1

Lamed
List za radoznale
Izabrao i priredio Ivan L Nini}

________________________________________________________________________
Godina 7 Broj 5 Maj 2014




Lev Rubintejn

Antijevrejsko pitanje

U sveoptoj larmi koja poslednjih dana vlada naim
diskusionim prostranstvom, tema Ukrajine je ta koja
dominira. A u svim tim razgovorima, s povienom
uestalou iskae re nacionalizam, u svim iz njega
izvedenim oblicima.
Odmah da kaem: ja ne volim nacionalizam. Bilo
koji. Mada razlikujem onaj imperijski od anti-
imperijskog. I razume se, ne trpam ih u isti ko.
Ali ne volim nijedan. Pre svega zato to je nesa-
vremen. Nacionalizam je arhaian. I zato je on, uzgred
reeno, tako primamljiv.
Dok je u slubi boljeg razumevanja istorije ili
umetnike stilizacije, svaka arhainost je zanimljiva,
ak cenjena. A kada je angaovana u aktuelnoj praksi
bilo drutvenoj, bilo kulturnoj, bilo politikoj ona
u najboljem sluaju postaje smeno provincijalna, a u
najgorem, destruktivna i opasna po moralno i intelek-
tualno zdravlje drutva.
Od svih sporova su najei oni koje podstiu
jevrejsko pitanje. A i kako bez njega? I na ove
hronino bolne take najee pritiskaju ljudi koji su u
veoj ili manjoj meri zaraeni davnanjim virusom
judeofobije, manje-vie isti oni koji neprestano
prelistavaju spiskove linosti nae otadbinske istorije
i crvenom olovkom revnosno podvlae ne prezimena
na -ov ili -in, ve samo ona koja se zavravaju na
-man ili -berg. To su uglavnom oni kod kojih se
judeofobija u naem domaem izvoenju naziva
patriotizam, a u tuem prosto faizam ili, recimo,
banderovtina. Lii na ono nekad: nai su oba-
vetajci, a njihovi su pijuni. Ne daj boe da neko
tamo samo neto pisne o tome. Odmah e biti spaljen
svetim ognjem humanizma. A ovde, kod nas, samo
izvolte. Moe slobodno i o abaurima
(1)
.to da ne?
Nai smo.

E vidite, te ljude strano zabrinjava antisemitizam.
Toliko, da od brige ne mogu da spavaju. No njih on
zabrinjava iskljuivo kada se dogaa negde tamo, na
neijem tuem terenu, a ne ovde, gde i oni sami ive.
Ovde im neka druga, takorei simetrina oseanja
ee ometaju miran san.
Oni vole glasno da tuguju povodom toga to eto mi,
njihovi dragi i voljeni Jevreji, moemo sebi da dozvo-
limo da saoseamo sa iteljima Litvanije ili, recimo
danas, sa stanovnicima Ukrajine kada znamo da su za
vreme rata i nemake okupacije i dalje ve sve zna-
mo. I da nije bilo naeg druga Staljina, tog genijalnog
vojskovoe i dalje ide sve ostalo to takoe ve
znamo.
Ali povien stepen zabrinutosti dolazi i sa drugih,
udaljenijih obala. Iz Izraela je do mene stiglo sledee
patetino pitanje: Da li vi uopte razumete s kim
saoseate? Da li vi shvatate da svim tim dogaajima
na Majdanu rukovode nacional-socijalisti i zooloki
potvreni antisemiti? Zar vi to ne primeujete? Setite
se vae nacionalne pripadnosti! Da je niste moda
zaboravili?
Ma otkud zaboravio! Naravno da nisam. A ako bi
mi se sluajno tako neto ak i desilo, brzo bi me na to
ve neko podsetio. Neko s ove, ili s one obale.
Oigledno da je moja priroda u neku ruku isaena i
da moj um, dakle i moja seanja, pate od fatalnog
nedostatka vetine da ostanu usredsreena na jednu, i
samo jednu vatrenu strast. Njima, mom umu i
seanjima je svojstveno da se nedopustivo iroko
raspruju i svoju panju razbacuju na razne sitnice i
gluposti. I zato moje misli nisu obuzete samo pripad-
nou mom narodu, ve takoe (ak neuporedivo
ee) i mojom pripadnou, na primer, oveanstvu
ili, recimo, istorijskoj sudbini zemlje u kojoj sam se
rodio, odrastao i u kojoj ivim, a takoe i jeziku kojim
mislim, govorim i piem, pripadnou kulturnoj i
profesionalnoj sredini u kojoj radim, kao i o svim
ostalim sredinama i drutvenim grupama koje me
okruuju.
ak i kada bih to hteo, ja sebe ne bih mogao da
nateram da mislim samo o svojoj nacionalnoj pripad-

2
nosti, zaboravljajui pri tom one tue, sve one koje
tim tuim pripadaju i za koje znam da misle barem
slino to i ja.
I ja takoe znam, ak sam i uveren u to, da na
kijevskom Majdanu stoje i neki ljudi koji su spremni
na svakojake svinjarije i da meu njima ima i ivuta
i kacapa
(2).
Ali tamo ima i drugih. Tamo, izvinite,
ima i Jevreja. Tamo ima i muslimana. I nacionalista. I
kosmopolita. I koga sve tamo nema. Na primer, prvi
poginuli u tim dramatinim dogaajima je mladi s
jermenskim prezimenom.
Isto je tako bilo i u Moskvi, u onom mnotvu ljudi
koje se okupilo oko Belog doma u avgustu 1991.
Tamo su mirno, slono i strastveno gradili zajednike
barikade ljudi koji u mirno vreme jedan drugom ni
blizu ne bi prilazili. Ili, moda, tek u nameri da se
pobiju.
Da, ponekad se i to dogaa. Ponekad se dogaa da
osim nas i naih privatnih interesa, naih pogleda na
svet, naih tenji i naih pripadnosti, postoje i
zajedniki poslovi takvih razmera, tako otre i
prodorne jasnosti, koji imaju tu sposobnost da, makar
i nakratko, objedine i udrue sasvim razliite ljude.
Moj otac, koji je od prvog do poslednjeg dana proao
ceo rat, priao mi je o tome kako se u krugu boraca iz
njegovog puka, mnogo puta sudarao s otvorenim
antisemitizmom. Par puta je morao i da se pobije. No
najee je to imalo relativno mirni karakter i po
pravilu se zavravalo primenom one besmrtne formule
dobar si ti ovek Senjka, mada si Jevrejin.
No oni su i pored toga ratovali zajedno. Zajedno
rizikovali svoje ivote. Zajedno spasavali jedni druge.
Zajedno ispijali svojih sto grama frontovskog sle-
dovanja. Mada nisu ni sutinu, ni znaaj, ni dugo
oekivani ishod tog rata, ni izbliza jednako inter-
pretirali.
E nali ste ta da uporeujete! rei e neko. To
je bio rat!
Pa, o tome i ja govorim.

Grani.ru, 27.01.2014.
Prevod s ruskog Haim Moreno
Peanik.net, 10.02.2014.

1.
U polemici s Leonidom Gozmanom (maj
2013), novinarka Komsomoljske pravde
Uljana Skojbeda je izjavila: Ponekad mi je
ao to nacisti i od predaka naih dananjih
liberala nisu napravili abaure.
2.
Pogrdno ime za ljude ruske nacionalnosti.


Dragana Beleslijin

JEDNO KOMPLETNO
UMETNIKO DELO
O SMRTI

Uz dnevnike beleke Judite algo

Judita algo (19411996), jedna od najznaajnijih
naih spisateljica, zbirkama tekstova 67 minuta,
naglas (1980) i ivot na stolu (1986) ostavila je
neizbrisiv trag ne samo na kontekst vojvoanskog
novog tekstualizma, ve i na samu neoavangardnu
umetnost na prostorima bive Jugoslavije. Zbirkom
pria Da li postoji ivot (1995), te romanima Trag
koenja (1987), Put u Birobidan (1997) i Kraj puta
(2004) stvorila je nevelik, ali prepoznatljiv prozni
opus, a ogledima, od kojih su neki sabrani u knjigu
Jednokratni eseji (2000) upisala se kao vrstan
poznavalac i tuma dela iz srpske, maarske, jevrejske
i svetske knjievnosti, kao i mnogih svakidanjih i
nesvakidanjih fenomena. Posthumno (2007) objav-
ljena je i Hronika, kompilacija radnih beleaka,
intervjua, izjava i govora Judite algo.
U jednom od mnogobrojnih razgovora koje smo, na
temu stvaralatva njegove supruge Judite algo vodili
knjievnik Zoran Mirkovi i ja, saznala sam za njene
neobjavljene dnevnike beleke, koje, iako pisane
neredovno, obuhvataju iroki vremenski raspon od
1967. do 1996, nekoliko meseci pred smrt. Njih je
Mirkovi prekucao, ukomponovao u celinu i priredio
za tampu. U ovim belekama odmah sam prepoznala
zanimljivo svedoanstvo o umetnikom radu Judite
algo, njenim pregnuima, svakodnevnom ivotu,
obavezama, navikama, konano o vremenu u kojem
je ivela i stvarala: vremenu dominacije jednoumlja, a
potom i burnih politikih dogaaja, previranja,
raspada jedne zemlje i ratova na njenim prostorima;
vremenu neprestanih oruanih sukoba na Bliskom
istoku u kojima je uestvovao (i stradao) jevrejski
narod. Konano, kako se tematski i stilski u velikoj
meri nadovezuju na knjigu Hronika koja izmeu
ostalog obuhvata i genezu njenih romana, koncepte,
tzv. ideje za prie i druge kratke forme, uglavnom u
sirovom stanju, tj. nepripremljene za objavljivanje
ove beleke nude odgovore na neka od poetikih
pitanja koja su prouavaoci literature Judite algo
esto postavljali. Za razliku od postmodernistikog
dnevnika koji, kako istie Tatjana Rosi, artikulie
napor da se dnenik, zarad to sloenije igre prividom,
ponovo posmatra ili pie, kao dokument, bez ispo-

3
vedno-introspektivnih obeleja,
1
one uvaju jasno
dva uoljiva obrasca romantiarskog dnevnika. To su:
Ispovedno-introspektivni, zasnovan na autorovom
naporu samospoznaje, i poetiki, u kome autor poku-
ava da saopti svoje iskustvo stvaranja i promiljanja
umetnosti kao univerzalnog fenomena. Ispovedno-
introspektivni i poetiki elementi najee su, pak,
meusobno neposredno povezani, tvorei trei,
knjievno najproduktivniji model. Osnovni tipovi
dnevnikog teksta u meuvremenu su dopunjeni
novim varijantama, ali se osnovne pretpostavke razu-
mevanja i vrednovanja nisu promenile
2
.
Sa druge strane, moderne autobiografije kakvu
ispisuje i Judita algo, u trolanom nizu koji bi se
mogao odrediti reenicom ja piem svoj ivot konano
prebacuju teite sa subjekta (romantizam, prosve-
titeljstvo) i objekta (antika, srednji vek) na predikat, tj.
na sam proces stvaranja,
3
naglaavajui u isti mah i
samu svest autora o autobiografskom ugovoru, o
konvencijama anra kroz koji se nastoji potvrditi
sopstveni identitet.
Korespondencija dnevnika sa poezijom, a posebno
sa prozom Judite algo, otkriva se na dva plana:
sadrinskom, kroz opsesiju odreenim temama i
motivima, vanim ishoditima njene literature, ali i na
planu postupka, kroz srodnost u njegovoj primeni na
tekstovima razliitih anrova. Tematske preokupacije
iz dnevnikih beleaka nisu samo moguni putokaz ka
deifrovanju poetike; one, takoe, jeme medijsku
svestranost, odnosno anrovsku kolebljivost: naime,
est je sluaj da spisateljica situira svoje opservacije u
razliite, meusobno vie ili manje srodne forme, kao
to su pripovetka, esej, prozaida, roman ili dnevnik,
kao da preispituju njihove mogunosti transformacije
i meusobnih ukrtaja. Sa druge strane, ukoliko bi se
svaki tekst pisan u prvom licu tumaio kao sutinski
autobiografski, kao autofikcija, kako predlae Pol de
Man,
4
mogli bismo da, kreui se u zabranu
autobiografinosti kao modusa itanja ja-govora
poezije i proze, koji i inae pretee u kod Judite algo,
pratimo razliite vidove njene manifestacije, pa ak i
one u kojima se snana elja ili demonstrirana mo
autorke, to njeno jako i resko ja, otkriva kao sigurni
znak fluktuirajueg subjekta u procesu masku-
linizacije.



1
Tatjana Rosi, Proizvoljnost dnevnika: romantiarski
dnevnik u srpskoj knjievnosti, Beograd, 1994, str. 8. Isto,
str. 8.
2
Isto, str. 8.
3
Videti: Andrea Zlatar Violi, Autobiografija: teorijski
izazovi, Polja, asopis za knjievnost i teoriju, 2009, 459,
str. 3642.
4
Videti: Pol de Man, Autobiografija kao raz-oblienje,
Knjievna kritika, 1988, XIX, str. 119 128.
Poetiki dnevnik
Iz stvaralake radionice

Razraujem jedno kompletno umetniko delo
(usmeno) o svojoj smrti, pisala je 1967. godine mlada
spisateljica koja je iza sebe imala tek poetniku
pesniku knjigu Obalom. Medijska otvorenost i
nestabilnost anrova ispoljila se, kako itamo, u svesti
pesnikinje veoma rano. Kao da se, uz povremena
vehementna, gotovo mahnita traganja za idealnom
formom koja bi na nedvosmislen nain utisnula peat
smrti na umetniki tekst, jednako kao na telo, javila i
opsesivna potreba da se knjievnost, ali i sam ivot
potire, negira, opovrgava. Jednostavnije reeno,
potraga za anti-formama, a u duhu neoavangardnih
prevrednovateljsko-devastirajuih proznih i poetskih
intervencija, postaje ne samo dominantan postupak
poezije, a docnije i proze ove autorke, ve i njeno
osnovno tematsko ishodite. Rano osmiljen, ali i
nedovoljno uoen kao autentini vid umetnikog
izraavanja, svojevrsni pravac i multimedijalno opre-
deljenje, tajmizam je nikao upravo u ovakvim pro-
miljanjima, bivajui u isti mah i jedna od mani-
festacija konkretivizma, ali i njegov parodijski tuma
afirmacijom hladnokrvne umetnosti predstavljene kao
umetnost knjievnih veeri:
Tajmizam ili minutizam je hladnokrvna umetnost
koja ne porie, ne menja, niti sledi druge knjievne
pravce. Ne postavlja pitanja, ne vrednuje, samo
odbrojava minute. Nema poetike; postoji cenovnik
venih tema i vreme kojim se one plaaju. Minutaa i
atrakcija; minutaa je komunikacija. Zato je tajmizam
iskljuivo umetnost knjievnih veeri: govoriti na
minut javno - dokaz je duhovne discipline; tajno, sam
sa sobom simptom paranoje.
5

Dovodei svoju umetniku praksu performativnog
karaktera, preko tajmizma, u vezu s umetnou tipa
krik, kako ju je definisao Miklo Saboli,
6
ali i sa
telesnim manifestacijama bolesti, smrti i neurotinih
reakcija, Judita algo je opisala svoj interesni krug,
nastojei da ga, koliko je to moguno, i anrovski
adekvatno odene. Njeni rani konkretivistiki radovi,
objavljeni u knjizi 67 minuta, naglas odredljivi su
ponajpre kao tekstovi u irem smislu,
7
a u poslednjem

5
Judita algo, 67 minuta, naglas, Novi Sad, 1980, str. 49.
6
Inspirisana amerikim progresom ili oslanjajui se na
domae okolnosti i tradicije, tokom ezdesetih godina
gotovo u itavoj Evropi se razvila neoavangarda tipa
krik Poznati lanovi ovog kruoka (liverpulskog kruga,
prim. D.B.), Edrijen Miel, arls Kameron, Beri Kol i
drugi, od sredine ezdesetih godina prikazuju svoje pesme
na pesnikim veerima, ulinim predstavama, sve u cilju
ukidanja razdaljine izmeu umetnikog dela i ivota.
Miklo Saboli, Avangarda & neoavangarda, Beograd,
1997, str. 126.
7
Videti: Ivan Negriorac, Tekst kao natezanje smisla,
Knjievnost, 1987, 6, str. 927.

