UNIVERZITET U SARAJEVU

Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

STUDIJE GENOCIDA
(Hrestomatija)




Prireiva
Ahmet Alibai














Sarajevo, 2012. god.




2
Sadraj

A. Alibai, Predgovor
B. Bruneateau, Kako promiljati genocide?
B. Bruneteau, Korijeni savremenog genocidnog ponaanja
B. Bruneteau, Ekstremni genocid: unitenje evropskih idova
B. Bruneteau, Genocidni etnizam nakon hladnoratovskog razdoblja i stvaranje stalnog meunarodnog kaznenog suda
Meunarodna komisija za Balkan, Balkanska nevolja
N. Cigar, Historijski kontekst: Analitiki alat ili ludaka koulja?
N. Cigar, Motiviranje izvrilaca: Kalkulacije srpskog establimenta
M. Imamovi, Rat 1941-1945.
N. Cigar, Pripremna faza: Poploavanje puta u genocid
N. Cigar, Faza implementacije: Ratna srea ili prepoznatljivi obrazac?
S. eki, Genocid nad Bonjacima Srebrenice, sigurnosne zone UN-a, jula 1995.
M. Tomani, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj
F. Tuman, O Bosni i Hercegovini
Meunarodna komisija za Balkan, Meunarodni odgovor
K. Jaspers, Pitanje krivice
N. Cigar, Sindrom poricanja iz srpske perspektive
M. A. Hoare, ta nam govore brojke bosanskih ratnih rtava?
Konvencija o sprijeavanju i kanjavanju zloina genocida
Dodatak I




3
Predgovor

Hrestomatija Studije genocida sadri elementarne tekstove koji predavau i studentima treba da pomognu da
postignu ciljeve postavljene nastavnim planom i programom predmeta Studije genocida na Fakultetu islamskih
nauka u Sarajevu. Ovaj predmet se uglavnom izuava u zavrnom semestru, a ima cilj da studente upozna sa
pojmom, definicijom, historijom, okolnostima i posljedicama fenomena genocida u njegovim najrazliitijim
oblicima s naglaskom na moderno doba. U tom kontekstu bit e obraeni karakteristini primjeri genocida u
svijetu. Posebna panja bit e posveena agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. i istovremenom
genocidu nad Bonjacima, posebno u pogledu motiva (historijska pozadina i korijeni mrnje, neposredni
uzroci genocida, uloga ideologije, propagande), sredstava (organiziranje i izvrenje genocida, identificiranje
rtava, psihologija ubica, uloga posmatraa), meunarodnog odgovora (ta se znalo? ta je uinjeno? ta je
moglo biti uinjeno? Koja je odgovornost meunarodne zajednice?) i savremenih posljedica (procesuiranje
zloina genocida, reparacija, restitucija, predstavljanje u umjetnosti i knjievnosti, sjeanja, suoavanja sa
individualnom i kolektivnom prolou, pomirenjem).
Predmet takoer tei da razvije sposobnost studenata za suoavanje sa ovim fenomenom bez
zapadanja u simplificirana objanjenja i rjeenja temeljena na mrnji, te da doprinese razvoju kritike
historijske svijesti i daljem uvaavanju razliitosti i kompleksnosti ljudskog iskustva.
Materijali sabrani u ovoj hrestomatiji kombinacija su tekstova domaih i stranih autora razliite
nacionalne i vjerske provenijencije. Jo mnogo zanimljivog materijala, ukljuujui dokumente, zapisnike sa
suenja optuenima za ratne zloine i presude Meunarodnog krivinog suda za bivu Jugoslaviju (MKSJ) u
Hagu je izostavljeno. Nadam se da e se studenti tim materijalima, koji su iroko dostupni na zvaninim
stranicama MKSJ-a, sasmostalno koristiti u pripremi svojih radova.
Koristim se ovom prilikom da zahvalim svima koji su na neki nain doprinijeli da ova hrestomatija
ugleda svjetlo dana. Na kraju napominjem da tekstovi u ovoj hrestomatiji potiu iz razliitih publikacija, pa se
otuda i jezik, transliteracija i neka pravopisna rjeenja razlikuju.


Sarajevo, 1. muharrem 1428. god po H mr. Ahmet Alibai
20. januar 2007.god.




4
Kako promiljati genocide?
Bernard Bruneateau

U svom sjajnom znanstveno-fantastinom romanu iz
1965., znakovita naslova Genocidi, ameriki pisac
Thomas M. Disch pripovijeda kako jedna
izvanzemaljska futuristika sila unitava ljudsku vrstu i
isti planet pretvarajui ga u golemu poljoprivrednu
povrinu. Svoenje ovjeka na stanje tetnog kukca
nije na nesreu bilo samo element literarnog scenarija.
Kao ideja i praksa ono je bilo posljedica brojnih
politikih i ideolokih pothvata koji su zapoeli svoj
smrtonosni niz 1915., u vrijeme Prvog svjetskog rata, i
koji su se nastavili sve do posljednjih godina 20.
stoljea, od kojega su ljudi oekivali da bude stoljeem
neogranienog napretka. Jedna za drugom razliite
grupe doivjele su kao takve pokuaj djelominog ili
potpunog istrebljenja, koje je uvijek bilo ideoloki
motivirano: turski Armenci, ukrajinski seljaci,
evropski idovi i Cigani, kambodanski novi narod,
Tutsiji u Ruandi i, naposljetku, bosanski muslimani.
Znaajke te politike planiranog ubijanja, koja oito
nije imala nita zajedniko s masakrima iz prolosti,
opravdale su stvaranje, a zatim i upotrebu pojma
inkriminacije genocida, koju je njen autor Raphael
Lemkin uzeo 1945. kao polaznu taku za novo
meunarodno pravo. Kategorija genocida omoguuje
danas pravnicima da bolje promiljaju ljudsku
zajednicu, ali i doputa povjesniarima da provode
ono za to su i osposobljeni, tj. komparativnu
perspektivu.

Unitavanje: vjekovna praksa ovjeanstva?
Praksa unitavanja, kojoj trag vodi do najstarijih
organiziranih zajednica, ima dugu povijest. Ne
moramo ii tako daleko u prolost i spominjati sluaj
pokolja Amaleana i Midjanaca koje su Hebreji
optuili da su im sprijeili pristup Bojem zakonu pa
su stoga, kako kae Biblija, potedjeli meu njima
samo mlade djevice, ili ak Trojanskog rata u kojem
su Agamemnonovi vjerni pristae kovali plan za u
najmanju ruku unitenje svih stanovnika Prijamova
grada, jer je stari vijek obilovao pokoljima koje su u
veini sluajeva poticali vlastodrci. Asirski kralj
Sanherib, koji je pobio sve stanovnike Babilona 689.
pr. Kr. i skrenuo tok rijeke da bi potopio grad, otvara
taj dugi niz poinitelja. Atena, majka zapadne
demokracije, kaznila je Delos 416. pr. Kr. zato to joj
nije priskoio u pomo u Peloponeskom ratu. Tukidid
pripovijeda kako je Periklov grad poubijao sve
mukarce, pretvorio ene i djecu u roblje i doveo na
otok kolone. Stoljee poslije srani Aleksandar
Veliki, razjaren otporom istonih satrapija
Perzijskog Carstva, provodi politiku terora u kojoj
pomou posebno obuenih plaenika unitava
gradove, pali seljacima ljetinu i masovno ubija
muku mlade. Na taj je nain, kae nam Diodor,
u isto vrijeme jedno veliko podruje bilo
opustoeno vatrom, pljakom i pokoljima. Godine
146. pr. Kr., po svretku svjesno planiranog rata,
Rimljani su razorili Kartagu i poubijali 150.000
njenih stanovnika, a preostale poslali u ropstvo, to
je ist primjer namjernog unitenja.
Srednji vijek i novi vijek ne prekidaju taj
tuni niz. Naprotiv! Mongolsko osvajanje Irana u
13. st. dugo e ostati urezano u pamenju Srednjeg
istoka, kada je grad Herat zbrisan s lica zemlje
zajedno sa svojim stanovnicima. Progon krana u
Japanu, kada je izmeu 1587. i 1610. pobijeno
285.000 ljudi, takoer je vaan sluaj, jer je tu prije
rije o krvavom pokuaju da se iskljui jedno strano
vjersko tijelo nego da se kazni pobuna protiv
uvoenja novih poreza. Takoer i Marana, nasilno
pokrtenih panjolskih idova, koji su masovno
ubijani u Cordobi 1473. Ali najdojmljiviju paletu
primjera unitenja svakako prua osvajanje
amerikih kontinenata nakon 1492. Potpuni
nestanak triju miliona Araukanaca na Karipskom
otoju, koji je zapoeo 1535., oznaio je poetak
demografske katastrofe za indijanske narode. Zar
neki povjesniari ne svode njihove gubitke tokom
prvog stoljea kolonizacije na 50, pa ak i na 90%,
od njihova poetnog broja od 80 miliona? Taj
smrtonosni ciklus vrsno je analizirao u to vrijeme
Bartolomeo de Las Casas. panjolski dominikanac
okrivio je za to sistem prinudnog rada kojemu je
bilo podvrgnuto uroeniko stanovnitvo, kojega je
slab natalitet, izazvan razdvajanjem mukaraca i
ena, jo vie bio pogoran golemom smrtnou
djece koju njihove izgladnjele i iscrpljene majke nisu
mogle dojiti. Mikrobski ok, iji se utjecaj danas ne
eli preuveliavati, uinio je ostalo. Ubistva koja su
poinili konkvistadori takoer su masovna: Upadali
su u sela, i nije bilo djeteta, starca, trudnice ili rodilje
kojoj nisu zabili ma u trbuh ili je rasjekli na
komade, kao da su klali janjce na livadi, pie Las
Casas, iji su opisi nevjerovatno precizni.
Situacija u Sjevernoj Americi nimalo ne
zaostaje za onom u Junoj. Pokolj plemena Pekota
u New Englandu 1637. - oni malobrojni koji su


5
preivjeli prodani su kao roblje plantaerima u
Virdiniji - predstavlja prvi tipian masakr. Isto kao
to je u 19. st. bilo iezavanje na stotine hiljada
Indijanaca, postupno potiskivanih granicom
Sjedinjenih Drava, koju je povjesniar Frederick J.
Turner u svom poznatom predavanju iz 1893. nazvao
mjestom susreta izmeu divljine i civilizacije,
divljine (wilderness) koja je po njemu trebala prestati
postojati. Od pet miliona amerikih uroenika,
koliko ih je tada ivjelo na teritoriju Sjedinjenih
Drava, ostalo je svega 5%. Ameriki povjesniari
danas rado govore o sistemskim i planiranim
masakrima, poput onoga nad plemenom Yuki u
Round Valleyju na sjeveru Kalifornije, koje je izmeu
1851. i 1880. izgubilo gotovo 90% svoga lanstva (400
preivjelih na 3.500 ljudi), zbog otimanja ena,
planiranog izgladnjivanja, ubijanja ili izazivanja
epidemija; ili pak onoga poznatog pokolja nad
Sijuksima kod Wounded Kneeja 1891. Za branitelje
prava autohtonog stanovnitva amerika je vlada,
poremetivi svakodnevni materijalni i kulturni ivot
Indijanaca, ponajprije Dawesovim zakonom kojim je
uvela politiku rezervata i uestalim nepotivanjem
sporazuma zakljuenih s plemenima, imala u najmanju
ruku ulogu nalogodavca etnocida (koji se definira kao
svaki pokuaj ili in koji vodi unitenju kulture jedne grupe,
iskorjenjivanju njene etninosti ili etnikog identiteta), ili
barem sauesnika u svim lokalnim masakrima. U
svakom sluaju, neki otri zagovornici ljudskih prava
eljeli su svojim glasnim podsjeanjem na tu
neugodnu stranu osvajanja Novog svijeta obiljeiti
petstotu godinjicu 1492., jer je Kristofor Kolumbo u
njihovim oima zaetnik toga smrtonosnog bijelog
mira. Nisu li u svojim esto strasnim pamfletima
usporeivali pronalazaa Amerike s Himmlerom i
obilno koristili pojam genocida za osudu sveukupne
povijesti odnosa izmeu bijelog kolonizatora i
amerikih Indijanaca?
Javno iznoenje tih kvalifikativa podsjea nas
na vanost striktne upotrebe pojma genocid. On se
pojavio tokom Drugog svjetskog rata u opisima i
analizama stanja nastalog neposredno nakon
masovnih ubistava i odnosi se iskljuivo na
specifinost u miljenju i djelovanju, te bi mogao biti
nepouzdan ako se koristi izvan savremenog doba
ekstrema.




Genocid: korijeni, sadraj i problemi pravne
definicije
Godine 1944. Winston Churchill je, govorei o
strahotama koje je izazvao nacizam, spomenuo
zloin bez imena. Odgovaraji mu na neki nain
Raphael Lemkin, profesor meunarodnog prava,
ameriki idov poljskog porijekla, skovao je iste
godine rije genocid na osnovi grke rijei genos
(rasa, pleme) i latinskog nastavka -cide (od caedere,
ubiti). Pojam je posebno koristio u svojoj knjizi
Axis Rule in Occupied Europe, u kojoj opisuje sve
mjere koje su nacisti planirali za unitenje raznih
naroda, ponajprije idova i Poljaka, u njihovim
nacionalnim, religijskim i etnikim komponentama.
Za Lemkina se genocid, osim masovnog fizikog
unitenja, po njemu graninog i izvanrednog sluaja,
ponajprije sastojao od raznih postupaka koji su bili
usmjereni na unitenje temeljnih osnova za ivot
jedne grupe kao grupe. On je bio sinteza razliitih
postupaka progona i unitenja.
Podrobno opisujui nacistiku ofanzivu na
drutvene, kulturne i ekonomske institucije, koja je
u konanici pripremala povijesno unitenje jedne
nacije kao to je Poljska, pravni je strunjak dao u
uvodu iroko znaenje pojmu genocida. Njime je
obuhvatio djela koja su openito sadrana u pojmu
stvorenom nakon etnocida, koji se, kako smo vidjeli
u sluaju Indijanaca, primarno zanima za nefiziko
unitenje. Smrt je u neku ruku bila posljedica, a ne
sredstvo eljenog cilja. U zloinu genocida koji je
poinio Trei Reich Lemkin je pored toga vidio i
sintezu i irenje prastarih barbarstava, onih iz starog
i srednjeg vijeka koja su teila fizikom unitenju
naroda, onih iz novog vijeka koja su ih pokuavala
unititi ponajprije kulturno. Nastavljajui tu
vjekovnu praksu, nacistika je Evropa zapravo
hijerarhizirala grupe s ciljem njihova trenutnog
fizikog unitenja (idove i Cigane) ili njihova
postupnog drutvenog i kulturnog gaenja (Slavene).
Napomenimo dakle da Lemkin ne pokuava ukazati
na novi fenomen nego prije osuditi praksu koju je
ovjeanstvo odobrilo, nazvavi je zloinom po
meunarodnom pravu. Po svretku rata on se bori
da se ta definicija uvrsti u pravne okvire, jer mu to
nije uspjelo na Meunarodnoj konferenciji o
unificiranju kaznenog prava 1933. na kojoj njegovi
prijedlozi pojmova barbarski zloin i vandalski
zloin nisu bili prihvaeni.
Pojam genocida ne spominje se meutim u
presudi koju je donio Meunarodni vojni sud u


6
Nirnbergu, iji je statut utvren Londonskim
sporazumom od 8. avgusta 1945. Pored klasinih
inkriminacija zloina protiv mira i ratnog zloina
ovaj novi pojam zloina protiv ovjeanstva
spominje ubistvo, unitenje, svoenje na ropstvo,
deportaciju i svaki drugi nehumani in poinjen protiv
civilnog stanovnitva, prije ili tokom rata, ili progon iz
politikih, rasnih ili religijskih razloga. Iako je tokom
suenja isticano da su najbrojniji i najokrutniji zloini
poinjeni protiv idova, pojam planiranog unitenja
jedne grupe nije posebno odvajan od samog
progona stanovnitva. (Progon idova zauzima
samo 16 od 190 stranica nirnberke presude.
Suprotno dojmu koji je stvoren, ni jedan nacistiki
voa nije bio osuen za genocid nad idovima).
Na svojoj prvoj sjednici odranoj 11.
decembra 1946. Generalna skuptina Ujedinjenih
naroda individualizirala je zloin genocida u svojoj
Rezoluciji br. 96, koja genocid definira kao odricanje
prava na ivot ljudskim grupama, bez obzira jesu li te
rasne, religijske, politike i druge grupe bile unitene
u potpunosti ili djelomino, i prema tome kao takav
zloinom koji svuda u svijetu podlijee zakonu. On
dakle u poetku nije trebao biti suprotstavljen zloinu
protiv ovjeanstva, jer je na stanovit nain ukljuen u
nj. Postaje meutim sve jasnije da je zloin protiv
ovjeanstva uperen protiv civilnog stanovnitva dok
zloin genocida smjera unitenju jedne ciljne grupe.
(Razdvajanje dviju inkriminacija, zapoeto 1948.,
zadralo se u najnovijim meunarodnim
instrumentima, bilo da je rije o sudovima za bivu
Jugoslaviju i Ruandu ili o Meunarodnom kaznenom
sudu). Meutim, dodavi odrednicu politike i
druge, prijedlog Generalne skuptine otiao je dalje
od Lemkinovih elja - formuliranih u jednom lanku
od travnja 1946. u asopisu American Scholar, koji je
odmah zatim objavljen i u Evropi - ali je izazvao silu
koja nije bila bez mrlje na podruju meunarodnog
prava kao to je SSSR (rije genocid upotrijebljena je
tada za pripajanje baltikih zemalja). To je nuno
dovelo do kompromisa, u obliku povlaenja te
potencijalno tako bogate karakterizacije kategorije
genocida i, odmah, do izglaavanja druge
minimalistike rezolucije. Na toj pomalo
razoaravajuoj osnovi usvojena je 9. decembra 1948.
Konvencija koja u svom lanku 2. smatra genocidom
svako djelo poinjeno s namjerom da uniti, potpuno
ili djelomino, jednu nacionalnu, etniku, rasnu ili
religijsku grupu. U ta djela ubrajaju se ubistvo kao
teko fiziko i mentalno ugroavanje pripadnika
grupe, namjerno nanoenje tete ivotnim uvjetima
jedne zajednice, mjere depopulacije, otimanje djece
za raun druge grupe.
Vana teorijska etapa u povijesti
meunarodnog prava, Konvencija iz 1948., koja je
slubeno stupila na snagu 12. sijenja 1951. i koju je
prihvatilo 130 drava pedeset godina poslije,
nedvojbeno otvara novu eru. Ne za pravnike koji e
morati priekati kraj stoljea da mogu okriviti
pojedince za zloine koje ona definira, nego za
povjesniare, politologe i sociologe u mjeri u kojoj
tekst Konvencije obvezuje na komparativno i
popreno istraivanje genocida. Slubeno stvaranje
jedne analitike kategorije, ak i ako je proizalo iz
prouavanja nesretnog sluaja nacistikog
barbarstva, primorava da se istrae svi zloini te
vrste, ovi sadanji kao i oni proli (Konvencija
priznaje da je u svim povijesnim razdobljima
genocid nanosio velike tete ovjeanstvu), da se
dakle usporede kako bi se otkrile njihove posebne i
univerzalne znaajke. Ali bez obzira to je
nezaobilazna, definicija genocida iz 1948. ostavlja
nezadovoljnima sve strunjake koji se bave
prouavanjem i tumaenjem masovnih krvoprolia.
Nekoliko napomena dostajat e da se naime
umanji njena znanstvena vanost i heuristiki
karakter. Kao prvo, namjera nije stvarno
definirana. Je li ona oita i sustavna, ili implicitna i
tendenciozna? Ne vodi li isticanje samo jasne
namjere za unitenjem do iskljuenja brojnih
sluajeva genocida, do toga da Shoah sam po sebi
ini kategoriju? Nabrojena genocidna djela su osim
toga raznolika da u krajnjoj liniji nameu injenicu
genocida bez ubojstva (tete). Ali ona su tu
dovoljno malo da bi zasjenila eliminaciju bolesnih ili
mentalno hendikepiranih kao i eugenetsku praksu
poput sterilizacije. Uostalom, kako shvatiti namjeru
da se djelomino uniti jedna grupa? Ako se ne
definira prag ili relativni opseg rtava, postoji
opasnost da se genocid ne razlikuje jasno od pokolja
ili pogroma. to je jo opasnije, politike i drutvene
grupe iskljuene su iz polja istraivanja genocida.
Iako se iskljuenje politiko-drutvenog kriterija
oito odnosi na geopolitiku klimu poslijeratnog
razdoblja i na vanost Sovjetskog Saveza koji na sve
naine pokuava isprazniti pojam od njegove
supstancije, ono se zasniva i na a priori prihvatljivom
razlikovanju - onom koje suprotstavlja zloin s
motivom (politiki) od zloina bez motiva
(rasni), ubijenog zbog onoga to ini (protivnik ili


7
pobunjenik) od onoga koji je ubijen zbog onoga to
jest (nevin). (U raspravi Generalne skuptine OUN-a
Sovjeti su namjerno eljeli dati vrlo iroku definiciju
genocidnog zloina dodajui joj jo dva tipa akcija:
zabranu upotrebe jezika jedne grupe i spreavanje
upotrebe vlastitih kulturnih institucija poput kola,
knjinica ili muzeja. Po tom kriteriju Trea Francuska
Republika ula bi u kategoriju genocidnih drava.)
Skretanje toga naina razmiljanja je meutim oito.
Je li fizika eliminacija politikog protivnika
razumljivija i opravdanija od eliminacije predstavnika
ove ili one rase? Mjereno tim arinom, jedan dio
masakriranog stanovnitva u Ruandi 1994. (umjereni
Hutu) ne bi se smatrao rtvom genocida jer ne
pripada ciljanoj rasi. to je protivno zdravom
razumu! Ovo propitivanje otvara zapravo glavni
problem definicije iz 1948., naime prioritetnu
identifikaciju ciljne grupe pomou tako sumnjivih
kategorija znanstvenog znaenja kao to su narod
ili rasa. Zbog tih dvaju kriterija mi zapravo ivimo
na rasnoj pravnoj definiciji zloina koji su rasni samo
u duhu poinitelja genocida. Nije li fantazam ovoga
posljednjeg upravo da naturalizira svoga neprijatelja,
da ga iskljui iz svake specifino politike borbe, da ga
rasporedi po mjeri ovjeanstva. Kako s pravom kae
Catherine Coquio, podjela izmeu 'biti' i 'initi' tei
upravo tome da se izbrie u genocidnom duhu, koji
supstancijalizira i naturalizira svaku ljudsku misao pa i
onu politiku. Bilo je neizbjeno da suoeni s
nedostacima Konvencije iz 1948., ije je striktno
potivanje definicije genocida moglo dovesti do
ignoriranja ili banaliziranja Staljinovih zlodjela iz
tridesetih godina, antikomunistikog masakra 1965. u
Indoneziji ili dvaju milijuna rtava demokratske
Kampuije, jedan niz strunjaka pokua uskladiti
pravnu definiciju sa stvarnim stanjem, tj. utemeljiti
jednu povijesnu definiciju genocida.

U potrazi za povijesnom definicijom
Znaajno je da je prvi koji je elio popraviti definiciju
genocida iz 1948. bio nizozemski profesor prava,
Pieter N. Drost, strunjak za sloena kolonijalna
pitanja koja su teretila prolost njegove zemlje. Na
Sveuilitu u Dakarti objavio je 1959. dva velika
sveska o dravnom zloinu u kojima daje definicije
pojmova humanicid i genocid. Zagovarajui
ponovno uvoenje politikog kriterija, ije e
nepostojanje u Konvenciji, smatra autor, iskoristiti sve
genocidne drave na vlasti, redefinirao je genocid kao
namjerno fiziko unitavanje ljudskih bia zbog
njihove pripadnosti nekoj drugoj ljudskoj zajednici.
Drostov rad ini vanu polaznu toku za
znanstveno istraivanje genocida - njegova definicija
je istodobno i ograniavajua (ukljuuje samo
fiziko unitenje) i otvorena (s nerazlikujuom
ciljnom grupom). I nakon etiri desetljea jasan
zakljuak njegova djela The Crime of State zadrao je
svu svoju vrijednost.
Iako se pojam genocida spominje u javnim
raspravama tokom ezdesetih godina, primjerice
Frantz Fanon u svojoj kritici kolonijalizma govori o
beskrvnom genocidu, kakav je marginaliziranje
milijarde i pol ljudi, a Jean-Paul Sartre osuuje
ameriki rat u Vijetnamu, trebat e priekati 1976.
da se pojavi opsenija komparativna studija, ona
Irvinga Louisa Horowitza, koja je pod naslovom
Taking lives: Genocide and State Power doivjela do
danas etiri izdanja. Kako se vidi iz samog naslova,
naglasak je stavljen na sredinju ulogu birokratskog
aparata u aktiviranju genocidnog procesa, na koji se
ponajprije gleda kao na pothvat smanjenja razlika u
ime ideolokog modela koji je uveliko predodreen
nacionalnom kulturom. Isticanje dravne represije
- sredinje veliine u Horowitzevu pregledu - ne
omoguuje nam meutim da shvatimo zato
autoritarni reimi, ma kako okrutni bili u svom
nasilnom djelovanju protiv svojih oponenata (kao
Pinochetov u ileu), nisu u konanici poinili
genocid, to jest, prema Horowitzu, plansko i
sustavno unitenje nevinih rtava. Svjestan toga
problema, on je u posljednjem izdanju knjige
pokuao razlikovati dravno ubojstvo i dravno
nasilje, ali ipak nije posve uspio u tome. to se pak
tie totalitarnih reima u njegovim oima, ponajprije
nacistike Njemake i staljinistikog SSSR-a, on
ovdje s pravom smatra da je pravi smisao
usporedbe u pogledu na genocid, a ne u ideolokim
razlikama (koje su brojni strunjaci precijenili)
izmeu univerzalnog i pojedinanog, izmeu klase
i rase.
Helen Fein u svojoj knjizi Accounting for
Genocide ostvarila je za vrst socioloki pristup, u
kojem prevladava tipologija. Autorica naime
razlikuje razvojni genocid (cilj je unititi grupe koje
su prepreka jednom ekonomskom projektu),
despotski genocid (eliminacija stvarne ili
potencijalne opozicije) i ideoloki (unitenje jedne
grupe koja se prikazuje kao dijabolini neprijatelj).
Analitika kategorija nije meutim posve
nedosljedna, jer Helen Fein definira genocid


8
ponajprije kao proraunano ubojstvo koje je nad
nekom grupom, djelomice ili u potpunosti, poinila
jedna vlada, jedna elita, ekipa ili reprezentativna
grupa.
Najradikalniju kritiku definicije iz 1948.
nedvojbeno je dao Leo Kuper u knjizi Genocide iz
1981., a etiri godine poslije i u The Prevention of
Genocide. Ona se zasniva na jednoj jednostavnoj
tvrdnji: genocidi protiv rasnih, etnikih ili religijskih
grupa uvijek su poinjeni nakon sukoba i zbog
ideoloko-politikih razloga. Jednom rijeju, strunjak
se u prvom redu mora baviti kriminalnom
motivacijom poinitelja, bilo da je rije o unutarnjim
genocidima (protiv autohtonih naroda ili talakih
grupa - holokaust proizlazi iz te kategorije) ili
genocidima poinjenim u okviru meunarodnog
sukoba. Ovdje Kuperov pregled ne doputa
propitivanje, jer on u jednom nizu objedinjuje
sluajeve genocidnih masakara s tako razliitim
obiljejima kao to su bombardiranje Hiroime i
Nagasakija, bombardiranje Dresdena, kinesku
okupaciju Tibeta, invaziju indonezijske vojske u
istonom Timoru ili ameriki rat u Vijetnamu. O
primjerima Tibeta i Timora jo se moe raspravljati u
tom smislu, ali ne ini nam se da su Sjedinjene Drave
imale namjeru unititi Japance, Nijemce ili Vijetnamce
kao grupe.
Yehuda Bauer zasluio je istaknuto mjesto u
ovom kratkom pregledu komparativnog prouavanja
time to je ponudio, u svojim izvanrednim radovima o
Shoahu i njegovu mjestu u suvremenoj povijesti,
redefiniciju kategorije genocida odluno iskljuivi iz
nje unitavanje europskih idova jer ono nosi
obiljeja koja se ne mogu usporediti ni sa kojim
drugim. On ovdje iznosi pregled razlika izmeu prvog
tipa kriminaliteta (genocida u pravom smislu rijei),
koji tei izvrenju selektivnog masovnog unitenja -
openito elita - s ciljem denacionalizacije ili svoenja
na ropstvo, i drugog tipa (holokaust), koji pokuava
provesti u praksi planirano fiziko unitenje, zbog
ideolokih ili pseudoreligijskih razloga, svih pripadnika
jedne nacionalne, etnike ili rasne grupe. Ova
temeljna razlika posluila je Baueru 1986. pri
osnivanju asopisa eksplicitnog naziva: Holocaust and
Genocide Studies. Za ovjeka koji je bio i osnivaem
Meunarodnog instituta za prouavanje holokausta
Memorijalnog muzeja Yad Vashem 1953. u
Jeruzalemu, holokaust je ekstremni oblik genocida.
Ekstreman, ne dakako zbog strahovite patnje koju su
trpjeli idovi (to onda rei za cigansko dijete koje je
stradalo na istom mjestu?), nego zbog spoja triju
elemenata koji nikada nisu bili potpuno objedinjeni
u drugim genocidima: iste ideoloke namjere
unitenja (i ni na koji nain pragmatine) nacista,
potencijalne univerzalnosti konanog Rjeenja
(progoniti idove ma gdje bili) i nastojanja za
totalnim istrebljenjem (iznimka je nemogua za
pripadnike jedne ciljne grupe zbog njenog biolokog
bia). Taj ekstremizam uinit e od holokausta
dogaaj bez presedana u povijesti i zbog toga
jedinstven, koji ini jednu analitiku kategoriju sam
za sebe.
Lyman Legters zamjera, naprotiv, definiciji
Ujedinjenih naroda njenu uskou, osobito
iskljuenje ciljnih grupa u ime klasnog kriterija.
Legters, koji je osamdesetih godina radio na sluaju
Staljinova SSSR-a, ne bez razloga primjeuje da se
nain kategoriziranja genocida razlikuje ovisno o
drutvenom poretku i da je Sovjetska revolucija
izrodila primjerice naelo drutvenog ureenja koje
se u prvom redu temeljilo na klasnom kriteriju, a na
utrb drugih moguih pripadnosti, religijskih ili
etniko-rasnih. Ideoloka tvorevina ba kao i rasa
kod nacista, boljevika klasa posluit e za
hijerarhizaciju drutva, za ukljuenje (udarnik) ili
iskljuenje (saboter) iz nje. Povijesna definicija
genocida mora dakle, po njemu, ukljuivati rtve
odabrane na osnovi njihove pripadnosti jednoj klasi
koja je toboe tetna u svojoj biti, u ovom sluaju
buruje i kulake. Krajnji argument za Legtersa:
univerzalni karakter zloina genocida obvezuje radi
svoga odreivanja i svojih pravila da se klasificiraju
svi naini ciljanja grupa koji su u upotrebi u svijetu,
da se dakle nadiu iskljuivo religijski i nacionalni
kriteriji koji prevladavaju u zapadnom svijetu.
Ako krajnje ograniavajua koncepcija koja
u holokaustu eli vidjeti jedini pravi genocid moe
otkriti slabu stranu razumnoj kritici, ona proirena
okira time to stavlja pojam genocida u koaru u
koju se trpaju svi tipovi masovnog unitavanja
nevinih s jedinim kriterijem da su izvreni na poticaj
dravnih vlasti. U tom smjeru mogli bi nas odvesti
radovi Rudolpha J. Rummela, koji je za potrebe
toga znanstvenog stava izumio rije democid, koja
je posluila kao naslov njegovom temeljnom djelu iz
1992. U svojoj drugoj knjizi, Death by Government,
profesor s Havajskoga sveuilita iznosi brojku od
169.198.000 civilnih rtava (ukljuujui i ratne
zarobljenike) u 20. stoljeu (od 1900. do 1987.), koje
je podijelio na raznolike i loe grupirane


9
democidne epizode. Brojke smrtnosti navode se
izmijeano po silaznoj ljestvici: Gulag (s
astronomskom brojkom od 39.464.000 rtava od
1917.), holokaust, kineska poljoprivredna reforma iz
1949., Kamboda, izgon Nijemaca iz Poljske, Bengal
1971., Armenija, panjolski Graanski rat, Nankinski
dep, kolumbijska Violencia, kolonijalni masakr nad
skupinom Herera u Namibiji... Lako moemo
konstatirati da kvantitativna perspektiva, iako je njena
zasluga da podsjea na neke zaboravljene injenice
(primjerice na 4,5 milijuna rtava maoistike
kolektivizacije) i da ukazuje na kontinuitet izmeu
ratnog nasilja u strogom smislu, masovnog ubijanja
civila i genocida kako ga definira Konvencija, u
konanici gubi mnogo od svoga smisla.
to je naime zajedniko prevelikoj smrtnosti
ratnih zarobljenika, ideoloki planiranom unitavanju,
nasilju soldateske i graanskom ratu, osim zlokobnog
prebrojavanja mrtvih? Je li broj rtava koji mora
opravdati usporedbu tih dogaaja jedan odreeni
kvantitativni prag koji im daje odreenu kvalitetu? A
zato onda ne ukljuiti u democid i sam rat definiran
kao masovno meusobno ubijanje protivnikih grupa,
koje su takoer naredile vlasti? Takav nerazborit
kvalitativni skok nije oklijevao uiniti znanstvenik
poput Erica Markusena, koji u stratekim
bombardiranjima totalnog rata 20. st. vidi masovno
unitavanje nezatienog stanovnitva koje proizlazi iz
genocidnog mentaliteta. Ako, kao to emo vidjeti,
ratno nasilje obiljeava put koji vodi u genocid,
bezgranini kontinuum smrti po nalogu vlasti
djeluje ponajprije svojim efektima zamuivanja jedine
nove injenice u stoljeu: unitenja posebnih grupa,
tehniki prikazanog i ideoloki opravdanog kao
rjeenja.
Povjesniarima kao to su Frank Chalk, Kurt
Jonassohn i Israel Charny pripalo je da daju prijelaznu
definiciju genocida koja je istodobno bila i restriktivna
i inkluzivna. S jedne strane, trebalo je bez okolianja
napustiti preiroku definiciju iz 1948. i ukljuiti pojam
etnocida koji bi objedinio sve povijesne sluajeve u
kojima je nestala, bilo kulturno bilo jezino, jedna
grupa, a da pritom nije dolo do masovnog
krvoprolia nego samo do civilizacijskog barbarstva.
S druge strane, trebalo je takoer iskljuiti iz analize
hekatombe civila totalnog rata na temelju puke
konstatacije da su nezatieni civili individualno
sastavni dio jedne nacionalne grope u ratu i da su u
Hiroimi ubijani neprijatelji koji su to prestali biti im
je njihova vlada potpisala kapitulaciju. Mora li
povjesniar ii dalje u svojoj kritici pojma genocid?
Mora li ga odbaciti, kao to tvrdi Jacques Semelin
predlaui neutralniji izraz masovni zloin kako bi
se oslobodilo od pravnog pristupa, a da se pritom
ipak oznai ista stvar, naime organizirani proces
unitavanja civila s ciljem da se potini ili iskorijeni
jedna grupa? Ili ga mora pojaati, kako predlau
drugi, s pojmom politicida kako bi se ciljne grupe
jasno razlikovale? ini se da je mudrije sauvati opi
naziv genocid, koji je sad ve i previe masovno
prihvaen u javnosti, a da bi ga se moglo zamijeniti
drugim, ali treba proiriti kriterij koji odreuje to je
to masakr, jer je imaginacija genocidnosti jedina u
mogunosti definirati metu u stanju totalne
ranjivosti. Dat emo stoga prednost definiciji
Chalka i Jonassohna zbog njene jednostavnosti,
preciznosti i elastinosti: Genocid je oblik jednostranog
masovnog masakra pomou kojeg jedna drava ili neka
druga vlast namjerava unititi jednu grupu, a tu grupu i
njene lanove odreuje poinitelj. Cilj ove definicije je da
odstrani svako asimetrino nasilje (u vrijeme rata ili
pobune) i da nas usmjeri prema komparaciji drava
nalogodavaca (totalitarnih ili netotalitarnih) ili vlasti
koje ga potiu (sredinjih ili lokalnih), stupnjeva
eksplicitnosti namjere unitenja i ideolokih i
politikih uvjeta definiranih od strane egzekutora.
Komparatistika perspektiva izdvojit e naime jednu
zajedniku toku (namjeru da se nakodi jednoj
grupi) i razlike koje se smatraju bitnim ili nebitnim,
bilo u ideolokoj motivaciji (skriti otpor jednom
planu koji se smatra vitalnim ili eliminirati
neprijatelja kojeg se doivljava kao smrtnog), bilo u
provedbi unitavanja (djelominog ili potpunog).

Pretpostavka komparativnog pristupa
Neki povjesniari smatraju da je komparacija
genocida isto to i izjednaavanje jednih zloina s
drugima. Tada bi to bio demagoki pristup kojim bi
se ublailo znaenje nekih zloina, s ciljem da im se
pripiu olakotne okolnosti s obzirom na druge
zloine koji su proizveli jednak broj, ili ak i vei,
rtava. U tom smislu pretjerano je rei, kao to ini
Yves Ternon, da komparativni pristup sadri
opasnost banalizacije i [da] je instrument negacije.
U toj perspektivi, glasovita izjava Aleksandra
Solenjicina: Za izradu plinskih komora trebao
nam je plin, a mi ga nismo imali, moe samo
okirati. Ali proglasiti staljinistiki teror
racionalnim, kako su inili neki istaknuti
sovjetolozi, zbog ideologije koja je toboe proizala


10
iz duha prosvjetiteljstva i koja se zato ne moe
usporeivati s Hitlerovim antisemitskim
iracionalnim terorom, znai na neki nain
relativizirati zloine pokojnog sovjetskog reima.
Izjaviti, s druge strane, da je idovski genocid
jedinstven u svojoj dimenziji metafizikog zla,
odbacujui dakle svaku komparaciju, rezultira time da
e vie zamraiti nego rasvijetliti planirane, poinjene i
od Europljana odobrene zloine u 20. stoljeu.
Komparirati na podruju koje nas zanima znai
naprosto pokuati dati povijesni smisao dogaajima
koji su esto bili neovisni jedni o drugima, isticati
razlike i slinosti ne elei pritom rei da jedan
vrijedi koliko drugi. Ono to treba precizno, i vie
tehniki, komparirati, jest namjera unitenja -
zajednika toka svih genocidnih operacija - ako se
podrazumijeva da je jedinstvenost uvijek sadrana u
procesu unitenja, koji naime ovisi o drutveno-
kulturnom okruenju i spletu okolnosti, i da tako ne
moe biti relativiziranja.
Ali komparirati znai takoer i prihvatiti
injenicu da treba s jednakim gnuanjem gledati na
masakre poinjene izvan zapadnog prostora. To znai
biti svjestan toga da esto postoje razliiti stupnjevi
distanciranja prema dogaajima, odnosno da se
masakri poinjeni u Africi ili Aziji ne doivljavaju na
isti nain ako njima nije pogoeno europsko
stanovnitvo. U kojim je to prijestolnicama
demokratskog svijeta odrana minuta utnje zbog
ubojstava u Istonom Timoru (150.000 rtava) ili
ubojstava u Ruandi (10.000 mrtvih svakodnevno
izmeu travnja i srpnja 1994.)? Ne prikrivajmo dakle
duboko eurocentrian pristup znanstvenom
istraivanju na podruju genocida, koji je esto imao
za posljedicu ograniavanje rasprave. S pravom ga
kritiziraju strunjaci, osobito sociolozi i antropotozi,
koji radei na povijesti autohtonih naroda istiu da po
mjerilima kriterija kao to su reakcija progonjenih,
proces ozdravljenja i traenje pravde genocid ima
univerzalnu dimenziju bez obzira je li potaknut
ideolokom ili osvajakom logikom.
Ne treba se dati zavarati strategijama, koje
primjenjuju neke grupe u traenju maksimalnog
priznanja svojih prava kao povijesnih rtava, a koje
navode na pomisao da trpe zbog usporedbe, sluei
se semantikim smicalicama, pa ak i znanstvenim
manipulacijama, sa Shoahom, prvim genocidom koji
je kao takav potvren i u tom smislu posveen kao
nenadien model shvaanja svakog neljudskog ina.
Pozivaju se tako na dostojanstvo ekstremnog
genocida ameriki Indijanci i stanovnici Oceanije, a
neki aktivisti i gorljivi intelektualci neoprezno
spominju u njihovu sluaju holokaust i konano
rjeenje. To vrijedi i za Yanomanise u
amazonskom dijelu Brazila koji su bili osueni na
propast u svom kolektivnom biu sedamdesetih i
osamdesetih godina 20. stoljea zbog unitavanja
praume i zagaenja ivom. Ili za pleme Maya Achi
iz Rio Negra u Gvatemali kojima je prijetilo
potpuno unitenje zbog gradnje hidroelektrine
brane na rijeci Chixoi, ili pak za pleme Aches u
Paragvaju. Dobitnik Nobelove nagrade za mir
1981., Adolfo Perez Esquivel, govori u vezi s
uroenikim stanovnitvom Latinske Amerike o
tihim genocidima. Za ista prava borili su se u
Australiji devedesetih godina i potomci Aboridina,
gotovo istrijebljenih u 19. stoljeu, sve dok nisu
1997. postigli da ih jedna komisija za ljudska prava i
slubeno proglasi rtvama genocida. (Od ukupno
500.000 osoba nestalo ih je 90 %, uglavnom zbog
uvezenih bolesti, a oko dvadeset tisua su pobili
vojnici ili doseljenici). Umjereno opravdani po tom
pitanju doimat e se, u srcu Europe, zahtjevi
Nijemaca nasilno prognanih iz Poljske i
ehoslovake izmeu 1945. i 1948., kao i oni
glasnogovornika Talijana iz Julijske Krajine, civila i
vojnika, koje su u isto vrijeme masovno ubijali
Titovi partizani. Jo je nevjerojatniji zahtjev
poklonika vojnike Vendeeje iz 1793. da se
retroaktivno prizna francusko-francuski genocid,
koji su za svoju stvar mobilizirali ak Aleksandra
Solenjicina i iscrpne statistike brojke nekih
povjesniara.
Kako bi se izbjeglo zastranjivanje pojma,
kao to je to esto sluaj u istraivanjima genocida
(genocide studies) s druge strane Atlantika, i kako bi
kompariranje bilo ne samo mogue nego i korisno,
moramo se posluiti preciznom i razumnom
tipologijom. (Seminar o Genocide Studies Program,
odran u proljee 2004. na sveuilitu Yale,
obuhvatio je, pored klasinih sluajeva Kambode i
Ruande, i istraivanje o trgovini enama u Africi,
jedan pokolj iz 16. st. i progon stanovnika u
kotskom gorju Highlands u 18. st. s ciljem da se
proire panjaci za ovce). Cilj pojmovnog modela
kao to je onaj genocida - slian u tome modelu
totalitarizma - jest da nam u svakom pojedinom
sluaju masakra priblii ono po emu je on poseban
i ono po emu je univerzalan. Svaki genocid je
razliit, ali uz odgovarajue referentne pojmove


11
mogue je razlikovati jedan tip ili vie tipova
genocida. Taj posao je vrlo osjetljiv zato to, premda
se vodi rauna o specifinostima jednog kriminalnog
sluaja, treba izdvojiti one njegove karakteristike koje
ga mogu povezati s drugim sluajevima, ili ga moda
proglasiti zasebnim genocidom, to neizbjeno
dovodi do sukoba s pamenjem drugih grupa rtava.
One su, ili barem njihovi organizirani nasljednici,
naime esto u situaciji okrutne drutvene borbe za
potvrdu vlastitog identiteta i zahtjeva da im se prizna
status rtve. Jean-Michel Chaumont ak tvrdi da do
meusobne borbe rtava dolazi samo ako se to
priznanje smatra neim prestinim i ako se koristi na
nain rijetke povlastice istovjetne drugim izvorima
moi.
Svjedoci smo tako ustrajne borbe armenskih
udruga za ouvanje sjeanja na genocid nad
Armencima, koje se bore da katastrofalna zbivanja iz
1915. ne padnu u zaborav, ali i za to da se utvrde
temeljne razlike izmeu tog dogaaja i tradicionalnih
turskih masakara. U posljednje vrijeme i pripadnici
homoseksualne zajednice glasno i odluno trae status
rtava genocida za nosioce ruiastog trokuta u
nacistikim logorima, idove i Cigane. Ameriki
povjesniar Norman G. Finkelstein u jednom svom
tekstu, spornom zbog svoje sistematinosti, analizira
dogmu o jedinstvenosti holokausta, koju politiki i
materijalno koriste procionistike organizacije i
intelektualci, koje on optuuje da iskoritavaju
idovsku patnju gradei na njoj ideoloku sliku
nacistikog genocida, neku vrstu Shoah Businessa. U
ime te svete dunosti pamenja koje kreira identitet
povjesniarev je rad esto prozivan, to ga dovodi u
opasnost da bude instrumentaliziran i da postane
patologom jednog i praktiarom drugog (Georges
Bensoussan). Kako vidimo, rad na podruju genocida
izvrsno ilustrira stari sukob izmeu povjesniara i
svjedoka, izmeu onoga koji uznemiruje pamenje i
onoga koji upravlja kolektivnim pamenjem inei od
svjedoka ovjeka koji pamti i proglaava ga
nosiocem (istinske) povijesti. Premda treba odati
priznanje svjedoku i dokazati njegovu drutvenu
nunost, treba takoer i jasno istaknuti ulogu
povjesniara u neemotivnom kompariranju masakara
u 20. st., u onome to ih razlikuje i u onome to ih
povezuje osim strahota i proivljenih patnji.
Za potrebe ovog naeg skromnog istraivanja
preuzeli smo od Israela Charnyja etiri temeljna
elementa koja nam omoguuju komparativnu analizu
genocida: definiciju ciljne grupe, stupanj
intencionalnosti, profit egzekutora i oblike
provedbe genocida.
U definiciji koju autor genocida sam daje za
ciljnu grupu, pozornost privlai sustav ideolokih
opravdanja, njegova racionalnost, iako nam se ona
danas ini posve besmislenom. U kontekstu
jednostranog terora koji prati provedbu svakog
genocida, ta mo definicije gotovo je apsolutna. Svi
kriteriji, politiki, drutveni, religijski ili ideoloki, su
naime valjani da oznae rtve, da ih ak gomilaju ili
meusobno zamjenjuju. A ovdje su, kako je
pokazao Eric D. Weitz, utopije o rasi i naciji esto
najvei mobilizatori zbog svoje sposobnosti da
klasificiraju razlike. Najvanije je da se grupa
definira kao apsolutni neprijatelj pa se u tu svrhu
ona najprije naturalizira, tj. animalizira i odvaja od
ovjeanstva. Iako se naturalizacija neprijatelja moe
razlikovati, moe se primjerice ne protezati na
njegove potomke, u sreditu genocidnog govora
uvijek e biti prijetnja koju nosi ciljna grupa, a
genocid e se opravdavati kao krajnji odgovor na
toboe smrtnu opasnost za planove ili ak za samu
egzistenciju poinitelja. Bez obzira na to treba li
izmisliti neprijateIja i konstituirati ga u pseudo-
grupu ili pak stvarnog neprijatelja pretvoriti u
zastraujuu opasnu jedinku, ta vrsta govora uvijek
prua okvir za tumaenje egzekutorima iz baze i kao
takvu je treba prouavati.
Stupanj intencionalnosti najvanija je veliina
zato to e upravo ta intencija razlikovati genocid
od masakra u vrijeme rata ili ustanka kad je na djelu
slijepa razarajua sila, iako i ona moe imati izrazite
oblike genocida (jednostrano nasilje, velik broj
rtava). Planiran ili predvian, genocid uglavnom
ostavlja dokumentirani trag u kojem se eksplicitna
(najee kodirana) ili implicitna odluka potvruje
bez obzira na namjeru da se on ukloni u trenutku
zloina. Prouavanje tog traga omoguit e nam da
razlikujemo namjeru djelomine ili potpune
eliminacije grupe.
Definicija i intencija vode nas prema
egzekutorima, eliti terora kao obinih ljudi, prema
njihovom drutvenom i kulturnom okruenju koje
proizvodi ubojite fantazme, prema njihovoj
banalnosti, ali i prema njihovu vrlo tipiziranom
profilu u nekim sluajevima. Njihovo prouavanje
ne dijeli se od prouavanja svjedoka, susjeda kao
drava, ija upletenost, pasivnost ili utnja esto
omoguuju tehniku provedbu genocida.


12
Bez obzira na svoj morbidni karakter,
pozornost koja se pridaje konkretnim oblicima
provedbe genocida nije suvina. Provedba genocida
moe biti sustavna ili sporadina, totalna ili selektivna,
moderna ili tradicionalna. Metode genocida su naime
vrlo razliite. One se ak mogu kombinirati radi
ispunjenja vieg cilja. Vidjet emo da najprouavaniji i
najpoznatiji genocid, unitenje europskih idova,
sadri sve mogue oblike terora: deportaciju, glad,
hladnou, iscrpljivanje radom, smrt strijeljanjem,
mareve smrti, plinske komore. Svi oni nalaze se
raspreni i u drugim genocidima toga stoljea, osim
plinskih komora u specijaliziranim tvornicama smrti
koje su bile, kao to emo vidjeti, karakteristika
nacistikog reima. Pitanje organizacije masovnog
unitavanja zahtijeva dakle svu pozornost ma kako ta
organizacija bila elastina, ili ak improvizirana.
Deportacija, blokada glau jednog kraja i masovna
pogubljenja na irem geografskom podruju
nezamislivi su naime bez organizacije i stoga su
radikalno razliiti od spontanog i neasimetrinog
nasilja u vrijeme rata.
Meutim, ova temeljna etiri elementa
dobivaju svoje puno znaenje u okviru jedne
dinamike koncepcije genocida zamiljenog prije kao
procesa. Pojam genocidnog procesa, koji je prouavao
i Leo Kuper, a danas ga temeljito propituju Alexander
L. Hinton, Mark Levene i Jacques Semelin, ima tu
prednost da uzima u obzir fazu inkubacije (genocidal
priming) u njenoj drutvenoj, ideolokoj i kulturnoj
dimenziji, i da stavlja u sredite fazu akceleracije
(genocidal activation) u kojoj vanu ulogu imaju poticanje
vlasti na zloin i stjecaj okolnosti.
Prije nego to krenemo u opisivanje
najvanijih genocidnih zloina 20. st., kazat emo
neto i o njihovu glavnom faktoru inkubacije, tj. o
potencijalu akumuliranog nasilja sadranom u nekim
politikim, vojnim i ideolokim dogaajima iz 19. st.,
naime o masakrima koji su pratili kolonijalna
osvajanja, teorijama o borbi za ivot koje ih
opravdavaju ili o totalnom ratu iz 1914. koji je za
Europljane bio poetak suoavanja s masovnom
smru. Tu emo pronai zajedniki izvor svim
nainima razmiljanja i ponaanja prema suvinim
ljudima.


13
Korijeni savremenog genocidnog ponaanja
Bernard Bruneateau

Kad pogledamo unatrag, 20. stoljee moemo
poistovjetiti s vladavinom vrhunca nasilja. Masakr,
etniko ienje, dehumanizacija koncentracionog
logora i genocid dokazi su propasti jedne odreene
ideje o ovjeku. Ti razliiti oblici terora doveli su do
ere poretka terora, da se pritom posluimo
naslovom briljantnog eseja Wolfganga Sofskyja.
Pojava terora ne moe se meutim svesti na isti
funkcionalni proces vezan za posebne okolnosti.
Nasilje u 20. st. bilo je pripremljeno. Ono ima, kako
kae Hannah Arendt, svoje korijene, tj. neizravne
uzroke nego elemente razliite prirode koji svojim
kristaliziranjem postaju njegove sastavne
komponente, a koje susreemo u dugom 19.
stoljeu. Genocidni teror osvjetljava tako vlastitu
prolost, prolost imperijalizma i totalnog rata.
Imperijalistiko doba u kojem nova rasistika teorija
opravdava krvavi kolonijalni ekspanzionizam donosi
naime administrativne masakre; Prvi svjetski rat u
kojem se mijeaju animalizacija neprijatelja, ekstremno
nasilje i masovna smrt vodi osim toga u brutalizaciju
evropskih drutava. Sve su to elementi koji postavljaju
intelektualne, drutvene i politike temelje za kasnije
revno negiranje ljudskih prava.

Zaboravljeni masakri kolonijalnih osvajanja
U jednom prizoru glasovite pripovijetke Josepha
Conrada, Srce tame, glavni junak Marlowe motri
dalekozorom Unutarnju postaju kojom upravlja
stanoviti Kurtz, poznat kao kolekcionar odrubljenih
glava afrikih pobunjenika. Kurtz je agent jedne
belgijske trgovake ispostave u Gornjem Kongu koji
se odmetnuo i ubojica koji skuplja ljudske trofeje, ali i
intelektualac koji vjeruje u znanost i napredak
Civilizacije. Zato izvjee koje alje Meunarodnom
drutvu za ukidanje divljakih obiaja logino
zavrava napomenom: Istrijebite sve te divljake!. Za
Conrada je njegova pripovijetka bila pria [...] malo
(ali samo malo) pomaknuta od stvarnih dogaaja.
Imperijalistika Europa drala je u 19. st. u svojim
rukama cijeli svijet (72 miliona km kvadratnih i vie
od 550 miliona ljudi 1918.), to je dovelo do
masovnog izumiranja uroenikog stanovnitva koje
su tadanji znanstvenici najee opravdavali.
Povjesniari koji prouavaju evropsku
kolonizaciju obino razlikuju dva tipa izumiranja: onaj
do kojeg je dolo tokom osvajakog rata u pravom
smislu i onaj koji je izazvan posljedicama
kolonijalne vladavine nad uroenikim drutvima.
Ta dva tipa doista su razliite prirode. Okrutnost
koja je pratila vojna osvajanja realno je opisana. Ona
je ponajprije rezultat vojnih metoda Evropljana koje
su esto imale za cilj unitenje neprijatelja. Tokom
guenja pobune u Aliru 1840. francuski maral
Bugeaud masovno je palio pilje po kojima su se
skrivali arapski pobunjenici. Dodajmo tome vatrenu
silu kojoj sedamdesetih godina 19. st. nije bilo
premca, kao to je bila puka na repetiranje,
strojnica ili dum-dum metak, inae zabranjen u ratu
meu civiliziranim dravama, ali doputen u lovu
na krupnu divlja i u kolonijalnim ratovima. U bitci
kod Omdurmana 1898. takvim je orujem pobijeno
10.800 sudanskih vojnika koji se nisu uspjeli ni
pribliili Englezima, dok su ovi pretrpjeli svega 49
mrtvih u svojim redovima. Kao ratni dopisnik lista
The Morning Post, Winston Churchill dirljivo je
opisao taj dogaaj: U tom ratu vladala je neka
udna grozniavost. On nije bio nimalo nalik na
Prvi svjetski rat. Niko tada nije mislio da moe
poginuti... Veina onih koji su sudjelovali u tim
sitnim ratovima Engleske u ta nehajna davna
vremena vidjela je u njima samo sportsku stranu
jedne sjajne igre. Masakr je najee bio jednostran.
U ratnim osvajanjima Indije bilo je primjerice osam
do deset puta vise rtava kod Indijaca nego kod
Britanaca. Ali vojna faza donosi tete i susjednom
stanovnitvu, koje takoer postaje predmet politike
planiranog terora. Rat na Javi od 1825. do 1830.
donio je 200.000 mrtvih u sredinjem i istonom
dijelu otoka, koji su poharali Nizozemci.
Portugalsko osvajanje Mozambika zavrilo je
istrebljenjem 100.000 uroenika. A ratovi koje su
vodili Nijemci u istonoj Africi vjerojatno su
odnijeli 145.000 rtava. Osniva kolonije, Carl
Peters, bez ikakva je srama izvijestio o svojoj
metodi pokoravanja plemena Vagogo. Sultanovu
glasniku koji je doao zatraiti mir general je tvrdo
odgovorio: Sultan e dobiti mir, ali vjeni mir.
Pokazat u ja Vagogima tko su Nijemci... Opljakat
u sela, spaliti kue i poruiti sve to ne bude moglo
gorjeti! Pripovijedajui o ratu protiv plemena
Konkomba u Togu, krajem 1897., jedan porunik
hladnokrvno je opisao svoju akciju sljedeim
rijeima: Sve u svemu, pretvorio sam u prah i
pepeo oko 40 do 50 sela, unitio sve farme na koje
sam naiao, uhvatio oko tristo glava krupne stoke i
sto ili dvjesto ovaca. Ma koliko negativna bila, ta se


14
demografska bilanca ne moe ni usporediti s
masovnom depopulacijom koja je uslijedila nakon
faze osvajanja.
Zbog gotovo neprekidne nasilne
pacifikacije, sistema eksploatiranja radne snage na
poljima ili na gradnji eljeznikih pruga, zbog
masovnog irenja novih zaraznih (boginja, ospica,
gripe) ili endogenih (malarija) bolesti te openito zbog
poremeaja tradicionalnih drutvenih struktura, prva
generacija koloniziranih gotovo da i nije inila nikakve
napore da previ. Demografsko nazadovanje
poprimilo je goleme razmjere. U Aliru se
stanovnitvo izmeu 1830. i 1870. smanjilo za 15 ili
20%, dok se u crnoj Africi taj fenomen jo pojaao
izmeu 1880. i 1930. U zoni francuske kolonizacije
nestalo je vie od 50% stanovnitva u nekadanjem
Ubangi-ariju te oko jedne treine u Gabonu. Sluaj
belgijskog Konga je najpotresniji, i to ne samo zato
to je Conrad ovdje smjestio Kurtzovu ludost. Sistem
eksploatacije bjelokosti i kauuka na kojem se
temeljila Nezavisna Drava Kongo kralja Leopolda
bio je posebno ubojit. Militarizacija prisilnog rada
(otimanjem ena i djece), koji je poivao na sistemu
iscrpljujuih radnih kvota (24 dana rada mjeseno u
umi), surova tjelesna sakaenja (odsijecanje ruku),
kanjavanje onih koji su se bunili protiv rekvizicije
(spaljivanjem njihovih sela i ljetine), dodatni su uinci
nove patoloke ekologije i pada stope nataliteta koji
dovode do smanjenja stanovnitva za polovicu, tj. do
unitenja oko 10 milijuna ljudi.
Pruanje otpora s popratnim ciklusom
represije takoer je imalo dramatine posljedice na
ve smanjeno stanovnitvo. U Obali Bjelokosti
buntovno pleme Baule spalo je s jednog i pol milijuna
ljudi na 160.000 izmeu 1900. i 1911., dok je u
Sudanu za vrijeme engleske okupacije izmeu 1882. i
1903. broj stanovnika pao s devet milijuna na tri. U
Oceaniji je autohtono stanovnitvo gotovo potpuno
istrebljeno pod naletom europske ekspanzije, bilo da
je rije o Tahianima (90% ih nestaje u prvoj polovici
19. st.), Kanacima (70% u drugoj polovici), Maorima
(pad za dvije treine u tom stoljeu) ili Tasmanijcima.
Ovi posljednji gotovo su potpuno nestali, jer je 1876.
umro i posljednji stanovnik tog otoka, koji je 1803. s
dolaskom prvih bijelaca imao 2.000 stanovnika.
Smru Truganine, posljednje Tasmanijke, zakljuen je
pakleni ciklus u kojem je nasilno preseljenje prema
neplodnim krajevima i organizirani lov na uroenike
(pet funta po glavi) upotpunilo posljedice zaraznih
bolesti.
U novije vrijeme povjesniari prouavaju i
glad koja je u nekoliko navrata zahvatila kolonije
izmeu 1870. i 1890., i pokosila oko 30 milijuna
ljudi u jugoistonoj Aziji, Indiji i Africi. Iako je
sigurno bila uzrokovana ciklusom sunih godina,
tolika smrtnost bila je povezana i s ciljanim mjerama
zapadnih vlastodraca. Milijuni stradalih seljaka nisu
se naime uklopili u proces integracije u strukture
svjetske liberalne ekonomije, osobito slobodnog
trita itarica. Demografska katastrofa bila je
politika, dakle planirana, a nikako prirodna.
Povjesniar Mike Davies smatra da su ti seljaci bili
kobne rtve doslovno teoloke primjene svetih
naela Adama Smitha, i primjeuje da je ritam
kolonijalne ekspanzije nekom udnom regularnou
bio u skladu s ritmom prirodnih katastrofa i
epidemija.
Krvava periferija zapadnog svijeta u 19. st.
postavlja problem za povjesniara. Je li zbog tako
velikog broja nestalog stanovnitva opravdano
govoriti o tropskim genocidima ili okvalificirati
depopulaciju belgijskog Konga kao holokaust,
kako je to uinio na primjer Adam Hochschild?
Moemo li prihvatiti miljenje odvjetnice Rose
Plumelle-Uribe koja u svojoj genealogiji
zaboravljenih genocida od 1492. tvrdi da
nevjerica Zapadnjaka u nacistika zvjerstva moe
samo izmamiti smijeak kod dananjeg amerikog
Indijanca ili potomka Afrikanca koji se, kad ih
usporedi s unitavanjem svojih predaka, moe
zapitati to je to Hitler tako posebno uinio? Je li
uope opravdano pisati crnu knjigu kolonijalizma
kako bi ga se usporedilo, kako je to nedavno uinio
Marc Ferro, s najteim politiko-ideolokim
katastrofama 20. stoljea? Ovdje lei cijeli delikatni
problem operativnog karaktera kategorije
kolonijalnog genocida o kojemu smo poneto ve
rekli u uvodu. Ako je u svim navedenim sluajevima
rije prije o traginim neravnopravnim ratovima,
masovnim kaznenim masakrima, okrutnoj represiji i,
u krajnjem sluaju, o oblicima koji proizlaze iz
drutveno uvjetovanog genocida (koji nije izriito
potaknula sredinja vlast, kao u sluaju gladi), ima i
primjera koji proizlaze iz drukijeg svijeta ideja i
prakse. To je sluaj s plemenom Herera u
jugozapadnoj Africi koje je gotovo potpuno unitila
njemaka kolonijalna sila izmeu 1904. i 1906.
Prilikom vojne operacije koju je vodio
general von Trotha, koji se osam godina ranije
iskazao u okrutnom guenju pobune Wahelea u


15
istonoj Africi, uroeniko stanovnitvo svedeno je s
80.000 na 16.000, a preivjeli su uglavnom djeca, ene
i starci. Oni su zatim zatoeni u logore, i pod teretom
bolesti i iscrpljenosti radom kobno ih je stradalo 45%.
Alison Palmer, koja je komparirala taj dramatini
sluaj sa suvremenim genocidima, smatra da treba
uzeti u obzir tri aspekta. Kao prvo, istie preparativnu
politiku pravnog i ekonomskog iskljuivanja rtvene
grupe. Od samog poetka okupacije afrikog
jugozapada, 1884., uvedena je naime politika
diskriminacije i rasne segregacije koja je Herere
potisnula u njihove plemenske rezervate. Oni su tako
iskljueni iz sustava zatite njemakog kolonijalnog
prava, koja je bila zajamena samo doseljenicima, a
nisu se smjeli pozivati ni na vlastito obiajno pravo. U
praksi je bilo potrebno sedam Afrikanaca da
posvjedoi ono to je mogao jedan bijelac, to
opravdava sve zloupotrebe i zloine. Slubenim
proglasom od 2. listopada 1904. okonan je proces
kojemu je bila namjera iskljuiti Herere iz pravne
zatite i oduzeti im status podanika Njemakog
Carstva. Vie dakle ne postoji moralna obveza bilo
koje vrste prema stanovnitvu koje sve vie
predstavlja teret reimu ekonomske eksploatacije
teritorija. Postupno oduzimanje ekonomskih resursa
prati naime iskljuivanje iz pravnog sustava.
Okupacija zemlje Herera odvijala se u okviru
ekstenzivne stoarske djelatnosti koja izuzima
uroenika kada ne vodi oduzimanju njegove stoke. To
je na kraju dovelo do velikog ustanka 1904., kojemu je
meta bilo nekoliko stotina njemakih farmera na tom
podruju, a koji je bio oajniki in za opstanak jedne
grupe ugroene u samoj svojoj egzistenciji.
Pri prouavanju rata koji je njemaka vlast
vodila protiv pobunjenika treba istaknuti jedan drugi
uznemiravajui aspekt, a to je oita namjera unitenja.
Osim kaznenog karaktera ekspedicije i poraza Herera
u bitki kod Waterberga, represija je imala za cilj
sprijeiti povratak uroenika na njihovu zemlju. U
takvim se okolnostima, nakon vojne faze, odvija izgon
uroenika u obliku deportacije i njihova preputanja
surovosti pustinje Omeheke. Traenje konanog
rjeenja za prepreku zvanu Herero je bjelodano.
Zapovjednik vojnog stoera u Berlinu, slavni von
Schlieffen, otvoreno priznaje: Surova Omeheke
dovrit e ono to je zapoela njemaka vojska:
unitenje Herera. A jedno slubeno vojno izvjee
kae otprilike: Nikakav napor, nikakva rtva nije bila
prevelika da se unite i posljednji ostaci neprijateljskog
otpora. Poput ranjene zvijeri, neprijatelj se vukao od
jednog izvora vode do drugog dok napokon nije
postao rtvom vlastitog okruenja. Velika veina
deportiranih umrla je od ei, a uz granice pustinje
u duljini od 250 km vie od godinu dana bio je
postavIjen kordon vojske koji je uroenicima
spreavao svaku mogunost povratka na rodno tlo.
Napomenimo da je unitenje uroenika voeno do
kraja, a nastavilo se i nakon to je kolonija bila
osigurana i unato protivljenju njemakih farmera
koji su traili da se oni primjereno kazne, ali ne i da
se potpuno unite jer su mogli posluiti kao radna
snaga u obnovi zemlje i gradnji infrastruktura.
Ovdje moramo spomenuti i trei aspekt tog
sluaja. Iako su razlozi praktine ekonomije - zemlja
i njen reim iskoritavanja - prevladavali u percepciji
Herera kao opasnosti, zamijenio ih je govor
ideoloke prirode u Njemakoj. Mnogi
nacionalistiki umovi iskoristili su taj sluaj da
Herere pretvore u neprijatelje njemakog naroda i
uinili od represije njemaku kriarsku vojnu protiv
barbarstva. Stanovnitvo afrikog jugozapada,
smatrano lijenim i na svaki nain inferiornim, bilo je
prepreka napretku. Oni koji su odbijali bezuvjetno
se pokoriti moi bijelaca nisu imali pravo na ivot.
Carskim dekretom od 26. prosinca 1905. pravno je
potvrena konfiskacija cjelokupnog uroenikog
teritorija, uz cininu tvrdnju da bez stoke, Herere
vie ne trebaju ni zemlju. Odredbe o iskljuivanju
iz pravnog sistema, dijabolizacija ciljne grupe,
namjera unitenja, drava koja za njih trai
rjeenje, gotovo totalni karakter fizikog unitenja:
rat protiv Herera ima neto od protogenocidnog i
ve spada u blisku budunost. (Obavljani su
medicinski pokusi na blizancima, a po njima je
posebno poznat Eugen Fischer, budui rektor
berlinskog unuverziteta i uitelj Josefa Mengelea, po
zlu poznatog doktora iz Auschwitza).
Premda veina masakara iz kolonijalnog
razdoblja ne spada strogo u kategoriju genocida,
ravnodunost kojom su izvoeni ne moe se
odvojiti od jednog oblika ideologije, koja osim toga
ima univerzalistiki cilj. Perjanice idealistikog
imperijalizma, poput Spencera Wilkinsona, pozivale
su na stvaranje razumljivog poretka u svijetu na koji
su gledale kao na organizam koji pokree jedino
volja. U takvim okolnostima bijelo europsko
carstvo, s nacionalnim i demokratskim (francuskim i
engleskim) temeljem, inilo je povijesnu injenicu
koja nije mogla zatvoriti oi pred depopulacijom
periferije. Michael Mann vidi u tome danas


16
skrivenu stranu liberalne i demokratske modernosti
jer su tadanje zapadne drave utvrdile da je temelj
legitimne vlasti suvereni narod, mislei dakako
ograniiti taj entitet samo na Europljane u
prekomorskim podrujima, da su svi akteri
kolonijalne stranke bili sudbinski navedeni da
razvijaju teoriju o Narodu kao o (superiornoj) rasi.
To im je uveliko bilo omogueno tadanjom
banalizacijom socijaldarvinistikih teorija.

Ubojiti imaginarij socijaldarvinizma
Objavivi 1859. djelo Porijeklo vrsta, Charles Darwin
prepustio je svojim epigonima - Lyellu, Wallaceu i
Galtonu - brigu da izvlae drutvene i povijesne
zakljuke iz njegove teorije o prirodnom odabiru
vrsta. Kada se dvanaest godina poslije vratio tom
problemu u Porijeklu ovjeka, Darwin vie nije skrivao
zanimanje za radikalne zakljuke koji e poprimiti
oblik doktrine kod Herberta Spencera pod imenom
socijalnog darvinizma. Tako je nestanak niih rasa
koje su Europljani kolonizirali smatrao rezultatom
nemilosrdne borbe. Poput domaeg takora kojeg je
istisnuo europski, tako su i Maori s Novog Zelanda
prepustili mjesto anglosaksonskoj rasi, da se
posluimo s jednom od tada popularnih usporedbi.
Kolonijalna ekspanzija ostavila je, ini se, brojne
primjere prirodnog odabira najsnanijih civilizacija.
Moemo se sloiti s Andreom Pichotom, autorom
izvanredne knjige o mitu o istom drutvu, da su
sluajevi propadanja, ili ak nestanka, autohtonih
naroda sluili kao model za teorijsko objanjenje koje
se temeljilo na borbi za ivot.
Promotrimo poblie razvoj misli na tom
podruju. Poetkom 19. st. Europljani su, suoeni s
prvim znakovima propadanja uroenikog
stanovnitva, uglavnom pronalazili psiholoke ili
ekoloke uzroke za to, i ak bili spremni pokuati
zaustaviti smrtonosne posljedice konfrontacije rasa.
Tako se 1838. razmiljalo o osnivanju Aborigines
Protection Society. Meutim, poslije 1850. postupno se
usvaja rasistika legitimacija zasnovana na teoriji o
prirodnom odabiru. Zakon o ouvanju rasa nuno
vodi izumiranju svih intelektualno niih i nerazvijenih
rasa, s kojima Europljani dolaze u dodir, pie Alfred
R. Wallace 1872. Izumiranje, tj. istrebljivanje,
nemonih naroda posljedica je napretka. Osniva
utjecajnog drutva Anthropological Society, lijenik
Robert Knox, koji tvrdi da je otkrio istinu o rasi,
otvoreno se slui izrazom istrebljivaki rat umjesto
onim prirodnog odabira. To toboe proizlazi iz
samog filantropskog naela koje odobrava
univerzalni napredak znanosti i industrije,
doputajui da je svijet nastanjen jednom jedinom
homogenom rasom. Francuskinja Clemence Royer,
osoba oduevljena prosvjetiteljstvom, antikranka i
feministica, koja prevodi Darwina i uvodi ga u
Francusku, buni se protiv iskljuive i nerazumne
zatite koja se prua slabima, nemonima,
neizljeivo bolesnima, pa ak i nevaljalima, svima
onima koje je priroda zakinula.
Zakinutih naroda je itavo mnotvo u
krajevima intenzivne kolonizacije, i zagovornici
eugenike hladno gledaju kako oni nestaju. Trideset
godina nakon to su smislili mjere zatite i ouvanja,
Evropljani opravdavaju najoitije sluajeve
istrebljenja s odmakom koji im omoguuju
znanstveno potvrene injenice evolucionistikog
razvoja. To je sluaj s Tasmanijcima, za iju smo
tunu sudbinu ve ustvrdili da je bila posljedica
masovnog ubijanja i ekolokog poremeaja.
Proglaeni ivim fosilima kao nii oblici
zooloke hijerarhije, stanovnici otoka primorani su
u uvjetima neravnopravne borbe ustupiti mjesto
viim oblicima koje ine doseljenici, tj. napredni
elementi civilizacije. Potivanje povijesnog procesa,
dokaz napretka koji pokazuje da su Evropljani bili
poboljani potomci Tasmanijaca, podrazumijevalo
je unitenje divljih rasa. Sve one bile su osuene
na propast poput prvih stanovnika Tasmanije, ija je
sudbina postala obrascem. U ime slinih
evolucionistikih argumenata u kojima se istiu
demografski (krvne veze, edomorstvo), etnoloki
(nomadizam tradicionalne agrikulture) i moralni
(poronost obiaja) kriteriji, smatra se sigurnim
neminovan nestanak otonog stanovnitva
Oceanije. Znanstveno tumaeno i opravdavani
moralom, oni odobravaju politiku zauzimanja
zemlje od strane aktera koji su to inili mirne
savjesti. Piui o depopulaciji Markikih otoka
1892., Francuz Marestang zakljuio je da postoji
slinost izmeu pojedinca koji umire od starosti i
rasa koje trpe istu sudbinu. Postoji dakle povijesna i
bioloka sudbina izumiranja koja treba osloboditi od
svake emocije, objanjavaju svi mjerodavni
znanstvenici. Strunjak za polinezijsku kulturu,
Francuz Caillot, izvodi iz toga jednu od
najpovrnijih filozofija povijesti:

Kada je jedan narod tako dugo bio inertan,
treba napustiti svaku nadu u njegov


17
napredak. On se neizbjeno svrstava u
inferiorne narode i, poput njih, osuen je na
smrt ili na asmilaciju od jedne vie rase. (...)
To je neumoljivi zakon prirode protiv kojega
nita ne vrijedi, i nebrojeno ga je puta
potvrdila povijest: jai jede slabijeg.
Polinezijska rasa nije znala kroiti ljestvicom
napretka, ona nije ni u emu pridonijela
naporima ovjeanstva da pobolja svoju
sudbinu: ona dakle mora prepustiti mjesto
drugima koje vie vrijede od nje i nestati.
Njenim nestankom civilizacija nee nita
izgubiti. (Istoni Polinezijci u dodiru s civilizacijom,
1909.)

Kao to vidimo, uope se ne moramo baviti piscem
kao sto je Gobineau, iji rasizam nije imao previe
veze s biolokim pojmom rase ni s biolokom
koncepcijom drutva, da bismo istraili porijeklo
nekih gnusnih zastranjivanja. Vie treba istaknuti
znanstvenu banalizaciju rasizma od strane
najistaknutijih predstavnika biologije i sociologije,
koja se toliko proirila da nalazi primjenu u
konkretnom politikom i drutvenom podruju. U
tome ima naturalizacije drutva i povijesti, tj.
potinjavanja zakonima koji su jednako nuni koliko
i oni prirode. To vodi poznanstvljenju sociologije, a
politiku pretvara u njenu idealnu primjenu kako ona
ne bi zaostajala i kako bi bila u skladu s napretkom.
Ta naturalizacija djelo je prvih pristaa Porijekla vrste,
Darwina iz Porijekla ovjeka, njegova srodnika Francisa
Galtona koji eli ublaiti nedostatke prirodnog
odabira eugenikom, a osobito je djelo Haeckela i
Gumplowicza.
Za propagiranje rasistikog imaginarija na
kraju 19. stoljea zasluan je ponajprije Nijemac Ernst
Haeckel. On je u svoje vrijeme bio veliki iritelj
darvinizma i meunarodna znanstvena veliina, koja
uiva golemo potovanje i ugled sve do svoje smrti
1919., a knjige mu se prevode na sve europske jezike i
prodaju u stotinama tisua primjeraka. Meutim,
Haeckel je najvaniji autor koji je, 1868., proveo
klasifikaciju ljudskih rasa, poredavi ih prema njihovu
evolucionistikom razvoju, tako da je crne rase
smjestio na dno ljestvice, a indogermanske na vrh.
Gorljivi pristaa Bismarcka, Haeckel je, pomijeavi
pangermanska uvjerenja (ubraja se meu prve lanove
Pangermanskog drutva 1894.) i mrnju prema
kranstvu, pruio krajnje znanstveno jamstvo raznim
politikim pokretima onog vremena. Budui da je
hijerarhijska podjela ljudskih rasa bila utvrena, ona
je zahtijevala dinamiko objanjenje, kako bi se
pomou doista znanstvene sociologije rasvijetlio
fenomen nastanka i izumiranja ljudskih rasa. Glavni
protagonist tog pothvata bit e austrijski profesor
Ludwig Gumplowicz.
Smatran od nekih i ocem sociologije,
profesor javnog i administrativnog prava na
sveuilitu u Grazu izmeu 1876. i 1908.,
Gumplowicz je izgradio intelektualni sistem koji se
tada savreno uklapao u zbivanja to su proivljavali
njegovi suvremenici. On smatra da rase lee u
osnovi svih drutvenih procesa, a borba koja ih
meusobno suprotstavlja glavni je pokreta
povijesti. Ta teza kojoj se, kako kae profesor, ne
moe odrei potpuna, gotovo matematika,
sigurnost i opost, sadri po njemu, cijelo rjeenje
zagonetke prirodnog procesa ljudske povijesti. On
je razvija u svojoj knjizi objavljenoj 1883., Borba
rasa, koja je doivjela veliki uspjeh. U toj perspektivi
povijest je samo niz mranih bitaka, gdje rasna
mrnja, masovni pokolji i pokuaji nasilne
vladavine osiguravaju povezanost razliitih epoha.
Za razliku od onoga to tvrde Darwinovi uenici, u
ljudskoj povijesti nije rije o pukom preivljavanju
onoga tko je sposobniji nego o potinjavanju i
iskoritavanju slabije rase od strane jae, o procesu
koji je, smatra Gumplowicz, u korijenu svake
civilizacije: Cilj svakog rata uvijek je isti, bez obzira
na sredstva kojima se on eli postii, a taj je
iskoristiti neprijatelja kao sredstvo za zadovoljenje
vlastitih potreba. Jedan element sprjeava nas da
Gumplowicza ne smatramo samo pukim
predstavnikom biolokog rasizma. Povijesna borba,
o kojoj on govori, ne vodi naime konanoj
dominaciji jedne rase koja je jaa od ostalih zato to
je ia. Ta je borba prije trajni proces koji
neprestano dovodi u pitanje steenu dominaciju.
Osim toga, potinjena rasa moe se pomijeati s
vladajuom i formirati novu rasu koja e se upustiti
u novu borbu. Gumplowiezeva rasa ima napokon
vie zajednikog s ljudskom zajednicom koja
proizlazi iz povijesnih, drutvenih i nacionalnih
imbenika nego s jednom striktnom biolokom
jedinicom. Njegov socijaldarvinizam spree se
uostalom s borbom marksistikih klasa. Po njemu,
drutvena razliitost razvija jednako silovito kao i
rasna elju za ubijanjem unutar masa. Takoer, u
dravi je iskljuivo s ciljem ekonomsko-politike
podjele rada trebalo silom organizirati vlast.


18
Kao sto moemo primijetiti, Gumplowiczev
sistem privlaan je na razne naine za one koji
platom znanosti ele zaogrnuti nasilje koje prati
kolonijalnu eksploataciju, kada ne opravdava neke
sluajeve nestanka svojim hladnim i distanciranim
prikazivanjem nunog procesa ubijanja smjetenog u
srce ljudske povijesti. Nije li za austrijskog profesora, i
za mnoge njemu sline, politika primijenjena
znanost? Sociologija, u ovom sluaju, pokazuje
dravniku i politiaru kao i svakom pojedincu put koji
trebaju slijediti, ako ne ele doi u sukob s prirodnim
tendencijama. Tada dolazi do stvaranja prave
znanstvene vulgate, gdje se kombiniraju i mijeaju
raznorazne teorije koje objanjavaju zakone koji
upravljaju sadanjim i prolim svijetom: Darwinov
selektivni evolucionizam, Galtonov eugenizam,
Haeckelova rasna hijerarhija, Gumplowiczeva borba
rasa. Europske elite poinju tada gledati na nestanak
divljih rasa uglavnom s potpunom ravnodunou.
Odbacivanje suosjeajnosti u politici nedvojbeno je
karakteristika svih onih koji prihvaaju aksiome
socijaldarvinizma. Ne bi li politika saalijevanja bila u
suprotnosti s prirodnim zakonima koji upravljaju
opim napretkom civilizacije? Clemence Royer
osuuje neopreznu i slijepu samilost prema fiziki
nerazvijenim biima. Gumplowicz otro kritizira
precjenjivanje ivota koje jo uvijek vlada u Europi
kao i fantom ljudske slobode koji tei tome da
upravlja drutvenim odnosima i da ih ureuje po
svojoj volji. Uz opasnost da generira i oslobodi
najudovinije obiaje? Austrijski profesor toga je
posve svjestan, jer u predgovoru svoje Borbe rasa pie:
Mogue je da e ljudska rasa iskoristiti mnoga mjesta iz ove
knjige da opravda neke svoje ogavne postupke. U tome je
zapravo cijeli smisao kritike socijalnog darvinizma
koju upuuju neki dalekovidni intelektualci poetkom
20. stoljea, poput Francuza Jacquesa Novicowa koji
ga naziva doktrinom koja kolektivno ubojstvo smatra
povodom za napredak ljudskog roda i time dakle
okonava vie od jednog stoljea liberalnog
humanizma. Ne moramo se stoga uditi to se itavi
odlomci iz Borbe rasa nalaze u Mein Kampfu, djelcu iji
je autor, podsjetimo, bio austrijski dravljanin,
mrzovoljni promatra kozmopolitizma Bea s kraja
stoljea, oboavatelj engleskog kolonijalnog sistema i
povremeni strasni itatelj Karla Maya, popularnog
njemakog pisca koji je u svojim romanima opisivao
krvavo osvajanje amerikog Divljeg zapada.
Problem veze izmeu sociobiologistike
vulgate 20. st. i rasistike ideologije Treeg Reicha
postavlja se dakle u svoj svojoj irini. Godine 1954.
George Lukacs nazvao je Gumplowicza tipinim
predstavnikom socijaldarvinizma na njemakom
jezinom podruju, koji je od njega uinio kolu. U
Razaranju uma, maarski je filozof uinio od teza
austrijskog sociologa kariku koja je povezivala
Gobineauov rasizam i modernu rasnu teoriju koja
se rairila pod Hitlerom. U potrazi za korijenima
totalitarizma, Hannah Arendt posvetila je cijelo
jedno poglavlje tom novom kljuu povijesti koji je
rasa inila u vrijeme izlaska europskog imperijalizma
na svjetsku pozornicu. Ona smatra da je borba za
Afriku dala ansu teorijama koje su postojale, ali su
bile nesposobne vriti i najmanji politiki monopol.
Pred njima se otvaralo obeavajue 20. stoljee:
Iako je hitlerizam tokom tridesetih godina uivao veliku
privlanost u svijetu i Europi, rasizam je, premda je bio
dravna doktrina samo u Njemakoj, poeo luiti golemi
uspjeh u oima meunarodne javnosti.
Ovdje je rije o procesu meusobnog
prepletanja i sazrijevanja te socijaldarvinistike
vulgate u okvirima njemake nacionalistike misli.
On je u znaajnoj mjeri djelo dvojice dobrih
poznavatelja britanske imperijalistike ideologije:
Alexandrea Tillea i Houstona S. Chamberlaina. Prvi
je povezao darvinizam s nietzseheovskim moralom
nadovjeka dok je drugi, Englez preobraen na
nijemstvo i Wagnerov zet, priznavao jedino
Nijemcima pravo na vodeu civilizacijsku ulogu.
Raalo se novo meunarodno pravo, ono koje je
potvrivalo pravo jae rase da uniti slabiju. To se
pravo, formulirano openito, moglo osobito
primijeniti na prekooceansko uroeniko
stanovnitvo ali i na ono koje se u Europi smatralo
zaostalim. Ta koncepcija vrlo se lako integrira u
pangermanski diskurs, koji Slavene vidi samo kao
inferioran i nekoristan narod na tom velikom
rasnom europskom prostoru. Na raskriju tih dvaju
sistema nalazio se Haeckel, osniva saveza koji je
trebao iriti njegovu doktrinu, a koji se danas smatra
laboratorijem budue nacistike biopolitike.
Moemo li uostalom zaboraviti da je otac
geopolitike, Friedrich Ratzel, pretvorio borbu za
ivot u borbu za ivotni prostor? Putujui
Sjevernom Amerikom, svjedoio je borbi na smrt
izmeu bijelaca i Indijanaca za prevlast nad
teritorijem, i na nju se neprestano vraao kada je
opravdavao svoj zakljuak o legitimnosti borbe jaih
naroda za ivotnim prostorom. Voelkisch
darvinizam proima njemako drutvo u tolikoj


19
mjeri da to dovodi do promjene u percepciji rata, koji
se odsad sve vie glorificira kao sredstvo za unitenje
nesavrenih i slabih naroda. Prikazujui rat kao jedini
pravedan sud u izboru naroda, ta je koncepcija
uinila 1914., smatra Thomas Lindemann, njemake
vlastodrce osjetljivima na ratni fatalizam
iskrivljujui njihovu sliku o stvarnosti u trenutku
donoenja konane odluke.
Ovdje je vanu ulogu odigrao jedan
elokventni iritelj darvinistikih teorija, Georges
Vacher de Lapouge, istinski prorok u Njemakoj, koji
je objavio mnogo lanaka u njemakom
eugenistikom asopisu Die Sonne osnovanom 1924. i
koji je vodio bogatu korespondenciju s Hansom F. K.
Guntherom, voelkisch teoretiarom europskih rasa, koji
se poslije nazivao njegovim uenikom i postao
mozgom nacistikog eugenizma. Napomenimo da su
etablirani znanstveni krugovi smatrali teze nieg
knjiniara sa sveuilita u Montpellieru skandaloznim
u Francuskoj samo zato to je primijenio na europska
drutva kriterije koji su se obino koristili za divlje
rase na kolonijalnoj periferiji. A upravo je zbog tih
znanstvenih premisa Lapouge stupio u vezu s
jednim od svojih njemakih uenika, bivim
marksistom Ludwigom Woltmannom, svim svojim
biem predanim pangermanstvu i socijaldarvinizmu,
koji je 1902. utemeljio asopis Politisch-Anthropologische
Revue. S Woltmannom, i s njegovim suvremenikom
Alfredom Ploetzom, primijenjena politika
antropologija okree se prema onom bitnom, jamstvu
nove teorije o dravi: traenju naina pomou kojih
drutvo moe proizvesti jo plemenitiju rasu
(germansko-nordijsku) i ukloniti obine rase.
Naini koji su predlagani nisu mamili smijeak:
emigracija, izgon, zabrana sklapanja braka i raanja i,
krajnji, izravno unitenje. Kritian prema povrnom
karakteru Woltmannovih primjena, Gumplowicz je
primijetio i da on postavlja problem... ije rjeenje e
vjerojatno donijeti 20. stoljee.
To rjeenje Hitler je kasnije traio u ratu koji
je vodio na istoku, i koji je od ljeta 1941. poprimio
karakter kolonijalnog i imperijalistikog unitenja iz
prolog stoljea. I ovdje se, kao i na prostoru
Oceanije, jugozapada Afrike ili u Aziji, kombiniralo
osvajanje ivotnog prostora, namjerno izgladnjivanje i
unitavanje niih rasa u ime nemilosrdnih, ali nunih
prirodnih zakona. Hitler se ne uputa sluajno u
duge nevezane govore o neokolonijalnoj prirodi
eksploatacije koja eka zauzete teritorije. Ono to je
Indija bila za Englesku, to e istok biti za nas, kae
on 10. kolovoza 1941., u trenutku kad mu se inilo
da se rat u Rusiji blii kraju. Meutim, postoji
razlika zbog koje nije mogue uspostaviti jaku
mehaniku vezu izmeu kolonijalnog osvajanja i
nacistikog imperijalizma. Naturalizacija povijesti
koju su provodili mnogi Darwinovi uenici
opravdala je naknadno ubilaka osvajanja koja su
potaknuli drugi faktori, osobito geopolitiki i
ekonomski. Kao to istie Enzo Traverso, koji se
potrudio razraditi europsku genealogiju nacistikog
nasilja, osobito teoriju i praksu unitavanja
svojstvene zapadnim imperijalizmima, rasna
ideologija je naprotiv iskljuivi motor Hitlerova rata.
Meutim, u trenutku kad Hitler naputa Be
i odlazi za Minchen, poetkom 1913.,
socijaldarvinistika vulgata ve je proizvela
radikalnu ratniku kulturu, osnovu budueg rata,
njegova dotad nevienog nasilja i njegova totalnog
karaktera. Tako e mobilizacija europskih drutava
zapoeta 1914. biti vana etapa na putu genocidnog
ponaanja u prvoj polovici 20. stoljea.

Prvi svjetski rat kao pedagogija ekstremnog
nasilja
Dostigavi dotad nevieni prag nasilja, Prvi svjetski
rat pokazao je svojim suvremenicima da je jedan
odreeni oblik rata nestao. Anonimna smrt masa,
surovost izravne borbe, krenje prava civila, mrnja
prema neprijatelju uzdignuta u sistem: nasilje koje se
tada irilo po Europi povjesniari koji grade
antropologiju rata opravdano mogu nazvati
ekstremnim u njegovim kvantitativnim i
kvalitativnim aspektima. Otada taj rat samo remeti
institucionalne strukture. Unitava mentalne
strukture i presudno utjee na vojni angaman i
ponaanje iduih trideset godina. Kao
dvadesetogodinjak 1914., Marcel Deat, koji je
proao svima poznat put od demokratskog
socijalizma do faizma, ostavio je o tome
svjedoanstvo u svojim Politikim memoarima: Bili
smo vrsto uvjereni, iako nismo znali jasno objasniti zato,
da nas eka borba koja je posve drukija od vojne borbe u
pravom smislu rijei. Taj rat bio je samo prividno klasian i
to u poetku. On je bio revolucija 20. stoljea.
Prvi revolucionarni oblik odnosio se na
karakter i samu koncepciju rata. Istinski kvalitativni
skok u pojavi totalnog rata, 1914. godina postavlja
naime od samog poetka problem potpunog
unitenja neprijatelja. Ne samo da treba vojnu
borbu dovesti do njenog maksimalnog intenziteta


20
masovnom primjenom tehnologije Materialschlacht - ili
do neogranienog radikalizma izravnog nasilja, nego
treba i unititi volju za otporom kod stanovnitva.
Odatle ta posve nova brutalnost toga rata. to se
samih boraca tie ponajprije, gole statistike brojke
pokazuju kakav je to bio susret s masovnom smru.
Navedimo stoga te visoke brojke, tih devet do deset
milijuna poginulih, kojima pridodajmo dvadeset pet
milijuna ranjenih, od ukupno sedamdeset milijuna
mobiliziranih vojnika. Moda su jo vei gubici
izraeni u postotcima: do 37% boraca u Srbiji, 27% u
Turskoj, od 15 do 17% u Njemakoj i Francuskoj. Ili
pak broj dnevno poginulih u ratu, budui da je rije o
injenici koja se moe mjeriti na svim razinama borbe.
Svakog dana pogiba 1.300 Nijemaca i 900 Francuza, a
povremeno rat odnese i mnogo vei broj vojnika kao
to je bilo prvog dana bitke na francuskoj rijeci
Somme, toga stranoga prvog srpnja 1916. kad su
Britanci pretrpjeli 20.000 mrtvih i 40.000 ranjenih. U
ratnikom rjeniku javlja se pojam smrti koja kosi,
koji oznaava taj novi oblik borbe u kojem vatrena
sila, trajanje i golem borbeni prostor vode prema
posvemanjoj dehumanizaciji. Povod masovne smrti i
najnepodnoljivijeg terora, rat koji se vodio od 1914.
do 1918. uinio je banalnim nestanak milijuna ljudi i
posve prihvatljivom, na primjer, injenicu da polovica
stradalih u ratu nije pokopana. Odobravanje masovne
smrti nerazdvojivo je od naprasne desakralizacije
ljudskog ivota. I ovdje, pie nadalje Marcel Deat,
proivljavamo neobino iskustvo koje nas je duboko
obiljeilo. [...] Prestavi biti idejom, pojmom,
apstrakcijom, i pretvorivi se u stvarnost, u
neposredan i konkretan organski proces, ona (smrt) je
ponovna postala toliko jednostavnom, toliko
prirodnom da u njoj nije bilo vie niega stranog,
uasnog ili tajanstvenog. Upravo tako: smrt je
ponovno postala prirodnim inom, ba kao roenje ili
ivot.
Ali odobravanje te masovne i anonimne smrti
- opisane uglavnom u literaturi preivjelih svjedoka -
esto je pojaano i uitkom zadavanja smrti. Borba je
i povod za nevjerojatno okrutno uzajamno nasilje,
koje se oituje u inventivnosti vojnika pri upotrebi
novih oruja u izravnom okraju. Brutalni napad
granatom i hladnim orujem, ienje rova, masakr
ranjenika i vojnika koji se predaju: oblici su nasilja
koje ratnici koji su ih poinili ili preivjeli kasnije
nemaju hrabrosti priznati. Neki su meutim iskusili
osjeaj uznemirenosti izazvan stranim trenucima u
kojima je situacija u kojoj je sve bilo doputeno bila
pravilo. Za Ernsta Jingera, koji rat doivljava kao
unutarnje iskustvo kojemu je cilj oslobaanje
ovjeka od grenih navika civilizacijske steevine -
shvaanje na kojemu e stari borac Adolf Hitler
uvijek biti zahvalan tom nacionalistikom piscu -
vizija o protivniku donosi, osim ispunjenja uasom,
i oslobaanje od tekog i nepodnoljivog pritiska.
To je, pie on 1922., naslada u krvi, to se nadvija nad
ratom kao crveni olujni veo nad jedrom crne galije, i iji se
beskrajni zanos moe usporediti samo s ljubavlju.
Mi meutim ne moemo uzeti u obzir sarno
sueljavanje protivnika preko prsobrana rova. U
totalnom ratu borba na smrt obuhvaa sve
drutvene oblike. S tim preesto zaboravljenim
znaenjem statusa smrti, na koji podsjea Wolfgang
Sofsky: Smrt nije sredstvo koje tei odreenom politikom
ili ekonomskom cilju. Ona je sama po sebi cilj rata. elje i
najsnanije imaginarne predodbe usmjerene su na unitenje
neprijatelja. Promiljati rat ne znai stoga nita drugo nego
promiljati drutvo na temelju njegova potencijalnog unitenja,
njegove nulte toke, smrti drutvenog. Ovo korisno
objanjenje uvodi nas u tu novu totalizaciju
europskog rata, sa slikom nasilja koje se vri nad
civilima. To je nasilje naime viestruko, bilo da je
rije o okrutnosti u vrijeme invazije, strogoi vojne
okupacije i njenoj povorci rekvizicija i represalija,
prisilnom preseljenju stanovnitva ili o njegovu
masovnom zatvaranju u logore s ciljem da se
rekoncentrira. U okviru te lepeze nasilja, iji
jednostrani karakter treba obavezno istaknuti, jedna
dimenzija privui e nau panju zbog onoga to je
u njoj uznemirujue: civil se odsad smatra
tobonjim neprijateljem. On vie ne mora poduzeti
ba nikakvu radnju da bi se smatrao opasnim.
Dovoljno je da postoji, da ivi, i ve time se izlae
potencijalnom i nepredvidljivom nasilju. Isti je
sluaj s civilima koji su internirani od samog
poetka rata samo zato to potjeu iz neprijateljskog
naroda, a po cijeloj Europi nie prvi
eksperimentalni sistem masovnih koncentracijskih
logora: Francuzi i Belgijanci u Njemakoj, Nijemci u
Rusiji, Srbi, Rumunji i Talijani u Austriji, svi oni
upoznaju prisilni rad, pothranjenost, loe higijenske
uvjete i preveliku smrtnost. To je posebice sluaj sa
sumnjivim stanovnitvom koje se bez ikakva plana
preseljava izvan zona bojinice, u emu su Rusi
postigli neku vrstu rekorda deportiravi 500.000
idova iz Poljske i Galicije, 300.000 Nijemaca s
Volge i 200.000 Osmanlija i Bugara. Za Erica
Lohra, koji je tu temu obradio u svojoj novoj tezi, ta


21
kampanja protiv unutarnjih neprijatelja najavljuje,
svojim opsegom, svojom logistikom organizacijom,
svojom praksom eksproprijacije i nasilja, budue
oblike staljinistikog terora nad sumnjivim
narodima.
Nasilje iz prvih tjedana Prvoga svjetskog
rata nosi u sebi vieslojnu pouku. Poinile su ga
njemaka vojska u Belgiji i sjevernoj Francuskoj, ruske
jedinice u istonoj Pruskoj i Galiciji, austrijske u Srbiji
pa i francuske u Alsaceu. Instrumentalizirani bez
zadrke od svih propagandi s ciljem da se delegitimira
neprijatelj, ti su zloini malo pomalo mitificirani i
izvadeni iz stvarnosti. Meutim ne samo da su
stvarni i masovno provoeni, nego oni vrlo esto
otkrivaju elju da se pokae snaga pobjednika,
njegova nepobitna superiornost. Annette Becker i
Stephane Audoin - Rouzeau, koji u svom sada ve
klasinom djelu Retrouver la guerre razmatraju tu dugo
skrivenu dimenziju ratnog nasilja, navode izvjee
jednog vicarskog kriminologa objavljeno 1916. o
okrutnim zloinima koje je austrijsko-njemaka vojska
poinila u Srbiji. Izvjee, sroeno na temelju
ispitivanja zarobljenika, iskaza preivjelih i istraga
provedenih na licu mjesta, govori da je postojao
sistem u nainu masovnog ubijanja, silovanja i
sakaenja. I zakljuuje da je taj sistem bio sistem za
unitavanje. elja za unitavanjem etnikog tipa
otvara dakle komparativnu perspektivu s ponaanjima
koja se mogu masovno primijetiti u toku idueg rata.
Mitifikacija nasilja zanimljiva je meutim i za
nau temu. Iskazi izbjeglica, komentari tiska i izvjea
istranih komisija pridonijeli su slici stvarnosti iji je
uinak bio zajamen prikazivanjem neprijatelja kao
totalnog i barbarskog, dakle kao objekta prema
kojemu je usmjerena sva mrnja. Taj halucinantni
prikaz nasilja koje je u poetku bilo stvarno
omoguuje nam da shvatimo prihvaanje toga
dugotrajnog rata, elju da se ide do kraja bez
predaha i pregovaranja, unato neizrecivim patnjama.
Imaginarno kad se oslobodi, kako je to sjajno
pokazao John Horne, postaje motor rata i osobito
njegova unitavalakog nagona. Govor protiv
neprijatelja, uoljiv kod svih zaraenih strana, ide ak
dotle da se znanstveno razvija na temelju
animalizacije neprijatelja i njegove dehumanizacije, i
na kraju opravdava njegovo fiziko unitenje. U
svojim Razmiljanjima o ratu i smrti, objavljenim 1915.,
Freud govori opoj krajnjoj totalizaciji rata u kojoj su
Europljani, uz potporu znanstvenika - humanista,
povjesniara i antropologa - proglasili svoga
europskog neprijatelja manje vrijednim i
degeneriranim, pa ak i mentalno i duhovno
bolesnim.
Argumenti ogorenih slugu znanosti (kako
ih je nazvao Freud) zasluuju da se rastumae.
Polazei od tvrdnje da je kultura neprijatelja
odgovorna za zapoinjanje rata i njegov barbarski
tok, vri se manihejska podjela na one koji se bore
za dobro, na strani ljudskog, i na neprijatelja koji je
olienje zla, odbaenog dakle kao neljudskog ili ak
aljudskog. Ionako barbarski, totalni neprijatelj
postaje zvjerski, a zatim i zvjerski okrutan.
Dehumanizirajui stereotip toliko je naime brutalan
i toliko nasilan da smrt neprijatelja prikazana u
nekom tekstu ili propagandnom plakatu ne izaziva
nikakvo saaljenje. Na osnovi takvoga tvrdog
intelektualnog stava rat se tumaio kao rasna borba,
s ciljem da se uniti neprijateljska rasa. Tako su za
Francuze Nijemci navodno posebna rasa s
automatski prepoznatljivim biolokim osobinama
(miris!), kod koje rat otkriva, smatra ljekar Gustave
Le Bon koji tu reciklira svoje zastarjele psiholoko-
rasistike ideje, vjekovno barbarstvo. Nijemci pak
injenicu da je Francuska regrutirala u svoje redove
crne vojnike navodno dre znakom degeneracije
velike nacije, koja je time jo i poinila zloin
protiv zapadne civilizacije. U takvim okolnostima
zarobljeniki logori u Njemakoj okupljaju
neeuropljane (Afrikance i Ruse) i slue kao povod
za rasistiku propagandu. Na osnovi odabira
najbarbarskijih fizikih tipova trebalo je uvjeriti
njemaki narod u utemeljenost borbe Njemake za
civilizaciju.
Veliki mortalitet tijekom rata nije bio
rezultat samo tehnikih inovacija i zloupotrebe
oruja nego i ustroja stanovite kulture rata u kojoj
je sredinje mjesto zauzimala mrnja prema
neprijatelju. Spremno prihvaeno i masovno
provoeno, a zatim banalizirano, ekstremno nasilje
koje je iz nje proizalo i koje je dalo taj novi
karakter Prvom svjetskom ratu zadalo je snaan
udarac poznatoj tezi Norberta Eliasa o pacifikaciji
evropskih drutvenih odnosa steenoj tokom 19.
stoljea, toj dinamici Zapada koju su sve zaraene
strane svakodnevno ponitavale svojim ponaanjem.
Ova vana napomena kojom Annette Becker i
Stephane Audoin Rouzeau zakljuuju svoju knjigu
nesporno prua nov pogled na genezu stoljea
genocida. Povratili smo svoju zdravu animalnost
probivi i raskinuvi zatitne omotae i zabrane


22
jedne banalne civilizacije, napisat e kasnije Marcel
Deat ocjenjujui tok svoga vojnikog ivota po tom
vanom prekidu. Ali vrijeme decivilizacije izmeu
1914. i 1918. donijelo je i druge velike posljedice koje
su opteretile poslijeratno doba nagovjetavajui
budue totalitarne decivilizacije kao uvod u dinamiku
nasilja ponovno pokrenutog 1939.
Unitavajui krhki omota civilizacije obiaja
i iznosei na svjetlo dana neogranienu mo nagona,
rat je doveo do ravnodunosti prema smrti, prema
onoj svojih blinjih a osobito prema onoj drugih. Da
bi prevladali oaj mnogi su Europljani podigli na viu
iskustvenu razinu injenicu da svakodnevno mogu biti
suoeni s nasiljem i poniavanjima svih vrsta i pritom
ostati normalni. Omer Bartov smatra da je isti onaj
shizofreni mehanizam koji je omoguio mnogim
vojnicima da preive u Prvom svjetskom ratu stvorio
stanje duha koje je moralo navesti druge, iste ili
njihove sinove, da bez emocija sudjeluju u masovnim
ubojstvima u Drugom svjetskom ratu. Ali do glavnog
kulturnog zaokreta dolo je, tvrdi George Mosse, kad
se ratni sukob izmeu smrti prijatelja i smrti
neprijatelja, u vrijeme mira, prenio na polje politike
borbe. U areni civilnog drutva daljnje nasilno
ponaanje i slike ispunjene mrnjom iz vremena rata
donijele su, smatra ameriki povjesniar koji je skovao
taj bogati pojam, brutalizaciju politikog ivota jo
vie istiui prijezir prema svetom karakteru ljudskog
ivota. Drutva koja je ratnika kultura uinila
okrutnima pretoila su ratno nasilje u jednu od
realnosti Evrope poslije 1918. Dokaz tome je
odravanje ratnikog rjenika kojim treba potpuno
obezvrjediti, odsad unutarnjeg, neprijatelja. Pomou
distinkcije prijatelja od neprijatelja kao kriterija
politikog pravni strunjak Carl Schmitt izvrnuo je
Clausevitzevu formulaciju. Politika se odsad uklapa u
ratniki prostor, postajui i realno produetak
frontalne logike rata. Asimiliranje politike s ratom
znai meutim na kraju neprihvaanje postojanja
ljudske strane kod neprijatelja. Brutalizacija
njemakog politikog prostora, kojom se George
Mosse intenzivno bavi, predstavlja vrhovno
ispunjenje tog fenomena. Tu se najjasnije oituje
Blutgefuhl, sklop instinktivnih i arhainih osjeaja koji
preziru moralnu stranu u tradicionalnom patriotizmu.
Tu se u svoj svojoj irini javljaju kljune rijei za
dehumanizaciju neprijatelja. Za ekstremnu nacionalnu
desnicu politiko ubojstvo (324 sluaja u prvih
nekoliko godina Weimarske Republike) samo je
ubojstvo jednog parazita, a ako je politiki
protivnik, okvalificiran kao poluovjek, proglaen
stradalim, stranaki se drug smatra ubijenim.
Politika borba vodi se tako fanatino preko
ljudskog materijala, da se posluimo i drugim
uestalim izrazima proizalim iz semantikih
ratnikih zaliha. U neprihvaanju svijeta poslije
1918. (Weimar, Versailles, Drutvo naroda), koje se
oitovalo kod bivih nacionalistikih boraca, vidljiv
je racionalizirani politiki odraz jednog mnogo
snanijeg neprihvaanja, a to je neprihvaanje
nestanka fantomske tvorevine nastale tijekom rata,
Franterlebnis, onog proienog i estetiziranog
ratnog iskustva. U klimi maloduja i ozraju ope
traumatiziranosti to pozitivno ratno iskustvo
pretvaralo se u istu ideologiju, inei od vojnika
glasnika nacije koju je trebalo obnoviti i novog
Reicha koji je trebalo izgraditi na duhu drutva
rovova, na suprotnim polovima od onog
parlamentarizma i njegovih prepreka i ravnotea
(checks and balances).
Kao posljedica opeg mnjenja po kojemu je
Njemaka poraena ne izgubivi ni jednu veu bitku
sa saveznicima, ideoloka sublimacija Fronterlebnisa
provodi se na agresivan nain traenjem lika
izdajnika u svijetu iz pozadine za koji se smatra da je
propao. Ovdje se njemaka ratnika kultura susree
s eksplozijom narodnog antisemitizma koja u
Njemakoj prati najavu poraza. Antisemitizma koji
se mogao zapaziti jo krajem 1916. kad je carska
vlada naredila novaenje idova u vojsku da bi
sprijeila pokazivanje predrasuda prema njima jer
navodno nisu vjerno ispunjavali svoje vojne obveze.
Taj antisemitizam javlja se kao simptom procesa
brutalizacije koji je izazvao rat, jer se tada razvija
karikatura idova sa zloinakom fizionomijom,
kao krajnji primjer depersonalizacije nerazdruive
od gomilanja raznih stereotipa. Tako je identitet
izdajnika pronaen odmah nakon poraza
Njemake kada bujaju razne antisemitske udruge
kojih je osnivanje u veoj ili manjoj mjeri poticao
Pangermanski savez. Tokom 1918. i 1919.
podijeljeno je na desetke miliona letaka u kojima se
idov prikazuje kao glavni akter revolucije u
studenome. Za mnoge Nijemce, ponajprije za
Adolfa Hitlera, glavnog predstavnika ratnikog
svijeta koji ideologizira svoje prvobitne osjeaje
uzornog vojnika koji je dva puta ranjen i tri puta
odlikovan, rat je zaustavljen, ali ne i zavren te 1918.
Bojinica je postala naprosto neim unutarnjim i
fantomskim (u poetku) i zemlja se, u okviru jedne


23
druge totalne mobilizacije, mora osvetiti unitavanjem
idovsko-boljevikog izdajnika, novoga svetog i
totalnog neprijatelja pored liberalnog buruja koji
mu doputa da napreduje u srcu nacije. Kako su se
samo, po svretku rata, doimale ohrabrujuim i
poticajnim stranice knjige Der Kampf als inneres Erlebnis
(Rat kao unutarnje iskustvo) Ernsta Jingera, ovoga
tipinog medija sirovih emocija mnogih vojnika
frustriranih nezasitnom mrnjom:

Ugaslo sunce ere na zalasku znai takoer i
poetak kad se ovjek naoruava za nove i jo
tee bitke. (...) Taj rat nije kraj nasilja nego
uvod u nj. On je nakovanj na kojem se kuje
svijet u novim granicama i novim
zajednicama. Novi oblici zahtijevaju krv koja
e ih ispuniti, a vlast trai da je dri vrsta
ruka. Rat je jedna velika kola, a novi ovjek
bit e naeg kova.

Na osnovi ove predtotalitaristike perspektive
moemo se u potpunosti sloiti s Omerom Bartovom
kada kae da su razlike izmedu genocida nad
idovima i pokolja koji se odvijao na zapadnoj
bojinici od 1914. do 1918. goleme, ali da je teko
zamisliti da bi konano rjeenje bilo mogue bez
onog prethodnog. Na ovo emo se jo imati prilike
vratiti. Proizaavi iz Prvoga svjetskog rata i ispunjen
mesijanskim oekivanjima u svijet ispunjen brojnim i
zraeim zajednicama, novi ovjek nije privilegij
njemakog politikog prostora koji je ubrzo preplavio
nacionalsocijalistiki pokret. Poput njega, i
boljevizam ima korijene u tome ratu iz kojega crpi
slino pozitivno iskustvo. Francois Furet je to lijepo
saeo: Sinovi rata, boljevizam i faizam uzeli su od
njega ono elementarno. Oni prenose u politiku znanje
steeno u rovovima: sklonost nasilju, sirovost
ekstremnih strasti, potinjavanje pojedinca zajednici i
gorinu podnoenja uzaludnih i iznevjerenih rtava.
Treba istaknuti presudnu ulogu nasilja koje su poinili
milijuni sivih injela, dezerteri ili demobilizirani
seljaci-vojnici tokom Ruske revolucije 1917. Tu se
javlja istinska mo vojnika koja e pripremiti teren
za rovovski boljevizam, kako je to rekao general
Brusilov. Godine 1920. njemaki socijaldemokrat Karl
Kautsky nazvao je rat karikom koja spaja komunizam
i terorizam. Oni koji su se vraali, pie on, bili su i
previe skloni zbog navika steenih u ratu braniti u
vrijeme mira svoje zahtjeve i svoje interese krvavim i
nasilnim djelima prema svojim sugraanima. Iako
boljeviki voe nisu doivjeli konkretno iskustvo
rata, za razliku od svojih faistikih ekvivalenata,
socioloki boljevizam oblikovala je ista kultura, ista
spremnost na mrnju u prikazivanju neprijatelja.
Ta kultura pomae da se shvati nevieno nasilje
boljevike represije poetkom 1918., ak i prije
nego to se rasplamsao graanski rat. Nasilje
poinjeno protiv zarobljenih vojnika (asnici su ivi
bacani u visoke pei), ali i protiv civila koji su bili
neprijatelji naroda (buruji su vezanih ruku bacani
u more): svi ti zloini poinjeni su na klasnoj
osnovi. Njih je popisala istrana komisija koju je
vodio bijeli general Denikin, i koji su nadahnuli
knjigu ruskog povjesniara i revolucionara-
socijalista Sergeja Melgunova, Crveni teror u Rusiji,
koja se pojavila gotovo istodobno (tokom
1923./1924.) u Berlinu, Londonu i Parizu, a koje su
najrazliitiji dokumentarni izvori kasnije samo
potvrivali. Nicolas Werth gleda dakle na Rusiju tih
godina kao na eksperimentalni laboratorij nasilja:
U militarizaciji i opoj brutalizaciji drutvenih
ponaanja i politike prakse izbrisane su granice
izmeu civilne i vojne sfere, izmeu rata i politike,
izmeu 'vanjskog' i 'unutarnjeg' neprijatelja, izmeu
drutvenog i politikog nasilja.
Nema dvojbe da su razliiti oblici nasilja
udarili temelje teroru koji je Lenjin
institucionalizirao u rujnu 1918. Ne kae li on da
teror treba poticati, organizirati i kontrolirati,
potiniti interesima i potrebama radnikog pokreta i
sveope revolucionarne borbe? Meutim, u svojoj
koncepciji i u svojim ciljevima taj dravni teror
proizlazi takoer i iz brutalizacije koju je rat izvrio
na samu misao boljevikog voe. Kako primjeuje
Stephane Courtois, kod Lenjina su se u toku Prvoga
svjetskog rata redefinirale revolucionarna strategija i
praksa po kojima se svaki stvarni ili mogui otpor
trebao regulirati u okviru graanskog rata. On
graanski rat proletarijata protiv buroazije smatra
pandanom imperijalistikog buroaskog rata, u
kojemu borba klasa nalazi svoje opravdanje na
unutarnjem planu kao to ga je borba naroda nala
na vanjskom planu. I ako potpuno svjesno prihvaa
nasilje umjesto zakona, to je zato to je rat kod
Lenjina izazvao, na temelju pogrenog tumaenja
njegove imperijalistike odrednice, viziju u
evolucionistikom smislu koju Gumplowicz ne bi
zanijekao, i u okviru koje je kapitalistiko drutvo u
raspadanju osueno bez milosti da ustupi mjesto
istoi proletarijata u usponu. Odatle proizlazi


24
koncepcija boljevike vlasti, s jedinstvom volje koje
opada u jedinstvenoj stranci kao i u ekonomiji
upravljanoj od strane drave. Graanski rat koji su
boljevici radikalizirali do krajnosti ne proizlazi dakle
iz samih okolnosti. On je odabrani ishod politike
teorije nastale u sjeni totalnog rata koja je svojim
pristaama zadala kao primarni cilj da unite svaku
mogunost otpora buroazije, da unite njene snage.
Jednako kao i politika borba novoga njemakog
nacionalizma koji u njemu vidi fantomsku obnovu
ratnog iskustva, boljeviki rat protiv unutarnjeg
neprijatelja postaje tijekom tih dvadesetih godina
koncepcija politike svojstvena svim nasljednicima
lenjinizma. On je uvod u budue nasilje staljinistike
ere, u strategije ubrzanog razaranja klasa osuenih od
povijesti koje su njime bile odreene. Iako ratnika
kultura proizala iz razdoblja 1914.-1918. predstavlja
jednu od najsigurnijih podloga totalitarnom nasilju
tridesetih i etrdesetih godina, bila bi teta, prije nego
to okrenemo stranicu Prvoga svjetskog rata, ne
zaustaviti se na nekim ljudskim i pravnim
posljedicama njegova okonanja. Naime, s mirovnim
sporazumima, teritorijalnim prekrajanjima i
revolucionarnim potresima koji su ih pratili, kraj rata
uvodi na europsku pozornicu fenomen masovne
pojave izbjeglica i apatrida. Milijun i pol Bjelorusa,
300.000 Armenaca, 500.000 Bugara i milijun Grka
napustilo je svoje domovine. Istodobno mnoge
europske drave donose zakone koji im omoguuju
da oduzmu dravljanstvo graanima za koje smatraju
da su se ponijeli antidravno tijekom rata:
Francuska 1915., Rusija 1921., Belgija 1922., ltalija
1926., Austrija 1933.... Tako su se, pie Hannah
Arendt, u oima svih razotkrile patnje sve veeg
broja ljudskih grupa na koje su se pravila okolnog
svijeta iznenada prestala primjenjivati. Filozofkinja je
u problemu izbjeglica vidjela propast drave-nacije i
kraj ljudskih prava, a ovakav je naslov dala petom
poglavlju svoje knjige o imperijalizmu.
Naime, u cijeloj se Europi nakon rata javljaju
ljudi koji su izgubili zajamena ljudska prava koja su
kao takva od 1789. nerazdruiva od prava
pripadajuih jednoj zajednici graana. Bez vlade koja
bi ih predstavljala i titila, ti ljudi otjelovljuju goli
ivot (Giorgio Agamben) lien svake politike
vrijednosti i potisnut na margine drave. Takav status
imaju meutim i manjine uhvaene u zamku novih
drava stvorenih na temelju Versailleskog ugovora,
bilo da je rije o Nijemcima, Maarima, Rumunjima,
Ukrajincima, a osobito dvije manjine obespravljene u
pravom smislu rijei, idovi i Cigani. Godine 1919.
milijuni ljudi na ope znanje ive bez ikakve pravne
zatite osim one koja im je odobrena sporazumima
o manjinama to ih je jamilo Drutvo naroda. Time
se priznaje da su samo dravljani koji su inili
veinu u tim dravama uivali zatitu pravnog
sistema, a da su manjinske zajednice morale ivjeti
pod zatitom izvanrednog meunarodnog zakona
sve do svoje potpune asimilacije, odnosno do
gaenja svoje drutvene i kulturne izvornosti. Pod
pretpostavkom, dakako, da su vlade priznavale
valjanost toga zakona na svom suverenom prostoru.
Vrata su dakle bila otvorena svim
nepredvidivostima koje su prijetile narodima bez
drave, kako je to lucidno, i proroki, primijetio
jedan pravni strunjak amerike komisije u
Versaillesu: Na pokuaj u Parizu da se osigura zatita
etnikih, vjerskih i jezinih manjina kako bi se izbjegao
holokaust u sluaju novog rata mogao bi poluiti samo
ogranien uspjeh. Jasno je da pravni mehanizam ne moe
voditi rauna o onim nepredvidivim elementima koji
upravljaju voljom ljudi da dopuste ili zabrane pristup svojoj
sredini drugim ljudima koji su razliiti po obliku glave,
nainu odijevanja, vjerskim uvjerenjima ili politikim
stavovima.
Oito je da su se ove pesimistine rijei o
jamstvima meunarodnog prava odnosile na
nedavno poinjen holokaust Armenaca u
Osmanlijskom Carstvu. Iako taj dogaaj djelomice
proizlazi iz ratnog nasilja poinjenog nad civilima
izmeu 1914. i 1918., on se ipak ne moe svesti
samo na tu jednu dimenziju.




25
Ekstremni genocid: unitenje evropskih idova
Bernard Bruneateau

Na nekoliko desetaka stranica nije mogue nainiti
opi i iscrpan pregled povijesti progona i unitavanja
evropskih idova pa ak ni pokuati iznijeti sva
stajalita jedne vrlo dinamine historiografije. Svake
godine na adresu Instituta Yad Vashem iz Jeruzalema
stigne nekoliko tisua knjiga i lanaka koji na izravan
ili neizravan nain obrauju tu temu, a samo izmeu
1990. i 2000. objavljeno je gotovo jednako onoliko
radova koliko u razdoblju izmeu 1945. i 1985. Osim
toga, Saul Friedlander opravdano je ustvrdio da je
povjesniar paraliziran pred tom najveom
tragedijom 20. stoljea, iji mu katkad proturjeni
mehanizmi oteavaju njeno tumaenje.
Ovaj genocid - koji bismo u tehnikom smislu
i naprosto zbog prikladnosti mogli nazvati imenima,
koja mu uostalom nisu dali povjesniari, holokaust
ili Shoah - dobio je tri tipa tumaenja. (Grkog
porijekla, rije holokaust oznaava u idovskoj
religijskoj povijesti rtvovanje vatrom. Ona je
referentni izraz u anglosaksonskom dijelu svijeta.
Hebrejska rije Shoah ima znaenje (prirodne)
katastrofe i unitenja. David Ben Gurion izabrao ju je
zbog njene laike dimenzije da oznai genocid i utvrdi
njegov datum obiljeavanja u izraelskom kalendaru
(Yom Ha-Shoah), ali taj izraz danas sve vie
zamjenjuje onaj holokausta u frankofonskom
prostoru, osobito nakon pojave filma Shoah Claudea
Lanzmanna (1985.). Prvi, po kojemu je to sredinji
dogaaj u povijesti idovskog naroda, smatra
holokaust katastrofalnim rezultatom viestoljetne
povijesti progona u kojemu je nit vodilja bila europska
antisemitska tradicija. Drugi, koji ga dri dogaajem
koji je obiljeio njemaku povijest, tei njegovu
poimanju na temelju nacije koja mu se prilagodila i
reima koji ga je poinio, bez obzira na to istie li
opsesivnu namjeru nacistikih voa i predispozicije
obinih Nijemaca ili inzistira na funkcioniranju
dravnih struktura. Trei tip, koji se katkad mijea s
onim prethodnim, smatra ga zasebnim dogaajem i
istie oklonosti u kojima je donijeta odluka o
genocidu kao i politike, vojne i logistike prilike koje
su potaknule ubilake mehanizme. Dugo polarizirajui
historiografske rasprave, ta otro podijeljena
tumaenja evoluirala su malo po malo prema
uravnoteenijoj sintezi, vodei rauna o ideolokoj
logici antisemitskog rasizma, jedinstvenom
funkcioniranju jednog polikratskog reima i teretu
ratnih okolnosti sve dok jedan novi kut gledanja nije
poeo zaokupljati sve veu pozornost povjesniara,
a to je onaj koji tei tome da se prouavanje rtava
ne odvaja od prouavanja izvrilaca i svjedoka.
Ovdje treba dati to je mogue vjerniju projekciju
klasinih obrazaca, istiui neka novija kretanja
historiografije koja prikazuju u punom svjetlu
pojedine sredinje aktere genocida, neidovske rtve
nacizma i lokalne okolnosti koje su izazvale
unitavanje. Ovaj genocid treba razmatrati ponajvie
u njegovu sredinjem pitanju koje je izraelski
povjesniar Omer Bartov ovako saeo: to to ini
od holokausta dogaaj bez premca u ljudskoj
povijesti i dogaaj koji je sastavni dio specifinih
povijesnih okolnosti koje su ga proizvele?

