna primjena induktivnog
naina zakljuivanja kojim se na temelju analize pojedinanih injenica
dolazi do zakljuka o opem sudu, od zapaanja konkretnih pojedinanih
sluajeva dolazi do opih zakljuaka. Pouzdanost induktivnog zakljuka
izravno ovisi o: broju istraenih injenica i sluajeva, reprezentativnosti
analiziranih injenica za odreenu pojavu i stupnju pouzdanosti znaenja
injenica. Analiza induktivne metode mora ukljuiti fundamentalni element
svakog induktivnog zakljuivanja, a to je relacija posebnog - opeg. Postoji
vie vrsta indukcije, kao: Potpuna indukcija zakljuak na potpunom
nabrajanju svih pojedinanih sluajeva. U praksi se vrlo rijetko primjenjuje,
a rezultat znai samo sistematiziranje znanja. Kod ove indukcije zakljuak
je potpuno istinit. Nepotpuna indukcija stvara zakljuke na temelju analize
ogranienog broja pojedinanih pojava koji su primjenjivi na ostale pojave
iste vrste. ee se upotrebljava u znanstvenom istraivanju nego potpuna

154
kompilacija (lat. compilatio), materijal, injenice sakupljene za neki projekt

155
komparacija (lat. comparatio), traenje slinosti ili razlika izmeu dvije ili vie
pojava, injenica, predmeta, usporedba.

156
statistika (nlat. statisticus), rana primijenjena matematika, prouavanje i praenje
kvantitativne strane brojnih ili masovnih pojava obradom podataka.

157
dijalektika (gr. dialektike), spoj suprotnosti, doslovce, umijee razgovora,
nagovaranja, pregovaranja.

88
indukcija. Predikativna indukcija je proces miljenja koje se odvija kroz
zakljuivanje od jedne klase pojava na drugu klasu, pri emu se samo
zakljuivanje temelji na slinosti klasa pojava. Analogijska indukcija temelji
se na zakljuivanju primjenom analogije, pri emu se miljenje kree od
pojedinane na pojedinanu pojavu. Univerzalna indukcija temelji se na
zakljuivanju od egzemplarne klase pojava na univerzalnu klasu.
Kauzalna
158
indukcija analizira uzronu vezu izmeu pojava koje prethode i
pojava koje slijede ime se odreuju uzrono-posljedini odnosi. Temelj za
primjenu induktivnih metoda su opaanje, eksperiment i simulacija.

Deduktivna metoda Deduktivna metoda je sustavna primjena
deduktivnog naina zakljuivanja u kojemu se iz opih sudova izvode
posebni i pojedinani zakljuci. Dedukcija uvijek pretpostavlja poznavanje
opih znanja na temelju kojih se spoznaje ono posebno ili pojedinano.
Najvaniji elementi deduktivne metode jesu postupci metoda analize,
sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. Deduktivna metoda u
znanosti slui za: objanjenje injenica i zakona, za predvianje buduih
dogaaja, za otkrivanje novih injenica i zakona, za dokazivanje
postavljenih teza, za provjeravanje hipoteza i za znanstveno izlaganje.
Poseban oblik deduktivne metode je aksiomatska metoda koja se temelji
na spoznajama, injenicama ili naelima (aksiomi) koji se ne mogu dokazati
ili koji ne zahtijevaju dokazivanje jer su oevidni ili su izravno oiti.
Dedukcija vrijedi samo u okviru utemeljenosti na znanstvenim injenicama.

Indukcija i dedukcija imaju zajedniki opi predmet: to je spoznaja jedne
pojave kao dijalektikoga jedinstva opeg i posebnog. Indukcijom i
dedukcijom saznaje se veza, odnos, jedinstvo posebnog i opeg, i tim
svojim obiljejima one su izrazito dijalektike metode spoznaja. Indukcija je

158
causa - (lat.), uzrok, razlog, poelo.

89
poetni, a dedukcija zavrni proces u znanstvenim spoznajama, jer spoznaja
poinje pojedinanom spoznajom posebnog, a zavrava deduktivnom
sistematskom spoznajom posebnog na temelju opeg.

Metoda analize Metoda analize je postupak znanstvenog istraivanja
ralanjivanjem sloenih pojmova, sudova i zakljuaka na njihove
jednostavnije sastavne dijelove i elemente. Analiza je, prema Hegelu,
postupak miljenja u kretanju od posebnoga k opem ili izvoenje
teorema iz aksioma po utvrenim pravilima. Analiza je proces redukcije
nejednakoga na sve veu jednakost. Prema gnoseolokoj funkciji postoje
dvije vrste analize: deskriptivna, kada se opisuju elementi neke cjeline i
eksplikativna, kada se pokuava objasniti odreena cjelina na temelju
njezinih dijelova.

Metoda sinteze Metoda sinteze je postupak znanstvenog istraivanja i
objanjavanja stvarnosti putem sinteze jednostavnih sudova u sloenije.
Sinteza je proces uopavanja u kojemu nastaju sve apstraktniji pojmovi
u usporeivanju s prethodnim pojmovima. Sinteza je nain sistematiziranja
znanja po zakonitostima formalne logike, kao proces izgradnje teorijskog
znanja u pravcu od posebnog ka opem, odnosno od vrste prema rodu.
Prema gnoseolokoj funkciji postoji: deskriptivna i eksplikativna sinteza.
Prema sloenosti razlikuju se: elementarna, kauzalna i funkcionalna sinteza.
Prema cilju, odnosno usmjerenosti spoznaja, sinteze mogu biti: genetika i
strukturalna.

Metoda apstrakcije Apstrakcija je misaoni postupak bilo kakvog odvajanja,
bilo odvajanje opeg i eliminiranje posebnog, bilo misaoni postupak
odvajanja posebnog i individualnog, zanemarivanje opeg. Apstrakcija ima
dvostruki smisao: apstrakcija opeg ili apstrakcija posebnog. Apstrakcijom
90
se odvajaju nebitni od bitnih elemenata pojave ili predmeta istraivanja.
Apstrakcija poiva na analizi, ali analiza kao postupak rastavljanja,
predstavlja i odvajanje, apstrakciju dijelova iz cjeline pojave.

Metoda konkretizacije Konkretizacija je postupak suprotan apstrakciji.
Konkretizacija moe biti: shvaanje jedinstva apstraktno-opeg u posebnom
i individualnom, shvaanje jedinstva apstraktno-posebnog s opim u
svakom predmetu ili pojavi. Bilo da se odreuje apstraktno-ope u
posebnom ili apstraktno-posebno u opem, s pomou opeg vri se
konkretizacija, jer se predmet istraivanja konkretno shvaa kao realno
jedinstvo opeg i posebnog.

Metoda generalizacije Metoda generalizacije je misaoni postupak
uopavanja kojim se od jednog posebnog pojma dolazi do openitijeg koji je
po stupnju vii od ostalih pojedinanih. Od pojedinanih opaanja izvode se
uopeni zakljuci, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti.

Metoda specijalizacije Metoda specijalizacije je postupak kojim se od opeg
pojma dolazi do novog pojma, manjeg opsega a veeg sadraja.
Specijalizacija se temelji na analitiko-sintetikoj metodi i apstraktno-
konkretiziranoj metodi. Da bi se tom metodom dolo od opeg do posebnog,
potrebno je izvriti: konkretizaciju opeg u posebno, ili sintezu, apstrakciju
posebnog iz opeg i analizu stvarnog opeg.

Metoda dokazivanja Dokazivanje je jedna od najvanijih znanstvenih
metoda u kojoj su inkorporirane skoro sve metode i svi posebni metodiki
postupci: analiza i sinteza, generalizacije i specijalizacija, indukcija i
dedukcija, apstrakcija i konkretizacija. Svrha metode je utvrditi tonost neke
spoznaje.
91

Metoda opovrgavanja Suprotan postupak u odnosu na postupak
dokazivanja je opovrgavanje ili falsifikacija. To je zapravo metodiki
postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ono se
sastoji u dokazivanju pogrenosti teze. Izravno ili direktno opovrgavanje
sastoji se u pobijanju teze ili argumentacije. Teza se izravno opovrgava
onda kada se cijeli postupak pobijanja usmjerava na samu tezu, ne
uzimajui u obzir njenu suprotnost, odnosno antitezu. Neizravno ili
indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazu netonosti teze neizravnim
putem. O neizravnom opovrgavanju se radi onda kada se cijeli postupak
usmjerava u dokazivanju da je antiteza ispravna umjesto da se kao u
izravnom opovrgavanju usmjerava na samu tezu. Opovrgavanje teze s
pomou dokazivanja tonosti antiteze naziva se apagogiki dokaz. Kod
opovrgavanja pretpostavlja se uzajamno iskljuivanje teze i antiteze,
odnosno nemogunost istodobne istinitosti oba suprotna stava (nemogunost
aporije
159
).

Metoda klasifikacije Metoda klasifikacije najstarija je i najjednostavnija
znanstvena metoda. Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela opega
pojma na posebne, u okviru opsega pojma. Znanost zapravo poinje
klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja
sustave skupina predmeta, ili raspodjele niza srodnih pojava. Tako se, na
primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinane i univerzalne znanosti.
Pojedinane se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje dijele u
prirodne i kulturne...


159
aporija (gr. aporia, "bezizlaznost", bespue), pri pokuaju rjeavanja nekoga
problema koda se nude meusobno proturjeni, razliiti putovi koji se pak opet dadu
utemeljiti.

92
Metoda deskripcije Metoda deskripcije je postupak jednostavnog opisivanja
ili oitavanja injenica, procesa i predmeta u prirodi i drutvu te njihovih
empirijskih potvrivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumaenja i
objanjavanja. Ova se metoda primjenjuje u poetnoj fazi znanstvenog
istraivanja, a ima veu vrijednost ako je jednostavno opisivanje povezano s
objanjenjima o uoenim vanijim obiljejima opisivanih injenica,
predmeta i procesa, njihovih zakonitosti i uzronih veza i odnosa.

Metoda kompilacije Metoda kompilacije je postupak preuzimanja tuih
rezultata znanstvenoistraivakog rada, odnosno tuih opaanja, stavova,
zakljuaka i spoznaja. Metoda kompilacije moe se upotrijebiti u
kombinaciji s drugim metodama u znanstvenoistraivakom radu, tako da
djelo nosi u to veoj mjeri osobni peat autora kompilatora, koji e, uz
osobni pristup pisanju znanstvenog ili strunog djela korektno i na
uobiajen nain citirati sve ono to je od drugih preuzeo.

Komparativna metoda Komparativna metoda je postupak usporeivanja
istih ih srodnih pojava ili utvrivanja njihove slinosti u ponaanju i
intenzitetu i razlika meu njima. Ova metoda omoguuje istraivaima da
dou do raznih uopavanja, novih zakljuaka koji obogauju spoznaju.

Statistika metoda Statistika metoda moe se nazvati i ope znanstvenom
metodom; u novije vrijeme postala jedna od najvanijih znanstvenih
metoda; esto se koristi u znanstvenoistraivakom radu u svim
znanstvenim podrujima. Istraivanja u znanstvenim podrujima drutvenih
i humanistikih znanosti, nezamisliva su bez primjene statistike metode jer
kako je slikovito opisano tvrdnjom (Croxton) da sociolog lien statistike
metode, esto slii na slijepca koji u mranoj prostoriji hoe opipati crnog
maka koji ne postoji! Prema Serdaru: "Statistika je znanost o metodama za
istraivanje masovnih pojava s pomou brojanog izraavanja." aval
93
definira statistiku metodu "Statistika je znanost o metodama pomou kojih
analiziramo pojave koje nas okruuju, tako da pomou grafikona i
izraunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i
zakonitosti u pojedinim vremenskim intervalima te uzrono-posljedine
veze izmeu tih pojava."

Statistika metoda je induktivno generalizatorska jer se na temelju obiljeja
odreenog broja elemenata neke skupine ili serije pojava, izvodi opi
zakljuak o prosjenoj vrijednosti obiljeja, devijaciji od srednje vrijednosti.
Vanost statistike metode je u tome to se jedino s pomou statistike
metode mogu na prihvatljivo egzaktan nain saznati opa odreenost,
pravilnosti i zakonitosti masovnih pojava. Najvaniji nedostaci statistike
metode su kvantitativna, numerika odreenost pojava i pitanje mogunosti
spoznaje opega na temelju pojedinanog i posebnog.

Metoda uzoraka Ispitivanje dijela skupa na temelju sluajnog izbora
jedinica naziva se metoda uzoraka. Vrlo se esto primjenjuje u
znanstvenoistraivakom radu. Bit metode uzoraka je stav da se relevantne
statistike informacije o masovnoj pojavi mogu odrediti na temelju malog
uzorka. Neki broj sluajno odabranih jedinica iz statistikog skupa naziva se
uzorkom. Problemi pouzdanosti metode uzoraka svode se na odreivanju
veliine uzorka i reprezentativnosti odabranih jedinica

Matematika metoda Matematika metoda je znanstveni sustavni postupak
koji se sastoji u primjeni matematike logike, matematikih relacija,
matematikih simbola i matematikih operacija u znanstvenoistraivakom
radu. Ta se metoda moe primjenjivati u svim znanstvenim podrujima i
znanstvenim disciplinama. S pomou matematike metode na egzaktan
nain prikazuju se i objanjavaju zakonitosti pojava, pod uvjetom da je
odabran pouzdan i adekvatan matematiki model predmeta istraivanja.
94
Najee matematike metode su matematiki modeli i metode simulacije.
Metode simulacije omoguavaju, uz uporabu raunala, teorijsko simuliranje
stvarnih pojava i procesa. Problem simulacija je u vjerodostojnosti geneze
simulacijskog fenomena.

Metoda modeliranja Metoda modeliranja je istraivaki postupak s pomou
kojega se generira znakovni sustav (model) koji moe: zamijeniti stvarnu
pojavu i kojeg eksperimentalno ili simulacijom moemo istraivati te
prijenositi dobivene podatke sa modela na realnu pojavu. Modeliranje ima
dvije potekoe: adekvatnost modela realne pojave i ispravnost
ekstrapolacije dobivenih rezultata sa modela na realnu pojavu. Modeli mogu
biti: model stvarnog u idealnom (idealni, misaoni modeli realnih stvari, to je
svaki pojam ili sud o realnim pojavama; model konkretnog u apstraktnom
(apstraktni model predstavlja svaka generalizacija konkretnih pojmova,
matematika formula); model idealnog u realnom (realne modele
predstavljaju interpretacije pojmova, stavova, stvarnih funkcija i algoritama
u ulno-opaajnim i fizikim predmetima, sustavima, odnosima); model
apstraktnog u konkretnom (konkretne modele predstavljaju sve
konkretizacije i specijalizacije apstraktnih pojmova i stavova).

Modeli mogu biti: teorijski ili apstraktni modeli (logiki i matematiki
modeli izraeni relacijama); praktini ili konkretni modeli (rezultati neke
praktine djelatnosti); realni modeli (model kontejnerskog broda); idealni
modeli (modeli koji na idealiziran nain predstavljaju originalne predmete);
jednostavni modeli; sloeni modeli; modeli strukture (modeli koji
predstavljaju strukturu pojave); funkcionalni modeli (predstavljaju funkcije
dinamikih sustava); djelomini modeli (modeli koji predstavljaju samo
neka obiljeja pojave); globalni modeli (modeli koji predstavljaju cjelinu
pojave); analitiki modeli (modeli koji se sastoje od skupa analitikih
relacija u obliku jednadbi i nejednadbi, kojima se matematiki modeliraju
95
dinamiki procesi ili ponaanje sloenih dinamikih sustava); topoloki i
mreni modeli (prostorni modeli procesa); deterministiki modeli (potpuni i
funkcionalno cjeloviti modeli) i stohastiki i statistiki modeli (modeli
sluajnih i vjerojatnih dogaaja).

Kibernetika metoda Pojam kibernetika potjee od grke rijei kybernao
to u slobodnom prijevodu znai: upravljati, vladati, kormilariti. U teoriju i
praksu pojam kibernetike uveo je Norbert Wiener. Bit metode je teorija
poruka i komunikacija. Kibernetika kao znanstvena metoda moe biti:
teorijska ili opa kibernetika (opa naela i zakonitosti upravljanja na
najvioj razini apstrakcije) i primijenjena ili aplikativna kibernetika.

Eksperimentalna metoda Eksperimentalna metoda je postupak promatranja
pojave koja se ispituje pod tono odreenim uvjetima koji doputaju da se
prati tijek pojave i da se ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta ponovno
izazove. Ona se, dakle, zasniva na eksperimentu, kao znanstveno
postavljenom pokusu. Prema eiu, znanstveni eksperiment je plansko,
organizirano i metodsko proizvoenje, izvoenje ili samo mjerenje realnih
pojava koji imaju za cilj otkria nepoznatih initelja, svojstava i odnosa
pojava, odnosno provjeravanja hipoteza o tim initeljima i njihovim
svojstvima. Ta metoda je jedna od najosnovnijih i najvanijih znanstvenih
metoda jedinstvenog teorijskog i praktino znanstvenog saznanja. Osnovni
faktori eksperimentalne metode su: eksperimentator, eksperimentalna
pojava (fenomen, dogaaj), sredstva eksperimenta, eksperimentalni
postupak, prognoza i kontrolni eksperimentalni dogaaj, rezultati
eksperimenta i potvrda hipoteze i ekstrapolacija rezultata u realne uvjete.
Razvoj znanosti, posebno u 20. stoljeu, umnogome se temelji na
eksperimentu kao metodi. Problem eksperimenta je vjerodostojnost
odreivanja eksperimentalnog fenomena.
96

Povijesna metoda Povijesna metoda je postupak kojim se na temelju
dokumenata i materijalnih ostataka ili dokaza, manje ili vie, egzaktno
rekonstruiraju dogaaji koji su se zbili u prolosti. Povijesna metoda uzima
u obzir kronologiju, razvoj i uzrono posljedine veze o predmetu
istraivanja. Metoda se najee upotrebljava u drutvenom i
humanistikom znanstvenom podruju (povijest, filozofija), a rjee u
drugim znanstvenim podrujima.

Genetika metoda Genetikom metodom se nastoji shvatiti, objasniti i
opisati neku pojavu u njenom postanku, izuavanjem tijeka njezina
prethodnog razvoja - geneze.

Teorija sustava kao metoda Teorija sustava je novija znanstvena disciplina.
Nastala je u okviru kibernetike kao znanosti o upravljanju i informacijama.
Pod pojmom sustava podrazumijeva se ukupnost meusobno, sinergijski
povezanih i interaktivnih elemenata. Za teoriju sustava kao znanstvenu
metodu znaajno je da analizira cjelinu kao interakciju podsustava. Teorija
sustava u novije vrijeme postala je determinanta mnogim znanstvenim
podrujima. Ona s pomou svojih osnovnih naela utvruje zakonitosti koje
se javljaju u sustavima. Osnova teorije sustava je sustavno miljenje, a to je,
zapravo, miljenje prema kojemu se svaki problem, svaka pojava, svaki dio
realnog svijeta promatra kao sustav. Sustavno je miljenje utemeljeno na
brojnim naelima na kojima se razvija suvremena teorija sustava. Temeljna
naela jesu: sve je sustav (sustav moe predstavljati sve ono to je
sastavljeno iz najmanje dva dijela pod uvjetom sinergije dijelova, svaki
sustav istodobno je sustav vie razine i sustav nie razine), sinergizam (od
"syn" = s, sa + "ergon" = djelo) u usmjerenoj interakciji, dinamiko
promatranje pojava (jedinstvo prostora i vremena funkcije sustava),
97
relativnost svih pojava i njihovih odnosa, holistiko (cjelovito) promatranje
i rjeavanje problema (od holos = sav, potpun).

Aksiomatska metoda Aksiomatska metoda se razvila iz klasine metode
dedukcije, za razliku od eksperimentalne koja se razvila iz indukcije. Ova je
metoda, zapravo, suvremeni oblik deduktivne metode, od koje se razlikuje
po tome to aksiomatska metoda koristi brojne i raznovrsne postupke
formalizacije. Svrha aksiomatske metode je postizanje korektnosti definicije
i dokaza koji iskljuivo ovise o njihovim strukturama. Temeljna
aksiomatska pravila su: pravilo konzistentnosti (svi aksiomi jednog
aksiomskog sustava moraju initi logian i koherentan sustav); pravilo
cjelovitosti (sustav aksioma mora biti cjelovit); pravilo neovisnosti
aksioma (aksiomi jednog sustava aksioma moraju biti neovisni tako to ni
jedan aksiom ne smije biti izveden iz drugih aksioma u sustavu).

Metoda idealnih tipova Metoda idealnih tipova je misaona apstraktna
konstrukcija jednostrano naglaenih svojstava neke pojave odreenih s
odreenog teorijskog stajalita. Idealni tip jest apstraktni teorijski model
odreene vrste pojave. Metoda ima ogranienu primjenu u
znanstvenoistraivakom radu. Moe se primjenjivati u filozofiji,
politologiji, ekonomiji i drugim znanstvenim poljima drutvenih i
humanistikih znanosti.

Metoda brojenja Brojenje je postupak kojim se utvruje broj elemenata ili
lanova nekog skupa ili klase. Brojenje nije mogue u okviru kontinuiranih
cjelina. Mogue je samo u znanstvenom istraivanju skupova u kojima ima
slinih predmeta. To znai da brojenje pretpostavlja postojanje klasa, tj.
postojanje predmeta koji su razliiti, a ipak u neemu slini. U rezultatu
brojenja zanemarene su kvalitativne razlike meu predmetima koji ine neki
98
skup, a ostaje samo njihov broj. Kad je brojanje velikih skupina
neizvodljivo, primjenjuje se statistika metoda uzoraka. Brojenje je
postupak znanstvenog otkria, jer se brojenjem moe doi do podataka
potrebnih za tvorbu hipoteze.

Metoda mjerenja Brojenje i mjerenje osnova su za sva mjerljiva
istraivanja, a susreu se u svim podrujima znanosti. G. Galilei je istaknuo:
broji ono to se moe brojiti, mjeri ono to se moe mjeriti, a to nije
mjerljivo, uini mjerljivim. I lord Kelvin je rekao: "Ako se ono o emu
govorite moe izmjeriti, onda neto o tome i znate. Meutim ako to ne
moete izmjeriti niti izraziti u brojkama, onda je vae znanje mravo i
nezadovoljavajue: to moe biti tek poetak znanja, ali vi po nainu
miljenja niste jo doprli do znanstvene faze, ma o emu da se radi."
Mjerenje se definira kao postupak kojim se uz pomo mjerila utvruje
brojana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva, ili kao usporeivanje dvije
istovrsne veliine, tako da se utvrdi njihov omjer.

Za meusobnu usporedivost rezultata potrebno je odrediti mjernu jedinicu.
Mjerna jedinica je definirana konstantna vrijednost fizikalne veliine, koja
ima poseban naziv. Mjeriti znai odrediti koliko mjernih jedinica sadri
neka veliina. Izmjerena vrijednost je vrijednost u granicama tonosti koja
se moe ostvariti. Razlika izmeu izmjerene vrijednosti i stvarne vrijednosti
fizikalne veliine naziva se apsolutna pogrjeka mjerenja. U praksi postoji i
relativna pogrjeka kao omjer apsolutne pogrjeke i stvarne veliine. U
znanstvenoistraivakom radu iskljuivo je u uporabi Meunarodni sustav
mjernih jedinica (Sl). Osnovna znaajka tog sustava je potpuna koherentnost
svih mjernih jedinica. SI sustav obuhvaa mjerne jedinice za sva znanstvena
podruja.

99
Delfi metoda Delfi metoda je metoda za prognoziranje. Delfi metoda
prvotno se najvie koristila za predvianje buduih meunarodnih situacija i
potencijalnih ratnih stanja, ali se ubrzo poela primjenjivati u prognoziranju
tehnikog i tehnolokog razvoja. Metoda se sastoji u organiziranom i
sustavnom prikupljanju predvianja tima eksperata, stoga predstavlja
metodu sustavne primjene znanstvenog miljenja u postupku donoenja
vanih odluka o budunosti razliitih pojava i razliitih fenomena. Logika
Delfi metode je sustavno koritenje miljenja eksperata ime se simuliraju
budue pojave ili prilino pouzdanu projekciju buduih pojava.