4
ciklusu, nazvanom Izvedeni tekstovi, i neodvojivi od
poloaja tela u prostoru prilikom njihovog itanja, tj.
izvoenja. Fascinaciju telesnim izraavanjem i,
uopte, bodiartistikom koncepcijom prema kojoj je
umetnikovo ili neko drugo telo podijum, rekvizit i
smisao umetnikog izraavanja, ispoljie i kratak
ekskurs u dnevniku o australijanskom plemenu Bindi
Bua, koje se slui svojim sopstvenim telom prilikom
izrade razliitih predmeta: ta multifunkcionalnost tela
koje promilja pesnikinja ukazae joj na mogunost
da paralelno odrava vie pisanih matrica, da se
nadovezuje jednom na drugu (npr. esej i pripovetka u
zbirci Da li postoji ivot), da se poslui vetinom
kalemljenja, ili da jednostavno formira vie tokova
pripovedanja koje naizmenino forsira, kao u roma-
nima Trag koenja, Put u Birobidan i Kraj puta.
Ovakav legionizam srodan je bartovskom modelu
knjievnosti koja nije nita drugo do ovek opsednut
demonima,
8
koji se koleba izmeu jednine i mnoine,
ostajui vazda odan prvom licu, kao jedinom iz-
vesnom pribeitu:
Zaga je proitala Poroaj. Ree da to vidi kao
poetak nekog romana. A ja? Ipak, odmah sam videla
CIKLUS (stalno vidim cikluse umesto celina: pokuaj
organizovanja raspadnutog ili nedograenog sistema):
svi moji poroaji. (algo, 2011, 15. decembar 1991).
Stvaralaka radionica Judite algo umela je da bude
poprite dramskih sukoba, damara izazvanih
formalnim, tematskim i inim nedoslednostima i
nesigurnostima, usmerenim u pravcu predmeta koje je
nastajala opisati, likova koje je imenovala, karakteri-
zacija koje je vrila. Komentariui da je zbirka Da li
postoji ivot bez znaka pitanja, ova po svemu
avangardna umetnica kao da signalizira namernu
ideologizaciju, transparentnost, manifestativnost
9
umetnosti koja krii, koja javlja, obnaroduje svoj
angaman, svoju ulogu u, makar utopistikom
kreiranju novog poretka ili tek oskudni doprinos u
pomeranju bedema stvarnosti, ako se ve vie ne
moe. Ni njen tajmizam, jasno je, nije oien od
nanosa ideologije, kako ona ustvruje; naprotiv: balast
svakodnevnog kao nepodnoljivog ili jedva pod-
noljivog, kao neeg to se mora mai sa pozornice
kada umetnik dune u pitaljku, pomalja se iza
redova poetsko-proznih elaboracija umetnosti same.
Tamo gde bismo najmanje oekivali tematsku
zastupljenost Holokausta u prii o vozau iz Traga
koenja upravo nailazimo na fiziko ieznue
telo sagorelo u vatri ostavlja samo pepeo. rtve se ne
pronalaze, one ostaju sapretene svojom anonimnou,
uzaludnou svojih pogibija. Meutim, nikada Judita

8
Videti: Rolan Bart, Od djela do teksta, preveo Miroslav
Beker, u: M. Beker (ur.), Suvremene knjievne teorije,
Zagreb, 1986, str. 181187.
9
Videti: Adrijan Marino, Klu-Napoka, Manifest, u:
Grupa autora, Knjievni anrovi i tehnike avangarde,
Beograd, 2001, str. 67 84.
algo nije decidirano odredila nijedan svoj umetniki
tekst kao jevrejski. Ponajpre je oko Traga koenja
moglo biti govora o traganju za jevrejskim, koliko i
enskim identitetom, kao nestabilnim, fluktuirajuim
kategorijama, kao slikama u glavi koje se, bivajui
rasprostrte u vremensko-prostornom vakuumu lite-
rarne datosti, razgrauju i transformiu u nove sa-
znajne oblike:
Zato je PROBLEM IDENTITETA, ini se, jedan
od arinih ovekovih problema? Da li zato to nastaje
(iz), (od) drugih bia, svojih roditelja, ili zato to je
bie u lancu, jer ima vie ivota, jer se preporaa, iz
oblika u oblik i ni u jednom nije siguran? (algo,
2011, 1. IX 1995).
Roena kao Jevrejka, odgajana u maarskoj sredini,
a sve vreme svog literarnog stvaralatva ostavi ve-
zana za maarsku knjievnost kroz prevode maarskih
pisaca; konano, udata za Srbina, Judita algo nije ni
mogla da formira zaokruenu predstavu o svom isto
jevrejskom identitetu. Ipak, izvesna zaokupljenost
problemom mogunog zasnivanja jevrejskog romana,
velike, tj. jevrejske teme, nije ju naputala. Ako
uporedimo dnevniku beleku od 27. maja 1991, gde
se pita da li je svaki pisac duan da napie svoj,
jevrejski roman, sa belekom od 14. decembra 1992, u
kojoj se pravda da bi takav roman bio jednostavno
samo repeticija Traga koenja (time prvom romanu
nehotice priznajui izvesni stepen zastupljenosti
jevrejske tematike), vidimo da samo pitanje gotovo
obesmiljava mogunost da se na njega adekvatno
odgovori. Nije, takoe, jasno otkuda potreba ne samo
za pisanjem, ve i za kategorizacijom jevrejskog
romana. Ukoliko potie od frojdovskog modela
pamenja kao ozdravljenja,
10
nije li onda pokuaj da
se kolektivno traumatsko iskustvo prevazie upravo
kroz trajno prisustvo u svesti? Meutim, upravo na
ovakvom mestu uoavamo nepodudarnost izmeu
dnevnika kao eventualne poetike nadogradnje
literature: beleke koje su pred itaocima nisu, poput
iseaka iz Hronike, u veoj meri zabeleile trenutke
raanja njenog zrelog postmodernistikog romana
kakav je Put u Birobidan, niti mnogo nedoumica u
vezi sa Krajem puta; samo u nekoliko fragmenata
dotai e se ponekog junaka ime e sugerisati da se
sa ovom bolnom, odve jakom, odve patetinom
slikom ipak uhvatila u kotac. Pitajui se 11, 19. i 30.
jula 1992. o Luki, Nenadu, Olgi, tj. o njihovoj funkciji
u romanu/romanima, postaje jasno da je zametak
velike jevrejske teme ve tada postojao, ali da je
autorka oseala potrebu da ga nadogradi potragom za
novim identitetima, za junacima drugih nacionalnosti.
Taj zametak se, prema svedoanstvu iz dnevnika, ve
tada presvlaio, menjao, raslojavao. Kada se Put u

10
Videti: ak Lerider, Pamenje i zaboravljanje: Sigmund
Frojd i izleenje kroz pisanje, Polja, asopis za knjievnost
i teoriju, 2009, 459, str. 119132.

5
Birobidan uporedi sa Krajem puta, jasna je
otvorenost drugog posthumno objavljenog romana ka
problemima ustanovljavanja identiteta junaka koji
nisu Jevreji, ili nainima prevazilaenja sukoba
izmeu Jevreja i pripadnika drugih narodnosti (Greta
kao Nemica, Grkovi kao Srbin), pa i same jevrejske
asimilacije u veinske nacionalne zajednice. I kada
posmatra drutvena zbivanja i kada pie roman,
algova nikad ne dozvoljava da je ponese iskljuivost;
ona osea potrebu da se postavi izvan odreene
homogene zajednice i da tako sagleda njene konflikte
sa drugima. Koliko joj je u tome pomogao gorki talog
(jevrejskog) iskustva, posebno je pitanje. Meutim,
kada se u jednom trenutku (21. I 1995) pita da li da
napusti jevrejsku tematiku, autorka je svesna svoje
uronjenosti u duboke vode vienacionalnog identiteta i
pronalaska upravo u njemu, u vremenu (tada jo uvek)
nenaruenih odnosa meu nacijama, stabilnu taku
oslonca. Stoga nije nelogino zakljuiti da izvesni
znaci stvaralake krize i zamora postaju oigledni
istovremeno sa objavom rata na bivim prostorima
SFRJ.
Ideje za prie

Moje ideje za prie sve su pamfletske, bar u
poslednje vreme u njihovom sreditu, ili kao nekakvo
razjanjenje, postoji jedna slika, jedna situacija koja
je paradoksalna ili izvitoperena, neljudska itd., do nje
vodi nekakav kreendo, pojaavanje efekta, posle nje
raspad, vaarske fanfare, i sve to da bi nadugako
potvrdilo neku ve fiksiranu, standardnu misao, neki
protest. Potpuno sam zarobljena emom, tom sre-
dinjom slikom
(algo, 2011, 22. XII 1967)

U knjizi Hronika, u poglavlju nazvanom Beleke iz
radnog dnevnika, objavljene su, pod naslovom
Ideje, kratke prozne forme od po jednog pasusa, ije
naslove ine sintagma Ideja za priu i, ukoliko su
datirane, datumi u zagradi. Prva ideja zabeleena je
poetkom oktobra 1967. u tzv. velikoj svesci, a
poslednja datirana maja 1986. Pored zavrenih oblika,
odnosno preciznih i vrsto struktuiranih jezgara oko
kojih, u veoj ili u manjoj meri, gravitiraju statini
motivi, uoavamo da postoji i graa za priu u
sirovom stanju, elaboracija neke ideje koja jo nije
uobliena, radnja kojoj nije jasno definisan tok, likovi
koji nisu izdiferencirani itd. Ovaj kratki oblik
odgovarao bi modelu kazusa, kojem je svojstveno da
on, dodue, postavlja pitanje, ali ne moe dati
odgovor, da nam nalae obavezu odluke, ali sam ne
sadri odluku u njemu se ozbiljuje vaganje, ali ne
rezultat vaganja.
11

I dnevnik sadri ove strukturalno otvorene forme,
kazuse koji tragaju za adekvatnom izrazom (priom)

11
Andre Joles, Jednostavni oblici, preveo Vladimir Biti,
Zagreb, 1978, str. 136.
ili jednostavno svojom eliptinou promoviu neo-
avangardnu svedenost na sutinska, egzistencijalna,
krajnja pitanja. S druge strane, razuenost kao
strateko opredeljenje ukazuje da se u dnevniku
mukom principu konanosti, zatvorenosti, suprot-
stavlja enski model nedoreenog, reproduktivno
otvorenog, spremnog za ulanavanje novih sadraja,
za eventualnu nadogradnju i meuanrovsku ili
meutekstualnu igru znaenja i smislova. Uostalom, i
sama postmoderna umetnost pod ijim okriljem
nastaje dnevnik viena je kao enska
12
, kao epoha
feminizma
13
.
Na prvoj stranici drugog dela dnevnika itamo
beleku pod nazivom Televizija. Kurziv kojim je
napisana ova re odaje naslov teme, ali ne i naslov
samostalne forme. Meutim, kako ova beleka
odmie, osea se prevaga pripovednih glagola u
treem licu, osea se igra nesputane mate koja sa
samom sobom polemie oko toga ta bi se, u za-
miljenoj situaciji, moglo dogoditi. Tamo gde se
autorka odlui za potencijal kao glagolski nain, sama
forma deluje nestabilno, sirovo, razueno. Ako se
upotrebi perfekat, stie se utisak zaokruenosti,
situacione ili hronotopske odlunosti. Meutim, ve u
prvom kazusu uoavamo smenu razliitih glagolskih
oblika: potencijala, prezenta, perfekta, ime kao da se
potencira sama kolebljivost, a poetika nedovrenosti
podie na pijedestal.
Roman ili dua pripovetka: glavni junak, nekakav
lutajui Ahasfer, ali koji ne luta samo mestima i
vremenima, ve i po karakterima (ako je karakter
uopte upotrebljiv termin). On je sve ono to nisam ja
(moda sve ono to u klasinim romanima nose
pomoni likovi), ali sve te njegove pojedinane
osobine i situacije u koje ih one dovode (ili obrnuto
situacije koje uslovljavaju njegove najrazliitije
osobine) nemaju meusobno nikakve logike ili
psiholoke povezanosti. (algo, 2011, 26. VIII 1969)
Naravno, ve je zametak potencijalne prie, romana ili
radio-drame osuen da ostane to to jeste, tj. da se ne
realizuje u ono to najavljuje. Bivajui odreeno kao
roman, sirovo tkivo ostaje njegova negacija, njegova
isputena mogunost. Slian postupak Judita algo
primenila je u tekstu Roman iz zbirke ivot na stolu,
koji poinje sopstvenom negacijom koju odrava kroz
itav tekst:
Romana, dakle, nee biti. A trebalo je da bude
mladi, sanjar, nezreo, koji gubi dane u roditeljskoj
kui, piui dnevnik sa izmiljenog putovanja na
Arktik, sa kojeg nikako da se vrati.
14


12
Videti: Dubravka Orai Toli, Muka moderna i enska
postmoderna, u: Muka moderna i enska postmoderna.
Roenje virtualne kulture, Zagreb, 2005, str. 66 81.
13
Videti: Dubravka uri, Poezija, teorija, rod: moderne i
postmoderne amerike pesnikinje, Beograd, 2009.

14
Judita algo, ivot na stolu, Beograd, 1985, str. 36.

6
Prie Judite algo iz drugog ciklusa knjige Da li
postoji ivot objavljene su kao Prie bez naslova. One
deluju kao rezultati konceptualnog rada, skiciranja
tema i motiva za obimnije pripovetke koje nikada nisu
napisane. Meutim, autorka je odluila da ih objavi,
dovodei ih na taj nain u konani oblik. U ovim
priama postoji ono jezgro koje je elemenat svake
pripovetke i bez koga je ona nezamisliva. Drugim
reima, distribucione jedinice teksta
15
dominiraju u
priama, dok su integracione jedinice svedene na
minimum. U nekima od ovih oblika prepoznaemo
tzv. elementarne motive,
16
koje sreemo i u romanima
ili duim pripovetkama. Srodni su i postupci koji se
pojavljuju i u duim oblicima, npr. narativizacija
slike.
Posebno je, meutim, pitanje kako Prie bez
naslova iz zbirke Da li postoji ivot deluju objavljene
samostalno, a kako itamo ideje za priu interpolirane
u tkivo dnevnika, gde se nadovezuju na kraa ili dua
razmiljanja na odreenu temu, ili se, tek to su
napisane, podvrgavaju autorkinim komentarima,
ocenama ili popravkama. Svaki kazus je istovremeno i
otpor dominaciji prvog lica, otpor narativnosti u
odnosu na diskurzivnost, otpor vremenske i prostorne
izmetenosti u odnosu na stabilni hronotop kakvog
poznaje svaki dnevnik zasnovan na injenicama; to je
napad mikroorganizma na celovitost tela, nasilje
jednog pomeranja smisla nad jednoznanou kojom
se odlikuje tivo pisano za sebe i sebi, ponajpre.
ena koja je moda prepoznala svog mua; otkako
je on nestao ostavivi gitaru, ona moe da govori
samo u stihovima (ispriati u prvom licu, u slo-
bodnom stihu). (algo, 2011, 28. dec. 1990, str.74).
Ako ove kazuse uporedimo sa manje jasno
omeenim, ali ipak relativno uoljivim samostalnim
celinama unutar dnevnikog teksta esejima kao i
sa epizodama preprianim u dnevniku, moemo
zakljuiti da se u esejima i epizodama (npr. scene sa
majkom, u porodici, na poslu i dr.), kreemo u
zabranu prvog lica, te tako ne dolazi do razgradnje
dnevnike matrice raspodelom drukijih narativnih
situacija kao u veini kazusa pisanih u treem licu.
Razmena miljenja sa sobom, unutar sopstvene
linosti, liena je prekomerne raspojasanosti spram
dnevnike intime, indiskrecije i preterane slobode
tumaenja odreenih pojava i dogaaja. Dnevnike
beleke karakteriu ispovedna iskrenost, potovanje

15
Videti: Rolan Bart, Uvod u strukturalnu analizu
pripovedaka, preveo Petar Milosavljevi, Letopis Matice
srpske, 1971, 407, 1 (Januar), str. 5684.
16
Videti: Duan Ivani, Izmeu jednostavnih i sloenih
oblika (Opus Jovana S. Popovia), u: Lj. Simovi (ur.)
Jovan Sterija Popovi, Beograd, 2007, str. 277- 287. Kod
Sterije je, meutim, kljuno pitanje ta emu prethodi: da li
su milobruke, kratke forme, redukovane iz romaneskne
literature, ili se pak radi o evoluciji prostih oblika u
sloene?
izvesnih drutveno prihvatljivih oblika ponaanja,
jedna birana leksika i, kadkad, izvesna krutost
izraenija nego u neoavangardnim tekstovima, a
naroito u Priama bez naslova, gde nailazimo na
elemente otvorene erotinosti.
17
Eksplicitnih pre-
ispitivanja enskog tela gotovo i da nema retki su
primeri prepriavanja vlastitih snova (i u tim prime-
rima dati su bez tumaenja), pa i sagledavanja sebe
prema Drugom (najee mukarcu, ali i detetu).
Judita algo veto ukrta dva vremena: pripovedno, tj.
vreme teksta i vreme iskaza, odravajui distancu u
odnosu na sopstveni rani identitet.
18
O tome svedoi
sledei odlomak:
Pre 25 godina, kao 20- godinjakinja, tragala sam
za sadrinom kao neim to bi trebalo da je u meni, a
(jo) nije; neto to je zasad negde izvan mene, a
jednom e biti sadraj, predmet mog ivota. Kasnije,
nekoliko meseci nakon to sam rodila prvo dete, moj
sadraj je neto to sam bila ja, a sada kao objek-
tivizirano ja postaje neko drugi, neto drugo. Reju:
ja (moj sadraj) to je moje dete. (algo, 2011, 44).
esto je proitano pokreta novih eseja, zamajac
razmiljanja na odreenu temu. Bogata lektira Judite
algo, njena erudicija i knjievna kompetencija nalaze
mesto u dnevniku: kao knjievne preokupacije javljaju
se dela Ota Vajningera, Danila Kia, Aleksandra
Time, Marine Cvetajeve, Edvarda Baha, Svetlane
Velmar-Jankovi, Bore Radakovia, Dragana Veli-
kia, Amosa Oza, Jovana Hristia, Tibora Derija, ali i
mnogih drugih. Naelo slobodnih ukrtaja sadraja
knjiga razliitih anrova (postupak kojim se poigrava
u romanu Trag koenja) ovde se diskretno nazire.
Tako je, u prostoru izmeu navoenja dva odlomka iz
studije Pesnik Sterija, autorka zabeleila da svoj
roman u nastajanju vidi upravo kao taj famozni
poslednji trenutak, u kojem se sve zgunjava, odr-
ava i ujedno nestaje.
Primer koji sledi reito svedoi o lananom nizanju
i kombinovanju razliitih vrsta anrova, koji se u
jednoj naoigled slobodnoj asocijativnoj igri nado-
vezuju jedan na drugog. Iz italakih impresija Judite
algo proistiu nedoumice u pogledu egzistencije
vlastitog romana, sudbine intelektualca/intelektualke u
drutveno nestabilnim prilikama, da bi se potom u
elaboraciju ubacio jedan isto knjievni lik:
itajui Derija (Duga topla jesen) najednom
priznajem sebi da me je ta opta situacija, rat,
potpuna besperspektivnost najednom uinila staricom.
Moji spisateljski planovi i sami se spotiu: ako
uspem da zavrim roman, hoe li biti izdavaa
papira ivota itd. da ga ikad objavim? Kakve druge

17
Videti: Dragana Beleslijin, ena koja nestaje: vidovi
ispoljavanja enske seksualnosti u prozi Judite algo,
Interkulturalnost, asopis za podsticanje i afirmaciju
interkulturalne komunikacije, mart 2011, 1, str. 94124.
18
Videti: Mirna Veli, Problem vremena: osobna povijest
i historiografski diskurs, Quorum, 1990, 2-3, str. 286316.

