METOHIJA KAO SUDBINA

~ Feljton je raen po neobjavljenom rukopisu Mihaila-Mikija Brakovia, u

neto skraenoj verziji

~ Zanimljive su i prie obinih ljudi iz Metohije, koje su, donekle, obraene
u ovom feljtonu

Italijani naseljavaju iptare


Prie iz Metohije su posveene obinim ljudima koji zasluie da budu
pomenuti. Ujedno i otra kritika naih ljudi, koji su bili na vlasti i najvie
doprinijeli egzodusu srpskog naroda na Kosmetu. Pa e tako ova uvodna
pria biti presjek, nevjerovatnog nesojluka prema ovom narodu i dravi kroz
pedesetak godina vrenja vlasti. Jednom rijeju, veleizdaji nacionalnih
interesa svog i pomaganja aspiracijama drugog. Uporno u u svim priama i
ponavljati poznate podatke o tom vremenu, koji su, naalost, i danas za
veinu ili nepoznati ili novokomponovano predstavljeni. Zato da bi gluvi
mogli proitati, a nesvjesnima makar djeli svijesti probudio. Poeu priu
sa ovcama i planinom, koju nam serviraju u svakom razgovoru o Kosmetu,
jer u vrlo bliskoj prolosti i ovce i planina su bili nai.
Godine 1941-43. faistika Italija naseljava oko 200.000 iptara iz Albanije.
"Naa" vlast potvruje odluku okupacionih snaga. Pravim vlasnicima imanja
zabranjen je povratak na ognjite, 95 odsto ih je bilo iz Crne Gore. To se
deava u pitomim dolinama Metohije koja je cijelom duinom uz granicu sa
Albanijom. Ne postoji zemlja na svijetu, koja prima strane dravljane, i
naseljava ih du granice sa istom. "Naa" je upravo u kontinuitetu to radila.
Ovce i planina polako, ali sigurno mijenjaju vlasnika. Do Brionskog
plenuma narod nekako izdrava, onda poinje pogrom. iptari, kojima su svi
okupatori bili glavni saveznici, ovog puta imaju nae titoljupce za saveznike.
Enver Hoda alje gomilu emigranata iz Albanije, koji se predstavljaju
ugroenim od reima koji ih alje. Planski. Dobijaju politiki azil. Savezni
MUP dobija pare od drave, a od Ujedinjenih nacija, za zbrinjavanje
emigranata. Velika Albanija polako ali sigurno gazi preko Metohije na
Kosovo i u unutranjost. I dalje se 90 odsto naseljava uz granicu (Pe,
okolini akovice, Prizrena). Srbima se daju manje ili vee pare za imanja.
Ko nee da ih primi, otvaraju mu tednu knjiicu, uplauju sumu, a njega
istjeruju sa imanja.
Duan urii, Vasojevi, imao je imanje u Deanskom srezu. ivio je u
Deanima, a vikendom odlazio na selo. Jedan dan poee ljudi da dolaze, sa
flaom rakije, na estitku.
- Nek` je sreno, Duane, da makar jedan na napravi novu kuu! to se ne
glasnu da pomognemo!
Gleda Duan u udu! Misli da je neslana ala! Spui na imanje, i zatee u
svojoj novoj kui 20-ak lanova iptarske porodice.
Kua je podignuta uz svesrdnu podrku komija iptara, kau za nepuna
etiri dana. Ginis bi u Metohiji imao materijala za posebnu knjigu...
Sve do 80-ih godina 20. vijeka pokrajinski MUP mimo svih normi i propisa
sve "neprimljene" prima u dravljane Jugoslavije. Nikad se nije saznalo ko i
kako je zavrio ovaj posao. Simptomatian je odnos titoistike Jugoslavije
prema dijelu svoje teritorije. Devedesetih godina bio sam pripadnik vojske u
zasjedama na granici Albanije. Sem domaih i divljih ivotinja nikoga
nijesmo vidjeli, a ne uhvatili. Inae, do tada na karauli afa Morina (ali i
svim ostalim) bila je aica vojnika na graninoj liniji koju ni brigada ne bi
sauvala. Rekao sam to komandantu karaule. On mi je odgovorio:
- Ti kao laik odmah si vidio da nam je kranica k`o reeto. Ja sam, kao i svaki
komandant prije mene, slao, po dunosti, izvjetaje o stanju na Prokletijama.
Nikad nam niko nije odgovorio.
U vremenu o kojem govorim, otvoren je put za terenska vozila! Posred
granice! Trideset km puta je napravljeno da niko ne primijeti. Graditelji su
znali raspored patrola i kad mogu neometano da rade.
Punila se Metohija ljudstvom 50 godina. Uz svesrdnu podrku domaih
izdajnika, kojima su svi praznici poinjali i zavravali sa 25. majem.
Naveu jo jedan besprimjeran primjer domaih izroda i titoslavaca. Zakon
o upravnim poslovima slubu za graevinska pitanja popunjeni su 90 odsto
sa iptarima. U istoj slubi za naknadni upis u knjigu roenih, bila su
potrebna dva svjedoka da su djeca roena na Kosovu i Metohiji! I posao je
zavren. Mnogo je primjera da iptar sa sedam-osam lanova porodice iz
akovakog, gnjilanskog i drugih krajeva doe i prijavi porodicu u Pe. Bez
ikakvih problema dobijao je novu dokumentaciju. A na njegovu staru adresu
naseljavana je familija iz Albanije sa gotovim dokumentima pomenutog
preseljenika.
Mnogo je naina na koje se prodavala, izdavala i ereila Metohija. iptari
su pametno to koristili i potovali zakon utanja. A ako bi bili uhvaeni u
prevari ispriali bi vam bajku, poput jedne koju u prepriati.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=82595&datum=2007-01-15