100












PUBLIKACIJE, ZNANSTVENA I STRUNA DJELA, (CC, SCI)

Publikacije
Znanstvena i struna djela i rezultati znanstvenih istraivanja, osim u sluaju
komercijalno financiranih i eksploatabilnih istraivanja kao i onih koji bi se
mogli smatrati vanim za nacionalnu sigurnost, redovito se objavljuju u
znanstvenim i ostalim publikacijama. Za rad koji je usmjeren uvoenju u
znanost i znanstveni rad od vanosti je da sadri i kratku klasifikaciju
znanstvenih i drugih publikacija kao mjesta izvora rezultata znanstvenih
istraivanja mnogih znanstvenika. Za neka znanstvena podruja i polja
publikacije su moda i najvaniji izvor informacija koje su predmet obrade
nekom od metoda znanstvenog istraivanja. Postoji vie klasifikacija
publikacija, a za potrebe ovoga kratkog uvoda u znanost, podjela publikacija
je izvrena prema Milovanoviu
160
:
primarne,
sekundarne,

160
Milovanovi, M., Pisanje ureivanje i tampanje, Tehnika knjiga, Beograd, 1979.
101
tercijarne,
periodine i
knjige.

Primarne publikacije su: knjige, asopisi, novine, znanstveni i tehniki
izvjetaji, magistarski radovi, doktorske disertacije i serijske i druge
publikacije. Sadre rezultate znanstvenih istraivanja i znanstvene opise.
Primarne publikacije sadre nove, izvorne znanstvene spoznaje ili nova
tumaenja poznatih spoznaja, stavova, injenica ili ideja.

Sekundarne publikacije su: bibliografije, bibliografski i referentni asopisi,
indeksi, biblioteni katalozi, enciklopedije, biografski rjenici, rjenici
pojmova, pregledi, vodii i druge publikacije. Sekundarne publikacije
nastaju obradom primarnih publikacija i drugih primarnih izvora. Slue
pronalaenju sadraja primarnih dokumenata.

Tercijarne publikacije su prirunici, znanstveno-popularne rasprave u
monografijama, asopisi, adresari, bibliografije, centralni katalozi
biblioteka, bibliografski indeksi.

Periodine publikacije nisu vremenski ograniene, izlaze u priblino
redovitim vremenskim razmacima. Periodine publikacije su: asopisi,
novine, almanasi, zbornici, godinjaci, periodine statistike, bibliografije.
asopisi su periodine publikacije znanstvenog, strunog, knjievnog,
umjetnikog, zabavnog, politikog ili drugoga karaktera. Izlau grau
trajnoga karaktera, a izlaze polumjeseno, mjeseno, dvomjeseno,
tromjeseno, ili polugodinje). Novine su periodine publikacije koje obino
izlaze redovito dnevno ili tjedno. U periodine publikacije moemo, prema
istom autoru ubrojiti i almanahe, zbornike, godinjake, periodine statistike,
bibliografije, publikacije znanstvenih i strunih djela.
102

Knjiga se moe definirati kao neperiodini tiskani dokument s mnogo
stranica. Prema sadraju knjige mogu biti znanstvene, praktine ili literarne.
Prema preporuci UNESCO-a (1964.) "Knjiga je tiskana publikacija, koja
izlazi povremeno i koja sadri najmanje 49 tiskanih stranica ne brojei
korice". Broura ima karakteristike knjige, sadri najmanje pet, ali ne vie
od 48 tiskanih stranica, ne brojei korice.

Znanstvena djela
Znanstvena, znanstvenostruna i struna djela i radovi nisu otro
razgraniena iako razlike svakako postoje. Prema Borojeviu
161

znanstvenim djelom smatramo djelo koje je nastalo kao rezultat
znanstvenog istraivanja primjenom znanstvenih metoda, a koje otkriva
dotad nepoznate injenice i odnose i objanjava zakonitosti meu pojavama.
Prema uveli
162
znanstveni rad je djelo koje je usmjereno na ispitivanja
veza i odnosa meu predmetima i pojavama u objektivoj stvarnosti, a
utvruje pravilnosti i zakonitosti u prirodi i drutvu, i primjenjuje
znanstvene metode u istraivanju i otkriva dotad nepoznate injenice i
teorije i pridonosi poveanju znanstvenih spoznaja.

Stvaralaka aktivnost iji je rezultat znanstveno djelo mora se temeljiti na
znanstvenom istraivanju, a to praktino znai na rezultatima
fundamentalnih i primijenjenih istraivanja te drugih primjerenih
znanstvenih metoda. Svako znanstveno djelo mora pridonositi ukupnom
znanju, to znai da mora biti originalno. Originalnost je bit i svrha
znanstvenog istraivanja i znanstvenog djela. Originalno podrazumijeva

161
Borojevi, S., Metodologija eksperimentalnog naunog rada, Radniki univerzitet
"Radivoj irpanov" Novi Sad, 1978.

162
uvela, I., Uvod u ekonomska istraivanja, Ekonomski fakultet Sveuilita u Rijeci,
Rijeka, 1978., (skripta).
103
novo, do tada univerzalno nepoznato znanje Prema Day-u
163
Primarno
znanstveno djelo mora biti prvi prikaz rezultata istraivanja to sadri
dostatne obavijesti da bi drugi znanstvenici mogli: procijeniti rezultate,
ponoviti eksperimente i procijeniti logiku miljenja. Takav prikaz mora biti
neprekidno zamjetljiv osjetilima, bez ogranienja dostupan znanstvenoj
javnosti te primarnim i sekundarnim servisima. U znanstvena djela mogu se
ubrojiti i: monografije, doktorska disertacija, magistarski znanstveni rad,
znanstveni lanci, znanstvene studije i patenti.

Monografija je znanstvena rasprava, umjerena nekom uem podruju,
predmetu, problemu neke znanosti, ili biografiji neke osobe. To je
znanstveno ili popularno znanstveno djelo koje integralno analizira svoj
predmet. U prolosti je bila dominantna vrsta znanstvenog djela, nakon toga
dominantna je bila znanstvena rasprava, a danas su najzastupljeniji zbornici
radova.

Doktorska disertacija je izvorno, originalno znanstveno djelo, koje
samostalno izrauje doktorand i koje je po primijenjenoj metodologiji i po
doprinosu znanosti prikladno za utvrivanje doktorandove sposobnosti da
bude samostalni istraiva u znanstvenom podruju i polju za koje se
podjeljuje doktorat znanosti. Disertacijom bi trebalo otkriti nove znanstvene
injenice, pojave ili zakonitosti.

Diplomski
164
znanstveni rad je originalno znanstveno djelo koje diplomand
samostalno izrauje, uz nadzor mentora i koje je po metodologiji obrade i
doprinosu znanosti prikladno za utvrivanje diplomandove sposobnosti da

163
Day, R., A., Scientific Journals: Studijski izvjetaj o provedivosti svjetskog sistema
naunih informacija, Referalni centar Sveuilita, Zagreb, 1977.

164
Prema staroj terminologiji misli se na znanstveni magistarski rad
104
aktivno sudjeluje u znanstvenoistraivakom radu u znanstvenom podruju i
znanstvenom polju za koje se dodjeljuje magisterij znanosti.

Znanstveni lanak (e: scientific paper) U analizi znaajki znanstvenog
lanka potrebno je odrediti temeljna obiljeja znanstvenog lanka i
kategorizaciju znanstvenih lanaka. Znanstveni lanak je opis originalnih
rezultata istraivanja koji mora biti napisan, objavljen i dostupan
znanstvenoj javnosti. To znai da je znanstveni lanak prvo objavljivanje
originalnih rezultata znanstvenih istraivanja (opaanja) u publikaciji koja je
lako dostupna meunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisan je tako da se
istraivanja mogu ponoviti i zakljuci provjeriti. Znanstveni lanci mogu se
sistematizirati u etiri kategorije: izvorni znanstveni lanak, prethodno
priopenje, pregledni lanak i izlaganje sa znanstvenih skupova.

Izvorni znanstveni lanak (e: original scientific paper) je originalno
znanstveno djelo u kojemu su izneseni novi rezultati fundamentalnih ili
primijenjenih istraivanja. U ovu kategoriju djela spadaju nove, jo
nepoznate znanstvene injenice i spoznaje koje predstavljaju doprinos
znanosti.

Prethodno priopenje ili znanstvena biljeka (e: preliminary
communication) je takoer znanstveno djelo koje sadri znanstvene
spoznaje ili rezultate znanstvenih istraivanja iji karakter zahtijeva
objavljivanje. Ovaj znanstveni lanak obvezno sadri jednu ili vie
znanstvenih informacija, ali bez dovoljno pojedinosti koje bi omoguile
itatelju provjeru iznesenih znanstvenih spoznaja, rezultata istraivanja i
znanstvenih informacija na nain kako je to opisano za izvorni znanstveni
lanak.

105
Pregledni lanak (engleski: review) sadri cjelovit prikaz o problemu
istraivanja o kojemu je ve objavljena znanstvena informacija, rezultat
znanstvenog istraivanja, odnosno znanstvenih spoznaja, samo su u njemu
one na nov nain prikupljene, analizirane, sintetizirane i na znanstveni nain
prezentirane. Taj se lanak od izvornog znanstvenog lanka razlikuje po
tome to ne mora sadravati originalne (nove) rezultate istraivanja. Autor
preglednog lanka duan je navesti sve bibliografske jedinice koje je
koristio u obradi odreene teme.

Izlaganje sa znanstvenih skupova (konferencijsko priopenje) (e:
conference paper) je posebna vrsta znanstvenog lanka. Za konferencijska
priopenja vrijedi klasifikacija kao i znanstvene lanke ukoliko su bili
recenzirani od najmanje dva znanstvenika recenzenta, ili su bili evaluirani
diskusijom sudionika samog znanstvenog skupa. Klasifikacija
konferencijskih priopenja tada se temelji na objavljenom zborniku
diskusija. Po tome konferencijsko priopenje moe biti izvorni znanstveni
rad, prethodno priopenje ili pregledni rad. Znanstvenim lancima treba
smatrati i znanstvena predavanja za koja organizator znanstvenog skupa
odredi prigodnu aktualnu temu predavanja i odabere afirmiranoga
predavaa.

Znanstvena studija ili znanstveni projekt najee je znanstveno djelo
istraivakog tima za koje naruitelj povjerava izradu specijaliziranim
znanstvenoistraivakim organizacijama (znanstvenim institutima ili
znanstvenim zavodima) ili visokim uilitima.

Znanstvenostruna djela
Znanstvenostruna djela mogu biti: udbenici, enciklopedije, leksikoni,
praktikumi, rjenici, zbornici radova, bibliografije, prirunici, ljetopisi,
asopisi, pa ak i knjievna djela.
106

Udbenik moe biti: tiskana knjiga, skripta, hrestomatija, autorizirana
predavanja, zbirka zadataka, prirunik i radna biljenica. Za svaki se
udbenik, u pravilu, pribavljaju tri recenzije (eksperti za odreeno
znanstveno podruje, odnosno znanstveno polje). Na visokim uilitima
uvrijeilo se pravilo da se trae najmanje dvije recenzije znanstvenika,
sveuilinih profesora iz odreenog znanstvenog polja ili znanstvene grane
za koju se izdaje udbenik. Osnovno obiljeje udbenika je da je on izvor
znanja u kojemu je znanstveno na dostupan nain izloena nastavna graa
prema nastavnom programu odreenoga predmeta. U udbeniku treba
iznijeti openito prihvaene koncepcije, spoznaje, stavove, ali isto tako treba
davati i hipoteze, odnosno ostavljati otvorena sporna pitanja za diskusiju.

Enciklopedija abecednim redom saeto i sustavno izlae kratak pregled svih
podruja znanja i aktivnosti s pomou kratkih natuknica (opa
enciklopedija), ili znanja nekog posebnoga podruja (specijalna
enciklopedija).

Leksikon je posebna vrsta rjenika koji sadri skup pojmova, naziva, rijei i
predmeta, pojava i injenica koje su navedene abecednim redom. Mogu biti
opi i posebni.

Praktikum je djelo, posebna vrsta udbenika ili prirunika. U praktikumu se
iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s procedurama. Praktikumi
su, sutinski instruktivni prirunici

Rjenici omoguuju provjeru znaenja nekog izraza, pravilno pisanje rijei,
njezin pravilan izgovor. Rjenici su korisno pomagalo za postavljanje jasnih
definicija i odreivanje preciznoga znaenja termina.

107
Zbornik radova je knjiga u kojoj je objavljeno vie radova raznih autora.
Zbornik radova je publikacija koja sadri vie sadrajno samostalnih priloga
raznih autora koji su najee napisani samo za tu publikaciju i koji su
povezani u jednu ediciju pod jedinstvenim naslovom.

Bibliografija je znanstveno-struna djelatnost, koja sabire, evaluira, odabire,
sadrajno analizira i opisuje tiskane ili na drugi nain umnoene, javnosti
namijenjene tekstove bibliografske jedinice pa te opise klasificira,
ureuje i obino u obliku ureenih popisa i publicira s namjenom pruiti
informacije o literaturi, a time i pomagala za struni rad. Prema sadraju i
vrstama indeksirane grae, mogu biti: ope bibliografije, a obuhvaaju
popise grae bez obzira na njezine sadraje i vrstu, posebne bibliografije
koje obuhvaaju samo publikacije posebnoga podruja, teme ili odreene
discipline. Prema namjeni bibliografije mogu biti: popisne bibliografije, u
kojima se biljee najiscrpniji materijali s raznih podruja znanja ili
posebnoga karaktera, znanstvene bibliografije, sadre podatke o
publikacijama koje se odnose na istraivake probleme predmeta
istraivanja ili teme koje istrauju Prema vremenu objavljivanja
bibliografije se dijele na: tekue bibliografije, popisuju materijale onako
kako su nastali, retrospektivne bibliografije. Prema metodi sreivanja
bibliografije, mogu biti: sustavne, predmetne i autorske.

Prirunici su djela koja pruaju znanstvene i druge informacije o
odreenom znanstvenom podruju

Ljetopisi (godinjaci) su posebna skupina prirunika koji se, u pravilu,
izdaju svake godine.

Znanstveni asopisi su periodine informacija koje se redovito objavljuju, a
izlaze tjedno, mjeseno, dvomjeseno, tromjeseno ili polugodinje u
108
identinom obliku. U asopisima se objavljuju znanstveni i struni lanci
razliitog sadraja. Sadre aktualne tekue informacije o najnovijim
dostignuima s podruja znanosti, tehnike, tehnologije. Objavljuju se u
numeriranim svescima. Broj godina koliko se asopis objavljuje zove se
"volumen" ili godite.

asopisi se dijele na primarne i sekundarne. U primarnim asopisima
se objavljuju izvorni rezultati znanstvenoistraivakog rada u obliku
lanaka. Rezultati analitiko-sintetike obrade primarnih publikacija
kao to su asopisi, knjige, disertacije, patenti..., objavljuju se u
sekundarnim asopisima. U posljednje se vrijeme sve vie afirmiraju
publikacije u kojima se pojavljuju samo saeci znanstvenih,
znanstvenostrunih i strunih djela.

Dva su posebno vana asopisa s indeksima: Science Citation lndex
(SCI), indeksira lanke objavljene u asopisima prije svega prirodnih i
tehnikih znanosti i Current Contents su sadraji brojnih asopisa,
sadri jednostavan indeks svih rijei u naslovima spomenutih lanaka,
izdava je Institut for Scientific Information (ISI), sadri i adrese svih
autora


Struni radovi
Struno djelo ne sadri nove, originalne znanstvene spoznaje, znanstvene
rezultate, teorije ve se u njemu obrauje ve poznato i opisano. Izrada
strunog djela ima za temeljnu zadau prikupljanje, interpretiranje ve
poznatih znanstvenih spoznaja, injenica, informacija, odnosa i teorija i
ostvarenje rezultata koji se mogu iskoristiti. Struna djela moemo
klasificirati na: struni lanak, struni prikaz, elaborat, ekspertizu, struni
109
izvjetaj, miljenje, recenziju, vodie, referentne publikacije i ostala struna
djela.

Struni lanak (e: professional paper) je struno djelo u kojemu se iznose
korisne informacije i spoznaje do kojih se, u pravilu, dolo razvojnim
istraivanjem, a ne fundamentalnim i primijenjenim istraivanjima.

Prikaz donosi stajalite ili shvaanje o nekoj stvari ili pojavi. Prikaz
predouje struno i kritiko predstavljanje odreenog djela znanstvenoj i
strunoj javnosti i to najee u odgovarajuim asopisima. Prikaz
odreenog djela obino sadri: motiv za pisanje, sintetiki prikaz djela i
kritiku ocjenu djela.

Elaborat je kratko struno djelo, gotovo standardnog oblika i strukture koje
se izrauje primjenom prihvaene tehnologije. U njemu se temeljito izlae i
obrauje neko pitanje ili predmet.

Ekspertiza je struno djelo u kojemu priznati i ovlateni eksperti, sudski
vjetaci ili tim eksperata iznose struno miljenje o nekom predmetu ili o
rjeavanju odreenoga praktinog problema. Sudovi, primjerice, vrlo esto
trae struno miljenje (ekspertizu).

Struni izvjetaj je skup obraenih injenica i miljenja o predmetu
izvjetaja.

Recenzija je posebna vrsta strunog djela kojom recenzent treba prosuditi,
ocijeniti i vrednovati rezultate tueg djela: udbenika, prirunika,
praktikuma, studije, lanka, knjievnog ili drugog pisanog djela. Osnovna je
svrha i ciljevi izrade recenzije u tome da se kritiki, objektivno i znanstveno
prosudi, vrednuje i ocijeni tue djelo, te da se na temelju tih elemenata
110
meritorno utvrdi zasluuje li rukopis po svojoj znanstvenoj, strunoj,
knjievnoj, umjetnikoj, metodiko-didaktikoj, odgojno-obrazovnoj i
ideolokoj vrijednosti tiskanje ili ne. Iz toga proizlazi izuzetno velika
znanstvenostruna, moralna i drutvena odgovornost recenzenta.
Recenziranje rukopisa nekog djela treba: iskljuiti mogunost objavljivanja
nekvalitetnih djela, poboljati kvalitetu ve napisanih rukopisa, primjereno
rasporediti grau u tekstu, utvrditi znanstvenost i strunost,
aktualnost, inventivnost, primjenjivost djela. Recenzija treba imati tri bitna
elementa: opi dio recenzije, posebni dio recezije i zakljuak i prijedlog.

Vodii (e: directories) su u pravilu struna djela, primjereno opremljena koji
sadre brojne informacije o privrednim i drugim organizacijama,
institucijama, ustanovama, ili sveuilitima, visokim uilitima, koledima,
istaknutim i uglednim ljudima

Referentne publikacije su struna djela koja se objavljuju redovito i/ili
povremeno, a sadre podatke, informacije, definicije, imena i adrese osoba i
institucija.

Standardi. Prema definiciji Savjeta Meunarodne organizacije za
standardizaciju - ISO (International Standardization Organization),
standardizacija je djelatnost koja se bavi unifikacijom, tipizacijom i
ujednaavanjem. Standard je rezultat standardizacije u odreenom podruju,
a mora biti odobren od priznate i ovlatene organizacije. Standardi su
tehniki dokumenti koji specificiraju vrste, tipove i stupanj proizvoda,
kvalitetu, metode testiranja, pakiranja, transportiranja i sl., definiraju mjere,
termine, simbole i druge vrijednosti.

Anotacija sadri obavijest o sadraju primarnih dokumenata (knjiga,
asopisa, izvjetaja i drugih), saima spoznaje i sudove o nekom djelu pa
111
se stoga moe rei da je anotacija saeti, sintetiki prikaz relevantnih
karakteristika odreenog djela. Prema namjeni mogu biti deskriptivne
(sadre opis injenica, sadraja i drugih obiljeja djela), ili mogu sluiti
kao preporuka (dokument o stupnju korisnosti za odreenoga korisnika).

Apologija je djelo, spis ili govor, kojim autor brani, pohvaljuje ili
opravdava neko djelo, osobu ili sustav.

Diskusija je tematska usmena rasprava, odnosno razgovor u kojemu
aktivno sudjeluje vie ljudi u rjeavanju nekog pitanja koje ima opu
vrijednost. To je forma usmenog iznoenja stavova i argumenata i kritika,
drugih miljenja o odreenom pitanju (temi).

Esej, ogled ili zapis je po tematici blizak raspravi ili lanku, a po stilsko-
izraajnim obiljejima i slobodi interpretacije beletristici. Esej je, zapravo,
rasprava koja izlazi iz okvira znanstvenog i umnogome se pribliava
knjievno-urnjetnikom djelu po svome izrazito subjektivnom shvaanju
nekog predmeta i po inventivnom, duhovnom priopavanju. U eseju se
raspravlja o nekom knjievnom ili znanstvenom problemu, o nekom
aktualnom pitanju kulturnog ili duhovnog ivota.

Interpretacija je usmeno ili pisano obrazloenje nekoga djela, odnosno
izlaganje kojemu je svrha objasniti osnovne postavke koje je autor
prezentirao u svome djelu.

Kritika je pisana ili usmena ocjena i sud o napisanom i javnosti
prezentiranom djelu. Donosi ocjenu o djelu i njegovu autoru. Ima elemenata
recenzije, strunog prikaza i kritikog prikaza. Smatra se da nema znanosti
bez objektivne i znanstveno utemeljene kritike. Stoga je znanstvena
kritika pretpostavka razvoja i afirmacije istinske znanosti.
112

Polemika je pisana ili usmena prepirka, otar spor o neemu ili nekome.
Ona moe biti politika, knjievna, filozofska, znanstvena. To je, zapravo,
pisana ili usmena rasprava izmeu predstavnika razliitih shvaanja u
kojima se iznosi obrana vlastitih teza i kritiko pobijanje teza protivnika.


113












ORGANIZACIJA ZNANSTVENOG ISTRAIVANJA

Izbor teme
Kako zapoeti istraivanje? Prvi je korak odabrati temu istraivanja. to se
eli istraivati? Ima li to smisla istraivati? Je li to vano? Je li znanstveno
zanimljivo i intrigantno? Izbor teme je vrlo vaan korak u znanstvenom
radu, stoga su u nastavku navedene neke preporuke koje mogu biti od
pomoi pri izboru teme. Istodobno izbor teme je i najkreativniji dio
istraivanja. Kako, dakle, pronai temu za istraivaki projekt? Odgovor se
moe potraiti tako da se razmisli o aktualnim problemima, o onome to je
sada u odabranoj znanstvenoj grani ili polju vano, aktualan problem, trend
u znanstvenim istraivanjima.

Istraivai poetnici obino odabiru teme kojima nastoje formirati svoj
znanstveni i istraivaki profil i koje su interesantne za iru znanstvenu
populaciju. Na poetku znanstvene karijere dobar nain ulaska u znanstvenu
zajednicu je znanstveni i istraivaki rad sa starijim znanstvenicima kao dio
114
istraivakog tima. U tom sluaju mladi znanstvenik samo iznimno predlae
temu.

Ipak, ako eli sam istraivati treba izabrati temu o kojoj eli saznati vie, ali
koja je istodobno usklaena s miljenjima starijih znanstvenika (izaberi
temu koju tvoj profesor odobrava). Dosta esto se pojavljuju prijedlozi tema
koji se mogu smatrati pretencioznim i previe sloenim, to moe ugroziti
znanstveni rezultat ili ak onemoguiti provedbu istraivanja u cjelokupnom
planiranom opsegu. Prvi korak u izboru teme znanstvenog istraivanja je
procjena vlastitih mogunosti samostalne analize problema i procjene
projekta bez velike pomoi drugih ljudi. Stoga je dobar put suziti odabranu
temu na jedan aspekt problema. Suenje teme je koristan put iz najmanje
dva razloga: uvoenjem novog aspekta otvara se i novo istraivanje, u
sluaju da se problem pokae kao ogranien, i nema mogunosti proirenja
istraivanja te je stoga i neinteresantan, utroeno vrijeme i sredstva e biti
mali. Da bi se izbjeglo istraivanje problema koji nemaju dovoljan
potencijal, "slijepa ulica u znanstvenom istraivanju", korisno je dati na uvid
prijedlog projekta istraivanja iskusnijem znanstveniku (prije nego
zaponete, dajte itav projekt na uvid profesoru).

Postoji i drugi nain procjene opsega istraivanja a to je testiranje problema
radi procjene mogunosti pronalaenja odgovora na pitanja koja definiraju
problem. Preliminarno testiranje problema mogue je primjenom metode
reduciranog modela pojave, problema, ili analizom idealnih tipova pojave
koji se mogu pojaviti. Testiranje problema, osim procjene izvedivosti
znanstvenog problema, daje i nudne podatke koji omoguavaju realno
planiranje vremena potrebnog da se provedu istraivanja i planiranje
potrebnog materijala i opreme za istraivanje. U ovoj kratkoj analizi izbora
teme znanstvenog istraivanja zrcali se sva kompleksnost postupka. To je i
logino jer je i izbor teme istraivanja takoer jedan mali znanstveni projekt
115
koji zahtijeva, iako reduciranu, primjenu cijele znanstvene metode, ali i
primjenu neke od metoda znanstvenog istraivanja. Zato je ova faza izbora
teme znanstvenog istraivanja od najvee vanosti u znanosti i aktivnost u
kojoj kreativnost istraivaa najvie dolazi do izraaja. U analizama koje
trebamo provesti u izboru teme istraivanja mogu se pojaviti i nove ideje o
problemu, pa ak i ideje za sasvim novu, aktualniju i interesantniju temu
znanstvenog istraivanja.