7
planove imaju ljudi srednje klase i izvesne rado-
znalosti u normalnim zemljama? Da putuju, eventu-
alno razmiljaju o unucima i sl.
Takvu krizu mogao bi da ima Nenad, moj vrnjak.
On je najednom star ovek, uprkos svom dobrom
zdravlju i seanju. Njegovo vreme je preseeno i on
nema nade da e doekati vreme nastavka. (algo,
2011, nedelja, 19. jul 1992, str. 141)
Ovakav model prevazilaenja izriite negacije, koji
nas uverava da sve proitano, doivljeno, pronaeno,
pa, u krajnjoj liniji, i ve ispriano i objavljeno, moe
biti sekundarna sirovina novom umetnikom mate-
rijalu, blizak je neoavangardnoj koncepciji ready
made umetnosti, kao simulaciji novog smisla i name-
ne ve postojeim predmetima. Tako naa spisateljica
instalira u dnevniku, kao i u drugim formama koje
pie, jedan oblik dvostrukog poetikog angamana,
koji podrazumeva da se iza jednog znaenjskog sloja
namah ukazuje drugi. Meutim, ovde nije samo re o
slojevima: ima i toga, dakako, ali je smisleno priati i
o specifinom kolairanju koje uva ideju primarnog
teksta, dajui tako nekoliko naporednih umetnikih
uinaka. Prema miljenju Mikloa Sabolija, mnoge
omiljene forme neoavangardista imaju u sebi elemente
polivalentnosti.
19

Kako je citatni dijalog svojstven i (neo)avangardnoj
umetnosti ali i postmodernizmu,
20
kao dvama pojav-
nim oblicima umetnike stvarnosti Judite algo, go-
tovo da nema dueg teksta koji je ova autorka
potpisala, a da u njemu nije primenjen postupak
restruktuiranja elemenata umetnikog oblikovanja u
nove, reciklirane anrove, bilo upisujui znaenjske
kodove u ve postojee forme (obrasce, razna doku-
menta, formulare i dr.), bilo nadograujui poetni
narativni obrazac dokumentaristikim citatima, kao
npr. u tekstu Oto Tolnai i Laslo Vegel gledaju Miting
solidarnosti 25. septembra 1988. u Novom Sadu. Tako
e i sama skicirati kolairanje u sopstvenoj reiji:
Kao to u vajarstvu jedan prirodni oblik (kamen,
oblutak) ili neki predmet, otpadak, mogu da poslue
kao polazite vajarskog oblikovanja, tako verovatno i
u knjievnosti jedan ve postojei misaoni, reeniki
sklop (vanumetniki), jedna ema, forma saopta-
vanja, abloni svakodnevne konverzacije to je ve
korieno; zatim oblici urnalistike, anketi, intervjui,
statistike mogu da poslue kao materijal. Dakle,
polazi se ve od jednog gotovog oblika. (2011, 3. I
1969, str.28).
Reciklaa se pojavljuje i kao neizostavni deo meu-
tekstualnog dijaloga izmeu dnevnika i drugih tek-

19
Oigledan je primer hepeninga (happaning), koji se
svojom polivalentnou izdvaja kao istovremeno anr i
umetnika forma, okvir i akcija, pozorina igra i politiki
in, u: M. Saboli nav. d., str. 129.
20
Videti: Dubravka Orai Toli, Teorija citatnosti, Zagreb,
1990; Ista, Citatnost u avangardi i postmoderni,
Umjetnost rijei, XXXVIII, 1989, 149-165.
stova. Upravo e opirna elaboracija o kiselom kupusu
i njegovoj pripremi pomoi prilikom tumaenja Prie
o oveku koji je prodavao kiseli kupus i imao ki
lavicu, jer daje opiran uvid u podtekst prie koji
podrazumeva da su autorka prie i njen inspirant,
naslovodavac (u ovom sluaju suprug Zoran Mir-
kovi) zajedno bili upueni na navedenu radnju u
kojoj se kupus transformie, da bi u svojoj drugoj,
izmenjenoj fazi postao ukusniji. Dakako da je
Mirkovi, nudei ovakav naslov svojoj supruzi za
zbirku pria, imao u vidu dvostruki ivot ove biljke,
kao, uostalom, i dvostruki ivot same devojke-lavice,
ali i vie od toga: jednu osobenu, implicitnu citatnu
relaciju izmeu dnevnika i navedene prie, koja je
ak, ini se, promakla i samoj spisateljici u mogu-
nom ekspliciranju paralele izmeu kupusa i lavice i
njene projekcije na planu hibridizacije pripovedakih i
esejistikih anrova.

Introspektivno-ispovedni dnevnik

U prvom delu dnevnika preovlauju epizode koje
e u dnevniko tkivo uneti dinamiku, zgunjavajui
vreme i pribliavajui ovu dokumentaristiko-
umetniku formu fikciji, tj. autobiografskoj prozi.
Iako je radnja iscepkana i rava se u nekoliko
rukavaca, (odnos sa majkom, dogaaji unutar poro-
dice, zbivanja na poslu i dr.), jasno je da je Judita
algo nastojala da sebi samoj, ako ne i nekom
podrazumevanom i privilegovanom itaocu dnevnika,
ispria prie koristei narativne ugovore svojstvene
fikciji. Dok u drugom delu dnevnika, u nekoliko
reenica opisuje Tribinu mladih u kojoj je radila kao
nekakvu udnu, fatalnu kuu, koja stravinom
brzinom iscrpljuje oveka, kao mainu za meso
(algo, 2011, 6 XI 1968, str. 2526), dotle u prvom
delu neto opirnije predstavlja dogaaje u Izdava-
kom centru Matice srpske i u Izvrnom savetu za
kulturu grada Novog Sada. Kerka, supruga, majka,
urednica, prevoditeljka, konano, spisateljica razliitih
anrova, jednom reju, polihistor, pa i javna radnica
ije se miljenje potuje, ona je s velikim naporom
igrala u nekoliko ritmova istovremeno. Duh dananjeg
vremena gotovo da iskljuuje drukiju mogunost za
enu, oekujui od nje da se pokae na razliitim
poljima, da gradi karijeru i istovremeno ne podbaci
kao stub porodice; sve je to inteligentna i marljiva
Judita algo pratila dok nije otpoela borbu za
elementarno pravo da iskae sopstveno miljenje i da
isto brani. Njen posao je bio vano polje njenih
inspiracija, ali i izvor napada i torture u razliitim
sistemima.
21
Kako je nepodnoljiva situacija na
radnom mestu bila svojevrsna repriza ranijih gorkih
iskustava (prvi put, ezdesetih godina, kao urednica u

21
Videti: algo, Judita, u: dr Duan Popov (ur.),
Enciklopedija Novog Sada, sv. 30, str. 420 421.

8
Tribini mladih, suspendovana je sa posla jer je po-
zivala tada politiki nepodobne umetnike da gostuju u
programima), ona se brzo iscrpela u borbi u kojoj
gotovo i da nije imala saveznika, ve samo nove i
nove suparnike. Ne mogavi dalje, klonula je telesno.
Sahranila je majku, kerke otpravile u inostranstvo,
dakle, po usvojenom obrascu, lansirala ih je dovoljno
daleko od sebe. Objavila je nekoliko knjiga i pregrt
tekstova. Za enu, to nije malo. U intervjuu Knjiev-
nice, ene kojih nema za Radio Index (sa Vladislavom
Gordi) ona je rekla:
ena je u knjievnosti vie nego to se ini, ali
manje ih je fiziki prisutnih u javnoj sferi zvanoj
knjievni ivot. Jer ene uglavnom nemaju vremena, a
ni vika energije za vrstu drutvenog (esnafsko-
redakcijskog-grupako-kafanskog) aktivizma koji daje
aromu jednoj kulturi, a koji, za uzvrat, nosioce tog
aktivizma ini prisutnijim no to bi oni inae bili,
ponekad ak pretvarajui stvarni kvantitet u prividni
kvalitet.
22

Dnevnik, meutim, ne prenosi verno i s jednakom
uestalou sve proivljeno: mnogo toga ostaje tek da
se nasluti, jer je zaodenuto u ono to je Ki u Gorkom
talogu iskustva nazvao odve jakim, odve
patetinim, za ta nije mogao da nae neku ironinu
protivteu koja bi ga neutralisala.
23
A u anrovski
neodredljivom, dnevnikom romanu Bartlbi i kom-
panija Enrike Vila-Matis navodei kako je otputen,
belei:
Reio sam da svojoj drami posvetim samo jedan
jedini redak, nije zasluivala vie prostora u mom
dnevniku. Sa osmehom, napisao sam ovo: Nemam
nameru da se bavim imbecilnim problemima u vezi
gubljenja mog posla, uiniu ono to je uinio
kardinal Ronkali onog popodneva kada su ga ime-
novali za poglavara Katolike crkve. I on se ograniio
da u svom dnevniku otvoreno zabelei: Danas su me
proglasili papom. Ili jo bolje, uiniu kao Luj XVI,
ovek ne naroito otrouman, koji je prilikom
preuzimanja Bastilje zabeleio u svom dnevniku:
Nita.
24

Stoga, kada belei, da istorija mojih konflikata sa
M. G. je zamorna za ovu svesku, (algo, 2011, 169),
Judita algo iskazuje neprevodivost subjektivnog na
knjievni jezik, zamor koji bi novo i novo pre-
priavanje, a time i gradiranje znaaja sukoba, iziski-
valo, kako za nju tako i za imaginarnog, no privile-
govanog itaoca dnevnika.
Navedeni dogaaji isprepleteni su sa drugim, nita
manje dramatinim zbivanjima vezanim za majinu
bolest i smrt koji su ispriani opirno, detaljno. Na
neki nain ovi dogaaji se, kao dve moda poslednje
borbe za pobedu moralnosti i za ivot zavravaju

22
Judita algo, Hronika, Novi Sad, 2007, str. 192.
23
Istakla J. .
24
Enrike Vila-Matis, Bartlbi i kompanija, prevela Marija
Kneevi, Beograd, 2003, str. 71 -72.
fatalno po spisateljicu. enski princip pretpostavljanja
linog plana (i posebno, praenja enske linije jedan
od glavnih protagonista dnevnika je majka) drutve-
nom (u kojem suvereno vladaju mukarci) dominira u
dnevniku. Po tome, meutim, dnevnik Judite algo
nije presedan. ak je i znamenita i ugledna Novo-
satkinja, jedna od prvih borkinja za enska prava,
Savka Suboti
25
u svojim memoarima, i onda kada je
opisivala vane istorijske dogaaje, obilato koristila
prisvojnu zamenicu moj moj otac, moj brat, moj
mu, moj sin javne linosti Mihailo Polit-Desani,
Jovan Suboti i dr. time su izdvojene u jedan intimni,
enski sveden krug, da bi se posmatrali ponajpre u
relaciji prema memoaristkinji, kao Drugi. U dnevniku,
koji je, izmeu ostalog, i svojevrsna opservacija
raspoloenja Anke Obrenovi, sa opisanim poro-
dinim odnosima i brigom za lanove porodice, koji
se i zavrava nekoliko dana po smrti sestre Simke,
jedna od centralnih figura, jeste mili babo:
Ja sam danas dobro raspoloena bila, no to me je
skorbilo to Babu vidim nevesela, i slaboga, pa to me
alosti, no opet je Bog milostiv i nikoga ostaviti
nee.
26

Dok se na planu dnevne politike, tokom beleenja
dnevnika, smenjuju krvavi prizori rata, stradanja, vesti
koje dopiru iz neposredne blizine, tj. sa hrvatskog i
bosanskog ratita, ali i sa izraelskog, to takoe veoma
pogaa spisateljicu, ona reaguje uenjem i neve-
ricom. U dnevniku se reflektuje dramatina stvarnost,
kolektivni usud dva naroda prema kojima ona osea
bliskost i snanu potrebu da na bilo koji nain
pomogne u prevazilaenju nedaa, onih linih i
porodinih ponajpre. Dnevnik, ovde blizak memoar-
skom tivu, jeste i hronika oslukivanja vox populi,
pritajena nada da e se neto promeniti, da e naueni
obrasci ponaanja moi da se dekonstruiu, da se
transformiu u prihvatljivije forme. To se, naalost
(ako se uopte dogodilo) nije zbilo za ivota Judite
algo. Slike u glavama, predrasude kojih se teko
oslobaamo, nisu tek tako mogle da se odreknu svoje
drage balkanizacije, procesa dezintegracije koji se
rasprostro u vremenu, zakoraivi u novo stolee.
Jedan novinar posle 20 godina rada u Sarajevu
jedva se s porodicom izvukao i doao u Novi Sad.
Banaanin, prezime na ov. U Sarajevu mu proli
kroz stan i Muslimani i Hrvati i Srbi. Ovi najgori.
Odakle si, pita ga jedan jer mu je udno to nedostaje
i. Iz Banata, kae ovaj. A gde je to? Posle mu
gleda knjige. Trai muslimanske. A ta je ovo? Vikne.
Ove debele u zelenom povezu? Muslimanske, a?
ovek izvadi: Kanic, Istorija Srbije i slino. (algo,
2011, 25. jun 1992, str.137).


25
Savka Suboti, Uspomene, priredila Ana Stoli, Beograd,
2001.
26
Radmila Giki Petrovi, Dnevnik Anke Obrenovi (1836
1838), Novi Sad, str. 96.

9
Kao to smo ranije istakli, ratovi, poslovni problemi
i sukobi sa pretpostavljenima, iako deo surove
svakidanjice, u senci su traumatinih kamernih scena
majine bolesti, fizikog iezavanja i konanog
odlaska. Lik majke je, kao i u prozi (romanima)
snano prisutan, no i ambivalentan. U dnevnikim
belekama zatiemo je na samrti: ona je bolesna i
slaba, ali i kapriciozna. Podsvesno dolazi do
projekcije odnosa sa majkom (koju delimino osuuje
jer ju je tokom Drugog svetskog rata ostavila na
uvanje, iako ju je tako zapravo spasila sigurne smrti)
na odnos Judite kao majke i njenih kerki: prostorna
distanca amalgam je spokojstva. Iako ne pie mnogo o
kerima i muu, otri potezi kojima ih portretie
dovoljni su da se likovi pomole iz tame anonimnosti i
zauzmu mesta pravih protagonista. S majkom je, pak,
sloenije: njeni poslednji dani, bolest, iznemoglost,
dezorijentisano ponaanje u starakom domu i dr.
prikazani su minuciozno, emocionalno nabijeno, sa
elementima dobroudnog, nenog humora. ak je i
zamena uloga (majka u Juditi vidi sestru) ispriana na
topao i vedar nain. Kao da se sloeni odnos do
krajnosti mora ispitati, obojiti novim nijansama, u
kojima se ivot, stvarnosni dokumetni transponuju u
knjievnost, tako da, jednako kao i u ostalim proznim
anrovima Judite algo, paralelno sa fascinacijom
jevrejskim temama, dominira figura majke, odnosno
materice kao centra subjekta raanja i uzronika
histerije, pa i ideja materinstva kao oponirajua ideji
slobodnog lutanja materice po telu koje uzrokuje
damare. Majka se, kao i dete, raa, preoblikuje,
transformie vlastitim poroejem. Odnos je rever-
zibilan, a uticaji obostrani:
Pamtim, znam da smo u itavu stvar oko mog
roenja bile ukljuene moja mama i ja. Nisam
meutim sigurna ko je koga rodio. Majka raa dete.
Nije to samo jeziki nesporazum, povinovanje prvoj
lopri gramatike, padeni nesporazum koji smuuje
istinu. Prava je istina da dete raa svoju majku,
zainje svoju majku, stvara je onog trenutka kada se
oploeno jajace zakai za unutranji zid materice.
Dete pretvara jednu enu u majku, raa svoju majku.
Nema dileme u pogledu prvenstva jajeta ili kokoke.
Jaje ini kokoku. Bez jajeta ona je veito pile.
(algo, 2007, 92).
Metamorfoza i procesualnost jesu trajne tematske
preokupacije Judite algo, koje je oituju i na planu
postupka, kroz otvorene forme, kao reprezentante
moderne umetnosti. I samo putovanje je proces koji
traje, kao i koenje. Bilo da se radi o poetskoj, bilo o
proznoj tvorevini, ili ak o anrovski teko uhvat-
ljivom tivu, tekstovi Judite algo ostaju do kraja u
mnogobrojnim glasovima, pretapanjima, promenama.
Te promene, meutim, esto nisu benigne: ni sam
poroaj, ni hormonski potresi uzronici histerije,
kao ni bolest. U dnevniku Judita algo na vie mesta
gotovo prorokuje svoje oboljenje u kancerofobiji
koju priznaje, u bolovima u trbuhu koje osea, u
mnogostrukosti znaenja same mogunosti bolesti.
No, ini se da je figura majke gotovo natkrilila oseaj
bolesti: posveena njoj, Judita kao da nije imala
vremena za sopstvene patnje, za privatni ivot. Dva
nagla reza u ivotu gubitak majke i problemi na
poslu povukla su i zdravstvene tegobe kojima,
iscrpljena i onemoala, nije imala snage da se odupre.
Dnevnik, kao sutinski nezavreno delo samo po sebi,
zastaje kod scene obilaska Jevrejskog groblja u Senti,
kod nadgrobnog spomenika bez trunice praine.
Ako ovu epizodu uporedimo sa ranijim klicama
zamecima jedne prie u drugoj, to je uoljivo na
primeru kratkog teksta Roman iz zbirke ivot na stolu
i romana Trag koenja, kao i intertekstualnih relacija
izmeu Puta u Birobidan i Kraja puta, postaje jasno
da je ona montirana tako da nadovee smrt na ivot;
da u klici jedne, ivotne prie, ba kao u ehere-
zadinoj povesti, rodi smrt. Stoga, praznina kojom
zjapi kraj dnevnika i njegova nedoreenost imaju
dvostruku konotaciju: oni znae ieznue, fiziko,
telesno, ali i kraj spisateljskog puta, poloenu olovku.
Bez ideje pretapanja, bili bi tek kapitulacija pred
izvesnou konanog poraza procesualnosti, skliznue
u provaliju tiine: ovako, ivopisna scena senanskog
groblja, odrava vetaki ivot, kao graninu fazu.
Neto ranije u dnevniku autorka navodi miljenje
Jovana Hristia o poslednjem trenutku kao trenutku
optosti i nunosti, a nikako privatnosti, kako se esto
misli. Dnevnik je jedna od najneposrednijih formi
korespondencije sa fantomskim itaocem, forma
intimna, svedena na usamljenost (kroz odravanje
konvencije o tajnovitosti dnevnika), a tobonja,
prvobitna samodovoljnost jemac je da se izmeu
autorke i literature sklopilo trajno, niim narueno
saglasje, koje vreme kao konanost, pa dakle i kao
oteavajuu okolnost, na mudar, enski, eherezadin
nain, uspeno savlauje priom. O smrti.