Razvojni put genocida
Genocidni in u pravom smislu rijei izazvao je
smrt neto vie od pet milijuna europskih idova u
manje od etiri godine, izmeu 1941. i 1945.; on
predstavlja zaseban dogaaj koji se meutim ne
moe odvojiti od ire cjeline, od jednog procesa.
Osim toga, iako u tome ne treba vidjeti mehaniko
povezivanje i utvrivanje injenica, za nae izlaganje
prikladno je postaviti najprije problem ideoloke
pripreme njemakog stanovnitva i problem
birokratske logike svojstvene modernom
industrijskom drutvu, zatim ulogu cijelog niza
ogranienja proizalih iz ratnih okolnosti i,
napokon, uzeti u obzir odobravanje pa ak i
suradnju susjeda rtava genocida na nekim
teritorijima koje su okupirali nacisti.
U svom govoru odranom 27. rujna 1951.
pred Bundestagom Konrad Adenauer, priznajui
globalnu odgovornost Njemake za strahote
genocida, rekao je i ovo: Velika veina njemakog
naroda nije odobravala zloine poinjene protiv
idova i nije u njima sudjelovala. Pitanje
sporazuma njemakog drutvenog antisemitizma s
nacistikom politikom progona i unitavanja idova
postavljeno je dakle na temelju ovog tipa previe
optimistine politike izjave. Otada su naime
povjesniari oscilirali izmeu dvaju polova. Ili su od
tog antisemitizma inili brevijar mrnje (Leon
Poliakov) koji je Hitler samo eksploatirao, dakle
odluujui faktor u provedbi konanog rjeenja u
sukobu koji se ponajprije doivljava kao rat protiv
idova (Lucy Dawidowiez); ili su isticali stalno
opadanje ekstremne judeofobije u suvremenoj
Njemakoj, osobito za Weimarske Republike, i da je


26
Hitler doao na vlast 1933. ne zahvaljujui svom
antisemitskom govoru nego unato njemu. Ovu
raspravu ponovno je 1996. raspirila knjiga Hitlerovi
dobrovoljni krvnici, u kojoj ameriki politolog Daniel J.
Goldhagen iznosi vrlo smjelu tezu koja njemakom
antisemitizmu, koji je on nazvao eliminacijskim,
pripisuje kulturnu, pa ak i genetsku dimenziju,
jedinstvenu u cijeloj Europi.
Premda je iskljueno smatrati militantni
antisemitizam neim drugim doli marginalnom
pojavom - to dokazuju i slabi izborni rezultati
voelkisch stranaka do 1928. - danas se sve vie
povjesniara slae oko toga da je postojao, dosad
moda previe zanemaren, pasivni antisemitizam koji
je poslije 1918. zahvatio velik broj Nijemaca. Taj
antisemitizam, koji je bio isto reakcijske prirode i koji
je u idovima vidio strano tijelo u svojoj naciji
prirodno okrenuto zapadnim pobjednicima, i koje je
zadobivalo sve vei utjecaj u drutvu, nije vodio
prema politikom programu koji je ukljuivao
rjeenje idovskog pitanja. Ono to ga naime koi
jest vrlo snaan anti-antisemitizam u lijevim
strankama, SPD i KPD, ali i kod liberala i katolika, a
ta je struja bila posebno izraena u presudama koje su
donosili sudovi i stavovima koje je iznosio tisak.
Nakon 1933. pasivni antisemitizam, koji vie nita nije
koilo, lako je pripremio teren za stav koji se temeljio
na zasljepljenosti i ravnodunosti prema politici
segregacije; ak se zadovoljio pravnim pokriem
Nirnberkih rasnih zakona iz 1935. koji su, pored
definicije asnog statusa graana Reicha sadravali i
definciju neasnog statusa podanika drave. Kako je
ta politika poivala na pravnom temelju, jedan dio
stanovnitva osjeao se opravdanim od mjera
uperenih protiv manjine koja se smatrala sumnjivom
jo od Prvoga svjetskog rata, kada je, naime,
prisjetimo se, jedno istraivanje koje je provela carska
birokracija bacilo sumnju na iskrenost njezina
domoljublja u ratu. Iako provale nasilja, poput
Kristalne noi u studenom 1938., okiraju javnost,
ravnodunost raste u razmjeru s potporom
stanovnitva generalnoj politici reima i njegovim
velebnim uspjesima na gospodarskom, diplomatskom,
a uskoro i na vojnom planu. Odatle pa do radikalnog
poticanja na mrnju samo je jedan korak koji neki
nisu smjeli prekoraiti. Prouavajui izvjea njemake
slube sigurnosti (SD) koja pokazuju da bojkot
idovskih trgovina i proizvoda potican u travnju 1933.
nije funkcionirao prema oekivanjima, Saul
Friedlander zakljuio je, na primjer, da antisemitizam
nije bio aktivna snaga u okviru ukupnog
stanovnitva.
Ne znai li to ipak malo podcijeniti snagu
poruka i ideolokih slika koje je vlast svakodnevno
slala? Noviji radovi Roberta Gellatelyja o
funkcioniranju Gestapa-slube koja je imala
relativno mali broj djelatnika - pokazuju da je
postojala razgranata denuncijacijska mrea, injenica
koja je vrlo znakovita za drutvenu pozadinu
procesa iskljuenja idova. Tako je u Donjoj
Frankoniji - bavarskoj pokrajini koja je do 1933. bila
slabo naklonjena nacistima - gotovo 60% sluajeva
koji su se odnosili na prijestupniko ponaanje,
uglavnom prijava o spolnim odnosima izmeu
idova i neidova ili o prijateljskom ponaanju
prema idovima, podnijelo samo stanovnitvo, za
koje je teko misliti da nije znalo kakve e to
posljedice donijeti optuenima. Bez suradnje tih
obinih ljudi (napomenimo da su aktivisti
nacistike stranke i njenih satelitskih udruga prijavili
svega 13% tih sluajeva), koji su iznijeli te optube
ili barem svoje sumnje, rad Gestapa bio bi mnogo
tei.
Opsena studija Omera Bartova o vojnicima
Wehrmachta, drutvene organizacije koju su
preteno inili bivi civili, pokazuje nam koliko je
njihovo poimanje stvarnosti bilo deformirano pod
utjecajem ideologije. Izvan svake cenzure, privatna
korespondencija boraca na istonoj bojinici, gdje je
genocid i zapoeo, otkriva usvajanje i zastraujuu
uinkovitost ideologije koja je dehumanizirala
idovsko-boljevikog neprijatelja. Za izraelskog
povjesniara, zasljepljenost milijuna vojnika koji su
posluno sudjelovali u 'legaliziranim' zloinima
odraavala je moralne vrijednosti koje su ti mladii
usvojili prije nego to su bili unovaeni. Izvrtanje
stvarnosti, koje je od idovske rtve uinilo opasnog
zloinca i prema tome uzrok nacistike okrutnosti
koja je odjednom postala opravdanom u oima svih,
njen je najizrazitiji rezultat. Poput ovoga pisma
jednog podasnika Wehrmachta, koje Omer citira,
koji u srpnja 1941. pie svojoj obitelji: itati Stirmer
(antisemitske novine Juliusa Streichera, istakao autor) i
vidjeti slike u Njemakoj, daje tek nejasnu
predodbu o onome to mi vidimo ovdje i o
zloinima koje su poinili i idovi. Vjeruj mi, ak i
najsenzacionalistikiji lanci govore samo o dijelu
onoga to se ovdje dogaa. Iako to nije dovoljan
dokaz za objanjenje specifinosti genocida koji su
planirali nacisti, ideoloka priprema kojoj su bili


27
podvrgnuti milijuni obinih Nijemaca u najmanju je
ruku nadahnula klimu koja je pogodovala uvoenju
konkretnih birokratskih mjera koje su, impersonalnim
loginim povezivanjem, pripremile fiziko
unitavanje.
U svojim esejima o suvremenom njemakom
habitusu sociolog Norbert Elias istaknuo je zakanjelu i
krhku prirodu dravnog monopola na legitimnu
uporabu nasilja u Njemakoj, usporedivi je s
dogaajima u Francuskoj i Engleskoj. Nakon sukoba,
sporova i graanskog nasilja u vrijeme Weimarske
Republike mnogi Nijemci doivjeli su Trei Reich kao
potpunu obnovu tog monopola. Konsenzus o
obnovi, koji je autorizirao monopolistiku mo
partijske drave, omoguio je administrativnu i
tehnokratsku organizaciju genocida. Veinu zloina
poinili su bez emocija mnogobrojni izvrioci koji su
djelovali u okviru pravno-racionalne podjele rada i u
skladu s voljom drave, otjelovljene u osobi Fihrera.
Elias, ija je majka, njemaka idovka, stradala 1941.
u Auschwitzu, opisao je proces decivilizacije koji je
zahvatio njegovu rodnu zemlju.
Tenja za potinjavanjem i nuenjem vlastitih
sposobnosti i domiljatosti dravi svedenoj na svoje
dravne zadae, okosnica je knjige Raula Hilberga koji
je posvetio trideset godina svoga ivota da opie i
objasni etape jednog totalnog, neprekinutog, i
zastraujue loginog birokratskog procesa. On
smatra da jedan tako opsean administrativni proces,
od identifikacije do unitenja grupe rasprene po
cijelom kontinentu, nije moglo voditi jedinstveno
policijsko tijelo nego da je on obuhvatio cijelu
organiziranu zajednicu. Operacija se u svojoj cjelini,
pie Hilberg, doima, kada danas gledamo na to, kao
mozaik sitnih fragmenata, od kojih je svaki vrlo
bezbojan i vrlo banalan. Meutim, taj niz vrlo obinih
aktivnosti, tih napomena, predstavki i telegrama,
uklopljenih u svakodnevicu, rutinu i tradiciju,
pretvorio se u proces masovnog unitenja. Posve
obine osobe uputale su se u posao koji to nije bio.
Cijela falanga inovnika, u dravnim uredima i
privatnim poduzeima, radila je na ispunjenju krajnjeg
cilja. Tako se otkriva nepromjenjiva struktura
svojstvena procesu destrukcije, njegove sloene
operacije koje su i organske faze unitenja milijuna
rasprenih ljudskih bia: definiranje ciljane grupe,
nasilno oduzimanje imovine, koncentracija, unitenje.
Ovdje je povezivanje etapa destruktivnog procesa
odreeno, svaka od njih sadri u zametku sljedeu sa
snanom uporabom kodiranog tehnikog vokabulara:
specijalni tretman, udaljavanje, poseban
smjetaj, ienje, rjeenje... No bez obzira na
to treba li sroiti dekrete koji definiraju idova,
organizirati eksproprijaciju (arijanizacija je
dobrovoljna do studenog 1938., a zatim prisilna)
ili provesti koncentraciju pojedinaca u geta (ona
zapoinje 21. rujna 1939. u Poljskoj i nastavlja se do
travnja 1941.), civilna administracija (kancelarija,
ministarstva unutarnjih poslova, pravosua, rada,
financija i transporta) glavni je njegov pokreta.
(Zakon o zatiti njemake krvi i njemake asti,
od 14. studenog 1935., priznaje kao idove samo
iste idove, tj. one koji su potjecali od najmanje
etiri idovska pretka, i polu-idove koji su
prakticirali idovsku vjeru ili su bili u braku s
osobom idovskog porijekla). Sklop demografskih,
ekonomskih i logistikih ogranienja nastao u ratu
omoguit e mu da uini taj kvalitativni korak. Za
veinu povjesniara danas rat je glavni akcelerator
genocidnog procesa.
Rasprava o holokaustu dugo se polarizirala
oko sukoba izmeu dviju teza, tzv.
intencionalistike i funkcionalistike . Prema
prvoj, Hitler je od samog poetka imao namjeru
fiziki unititi idove i konano rjeenje
predstavlja krajnji cilj planiranog programa koji on
osobno nadzire i nareuje. Prema drugoj,
antiidovske mjere proizlaze iz razliitih
improviziranih inicijativa nacistike polikracije, a
konano unitenje, koje nije bilo rezultat
racionalnog plana, javlja se kao birokratsko
funkcionalno rjeenje za politiko-vojna
ogranienja od 1941. Ta rasprava doima se danas
pomalo arhainom, jer su te dvije teze uskladivije
nego to se ini, a pravi problem je odrediti kako se
rasistika ideologija, kronoloki primarna (Hitlerove
namjere), konkretizirala u praksi upravljakog
stroja izloenog fragmentaciji (funkcija
osmiljavanja genocida). Iako nedosljednost
antiidovske politike do 1941. (rjeenje prisilnog
izgona, neinzistiranje na stavljanju pod njemaku
kontrolu idova istone Poljske tokom njemako-
sovjetskog sporazuma, plan za njihovu
koncentraciju na Madagaskaru) rui tezu o
planiranoj namjeri unitenja od samog zaetka
Treeg Reicha, permanentna ideoloka radikalizacija
koju je provodio Hitler raa klimu pogodnu za
preuzimanje inicijativa na planu fizike eliminacije,
inicijativa koje su okolnosti politiko-rasnog
istrebljivakog rata protiv SSSR-a olakale na


28
presudan nain. Gebbels u to nije sumnjao, pa je u
svoj dnevnik zapisao: Hvala bogu, sada u vrijeme
rata prua nam se cijeli niz mogunosti koje bi nam u
vrijeme mira bile zabranjene. Moramo ih iskoristiti.
Arno Mayer istie da se genocid objanjava manje
predodreenim ideolokim kontinuitetom nego
ideoloki uvjetovanom erupcijom, unutar ne manje
ideoloki uvjetovanog sklopa opeg nasilja i
osvetnikog gnjeva, dovedenih do svog vrhunca
(istakao autor). Tjedni koji su uslijedili nakon poetka
borbi na istoku, 22. lipnja 1941., snano su promijenili
ideoloko i psiholoko ozraje. Britanski povjesniar
Mark Roseman pie da su razmiljanja o onome to
se smjelo uiniti, konice za ono to je bilo
nepodnoljivo, bila naputena i razmotrena s obzirom
na razvoj dogaaja. Kolektivna strijeljanja idovskih
mukaraca koje su ubojice Specijalnih jedinica
(Einsatzgruppen) pripisale politikim komesarima
Crvene armije ili partizanima, i osobito ubijanje ena i
djece od kolovoza nadalje, pokazuju da je odreeni
psiholoki prag bio prijeen. Ali ipak postoji razlika
izmeu tih masovnih masakara poinjenih na
zatvorenom prostoru niije zemlje u pozadini istone
bojinice i plana za sustavno unitenje svih europskih
idova izloenog na glasovitoj konferenciji u
Wannseeu 20. sijenja 1942. Kako je dolo do tog
prijelaza?
Povjesniari Shoaha vide sve vie pravu
genezu genocida u praksi unitavanja koja se
provodila na pojedinim okupiranim sovjetskim
teritorijima (Krim, Ukrajina, Bjelorusija, baltike
zemlje). Tamo su poduzimane razne inicijative koje
nisu bile sastavni dio opeg plana koji je naredio
Berlin, a efovi Einsatzgruppen iroko su tumaili
primljene zloinake direktive koje su odreivale da se
smjesta strijeljaju komunistiki voe, idovi koji su
zauzimali poloaje u dravi i Partiji kao i svi drugi
radikalni elementi. Bez obzira na prave namjere
Hitlera u to vrijeme, njegovi govori, osobito njegovo
prorotvo od 30. sijenja 1939. u kojem spominje
unitenje idovske rase u Europi u sluaju novoga
svjetskog rata koji bi izazvala meunarodna
financijska idovska klika, opravdavali su i
najradikalnije akcije uvjeravajui sve lokalne izvrioce
da je flzika likvidacija najprikladniji oblik rjeenja.
Radovi nove generacije njemakih povjesniara o
regionalnim situacijama (Dietera Pohla za Galiciju,
Christiana Gerlacha za Bjelorusiju), koji su omogueni
otvaranjem arhiva istonih zemalja, obuhvatili su,
osim razliitih naina i ritma, opu kronologiju
razvojnog procesa prema odluci a zatim i provedbi
sada totalnog i masovnog unitavanja. Moemo
razlikovati etiri faze koje su ujedno i etape
eskalacije nasilja: od lipnja do studenoga 1941.,
mobilne operacije unitavanja preteno uvjetovane
lokalnim faktorima (otpor partizana, problemi
opskrbe, prekobrojno stanovnitvo u getima)
oituju se smru strijeljanjem oko milijun osoba, i
jo 400.000 tokom idue godine. U svim tim
sluajevima lanovi idovskih zajednica prozvani su
neprijateljima, beskorisnim ustima ili nosiocima
zaraznih bolesti, odnosno suvinim pojedincima,
kako je rekla Hannah Arendt koja u takvom stanju
stvari vidi ispunjenje totalitarne vlasti. Ali to je i
vrijeme kada sredinja vlast razmilja o deportaciji
nepoeljnih na istok kao o rjeenju. Hitler
priopava tu namjeru 22. srpnja hrvatskom maralu
Slavku Kvaterniku, rekavi mu da mu je posve
svejedno gdje e ih poslati, u Sibir ili na
Madagaskar.
Od prosinca 1941. do veljae 1942., dolazi
do kristalizacije genocida. Berlinske vlasti
preuzimaju voenje masovnih masakara koji se
pretvaraju u sustavno istrijebljenje idova na istoku
i na zapadu. Prilino je vjerojatno da je ta kobna
odluka donijeta sredinom prosinca, kao odgovor na
ameriku objavu rata smatranu maslom
meunarodne idovske financijske klike.
Konferencija u Wannseeu samo ju je potvrdila,
predvidjevi koordinaciju svih administrativnih
instancija u provedbi plana unitenja 11 milijuna
ljudi. "Teritorijalno rjeenje izgubilo je s vojnim
porazom operacije Barbarossa krajem ljeta 1941.
svaku vanost, i nije vie bilo izvedivo za naciste
koje je zanimalo brzo rjeenje problema. Tu je
veliku ulogu imao i pritisak civilne administracije
Generalne vlade Poljske kojom je upravljao Hans
Frank, koji je, vidjevi kako se u njegovim getima
gomila dva milijuna idova deportiranih iz Reicha i
iz pripojenih pokrajina zapadne Poljske,
razmiljajui na higijenski i tehnokratski nain,
govorio samo o beskorisnim ustima (750.000 ljudi
pomrlo je u getima, to od bolesti to od
pothranjenosti). Slina situacija vladala je i u getu u
Lvovu, ije je nefunkcioniranje natjeralo njemaku
upravu Galicije da trai drugo rjeenje. Kobni
zaplet, koji je iznio kao jedinu opciju istrebljenje,
vrtio se oko nasilnih prijedloga Himmlerovih ljudi
uvjerenih da se time pribliavaju Fihreru i
knjigovodstvenih izvjea birokrata opsjednutih


29
preseljenjem prekobrojnog stanovnitva. U studenom
1941. testiraju se kamioni s plinskim peima u okolici
Kalischa kao pomoni sistem za ubijanje ena i djece,
prije nego to se pone s pripremama terena za logor
Chelmno, fiksne stanice za kamione koju je zatraio
upravitelj logora Greiser, kako bi potamanio 100.000
idova koji su preostali u Warthelandu (naziv jednog
dijela Poljske pripojenog Reichu).
Od oujka do ljeta 1942., provodi se
organizirani genocid sa izgradnjom i uporabom
tvornica smrti, pod imenom Aktion Reinhard. Osim
Chelmna, koji je bio kratkotrajne eksperimentalne
prirode, otvoreni su i Belzec, Sobibor i Treblinka, tri
logora koja su u poetku imala sabirni karakter,
Majdanek s ogranienim ciljevima i Auschwitz koji,
po iskustvu svoga osoblja, divovskim instalacijama i
racionalizaciji postupaka, samim svojim imenom
simbolizira cjelokupni sistem unitavanja.
Od ljeta 1942. i tokom iduih neto manje od
tri godine, sistem masovnog genocida djeluje i
unitava gotovo tri milijuna ljudi koji se golemom
eljeznikom mreom sagraenom prema planovima
Adolfa Eichmanna odvode iz geta istone Europe i
ostalih dijelova okupirane Europe. Ovdje dolazi do
velikog skoka koji ini ovu fazu jedinstvenim
trenutkom u povijesti genocida. David Rousset opisao
je koncentracione logore kao zauujue sloen stroj
za ispatanje grijeha, u kojem osueni idu u smrt s
proraunanom sporou kako bi im njihovo fiziko i
moralno propadanje, koje se odvija u stupnjevima,
donijelo svijest o tome da su prokleti, da su izraz zla a
ne ljudi. U odreenoj mjeri geto je ve bio taj
laboratorij za preobrazbu ljudske prirode na dvostruki
nain, za unitavanje osobe i za njeno pustoenje, na
emu je inzistirala Hannah Arendt. Kod Auschwitza
je rije o posve drugoj stvari, o isto tehnikoj
organizaciji kojoj je svrha da bez traga uniti fiziko
bie, i iji naoko jednostavni postupci nalikuju, kako
kae Raul Hilberg, na sloene metode proizvodnje u
modernoj tvornici. Funkcionalna integracija
postupaka ubijanja je naime kljuni element sistema
kao zaloga brzog ispunjenja genocidnog plana.
Wolfgang Sofsky, koji je dao snano socioloko
tumaenje nacistikog sistema koncentracijskih
logora, kae da je visoki stupanj organizacije ubijanja
ak vie nego sama mehanizacija nasilja uinio od
tvornica smrti dotad nevienu unitavajuu
maineriju. Potreba da se djeluje brzo dovela je do
sve bre izvedbe standardiziranih postupaka, do niza
predodreenih i usklaenih operacija u lanac smrti.
Usklaivanje raznih funkcija ubrzava proces
unitavanja istodobno omoguujui obavljanje
drugih radova: selekciju na rampi i zagrijavanje
pei, egzekuciju i razvrstavanje predmeta,
eksploataciju mrtvih (zubi, kosa), spaljivanje i
ienje plinskih komora, nabijanje pepela i ienje
ognjita, prihvat idueg konvoja. Ta racionalizacija
ima za krajnju funkciju to da do krajnosti banalizira
ubijanje, da od njega uini obinu tehniku stanicu u
jednom sloenom procesu (pokretanje motora,
polaganje plinskih kristala), samo jednu etapu u
podjeli rada. Zloin se tako rastapa u nizu tehnikih
operacija: dezinfekcija, obrada, eksploatacija...
pojam krvnika je nestao.
Jedan od velikih doprinosa regionalnih
prouavanja genocida, osobito ono Dietera Pohla o
genocidu u Galiciji gdje je od 540.000 idova
preivjelo samo 2%, bio je da pokae usku suradnju
svih njemakih institucija - SS formacija, policije,
civilne uprave, Wehrmachta - u provedbi njihova
konanog cilja. Ona takoer govore i o znatnoj
pomoi lokalnih policija i dopunskih jedinica u
operacijama potrage, skupljanja, ubijanja i
deportacije idova, ukrajinska je policija, na primjer,
inila polovicu represivnih snaga u istonoj Galiciji.
Ti primjeri postavljaju osjetljiv problem
odobravanja istonoeuropskog stanovnitva
genocidnog zloina pa prema tome i njegove
nadnacionalne dimenzije.
Ovdje se moramo razumjeti i biti posve
jasni da ne bismo zamijenili jednog zloinca drugim.
Genocid u istonim graninim podrujima Europe
koja je okupirala njemaka vojska ima vanjske
uzroke, politiko-ideoloke vrste, koji zahtijevaju
posebno poglavlje koje bi obradilo potrebne i
dostatne uvjete za njegovu provedbu. injenica je
da na tim podrujima velike koncentracije idovskih
zajednica (ugrubo to je prostor od istoka prema
zapadu izmeu Dona i Buga, i od sjevera prema
jugu izmeu Baltikog i Crnog mora) moemo
primijetiti cijelu lepezu lokalnih ponaanja, od
ravnodunosti do dobrovoljnog pristupanja
okupatoru i revnog sudjelovanja u nanoenju tete
idovskim susjedima, ponaanja bez kojih bi
konano rjeenje teko bilo ostvareno tako brzo.
Od prvih tjedana invazije SSSR-a, negdje ve i u
prvim danima, ukrajinski i baltiki nacionalisti trae
ienje poljskih i idovskih elemenata i zapoinju
nasilne akcije koje Einsatzkommandosi esto moraju
samo usmjeriti i pripomoi. U istonoj Galiciji u 35


30
pogroma, zapoetih u srpnju 1941., ubijeno je 12.000
idova. U Litvi velik broj stanovnika sudjeluje - kada
ih ne organizira - u pravim lovovima na idove pod
najee odobravajuim pogledima veine svojih
sugraana. U svojoj Crnoj knjizi o istrebljenju idova
u SSSR-u i Poljskoj, nastaloj izmeu 1943. i 1946. uz
pomo etrdesetak suradnika, Vasilij Grosman i Ilja
Erenburg donose i priu jedne ruske lijenice iz
Kaunasa, odnosno dnevnik koji je ona vodila od
lipnja do prosinca 1941.
On esto otkriva ono bitno, to se vidi iz ovog
odlomka koji govori o prvim trenucima njemake
okupacije:

25. lipnja. Sunan je, vedar i vru dan. Nijemci
su u gradu. Poelo je. Danas je cijeli grad
ukraen litavskim zastavama. Na ulici se vidi
skupina ljudi koji na rukavima nose trake
nacionalnih boja. Nimalo simpatini ljudi,
zvjerskog izraza lica, etaju s bajunetima u
ruci. Odvode idove pojedinano ili u
grupama, promatram ih s tjeskobom [...]
Jednoj od tih grupa prethodio je jedan par:
dvoje starijih ljudi koji su se njeno pridravali
pod ruku. Bila sam dirnuta bljedilom lica
jednog mladog idova u dugom kaputu koji je
iao ponosna koraka, prkosno. Ne mogu
zaboraviti ni jednog visokog mravog djeaka
koji je koraao meu grupom itajui knjigu i
ne obraajui pozornost na ono to se oko
njega zbiva. Lice mu je izraavalo hladan,
izazivaki, prijezir. U aleji Laisves okruila ih
je gomila ljudi koja im se rugala, zadovoljno
praskajui u smijeh... [...] I kod zatvora je bilo
mnogo radoznalaca. Jedan plavi autobus, sav
prekriven prainom, upravo je stigao iz
unutranjosti i iskrcao tridesetak idova, koje
su surovo izgurali na ulicu. Zatim su proli
kroz tit naoruanih ljudi koji su im grubo i
prijetei dovikivali: 'Bre malo!' Oko njih je
gomila likovala. Odakle im sva ta mrnja,
takva okrutnost? 'Pristae' odvode idove s
nekom vrstom uitka, izgledaju kao da su
opijeni svojom moi, krue oko njih s
pukama u ruci, slavodobitnog izraza lica. [...]
Tvrdoglavo ponavljaju da su idovi pucali s
prozora, ak iz mitraljeza, ali da nema
svjedoka.

Masakr od 10. srpnja 1941. u malom gradiu
Jedwabne blizu Byalistocka, u poljskoj zoni koju su
Sovjeti okupirali nakon rujna 1939., ima simbolino
znaenje. U svega nekoliko sati njihovi poljski
susjedi pobili su 1.600 idova, dok se nekoliko
nazonih Nijemaca zadovoljilo time da to
fotografira. Ameriki povjesniar poljskog porijekla
Jan T. Gross utvrdio je, u knjizi koja je uznemirila
istu savjest njegove rodne zemlje, da je taj zloin
bio djelo polovice odraslih mukaraca iz mjesta,
obinih graana razliite dobi i raznih zanimanja
koji su se odazvali pozivu mjesne vlasti. Krajem
2002. komisija poljskih povjesniara potvrdila je
njegove zakljuke i otkrila sline zloine u cijeloj toj
regiji istone Poljske.
Pored takvih spontanih akcija u poetku
okupacije dolazi i do dugoronije suradnje na vioj
razini s lokalnim policijama i dopunskim snagama
regrutiranim meu dobrovoljcima iz neveinskih
naroda, to ini novo podruje historiografije
Shoaha. Pri utvrivanju motiva lokalnih aktera
genocida i preutnog odobravanja gotovo veine
stanovnitva koje je sve mirno promatralo,
moramo voditi rauna o konfiguraciji odnosa meu
etnikim zajednicama uoi poetka rata protiv
SSSR-a i osobito o sloenom radu sjeanja na stara
nasilja. to se tie motiva, istonoeuropski
povjesniari esto su pokuavali objasniti - ne
opravdavajui ga - genocidne nagone lokalnog
stanovnitva koje je SSSR okupirao (Balta, Poljaka,
zapadnih Ukrajinaca) prijateljskim dranjem, pa ak
i suradnjom idova sa sovjetskom administracijom
izmeu rujna 1939. i lipnja 1941. Iako je lako
razumjeti dosluh s okupatorom jedne manjine koja
je bila na meti drutvenog ili poluslubenog
antisemitizma u baltikim zemljama i Poljskoj prije
rata, ini se da je ta optuba, koja odgovara
antisemitskom stereotipu, u suprotnosti s
injenicama (Staljin je deportirao 7.000 litavskih
idova zbog njihova kozmopolitizma) i da je
rezultat jedne projekcije. Kako je pokazao Jan
Gross, mnogi Poljaci s tih podruja projicirali su
vlastito dranje prema Nijemcima, prihvativi ih kao
osloboditelje, na idove, drei se nakon rata ope
prie o tobonjoj suradnji njihovih idovskih
susjeda sa Sovjetima 1939.
Vjerojatno je presudniji bio dugoroni
utjecaj brutalizacije drutava na istonim granicama
u razdoblju izmeu 1914. i 1921. Naime, u tijeku
Prvoga svjetskog rata, zatim Boljevike revolucije,


31
graanskog rata koji je za njom uslijedio i napokon
brojnih lokalnih ratova nakon 1918. (poljsko-
boljevikog, njemako (Freikorps)-boljevikog,
poljsko-ukrajinskog, poljsko-litavskog, sovjetsko-
ukrajinskog, sovjetsko-litavskog), inaugurirano je
moderno nasilje koje se sastojalo od masovnog
ubijanja, deportacija, organiziranog terora,
nerazlikovanja civila od ratnika, i sve to u ozraju
privrednog i drutvenog kaosa koji je pratio raspad
tradicionalne vlasti i institucija.
Tada se akumulirao potencijal nasilja koji ine
tri osnovne komponente. Kanadski povjesniar Piotr
Wrobel smatra da se tu mogu nazrijeti korijeni nasilja
poinjenog 1941. Kao prvo, zaarani krug mrnje
zaet je u okviru stanovnitva s multietnikim
karakterom uvuenog u sukobe iji im smisao nije bio
jasan. esto se naime dogaalo da, u kontekstu
isprepletenog nasilja, dananje rtve postanu sutranji
egzekutori, osim ako nisu eljele priekati prikladniji
trenutak da se jo jae osvete. Sjeanje na nanesenu
im tetu to se vie odravalo to su politikim i
drutvenim ivotom istone Europe izmeu dva
svjetska rata, to je druga komponenta potencijala
nasilja, vladali veterani iz Prvoga svjetskog rata,
Oktobarske revolucije ili lokalnih ratova nakon 1918.
I kao tree, a to je odluujui detonator svih
upamenih nasilja, tih se godina kristalizira slika
idovsko-boljevikog odnosa. Taj sredinji mit
modernog antisemitizma (idov kao zaetnik i voa
Revolucije) ima naime, poput svakog mita, daleki
racionalni temelj koju povijest toga razdoblja
objanjava. Mnoge idovske elite zapadne Rusije i
Ukrajine doivjele su logino Oktobarsku revoluciju
kao kraj svoga tlaenja i najavu slobode.
Postrevolucionarni ciklus samo je pojaao taj osjeaj s
antisemitizmom u redovima Bijele armije ili
injenicom da je novi boljeviki reim trebao
pouzdan kadar na podrujima gdje je lokalna
inteligencija najee bila obuzeta nacionalistikim i
autonomakim osjeajima.
To objanjava iznenadnu pojavu idova u
administrativnom i policijskom aparatu koji im je do
tada bio zabranjen, a katkad ak i njihovu
prekomjernu zastupljenost (Wrobel navodi broj od
22, 6% dunosnika u Ukrajini i 30% u Bjelorusiji). U
krajevima gdje su inili znaajan udio urbanog
stanovnitva (do 60% u Bjelorusiji) i kultivirane klase,
seljaci koji su trpjeli u novonastalim prilikama ubrzo
su poistovjetili boljevizam sa idovima. U
neprestanom doticaju sa stanovnitvom, dunosnici
idovskog porijekla bili su naime kobno
identificirani s esto nasilnim mjerama nove vlasti,
sa svim posljedicama koje je to donosilo ukupnoj
zajednici ionako proetoj "tradicionalnim
antisemitizmom. Tokom 1918. i 1919. dolazi u
Ukrajini i Bjelorusiji do pogroma, najmanje 1.300,
koje su poinili nacionalistiki elementi, seljaci,
bijeli ili poljski vojnici, u kojima je stradalo izmeu
50.000 i 60.000 idova. Slina shema odvijala se i u
Litvi gdje je idovska zajednica, jednako nesklona
poljskoj vlasti kao i monoetnikoj nezavisnosti,
optuena da je pripremala teren Sovjetima.
Nikad oslabljen u meuratnom razdoblju,
koje je naprotiv odravalo mrnju i sumnjienje
(izmeu 1935. i 1938. dolazi do eskalacije
antisemitizma u Poljskoj gdje stotine idova
doivljava ponienja, grabe i fiziko nasilje),
fantazmiki oivljen u nekim krajevima tokom
sovjetske okupacije nakon rujna 1939., potencijal
nasilja prema idovima rtvenim jarcima oslobodio
se tokom njemake invazije 1941., kada je Drugi
svjetski rat za mnoge bio samo nastavak - i osveta
za razdoblje od 1917. do 1921. Odsad legitimna,
cinino poticana (2. srpnja 1941. Heydrich trai da
se ne spreavaju [...] mjere autoienja
antikomunistikih i antisemitskih krugova, nego da
se naprotiv podupiru ne ostavljajui tragove, i
pomagana od okupatora kojemu je to bio temeljni
koncept identiteta, mrnja prema idovskom
boljevizmu doputa nekim dijelovima
stanovnitva da prijeu svaki prag nasilja prema
nezatienim pojedincima. Iako povijest
odobravanja genocida istonoeuropskih naroda tek
treba napisati, ona ve ima neugodan odjek za
zajedniko pamenje kontinenta u doba nove
Evrope koja broji 25 i vie lanica.

Globalni karakter nacistike politike
unitavanja
Svesti nacistiku politiku samo na antisemitizam,
kako je to uinio Daniel J. Goldhagen, bilo bi
previe reduktivno. U proteklom desetljeu
objavljeni su brojni radovi o neidovskim rtvama
nacizma - mentalnim bolesnicima, Ciganima,
homoseksualcima, sovjetskim zarobljenicima (3, 3
milijuna) - koji su pokazali da se antisemitizam
integrirao u globalnu rasistiku politiku koja ga je
uvelike nadila kombinirajui se s higijenskim,
demografskim i drutvenim idejama. Sada treba
identificirati genocidnu logiku toga cjelokupnog


32
procesa pokazujui kontinuitet izmeu izvornog
eugenistikog plana, politike drutvene normalizacije
iji su Cigani bili glavne rtve i utopije etnike
komasacije srednje i istone Europe za koju je nuan
preduvjet bio nestanak idova. Prouavanje triju
nivoa nacistikog plana bit e prilika da se vidi da je
genocid bio proizvod viestrukih drutvenih
doprinosa, doprinos cijele legije znanstvenih,
medicinskih, biolokih, pravnih, urbanistikih i
geografskih strunjaka, koji nisu ostali ravnoduni
prema Hitlerovim rijeima, naime da ne treba imati
samilosti prema ljudima kojima je sudbina namijenila
nestanak. To je predmet prouavanja nove njemake
historiografije o kojemu je u Francuskoj pisao novinar
Dominique Vidal.
Alles ist Leben (sve je ivot): ta njemaka
parola, koja je bila popularna tridesetih godina,
mnogo govori o biti nacistikog reima, koji je bolje
definirati ne kao rasnu dravu nego kao biopolitiku,
tj. onu u kojoj se oituje briga za ivot u eugenskoj
tenji za poboljanjem rase. Ta vitalistika potraga
za biolokom zajednicom koja postaje savrenom jer
se neprestano proiava moe se razumjeti samo
kroz odnos prema religiji prirode toliko prisutnoj
kod nacistikih elita krajnje neprijateljskih prema
antropocentrizmu koji je na Zapadu vladao od 18.
stoljea. U nacionalsocijalistikoj koncepciji ovjek je
naime samo karika u lancu ive prirode. S jednom
bitnom posljedicom: budui da je ovjek sastavni dio
prirode, ideja o humanosti je besmislica. Trei Reich,
koji je od 1933. do 1935. donio brojne ekoloke
zakone s ciljem da zatitu prirode pretvori u narodnu
kulturnu zadau, pokuava staviti u sredite svojih
preokupacija prirodu, pravu divlju prirodu koju
treba potedjeti od agresivnog djelovanja umjetne
kulture koju pripisuje modernom dobu, ekonomskom
liberalizmu i filozofiji napretka koje su uinile od
ovjeka protuprirodno bie u pravom smislu rijei.
Kao odgovor na to, nacistiki novi ovjek mora biti
ovjek obnovljen novom vizijom na veliinu
prirode, koji se vraa izgubljenom ekolokom raju
gdje nema mjesta klicama prosvjetiteljstva. Na temelju
takve vizije svijeta u potpunosti odreene istinom
prirodnih zakona, Trei Reich vratit e prirodi njena
prava na svim podrujima i tako unititi sve to ini
prepreku ivotu (arijanskom).
Nacistika biopolitika ima dakle dva cilja, koja
iznosi u jednoj slubenoj publikaciji, istiui njihovu
vitalnu vanost za ukupnu europsku civilizaciju, na
sljedei nain: Nacionalsocijalistika revolucija eli
pozvati sve snage koje tee iskljuivanju faktora
bioloke degeneracije i odranju nasljednog zdravlja
nacije. Drukije reeno, ona tei jaanju zdravlja
cjelokupnog stanovnitva i odstranjivanju utjecaja
koji tete biolokom irenju nacije. Briga za ivot i
zdravlje oituje se u opoj sanitarnoj politici gdje
reim uiva aktivnu potporu medicinske i
znanstvene zajednice koja vie ili manje dijeli istu
bioloku viziju drutva. Povjesniar znanosti Robert
Proctor pokazao je koliko su nutricionisti Treeg
Reicha upozoravali na umjetne boje i konzervanse u
hrani, koliko su nacistiki aktivisti za zdravlje
nametali kruh od cjelovitog zrna, kako je drava
vodila snane kampanje protiv duhana, sve mjere
koje su zavrile pravim ratom protiv raka. Tipina
bolest moderne proklete civilizacije, ona je u
Njemakoj Hitlera koji je i sam bio vegetarijanac i
netrpeljivi borac protiv duhana - postala metafora
svih drutvenih zala, a preventivna borba protiv nje
anticipacijom svih borbi za iskorjenjivanje svih
tumora drutvenog tijela.
Nacistika biopolitika ima naime dvije
strane, jednu pozitivnu izmeu preokupacija o
zdravlju i brige za ivot i drugu negativnu koja
istjeruje degenerativne faktore i tetne utjecaje.
Kako je primijetio filozof Giorgio Agamben, koji je
pokuao smjestiti eugensku i rasistiku politiku
nacistike Njemake u iroki kontekst u kojem
moderne drave sve uinkovitije kontroliraju ivot,
policija i politika, eugenski razlozi i ideoloki
razlozi, zatita zdravlja i borba protiv neprijatelja
postali su potpuno nezamjetni. Na temelju
podudarnosti tih dvaju tipova politike ukinuta je
granica izmeu bolesti, drutvene devijacije i rasnog
nedostatka, a unitavanje mentalnih bolesnika,
Cigana i zatim idova dobiva svoj puni smisao.
Naturizam, eugenske mjere i rasprava o zdravlju
naroda uvjetovali su genocidni duh znanstveno
odluivsi koji je dio ovjeanstva prirodniji od
drugih i, prema tome, koji pojedinci nisu dio te
prirode ili u njoj ive kao paraziti. Tako Hitler vie
puta kae: Narod osloboen svojih idova
spontano se vraa prirodnom redu. U tom stadiju
suverena vlast oituje se u doputenju da se uniti
ivot nedostojan da se ivi, slubenoj
eufemiziranoj formulaciji preuzetoj iz naslova
jednog njemakog djela iz 1920. koje je opravdavalo
eutanaziju.
U srpnju 1933. ljudski ivot ukljuen je u
pravosudno podruje, u obliku njegova radikalnog


33
iskljuivanja, odnosno mogunosti da se on poniti za
sve nosioce uroenih bolesti, degeneracija i
atavine inferiornosti. Eugensko zakonodavstvo
doputa naime sterilizaciju nasljednih bolesnika
(350.000 retardiranih osoba, bolesnih, shizofrenih i
alkoholiara) i zabranjuje im brak s treim osobama,
kao to Nirnberki zakoni zabranjuju brak idova s
punopravnim graanima. Sedam godina poslije, rat
donosi mogunost radikalizacije, uinjen je sljedei
korak kada Hitler osobno nareuje fiziko unitenje
mentalnih bolesnika. Od sijenja 1940. do kolovoza
1941., dok ga prosvjedi obitelji i pojedinih biskupa
nisu zaustaviii, taj program eutanazije (nazvan Aktion
T4) proizveo je oko 70.000 rtava, ne raunajui
mnogobrojne slijepe osobe i epileptiare.
Ta etapa genocidnog procesa koja ukljuuje
mentalne bolesnike vrlo je vana zbog vie razloga.
Ponajprije zbog oblika tog procesa: nakon popisa
stanovnitva bolesnici razne ivotne dobi (od 6 do 93
godine) premjeteni su iz svojih psihijatrijskih
ustanova u centre za njegu gdje su, nakon selekcije
koju su obavili SS lijenici, u roku od 24 sata bili
eliminirani u plinskim komorama zakamufliranim u
tu-kabine. Zatim je tehniko osoblje centara T4,
birokratskom logikom, poslano da drugdje primijeni
svoje steeno znanje: poetkom 1941. poinje naime
selekcija pojedinaca loeg zdravstvenog stanja u
koncentracijskim logorima s ciljem da ih se premjesti
u eutanazijske centre u kojima e biti poniteni
plinom. Kada je reim prisiljen zustaviti program, on
proiruje kategoriju ivota koji nisu dostojni da se
ive ukljuujui u nju velik broj asocijalnih osoba
kako bi produio funkciju tehnikom osoblju
organizacije T4. Preutno prihvaene od veine
Nijemaca, te operacije samo su priprema za logore
smrti (Aktion Reinhard), koje podupiru koliko oni koji
u njih vjeruju (bezvrijedni ivoti) toliko i oni koji ih
organiziraju (podjela rada) i provode (tehniko
osoblje). Zar nije neobino da je osoblje Chelmna,
Belzeca, Sobibora i Treblinke proizalo iz
eutanazijskih instituta a ne iz administracije samih
koncentracijskih logora?
Progon Cigana od nacista smjeta se na
stjecitu policijskog voenja politike drutvene
normalizacije i proiavajue logike rasne utopije. U
poetku je reim preuzeo, samo jo vie pootrenu,
diskriminaciju kojoj su Sinti i Romi ve bili
podvrgnuti u vrijeme Carstva i Weimarske Republike.
Kao nomadi, tj. kao asocijativni prijestupnici, oni su
iskljueni iz Zajednice naroda, i policija ih
svakodnevno zlostavlja zbog kretanja, mjesta
boravka ili obavljanja raznih djelatnosti. Ta praksa
kulminira njihovim prisilnim grupiranjem u
zatvoreni prostor na rubu pojedinih velikih gradova,
gdje bez obzira to su pod nadzorom strae moraju
platiti za svoj boravak. Eugenski zakoni prilika su za
prvi napad na ivot grupe. Pozivajui se na rastezljiv
pojam debilnosti predvien u zakonu, u nekim
mjestima primijenjen je program sterilizacije, a
1936. Ciganima je nametnuta dozvola za sklapanje
braka po kojoj nisu mogli sklopiti brak s osobom
njemake krvi kao ni s partnerom iz vlastite
zajednice.
Godine 1938. i 1939. bile su za njih
presudne. Jedan Himmlerov dekret privukao je
pozornost birokratskog aparata na reguliranje
pitanja Cigana. Ono je bilo vezano za dvije
institucijske novine u okviru reima. Kao prvo,
spajanje tajne dravne policije, kriminalistike
policije i obavjetajne slube nacistike stranke, te
osnivanje RSHA (Glavnog ureda za sigurnost
Reicha) omoguilo je da se represija nad Ciganima,
koja je do tad ovisila o nestalnoj revnosti lokalnih
policijskih vlasti, vodi iz jednog centra u Berlinu
gdje je osnovan Ured Reicha za borbu protiv
ciganske napasti. Kao drugo, osnovan je
Istraivaki institut za rasnu higijenu, u kojemu
strunjaci za znanstvenu rasiologiju izravno
prouavaju njemake Cigane, to im omoguuje da
nadoveu na biologiju njihovo kriminalno i
marginalno ponaanje. Ciganin je odsad pogodna
rtva oznaena preklapanjem dviju utopija, one koja
tei stvaranju zajednice bez devijantnog ponaanja i
one koja pokuava odrati istou svoje rase.
Izravna posljedica toga kvalitativnog zaokreta u
progonu su prve deportacije u koncentracijske
logore Reicha, gdje je tokom zime 1939.-1940.
nekoliko stotina Cigana pomrlo od hladnoe i
iscrpljenosti. Rat proiruje praksu i, od proljea
1940. Cigani Njemake i od nje okupiranih zemalja
alju se u poljsku Generalnu guberniju gdje se
zatvaraju u geta ili odvode na prisilni rad u logore
prije nego to dvije godine poslije skonaju u
Treblinki i Auschwitzu. igosani od nacistike
ideologije kao skitnice, ruski Cigani trebali su biti
istrijebljeni zajedno s ostalima 1941. kao
potkazivai idovskog boljevizma. Ukupno,
masakr tih istodobno drutvenih i rasnih zatoenika
odnio je izmeu 130 i 170.000 rtava u cijeloj
Europi. Unato kontinuiranom progonu i


34
zastraujuim brojkama genocid nad Ciganima ne
moe se usporediti s onim poinjenim nad idovima,
kod kojih je postotak preivljavanja bio mnogo manji.
Velika studija povjesniara Michaela Zimmermanna
omoguuje nam da shvatimo zato je u njihovom
sluaju bilo manje odlunosti u genocidnom
postupanju.
Tri su osnovna razloga za to. Kao prvo, Hitler
u svojoj viziji svijeta pridaje Ciganima nevano
mjesto, i to pitanje, koje se u njegovim
Razmiljanjima o ratu i miru spominje samo na dva
mjesta, ga ne zanima. Budui da namjera sredinje
vlasti u vezi s njihovim unitenjem nije bila jasna,
radikaliziranje u odreivanju mete ovisilo je dakle o
lokalnoj situaciji. Odatle proizlazi ta oevidna
neodlunost. Tako je u Srbiji ubijeno samo 1.100
Cigana od njih ukupno 115.000, dok je unitenje
idova bilo gotovo potpuno. U Rusiji tri mobilne SS
jedinice (Einsatzgruppen) nisu ni traile Cigane, dok je
ona etvrta, na Krimu, likvidirala nomade i tedjela
lokalno stanovnitvo vie od dvije godine. A u
Poljskoj je po Himmlerovoj zapovijedi od 13.
kolovoza 1942. domae stanovnitvo izuzeto od
deportacije. Drugi razlog bio je polikratski karakter
nacistikog reima. Iako je Istraivaki institut za
rasnu higijenu pod vostvom psihijatra i kriminologa
Roberta Rittera vrsto zakljuio da je karakter
ciganskog naroda primitivan i inferioran, dakle po
njegovu miljenju on je trebao nestati s lica zemlje,
druga znanstvena ustanova osnovana 1942. u okviru
SS slube za temeljitije prouavanje ciganske kulture
nije dola do istog zakljuka. Ona naime shvaa
ozbiljnom hipotezu o istom arijanskom porijeklu
Cigana (zar ne potjeu sa sjeverozapada Indije?) i
stoga, s obzirom na obvezu ideoloke racionalnosti,
razdvajanje Cigana iste rase - koji posjeduju te
famozne arijanske korijene - od Cigana mijeane
rase postaje hitnom zadaom. Za one sretne
odabranike bio je predvien poseban tretman s
oblicima drutvene autonomije u rezervatima. Kad
je Himmler donio odluku o potedi arijanskih Cigana
- u njegovoj agendi, pod nadnevkom 13. oujka 1942.,
stoji zapisano: Ne unitavati Cigane - samo su oni
mijeani spaljivani, iako lokalne policijske jedinice
nisu uvijek ba shvaale tu ideoloku suptilnost pa su
trpale obje kategorije u iste vagone. Prikladno je,
naposljetku, primijetiti da se neodluan karakter
genocida nad Ciganima djelomice objanjava
razlozima geografske lokalizacije. Veliki broj njih
nalazi se naime u nadlenosti saveznikih vlada
Reicha (Rumunjske, Maarske, Slovake, Bugarske),
i nije pod izravnim djelovanjem istrebljivakog
stroja. Tako je u Rumunjskoj faistiki reim
deportirao svega 20.000 osoba (od ukupno 300.000
Cigana) prema Transnistriji, u okupiranoj Ukrajini,
gdje ih je smrtno stradalo oko 8.000 do 9.000. To
nije sprijeilo nestanak izmeu 25.000 i 50.000
Cigana u Hrvatskoj, od kojih je veina likvidirana u
logoru Jasenovac, kojim je upravljao ustaki reim
Ante Pavelia.
Usmjerimo li pogled na treu komponentu
nacistike tvorevine, na plan o novom poretku u
srednjoistonoj Europi, ulazimo u samu bit
drutvene i rasne utopije kojoj je prvi uvjet
ispunjenja bila genocidna etapa. Velika zasluga
povjesniara Gotza Alyja jest da je svojim
inovatorskim radovima devedesetih godina uvrstio
poetak genocida nad idovima u niz politiko-
demografskih planova koji su imali za cilj
preoblikovanje i racionalno organiziranje
istonoeuropskog prostora. Poput likvidacije
mentalnih bolesnika i Cigana, unitenje idova
srednje i istone Europe bilo je prije voeno
utilitarnim i modernim ciljevima negativne
demografske politike nego iracionalnom rasnom
mrnjom i prekidom s civilizacijom. Gotz Aly
eli pokazati, iako na senzacionalan i pomalo
sustavan nain, prouavajui te pretee
unitavanja kakvi su bili autori nacistike Nove
Europe, da je znanstvena ekspertiza neprestano
usklaivala represivnu politiku Nacistike stranke s
birokracijom. U emu se dakle sastojala nova
njemaka tvorevina na istoku? Na koji je nain
donosila genocid kao to oblak donosi oluju?
Plan gospodarske modernizacije i drutvene
racionalizacije kao podloge za nacistiki
tehnokratski projekt polazi od opeg shvaanja
Europe izmeu dvaju svjetskih ratova, po kojemu
su ekonomisti i geografi tvrdili da e se jedinstvo
kontinenta postii izjednaavanjem dviju Europa,
zapadne i istone, ili barem izjednaavanjem njihove
industrijske i poljoprivredne komplementarnosti.
Ali nacistiki strunjaci unose radikalnu novost i
pretvaraju stanovnitvo istone Europe - na koje
gledaju kao na primitivno i prahistorijsko - u
obinu promjenjivu veliinu na koju se moe
djelovati bez moralnih ili humanitarnih stega.
Predmet znanstvene pozornosti uoi poetka rata,
koja se jo vie pojaava s prvim okupacijama, jest
naime prenapueno ruralno stanovnitvo na


35
balkansko-dunavskom i poljsko-baltikom prostoru,
optueno da generira zaostalost sprjeavajui
modernizaciju poljoprivrede i potiui drutvene
napetosti, pa ak i revolucionarne tenje (primjer
ruske revolucije esto se spominje). Ovdje se
ideologija sastaje s tehnokratskom racionalnou. Za
brojne statistiare, demografe i agronome koji su tek
pristupili Nacistikoj stranci, prihvativi odgovorne
dunosti u okviru Geringova etverogodinjeg plana,
emigracija vika radnika sa sela prema tercijarnom i
industrijskom sektoru u gradovima mogla se odvijati
samo na tetu neveinskog stanovnitva tih podruja i
pripadajue im privrede; naime na tetu idovske
zajednice koja je inila oko 10% lokalnog
stanovnitva, i koju su ti strunjaci smatrali
drutvenim slojem deklasiranih i proletariziranih
graana, dakle jo jednim izvorom nemira i
revolucionarnog raslojavanja. Kao to vidimo, za njih
je drutveni preustroj rasni preustroj, a demografsko
pitanje ne moe se odvojiti od idovskog pitanja.
Globalni plan drutveno-ekonomskog
preustroja istone Europe prati program etnikog
komadanja, koji predvia masovno preseljenje njena
stanovnitva s ciljem da omogui kolonizaciju i
germanizaciju stratekih slavenskih prostora (podruje
Wartheland i istone pokrajine budueg carstva
zamiljeni su kao bedem nijemstva), a osobito
preseljenje i objedinjenje rasprenog njemakog
naroda (Volksdeutsche) od baltikih zemalja do
Rumunjske. Tako bi u idealnoj viziji tih udnih
demografa povratak zapadnih dijelova Poljske u
Reich omoguio poveanje autohtonog njemakog
stanovnitva dovoenjem 3,4 milijuna vanjskih
Nijemaca, izgonom jednakog broja Poljaka i
evakuacijom 560.000 tamonjih idova. Rat je ovdje
jo jednom omoguavao prijelaz na praksu.
Znaajno je naime da su dvije instancije
zaduene za provedbu toga plana, koliko mahnitog
toliko i znanstveno poduprtog od vrhunskih
autoriteta Reicha, osnovane u listopadu 1939.,
neposredno nakon pada i okupacije Poljske. Zadaa
prve, ve spomenutog Glavnog ureda za sigurnost
Reicha (RSHA), jest da osigura trajno osvajanje
teritorija putem policijske kontrole i deportacije
nenjemakog stanovnitva. Druga instancija,
Povjerenstvo Reicha za jaanje nijemstva (RKFDV),
zadueno je za smjetaj njemakih doseljenika i
temeljitu germanizaciju geografskog, kulturnog i
drutvenog prostora (ukljuujui i njegovo
krajobrazno, agrarno, urbanistiko i arhitektonsko
preureenje). Program je zapoet u Poljskoj i trebao
se proiriti na cijelu istonu Europu prema dinamici
i irenju osvojenih podruja. Nazvan je Generalplan
Ost, a njegovu provedbu Himmler je povjerio
jednom od svojih strunjaka, profesoru agrarne
geografije Konradu Meyer-Hetlingu, koji je vodio
odjel za planiranje pri RKFDV. Ovdje humane
promjene nisu vie obuhvaale stotine tisua nego
desetke milijuna ljudi, koje je trebalo potiniti,
deportirati i na kraju unititi. Plan za osvajanje
istoka proizveo je od 1941., takorei ni okom
trepnuvi, smrt zbog gladi najmanje 30 milijuna
Rusa u iduih nekoliko godina, zbog oduzimanja
namirnica stanovnitvu za njemaku vojsku koja je
okupirala podruja i rekvizicije velikih koliina ita
namijenjenog opskrbi njemakog stanovnitva.
Smiljen prije konanog rjeenja, ak i prije poetka
operacije Barbarossa, taj Plan koji je prezreo ivote
desetaka milijuna Slavena objasnio je, s posve
jasnom genocidnom namjerom, 20. lipnja 1941.
Rosenberg vodeim ljudima svoje budue uprave na
okupiranim teritorijima na istoku. Prema navodu
Christiana Gerlacha, ministar Reicha ovako je
gledao na udesne mogunosti koje su se otvarale
oslobaanjem tog prostora:

Mi ne vidimo ba nikakvu obavezu da
hranimo ruski narod s proizvodima iz tih
prenapuenih krajeva [jug Rusije i sjevemi
Kavkaz]. Znamo da tu teku injenicu
moramo prihvatiti bez previe
sentimentalnosti. Nema sumnje da e trebati
evakuirati velik broj ljudi [rusko
stanovnitvo] i da Ruse sigurno ekaju teka
vremena... Za njemaki Reich i njegovu
budunost, ta politika [evakuacije] unutar
samog ruskog prostora je asna i nimalo
negativna zadaa, kakvom bi se mogla
doimati kada bi se gledala samo iz kuta
nuno potrebne evakuacije.

Odlunost da se izvre demografske i rasne
promjene ini temelj nacistikog plana. Iako je
idovsko stanovnitvo istone Evrope, smatrano
potpuno suvinom veliinom, u sreditu raznih
ekspertiza kojima se nacistika vlast trajno
nadahnjuje, one meutim nisu izravno proizvele
konano rjeenje. Vraajui se na zakljuke iz svojih
ranih radova, Gotz Aly je pokazao, proirivi svoje
tumaenje Shoaha, da je neuspjeh planova za


36
premjetaj Nijemaca, preustroj Poljaka i deportaciju
idova stvorio uvjete za donoenje odluke o genocidu
najprije na lokalnoj a zatim na opoj razini. Drutveni,
gospodarski i demografski kaos, proizaao iz loe
voenog preseljenja, natjerao je naciste da trae
globalno rjeenje. To ostaje, kao to vidimo, u
okviru postfunkcionalistikog tumaenja. Ali
ideoloka intencionalnost nije zbog toga odbaena.
Odlazak idovskog stanovnitva bio je naime
oduvijek u sri razmiljanja o njemakom
ekonomskom velikom prostoru i on se sve
konkretnije spominje s razvojem ratnih dogaaja. Plan
za preseljenje idova na Madagaskar, aktualan svega
nekoliko tjedana nakon pada Francuske i prije
herojskog otpora Engleske, predstavlja u tome vanu
etapu. Potpuno nerealan i neizvediv (koja bi trgovaka
flota mogla prevesti milijune ljudi i za koliko godina?),
on je ponajprije posluio strunjacima da lake
ukljue ideju pojma nestanak idovskog
stanovnitva iz geta koje je postalo suvino, bilo u
obliku evakuacije sve dalje na istok (prema surovim
movarnim krajevima Pripeta ili u Sibir tijekom
euforine faze napada na SSSR), bilo u obliku
istrijebljenja. Kako pie Gotz Aly, nacisti su prvi puta
povezali 'konano rjeenje idovskog pitanja' sa
svojom vizijom velikog ekonomskog prostora. Kao
mobilizirani asnik Wehrmachta koji je svjedoio
brojnim masovnim pogubljenjima u Ukrajini, k tome i
autor knjige idovstvo na europskom prostoru iz 1938. koja
moe potaknuti na (dublje) razmiljanje, po struci
ekonomist, Peter-Heinz Seraphim smatrao ih je
nesumnjivo okrutnim, ali je ponajprije elio
istaknuti nestanak jednog dijela beskorisnih usta u
gradovima. Eugenska teza o ivotu nedostojnom da
se ivi doivjela je ovdje svoje konano ispunjenje
posredstvom toboe znanstvenog antisemitizma.
Takvo tumaenje genocida, zacijelo
najoriginalnije tih posljednjih godina rata, pribavilo
nam je, ako nita drugo, kljune elemente za
razumijevanje nacistikog plana koji karakterizira
globalnost i kontinuitet, i u kojem se centralna faza
istrebljenja idova moe rasvijetliti samo kad se
povee s drugim jednako ubojitim komponentama.
Ono nas u svakom sluaju vodi na trag nacistikog
imaginarija, za koji Christian Ingrao, koji je prouavao
ulogu intelektualaca u SS organizaciji, kae da se moe
razumjeti samo ako se smjesti u interaktivnu logiku
osvajanja, prostornog preureenja i unitenja. Drugi
pol tog imaginarija uvodi nas u uznemirujuu
modernu dimenziju nacizma, i dakle u odnos
holokausta s odreenom zapadnom modernou,
daleko od onoga klieja tako prikladnog za nau
savjest o povratku na barbarstvo. Dublji pogled u
kulturni i fantazmiki svijet sredinjih aktera
genocida moe utvrditi i ujedno iznijansirati tu
viziju.

Kultura rata i genocidni fantazmi SS generacije
Jedno pitanje Raul Hilberg nije postavio u svom
monumentalnom djelu Unitenje europskih idova: to
je in fine motiviralo birokrate? Drugim rijeima,
moe li se logika genocida svesti na interni
administrativni, na neki nain mehaniki, proces?
Isto tako, mogli bismo predbaciti njemakim
novim povjesniarima Shoaha, poput Gotza Alyja,
da pomalo marginaliziraju antisemitizam, da od
njega ine obini poklopac veeg tehnokratskog
plana. Osobito bismo mu mogli predbaciti da ne
objanjava uvijek zato je neuspjeh deportacijskih
planova i etnikog komadanja na istoku vodio ka
totalnom istrebljenju samo idova.
Ako se sloimo s procjenom da je u
genocidu sudjelovalo izmeu 200.000 i 250.000
njemakih i austrijskih aktera i sudionika (civilnih
dunosnika, lanova Nacistike stranke, policajaca,
osoblja sigurnosnog aparata, vojnika, zeljezniara,
lanova organizacije Todt ili Dravnog ureda za
ume, poduzetnika...), i ako su u toj velikoj masi
obini ljudi bili vrlo brojni pa prema tome i
zanimljivi za prouavanje zbog sloenosti svojih
motiva, kako je pokazao Christopher Browning
(konformizam i nadmetanje svojstveni grupi
pripadnosti, brutalizacija i psiholoka distancijacija
proizvedena ratom), injenica je da zajedno novo
historiografsko polje odsad sve vie prevladava elja
za iskrenim poznavanjem nekih sredinjih aktera.
To poznavanje je naime prikladno za pouzdanije
odreivanje biografskih i kulturnih determinanti
genocidnih nagona. Isti je sluaj s kadrovima
represivnog aparata, onih nekoliko stotina SS
asnika, istinske elite terora. Po poloajima koje su
zauzimali - kao ravnatelji ureda i odjela tajne policije
RSHA, efovi Einsatzgruppen, voditelji jedinica i
zapovjednici sigurnosne policije i SD-a, direktori
regionalnih ureda Gestapa, strunjaci za rase
Glavnog ureda za rase i kolonizaciju (RuSHA) - i po
njihovoj ulozi u zapoinjanju procesa unitavanja,
zatvaranja u geta kao i u mobilnim operacijama
ubijanja ili deportacijama (sve to ini uobiajeni


37
posao slube na istoku), ti ljudi predstavljaju vrstu
jezgru genocida.
Prouavani na makro-drutvenom planu
(Michael Wildt istrauje 221 pripadnika vostva
RSHA, Jens Banach i Christian Ingrao SD kadrove,
Isabel Heinemann kadrove RuSHA), kao i na
individualnom planu (Ulrich Herbert i njegova
biografija Wernera Besta, Heydrichova pomonika na
elu RSHA), oni ostavljaju sasvim drukiju sliku od
one koja je prevladava o genocidnom poinitelju. Ni
psihopatski ubojica, ni birokrat ni socijalni inenjer u
pravom smislu rijei, tipini nacistiki dunosnik prije
je nalik mladom sveuilisnom profesoru s radikalnim
stavovima. Pokazuje se naime da je drutveni i
politiki itinerar te grupe spojio snanu generacijsku
svijest, veliku intelektualnu prtljagu i krajnju politiku
socijalizaciju, to sve vodi prema odreenoj
specifinoj viziji svijeta. Njihova drutvena
homogenost ne moe biti vea: oni pripadaju
generaciji roenoj izmeu 1903. i 1915., onoj djece
rata (Kriegsjugendgeneration), potomci su veinom
srednje klase u usponu (oevi su im uglavnom
pravnici, lijenici ili uitelji), neoenjeni (etiri petine),
zavrili su studije (dvije treine) okrunjene
doktoratom iz prava ili drutvene ekonomije (jedna
treina). Rije je dakle o pravoj drutvenokulturnoj
eliti, osobito ako se usporedi ta grupa s grupom
dunosnika Nacistike stranke, koji su bili slabije
obrazovani i poticali iz puka.
Prouavanje njihovih prvih ivotnih iskustava,
njihova kolovanja pod Weimarskom Republikom i
zatim njihova brzog uspona nakon 1933. u SS
instancijama, vodi nas od jednog politikog
mentaliteta, zatim sistema vjerovanja i ideja do samog
naela procesa kumulativne radikalizacije tipine za
nacistiku politiku uniavanja.
Kao djeca Prvoga svjetskog rata dobili su
odgoj potpuno proet kulturom rata, koju su svi
ratnici namijenili svojoj djeci. Bili su okruni idejama,
koje su vladale u koli, o djeci-junacima ili
muenicima koje su im omoguavale da se uive u
mueniku avanturu koju su njihovi oevi idealizirali,
osobito ako su umirali na frontu kao otac Wernera
Besta. Oni su njegovali mrnju prema neprijatelju
kroz njegovu dehumanizaciju uoljivu sve do
najmanjih predmeta njihove svakodnevice djeaka ili
uenika. Oni su takoer prihvatili slubene argumente
za opravdanje represije i okrutnosti koje je vojska
poinila u ratu - tako igosanje svojstveno Njemakoj
ratnog dobrovoljca koji se smatra krivim za sve
slabosti u pozadini bojinice. Oni su napokon dijelili
socijaldarvinistiku viziju o opravdanosti rata
Njemake koja se borila da preivi u
neprijateljskom svijetu.
U gradnji njihove vizije svijeta nedvojbeno
je bila vanija injenica da su djeca te generacije, ne
upoznavi stvarnost bojnog polja, uivala u
fantaziranoj herojskoj verziji rata u okolnostima
poraene Njemake zahvaene politikom,
ekonomskom i drutvenom krizom. Rat i avantura,
pobuna i razaranje i neka nepoznata, bolna,
nostalgija..., napisao je 1930. Ernst von Salomon,
heroj (herold) Freikorpsa, u trenutku kad su djeca
ulazila u dob odraslih. Njemaka posebnost bila je
naime ta da se kultura rata nastavila i nakon 1918.,
odbijalo se prihvatiti poraz - toliko bremenit
znaenjem za tu srednju klasu koja je u sebi vidjela
glavni stup carske drave, davi joj velik broj
priuvnih asnika - i zabranjivalo svaku kulturnu
demobilizaciju. To to kult Fronterlebnisa ima tako
veliku vanost kod ljudi, to je zbog toga posebnog
iskustva poraza i kraja rata koji nikada nisu bili
priznati.
Meutim, za Omera Bartova tri mentalne
komponente izravno proizale iz te pobone
odanosti idealiziranom ratu i prikazivanom kao vie
iskustvo ine okvir za buduu sklonost genocidu.
Ponajprije, sjaj bojnog polja za njih je ponajprije
dokaz sposobnosti vojnika da bez proturjenih
osjeaja moe prijei iz stanja normalnog bia koje
voli u stanje aktera ili promatraa najgoreg nasilja. U
takvoj viziji, razvoj mobiliziranog ovjeka ne
rezultira samo injenicom da moe prevladati to
shizofreno stanje nego i da ga moe shvatiti kao
viu egzistenciju. Druga komponenta je isticanje
razaranja, shvaeno kao najsigurniji instrument za
izlaz iz degeneracije, kao krajnji uvjet stvaranja
zajednice hrabrih i istih, bolje naoruane od stare
elite za budue zadae jedne nove Njemake. I
napokon, to je definicija neprijatelja kojeg treba
pretvoriti u pokajniku rtvu, dok je upotreba
metafore (zabijanje noa u lea novembarskim
zloincima) vana za usmjeravanje mrnje i
pruanje iluzije o novoj borbi koju nacija treba
voditi da bi preivjela. U ideji o kraju rata
prihvaenoj kod nekih Nijemaca, i koju potvruju
sveuilisna povijest i kolski udbenici, ideja o
nemilosrdnoj borbi koju treba voditi protiv
odgovornih za poraz i subverziju namee se vrlo
brzo.


38
Ako ti djeaci iz Prvoga svjetskog rata
nastavljaju pod Weimarom ivjeti imaginarij totalnog
rata, to je zato to doivljavaju Njemaku kao zemlju
kojoj prijeti nestanak, s gubitkom teritorija i na istoku
i na zapadu, s razliitim revolucionarnim situacijama,
separatistikim tenjama i francusko-belgijskom
okupacijom Ruhra, kada misle da je doslovno baena
na koljena (do njih dopiru glasine koje pripisuju
Clemenceauu izjavu da je dvadeset milijuna Nijemaca
prekobrojno). Taj imaginarij nalazi svoju upotrebu u
politikom militantizmu koji e se ostvariti u okviru
sveuilista, pravom vrelu nacionalistike i
antirepublikanske kulture pod Weimarom. Za sve,
boriti se u ta nemirna vremena znai boriti se za
opstanak Njemake u okviru studentskih
organizacija, osobito Deutscher Hochschulring osnovane
1921., gdje su na dnevnom redu revizija Versailleskog
ugovora i zatita njemakih manjina u Europi.
Predmet mrnje te radikalne generacije
izmjenjuje se esto u obliku triju entiteta koji privlae
svu nezasitnu mrnju i ine u isto vrijeme podruje
svih borbenih koncepcija Karla Schmitta: Versailles
koji je pretvorio naciju u bogalja, Weimar koji ga je
prihvatio i potvrdio, eneva (Drutvo naroda) koja
ukida pravo naroda da upravljaju vlastitom
sudbinom. Ali radikalizacija buduih SS dunosnika
odvija se prema dvjema osovinama koje su imale
odluujue posljedice. Oni usvajaju kao glavni
element svoje politike vizije nieanstvo koje je
vladalo Njemakom dvadesetih godina, rezultat
intelektualne brutalizacije ratnih godina koje su
nacionalizirale Nietzschea kao proroka nijemstva, i
opskrbljuju novu nacionalno-revolucionarnu desnicu
arsenalom vitalistikih postracionalistikih,
postkranskih, postburoaskih vrijednosti, s one
strane dobra i zla na neki nain. Kao mladi pravnik,
Werner Best bezbolno je uklopio 1930. tu nieovsku
viziju u ono to je po njemu trebalo biti
meunarodno pravo budunosti, pravo u kojem rat
vie ne bi bio grijeh, gdje bi moral bio samo
instrument u slubi Volka, gdje ni jedan univerzalni
zakon ne bi nadvisivao volju za mo nacija.
Ti budui SS rukovodioci unose osim toga
antisemitizam u svoje postupke. Usred rasprava
nacionalistikog sveuilista u vrijeme Weimarske
Republike (treba li iskljuiti studente idovskog
porijekla?), ona prekida s antisemitizmom,
tradicionalno ekstremistikim, koji se izraava samo
vrijeanjem i brutalnou pogroma. Studenti se
smatraju razumnim i znanstvenim, predlaui novi
antisemitizam u njegovim jasnim motivima kao i u
priznatim rjeenjima. idov se odsad smatra
stvarnim saveznikom istonog (internacionalizam) i
zapadnog neprijatelja (univerzalizam) ija filozofska
i politika naela toboe utjelovljuje.
U naslijeenoj paranoinoj viziji kulture rata,
politika Weimarske Republike samo potvruje
podudarnost te dvostruke opasnosti, omoguujui
jednoj rasnoj i ideolokoj metafori s razliitim
funkcijama da se usadi u ljudske umove. Omer
Bartov, koji je pokuao na plodan i uvjerljiv nain
ustanoviti veze izmeu Drugog svjetskog rata, ideje
o nasilju u meurau i holokausta, kae: Oni koji
su traili unutarnjeg neprijatelja trebali su jednu
ciljanu grupu koja bi bila istodobno i upadljiva i
omraena od vie ili manje svih, doivljavana i kao
toliko mona i toliko marginalna u broju da njena
eliminacija ne bi imala veih negativnih posljedica,
ukratko laku metu koja bi u isto vrijeme bila glavni
uzronik patnji progonitelja. Neprijatelj iji bi
progon posluio da pokae mo i legitimnost
progonitelja, istodobno ovlaujui ovoga da
proglasi svoj status 'prave' rtve (prole, sadanje i
potencijalno budue ). Raspon predloenih
rjeenja idovskog pitanja ima tu posebnost da
ini od drave i njenog zakona, radikalnog koliko i
realistinog, glavnog nalogodavca progona,
iskljuivanja i izgona negdje u nepoznato. Te
pravno-ideoloke konstrukcije u modi meu
studentima, i koje su ti ljudi zastupali, omoguile su
antisemitskom rasizmu da obnovi svoju sliku, da
stekne manje pretjeranu i razumniju reputaciju,
rijeju, da stekne oblik legitimnosti meu elitama.
One e se iriti u okviru Ureda za idovsko pitanje
Slube sigurnosti gdje ih je Franz A. Six, jedan od
tih briljantnih studenata iz dvadesetih godina (roen
je 1906.), revno provodio u praksi.
Biografska prouavanja pokazuju nam da su
predstavnici te radikalne generacije sebe doivljavali
kao revolucionare odlune da promijene drutvo po
svaku cijenu, i da su cijenili samo akciju. Logino je
da su u razdoblju koje je zapoelo 30. sijenja 1933.
vidjeli povijesnu priliku da spoje ideologiju i vlast.
Pred tim odluujuim godinama koje su se
otvarale, oni su mislili poput Oswalda Spenglera,
koji je nakon osvajanja vlasti napisao da se bliska
povijest izdie iznad ekonomskih potreba i ideala
unutarnje politike. Ovdje same elementarne sile
ivota ulaze u borbu, a u toj borbi radi se o biti ili
ne biti.


39
Ako je s pristupanjem nacionalsocijalizmu
zavren taj radikalni put, to je zato to Hitlerov pokret
nudi toj Kriegsjugendgeneration sigurno okruenje.
George Mosse je pokazao kako je on preuzeo, u
svojim obredima, svojoj simbolici i svom
monumentalizmu, naslijee Prvoga svjetskog rata i
uinio ga temeljnim elementom svoje logike i svoje
ideologije. Pravila ponaanja za SS pripadnike
objavljena 1933. utvrivala su da je ast novog
njemakog ovjeka bila ista ona vojnika iz Prvoga
svjetskog rata, koja je poivala na vjernosti, odanosti i
izvornoj muevnosti. Zbog toga su ti ljudi gledali na
nacizam kao na providencijalan, ak kao na
spasonosan (Ch. Ingrao), a Hitler je obeavao da e
konanom pobjedom zavriti rat koji je prekinula
samo idovsko-boljevika izdaja. Mosse je moda
previe zanemario, u politikom svijetu nacistikog
aktivista, snagu spremnosti da vjeruje u retoriku
etniciziranog totalnog Neprijatelja i u nastupajue
zlatno doba tisuljetnog Reicha. Zasluga je
Christiana Ingraoa to je ukazao na dimenziju
otklanjanja strahova nacistikog determinizma za tu
elitu u usponu, dakle na ulogu vjere koja se
proivljavala kroz djelovanje, ma kako udovino to
djelovanje bilo.
To mnogostruko iskustvo djece rata,
nacionalistiko-revolucionarnih aktivista i
diplomiranih pravnika bez zaposlenja, posluilo je
kasnije kao opravdanje svim tim SS dunosnicima za
sve deportacije i masovna ubojstva koja e izvriti
tokom svoga putovanja na istok. U dodiru s
istonom idovskom zajednicom, koju su smatrali
temeljem svjetskog idovstva zbog njene
demografske, kulturne i duhovne vanosti, na
pozornici politiko-rasnih operacija koju su shvaali
kao kunju svoga sistema ideja i vjerovanja, umiljali
su da su usvojili dranje herojskog realizma, koje je
jo 1930. preporuivao Werner Best suoen s
nihilizmom viestrukih kriza. To djelomice objanjava
postupno odbacivanje svih stega tih intelektualaca
krvnika, opravdavajui njihove sve radikalnije opcije u
okviru iroke lepeze direktiva koje je izdavala
sredinja vlast. Premda nam i dalje nije jasan krajnji
motiv ubojice u trenutku kad razdvaja obitelji na
rampi logora ili kad gleda jamu u koju se bacaju
ubijene ene i djeca.

Ima Ii Shoah jedinstven karakter?
Takvo krvoprolie je bez presedana u povijesti
Europe; nacistika tvorevina bila je jedinstvena u
samom svom naelu, napisao je 1951. Leon
Poliakov u svojoj knjizi Brevijar mrnje, u kojoj
objanjava da je postupanje s milijunima idova
bilo plod psiholokog faktora, mrnje ucijepljene
u odgoj koja je poticala na zloin. Pitanje
jedinstvenog karaktera Shoaha postavljeno je tako u
njegovoj dvostrukoj dimenziji: ne samo da je on bio
jedinstven po svom opsegu i nainima provedbe
nego i po ideolokim i psiholoko-politikim
uzrocima koji su doveli do njega. Problem
jedinstvenosti postoji samo kod genocida nad
idovima. Nije naime zabiljeena ni jedna rasprava
tog tipa u vezi s drugim masovnim masakrima, bilo
da je rije o onom nad Armencima ili Ukrajincima,
ili o onima koji su nam jo svjei u pamenju, nad
Kambodancima ili Tutsijima u Ruandi. To pitanje
treba dakle raspraviti, no zaustavimo se najprije na
opasnostima koje nosi ta rasprava kojoj je Jean-
Michel Chaumont posvetio svoju veliku lijepu tezu.
Dva su razloga za pojavu te rasprave i
prema tome postulata za jedinstvenim i posve
novim karakterom Shoaha: obuhvatnost idovskog
pamenja s jedne strane i prikazivanje osakaene
zapadne svijesti s druge. Javljanje i afirmacija
idovskog pamenja u javnoj raspravi, naglaeni
kanonizacijom naziva holokaust i Shoah, nisu
bili bez posljedica za razumijevanje i povijesno
tumaenje dogaaja. Roena katkad na samom dnu
uasa geta (Memorbucher ili knjige sjeanja), elja da
svjedoe o proivljenom iskustvu omoguila je
mnogim rtvama da nastave ivjeti i odavati poast
stradalima. Pisanje je tako, za Elija Wiesela,
predstavljalo nevidljiv nadgrobni kamen podignut
u znak sjeanja na mrtve bez groba. Kasnije se
potreba za prenoenjem sjeanja stopila sa eljom
da shvate i da se bore protiv negiranja zloina (kojoj
poetkom pedesetih godina u Francuskoj otvaraju
put jedan bivi deportirani politiar, Paul Rassinier, i
jedan neofaistiki pisac, Maurice Bardeche). Kod
nekih preivjelih ona se pretvorila u pravu glad za
pripovijedanjem. To je bio, kako kae Primo Levi,
mentalni ekvivalent nae fizike potrebe za
hranom, onaj koji nas je tjerao da traimo kore od
krumpira pored kuhinja: malo vie nego nita, ali
bolje nego nita. Pothranjeni mozak takoer pati od
neke posebne gladi. U novije vrijeme kult, ak i
stanovita fetiizacija, Shoaha omoguili su
uvrenje gdjekad nesigurnog identiteta jedne
zajednice. irei se kroz usmenu povijest, knjige
sjeanja, likovne ili knjievne prikaze,


40
dokumentarne filmove usredotoene na
svjedoanstva izbjeglica i oevidaca, meu kojima film
Shoah Claudea Lanzmana predstavlja nezamjenjiv i
dragocjen izvor, rad pamenja korisno je posluio da
se mehanizmi zaborava ili banalizacije ne uvrijee u
cijelo drutvo. On je takoer omoguio da se gotovo
fiziki oute ganutost, emocije ili procesi traumatine
brutalnosti koji su nedostupni povjesniaru koji ovisi
o hladnim izvorima, jednom rijeju, da se pojmi
apsolutna jedinstvenost iskustva svih tih ljudi bez
sudbine (Imre Kertesz).
Ali zadirui u polje konvencionalnog
povijesnog istraivanja, utjeui na to da pamenje
postane povijest, taj rad odvraao je katkad povijest
genocida od kritikog i kontekstualnog razmiljanja,
pridonosei nametanju ideje o jedinstvenosti na cijeli
dogaaj. Zloporaba pamenja, o kojoj je govorio
Tzvetan Todorov, uinila je pretjerano osobitom
jednu povijest i nanijela tetne posljedice njenom
tumaenju i razumijevanju. Malo pomalo, kae Arno
Mayer, iako nenamjerno, taj kult sjeanja pretvorio se
u obino sektatvo. On je sve vie teio tome da
odvoji idovsku katastrofu od profanih povijesnih
okolnosti u kojima se dogodila i da je smjesti u
providencijalnu povijest idovskog naroda, s ciljem da
od nje uini predmet komemoracije, lamentacije i
restriktivne interpretacije. Rezultat toga ekskluzivnog
fokusiranja je nadmena dogma o jedinstvenosti
Shoaha, koja tei nametnuti ideju da je dogaaj ne
samo jedinstven nego i jedini te vrste koji se ikada
dogodio.
Jo jedan razlog ide u prilog osobitosti toga
genocida: on se dogodio u srcu evropskog kontinenta,
kolijevke civilizacije koja se dotad poistovjeivala s
vrijednostima humanizma, modernosti i napretka.
Poinitelj je potjecao iz zemlje koja se smatrala
utjelovljenjem te visoke kulture u svojoj klasinoj i
znanstvenoj dimenziji. to se tie rtve, ona je bila ne
samo zaetnik te iste civilizacije nego je njezin
nadnacionalni karakter kulturnog posrednika davao
trajni smisao i vidljivost zajednikom naslijeu
Europljana. Genocid je dakle doivljen, postepeno
kako su historiografske pretpostavke isticale njegovu
modernost, kao samosakaenje Zapada, potaknuvi
novo traganje za smislom. Kako kae sociolog
Zygmunt Bauman: Nije nam problem shvatiti
holokaust u svoj njegovoj udovinosti nego nam je
holokaust uinio praktino nerazumljivom nau
zapadnu civilizaciju. Daleko od toga da se svodi
samo na idovsku tragediju, genocid je odsad kriterij
za mjerenje poremeaja zapadnih vrijednosti.
Putovati kroz arhipelag europske svijesti znai,
kako kae fiIozof Alexis Philonenko, dozivati u
sjeanje korijene nedopustivog, neljudskog i znati da
Europa, iako zna prosvijetliti svijet, moe isto tako
ugasiti sva svjetla u srcu, razumu i ivotu. Rijeju,
Shoah je postao problem zapadnog drutva i
civilizacije, temeljni dogaaj naeg modernog
senzibillteta, to ga ini vrlo osobitim, pa neki misle
da se ne moe usporeivati s perifernim
genocidima, Armenijom, Ukrajinom, Kambodom i
Ruandom. Kombinirajui se i upotpunjujui, te
dvije percepcije ona iznutra (idovska) i ona
izvana (zapadna) ine stoga raspravu o postulatu
jedinstvenog karaktera Auschwitza osobito
delikatnom.
Opasnosti toga fokusiranja ne treba
zanemariti. Kao prvo, velianje Shoaha u sredinji
dogaaj 20. st. dovelo je do stvaranja novog oblika
civilne religije (Peter Novick) moralizirajueg
tona, neke vrste zamjenske ideologije za zapadne
zemlje bez mobilizacijskih ideja koja esto oslobaa
od politikog stava o samom dogaaju. Bljedilo
poruke izopaena je posljedica ustanovljenog
memorijalnog kulta. Georges Bensoussan koji je
prouavao te zamke pamenja ovako ocjenjuje
problem: Naputajui strogi teren Povijesti, Shoah je bio
preplavljen 'vjenim istinama' koje su pruale priliku za
sveopu civilnu pouku. Instrumentalizirano, to kolektivno
pamenje utapa genocid u lekciju o toleranciji kojoj su i drugi
povijesni dogaaji isto tako mogli pritei u pomo.
Implicitna hijerarhizacija rtava genocida 20.
st., kao i masakara iz prethodnih stoljea, druga je
tetna posljedica dogme o posebnom karakteru
Shoaha. Ona gotovo karikaturalno izvire iz djela
amerikog povjesniara Stevena T. Katza, The
Holocaust in historical context, gdje on, pomou
obrasca razliitog karaktera nastoji pokazati
fenomenoloku jedinstvenost istrebljenja idova i,
prema tome, izvesti zakljuak o postojanju samo
jednog genocida u povijesti. Ona je jo neugodnija
na djelu kod Bernarda Lewisa, koji, pozivajui se
izrijekom na neusporediv karakter Shoaha, porie
genocidni karakter masakra jednog milijuna
Armenaca. Prijezir tih dvaju povjesniara prema
nosiocima obrasca slinog karaktera na kraju
moe dovesti samo do propasti ideje o genocidu
kao pravnom i pedagokom sredstvu. Emmanuel
Kattan s tim u vezi kae: Ako elimo iznijeti
opasnosti koje sadre totalitarizam, devijacije


41
rasizma i mrnje, moramo govoriti i o drugim
dogaajima a ne samo o Shoahu. Ne, dakako, zbog
odobravanja ideje da su svi zloini jednaki, nego radi
zadavanja obuhvatnije slike o oblicima koje moe
imati zloin. elimo li biti u stanju prokazati nepravdu
u svim njenim dimenzijama, oprez nam namee da
razvijemo dublji povijesni smisao, da prepoznamo, u
svakoj od njenih varijacija, izraze zla koji prate nau
povijest.
Trea opasnost je rizik od zaboravljanja
povijesnog konteksta u koji se uklapa taj genocid, a to
je, u sluaju Europe izmeu 1914. i 1945., drugi
Tridesetgodinji rat, kako ga je prikladno nazvao
Arno Mayer. Kao to smo vidjeli, Shoah se ne moe
razumjeti bez usporedbi s drugim nasiljima, Prvim
svjetskim ratom i njegovim idejama, Sovjetskom
revolucijom i njenim posljedicama, totalnim
njemako-sovjetskim ratom. On je dakle sastavni dio i
izraz ope krize prve polovice 20. stoljea. Kao
integralni dio europske povijesti, te njegove veze s
genocidnim dogaajima, koji su mu prethodili ili ga
pratili, moraju se objasniti kako bi se mogle
vrednovati neke njegove posebnosti. Kao posljednju
opasnost treba priznati jednu unutarnju specifinost
idovske katastrofe u povijesti Drugoga svjetskog
rata, a ta je da moe dovesti do obrnute reakcije u
obliku banalizacije i relativizacije pogodne za sve
daljnje devijacije. Revizionistike teze Ernsta Noltea
izrazit su primjer za to. Premda njemaki povjesniar
doputa stanovitu posebnost konanog rjeenja
putem suptilnog izjednaavanja, koje mnogi njegovi
europski kolege osporavaju. Teei totalnom
istrebljenju jednog svjetskog naroda, pie on, ono se u
osnovi razlikuje od svih genocida i ini tono obrnutu
sliku istrebljenja, isto tako tendencioznu, jedne svjetske
klase od strane boljevika (istakao autor). Ali ono po
emu je Nolteova relativizacija apsolutna, to je po
osnovnoj tvrdnji berlinskog profesora da su, u okviru
svjetskog rata, postojali samo njemaki genocidi.
Nakon toga slijedi uznemirujua, ali intelektualno
dvojbena, usporedba izmeu potencijalnog
genocida Poljaka prema njihovim sugraanima
njemakog porijekla, gotovo iskljuivo
istrebljivakog rata koji se sastojao od zranih
bombardiranja saveznika, naina (genocidnog) na
koji je Sovjetski Savez vodio rat, i napokon plana za
etniko ubojstvo koji je prethodio deportaciji
sudetskih Nijemaca iz Beneove eke. Vidimo da
nas reakcija na pokuaj proglaenja iskljuive
posebnosti dogaaja ubrzo moe nasukati na obale
relativizacije koja tei rehabilitaciji njemake
povijesti.
Ako moramo primijeniti komparatistiki
pristup, tada moramo dovesti u pitanje glavne
argumente teze o jedinstvenosti tako da ih
suprotstavimo karakteristikama drugih nacistikih
genocida kao i onima prethodnih masakara, koje su
poinile Turska Envera Pae i Staljinov SSSR, ili
onima recentnih (Kamboda, Ruanda). Povjesniari
Shoaha uglavnom mobiliziraju pet argumenata da ga
konstituiraju u ekstremni genocid bez presedana u
povijesti ovjeanstva. Razmotrimo ih poblie.
idovski genocid jedini je genocid poinjen
u ime isto ideolokih razloga. Ni jedan genocid
nije bio tako potpuno zasnovan na mitovima, na
tlapnjama, na apstraktnoj nepragmatinoj
ideologiji, tvrdi Yehuda Bauer, koji podsjea da je
antisemitizam imao sredinje mjesto na tom
podruju. Dodajmo da Hannah Arendt ne smatra
jedinstvenim broj rtava nego iracionalnost
masovnog ubijanja, njegovu nepraktinu stranu. Toj
ideolokoj iracionalizaciji rado se suprotstavljaju
pragmatini razlozi koji su, naprotiv, motivirali
politika ubojstva staljinistikog reima, koji je u
okviru totalitarne racionalnosti samo eliminirao
drutveno-kulturne prepreke za svoj prometejski
plan. Podsjetimo na zakljuak Raymonda Arona:
Razlika je vana zbog ideje koja vodi i jedan i drugi
plan; u prvom sluaju cilj je radni logor, u drugom
plinska komora. U takvoj perspektivi, smrt zeka
posljedica je prisilnog rada, a ne krajnji cilj
deportacijskog ina. Argument je neuvjerijiv.
Proizlazi li smrt 60.000 robova koji su gradili kanal
Baltiko more - Bijelo more, za koji se znalo da
nikada nee posluiti, iz sredstva ili iz cilja? Nije Ii
fantazmatsko planiranje borbe klasa 1930. bilo
motorom pokretaem kulturne revolucije kakva je
za Staljina bila kolektivizacija poljoprivrede? Nije li
Buharinova kritika protiv politike koja je vodila
unitenju najsposobnijih seljaka smjerala upravo na
njen iracionalni karakter? Obrnuto, u nacizmu,
praktini i ideoloki elementi dolaze u oitu
interakciju. Vidjeli smo da mnogi povjesniari
shvaaju unitenje idova istone Europe samo u
irem okviru plana demografske, etnike,
gospodarske i drutvene preobrazbe toga dijela
kontinenta. Konano rjeenje proizlazilo je takoer
iz vrste sredstava, sluei realnom politikom cilju,
ostvarenju utopijskog poretka, onom Lebensraumu


42
ije je konano ispunjenje takoer trebalo dovesti do
nestanka desetaka milijuna Slavena. Prouavanje
lokalnih situacija na istoku pokazuje naime sve vie
samovoljni karakter razlikovanja razliitih ciljanih
grupa (idova, Cigana, komunistikih voa, ratnih
zarobljenika). Stoga moemo prihvatiti uravnoteeni
zakljuak Ulricha Herberta: Ako su s jedne strane
njegovi ciljevi, njegova radikalnost, njegov red veliina
i njegovi postupci dali specifian karakter holokaustu,
s druge strane on je u svojoj provedbi bio usko
povezan, katkad ak zamjenjiv, s akcijama kolektivnog
ubijanja ije su rtve bile druge grupe.
Samo idovski genocid ima opi i univerzalan
karakter. idovi su bili progonjeni i u ostalim
dijelovima okupirane Europe, i da je Hitler dobio rat
ni jedno mjesto na svijetu ne bi im pruilo spas. Ova
dimenzija je naime presudna i ne moe se nai u
drugim genocidnim napadima obino usredotoenim
na ograniena geografska podruja. Iako je 63%
njemakih i austrijskih Cigana stradalo u progonima,
oni koji su ivjeli izvan Reicha trpjeli su manje
odlunu i u konanici manje ubojitu politiku. Isto
tako, samo su Armenci naseljeni u zonama koje su se
etniki smatrale turskim bili ubijani i deportirani. Oni
koji su ivjeli primjerice u Jeruzalemu, tada pod
osmanlijskom upravom, smatrali su se etniki
Arapima i nisu bili uznemiravani. Moe se meutim
tvrditi da se boljeviki plan za eliminaciju klasa koje
je povijest osudila na propast provodio, s razliitim
intenzitetom zbog vladajuih okolnosti i odnosa
snaga, u svim zemljama u kojima je na vlasti bila jedna
komunistika stranka, od istone Europe do Kine ili
Kambode. Istu medicinsku metaforu o buroaskoj
trakavici ili mikrobu koji treba po kratkom
postupku iupati nalazimo u govoru jednog Lenjina
kao i u govoru Pola Pota. idovski genocid jedini je
koji je planirao unitenje grupe u njenoj ukupnosti,
ukljuujui i djecu. Nije moglo biti iznimaka ni
preodgoja za bia koja su imala bioloku manu sve do
djedova. Najmunija slika u muzeju u Auschwitzu za
sve one koji su ga posjetili zasigurno je duga vitrina u
kojoj su izloene djeje cipele, igrake i boice.
Mogunosti za preivljavanje postojale su meutim u
genocidnim pothvatima koji su imali strogo politike
motive. Bioloki ig nije se odnosio na armensku
djecu, od kojih je jedan broj povjeren muslimanskim
obiteljima s ciljem da bude poturen, ni na djecu
kulaka preodgojenih u logorima, kao ni na poljsku
djecu za koju su SS jedinice ocijenile da se mogu
ponijemiti te ih otimale njihovim obiteljima.
Napokon, kao to smo vidjeli, i ciganska djeca koja
su bila smatrana istom rasom (arijanskom) mogla
su izbjei istrebljivakom stroju. Napomenimo
meutim da su malodobna djeca pratila svoje
roditelje u centre za unitenje u Kambodi Crvenih
Kmera i da je u Ruandi postojala namjera da se
pobiju roena djeca Tutsija, ili ona koja su se tek
trebala roditi (zbog masovno organiziranih silovanja
koja su poinili aktivisti Hutua zaraeni HIV
virusom).
idovski genocid je jedinstven jer je bio
djelo jednog marljivog birokratskog procesa,
jednom rijeju moderan. Novi fenomen,
objanjava Omer Bartov, bio je u sljedeem:
proizvodnja leeva odvijala se prema istim
metodama kao proizvodnja robe. Ovdje moemo
iznijeti tri primjedbe, ne dajui im definitivni
karakter. Kao prvo, godine 1915. Osmanlije su
uvelike koristile moderne tehnike (telegraf,
eljeznicu) kao i birokratske postupke u svojoj
obradi armenskog pitanja. Nadalje, iako je
tvornica smrti, gdje se unitavanje ivih bia
provodilo na automatiziran nain, bila posebnost
nacistikog reima, ona ne bi smjela pomraiti
runo ubojstvo strijeljanjem oko 1.400.000 idova
u okupiranoj Rusiji. Pokolj u Baby Yaru, u provaliji
kraj Kijeva gdje je u dva dana, 29. i 30. rujna 1941.,
ubijen 33.771 idov, nije bilo djelo uredskih
ubojica, a karakterizira ga sve samo ne tehnika
segmentacija, rutina i depersonalizacija tvornikog
rada. Poput egzekutora pitoljem NKYD-a ili
buduih ubojica pijukom i maetom u Kambodi i
Ruandi, Einsatzkommandosi plivali su u krvi svojih
rtava ubijenih izbliza. Napokon, birokratska
organizacija provedbe genocida nije uvijek bila tako
laka kao to se obino misli. Radovi njemakog
povjesniara Dietera Pohla o unitenju 530.000
idova u istonoj Galiciji pokazuju, na primjer, da
je rije o ne ba modernom procesu. Totalna
debirokratizacija aparata zaduenih za provedbu
konanog rjeenja, vanost ljudskog faktora u
radikalizaciji, improvizacija i kaos u realizaciji
masakara: slika stroja anonimno i hladno planirane
smrti rasplinjuje se kad je suoimo s ovim
injenicama.
idovski genocid je bez presedana u
povijesti jer je i poiniteljski reim, Trei Reich,
takoer bez presedana. Po ideologiji i ciljevima
njegova utemeljitelja i njegovih voa, nacional-
socijalizam predstavlja najradikalniji pokuaj da se


43
promijeni zapadni svijet proistekao iz naela
jednakosti idovsko-kranske tradicije, humanizma
renesanse, progresivnosti i univerzalizma
prosvjetiteljstva, jednom rijeju, svega onoga to ini
zajedniko naslijee milijuna Europljana i
Amerikanaca. ivo utjelovljenje toga naslijea, idov
je, kao apstrakcija, metafora proklete Zivilisation,
jednog oblika intelektualizacije svijeta kojemu
nacistika Njemaka tei suprotstaviti svoju religiju
prirode.
Ovo openito tumaenje nacizma u osnovi je
opravdano, ali moemo se zapitati - ne elei jasno u
nekoliko rijei raspraviti to opirno pitanje - je li on
jedini genocidni reim koji dijeli taj radikalni otpor
prema zapadnom duhovnom naslijeu.
Unato groznim zloinima protiv ljudskih grupa svih
vrsta sovjetski je komunizam esto smatran sastavnim
dijelom toga naslijea, kao bastardni nasljednik
prosvjetiteljstva, zbog svoje poruke o jednakosti,
svoga antropocentrizma i univerzalnog karaktera
svoga propovijedanja. Ali rije je ponajprije o slici
koju je elio stvoriti o sebi kao i o njegovu
idealiziranom prikazivanju od strane jednog dijela
zapadne inteligencije koja je bila osjetljiva na Staljinov
govor obojen pozitivnim, progresivnim i ak
demokratskim tonom. Kako je rekao britanski
povjesniar David Caute, istomiljenici su tu nali
viziju koju je 18. st. imalo o drutvu nadahnutom
razumom i znanou, utemeljenom na smjelom
razvijanju resursa i neprestanom usavravanju ljudske
prirode; drutvu kakvo je mogao zamisliti nepristran
duh bez predrasuda. Ustav iz 1936., u kojemu je velik
broj formulacija mogao pripadati i ustavima zapadnih
zemalja, ali koji je bio bez ikakve praktine primjene,
prikrivao je svakodnevnu stvarnost rtava gulaga ili
kolektivizacije poljoprivrede. Pitamo se, meutim,
koju je humanistiku bitku prosvjetiteljstva vodio
ovjek iz GPU-a koji je po rubovima gradova
skupljao gladnu ukrajinsku djecu, koju su filozofiju
jednakosti ovjekovjeili predstavnici reima koji je
razlikovao Ruse od nerusa, lanove Partije od obinih
gradana, djecu radnika od djece kulaka, koju su
napokon univerzalnu poruku nosili policajci koji su
deportirali desetke tisua poljskih ili baltikih
buruja. Ali svjetski ugled Staljingrada (Georges-
Henri Soutou) sve je izdrao pomevi takva pitanja i
svodei nacistiki reim na njegovu uroenu
dijabolinost. Razlika u pamenju - toplom
pamenju nacizma i hladnom pamenju
komunizma, kako ih je nazvao Charles S. Maier -
dugorono je uinila ostalo.
Priznajmo da se pravi nosioci zapadnih
vrijednosti - krani, liberali i socijaldemokrati - nisu
tada prevarili, stvorivi etiko-politiku kategoriju
totalitarizma i zatvorivi u jednu antizapadnu
kategoriju i nacistiku i staljinistiku diktaturu.
Takvu sliku o povezanosti dvaju reima, koju su
dijelili istaknuti ljudi kao Jacques Maritain, Luigi
Sturzo, Franz Borkenau, Waldemar Gurian i Julien
Benda, imao je 1939. i ameriki filozof Carlton J.
Hayes: Dananji diktatorski totalitarizam je reakcija
- i vie od toga, to je pobuna - protiv ukupne
zapadne povijesne civilizacije. To je pobuna protiv
umjerenosti i proporcionalnosti klasine Grke,
protiv reda i zakona starog Rima, protiv pravinosti
i pravde idovskih proroka, protiv milosra,
samilosti i mira Krista, protiv ukupnog kulturnog
naslijea Kranske crkve u srednjem i novom
vijeku, protiv prosvjetiteljstva, razuma i
humanitarizma 18. stoljea, protiv liberalne
demokracije 19. stoljea. On odbacuje sve glavne
komponente nae povijesne civilizacije i poinje rat
na smrt protiv svih grupa koje su zadrale emotivno
sjeanje na nj. Ono to se 1940. inilo oitim danas
je to zauujue mnogo manje. Meutim, ako lako
prihvatimo da mrnja nacizma prema
prosvjetiteljstvu potie svoj antisemitizam zato jer je
liberalizam povijesni osloboditelj europskih idova,
kako moemo istodobno odbaciti ideju da
boljevika mrnja prema svim oblicima otvorenog
drutva nije jedan od njegovih korijena u
antimodernoj utopiji o ljudskim zajednicama koja se
snano opire vladavini pojedinca koju je najavilo 18.
stoljee?
Apsolutna posebnost Auschwitza pati dakle
od nekih iznimaka. Iako Shoah ima elemente koji su
mu nepobitno svojstveni, drugi se mogu nai u
raznim genocidima toga stoljea, bilo u sporednim
nacistikim genocidima (mentalni bolesnici, Cigani),
bilo u onima koje su poinile osmanlijska vlast i
staljinistika Rusija, o Kambodi i Ruandi da i ne
govorimo. Shoah se uklapa u opi kontekst nasilja
koji moe voditi brutalizaciji uma i ponaanja
proizaloj iz vladavine totalnog rata u 20. st. i
oitovanju stanovite totalitarne modernosti
(birokratska akcija, biopolitika logika, socijalni
inenjering). Takoer, kao to s pravom kae Enzo
Traverso, mnogo vie nego dogaaj bez presedana,
Auschwitz ini jedinstvenu sintezu raznih elemenata


44
koje nalazimo kod drugih zloina i genocida (istakao
autor). Spajajui sve elemente genocidnog procesa,
koji su katkad raspreni ili ne postoje u drugim
povijesnim konfiguracijama - mjere ideoloke
stigmatizacije, postupci pravnog iskljuivanja, praksa
polaganog unitavanja u getima, kolektivna ubojstva u
zonama koje se smatraju stratekim, masovna
umorstva in toto - Shoah je ekstreman sluaj i lako
stjee funkciju idelnog tipa, modela koji je Max Weber
definirao kao homogenu misaonu sliku. To
nedvojbeno objanjava njegovo sredinje mjesto u
naoj opoj viziji genocida. Vodei rauna o tipinim
crtama fenomena, on nas u svakom sluaju uvodi u
razumijevanje drugih barbarstava stoljea. A sjetit
emo se da smo tek 1945. shvatili, preko onog
dogaaja koji Hannah Arendt dri temeljnim
iskustvom nae epohe i njegovim temeljnim uasom,
znaenje dotad nevienog oblika masakra, koji je
zahtijevao stvaranje rijei koja bi ga definirala, a to je
bio genocid. Povijest Shoaha tjera nas da, sve u
svemu, traimo udjel jedinstvenog i univerzalnog u
svakom genocidnom zloinu. Ona je na moralni ali i
metodoloki kompas.




45
Genocidni etnizam nakon hladnoratovskog
razdoblja i stvaranje stalnog meunarodnog
kaznenog suda
Bernard Bruneteau

Ovaj svijet je bez presedana. Nije nalik ni na to
emu nas je Povijest poduila: srednji vijek i hladni rat
jednako su daleko. Planet je sloena mjeavina sve
vee jedinstvenosti i sve vee rascjepkanosti gdje se
brie svaka razlika izmeu mira i rata. Nema vie
svjetskih ratova, ali nikada nije bilo toliko mnogo i
tako nesmiljenih sukoba. Hoe li razdoblje nakon
hladnog rata ostaviti lijepu budunost ratu, kako to
pesimistino kae Philippe Delmas u jednom svom
djelu iz 1995. u kojem istie sve vee proturjeje
izmeu mnotva pravno-ekonomskih integracija i
nesposobnosti da se mirno uredi svijet proizaao iz
pada Berlinskog zida? Doista, u bivoj Jugoslaviji,
Afganistanu, Liberiji, Somaliji, na Kavkazu i u
Ruandi-Burundiju u nekoliko je godina ubijeno vie
od dva milijuna ljudi, 14,5 milijuna je izbjeglo, a 12
raseljeno.
Kraj hladnog rata oznaio je kraj bipolarnog
svijeta, tj. kraj ideolokog reguliranja perifernih
sukoba i ponovno ocrtavanje linija starog rascijepa.
Ideoloko i univerzalno razdruivanje pratilo je
partikularistiko zdruivanje sa snanim povratkom
povijesti, kulture, religije i naroda. Nadopunjujui se
s opom krizom drava i drutava oslabljenih
valovima globalizacije, zahtjev za identitetom
pojaao je krize i regionalne sukobe esto smjetene
na civilizacijskim linijama rascijepa. Ali kraj hladnog
rata oznaio je i trenutak stratekog gubitka, onaj
ideolokog i geopolitikog Neprijatelja. Brutalnim
uskraivanjem lika neprijatelja uvodi se novi odnos s
Drugim. Polje drugosti pomie se s vanjskog prema
unutarnjem planu drutava zahvaenih propadanjem
njihovih meusobnih veza. Ono to se katkad lijeno
naziva povratak na nacionalizam ili povlaenje u
etniko esto je samo elja za traenjem skrivenog
neprijatelja, onog Drugog u redovima Istog.
Ravnoduna prema uniformirajuim logikama
demokratizacije i irenju trine ekonomije, politika
identiteta napreduje u globaliziranom svijetu.
Gubitak politikih i univerzalnih uzora u
svijetu lienom smisla (Zaki Laidi) donosi prijetnje
nasiljem i ratom. Ali novi ratovi pokazuju zbunjujue
slinosti s idejom koju su o njima imali europski
ekstremisti dvadesetih godina. Ne nastavak politike
drugim sredstvima, prema znanoj formulaciji, nego,
kako kae Zaki Laidi, osnovni izraz oblika
djelovanja ili organizacije u potrazi za smislom.
Neposredni rezultat je povratak arhainim oblicima
privatnog nasilja ili totalitarnom krenju ratnih
pravila, sa svom tetom nanijetom civilima koju to
podrazumijeva. Pomicanje lika Drugog prema srcu
drutava izvrgnutih pauperizaciji, anarhiji ili
dezorijentaciji oivljava k tome zahtjeve ili
neprijateljstva pokopana u povijesti i kolektivnom
pamenju naroda. Progonjenje unutarnjeg
neprijatelja koji je i blizak i dalek navodi na povratak
mitovima iz prekinute ili mrane prolosti, koji
postaju konstitutivni materijal simbolinih politika
koje potiu moderne mrnje (Stuart J. Kaufman)
identificirajui vjenog krivca i vjenu rtvu. Nakon
civilnog rata internacionaliziranog izmeu
koncepcija neprijateljskih svjetova slijede sukobi
izmeu zajednica koje svojataju ne vie parole
univerzalnih pretenzija nego vizije s
partikularistikim, etniko-nacionalnim ili
plemensko-konfesionalnim ciljevima. Etnizam tei
tome da postane metafora (Akbar S. Ahmed)
naeg postmodernog doba.
Unato razliitosti njihova konteksta jedna
stvar povezuje konflikte devedesetih godina, od
Kavkaza do Balkana i od Afrike do Velikih jezera:
odbacivanje ili iskljuivanje Drugog za kojeg
pamenje, koje oivljavaju, odravaju i
instrumentaliziraju ideolozi svih vrsta, ui da je
smrtni neprijatelj. Sluaj poslije sovjetskog Kavkaza
dobar je primjer na vie naina. Ekstremistiki
independentizam eena kao i represivna akcija
moskovskih vojnika gradi se na sjeanju
isprepletenom ustancima i izdajama jednih,
tlaenjem i deportacijama koje su provodili drugi od
19. stoljea. Surova borba pravoslavnih Oseta protiv
njihovih muslimanskih susjeda Ingua opravdava se
tobonjom suradnjom ovih posljednjih s
nacistikim okupatorom. Mjere nasilnog izgona koje
su u Nagorno-Karabahu provodili Armenci protiv
turskih i muslimanskih Azera shvaaju se kao osveta
nad poiniteljima genocida iz 1915. Biva
Jugoslavija i podruje Velikih jezera u Africi takoer
su dobri primjeri. Odluili smo da ih posebno
razmotrimo zbog arhetipskog karaktera situacija
gdje je vanost imaginarnog bila presudna, bez
obzira na distancu koja ih razdvaja po opsegu
poinjenog nasilja: etniko ienje s genocidnim
zastranjenjima zapaenim u sluaju Bosne; radikalni
i masovni genocid u sluaju Ruande i zbog toga to


46
su slabosti i nedostaci koje je pokazala OUN-a u vezi
s tim sluajevima potaknuli jednu korisnu inicijativu
na planu meunarodne pravde.


Bosna: etniko ienje izmeu sutinskog
nacionalizma i politike pamenja
Zapoet 25. lipnja 1991. proglaenjem nezavisnosti
Republike Slovenije i Republike Hrvatske i zavren
21. studenog i 14. decembra 1995. sporazumima u
Daytonu i Parizu kojima su utvrene unutarnje i
vanjske granice Bosne, rat u Jugoslaviji donio je
250.000 rtava, od kojih su dvije treine bile civili, i
2,8 milijuna izbjeglica i raseljenih osoba. Iako ta
estoka kriza odraava sukob dvaju naela
meunarodnog prava (pravo svakog naroda da
raspolae samim sobom i naelo nepovredivosti
granica), iako je u onome to nalikuje na rat civila
nasilje poinjeno na svim stranama (Srbi, Hrvati,
bosanski muslimani) i iako se ne moe praviti razlika
izmeu patnji koje su svi provjeli, moemo ipak
hijerarhijski odrediti odgovornost za poinjeno nasilje
kao i politiku namjeru koja ga vodi i nadahnjuje.
Nema, naime, nikakve dvojbe da su po tom pitanju
srpski komunistiki voe bili inicijatori, agresori i
krivci. Oni su prvi svjesno preuzeli nacionalistiku
ideologiju s ciljem da rijee institucionalnu krizu u
svoju korist, srbizirajui federalni sistem. Shvaajui
od poetka pojam multinacionalne drave kao
nepodnoljivi napad na svoju sigurnost i dakle casus
belli, srpska je strana povela inicijativu za vojno
rjeavanje spornog izglaavanja nezavisnosti 1991. od
strane Slovenaca i Hrvata, a idue godine i Bosanaca.
Ona je takoer zapoela politiku etnikog ienja u
Hrvatskoj i Bosni, mobilizirajui usklaeno vojsku,
policiju, administraciju, miliciju i specijalne
postrojbe kako bi homogenizirala odreeni broj
podruja. (Odluili smo se za izraz etniko ienje
radije nego etnika purifikacija ili etnika
epuracija. On se javlja 1981. tijekom previranja na
Kosovu, ali se u meunarodnom tekuem jeziku
nametnuo tek 1992.). Ona je napokon, statistiki,
poinila najbrojnije i najtee zloine. Od 70 % mrtvih
u ratu muslimani ine 50% i Hrvati 20%. Opustoena
podruja i raseljeno stanovnitvo nalaze se uglavnom
u hrvatskom i muslimanskom dijelu Bosne (od kojega
je 65% teritorija okupirano u oujku 1993.), a krenje
ljudskih prava od strane Srba ispunjava meunarodna
izvjea, rezolucije UN-a i optube Meunarodnog
kaznenog suda u Haagu osnovanog u svibnju 1993.
Javna optuba u srpnju 1996. protiv Radovana
Karadia, predsjednika Republike Srpske u Bosni,
poziva se na djela pravno okvalificirana kao
genocid, to je prvi takav sluaj u povijesti. Od tada
je izreena jedna presuda za genocid u sluaju
Radislava Krstia za masakar u Srebrenici u srpnju
1995. Isto tako, optunice koje danas terete biveg
predsjednika Srbije Slobodana Miloevia i Momila
Krajinika, nekadanjeg glavnog pomonika
Radovana Karadia, koji je jo uvijek u bijegu,
sadre optubu za genocid.
Politika etnikog ienja koju su masovno
provodile srpske vlasti u sreditu je tog rata. Kao
takva, snano je pogodila europsku javnost i
podsjetila je na najmranija vremena u povijesti
kontinenta. Ona ini, kae Paul Garde, logiku rata.
Od trenutka kad je plan za recentralizaciju
Jugoslavije propao, aktivira se naime druga faza
srpske nacionalistike dileme: ujediniti sa Srbijom,
na tetu drugih republika, sve teritorije koji se
smatraju naseljenim preteno Srbima kako bi oni
ivjeli u jednoj dravi. Posljedica toga bila je da e
kombinacija voenja borbi, osvajanja stratekih
komunikacijskih ciljeva i, nadasve, povijesnog mita
o Velikoj Srbiji uiniti nunom i jezivo
konkretnom krilaticu: u toj dravi ivjet e samo
Srbi. Inspiriran tzv. planom Ram, koji je 1990.
skovala grupa nacionalistikih oficira i kojim se
predviaju dva naina prisvajanja vlasti na ciljanim
teritorijima, prema tome jesu li Srbi na njima veina
(Varijanta A) ili manjina (Varijanta B), osvajaki rat,
kako u Hrvatskoj (1991.) tako i u Bosni (1992.-
1995.), imao je za cilj preuzimanje kontrole nad
srpskim etnikim teritorijima i krajevima u kojima
Srbi ive u velikom broju. (U bosanskoj verziji
nacistike konferencije u Wannseeu, odrane u
prosincu l99l. u hotelu Holliday Inn u Sarajevu, na
kojoj su se okupili elnici Srpske demokratske
stranke (SDS) Radovana Karadia i srpski
zastupnici u parlamentu BiH, sudionicima je
podijeljen dokument (naslovljen Varijanta A i
Varijanta B) koji je sadravao detaljne upute o
sudbini muslimanskog i hrvatskog stanovnitva).
Nepreciznost ideoloke prirode kae da je u
Hrvatskoj, gdje su Srbi inili 12% stanovnitva,
prisvojeno 25% teritorija, a u Bosni, gdje su inili 31
%, okupirano 70% teritorija.
Etniko ienje koje se provodi u Bosni
proces je viestrukog nasilja koji sadri niz etapa u
ostvarenju konanog cilja, a to je nestanak tono


47
odreene grupe (muslimana) i svih njenih povijesnih
tragova na danom teritoriju. Taj proces otpoinje
politikom drutvenog iskljuivanja kojim se
manjinskom, stigmatiziranom, stanovnitvu
onemoguuje pristup odreenim zanimanjima,
kolovanju, socijalnom osiguranju, kao i prakticiranje
nekih sloboda (sastajanje, okupljanje). Taj apartheid
zaokruuje dozvola za naputanje teritorija koja se
izdaje tek nakon potpisivanja izjave o trajnom
odustajanju od prava na vlastitu imovinu. Kako je u
svom legalnom obliku prilino rijedak, odlazak
nepoeljnog stanovnitva postie se vojnim napadima
na naselja s veinskim muslimanskim stanovnitvom,
koje se terorizira, iscrpljuje glau i sprjeava u
normalnom ivotu. Jedan za drugim, srednjovjekovni
gradii Brko i Viegrad (u proljee i ljeto 1992.),
Sarajevo (od travnja 1992. do listopada 1995.), Mostar
(od svibnja 1993. do svibnja 1994.) iskusili su na
vlastitoj koi strategiju zapovjednika vojske Republike
Srpske, generala Ratka Mladia, ije snage na slian
nain teroriziraju na desetke sela. Postupanje s
pokorenim stanovnitvom odvija se prema tunoj
repetitivnoj shemi: razoruanje, dehumanizacija
(muslimane se obino naziva psima i paketima),
nasilje, silovanja (12.000 tijekom rata), razdvajanje
obitelji, koncentriranje mukaraca zrelih za borbu u
logorima gdje su izloeni maltretiranju i muenjima (u
logoru Omarska, koji je otkrio novinar lista Newsday,
Roy Gutman poetkom kolovoza 1992.), i na kraju
izgon u autobusima. ini se da je ovdje presudna
strategija hermetikog zatvaranja ciljanih mjesta; ona
omoguuje ukidanje svih zabrana i osjeaj
nekanjivosti obinim izvriocima. Kao nadopuna
etnikom ienju provodi se sustavno unitavanje
groblja, muzeja i damija (poput damije u Banjoj
Luci koja je pravo remek-djelo arhitekture 16. st.),
ina koji je Mirko Grmek nazvao memoricidom.
Napokon, posljednja etapa koju ratne okolnosti
nipoto ne opravdavaju, ali koju logika nestanka ini
moguom: masovno ubijanje elita ili mukog
stanovnitva, poput sluaja u Srebrenici u srpnju
1995. kada je na rubu grada postrijeljano 7.000
mukaraca te muslimanske enklave koju su (teorijski)
titile snage UN-a. Masakr je zavrni dio naredbe koju
je 8. oujka izdao Radovan Karadi svojim
vojnicima: stvoriti atmosferu potpune nesigurnosti za
stanovnike tih enklava.
Kako odrediti etniko ienje u odnosu na
genocid? U Rezoluciji usvojenoj 18. prosinca 1992. o
stanju u Bosni, Generalna skuptina Ujedinjenih
naroda kae da je rije o provoenju gnusne
politike 'etnikog ienja' koja je jedan oblik
genocida. Novinar Roy Gutman takoer brka i
mijea ta dva fenomena u naslovu svoga inae
dragocjenog svjedoanstva (A witness to genocide. A
first inside account of the horrors of ethnic cleansing in
Bosnia). Razliku je meutim potrebno utvrditi.
Prouavajui praksu etnikog ienja u 20. stoljeu
(Armenci, eeni, krimski Tatari, sudetski i poljski
Nijemci, Bonjaci), Norman N. Naimark zauzeo se
za pravnu institucionalizaciju pojma koji obuhvaa
dogaaj drukije prirode od genocida. Dok se
genocid odnosi na hotimino unitenje jedne grupe
u cjelini ili u jednom dijelu, etniko ienje
obuhvaa samo njen izgon s njena teritorija i
unitenje njena tradicionalnog naina ivota.
Namjera etnikog ienja oituje se u njenoj
teritorijalnoj lokalizaciji. K tome, ako je ta operacija
namjerna i planirana, smrtnost stanovnitva koja
proizlazi iz nje, teorijski, to nije. Zar se stvari
odavde ne kompliciraju? to se dogaa sa
zajednicom kojoj se uskrauju osnovne potrebe
tijekom njenog prisilnog preseljenja? to se s njom
dogaa kad se to preseljenje mora vriti nasilno
zbog otpora stanovnitva? Linija razgranienja
izmeu tih dvaju tipova djelovanja moe u nekim
sluajevima biti vrlo neodreena. Jedan sluaj moe
zapoeti kao etniko ienje, a kasnije se razviti u
selektivno ubijanje, pod utjecajem okolnosti (izrazita
ratna opasnost, maksimalistiko tumaenje prvotnih
zapovijedi) ili namjerno (da se ubrza deportacija ili
zastrae buntovnici).
Ako ienje nije genocidno u svojoj
krajnjoj namjeri, ono to esto moe biti kao
sredstvo, kao i u svojim posljedicama, osobito ako
poput nekih genocida uiva zatitu ratnog stanja.
(Norman M. Nalmark kae da isti slavenski korijen
(ienje) slui za oznaavanje istki od neprijatelja
naroda u SSSR-u, i da njemaka rasistika misao
ima izraz koji koristi poljoprivrednu metaforu
(Flurbereinigung) za oznaavnje ienja od
elemenata koji su etniki strani njemakom tlu.
Podsjetimo da je Zyklon B, plin koriten u logorima
smrti, bio u poetku insekticid). Istaknimo, kao to
je rekao Mark Levene, da iako je vano, u naelu,
razjasniti razlike izmeu dviju kategorija, zajednike
karakteristike navode takoer na to da pojedinane
sluajeve ne treba stavljati u jednu ili u drugu
kategoriju nego u sivu zonu izmeu njih.
Argumenti Hakog suda u vezi s osudom


48
poinitelja masakra u Srebrenici pokazuju koliko je
krhka ta granica. Iako je namjera da se ugrozi
sigurnost muslimana oita (Karadieva naredba od 8.
oujka), vrlo selektivan karakter eliminacije (7.000
odraslih mukaraca od ukupno 27.000 muslimana)
moe natjerati neke analitiare da se suzdre od njene
karakterizacije kao genocida i da radije govore o
velikom masakru (David Rohde). Haki suci su
meutim u pravu kada istiu da je vojna
nesposobnost da se pohvataju svi mukarci prije nego
nepostojanje namjere ta koja objanjava zato su
mnogi preivjeli, i da je, premda su ene, djeca i starci
bili poteeni, konkretan ishod te operacije kojom je
unitena veina radno sposobnih mukaraca i boraca
oteao grupi anse za opstanak. Slino razmiljanje
moemo uoiti i u presudi izreenoj Miroslavu
Deronjiu, profesoru knjievnosti, bivem gradskom
vjeniku i ideologu Srpske demokratske stranke, koji
je zamislio i 8. svibnja 1992. proveo ienje sela
Glogova kod Srebrenice. U tom sluaju skromne ali
znakovite razine, svi mukarci, tj. 65 osoba, pobijeni
su nakon to im je prethodno oduzeto oruje. I ovdje
takoer vidimo da je jedna zajednica, jednom kad su
ene i djeca ukrcani u autobuse bez svojih prirodnih
zatitnika, ostala bez sredstava za ivot, odnosno da je
unitena.
Ako se politika etnikog ienja katkad
prometne u tipini genocid, to je takoer zbog
ideoloki motivirane namjere. Srbi iz Bosne i
Beograda esto su briljivo opravdavali svoje akcije
argumentima strateke (trebalo je osigurati
komunikacijske veze i opskrbu izmeu razliitih
srpskih zona), demografske (diferencijalni razvoj
prisutnih zajednica) ili politike (ciljana grupa toboe
je secesionistika) prirode. Ti argumenti, koji osim
toga pripisuju (povoljnim) ratnim okolnostima na
tisue mrtvih civila, nisu oito nikoga razuvjerili, osim
nekih naivnih intelektualaca zapadnog prosrpskog
lobija. Namjera da se provede masovno ienje
nesrpskog stanovnitva u vezi je ponajprije s
radikalnom nacionalistikom ideologijom koja je
uvelike koristila povijesne mitove, odnosno
eksplozivnu snagu selektivnog i instrumentaliziranog
pamenja. Istrebljivaka logika rata u Bosni nije naime
proizala iz stoljetne i primitivne balkanske
mrnje, nego naprotiv iz vrlo moderne mrnje,
izgraene na tlapnji o tobonjim razlikama, tobonjim
neprijateljstvima, tobonjim opasnostima i na davanju
odreenog smisla sukobima iz prolosti. Gabriel Beis
kae da je mit to snaniji to sadri uvijek jedan dio
istine, to odraava stvarne injenice koje su
namjerno iskrivljene i to, oznaavajui grupu koja je
temeljno zla, omoguuje zadovoljavanje
pojednostavljenog i proienog kolektivnog
imaginarija. Stuart J. Kaufman istraivao je tu
simboliku politiku u sluaju Kavkaza i Bosne,
koja prikazuje takozvani neprijateljski narod
pomou niza stereotipa i dirigiranih predodbi
kojima je cilj da neprestano pothranjuju mrnju.
Kada povijest nije toliko bogata sukobima ili kada
narodno pamenje oslabi, upotreba simbola i
mitova povezuje ih da bi mobilizirala i okupila pod
stijegom velike stvari, ovdje stvari Velike Srbije,
narod u stanju stvarne ili imaginarne frustracije.
Odbacujui stvarnost (bosanski Srbi i muslimani
govore istim jezikom i iste su krvi), etnizam je
drutvena konstrukcija jedne vane razlike koja ne
postoji. (Nakon priznanja muslimanske
nacionalnosti u Titovoj Jugoslaviji 1967., mnogi
stanovnici Bosne koji su se pri popisu stanovnitva
1961. bili izjasnili kao Srbi izjanjavali su se pri
popisu 1971. kao Muslimani, time pridonijevi
izokretanju etnike veine).
Uvijek je korisno podsjetiti na definiciju
etnizma koju je dao veliki strunjak za islam
Maxime Rodinson u vezi s antisemitskim porivima
u svom klasinom djelu idovski narod ili idovski
problem. Zbog svoje opirnosti, bogatstva
karakteristika i preciznosti formulacije, ona
zasluuje da se navede u svojoj cijelosti: Ukratko,
etnizmom se naziva ideologija jednog naroda, jedne
etnike ili nacionalne grupe, koja posve 'normalno'
u ponaanju mnogih grupa ini narcisoidnu sliku,
apologetski mit o samoj sebi, kojoj je dano jedno
bie, narav dobra po sebi, kao i slika koja
podcjenjuje druge grupe istog tipa, koje takoer
posjeduju bie, narav lou po sebi ili, u najboljem
sluaju, loiju od njene. U trenutku krize, opasnosti
(stvarne ili zamiljene) za samu grupu, ili borbe za
prevlast, podcjenjivake prosudbe drugih grupa ine
elemente jo izraenije njihove mitifikacije. Te
obino esencijalne prosudbe postaju otvoreno
mitske. Grupe, potinjene, vladajue, neprijateljske
ili zamiljene kao neprijateljske, postaju kolektivna
personifikacija kozmikog, egzistencijalnog, Zla.
Otpor prema volji vladajue grupe, suprotstavljanje
makar i preutno apologetskoj, narcisoidnoj, slici
koju je grupa izgradila o samoj sebi, pretvara se u
univerzalnu zavjeru sila Zla protiv sila Dobra koje
ona, prirodno, predstavlja.


49
Njena primjena na podruju ideolokih
pretpostavki velikosrpske politike plodnija je da ne
moe biti vie.
Narcisoidna slika i apologetski mit o sebi: ako
postoji snaan mit koji proima srpski nacionalistiki
diskurs osamdesetih i devedesetih godina, onda je to
onaj o Srbiji kao o izabranoj naciji. Njeguju ga
srpska Pravoslavna crkva i mnogi slubeni
povjesniari, a on govori o tobonjoj traginoj sudbini
Srbije, vjenoj rtvi Povijesti od izgubljene bitke
protiv Turaka na Kosovskom Polju 1389., nakon koje
je nestala drava cara Lazara, do Drugoga svjetskog
rata kada je dolo do genocida nad Srbima i do
Titova vremena kada se provodila katastrofalna
politika slabe Srbije u jakoj Jugoslaviji. Glasoviti
memorandum srpske Akademije znanosti i umjetnosti
iz 1986. iznosi takve tvrdnje irei viktimizaciju Srba
do najnovijih dana. Osim u vrijeme Nezavisne
Drave Hrvatske Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili
toliko ugroeni kao danas, stoji u tom dokumentu iz
kojega je Miloevi izvukao bit svoje tematike
obraenja s komunizma na nacionalizam, koju je
posebno istakao u svom govoru odranom 28. lipnja
1989. prigodom 600. obljetnice Kosovske bitke. Za
krugove koji ga prihvaaju kao svoga karizmatskog
vou Velika Srbija ima granice u tragovima
povijesnog martirologija, odnosno od hramova na
istoku do grobova na zapadu, drugim rijeima od
tragine Kosovske ravnice do bosanskih krajeva u
kojima je pobijeno mnogo Srba izmeu 1941. i 1945.
Jednom kad je mit usvojen, teko je ne shvatiti kao
dunost da se uniti svatko tko se isprijei na putu toj
izabranoj naciji.
Potcjenjujua slika Drugog, personifikacija
kozmikog Zla: stigmatizacija islama i muslimana rasla
je tijekom osamdesetih godina, pojaana
ekonomskom krizom, razvojem odnosa demografskih
snaga i irenjem meunarodnih strahova.
Nadahnjivala se na knjievnoj i ideolokoj tradiciji
roenoj u 19. st. s crnogorskim pjesnikom vladikom
Petrom Njegoem i nastavila u 20. st. u nekim
planovima tijekom Prvoga svjetskog rata ili izmeu
dvaju ratova. Slika stvorena tijekom osamdesetih i
devedesetih godina veinom je djelo orijentalista
kojima su se srpske vlasti sluile za tumaenje i
opravdavanje svoje politike. Ona se gradila na trima
argumentima: musliman je stranac iji nain ivota
nije u skladu s europskom civilizacijom, i koji je osim
toga sklon totalitarizmu; on je ostatak prolosti po
svom fundamentalizmu i svom odnosu prema eni;
napokon, on je izdajnik zato to je zapravo Srbin
koji je odbacio svoju prvobitnu vjeru. Implicitni
zakljuak ovoga orijentalnog diskursa je da Turin
predstavlja neposrednu i smrtnu opasnost. Ti
orijentalisti-ideolozi, koji se esto javljaju u
medijima, koje svi nacionalistiki voe pitaju za
miljenje i koji sudjeluju u irenju propagande,
pridonijeli su popularizaciji mjera koje je
poduzimala vlast i intelektualnom potovanju
etnikog ienja i njegovih genocidnih otklona.
Svjetska zavjera: ta tema proima
nacionalistiku retoriku koja osuuje tobonji savez
protiv Srbije koji su sklopili Zapad, osobito
Njemaka, zbog svoje odluujue uloge u
meunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije, i
islam koji u Bosni trai ulazna vrata u Europu.
Nacija rtva, izloena u svojoj povijesti genocidnim
napadima koje su poinili ti isti povijesni neprijatelji
(Njemaka, islam), Srbija se, u najbesmislenijim
oblicima toga diskursa, usporeuje sa idovima, to
je titi, dakako, od svih pitanja o utemeljenosti
ratova etnikog ienja, koje ona vrsto dri
preventivnima.
Odnos tlaitelja prema potlaenom izvuen
iz prolosti zauujue optereuje imaginarij rata u
Bosni, i ne samo kod Srba, iako ga oni najvie
ideoloki preoblikuju. Ono to se Paula Gardea
najvie dojmilo kod njegovih sugovornika 1990. i
1991. bila je njihova duboka nesposobnost da
razlikuju ono to proizlazi iz sadanjosti od onoga
to proizlazi iz prolosti. Moglo bi se rei da je
sklonost genocidu esto bila rezultat politike
pamenja produbljene manipulacijom i
mitifikacijom (Herbert Hirsch). To je osobito bio
sluaj Srba. Prolost je ovdje sluila da dijeli svoje
lekcije na osnovi dvaju traumatinih razdoblja:
osmanlijske vladavine i Drugoga svjetskog rata.
Tursko osvajanje u 14. st., politika represije u 19. st.,
Balkanski ratovi, odjek genocida nad Armencima ili
masakra Asiraca, odjek ienja grkih zajednica u
Maloj Aziji proizveli su paranoidni imaginarij u
okviru kojega je Turin poistovjeen s kulturom
nasilja i ocijenjen kao nosilac genocida od
srednjeg vijeka do danas. Kraj burne suvremene
povijesti Osmanlijskog Carstva, u trenutku kada se
poinju iriti nacionalni pokreti na teritorijima gdje
se mijeaju razliite plemensko-konfesionalne
zajednice, treba razmotriti pod kutom akumulacije
genocidnog potencijala. U jednom svom
otroumnom lanku Mark Levene pokazao je koliko


50
se rat u Bosni mora poimati u tom najirem
povijesnom i geopolitikom osmanlijskom
kontekstu gdje je dojueranja (kranska) rtva
mogla postati sutranjim poiniteljem. Ne opravdava
li instrumentalizirano pamenje Turina ideju po
kojoj e jedna manjina, k tome kranska, koja ivi u
multinacionalnoj dravi uvijek biti u opasnosti od
genocida? Ne podrava li strah od istog, optuenog
da je skriveni neprijatelj? Ne nareuje li da se
preventivno uniti bosanski musliman 1992., iako on
govori najelegantnijim oblikom srpskohrvatskog
jezika, ivi uljueno u gradu i ima za suprugu
nemuslimanku? (U cijeloj Jugoslaviji, u Bosni se prije
toga rata raalo najvie djece iz mijeanih brakova
(15,9 %), preteno u gradovima).
Rat u Bosni brutalno je slikama i rijeima
podsjetio zapadnu javnost na Drugi svjetski rat:
istke, masakri, masovne grobnice, logori, izbjeglice.
Spoj etnikog ienja i genocidnih masakara izmeu
1992. i 1995. logino je nalikovao na Hitlerov rat.
Opravdano pripisan akcijama Srba, on je umnogome
pridonio njihovoj dijabolizaciji u medijima. Ali i
sjeanje na Drugi svjetski rat zastraujue je upravljalo
mislima glavnih aktera. Kao prvo, u Bosni se vodila
veina bitaka Titovih partizana i u njoj je stradao velik
broj Srba, Hrvata i muslimana. Ali kolektivni
traumatizmi proistekli izmeu 1941. i 1945. osobito
su pogorani sumnjivim tumaenjima koja su
pripremila prostor za stereotipe. Sluaj Jugoslavije,
kae Gabriel Beis, najdramatiniji je primjer
optereenosti pamenjem, zlorabljenim totalitarnim
pristupom povijesti koji je prevladavao u cijeloj
istonoj Europi. Titova Jugoslavija ivjela je na
slubenoj istini koja je ignorirala graanski rat to je
harao zemljom i eljela pamtiti samo veliinu
oslobodilakog rata koji su vodile ujedinjene
antifaistike snage protiv njemakog i talijanskog
okupatora i njihovih suradnika: slovenske Bijele garde,
hrvatskih ustaa, srpskih etnika i bosanske
Muslimanske dobrovoljake legije. Bili faisti ili
monarhisti, ti ratni zloinci ostali su u manjini, kao
pozadina manihejske slike na kojoj su srpski
komunisti sebe rado vidjeli kao utjelovljenje Dobra.
Premda taj mit o antifaistikom otporu ima
svoj dio istine, ustaka drava Ante Pavelia (kojoj je
bila pripojena Bosna i Hercegovina) zemlja je koja je
pobila najvei postotak svoga stanovnitva tijekom
Drugoga svjetskog rata (Srbe, idove, Cigane,
muslimane i Hrvate protivnike reima), osobito u
koncentracijskom logoru Jasenovac. Masovna
ubojstva Srba inaugurirala su reim, poput onoga u
Glini 30. srpnja 1941. kada je u pravoslavnoj crkvi
okupljeno i zadavljeno 700 mukaraca, ili nekoliko
dana poslije u Prkosu gdje je bilo 438 rtava meu
kojima 216 djece. Pored toga, bosanski muslimani
poslali su 1942. Hitleru famozni Memorandum
kojim trae stvaranje autonomne Bosne u kojoj bi
muslimani bili veina. Iako je Fihrerov odgovor bio
neodreen, od muslimanskih dobrovoljaca ipak su
formirane dvije SS divizije. Jednu od njih, 13.
Handar diviziju, blagoslovio je u studenom 1943. u
Sarajevu veliki jeruzalemski muftija Had Amin EI
Huseini, prije nego to se proslavila krvavom
represijom nad partizanima.
Ta nametnuta istina nije meutim razjasnila
jednu vanu injenicu: postojanje u Srbiji faistike
kolaboracionistike vlade generala Nedia, koja je
odobrila i sudjelovala u genocidu (20.000) srpskih
idova, zatvorenih a zatim i pobijenih u logorima
koji nisu bili nita bolji od Jasenovca. Ona je
takoer preutjela jednu dimenziju etnike borbe,
naime koritenje ratnih okolnosti za provoenje
srbizacije Bosne koje je ukljuivalo ienje i
masovna ubojstva. Tako je izmeu 80.000 i 100.000
muslimana pobijeno tijekom srpskih operacija koje
su oponaale metode i postupke opisane u lanku
Izgon AIbanaca, koji je 1937. objavio Vasa
ubrilovi, bivi zavjerenik u Sarajevskom atentatu,
a kasnije profesor povijesti na Beogradskom
sveuilitu i utjecajan politiar. On ovdje definira
kulturu nekanjivosti koja je bila u skladu s
tadanjim vremenom. Dananji svijet, pie on,
navikao je i na gore, i toliko je zaokupljen dnevnim
problemima da se uope ne treba zabrinjavati oko
toga. Ako Njemaka moe protjerati na desetke
tisua idova i ako Rusija moe raseliti na milijune
ljudi s jednog kraja kontinenta na drugi, preseljenje
nekoliko tisua Albanaca nee izazvati svjetski rat.
Iako nam taj stari tekst mnogo govori o vanosti
meunarodnog konteksta pri odluivanju o takvim
akcijama, on nam takoer i osvjetljava kretanje
modela kroz stoljee.
Najgore je to to e prikrivanje Titova
reima uroditi poluslubenim srpskim
memorandumom kojim e se uvelike manipulirati i
iskrivljavati injenice, na primjer namjerno e se
poistovjeivati Hrvate s ustaama, dakle
potencijalnim koljaima Srba, i nadasve
instrumentalizirati pretjerano velik broj srpskih
rtava u ratu kao posljedice nasilja ustakog reima i


51
Muslimanske dobrovoljake legije. Teza o genocidu
nad Srbima namee se s brojkom od jednog milijuna
koji hrani mit o naciji rtvi ija se sudbina moe
usporediti s onom idovskog naroda. Iako su u knjizi
objavljenoj u Londonu 1985., rtve Drugog svjetskog rata
u Jugoslaviji, dva povjesniara, jedan Srbin i jedan
Hrvat, dokazali su da srpske rtve nisu bile vee od
110.000 i da nisu bile brojnije od muslimanskih. No
prekasno. Mitificirani masakri toga rata ve su
proizveli, pie Joseph Krulie, opravdanja za masakre
i mrnju sadanjosti. Godine 1991., na pedesetu
obljetnicu 1941., nacionalistiki voa Srpskog pokreta
obnove, Vuk Drakovi, objavio je knjigu znakovita
naslova No posveenu masakrima koje su poinili
Hrvati. Prisustvujui iskapanju tijela 144 srpske rtve
ustaa, srpski povjesniar Milorad Ekmei, profesor
na Sarajevskom sveuilitu, izjavio je pred 15.000
ljudi: Danas, nad ovim otvorenim grobovima, u
naim srcima ne krijemo elju za osvetom.
Nespretne izjave hrvatskog predsjednika Franje
Tumana, koji je veliao politiku simboliku
Nezavisne Drave Hrvatske, i dolazak Alije
Izetbegovia na elo bosanske Muslimanske stranke,
nekadanjeg lana panislamskog pokreta Mladi
muslimani osnovanog 1949. i u neku ruku
nasljednika Jugoslavenske muslimanske organizacije,
bili su dovoljni da se potakne prelazak na in ubijanja
i provalu beskorisnog nasilja (Primo Levi). U
Mostaru, gdje su pedeset godina ranije bosanske
muslimanske SS postrojbe i njihovi ustaki pomonici
ostavili krvave uspomene, djeca jueranjih rtava
postala su dananji poinitelji zloina, u ime bolesnog
i fantazmikog pamenja.