Na kraju postupka izbora teme istraivanja potrebno je analizirati jo etiri
aspekta analizirane teme: relevantnost, znanstveni doprinos, tetnost i
etinost istraivanja. Relevantnost planiranog znanstveno istraivakog
projekta treba odrediti u smislu relacije oekivanih rezultata istraivanja sa
znanou znanstvene grane i polja. Odreivanje doprinosa znanosti zapravo
je odgovor na znanstvenost predloenog istraivanja. Ako oekivani
rezultati istraivanja ne znae nove metode i postupke, nove injenice
kojima se potvruje ili opovrgava neka znanstvena hipoteza niti otvara novo
podruje istraivanja, ukratko, ako nije mogue u jednoj reenici odgovoriti
ime novim istraivanje doprinosi ljudskom znanju, valja zakljuiti da se ne
radi o temi znanstvenog istraivakog projekta ve o temi strunoga
projekta.

Procjena tetnosti planiranog istraivanja odnosi se samo na moguu
tetnost postupaka istraivanja u tijeku istraivanja, i to za ljude, za
ivotinje, za istraivae same i za okoli. Procjena etinosti planiranog
znanstveno istraivakog projekta, u dananje vrijeme postaje sve vanija
posebno sa stajalita poveane mogunosti znanosti i znanstvenih metoda da
ostvare rezultate ija je etinost i moralnost upitna u odnosu na
civilizacijske tekovine i dosege. Odgovor na problem etike znanstvenog
istraivanja teko moe dati sam znanstvenik, jednako kao to teko moe
dati odgovor na pitanje smisla znanstvenog projekta. Odgovor na pitanja
116
etinosti nekoga posebnog znanstvenog istraivanja moe dati samo
filozofija, filozofija znanosti ili etika kao grana filozofije. Iz toga slijedi i
nunost obrazovanja znanstvenika iz grane filozofije znanosti i grane etike.

Prikupljanje informacija
Prije nego to se krene u istraivanje potrebno je dobro prouiti
problematiku kojom se namjerava baviti. Brojni su izvori znanstvenih i
strunih informacija: literatura, Inernet, znanstvene ustanove, muzeji,
razgovori, televizija i video itd. Ipak, u znanstvenom radu najvaniji je izvor
informacija literatura. Primarni izvori podataka su, ili bi trebali biti,
originalni znanstveni radovi (objavljeni u znanstvenim asopisima i
knjigama), te izvjea o originalnim znanstvenim istraivanjima. Sekundarni
izvori podataka su izvori koji se temelje na primarnim izvorima. Tu
spadaju: enciklopedije, rjenici, udbenici, popularni asopisi, monografije,
pregledni radovi, apstrakti i indeksi. Prouavanje literature treba zapoeti
pregledom opih referenci, a potom prijei na specijalizirane reference. Od
velike vanosti nauiti se koristiti znanstvenim saetcima, abstraktima i
indeksima (npr. ASFA; CC; SCI, itd.). Pretraivanje ovih publikacija moe
se obaviti na razliite naine: preko kljunih rijei, autora, geografskog
podruja, taksonomskog indeksa itd. Za pronalaenje novih referenci mogu
se koristiti popisi literature u relevantnim primarnim resursima. Do radova
koji se ne mogu nai u dostupnoj knjinici moe se doi razmjenom izmeu
knjinica, posudbom ili izravno kod autora.

itanje znanstvenih radova Nakon to je prikupljena literatura ili paralelno
s prikupljanjem literature, prikupljene radove treba proitati, prouiti i
obraditi. To je faza upoznavanja sa stanjem znanosti i znanstvenim
dostignuima, znanstvenim "backgroundom". Najbolje je najprije proitati
openitije radove koji daju uvid u iru problematiku u podruju teme. Za to
su osobito dobri pregledni radovi. Tek nakon upoznavanja sa irim
117
kontekstom, moe se nastaviti s itanjem radova koji tretiraju uu
problematiku. Izbor radova koje treba proitati u fazi sakupljanja
informacija moe se izvriti na temelju kljunih rijei. Iako kljune rijei
nisu sasvim pouzdan indikator teme znanstvenog rada, ipak su vrlo zgodno
sredstvo za pretraivanje Interneta. Pouzdaniji indikatori teme su saetci.
Kod itanja samih znanstvenih radova prvo je potrebno proitati saetak
(abstrakt). Saetak bi trebao biti dovoljan za selekciju po kriteriju
relevantnosti rada. Na taj nain moe se relativno brzo pregledati veliki broj
radova. Ako saetak nije dovoljan za ocjenu relevantnosti istraivanja koje
bi moglo biti izvor potrebnih podataka, korisno je analizirati Uvod i
Diskusiju. Ako se, nakon itanja saetka rad uinio relevantnim za
istraivanje, tada treba paljivo proitati Uvod. Uvod daje vrlo korisne
informacije o tome koja je svrha rada te koje je hipoteze i prognoze autor
postavio. Nije nudno odmah shvatiti sve detalje vezane uz metodiku koja je
koritena u radu. Ako se pokae da je rad vaan, mogue je vratiti se na
metodiku kasnije kada za to doe vrijeme. Paljivo treba proitati Rezultate,
fokusirajui se na glavne toke i na glavne kvalitativne rezultate. Radove
koji se pokau najvanijima treba proitati ponovno, ako treba i vie puta
Zbog toga diskusiji treba dati posebnu pozornost, a osobito autorovim
argumentima. U ovoj fazi od posebne je vanosti utvrditi ili procijeniti dali
prezentirani podatci podravaju autorove zakljuke, to autor smatra
najveim doprinosom svoga rada te kako se rad moe iskoristiti u okviru
znanstvenih spoznaja a kako u kontekstu planiranog vlastitog istraivanja.
esto se u literaturi moe nai primjere podataka i znanstvenih dopinosa
koji se mogu integralno ukljuiti u vlastito istraivanje iako prema
podatcima koji se nalaze u literaturi treba, posebno ako su u odnosu na
znanstvene spoznaje bitno razliiti, biti vrlo kritian. Kod preuzimanja
podataka iz znanstvenih radova drugih autora, kritiko miljenje generira
dvojbu provjere rezultata ili prihvaanja prezentiranih rezultata. Rezultati
koji podupiru smjer planiranog istraivanja ili posredno podupiru
118
preliminarne hipoteze, vrlo su atraktivni. S druge strane, provjera tuih
rezultata moe biti neugodno dugotrajna ili skupa. Izgleda da ova dvojba
nema rjeenja, a ponekad je stvarno tako, posebno u sluajevima kad autor
analiziranog rada teite svojih zakljuaka utemeljuje u navodima radova do
kojih ne moemo doi. U tom sluaju dobro doe primjena metode idealnih
tipova, jedne od metoda znanstvenog istraivanja, ili kako se to moderno, u
teoriji pouzdanosti sustava, kae metode granica ili metode graninih
vrijednosti, za brzu provjeru podataka u funkciji planiranog istraivanja.

Izrada biljeaka Tijekom itanja literature vrlo je vano voditi uredne i
sreene biljeke jer to kasnije olakava snalaenje s literaturom koja moe
biti vrlo brojna. Stoga je preporuljivo izraditi literaturne kartice na koje se
upisuju najvanije informacije dobivene iz koritene literature. Kartica mora
sadravati kompletnu referencu (ime autora, naslov rada, asopis, volumen i
broj stranica) te informacije vezane uz sadraj rada (najvaniji rezultati,
kljune rijei, metodika itd.). Vano je razlikovati bitne informacije od
nebitnih. Ako se ba sve biljei izgubit e se puno vremena. Zato treba
izraditi listu konzultiranih referenci. Korisno je paralelno s itanjem
literature sastavljati i listu proitanih ili konzultiranih referenci.

Definiranje problema i postavljanje hipoteze
Istraivanje je najbolje i najkorisnije zapoeti pitanjima koja e voditi
stvaranju hipoteza ili prognoza. to u ovoj poetnoj fazi istraivanja znai
postavljati pitanja i kako to uiniti? Da bi istraivanje moglo biti izvreno
ono mora imati jasno definiranu svrhu i ciljeve. Definiranje svrhe
istraivanja i ciljeva (i podciljeva) mora se temeljiti na poznavanju
problema. U suprotnom e se sakupiti veliku koliinu informacija, a nee
biti ideje to s njima. Stoga treba: definirati kako se planirana istraivanja
uklapaju u iri kontekst (iru problematiku) znanosti na podruju
istraivanja, odrediti kljune parametre istraivanja, tako da se mogu
119
planirati metode za obradu uzoraka i analizu podataka, ako se radi o
planiranju istraivanja koje ukljuuje provedbu eksperimenta, potrebno je
odluiti koje e se varijable drati konstantnim ili kontrolnim, a koje e biti
eksperimentalne, ako znanstveno istraivanje ukljuuje statistiku obradu
bitno je nastojati da se uzimanje uzoraka, uzorkovanje obavi sluajnim
izborom.

Kako, zapravo, postavljati pitanja i time definirati problem? Iz spoznaje o
stanju znanosti i znanstvenim rezultatima te refleksije cilja istraivanja u
znanstvenoj spoznaji istraivaa definiraju se pitanja u odreivanju puta,
naina za postizanje rezultata, cilja. I ovaj postupak postavljanja pitanja je u
sutini jedan oblik metode idealnih tipova. Oblik pitanja definiranih
metodom idealnih tipova zapravo je znanstveni oblik prieljkivanog
miljenja, i znai pretpostavku uvjeta za postizanje eljenog, oekivanog ili
planiranog cilja. Svaki od ovih uvjeta, odreenih kao pitanje ili
kondicionalna reenica sutinski je jedna privremena i primitivna
predhipoteza (podhipoteza), priprema hipoteze. Postavljanjem dovoljnog
broja pitanja, kojima su reflektirani u odgovorima svi aspekti problema,
definiran je dovoljan broj predhipoteza ija sinteza moe generirati jednu ili
vie hipoteza.

Planiranje i modeliranje eksperimenta
Definiranjem jedne ili vie hipoteza, znanstveno istraivanje je u fazi
potvrivanja ili opovrgavanja hipoteze. I potvivanje (verifikacija) i
opovrgavanje (falsifikacija) hipoteze u sutini je postupak provjere
prognoze temeljene na hipotezi. Prognoza, u smislu znanstvenog
istraivanja, znai predskazivanje rezultata budueg opaanja, eksperimenta
ili simulacije, to znai predskazivanje buduega prirodnog dogaaja,
budueg eksperimentalnog dogaaja ili rezultata simulacije. Ako
verifikacija hipoteze ukljuuje provjere prognoze eksperimentom, prvi
120
korak u planiranju eksperimenta je odreivanje broja i vrste podataka koji
verificiraju/fasificiraju hipotezu potvrdom ili opovrgavanjem prognoze.
Samo na temelju podataka traenih verifikacijom/falsifikacijom prognoze
stvara se model eksperimenta. Ispravno modelirani eksperiment daje samo
one podatke potrebne za potvrdu hipoteze, i sastoji se samo od onih
eksperimentalnih aktivnosti potrebnih za dobivanje planiranog broja i
planirane vrste podataka. Ako se pojave podatci (rezultati) koji nisu u
funkciji potvrde prognoze, bez obzira na njihovu moguu ili potencijalnu
korisnost, oni su sutinski rezultat nepreciznog modeliranja eksperimenta ili
nekonzekventnoga planiranja. Stoga planiranje, modeliranje i provedba
eksperimenta treba ukljuiti:

1. odrediti sve i samo one podatke vezane uz prognozu (podatci koji
potvruju ili opovrgavaju prognozu),
2. modeliranje eksperimenta na temelju traenih podataka,
3. definiciju kontrolnog dogaaja,
4. izbor metoda mjerenja, opaanja i biljeenja onoga to se dogaa u
svakoj fazi eksperimenta,
5. planiranje vremenskih rokova za svaku fazu eksperimenta,
6. provedbu eksperimenta,
7. analizu svih dobivenih rezultata (ne odbaciti negativne rezultate jer
nema negativnih rezultata eksperimenta ve samo postoje rezultati
koje u kontekstu eksperimenta nisu interpretirani ispravno);

Mjere sigurnosti
Brojni eksperimenti ukljuuju upotrebu opasnih organizama, kemikalija ili
opreme, pa u rukovanju s njima treba poduzeti sve propisane mjere opreza.
Pri planiranju znanstvenog istraivanja, koje ukljuuje provedbu
eksperimenta, sve aktivnosti i procedure treba kontrolirati s obzirom na
mogue opasnosti izloenosti tetnim djelovanjima koji mogu nastati ili
121
neprimjenjivanjem zatitnih sredstava i opreme pri ispravnom radu
eksperimentalne opreme ili koje mogu nastati kvarom ili neispravnim radom
opreme. Potencijalne opasnosti tijekom izvoenja razliitih eksperimenata
mogu biti:

1. Bioloke kulture (bakterije, virusi, gljivice itd.);
2. Kemijske tvari (toksine, agresivne);
3. Elektrini i mehaniki aparati (struja, visoki napon, opasnost
mehanikih ozljeda);
4. Opasnost od poara;
5. Izloenost radijaciji;
6. Opasnost izlaganju laserskim zrakama;
7. Izloenost UV svjetlu;
8. Izloenost X-zraenju;
9. Izloenost mikrovalnim zraenjima;
10. Izloenost poljima radiovalova visokog inteziteta;
11. Izloenost radioaktivnom zraenju (, ).

Organizacija rezultata i analiza podataka
Tijekom istraivanja vrlo je vano paljivo biljeiti dobivene rezultate.
Ovisno o setu rezultata i vrsti podataka koji se analiziraju i obrauju tijekom
istraivanja potrebno je planirati formular, tablicu za njihovo upisivanje.
Dobivene podatke (rezultate) treba analizirati i, ako je to potrebno i
predvieno planiranjem znanstvenog istraivanja, statistiki obraditi. Kod
primjene statistike obrade posebno je vano kontrolirati znaajnost,
statistikom obradom, dobivenih rezultata. Temeljni statistiki postupci s
kojima se istraivai, u preteitom broju istraivanja, redovito susreu jesu:
aritmetika sredina, raspon, standardna devijacija, varijanca, standardna
pogreka aritmetike sredine, granice pozdanosti. Razlikuju li se dvije ili
vie aritmetikih sredina statistiki znaajno (pitanje znaajnosti razlike
122
rezultata eksperimentalnog dogaaja od rezultata utvrenih za kontrolni
dogaaj), primjenjivost analize Studentovim t-testom (u sluaju dvije
aritmetike sredine) ili primjenjivost analize varijance (za usporedbu vie
od dvije aritmetike sredine), aplikativnost podataka pretpostavkama
statistikog testa koji se koristi. Najvanija prepostavka za veinu osnovnih
statistikih testova (parametriki testovi) je normalna distribucija podataka
(to znai da e vrijednosti prodataka nacrtane u odnosu na njihovu
frekvenciju dati karakteristinu krivulju normalne razdiobe). Ako podaci
nisu normalno distribuirani tada treba izbjegavati parametrike testove i
primijeniti neparametrike testove.

Prikazivanje rezultata
Tablice Tablice se koriste za prikazivanje mnogobrojnih brojanih
podataka ili za sumarni prikaz nekih tekstualnih podataka. Veliku je
koliinu podataka teko prikazati tekstualno, pa tablica u tom sluaju prua
veliku pomo. Ukoliko je cilj pokazati trend ili neki drugi obrazac u
podatcima tada tablica nije prikladna; umjesto nje povoljnije je upotrijebiti
graf. Ako je informacije mogue izraziti tekstualno tada nema potrebe
koristiti tablicu ili graf. Tablice u radu moraju biti oznaene brojem,
pobrojane, numerirane redoslijedom kojim se spominju u tekstu. ak
ukoliko rad ima samo jednu tablicu ona mora biti oznaena brojem. Tablica
mora biti razumljiva, mora imati naslov koji sadri sve potrebne informacije
koje tablicu ine razumljivom ak i onda ako je promatramo izdvojeno od
cijeloga rada. Nije potrebno da sve varijable budu ukljuene u tablici. Na
primjer, ukoliko su neke varijable u svim eksperimentima bile konstantne
tada ih ne treba navoditi u tablici, ve u biljeci ili naslovu tablice. U
tablicama se esto, radi utede u prostoru, koriste skraenice, koje u tom
sluaju moraju biti objanjene u biljeci ili naslovu tablice. Jedinice
parametara se ne piu iza svake vrijednosti u tablici ve u glavi tablice iznad
toga parametra.
123

Grafovi Grafovi se koriste za prikaz vanih obrazaca, trendova ili
meusobnih odnosa izmeu varijabli. Postoje tri osnovna tipa grafova:
linijski graf, graf sa stupcima (histogram) i kruni graf (pita). Kod grafova s
linijama i stupiima imamo dvije osi, vodoravnu os (x-os ili apscisa) i
uspravnu os (y-os ili ordinata). Te osi moraju biti obiljeene imenom
varijable koju prikazuju te jedinicama mjere (metriki sustav). U pravilu se
nezavisna varijabla prikazuje na osi x, a zavisna varijabla na osi y (zavisna
varijabla je dakle funkcija nezavisne varijable, to znai da je ovisna o njoj).
Graf sa stupiima je dobar za prikazivanje odnosa izmeu grupa; dvije se
grupe usporeuju s time da one ne utjeu jedna na drugu. To je najbolji
nain da se prikae velika razlika izmeu grupa. Kod ovih grafova na osi x
su nanesene kvalitativne kategorije (npr. razliite vrste, podruja, godine).
Posebnu vrstu ovog tipa grafa ini histogram koji se u pravilu upotrebljava
za prikazivanje distribucija frekvencija. Linijski graf se koristi za
prikazivanje kontinuiranih podataka; kako jedna varijabla utjee na drugu.
Ovaj je tip grafa neophodan da bi se prikazao utjecaj nezavisne varijable na
zavisnu. Ponekad se graf sastoji od toaka koje nisu spojene linijama
(scatterplot) koji se koristi za prikazivanje korelacije ili snage veze izmeu
dviju varijabli. Ponekad se izmeu tih toaka provue pravac ili neka
krivulja koja opisuje prirodu (oblik) veze izmeu dviju varijabli (veza moe
biti linearna, eksponencijalna ili neka druga). Kruni graf (pita) se koristi da
bi se pokazalo kako se dio neega odnosi prema cjelini. Vrlo je dobar u
pokazivanju postotaka. Kao i u sluaju tablica, svi grafovi moraju biti
oznaeni brojevima, numerirani, loginim redoslijedom pojavljivanja u
tekstu. Vrlo esto kod slanja rada u asopis grafovi moraju biti priloeni na
posebnim papirim, dok se u tekstu naznai mjesto gdje pojedini graf dolazi.
Kao i u sluaju tablica, grafovi moraju sadravati sve informacije koje su
potrebne da bi bili razumljivi. Osi grafa moraju biti oznaene s imenom
varijable koja se prikazuje i jedinicama u kojima je vrijednost varijable
124
izraena. Sve kratice na grafu moraju biti objanjene u Naslovu grafa. Ako
graf sadri vie razliitih linija, toaka, stupia ili bilo kojih drugih simbola,
tada mora imati legendu u kojoj je sve prikazano na grafu objanjeno. Svaki
graf mora imati naslov grafa koji sadri sve informacije tako da graf moe
biti razumljiv sam za sebe ak i kada je izvuen iz rada. Profesionalni
asopisi postavljaju visoke standarde u pogledu kvalitete grafova te
odreuju njihove dimenzije, veliine slova i oznaka na njima. Graf mora biti
itljiv i dobro uoljiv, ali ne smije nepotrebno troiti prostor asopisa.
Nikada ne stavljajte previe informacija na graf jer on tada postaje neitljiv i
teko razumljiv. Jedno ope pravilo kae da se na isti graf nikada ne stavlja
vie od 4 razliita simbola i vie od 3 razliite linije. Ipak to ovisi o tome
koliko su podatci meusobno slini (ako su vrijednosti prikazanih varijabli
sline, tada se preklapaju pa e u tom sluaju i graf sa samo dvije linije biti
neitak). U tom je sluaju bolje napraviti vie odvojenih grafova. Kada graf
prikazuje srednje vrijednosti (aritmetike sredine) varijabli tada je poeljno
prikazati i varijabilnost rezultata (prosjeno odstupanje rezultata od srednje
vrijednosti). U tom sluaju se na grafu ucrtavaju mjere varijabilnosti
(najee standardna devijacija ili standardna pogreka aritmetike
sredine).



125












PISANJE ZNANSTVENOG RADA

Znanstveni rad je pisani izvjetaj o napravljenom istraivanju koji je
organiziran u nekoliko dijelova (poglavlja). Glavni dio teksta moe biti
napisan tek nakon to su svi rezultati analizirani. Dobar pristup u
organizaciji pisanja bio bi da se za svako poglavlje otvori posebna datoteka
file. Dok je rad jo u procesu nastajanja, treba biljeiti svaku novu ideju,
pitanje ili problem, jer to moe pomoi u stalnom poboljavanju teksta.
Temeljni problem koji se pojavljuje kod znanstvenika i istraivaa, u svezi s
objavljivanjem rzultata znanstvenog istraivanja, jest kritiki stav o potrebi
da se napie neki rad ili objavi izvjee o znanstvenom istraivanju.

Znanstvena etika
165
ili etika znanstvenog istraivanja postavlja zahtjeve za
odreenjem relacije rezultata dobivenih znanstvenim istraivanjem i

165
etika znanosti 1) u irem smislu refleksija o biti znanja i o biti stvaranja znanja, koja
pripada svakoj filozofiji. 2) Etika znanosti je u uem smislu etika koja analizira specifina
podruja znanstvenoga istraivanja s obzirom na njegove posljedice te koja nastoji povui
granice etiki doputenoga i naloenoga u meuprostoru razliitih mogunosti.

126
sveukupnog znanja sadranog u znanosti kao cjelini ili makar relacije sa
znanstvenim spoznajama znanstvenoga podruja, polja ili grane znanosti ili
neke posebne znanstvene discipline. Etike dileme posebno su este kod
primijenjenih znanstvenih istraivanja. Primijenjena znanstvena istraivanja
kao dio primijenjene znanosti najee su poticana i/ili financirana od strane
zainteresiranih za postizanje limitiranih znanstvenih znanja ili rezultata
istraivanja (znanstvena znanja namijenjena komercijalnoj uporabi), pri
emu se esto usputni efekti, nedostaci, tete i potencijalne opasnosti za
ljudsko zdravlje, okoli ili drutvo u cjelini ne istrauju (namjerno ili
nenamjerno) ili se znanstveni rezultati i spoznaje o potencijalnim
opasnostima ne objavljuju. Zanemarivanjem odgovornosti istraivaa da
objavi sve spoznaje o moguim, vjerojatnim ili oekivanim posljedicama
primjene rezultata znanstvenog istraivanja znanstvenici kre etike norme
znanstvenog istraivanja, ponaaju se neetino, stjeu i objavljuju
djelomina znanstvena znanja, koja time nemaju ni atribut znanstvenih
znanja i ne mogu biti dio znanosti.

Dijelovi znanstvenog rada
Svaki znanstveni rad ima dijelove, cjeline rada u koje je organiziran. Od
navedenih dijelova neki su zastupljeni u svim znanstvenim radovima, a neke
nalazimo u radovima, ali ne predstavljaju obvezne dijelove. U znanstvenim
radovima nalazimo slijedee dijelove:

- Naslov
- Abstrakt (Saetak)
- Kljune rijei
- Uvod
- Materijal i metode
- Rezultati
- Diskusija
127
- Zakljuak ili znanstveni doprinos
- Zahvale
- Literatura
- Biljeka o autoru (autorima)

Dijelove Zahvale, Znanstveni doprinos i Biljeke o autorima ne nalazimo u
svim radovima, a u radovima iz podruja drutvenih i humanistikih
znanosti moemo nai radove u kojima su dijelovi Materijal i metode,
Rezultati i Diskusija integrirani u jednom dijelu pod razliitim nazivima ili
ak bez naziva. Obino, u radovima iz podruja drutvenih i humanistikih
znanosti, pojedini dijelovi rada su naslovljeni opisom dijela sadraja a ne
opisom funkcije dijela rada.