Dragana Beleslijin je autor i prireiva nedavno
objavljene knjige Pozno bilje o pesnikom stvara-
latvu Nenada Mitrova u izdanju Slubenog Glasnika












10
Jovan Nikolaidis

IVOT JE PRED
NAMA
Varijacije o optimizmu

Uspomeni na Mirka Kovaa
1

Rijetko je koja rije, i njeno znaenje s njom pod
ruku, u posljednja dva desetljea, toliko devalvirala,
kao to je ova uz koju se sjeamo boljih dana, rije
kojoj danas, ovdje, drimo slovo. Posmrtnu poast.
OPTIMIZAM.
Svaki optimizam danas embrion je pesimizmu.
Nehaj je otac optimizmu, majka mu je ideologija, a
njih dvoje, ruku pod ruku, uzgajaju edo svoje
udovite, negaciju radosti i smisla valjanog ivota.
Slatka ptica nae mladosti, stamena graevina nae
srednje dobi, ruevina pred oima onih koji stare,
opratajui se. Ali, nije to stoga to mi ne znamo da je
prolaznost u svemu, pa se i optimizam dananjice
povlai pred njom, koja obeava plovidbu unatrake.
Zato je to to nam se, u svemu to ini ivot, ovaj koji
ivimo i onaj koga oekujemo, uselila sjena mrgod-
nosti.
I to je optimizmu tada preostalo nego da poklekne,
povue svoj kolorit u taj polumrak, sivu tvravu od-
ricanja?
Nae doba, uprkos obilju i sveoptoj dinamici
ivota, ipak ne glasa za ivot, ve za njegovu
suprotnost. Mi smo za smrt! kao da uzvikuju
spodobe iz nae budunosti. Od tog urlika planetarnih
razmjera i optimizmu se pokazuje put u progonstvo.

2

Ovlanim ulaskom u istoriju podsjeam se ta je i
kakva je bila sklonost ljudska da se oekuje i priziva
najbolji mogui ishod, nada, uzdanje i vedrina. Kak-
vim su atributima ivotne dogaaje ukraavali nai
preci. Optimizmu, toj nauenoj crti linosti (kakvim
optimizam definiu neki umnici).

U starom Egiptu mrtvi su etali, spavali i
svetkovali, stvarnost je odbacivana kao fikcija, rije
ivot bila je bez smisla. Sve to se vidjelo, ulo,
ime se upravljalo svojim rukama, postalo je mutno,
nebitno, i vjeno prolazno, sjena zla bila je izvjesnost.
Bez ovozemaljske nade trailo se utoite u nestanku.
Za uvjerljivost takve negacije ivota bili su zadueni
svetenici. Oni, prvi do faraona, drali su konce
optem poimanju ivota. Neznanje i tajna potpomagali
su jedno drugo i djelali kao uzrok i posljedica. ovjek
nezavisnog miljenja u starom Egiptu, ako ga je i bilo,
bio je rijedak zvijer, na oprezi buntovnik. Kao da su
sve ivotne radosti trpane u tmicu podzemnih tunela i
umidanih prostorija podno piramida. Sve je naslijee
starog Egipta zgrena aka Smrti, slijepa tlapnja
robovanja.

U Indiji je ideja istine, vedrine i smisla postala
posve odvojena od injenica. Spoljanost je iluzija,
bljedilo bljee od sijenke ispod palmeta. Izuzev duha
sve je nestvarno. Sve ivo od spoljnjeg uasa bjei ka
unutranjem utvrenju, a njega ne mogu potresti niti
koja vatra, e, glad i ma.
Istok se uio kako da se izdri nepodnoljivo.

U zemljama Maja i Asteka ljudske glave se
stoljeima kotrljaju niz skaline piramida, o lobanje i
kosti rtvovanih spotiu se generacije, u prolivenoj
krvi mladosti je sva volja ivota, sladunjavi crveni
optimizam...

Radovanje ivotu, ubjeenje da je svijet divotan i
da je u njemu prijatno, to je nama Stara Grka dala.
Grki duh razlikovao se od svega to mu je pret-
hodilo, uei ovjeanstvo da i radost i alost doista
idu ruku pod ruku, ali da sve to ima smisla. U
slavljenju ivota, u djelanju i miljenju buja vitalna
razlika tog svijeta od svih prethodnih. Znaju Grci da je
ivot san i sjene sjena, ali se volja za ivotom nikada
ne gubi. Nijednom ovjeku, niti bogu, Grci nisu
potinjeni, rei e Eshil, a potvrditi Herodot. U
jednom pretincu ovjekovog uzvienog ivota dri se
zvanina religija, a u drugom sve ono to ga se ticalo i
to je posjedovao. O, radosti!- uzviknue ak i Edip.
A sve ono to je za ovjeanstvo gajio nepresuni
optimizam poivalo je na svetoj rijei razum. U
njemu se sabrala sva vjetina i uitak ivotni. Jedna od
mnogih grkih izreka glasi: Sve je bilo u haosu dok
se Um nije uzdigao i zaveo red (parafraziram).

Na alost, i ovjeanstvu i svjetonazoru o njemu,
nakon Helade dola je Vizantija, zavela neku drugu
istinu i vjeru u tle i nebesa, u tijelo i duu, u uitak i
odricanje od njega. Optimizmu je preostalo da na se
navue halju siromaka ili da se objesi o uzlo netom
umrlog hedonizma.

3

Stoljea, u oklopu, pod maem i na jakim konjima
da vuku ljudske zablude, kotrljala su se ka nama,
navjeujui buru. Optimizam, skutren u ljudskoj
ljuturi, hranio se nadzemaljskim. Narastala je u
Bogu, i od njega data volja da se trpi, i samo trpi, da
bi se netom blagovalo. U paradizu, najogavnijem
stanitu optimizma. Malo svjetla u luminu ponudila
nam je Renesansa i Humanizam. Oivjelo je za neko

11
vrijeme pozitivno shvaanje o ulima i radosti,
zakrijestio lijep gled na svijet. Kao cvjetii od kratka
dana, na poljima duha, nicala je sklonost oekivanju
dobrog i lijepog ishoda u ivotu, gajio se aspekt
ulivanja nade u bie ovjeka i svijeta oko njega.
Ko je mogao tada znati da e se nakon toga i
Srednji i Novi vijek, u traenju boljeg, pravednijeg i
ljepeg svijeta, napajati i iluzijama koje su nudile
utopije?

Nudei zamisao o idealnom drutvu, svaka od
utopija prikrivala je svoje osnovno znaenje: mjesto
kojeg nema, koje ne postoji i koga nee biti. No, i u
toj himeri snatrio je neunitivi poriv optimizma,
pihtijasta hrana lakoe. Ljudi su se, ipak, sve vrijeme
posveivali istraivanju i mogunostima idealnog
drutvenog sustava. Hoe se ovjeku da se hrani
iluzijom, a zabludu brani ugodnostima.
Utopija je bila i ostala krajnji izraz drutvenog
optimizma, a tvorci utopija pretpostavljali da se sve
prepreke budueg, i time, po sebi, pravednog drutva,
mogu otkloniti. A takvo drutvo biti izgraeno.

4

No, iza brijegova ljudske nade pomaljao se novi
monstrum, era kapitalizma. Koga su, u filozofiji i
sociologiji obrazloili umnici marksizma. Da, svi e
ljudi jedni drugima biti braa, jeca prostorom
parolaka ideologija, otvara se prostor socijalizmima.
Kapital, pak, rije svoja korita posjedovanja, obeava
blagostanje. Ljudi treba da se bogate, ali ih pritom
jednako treba eksploatisati, obilje je zadaa a oskudica
sticaj okolnosti, znanje je ono koje stvara radost, a
neznanje defekt bez porijekla. Optimizam je pret-
postavka svem tom stanju, a realnost borba za njega.
Kako da se ovjek snae izmeu Lajbnicovih
varijacija o optimizmu (da je Bog ba stvorio ovaj
svijet najboljim od svih svjetova, dok je optimizam
zajedniko dobro, a ne posvoje ljudske sebinosti), i,
jo kasnije, sumornih openhauerovih tirada o volji i
pesimizmu? Ako je sve varka, ivot beskrajna patnja,
a ovaj svijet najgore mogue mjesto, zato se i
gospodin Artur pred kraj ivota pretvorio u samolju-
bivog optimistu?

5

Sa erom kapitalizma optimizam se slivao u
mnotvo rukavaca, a svaki od njih nudio je uitke ili
iluziju njinu. Carstvo privatnog vlasnitva nadiralo je
poput cunamija, a sve je manja i kraa bivala teritorija
zajednikog, opteg dobra. Nakon, sada dalekog
grkog pojma o demokratiji, slobodama i uivanja u
ivotu, novo je doba iznova ovjeku, takozvanom
slobodnom pojedincu, ponudilo da bude ia svega
ivoga. Da je ovjek horizont onoga u to se vjeruje, a
da e njegov katehizis, krajnje koncizan: Vjeruj u
sebe, biti naukovan diljem veeg dijela svijeta.
Ovakva pekulacija, koja se sa linog selila na dru-
tveno, a sa ovoga na planetarno, takva silna
usmjerenost na subjekt, personalitet, umjesto da
oslobodi, postavljala je nove okove. Optimizmu se,
sred sve veih mogunosti sticanja dobara, metastaze i
duevnog i tjelesnog ugoaja, sve tee pronalazila
negdanja svrha: da je radost ovjekovo i pravo i
obaveza. ivot ljudski ponajbolji je bio, i sve vie,
opstojavao u sebinosti. ivotna vatra skutrila se u
posjedovanju i obilju, ukinuta su ogranienja uicima,
hedonizam se rascvjetavao u bolest zatienu korpo-
racijskom tvravom.

Sve je bilo mogue samo ne - zaustaviti se. Buktao
je optimizam u beskraju obilja, sve je manje on bio
stanje duevne komocije i sigurnosti, a sve vie
motorika strasti. U maini liberalnog kapitalizma
gorivo za duu. Zdrava zelena polja i osmijeh hodaa
po njima, pastorale i napjevi anela, u novoj ljudskoj
potrebi preinaeni su u e za blokbasterima,
nemoguim misijama, porno-vratolomijama i horror
egzibicijama, osloboenoj pohoti i svim njenih devi-
jacijama, od elje do psihoza, a sve u potocima krvi,
raspadu i ludilu tijela i uma. Virtualno stanje neza-
jaljive ugode, to je postajao optimizam. ovjek sve
tee pronalazi snage da se izdvoji, a sam je meu
mnotvom, toliko obilje uskrauje potrebu i da se ivi
kao nekad, mirno, bez sveopteg rata nerava. Iscrp-
ljuje se ovjeanstvo u sve tanjoj nadi da e sve vei
tehnoloki razvoj donijeti rjeenje za sve oigledniji
globalni problem: totalno otuenje, koga je do
nesluenih razmjera izazvao upravo tehnoloki razvoj.
A sama promocija kapitalizma u sistem kojim
dovrava istorija, sistem koji, dakle, nadalje ima da
stoji onkraj istorije koja se kontrolie, sve garantuje
nemogunost drutvene alternative. Pravednost,
solidarnost, ovjekoljublje, aksiomi i linog i drutve-
nog optimizma, sugeriu: nema drutvene alternative
tom stanju vedrine. Oblaci i oluje, diljem kontinenta,
u arenim bojama ljudskih prava.

6

Utopije, sa svom nadom koju su oduvijek nosile,
danas su iza nas. Kao da smo ih prevazili i ne
prepoznajemo ih vie kao sanjanu dobru stranu
ljudske prirode. Suprotnost utopiji, konano i
neopozivo postala je svemogua antiutopija, a
pesimistino vienje drutva budunosti - jedini
pravac.

Stavljeni su pred strijeljaki stroj svi oni lijevi,
emancipacijski projekti dvadesetog stoljea.
Socijaldemokratija na svem prostoru umire od kancera
mikro-drava i kuge makro-kapitala. A sve unutar

12
demagokih obeanja o globalizaciji kao spasu. Da li
mi vie imamo mogunost za novi optimizam? Je li
konano umrla djelatna alternativa, nesputana radost
ljudskog bia?

7

Unazad koju deceniju od nae zanimljive stvarnosti,
rodila se bila znamenita teza, jo jedna globalna
mimikrija uzimala je maha. Drutvo ne postoji,
postoje samo individue i porodice. Dakle, ne samo da
je savreno drutvo nemogue, nego ni samo drutvo
ne postoji. Postoje samo pojedinci i njihovi interesi, u
ratu je svak protiv svakoga. Nema drutvene solidar-
nosti, solidarnost se ograniava na uu porodicu. Ovo
je suprotno marksistikom nauku o porodici kao
"osnovnoj eliji drutva". Jer je porodica danas u
najdubljoj krizi od kad je vijeka i lijeka.
Iza ovog ideolokog manevra britansko-amerikog
kapitala stajali su, naravno, jasni politiki i ekonomski
interesi. Ako nema drutva, nema potrebe ni za
socijalnom dravom, velikom tekovinom evropske
socijaldemokratije. Nema potrebe za solidarnou i
davanjima za one kojima je potrebno (jo jedna
suprotnost onom "od svakoga prema mogunostima,
svakome prema potrebama", koje pamtimo i svi mi,
odrasli u Titovoj Jugoslaviji). Krajnji cilj ovakvog
manevra jeste ukidanje skupe socijalne drave, i
preusmjerenje novca, koji je troen na socijalne pro-
grame, u ruke najbogatijih.
Samo neka smo se oslobodili ideologije, kliu novi
ideolozi.

8

Da li je dravicama nastalim na ruinama soci-
jalistike Jugoslavije danas dovoljna zastavica opti-
mizma zvana ulazak u Evropsku uniju, zajednicu
naroda? Nije. to su dobile i dobijaju one sretne i
presretne drave Balkana koje su, i de facto i de jure,
ve tamo, u briselskom inovnikom galimatijasu
muenici? Malo. A to e dobiti one koje se danas
upiru da ispune nametnute zadae mnogih poglavlja
koje je evropski drutveni straar uputio vladama
istih? Nita.

Ipak, u mrklini noi koja pada na naa sve slabija
tijela i po sve povrnijem duhu, noi bez mjeseca u
iju svjetost su bili zagledali svi optimisti svijeta, ako
se bolje naule ui, uemo apat miliona oko nas:
ivot je pred nama, jeca umorno ovjeanstvo.




Goran Starevi

HOMO TERORIST
ili kako je vuk zalutao u Supermarket


I'AM ALL LOST IN THE SUPERMARKET, I CAN NO
LONGER SHOP HAPPILY...

Na poetku su uvijek strah i hrabrost. Na te dvije
emocije ili afekta sazdana je cijela povijest ovje-
anstva. Na slian se nain tijekom revolucionarnog
doba graanskih demokracija jasno razlikuju dva
temperamentom posve oprena tipa modernoga o-
vjeka. Prvi je bio hodoasnik (pilgrim), umoran od
ratova i nasilja, u potrazi za mirom i osobnom
slobodom. Drugi je neumorni revolucionar, graditelj
novoga svijeta sazdana na jednakosti. Feti jednakosti
za njega je toliko jak da mu je uvijek spreman, ako
zatreba, rtvovati i sebe samoga, a kamoli ne slobodu
onoga drugoga.
Eskapist i terorist, kao suputnici i dva arhetipa
modernih demokracija, tako su od samoga poetka u
sukobu. Upravo u napetosti izmeu ovih dvaju
temeljnih i nekada gotovo sinonimnih demokratskih
ideala (uz ideal bratstva), tj. u antagonizmu fetia
slobode i fetia jednakosti, odvijala se moderna
povijest. Obilje i nasilje rasli su zajedno.
Prije no to postane konkretno nasilje, teror se lako
moe namirisati, jer zaudara na strah. Tonije, on
zapravo i jest strah. Teror u najuem smislu rijei nije
tek politoloki pojam, filozofska ideja, ili in nasilja
on je ista jeza. Strah ne podnosi teoriju, jer je u
njegovoj biti to da zamrauje razum.
Jedan od najveih strahova koje ima dananji homo
eskapist, uz strah od vlastite smrti koja je u kon-
zumeristikom raju krajnje nepoeljna misao, jest
strah da e netko postaviti bombu u njegov omiljeni
shopping centar ili da e mu sin ili unuk biti
unovaen, otrgnut od varljive sigurnosti graanske
civilizacije te poslan u krvavi rat protiv okrutnih
terorista. Tko su oni, to zapravo ne zna nitko, ali svi
znamo da su oni krivci za sve nae dananje nevolje.
Tako je svijet okcidentalnih demokracija, kako su
jo prije tridesetak godina predvidjeli Joe Strummer i
Mick Jones, doista postao golemi Supermarket u
kojem je sve nelagodnije kupovati. Dok mi sumanuto
trpamo u kolica posljednje zalihe luksuza da bismo do
kraja opskrbili svoje eskapistike brloge trivijalnim
zadovoljstvima i bezbrinou, vonj straha sprjeava
nas da doista uivamo u slobodi i obilju. Teko se
mirimo s injenicom da ipak, ini se, ne moemo
kupiti sreu, mir i besmrtnost.