Bajka o pasoima

Kad su poeli teroristiki napadi na Kosovu i Metohiji, iptari su traili neke
naine za ubacivanje obuenih boraca. Jedan od njih je bio i davanje svojih
pasoa, na koje su ovi ulazili i prikljuivali se teroristima. Kod jednog
uhvaenog teroriste naen je paso naeg dravljanina. Isti je uhvaen i
priveden na sasluanje. Vjerovali ili ne, dao je sljedeu izjavu i do kraja
ostao pri njoj. "Paso koji su nali kod teroriste je bio moj. Vjerovatno kad
sam kradio umu (priznaje krau) pored Belji Drim, paso mi je bio u dep
od sako (ide sa pasoem u krau), sam ga kaio na jednu granu dok berem
drva. Paso je verovatno pao u Drim i iao za Albaniju. Gdje ga je ovaj
terorist naio!"
Nazdravlje ti Metohijo zemljo stalnih aspiracija i inspiracija.
Godine 1941. gori Metohija, narod u zbjegove ili preciznije u bjekstvu
prema Srbiji i Crnoj Gori. Kau, kad je elo kolone bilo u Andrijevici
zaelje je jo uvijek bilo u Pei. Jo neosueni erpi, na tek zavrenim
kuama gori i postaje cigla. Sva sela od Pei do akovice i Prizrena su
sravljena i sistematski opljakana. Uz metak i no, uven je i iptarski koktel
"krvava ota". Pravio se od tucanog stakla koje se stavljalo u ulje i pio se
naiskap. Umiralo se, kau, u velikim mukama, na veliku radost koktel
majstora. Drave nema, etnici se ponaaju kao planinarski savez Srbije i
Crne Gore, a partizanima partija zabranila dizanje ustanka. Od sela ostale su
Vitomirica i Dobrua. Zajedno su imali oko 900 kua. Pale se kue po
obodima Vitomirice, na selo se napada. Stare su komite iptari, nee da
rizikuju glave. Na Dobruu ne smiju, dri je Tomo ari. Formirao etu i
brani sva donja sela. Mimo volje Tita, Partije i Mjesnog komiteta. Skoro
pola godine je branio Dobruu. Povukao se zajedno sa narodom, kad mu je
eta ostala na dva metka po ovjeku. O njemu i o tome kako e ga ubiti,
pjevale su se pjesme na iptarskim skupovima. elja im se nije ispunila.
Zavrio je rat kao komandant sa najmanje izgubljenih boraca. Postao
pukovnik i, naravno, zavrio na Goli Otok. Umro je osamdesetih godina i
sahranjen na abov Krug u Bjelopavliima. U kapeli koju je za ivota
napravio, bez ikakvog obiljeja, stoji mu zdjela sa zemljom iz Dobrue i
Rusije.
Vitomiriani su potovali odluku partije. Komije iz Painog sela
svakodnevno pale po neku kuu. Onda se organizuje grupa komunista iz sela
da ide na razgovor u Paino selo. Izabrali su Milutina Brka Pavliia da ide
pred grupom. Kad su stigli u kuu voe sela, ovaj ih primi sjedei u vrhu
(musafirske) gostinjske sobe i ne nudi ih da posijedaju. Dri brka da stoji na
vrata ne bi li ga vie ponizio i pita: "to ste dolji". Brko mu odgovori: "Mi
smo doli, ka komije da se dogovorimo, da nas ne palite i ubijate. Znate da
od nas nikad zla nijeste imali. Pa ovo sad to bi-bi, a od sad da se
pomaemo". Kapo bande mu odgovori: "Vidi Brko, bio je jedan na iz selo
u Carigrad i tamo ga je jedio pas za nogu. Kad se vratio u na selo, ubio je
prvi pas na koji je naiio", zavri govor kapo, s jednom porukom Brku i
drugovima. Beograd i Podgoricu ne mogu, ali vas mogu i `ou da zavrim.
Doekala se 1945. Vitomirica heroj selo, mnogo ih je bilo u partizanima,
mnogo izginulo ali i doekalo "slobodu". Milutin ostao iv sa visokim
inom, a voa Painog sela u zatvor. Brko poe da ga vidi.
- Poznaje li me? pita ga.
- Jes, vala poznajem.
- Sjea li se onoga razgovora?
- Sjeam vala i mnogo sam brukao, radi ta oe.
- Ajde komija, bilo je to je bilo, ivjeemo i moramo zajedno. U bratstvu i
jedinstvu, rat je proao, a mi emo oprostiti jedni drugima.
Hoe li nam majica Metohija ikad oprostiti sve gluposti i zablude naih
oeva?
Prianje bajki, bilo je rasprostranjeno (kao i sad) irom mile nam domovine.
U Metohiji je to doivljavalo posebnu kulminaciju...
Radovan Vujoti, kolonista iz Duge Bratonoii. Jedan je od onih iz
Bratonokog bataljona, koji su na Skadar odbili Obilia medalju, smatrajui
da su drugi saborci nepravedno zaboravljeni. Velika veina tih vitezova
naselila je Metohiju, ali i ostale djelove Kosmeta. Dobijali su zemlju aga i
begova, koju su veinom inile nepregledne ume. Tako je i Radovan dobio
imanje u selu Novi Raui kod Pei. Sa jo tridesetak porodica iz Crne Gore.
Dok su Stari Raui naseljavali iptari (sem dvije-tri kue). Na razmei dva
sela bio je zaseok Barjaktarske kue. Oba sela i zaseok inili su nepregledne
njive i livade, ispresijecane meama od bagrema i najee vrba. Samo to
su Radovan i ostale komije iskrili hektare uma da bi doli do plodnih
njiva i livada, i napravili kue, poeo je Drugi svjetski rat.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=82688&datum=2007-01-16

Radovanov gvozdeni tap

Rat je proao kao tornado kolonistikim selima. Vrijedne komije iptari su
pljakali i palili koliko su mogli, a moglo se doista.
Dola je 1945. godina. Opet nanovo. Samo to nije trebalo kriti ume.
Prole su godine, Radovan napunio 80 i kusur, iao je vazda pomaui se
gvozdenijem tapom. Ipak bio je krijepak, kao veina tamonjih mu
ispisnika. Nije imao muke djece, samo jednu kerku i enu. Imao je i malo
penzije, dovoljno zemlje, pa bi platio da mu uzoru. Ostalo se zavravalo
mobom, koja je ila u krug po selu. Za oranje se veinom plaalo iptarima,
koji su imali konje i plugove (kasnije kompletnu mehanizaciju). Radovan
jednog proljea poe do Barjaktarskih kua (opasanih visokim zidinama kao
kod svih iptara), da pozove komiju Adema da uzore imanje. Dozivajui:
"O, Ademe", uao mu je u dvorite. Adem trenutno nije bio kod kue.
Radovan ga je ekao u dvoritu. Kad je Adem doao, sav crven u licu poe
viku na Radovana. "Kako da mi ue u kuu meu ene! Zna da kod nas to
ne ide. Sram te bilo...!
Nae se Radovan u udu. Izvini se Ademu i poe kui. Nije mogao vjerovati
da e ga ovo snai. Bjee prolo dva-tri mjeseca, vraajui se iz komiluka
starac zatee Adema e pije kafu sa njegovom enom i kerkom. "Gde si,
bre, ika Radovane, ekam ti evo pola sata!" veselo ga pozdravi Adem.
Starina prie, pa onijem gvozdenijem tapom oinu Adema po glavi. Plusnu
krv, skoi od stola: "ta je ovo ika Radovan"?
"ta, ta je! Ja uo tebe u dvorite prazno, pa me izbrmi na pasje obojke! A
ti zadimio cigar i pije kafu, a da i ovo su ene nijesu krave! Mar otole da te
ne vidim".
Tako se razdui Radovan sa Ademom.
Vasilije uki (iz Brskuta, Bratonoii) naselio se u Vitomiricu kod Pei.
Jedan od najstarijih ivih komunista osamdesetih godina. Kao takav bio je
pozvan da gostuje na tadanjoj televiziji Pritina. Interesantan je njegov
odgovor na pitanje: kako je postao komunista. Prostoduno je odgovorio:
"Doli neki momci sa crvenim knjiicama, rekoe da se bore kako bi svi
jednako ivjeli i ko eli moe da se ulani u KPJ, te ja kao i veina tadanjih
radnika uzesmo knjiice".
Doao je Drugi svjetski rat i donio paljevine, ubistva i protjerivanje. Kao i
uvijek iptari nijesu htjeli da propute priliku, za svoje omiljene zabave.
Godine 1945. "Osloboenje", jedni se vraaju na imanja, drugi dobijaju
zabranu povratka. Ono to je faistika Italija naselila (oko 200.000 iptara
iz Albanije, na imanja kolonista iz Crne Gore) potvruje i naa vlast.
Dobijaju tapiju na tuu zemlju, nastavlja se mijenjanje demografske slike
Kosmeta. Metohija je irom otvorila uvijek poluotvorena vrata. Meutim, to
ne interesuje nae "oslobodioce", oni sude etnicima, kojih, uzgred reeno, u
Pei nije bilo. Postojala su tri talijanska pijuna i to je bilo sve.
Uprkos tome, u Vitomirici (koja je dobila nadimak "mala Moskva") sude
etnicima. Jedna uvena skojevka kako kojeg izvode pred "narodni sud",
vie: "Da se strijelja", vidi Vasilije, avo je sve ponio. Izvadi potolj, dade
ga zajapurenoj skojevki. "Evo drugarice i izvodi i likvidiraj". Zabezeknuta
zajapurena revolucionarka odbija to da uradi. "E, ma neka drugarice, ti bi da
pokae prstom, a mi da ubijamo". Tako se spasie komije koje nisu bile u
pokretu za "svijetlu budunost". Na Vasilija, sa pedigreom najstarijeg
komuniste, uesnika rata i najbitnijeg ovjeka, bez mrlje na imenu, nije se
moglo. Iza rata, od muke djece ostao mu je sin Savo. Slino ocu nije se
bojao nikoga...
U vrijeme "skidanja" Rankovia, posmjenjivali su ono to prije toga ne
poslae na Goli Otok. Dok su naelniku Udbe, Vuju Vojvodiu organizovali
suenje. Na nesreu vlasti sudija je bio Marjan Pape, Hrvat, veliki
Jugosloven i izvanredan sudija. On donosi oslobaajuu presudu Vojvodiu.
Meutim, Vujo mora da napusti Pe, da ga iptari ne likvidiraju. Pomenuti
Savo, u inat vlasti, pravi sveani ispraaj na stanici i nastaje velika tarapana.
Saziva se partijski sastanak, po tadanjim obiajima. Svi znaju ko je
organizovao ispraaj, ma niko ne smije da udari na ukie. Jedan od
govornika poziva prisutne da se izjasne o incidentu ili da vinovnik sam javi.
Javlja se Savo za rije, i svi oekuju priznanje i samokritiku po tadanjim
obiajima. No Savo uperi prst u oca Vasilija: "On je", veli, "glavni
organizator svega pa vi viite to ete". I napusti sastanak. Ostavljajui
zgranutog Vasilija i bijesni komitet to mu ne moe nita.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=82842&datum=2007-01-17

