LAS MENINAS, 1656.

, Prado, Madrid

Likovi su smjeteni u Velazquezovom ateljeu u kraljevskoj palai El Escorial u Madridu.
Velazquez je prikazao samog sebe u salonu u trenutku dok slika dva lika koje promatra
infanta Margarita okruena guvernantama, pratiljama, dvorjanima i patuljcima.
Prvi i drugi plan slike ukljuuje 8 likova, od kojih 5 imaju glave sputene, okrenute ili gledaju
okomito od slike. Sredite prizora zauzima infanta Margarita u irokoj haljini glave okrenute
blago prema desno. Sredinja linija koja bi razdijelila sliku prolazi izmeu infantinih oiju, a
njeno lice nalazi se na 1/3 slike, to upuuje da je infanta sredinja tema. Pored nje su jo dva
lika, njezine pratiteljice od kojih jedna klei i promatra princezu poput anela u Navjetenju,
licem prikazanim u profilu.
Slikar se smjestio pored djela kojeg slika, malo udaljen od njega. Od platna promatra vidi
samo stranju stranu, s golemim stalkom kojeg pridrava, no figura slikara je gotovo u
potpunosti vidljiva. Slikar ima pogled uperen u promatraa, i na taj nain uloge modela i
promatraa su ujedinjene. Tako je Veazquez primjenio savjet svog uitelja Pachocea koji je
tvrdio da slika mora izlaziti izvan okvira. Druga skupina likova u prvom planu sastoji se od
patuljaka, a obje skupine ine postav u obliku slova X ili Andrijinog kria, sa sreditem pored
princeze.
S krajnje desne strane dopire svijetlost s prozora prikazanog u vrlo otroj perspektivi, od
kojeg vidimo samo okvir; a ta svijetlost obasjava slikarev atelje, povrinu platna, te prostor u
kojem je smjeten imaginarni promatra.
Iako slikar nije odao to konkretno slika na svom platnu, prikazao je niz slika na platnima
objeenim u dnu prostorije, od kojih jedno sja neuobiajenim sjajem. Ima iri okvir, tamniji je
od ostalih, i jedna tanka blijeda crta ga udvostruuje prema unutranjosti, irei itavom
povrinom svijetlost koju je teko odrediti. Unutar okvira pojavljuju se dvije siluete, a malo
iznad njih je grimizna draperija. Meutim, to nije slika ve ogledalo u kojem se reflektiraju
odrazi kraljice Mariane i kralja Filipa IV. u dnu slike su vrata koja vode u osvijetljeni hodnik,
s visokom siluetomovjeka koji stoji u profilu, te jednom rukom pridrava zavjese. Pogled mu
je usmjeren u nalije slike, a izvire iz vanjskog prizora i nalazi se na margini prikazanog,
poput uljeza.
Na detalju koji prikazuje princezu Margaritu moe se vidjeti da umjetnik ne slika haljinu, ve
svijetlost kako se reflektira u njegovu oku. Slikar svijetlost provodi u tonove, dajui impresiju
boje i teksture, te se ne mogu opisati detalji tog predmetanego se realnost doivlajava s
udaljenosti koja pribliavanjem svodi predmet na mrlje boja. Taj stil je ono to su
impresionisti preuzeli u 19. Stoljeu, te napravili neogranien broj tumaenja prizora od
Goye, Degasa, Maneta, do Dalija, Hamiltona i Picassa u modernom dobu.
Smatrano je da je kralj imao visoko miljenje o slici, te mu nije smetalo to Velasquez nije
sebe portretirao koa poniznog dvorjanina. Ima pogled uprt u promatraa, iz kojeg isijava
ponos i samopouzdanje, to nije bila mala stvar s obzirom da se slikarstvo u panjolskoj jo
uvijek nije smatralo umjetnou.
Bilo kako bilo, ova slika ne slui samo na poast Velasquezu, nego i samom slikarstvu kao
umjetnosti. Barokni slikar Luca Giordano nazvao ju je teologijom slikarstva, Sir Thomas
Lawrence u 19. St. filozofijom umjetnosti, a danas je opisuju kao najvee Velasquezovo
dostignue, iznimno samosvjesno i proraunato djelo koje pokazuje koji vrhunac se moe
dosei tafelajnim slikarstvom.