Ruanda: genocid decentraliziran u perspektivi
etnizma
U svom romanu Murambi, knjiga kostiju, napisanom
2000., senegalski pisac Boubacar Boris Diop opisao je
genocid u Ruandi kroz sudbinu dvojice prijatelja iz
djetinjstva, koja se zavrava u dvoritu kole u
Murambiju, gradiu na jugu zemlje gdje je u travnju
1994. ubijeno najmanje 50.000 Tutsija. On kae da je
kroz pisanje romana shvatio koliko se taj dogaaj ne
moe svesti na obino afriko nasilje, koliko mu je
karakter briljivo organiziranog ubijanja dao
univerzalnu dimenziju poistovjetivi ga s velikim
genocidima 20. stoljea, osobito sa Shoahom zbog
izrazite sklonosti prema dobro obavljenom poslu
kod ubojica Hutua.
Genocid nad ruandskim Tutsijima ima
meutim svoju specifinost to se vidi ve iz
navoenja nekoliko karakteristinih crta. Kao prvo,
on ima rijetko postignutu masovnu i totalnu
dimenziju: od ciljane Tutsi zajednice, koja je imala
1.250.000 ljudi do 1994. (15% ukupnog
stanovnitva), ostalo je nakon masakra samo
200.000 do 300.000, to znai da je postotak
ubijenih 80%. Nadalje, on se odlikuje brzinom
egzekucije: u tri mjeseca, od 7. travnja do 2. srpnja
1994., ak tri etvrtine rtava ubijeno je u prvih est
tjedana. On takoer pokazuje osobitu okrutnost u
metodama ubijanja: komadanje maetom, sakaenje
batinama okovanom avlima, granatiranje grupa
ljudi, utapanje, rezanje Ahilove tetive i krvarenje,
silovanje i zatim ubojstvo... Sustavna i masovna
silovanja (250.000) ena iz plemena Tutsi
nesumnjivo su jedan od najveih doprinosa
ruandskog sluaja genocidnom zloinu budui da je
70% silovanih ena koje su poteene namjerno
zaraeno ubojicama nosiocima virusa aidsa.
Napokon, a to nije beznaajna pojedinost, on se
odlikuje krajnjom decentralizacijom svoje
organizacije, svojim mikromenadmentom, u
kojoj su gradonaelnik ili voa colline bili
mobilizatori lokalnih ekipa ubojica s maetama.
Ta decentralizacija bila je mogua samo uz
masovno sudjelovanje Butu stanovnitva u
gradovima i selima, i u toj populistikoj dimenziji
organiziranog masakra lei povijesna jedinstvenost
ruandskih dogaaja. Pored vojske, policije, milicije
predsjednike stranke i administracije, operiralo je
jo na desetke tisua seljaka i lokalnih rukovodilaca
koji su svojim odobravanjem, nagovaranjem i
sudjelovanjem bili glavni prijenosnici genocida.
Novinar lista New Yorker Philip Gourevitch
opisao je u svojim izvanrednim Ruandskim
kronikama lik pastira iz mjestaca Mugonero na
zapadu zemlje koji je, kao voa lokalne Crkve,
osobno nagovarao Tutsije da se okupe u crkvi i
bolnici prije nego to je proglasio legitimnost
konanog rjeenja pred vojnicima i milicajcima
koji su blokirali okolno podruje. Svi iskazi
preivjelih pokazuju koliko su vanu ulogu imali
duhovni i struni rukovodioci - uitelji, sveenici,
lijenici, agronomi, lokalne nogometne zvijezde - u
mobilizaciji mrnje, zatim pruanju pomoi i
zapoinjanju akcija milicije Interahamwe (onih koji se
zajedno bore). To su one vienije osobe koje
govore svojim sugraanima da obave svoj posao i
da skinu prljavtinu uvjeravajui ih u opasnost


52
od Tutsija zatvorenih na stadionu, u koli ili crkvi,
ubrzo pretvorenih u klaonice. Oni najee dobivaju
jednodunu potporu: nijedna pripadnica Hutu naroda
nije ni pokuala spasiti dojenad u selu N'tarama gdje
je masakrirano 10.000 Tutsija, u kojem je novinar Jean
Hatzfeld sasluao i rtve i krvnike. Nijedna ena nije
pokuala spasiti makar koga na cijelom breuljku, ak
ni u jednom trenutku kunje, pie on. Jednom rijeju,
veina obinih ljudi masovno ubija svoje susjede u
uvjerenju da oni predstavljaju skrivenog i smrtnog
neprijatelja zato to su etniki drukiji, bitno drugi.
Taj karakter genocida iz blizine pokuavaju obuhvatiti
tri velika eksplikativna modela ruandske tragedije:
ekonomska teza o nestaici prirodnih resursa,
kulturna teza o drutvenopsiholokoj predispoziciji i
politika teza o manipulaciji elita.
Ona prva, kojoj su najvie skloni ekonomisti,
strunjaci organizacije FAO, za obiteljsko planiranje
ili zdravlje, dri prekobrojno stanovnitvo (najgua
naseljenost Afrike ovdje se susree s jednom od
najveih stopa demografskog rasta) i nedostatak
zemlje koji je rezultat toga izvorom drutvenog
sukoba i kroninog nasilja. (Prosjena ruandska obitelj
ima osam lanova koji ive od obraivanja zemlje na
povrini manjoj od jedne petinc hektara). U kontekstu
ekonomske i proraunske krize, obiljeene padom
teaja kave i poveanjem poreza koje nameu MMF i
Svjetska banka, genocidna napast zadobila je malo
pomalo oblik meu narodom Hutu naseljenim na
breuljcima koji baca oko na zemlju susjeda Tutsija.
Drugu tezu iznijeli su antropolozi i etnolozi, a zatim
su je preuzeli neki novinari. Oni inzistiraju na
drutveno-psiholokom profilu poinitelja, naime na
tradicionalnoj kulturi konformizma i poslunosti
koja, u kombinaciji s vrlo krutom vertikalnom
strukturom vlasti, pretvara Ruananina u egzekutora
koji vjerno izvrava naredbe primljene s vrha.
Jedinstven karakter ubojstava, zapoinjanih i
zavravanih svaki dan u isto vrijeme kao zadaa koja
se morala izvriti, njena su najbolja ilustracija. Trea
teza, koju dijeli veina povjesniara i politologa,
smatra elju Hutu elite da ostane na vlasti po svaku
cijenu, a posebno njene najtvre frakcije potekle iz
stanovnitva na sjeverozapadu zemlje povezanog s
klanom predsjednikove ene, akazu (to znai mala
kua), presudnom za genocid. Ugroena u svojim
privilegijima (posebno onom da zadri za sebe veliki
dio meunarodne pomoi) od poetka ekonomske
krize i jaanja unutarnjeg i vanjskog otpora, ta je
frakcija namjerno koristila rasistiku ideologiju pod
parolom vlast Hutuima! da bi utemeljila svoju
legitimnost. Ta ideologija, koja se od 1990. iri u
hukakom tisku, asopis Kangura (Buenje!) koji
izlazi dva puta mjeseno njegov je obrazac, zatim
nakon srpnja 1993. u emisijama slobodne radio-
postaje Mille Collines (RTLM), opravdava rasni
rat protiv dijaboliziranih Tutsija (ohara i njihovih
ortaka). Ona dovodi do vrhunca ideju o
prirodnom monolitizmu Hutua i velia nasilje koje
neminovno slijedi. Navodei na genocid kao na
konano rjeenje da bi ojaala zajednicu, vladajua
je stranka izmanipulirala narod u stilu tropskog
nacizma (Jean-Pierre Chretien).
Ovdje je bolje kombinirati te teze nego ih
suprotstaviti kako bismo bolje shvatili duboku
posebnost takvog masovnog sudjelovanja u zloinu
1994. Iako svi povjesniari i promatrai smatraju da
su ekstremne tenzije, izazvane sve slabijim
pristupom prirodnim resursima i zemlji, pridonijele
irenju kulture nasilja meu Hutu masama, ona se
mogla razviti u genocid samo putem politikog
procesa u kojem su zapovjedni lanac i ideoloki
diskurs imali sredinju ulogu. Drutvena frustracija
Hutu seljaka mogla se izraziti samo ako ih je vlast
navela na etniko tumaenje njihove situacije.
Objanjenje autoritarnim modelom i kulturom
potinjenosti, koje shvaeno zasebno moe izgledati
pomalo mehaniko i ope, i koje vie opravdava
nego to objanjava sudjelovanje masa, potkrjepljuje
naime one koje pokuava shvatiti uinkovitost
manipulacijskog procesa. Ali ono, koje s pravom
istie ideoloku ponudu danu s vrha vlasti, mora
uklopiti i dimenziju vjerovanja proivljenu kroz tu
rasnu tematiku kod Hutu elita. Kao i mladi SS
rukovodioci koji su demonizirali idovski
boljevizam tako i ekstremisti klike akazu i voe
organizacije Interahamwe vjeruju svim svojim biem u
kancerozni karakter Tutsija, u njihovu narav koja je
na smrt opasnost. A to to su sebe u to uvjerili do te
mjere da ih ele potpuno unititi, to je zato to
etniko uvjerenje napreduje na drutvenokulturnoj
pozadini koja nije stvorena devedesetih godina.
Peter Uvin napominje: Ono se temelji na
vjerovanjima i mitovima dugog trajanja, izraenim u
obliku pria, aforizama i poslovica; ono se temelji
na desetljeima politike ideologije prenoene kroz
diskurse, slubenu povijest pisanu u kolskim
udbenicima, i na kraju pretoenim u politiku
iskljuivanja. To uvjerenje dijele elite kao i mase.
Pokazalo se dakle da etnizam ovisi o


53
instrumentalizaciji i uincima ukorijenjenog
vjerovanja.
Ideoloka mobilizacija devedesetih godina
ostvaruje se lako zato to se etniki integrizam koji je
gradi temelji na drutveno-rasnoj opoj istini koja
datira iz poetaka kolonijalne epohe. Pojasnimo uvjete
njenog nastanka i njene razvojne etape. Potkraj 19. st.
europski kolonizator (u ovom sluaju Njemaka)
zatekao je na podruju Velikih jezera dvije razliite
ljudske skupine. Razlikovanje Tutsija od Hutua nije
puka izmiljotina. Iako su mnoga pitanja o povijesnim
korijenima te razliitosti (genetika, nain prehrane,
drutvena funkcija, sistem potinjenosti)
nerazjanjena, antropolozi se danas slau u tome da
prvobitni odnos dviju grupa nije bio polariziran.
Grupe su svjesne razlika koje su dovele do kraljevske
vlasti Tutsija, ali meu njima ne postoji nepremostivi
jaz. Hutu i Tutsi govore istim jezikom, prakticiraju
istu religiju i esto se meusobno ene. Ali europska
znanost o afrikim rasama utvrdit e razliku
etniziravi je, na temelju besmislene teorije koju je
1863. iznio Englez John Hanning Speke, po kojoj je
Tutsi aristokracija koju ine ratnici pastiri pridoli iz
Abesinije, usto dalji potomci kralja Davida -
hamitska hipoteza - nametnula svoju vlast bantu
crncima osuenima da slue kao robovi. Teza o
dvama narodima bila je izreena, a Belgijanci koji su
naslijedili koloniju 1924. jo su je potkrijepili koristei
feudalnu vlast Tutsija za potrebe vlastite pomone
administracije. U kojoj su mjeri prenijeli u tu afriku
regiju vlastitu dvosmjernu, nepravednu i konfliktnu,
viziju o ivotu zajednica i nacije? Tridesetih godina
popisuju etniko stanovnitvo s ciljem da ogranie na
Tutsije pristup obrazovanju i administrativnim
poslovima. Rezultat je bilo uvoenje osobnih
iskaznica s oznakom narodnosti, sto e kasnije teko
opteretiti 15% ljudi koji se izjanjavaju Tutsijima.
Otada se ta temeljna podjela duboko upisuje u svijest
dviju zajednica, osobito kod Hutua. Gerard Prunier
opisao je proces kojim su se oni politiki i ekonomski
sretniji pokuali tutsizirati, tj. postati pripadnicima
vee klase. To je dugorono dovelo do dviju
katastrofalnih posljedica: naziv Hutu postaje
sinonim za etniki i drutveno niu klasu; k tome,
promaena tutsifikacija raala je osjeaj mrnje. Od
tridesetih godina do kraja pedesetih prevladava
drutveno-rasna konfuzija.
Drutvena revolucija izmeu 1959. i 1961.,
koja je dovela do nezavisnosti zemlje u srpnju 1962.,
ni u emu nije pomutila drutveno-rasni imaginarij.
Ona je samo izvrnula njegove pojmove kako bi
prilagodila ruandsku ideologiju novom odnosu
snaga koji je potvrdio vlast Hutua. Izmijenivi svoju
strategiju u novom okruenju nesvrstanih zemalja,
belgijska drava i Crkva poele su naime svesrdno
podupirati hutuovsku veinu kako bi ojaale novu
postkolonijalnu vlast i izbjegle ponavljanje traginog
rata u Kongu. Pristavi uz povijesno potlaenu
hutuovsku veinu s kojom su se rado identificirali,
katoliki sveenici i pridrueni, veinom flamanski,
demokranski aktivisti od poetka su dali
bezrezervnu potporu novom reimu, ne uviajui
da e demokratska opcija koju su naivno slavili kao
ruandsku revoluciju sluiti odsad za tlaenje
manjine. Ono to se naime dogaa ezdesetih
godina obino je izvrtanje drutveno-rasnog
stigmata: Hutu postaje autohton, jedini istinski
uroenik, seljak koji kri zemlju i gradi drutvenu
organizaciju; Tutsi se poistovjeuje sa stranim
osvajaem, s kolonistom koji e ubrzo biti nazvan
parazitom hutuovskog rada. Antropolog s
amerikog sveuilita Columbia, Mahmood
Mamdani, vidio je u raanju te nativistike
ideologije krvi i zemlje poetak procesa
radikalizacije koji je od bivih rtava kraljevske i
kolonijalne ere uinio potencijalne ubojice
veinske republike. Podsjetimo ovdje da je
Hannah Arendt smjestila genezu moderne rasne
ideologije u raspravu o francuskom Starom reimu
koja zavrava na komparativnim vrlinama plemstva
i treeg stalea, od kojih prvo potjee od Franaka
(ratnika i stranaca), a drugo od Galo-rimljana (ratara
i uroenika). U prosincu 1963. u svakom sluaju, ta
instrumentalizirana ideologija omoguila je masakr
14.000 Tutsija i izgon jo 250.000, dajui im
implicitni status koje je zajednica jedva podnosila.
Etnike osobne iskaznice zadrane su i ubrzo je
uveden sistem kvota u civilnoj, obrazovnoj i vojnoj
regrutaciji da se pokae manjini (samo 9%) njeno
pravo mjesto. Strah se uvlai od samog poetka u
srce mlade republike kao i u cijelo postkolonijalno
drutvo: strah kod Tutsija neprestano sumnjienih
za najgora zlodjela; strah kod Hutua koji ive
progonjeni eljom za osvetom nad feudalcima-
kolonijalistima i strahujui od povratka onih koji su
emigrirali 1963.
Ti isprepleteni strahovi objanjavaju
masovno nasilje koje je pustoilo regijom iduih
trideset godina, kako u Ruandi gdje su sve vie
potiskivani Tutsiji pravi rtveni jarci tako i u


54
susjednom Burundiju, njenom lanom blizancu, gdje
vladajua vojna hunta Tutsija skupo naplauje strah
od potinjene joj Hutu veine. Dogaaji tijekom 1972.
i 1973. bili su vana etapa na putu koji vodi u genocid
1994. Kriza poinje u proljee 1972. u Burundiju,
kada pokuaj pobune Hutua izaziva okrutnu vojnu
represiju koja je odnijela najmanje 100.000 rtava, a
200.000 ih bjei u Ruandu. Instrumentalizacija tog
sluaja od vlasti u Kigaliju bila je presudna i ve tada
indikativna. Dolazi do jaanja etnikog antagonizma i
stigmatizacije unutarnjeg neprijatelja, to zavrava
kampanjom pogroma koje organiziraju Odbori javnog
spasa i novim egzodusom Tutsija. Istaknimo
totalitarno ureenje ruandske drave koje je uslijedilo
nakon dolaska na vlast generala Juvenala
Habyarimane u srpnju 1973., i obvezu svih Hutua da
budu doivotni lanovi predsjednikove stranke,
Nacionalnog revolucionarnog pokreta za razvoj
(MRND). Iako obeava da e ostaviti Tutsije na miru,
vojska postaje iskljuivi monopol Hutua, a pripadnici
vojnih snaga ak se ne smiju eniti enama iz naroda
Tutsi. Klijentelizam na kojem poiva nova
Habyarimanina republika iri se tako na razini
naroda koji je odsad njegov zarobljenik i odgovoran
za sve budue odluke i opredjeljenja vlasti. Na osnovi
tih novih vertikalnih struktura proizalih iz krize
1972.-1973. logika viktimizacije koja gradi ideologiju
Hutua nakon drutvene revolucije raa stranim
posljedicama. Jean-Pierre Chretien smatra da je strah
glavni ferment genocidnog procesa. Neprestano
mobiliziran kako bi vrsto vezao i osvijestio
hutuovske mase, osamdesetih godina proizveo je
pravu opasnost, koju zemlja doivljava kao casus belli
kada se milijun Tutsija u inozemstvu organiziralo u
Ruandski patriotski front (FPR). (Ruandski patriotski
front osnovao je 1987. u Ugandi drugi narataj Tutsija
izgnanih 1963. s ciljem da ishode pravo na povratak i
sudjelovanje u politikom ivotu Ruande. Kao
politiki vojni pokret koji je pokazao volju da se
nadvladaju etnike podjele privukao je u svoje redove
i one Hutue koji su se protivili reimu. Meutim, nije
se mogao osloboditi slike stranke Tutsija koju je
naglaavala Habyarimanina propaganda). Biti Hutu
znai odsad ne samo biti potomak potlaenog roba od
strane feudalne vlasti ili brat rtava u susjednom
Burundiju, nego i neprestano razmiljati tko e vam
ubiti dijete u nadolazeim godinama: Tutsi pripadnik
FPR-a ili onaj unutarnji? Uspostavljen je psiholoki
odnos izmeu viktimizacije i sklonosti nasilju. Lake
je naime opravdati nasilje poinjeno protiv grupe ako
je i ona u prolosti primijenila nasilje protiv vas ili
vama slinih, ili ako vas uvjeravaju da e ga
ponovno primijeniti. Ta neprekidno odravana
klima straha opravdava mogunost napada ili
preventivnog masakra protiv drugih kako bi im
se skupo naplatilo zloine koje su navodno poinili
njihovi preci (feudalci), zloine njihove rasne
brae na vlasti (burundska hunta) ili one koje su se
njihovi vanjski pomagai spremali poiniti (FPR).
Od 1990. otvoreni rat uinit e tu perspektivu sve
manje fantazmikom.
Prvog listopada 1990. FPR zapoinje iz
Ugande oruanu borbu protiv reima predsjednika
Habyarimane traei kraj diktature i ideologije
iskljuivanja koja proizvodi izbjeglice. Rat traje
oko tri godine i, kao i u armenskom i idovskom
sluaju on je katalizator genocidne odluke. Odgovor
vlasti u Kigaliju u prvim tjednima rata je znakovit:
uhieno je na desetke tisua unutarnjih neprijatelja
na temelju ve postojeih popisa, organiziran
masakar 350 Tutsija u Kibiliri na zapadu zemlje koji
je trebao posluiti kao primjer, objavljen poziv na
savjest Bahutua protiv Batutsija ednih krvi, nakon
kojega je uslijedilo deset hutuovskih zapovijedi od
kojih jedna izriito kae da treba prestati biti
milosrdan prema susjedima Tutsijima.
Ratne godine pokazale su se presudnima za
genezu genocida zbog spoja triju elemenata. Kao
prvo, podjela na prijatelja i neprijatelja utvrena
prema liniji koju je odredio dominantni narod na
kraju se preko svake mjere zaotrila. Propaganda
koju je irio list Kangura, a uivala je potporu
intelektualaca i, to je jo alosnije, predstavnika
crkava, izrazit e je na opsesivan nain naglaavajui
stigmatizaciju i iznosei gotovo nedvosmislene
aluzije na ubojstvo. Javljaju se nove usporedbe
Tutsija sa ivotinjama, koji prelaze iz gnusnog stanja
ohara u opasno stanje zmija. Javlja se i
neiscrpna teorija o zavjeri preko otkria navodnog
plana za dominaciju Tutsija u podruju Velikih
jezera, ili upozorenje protiv djelovanja ohole i
krvolone manjine koja se ubacuje meu vas da vas
oslabi, razdvoji, potini i masakrira. To je
intelektualna smrt nacije, ocijenjena umjetnom
suprotno od naroda koja se smatra prirodnom. S
loginom posljedicom koju Kangura ovako opisuje u
oujku 1991.: Da bi se dobio (rat) u javnosti i na
terenu, jedni moraju ii na jednu stranu a drugi na
drugu... Ali i dalje mijeati stvari koje se ne mijeaju,
to nas ne vodi nikamo. Glavni ideolog


55
predsjednike stranke, profesor Leon Mugesera,
objanjavajui stvari u studenom 1992. navjeuje na
velikom narodnom mitingu skoru reekspediciju,
ekspresnu, Tutsija u Etiopiju rijekom Nyabarongo.
Ti gotovo neskriveni pozivi na unitenje
neprijateljske zajednice oituju se izmeu 1990. i
1993. uestalim masakrima civila Tutsija i politikom
ciljanih ubojstava hutuovskih protivnika smatranih
izdajicama. Ta ubojstva, o kojima izvjetavaju
organizacije za zatitu ljudskih prava, planirana i
diskretno izvedena od strane lokalnih vlasti uz pomo
stanovnitva, i koja su proizvela najmanje 15.000
rtava, nisu imala odjeka u meunarodnoj javnosti i
uvrstila su kulturu nekanjivosti hutuovskih elita.
Ona nisu, primjerice sprijeila Francusku da pojaa
svoju vojnu pomo ruandskoj vojsci i da vlada
Francoisa Mitteranda dosegne uznemirujui status
promatraa geneze jednog genocida.
Ali ovdje se javlja drugi element koji u
poetku nije trebao radikalizirati situaciju: pod
pritiskom Francuske uvodi se viestranaje.
Demokratsko otvaranje, koje francuski tutor trai od
lipnja 1990. u liberalnom kontekstu kraja povijesti
nakon pada Berlinskog zida, mora takoer, kako ovaj
smatra, omoguiti rjeavanje sukoba dolaskom na
vlast umjerenih Hutua i postizanjem sporazuma o
podjeli vlasti s FPR-om. Meutim, nazire se drugi
pokret, u obliku pojaane uznemirenosti kod Hutua
na sjeverozapadu zemlje, omiljenih tienika
predsjednikog para, i smanjenog utjecaja klike akazu
na upravni i vojni aparat. Premda je viestranaje bilo
vie parodijsko nego stvarno, opasnost od promjena, i
time poremeaja sistema prebendi, natjerala je Hutu
vlastodrce na sve paranoidnije ponaanje. U takvoj
atmosferi stvaraju se 1992. milicijske jedinice
Interahamwe, paravojni izdanak pokreta mladih
predsjednike stranke, koje skupljaju oruje i
masovno regrutiraju na desetke tisua gradskih
mladia bez posla zbog ekonomske krize kao i seljake
bez zemlje. U isto vrijeme osnivaju se eskadroni smrti
koje predvode neki lanovi akazua (tri brata
predsjednikove ene), a najpoznatiji su Reseau Zero i
Groupe Balles.
Jo jedan element ini se danas vrlo vanim: 4.
kolovoza 1993. potpisan je u tanzanijskom mjestu
Arusha, pod pritiskom meunarodne zajednice,
sporazum izmeu predsjednika Habyarimane i FPR-a.
On je potvrdio nesposobnost Kigalija da postigne
vojno rjeenje i konkretizirao poetni cilj FPR-a,
naime prenoenje borbe za vlast s etnikog na
politiki plan. Odredbe sporazuma, primjerice
povratak izbjeglih Tutsija, spajanje dviju vojski,
prijelazna vlast otvorena za sve stranke, smanjenje
ovlasti predsjednika republike, prisutnost snaga
UN-a, stvorile su dojam da Hutui sa sjeverozapada
gube partiju. Mogunost poraza i politika
marginalizacija dovode do krajnje radikalizacije
Hutu ekstremista na vlasti koji tvrde da je rije o
izdaji i odmah osnivaju Odbor za zatitu republike
(CDR). Nije sluajno da radio-postaja Mille
Collines, koju financira klan supruge predsjednika
Habyarimane, poziva na lin Tutsija etiri dana
nakon potpisivanja sporazuma. Dnevni list Kangura
upozorava: Onaj tko misli da je rat zavren nakon
sporazuma u Arushi, gadno se vara... Pustimo da
eksplodira ono to kuha. [...] Tada e krv tei u
potocima. Doista, u prosincu 1993. hutuovski
gradonaelnici poinju dijeliti oruje po svojim
opinama, a Plave kacige mirno promatraju mlade
milicionare kako se uvjebavaju u radu s maetom
na brdima oko Kigalija. Odluka je donijeta. Treba
samo priekati priliku - ili je izazvati - i zapoeti
pokolj. Tu priliku pruit e smrt predsjednika
Habyarimane prilikom pada njegova zrakoplova 6.
travnja 1994. kojega je oborila nepoznata raketa
iznad Kigalija. Istog trenutka niu barikade po
cestama u cijeloj zemlji i poinje ubijanje Tutsija,
koji se identificiraju po osobnim iskaznicama.
Grupa koja je planirala i poinila genocid
danas je dobro poznata. Sastojala se od ireg kruga
od ezdesetak pojedinaca, meu kojima su veina
bili lanovi vlade i vii vojni asnici, i ueg kruga
koji su inili bivi predsjednik Hutu vlade, Jean
Kambanda, i pet lanova njegova osobnog savjeta.
Unutar njega dvije su osobe vane kako zbog svoje
funkcije tako i zbog prirode svoga djelovanja, stoga
emo ih ukratko opisati. Prva, pukovnik Theoneste
Bagosora, koji je 1963. u svojoj 23. godini postao
potporunikom, poetkom devedesetih dogurao je
svojim astohlepljem do ravnatelja kabineta
Ministarstva obrane. On je osnovao Reseau Zero i
naoruao i ustrojio milicijske jedinice Interahamwe.
Za njega, kome je suenje za zloine poelo 2.
travnja 2002. pred Meunarodnim kaznenim sudom
za Ruandu (ITCR) osnovanim 1995., Arusha je bila
presudan trenutak. Jo tijekom pregovora smislio je
plan za unitenje Tutsija, koji je sam nazvao Druga
apokalipsa.
Na sluaju Pauline Nyiramasuhuko zadrat
emo se due. Kao lanica vodeih krugova


56
predsjednike stranke i ministrica za obitelj i
unaprijeenje poloaja ena od 1992., ta
etrdesetosmogodinjakinja bila je meu
najutjecajnijim osobama Hutu vlade. Kao kolska
prijateljica s predsjednikovicom Agathe Habyarimana,
brzo se uspinjala ljestvicom Ministarstva za socijalnu
skrb nakon zavrenog pravnog studija i prije udaje za
budueg predsjednika Nacionalne skuptine a zatim
ministra visokog obrazovanja. Njen politiki uspon
poinje meutim kada preuzme kontrolu nad gradom
Butare odakle je bila rodom i u kojem je ivio najvei
broj Tutsija u zemlji. Njena revnost i strana mrnja
prema Tutsijima priskrbili su joj sve izrazitiju sklonost
ekstremista akazu. Vladajui krugovi u Kigaliju
zaduili su je stoga da nadzire i ubrza genocidne
operacije na podruju Butarea gdje se stvari nisu
odvijale prema njihovoj elji. Upravo je ona vodila
operaciju okupljanja Tutsija na lokalnom stadionu
kamo ih je namamila lanim pozivom Crvenog kria,
a zatim naredila pokolj ekstremistikim jedinicama
Interahamwe kojima je, meu ostalima, zapovijedao i
njen dvadesetetverogodinji sin Shalom.
Ali Pauline Nyiramasuhuko odigrala je
posebno vanu ulogu u briljivo pripremljenoj
operaciji sustavnog silovanja Tutsi ena, koju je
zamislila na razini cijele zemlje. Masovna silovanja
esto su sastavni dio ratnog nasilja, ona su se dogodila
u kineskom gradu Nankingu tridesetih godina kad su
ga okupirali Japanci, ili u Njemakoj 1945. kad je u
nju ula ruska vojska. Silovanja koja je isplaniraIa
Hutu ministrica za unaprijeenje poloaja ena
proizlaze iz jedne sasvim druge logike koja se uklapa u
samu logiku genocida. Kao prvo, ona su zamiljena
kao nagrada prije ubijanja, kao sastavni dio
istrebljivakog rituala. Zatim, ona se esto izvode
javno kako bi se poveao uinak straha i ponienja na
ciljanu grupu. Napokon, povjeravaju se pojedincima
izabranim zato to su zaraeni virusom aidsa. Proces
unitenja ene ne zaustavlja se dakle silovanjem nego
se nastavlja polaganom smrtnom agonijom. Taj
specifian oblik silovanja ima za cilj unititi
prokreaciju i ovjekovjeiti smrt na idue generacije.
On ini samu bit genocidnog zloina. S tim razlogom
je Pauline Nyiramasuhuko izvukla iz ruandskih
bolnica bolesnike zaraene aidsom i od njih oformila
specijalne brigade silovatelja. Prema jednoj procjeni,
oko 70% silovanih Tutsi ena tijekom genocida koje
su ostavljene na ivotu zaraeno je virusom aidsa. Sve
u svemu, biva ministrica potaknula je na silovanje i
ubojstvo 250.000 ena. Dugo smatrano popratnom
tetom i strahotom kulture rata, silovanje se polako
uvuklo u meunarodno pravo. Tek 1995.
Meunarodni kazneni sud za ratne zloine
poinjene na prostoru bive Jugoslavije (ITCY)
proglasio ga je tekim zloinom ravnopravnim
zlostavljanju, dakle ratnim zloinom. Zloin koji je
poinila Pauline Nyiramasuhuko, koju su u
Nairobiju u srpnju 1997. uhitile kenijske i
meunarodne vlasti te je potom izvedena pred
Meunarodni kazneni sud za ratne zloine
poinjene na prostoru Ruande (ITCR) u lipnju
2002., omoguio je da se silovanje proglasi
sastavnim elementom toga genocida. U tom smislu,
ona je prva ena koja je optuena istodobno za
genocid, zloine protiv ovjeanstva i ratne zloine.
to ju je navelo na takav zloin? Treba li u njima
vidjeti ideoloko ispunjenje stranog osjeaja
mrnje, koji je gajila kao dijete siromanih Hutu
seljaka prema vrlo brojnoj i istaknutoj zajednici u
njenom kraju? Ili prije oportunistiki izbor
ekstremnog etnizma jedne predstavnice Hutu
naroda s juga koja je imala slabije anse od onih sa
sjevera u trci za visokim poloajima u vlasti? Kao i u
sluaju Otta Ohlendorfa, obrazovanog doktora
prava i voe Einsatzgruppe IV, koji je istrijebio vie
od 100.000 idova na Krimu, krajnji motiv koji je
natjerao Pauline Nyiramasuhuko, pravnicu i
stranog borca za obiteljsko planiranje u Ruandi
sedamdesetih godina i zaetnicu smrtonosnog
silovanja 250.000 Tutsi ena dvadeset godina
poslije, ostaje zagonetka.
Od okonanja tragedije nova vlast u Kigaliju
suoena je sa sljedeom dilemom: kazniti krivce i
pritom provesti nacionalnu pomirbu. Meutim,
masovni karakter toga genocida nad vlastitim
susjedima odveo je u zatvor vie od 120.000
Ruandanaca u samo nekoliko godina. To znai da
bi, kako sada stoje stvari u ruandskom pravosuu,
bilo potrebno cijelo stoljee da se osude svi
poinitelji genocida! Oslobaajui 40.000
zatvorenika 1. sijenja 2003. predsjednik Paul
Kagame, podrijetlom Tutsi prognan u Ugandu,
uzeo je u obzir tu tehniku dimenziju problema
zajamivi meutim operaciju nacionalnog
pomirenja koje se zasniva na odbacivanju zahtjeva
za etnikim identitetom. On je takoer preuzeo rizik
da navede na zajedniki ivot krvnike i rtve
(200.000 do 300.000 preivjelih, od kojih su veina
udovice i djeca). Rad pamenja mogu je dakle
samo s osudom zaetnika masakra pred


57
Meunarodnim kaznenim sudom u Arushi, u
Tanzaniji, gdje proces tee vrlo sporo.

Meunarodni kazneni sud i njegova geneza
Nije dovoljno samo definirati kazneno djelo u
skladu s meunarodnim pravom, ve mora postojati i
odgovarajui struni mehanizam u obliku
meunarodnog kaznenog suda koji e suditi
poiniteljima tog kaznenog djela. Ideja o sudu s
meunarodnom nadlenosti nije nova. Od kraja 19.
st. ona se zasniva na svijesti izraenoj tijekom raznih
konvencija da drave, ak i u vrijeme rata, imaju
obveze koje moraju potivati u skladu s postojanjem
temeljnih zakona ovjeanstva. Zato su vlade Velike
Britanije, Rusije i Francuske uputile 18. svibnja 1915.
zajedniko upozorenje Turskoj u kojem kau da e
smatrati njene vlasti osobno odgovornima za masakr
nad Armencima. Godine 1919. osnovano je istrano
povjerenstvo za ispitivanje odgovornosti za zloine
koje su tijekom rata poinile Njemaka i njeni
saveznici, a iz njega je trebao proizai meunarodni
kazneni sud. Iako taj sud nikada nije uspostavljen,
Drutvo naroda zaduilo je skupinu pravnih
strunjaka da pripremi prijedlog za osnivanje suda koji
bi bio nadlean za suenje zloinima koji su
povrijedili meunarodni javni poredak univerzalnog
zakona nacija. Tridesetih godina izraen je prijedlog
konvencije kojom se predvia osnivanje
Meunarodnog kaznenog suda za suenje
teroristikim zloinima. Tijekom rada na tom
prijedlogu pravni strunjak Raphael Lemkin nije uspio
nametnuti svoj pojam barbarskog zloina koji je bio
prethodnica pojma genocid.
Bila je potrebna izvanredna situacija Drugoga
svjetskog rata i otkrie strasnih zloina poinjenih u
Europi pod nacistikom vlau da se Londonskim
sporazumom od 8. kolovoza 1945. ustanovi
Meunarodni vojni sud u Nirnbergu koji je bio
nadlean za suenje ratnim zloinima i zloinima
protiv ovjeanstva. Iako ta institucija proizlazi iz
pravde pobjednika, ona je prvi in uspostavljanja
meunarodnog kaznenog suda, u prvom redu za tri
tada utvrena naela: naelo individualne kaznene
odgovornosti pred meunarodnom pravdom, naelo
nepostojanja imuniteta za efa jedne drave i naelo
nepriznavanja obveze izvravanja zapovijedi kao
odrjeujue isprike. Ideja o stalnom pravosudnom
tijelu ponovno je iznijeta na prvim zasjedanjima UN-
a. Autori konvencije od 10. prosinca 1948. o
sprjeavanju i kanjavanju genocidnog zloina
predvidjeli su u lanku VI suenje odgovornima za
tu vrstu kaznenog djela pred meunarodnim
kaznenim sudom. Ali 1954. Generalna skuptina
Ujedinjenih naroda odgaa razmatranje problema
osnivanja takvog suda zbog razlika u miljenju
drava u meusobnom hladnom sukobu. Unato
naporima nekolicine pravnih strunjaka ideja o
meunarodnom kaznenom sudu spavat e zimski
san iduih etrdeset godina.
Okonanje hladnog rata, stvaranje novog
politikog konsenzusa u okviru Vijea sigurnosti
Ujedinjenih naroda i pojava novih izvanrednih
okolnosti s tragedijama Jugoslavije i Ruande pruili
su priliku za osnivanje stalnog pravosudnog tijela.
Znaajno je da je Generalna skuptina Ujedinjenih
naroda zatraila 1992. od Komisije za meunarodno
pravo da izradi prijedlog statuta za to tijelo i, nakon
to ga je odobrila, ona je u srpnju 1994. preporuila
Skuptini odravanje meunarodne konferencije na
kojoj bi se usvojila zakljuna konvencija po tom
pitanju. Osnivanje na zahtjev Vijea sigurnosti i
zatim rad ad hoc meunarodnih kaznenih sudova na
suenju odgovornima za zloine poinjene u Bosni i
Ruandi (prema Rezoluciji 827 od 25. svibnja 1993. i
Rezoluciji od 8. studenoga 1994.) uvelike je
pridonijelo ubrzanju procesa za uspostavljanje
Meunarodnog kaznenog suda.
Treba, meutim, uzeti u obzir i sve veu
vanost meunarodnog civilnog drutva (William
Bourdon) kao nosioca sve osjetljivijeg javnog
mnijenja koje prosvjeduje zbog slika i svjedoanstva
to ih objavljuju svjetski mediji. Ono sve vie
naputa pojam meunarodne zajednice i prihvaa
onaj ljudske zajednice, dakle meunarodnog prava
sposobnog da titi ovjeka ma gdje on bio, da
zahtijeva pravdu u ime svih rtava ija je pripadnost
ovjeanstvu zanijekana zbog ideolokih razloga i
ije patnje pogaaju cijelo ovjeanstvo.
Depersonalizacija rtve, kae Mireille Delmas-
Marty, je ta koja, dovodei do negacije njene
ovjenosti, opravdava zloin protiv ovjenosti
{...} Ono to implicitno proizlazi iz kaznenog
pojma zloina protiv ovjenosti je potvrda
viestruke ovjenosti, koja podrazumijeva
jedinstvenost svakog bia i istodobno njegovu
ravnopravnu pripadnost ljudskoj zajednici.
Zbog takve sve izotrenije percepcije, kritike
pravnih strunjaka i filozofa (osobito Jirgena
Habermasa) osporavaju suverenitet drava i
pozivaju na propitivanje Kantove ideje o


58
kozmopolitskom pravu u kojem pojedinci imaju
izravan pravni poloaj u meunarodnoj zajednici, a
drava se svodi na obian stupanj nadlenosti. S
raanjem onoga to pravni strunjaci danas nazivaju
opim kaznenim pravom, drave imaju posebne
obveze prema ljudima i ovjeanstvu jer su samo
mandatari interesa toga istog ovjeanstva. Njihovo
potivanje tih obveza uvjet je za njihovu integraciju u
meunarodnu zajednicu, a povreda tih istih
predstavlja meunarodni zloin. Sluaj Meunarodnih
kaznenih sudova za ratne zloine poinjene na
prostoru bive Jugoslavije (ITCY) i Ruande (ITCR)
nedvojbeno je pridonio toj relativizaciji suvereniteta
drava izricanjem presude jednom predsjedniku vlade
(ruandskom) i otvaranjem sudskog postupka jednom
efu drave (Miloeviu). (Prijedlog da se formira isti
ad hoc sud koji bi sudio za ratne zloine u eeniji
iznijet je 3.oujka 2003. u jednom dokumentu
Komisije za pravna pitanja i ljudska prava Europskog
vijea. On jo uvijek nije sproveden u djelo).
U takvom razvojnom kontekstu
meunarodnog prava, koji je iziskivao rad est
pripremnih odbora i dug pregovaraki proces
obiljeen voljom za kompromis, u Rimu je 17. srpnja
1998. usvojen Statut Meunarodnog kaznenog suda
(ICC) koji sadri preambulu i 128 lanaka. Ovaj Sud,
koji je za razliku od dvaju ITC-ja, stalan, u temeljnom
je odnosu s Ujedinjenim narodima (Vijee sigurnosti
upuuje Tuitelju sluaj u kojem se smatra da je
poinjeno kazneno djelo), sjedite mu je u
nizozemskom gradu Den Haagu, i ima 18 sudaca (koji
obnaaju dunost tokom devet godina, a biraju se
tajnim glasanjem na skuptini drava stranaka Statuta);
Sud je nadlean za suenje poiniteljima (starijim od
18 godina u trenutku izvrenja kaznenog djela), kako
stoji u preambuli, nezamislivih okrutnosti koje su
duboko potresle savjest ovjeanstva - ratnih zloina,
zloina protiv ovjeanstva, zloina genocida i zloina
agresije. Osim po tome to je stalan on se razlikuje od
dvaju ITC-ja po tome to, kao Sud ustanovljen
konsenzusom, uvodi pravila suradnje meu dravama,
dok su prva dva ad hoc suda prioritetno nadlena za
zloine poinjene na prostoru bive Jugoslavije i
Ruande. lanak 17. Rimskog statuta definira naime
sredinje naelo komplementarnosti, po kojemu Sud
reagira samo ako ta drava ne eli ili nije u stanju
propisno provesti istragu ili poduzeti kazneni progon
poinitelja jednog meunarodnog zloina. Unato
razoarenju onih (osobito raznih nevladinih udruga)
koji su oekivali sud na istinskoj meunarodnoj razini,
on se ipak moe smatrati vanim napretkom jer se
nekanjivost odsad smatra nedopustivom. Parodija
od suenja ili sudski postupak koji bi se vodio
pristrano smatrali bi se nedostatkom odlunosti, a
nepostojanje pravosudnih mjera da se pronae
optueni ili prikupi dokazni materijal dostajalo bi da
se ukae na nesposobnost toga tijela.
to se tie triju kaznenih djela, hvale
vrijedne su odredbe Statuta koje navode razliite
oblike odgovornosti (pojedinana, suodgovornost ili
neizravna) i sudionitva (lanak 25.). U ovom lanku
govori se, naprimjer, o kanjivosti ako jedna osoba
naredi, nagovori ili potakne, ili na bilo koji drugi
nain pridonese poinjenju ili pokuaju takvog
kaznenog djela. Kad je rije o genocidu, unato
injenici da su se tijekom pregovora neke drave
oportuno pozivale na problem iskljuenja politikog
kriterija u slubenoj pravnoj definiciji, Rimski statut
doslovno je preuzeo tekst Konvencije o genocidu iz
1948. Glede zloina genocida, izravno i javno
poticanje smatra se kanjivijim nego ikad, a sluaj
Ruande pridonio je da prevlada ideja kako
sudjelovanju u genocidu treba dati vrlo vano
mjesto. Osim toga, lanak 30. proiruje izraz
htijenja koji je, kako je poznato, presudan element
u karakterizaciji genocida. On se odsad odnosi ne
samo na kazneno ponaanje nego i na posljedice
koje ono donosi. Uvodi se, napokon, i izraz
znanja o poinjenju zloina, tj. svijesti o tome da
postoji mogunost nastupanja posljedice prema
redovnom tijeku dogaaja.
Iako moemo samo pozdraviti suvisao i
originalan tekst ovog Statuta, koji otvara novo
razdoblje meunarodnog kaznenog prava vie od 50
godina nakon Nirnberkog procesa, spomenimo i
neka njegova ogranienja. Kao prvo, nisu sve
drave 1998. glasovale za Statut: 120 je glasovalo za,
21 se suzdrala, a 7 je bilo protiv, meu kojima i
Sjedinjene Amerike Drave, uvijek nepovjerljive
prema tijelima koja bi mogla sputati njihovu svemo
i njihovu misiju svjetskog policajca. (Osim
Sjedinjenih Drava protiv Statuta su glasovali Izrael,
Kina, Jemen, Katar, Irak i Libija, zemlje koje iz
raznih razloga strahuju od nadlenosti budueg
Suda). Nadalje, iako je Meunarodni kazneni sud
slubeno osnovan 11. travnja 2002. u sjeditu UN-a
u New Yorku, nakon to je 60 drava ratificiralo
njegov Statut, velike sile i dalje ne priznaju njegovo
postojanje: Sjedinjene Drave, Kina i Rusija (drugi
eenski rat predmet je njegova interesa). Napokon,


59
Sud e biti nadlean samo za zloine poinjene na
teritoriju drava koje su njegove stranke, tj. onih koje
su ratificirale njegov Statut (90 ih je to uinilo, a
pedesetak obealo da e to uiniti), a za primjenu
odluka Suda u nedostatku meunarodnih policijskih
snaga potrebna je njihova dobra volja. (Pripadnici
zemalja koje nisu ratificirale Statut mogli bi biti
progonjeni ako su zloini poinjeni u jednoj od
zemalja koje su prihvatile Statut ili ako rtve potjeu
iz tih zemalja).
Moe li budui Sud odvratiti od nareenja ili
izvrenja genocidnih zloina? ini se da je njegova
uinkovitost povezana s potporom to je mogue
veeg broja drava, koje jedino svojom suradnjom
mogu omoguiti primjenu prava koje on zastupa. Ali
ideja o ljudskoj zajednici koju on promie mora se
najprije oitovati u odlunosti tih drava da reagiraju i
interveniraju na prve znakove masovnog zloina.
Zablude i nemo UN-a tijekom kriza u bivoj
Jugoslaviji i Ruandi nisu previe umirujui. Nisu li UN
ekali svibanj 1994. da spomenu mogunost genocida
u Bosni, a ve je bilo 200.000 mrtvih? Nije li idue
godine u Srebrenici bila vanija sigurnost 300
nizozemskih vojnika od sigurnosti 27.000 bosanskih
muslimana koji su navodno ivjeli u zatienoj
enklavi? U Ruandi meunarodne snage nisu djelovale
ni prije ni tijekom genocida. Godine 1993.
Meunarodna federacija za prava ovjeka (FIDH)
objavila je bez veeg odjeka alarmantno izvjee o
radikalizaciji govora mrnje i uestalom ugroavanju
ivota Tutsija, a poetkom 1994. kanadski general
Romeo Dallaire, voditelj misije Ujedinjenih naroda u
Ruandi, uzaludno je upozoravao na planirani genocid
koji se odvijao u Ruandi. Rezolucija 912 UN-a
usvojena 21. travnja 1994. smanjila je potom broj
snaga Plavih kaciga u Ruandi na 270 ljudi dok su se
mrtvi Tutsiji brojali u stotinama tisua. Amerika
administracija zabranila je svojim diplomatima da
izgovore rije genocid kako bi izbjegla obavezujui
mehanizam intervencije. Jednom rijeju, politika
ekanja i ravnodunosti meunarodne zajednice
omoguila je genocid u Ruandi i dala njegovim
organizatorima svijest o totalnoj nekanjivosti. U
studenom i prosincu 1999. objavljena su dva izvjea,
na zahtjev generalnog tajnika UN-a, koja su teko
optuila tu crnu stranicu povijesti meunarodne
zajednice.
Premda nas raduje da ovjeanstvo danas
raspolae Meunarodnim kaznenim sudom u okviru
organizacije koja jami i zastupa njegove interese,
jasno je da se mehanizmi prevencije genocidnih
zloina moraju tek izmisliti, bez obzira to zaslugom
strunjaka danas poznajemo logike onih iz prolosti.
Ukazavi otvoreno na pasivnost svoje organizacije,
Kofi Annan priznao je svoju krivicu 27. januara
2004. u Stockholmu na Meunarodnoj konferenciji
o prevenciji genocida, kojoj je prisustvovao i
ruandski predsjednik Paul Kagame, i zatraio
osnivanje ad hoc Komiteta za prevenciju genocida
kojemu bi svrha bila praenje genocidnih radnji i
savjetodavna pomo. Mi moemo samo poeljeti
svijet u kojem nitko nikada ne bi morao
intervenirati.



60
Balkanska nevolja
Meunarodna komisija za Balkan

POREKLO RATA: PRIVID I STVARNOST
U potrazi za razlozima izbijanja nedavnog rata u
bivoj Jugoslaviji, dolazimo u iskuenje da traimo
istorijske slinosti sa prethodnim ratovima na
Balkanu. Izvetaj Komisije iz 1914. godine ukazuje na
"poraavajue slinosti" kada je re o prirodi
nacionalnih sukoba i nainu na koji je rat voen.
Iskuenje je utoliko vee kada se uzme u obzir da su
protagonisti balkanskog konflikta, zapadni politiari i
posmatrai esto prizivali neke druge istorijske
analogije.
Ipak, tumaenje sadanje politike na Balkanu
povlaenjem istorijskih paralela moe nas navesti na
pogrean put. Uopte uzevi, ponuena su tri
istorijska "objanjenja" kada je re o nedavnom
balkanskom ratu: jedno zastupaju na Balkanu, drugo
na Zapadu, dok se treeg podjednako dre i jedni i
drugi.

Ambicije velikih sila?
Prvo gledite, koje je uglavnom raireno na Balkanu,
otkriva kontinuitet u destabilizatorskoj ulozi spoljnih
sila i vidi nastavak dogaaja sa kraja prolog i poetka
ovog veka, kada je suparnitvo izmeu ruskog,
otomanskog i habsburkog carstva dovelo do
nadmetanja razliitih balkanskih nacionalizama. U
dananjem povratku nacionalistikih sukoba, mnogi
na Balkanu vide odraz ambicija velikih sila da ponovo
uspostave sfere uticaja u toj oblasti, u skladu sa
posthladnoratovskom preraspodelom meunarodne
ravnotee moi na Balkanu (jedan od "dokaza" koji se
navodi jeste nemaka podrka nezavisnosti Hrvatske i
podrka Turske Muslimanima u Bosni i Hercegovini).
Balkanske politike i intelektualne elite izrazito su
sklone tome da precenjuju strateki znaaj regiona za
velike sile i da okrivljuju manevrisanje tih sila za
neuspeh naroda na Balkanu da postignu miran,
multietniki razvoj njihovih zajednica.
Istina je da Sarajevo iz devedesetih godina ovog veka
nije Sarajevo iz 1914. Uzrok poslednjeg konflikta nije
manipulisanje neke velike sile lokalnim
nacionalizmima (kao to je to bio sluaj 1914.) i danas
nema te sile koja bi zbog Bosne poela Trei svetski
rat. Za narode na Balkanu, posle hladnog rata, prava
novina bila je to da su prvi put u modernoj istoriji
preputeni sami sebi i da o njima niko ne brine.
Uzroci nedavnog rata potekli su sa samog Balkana, a
ne izvan njega. Ono to je zaista odigralo ulogu nije
direktno meanje spoljnih sila, ve promena
meunarodnog okruenja izvan Balkana. Uticaj te
promene na jugoslovenski status quo bio je dvostruk.
Tito je bio izvanredno vet u korienju pretnji koje
su dolazile od strane Sovjetskog Saveza i upotrebio
ih je kako bi poboljao unutranju koheziju i dobio
indirektnu pomo sa Zapada. Veina scenarija
NATO-a o eventualnom sukobu Istoka i Zapada
poinjala je u Berlinu ili u Jugoslaviji. Pojavom
Mihaila Gorbaova i okonanjem hladnog rata,
strateka vanost Jugoslavije u svetlu mogueg
sukoba velikih sila postala je znatno manja. Drugi
faktor bio je kolaps komunistikog sistema. Godine
1989, od centralne Evrope do Balkana,
komunistiki sistemi padali su u lananoj reakciji.
Jugoslavija je bila prvi i najhrabriji promoter reformi
komunistikog sistema, ali je poslednja izala iz
komunizma kao sistema vladavine. Odjednom je
jugoslovenski tip nesvrstanog i "samoupravnog"
socijalizma, gledan sa strane, postao zastareo i
nevaan, a za naprednije i vie demokratski
opredeljene delove u samoj zemlji gotovo sasvim
nepodnoljiv. Kolaps komunistikih reima, koji su
jedan za drugim padali kao domine, zbog toga nije
potedeo ni Jugoslaviju. Tada su iskrsla pitanja: Da
li e se Jugoslavija raspasti? I moe li ona da se
raspadne a da to ne utie na stabilnost u itavom
regionu?

Drevne mrnje?
Druga interpretacija, koja je vrlo rasprostranjena na
Zapadu, sadri varijacije na temu "povratka drevnih
mrnji" ili "povratka potlaenih". U Izvetaju
Komisije iz 1914. postoji i jedna zanimljiva
metafora vezana za Otomansko carstvo: ono je
imalo ulogu "ogromnog friidera" koji je ouvao
balkanske nacionalizme u "vrstom stanju" - raspad
Otomanskog carstva je, dakle, pomogao da se
uspavani nacionalizmi ponovo probude. Slina
metafora ponekad se upotrebljava za
istonoevropski komunizam: on je "zamrznuo"
nacionalistike ideologije i pukotine koje posle
pedeset godina ponovo otkrivamo sa
zaprepaenjem. Kraj komunizma i hladnog rata
svakako je otvorio vei manevarski prostor lokalnim
i regionalnim protagonistima sa dugo potisnutim
aspiracijama i starim dugovima, koje sada ele da
naplate. Meutim, traiti za to razloge u
postkomunistikom povratku "drevnih mrnji"


61
predstavlja varljivo uproavanje od strane zapadnih
medija i politiara.
Naravno, postoje istorijske razlike i
animoziteti i oni su od strane modernih politikih
lidera u regionu svakako bili u velikoj meri iskorieni
i zloupotrebljeni. Meutim, ima malo dokaza, ili ih
gotovo uopte nema, da su takve "mrnje" igrale
bitniju ulogu u istoriji srpsko-hrvatskih odnosa pre
poetka dvadesetog veka. U ovom veku, politike
tenzije meuratne Jugoslavije dosegle su vrhunac u
nasilju bez presedana za vreme Drugog svetskog rata,
kada je hrvatski ustaki reim poinio pokolj nad
Srbima i Jevrejima, i to je svakako bio najvei ok.
Meusobni sukobi nacionalista i sukobi nacionalista
sa komunistima tokom Drugog svetskog rata
prouzrokovali su zapravo vie rtava nego borba
protiv nemakih okupatora. Ali ovde opet treba
ispraviti jedan stereotip. Nemakoj okupaciji nisu se
opirali samo Titovi partizani, u ijim su redovima
Hrvati bili relativno najbrojniji, ve i srpske snage
lojalne monarhiji.
Slino je bilo i u Bosni i Hercegovini. Iako je,
zbog navodnog "oportunistikog otpadnitva", meu
Srbima i Hrvatima dugo postojala ozlojeenost prema
delu bosanskih Slovena koji su posle turskih osvajanja
u XV veku preli na muslimansku veru, veliki deo
neprijateljskog raspoloenja pre 1990. prouzrokovan
je drutvenoekonomskim faktorima (veinsko
hriansko seljatvo nasuprot muslimanskim
zemljoposednicima, ruralno nasuprot urbanom);
carskim suparnitvom (Habsburko carstvo nasuprot
Otomanskom); i, odnedavno, nacionalistikim
ambicijama Srba i Hrvata. Posle 1878., kada je Bosna
pala pod vlast Austro-Ugarske, tri zajednice ivele su
u sasvim miroljubivim odnosima. Dve glavne pojave
nasilja vezane su za dva svetska rata i u najveoj su
meri prouzrokovane izvan granica Bosne.

Sudar civilizacija?
Trea teza, koju podjednako prihvataju balkanski
protagonisti i neki posmatrai sa Zapada, poreklo rata
trai u kulturnom i verskom neskladu koji se opisuje
izrazom "sudar civilizacija". Jugoslavija uopte, a
posebno Bosna i Hercegovina, nalaze se na podruju
ukrtanja katolianstva, pravoslavlja i islama; nakon
to su bile potiskivane ideolokim napetostima
hladnog rata, tradicionalne kulturne razlike ponovo su
izale na videlo. "Trei balkanski rat", kae ovaj
argument, ima svoje korene u temeljnom kulturnom i
religijskom neskladu. Taj nesklad izgleda jo
dramatinije kada se ima u vidu da sve sukobljene
strane u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj pripadaju istoj
grupi junoslovenskih naroda i govore istim
jezikom. Gledano sa te strane, religija predstavlja
osnovnu razliku izmeu tri kulture; ukazuje se na to
da su u ratu meu prvim metama bili verski objekti.
Treba rei i to da je teza o "sudaru civilizacija" jedna
od retkih tema u kojima postoji slaganje izmeu
hrvatskog predsednika Franje Tumana, lidera
bosanskih Srba Radovana Karadia i islamista.
Na sastanku sa predstavnicima Komisije u
aprilu 1996, predsednik Tuman je nairoko
govorio o "sudaru civilizacija": "Jugoslovensko
iskustvo pokazalo je da su kulturne i geopolitike
podele i pritisci bili odluujui - bili su toliko jaki da
zajednika drava nije mogla da opstane. Sadanja
podela poklapa se sa onom iz vremena Rimskog
carstva (Teodosijanova linija) izmedu Rima,
Vizantije i islama, kao i sa granicom izmeu
Otomanskog i Habsburkog carstva. U oblasti u
kojoj je ova podela civilizacija najuoljivija, u Bosni i
Hercegovini, dogodila se jedna od najsnanijih kriza
dananjice".
Radovan Karadi je esto govorio o
neophodnosti podele naroda u Bosni du kulturno-
verskih granica. On je podsetio na raniji "grko-
turski" presedan: "Izmedu Grke i Turske bilo je
razmena teritorija i stanovnitva u velikom obimu,
zato to je to bio sukob pravoslavlja i islama". On je
takoe rekao (u intervjuu za Komsomolskaju pravdu,
koji je 20. maja 1995. godine prenelo sarajevsko
Osloboenje): "Nikada neemo dozvoliti povratak
Turske na Balkan". Osim toga Karadi je izneo
tvrdnju da "Srbi, Hrvati i Muslimani vie ne mogu
da ive zajedno. Kao to Hrvati i Muslimani nisu
hteli da ive u zajednikoj dravi Jugoslaviji, tako ni
mi ne elimo da ivimo u njihovim dravama. Ne
moete drati psa i maku u istom daku. Ili e se
stalno tui i svaati, ili e prestati da budu to to
jesu."
Islamisti imaju svoju verziju "sudara
civilizacija". Imam Mustafa Ceri, verski poglavar
bosanske islamske zajednice, opisao je rat kao neku
"vrstu krstakog pohoda protiv islama" ija je svrha
"eliminacija islama i Muslimana u ovom delu sveta".
Na injenicu da su slovenski Muslimani -
najsvetovniji na evropskom kontinentu i najvie
povezani sa Evropom - postali glavna meta tako
agresivnog napada, gleda se kao na dokaz da je pravi


62
uzrok tog nasilja njihova verska pripadnost. Na Bosnu
1992. gleda se kao na Granadu 1492. godine.
Ipak, ovaj rat je daleko od toga da bude verski
rat, poput onih koji su potresali Evropu u prethodnim
vekovima. Za vreme vladavine Otomanskog carstva
narodi na Balkanu bili su identifikovani po verskim
zajednicama kojima su pripadali (millet). Meutim,
nedavni konflikt izbio je u okvirima veoma
sekularizovanih zajednica, u kojima je verska praksa u
opadanju tokom poslednjih pedeset godina. Nema
sumnje da su Crkva i verski simboli bili iskorieni od
strane politiara kao opravdanje za njihovu
nepomirljivost i da su se pojedini delovi svestentva
priklonili zloupotrebama vere lake od nekih drugih.
Meutim, u ovom kontekstu vredno je primetiti da
same crkvene voe osporavaju tezu o novom
"verskom ratu". Tokom susreta sa Komisijom,
poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Pavle i
kardinal Kuhari, nadbiskup hrvatske Katolike crkve
u Zagrebu, isticali su vanost religije za uspostavljanje
kulturnog i nacionalnog identiteta svojih vernika, ali
su odbacili politiku zloupotrebu verskih razlika u
podsticanju sukoba. Navodimo rei kardinala
Kuharia: "Crkva ne stvara drave. Ona se ne bori sa
dravama. Ona ivi unutar drava".
Bosna i Hercegovina, a posebno njeni vei
gradovi, bila je zemlja u kojoj je vladala verska
koegzistencija. Po tome je posebno bilo poznato
Sarajevo, zahvaljujui injenici da su se u samom
centru grada, u krugu od nekoliko stotina metara,
nalazili glavni hramovi etiri verske zajednice
(muslimanske, pravoslavne, katolike i jevrejske). Tito
je nastojao da Muslimanima omogui politiki
identitet, dopustivi da njihova vera postane i njihova
nacionalnost. Kao i u ostatku Jugoslavije, Muslimani u
Bosni mogli su grubo da se podele na tri kategorije:(l)
Muslimani koji su bili povezani sa "titoistikim"
sistemom (i ostali su mu verni do kraja); (2)
Muslimani koji se nisu strogo drali pravila svoje vere
i kojih je bilo najvie; (3) Muslimani koji su se drali
vere u potpunosti, meu kojima se izdvajala grupa
intelektualaca - "disidenata", na koje je
fundamentalistiko islamsko uenje imalo uticaj.
(Ovde je zanimljivo spomenuti da je Komisija u
Istanbulu dola do podatka da je Tito - elei da
izbegne oivljavanje veza sa Turcima i koristei svoju
"nesvrstanu" liniju - vie voleo da verski studenti
odlaze na studije islama u Egipat, a ne u Tursku; tako
je, umesto da se povee sa umerenom islamskom
strujom turskog modela, nehotice potpomogao
uvoz radikalnije islamske kulture sa Bliskog istoka).
Slom jugoslovenske federacije i rat u Bosni
sruili su "zajedniki krov" pod kojim su ivele tri
glavne verske zajednice. Za pravoslavce u Bosni to
je znailo da treba da se identifikuju kao Srbi, a za
katolike da se identifikuju kao Hrvati; za bosanske
Slovene koji su davno prihvatili muslimansku veru
preostalo je da se prihvate islamskog kulturnog
identiteta. Osetivi da su naputeni od Evrope, neki
od njih potraili su (uz razliite rezultate) pomo od
islamskog sveta, ukljuujui i Iran. Ali, njihov islam
bio je islam ljudi koji se nalaze u nevolji i oni su
shvatili da e izgubiti zapadnu (u prvom redu
ameriku) pomo ako zaista postanu "islamisti".
Bilo im je sasvim jasno da e njihova ekonomska
budunost zavisiti uglavnom od Zapada. Najmanje
to su eleli bilo je da postanu muslimanski geto u
Evropi.
Komisija je pronala malo dokaza da bi
sugerisala da je obnovljeno isticanje muslimanskog
identiteta uinilo bosanske Muslimane ranjivim na
pozive islamskog radikalizma. Meutim, sama
injenica da o tome sada moe ozbiljno da se
raspravlja ukazuje na to da su Karadi i agresivni
srpski nacionalizam, koji on predstavlja, na neki
nain zaista pomogli pri stvaranju neega od ega su
se pribojavali.
U ovom kontekstu vredi zapaziti da je
sudbina islama u Bosni od vanosti iz tri razloga,
koji prevazilaze njene granice, pa ak i granice
Balkana: (l) islam je postao faktor u odnosima
zapadnog sveta i islamskih zemalja; (2) mogao bi da
postane veoma vaan za odnose izmeu Turske i
Evrope: i (3) moe da se odrazi na islamske
zajednice u zapadnoj Evropi. Jedan od vodeih
meunarodnih eksperata za pitanja islama Zil
Kepelje prilikom sastanka sa Komisijom upozorio
da je bosansko pitanje (kao i svojevremeno pitanje
Palestine i Avganistana) postalo centar mobilizacije
radikalnog islama u muslimanskim zajednicama
zapadnih metropola. U nekima od njih, Bosna je
predstavljena kao primer besmislenosti pokuaja
uklapanja u ono to one doivljavaju kao
neprijateljsko, svetovno demokratsko drutvo
zapadne Evrope.
Uzroke poslednjeg rata ne objanjava na
zadovoljavajui nain ni teorija o "sudaru
civilizacija", niti teorija o "novom verskom ratu".
Ustvari, najjednostavniji odgovor bio bi podseanje


63
da su se, istorijski gledano, pravoslavni narodi daleko
vie borili izmeu sebe, a manje sa pripadnicima
drugih vera i da je, barem u poslednja dva veka,
konflikt izmeu grkih i bugarskih pravoslavaca bio
znatno ei od nedavnog sukoba pravoslavnih Srba i
katolikih Hrvata.
Ali, da li to znai da razvrstavanja na Balkanu
posle sloma Jugoslavije odraavaju povratak nekih
starijih kulturnoistorijskih obrazaca? Mnogi su na
Balkanu u to uvereni i daju sve od sebe da u to uvere i
druge. Na Balkanu ne postoji nestaica pekulacija o
"lukovima uticaja" - o katolikom, pravoslavnom ili
muslimanskom luku (poznatijem pod imenom "zelena
transverzala"). Blie ispitivanje, meutim, otkriva
ogranienost takvih vrsta nagaanja.

Saveznozapadni/katoliki luk? "Koliko divizija
ima papa?" Poznata Staljinova sarkastina primedba
postala je ozbiljna opsesija srpske propagande
poetkom devedesetih godina, u kombinaciji sa
ponovo oivljenim privienjem o navodnoj pretnji iz
Nemake. "Nemaka nas je napala po trei put u
jednom veku," izjavio je general Veljko Kadijevi,
ministar odbrane Jugoslavije (Le Monde, 24. oktobar
1991). Ova i sline tvrdnje ilustruju nastupanje
mentaliteta opsade, koji je na poetku rata prevladao u
Beogradu i koji je namerno bio podstican od strane
slubene propagandne mainerije. Slovenija i
Hrvatska jesu traile pomo od svojih "katolikih"
suseda: Austrije, Italije, Maarske. Takve veze ili
simpatije sigurno su postojale, ali se pokazalo da je
njihov domet ogranien.
Austrija je posebno pozdravila povratak
Slovenije u klub centralne Evrope. Ubrzo su se razvili
bliski odnosi izmeu Bea i Ljubljane; Slovenija je
imala najbolje ekonomske izglede i bila je najmanje
umeana u rat, pa je u Austriji zakljueno da ona nije
potencijalni rizik za bezbednost.
Posle sporog starta, pojavila se i Italija i
pruila podrku nezavisnosti Hrvatske i Slovenije.
Meutim, nije prolo mnogo vremena pre nego to je
Italija pokrenula pitanja vraanja njene imovine u Istri
i Dalmaciji, iako se smatralo da su ti problemi bili
reeni 1976. godine, Osimskim sporazumom izmeu
Italije i bive Jugoslavije. Tako je Ljubljana shvatila da
e joj Rim pre oteati, nego olakati put ka Evropskoj
uniji. Zagreb je, takoe, poeo da se ali zbog
navodnog prosrpskog preokreta u italijanskoj spoljnoj
politici prema Balkanu. Tokom vladavine koalicije
Berluskoni-Fini bilo je jasnih nagovetaja
"balkanizacije" italijanske politike prema regionu, ali
oni nisu ni izbliza bili tako izraeni kao u politici
Grke. To nije iznenadilo i zabrinulo samo
Hrvatsku i Sloveniju, ve i italijanske partnere u
Evropskoj uniji. Nedavna promena vlade u Italiji
donela je fleksibilniji stav, koji je doveo do
potpisivanja sporazuma o ukljuenju Slovenije u
Evropsku uniju poetkom 1996., za vreme
italijanskog predsedavanja EU.
Maarska se dvoumila izmeu dva pristupa:
simpatija za susednu Hrvatsku koja je od
dvanaestog veka do 1918. bila deo maarske drave
i razlone zabrinutosti za poloaj maarske manjine
u srbijanskoj pokrajini Vojvodini. Prvi pristup
ilustruje izjava maarskog premijera Jozefa Antala
(leto 1991. godine), koji je izjavio da je posle Prvog
svetskog rata Vojvodina pripala Jugoslaviji, a ne
Srbiji. Bilo je jasno ta je hteo da kae. Maarska se
posle priklonila znatno umerenijoj politici, pre svega
zato to je bila zabrinuta za svoj ugled na Zapadu,
ugled postkomunistike zemlje koja je uspeno
prela u demokratiju i na trinu ekonomiju.
Istorijske i kulturne simpatije oigledno imaju svoja
ogranienja.

Jugoistoni/pravoslavni luk? Pravoslavni narodi
(Srbi, Bugari, Grci, Rumuni, Makedonci i
Crnogorci) predstavljaju glavnu religiju na Balkanu
(pedeset od sedamdeset miliona stanovnika
balkanskog poluostrva je pravoslavne vere). Oni
ponekad smatraju da su "priklijeteni" izmeu
katolika (Hrvata, Slovenaca i Maara) na
severozapadu i Muslimana (ukljuujui Tursku) na
jugoistoku. Tokom poslednjeg sukoba, Srbija se
nadala da e biti uspostavljena znaajna
"pravoslavna osovina", koja bi se protezala od
Balkana do Moskve, ali to se nije ostvarilo.
Grka je pruala najsnaniju i najdosledniju
podrku srpskoj politici. Glavni razlozi za to bili su
zajedniko opiranje uspostavljanju makedonske
drave i navodni iredentistiki planovi Skoplja u
odnosu na grku Makedoniju. Drugi motiv bio je
zajedniki neprijateljski stav prema obnovljenoj
ulozi Turske na Balkanu. Moe se diskutovati o
tome koliko je pravoslavna crkva uticala na pojavu
nacionalistike mobilizacije na grkoj politikoj
sceni od 1991. do 1995. godine (na veliku korist
Socijalistike partije). Prema istraivanju
Eurobarometra, 69% Grka izrazilo je uverenje da u
zemlji ima previe stranaca, a 90% njih ocenilo je da


64
prisustvo stranaca u Grkoj predstavlja "opasnost za
dravu"; 89% Grka izrazilo je averziju prema
Turcima, a 76% prema Albancima. Isto istraivanje
(sprovedeno 1993. godine) pokazalo je da je oseanje
ksenofobije u Grkoj daleko jae nego u ostalim
zemljama Evropske unije. Takoe je pokazalo da
netolerantni nacionalizam na Balkanu nipoto nije
samo posledica postkomunizma.
Rumunski razlozi za pruanje podrke Srbiji
bili su druge vrste: rumunski predsednik Jon Ilijesku
je, kao i predsednik Srbije Slobodan Miloevi,
potekao iz komunistikog aparata i sada kombinuje
autoritarnu vlast i nacionalizam. Obojica su
zainteresovana da maarskim manjinama u svojim
zemljama ostave to je manje mogue. Ali ovi
afiniteti, kao ni navodno rumunsko krenje
meunarodnog embarga prema Srbiji, ne mogu se
pripisati pravoslavnoj liniji.
Iz Rusije je Srbiji stizala verbalna podrka, ali
to je uglavnom bilo sve. Zapravo, postoji savez
ultranacionalista eljnih da vide Moskvu ("Trei Rim")
kao zatitnicu pravoslavlja na Balkanu: nacionalisti u
Beogradu pozdravili su Vladimira Zirinovskog kao
heroja, dok je Radovan Karadi, u aprilu 1996. (od
strane jedne ruske zadubine) nagraen uglednim
ordenom Reda Svetog Andreje "za pokazane
dravnike sposobnosti". Meutim, posle propalog
pua u Moskvi 1991., vie nije bilo anse da Beograd
dobije direktnu rusku podrku.
to se tie Makedonije i Bugarske, one se
teko uklapaju u bilo kakvu "pravoslavnu osovinu", s
obzirom na to da su poetkom devedesetih poboljale
odnose sa Turskom i pokazale prozapadnu
orijentaciju u svojim spoljnim politikama.

"Zelena transverzala" - koja povezuje Muslimane
iz Bosne, Sandaka, sa Kosova, iz Albanije i
Turske? Nema mnogo dokaza o bliskim vezama
Muslimana iz Bosne i Muslimana sa Kosova (mada
postoji izvesno jaanje veza izmeu Bosne i
Sandaka). Turska je pruala podrku Albaniji i Bosni,
ali isto tako i Makedoniji. Prema tome, ima malo
razloga da se na religiju gleda kao na klju spoljnih
politika ovih zemalja.
Kada je re o politikama na Balkanu, jasno je
da kulturni determinizam ima svoja ogranienja. Ali,
kulturne i verske razlike i dalje su vane kada se radi o
nainima uz pomo kojih su akteri na Balkanu
izgradili svoj nacionalni identitet i odnos prema
"Evropi". Svoje "evropejstvo" Hrvati vide kao
posledicu pripadanja zapadnom hrianstvu;
zasnivaju ga, zapravo, na onome to ih razlikuje od
pravoslavnih Srba i Muslimana. Nasuprot tome,
Srbi o sebi govore kao o poslednjem bedemu koji
hriansku Evropu titi od islamskog uticaja. Kao i
u centralnoj Evropi - gde se katoliko "evropejstvo"
koristi za razlikovanje od pravoslavnog istoka
(Rusije, u prvom redu) - ideja o hrianskom
evropejstvu se, meu pravoslavnima na Balkanu,
zasniva na suprotnostima prema Turskoj i islamu.
Shodno tome, sama Evropa ne definie se u
pozitivnom svetlu, kao neto to nosi predznak
univerzalnog potovanja prava oveka, odnosno,
odreenih normi vladavine zakona sa kojima bi
pojedinac mogao da se poistoveti i da nastoji da ih
primeni u praksi; Evropa je definisana negativno, kao
znak podele. U stvari, na Balkanu, vie nego bilo
gde, identifikacija sa "Evropom" poprima razliite
oblike i opravdanja, ali jedan narod uvek smatra da
je onaj drugi "varvarski".
Ironija, svakako, lei u tome to su se u
poslednjem balkanskom konfliktu upravo
Muslimani, i pored svih svojih promaaja i mana,
najvie pribliili evropskom idealu tolerantnog i
otvorenog drutva, branei ga od onih koji su u ime
hrianske Evrope nastojali da ih iskorene. Glavne
razloge rata treba traiti na drugom mestu: u
varnicama agresivnog nacionalizma, podstaknutim
od strane nekih politikih lidera jugoslovenske
federacije u raspadanju, koje su prerasle u vatrenu
stihiju.
Glavnu odgovornost za poslednji rat u
bivoj Jugoslaviji snose postkomunistiki politiari
koji su prizvali "drevne mrnje" kako bi sproveli
svoje nacionalistike programe i namerno upotrebili
svoje propagandne mainerije kako bi opravdali ono
to se ne da opravdati: upotrebu sile radi
teritorijalnih osvajanja, proterivanje pripadnika
"drugog" naroda i odravanje autoritarnih sistema
vladavine. U tom procesu, oni su manipulisali
strahom, irei lane informacije i podstiui
mrnju. Ovde je ponovo prikladno citirati barona
D'Esturnel de Konstanta i ono to je rekao u uvodu
Izvetaja Komisije 1914. godine: "Istinski krivci su oni
koji navode javno mnjenje na pogrean put i koriste ljudsko
neznanje da bi irili uznemirujue glasine, a potom zvone na
uzbunu, podstiui neprijateljstvo prvo u svojoj, a potom i u
drugim zemljama. Pravi krivci su oni koji zbog svojih
interesa i sklonosti izazivaju rat stalnim ponavljanjem da je
on neizbean i konano ga takvim i uine, tvrdei kako su


65
nemoni da ga spree. Pravi krivci su oni koji zbog sopstvenih
interesa, koje razumeju tako malo, rtvuju opte interese i u
svojim zemljama odravaju jalovu politiku sukoba i
odmazde."

SLOM JUGOSLAVIJE
Danas je moderno govoriti o Jugoslaviji kao o
vetakoj tvorevini iji je raspad bio neminovan. Ali
treba se paziti ovakvih naknadnih zakljuaka.
Jugoslavija je nastala posle Prvog svetskog rata kao
dobrovoljna asocijacija, a ne samo kao "Versajska
tvorevina". Ona bi se pre mogla opisati kao hrvatska
ideja, ostvarena uz pomo srpskih sredstava.
Meutim, od Versaja pa nadalje bilo je
nesuglasica i razliitih tumaenja jugoslovenske
dravnosti. Nacionalni identiteti Srba, Hrvata i
Slovenaca ve tada su bili suvie razliiti da bi se
pretopili u "jugoslovensku naciju". Za Srbiju, koja je
sebe smatrala Pijemontom nove drave, Jugoslavija je
predstavljala sredstvo da se ujedine svi Srbi sa
prostora nekadanje Otomanske i Habsburke
imperije. Za Hrvate i Slovence ona je bila sredstvo za
sticanje nezavisnosti od Austrougarske i za
spreavanje napada iz Italije. To to je Jugoslavija
razoarala njihove nade moe se pripisati srpskom
centralistikom konceptu, koji je proimao itavu
dravu, a nikako samom poetku Jugoslavije kao
drave. Mada titoistiki model federalizma nije mogao
da preivi smrt komunizma, to ne znai da su raspad
drave i rat bili neminovni. Prvo, postojala je opcija
transformacije komunistike savezne drave u
demokratsku konfederaciju (za koju su se zalagale
Hrvatska i Slovenija u septembru 1990.). Drugo, ak i
kada se pokazalo da e razdvajanje biti neizbeno,
ono je moglo da se izvede dogovorom republika (
"pliani razvod" u ehoslovakom stilu), ali
beogradsko rukovodstvo takvu mogunost nikada nije
uzelo u obzir. Da bi se razumelo zato nijedna od ove
dve opcije nije bila mogua, treba ispitati nain na koji
je etnonacionalizam bio kombinovan sa
komunistikim autoritarizmom. Pokazalo se da je
sistem moi u Srbiji bio najsmrtonosnija kombinacija
ova dva elementa u bivem komunistikom svetu. U
tome lei razlog neuspeha prelaska u demokratiju i
nasilnikog fuite en avant koji je usledio.

Dvostruko naslee etnikog nacionalizma i
komunizma
Tri glavne krize u centralnoj Evropi posle Drugog
svetskog rata (u Maarskoj 1956., ehoslovakoj
1968. i Poljskoj 1980.) nametnule su pitanje
demokratije, zahvatile su itavo drutvo i podelile
vladajuu elitu, ali su sticale "nacionalnu" dimenziju
tek kada se pretnja demokratskim ciljevima pojavila
spolja. Sa druge strane, sve tri glavne posleratne
balkanske krize odnosile su se na sticanje
autonomije komunistikih partija u odnosu na
Moskvu. Etniki nacionalizam je pri tom otvoreno
korien da bi se opravdala politika, dok su na
unutranjem planu jaala totalitarna obeleja
sistema. Titova Jugoslavija iz 1948., Albanija Envera
Hode iz 1961. i potom aueskuova Rumunija,
predstavljaju tri ranija primera pokuaja balkanskih
komunistikih sistema da ostvare vetaki legitimitet
uz pomo nacionalizma.
Veliina mita o Titu bacala je ponekad u
senku sloenost naina pomou kojih je on
pokuavao da rei nacionalno pitanje u zemlji.
Titoistiko naslee moglo bi da se same na sledei
nain: "Zavadi pa vladaj": Srbija (naroito) i
Hrvatska bile su pod kontrolom, dok je "stvaranje
nacije" bilo doputeno Makedoncima (da bi se
uspostavila protivteza konkurentskim aspiracijama
Srbije, Bugarske i Grke) i ezdesetih godina
muslimanskom "narodu" (kako bi se stvorio balans
srpsko-hrvatskog suparnitva u Bosni).
Svi vaniji pokuaji da se nacionalni
problem u Jugoslaviji preformulie demokratskim
putem bili su saseeni u korenu. Pokret reformski
nastrojenog "hrvatskog prolea" iz 1971. bio je
slomljen, a vodee linosti iz tog pokreta bile su
uklonjene sa politike scene. To je unitilo
poslednju priliku da se obezbedi odgovor na
hrvatske nacionalne aspiracije unutar
demokratizovanih federalnih institucija. Godinu
dana kasnije, 1972., sa politike scene uklonjeno je
liberalno rukovodstvo u Srbiji, ime je pripremljen
teren za konanu pojavu lidera kao to je Slobodan
Miloevi.
Jugoslovenski Ustav iz 1974. preneo je
znatnu ekonomsku i politiku mo sa federalnog
centra na dve autonomne regije u Srbiji (Kosovo i
Vojvodinu). Posle Titove smrti 1980. pravo veta
koju su te regije dobile, znailo je stalno traenje
najmanjeg mogueg zajednikog imenitelja i dovelo
do paralize politikog sistema. Samu Komunistiku
partiju zahvatila je bolest koju je trebalo da izlei -
"federalizacija". Umesto da bude faktor ujedinjenja
u celoj Jugoslaviji, ona je podelila federaciju du
nacionalnih granica. Jedini pluralizam koji je tada


66
postao mogu bio je "pluralizam" du nacionalnih
granica.
Miloevi je bio prvi politiar koji je imao
koristi od posledica Titove smrti. U centru moi je
nastao procep koji je on poeo da popunjava.
Njegova ponovna centralizacija vlasti u Srbiji, izvrena
na raun Kosova i Vojvodine, shvaena je kao uvod u
slinu centralizaciju jugoslovenske federacije pod
vlau Srbije.
U tom kontekstu, Jugoslovenska narodna
armija postala je poslednja centralizovana institucija
odana jugoslovenskoj stvari, iz ubeenja ili
sopstvenog interesa (statusa i privilegija). Kada je u
leto 1991. ustanovila da je preko noi ostala bez
drave, ona je povela rat u Hrvatskoj uglavnom zato
da bi sauvala svoje materijalne i institucionalne
interese (odnosno, neto to bi se moglo nazvati
"sindikalnim" ratom). Miloevi je dobro iskoristio
situaciju i konano pretvorio JNA u udarnu pesnicu
srpskog nacionalizma.
Koristei srpski nacionalizam, Miloevi se
posluio dvostrukom strategijom. Prvo je iskoristio
nedae Srba na Kosovu kako bi preuzeo vostvo u
Komunistikoj partiji Srbije. Zatim je ukinuo
autonomiju Kosova i Vojvodine, to je bio uvod u
centralizovanje federacije. Sredstva koja je upotrebio
bila su mobilizacija stanovnitva protiv lokalnih
birokratija i titoistikog naslea, kao i sve otvorenije
odobravanje nacionalistikog programa, koji su sve
odlunije formulisali mnogi antikomunistiki
nastrojeni srpski intelektualci.
Najjasniji i najpoznatiji izraz ovog programa je
Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz
1986. godine. Teze predstavljene u Memorandumu su
zapravo oznaile poetak kraja Jugoslavije. U
Memorandumu SANU iznete su tvrdnje da su od
1981. Srbi na Kosovu postali rtve "albanskog rata" i
"genocida". Memorandum je tada objavio da: "Fiziki,
politiki, pravni i kulturni genocid nad srpskim
stanovnitvom na Kosovu i Metohiji predstavlja
najgori poraz u svim srpskim oslobodilakim bitkama
od Oraca 1804. do ustanka iz 1941. godine". Razloge
za ovakvo ponienje Memorandum je pripisao
Komunistikoj partiji Jugoslavije i srpskim
komunistima koji su joj ostali lojalni.
Miloevi je ukrao program nacionalistike
opozicije kako bi osvojio vlast u Srbiji i ostavio
opoziciju nemonu i bez cilja. Njegova kombinacija
nacionalizma i populizma dobila je autoritaristiki
zamah upotrebom policijske i vojne sile na Kosovu
1988., to je bio uvod za upotrebu sile u Beogradu
9. marta 1991., na do tada najveim
demonstracijama na kojima su traene demokratske
promene.
Veza izmeu upotrebe sile zbog
nacionalnog pitanja i ouvanja autoritarnog sistema
vladavine postala je sasvim oigledna tokom 1989.-
90., kada je komunistiki sistem poeo da se rui i
kada su pitanja demokratskih promena postala
pitanja dana. U intervjuu datom neposredno posle
proslave 600-godinjice bitke na Kosovu, u junu
1989., Miloevi je sebe opisao kao "komunistu po
ubeenju". Na pitanje o izgledima za viestranaki
sistem, Miloevi je rekao da mu se vie dopada
"sistem bez stranaka" (Le Monde, 12. juli 1989.).
Njegova politika svakako potvruje ovu izjavu.
Miloevieva vrsta nacionalistikog populizma -
ujediniti narod oko voe i zatitnika onemoguila
je bilo kakvu pojavu pluralistike demokratije u
Srbiji i ojaala totalitarna obeleja reima.
Porast srpskog nacionalizma i Miloevievo
nastojanje da ovrsne federaciju (ovo drugo izazvalo
je naklonost MMF-a i drugih meunarodnih
finansijskih organizacija, zbog jae kontrole
Beograda nad republikim ekonomskim politikama),
pokrenulo je lananu reakciju koja je dovela do
raspada federacije. Uz sve loe strane titoistikog
reenja nacionalnog pitanja, moe se rei da
zahvaljujui takvom reenju pripadnici razliitih
nacionalnosti (bez obzira na politiko
nezadovoljstvo ili ekonomsko sputavanje) nisu
oseali da je ugroeno njihovo postojanje. U drugoj
polovini osamdesetih godina to se promenilo, kada
su srpski nacionalisti i Miloevi lino u
meuetnike odnose uveli politiku straha. Stalno je
isticano da su Srbi na Kosovu ugroeni od strane
Albanaca; u tome je pronaeno opravdanje da se u
pokrajini uvede opsadno stanje, a to je, opet, dovelo
do toga da se Albanci kolektivno osete ugroenima.
Primena sile na Kosovu 1987.-89. (o emu se na
Zapadu vrlo malo izvetavalo) zauzvrat je ubedila
ostale nacionalne grupe Albance na Kosovu,
Slovence, kasnije Hrvate i konano najodanije,
"Jugoslovene" ( Makedonce i Bosance) - da su oni
ugroeni u dravi u kojoj dominira Srbija.

Neuspeli prelazak ka demokratiji
Raspad Jugoslavije bio je posledica interakcije
izmeu truljenja i kolapsa komunizma i truljenja i
kolapsa federalne drave. U tom procesu, ideja


67
federalizma postala je isto toliko diskreditovana kao i
ideja socijalizma.(Tu postoje upadljive slinosti
izmeu Jugoslavije i Sovjetskog Saveza.)
Demokratske snage iz razliitih nacija nisu
uspele da formiraju koaliciju koja bi bila alternativa
komunistikom reimu u raspadanju. Iako je
komunizam postajao sve slabiji faktor ujedinjenja,
demokratija nije obezbedila nastanak novog
multietnikog principa integracije. Naprotiv, prelazak
u demokratiju ojaao je secesionistike snage u svakoj
federalnoj republici.
Kako objasniti ovu nacionalistiku "otmicu"
demokratskog procesa? lako je jugoslovenska
varijanta komunizma donekle bila fleksibilnija i manje
represivna od onih unutar sovjetskog bloka, ona nije
doputala pojavu drugaijih ideja, niti demokratske
opozicije ujedinjene oko koncepta civilnog drutva i
demokratskih sloboda. Kada god su se takvi koncepti
pojavili, oni su uglavnom bili ogranieni na jednu
republiku ili su bili podreeni nacionalistikim
programima.
Politika podela tokom devedesetih bila je
odraz daleko optijeg trenda erozije jugoslovenskog
zajednikog trita, nacionalnih podela obrazovnog
sistema (Srbi, Albanci i Slovenci vie nisu koristili iste
udbenike) i konano, podele medija po nacionalnoj
osnovi. Podela medija po republikim granicama
oslobodila je plimu besramne nacionalistike
propagande koja je poduprla rat (Sarajevska televizija
bila je poslednja koja je prenosila TV programe iz
Beograda i Zagreba i verovatno je upravo zato bila
jedna od prvih rtava rata). Raspad zajednikih
sredstava informisanja doveo je do raspada itave
zemlje.
Prvi slobodni izbori u Jugoslaviji, odrani
izmeu aprila i decembra 1990., bili su presudan
trenutak povezivanja legitimize ije institucija i
teritorijalnog okvira u kojem bi politika, reim i
drava nadalje trebalo da postoje. Kao to se pokazalo
u sluaju panije (i u sluaju SSSR, ali u suprotnom
smislu), redosled odvijanja regionalnih i optih izbora
od najvee je vanosti prilikom prelaska na
demokratski sistem u vienacionalnoj dravi. Tako je,
na primer, za opstanak panske drave bilo sutinski
vano da prvi slobodni izbori posle Franka obuhvate
celu zemlju (mada je i to dovelo do znatnog transfera
vlasti na Kataloniju i Baskiju). Nasuprot tome,
nemogunost da se prvi demokratski izbori
organizuju na teritoriji cele zemlje znaila je da je
doao kraj federalnoj Jugoslaviji. im je dolo do
prvih slobodnih izbora u republikama (prvo u
Sloveniji, a na samom kraju i u Srbiji), savezna
drava je izgubila legitimitet. Politika mo i
legitimitet premestili su se u republike, koje su
odmah zatim poele da trae nezavisnost kako bi
zaokruile svoj prelazak na demokratski sistem.
Dok je veina stanovnika Slovenije i Hrvatske
glasala za nekomunistike stranke, izbori u Srbiji (i
Crnoj Gori) omoguili su komunistima (koji su se
preimenovali u socijaliste) da ostanu na vlasti. Tako
su se Slovenija i Hrvatska pribliile
centralnoevropskom modelu, gde su
antikomunistike koalicije sa irokom drutvenom
bazom preuzele vlast, dok se Srbija uklopila u
balkanski model drava u kojima su bivi komunisti
dobili na prvim izborima (Rumunija, Bugarska i
Albanija). Kraj komunizma je u Sloveniji i Hrvatskoj
tako poistoveen sa izlaskom iz Jugoslavije.
Nacionalna drava proglaena je
neophodnim preduslovom za demokratiju. lpak,
pokazalo se da taj uslov nije dovoljan. Izbori ne
dovode uvek do demokratije. Nijedna od drava
naslednica Jugoslavije (sa izuzetkom Slovenije)
danas se ne moe opisati kao zemlja liberalne
demokratije u kojoj se ne postavlja pitanje ko vlada,
ve kako obuzdati mo onoga koji vlada. Veina
drava naslednica Jugoslavije prela je iz
komunistikog monopola u nacionalistiku
hegemoniju.

STVARANJE NACIONALNE DRVE U
MULTIETNIKOM OKRUENJU

Od samoopredeljenja do secesije
Jugoslavija je roena 1918. godine, posle propasti
Otomanskog i Habzburkog carstva, u ime principa
samoopredeljenja naroda. Umrla je 1991. godine u
ime istog tog principa - ovoga puta prizvanog od
strane svake od konstitutivnih slovenskih nacija
Jugoslavije koja je iskrsla iz komunizma. Ova ironija
istorije govori nam o promenljivom licu principa
samoopredeljenja - od prava da se stvori federalna
drava do prava na otcepljenje od te drave.
Koje su, dakle, granice samoopredeljenja?
Vilsonovski idealizam poistoveuje princip
samoopredeljenja sa principom pravde. Meutim,
kada se uzme u obzir nevolja nacionalnih manjina u
postimperijalnim nacionalnim dravama, najee se
vidi prosta smena uloga tlaitelja i potlaenih:
etnika grupa A priziva samoopredeljenje, traei


68
nezavisnost od nacije B, ali ga zauzvrat uskrauje
etnikoj grupi C - uvek u ime "nacionalnog opstanka".
Hans Morgentauje 1957. definisao nacionalni
paradoks, imajui pre svega u vidu Balkan:

"Ne postoje inherentna ogranienja u primeni
principa nacionalizma. Ako narodi Bugarske,
Grke i Srbije mogu da se pozivaju na te
principe u odnosu na Tursku, zato narod u
Makedoniji ne bi mogao da se na njih poziva u
odnosu na Bugarsku, Grku Srbiju? Oni koji
su bili potlaeni jue, tako postaju tlaitelji
danas, iz straha da e sutra opet biti
ugnjetavani. Prema tome, proces nacionalnog
osloboenja u jednom trenutku mora biti
zaustavljen, ali tu taku ne odreuje logika
nacionalizma, ve konfiguracija interesa i moi
izmeu vladara i onih nad kojima se vlada, kao
i izmeu konkurentnih nacija." ("Paradoxis of
nationalism", Yale Review, juni 1957, strana
485).

Poev od devetnaestog veka, tokom oslobaanja od
Otomanskog carstva, nacionalizam na Balkanu je kroz
proces oivljavanja kulturnog identiteta postepeno
prerastao u stvaranje novih politikih entiteta.
Pokuaji stvaranja nacionalne nezavisnosti kroz
ostvarivanje dravnog suvereniteta doveo je do
secesionizma (odvajanja nacije iz vienacionalne
drave) i iredentizma (pritiska za prikljuenje novoj
nacionalnoj dravi od strane etnikih srodnika koji
ive izvan njenih granica). Od samog poetka, mnoge
od novoosnovanih drava svoju misiju su videle kao
pripajanje preostale "nacionalne teritorije". Tako su
konkurentske (ali, esto uzajamno sasvim
neusklaene) nacionalne ambicije stvaranja Velike
Grke, Velike Srbije ili Velike Bugarske postale "deca
savremene megalomanije", kako je to opisano u
Izvetaju Karnegijeve Komisije iz 1914.
Situaciju posthladnoratovskog perioda (kao i
vreme posle Drugog svetskog rata) obeleila je
nesigurnost i osporavanje postojeih granica. Ovo pre
svega treba pripisati injenici da je veina tih granica
zapravo nedavno uspostavljena. One su utvrene u tri
faze: na Berlinskom kongresu 1878; u periodu izmeu
Balkanskih ratova i sporazuma u Versaju, Trianonu i
Sen Zermenu (1912-1920) i na kraju Drugog svetskog
rata. Meutim, postimperijalni status quo na Balkanu
nikada nije bio trajno prihvaen; granice su ustanovile
velike sile i zato se smatralo da su one nametnute i
promenljive.
Nesklad izmeu etnikih i politikih granica
svakako predstavlja trajan izazov za stvaranje
nacionalnih drava na Balkanu. Prema tome tu
postoji klasina situacija "jedne teritorije za dva sna"
- kada dve ili vie nacija polau pravo na jednu
teritoriju koju smatraju kljunom za svoj nacionalni
identitet. Transilvanija je neprestano bila predmet
sporenja izmedu Maarske i Rumunije. Srbi na
osnovu istorije polau pravo na Kosovo, kao na
kolevku srednjovekovnog srpskog kraljevstva, dok
Albanci to ine na osnovu demografije (90%
stanovnitva je albansko). Srbi u ime prolosti
polau isto pravo koje Albanci polau u ime
sadanjosti i budunosti. Srbi, Hrvati i Muslimani su
na osnovu sumnjivog iitavanja istorije polagali
pravo na Bosnu. Makedonija je bila povod za
nadmetanja izmedu Bugara, Grka, Srba, Albanaca i,
naravno, Makedonaca, koja su bila zasnovana na
istorijskim i demografskim argumentima. Bugari
smatraju da je "makedonski" jezik tek puki dijalekt
bugarskog jezika. Srbi su u stvaranju "makedonske"
nacije - na prostoru teritorije koju oni smatraju
junom Srbijom - videli Titov etniki inenjering i
to mu nikada nisu oprostili. Grci tvrde da jo iz
vremena Filipa i Aleksandra imaju pravo na ime
Makedonija.
Za sukobljena istorijska seanja naroda,
granice predstavljaju kljune take. Kada na Balkanu
doe do krupnih istorijskih promena, potreban je
samo jedan korak da sukobi istorijskih seanja
prerastu u stvarne sukobe.
Prema jednom pristupu, na nedavne sukobe
trebalo bi gledati kao na deo zakanelog dovravanja
procesa formiranja nacionalnih drava. Gledano iz
te perspektive, prvobitno stvaranje Jugoslavije bilo
je odgovor na injenicu da se moderna nacionalna
svest na Balkanu razvijala razliitim brzinama. Za
narode koji su se u njoj nali, Jugoslavija je
predstavljala prelazak iz vremena podanitva
carstvima ka stvaranju homogenih nacionalnih
drava, to je od devetnaestog veka bio dominatan
model obrazovanja drave na Balkanu. Ovaj proces
bio je neprijatan i doveo je do toga da ivot u
pojedinim oblastima Balkana postane "ruan,
brutalan i kratak". Ali pripadnici ovakve kole
miljenja tvrde da je re o neizbenoj fazi puta ka
modernizaciji; u skladu sa tim, oni u poslednjem


69
balkanskom sukobu ne vide posledicu vekovne
mrnje, ve stepenicu ka "modernom dobu".
Problem ovakvog pristupa (ostavljajui po
strani bilo kakve moralne ograde) lei u injenici da je
obrazovanje etniki homogenih drava na Balkanu
praktino nemogue. Naprosto, ima mnogo etnikih
grupa koje su previe pomeane. Jugoslavija i sve
ostale naslednice vienacionalnih imperija podjednako
su tvrdile da su nacionalne drave, ali je u njima uvek
ostajao stepen multietnike prirode bivih carevina.
Ni njihove naslednice - Srbija, Bosna i Makedonija -
takoe nisu homogene nacionalne drave. Sve ostale
balkanske drave isto tako imaju probleme sa
manjinama: Bugarska sa turskom manjinom;
Rumunija sa maarskom; Grka sa turskim i
slovenskim manjinama; Albanija sa grkom
manjinom.
Nastaviti sa logikom stvaranja etnikih
homogenosti znailo bi prizvati beskrajan proces
"etnikog ienja" - bilo nasilnog ili "mekog" - i
nastavak napetosti i sukoba u regionu. Zbog
nastojanja da se etniki koncept nacije usaglasi sa
konceptom centralizacije drave Balkan je ostao u
klopci. Ta kombinacija predstavlja pravi recept za
sukobe.
Veinu drava ini i njima upravlja etnika
grupa sa najveim procentom stanovnitva. Takve
etnike grupe sebi dodeljuju status i privilegije (kada
je, na primer, re o jezikim i obrazovnim pravima)
koje iskljuuju ili marginalizuju manjinske nacionalne
grupe u istoj dravi. U stvari, ove privilegije su
najee usmerene protiv interesa manjina, prisiljenih
da potuju "graanske" norme koje shvataju kao puki
odraz superiornog poloaja dominatne zajednice.
U multietnikom okruenju, stvaranje
"nacionalne drave" - kao, na primer, u sluaju
Hrvatske i Makedonije - de facto razdvaja graane u
dve grupe. Ovo sledi iz same definicije drave koju
odreuje Ustav, odnosno da dravu ini odreena
nacionalna grupa koja garantuje jednakost graanskih
prava i prava manjina. Tako se, na primer, u
hrvatskom Ustavu iz 1990. kae: "Hrvatska,
nacionalna drava hrvatskog naroda i drava
pripadnika drugih naroda i manjina koji su njeni
graani". Shodno tome, hrvatsko sticanje nezavisnosti
je za Srbe na teritoriji te drave predstavljalo radikalnu
promenu njihovog statusa, jer su od dela
"konstitutivnog naroda" u Jugoslaviji postali manjina
u Hrvatskoj (ovo je, uz gubljenje moi, statusa,
bezbednosti i privilegija koje su imali u Jugoslaviji,
prouzrokovalo nezadovoljstvo i separatizam Srba iz
Krajine).
Sama definicija dravljanstva u ovim
nacionalnim dravama sadri dvostruki status. U
makedonskom Ustavu se kae: "Makedonija,
nacionalna drava makedonskog naroda, koja
garantuje potpunu graansku jednakost i trajan
zajedniki ivot makedonskog naroda sa Albancima,
Turcima, Romima i ostalim nacionalnostima koje u
njoj ive." Oigledno je, dakle, da drava pripada
"glavnom" narodu. Dravni simboli (zastava,
himna, itd.) su, to je podjednako vano, simboli
"glavnog" naroda. Manjine dravu vide kao
instrument dominatne nacionalne grupe i zato teko
prihvataju definiciju dravljanstva ("nacionalnosti")
koja se jasno poziva na identitet dominatne
nacionalne grupe. Dok god ovakav koncept
dravnosti bude preovladavao (bez obzira na
dodeljivanja bilo kakvih prava manjinama), manjine
e retko kad prihvatati legitimnost takve drave (ak
i bez otvorenog ohrabrivanja "matinog naroda").
Rezultat je trajna etnika obeleenost politike -
sistematska eskalacija zahteva sa jedne i sumnjienja
za iredentizam sa druge strane - posebno onda kada
manjinska etnika grupa ini veinu stanovnitva sa
druge strane granice. Reima Vladimira Gligorova,
sina makedonskog predsednika Kire Gligorova:
"Zbog ega bih ja bio manjina u vaoj dravi, kada
vi moete da budete manjina u mojoj?"

BiH: nacionalna drava bez nacije?
Sluaj Bosne i Hercegovine - u kojoj nijedna od
etnikih grupa ne ini veinu - najbolji je primer
apsurdnosti stvaranja homogene nacionalne drave
u multietnikom okruenju. Re je o naroitom
entitetu ije su granice unutar bive Jugoslavije bile
najstarije. Bosna je takoe bila i "sudbinska
zajednica", proistekla iz vekovne koegzistencije i
zajednikog ivota tri naroda: Srba, Hrvata i
Mislimana. Preivela je proces nastajanja
nacionalnih drava u devetnaestom veku,
prevashodno zato to je uzastopno bila u sastavu tri
vienacionalne drave: Otomanskog i Habsburkog
carstva i najzad, posle 1918. godine, Jugoslavije.
Bosnu su ponekad nazivali "mini Jugoslavijom",
zato to su u njoj iveli juni Sloveni koji govore
istim jezikom, ali su podeljeni u tri glavne
nacionalne grupe (43,7% Muslimana, 31,4 % Srba,
17,3% Hrvata i 5,5% "Jugoslovena" najee dece iz
meovitih brakova). Kada je poetkom devedesetih


70
godina federacija poela da se raspada, iskrslo je
dvostruko iskuenje: da li u nedostatku federalne
Jugoslavije Bosna moe da opstane kao
vienacionalno drutvo, ali i kao politiki entitet.
Nekoliko specifinih karakteristika
multietninosti Bosne pomau da se da odgovori na
ovo pitanje. Prva se tie prirode drutva proisteklog iz
otomanskih dana i iz vremena Jugoslavije. Ono je bilo
zasnovano na ideji koegzistencije zasebnih zajednica -
pojam komiluk (bosanska re turskog porekla) znai
dobrosusedske odnose zasnovane na potovanju i
reciprocitetu, kako izmeu ljudi koji pripadaju
razliitim zajednicama, tako i izmeu samih zajednica.
Koegzistencijaje bila zasnovana na ivotu jednih
pored drugih na selu i meanja populacije u
gradovima, naroito posle Drugog svetskog rata.
Jugoslovenski komunistiki sistem doprineo je
da se takva zajednica politiki institucionalizuje.
Politika mo i patronat su u Bosni i Herecegovini,
kao i na nivou Jugoslavije, bili rasporeeni prema
"nacionalnom kljuu". Popis stanovnitva je u
jednopartijskorn drutvu postao vaniji od izbora.
Ovo je funkcionisalo sve dok je jugoslovenska drava
obezbeivala zajedniki krov i imala ulogu sudije.
Kada je zbog nacionalistikog nadmetanja drava
poela da se raspada, na bosansku ravnoteu poeo je
da se vri jak pritisak, spolja i iznutra.
Unutranje napetosti dole su do izraaja na
prvim slobodnim izborima 1990., kada su neosporni
pobednici postale tri nacionalistike stranke, zajedno
dobivi 71 odsto glasova u Bosni. Izmeu 1990. i
1992., ove tri partije nisu alile truda da razdvoje tri
zajednice, ionako odvojene u svim sferama
drutvenog i politikog ivota. Pritisak spolja ogledao
se u posledicama raspada federalne drave i u pojavi
sukoba u Hrvatskoj. Upravo je ova interakcija, izmeu
unutranjih i spoljanjih sila, onemoguila pokuaje da
se povue jasna razlika izmeu agresorskog i
graanskog rata u Bosni.
Ovde su bitna dva aspekta sloma Bosne i
Hercegovine pitanje drave i pitanje demokratije. Sve
dok je postojala zajednika drava, bilo da je re o
republici ili federaciji, graani su joj bili lojalni; oni su
je videli kao garant bezbednosti i mirne koegzistencije
tri zajednice. Ali kada je drava poela da se raspada,
izmeu 1990. i 1992., njeni graani poeli su da trae
sigurnost u okviru sopstvenih nacionalnih zajednica.
Vraanje u okrilje sopstvenih zajednica zauzvrat je
ubrzalo proces dezintegracije, ojaalo separatizam i
uvrstilo antagonistike etnike podele.
Ovo je imalo odraza na promenu stava
bosanskog stanovnitva prema etnonacionalizmu u
prelasku ka demokratiji. Nekoliko meseci pre prvih
slobodnih izbora u Bosni, istraivanje je pokazalo
da se 74% stanovnika BiH izjasnilo protiv
nacionalistikih stranaka, smatrajui da takvim
strankama ne bi uopte trebalo dopustiti da
uestvuju na izborima. Ipak, nekoliko meseci kasnije
gotovo isti procenat stanovnitva glasao je za
nacionalistike partije. Demokratski proces ubrzao
je raspad Bosne i Hercegovine dovodei na vlast
predstavnike tri nacionalne elite koji su bili sloni
kada je re o pitanju separatizma i u isto vreme
podeljeni u svim ostalim pitanjima - ta sloga dola je
do izraaja na izborima u novembru 1990., u
zajednikom protivljenju takozvanim "graanskim"
strankama (koje su bile optuene da predstavljaju
naslee komunizma); a kada je Jugoslavija poela da
se raspada podelile su se i sukobile oko pitanja
budueg ustrojstva Bosne i Hercegovine.
Bosanski Hrvati (HDZ), a kasnije i Muslimani
(SDA), odbili su da ostanu u okviru okrnjene
Jugoslavije u kojoj je dominirala Srbija, od leta 1991.
godine, umeana u rat koji se vodio u susednoj
Hrvatskoj; bosanski Srbi su insistirali ili na ostanku
Bosne u Jugoslaviji ili na odvajanju srpske komponente
BiH, koju su proglasili "Republikom Srpskom".
Potpuna neusaglaenost razliitih pristupa postala je
oigledna 14. oktobra 1991. godine prilikom
nezaboravne razmene replika srpskog lidera Radovana
Karadia i muslimanskog bonjakog lidera Alije
Izetbegovia, koja se odvijala u Skuptini BiH. Tada je
Karadi prvi put jasno zapretio istrebljenjem:
"Nemojte misliti da neete odvesti Bosnu u pakao i
nemojte misliti da moda neete dovesti muslimanski
narod do unitenja, zato to Muslimani nee moi da se
odbrane ako doe do rata. Kako ete spreiti optu
pogibiju u Bosni?" Izetbegovi je odgovorio: "Njegove
rei i nain pokazuju zbog ega ostali odbijaju da ostanu
u Jugoslaviji. Niko vie ne eli takvu Jugoslaviju koju
eli gospodin Karadi. Niko, osim moda Srba." U
ovakvom kontekstu, bilo je sasvim jasno zbog ega
Jugoslavija vie nije postojala, ali da li je moglo i dalje da
bude Bosne? Kakav god da je odgovor na ovo pitanje,
bilo je naivno pretpostavljati da e reenje doneti
referendum. Ustavna logika Arbitrane komisije koju je
obrazovala Evropska zajednica i na ije je elo
postavljen Robert Badinter izgledala je besprekorna:
Bosna i Hercegovina je republika i prema tome stvar
suvereniteta ostaje u rukama naroda; ukoliko veina


71
naroda na demokratski nain odobri nezavisnost, stiu se
uslovi da se nova drava prihvati u zajednicu naroda.
Ishod je pokazao da demokratija zasnovana na veni, u
okruenju u kojem postoje tri etnike grupe (s jednom od
tri etnike grupe nasuprot druge dve) ne dovodi do
rezultata; ona samo istie sukob.
Zaista, raspad Jugoslavije i proces stvaranja
nacionalnih drava du nacionalnih granica koji je
potom usledio ilustruje napetost ponekad i
protivrenost - koja vlada izmeu pravnih normi i
drutvene stvarnosti, izmeu zakona i politike.
Nezavisnost Slovenije i Hrvatske, proglaena u junu
1991., pokazala je da nameravano reenje moe biti
politiki "ispravno" (nezavisnost je postignuta kroz
demokratski proces, ukljuujui glasanje za
demokratski izabran parlament, to je potvreno
referendumom koji je obuhvatio itavo stanovnitvo),
ali sa druge strane zakonski "neispravno" (sa take
gledita meunarodnog prava, priznanje nezavisnosti
stiglo je tek u januaru 1992.). Bosanski sluaj pokazuje
neto sasvim suprotno: reenje zakonski moe biti
"ispravno" (referendum je izaao u susret zahtevu za
nezavisnost i izgledalo je da su meunarodne norme
dale jasno pravo na nezavisnost), ali ipak politiki
"neispravno" (nezavisnost je odobrena od strane
veine glasaa, ali je odbijena od strane jedne od tri
etnike grupe, ime je bio osiguran put ka sukobu).
Pitanja demokratije i dravnosti ostaju vana za
budunost postdejtonske Bosne: da li e izbori u
Bosni i Hercegovini naprosto ozakoniti mo
nacionalistikih elita koje su unitile zemlju ili
demokratski proces moe da pomogne u sastavljanju
neega to je prethodno upropastio?

GLAVNA PITANJA KOJIMA SE TREBA POSVETITI
Komisija smatra da su u potrazi za elementima koji bi
mogli da pomognu u ublaavanju etnikog konflikta i
logike iskljuivosti na Balkanu bitna sledea pitanja:
Ratovi tokom jugoslovenskog raspada izneli su na
videlo nereen sukob izmeu principa samoopredeljenja i
principa nepovredivosti dravnih granica. Povelja UN
podrava "samoopredeljenje" "naroda" bez
objanjenja da li samoopredeljenje znai
"suverenitet", odnosno objanjenja ta je to
"narod". Povelja takoe podrava granice drava
lanica i zabranjuje ostalim lanicama da se
meaju u unutranje poslove drugih lanica,
ukljuujui i graanske ratove u tim zemljama.
Povelja eksplicitno ne priznaje pravo svih etnikih
grupa da formiraju svoje sopstvene nacionalne
drave silom ili uz pomo susedne drave u
kojoj njihova nacionalnost ini veinu. Pravo na
samoopredeljenje ne treba izjednaavati sa
dravnim suverenitetom.Veliki broj drava u
svetu nisu etniki homogene nacionalne drave.
Primenjivati ili stvarati politiku na premisi da je
prelazak od samoopredeljenja u nacionalnu
dravu "normalno" ili "moderno", to je
posebno prijemivo za Balkan, predstavlja uvod
u beskonani oruani sukob. Dodeljivanje
potpunog suvereniteta svakoj zajednici ne moe
biti uspeno na duge staze. Treba napustiti
snove o potpunoj suverenosti za sve, u zamenu
za bezbednost i veu samoupravu.
Postjugoslovensko stvaranje nacionalnih drava
Srbije i Hrvatske znailo je unitenje bosanskog
drutva. Da bi opstalo, vienacionalno drutvo mora da
tei ka tome da postane "civilno drutvo" u kome
unakrsne veze i drutvena solidarnost mogu da se
razviju kao protivteza vezama koje nudi nacionalizam.
Takvo drutvo, to nije manje vano, treba takoe da
bude drava kadra da primenjuje vladavinu zakona.
Neki tvrde da su "Velika Srbija",,, Velika Hrvatska" - a
sutra moda i" Velika Albanija" - jedini mogui ishodi
na Balkanu posle sloma Jugoslavije. Da li je to cena
nove stabilnost koja bi mogla da nastane iz sadanjeg
metea? Takav e scenario moda prevagnuti, ali je
sasvim malo verovatno da e doneti stabilnost,
najmanje iz dva razloga. Prvo, to podrazumeva
nestanak Bosne i Hercegovine i Makedonije, dve
multietnike "mini-Jugoslavije" koje se sigurno ne bi
sruile na miran nain. Drugo, to takoe pretpostavlja
nastanak novih manjina unutar granica svake "velike"
drave i preti novim konfliktima unutar takvih "velikih"
drava i izmeu njih.
Da li je mogue osmisliti izvodljiva reenja, a da
se pri tom izbegne retorika poza (na primer: na
Balkanu je prihvatljiva samo multietninost) ili
opasni cinizam (na primer: podela Bosne je za
aljenje, ali je neizbena)? I da li se stepen
pragmatizma u meunarodnoj politici moe
kombinovati sa odbacivanjem "etnikog
ienja" i potovanjem ljudskih prava?
Jugoslavija je pokazala da je sve ovo daleko tee
nego to je izgledalo na samom poetku. Ali
potraga za takvom ravnoteom mora biti
nastavljena.




72
Historijski kontekst: Analitiki alat ili ludaka
koulja?
Norman Cigar

Historija daje monu, i esto odluujuu, uporinu
taku u analizi krize na podruju bive Jugoslavije.
Uglavnom, posmatrai su promovisali gledite da je
konflikt samo produetak endemske netrpeljivosti
meu zajednicama u regionu, i da je historija bila
glavni, ako ne i jedini, pokreta dananjih dogaaja.
Tipino, jedan analitiar je komentarisao da se radi
samo o ponovo podignutom talasu mrnje i zvjerstava koje
Srbi, Hrvati i Muslimani ine jedni drugima od poetka
historije.
1
ak su i naunici usvojili taj okvir za analize,
sa jednim zakljukom da su dananje strahote satkane od
niti iste historijske tapiserije, stvarane od invazije Slavena na
Balkan u estom vijeku. Kao rjeenje, bazirano na
naglaavanju historijskog kauzaliteta, on je predlagao
neostvariv akademski mehanizam lijeenja, koji se
sastoji u formiranju jedinstvene, trajne konferencije
srpskih, hrvatskih, muslimanskih i ostalih historiara,
uz kljuno posredovanje zapadnih eksperata.
1

Vjerovatno je daleko znaajnije to to su
mnogi uticajni ljudi, civili i vojnici, koji donose
odluke, takoe prihvatili tu historijsku paradigmu i
time doprinijeli formiranje stava kao da se radi o
milenijumu neprestanog etnikog razdora. Meu
onima koji koriste ovu premisu kao polaznu osnovnu
veliinu, nalaze se civili - vrhunski kreatori politike na
Zapadu, kao i mnogi oficiri ukljueni u ovaj problem.
Kada je medijator Evropske unije, lord Dejvid Oven
(David Owen), jedanput ovu pretpostavku usadio sebi
u glavu, ona je postala njegova najvanija paradigma.
Kada su ga, ak sredinom godine, upitali zato
nalaenje rjeenja problema za Bosnu i Hercegovinu
izgleda tako teko, on se i tada pozivao na problem
historije ove linosti su zakljuane u historiji.
2
Ovaj
stav esto je morao biti osnova nastupa u kojem je
aljenje kombinovano sa osjeanjem moralne
superiornosti. Za mnoge, kao na primjer za general-
pukovnika Armije SAD, Bari Mek Kafrija (Barry
McCaffrey), tadanjeg pomonika zapovjednika
naelnika zdruenih tabova, lokalno stanovnitvo, ne
samo da je imalo dugo iskustvo etnike mrnje, ve je,
oito, ova reakcija bila jedino to se od njih moglo
oekivati, poto su oni samo tri odvojene plemenske
skupine, kazao je sa visine u toku svjedoenja u
Senatu.
3

Nadalje, razumijevanje historije, koje je
koriteno za informisanje, bilo je u najmanju ruku
povrno i u veini sluajeva iskrivljeno. Visoko
rangirani republikanac u senatskom Komitetu za
oruane snage, senator Don Vorner (John Warner)
bio je tipini protivnik stroijih mjera u Bosni i
Hercegovini. U izjavi o jugoslovenskoj krizi on je
potkrijepio svoje stanovite, niim drugim do, moje
vlastito istraivanje... pokazuje da... su se ovi ljudi
meusobno borili, ne stotinama ve hiljadama godina, zbog
religioznih, etnikih i kulturnih razlika. Okreui se
prema visokom obavjetajnom oficiru zdruenih
tabova, a nesvjestan unutranje kontradikcije
njegove vlastite analize, nastavio je: Tako mnogo
pitanja za vas admirale: Poto se mi neprekidno pitamo
zato, zato, zato, ta ubijanja, ta silovanja, te pljake,
postoji li odgovor? Postoji li ikakav odgovor zato ovi ljudi,
koji ive mirno jedni kraj drugih, ene se meusobno, idu u
iste crkve (sic), organizuju meunarodni sportski dogaaj
(Zimska olimpijada 1984.) u Sarajevu, zato u to upadaju
periodino i zato to ine hiljadu godina? Odgovor koji je
dobio, bio je isto tako tupav: Gospodine, volio bih da
imam odgovor na vae pitanje... Ali, sasvim sigurno postoji
historija, postoji vraanje unazad, kako moje prouavanje
problema govori, najmanje u trinaesti vijek, historija
neprekidnih etnikih i religioznih borbi izmeu tih grupa.
4

Historija, naravno, pomae da uoimo
pozadinu nedavnih dogaaja i moe nam pomoi da
ih razumijemo. Meutim, historija nije bila, kako
neki sugeriu, odluujui faktor. Ne moe se
objasniti dananji razvoj dogaaja, a najmanje
pojava genocida, uzimanjem u obzir tek tako,
mehanistiki, takav kamen mea, kao to je,
recimo, Bitka na Kosovu 1389. godine, u kojoj su
Osmanlije porazili srednjevjekovnu srpsku dravu.
Mnogi zapadni posmatrai prihvatili su ovu bitku
kao korijen trajne srpsko-islamske borbe i, navodno,
glavni uzrok sadanje situacije.
Historija, kao ideoloki klub, koja je u
suprotnosti sa stvarnim historijskim dokumentima i
njihovim naunim izuavanjem, postala je u
posljednje vrijeme visoko prilagodljiva, sa najveom
upotrebljivou u vidu sredstva mobilizacije za
ostvarenje politikih ciljeva. Kao to ree srbijanski
voa, Slobodan Miloevi, u svom odluujuem
govoru u povodu komemoracije eststogodinjice
bitke na Kosovu: Danas je teko rei ta je istina a ta
legenda u vezi sa bitkom na Kosovu. Danas, ak, to vie nije
ni vano.
5
Kao to je potcrtao prethodne godine,
ono to je trenutno najvanije, su konkretni interesi.
On je izjavio: Oslukivanje istorije nije, u stvari, osnova
na kojoj emo izvriti nau mobilizaciju. Sigurno, historija


73
od nas trai da se mobiliemo. Meutim, glavni podsticaj
mobilizaciji svih jugoslavenskih naroda i manjina je njihovo
sadanje stanje a, posebno, budunost.
6

Gledati sadanje dogaaje samo u svjetlu
nerjeivih, vjekovima starih atavistikih dilema,
implicitno podrazumijeva da e rjeenje uvijek biti
neostvarivo i da uopte i nema smisla tragati za njim.
Iako je na prvi pogled privlana, ta ideja je esto samo
pogodan izgovor za neije slijeganje ramenima i
nepoduzimanje niega. Historija, meutim, nikoga ne
osuuje na ponavljanje prolosti, niti na neinjenje. U
sluaju Jugoslavije, takav pristup vodi na stranputicu,
poto su meuetniki odnosi bili daleko od statinih
cijelo to vrijeme, sa promjenjivim vezama meu
zajednicama. ak i u zadnje vrijeme, odnosi meu
zajednicama bili su prilino prilagodljivi, a ne
nepromjenjivi u stereotipnom modelu postojanog
kransko-muslimanskog starog neprijateljstva.
Naprotiv, esto je navodna uroena mrnja bila
skoranji izum, i to kao korisno sredstvo za
nacionalnu mobilizaciju i legitimizaciju vlasti
pojedinih elita.
Znakovito je da su sve tri zajednice u Bosni i
Hercegovini ivjele stoljeima u relativnoj harmoniji.
Prvi put se mogla uoiti istinska sklonost ka genocidu
onda kada se, u devetnaestom vijeku, pojavio moderni
nacionalni pokret u Srbiji.

1. Osmanski period
Islamsko-kranska koegzistencija, a ne genocid nad
Srbima, bilo je ono to se deavalo za vrijeme od 500
godina osmanskog prisustva. Bosna, koja je dola pod
osmansku vlast u 15. i 16. vijeku, obezbjeivala je, za
to doba, relativno tolerantnu sredinu. Tako su se,
Jevreji koje je Inkvizicija otjerala iz panije, naselili u
osmanskom Sarajevu, dok je, nakon osmanskih
osvajanja, autohtonoj katolikoj zajednici u Bosni,
carskom poveljom, bila zagarantovana sloboda
vjeroispovijesti. U isto vrijeme, vei dio unutranjosti
Balkana imao je relativno zdrav ekonomski razvoj i,
sve do 18. vijeka, stepen stabilnosti i sigurnosti
vjerovatno uporediv sa onim u veini tadanjih drava
zapadne Evrope.
Ono to vai za skoro sve evropske narode,
vai i za bosanske Muslimane, koji su amalgam
razliitih etnikih korijena, iako preovlaujua veina
vue porijeklo od lokalne katolike i bogumilske
kranske populacije, koji su se preobratili u fazama u
periodu od tri vijeka, dok su zadrali svoj originalni
bosanski jezik. Oni ni na koji nain nisu strana
zajednica, usprkos uobiajenoj praksi Srba da ih
nazivaju Turcima. Iako mnogi srpski nacionalisti
tvrde da su dananji Muslimani srpskog porijekla,
ima malo dokaza o Srbima ili drugim pravoslavcima
koji su preli na Islam u znaajnijem broju, poto su
pravoslavci stigli u Bosnu i Hercegovinu za petama
osmanskih osvajaa.
7
Srpski nacionalisti, ukljuujui
i vostvo Srpske pravoslavne crkve, ostali su,
meutim, pri tvrdnjama o srpskom etnicitetu veine
njihovih susjeda, to ovi ne ele priznati, ili nisu
svjesni te injenice. Tako, oni tvrde da su veina
dananjih Hrvata - i u Hrvatskoj i u Bosni i
Hercegovini, takoe Srbi koji su navodno preli na
katolianstvo, da su Makedonci juni Srbi, i da, ak,
veinu Albanaca ine prisilno asimilirani Srbi. Neki
vodei nacionalisti i danas tvrde da su veina ljudi u
Maarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Albaniji i Grkoj,
takoe etniki Srbi.
U najveem dijelu tog perioda, katoliki
Habsburgovci i Venecijanci, a ne Srbi i drugi
pravoslavni narodi, bili su ukljueni u ruilake
ratove protiv muslimanskih Osmanlija du krajina
njihovih sukobljenih imperija. Meutim, u
odnosima pojedinaca pa ak i grupa, podjele na
religijskoj osnovi nisu nikada bile jasno odreene,
kao to bi neko mogao pomisliti. Uzet emo samo
jedan primjer sa kraja sedamnaestog vijeka. Dva
najistaknutija hrvatska plemia, Petar Zrinski i Fran
Krsto Frankopan, zajedno sa velikim dijelom
ostalog hrvatskog plemstva, pokuali su da zamijene
vrhovnu vlast Habzurgovca vlau Osmanske
imperije, ali su bili osujeeni i pogubljeni prije nego
su mogli ostvariti svoj plan. Za prelazak pod
osmansku vlast, hrvatsko plemstvo bi dobilo vlast
nad svim hrvatskim zemljama - i onim pod
Habzburgovcima, i onim koje su ve bile pod
osmanskom vlau - koje bi od tada bile ujedinjene i
uivale bi autonomiju pod osmanskim sultanom.
8

Pravoslavna zajednica bila je u najveem
dijelu tog perioda izravni saveznik otomanske
drave u njenim pohodima protiv kranskih sila.
Na primjer, u bici kod Nikopolja, 1396. godine,
srpski vladar kao vazal i njegova vojska pridonijeli
su porazu koji je osmanska vojska nanijela
kranskim silama. To je, definitivno, otvorilo
Balkan osmanskim osvajanjima. Srpske trupe, imale
su, takoe, kljunu ulogu u spaavanju osmanske
drave od Tamerlan-ovog (Timur Lang) prodora, u
bici kod Ankare 1402. godine. Isto tako, martolozi,
pravoslavna pomona vojska, igrali su vanu ulogu


74
u pomaganju Osmanlijama da pustoe kransku
teritoriju i brane osmanske granice. Tek kasnije su
takve milicije promijenile stranu i postale plaenici
Habzburgovaca, kada je regionalni balans bio
poremeen na tetu Osmanlija. Sama pravoslavna
crkva pretvorila se u administrativni dodatak
Osmanske drave, pomaui ovim drugim da vladaju
kranima na lokalnom nivou. U cilju slabljenja
grkog patrijarha u Istanbulu, Osmanlije su, ak, 1557.
godine ponovo uspostavile Srpsku pravoslavnu crkvu
kao instituciju nezavisnu od Grke pravoslavne crkve.
Kao zatieni milet, ili autonomni religiozni i
pravni entitet unutar osmanske drave, u vijekovima
osmanske vladavine, pravoslavna zajednica je
znaajno proirila teritoriju koju je nastanjivala. Ne
samo Srbi, ve takoe i druge razne pravoslavne
grupe - kao to su Vlasi, Grci, Albanci, i druge manje
zajednice - proirili su se kao plaenici ili kao imigranti
iz svojih domicilnih zemalja u dananju Bosnu i
Hercegovinu, Hrvatsku, sjevernu Srbiju i Vojvodinu.
U Bosni i Hercegovini, nastavila se imigracija velikog
obima Srba i drugih pravoslavnih imigranata sve do
modernih vremena. Posebno znaajna bila je
epidemija 1813-1817., u kojoj su pomrli mnogi
kmetovi muslimani pa su bili zamijenjeni kmetovima
pravoslavcima iz Crne Gore.
9
Dananji Srbi koji ive
van Srbije - preanski Srbi (sa druge strane rijeke
Drine, Save i Dunava) - potomci su, ne samo srpskih
doseljenika, ve vjerovatno brojnijih nesrpskih
pravoslavnih imigranata, ali takoe i konvertita u
pravoslavlje iz reda lokalnog katolikog i bogumilskog
stanovnitva. Ove pravoslavne zajednice bile su
asimilirane u stoljeima koja su uslijedila, i one ine
dananju srpsku zajednicu Bosne i Hercegovine.
Nakon to je Bosna i Hercegovina, 1878.
godine, dola pod starateljstvo Habzburgovaca, sve tri
religiozne zajednice koegzistirale su u relativnoj
harmoniji. Paradoksalno, kako su u devetnaestom
vijeku poputale katoliko-islamske tenzije na
Balkanu, odmah nakon poboljanja Otomansko-
Habzburkih odnosa, jaale su muslimansko-
pravoslavne tenzije. Pokazalo se da je glavni uzrok
bilo raanje balkanskih nacionalnih pokreta. Ovakav
razvoj bio je povezan sa socioekonomskim
promjenama koje su se deavale irom Osmanske
imperije, i esto se izraavao kroz revolt protiv
lokalne zloupotrebe vlasti. Kao i u drugim dijelovima
imperije, ali u kontrastu sa predominantno
muslimanskim oblastima, u Srbiji je politiko vrenje
preraslo u militantnu religiozno-nacionalistiku hajku.
Lokalni uglednici nastojali su iskoristiti taj novi
razvoj kao sredstvo za odvajanje od slubene
otomanske dravne uprave, kao i od dijelova
lokalne elite koja je bila voljna raditi u osmanskom
sistemu. Takva politika konfrontacije posluila je za
legitimiranje uloge nove elite u drutvu, kao i za
pribavljanje podrke u narodu za ciljeve te elite i
rastue politike aspiracije. Taj novi duh revolta
protiv Osmanske drave vodio je ka uspostavljanju
nezavisne srpske drave bazirane na novoj
nacionalistikoj ideologiji.
10


2. Vizija velike Srbije
Ukoliko postoji u modernoj historiji, takav faktor,
koji je ostavio u nasljedstvo trajni uticaj na sadanje
politike dogaaje, djelujui pri tome na sve etnike
grupe, onda bi to bila tenja za velikom Srbijom. Ta
tenja se razvila u sredinji element srpske
nacionalistike ideologije i to sa pojavom nezavisne
Srbije u devetnaestom vijeku. Koncentriui se na
kontrolu teritorija i na nacionalno-religioznu
zajednicu, ta ideologija bila je pogonska sila u
traenju politikih rjeenja, poto je od tada domaa
politika legitimacija bila obaveza da se svi Srbi
okupe, ma gdje i ma ko oni bili, u jednoj
nacionalnoj dravi.
Etnika ekskluzivnost u centru ovog novog
nacionalizma neizbjeno namee dilemu ta initi sa
nesrpskim zajednicama. U praksi, srpska drava je
teila da asimilira druge zajednice, ukoliko su bile
pravoslavne. Ako su to, pak, bili muslimani, drava
ih je nastojala ukloniti, ukoliko su koili napredak
procesa, ili ako nisu bili voljni odrei se svoje vjere
da bi bili asimilirani. U toku izgradnje moderne
srpske nacije, Muslimani su - zbog njihove lokacije -
bili postali posebno ranjiva zajednica, poto se
Srbija irila i stvarala uvjerenje da je etniko ienje
prihvatljiv dio procesa.
Nakon sticanja autonomije u devetnaestom
vijeku, Srbija je nastavila da se iri. Na teritorijama
dobivenim u toj fazi, muslimani su bili prisiljavani
na promjenu vjere, na odlazak ili su, pak, bili
likvidirani.
11
Krajem devetnaestog vijeka, Kraljevina
Srbija bila je uveliko oistila domae muslimane i
tursku manjinu. Problem je, meutim, ponovo
iskrsnuo nakon balkanskih ratova 1912.-1913., kada
je Srbiji omogueno da ugrabi i anektira dvije
predominantno muslimanske provincije od nesretne
Osmanske imperije: Kosovo i Sandak, kao i


75
Makedoniju, koja je imala veliku muslimansku
albansku zajednicu.
12

Prvi svjetski rat je omoguio da se
muslimansko pitanje na novopripojenim teritorijama
prebaci u drugi plan; ali se za srpske nacionaliste taj
problem poveao sa projektovanim stvaranjem
Jugoslavije nakon Prvog svjetskog rata i oekivanim
ukljuenjem Bosne i Hercegovine u novostvorenu
dravu. Upitan 1917. godine o planovima u Bosni,
Stojan Proti, voa Srpske narodne radikalne stranke i
budui predsjednik Vlade, priznao je hrvatskim
politiarima: Ostavite to nama. Mi imamo rjeenje za
Bosnu. Kad naa armija pree Drinu, dat emo Turcima
(lokalnim Muslimanima) 24 sata, ili ak 48 sati, vremena da
se vrate vjeri svojih predaka. Oni koji to ne ele uiniti, bie
posjeeni kao to smo ranije uinili u Srbiji.
Odgovarajui na proteste iznenaenih
hrvatskih voa, Proti je ustuknuo rekavi da on nee
insistirati na tome da svi Muslimani koji ne promijene
vjeru, obavezno budu ubijeni, ali je dodao: Nee vie
moi biti Turaka (Muslimana) u Bosni. Oni mogu pobjei
preko Save (preko rijeke u Hrvatsku) ili gdje god bilo.
13

Iako su tada prevagnule mudre glave, znaajan broj
Muslimana bio je ipak prisiljen da emigrira u periodu
nakon Prvog svjetskog rata.
14

Crna Gora, u kojoj mnogi od njenih
stanovnika sebe takoe smatraju Srbima, slijedila je
paralelni put ekspanzije, uestvujui u aneksiji
podruja naseljenih Albancima, dijela obale i dijela
Sandaka u 1870-tim godinama i zauzimanju dodatnih
teritorija u balkanskim ratovima 1912.-13. U 1945.
godini Crna Gora je dovrila svoju ekspanziju
anektiranjem Boke Kotorske od Hrvatske i obale
Herceg Novog i drugih teritorija od Bosne i
Hercegovine.
Raspadom Habzburke imperije i
uspostavljanjem Jugoslavije 1918. godine, svi Srbi su
bili ujedinjeni u jednoj dravi. Uskoro, hegemonija
koju su nametnuli Srbi i nezadovoljstvo, praktino
meu svim drugim nacionalnim zajednicama,
drugorazrednim statusom koje su imale, doveli su do
hronine nestabilnosti i rastueg neprijateljstva
izmeu: Srba i nesrba. Na primjer, pritisak na
Muslimane je nastavljen i kada je Bosna i
Hercegovina, 1933. godine bila privremeno
podijeljena du novih internih granica, jugoslovenski
predsjednik Milan Srki je objasnio da je on to uinio
zbog Turaka (Muslimana). Ne mogu podnijeti da gledamo
minarete u Bosni, oni moraju nestati.
15
Sve do kasnih
1930-tih, ohrabreni prihvatanjem netolerancije u
mnogim dijelovima Evrope, situaciju su pogoravali
sve do take kada je pripremljeno masovno
protjerivanje, uglavnom, jugoslovenskih Muslimana-
Albanaca. Nastupanje drugog svjetskog rata
osujetilo je te planove. Atmosfera otuenja
preovladavala je meu mnogim nesrbima u
meuratnoj Jugoslaviji, to je, kako se moglo i
predvidjeti, bio vaan faktor kasnijeg brzog raspada
za vrijeme njemakog napada u aprilu 1941. godine.