13
RAZMAENI SINOVI DEMOKRACIJE

Eskapist i terorist dva su janusovska lica graanske
demokracije, u ogledalu oba podjednako nedovrena i
jednostrana. Nemogue je ispriati priu o jednome, a
da se ne spomene onaj drugi, no u ovom je pismu
homo terorist ipak u prvome planu.
Godina 1789. za terorista je bila prva godina
istinske ljudske povijesti. Jo pomalo nevin i u
nelagodi zbog prolijevanja krvi, nasilje u ime
demokracije, ije su prve rtve Louis XVI i onih
1.400 martira prve giljotine, smatrao je tek nunim
zlom i legitimnom borbom protiv monarhijskog
despotizma u ime ovjekovih prirodnih prava. Nasilje
je trebalo biti ogranieno na nunost promjene reima
i jednokratno, obustavljeno u asu kada budu
osigurani republikanizam kao odraz ope volje (res
publica) u graanskom politikom sustavu te njime
zajamena nezastariva i prirodna prava ovjeka.
U zori demokracije, filozofi poput Kanta jednako su
nevino sanjali o federalizmu slobodnih republikanskih
drava, koji e biti meunarodna garancija vjenoga
mira i ostvarenje ideala bratstva meu narodima,
nakon to politika i prosvjetiteljska revolucija
zauvijek promijeni sliku svijeta i otprati stare
despotske reime u prainu povijesti.
Povijest je, kao i obino, imala drugaije planove, a
teror je postao stalni pratilac moderne demokracije.
Demokratska revolucija zapravo je bila dijabolika:
ljudi su eljeli biti slobodni kako bi mogli postati
jednaki, no fanatini borci za jednakost oduvijek su
im ugroavali mir i slobodu.
Homo eskapist i homo terorist podijelili su tako
drutvene uloge, to se tijekom moderne povijesti
odrazilo i na planetarnu ideoloku podjelu demokra-
cije. Taj je proces prvi zapazio Alexis de Tocqueville
za svoga putovanja po Americi. Predmet njegovih
istraivanja ondje je prije svega homo eskapist,
potomak pilgrimsa s Mayflowera, koji je elio stvoriti
svoj vlastiti epikurejski vrt u fetiu individualizma.
Individualizam je rodno mjesto eskapizma. Drutvo
se atomizira, a naelo live and let live melem je za
due umorne od nasilja u kojemu je grcala Europa.
Premda se pojavio kao naizgled benigna pojava,
individualistiki skroviti ivot ( ) za
posljedicu ima odumiranje politikih instikata i
tradicionalnih graanskih vrlina. To je drutveni
proces istovjetan onomu koji je prouzroio pad Rima i
dekadenciju helenistikoga drutva.
Eskapizam, na koncu, zavrava u apatiji, nezrelosti
i nezainteresiranosti graanina za ustroj drutva u
kojemu ivi. Eskapist zapravo vie i nije graanin
prema antikom poimanju graanstva, jer je
demokracija polisa graanina definirala kao osobu
koja naizmjence vlada i kojom se vlada, dakle osobu
dovoljno zrelu da donosi zakone i u isto im se vrijeme
podvrgava. Kada se ljudi, meutim, jednom odviknu
od upravljanja samima sobom, naposljetku gube i
sposobnost izbora drugih za upravljae, to dovodi u
opasnost sve demokratske institucije. U prolome
pismu ve je reeno da u svijetu eskapistike politike
kulture institucija demokratskih izbora vie ne jami
egzistenciju demokratskih institucija.
Zmija zavodnica, koja je uspavala graanske
instinkte u okcidentalnim demokracijama, prije svega
je majinska vlast nacionalne drave. Njezin je
zagrljaj moda njeniji i topliji od zagrljaja starinskih
despota ancien regimea, ali je zato kudikamo
odluniji i nepopustljiviji. ovjek demokratskog doba,
lakonski je dijagnosticirao jo de Tocqueville, ne eli
se pokoriti susjedu, ali rado se pokorava novome
suverenu naciji. Nekada komplicirano umijee
despotizma sada se svelo na samo jedno naelo
vladati u ime naroda i jednakosti.
Nacionalna vlast ovjeka demokratskoga doba dri
u vjenom djetinjstvu, a u toj draesnoj infantilnosti je
i Crkva (institucionalna religija), kojoj je prijetilo da
kao drutveni parazit bude zbrisana u velikoj pobuni
treega stalea, prepoznala vlastiti modus vivendi, i
od straiteljice sudnjim danom postala i sama velika
majka tjeiteljica. Sloboda, bratstvo i jednakost
zavrili su tako svoj povijesni hod kao tek nezreli
mladenaki buntovniki ideali koje je, sreom,
homo eskapist s uspjehom prebrodio i vratio se pod
okrilje majinske ljubavi Nacije i Crkve.
Terorist, meutim, iako jednako razmaen, kudi-
kamo je nepomirljiviji sin moderne demokracije.
Svaki put kada izgubi partiju pokera u drutvenoj igri
jednakosti, homo terorist trai, ni vie ni manje nego
redefiniciju drutvenoga ugovora!
Ne elei dijeliti sudbinu homo eskapista i osjetivi
intuitivno njegov dekadentni utjecaj na vitalne vrline
demokratskoga graanskog drutva, homo terorist kri
temeljni princip konstitucije graanskoga drutva, koji
se zasniva na jednokratnosti primjene nasilja i trajnom
vaenju drutvenoga ugovora. Revolucija mu postaje
izlikom i navikom, a nasilje kao dekonstrukcija
drutvenih odnosa odgovor na svaki problem.
Habermasova konsenzualna istina, koju demokrat-
ska javnost polagano gradi kroz strpljivu i sakro-
sanktnu drutvenu proceduru, za njega je orue sla-
bia i licemjera. U istinskom revolucionaru demo-
kracija i miran graanski suivot zapravo izazivaju
muninu. On je uvijek u stanju poginuti za demo-
kraciju, ali nije u stanju u njoj ivjeti. U tom
paradoksu vjerojatno lei podsvjesni klju neobina
ikonopoklonstva Che Guevari.
U vjenoj igri revolucije, terorist je oduvijek imao
vrijedne pomagae meu drugovima istomiljenicima
koji su vojniko-partijskom stegom i organizacijom
uvijek na raspolaganju kada treba pokazati snagu
njegovih argumenata. Upravo je zato Bla Hamvas
rije drug uglavnom rabio u negativnu drutvenom
kontekstu.

14
I terorist je s vremenom nauio cijeniti majinsku
ljubav Nacije, ali na mnogo lukaviji nain od eska-
pista. Zajedno sa svojim istomiljenicima, otkrio je
mehanizam terora kao mehanizam vladavine novoga
tipa oligarhije, ne samo nad pojedincem nego i nad
drutvom u cjelini. Na djelu vie nije oligarhija aristo-
kratskoga, nego partijskoga tipa. Legitimitet vladanju
nad drugima vie ne proizlazi iz vjere u vladavinu
najboljih. Dovoljna je vjera u snagu jedinstva dru-
gova, koja se hrani idolopoklonstvom voi. Vladavina
ili nasilje od sada se primjenjuju nad drutvom, a ne
unutar njega, dok se teror konsenzusa nad idejama
pretvara u teror nad ljudima, kako je to prvi ustvrdio
Augustin Cochin.
Dogodilo se tako upravo suprotno od onoga to su
oevi utemeljitelji liberalne, tj. slobodarsko-eska-
pistike demokratske kulture, od J.J. Rousseaua do
J.S. Milla, eljeli sauvati kao duhovnu branu od
despocije i tiranije u demokratskom drutvu. Umjesto
da se drutvene vrijednosti formiraju potujui
Rousseauov manjinski princip konstituiranja ope
volje, tj. potujui pravo na razliku, posebnost i indi-
vidualnost u svemu osim u stvarima koje se izravno
tiu svih lanova drutva, dogodilo se sveope
podrutvljavanje osoba i dobara. Taj proces isprva
potiu partijske oligarhije i nacionalne drave, ali ih
potom slijedi i demokratska kultura koja se konfor-
mistiki preobrazila u skladu s politikim procesima.

KRVAVI LIMB

Potrebno je dobro zapamtiti injenicu da je homo
terorist u svojoj mladosti zapravo bio intelektualac, pa
nas Baudrillardova vizija o rastuoj inteligenciji zla ne
bi smjela iznenaditi. Homo terorist se oduvijek zani-
mao za ideje, ali ih nikada nije shvaao kao ontoloku
stvarnost po sebi. Njega su ideje zanimale iskljuivo
kao potencijalno orue ili oruje revolucije ili, kako bi
rekao lo interpretator Hegela, ideje je uvijek shvaao
samo za sebe. On je rastao u jansenistikim knjiev-
nim klubovima, gdje je meu drugovima istomilje-
nicima dogovarao obrazac preobrazbe drutva.
Njegove ideje, za razliku od ideja eskapista, koje
uglavnom slue za razonodu, imaju samo jedan cilj
zaivjeti jednom u pravoj akciji!
Jednako kao povijest terora u Francuskoj revoluciji,
za razumijevanje revolucionarnog fetia akcije bitno
je stalno imati pred oima politiki uspon Adolfa
Hitlera i metode njegove vladavine. Sam naziv nje-
gove stranke (Nacional-socijalistika radnika partija)
klju je za razumijevanje totalitarne logike zla.
Tu se saimaju sve paradigmatine sastavnice
drutvenoga ustroja prema homo teroristu feti
nacije, feti ideologije, feti homo fabera kao po-
vijesnog subjekta i feti politike kao nositelja
voluntaristikog naela i izvritelja revolucionarne
akcije nad drutvom kao objektom.
Tom sveobuhvatnom obrascu terora u samome
imenu promaknule su jedino jo sastavnice vjerske i
rasne iskljuivosti, moralnog ekskluzivizma i ideja
nunog proienja ovjeka, kao temeljne i zapravo
vjene intelektualne sile terora. Hitlerov antilogos
zla te je tri ideje sjedinio mitom o arijevskoj rasi, ime
je zapravo potpuno zaokruio knjigu terora. Tako je
od infantilna buntovnika homo terorista pretvorio u
rutinera smrti i straha. Svi koji se pojavljuju nadalje
zapravo su kopije ovoga paradigmatskog ludila, sus-
tavno promiljenog do razine antilogosa.
Od svih ideja kojima se homo terorist sluio u
zaposjedanju drutvenoga ivota, nama su
najzanimljivije ideja o nunom proienju ovjeka,
koja je posljedica dogme o ovjekovoj grenoj prirodi,
i ideja o homo faberu kao povijesnom subjektu. Na
prvi pogled te ideje pripadaju etici upravo suprotnoj
od one koju bismo oekivali kao ethos terora. Ba su
zato upravo one bile najdragocjeniji saveznici koje je
homo terorist preoteo homo eskapistu u njihovoj
bratoubilakoj gigantomahiji.
Ideja o proienju ovjeka zapravo je religiozno-
mistika vizija o istonome grijehu, koju je u dogmu
pretvorilo judeo-kranstvo, a kao takvu je preuzeo
islam. Ona tvrdi da je ovjek ne samo infantilan nego
da je k tomu i zao. Zbog svoje zloe, izraene u
radoznalosti i neposluhu, on je, uostalom, i protjeran
iz prvobitnoga raja. Stoga njegov ivot ne samo da
nije sakrosanktan, kao to je zapisano u svim po-
veljama o prirodnim pravima ovjeka, nego je kao
neproien i neposveen ivot zapravo bezvrijedan
kao moralna kategorija.
Pojedinanost nikada nema realnost po sebi, pa tako
niti pravo na autonomiju volje. Ona je privid koji
postaje stvarnim tek svojim dionitvom u openitome.
Dok je Aristotel u svojoj kritici platonizma tvrdio da
je upravo hipostaziranje ideja privid, homo terorist
najustrajniji je Platonov sljedbenik.
Vjerski fanatizam, osobito kranski i muslimanski,
tako u svome korijenu ima stari filozofski spor koji je
prerastao u dogmu o egzistenciji zla. Ovdje je mono-
teistika jezgra zarobljena mitom o istonome grijehu,
izgonu i konanu povratku u raj. Dogma o istonome
grijehu oduvijek je opravdavala nasilje, jer i smrt vidi
u funkciji proienja. Pod njezinom zastavom ratnik
je siguran da umire with God on our side
27
, kako bi
to rekao Bob Dylan.
Naravno, terorista ne zanimaju filozofske i - igrarije
na temu univerzalija, nego je u igri simulakruma, kako
bi to rekao Baudrillard, pronaao sjajan obrazac
konstitucije totalitarna svijeta. Kategorije univer-
zalnoga koriste se kao moralno opravdanje politike
akcije iji je cilj konstituiranje totalnog ili totalitarnog.
Moralni subjekt za homo terorista moe zapravo
biti bilo koja univerzalna kategorija koju on s lakoom

27
...s Bogom na naoj strani.


15
pretvara u moralni feti, samo ako to korespondira s
njegovim fetiem revolucionarne akcije. Takav su
moralni feti prije svih nacija, vjera, crkva, drava,
stranka, voa, narod, krv, tlo, whatever, whoever.
Izbor je gotovo neogranien.
Najvei moralni feti homo terorista, u njegovoj
traginoj infantilnosti, zapravo je sama ideja morala,
koju on shvaa u bitno manihejskom smislu. Teorist
ivi u svijetu u kojem je dobro samo vjeni borac
protiv zla, a zlo univerzalni princip koji neprestano
preplavljuje svijet. Ba zato to je vjena, njegova je
borba tako teka i krvava, a metode bezobzirne.
Lomaa proienja na kojoj potpaljuje knjige, ljude i
drave nikada se nee ugasiti, jer u manihejskom
svijetu, za razliku od eskapistikog, dobro zapravo
nikada ne pobjeuje. Paradoksalno, maniheistike
hereze kranstva ne poznaju limb, pa ipak u svijetu
dualizma dobra (logos) i zla (hyle) proienje due
od ropstva tijela ili materije vjeni je proces.
To zapravo znai da je svijet (kosmos) de facto
eternalni limb. U maniheizmu limb nema svoje po-
sebno mjesto, jer je ovjekova egzistencija i svijet kao
njena pozornica sama po sebi krvavi limb.
Usamljeni junak iji je karakter u filmu Unforgiven
sjajno prikazao Clint Eastwood, zaklonjen kiom i
munjama, odlazi iz grada nakon to je u pravedni-
kom gnjevu pobio njegove zle stanovnike, znajui da
ga ista borba eka na svakome mjestu i u svako
vrijeme. Teki teret smrti koji nosi na svojoj dui
olakava mu uvjerenje da su svi ljudi ionako podjed-
nako pokvareni i da nikada nije ubio nekoga tko to
nije zapravo i zasluio.
Borba dobra i zla vjena je samo zato to s onu
stranu dobra i zla terorist vie nema smisao posto-
janja, rekla bi nietzscheanska intuicija. Gotovo svi
diktatori dvadesetoga stoljea voljeli su vestern, mrzili
itati Kanta i pogreno shvaali Nietzschea.
Ideja o proienju ovjeka u svojoj manihejskoj
jednostavnosti tako je sluila teroru jednako u
procesima protiv vjetica i krivovjernika, na
jakobinskoj giljotini, u arijevski istoj krvi i tlu, u
Staljinovim gulazima, u etnikim ratovima na
Balkanu, kao i u ienju Iraka i Afganistana od
terorista. Pretvarajui sve ideje u moralni feti koji
opravdava revolucionarnu akciju, homo terorist je na
kraju u feti pretvorio i sam pojam terora.
Zato je ideja proienja ovjeka u eternalnom
limbu osobito dragocjena i nezamjenjiva u svakoj
logici terora i bestijariju zla. Terorist i zloinac to je
uvijek onaj drugi.