Konjima i psima daju ime Rankovia

Ostala je iza starog Vasilija pria iz autobusa. Starac je nosio crnogorsku
kapu (onu sa krstom i ocilima), i dok se vozio u selo, u onoj guvi omladina
se smijuljila. Jedan od njih mu se obrati: "ia, kako ti je to kee?" On mu
svojski odgovori: "Ovo ti je kee Turina s babe skinulo, dijete".
ezdesetih godina, poslije Brionskog plenuma, i pada najboljeg Titovog
aka Rankovia, koji je naselio Goli otok i pretvorio ga u devet krugova
pakla za revolucionare iz Crne Gore i Srbije (80% i 20% svih ostalih), a koji
je krenuo u obraun sa separatistima, uitelj ga je utnuo u penziju.
Meutim, zbog samog pokuaja da se obrauna sa vjeitim ekalicama, na
narod je primio kao veliki gubitak, a komije iptari, kao jo jednu pobjedu
u sporom, ali upornom hodu ka "velikoj Albaniji".
Konjima, psima i magaradima davali su ime po prezimenu uvenog aka. A
uoi sedamdesetih godina dobijaju i zvanino pravo na korienje zastave iz
majke im Albanije. Nije se moglo proi uskim i irokim ulicama pekim, a
da vas ne dodirne po glavi, namjerno sputeni barjaci sa crnim dvoglavim
orlom. Izmiljale su se i svadbe i revolucionarni datumi, samo da ih
proetaju ili kae irom Metohije.
U to vrijeme zakau glasanje za izbor delegata po gradovima i selima. U
Rauiu, selu pored Pei, skuplja se narod. Meu njima i Radomir Nikevi,
naseljenik iz Pjeivaca, uesnik rata i velika pea, kako su ljudi govorili. Svi
mlai iz sela oslovljavali su ga sa iko (striko), a stariji izuzetno potovali.
Bio je onaj stari kov ovjeka, ono to je naumio to je i uradio, pa glava da
leti s ramena. iku, kad je vidio barjak s orlom na zadruzi, mre svijest.
Komisija kod kutija, ljubazna, ajde Radomire dobro si doao. Pue Radomir:
"Dok je ovaj barjak, pod kojim su nam kue palili i protiv kojeg sam se
borio, ja vi ga glasat neu!"
Okrene se Radomir i poe kui. Naravno, incident se uredno prijavi
nadlenima, nastade jurnjava. Dolaze komitetlije, prijatelji, roaci.
"Aman, Radomire, reci da nijesi mislio tako, izvini se, penziju e izgubiti,
avo e te ponijet, ovo e ti bit` ono e ti bit`. iko ni da uje.
Osude ga na est mjeseci zatvora... Do kasno se nije enio, pa se mislilo osta
Radomir bez potomstva. Na jednom skupu sa komijama iz sela Streoca,
rije po rije, Radomir im kae: "Ne nadajte se e e vi ostat Perovo (brat) i
Radomirovo. Pero ve ima jednoga sina i jo e, ako Bog da. A ja u se
oenit i dobit pet sinova i svaki e mi u uniformu bit! Neete ga bez zamjene
uzimat"!
Tako je i bilo. Pero je dobio jo jednog sina, a Radomir za etiri godine pet
puaka. Vidovito je iko pogodio, ak i za uniforme. A ja moram dodati da
je ovo potomstvo, dvije kue Nikevia, svojim prsima branilo srpstvo i
svetinje Metohije. Dvojica su odlikovana, a trojica ranjena. Ali su, fala sv.
Jovanu, svi ivi i zdravi, s Metohijom u srcu i vjerom u Boga i njegovu
pravdu.
Od osloboenja pa nadalje, trajala je "emancipacija" iptara. Skidanje
fereda enama, putanje ena van kunog dvorita, opismenjavanje,
izmiljanje skrivenih tajni istorije... Meutim, kao pametan narod, oni su
prihvatili samo ono to njima odgovara. Ulazili su masovno u partiju, iako
su i dalje slavili Bajram i Ramazan. Partija ih je interesovala samo da zavre
posao za sebe i svoj narod. enama su skinuli ferede, ali samo za linu
upotrebu. Nit` su ih gdje izvodili, niti je koja smjela sa pripadnikom drugog
naroda imat` neto. Dok su nae drugarice bile zaduene da na igrankama i
matineima, kada dame biraju, izaberu drugove iptare. Kasnije je to
prestalo, ali im je to prelo u naviku, pa su nastavile da biraju same. Bilo je
sasvim normalno da na seoskim i gradskim igrankama bude gomila iptara
bez iptarki, dok su nai drugovi vodili ene, ili djevojke i sestre. U
njihovim selima nije bilo igranki, a i ako ih je bilo, u njihovim diskotekama i
kafiima, sve do 90-ih godina nije bilo njihovih djevojaka, a jo manje
sestara. Sve ovo priam zbog incidenta, koji je uzdrmao Srbiju i stigao do
"marala".
Jedno od mnogobrojnih kolonistikih sela zvalo se Kruevac, kod Pei. Po
tadanjim obiajima, igranka je bila zakazana u njemu. Seljani se dogovore
da komijama iptarima, ako dou bez ena, ne dozvole ulaz. Kako kau,
tako i urade. Izau momci ispred komija i pitaju ih: "e su vam evojke?"
"Vala nemamo". "e su vam sestre?" "Vala ne vodim nigdje!" "E, pa, mi
smo doveli i jedne i druge, a vi ga bogme neete noas igrat` s` njima."
Napravi se guva, tua, ali Kruevani uspiju u svom naumu. Posledice su
bile velike. To se deavalo krajem ezdesetih godina. Svi uesnici s nae
strane kanjeni su od est mjeseci do dvije godine zatvora. Drugovima
iptarima, drugarica Partija je ila da se izvinjava...