3. Drugi svjetski rat
Drugi svjetski rat bio je razmee u meuetnikim
odnosima u Jugoslaviji, posebno na stepenu na
kojem se pojavio genocid sa svojom ogromnom
cijenom izraenom u broju rtava, to je nedavno
sluilo kao podloga za mitingake parole u svim
zajednicama.
U 1941. godini i Srbija i Hrvatska su
uspostavile faistike drave, saveznice sa
Njemakom. Pored proosovinske srpske drave,
stvorene u Beogradu, drugi srpski nacionalisti
organizovali su etniki pokret, iji je glavni cilj bilo
uspostavljanje velike Srbije pod vlau srpske
kraljevske porodice. etnikim rukovodstvom
upravljao je Draa Mihailovi, srpski oficir koji je
preao u ilegalu nakon poraza Jugoslavije od strane
Nijemaca. Do juna 1941. godine, etnike voe su
napisale formalan politiki dokument kojim su
traili homogenu Srbiju, baziranu na premisi da Srbi
moraju izvriti svoju historijsku misiju. Plan je
predviao veliku Srbiju koja bi se prostirala preko
dananjih granica Bosne i Hercegovine, Crne Gore,
Makedonije, Kosova, Vojvodine, veeg dijela
Hrvatske, sjeverne (i po mogunosti cijele) Albanije,
i dijelova Bugarske, Rumunije i Maarske, kao i
same Srbije. Shvatajui da bi Srbi bili u manjini u
veini tih oblasti, planeri su preporuili ienje
zemalja od nesrpskih elemenata.
16
Slubena
Mihailovieva nareenja, kao ono koje je poslao
svojim komandantima na terenu 20. decembra 1941.
godine, nagovjetavala su njegove namjere prema
Muslimanima: Taka 4. Oistiti dravnu teritoriju
od svih nacionalnih manjina i anacionalnih
elemenata. Taka 5. Stvoriti direktnu i neprekinutu
granicu izmeu Srbije i Crne Gore i Srbije i
Slovenije, ienjem Sandaka od muslimanskog
stanovnitva i Bosne i Hercegovine od
muslimanskog i hrvatskog stanovnitva.
17
Ovaj cilj
bio je razjanjen narednim instrukcijama koje je
Mihailoviev tab poslao komandantu Druge


76
sarajevske etnike brigade. Dio tog teksta glasi:
Trebalo bi svakome razjasniti; poslije rata ili kada bude
pogodno vrijeme, mi emo izvriti na zadatak tako da niko
osim Srba nee ostati u srpskim zemljama. Objasni ovo
(naem) narodu i osiguraj da to bude njihov prioritet. Ti ne
smije ovo staviti u pisanu formu ili objaviti u javnosti, poto bi
Turci (Muslimani) mogli uti o tome i ovo se mora prenijeti od
usta do usta.
18

Pandan etnikim ekstremistima na hrvatskoj
strani bile su ustae, koji su pokuavali sprovesti po
brutalnosti slian program etnikog ekskluziviteta
protiv Srba. Oni su formirali hrvatsku dravu koja je
obuhvatala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu,
dokazujui, sve do 1945. godine, da je veina
slavenskih Muslimana, usprkos razvoju odvojene
kulture, identifikovala sebe kao Hrvate - muslimane.
Poto su Muslimani imali sredinju poziciju u
Bosni i Hercegovini, postali su primarni cilj masovnih
ubistava koje su inili srpski etnici u cilju izvrenja
planova o velikoj Srbiji. Uskoro su uslijedile osvete,
poto su se mnogi Muslimani prikljuili ustaama da
bi se zatitili ili da bi se osvetili.
Titovi komunistiki partizani (iji su lanovi
pripadali svim etnikim grupama) pridruili su im se u
ubistvima i zvjerstvima, potaknuti vie ideolokim
nego etnikim razlozima. Srbi, Muslimani i Hrvati
postali su u isto vrijeme i rtve i izvrioci - nisu to,
naravno, obino bile iste osobe u oba sluaja - u
etnikoj i ideolokoj netrpeljivosti koja je karakterisala
taj period. Nijemci i Italijani su pothranjivali konflikte
zbog svojih interesa. Procijenjeno je da je za vrijeme
drugog svjetskog rata, po raznim osnovama,
izgubljeno milion ljudi u Jugoslaviji. Ovaj broj bio je
priblino podijeljen izmeu Srba i nesrba, od ega je
jedna treina bila iz Bosne i Hercegovine.

4. Posljedice - Druga Jugoslavija
Iako je poraz etnika od strane komunista u drugom
svjetskom ratu sprijeio provoenje srpskog
nacionalistikog programa, kao kompromis uinjen za
dobivanje podrke njegovoj novoj vladi, Hrvat po
roenju, Tito, ustupio je Srbiji kontrolu nad vie
oblasti u kojima su nesrbi inili veinu stanovnitva:
na Kosovu, u Vojvodini i u Sandaku. Pored toga,
Srbi su dobili neproporcionalan udio u broju mjesta u
saveznoj birokratiji, vojsci, diplomatskoj slubi,
ekonomskoj infrastrukturi, pravnom sistemu i
Komunistikoj partiji - takva situacija je ostala sve do
raspada Jugoslavije.
19

Otuenje i sumnjiavost meu ostalim
etnikim grupama u Jugoslaviji, kao rezultat
saznanja da Srbi pokuavaju dominirati i
novouspostavljenom jugoslovenskom dravom, bili
su najveim dijelom uzrok politikog zastoja koji se
dogodio u zemlji do osamdesetih godina. Odlazak
Titove generacije voa odanih viziji Komunistike
Jugoslavije, odstranio je znaajan element prinude i
otvorio put ka demokratiji i promjenama. U isto
vrijeme, gaenje autoritarizma neizbjeno bi vodilo
ponovnoj uspostavi nejednakosti i, potencijalno,
tenjama za disolucijom Jugoslavije. Ova
mogunost stvorila je duboku zabrinutost meu
mnogim Srbima koji su u tome vidjeli mogui
gubitak statusa i privilegija, kako pojedinanih tako i
na nivou zajednice.
Meutim, to je nudilo jednu novu priliku.
Nove elite mogle su pokuati da iskoriste te
napetosti da bi sebi isposlovale veu ulogu u
strukturi vlasti drutva koje je doivjelo promjene,
poto su postojei oblici politikog legitimiteta bili
istroeni, a zabrinutost je sve vie eskalirala.
U posttitovskom periodu tranzicije, raniji
pokuaji stvaranja velike Srbije ponovo su postali
privlani kao politiko sredstvo. Oni su, takoe,
imali pripremljenu nacionalistiku ideologiju sa
prigodnom simbolikom spremnom za eksploataciju.
Osim toga, jedan od najtrajnijih rezultata djelovanja
nacionalista u modernoj Srbiji, bilo je uspostavljanje
shematskog plana, dokazane metodologije etnikog
ienja, koju budue generacije nacionalista mogu
iskoristiti, ako to poele. U onoj mjeri u kojoj ovaj
okvir daje provjerene putokaze za nacionaliste, ne
tako davni historijski dogaaji mogu se posmatrati,
prije kao sredstva koja olakavaju, nego kao
neizbjean uzrok tekueg genocida u Bosni i
Hercegovini.
Iako ponovouskrsli nacionalistiki program
ima ciljeve i metode u mnogome sline ranijim
planovima i rjeenjima, ponavljanje ranijih ekscesa
nipoto ne znai da su automatski oni bili
neizbjeni. Ni nazadovanje prema obrascima iz
prolosti nije bio spontani razvoj dogaaja.
Naprotiv, bio je to rezultat namjernog izbora
politike. Ustvari, usprkos trvenjima izmeu Srba i
nesrba u politikoj i ekonomskoj sferi u
poslijeratnom periodu, i estoj oitoj diskriminaciji,
posebno prema islamu, etnike grupe u Jugoslaviji,
ukljuujui i Bosnu i Hercegovinu, uspjele su
ostvariti koegzistenciju bez otvorenog nasilja vie


77
od jedne generacije (sa izuzetkom perioda strogosti
prema zajednici kosovskih Albanaca). Razlog za tu
koegzistenciju nije leao u injenici da su nekadanje
strane iz drugog svjetskog rata bile satjerane u tjesnac
vrstom rukom Titovog sistema. Nije to bio ni
rezultat opte amnezije poto je postojanje graanskog
rata bilo namjerno potiskivano od strane Tita, to su lord
Dejvid Oven (David Owen) i ostali tvrdili.
20
Sasvim
suprotno, graanski rat bio je tema veeg dijela
vladine poslijeratne propagande i slubene
historiografije, naravno gledane kroz slubene
naoale, pa su izrazi etnik i ustaa olako dijeljeni
svakome ko nije podravao novi sistem.
Prema tome, promjena meuetnikih odnosa,
potrebna radi masovne mobilizacije Srba za
podravanje odnosa konfrontacije, ukljuujui i one
prema Muslimanima, nije bila ni spontana ni
neizbjena. Naprotiv, pripremna faza, obiljeena
intenzivnom, metodinom i sveobuhvatnom
politikom i informativnom kampanjom u
osamdesetim godinama, imala je zadatak da izmijeni
sistem vrijednosti itave generacije Srba.


78
Motiviranje izvrilaca:
Kalkulacije srpskog establimenta
Norman Cigar

Kada su na svjetlo dana izale ogromne razmjere i
uas prethodnih dogaaja, glavno pitanje se samo
nametalo: ta je to moglo motivirati Srbe da uzmu
uea u genocidu ili ak da ga samo preutno
odobre? Zato bi Srbi djelovali na taj nain koji je bio
u suprotnosti sa karakteristikama tog vremena? Za
srbijanske politike, drutvene i intelektualne voe u
Beogradu i Bosni i Hercegovini, motivacija za uee
u genocidu, sasvim razumljivo, bila je njihova lina
odluka. Oni su ustvari bili sami motivaciona sila za
podgrijavanje, implementaciju, i opravdavanje tog
procesa, dok se rukovodstvo okrenulo konkretnom
politikom programu koji je bio saet u SANU
memorandumu.
Nije uopte vjerovatno da je srbijanska
politika elita zaista bila ubijeena da su Muslimani
bili fundamentalisti, odnosno nije ih bilo briga za to.
U svakom sluaju, veoma mali broj Muslimana u
Bosni i Hercegovini je bilo motivirano politikim
islamom, ili su bili pod uticajem pokreta drugih
zemalja. Ni muslimanski vjerski slubenici nisu igrali
znaajnu ulogu u politici. Naprotiv, bez obzira koliki
je bio nivo religioznosti ili njihove svijesti, Muslimani
bi i dalje bili cilj napada, jednostavno zbog toga to su
stajali na putu ostvarenja srpskih nacionalnih interesa.
Propagandna kampanja protiv fundamentalizma
obezbijedila je pogodnu osnovu srpskoj politikoj eliti
na kojoj je ona stvarala sliku ugroenosti i formirala
emotivnu simbologiju. Obje ove taktike bile su
koritene kao sredstvo za mobilizaciju i, kako su se
nadali, kao sredstvo za ubjeivanje domae i
meunarodne javnosti u ispravnost srpske politike.
Srpske voe su nastavile koristiti teme o
fundamentalistikoj prijetnji na domaem terenu jo
dugo nakon to su to napustili u kontaktima sa
zapadnim predstavnicima. Oito, njihovi strani
sugovornici nisu smatrali takve argumente
ubjedljivim.
Iako su bili kamuflirani nacionalistikim
jezikom i simbolima, a ponekad i religijom i
ideologijom, politiki interesi, sasvim jasno, bili su ti
koji su stajali iza takve politike. Momilo Krajinik,
predsjednik parlamenta bosanskih Srba, kasnije je to
veoma jasno potvrdio. Srpski cilj je veoma jednostavan:
Mi smo naslijedili istorijsku ulogu ispunjenja zadatka koje su
prethodne generacije nepotpuno obavile, a taj zadatak je da
zaokruimo nae etnike prostore.
21
Imajui u vidu da je
teritorijalna ekspanzija bila sama sr takve politike,
Srbi bi na tim teritorijama bili u manjini. Situacija bi
ostala nepromijenjena ak i u sluaju da su se Srbi
bili odluili za podjelu umjesto za pripajanje itave
Bosne i Hercegovine, naravno ako bi se pokazalo da
je prvi cilj neostvarljiv.
Za srpsko rukovodstvo etniko ienje bilo
je racionalna politika. Takva uasna politika moe se
nazvati racionalnom poto su Srbi koji su donosili
odluke oito paljivo vagali korist i cijenu koju treba
platiti za vrijeme itavog tog procesa. Unutar
strategijskog okvira za stvaranje jedne etniki
kohezivne nacionalne drave, prioritet pri
uspostavljanju srpske kontrole nad teritorijom bilo
je efikasno i nepovratno odstranjivanje nesrpske
populacije. Upotreba zvjerstava bila je samo taktika
podrka toj strategiji. Prvobitni okovi, uzrokovani
masovnim napadima na civile, kao i brze
kampanjske akcije, doprinijeli su, u poetnoj fazi, da
se ljudi odlue da idu, to je, bez ikakve sumnje,
srpsko rukovodstvo upravo i eljelo. Dodatna
korist, koju je donosila upotreba zvjerstava, bilo je
paljenje etnikih strasti i osveta, to je trebalo da
natjera i one Srbe koji su bili protiv takve politike da
se pridrue svom nacionalistikom rukovodstvu.
Koritenje takvih metoda trebalo je da zatruje
odnose meu zajednicama do te mjere da bilo
kakvo kasnije prilagoavanje ili koegzistencija
postanu nemogui. Tako bi se eljena strategija
srpskog rukovodstva, strategija podjele
transformisala u jedinu preostalu politiku opciju. U
skladu sa tim, Karadi je veoma precizno koristio
takvo kruno rezonovanje iznosei argumene protiv
ponovnog ujedinjenja drve. Karadi je nazvao
zapanjujuim to to Meunarodna zajednica eli da dva
naroda, koja se mrze toliko da su doli do take meusobnog
istrebljenja, natjera da ponovo ive zajedno.
22

Veina Srba u Bosni i Hercegovini - ali
daleko od toga da su svi - prikljuila se etnikom
ienju ili barem to pasivno prihvatala. Iako su u
nekim sluajevima srpski agitatori i revolverai sa
strane upravljali dogaajima i u svim drugim
sluajevima lokalni Srbi su preuzimali stvar u svoje
ruke i upravljali koncentracionim logorima.
23
U
skoro svim sluajevima, neki lokalni Srbi davali su
informacije i identificirali Muslimane, ak i ako nisu
predvodili tu kampanju. Ali, ta je navelo obine
Srbe da se okome na one koje su donedavno
smatrali dobrim susjedima? Izgleda da su kljuni


79
faktori bili: odobrenje od strane vlasti i prihvatanje od
strane drutva takvih ekstremnih akcija kao potpuno
legitimnih.

1. Upotreba legitimiteta vlasti
Stav srpskih voa u Srbiji, Cmoj Gori, i Bosni i
Hercegovini, bez ikakve sumnje, igrao je glavnu ulogu
u formiranju ponaanja obinih Srba prema
Muslimanima. Dok su legalne vlasti, a posebno
lanovi vlade, mogli svojim sugraanima Srbima
nametnuti povjerenje i pokornost, dotle su se obini
Srbi mogli pravdati da slijede zvaninu politiku.
ak iako nije eksplicitno navedeno u bilo
kojem slubenom politikom dokumentu, atmosfera
koja je stvorena u pripremnoj fazi i njena kasnija
radikalizacija u fazi implementacije, ostavlja veoma
malo sumnje u stvarne namjere srpskog rukovodstva.
U svakom konfliktu, stav vojnog rukovodstva ima
prvorazredan znaaj u promoviranju ili sprjeavanju
zvjerstava. Rat je surova stvar, i vojnici pojedinano,
ak i vojnici oruanih snaga Britanije i amerike
vojske u Drugom svjetskom ratu, naprimjer, iako su
djelovali protiv nareenja, nisu bili imuni od takvog
ponaanja.
24
Veina oruanih snaga u svojim
redovima ima elemente sklone zloinu, i od komande
zavisi da li e ih sprijeiti ili pak ohrabriti. U sluaju
Bosne i Hercegovine, najvii oficiri, kao to je
komandant vojske bosanskih Srba general Ratko
Mladi i njegovo osoblje, tvrdili su da nije bilo
nikakvih loih stvari i opravdavali sve akcije koje su
inile trupe pod njihovom komandom, ali su u tome
bili demantovani. Znaaj takvog stava potpuno je
jasan. Jedan naunik koji izuava genocid je istakao:
Spremnost ljudi da poine akte nasilja ili da ih odobre
znaajno se poveava ako su ti akti eksplicitno nareeni,
implicitno ohrabreni, u tajnosti odobreni ili ako su, u najmanju
ruku, dozvoljeni od strane legitimne vlasti.
25

Tipino, indoktrinacija u logoru za obuku
srpskih paravojnih formacija, kojim je upravljao
Arkan uz pomo srbijanske policije, pokazala je zato
su se oni pripremali kada dou u Bosnu i
Hercegovinu. Jedan ruski plaenik, koji je proao kroz
taj program obuke, izjavio je: Filozofija brutalnosti
bubnjala je u glavama boraca - srpski patriota nemilosrdan je
prema neprijatelju; on nema pravo da potedi neprijateljevu
djecu, ene, starce.
26
U takvoj atmosferi, nije
iznenadujue da lanovi srpskih paravojnih formacija,
koji su doli iz Srbije u sastavu srbijanskih snaga koje
su stigle u grad Viegrad u aprilu 1992. godine, i ne
pokuavaju da minimiziraju ono to se desilo
Muslimanima koji su odluili da ostanu u gradu.
Prema jednom izvjetaju revolvera je najavio da e ene
i djeca biti ostavljeni na miru... Da bi objasnio ta e se
desiti muslimanskim mukarcima, on je preao prstom preko
svog vrata.
27

Meutim, nisu samo srpske paravojne
formacije postupale na takav nain. Jugoslovenska
narodna armija vidjela je takoe svoju misiju kao
beskompromisni napad na Muslimane. Kada su
poetkom 1992. godine, prije proglaenja
nezavisnosti, armijske jedinice rezervista iz Crne
Gore marirale po Bosni i Hercegovini, pjevali su
novu popularnu pjesmu: Sarajevo i damije
poruie momci s Romanije. Jedan od tih vojnika
kazao je novinaru: Znate li vi za Dingis Kana,
Mongola koji je davno kontrolisao itavu Evropu i Aziju i
koji je ubio stanovnitvo itavog grada koji je imao 300.000
ljudi... E tako emo mi postupati sa njima (sa nesrbima).
28

Vrijeme je prolazilo a poruke koje su stizale
sa vrha ostajale su iste. Karadi je nastavio hukati
govorei da je to borba protiv azijskog mraka i
esto je ponavljao da srpska drava nema nikakve
potrebe da u svojim granicama dri svoje
neprijatelje. Srpska drava treba biti dom srpske
nacije.
29
Srpski zvaninici su govorili da ivot u
istoj dravi sa Muslimanima ustvari znai da e ak i
srpske ene morati nositi veo.
30
Karadi je stvarao
osjeaj kod prosjenog Srbina da se on ne bori
samo za svoju vlastitu naciju ve i za dobro itavog
Zapada. On je uvjeravao svoju domau javnost da
smo mi branili Evropu od islama jo prije 600 godina... Mi
ponovo branimo Evropu od Njemake (sic) i od islamskog
fundamentalizma.
31
ak i onda kada su pokuavali
negirati postojanje etnikog ienja, stavljali su do
znanja da je etniko ienje veoma pravedan akt.
Kao ilustracija moe posluiti sluaj kada je
sedamnaest Muslimana i dva Hrvata bilo ubijeno,
navodno od strane nepoznate grupe ili pojedinaca, u
gradu Prijedoru u aprilu 1994. godine koji je bio
pod srpskorn kontrolom. Beogradski mediji, koje je
kontrolisala vlada, naveli su tada da je bilo vie nego
dovoljno motiva, a taj motiv je bila smrt est
policajaca bosanskih Srba koji su branili srpske
granice prema bihakom depu.
32

Vlasti bosanskih Srba esto su koristile
taktiku zastraivanja. Govorili su da srpske snage
treba da preuzmu kontrolu zato to su Muslimani
navodno planirali da osunete sve srpske djeake i
da ubiju sve mukarce starije od 3 godine, a ene u
dobi izmeu 15 i 25 godina da poalju u harem gdje


80
e raati janjiare.
33
Slubeni mediji bosanskih Srba
nastavili su intenzivno slanje anti-islamskih poruka,
pribjegavajui ak krivotvorenju tekstova iz Kur'ana
ne bi li dokazali da islam, navodno, trai da se
nemuslimani moraju ubiti.
34
Primjer koji daju voe
ima izuzetno veliki uticaj. U sluaju kada je lan
kabineta bosanskih Srba igrao fudbal sa lanom
parlamenta bosanskih Srba, koristei glavu mrtvog
Muslimana umjesto lopte, to je imalo daleko vei
efekat nego brojni govori ili lanci u novinama.
35


2. Izvori legitimiteta van okvira vlasti
Izvori legitimiteta u drutvu, van okvira srpske vlasti,
takoe su doprinijeli vladinoj politici etnikog
ienja. Umjesto da osude ono to se inilo
Muslimanima, nevladine institucije generalno su
slijedile takvu politiku ili su, u nekim sluajevima, ak
ili daleko ispred vlade.
Takvi centri uticaja stalno su podvlaili da
Muslimani pokuavaju napraviti muslimansku dravu
Bosnu i Hercegovinu, to predstavlja opasnost i za
Srbe i za itavu zapadnu civilizaciju. Ponekad su
optuivali Muslimane da ele stvoriti islamsku
damahiriju, iako je to politiki izraz koji je izmislio
Gadafi za svoj idiosinkretski politiki sistem koji
uopte nije baziran na islamskom konceptu.
36
Ustvari,
mediji i istaknute politike linosti rutinski su
opisivale situaciju kao nita manje nego borbu
izmeu kranskog i islamskog svijeta i kao borbu za
opstanak. ak su i samoproglaeni srpski liberali
okarakterisali Izetbegovia kao ovjeka koji ima samo
demokratsku fasadu iza koje se krije totalitarni pogled na
svijet.
37

Srpska pravoslavna crkva, i u Srbiji i u Bosni i
Hercegovini, nastavila je da daje legitimitet etnikoj
politici vlasti bosanskih Srba. Ona je podravala
najbeskompromisnije opcije koje su bile formulirane
u Bosni, iji je cilj bio stvaranje velike Srbije, i koje
nisu predviale prisustvo Muslimana u njoj. U aprilu
1993. godine, patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije iz
Crne Gore otvoreno su podrali odbijanje Vens
Ovenovog plana od strane rukovodstva bosanskih
Srba. Amfilohije je tada otvoreno podrao jednog od
najtvrih lidera bosanskih Srba, potpredsjednicu
Biljanu Plavi.
38
U isto vrijeme, sveti Sinod srpske
pravoslavne crkve ponovo je podrao ujedinjenje svih
oblasti, koje su Srbi zauzeli u Bosni i Hercegovini, sa
Srbijom, i zakleo je srpske voe iz Herceegovine da
ne prihvate kompromis u vidu Vens-Ovenovog
plana.
39

U aprilu 1993. godine, jedna slubena
delegacija na visokom nivou Srpske pravoslavne
crkve uinila je sve u Vatikanu da ubijedi svoje
domaine kako u Bosni i Hercegovini nema
agresije.
40
Krajem 1993. godine, patrijarh Pavle, u
jednom intervjuu austrijskim novinama, obratio se
stranoj javnosti sa tvrdnjom kako oni poznaju samo
uopteno istoriju Balkana. Pavle je u povjerenju
ustvrdio da su Srbi domae stanovnitvo u Bosni i
Hercegovini, dok su Muslimani stigli sa
Otomanskim osvajaima. Karakteristina je bila
optuba patrijarha Pavla da Muslimani ele dovesti
krane u poloaj bez ikakvih prava, poloaj koji
je navodno propisan Kur'anom i eriatom. Nadalje,
on je ustvrdio da Kur'an propovijeda sveti rat kao
sredstvo za proirenje vjere. Taj koncept je stran
kranstvu.
41
Episkop zvorniko-tuzlanski, Vasilije,
sumirao je stavove srpske pravoslavne crkve o
Muslimanima rekavi: Mi Srbi vrlo dobro znamo da za
jedan odreeni dio Muslimana vrijedi pravilo: to vie ubiju
nevjernika, blii su nebesima.
42

Treba rei da nisu svi u strukturi crkve
smatrali da je ono to se deavalo u Bosni i
Hercegovini vjerski rat. Kada su, naprimjer, upitali
dekana Teolokog fakulteta Srpske pravoslavne
crkve u Beogradu da li je taj rat religijski ili ne, on je
podrao ciljeve srpske politike u optim crtama.
Meutim, elei da umanji religijski aspekt tih borbi
on je izjavio: To ni na koji nain nije religijski rat. ta je
tu religiozno pitanje i koji je glavni motiv? Nema ga. To je
ipak etniki i graanski rat sa nekim elementima religije...
moda vam to zvui paradoksalno ali tako je kako je. Kako
to moe biti religiozni rat bez religioznog uzroka?.. Radi se
samo o religioznoj komponenti u slubi bilo etnikih bilo
sekularnih interesa.
43

Meutim, daleko su brojniji bili aktivisti -
vjerski slubenici koji su podravali politiku crkve.
Pored uoptenih optubi protiv nasilja koje je
izricao patrijarh Pavle, srpska pravoslavna crkva
nastavila je da pokriva svojom mantijom ak
najekstremnije nacionalistike elemente. Arkan je
dao tjelohranitelje mitropolitu Srpske pravoslavne
crkve Amfilohiju iz Crne Gore koji ih je koristio za
zastraivanje disidenata. U julu 1993. godine, na dan
slave grada Beograda, Arkan je marirao pored
patrijarha Pavla u svetoj procesiji koja se kretala
gradskim ulicama. Istog mjeseca patrijarh Pavle je
lino predvodio jednu slubenu delegaciju na putu
po Bosni gdje je on predsjedavao religioznim
ceremonijama sa velikim publicitetom na kojima su


81
uee uzeli elni rukovodioci vlasti bosanskih Srba i
vojne voe.
Patrijarh Pavle je i dalje gledao na Muslimane
kao na trajnu prijetnju Srbima to je, prema tome,
opravdavalo srpsku politiku. On je to ovako
komentarisao stranoj novinarki: Keri moja, kazao mi je
slijeui ramenima, ako me pita da li ja mislim da Srbi u
Bosni moraju odustati od svega to su do sada uradili za svoje
ivote, ta u ti ja odgovoriti? Da li misli da je ubijanje
pogrena stvar? Naravno! Ali, da li ja mislim da poten ovjek
treba da se preda lopovima?.. Ako je to izbor, onda ja moram
rei: da - a tada bih ja bio takoe politiar, jer ja vjerujem da
se Srbi moraju boriti sada kao nikad ranije, da bi sauvali ne
samo svoju crkvu nego i sami sebe.
44

Srpska pravoslavna crkva nije samo propustila
da osudi sve srpske zloine, ona je obezbijeivala
svetenike za armiju bosanskih Srba i ohrabrivala je
operacije protiv Muslimana. Tako su regruti
bosanskih Srba izgovarali zakletvu pred pravoslavnim
svetenicima, dok su pravoslavni velikodostojnici
blagoslovili snage bosanskih Srba pred odlazak u
akcije, kao to je na primjer elitna jedinica komandosa
Panteri, koja je bila optuena da je poinila brojna
zvjerstva.
45
Srpski pravoslavni mitropolit Nikolaj, za
vrijeme posjete mehanizovanoj pjeadijskoj jedinici
bosanskih Srba, ohrabrivao je njene pripadnike
govorei im: Mi smo uvijek dobijali ratove... Bog nas ni
ovaj put nee napustiti. On je podizao njihov moral
ubjeujui ih da je borba u interesu srpskog
naroda.
46
U nekim prilikama srpski pravoslavni
vjerski slubenici sami su preuzimali rukovoenje u
operacijama ienja. Svetenik u Trebinju govorio je
okupljenim Srbima da e taj grad biti srpski jer je on to
uvijek bio, a zatim i sam preuzeo stan i nekoliko radnji
iji su bivi vlasnici Muslimani bili prisiljeni da odu.
47

Nema nikakve sumnje da je religiozna maska
spaavala savjest i usmjeravala one Srbe koji su zaista
bili religiozni, sprjeavajui pojavu bilo kakvog
raskoraka izmeu line pobonosti i injenja
zvjerstava. Ovakva racionalizacija moe pomoi u
objanjenju stavova kakav je onaj koji je iskazala
policajka bosanskih Srba koja je samu sebe uvjeravala
da mi moemo ivjeti sa Muslimanima samo onda kada ih
razoruamo do posljednjeg. Pobjeda je sigurno naa. Bog je uz
Srbe. Rezultat svega ovoga bilo je oslanjanje boraca
bosanskih Srba na Boiju pomo u toku njihovih
akcija, pa su se mogla vidjeti oklopna vozila na kojima
su ispisani slogani kao to je onaj Bog titi Srbe.
48

Obraajui se domaoj javnosti, Karadi je, sasvim
razumljivo, teio da svojoj politici da religiozno
opravdanje, pripisujui srpske uspjehe injenici da
da je Bog nama pomogao. On se okrenuo nama upravo
onako kako smo se mi okrenuli njemu, nakon toliko godina
u kojima smo pravili greke.
49

Poto je elja srpske pravoslavne crkve bila
da situaciju u Bosni i Hercegovini predstavi kao
napad na kranstvo, nije im bila prijatna injenica
da katolici nisu bili tako neprijateljski raspoloeni
prema Muslimanima ali su se nadali da e ih moi
okrenuti protiv Muslimana. Urednik "Pravoslavlja"
je napisao da je Stav Hrvata u Bosni i Hercegovini
zapanjujui jer, iako su i sami krani, nisu se pridruili
kranima Srbima u odbrani zajednikih kranskih
principa. Umjesto toga oni pokuavaju da sastave nespojivo,
krst - simbol koji Muslimani najvie mrze - i polumjesec...
Apsurdno je da neki krani sarauju sa muslimanima
protiv krana.
50

Srpski orijentalisti koristili su svoje
ekspertize za napade na Muslimane na
intelektualnom planu, kao i za odbranu vladine
politike; dakle isto ono to su radili i prije raspada
Jugoslavije. Sada, meutim, za razliku od pripremne
faze, njihovi argumenti su posluili kao osnova za
opravdanje otrih mjera koje su u tom trenutku bile
poduzimane prema Muslimanima. Pored toga to su
obezbjeivali apstraktnu akademsku formu, njihovi
govori davali su ratnim zloincima dodatna nauna
objanjenja i opravdanja. Istoriar Mile Nedeljkovi
koristio je svoju knjigu da bi ubijedio itaoce da je
Bosna i Hercegovina uvijek bila srpska i
pravoslavna, igoui Muslimane kao Srbe
konvertite. Na osnovu takve teze, u knjizi se pravda
ienje Muslimana iz Srbije u 19. vijeku, opisujui
tu akciju kao oslobaanje od izdajica. Autor tvrdi:
Svaka socijalna grupa koja je bila povezana sa
okupatorom (Osmanlijama), stanovnitvo
(muslimansko) koje je baziralo svoj poloaj i svoj
imetak na eksploataciji i pljaki ugnjetavanog
stanovnitva, takoe je nestala.
51
Nadalje, on
smatra da je taj proces bio tako uspjean da je to
danas u potpunosti zaboravljeno kao snijeg koji se
davno istopio.
Ostali naunici su, u saradnji sa
propagandom srbijanskih vlasti, pojaali svoja
upozorenja o navodnoj islamskoj opasnosti. Tako,
na primjer, Darko Tanaskovi, identifikuje
ekonomski, diplomatski i posebno demografski
dihad, uperen i protiv Balkana i protiv zapadne
Evrope.
52
Po Miroljubu Jevtiu, prijetnja je navodno
prerasla u zlokobni plan po kojem e Muslimani


82
formirati srednjevjekovnu dravu.
53
Idui dalje, Jevti
proglaava Muslimane nesposobnim za
koegzistenciju, karakteriui islam kao stran svemu
milosrdnom i nenasilnom prema onima koji imaju
razliit nain razmiljanja od vladajue islamske
doktrine.
54
U stvarnosti, pak, Muslimani jedini nisu
unitavali bogomolje koje pripadaju drugim vjerama,
ali srpski uenjaci su govorili da jesu, opisujui te
akcije kao obavezu u skladu sa njihovom vjerom.
55

Jevti je moda bio najbeskompromisniji u odricanju
bilo kakve mogunosti koegzistencije sa
Muslimanima, jednostavno, zbog njihove vjere: Mora
biti jasno svim ljudima dobre volje da nema mira i da ne moe
biti mira sa islamskim fundamentalizmom. Opte je poznata
injenica da islam ne priznaje koegzistenciju muslimana i
nemuslimana na osnovu jednakosti. U praksi, njegovo
tumaenje islama navodi ga da zahtijeva nastavak
nasilnih sredstava do loginog kraja, jer nadati se u
mir sa Alijom Izetbegoviem je samo iluzija. On
dodaje: Svi pregovori sa njim su gubljenje vremena i
samo odgaaju konaan obraun koji on sam
namee.
56

Drugi srpski naunik, Nada Todorov, govorila je
da su Muslimani u Bosni i Hercegovini pod uticajern
njihovog islamskog naina ivota koji nema nita
zajedniko sa evropskom civilizacijom. Prema njenoj
analizi, koju je prenijela vojna tampa, tradicionalne
bajke 1001 no, za koje ona pretpostavlja da ih
Muslirnani itaju u svom djetinjstvu, zasluuju
posebnu panju, poto te prie izazivaju podsvjesni
poticaj kod Muslimana da mue i ubijaju krane.
Todorova objanjava: Poto su ove prie pune erotizma,
sigurno je da oni (Muslimani) u pubertetu itaju te prie
paljivo, tako da je uticaj na njihovu linost sasvim evidentan.
Njihovi svjesni, podsvjesni i nesvjesni nivoi linosti potpuno su
aktivni za vrijeme dok ine zloine u Bosni i Hercegovini.
57


3. Dehumanizacija pravljenjem stereotipova
Negativno portretiranje Muslimana kao opasnih i
drugijih ljudi, koje je poelo u osamdesetim
godinama, ak je i pojaano onda kada se desila
erupcija stvarnog nasilja. Srpski politiari,
intelektualci, vjerski velikodostojnici, i mediji uvijek su
uz Muslimane vezivali izraze kao to su fanatici,
teroristi, ekstremisti i fundamentalisti i uvijek su
ih prikazavali kao provokativne, ukljuene u agresiju
ili ofanzivu, izjednaavajui tako islam sa nasiljem. Svi
oni su formirali utisak da je nasilje priroeno
Muslimanima, a beogradski mediji su ak govorili o
osvajakoj krvi koja tee u Muslimanima.
58
Ustvari,
list Jugoslovenske armije traio je od vodeeg
srbijanskog orijentaliste da analizira za njegove
itaoce razlike izmeu njih i nas, muslimana i
krana.
59
Prema tampi Jugoslovenske armije,
Muslimani nisu bili nita drugo do potpuno
zatrovani islamski fundamentalisti.
60

Intelektualci, kao Vojislav Lubarda, vodei
srpski pisac iz Crne Gore, takoe su stvarali
negativne slike o Muslimanima i opravdavali otru
politiku prema njima. On je isticao da Muslimani,
navodno, razumiju samo silu. Krajem 1993. godine,
on je rekao: Dozvolite da spomenem samo dvije line
karakteristike veine Muslimana: Kad su suoeni sa neim
to je jae (kao to je jaa osoba ili jaa sila) oni postaju tako
krotki kao jagnjad i neopisivo posluni. Meutim, njihova
priroda se mijenja im osjete da su oni jai, i kada je sila u
njihovim rukama, oni postaju beskrajno okrutni.
61

Srpska pravoslavna crkva, takoer, je jaala
privid da su Muslimani defektna ljudska bia, a
posebno Srbi koji su izdali svoje korijene. Tvrdei
da su Muslimani srpskog porijekla, crkva im je
nudila da ih primi nazad ako napuste krivi put i
promijene sadanju vjeru. Dragan Proti, arhiakon
i profesor Teolokog fakulteta Srpske pravoslavne
crkve u Beogradu, jasno je kazao da vjeruje da je to
obraenje izvodljivo ako se izvri pritisak na
Muslimane da prihvate pravoslavlje. On je
Muslimane smatrao zabludjelim pravoslavnim
Srbima i napomenuo je sa izrazom superiornosti da
Srpska pravoslavna crkva rado prima one koji su napustili
pravoslavlje a koji se pokaju i povrate.
62

Vjerovatno nigdje nije bila tako evidentna
ruilaka mo jezika kao u sluaju izbora rijei
ienje, koja se komotno koristila u neslubenim
diskusijama da bi opisala nasilno odstranjivanje
Muslimana. Logino, procedura sa takvim imenom -
to je znailo povratak na etniku terminologiju iz
Drugog svjetskog rata - mogla se posmatrati samo
kao pozitivna i poeljna, implicintna antiteza i
korekcija, navodno, neistog, neprirodnog i
poniavajuceg stanja. Kada je, na primjer, komandir
srpske jedinice izvjestio da je ova oblast etniki
ista, bilo je jasno da je bio ponosan, smatrajui to
dostignuem.
63

Izvjetavanje beogradske televizije bilo je,
takoe, potvrda ovakvog stanja. Izvjetaj, kao onaj
iz Zvornika u kojem se kae da su Muslimani
granatirali srpske kue, eto je bio opravdanje za
kasnije srpske napade. Meutim, zapadni novinari,
koji su u to vrijeme bili u Zvorniku, kazali su da nije


83
bilo nikakvih granatiranja, da ak Muslimani nisu ni
imali nikakvu artiljeriju.
64
Nasuprot tome, u medijima
se uvijek izvjetavalo da Srbi oslobaaju odreenu
oblast ili je koritena gomila fraza kao to je ona da su
Srbi bili prisiljeni da se energino brane. Nakon to
su njegove snage ule u selo Osmaci, general Mladi je
doslovno kazao: Bilo je to veliko muslimansko selo u koje
Srbin nije stupio nogom sve dok ga mi nismo oslobodili.
65

ak je i humor, kao to su vicevi o Muji i
Hasi i Muji i Fati nazvanih po stereotipnim
muslimanskim mukim i enskim imenima - sluio
istoj svrsi. Oni su pojaavali negativan imid bavei se
njihovom viktimizacijom. Jedan takav vic kae: Koji je
najkrai vic o Muji i Hasi? Odgovor glasi: Bili su
nekada Mujo i Haso. Drugi su za temu imali Fatinu
prodaju seksualnih usluga UNPROFOR-u i njeno
svlaenje do gola preciznim snajperskim hicima.
66

Takav crni humor u srpskim medijima samo je
pojaavao nepovoljne slike o Muslimanima i
banalizirao proteste onih Srba koji su sauestvovali sa
tekim poloajem Muslimana.
Negativna kategorizacija moe imati
razarajue efekte putem dehumanizacije ciljne grupe.
To doprinosi lakem prihvatanju njihovog ubijanja
kao lanova jedne bezline skupine nepoeljnih
osoba. Sociolog Kelman dobro je primijetio: Masakri
postaju mogui u onolikoj mjeri koliko smo mi druga ljudska
bia liili njihovog identiteta i zajednice... Tako, kada je grupa
ljudi u potpunosti definisana unutar kategorije kojoj oni
pripadaju, i kada je ta kategorija iskljuena iz ljudske
zajednice, tada se moralna ogranienja protiv njihovog ubijanja
daleko lake prevazilaze.
67
Kao rezultat takvih kampanja
i incidenata, nije uopte bilo iznenaujue da se
mogunost da neko bude Musliman, ili ak da ima
Muslimana u familiji, smatra sramotom meu Srbima.
To je, pak, dovodilo takve osobe u situaciju da daju
dodatne dokaze o svojoj istoi. Tako je Dafina
Milanovi, direktor jedne od najveih privatnih
banaka u Beogradu, ije ime nije bilo srpsko, osjetila
za potrebno da energino demantuje glasine da je ona
ustvari Muslimanka. Glasine o njenom navodnom
muslimanskom porijeklu namjerno su irene da bi je
diskreditovale. Te glasine, meutim, mogle su imati
politiku pozadinu, poto je banka bila centar
skandala koji je prijetio da uvue i Jugoslovensku
vladu zbog sumnjivih deviznih transakcija i naina
finansiranja armije. Bez ikakve sumnje, ona je takva
shvatanja o njenom porijeklu vidjela kao posebno
tetne za njen imid i kredibilitet. U jednom intervjuu
ona je zamolila: Molim vas piite: ja nisam
Muslimanka kao to glasine kau. Moje ime je
grkog porijekla... Svi su u mojoj familiji Srbi. Svako
onaj ko u to sumnja trebalo bi da vidi moju
krtenicu, krtenice mojih roditelja, kao i porodino
stablo.
68

Vlastita slika o sebi, uz istovremenu
negativnu sliku o Muslimanima, stvarala je veoma
znaajan kontekst u kojem su i vladini i nevladini
autoriteti mogli ostvariti svoj uticaj. Prihvatanje te
slike od strane prosjenog Srbina i njeno irenje po
svijetu sluilo je, takoe, kao vaan poticaj
genocidu.

4. Srpski osjeaj superiornosti
Kada su, u osamdesetim godinama, srpske
nacionalistike elite u Srbiji postale aktivne, posvetili
su znaajne napore redefinisanju slike o sebi meu
svojim sunarodnicima Srbima i njihovog odnosa sa
ostalim etnikim i religioznim zajednicama. Njihov
cilj je bio da ih mobiliziraju za akciju u
nacionalistike svrhe. U krajnjoj liniji, rezultat je bio
povlaenje manihejskog kontrasta izmeu Srba i
ostalih - neproporcionalne filozofije dualizma po
kojoj su Srbi uzeli monopol nad pozitivnim
vrijednostima, kao to su hrabrost, tolerancija,
strpljenje u dugom paenitvu, superiorna
moralnost, kultura, pa ak i inteligencija. Miloevi
je dao glavni poticaj pokretanju tog trenda u 1989.
godini na proslavi Kosovske bitke. U svome
govoru, on je tretirao svoje sunarodnike Srbe kao
specijalni narod i ubjeivao ih je da injenica da su
Srbi veliki narod u tom regionu nije srpski grijeh ni bilo ta
drugo ega bi se trebali postidjeti. To je, naprotiv, privilegija...
Srbi nikada nisu koristili tu privilegiju, ak ni u svoje
vlastito ime. U isto vrijeme, on je kritikovao
inferiornost bivih srpskih lidera zbog koje je Srbija
bila poniena.
69
Intelektualci i politike voe samo
su produbljivali ovakve stavove. Poznati
nacionalistiki voa Orakovi, u svom govoru u
decembru 1992. godine, ustvrdio je da na prostoru
Jugoslavije, bioloki mi (Srbi) smo najjaa nacija i imamo
najjae istorijske korijene; mi imamo itnicu (Vojvodina),
mi imamo najiteligentniji narod, najbolje pisce, najbolje
pozorite, najbolje vojnike".
70
Prema jednom drugom
srbijanskom opozicionom politiaru, ustvari, od
svih jugoslavenskih naroda, Srbi su jedini narod koji
ima talenta, energije, iskustva i tradiciju koji su potrebni za
formiranje drave.
71
Za drugog nacionalistikog lidera,
eelja, Srbi su istorijski narod u istinskom smislu te
rijei, za razliku od Slovenaca i Hrvata. Kada to kaem, ja


84
samo slijedim starog dobrog Hegela, da je narod historijski ako
on zna kako treba izgraditi svoju dravu, i kako je
odbraniti.
72

U tom periodu u Srbiji se pojavila poplava
knjiga i lanaka koji su propagirali patriotski stav o
superiornosti Srba. Naslov jedne takve knjige, koju je
napisala Olga Lukovi-Pejanovi, bio je veoma
sugestivan: SRBI NAJSTARIJA NACIJA. U takvim
se publikacijama, izmeu ostalog, tvrdi da je biblijska
rajska bata bila locirana u dananjoj Srbiji, da su Srbi
izumili pismo, da je pjesnik Ovidije pisao svoja djela
originalno na srpskom jeziku i da su srpske knjige bile
meu unitenim knjigama kada su osvajai Arapi u
sedmom vijeku navodno spalili Aleksandrijsku
biblioteku u Egiptu.
Slika Srbije kao nove Vizantije i Srba kao
nebeskog naroda sve ee su se pojavljivali i u
narodnim i u intelektualnim krugovima u Srbiji iako se
inilo da pojedinim vjerskim slubenicima to postaje
neprijatno, Srpska pravoslavna crkva je ojaavala ovu
sliku o sebi kao o neem neponovljivom, a narodu je
pripisivala gotovo mesijanske kvalitete. Govorei o
svojim sunarodnicima Srbima, mitropolit cmogorski
Amfilohije je propovijedao: Naa sudbina je da nosimo
krst na ovom vatrenom razmeu izmedu razliitih svjetova.
Stoga je on (srpski narod) takoe boanski narod... Na
narod... uva u svojim njedrima, u svom kolektivnom sjeanju,
Jeruzalemsku svetost.
73
Srbijanski ministar kulture,
fokusirajui se na jedinstveni karakter Srba, zakljuio
je da su Srbi jedan od pet imperijalnih naroda. Oni su stari
narod i to jedan od najkranskijih".
74
Prema jednom
drugom ministru u srbijanskoj vladi, danas mnogi irom
svijeta sanjaju o tome da budu Srbi: Pojedinac na Petoj aveniji
koji jede hamburger, Eskim koji probija led da bi lovio ribu,
Francuz koji luta du Jelisejskih polja... budite sretni jer ste
Srbi... budite sretni jer vi pripadate tom narodu... vi ste
vjeni.
75
Slino tome, i u samoj Bosni i Hercegovini,
Velibor Ostoji, predsjednik Izvrnog odbora srpske
stranke SOS, objavio je da su svaki kutak srpske zemlje
i sami Srbi nebesko udo i inspiracija i primjer svim drugim
narodima i zemljama.
76
Trijumfalna posjeta ruskog
ekstremiste Vladimira Zirinovskog (Zhirinowskiy)
Jugoslaviji i dijelovima Bosne i Hercegovine i
Hrvatske koje su kontrolisali Srbi u februaru 1994.
godine, samo je pojaala takav stav. On je dao
bezrezervnu podrku i priznanje svojim domainima
kroz komentare: Rusi i Srbi su najbolji narodi na ovoj
planeti. Ali, mi smo suvie dobri. Meutim, trebali bi da
budemo tvrdi da bi pokazali katolicizmu na zapadu i islamu
na istoku koliko smo mi snani... Brao Srbi i Crnogorci,
budite ponosni to ste pravoslavci. Mi smo duhovno i
ekonomski bogatiji (od ostalih).
77

U takvim uslovima, sasvim logino,
prosjean Srbin bio je potaknut da sebe vidi kao
superiorno bie sa prirodnim mandatom da vlada.
Ostali, kako su govorili ljudi iz vlasti, predstavljali su
sve ono to je prizemno, nepoeljno i prirodno
podreeno.

5. Srbi kao ugroena nacija
Meutim, u isto vrijeme, kreatori srpskog javnog
mnjenja predstavljali su svoj narod kao oklevetan,
varan i ugroen. Druge su proglaavali nezahvalnim
jer nisu cijenili srpske napore pri stvaranju
Jugoslavije i nisu priznavali izuzetnost Srba i njihov
status naroda koji je uvijek u pravu. Jedan govornik
na skupu vodeih srbijanskih intelektualaca u
Beogradu, u januaru 1989. godine, izjavio je da nije
lako (drugima) da ive zajedno sa narodom koji je sam sebe
oslobodio (sa Srbima), narodom koji ima svoju vlastitu
istoriju. Zavist na svemu tome je isto ljudska emocija.
Postoji takoe neto to se zove nedostatak zahvalnosti meu
narodima... Dugovanje je i psiholoki i moralni teret... Ono
to je Srbija uinila za druge, a mora o tome sama govoriti
(zato to niko drugi nee), nije izazivalo zahvalnost, ve neke
sasvim druge vrste osjeanja.
78

ta vie, srpski govornici su prikazivali svoj
narod, ne samo kao narod koji nije prijetnja bilo
kome drugom, ve, naprotiv, kao objekt prijetnji
koje dolaze od svih ostalih jugoslavenskih zajednica.
U jednom takvom sluaju, provladina Ilustrovana
politika traila je od vodeeg beogradskog psihijatra
da objasni pojavu koja se zvala iznenaenje u Srbiji
kada se Srbija nala opkoljena mrnjom nakon to se
probudila prije 3 godine (u 1987. godini, kada je
Miloevi konsolidovao svoju vlast). Doktor se
sloio da je Srbija uvijek bila objekat i slatka nagrada
za one koji su je okruivali, i ja vjerujem da e to uvijek biti
tako bez obzira na trendove civilizacije. Zamoljen da
analizira tu patoloku mrnju prema srpskom
narodu, srpskom rukovodstvu, i Srbiji, on je
okrivio nesrbe, zakljuujui da patoloka mrnja
prema svemu to je srpsko potie od kompleksa krivice (na
strani nesrba), koje je mrnja anestezirala.
79

U svoje vrijeme, ak su i Slovenci bili
oslikani kao prijetnja Srbima jer su odbili da daju
dozvolu za ulini miting promiloevievih srpskih
nacionalista u Sloveniji, slian onima koji su
pomogli da se zbace sa vlasti rukovodstva u
Vojvodini i Crnoj Gori. Opasnost - kao to je bilo


85
prikazano na karikaturi u Ilustrovanoj politici od 12.
decembra 1989. godine, na kojoj je bezazleni
srbijanski par suoen sa prijeteim slovenakim
zmajem - uvijek dolazi sa druge strane. U ovom
sluaju dolazila je iz Slovenije. Ta dimenzija prijetnje
sa strane eto je bila koritena da bi se povealo
njeno znaenje, iako takvo portretiranje nije bilo
vjerodostojno. Takve kampanje ukljuivale su i teme
o navodnoj angaovanosti SAD u antisrpskoj politici
kroz njihovu pomo pokretima za nezavisnost, kao
to su bili albanski i hrvatski. Istina je, meutim, bila
sasvim drukija.
Srbijanski lideri su ili tako daleko da su
opisivali svoj narod kao ugnjeten i ak bukvalno
izloen prijetnji istrjebljenja. U Memorandumu SANU
bilo je podvueno da su i srpski narod i njihova
kultura, navodno, bili nemilosrdno napadani jo od
1945. godine. Kulturni tokovi srpskog naroda su
otueni, prisvajani ili su, pak, proglaavani
bezvrijednim, bili su zanemarivani ili usitnjavani,
njihov jezik je bio pod represijom, a irilica je
postepeno nestajala.
80
Posebno se insistiralo na tome
da su srpske manjine, koje su ivjele van Republike
Srbije, navodno bile meta diskriminacije i napada od
strane drugih zajednica. Njima su branili da se ujedine
sa maticom, a Srbija im nije mogla pomoi zato to je
bila pod komunistikim jarmom. Mnogo prije raspada
Jugoslavije, uticajni Srbi su promovisali u
masmedijima scenario sudnjeg dana za Srbe.
Drakovi je ak izjednaio situaciju u kojoj se nalaze
Srbi sa situacijom Izraelaca: Izraelci i Srbi ive u
paklenom okruenju iji je zakleti cilj da ih osvoje i zatim
podamijaju ili vatikaniziraju Mojsijevu zemlju i zemlju svetog
Save.
81

tampa pod vladinom kontrolom sugerisala je,
iako bez ikakve osnove, da dolazei novembarski
demokratski izbori 1990. godine u Bosni i
Hercegovini donose ponovno uspostavljenje
faistike vlasti iz prolog rata, a to znai prijetnju
Srbima. Taktika zastraivanja, upravo prije izbijanja
konflikta, poveavala je strahove koji su se ve bili
razbuktali unutar srpske zajednice. Na primjer, srpski
poslanik u Parlamentu Bosne i Hercegovine upozorio
je u januaru 1992. godine: Saznao sam iz mojih izvora da
je Izetbegovi postigao sporazum sa njemakim kancelarom
Helmutom Kolom da, poto Njemci ne vole Turke koji
rade u Njemakoj, oni e biti preseljeni u Bosnu i
Hercegovinu, a Njemaka vlada e platiti trokove.
82

Jedan nacionalistiki pisac informisao je svoje itaoce
da Turska, uz podrku SAD, planira poslati etiri
miliona Turaka u Bosnu i Hercegovinu koji bi se
tamo naselili i tako uspostavili prvu damahiriju u
Evropi.
83

Kada je zapoela dezintegracija Jugoslavije,
srbijanske vlasti i srpski nacionalisti, jo vie su
ukazivali na ugroenost, ukljuujui i navodne
prijetnje iz inostranstva. Po njima, razlog za
neprijateljstva stranaca prema Srbima bilo je,
navodno, to to su Srbi osujetili njihove agresivne
planove motivisane njihovim interesima. Iz srpskih
izvora stizale su tvrdnje o zavjerama u raznim
kombinacijama u kojima su uestvovali: Njemaka,
NATO, Masoni, Vatikan, CIA, "ameriki generali",
Saudijska Arabija, i, ak, izmeu ostalih, osovina
Bon-Be-Zagreb-Sofija-Tirana. Jedan politiki
posmatra je uvjeravao svoje itaoce da je napad na
Srbe dio antievropske strategije slobodnih zidara
(masona)... koja ima za cilj uspostavu islamskog
koridora kojim bi se izvrio prodor islamskih masa
u Evropu i uspostavila turska hegemonija.
84

Posebni motivi za navodno neprijateljstvo
prema Srbima bili su raznoliki, ukljuujui i: elju
Vatikana da podrije pravoslavlje; tenju za
obnovom Habzburke i Otomanske imperije;
izlazak Njemake na topla mora; balkansku naftu i
trgovake puteve prema istoku; elju Njemake da
nae skladita za deponovanje nuklearnog otpada; i
elju Njemake da se osveti za poraz u Drugom
svjetskom ratu. Opsjednutost navodnom rastuom
njemakom prijetnjom bila je tolika da je i list
Jugoslavenske armije optuio Amerikance
njemakog porijekla, ukljuujui generala H.
Normana Svarckopfa (H. Norman Schwarzkopf) i
ambasadore SAD u Beogradu i Moskvi, za
manipulacije amerikom spoljnom politikom u
korist Njemake.
85

Iako je prijetnja imala razne forme, njen cilj
je uvijek prikazivan kao totalni napad na Srbe.
Naprimjer, za historiara Radovana Samardia,
jednog od arhitekata srpskog memoranduma,
Vatikan je bio motivisan mogunou da jednom i
zauvijek potisne Pravoslavnu crkvu i pravoslavni
narod sa susjednog Balkanskog poluostrva.
86
Za
orjentalistu Miroljuba Jevtia prijetnja se sastojala u
tome to je cilj islamskih meunarodnih planera,
potpomognutih domaim misliocima, islamizacija itave
Srbije, ali samo kao prvi korak njihovog prodora u
Evropu.
87

Posebno je general Mladi bio uporan u
predstavljanju prijetnje Srbima kao veoma ozbiljne,


86
opisujui ciljeve Nijemaca, Hrvata i Muslimana nita
manjim od kompletnog unitenja srpskog naroda.
88

Isto su radili pravoslavni episkopi, koji su na svom
sinodu, u januaru 1992. godine, upozorili da Srbi u
Bosni i Hercegovini ive pod prijetnjom da e se nad
njima ponovo desiti genocid.
89
Mitropolit Amfilohije
opisao je opasnost koja prijeti Srbima skoro kao
opasnost kosmikih razmjera. Po njemu, cilj je bio
unitenje pravoslavlja na Balkanu, koji je zadnje
ostrvo svetosti koje je sauvano... Zato su sve
demonske sile usmjerene na zadnje uporite
neokaljane svetosti i iste istine.
90

Kroz sve ovo, kao potka se provlaila ideja o
neshvaenim Srbima prema kojima se nekorektno
postupa. Dobrica osi je izjednaio, naprimjer,
dananju izolovanost Srba sa izolovanou Jevreja u
prolom periodu: Mi Srbi osjeamo se danas kao
Jevreji u Hitlerovo doba. Mi smo okrivljeni narod...
Danas je srbofobija u Evropi bazirana na istoj
ideolokoj motivaciji i bijesu antisemitizma iz
nacistikog perioda. To, naravno, nije sluajno, poto
su Njemaka i njeni saveznici iz Prvog i Drugog
svjetskog rata, kljune sile uperene i protiv Jevreja i
protiv Srba.
91
Srpska pravoslavna crkva doprinosila je
stvaranju takve atmosfere lamentirajui nad
ravnodunou Evrope nad navodnim genocidom,
koji se provodio na Srbima u Bosni i Hercegovini, i
nad njihovim opstankom.
92
General Mladi je takoe
prikazivao Srbe pravim muenicima i rtvama kroz
vijekove. On je kazao: lzgleda da mi Srbi uvijek
ekamo dok prijetnja stigne do naih grla. Mi tek onda
uzvraamo... U trinaestom vijeku bili smo brojniji od
Nijemaca. Danas nas ima samo neto malo vie od
dvanaest miliona, dok se njihov broj popeo na
stopedeset miliona. Nisu njihove ene bolje u raanju
od naih. To je zato to su nai mrtvi dali svoj
doprinos slobodi.
93


6. Sumnjivi balans imida
Dualistiko stanovite o svojoj superiornosti, praeno
ranjivou koja se granii sa paranojom, izuzetno je
eksplozivna mjeavina. Ona postaje jos opasnija kada
se drugi, kao to su Muslimani, bilo pojedinano bilo
kao zajednica, portretiraju kao antiteza, kao negativci i
oni koji ugroavaju i predstavljaju uzrok uskraenosti
Srba. Sociolog Ervin traub (Ervin traub) je naglasio:
Egoistini kulturni koncept naroda uveliko utie na
potrebu za zatitom kolektivnog psiholokog ega.
Osjeaj superiornosti, osjeaj da si bolji od drugih i da
ima pravo da njima vlada, intenzivira tu potrebu i
stvara predispoziciju itave grupe za upotrebu
nasilja. Suprotan osjeaj, koji moe koegzistirati sa
osjeajem superiornosti, je kolektivna sumnja u
sebe, jo jedan motiv, dakle, za samoodbranu. A
kada se osjeaj superiornosti kombinuje sa
naglaenom sumnjom u sebe, njihov doprinos
mogunosti pojave genocida i masovnih ubistava
moe biti izuzetno velik.
94

Prema traubu, takvo vienje samoga sebe
esto ukljuuje vjerovanje, realno ili paranoino, da
druge zemlje ili vanjski neprijatelji sprijeavaju tu
grupu da dobije ono to joj pripada u materijalnim
dobrima, prestiu ili asti". Takvo vienje moe
dovesti do opravdanja da se trai vie, kao to je
izraavanje potrebe za veim ivotnim prostorom
(Lebensraum) za tu grupu.
95
Tadanji naelnik
generaltaba Jugoslavenske armije, general ivota
Pani, interpretirao je osude srpske politike u Bosni,
koje su stizale iz inostranstva, kao pokuaj da se
Srbima oduzme specijalni status koji im pripada. On
je upozorio: Srbi su najvea nacija na Balkanu. lma
mnogo naroda kojima se to ne svia i koji ele da
nam oduzmu na lebensraum (ivotni prostor) u
Bosni.
96

irinovski je opravdavao takve strahove i
uskraenost beogradskih vlasti kada je, za vrijeme
svoje posjete Bosni, 1994. godine, izjavio da:
katolici sa zapada, muslimani sa istoka, neke
neprijateljske snage sa sjevera svi oni ele da prisvoje komad
velike Srbije. On je uvjeravao Srbe u legitimnost i
krajnji uspjeh u ostvarenju njihovih ciljeva, jer e na
Balkanu, u 21. vijeku, dva jezika biti dominantna:
srpski i ruski.
97

Na djelu su bili: uticaj osjeaja srpske
superiornosti i uticaj osjeaja navodne ugroenosti
do biolokog istrebljenja. U takvoj situaciji izgledalo
je normalno i poeljno upotrebljavati sva mogua
sredstva da bi se uticalo na etniki balans, poto bi
to povealo broj Srba u odnosu na druge zajednice.
Tako je jedan srpski naunik predloio sljedei plan:
Da bi srpski narod preivio, svaka ena mora roditi
najmanje troje djece... Podsjetimo onu kliku koja se ponosi
slobodom, planiranjem porodice i neotuivim pravom ene na
abortus, da u pravnoj dravi niko nije gospodar svoga tijela,
ni mukarci ni ene. ene moraju raati, a mukarci ii u
rat kada ih drava pozove.
98

Na kraju, jedan od najglasnijih srpskih
suprematista, umjetnik Mili od Mave, predloio je
ak uspostavu posebnog ministarstva iji zadatak bi
bio da povea srpsku populaciju. On je, takoe,


87
sugerisao da u svakom veem naselju mora biti na
raspolaganju ginekoloki autobus i da svaka ena,
koja je fiziki u stanju, mora raati svakih devet
mjeseci: 'Ako ona nee', prijetio je, 'predaemo je
mudahedinima iz emirata. Neka je oni oplode ako
nee da to uradi ovdje.
99
Prelazei sa rijei na djela, u
Univerzitetskoj akuerskoj klinici u Beogradu osnovan
je fond za poticanje srpskih majki da raaju vie djece,
dok je u isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva, u
preteno muslimanskim oblastima Sandaka i
Kosova, poela dijeliti medalje srpskim majkama u
skladu sa brojem djece koje su rodile.
100

Kada je Srpska pravoslavna crkva 1993.
godine traila da se zabrani abortus, argument je bio
etniki umjesto moralni. Glasnogovomik crkve po
ovom pitanju, Vasilije, episkop iz Bosne i
Hercegovine, je naglasio: Ja, iznad svega, imam u
vidu Srpsku pravoslavnu enu. Podvukao je da ve
danas Srbi ine manje od dvije treine stanovnitva
Srbije i da bi se tamo i u Bosni i Hercegovini taj omjer
mogao u budunosti jos vie smanjivati. Ovo e,
upozorio je on, trajati sve dok Srbi u Srbiji ne
postanu manjina i ponu ivjeti u zemlji koja vie nije
njihova nacionalna drava. Drava e pripadati onima
koji imaju najvie ljudi.
101

Nasuprot tome, u srpskim nacionalistikim
raspravama bila je esto napadana visoka stopa
raanja kod Muslimana. Taj porast stope raanja
prikazivan je kao svjesna i koordinirana strategija
irenja islama i ugroavanja Srba. ak su i naunici,
kao to je Miroljub Jevti, govorili kako i ostale
zemlje, a posebno Saudijska Arabija podupiru takav
plan kao dio sraunate politike. U toku politikih
pregovora, voa bosanskih Srba, Karadi uporno je
isticao stopu raanja kod Muslimana, ime je
objanjavao svoju zabrinutost ugroenou od strane
Muslimana.
102
Meutim, kratkorono gledano, Srbima
je etniko ienje izgledalo mnogo efikasnije za brzu
promjenu populacijskih omjera od bilo kojeg drugog
sredstva.

7. Ubjeenje kao motivacija
Opravdanje mjera koje su preduzimane protiv
Muslimana ilo je mnogo lake nego to se oekivalo,
jer je intenzivna informativna kampanja, koju su vlasti
provodile, uveliko izmjenila stavove ljudi. Takva
racionalizacija esto se koristila kao protumjera
temeljnoj ugroenosti srpskih vrijednosti i samog
opstanka. Praktino, svaka akcija koja bi se poduzela
izgledala je opravdana, jer je bila odgovor na
ugroenost takvih razmjera, imajui posebno u vidu
uroenu superiornost Srba. U takvoj atmosferi,
prikazujui Muslimane negativcima i
dehumanizirajui ih, nije bilo iznenaujue to je
tako mnogo Srba bilo spremno poiniti zvjerstva,
ne sumnjajui u to to ine. Koritenje stereotipa
nije sluilo samo za mobilizaciju Srba ve i za
trpanje Muslimana u zajedniku kategoriju opasnih,
tuih i nepopravljivih neprijatelja protiv kojih je i
legalno i moralno prihvatljivo, pa ak i obavezno,
koristiti sva raspoloiva sredstva. Slubeno srpsko
objanjenje bilo je da njihov narod brani i oslobaa
samo ono to je historijski i zakonski njihovo, dok
su za njih Muslirnani bili uljezi koji su uzurpirali
njihovu zemlju. Iz perspektive srpskog rukovodstva
izgledalo je da su Srbi bili veoma skromni u svojim
zahtjevima. General Mladi je objanjavao grupi
novinara iz Beograda: Vi novinari iz Savezne
Republike Jugoslavije jo niste nauili osnovne
izraze: Ja nita nisam osvojio u ovom ratu. Ja sam
samo oslobodio ono to je srpsko, iako sam ja
daleko od toga da oslobodim sve ono to je zaista
srpsko... ak je i Trst stari srpski grad.
103

Srpske voe su isticale da su njihove akcije
bile samo legitimna samoodbrana i da bi svako
drugi na njihovom mjestu uinio isto. Kada je lord
Dejvid Oven, u jednom intervjuu izjavio da nee
dozvoliti generalu Mladiu stvaranje velike Srbije,
Mladi je odgovorio: Pa ko je taj Oven koji je tako
zabrinut za sudbinu Srba u bivoj Bosni i
Hercegovini? General Mladi ne stvara nikakvu
veliku Srbiju; on samo brani svoju zemlju, inei
upravo ono to bi i lord Dejvid Oven uinio.
104

Zvanini odgovor Beograda na izvjetaje po
kojima se poetkom 1994. godine snage
Jugoslovenske armije rasporeuju po Bosni i
Hercegovini bio je takoe satkan u vidu opravdane
odbrane od svjetske islamske prijetnje. Kako je
izjavio portparol Jugoslovenske armije, takve
dobrovoljce iz Srbije nije bilo mogue odvratiti od
njihove razumljive elje da preu granicu da bi
pomogli svojim susjedima da se odupru globalnoj
zavjeri protiv Srba. Kako je naglasio,
dobrovoljcima iz SRJ, kao slobodnim ljudima ne
moe se negirati pravo da odluuju o svojoj sudbini
i da se bore za opstanak svog naroda, posebno sada
kada je islamski fanatizam dostigao planetarne
razmjere u borbi protiv Srba.
105

Takvo snano zvanino ubjeenje proizvelo
je, bez ikakve sumnje, mono opravdanje i izgovor


88
za fiziku eliminaciju Muslimana i ostalih nesrba. Pod
uticajem ovakvog zvaninog usmjeravanja, kojem se
niko nije suprotstavljao, unutranje oklijevanje brzo je
isparilo, posebno u vrijeme oitih politikih i vojnih
uspjeha, koje je rukovodstvo stalno isticalo. Bez
sumnje, mnogo Srba bilo je, pod uticajem slubene
kampanje i uvjeravanja uticajnih linosti, ubjeeno da
su Muslirnani bili stvarna prijetnja. Uee u anti-
muslimanskim akcijama, ili podravanje takvih akcija,
njima je izgledalo kao obavljanje patriotske pa ak i
religiozne dunosti. Komandant jedne od srpskih
formacija iz susjedne Krajine, koji je operisao u Bosni,
vjerovao je da su njegovi ljudi tu da zatite srpsku
djecu od islamskog polumjeseca.
106
Jedan vojnik
bosanskih Srba izjavio je, takoe, oito vjerujui u to,
da se on borio zato to Muslimani ele nae kue i
nae ene.
107

Takva atmosfera mogla je imati omamljujui
efekat kada su u pitanju lini osjeaji moralnosti kod
Srba i razluivanje ispravnog od pogrenog. U
trenutku iskrenosti jedan mladi vojnik bosanskih Srba
je priznao da kada sam bio u slubi i morao da protjerujem
ene i starce iz muslimanskih sela, okretao sam glavu na
stranu i pokuavao da izbjegnem izvrenje tog zadatka.
Meutim, vrijeme i ponavljanje takvih stvari oito su uzeli svoj
danak, jer kasnije sam shvatio da mi Srbi imamo plemenitu
duu, poto smo ih mi mogli sve pobiti umjesto da ih
protjerujemo.
108

U nekim sluajevima, eliminacija muslimanske
populacije smatrana je razlogom za slavlje. Tako neto
desilo se u Trebinju, gdje je, nakon protjerivanja
Muslimana i ruenja gradskih damija, organizovana
nona terevenka od strane lokalnih Srba sa
ampanjcem i plesom po ulicama.
109
U mnogim
sluajevima ovaj proces genocida se degenerisao u
makabristiku tragikomediju u kojoj su Srbi
posmatrali operacije ienja na zabavan nain. U
jednom sluaju, srpski borac je, na pitanje reportera o
poruenom muslimanskom selu, odgovorio: Ko kae
da smo mi minirali damije? To su pokvareni lanseri
raketa kazao je pokazujui na poruene minarete
damije. Njegov vic je izazvao eksploziju smjeha kod
njegovih saboraca... Mi trenutno pomaemo njima
(Muslimanima) u buduem biznisu tako to otvaramo
izloge u njihovim kuama.
110

Zvui paradoksalno, ali neki Srbi, koji su bili
umijeani u etniko ienje, nisu pokazivali lini
animozitet dok su ikanirali Muslimane i satjerivali ih
u gomilu. U jednom incidentu pripadnik jedne od
najbezobzirnijih formacija Bijelih orlova dao je
bombone i okoladu muslimanskom djetetu da bi
ga smirio dok su oni zauzimali i pretraivali stan
njegovih roditelja.
111

ak su i neki iz vrha srpskog rukovodstva
uporno pokuavali da pokau kako oni kao
pojedinci nemaju nita protiv nesrba. Tako je
Karadi, da bi pokazao kako nema predrasuda,
nabrajao prijatelje meu svim etnikim grupama i
govorio kako je najbolja prijateljica njegove supruge
bila jedna Albanka prije nego to se odselila.
112

Mogunost lakog plijena oduzetog od
bespomonih Muslimana - u formi zemlje, ivenih
namirnica, kua ili stanova, automobila, novca i
poljoprivrednih maina i aparata ili ena za silovanje
- oito je bio vrlo moan poticaj za mnoge Srbe.
113

Da su te kriminalne radnje bile slubeno tolerisane
sugerie injenica da su oficiri policije bosanskih
Srba i sami uestvovali u pljakama.
114
Ponekad,
Muslimanima je bilo dozvoljeno da prodaju svoju
imovinu, kao to je bilo u Trebinju, nakon to su
dobili nalog da odu u roku od 48 sati. Jedan
izbjeglica je opisao situaciju ovako: Prodali smo ta
smo god mogli u velikoj urbi. Bilo je to pitanje ivota i
smrti. Mi nismo bili u stanju da odbranimo nae kue i nau
imovinu pa su ljudi prodavali najluksuznije aute, krave,
konje, televizijske aparate, video rekordere za 50, najvie
100 DEM! Mi smo to morali initi da bi platili prevoz
115
.

8. Plivanje uz struju: "Nelojalni" Srbi
Konano, prinuda je bila faktor koja je tjerala Srbe
da sarauju u procesu etnikog ienja. Meutim,
nisu svi Srbi u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji
uestvovali ili odobravali etniko ienje. Neki,
iako oito samo manjina, bili su uasnuti i
pokuavali su pomoi Muslimanima. Jedan
muslimanski izbjeglica smatrao je dobrim Srbima
ak i one koji mi nisu pomogli ali mi nisu ni naudili
i ponekad su ak i govorili sa mnom.
116
Drugi Srbi,
posebno u ranoj fazi, branili su Sarajevo zajedno sa
Muslimanima i Hrvatima. Ustvari, prema jednom
izvjetaju u nedavnim akcijama ienja koje su
izvodile srpske snage, od oko stotinu ljudi,
pripadnika teritorijalne odbrane Bosanske vlade
koje su srpske snage zarobile, njih oko etrdeset su
bili bosanski Srbi.
117

Oni Srbi koji su bili za antimuslimansku
strategiju nisu samo inili veinu, oni su takoe
kontrolisali topove, vladajui aparat i izvore
legimiteta i imali su podrku iz Beograda. Meutim,
Srbi koji nisu eljeli slijediti etniku politiku srpskog


89
rukovodstva, smatrani su posebnom opasnou poto
su predstavljali neprijatan izazov legitimitetu
nacionalistike ideologije. Ali, otvoren otpor etnikom
ienju bio je veoma opasan. Na poetku krize u
gradu Foi, pritisak na srpske policajce da se pridrue
nacionalistikoj stvari kretao se od nagovaranja do
otvorenih prijetnji njima i njihovim familijama od
strane politiara bosanskih Srba.
118

Oni Srbi, koji su i dalje bili neposluni,
preuzimali su ozbiljan rizik da budu obiljeeni kao
izdajice srpske stvari i da doive istu sudbinu kao i
njihovi nesrpski susjedi. Na primjer, prema rjeima
srpskog disidenta iz Prijedora, pravi Srbi kaznili su
Srbina uhvaenog u pomaganju Muslimanima i
Hrvatima na isti nain; zatvorili su ga u isti logor...
Srpske vlasti bile su brutalne u postupanju sa
nelojalnim Srbima.
119
Jedan muslimanski zatoenik,
puten iz srpskog logora, izvjestio je o sljedeem
incidentu koji se desio nakon to su Muslimani bili
satjerani u gomilu: Neki pojedinci Srbi eljeli su da
nas ubiju na licu mjesta. ika Markovi je stao u tom
trenutku izmeu nas i etnika i rekao im da nas ne
diraju. On je esto sa nama iao u lov. Meutim, sin
Nee Petkovia, naeg susjeda, udario ga je
kundakom puke u glavu. Nakon toga ubili su dvojicu
iz moje grupe.
120

Jedan drugi Srbin ubijen je u Trebinju nakon
to je pitao svog sunarodnika zato tuku Muslimane
koji su sluili u armiji bosanskih Srba.
121
Za srpske
vlasti posebno su bili opasni intelektualci-disidenti.
Karakteristian je sluaj Srbina ginekologa, Mire
Kundurevia, koji je bio poznat po svom protivljenju
etnikom ienju. Njega su, iz kue u sarajevskom
predgrau, odvele snage sigurnosti bosanskih Srba i
nikad ga vie niko nije vidio. Nakon toga njegova
familija je izbjegla u inostranstvo.
122
U takvoj
naelektrisanoj atmosferi nije trebalo mnogo da se
izazove sumnja. U jednom srpskom logoru ameriki
novinar susreo se sa zatvorenikom koji mu je kazao:
Ja sam Srbin!... Krten u pravoslavnoj crkvi. Ali na dan
kada su Srbi u Prijedoru satjerivali Muslimane u logore ja sam
razgovarao sa etiri prijateljice Muslimanke. Kada sam
objasnio da sam Srbin, oni (srpska policija) su me pretukli.
123

Neki Srbi su oito bili spremni da uine sve to
rukovodstvo od njih trai samo da bi dokazali svoj
patriotizam i da bi izbjegli takve optube. Jedan Srbin,
optuen za ratne zloine, ovako je objasnio razlog
nekih ubistava koje je poinio: Moj komandant je kazao
da sam ja, poto dolazim iz Sarajeva gdje sam ivio sa
Muslimanima, za njega bio sumnjiv kao mogui pijun pa
sam se stoga morao dokazati.
124

vrstorukai medu bosanskim Srbima
posebno su optuivali one predstavnike Srba koji su
napravili teak izbor i ostali u multikonfesionalnoj
bosanskoj vladi. Oni politiari, koji su pokuali
odbaciti etniko ienje, i dalje su bili izloeni
prijetnjama ekstremista kao to je Biljana Plavi,
jedna od vodeih figura SDS-a. Ona je upozorila da
Srbi znaju ta e uiniti onim Srbima koji su ostali
u sarajevskoj vladi, ako ikada padnu u njihove
ruke.
125




90
Rat 1941-1945
Mustafa Imamovi

Aprilski rat 1941. i raspad Kraljevine Jugoslavije
Pristupanjem Maarske, Rumunjske i Bugarske
Trojnom paktu faistikih sila (Njemaka, Italija i
Japan) te italijanskom okupacijom Albanije, Kraljevina
Jugoslavija nala se skoro u potpunom faistikom
okruenju. Da bi se osigurala od te spoljne opasnosti,
a izloena velikom pritisku Njemake i Italije, vlada
Cvetkovi-Maek potpisala je 25. III 1941. protokol o
pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Kraljevski
namjesnik knez Pavle i vlada Cvetkovi-Maek nadali
su se da e na taj nain Jugoslavija izbjei rat. Samo
dva dana kasnije, 27. marta, grupa jugoslavenskih
generala, uz pomo britanske obavjetajne slube,
izvela je dravni udar, kojim je smijenila kraljevsko
namjesnitvo i vladu Cvetkovi-Maek. Maloljetni
kralj Petar II je proglaen za kralja. Istovremeno je
osnovana nova vlada, pod predsjednitvom generala
Duana Simovia. Dravni udar bio je propraen
burnim demonstracijama, posebno u Beogradu i
drugim mjestima Srbije. Dogaaji od 27. marta imali
su odraza i u BiH i u drugim krajevima drave, ali ne
toliko silno kao u Srbiji. Vlada generala Simovia
odmah je dala izjavu da ostaje pri protokolu od 25. III
1941. godine. Ta izjava nije zadovoljila Njemaku i
Italiju, koje su, skupa sa svojim saveznicima
Maarskom i Bugarskom, 6. IV 1941., napale
Jugoslaviju, bez prethodne objave rata.
U ratnim planovima Generaltaba
jugoslavenske kraljevske vojske teritorija BiH, zbog
svog centralnog geografskog poloaja u dravi i
planinske konfiguracije tla, bila je predviena kao
pozadinsko podruje. Odatle su, im je poeo Aprilski
rat 1941, kralj, vlada i Vrhovna komanda pobjegli
prvo u Zvornik, a zatim na Pale kod Sarajeva. Pred
snanim i odlunim Njemakim napadima,
jugoslavenska kraljevska vojska ve prvih dana rata
nala se u stanju potpunog rasula. To se odmah
osjetilo i u BiH, kao strateki pozadinskom podruju.
Veza izmeu veine vojnih jedinica i Vrhovne
komande na Palama potpuno se izgubila. U takvoj
situaciji vlada je na sjednici 13. IV 1941. odluila da
napusti zemlju. Istovremeno, ovlastila je naelnika
Vrhovne komande, generala Danila Kalafatovia da,
shodno prilikama, potpie sa Nijemcima, koji su ve
bili u Beogradu, bilo primirje, bilo kapitulaciju
jugoslavenske vojske. Nakon toga, vlada i kralj
otputovali su I5. IV 1941. avionom sa nikikog
aerodroma na Bliski istok, pod britansku zatitu,
odakle su kasnije otili u London. U meuvremenu,
Njemaka komanda u Beogradu je odbila svaki
razgovor o primirju, zahtijevajui bezuslovnu
kapitulaciju jugoslavenske vojske. General
Kalafatovi, shodno instrukcijama koje je imao, tu
je kapitulaciju potpisao 17. IV 1941. godine. Time je
za samo dvanaest dana Aprilskog rata, Kraljevina
Jugoslavija u cijelosti okupirana, te je nestala kao
drava. Njene pogranine teritorije meusobno su
podijelile Njemaka, Italija, Maarska i Bugarska. O
statusu i ureenju Bosne i Hercegovine, Hrvatske i
Crne Gore trebalo je da naknadno sporazumno
odlue Njemaka i Italija.
Prije nego to je Italija imala vremena da
odlui o ureenju BiH, voa ustake grupe u
Zagrebu, Slavko Kvaternik, pod Njemakom
zatitom, je proglasio 10. IV 1941. Nezavisnu
Dravu Hrvatsku (NDH), u koju je odmah
deklarativno ukljuio i Bosnu i Hercegovinu.
Dogovorom sa Njemakom, Italija je BiH konano
prepustila Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj.
Istovremeno, izmeu Njemakog i italijanskog
okupatora povuena je demarkaciona linija koja je
dijelila njihova interesna podruja. Ta linija ila je
upravo kroz BiH i protezala se od Bosanskog
Novog na sjeverozapadu, preko Sanskog Mosta,
Varcar-Vakufa, Donjeg Vakufa i juno od Sarajeva
do Ustiprae i Rudog. Juni dio ove linije spadao je
u italijansko, a sjeverni u Njemako interesno i
okupaciono podruje.
Rimskim ugovorima od 18. V 1941. ustaka
vlada je bila prisiljena odrei se znatnog dijela
Dalmacije i otoka, koje je Italija sebi prisvojila, tj.
anektirala. Da bi se osigurala u Dalmaciji, Italija je u
svojoj okupacionoj zoni, kao neposrednom zaleu
Dalmacije, zadrala svuda svoje vojne posade, dok
je graansku vlast prepustila vladi NDH. Njemaka
je u svom interesnom podruju u daleko veoj mjeri
prepustila civilnu upravu NDH, ali je radi
iskoritavanja rudnih, umskih i drugih bogatstava u
BiH dislocirala jednu svoju jaku diviziju i neke
manje jedinice, koje su osiguravale eljezniku
prugu koja je od Metkvia ila dolinom Neretve, a
zatim od Sarajeva dolinom Bosne, preko Zenice do
Doboja, odakle je dolinom Spree zavravala svoj
put u Tuzli. Time je Njemaka nadzirala najvanije
prirodne izvore i najvanije saobraajnice u
okupiranoj BiH.


91
Ustaka vlast u BiH uspostavljena je do jula
1941. godine. Pored opina i kotara, uvedene su i
velike upe, kao najvie upravno-teritorijalne jedinice.
Na teritoriji NDH uspostavljene su ukupno 22 velike
upe. Na historijskom teritoriju BiH uspostavljeno je
est velikih upa: Vrhbosna (sjedite Sarajevo), Usora
i Soli (Tuzla), Gla, Pliva i Rama (sjedite u Travniku),
Sana i Lika (sjedite u Banjoj Luci), Krbava i Psat
(sjedite u Bihau) i Hum (sjedite u Mostaru). Neke
od ovih upa, kao Krbava i Psat, prostirale su se
dijelom i izvan teritorije BiH, a neki dijelovi BiH
pripali su velikim upama ije je sjedite bilo izvan
BiH. Tako je, na primjer, Bosanska Posavina ula u
sastav upe Veliko Posavlje, sa sjeditem u
Slavonskom Brodu. Nazivi upa podudarali su se sa
njihovim imenima jo iz vremena ranofeudalne
Hrvatske ili sa imenima upa i oblasti bosanske
srednjovjekovne drave. Takvom organizacijom htjelo
se istai tzv. hrvatsko dravno i historijsko pravo na
BiH, koje nikada i nigdje nije zapisano niti je u
stvarnosti postojalo. Ukljuivanjem znatnih dijelova
BiH u sastav velikih upa ija su sjedita bila u
Hrvatskoj eljela se razbiti povijesna, dravno-pravna
i politiko-teritorijalna cjelina BiH, radi ega su
ustake vlasti izdale internu naredbu svom
cjelokupnom tisku (tampi) i svim dravnim uredima
da se ime Bosne i Hercegovine, osim u historijskom
smislu, javno ne spominje.
Sastavni i vrlo bitan dio takve politike bila su
nastojanja da se Bonjaci jednostavno proglase
Hrvatima i time im se oduzme njihov historijski i
narodni identitet. Ta nastojanja postaju posebno
intenzivna od dolaska u Zagreb poglavnika ustake
drave dr. Ante Pavelia, 15. IV 1941. godine. Ve 30.
IV 1941. donijeta je ustaka zakonska odredba o
arijevskom rasnom karakteru "pripadnika islamske
vjeroispovijesti" u BiH. Time se Bonjacima otvoreno
negirao i oduzimao njihov narodni subjektivitet,
njihovim jednostranim proglaavanjem za Hrvate. To
je u biti bio jedan oblik genocida nad Bonjacima.
Ustaka drava nije se zadrala samo na tome, nego je
brojne, njoj nepoudne Bonjake tokom rata i fiziki
likvidirala. U tim uslovima uz ustaku dravu, a
posebno uz ustaki pokret, pristali su razni bonjaki
deklasirani elementi te relativno rijetki pojedinci iz
bonjakih graanskih i vjerskih vrhova.
Mada su Bonjake, kao muslimane, krajnje
licemjerno u svojoj propagandi nazivali "cvijeem
hrvatskog naroda", ustae nisu u praksi nita
preduzimale niti uinile da ih zatite od etnikih
pokolja. Osim toga, Bonjaci su, kao navodni
"Hrvati islamske vjeroispovijesti", u strukturi vlasti
NDH bili krajnje zapostavljeni. Njima je praktino
bio onemoguen pristup stvarnim polugama
dravne vlasti. Meu 20 ministara u vladi NDH bila
su samo dvojica Bonjaka. Od est dravnih tajnika
i 11 glavnih ravnatelja nije ni jedan bio Bonjak.
Meu 193 narodna zastupnika bilo je svega 13
Bonjaka, a meu 12 vijenika Dravnog vijea
samo tri. Od 112 kotarskih predstojnika bilo je
samo 12 Bonjaka. Meu velikim upanima bilo ih
je svega est, uz est podupana. Ni jednog
Bonjaka nije bilo meu viim inovnicima
Dravnog vijea, viim inovnicima Predsjednitva
vlade, viim inovnicima Upravnog sudita,
Raunskog dvora i Ministarstva vanjskih poslova.
Meu efovima diplomatskih misija jedino je Hakija
Hadi bio poslanik u Budimpeti, a Salih Balji
konzul u Ljubljani. Drugih Bonjaka meu viim
inovnicima poslanstava i konzulata nije bilo. Isti je
sluaj bio sa upraviteljima ispostava - Glavnim
ravnateljstvom za javni red i Glavnim
ravnateljstvom za zdravstvo. Meu sedmericom
"krugovalnih" (radio) ravnatelja i 462 "krugovalnih
namjetenika" nije bilo ni jednog Bonjaka, to
oigledno znai da ustake vlasti, kada su u pitanju
javno informiranje i propaganda, nisu imale
povjerenja u Bonjake. Meu vie stotina
rukovodnih namjetenika u Ministarstvu
gospodarstva, Ministarstvu prosvjete, Dravnoj
banci, Riznici uprave i strae, Dravnoj riznici,
Ministarstvu pravosua, te meu viim inovnicima
po velikim upama bila su svega 33 Bonjaka.

Bonjaci prema NDH
Ustaku je dravu odmah po njenom proglaenju
podrala manja grupa bonjakih graana, politikih
protivnika JMO i brae Spaho, koje je predvodio
profesor Hakija Hadi. Da bi oponirao JMO,
Hadi je na skuptinske izbore decembra 1938.
izaao sa vlastitom listom, tzv. Muslimanske
organizacije HSS, koja je pretrpjela potpun izborni
poraz. Nakon toga, vostvo HSS, posebno Juraj
utej, odbacuju Hadia, pa se on politiki
pribliava frankovcima. Hadi je sa svojim
istomiljenicima, posebno jednim brojem vjerskih
slubenika, nastojao na prvom mjestu izdejstvovati
kod Ante Pavelia ukidanje Ustava IVZ iz 1936. i
donoenje novog zakona o Islamskoj zajednici koji
bi odgovarao njegovim pristalicama, posebno onima


92
iz reda uleme. Paveli je 14. VIII 1941. primio
predstavnike bive JMO, sa Daferom Kulenoviem
na elu, ime je dio vostva stranke pristao uz ustaku
NDH i stavio se u njenu slubu. Kako je Kulenovi
nakon toga uao u vladu NDH, to je kao politiki jai
i uticajniji uspio sprijeiti usvajanje Hadievog
projekta zakona o IVZ. Veina je unutar same IVZ
bila protiv promjene ustava dok traje rat jer, kako se
isticalo, u tim tekim prilikama narod ima preeg
posla nego da "vodi rauna o vjerskom ustavu i
hodama".
Zbog svog politikog angairanja u vladi
NDH Dafer Kulenovi je naiao na otru opoziciju
iz redova bive JMO. Na to je Dafer Kulenovi
javno izjavio da se on u vladi ne smatra niti ima
smatrati predstavnikom JMO, nego da se u njoj nalazi
kao pojedinac. Opoziciju ustakom reimu otvoreno
je ispoljio i reisul-ulema Fehim Spaho. On je u
prepisci sa ustakim vlastima stalno isticao da je on
biran za vjerskog poglavara ne samo muslimana
Bosne i Hercegovine nego i onih koji ive u razliitim
dijelovima bive Jugoslavije, te da je on u tom
svojstvu vie puta intervenirao u njihovu korist kod
Njemakih i italijanskih okupacionih vlasti. Poslije
smrti reis-ul-uleme Fehima Spahe 13. II 1942, Hakija
Hadi je ponovno pokrenuo pitanje donoenja
zakona o IVZ i izboru novog reisul-uleme. Kulenovi
i njegove pristalice su insistirali i u tome uspjeli da se
dok traje rat postojee stanje ne mijenja. Tako je od
Spahine smrti pa do kraja rata na elu IVZ stajao
profesor Salih Bai, kao naibu-reis, odnosno
namjesnik reisul-uleme.
Time su zakonodavstvo i organizaciona
struktura IVZ tokom rata ostali nepromijenjeni. Kako
se pribliavao kraj rata i rasla snaga i uticaj NOP-a,
ustake su vlasti sve vie vrile pritisak na IVZ da se
izriito izjasni za NDH i osudi partizane, kako je to
ve uinila zvanina katolika hijerarhija. Upornim
manevriranjem rukovodstvo IVZ je izbjeglo da do
kraja rata u tom pogledu bilo sta izriito izjavi. Sukob
oko zakona o IVZ i pitanje reis-ul-uleme izmeu dvije
struje u bonjakoj graanskoj politici trajao je sve do
kraja postojanja NDH. Obje su ove struje smatrale
ustaku dravu legalnim okvirom za rjeavanje
poloaja IVZ.
Jedan od ciljeva politike NDH u BiH bila je
elja za ostvarivanjem dominacije nad Srbima. To bi
se ostvarilo jednim dijelom njihovim fizikim
istrjebljenjem, dijelom prisilnim iseljavanjem u Srbiju
i, najzad, prisilnim ili dobrovoljnim pokatoliavanjem
jednog dijela Srba. Ustaka drava je od poetka
radila na sva tri ova plana, kako bi osigurala prema
Srbiji etniki istu granicu na Drini, onako kako je
ona tu granicu zamiljala. Ve prvih dana od svog
uspostavljanja, NDH je poela sa masovnim
progonima Srba, Jevreja i Cigana. Na desetine
hiljada ih je nalo smrt u ustakim logorima u
Jasenovcu, Gospiu, Staroj Gradici, Bosanskoj
Dubici ili na drugim mjestima. Posljedica toga bio je
otpor srpskog stanovnitva u BiH, koji se esto
ispoljavao u genocidnim oblicima. Svoje zloine nad
Srbima, Jevrejima i antifaistima svih nacionalnosti
ustae su od poetka kukaviki i muki nastojale i
dijelom uspijevale pripisati Bonjacima, kako bi ovi
onda bili izloeni etnikoj odmazdi. Indirektno, ali
upeatjivo svjedoanstvo o tome je ostavila ve
maja 1941. njemaka novinarka Ilse Steinhoff. U
jednoj svojoj reportai o stvaranju hrvatske drave
te "mukama" kroz koje su proli oni koji su je
stvorili, tj. ustae, ona pie da je u Sarajevu susrela
grupu ustaa koji su s njom razgovarali na
"savrenom talijanskom jeziku". Pri tome joj se
osobito svidjelo "to nose fesove". Pouzdano se,
meutim, zna da 1941. u ustakoj emigraciji nije bilo
ni jednog Bonjaka. Prije 1941. u ustakoj su se
emigarciji nala samo dvojica Bonjaka. To su bili
Hasan Huski iz Livna i Muhamed Pilav, student iz
Foe. Huski je po Pavelievom nareenju ubijen
jo u ltaliji, u logoru San Demetrio, dok je Pilav u
oktobru 1937. uspio pobjei iz logora sa otoka
Lipara i doi u tadanju Jugoslaviju. Oigledno je da
su ustae estim noenjem "muslimanskih
znamenja" u vidu fesova i meusobnim dozivanjem
navodnim muslimanskim imenima od poetka
nastojale kompromitirati Bonjake.
Na drugoj strani, ustae su brojne Bonjake
kao muslimane otpremile i ubile u navedenim
koncentracionim logorima. Vei broj Bonjaka
ustae su, pod vostvom Maksa Luburia, svirepo
poubijale za vrijeme posljednje faze svoje
strahovlade u Sarajevu, marta 1945. godine. Jedan
dio biveg vostva JMO stajao je od samog poetka
rata i proglaenja NDH u opoziciji prema ustakoj
dravi. Ovaj dio bonjakog graanskog politikog
vostva je prieljkivao i u tom smislu preduzimao i
konkretne korake kod Nijemaca u cilju izdvajanja
Bosne iz NDH te za njenu autonomiju pod
njemakim protektoratom.
Najvei se dio bonjakog graanstva ve
krajem ljeta i u jesen 1941. otvoreno ogradio od


93
ustake politike masovnog progona i istrebljenja
srpskog i jevrejskog stanovnitva. Prvi takav protest
protiv ustakih zloina doao je sa Skuptine
Udruenja ilmije "EI Hidaje", odrane u Sarajevu 14.
VIII 1941. godine. Nakon toga, u razdoblju
septembar-decembar 1941. donesene su i objavljene u
Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i
Tuzli rezolucije sa potpisima velikog broja bonjakih
graana, u kojima se osuuju ustaki zloini, odluno
ograuje od onih pojedinaca Bonjaka koji su
sudjelovali u vrenju tih zloina te se iznose podaci o
progonima i stradanjima samih Bonjaka. Rezolucije
su u datim okolnostima nesumnjivo predstavljale in
velike graanske hrabrosti, ali je njihova intonacija
neujednaena. U njima se osuuju ustaki zloini, ali
se okupacija zemlje i kvislinki reim NDH kao takvi
ne dovode direktno u pitanje. S obzirom na uslove
ustakog terora, to se nije ni moglo otvoreno uiniti.
Nakon objavljivanja ovih rezolucija, jedna
delegacija Srba, sarajevskih graana, sa lijenicom dr.
Marom Kurtovi na elu, dola je kod dr. Asima
Musakadia, predstojnika Gradskog fizikata, i izrazila
mu zahvalnost u ime srpskog stanovnitva Bosne i
Hercegovine. Doktor Musakadi je to primio na
znanje, uz napomenu da sada oekuje od Srba da na
isti ili slian nain uzmu u zatitu Bonjake od etnika.
Do neke takve akcije, izjave ili rezolucije sa srpske
strane nije nikada dolo.
Pojedini su bonjaki graani u prvim danima
ustakih hapenja i deportiranja u logore svojim
autoritetom i ugledom spaavali Srbe, Jevreje i Rome,
ali im to sa srpske strane u Bosni i Hercegovini nikad
nije uzvraeno. Vrlo je u tom pogledu ilustrativan
sluaj dr. Asima emerlia. On je kao ljekar u
Srebrenici svojim uticajem i ugledom spasio oko
osamdeset Srba od deportiranja i sigurne smrti.
Nakon toga, u augustu 1941., etnici Jezdimira
Dangia, biveg andarmerijskog majora u Tuzli,
zauzeli su Srebrenicu i odmah zapoeli sa progonima
Bonjaka. Poloajem i ugledom ljekara i ovjeka koji
je mnoge Srbe spasio, dr. emerli je uzalud
obigravao etnike glaveine i tab da se Bonjaci
ostave na miru. Srpski Boi, poetkom januara 1942.,
u skladu sa tradicijom vezanom za "istragu poturica" i
Gorski vijenac, bio je signal za poetak masovnog klanja
i ubijanja Bonjaka.
Odlueno je da se i dr. emerli likvidira i za
to su odreena trojica od onih osamdeset koje je on
spasio. Tajno ga je na to upozorila ena etnikog
komandanta Dangia, iz zahvalnosti to joj je dr.
emerli spasio bolesno dijete. Dr. emerli je
pobjegao preko Drine u Srbiju, gdje su mu vlasti
generala Milana Nedia dale utoiste, znajui i
cijenei ono to je uinio za Srbe.
Bonjako je graanstvo u vie mjesta BiH
takoer odluno ustalo u zatitu Cigana (Roma) od
progona i deportacije. Poseban odbor koji je u tu
svrhu osnovan u Sarajevu izradio je opsenu
predstavku u kojoj se dokazivalo da je napad na tzv.
"bijele Cigane" (Arlije), ujedno i napad na Bonjake.
Predstavka je istovremeno predata ustakim i
Njemakim vlastima pa je ustako ministarstvo
unutranjih poslova, plaei se daljih protesta
Bonjaka, naredbom od 30. VIII 1941. obustavilo
progon i deportaciju "bijelih Cigana" iz BiH.
"EI Hidaje" se takoer javno ogradila od
djelovanja Akifa Handia, "ustakog muftije" u
inu pukovnika, mada je istovremeno jedan broj
njenih lanova djelovao u svojstvu tabor-imama u
oruanim formacijama NDH. Nasuprot njima, velik
broj pripadnika ilmije se opredijelio za NOP i u
njemu aktivno sudjelovao. Meu vijenicima
AVNOJ-a, odnosno ZAVNOBiH-a, bila su i
etverica dematskih imama: hadi Mehmed Mujki
iz Kotor- Varoi, hafiz Halil Sarajli iz Lisnje kod
Prnjavora, Omer Maksumi iz Doljana kod Konjica
i Sulejman Topi iz Velike Kladue. Istaknuti
saradnici i uesnici NOP-a bili su takoer Ibrahim
Begi, dematski imam iz Koraja kod Brkog,
hadija Hasi, imam iz Aladinia kod Stoca, Husein
Muji (kasniji reis-ul-ulema, 1987-1989), imam iz
Zeljine kod Gradaca i dr. Zbog saradnje sa NOP-
om Nijemci su ubili vie pripadnika ilmije, meu
kojima Smaila Buljubaia, imama iz Vrnograca kod
Cazina, Mehmeda Sabljakovia iz Peigrada i dr. Od
viih slubenika IVZ aktivni saradnik NOP-a bio je
penzionirani erijatski sudija iz Banje Luke,
Muhamed Maglajli. Njegova kerka Vahida jedina
je Bonjakinja koja je proglaena za narodnog
heroja. Krajika ilmija je 1944. izdala rezolucju sa
potpisima 34 imama, koji pozivaju sve Bonjake da
se pridrue NOP-u.

etniki genocid nad Bonjacima
Srpsko-etniki genocid nad Bonjacima ima
duboke korijene. Na jednoj strani to je ukorijenjena
vjerska mrnja i netrpeljivost, a na drugoj elja
srpskih ideologa i politiara da pod svaku cijenu
stvore etniki istu dravnu teritoriju. Stoga su
etnici od samog poetka rata 1941. pristupili


94
sistematskoj fizikoj likvidaciji Bonjaka, odnosno
genocidu. To je, kao trajno programsko naelo,
izriito formulirano u spisima jednog od glavnih
etnikih ideologa, Stevana Moljevia. U lanku
Homogena Srbija i nekim pismima drugim etnikim
ideolozima on pie da zemlju treba "oistiti od svih
nesrpskih elemenata". To bi se radilo kanjavanjem
smru na licu mjesta ili prisilnim raseljavanjem
Bonjaka u Tursku i Albaniju. Sam voa etnikog
pokreta Draa Mihailovi izdao je brojne naredbe
svojim potinjenim komandantima o potrebi unitenja
Bonjaka.
Ljeti i u jesen 1941. brojno bonjako
stanovnitvo, posebno seljatvo, osobito u istonoj
Bosni, istonoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je
izloeno pljaki i masovnim ubistvima od strane
ovinistiki orijentiranih ustanika, naroito od strane
etnika Drae Mihailovia. Posebno su stradali
Bonjaci na podruju srezova istone Bosne (Foa,
ajnie, Gorade, Viegrad, Vlasenica, Srebrenica i
Rogatica). Pobijeno je i poklano vie desetaka hiljada
mukaraca, ena i djece, a preivjeli su traili spas u
naputanju svojih domova, pa je veliki broj izbjegliea
(muhadira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar,
Banju Luku, Bosansku Gradiku, Tuzlu, Brko,
Gradaac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistonoj
Bosni. Sve je to iroke slojeve bonjakog naroda
stavilo pred nova teka iskuenja. Prema rezultatima
najnovijih istraivanja, u toku rata 1941-45. ubijeno je,
odnosno izgubilo ivot, uglavnom na genocidnoj
osnovi, 103.000 Bonjaka, to ini 8,1 % od
oekivanog prirodnog prirasta bonjakog
stanovnitva. Preko udruenja ilmije "EI Hidaje"
organizirano je prikupljanje dokumentacionog
materijala o etnikim i ustakim pokoljima i
zlodjelima. Istovremeno je osnovan Odbor narodnog
spasa u cilju naoruavanja Bonjaka za odbranu
njihovih sela i obavjetavanje saveznike javnosti o
etnikim, ustakim i Njemakim zloinima nad
bonjakim stanovnitvom. O tome je izraen
poseban elaborat i tajno upuen u Kairo egipatskom
premijeru Nahas-pai. U istu je svrhu bonjaka
delegacija, u kojoj je bio i kasniji reis-ul-ulema
Ibrahim-ef. Feji, putovala 1943. godine u Rim. Tim
je povodom Nahas-paa protestirao kod Britanaca
protiv etnika, a preko egipatskog Crvenog
polumjeseca "Fuad I" je povedena akcija za pomo
muslimanskom stanovnitvu u BiH i Sandaku. O
tome je opirno pisao Al-Ahram u broju od 29. VI
1944. - 8. redeba 1363. godine.
Odbor narodnog spasa je konstituiran na
skupu odranom u Sarajevu 26. VIII 1942. godine.
Meu 48 lanova Odbora, pored ostalih, bili su
Edhem Mulabdi, knjievnik, Mustafa Softi,
gradonaelnik Sarajeva, Mehmed Handi,
predsjednik udruenja ilmije "EI-Hidaje", zatim
ugledni sarajevski advokati dr. Jusuf Tanovi i dr.
Zaim arac, hafiz Muhamed Panda, Kasim
Dobraa, Dervi Korkut, kustos Zemaljskog
muzeja, dr. Asim Musakadi, gradski fizikus, te dr.
Vejsil Biaki, poznati sarajevski ljekar. Od bivih
politiara u Odbor su uli dr. efkija Behmen, jedan
od prvaka JMO, te dr. Hamdija Karamehmedovi,
ljekar i jedan od doajena bonjake politike. Na elu
Odbora je bio profesor Salih Safvet Bai, tadanji
naibu-reis, dok je Odbor stvarno vodio Uzeir-aga
Hadihasanovi, uveni sarajevski trgovac i bivi
senator. Hadihasanovi je tada bio prva linost
bonjake protivustake politike. Nijemci su drali
da on meu Bonjacima vai kao "jedini pravi
nasljednik Mehmeda Spahe". U objavi Odbora
narodnog spasa se istie da je njegov zadatak da se
bori kako bi se u zemlji uspostavio "red i mir", kroz
"zajedniku suradnju cijelog iteljstva Bosne i
Hercegovine, te potpunu slogu muslimana,
pravoslavnih i katolika". To je znailo, kako je
ocijenila Ustaka nadzorna sluba u jednom
izvjetaju od 11. IX 1942., da Odbor narodnog
spasa ustvari trai "autonomiju Bosne".
Ustake vlasti su openito smatrale da
bonjaki autonomistiki pokret predstavlja najveu
unutranju opasnost za NDH. One su u tom smislu
veoma podozrijevale od politikog aktiviranja
organizacije Mladih muslimana, posebno u vrijeme
regrutiranja "Handar-divizije". Prema jednom
izvjetaju Ustake nadzorne slube od 14. X 1944.
samo u Sarajevu Mladi muslimani ve imaju oko
400 puaka, koje su sve "Njemakog porijekla". Po
tom izvjetaju naoruavanje Mladih muslimana u
direktnoj je funkciji realizacije ideje autonomije
Bosne.
Korijeni meusobnog hrvatsko-srpskog
genocida i njihovog obostranog istrebljivanja
Bonjaka lee u tradiciji balkanskih vlastodrakih
krugova da tim putem stvaraju etniki iste
teritorije. U tom cilju su etnici Drae Mihailovia
izvrili u tri navrata masovne pokolje nad
bonjakim stanovnitvom u istonoj Hercegovini,
istonoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandaka.
Prvi val etnikog genocida nad Bonjacima


95
obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942.,
drugi tokom augusta 1942. preteno u Foi, dok se
trei zbio poetkom 1943. godine. U tim pokoljima
masovno su stradali Bonjaci na podruju Ljubinja,
Avtovca, Bilee, Kulen-Vakufa, Koraja, Viegrada,
Rogatice, Gorada, ajnia, Vlasenice, Srebrenice,
Nevesinja, Foe, Prozora, Jablanice, Pljevalja,
Ustikoline, itd. Ovaj nevieni genocid nad Bonjacima
odnio je na desetine hiljada ivota. Od svog tekog
poraza na Prenju poetkom 1943., koji su im nanijeli
Titovi partizani, etnici su se meusobno zavadili, pa
su Bonjake manje napadali.

Borba protiv genocida
Onaj dio bonjakog graanstva koji nije prihvatio
NDH i njenu politiku, teei izdvajanju Bosne i
Hercegovine iz njenog sastava, smatrao je da se u
svim ugroenim podrujima Bonjaci moraju
naoruati i sami braniti. Tako je u mnogim krajevima,
posebno na selu, dolo do stvaranja i naoruavanja
"muslimanske milicije", koja je titila svoje selo od
mogueg etnikog napada, a u pojedinim sluajevima
uestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. U
stvarnosti je najvei dio pripadnika ovih milicija,
posebno od jeseni 1943., pristupio partizanima. To je
osobito bio sluaj sa najveom takvom formacijom
"Hadiefendia legijom", koju je u tuzlanskom kraju
formirao trgovac i rezervni major (bojnik) Muhamed-
aga Hadiefendi. Svih 5.000 - 6.000 njezinih
pripadnika su u oktobru 1943. preli u partizane. U
poetku su spomenuti graanski krugovi raunali s
ovom milicijom kao svojim vojnim osloncem pri
eventualnim kasnijim politikim pregovorima o
budunosti Bosne i Hercegovine, nakon pobjede
saveznika. Oni su poetkom novembra 1942. zatraili
od Nijemaca oruje za ovu miliciju da bi se uspjenije
mogla braniti od etnika.
Istovremeno su zatraili da se Bosna i
Hercegovina, osim dijela jugozapadne Bosne i dijela
Hercegovine, privremeno, formalno u okviru NDH,
organizira kao posebna politiko-administrativna
jedinica pod nazivom "upa Bosna", koja bi bila pod
direktnim Njemakim protektoratom. Postojea
"muslimanska milicija" bi prerasla u "bosansku
strau", kao oruanu snagu te upe. Naoruanje,
opremanje i obuku te "bosanske strae" preuzela bi
Njemaka armija. Ovaj zahtjev je u biti predstavljao
pokuaj odreenih bonjakih graanskih krugova da
u datim okolnostima Bosnu i Hercegovinu faktiki
izdvoje iz sastava NDH. Istovjetna i vremenski
koordinirana politika akcija voena je u
Hercegovini. Kako je Hercegovina spadala u
italijansku okupacionu zonu, cijela je akcija bila
usmjerena prema Rimu. U njoj je direktno
uestvovao hafiz Omer-ef. Dabi, hercegovaki
muftija, po nekim navodima kasnije aktivni saradnik
NOP-a.
Nijemci su to iskoristili tako da se od
Bonjaka iz BiH formira jedna SS-divizija. Dafer
Kulenovi, Hakija Hadi i ustake vlasti openito
su bili protiv ove ideje, smatrajui da je neodrivo
da se podanici NDH regrutiraju u jednu stranu
vojnu formaciju. Nijemci su, bez obzira na to, vrili
pripreme za osnivanje te divizije. Oni su u tu akciju
ukljuili i velikog palestinskog muftiju EI-Huseinija,
koji je posjetio Sarajevo i Banju Luku, agitirajui
regrutaciju za diviziju. Neki bonjaki politiari su
smatrali da e preko velikog muftije postii
odreene rezultate u pogledu zatite od etnika i
openito svojih irih politikih ciljeva vezanih za
autonomiju BiH. Tokom 1943. divizija je
regrutirana i upuena na obuku u Francusku. U
jednom bataljonu stacioniranom u gradu
Villefrancheu izbila je tokom obuke pobuna, koju
su Nijemci krvavo uguili. Po zavretku obuke
divizija se vratila u BiH i borila protiv NOP-a.
Tokom 1944. praktino se raspala, a znatan dio
njenih pripadnika se predao partizanima.
Istovremeno i znatan dio pripadnika "muslimanske
milicije" prilazi NOP-u i stupa u partizanske
jedinice, bez obzira na injenicu to su partizani
ranije nastojali svim sredstvima da je razoruaju.
Poslije "Hadiefendieve legije", najbrojnija i
najpoznatija takva milicija bila je tzv. "Huskina
vojska", koja je brojala oko 4.000 naoruanih ljudi,
pod komandom Huske Miljkovia koja je djelovala
na podruju Cazinske krajine. Prelaskom u partizane
ova je milicija dobila naziv Unska operativna grupa.
Putem "Handar-divizije" velik dio
bonjake gradske, a posebno seoske mladei je
izbjegavao prisilnu regrutaciju u ustake postrojbe.
Stvaranje "Handar-divizije" palo je u vrijeme kada
su vlasti NDH svim sredstvima nastojale bonjakoj
sirotinji, posebno muhadirima, silom navui crne
ustake uniforme i tako Bonjake uvesti u svoju
zloinaku politiku i time ih kompromitirati.
Odlaskom u "Handar-diviziju", koja je bila sastavni
dio Njemake oruane sile (Wehrmachta), znatan broj
bonjakih mladia se na svoj nain spasio.
Masovnim prelaskom u partizane tokom 1944.


96
mnogi bivi pripadnici "Handar-divizije" su se
ponijeli asno i patriotski i stekli punopravan status
boraca NOR-a. Bila je to zasluga svih antifaista i
bosanskih patriota.
Od poetka ustanka stupio je u partizanske
jedinice jedan broj Bonjaka. Neki od njih su se od
poetka nalazili na odgovornim vojnim i politikim
dunostima, a skoro 50 Bonjaka je proglaeno
narodnim herojima. U mnogim gradovima, posebno u
Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci itd. velik broj
graana Bonjaka ukljuio se od poetka okupacije u
ilegalni rad, sudjelujui na taj nain aktivno u razvitku
NOP-a. Odmah po izbijanju ustanka 1941. osnovana
je na Romaniji, u selu atoroviima kod Rogatice,
muslimanska partizanska eta pod komandom Muje
Hodia, koja je ubrzo prerasla u bataljon. Uz
Bonjake iz rogatikog i Bonjaci iz foanskog i
prozorskog kraja, zatim iz dijelova Sandaka, Mostara,
Banje Luke, Sarajeva, Tuzle, Bihaa i Zenice stupili su
na poetku ustanka u neto veem broju u partizanske
jedinice. Pri raznim partizanskim odredima -
kalinovakom, junohercegovakom i krajikom
formiraju se muslimanske ete i bataljoni. Tokom
1941-42. osnovani su Konjiki partizanski bataljon,
poznat kao Mostarski bataljon, partizanska eta
"Mustafa Golubi" Junohercegovakog NOP-
odreda, Prozorska partizanska eta, kasnije bataljon,
"Muslimanski vod iz Divara" kod Trebinja,
Muslimanska eta Zenikog NOP-bataljona i
"Omladinska eta Muslimana iz Orahove" u Drugom
krajikom NOP-odredu. Do masovnog stupanja
Bonjaka u Narodnooslobodilaku vojsku dolazi
poetkom druge polovine 1943, posebno u Posavini,
oko Tuzle i u Bosanskoj krajini. U Bukviku kod
Brkog je 21. IX 1943. osnovana XVI muslimanska
udarna brigada. Velik dio borakog sastava raznih
drugih jedinica NOP inili su Bonjaci iz cijele BiH,
Sandaka, Plava itd. Priliv boraca Bonjaka u
partizanske jedinice osobito se poveao nakon
oslobaanja Tuzle 2. X 1943. godine. Krajem 1943. i
poetkom 1944. Bonjaci Cazinske krajine masovno
ulaze u NOV. Jo 28. XII 1942. u Cazinu je osnovana
8. krajika (muslimanska) brigada. Tokom 1943-44. na
tom se terenu osniva vie velikih muslimanskih
partizanskih formacija. Prvi je bio cazinski NOP-
odred, osnovan 8. IX 1943. godine. Potom je 2. II
1944. osnovan tab naprijed spomenute Unske
operativne grupe, koji je rukovodio djejstvima
partizanskih jedinica u Cazinskoj krajini. U Velikoj je
Kladui 8. II 1944. osnovana Prva muslimanska
brigada Unske operativne grupe, a samo mjesec
dana kasnije i druga brigada iste operativne grupe.
Od marta do augusta 1944., u okviru iste operativne
grupe, osnovana su jo dva NOP-odreda, a 14. V
1944. kod Prozora je osnovana XVII krajika NOU
brigada. Sastav ovih jedinica inili su Bonjaci ili
preteno Bonjaci. Ako se tome dodaju brojni
Bonjaci po raznim drugim NOP jedinicama, onda
to pokazuje da su Bonjaci dali velik doprinos
antifaistikoj borbi, iz koje je izrasla moderna
Evropa i savremeni demokratski svijet. Bonjaci
nemaju razloga da se, kao i drugi narodi koji su
uestvovali u borbi protiv faizma, ne ponose
svojim doprinosom uspostavljanju demokratskog i
slobodnog drutva. Za kasnije politike devijacije
poretka koji je proizaao iz antifaistike borbe,
bonjaki uesnici NOP-a uglavnom ne snose
odgovornosti. Naprotiv, i oni sami, a i mnogi drugi
Bonjaci doivjeli su politiku i ljudsku degradaciju,
neosnovanim napadima i optubama za nepostojee
politiki inkriminirane radnje.
Osnivanjem posebnih bonjakih jedinica u
okviru NOV rukovodstvo NOP uzimalo je u obzir
posebnost njihovog kulturnog i politikog razvitka,
iskazujui time u to vrijeme na djelu svoju politiku
nacionalne ravnopravnosti. Ta je politika tada
najdosljednije izraena u odluci da se BiH
konstituira kao posebna federalna jedinica u okviru
nove demokratske i federativne Jugoslavije. U
skladu s tim, 25. i 26. XI 1943. u Mrkonji Gradu je
odrana osnivaka skuptina, odnosno Prvo
zasjedanje Zemaljskog antifaistikog vijea
narodnog osloboenja BiH (ZAVNOBiH). Najvie
politiko predstavnitvo naroda BiH izjasnilo se za
federativno ureenje Jugoslavije, u kojoj e BiH biti
ravnopravna federalna jedinica, unutar koje e
Bonjaci, zajedno sa Srbima i Hrvatima, ivjeti u
slobodi, ravnopravnosti i jednakosti. Kako je na
Drugom zasjedanju AVNOJ-a konano ozakonjena
odluka o federativnom ureenju Jugoslavije, to je na
Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom
Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944., nizom odluka
faktiki konstituirana BiH kao posebna i
ravnopravna federalna jedinica u novoj Jugoslaviji.
Tom prilikom donijeta je i posebna deklaracija o
pravima graana BiH, kojom se njenim graanima i
narodima, Bonjacima, Srbima i Hrvatima, pravno
osigurava i jami jednakost i ravnopravnost, koju su
oni izvojevali u zajednikoj borbi protiv okupatora i
domaih izdajnika. Slinu odluku o ravnopravnosti


97
Bonjaka donio je i ZAVNO Sandaka, osnovan 20.
XI 1943. u Pljevljima. Njegove su odluke potvrene
od strane ZAVNO Crne Gore i Boke Kotorske na
zasjedanju u Kolainu 14. VII 1944., te na Velikoj
antifaistikoj skuptini narodnog osloboenja Srbije
u Beogradu II. XI 1944. godine.
Na svom treem zasjedanju u osloboenom
Sarajevu, 26-28. IV 1945, ZAVNOBiH se
konstituirao u Narodnu skuptinu BiH, a istovremeno
je ve 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Proces
konstituiranja dravnosti BiH u tadanjim uslovima
dovren je donoenjem prvog Ustava NR BiH 31. XII
1946. godine. Time je, kao rezultat
narodnooslobodilake borbe, stvoren dravnopravni
okvir, koji je Bonjacima kao cjelini pruao u naelu
iroke mogunosti za svestran ekonomski, politiki i
kulturni razvitak.


98
Pripremna faza: Poploavanje puta u genocid
Norman Cigar

Period koji prethodi dezintegraciji Jugoslavije vaan je
zbog toga jer je posluio kao pripremna faza za
klizanje u genocid. Pripremljena je ideologija,
mainerija i ono to Tompson (Thompson) i Kuets
(Quets) nazivaju "preovladavajui moralni ambijent" koji je
trebalo da uini etniko ienje moguim. Iako su
dugoroni faktori - kao to su religija, historija, ili
kultura - mogli uticati na ponovnu pojavu srpskog
nacionalizma u osamdesetim godinama, oni ne bi bili
dovoljni da uzrokuju otvoreni rat, a jo manje genocid
koji je kasnije uslijedio.