Redoslijed pisanja rada
Redoslijed pisanja je individualna stvar svakog autora, ovisi o problematici,
vrsti rada itd. Ipak, najbolje je zapoeti s poglavljem koje se ini najlakim.
Za mnoge je to Materijal i metode, dok drugi najvie vole zapoeti s
Rezultatima. Diskusiju i Saetak je obino najlake napisati na kraju. Za
Literaturu je najbolje raditi postupno paralelno s pisanjem ostalih poglavlja
(kako koju referencu uvrstite u tekst, pridodate je listi). Materijal i metode
su svakako izbor za najlaki poetak pisanja rada jer se radi o dijelu u
kojemu se navodi materija koja je ve dobro obraena u fazi planiranja
znanstvenog istraivanja iz kojeg nastaje rad (rad je zapravo izvjetaj o
provedenom istraivanju i dobivenim rezultatima). Nastavak pisanja rada
izlaganjem rezultata znanstvenog istraivanja takoe je logian put jer se
zapravo radi o prezentaciji podataka ije je dobivanje obraeno tijekom
planiranja znanstvenog istraivanja te se pisanje ovog dijela rada svodi na
izbor rezultata i izbor naina prezentacije rezultata istraivanja. Diskusija je
najkreativniji dio znanstvenog rada kao izvjetaja znanstvenom istraivanju
jer se u njemu, dobiveni rezultati istraivanja stavljaju u kontekst
128
znanstvenih znanja pripadajue znanstvene discipline ili interdisciplinarnog
znanstvenog podruja. Time rezultati istraivanja stjeu relaciju s ukupnim
znanstvenim znanjima discipline kao znanstvene realnosti. Diskusija, prema
tome, znai uspostavu relevantnosti rezultata znanstvenog istraivanja u
cjelini znanstvenih znanja znanstvene discipline, grane, polja i podruja
znanosti, ime je stvorena osnova za definiranje znanstvenog doprinisa
znanstvenog rada, ali i znanstvenog istraivanja o kojemu rad izvjetava.

Naslov rada
Naslov je vaan dio rada, puno vaniji nego to se to na prvi pogled moe
pomisliti. Naslov je indikativan za rad, pogaa bit rada, sugerira sadraj
rada, a ponekad ak i otkriva najvanije otkrie ili znanstveni doprinos koje
rad donosi. Naslov je vaan jer brojni servisi za znanstvene informacije
ponajvie ovise o naslovu i koriste ga za svoje potrebe. Kada znanstvenici
pregledavaju literaturu, prva informacija koju dobiju je naslov rada te vrlo
esto na temelju naslova odluuju bi li dani rad mogao biti od njihova
interesa. Vrlo esto, dobar rad s loim naslovom moe ostati nezapaen od
znanstvene javnosti. Mnogi autori esto naslov osmiljavaju na kraju kada je
itav rad zavren. Drugi autori najprije definiraju naslov kako bi im on bio
nit vodilja koja e ih voditi ka fokusiranju njihovih ideja. Na kraju, kada je
rad zavren, radni se naslov moe revidirati ako je to potrebno. Naslov treba
biti organiziran oko vanih rijei (kljunih rijei). Iz naslova treba izbaciti
sve nepotrebne rijei koje nita posebno ne znae. Ako se rad odnosi na
neku odreenu vrstu (ili bilo koju drugu taksonomsku
166
kategoriju) onda
ona mora biti ukljuena u naslov. Naziv vrste mora biti na latinskom (pisan
kurzivom), a ako postoji moe se ukljuiti i narodni naziv vrste. Treba

166
Taksonomija, 1. znanost o zakonima i naelima razvrstavanja, 2. biol. grana koja na
temelju formalne slinosti i rezultata drugih znanosti klasificira i imenuje ivue i fosilne
organizme nastojei otkriti skup naela ivih bia.
129
izbjegavati specijaliziranu terminologiju, "kovanice" i skraenice u naslovu
(osim ope poznatih kao to su npr. DNK, RNK, ATP itd.)
Saetak (Abstract)
Saetak je kratko poglavlje (veina asopisa definira njegovu duinu,
ograniavajui je na 250 rijei ili manje). Dakle, kao to mu samo ime kae
saetak treba biti saet, koncizan prikaz rada koji u glavnim crtama govori o
tome to se istraivalo i to se dobilo. Saetak sumira glavne elemente rada:
svrhu zato je istraivanje raeno, metode koje su koritene, glavne rezultate
koji su dobiveni te zakljuke koji iz rezultata proizlaze. Dakle, saetak
itatelju prua dobru, ali ne sasvim detaljnu informaciju o rezultatima rada.
Jedan od dobrih pristupa u pisanju saetka je taj da se na jedan papir izvuku
sve vane toke koje donosi svako poglavlje. Od tako izvuenih reenica se
moe sloiti dobar saetak. Saetak je najbolje napisati na kraju kada je rad
dovren. Dobar saetak mora initi cjelinu koja stoji sama za sebe i koja je
itatelju razumljiva bez uvida u cijeli rad. Saetak je vaan iz istih razloga
zbog kojih je vaan naslov rada, jer je saetak, pored naslova, ono to
znanstvenici prvo pogledaju kada pregledavaju literaturu.

Kljune rijei
Veliki broj znanstvenih asopisa trai da se iza saetka navede nekoliko
najvanijih rijei koje se odnose na rad (kljune rijei). Te rijei ulaze u
razliite indekse i pretraivae literature i olakavaju traenje potrebne
literature. Kod izbora kljunih rijei potrebno je redoslijed navoda usmjeriti
od irih pojmova prema uim. Tme se osigurava razliitim trailicama da
sigurnije zahvate rad u navodima, a posebno koritenjem Interneta. Ovaj
postupak je vaan jednako kao to je od interesa svakom znanstveniku da
njegov rad i njegov znanstveni doprinos budu poznati i na raspolaganju to
iroj znanstvenoj populaciji. Izbor kljunih rijei zahtijeva veliko iskustvo
znanstvenika jer izbor i redoslijed navoda kljunih rijei pokazuje u kojoj
130
mjeri znanstvenik moe anticipirati nain pretraivanja s pomou kljunih
rijei i time osigurati iroku dostupnost svoga rada.

Uvod
Uvod stavlja rad u iti kontekst (prua background informacije o
problematici koju rad tretira; to se do sada o tom problemu istraivalo i to
se doznalo). Uvod takoer definira i one aspekte problema koji su malo ili
nedovoljno poznati. U uvodu autor vrlo jasno treba iznijeti svrhu i glavne
ciljeve rada. Uvod takoer slui autoru da iznese svoju hipotezu i prognozu.
U uvodu, meutim, autor ne objanjava kako je istraivanje provedeno, te
ne daje svoje osobno miljenje; ono dolazi kasnije u radu. Uvod je u pravilu
najlake napisati nakon to smo napisali radnu verziju Materijala i metode,
Rezultata i Diskusije, jer nakon tih poglavlja dobivamo jasniju sliku o tome
u to itatelja treba uvesti. Uvod sumira literaturna saznanja o problematici
koju tretira rad. Dobar nain organizacije ovoga poglavlja je taj da se krene
od opega k specifinom. Dakle, treba zapoeti s pregledom saznanja o iroj
problematici, a potom prijei na specifian problem s kojim se rad bavi. Na
taj nain daje se dobar teoretski okvir rada i postupno pripremaju itatelji za
problematiku koja slijedi.

Uvod ne bi trebao biti previe dug (on nije mjesto na kojemu treba iznijeti
sve to je poznato o danoj problematici). U uvodu ne treba citirati sve
mogue reference, a najbolje je uope ne citirati reference, jer se tako
nepotrebno troi prostor asopisa. U pravilu, uvod je relativno kratko
poglavlje koje se sastoji od nekoliko stavaka. U uvodu treba jasno iznijeti
svrhu istraivanja (zato je tema istraivanja uope odabrana, odnosno,
zato je uope rad napisan) te glavne ciljeve koje se eli postii (koje nove
znanstvene informacije rad daje). Vrlo esto zadnja reenica uvoda daje
svrhu rada i poinje: Svrha ovog rada je...

131

Materijal i metode
U ovom poglavlju autor detaljno opisuje kako je napravio ono to je
napravio (ali ne i zato je to napravio i to je dobio). Ovo poglavlje sadri
vrlo detaljne podatke o tome kada i gdje je neto raeno, koje su metode
koritene (detaljan opis metoda velika je pomo drugim znanstvenicima),
koji instrumenti, kako je eksperiment dizajniran itd. Na temelju tih
informacija svatko mora biti u mogunosti to ponoviti na, u detalje, isti
nain. Ipak, treba izbjegavati opisivanje stvari koje su itatelju oite. Stil
pisanja ne smije biti instruktivan. Preporua se pisati u pasivu. Materijali
daju:

- Potpune taksonomske informacije;
- Ako su predmet istraivanja ljudi, potrebno je navesti dob, spol i
druge podatke;
- Znaajke bitne za istraivanje;
- Opis aparata, instrumenata, alata i druge opreme;
- Sastav, receptura i proizvoaa kemijskih spojeva, pomonih
materijala i ureaja.

Pod metodama podrazumijevamo slijedee informacije:

- Detaljan opis ekperimentalne procedure (dizajn eksperimenta, kako
su izvrena mjerenja, to je bila kontrola itd.);
- Mjesto i vrijeme istraivanja (poeljno je priloiti geografske karte,
mape ili fotografije);
- Statistike metode koje su koritene u obradi rezultata. Uobiajene
statistike metode se ne moraju objanjavati, ali ukoliko se koriste
neke specifine, manje uobiajene, metode tada ih je potrebno
ukratko objasniti.
132

Rezultati
Osnovna svrha poglavlja Rezultati je prikazati itatelju to je dobiveno
tijekom istraivanja. Autori ne trebaju ovdje diskutirati dobivene rezultate,
dakle, ne daju se odgovori na pitanje zato (to je uzrok dobivenih
rezultata). Poeljno je da se dobiveni rezultati prikau i grafiki jer to
olakava njihovo razumijevanje (graf je rjeitiji i izraajniji od teksta). Da bi
se rezultati jasno iznijeli potrebno je da poglavlje Rezultati bude dobro
organizirano. Podatke treba iznositi loginim redoslijedom. U iznoenju
rezultata se preporua koritenje prolog vremena. Ukoliko je ovo poglavlje
jako veliko i ukljuuje puno razliitih cjelina, preporua se njegova podjela
na vie podcjelina jer to olakava praenje izloenih rezultata.

Poglavlje Rezultati ima iskljuivo funkciju izvjetavanja o dobivenim
rezultatima. Ovdje se rezultati ne komentiraju, ne usporeuju s rezultatima
drugih autora, niti se donose zakljuci. Ovakve komentare treba sauvati za
Diskusiju. Neki asopisi doputaju da se rezultati i diskusija iznesu u
jednom poglavlju (poglavlje se tada zove Rezultati i diskusija), pogotovo
onda kada se radi o kraim radovima (nekoliko stranica). U tom sluaju
obino slijedi jedno krae poglavlje Zakljuci u kojemu se vrlo kratko
navedu glavni zakljuci rada. Iznimku moe predstavljati i situacija kada se
neka studija sastoji od niza eksperimenata koji slijede jedan za drugim. U
tom je sluaju praktinije i razumljivije prokomentirati i prodiskutirati jedan
eksperiment pa potom prijei na drugi. Ukoliko Rezultati ukljuuju tablice i
grafove, tada svaki od ovih priloga mora biti citiran u tekstu. Ono to je iz
tablica i grafova jasno ne treba ponovno nairoko ponavljati i u tekstu. Isto
tako tekst ne treba prekomjerno reducirati. U tekstu treba komentirati
najvanije informacije koje proizlaze iz tablica i grafova. Kod iznoenja
srednjih vrijednosti poeljno je da su one popraene mjerom varijabilnosti
(standardnom devijacijom ili standardnom pogrekom):
133

Diskusija
Diskusija je poglavlje u kojemu se interpretiraju i komentiraju dobiveni
rezultati. Ovo je poglavlje u kojemu autori izlau to oni sami misle o
znaenju njihovih rezultata. Podravaju li rezultati istraivanja njihovu
poetnu hipotezu ili ne i zato? Tamo gdje je to neophodno potrebno je
pozvati se na podatke, tablice, grafove i slike navedene u Rezultatima.
Autori diskutiraju mogue razloge zbog ega su u svojim istraivanjima
dobili navedene rezultate. Diskusija je mjesto gdje autori komentiraju
rezultate drugih autora. Jesu li dobiveni rezultati konzistentni s rezultatima
drugih autora, ili zato se njihovi rezultati razlikuju od rezultata koje su
dobili neki drugi autori koji su radili slina istraivanja. Takoer diskutiraju
u kojoj su mjeri koritene metode utjecale na rezultate te da li bi neke druge
metode dale drukije rezultate. Napokon, autori u diskusiji komentiraju
kako se njihovi rezultati uklapaju u iri kontekst znanstvenih znanja.

Diskusija je pravo mjesto da se samokritiki upozori i na neke nedostatke
(objektivne ili subjektivne) vlastite studije. Ono to u ovom poglavlju ne
treba raditi je ponovno opisivati metode, davati brojane rezultate te govoriti
zato je studija raena. Sve je to u prethodnim poglavljima ve kazano. Vrlo
esto za neki fenomen moe biti puno moguih objanjenja. Treba se
odluiti za objanjenje koje rezultati u najveoj mjeri podravaju. Diskusija
u stilu moglo bi biti ovo, moglo bi biti ono ne pridonosi vjerodostojnosti
rada. Treba znati da je zadatak autora da u Diskusiji da najvjerojatnije,
odnosno najbolje mogue objanjenje s obzirom na rezultate koje je dobio
(nitko ne oekuje otkrivanje apsolutnih istina i konanih rjeenja problema).
Eksperimenti ili opaanja nee uvijek potvrditi poetnu hipotezu, nee
potvrditi postojanje znaajne razlike izmeu eksperimentalnih rezultata i
kontrolnih rezultata, nee se pronai snanu vezu izmeu dviju varijabli ili
postojanje trenda. Ovakvi "negativni" rezultati su takoer vani znanstveni
134
rezultati i oni takoer trae objanjenje. Vrlo esto ovakvi neoekivani
rezultati mogu biti vani i mogu preusmjeriti istraivanja u drugom pravcu
koji e se pokazati vanijim i znaajnijim. Mnoga su velika otkria nastala
nakon grjeaka ili nakon dobivanja neoekivanih ("negativnih") rezultata U
Diskusiji treba ii upravo obrnuto, od specifinoga k opem. Dobar nain
organizacije ovoga poglavlja bio bi: zapoeti s ukazivanjem na glavne
rezultate, saeto bez nepotrebnog opirnog ponavljanja rezultata. Fokusirati
panju itatelja na najvanije rezultate i uoene obrasce u podacima ili jake
veze izmeu pojedinih varijabli.

Poetnici Diskusiju esto zapoinju slino kao i Uvod, to nije smisao
diskusije; to bi mogao biti uzrok glavnih nalaza opisanih u poglavlju
Rezultati, a potom predloiti mogua objanjenja; usporedba rezultata s
rezultatima drugih autora; u ovom trenutku rezultati se mogu obogaivati i
rezultatima drugih autora; ako su neki autori dobili rezultate koji su razliiti
od izloenih, to treba naglasiti i ponuditi mogua objanjenja za te razlike;
Diskusiju zavriti s dalekosenim prognozama, interpretacijama i
zakljucima; pokuati specifine rezultate primijeniti i na druge situacije i
na taj ih nain podignuti na jednu vie openitiju razinu; navesti miljenje o
znanstvenom doprinosu rada; predloiti to bi u budunosti trebalo
istraivati, koja su pitanja jo ostala otvorena i trae daljnja istraivanja.

Zakljuci
Zakljuci nisu obavezno poglavlje u svim asopisima i esto je preputeno
autoru na volju hoe li zakljuke iznijeti u zasebnom poglavlju. Glavni se
zakljuci rada vrlo esto iznose u poglavlju Diskusija, tako da nema
posebne potrebe za poglavljem Zakljuci. Zakljuke vrlo esto nalazimo u
kratkim radovima, kod kojih su Rezultati i diskusija spojeni u jedno
poglavlje, ili pak u vrlo opsenim radovima koji imaju vrlo dugu i
kompleksnu Diskusiju tako da postoji opravdana potreba da se glavni
135
zakljuci jo jednom sumiraju i ponove. U svakom sluaju ovo je obino
vrlo kratko poglavlje u kojemu se glavni zakljuci rada vrlo saeto i
taksativno (ponekad se numeriraju) navode jedan za drugim.

Zahvale
Ovo se poglavlje najee stavlja izmeu Diskusije (ili Zakljuaka ako ih
ima) i Literature. U ovom se poglavlju autori zahvaljuju svima onima koji
su im na bilo koji nain pomogli bilo tijekom njihovih istraivanja, bilo
tijekom pisanja rada. Znanstvena etika nalae da se nikome ne zahvaljuje
prije nego to ga se konzultira i prije nego to se za to dobije odobrenje.

Literatura
Ovo poglavlje predstavlja popis svih referenci (citata) navedenih (citiranih)
u tekstu. Svi citati u tekstu moraju biti navedeni u Literaturi (popisu na
kraju rada) i obrnuto, svi citati iz popisa moraju biti citirani u tekstu.
Reference se u Literaturi mogu navesti abecednim redom (prema prezimenu
prvog autora), ili se pak mogu navesti prema redoslijedu citiranja u tekstu (u
ovom se sluaju citati numeriraju rednim brojevima). Poglavlje Literatura
se sastoji iskljuivo od referenci citiranih u tekstu. Bibliografija je popis
svih referenci upotrebljenih u tekstu, ali i svih drugih referenci relevantnih
za danu problematiku koje nisu bile citirane u tekstu. U pravilu, svaki
znanstveni asopis ima svoja uputstva za pisanje referenci u Literaturi, ali
bez obzira na redoslijed i nain pisanja u asopisima referenca mora
sadravati slijedee elemente:
- Prezimena i inicijali autora
- Godina publiciranja rada
- Naslov rada
- Ime asopisa (puno ime ili slubena kratica)
- Volumen i broj (broj nije uvijek obavezan)
- Stranice
136
U asopisima nekih drugih znanstvenih podruja (npr. kemija), u
referencama se izostavlja naslov rada. Naini citiranja se esto razlikuju
ovisno o tome ima li rad jednog ili vie autora, da li se radi o radu u
asopisu, radu u knjizi ili knjizi itd. Dakle, potrebno je detaljno proitati
uputstva o citiranju referenci koja daje svaki asopis. Kada u tekstu
navodimo rezultate ili bilo koje druge informacije koje nisu nae, potrebno
je navesti njihovog autora. Dva su mogua naina citiranja referenci u tekstu
u prirodnim znanostima (naime, u humanistikim se znanostima to esto
radi u fusnoti na dnu stranice, to u prirodnim znanostima nikada nije
sluaj).

137
PRILOG 1: Primjer izvornog znanstvenog rada (e: original scientific
paper)





Postupak analize i sinteze rjeenja tehnikog problema

Method of Analysis and Synthesis for the Solution of theTechnical
Problems

Dr. sc. Stipe Belak, Brodosplit institut Split



SAETAK

U radu je prikazana metoda analize i sinteze rjeenja po volji odabranog
tehnikog problema. Obraene su osnove metode analize temeljene na
analizi funkcije definirane zadatkom tehnikim problemom te sinteza
"nultog" rjeenja tehnikog problema. Postupak sinteze je prikazan kao
sinteza jednofunkcionalnog poetnog rjeenja, te kao sinteza integracijom
vie funkcija u okviru jednog elementa ili podsustava u korelaciji sa
karakterom proizvodnje prema predmetnom projektu. Prikazana metoda
predstavlja originalni sistematizirani slijed postupaka analize problema i
sinteze rjeenja kojim se organiziraju aktivnosti u rjeavanju tehnikih
problema.


SUMMARY

Method of analysis and synthesis for the solution of the technical problem
selected at random have been discussed in this paper. Principle methods of
analysis based on function analysis defined by a task, i.e. by a technical
problem as well as the synthesis of the "zero" solution of technical problem
have been elaborated. The procedure of synthesis has been treated as
integration of several functions within one element or sub-system and
correlated with the type of production within the project in question. The
method presented is a synthetic sequence of problem analysis and synthesis
of solutions by which the activities for the solution of technical problem
have been organized.

Kljune rijei: tehniki problem, analiza funkcije, sinteza, integracija
138


1. UVOD

Postupak rjeavanja tehnikog problema kao sustav iznalaenja tehnikih
sredstava koja udovoljavaju traenoj funkciji definiranoj problemom i sada
se u najveoj mjeri mistificira "umjetnou" stvaranja pojedinih projektanata
(to u dobroj mjeri oslikava i sama rije inenjer koja oznaava osobu koja
neto posebno stvara).

Kako rjeenje tehnikog problema projekt oznaava objekt za iju
realizaciju redovito je potrebno uloiti znatna materijalna sredstva, sam
postupak mora se organizirati i provesti na nain da je osigurano:

- da su valjano analizirani i procijenjeni svi elementi tehnikog problema;

- da je dobiveno rjeenje u skladu s cjelinom tehnikog problema i s
karakteristikom proizvodnje.

Ovaj rad ima zadatak izloiti osnove metode analize funkcije tehnikog
problema te metode sinteze rjeenja, s ciljem osiguravanja uspjenosti
samog postupka, te omoguavanje kontrole cjelokupnog procesa rjeavanja
tehnikog problema, kako u toku samog procesa rjeavanja tehnikog
problema tako i nakon zavrenog procesa.


2. ANALIZA TEHNIKOG PROBLEMA

Tehniki problem odreen kao skup zahtjeva kojima je definirana traena
funkcija rjeenja tehnikog problema moe se analizirati na vie naina.
Kako rezultat analize mora omoguiti postupak sinteze rjeenja problema,
analizu tehnikog problema potrebno je vezati samo uz funkciju/funkcije
traene od rjeenja, najprije zato to i dokaz uspjenog rjeenja sinteze
tehnikog problema dokazujemo istraivanjem traene funkcije rjeenja.

Analiza tehnikog problema kao postupak analize traene funkcije moe se
nazvati i Analiza funkcije tehnikog problema, a provodi se u slijedeim
koracima:

- analiza funkcije problema i definiranje podproblema I. reda,
- analiza funkcije svih podproblema I. reda i definiranje podproblema II.
reda,
- analiza funkcije svih podproblema n-tog reda i definiranje podproblema
n+1-og reda.
139

Postupak analize funkcije nastavlja se sve do pojave podproblema ija
funkcija se ne moe dalje analizirati, odnosno do postizanja stanja
jednofunkcionalnosti analiziranog podproblema.





P
F1
F2
Fn
F11
F12
F1k
F21
Fnmk
Fnm
Fn2
Fn1
F2m
F22
F12k
F122
F121
F11m
F112
F111



Slika 1 Postupak funkcionalne analize

140


Pri tome su:

P = postavljeni tehniki problem/projektni zadatak

F1, F2, , Fn = funkcije podproblema I. reda

F11, , F1m, F21, , F2m, , Fn1, , Fnm = funkcije podproblema II.
reda

F111, , Fnmk = funkcije podproblema III. reda

Shema prikazana slikom 1 korisno je pomagalo u analizi problema i
omoguava dobar uvid u kompleksnost problema kojeg analiziramo te zorno
prikazuje mjesto i znaenje svakog podproblema i njegovu funkcionalnu
sloenost. Za svaki podproblem I. reda, moemo definirati izraze:


Fi = f(Fi1, Fi2, , Fin)
Fi1 = f(Fi11, , Fi1m)
Fi2 = f(Fi21, , Fi2m)

Fin = f(Fini, , Finm)


Sve do definiranja jednofunkcionalne sheme tehnikog problema.



3. SINTEZA RJEENJA TEHNIKOG PROBLEMA

Ova faza analize podproblema predstavlja kraj analize funkcije problema i
omoguava poetak postupka sinteze rjeenja. Da bi od skupa funkcija
sintetiziralo poetno "nulto" rjeenje tehnikog problema svakom
funkcionalnom zahtjevu (zahtjevu za funkcijom) dobivenom analizom
funkcije tehnikog problema, treba pridruiti element ili sklop koji
ispunjava traenu funkciju. Time je sintetizirano "nulto" rjeenje tehnikog
problema definiranjem elemenata: podsustava I, II, , n-tog reda i cjeline
sustava.

Nulto rjeenje tehnikog problema prikazano je slikom 2, i u cijelosti
odgovara slici 1, jer je iz rezultata analize i sintetizirano jednofunkcionalno
rjeenje.
141

R
S1
S2
Sn
S11
S12
S21
Snmk
Snm
Sn2
Sn1
S2n
S22
S121k
S122
S121
S11k
S112
S111



Slika 2 Postupak sinteze jednofunkcionalnog poetnog rjeenja


Pri emu su:

R = rjeenje tehnikog problema

Si = podsustavi I. reda

Sii = podsustavi II. reda

Sxi = podsustavi x-tog reda
142

Postupak sinteze nastavlja se na nivou svakog podsustava na nain da se
ostvaruje integracija jedne ili vie funkcija u okviru jednog elementa
(podsustava x-tog reda) s tenjom da se stupanj integracije funkcije
prilagodi karakterom traenog rjeenja problema.