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=82927&datum=2007-01-18

Krivi su velikosrbi

iptarima vie nije padalo na pamet da dou na Kruevake igranke. Istini za
volju, njih je bivalo sve manje, kao i itelja okolnih srpskih sela. Polako, ali
sigurno selili su se iz Metohije...
Veliko Zonji, naseljenik iz Vasojevia, ivio je u selu Novi Raui kod
Pei. Ljudi su voljeli da sluaju njegove komentare, smatrajui ga pametnim
ovjekom. Nije (za divno udo) bio pripadnik "najnaprednijeg pokreta" svih
vremena. Trudio se da ne tri i barjai. Imao je ono uroeno, zdravo
planinsko rezonovanje, sa dovoljnom dozom uzdrljivosti, koju su seljani
"krstili" sa "vasojevika politika".
ezdesetih godina, ve oteena kima srpskog naroda poinje polako da
puca. Na jednom seoskom sjedniku pitaju Velika: ta rade ovi nai i ta
hoe iptari? Viliko im ovako odgovori:
"Koliko sam ja vidio, iz ovih novih knjiga, za sva zla koja su se deavala,
krivi su velikosrbi. Mislei vjerovatno na nas, koji pretekosmo da nas ne
pobiju iptari! Kako mi se ini, sad emo iptare nauit da smo im mi
najvei neprijatelji u ivotu. Ja sam moje proivio, no e to, bojim se,
omladina debelo platit. Nauiemo ih da nam trag utru!"
Najvie pijuna bilo je na sahranama, saborima i igrankama. Uz rakiju se
jezik razvezivao, a na sva tri mjesta troila se u ogromnim koliinama. Tako
umrije Veliko Zonji i sjati se veliki narod. Meu njima i lokalni pijun iz
susjednog sela. Ime mu ne pominjem, jer je zaduio oba sela svojim
neprijavljivanjem nikoga od komija. Radio je svoj posao po daljim
djelovima Metohije. Za govor zaduie uvenog lelekaa i govornika
Radojka Jokia, biveg oficira u tabu Pavla uriia. Nije nikome ni vodu
natrunio i nekako je izvukao ivu glavu poslije rata. Krenu Radojko sa
govorom: "Tuni skupe, Veliko kao i ja nije bio za dananjicu... Mislei da
u nastavku govora (kao to je i uradio) kae da su se "pokajali" i "shvatili"
svoju "greku". No, pomenuti pijun plaei se prijavljivanja ostalih kolega
po uima, a on ne moe podnijeti izvjetaj, prekine Radojka: "Molim lepo,
ne slaem se sa prethodnim diskutantom! Veliko je po naem zadatku bio
na toj strani"! to izazva smijeh tunog skupa, ali spasi naeg pijuna da ne
uradi svoj posao...
Veinu srpskog ivlja u Pei i okolini inili su Crnogorci i najee imali
dva pravca putovanja Beograd i Podgoricu. Za Beograd se tada ilo vozom
oko 21.30. Kad je rado "vagon restoran" stizalo bi se sa pjesmom. Na
jednom od takvih putovanja bio sam sa starijim mjetaninom iz Osojna, kod
Pei. Nosio je ajkau, imao ufitiljene brkove i crvenio se u licu kao
skorupaa. U razgovoru ja forsiram istoriju, junatvo i tadanju situaciju. U
jednom trenutku ree: "Moram da ti kaem neto sinovac, al` da se ne
uvredi"! "Reci ede slobodno". "Po meni, ovakvi kakvi smo teko da emo
se u dogledno vrijeme spasiti. Radio sam po cijeloj Jugoslaviji i deavalo mi
se da posle godinu dana saznam, da mjesto u kom sam radio naseljavaju i
Srbi. To se deavalo u Hrvatskoj, Bosni, ak i Sloveniji. Tamo sam gledao
skupove, nedjeljom jedino pred katolikim crkvama i djelimino damijama.
Oko pravoslavnih svetinja najee je pasla stoka ili se hvatao korov. Isti je
sluaj sa Crnom Gorom pa i djelovima Srbije. Pravo da ti kaem ni sad
nisam siguran ima li Srba o kojima ti pria i gdje... Moja filozofija ti je
ovakva. Mi starosjedioci smo ti postali manje-vie gola BiiiiP, a vi
Crnogorci kad ste onda ste dva! Te tako moj sinove, nemoj se nadat da
emo u blioj budunosti biti to to ti eli... U meuvremenu uoe u kupe
dva iptara, iz onih hladnih vagona. Raskravie se u onoj toplini. Priali su
neto meu sobom, onda se jedan obrati edu: "ia, kakovo ti je to kapa!"
"ajkaa dete", odgovori starac. "Je lji to nose u Srbiju, ia!" "Jeste dete".
"Pa to ga nosi ovde, ovo je Kosovo"! "E, asti mi dete, ja bih se zakleo na
hleb i so da je Kosmet u Srbiji, no, moda eto ne znam. Da probudim ovog
sinovca, da ga pitamo? "Ne, ia, aljimo malo da proi no".
Poslije nekog vremena izvadi ed maramicu, prostre je u krilo, stavi na nju
slaninu, bijeli luk, hljeb, prekrsti se i poe da jede. Opet e jedan od onih
iptara: "ia, to krsti"? "Da se razlikujem od stoke, dete", mirno
odgovori starac i nastavi da jede...
U Metohiji veinski narod bili su Srbi pa iptari i neto roma. ezdesetih
godina poelo je doseljavanje muslimana. Kupovali su imanja od Srba
(najee Crnogoraca) naseljavajui preteno Vitomiricu i Dobruu. Srbi su
se dijelili na Crnogorce i starosjedioce, Romi na Gabelje i Maupe.
Muslimani su bili u totalnom haosu, a iptari se naravno nijesu dijelili. I od
Cigana se devedesetih godina pojavila jo jedna etnika grupa Egipani.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=83018&datum=2007-01-19

"Kralj Nikola krue ljopa"