1. Potreba za ideologijom
Za genocid je posebno vano stvaranje ideologije koja
slui kao vodi i kao opravdanje, kako sociolog Lio
Kaper (Leo Kuper) podvlai, "kada djeluju
kolektivno, oni (izvrioci genocida) u najmanju ruku
trebaju ideologiju koja e legitimirati njihovo
ponaanje, jer bez toga oni bi sebe vidjeli onakvima
kakvi zaista i jesu - obinim lopovima i ubicama.
126
U
ovom sluaju, traeno je redefiniranje i legitimiranje
nacionalnih ciljeva, unutar ubjedljivog intelektualnog
okvira, koji moe motivisati i itave slojeve
stanovnitva, a ne samo mali broj psihopata i
oportunista koji postoje u veini drutava. Bilo je
takoe potrebno stvoriti pogodnu i efikasnu politiku
strukturu, predvoenu novom ili transformisanom
elitom, koja moe sprovesti takav program.
Na poetku, srpski intelektualci van zvaninih
vladajuih krugova, uz podrku Srpske pravoslavne
crkve, preuzeli su vostvo u izradi nacionalnog
programa. To se deavalo u ranim osamdesetim
godinama koje su slijedile nakon Titove smrti. Tek sa
usponom Miloevieve line vlasti u Savezu
komunista Srbije - kako se zvala vladajua
Komunistika partija Srbije i njegovim prihvatanjem
nacionalistikog programa, vlast se punom teinom
angaovala u tim naporima. Konano, Miloevi i
njegova vlada, koji su dominirali u tom procesu,
moraju snositi najveu krivicu za sve to se desilo u
Bosni i Hercegovini. Meutim, moralna i intelektualna
podrka koju su pruale srbijanske opozicione partije,
intelektualna zajednica itavog ideolokog spektra i
hijerarhija Srpske pravoslavne crkve znatno, su
pomogli Miloeviu da ubijedi mase da podre ak i
najekstremnije opcije. Stoga, oni takoe moraju u
potpunosti snositi svoj dio odgovornosti.

a) Srpski memorandum - Odluujui momenat
Ako neko pokua odgonetnuti koji je momenat bio
odluujui u pripremnoj fazi, tako to je posluio
kao katalizator svih kasnijih dogaaja u Bosni i
Hercegovini, najvjerovatnije je da e to biti srpski
memorandum koji je 1985. i 1986. godine napisan u
Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Memorandum
su pisali vodei srbijanski intelektualci, koji su imali
viziju o veoj vlastitoj ulozi u drutvu. Mnogi od
njih kasnije su zaista postali kljune politike
linosti. Ovaj dokument kristalizirao je ponovno
oivljavanje ranijih nacionalnih ciljeva meu
srpskim intelektualcima.
Memorandum je, bez ikakve nejasnoe,
proklamovao da ranija tenja za velikom Srbijom
ostaje na snazi i time je definisao politiki program
sa nacionalnim legitimitetom. U Manifestu stoji da je
"rjeenje nacionalnog pitanja" srpskog naroda bilo
osujeeno od strane komunista na kraju Drugog
svjetskog rata, poto "on (srpski narod) nije dobio svoju
vlastitu dravu kao ostali narodi". Jedino rjeenje da se
osigura istinsko ''postojanje i razvitak" Srba, bilo je,
prema Memorandumu, "teritorijalno ujedinjenje srpskog
naroda". To se postie ujedinjenjem svih Srba u
jedinstvenu srpsku nacionalnu dravu. Kao to to
Memorandum izraava, "uspostavljanje punog
nacionalnog integriteta srpskog naroda, bez obzira koju
republiku ili oblast nastanjuje, je njegovo historijsko i
demokratsko pravo ".
127

Kao to se predvialo, veina komunista,
koji su tada bili na vlasti u Srbiji, reagovala je
neprijateljski prema tom programu stvaranja velike
Srbije, poto su smatrali da je to put bez povratka
prema nasilju meu zajednicama. U jednom govoru
odranom na Beogradskom univerzitetu, 30.oktobra
1986. godine, Ivan Stamboli, tadanji predsjednik
Srbije i komunista-reformista, zapoeo je izlaganje
sljedeim rijeima: "Takozvani Memorandum nije nova
stvar. To je stara ovinistika briga za sudbinu srpske stvari
sa dobro poznatom formulom da Srbi pobjeuju u ratu ali
gube u miru... Ukratko, takozvani Memorandum, mogao bi
se mirne savjesti nazvati "In Memoriamom" Jugoslaviji,
Srbiji, socijalizmu, samoupravljanju, jednakosti, bratstvu i
jedinstvu... U osnovi, to je dijametralno suprotno stvarnim
interesima Srba irom Jugoslavije ".
128

Stigavi u vrijeme prijeteih promjena i
nesigurnosti, izgledalo je da, Memorandum
ispunjava zahtjev za postojanjem nacionalnog
stratekog plana u Srbiji. Meutim, to je, takoe,


99
stvorilo uslove za provalu nasilja, poto je njegova
implementacija ugroavala osnovnu sigurnost ostalih
zajednica u Jugoslaviji. ak i da su ostale zajednice
pasivno prihvatile implikacije Memoranduma - to
nije vjerovatan scenario - on se jedino mogao
sprovesti upotrebom sile.

b) Oblikovanje intelektualne atmosfere
Novi talas srpskog nacionalizma u osamdesetim
godinama ustremio se, to nije iznenaujue, na one
zajednice za koje su smatrali da svojim fizikim
prisustvom, stoje na putu stvaranja velike Srbije.
Kljuna komponenta novog nacionalizma bilo je
beskompromisno neprijateljstvo - u emu je
prednjaila intelektualna elita Srbije - prema
muslimanskoj zajednici. Ova zajednica je, zbog svoje
veliine i lokacije, bila kljuna za donoenje odluke
hoe li ili ne Bosna i Hercegovina postati dio velike
Srbije. Iako je albanska zajednica, u kojoj veinu ine
muslimani, bila na poetku glavna meta napada, jaka
antiislamska komponenta u tim napadima koje je
lansirao Beograd sluila je takoe i kao priprema za
vrijeme kada e u fokus doi Muslimani iz Bosne i
Hercegovine i Sandaka.
Znatno prije stvarnog raspada Jugoslavije,
uticajne linosti u Srbiji zapoele su uobliavanje
stereotipne slike o Muslimanima kao tuincima,
inferiornim osobama i prijetnjom svemu onome to
Srbi smatraju dragocjenim. Bile su to postavke
"orijentalistike", uzete u irem smislu i pisane po
nalogu. Orijentalistika, koju je izuavao Edvard Said
(Edward Said) u svojim pionirskim radovima o tom
fenomenu, bila je uoljivo kruta i optereena
podjelom na "njih" i "nas".
129
Ovakve stavove
prihvatila je veina srpske nacionalne elite, ukljuujui
i vodee intelektualce, politike linosti i svetenstvo, i
njihovo dejstvo trebalo je da se proiri na sve slojeve
drutva. Potreba da se Muslimani predstave u skladu
sa ovim obrascem, bila je u velikoj slubi odreenih
politikih ciljeva, ije ostvarenje je ometalo prisustvo
Muslimana i drugih nesrba. Nakon izolovanja itave
muslimanske zajednice, svi kasniji koraci koji su
poduzimani protiv Muslimana, a bili su u skladu sa
politikim ciljevima Beograda, dobivali su zato
legitimitet i optu podrku.
Vuk Drakovi, autor vie kontraverznih
dobro prodavanih knjiga, kao to je ona pod
naslovom NO, tampana prvi put 1982. godine i
zatim doivjela jo nekoliko izdanja, bio je, moda,
najpopulamiji i najuticajni pojedinac u poetku
stvaranja ovakvih stereotipova. Likovi Muslimana u
NOU nisu bili u skladu sa stvarnom pozadinom
Drugog svjetskog rata i uglavnom su predstavljani
kao podmukle, hladnokrvne ubice. Pored toga,
NO eksplicitno porie postojanje Muslimana kao
legitimne zajednice. Prema Drakovievoj osnovnoj
liniji u toj prii, Muslimani su, toboe, samo
potomci Srba koji su promijenili vjeru prije nekoliko
vijekova, izdajui tako svoju vlastitu naciju. U toj
knjizi muslimanski likovi su postavljeni kao
suprotnost estitim Srbima - vjenim paenicima. U
ovaj portret ukljueni su i etnici iz doba rata, koji
su svi opisani sa velikim simpatijama. Takve poruke
o Muslimanima postale su kasnije opte mjesto u
srbijanskoj popularnoj i strunoj literaturi, dok su
srbijanski mediji otvoreno i sasvim nezaslueno
ocrnjivali islam, to se esto graniilo sa rasizmom.
Sam Drakovi je nastavio propagirati ove ideje u
ostalim pisanim djelima i govorima. On se estoko
okomio na "bjesomunu ofanzivu netolerantnog islama u
Bosni, Kosovu, Sandaku i Hercegovini...na povampirenje
erijatske tradicije (religioznog zakona), i... na strategiju
dihada (svetog rata) iji je cilj formiranje islamske drave
na Balkanu".
130

Da je pisana rije u toj fazi ve imala
konkretan negativan uticaj, moe se zakljuiti na
osnovi efekata koje je imala na budueg
komandanta milicije - srpske garde - koju je
Drakovi kasnije formirao. Kao to je budui
komandant priznao u kasnim osamdesetim
godinama, "Pretukao sam mnoge Muslimane i Hrvate koji
su ljetovali u Cavtatu zbog njegovog (Drakovievog) Noa.
itajui tu knjigu, ja bih pobjesnio, ustajao bih i birao
najveeg momka na plai i izbio mu zube".
131

Srpske nacionaliste posebno su smetali
dobri odnosi izmeu katolike i islamske zajednice i
povremeno su pokuavali da posiju razdor. Kada je
1988. godine u Zagrebu otvorena jedna od najveih
damija u Evropi, koja je izgraena za potrebe
muslimanske zajednice u Hrvatskoj, luksuzno
opremljena publikacija srpskih nacionalista "Duga",
objavila je, na primjer, lanak u kome poziva
Hrvatsku na odgovomost. Pitajui retoriki ta bi
mislili o tome srednjovjekovni zagrebaki biskupi i
hrvatski vojskovoa iz sedamnaestog vijeka, Nikola
Zrinski, koji su se borili protiv Osmanlija. Za njih bi
damija bila dokaz da je Hrvatska poklekla u
nastojanju da se od islama dri na odstojanju.
Uvrijedljivi jezik lanka i pratea fotografija


100
pozadine Muslimana sagetih za vrijeme molitve, imali
su jasan cilj da uvrijede Muslimane.
132

Sve u svemu, Muslimani kao i Hrvati, rutinski
su predstavljani kao ne-narodi, kao Srbi koji su preli
na islam ili katolianstvo, respektivno, za ta ima malo
historijske osnove. Tvrdili su da Muslimani i Hrvati
nemaju svijesti o svojim pravim korjenima i identitetu.
Srpski mediji teili su, takoe, da ukau Makedoncima
na navodnu prijetnju od islama, nadajui se da e tako
dobiti saveznika u predstojeoj borbi koja se ve
najavljivala.
133

Neki srpski intelektualci ili su i dalje i u svoje
argumente su ukljuivali jasnu primjesu rasizma. Jedan
od njih, Drago Kalaji, kae za bosanske Muslimane
da "ne pripadaju evropskoj porodici naroda", poto je,
njihova muzika, inter alia, po njemu, "nesvjestan i
spontan izraz kvazi arapske subkulture" i rezultat genetske
predodreenosti i sklonosti. Govorei o porijeklu
Muslimana u Jugoslaviji, on je tvrdio da su "u toku pet
vijekova, zadovoljavajui svoje seksualne nagone...osmanske
vojske i upravljai - pristigli iz bliskoistonih i sjeveroafrikih
bazara - stvorili posebnu kvaziarapsku etniku grupu".
Kao rezultat njihovog tobonjeg "pustinjskog
porijekla" i "posebnog gena osmanske vojske", jugoslovenski
Muslimani imali su, navodno, dugu listu naslijeenih
mana u karakteru, kao to su sklonost krai,
nedostatak etike, lijenost, autoritamost, "neoprimitivna
pohlepa za vlau" i, ak, nelagodnost kada je u pitanju
noenje evropske odjee. Lokalni Muslimani su,
nastavlja on, toboe nesposobni da vladaju sami
sobom poto, kao i "njihovi pustinjski preci", oni mogu
koristiti samo "nomadska pljakaka sredstva". "Kada su
na vlasti, lokalni Muslimani e, tvrdi Kalaji, pljakati, ne
pokazujui ni najmanje stid koji je karakteristian za
Evropljane u slinim situacijama." Nadalje, "jednostavno
reeno, kvazi Arap nije sposoban da razumije sutinu jedne od
osnovnih crta Evropljanina, a to je institucija line slobode koja
je u osnovi iznad bilo kojeg kolektiviteta." Njegov zakljuak
je, da u svjetlu tuinske muslimanske opasnosti,
jedino krajnja sila moe biti pravo rjeenje, odnosno,
"ono to je potrebno je opta mobilizacija energije Evropljana i
nadnacionalno, nadreligijsko, nadideoloko jedinstvo
Evropljana... Takoe je potreban i kvalitativni napredak u
spremnosti onih jugoslovenskih institucija koje se moraju
odrati, kao to su Dravna bezbjednost i JNA (Armija)".
Da bi povredi dodao uvredu i da bi pojaao stereotip
o Muslimanima, lanku je pridodata ilustracija
oskudno odjevene trbune plesaice.
134

Neki drugi nacionalisti pribjegavali su primjeni
nerazumne psihologije da bi portretirali Muslimane.
Psihijatar Jovan Rakovi - kasnije vodea linost u
srpskom nacionalistikom pokretu u Hrvatskoj, bio
je uvjeren, na bazi svojih klinikih posmatranja, da
klju za razumijevanje Muslimana predstavlja
"njihova analna fiksacija". Ovo ponaanje, navodno,
proizilazi iz preokupacije ritualnom istoom koja
se nalazi u njihovom vjerskom zakonu i koja je,
toboe, iskrivila njihov karakter tako da su postali
vidljivo agresivni i pretjerani materijalisti.
135


c) Srbijanski orijentalisti - nauno uvjeravanje
U uem smislu, srbijanski orjentalisti, uenjaci koji
su se specijalizirali u izuavanju islama, bili su
takoe kljuni faktor u tom procesu, obezbijeujui
akademsku podlogu za kampanju protiv islama koja
je voena od osamdesetih godina. Oni su znaajno
doprinijeli stvaranju neprijateljstva prema
Muslimanima u irokim slojevima stanovnitva
Srbije, prikazujui muslimansku zajednicu uz pomo
mjeavine nauke i politike retorike. To je bilo
posebno vano jer su ti naunici esto bili prisutni u
mas-medijima. Na samom kraju, takvi naunici, kao
priznati poznavaoci materije, kristalizirali su i ojaali
uoptene stereotipove o islamu i obezbijedili su
nauno opravdanje za bilo koju mjeru koju bi vlada
mogla poduzeti protiv Muslimana. Mnogi
orijentalisti iz rane kolonijalne ere, kao i njihove
kolege iz Srbije, podravali su nacionalne politike
interese kroz svoja istraivanja, ali je rijetko ta
povezanost bila tako neposredna i destruktivna kao
u sluaju Bosne i Hercegovine.
Generalno, srbijanski uenjaci prikazali su
islam i Muslimane, retrogradnim i predstavili ih kao
prijetnju modernoj civilizaciji, i to kako u optem
smislu tako i u samoj Srbiji. Najaktivniji pristalica
takvih ideja bio je Miroljub Jevti, naunik u oblasti
politike i specijalista za islam na Beogradskom
univerzitetu. On je izjavio da su islamski
"fundamentalisti", etiketa koju je s lakoom prilijepio
svim Muslimanima, nita drugo do refleks "tame iz
prolosti". Oni ne razumiju "ropstvo i jednakost na nain
civilizovanog ovjeka, ve na nain kako to njihov Bog
razumije". Prema Jevtiu, "Islam je suprotstavljen bilo
kakvom pravom odnosu, toleranciji, dijalogu ili
koegzistenciji", i, ustvari, Kur'an i erijat, navodno,
dozvoljavaju "unitenje onih koji imaju drugu vjeru".
Islam, toboe, podrava zabranu turizma, sporta i
odlazaka u kafane gdje se slui alkohol, to
neizbjeno vodi u ksenofobiju i stoprocentnu
segregaciju. On retoristiki pita, "Ako vi ne moete


101
jesti, piti, biti sahranjen u istom groblju ili stupiti u brak sa
susjedom druge vjere, ta onda moete raditi"?
136
Poto,
sasvim jasno, svi Muslimani u Bosni i Hercegovini
nisu vjernici (ukljuujui mnoge koji su bili lanovi
Komunistike partije), Jevti je bio prisiljen da
razvue svoju definiciju fundamentaliste i na "sekularni
islamski fundamentalizam" i "komunistiki islam" sa ciljem
da obuhvati sve one koji su na bilo koji nain
Muslimani.
137

Prema Jevtiu, u knjizi u kojoj on izuava
koncept dihada ili svetog rata, taj fenomen je
neodvojiv od Islama, svugdje i u svim vremenima.
Iako u doba dok je to pisao u Jugoslaviji nije uopte
bilo vojnih aktivnosti, on je insistirao na tome da je
tiha, ali nita manje opasna, forma dihada bila u toku.
Pozivajui se na "meunarodne islamske organizacije koje,
zahvaljujui velikim finansijskim izvorima, tee osvajanju
svijeta", jugoslovenski Muslimani su navodno koristili
taktiku u vidu "visoke stope raanja, izgradnje damija i
pritiska na nemuslimane". On je tvrdio da je, "na bazi
detaljnih izvjetaja, jasno da je ta strategija, u ijoj realizaciji se
ne die mnogo buke, znatno efikasnija u dostizanju
postavljenih ciljeva.
138
Iza svake muslimanske akcije,
navodno, lei veliki plan za potkopavanje Srbije.
Prema Jevtiu, muslimanske manjine u Srbiji
slue kao mostobran za "potpunu islamizaciju Srbije".
Kada, na primjer, beogradska muslimanska zajednica
trai zemlju za groblje za svoje lanove, Jevti
odgovara: "Nakon zemlje za mrtve, sljedei korak je
osvajanje zemlje za ivot. Oni e zatim traiti damiju,
potpuno legitimno, ali onda, oko damije, oni e eljeti zemlju
na koju e naseliti Muslimane. Nakon toga, nee proi mnogo
vremena prije nego nemuslimani krenu odatle, na poetku
dobrovoljno, ali kasnije pod pritiskom... Ono to je planirano
je: naseliti Muslimane u tim oblastima, i onda poveanjem
stope raanja postepeno postii brojanu nadmo". Kao
vrhunski argument, posluio mu je jedan "uplji
primjer". On je, naime, ukazao na pad intenziteta
nonog ivota na Pigalu, kvartu za zabavu punoljetnih
osoba u Parizu, nakon to su se Muslimani iz sjeverne
Afrike tamo naselili. Posmatrano u tom svjetlu, ak i
zahtjev za dodjelu zemlje za groblje je "ogromno
politiko pitanje", zakljuuje on. Srbija je, ustvari,
samo dio ireg islamskog plana za ponovno osvajanje
izgubljenih teritorija, ne samo na Balkanu ve, takoe,
i na Iberijskom poluostrvu, tvrdi Jevti.
139
Prevodei
takve porazne ocjene u konkretnu formu, Jevti je,
bez ikakve osnove, upozorio, da se vre pripreme za
repatrijaciju preko milion Muslimana koji su se naselili
u Turskoj nakon to su bili prisiljeni napustiti Sandak
u ranijim vremenima. "ta e se desiti sa Srbijom ako se
ljudi, koji (sada) imaju svijest Turaka, ovamo vrate"? pitao
je on, pokuavajui da izazove zabrinutost kod
publike.
140

Drugo uporite kampanje koju su vodili
orjentalisti, bio je stav po kojem su Muslimani
pripadali tuinskoj religiji i kulturi, pa su prema
tome, na neki nain, imali manji legitimitet da ive u
Bosni i Hercegovini nego Srbi, iako su Muslimani
tamo starosjedioci, a Srbi pridolice. Profesor
Darko Tanaskovi, ekspert u izuavanju islama, na
Beogradskom univerzitetu, zakljuio je da "mnogi (u
Srbiji) jo uvijek vide (islam) kao neto strano i
neprijateljsko".
141
Slino tome, Jevti naglaava
predstavu o Muslimanima iz Bosne i Hercegovine
kao o izdajicama. On je tvrdio: "Oni koji su prihvatili
islam, prihvatili su de facto osvajae kao svoju brau i njihove
zloine kao svoje. To znai da su i njihove ruke takoe
uprljane krvlju njihovih vlastitih predaka, nekadanjeg
bosanskog nemuslimanskog stanovnitva". Prelaskom na
islam, oni su unitili "kransku Bosnu" i "omoguili
Osmanlijama da vladaju bosanskim kranima dugo
vremena ". Oito, sve to je moglo biti koriteno za
kritikovanje Muslimana, smatralo se fer igrom, pa
ak i optuba da su oni izdali "Stjepana Tomaevia,
posljednjeg bosanskog kralja katolike vjere", iako je
to linost za koju srbijanski nacionalisti u
normalnim prilikama ne bi pokazali nikakav interes.
Obruavajui se na obnovljenu vjersku
islamsku aktivnost i pobonost u Bosni i
Hercegovini, Jevti iznosi argument da "ni jedna
normalna zemlja ne bi tolerisala da jedna vjerska zajednica
aktivno publikuje i popularizuje jednog okupatora
(Osmanlije) koji je ovu zemlju zavio u crno".
142
"Dobro je
poznato", produio je on, "da je Srbija svojom borbom
oslobodila na dio Balkana od halifata i da zato nije udo
to je srbofobija duboko ukorijenjena meu
fundamentalistikim Muslimanima".
143
Mnogo prije
ovog preokreta, Jevti je ve objanjavao kako je
islam "najznaajnija prijetnja Jugoslaviji, ak mnogo
znaajnija... od srpsko-hrvatskih odnosa ".
144


c) Srpska pravoslavna crkva - Davanje
moralnog oprosta
Srpska pravoslavna crkva takoe je igrala kljunu
ulogu u stvaranju moralne atmosfere u vezi sa
muslimanskim pitanjem. Iako je, u doba
komunistike vladavine, nakon 1945. godine, njen
uticaj slabio, ona je u kasnim osamdesetim
godinama poela vraati dio izgubljenih pozicija


102
koje je imala kao moralna snaga koja moe oblikovati
stavove meu svojim sljedbenicima. Potcrtavajui
preklapanje nacionalnog i vjerskog identiteta, crkvena
hijerarhija oblikovala je predstojei rat kao religiozno
pitanje. Crkva je kroz takvo stanovite vidjela ne samo
mogunost promocije duhovnih interesa, ve, takoe,
i odskonu dasku koja e je izbaciti u sfere veeg
znaaja u politikoj areni i poveati broj njenih odanih
sljedbenika, zahvaljujui vodeoj ulozi u tom pitanju.
ak i kada su u svojim propovjedima podcrtavali
duhovne interese, ove ideje su esto bile izraavane u
svjetovnoj formi. Na primjer, teritorijalno proirenje
smatrano je legitimnim ak i ako je bilo na tetu
ostalih zajednica, kao to su Muslimani, koji su stajali
na putu preuzimanja teritorija koje je Crkva proglasila
srpskim zemljama.
Vie nego to je poticala tendencije
konfrontacije meu zajednicama u bivoj Jugoslaviji,
Srpska pravoslavna crkva doprinosila je njihovom
pogoranju, poto je stavljanje nekog pitanja u
religiozne okvire esto podizalo konflikt do najvie
emocionalne take. Iako je na poetku uglavnom bila
u pozadini, crkvena hijerarhija je doprinijela isticanju
opasnosti od islama i stvaranju osjeaja da je prisustvo
islama na ovim prostorima nelegitimno. Odraavajui
zajedniko gledite, tadanji srpsko-pravoslavni
svetenik Atanasije - kasnije episkop i vodei politiki
aktivista-pomogao je da se islam igoe kao neto
tuinsko. On je okarakterisao zidove oko albanskih
kua kao znak da muslimani nisu bili osloboeni,
dodajui da su "korjeni toga (prakse) duboki. Postoje zidovi
oko kua od Bagdada do Bihaa (u zapadnoj Bosni)... Bio bi
nedovoljno nazvati tako neto obinim primitivizmom "
145
.
Slino tome, srpsko-pravoslavni mitropolit
ljubljansko-zagrebaki, Jovan Pavlovi, u Jednom
intervjuu 1989. godine, olako je okarakterisao islam
agresivnim.
146

U toj ranoj fazi propagande, mediji
Pravoslavne crkve esto su objavljivali antiislamske
tekstove, sa teitem na navodnoj prijetnji. Jedan je
napisao svetenik iz Bosne i Hercegovine: "U
posljednjih nekoliko dekada mi (Srbi) smo postali poznati po
tome to smo bili cilj iznenadnog pritiska dihada
fundamentalistikog islama".
147
Piui, na nain srpskih
intelektualaca, u slubenom glasilu Srpske pravoslavne
crkve, Glasu Crkve, u 1991. godini - dok je Jugoslavija
jo uvijek postojala - otvoreno je promovisao
stvaranje velike Srbije. On je krenuo od procjene da
"Srbija i njen narod vide sebe izmeu dvije mone svjetske
religije (islam i katolianstvo... U takvoj situaciji, opstanak u
nacionalnom i vjerskom pogledu u velikoj je opasnosti". On
vidi jedini spas u novoj nacionalnoj strategiji ija
"sutina mora biti izraavanje ekskluzivne srpske
nacionalistike ideologije... Novo, dopunjeno Naertanije
(politiki program iz devetnaestog vijeka za stvaranje uveane
srpske drave) mora postaviti jasno i nedvosmisleno granice
nove srpske drave, (i) mora odbraniti na narod (koji ivi)
u drugim dravama. Srbija kao drava, mora se obavezno
formirati unutar svojih etnikih granica i niko nema pravo
da pravi ustupke ili da izdaje nacionalne interese." On je
dodao da je u krugovima bosanskih Srba ve
prihvaena inicijativa za pravljenje konsenzusa
upravo na takvom planu nove, proirene Srbije.
148

U to doba, predstavnici Crkve sputali su se
nisko, sve do upotrebe metafora o bolesti koja se
pripisivala muslimanskoj zajednici. Krajem 1991.
godine, zapoinjui hajku protiv navodne islamske
inspiracije u lancima u sarajevskim novinama,
svetenik Srpske pravoslavne crkve pisao je u
slubenom crkvenom glasilu o "malignoj bolesti autora
tih tekstova i onih po ijem nalogu su pisali". Etiketirajui
ove druge kao ''faistike fundamentaliste", on retoriki
trai od muslimanske populacije u Bosni i
Hercegovini da odlui "da li da zaustavi irenje bolesti
ili dopusti da ona inficira vei dio organizma". tavie, on
prijetei sugerie da "umjesto osuivanja ili revanizma,
Srbi moraju pomoi Muslimanima u izlijeenju ili
odstranjivanju tog tumora iz njihovih grudi".
149
Ovakav
pristup je karakteristian za proces dehumanizacije
povezan sa genocidom i posebno je znaajan poto,
kako Tompson (Thompson) i Kuets (Quets)
ukazuju: "Element (dehumanizacije) je ocrnjivanje drugih
grupa, bilo kao podljudskih vrsta, bilo putem metafora o
bolesti. Postoji konsenzus o tome da ovaj tip klevetanja
obezbjeuje moralnu saglasnost za opte unitenje
oklevetanih".
150

U praksi, Crkva je takoe obezbijedila rano
utoite i javni forum za nacionaliste dok su oni jo
uvijek bili disidenti, kao protivnici vladajueg
komunistikog reima. Tako su se najzapaljiviji
Drakovievi lanci pojavili prvo u "Glasu crkve" -
slubenim crkvenim novinama. Kasnije, Crkva je
bila suizdava njegovih sabranih djela, koja su bila
promovisana u "Glasu crkve" sa popratnim
pohvalama, u kojima su njegove knjige proglaene
za "literaturu koja je porodila veliki duhovni pokret obnove i
ponovnog roenja meu Srbima ".
Crkva je, na svoj nain, takoe doprinijela
prihvatanju sile kao moralno prihvatljivog sredstva
u Bosni i Hercegovini, kada je odbacivala


103
miroljubiva rjeenja. Naprimjer, kratko prije izbijanja
nasilja u Bosni i Hercegovini, jedan lanak u
Pravoslavlju, slubenoj crkvenoj publikaciji, hrabrio je
Srbe da na taj konflikt gledaju pozitivno i zauzmu
jasan stav protiv onoga to je Crkva osuivala kao
pacifizam i defetizam. Podvlaei da su Srbi bili
angaovani u istinskoj borbi izmeu dobra i zla, autor
lanka je ustvrdio da "Srbi koji su pristalice mira pomau
zlim silama koje se protive Bogu (i prema tome, i humanosti), i
da su oni ampioni izdaje i poraza. U naem sadanjem
Armagedonu, oni su na strani destruktivnog Goga i Magoga
(mitske personifikacije ropstva i tiranije). Osnova za ovakvu
praksu i teoriju mira esto je kukaviki egoizam"
(podvueno u lanku). Zaokruujui svoje hukanje,
on je oslikao rat kao vjersko pitanje Srba, uvjeravajui
svoju publiku da je "borba u kojoj se sami rtvujemo da bi
doli do ove (drave) pravednosti, krajnje stvaralaki impuls i
doprinos ispunjenju boijih i ljudskih ciljeva protiv zla i
ugnjetavanja, kao dijela univerzalnog plana spasenja".
151


2. Stvaranje mainerije za izvoenje genocida

a) Uspon crveno-braon-crne simbioze
Uprkos rastuoj netoleranciji i agitaciji, Memorandum
bi "ispuhao" da nije bilo Miloevia. Predosjeajui
skoro nestajanje komunizma - sredstva za
legitimiranje vlasti u itavom istonom bloku -
Miloevi ga je elio nadomjestiti koritenjem i daljim
razvojem nacionalistikih osjeanja koje je generisala
nevladajua srbijanska elita, sa namjerom da time
obezbijedi podrku za svoju linu vlast. Zahvaljujui
Miloeviu, srbijanski komunisti su morali sklopiti
brak iz rauna sa nekomunistikim sekularnim
nacionalistima i sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
To je, dakle, bila ta simbioza crvenog, braon i crnog,
koja je trebalo da obezbijedi poetni poticaj i
strukturu srpskom nacionalizmu.
Miloevi je, ne samo doveo nacionaliste u
glavni tok politikih zbivanja, ve je takoe,
obezbijedio maineriju u formi politike organizacije,
medija i finansijskih sredstava, kao i vojnu silu koja je
poetna osjeanja transformisala u konkretan dravni
program.
152
Bez njegovog doprinosa, napori srpskih
nacionalista, i pored sve njihove estine, ne bi
vjerovatno bili dovoljni za otpoinjanje i odravanje
nasilja i genocida koji su kasnije uslijedili.
Umjesto da promoviu atmosferu
koegzistencije i miroljubivih rjeenja, kampanja u
dravnim medijima i direktna politika aktivnost
Miloevia i njegove frakcije u partiji, igrali su
znaajnu ulogu u potpaljivanju i uzburkavanju
osjeanja straha i mrnje meu Srbima. U isto
vrijeme, kult strogog i nesumnjivog voe i
idealizacija nasilja, to je bio dio Miloevieve
taktike pri njegovom usponu ka vlasti, mora se
takoe posmatrati kao znaajan faktor koji je
doprinio pojavi tako velikog broja rtava i visokom
nivou razaranja. Miloeviev govor, kao i metodi
vrste ruke koje su njegovi sljedbenici koristili pri
zastraivanju i obaranju sa vlasti politikih
protivnika, dao je veoma rano ton odnosima meu
zajednicama i uinio da nasilje izgleda prihvatljivo i
prirodno sredstvo u politikim odnosima.
153

Miloevi i njegova vrstorukaka frakcija
mogli su odnijeti pobjedu unutar Saveza komunista
Srbije nad umjerenijim protivnicima u decembru
1987. godine, najveim dijelom zato to su igrali na
nacionalistiku kartu. Njegov najefikasniji metod
bilo je zastraivanje protivnika upotrebom
kontrolisanih medija i nasilnikih ulinih mitinga,
koji su na poetku bili potaknuti kontraudarom
srpskih nacionalista na Kosovu, gdje je, u
prethodnoj dekadi, srpski uticaj znaajno erodirao.
Znakovito je da svi pouzdani dokumenti pokazuju
da je cijeli proces, od prve pojave srpskih protesta
na Kosovu, kroz kasnije serije politikih mahinacija,
bio orkestriran i voen od strane Miloevia i
njegove frakcije.
154
Kada se osjetio sigurnim u Srbiji,
on je krenuo, tokom 1988. i 1989. godine, da
finansira i organizuje jo vie ulinog nasilja u cilju
konsolidacije preuzete vlasti od strane Srbije u
autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu -
koje su, takoe, bile osnova njegove line vlasti.
Njegovi sljedbenici uspjeli su oboriti sa vlasti
umjereno komunistiko rukovodstvo u Vojvodini i
fleksibilno rukovodstvo na Kosovu i, u skladu sa
svim namjerama i ciljevima, kada je Srbija
ratifikovala novi ustav u julu 1990. godine,
tradicionalna autonomija ove dvije pokrajine bila je
kompletno ukinuta. U Crnoj Gori, pritisak rulje bio
je takoe uspjean, pa su na vlast dovedeni
vrstorukaki, pro-miloevievski nacionalisti.
Miloevieva konsolidacija vlasti, ubrzala je
nacionalistiku kampanju usmjeravajui svu snagu
drave na program Memoranduma. Srbijanski
mediji pod dravnom kontrolom, zapoeli su
nezabiljeenu seriju napada na druge zajednice i,
kao dio nove orijentacije vlasti, stvorili su otvoreni
forum u kojem su intelektualci vodili ustrajnu
kampanju u prilog nacionalistikog programa. U


104
cilju oblikovanja miljenja naroda u svoju korist,
Miloevi je ohrabrivao Srbe da fokusiraju svoj gnjev
na one etnike grupe koje su stajale na putu ispunjenja
Memorandumskih ciljeva. Zvanina kampanja
insistirala je na takvim temama kao to su ubijanje
Srba u Drugom svjetskom ratu i potrebi zatite od
navodne opasnosti da ponovo postanu rtve
genocida.
U odnosu prema Muslimanima, do kasnih
osamdesetih, nacionalistiki, dravni mediji bili su
puni senzacionalnih priloga koji su isticali masakre
Srba od strane Muslimana - ustaa za vrijeme Drugog
svjetskog rata i koji su sugerisali da se ista prijetnja
ponovo pojavila. Muslimani, koji su nedvosmisleno
bili oznaeni kao jedna od glavnih prijetnji, ubrzano
su postajali objekat politike aktivnosti Srba. Tokom
1988. i 1989. godine, srpski nacionalistiki mitinzi
koje je organizovao Miloevi, imali su na meti
Muslimane. Na ovim mitinzima uli su se slogani:
"Muslimani doli su vam crni dani, nema Tite da vas brani''!,
"Volimo te Slobodane (Miloeviu) jer ti mrzi Muslimane" i
"Ja sam drugi ko je prvi da pijemo turske (muslimanske)
krvi".
155
Moda su najopasniji bili uzvici "hoemo
oruje" koji su se uli na tim namjetenim
mitinzima.
156

Pored toga, u svom emocijama nabijenom
govoru na Gazimestanu 28. juna, 1989. godine, na
obiljeavanju estogodinjice Kosovske bitke,
Miloevi je signalizirao namjeru svoje vlade da proiri
nacionalistiki program i van granica Srbije. Kada se
posmatra zajedno sa aktivnim mjerama koje su
poduzimali u susjednim republikama, njegovo
isticanje injenice da "su Srbi uvijek sami sebe
oslobaali i da su, kada su imali priliku, pomagali i
drugima da se oslobode, stie se utisak da je Srbija bila
odluna da silom mijenja davno uspostavljene
unutranje granice u Jugoslaviji u nastojanju da
"oslobodi" Srbe van Srbije, kako je to propovijedao
Memorandum. Bez kasnijih provokacija, ohrabrenja i
direktne masovne finansijske, politike i posebno,
vojne podrke iz Srbije, bosanski Srbi se ne bi odluili
da krenu putem secesije, a pogotovo se ne bi odluili
za uee u genocidu nad svojim susjedima.

b) Srpski nacionalisti: Prelazak sa rijei na djela
U isto vrijeme, Miloevi je promovisao ponovnu
pojavu raznih etnikih politikih organizacija, koje su
bile zabranjene od 1945. godine. Veina je brzo
osnovala vlastite paravojne formacije, koje su
naoruale i finansirale beogradske vlasti. Ove
organizacije ubrzo su postale matica
nacionalistikog pokreta. Zasigurno, Muslimani nisu
bili jedini cilj srbijanskog neonacionalistikog
pokreta u vrijeme dok je ovaj hvatao zalet.
Meutim, napadi na Muslimane bili su promjenjivog
intenziteta u skladu sa tim kako su srbijanski mediji i
politiki aparat usmjeravali dejstva prema jednoj po
jednoj zajednici u bivoj Jugoslaviji, i to onako kako
su diktirale potrebe dnevne politike. U odreeno
vrijeme meta su bili Albanci, Slovenci, Muslimani,
Hrvati i Makedonci, a proces je ukazivao na visok
stepen koordinacije i na injenicu da se uopte ne
radi o sluajnosti.
Unutar ovog okvira fazne eskalacije protiv
svih nesrpskih zajednica, srbijanski intelektualci su
ojaali svoj antiislamski stav nakon to su sa
akademskih aktivnosti preli u politiku akciju uz
Miloeviev blagoslov. Spomenuti knjievnik
Dobrica osi - kasnije predsjednik Savezne
Republike Jugoslavije, koji je smatran ocem
Memoranduma - nastavio je sa insistiranjem, da,
naprimjer, srpsku zajednicu u Bosni i Hercegovini
ugroavaju Muslimani, dok su beogradski mediji, u
okviru dirigovane kampanje, ubjeivali srpsku
zajednicu u Bosni da su zaista ugroeni.
Nacionalistiki mitinzi u Bosni i Hercegovini,
pripremljeni uz pomo demonstranata koje su
autobusima prebacivali iz Srbije, i koji su bili
organizovani uz podrku vlade Srbije, postali su
normalna pojava u kasnim osamdesetim godinama.
Kao predskazanje izgledala je ekskurzija po Bosni i
Hercegovini u kojoj su nosili posmrtne ostatke
kneza Lazara (Srpski vladar poginuo u Kosovskoj
bici 1389. godine). Ta ekskurzija bila je
organizovana sa ciljem pridobijanja podrke za
navedene ciljeve. Ova demonstracija bila je praena
upozorenjima neprijateljima "okrvavljenih i vjeno
pateih Srba" da "emo mi uiniti sve da skrimo njihovu
rasu i njihove potomke tako temeljito da ih istorija nee ak
ni zapamtiti".
157
Drakovi je, sa svoje strane,
napisao manifest Srpske narodne obnove (SNO),
jedne od najglasnijih novih nacionalistikih
organizacija. Tvrdei da su Muslimani samo prisilno
obraeni Srbi, iji je muslimanski identitet Tito
vjetaki stvorio, i mitingujui protiv prijetnje
"militantnog islamskog fundamentalizma", manifest je
pozivao na pravljenje velike Srbije, koja bi ukljuila i
Bosnu i Hercegovinu.
158
Mirko Jovi, voa Stranke
narodne obnove (SNO) i njenih paravojnih
formacija "Bijelih orlova", otiao je dalje podvlaei


105
da "mi nismo samo zainteresovani za Srbiju, ve za
kransku, pravoslavnu Srbiju, bez damija i bez
nevjernika".
159
Kao slijedei praktian korak, Drakovi
je obznanio kartu sa izmijenjenim granicama, i
oblastima, naseljenim preteno Muslimanima,
stavljenim pod srpsku kontrolu.
Tu je, takoe, Srpska pravoslavna crkva igrala ulogu
koja je prevazilazila puki blagoslov srpskom nacionalistikom
programu. U praksi, naprimjer, gospodar rata, eljko
Ranjatovi (Arkan), iji su revolverai bili kasnije optueni za
neke od najteih ratnih zloina u Bosni i Hercegovini, dobio
je, "iznad svega", kako je kasnije potvrdio, poetnu pomo od
Srpske pravoslavne crkve za organizovanje, finansiranje i
naoruavanje svojih paravojnih formacija.
160

U kasnim osamdesetim godinama, incidenti
protiv srbijanske muslimanske manjine poeli su se
umnoavati, dok je neprijateljstvo ubrzano dobivalo
konkretne oblike. Za beogradsku muslimansku
zajednicu, to se kretala u opsegu od crtanja sprejom
srpskih nacionalistikih simbola, do namjere paljenja
damije bacanjem bombe u decembru 1988. godine.
161

Srbijanska tampa je kritikovala, kako su govorili,
graenje prevelikog broja novih damija i upozoravala
da su one, podignute bez dozvole, koja se inae teko
dobivala, tehniki nezakonite (ili "divlje" kako su ih
mediji nazivali), i da ih treba sruiti. U Sandaku su
1989. godine vlasti naredile ruenje minareta tek
izgraene damije. Iako je ruenje moralo biti
odgoeno, poto su ak i osuenici, odreeni za taj
posao, odbili da to uine, incident je uzrokovao
otputanje tolerantnih lokalnih zvaninika koji nisu
potovali tadanju striktnu zabranu gradnje novih
damija u toj oblasti. Ova akcija generalno je pojaala
strahovanja Muslimana.
162

U samoj Bosni i Hercegovini, suenje 1983.
godine Aliji Izetbegoviu i drugim muslimanskim
intelektualcima u Sarajevu, optuenim za
"fundamentalizam", iako zakonski i moralno
neodrivo, odravalo je elju komunistike vlasti da
primijeni otre mjere u cilju sprjeavanja razvitka svih
elemenata u drutvu koji su van njene kontrole. To je
dakle bio osnovni razlog, a ne nacionalistika
motivacija. U to vrijeme srbijanski nacionalisti bili su,
u najveem broju, disidenti u sukobu sa vladajuom
komunistikom partijom, pa su imali uticaj samo na
ogranieni dio publike. Kao posljedica elje
komunistikog reima za ravnoteom, uhapeno je,
takoe, i nekoliko srpskih nacionalista za vrijeme
suenja Izetbegoviu, pod optubom da su bili
etnici.
Meutim, u vrijeme krivinog procesa protiv
muslimanskog direktora Agrokomerca,
agrokompleksa u Bihakoj oblasti, u 1987. i 1989.
godini, srbijanski nacionalisti ubacili su se u glavne
politike tokove u kolaboraciji sa Miloeviem koji
je bio u usponu. Taj novi odnos se odrazio na
pravac kojim je politika afera Agrokomerc krenula.
Optubi za finansijske malverzacije bile su
pridodate one o "kontrarevolucionarnom
ugroavanju dravnog ureenja" i
"fundamentalizmu". Sluaj je bio praen irokim
ueem srpskih nacionalista u estokoj
antiislamskoj - propagandnoj ofanzivi, koja je davala
za pravo onima koji su smatrali da je muslimanska
zajednica u cjelini bila meta, i to u skladu sa irim
politikim programom.
Treba rei da je rastua netolerancija prije
izbijanja rata bila takoe usmjerena i prema drugim
nesrbima, a ne samo prema Muslimanima.
Pokazatelj pogoranja opte atmosfere bio je
incident koji se desio u oktobru 1990. godine na
popularnom beogradskom etalitu, dobro
poznatom mjestu po lokalnim umjetnicima i
muziarima. Kada su muziari - Romi pokuali da
tamo neto odsviraju, siledije u etnikim
uniformama su ih odvukli odatle uz opravdanje da
ovdje nema mjesta za cigansku muziku "i da se to
etalite nalazi u ulici "srpskih etnika".
163

Ipak, antimuslimanska antipatija velikog
intenziteta bila je uzrokovana injenicom da su
Muslimani bili prepreka za provoenje srpske
politike. Srpski politiari su otvoreno prijetili
muslimanskoj zajednici ukoliko se ona odlui da
stane na put srpskom programu. Na odluujuoj
sjednici Parlamenta Bosne i Hercegovine u oktobru
1991. godine, razmatrana su osnovna pitanja
budunosti Republike. Tom prilikom, voa
bosanskih Srba, roen u Crnoj Gori, Radovan
Karadi, upozorio je da bi muslimanska zajednica
mogla "nestati sa lica zemlje" ako se "odlue za rat". To
znai da su ove kobne posljedice bile neizbjene,
ako se donese odluka o nezavisnosti cjelovite Bosne
i Hercegovine, umjesto prihvatanja prijedloga
bosanskih Srba za pripajanje krnjoj Jugoslaviji ili
podjeli po linijama koje je predlagao Karadi. Kada
su ga neto kasnije pitali o toj izjavi on je pojaao
tvrdnju da su "Muslimani najvie ugroeni. Oni su najvie
ugroeni ne samo u fizikom smislu, i ja nisam mislio da bi
oni mogli nestati samo fiziki; to je takoe poetak kraja
njihovog postojanja kao nacije".
164



106
Faza implementacije: Ratna srea ili
prepoznatljivi obrazac?
Norman Cigar

Po svemu sudei, izgleda da je ukupno etniko
ienje sprovedeno u skladu sa osmiljenom
strategijom, i da to nije bila puka improvizacija
proizala iz razvoja dogaaja. Ono to se dogodilo,
uklapa se u obrazac koji ukazuje na sprovoenje
politikih injenica koje su stizale sa vrha i na
odreeni stepen koordinacije u itavoj republici i,
veoma jasno, na krugove u Beogradu, kako
neslubene, tako i vladajue.

1. Ko je upravljao i u kom obimu?
Bilo bi, naravno, nerealno oekivati da se otkrije javni
dokument koji bi sadravao detalje o tome kako se
ovaj proces odvijao. eelj je spominjao, ak i planove
o nacionalnoj ekspanziji: "Planovi ovog tipa nisu bili
pisani za javnost. Onaj ko je drao vlast ili je imao
mogunost za provoenje plana, pisao ga je (samo)
zbog svog vlastitog usmjeravanja i usmjeravanja
potrebnog kruga ljudi oko njega koji uestvuju u
provoenju nacionalnog plana.
165

Postoje, meutim, pokazatelji da je iznad
svega stajala razraena strategija u skladu sa kojom se
oblikovala politika. Za vrijeme svoje posjete Srbiji,
Branimir Savovi, gradonaelnik bosanskog grada
Viegrada, otkrio je prethodnu saradnju sa vlastima u
Srbiji. Kritikujui kako je naveo, nedavni pritisak
Beograda da se zaustavi dalje napredovanje, on je ne
skrivajui nervozu, napomenuo: "istina je da nismo mi
zaustavili borbu koju smo zajedno planirali. Ali,
takoe je istina da nismo mi bili ti (bosanski Srbi) koji
su doli sa sloganom "Svi Srbi u jednoj dravi".
166

Prije poetka neprijateljstava, izvrena je
evakuacija velikih razmjera onih Srba koji nisu bili
sposobni za borbu sa prostranih etniki izmjeanih
prostora, za koja je srpsko rukovodstvo znalo da e
postati bojna polja, to je takoe dokaz o znaajnom
prethodnom planiranju i koordinaciji. Zajednika
propagandna kampanja koju su bosanski Srbi i
Beograd zajedno sprovodili kroz vei dio rata, govori
o istoj vrsti planiranja unaprijed. Tipian sluaj je
poduzimanje mjera u gradu Zvorniku prije
koordiniranog srpskog napada na muslimansko
stanovnitvo, 8. aprila 1992. godine. Mlada Srpkinja se
sjea kako "dva dana prije tih dogaaja nita nije bilo
sumnjivo. Meutim, otac nam je poslao poruku iz Srbije da se
ja moram skloniti... Otila sam u isto srpsko selo elopek
blizu Zvornika, kod svoje sestre".
167
Nadalje, lov na
Muslimane iz same Srbije i Crne Gore i njihova
protjerivanja, paralelno sa lovom na Muslimane iz
Bosne i Hercegovine, oit je dokaz da su vlasti iz
Beograda i Podgorice, u najmanju ruku, pasivno
odobravale, ali je mnogo vjerovatnije da su
promovisale ukupnu politiku etnikog ienja. U
drugom sluaju, Musliman iz Foe koji je bio u
logoru u Bosni i Hercegovini, sreo je Muslimane iz
Crne Gore i Srbije koji su tamo bili uhapeni i onda
izrueni.
168

Komisija eksperata generalnog sekretara UN
otkrila je u Prijedoru, u jednoj od zajednica na koje
su fokusirali istragu, da su se lokalni Srbi poeli
naoruavati i praviti planove za preuzimanje
kontrole vie od est mjeseci prije provale
neprijateljstava. Zahvaljujui tim pripremama oni su
mogli preuzeti vlast u gradu za samo trideset minuta
nakon to je dat signal. Jugoslovenska narodna
armija obezbijedila je oruje za lokalne Srbe i
komandovala je u prijedorskoj oblasti u vrijeme
prevrata, dok su se deavali ratni zloini. ta vie,
Armija je uzela direktno uee u zvjerstvima. Njeni
vojni policajci sluili su, prema navodima, kao
uvari i isljednici u nekim koncentracionim
logorima koje su Srbi osnovali.
169

Nije vjerovatno da su Miloevi ili Karadi
mogli ili trebali znati ili, pak, lino upravljati
detaljima svih operacija. Iako u nekim primjerima
nije bilo mogue direktno davati direktive ta treba
initi, u mnogim sluajevima je daleko vjerovatnije
da je koritena "namjera komandanta", pri emu
rukovodstvo moe postaviti odreene politike
ciljeve, a svojim potinjenim dati punu slobodu da
koriste praktino sva sredstva da bi ostvarili te
ciljeve. Kasnije tvrdnje vostva iz Srbije i vostva
bosanskih Srba kako nisu imali kontrolu, izgleda da
su bile namijenjene, prvenstveno, kao opravdanje
prema vanjskom svijetu, to nije ometalo njihovu
politiku. esto su, naprimjer, ustupci politikog
vrha, kao to je dozvola pristupa koncentracionim
logorima, bili anulirani neizvravanjem na niem
nivou. Izgledalo je da su ovi drugi to inili na svoju
inicijativu, protivei se svojim nadreenim.
U takvoj fluidnoj situaciji brojni pojedinani
akti mogli su biti uinjeni bez direktnog odobrenja,
ili ak bez znanja centralnih vlasti. Za vrijeme
operacija ienja, pojedini revolverai imali su esto
mo da odluuju o ivotu ili smrti svojih rtava i
odluka je ovisila iskljuivo o njima. U jednom


107
sluaju, etnika jedinica, koja je bila pridodata armiji
bosanskih Srba, pronala je muslimanskog svetenika
dok je traila nesrbe u jednoj zgradi u Sarajevu.
etnici su namjeravali da ga ubiju poto je "on bio jedan
od njihovih (muslimanskih) ideologa i bilo je potpuno nevano
to to nije uestvovao u borbama". Meutim, voa etnika
je promijenio miljenje kad ga je svetenikov mali sin
plaui zamolio da potedi ivot njegovog oca.
170

Ipak, vlasti bosanskih Srba i vlasti u Beogradu
nisu nita poduzimali da delegitimiziraju takve lokalne
revolverae ili da ih odstrane, osim ako rukovodstva
nisu osjeala da te grupe predstavljaju za njih
opasnost. Tvrdnja da nije bilo mogue eliminisati
takve neregularce bila je neodriva, ako se posmatra iz
dananje perspektive. ak je i strana sa najslabijim
kohezivnim i administrativnim mehanizmima i
mehanizmom prinude, bosanska strana, inila
organizovane i uspjene napore da odstrani
kriminalne elemente koji su poeli uestvovati u
zvjerstvima i zloinima.
Meutim, generalno posmatrano, takve male
srpske bande pomagale su da se provodi ukupna
politika etnikog ienja po svaku cijenu i na njih se
gledalo sa znaajnom tolerancijom. ta vie, uticaj
ovakvih slobodnih strijelaca bio je mali u poreenju sa
ulogom koju su igrale regularne snage armije
bosanskih Srba i glavne srpske paravojne formacije,
poto su ove krupne snage bile na elu i operacija
velikih razmjera i operacija politikog manevrisanja,
koje su pratile i podravale proces etnikog ienja.
Iako se moe stei utisak da su egzekucije u
mnogo sluajeva bile decentralizirane, beogradsko
rukovodstvo ipak mora snositi krajnju odgovornost.
Nije nikakvo iznenaenje ako se kae da je Beograd
upravljao ovim formacijama, poto je dokazano
njihovo uee u ratnim zloinima u upravo
zavrenom ratu u Hrvatskoj. Postoje neoborivi dokazi
da je Miloevi naoruavao, finansirao i imao
operativnu kontrolu nad nekim od najokrutnijih
srbijanskih formacija koje su operisale u Bosni.
Odricanje bilo kakve veze sa njima dok ih je koristio
kao sredstvo za etniko ienje, oigledno je trebalo
da Beogradu poslui samo kao opravdanje. Uprkos
poricanju, Beograd je zadrao znaajnu kontrolu i nad
glavnim paravojnim formacijama, a Miloevi je
mogao zauzdati neke od njih - kao to su Jovievi
"Bijeli orlovi", Drakovieva "Srpska garda" i, kasnije,
eeljeve jedinice - ali to je inio samo onda kad je
procijenio da su one postale prijetnja njegovom
reimu i njegovoj politikoj poziciji.
Miloevieva neprekidna podrka vladi
bosanskih Srba, ukljuujui i povremene upade
vojske SR Jugoslavije u Bosnu i Hercegovinu (na
poetku je to bila autonomna vojna organizacija nad
kojom je Miloevi kasnije uspostavio kontrolu) da
bi pomogao za vrijeme tekih operacija, takoe su
doprinosili sveukupnim srpskim naporima.
Legitimizacija i, ak, poticanje procesa etnikog
ienja od strane nevladinih institucija u Srbiji, bio
je takoe veoma vaan inilac.
Miloevieva mo nad vlastima bosanskih
Srba slabila je kako su ovi drugi jaali svoju vlastitu
osnovicu vlasti i kako su se njihove strategije poele
udaljavati. Raskol je zapoeo odbijanjem Vens-
Ovenovog plana (Vance -Owen) u aprilu 1993.
godine. On se obnovio u 1994. godini kada Srbi
nisu pokazali spremnost da ustupe teritorije u
zamjenu za prekid vatre. Ipak, bosanski Srbi ostali
su do kraja uveliko zavisni od Beograda po
pitanjima finansiranja, goriva i hrane, kao i vojne i
diplomatske podrke. Beograd je kontrolisao sve
komunikacione linije i medijske trase prema
vanjskom svijetu. Hvatanje vojnih obveznika meu
bosanskim Srbima, koji su bili izbjegli u Srbiju i
Cmu Goru, bilo je intenzivirano poetkom 1994.
godine kada je armija bosanskih Srba zapala u
ozbiljne probleme zbog nedostatka ive sile, nakon
to je otpor Bosanaca postao vri. Miloevieva
podrka tim naporima bila je kljuna za odravanje
vojne sposobnosti bosanskih Srba. Sve u svemu,
bez pomoi Beograda, koja se vremenom poela
davati preko volje, nastavak voenja takve politike
kotao bi bosanske Srbe daleko vie i na kraju bi
postao nemogu. Da je Miloevi u tome vidio svoj
politiki interes, on bi izvrio vei pritisak na
bosanske Srbe i tako sprijeio genocid, ili bi
pomogao da se zaustave borbe u daleko ranijoj fazi.
Neoborivi dokazi u Bosni i Hercegovini
pokazuju, meutim, da je proces bio organizovan sa
vrha, pri emu su vlasti bosanskih Srba igrale
odluujuu ulogu u nainu postupanja sa
muslimanskom populacijom. Bio je to sistematski i
brijivo pripremljen nain na koji su Srbi sprovodili
uputstva o etnikom ienju. Tako je ef kriznog
taba Banje Luke najavio na lokalnoj televiziji
politiku po kojoj e biti dozvoljeno da svega hiljadu
Muslimana ostane u gradu (od preko 28.000). Svi
drugi treba da idu, "na jedan ili na drugi nain", kazao
je.
171
Zvaninici republike srpske u Bijeljini odredili
su kvotu Muslimana koji mogu nastaviti ivjeti u


108
gradu, koja je iznosila 5 % od njihovog predratnog
broja.
172

Slino tome, u gradu Kozarcu kue su bile
obiljeene bojama u skladu sa etnikim porijeklom
vlasnika, a onda su "sistematski ruene". Jedan
diplomata je izvukao slijedei zakljuak iz ovog
incidenta: "Nisu to inili tamo neki pobjenjeli pojedinci... To
znai da odgovornost lei na viim nivoima srpske
hijerarhije".
173
Prema jednom drugom izvoru, bilo je
veoma teko pregovarati sa naoruanim srpskim
elementima u Foi, jer su ovi, nakon to su preuzeli
vlast u aprilu 1992. godine, stalno bili pored telefona
primajui instrukcije od svojih voa iz vladajue
SOS.
174
Roj Gatman (Roy Gutman), je, pak, izvjestio
da su lanovi ueg kruga oko Karadia planirali i
izveli etniko ienje grada Foe.
175
Svjedoci su esto
udaljavani, i to koordinirano, tako to su bolnika kola
UN-a i strani novinari sprijeavani da uu iz Srbije u
Bosnu i Hercegovinu od strane granine kontrole
bosanskih Srba, koja se pozivala na nareenja
komandanta armije bosanskih Srba.
176
Jedan
pokazatelj visokog stepena komandovanja i kontrole
sa vrha u napadima na civile, bilo je lino upravljanje
operacijama na terenu od strane generala Ratka
Mladia, komandanta vojske bosanskih Srba. U
jednom uhvaenom telefonskom razgovoru, koji je
voen za vrijeme opsade Zelenog Jadra u blizini
Srebrenice u toku 1993. godine, Mladi je dao detaljna
uputstva potinjenim na terenu kako da granatiraju
mjesto. On je naredio: "Ima moju dozvolu, (za
granatiranje), ali ne diraj industrijsku infrastrukturu poto
nam trebaju te maine. Pucaj samo u ljudsko meso. Granatiraj
samo ljudsko meso, samo ljudsko meso".
177
injenica da su,
prema izvjetajima UN-a, koncentracioni logori
kojima su upravljali bosanski Srbi bili, u
administrativnom pogledu, dio mree takvih logora u
Srbiji, takoe ukazuje na znaajan stepen koordinacije
iznad isto lokalnog nivoa.
178

U proceduri obavjetavanja javnosti, Peter van
Hju (Peter van Hugh), ef misije UNHCR-a u Banjoj
Luci, izvjestio je da srpske gradske vlasti redovno
obeavaju da e se pozabaviti sluajevima nasilja nad
Muslimanima, ali takva obeanja nikada nisu davala
rezultate. U stvari, kada bi posmatrai UN-a dali
policiji imena moguih izvrilaca, "isti ti pojedinci, ti
teroristi, bi tada nama prijetili". Takvo ponaanje upuuje
na postojanje visokog stepena dosluha izmeu
napadaa i lokalnih vlasti.
179

Svjedoenje koje treba uzeti sa oprezom zbog
zatvorenikog statusa dolazi od jednog Srbina
optuenog za uee u zloinima. Njegov izvjetaj
upuuje na to da su pripadnici vojske i drugih
formacija, ili direktno sprovodili nareenja, ili su
imali slobodu djelovanja kada su vrili zvjerstva. On
je napomenuo: "Nisam mogao odbiti, jer je postojalo
nareenje da svi to moraju initi. Da sam odbio izvriti
nareenje oni bi me ubili".
180

Neki strani posmatrai kao i zvaninici
bosanskih Srba, tvrdili su esto da su komandovanje
i kontrola bili veoma slabi. Meutim, organizovano
povlaenje regularnih snaga bosanskih Srba sa
poloaja oko Sarajeva, koje je bilo bazirano na lancu
komandovanja, u augustu 1993. godine i ponovo u
februaru 1994., pokazuje da je kontrola bila znatno
robusnija nego to je prikazivana. Upitan zato se
povlae, jedan srpski vojnik je odgovorio, "mi imamo
nareenje".
181
U vrijeme iznenadne promjene
savenitva izmeu bosanskih Srba i Hrvata 1993.
godine, dola je do izraaja snana kontrola sa vrha.
Kada su bosanski Hrvati okrenuli lea svojim
nekadanjim saveznicima Muslimanima i poeli
otvorenu saradnju velikog obima sa Srbima,
kompletan obrat u politici pokrenut je odozgo.
Srpska i Hrvatska zajednica, koje su donedavno
upuivale jedna drugoj estoke optube o ueu u
genocidu, praktino su preko noi, ne samo
obustavile vojne operacije u velikom podruju, ve
su takoe povele kombinovane vojne operacije
protiv Muslimana. Deavalo se, ak, da se za
vrijeme tih akcija u istim vozilima na front prevoze
borci iz te dvije zajednice.
182

Idui mnogo dalje van onoga to bi se
moglo nazvati cjelishodnost poteza na bojnom
polju, Srbi su prihvatili hrvatske civile koji su bjeali
pred osvetom Muslimana, pa su, ak, prema njima
bili veoma srdani, pruajui dobru njegu njihovim
ranjenicima.
183
Hrvatska djeca su poela pozdravljati
srpskim pozdravom sa tri podignuta prsta, a
Atanasije, episkop Srpske pravoslavne crkve u
Hercegovini, poznat po svojim ekstremnim
stavovima i preanjim animozitetom prema
Hrvatima, posjetio je hrvatske trupe na frontu i ak
igrao fudbal sa njima.
184
Karadi je, takoe, kasnije
izraavao nekarakteristinu brigu za Hrvate uz
zabrinutost da time dozvole islamsku dominaciju
nad Srbima i Hrvatima - to znai, nad kranskom
veinom u Bosni i Hercegovini".
185

Takav iznenadan i potpun preokret
pokazuje, prvo, da je postojao vei stepen
komandovanja i kontrole nego to se esto


109
predstavljalo. To znai, da bi se naredila i koordinirala
tako iroka promjena politike, morali su ve postojati
znaajno komandovanje i kontrola i mo ubjeivanja
od strane rukovodstva, posebno zbog emocija koje su
vjerovatno bile generisane u prethodnim mjesecima
sukoba izmeu Srba i Hrvata na linijama fronta.
Drugo, iznenadna promjena takoe ukazuje da su
praktini interesi, koji su mogli postati izrazitiji
potpaljivanjem hrvatsko-muslimanskog sukoba, bili
najvaniji za srpsko rukovodstvo. Oito, promjena
politike, bila je odraz znaajnih politikih faktora,
kako ih je vidjelo rukovodstvo i artikuliralo ih je na
takav nain da bi mogli ubijediti svoje sljedbenike da
je slijede. Moe se izvui jo jedan zakljuak, a to je da
su saveznitva i konflikti meu zajednicama bili manje
kruti nego to su ih definisali neki posmatrai. Takav
obrat u saveznitvima bilo bi teko objasniti onome
ko se dri odrednice o vijekovima dugom
neprijateljstvu izmeu Srba i Hrvata.
Paralelno sa tim, ide i podrka Srba inicijativi
koju je, u septembru 1993. godine, pokrenuo
muslimanski voa Fikret Abdi, za proglaenje
autonomije u bihakom depu na sjeverozapadu
Bosne i Hercegovine. Ova smicalica bila je dobar
nain da se podrije bosanska vlast. Beogradski mediji,
koji su ranije napadali Abdia kao fundamentalistu i
ekstremistu sada su ga prikazivali kao "liberalnog
muslimanskog politiara... odanog miru koji se mora
uspostaviti izmeu bosanskih Srba i Hrvata".
186
U isto
vrijeme, stizali su izvjetaji o vojnoj pomoi koju
Abdi prima od Srba da bi se mogao suprotstaviti
pritisku Bosanske armije. Krajem 1993. godine,
rukovodstvo bosanskih Srba je, ak, vrilo pritisak na
bosanske Hrvate u ime Muslimana da ovim drugim
dozvole pristup na more. Bez sumnje, oni su to inili
da bi ojaali srpske zahtjeve za slian pristup moru na
teritoriji Hrvatske ime bi presjekli hrvatsku teritoriju.
Ovakav stav, jo jedanput, je istakao znaaj vlastitih
politikih interesa u anti-islamskoj kampanji koju je
vodilo srpsko rukovodstvo i fleksibilnost tog
rukovodstva u prilagoavanju konkretnim interesima.

2. Obrazci etnikog ienja
Etniko ienje odvijalo se po optem ablonu, uz
neke varijacije na lokalnom nivou ili varijacije
uzrokovane specifinom situacijom. Tipino, ablon
je podrazumijevao uspostavljanje vojne kontrole nad
nekom oblau, bilo iznutra - ako su Srbi ve bili
prisutni sa dovoljnom silom - ili juriom ili opsadom
izvana, ako nisu. Prema izjavi jednog svjedoka iz
Foe, obrazac je barem u toj oblasti imao vie faza,
a prvi prioritet bio je kontrola gradova. Ova
strategija bila je uslovljena nemogunou
uspostavljanja srpske kontrole nad seoskim
podrujima.
187
U nekim gradovima, kao to je
Trebinje, gdje su Srbi bili snano optereeni
konfrontacijom sa hrvatskim snagama, vlasti
bosanskih Srba izbjegavale su u poetku irenje
antagonizma prema Muslimanima i ak su ih
koristili za popunjavanje redova bosanskih Srba.
188

Tek kasnije u tom gradu su poduzimani koraci
protiv Muslimana, nakon to je prestala potreba za
njihovim uslugama. Uvijek kad je to bilo mogue,
srpski zvaninici su pokuavali ograniiti pristup
stranim svjedocima, kao to su radnici koji pruaju
humanitarnu pomo, u sve oblasti za koje se
sumnjalo da se tamo odvija etniko ienje.
189
U
jednom incidentu, lokalni srpski vojni komandant
otjerao je efa operacija UNHCR-a, pod prijetnjom
upotrebe oruja, nazivajui ga "pritajenim
Muslimanom".

3. Pokazivanje miia
Lutajue paravojne formacije, ije su baze bile u
Srbiji - kao to su "Bijeli orlovi" i paravojne
formacije pod pokroviteljstvom vladajue
Socijalistike partije Srbije, kao i snage koje su
organizovali srbijanski politiari eelj, Arkan i
Drakovi - bile su esto kljuni faktor u
sprovoenju etnikog ienja. Smatra se da su ove
grupe odgovorne i za neke od najgorih masovnih
ubistava i zvjerstava.
190
Izmeu ostalih, Miloevi je
podravao Arkanovu miliciju, a inio je to putem
Ministarstva odbrane Srbije.
191
Vlast u Beogradu
odravala je najtjenju saradnju sa eeljevim
etnicima, najmanje do druge polovine 1993.
godine, kada je rivalstvo u borbi za politiku vlast
izmeu Miloevia i eelja pokvarilo te odnose. Do
tada, prema eeljevom priznanju koje je dao nakon
raskida sa Miloeviem, srbijanska vojska i policija
snadbijevali su eeljeve etnike orujem, obuavali
ih i zajedno sa njima poduzimali operacije u Bosni i
Hercegovini.
192

Meutim, konvencionalne snage sa daleko
teim naoruanjem, igrale su takoe znaajnu ulogu.
One su esto direktno gaale civilno stanovnitvo,
koristei svoja teka orua. Sama Jugoslovenska
armija esto je organizovala zajednike operacije sa
paravojnim formacijama, prije svog zvaninog
povlaenja iz Bosne i Hercegovine, iako je dio


110
Jugoslovenske armije transformisan u vojsku
bosanskih Srba krajem maja 1992. godine i tamo
ostao. Kao opravdanje za poduzimanje tih operacija,
provladina tampa u Beogradu je, dosta neubjedljivo,
navodila da su Muslimani ugroavali Jugoslovensku
armiju u Bosni i Hercegovini, sasvim suprotno od
onoga to se stvarno deavalo. Jedan zvaninik SPO
izraunao je kako je upravo Jugoslovenska armija
(zajedno za srbijanskim paravojnim formacijama) u
gradu Zvorniku, smjetenom na Drini uz granicu sa
Srbijom, organizovala napad ubivi pri tome izmeu
4.500 i 7.000 Muslimana. rtve su bacali u kanjone i
zatrpavali buldoerima, damije su poruili, a
preivjelo muslimansko stanovnitvo opljakali i
protjerali.
193
ak i nakon najavljenog povlaenja,
Jugoslovenska armija bila je prisutna u Bosni i
Hercegovini, bilo kroz logistiku podrku, bilo kroz
svoje osoblje koje je i dalje tamo sluilo. Nastavljanje
vojnih operacija u kojima su direktno prelazili granicu,
kao to je bio napad velikih razmjera u januaru 1993.
godine na muslimansku enklavu Srebrenicu u istonoj
Bosni, bio je jo jedan dokaz njihove umijeanosti.
194

Ponovo, u aprilu 1994. godine, napad na
Gorade, jo jednu zatienu zonu UN-a, predvodili
su mehanizovana pjeadijska brigada, tri artiljerijske
baterije i bataljon vojne policije, svi iz Uikog
korpusa regularne vojske Jugoslavije.
195

Meutim, mnogo je vanije to to su teko
naoruane snage preuzimale kontrolu nad mnogim
oblastima, ime su sprijeile daleko slabije naoruane
snage bosanske vlade da se suprotstave paravojnim i
drugim formacijama, te lokalnim gospodarima rata,
to bi one normalno uinile. Teko naoruane srpske
snage stvarale su tako sigurno okruenje u kojem su
lake naoruane srbijanske formacije i lokalni srpski
aktivisti bili u mogunosti da se angauju u etnikom
ienju. esto su jedinice srpskih formacija bile
pridodate regulamim armijskim jedinicama zbog
ostvarenja posebnih ciljeva. Na primjer, jedna
etnika jedinica bila je pod operativnom komandom
bataljona vojske bosanskih Srba od 1992. godine.
Komandant etnike jedinice ovako je shvatao svoju
misiju: "Mi vodimo rauna o odnosima sa Muslimanima.
Samo jedna muslimanska familija nije htjela da ide...
Naravno, mi smo dozvoljavali onim Muslimanima koji su
ivjeli u mojoj zoni odgovornosti i koji su izraavali elju da
preu Aliji (Izetbegoviu), da to i uine".
196

Ta simbioza podsjea na procedure koje su
koristili nacisti u okupiranim oblastima istone
Evrope u Drugom svjetskom ratu. Tamo je, lako
naoruane operativne grupe, specijalne policije,
Ajnzacgrupen (Einsatzgruppen), ija su glavna meta
bili "rasno i politiki nepoeljni elementi", radila u
tijesnoj koordinaciji sa regularnom armijom. U
sraunatoj podjeli rada, operativne grupe policije,
zajedno sa lokalnim, esto neposlunim, lakim
pomonim snagama, kretala je u akciju tek onda
kada su daleko tee naoruane borbene snage
Vermahta (Wehrmacht) obezbijedile oblast
omoguavajui lakim snagama da praktino
nekanjeno vre operacije.
197


4. Stvaranje nemoguih uslova za ivot
Srbi su identificirali populacionu osnovu kao
muslimanski centar ravnotee. Obruavanje na
muslimanske civile - ubijanje, maltretiranje ili
deportacija - trebalo je da oslabi otpor Muslimana,
ukljuujui sprjeavanje stvaranja uslova za pobunu,
tako to e se onemoguiti okupljanje ljudi. Tako bi
se pribliili ostvarenju centralnog politikog cilja,
stvaranju etniki iste srpske drave. Pored toga,
Srbi su vjerovatno osjeali, da su Muslimani, ija se
populaciona baza smanjivala, bili pod estokim
pritiskom da izaberu odgovarajue rjeenje, bilo
jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, bilo povrat
okupiranih teritorija. Konano, takva oslabljena
pozicija liila bi ih potrebne osnove na kojoj bi
bosanska drava mogla opstati.
Iako se esto inilo da Srbi biraju ciljeve
koji, striktno govorei, nemaju nikakav vojni znaaj,
ti ciljevi imaju smisla jer se tako mijenjao
demografski balans. esto su takve akcije
uzrokovale rtve i razaranja nesrazmjemo velike u
odnosu na bilo kakvu postignutu vojnu prednost.
Napadi na gradove bili su karakteristini po
opsadama i po upotrebi, pored konvencionalnih
sredstava, i izgladnjivanja i izazivanja bolesti meu
stanovnitvom. Ova oruja mogu biti isto tako
efikasna kao i ona konvencionalna u dostizanju
namjeravanih ciljeva.
Kad su jedanput poeli, Srbi su bez obzira
na sve nastavili vriti pritisak na Muslimane da
napuste odreenu regiju tako to su ih ikanirali i
terorisali. Tempo se razlikovao od mjesta do mjesta.
U nekim oblastima, protjerivanje je bilo trenutno i
veoma nasilno. Naprimjer, im je pao grad Kozarac,
srpska vozila sa zvunicima, praena tenkovima,
kruila su ulicama a iz njih je tretalo: "Muslimani
izaite! Predajte se i biete bezbjedni"! Uprkos ovim
uvjeravanjima, izvjetaji govore da je ubijeno


111
izmeu 2.500 i 3.000 Muslimana.
198
U drugim
sluajevima, Srbi su nudili siguran prolaz ako
Muslimani pristanu da odu.
199
Prisiljavanje Muslimana
da potpiu dokumente o odricanju od imovine u
korist lokalnih vlasti prije naputanja svojih domova,
trebalo je da obezbijedi zakonsko pokrie za
oduzimanje imovine i spreavanje bilo kakvog
kasnijeg pokuaja njenog povrata.
200

Meutim, kako je vrijeme prolazilo, sve vie se
koristila metoda indirektnog etnikog ienja. ini se
da je najvea koncentracija otvorenog nasilja postojala
u poetnoj fazi rata. Srbi su, vjerovatno, bili zamislili
brzu poetnu kampanju, nadajui se da e to okirati
muslimansku zajednicu i natjerati je na masovno
bjekstvo ili predaju nakon upotrebe sile velikih
razmjera. Meutim, ako je to bio plan, Srbi su loe
kalkulisali. Oni su vjerovatno bili iznenaeni, kao i
mnogi posmatrai sa strane, elastinou Muslimana i
njihovim kasnijim upornim odbijanjem da odustanu
od otpora.
Pored ograniene, ali stalno poboljavane,
sposobnosti Bosanske vlade da prua otpor, snano
protivljenje meunarodne zajednice iznenadilo je Srbe
i omelo njihovu strategiju. Kako su podaci o
masovnim ubistvima, silovanjima i koncentracionim
logorima zapljusnuli zapad, to je dovelo do pritiska
na meunarodnu zajednicu da poduzme konkretne
korake i zaustavi ih, izgleda da su Srbi iz
predostronosti preli na mjere koje nee biti glavne
vijesti u medijima i koje nee razbjesniti publiku u
inostranstvu. Obino izbacivanje Muslimana iz
njihovih domova ili izgladnjivanje onih koji su pod
opsadom, na due staze e posluiti ostvarenju
stratekih ciljeva isto tako dobro kao i mnogo nasilnija
sredstva i, to je posebno vano, izazivae manje
emocija.
201

Posebno u oblastima u kojima je srpska
kontrola bila rano uspostavljena iznutra, Muslimani su
bili prisiljavani da idu manje direktno i manje
brutalno, sa manje bunom - ali ne manje efikasnom
primjenom prinude. Restriktivne mjere bezbjednosti,
automatski su odvojile Muslimane i ostale nesrbe i
uinile normalan ivot praktino nemoguim. U
jednom selu u banjalukoj regiji, dekretom je,
naprimjer, bio uveden, ne samo policijski sat za
nesrbe, ve im je bilo zabranjeno da se susreu u
kafeima i drugim javnim mjestima, da putuju
automobilom, da se okupljaju u grupama veim od tri
osobe ili da kontaktiraju roake van grada.
Muslimanima su bila uskraena sredstva za ivot. Sva
napajanja su im bila iskljuena, njihove kue esto
spaljivane, a pojedinci tueni, ubijani ili silovani, bilo
selektivno, bilo nasumice.
202

Kao dio ovog procesa, zvaninici su po svoj
prilici uspostavili uhodanu birokratsku maineriju da
bi podstakli egzodus nesrba i njime upravljali. U
Banjoj Luci, naprimjer, Muslimani koji su ostajali
bez posla, bili su ikanirani i napadani od strane
siledija - ukljuujui i lanove vojne policije - a
zatim izbacivani iz kua, pa im je preostao samo
jedan izbor - da idu. Plakati, koje su postavljale
vlasti u susjedstvu Muslimana, podsticali su
emigraciju. "Izbjegnite tekoe koje nosi zima. Napustite
ovu oblast odmah", pisalo je na tim plakatima. Lokalna
vlada je ak i zaraivala naplaujui "izlazne takse" i
ostale dadbine onima koje su protjerivali.
203

Svi izvjetaji su pokazivali da je u Banjoj
Luci strategija injenja ivota nemoguim bila
efikasna. Slubenik zaduen za ubrzanje iseljavanja
nesrba iz grada, eufemistiki nazvan "Direktor za
izbjeglice", izjavio je da su Muslimani "molili" da
idu. Kazao je: "Ono to ih ovdje eka je zima bez
grijanja, hrane i, za mnoge, bez mjesta za ivot.
Jedini spas za te ljude je da neka druga zemlja
preuzme brigu o njima". Isti slubenik pretvorio je
proceduru odlaska u rutinsku operaciju, ukljuujui
nuenje ljivovice i nazdravljanje kada Muslimani
popune sve neophodne formulare i plate sve
obavezne dabine, prije nego dobiju dozvolu za
odlazak. Na kraju 1993. godine, od 350.000
Muslimana koji su ivjeli u banjalukoj regiji prije
rata, ostalo je svega 40.000.
204
Kada bi sve druge
metode podbacile, srpske vlasti su koristile prevaru,
kao to je, na primjer, obeanje da e dobiti
nepostojee dozvole za useljenje u zapadnu Evropu.
inili su to da bi ubrzali egzodus preostalih
Muslimana iji se broj stalno smanjivao.
205

Ograniavanje isporuka hrane i goriva,
postalo je posebno vano sredstvo u vrenju
pritiska na civilno stanovnitvo, poto su se
isporuke hrane srnanjivale do nivoa umiranja od
gladi. Iako su opsade Sarajeva i Srebrenice privlaile
panju veine medija, taj obrazac se esto
primjenjivao i drugdje, pri emu su srpski zvaninici
odbijali ili su, pod meunarodnim pritiskom, nerado
pristajali da dozvole prolazak humanitarne pomoi
do opsjednutih gradova i regija. Blokiranje konvoja
sa hranom ili lijekovima namjenjenih civilnom
stanovnitvu, ili oduzimanje znaajnog dijela tereta,
bila je uobiajena taktika. Cilj je bio da se


112
degradiraju uslovi ivota Muslimana, do nivoa na
kojem bi oni morali, ili otii ili umrijeti. U Prijedoru
lokalni Crveni kri pod kontrolom Srba dijelio je
pristiglu pomo samo Srbima, a natpis na jednom
mlinu je glasio: "Nema brana za muslimane!".
206

Pored lokalnih voa i sam Beograd je
uestvovao u guenju opkoljenih oblasti. Na
graninim prelazima na srbijanskoj strani policija bi
obino zaustavljala kamione koji su prevozili pomo
uz ispriku: "Imamo nareenja iz Beograda", ak i
onda kada je Miloevi pravio predstave odobravajui
takve humanitarne konvoje. Isto tako, iako je Komitet
UN-a za sankcije dozvolio da 90% koliina gasa iz
Maarske moe ui u Beograd, ako 10% ide u
Sarajevo, Beograd je 1993. godine prekinuo protok
gasa u opkoljeni grad upravo kad se poela
pribliavati zima.
207
Iako je Beograd poricao,
zvaninici UN-a smatrali su uvoenje komplikovanih
carinskih propisa u novembru 1993. godine jo
jednim pokuajem da se ometu humanitarni konvoji.
U nekim sluajevima samo je dostava zranim
mostom i bacanjem iz zraka mogla zaobii srpske
opsade. Meutim, takve dostave bile su esto
nesigurne.
208
Na primjer, sve do poetka 1994. godine
vlasti bosanskih Srba uspjeno su odbijale upotrebu
aerodroma u Tuzli za humanitarne letove UN-a.
Karadi je neubjedljivo tvrdio da "ako se aerodrom
otvori ratu nee biti kraja, poto e Muslimani koristiti
priliku da prokrijumare velike koliine oruja u tu
oblast".
U osnovi, on je osumnjiio UN da bi pomogle
u krijumarenju oruja opkoljenim braniteljima
Bosanske vlade, i da bi ak i srpski inspektori koji
provjeravaju avione prije polijetanja "bili ucijenjeni...
(i) oruje bi ulo u zemlju".
209


5. Unitavanje volje i identiteta zajednice
Unitavanje kohezije unutar lokalnih zajednica imalo
je centralno mjesto u iskorjenjivanju muslimanske
populacije i krenju njihove volje za pruanje otpora.
Posebno znaajan element u procesu razbijanja volje
Muslimana bila je eliminacija voa zajednice. U oblasti
Kozarca na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine,
ugledni lokalni Muslimani bili su identifikovani,
odvojeni, uhapeni i oznaeni za eliminaciju u skladu
sa pripremljenim listama. Lokalni svjedok je izvijestio:
"Oni su izvlaii privatne poduzetnike i obrazovane ljude,
svakoga ko bi mogao ponovo organizovati ivot Muslimana u
Kozarcu".
210
Pokazalo se da su vjerske voe bile
posebna meta i to u cilju demoralizacije
muslimanskog stanovnitva. Tako je u Bratuncu,
lokalni muslimanski svetenik bio muen pred
narodom, koji je bio satjeran na fudbalski stadion, a
onda natjeran da se krsti. Na kraju su ga uhvatili za
grlo, oborili i ubili.
211

Teror nad civilima, i nasumini i ciljani, bila
je omiljena taktika za irenje panike sa konanim
ciljem da se oslabi otpor. Zvjerstva se nisu dogaala
samo u pravim koncentracionim logorima ve irom
zemlje.
212
Kada su u pitanju izbjeglice, koje su
pobjegle iz odreene oblasti, one su u mnogo vie
sluajeva bile meta bezrazlonih napada,
granatiranja, gaanja snajperima, zaustavljanja i
maltretiranja, nego to su bili pustani da prou.
213

Pored toga, ljudi su masovno poniavani, sa
vjerovatnim ciljem da se Muslimanima stavi do
znanja kako su bili slabi, i da se tako podstakne
masovni egzodus sa okupiranih oblasti. U jednom
gradu, muslimanski itelj je opisao kako su Srbi
"sruili damiju, a onda su nas natjerali da oistimo
ostatke", dok su ostali natjerani da puu do lokalne
pote da bi dobili potrebne dokumente za
odlazak.
214
Po pravilu, Muslimani koji su bili u
koncentracionim logorima govore da su ih njihovi
tamniari tjerali da pjevaju etnike pjesme ili da se
krste.
215
Sugerisanje Muslimanima da preu na
pravoslavnu vjeru, moglo bi se tumaiti kao jo
jedno sredstvo za eliminaciju prisustva Muslimana,
bilo kroz asimilaciju, bilo kroz dodatni oblik
ogromnog pritiska na njih da idu.
216
Sam Karadi je
na domaem radiju otvoreno poticao naputanje
islama kao najbolje rjeenje za bosanske Muslimane.
On je cinino tvrdio da su "mnogi obrazovani i
razumni Muslimani u Evropi bili pokrtavani i
postajali krani i da je to bio nain da se
suprotstave fundamentalizmu i uvoenju
militantnog islama u Bosnu... jasno je da mi
moramo prei rubikon (pokrtavanja) poto imamo
posla sa posebnim ljudima u kojima je jo ivo
sjeanje na njihovo srpsko porijeklo".
217
Brojni
sluajevi silovanja o kojima je izvjetavano, mogu se
posmatrati kao izuzetno poniavajui gest u lokalnoj
kulturi. Iako ene, rtve silovanja, imaju prioritet u
dugim redovima ljudi koji ekaju na dokumente,
"veoma rijetko neka od njih kae da je bila silovana,
osim ako je u oajnom kripcu", istakao je jedan
slubenik u bosanskom konzulatu u Zagrebu.
218

Incidenti, koji su se prema UN-u dogaali sve do
sredine 1994. godine, u kojima su muslimanske ene
prisiljavane da kopaju rovove za vojsku bosanskih


113
Srba, da kuhaju za Srbe i da iste ulice, bili su, bez
ikakve sumnje, jo jedno ponienje sa ciljem da
navedu preostale Muslimane na odlazak.
219

Ruenje lokalnih damija od strane Srba bio je
posebno jasan signal Muslimanima da im je bolje da
idu.
220
lako su srpske vlasti esto tvrdile stranim
posmatraima da su krivi "elementi van kontrole",
bilo je u mnogim sluajevima evidentno uee
slubenih organa. U Banjoj Luci, najveem gradu pod
srpskom kontrolom, dizanje u zrak dvije damije iz
esnaestog vijeka u maju 1993. godine, uprkos
poricanju, bilo je dobro planirano od strane vlasti.
Prema jednom novinskom izvjetaju: "Stanovnici
preteno srpskog kvarta u blizini damija bili su
pozvani na sastanak od strane zvaninika vladajue
stranke u etvrtak i tamo im je nareeno da budu u
kuama poslije 18 sati. zbog moguih neprijatnih
dogaaja. lanovima stranke je reeno da se ne
uzbuuju ako u toku noi uju eksplozije...
uniformisane snage bezbjednosti blokirale su
susjedstvo, a onda su stigla dva kamiona sa vie od
3000 funti eksploziva koji je aktiviran u damijama
putem daljinskih komandi".
221

Eliminacija Muslimana trebalo je da poslui i
kao pokuaj brisanja bilo kakvog sjeanja na vezu sa
zemljom, a ne samo kao sredstvo koje e pokazati da
je etniko ienje bilo nepovratno. Iz izjava poljskog
plaenika koji je sluio u vojsci bosanskih Srba, jasno
je da je strategija eliminacije bila politika s
predumiljajem.
222
Za oblast Sarajeva, naprimjer, on je
izjavio: "Poeli smo ruiti sve to je imalo bilo kakvu vezu sa
islamom, tako da iza Muslimana ne ostane nikakav trag.
Damije su dizane u zrak". Nije stoga iznenaujue, to
su damije bile sistematski ruene i u gradu Prijedoru,
a zemlja na kojoj su stajale bila je poravnata i zasijana
travom da bi se izbrisali svi tragovi njihovog
postojanja.
223

Vlasti bosanskih Srba takoe su ukinule sve
muslimanske nazive mjesta u oblastima koje su
osvojili. Obrazloenje takvih poteza, kao to je
promjena imena grada Foa - koja je prije ienja
imala muslimansku veinu bilo je esto, bez imalo
stida, smjeteno u etnike okvire, pa ak i sa naunim
pokriem. Tako je lan parlamenta bosanskih Srba,
koji je takoe bio i predsjednik vodee srpske
kulturne organizacije, objanjavao: "Iako je postojee
ime prilino staro i etimoloki sadri nae korijene, u
adaptiranom izgovoru ono je poprimilo oblik turskog
imena, koje tim dodatnim znaenjem sigurno iritira
nas Srbe, poto nas to neprekidno podsjea na
vijekove ropstva pod stranim islamskim
ugnjetaima". Umjesto toga on je predloio novo
ime "Srbinje" bazirano na korijenu "Srbin", poto
ono "sadri u svom korijenu rije koja istie nae
nacionalno ime i bit. U ovom ratu, borci iz Foe i iz
lokalnog regiona bili su pravi branitelji srpstva i
pravoslavlja. Stoga, oni su zasluili da glavni grad
njihove oblasti, i cijela oblast nosi ime sa
nedvosmislenim nacionalnim obiljejem. Ime
Srbinje oblikovano je kompletno u duhu srpskog
jezika. Ono se istie poetikom, fonetskom lakoom
i armom".
224
Da bi potcrtali kako je taj proces
konaan, dravni mediji u Srbiji, znakovito su, od
samog poetka krize, Sarajevo uvijek zvali "bivi
glavni grad bive Bosne i Hercegovine".



114
Genocid nad Bonjacima Srebrenice, sigurnosne
zone UN-a, jula 1995.
Smail eki
225


Za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i
Hercegovinu (1991.-1995.), pored zloina protiv mira
i sigurnosti ovjeanstva, na okupiranim podrujima i
opsjednutim gradovima izvreni su brojni zloini nad
civilnim stanovnitvom, kao to su: organizovano
ubijanje, u stvari najee, masovno i pojedinano
masakriranje mukaraca, ena, djece i staraca,
uglavnom Bonjaka; hapenje, deportovanje i
zatoenje u konclogore i zatvore; masakriranje,
ubijanje i spaljivanje u koncentracionim logorima
(posebno u Omarskoj, Manjai, Keratermu, Brkom i
Trnopolju); zastraivanje, premlaivanje, muenje,
proganjanje i izgladnjivanje civila u logorima i
zatvorima, od ega su mnogi Bonjaci svakodnevno
umirali; ubijanje ljekara i medicinskih radnika, te
vjerskih slubenika; sistematsko i masovno silovanje i
seksualno zlostavljanje ena, ukljuujui i starice,
zatim djevojaka, pa i djevojica, u logorima,
zatvorima, hotelima, garaama, privatnim kuama i
drugim mjestima; tjeranje na prisilan rad, zatim na
kopanje rovova na prvoj liniji; uzimanje i ubijanje
talaca; nasilno pokrtavanje Bonjaka; prisilno
protjerivanje i raseljavanje Bonjaka sa vjekovnih
stanita (stravine razmjere tih zloina svjedoe o
pretvaranju okupiranih podruja u jednonacionalne, u
etniki iste srpske i hrvatske teritorije); surovo
postupanje sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim
zarobljenicima; napadi na zdravstvene ustanove, te
povreivanje i ubijanje ranjenika; napadi na
humanitarne konvoje, opstruiranje humanitarne
pomoi i napadi na osoblje humanitarnih organizacija;
neselektivno i nesrazmjemo koritenje sile i opsade;
neovjena postupanja, podrazumijevajui i nanoenje
velikih patnji i povreda tjelesnog i mentalnog
integriteta; bespravno otputanje s posla; namjerno
razaranje i unitavanje gradova, varoi i sela; stalna
granatiranja civila i snajpersko djelovanje po
opsjednutim bosanskim gradovima; razdvajanje
mukaraca od ena i djece; koritenje civila kao ivog
tita; nanoenje tekih ozljeda i zlostavljanje civila;
namjerno izgladnjivanje, uskraivanje vode, elektrine
energije, gasa, ogrijeva, telefonskih komunikacija i
gradskog saobraaja; upotreba zabranjenih (po
meunarodnim konvencijama) metoda i sredstava
ratovanja; pustoenje ljudskih ognjita neopravdano
vojnim potrebama; planski i selektivno pljakanje,
razaranje i unitavanje stambenih, obrazovnih,
naunih, medicinskih, vjerskih i privrednih objekata;
unitavanje i zatiranje kulturno-historijskih i vjerskih
spomenika, te kompletne infrastrukture Bosne i
Hercegovine (saobraajnice, PTT instalacije, radio i
TV predajnici, elektrini dalekovodi, vodovodi i
rezervoari za vodu, zdravstvene ustanove i dr.), kao
i prirodnih resursa (ume, vodotokovi, rudnici i sl.).
O genocidu nad Bonjacima, posebno u
dolinama rijeke Drine, Neretve, Sane, Lave, te
Bosanske posavine, kao i drugim oblicima zloina,
pored brojnih dokumenata, podataka, izjava,
informacija, saznanja i drugih dokaza, svjedoi i
veliki broj likvidiranih i protjeranih rtava, te brojne
grobnice.
Velikosrpski agresor je jula 1995., uz uee
srpskih kolaboracionistikih oruanih formacija iz
Bosne i Hercegovine, u toku jedne sedmice na
hiljade zarobljenih Bonjaka likvidirao i zatrpao u
masovne grobnice; na stotine ivih je zakopao;
mukarce, ene i djeake je sakatio i klao; djecu
ubijao pred oima majki; natjerao djeda da pojede
digericu svoga unuka; silovao ene i djevojke;
deportovao oko 30.000 ljudi, uglavnom ene i djecu
i dr. O tome postoje brojni dokazi, meu kojima i
masovne grobnice, koje je prekrila trava, a zvijeri
raznijeli Bonjake kosti. To su, prema ICTY -u
"scene iz pakla, napisane na najmranijim
stranicama ljudske historije".
Genocid nad Bonjacima u Srebrenici,
"sigurnoj zoni" Ujedinjenih nacija, je po svojim
dimenzijama paradigma stradanja Bosne i Bonjaka.
Nigdje kao u Srebrenici nije tako jasno izraen
karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu. A ona je
bila perfidna, brutalna i genocidna. Nigdje kao u
tom kraju nije tako javno, ak uz prisustvo vojnika
Ujedinjenih nacija (Holandski bataljon), izvren
genocid nad Bonjacima.
Velikosrpski agresor je od aprila 1992. pa do
jula 1995. preduzeo vie masovnih i brutalnih
ofanziva na tu slobodnu teritoriju. U te ofanzive su
direktno bile ukljuene regularne jedinice
srbijansko-crnogorske vojske, a posebno Uiki
korpus, te specijalci iz Nia, Beograda i drugih
mjesta, kao i brojne srpske oruane formacije iz
Srbije (arkanovci, eeljevci...), ukljuujui i srpske
kolaboracioniste iz Bosne i Hercegovine. U tim
ofanzivama na irem podruju srednjeg Podrinja
agresor je ubio veliki broj civila, opljakao i unitio


115
njihovu imovinu, razorio i spalio vjerske i kulturne
objekte i dr.

1. Likvidacija Srebrenice, sigurne zone UN-a
Srebrenica se nalazi u istonoj Bosni oko 15
kilometara od granice sa Srbijom u regiji srednjeg
Podrinja. Godine 1991. optina Srebrenica je, prema
popisu stanovnitva, brojala 36.666 stanovnika, od
kojih 27.572 Bonjaka (75,2%), 8.315 Srba (22,7%),
380 Jugoslovena (1 %), 361 Ostalih (1 %) i 38 Hrvata
(0,1 %). Podrinje u cjelini (Bijeljina, Zvornik,
Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica, Viegrad,
Gorade, ajnie i Foa) je imalo apsolutnu veinu
Bonjakog stanovnitva. To je podruje od
"ogromne strateke vanosti' za velikosrpsku
ideologiju, politiku i praksu. Stoga je u skladu, sa
formiranjem "Velike Srbije", etniki iste srpske
drave, "eliminisanje reke Drine kao granice izmeu
srpskih drava", jedan od stratekih ciljeva srpskog
naroda. U skladu sa srpskim velikodravnim
projektom je bio i plan "da e na podruju 50 km od
rijeke Drine sve biti srpsko, isto srpsko".
Velikosrpske snage (Jugoslovenska narodna
armija i Vojska Jugoslavije, Ministarstvo unutranjih
poslova Srbije, oruane formacije Srpske demokratske
stranke Bosne i Hercegovine i brojne druge srpske
oruane formacije iz Srbije i Crne Gore, Bosne i
Hercegovine i Republike Hrvatske) su poetkom
1992. zauzele najvei dio istone Bosne (Bijeljina,
Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Srebrenica, Rudo,
Viegrad, Rogatica, ajnie, Foa i druga mjesta), gdje
su izvrile brojne zloine nad Bonjacima, ukljuujui
i genocid. Bonjaci su 9. maja iste godine uspjeli da
oslobode Srebrenicu i okolna podruja od okupacije,
pri emu su se septembra 1992. povezali i sa epom.
I pored znaajnog teritorijalnog proirenja u istonoj
Bosni, ukljuujui Cersku i Konjevi Polje (sa oko 900
km kvadratnih), Enklava je svo vrijeme bila izolovana
i stalno napadana iz Srbije i Crne Gore (Savezna
Republika Jugoslavija) i njihovih kolaboracionista iz
Bosne i Hercegovine.
Srebrenica je u proljee 1992. postala stjecite
brojnih Bonjakih prognanika iz susjednih optina:
Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Rogatice, Han Pijeska,
Viegrada i drugih. Svi su oni pred napadima srpskih
snaga bili prisiljeni da napuste svoje domove, traei
spas u srebrenikom kraju. Tako je u prvoj polovini
januara 1995. u Srebrenici, "sigurnoj zoni"
Ujedinjenih nacija, iz susjednih optina bilo 16.418
stanovnika (8.458 iz Bratunca, 5.770 iz Vlasenice,
1.311 iz Zvornika, 363 iz Han Pijeska, 280 iz
Viegrada, 191 iz Rogatice i 45 iz ostalih optina).
General Mladi, komandant Glavnog taba
"Vojske Republike Srpske", je, u skladu sa srpskim
velikodravnim projektom, 19. novembra 1992.
izdao nareenje osvajakog i genocidnog karaktera,
posebno prema Podrinju i Bonjacima na tom
podruju. U DIREKTIVI OP. BR 4 ("NAREDNA
DEJSTVA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE"), a
polazei od ocjene "da nisu u potpunosti razbijene
neprijateljske grupacije u irem rejonu Gorada,
epe, Srebrenice i Cerske", Drinskom korpusu je
naloeno: "NA IREM PROSTORU PODRINJA
IZNURAVATI NEPRIJATELJA, NANOSITI
MU TO VEE GUBITKE I PRISILITI GA DA
SA MUSLIMANSKIM STANOVNITVOM
NAPUSTI PROSTORE BIRAA, EPE I
GORADA". Pri tome je predvieno
"PRETHODNO PONUDITI
RAZORUAVANJE BORBENO SPOSOBNIH I
NAORUANIH MUKARACA, A AKO NE
PRISTAJE - UNITITI IH." (velika slova u
originalu prim. S. .).
Poetkom 1993. "Vojska Repub1ike Srpske"
je, u sadejstvu sa regularnim snagama Vojske
Jugoslavije (oklopno mehanizovani bataljon; baterija
122 mm; tenkovska i mehanizovana eta; baterija
haubica 122 M-38; baterija VBR - 128 OGANJ; eta
Vojne policije; izviaka eta; baterija minobacaa
120 mm; baterija lakih samohodnih raketnih lansera
-128 mm; artiljerijska eta, pri emu je u rejonu
Ljubovije smjeteno Komandno mjesto Komande
brigade iz Valjeva, zatim Komandno mjesto OG
Drina iz Valjeva i istureno komandno mjesto 1.
armije; specijalna padobranska brigada iz Nia i dr.)
i specijalnim jedinicama Ministarstva unutranjih
poslova Srbije, sa municijom i specijalnim orujem i
najsavremenijom opremom, dovezenom iz Srbije, u
ofanzivi zauzela Kamenicu, Cersku i Konjevi Polje
i smanjila veliinu srebrenike enklave sa 900 na
oko 150 km kvadratnih. Bonjaci s oblinjih
podruja slili su se u grad Srebrenicu i njenu bliu
okolinu, ime je broj stanovnika porastao na 50.000
do 60.000 Ijudi. I kako je Enklava bila krunog
oblika radijus joj je bio jedva 6,7 km, a Crni Guber,
Srebrenica, Potoari, pa i novoizgraeno vedsko
naselje, nali su se na udaru pjeadijske vatre.
Naputanjem 90% sela izgubljena je svaka
mogunost prehrane, a grad Srebrenica je morao da
primi na desetine hiljada novih stanovnika. Nakon


116
toga, komandant Zatitnih snaga Ujedinjenih nacija (u
daljem tekstu: UNPROFOR) general Philippe
Marillon, u martu je posjetio Srebrenicu, uvjerio se u
uasne uslove opsade (bez tekue vode, struje, hrane,
lijekova i drugih ivotnih potreba, koje su uskraivale
velikosrpske snage) i izjavio da su stanovnici pod
zatitom Ujedinjenih nacija i da ih nee napustiti.
Dana 13. aprila 1993. srpski komandanti su
obavijestili predstavnike Visokog komesarijata
Ujedinjenih nacija za izbjeglice (u daljem tekstu:
UNHCR) da e "napasti i ui u Srebrenicu u roku od
dva dana ukoliko se grad ne preda, a njegova
Bonjaka populacija ne evakuira". Savjet sigurnosti
Ujedinjenih nacija je 16. aprila 1993, pozivajui se na
Poglavlje VII Povelje Ujedinjenih nacija, donio
Rezoluciju (br. 819) kojom je proglasio da "sve strane
i ostali postupaju prema Srebrenici i njenoj okolini
kao prema 'sigurnoj zoni' koja bi bila poteena
svakog oruanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog
ina.
Rezolucija Savjeta sigurnosti donesena je u
panici 16. aprila 1993., nakon to je Meunarodni sud
pravde (8. aprila 1993.) uveo prvu privremenu mjeru
da Vlada Savezne Republike Jugoslavije "odmah
preduzme sve mjere u cilju sprjeavanja zloina
genocida" i kad je Enklava bila dovedena u agoniju,
identinu sa onom iz jula 1995., oznaenu i
dramatinom posjetom regionu Filipa Moriona,
komandanta UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu.
Rezolucijom je postavljen zahtjev da se
"odmah obustave oruani napadi na Srebrenicu i
trenutno povlaenje iz podruja oko Srebrenice",
ponovno potvren suverenitet, teritorijalna cjelovitost
i politika nezavisnost Bosne i Hercegovine, te ni u
kom vidu ne trai nikakvo povlaenje Armije
Republike Bosne i Hercegovine, a kamoli razoruanje.
Generalni sekretar UN-a, Butros Gali, je
poslije usvajanja Rezolucije 819 (1993.) komandantu
UNPROFOR-a, generalu Valgrenu, poslao Direktivu
u kojoj ga je obavijestio da, po njegovom miljenju,
Rezo1ucija "ne podrazumijeva obavezu vojnog
angaovanja UNPROFOR-a u zatiti sigurne zone".
Ta direktiva je bila u suprotnosti sa Rezolucijom 819,
u kojoj ni na jednom mjestu nema ni pomena o tome
da ona "ne podrazumijeva obavezu vojnog
angaovanja UNPROFOR-a u zatiti sigurne zone".
Meutim, sa tim nisu bile upoznate sve lanice Savjeta
sigrnosti. To je bila najobinija farsa, koja ne bi bila
izvedena bez podrke stalnih lanica Savjeta sigurnosti
i lino Generalnog sekretara. Uloga UNPROFOR-a je
protumaena i usmjerena na pruanje humanitarne
pomoi i to uz pristanak izvrilaca agresije, genocida
i drugih oblika zloina. Stoga je Rezolucija Savjeta
sigurnosti 819 (1993.), kao i brojne druge, bila
potpuna prevara od prvog dana, to je i dovelo do
genocida nad Bonjacima, koji su "imali tu nesreu
da ive u susjedstvu ue Srbije.
Rezolucija Savjeta sigurnosti 819 (1993.) nije
proglasila Sebrenicu, sigurnu zonu UNa,
demilitarizovanom zonom (demilitarized zones) u
smislu enevskih konvencija. Rezolucija broj 836
od 4. juna 1993. je ak izriito izuzela jedinice Vlade
Republike Bosne i Hercegovine od povlaenja iz
"sigumih zona" Ujedinjenih nacija.
Pa ipak, general Valgren, komandant
UPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 Savjeta
sigurnosti UN-a, proglasio je potpunu
demilitarizaciju grada (a ne Enklave) i prisilio
generala Sefera Halilovia da 18. aprila 1993. sa
Ratkom Mladiem potpie Sporazum o
demilitarizaciji Srebrenice, odnosno sporazum o
kapitulaciji. Taj sporazum je zahtijevao
razoruavanje Bonjaka.
I pored toga to je Srebrenica proglaena
"sigurnom zonom" Ujedinjenih nacija, svo vrijeme
do zauzimanja tog kraja u julu 1995. protiv
tamonjeg, potpuno izoliranog Bonjakog
stanovnitva, voeni su specijalni oblici rata i
genocidnog unitenja, kao to su: uskraivanje vode,
struje, ometanje i zabrana doturanja humanitarne
pomoi, lijekova, energenata i svega onoga to je, u
bioloko-egzistencijalnom smislu, neophodno za
preivljavanje. Velikosrpski agresor je Bonjacima u
kontinuitetu "zagoravao ivot" i stalno brutalno
krio status "sigurne zone", ispaljujui granate na
Srebrenicu, pri emu su mnogi civili ubijeni i
ranjeni.
Srebrenica je bila "daleko od toga da
postane 'sigurna zona''', kako je to Savjet sigurnosti
zahtijevao. Ona je bila "otvoreni zatvor u kome su
srpske snage planirale 'poligon smrti'''. Grad je bio
pretrpan izbjeglicama iz drugih sela, "rtvama mrske
srpske politike etnikog ienja'''. Ljudi su ivjeli u
ruevinama granatiranog grada i razorenih kua.
Ljudi su preivljavali i kuhali na ulici, a "Srbi
zapravo vode koncentracioni logor pod kontrolom
UNPROPFOR-a, dok se oni ponaaju kao uvari
tog otvorenog zatvora". U tom otvorenom zatvoru
"ljudi etaju okolo, ali ih kontroliu i teroriu sve
prisutniji srpski tenkovi i drugo teko naoruanje u


117
njegovoj neposrednoj okolini". Srebrenica, kao i
ostale "sigurne zone" Ujedinjenih nacija su bili
"etniki rezervati pod okriljem Ujedinjenih nacija".
Zauzimanje Srebrenice, "sigurne zone" UN-a,
i posebno "protjerivanje Muslimana" s tog podruja,
bio je strateki cilj velikosrpskog agresora i njegovih
kolaboracionista. U skladu sa tim i nareenjem
generala Mladia od 19. novembra 1992., te
osvajakim dejstvima Vojske Jugoslavije i snaga
kolaboracionistike tvorevine "Republike Srpske",
komandant Bratunake brigade, potpukovnik Slavko
Ognjenovi, je 4. jula 1994. svim pripadnicima te
jedinice izdao informaciju, u kojoj se, izmeu ostalog,
navodi sljedee: "Vojsku RS moramo neprekidno
opremati, obuavati, disciplinovati i pripremati za
vrenje tog odluujueg zadatka - protjerivanje
Muslimana iz enklave Srebrenica. Oko enklave
Srebrenica nema povlaenja, ve se mora ii naprijed.
Neprijatelju treba zagoravati ivot i initi nemoguim
opstanak u Enklavi, da bi to prije organizovano,
masovno napustio Enklavu, shvatajui da mu u njoj
nema opstanka".
Poetkom 1995. politiko i vojno
rukovodstvo "Republike Srpske" donijelo je odluku
da izvri pritisak na istone "sigurne zone"
Ujedinjenih nacija, ukljuujui i Srebrenicu, kako bi ih
uinilo "neodrivim". U tom je cilju bilo
ograniavanje koliine goriva i namirnica potrebnih za
snabdijevanje lokalnog stanovnitva i snaga
Ujedinjenih nacija u enklavama, ukljuujui i
ograniavanje kretanja snaga Ujedinjenih nacija u
istonoj Bosni, posebno konvoja za opskrbljavanje
"sigurnih zona" Srebrnice, epe i Gorada, i
smanjivanje veliine enklava.
Rukovodstvo "Republike Srpske" je, u skladu
sa navedenom odlukom, otpoelo sa aktivnostima na
njenoj realizaciji, a posebno na smanjivanju teritorije
enklava. Prve aktivnosti su preduzete na prijemu
organizovanom povodom proslave pravoslavne Nove
godine u Bratuncu 7. januara 1995. Na tom sastanku,
pored ostalih, prisustvovali su vojni posmatrai
Ujedinjenih nacija iz Srebrenice, novi komandant
Holandskog bataljona Ujedinjenih nacija,
potpukovnik Karremans, i komandant Drinskog
korpusa, general major Milenko ivanovi. Tom je
prilikom general ivanovi vojnim posmatraima
Ujedinjenih nacija ponudio mogunost da, u saradnji
sa njegovim saradnicima, "definiu" granicu "sigurne
zone" Srebrenica. S tim u vezi, on je pripisao sebi u
zaslugu to to je UNPROFOR-u predata teritorija
na podruju "Jadra" (Zeleni Jadar).
U februaru 1995. situacija u Srebrenici je,
uprkos etveromjesenoj obustavi neprijateljstava
(COHA) od 23. decembra 1995., poela da se
"rapidno pogorava", pri emu su stizali i drugi
"zloslutni znaci od strane Vojske Republike
Srpske". Predsjednik Republike Srpske, Radovan
Karadi, 8. marta 1995. vrlo hitno je izdao
"DIREKTIVU ZA DALJA DEJSTVA OP. BR. 7"
Vojsci Republike Srpske u vezi sa njenom
dugoronom strategijom prema Srebrenici i epi,
"sigurnim zonama" Ujedinjenih nacija, a u cilju
"definitivnog oslobaanja Podrinja", po kojoj je,
izmeu ostalog, trebalo "svakodnevnim planskim i
osmiljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslovi
totalne nesigurnosti, nepodnoljivosti i
besperspektivnosti daljeg opstanka i ivota mjetana
u Srebrenici i epi". U toj strategiji se konkretno
navodi da Vojska Republike Srpske treba "to pre
izvriti potpuno fIziko odvajanje Srebrenice od
epe". U sluaju "odlaska snaga UNPROFOR-a iz
epe i Srebrenice", Komanda Drinskog korpusa "e
isplanirati operaciju pod nazivom 'Jadar', sa
zadatkom razbijanja i unitenja muslimanskih snaga
u ovim enklavama i definitivnog oslobaanja
Podrinja".
U cilju obezbjeenja borbenih dejstava,
posebna je panja usmjerena na "moralno-
psiholoko obezbeenje", pri emu je sastavni dio
tog zloinakog plana bila i blokada konvoja
pomoi. U vezi sa tim, Radovan Karadi je naredio
"preko nadlenih dravnih i vojnih organa,
zaduenih za rad sa UNHCR-om i humanitarnim
organizacijama, planskim i nenametljivim
retroaktivnim odobravanjem zahteva, smanjiti i
ograniiti logistiku podrku snaga UNPROFOR-a
u enklavama i dotur materijalnih sredstava
muslimanskom ivlju, i uiniti ih ovisnim od nae
dobre volje, a istovremeno izbei osudu
meunarodne zajednice i svetskog javnog mnenja".
Glavni tab Vojske Republike Srpske je 31.
marta 1995., u skladu sa Karadievom direktivom
od 8. marta, izdao "DIREKTIVU ZA DALJA
DEJSTVA OP. BR. 7/1", koju je potpisao general
Ratko Mladi, " izvoenjem planiranih borbi, bojeva
i operacija i aktivnim b/d prema i oko enklava
Srebrenica, epa, Gorade i bihaki dep", radi
realizacije "Direktive br. 7".


118
Od kraja marta 1995. Glavni tab Vojske
Republike Srpske, Ministarstvo odbrane, Ministarstvo
unutranjih poslova i Drinski korpus izdavali su, po
naredbi Radovana Karadia, nareenja za izvrenje
mobilizacije "cjelokupnih ljudskih i materijalnih
potencijala Republike Srpske". Aktivnosti na
mobilizaciji vojnih obveznika, stoke i materijalno-
tehnikih sredstava su pojaane u junu, posebno od
druge polovine, te poetkom jula 1995. Karadi je
16. juna 1995. izdao naredbu (Pov. br. 01-1118/95.) o
uvoenju posebnih - najviih mjera "borbene
gotovosti za oruane snage, sve dravne organe i
organizacije, sva preduzea i ustanove i cjelokupno
stanovnitvo". Glavni tab Vojske Republike Srpske
obezbijedio je, preko komandi i jedinica, te
Ministarstva odbrane i njegovih sekretarijata i odsjeka,
organizovan prijem mobilizacije vojnih obveznika,
prihvat i uvoenje u jedinice, o emu postoje brojna
dokumenta, posebno za period od kraja juna i poetka
jula 1995.
U proljee 1995. su, uporedo sa vojnim, vrene i
druge pripreme za vojnu operaciju protiv Srebrenice,
"sigurne zone" Ujedinjenih nacija. O tome je, primjera
radi, Radovan Karadi upoznao najue i povjerljive
saradnike, koji su na optinskom i regionalnom nivou,
preko civilnih struktura vlasti, preduzeli niz aktivnosti.
Nakon to je izvrilo politike i vojne
pripreme, rukovodstvo "Republike Srpske" je 31.
maja 1995. pokrenulo poetna vojna dejstva protiv
Srebrenice, "sigurne zone" Ujedinjenih nacija. Drinski
korpus je, radi zauzimanja Zelenog Jadra, kljunog
raskra na jugu Enklave, od stratekog znaaja za
budue osvajake operacije Vojske Republike Srpske,
pokrenuo Operaciju "Jadar-95". Sljedeeg dana srpske
jedinice su ule u Enklavu i iz zasjede pobile nekoliko
civila. U toj su operaciji jedinice "Vojske Republike
Srpske" natjerale vojnike Holandskog bataljona da
napuste osmatranicu "Echo", juno od Srebrenice,
to je dovelo do zauzimanja Zelenog Jadra.
Sredinom 1995. humanitarna situacija za civile
Bonjake i vojno osoblje u Enklavi postala je, kao to
je i bilo predvieno Karadievom direktivom od 8.
marta 1995., bila katastrofalna. Civili su umirali od
gladi.
U drugoj polovini i krajem juna 1995. u
Bratuncu "se u vojsci poinju dogaati neto ivlje
aktivnosti". Dana 30. juna 1995. u zoni odgovornosti
Bratunake brigade je boravila odabrana grupa
tabskih oficira iz Komande Drinskog korpusa, na
elu sa naelnikom taba, generalom Radislavom
Krstiem, koja je uestvovala u vojnom dijelu
planiranja napada na Srebrenicu, "sigurnu zonu"
Ujedinjenih nacija.
Poetkom jula 1995. Komanda Drinskog
korpusa je preduzela neposredne pripreme za vojnu
operaciju protiv "sigurne zone" Srebrenica. General
ivanovi, komandant Drinskog korpusa, 2. jula
1995. potpisao je, "na osnovu Direktive Op. br. 7 i
7/1 G VRS", dva nareenja: "pripremno nareenje
Op. br. 1" (za predstojea dejstva prema enklavama)
i drugo - "ZAPOVEST za aktivna i borbena dejstva
Op. br. 1". Prvo nareenje je imalo za cilj da
pripremi jedinice za borbena dejstva, pri emu je
posebno nareeno odbrambenim jedinicama da
poalju pojaanja u odreeni rejon borbenih
dejstava. U drugom je nareenju general ivanovi
iznio plan napada na Srebrenicu, "sigurnu zonu"
Ujedinjenih nacija, utvrdio cilj dejstava
("iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suiti
enklave Srebrenica i epa, popraviti taktiki poloaj
snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje
enklava"), borbeni raspored, gotovost ("04,00
asova 06. 07. 1995. godine"), zadatke jedinica ("za
razdvajanje i suavanje enklava"), istureno
komandno mjesto ("u rejonu Pribievac"), vatrenu
podrku, protivoklopnu borbu, protivvazdunu
odbranu, protivdesantnu borbu, obezbjeenje
borbenih dejstava (obavjetajno, bezbjednost,
maskiranje, borbeno osiguranje, artiljerijsko
obezbjeenje i moralno-psiholoku pripremu
ljudstva za izvrenje zadatka), pozadinsko
obezbjeenje, te komandovanje i vezu. Operacija je
nazvana "Krivaja - '95."
Jedinice u zoni odgovornosti Drinskog
korpusa su se 4. i 5. jula 1995. nalazile "u
nareenom stepenu borbene gotovosti...", vrei,
pored ostalog, "pregrupisavanje snaga u cilju
potpunog zatvaranja enklave Srebrenica", pri emu
su izvrile pripreme i "grupisanje snaga za aktivna
borbena dejstva". General ivanovi je 5. jula izdao
Nareenje za protiv-vazdunu odbranu, koje je, s
obzirom na to da se oekivala NATO intervencija,
predstavljalo znaajan dio plana borbenih dejstava
Operacije "Krivaja-95".
Ofanziva Oruanih snaga "Republike
Srpske" (jedinice vojske i policije) uz sadejstvo
jedinica iz Savezne Republike Jugoslavije, te
dobrovoljaca iz Rusije i Grke, na Srebrenicu
"sigurnu zonu" Ujedinjenih nacija, zapoela je 6.
jula 1995. "Borbe su voene na nekoliko taaka na


119
periferiji Enklave, a granate su padale na uim
lokacijama unutar Enklave". Bonjaci su od
UNPROFOR-a traili da im "vrati oruje, koje su
predali kao dio sporazuma o demilitarizaciji od 1993."
Meutim, taj zahtjev je odbijen, s obrazloenjem kako
je "UNPROFOR odgovoran za odbranu Enklave, a
ne oni". Agresor je direktno gaao i holandske
osmatranice, sa ciljem da sa tih punktova otjera
vojnike UNPROFOR-a, to je bilo u skladu sa
dijelom srpske taktike ("a da pri tome ne puca
direktno na holandske vojnike"). Prilikom udara
agresorskih granata u blizini puta izmeu Potoara i
Srebrenice "jedan civil je ubijen, a drugi teko ranjen".
Nekoliko granata je ispaljeno i u blizini kolektivnog
smjetaja za izbjeglice (jugoistono od Enklave).
Snage Vojske Republike Srpske za izvoenje
aktivnih borbenih dejstava na frontu oko enklave
Srebrenica su napredovale "po planu". Vie
holandskih posmatrakih punktova u junom dijelu
Enklave zauzeli su Srbi. Neki holandski vojnici su se
povukli u Enklavu nakon to su njihovi poloaji
napadnuti, posade drugih osmatranica predale su se
Srbima, a odbrambene snage Armije Republike Bosne
i Hercegovine, usljed teke vatre, potisnute su natrag
prema gradu. Oko 4.000 Bonjaka, koji su ivjeli u
oblinjem vedskom izbjeglikom naselju, pobjeglo je
na sjever - u grad Srebrenicu. Srpske snage su "istile"
kue u junom dijelu Enklave. UNPROFOR nije
uzvraao vatru na agresorske snage, niti je
upotrijebljena zrana sila.
General Ratko Mladi se od 9. jula 1995., u
jeku Operacije "Krivaja-95.", u svojstvu komandanta
Glavnog taba Vojske Republike Srpske, nalazio na
Pribievcu, isturenom komandnom mjestu Drinskog
korpusa (neto vie od 1 km vazdune linije od centra
Srebrenice), odakle je lino rukovodio aktivnostima
napada na Srebrenicu.
Do veeri 9. jula "Vojska Republike Srpske" je
prodrla etiri kilometra u dubinu Enklave, zaustavivi
se samo kilometar od grada Srebrenice. O uspjenom
izvoenju borbenih dejstava oko Srebrenice i
ostvarenju rezultata, koji jedinice Drinskog korpusa
"dovode u poziciju da mogu zauzeti i sauvati (?)
Srebrenicu", upoznat je Predsjednik "Republike
Srpske" Radovan Karadi. On je tog dana bio
"zadovoljan rezultatima b/d oko Srebrenice" i
"saglasan je da se nastave dejstva radi zauzimanja
Srebrenice", nakon ega je Glavni tab "Vojske
Republike Srpske" 9. jula (kasno tog dana) izdao novo
nareenje kojim je Drinskom korpusu "dao zeleno
svjetlo da zauzme grad Srebrenicu".
Radovan Karadi je 9. jula (u ranim
veernjim satima), nakon to je zavrio razgovor o
"deavanjima" u Srebrenici sa Momilom
Krajinikom i Jovicom Staniiem (iz Dravne
bezbjednosti MUP-a Srbije) obznanio velikosrpske
genocidne namjere o istrebljenju Bonjaka. U
razgovoru sa Miroslavom Deronjiem i na njegovo
pitanje "ta vi, Miroslave, mislite uraditi sa tim
stanovnitvom dole?", tj. u Srebrenici, "sigurnoj
zoni" Ujedinjenih nacija, Karadi je, poto je
Deronji odgovorio kako ni u snu ne moe
pretpostaviti "razvoj dogaaja prilikom ulaska u
Srebrenicu", rekao: "Miroslave, to sve treba
pobiti Sve to stignete".
U toku napada na Srebrenicu, "sigurnu
zonu" Ujedinjenih nacija, srpske snage su namjerno
gaale kue, kole, bolnice i druge isto civilne
objekte. "Kada bi bili na dohvat okolnih sela, srpske
snage su otvarale vatru i unitavale preostale kue
koje su ostale, ne ostavljajui tako nita stanovnitvu
za povratak".
Ujutro 10. jula situacija u samoj Srebrenici je
bila napeta. Srpske snage za aktivna borbena
dejstva, "posebno oko Srebrenice", izvravale su
"borbene zadatke po planu", pri emu su, pored
ostalog, granatirale Srebrenicu, gdje je centar bio
"pun naroda", zatim bazu Ujedinjenih nacija u
sjevernom dijelu Grada, koja je bila puna izbjeglica,
gdje je ranjeno nekoliko ljudi, kao i bolnicu, gdje se
sklonilo 2.000 civila, pri emu je ubijeno estero
ljudi. Stanovnici su preplavili ulice grada i poeli
bjeati prema Potoarima, gdje se nalazila baza
Ujedinjenih nacija. Pukovnik Karemans je slao hitne
zahtjeve, traei hitnu vazdunu podrku NATO-a.
I pored stalnog "pogoranja" situacije u "sigurnoj
zoni" Ujedinjenih nacija, general anvije ni 10. jula
nije odobrio upotrebu bliske zrane podrke.
Komandant Holandskog bataljona je u noi 10./11.
jula 1995., na sastanku u Srebrenici, Bonjako
politiko i vojno rukovodstvo obavijestio kako je
velikosrpskom agresoru dat ultimatum da se povue
izvan "sigurne zone" Ujedinjeinih nacija, te da se o
ultimatumu mora izjasniti do 06,00 asova 11. jula.
U sluaju da agresor ne prihvati ultimatum uslijedili
bi zrani udari masovnog karaktera po agresorskim
ciljevima, "a prostor od junih prilaza gradu do
Zelenog Jadra proglaen je 'zonom smrti' u kojoj e
biti gaano sve to se kree". Sugerisao je


120
Bonjacima da "civilno stanovnitvo bude to dalje od
linije sukoba" (od "trenutne linije fronta i zauzeti
sklonita u svojim kuama"), a snagama odbrane je
"preporuio" da napuste svoje poloaje. Nakon toga,
Komanda snaga odbrane Srebrenice donijela je
odluku da obustavi planirani protivnapad u ranim
jutarnjim satima, to je bilo tragino za odbranu
Enklave. Velikosrpske snage su to iskoristile i
nastavile napredovanje prema Gradu.
Artiljerija "Vojske Republike Srpske" je i 11.
jula intenzivno granatirala gradsku zonu Srebrenice.
Avioni NATO-a su 11. jula 1995. pokuali
bombardovati artiljerijske poloaje "Vojske Republike
Srpske" iznad Srebrenice (napali su dva srpska tenka).
Vazduna podrka NATO-a je obustavljena, nakon
to je "Vojska Republike Srpske" zaprijetila da e
"ubiti" holandske vojnike koji su se nalazili u
"zarobljenitvu" "Vojske Republike Srpske" i da e
granatirati bazu Ujedinjenih nacija u Potoarima, kao i
okolna podruja na koja je pobjeglo 20.000 - 30.000
civila.
"Vojska Republike Srpske" je 11. jula 1995.
zauzela Srebrenicu, "sigurnu zonu" Ujedinjenih nacija.
U 14,07 sati postavljena je srpska zastava iznad pekare
u juom dijelu Grada. Oko 14,30 sati stanovnitvo je,
ukljuujui i one koji su nali utoite u bazi ete B,
krenuli prema Potoarima. Do tada je vie zahtjeva za
zranu podrku odbijeno na raznim nivoima u
sistemu komandovanja Ujedinjenih nacija. General
anvije se, uprkos formalnom insistiranju da se
prestane sa gaanjem civilnog stanovnitva i krenjem
"sigurne zone" UN-a, "potujui akcije" koje je
general Mladi preduzimao "u podruju Srebrenice",
brinuo za komoditet 30 "zarobljenih" holandskih
oficira. Holandski bataljon "nije ispalio ni jedan jedini
hitac u pravcu nadolazeih srpskih snaga". U 16,20
sati "grad Srebrenicu su ve preplavili Srbi". Oko
16,30 sati hiljade izbjeglica je bjealo prema
Potoarima. Kasno poslijepodne generali Ratko
Mladi, Milenko ivanovi, Radislav Krsti i drugi
oficiri Vojske Republike Srpske "trijumfalno" su
proetali praznim ulicama Srebrenice, a veliki broj (na
hiljade) izbjeglica se kretao prema Potoarima,
oajniki traei zatitu kod Holandskog bataljona.
Na trgu u Srebrenici general Ratko Mladi je izjavio:
"Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici.
Uoi jo jednog praznika srpskog poklanjamo
srpskom narodu ovaj grad. Napokon je doao
trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima
osvetimo na ovom prostoru". Karadi je lino ("radi
marketinga", "treba mu to radi nekih stvari")
naredio da se u Srebrenici, pored srpske, postavi i
grka zastava, iji su pripadnici (tj. Grci), pored
ostalih, uestvovali u napadu i zauzimanju
Srebrenice.
Jedinice "Vojske Republike Srpske" su
"istile" grad, "odvozei stoku, vozila, kuanske
aparate i druge vrijednosti". Karadi je imenovao
civilnog povjerenika za Srebrenicu i "prve srpske
porodice su poele da se useljavaju u grad". Time su
izvrene pretpostavke za "Operaciju ubijanja",
odnosno realizaciju namjere zloinakog poduhvata
da se sa tog prostora deportuju ene, djeca i starci u
cjelini, a mukarci i djeaci zarobe, zatoe i po
prijekom postupku likvidiraju.
Drinski korpus je i 12. jula angaovao
jedinice na izvrenju zadataka "Krivaja-95", planski
izvravajui sve borbene zadatke. U toku dana
zauzele su naselje Potoari i dalje su napredovale, u
cilju zauzimanja "svih mesta u enklavi Srebrenica".
est dana kasnije, u vrijeme kada je u Srebrenici
boravila delegacija sa vladikom Zvorniko-
tuzlanskim (Vasilijem Kaavendom), minirane su
dvije damije.

2. Operacija deportacije civila i drugi zloini u
Potoarima
Neposredno uoi i nakon zauzimanja Srebrenice,
"sigurne zone" Ujedinjenih nacija, civilno
stanovnitvo (na hiljade Bonjaka) je u panici i
optem haosu bjealo prema Potoarima, kako bi
potrailo oekivanu zatitu i spas u bazi Ujedinjenih
nacija. Do veeri 11. jula 1995. u Potoarima se
okupilo izmeu 20.000 i 25.000 izbjeglih, veinom
ena, djece, staraca i vojno nesposobnih mukaraca.
Nekoliko hiljada nahrupilo je u bazu
Ujedinjenih nacija kroz ulaz koji im je otvoren
presijecanjem ograde, traei sklonite u skladitima,
dok su se ostali zadrali oko baze - u halama fabrika
i poljima. Meu enama i djecom bilo je i 1.000 -
2.000 mukaraca. Niko od njih nije imao oruje.
Uslovi u Potoarima su bili uasni zbog
nedostatka vode, hrane i lijekova, a julske vruine su
bile nesnosne. Situacija je bila haotina. Gladni i
edni ljudi su bili tijesno zbijeni, uspanieni i
prestravljeni. Dok su izbjeglice ekale snajperisti su
ih gaali i palili kue, to je jo vie poveavalo strah
i paniku kod ljudi, koji su bili uasnuti.
Tokom prijepodneva 12. jula 1995. situacija
u Potoarima je stalno pogoravana, a patnje


121
izbjeglica poveavane. Tada se, u pratnji visokih
oficira Glavnog taba "Vojske Republike Srpske" i
televizijskih ekipa koje su ga snimale kako djeci dijeli
slatkie, pojavio general Ratko Mladi koji je, na prvi
pogled pruio izvjesnu nadu okupljenom narodu
(podjelom slatkia djeci), obeavajui da e izbjegli biti
prevezeni tamo gdje ele.
Srpske vojne i policijske snage, ukljuujui i
jedinice iz Srbije i Kninske krajine, su u Potoarima
12. i 13. jula izvrile brojne zloine nad civilima. Kako
je prolazio 12. juli 1995. teki fiziki uslovi postali su
jo gori zbog aktivne kampanje terora, prijetnji,
vrijeanja, zastraivanja, zlostavljanja, pljakanja, teka
premlaivanja, silovanja, spaljivanja oblinjih kua,
ubistava i drugih zloina koji su poveavali strah i
paniku meu stanovnitvom.
Tog su se dana srpski vojnici i policajci
umijeali u masu. Jedni su psovali Bonjake i govorili
im da odu, da e biti poklani, da je to srpska zemlja, a
drugi su vrili razne oblike zloina, ukljuujui i
ubistva. Po kratkom postupku je na raznim mjestima
oko baze Ujedinjenih nacija u Potoarima likvidirano
vie mukaraca i ena. Tijela onih koji su na taj nain
ubijeni ostavljena su u poljima i zgradama u
neposrednoj blizini Baze. Tako je iza zgrade
"Transporta" u kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995.
godine 20 do 30 tijela bilo nagomilano, uz neki stroj
nalik na traktor. Oko 12:00 asova jedan vojnik je
noem ubio dijete usred gomile prognanika. Izmeu
Fabrike cinka i "Alijine kue" ubijeno je po prijekom
postupku, odrubljivanjem glava, 80-100 mukaraca i
zatim njihova tijela odvezena kamionom. U umi
pored baze UN-a, sa Budake strane glavnog puta,
ubijeno je 9 mukaraca.
Kako je prolazio dan, i onako teki uslovi
postali su jo tei. Teror je povean u toku noi. Krici,
zapomaganje, jauci, plotuni i drugi zastraujui zvuci
uli su se tokom cijele noi i niko nije mogao da
spava. Vojnici su izvlaili i odvodili ljude iz gomile. Te
su noi, pored ostalih, odveli trojicu brae i zaklali ih,
od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili
adolescenti.
U Potoarima su srpski vojnici vrili i zloine
silovanja. ene su vritale, posebno one koje su
odvodili. Nekoliko je ljudi bilo toliko izbezumljeno od
straha da su poinili samoubistvo vjeanjem. Tokom
noi i rano idueg jutra "masom su se proirile prie o
silovanjima i ubistvima, pa je logor zahvaao sve vei
strah".
Narednog dana, izjutra 13. jula 1995. neke
izbjeglice, koje su traile vodu, naile su na hrpe
tijela kod oblinjeg potoka, gdje se nalazila ogromna
masa zaklanih ljudi (po nekim svjedocima - preko
300), meu kojima je bilo i ena ("bili su sa
odsjeenim glavama i nisu imali uopte glava na
svojim vratovima").
"Vojska Republike Srpske" je u toku 12. i
13. jula 1995. organizovano i planski vrila
deportaciju ena, djece i staraca iz Potoara prema
Kladnju. Oko podne 12. jula 1995, prema
utvrenom planu, brojni autobusi i kamioni
ukljuujui i vozila iz Srbije, poeli su stizati u
Potoare, kako bi pokupili ene, djecu i starce.
ene, djeca i starci su "na silu utrpani pod
nianom", u atmosferi terora, u srpske autobuse i
prevoeni na teritoriju pod kontrolom Bonjaka u
blizini Kladnja. Kada je 12. jula 1995. u Potoare
stigla prva grupa autobusa, izbjeglice su nagrnule da
se u njih ukrcaju. Neki vojnici su udarali i vrijeali
civile dok su se ukrcavali u autobuse. U prvim
konvojima koji su napustili Potoare u autobusima
je iz propagandnih razloga (za holandske vojnike i
srpske televizijske kamere) ostavljeno nekoliko
mukaraca, koje su kasnije izdvojili na kontrolnim
punktovima.
Ukrcavanje u autobuse izvreno je u
prisustvu i pod kontrolom pripadnika specijalnih
jedinica policije i "Vojske Republike Srpske" i uz
pomo pripadnika Holandskog bataljona.
Autobusi su bili pretrpani i bilo je
neizdrivo vrue. Uz put su kamenovani izrugivani.
Nakon stizanja u Tiu, prognanici su bili prisiljeni
da prema Kladnju nastave pjeice, nekoliko
kilometara kroz "niiju zemlju" izmeu srpskih i
Bonjakih linija.
Vojnici Holandskog bataljona pokuali su
pratiti autobuse iz Potoara, u kojima su se nalazili
prognanici. Nakon to su ispratili prvi konvoj
izbjeglica 12. jula 1995., srpski vojnici su ih fiziki
sprijeili da nastave sa pratnjom i vozila im oduzeli
uz prijetnju orujem. I u nastavku deportacije, na
razliitim mjestima vreno je razdvajanje mukaraca.
U toku dana je na teritoriju pod kontrolom
Armije Bosne i Hercegovine deportovano oko
8.500 lica. Deportacija je obustavljena u toku noi, a
nastavljena u jutarnjim asovima 13. jula 1995.
godine.
Potpuna deportacija civila Bonjaka iz
Potoara zavrena je uvee 13. jula 1995. do 20:00


122
asova. Tada su oficiri Holandskog bataljona naredili
izbjeglicama da napuste njihovu bazu. Vojska
Republike Srpske je "sprovela plan da iz enklave
odveze sve ene, djecu i starce bosanskih Muslimana".
Na Aerodrom Dubrave je stiglo preko 22.000 lica,
dok je vie hiljada smjeteno na druga mjesta i kod
rodbine i prijatelja.
U Potoarima je 12. i 13. jula 1995.
najdramatinije bilo sistematsko odvajanje i
razdvajanje mukaraca (i djeaka) od ena i djece.
Naime, od jutra 12. jula velikosrpske snage (pripadnici
Vojske i Ministarstva unutranjih poslova "Republike
Srpske") su, u prisustvu i po nareenju Ratka Mladia,
i uz uee policajaca sa psima, odabirale i izdvajale
mukarce i djecu od ostalih izbjeglica i odvodile,
pritvarale i drale ih na zasebnim mjestima u i oko
Potoara. Pri tome su, na jednoj strani, ene i djeca
plakali i vritali, posebno djeca koja su gledala kako im
odvode oeve, a na drugoj se uli jauci, urlanje,
zapomaganje, pucnji. To je trajalo cijelu no 12. jula
1995. Izdvojene su odvodili na jednu lokaciju ispred
Fabrike cinka i zatim ih iste veeri kamionima
odvozili na druga mjesta zatoenja. Kada su izbjeglice
poeli ukrcavati u autobuse, srpski vojnici i policajci
sistematski su izdvajali mukarce koji su se u guvi
pokuavali ukrcati, oduzimajui im linu imovinu
(line dokumente i dragocjenosti). Te su ljude
odvodili i u zgradu poznatu kao "Bijela kua" (u
neposrednoj blizini baze Ujedinjenih nacija), gdje su
ih prisiljavali da prije ulaska ostave svoje stvari,
ukljuujui novac i line karte, na velikoj hrpi ispred
zgrade, koje su oduzimane i kasnije spaljene. Svi
izdvojeni mukarci drani su u krajnje nepovoljnim i
uasnim uslovima, pri emu su neki zlostavljani i
ubijani. Meu njima je bilo dosta djeaka. Razdvajanje
je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i u toku
deportacije.
Nain razdvajanja bio je traumatian za
bonjake porodice, jer su se one s tekim bolom i
tugom rastavljale od svojih najmilijih, a posebno
majke, supruge i sestre, koje nisu mogle ni
pretpostaviti da im je to zadnji susret sa svojom
djecom, muem i bratom.
Pripadnici "Vojske Republike Srpske"
zaustavljali su autobuse na putu za Kladanj, traei
mukarce, nakon ega su ih izdvajali iz vozila. U
blizini Tie izdvajani su mukarci, ukljuujui i jedan
broj ena, te zlostavljani i prisiljavani da pjeice preu
do oblinje kole, gdje su ih vrijeali i napadali. Jedne
su zatvarali u vojni zatvor Suica. Jedan broj
mukaraca i mladia ukrcali su na kamion, odvezli ih
na jedan pusti panjak i po kratkom postupku
likvidirali.
Velikosrpske snage su (12. i 13. jula 1995.) u
Potoarima - u i iza "Bijele kue", zatim iza zgrade
"Transporta", u blizini potoka i na drugim mjestima
ubijale zarobljene mukarce i djecu, koje su
prethodno odvojili od porodica, te zatoili u tim
objektima. Najvei broj odvojenih Bonjaka u
Potoarima (preko 1.000) je, poevi od
poslijepodneva 12. i tokom cijelog 13. jula 1995.,
ukrcavan u zasebna vozila i iz Potoara odvezen na
druga mjesta zatoenja u Bratuncu (u policiji,
Vojnom zatvoru, zatvoru kod Komande Bratunake
brigade i drugim mjestima), gdje su dovoeni i
zarobljenici iz zbjega ("kolone"), a odatle odvoeni
na mjesta likvidacije. Iza njih je ostala velika gomila
linih stvari i dokumenata koji su spaljeni kasno
uvee 13. jula 1995., ime su prie o provjeri i
traenju "ratnih zloinaca" bile bez ikakva smisla.
Meunarodni komitet Crvenog krsta je iz
baze UN-a u Potoarima 16. jula evakuisao 87
ranjenika i oboljelih u Bratunac, gdje je takoe
izvreno izdvajanje "vojno sposobnih". Vojni organi
bezbjednosti izdvojili su 23 ranjenika, nakon ega su
tretirani kao ratni zarobljenici. Odatle su odvedeni i
njihova sudbina je neizvjesna.
Oigledno je postojanje plana da se "sve
muslimanske ene i djeca" deportuju iz Potoara i
"da se pogube mukarci". Uvee 11. jula i sljedeeg
jutra, general Mladi je, u Hotelu "Fontana" u
Bratuncu organizovao tri sastanka sa UNPROFOR-
om "predstavnicima" Bonjaka, radi realizacije tog
plana, odnosno "o sudbinama srebrenikih
Muslimana". Pred poetak same akcije Momir
Nikoli je priznao da je o tome bio obavijeten
(ujutru 12. jula) i "da e vojnosposobni mukarci...
biti izdvojeni, privremeno pritvoreni u Bratuncu i
ubrzo nakon toga pobijeni".
General Mladi je prenio "jasnu poruku" "da
izbjeglice bosanski Muslimani mogu preivjeti samo
ako napuste Srebrenicu". On je, takoe, izjavio da
e se "morati izdvojiti i provjeriti svi mukarci u
dobi izmeu 16 i 70 godina, kako bi se pronali
eventualni ratni zloinci.
Ratko Mladi je "predstavnike" Bonjaka
jasno stavio pred alternativu "da li bosanski
Muslimani ele da opstanu, ostanu ili nestanu".
Pretresno vijee u Presudi Krstiu je, u vezi sa tim,
konstatovalo da autobusima iz Potoara odvezeni


123
stanovnici Srebrenice, "sigurne zone" Ujedinjenih
nacija, "nisu slobodno izabrali da napuste podruje
bive enklave". General Mladi je, u skladu sa srpskim
velikodravnim projektom o istrebljenju Bonjaka,
deportovao "sve ko hoe i ko nee", ime je nastavio
sa genocidnim radnjama, zapoetim u proljee 1992. u
dolini rijeke Drine, ukljuujui Bijeljinu, Zvornik,
Bratunac, Vlasenicu, Viegrad, Rogaticu, epu i
Srebrenicu, u cilju da se i to podruje "oisti od
Muslimana".
Komanda Drinskog korpusa je u skladu sa
planom "da e vojno sposobni mukarci koji se nalaze
u masi muslimanskih civila biti izdvojeni, privremeno
pritvoreni u Bratuncu i ubrzo nakon toga pobijeni",
ujutro 12. jula razmatrala pitanje lokacija pogodnih za
pritvor "muslimanskih mukaraca prije pogubljenja".
Pri tome je Momir Nikoli bio zaduen da koordinira
i organizuje operaciju izdvajanja mukaraca u
Potoarima, njihovo privremeno pritvaranje u
Bratuncu i likvidaciju. S tim u vezi, on je predloio
nekoliko konkretnih lokacija za zatvaranje i
pogubljenje: staru Osnovnu kolu, kolu "Vuk
Karadi", ukljuujui njenu fiskulturnu salu, staru
zgradu Srednjokolskog centra "uro Pucar Stari" i
hangar (udaljen 50 m od te zgrade). Pri tome su visoki
oficiri Drinskog korpusa razgovarali i o mjestima
pogubljenja privremeno pritvorenih mukaraca u
Bratuncu, kao to su dvije lokacije van grada (dravno
preduzee "Ciglane" i rudnik "Sase" u Sasama).