Pretpostavi li se da je traeno rjeenje tehnikog problema projekt
proizvoda karakteriziranog pojedinanom ("unikatnom") proizvodnjom kao
to je na primjer brod, vrlo je vjerojatno da e se ve nakon nekoliko sinteza
pojedinih podsustava vieg reda postupak sinteze prekinuti, jer daljnje
sinteze vie nemaju smisla s obzirom na karakter proizvodnje. Pri tome je
prihvaen stav da masovna ili serijska proizvodnja trae to je mogue vii
stupanj integracije funkcije projekta, ali istovremeno trae i vea ulaganja u
tehnologiju i opremu, dok maloserijska/pojedinana proizvodnja zahtijeva
mala ulaganja u opremu i tehnologiju, ali i omoguava malu integriranost
funkcija u jednom podsustavu proizvoda definiranog projekta.

Danas prisutni trend masovne proizvodnje i standardizacije industrijskih
komponenata, ini da pojam jednofunkcionalnosti treba tretirati u smislu
funkcije koja se moe ostvariti nekim standardiziranim elementom, sklopom
ili standardiziranom industrijskom komponentom.

Ipak, ukoliko je zadatak projektirati neki proizvod, za kojeg se oekuje
masovna proizvodnja i plasman na tritu, pojam jednofunkcionalnosti treba
tretirati u njegovom izvornom znaenju, odnosno do definiranja takvih
svojstava kao to su npr. funkcija zapora, funkcija ostvarenja pritiska i sl.
Kao dobar primjer moe posluiti leajni sklop toka putnikog automobila
koji je integracijom funkcije preuzeo funkcije radijalnog i aksijalnog
noenja kola, prihvatnog elementa kola, brtvljenja sklopa kola od praine i
vode te, kod nekih tipova i funkciju elementa koionog ureaja kola.

Pri tome su sve funkcije integrirane u vanjskom prstenu kotrljajueg leaja
razvijenog iz obinog standardnog kotrljajueg leaja.

Blok shema postupka analize tehnikog problema prikazana je slikom 3, a
blok shema sinteze rjeenja tehnikog problema ima inverzni oblik i
strukturu.

143
TEHNIKI PROBLEM
- Zahtjevi na funkciju
ANALIZA FUNKCIJE I
DEFINIRANJE SVIH
PODPROBLEMA I. REDA
PROBLEM I. REDA
DA LI
JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN
ANALIZA FUNKCIJE SVIH
PODPROBLEMA I. REDA I
DEFINIRANJE SVIH POD-
PROBLEMA II. REDA
NE
DA
PROBLEM II. REDA
DA LI
JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN
NE
DA
ANALIZA FUNKCIJE SVIH
PODPROBLEMA III. REDA I
DEFINIRANJE SVIH POD-
PROBLEMA IV. REDA
ANALIZA FUNKCIJE SVIH
PODPROBLEMA X-1-tog REDA
I DEFINIRANJE SVIH POD-
PROBLEMA X-tog REDA
PROBLEM X-tog REDA
DA LI
JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN
NE
DA
JEDNOFUNKCIONALNA
SHEMA TEHNIKOG
PROBLEMA


Slika 3 Blok shema postupka analize

144

4. ZAKLJUAK

Postupak rjeavanja tehnikog problema sastavljen od analize funkcije
problema i sinteze rjeenja integralno obuhvaa analizu i sintezu na temelju
traenih funkcija kao osnove postupka. Neka analogija, iako samo gruba,
moe se pronai izmeu predloenog postupka i metode strukturiranog
programiranja, iako se kod strukturiranog programiranja radi o bitno
simplificiranoj metodi.

Primjena predloenog postupka kod sustava visoke sloenosti, a
pojedinane proizvodnje, najvee efekte daje na podruju razvoja i
tehniko/tehnoloke dorade podsustava, vodei posebno prema definiranju
podsustava u funkcionalne module.

Primjena metode kod proizvoda visokoserijske ili masovne proizvodnje
omoguava:

- visoku integraciju funkcija u jednom elementu proizvoda kao posljedicu
postupka sinteze;

- bitno unapreenje funkcije postojeih proizvoda kao rezultat detaljnije
spoznaje
o moguoj funkciji omoguene predloenom sustavnom analizom.

I jedna i druga mogunost daju osnovu za postizanje visokotehnologinih
i/ili trno atraktivnih rjeenja koja su u velikom broju sluajeva i
patentabilna.

Predloena metoda analize i sinteze rjeenja tehnikog problema trebala bi
postati osnovni alat svakog projektanta te je potrebno dalje istraivati u
smjeru daljnje operacionalizacije metode.



LITERATURA

1. Obermit, E., "Osnove konstruiranja", Sveuilina naklada Liber,
Zagreb, 1977.
2. Kahle, F., "Projektiranje i konstruiranje strojeva", Sveuilina naklada,
Zagreb, 1972.
3. Belak, S., "Metoda za osnivanje i ocjenjivanje projekta broda", FSB,
Zagreb, Magistarski rad, 1983.
145
4. Belak, S., "Istraivanje mogunosti primjene valjnih leaja u integralnoj
izvedbi planetarnih prijenosnika", FSB, Zagreb, 1990.; Doktorska
disertacija

146
PRILOG 2: Primjer preglednog znanstvenog rada (e: review)




Dr. sc. Stipe Belak, izvanredni profesor
D. iin-ain, predava

Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku
Trg A. Hebranga 11
22000 ibenik
022/311-060
Stipe.Belak@vstsi.hr
dijana@vstsi.hr


RAZVOJ KONCEPTA TEROTEHNOLOGIJE


SAETAK

Cilj ovog rada je tumaenje pojma i koncepta terotehnologije, ije
nepoznavanje je, kako se pokazalo u praksi, osnovni razlog njezine slabe
zastupljenosti u teoriji i primjeni, a terotehnoloki koncept je nuno na
odgovarajui nain pribliiti menaderima svih poslovnih funkcija koje ine
sastavne elemente sustava terotehnologije. U izlaganju je primijenjena metoda
indukcije na nain da se problematika izlae od definiranja samog pojma
terotehnologije, preko razvoja i sadraja cijeloga koncepta terotehnologije do
tumaenja podruja i mogunosti njezine primjene. Ono to je zajedniko svim
citiranim definicijama jesu trokovi koji se analiziraju tijekom cijelog ivotnog
vijeka poslovnih sustava, meutim pojam terotehnologije obuhvaa i prihode
koji nastaju upotrebom poslovnih sustava, a veina definicija tu injenicu
zanemaruje. Analizom je obuhvaen i odnos terotehnologije s nekim
povezanim tehnologijama, pri emu je naglasak stavljen na LCC, kao
najprepoznatljiviju tehniku koju terotehnologija koristi. Analiziran je i
kronoloki aspekt nastanka i razvoja terotehnologije.

Kljune rijei: terotehnologija, poslovni sustavi, odravanje, trokovi,
ivotni vijek sustava






147
ABSTRACT

This paper`s objective is defining the term and concept of terotechnology,
because its misunderstanding have turned out to be the essential reason for
underrepresentation in theoretical discussions and practical applications.
Therefore, it is necessary to introduse, in acceptable way, this concept to all
managers making integral part of the terotechnology system in business
organizations. Paper is written using inductive method in presentation of this
problem area, from definition of the term terotechnology, through
development and substance of the terotechnology concept up to the
interpretation of the terotechnology scope and potential domains of its
application. All quoted definitions have in common the aspect of asset`s life
cycle costs but the terotechnology concept includes also returnes from
products produced by organization`s assets and most of terotechnology
definitions disregard this fact. Analysis extend over terotechnology`s
correlation with some related technologies, with emphasis on LCC as the most
recognizable technic within terotechnology concept and over terotechnology`s
historical background.

Key words: terotechnology, assets, maintenance, costs, life cycle


RAZVOJ KONCEPTA TEROTEHNOLOGIJE



1. Uvod

Cilj svake dobro organizirane i upravljane funkcije odravanja poslovnih
sustava jest zadravanje niske razine trokova koje ini zbroj trokova radnika
na odravanju, trokova materijala i rezervnih dijelova te trokova koji nastaju
kao proizvodni gubici zbog zaustavljanja proizvodnoga procesa ili smanjenog
obujma istog uslijed nastalih kvarova ili redovitih remonta.

Ostvarivanje ovog cilja ovisi prvenstveno o pravilnom inicijalnom izboru
sredstava za rad, a cjelokupnu problematiku je mogue sumirati u izreci "kupi
jeftino kupi dvaput". Meutim, terotehnoloki koncept, koji e u ovom radu
biti prikazan, ukazuje na injenicu da nije dovoljno usmjeriti panju iskljuivo
na funkciju odravanja kako bi se ostvario gore navedeni cilj, ve je nuno pri
tome ukljuiti i ostale upravljake funkcije u poduzeu koje imaju utjecaja na
performance i trokove poslovnog sustava. Zbog toga se terotehnoloki sustav
u pravilu prikazuje kao kombinacija upravljakih sustava i komunikacijskih
kanala koji osiguravaju podrku funkciji odravanja. Standardni elementi
takvog terotehnolokog sustava jesu:
148
upravljanje dizajnom (dizajniranje sustava pogodnih za odravanje i
pouzdanih),
upravljanje nabavom (primjenom razliitih tehnika izbora
najpovoljnijeg proizvoaa i/ili dobavljaa),
upravljanje projektima (pribavljanje sredstava sa eljenim operativnim i
odravateljskim karakteristikama),
upravljanje operacijama (uvoenje operacijskih tehnika kojima se
smanjuju zastoji i unaprijeuje skrb poslovnog sustava),
upravljanje financijama (kontrola trokova, nadzor nad trokovima i
odluivanje na temelju povratnih informacija),
upravljanje ljudskim potencijalima (izbor kadrova te razvoj i
provoenje programa usavravanja operativnog osoblja i radnika na
odravanju).



2. Terotehnologija

"Terotehnologija je znanstvena disciplina koja istrauje metode i zakonitosti
menadmenta trajnih materijalnih sredstava ili tehnikih poslovnih sredstava
tijekom njihovog ivotnog vijeka trajanja." [2, str.1.] Umjesto izraza tehniko
materijalno sredstvo, koji ima raunovodstveno porijeklo jer je izveden iz
analize poslovnih sredstava, pogodnije je koristiti izraz poslovni sustav ili samo
sustav. Poslovni sustav opisuje predmet prouavanja terotehnologije, dok
pojam upravljanja ili menadmenta u kontekstu terotehnologije obuhvaa
provedbu, organizaciju, nadzor i voenje svih aktivnosti koje su potrebne prije
putanja sustava u redoviti rad, njegove eksploatacije i konanog odlaganja po
istijeku korisnog vijeka trajanja.

Mnogo je definicija terotehnologije nastalo s obzirom na razliite aspekte s
kojeg su autori pristupali izuavanju koncepta terotehnologije. Najee
citirana je definicija terotehnologije dana u Britanskim Standardima, a koja e
dalje u tekstu biti navedena. Prema Odboru za Terotehnologiju britanskog
Ministarstva Industrije iz 1979. godine terotehnologija predstavlja
"multidisciplinarni pristup kojim se osiguravaju optimalni trokovi ivotnog
ciklusa razvoja i upotrebe opreme i poslovnih sustava i obuhvaa upravljanje
sustavom od njegovog stvaranja do odlaganja ili prerasporeivanja."[1, str. 1.]
Australsko Udruenje Menadmenta Poslovnih Sustava (Facility Management
Association) definira terotehnologiju kao "potragu za optimalnim tehnikim i
ekonomskim trokovima posjedovanja poslovnog sustava tijekom cijelog
njegovog ivotnog vijeka." [1, str. 1.] ivotni ciklus, odnosno vijek sustava se
moe analizirati kroz tri temeljne faze, kao to je prikazano na Slici 1., a to su:

- faza nabave (razvoj, dizajniranje i proizvodnja sustava);
149
- faza komisije (rad sustava);
- faza odlaganja (dekomisija sustava).



Slika 1. ivotni ciklus poslovnog sustava prema terotehnolokom pristupu












Izvor: Belak, S., iin-ain, D., Komparativna analiza upravljanja
proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajalita trokova,
Zbornik radova 11. meunarodnog savjetovanja HDO, ibenik, 2005.


Ono to je zajedniko svim citiranim definicijama jesu trokovi poslovnih
sustava koji nastaju od trenutka osmiljavanja njihovog dizajna do trenutka
njihovog konanog odlaganja i vraanja okolia u prvobitno stanje, meutim
pojam terotehnologije obuhvaa i prihode koji nastaju upotrebom poslovnih
sustava, a veina definicija tu injenicu zanemaruje. Takva nepotpunost
definicija je, moda, i najvaniji razlog izbjegavanja koritenja izraza
terotehnologija u teoriji i praksi.


3. Razvoj i pojam Terotehnologije

Nakon Drugog svjetskog rata, kao i nakon svakog razdoblja velikih
ekonomskih ili socijalnih potresa, postojala je potreba u velikom broju
industrijskih grana, ukljuujui i proizvoae sredstava za rad, za velikim
proizvodnim naporima kako bi se nadomjestila sredstva izgubljena tijekom
ratnih zbivanja. Postojala je, takoer, potreba za ubrzanom proizvodnjom kako
bi se nadoknadili proizvodni gubitci nastali zbog usmjeravanja proizvodnih
sustava u ratne svrhe. U isto vrijeme, unaprijeivanje tehnologije je omoguilo
dizajniranje tehniki mnogo naprednijih tvornica i zgrada u odnosu na one
predratne. Ta dva faktora su dovela do potrebe i zahtjeva za odravanjem
velikih i vrijednih poslovnih sustava, koje se povealo i u smislu opsega i u
smislu same sofisticiranosti. U velikom broju sluajeva ovo je rezultiralo
NABAVA KOMISIJA ODLAGANJE
RAZVOJ
SUSTAVA
DIZAJN
SUSTAVA
RAD
SUSTAVA
DISPOZICIJA
SUSTAVA
PROIZVODNJA
SUSTAVA
150
poveanim trokovima odravanja istodobno sa smanjenom iskoristivou
sustava.

Odogovornost i krivnja za takvu situaciju je esto neopravdano nametnuta
funkciji odravanja u poduzeima. Gore spomenuti faktori se gotovo nisu
uope uzimali u obzir, kao niti neizbjena injenica da je "kvaliteta"
proizvodnje poslovnih sustava bila generalno nia od potrebne i da u mnogim
novim dizajnima nije posveeno dovoljno panje potrebi za njihovim
odravanjem.

Aspekt kvalitete poslovnih sustava je prepoznat jo u ranoj fazi i napori za
unaprijeivanjem upravljanja kvalitetom su nairoko zagovarani i prihvaeni.
Takve inicijative su, uz nudne preinake, nastavljene i do danas. U
meuvremenu su uspostavljeni i meunarodni standardi sa smjernicama
upravljanja kvalitetom.

Meutim, aspektima odravanja i odrivosti istovremeno nije posveena
jednaka panja. Odrivost i neki oblici podrke odravanju se danas ipak
rjeavaju u dogovoru izmeu Meunarodne Elektrotehnike Organizacije i
Meunarodne Organizacije za Standardizaciju. Osim toga, prednosti
preventivnog odravanja u odnosu na korektivno odravanje, koje nastupa tek
nakon pojave kvarova, su vrlo iroko zagovarane ali jo uvijek su u najmanjoj
mjeri zastupljene u standardizaciji.

U godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji su
upravo menaderi zadueni za upravljanje funkcije odravanja u poduzeima
prvi privukli pozornost na potrebu izbora poslovnih sustava ne samo na
temelju kriterija visine poetnih nabavnih trokova ve na temelju procjene
njihovih ukupnih trokova tijekom cijelog vijeka koritenja. Dok su inicijalni,
odnosno kapitalni trokovi sredstava sami po sebi sastavni dio ukupnih
trokova koritenja poslovnih sustava, trokovi njihovog odravanja tijekom
cijelog vijeka koritenja i, konano, njihovog odlaganja su jednako vani i mogu
esto biti mnogo vee vrijednosti od kapitalnih trokova sustava.

Takve primjedbe menadera odravanja su postajale sve ee i glasnije tijekom
60-tih godina prolog stoljea i konano se negdje 1970. godine poela razvijati,
kao jedna od malobrojnih, nova industrijska tehnologija od strane tadanjeg
britanskog Ministarstva Industrije. Istovremeno se, takoer, osjetila potreba za
razvojem novog prikladnog termina kojim bi se identificirao ovaj novi koncept
ekonomskog upravljanja materijalnim poslovnim sustavima i taj se posao
prepustio cijelom nizu leksikografa. Oni su preporuili termin
"terotehnologija" koji potjee od grke rijei "terein" koja znai "brinuti se".
Ovo je prvi put objavljeno u Oxford English Dictionary, odnosno u njegovoj
nadopuni iz 1986. godine, iako je taj termin prvi put upotrebljen jo 1970.
151
godine. Ovaj se termin koristio ve tada, a i danas se koristi u istoj formi i u
nekim drugim zemljama.

Termin je prvi put upotrijebljen od strane britanskog Ministarstva Industrije
1970. godine kada je osnovan Odbor za Terotehnologiju, a nakon prvog
izvjea spomenutog Odbora, koje je objavljeno 1973. godine, i Ministarstvo
Okolia je prepoznalo principe terotehnologije kao primjenjive na izgradnji i
odravanju zgrada te je osnovalo Odbor za Terotehnologiju Zgrada 1974.
godine. Ve je sljedee godine osnovan i Nacionalni Centar za Terotehnologiju
iji je temeljni zadatak bio promicati terotehnoloki koncept, meutim centar je
zatvoren nakon svega nekoliko godina. U meuvremenu, Britanski Institut za
Standardizaciju je proirio nadlenosti svog, ve postojeeg, Odbora za
Odravanje na ire podruje terotehnolokog koncepta.

Prvu definiciju terotehnologije je postavio Odbor Ministarstva za Industriju u
Velikoj Britaniji i takva je definicija ostala gotovo neizmijenjena sve do danas.
Trenutno prihvaena definicija terotehnologije, kako je izloeno u Britanskim
Standardima glasi: "Kombinacija menadmenta, financiranja, inenjeringa,
izgradnje i drugih disciplina primijenjenih na fizika poslovna sredstva
poduzea s aspekta ekonominosti trokova tijekom njihova korisnog vijeka
trajanja."[6, str. 6.] Najee spomenutu definiciju prate i dvije napomene kako
bi se bolje ilustrirao namjeravani opseg terotehnologije:

1. Terotehnologija se bavi specifikacijom (potankim opisivanjem) i
dizajniranjem za pouzdanost i odrivost fizikih poslovnih sustava
poduzea, kao to su tvornice, strojevi, oprema, zgrade i postrojenja.
Primjena terotehnologije uzima u obzir i cjelokupni proces instalacije,
komisije, upotrebe, odravanja, modificiranja i zamjene sustava. Odluke
su uvjetovane povratnim informacijama o dizajnu, performancama i
trokovima tijekom cijelog ivotnog vijeka projekta.

2. Terotehnologija se podjednako odnosi i na sredstva i na rezultate
proizvodnje jer proizvod jednog poduzea esto postaje sredstvo
drugog poduzea. ak i kada je proizvod jednostavan predmet
potronje, terotehnologija moe pozitivno utjecati na njegov dizajn i
privlanost za kupca, a to e se reflektirati u poveanoj trinoj
sigurnosti proizvoaa.

Jednostavno reeno, koncept terotehnologjie promovira primjenu svih
potrebnih tehnika kojima se moe osigurati da korisnik sustava dobije najveu
moguu vrijednost za svoj novac. Terotehnoloki pristup prouava trokove
proizvodnog sustava za razliku od ekonomskog pristupa kojeg zanimaju
trokovi proizvoda. esto se trokovi proizvodnog sustava pogreno shvate
kao njegova vrijednost. Stvarna vrijednost proizvodnog sustava se moe
utvrditi samo ako se usporedi rezultat poslovanja sustava i svih njegovih
152
komponenti s ukupnim trokovima koji su pri tome nastali.[5, str. 64.] Iako je
oigledna prednost u upotrebljavanju jedne rijei za oslikavanje takvog
koncepta, pojam "terotehnologija" ipak nije postao ope prihvaen. Po tome se
svakako razlikuje od pojma "tribologija" koji je nastao otprilike u isto vrijeme i
danas se nalazi u irokoj upotrebi. Djelomino razlog tome lei u injenici da
termin "terotehnologija", sa svojim prilino udnim korijenom rijei, nije
najprikladniji za brzu i jasnu interpretaciju njegovog znaenja. Zbog toga ne
zauuje to ga razumije relativno mali broj ljudi. Alternativni naziv za ovaj
koncept, koji je dan u "Vodiu za Terotehnologiju" Britanske Standardizacije,
je "ekonomsko upravljanje materijalnim sredstvima". Pridjev "materijalna" se
obino dodaje kako bi se sredstva koja su obuhvaena konceptom
terotehnologije razlikovala od ireg aspekta pojma "sredstva" kojeg
upotrebljavaju raunovoe i financijski orijentirani teoretiari i praktiari. Iako
je mnogo dui, ovaj alternativni naziv ima prednost to jasno ukazuje cilj
samog koncepta. Iz tog razloga, dua alternativa je koritena u nazivima nekih
knjiga i radova i odreeni je autori preporuuju za opu upotrebu. [6, 7. str.]


4. Povezane tehnologije

Prvi i najvaniji cilj koncepta terotehnologije je optimalizacija ekonomskog
zadovoljstva korisnika materijalnih poslovnih sustava. Kako bi se postigla
maksimalna korist za korisnika, potrebno je primijeniti sve tehnike koje bi
mogle imati utjecaja na performance sredstava i njihove trokove. Pod tim se
podrazumijeva upravo cijelo podruje terotehnologije. U mnogim poslovnim
organizacijama su se promovirali i primjenjivali razliiti pojedinani aspekti
koncepta terotehnologije s razliitim razinama uspjenosti. Oni su se esto i
nazivali razliitim imenima. U nekim je sluajevima odreena tehnika, u
odnosu na njezinu originalnu primjenu, bila proirivana kako bi pokrila mnogo
ire podruje primjene sve dok nije ukljuila i veliki dio terotehnolokog
koncepta. Zadravanje originalnog naziva one poetne, temeljne tehnike je
uinilo nerazumljivim i potpuni djelokrug terotehnologije i upotrebu samog
termina. Sljedea lista metoda, a koja je daleko od potpune, predstavlja tipine
primjere onih metoda koje su usvojile mnogo principa terotehnolokog
koncepta i koje su postale mnogo poznatije od termina terotehnologija:

menadment resursa
LCC (Life Cycle Costs) upravljanje trokovima cijelog ivotnog vijeka
sredstva
cjeloivotni trokovi
potpuna predanost za ivota
upravljanje trokovima "od roenja do groba"
"od kolijevke pa do groba" menadment
trokovi posjedovanja
153
trokovi koritenja
cjeloivotna skrb
dizajn za upravljanje cjeloivotnim trokovima.

Meu mnogim spomenutim nazivima, LCC je vjerojatno najprepoznatljiviji.
LCC se esto koristi u istom znaenju kao i "Terotehnologija", meutim
terotehnologija je zapravo "znanost" o LCC-u [7]. Od strane Meunarodne
elektrotehnike organizacije izraeni su i standardi koritenja ove metode. Ovo
je proizalo iz elje nekih korisnikih organizacija, uglavnom iz javnog sektora,
da saznaju procjene trokova ivotnog vijeka nekih njihovih novih sustava te
od strane njihovih dobavljaa koji su nastojali da ih opreme u skladu s
dogovorenim nainom i standardima. Ipak, znaajno je rei da se pokazalo vrlo
tekim zadrati meunarodni dogovor oko toga to se sve podrazumijeva pod
cjeloivotnim trokovima sustava. Najvea tekoa lei u odluivanju da li
cjeloivotni trokovi trebaju ili ne trebaju ukljuiti posljedine trokove u
sluajevima kada se dogodi kvar na nekom sredstvu. Dok neke organizacije
misle da bi takvi trokovi trebali biti ukljueni, druge se tome protive. Oni koji
zagovaraju stajalite da bi posljedini trokovi trebali biti iskljueni su
uglavnom oni koji su svjesni da u grani industrije kojoj pripadaju posljedini
trokovi u sluaju kvarova mogu biti vrlo visoki, esto i nekoliko puta vei od
kapitalne vrijednosti sustava, ak i u sluaju pojedinanog incidenta, i mogu
znaajno varirati ovisno o okolnostima koje su vladale u vrijeme nastanka
kvara. U takvim okolnostima, ukljuivanje posljedinih trokova sa svim
njihovim vrlo varijabilnim vrijednostima je oigledno nepraktino u odreenim
situacijama. Osim toga, procjenjivanje trokova tijekom cijelog korisnog vijeka
sustava e mnogo bolje izvesti korisnika organizacija nego dobavlja ili
proizvoa sustava. U tom e sluaju procjenje najvjerojatnije uzeti u obzir i
neke povjerljive imbenike, kao to su korisnikova trina oekivanja koja bi
tako ostala nepoznata dobavljau.