Ne primjeujui razliku, pitao sam jednog Ciganina: kakva je razlika izmeu
Gabelja i Manupa? Nata on odgovori:
"Kume, kako da ti najbolje objasnim. Otprilike kao izmeu vas Crnogoraca i
Srbijanaca"!
Za razliku od politiara, narod se na Kosmetu (bar u Metohiji) manje lagao,
nijesmo krili da se ne volimo. iptari prednjaili u tome uz svesrdnu podrku
"nae drave". Za Rome su govorili da nijesu narod. Priali su da u vrijeme
turske carevine, ako ubije Srbina plati 100 dukata, iptara 100 dukata, a za
ciganina 10 dukata. Kao za urku. Sve Srbe (Crnogorce i mjetane) zvali su
kaveli. Ne postoji taan prevod za ovu rije. Po njihovim objanjenjima,
ona sadri sav gadluk ovoga svijeta. Muslimane su zvali (interesantno)
Bonjaci i imali objanjenje za to. Kau da su ih tako Turci zvali, jer Bo
znai nita a njak ovjek. I oni su se ljutili zbog toga.
Mi smo njih zvali ugani, okci, tupaci... Kao to se vidi i u ovome smo
bili nesloni, i neprecizni za razliku od njih...
Muslimani su se, pri dolasku u Metohiju (veinom sa sjevera Crne Gore),
izjanjavali ka Crnogorci. Ali su vrlo brzo, kao i mi, poeli da gube kompas.
U optem kosmetskom, doli su u tragikominu situaciju. Morali su da
izaberu stranu, da bi bili primljeni kod jednih ili drugih. Tako da su bili i
tamo i ovamo, a ni tamo ni ovamo. Pri dolasku u Metohiju veina
muslimana se smatralo dijelom naeg naroda. Rebronje su, na primjer,
govorili da su od Obradovia, Kalai od Milaia, Gutii iz Bratonoia,
Krcii sa eva, Radonii iz Kua... Vezivali su nas krv i jezik. U
raspravama, koje su bile este izmeu nas i iptara, ako bi se umijeao
musliman, deavalo se da mu iptar odbrusi: "uti, Bonjak, ti si niko! Ima
moju vjeru a njegovu krv"! Mnogo puta su se ove rasprave zavravale
tuom...
Sedamdesetih godina muslimani su dobili i zvanino pravo na naciju. Ali na
Kosmetu je sve bilo mimo naroda i ostalih djelova mile nam domovine. U
Metohiji je "nezavisno od kolske spreme" najprofitabilnije zanimanje bilo
biti iptar. Tako su mnogi muslimani mijenjali narod. Postajali su iptari, pa
se deavalo da otac ne zna iptarski, a sin jedva govori srpski. Lukovii su
postali Luka, Guti-Gutia, Koan-Koani, eli-eljaj, Dervievi-
Derviaj, Osmanovi-Osmanaj... Uzimajui u obzir prethodna
poarnauivanja Srba, pravih iptara nema vie od 40 odsto.
Metohijski narodi i narodnosti su voljeli da se nadgornjavaju, egae,
zadirkuju i dobro potuku. To se najee radilo u gradu, u kafanama, a u selu
Novi Raui pred prodavnicom. Ne znam zato su sve prodavnice zvali
"Granap". Jednog od naseljenih muslimana pitaju komije Srbi: "Bogoti
Huso (Guti), to si ti po nacionalnosti?" "Vlah, ljudi. Moji su iz
Bratonoia, od krvi utekli i primili islam. Ja sam to i vi Crnogorac-Srbin.
Kasnije se Huso pisao kao musliman, a jo kasnije kao Albanac. No, 1981.
godine iptari iz zaseoka (Barjaktarske kue) popale Srbima sijeno po selu,
u kojem su ve tada uglavnom bila staraka domainstva. Uz to i Husovo
sijeno. Poslije nekog vremena sjede ljudi pred prodavnicom i u prii
zadirkuju Husa: "Pisa li se ti Huso u iptare, Bog te vidio, a ovi te udie ka`
da si Srbin!"
"Vala ljudi", odgovori Huso prostoduno, "piite me u koju goj hoete
jehudiju, u ta BiiiiP se vie pisat neu".
iptari nijesu dali nijednom narodu koji ivi sa njima da se osjea sigurno.
Premlaivanja u grupnim napadima bila su im jedna od omiljenih zabava.
Bili su sloni. Poto ih je bilo od pet-est do 10-15 mukih glava u kui,
uvijek su imali prednost, kao i po jednog "maloumnika" za fatalne napade.
Pred zakonom su imali opravdanje:
"On se poludeo, inae ne bi to radeo". I to im je prolazilo. Kasnije su se i
zdravi pravili ludi. I to im je prolazilo. Nama je drugarica Partija gledala
svaki pokret. Kod nas i ako je neko bio lud, morao je biti pod kontrolom, jer
mi smo emancipovaniji, sinovi komunista. Moramo imati strpljenja sa
drugovima iptarima. Uvijek poslije tue, Srbi su bili krivi, nezavisno od
povoda. Desila se jednom tua u bioskopu. Zamislite, dok gledate "Ljubavnu
priu", zaori se pjesma: "Kralj Nikola krue ljopa". (kralj Nikola kravska
glavo). Naravno, dolo je do tue. Nai ljudi iz MUP-a rekli su naim
momcima: "ta ima vi da se bijete za kravlje glave, vi ste skojevci"...
Smanjivanjem Srba na minoran broj, mrnja je rasla zajedno sa apetitom.
Bez podrke Beograda i Podgorice, a svesrdne pomoi veleizdajnika iz naih
redova, strah se irio Metohijom. ae ui su se pile na iskap. Uzalud su
itale kaiicu meda