3. Operacija zarobljavanja, zatoenja i likvidacije
Jedan broj stanovnika Srebrenice, "sigurne zone"
Ujedinjenih nacija (izmeu 10.000 i 15.000), se,
bjeei iz Enklave, nakon zauzimanja Srebrenice,
okupio uvee 11. jula 1995. u unjarima, traei spas
prema slobodnoj teritoriji. Oko jedne treine
mukaraca bili su pripadnici iz 28. divizije, od kojih
veina nije bila naoruana. Ostali su bili civili, meu
kojima ene i djeca. Krenuli su u zbjeg, u velikoj
koloni kroz umu u pravcu Tuzle.
elo kolone inili su pripadnici iz 28. divizije,
nakon kojih su se kretali civili pomijeani sa vojno
sposobnim mukarcima, ukljuujui ene, djecu i
starce. Na zaelju kolone nalazio se Samostalni
bataljon divizije.
Prognanici s podruja Kamenice, Cerske i
Konjevi Polja su se, po dolasku u unjare, poeli
okupljati u grupe. Meu njima je bilo i oko 200
naoruanih vojnika, koji su bili spremni da krenu na
elu kolone pravcem Konjevi Polje - Cerska -
Kamenica Baljkovica. Ostali su prihvatili da krenu
za njima.
elo kolone je 12. jula 1995. u 00,30 krenulo
iz unjara preko Jaglia i Buljima ka Kamenikom
brdu. Ono je u 07,30 uspjelo nesmetano stii do
Kamenikog brda, jer su na elu kolone bili,
uglavnom, mjetani koji su dobro poznavali put. U
toku noi je zbog slabe vidljivosti, straha od mina i
panike meu prognanicima dolo do prekida kolone
i kretanje je zaustavljeno. Prognanici su no proveli
po umama. Prekinuta kolona je ponovo nastavila
kretanje tek nakon svitanja (oko 05 asova). Kolona
ljudi bila je duga oko 5 km. Ilo se jedan po jedan
markiranom stazom, koja je bila obiljeena papirima
i pobodenim granama koje su postavili prognanici
koji su tuda prvi proli. Put je usporavao i dio
prognanika koji su sa sobom poveli natovarene
konje sa hranom, te krave i ovce.
Velikosrpske snage su 12. jula nastavile sa
vojnom operacijom "po planu". Vojska i MUP
"Republike Srpske" su iz raznih pravaca granatirali
kolonu. Artiljerija je od samog polaska kolone
dejstvovala sa lokaliteta Roga (iznad Milia),
oruima i borbenim sistemima velikih kalibara
(VBR, tenk, haubica). Ta dejstva su ostvarena po
irem podruju Konjevi Polja i Srebrenice, od
kojih u toku noi nije bilo rtava, izuzev unoenja
dodatnog straha meu prognanicima. Na taj nain
praktino je usmjeravan pravac kretanja kolone. U
10,00 asova, nakon to je zbjeg upao u zasjedu,
otpoelo je dejstvo minobacaa sa objekata iznad
iljkovia i Jeetice. Od granatiranja je na prostoru
lokaliteta Hajduko groblje, u podnoju Bokin
potoka, bilo vie ranjenih i mrtvih. Samo na jednoj
njivi ubijeno je oko 100 ljudi. Istovremeno su snage
Vojske i MUP-a "Republike Srpske" dejstvovale i iz
pravca Kravice, sa puta Konjevi Polje - Bratunac.
Ujedno je uoeno kretanje tenkova, a u mjestima
Sandii i Kajii bila su locirana protivavionska orua
"PRAGE".
Glavnina kolone je u 18.00 asova nastavila
kretanje, pri emu je prva grupa oko 19,00 asova
prela saobraajnicu Konjevi Polje - Nova Kasaba.
Snage Vojske i MUP-a "Republike Srpske"
su u popodnevnirn satima (oko 19,00 asova)
locirali lokaciju izbjeglih na Kamenikom brdu (selo
Pobue). Iz Sandia, sa asfaltnog puta dejstvovano
je iz topova po civilima na Kamenikorn brdu, koji
su ekali kako bi pod okriljem noi pokuali prei
preko Jadra ka Cerskoj i dalje u planinu Udr prema


124
Tuzli. Dejstvovanje protivavionskih topova i
protivavionskih mitraljeza unijelo je opti haos meu
civilima u zbjegu. Na Kamenikom brdu se odvijala
prava drama. Mrtvih i ranjenih je bilo na sve strane.
Ljude je obuzela panika i strah, zbog ega su bjeali
na razliite strane. Od tog trenutka ljudi su
pojedinano odluivali kuda e ko krenuti, s tim to je
veina ostala uz glavninu kolone.
Kolona izbjeglih, predvoena optinskim
rukovodstvom sa ranjenicima u prednjem dijelu, je
oko 20 asova krenula i sputala se sa Kamenikog
brda ka Krajinovikom potoku. Nakon to je preko
tog potoka prelo samo nekoliko desetina ljudi,
pojavili su se oficiri i vojnici "Vojske Republike
Srpske" i MUP-a. Oni su se kretali kolskim putem iz
pravca Kravice, kamionima i oklopnim
transporterima, meu kojima je bilo i jedno vozilo
bijele boje sa oznakama UNPROFOR-a, pozivajui
preko razglasa Bonjake da se predaju. Uz
gromoglasan odjek nastupila je paljba po zbjegu, pri
emu je, uglavnom, dejstvovano iz pukomitraljeza
M-84, "PRAGE" i protivavionskih mitraljeza sa
rasprskavajuom municijom. Nastupio je nevieni
haos u redovima izbjeglih. Tada je ubijeno oko 100
ljudi. Poslije 21,00 as Vojska i MUP "Republike
Srpske" nisu mogli vidjeti gdje e precizno dejstvovati
po zbjegu, usljed ega su se pjeadijske snage sa
oklopnim vozilima povukle na putnu komunikaciju
Kravica - Konjevi Polje, s tim to su samo
povremeno artiljerijskim oruima dejstvovale po
irem prostoru Pobua. Prognanici su cijelu no 12.
na 13. juli 1995. lutali podrujem Pobua,
pokuavajui prei cestu.
Prvi dio kolone je, nakon to je u 22,30 asova
krenuo iz sela Burnice prema putnoj komunikaciji
Konjevi Polje - Nova Kasaba, uspio prei put i rijeku
Jadar, te zatim uao u podruje Cerske.
Snage Vojske i MUP-a "Republike Srpske" su
u poslijepodnevnim i ranim veernjim asovima na
podruju Ravnog Buljima zarobile vei broj ljudi sa
zaelja kolone. Vojska i policija "Republike Srpske" su
koristili razne naine (postavljanje zasjeda, pozivanje
ljudi iz ume na predaju, itd.), ukljuujui i opremu
Ujedinjenih nacija i Crvenog krsta, kako bi uhvatili u
zamku i obmanuli uesnike kolone, uz obeanje da e
im tititi ivote, zatim da e biti prebaeni u Tuzlu i da
im garantuju bezbjednost, te da su UNPROFOR i
Crveni krst zadueni za njihovo prebacivanje za
Tuzlu. Broj zarobljenih je 12. jula iznosio oko 1.000
osoba. Prilikom zarobljavanja Vojska i policija
"Republike Srpske" su od zarobljenih oduzimali
linu imovinu, a jedan broj su likvidirali na licu
mjesta.
Sve jedinice Drinskog korpusa su se 12. jula
nalazile "u najveem stepenu b/g" i preduzimale
"sve mjere u cilju spreavanja iznenaenja,
angaovanja jedinica na izvrenju zadatka
'''KRIVAJA-95''', planski izvravajui "sve borbene
zadatke". Na procijenjenim pravcima jedinice
Vojske i Ministarstva unutranjih poslova
"Republike Srpske" organizovale su zasjedna dejstva
u cilju unitenja Bonjaka koji se nisu predali i koji
pokuavaju da se izvuku "sa enama i djecom prema
Ravnom Buljimu i Konjevi Polju", gdje su naili
"na minsko polje".
Na blokiranju, zarobljavanju i likvidaciji
prognanika iz Srebrenice "Republika Srpska" je
angaovala ogromne vojne i policijske snage,
ukljuujui i specijalne jedinice policije, pri emu je,
pored ostalog, koriteno i teko naoruanje. Tako je
na podruju sela Breanci - Bokin potok u 15,55
asova bio blokiran vei broj izbjeglih.
Razbijene grupe iz kolone su 13. jula 1995. u 01,00
as nastavile kretanje prema putnoj komunikaciji
Konjevi Polje - Nova Kasaba i uspjele prei put
pred samo svitanje. Prelaz preko navedene
komunikacije vatrom su spreavale velikosrpske
snage. Posljednje vee grupe prele su asfaltni put u
Svililama oko 06 asova, nakon ega je dalji prelazak
ceste bio nemogu, jer je "Vojska Republike Srpske"
na tom mjestu postavila jake snage.
U jutarnjim asovima na irem podruju
Pobua (u umi oko Konjevi Polja), izmeu putne
komunikacije Bratunac - Konjevi Polje - Nova
Kasaba, blokirano je oko 8.000 ljudi, iju su
likvidaciju planirali Vojska i policija "Republike
Srpske".
Sve jedinice Drinskog korpusa su, u cilju
"spreavanja prolazaka muslimanskih grupa ka Tuzli
i KIadnju", a u skladu sa nareenjem ("VRLO
HITNO)" komandanta Drinskog korpusa, generala
ivanovia, Str. pov. br. 03/156-11, od 13. jula
1995., angaovale "svo raspoloivo vojno sposobno
ljudstvo u otkrivanju, blokiranju, razoruavanju i
zarobljavanju uoenih muslimanskih grupa, kao i
njihovom spreavanju prolaska na muslimansku
teritoriju". Du cijele putne komunikacije: Zvornik -
Crni Vrh - ekovii - Vlasenica organizovana su
zasjedna dejstva svih 24 asa. Istovremeno su
jedinice od 13. jula vrile i pretres terena.


125
Najvee grupe mukaraca i djeaka iz zbjega
zarobile su jedinice Vojske i MUP-a "Republike
Srpske" 13. jula na cesti Bratunac - Konjevi Polje -
Milii, pri emu su Vojska i MUP "Republike Srpske"
megafonima pozivali na predaju, uz obeanje da e
postupiti s njima u skladu sa enevskim
konvencijama. U toku dana je samo do 17,30 asova
zarobljeno najmanje 6.000 mukaraca, koji su
rasporeeni na nekoliko lokacija. Najvei broj
zarobljenih odvoen je na sabirna mjesta u Novoj
Kasabi, gdje je zatoeno izmeu 1.500 - 3.000 ljudi, i
u Sandiima na jednoj poljani, gdje je bilo zatoeno
izmeu 1.000 i 4.000 ljudi. Kontroliui operaciju
zarobljavanja i dajui podrku svojim podreenim da
istraju na tom zadatku, general Ratko Mladi je
obmanuo zarobljenike u oba mjesta, rekavi da im se
nita nee dogoditi, nego da e ih razmijeniti kao
ratne zarobljenike, te da su njihove porodice ve
prebaene u Tuzlu.
Sve zarobljene su prisilili da predaju vrijedne
predmete i ostave sve to su imali sa sobom. Veinu
mukaraca u Novoj Kasabi su ukrcali u autobuse i
kamione i odvezli na mjesta privremenog zatoenja u
Bratuncu i njegovoj okolini, kao i mukarce izdvojene
u Potoarima. Jedan broj zarobljenih u Sandiima
ukrcali su u autobuse, a neke pjeice odveli u skladite
u Kravici, a druge su ukrcali u autobuse i kamione i
odveli u Bratunac i neka druga mjesta u blizini.
Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i
Konjevi Polja je ujutro 13. jula 1995. ubijen na obali
rijeke Jadar.
Istog dana u ranim poslijepodnevnim
asovima (oko 16,00) vojnici i/ili policija "Republike
Srpske" su sa tri autobusa dovezla grupu zarobljenih
Bonjaka i strijeljala u Cerskoj. Najmanje je strijeljano
149 lica, starosne dobi od 14 do 50 godina, od ega je
147 nosilo civilnu odjeu. Veem broju rtava ruke su
bile vezane iza lea ligaturama napravljenim od ice.
Nekoliko desetina zarobljenih na putnoj
komunikaciji Kravica - Milii (Konjevi Polje,
Pervani, Lolii...) ubijeno je na licu mjesta.
Jedan broj zarobljenih u Konjevi Polju,
ukljuujui i djeake, je odveden na Jahorinu i
Trnovo, gdje su kasnije likvidirani od strane
specijalnih jedinica MUP-a Republike Srbije
("korpija", "Kajman" i "Plavi").
Kasno poslije podne 13. jula 1995. izmeu
1.000 i 1.500 zarobljenih u Sandiima odvedeno je u
Kravicu i natjerano da uu u skladite Osnovne
organizacije kooperanata "Kravica" (zemljoradnika
zadruga), gdje je izvren veliki masakr. Oko 18
asova svi su likvidirani (zoljama, runim bacaima,
runim bombama i puanim mecima).
"Vojska Republike Srpske" je oko 16 sati na
planini Udr tano locirala okupljenu masu, gdje se
nalazilo oko 5.000 ljudi, po kojima je otvarala
artiljerijsku vatru. U neposrednoj blizini okupljene
mase pala je granata koja je pustila dim, nakon ega
su se meu ljudima pojavile halucinacije. Prema
izjavama preivjelih sigurno su granate bile punjene
bojnim otrovima. Psihofizike tegobe, strah i panika
bili su prvi simptomi koji su ubrzo nakon pada
granata nastupili. Kolona je nastavila kretanje prema
selu Kamenica i dalje prema Tuzli.
U Gloima je kolona ("velika kolona
Turaka") zaustavljena, jer je "Vojska Republike
Srpske" u rejonu Velja Glava postavila zasjedu,
vjerovatno oekujui da e kolona ii preko Capardi
ka Tuzli, tj. najkraim putem.
Kolona je cijelu no 13. na 14. juli 1995.
obilazila Velju Glavu i prikupljala se u zaseoku
Joanica Gaj.
"Vojska Republike Srpske" je i dio ljudstva
iz presjeene kolone u Pobuu, koji je pokuao nai
spas u epi, napadala, postavljajui zasjede na
podruju Braana i Podravanja.
U Bratuncu je 13. jula u poslijepodnevnim
asovima bilo zatoeno oko 2.000 Bonjaka. S tim u
vezi, Radovan Karadi je tog dana preko
posrednika u vezi od Miroslava Deronjia (iz
Bratunca) traio da mu kae koliko hiljada ima
zarobljenih. Deronji je odgovorio da ima trenutno
2.000 i da e u toku noi biti jo. Tokom noi u
Bratunac je dovezeno jo nekoliko hiljada Bonjaka,
zarobljenih na podruju Konjevi Polja i Nove
Kasabe, iji se broj narednih dana i noi poveavao.
Tom je prilikom Deronji dobio nareenje od
Karadia "da sva roba mora biti smjetena u
magacine prije 12 sati sutra".
Vojska i MUP "Republike Srpske", te druge
oruane jedinice, ukljuujui i iz Srbije i "Republike
Srpska Krajina", su u periodu od oko 22,00 asa 12.
do priblino 15. jula, a posebno 13. jula, prema
dobro osmiljenom i razraenom planu o
izdvajanju, privremenom zatoenju (u Bratuncu) i
organizovanoj i sistematskoj likvidaciji zarobljenih,
na vie razliitih lokacija u Bratuncu po kratkom
postupku likvidirali mnoge zarobljenike, koji su, na
hiljadama, privremeno zatoeni na vie razliitih
lokacija u Bratuncu i njegovoj okolini. U Bratunac


126
su, prema nareenju vojnog rukovodstva "Republike
Srpske", dovoeni zarobljenici sa svih podruja,
ukljuujui i Milie. Taj grad je 13. jula bio prepun
zarobljenika koje su dovodili sa ceste Bratunac -
Milii. U Bratunac je sa putne komunikacije Bratunac
- Konjevi Polje - Milii pristizalo mnogo autobusa i
kamiona sa velikim brojem zarobljenih Bonjaka.
Zarobljenici su odvoeni na stadion, u kole (stara
Osnovna kola, zatim kola "Vuk Karadi",
ukljuujui njenu fiskulturnu salu, i stara zgrada
Srednjokolskog centra "uro Pucar Stari"), Vojni
zatvor, policiju, hangar, garae i druge objekte, zatim
su drani u vozilima (autobusi i kamioni) parkiranim u
centru grada i uz cestu, za koje su svi znali, posebno
graani Bratunca. Zatoenici u Bratuncu su teko
zlostavljani i premlaivani, pri emu su se uli jauci
mukaraca, koji su izvoeni napolje i likvidirani. Nisu
gotovo uopte dobijali ni hranu, niti vodu.
Mnogi zarobljenici su likvidirani u Bratuncu u
koli "Vuk Karadi", kao i na drugim mjestima na
putu Kravica - Milii, ukljuujui i Konjevi Polje,
gdje su vrena zarobljavanja i likvidacije. U Bratunac
je 13. jula sa grupom vojnika stigao pukovnik
Ljubomir Beara, sa naredbom da se ubiju zarobljenici
(s nareenjem "s vrha, naredbe od vrha da ubijem
zarobljenike").
Pukovnik Beara je nastojao da zarobljenike
likvidiraju u Bratuncu. Meutim, pozivajui se na
instrukcije koje je dobio od Radovana Karadia "oko
toga ta raditi" sa zarobljenicima i "da se nita ne
smije uraditi u Bratuncu, nego da se zatvorenici
odvedu prema Bijeljini, prema Batkoviu", Miroslav
Deronji nije dozvolio da se "ubistva izvravaju u
Bratuncu" i njegovoj okolini, te je upoznao Bearu sa
instrukcijama Radovana Karadia da se "zarobljenici
odvedu niz Drinu u Zvornik ili negdje drugo" (nije ga
bilo "briga gdje"). I pored toga, Deronji se, prema
njegovoj izjavi, datoj ICTY-u u Hagu 19. novembra
2003., ujutro 14. jula sukobio sa Bearom, koji je
pokuavao da nae "pogodno" mjesto za likvidaciju
zarobljenika na podruju Bratunca (kao to je, bila
bratunaka Ciglana), nakon ega je Beara ipak
odustao. Deronji je shvatio da je "sluaj zavren i da
e svi ti zarobljenici biti odvezeni u pravcu Zvornika".
Pukovnik Beara je 13. jula u Bratuncu dao
uputstva "da e svi zarobljenici biti prebaeni u
Zvornik, gdje e biti pritvoreni i pobijeni". S tim u
vezi, on je toga dana (oko 20,30) Momiru Nikoliu
naredio da otputuje u Zvorniku brigadu, informie
Dragu Nikolia (oficira za bezbjednost te brigade) da
u Bratuncu dre hiljade zarobljenika, da e ih te
veeri odvesti u Zvornik, pritvoriti ih na podruju
Zvornika i likvidirati. Momir Nikoli je oko 23,00
naao Dragu Nikolia i prenio Bearino nareenje.
Prije ponoi nekoliko autobusa sa zarobljenicima je
ve bilo na putu za Zvornik.
Veliki broj zarobljenika u gradu Bratuncu je
predstavljao ozbiljan problem za politiku i vojnu
vlast "Republike Srpske". To je, pored ostalog,
"stvaralo jednu vrlo nestabilnu situaciju u gradu, u
Bratuncu". Da bi to rijeili u prostorijama SDS-a u
Bratuncu odran je, kasno te veeri 13. jula do 00:30
14. jula, sastanak, na kome su prisustvovali:
pukovnik Beara, Miroslav Deronji, Dragomir Vasi
(naelnik Centra javne bezbjednosti Zvornik) i
Momir Nikoli. Na tom se sastanku otvoreno
razgovaralo o operaciji ubijanja, te logistici,
transportu i bezbjednosnoj podrci.
"Vojska Republike Srpske" je 14. jula 1995.
postavila zasjedu na objektu Velja Glava i razbila
kolonu. Nakon toga, kolona se vratila i krenula
prema Mlaevcu. elo kolone se zaustavilo u
Joanica Gaju i ekalo da se kolona prikupi, gdje je
ostala do 16 asova. "Vojska Republike Srpske" je u
rejonu sela Marii - Snagovo postavila veoma jaku
zasjedu, kombinovanu sa tenkovima i
transporterima, koju su podravale specijalne snage
Ministarstva unutranjih poslova i druge jedinice
Drinskog korpusa, sa namjerom da uniti sve
izbjegle stanovnike koji su se kretali prema Tuzli. U
16,00 asova kolona (oko 5.000 ljudi) nastavila je
dalje kretanje prema Tuzli. Na kolonu je otvorena
artiljerijska vatra (PAM i PAT) sa objekta Velja
Glava, te sa Kula Grada iznad Zvornika (PRAGA i
PAT) i iz PRAGA i protivavionskih mitraljeza i
topova koji su bili postavljeni u zasjedi u pravcu
kretanja kolone.
elo kolone se 14. jula 1995. (u 17,15
asova) sukobilo sa jedinicama Ministarstva
unutranjih poslova "Republike Srpske" u selu
Marii na pravcu kretanja kolone. Tada je prvi put
dolo do direktnog sukoba izmeu ela kolone i
zasjede koju je postavilo Ministarstvo unutranjih
poslova "Republike Srpske", ije su jedinice,
posebno Centar javne bezbjednosti Zvornik,
zajedno sa Vojskom, bile rasporeene na cijelom
prostoru od Srebrenice do Tuzle. Na obje strane je
bilo rtava.
Kolona je bila primorana da svojim tijelima,
i uz neto naoruanja, s kojim je raspolagala


127
(uglavnom lovako i poneka automatska puka), krene
prema tenkovima i tako otvori prolaz Liplje - Marii,
gdje je poginulo oko dvadeset ljudi (deset
nenaoruanih i oko deset naoruanih). U tom sukobu
je zarobljen pripadnik MUP-a, kapetan Zoran
Jankovi (iz Modrie), koji je posredstvom motorole
uspostavio vezu sa majorom Draganom
Obrenoviem ("Gavro") iz Zvornike brigade, nakon
ega je prestalo djelovanje artiljerije sa Kula grada, to
je ljudstvo iz kolone iskoristilo za nastavak puta.
Nakon borbi izmeu kolone i zasjede na
podruju sela Marii kolona je dalje nastavila kretanje
prema Baljkovici. Borbi vie nije bilo do linija na
Baljkovici.
"Vojska Republike Srpske" je prvi put od
zauzimanja Srebrenice posumnjala da bi moda
mogao biti napadnut i Zvornik i pokuala je usmjeriti
kolonu suprotno od tog grada, to je uesnicima
zbjega dobro dolo, tako da su nastavili kretanje
prema Krievakim Njivama. Kolona je izgubila u
borbi oko 20 ljudi, a nekoliko stotina je u panici
ostalo izvan ela kolone i nakon borbi se nije
prikljuivalo daljoj marruti. Oni su kasnije, nakon
"preteresa terena", zarobljeni.
U toku noi 14. na 15. juli 1995. kolona se sa
preko 4.000 ljudi kretala prema putnoj komunikaciji
Zvornik - Tuzla. Nakon napravljenog prolaza u
rejonu sela Marii elu kolone su poeli pristizati i
oni koji su se uspjeli probiti iz okruenja na prostoru
Konjevi Polja i Nove Kasabe.
"Vojska Republike Srpske", a posebno 1.
Milika i 1. Bratunaka brigada, te Samostalni bataljon
Skelani, je 14. jula vrila "preteres terena" i
zarobljavala vei broj Bonjaka. U selu Lijeanj je,
pored drugih mjesta, zarobljeno 6-7 Bonjaka.
Presjeeni dio kolone na podruju Pobua, Konjevi
Polja, Cerske, Kamenice, Dafinog Kamena, Snagova,
Maria i Han Pogleda (prevoj izmeu Vlasenice i
Han Pijeska) bio je cijelo vrijeme meta progona,
hapenja i likvidacije od strane pripadnika Vojske i
policije "Republike Srpske".
Duz itavog puta od Kravice do Konjevi
Polja i Milia, gdje je bilo puno policijskih punktova,
zarobljeni su brojni Bonjaci. Manje i vee grupe
zarobljenih, nalazile su se pod policijskom straom.
U kasnim veernjim satima 13. jula 1995.
otpoeo je, prema instrukcijama Radovana Karadia
i nareenju generala Mladia da se zarobljenici odvedu
u Zvornik i strijeljaju, proces odvoenja zarobljenika
na podruje Zvornika. Te je veeri i tokom noi 13. i
14. jula 1995. iz Bratunca i okoline prevezeno (sa
oko 30 autobusa) oko 2.000 - 2.500 mukaraca,
izdvojenih u Potoarima i zarobljenih iz zbjega u
pokuaju bjekstva iz srebrenike Enklave, u salu
Osnovne kole u Grbavcima (kod Orahovca) i u
drugim kolama, gdje je jedan broj strijeljan iza
kole na poljani, a drugi je prebaen na drugu
lokaciju i pogubljen. U ranim poslijepodnevnim
asovima 14. jula 1995. pripadnici "Vojske
Republike Srpske" su mukarcima iz kole u
Grbavcima, kojih je, po nekim procjenama, bilo oko
1.000, stavilo poveze na oi, ukrcali u kamione i
odveli na jedno oblinje polje (stratite) kod
Orahovca, naredili im da siu sa kamiona i po
prijekom ih postupku likvidirali automatskim
orujem. Svi su prethodno povezani po oima.
Egzekuciju je lino nadgledao general Ratko Mladi.
Za likvidacije su koritene dvije livade. Ubijeni su
odmah (14. i 15. jula) zatrpani u masovne grobnice.
Najvei broj (''velika veina") zarobljenika iz
Bratunca je prevezen u Zvornik ujutro 14. jula 1995.
u koloni autobusa i kamiona, koja je bila dua od
1,5 km, sa Mirkom Jankoviem (komandir voda
Vojne policije iz Bratunca) u ukradenom
holandskom transporteru na elu. Toga je dana
mnogo zarobljenika pritvoreno u kolama i
fiskulturnim salama na podruju Zvornika.
Pripadnici Vojske i/ili MUP-a "Republike
Srpske" su 14. jula (poslije podne) izmeu 1.500-
2.000 zarobljenika sa mjesta zatoenja u Bratuncu i
okolini prevezli u Petkovce i zatoili u sali Osnovne
kole, gdje su ih udarali, tukli, zlostavljali i pucali u
njih iz automatskog oruja. Zarobljenicima su
icom vezali ruke na leima, natjerali ih da izuju
cipele i u noi 14. jula, te u ranim jutarnjim
asovima 15. jula, kamionima ih prevozili do jednog
mjesta kod brane kod Petkovaca, gdje je ve bilo
puno mrtvih, koji su leali licem prema zemlji, ruku
vezanih na leima. Okupili su ih ispod brane i po
prijekom postupku likvidirali automatskim orujem
u grupi od 5 do 10 ljudi (dva zatoenika su
preivjela strijeljanja). Ujutro 15. jula 1995.
pripadnici "Vojske Republike Srpske" pomou
rovokopaa i druge teke mehanizacije pokopavali
su rtve dok su likvidacije i dalje vrene.
U Beogradu je, 15. jula 1995., u vrijeme dok
su velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti
izvodili operaciju likvidacije zarobljenika, kod
Slobodana Miloevia odran tajni sastanak, na
kome su prisustvovali: Karl Bildt (mirovni


128
predstavnik Evropske unije), Torvald Stoltenberg
(predstavnik UN-a u Meunarodnoj konferenciji),
Jasushi Akashi (specijalni predstavnik Generalnog
sekretara UN-a) i Rupert Smith (komandant snaga
UN-a u Bosni i Hercegovini). Na sastanku je, za
zahtjev Bildta, bio i general Mladi, koji je rukovodio i
komandovao zauzimanjem Srebrenice i genocidom
nad Bonjacima. Naalost, ni jednog od prisutnih nisu
interesovali zarobljeni Bonjaci.
Vojska i/ili MUP "Republike Srpske" su 14.
jula 1995. oko 1.200 zarobljenika iz Bratunca
autobusima prevezli u Pilicu (u salu Osnovne kole),
gdje su ih, bez hrane i vode, od ega je vie mukarca
umrlo od vruine i dehidracije u fiskulturnoj sali
kole, drali dvije noi.
Nakon to je uspjela proi kroz Marie,
kolona je u toku noi 14. na 15. juli 1995. nastavila
dalje prema Crnom Vrhu i prela put Zvornik - Tuzla.
Kolona je, u kojoj se nalazilo tridesetak
ranjenika koji su noeni na improvizovanim nosilima,
u ranim jutarnjim asovima 15. jula 1995. (izmeu 04 i
05) nesmetano prela asfaltni put na podruju Crnog
Vrha i uputila se ka lokalitetu Krievake Njive, gdje
je izvreno njeno prikupljanje. Tada je na elu kolone
bilo oko 100 boraca naoruanih lakim pjeadijskim
naoruanjem. Vei dio ljudstva u koloni bio je na
rubu fizike izdrljivosti. Prognanici u koloni bili su
premoreni od dueg nespavanja, iscrpljeni glau,
preplaeni od onog to su vidjeli, a primjetno je bilo
djelovanje haluciniranja i iscrpljenosti, zbog toga to
su srpske snage na ljude koji su bjeali iz Srebrenice
koristili i hemijska sredstva (minobacakim
projektilima 82 mm i 120 mm, uz upotrebu sredstava
za zagaivanje pitke vode) za psihohemijsko
onesposobljavanje.
Na desetine ljudi u koloni djelovala su
hemijska sredstva, jer su osjetili uznemirenost,
oamuenost ili vrtoglavicu, zatim povraanje, nejasan
ili besmislen razgovor, haluciniranje, skidanje odjee,
mrmljanje, upanje kose, ukoenost i komu i dr.
Kolona je u jutarnjim satima 15. jula prela
komunikaciju Zvornik - Caparde i do tada nije imala
borbeni dodir sa prednjim linijama "Vojske Republike
Srpske". Drugi dio kolone je u to vrijeme bio jo
ispod Udra i kretao se prema Kamenici i dalje prema
Tuzli. U poslijepodnevnim asovima (oko 15,00)
kolonu, koja je u tom trenutku imala preko 4.000
ljudi, jaka kia sa ledom (grad) natjerala je na bre
pomjeranje ka slobodnoj teritoriji.
Jedinice Drinskog korpusa, posebno 1.
Bratunaka i 1. Milika brigada, te Samostalni
bataljon Skelani, besprijekorno su izvravale
postavljene zadatke na zarobljavanju i likvidaciji
prognanih Bonjaka. Za "ienje" i "pretres terena"
od 15. jula 1995. posebno je bio zaduen
komandant Bratunake brigade, Vidoje Blagojevi.
Pod njegovom komandom stavljene su sve jedinice
koje su bile zaduene za "ienje" terena. Te su
jedinice u narednim danima vrile "pretres terena" i
progonile Bonjake, posebno one koji su, nakon
zasjede od 12. jula 1995. u Pobuu, bili prisiljeni da
se vrate natrag. Jedan broj se iz "sigurne zone"
kretao prema Kravici i Konjevi Polju, radi
prebacivanja u rejon planine Udr, a zatim prema
Tuzli i ivinicama. U toku 15. jula vie takvih grupa
se predalo pripadnicima "Vojske Republike Srpske".
Prva Zvornika pjeadijska brigada je "sa
pridodatim ojaanjima" vrila pripreme za
blokiranje i okruenje "neprijateljskih vojnika" koji
su se kretali od sela Planinci ka Krieviima. Takoe
su i 1. Milika i Samostalni pjeadijski bataljon
Skelani dijelom snaga vrili "pretres terena radi
otkrivanja zaostalih neprijateljskih grupa".
Snage "Vojske Republike Srpske" su, radi
spreavanja prolaska grupa iz Srebrenice, blokirale
ire podruje Crnog Vrha i Planinaca, te djelimino
prostor Kamenice i Gloanskog brda. Na podruju
Pandurice, Planinaca, Crnog Vrha, Kamenice i
Gloanskog Brda krilo se oko 3.000 ljudi.
U zoni odgovornosti 1. Zvornike brigade
14. i 15. jula 1995. voena je, prema planu "da se
pobiju zarobljenici", operacija ubijanja zarobljenika.
Pri tome je bilo "ogromnih problema sa
ukopavanjem strijeljanih i sa uvanjem zatvorenika
koje tek treba strijeljati". Dragan Obrenovi, koji je
znao da se vodi operacija ubijanja, Ljubomir Beara,
Vujadin Popovi i Drago Nikoli odvodili su ljude
"gdje oni hoe". Pri tome nisu zapisivali nita to se
odnosilo na aktivnosti "oko operacije ubijanja",
dajui smjernice da se o tome ne govori preko
radija.
Komandant Zvornike brigade je
obavijestio Komandu Drinskog korpusa da mu
"dodatno optereenje" predstavlja "veliki broj
zarobljenika razmetenih po kolama u zoni
brigade, kao i obaveze obezbeenja i asanacije
terena", jer su mu sve snage bile angaovane i nije
imao rezervi.


129
U razgovoru sa generalom Radivojem
Miletiem iz Glavnog taba "Vojske Republike
Srpske", Obrenovi je predloio da se kolona
propusti. Meutim, general Mileti to nije odobrio i
naredio je da se upotrijebi sva raspoloiva vojna
tehnika da kolonu zaustavi i uniti, s ime se usaglasio
i savjetnik ministra unutranjih poslova (ime
nepoznato), traei da svim raspoloivim snagama,
ukljuujui i avijaciju, pobiju sve ljude u koloni.
I veliki broj zatoenih Bonjaka u Bratuncu je
predstavljao "opasnu situaciju". Pukovnik Vasi
(naelnik Centra javne bezbjednosti Zvornik)
upoznao je Obrenovia sa stanjem u Bratuncu u vezi
sa velikim brojem zarobljenih Bonjaka i ukazao na
injenicu da je time stvorena opasna situacija. Tim
prije, jer zbog nedovoljnog prostora neke grupe
zarobljenika "nisu mogli smjestiti preko noi i da su
no proveli u autobusima", pri emu su se uznemirili i
poeli da ljuljaju autobuse.
Prilikom prelaska linija na putu Konjevi Polje
15. jula 1995. zarobljen je veliki broj Bonjaka. Tog je
dana Sekretarijat Ministarstva odbrane Zvornik, u
cilju pretresa i unitenja kolone, a na osnovu zahtjeva
Komande Drinskog korpusa, Str. pov. broj: 05/1241,
od 15. jula 1995. "i ukazane potrebe", izdao nareenje
za mobilizaciju svih vojno sposobnih vojnih
obveznika sa teritorije optina Vlasenica, Milii,
Skelani, Bratunac, ekovii.
Sve jedinice "Vojske Republike Srpske" su, u
cilju unitenje "neprijateljskih grupa", bile ukljuene u
operaciju "pretresa terena" u irem rejonu Srebrenice.
Pored vojske, i policijske snage "Republike Srpske" su
bile aktivno ukljuene u hapenje i privoenje
izbjeglih.
Kolona je u toku noi 15. na 16. juli 1995.
bezbjedno prela dio puta Krievake Njive
Baljkovica, gdje se sakrila u jednom potoku, ekajui
ishod borbi na Baljkovici, koje su u to vrijeme vodile
snage 2. korpusa iz Tuzle i jedna grupa naoruanih
boraca koji su se kretali na elu kolone.
Jedinice iz sastava Zvornike brigade, osim to
su u rejonu Baljkovice na borbenim linijama izvrile
pojaanja u ljudstvu i naoruanju, organizovale su i
zasjede na vie mjesta.
U rejonu Marii - Crni Vrh oruane snage
"Republike Srpske" su angaovale 500 vojnika i
policajaca kako bi zaustavili prekinuti dio kolone (oko
2.500 ljudi), koji se iz pravca Gloi kretao prema
Mariima.
I jedinice Bratunake brigade su 15. jula
1995, po nareenju Komande Drinskog korpusa,
Str. pov. br. 01/4-157-5, od 13. jula 1995., vrile
"pretres terena", pri emu je dio snaga upuen u
rejon Zvornike brigade. Tog je dana, oko 11,00
asova, pukovnik Ljubomir Beara upoznao generala
Krstia "da ima jo 3.500 'paketa''', koje je morao
razdijeliti, za to, kako navodi, nije imao rjeenja.
Dvadeset minuta kasnije "paket" (tj.
zarobljenici) iz Bratunca je stigao na odredite. Za
prevoz velikog broja zarobljenih komandant
Drinskog korpusa, general Krsti je dobio jedan
broj autobusa i iz Ilijaa.
Obrenovi je u razgovoru sa Borovaninom
i Miloom Stuparom saznao o pogubljenim
Bonjacima na mnogim mjestima, a posebno u
Kravici. On je bio siguran da su svi prisutni znali za
plan egzekucije prognanika iz Srebrenice. U tom
vremenu u Zvornik su stigli i vojnici iz Bratunca,
koji su kasnije uestvovali u egzekucijama.
Obrenovi je upoznao komandanta
Zvornike brigade Vinka Pandurevia o operaciji
ubijanja, u kojoj su uestvovali Beara i Popovi.
Pandurevi je bio nezadovoljan zato se cijela
kolona ne zaustavi i uniti.
Snage 2. korpusa Armije Republike Bosne i
Hercegovine iz Tuzle su u jutarnjim asovima (oko
08,00) 16. jula 1995. izvele napad, probile linije
"Vojske Republike Srpske" i spojile se sa elom
kolone na irem podruju Baljkovice, gdje su
voene estoke borbe. "Vojska Republike Srpske"
uporno je pokuavala da zatvori koridor, kako bi to
manji broj izbjeglih proao prema Tuzli. Nakon
toga su preko sredstava veze uslijedili pregovori,
koje su obavili emsudin Muminovi (major 2.
korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine) i
pukovnik Vinko Pandurevi (komandant Zvornike
brigade ).
Oko 5.000 ljudi je bilo u koridoru, od kojih
je oko 3.500 uspjelo da pree na slobodnu teritoriju.
Dogovoreni koridor (prolaz) na podruju Baljkovice
je bio otvoren samo u trajanju od tri asa (od 14,00
do 17,00) i potpuno je istoga dana (izmeu 17,00 i
18,00 asova) zatvoren.
Nakon zatvaranja koridora oko 1.500 ljudi je
ostalo u okruenju, iji se broj iz sata u sat
poveavao novopristiglim prognanicima, dostiui
broj od oko 3.000. Veinu tih ljudi pripadnici
oruanih snaga "Vojske Republike Srpske" su,
prilikom "pretresa terena", zarobili i nakon toga


130
likvidirali, to je, pored ostalog, bilo u skladu sa
Operacijom "Krivaja-95", koja, po ocjeni komandanta
Zvornike brigade, pukovnika Vinka Pandurevia,
koju je 16. jula iznio u svom Vanrednom borbenom
izvjetaju, "nije zavrena sve dok se iza linije fronta
nalazi i jedan neprijateljski vojnik ili civill". Oko 1.000
ljudi je narednih dana i mjeseci uspjelo stii do Tuzle.
esnaestog jula 1995., na Vojnoj ekonomiji
Branjevo je, prema utvrenom obrascu, ubijeno oko
1.200 zatoenika, koji su 14. jula 1995. odvezeni u
Pilicu, nakon ega su ih prozvali da izau iz kole,
ukrcali u autobuse ruku vezanih na leima i odvezli na
Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih postrojavali u
grupama od deset i strijeljali. Poslije toga rovokopa je
pokupio leeve.
Istoga je dana (oko 15 asova) izvrena jo
jedna egzekucija zarobljenih. Tada su pripadnici
Bratunake brigade, zajedno sa drugim pripadnicima
Vojske i MUP-a "Republike Srpske", u zgradi Doma
kulture u Pilici po prijekom postupku automatskim
orujem likvidirali oko 500 ljudi. Sljedeeg dana su
pripadnici Zvornike brigade pokupili leeve rtava,
prevezli ih na Vojnu ekonomiju Branjevo i pokopali u
masovnu grobnicu.
Takoe je oko 16. jula 1995. "Vojska
Republike Srpske" izvrila i likvidaciju vie stotina
zarobljenih (oko 500) na osami u blizini Kozluka i
pokopali ih u oblinju masovnu grobnicu.
Drinski korpus je 16. jula 1995., u cilju
unitenja ljudi u koloni koja se kretala iz Srebrenice,
dobio pomo i od jedinica iz 1. krajiskog korpusa.
Ministarstvo unutranjih poslova "Republike
Srpske" je 16. jula 1995., ojaanim patrolama
obezbjeivalo komunikaciju Drinjaa - Milii, kako bi
onemoguio izvlaenje izbjeglih prema Udru.
Na podruju Pobua je 16. jula 1995. bilo oko
2.000 izbjeglih koji su se krili po umama. Od tog
broja blokiranih ljudi rijetko se ko uspio izvui do
Tuzle.
Na cijelom prostoru od Srebrenice do Baljkovice na
svakom mjestu su se nalazili ubijeni ljudi, koje su
vojnici "Vojske Republike Srpske" likvidirali nakon
njihove predaje.
"Vojska Republike Srpske" je vrila trija
zarobljenih, to su organizovali pukovnici Beara i
Cerovi. Masovno pogubljene zarobljene civile
pripadnici "Vojske Republike Srpske" odmah na licu
mjesta zatrpavali.
Razbijene grupe prognanika koje nisu uspjele
prei cestu u Konjevi Polju vratile su se na podruje
Srebrenice i pokuale prei u epu. General Mladi
je, u cilju njihovog unitenja, komandatu Milike
brigade (Milomiru Nastiu) izdao naredbu da "ne
smije nita proi".
Srpske snage su i 17. jula 1995. nastavile sa
akcijom zarobljavanja Bonjaka. Vrei "pretres
terena", "Vojska Republike Srpske" je tog dana
zarobila vie civila, meu kojima je bilo je i etvoro
maloljetne djece (od osam do etrnaest godina), koji
su zatvoreni u vojniki pritvor u Bratuncu.
Vrei "pretres terena" i postavljajui
zasjede po unutranjosti, gdje su se krile manje
grupe (od desetak, dvadeset ili pojedinano), snage
"Republike Srpske" su 17. jula likvidirale 11 lica.
"Vojska Republike Srpske" je, u cilju da
pobije to vei broj Bonjaka, 17. jula 1995. pored
ostalog, artiljerijom intezivno tukla po koloni.
Glavni tab "Vojske Republike Srpske" je, u
cilju objedinjavanja snaga Vojske i MUP-a
"Republike Srpske" u "planiranju i koordinaciji
borbenih aktivnosti u blokiranju, razbijanju i
unitenju zaostalih muslimanskih snaga u irem
rejonu Kamenice i Cerske, Udra", 17. jula 1995. u
Komandu Zvornike brigade "vrlo hitno" iz
Glavnog taba uputio trojicu visokih starjeina za
ispomo. Od 17. jula snage Bratunake i Milike
brigade, zatim 67. puka veze i bataljona Vojne
policije 65. zatitnog motorizovanog puka, kao i
snage MUP-a, angaovane su na operaciji pretresa
terena u irem rejonu Bratunca, Milica, Drinjae, a u
zoni: Bratunac - Drinjaa - Milii - selo Beii na
otkrivanju i unitenju "zaostalih muslimanskih
grupa".
Jedinice 1. Bratunake lake pjeadijske
brigade (3. i 4. pjeadijski bataljon) i mobilisano
ljudstvo iz radne obaveze, te policijske snage, 18.
jula 1995. vrile su "pretres terena" u na podruju
Pobua, Glogove, Hrania, Konjevi Polja, te s
obje strane komunikacije Milii - Drinjaa.
Malobrojne grupe su pokuavale da se izvuku iz
rejona Pobua i Konjevi Polja u pravcu Cerske i
Kulata prema Tuzli.
Komandant Zvornike brigade (Vinko
Pandurevi) izdao je 18. jula naredbu da se svi
zarobljeni (koji se pronau) u njegovoj zoni
odgovornosti odmah likvidiraju. S tim u vezi, on je
zabranio da se zarobljenici privode, ve da se
odmah na licu mjesta ubijaju. Tako su, u skladu sa
tom naredbom, svi oni koji su prilikom "pretresa
terena" pronaeni ubijani na licu mjesta sve do 21.


131
jula 1995., kada je Pandurevi promijenio navedenu
naredbu.
Cijelog dana 18. jula 1995. "Vojska Republike
Srpske" je radila na pronalaenju, hapenju i likvidaciji
Bonjaka. U ranim jutarnjim asovima jedna grupa od
200 lica predala se na prostoru izmeu Nove Kasabe i
Konjevi Polja.
Tada se na irem podruju Pobua krilo oko
500 ljudi koji su pokuavali da se izvuku prema epi,
zatim Srbiji ili preko Udra za Tuzlu.
Jedinice 1. Zvornike brigade su organizovale
blokadu i unitenje "zaostalih muslimanskih snaga",
kao i "pretres terena, sa pridodatim jedinicama na
pravcu Baljkovica - etino Brdo - Crni Vrh - Perunika
- Lisina". Pri tome su "pretres terena" na podruju
Kamenice vrile jedinice Ministarstva unutranjih
poslova.
I na podruju Kamenice se krila jedna grupa
Bonjaka, koja je zarobljena 18. jula 1995., meu
kojima su bila i dva civila stara oko 80 i 81 godinu.
"Vojska Republike Srpske" je i 18. jula
upotrebljavala nedozvoljena borbena sredstva
(hemijska borbena sredstva - granate za minobacae
kalibra MB 82 mm).
Na podruju Planinci - Baljkovica "Vojska
Republike Srpske" je 18. jula 1995. u jutarnjim
asovima likvidirala 20 lica. Na lokacijama Crni Vrh -
Potoani - Planinci Baljkovica bilo u okruenju oko
150 lica.
U Srebrenici su 18. jula 1995. zarobljena dva
Bonjaka starije dobi.
U toku dana 19. jula 1995. Vojska i
Ministarstvo unutranjih poslova "Republike Srpske"
nastavili su sa pretresom i blokadom terena, radi
blokiranja i unitenja "zaostalih muslimanskih grupa".
Na podruju zone odgovomosti Zvornike brigade
prilikom "pretresa terena" likvidirano je 13 i uhapeno
2 Bonjaka.
Sve raspoloive snage Ministarstva unutranjih
poslova "Republike Srpske" koje su se nalazile u zoni
Centra javne bezbjednosti Zvornik izvrile su "pretres
terena" na podruju Kamenice, Joanice, Liplja,
Dafina Kamena i Crnog Vrha do Snagova. Tom
prilikom je ubijeno 8 Bonjaka. Tada se na podruju
ispod stare ceste kod Snagova krilo jo oko 200
Bonjaka. Toga se jutra oko 50 lica pokualo probiti
na Pandurici, sa ciljem da prou do slobodne
teritorije. U toku dana 1. eta Posebnih jedinica
policije Centra javne bezbjednosti Zvornik se vratila
sa terena "oko likvidacije preostalih snaga
neprijatelja", koje su se nalazile u veim grupama na
podruju Crnog Vrha, Parloga i Baljkovice.
Bratunaka brigada vrila je "pretres terena"
na podruju Gornjih Potoara, Bljeeve, izmia,
Lehovia, Bacute i putne komunikacije Glogova -
Konjevi Polje.
Zvornika brigada i jedinice Ministarstva
unutranjih poslova "Republike Srpske" su cijeli dan
20. jula 1995. vrili "pretres terena" i "unitenje
zaostalih grupa" na podruju Cerske, Kamenice,
Pobua, Pandurice, Hajvaza, Capardi, Baljkovice,
Potoana i Orahovca, "gdje su angaovani svi
sposobni borci" Drinskog korpusa. Glavni borbeni
zadatak tih jedinica je i dalje bio likvidacija
preivjelih iz Srebrenice.
Jedan broj Bonjaka koji je pokuao pobjei
u Srbiju uhapen je i vraen, nakon ega su zatoeni
(u Bratuncu).
U "pretresu terena i razbijanju neprijateljskih
grupa koje su ostale ili jo pristiu iz pravca
Srebrenice" i dalje su angaovane brojne jedinice
Vojske i policije "Republike Srpske", ukljuujui,
pored ostalih, i etu iz 16. krajike motorizovane
brigade 1. krajikog korpusa.
Jedinice Drinskog korpusa su 21. jula 1995.
dijelom snaga vrile "pretrese terena i zasednim
dejstvima" spreavale "prolaz muslimana iz bive
enklave Srebrenica prema Tuzli i Kladnju".
Prva Zvornika brigada je 22. jula 1995.
organizovala "pretres terena" sa 3. pjeadijskom
etom od komunikacija Crni Vrh - Orahovac ka
Snagovu i Kamenici. U toku noi jedinice 4.
pjeadijske brigade su uoile "neprijateljsku grupu"
koja je pokuala proi "kroz liniju odbrane" u
Gavriima, gdje je ubijeno dva lica. U ranim
jutarnjim satima jedinice 7. pjeadijske brigade su
likvidirale vie Bonjaka, koji su pokuavali da se
izvuku.
Istoga dana su dvije ete iz sastava 1.
Zvornike pjeadijske brigade, u sadejstvu sa etom
Ministarstva unutranjih poslova, izvrile pretres
terena na pravcu Planinci - Petrunika - s. Brezik - s.
Mehmedii sa linije razvoja Crni Vrh - Planinci -
Guteri i jedinicom iz sastava Taktike grupe
Osmaci: 1. bataljon pjeadijske brigade na pravcu s.
Caparde - Kosovaca - Jeremii, sa linije razvoja d.
Caparde - Crni Vrh. Tom je prilikom na pravcu
Planinci - Petrunka - s. Brezik likvidirano 10 i
zarobljeno 23 Bonjaka. Jedinice iz Taktike grupe
Osmaci na svom pravcu su zarobile 17 Bonjaka.


132
Jedan broj razbijenih grupa se vratio na podruje
Udra, jer nisu uspjeli da se izvuku.
Jedinice 1. Bratunake lake pjeadijske
brigade, 1. Milike lake pjaadijske brigade, 1.
Zvornike brigade i druge dijelom snaga su vrile
"pretres terena i ienje istog od zaostalih
neprijateljskih grupa i pojedinaca". Prva Zvornika
pjeadijska brigada je i 23. jula 1995. vrila pretres
terena na podruju: Pandurica - Mihajlovii - Tisova
kosa i etino brdo. U zoni odgovomosti te brigade
zarobljeno je 20, a vojnici Bratunake brigade 2 lica.
Jedan broj ranjenika iz Srebrenice koji je
lijeen u Zvorniku je, po nareenju generala Mladia,
likvidiran 23. jula 1995., od strane Vojne policije,
kojom je rukovodio pukovnik Vujadin Popovi.
"Vojska Republike Srpske", je vrei "pretres
terena", i 24. jula 1995. zarobila jedan broj Bonjaka.
U periodu od 25. do 30. jula 1995. oruane
snage "Republike Srpske" su vrile "pretres terena",
blokade i zasjede, "u cilju otkrivanja, blokiranja i
unitenja razbijenih snaga neprijatelja". Na podruju
Kozjaka 26. jula 1995. je zarobljeno 34 Bonjaka
(odvedeni su u zatvor Batkovi). Na podruju
Memia je 27. jula 1995. likvidirana grupa od 5 lica.
Centar javne bezbjednosti Zvornik je
angaovao cjelokupno ljudstvo na pretresima i
zasjedama, te "svakodnevnom pronalasku
muslimanskih grupa na vrlo irokom prostoru, po
selima, i u samom Zvorniku, te u Srbiji - u Malom
Zvorniku (preplivali Drinu)
Zvornika brigada je 29. jula 1995. angaovala
dvije ete sa oko 200 ljudi u organizaciji pretresa i
zasjede na podruju Gloanskog brda.
"Razbijene muslimanske grupe" i 30. jula
1995. su pokuavale da se izvuku ka Tuzli i Saveznoj
Republici Jugoslaviji. Jedinice Bratunake brigade, kao
i druge iz zone odgovornosti Drinskog korpusa su
unitavale "neprijateljske grupe pri pretresu terena".
Manje grupe Bonjaka su danima i mjesecima
lutale po umama, pokuavajui da se probiju do
Tuzle. Posljednja grupa je stigla 16. aprila 1996.
Jedan broj Bonjaka je uspio da pree u Srbiju
(Ljubovija i Bajina Bata), odakle je, prema
raspoloivoj dokumentaciji, 38 vraeno u "Republiku
Srpsku". Neki od njih su odvedeni u logor Batkovii,
gdje su kasnije razmijenjeni.
Vojska i MUP "Republike Srpske" su u
septembru i poetkom oktobra 1995. smiljeno i
organizovano preduzeli mjere prikrivanja zloina
sakrivanjem i premjetanjem tijela rtava u zonama
odgovomosti Bratunake i Zvornike brigade,
unitavajui kljune dokaze, to je sprijeilo mnoge
porodice da saznaju o sudbini i mjestu gdje se
nalaze posmrtni ostaci njihovih najbliih. Koristei
teku mehanizaciju, Republika Srpska" je otkopala
mnoge primarne masovne grobnice i tijela ponovo
ukopala na jo zabaenijim lokacijama.
Drinski korpus je, prema naredbi Glavnog
taba "Vojske Republike Srpske", izveo operaciju
prekopavanja i ponovnog zatrpavanja tijela
zarobljenika koji su likvidirani u julu 1995. U
periodu od septembra do oktobra 1995. Bratunaka
brigada je, radei zajedno sc civilnim vlastima,
prekopavala masovne grobnice i premjetala leeve
na irem Podruju Srebrenice. Operacijom
prekopavanja, premjetanja i ponovnog zatrpavanja
tijela neposredno je koordinirao i rukovodio
kapetan Momir Nikoli. To je raeno i u saradnji sa
Vojnon policijom Bratunake brigade, zatim
civilnom policijom i dijelovima 5. ininjerijskog
bataljona Drinskog korpusa. U toj operaciji su, pod
neposrednom koordinacijom i rukovodstvom
kapetana Milorada Trbia, uestvovali i pripadnici
Zvornike brigade (ininjerijska jedinica i Vojna
policija), tovarei tijela i tjelesne ostatke iz primarnih
grobnica. Prilikom otkopavanja i premjetanja iz
primarnih u sekundarne grobnice mnoga su tijela
raskomadana i unakaena, a dijelovi tijela
pomijeani. Ta operacija prekopavanja premjetanja
i ponovnog zatrpavanja tijela bila je sastavni dio
plana masovne likvidacije primarnog ukopavanja,
koji je bio zamiljen u udruenom zloinakom
poduhvatu.

* * *
Operacija "Krivaja-95." sastojala se od tri cjeline:
zauzimanje Srebrenice, sigurne zone UN-a;
deportacija ena, djece i staraca iz Potoara i
likvidacija zarobljenih mukaraca i djeaka. U toj je
operaciji, u roku od svega nekoliko dana, s
namjerom i metodoloki, likvidirano vie od 8.000
zarobljenih Bonjaka samo radi njihove etnike i
vjerske pripadnosti.
Oruane snage "Republike Srpske", u
sadejstvu sa jedinicama iz Srbije i "Republike Srpska
Krajina", te stranim plaenicima, a u skladu sa
velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom, su
na hiljade mukaraca i djeaka, koji su, nakon
zauzimanja Srebrenice, sigurne zone UN-a, pokuali
pobjei, zarobile, zatoile i likvidirale, te zatrpale u


133
masovne grobnice. Tri generacije mukaraca su
istrijebljene. To je najvei pojedinani i u kratkom
vremenu izvreni masakr i totalni progon ljudi u
Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Zauzimanje Srebrenice, deportacija civila iz
Potoara i operacija zarobljavanja, zatoenja i
likvidacije Bonjaka su genocidni akti unaprijed
isplanirani, dobro osmiljeni, efikasno organizovani i
irokog obima, nareeni sa nadlenih politikih i
vojnih mjesta, te izvreni planski, sistematski i
organizovano.
Izvrilac tog stravinog zloina je preduzeo
sve mogue mjere, ukljuujui sistematsko
prekopavanje, premjetanje i ponovno zatrpavanje
tijela rtava, kako bi prikrio genocid i onemoguio
sprovoenje pravde, ime je nad likvidiranim ponovo
izvren jo jedan sistematski oblik zloina, do sada na
takav nain nepoznat historiji. Time je politiko i
vojno rukovodstvo kolaboracionistike tvorevine
Republike Srpske, a posebno Srpska demokratska
stranka, Vojska i MUP, te Vlada, naknadno nastojalo
da prikrije svoju ulogu u genocidu nad Bonjacima u
Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, jula 1995.


134
Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj
Milorad Tomani

utanje i prikrivanje
Momo Kapor nije bio jedini "umetnik" koji tih
krvavih ratnih godina nije "nita znao o tome". I
njegove kolege knjievnici pokazale su kako se okree
glava na drugu stranu pred vapajima za pomo koji su
stizali od dojueranjih prijatelja. Kada je rat u Bosni
poeo, na adresu Udruenja knjievnika Srbije stigao
je telegram: "Potovane kolege, u BiH ve danima
vodi se bespotedan graanski rat koji je danas po
svemu sudei dosegao sam vrh podnoljivosti.
Informacije o pravoj prirodi, uzrocima i posljedicama
tog rata teko dopiru do uiju graana vae republike,
tavie veina informacija spada u arsenal lane ratne
propagande. Uvjeravamo vas mi, knjievnici Zenice
svih vjera i nacionalnosti, da najvei dio svih naroda i
narodnosti u republici BiH ovaj rat ne eli. Iza
dananjih krvavih dogaaja u BiH krije se volja malog
broja ekstremista eljnih vlasti. Pozivamo vas,
potovane kolege, da dignete svoj glas i pomognete
nam u irenju te istine kako bi miroljubivi graani,
posebno djeca i sve druge praktino bespomone
kategorije stanovnitva nae lijepe BiH bile poteene
daljeg stradanja i razaranja. Molimo vas da se obratite
svojim itaocima i graanima svoje republike da ne
nasjedaju ni na kakve lane poruke i propagandne
trikove, te da pomognu graanima BiH u ovim
odsudnim trenucima. Vrijeme e pokazati da va trud
nije bio uzaludan. U to ime zahvaljuje vam se grupa
zenikih knjievnika i poziva vas na dalje druenje,
kao to je to i do sada uvijek i u svim prilikama inila.
Napominjemo da smo telegram iste sadrine uputili i
naim kolegama u Drutvu knjievnika Hrvatske i
(Drutvu knjievnika, prim. aut.) Srbije." Peat:
Beograd 11. april, 1992. godine. U potpisu: Zeniki
knjievnici.
Ovaj telegram nikada nije objavljen ni u
jednom od beogradskih dnevnih i nedeljnih listova, ali
ni u "Knjievnim novinama", glasilu Udruenja
knjievnika Srbije kome je ovaj vapaj i poslat.
Telegram se nalazi u arhivi UKS-a i ne nosi nikakav
broj, to znai da ak nije ni zaveden.
U ovom poslu utanja i prikrivanja
knjievnicima su se pridruili i episkopi Srpske
pravoslavne crkve. U saoptenju sa vanrednog
zasedanja Svetog arhijerejskog sabora, odranog u
decembru 1992. godine, oni su odbacili optube na
raun Srba u BiH da "dre u logorima 40.000 ena
Muslimanki za svoje iivljavanje i silovanje".(...) "U
ime pravde Boije, na osnovu svedoenja nae
sabrae arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih
pouzdanih svedoenja, izjavljujemo sa punom
moralnom odgovornou da takvih logora u
Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u
Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima." Ali zato,
"to se tie rtava nasilja na srpskoj strani,
posedujemo mnogobrojna proverena svedoenja o
pojedinanim i grupnim silovanjima i nasiljima nad
enama, ak i devojicama. Najstraniji su, za
moralnu odgovornost i ljudsku savest samih rtava i
svih nas, mnogi sluajevi ena Srpkinja koje su pod
takvim nasiljem ostale u drugom stanju." Takoe,
sve zloine u Bosni koje su inili pripadnici srpskih
oruanih jedinica episkopi su objanjavali
gnevnom osvetom, izbezumljenou i
raspameenou pojedinaca (vladika Atanasije
Jevti) i ostrvljenou pojedinaca (patrijarh Pavle).
Meutim, u ruskom listu "Izvestija", od 25.
novembra 1992., godine objavljen je tekst o jednom
Rusu plaeniku koji je u trenanom kampu u
Erdutu proao obuku pod vostvom eljka
Ranatovia Arkana, a uz podrku srpske policije.
"Filozofija brutalnosti je utuvljivana u glave boraca -
'Srpski patriota je nemilosrdan prema neprijateljima,
on nema pravo da potedi njihovu decu, ene, ili
starce' - zgraavao se na (ruski) bandit", kae
Evgenij Vostrukov u svom tekstu "Umreti u
Jugoslaviji".
226

Preutkivano je i da je u Banjaluci, gradu na
ijem podruju nije bilo ratnih dejstava, srueno
svih 16 damija i pet turbeta (mauzoleja), kao i
Sahat kula, prvi javni sat u Bosni i Hercegovini.
Ovakva deavanja nagovetena su i pre poetka rata
u Bosni. Krajem februara 1992. godine baen je
eksploziv i oteeni su najvrednija banjaluka
damija Ferhadija i oblinje Ferhad-paino turbe.
Ovo je, meutim, bila samo uvertira. Pravo ruenje
je poelo 9. aprila 1993. godine paljevinom damije
u Podpeinama. A onda su na red dole i dve
najpoznatije damije, Ferhadija i Arnaudija, od kojih
je Ferhadija bila prava lepotica i nalazila se pod
zatitom UNESCO-a. Banjaluani su je smatrali
najlepom damijom u BiH, ponajvie zbog njenog
vitkog minareta. Obe su sruene miniranjem u zoru,
7. maja 1993. godine. Poslednje damije spaljene su
6. i 8. septembra 1993. i tako je za manje od pola
godine svih 16 banjalukih damija bilo zbrisano sa
lica zemlje".


135
U novembru 1994., u takvoj "istoj i
bezminaretnoj" Banjaluci okupili su se srpski arhijereji
i odrali vanredno zasedanje Svetog arhijerejskog
sabora.
U poruci koja je objavljena nakon zasedanja,
episkopi su nas podsetili da je Banjaluka "mueniki
grad stradanja Svetenomuenika Platona
227
anela
Crkve Boije banjaluke, iji je Saborni hram pre 50
godina takoe stradao, kao i mnogi drugi u ovim
krajevima sa hiljadama pravoslavnih vernika". Pedeset
godina kasnije na banjalukim prostorima nisu
stradavali pravoslavne crkve ni srpsko pravoslavno
stanovnitvo. Ali zato, damije i muslimansko
stanovnitvo jesu. Oni su, meutim, kao i u drugim
zvaninim dokumentima Srpske pravoslavne crkve, i
u ovoj poruci bili bezimeni. Episkopi su smatrali da je
sasvim dovoljna jedna uoptena, toliko puta
ponovljena fraza kojom se osuuje "razaranje svetinja
i bogomolja, pravoslavnih, rimokatolikih i
muslimanskih". Ipak, najreitije je bilo episkopsko
utanje povodom nasilno spreenog polaganja
kamena temeljca za Ferhad-painu damiju u
Banjaluci (6. maj 2001.). Iako su srpski demonstranti
kamenjem gaali (i pogaali) prisutne goste, zapalili
pet autobusa kojima su neki od gostiju stigli, skinuli i
spalili islamsku zastavu sa sedita Rijaseta islamske
verske zajednice u Banjaluci, i umesto nje postavili
srpsku, sve je to ostalo bez momentalne, jasne i otre
osude od strane zvaninika SPC.

Titoisti brane pravoslavlje
Dok su episkopi SPC ulagali velike napore da ubede
svoj narod u ispravnost i opravdanost borbe koja se
vodila u Bosni, pa ak i u ispravnost onih koji su je
vodili, od jugoslovenskog i srbijanskog rukovodstva
doao je novi udarac. Dvadeset sedmog aprila 1992.
godine proglaena je Savezna Republika Jugoslavija.
Bilo je to definitivno prihvatanje "avnojevskih"
granica zbog ijeg je poetnog nepriznavanja Srbija i
pokrenula ratnu maineriju kako bi druge ubedila da
se cepanje ne moe izvesti po "avovima", kao to je
to uraeno u SSSR-u i ehoslovakoj. Najljui
protivnik "avnojevskih" granica bila je upravo Srpska
pravoslavna crkva, posebno njeni pojedini episkopi.
Zato je na redovnom zasedanju Sabora, odranom od
14. do 28. maja 1992. godine, donet dokument nazvan
"Memorandum SPC". U njemu je ponovljeno da je
srpski narod "posle rata postao rtva komunistike
tiranije" i da je "stanje u naoj zemlji, pre svega,
posledica komunistike tiranije". Opet je istaknuto da
meurepublike granice "presecaju iv organizam
srpskog naroda, razdvajaju mu vekovna ognjita,
svetinje, grobove, manastire i spomenike kulture".
Srpski episkopi su sa aljenjem konstatovali
"da partije na vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, nasleujui
strukture i organe, sredstva i naela posleratnog
komunistikog sistema, ni danas ne omoguuju
ravnopravan demokratski dijalog u drutvu, niti
podelu odgovornosti i saradnju sa svima ostalima".
Zbog toga, "Srpska crkva se otvoreno ograuje i
distancira od ove i ovakve vlasti i njenih nosilaca,
kao i od njihovog, bez naroda donetog Ustava, i od
pripremanih izbora, koji ne ulivaju poverenje kako
svojom iskrenou tako i nainom na koji se
pripremaju".
Ogradivi se od rukovodstva u Srbiji, vrh
SPC je postao izuzetno blizak sa rukovodstvom
bosanskih Srba na Palama. Sve nade Srpske
pravoslavne crkve, posebno "tri A" (mitropolita
Amfilohija, vladike Atanasija i vladike Artemija),
bile su poloene u "tri K" (Karadia, Krajinika i
Koljevia) i, naravno, Biljanu Plavi, "novu
Kosovku devojku", kako je nazva mitropolit
Amfilohije. Dragomir Ubiparovi, svetenik iz
Sarajeva, u jednom od brojeva asopisa "Hrianska
misao", opisao je kakav je bio odnos Crkve u ratnim
godinama prema elnicima Srba iz Bosne: "Crkvene
prostorije i sveanosti su posluile za promociju
elnih linosti SDS-a i njihovu preporuku narodu. U
toj bezmjernoj podrci se najbolje iskazala naa
sklonost ka pretjerivanjima. Ilo se dotle daleko, da
su se i sami prvaci stranke zbunjivali ukazanom
panjom i previe laskavim ocjenama o njima
samima - o toboe Bogom predodreenim im
mesijanskim ulogama. Kako i ne bi kad su im se
svetena lica obraala sa neuvenim slavopojima u
kojima ih tu pred narodom podsjeaju: 'da ih je sami
Bog poslao da spasu rod srpski'... Takvo
neodmjereno sluenje Crkve politici i pomo Crkve
da ta politika zadobije povjerenje naroda, ta previe
vidljiva simbioza i taj zajedniki rad na istom polju,
apsolutno podrazumjeva, nakon svih dogaaja, i
zajedniku podjelu uspjeha i neuspjeha! Stoga je za
oekivati da Crkva od novih vlasti bude i obilato
nagraena. Ali ako se povede pitanje odgovornosti
za ratne posljedice (razaranja i rtve) pored
politikih i vojnih subjekata, za oekivati je da bude
spomenuta i Crkva."
"Laskave ocjene" i "neuveni slavopoji"
svetenih lica i velikodostojnika SPC na raun


136
prekodrinskih Srba i njihovih rukovodstava ostavljali
su traga na mnogim srpskim duama, posebno onim
mladim, jo nedozrelim. Pod uticajem pojedinih
svojih profesora na Bogoslovskom fakultetu, kao to
su mitropolit Amfilohije, vladika Atanasije Jevti,
vladika Atanasije Rakita i drugi, studenti su slavopoje
pretvorili u oboavanje, a kritike na raun drugih
naroda i njihovih prvaka u rasnu netrpeljivost. 'To se
dobro videlo i iz asopisa studenata Bogoslovskog
fakulteta "Logos". U tekstu "Herojska borba Srba",
urednik Predrag Miloevi izmeu ostalog je pisao:
"Stratezi novog svetskog poretka u Vaingtonu i
Njujorku i njihovi lakeji izdajnici Evrope iz Evropske
unije su dali mig austrougarskim slugama, Hrvatima,
da krenu u stvaranje ustake drave do Zemuna.
Meutim, srpski krajinici su pomrsili raune
ustaama i njihovim mentorima te u istrajnoj i
junakoj borbi stvorili srpsku dravu Republiku
Srpsku Krajinu koja zaokruuje vekovne srpske
prostore. Hrvatska je umesto NDH do Zemuna
dobila komian izgled banane. Vaingtonski
potpaljivai ratova su svoje nade da zagospodare ovim
prostorima i opljakaju bogatstva pokuali da realizuju
preko bosanskih muslimana-poturenjaka, pa su im
obeali islamsku damahiriju i na srpskim teritorijama,
na tlu drevne Evrope. Aprila 1992. EZ i SAD su
priznali 'suverenu' dravu BiH, a islamski fanatik Alija
Izetbegovi je naredio opti oruani napad na srpski
narod. Povampirile su se ustake horde i handar-
divizija. Kako Hrvati i Muslimani nikad nisu mogli
izai na kraj sa srpskim borcima oni su se sadistiki
iivljavali nad srpskim civilima, upadali bi u sela, klali,
silovali, derali i palili ive ljude, nikoga nisu tedeli, ni
ene, ni starce, ni decu, pa ak ni bebe. U svojim
logorima imaju razvijene itave sisteme muenja, tako
da rtva izdri dnevno i po 10 sati muenja da ne
umre. U Sarajevu su decu bacali izgladnelim lavovima
u zoolokom vrtu.
228
Sadizam i zversta su osobine tih
podljudskih vrsta koji hoe svoje 'suverene drave', a
jedino su sposobni da se obraunavaju sa decom i
starcima preko 70 godina, koje uhvate i sveu. Srbi su
naprotiv stvorili Republiku Srpsku koja je snana i
vitalna drava." (Ovo je objavljeno samo nekoliko
meseci pre totalnog raspada Republike Srpske Krajine
i gubitka velikog dela teritorije Republike Srpske).
Radujui se iskreno to "u borbama uvek
pogine deset puta vie muslimana nego Srba", mladi
autor teksta hvali generala Mladia, celi oficirski kadar
vojske RS i srpske vojnike. "Danas u doba
sentimentalizma i humanizma koji truju masovno
ljudske due i ljude pretvaraju u mlitave oveuljke,
jo ima ljudi sa gvozdenom voljom, bistrim umom i
usredsreenim pogledom od kojih drhti zlo i haos.
To su borci Republike Srpske i Republike Srpske
Krajine za koje moemo slobodno rei da su
plemii, vitezovi i heroji. Njih nita ne moe
pokolebati i omesti, ni brojnije snage neprijatelja, ni
besomuna arlaukanja beogradskih pacifista. I ranije
smo imali te srpske izrode i izdajnike zvane pacifisti
koji su pljuvali po srpskim vojnicima i pravednom
ratu. Danas su se zaista nakotili i postali jo
bezobrazniji i cininiji." "Oni nee da priznaju da
mir nastupa pobedom jednih i porazom drugih. Oni
hoe da mir nastupi srpskom kapitulacijom i
pristajanjem na ropstvo. Mir na Balkanu bi odavno
bio da Alijini i Franjini mentori neprestano ne
hukaju ustae i poturenjake na Srbe. Ovako, mir
e nastupiti potpunom pobedom Srba i stvaranjem
jedinstvene slobodne srpske nacionalne i
pravoslavne drave", zakljuio je student
Bogoslovskog fakulteta."
Dakle, i ovako su razmiljali budui svetenici,
moda i episkopi, oni koji bi trebalo da poduavaju
decu veronauci po kolama Srbije i da prenose
drugima Hristovu nauku. Ali, i da im usput objasne
da postoje i "podljudske vrste", da se neki "kote",
poput srpskih pacifista, a posebno da ih nagovore
na odbacivanje razuma i loginog razmiljanja. Jer,
svakome razumnom bilo je jasno ta e se desiti u
RSK i RS, tj. da e tok dogaaja biti suprotan
onome u ta je student Bogoslovskog fakulteta
pokuao da ubedi svoje itaoce. Puna krivica za
stavove iznete u citiranom tekstu ne ide samo na
duu ovog mladog oveka. Sve se to moglo uti i od
episkopa Srpske pravoslavne crkve, ali u neto
rafiniranijoj formi. Tako je mitropolit Amfilohije,
komentariui odluku rukovodstva RS da odbaci
Vens-Ovenov plan (1993. godine), i ovo rekao: "U
ovom trenutku, nau duu, kao to je na jezik
uvao i sauvao Vuk Karadi, jedan njegov
prezimenjak sa Plavikom, novom Kosovkom
djevojkom, sa Krajinikom - uvaju nas i nau duu,
jer su ove noi krenuli svetolazarskim putem.
Opredijelili su se, kao i car Lazar... za carstvo
nebesko."
Povodom ove izjave mitropolita Amfilohija,
posebno onog dela o Biljani Plavi, Ilija Radulovi,
nekadanji potpredsednik SPO-a, otro je reagovao:
"I u nedelju, 25. 4. ove godine, u Pei, mitropolit
crnogorsko-primorski rekao je da je Biljana Plavi


137
nova Kosovka devojka, a da je odluka srpske
Skuptine u Bijeljini otkrila duu naroda. Biljana
Plavi je najvei ubica u istoriji srpskog naroda, jer
niko nije ubio est miliona Srba. Ona je javno u jednoj
televizijskoj emisiji ubila est miliona Srba i
nonalantno ponudila ovu rtvu za ouvanje njene
vlasti i vlasti Radovana Karadia, i ostalih
bezbonika, oholnika i upropastitelja srpskog naroda
u Bosni i Srbiji.
229
Doivljavam je kao cara ljudskog
zla - dakle, kao Gorgonu ili kao Ledi Magbet, a jedan
od prvih arhijereja nae Srpske pravoslavne crkve je
doivljava kao novu Kosovku devojku. Izmeu ova
dva doivljaja postoji udaljenost od svetlosne godine.
Prvi put u da izgovorim da Rista Radovia
doivljavam kao najveeg mogueg svog neprijatelja, a
ne protivnika. Crnja mu je misao i crnja mu je dua od
njegove mantije i zato ga doivljavam kao Mefista u
mantiji. Satana se oblai u mnoge haljine, ali nisam
znao da mu je omiljena boja crna i da se najee
javlja u crnim mantijama." (Srpska re, 10. maj, 1993.)
Episkopima SPC se priinilo da bi ljudi poput
Radovana Karadia i generala Mladia, iji su
mozgovi godinama bili modelirani komunistikom
ideologijom, hteli i mogli da stvore i ouvaju
"pravoslavnu" Republiku Srpsku. Pomislili su, izgleda,
da je kod generala Mladia, kada je na glavu stavio
uvenu apku vojvode Miia, promenom onoga na
glavi dolo i do promene u glavi. Meutim, hvalospevi
na raun ovih "branilaca pravoslavlja" ubrzo su se
pokazali u svoj svojoj kominosti.
Izmeu voa bosanskih Srba nastale su svae
i meusobna podseanja na stara, dobra komunistika
vremena. Na jednom od zasedanja Skuptine RS,
analizirajui "kadrove u vojsci svoje drave,
predsednik dr. Radovan Karadi je zakljuio da
najvei problem predstavlja njihova nepopravljiva
komunistika prolost. Za generala Mladia je rekao
da, i pored njegovih dokazanih vrednosti, u svom
karakteru nosi jasnu titoistiku crtu. Strpljivo
sasluavi predsednika Karadia, general Mladi je
zatraio re i za skuptinskom govornicom, sa papira
koji je izvadio iz depa, pomalo teatralno proitao
sledee: "Dragi i voljeni drue Tito. Povodom Vaeg
85. roendana elim da Vam uputim izraze divljenja,
za velianstvenu borbu i blistavo izabran put kojim
nas vodite, vjerujui bezrezervno u svijetlu budunost
s Vama na elu..." "Pa ta?" pitao je Karadi. "Je li to
tvoje pismo?" "Nije moje, nego tvoje, Radovane.
Pisao si ga 1977. godine, kad sam ja bio Titov oficir."
Tako su, dakle, sami o sebi govorili oni koje je
mitropolit Amfilohije nazvao uvarima Srba i
srpskih dua. Kakvi uvari - dobro su proli i Srbi i
due im. Shvatili su to valjda kasnije i srpski
episkopi, ali za ispravljanje greaka ansi vie nije
bilo.

Hiljadu i jedna sarajevska no
Sarajevo je 28. januara 1995. godine izbrojalo 1000
dana opsade. Prema nepotpunim podacima do tada
je poginulo vie od 10.000 ljudi, ranjeno je oko
50.000, a samo u 1994. godini bez oba roditelja
ostalo je 500 dece. Voa ovog "velianstvenog"
poduhvata bio je pesnik
230
i predsednik Republike
Srpske, gospodin Radovan Karadi. Jednom
prilikom on je objasnio zato su Pale izabrane za
"prestonicu" RS, a ne Banja Luka: "Pale ne postoje.
Pale su malo mjesto i trenutno sjedite dravnih
organa... Razlog to se tamo zadravamo je to
moramo biti na prvoj liniji. Moramo biti na
isturenom komandnom mjestu i moram vam rei da
je vrlo vano to to drimo i to smo drali
Sarajevo. Da ne drimo Sarajevo, ne bi bilo drave...
Zmija se ne dri nikada za rep, nego za vrat i mi
smo to morali postii."
I dok je Karadi drao Sarajevo za vrat kao
zmiju i blago ga davio, patrijarh je i dalje slao pisma
svetskim zvaninicima, skreui im panju na muke
srpskog naroda, pa i onog koji ivi u Sarajevu. U
pismu koje je 1992. godine uputio Butrosu Galiju,
generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, ali i
drugim meunarodnim linostima i institucijama,
patrijarh Pavle poruuje da je od predstavnika
pravoslavnih Srba iz Sarajeva primio dramatian
apel sa molbom za spas "preostalog srpskog naroda
zatoenog u dijelu Sarajeva koji kontroliu
muslimanske snage". Evo kako su sarajevski Srbi u
tom apelu opisali svoj poloaj: "Naoigled itavog
svijeta odbrojavaju se poslednji dani agonije
desetine hiljada ljudi, Srba pravoslavne vjere, koji su
se zatekli u muslimanskom dijelu Sarajeva. Kao
zatoeni taoci onemogueni su da miu iz svojih
stanova i kua i da dou do minimuma
prehrambenih proizvoda od meunarodne
pomoi... Ve na aerodromu ta pomo biva oteta u
iznosu od dvije treine, a ostala jedna treina ne
dopire do pravoslavaca. Rijetki i hrabri oajnici svih
kategorija, pa i profesori fakulteta, probijaju se do
crkve, i plau za koricu hljeba. Crkva je nemona,
jer je i svetenstvo u istoj situaciji, pa, ako kad i
uspijemo da dopremo do njih, gorko nam poruuju:


138
'Mi smo na samrti, pustite nas da umremo!'
Muslimanske vlasti ne odgovaraju ni na kakav
prijedlog o pregovorima za pravljenje koridora kojim
bi narod prelazio iz jednog dijela grada u drugi. O
masovnoj zvjerskoj likvidaciji ovako izluenog i
izgladnjelog naroda ve ste dovoljno upoznati. Rijetki
pojedinci koji su zadnjih dana uspjeli da izbjegnu iz
grada ve su poremeeni pameu od gladi, straha i
svakodnevnog uznemiravanja. Ne postoji institucija
politikog rjeenja na zadovoljstvo svih strana u
sukobu ukoliko e jednoj strani biti dozvoljeno da
pomori desetine hiljada nedunih civila. Nee nas
pred Bogom i tim jadnim ljudima nita oprati, ni na
ovom ni na onom svijetu, ako ne podignemo cijeli
svijet na noge da svim sredstvima prekratimo njihovo
stradanje i agoniju."
Posle citiranja ovog apela koji su mu uputili
predstavnici srpskog pravoslavnog naroda u Sarajevu,
patrijarh dodaje da je neto ranije dobio apele i jedne
grupe Hrvata i Muslimana koji su takoe opisali svoje
patnje izazvane ratom u BiH. U elji da se situacija za
sve njih popravi, Njegova svetost moli Butrosa Galija
da upotrebi "sav svoj ugled i uticaj i sva moralno
opravdana sredstva politikog delanja i diplomatskog
pritiska na sve inioce u Bosni i Hercegovini u ijim je
rukama usredsreena politika vlast i vojna sila".
Takoe, patrijarh moli da se "pod nadzorom
meunarodnih mirovnih snaga i meunarodnog
Crvenog krsta, obezbedi dostavljanje lekova, hrane i
ostale humanitarne pomoi celokupnom ugroenom i
namuenom stanovnitvu Sarajeva, ne samo srpskom
nego, u istoj meri i na isti nain, i hrvatskom i
muslimanskom"; da se spree "ubistva i zloini koje
vre pojedine vojne jedinice, bez obzira na to koje su i
ije su"; da se obezbede "koridori za prelaenje iz
jednog dela grada u drugi i za izlaenje iz grada", itd.
Kao to se vidi, patrijarh Pavle nije bio za
celovito reenje sarajevskog problema, nego za
polureenje. Preciznije reeno, Njegova svetost nije
eleo da Karadi "zmiju" prestane da davi, nego da
joj se samo obezbede ishrana i lekovi da bi ostala iva,
a da je Radovan i dalje dri za vrat, dok je ne izdresira
i dok ona ne pone da radi ono to bi hteli i on i
episkopi SPC.
Jer, zato su stanovnici jednog evropskog
grada kakav je Sarajevo, bez obzira na to koje su vere
i nacije, na kraju XX veka morali da jedu hranu iz
humanitarne pomoi i da kroz koridore prelaze iz
jednog dela grada u drugi, u "spasonosnom" reenju
za koje je patrijarh "molio i preklinjao" svetske
uticajne ljude?
231
Zar nije bilo bolje da ive
slobodno kao graani u svim gradovima Evrope, tj.
onako kako su iveli nekada i kako danas ive? Nije
valjda da se Njegova svetost nije setio jednog
takvog reenja, ba kao to se prethodne godine
(1991.) nije setio da "treeg ima" za Srbe u
Hrvatskoj?
Zato patrijarh Pavle nije zamolio Butrosa
Galija da preduzme sva legitimna sredstva kako bi
se prekinule patnje Sarajlija, a ne samo "sredstva
politikog delanja i diplomatskog pritiska"? Postojao
je i onaj vid pritiska o kojem je patrijarh govorio u
pismu lordu Karingtonu objanjavajui mu da svoju
brau "iste vere i krvi" koja ive u Hrvatskoj "srpska
drava i srpski narod moraju zatititi svim
legitimnim sredstvima, ukljuujui i oruanu
samoodbranu". Ipak, Njegova svetost nije pozvao
svetske monike da upotrebe oruje u cilju zatite
graana Sarajeva, kao to je pozvao srpske monike
da orujem zatite Srbe u Hrvatskoj. Zna se,
naravno, i zato. Da bi grad prodisao, da bi bio
osloboen, da bi se skinula oma oko vrata, silu je
trebalo upotrebiti protiv onih koji su sa okolnih
uzvisina posmatrali plen. Protiv onih koji su "zmiju
drali za vrat".
Poznato je da su velikodostojnici Srpske
pravoslavne crkve, poput nekakvih supervizora, bili
prisutni na skoro svim zasedanjima Skuptine
Republike Srpske. Episkopi SPC, ali i politiari i
generali iz rukovodstva bosanskih Srba, isticali su
izuzetno dobru meusobnu saradnju. Krajem aprila
1993. godine, mitropolit dabrobosanski, Nikolaj
Mra dao je intervju u kojem je izjavio da general
Mladi prihvata sve njegove predloge. Predsednik
Republike Srpske dr. Radovan Karadi, poetkom
1994. ocenio je odnose izmeu Crkve i drave kao
izvanredne. "Nae svetenstvo je prisutno u svim
naim razmiljanjima i odlukama, a glas Crkve se
slua kao glas najvieg autoriteta", rekao je Radovan
Karadi. Znai, umesto pisma Butrosu Galiju, koje
je moralo da putuje ak do Njujorka, patrijarh i
ostali srpski episkopi mogli su u svojstvu "najvieg
autoriteta iji se glas slua" da zatrae od
rukovodstva RS uklanjanje tekog naoruanja kojim
je vie od hiljadu dana Sarajevo drano u opsadi. Na
taj nain, izbegli bi se dodatni gubici u ljudskim
ivotima i materijalnim dobrima, a uradilo bi se ono
to je svako iole razuman znao da e na kraju morati
da se uradi.



139
uvari srpskag obraza i due
Umesto da zamole rukovodstvo bosanskih Srba da
ukloni tenkove, topove i drugo teko naoruanje oko
Sarajeva, episkopi SPC su od njih traili upravo
suprotno. Na zasedanju Skuptine Republike Srpske
na kome se u julu 1994. godine odluivalo o
prihvatanju mirovnog plana Kontakt grupe o BiH,
232

episkop Atanasije Jevti preneo je poslanicima poruku
SPC da se ne moe ponovo pristati na "desetkovanje
srpskog naroda" i da ne treba prihvatiti ponueni
plan. Mitropolit Amfilohije je tom prilikom uputio
telegram podrke u kojem je stajalo:. "Obnovivi u
sebi vjeru u pravdu Boiju, obnovili ste Svetu
Lazarevsku vjernost narodu, uspravili dostojanstvo
srpskog naroda. Vaa odluka razobliit e svu
laljivost demokratije takozvanog Novog Svetskog
Poretka, ali i otkriti ko stvarno skriva svoje
vlastoljublje iza brige o narodu i pozivanja na narod.
Neka vam Bog bude na pomoi."
Srpski episkopi su izgleda verovali (pokazalo
se pogreno) da e Srbi iz Srbije i Crne Gore na
njihov mig pojuriti u pomo Srbima u Bosni. "Sa
punom odgovornou pred Bogom i svojim narodom
i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da
stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih
vitalnih interesa nunih za fiziki i duhovni opstanak i
opstanak na svojoj oevini i dedovini", kae se u
Apelu upuenom sa episkopske konferencije SPC od
5. jula 1994. godine. Srbi se, meutim, nisu odazvali
na ovaj pastirski poziv. Poto je bilo leto, ogromnoj
veini bilo je vanije razmiljanje o tome kako
provesti godinji odmor sa ono malo novca to se
ima. Zbog toga je mitropolit Amfilohije, u svom
estokom saoptenju od 8. avgusta 1994. godine,
kritikovao Srbe to su "ve brigu na veselje udarili", i
to su se hvalili "turistima po primorju i banjama, koje
odjekuju od naeg lakoumlja i bezumnih naih
zabava".
Za razliku od ovih i ovakvih Srba, kae dalje
mitropolit Amfilohije, "narod i Skuptina Republike
Srpske danas uvaju i obraz i duu srpskoga naroda
pravoslavnog, ne praznim rijeima i neasnim
kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim
ivotima, koje zalau pred itavim svijetom za
odbranu svega estitoga i svetog u ovom narodu, za
odbranu svekolikog Pravoslavlja. U Bosni i
Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i
obraz asni itavog Pravoslavlja, za pravdu i duu
itavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog
dostojanstva. (...) Neka naoj brai u Bosni i
Hercegovini Bog poda svaku pomo u dobru i
snagu da odole pritiscima svijeta, koji je na Gospod
Isus Hristos ve pobijedio. Nek takvu pomo i
snagu podari brai naoj u Republici Srpskoj
Krajini, a nama nek daruje snagu i mudrost da duu
zauvijek ne izgubimo." Ovako je grmeo mitropolit
Amfilohije sa Cetinja u avgustu 1994. godine. Ali,
kao to ve rekosmo, veina stvari za koje su se
tokom 90-ih godina zalagali episkopi Srpske
pravoslavne crkve bila je osuena na propast. Bog
nije pruio pomo i snagu srpskoj brai iz Bosne da
"odole pritiscima svijeta". O onima iz Republike
Srpske Krajine da i ne govorimo. Njihova "drava"
nestala je sa lica zemlje za manje od etiri godine. A
da li su bosanski i krajiki Srbi sauvali "obraz i
duu srpskoga naroda pravoslavnog", da li su
odbranili sve estito i sveto u srpskom narodu i
svekoliko Pravoslavlje, i da li su izborili bitku "za
pravdu i duu itavog svijeta" ( ?), e, o tome bi
mitropolit Amfilohije verovatno mogao da govori
nadugako i nairoko i da nas raznim argumenatima
iz svog arsenala, koje smo dobro upoznali tokom
90-ih godina, pokua i ubediti u neto takvo. Ba
kao to je i Miloevieva televizija pokuala da nas
ubedi da je pobeda ono to se srpskom narodu
dogodilo na Kosovu, 1999. godine.
Dakle, po miljenju srpskih pravoslavnih
duhovnih pastira, patnje ljudi u Sarajevu i po
drugim mestima BiH bile su opravdane i trebalo ih
je produavati sve do postignua onoga to su oni
smatrali ciljevima srpskog naroda, drave i Crkve.
Moda upravo zbog toga bosanskim Srbima Bog i
nije bio na pomoi, kako im je poeleo mitropolit
Amfilohije u svom telegramu. Ili, moda, jeste?
Zavisi, naravno, iz kog se ugla gleda. Ako cenimo
kroz kvadratne kilometre Republike Srpske, koji su
Srpskoj pravoslavnoj crkvi bili od izuzetnog znaaja,
onda im je poprilino odmogao. U neto 70%
teritorije BiH, koliko su tokom rata drali, morali su
na kraju da se zadovolje sa "samo" 49%. Ako, pak,
cenimo po injenici da Bosanci svih vera i nacija
danas slobodno etaju ulicama svojih gradova (osim
nekih "junaka" koji su se pozavlaili u miije rupe),
Bog je onda svima u Bosni, pa i Srbima, bio na
pomoi.

Uz tomahawk sve se moe
... Vladika dalmatinski Nikolaj Mra, koga mnogi u
Dalmaciji smatraju "ideologom balvan revolucije",
uskoro je od Duha svetoga dobio nova zaduenja.


140
Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora
odranom u maju 1992. godine izabran je za
mitropolita dabrobosanskog i tako postao najvii
arhijerej SPC za Bosnu i Hercegovinu. Od tada,
mitropolit Nikolaj se pojavio na mnogim zajednikim
fotografijama sa Radovanom Karadiem i generalom
Mladiem, a na mnogim sednicama Skuptine
Republike Srpske sedeo je u prvim redovima, poput
nekakvog simbola svega onoga to je tamonje
rukovodstvo radilo tokom ratnih godina. Izjave o
izvanrednoj saradnji Srpske pravoslavne crkve i
rukovodstva bosanskih Srba, pa ak i o velikoj
poslunosti ovih drugih ("glas Crkve se slua kao glas
najvieg autoriteta" Radovan Karadi) apsolutno su
razumljive uzmemo li u obzir kakva je linost bio
mitropolit Nikolaj. To se najbolje vidi iz rei njegovog
brata u Hristu, mitropolita Amfilohija, izgovorenih
povodom otvaranja Duhovne akademije u Srbinju
(nekadanjoj Foi): "Moram da vam priznam da je bio
toliko uporan, toliko istrajan, da tu niko ivi nije
mogao odoljeti njegovoj istrajnosti i upornosti. Svi
smo se dvoumili i to ispovijedam, ne iskljuujui sebe,
da li e biti mogue, da li mi smijemo da uemo u
takav jedan rizik u ovim vremenima. On je bio
uporan, i uporan, i uporan, i neka mu je hvala na toj
njegovoj blagoslovenoj upornosti. Uostalom, i vi da
nijeste uporni ne biste vi danas stvorili najdivniju
srpsku zemlju, Republiku Srpsku, koja je svjetionik i
Pijemont danas cjelokupnog srpstva. Blagodarei
upravo toj i takvoj upornosti, a nije udo to vam je
Vladika ovakav kad ste i vi takvi koji ste se zajedno s
njim ovdje potrudili."








141
Franjo Tuman o Bosni i Hercegovini

Hrvatska je prihvatila, znai, tu zadau europeizacije
bosanskih Muslimana, znai da ona bude jamstvo, da
oni postaju sve vie sastavni dio europske civilizacije,
a ne sredstvo fundamenlalizma u Europi. U tom
pogledu se poklapaju i strateki interesi Hrvatske s
takvim jednim rjeenjem s obzirom na granice, a osim
toga povijesna je istina da je veina tih bosanskih
Muslimana podrijetlom hrvatska i bila u sastavu
hrvatskih drava, ak govore, veina njih govori
jednim od najhrvatskijih dijalekata, ikavicom, itd.
Prema tome, u svakom sluaju, to za Hrvatsku
predstavlja i izazov koji moe uspjeno rijeiti samo
uz pomo Europe i zapadnoga svijeta, jer, znai,
civilizacijski problemi e i u Federaciji i u odnosu
izmeu Federacije i Hrvatske ostati.
Intervju Le Figarou, citirano prema Novom listu, 26.
rujan 1995. godine

Smatramo da hrvatska Hercegovina povijesno tvori
dio hrvatskoga narodnog tijela. Hrvate su u Bosni
vazda ugroavali kao manjinu: Srbi i Muslimani.
Hrvatska ih je branila. Zbog povijesnih razloga
najprihvatljiviji prijedlog bila bi takozvana lagana unija
triju odvojenih entiteta, po Vanceovu i Owenovu
prijedlogu, neka vrsta Beneluxa. Ali ni Europa ni
Sjedinjene Drave nisu prihvaale raanje isto
muslimanskog entiteta koji bi favorizirao islamsku
ekspanziju. Zato smo prihvatili hrvatsko-muslimansku
Federaciju, ali uz uvjet da se odre veze s Hrvatskom.
U protivnome bi hrvatska manjina bila islamizirana.
Danas se u Bosni grade 174 damije, dok su kalolilke
crkve sruene i samo se tri obnavaljaju. Postoji oita
elja da se ta zemlja islamizira.
Vjesnik, 17. prosinac 1997. godine

"Nasuprot izdvajanju Srpske Republike Bosne i
Hercegovine podrali smo osnivanje HR Herceg-
Bosne. Ba zato da bismo zatitili hrvatstvo u toj i
takvoj Bosni i Hercegovini u kojoj su se Srbi izdvajali,
a u kojoj su muslimani eljeli ostvariti svoju
muslimansku dravu u skladu sa kur'ansko-
muslimanskim zakonima.
Onemoguili smo muslimansko-srpski
sporazum istono od Neretve. Objektivni promatrai
hrvatske dravne politike prema Bosni i Hercegovini
sve vie dolaze do spoznaje da je naa politika bila
realna i konstruktivna. Upozoravali smo muslimansko
vostvo na agresiju, prvi smo priznali Bosnu i
Hercegovinu, potpisali smo Vaingtonski sporazum
i omoguili potpisivanje Dejtonskog mirovnog
ugovora. Danas u redovima Hrvata u Bosni i
Hercegovini ima bosanskih unitarista. A to je
suprotno interesima hrvatskog naroda ali je
suprotno i interesima meunarodnih imbenika. Jer,
vidite, ne samo Pariz, ve Washington, primaju u
posjetu politike predstavnike RS. Entiteti u Bosni i
Hercegovini ve razvijaju odnose koji dobivaju
konfederalne znaajke.
Pitaju se neki zbog ega se autoprometnica
Zagreb-Dubrovnik gradi kroz Bosnu i Hercegovinu.
Pa zaboga miloga, vraamo se odakle nam je kralj
Tomislav!
Franjo Tuman na etvrtom opem Saboru HDZ-a u
Zagrebu, 21. veljae 1998. god.



142
Meunarodni odgovor
Meunarodna komisija za Balkan
(Izvodi)


Transatlantske napetosti
Rat protiv Bosne i Hercegovine izazvao je
najozbiljniju krizu u transatlantskim odnosima od
vremena Suecke krize. Ta kriza nije ni do danas
sasvim okonana i zato je dvostruko hitnije izvui
odgovarajue pouke iz njenog razvoja. U emu je
Atlantski savez pogreio i ta ga je najzad vratilo na
pravi put? Samo je Zapadna alijansa, otelovljena u
NATO-u, bila sposobna da zaustavi pokolj. Alijansa
zasluuje priznanje zbog tog dostignua, ali takoe,
vlade njenih lanica moraju da prihvate odgovornost
zbog ranijeg odbijanja da primene silu. Narod Bosne i
Hercegovine skupo je platio transatlantske podele.
Na cilj nije da ovde pokuamo da svaljujemo
krivicu na pojedine zapadne vlade ili lidere. Krivicu
snose mnogi. Bilo je takoe i olakavajuih okolnosti.
Savez bogatih demokratija bio je optereen sutinskim
problemom u postupanju prema krizi ove vrste:
protivljenjem bilo koje pojedine sile da preuzme
vodeu ulogu, injenicom da je svaka od zemalja
lanica morala da postigne internu saglasnost o tome
ta treba initi, kao i da ostvari konsenzus sa raznim
dravama. Rezultat toga esto su bile politike
najmanjeg zajednikog imenitelja, koje su se pokazale
neodgovarajuima. Osim toga, vodee sile su
poetkom devedesetih bile prezauzete reavanjem
stanja nastalog zavretkom hladnog rata. Iako su
zapadne obavetajne slube upozoravale na pretnju
miru i stabilnosti u regionu koja je bila na pomolu,
nije bilo pokuaja da se preduzmu ozbiljne
preventivne mere. Nije se obraala panja na
konstruktivne ideje o pretvaranju komunistike
federacije Jugoslavije u demokratsku konfederaciju -
koje su prvo dole iz Slovenije i Hrvatske 1990., a
zatim iz Bosne i Makedonije 1991. Zapadni ministri
inostranih poslova bili su zaokupljeni drugim
stvarima.

Evropski odgovor
"Ovo je as za Evropu. Ovo nije as za Amerikance",
rekao je ak Pos, ministar inostranih poslova
Luksemburga i predsedavajui Evropske zajednice, po
dolasku u Jugoslaviju 29. juna 1991. Poetak krize u
Jugoslaviji za tadanju Evropsku zajednicu izgledao je
kao prilika da se demonstrira njena znaajnija uloga.
Gledajui pet godina unazad, moglo bi se
rei i to da je malo drugih stvari toliko doprinelo
slabljenju entuzijazma javnog mnjenja za stvar
evropske integracije, kao to je to bilo neprimereno
evropsko nastojanje da se ostvari mir u bivoj
Jugoslaviji. Evropske institucije i pojedine zemlje
lanice preduzele su znaajne napore ali je
zakljueno, kako na Balkanu tako i u zapadnoj
Evropi, da se nije delovalo efikasno.
Pre nego to se istrae razlozi za ovaj
neuspeh, treba razmotriti obim uea EZ/EU.
Iako nije institucija koja se bavi pitanjima
bezbednosti, EZ je preuzela vodeu ulogu u
pokuajima posredovanja. Arbitrana komisija, koja
je osnovana u septembru 1991. i kojoj je
predsedavao Robert Badinter, predstavljala je
pokuaj inovacije da se u reavanju problema drave
u raspadu primeni pravna mudrost. EZ je
organizovala dve glavne mirovne konferencije o
Jugoslaviji - prvu u Haagu, od septembra 1991. do
avgusta 1992. i drugu u enevi, od septembra 1992.
do decembra 1995, zajedniki sa Ujedinjenim
nacijama. (Predsedavajui koje su imenovale
EZ/EU - Karington, Oven i Bilt - pokuavali su da
dou do politikog reenja putem pregovora). U
septembru 1993., EU je odluila da preuzme
odgovornost za administraciju u podeljenom
Mostaru i jednog za drugim imenovala
administratore - Konika, Peresa Kasada i Garoda -
koji su nastojali da ree tamonje probleme.
Humanitarna sluba Evropske zajednice ECHO
(The European Community Humanitarian Office) pruila
je glavni doprinos humanitarnoj pomoi i
programima za izbeglice UNHCR; neto kasnije,
Evropska unija preuzela je vodeu ulogu, u
finansiranju civilne strane sprovoenja Dejtonskog
sporazuma i u rekonstrukciji Bosne i Hercegovine.
Moda je najvee dostignue EU to to je uspela da
obuzda razliita shvatanja balkanske krize u
dravama koje su njene lanice.
Jugoslovenska kriza je od Evrope zahtevala
jedinstven, usredsreen i odluan odgovor,
ukljuujui tu i opciju direktne vojne intervencije.
Iako su, meutim, preuzeli najvei teret, kada je re
o sredstvima, trupama i ljudskim ivotima,
Evropljani nisu bili spremni i sposobni da
preduzmu takvu intervenciju bez direktnog meanja
Sjedinjenih Drava (oni su je zapravo eksplicitno
iskljuili jednom od svojih najranijih odluka, na


143
zasedanju Saveta ministara EZ, 19. septembra 1991).
Evropa se suoila sa tri razliite vrste prepreka
za sprovoenje jedne efikasne politike: (1)
nerazumevanjem prave prirode jednog u sutini
veoma ilavog sukoba; (2) drutvenim i kulturnim
ustezanjima kada je re o mogunosti primene vojne
sile, od strane bogatih zapadnih demokratija koje su
uivale u gotovo poluvekovnom miru i; (3)
institucionalnim tekoama Evropske zajednice koja
je u tom asu nastojala da se preobrazi u Evropsku
uniju sa Zajednikom inostranom i bezbednosnom
politikom. Sva ova ogranienja jednog efikasnog
politikog odluivanja zasluuju temeljno istraivanje,
zato to ova Komisija, kada iznosi odreene kritike
procene zapadne politike, ne eli da sugerie da je put
ka efikasnijoj politici bio oigledan ili lak.
Za ministre inostranih poslova EZ, koji su u
leto 1991. pokuavali da postignu primirja putem
pregovora, bilo je gotovo neshvatljivo da u Evropi
ima politikih lidera koji ne bi oklevali da upotrebe
vojnu silu, odnosno da za srpske i hrvatske lidere,
imajui u vidu njihove line ambicije, rat moe biti
nameran, "racionalan" izbor. EZ je preuzela zadatak
posrednika u Jugoslaviji pretpostavljajui da je
mogue sklopiti kompromisni sporazum - kao to je
to obino bilo mogue u zapadnoj Evropi. Posleratno
evropsko iskustvo je takoe govorilo da e se jednom
sklopljeni kompromis odrati, zato to je to u
zajednikom interesu.
Druga grupa ogranienja, drutvena i kulturna
ustezanja kada je re o upotrebi sile, predstavljala je
neto to su lanice Evropske zajednice delile sa
drugim zapadnim zemljama, ukljuujui Sjedinjene
Drave. Ta ogranienja proisticala su iz "sukoba
izmeu sveta zasnovanog na potrazi za mirom,
napretkom i zadovoljenjem potreba pojedinca i sveta
koji nije odustao od potrage za slavom, zajednicom ili
teritorijom", kako je to zapazio Pjer Hasner. Tokom
prvih meseci krize, u vreme kada je uverljiva
demonstracija sile od strane Zapada mogla da ima
efekta, bilo bi verovatno teko ubediti zapadnu
javnost da njene vlade, na teritoriji Evrope, moraju da
pribegnu vojnoj akciji, koja bi ukljuila i
bombardovanja iz vazduha. To bi bilo posebno teko
izvesti kada se uzme u obzir da bi takva akcija dovela
do pogibije civila ili velikog broja povreenih. Sa
druge strane, reakcija javnosti na televizijske slike
smrti i zloina, zajedno s pritiskom istaknutih
intelektualaca koji su zahtevali hitan evropski
odgovor, naterala je neodlune lidere da preduzmu
seriju ogranienih akcija, ak i u sluajevima kada je
strategiji za izvoenje takvih akcija nedostajala
doslednost. Zato je lake objasniti kolebanje
evropskih vojnih komandanata (kao i njihovih
amerikih kolega) da svoje snage ukljue u konflikt
bez jasno definisanog politikog cilja. Visoki oficiri
strahovali su da e njihove vlade preterano reagovati
na zahteve javnog mnenja podstaknutog medijima i
da e neodgovarajuim snagama poveriti
preambiciozne zadatke, bez zadovoljavajue
strategije za povlaenje. U svakom sluaju,
zapadnoevropski politiki lideri bili su izuzetno
neodluni kada je re o vojnom meanju; za mnoge
od njih, samo pominjanje rei "Sarajevo" prizivalo
je uspomene na evropsku katastrofu s poetka
dvadesetog veka.
Jugoslovenska kriza tako je neminovno
postala lakmus-papir za evropske institucije i razvoj
Zajednike spoljne i bezbednosne politike. ta god
da se oekuje od tog razvoja, iskustvo govori da e
prirodni proces nastanka zajednikih analiza,
instikata i reakcija, kao preduslova za takvu
zajedniku politiku, biti daleko sloeniji i
dugotrajniji zadatak nego to su to neki
pretpostavljali u vrtoglavim danima 1991.
Period od prvih est meseci jugoslovenske
krize vremenski se poklopio sa poslednjim etapama
pregovora oko Mastrihtskog ugovora o Evropskoj
uniji, koji su podrazumevali sloene nagodbe o
pitanjima suvereniteta i odraavali pomeana
oseanja suparnitva i zajednikog interesa. Bilo je
onih koji su smatrali da bi postupci Evrope u
Jugoslaviji mogli da dovedu do presedana koji bi
uticali na budue ustrojstvo evropskih institucija.
Ovaj problem odluivanja o spoljnoj politici putem
konsenzusa ilustrovala je odluka Grke da iskoristi
svoje pravo veta u sluaju priznavanja Makedonije.
Ipak, nije do kraja jasno do koje se mere
krivica za propuste Evrope moe pripisivati slabosti
njenih institucija. Ona je donela prilian broj odluka
o Jugoslaviji. Neefikasnu politiku bilo bi pravednije
pripisati tome to vlade nisu dale prioritet samom
problemu, razumevanju prirode sukoba i njegovog
znaaja - ne samo za one koji su u njemu bili
direktno umeani, ve i za itavu Evropu - kao i
nedostatku opte saglasnosti da se sprovede odluna
akcija.
Imajui u vidu te okolnosti, jedinstvo koje je
Evropa tada uspela da postigne predstavljalo je
prilian podvig. Gledajui pet godina unazad, pravo


144
je udo to to evropske vlade nisu vie vodile rauna
o svojim zasebnim interesima.
Najvanije evropske sile - one koje su
uglavnom oblikovale evropsku politiku - bile su
Nemaka, Britanija i Francuska. Na raun Nemake
upueno je najvie kritika, zbog njenog navodnog
jednostranog nastupa u prvim fazama rata. Bon je
sredinom 1991., kao i veina njegovih evropskih
partnera, davao prednost ouvanju jedinstva
Jugoslavije. Ali, dok se rat irio, nemaka vlada je
promenila svoj stav. To se nije dogodilo samo zbog
pritiska javnog mnenja (i medija), krajnje uznemirenog
zbog obelodanjenog uasa sukoba i talasa stotina
hiljada izbeglica koje su poele da stiu u Saveznu
Republiku Nemaku. to je Srbija primenjivala veu
vojnu silu protiv Hrvatske, zagovornici priznavanja
otpadnikih republika postajali su glasniji.
Optube Srbije da je Nemaka gajila velike
pretenzije u regionu ili da je bila motivisana
"revanizmom" bile su oigledno apsurdne. Meutim,
na raun nemake diplomatije u to vreme bile su
upuivane kritike iz drugih evropskih prestonica, zbog
tri stvari: (1) zamerano joj je da je suvie snano
gurala svoje evropske partnere u pravcu priznavanja;
(2) da se ponaala na nain koji bi se mogao smatrati
suprotnim savetu Arbitrane komisije i; (3) da je
omela trajne napore lorda Karingtona da postigne
sveobuhvatno reenje.
Podaci govore da je pria neto sloenija.
Istina je da je na ministarskom sastanku EZ
odranom 16. decembra 1991. nemaki ministar
inostranih poslova Hans Ditrih Genser uspeno
zagovarao raspored priznavanja pojedinanih
republika. Meutim, tome je prethodio sastanak u
Harzuilenu 6. oktobra, kada su ministri podstakli
pregovaraki proces koji je imao za cilj priznavanje
onih republika koje ele nezavisnost. Holandski
ministar inostranih poslova Hans van den Bruk je 10.
oktobra saoptio da taj proces treba okonati u
naredna dva meseca, nakon ega EZ vie ne bi mogla
da porie "pravo na nezavisnost". Potom je Beograd
odbio Karingtonov plan, a Arbitrana komisija je 7.
decembra dola do zakljuka da se Jugoslavija nalazi u
stanju potpune dezintegracije. EU zapravo nije
posluala savete Arbitrane komisije. Ona je izrazila
svoju uzdranost u pogledu priznavanja Hrvatske, ali
je podrala priznavanje Makedonije. Umesto toga, EU
je priznala Hrvatsku i odbila da prizna Makedoniju.
to se tie Karingtonovog plana, iako je sam
Karington smatrao da priznavanje potkopava njegova
trajna nastojanja, plan je u Beogradu bio odbijen u
novembru, pa se, prema tome, glavna odgovornost
ne moe pripisivati odluci o priznavanju Hrvatske.
Yens i Karington su ve ranije, 23. novembra u
enevi, postigli sporazum o primirju izmeu
Miloevia i Tumana i to je 2. januara bilo
potvreno u Sarajevu od strane njihovih vojnih
predstavnika. Prema tome, priznavanje nije spreilo
vojno primirje, ali je uklonilo vaan stimulans koji je
mogao da bude iskorien kao poluga za
obuzdavanje Hrvatske u njenom postupanju prema
Srbima u Krajini.
Neki posmatrai optuili su Nemaku da
nije uzela u obzir mogui uticaj svega ovog na
Bosnu; tano je da je bosanski predsednik
Izetbegovi javno upozorio na opasnost od
priznavanja. Meutim, odgovornost za odluke
donete 16. decembra dele sve drave lanice. Iako je
Nemaka bila dosta kritikovana posle tog koraka,
nijedna druga drava nije podrala neki drugi
pristup. Osim toga, treba priznati da je za razliku od
francuske i britanske politike, nemaka politika
shvatila da je za mirovnu strategiju - posle odbijanja
Karingtonovog plana, sravnjivanja Vukovara sa
zemljom i bombardovanja Dubrovnika - potrebno
suprotstaviti se reimu u Srbiji i izolovati ga. vrst
nemaki stav pokazao je nedostatke alternativnih
strategija prema sukobu. Gledajui na stvari iz
dananje perspektive, mora se takoe rei da se nisu
potvrdili argumenti kritiara Nemake, ali ni
argumenti njenih branilaca. Priznavanje je moda
"internacionalizovalo" sukob i oduzelo legitimitet
srpskoj agresiji, ali nije uinilo nita da se ona
zaustavi. (Sa druge strane, Srbi i Jugoslovenska
narodna armija (JNA) protumaili su raniju
meunarodnu podrku jedinstvu Jugoslavije kao
znak da im to daje odreene ruke).
Ako je Nemaka bila glavna snaga koja je
stajala iza evropske politike priznavanja suvereniteta
bivih jugoslovenskih republika, Velika Britanija je
bila najdoslednija u nastojanjima da se obeshrabri
meunarodna upotreba vojne sile. London je od
poetka insistirao da nema tog uloga u regionu koji
bi opravdao vojnu intervenciju i da bez punog
uea Sjedinjenih Drava nema govora o takvoj
intervenciji. Ne treba nastojati da se "nametne"
reenje; od strana se mora traiti da "pregovorima"
dou do reenja. U leto i jesen 1991. Britanija je
odbila prve predloge o slanju evropskih snaga za
razdvajanje u Hrvatsku. Ministar inostranih poslova


145
Daglas Herd je 19. septembra 1991. insistirao na tome
da Savet ministara inostranih poslova EZ izriito
iskljui mogunost vojne intervencije. Kada je rat u
Bosni i Hercegovini poeo, Britanija se uporno
suprotstavljala upotrebi sile sve do 1995. - iako je
Herd na Londonskoj konferenciji u avgustu 1992.
rekao da su "patnje u bivoj Jugoslaviji - direktna
posledica oigledne agresije".
Stav Francuske prema jugoslovenskom
sukobu oblikovali su tradicija
prosrpske/projugoslovenske diplomatije, saveznitvo
iz Prvog svetskog rata i naklonost prema
prerogativima centralizovane drave. Kao i Britaniji,
Francuskoj je tada ipak bilo vanije da ouva status
meunarodne sile, prvnestveno svojom aktivnom i
istaknutom ulogom u EZ, Savetu bezbednosti, i
NATO-u. Francuska je iz tog razloga predloila
intervciju ZEU (WEU-Western European Union) u
Hrvatskoj u avgustu 1991. i podrala slian predlog u
septembru; drugi razlog bio je trajna ambicija
Francuske da ojaa evropski "odbrambeni stub"
unutar NATO-a i izvan njega.
Takoe, meu Francuzima koji su donosili
odluke vladala je zabrinutost zbog nove uloge
Nemake u centralnoj Evropi, posle nestanka drava
(Jugoslavije, ehoslovake) koje su bile stvorene
nakon Prvog svetskog rata pod francuskim
pokroviteljstvom. Otuda sklonost Francuske da ostavi
prostor za sumnju i da zadri dobre odnose sa
Beogradom, bio on glavni grad Srbije ili Jugoslavije.
Najoitiji predstavnik ovakvog stava o francuskim
"istorijskim vezama" sa Srbijom iz vremena Prvog
svetskog rata bio je predsednik Fransoa Miteran.
Meutim, on je u junu 1992. posetio Sarajevo pod
opsadom - bio je to hrabar in koji je doveo do
otvaranja gradskog aerodroma - i tako pomogao da se
meunarodni stav prema sukobu u Bosni preobrazi u
direktno pruanje humanitarne pomoi. Francuska je
bila prva drava EU koja je ukljuila veliki broj svojih
vojnika u operaciju UN u Bosni i Hercegovini. Ona
je, meutim, kao i Britanija, svoje visoke poloaje u
komandi UNPROFOR-a iskoristila da bi obeshrabrila
vojnu akciju NATO-a i uklanjanje embarga na uvoz
oruja bosanskoj vladi. Reakcija predsednika aka
iraka posle uzimanja francuskih pripadnika mirovnih
trupa za taoce 1995. prekinula je nit politike njegovog
prethodnika, a uloga Francuske u mirovnoj inicijativi
koju je predvodila Amerika priznata je time to je
Dejtonski sporazum formalno potpisan u Parizu.

Sjedinjene Drave
Do samog kraja 1994., politika Sjedinjenih Drava
prema ratu u bivoj Jugoslaviji kolebala se izmeu
distance i angamana, bez potpunog prihvatanja
bilo koje od tih opcija. Iako je, na retorikom i
ideolokom planu, teio ka tome da na konflikt
gleda kao na agresorski rat protiv bosanske drave i
njenog naroda i da zastupa potrebu robusne vojne
intervencije, Vaington je pri svemu tom jo vie
oklevao da angauje sopstvene kopnene trupe.
Ameriki vojni establiment, kao to je ve reeno,
naroito nije eleo da bude uvuen u "novi
Vijetnam". Nasuprot tome, mnoge amerike
politike linosti, intelektualci i novinari koji su se
protivili ratu u Vijetnamu, postali su energini
zagovornici vojne intervencije u Bosni i
Hercegovini.
Istinsko ostajanje po strani nikada nije bilo
mogue, kada se ima u vidu to da je Bosna i
Hercegovina dominirala na dnevnom redu
evropskih odbrambenih i bezbednosnih tema.
Jedina svetska super sila nije mogla da ostane
izdvojena; sa druge strane, istinski konstruktivan
angaman zahtevao je vojni angaman i doslednu
strategiju, to nije bilo na vidiku sve do 1995.
Guverner Klinton je tokom predsednike izborne
kampanje 1992. kritikovao politiku nemeanja
Buove administracije. Klintonovoj administraciji su
i pored toga bile potrebne dve godine da
unilateralno pokae svoju odlunost i da u okviru
multilateralnih inicijativa dovede nagodbu do take
prihvatljivosti, da bi potom preuzela vodeu ulogu u
sprovoenju te nagodbe u delo.
Postoji nekoliko objanjenja za ovo
odlaganje. Mnogi dugogodinji profesionalci slube
nacionalne bezbednosti nisu videli jasne nacionalne
i strateke interese na Balkanu (to nije bio sluaj
kada je re o nedavno okonanom Zalivskom ratu).
Sjedinjene Drave su poetkom 90-tih, kao i
evropske sile, razmatrale svoje odbrambene i
bezbednosne posthladnoratovske prioritete.
Povodom novog evropskog samopouzdanja stav
Vaingtona bio je dvolian, jer su mnogi bili u
iskuenju da odgovore kako bi Evropa - ukoliko je
"as za Evropu" zaista kucnuo - morala sama da
krene napred i da se dokae - ukoliko moe. Godine
1993. nova amerika administracija razmiljala je o
Bosni uz kolebljivost stranke koja je tokom
osamdesetih bila van vlasti i sa rukovodstvom koje
je bilo zaokupljeno domaim reformama. Osim


146
toga, amerika javnost se snano protivila razmetanju
kopnenih trupa SAD u oblastima u kojima vitalni
ameriki interesi nisu bili smatrani za ugroene.
Tokom rata u Hrvatskoj 1991., Buova
administracija je pokuavala da odvrati Nemaku i EZ
od priznavanja Slovenije i Hrvatske mimo
sveobuhvatnog sporazuma. Buova administracija je
poetkom 1992. ipak izvrila pritisak da se prizna
Bosna i Hercegovina - iako su mnogi smatrali da e
ona tee opstati od Hrvatske ili Slovenije. Kada je
posle priznavanja Bosne nastavljena srpska agresija,
amerika administracija nije bila nita vie voljna da
intervenie od svojih evropskih saveznika. U trenutku
kada je Vens-Ovenov plan bio predstavljen zaraenim
stranama, Klinton je ve postao predsednik.
Paralisana zbog predizbornih obeanja o
multilateralnoj akciji u Bosni i u svetlu medijskih
kritika na raun Vens-Ovenovog plana, Klintonova
administracija ga je odbacila i uz mlaku pohvalu
pustila niz vodu. Jedina alternativa amerike
administracije za Vens-Ovenov plan bila je strategija
"Podigni i udari" (odnosno, podizanje embarga na
uvoz oruja za Bosnu i upotreba vazdunih snaga
protiv srpskih ciljeva, dok nova i osnaena bosanska
armija preduzima kontranapad). Ukoliko
meunarodno priznatu bosansku dravu ne mogu da
odbrane sile iz inostranstva, tvrdili su neki
Amerikanci, treba joj barem omoguiti sredstva da se
sama odbrani. Ali, sama Bela kua ostala je neodluna
povodom opcije "Podigni i udari", koju su najvie
zastupali uticajni krugovi u amerikom Kongresu.
Ideja nije naila na podrku u Evropi. Sjedinjene
Drave su zapravo potkopale Vens-Ovenov plan, a da
pri tom nisu bile spremne da ponude alternativu i da
je sprovedu u delo. Ono do ega se konano dolo u
Dejtonu vie je, barem na papiru, ilo na tetu
integriteta Bosne i Hercegovine nego odredbe iz
Vens-Ovenovog plana.
Tokom 1993. i 1994., dok su uzastopni
mirovni predlozi stizali od strane Meunarodne
konferencije za bivu Jugoslaviju - predvoene EU i
Ujedinjenim nacijama - Vaington je bio samo
polovino ukljuen. Predsednik Bu je bio protiv
pregovora sa rukovodstvom bosanskih Srba ili sa
Miloeviem, dok je predsednik Klinton tome dodao i
odbijanje da se "nametne" reenje bosanskoj vladi.
Evropski lideri su se tokom ovog perioda alili da
Sjedinjene Drave u Bosni pothranjuju lane nade o
zapadnoj vojnoj intervenciji.
Preokret je nastao poetkom 1994., kada je
Klintonova administracija uoila priliku za
unilateralno posredovanje: ameriki diplomatski
izaslanici su tada nastojali da postignu sporazum
izmeu snaga bosanskih Hrvata i bosanske vlade.
Nova Bonjako-Hrvatska Federacija, stvorena u
martu 1994., predstavljala je prvo direktno ameriko
dostignue i ulaganje u mirovne napore. Sjedinjene
Drave su otprilike u isto vreme poele da razvijaju
regionalnu strategiju na Balkanu. Uspostavile su
vojne odnose sa Albanijom i vie se odazvale
obavezi prema Ujedinjenim nacijama, dajui vojnike
za preventivnu misiju UN u Makedoniji. Buova i
Klintonova administracija su prethodno ve
upozorile Srbiju da se uzdrava na Kosovu (na
Junom Balkanu je to upozorenje shvaeno veoma
ozbiljno, u ta se Komisija uverila tokom boravka u
regionu). Turska i Grka su bile vezane za ameriku
strategiju svojim lanstvom u NATO-u. Pre nego
to je krenula ka centru, amerika diplomatija je
uvrstila periferiju. Meunarodnim posrednicima
bilo je jasno da su nereeni sukob u Hrvatskoj i
otvoreni sukob u Bosni meusobno povezani;
novonastala amerika strategija prva je efikasno
povezala vojno reenje u Hrvatskoj sa sporazumom
u Bosni. Amerika administracija je izgradila
strategiju za mir koja je poivala na Bonjako-
Hrvatskoj Federaciji - ogledala se u jaanju
bonjako-hrvatskog vojnog saveza koji bi uz
podrku Hrvatske postao dovoljno jak kako bi
mogao da potisne srpske snage u Hrvatskoj i Bosni
do take na kojoj bi oni morali da odustanu od
svojih maksimalistikih ratnih ciljeva i da uu u
kompromis.
Ovakav razvoj dogaaja - vee vojno i
diplomatsko prisustvo SAD na Balkanu i ameriki
angaman, koji je doveo do Dejtona i razmetanja
IFOR-a - probudio je u regionu velike nade da e
ameriko angaovanje biti trajno. To je poruka koju
je Komisija ula na brojnim sastancima na Balkanu.
Ali, kada su se lanovi Komisije u Vaingtonu
interesovali za ozbiljnost i trajnost tog angamana,
odgovor je bio nejasan. Kongres je oigledno bio
najvie skeptian, posebno kada je re o
razmetanju amerikih trupa u IFOR-u. Sa druge
strane, zvaninici Bele kue i Stejt departmenta nisu
odustajali od stava da je novi angaman ozbiljan.
Jedan od njih rekao je "da se itavo pitanje o tome
kakva e biti uloga Amerike u Evropi ogleda u
bosanskom pitanju. Bosna je mikrokosmos svih


147
tema koje mi smatramo znaajnim" - ukljuujui tu i
pretnju od rata u Evropi, zloupotrebu ljudskih prava i
etniki sukob. Iako je priznao da je malo tee govoriti
o Bosni i Hercegovini kao o "vitalnom" amerikom
interesu, on je dodao da na uspeh na Balkanu gleda
kao na presudan faktor za odravanje "strukture
demokratske stabilnosti" i "konstruktivnih odnosa sa
glavnim partnerima".
Jasno je, meutim, da je Amerika ula u dublji
angaman u Bosni pre svega zbog humanitarnih i
moralnih razloga: ogorena zbog zloina koji su
poinjeni nad bespomonim civilima. U veini
sluajeva, strateke analize su bile formulisane posle
obavljenih akcija - kako bi opravdale odluku da se
intervenie. Ali kada je re o ozbiljnijem angamanu,
strateka analiza ima smisla: ukoliko Amerika eli da
igra vanu ulogu u Evropi, ona ne sme da ostaje po
strani kada je re o takvim problematinim oblastima
Evrope kao to je Balkan. Osim toga, ratovi
podstaknuti tenjom za samoopredeljenje, u koje bi se
ukljuile susedne drave koje imaju veze sa zaraenim
etnikim grupama, verovatno bi se ponovili i u
drugim regionima (na primer, u bivem Sovjetskom
Savezu), ako takvu mogunost ne bi otklonile velike
sile i multilateralne institucije koje su te sile oformile.
Naalost, ostaje otvoreno pitanje da li e ova analiza
biti dovoljno ubedljiva kako bi naterala Ameriku i
zapadnu Evropu da se i dalje angauju.

Rusija
Rusku ulogu na Balkanu bitno je oblikovao
istovremeni slom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije.
Ovde vredi podsetiti na to da je otpadnitvo
Jugoslavije 1948. godine bilo do tada najtei poraz
Sovjetskog Saveza. Nacionalni komunizam (tj.
komunizam nezavisan od Moskve) prvi put se pojavio
na Balkanu. Nacionalni komunizam na Balkanu je
poetkom ezdesetih godina naneo Sovjetskom
Savezu jo dva poraza. Prvo je Albanija zamenila
sovjetsku dominaciju kineskim patronatom, a potom
je Rumunija, takoe koristei tadanji iznenadni
kinesko-sovjetski raskol, za sebe izborila stepen
slobode unutar sovjetskog bloka i u meunarodnim
okvirima. Na Balkanu je samo Bugarska ostala zavisna
od Sovjetskog Saveza. Krajem 60-tih godina izgledalo
je da je nakon invazije na ehoslovaku Moskva
ojaala svoju poziciju u istonoj i centralnoj Evropi,
ali je njena pozicija na Balkanu potpuno oslabila.
Moskva je nauila da ivi sa svojim porazima.
Otpisala je Albaniju, sa zadovoljstvom je posmatrala
kako Grka i Turska postaju meusobno najgori
neprijatelji, razvila je nesiguran ali funkcionalan
odnos sa Jugoslavijom i mirno gledala kako Nikolae
auesku sve vie kvari ugled nacionalnog
komunizma.
Poev od 1989., kolapsom komunizma i
dezintegracijom Jugoslavije i samog Sovjetskog
Saveza, bili su zbrisani parametri koji su vaili u
ruskim meunarodnim odnosima tokom najveeg
dela 20. veka. Nova vladajua elita u Moskvi
izvesno vreme bila je prvenstveno zaokupljena
domaim problemima i ponovnim definisanjem
meunarodne uloge Rusije. Rat u Jugoslaviji je bio
neposredan izazov za preispitivanje ruskog
nacionalnog interesa. Ruski nacionalisti su odmah
izvrili pritisak na vladu, pozivajui se na slovensko-
pravoslavno jedinstvo i istorijsku rusku podrku
Srbiji. Takoe, postojalo je snano iskuenje, pred
kojim bi se nalo bilo koje rusko rukovodstvo, da se
tokom trajanja rata podri ona strana koja izgleda
kao pobednik - i da Rusija tako ponovo povrati
stepen uticaja na Balkanu koji je izgubljen posle
1948. godine.
Meutim, Moskva je podravala Srbiju iz jo
dva razloga: (a) zabrinutosti zbog amerikog uticaja
koji se - naroito posredstvom NATO-a - irio u
jugoistonoj Evropi, u istom trenutku kada je
postojala pretnja da e se NATO proiriti na
istonu i centralnu Evropu; i (b) prihvatanja
injenice da je kolaps komunizma ostavio Rusiju i
Srbiju u slinim pozicijama. Obe su imale mnotvo
sunarodnika u susednim, novoosnovanim,
nezavisnim i uglavnom neprijateljski raspoloenim
dravama; ostavljanje Srbije na cedilu moglo je,
prema tome, da bude protumaeno kao znak da
Rusija odustaje od svojih opcija aktivnije budue
politike povodom ruskih manjina u "neposrednom
susedstvu". Iako su mnogi sa kojima se Komisija
sastala u Rusiji odluno poricali da je ovaj drugi
faktor odigrao bilo kakvu ulogu u politici Rusije,
sama estina njihovog poricanja je tom faktoru
pridavala verodostojnost.
Iako je Mihail Gorbaov doveo Tumana i
Miloevia na sastanak 1991., Moskva nije davala
znake da eli znaajnu posredniku ulogu. Dok je
Rusija sa tugom gledala na svoj novi poloaj
"postimperijalne postsupersile", a vojska bila
nezadovoljna zbog "gubljenja" hladnog rata
Bosna je u uslovima moskovske nemirne politike
klime postala simbolina svetska pozornica na kojoj


148
bi svaka ruska vlada jednostavno morala da uestvuje.
U isto vreme, pravoslavni nacionalistiki simbolizam
koji su pokrenuli Srbi naao je izvesnog odjeka u
Rusiji; razvio se novi "balkanski lobi", ali je interes
javnosti bio neznatan.
Kada je rat u Bosni poeo, neefikasnost
napora EZ, kombinovana sa distancom Vaingtona,
stvorila je mogunost da se Moskva ukljui u
balkanska zbivanja. Ministar inostranih poslova
Andrej Kozirjev odigrao je istaknutu ulogu nekoliko
puta i pretekao partnere iz zemalja lanica Saveta
bezbednosti, ali se sa njima nikada nije sukobio. Za
razliku od Kozirjeva, specijalni izaslanik predsednika
Borisa Jeljcina za bivu Jugoslaviju Vitalij urkin
posluio se javnom diplomatijom i osigurao je
istaknutu ulogu Rusije u Kontakt grupi. Meutim,
unutranje rasulo u Rusiji ostavilo je malo prostora da
se razvije neka posebna strategija. Zato je strah od
snane ruske reakcije u sluaju da se NATO
suprotstavi bosanskim Srbima pre bio prikladan alibi,
nego realnost. Kada se NATO najzad zaista
suprotstavio bosanskim Srbima, odgovor Rusije bio je
relativno blag. Koliko god povremeno bila nezgodna,
ruska politika se pre i posle donoenja sporazuma u
Dejtonu odlikovala izuzetnom uzdranou.
Zbivanja na Balkanu istovremeno su ubedila
mnoge Ruse da je njihova uloga na meunarodnoj
sceni sve slabija, a da je pozicija Amerikanaca ojaala.
Ovo presudno ameriko osvajanje terena bilo je stalna
tema razgovora lanova Komisije u Moskvi. Ono to
su Rusi nekada smatrali ravnopravnou dve drave,
sada se pretvorilo u veliku nadmo jedne od njih.
Posledica je bila ponienje, a ponekad i bes - usmeren
ne toliko protiv Amerikanaca per se, koliko protiv
situacije koja se razvila tako neeljeno i tako brzo.
Dejton je za Ruse bio dramatian znak porasta
amerike nadmoi. Mnogi od moskovskih
sagovornika Komisije smatrali su da je Dejton
pokazao navodnu ameriko-nemaku naklonost
prema Muslimanima i Hrvatima i navodnu ameriko-
nemaku osvetoljubivost prema Srbima. Izgledalo je
da su oni ubeeni da su civilni aspekti Dejtonskog
sporazuma nerealni, nepoteni i da nee dugo trajati.
Rusi su, meutim, kada je re o ueu u IFOR-u,
izgledali zadovoljni "partnerstvom" koje su shvatili
kao ukljuivanje u specijalni aranman, sainjen tako
da njihove snage budu pod komandom amerikog
komandanta, a ne komandanta iz NATO-a. U sutini,
to bi mogao da bude primer za bliu ameriku i
NATO saradnju sa Rusima, sada kada je Boris Jeljcin
ponovo izabran za predsednika. Takva saradnja
mogla bi da pobolja meunarodne odnose, ali i da
ublai nezadovoljstvo koje Rusi oseaju zbog onoga
to vide kao svoj debakl na Balkanu. Budue
partnerstvo uglavnom e zavisiti od obzira Zapada i
realistinosti Rusa.