Ako pretpostavimo da je dogovor ipak konano postignut da LCC ne bi trebao
ukljuivati takve posljedine trokove, ova tehnika i dalje ima jednu veliku
manu koja ju uvijek sprijeava u postavljanju optimalnog dizajna ili optimalnih
operativnih principa. To proizlazi iz LCC-eve koncentracije na trokove,
odnosno odljev sredstava korisnika poslovnog sustava. Za razliku od procjene
do koje dolazi primjenom potpuno ekonominog menadmenta, odnosno
terotehnolokog pristupa, LCC ignorira i opseg i vremensku dimenziju
pritjecanja financijskih sredstava od prodaje proizvoda koji nastaju kao rezultat
koritenja poslovnih sustava. [6, str. 4.] Takav pristup moe znaajno
pomaknuti optimalnu situaciju s aspekta komercijalne funkcije u poduzeu.

Na temelju gore iznesenog, LCC je mogue definirati kao okvir za ocjenu i
usporedbu razliitih opcija dizajna poslovnih sustava na temelju svih trokova
kojima e sustav biti izloen tijekom cijelog ivotnog vijeka. Takvi trokovi
ukljuuju inicijalne trokove nabave sustava, trokove odravanja i
154
povremenog moderniziranja, te po nekim stajalitima i trokove rada sustava.
Kako bi se svi ti trokovi mogli zbrojiti i meusobno usporeivati koristi se
metoda diskontiranja svih trokova na sadanju vrijednost, koja ustvari kae da
je jedan euro danas vrijedniji od jednog eura sutra.

Meutim, ispravno upravljanje poslovnim sustavima zahtijeva da u svakom
trenutku korisnika organizacija bude svjesna opsega svih trokova, prolih,
sadanjih i buduih, ali istovremeno i povrata sredstava od prodaje svojih
proizvoda, nus-proizvoda i eventualno od dispozicije poslovnog sustava na
kraju korisnog ivotnog vijeka trajanja. Takve procjene trebaju poeti onog
trenutka kada se dani poslovni projekt krene osmiljavati. U toj fazi, priroda
samog poslovnog sustava ne mora jo biti poznata, ve samo prozvod koji se
namjerava proizvoditi. Veina trokova koji se koriste u tako ranim analizama
e biti procijenjena. Kako se projekt razvija i donose odluke o dizajnu
poslovnih sustava, temelji takvih procjena e se poboljavati. Do kraja faze
nabave sustava, bit e poznati i njegov konani dizajn, kao i konani trokovi
nabave. Istovremeno, informacije koje se odnose na oekivane performance i
trokove rada i odravanja sustava trebale bi biti dostupne zahvaljujui
provedenim studijama pouzdanosti, pogodnosti za odravanje i podrke za
odravanje koje se provode tijekom razvoja i proizvodnje poslovnog sustava.
Slika 2. prikazuje razvoj filozofije i metoda odravanja sve do uvoenja
terotehnolokog koncepta:




Slika 2. Preobrazba odravanja u terotehnologiju
167


167
Izvor: Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets, Mechanical
Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds, UK, 1996.

Rutinski
remonti
Preventivno
odravanje
Odravanje
utemeljeno
na stanju
pogodnosti
za
odravanje
LCC
Procjene
performanci
sredstva
Pouzdanost
Efikasnost
Potpuna
ekonomska
procjena
projekta
Od pojave
prvih
materijalnih
poslovnih
sredstava
Od poetka
do sredine
20. stoljea
Razdoblje
nakon 2.
svj. rata
(od 50-tih
godina 20.
Kasniji
razvoj
(od 70-tih
godina 20.
st.)
Suvremeni
modeli
(od 90-tih
godina 20.
st.)
Stvarno i
potpuno
prihvaena
Terotehnolog
ija
Korektivno
odravanje
155
5. Zakljuak

Primjenjivanje koncepta terotehnologije u praksi omoguuje menaderima da
razmiljaju kao ekonomisti, a djeluju kao inenjeri u donoenju odluke o
pravilnom izboru sredstava za rad i opreme u svrhu ostvarivanja najniih
moguih dugoronih trokova posjedovanja poslovnih sustava, ime se
osigurava opstanak i dobrobit svim zainteresiranim stranama. Potpunim
razumijevanjem koncepta terotehnologije i potrebe za njegovom primjenom u
svakoj organizaciji u kojoj u ukupnoj imovini dominiraju dugotrajna
materijalna sredstva, pravilnim izborom odgovarajuih metoda i tehnika koje
koncept terotehnologije podrazumijeva, a od kojih je u ovom radu spomenuto
tek nekoliko te njihovom ispravnom i razumnom primjenom, osigurava se
bogata informacijska podloga za donoenje efikasnih i efektivnih dugoronih
poslovnih odluka.

Vano je napomenuti kako je koncept terotehnologije dugo bio rezerviran,
ukoliko je uope razmatran, za prouavanje i primjenu u relativno ogranienom
krugu tehnikih djelatnosti (strojarstvo, brodogradnja, graevinarstvo,
proizvoake industrije i sl.), meutim, u novije vrijeme ovaj koncept je
zainteresirao i vlasnike uslunih poslovnih sustava, kao to su stambene zgrade,
bolnice, kole, hoteli i slini sustavi s velikim udjelom dugotrajne materijalne
imovine, a osobito u hotelijerstvu gdje je, uz funkcionalnost, izrazito znaajan i
vizualan dizajn sustava koji je, uslijed stalno rastue konkurencije, podloan
dinaminim i intenzivnim promjenama ime se njegov ivotni vijek znatno
skrauje, a trokovi znatno rastu. Stoga je nuno terotehnoloki koncept na
odgovarajui nain pribliiti i menaderima svih poslovnih funkcija koje ine
sastavne elemente sustava terotehnologije.


Popis literature:

[1] Ballesty S., Orlovic M., Life Cycle Costing and Facility Management,
FM Magazine,
Vol. 12, No. 2 April/May 2004.
[2] Belak S., Terotehnologija, skripta, Visoka kola za turistiki
menadment u
ibeniku, ibenik, 2005.
[3] Belak S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS'04
MTS/IEEE/TECHNO- OCEAN'04, November 9.-12., Kobe, Japan,
2004.
[4] Belak, S., Determining of the Ship's Hull Total Deformations in Real
Sailing and Service Conditions, Pomorstvo, Journal of Maritime
Studies, 18, 2004.
156
[5] Belak, S., iin-ain, D., Komparativna analiza upravljanja
proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajalita trokova,
Zbornik radova 11. meunarodnog savjetovanja HDO, ibenik, 2005.
[6] Belak, S., iin-ain, D., Menadment sustava sa stajalita trokova
posjedovanja, asopis "Odravanje i eksploatacija", Vol. 7., br. 1,
Hrvatsko drutvo odravatelja, Zagreb, travanj 2005.
[7] Downtime Industrial Glossary, Manufacturing Terms & Glossary,
www.downtimecentral.com/Glossary.htm
[8] Doyle A. J., Barry P., Maintenance Techniques and Analysis,
www.spectrumcbm.co.uk/mr/mr.html
[9] Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets,
Mechanical
Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds,
UK, 1996.

157
PRILOG 3: Primjer strunog rada (e: professional paper)

METODA FUNKCIONALNE POUZDANOSTI

FUNCTIONAL RELIABILITY METHOD

Stipe BELAK

Visoka kola za turistiki menadment
u ibeniku,
Trg A. Hebranga 11, 22 000 ibenik

Josipa PERKOV

Visoka kola za turistiki menadment
u ibeniku, Trg A. Hebranga 11, 22 000
ibenik

Kljune rijei:

zalihost sustava

tablina pouzdanost

Metoda
funkcionalne
pouzdanosti

sustavna podjela

SAETAK: U radu su prikazani temeljni
oblici sustava sa zalihou iz ega je
definiran opi blok sustav koji ima
svojstva zalihosti koja se mogu razliito
interpretirati. Predloeni tip blok sustava
moe se primijeniti na proraun
pouzdanosti bilo kojeg po volji odabranog
sustava, primjenom tablinih pouzdanosti,
ije je odreivanje takoer detaljno
obrazloeno. U priloenim tablinim
pouzdanostima prilo se Metodom
funkcionalne analize pri emu se tablina
pouzdanost odnosi na komponentu
sustava koja moe biti bilo koji podsustav
koji jo uvijek ima neki stupanj
sloenosti. Znanstveni doprinos rada
temelji se na sustavnoj podjeli temeljnog
sloenog sustava na podsustave sve do
onih podsustava ija se pouzdanost moe
tablino prikazati.
Key words:

redundancy

table reliability

functional
reliability method

ABSTRACT: This paper shows basic
system configuration with redundancy and
defines general block system with
redundancy that has various
interpretation. Suggested type of block
system can be applied on reliability
calculation for selected system by
predetermined reliability which is also
very thorough explained. In attached
158
methodical division

predetermined reliabilities approach has
been shown by Functional analysis
method using predetermined reliability
that relates on component of the system
and it can be applied to any system and
subsystem with the certain level of
complexity. Scientific contribution is
based on methodical division of a basic
complex system on subsystems all the
way to subsystems which reliability can
be shown in the table.





UVOD

Tehniki sustav se sastoji od veeg ili manjeg broja sastavnih elemenata
(podsistema, sklopova, podsklopova, dijelova) te se njegova pouzdanost
moe odrediti samo ako se analiziraju i analitiki obuhvate pouzdanosti
svakog pojedinog elementa. U ovom radu posebno se analiziraju naini
povezivanja elemenata unutar strukture blok dijagrama pouzdanosti
temeljenom na radovima [1], [2] i [3]. Promatrat e se samo serijski i
paralelni naini vezivanja elemenata.



1. SERIJSKA VEZA ELEMENATA U BLOK DIJAGRAMU
POUZDANOSTI

Pod serijskim vezivanjem elemenata sustava podrazumijeva se takav sustav
kod kojeg pri pojavi kvara bilo kojeg elementa (podsustava, sklopa,
podsklopa, ...) dolazi do kvara cijelog sustava (podsustava, sklopa,
podsklopa). Blok dijagram pouzdanosti ovakvog naina vezivanja
elemenata sustava dan je na slici 1.

1
C
2
C
3
C
n
C

Slika 1. Blok dijagram serijske veze n elemenata

159
Budui da kvar na svakom pojedinanom elementu predstavlja sluajan
dogaaj, pouzdanost sustava odreuje se prema teoremu o sloenoj
vjerojatnosti.


1.1. Serijska veza dva elementa

Serijska veza dva elementa sustava prikazana je na slici 2. Pretpostavlja se
da su elementi razliitih pouzdanosti i razliitih indeksa kvarova.



1
C
2
C
1 1 1
, , m R
2 2 2
, , m R


Slika 2. Serijska veza 2 elementa


Po Boole-ovoj
168
algebri, koja se koristi za analize loginih odnosa moguih
dogaaja (
i
D , 1, 2 i = ) za realizaciju dogaaja (
s
D ), serijska veza dva
elementa moe se izraziti u obliku presjeka dogaaja (slika 3.),




Slika 3. Presjek 2 dogaaja


odnosno u analitikom obliku kao:


1 2 s
D D D = .

168
George Boole (1815-1864), engl. logiar i matematiar
1
D
2
D
1 2
D D
160

Po teoremu o vjerojatnosti presjeka dogaaja i vjerojatnosti realizacije
povoljnih dogaaja ( )
i
P D , 1, 2 i = , vjerojatnost realizacije povoljnog
dogaaja ( )
s
P D moe se izraziti kao:

1 2 1 2
( ) ( ) ( ) ( )
s
P D P D D P D P D = = . (1)

Presjek realizacije povoljnog dogaaja (
s
D ) izraen je dani nain jer je
vjerojatnost realizacije dogaaja ( )
s
P D , odnosno pouzdanosti sustava
( )
s
R t , osigurana samo ako je realiziran dogaaj
1
D (element "1" je U
RADU) i dogaaj
2
D (element "2" je U RADU). U tom smislu simbol
presjeka se moe itati kao "i". S obzirom da je vjerojatnost realizacije
dogaaja ( )
i
P D , 1, 2 i = za bilo koji trenutak
i
t t = ustvari vjerojatnost
ispravnog rada pojedinog elementa promatranog sustava, to ona po
osnovnoj definiciji predstavlja njihovu pouzdanost i moe se izraziti u
obliku:

( ) ( )
i i
P D R t = , 1, 2 i = ,

odnosno, za sustav prema formuli (1):


1 2
( ) ( ) ( ) ( )
s s
P D R t R t R t = = , (2)

gdje je sa ( )
s
R t oznaena pouzdanost cijelog sustava, a sa ( )
i
R t , 1, 2 i =
pouzdanost pojedinanog elementa. Ako je pouzdanost svih elemenata
jednaka (
i
R R = , 1, 2 i = ) tada se formula (2) moe napisati u obliku:

2
( ) ( ) ( ) ( )
s
R t R t R t R t = = .

Ako je
1
intenzitet kvara prvog elementa i
2
intenzitet kvara drugog
elementa, a oba elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara,
tada se srednje vrijeme rada do kvara sustava (MTBF Mean Time
Between Failure) rauna:
161
1 2
1 2
0 0 0
( ) ( ) ( )
t t
s s
m R t dt R t R t dt e e dt



= = = =

1 2
( )
0
t
e dt

+
=

1 2
1 2
1 2
( )
( )
1
t u
dt du
dt du





+ =

+ = =


=
+



=
( )
1 2
( )
0
1 2 1 2 0
1 1
t u
e du e

+
= =
+ +

1 2 1 2
1 1
(0 1)

=
+ +
.

Dakle,


1 2
1
s
m

=
+
.

Ili, ako se MTBF izrazi pomou vremena koje protekne izmeu dva
uzastopna kvara (
1
, 1, 2
i
i
m i

= = ):

1 2
2 1
1 2 1 2
1 2 1 2
1 1 1
1 1
s
m m
m
m m
m m
m m m m


= = = =
+
+ +
+

.



1.2. Serijska veza tri elementa

Serijska veza tri elementa razliitih pouzdanosti i razliitih indeksa kvarova
prikazana je na slici 4.



1
C
2
C
1 1 1
, , m R
2 2 2
, , m R
3
C
3 3 3
, , m R

Slika 4. Serijska veza 3 elementa
162

Po Boole-ovoj algebri, realizacija dogaaja (
s
D ) moe se opet izraziti
pomou presjeka (slika 5.):




Slika 5. Presjek 3 dogaaja

Vjerojatnost realizacije dogaaja ( )
s
P D , odnosno pouzdanosti sustava
( )
s
R t , osigurana je samo ako je realiziran dogaaj
1
D (element "1" je U
RADU) i dogaaj
2
D (element "2" je U RADU) i dogaaj
3
D (element "3"
je U RADU). Dakle,


1 2 3 1 2 3
( ) ( ) ( ) ( ) ( )
s
P D P D D D P D P D P D = = , tj.


1 2 3
( ) ( ) ( ) ( )
s
R t R t R t R t = . 3)

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka (
i
R R = , 1, 2, 3 i = ) tada se
formula (3) moe napisati u obliku:

3
( ) ( ) ( ) ( ) ( )
s
R t R t R t R t R t = = .

Ako je , 1, 2, 3
i
i = intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementa imaju
eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF moe izraziti:

3 1 2
1 2 3
0 0 0
( ) ( ) ( ) ( )
t t t
s s
m R t dt R t R t R t dt e e e dt



= = = =

1 2 3
( )
0
t
e dt

+ +
=

1
D
2
D
1 2 3
D D D
3
D
163

1 2 3
1 2 3
1 2 3
( )
( )
1
t u
dt du
dt du





+ + =

= + + = =


=
+ +

( )
1 2 3
( )
0
1 2 3 1 2 3 0
1 1
t u
e du e

+ +
= =
+ + + +

1 2 3 1 2 3
1 1
(0 1)

= =
+ + + +

1 2 3
1
s
m

=
+ +
.

Ili,

1 2 3
2 3 1 3 1 2
1 2 3 1 2 1 3 2 3
1 2 3 1 2 3
1 1 1
1 1 1
s
mm m
m
m m mm mm
mm mm m m
m m m mm m

= = = =
+ +
+ + + +
+ +
.


1.3. Serijska veza n elemenata

Vjerojatnost realizacije dogaaja ( )
s
P D , odnosno pouzdanosti sustava
( )
s
R t , osigurana je samo ako je realiziran dogaaj
1
D (element "1" je U
RADU) i dogaaj
2
D (element "2" je U RADU) i ... i dogaaj
n
D (element
"n" je U RADU). Prema tome,

1 2 1 2
( ) ( ) ( ) ( ) ( )
s n n
P D P D D D P D P D P D = = , tj.


1 2
( ) ( ) ( ) ( )
s n
R t R t R t R t = . (4)


Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka (
i
R R = , 1, 2, , i n = ) tada
vrijedi iz formule (4):



puta
( ) ( ) ( ) ( ) ( )
n
s
n
R t R t R t R t R t = =

.

164
Ako je , 1, 2, ,
i
i n = intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju
eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF moe izraunati:


1 2
1 2
0 0 0
( ) ( ) ( ) ( )
n
t t t
s s n
m R t dt R t R t R t dt e e e dt



= = = =


1 2
( )
0
n
t
e dt

+ + +
=

1 2
1 2
1 2 0
1 2
( )
1
( )
1
n
u
n
n
n
t u
dt du e du
dt du

+ + + =

= + + + = = =
+ +


=
+ + +

( )
1 2
( )
0
1 2
1
n
t
n
e



+ + +
= =
+ + +

1 2 1 2
1 1
(0 1)
n n

=
+ + + + + +
.




1 2
1
s
n
m

=
+ + +





2. PARALELNA VEZA ELEMENATA U BLOK DIJAGRAMU
POUZDANOSTI

Pod paralelnim vezivanjem sastavnih elemenata sustava podrazumijeva se
takav sustav kod kojeg do kvara dolazi samo u sluaju kad se kvarovi jave
na svim paralelno vezanim elementima. Blok dijagram pouzdanosti ovakvog
naina vezivanja elemenata sustava dan je na slici 4.
165
1
C
2
C
n
C
1 1 1
, , m R
2 2 2
, , m R
, ,
n n n
m R

Slika 6. Blok dijagram paralelne veze n elemenata


Na osnovu Boole-ove algebre, realizacija dogaaja (
s
D ) moe se izraziti u
obliku unije moguih dogaaja (
i
D , 1, 2, , i n = ).


2.1. Paralelna veza dva elementa

Paralelna veza 2 elementa sustava prikazana je na slici 5. Pretpostavlja se da
su elementi razliitih pouzdanosti i razliitih indeksa kvarova.


1
C
2
C
1 1 1
, , m R
2 2 2
, , m R


Slika 7. Paralelna veza 2 elementa

Vjerojatnost realizacije povoljnog dogaaja ( )
s
P D , odnosno pouzdanost
( )
s
R t ( )
s
R t , osigurana je kada je realiziran dogaaj
1
D (element "1" je U
RADU) ili kada je realiziran dogaaj
2
D (element "2" je U RADU).
166


Analitiki se to moe zapisati ovako:


1 2 s
D D D = .

Po teoremu o vjerojatnosti unije skupova (koji nisu meusobno disjunktni) i
vjerojatnosti realizacije povoljnih dogaaja ( )
i
P D , 1, 2 i = , vjerojatnost
realizacije povoljnog dogaaja ( )
s
P D moe se izraziti kao:

1 2 1 2 1 2
( ) ( ) ( ) ( ) ( )
s
P D P D D P D P D P D D = = +

1 2 1 2
( ) ( ) ( ) ( ) P D P D P D P D = + . (5)

Budui je vjerojatnost realizacije dogaaja ( )
i
P D , 1, 2 i = za bilo koji
trenutak
i
t t = vjerojatnost ispravnog rada pojedinog elementa promatranog
sustava, to ona po osnovnoj definiciji predstavlja njihovu pouzdanost i moe
se izraziti u obliku:

( ) ( )
i i
P D R t = , 1, 2 i = ,

odnosno, za sustav prema formuli (5):

1 2 1 2
( ) ( ) ( ) ( ) ( )
s
R t R t R t R t R t = + , (6)

ili u obliku:

1 2 1 2 1 2 1 2
( ) ( ) ( ) ( ) ( ) 1 1 ( ) ( ) ( ) ( )
s
R t R t R t R t R t R t R t R t R t = + = + + =
1 2 1 2
1 (1 ( )) ( ( ) ( ) ( )) R t R t R t R t = + =
1 2 1
1 (1 ( )) ( )(1 ( )) R t R t R t + =
1 2
1 (1 ( ))(1 ( )) R t R t = .

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka (
i
R R = , 1, 2 i = ) tada se formula
(6) moe napisati u obliku:

1
D
2
D
1 2
D D
167
2
( ) ( ) ( ) ( ) ( ) 2 ( ) ( )
s
R t R t R t R t R t R t R t = + =
ili

2
( ) 1 (1 ( ))
s
R t R t =

Ako je
1
intenzitet kvara prvog elementa i
2
intenzitet kvara drugog
elementa, a oba elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara,
tada se srednje vrijeme rada do kvara sustava moe izraunati:


[ ] ( )
1 2 1 2
1 2 1 2
0 0 0
( ) ( ) ( ) ( ) ( )
t t t t
s s
m R t dt R t R t R t R t dt e e e e dt



= = + = + =



( )
1 2 1 2
( )
0
t t t
e e e dt

+
= + =

analogno kao i u poglavlju 1.

=
1 2 1 2
1 1 1

+

1 2 1 2
1 1 1
s
m

= +

,


ili pomou vremena koje protekne izmeu dva kvara:


1 2 1 2 1 2
1 2 1 2
1 2
1 1 1 1
1 1
s
m m m m m m m
m m

= + = + = +

.


2.2. Paralelna veza tri elementa

Za paralelnu vezu tri sastavna elementa sustava razliitih pouzdanosti i
indeksa kvarova, blok dijagram pouzdanosti dan je na slici 6.

168
1
C
2
C
1 1 1
, , m R
2 2 2
, , m R
3
C
3 3 3
, , m R


Slika 8. Paralelna veza 3 elementa


Analogno, kao i kod paralelne veze dva elementa, pouzdanost sustava moe
se analitiki napisati na sljedei nain:


1 2 3 s
D D D D =

1 2 3
( ) ( )
s
P D P D D D = =
[ ]
1 2 3 1 2 1 3 2 3 1 2 3
( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) P D P D P D P D D P D D P D D P D D D = + + + + +


1 2 3 1 2 1 3 2 3 1 2 3
( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( )
S
R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t = + + +


1 2 3 1 2 1 3 2 3 1 2 3
1 1 ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t = + + + +

1 2 1 2 3 1 3 2 3 1 2 3
1 (1 ( ) ( ) ( ) ( )) ( ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( )) R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t = + + +
1 2 1 3 1 2 3 1
1 ((1 ( )) ( )(1 ( )) ( ( )(1 ( )) ( ) ( )(1 ( )) R t R t R t R t R t R t R t R t = +
1 2 3 1 2
1 (1 ( ))(1 ( )) ( )(1 ( ))(1 ( )) R t R t R t R t R t = +
1 2 3
1 (1 ( ))(1 ( ))(1 ( )) R t R t R t =


1 2 3
( ) 1 (1 ( ))(1 ( ))(1 ( ))
S
R t R t R t R t = (7)


Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka (
i
R R = , 1, 2, 3 i = ) tada se
formula (7) moe napisati u obliku:

169
3
( ) 1 (1 ( ))
s
R t R t = .

Ako je , 1, 2, 3
i
i = intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju
eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF moe izraunati:


0
( )
s s
m R t dt

= =

[ ]
1 2 3 1 2 1 3 2 3 1 2 3
0
( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( ) R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t R t dt

= + + + =

3 1 3 2 3 1 2 3 1 2 1 2
( ) ( ) ( ) ( )
0
t t t t t t t
e e e e e e e dt

+ + + + +
= + + + =



1 2 3 1 2 1 3 2 3 1 2 3
1 1 1 1 1 1 1

= + + +
+ + + + +
, tj.