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=83250&datum=2007-01-20




Djeca iz kole dolazila krvava

Iz osnovnih i srednjih kola djeca su dolazila krvava i iscijepana. U seoskim
kolama sedamdesetih godina bilo je triput vie iptarske od srpske djece. U
gradu duplo. Samo nekoliko godina ranije, bilo je nerijeeno ili u nau
korist... Uz sve nevolje, roditelje je hvatala panika za potomstvo. Nije se
znalo je li gore za curice ili djeake. Ako bi dvaput ukrstila pogled naa
djevojica sa iptarskim momiem, taj joj se vie nije skidao svrata. Kad bi
drugovi pokuali da je zatite, dolazilo je do velikih tua. Najee su
govorili: "Ona oe zmenom da zabavlja, alji joj vi branite to sam iptar".
Uopte, kod iptara se gajilo miljenje da Srpkinje i Muslimanke to vole
vie od iptarki. Fadilj Hoda (prvi ovjek Kosmeta) izjavljuje da bi
iptarima trebalo dovesti ene (jer je ve nestaica naih na Kosmetu) iz
drugih krajeva Jugoslavije radi provoda, jer su "potene" iptarke samo za
kuu. Prezimenjak Enver Hoda daje izjavu povodom pjesme Zane Nimani
(grupa Zana) "Kako su Srbi natjerali potenu iptarku da pjeva `Dodirni mi
kolena`! Ovakve i sline nebulozne izjave koristile su se u zadnjem
desetogodinjem "ratu" protiv Srba i, gle uda, svijet ih je primao zdravo za
gotovo. Naveo sam izjave dva najistaknutija iptarska vrhovnika da bi se
bolje shvatio nain razmiljanja obinog naroda. A narod je radio kako je
uen godinama. Sve to moe nekanjeno da uradi pripadnicima drugih
naroda radi! I radili su! Bilo je silovanja, prebijanja i poniavanja na
svakom koraku. Organizovani na bratstvenikoj osnovi (kod njih se zove fis)
i zakonu utanja, uvijek su bili u prednosti nad nama. Na primjer, ako bi
napali dijete i njegovi drugovi se potuku da ga odbrane, tek onda je
poinjalo vrzino kolo. Po desetoro iptarske djece prati sve uesnike tue,
ekajui da se razdvoje. Saekali bi dijete kad ostane samo i tukli ga do
iznemoglosti. Lanevi, pajseri i boksevi su bili laki vid tekih tjelesnih
povreda... Od preko 80.000 Srba (70 odsto Crnogoraca) u Pei i okolini
sredinom ezdesetih godina, osamdesetih nas je bilo oko 20.000...
Od pamtivijeka za iptare je vaio samo njihov nepisani zakon, kojeg se i
danas dre. U njemu se tano zna hijerarhijski poloaj svakom bratstvu
(fisu) i pojedincu. Sve ostalo to zvanino rade je minka za bijeli svijet.
Svako selo i gradski kvart ima svoga gospodara. Nita ne moe da se uradi
bez njegovog znanja. Kad bi mladi doli iz grada, ili su da podnesu izvjetaj
efu. Ovaj bi pitao: "ta radi drava"? mislei na lokalnu vlast. "Vala nita,
mirna je kao buba". "Onda vi radite sve to moete". Ako bi odgovor bio:
"Ne moe da se ivi koliko su opasni", ef je odgovarao: "Onda utite i
ekajte".
Uz sav individualni teror prema Srbima i drugim narodima u Metohiji,
osamdeset prve kree kolektivna presija na Srbe i dravu. Demonstracije
poinju na "sveuilitu" u Pritini, razbijanjem studentske menze, i ire se
Kosmetom kao umski poar. Vlastodrci daju saoptenje kako je u pitanju
nezadovoljstvo studenata hranom. to su izjave bile gluplje, to su iptari bili
ei. Osjeajui da se dugotrajna borba za etniki istim i nezavisnim
Kosmetom blii kraju...
Onda se iznenada pojavljuje Miloevi. Srbi ne mogu da vjeruju da imaju
Sunarodnika, koji smije da ih brani, makar za poetak verbalno... Ubrzo se
osjea boljitak. Poslije prve zbunjenosti, iptari se prestrojavaju i prelaze na
drugu varijantu. Glumu. Ako postoji narod koji treba da dobije kolektivnog
"Oskara" za doprinos u glumakim ostvarenjima 20. vijeka, to su oni.
etamo tako gradom, odjednom desetine djevojaka i mladia pada pored nas
i gri se na ulici. Tu su kamere, nosila, bolniari. Najbolji naturici svijeta,
pune bolnice. Slika obilazi svijet, grme mediji: Srbi imaju gas na nacionalnoj
osnovi. Djeluje samo na iptare... Kree satanizacija Srba. "Bratske" nam
republike prihvataju igru i tokom godina je usavravaju. "Svijet" je zgroen.
Divlji Srbi nastavljaju velikosrpsku igru... Ipak, poetak devedesetih malo
nade unosi srpskom narodu.
U optoj euforiji narod ne vidi da ga vode isti kameleoni koji su ga doveli
dovde... Nita nije moglo da mu otvori oi. Ni to to su mile nam lokalne
voe i novokompovani bogatai imali stanove, kue i firme van Metohije.
Sve je bilo daba, Srbi su razmiljali srcem. Mozak je baen na otavu, ima
ko da misli... iptari su konsolidovali redove. Koordinirali su stare srpske
krvnike. Mnogovjekovni rad svih osvajaa, u zajednici sa naom braom i
komijama, morao je da donese neki rezultat. Razlog je jednostavan, Srbi
najee mrze sami sebe. A dijele se na: Srbijance i Crnogorce, partizane i
etnike, ljotievce i nedievce, preane i ovoreane, zelenae i bjelae,
doljake i starosjedioce, monarhiste i nacionaliste...

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=83387&datum=2007-01-21

Fotomontaa ukanovieve fotografije

Nae vlasti utrkuju se u ponudama za uee u vlasti. Nude iptarima sve
sem nezavisnosti, no uzalud. Oni nee nikakvu vezu sa Srbijom i Crnom
Gorom. Naravno, uredno uzimaju socijalna davanja, penzije i svaku drugu
benificiju od mrske im vlasti. Potom kreu u tihi teror. Zveckaju nam
kljuevima, zamislite kad 90 odsto grada cangara kljuevima poruka mi
imamo klju. Kasnije im poruka nije bila bitna, lupali su u oluke, erpe,
lonce, ali i to proe.
Mada je prva godina Miloevieve vlasti donijela nevjerovatne promjene,
koje su uticale da narod bude omamljen, poslije godina terora. iptari su
bukvalno preko noi postali pitom i fin narod. Za nevjerovati, ali bilo je
tako. Metohija je u polusnu plovila kroz devedesete...
Meutim, sve se se prelamalo preko nje. No, idemo dalje u propast, veseli i
izgubljeni u prostoru i vremenu. Nama, Crnogorcima, kolege iptari
pokazuju (polovinom devedesetih) slike premijera Crne Gore Mila
ukanovia (koga smo vie cijenili od Bulatovia i ostalih), fotomontaa.
On sa ulafom na glavi i tekst Milo ukaj, ovakav nam treba. Mi se
smijemo i sprdamo s njima. Da se on pita davno bi vi bili u majku Albaniju.
Boe dragi, glup li smo narod. Najoiglednije stvari prolaze pored nas
neprimijeene. iptari na nov nain, umiljato pokuavaju da nam objasne
kako smo blii sa njima, nego sa Srbijancima. Pozivaju se na Jevrema
Brkovia i ostale. Zauujue je kako sinhronizovano rade. Tada, sredinom
devedesetih, govore nam: "Pa vi Crnogorci ste nai, nemoj vi Peanci da ste
ludi. Srbi gube rat, a Milo e da odvoji Crnu Goru. On je sa nama!"
Nevjerovatno! Tada su ve znali, ono emu smo se mi slatko smijali. Tako
prolazi sredina devedesetih, u najzauenijoj srpskoj teritoriji, zelenoj
Metohiji.
I druga polovina devedesetih prolazi kao san. No, to bi rekao guslar:
"Velikai, proklete im due"... rade po starom. Ko u klin, ko u plou, a svi
zajedno u katastrofu. Meutim, poinju prie da su viene grupe iptara u
udaljenim selima i planinama, kako vjebaju jedinice za rat sa nama. Po
okolini, kau, kopaju rovove, a nai demantuju to su kanali za vodu.
Veina smatra da nema nita od toga, jer su iptari duplo, pa i vie puta,
bogatiji od nas... Slube, javne i tajne policije, tvrde da nema nita od rata. I
apeluju da se ne ire glasine i uznemirava narod. Mi, u nemogunosti da
neto uinimo, ivimo u ve pomenutom polusnu.
Poinju napadi na milicuju. Saoptenja su tura. Misli se da su to, kao i
ranije, grupice ekstremista. Kolege iptari kau nam: "Jok, more, ne pucaju
nai. Sve oruje ste nam uzelji, ovo Arkanovi pucaju na miljiciju, da
Miloevi imam opravdanje da nas pobije"! Kod nas, po naem
nedoputovnom obiaju, niko nita ne zna o emu se radi. Ni nae slube
nemaju pojma sa im se susrijeu. Niti znaju kolika je snaga neprijatelja, ni
naoruanje, ni bilo ta drugo. iptari iz prva straljivo, ali uporno pucaju na
udaljene seoske patrole milicije. I od tada pa do izgona sa Kosmeta, najvei
teret rata podnijele su javne i tajne slube, naravno na terenu. I najee
plaali glavom nesposobnost viih oficira i politiara. iptari uporno
objanjavaju: "Nijesmo ludi da ratujemo s vama, nama e Amerika da
donese dravu, to je gotovo".
U "Nedeljnom telegrafu", prvi put javno, lokalni komandant teroristike
OVK, poziva na ustanak... Putevi postaju nesigurni. Bez velike nude, niko
ne ide van Pei. U narodu gorina, svijet se okree. Dok ginu Srbi, sve je
kako treba. Bar tako mi komentariemo... Nekadanji balisti, a sada teroristi
zauzimaju sva sela centralnog Kosmeta. Oko Kline Srbi pod opsadom. U
selo Kijevo helikopteri donose hranu i municiju. U Deanima se tuku usred
varoi. Na obodima Pei pojavljuju se teroristi. Svud su strae, spava se na
jedno oko. Sad se ve vidi da su teroristi dobro obueni i jo bolje naoruani.
Razni "humanitarci" i borci za "ljudska prava" koordiniraju teroristike
jedinice... Narod u nevjerici gleda ta se deava. Odlazi delegacija grada kod
Miloevia. Po povratku, pria se kroz grad, da je predsjednik bio iznenaen
izloenom situacijom. Da mu slube zaduene za to nijesu takve izvjetaje,
nego su javljali o sporadinim napadima grupice ekstremista. Istina ili ne, ali
situacija se odmah mijenja. Cijela devedeset osma prolazi u jurnjavi sa
najbrom vojskom na svijetu OVK. Nigdje ne prihvataju borbu. Udaraju
samo iz zasjede. Obueni su od najjae sile svijeta, pokuavaju da opravdaju
ukazano im povjerenje. Ali u svim direktnim sukobima ili gube ili se daju u
bjeaniju. Da se nijesu dali u posao sa orujem i drogom, u atletskim
disciplinama, crnci im ne bi mogli nita. Gdje god ih nae jedinice potuku,
svjetski i domai mediji dree o etnikom ienju Kosmeta. Mi udu ne
moemo da se naudimo. Posmatrai vide to im je "demokratski" nareeno
da vide.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=83446&datum=2007-01-22