Ujedinjene nacije
Nijedan meunarodni protagonista nije u
bosanskom debaklu pretrpeo vei gubitak
kredibiliteta od Ujedinjenih nacija. Zvaninici UN
smatraju da ta ocena nije potena, zbog toga to je
Sekretaiijat UN morao da sprovodi politike odluke
koje su stizale od strane nepostojanog i
nejedinstvenog Saveta bezbednosti. Ranije
pomenuta politika najmanjeg zajednikog imenitelja
imala je tendenciju daljeg razvodnjavanja u Savetu
bezbednosti, ije su stalne lanice donosile odluke
konsenzusom. Istaknuta uloga koja je pripala
Ujedinjenim nacijama je, osim toga, od samog
poetka odraavala nespremnost vodeih snaga
NATO-a da energino interveniu u ratu, u kojem
je takva intervencija mogla da pomogne, kao to su
to kasnija zbivanja pokazala.
Svakako, filozofija i uticaj Sekretarijata UN
jo vie su pogorali neuspehe zapadne politike.
Jedan od elemenata te filozofije bilo je vrsto
uverenje generalnog sekretara, izneto u mnogim
prilikama, da su rat i patnja u Bosni izazvali
nesrazmerno veliku svetsku panju i preterano
moralno zgraavanje. Kao suprotnost Bosni on je
naveo relativno slabiju panju koja je bila posveena
zloinima protiv stanovnitva izvan Evrope,
spominjui kao najuasniji primer genocid u
Ruandi.
Ujedinjene nacije svakako nisu zanemarile
Bosnu i Hercegovinu; tamonja misija bila je
najskuplja i najsloenija mirovna operacija u istoriji
UN. U jeku operacije, u misiji je uestvovalo vie od
19.000 ljudi. Bez obzira na sve to, mi sa aljenjem
konstatujemo da e neuspeh u Bosni i Hercegovini
imati negativan uticaj na kredibilitet UN u buduim
misijama irom sveta.
Ujedinjene nacije su postale blisko povezane
sa tri glavne greke meunarodne politike: (1) sa
pogrenim definisanjem krize, to je dovelo do
humanitarnog, a ne politikog odgovora; (2)
snanim protivljenjem da se upotrebi vojna sila; i (3)
uspostavljanjem takozvanih "zatienih zona" uz
izostanak neophodne odlunosti da se one zaista


149
uine zatienim. Ipak, ako elimo da budemo poteni
prema Sekretarijatu, treba rei da najvei deo
odgovornosti za navedene greke snose velike
zapadne sile, koje su imale glavnu re u Savetu
bezbednosti.

Tri greke zapadne politike
Definisanje krize kao humanitarne katastrofe,
umesto kao brutalne agresije. Ujedinjene nacije su
se direktno angaovale u Bosni i Hercegovini kako bi
omoguile raspodelu humanitarne pomoi. U junu
1992. UNPROFOR je preduzeo stvaranje bezbednog
koridora za prolazak konvoja sa humanitarnom
pomoi izmeu sarajevskog aerodroma i grada, kao i
nadzor nad tekim naoruanjem u blizini aerodroma.
Rezolucijom 770, Savet bezbednosti je u avgustu
naredio da "zemlje lanice, pojedinano ili preko
regionalnih organizacija" preduzmu "sve neophodne
mere" za dostavljanje humanitarne pomoi.
Usredsreenost na pruanje humanirane
pomoi bila je odraz istinske elje da se olaka
bosanska nevolja. Komisija je sasvim svesna
ogromnog doprinosa humanitarnih organizacija u
olakavanju patnji i spasavanju ivota tokom itavog
rata u bivoj Jugoslaviji. Komisija, takoe, ne eli da
sugerie da humanitarnu pomo treba smatrati samo
dodatkom vojne akcije.
Meutim, kada je re o Bosni, definicija koja je
preovladavala kod zapadnih vlada glasila je da je rat
prvenstveno humanitarni problem - zapravo
"humanitarni komar" (ameriki dravni sekretar
Dejms Bejker, april 1992.). Ovako saeta definicija -
kao da se radi o prirodnoj katastrofi, koja nema veze
sa politikom strategijom - priguila je pritisak
javnosti koja je traila odlunu akciju, kao odgovor na
vesti o zloinima srpskih, a kasnije i hrvatskih snaga.
I pored vitekih nastojanja osoblja
UNPROFOR-a i humanitarnih organizacija, a
posebno Kancelarije Visokog komesara UN za
izbeglice Sadako Ogata, humanitarna misija nije
uspela da ispuni najvanije ciljeve. Misiju su blokirali
bosanski Srbi i u neto manjoj meri bosanski Hrvati.
U avgustu 1992., na zahtev Sjedinjenih Drava, Savet
bezbednosti je pozvao zemlje lanice da "kao drave
ili preko regionalnih organizacija i aranmana"
preduzmu "sve neophodne mere kako bi u saradnji sa
UN omoguile da relevantne humanitarne
organizacije UN i druge organizacije dostave
humanitarnu pomo Sarajevu i tamo gde je ona
potrebna u drugim delovima Bosne i Hercegovine"
(Rezolucija 770 Saveta bezbednosti). Ipak,
zvaninici UN u Bosni i u Njujorku insistirali su na
tome da je za raspodelu pomoi upotreba sile od
veoma ograniene koristi i da je ak
kontraproduktivna. Taj argument je glasio da sila
nije u skladu sa optim okruenjem od koga zavisi
efikasna humanitarna misija, niti sa irom svrhom i
filozofijom odravanja mira.

Upotreba sile. Odbijanje UN da odobre upotrebu
sile u Bosni i Hercegovini nesumnjivo je bilo odraz
brige za bezbednost pripadnika mirovnih trupa i
humanitarne misije, ali i institucionalne odbojnosti
prema primeni ratnih sredstava. Ta odbojnost se
dugo poklapala sa politikim sklonostima Britanije i
Francuske - stalnih lanica Saveta bezbednosti sa
trupama u Bosni - iji su se komandanti na terenu
najee protivili upotrebi pretnje silom u cilju
odbrane mandata UN.
Za razliku od toga, Sjedinjene Drave su
vie bile sklone da sukob u Bosni tumae kao
agresorski rat i da zastupaju ideju o primeni
energine akcije da bi se odbranila rtva. Ipak, kao
to je ve reeno, takvo zastupanje sile se dugo
svodilo na retoriku; evropski saveznici Vaingtona
smatrali su je ispraznom, pa ak i neodgovornom,
dok su se njihove trupe nalazile u opasnosti, a
amerike bile izvan nje. Dokazi vrlo jasno govore da
je rukovodstvo bosanskih Srba veoma paljivo
pratilo ovo otvoreno transatlantsko neslaganje, koje
ih je uvrstilo u uverenju da mogu doslovno
nekanjeno da ubijaju, bez obzira na sva vrsta
obeanja i upozorenja UN i Zapada. Savet
bezbednosti je nekoliko puta dopustio da njegove
rezolucije ponovo budu izvrgnute ruglu:
- Prvobitna humanitarna uloga oko Sarajeva,
ustanovljena u junu 1992. predviala je da
teko naoruanje u okolini aerodroma bude
prikupljeno i stavljeno pod nadzor
UNPROFOR-a. Ova odredba bila je
primenjena tek u februaru 1994., na osnovu
uslova iz ultimatuma NATO-a, bez obzira
na to to je Rezolucija 770 Saveta
bezbednosti jos poetkom avgusta 1992.
dala ovlaenje za primenu "svih
neophodnih mera" da bi se omoguila
raspodela humanitarne pomoi.
- Na isti nain, vazduni udari snaga NATO,
radi pruanja podrke operaciji UN, o
kojima se raspravljalo od jula 1992.,


150
odobreni su tek u junu 1993. Rezolucijom 836
Saveta bezbednosti, a povodom mandata
"zatienih zona".
- U julu 1992. godine, predsednik Saveta
bezbednosti objavio je da e UNPROFOR
nadgledati prikupljanje tekog naoruanja, na
osnovu sporazuma strana; ipak, efikasan reim
prikupljanja i nadgledanja nije uspostavljen pre
februara 1994. godine.
- Savet bezbednosti je nametnuo zabranu
vojnih letova iznad Bosne i Hercegovine u
oktobru 1992., nakon viemesenih rasprava.
Ova zabrana je bila eksplicitno povezana sa
prethodnom odredbom o primeni sile u slubi
humanitarne misije. NATO je na poetku
imao mandat samo da nadzire potovanje
zabrane letova; bilo je na stotine prekraja. Do
sprovoenja odredbe o "zoni zabrane leta"
dolo je tek u aprilu 1993., iako je NATO
ponudio da sprovede zabranu jo sredinom
decembra 1992. godine, pod uslovom da UN
to odobri. Sudbina "zatienih zona"
predstavlja najneuveniji primer izrugivanja
rezolucija Saveta bezbednosti (videti tekst u
nastavku).

Znaajan element oklevanja Zapada da primeni vojnu
silu bio je sloeni institucionalni odnos "dvostrukog
kljua" izmeu Ujedinjenih nacija i NATO-a. Barem u
teoriji, ovakva vrsta partnerstva trebalo je da prui
posebnu prednost u reavanju regionalnih sukoba:
legitimitet meunarodne institucije i sredstva za prisilu
najmonijeg vojnog saveza na svetu. Meutim, te dve
organizacije imale su razliite, pa ak i suprotstavljene
filozofije, institucionalne "kulture" i procedure.
Izmeu dve organizacije su se povodom Bosne i
Hercegovine stvorili zategnuti odnosi, koji su dobili i
veliki publicitet. Koncentrisana oko pitanja komande i
kontrole, ova natezanja bila su odraz politikih razlika
oko strategije (ili nedostatka strategije) izmeu
zapadnih sila u Savetu bezbednosti i NATO-a.
Veliina britanskog i francuskog vojnog kontingenta u
Bosni, omoguila je tim zemljama istaknutiju ulogu u
komandovanju UNPROFOR-om. Britanski i
francuski komandanti esto su nastojali da spree
akciju NATO-a sprovodei podjednako u delo
politike svojih vlada i stav UN o sukobu i njihovoj
ulozi u njemu.
Ove razlike ipak nisu dokazale da dve
organizacije ne mogu uspeno da sarauju ubudue.
Potvrdile su, meutim, da uspeno kombinovana
operacija zahteva jasan i ostvarljiv cilj i komandni
lanac u kome nema zbrke oko kriterijuma
odravanja mira i kriterijuma vojne akcije. Ovi
uslovi su nedostajali u Bosni - pre svega zato to do
leta 1995. zemlje uesnice nisu imale zajedniki stav
o strategiji za okonanje rata. UNPROFOR je bio
razmeten da bi ublaio i obuzdao sukobe do
postizanja sporazuma - a NATO u tome nije mogao
da bude od pomoi.
Upotreba sile u okviru misije odravanja
mira je u svakom sluaju kontroverzna. Meutim,
taj problem ne moe da se razmatra samo u svetlu
principa ili filozofije institucija, nezavisno od
procene politikog konteksta. Zaraene strane u
Bosni i Hercegovini su na pitanje upotrebe sile
gledale kao na pitanje odlunosti meunarodne
zajednice da brani principe i vrednosti koje je
proklamovala kada je re o granicama, "etnikom
ienju" i "zatienim zonama". Podseamo da je
predsednik Skuptine Zapadnoevropske unije u
novembru 1993. izvestio da "kada god avion
NATO preleti iznad grada Sarajeva na niskoj visini
u skladu sa operacijom 'Spreiti let', srpska
bombardovanja prestaju i to znai jo jedan dan
olakanja za stanovnike". Nesumnjivo je da je pravi
efekat odvraanja usledio i u februaru 1994., nakon
ubedljive pretnje da e sila biti primenjena u okolini
Sarajeva, a u aprilu 1994. ak i u okolini Gorada; a
da ne pominjemo upotrebu sile 1995. u skladu sa
operacijom "Odluna sila".

"Zatiene zone." Najvei moralni poraz Zapada
bio je to to je proglasio est "zatienih zona" i
zatim nije uspeo da ih odbrani - dopustio je, u
stvari, da hiljade civila u jednoj od njih budu
masakrirane. Sudbina "zatienih zona" je
najpoznatiji sluaj da je Savet bezbednosti proirio
mandat UNPROFOR-a i da pri tom nije obezbedio
vojna sredstva i spremnost da se ona upotrebe u
cilju ispunjenja novih obaveza misije. Generalni
sekretar je zatraio 34.000 vojnika, to je moda bilo
suvie, ali je dobio samo 7.000 vojnika, to je
svakako bilo nedovoljno.
Reim "zatienih zona" je kao i reim
"zabrane leta" nastajao nekoliko meseci, tokom
1992. i 1993. godine. U konanom obliku,
izloenom juna 1993. u Rezoluciji 836 Saveta
bezbednosti, mandat je ustanovio da est mesta na
razliitim stranama Bosne i Hercegovine, koja su


151
bila svakodnevno bombardovana od strane srpskih
snaga (Sarajevo, Tuzla, Biha, Srebrenica, Gorade i
epa) treba da postanu "zatiene zone...poteene
od oruanih napada i bilo kakvog drugog
neprijateljskog ina." Glavna svrha Rezolucije 836 bila
je da se osigura "zatita civilnog stanovnitva u
zatienim oblastima". Rezolucija je ponudila niz
mogunosti za upotrebu sile. (Akcija NATO-a iz
avgusta i septembra 1995., poznata kao operacija
"Odluna sila", bila je sprovedena na osnovu
Rezolucije 836.)
Zvaninici UN nisu krili da su nezadovoljni
ovim mandatom. Smatrali su ga "antisrpskim" zato
to nije osigurao demilitarizaciju "zatienih zona",
niti je spreio vojne akcije koje su pokretane iz tih
oblasti; zbog toga je mandat unapred uticao na
nepristrasnost misije. Generalni sekretar UN i voe
UNPROFOR-a na terenu protumaili su Rezoluciju u
ogranienom smislu, kako su je videle izvesne lanice
Saveta bezbednosti (tanije, Britanija i Francuska):
odnosno, da je zadatak UNPROFOR-a u zatienim
zonama bezbednosti da odvrati napade, ali da e
vojnici, ako to odvraanje ne uspe, upotrebiti silu
samo u samoodbrani, a ne radi zatite stanovnitva.
Kada su "zatiene zone" konano napadnute 1993. i
1994. Ujedinjene nacije su najee izbegavale da
upotrebe silu ak i u samoodbrani. (Sluaj Gorada iz
1994. bio je izuzetak.)

U prolee i leto 1995., politike Ujedinjenih nacija i
zapadnih sila dostigle su prag apsurdnosti i
nedelotvornosti. Do promene su dovela tri spoljanja
inioca. Najvaniji je bila oholost bosanskih Srba
tokom ofanziva na enklave, masovnog pokolja u
Srebrenici, bombardovanja Tuzle i uzimanja nekoliko
stotina "plavih lemova" UN za taoce. Drugi faktor je
bio pritisak amerikog Kongresa da se podigne
embargo na uvoz oruja. Trei faktor je bila uspena
bosansko-hrvatska ofanziva u zapadnoj Slavoniji.
Minimalistika politika koja je imala za cilj da sprei
eskalaciju bez uputanja u rizik za snage UN vie
oigledno nije bila odriva. Ovlaenje je sa
Ujedinjenih nacija preneto na NATO u asu kada je
NATO odluio da preuzme odgovornost kao jedini
inilac koji je sposoban da neto uini. Podeljena
alijansa se odjednom zbliila: predsednici ak irak i
Bil Klinton slali su istu poruku. Stvaranje Snaga za
brzo reagovanje, ponovno "regrupisanje"
UNPROFOR-a (tj. naputanje istonih enklava),
odluka Londonske konferencije o snanim vazdunim
udarima, hrvatsko-bosanska ofanziva u avgustu
1995. i konano bombardovanje poloaja bosanskih
Srba od strane NATO-a, doveli su do enevskog i
Dejtonskog sporazuma. Vojne i diplomatske
kampanje sa kraja 1995. razlikovale su se od
prethodnih zbog sledeih faktora:
- punog angaovanja Vaingtona;
- opte saglasnosti ostalih meunarodnih
snaga da je u Bosni i Hercegovini potrebna
nova, energina strategija;
- reenosti tih snaga da postignu uspeh (1995.
nije postojala strategija povlaenja; da je
tadanja inicijativa propala, UNPROFOR ne
bi mogao da nastavi sa svojim prethodnim
zadatkom);
- stvaranja veze izmeu reenja u Bosni i
reenja u Hrvatskoj;
- stvaranja veze izmeu diplomatije i prisile;
- uzajamnog delovanja NATO-a i lokalnih
kopnenih snaga. Sjedinjene Drave su 1995.
utrle novi put, doputajui lokalnim
snagama da se bore protiv drugih lokalnih
snaga. Time su dale svoj implicitni blagoslov
hrvatskom ponovnom preuzimanju Krajine
i bosansko-hrvatskoj ofanzivi protiv Srba u
Bosni i Hercegovini. Pokazalo se da je to, uz
kasnije vazdune akcije NATO-a, bila glavna
prekretnica u ratu.
- oholosti lidera bosanskih Srba u Bosni i
Hercegovini, u najmanje dve prilike: prvo,
kada je krajem maja 1995. nekoliko stotina
pripadnika UN uzeto za taoce; i drugo, kada
je u julu zauzeta "zatiena zona" Srebrenice
i kada je poinjen masakr nad hiljadama
njenih stanovnika - bio je to najgori zloin u
Evropi od 1945. godine.


Zakljuci
Uspeh Dejtona ne moe da izbrie sramotu i uas
doputanja da se dogodi Srebrenica. Odgovornost
za taj neuspeh snose mnoge strane.
* Prvenstveni razlog za neuspeh pregovora o Bosni i
Hercegovini sve do leta 1995. bilo je odbijanje vodeih
meunarodnih snaga da mnogo ranije primene verodostojnu
pretnju silom i da nametnu reenje. Zapad je imao
sredstva da ovu pretnju sprovede u delo.
Intervencija je mogla da bude znaajna u vojnom
smislu, ali nije morala da bude izrazito silovita.


152
Sama vazduna sila, koja ne bi nametala problem
strategije povlaenja, mogla je da bude dovoljna.
* Jaz izmeu retorike i stvarne volje vodeih
meunarodnih snaga da svoje rei podre akcijama doveo je do
razornih i sramnih posledica. Nesrazmernost koja je
tokom bosanske krize vladala izmeu proklamovanih
odluka Saveta bezbednosti UN i volje njenih lanica i
Sekretarijata da ih primene ne moe se opravdati. To
se odnosi na nadzor nad granicom izmeu Bosne i
Srbije (sa dvadesetak posmatraa), na "zonu zabrane
leta" i, iznad svega, na proglaavanje "zatienih zona"
koje Savet bezbednosti nije bio spreman da brani.
Svaka prazna re i svaka rezolucija UN posle koje nije
usledila oigledna spremnost da se deluje, postajali su
predmet ismejavanja. Svaka prazna rezolucija nosila je
gore posledice od onih koje bi nastale da uopte nije
bila doneta.
* Imajui u vidu snage zaraenih strana na terenu,
trupe UN bile su vrlo slabo opremljene da bi obezbedile nivo
odvraanja koji je bio potreban za uspeno odravanja mira.
* Bosna je pokazala da humanitarna intervencija,
iako je sama po sebi neophodna, ne moe da nadoknadi
politiku strategiju koja bi, ukoliko je potrebno,
podrazumevala i upotrebu sile; ona zapravo suava opcije za
snaniju politiku i vojnu intervenciju. Humanitarna
intervencija je plemenita i esto neophodna reakcija,
ali se, kao u sluaju Bosne, u izvesnom smislu moe
pokazati samoporaavajuom i nedovoljnom.
* Politika UN o nepristrasnoj humanitarnoj
intervenciji trebalo bi da se procenjuje na osnovu toga koliko
strane potuju mandate Saveta bezbednosti. Umesto toga,
mnogi zvaninici UN u bivoj Jugoslaviji sprovodili
su koncepciju nepristrasnosti u vidu neutralnosti
prema zaraenim stranama - ak i onda kada su jedna
ili vie njih krile mandate Saveta bezbednosti.
* Sekretarijat UN ima svoj sopstveni institucionalni
identitet i svoje interese. Savet bezbednosti je povodom
Hrvatske i Bosne i Hercegovine doneo nepraktine,
neprimenljive i sutinski dvosmislene mandate. Sekretarijat
UN reagovao je neprimetnim "redefinisanjem" mandata, u
nameri da svede rizike implementacije na minimum. Snage u
Savetu bezbednosti koje su formulisale ove mandate
bile su sa tim upoznate (mandat o "zatienim
zonama" bio je tipian primer).
* Poslednji zakljuak je moda i najtraginiji. Iako
su se optimalni uslovi za Dejtonski sporazum stekli u jesen
1995., postoji jak argument da je, uz bolju koordinaciju meu
narodima i institucijama izvan Jugoslavije, priblino isto toliko
zadovoljavajue reenje moglo da bude postignuto i ranije.

Izlaui ove alosne procene, Komisija priznaje da
uiva privilegiju retrospektivnog zakljuivanja i da
opta saglasnost o uverljivoj pretnji i konanoj
upotrebi sile moda ne bi bila mogua bez
prethodnih pokuaja i neuspeha sa merama
ogranienog dometa. Mi ipak verujemo da e
jednoga dana istoriari potvrditi na stav.




153
Pitanje krivice
Karl Jaspers
(izvodi)



A. SKICA RAZLIKOVANJA

1. etiri pojma krivice
Treba razlikovati:
1. Krivinu odgovornost: Zloini su objektivno dokaziva
djela koja nesumnjivo kre zakone. Instanca je
ovdje sud, koji u pravnom postupku pouzdano
utvruje injenice i na njih primjenjuje zakon.
2. Politiku krivicu: Do nje dovode postupci
zvaninika i graana jedne drave; zbog nje ja
moram snositi posledice postupaka drave ijoj
sam vlasti potinjen i u ijem se poretku odvija
moje stvarno postojanje (utvrena politika
odgovornost). Svaki ovek snosi deo
odgovornosti za svoju vlast. Instanca je sila i
pobednikova volja, kako u unutranjoj tako i u
spoljnoj politici. Uspeh odluuje. Obuzdavanje
samovolje i sile manifestuje se u politikoj
razboritosti, koja ima u vidu dugorone posledice,
i priznavanje normi koje vae kao prirodno i
meunarodno pravo.
3. Moralnu krivicu: Za postupke koje poinim kao
pojedinac snosim moralnu odgovornost kao i za
sve svoje postupke, ukljuujui i sprovoenje
politikih i vojnih odluka. Ni u jednom trenutku
ne vai prosto nareenje je nareenje Zloini
ostaju zloini i onda kad su nareeni (mada u
zavisnosti od stepena opasnosti, ucene i terora
postoje olakavajue okolnosti) i podleu, kao i
svaki drugi postupak, moralnom sudu. Instanca je
sopstvena savest i komunikacija sa prijateljima i
blinjima koji u svojoj ljubavi brinu o mojoj dui.
4. Metafiziku krivicu: Postoji solidarnost meu
ljudima kao pripadnicima ljudskog roda koja
svakog ini saodgovornim za svaku krivdu i
nepravednost u svetu, a posebno za zloine
poinjene u njegovom prisustvu ili s njegovim
znanjem. Ako ne uradim sve to je u mojoj moi
da ih spreim, i sam sam delom kriv. Ako nisam
zaloio svoj ivot da spreim ubistvo drugog, ve
sam stajao po strani, oseam se krivim na nain
koji nije ni pravno, ni politiki, ni moralno
adekvatno pojmljiv. To to jo uvek ivim nakon
to se tako neto dogodilo titi me kao neizbrisiva
krivica. Kao pripadnici ljudskog roda, ukoliko
nas srean sluaj ne potedi takvih situacija,
dolazimo do granice na kojoj se pred nas
postavlja izbor: ili bezuslovno zaloiti svoj ivot,
mada bez svrhe, jer izgledi za uspeh ne postoje,
ili zbog nemogunosti uspeha izabrati da se
ostane u ivotu. Sr naeg bia ini upravo
bezuslovnost koja negde meu ljudima ipak
postoji, na primer u sluajevima odreenih
poinjenih zloina ili deljenja fizikih uslova
ivota, najzad kao spremnost da se ivi zajedno
ili ne ivi uopte. Ali to da nje nema u
solidarnosti svih ljudi, svih graana iste drave,
pa ni u solidarnosti manjih grupa, ve da ona
ostaje svedena na najuu ljudsku povezanost, u
tome se sastoji krivica svakog od nas. Jedina
instanca je Bog.
Razlikovanje ova etiri pojma krivice
pojanjava smisao optubi. Tako, na primer,
politika krivica dodue podrazumeva da se svi
dravljani uine odgovornim za posledice postupaka
drave, ali ne podrazumeva i krivinu odgovornost i
moralnu krivicu svakog pojedinog dravljanina za
zloine koji su poinjeni u ime drave. O zloinima
odluuje sudija, o utvrenoj politikoj odgovornosti
pobednik; o moralnoj krivici istinito se moe
govoriti samo u ljubavlju proetoj borbi meu
solidarnim ljudima. Metafizika krivica moda moe
biti predmet otkrovenja u konkretnoj situaciji ili u
delima pesnika i filozofa, ali u meusobnom
razgovoru teko. Najdublje su je svesni oni koji su
jednom dosegli bezuslovno, ali kroz to odmah
iskusili odsustvo oitovanja bezuslovnog u odnosu
na sve ljude. U nama ostaje sram spram neeg uvek
prisutnog, konkretno nerazotkrivog, o emu se, ako
je govor o tome uopte mogu, moe samo
uopteno raspravljati.
Ovo razlikovanje etiri pojma krivice trebalo
bi da nas sauva od povrnosti u govoru o krivici u
kome se nita ne gradira i sve svodi na jednu jedinu
ravan, da bi se o njoj sudilo sa grubim
nerazluivanjem loeg sudije. Ali razlikovanja treba
da nas na kraju vrate na izvor koji se ne bi mogao
neopozivo nazvati naom krivicom.
Sve ove razlike postaju pogrene ukoliko izgubimo
iz vida blisku vezu meu stvarima koje razlikujemo.
Svaki pojam krivice ukazuje na jedan aspekt
stvarnosti koji ostavlja posledice u sferama
preostalih pojmova krivice.


154
Kad ljudi ne bi nosili nikakvu metafiku
krivicu, bili bi aneli, i preostala tri pojma krivice bila
bi bespredmetna.
Moralni propusti ine osnovu iz koje se raaju
politika krivica i zloin. Bezbrojni sitni propusti,
konformistiko prilagoavanje, jeftino opravdanje i
neprimetno pospeivanje nepravde, doprinoenje
stvaranju javne atmosfere koja onemoguava jasno
vienje stvari i sve ono to tek kao takvo ini zlo
moguim, sve to ostavlja posledice koje zajedno ine
preduslove politike krivice za ukupne prilike i
dogaaje.
Podruju morala pripada i nejasno
sagledavanje znaaja moi u ljudskoj zajednici.
Zamagljivanje ove fundamentalne injenice jeste
krivica kao to je krivica i lana apsolutizacija moi
kao jedinog odreujueg faktora zbivanja. Sudbina
svakog oveka je da bude upleten u odnose moi u
kojima ivi. To je neizbena krivica svih, krivica
ljudskosti. Ona se potire zalaganjem za mo koja
ostvaruje pravdu, ljudska prava. Odsustvo saradnje u
strukturisanju odnosa moi, u borbi za mo u smislu
sluenja pravu, povlai sa sobom i osnovnu politiku,
a i moralnu krivicu. Politika krivica pretvara se u
moralnu krivicu tamo gdje je razoren smisao moi
ostvarivanje prava, etos i istota sopstvenog naroda.
Jer tamo gde mo ne ograniava samu sebe nastaju
nasilje i terror, i u krajnjoj taki ponitenje ljudskog
bivstva i due.
Iz naina ivota i moralnog ponaanja brojnih
pojedinaca irih ljudskih zajednica u svakodnevnom
ivotu nastaju odreeni politiki odnosi, pa tako i
politike prilike. Ali, s druge strane, ivot pojedinca
pretpostavlja istorijski ve nastale politike prilike,
ostvarene u etosu i politici njegovih predaka i
omoguene situacijom u svetu. Ovde se i jedno i
drugo daje u emi suprostavljenih mogunosti.
Prva je da se politiki etos shvati kao princip
postajanja drave po kome svi sudeluju svojom
sveu, znanjem, stavovima i voljom. To je ivot
politike slobode kao neprekidnog toka uspona i
padova. Ovaj ivot omoguen je zadatkom i ansom
saodgovornosti svih nas.
Druga mogunost je da pevlada otuenost
veine od politike. Tada se dravna vlast ne doivljava
kao neto to se tie pojedinca. On nije svjestan svoje
saodgovornosti; on posmatra, politiki je neaktivan,
radi i postupa u slepoj poslunosti; pri tome ga nimalo
ne mui savest zbog tog potinjavanja niti zbog
neuea u odlukama i postupcima vlastodraca.
Politiku realnost on tolerie kao neto tue; gleda
da bude spreman da je lukavo okrene u linu korist
ili u njoj ivi u slepom zanosu samortvovanja.
Tu lei razlika izmeu politike slobode i
politike diktature. Nije, meutim, na pojedincu da
odlui ta e prevladati. Pojedinac se, na svoju sreu
ili nesreu, raa u odreenim prilikama; on mora
preuzeti ono to mu je predato i to je stvarnost.
Nijedan pojedinac niti grupa ne mogu jednim
udarcem izmeniti ove pretpostavke pod kojima
zapravo svi mi ivimo.

2. Posledice krivice
Krivica ima posledice po ono spoljanje, tj. po
stvarno postojanje, bilo da onaj ko ih snosi to
shvata ili ne, i posledice po ono unutranje, tj. po
samosvest, ako sagledam sebe u svojoj krivici.
a) Zloin susree kazna. Pretpostavka je da
sudija prizna manifestaciju slobodne volje
okrivljenog, a ne priznanje kanjenog o
pravednosti kazne.
b) Politika krivica pretpostavlja da je subjekat
odgovoran, iz ega slede obeteenje i dalji
gubitak ili ogranienje politike moi i
politikih prava. Ako politika krivica stoji u
kontekstu dogaaja koji su se razreili
ratom, poraeni moe snositi posledice kao
to su razaranje, deportacija, istrebljivanje.
Ali pobednik moe, ako je to njegova volja,
da prevede ove posledice u formu prava, i
time ih umeri.
c) Moralna krivica stvara uvid iz koga
proizilaze okajanje i preporod. To je unutranji
proces koji zatim ima realne posledice u
svetu.
d) Metafizika krivica za posledicu ima
preobraaj ljudske samosvesti pred Bogom.
Ponos biva slomljen. Ovaj samopreobraaj
unutranjim delanjem moe odvesti do
novog izvora aktivnog ivota, ali takvog koji
je povezan sa neizbrisivom sveu o krivici
u skruenosti pred Bogom, i koji svekolikim
delanjem uranja u atmosferu u kojoj
osionost postaje nemogua.

3. Sila. Pravo. Milost.
Da se meu ljudima nesporazumi reavaju silom, i
da svaki dravni poredak nije nita drugo do
kroenje te sile, ali tako da ona ostaje monopol


155
drave iznutra primenom prava, spolja ratom to
se u mirnodopskim vremenima gotovo zaboravlja.
Pravo prestaje onde gde rat uspostavlja
situaciju sile. Mi Evropljani pokuali smo jo onda da
neki njegov ostatak zadrimo u odredbama
meunarodnog prava, koje se primenjuju kako u miru
tako i u ratu, i koje su najskorije utemeljene u Hakoj i
enevskoj konvenciji. Napor je, ini se, bio uzaludan.
Upotreba sile priziva silu. U duhu vaeeg vae
victis, pobednik odluuje ta e biti sa poraenim.
Poraeni moe ili umreti ili raditi i trpeti ono to mu
pobednik odredi. On po pravilu bira da ivi.
Pravo predstavlja uzvienu ljudsku misao koja
svoje postojanje obezbeuje samo silom, ali koja
silom nije odreena. Gde ovek postaje svestan svoje
ovenosti i prihvata oveka kao oveka tu se ljudska
prava razumeju i zasnivaju kao prirodno pravo na
koje se svako, i pobednik i pobeeni, moe pozvati.
im ideja prava preovladava, moe se
postupati na taj nain da se za istinskom pravdom
traga u diskusijama i metodikim procedurama.
U sluaju potpune pobede, ono to se za
poraene zakonski odluuje izmeu pobednika i
poraenih do danas je igralo vrlo ogranienu ulogu u
dogaajima o kojima je odluivala politika volja. in
politilke volje pretvara se u osnov pozitivnog,
faktikog prava, dok u samom pravu danas vie ne
nalazi svoje opravdanje.
Pravo se moe primeniti na krivicu jedino u
smislu zloina i u smislu utvrene politike
odgovornosti, ali ne i na moralnu i metafiziku
krivicu.
Ali ak i krivac ili odgovorna strana mogu
priznati pravo. Zloinac moe kaznu oseati kao
povraaj asti i rehabilitaciju. Onaj ija je politika
odgovornost utvrena moe se prikloniti miljenju da
mu je sudbina odredila ono to odsad mora prihvatiti
kao pretpostavku svog ivota.
Milost je akt koji ograniava ispoljavanje neumoljivog
prava i destruktivne sile. ovenost u njoj nazire
istinu viu od one koja se moe nalaziti u doslednom
sprovoenju bilo prava bilo sile.
a) Nasuprot pravu stoji milosre da otvori prostor
pravinosti osloboene zakonodavstva. Jer sve ljudske
norme su u svom ispoljavanju pune mana i
nepravednosti.
b) Nasuprot moguoj upotrebi sile, pobednik
ukazuje milost, bilo iz proraunatosti jer mu
pobeeni moe sluiti, bilo iz velikodunosti jer mu
putanje poraenog da ivi daje oseaj moi i veliine;
ili se pak u svojoj savesti pokorava zahtevima
univerzalnog ljudskog prirodnog prava, po kome
pobeeni nije lien svih prava, kao to to nije ni
zloinac.

4. Ko sudi, i kome i emu se sudi?
Pod pljuskom optubi ovek se pita: ko kome sudi?
Optuba ima smisla jedino ako je odreena i
ograniena stanovitem i predmetom, i jasna je
samo ako se zna ko je tuilac i ko je optueni.
a) Razluimo smisao najpre nabrajanjem
etiri vrste krivice. Optueni uje prebacivanja spolja,
od sveta, ili iznutra, iz sopstvene due.
Optube spolja imaju smisla samo u vezi sa
zloinom i politikom krivicom. One se iznose sa
namerom da se izdejstvuje kazna i ustanovi
odgovornost. Njihova valjanost je pravna i politika,
a ne moralna i metafizika.
Iznutra, krivac uje prebacivanja zbog svog
moralnog nehaja i metafizike slabosti, a ako je to
izvor krivinih djela i onih za koje je politiki
odgovoran, onda i u vezi s tim.
Moralnu krivicu ovek moe svaliti samo na
sebe, ne i na druge, ili, ako je re o drugima, samo u
solidarnosti ljubavlju proete borbe. Niko ne moe
moralno osuivati drugog, osim u unutranjoj
povezanosti kao da osuuje samog sebe. Samo
tamo gde je drugi za mene kao ja postoji bliskost
koja doputa da u slobodnoj komunikaciji postane
zajedniko ono to, konano, svako obavlja u
samoi.
Tvrdnja o neijoj krivici ne moe se odnositi
na njegovo uverenje, ve samo na odreene
postupke i naine ponaanja. Pri individualnom
suenju ovek pokuava da uzme u obzir uverenje i
motive, ali se oni mogu istinski dosegnuti samo u
onoj meri u kojoj su stvrdivi pomou objektivnik
pokazatelja kao to su, na primer, postupci i naini
ponaanja.
b) Postavlja se pitanje u kom smislu se moe
suditi o kolektivu, a u kom samo pojedincu. Bez
sumnje ima smisla sve dravljane odreene drave
nainiti odgovornim za posledice postupaka te
drave. Tu je re o kolektivu. Zato je odgovornost
koju im pripisujemo odreena i ograniena, i ne
ukljuuje moralno i metafiziko okrivljavanje
pojedinaca. Nju snose i oni dravljani koji su se
suprostavljali reimu i njegovim postupcima.
Analogno, postoji odgovornost za pripadnost
organizacijama, partijama, grupama.


156
Za zloine moe biti kanjen samo pojedinac,
bilo da je jedini zloinac ili je imao niz sauesnika, od
kojih se svaki, po stepenu uea, a u najmanjoj meri
ve i zbog samog pripadanja tom drutvu, poziva na
odgovornost. Postoje razbojnike bande ili grupe
zaverenika koje se u celini mogu okarakterisati kao
zloinake. U tom sluaju je i samo lanstvo kanjivo.
Besmisleno je, meutim, okrivljavati narod u celini
kao zloinaki. Zloinac moe biti samo pojedinac.
Takoe je besmisleno narod u celini moralno
optuivati. Ne postoje nekakave karakteristike naroda
koje bi imao svaki pojedinani pripadnik tog naroda.
Nesumnjivo, postoje zajednice jezika, obiaja i navika,
porekla. Ali u tim okvirima mogua je tolika
diferencijacija da ljudi koji govore istim jezikom mogu
ostati strani jedni drugima kao da uopte ne pripadaju
istom narodu.
Moralno se moe suditi samo o pojedincu,
nikad o kolektivu. Nain miljenja koji ljude gleda,
karakterie i sudi o njima kolektivno veoma je rairen.
Takve karakteristike na primer: Nemci, Rusi,
Englezi nikad nisu taan rodni pojam pod koji se
pojedinani ljudi mogu podvesti, ve tipske predstave
kojima oni manje ili vie odgovaraju. Ovo meanje
rodnog sa tipolokim predstavama odlika je
kolektivnog miljenja: Nemci, Englezi, Norveani,
Jevreji i tako dalje ad lib: Frizijci, Bavarci, mukarci,
ene, mladi, stari. To to se neto uklapa u tipoloku
predstavu ne sme nas zavesti da mislimo da smo
obuhvatili individuu ako naemo da joj neka uoptena
karakteristika odgovara. Vekovima je ovaj nain
miljenja potpirivao mrnju meu nacijama i grupama
ljudi. Veini ljudi naalost prirodan, ovaj nain
miljenja najbezonije je upotrebio upravo
nacionalsocijalizam, i svojom propagandom ga
utuvljivao ljudima u glavu. Vie kao da nije bilo ljudi,
ve samo kolektiva.
Narod kao celina ne postoji. Sva razgranienja
kojih se dohvatamo kako bismo ga odredili uvek
potiru injenice. Jezik, dravljanstvo, kultura,
zajednika sudbina nita se od toga ne podudara,
ve se preklapa. Narod i drava se ne poklapaju, kao
to se ne poklapaju ni jezik i zajednika sudbina i
kultura.
Narod se ne moe pretvoriti u pojedinca.
Narod ne moe herojski da izgine, ne moe biti
zloinac, ne moe moralno ili nemoralno postupati: to
mogu samo pojedini pripadnici tog naroda. Narod
kao celina ne moe biti ni kriv ni nevin, bilo u
zakonskom, u politikom (ovde odgovorni poinioci
mogu biti samo graani odreene drave) ili u
moralnom smislu.
Kategoriki sud o narodu uvek je
nepravedan, jer podrazumeva lanu
supstancijalizaciju i za posledicu ima potcenjivanje
oveka kao individue.
Svetsko mnjenje koje jednom narodu natura
kolektivnu krivicu isto je ono koje milenijumima
misli i govori da su Jevreji krivi za raspee. Ko su
Jevreji? Odreena grupa politikih i verskih
fanatika koja je meu Jevrejima tog vremena imala
izvesnu mo, i ija je kooperacija sa rimskim
okupatorima vodila Isusovom pogubljenju.
Rairenost takvog miljenja, koje je postalo
razumljivost po sebi ak i u misleih ljudi,
zapanjujue je upravo zato to je greka tako prosta
i oigledna. Tu ovek kao da stoji pred nekim
zidom, kao da se nijedan razlog, nijedna injenica
vie ne uju, bez uvaavanja smesta zaboravljaju.
Kolektivna krivica jednog naroda ili jedne grupe
unutar naroda ne moe postojati van okvira politike
odgovornosti, ni kao krivina odgovornost, ni kao
moralna ili metafizika krivica.
c) Mora postojati pravo da se okrivljuje i
optuuje. Ko ima pravo da sudi? Svako ko sudi suoen
je s pitanjem s kakvom punovanou, s kojim
ciljem i iz kojih pobuda sudi, i u kom poloaju stoji
spram okrivljenog. Niko ne mora priznati svetskog
sudiju u pitanjima moralne i metafizike krivice.
Ono to je mogue u najblioj povezanosti nije
doputeno na distanci hladnokrvne analize. Ono to
vai pred Bogom ne vai i pred ljudima. Na zemlji
nema instance koja je zastupnik Boga, bilo kao
crkvena sluba ili kao sluba spoljnih poslova,
ponajmanje kao svetsko javno mnjenje, koje se
uobliava u tampi.
Ako se sudi u situaciji razreavanja rata,
pobednik ima iskljuivo pravo u odnosu na presudu
o politikoj odgovornosti, budui da je zaloio svoj
ivot za odluku u svoju korist. Ali postavlja se
pitanje: Sme li neutralna strana uopte da iznosi
svoj sud pred javnou nako to je zatajila da u
borbi za presudno zaloi svoje postojanje i svoju
savest? (iz jednog pisma).
Kad se meu ljudima koji dele zajedniku
sudbinu danas meu Nemcima govori o
moralnoj i metafizikoj krivici pojedinaca, ovek
osea da ima pravo da prosuuje o pobudama i
vladanju onoga koji sudi: govori li on o krivici koju i
sam delom nosi ili ne, govori li iznutra ili spolja, kao


157
neko ko tei rasvetljavanju samog sebe ili kao tuilac
dakle govori li kao blinji koji vodi u pravcu
samorasvetljavanja drugih ili samo kao stranac u svom
gnevu, kao prijatelj ili kao neprijatelj. Samo u prvom
sluaju njegovo pravo je nesumnjivo; u drugome je
ono sporno i u svakom pojedinom sluaju ogranieno
na stepen njegove dobronamernosti.
Kad je pak o politikoj i krivinoj
odgovornosti re, svako kao graanin ima pravo da
raspravlja o injenicama i da diskutuje o svom sudu
merilom jasnih pojmovnih odreenja. Politika
odgovornost gradira se po stepenu uea u sada
naelno odbaenom reimu, i nju utvruju odluke
pobednika kojima se svako ko nakon katastrofe eli
da nastavi da ivi mora potiniti.

5. Odbrana
Gde se podiu optube optuenom mora biti
omogueno sasluanje. Gde se poziva na pravo
uvaava se odbrana. Gde se primenjuje sila onaj nad
kim se vri nasilje branie se ako moe. Ako se onaj
ko je potuen do nogu ne moe braniti a eli da
preivi ne preostaje mu nita drugo nego da prihvati
i snosi posledice.
Ali gde se pobednik poziva na razum i donosi
sud, odgovor se moe dati ak i u nemoi nikakvom
silm ve duhom, ako mu se za to ostavi prostora.
Onde gde je oveku omogueno da govori odbrana je
mogua. im pobednik svoje postupke izdigne na
ravan prava, on ogranilava svoju mo. Odbrani su
otvorene sledee mogunosti:
1. Ona moe da tei razlikovanju. Razlikovanjem
se dolazi do utvrivanja i deliminog
rastereivanja. Razlikovanje ukida ukupnost i
ograniava tereenja. Brkanje razliitih
pojmova krivice vodi nejasnosti, a nejasnost
opet ima realne posledice, povoljne ili
nepovoljne, ali u svakom sluaju nepravedne.
Odbrana razlikovanjem doprinosi pravinosti.
2. Odbrana moe navoditi, naglaavati i
uporeivati injenice.
3. Odbrana se moe pozivati na prirodno pravo, na
ljudska prava i na meunarodno pravo. Takva
odbrana podlee sledeim ogranienjima:
a) Drava koja je naelno prekrila prirodno
pravo i ljudska prava, koja je od samog
poetka u sopstvenoj zemlji, a potom u
ratu i u drugim dravama gazila ljudska
prava i meunarodno pravo ne moe
polagati pravo na priznavanje u svoju
korist onoga to sama nije priznavala.
b) Pravo faktiki postoji ako postoji i mo
koja e se za njega boriti. U potpunoj
nemoi preostaje jedino mogunost
duhovnog pozivanja na ideal prava.
c) Uvaavanje prirodnog prava i ljudskih
prava moe biti samo in slobodne volje
pobednikih sila. Ono je in njihovog
uvida i idealizma milost ukazana
poraenom tako to mu se pruaju
prava.
4. Odbrana moe ukazati u kojo taki optube
prestaju da budu istinite ve se koriste kao
oruje u druge, politike ili ekonomske svrhe
brkanjem razliitih pojmova krivice,
grevitim nametanjem neistinitog miljenja
kako bi se pribavila saglasnost u isti mah
ista savest u vezi sa sopstvenim
postupcima. U ovom sluaju se ono to bi
inae ostao jasan postupak pobednika u
poloaju vae victis lano zasniva na pravu.
Zlo ostaje zlo i kada se vri kao odmazda.
Moralne i metafizike osude kao sredstva za
postizanje politikih ciljeva treba u
potpunosti odbaciti.
5. Odbrana moe zatraiti izuzee sudije ili
zato to se mogu navesti razlozi za
pristrasnost ili zato to je stvar takva da
nadilazi nadlenost ljudskog suda. Kaznu i
utvrenu odgovornost obeteenje treba
uvaiti, ali ne i zahtev za pokajanjem i
preporodom, koji moe doi samo iznutra.
Takvi zahtevi mogu samo naii na utljivo
odbijanje. Kljuno je ne dopustiti da to
zamagli stvarnu neophodnost unutranjeg
preokreta, ak i kad se on lano zahteva
spolja. Svest o krivici i priznavanje
spoljanje instance za sudiju dve su razliite
stvari. Pobednik nije sam po sebi i sudija.
On ili i sam preobraava borbeni stav i
zapravo dobija, ali pravom umesto grubom
silom, i ostaje samo pri krivinoj i politikoj
odgovornosti, ili pribavlja lano opravdanje
za postupke koji i sami povlae novu
krivicu.
6. Odbrana moe pribei kontraoptubama:
ukazivati na postupke drugih koji su i sami
bili uzrok nesree; ukazivati da su i drugi
inili isto ono to se kad je poraeni u


158
pitanju uzima za zloin, i to i jeste; ukazivati
na optesvetska kretanja koja svedoe o
zajednikoj krivici.



2. Politika krivica
Zloinac se susree sa kaznom za svoje zloine.
Ograniavanje Nirnbekog procesa na zloince skida
teret sa nemakog naroda. Ali ne tako da ga oslobodi
svake krivice. Naprotiv. Priroda nae krivice postaje
na taj nain jo jasnija. Mi smo bili pripadnici
nemake drave u vreme kad je zloine inio reim
koji se nazivao nemakim, koji je polagao pravo da
legitimno predstavlja Nemaku jer je dravna mo
bila u njegovim rukama i jer nije naiao na ozbiljan
otpor sve do 1943. godine. Koren razaranju svake
pristojne, istinski nemake dravnosti mora biti u
nainu ponaanja veine nemakog stanovnitva.
Svaki narod jemi za svoju dravnost. Svaki Nemac
deli odgovornost pred zloinima poinjenim u ime
nemakog Rajha. Mi kolektivno odgovaramo.
Postavlja se pitanje u kom smislu je svako od nas
saodgovoran. Bez sumnje, svaki graanin mora
oseati saodgovornost u politikom smislu za
postupke drave kojoj pripada. Ali ne nuno i u
moralnom smislu faktikog ili duhovnog uestvovanja
u zloinima. Da li nas Nemce treba uiniti
odgovornim za nedela koja su Nemci poinili nad
nama samima ili koja su nas kao nekim udom
zaobila? Da utoliko to smo dozvolili da kod nas
postoji takav reim. Ne utoliko to su mnogi od nas
s najdubljim uverenjem bili protivnici sveg tog zla i
nisu poinili nita zbog ega bi sebi priznali tu
moralnu sakrivicu. Utvrditi neiju odgovornost ne znai
utvrditi i njegovu moralnu krivicu.
Kolektivna krivica, istina, nuno postoji kao
utvrena politika odgovornist pripadnika drave, ali
u tom smislu ne postoji kao moralna i metafizika
krivica i krivina odgovornost. Preuzeti utvrenu
politiku odgovornost sa svim njenim stranim
posledicama teko pada svakom pojedincu. Ona za
nas znai potpunu politiku nemo i siromatvo koje
e nas zadugo prisiliti da ivimo na ivici gladi i
smrzavanja, i u uzaludnom gru. Pa ipak, ova
odgovornost kao takva ne dotie duu.
U modernoj dravi svako politiki dela, makar
glasajui ili ne glasajui na izborima. Priroda utvrene
politike odgovornosti ne dozvoljava nikom da je
izbegne. Politiki aktivni se staraju da naknadno prue
opravdanje ako neto krene loe. Ali u politikom
delanju takve odbrane ne vae. Mislilo se dobro,
htelo se dobro. Hindenburg moda nije hteo da
upropasti Nemaku i da je preda Hitleru. To mu,
meutim, nimalo ne pomae; on je to uinio, i to je
ono to se u politici rauna. Ili; predviala se
nesrea, govorilo se i upozoravalo. Ali ni to ne vai
u politici ako iz toga ne usledi delanje ili ako to
delanje nema uspeha.
Moglo bi se misliti i na sledei nain: postoje
potpuno apolitini ljudi ije se postojanje odvija
izvan svega politikog, kao to su monasi, isposnici,
uenjaci i istraivai, umetnici. Ako bi bili istinski
apolitini, oni bi se mogli izuzeti iz te krivice.
Ali, i oni su politiki odgovorni, jer se i
njihov ivot odvija u poretku drave. U modernim
dravama ne postoji izuzee. Svakako bismo voleli
da uvaimo stajanje po strani, ali je to mogue samo
uz ogranienje da izuzea zapravo nema. Bilo bi
lepo priznavati i voleti apolitiko postojanje, ali
ogluivanje o politiko uee ukida pravo
apolitinima da ocenjuju konkretno dnevno
politiko delanje i time vode politiku koja ne nosi
nikakava tizik. Domen apolitikog iziskuje
apstiniranje od ma kakvog politikog delovanja a
ipak ni u kom smislu ne oslobaa politike
saodgovornosti.

3. Moralna krivica
Svaki Nemac se pita: u emu je moja krivica?
Pitanje krivice pojedinca i njegovo
samopreispitivanje nazivamo pitanjem moralne
krivice. Meu nama Nemcima najvee razlike
postoje upravo u tom pogledu.
Svako sam odluuje kako e o sebi suditi, ali,
budui da postoji komunikacija, moemo meu
sobom da govorimo i potpomognemo uzajamnu
jasnu moralnu spoznaju. Moralna osuda drugog,
meutim, ostaje in suspenso ali ne i krivina i
politika.
Granica gde prestaje ak i mogunost
moralnog suda lei onde gde naslutimo da drugi i ne
ini napor ka moralnom samopreispitivanju gde u
argumentaciji uoavamo samo sofizme i gde nam se
ini da on uopte i ne slua. Hitler i njegovi
sauesnici, tih par desetina hiljada, stoje s onu
stranu moralne krivice utoliko to je uopte ne
oseaju. Oni su, izgleda, nesposobni za pokajanje i
preobraaj. Oni su takvi kakvi su. Spram takvih ljudi


159
preostaje samo sila, jer oni sami ive samo po zakonu
sile.
Ali moralna krivica postoji kod svih koji
ostavljaju prostora savesti i pokajanju. Moralno krivi
su oni koji su sposobni za pokajanje, oni koji su znali
ili mogli da znaju a ipak ili putem koji u
samorasvetljavanju vide kao grenu zabludu bilo da
su olako zatvarali oi pred onim to se dogaa; ili su
dozvolili sebi da budu opijeni i zavedeni; ili su
kupljeni povlasticama koje im je to donelo; bilo da su
podlegli strahu. Predoimo neke od ovih mogunosti:
a) ivot pod maskom neizbean za one koji su
eleli da preive povlai moralnu krivicu. Lane
izjave lojalnosti preteim instancama poput Gestapoa,
pokreti poput faistikog pozdrava, uee u
okupljanjima i jo mnogo ta drugo to je stvaralo
privid prisutnosti ko od nas u Nemakoj u ovoj ili
onoj situaciji nije bio kriv za to? Samo zaboravni
mogu varati sebe u tom pogledu, jer je upravo
samozavaravanje ono to ele. Pretvaranje je postalo
naa druga priroda. Ono moralno tereti nau savest.
b) Za trenutak spoznaje mnogo je potresnija
krivica koju povlai lana savest. Mnogi mladi ljudi
bude se s jezivom sveu da ih je izdala vlastita savest
u ta se, onda, ovek jo moe pouzdati? Verovali
su da se rtvuju za najuzvieniji cilj, hteli su najbolje.
Svako ko se budi s tom milju zapitae se u emu je
njegova krivica: u nejasnoj spoznaji, nevoljnosti da se
vidi, svesnom zakljuivanju u izolovanost ivljenja u
sferi pristojnosti.
Ovde najpre treba napraviti razliku izmeu
vojnike asti i lane savesti u politikom smislu, jer
svest o vojnikoj asti ne pogaaju rasprave o krivici.
Ko je bio veran svojim saborcima, nije uzmicao pred
opasnou i dokazao se hrabrou i staloenou
potvrdio je neto nepovredivo u svojoj samosvesti.
Ove isto vojnike, a istovremeno ljudske vrednosti
zajednike su svim narodima. Potvrivanje tu nije
nikakva krivica; ako je bilo iskreno, neokaljano zlim
delanjem ili sprovoenjem nareenja iji je cilj bio zlo,
ono postaje temelj smisla budueg ivota.
Ali vojniko potvrivanje ne sme se izjednaiti
s onim za ta se vodila borba. Biti dobar vojnik ne
znai samim tim biti osloboen i svake druge krivice.
Bezuslovna identifikacija faktike drave sa
nemakom nacijom i armijom jeste krivica lane
savesti. Ko je kao vojnik bio besprekoran i dalje je
mogao falsifikovati vlastitu savest i potom iz
patriotizma initi i tolerisati vidno zlo. Otuda mirna
savest uprkos injenici zla.
Dunost prema otadbini ide mnogo dublje
od slepe poslunosti trenutnom vostvu. Otadbina
prestaje da bude otadbina ako je razorena njena
dua. Dravna mo nije sama po sebi cilj, ona je
utoliko pogubnija ukoliko ta drava ponitava
nemako bie. Otuda dunost prema otadbini ni u
kom sluaju nije neizbeno povlaila poslunost
Hitleru i predubeenje da Nemaka, ak i kao
Hitlerova drava, po svaku cenu mora pobediti.
Upravo tu lei ta lana savest. To nije jednostavna
krivica. Ona podrazumeva traginu pometenost pre
svega velikog dela nesmotrene mladei. Dunost
prema otadbini podrazumeva zalaganje itavog
oveka za najvie zahteve, koje nam postavljaju
najbolji meu naim precima, a ne idoli jednog
lanog predanja.
Zato zapanjuje to poistoveivanje sa
armijom i dravom uprkos svem zlu. Jer ova
bezuslovnost slepog nacionalizma pojmiljiva samo
kao trono tle u svetu sve veeg bezverja povlaila
je moralnu krivicu i kod ljudi ija je savest ista.
Pogreno protumaeno biblijsko budi
pokoran; povinuj se kome je udovina
neprikosnovenost nareenje iz vojne tradicije
izvitoperila svaki smisao dalje je hranilo tu krivicu.
To je nareenje za mnoge su te rei imale i jo
imaju patetian prizvuk pozivanja na najuzvienije
dunosti. One su u isti mah donosile rastereenje,
doputajui da se, uz sleganje ramenima, zlo i
glupost proglase neminovnim. Punu moralnu osudu
zasluuje dranje u kome ovek tei da se povinuje
i, mada postupa nagonski, sebe osea kao savesno
bie, dok zapravo die ruke od bilo kakve savesti.
Mnogi su u teskobi nacistike vlasti u
godinama nakon 1933. prigrlili vojnu karijeru jer je
izgledalo da jedino tu opstaje pristojna atmosfera
slobodna od partijskog uticaja, gde preovladava
raspoloenje protiv Partije i gde naizgled postoji
mo nezavisno od nje. To je takoe bila zabluda
savesti, ije su se posledice nakon uklanjanja svih
samostalnih generala stare kole ispoljile u
konanom moralnom propadanju nemakih oficira
na svim rukovodeim mestima (uprkos
mnogobrojnim dopadljivim, ak plemenitim vojnim
linostima koje su ovde uzaludno traile spas).
I ako sam se od poetka rukovodio sveu o
asti i najboljim namerama, razoarenje i
samorazoarenje moraju biti utoliko vei. Ovo vodi
preispitivanju i najdubljih uverenja jer se namee


160
pitanje moje odgovornosti za zabludu svaku
zabludu kojoj podlegnem.
Osveenje i samorasvetljanje te zablude su
neizbeni. Proavi taj put, omladina sklona idealizmu
pretvara se u stamene, moralno pouzdane, politiki
pronicljive ljude sposobne da odluno prigrle
dosuenu sudbinu.
c) Delimino odobravanje nacionalsocijalizma,
polovinost, povremena unutranja asimilacija i saglasnost
predstavljaju moralnu krivicu lienu ijednog traginog
aspekta prethodnih vrsta krivice.
Argumentacija da u nacionalsocijalizmu ipak
mora biti neeg dobrog ta spemnost da se toboe
pravino priznaju dobre stvari bila je meu nama
iroko rasprostranjena. Samo je radikalno ili ili
moglo biti istina. Ako princip prepoznam kao zao, to
onda znai da je on u celini lo, pa i ono to je
naizgled dobro nije onakvo kakvim se ini. I upravo je
ta objektivnost koja grei, spremna da prizna izvesne
dobre strane nacionalsocijalizma, postala ono to
otuuje bliske prijatelje, to im omoguuje da jedan s
drugim otvoreno govore. Isti oni koji su stalno vajkali
da se nije pojavio muenik koji bi se rtvovao u borbi
za staru slobodu i protiv nepravde bili su kadri da
hvale reavanje problema nezaposlenosti
naoruavanjem i finansijskim manipulacijama kao
veliku zaslugu, da 1938. pozdrave pripajanje Austije
kao ostvarenje vekovnog ideala ujedinjenog Rajha, da
1940. osporavaju neutralnost Holandije nalazei,
opravdanja za Hitlerov napad i, povrh svega, da se
raduju pobedama.
d) Mnogi su se prepustili lagodnom
samozavaravanju: oni e uskoro izmeniti ovu zlu
dravu, najkasnije sa Firerovom smru Partija e opet
ieznuti. Sada je trenutak da se uestvuje, kako bi se
iznutra stvari izmenile nabolje. Ti tipini razgovori
izgledali su ovako: Sa oficirima: Odmah posle rata,
na temeljima pobede; kada kua gori, poar se gasi i
ne pita se za njegov uzrok. Odgovor: Posle
pobede biete rasputeni i rado ete otii kuama, dok
e jedino SS zadrati oruje i nacionalsocijalistiki
reim terora prerae u porobljivaku dravu.
Individualan ljudski ivot vie nee biti mogu.
Dizae se piramide, putevi i gradovi e se graditi i
menjati po Firerovom efu. Razvie se oruana
mainerija bez presedana radi konanog osvajanja
sveta.
Sa univerzitetskim predavaima: Mi smo
fronda Partije, koja sme da se odvai na nepristrasnu
diskusiju. Staramo se za duhovna dostignua. itavu
stvar emo polako izmeniti kako bismo je vratili na
put stare nemake duhovonosti. Odgovor:
Zavaravate se. Data vam je klovnovska sloboda
pod uslovom bespogovorne poslunosti. Vi utite i
predajete se. Vaa borba je poeljan privid. Vi samo
doprinosite sahranjivanju nemakog duha.
Mnogi intelektualci su 1933. godine pristajali
uz reim, stremili vodeim poloajima i izjasnili se
za zvaninu ideologiju nove moi da bi kasnije,
kada su lino istisnuti, postali kivni, ostajui
uglavnom naklonjeni reimu sve do 1942. godine
kada je tok rata uinio nepovoljan ishod izvesnim,
to je njih odmah gurnulo pod protivniku stranu.
Upravo takvi sada smatraju da su pod nacistima
propatili te da su stoga upravo oni pozvani za ono
to nastupa. Smatraju sebe antinacistima, i svih ovih
godina su se, po samoproklamovanoj ideologiji tih
nacistikih intelektualaca, nepristrasno drali istine u
duhovnim stvarima, bdili nad tekovinama
nemakog duha, spreavali razaranja i inili
pojedinana dobra dela. Mnogi od njih nisu
promenili nain miljenja koji, iako se ne moe
izjednaiti s partijskom doktrinom, ipak, ak i pod
maskom preobraaja i protivnitva, zadrava
nacionalsocijalistiki stav i ne pristupa svom
proienju. Tim nainom miljenja oni su moda
izvorno bliski neljudskom, diktatorskom,
nihilistikom biu nacionalsocijalizma, koje
ponitava egzistenciju. Onaj ko je kao zrela osoba
1933. godine gajio unutranje ubeenje koje je
proishodilo ne prosto iz politike zablude ve iz
jednog oseaja uzvienosti sopstvenog postojanja
koje mu je nacionalsocijalizam pruao moe
dostii proienje jedino postupnim preobraajem,
koji mora biti korenitiji od svih ostalih. Onaj ko se
tako srao 1933. godine i bez nacionalsocijalizma se
iznutra lomi i naginje fanatizmu. Onaj ko je
uestvovao u rasistikoj pomami, ko je gajio iluzije
o obnovi na temeljima prevare, ko je prihvatao
zloine koji su se tada ve deavali nije samo
odgovoran ve mora proi potpuni moralni
preporod. Da li je za to sposoban i kako e to
ostvariti samo je njegova stvar o kojoj je teko
spolja suditi.
e) Postoji razlika izmeu aktivnog i pasivnog.
Politiki akteri i izvrioci, rukovodioci i
propagandisti snose krivicu bez daljnjeg. ak i ako
nisu poinili krivina dela, oni za svoje aktivnosti
snose pozitivno utvrdivu krivicu. Pa ipak svako od
nas je kriv utoliko to je ostao nedelatan. Krivica


161
pasivnosti je neto drugo. Nemo opravdava; moral
ne iziskuje spektakularnu smrt. Jo je Platon smatrao
po sebi razumljivim da se ovek u nesrenim
vremenima i oajnikom poloaju pritaji ne bi li
preiveo. Ali pasivnost je svesna svoje moralne krivice
za svaki propust, za svaki put kad nije uinila nita da
se zatite ugroeni, ublai nepravda ili energino
protivdeluje. Prihvatanje nemoi ipak ostavlja prostor
za delotvornu aktivnost koja, mada ne bezopasna,
ostaje mogua. Nepreduzimljivost iz bojazni
pojedinac osea kao svoju moralnu krivicu: slepilo za
nedau drugih, nematovitost srca, unutranju
ravnodunost spram osvedoenog zla.
f) Moralna krivica u spoljanjem pristajanju,
putanje niz vodu, u odreenoj meri je zajednika
mnogima od nas. Da bi sauvao egzistenciju, da ne bi
izgubio posao i unitio anse, ovek je postao lan
Partije i upranjavao drugu nominalnu pripadnost.
Niko za to nee nai apsolutno opravdanje,
naroito kada se uzmu u obzir mnogi Nemci koji na
to nisu pristali i za to su snosili posledice.
ovek mora sebi predoiti kakva je situacija
bila recimo 1936. ili 1937. godine. Partija je bila
drava. Stanje je izgledalo nepromenjivo. Nita sem
rata nije moglo svrgnuti reim. Sve sile su sklapale
pakt sa Hitlerom. Svi su hteli mir. Nemac koji nije
eleo da bude sasvim iskljuen, da izgubi svoj poziv ili
nakodi svom poslu morao se prikloniti, posebno
omladina. Tako je pripadnost Partiji ili strukovnim
organizacijama prestala da bude politiki in, postajui
prosto dravna milost koja se ukazuje odreenima.
Znaka je bila neophodna, spoljanja, bez
unutranjeg slaganja. Onaj koga su u to vreme pitali
da se pridrui teko je mogao rei ne. Za smisao tog
pristajanja odluujue je u kom kontekstu i iz kojih
pobuda je neko postajao lan Partije. Svaka godina i
svaka situacija imaju svoje olakavajue okolnosti
meu kojima se pravi razlika u svakom pojedinanom
sluaju.

4. Metafizika krivica
Moral je uvek odreen i ovozemaljskim ciljevima.
Moralno mogu biti obavezan da zaloim svoj ivot,
ako se radi o ostvarenju; ali ne postoji moralni zahtev
da se rtvuje sopstveni ivot ako se zna da se time
nita nee postii. Postoji moralno naelo zaloga, ali
ne i obaveznog izbora sigurne propasti. Moralno je, u
oba sluaja, pre zahtevati suprotno: da ne inimo ono
to je za zemaljske ciljeve besmisleno, ve da se
uvamo za ostvarenje u svetu.
Ali u nama postoji svest o krivici koja ima
jedno drugaije poreklo. Metafizika krivica je
pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa ovekom kao
ovekom. Ona ostaje jedan nezatomljiv zahtev onde
gde prestaje moralno smislena dunost. Ta
solidarnost je naruena mojim prisustvom na mestu
nepravde i zloina. Nije dovoljno to to sam
oprezno stavio ivot na kocku ne bi li ih spreio, jer
ako se zloin dogodio i ako sam ja tome
prisustvovao i preiveo, dok je neko drugi ubijen, u
sebi ujem glas koji migovori da je to to jo uvek
ivim moja krivica.
Kad su novemra 1938. godine gorele
sinagoge i prvi put bili deportovani Jevreji, dogodili
su se zloini pred kojima nesumnjivo stoji pre svega
moralna i politika krivica. I u jednom i u drugom
smislu krivica je na onima koji su imali mo.
Generali su stajali po strani. Vojni zapovednik u
svakom gradu mogao je da reaguje na te zloine, jer
vojnik je tu da titi sve ako zloini dostignu takve
razmere da policija vie ne moe da ih sprei ili im
se suprostavi. Nisu nita uinili. U tom trenutku
izneverili su nekada slavne etike tekovine nemake
armije. To nije bila njihova stvar. Tim stavom
otrgnuli su se od due nemakog naroda zarad
vojne mainerije koja se ravna po vlastitim
zakonima i samo povinuje nareenjima.
Meu stanovnitvom je bilo mnogo onih
koji su se istinski opirali, koji su bili obuzeti
dubokim protivljenjem i slutili predstojeu nesreu.
Ali jo vei broj njih je nesmetano produio sa
svojim uobiajenim aktivnostima, drutvenim
ivotom i razonodom kao da se nita nije dogodilo.
To je moralna krivica.
Oni, pak, koji u potpunoj nemoi
nesumnjivo nisu nita od toga mogli da spree
uinili su korak ka svom preobraaju postajui
svesni metafizike krivice.


REZIME

a) Posledice krivice
Da smo mi Nemci, da je svaki Nemac na neki nain
kriv, u to, ako nae izlaganje nije potpuno
neosnovano, ne moe biti sumnje:
1. Svaki Nemac, bez izuzetka, snosi politiku
odgovornost. On mora sudelovati u obeteenju
koje e biti pravno regulisano. On mora podneti
teret posledica pobednikovih postupaka,


162
njegovih odluka i volje, njegove nesloge. Nismo u
poziciji da tu imamo ikakav uticaj. Samo uz trajni
napor da se razborito predstavljaju injenice,
anse i opasnosti moemo doprineti stvaranju
pretpostavki za reenja. Odmereno i sa razlogom,
ovek se sme obratiti pobedniku.
2. Ne svaki Nemac, ve samo vrlo mala manjina ima
da podnese kaznu za zloine, i druga manjina ima
da ispata za nacionalsocijalistike aktivnosti.
Pravo na odbranu postoji. Presuuju sudovi
pobednika ili nemaki sudovi koje je pobednik
ustanovio.
3. Verovatno svaki Nemac iako na sasvim razliite
naine uvia moralne razloge da sebe preispita.
Pri tom on ne mora priznavati drugu instancu do
spostvenu savest.
4. Verovatno svaki Nemac, sposoban da razume, u
metafizikom iskustvu takve nesree doivljava
preobraaj svoje savesti o bivstvu i svoje
samosvesti. Kako se to odvija niko ne moe ni
propisati ni predvideti. To je stvar samoe svakog
pojedinca. ta iz toga ponikne udarie temelje
onome to e ubudue biti nemaka dua.
Razlikovanje vrsta krivice moe omoguiti oveku da
se otarasi itavog pitanja krivice ako ga koristi kao
sofizme; ovako nekako:
a) Utvrena politika odgovornost dobro,
ali ona ograniava samo moja materijalna
sredstva, nimalo ne dotiui moje
unutranje bie.
b) Krivina odgovornost pogaa samo
malobrojne, mene ne to se mene ne tie.
c) Moralna krivica ujem da je instanca
samo vlastita savest i da drugi ne smeju da
me osuuju. Moja savest e prema meni
postupati blago. Nije to previe strano
podvui u crtu i krenuti ispoetka.
d) Tvrdnje o metafizikoj krivici izriito je
reeno nipoto ne mogu iznositi drugi.
Nju treba da uoim u nekom preobraaju.
To je iaena ideja nekakvog filozofa.
Tako neto ne postoji. I ako postoji, ja ne
moram s tim da se bakem.
Ralanjivanje pojma krivice moe se
pretvoriti u trik kojim bismo da se
oslobodimo krivice. Razlikovanje se
stavlja u prvi plan. Ono moe da zakloni
izvor i ono Jedno.

b) Kolektivna krivica
Posle razluivanja glavnih inilaca krivice, vratimo
se konano pitanju kolektivne krivice.
Razluivanje, mada svagda ispravno i
smisleno, moe, kako je pokazano, navesti na
zabludu da se posredstvom takvih razluivanja
optube mogu otkloniti i teret olakati. Pri tom se
usput gubi ono o ta se kad je re o pojmu
kolektivne krivice, i pored svega, ne moemo
ogluiti. Sirovost kolektivnog naina miljenja i
drutvenih predrasuda ne potire nae oseanje
zajednike pripadnosti.
Naposletku, iskonski kolektiv je zajednitvo
svih ljudi pred Bogom. Svako se tu i tamo moe
osloboditi stega drave, naroda, grupe da bi dopro
do nevidljive solidarnosti ljudi dobre volje i ljudi u
zajednikoj krivici ljudskosti.
Ipak, istorijski ostajemo vezani za blie i ue
zajednitvo bez koga bismo, izgubivi tlo pod
nogama, potonuli.

Politika odgovornost i kolektivna krivica
Najpre ponovimo da se svugde na svetu ljudsko
suenje i ljudska oseanja u velikoj meri rukovode
kolektivnim predstavama. Na Nemstvo, ma kakvo
ono moglo biti, danas se u svetu gleda kao na neto
s im ovek radije ne bi hteo da ima posla. Nemaki
Jevreji u inostranstvu su kao Nemci nepoeljni, jer
ih u sutini gledaju kao Nemce, a ne kao Jevreje. Po
takvom kolektivnom nainu miljenja, utvrena
politika odgovornost istovremeno se zasniva i kao
kanjavanje za moralnu krivicu. Kolektivna misao u
istoriji nije retka. Varvarizam rata zahvatio je
stanovnitvo u celini, ono se preputa pljaki,
silovanju i trgovini robljem. Pri tom poraenima
sleduje i moralna osuda pobednika. Oni treba ne
samo da se pokore, ve i da priznaju i da se pokaju.
Ko je Nemac, bio hrianin ili Jevrejin, u dui je
zao.
Nasuprot takvom rasprostranjenom, ali ne i
u svetu jedinstvenom miljenju, pred nas se
postavlja zahtev da razdvajanje politike
odgovornosti i moralne krivice ne koristimo samo u
svoju odbranu, ve i da preispitamo moguu istinu
sadranu u kolektivnom nainu miljenja. Mi se ne
odriemo razluivanja, ali smo ga ograniili rekavi
da se ponaanje koje nas je nainilo odgovornim
zasniva na ukupnim politikim prilikama koje
istovremeno odreuju moral pojedinca. Iz tih prilika
pojedinac se ne moe u potpnosti izdvojiti jer je,
svesno ili nesvesno, njegov ivot sastavni deo tih


163
prilika iji uticaj on ne moe izbei ak i ako stoji u
opoziciji. Ima neeg poput kolektivne moralne krivice
u nainu ivota odreenog stanovnitva u kome ja
kao pojedinac uestvujem i iz koga izrasta politika
realnost.
Jer, politike prilike ne mogu se odvojiti od
ukupnog naina ivota ljudi. Nema apsolutnog
razdvajanja politike i ljudskog bivstva dogod ovek,
stojei po strani, ne zatre sebe kao pustinjak.
Politike prilike oformile su vajcarce,
Holanane, dok smo mi u Nemakoj dugo vremena
vaspitavani za pokornost, za dinastika uverenja, za
ravnodunost, i neodgovornost spram politike
realnosti i imamo u sebi neto od toga ak i kad se
tome protivimo.
Da itavo stanovnitvo snosi posledice
dravnih postupaka quidquid delirant reges plectuntur
Achivi predstavlja prosto empirijski fakat. Znati da si
odgovoran prvi je pokazatelj buenja politike
slobode. Ta sloboda je stvarna, a ne tek zahtev koji se
spolja namee neslobodnim ljudima, samo u onoj
meri u kojoj ovo saznanje postoji i priznaje se.
Politiki neslobodan iznutra, ovek se
pokorava, dok se s druge strane ne osea krivim.
Znati da si odgovoran predstavlja poetak unutranjih
potresa koji hoe da ostvare politiku slobodu.
Suprostavljenost slobodnog i neslobodnog
uverenja ogleda se, na primer, u shvatanju dravnog
voe. Snose li narodi krivicu za voe koje podnose,
na primer, Francuzi za Napoleona? Smatra se da ga je
preovladavajua veina ipak prihvatala i prieljkivala
mo i slavu koju je on pribavljao. Napoleon je bio
mogu jer su ga Francuzi hteli. Njegova veliina bila
je u preciznosti s kojom je pogaao ta to narodne
mase oekuju, ta ele da uju, koju iluziju i kakve
materijalne realitete trae. Nije li Lenc s pravom
rekao: Rodila se drava koja odgovara francuskom
duhu? Da, jednom delu, jednoj situaciji ali ne
naprosto duhu jednog naroda! Ko moe na taj nain
odrediti duh jednog naroda? Iz tog duha izrasli su i
sasvim drugaiji realiteti.
Moglo bi se razmiljati i na sledei nain: kao
to ovek odgovara za izbor voljene s kojom, povezan
brakom, proivljava svoj ivot u zajednitvu sudbine,
tako je i narod odgovoran za onog ijoj se vlasti
pokorno preputa. Greka povlai krivicu. Njene
posledice nuno se moraju podneti. Meutim, upravo
bi to bilo naopako. Ono to je u braku mogue i
primereno u dravi je po pravilu pogubno:
bezuslovna privrenost jednoj osobi. Vernost
sledbenika je nepolitini odnos ogranien na uske
krugove i primitivne odnose. U slobodnoj dravi
vai kontrola i smenjivost svakog oveka.
Otuda dvostruka krivica: prvo, uopte se
bezuslovno politiki pokoravati jednom voi i,
drugo, tip voe kojem smo se pokoravali. Sama
atmosfera pokornosti u neku ruku predstavlja
kolektivnu krivicu.

Sopstvena svest o kolektivnoj krivici
Oseamo nekakvu sakrivicu kad su u pitanu lanovi
nae porodice. Ova sakrivica ne moe se
objektivizirati. Svaki pokuaj da nas neko naini
odgovornim za postupke srodnika mi bismo
odbacili. Pa ipak, naginjemo tome da nas zbog iste
krvi pogaa svaka nepravda koja se ini nekom iz
nae porodice, kao i tome da, shodno okolnostima i
nainu na koji je ona poinjena i tome koga je
pogodila, pruimo nadoknadu, ak i kad nismo
moralno i pravno odgovorni.
Tako Nemci tj. ljudi koji govore nemaki
oseaju da ih dotie sve ono to izrasta iz
nemakih korena. Ne utvrena odgovornost
dravljanina, ve oseaj da nas se dotie sve ono to
se dotie pripadnika nemakog duhovnog i
duevnog ivota, oseaj da sam sa drugima istog
jezika, istog porekla, iste sudbine opstaje ovde
osnov na neke opipljive krivice ve pre analogne
sakrivice.
Svoje uee ne oseamo samo u onome to
se dogaa danas, kao ljudi koji nose sakrivicu za
postupke savremenika, ve i u kontekstu predanja.
Mi moramo preuzeti krivicu svojih oeva. Da je u
duhovnim uslovima nemakog ivota postao mogu
jedan takav reim za to svi nosimo sakrivicu. To
nipoto ne znai da moramo priznati da je nemaki
misaoni svet, nemaka misao prolosti naprosto
bila uzrok nacionalsocijalistikih zlodela. Ali to
znai da u naem nacionalnom predanju postoji
neto, mono i pretee, to je naa etika propast.
Sebe znamo ne samo kao pojedince, ve i
kao Nemce. Svako, onakav kakav zapravo jeste,
jeste nemaki narod. Ko u svom ivotu nije imao
trenutak kada je, u oajnikom otporu spram
vlastitog naroda, rekao: ja sam Nemaka! Ili kada je,
ushien skladnou s njim rekao: i ja sam Nemaka!
Nemstvo nema nekakav drugi oblik do tih
pojedinaca. Otud je zahtev za preokretom, za
preporodom, za odbacivanjem pogubnog zadatak


164
postavljen narodu u obliku zahteva svakom
pojedincu.
Poto se u dubini due ne moemo otrgnuti
oseanju kolektivnog, to to sam Nemac meni, i
svakom drugom, nije datost, ve zadatak. To je neto
sasvim drugo od apsolutizacije naroda. Ja sam
prvenstveno ovek, u svojoj posebnosti sam Frianin,
profesor, Nemac, blizak i drugim kolektivima, i sve do
one take gde se due prepliu ja mogu biti tenje ili
manje tesno povezan sa svim sebi bliskim grupama;
na trenutke bi mi ta bliskost omoguila da se gotovo
osetim Jevrejinom ili Holananinom ili Englezom. U
tome je pak datost mog nemstva, to jest sutinskog
ivota u maternjem jeziku, tako postojana da se ja na
taj nain koji vie nije racionalno poreciv, oseam
saodgovornim za ono to Nemci rade i to su radili.
Oseam se bliim Nemcima koji isto oseaju, i
daljim onima ije due kao da poriu ovu sponu.
Bliskost pre svega postavlja izazovan zajedniki
zadatak da se bude prosto Nemac kakav se samo
jednom biva, ve biti nemaki onako kako se jo nije
bilo ali bi trebalo da se bude, i kako se uje u pozivu
naih velikih predaka, a ne u istoriji nacionalnih idola.
Oseajui kolektivnu krivicu, oseamo i itav
zadatak ponovnog obnavljanja ljudskog bivstva sa
izvora zadatak koji imaju svi ljudi na zemlji, ali koji
je posebno dat, opipljiv, odluujui koliko i samo
bivstvo narodu koji usled sopstvene krivice stoji pred
nitavilom.
Ovde se ini da sam kao filozof sada potpuno
ispustio pojam. U stvari, jezik ovde izdaje i mi dajemo
samo negativno odreenje podseajui da se sva ova
razlikovanja koja drimo ispravnim i kojih se ni u
kom sluaju ne odriemo ne smeju pretvoriti u
odmorita. Sluei se njima, ne smemo ispustiti stvari
iz ruku i osloboditi se pritiska pod kojim nastavljamo
svojim ivotnim putem i pod kojim ono neprocenjivo
veno bie nae due treba da dostigne zrelost.



165
Sindrom poricanja iz srpske perspektive
Norman Cigar

Poto je srpsko rukovodstvo, i u Srbiji i u Bosni i
Hercegovini, shvatalo da su njihove akcije protivne
meunarodnim normama ili, u najmanju ruku, da e
imati potencijalno negativne posljedice po njihove
odnose sa meunarodnom zajednicom, eljeli su da
poreknu svaku odgovornost, pa ak i samo postojanje
genocida. Poricanje je takoe bilo vano i zbog
domae javnosti. Na taj nain lake su se mogle
progutati sve naredne akcije i izbjei pitanje
moralnosti rukovodstva. Ta strategija prevare moe
poprimiti takvu formu u kojoj rukovodstvo negira sve
to se zaista dogodilo ili, pak da to to se dogodilo
dobije otmjeno pakovanje, esto pod nekim
eufemizmom. U mnogim sluajevima, istinsko
poricanje je funkcionisalo meu obinim Srbima, jer
je iza toga stajalo ukorijenjeno vjerovanje da njihove
akcije nisu bile uopte pogrene. Takvo shvatanje
podupirala je domaa propaganda iz vie izvora.
Mnogi u srpskom rukovodstvu opravdavali su
svoje poricanje tako to su legitimirali sve ono to je
bilo posebno korisno za njihovu naciju, u emu im je
kao podloga sluio polarizirani analitiki kontekst koji
su prethodno bili stvorili za svoje vlastite potrebe.
Izgleda da su vlast i donoenje odluka u rukovodstvu
bosanskih Srba bili upranjavani kolektivno. Razliiti
pristupi strategiji i metodama djelovanja odraavali su
razlike meu linostima i pripadnost frakcijama.
Postojao je, meutim, znaajan konsenzus kada su u
pitanju krajnji ciljevi.
Generalno, a posebno kada su se obraali
inostranoj javnosti, srpsko rukovodstvo uvijek je
izraavalo akutnu zabrinutost to njihove akcije nisu
imale moralno opravdanje. Stoga, nije nikakvo
iznenaenje to su oni svjesno nastojali da negiraju
svoje akcije. Ako se genocid posmatra kao namjerna
srpska strategija kojom se postiu odreeni politiki
ciljevi, namjerno poricanje je prirodni dio te strategije.
Takav pristup ne bi samo osujetio stvaranje
negativnog stava u inostranstvu, ve bi sprijeio i
poduzimanje konkretnih mjera od strane
meunarodne zajednice.

1. Slubeno poricanje i kontrolisanje tete
Sasvim prirodno, struktura srpske vlasti, jednostavno i
cinino, odbacivala je svaki izvjetaj o zvjerstvima ili
genocidu nad Muslimanima. Istovremeno, oni su na
svakom koraku, aktivno i sistematski, teili da prikriju
takve akte. U aprilu 1993. godine, Srpska akademija
nauka i umjetnosti (SANU), koja je predstavljala
intelektualnu zajednicu zemlje, organizovala je
konferenciju pod naslovom Sistem lai o zloinima
genocida 1991-93. Njihov cilj bilo je
suprostavljanje onome to su uesnici nazivali
stranim dezinformacijama o navodnoj
umijeanosti Srba u ratne zloine.
Dodue, veina srpskih voa zkljuujui
Miloevia, Milana Pania, Karadia, osia i
patrijarha Pavla izraavali su u odreenim
prilikama svoje protivljenje etnikom ienju. Ove
izjave bile su upuene inostranoj javnosti. Patrijarh
Pavle u nekoliko prilika je izjavio da bi vie volio da
ne bude velike Srbije ako bi njeno stvaranje
poivalo na ratnim zloinima. Meutim, takve
deklaracije vie su bile usmjerene na ublaavanje
stava svjetske zajednice nego to su odraavale
stvarne namjere ili ponaanje. Na optube je
odgovarano ponavljanjem poricanja da se etniko
ienje uopte deavalo ili da su Srbi bili odgovorni
za nasilje.
Moda je jo podmuklije nastojanje srpskih
javnih linosti da banaliziraju izraz genocid, da
obezvrijede njegovo znaenje i posljedice i da unesu
zabunu. Srpski predstavnici koristili su taj izraz ak i
za diplomatske mjere koje je svjetska zajednica
poduzimala protiv Srbije. Jugoslovenski ministar
sporta izjavio je, ak, da je zabrana uea naim
sportistima na meunarodnim takmienjima genocid nad
mladima."
233

U isto vrijeme, beogradske vlasti su,
otvorenom podrkom srpskim ratnim naporima u
Bosni i Hercegovini, razvodnjavale svaki negativan
uticaj na domaem terenu. Rukovodstvo u Srbiji jo
uvijek je tolerisalo pristrasno izvjetavanje dravnih
medija i davalo je podrku paravojnim formacijama
koje su bile formirane u Srbiji, ukljuujui i veliku
materijalnu podrku i direktno vojno uee u
akcijama. U samoj Bosni i Hercegovini, Karadi je
do kraja istrajavao na tvrdnji da srpski narod nema
ega da se stidi, dozvoljavajui, jedino, da su neki
pojedinci, u periodu prije povlaenja JNA u maju
1992. godine, mogli poiniti neke zloine, za ta,
pak, oni snose linu odgovornost. Mi moemo da
sigirnou tvrditi da je naa armija (bosanskih Srba) branila
na narod i nae granice na uzoran nain, objanjavao je
Karadi, i da nije poinila niti jedan zloin, silovanje ili
napad na civile.
234



166
Karadi je uvijek tvrdio da etniko ienje
nikada nije bilo dio nae politike. Srpske vlasti nikada nisu
prisilile bilo kojeg Muslimana ili Hrvata da napuste svoje
domove, nastavljao je on. Ja vjerujem da su se, oito,
Muslimani osjeali neugodno na srpskoj teritoriji pa su zato
odlazili, ali ih niko nije prisiljavao da to ine. Po njemu:
Na srpskom dijelu bive Bosne i Hercegovine muslimansko
stanovnitvo, smatrajui da je to srpska oblast, trailo je
dozvolu za odlazak. Mi smo im dozvolili da to uine... Oni su
traili da idu i oni odlaze. On je, takoe, koristio
eufemizme da bi opisao etniko ienje. Ono to se
tada deavalo on je nazivao etnikom razmjenom koja
nipoto nije bila namjerno sprovoena.
235

ak su i srpski zvaninici, koji su bili direktno
ukljueni u taj proces, nastavljali sa poricanjem. U
Viegradu je srpski major reko stranim novinarima,
koji su vidjeli spaljene kue Muslimana i spaljene
damije: Ja ne znam ta vi podrazumijevate pod etnikim
ienjem! Muslimani su dobrovoljno otili. Mi smo im, ak,
dali autobuse. Mi ih nismo prisiljavali da ide, kunem vam
se.
236

Kad god je bilo mogue, poinioci su
grozniavo pokuavali da protjerivanje prikau u
pozitivnom svjetlu. Tako je major u ekstremnoj
Arkanovoj jedinici, zvanoj Tigrovi, insistirao na
tvrdnji da su muslimani otili dobrovoljno iz Bijeljine,
tako to su trampili svoje kue sa Srbima koji su se
doseljavali iz oblasti pod kontrolom Muslimana.
Reagujui na primjedbu da se on, naprotiv, ponaao
zloinaki, uvrijeeni major je uzvratio: Ja zloinac?...
Ja zloinac? Ja, koji sam vei humanista od bilo kog drugog!
Zato, mladiu, mene Muslimani ak u ruku ljube. Pokazau
vam video snimke o toj trampi (kua) na kojima mi se
(Muslimani) klanjaju (iz zahvalnosti)... Pitajte bilo koga o
meni.
237

Slino tome, srpski zvaninik, zaduen za
organizaciju protjerivanja nesrba, pokuao je
opravdati taj proces stranom novinaru prikazujui ga
kao uslugu uinjenu Muslimanima: Ljudi mogu na ovo
gledati kako god ele. Vidite, Muslimani su nam dali listu i
kazali: 'Izbavite nas odavde'. Oni ele da idu. Ovdje nema
posla, nema ljekara, nema hrane. Oni ak, ne mogu nabaviti
ni osnovne ivotne potreptine.
Gospodin Boji (zvaninik) smatra da bi
njemu trebalo zahvaliti, a ne osuivati ga... Ne mogu
razumjeti zato nas svijet ovako tretira. Mi nismo tako strani
kako se pria.
238

Samo postojanje koncentracionih logora bilo je
estoko negirano na svim nivoima srpske vlasti. To se
posebno odnosi na poetni period. Miloevi je
izraavao uenje u vezi sa postojanjem
koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini. On
je izjavio: Bio sam iznenaen kada sam uo informaciju
da takvi logori tamo postoje, ali je u isto vrijeme
pokuao da stvori sumnju u valjanost takvih
izvjetaja, ograujui se od izvora tih informacija.
Ne mogu biti siguran... Ja ak ne mogu biti siguran da oni
koji su mene informisali imaju prave informacije.
239

ak je i Milan Pani, kalifornijski biznismen
koji se preobratio u politiara i postao za neko
vrijeme predsjednik Vlade Jugoslavije i koji je na
Zapadu smatran liberalnom alternativom
Miloeviu, uestvovao u poricanju ratnih zloina.
Usprkos obilnim dokazima meunarodnih
organizacija koji su govorili suprotno, on je naivno
traio od novinara da mu pomognu u njegovoj potrazi za
koncentracionim logorima, nudei nagradu od pet
hiljada dolara onome ko uspije pronai takav
logor.
240

Poricanje je, takoe bilo prisutno i na niim
nivoima vlasti. Zato je komandir lokalne policije u
Bijeljini mogao rei novinaru: Kod nas nema zatvora...
Ne postoji razlog zbog kojeg bih vam lagao.
241

U septembru 1992. godine, beogradska
televizija je najavila da jugoslovenske vlasti
razmatraju mogunost da pred sud izvedu svakoga
ko iri dezinformacije o takvim logorima. Srpska
pravoslavna crkva odrala je vanrednu sjednicu svog
Svetog episkopskog sinoda samo zato da bi
opovrgla takve optube. U zavrnoj deklaraciji
nedvosmisleno je reeno da su izvjetaji o logorima
bili utemeljeni na lanim informacijama i da su bili
izmiljeni sa namjerom da ocrne Srbe. U nastavku
je navedeno: U ime Boije istine i na bazi svjedoenja
nae brae, episkopa iz Bosne i Hercegovine, i ostalih
vjerodostojnih svjedoka, mi potvrujemo, preuzimajui
potpunu moralnu odgovornost, da takvi logori niti su
postojali niti sada postoje u Srpskoj Republici u Bosni i
Hercegovini, niti u Srpskoj krajini.
242

Neke crkvene voe, kao to je patrijarh
Pavle, nikada, ustvari, nisu raistili sa tim pitanjem
jer su nastavili da stvaraju sumnju o postojanju
logora dugo nakon to su ostali srpski zvaninici
napustili tu taktiku. U razgovoru sa jednim
talijanskim novinarom, poetkom 1994. godine, na
pitanje o logorima on je odgovorio: Ja vjerujem da
treba povesti istragu i pregledati teren. Ako se pokae da
takvi logori zaista postoje onda smo mi krivci i trebali bi biti
kanjeni. Ja ne vjerujem da je to organizovano, ve da bi to
mogle biti akcije pojedinaca.
243



167
Kada je konano poricanje postalo nerealno,
teiste je sa pobijanja prebaeno na kontrolu tete.
Karadi je, nakon poetnog potpunog poricanja,
kasnije pokuao da opravda postojanje logora
prikazujui ih u pozitivnom svjetlu. On je tvrdio da su
ti logori bili rezultat srpskog odbijanja da ubiju
zatvorenike: 'Mi, za razliku od Muslimana, ne ubijamo
zarobljenike; eto zato smo imali logore, ne logore za istrebljenje
kako se tvrdilo, ve zarobljenike logore'.
Zaboravljajui svoja ranija poricanja njihovog
postojanja, Karadi je preao na ubjeivanje strane
javnosti da smo mi danas te logore kompletno zatvorili i da
smo sve zatoenike oslobodili. Muslimani su, meutim,
zadrali svoje. Evropa je prevarena od strane svojih medija i
svojih vlada.
244

U nekim prilikama, srpska objanjenja o
postojanju koncentracionih logora bila su praena
krajnjim cinizmom, kao ono kada je srpski zvaninik
insistirao da logor Trnopolje nije bio ono to stvarno
jeste; naprotiv, on je bio samo otvoreni prijemni centar.
Oni su ili i dalje tvrdei da je logor pravi eldorado za
njih (Muslimane). Oni smatraju da je to garantovan nain da
se ide u inostranstvo. Mnogi ljudi su zatvorili svoje kue i
stanove da bi doli ovdje.
245

U isto vrijeme, kad god je bilo mogue srpske
vlasti su teile da odbiju ili sprijee pristup u logore, ili
da prevare inspektore ako ve nisu mogli sprijeiti
njihov ulazak. U nekim prilikama, ak su bili
inscenirani i vatreni okraji u blizini logora da bi se na
taj nain sprijeili mediji da tamo odu. Kada nisu
mogli izbjei slubene posjete stranaca, logori su bili
oieni ili pak zatvoreni. Nisu pokazivali sve zgrade i
esto su logorai bili prebacivani na drugu lokaciju.
246

U sluaju da propadne plan za spreavanje pristupa
logorima, srpski zvaninici su pokuavali minimizirati
uasne ivotne uslove koji su tamo vladali. Jedan
komandant logora bio je ponosan na to kako je on
tretirao svoje zarobljenike, iako je posjetilac mogao
vidjeti jasne znake izgladnjivanja.
247
Beogradski mediji
su takoe igrali ulogu u pomaganju da se popravi
takav negativan imid. Jedan bivi logora je ispriao:
Jednog dana stigla je ekipa srbijanske televizije. uvari su
naredili enama i djeci da izau vani i tada su im podijelili
jabuke i kolae. Zatim je televizijska ekipa snimila te ljude
kako jedu jabuke i kolae.
248

Srpska pravoslavna crkva, izlazei van okvira
svojih prethodnih poricanja postojanja takvih
kampova, prela je kasnije na poricanje izvjetaja o
loem postupanju u tim logorima. Oni su odbacili
optube Zapada proglasivi ih laima motivisanih
mrnjom prema Srbima i pravoslavlju. Na primjer,
jedan urednik u listu Pravoslavlje uvjeravao je
svoje itaoce da ni jedna jedina ena niti ijedno
dijete nisu nikada bili internirani u logore. On je
takoe tvrdio da zatoenici jedu istu hranu kao i
srpski vojnici, da tamo nije bilo uznemiravanja niti
torture, i da su neki zatvorenici izjavili da im je bolje u
zatvoru nego na frontu, poto tamo, u najmanju ruku, imaju
garantovanu ishranu i smjetaj.
249

U praksi je javno poricanje takoe sluilo za
neutralizaciju muslimanskog otpora tako to se pred
buduim rtvama prikrivala stvarna priroda
koncentracionih logora. Prema svjedoenju jedne
zatoenice iz logora Trnopolje, koji je bio predvien
za ene i djecu, srpski uvari su govorili
Muslimanima da su ih smjestili u logore da bi ih
zatitili od Zelenih beretki, iako su se u toj oblasti
muslimanski borci ve bili predali.
250
Kasnije, srpski
mediji su sa ponosom isticali kako se nisu
sprovodile represalije prema Muslimanima koji su
protjerivani. Izvjetaji su govorili da svako zna da je
oko 4.000 Muslimana, uglavnom mlaih ljudi i ena, bilo
poslato vani autobusima iz samo jednog sabirnog centra u
Trnopolju.
251

Izvjetaj o silovanjima takoe su odbacivani,
esto sa velikim cinizmom. Karadi je tvrdio da
nema dokaza da su ene bile silovane, i oznaio je
optube za silovanja kao uasnu la... Nai generali su
izuzetno osjetljivi kada je u pianju moralno ponaanje,
dodao je.
252
U zvaninim izjavama Srpska
pravoslavna crkva nazvala je takve izvjetaje
monstruoznim, a optube su prikazivane kao
svjesno pravljenje opravdanja od strane zapadnih
zemalja za poetak unitenja Srba.
253
Miloevi je
nastojao da iskljui kompletno pitanje silovanja
pozivajui se na nesposobnost obinog ovjeka da
zamisli takve zloine. On je ovako odgovorio
jednom novinaru: Molim Vas nemojte ponavljati tu
priu!... Ona nije uopte tana... Da li Vi zaista vjerujete u
to? Da su svi Srbi divlja plemena, monstrumi, ubice?
254

U poricanju takvih sluajeva, neki zvaninici
su ak pokuavali da prebace krivicu na
muslimanske ene zbog izazivanja srpskih vojnika,
koji su bivali u situaciji da odole ikuenju. List
jedne jedinice bosanskih Srba je izvjestio kako su
Srbi imali mnogo prilika da seksualno zloupotrijebe
muslimanske ene. Imali smo tako itav konvoj od oko
2.000 muslimanskih ena... Ove ene stajale su danima na
Banj Brdu blizu srpskih poloaja suei intimno rublje, koje
je bilo izloeno pogledima srpskih boraca. Niko ih nije


168
silovao.
255
Prema istom izvoru, ako se, pak, incident
zaista desio, muslimanske ene bile su isto toliko krive
kao i srpski silovatelji: Na itavoj teritoriji Semberije i
Majevice, znam da je bukvalno bilo samo jedno silovanje
muslimanske ene koje je poinio srpski vojnik, i to se desilo
uz vie olakavajuih okolnosti... Jedan od Blagojevievih
etnika (sada je mrtav) zgrabio je jednu zgodnu zarobljenu
Muslimanku za ruke govorei joj da poe s njim jer on nije
spavao sa enom ve dugo vremena; a ona je krenula, govorei
da ona takoe nije spavala sa mukarcem ve dugo
vremena.
256

U drugim prilikama, prie o silovanjima
prikazivane su kao elja muslimanskih ena da prikriju
rezultate njihovih navodnih odnosa sa uvarima mira
iz UNPROFOR-a. Jedna Srpkinja je kazala: Dajte mi
ih u ruke (Muslimanke). Mi emo im pokazati ta je stvarno
silovanje, majku im tursku. One lau cijelom svijetu kako su
nai skromni mladii silovali tako mnogo Muslimanki dok su
one raale male crne djevojice u evropskim bolnicama, poto su
zatrudnile sa personalom UNPROFOR-a. Svi lau, ne bi li
ocrnili nae mukarce, nae Srbe.
257
Ostali nacionalistiki
govornici pokuavali su pobiti optube o siliovanjima
uz pomo sumnjivih logikih argumenata. Radomir
Smiljani, predsjednik udruenja srpskih nacionalista
Bela rua, koji je, protestujui protiv sankcija
Ujedninjenih nacija protiv Jugoslavije, blokirao strane
brodove na Dunavu u ljeto 1993. godine, rezonovao
je ovako: Ako su Srbi silovali toliko mnogo Muslimanki,
otkud im onda vrijeme da pobijede u ratu u Bosni i
Hercegovini?
258
Neki su se Srbi perverzno ponosili
izvjetajima o silovanjima. Tako je jedna ena
zakljuila: Poto svijet glorifikuje nae mukarce zbog
silovanja 120.000 Muslimanki, zato srpke ene ne bi rodile
jo vie takvih heroja za budunost? Pravih supermena.
259

Za neke etnike pitanje silovanja nije postalo
samo izvor ponosa ve takoe i simbol njihove moi,
u najmanju ruku onda kada su bili van vidokruga
stranih posmatraa. Na primjer, na jednom mitingu
srpske radikalne stranke u Crnoj Gori, pristalice
stranke pjevali su u horu: Na proplanku u umarku
Srbin j... Muslimanku, Muslimanka sva u krvi, Srbin joj je
bio prvi. Pria se da su eelj i ostale voe stranke
smatrali ovu pjesmicu vrlo zabavnom.
260


2. Bacanje krivice na druge
Srpski predstavnici ironino su optuivali Muslimane
za iste one zloine koje su Srbi poinili. Na primjer, u
Banjoj Luci, gradu u kojem su vrena iroka etnika
ienja nesrba, Roj Gatman je vidio kako lokalne
vlasti proslijeuju izvjetaje stranim novinarima o
uasnim zloinima koji su navodno bili poinjeni
nad Srbima.
261
Paralelno sa tim, u srpskoj javnosti
voena je kampanja kao pokuaj da se promovira
ideja da je sve ono to se deavalo bilo neizbjeni
rezultat rata i da su sve strane podjednako krive.
Bez obzira koja tema je u odreenom trenutku
dospijevala na prvo mjesto, oita namjera je bila da
se diskredituju izvjetaji o zvjerstvima poinjenim
nad Muslimanima. Ove akcije trebalo je da unesu
zabunu u vezi da tim pitanjem, razvodne
meunarodnu kritiku, i da smanje vanjsku podrku
bosanskoj Vladi u moralnim pitanjima.
Tipina je bila pria koju su konstruisale
vlasti bosanskih Srba u kojoj kae da su, navodno,
Muslimani hranili lavove kranskom djecom u
sarajevskom zoolokom vrtu. Takva tvrdnja u
svijetu je prihvaena sa skepsom i zaista zvaninici
UN-a su dokazali suprotno. Isto tako, pobijajui
optube za silovanja, glasnogovornik bosanskih
Srba izrekao je optubu da su ustvari srpske ene
bile prodate kao bijelo roblje u arapske zemlje.
262

Kada su ga pitali o srpskim koncentracionim
logorima za Muslimane, Karadi je parirao
pitanjem u kojem je bila kontra optuba da postoji
est javnih kua u Sarajevu u kojima su zatoene
Srpkinje.
263
Neto malo diskretnije patrijarh Pavle je
uvjeravao talijanskog novinara da nisu Srbi ti koji su
proizveli mrnju. To su, naprotiv, Muslimani jer oni snose
ozbiljnu odgovornost.
264
On je takoe za zloine
optuio Muslimane negirajui da su Srbi bili agresori
kako su ih zapadni mediji opisivali. Po njemu,
interpretacija krivice zavisi od toga na kojoj strani se
ta osoba nalazi. On je odbranaki kazao kako Srbi
ne mogu biti prikazivani kao avoli. Po svojoj prirodi ljudi
gledaju na sve sa posebne take gledita i kroz specijalne
naoale, a gledaju, takoe, iz svog vlastitog ugla.
265
Isto
tako, direktor Psihijatrijske klinike u Beogradu, u
intervjuu listu Vojske SRJ Vojska, pokuao je
prebaciti odgovornost na nesrbe. On im je pripisao
fenomen velike mrnje koja je bila prisutna u bivoj
Jugoslaviji. Izvor te mrnje bio je kompleks
inferiornosti od koje navodno boluju Muslimani i
Hrvati.
266

Srpski zvaninici su, takoe, rutinski
optuivali Muslimane za injenje zvjerstava nad
svojim vlastitim narodom sa ciljem da bace krivicu
na Srbe. Na primjer, u Banja Luci, najveem gradu
pod kontrolom Srba, lokalne srpske vlasti prebacile
su na Muslimane krivicu za miniranje gradskih
damija sa ciljem da pribave meunarodno


169
saaljenje, iako su zvaninici UN-a izvjestili da su
upravo Srbi bili za to odgovorni.
267
Takve tvrdnje su
se ule i na najviim nivoima hijerarhije bosanskih
Srba. Pobijajui navode posmatraa UN-a, general
major Milan Gvero, zamjenik komandanta Vojske
Republike Srpske, porekao je da su srpske snage
granatirale opkoljeni grad Srebrenicu, to je bilo u
suprotnosti sa upravo zakljuenim sporazumom.
Umjesto toga, on je krivicu prebacio na gradsku
muslimansku populaciju koja je simulirala eksplozije na
ulicama ne bi li zvaninici UN-a povjerovali da je to rezultat
srpskog napada.
268

Karadi je takoe osporio pisanje stranih
medija i Ujedinjenih nacija o inteziviranju srpskog
granatiranja Sarajeva 1993. godine, optuujui
bosansku Vladu da je simulirala takve napade ne bi li
pribavila saaljenje. Taj proces je posebno doao do
izraaja 5. februara 1994. godine u sluaju napada na
sarajevsku pijacu minobacakom vatrom koja je
ostavila vie od 60 mrtvih i skoro 20 ranjenih. Na
poetku, Karadi je optuio bosansku Vladu za
planiranje itavog incidenta s ciljem da navede NATO
da pokrene vazdune napada protiv poloaja srpske
artiljerije oko grada. On je tvrdio da su Muslimani u
toj prevari koristili lutke, glumce i leeve koje su im
isporuili Hrvati.
269
Beogradske vlasti i, uz nekoliko
izuzetaka, mediji u Beogradu nastavili su sa
poricanjem. Njihovi argumenti uglavnom su bili
skoncentrisani oko izjava Vojske SRJ kako oni imaju
dokaz da eksplozija nije uopte bila izazvana
minobacakom minom, ve su navodno minu
aktivirali sami Muslimani. Nadalje, prema izvorima
Amerike armije, Srbi su razmatrali mogunost
skretanja panje sa ovog incidenta. Oni su takoe
razmatrali mogunost isceniranja navodnog
pronalaenja oruja izbaenog iz zraka u vidu paketa
koji bi liio na paket sa hranom koji su normalno bili
izbacivani padobranom. Na taj nain, oni bi okrivili
SAD za naruavanje svoje humanitarne misije.
270

Poto njihove slubene izjave nisu bile uzimane
ozbiljno u inostranstvu, srpski predstavnici su usvojili
mnogo sloeniji pristup baziran na uvjerljivom
poricanju. Oni su poeli davati izjave kako nije bilo
mogue potvrditi ko je ispalio taj projektil iz
minobacaa. Iako su slini projektili bili ispaljivani sa
srpskih pozicija prethodnih dana, identifikacija mjesta
odakle je ispaljen projektil koji je pao 5. februara bila
je izuzetno teak zadatak, jer nije bilo svjedoka i
odgovarajue tehnologije za praenje minobacakih
mina.
271

U brojnim drugim sluajevima, srpski
zvaninici takoe su traili druge krivce ne bi li
prebacili krivicu sa sebe na Muslimane. Na primjer,
granatiranje helikoptera UN-a koji je evakuisao
ranjenike iz Srebrenice u aprilu 1993. godine
uzrokovalo je rtve i meu Muslimanima i meu
personalom UN-a. Vojna komanda bosanskih Srba
uputila je tada zvanini protest UN-u, prebacujui
krivicu na njih. U protestu se tvrdilo da su trupe
UN-a same aktivirale eksploziv sa namjerom da
diskredituju Srbe.
272

U cilju skretanja panje sa situacije u Bosni i
Hercegovini, srpski predstavnici su esto
kontaktirali tezom da ostale zemlje imaju ak loije
stanje ljudskih prava. Tako je, u maju 1992. godine,
parlament Srbije izglasao odluku da poalje svoju
vlastitu misiju u SAD da ispitaju ono to je Beograd
smatrao naruavanjem ljudskih prava za vrijeme
nereda u Los Anelesu (Los Angeles) poetkom tog
mjeseca. Predstavnici Jugoslavije u UN-u traili su u
avgustu 1992. godine, na sjednici koja se bavila
srpskim zarobljenikim logorima, da se umjesto
toga ispita uloga SAD u Vijetnamu. Orijentalista
Miroljub Jevti, da bi otklonio kritike srpskih akcija
prema Muslimanima, kontrirao je tvrdnjom da su
Islamske zemlje najvei krioci ljudskih prava.
273

Po generalu Mladiu, Srbe ne bi trebalo
kritikovati poto su, kako je on izjavio, ostale nacije
uinile iste takve stvari u svojoj prolosti. Navodno,
za vrijeme jednog askanja u enevi sa amerikim
generalom, koji ga je pitao sa kakvim pravom su
inili takve stvari, general Mladi je kontrirao:
Rekao sam mu, po onom istom pravu po kojem ste vi
amerikanci izvrili hemijsko ienje indijanskih plemena...
Da, upravo hemijsko ienje, poto ni jednog od njih niste
ostavili u ivotu.
274
Isto tako, osporavajui bilo kojem
meunarodnom tribunalu pravo da sudi ratnim
zloincima, Nikola Koljevi, podpredsjednik
Republike Srpske, koristio je svoj osnovni argument
da su ostale zemlje navodno takoe poinile sline
zloine u doba rata. On je ustvrdio: Kada je u pitanju
tribunal za ratne zloine, ja vjerujem da nema zakonske
osnove za njegovo ad-hoc formiranje, posebno u Jugoslaviji,
poto je nakon Drugog svjetskog rata voeno tako mnogo
ratova, ukljuujui i etnike, a nije se formirala takva
moralistika institucija.
275

U najboljem sluaju, neki srpski govornici
teili su da predstave sve strane podjednako krivim,
posebno u stranoj javnosti iako, sasvim jasno, to
nije bilo tano. Miloevi je insistirao da smo mi bili


170
svjedoci nevjerovatne eksplozije mrnje i okrutnosti kod sve tri
strane ukljuene u borbe, a ne samo na srpskoj strani kako
zapadna tampa eli da nas ubijedi.
276
Iako je to znailo
implicintno potvrivanje injenja loih stvari, takva
nepravedna raspodjela odgovornosti imala je za cilj da
odvrati panju sa srpskih akcija i da razvodni
odgovornost Srba.
ak je i Milan Pani podupirao verziju
etnikog ienja sa ljudskim likom, umjesto da napravi
realistiku procjenu situacije ili, pak, ponudi neko
razumno rjeenje. On je na karakteristian nain
okarakterisao zapadne izvjetaje o masakrima koje su
uinili Srbi kao veoma organizovane programe uticaja na
ljude koji su uspjeli da zavedu ameriku javnost.
277
On je,
takoe, situaciju procijenio kao nesretni graanski rat
u kojem svako snosi podjednaku krivicu. Ova pozicija
je sluila kao bazna premisa u njegovim vie puta
ponovljenim pokuajima da se gotovo ekskluzivno
srpska Jugoslovenska narodna armija vrati u Bosnu i
Hercegovinu kao sila za odravanje mira, iako je ta
armija bila ukljuena i direktno i indirektno u veinu
etnikih ienja. Pani je tvrdio: im SAD priznaju
(krnju) Jugoslaviju i podignu sankcije ja u saraivati na
njihovoj strani sa mojom armijom. Bilo bi najbolje kada bi
Ujedinjene nacije dozvolile (Jugoslovenskoj) armiji da se vrati u
Bosnu i Hercegovinu. U roku od tri dana tamo bi bio mir. Mi
imamo veliku, dobro naoruanu, visokomotivisanu armiju.
278

Da bi porekli odgovornost, srpski predstavnici
esto su optuivali strane posmatrae i meunaodne
medije za navodno fabrikovanje pria o zvjerstvima
ili, u najmanju ruku, za veliko pretjerivanje u vezi sa
tim. Optuivali su ih i za djelovanje u ime istog
materijalnog interesa u sluajevima kada su izraavali
zabrinutost. Na primjer, u publikaciji, koja je izlazila
svake sedmice a bila je namijenjena srpskoj dijaspori u
Sjevernoj Americi, tampanoj uz oitu pomo
Ministarstva informacija Srbije (sa vjerovatnom
namjerom uticaja na simpatizere da podre srpsku
stvar kod strane javnosti), pokuali su objasniti uzroke
fenomena da Jevreji nekritiki podravaju muslimansku
stranu u Bosni i da demoniziraju njihove saveznike i prijatelje
Srbe koji su potvrdili svoju vjernost u prolom ratu.
Ignoriui moralno pitanje, autor lanka dolazi do
nevjerovatnog zakljuka da su ameriki Jevreji bili
zabrinuti za sudbinu bosanskih Muslimana zato to je
Amerika jevrejska zajednica ekonomski povezana sa
muslimanima na srednjem istoku. Po tvrdnji autora,
ameriki Jevreji brinuli su samo za barele nafte koji su
stizali iz arapskih i islamskih zemalja.
279

Sa druge strane, srpski dravni mediji
rutinski su ponavljali sve izvjetaje stranih
komentatora koji su bacali sumnju na izvjetaje o
ratnim zloinima. Bez ikakve sumnje, srpske vlasti
su se nadale da e takvi navodno nezavisni izvjetaji
umanjiti njihovu vlastitu odgovornost zbog
poricanja zloina i da e imati vei kredibilitet kod
domae srpske javnosti nego to su imali slubeni
vladini izvjetaji. Pokazalo se, meutim, da je veina
tih izvjetaja bila bazirana na informacijama koje su
lansirale srpske vlasti.
Tipian primjer ovakvih nastojanja bio je
lanak u vie nastavaka Jevreji, Srbi i jugoslovenski
konflikt, objavljen 1994. godine u listu Politika koji
je kontrolisala drava. Autor je bio jedan sumnjivi
indijski profesor. On je negirao srpsku odgovornost
za bilo koji ratni zloin i odbacio je tvrdnju o
postojanju koncentracionih logora. Indijski profesor
je tvrdio: Do sada... pokazane su samo dvije pothranjene
osobe... Svi drugi pokazani zatoenici bili su u savreno
prihvatljivim uslovima; svi su se smijali, ak i te dvije
pothranjene osobe. Kasnije se pokazalo da je jedan od njih
bolovao od tuberkuloze ve 10 godina.
280
Jedna od
osnovnih tvrdnji u njegovoj seriji bila je da su
izvjetaji o ratnim zloinima u svakom sluaju bili
nepouzdani i da su u velikoj mjeri bili rezultat
kampanja amerikih Jevreja i jevrejskog uticaja na
Jugoslovenski konflikt.
281


3. Etniko ienje kao borbena akcija
Sljedei nain poricanja bilo je prezentiranje onoga
to se deavalo kao isto borbena akcija. Taj
argument davao je legitimitet napadu na bilo koji
cilj, ukljuujui i civilne ciljeve. Tipino, Karadi je
poricao da su srpske snage bile krive za opsadu
gradova: Mi ne vrimo opsadu... Mi branimo svoju
teritoriju.
282
Prema Karadiu, ak ni opsada
Sarajeva nije bila stvarna opsada: ini se da mi
opsjedamo grad, ali to nije tano. Mi ne vrimo opsadu, mi
nemamo agresivnih namjera; mi samo titimo na narod koji
ivi na podrujima oko grada.
283

Ovaj argument koriten je svaki put kad im
je to odgovaralo, ukljuujui period kada su u martu
i aprilu 1994. godine Srbi pokuavali da eliminiu
istonu bosansku enklavu Gorade zonu
sigurnosti deklarisanu od strane UN-a. Nastojei da
zamijene uloge rtve i poinioca, to je bilo u
suprotnosti sa svim drugim izvjetajima, vlasti
bosanskih Srba prikazivali su svoje napade kao
borbenu akciju koja im je bila nametnuta. Tvrdili su,


171
ustvari, da su Muslimani iz enklave bili ti koji su vrili
ofanzivne akcije, a Srbi su bili prisiljavani da brane
svoj opstanak. Prema izjavama komandanata policije
bosanskih srba, koja je bila angaovana u toj oblasti,
Muslimani iz Gorada su, navodno, ispaljivali granate
punjene hemijskim otrovom iz svojih artiljerijskih
orua velikog kalibra i gaali su monstruoznim eksplozivnim
napravama civilne ciljeve s namjerom da unite sve to je
srpsko, kulturno, i civilizovano. Nazivajui ovaj incident
jo jednom epizodom u pokuajima Izetbegovievih sljedbenika
da istrijebe Srbe, zvaninici su zakljuili da ova akcija takoe
predstavlja direktan napad na demokratske snage u Evropi.
Komandant Hercegovakog korpusa vojske
bosanskih Srba, odgovoran za operacije u Goradu,
tvrdio je da su Muslimani zapoeli svoj navodni napad
uz blagoslov UN. Jedan od njegovih tabskih oficira
optuio je UN za snadbijevanje goradanskih
Muslimana orujem i municijom, ak i putem
redovnih humanitarnih padobranskih dostava.
284

ta vie, intenzitet borbe nije obavezno bio u
direktnoj korelaciji sa brojem rtava i sa nivoom
brutalnosti. Na poetku borbi, objavljeno je da je
pogranini grad Viegrad osvojen uz veoma slab
otpor, a isto tako predaja grada Brkog, na sjeveru
Bosne, takoe se dogodila bez velikog otpora.
Ipak, oba ova dogaaja bila su praena smru
brojnih civila poto su osvajake srpke snage vrile
masovna ubistva.
285

Srbi su takoe zloupotrebljavali kategorije
borbena i borci i to veoma intenzivno,
proirujui taj izraz na bukvalno sve i svakog. Iako je
tretman stvarnih ratnih zarobljenika od strane Srba
uvijek bio u suprostnosti sa meunarodnim
konvencijama, veina onih koje su Srbi kvalificirali
kao ratne zarobljenike bili su ustvari nenaoruani
civili. U jednom koncentracionom logoru, priao je
strani reporter, pitao sam srpske vlasti o oruju koje je
zarobljeno od tih ratnih zarobljenika, a oni su odgovorili da ga
nema. Kasnije je ef Banjaluke policije povjerio tom
istom novinaru: U etnikom ratu neprijatelj ne nosi
uniformu i ne nosi puku. Svi su neprijatelji.
286
ef policije
u Prijedoru na slian nain je opravdao ruenje
muslimaniskih kua koristei vojne izraze: Sve one su
imale bunkere... Dakle, injenica da su muslimanske kue
imale podrume znai da su morale biti raznijete
eksplozivom?... Da... Vi poinjete razumijevati!
287

Bezrazlona hapenja Muslimana takoe su
opravdavana ugroenou. Reporteri su izjavili da
su snage sigurnosti opkolile 49 islamskih terorista,
jer su eljeli da izazovu nevolje i, ak, da poine
zloine protiv Srba i protiv lojalnih Muslimana u
gradu.
288

Izvjetaji o nesrazmjernom broju rtava, kao
to je onaj koji govori da je u jednom okraju
ubijeno 403 Muslimana a samo 8 Srba je lake
ranjeno, znaajan su pokazatelj vrste akcija koje su
nosile obiljeje borbenih i koje su sluile kao
maska.
289
Insistiranjem na injenici da je sve to se
dogaalo bilo stvarna borba, Srbi su mogli tvrditi
da je ono to je zadesilo civile bilo uzrokovano
injenicom da su oni bili borci u jednoj fer borbi, u
najmanju ruku da je to bila indirektna i nenamjerna
posljedica situacije u kojoj su sve strane, navodno,
manje ili vie podjednako krive.

4. Poricanje Opravdavanje pred strancima
U krajnjoj liniji, da bi izbjegli, ili da bi u najmanju
ruku ublaili, kritike iz inostranstva zbog svog
ponaanja prema Muslimanima, Srbi su nastojali da
nau opravdanje. Oni su pokuavali da ubijede
Zapad da su Muslimani zasluili takav tretman jer
su u sutini bili islamska prijetnja, i da su Srbi
sprovoenjem takve politike vrili uslugu Zapadu,
bez obzira kakva je ta politika bila. Takav nain
opravdavanja bio je doslijedno primijenjen u
januaru 1993. godine kada je Ministarstvo
informacija Srbije objavilo pamflet namijenjen
inostranoj javnosti na engleskom govornom
podruju. Jedan od uesnika, pravoslavni svetenik i
lan Parlamenta bosanskih Srba, podvukao je
nemoralnost i perfidnost Muslimana i njihove
religije, tvrdei: Oni (Muslimani) ele, po drugi put, da
stvore tursku Bosnu i Bosnu u Turskoj...sa erijatskim
zakonom i drugim ivotnim normama neprihvatljivim u
dvadeset i prvom stoljeu. Iza svega toga stoji vijekovima stari
san (sic) primitivnog ovjeka da ivi na grbai potlaenog
naroda, da ima svoj vlastiti harem, sanjajui o Istanbulu, jer
je to za njega raj na zemlji, gdje se hurije kupaju u
erbetu...oni (Muslimani)...pozivali su na svoju krvavu
gozbu sve svjetske skitnice, ubice i pse rata. Mudahedini
(sic) i dihad fanatici iz islamskih zemalja doli su da
ispune svoju svetu dunost i da nas istrijebe. Takva
beskrupuloznost potpuno pristaje njihovoj religiji, njihovoj
tradiciji, njihovoj kulturi.
290

Na diplomatskom frontu, vladika
hercegovaki Atanasije, za vrijeme posjete
Sjedinjenim Amerikim dravama i Kanadi 1992.
godine, upozorio je da je militantni islam iskoristio
konflikt da bi uspostavio uporite na Balkanu i da
Zapad nije svjestan penetracije islama na Balkan, jer


172
damije niu tamo gdje ih nikada nije bilo.
291
Karadi je
u tom duhu tvrdio da Izetbegovi eli da stvori prvu
islamsku dravu u modernoj Evropi da bi omoguio prodor
islama na Zapad. Ako on u tome uspije, bie to veliki problem
za civilizovanu Evropu.
292
Pokuavajui da povee ovo
pitanje militantnosti sa svjetskim tokovima, za koje bi,
po njemu, strana javnost morala pokazati malo vie
interesovanja, ustvrdio je da je jasna injenica da je u
Bosni i Hercegovini nemogua koegzistencija sa Muslimanima,
to vrijedi i za druge dijelove svijeta.
293

Dobrica osi je, takoe, u doba kada je bio
predsjednik Jugoslavije, upozoravao da je panislamska
internacionalizacija rata u Bosni najvea opasnost koja se
nadvila i nad Balkan i nad Junu Evropu.
294
I ostali
srpski politiari, ukljuujui Miloevia, nastavili su
svirati na istu icu opravdanja pred stranom
javnou.
295
U stvari, Karadi je otiao jo dalje,
opisujui muslimansku prijetnju korienjem
metafore bolesti. Jedini razlog, tvrdio je on, zato su
Srbi spremni da prihvate prelaznu konfederaciju u
Bosni i Hercegovini sa muslimanskom dravom bio je
taj to smo ih tako mogli kontrolisati... Mi to inimo zbog
Evrope da osiguramo da islamski fundamentalizam ne
inficira Evropu sa juga.
296

Karadieva poruka vanjskom svijetu ostala je
neizmijenjena. U njoj se tvrdi da Srbi, svojom
politikom prema Muslimanima, ine znaajnu uslugu
neodgovornom Zapadu: Oni (Saudijska Arabija, Iran i
Turska), imaju mrane planove, ele od Bosne napraviti
odskonu dasku za penetraciju islama u Evropu. Ovaj plan
predstavlja pic njihovog koplja. Zapanjujue je da SAD
pomau i podstiu militantni islam svojim nekritikim
podravanjem Muslimana u Bosni... Oni (Srbi) su najmonija
nacija na Balkanu... Srbi mogu ponovo uspostaviti stabilnost
na Balkanu i SAD se mogu u potpunosti na njih osloniti.
297

Srpski orijentalisti takoe su iskoristili svoj
akademski autoritet da bi podrali takve antiislamske
argumente u inostranstvu. Profesor Darko
Tanaskovi, ekspert za islamske studije na
Beogradskom univerzitetu, upozorio je ameriku
novinsku javnost da muslimanske zemlje pomaui
Bosni imaju dugorone ciljeve...ne toliko da pomognu
Muslimane u Bosni, koliko da organizuju svoje uporite u
Evropi za svoje budue aktivnosti.
298
On je kasnije
ustvrdio da su zapadni Evropljani konano poeli da
uvaavaju navodni monolitni kontinentalni
fenomen politike i kulturne islamske prijetnje svima
njima, u emu je Bosna i Hercegovina samo faza.
299

Ponekad su srpski govormici pokuavali da
stvore i eksploatiu razlike u stavovima izmeu SAD i
Evrope igrajui na ono to su oni smatrali
evropskom osjetljivou. Na primjer, Drago
Kalaji bio je lan tima srbijanskih intelektualaca
koji su obilazili Italiju u decembru 1993. godine da
bi agitovali za srpsku stvar. Ta inicijativa bila je
poznata kao Karavan istine. Njegova uloga bila je
da kae italijanskoj javnosti kako je cilj SAD da
Evropi utrape islam; eto onda zato Vaington tako
svesrdno podrava Muslimane u Bosni i Hercegovini.
300

Srpski nacionalisti bili su uvjereni da e
kasnije i drugi takoe shvatiti navodnu islamsku
opasnost. Da bi pojaao takve napore, Karadi je
samouvjereno napomenuo da emo mi dobiti
dobrovoljce iz kranskih zemalja, a posebno iz pravoslavnih
i protenstantskih zemalja, a ti dobrovoljci e se boriti na
srpskoj strani. U meuvremenu, ministar odbrane
bosanskih Srba je dodao: Vjerujem da nije u interesu
amerikog naroda da mi imamo ovdje muslimansku dravu
u srcu Evrope. Naravno da srpski narod i zapadna Evropa
nee dozvoliti uspostavu muslimanske drave u srcu
Evrope.
301
List Jugoslavenske narodne armije je ak
zakljuio da Vatikan sigurno nee gledati ravnoduno na
irenje islama na starom kontinentu.
302
General Mladi,
koji je ponudio srpske usluge Evropi u vidu
izgradnje bedema protiv navodne islamske i
njemake prijetnje, bio je iznenaen kada njegovi
pogledi nisu bili prihvaeni od drugih Evropljana.
On je takav odgovor proglasio politikom
kratkovidnou: Naalost, moram zakljuiti da
kranska Evropa ne vidi opasnost od germanizacije i
islamizacije.
303

On je meutim, ostao optimista nadajui se
da e Evropa konano doi pameti i nastavio
koristiti taj argument. Konano, Karadi je bio
uvjeren da, ak i ako Srbi budu kritikovani zbog
svojih akcija, takve reakcije e biti privremene. On
je tvrdio da e nam jednog dana Zapad biti zahvalan jer
smo mi odluili da branimo kranske vrijednosti i
kulturu.
304

Demokratska opozicija u Srbiji, po ovom
pitanju je u stopu slijedila vrstorukae. Predstavnik
jedne od umjerenih politikih partija tvrdio je da
Zapad mnogo vie eli sprijeiti stvaranje muslimanske
drave u Bosni nego ak stvaranje velike Srbije...
Muslimanska drava na Balkanu mogla bi postati
odskona daska za najekstremniji islamski
fundamentalizam...i takva drava bi mogla opustoiti
Evropu.
305
Jedan srpski aktivista bazirao je svoj
optimizam na tumaenju blagih zapadnih reakcija na
otre mjere Alirske valde koje je ona sprovodila


173
prema islamskim aktivistima. On je, stoga, zakljuio
da e zapadanjci biti toliko zabrinuti zbog pojave
islamske drave u Evropi, da e biti spremni progutati
naruavanje demokratskih principa od strane Srba u
Bosni da bi to izbjegli.
306


5. utanje srpske savjesti da li su Srbi znali?
U kojoj mjeri su Srbi bili upoznati sa ratnim zloinima
koji su bili poinjeni u njihovo ime? Sasvim je jasno
da oni u vlastima i oni u intelektualnoj eliti, ne samo
da su bili svjesni onoga to se deavalo, ve su to i
opravdavali, to je potvreno njihovim ueem ili
duhovnom odbranom srpskih akcija. Hijerarhija
Srpske pravoslavne crkve morala je takoe biti veoma
dobro informisana putem svoje mree svetenstva i
lanova crkve. Iako je patrijarh Pavle nastavio tvrditi
da on ne obraa panju na politiku niti ita tampu i
ne prati elektronske medije, esto spominjanje ovog
problema sa njihove strane i od strane Crkve kao
organizacije, sugerie na znaajan nivo upoznatosti sa
injinicama osoba na najviim nivoima Crkve.
ak su i obini Srbi u Bosni i Hercegovini
teko mogli previdjeti ta se to dogaalo oko njih.
Mlada djevojka iz Zvornika sjeala se kasnije da se
Srbi, koji su bili za to zadueni, nisu uopte trudili da
prikriju mjere koje su poduzimali prema
Muslimanima: Prolog ljeta (1992. godine), gledala sam
vlastitim oima kako u kolskom dvoritu, koje je bilo
pretvoreno u koncentracioni logor, trpaju Muslimane u
kamion.
307

U samoj Srbiji, oni koji su imali pristup
stranim elektronskim medijima mogli su takoe imati
potpunu informaciju. Kompletna populacija bila je,
meutim, bolno svjesna, u najmanju ruku, stranih
optubi. Ako nita drugo, oni su sluali esto
ponavljana estoka poricanja od strane svojih vlasti,
medija, ili Pravoslavne crkve, iako mnogi nisu
vjerovali u takve strane izvjetaje. Lokalni mediji su,
pak, s vremena na vrijeme aludirali na pojedinane
incidente.
Nadalje, zahvaljujui kontaktima sa svojim
roacima u Bosni i Hercegovini, sa izbjeglicama, i sa
hiljadama pripadnika milicija i regularnih pripadnika
Jugoslavenske armije koji su operisali u Bosni i
Hercegovini ili koji su bili svjedoci ili uestvovali u
ratnim zloinima, vijesti su, bez ikakve sumnje, curile i
kruile u druvenom miljeu Srbije. Ono to je
posebno znaajno, izgleda da se brojini pripadnici
raznih vojnih i paravojnih jedinica, koji su se vratili
nazad u Beograd zbog odmora i relaksacije, nisu
uopte suzdravali da prenesu svoja iskustva
stranim novinarima. Sasvim suprotno, oni su esto
bili vie nego raspoloeni da se pohvale onim to su
poinili.
Znaajno je, meutim, da nije bilo stvarnih
institucionalnih glasova u srbijanskom drutvu koji
bi se suprostavili genocidu. Srbijanski politiari i
politike partije, koje su predstavljale praktino itav
ideoloki spektar, razlikovale su se jedino do kojeg
stepena ii kada su u pitanju Muslimani. Sasvim
predvidivo, etnike partije su zagovarale najea
rjeenja. Ove grupe, ukljuujui ne samo tvrde
etnike stranke kao to je Srpska radikalna stranka
koju je predvodio eelj i SNO koju je predvodio
Jovi, ve i mnogo fleksibilnije etnike partije,
uveliko su ostale nijeme po ovom pitanju. Oni su
tako postupali ne samo zato da bi izbjegli etiketu
nepatriota, ve vjerovatno i zato to su u mnogim
sluajevima bili saglasni sa optim ciljevima koji su
se trebali postii etnikim ienjem. To, naravno,
ne znai da su obavezno bili saglasni i sa mjerama
koje su poduzimane.
Mali broj srpskih disidenata, od kojih su
mnogi bili okupljeni oko liberalnog beogradskog
lista Vreme i reformisanog biveg komunistikog
dnevnog lista Borba, ispatali su zbog kritika koje su
upuivali na raun mjera koje su poduzimane protiv
Muslimana, esto uz rizik prognanstva i osvete.
Nekoliko osoba bilo je posebno iskreno u svojim
osudama, ukljuujui bosanskog pisca Vladimira
Srebrova. Iako je on bio jedan od osnivaa politike
partije bosanskih Srba, SDS-a koji je predvodio
Karadi, i na poetku uveliko podravao
Jugoslovensku narodnu armiju, ratni zloini su ga
osvijestili. On je kasnije, optuujui Srbiju i
bosanske Srbe za rat i nazivajui njihove napade
klasinom agresijom na Bosnu i Hercegovinu,
pozvao Srbe da poloe oruje i da se pridrue
Armiji Bosne i Hercegovine. Uhapen je u
septembru 1992. godine, sueno mu je za izdaju u
aprilu naredne godine, a vojni sud bosanskih Srba
izrekao mu je kaznu od pet godina zatvora.
308
Slian
je sluaj crnogorskog pjesnika Jevrema Brkovia
koji ivi u samoizgnanstvu iz protesta. On je prije
toga kazao da crnogorki rezervisti, koji su divljali
oko grada Trebinja u oktobru 1991. godine, nisu
pravi Crnogorci.
309

U aprilu 1994. godine, mala grupa
beogradskih intelektualaca, koja je sebe nazivala
slobodnim intelektualcima, protestvovala je protiv


174
onoga to su oni nazvali srpskim progonom
Muslimana u Bosni i Hercegovini i u srpskom dijelu
Sandaka. Jedan od njih, filmski reiser Lazar
Stojanovi, predvidio je da e Muslimani u Srbiji i
ostali nesrbi i dalje biti ugroeni, poto je srbijanski
reim namjerno otvorio vrata faizmu i nacizmu u ovom dijelu
Evrope. Potpuno predvidivo, provladina beogradska
tampa reagovala je estoko i optuila ih za mrnju
protiv vlastitog naroda i njegovih legalno izabranih voa.
310

Takve osobe bile su progonjene i ikanirane
ne samo od strane drave ve, takoe, i od drugih
intelektualaca. Poznati literata, Momo Kapor,
insistirao je na injenici da su izvjetaji o
koncentracionim logorima, silovanjima i opsadi
Sarajeva bili izmiljeni od strane Zapada. On i mnogi
drugi okomili su se na takve domae disidente i
govorili su da su oni bili inspirisani islamom.
311

Uprkos linoj hrabrosti, uticaj takvih kritika na
dogaaje bio je veoma ogranien, jer je nedostajala
podrka u matici srpskog drutva i u institucionalnoj
eliti.