KRV I MED

Malo je poznato da je upravo Balkan jedna od
duhovnih kolijevki europskoga maniheizma. Ovdje se
zoroastrejski dualizam, koji je bio u temeljima make-
donsko-bugarskog bogumilstva, na gotovo nadrealan
nain oplodio novovjekovnim moralnim fetiima
nacije i religije. Pojam etnikoga ienja, koji je
obiljeio dvadeseto stoljee od tursko-grkih sukoba
na njegovu poetku, do propasti projekta Velike Srbije
na razvalinama Jugoslavije na njegovu kraju odu-
vijek se vezao uz balkanske ratove. Sukobi Hrvata i
Bonjaka te napetosti izmeu Albanaca i Makedonaca
pokazuju kako je put od rtve do krvnika ovdje odu-
vijek bio vrlo kratak.
Paradoksalno je, meutim, da su ranosrednjo-
vjekovni bosanski bogumili krstjani u Europi bili
poznati kao izrazito pacifistiki heretici. U analima
katarskih i albianskih heretikih crkava u sjevernoj
Italiji i junoj Francuskoj, povremeno se ak pronose
glasovi o zajednikom heretikom papi koji stoluje
upravo u srcu Balkana, na podruju dananje Bosne i
istone Hrvatske, to svjedoi o moralnom autoritetu
crkve bosanske.
Njihov dualizam nije radikalan, tj. zlo ne opstoji
kao realno boanstvo, pali aneo ili antinomijski
kozmoloki princip, nego je ono u posve neoplaton-
skom smislu nesavrena tjelesna i materijalistika
egzistencija od koje se tzv. vjernici za ivota samo
djelomice odrjeuju, dok se tzv. savreni jo za
ivota pribliavaju potpunoj duhovnoj svetosti. Iz te je
kozmologije proizlazila etika nenasilja, otpor prema
strogim oblicima drutvenih institucija ukljuujui
instituciju braka, uzdravanje od jedenja mesa te
ubijanja bilo ljudi ili ivotinja.
Na vjenu prostoru sudara svjetova, razdjelnici
istonoga i zapadnoga Rimskog Carstva, univerzali-
stikog papinstva i autokefalnog pravoslavlja, te
potom kranstva i osmanlijske sile na putu za Be,
takva pacifistika i autohtona verzija kranstva nije
imala izgleda za opstanak. Balkanac nije izvorno
lukavi i okrutni ratnik spreman na vjerolomstvo u
svakom trenutku. On je takav postao, jer je njegova
zemlja povijesno bojite istoka i zapada, pa se tako i
osvit graanskoga demokratskog drutva na ovim
prostorima vjenih bitaka gotovo i ne primjeuje.
Vjerski raskol od 1054. i muslimansko-kranski
ratovi ovdje zapravo nikada nisu doivjeli povijesnu
katarzu, pa ideja nacionalne drave na prostoru to
jedva da ima poneki grad, koji nije nekoliko puta
gorio u plamenu, poprima apsurdan oblik. Ona je na
narode koji dijele vie-manje slian jezik i zajedniku
prolost, ali se strogo dijele po, prije svega, vjerskom
naelu, imala uinak dolijevanja ulja na vatru.
Arhetipsko Zlo maniheizma ovdje, uz tradicionalni
materijalni oblik, poprima svoj duhovni vitalitet tek s
pojavom nacionalne drave, jer na Balkanu vjera i
nacija znae jedno te isto. To je klju povijesne tra-
gike Balkana. Starateljska vlast nacionalne drave i
crkve, uvjeravali su de Tocqueville i Rousseau, ima
dekadentni utjecaj na ethos graanstva, dok amalgam
vjere i nacije u balkanskog seljaka budi mranu
okrutnost arhajskih civilizacija staroga vijeka. Balk
i han, izvorno turski pojmovi koji znae krv i med,

16
od Balkana ine univerzalnu metaforu ispreplitanja
eskapizma i terorizma. Teko je bilo gdje drugdje
pronai s jedne strane takvu ljepotu prirode, nada-
renost i gostoljubivost ljudi, a s druge strane toliku
predanost krvi, osveti, te nacionalnu i vjersku is-
kljuivost.
Balkanac nije nikakav ekscesni provincijalac europ-
ske povijesti. Nasilje je na Balkan oduvijek u najveoj
mjeri dolazilo izvana, koordinirano iz europskih i
azijskih centara moi. Balkan, takoer, nije samo
ratite. Ruevine zapravo skrivaju raskrije europske
civilizacije. To je poprite grke civilizacije i rimski
limes, razdjelnica, ali i sastavnica Rima i Bizanta u
srcu Mediterana. Balkanac je vojnik Aleksandra
Makedonskoga i Karla Velikoga. Kroz predanost
Jeronima, irila i Metoda, on je dua kranstva, kroz
Matiju Vlaia intelekt reformacije, a kroz Mehmed-
pau Sokolovia stup islama. Balkan nije kontrapunkt
Europe, nego njeno ogledalo. Balkanac je hiper-
senzibilac koji je apsurde Europe doveo do krajnjih
granica.
Otvaranje Pandorine kutije zla, koje se ovdje
dogodilo poetkom devedesetih godina 20. stoljea,
zbunilo je eskapistiki svijet okcidentalnih demo-
kracija, jer su one to zlo odbile prepoznati kao svoje
vlastito. Odbijajui pogledati svoj odraz u zrcalu,
nevjerojatno su pasivno promatrale Vukovar, Sarajevo
i Srebrenicu, kao da se doista radi o pukom TV spek-
taklu.
U intelektualnoj i moralnoj nemoi pred postjugo-
slavenskim ratovima, okcidentalne demokracije
poinile su hibris, ili kranski reeno, grijeh, ako i ne
toliko djelom, a ono svakako milju i propustom. Dok
je Europa gradila svoj birokratsko-eskapistiki raj,
vijest o ratu na njezinoj periferiji nije ju toliko izne-
nadila, koliko naljutila, kao to nas ljuti primitivni
susjed ili roak iz provincije, koji je nenajavljenim
dolaskom pokvario na otmjeni party.
Balkan, suprotno opoj predodbi, ne generira
probleme, nego ih kao pod povealom jasnije ocrtava.
Na svoj nain pokazao je to poslije Drugoga svjetskog
rata sluaj hrvatskoga kardinala Stepinca, koji se bio
pretvorio u europsku moralnu razdjelnicu. Dok je za
Katoliku crkvu i Hrvate Stepinac blaenik na putu da
uskoro i slubeno bude proglaen svecem, za druge je
esto bio puki kolaboracionist kvislinkoga ustakog
reima.
Dok je s jedne strane posve jasno da je sudski
proces koji su protiv njega pokrenule komunistike
vlasti klasini montirani politiki proces motiviran
ideolokom netrpeljivou, moralna pozicija kardinala
Stepinca oslikava paradoksalnu moralnu poziciju
cijele Katolike crkve u modernoj europskoj povijesti.
Tu je poziciju, ne sluajno, u punoj dimenziji shvatio
tek jedan Irac, Hubert Butler, prikupljajui grau za
svoje balkanske eseje.

Naime, kao i svaki rat, Drugi svjetski rat posluio je
na Balkanu za meuetnika razraunavanja. Kvi-
slinka NDH poticala je praksu prekrtavanja (kon-
verzije) Srba pravoslavaca u katolike, a hrvatski
nadbiskup Stepinac bio je razapet izmeu lojalnosti
nacionalnoj dravi, koju je prieljkivao, ali i uasnut
terorom koji se inio u njezino ime.
Usprkos sumnjiavosti Vatikana prema konverziji u
ratnom vihoru, on je sveenstvu dao upute da nastave
s konverzijama stanovnika idovske i pravoslavne
vjere, ako je to jedini nain da ih se spasi od pogroma.
Poslije rata e ionako, govorio je Stepinac, katolicima
ostati samo oni koji to ele, dok e se ostali vratiti
djedovskoj vjeri.
Dok se njemu, moda i zbog tradicionalna balkan-
skog lukavstva kao vjetine opstanka, inilo da je
prisilna konverzija mudriji izbor od smrti, to
uostalom i nije nova situacija u balkanskoj povijesti, u
Francuskoj je Henri Bergson, nakon to je jo 1921.
svojom voljom postao katolik, ipak kao nemoni
starac 1941. preao u red sa utom zvijezdom na
kaputu i tako kao svoj moralni izbor radije odabrao
smrt. Kao filozof po egzistencijalnom, a ne tek inte-
lektualnom habitusu, razumio je etike principe
iskljuivo kao autonomni izbor slobodne volje i
savjesti. Premda je mogao zatraiti majinsku zatitu
Crkve i Nacije (tada, dodue, kao i u Hrvatskoj u
rukama kvislinga), koja u njegovu sluaju vjerojatno
ne bi izostala, radije je izabrao asnu smrt nego
neastan izlaz uz pomo jednako neasnih institucija.
Moralni paradoks kardinala Stepinca potresno
oslikava granice institucionalne religije, tj. granice
konkordata moralnih fetia Nacije i Crkve. S jedne
strane je teror nacionalne drave koja provodi prisilna
prekrtavanja i osniva koncentracijske logore za
protivnike reima. S druge strane, sudjelovanje u
izvorno nasilnom inu konverzije spasilo je mnoge
ivote. to god uinila u takvoj situaciji, institu-
cionalna religija, upravo zato to eli ostati iskljuivi
moralni arbitar, tj. eli djelovati titei ujedno sebe
kao instituciju, nije u stanju jednoznano se odrediti
prema nasilju i potpuno zatiti dignitet pojedinca.
Postoje vremena, rekao je Hubert Butler, koji je i
sam u Beu sudjelovao u spaavanju idova iz vagon
smrti, kada se istinski krani ponovno moraju spustiti
u katakombe. Tek u potpunoj tami, bez odsjaja zlata i
grimiza, svjetlost svijee ponovno jasno sja.
Tko od nas moe sa sigurnou rei kako bi
postupio na mjestu kardinala Stepinca, Henrija
Bergsona ili pak na mjestu zapovjednika nizozem-
skoga bataljuna u Srebrenici? Jesu li lijenici bez
granica u Vukovaru mogli spasiti ranjenike poklane
na Ovari? Jesu li lijenici u Vukovaru, ba kao i
nizozemski vojnici u Srebrenici, ondje titili ast
meunarodne organizacije ili ljudske ivote? Jesu li
SAD 1999. doista bombardirale Srbiju da bi prekinule
genocid nad Albancima ili da bi pripremile teren za

17
jednu od strateki najvanijih baza NATO-a?
Svako od ovih pitanja svjedoi o moralnoj ambi-
valentnosti demokratskih institucija pred licem terora.
Povijesno prokletstvo Balkana, pak, zorno pokazuje
kako se grijeh ina (teror) i grijeh propusta (eska-
pizam) meusobno isprepleu. Poput strukture DNK,
homo terorist i homo eskapist uvijaju se jedan oko
drugoga, tako da ih je katkad teko razaznati.


NESTANAK HOMO FABERA I PIROVA POBJEDA
BURUJA

Nasuprot ideji o ovjekovoj grenoj prirodi i
nunosti proienja, koja je svijet neprestano pre-
tvarala u krvavi limb revolucije i kontrarevolucije to
je u 20. stoljeu kulminirao u etnikome ienju
prostora od nepoudnih ljudi, vizija o homo faberu
kao subjektu povijesti dugo se inila kao pozitivan
balans izmeu ekapistikih i teroristikih zastrana.
Dok s jedne strane imamo odustajanje od odgovor-
nosti za javno djelovanje, a s druge apsolutiziranje i
feti naela akcije, bez obzira na zajedniki javni
interes i pravo na slobodu drugoga, homo faber je
doista najveim dijelom povijesti graanskih
demokracija bio presudan socijalni i duhovni balans
drutvenih vrijednosti graanskoga doba.
On je zapravo kvintesencija treega stalea opata
Sieyesa, onaj koji uistinu izgrauje i brani graansko
drutvo, za razliku od parazitskih stalea iji se trbusi
pune tuim rukama. Kao biblijski Josip, tradicionalni
zatitnik obitelji i drutva, bio je prihvatljiv ak i crkvi
i buruju kao nosiocima konzervativnijeg i agresiv-
nijega kontrapunkta kapitalistikoga drutva.
Meutim, u asu kada se inilo da je njegova
drutvena uloga presudna, jer od objave njegova
postojanja kao politikog subjekta u Francuskoj
revoluciji pa sve do pada Berlinskoga zida nijedno
demokratsko drutvo nije moglo zasluiti legitimitet
bez potpore homo fabera homo faber je iznenada
nestao s pozornice povijesti. Ta injenica to vie
iznenauje kada se sjetimo s kolikim su se arom u
vrijeme hladnoga rata Istok i Zapad podjednako borili
za duu radnika. Jedni su mu obeavali materijalnu
sigurnost i konzumeristiko-hedonistiki raj, a drugi
ga postavljali na pijedestal ideolokoga totema i
jedinoga drutvenog subjekta te mu nedostatak mate-
rijalna izobilja nastojali nadoknaditi socijalnom
sigurnou i politikim pravima.
Homo faber nije egzistirao samo u sferi ekonomije,
gdje je kao relevantan subjekt bar nastojao biti bra-
nom bezonom podjarmljivanju ljudi interesima
kapitala. Jo je bitnije pojmiti da je o njegovoj
vitalnosti ovisila i vitalnost demokratske kulture i
graanske etike u onim njihovim doista vanim
manifestacijama osloboenima od eskapistike trivi-
jalnosti i totalitarne jednoobraznosti.

Jasno je, dakle, da je nestanak homo fabera izazvao
veliko aljenje, pa ak i kajanje u demokratskoj
kulturi. Upravo kada je apsurdni rat u Iraku uzdrmao
moralne temelje amerike demokracije, Bruce Spring-
steen osjetio je potrebu ponovno oivjeti radniku
pjesmaricu Petea Seegera, Bob Dylan napisao je
Working Man's Blues #2 na tragu klasine radnike
himne Merlea Haggarda, a Steve Earle neto prije njih
pozvao Woodyja Guthriea da ustane od mrtvih kako
bi spasio ameriko drutvo od lisica u kokoinjcu.
Dakle, gotovo svi preostali pjesnici amerike
demokratske kulture osjetili su, neovisno jedan od
drugoga, potrebu oivjeti ideal homo fabera kao
arhetip istinske amerike demokracije, u vrijeme kada
se ona nala na najteoj kunji jo od Graanskoga
rata 1861-1865. Treba li boljega dokaza tezi Ble
Hamvasa da je podsvijest ovjekova istinska realnost,
a java tek metafora?!
U al za homo faberom i potragu za udom njegova
uskrsnua nisu se ukljuili samo pjesnici nego i oni
filozofi i sociolozi koji su na njegovu liku gradili
svoju znanstvenu i povijesnu paradigmu. Homo
fabera, meutim, nemogue je uskrsnuti, i to iz
nekoliko razloga.
Prvi je razlog taj to je radnik nestao s povijesne
scene zajedno sa cijelim kontekstom klasne povijesti u
kojem je on uope mogao igrati ulogu povijesnoga
subjekta. U poetku se inilo da je homo faber, ba
kao nekadanji citoyen, izbrisan iz nae kolektivne
svijesti poput nepoudnih bivih drugova koje je
Staljinov teror retuiranim fotografijama brisao iz
povijesnoga pamenja, kako bi na pozornici graan-
skoga drutva ostalo mjesta samo za buruja, lutku
babuku u rukama svemonoga kapitala.
Meutim, pogledamo li malo bolje, vidjet emo da
je u tome procesu rtvom ispao i tradicionalni buruj.
Za svau je uvijek potrebno dvoje. Klasni sukob
postao je besmislen kada je na popritu preostala samo
jedna klasa.
U istom procesu u kojem je izgorio povijesni radnik
(homo faber), nestao je i arhetipski povijesni buruj
kao njegov antipod, a jedini razlog to je to malo tko
primijetio jest taj to za burujem nitko i ne ali.
Drugi i zapravo kljuni razlog nemogunosti
njegova uskrsnua jest taj da je homo faber i sam
odluio otii u zasluenu mirovinu. Suvie je dugo bio
igrakom u rukama drugova pa se umorio od
manipulacija koje su nad njegovim podrutvljenim,
klasnim likom poinjene u sferi ideologije. Na njega
je takoer, posve bezrazlono, pao i velik teret zloina
koje je homo terorist poinio u ime radnike klase.
Tako je homo faber, zapravo, postao Lazar koji vie
ne eli uskrsnuti.
Dok se ljutimo na injenicu da dua radnika danas
ne zanima vie ni vlastodrce, ni sveenike, a pogo-
tovo ne tajkunsku elitu, zaboravljamo da dua radnika
vie ne zanima ni radnika samog. Ona je, uz ionako

18
teko breme rada, teko mogla podnijeti jo i breme
povijesne krivnje za propast, kao i povijesne odgovor-
nosti za spas demokracije.
Radnik zapravo nije ni primijetio da je ostao bez
vlastite due. Dok se sindikalne voe i dalje regrutira
u tajnim slubama i podmiuje ih se sitnim drutve-
nim povlasticama, on nema vremena za alovanje, jer
je jedva doekao da poalje u mirovinu svoj status
subjekta povijesti i da s ostatkom svoje radnike klase
poe u zaslueni, konzumeristiko-eskapistiki po-
vijesni raj.

POLIS I MEGALOPOLIS

Moderno graansko drutvo imalo je zapravo jedan
jedini cilj osmisliti i odrati drutveni ugovor na
svima prihvatljivim naelima, kako bi se prekinulo
zaarani krug nasilja, koji je Thomas Hobbes saeo
izrekom homo homini lupus. Homo terorist, homo
eskapist i homo faber bili su nosioci velikih ideja koje
su se sukobljavale glede naina na koji drutveni
ugovor treba funkcionirati. Upravo je ta giganto-
mahija, tj. tragina povijest sukoba prevelikih ideja,
moderne demokracije od poletnih mladenakih i
hrabrih drutava pretvorila u dekadentna drutva
kojima dominiraju umorni i apatini eskapisti i
infantilni nasilnici.
Bez obzira na razlike, svi nosioci velikih po-
vijesnih ideja vjerovali su u teleologijsku strukturu
povijesti i dijelili zajedniku viziju povijesnoga raja,
kako god ga zamiljali. Fukuyamina vizija o kraju
povijesti ima smisla jedino kao tvrdnja da su sve bitne
mogunosti ostvarivoga graanskoga drutvenog
ugovora ve isprobane i dovrene. to je nakon svega
ostalo?
Ostala je velika predstava, globalni big brother
Show u slubi proizvoenja pristanka modernoga
ovjeka na eskapistiko-konzumeristiki ethos. Ostali
su Supermarket kao mjerilo slobodnoga izbora i
kreditne kartice kao projekcija budunosti. Ostao je,
naravno, i Strah, ije smo uzroke, nadam se, dovoljno
ocrtali.
U prolom je pismu spomenuto kako je uspostav-
ljanje nadzora nad masama propagandom i javnim
manifestacijama, koje su sluile odvraanju pozor-
nosti od stvarnih problema drutva, prakticirano jo u
Rimu. Naa dananja globalna Arena, meutim, vie
nema zasebna mjesta za gladijatore i promatrae, pa
Baudrillard s pravom govori o Spektaklu koji je u
sebe usisao sve nekadanje subjekte povijesti. U
posljednjim desetljeima, tvrdi on, svjedoimo smrti
ne samo iluzije o spoznajuem subjektu i objektivnoj
stvarnosti nego i smrti iluzije kao takve. Ako su doista
sloboda, istina i stvarnost bile samo iluzija, tada je
zaista kao subjekt povijesti ostao samo Spektakl
ispranjen od smisla, boli, povijesti i udnje.
I'am just a dreamer, and you are just a dream. You
could be just anyone to me
28
rekao bi to na ljepi
nain Neil Young.