Bombaki napad na kafi "Panda"

Raspoloenje za odbranu drave i kunog praga je veliko. Meutim, jo
tada se vidjelo, da je raspoloenje u unutranjosti otadbine anti-ratno i
pesimistiko. Na staro komunistiko, nakalemilo se novo multietniko
prodavanje magle Mire Markovi i Julovaca (gle uda) i Mila ukanovia i
njegovih satelita. Kraj je devedeset i osme. Srenu novu godinu i boine
praznike, iptari nam estitaju na svoj nain, bombakim napadom na kafi
"Panda"... Prvo su bacili bombe, a onda, tipino na njihov nain uz
podvriskivanje, rafalima iz automata pokuali da pobiju preivjele. Ranjene
pominjati neu, ali mrtve moram: Ivan Lazarov Obradovi 16 god, Vukota
Zvonkov Gvozdenovi 16 god, Ivan Bogdanov Radevi 25 god, Svetislav
Ljubomirov Risti 18 god, Zoran Dragoljubov Stanojevi 18 god, Dragan
Vojislavov Trifunovi 18 god. Milicija je blokirala grad, vie da sprijei
osvetu, nego da pohvata zlikovce. Naravno, uspjeli su u tome. Nae pogibije,
na alost, ne bole ni nas, pa zato bi one koji su ih izazvali i pomagali... Sad
ve dogaaji jure, jedan za drugim. Ranjeni i poginuli milicioneri i civili
postaju svakodnevica u Pei i Metohiji. U svim ulicama narod sam sebe
uva. I kolege i komije iptari vide da je avo odnio alu. Ni oni ne
spavaju. Paljivo i snishodljivo nam govore: da e i NATO da nas napadne, i
da ne treba uludo da ginemo. Mi se smijemo na "iskrenoj" sjekiranciji i
odgovaramo: "Ako NATO udari na nas, Bogme ete i vi platiti, makar
koliko i mi, jer ste ih vi dozvali".
Radimo "normalno" kao da se nita ne deava. Stiu glasovi iz Deanskog
kraja, da Ramu Haradinaj, poto je Srbe protjerao, ubija sunarodnike i
Rome. Svi koji su radili u dravnim firmama, njemu su sumnjivi. I umare
likvidira, kau, ubijene s kamenom o vratu baca u Radonjiko jezero.
Komentariemo to sa kolegama iptarima. Oni ute. Znaju bolje od nas, da
je familija Haradinaj, iz Deanske Jablanice, i prije rata bila kriminalna.
Poeli su kao konjokradice i seoski lopovi, a zavrili kao mafijaki bosovi, i
ak Ramu-premijer. Uvaen od svijeta. No, takvi i slini vodili su kolo kod
terorista, i, naravno, uivali povjerenje i razumijevanje "meunarodne
zajednice"... Dolazi do sprdnje zvane "Rambuje", gdje su dovedene ovce na
ianje. Ovce se vraaju raupane, a vukovi spremni. Posmatrai naputaju
Metohiju i Kosovo. Amerika i Engleska nee biti nikad zemlja proleterska,
ma ni demokratska. Poruuju nam u ime "svijeta" da e nas sravniti sa
zemljom. Ne zbog elje da nam uzmu Kosmet, nego zbog neposlunosti
Miloevia.

Poe ludnica, cinino nazvana "Milosrdni Aneo". Oprosti im Boe iako
znaju ta rade. Jer, mi im oprostiti neemo nikad. Za nekoliko dana grad je
opustio. iptari su, u kolonama, ili put Albanije i Crne Gore. Jedni su su
govorili da ih tjeraju, drugi da su dobili direktivu da izau, da bi se opet
bavili omiljenim zanimanjem, glumom. to je, otprilike, bilo i istina, jer
pamte dobro itaovi ovih redova, kampove u Makedoniji i izvjetaje o 200-
300.000 "mrtvih civila". Sve u svemu, mi ostadosmo u gradu. kripe kapije,
zjape prazne kue, po selima etka stoka, sve vie dolazi u grad. Haos. Gori
Metohija. Teroristi su postali vojska i iva sila NATO pakta na terenu. Svi
smo u uniformama. Vojska i narod su se brzo navikli na ratno stanje. Taj
mnogo hvaljeni i napumpani NATO pakt i njegovo uveno satelitsko
navoenje, pokazalo se (u svoj tragedije Srpskog naroda) smijenim. Nita
pogaali nijesu, sem nepokretne zgrade, kolone civila i lane ciljeve, koje su
im nai maketari, nanovo postavljali po postodolinama i planinama
Metohije...
Najgore je bilo na granici, gdje su dobro obueni teroristi sa stranim
instruktorima i plaenicima, kao i mudahedini, pokuavali sa albanske
strane da probiju granice. Na Koarama je gorela zemlja od stalnih
bombardovanja, minobacakih napada i pokuaja prodora zbratimljenih
zloinaca. Sve im je bilo uzalud. Koliko su ljudi izgubili na granici, dobro bi
bilo da sami saopte. Ja vjerujem nekoliko hiljada... U selima Metohije
nastavlja se jurnjava sa bandama terorista, koji, kad se nau u bezizlaznoj
situaciji, skidaju uniforme i istravaju iz ume, predaju se, sa priom da su
nasilno povedeni i drani u logoru, jer nijesu htjeli da prime oruje, koje bi
nai pronalazili baeno u umi... Gledamo CNN i TVCG preko satelita. RTS
nije imala signal kod nas. Vijesti su nas tee pogaale od terorista i NATO
bombi. ini trai da se istraje u bombardovanju. Milo ukanovi se slae
sa njim. Na Cetinju OBCG. Cetinje u koje smo se kleli, koje nam je bilo
svetinja, staje uz neprijatelje. Mi Crnogorci iz Metohije kao pokisli. Sramota
nas od starosjedjelaca i Srbijanaca. Rezervisti iz Kolaina i Mojkovca trpe
bruku s nama. Od muke se alimo i pjevamo: "Crna Gora u boj kree, pola
oe pola nee". Uprkos svemu, kontroliemo svu teritoriju, teroristi manji od
makovog zrna.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=83566&datum=2007-01-23