1 2 3 1 2 1 3 2 3 1 2 3
1 1 1 1 1 1 1
s
m

= + + +
+ + + + +
,

ili pomou vremena koje protekne izmeu dva kvara:


1 2 3 1 2 1 3 2 3 1 2 3
1 1 1 1 1 1 1
s
m

= + + + =
+ + + + +


1 2 3
1 2 1 3 2 3 1 2 3
1 1 1 1
1 1 1 1 1 1 1 1 1
m m m
m m m m m m m m m
= + + + =
+ + + + +


1 2 3
1 2 1 3 2 3 1 2 3
1 2 1 3 2 3 1 2 3
1 1 1 1
m m m
m m m m m m m m m
m m m m m m m m m
= + + + =
+ + + + +


170
1 3 2 3 1 2 3 1 2
1 2 3
1 2 1 3 2 3 1 2 3
m m m m m m m m m
m m m
m m m m m m m m m

= + + +
+ + + + +




2.3. Paralelna veza n elemenata

Vjerojatnost realizacije dogaaja ( )
s
P D , odnosno pouzdanosti sustava
( )
s
R t , osigurana je samo ako je realiziran dogaaj
1
D (element "1" je U
RADU) ili dogaaj
2
D (element "2" je U RADU) ili ... ili dogaaj
n
D
(element "n" je U RADU). Dakle,

1 2
1
( ) ( )
n
s n i
i
P D P D D D P D
=

= = =

1 2 1
1
1 1 1 1 1 1 1
( ) ( ) ( ) ( ) ( ) ( 1) ( )
n n n n n n n
n
i i j i j k i
i i j i i j i k j i
P D P D P D P D P D P D P D

= = = + = = + = + =

= + + + =

1 2
1 (1 ( )) (1 ( )) (1 ( ))
n
P D P D P D = , tj.


( )
1
( ) 1 1 ( )
n
s i
i
R t R t
=
=

. (8)


Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka (
i
R R = , 1, 2, , i n = ) tada iz
formule (8) slijedi:


( ) 1 (1 ( ))
n
s
R t R t = .



3. ZAKLJUAK

U radu je prikazana praktino upotrebljiva metoda kojom se za po volji
odabrani sustav koji se sastoji od komponenti ije pouzdanosti poznajemo
ili moemo odrediti, moe odrediti pouzdanost sustava kao cjeline. U radu
su prikazane temeljne konfiguracije, nain prorauna njihove pouzdanosti te
metoda kojom se bilo koji sloeni sustav moe svesti na funkcionalni skup
komponenti ije pouzdanosti nalazimo u tablici funkcionalne pouzdanosti:
171



4. LITERATURA

[1] Belak, S., The Method of Analysis and Synthesis for the Solution of
the Technical Problem, proc. of the XI SYM-OP-IS, Beograd, 1991.
[2] Belak, S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS04
MTS/IEEE/TECHNO - OCEANS04, November 9.-12., Kobe,
Japan, 2004.
[3] Belak, S., ovo, P., Design for Maintenance, Euromaintence 98.,
Proc. of the 14
th
European Maintenance Conference, Dubrovnik,
1998.
SERIJSKA VEZA ELEMENATA
Broj
eleme
nata
Pouzdanost MTBF
2
1 2
( ) ( ) ( )
s
R t R t R t =
1 2
1
s
m

=
+

3
1 2 3
( ) ( ) ( ) ( )
s
R t R t R t R t =
1 2 3
1
s
m

=
+ +

n
1 2
( ) ( ) ( ) ( )
s n
R t R t R t R t =
1 2
1
s
n
m

=
+ + +

PARALELNA VEZA ELEMENATA
Broj
eleme
nata
Pouzdanost MTBF
2
1 2 1 2
( ) ( ) ( ) ( ) ( )
s
R t R t R t R t R t = +

1 2 1 2
1 1 1
s
m

= +

3
1 2 3
( ) 1 (1 ( ))(1 ( ))(1 ( ))
S
R t R t R t R t =
1 2 3 1 2 1 3 2 3 1 2 3
1 1 1 1 1 1 1
s
m

= + + +
+ + + + +

n ( )
1
( ) 1 1 ( )
n
s i
i
R t R t
=
=

172
[4] Ivanovi, G., Stankovi, D., Pouzdanost tehnikih sistema, Mainski
fakultet, Beograd, 1987.
[5] Ivanovi, G., Jankovi, D., Stefanovi, B., Ivkovi, D., Radulovi,
Z., Reliability Analysis and Application of Software in Scheduling
Motor Vehicle Tyre Replacement. The 4
th
International Conference
Florence ATA 1994, New Design Frontires for More Eflicicut,
Reliabler and Ecological Vehicles, Firenza, Italy, March 1994.
[6] Klarin, M., Ivanovi, G., Stanojevi, P., Terotehnologija, ICIM
Izdavaka kua za industrijski menadment, Kruevac, 2001.
[7] Belak, S., Terotehnologija, Skripta, Visoka kola za turistiki
menadment u ibeniku, ibenik, 2004. (knjiga u tisku)





173

PRILOG 4: ZNANSTVENA PODRUJA, POLJA I GRANE



1. ZNANSTVENO PODRUJE PRIRODNIH ZNANOSTI

Polja:
1.01. Biologija
1.02. Fizika
1.03. Geoznanosti
1.04. Kemija
1.05. Matematika


2. ZNANSTVENO PODRUJE TEHNIKIH ZNANOSTI

Polja:
2.01. Arhitektura i urbanizam
2.02. Brodogradnja
2.03. Elektrotehnika
2.04. Geodezija
2.05. Graevinarstvo
2.06. Grafika tehnologija
2.07. Kemijsko inenjerstvo
2.08. Metalurgija
2.09. Raunarstvo
2.10. Rudarstvo, nafta i geoloko inenjerstvo
2.11. Strojarstvo
2.12. Tehnologija prometa i transport
2.13. Tekstilna tehnologija
2.14. Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika
2.15. Druge temeljne tehnike znanosti


3. ZNANSTVENO PODRUJE BIOMEDICINE I ZDRAVSTVA

Polja:
3.01. Temeljne medicinske znanosti
3.02. Klinike medicinske znanosti
3.03. Javno zdravstvo i zdravstvena zatita
3.04. Veterinarska medicina
3.05. Stomatologija
3.06. Farmacija
174

4. ZNANSTVENO PODRUJE BIOTEHNIKIH ZNANOSTI

Polja:
4.01. Poljoprivredna znanosti
4.02. umarstvo
4.03. Drvna tehnologija
4.04. Biotehnologija
4.05. Prehrambena tehnologija


5. ZNANSTVENO PODRUJE DRUTVENIH ZNANOSTI

Polja:
5.01. Ekonomija
5.02. Pravo
5.03. Politologija
5.04. Informacijske znanosti
5.05. Sociologija
5.06. Psihologija
5.07. Odgojne znanosti
5.08. Socijalna geografija i demografija
5.09. Socijalna djelatnost


6. ZNANSTVENO PODRUJE HUMANISTIKIH ZNANOSTI

Polja:
6.01. Filozofija
6.02. Teologija
6.03. Filologija
6.04. Povijest
6.05. Povijest umjetnosti
6.06. Znanost o umjetnosti
6.07. Arheologija
6.08. Etnologija i antroplogija



ZNANSTVENE GRANE


1.0. PODRUJE PRIRODNIH ZNANOSTI

175

Polje
1.01. Biologija

Grane:
1.01.01 biokemija i molekularna biologija
1.01.02 botanika
1.01.03 ekologija
1.01.04 genetika
1.01.05 mikrobiologija
1.01.06 opa biologija
1.01.07 zoologija

Polje
1.02. Fizika

Grane:
1.02.01 astrofizika i astronomija
1.02.02 atomska i molekularna fizika
1.02.03 biofizika i biomedicina
1.02.04 fizika elementarnih estica
1.02.05 fizika kondenzirane tvari
1.02.06 geofizika s meteorologijom
1.02.07 nuklearna fizika

Polje
1.03. Geoznanosti

Grane:
1.03.01 fizika geografija
1.03.02 geofizika
1.03.03 geologija
1.03.04 mineralogija
1.03.05 oceanologija

Polje
1.04. Kemija

Grane:
1.04.01 analitika kemija
1.04.02 anorganska kemija
1.04.03 fizikalna kemija
1.04.04 medicinska kemija i biokemija
1.04.05 organska kemija
176
1.04.06 teorijska kemija

Polje
1.05. Matematika
Grane:
1.05.01 algebra
1.05.02 geometrija i topologija
1.05.03 kombinatorna i diskretna matematika
1.05.04 matematika analiza
1.05.05 matematika logika i raunarstvo
1.05.06 numerika matematika
1.05.07 primijenjena matematika i matematiko modeliranje
1.05.08 teorija vjerojatnosti i statistika
1.05.09 ostalo


2.00. PODRUJE TEHNIKIH ZNANOSTI

Polje
2.01 Arhitektura i urbanizam

Grane:
2.01.01 arhitektonsko projektiranje
2.01.02 urbanizam i prostorno planiranje
2.01.03 arhitektonske konstrukcije, fizika zgrade, materijali i
tehnologija graenja
2.01.04 povijest i teorija arhitekture i zatita graditeljskog
naslijea
2.01.05 pejsana arhitektura

Polje
2.02 Brodogradnja

Grane:
2.02.01 konstrukcija plovnih objekata
2.02.02 hidromehanika plovnih objekata
2.02.03 osnivanje plovnih objekata
2.02.04 tehnologija gradnje i odravanje plovnih objekata

Polje
2.03 Elektrotehnika

Grane:
2.03.01 elektroenergetika
177
2.03.02 elektrostrojarstvo
2.03.03 elektronika
2.03.04 telekomunikacije i informatika
2.03.05 radiokomunikacije

Polje
2.04 Geodezija

Grane:
2.04.01 kartografija
2.04.02 fotogrametrija i daljinska istraivanja
2.04.03 pomorska, satelitska i fizikalna geodezija
2.04.04 primijenjena geodezija
2.04.05 geomatika

Polje
2.05 Graevinarstvo

Grane:
2.05.01 geotehnika
2.05.02 nosive konstrukcije
2.05.03 hidrotehnika
2.05.04 prometnice

Polje
2.06 Grafika tehnologija

Grana:
2.06.01 procesi grafike reprodukcije

Polje
2.07 Kemijsko inenjerstvo

Grane:
2.07.01 reakcijsko inenjerstvo
2.07.02 mehaniki, toplinski i separacijski procesi
2.07.03 analiza i sinteza procesa

Polje
2.08 Metalurgija

Grane:
2.08.01 procesna metalurgija
2.08.02 mehanika metalurgija
178
2.08.03 fizika metalurgija

Polje
2.09 Raunarstvo

Grane:
2.09.01 arhitektura raunalnih sustava
2.09.02 informacijski sustavi
2.09.03 obradba informacija
2.09.04 umjetna inteligencija
2.09.05 procesno raunarstvo

Polje
2.10 Rudarstvo, nafta i geoloko inenjerstvo

Grane:
2.10.01 rudarstvo
2.10.02 naftno rudarstvo
2.10.03 geoloko inenjerstvo

Polje
2.11 Strojarstvo

Grane:
2.11.01 ope strojarstvo (konstrukcije)
2.11.02 procesno strojarstvo
2.11.03 proizvodno strojarstvo
2.11.04 brodsko strojarstvo

Polje
2.12 Tehnologija prometa i transport

Grane:
2.12.01 cestovni i eljezniki promet
2.12.02 pomorski i rijeni promet
2.12.03 potansko-telekomunikacijski promet
2.12.04 zrani promet
2.12.05 inteligentni transportni sustavi i logistika

Polje
2.13 Tekstilna tehnologija

Grane:
2.13.01 tekstilno mehaniko inenjerstvo
179
2.13.02 tekstilna kemija
2.13.03 odjevna tehnologija
2.13.04 dizajn tekstila i odjee

Polje
2.14 Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika

Grane:
2.14.01 konstrukcija i osnivanje letjelica
2.14.02 zrakoplovne tehnologija i odravanje
2.14.03voenje i upravljanje letjelicama

Polje
2.15 Druge temeljne tehnike znanosti

Grane:
2.15.01 automatika
2.15.02 energetika
2.15.02 materijali
2.15.02 mehanika fluida
2.15.02 organizacija rada i proizvodnje
2.15.02 tehnika mehanika (mehanika krutih i deformabilnih
tijela)
2.15.02 termodinamika
2.15.02 zatita okolia


3.00. PODRUJE BIOMEDICINE I ZDRAVSTVA

Grane:
01 anatomija
02 anesteziologija
03 citologija, histologija i embriologija
04 dermatologija
05 epidemiologija
06 farmacija
07 farmakologija i toksikologija
08 fizikalna medicina i rehabilitacija
09 fiziologija
10 genetika
11 ginekologija, opstetricija i reproduktivna medicina
12 higijena
13 imunologija i imunohematologija
14 infektologija
180
15 interna medicina
16 javno zdravstvo
17 kirurgija
18 klinika farmakologija s soksikologijom
19 klinika kemija i laboratorijska medicina
20 medicina rada
21 medicinska biokemija
22 medicinska mikrobiologija
23 molekularna medicina
24 neurologija
25 neuroznanost
26 nuklearna medicina
27 oftamologija
28 onkologija
29 opa medicina
30 ortopedija
31 otorinolaringologija
32 patologija
33 pedijatrija
34 psihijatrija
35 radiologija
36 sestrinstvo
37 socijalna medicina
38 stomatologija i oralna kirurgija
39 sudska medicina
40 urologija
41 veterinarska medicina
42 zdravstvena ekologija


4.00. PODRUJE BIOTEHNIKIH ZNANOSTI

Polje
4.01. Poljoprivreda

Grane:
4.01.01 agrokemija
4.01.02 bilinogojstvo
4.01.03 ekologija i zatita okolia
4.01.04 ekonomika
4.01.05 fitomedicina
4.01.06 genetika i oplemenjivanje bilja, ivotinja i
mikroorganizama
4.01.07 hranidba ivotinja
181
4.01.08 krajobrazno oblikovanje
4.01.09 lovstvo
4.01.10 mljekarstvo
4.01.11 poljoprivredna tehnika i tehnologija
4.01.12 povrarstvo
4.01.13 proizvodnja i prerada animalnih proizvoda
4.01.14 ribarstvo
4.01.15 sjemenarstvo
4.01.16 stoarstvo
4.01.17 travnjatvo
4.01.18 ukrasno bilje
4.01.19 vinogradarstvo i vinarstvo
4.01.20 voarstvo

Polje
4.02. umarstvo

Grane
4.02.01 hortikultura
4.02.02 iskoritavanje uma
4.02.03 urbano umarstvo i zatita prirode
4.02.04 ureivanje i zatita uma
4.02.05 uzgajanje uma
4.02.06 lovstvo

Polje
4.03. Drvna tehnologija

Grane
4.03.01 drvni materijali
4.03.02 drvno tehnoloki procesi
4.03.03 konstruiranje i oblikovanje proizvoda od drva
4.03.04 organizacija proizvodnje

Polje
4.04. Biotehnologija

Grane:
4.04.01 bioinformatika
4.04.02 biologija
4.04.03 inenjerstvo
4.04.04 molekularna biotehnologija
4.04.05 otpadne tvari

182
Polje
4.05.Prehrambena tehnologija

Grane:
4.05.01 inenjerstvo
4.05.02 kemija hrane
4.05.03 mikrobiologija hrane
4.05.04 nutricionizam
4.05.05 osiguranje kvalitete


5. PODRUJE DRUTVENIH ZNANOSTI

Polje
5.01 Ekonomija

Grane:
5.01.01 ekonomika poduzetnitva
5.01.02 financije i fiskalna politika
5.01.03 kvantitativna ekonomija
5.01.04 menadment i upravljanje
5.01.05 meunarodna ekonomija
5.01.06 opa ekonomija

Polje
5.02 Pravo

Grane:
5.02.01 financijsko pravo
5.02.02 graansko pravo i graansko procesno pravo
5.02.03 kazneno pravo i kazneno procesno pravo
5.02.04 meunarodno pravo
5.02.05 meunarodno privatno pravo
5.02.06 obiteljsko pravo
5.02.07 pomorsko i opeprometno pravo
5.02.08 povijest prava i drave
5.02.09 radno i socijalno pravo
5.02.10 rimsko pravo
5.02.11 teorija prava i drave
5.02.12 trgovako pravo i pravo drutava
5.02.13 upravno pravo i uprava
5.02.14 ustavno pravo
5.02.15 europsko javno pravo
5.02.16 europsko privatno pravo
183

Polje
5.03 Politologija

Grane:
5.03.01 politika teorija/povijest politikih ideja
5.03.02 vanjska i unutarnja politika
5.03.03 komparativna politika
5.03.04 meunarodni odnosi i nacionalna sigurnost

Polje
5.04 Informacijske znanosti

Grane:
5.04.01 arhivistika i dokumentaristika
5.04.02 informacijski sustavi i informatologija
5.04.03 knjiniarstvo
5.04.04 komunikologija
5.04.05 leksikografija i enciklopedistika
5.04.06 muzeologija
5.04.08 javni mediji

Polje
5.05 Sociologija

Grane:
5.05.01 posebne sociologije
5.05.02 sociologija znanja
5.05.03 teorijska i sustavna sociologija
5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije

Polje
5.06 Psihologija

Grane:
5.06.01 bioloka i fizioloka psihologija
5.06.02 klinika psihologija
5.06.03 posebne psihologije
5.06.04 razvojna psihologija
5.06.05 socijalna psihologija
5.06.06 sustavna psihologija



184
Polje
5.07 Odgojne znanosti

Grane:
5.07.01 andragogija
5.07.02 defektologija
5.07.03 didaktika
5.07.04 kineziologija
5.07.05 logopedija
5.07.06 opa pedagogija
5.07.07 sustavna pedagogija

Polje
5.08 Socijalna geografija i demografija

Grane:
5.08.01 demogeografija
5.08.02 demografija
5.08.03 ekonomska geografija
5.08.04 socijalna geografija

Polje
5.10 Sigurnosne i obrambene znanosti


6. PODRUJE HUMANISTIKIH ZNANOSTI

Polje
6.01 Filozofija

Grane:
6.01.01 logika
6.01.02 ontologija
6.01.03 spoznajna teorija
6.01.04 estetika
6.01.05 etika
6.01.06 povijest filozofije

Polje
6.02 Teologija

Grane:
6.02.01 dogmatika
6.02.02 moralna teologija
185
6.02.03 pastoralna teologija
6.02.04 egzegeza
6.02.05 crkvena povijest

Polje
6.03 Filologija

Grane:
6.03.01 klasina filologija
6.03.02 kroatistika
6.03.03 slavistika
6.03.04 romanistika
6.03.05 germanistika
6.03.06 anglistika
6.03.07 indiologija
6.03.08 turkologija
6.03.09 ugrofinistika
6.03.10 orijentalne i ostale filologije
6.03.11 fonetika
6.03.12 ope jezikoslovlje (lingvistika)
6.03.13 poredbeno jezikoslovlje
6.03.14 teorija i povijest knjievnosti
6.03.15 poredbena knjievnost

Polje
6.04 Povijest

Grane:
6.04.01 opa povijest
6.04.02 teorija likovnih umjetnosti
6.04.03 pomone povijesne znanosti

Polje
6.05 Povijest umjetnosti

Grane:
6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture,
urbanizma i vizualnih komunikacija
6.05.02 zatita umjetnike batine





186
Polje
6.06 Znanost o umjetnosti

Grane:
6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija
6.06.02 teorija likovnih umjetnosti
6.06.03 teatrologija
6.06.04 filmologija

Polje
6.07 Arheologija

Grane:
6.07.01 prapovijesna arheologija
6.07.02 antika arheologija
6.07. 03 srednjovjekovna arheologija

Polje
6.08 Etnologija i antropologija

Grane:
6.08.01 antropologija
6.08.02 etnologija
6.08.03 folkoristika



INTERDISCIPLINARNO ZNANSTVENO PODRUJE



UMJETNIKO PODRUJE, POLJA I GRANE

7.00 UMJETNIKO PODRUJE

Polje
7.01 Dramske umjetnosti

Grane:
7.01.01 dramaturgija
7.01.02 gluma
7.01.03 reija


187
Polje
7.02 Filmska i elektronine umjetnosti

Grane:
7.02.01 animirani film
7.02.02 montaa
7.02.03 reija
7.02.04 scenarij
7.02.05 snimanje

Polje
7.03 Glazbena umjetnost

Grane:
7.03.01 kompozicija
7.03.02 reprodukcija glazbe (dirigiranje, pjevanje, sviranje)

Polje
7.04 Likovne umjetnosti

Grane:
7.04.01 arhitektura i dizajn
7.04.02 grafika
7.04.03 kiparstvo
7.04.04 restauracija
7.04.05 slikarstvo





188






















BIBLIOGRAFIJA



4. Aristotel: Fizika, (preveo T. Ladan), Hrvatska sveuilina naklada,
Zagreb, 1992.

5. Aristotel: Kategorije, (preveo F. Grgi), Hrvatska sveuilina naklada,
Zagreb, 1992.

6. Ackoff, R. L., The Design of Social Research, University Chicago
Press, 1953.

7. Baban, Lj. et. al.: Primjena metodologije znanstvenog istraivanja,
Ekonomski fakultet Sveuilita "Josipa Jurja Strossmayera" u Osijeku,
Osijek, 1993.

8. Burger, H.: Filozofija tehnike, ITRO Naprijed, Zagreb, 1979.

9. Convey, J. Online informatio retrieval: an introductory manual:
principles and practice, 4
th
edition, Library Association Publishing,
London, 1992.

10. aval, J.: Statistike metode u privrednim i drutvenim istraivanjima,
Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1977.

189
11. Filipovi, Vladimir, Filozofski rjenik, Matica hrvatska, Zagreb, 1984.

12. Forcese, P. Denis and Richer, Stephan, Stages of Social Research
Contemporary Perspectives, PrenticeHall, New York, 1970.

13. Friedel, E.: Povijest grke kulture, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2001.

14. Garret, Anette, Interwieving its Principles and Methods, Family
Service Association of America, New York, 1970.

15. Gilli, Giaan Antonio, Kako se istrauje, kolska knjiga, Zagreb, 1974.

16. Halder, A.: Filozofijski rjenik, Naklada Jui d. o. o., Zagreb, 2002.

17. Ivanovi, Z.: Metodologija izrade znanstvenog i strunog djela,
Hotelijerski faakultet u Opatiji, Opatija, 1996.

18. Jerusalem, W.: Uvod u filozofiju, CID, Zagreb, 1996.

19. Jurievi, B.: Ekonomija knjige, organizacija i tehnika rada, kolska
knjiga, Zagreb, 1987.

20. Kale, Eduard, Uvod u znanost o kulturi, kolska knjiga, Zagreb, 1977.

21. Koen, M. Nejgel, E.: Uvod u logiku i nauni metoda, etvrto izdanje,
Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1982.

22. Kosiol, Erich, Temelji i metodi istraivanja organizacije, Informator,
Zagreb, 1972.

23. Kosti, M.: Elementi teorije sistema informacija, Nauna knjiga,
Beograd, 1987.

24. Kova, S.: Logika, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1994.

25. Lauc, Ante, Metodologija drutvenih znanosti, Sveuilite u Osijeku,
Osijek, 2000.

26. Line, M. Vickers, S.: Univerzalna dostupnost publikacija, Hrvatsko
bibliotekarsko drutvo, Zagreb, 1989.

27. Logar, J.: Uvod u bibliografiju- teorijski osnovi bibliografije, historija
bibliografije, pregled bibliografije, bibliografija u Jugoslaviji,
Svjetlost, Sarajevo, 1973.
190

28. Mali, I.: Koncepcija suvremenog udbenika, kolska knjiga, Zagreb,
1986.

29. Marui, Matko i dr., Uvod u znanstveni rad u medicini, Medicinska
naklada, Zagreb, 2000.

30. Mejovek, M.: Uvod u metode znanstvenog istraivanja u drutvenim i
humanistikim znanostima, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i
Naklada Slap, Zagreb, 2003.

31. Miller, C. Delbert, Handbook of Research Design and Social
Measurement, David Mc Kay Company, New York, 1970.

32. Milosavljevi, Slavomir, Istraivanje politikih pojava, Beograd, 1980.

33. Montgomery, D. C. Runger, G. C.: Applied statistics and probability
for engineers, John Wiley & Sons Inc., New York, 1994.