Spektaklu je sve podreeno, pa ak i Kapital. Kla-
sini bourgeois umro je onoga dana kada je Bill Gates
platio kaznu zbog nametanja monopola u proizvodnji
univerzalnog media playera. Asocijacije koje slijede
iz te injenice zahtijevale bi zasebno pismo. Ukratko,
kapitalisti su kaznili najbogatijeg meu drugovima,
zato to je stvarao kapital na tradicionalan nain, ali se
ogrijeio o demokratske principe Spektakla.Bourgeois
je tako tek za koji dan nadivio homo fabera. The
Show must go on!
29

Ako je Spektakl doista jedina preostala, Integralna
Stvarnost, tada je globalni Megalopolis, kao njezino
poprite, jedini fiziki i duhovni prostor koji nam je
preostao.
Join the Show!
30
poruuje nam iz dnevnih
novina aroliko drutvo glumaca i manekenki, dok
mladoliki menaderi ispijena lica u bezlinim dizaj-
nerskim odijelima ispred grafikona proriu sudbinu,
uspon i pad naih dionica kao jedini preostali prozor
kroz koji gledamo u budunost. Politiari i pjevai
zajedno s pozornice podgrijavaju euforiju ispraznosti,
jer sada drutvo i estrada funkcioniraju po istome
vrijednosnu sustavu. Na pozornici im se esto pri-
druuju deurni intelektualci kao univerzalni ana-
litiari vanih dogaaja, estetski kirurzi, duhovni
iscjelitelji i novinari koji su sami sebi najdraa
vijest.
Ako nam se, meutim, iz nekog razloga ne
dopadaju uloge u globalnom freak showu, koji se
danas u formi licencnog programa simultano prikazuje
na gotovo svim nacionalnim televizijama svijeta,
moda je ba sada, u ovo hlderlinovski gluho i
ujedno zagluujue doba, prilika da jo jednom, s
potpuno outsiderske pozicije u odnosu na sudionike
Spektakla, promislimo autentine, tj. dostojanstvu
ovjeka i njegovoj prirodi primjerene naine ivota.
Nekada davno naznaio nam ih je Aristotel u Niko-
mahovoj etici. Tamo nam se kao mogunost auten-
tina ovjekova bitka nude misaoni, poetiki i
politiki ivot ( , ,
).
U njima nam se, kao u kakvom antikvarijatu,
ponovno otkrivaju starinski, u modernome duhovnom
diskursu zanemareni pojmovi poput mudrosti, tvorbe
(stvaranje i proizvoenje) i razboritosti (sposobnost
inidbe dobra u politikoj zajednici). Neto vie o tim
pojmovima reeno je u pismu o istinskome smislu
zajednice. No, najtee pitanje zapravo glasi: Imaju li

28
Ja sam samo sanjar, ti si samo san. Ti bi za mene
mogla biti bilo tko.
29
Predstava mora ii dalje!
30
Pridrui se predstavi!


19
uope kategorije polisa smisla u Megalopolisu?
Dok je u sreditu aristotelijanske teleologije bio
krepostan ivot pojedinca u skladu s vlastitom
prirodom, ivot koji je sam sebi svrha i nagrada
(), moderni je ovjek teleologijski obrazac
miljenja primjenjivao na sheme povijesnoga i
kolektivnog, poinivi tako duhovni hibris koji je s
vremenom kao posljedicu proizveo nemezu terora.
Umjesto humanistike teleologije, gradili smo i za-
pleli se u drutvenu i povijesnu teologiju.
Upravo u rijei bios, meutim ( doslovno znai
nain ivota prirode), lei razlika, ali i poveznica s
pomou koje moemo ponovno promisliti odnos
antikoga polisa i globalnoga Megalopolisa kao
stvarne prijestolnice svih dananjih demokracija.
Polis je, ba kao i ovjek kojemu je bila upuena
Aristotelova Nikomahova etika, uvijek miljen kao
nain (modus) ivota u prirodi. Polis se zato uvijek
negdje nalazi. On je na proplanku ili u podnoju brda,
na izvoru ili uu rijeke, on je utvrda ili otvorena luka
ve prema potrebi njegovih stanovnika i suglasju
njegovih granica s prirodom.
Za Megalopolis, pak, ne znamo gdje se nalazi, jer je
izgubio odnos prema prirodi. On je nigdje. This is
Radio Nowhere is there anybody alive out there?
31
s radija treti opori glas Brucea Springsteena u
potrazi za izgubljenom magijom pripadanja.
Jer je zapravo nigdje, Megalopolis je postao sve.
On je neodreeno sveprisutno poprite globalna
Spektakla. Megalopolis se vie ne nalazi u prirodi, jer
ju je apsorbirao i ponitio. On nije tek veliki polis koji
funkcionira po slinim naelima, samo s veim
stupnjem reprezentacije i neto veim komunalnim
problemima, nego upravo negacija polisa.
Megalopolis je tako ujedno ovjekov globalni
povijesni produkt i globalni generator nasilja nad
ovjekovom prirodom. Kao rezultat planetarna
presizanja ovjeka nad prirodom, on posljeduje ne
samo ovjekovim otuenjem od prirode nego i zakri-
vanjem autentinih mogunosti ivljenja, koje su
mogue jedino kao modus ivota same prirode. Dok
smo se sporili oko eljezne zavjese, globalna zavjesa
besmisla ovila je nae ivote.
Zabavljen svojom povijesnom misijom nadvlada-
vanja neprijatelja i totalnom revolucijom, homo
terorist se i sam gorko zaudio saimanju povijesnoga
prostora i vremena u crnoj rupi Megalopolisa.
Amerika je bila podjednako iznenaena ruenjem
Twin Towersa kao i Osama bin Laden intervencijom u
Afganistanu. ini se da nitko nije vjerovao kako e
stvari otii toliko daleko. Dan kada je vuk zaao u
Supermarket sve nas je iznenadio.

31
Ovdje Radio Nigdje. Je li itko jo uvijek iv tamo
vani?


Posve je jasno da aristotelijanski polis nikada nije
postojao u realnosti. On je i u antici ideal, duhovna
kategorija suglasja ovjeka, grada i prirode, poput
arhajske zajednice kralja i naroda, koju je kao
paradigmu za svaku istinsku zajednicu opisao Bla
Hamvas u djelu Scientia Sacra.
U istinskome Gradu nema grijeha, kazne ni straha.
On prekida zaarani krug hybrisa i nemesisa upravo
zato to je zadovoljan samim sobom i nema potrebu
za dovretkom u povijesnom izbavljenju ().
Jedina neizvjesnost koja ovjeku u njemu preostaje,
jest neizvjesnost puta do vlastitih granica.

U Zagrebu 19. sijenja 2008.
Odlomak iz knjige Gorana Starevia
VUK U SUPERMARKETU




Stranice posveene Jevrejima bive
Jugoslavije
http://elmundosefarad.wikidot.com/



Ne zaboravite da otvorite
www.makabijada.com




Istraivaki i dokumentacijski centar
www.cendo.hr





asopis za knjievnost Balkana
iji je jedini kriterij estetski
www.balkan-sehara.com










20

Bernard Harba

O gradovima
i onome to ih ini

Predrag Finci, O kolodvoru i putniku
Motrita, asopis za kulturu, znanost i
drutvena pitanja, Mostar, 2013, br. 74.

Bosanski filozof i knjievnik u egzilu, Predrag
Finci je svojom prethodnom knjigom, Osobno kao
tekst, kroz analize o ispovijesti, tekstu, identitetu i
pisanju otvorio niz pitanja o odnosu sopstva i drugog.
U tom djelu autor nas je uveo u problematiku jezika i
pisanja kroz lakanovsko-heideggerijansku perspektivu
shvaanja jezika kao bitka/nesvjesnog. Jezik, tekst,
govor, rije su, kod ovog autora, pojmovi koji
razbijaju identitet sopstva i otvaraju ga prema drugom
(konstituiranom kao jezik, tekst, pria....). Osobno kao
tekst znai da je identitet uvijek ispisan, upisan,
izgovoren i oznaen.
U svojoj novoj knjizi, O kolodvoru i putniku, autor
svoju filozofsku-literarnu analizu usmjerava prema
gradu i njegovoj duhovnoj strukturi. Na samom
poetku Finci nas uvodi u osnovne odrednice anra
kojim e pisati, a to je mjeavina poetskog, socio-
lokog, filozofskog i historijskog. Objanjavajui
smisao pojma hronika, Finci nas ponovo vraa na
svoju prethodnu knjigu gdje osobno shvata kao tekst i
tekst kao osobno. U tom smislu, hronika grada je spoj
autorovog pogleda na grad i grada kao sadraja, grada
kao subjekta, grada koji svojim ivotom, sadrajem i
duhovnom strukturom ispisuje svoj ivot. Finci u
svojim analizama pokazuje simmelovsku crtu
oslikavanja fenomena iz svakodnevnog ivota i to
upravo kroz dvostrukost perspektiva kroz koje
predstavlja fenomene koje predmetizira. Grad je
istovremeno svijet objektivnih stvari, sa svojim
zgradama, ljudima i svom infrastrukturom koja ga
ini, ali istovremeno i dualizam subjektivnog i
objektivnog, koji se oslikava u gradu kao njegovoj
prii i u subjektu koji doivljava grad. Svaki fenomen
kod ovog autora ima dvije strane: objektivnu i
drugu, koja se formira u sudaru objekta koji pria
priu o sebi i subjekta koji tu priu interpretira. Na
ovoj drugoj strani predmeta autor nam ukazuje da ne
postoji percepcija bez subjektivne transcendentalnosti,
tj. subjektivnog uslova za svaki objektivni predmet.
Sva struktura spoznaje je predmet gledanja i ono to
subjekt sam unosi (upisuje) u taj predmet ili ono to
oekuje od njega. Ljubitelj filma u film upisuje svoja
oekivanja.
32
Autorovo stalno (ne)svjesno referisanje
na Alaina Resnaisa ukazuje nam na to da je njegova
perspektiva teorije spoznaje zapravo husserlijanski
zapis doivljenog iskustva svijesti ili filozofija toka-
svijesti.
Autor kroz izlaganje niza dvostrukosti znaenja
ukazuje da je i sam grad neto to je po svojoj biti
mnotveno svojim znaenjem. Na samom poetku
analize grada autor naglaava njegovu ekonomsku i
politiku odreenost. Politika odrednica grada se ne
pokazuje samo kroz empirijsku vlast ili neku
skuptinu sastavljenu od konkretnih politiara. Ona se
predstavlja i kroz mo koju pokazuje na osnovnim
elementima grada: davanje imena ulicama, trgovima,
postavljanje spomenika, muzej samo su neki od
fenomena kroz koje vlast pokazuje sebe,odnosno sebe
kao mo. Ekonomija grada je sadrana u osnovnim
procesima koji odreuju ivot stanovnika, a oni su:
proizvodnja, prodaja, potronja, vlasnitvo, bez kojih
ne postoji gradski ivot.
Svaki fenomen grada Finci obrauje kroz
mnotvost njegovih znaenja. Tako je, na primjer,
grad istovremeno princip drutvenosti i osame. Ulica,
takoer. Muzej ima svoje znaenje u njegovoj
politikoj ulozi ali, istovremeno, i kao skladite
starine. Muzej je odnos prema naslijeu i neem ija
je kulturna vrijednost potvrena. Stoga muzej ima
jau politiku ulogu nego, recimo, galerija. Galerija,
takoer, dvostruko funkcionira, kao izlobeni prostor
ali istovremeno i kao na odnos prema potencijalnom
umjetniki vrijednom. U tom smislu, galerija nema
politiku funkciju, jer nema odnos prema porijeklu,
tradiciji, istoriji, odnosno svim onim elementima koji
treba da potvrde politiku mo neke drave.
Autor uoava u gradu jednu metafiziku strukturu,
smatrajui da je centar neto to nosi politiku,
ekonomsku ili bilo kakvu drugu mo, a da je
predgrae neto to predstavlja jedan derivat centra.
Svaka ulica je slika vladajue ideologije. U velikim
ulicama je njen izlog, u malim, ubogim, najee
prigradskim ulicama je njeno ruglo.
33
Na isti nain
gledano, starosjedilac je kultiviran, lifovan, civilizo-
van, a doljak divalj, nepripitomljen i ne poznaje
kod gradskog ivota.
Ekonomiju grada ini mnotvo elemenata i procesa.
Trnica, kao prostor predkapitalistike ekonomije,
predstavlja samo sredite gradskog ivota. Iako je
lokacijski u centru, taj prostor je diskurzivno drugaiji
od gradskog, u njemu se primjenjuje cjenkanje, to
daje posebnu dra trgovini. Trnica je centar iz kojeg
nastaje grad. U savremenom dobu ona je i dalje
prostor predkapitalistikog i samim time ima ambi-
valentno znaenje: neega to ini dio gradske

32
Predrag Finci, O kolodvoru i putniku, Motrita, 2013., str.
XXIII.
33
Ibid., XXVIII.

21
ekonomije i s druge strane, neto to je skrajnuto i
arhaino. Meutim, ona je i dokaz da grad ne ine
samo napredak i urbane norme, ve i neto to ima
svoj zaseban ekonomski i jeziki kod.
Park i vrt su takoer dio ekonomske i politike
strukture grada. Park je javno vlasnitvo i pokazatelj
opte brige o estetici grada. S druge strane, vrt je
privatni posjed. Rije je o dvije strane vlasnitva nad
prirodom u gradu. Pored svoje prirodnosti i zelenila,
park obiljeavaju i spomenici, kao pokazatelji
politike moi. Park je u tom smislu zauzeo mjesto
trga.
34
Spomenik je dio parka i predstavlja jednu
politiku estetizaciju, odnosno, jedno politiki
uslovljeno umjetniko oblikovanje svijeta.
Grad ini i rijeka. Ona predstavlja tok, ivot i stalnu
promjenu. Ona je i znak odvajanja dvije strane ali
istovremeno i enja za povezivanjem, prelaenjem
granice. Rijeka je sam ivot, te samim time tok,
promjena i kretanje. Autor pokazuje svoje usmjerenje
prema filozofiji ivota, tj. privilegovanju egzistencije
kao svaki put drugaije. Egzistencija je kao i rijeka,
tok, promjena, kretanje.
Teza iz knjige:ivot je ivot svijesti
35
ukazuje
nam da autor privileguje jednu fenonenoloku
perspektivu shvatanja ivota. Egzistencija je svjesna
egzistencija i u tom smislu izmjena, tok i kretanje su
deavanja u svijesti. Autor zapravo kombinuje
fenomenoloku i egzistencijalistiku vizuru shvatanja
ivota. Ovu drugu perspektivu Finci pokazuje u
poglavlju o grobljima koja shvaa kao oznaku
vjeitosti konane egzistencije.
Autor zavrava knjigu analizom putovanja. Svaki
ovjek je putnik, a svaki ivot je putovanje, pri emu
Finci referira na metaforinost arhetipskog lika
Odiseja: U liku Odiseja razabiremo neke od
iskonskih metafora: u njemu je povratak kui
(vjenom raju), lutanje kao sudbina, ljubav kao
konstanta, a nadasve nesrea heroja.
36
Odisej je neko
ko je bio Niko dok je putovao, dok se vraao svom
domu. Njegov dom je bio tamo gdje je on bio ono to
jeste. Putovanje je tok, izmjena ali isto tako elja za
povratkom. Dom je tamo gdje moe biti ono to jesi.
Kao i u prethodnoj knjizi (Osobno kao tekst), autor
kombinuje filozofski, socioloki i literarni pristup
analizi svakodnenih fenomena. S jedne strane, on
ukazuje da je tekst sve, a da su filozofija, sociologija,
esej samo njegove forme/diskursi, a s druge, da ne
postoje povlateni predmeti kritike refleksije koji se
mogu dovoditi u pitanje. Autor se i ovaj put
predstavlja djelom koje nam pokazuje da ne moramo
misliti samo sopstvo koje se odnosi prema svijetu, ve
da je svijet, kao ono to je tue, ono to bitno
konstitutira ono to je vlastito (sopstvo).

34
Ibid., XXXIX.
35
Ibid., XLVIII.
36
Ibid., LIV.
Zorislav Paunkovi
VORONJEKE SVESKE
OSIPA MANDELJTAMA

Osip Mandeljtam (1891-1938) i kao pesnik i kao
prozni pisac zauzima posebno mesto u ruskoj
knjievnosti. Njegovo delo nema prethodnika u
ruskoj i svetskoj knjievnosti, a ostvarilo je veliki
uticaj. Imao je izuzetno traginu sudbinu, koja je
neodvojiva od njegovog stvaralatva.
Rodio se u imunoj jevrejskoj trgovakoj porodici.
Detinjstvo i mladost proveo je u ruskoj prestonici
Sankt Peterburgu, za koju je tematski vezana njegova
poezija. koluje se i ivi i u Zapadnoj Evropi (Pariz,
Hajdelberg, Berlin, vajcarska, Italija). Preao je u
protestantizam 1911. Poeo je da pie kao neo-
simbolista, ali opredeljuje se za generacijski blii
akmeizam. Prihvatio je Oktobarsku revoluciju ("Pro-
slavimo, brao, sumrak slobode", 1918). Meutim,
kao i drugi veliki pisci koji su ostali u Rusiji, ima
komplikovan odnos sa sovjetskom vlau. Ne ini ga
jednostavnijim ni njegov krajnje teak karakter i
odsustvo domaeg ivota, iako je pisac u braku:
vlastiti stan dobio je tek 1933. Zbog stihova protiv
Staljina uhapen je i proteran na tri godine u erdinj i
Voronje (1934); Staljin ga je tada potedeo zbog
njegove vetine (uveni telefonski poziv Pasternaku s
pitanjem da li je Mandeljtam "majstor"). Samo
godinu dana po povratku iz progonstva ponovo je
uhapen i umro je u tranzitnom logoru kod
Vladivostoka. Sahranjen je u zajednikoj grobnici.
Njegove neobjavljene pesme sauvala je njegova
udovica, Nadeda Mandeljtam, koja mu je posvetila
dve knjige uspomena (1970,1972).
Mandeljtamova poezija je kulturoloki usmerena.
Za njega se moe rei, kao to je on napisao za
Konstantina Leontjeva u "umu vremena", da "barata
blokovima vremena". Njegova poezija tematski je
vezana za kulturu i istoriju oveanstva, koje pesnik
vrlo dobro osea i prema kojima ima neposredan
odnos ("osea stolea kao vremenske prilike").
Izuzetan raspon tema, bogatstvo sadraja i raskona
metaforinost naveli su ruske formaliste (V. M.
irmunski) da je vide kao "uenu poeziju", "poeziju
za pesnike", "poeziju poezije", a nadahnuli su i teoriju
interteksta Kirila Taranovskog. Zapravo, mnogo iri i
precizniji bio je Aleksandar Blok, koji je zapisao u
svom "Dnevniku" da ova poezija "nastaje od veoma
posebnih snova, ije je poreklo iskljuivo u
umetnosti". Zbog tih elemenata esto se doivljava i
kao filozofska poezija (V. Pjast). Meutim, to je
istovremeno i lirika, subjektivno, vrlo lino pesnitvo.