Dovienja, Metohijo, nikad zbogom

"Kumanovski sporazum", ne znamo ta je potpisano, pria se svata. Jedni
slave, drugi psuju... Rusi ulaze u Pritinu, sluamo na radiju slavlje. Kod nas
radost. Poinju da prolaze kolone naroda iz Prizrena i akovice. Priaju da
iptari kolju sve ivo.
Meunarodne snage i ne pokuavaju da zatite bilo koga, sem sami sebe.
Kau, vie se boje nego goloruki narod. Iz komande, nesuvislo nareenje,
predajte uniforme i oruje i u ponedjeljak svi na posao. Koji posao
nenaoruani, Bog te vidio. Nai dobrovoljci nam kau: gore vam je
potpisano nego u Bosni, bjeite sa porodicama makar za prvo vrijeme.
Amerika je dola zbog sebe, a ne zbog iptara na Kosmet. Sad im treba mir,
a dok ste vi tu nema mira. Pomoi e iptarima da vas pobiju. Svoj interes
su ostvarili i briga ih hoe li i jedan Srbin biti iv ili kolateralna teta.
Stie i ministar Ivkovi da nam garantuje bezbjednost i jedva izvue glavu.
Narod odlazi u nepreglednim kolonama preko Kule. Sad ve i nai
komandanti kau da nam ostanka nema. Ljudi plau, psuju, prijete. Rasulo.
Uprkos svemu, mislili su da smo dobili rat. Jer na puku, neprijatelj je
potuen i rastjeran. U praznu i nenaoruanu Pe, jedva su poeli da dolaze
teroristi. Strah je udo.
Ovo priam zbog ljudi koji su u neobinom vremenu branili najobiniju
stvar na svijetu, svoj ivot, svoje porodice, a uzgred i otadbinu. Izdati i
ostavljeni od svih zajedno, na milost i nemilost zloincima. Ovdje, naravno,
mislim na vlast i opoziciju Srbije i Crne Gore, a ne asnu rezervu i mladu
vojsku, koja se odazvala i uestvovala u zadnjem ratu dvadesetog vijeka. I
zajedno s nama proglaena kokoarskom, lopovskom i genocidnom.
Ja ih punim srcem pozdravljam, za sve to su uinili u odbrani
neodbranjenog. I znam da Crna Gora i Srbija ako nemaju sadanjost imaju
budunost.
Metohija zna za nas, sva naa stradanja. Metohija kao majka, koja nikad ne
umire, eka svoje keri i sinove, jer zna da e se, kad-tad vratiti u njene
skute.
Pe, varo u njedrima Prokletija, koje se u blagom luku savijaju oko njega.
Iz Rugovske Klisure, pa pored Patrijarije, uri Bistrica. Zimi velika, ljeti
manja, uvijek uz tutnjavu i jurnjavu utrava u Bijeli Drim.
Razdvajala je grad na dvije polovine. Obje su bile podjednako lijepe i
prljave. Smea je u Pei bilo za Ginisovu knjigu. udo jedno da se niko nije
sjetio da to prijavi. Kada bi s jeseni i proljea poele kie, svud van asfalta
gdje biste zagazili, ostajalo vam je na obui od pola do dva kilograma istog
metohijskog gliba. Ipak, bila je to najljepa varo na Kosmetu. Posebno je
lijepa bila zimi, kad je prekrije snijeg. Liila je na grad iz bajke. U svakom
sluaju, svi Peanci, roeni i novodoli, voljeli su ovu glibavu ljepoticu iz
sveg srca. Malo je gradova voljenih poput Pei. Kada se odlazilo, a mnogo
se odlazilo, mogli su se vidjeti titraji dua odlazeih porodica. I kada bi,
kasnije, dolazili, ti djelii dua su im se vraali i zapljuskivali ih, kao
mjehurii vode iz bistrikih brzaka kad se razbijaju o okolne stijene. Nije
vano jesu li u tom novom ivotu tamo, bili diktori, profesori, tesari ili
estoki momci. U Pei su postajali ono to su i prije bili, Peanci. Odmor im
je poinjao i zavravao u terevenkama, po uvenoj pekoj Skadarliji. Nekad
kafane: Sneana, Balkan, Beograd, Lovac, Avala, Loven, Moraa, Ostrog,
Durmitor, Bor... Kasnije: Komovi, Malo korzo, Stari most, Talija, Ulotina,
opet Avala, Slavica, Montana, opet Loven, Vidovdan, Bela Laa, Rubin...

Za razliku od beogradske, peka Skadarlija nije bila uorena. Ve iroko
neplanski nerasporeena. Kao i duh stalnih muterija. Prostirala se od centra
grada do duboko u selo Vitomiricu, za koju nijesmo znali je li selo,
prigradsko naselje ili sastavni dio grada.
Pe je jedini grad na svijetu gdje se moglo pit` danima, a da se nita ne plati.
Postojao je izraz: "Na moju si ruku". to bi u prevodu znailo: "Ja danas
plaam". Svaki dan je bilo makar desetak takvih "ruku". Jedinstvenost
pekih kafana je bila u tome to niko nije sjedio sa drutvom s kojim je
doao. Razgovaralo se izmeu stolova, etalo, pjevalo pa i svaalo. Tako je
cijela kafana liila na jedan sto i jedno drutvo. to nije bilo udno, jer sve
smo znali jedni o drugima. Kod nas DB nije trebalo ni da postoji, samo su
daba primali platu.
Bilo je i drugih karakteristinih mjesta. Svake nedjelje sjatili bi se pred
Patrijariju. To je bio poseban doivljaj. Dolazile su najee cijele porodice,
obuene kao za slavu. Ilo se na izlete do Visokih Deana, Savinih Voda,
akora, Radavakog izvora, Peke Banje, i do prelijepih zelenih dolina i
visova Metohije...

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=83683&datum=2007-01-24

(Kraj)

Feljton lista Dan od 15. 24. januara 2007.