34. Nejgel, Ernest, Struktura nauke, Nolit, Beograd, 1974.

35. Neuman, W. Lowrence, Social Metods, Alyn and Bacon, London, 1997.

36. Novakovi, Stania, Hipoteze i saznanje, Nolit Beograd, 1984.

37. Pavi, H.: Znanstvene informacije, kolska knjiga, Zagreb, 1980.

38. Pavi, I.: Statistika teorija i primjena, Tehnika knjiga, Zagreb, 1977.

39. Pavlovi, B. U.: Filozofija prirode, ITRO Naprijed, Zagreb, 1978.

40. Peujli, Miroslav, Metodologija drutvenih nauka, Beograd, 1876.

41. Petkovi, T., Eksperimentalna fizika i spoznajna teorija, kolska
knjiga, Zagreb, 2005.

42. Petrovi, Gajo, Logika, kolska knjiga, Zagreb, 1982.

43. Petrovi, G.: Logika, izmijenjeno izdanje, Element, Zagreb, 1994.

44. Petz, B.: Osnovne statistike metode za nematematiare, Sveuilina
naklada Liber, Zagreb, 1985.

191
45. Risti, .: Nacrti i istraivanja i provjeravanje hipoteze, Institut za
pedagoka istraivanja, Prosveta, Beograd, 1983.

46. Salitrei, T.: Uvod u znanstveni rad, Ekonomski fakultet Osijek, 1974.

47. Salitrei, T., ugaj, M.: Uvod u znanstvenoistraivaki rad, Fakultet
organizacije i informatike Varadin, Varadin, 1982.

48. Silobri, Vlatko, Kako sastaviti i objaviti i ocijeniti znanstveno djelo,
Medicinska naklada, Zagreb, 1998.

49. Simoni, Ante, Znanost, Sveuilite u Rijeci, Vitagraf d.o.o. Rijeka,
1999.

50. Supek, Rudi, Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1961.

51. ami, M.: Kako nastaje nauno djelo uvoenje u tehniku
naunoistraivakog rada opti pristup, peto izdanje, Svjetlost,
Sarajevo, 1980.

52. ei, Bogdan, Metodologija drutvenih nauka, Nauna knjiga,
Beograd, 1974.

53. iul, N.: Osnove znanstvenog istraivanja u ekonomiji, Ekonomski
fakultet Sveuilita u Rijeci, Rijeka, 1992.

54. kiljan, i sur.: Leksikon antikih termina, Izdanja Antibarbarus,
Zagreb, 2003.

55. Tomin, U.: Uvod u nauku o nauci, Ekonomski institut, Beograd, 1974.

56. To, Niko, Metode druboslovnega raziskovanja, Univerza v Ljubljani,
Ljubljana, 1978.

57. Vujevi, Miroslav, Politika i medijska kultura u Hrvatskoj, kolska
knjiga, Zagreb, 2001.

58. Vujevi, Miroslav, Uvoenje u drutveni rad u podruju drutvenih
znanosti, kolska knjiga, Zagreb, 2002.

59. Weber, Max, Metodologija drutvenih nauka, Globus, Zagreb, 1986.

60. Zajearanovi, G.: Osnovi metodologije nauke, drugo izdanje, Nauna
knjiga, Beograd, 1977.
192

61. Zelenika, R.: Metode znanstvenog rada, Fakultet za pomorstvo i
saobraaj, Rijeka, 1987.

62. Zelenika, R.: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog
djela, Partizanska knjiga, Ljubljana Rijeka, II. izdanje, Rijeka, 1990.

63. Zelenika, R.: Kako nastaje recenzija znanstvenog i strunog djela,
ZIRS, Zagreb, 1991.

64. Zelenika, R.: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog
djela, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka, 2000.

65. Zvonarevi, M.: Socijalna psihologija, kolska knjiga, Zagreb, 1989.

66. ugaj, Miroslav, Osnove znanstvenog i strunog rada, "Zagreb",
Samobor, 1989.

67. ugaj, Miroslav, Metodologija znanstvenoistraivakog rada, Fakultet
organizacija i informatike, Varadin, 1997.

68. ugaj, Miroslav, Temelji znanstvenoistraivakog rada, Varadin,
1999.

69. uvela, I.: Uvod u ekonomska istraivanja, Ekonomski fakultet
Sveuilita u Rijeci, Rijeka, 1978. (skripta)

70. uul, Josip, Statistika, Informator, Zagreb, 1987. upanov, Josip,
Metodologija istraivanja drutvenih pojava, Zagreb, 1978.






193


















KAZALO



A
a posteriori.................................................................................................... 55
a priori .......................................................................................................... 55
absolutum..................................................................................................... 45
abstractum.................................................................................................... 58
abstrakt ................................................................................................. 10, 117
adekvatan ............................................................................................... 56, 94
afirmacija ..................................................................................................... 52
Agricola........................................................................................................ 43
aksiom.................................................................................................... 65, 97
aksiomatska metoda ..................................................................... 9, 87, 88, 97
akuratan........................................................................................................ 56
alkemija........................................................................................................ 33
Alkmeon....................................................................................................... 29
Almagest ...................................................................................................... 27
amfibolija ..................................................................................................... 56
analiza ................ 9, 15, 20, 70, 71, 90, 91, 121, 137, 138, 146, 151, 167, 168
analogija............................................................................................... 55, 143
Andreas Vesalius.................................................................................... 30, 35
anotacija ................................................................................................. 9, 111
antecedent..................................................................................................... 52
194
antinomija..................................................................................................... 67
antiteza ................................................................................................... 67, 91
apodeixis ................................................................................................ 41, 53
apodiktino................................................................................................... 53
apologija......................................................................................................... 9
Apolonije...................................................................................................... 28
apsolutno .................................................................. 35, 39, 44, 45, 61, 63, 67
apstrakcija .................................................................................................... 90
apsurdno....................................................................................................... 13
arche....................................................................................................... 53, 57
argument....................................................................................................... 64
Arhimed ........................................................................................... 27, 28, 29
Aristarh......................................................................................................... 26
Aristotel.......................................................... 26, 28, 29, 30, 31, 33, 174, 175
asertivni ........................................................................................................ 53
asertorno....................................................................................................... 53
aspekt ........................................................................................... 59, 114, 144
astronomija....................................................................................... 8, 22, 166
autoritarni ..................................................................................................... 42
Avicenna ...................................................................................................... 33

B
Bernal ........................................................................................................... 46
Bersos........................................................................................................... 32
beskonanost ................................................................................................ 39
Biblija........................................................................................................... 31
bibliografija.................................................................................... 6, 107, 135
biljeka o autoru......................................................................................... 127
biljeke ................................................................................................. 10, 118
biologija ................................................................................... 8, 36, 166, 170
bit ............................................................................. 30, 50, 74, 102, 128, 149
bitak.................................................................................................. 23, 52, 74
Bokovi....................................................................................................... 35
broura........................................................................................................ 102

C
asopisi................................................... 9, 101, 105, 107, 108, 116, 124, 132
cilj................................................................. 19, 23, 60, 73, 95, 122, 145, 148
cirkulus......................................................................................................... 57
cjelina................................................. 7, 8, 16, 23, 54, 58, 79, 80, 89, 97, 132
195

D
dedukcija ...................................................................................................... 88
deduktivna metoda ......................................................................................... 9
definicija....................... 7, 13, 16, 21, 48, 56, 57, 76, 106, 144, 145, 146, 147
definiranje znanstvenog problema ................................................................. 9
delfi metoda.................................................................................................... 9
Demokrit ................................................................................................ 27, 28
demonstratio................................................................................................. 41
deskripcija .............................................................................................. 48, 59
determinizam................................................................................................ 63
diferencija..................................................................................................... 13
dihotomija .................................................................................................... 58
dijalela.......................................................................................................... 57
dinamiki................................................................................................ 14, 95
dinamis ......................................................................................................... 15
Diofant ......................................................................................................... 28
diplomski znanstveni rad ............................................................................... 9
disjunktivan.................................................................................................. 53
diskusija ..................................................................... 9, 10, 12, 105, 132, 134
distinkcija......................................................................................... 48, 59, 61
divizija.................................................................................................... 48, 58
dokaz ................................................ 8, 26, 41, 49, 53, 64, 65, 66, 80, 91, 138
dokazivanje ............................................................................ 8, 64, 66, 75, 88
doktorska disertacija............................................................................... 9, 103
doivljaj........................................................................................................ 43
duh.......................................................................................................... 43, 63
Duns Scotus.................................................................................................. 34
dvojba................................................................................................... 39, 118

E
ekonomija............................................................................................... 8, 171
eksperimentalna metoda........................................................................... 9, 87
eksperimentalni fenomen ............................................................................. 82
ekspertiza ....................................................................................................... 9
eksplanacija............................................................................................ 48, 59
ekstenzija...................................................................................................... 50
ekstrapolacija ............................................................................................... 84
ekvivokacija ................................................................................................. 51
elaborat................................................................................................... 9, 108
Empedoklo ................................................................................................... 28
empeiria.................................................................................................. 38, 40
196
empirija ........................................................................................................ 38
empirizam........................................................................................... 8, 35, 40
enciklopedija .......................................................................................... 9, 106
entelehija ...................................................................................................... 19
epistemologija .............................................................................................. 12
Eratosten................................................................................................. 27, 28
Erazmo Roterdamski.................................................................................... 35
ergon............................................................................................................. 97
esej ................................................................................................................. 9
etika znanosti.............................................................................................. 125
etimologija ................................................................................................... 57
etymos .......................................................................................................... 57
Eudokso........................................................................................................ 27
Euklid..................................................................................................... 28, 44
explicare....................................................................................................... 57

F
falibilizam.................................................................................................... 46
fallacia accidentalis ...................................................................................... 56
falsifikacija......................................................................... 49, 63, 66, 91, 119
fenomen.......................................... 18, 74, 76, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 95, 133
filozofija................................................................. 21, 22, 34, 42, 46, 96, 116
filozofija prirode......................................................................................... 177
finis............................................................................................................... 19
fizika................................................................................. 8, 22, 166, 167, 177
funkcija....................... 33, 45, 54, 94, 123, 137, 138, 140, 141, 143, 144, 150

G
generaliziranje.............................................................................................. 55
generatio................................................................................................. 57, 79
genetika metoda...................................................................................... 9, 87
geneza........................................................................................................... 57
gnoseologija ................................................................................................. 63
gnoza ............................................................................................................ 63
Gorgija ......................................................................................................... 30
grafovi .................................................................................................. 10, 123

H
Hamurabi...................................................................................................... 32
Hellenika ...................................................................................................... 32
197
Heraklid........................................................................................................ 26
Herodot......................................................................................................... 32
Heron............................................................................................................ 28
heuristika................................................................................................ 19, 61
Hezoid .......................................................................................................... 31
Hiparh........................................................................................................... 26
Hipokrat ....................................................................................................... 29
hipoteza ................ 9, 49, 61, 62, 73, 74, 75, 76, 77, 81, 88, 95, 115, 118, 119
historiai......................................................................................................... 29
homonimija .................................................................................................. 51
hypokeimenon.............................................................................................. 50

I
illicitus processus ......................................................................................... 56
implikacija.................................................................................................... 20
indukcija........................................................................................... 55, 87, 91
induktivna metoda.......................................................................................... 9
informacija 9, 70, 73, 75, 100, 103, 104, 105, 107, 108, 116, 117, 118, 124,
128, 131, 145, 168, 176
intelekt.................................................................................................... 42, 43
intenzija........................................................................................................ 50
interdisciplinarnost........................................................................... 12, 20, 22
interpretacija................................................................................. 9, 14, 63, 83
intersubjektivnost ......................................................................................... 41
iskustvo ........................................................................ 35, 38, 40, 41, 43, 129
istina................................................................................... 14, 45, 53, 79, 133
istraivanje ... 9, 15, 82, 93, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 129, 130, 131
izbor teme istraivanja ............................................................................... 114
izvorni znanstveni lanak........................................................................... 104

K
kataphasis ..................................................................................................... 52
kategorian................................................................................................... 52
kategorija.................................................................................................. 7, 48
kauzalnost......................................................................................... 60, 61, 63
kibernetika metoda ................................................................................. 9, 87
klasifikacija ...................................................................... 58, 87, 91, 100, 105
kljune rijei......................................................................... 10, 117, 118, 129
knjiga.................. 7, 28, 32, 100, 106, 107, 110, 148, 164, 175, 176, 177, 178
kolokvijalno ................................................................................................. 18
komparativna metoda..................................................................................... 9
198
konkluzija..................................................................................................... 54
konsekvent ................................................................................................... 52
kontrolni dogaaj ................................................................................. 77, 122
Kopernik....................................................................................................... 35
kriterij............................................................................................... 49, 54, 64
kritiki racionalizam..................................................................................... 40
kritika ..................................................................................................... 9, 111
Ksenofont ............................................................................................... 31, 32
kvaliteta................................................................................................ 52, 146
kvantifikacija................................................................................................ 71
kvantiteta...................................................................................................... 52

L
leksikon .......................................................................................................... 9
Leonardo da Vinci........................................................................................ 35
Leukip .......................................................................................................... 28
Likurg........................................................................................................... 33
literatura ............................................................................................... 10, 116
Livije ............................................................................................................ 32
ljetopis............................................................................................................ 9
logicizam...................................................................................................... 44
logika...................................................................................... 43, 99, 176, 177

M
matematika metoda ................................................................................ 9, 87
matematika ................................................................... 8, 20, 44, 87, 166, 167
materijal i metode......................................................................................... 10
mathema ....................................................................................................... 44
mathesis universalis ..................................................................................... 44
medicina ..................................................................... 8, 29, 36, 165, 169, 170
medresa .................................................................................................... 8, 34
Menetho ....................................................................................................... 31
metoda 6, 7, 9, 11, 12, 13, 15, 16, 17, 19, 20, 22, 35, 40, 44, 55, 59, 67, 68,
69, 70, 72, 81, 82, 84, 86, 87, 88, 91, 92, 93, 95, 96, 97, 98, 99,
100, 102, 115, 118, 120, 131, 137, 143, 144, 148, 149, 150, 163,
176
metoda analize.................................................................................... 9, 86, 88
metoda apstrakcije.................................................................................... 9, 86
metoda brojenja........................................................................................ 9, 87
metoda deskripcije ................................................................................... 9, 87
metoda dokazivanja.................................................................................. 9, 87
199
metoda generalizacije............................................................................... 9, 86
metoda idealnih tipova............................................................................. 9, 87
metoda klasifikacije ................................................................................. 9, 87
metoda kompilacije.................................................................................. 9, 87
metoda konkretizacije .................................................................................... 9
metoda mjerenja....................................................................................... 9, 87
metoda modeliranja.................................................................................. 9, 87
metoda opovrgavanja ..................................................................................... 9
metoda sinteze................................................................................................ 9
metoda specijalizacije .................................................................................... 9
metoda uzoraka .............................................................................................. 9
metodologija............................................. 7, 40, 102, 175, 176, 177, 178, 179
metodologija znanosti .................................................................................. 46
Minos ........................................................................................................... 33
miljenje........... 17, 21, 24, 34, 39, 40, 43, 44, 54, 88, 96, 109, 117, 130, 134
mjere sigurnosti............................................................................................ 10
modalitet....................................................................................................... 52
model............................................................................ 61, 85, 86, 94, 97, 120
modeliranje eksperimenta ...................................................... 10, 40, 119, 120
monografija .................................................................................................... 9

N
naelo ....................................................................... 46, 49, 53, 57, 62, 65, 74
naslov ........................................................... 10, 118, 122, 124, 128, 129, 136
naturalizam................................................................................................... 41
nauk................................................................................ 14, 16, 17, 39, 40, 49
nauka ................................................................ 8, 12, 13, 16, 46, 64, 177, 178
negacija .................................................................................................. 52, 53
neosjetilna spoznajna mo............................................................................ 43
Newton......................................................................................................... 35
nezavisne varijable............................................................................... 76, 123
nominalizam................................................................................................. 49
Nomoi........................................................................................................... 30
novine......................................................................................................... 101

O
objanjenje ............................................................. 12, 57, 59, 60, 61, 88, 133
obrazovanje .................................................................................................. 42
Ockham........................................................................................................ 74
Ockhamov princip........................................................................................ 74
ogled........................................................................................................... 111
200
opaanje ..................................................................... 9, 71, 72, 76, 77, 78, 88
ope 7, 9, 12, 14, 21, 22, 45, 52, 55, 60, 62, 68, 74, 90, 92, 107, 124, 129,
148, 168, 173
operacionalizam........................................................................................... 18
opis ....................................................................................... 73, 104, 111, 131
opseg .................................................................... 27, 28, 50, 52, 59, 147, 149

P
paradigma..................................................................................................... 25
paralogizmi................................................................................................... 55
perceptio....................................................................................................... 49
Periodine publikacije................................................................................ 101
Pitagora ............................................................................................ 26, 27, 44
Platon ......................................................................................... 27, 30, 31, 33
poiotes .......................................................................................................... 52
pojam 7, 8, 12, 13, 14, 16, 19, 25, 38, 41, 43, 45, 48, 49, 50, 51, 55, 56, 57,
58, 59, 74, 80, 92, 94, 95, 141, 144, 145, 146, 148
polemika......................................................................................................... 9
Polibije ......................................................................................................... 32
Poliklet ......................................................................................................... 27
politeiai......................................................................................................... 19
politika ................................................................................. 8, 18, 30, 31, 171
postavljanje hipoteze.............................................................................. 9, 118
postulat ......................................................................................................... 65
pouzdano .............................................................................. 16, 53, 62, 67, 69
povijesna metoda............................................................................................ 9
povijest ....................................... 8, 21, 25, 32, 36, 46, 96, 167, 171, 172, 173
povijest znanosti..................................................................................... 26, 47
praksa ........................................................................................................... 18
praktikum....................................................................................................... 9
pravo......................................................................................... 8, 33, 133, 171
predikat......................................................................................................... 51
predmet 8, 12, 15, 18, 20, 21, 22, 23, 38, 39, 44, 46, 49, 50, 51, 61, 79, 84,
85, 86, 89, 90, 100, 103, 109, 131, 145, 148
predodba............................................................................................... 13, 49
pregledni lanak ......................................................................................... 104
premisa ................................................................................. 41, 54, 55, 56, 64
prethodno priopenje.......................................................................... 104, 105
prikaz........................................ 9, 32, 103, 105, 108, 109, 111, 122, 123, 129
Primarne publikacije .................................................................................. 101
principium.............................................................................................. 53, 57
priroda .................................................................... 11, 17, 26, 41, 42, 73, 149
prirodni fenomen.......................................................................................... 81
201
prirunik................................................................................................. 9, 106
probabilizam................................................................................................. 63
problem 8, 14, 22, 23, 42, 49, 72, 73, 75, 79, 85, 86, 96, 113, 114, 115, 119,
125, 130, 137, 138, 139, 144
prognoza....................................................................... 61, 76, 77, 78, 95, 118
prognoziranje ................................................................... 8, 48, 62, 70, 76, 99
pronalazak .................................................................................................... 61
Protagora ...................................................................................................... 30
protuslovlje................................................................................................... 53
Ptolomej ................................................................................................. 27, 28

Q
qualitas ......................................................................................................... 52
quantitas ....................................................................................................... 52

R
racionalizam........................................................................... 8, 35, 40, 43, 45
rationalis....................................................................................................... 40
razum...................................................................................................... 40, 43
realno........................................................................................ 43, 74, 90, 114
recenzija ................................................................................................. 9, 178
Redukcija ............................................................................................... 82, 84
referentne publikacije............................................................................. 9, 109
refleksija................................................................................... 20, 42, 50, 125
relacija.................................................................................. 14, 51, 87, 93, 95
relevantno..................................................................................................... 72
rezultati 10, 15, 18, 23, 26, 82, 85, 86, 94, 95, 100, 104, 108, 115, 118, 120,
125, 126, 127, 132, 133, 134
Rihtman........................................................................................................ 46
rjenik................................................................................................. 8, 9, 175

S
sadraj ............................................................................................................ 6
saetak................................................................................................ 117, 129
sekundarne publikacije............................................................................... 101
silogizam................................................................................................ 54, 55
simulirani fenomen....................................................................................... 84
sinonimija..................................................................................................... 51
sinteza................................................... 15, 22, 40, 89, 91, 119, 137, 141, 168
202
skepticizam......................................................................................... 8, 40, 45
kola ............................................... 3, 5, 8, 17, 29, 33, 34, 144, 151, 152, 164
skolastika...................................................................................................... 34
skopeo .......................................................................................................... 40
Sofisti ........................................................................................................... 30
sofizmi.......................................................................................................... 55
Sokrat ........................................................................................................... 33
spona ............................................................................................................ 51
spoznaja 8, 14, 15, 23, 40, 43, 45, 55, 61, 63, 69, 73, 80, 81, 82, 83, 85, 86,
89, 91, 92, 101, 102, 104, 105, 108, 117
standardi ......................................................................................... 9, 147, 149
statistika metoda........................................................................................... 9
statistika obrada.......................................................................................... 71
struni lanak ......................................................................................... 9, 108
struni izvjetaj ...................................................................................... 9, 109
struni radovi.................................................................................................. 9
struktura ........................................................................................... 54, 60, 68
stvar .............................................................................. 11, 16, 38, 50, 79, 127
stvarnost ......................................................................... 25, 41, 42, 43, 52, 64
subjekt ........................................................................................ 41, 44, 51, 76
substantia...................................................................................................... 50
sud ...................................................................... 8, 48, 51, 53, 54, 63, 94, 111
sumnja .................................................................................................... 39, 63
suprotnost ......................................................................................... 40, 53, 91
sustav 16, 27, 35, 42, 48, 60, 62, 72, 94, 96, 97, 98, 111, 123, 137, 145, 149,
152, 153, 154, 158, 160, 163
sveuilite..................................................................................................... 34
svijest ............................................................................................... 39, 44, 49
svrha................................................... 19, 60, 62, 65, 102, 109, 111, 117, 132
syn .................................................................................................... 16, 40, 97

T
tablice................................................................................... 10, 122, 132, 133
Tales ................................................................................................. 22, 26, 44
tautologija..................................................................................................... 56
tehnika........................ 13, 16, 17, 59, 145, 148, 149, 150, 165, 168, 170, 175
teleologija..................................................................................................... 60
telos ........................................................................................................ 19, 60
tema.............................................................................................. 12, 114, 130
Teofrast ........................................................................................................ 30
teologija.............................................................................................. 165, 172
teorija 9, 12, 20, 37, 42, 45, 46, 49, 51, 52, 62, 65, 74, 81, 87, 95, 96, 108,
167, 171, 172, 173, 177
203
teorija sustava kao metoda ....................................................................... 9, 87
teorija znanosti ....................................................................................... 20, 46
tercijarne publikacije.................................................................................. 101
testiranje..................................................................................... 9, 70, 76, 114
teza ..................................................................................... 64, 65, 66, 88, 112
theorein......................................................................................................... 45
Toma Akvinski....................................................................................... 34, 52
Tukidid......................................................................................................... 32
tvrdnja .................................................................................................... 52, 64

U
udbenik................................................................................................. 5, 106
um..................................................................................................... 40, 43, 67
uvjet............................................................................................ 23, 45, 59, 60
uvod........................................................................................ 1, 4, 5, 137, 152
uzorak............................................................................................... 25, 61, 78
uzrok............................................................... 42, 53, 55, 60, 61, 88, 132, 134

V
varijable................................................................................ 76, 119, 122, 123
verifikacija ........................................................................................... 49, 119
Vesalius........................................................................................................ 35
vodii.......................................................................................................... 101
vrijeme 15, 21, 35, 46, 79, 85, 92, 96, 108, 114, 115, 117, 131, 146, 148,
149, 150, 154, 160

Z
zaglavak ........................................................................................... 41, 54, 56
zahvale ......................................................................................................... 10
zakljuak .................................... 8, 10, 41, 48, 49, 54, 55, 56, 64, 87, 93, 110
zakon .................................. 8, 35, 49, 55, 62, 63, 67, 154, 156, 157, 160, 162
zamiljeni fenomen ...................................................................................... 85
zamjedba ................................................................................................ 38, 43
zavisne varijable........................................................................................... 76
zbilja............................................................................................................. 43
zbornik radova................................................................................................ 9
znanje 7, 11, 12, 13, 17, 18, 20, 21, 24, 27, 38, 42, 45, 50, 61, 62, 67, 69, 75,
85, 98, 103
204
znanost 1, 4, 5, 8, 11, 12, 13, 15, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 25, 27, 29, 30, 35,
36, 38, 41, 44, 45, 46, 48, 50, 56, 60, 63, 68, 79, 85, 86, 93, 100,
128, 149, 175
znanost o znanosti .......................................................................... 6, 8, 46, 48
znanstvena disciplina ......................................................... 15, 46, 48, 96, 145
znanstvena djela ......................................................................................... 102
znanstvena doktrina...................................................................................... 16
znanstvena grana .......................................................................................... 69
znanstvena studija ...................................................................................... 105
znanstveni asopis.................................................................................. 9, 135
znanstveni doprinos................................................ 10, 45, 115, 127, 128, 129
znanstveni projekt .............................................................................. 105, 114
znanstveno otkrie........................................................................................ 49
znanstveno podruje........................................................... 17, 20, 68, 69, 106
znanstveno polje................................................................................... 68, 106
zor................................................................................................................. 41