22
Ono se dotie niza sutinskih pitanja, ima
egzistencijalan karakter. Za Mandeljtama je, po
svedoenju bliskog prijatelja kompozitora A. Lurjea,
kljuna eshatoloka svest, odnosno, profetsko
shvatanje postojanja (W. Kasack). Zbog toga je
njegova poezija zamagljena, tajanstvena, nimalo
doslovna. Pored originalne slikovnosti i naglaene
zvune orkestracije, odlikuje je specifian nain
izraavanja. Po tome je, izmeu ostalog, i jedinstvena
u svetskoj knjievnosti. Naime, neodreenost,
kompleksnost, vieznanost ne odnose se kod njega
samo na poruku pesme, ve je to obeleje celog
pesnikog teksta. Vrlo malo stvari kod Mandeljtama
moe se prepriati (Cl. Brown). Neobinom asoci-
jativnom vezom udruuju se veoma udaljeni pojmovi,
koji uz to poseduju viak znaenja. Mnogi od njih
postaju deo pesnikove line mitologije (zvezde, so,
pele, lastavice i dr.). Svi ovi elementi zajedno
nainili su od Mandeljtama jednog od najveih
ruskih pesnika u XX veku i velikog pesnika svetske
knjievnosti. Sline osobine poseduje i pesnikova
proza, koju je takoe vrlo teko anrovski odrediti.
Prva knjiga "Kamen" (1913, 1915, 1923) pred-
stavljala je izbor iz dotadanjeg stvaralatva. U nju su
ule neoklasicistike pesme koje su odgovarale
zahtevima akmeizma u pogledu forme. Uz Anu
Ahmatovu, Mandeljtam se potvrdio kao najvea
nada ruske poezije. Druga knjiga "Tristia" (1922,
1923) znatno je hermetinija, pesniki tekst podsea
na ifru. Meutim, na taj nain, u skladu sa svojom
poetikom, Mandeljtam stie do posebne izraajnosti,
"novog smisla" (J. Tinjanov). Trea knjiga "Pesme"
(1928) sadri odeljke "Kamen" i "Tristia" i ciklus
"1921-1925", u kojem je pesnik nastavio ekspe-
rimente s formom i sadrajem prevladavaju vee
viedelne kompozicije na filozofske i istorijske teme.
Prva knjiga proze "um vremena", autobiografskog
karaktera, izala je 1925, a "Egipatska marka" 1928.
Iste godine izaao je i izbor lanaka "O poeziji". Bavi
se i prevoenjem poezije (sa starofrancuskog,
francuskog, italijanskog, gruzijskog, jermenskog
oko 20 knjiga).
U drugoj polovini dvadesetih godina prolazi kroz
stvaralaku krizu i tokom etiri godine nije napisao
nijednu pesmu (1926-1930). Iako tada uiva veliki
ugled kod potovalaca knjievnosti, sve se manje, kao
i drugi saputnici, uklapa u zvaninu knjievnu
politiku, koja se postepeno konsoliduje oko socija-
listikog realizma. Nova faza poinje 1930, kada se
okree opevanju savremenosti. Njen vrhunac je
upravo ciklus "Voronjeke sveske", koji je nastao
tokom progonstva u Voronje. Velika veina kasnih
pesama nije objavljena za pesnikovog ivota. Pesme
iz ove faze dospele su krajem pedesetih godina u
samizdat i na Zapad. U samizdatu Mandeljtam
postaje jedan od kljunih autora, a njegova slava je i
potvrda veliine ruske knjievnosti. Zvanina reha-
bilitacija poinje ezdesetih godina znaajnim
publikacijama. Napokon, uspomene Nadede Man-
deljtam predstavljaju ga kao rtvu i protivnika
drutvenog poretka. Ovo izuzetno svedoanstvo
postalo je klasika disidentske literature, odnosno
znaajno je i samo po sebi. Uprkos meunarodnom
uspehu ovih knjiga, angaovano i subjektivno tuma-
enje bliske osobe ipak nije moglo biti adekvatno
kako pesnikovoj linosti, tako i njegovom delu.
Mandeljtam je uticao na rusku knjievnost jo za
ivota, dovoljno je, meu mnogima, pomenuti samo
Konstantina Vaginova. I sam je toga bio svestan: "...
uskoro e se moji stihovi spojiti s ruskom poezijom i
promeniti neto u njenoj grai i sastavu" (pismo
Tinjanovu, 21.1.1937). Veliki uticaj ostvario je u
samizdatu na nezvaninu knjievnost i kulturu, a
tokom osamdesetih i devedesetih godina prolog veka
njegov uticaj na rusku poeziju bio je dominantan. Taj
proces nastavlja se i danas. Literatura o piscu je
ogromna, a studije o Mandeljtamu utiu na rusku
kulturu u celini.
"Voronjeke sveske" nastale su u naletu inspiracije
1935-1937. Radi se o tri odvojene epizode (april-
avgust 1935, 6.12.1936 - kraj decembra 1937,
poetak marta - 4.5.1937), koje ine pododeljke
ciklusa, pojedine "sveske". U istoriji knjievnosti
postoje dva suprotstavljena gledita na pesnikovo
kasno stvaralatvo, pa prema tome i na ovaj ciklus.
Jedno je "estetsko" i zastupaju ga ljubitelji Mandelj-
tamovih ranih radova, po kojem ova dela i tematski i
formalno predstavljaju pad u odnosu na ve ostvareni
opus. Prevladava, meutim, drugo stanovite da je
kasna faza vrhunac pesnikovog stvaralatva. Para-
doksalno je da ova dela nastaju u najteem periodu
autorovog ivota. Ahmatova je primetila da su se
"prostor, irina, duboko disanje pojavili u Mandelj-
tamovim stihovima upravo u Voronjeu, kada on
uopte nije bio slobodan". Slino je mislio i sam
pesnik.
Savremenost, svakodnevica, kojom se Mandelj -
tam bavi u ovom periodu nalazi se u rasponu od
pesme "Mi ivimo ne oseajui zemlju pod sobom",
zbog koje je uhapen prvi put, do "Ode", posveene
Staljinu (1937). Savremena tema je daleko kompleks-
nija od antistaljinistikog raspoloenja u uspomenama
Nadede Mandeljtam, sagledava se istorijski, filo-
zofski, kulturoloki, ali i nadistorijski. Ona teko
moe da se obuhvati i shvati u skladu s normativnim
predstavama odreenog istorijskog trenutka.
Ciklus "Voronjeke sveske" obuhvata veliki broj
Mandeljtamovih najpoznatijih pesama, za koje
mnogi itaoci ak i ne znaju da pripadaju ovom
periodu, kao to su, na primer "Raanje osmeha" ili
"Kao i svetloseni muenik Rembrant". Meu njima je
i kosmika oratorija "Stihovi o neznanom vojniku"
(1937) o milionskim rtvama vremena, u koje pesnik
ubraja i sebe.

23
Prve knjige Mandeljtama izale su kod nas
poetkom ezdesetih godina zahvaljujui Antoniju
Isakoviu, glavnom uredniku "Prosvete", i Milici
Nikoli, koja je prevodila njegovu prozu. "um
vremena" imao je ak etiri izdanja u uglednoj
"Prosvetinoj" ediciji "Savremeni strani pisci" (1962,
1963, 1966, 1969)
1
. Prvi prevodilac poezije bio je
Branko Miljkovi (u okviru iste knjige). Krajem
sedamdesetih Milica Nikoli prevela je i "Razgovor o
Danteu" u "Radovoj" biblioteci "Re i misao" (1979).
Kasnije su njegovu poeziju prevodili Danilo Ki,
Stevan Raikovi ("Sedam ruskih pesnika", 1990),
Miroslav Maksimovi, Zlata Koci, Branimir ivo-
jinovi, Enisa Uspenski ("Stihovi o neznanom
vojniku") i drugi. Ponovno interesovanje za Mandelj-
tama pobudilo je objavljivanje knjiga Nadede
Mandeljtam "Strah i nada" kod zagrebakog
izdavaa "Znanje" (1978, 1988; dramatizacija je
izvoena u Narodnom pozoritu u Beogradu 1983
2
, i
Narodnom pozoritu u Somboru, 1985
3
) i dvotomnih
"Seanja i razmiljanja" u "Prosveti" (1984).
"Prosveta" je objavila i "Pesme i eseje", koje je
priredio i preveo Miodrag Sibinovi (1999).

"Voronjeke sveske" prvi put se objavljuju u
prevodu na srpski jezik u celini. Objavljuju se kao
posebna knjiga, s obzirom da to zapravo i jesu, ali i
zbog znaaja dela. Prevod "Voronjekih svezaka" je
kapitalan poduhvat knjievnog prevodioca Svetislava
Travice. Jedan izbor iz ovog ciklusa prethodno je
objavljen u specijalizovanom asopisu za rusku
knjievnost i kulturu "Ruski almanah" (2008).
__________________

Napomene:

1. "Bio je to, koliko znam, prvi Mandeljtam u Evropi"
(Milica Nikoli. Ruska arheoloka pria. "Narodna knjiga /
Alfa", Beograd, 2002, s. 32).
2. reija Bora Gligorovi
3. reija Vida Ognjenovi

Zorislav Paunkovi (1960) istoriar knjievnosti,
knjievni kritiar, prevodilac s ruskog. Od 1992.
godine glavni urednik specijalizovanog asopisa za
rusku kulturu i knjievnost "Ruski almanah".
ivi u Beograd






Ana Stjelja


EJH-MUSTAFINO
TURBE

TRAGOM ORIJENTALNOG BEOGRADA

Dah prolosti i damar prohujalih vremena i danas,
gotovo mistino, struje Beogradom modernom
metropolom koja je oduvek predstavljala most izmeu
Istoka i Zapada. Mnogo je toga to u svojim nedrima
krije ovaj zagonetni, udljivi grad. Otkrivanje njego-
vog kulturno-istorijskog blaga u savremeno doba,
samo potvruje da sva saznanja nisu konana, da grad
na uu dveju reka, jo ima dosta toga da ponudi.



ejh-Mustafino turbe

Shodno svom geografskom poloaju i istorijskim
dogaajima koji su se zbili na njegovom tlu, i iji je
svedok bio, u njemu umnogome dominira orijentalno
naslee, pre svega vidljivo u arhitekturi grada.
Orijentalno kulturno naslee Beograda, posebno
dominira u centralnoj gradskoj etvrti, koja zahva-
ljujui tom nasleu, predstavlja kulturno-istorijski i
turistiki biser grada.
Tragom orijentalnog Beograda, i njegove burne
prolosti, moemo naii na ostatke iz osmanlijskog
doba. Simboli tog doba su pre svega zdanja poput
Bajrakli damije (sagraene oko 1575. godine),
Kalemegdanske tvrave (koju su kroz vekove
oblikovali razni narodi, da bi je ponajvie oblikovale
Osmanlije) turska kaldrma (kao to je ona u uvenoj
Skadarlijskoj etvrti), esme (kao to je ukur esma
podignuta 1931. godine), turbeta (kao to je Damad
Ali-paino turbe podignuto 1784. godine), konaci (kao
to je Konak knjeginje Ljubice) i kue graene u

24
turskom stilu (kao to je kua trgovca Boia u
Jevremovoj ulici na Dorolu, podignuta sredinom 18.
veka). Ovo su samo neka obeleja orijentalne kulture i
arhitekture koju je pre svega oblikovao turski uticaj.
Jedno od zdanja koje evocira orijentalnu prolost
Beograda, samuje usred gradskog jezgra, u jednom od
najlepih i najstarijih delova Beograda. Pored njega se
svakodnevno prolazi, a da se pritom o njemu malo
toga zna. Oko njega pulsira grad u svom sjaju, sa
svojim uurbanim prolaznicima i gradskom vrevom,
no ono ipak ostaje usamljeno i gotovo zaboravljeno.
To je ejh-Mustafino turbe, spomenik kulture koji
upotpunjuje ambijent oko Dositejevog liceja, pro-
storno-kulturne celine od izuzetnog znaaja. ejh-
Mustafino turbe, koje se nalazi na vrhu ulice Filipa
Vinjia, kraj Studentskog parka i Prirodno-mate-
matikog fakulteta, odoleva vekovima, prkosei
nemilosrdnom zubu vremena. Turbe je zapravo turska
re koja oznaava mauzolej u kojem su sahranjivane
znaajne i imunije linosti. Turbe je obino etvoro-
ugaonog (moe biti i estougaonog i osmougaonog)
oblika, po uzoru na oblik atora iz predislamskog
doba. Moe biti otvorenog i zatvorenog tipa, sa
kupolom ili etvorostranim krovom, lukovima ili
prozorima.
ejh-Mustafino turbe, zidana grobnica s kraja 18.
veka, posveeno je Mustafi Bagdaaninu, stareini
Hadi-ejh Muhamedove tekije koja se nekada nala-
zila na tom mestu. O ovoj tekiji se dosta toga zna i
dosta toga je sauvano. Postoji sauvana njena
fotografija te se zna kako je izgledala a na osnovu
ucrtanog plana jednog austrijskog oficira, tano se zna
i gde se nalazila. Tekija je islamska sakralna grae-
vina i mesto gde su se okupljali islamski mistici-
sufije, odnosno dervii. Sluila je i kao mesto gde su
se vrili verski obredi. Obino su se uz tekiju podizala
turbeta u kojima su sahranjivane ugledne linosti. Da
je u prolosti Beograda postojala iva sufijska aktiv-
nost, svedoi i podatak koji je u svom Putopisu naveo
uveni turski putopisac Evlija elebija, a koji govori o
tome da je u Beogradu sredinom 16. veka, bilo ukup-
no 17 tekija. tavie, u periodu izmeu 1521. i 1867.
godine, dervii su u Beogradu iveli, okupljali se u
tekijama i redovno izvodili jedan od najvanijih
sufijskih obreda koji se naziva zikr (u osnovi pred-
stavlja invokaciju bojeg imena). Dervii su u Beo-
gradu imali i svoju ulicu Dervika ulica (Derwisch
Gassen) koja se nalazila na Dorolu i u kojoj se, po
pisanju Evlije elebije, nalazilo jedno od najstarijih
beogradskih sufijskih zdanj a- tekija Mehmed-pae
Jahjalija. Od svih tih zdanja i tragova mistike aktiv-
nosti na tlu Beograda, ostalo je ejh-Mustafino turbe
kao podseanje na davno prola vremena. U natpisu
ejh-Mustafinog turbeta koji je 1783. godine podigao
defterdar Husni Jusuf, pie da je ejh-Mustafa bio
sadija, odnosno pripadnik sadijskog tarikata ili dervi-
kog reda. Na osnovu toga se moe pretpostaviti i da je
tekija koja se nekad nalazila u blizini turbeta okupljala
pripadnike ovog tarikata koji se smatra preteno voj-
nikim tarikatom, poput uvenih bektaija i rifaija.
ejh-Mustafino turbe je, uprkos nemaru i zaboravu
koje je trajalo godinama, zablistalo u punom sjaju.
Zahvaljujui sredstvima koje je obezbedila Turska
agencija za saradnju i koordinaciju u Beogradu
(TIKA), u ime Vlade Republike Turske, zavrena je
restauracija ovog zdanja. Izradu projekta sanacije
finansiralo je Ministarstvo kulture, a uradio ga je
Gradski zavod za zatitu spomenika kulture. Planirano
je da se osim samog turbeta, uredi i prostor oko njega,
kako bi bio dostupan javnosti. Ovo zdanje e ostati
zatvorenog tipa, unutranjost skromna i svedena, ali
e se ipak, znatieljnim prolaznicima i turistima
pruiti mogunost da kroz prozore zavire u
unutranjost turbeta koje je jedno od retkih graevina
ove vrste u Beogradu.
Obnovom ejh-Mustafinog turbeta, oivelo je jo
jedno od zdanja iz orijentalne prolosti Beograda, a
sm grad je na mapi svojih znaajnih kulturno-
istorijskih spomenika dobio jo jedan obnovljeni
spomenik kulture kojim e se diiti i tako potvrditi
epitet grada na razmei Istoka i Zapada.
________________________________________

U ovom broju:
Lev Rubintejn: Antijevrejsko pitanje
Dragana Beleslijin: Uz dnevnike beleke J. algo
Jovan Nikolaidis: Varijacije o optimizmu
Goran Starevi: Homo terorist
Bernard Harba: O gradovima i onome to ih ini
Zorislav Paunkovi: Voronjeke sveske
Ana Stjelja: ejh-Mustafino turbe







Lamed
List za radoznale
Redakcija - Ivan L Nini}
Adresa: Shlomo Hamelech 6/21
42268 Netanya, Israel
Telefon: +972 9 882 61 14

e-mail: ninic@netvision.net.il