6. Genocid i partijska politika
Treba napomenuti da su politiki rivali u Srbiji esto
jedan drugog optuivali za zloine genocida. Ove
tvrdnje bile su posebno estoke krajem 1993. godine i
bile su sastavni dio izborne kampanje u Srbiji.
Kandidati su pokuavali inkriminirati svoje politike
protivnike nastojei da postignu to bolju poziciju do
narednih decembarskih izbora. Miloevieva vlast i
Arkan i Drakovi pokuavali su prebaciti svu
odgovornost za poinjena zvjerstva na eelja i
njegove paravojne formacije. eelj je uzvratio da su,
naprotiv, drugi bili odgovorni. On je, ta vie,
ustvrdio da krajnju odgovornost snosi Miloevieva
vlast, poto su vojska SRJ i srbijanska policija
naoruavale i podravale te formacije i izvodile
operacije zajedno sa njima. Pored toga, eelj je tvrdio
da su Arkanove formacije bile odgovorne za ubistva i
silovanja ak i samih Srba.
312

U jednoj od rijetkih prilika kada su takve
kritike stizale do politike arene i o njima se otvoreno
diskutovalo, Danica Drakovi, javno je na televiziji
osudila nedavni masakr koji su izveli lanovi
poluvojne organizacije Srpskog pokreta obnove
(SPO), Srpske garde, nad Muslimanima u Gacku,
rodnom selu njenog supruga u Hercegovini. Iako su
kritike gospoe Drakovi bile vrlo ograniene, ipak
su izazvale buru unutar njene vlastite partije i
uzrokovale odravanje specijalnog plenuma na kojem
je trebalo nju osuditi. Na partijskom zasjedanju ona
je pojaala svoje optube: Nije bilo ustakih noeva (u
Gacku). Tamo nije bilo borbi, tamo ni jedan Srbin nije
masakriran... Vi niste iznijeli ni jedan jedini primjer slinog
masakra nad Srbima kao to se desilo Muslimanima u
Nevesinju, Trebinju i Foi. Zatim je kazala: Sluala
sam od lanova Srpske garde... priali su mi kako su silovali
trinaestogodinju muslimansku djevojicu, svih dvadeset njih,
i kako su je zatim postavili na tenk i vozili okolo, i smijali
se jer je sve to je ostalo od nje bio njen kostur.
Da je Vuk Drakovi bio tamo u to vrijeme
on bi branio Muslimane u svom rodnom gradu.
Zakljuujui svoju argumentaciju ona je lamentirala:
Mislim da smo sve ovo rekli suvie kasno. Mislim da smo
trebali govoriti o ovome ranije, u najmanju ruku o onome to
smo znali. Mi nemamo pravo da utimo u vezi sa
zloinima.
313
Mnogi delagati bili su otvoreno
neprijateljski raspoloeni i odbili su prihvatiti da je
bilo ta loe uinjeno. Jedan uvrijeeni partijski
voa je izjavio: Nikada nisam prisustvovao takvim
zloinima i nikada neu prisustvovati.
314
Na kraju,
gospoa Drakovi je izdrala sve napade, a skup se
pretvorio u borbu za vlast unutar partije, tako da su
prisutni zvaninici zaobili pitanje genocida. Nema
informacije o tome da su se vlasti nastavile baviti
ovom temom.
U isto vrijeme, gospoa Drakovi, oito
nesvjesna unutranje kontradikcije, nastavila je
veliati poetne stavove svoga supruga, koji su dali
zamah stvaranju antimuslimanske atmosfere. Ona
je, ak, branila vjernost svoje partije etnikom
programu iz Drugog svjetskog rata. Zvanini list
SPO, Srpska re, iji je direktor gospoa
Drakovi, nastavio je promovirati prodaju po
osam miliona dinara ponovo tampana djela
njenog mua, ukljuujui i roman No i neka
druga od njegovih najeih antimuslimanskih djela
nastalih osamdesetih godina. Otprilike u isto
vrijeme, u jednom intervjuu gospoa Drakovi je
vrsto branila djela svoga mua i negirala bilo kakvu
ulogu koju bi on mogao imati u stvaranju tadanjeg
neprijateljskog raspoloenja.
ta vie, u istom intervjuu, bila je puna hvale
za etniki pokret iz Drugog svjetskog rata i za
njegovog vou Drau Mihailovia. Izgledala je
zbunjena novinarskim pitanjem o tome da li se
Mihailovi razlikuje od sadanjih srpskih
ekstremista. Ona je odgovorila: Ne razumijem ta
vam u tome nije jasno. Draa Mihailovi se razlikuje od
Miloevieve politike i eeljevog faizma... Mi elimo


175
rehabilitovati generala Mihailovia u ime istorijske istine i
ljudske pravde. Naa je nacionalna dunost da rehabilitujemo
mnoge Srbe, i iznad svega generala Mihijlovia, i da kroz njega
rehabilitujemo i istorijsku ulogu srpskog naroda u Drugom
svjetskom ratu. Mi Srbi treba da se stidimo istorijske uloge i
onoga to su nam uinili srpski komunisti u prolom ratu, a ne
Drae Muhailovia. On nije uinio ni jedan zloin koji mu se
pripisuje.
315

Ono to je gospoa Drakovi takoe
propustila da navede bila je injenica da je njen mu
bio taj koji je formirao Srpsku gardu, koja je
uestvovala u brojnim zvjerstvima irom Hrvatske i
Bosne i Hercegovine mnogo prije masakra u Gacku.
ta vie, gospoa Drakovi je lino igrala znaajnu
ulogu u upravljanju tom gardom.
316
Oito, operacija u
Gacku izvedena je bez znanja Drakovia i njihove
dozvole, a to upuuje na slabljenje njihove kontrole i
na jedan od moguih razloga njihove zabrinutosti.
Iako je Drakovi na partijskom plenumu
podrao svoju suprugu, i iako je generalno govorio
protiv genocida, on je jo uvijek stajao iza programa
stvaranja velike Srbije, koji je bio primarni pokreta
genocida nad Muslimanima. Trinaestog maja 1993.
godine, na dan dogaaja koji se simboliki odigrao u
Muhailovievom ratnom tabu na Ravnoj Gori,
Drakovi je odrao uvodni govor na proslavi 100-te
godinjice roenja Drae Mihailovia. On je tom
prilikom kazao: Na ideal, brao, koji emo mi ostvariti, je
da itava naa domovina: Srbija, Crna Gora, Makedonija, sva
Bosna i Hercegovina... i sve srpske krajine, budu pod krovom
jedinstvene drave.
317

Naravno, Drakovi se protivio svim kasnijim
planovima za podjelu Bosne i Hercegovine jer bi to
dovelo do njene podjele na tri dijela. Drei se tvre
linije ak i od Miloevia ili Karadia, Drakovi je
tolerisao samo dvojnu podjelu, pa je nastavio
predlagati da se zapadna Hercegovina prikljui
Hrvatskoj a da ostatak teritorije ostane pod srpskom
kontrolom, ne spominjui mogunost uspostavljanja
posebnog muslimanskog entiteta.
318

On je u predizbornim govorima u novembru
1993. godine podvukao: Na ijoj zemlji je Sarajevo? Na
ijoj je zemlji Mostar? Kupres? I Ozren i itava Bosna i
Hercegovina, izuzimajui zapadnu Hercegovinu? To je
istorijski, lingvistiki, kulturni i nacionalni prostor srpskog
naroda... Ako Tuman hoe da stvori islamsku dravu, neka
to uradi u Zagorju; ali na srpskoj zemlji nee biti islamske
drave.
319
Generalni sekretar SPO, Vladimir Gaji,
takoe se protivio stvaranju islamske drave, govorei
u ime Drakovieve partije: SPO se protivi stvaranju
islamske drave, ak i u sluaju da je ona velika samo jedan
kilometar.
320
On je, takoe, negirao da je ikada
napravio bilo kakvu aluziju na to da su Srbi mogli
poiniti genocid u Bosni. U govoru u izbornoj
kampanji u Loznici, u decembru 1993. godine, on je
porekao da je tako neto ikada tvrdio.
321
ta vie, u
istom roendanskom govoru, Drakovi je
otvoreno porekao odgovornost etnika za bilo
kakva nedjela poinjena u Drugom svjetskom ratu.
Prema Drakoviu, ratni zloini, pripisani etnicima
za vrijeme tog perioda, bili su iskljuivo rezultat
komunistike fabrikacije, jer upravo su komunisti bili
ti koji su 1945. godine montirali i izmislili da su Draa i
njegovi ravnogorci (etnici) to uinili.
322
ta vie,
Drakovi je, u januaru 1994. godine, najavio da e
se po njegovom zapaljivom romanu No snimiti
film. Takav film bi potpalio jo jae
antimuslimanske osjeaje, ak i u veem dijelu
srbijanske javnosti u odnosu na onaj koji je knjiga
bila potpalila.




176
ta nam govore brojke bosanskih ratnih rtava?
Marko Attila Hoare

Poetkom 2008. godine Istraivako-
dokumentacioni centar (IDC) iji je predsjednik
Mirsad Tokaa, objavio je jo uvijek nepotpune
rezultate opsenog istraivanja koje se ticalo broja
ljudi koji su poginuli tokom Bosanskog rata.
1
U
najdokumentovanijem istraivanju do danas, navodi
se broj od 97.207 ratnih rtava u Bosni i
Hercegovini iz perioda 1991-1995. Taj broj je zatim
organiziran po razliitim kategorijama i
kombinacijama kao to su: godina, mjesec, regija,
opina, nacionalnost, spol, ivotna dob, status (civil
ili vojno lice), a u istraivanju je posebna panja
posveena opini Srebrenica. Ove brojke nam
govore mnogo o karakteru bosanskog rata.

1. Da li broj koji navodi IDC opravdava stavove
negatora genocida?
S obzirom da je broj od 97.207 rtve otprilike
polovina od 200 000, to je opeprihvaeni iznos
rtava Bosanskog rata, te s obzirom da je ve
nekoliko godina jasno do kakve e cifre istraivanje
Istraivako-dokumentacionog centra doi, rad
IDC-a je ve neko vrijeme paljivo praen od strane
onih koji negiraju bosanski genocid i apologeta kao
to su Ed Herman, David Peterson i Neboja Mali,
jer je taj rad, kako je pretpostavljano, ono to e
podrati njihove stavove.
Imajui u vidu navedeno i to da su rezultati
istraivanja IDC-a uveliko podrani od strane onih
koji su izvrili drugo nauno istraivanje, Ewa
Tabeau i Jakuba Bijaka iz Meunarodnog krivinog
suda za bivu Jugoslaviju, nadamo se da spomenuti
rezultati mogu biti uzeti u obzir od strane svih
ukljuenih u debatu kao u biti pouzdane osnove na
kojoj e se zasnivati zakljuci o Bosanskom ratu.
Iz razloga koji ne bi trebali zahtijevati neka
opsenija objanjenja, broj rtava e gotovo uvijek
biti manji u odnosu na onaj koji znanstvenici
pretpostavljaju. To je zbog toga to se on zasniva na
dokumentovanim, prije nego li na osnovu svih
smrtnih sluajeva koji su se vjerovatno desili, zbog

1
Izvor:
http://greatersurbiton.wordpress.com/2008/01/04/what-do-
the-figures-for-the-bosnian-war-dead-tell-us/. Tekst je objavljen
4. januara 2008. godine.
ega, tom konanom broju nedostaje
dokumentovani dokaz.
Philip Verwimp, ekspert koji je razmatrao
broj ratnih rtava koje se navode u istraivanju
IDC-a, kae: Mnogi smatraju da je 97.207
ukupan broj rtava rata u Bosni i periodu 1992-
1995, to nije tano. Ovaj broj bi, iz vie razloga,
trebao biti prihvaen kao procjena minimalnog
broja rtava, a nikako kao potpun, zaokruen
broj.
U sluaju studije Istraivako-
dokumentacionog centra, razlika u brojkama ne bi
trebala biti velika, jer se tokom godina
istraivanja na ovom polju rijeili mnogi sluajevi
nepoznatih ratnih rtava. Sam Tokaa je izjavio
da bi se konaan broj bosanskih ratnih rtava,
kako se istraivanje nastavlja, mogao poveati za
dodatnih 10.000. Meutim, poreenja radi, broj
od 97.207 ratnih rtava spada u istu kategoriju kao
i broj irakih ratnih rtava koji, prema web-
stranici koja se bavi brojanjem istih,
2
iznosi,
otprilike, 80.000 87.000 civilnih rtava u
vrijeme pisanja ovog teksta, dok ta cifra u Studiji
objavljenoj u Lancetu
3
prole godine iznosi
600.000.
4

U broj 97.207, koji se navodi u
istraivanju IDC-a, ukljuene su samo jasno
dokumentovane rtve koje su definirane kao
direktne rtve rata u najuem smislu. U njega nisu
uvrtene indirektne rtve rata, naprimjer, oni koji
su umrli od gladi, zraenja ili nedostatka
medicinske njege, a sve to je rezultat ratnih
okolnosti. Nisu ukljueni ni oni koji su stradali
nestrunim rukovanjem orujem, samoubistva
vojnika, sluajna smrt i nesrea koje su rezultirala
smru, bilo da se radi o civilima ili vojnim licima;
rtve oruanih sporova, itd. Zbog toga je, dakle,
broj Bosanaca koji su, a to je posljedica rata,
umrli ili stradali, znatno vei od broja do kojeg se
dolo istraivanjem IDC-a (takoer, i broj civilnih
rtava je vei).
Navedeno treba imati na umu kada se
razmatraju argumenti onih koji poput Chomskiog
i Pilgera smatraju da broj ratnih rtava od 200.000
nije taan i koji s posebnom panjom posmatraju

2
Iraq Body Count Website (http://www.iraqbodycount.org/)
3
Britanski medicinski asopis.
4
Napomena: Nije mi namjera porediti brojke ratnih rtava,
ve samo poreenje metoda procjena tih brojki.


177
broj od 97.207 ratnih rtava kao vlastite procjene
broja rtava zapadnog imperijalizma, kao to su,
naprimjer, 200.000 rtava Istonog Timora koje su
rezultat invazije Indonezije na Istoni Timor,
2.000.000 ili vie indokineskih rtava koje su
rezultat djelovanja SAD, 1.000.000 mrtvih Iraana
u ratu koji se jo vodi, itd. Naprimjer, Noam
Chomski navodi da je, kao rezultat invazije
Indonezije na Istoni Timor, broj rtava Istonog
Timora bio 200.000, a to miljenje u potpunosti
podrava John Pilger. U taj broj su uvrtene i smrti
koje su posljedica gladi i bolesti ili, da se posluimo
rijeima Pilgera, prisilnog izglaivanja. Ovakvi
uzroci smrti nisu uvrteni u Studiju IDC-a o
rtvama rata u Bosni.
Svaka procjena broja rtava genocida bi,
zaista, trebala imati u vidu i one osobe koje su
umrle od nekih bolesti, gladi i, recimo, hladnoe,
to je posljedica hotimino proizvedenih okolnosti
od strane onih koji su ih upravo za tu svrhu i
proizveli. Prema tome, naprimjer, u broj 6.000.000
jevreja ubijenih u holokaustu ukljuene su i one
osobe koje su, poput Anne Frank, umrle od bolesti,
gladi ili hladnoe, to je posljedica okolnosti i
uvjeta u kampovima i getoima koje su nametnuli
nacisti. Dakle, u broj 97.207 bosanskih ratnih rtava
nisu ukljuene sve civilne rtve genocida.
Navodim ove uvodne opservacije kao
odgovor onima koji uivaju u igri sa brojevima po
pitanju rtava bosanskog genocida. Bilo da se radi o
100.000 ili 200.000 rtava u Bosanskom ratu, ne
bismo smjeli imati nikakvih zapreka u priznavanju
da se u tom sluaju radilo o uasnom zloinu, ili,
pak, da prihvatimo da je to to se desilo bio
genocid. Meutim, ukoliko brojke ne mogu
potvrditi ili negirati da se radilo o genocidu, mogu
nam kazati mnogo toga o tome kada, gdje i u kojoj
mjeri se javilo ubijanje, ko su bili glavni zloinci, a
ko rtve.

2. Kakva je bila nacionalna struktura rtava?
Najupadljivija injenica koja se pojavila u studiji je
to da 83,33% civilnih rtava Bosanskog rata ine
muslimani (Bonjaci). Ubijeno je 33.070 Bonjaka
(civila), 4.075 Srba, 2.163 Hrvata i 376 civila
drugih nacionalnosti. Od tri najbrojnije bosanske
nacionalnosti, muslimani su jedini pretrpjeli vee
civilne nego vojne gubitke. Tako, recimo, 51,64%
muslimanskih rtava bile su civili, a taj je
procenat kod Hrvata 27,77%, te kod Srba 16,36%.
IDC nije sabrao podatke o onima koji su
izvrili ubijanje. Meutim, indikativno je da je, u
apsolutnom i proporcionalnom smislu, vie
srpskih civila ubijeno u Sarajevskoj, nego li u bilo
kojoj drugoj regiji Bosne i Hercegovine koju je
prilikom istraivanja u obzir uzimao IDC. Prema
tome, u Sarajevskoj regiji ubijeno je 1.091 srpskih
civila i 2.927 srpskih vojnika. Moemo usporediti
ove podatke sa Podrinjem, podruju u kojem je
Naser Ori, jedan od bosanskih komandanata,
esto izdvajan kao pojedinac odgovoran za ratne
zloine protiv srpskih civila, djelovao. to se,
dakle, tie Podrinja, ukupno je ubijeno 849 civila i
4.711 vojnika srpske nacionalnosti.
Muslimanskih, srpskih i hrvatskih civilnih rtava
u Sarajevu je najvie u 1992., dok taj broj opada u
ostalim godinama tokom kojih se vodio rat. U
Sarajevu je najvei broj civilnih rtava bio u
ranim fazama rata, proljeu i ljetu 1992. godine.
Treba imati u vidu i one srpske civile koje su ubili
vojnici bosanske ili hrvatske vojske, zloglasni
komandanti, poput Muana Topalovia-Cace.
Meutim, zakljuak je neizbjean: najvei ubica
srpskih civila tokom rata jeste srpska opsada
Sarajeva!
Uzimajui u obzir sve srpske civile ubijene
od strane srpskih vojnih snaga u Sarajevu i na
drugim mjestima, poput Tuzlanskog masakra koji
se desio 25. maja 1995. godine, kao i one koji su
ubijeni od strane hrvatskih vojnih snaga, broj
ubijenih civila srpske nacionalnosti od strane
bosanskih muslimana, tokom itavog rata u cijeloj
Bosni i Hercegovini, nije puno razliit u odnosu
na broj amerikih civila ubijenih od strane
muslimana fundamentalista tokom jednog dana,
dakle, 11. septembra 2001. godine. Spomenuto bi
trebalo posluiti kao korisna lekcija onima koji
vole izjednaavati umjerene bosanske muslimane
sa fundamentalistima El-Ka'ide.
Relativno mali broj ubijenih civila srpske
nacionalnosti u Bosanskom ratu jeste
svjedoanstvo injenici da Armija BiH, iako je u
nekim sluajevima kriva za ratne zloine, nije
slijedila i razvijala strategiju namjernog ciljanja
srpskih ili hrvatskih civila.

3. Gdje su bila arita masovnih ubijanja?


178
Brojke koje se navode u studiji IDC-a potvruju da
je najintenzivnija faza masovnog ubijanja bilo
proljee i ljeto 1992. godine, te da su arita
masovnih ubijanja bila u Podrinju, odnosno, u
Istonoj Bosni u irem smislu, opini Prijedor u
sjevero-zapadnoj Bosni. (Za sada ostavljamo po
strani posebne sluajeve Masakra u Srebrenici i
opsade Sarajeva).
Procjenjuje se da je priblino 30% svih
bosanskih rtava upravo iz Podrinja, a zatim slijedi
Sarajevska regija sa neto vie od 15% od ukupnog
broja rtava rata u Bosni i Hercegovini. U Podrinju
muslimani ine 94,83% civilnih rtava. Veina
ubistava se u tom podruju dogodila u periodu april-
septembar, te posebno u periodu maj-juni 1992.
godine. Podruje Podrinja granii sa Srbijom. Ne
samo da su sve vojne snage bosanskih Srba
formalno bile pod vojnom komandom Jugoslavije,
tj. Beograda sve do 19. maja 1992. godine, ve su i
jedinice iz Srbije bile direktno umijeane u ubijanja
u Podrinju, posebno Uiki korpus JNA, stacioniran
u srpskom gradu Uice, te paravojne jedinice eljka
Ranjatovia-Arkana i Vojislava eelja. Brojke
koje navodi IDC, stoga, potvruju injenicu da je
Miloevieva Srbija vodila program masovnih
ubijanja u Bosni. Idui dalje ka zapadu, 5.209
stanovnika opine Prijedor je ubijeno u ratu, tri puta
vie nego li na podruju bilo koje opine u Pounju.
Opina Prijedor je koritena i kao mjesto na
kome je postojalo nekoliko ozloglaenih
koncentracionih logora poput Omarske, Keraterma i
Trnopolja. Izvjetavanje novinara sa Zapada o
njima je, u ljeto 1992. godine, predstavljalo
odluujui momenat po pitanju meunarodne
percepcije i razumijevanja Bosanskog rata. Oni koji
osporavaju spomenute logore i njihovu funkciju,
naprimjer, Thomas Deichmann i Mick Hume iz
asopisa ivi marksizam (Living Marxism), su ve
due vrijeme koncentrirali svoje napore u pokuaju
opravdavanja funkcije i injenica o tim logorima.
Iako su njihovi pokuaji potpuno diskreditovani
ITN-ovom (Independent Television News)
pobjedom nad ivim marksizmom u suenju koje je
odrano 2000. godine, takva nastojanja jo
podrava, izmeu ostalih, i Noam Chomski.




4. ta nam o Srebrenici govori istraivanje
IDC-a?
Brojke koje se navode u istraivanju IDC-a
opravdavaju pridavanje posebne panje opsadi
Sarajeva i masakru u Srebrenici kako neki
istraivai i naunici ine. Ranije smo naglasili da
je 15% rtava Bosanskog rata iz Sarajevske regije
(ovaj procenat ne ukljuuje samo rtve koje su
pale tokom opsade, ve i rtve drugih
nacionalnosti u opinama koje su bile pod
srpskom upravom, poput Pala i Trnova.
IDC navodi brojku od 6.886 rtava u
opini Srebrenica koje su ubijene u mjesecu julu
1995. godine, kada se i desio masakr, to moe
biti usporeeno sa samo 13 rtava u Opini
Srebrenica u mjesecu junu i 23 rtve u augustu
iste godine.
5
S obzirom da se masakr u Srebrenici
deavao na vie lokacija, tj. na prostoru nekoliko
opina, brojka od 6.886 rtava ne bi trebala biti
shvaena kao konaan broj ubijenih u masakru,
ve kao brojka onih koji su ubijeni samo na
teritoriji opine Srebrenica. IDC je neke rtve
masakra u Srebrenici klasificirao kao vojne, a ne
civilne. Tokaa je priznao da su odreene
potekoe za IDC-ov sistem klasifikacije nastale
zbog injenice da su neke porodice rtava izabrale
da se rtve klasificiraju kao vojnici, ak i u
sluajevima kada se radi o civilima, u nastojanju
da se porodicama osigura pristup socijalnoj
pomoi. Uz sve to, zloinci su masakrirali
zarobljene vojnike i civile na slian nain. Kao to
sam to naglasio jednom drugom prilikom,
6
tokom
genocida, distinkcija civila i vojnika je esto
vjetaka. Naprimjer, razmislimo o jevrejskim
borcima tokom Ustanka u varavskom getou,
7
ili
milionima sovjetskih ratnih zarobljenika namjerno
izgladnjivanih do smrti, koji su umrli od hladnoe
ili na neki drugi nain lieni ivota od strane
nacista. Takoer, u ovom kontekstu moemo
spomenuti ozloglaeni nacistiki logor smrti,
Auvic (Auschwitz-Birkenau), koji je najprije bio

5
Napomena: Neki koji su poetno preivjeli masakr su bili
zarobljavani i ubijani u narednim mjesecima.
6
Vidi:
http://greatersurbiton.wordpress.com/2007/12/14/john-
pilger-and-the-tasmanian-genocide/
7
Ustanak poljskih jevreja pod nacistikom okupacijom protiv
deportacije u logor Treblinka, 19. april-16. maj 1943. godine.
(op. prev.)


179
namijenjen za smjetaj sovjetskih ratnih
zarobljenika, a spomenuti su bili prvi koji su ubijeni
gasom u njemu. Brojke koje navodi IDC nam
govore da je izmeu 4.800 i 5.000 civila i oko 1.500
i 1.700 vojnika ubijeno u opini Srebrenica tokom
jula 1995. godine. Gotovo svi ubijeni su bili
muslimani. Dvadeset dva Srbina i jedan Hrvat su
ubijeni u opini Srebrenica tokom cijele 1995.
godine.
Klasificirajui ubijene, IDC pravi distinkciju
meu vojnim rtvama, te pravi razliku izmeu onih
koji su ubijeni u borbi, izvan borbe ili kao vojni
zarobljenici. Ovakva klasifikacija odraava status
rtve shodno vojnim registrima i drugim izvorima
na osnovu kojih je IDC doao do podataka, te ne
predstavlja nikakvu vrstu ocjene da li su rtve
uistinu ubijene u borbi, izvan nje ili kao ratni vojni
zarobljenici.
Kao to je to ranije naglaeno
8
vano je
naglasiti da 'ratni status' ne daje potpuno taan uvid
u odnos rtava u borbi i onih rtava koje su stradale
izvan borbe, niti nas informie o rtvama koje su
rezultat krenja Meunarodnog humanitarnog
prava. Zbog toga brojke koje navodi IDC, a koje se
tiu muslimanskih vojnika ubijenih u borbi u
Srebrenici, ukljuuju pogibije na bojnom polju i,
znatno brojnije, rtve masakra koje nemaju status
ratnih vojnih zarobljenika. Spomenute brojke mogu
biti uporeene sa onima iz drugi regija gdje su se
deavale estoke borbe. (Naalost, web-stranica
IDC-a ne nudi detaljnije informacije za neke druge
opine osim opine Srebrenica). Bosanski Brod u
Posavini je osvojen od strane Srba oktobra 1992.
godine. Broj civilnih i vojnih rtava na obje strane
za podruje cijele Posavine u oktobru 1992. godine
je 593.
U regiji Vrbasa, grad Jajce je zauzet od
strane Srba, takoer, u oktobru 1992. godine. Na
podruju cijelog Vrbasa broj civilnih i vojnih rtava
u oktobru 1992. godine je iznosio 291. U jesen
1994. godine dogodio se estok sukob u podrunu
zatiene zone Biha. Srpske vojne snage su bile
odlune zauzeti grad, a NATO je pokrenuo
neuspjene zrane napade. Najvei broj civilnih i
vojnih rtava na obje strane u cijelom podruju
Pounja za 1994. godinu bio je u mjesecu novembru
- 554, dok je u decembru taj broj iznosio 386.

8
Vidi: http://www.birn.eu.com/en/88/10/3377/
Armija BiH je u junu i julu 1995. godine vodila
krvavu i neuspjenu ofanzivu u cilju razbijanja
opsade Sarajeva. Ukupan zbir civilnih i vojnih
rtava na obje strane za spomenuta dva mjeseca
na Sarajevskoj regiji bio je 533. Drugim rijeima,
muslimanski gubici u Srebrenici, civilni i oni
vojni, bili su neuporedivi sa onim u drugim
opinama gdje su se odigrale estoke borbe,
dakle, daleko od toga da se jednostavno moe
objasniti kao posljedica borbi i sukoba. Sudei po
brojkama koje iznosi IDC, unitenje oko 6.886
ivota muslimana u julu 1995. godine, kotalo
je srpske snage neto izmeu 0 i 22 gubitka
ljudskih ivota. Kao to smo ranije kazali, u ove
brojke ukljuene su samo rtve u opini
Srebrenica, a ne sve rtve Masakra koje su ubijene
u drugim opinama te regije.
Istraivanje IDC-a pokazuju da su 10.333
osobe iz Podrinja ubijene tokom 1995. godine,
93% od toga su muslimani, a 9.328 od 10.333
stradalih su ubijene tokom samo jednog mjeseca
jula, dok je broj ubijenih u junu 225 i 171 u
augustu iste godine. Ove brojke ne ukljuuju
osobe sa drugih podruja Bosne koji su ubijeni u
Podrinju, ali ukljuuju osobe iz Podrinja ubijene u
drugim podrujima, mada se radi o skoro
neznatnim razlikama u brojkama jer je broj takvih
osoba u oba sluaja vrlo mali. Broj ubijenih osoba
sa podruja Podrinja u mjesecu julu je neto vei
od 9.000, dakle, vii nego li u bilo kojem drugom
mjesecu te godine. Radi se, naime, o brojci
muslimanskih rtava koja je vea od brojke
ubijenih u Masakru u Srebrenici. Tako brojke
IDC-a potvruju ve utvrenu brojku od 8.000
rtava Masakra u Srebrenici.

5. Da li je rat u Bosni bio rat tri strane?
Rat u Bosni se esto predstavlja kao rat tri
strane, tj. rat izmeu srpskih snaga, hrvatskih
jedinica i Armije BiH iji pripadnici su preteno
bili muslimani. Meutim, brojke koje se navode u
istraivanju IDC-a nas podsjeaju na neto to nas
vodi krivim putem, a radi se, naime, o tzv.
Muslimansko-hrvatskom ratu u periodu 1992-
1994, tj. ratu koji je voen izmeu Armije BiH na
jednoj, i Hrvatskog vijea odbrane (HVO) i
Vojske Republike Hrvatske na drugoj strani, je
bio, po pitanju krvoprolia, daleko manji u


180
poreenju sa ratom koji je voen sa srpskim
snagama.
U osnovi, muslimansko-hrvatski rat voen je
u samo dvije od sedam regija Bosne, kako je to
navedeno u istraivanju IDC-a: Centralnoj Bosni i
podruju Neretve. Muslimanskih i hrvatskih civilnih
rtava u spomenute dvije regije tokom cijelog
perioda 1991-1995 bilo je 2.908, odnosno 786. Ove
brojke ukljuuju muslimanske i hrvatske civile
ubijene od strane srpskih snaga, to je znaajan dio
ukupnih gubitaka: gotovo pola svih gubitaka
ljudskih ivota u ovim regijama desila su se prije
prvih znaajnijih sukoba tokom muslimansko-
hrvatskog rata (zauzimanje Prozora od strane HVO-
a u oktobru 1992. godine koji je bio pod kontrolom
Armije BiH) ili poslije zavretka rata u martu 1994.
godine. Najvea stradanja na podruju regije
Neretve, naprimjer, desila su se u junu 1992.
godine, dok su se bosanske i hrvatske snage jo
uvijek borile skupa protiv Srba. Pojedine opine u
obje spomenute regije uope nisu bile zahvaene
sukobima muslimana i Hrvata, te stoga, sve rtve u
tim podrujima moraju biti djelo srpskih snaga.
Kada imamo na umu sve navedeno,
muslimansko-hrvatski rat ili sukob, po najveim
predvianjima, nije mogao odnijeti vie od 2.000
ivota civila, ili oko 5% ukupnih civilnih rtava
tokom cijelog rata u Bosni. Ako se ovo pridoda
brojci od 3.000 3.500 srpskih civila ubijenih od
strane hrvatskih ili muslimanskih snaga, dobit emo
ukupan broj rtava koje su ivota liile hrvatske i
muslimanske snage, a taj broj je iznosi maksimalno
5.500. Ta brojka ini neto manje od 14% ukupnih
civilnih rtava. Najmanje 86% civilnih rtava u ratu
u Bosni su djelo srpskih snaga, to ukljuuje veinu
hrvatskih i muslimanskih civilnih rtava. Vano je
naglasiti ove injenice onima koji vole tvrditi kako
su sve strane podjednako krive.
Opisati rat u Bosni kao rat tri strane je
pretjerivanje. To je, u osnovi, rat dvije strane, s tim
da je bilo sukoba manjih razmjera izmeu druge
dvije strane. Tokom rata, HVO je, formalno, ostao
sastavni dio Oruanih snaga BiH. U odreenim
podrujima, poput Tuzle, Bihaa, Tenja i Olova,
Hrvatsko vijee odbrane (HVO) je ostalo lojalno
Sarajevu tokom cijelog rata, dok su u pojedinim
podrujima paravojne muslimanske vojne snage
vodile oruane sukobe sa snagama Armije BiH,
mislimo na snage Fikreta Abdia u Velikoj Kladui,
snage Muana Topalovia-Cace i snage Ramiza
Delalia-ele u Sarajevu. Neke od spomenutih
pobunjenikih vojnih snaga su, ukljuujui
odmetnike dijelove HVO-a i Abdieve vojne
snage, saraivale sa srpskim snagama.
Uvijek su bile samo dvije strane, mada su
neki Hrvati i muslimani mijenjali strane barem
jedanput (u panskom graanskom ratu, takoer,
postojali su oruani sukobi izmeu razliitih
grupa republikanaca, mada, shodno mojim
saznanjima, nijedna od tih grupa se nije zajedno
sa nacionalistima borila protiv drugih
republikanaca).

6. Ko su rtve rata u Bosni?
Rat u Bosni nije bio rat izmeu muslimana, Srba i
Hrvata. To je bio rat voen izmeu onih koji su
branili jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu i onih
koji su je nastojali unititi. 381 Srbin, 436 Hrvat i
69 drugih nemuslimana i onih koji nisu bili
Bonjaci su poginuli kao pripadnici Armije BiH,
to predstavlja gotovo 3% od ukupnih gubitaka
Armije BiH. (Brojke ne ukljuuju dobrovoljce
koji su doli u Bosnu, poput mudahedina). Uloga
srpskih i hrvatskih vojnika u Armiji BiH bila je
znaajnija od uloge stranih mudahedina, mada
ovu injenicu uvijek ne priznaju oni koji vole
naglaavati ulogu mudahedina. 478 muslimana,
73 Srbina i 17 drugih osoba koje nisu bile
hrvatske nacionalnosti su stradali kao pripadnici
HVO-a, a to ini priblino 10% ukupnih gubitaka
HVO-a. Veina njih je, vjerovatno, stradala u
vremenu prije nego to je dolo do sukoba izmeu
muslimana i Hrvata, kada je HVO bilo
multinacionalno vojna snaga koja se odupirala
napadu Srba. Srpske snage, dakle, Jugoslovenska
narodna armija (JNA) i Armija RS, su, po pitanju
gubitaka, u najmanjim razmjerima bile
multinacionalne: 252 pripadnika drugih
nacionalnosti koji nisu bili Srbi, veinom
muslimani, poginuli su u borbi na njihovoj strani,
to ini neto malo vie od 1% gubitaka srpskih
oruanih snaga.
Rat u Bosni ukljuivao je napad na Bosnu
u Hercegovinu od strane agresora i strategiju
agresora da Bosanci ubijaju jedni druge, to je
vodilo daljnjoj fragmentaciji i podjeli njihove
zemlje u tri etniki homogena dijela. Oni
muslimani koji su ubijali srpske civile su, stoga,


181
pomagali agresoru, te postoji razlog zbog kojeg
vjerujemo da se neto od spomenutog radilo
namjerno. U svojoj knjizi Kako se naoruavala
Bosna: od Miloevia do Bin Ladena (How Bosnia
Armed: From Milosevic to Bin Laden) razmatrao
sam mogunost da su visoko pozicionirani
muslimanski i hrvatski inovnici iz Armije BiH i
HVO-a svjesno radili, kao saveznici Beograda, na
tome da unite meuetnike odnose i da podijele
dravu.
Svih 97.207 bosanskih ratnih rtava, zajedno
sa onim Bosancima ija smrt je bila posljedica rata,
bili su rtve agresije koju je proveo reim
Slobodana Miloevia u Srbiji, potpomognut
reimom Franje Tumana u Hrvatskoj, te podravan
i potican od strane zapadne alijanse i Ujedinjenih
naroda (UN). Rat je okonan onog trenutka kada je
srpska strana poela trpjeti gubitke i kada je
bosanska strana napustila otpor prema podjeli
drave. rtve rata bila su Bosna i Hercegovina i
bosanski narod.

S engleskog: Mensur Kerla i Nermin Klapi


182
Konvencija o sprijeavanju i kanjavanju zloina
genocida


Ugovorne strane:

S obzirom da je Generalna skuptina Ujedinjenih
nacija svojom rezolucijom 96 (I) od 11. decembra
1946. godine, proglasila da je po meunarodnom
pravu genocid zloin osuen od civlizovanog svijeta, i
u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih nacija;

Prepoznale da u svim periodima historije genocid
nanosi velike gubitke ovjeanstvu i
Ubjeene da je obavezna meunarodna saradnja u
cilju oslobaanja ovjeanstva takvog stranog zla,

Dogovorile su se o slijedeem:

lan I
Potvruju da je genocid, bilo da je izvren u vrijeme
mira ili rata, zloin meunarodnog prava i obavezuju
se da e ga sprijeiti i kazniti.

lan II
U ovoj konvenciji pod genocidom se podrazumijeva
bilo koje od slijedeih djela, poinjenih s namjerom da
se potpuno ili djelimino uniti jedna nacionalna,
etnika, rasna ili religiozna grupa:

(a) ubistvo lanova grupe (naroda);
(b)uzrokovanje tekih tjelesnih ili mentalnih povreda
lanovima grupe (pripadnika odreenog naroda)
c) namjerno podvrgavanje grupe takvim ivotnim
uslovima koji dovode do njenog potpunog ili
djeliminog fizikog unitenja;
(d) uspostavljajui mjere s namjerom sprjeavanja
raanja u okviru grupe (naroda);
(e) prinudno premetanje djece iz jedne grupe u
drugu.

lan III
Slijedea djela bit e kanjiva:
(a) genocid;
(b) planiranje izvrenja genocida;
(c) direktno i javno podsticanje na izvrenje genocida;
(d) pokuaj genocida;
(e) sauesnitvo u genocidu.

lan IV
Lica koja su poinila genocid ili bilo koje drugo
djelo pobrojano u lanu III bit e kanjena, bilo da
su dravni rukovodioci, javni slubenici ili privatne
osobe.

lan V
Ugovorne strane se obavezuju da e preduzeti
potrebne zakonske mjere, shodno svojim ustavima,
kako bi obezbijedile primjenu odredaba ove
konvencije i naroito da e predvidjeti efikasne
krivine kazne za lica kriva za genocid ili bilo koje
drugo djelo navedeno u lanu III.

lan VI
Lica okrivljena za genocid ili bilo koje drugo djelo
navedeno u lanu III bit e izvedena pred nadlene
sudove one drave na ijoj je teritoriji djelo izvreno
ili pred meunarodni krivini sud koji e biti
nadlean za one ugovorne strane koje po tome
budu priznale njegovu sudsku nadlenost.

lan VII
Genocid i druga djela navedena u lanu III nee biti
smatrani kao politiki kriminal u odnosu na pitanja
ekstradicije. Ugovorne strane se obavezuju da u
takvim sluajevima odobre ekstradiciju shodno
njihovim zakonima i ugovorima koji su na snazi.

lan VIII
Svaka ugovorna strana moe se obratiti nadlenim
organima Ujedinjenih Nacija kako bi ovi, prema
Povelji Ujedinjenih Nacija, preduzeli mjere koje
smatraju odgovarajuim za sprijeavanje i
kanjavanje djela genocida ili bilo kojeg drugog djela
navedenog u lanu III.

lan IX
Sporovi izmeu ugovornih strana, vezanih za
tumaenja, primjene i izvrenja ove konvencije,
ukuljuujui i one koji se odnose na odgovornost
neke drave po predmetu genocida ili kojeg drugog
djela navedenog u lanu III, bit e izneseni pred
Meunarodni sud pravde, na zahtjev bilo koje
strane u sporu.

lan X
Ova konvencija, iji e tekstovi na kineskom,
engleskom, francuskom, ruskom i panskom, biti


183
podjednako vjerodostojni, nosit e datum 9.
decembar 1948.godine.

lan XI
Ova e konvencija biti otvorena za potpis do 31.
decembra 1949. godine svakoj lanici Organizacije
ujedinjenih nacija i svakoj dravi nelanici, kojoj
Generalna skuptina bude uputila poziv u tu svrhu.
Ova e konvencija biti ratifikovana i ratifikacioni
instrumenti bit e deponovani kod Generalnog
sekretara Organizacije ujedinjenih nacija. Nakon 1.
januara 1951. godine ovoj e konvenciji moi da
pristupi svaka lanica Ujedinjenih nacija i svaka
drava nelanica koja bude primila naprijed navedeni
poziv. Instrumenti o pristupanju bit e deponovani
kod Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

lan XII
Svaka ugovorna strana moi e u svako doba, putem
obavjetenja, upuenog Generalnom sekretaru
Ujedinjenih Nacija, da proiri primjenu ove
konvencije na sve teritorije ili bilo na koju teritoriju,
ijim inostranim poslovima ona rukovodi.

lan XIII
Na dan kada prvih dvadeset ratifikacionih ili
instrumenata o pristupanju budu deponovani,
Generalni sekretar e o tome sastaviti zapisnik. On e
dostaviti kopiju toga zapisnika svim dravama
lanicama Organizacije ujedinjenih nacija, kao i
nelanicama navedenih u lanu XI. Ova e konvencija
stupiti na snagu devedesetog dana poslije datuma
deponovanja devedesetog instrumenta o ratifikaciji ili
pristupanju. Svaka ratifikacija ili pristupanje izvreni
posljednjeg datuma vaie od devedesetog dana
poslije deponovanja instrumenata o ratifikaciji ili
pristupanju.

lan XIV
Ova konvencija e ostati na snazi za period od deset
godina poev od dana njenog stupanja na snagu. Ona
e poslije toga ostati na snazi za novi period od pet
godina, i tako redom, prema onim ugovornim
stranama koje je ne budu otkazale najmanje est
meseci prije isteka roka. Otkaz e se vriti pismenim
obavjetenjem upuenom Generalnom sekretaru
Ujedinjenih nacija.

lan XV
Ako usljed otkaza, broj drava potpisnica ove
konvencije bude manji od esnaest, Konvencija e
prestati da vai, poev od dana kad je posljednji
otkaz postao pravosnaan.

lan XVI
Zahtjev za reviziju ove konvencije moe podnijeti
bilo koja ugovorna strana u svako doba putem
pismenog obavjetenja upuenog Generalnom
sekretaru. Generalna skuptina e donositi odluku o
mjerama koje treba preduzeti u takvom sluaju po
predmetu tog traenja.

lan XVII
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija obavijestie
sve drave lanice Organizacije i drave nelanice o
kojima je rije u lan XI o slijedeem:
(a) potpisima, ratifikacijama i pristupanjima
primljenim na osnovu lana XI,
(b) obavjetenjima primljenim na osnovu lana XII,
(c) datumu stupanja na snagu ove konvencije, na
osnovu lana XIII.
(d) otkazima primljenim na osnovu lana XIV.
(e) prestanku vaenja Konvencije, na osnovu lanu
XV.
(f) obavjetenjima primljenim na osnovu lana XVI.


lan XVIII
Original ove konvencije deponovat e se u arhivi
Organizacije ujedinjenih nacija. Ovjeren prijepis bit
e upuen svim dravama lanicama Ujedinjenih
Nacija i dravama nelanicama o kojima je rije u
lanu XI. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija
registrovat e ovu konvenciju na dan njenog
stupanja na snagu.

lan XIX
Generalni sekretar Organizacije ujedinjenih nacija
registrirat e ovu konvenciju na dan kada
Konvencija stupi na snagu.

(Izvor:
http://www.preventgenocide.org/ba/konvencijaog
enocidu.htm. Konvencija je usvojena na Generalnoj
skuptini UN-a 9. decembra 1948. g. Na snagu je
stupila 12. januara 1951. god.).


184
DODACI

Naertanije
Ilija Garaanin
Ilija Garaanin, dravnik (16. 1. 1812, Garai,
kragujevaka nahija - 10. 6. 1874, Beograd). Sin Milutina
Savia, imunog marvenog trgovca, Garaanin se kolovao u
oevoj kui i od privatnih uitelja. Zatim je uio grku kolu u
Zemunu i bio je neko vreme u Orahovici gde je nauio nemaki.
Isprva je pomagao ocu u trgovini. 1837. knez Milo ga je uzeo
i postavio za carinika u selu Vinjici, na Dunavu, a posle u
Beogradu. Kada je zaveo regularnu vojsku, knez Milo ga je
postavio za njenoga stareinu, u inu pukovnika. Posle odlaska
kneza Miloa, Garaanin se bavio neko vreme u Vlakoj, gde
je bio zakupio neke oeje. 1842. njegov otac i stariji brat, koji
su bili na strani Vuievoj, poginuli su u borbi protiv kneza
Mihaila. Iste godine, Garaanin je postavljen za pomonika
ministra Unutranjih dela Vuiu. Kada je 1843. Vui
morao, na zahtev Rusije, ii iz zemlje, Garaanin je postao na
mesto njega ministar Unutranjih dela i ostao je u tome
poloaju sve do 1852. Najvei dravnik i administrator
ustavobraniteljskog vremena, Garaanin je imao velikih
zasluga za uvoenje ustavobraniteljskoga reima. Stvorio je
policiju u Srbiji i birokratski nain uprave. Imao je u spoljnoj
politici vrlo iroke poglede, koje je izrazio u svome
"Naertaniju" od 1844, po kojima je Srbija trebala da radi
na stvaranju jedne velike jugoslovenske drave pod svojim
predvodnitvom.

(Program spoljanje i nacionalne politike Srbije
na koncu 1844. godine)
Srbija se mora i u tom smotreniju u red ostalih
evropejskih drava postaviti, stvorivi jedan plan za
svoju budunost, ili tako rei da sastavi sebi jednu
domau politiku po kojim glavnim naelima treba
Srbija kroz vie vremena stalno da se vlada i sve svoje
poslove po njima postojano da upravlja. Dvienije i
talasanje medu Slavenima poelo je ve, i zaista nikad
prestati nee. Srbija mora ovo dvienije a i rolu ili
zadatak, koji e ona u tom dvieniju za izvrenje
imati, vrlo dobro upoznati.
Ako Srbija dobro projesapi ta je ona sad? u
kakvom se psoloeniju nalazi? i kakvi nju narodi
okruavaju? to se ona mora uveriti o tome, da je ona
mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme, i da ona
samo u sojuzu sa ostalim okruavajuim je narodima
za postii svoju budunost svoj zadatak imati mora. Iz
ovog poznanja proistie erta i temelj srpske
politike, da se ona ne ograniava na sadanje njene
granice, no da tei sebi priljubiti sve narode srpske
koji ju okruavaju. Ako Srbija ovu politiku krjepko
ne bude sledovala, i to je gore, ako je odbaci te ne
soini ovom zadatku dobro razmiljen plan, to e
ona od inostranih bura kao mala lada ovamo i
onamo bacana biti, dok najposle na kakav golem
kamen ne nameri, na kome e se sva razdrobiti.

Politika Srbije i primjeanija o razdijeljenju
carstva
Tursko carstvo mora se raspadati, i to raspadanje
moe se samo na dva naina dogoditi: 1) Ili e
carstvo to biti razdeljeno ili 2) bie ono na novo
sazidano od svojih hristijanskih itelja.
O sluaju ovom neemo opirno govoriti,
no samo to primetiti moramo da bi pri ovom
dogaaju Rusija i Austrija glavne role igrati morale,
jer su one susedne i graniee sile. Ove dve sile lako
bi se mogle pogoditi i sloiti, koje e zemlje i
predjeli kojoj pripasti. Austrija samo za
pritjaavanjem zapadnih, a Rusija za osvojenjem
istonih zemalja teiti moe. I po tome moe biti da
bi prava linija od Vidina do Salonika povuena,
mogla ovo pitanje na zadovoljstvo obadveju strana
rjeiti. Tako dakle u sluaju razdeljenja, svi Srbi
samo Austriji pali bi u djel. Austrija i Rusija znadu
to odve dobro da tursko carstvo kao takvo, dugu
budunost nee imati. Obe drave ovu priliku
upotrebljuju da uine svoje granice to skorije
rairiti. Obadve one na tome rade svakojako, da
preduprede i prepree da se na mesto turskog drugo
hristijansko carstvo izrodi; jer bi onda za Rusiju
iezla lepa nadeda i prijatan izgled, da e Carigrad
uzeti i drati, koje je njen najmiliji plan od Petra
Velikoga; a za Austriju porodila bi se otuda grozea
opasnost da e June Slovene svoje izgubiti.
Austrija dakle mora pod svima
opstojateljstvima biti neprestano neprijatelj srbske
drave; sporazumjenije dakle i sloga sa Austrijom
jeste za Srbiju politika nemogunost; jer bi ona
sama sebi ue na vrat bacila. Samo Austrija i Rusija
mogu raditi o propasti i razdeljenju turskog carstva.
One se o tome brinu. Rusija ovo stanje ve od
mnogo godina prepravlja i priugotovljava. Sad ve i
Austrija ne moe inae, nego mora i ona pomagati i
za sebe gledati kao to je i pri razdeljenju Poljske
inila. Prirodno je da se sve ostale sile pod
predvoditeljstvom Francuske i Engleske ovom


185
rairavanju i poveanju Rusije i Austrije protive. One
e moe biti smatrati za najbolje sredstvo, kojim bi se
ovo razdeljenje preduprediti moglo, da se tursko
carstvo u jednu novu nezavisnu hristijansku dravu
promeni, jer ovako bi se prazno mesto posle propasti
Turske ispunilo i tako bi se samo moglo ravnovjesije
evropejsko u celosti zadrati. Osim toga druge
pomoi nema.
Srpska drava koja je ve sreno poela, no
koja se rasprostirati i ojaati mora, ima svoj osnov i
temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i
u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna
se da su srpski carevi poeli bili grkom carstvu mah
otimati i skoro bi mu konac uinili te bi tako na mesto
propadeg istono-rimskog carstva srbsko-slavensko
carstvo postavili i ovo naknadili. Car Duan silni
primio je ve grb carstva grkog. Dolazak Turaka
prekinuo je ovu promenu i prepreio je ovaj posao za
dugo vreme, no sad, poto je sila turska slomljena i
unitena tako rei, treba da pone isti onaj duh
dejstvovati, prava svoja na novo traiti, i prekinuti
posao na novo nastaviti. Ovaj temelj i ove osnove
zidanja carstva srbskog valja dakle sad od razvalina i
nasutima sve vema istiti i osloboditi, na vidik izneti,
i tako na ovako tverdom i stalnom istorieskom
fundamentu novo zidanje opet preduzeti i nastaviti.
rez to e ovo predprijatije u oima sviju naroda a i
samih kabineta, neiskazanu vanost i visoku vrednost
zadobiti; jer emo onda mi Srbi pred svet izii kao
pravi naslednici velikih naih otaca koji nita novo ne
ine no svoju dedovinu ponavljaju. Naa dakle
sadanjost nee biti bez sojuza sa prolou, nego e
ova initi jedno zavisee, sastavno i ustrojeno celo, i
zato Srbstvo, njegova narodnost i njegov dravni
ivot stoji pod zatitom svetog prava istorieskog.
Naem teenju ne moe se prebaciti, da je ono neto
novo, neosnovano, da je ono revolucija i prevrat,
nego svaki mora priznati da je ono politiki potrebno,
da je u prastarom vremenu osnovano i da koren svoj
u preanjem dravnom i narodnom ivotu Srba ima,
koji koren samo nove grane tera i na novo procvetati
poinje.
Ako se novo preporoenje srpskog carstva s
ove take smatra, onda edu i ostali Juni Sloveni
ideju ovu vrlo lako razumeti a i s radostiju primiti, jer
valjda ni u jednoj evropejskoj zemlji ne ivi tako
spomen istorieske prolosti kod naroda, kao kod
Slavena turskih, kod kojih je ivo i vjerno
opominjanje sviju skoro slavnih mueva i dogaaja
istorije njihove jo i danas. I zato se moe sigurno
raunati da e posao ovaj u narodu dragovoljno
primljen biti i nisu potrebna desetoljetna
dejstvovanja u narodu da bi on samo korist i polzu
ovog samostalnog vladanja razumeti mogao.
Srbi su se medu svima Slavenima u Turskoj
prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju
slobodu borili; sljedovatelno oni imaju prvi i puno
pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Ve
sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima
predvide i slute to: da Srbima velika budunost
predstoji i to je ono to je pozornost cele Evrope na
Srbiju navuklo. Kad mi ne bi dalje mislili nego samo
na knjaevstvo kao to je sad, i kad ne bi u ovom
knjaevstvu klica budueg srpskog carstva leala,
onda ne bi se svet vie i due sa Srbijom zanimao
nego to je sa Moldavskim i Vlakim knjaevstvima
inilo, u kojima nema samostalno naelo ivota i
koji se dakle samo kao privjesci Rusije smatraju.
Nova srbska drava na jugu podavala bi
Evropi sve garancije da e ona biti vrsna i krjepka
drava i koja e se moi medu Austrijom i Rusijom
odrati. Geografieskoje poloenije zemlje, povrina
zemaljska, bogatstvo na prirodne proizvode i vojeni
duh itelja, dalje uzvieno i vatreno uvstvo
narodnosti, jednako poreklo, jedan jezik - sve to
pokazuje na njenu stalnost i veliku budunost.

O sredstvima kojima bi se cjelj srbska postii
mogla
Kad se sa opredjelenou zna ta se hoe i kad se
stalno i krjepko hoe, onda edu se sredstva za
postienje naznaene cjeli potrebna kod jednog
sposobnog praviteljstva i lako i skoro nai, jer narod
je srpski tako dobar, da se s njim sve, no samo
razumno postii moe. Da bi se opredjeliti moglo
ta se uiniti moe i kako se u poslu postupiti ima,
mora praviteljstvo znati u kakvom se poloeniju
svagdar nalaze narodi raznih provincija Srbiju
okruavajuih. Ovo je glavno uslovije tanog
opredelenija sredstva. Za ovu cjel treba pre svega
otroumne, od predponjatija ne zauzete i
praviteljstvu verne ljude kao ispitatelje stanja ovih
naroda i zemalja poslati i ovi bi morali posle svog
povratka tano pismeno izvestije o stvari dati.
Naroito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini,
Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U isto vreme nuno
je da se tano poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i
Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi
Srema, Banata i Bake. Ovim agentima nuno je
dati nastavlenija kojim e nainom ove zemlje obii


186
i proputovati. Izmeu proeg treba im naznaiti koja
mesta i koja lica treba naroito da upoznadu i da
izvide. Pored materijalnih instrukcija treba im dati i
jednu obtu, glavnu instrukciju, u kojoj edu biti
sledujue take opredjeljene koje e ti ispitatelji
ispuniti morati.
1. Rasuzdavaedu politiesko stanje zemlje,
osobito partaje u njoj nalazee se; kupiedu beleke
po kojima bi se narod bolje upoznati i uvstva srca
njegovog, dakle tajne elje njegove saznati mogle; no
pre svega naznaiedu ono to se kao pripoznata i ve
javno izreena narodna potreba smatrati mora.
2. Naroito treba paziti na vojeno stanje
naroda i zemlje; kao na ratni duh, naoruanost
naroda, posle islo i raspoloenje pravilne vojske; gde
se nalaze ratni magazini i arsenali; gde se u zemlji
proizvode ratne potrebe kao debana i oruje; ili od
kud se dobijaju i u zemlju unose itd.
3. Soiniedu opisanije ili karakteristiku i
spisak od najvaniji i najvei upliv imajui mueva, ne
izuzimajui iz toga ni one koji bi protivnici Srbije bili.
4. to se u kojoj provinciji o Srbiji misli, ta
narod od Srbije oekuje, i ta li ljudi od nje ele i ega
se od nje boje.
Naravno se jo ovom nastavljeniju i to dodati
mora ta svaki izaslanik o srbskoj politiki za sad kazati
i saobtiti sme i moe; koje i kakve nadede probuditi
sme i nato pozornost i vnimanije osobito ondanji
prijatelja Srbije obratiti mu valja. (Bugarska je )

O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine,
Crne Gore i sjeverne Albanije
Kad mi povrinu i geografsko poloenje ovi zemalja,
ratni duh njihovi itelja, i ono mnenije i nain
miljenja njihov u blie rasmotrenije uzmemo, mi
emo lako na tu misao doi da je ovo ona ast turskog
carstva, na koju Srbija najvei upliv imati moe.
Stalno opredjeljenje i ureenje ovoga upliva ini nam
se da je za sad (1844) glavni zadatak srbske politike u
Turskoj.
1. Kad dva susedna naroda medu sobom ui i
tenji sojuz zakljuiti ele to se pre svega granica
koliko je bolje mogue otvoriti mora, da bi se
neprestano saobraanje to je vie mono olakalo i
ivim uinilo. No Srbija se od ovih svojih sunarodnika
u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila, i
saobratenija je na toliko samo malo mesta dozvolila,
da ima kua u veim varoima, koje vie vrata imaju
za ulazak i izlazak ne eli knjaevstvo srbsko. Zato
neka strae na granicama istina ne umale, no da se
mesta sastanaka, izlaska i ulaska na srpskoj granici
umnoi sprama Bosne. A zato ne i Bugarske?
Uvedeni sastav odjeljenja mogao je u svoje
vreme polezan biti; no tu sistemu i sad jo zadrati
znailo bi toliko koliko Srbiju usamljivati i zatvarati,
a to je njenoj budunosti i njenom napretku sa svim
protivno.
2. Treba na to ii da se dva naroda, istono
pravoslavni i rimokatolieski meu sobom u svojoj
narodnoj politiki razumedu i sloe, jer samo tako
moe se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati.
Srbije je dunost da glavne osnove ove politike oba
dvema astima naroda ondanjih predloi, jer ona u
ovom djelu moe sa vanou postupati, koje ona
po pravu diplomatieski priznati i po
mnogogodinjem iskustvu initi je duna. Jedna od
glavnih osnova naznaava se: naelo pune
vjerozakonske slobode. Ovo naelo morae svima
hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim
muhamedancima dopasti se i zadovoljie ih. No kao
najglavniji i osnovni zakon dravni mora se
predstaviti i utvrditi u tome, da knjaevsko
dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga
naela, koje sainjava jedinstvo u najviem
dravnom dostojinstvu ne moe se stalan i
postojani dravni sojuz medu Srbijom i ostalim
susjedima Srbima ni pomisliti.
Ako Bonjaci ne bi ovo primili, to bi otuda
kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na
provincijalna mala knjaevstva pod osobitim
vladajuim familijama koje bi se nepremjeno tuem
i stranom uplivu predale; jer bi one meu sobom
sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije
nikad se ne bi dale vie do toga dovesti da interes
svoje koristi kakvoj drugoj familiji na ertvu
prinesu, pa ba ni onda kad bi od takvog
portvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio.
Iz ovih osnovopoloenija sleduje, da, ako bi
se pre ovog opteg sojedinjenja Srbstva to osobito
u Bosni preobraavati poelo, da se to preobraenje
tako ini kako bi ono samo sluilo kao
priugotovlenije za ono opte sojedinjenje sviju Srba
i provincija ujedno, kojim jedinim nainom moe se
raunati na postienje one velike cjeli i onog
interesa koji je svima ovim Srbima jednak. - Jer
ovde Srbiju samo zato napred stavljam to ona
jedina moe tu stvar priugotovljavati i duna je
neprestano negovati do vremena koje e doneti
izvrenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo
Srbija e na tome raditi.


187
Ko god dakle ovom narodu dobra eli on ne
sme Bonjacima nasledstveno knjaevsko
dostojinstvo preporuivati. U takom sluaju neka bi se
medu tim izbirali najvaniji ljudi iz celog naroda i to
ne za celi ivot, no na izvjestno vreme, koji bi kao
neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar
provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren
put za napredak; lako bi se onda Srbija u svoje vreme
sa Bosnom tjenje sojuziti i skopati mogla, jer onda
ostae ovaj sojuz moguan i vjerojatan.
Tree osnovno naelo ove politike jest:
jedinstvo narodnosti, kojeg diplomatieski zastupnik
treba da je pravlenije knjaevstva Srbije. K ovome
treba dakle uiniti da se Bonjaci i ostali Slaveni
obrate i kod ovog treba zatitu i svaku pomo da
nadu kad god se o tom radilo bude ovog naela
vrednost pokazati. Srbija u ovom smotreniju mora e
o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju
turski Slavena i da edu samo onda kad ona dunost
ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti
da ona u imenu njihovom neto kae i ini. Ako bi
Srbija svojim sosjedima taj nesreni i zli primjer
davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i
napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnoduno
smatrala, to bi onda jamano i ovi samo njenom
primjeru sledovali, ne bi je sluali, i tako bi umesto
sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i
nesrea.
3. Ujedno nuno je i to, da se ne samo svi
osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna
knjaevstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu
narodom rasprostranjavaju, nego jo i to da se za
vremena nekoliko mladih Bonjaka u srpsku slubu
dravnu prima da bi se ovi praktino u politieskoj i
financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom
nastavleniju obuavali i za takove inovnike
pripravljali koji bi ono to su u Srbiji nauili posle u
svom oteestvu u djelo privesti mogli. Ovde je
naroito nuno to primjetiti: da ove mlade ljude pored
ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako da
njihovim radom sa svim ovlada ona spasitelna ideja
opteg sojedinjenja i velikog napredka. Ova dunost
ne moe se dovoljno preporuiti.
4. Da bi se narod katolieskog ispovedanija od
Austrije i njenog upliva odvraali i Srbiji vema
priljubili nuno je na to osobito vnimanije obraati.
Ovo bi se najbolje postii moglo posredstvom fratera
ovdanjih, izmeu kojih najglavnije trebalo bi za ideju
sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti. U ovoj celji
nuno bi bilo narediti da se po gdi koja knjiga
molitvena i pesme duhovne u beogradskoj
tipografiji tampaju; posle toga i molitvene knjige za
pravoslavne Hristijane, zbirku narodnih pesama
koja bi na jednoj strani sa latinskim a na drugoj sa
kirilskim pismenima tampana bila; osim toga mogla
bi se kao trei stepen tampati kratka i obta
narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela
izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri
preavi Bonjaka. Po sebi se predpostavlja da bi
ova istorija morala biti spisana u duhu slavenske
narodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva
Srba i Bonjaka. rez tampanja ovih i ovim
podobnih patriotieskih djela, kao i rez ostala
nuna djejstvija, koja bi trebalo razumno opredjeliti
i nabljudavati oslobodila bi se Bosna od upliva
austriskog i obratila bi se ova zemlja vie k Srbiji.
Na ovaj nain bi ujedno Dalmacija i Hrvatska dobile
u ruke djela, kojih tampanje je u Austriji nemogue,
i tim bi sledovalo tenje skopanje ovih zemalja sa
Srbijom i Bosnom. Na ovo djelo treba osobito
vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore re dati
napisati rez oveka vrlo sposobnog i duboko
pronicavajueg.
5. Cjela spoljana trgovina Srbije nalazi se u
rukama Austrije (Ovo je jedno zlo protiv kog tanija
opredelenija ostavljam ljudima iz finansije da
razlene, a ja u samo neto o tom navesti koliko to
mora u ovaj plan ui te da njegovu vanost dopuni).
Preko Zemuna sa stranim dravama u
neposredstveni trgovaki sojuz stupiti, ostae
svagdar stvar vrlo muna. Zbog toga se Srbija
pobrinuti mora za nov trgovaki put, koji bi Srbiju
na more doveo i za nju tamo pristanite stvorio.
Ovakav put samo je onaj za sad moguan koji preko
Skadra u Dulcinj vodi. Ovde bi naao srpski trgovac
sa svojim prirodnim proizvodima u dalmatinskim
prirodnim brodarima i trgovcima svoje
jednoplemenike a pri tom vrlo vete i sposobne
ljude koji bi ih pri kupovanju stranih jespapa dobro
i poteno posluili i na ruci bili. Onde bi dakle
nuno bilo srbsku trgovaku agenciju podii i pod
odbranu i zatitu ove prodaju srpskih proizvoda i
kupnju francuskih i engleskih espapa staviti.
Pri ovom poslu praviteljstvo bi moralo prvi
korak u tome uiniti s tim da izradi i naimenuje
jednog trgovakog agenta u Dulcinju, koji e
odande srbskom trgovcu kao prostom pokazati kud
treba da ide. Ovaj agent stupivi u saoptenija s
naim zemaljskim trgovcima, imao bi zdravo
prostudirati nain kako bi se onamo s polzom naa


188
trgovina obratiti imala i kad se praviteljstvo osigura o
polzama ovim onda moe rez novina dati
objavljivanje polze, koje bi s te strane dolazile naoj
trgovini, a to bi znailo upuivati nae trgovce ovom
probitanom mestu. Ako bi samo nekim trgovcima
ispalo za rukom te bi tamo dobro i probitano
poslove svrili, to bi drugi brzo njihovom primjeru
sledovao i malo po malo otvorio bi se taj put trgovine
bez da bi praviteljstvo neprestano o tom brinulo; jer
trgovci bi sami sebi posle put otvorili, a praviteljstveni
agent pazio bi samo da nai trgovci ne trpe tamo
nikakva ugnjetanija. - Iz ovog nareenja bi sledovalo
da bi cjena proizvoda srbskih na Jugu iznoenih
podizala se na Severu, a cena espapa donoseih se u
Srbiju sa Severa padala bi konkurencijom unoseih se
espapa sa Juga. Jednim slovom ukratko reeno Srbin
bi ovim nainom skuplje prodavao a jevtinije
kupovao. U politieskom obziru imalo bi ovo
sredstvo ne manju vanost, jerbo e se nov agent
srbski nalaziti medu iteljstvom srbskim i ova prilika
prinela bi jae upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na
Crnu Goru, a ovo su upravo oni narodi koji imadu
kljueve od vrata Bosne i Hercegovine i od samoga
mora Adrijatieskog. Postavljanje ove agencije srbske
i utemeljenje njeno onamo mi smo uvereni kao
politieski postupak Srbije smatran bi bio od neobine
vanosti medu onim narodima i tenji sojuz ovi itelja
sa Srbijom postigao bi se vrlo lako.
Francuska i Engleska ne samo to se ne bi
tome protivile, nego bi to jo potpomagale, a Porta
takoe ne bi protivna bila, jer s time bi njeno jedno
pristanite na novo procvetalo.
6. Na istonog veroispovedanija Bonjake vei
upliv imati nee biti za Srbiju teak zadatak Vie
predostronosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to,
da se katoliki Bonjaci zadobijedu. Na elu ovih stoje
franjevaki fratri. Pored gore spomenutog tampanja
knjiga ne bi li dobro i sovjetno bilo da se jedan od
ovih bosanskih fratera pri beogradskom liceumu kao
profesor latinskog jezika i jo kakve nauke postavi.
Ovaj profesor morao bi sluiti kao posredstvenik
izmeu Srbije i katolika u Bosni, jer s tim bi mi prvi
poveritelan korak uinili i s tim dali bi na
dokazateljstvo tolerancije. Zar ne bi mogao ovaj isti
frater ustanoviti ovde jednu katoliesku kapelu za
ovde ivee katolike, s ime bi se izbeglo podizanje
jedne kapele pod uplivom austriskim koje e ranije ili
docnije sledovati morati. Ovu kapelu mogli bi staviti
pod pokroviteljstvo ovde stanujueg konzula
francuskog. Ovo bi dalo povoda i priliku francuskom
praviteljstvu da se u toj stvari ivo zauzme i s tim bi
se Srbija oslobodila opasnosti od jedne katolieske
crkve, koja bi pod uplivom Austrije u Beogradu bila.
7. Karaore je bio vojeni predvoditelj od
prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije
mogao predvideti onu preveliku vojnu vanost koju
Crna Gora za Srbiju ima i koju e svagdar imati kad
god se o tome stane raditi da se Bosna i
Hercegovina od Turske odjele i Srbiji prisajedine.
Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar jo svi
Srbi dobro pamte i nije potrebno da mi sledujui
predlog novim dovodima podkrepljujemo. Neka
Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka
dade vladiki pravilnu svakogodinju podporu u
novcu. - Srbija e na ovaj nain za malu cjenu imati
prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih
vojnika postaviti moe.
Ovde moramo jo to primetiti, da odlaganje ove
podpore na poslednje magnovenje nee imati
poelani uspjeh i sledstvo; budui da e Rusija
pravedno moi na svoju mlogogodinju i stalnu
podporu pozivati se, a srpski novi predlog moi e
kao samo iz nude uinjeni ocrniti i u podozrenije
dovesti; i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama
pomagali kad smo u nudi bili, to je dokazateljstvo
da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad
upotrebiti ele. (Srem, Baka, Banat i o sojuzu sa
ekim Slavenima)

- - -

HOMOGENA SRBIJA
Stevan Moljevi
(Izvodi)

Iskuenja srpskog naroda u ovome ratu (Drugom
svjetskom), izazvana gubitkom drave i slobode,
dovela su ga do nepokolebljivog uverenja:
1) da snagu drave ne ini ni prostranstvo
njene teritorije, ni broj njenog iteljstva, pa
ni bogatstvo zemlje, koliko nezavisnost
pogleda, smisao i ljubav za dravu, njenu
slobodu i nezavisnost, unutranja sloga i
duhovna povezanost naroda u asu spoljne
opasnosti, te spremnost njegova da za
dravu i njenu slobodu rtvuje sve to ima,
pa i sebe sama;
2) da on tu istovetnost pogleda na dravu,
smisao i ljubav za dravu i njenu
nezavisnost moe opet postii samo ako


189
bude okupljen u homogenoj Srbiji. Primere su
mu za to dale Srbija i Crna Gora u prolim
ratovima i Grka u sadanjem ratu.

Stoga se Srbima namee danas prva i osnovna
dunost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja
ima da obuhvati celo etniko podruje na kome Srbi
ive, i da joj osiguraju potrebne strateke i saobraajne
linije i vorove, te privredna podruja kako bi joj bio
omoguen i obezbeen slobodan privredni, politiki i
kulturni ivot i razvitak za sva vremena.
Te strateke i saobraajne linije i vorovi,
potrebni za sigurnost, ivot i opstanak Srbije, iako
gdegod danas ne bi imali srpsku veinu, imaju da
poslue Srbiji i srpskom narodu da se ne bi vie
ponavljala teka stradanja koja Srbima nanose njihovi
susedi im se prui prilika.
Preseljavanje i izmena iteljstva, naroito
Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog podruja, jedini
je put da se izvri razgranienje i stvore bolji odnosi
izmeu njih, a time otkloni mogunost da se ponove
strani zloini koji su se deavali i u prolom ratu, a
naroito u ovom sadanjem, na svemu podruju na
kome su Srbi i Hrvati bili izmeani, i gde su Hrvati i
Muslimani s planom ili za istrebljenje Srba.

Niki, 30. juna 1941. god.

- - -

Program etnikog pokreta Drae Mihajlovia
(Septembra 1941.)

I. Rad za vreme trajanja rata;
II. Rad u prelaznom vremenu;
III. III- Pripreme za normalno stanje i
IV. IV - Pitanje unutranjeg ureenja - socijalnog i
politikog.

I - Taka
1. Odravanje neprijateljskog stava prema
okupatorima i njihovim pomagaima, ali za sada, do
daljeg, ne ulaziti u neposredne borbe osim u
sluajevima samoodbrane kao to je sluaj u
Hrvatskoj. Stoga, uticati da i drugi narodni faktori
zauzmu takav stav. Gde se radi o samoodbrani
srpskog elementa kao u Hrvatskoj podravati i po
mogustvu dirigovati borbom;
2. Nastojati da se po svaku cenu onemogui graanski
rat meu Srbima i u tom pravcu uticati i na druge;
3. Smatrati vladu u emigraciji legalnom vladom dok
rat traje i po mogunosti odravati vezu sa njom;
4. Nai pouzdane ljude na terenu preko kojih e se
vriti ono to se zakljui;
5. Nastojati da se organizacija proiri na sve zemlje.

II Taka
Pripremati da bi u danima sloma mogli izvriti dve
akcije:
a) da kazni sve one koji su na zloinaki nain sluili
neprijatelju i koji su svesno radili na istrebljenju
srpskog naroda;
b) omeiti defakto srpske zemlje i uiniti da u
njima ostane samo srpski ivalj; ,
v) posebno imati u vidu brzo i radikalno ienje
gradova i njihovo popunjenje sveim srpskim
elementom;
g) izgraditi plan za ienje ili pomeranje seoskog
stanovnitva sa ciljem homogenosti srpske dravne
zajednice;
d) u srpskoj jedinici kao naroito teak problem
uzeti pitanje muslimana i po mogunosti reiti ga u
ovoj fazi, i
unapred odrediti koje i kakve jedinice treba da
provode izvrenje programskih taaka pod b, v, g, d.

III - Taka
1. - Ideal je jaka i homogena srpska dravna jedinica
politiki i ekonomski sposobna za ivot. Ona e
posluiti kao takva bahninke irim politikim
kombinacijama, i
2. - Izabrati strune ljude za pripremanje
dokumentacije ovog cilja za konferenciju mira.

IV Taka
1.- U pogledu unutranjeg politiko-socijalnog
ureenja sada ne tretirati. (Kraj)

, ,
,
,


190
Muslimansko autonomatvo i 13. SS divizija
Enver Redi

...Muslimanska graanska politika ponaala u
razdoblju ruenja i okupacije jugoslavenske drave i
nastanka NDH. Za razliku od politike buroaskih
snaga i struktura u Jugoslaviji, koja se u ovom
razdoblju kretala u znaku proosovinskih opredjeljenja
i prozapadno angloamerikog kursa, da bi u
kulminaciji dravne krize nadmono prevagnule
proosovinske snage i otvorile put kapitulaciji,
okupaciji i razbijanju jugoslavenske drave,
muslimanska graanska politika nije ispoljavala znake
otre polarizacije u smislu zaraenih sila, polarizacije u
smislu zaraenih blokova, ve je mahom nosila
obiljeje pronjemake orijentacije. To, meutim, ne
znai da je u njoj dominirala faistika ideologija i da
je nacional-socijalizam postao oblik njene partijske
organizovanosti, ve su u njenom pronjemakom
opredjeljenju bile oivljene i dole do izraaja iluzije iz
doba austro-ugarske okupacije, kada je Bosna i
Hercegovina u sklopu Habsburke Monarhije inila
corpus separatum, u kome se zemljini posjed jo nalazio
u rukama muslimanske aristokratije, a muslimanski
politiki prvaci zauzimali uticajne pozicije u
politikom ivotu Bosne i Hercegovine...
Meu Muslimanima Bosne i Hercegovine
najaktivniji propagator ekstremnog hrvatskog
nacionalizma bio je Hakija Hadi. Bio je jedan od
osnivaa muslimanskog ogranka HSS, u kome je
razvijao aktivnost meu Muslimanima nastojei da
ojaa Maekove pozicije u Bosni i Hercegovini i na taj
nain vee to tjenje Bosnu i Hercegovinu sa
Hrvatskom. U vrijeme aprilskog rata, neposredno
prije proglaenja NDH, pristupio je Akcionom
odboru Hrvata nacionalista u Sarajevu, u kome je
zajedno sa katolikim svetenikom Boidarom
Bralom, dr. Atifom Hadikadiem, Filipom
Premuiem i Josipom Zubiem radio za hrvatsku
stvar. Poslije ulaska njemake vojske u Sarajevo
Akcioni odbor formira delegaciju koja odlazi u
Zagreb da posjeti i pozdravi Pavelia (22. IV 1941.).
Kao najistaknutiji lan ove delegacije, Hakija Hadi
izrazio je Paveliu zahvalnost na uspostavljanju NDH,
a Paveli je tom prilikom imenovao Hadia za svoga
povjerenika, a Boidara Bralu za njegovog zamjenika
nad cjelokupnom historijskom teritorijom Bosnom i
Hercegovinom, osim vrbaske banovine. Prvi potez
Hakije Hadia u funkciji Pavelievog povjerenika za
Bosnu i Hercegovinu bio je otputanje iz dravne
slube inovnika Srbijanaca i uklanjanje sa vodeih
poloaja domaih Srba i Jevreja. Zajedno sa
Boidarom Bralom 10. maja 1941. Hakija Hadi
upuuje predstavku vojskovoi NDH maralu
Slavku Kvaterniku, u kojoj se predlae da Paveli i
Kvaternik priznaju zasluge potpukovniku Stjepanu
Jakovljeviu, koji je po njihovim instrukcijama
organizovao prvu hrvatsku ustaku satniju, pa
podsjeaju da je potpukovnik Jakovljevi bio s
njima kod Pavelia u delegaciji koja je traila
definitivno prisajedinjenje Bosne nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj i molila da se u Sarajevo odmah poalje
hrvatska vojska, radi zaposjednua starohrvatskog
bosanskohercegovakog historikog podruja.
Zajedno sa Alijom uljkom, Hakija Hadi
provodio je po Bosni meu Muslimanima
protusrpsku propagandu, iji je smisao bio da
ienjem od Srba Bosna i Hercegovina postane
etniki ista hrvatska zemlja. U tom smislu, u
funkciji ustakog povjerenika za Bosnu i
Hercegovinu Hakija Hadi je razvijao propagandu i
za prikljuenje Sandaka Nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj, u emu se oslanjao na pojedine
Muslimane koje je u Sandaku sam postavljao na
razne dunosti, a posebno na tzv. politiki odbor
Sandaklija. Zadatak ovoga odbora bio je da devet
sandakih srezova, koji ine povjesni zemljopisni,
prirodni i etniki dio Bosne i Hercegovine, ukljui
u NDH. Bez politikog ugleda u iroj muslimanskoj
javnosti, Hakija Hadi je uivao snanu podrku
vrha ustakog pokreta i u NDH bio ak uticajniji od
lanova ustake vlade iz reda
bosanskohercegovakih Muslimana.
U uskom krugu Muslimana izrazito
privrenih ustakoj dravi, pored Hakije Hadia,
nalazili su se Ademaga Mei i Osman Kulenovi.
Prvi je bio Paveliev doglavnik, a drugi
potpredsjednik vlade NDH sa sjeditem u Banjaluci.
Teanjski trgovac i zemljoposjednik
Ademaga Mei je vie od 30 godina razvijao meu
Muslimanima propagandu u smislu hrvatskog
nacionalizma...
Zbog zasluga u irenju hrvatskog
nacionalizma meu bosanskohercegovakim
Muslimanima poglavnik NDH Paveli imenovao je
Ademagu Meia doglavnikom u aprilu 1941.
godine...
Dok su Hakija Hadi i Ademaga Mei u
smislu hrvatskog nacionalizma bili veoma aktivni na
politikoj sceni, sa razliitim politikim imenom i


191
uticajem meu Muslimanima, dr Osman Kulenovi...
je za vrijeme pravnih studija u Zagrebu pripadao
pravaima frankovake orijentacije. Stoga je njegovo
imenovanje za potpredsjednika vlade NDH
predstavljalo dokaz da je ustaki pokret u njemu imao
svoga davnanjeg ovjeka...
O. Kulenovi je nastojao da Muslimani budu
to masovnije uz NDH, polazei pri tome od
uvjerenja da je kompaktnost Muslimana bila oduvijek
poznata i da se ispoljila i u pristupanju politici NDH.
Odlazak O. Kulenovia sa funkcije potpredsjednika
vlade NDH, poetkom novembra 1941. godine, nije
bio motiviran njegovim razlazom sa ustakim
reimom, ve njegovim uvjerenjem da taj poloaj
zahtijeva linost veeg politikog autoriteta meu
Muslimanima.
Na dunosti predsjednika vlade NDH dr.
Osmana Kulenovia smijenio je njegov brat dr.
Dafer Kulenovi,... muslimanski politiar koji je za
sve vrijeme postojanja kraljevine Jugoslavije bio
aktivan na politikoj pozornici Hrvatskog nacionalnog
opredjeljenja,...
Poto je ocijenio da u NDH moe ouvati
poziciju politikog prvaka meu Muslimanima,
sredinom avgusta 1941. posjetio je Pavelia na elu
jedne delegacije predstavnika bive JMO i zatim
ovako objasnio odnos vostva JMO prema NDH:
Mi smo svi u pokretu ve od prvog asa, te
suraujemo u njemu, u dravnoj politici i u upravi
NDH u svim pravcima. Svima je nama Muslimanima
Hrvatima pred oima konsolidacija i ureenje NDH,
pa u to ulaemo i uvijek emo ulagati sve svoje sile....
U novembru 1941. Paveli imenuje dr. Dafera
Kulenovia za potpredsjednika vlade NDH. Iako
znatno suen, krug pristalica dr. Dafera Kulenovia
predstavljao je znaajan oslonac ustakom pokretu
meu bosanskohercegovakim Muslimanima...
Pristalice ustakog pokreta, koje su se ranije
nalazile na desnom krilu HSS u njegovom
muslimanskom ogranku, kao i one koje su davno
istupile iz JMO i odbacivale njen autonomistiki
program, s nepovjerenjem su se odnosile prema
proustakim izjavama dr. Dafera Kulenovia.
Ademaga Mei i njegov krug traili su od Pavelia da
se dri Muslimana... Pri tome je Ademaga Mei
naroito naglaavao ustako stanovite o tetnosti
posebnog grupisanja Muslimana, jer to ne bi bilo
korisno ni za Dravu, a niti za Hrvate Muslimane.
Paveli nikako nije imao namjeru da se lii starih
pravaa i frankovaca iz reda Hrvata Muslimana, ali
ni da se odrekne podrke izvjesnog broja prvaka
JMO, u ijem je pozitivnom odnosu prema NDH s
pravom vidio politiko pokrie za masovna nasilja
ustaa nad srpskim narodom i Jevrejima. Progoni,
paljevine, organizovani pokolji i ubijanja pripadnika
srpskog naroda u svim dijelovima NDH, naroito u
Bosni i Hercegovini, da bi postala etniki ista
hrvatska, nasilno prekrtavanje pravoslavnih seljaka
i graana, upuivanje na prisilni rad u Njemaku i
ustake koncentracione logore inili su
svakodnevnu stvarnost NDH u prvim mjesecima
njenog postojanja. Pod uticajem navedenih
politikih ljudi i grupacija, motivirani razlozima
koristoljublja, vjerske netrpeljivosti i osvete, pljaki,
nasiljima i zloinima skloni elementi iz redova
Muslimana uestvovali su u ostvarivanju
krimenoidnog ustakog programa u Bosni i
Hercegovini. Muslimanska graanska politika,
proeta ovinizmom i fanatizmom, vodila je
Muslimane Bosne i Hercegovine ivicom istorijskog
ponora. Ipak, izvjestan broj graanskih
muslimanskih politiara nije bio spreman da se
identifikuje sa praksom i ciljevima NDH.
Smatra se da je sarajevski trgovac i senator
Uzeiraga Hadihasanovi poslije smrti dr. Mehmeda
Spahe bio najuticajniji ovjek u JMO. Presudna je
bila njegova uloga prilikom izbora dr. Dafera
Kulenovia na elu JMO. Ima miljenja ak da je na
njegov nagovor dr. Dafer Kulenovi odluio da
ue u vladu NDH. Navodno, Uzeiraga
Hadihasanovi je procjenjivao da bi prisustvo
Dafera Kulenovia u vladi NDH djelovalo u
smislu obustavljanja ustakih zloina i bezakonja, i
istovremeno smanjilo uticaj i paralizovalo ustako
djelovanje Hakije Hadia u Bosni i Hercegovini.
Uzeiraga Hadihasanovi je meu
sarajevskim, kao i meu bosanskohercegovakim
Muslimanima, bio veoma ugledna i uticajna linost,
ali Hakija Hadi i drugi ustaki funkcioneri,
ignorisali su tu injenicu i pristupili policijskim
mjerama protiv njega. Meutim, Uzeiraga
Hadihasanovi je uspostavio kontakte sa
Nijemcima ubrzo poslije ulaska njemakih jedinica u
Sarajevo. Istovremeno, odravao je jake veze sa
visokim vjerskim muslimanskim krugovima i
predstavnicima sarajevske muslimanske arije, koji
su sa zabrinutou pratili ustake zloine i njihove
teke posljedice na poloaj Muslimana u zemlji...
Muslimani u Bosni i Hercegovini ostali nezatieni
pred osvetom ustanike stihije, naroito u krajevima


192
gdje je dominirao etniki ovinizam, istaknuti
muslimanski predstavnici, koji su odbacivali ustako
stanovite da su Muslimani Hrvati, inili su napore da
se poveu sa Nijemcima i pridobiju ih za svoju
koncepciju izdvajanja Bosne i Hercegovine iz sklopa
NDH i na uspostavljanje njemakog protektora nad
teritorijom Bosne i Hercegovine. Iako su nacionalne
suprotnosti i konfrontacije u Bosni i Hercegovini i
NDH objektivno ile u korist okupatorima,
oslobaajui ih potrebe za jaim angaovanjem vojnih
snaga, muslimansko-hrvatski sukobi, sa kojima nisu
raunali njemaki okupatori, pa ih nisu ni podsticali,
predstavljali su optereenje za njemaku politiku u
NDH. Mada nisu imali razloga da odbace
muslimansku podrku u Bosni i Hercegovini, Nijemci
nikako nisu bili spremni da za ljubav muslimanskih
autonomista kvare odnose sa NDH, ije je stvaranje
bilo omogueno Hitlerovom balkanskom i
antijugoslavenskom strategijom. Za razliku od Hrvata,
koje su cijenili prije svega zbog istorijski formiranog
antisrpskog nacionalizma i u njemu gledali glavnu
branu za dravnu obnovu Srbije i Jugoslavije, Nijemci
su sa omalovaavanjem i prezirom govorili o
bosanskohercegovakim Muslimanima. Cijenei
narode po njihovoj rasnoj pripadnosti, njemaki
okupatori su u meusobnim kontaktima iznosili
miljenje da su bosanskohercegovaki Muslimani u
politici oportunisti, u nainu ivota asocijalni i da
se u rasnom pogledu nalaze na nioj vrijednosnoj
skali.
Muslimanska graanska politika u uslovima
okupacije zemlje slijedila je tradiciju JMO da zatitu
muslimanskih interesa, u stvari graanskih, trai od
vladajuih faktora. Meutim, vie nije bilo uslova za
uspjenu politiku pod parolom Muslimani na okup.
Okupacija i ustanak zahtijevali su i od Muslimana
jasna opredjeljenja. Muslimanska politika pod
vostvom graanskih grupa i pod uticajem vjerskih
vrhova inila je u praksi poloaj Muslimana sve teim,
zamrenijim i neizvjesnijim. Pod okriljem okupatora
ustae su ve u junu 1941. zapoele na podruju
Bosne i Hercegovine masovna nasilja protiv srpskog
naroda...
Dugogodinja politika JMO i drugih
muslimanskih politikih grupacija da su Srbi krivci za
teki poloaj Muslimana u Bosni i Hercegovini u koji
su dovedeni agrarnom reformom imala je odjeka u
raspirivanju antisrpskih raspoloenja meu
Muslimanima u protusrpskim pogromima ustake
vlasti. Srpskom narodu preostalo je jedino da
ustankom brani svoj goli ivot i pravo na opstanak.
injenica da su ustaki pokolji i masovno ubijanje
Srba izvreni u krajevima nacionalno-mjeovitog
sastava stanovnitva, mahom srpsko-muslimanskog
sastava, nuno je vodila pootravanju srpsko-
muslimanskih suprotnosti i sukoba. U
muslimanskim komijama, koje su uestvovale u
pljakakim i koljakim ustakim odredima, Srbi
ustanici vidjeli su svog prvog i najveeg neprijatelja.
Odbrana je dobila oblik masovne osvete i odmazde
nad nezatienim muslimanskim stanovnitvom.
Otpoelo je uzajamno istrebljivanje. Muslimanska
graanska politika nije predviala razvoj u NDH
koji bi mogao dovesti do traginih masovnih
stradanja Muslimana. Rezolucije vjerskih i politikih
muslimanskih krugova nisu imale takvog uticaja da
bi mogle da ih zaustave. Poslije migracija srpskog
stanovnitva, desetine hiljada Muslimana krenulo je
takoe u izbjeglitvo koncentriui se u gradovima i
veim naseljima. Ustaama je odgovaralo da srpsku
odmazdu iskoriste za nove muslimanske
protivsrpske akcije, da Muslimane pretvore u trajne
i nepomirljive protivnike srpskog naroda.
Osvetoljubivost je imala realnu motivaciju.
Bratoubilaka mrnja prijetila je da se s obje strane
razvije u meusobnu konfrontaciju patolokih
razmjera.
Realnost muslimanskog poloaja bila je,
meutim, veoma sloena i neminovno podsticala na
razmiljanja u raznim pravcima. Ukoliko je u
poetku meu Muslimanima bilo oduevljenja i
iluzija o NDH, sada takvih raspoloenja nije bilo.
Na ustakim pozicijama ostao je tanak sloj
Muslimana, koji nisu mogli izbjei odgovornost
zbog izvrenih zloina i politikog podsticanja na
pljaku, ubistva i nasilja...
Istaknuti primjeri rjeito govore o velikoj pometnji i
dezorijentaciji irokih razmjera meu
bosanskohercegovakim Muslimanima, koja je bila
izraz i rezultat jedne naopake politike muslimanskog
graanskog kruga i razliitih grupa u njemu. Njeno
osnovno obiljeje ispoljavalo se u tradicionalnom
odvajanju Muslimana od Srba i Hrvata u ime uskih
interesa pojedinih partijsko-politikih grupacija.
Raun su plaali iroki muslimanski slojevi. Uvijek
prisutan svojim uticajem na politiko ponaanje
bosanskohercegovakih Muslimana, vrh Islamske
vjerske zajednice i sada je, u uslovima neobuzdanog
bezakonja i nasilja ustake vlasti, izabrao pogrean
put u opredjeljivanju muslimanskih interesa. Dok su


193
ustae i katoliki kler primoravali Srbe i Jevreje da
prelazom na katoliku vjeru spaavaju goli ivot, reis-
ul-ulema je od ministra unutranjih poslova Vlade
NDH traio da donese uputstva o zakonskom redu
kako bi i oni konvertiti, koji prelaze na Islam, bili
jednako tretirani isto kao i oni, koji prime
rimokatoliku vjeru.
(Sarajevo, Svjetlost, 1987, str. 11-20)










































- - -

Izvori
Bruneteau, Bernard, Stoljee genocida: Nasilje, masakri i
genocidne metode od Armenije do Ruande, Zagreb,
Politika kultura, 2005.
Cigar, Norman, Genocid u Bosni: Politika etnikog
ienja, Sarajevo, BKC, 1998.
eki, Smail, Genocid nad Bonjacima Srebrenice,
sigurne zone UN-a, jula 1995., referat na
konferenciji o genocidu u Srebrenici,
Sarajevo, juli 2005.
apo, Fahrudin, ur., Bosna i Hercegovina i Bonjaci u
politici i praksi dr. Franje Tumana, Sarajevo,
VKBI, 1998.
Imamovi, Mustafa, Historija Bonjaka, Sarajevo,
BZK Preporod, 1998, 529-43.
Jaspers, Karl, Pitanje krivice, Beograd, K.V.S., 1999.
Meunarodna komisija za Balkan, Nedovreni mir,
Beograd, Radio B92, 1998.
Mihajlovi, Draa, Program etnikog pokreta u
Dedijer i Mileti, Genocid nad Muslimanima,
18-19.
Moljevi, Stevan, Homogena Srbija u Azher
Mihrovi, ur., Nacionalno mitomansko
prokletstvo, Sarajevo, Kaligraf, 2002, 244-48.
Omerdi, Muharem, Prilozi izuavanju genocida
nad Bonjacima, Sarajevo, El-Kalem, 1999.
Redi, Enver, Muslimansko autonomatvo i 13. SS
divizija, Sarajevo, Svjetlost, 1987.
Sells, Michael A., Iznevjereni most: Religija i genocid u
Bosni, Sarajevo, Sedam, 2002.
Stevan Moljevi, Homogena Srbija u Azher
Mihrovi, ur., Nacionalno mitomansko
prokletstvo, Sarajevo, Kaligraf, 2002, 244-248,
Tomani, Milorad, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj,
Beograd, Medijska knjiara Krug, 2001,
(107-122, 182-83).


194
Biljeke:

1
Katherine McIntire, Vjekovni bosanski konflikt obiljeen
mrnjom (Centuries of Hatered Mark Bosnian Conflict), Anny
Times, maj, 1993, str. 1.
1
Thomas Butler, Kraj istorije - balkanska kultura i katastrofa
(The Ends of History: Balkan Culture and Catastrophe),
Washington Post, 30. aug., 1992, str. C3.
2
Intervju lorda Dejvida Ovena (David Owen) dat arli Rouzu
(Charlie Rose) u ouu arlija Rouza, Public Broadcasting System
(PBS), 14. jun, 1994. godine.
3
Senat SAD, Komitet za oruane slube, Situacija u Bosni i
prikladan odgovor SAD i Zapada, svjedoenje, 11. aug.,1 992
(Washington, D.C.: U.S. Government Printing Office, 1992), str.
29.
4
Senat SAD, Komitet za oruane slube, Brifing naelnika
zdruenog taba o tekuim vojnim operacijama u Somaliji, Iraku
i Jugoslaviji, svjedoenje, 29. jan., 1993. (Washington D.C.: U.S.
Government Printing Office, 1993), str. 95-96.
5
Govor na Gazimestanu, Kosovo i sloga, NIN, 2. juli, 1989,
str. 6.
6
Govor na prvoj konferenciji Centralnog komiteta Saveza
komunista Jugoslavije, Beograd, Juni 1988. godine, ponovo
tampan u zbirci govora Slobodana Miloevia, Godine raspleta, 4.
izd. (Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, 1989.
godine), str. 215.
7
Da bi dobili cjelovit pregled istorije i etnografije muslimanske
zajednice, vidjeti, Vatro Murvar, Nacija i religija u centralnoj Evropi i
zapadnom Balkanu; muslimani u Bosni i Hercegovini i Sandaku -
socioloka analiza (Nation and Religion in Central Europe and the
Western Balkans; The Muslims in Bosnia, Hercegovina and
Sandzak: A Sociological Analysis) (Brookfield: University of
Wisconsin, 1989. godina). Ustvari, mnogi Srbi bi mogli imati
daleko vie turskog porijekla nego Muslimani, jer su prezimena
srpskih voa Radovana Karadia i Dobrice osia turskog
porijekla.
8
Znakovito je, da su Zrinski i Frankopan kasnije smatrani
nacionalnim muenicima i da su dobili poasna mjesta u galeriji
heroja zagrebake katedrale. Ponekad su, ak i lanovi iste
familije mogli pripadati razliitim religijama. Tako je hrvatski
franjevac iz sedamnaestog vijeka iz Bosne i Hercegovine bio
kandidovan za biskupa, iako su tri njegova brata bili Muslimani -
prema dokumentima koje je navodio Dominik Mandi u djelu:
Etnika povijest Bosne i Hercegovine (Toronto: Ziral, 1982. godine),
str. 239.
9
Pravoslavni Crnogorci nastavili su emigrirati u osmansku
Bosnu i Hercegovinu u devetnaestom vijeku, ak i onda kad je
njihova zemlja postala nezavisna. Vidjeti orije oko Petrovi,
Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku (Titograd, Crna Gora: Istorijski
institut Republike Crne Gore, 1962. godina), str. 109-11, 207.
10
Za ovaj period osmanske istorije vidjeti, Kemal Karpat,
Istraivanje drutvenih temelja nacionalizma u Osmanskoj dravi od
drutvenog stalea do klase, od mileta do nacije (An Inquiry into the
Social Foundations of Nationalism in the Ottoman State: From
Social Estates to Classes, From Millets to Nations) (Princeton:
Princeton University, 1973. godina), str. 55-93, naroito str. 80-
83; i Stanford J. Shaw and Ezel Kural Shaw, Istorija Osmanske
imperije i moderne Turske (History of the Ottoman Empire and
Modern Turkey), 2 toma (Cambridge: Cambridge University
Press, 1977), str. 13-15, 147-49.

11
Tadanji srpski istoriar Vuk Karadi dao je, naprimjer,
hronologiju sluajeva protjerivanja, prisilnog pokrtavanja ili
ubijanja kada je uspostavljena srpska drava, u devetnaestom
vijeku, u Istorijskim spisima, izdava Radovan Samardi
(Beograd: Prosvjeta, 1987. godina), str. 56, 274. Zvanina
istorija srpskog ustanka iz 1804. godine registruje, takoe,
dokaze o procesu etnikog ienja, Stojan Novakovi,
Ustanak na dahije (Beograd: Dravno tamparsko preduzee,
1904. godine), posebno str. 121, 175. Stevan Ignji analizira
isti proces u jednom dijelu Srbije u 1860-im u djelu
Muslimanska imanja u Uicu, osloboenje gradova u Srbiji od Turaka
1862-1867. godine, urednik Vasa ubrilovi (Beograd: Srpska
akademija nauka i umjetnosti, 1970. godina), str. 377-87.
12
O srpskoj politici etnikog ienja u oblastima koje je Srbija
osvojila u Balkanskim ratovima, vidjeti, Izvjetaj Meunarodne
komisije za istraivanje uzroka i toka Balkanskih ratova (Carnegie
Endowment for International Peace, Report of the
International Commission to Inquire into the Causes and
Conduct of the Balcan Wars) (Washington, D.C.: Carnegie
Endowment, 1914. godine), str. 148-86.
13
Ovaj incident je povezan sa skulptorom Ivanom
Metroviem, jednim od arhitekata prve Jugoslavije, Uspomene
na politike ljude i dogaaje, izdava Dubravko Horvati (Zagreb:
Matica Hrvatska, 1993. godine), str. 65-66.
14
Vidjeti, Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslavij:, izvori, istorija,
politika (The National Question in Yugoslavia: Origins,
History, Politics) (Ithaca: Cornell University Press, 1984.
godine), str. 368. Ova studija predstavlja najbolju cjelovitu
analizu ranog perioda istorije Jugoslavije.
15
Metrovi, Memoari (Memoirs), str. 213.
16
Relevantni etniki dokumenti objavljeni su u Zborniku
dokumenata i podataka o Narodnooslobodilakom ratu naroda
Jugoslavije, 14. tom, 1. knjiga (Beograd: Vojnoistorijski institut,
1981. godine), posebno str. 1-7, 101-103.
17
Ovaj dokument je objavljen u Dokumentima o izdajstvu Drae
Mihailovia, 1 tom, (Beograd: Dravna komisija za
dokumentovanje zloina okupatora i njegovih saradnika, 1945.
godine), str. 10-13.
18
Isto, broj dokumenta 523, str. 505.
19
Na primjer, u pregledu iz 1969. godine, Srbi (i Crnogorci)
uestvovali su sa 42.2% u ukupnom stanovnitvu, ali su drali
78.9% visokih poloaja u vladi Federacije; vidjeti Ekonomska
politika (Beograd: 27. jan, 1969. godine), tabela na str. 12. U
vojsci su, poetkom osamdesetih godina, 66.2% oficira bili
Srbi, a u 1991. godini, 70% svih oficira sa inom majora i
veim su bili Srbi; Vidjeti Vlatko Cvrtila, Tko je to u armiji,
Danas, 5. feb., 1991. godine, str. 16-17.
20
erilovo predavanje u Uniji engleskog govornog podruja,
Guildhall, London, 26. nov., 1993. Zahvaljujem se ovoj uniji
to mi je obezbijedila tekst govora.
21
Momilo Krajinik i Jovan Janji, Drava kao devojica,
Srpska stvarnost, 25. sept. 1993. str. 5.
22
Patrick Quinn, Offer to End Sanctions Fails to Sway Serbs
on Peace Plan (Ponuda za ukidanje sankcija nije navela Srbe
da prihvate mirovni plan) Vashington Times, 15. juli, 1994, str.
A15.
23
Blaine Harden, Jugoslovenski gulag (The Yugoslav
Gulag), Washington Post, 7. aug. 1992, str. A18. o zatoenikim
logorima, vidjeti takoe Aktivisti iji je interes bosanski


195

logor! (Bosnian Camps Interest Activists) Washington Times, 3.
aug. 1992, str. A7; Peter Maass, Bosanske izbjeglice govore o
nasuminom srpskom teroru (Bosnian Refugees Tell of
Random Serb Terror), Washington Post, 5. aug. 1992. str. A27;
Mary Battiata, Bivi zatvorenici sumnjie Srbe za masovna
zvjerstva (Former Prisoners Allege Wholesale Serb Atrocities),
Washington Post, 6. okt. 1992, str. A1, A18; i Seth Faison,
Bosanci u SAD - strava iza njih, a novi ivot pred njima
(Bosnian in U.S., Horror Behind and New Life Ahead) New York
Times, 25. juli, 1993, Str. A8.
24
Na primjer, veteran Pomorskog korpusa SAD iz Drugog
svjetskog rata na pacifikom bojitu sjea se kako smo preli
preko najmanje stotinu ranjenih i mrtvih Japanaca...Ne volim to
kazati ali vidio sam nae momke kako ih sve ubijaju, uzimajui
njihove zastave i fotografije i skidajui im zlatne zube za
uspomenu. Zatim je nastavio: Na kapetan mrzio je Japije vie
nego bilo ko drugi. U vie prilika on bi me pozvao i kazao:
'Doktore daj ovom kopiletu nekoliko doza'. Ja bih to uinio a on
bi pozvao drugog sanitetliju i kazao: 'Doktore daj ovom kopiletu
nekoliko doza'. On bi to uinio. Toliko mnogo morfija dobro bi
uspavalo jadno kopile: Stanley Bowen, Saipan to Tinian, slijedi
me (Follow Me) (Camp Lejeune, N.C.: maj-juni, 1994.), str. 25.
Slino tome, britanski vojnik se sjea dana D-iskrcavanja u
Normandiji: Kad bi se pojavio njemaki vojnik svi bi pucali na
njega. To nas nije muilo jer ih mi nismo smatrali ljudskim
biima: Russell Miller, Mi njemake vojnike nismo smatrali
ljudskim biima (We Didn't Think of Jerries as Human), The
Times, London, 24. sept. 1993. str. 16.
25
Kelman, Nasilje bez moralnih ograda (Violence without
Moral Restraint) str. 39.
26
Izvjetaj Evgeniy Vostrukhova, Umrijeti u Jugoslaviji
(Umeret v Yugoslavii), Izvestiya, 25. novo 1992. str. 3.
27
Blaine Harden, Srpske snage zauzele kljuni grad (Serb
Forces Overwhelm Key Town) Washington Post, 15. apr. 1992, str.
A33.
28
Neboja Jevri, ivo meso i krompiri, Duga, Maj 9-22; 1992,
str. 7.
29
Govor koji je prenio TANJUG Domestic Service, Beograd,
19. juli, 1993, u FBIS-EEU-93-138, 21. juli, 1993, str. 41.
30
Peter Maass, Bosanski Srbi kau da se bore protiv islamskog
fundamentalizma (Bosnian Serbs Say They're Fighting Against
Islamic Fundamentalism) Washington Post, 11. aug. 1992. str. A13.
31
Intervju u Pogledima, 12. nov. 1993. u FBIS-EEU-93-228, 30.
nov. 1993. str. 41.
32
O. Kesar, Vlasti reaguju jer je i osveta zloin, Politika, 6. apr.
1994. str. 11.
33
Ovo je kazao ef prijedorske policije; vidjeti Gutman, Svjedok
genocida (Witness to Genocide), str. 113.
34
Ejub titkovi, Kur'an po Srni, Vreme, 27. apr. 1992, str.33.
35
Kada su ga kasnije pitali o incidentu osoba je odgovorila da je
to bilo hipotetiko pitanje na koje ne moe odgovoriti; vidjeti
David B. Ottoway, Prkos pokree Srbe u Bosni (Defiance
Moves Serbs in Bosnia), Washington Post, 8. maj 1993. str. A16.
36
Tako je Drago Kalaji upozoravao da plan za uspostavu
islamske damahirije ugroava Evropu i evropsku kransku
kulturu, civilizaciju i tradiciju, vidjeti Damahirijom protiv
Evrope, Duga, mart 15-28, 1992, str. 18.
37
Nikola Miloevi, Osuda reima, Srpska re, 7. juni, 1993. str.
45. Karadieva poruka, Spona, 3. juni, 1993. str. 19.

38
Karadieva poruka, Spona, 3. juni, 1993. str. 19.
39
Crkveni vrh ne priznaje Drinu, Spona, 3. juni, 1993. str.
19.
40
Narod blagosiljao vladike, Evropske novosti, 9. april, 1993.
str. 4.
41
Bezbotvo je krivo za rat, Globus, 26.nov. 1993. str. 35.
42
Narod u vlasti politike, Evropske novosti, 4. mart. 1993. str.
10.
43
Sloga je stanje duha, Vojska, 5. aug. 1993. str. 11-12.
44
Intervju Bella tumboa, Slobo i Mira (Slobo and Mira),
Vanity Fair, juni 1994. str. 171.
45
Zika Anti, Mauzerovi panteri, Vojska, 29. apr. 1993. str.
51.
46
Belgrade TV Daily News, 14. jan. 1993.
47
Resulovi, Dugi noevi (Long Knives), str. 5
48
Jovan Janji, Spas od pakla, NIN, 22. maj. 1992. str. 13; i
objavljeno na TV Beograd u Dnevnim novostima, 8. dec. 1992.
49
Intervju u Pogledima, 12. nov. 1993. u FBIS-EEU-93-228,
30. nov. 1993. str. 41.
50
Dragan Terzi, Vodi li se u Bosni i Hercegovini verski
rat?, Pravoslavlje, nov. 15. 1992. p.3.
51
Mile Nedeljkovi, Krst i polumesec, Beograd: Politika, 1993,
str. 105.
52
Evropa nee izbei demografski dihad, Vojska, 23. sept.,
1993. str. 9.
53
Belgrade TV Daily News, 6. dec., 1992.
54
Miroljub Jevti, Oprotaj bez milosti, Evropske novosti, 7.
juli, 1993. str. 2.
55
Miroljub Jevti, Ljudi i vreme, Vreme, 24. maj, 1993, str.
54.
56
Miroljub Jevti, Nema mira u Bosni, Evropske novosti, 28.
dec., 1993, str. 4.
57
Nikola Ostoji, Genocidne poruke iz 1001 noi, Vojska,
8. apr., 1993, str. 20-21.
58
Commentari Miroslava Stefanovia, Belgrade TV Daily
News, 15. nov, 1992.
59
Tomi, Evropa nee izbjei, str. 8.
60
Milan Mijalkovski, Opasne iluzije, Vojska, 25. nov, 1993,
str. 18.
61
Vojislav Lubarda, Ljudi i vreme, Vreme, 13. dec., 1993, str.
57.
62
. M.Radeti, Srbi i bez krsta, Evropske novosti, 22. juni, 1994,
str. 18.
63
Slavko Aleksi, Ljudi i vreme, Vreme, 31. maj, 1993, str.
54.
64
Blaine Harden, Serbian bid for bosnia alleged, Washington
Post, 11. april, 1992, str. A 17.
65
Gaja Petkovi, NIN, 11. mart, 1994, FBIS-EEU-94-067, 7.
apr., 1994, str. 62. 46. Vidjeti viceve u Srpskoj rei, 2. aug., 1993,
str. 43.
66
Vidjeti viceve u Srpskoj rei, 2. aug., 1993, str. 43.
67
Kelman, Nasilje bez moralnih ograda (Violence without Moral
Restraint) str. 49.
68
Ko je Dafina Milanovi? Suze u cveari, Evropske novosti,
24. mart, 1993, str. 4.
69
Govor 28. juna, 1989. Kosovo i jedinstvo, NIN, 2. juli,
1989, str. 6.
70
Govor 8. dec., 1991, Bolje je ovdje, str. 13.
71
Kalaji, Sa damahirijom protiv evrope, str. 15.


196

72
Bezbolna amputacija, str. 30.
73
Citirano u Popov, Srpski populizam, str. 18.
74
Ljudi i vreme, Vreme, 13. apr., 1992, str. 50.
75
Vladimir Cvetkovi, Ljudi i vreme, Vreme, 24. maj, 1993, str.
55.
76
B.Lazuki, Srbi su udo nebesko, Borba, 23. mart, 1994, str.
11.
77
Na balkanu dva jezika, Evropske novosti, 3. feb., 1994, str. 6.
78
Jevrem Damjanovi, Ko mrzi srbe - razbijena zavera
utanja, Ilustrovana Politika, 17. jan, 1989, str. 15.
79
Dr. Jovan Strikovi, Vlada li kod nas virus umora?,
Ilustrovana Politika, 4. dec. 1990, str. 18.
80
Vidjeti Izvore velikosrpske agresije (Sources of Great Serbian
Aggression), str. 294.
81
Govor Vuka Drakovia 11. sept. 1988, Svi nabukodonosori
roda srpskoga u Kuda ide Srbijo? (Quo Vadis, Serbia?), str. 82.
82
Citirano u Oni su rekli, str. 9.
83
Drago Kalaji, Usamljeni, kao Nemci, Duga, feb. 1-14,
1992, str. 34. 64.
84
Drago Kalaji, Blokada oslobaa, Duga, 28. maj -10. juni,
1994, str. 85.
85
Tihomir Stojanovi, Opasnost etvrtog rajha, Narodna
armija, 2..nov, 1991, str. 27.
86
Momir okovi, Srbi na ivici istorije, Spona, 25. mart, 1993,
str. 12.
87
Jevti, Ponovo Turci, str. 65. One je, ustvari, podvukao,
Nadamo se da je ovo dovoljno jasno svim nosiocima viasti u
zemiji.
88
Intervju na beogradskoj televiziji, u FBIS-EEU-92-230, 30.
nov, 1992, str. 43.
89
Rezime Sinodovog izvjetaja objavljen je u Pravoslavlju, 1. feb.,
1992, str. 2.
90
Citirano u Popov, Srpski populizam, str. 18.
91
osiev intervju, Avanti, str. 228-29.
92
Memorandum sa zasjedanja svetog Episkopskog sinoda 14-20.
maja, 1992, Pravoslavlje, 1. juni, 1992, str. 2.
93
Milomir Marie, General Ratko Mladi - kako sam postao
najvei Srbin, etvrti dio, Vesti, 16. apr., 1993, str. 18.
94
Ervin Staub, Korijeni zla (Roots of Evil), str. 18-19.
95
Isto, str. 55.
96
Intervju Spigl-u (Der Spiegel), Hamburg, 26. apr., 1993, u FBIS-
EEU-93-078, 26. apr., 1993, str. 41.
97
Pale Radio-televizija Republike Srpske, Studio-S Radija, 31.
jan, 1994 u FBIS-EEU-94-012, 1. feb., 1994, str. 33, Evropske
novosti, 3. feb., 1994, str. 6.
98
Stojan Adaevi, Politika Ekspres, Ljudi i vreme, Vreme, 19.
apr., 1993, str. 55.
99
(Pritina-Kosovo), Ljudi i vreme, Vreme, 23. aug., 1993, str.
59.
100
Ljubia Raji, Natalltet i mortalitet - koliko naroda, toliko
neba, Vreme, 31. maj, 1993, str. 32.
101
Vasilije, Odbranimo svetinju ivota, Pravoslavlje, 1.
maj,1993, str.5.
102
lntervju Sina Karlija sa Sabinom Izetbegovi-Berberovi,
kerkom Alije Izetbegovia Pad kue Alije Izetbegovia,
Globus, 18. dec., 1992. str. 32. Meu Srbima koji su promovirali
ovaj argument je orientalist naunik Miroljub Jevti, citiran u
Miroslav Filipovi, Sandak, zemlja Alahova?, Stav, 21. feb.,
1992, str. 20.

103
lntervju Maria, General Ratko Mladi, str. 18.
104
Nenad Stefanovi, Znate li gde je vae sklonite, Vreme,
24. maj,1993, str. 13.
105
Pukovnik Ljubomir Stojadinovi, TANJUG Domestic
Service, Beograd, u FBIS-EEU-94-019, 27. jan, 1994, str. 25.
106
Aleksandar Zelenkov, Klopka za svete ratnike, Evropske
novosti, 23. febr, 1993, str. 10.
107
Arte Television, Paris, France, 8 1/2 program, 14. jan,
1993. 88.
108
Igri, Nesrea, str. 30.
109
Ovaj incident je spomenut u Drakovievom otvorenom
pismu hercegovakom pravoslavnom episkopu Atanasiju,
Izdrau, Srpska re, 2. aug., 1993, str. 29.
110
Duan Stojanovi, Smijeh dok kue gore, (Laughter as
Houses Bum), Washington Post, 8. maj, 1993, str. A16.
111
Faik Tafro, Foansko ljeto 1992 - ubiti kao popiti au
vode, drugi dio, Srpska re, 24. maj,1993, str. 53. .
112
Izvjetaj Aleksijevia iz njegovog intervjua sa Karadiem,
Politika kao porodina sudbina, str. 3.
113
Vidjeti, Helsinki Watch, Ratni zloini (War Crimes), tom. 1,
str. 132-34, I tom 2; takoe Harden, Jugoslavenski gulag
(Yugoslav Gulag), str. A18.
114
Mary Battiata, Kada nema un-a, srbi tjeraju Bonjake
(Serbs, Absent UN, Press Bosnian Drive), Washington Post, 7.
dec., 1992, str. A25.
115
Resulovi, Dugi noevi, str. 5.
116
Randal, Srbi okonavaju 700 godina, str. A52.
117
Jovan Janji, Kolektivno samoubistvo, NIN, 22. maj,
1992, str. 12.
118
Tafro, Ljudi umiru gledajui, str. 45.
119
Logori smrt bez pravila, Vreme, 17. aug., 1992, u
FBIS-EEU-92-174, 8. sept., 1992, str. 33; i Resulovi, koji je
naveo slian sluaj u Trebinju u Dugim noevima, str. 5.
120
Edita Hadi, Put bez povratka, BiH Ekskluziv, 17. sept.,
1993, str. 6.
121
Srdi, Grad u egzilu, str.7.
122
Ahmed Bosni, Uasi Grbavice, BiH Ekskluziv, 8. juli,
1994, str. 9. 103.
123
T. D. Allman, Srbijanski krvavi rat (Serbia's Blood War),
Vanity Fair, mart, 1993, str. 100.
124
David Cray, Srpska sitemska silovanja, ubijanje
muslimana (Serb Details Rape, Killing of Muslims),
Washington Times, 14. mart, 1993, str. A10.
125
Citirano u G. Rosi, Grijeh davno otpisanih (Sin of
Those Written Off a Long Time Ago) Borba, 10. aug., 1993, u
FBIS-EEU-93-154, 12. aug., 1993, str. 29.
126
Leo Kuper, Genocid - njegova politika primjena u dvadesetom
vijeku (Genocide: Its Political Use in the Twentieh Century) (New
Haven: Yale University Press, 1981. godine), str. 84.
127
Tekst Srpskog memoranduma objavljen je od strane
izdavaa Boe ovia, Izvori velikosrpske agresije (Zagreb:
kolska knjiga, 1991. godine), posebno str. 291- 297.
128
Ivan Stamboli, Rasprave o SR Srbiji (Zagreb: Globus, 1987.
godine), str. 218-19.
129
Edward W. Said, Orijentalizam (Orientalism), New York:
Vitange, 1979. godina.
130
Vuk Drakovi, ta menjati u ustavu, govor u Udruenju
srpskih pisaca, 5. Feb. 1988. godine u Koekude Srbijo, 4. izdanje,
(Beograd: Nova knjiga i Glas crkve, 1990. godina), str. 74.


197

131
Branislav Lalovi citiran u djelu Duke Jovani, Heroj bez
ordena, Duga, 11-24. juna, 1994. godine, str. 25.
132
Goran Babi, Vrh bijelog minareta, Duga 3-16. Sep., 1988.
godine, str. 36-37. Iako je autor bio Jugosloven iz Hrvatske, bio
je nemoan da tamo sprovede svoje napade.
133
Tipini lanci koji su podcrtavali ugroenost bili su: Natae
Joki, Pouke za vernike i nevernike, Intervju, 20. juni, 1986.
godine, str. 16-17; i Svetislava Spasojevia, Potkopana
Makedonija, NIN, 7. jan., 1990. godine, str. 26-27.
134
Drago Kalaji, Kvazi Arapi protiv Evropljana, Duga, 13-
19. sep., 1987. godine, str. 14-15.
135
Intervju Mire Ruzi sa Jovanom Rakoviem, O
etnokarakterima edipovci i kastrati, Intervju, 15. sep., 1989.
godine, str. 15.
136
Miroljub Jefti, Rezervisti Allahove vojske, Duga, 9-22. dec.,
1989. godine, str. 21.
137
Isto, str. 20-22.
138
Miroljub Jevti, Savremeni dihad kao rat (Beograd: Narodna
biblioteka Srbije, 1989), str. 316-17.
139
Miroljub Jefti, ta se krije iza groblja - islam juria na
Srbiju, Ilustrovana Politika, 18. dec., 1990. godine, str. 25.
140
Miroljub Jefti, Turci (opet) ele Srbiju, Srpska re, 19. aug.,
1991. godine, str. 64.
141
Darko Tanaskovi, Nacija i vera, izmeu "m" i "M", NIN,
24. sep., 1989. godine, str. 25.
142
Jefti, Allahova vojska, str. 23, Tanaskovi takoe biljei da,
''je za mnoge Islam jo uvijek tu, pa ak i neprijateljski, vidjeti,
Nacija i vera, str. 25.
143
Jefti, Allahova vojska, str. 23.
144
Intervju Slavoljuba Kaarevia sa Miroljubom Jeftiem,
Islam bez maske, lntervju, 15. sep., 1989. godine, str. 11.
145
Intervju sa Atanasijem Jevtiem u djelu Rajka Radivojia,
Zavoenja za Gole-planinu, Intervju, 9. dec., 1988. godine, str.
27.
146
Spasojevi, Potkopana Makedonija, str. 41.
147
Dragomir Ubiparipovi, Pismo jednovernoj i jednokrvnoj
brai, Glas Crkve, Valjevo, 2, 1991. godine, str. 56.
148
Miroslav Radovanovi, O potrebi donoenja nacionalnog
programa, Glas Crkve, 4, 1991. godina, str. 52-54.
149
(akon) Radovan Bigovi, Povodom pisanja sarajevskog
lista Novi vox, Pravoslavlje, 15. nov., 1991. godine, str. 5.
150
Thompson i Quest, Genocid i socijalni konflikt (Genocide and a
Social Conflict), str. 254-55.
151
Boidar Mija, Mir, da, ali kakav?, Pravoslavlje, 15. mart,
1992. godina, str. 5.
152
Za otru ocjenu ove kljune linosti, vidjeti Sabrina P. Ramet,
Srbijanski Slobodan Miloevi profil (Serbia's Slobodan
Milosevic: A Profile), Orbis, (Zima, 1991. godine), str. 93-105.
153
Izvrne analize Miloevieve retorike i prakse nasilja mogu se
nai u djelu Neboje Popovia, Srpski populizam - od
marginalne do dominantne pojave, u dodatku lista Vreme, 24.
maj, 1993. godine, posebno str. 22-23.
154
Srpski aktivisti sa Kosova, predvodnici Miloevievog uSpona
do vlasti, kasnije su se alili da ih je on iskoristio za svoje ciljeve,
a kada mu vie nisu trebali, on ih je napustio, Sandra Petrusie,
Kolevku srpstva prevrnuli Srbi, Srpska re, 2. mart, 1992.
godine, str. 38-40.
155
Jevrem Brkovi, utea utnja", Danas, 7. feb., 1989. godine,
str. 33.

156
Isto; i Vlatko Miunovi, Mitinzi solidarnosti u nikiu i
cetinju, Intervju, 30. sep., 1988. godine, str. 17.
157
Muharem Duri i Mirko Cari, Kako srpski nacionalisti
odmau srpskom narodu i ta prati moti kneza Lazara,
Politika, 17. sep., 1988. godine, str. 7.
158
Predlog programa stranke Srpska narodna obnova
(SNO), jan., 1992. godine, u Koekude Srbijo, str. 127-41.
159
Intervju u lanku Novoosnovani, a ne opozicija, Danas,
19. jun., 1990 godine, str. 16.
160
Intervju Tome Dadia sa Arkanom, Ve imam kuu na
Dedinju, NIN, 13. dec., 1991. godine, str. 11.
161
Rajko urevi, Bajram 1409. godine u Beogradu, Duga,
13-19. maj 1989. godine, str. 75. i Ni mi nismo znali - pokuaj
paljenja beogradske damije, Preporod, 15. sep., 1989. godine,
str. 20. Preporod je zvanini list Islamske zajednice Bosne i
Hercegovine
162
Nedad Lati i Mensur Brdar, Jesu li Selakovljani sauvali
novopodignutu munaru od ruenja, Preporod, 15. aug., 1989.
godine, str. 10; i Mirko Popovec, Novi Pazar - vrue leto u
senci minareta, Duga 16. sep., 1989. godine, str. 76. Novi
pazar, ije je Selakovac predgrae, imao je 18 damija
(ukljuujui i novu), a prije Drugog svjetskog rata bilo ih je 27.
163
Ko to tamo svira, Borba, 30. okt., 1990. godine, str. 12.
164
Dada Vujasinovi, Drava koja se razmnoava, Duga,
26. okt. - 10. nov., 1991, str. 19.
165
Intervju, Bezbolna amputacija hrvatske, Srbija, jan., 1992.
godine, str. 29.
166
Borba nije okonana, Vesti, 12. maj, 1993. godine, str. 6.
3
167
Navedeno u lanku Gordane Igri, Beda etnikog sna,
Vreme, 15. nov., 1993. godine, str. 30.
168
Faik Tafro, Foansko leto 1992 - znalo se, 4. dio, Srpska
re, 2. aug.,1992. godine, str. 51.
169
Savjet sigurnosti UN, Zavrni izvjetaj komisije eksperata,
na osnovu koga je donesena rezolucija 780 (1992) Savjeta
sigumosti, UN dokument S/1994/574 (New York: United
Nations, 1994. godina), str. 38-39, 42-43.
170
6. Izvjetaj Neboje Jevria, Krivci iz plavo-crveno-sivog
rukava,Duga, 25 juni - 8. juli, 1994. godine, str. 26.
171
Maria Battiata, Novi val terora u Bosni opisan UN, EC
izaslanicima (New Wave of Terror in Bosnia Described to
UN, EC envoys), Washington Post, 26. sep., 1992. godine, str.
A16.
172
Dragan Cici, Prosperitet u ratnoj zoni, NIN, preneseno
u listu Vesti, 21. dec., 1993. godine, str. 17.
173
Maria Battiata, Krvavo ienje u gradovima (A Towns
Bloody Cleansing), Washington Post, 2. nov., 1992. godine, str.
A19.
174
Faik Tafro, Ljudi umiru gledajui, 1. dio, Srpska re, 10.
maj, 1993.godine, str. 46.
175
Gutman, Svjedok genocida (Witness to genocide), str. 157-163.
176
Agencija France Press, 9. mart, 1993. godine, Sluba
informisanja za inostranstvo (FBIS)-Istocna Evropa (EEU)-
93-045, 10. mart, 1993. godine, str. 78.
177
Marco Ventura, Bosna - monici su sada odluili (Bosnia
- Ora i grandi hanno deciso), Epoca, Milan, 17. juli, 1994.
godine, str. 129.
178
Savjet sigurnosti UN, Zavrni izvjetaj, str. 53.


198

179
Intervju Branka Bucala sa Peterom van Hughom, Proljee
donosi mir, BiH Ekskluziv, 1. apr., 1994. godine, str. 2.
180
Michael Palaich, ovjek ili udovite - priznanja srpskog
ratnog zloinca (Man or Monster: Confessions of Serb War
Criminal), Soldier of Fortune, aug., 1993. godine, str. 62-64.
181
John Pomfret, Srbi poinju povlaiti teko naoruanje oko
Sarajeva (Serbs Start Pulling Back Big Guns around Sarajevo),
Washington Post, 8. feb., 1994. godine, str. A31.
182
Patrick Ouinn, Srbi, Hrvati trae ustupak od UN, ocrniti
Muslimane (Serbs, Croats Demand Tolls from UN, Slam
Muslims), Washington Times, 2. juli, 1993. godine, str. A17; i Dejan
Jelovac, Za dom, za kralja, napred!, Vreme, 5. juli, 1993.
godine, str. 32-33. Meu zajednikim operacijama bosanskih
Srba i Hrvata bile su i ofanzive na epe i Maglaj: vidjeti John
Pomfret, Borbe se pojaavaju irom Bosne (Fightings
Inensifies across Bosnia) Washington Post, july 2, 1993, str. A26; i
John F. Bums, Kampanja bosanskih Srba u cilju zauzimanja
Sarajeva - UN se dre po strani (Bosnia Serbs Drive to Take
Sarajevo: UN is Kept Back), New York Times, 22 juli, 1993, str.
A8.
183
Naprimjer, oficir HVO-a, Stipe Stojanovi, u intervjuu datom
Patriku Maeku, govori da su Srbi tretirali osoblje HVO-a
"iznenaujue dobro"; vidjeti Emirat pakla, Slobodna Dalmacija,
Split, 24. juni, 1993., str. 7. Hrvatski prognanik iz okoline
Travnika govori: "Srbi su se dobro brinuli o nama, i o djeci i o
bebama, to ne mogu porei"; vidjeti M. Sari, Bez iega na
svijetu, Veemji list, Zagreb, 22-23 juni 1993, str. 23.
184
Jelovac, Za domovinu, str. 33.
185
Intervju na radiju Beograd, 26. Nov., 1993., prenesen u FBIS-
EEU-93-227, 29. nov., 1993, str. 28.
186
Tanjug, Beograd, 19. okt., 1993., preneseno u FBIS-EEU-93-
201, 20 okl., 1993., str. 35; Radio Sarajevo, 5. nov., 1993.,
preneseno u FBIS-EEU-93-214, 8. nov., 1993., str. 27.; i
francuska agencija France Presse na engleskom, 5. dec., 1993.,
preneseno u FBIS-EEU-93-232, 6. dec., 1993., str. 43.
187
Tafro, Foansko ljeto, str. 51.
188
Vedran Srdi, Grad u izgnanstvu, BiH Eksluziv, 27. aug.,
1993, str. 7.
189
John Pomfret, Srbi kau da e zaustaviti povratak
Muslimana (Serbs Said to Block Return of Muslims), Washington
Post, 12. maj, 1993., str. A21.; takoe vidjeti Blaine Harden,
Izbjeglica je sjedoio o svakodnevnim masakrima na drinskim
mostovima (Refugee Witnessed Massacres Every Day at the
Bridges on the Drina), Washington Post, 7. aug., 1992., str. AI8.;
Battiata, Krvavo ienje grada (A Town's Bloody Cleansing),
str. A19; i Jonathan C. Randal, Srbi se okreu prema zapadnoj
Bosni (Serbs Turn Focus on West Bosnia), Washington Post, 6.
mart, 1993., str. A26.
190
Kao to je ubistvo 2.000 do 3.000 ljudi u oblasti Brkog, u
sjevernoj Bosni, US Aides Cite Eyewitness Accounts in Mass
Killings of Muslims by Serbs, Washington Post, 27. sep., 1992.,
str. A43.
191
Prema zapisima sefa kabineta srbijanskog ministra odbrane
Dobrica Gaji, Glii, Iz kabineta ministra vojnog, drugi dio,
NIN, 24. apr., 1992., str.27.
192
Intervju Cvjetina Milivojevia sa Vojislavom eeljom i M.M.,
Spreman ekam hapenje, Spona, 18. nov., 1993., str. 15.; i
Jonathan S. Landay, Beogradski reim povezan sa navodnim

ratnim zloinima (Belgrade Regime Tied to Alleged War
Crimes), Christian Science Monitor, 26. nov., 1993., str. 6.
193
Iz zapisa sa sjednice, Osma sednica Srpskog pokreta
obnove pokuaj samoubistva, Srpska re, 10. maj., 1993, str.
23.
194
Detalji iz lanka Danice Drakovi, U Srebrenici je gorela
zemlja, Srpska re, 10. maj, 1993.,str. 23.
195
Karlo Jeger, Oklopno-mehanizrana brigada Uikog
korpusa napada Gorade iz Srbije, Globus, 15. apr., 1994., str.
7-8.
196
Slavko Aleksi, citiran u Ljudi i vreme, Vreme, 31. maj,
1993, str. 54.
197
Vidjeti Yitzhak Arad, Shmuel Krakowski i Shmuel Spector,
eds., The Einsatzgruppen Reports (New York: Holocaust Library,
1989.).
198
Battiata, Krvavo ienje grada (A Towns Bloody
Clensing), str. A19.
199
Tafro, Ljudi umiru gledajui, str. 48.
200
Vidjeti Jonathan C. Randal, Srbi okonavaju
sedamstogodinje muslimansko prisustvo u Bosanskoj
Dubici (Serbs Ending 700 Years of Muslim Presence in
Bosanska Dubica), Washington Post, 19. mart, 1993, str. A52;
Peter Maass, UN kau da Srbi koriste batine, hapenja da
natjeraju muslimane na bijeg (UN Says Serbs Use Beatings,
Arrests to Spur Muslims' Flight), Washington Post, 23. juli, 1992.
Str. A22; Jonathan C. Randal, 28.000 ljudi u Bosni je suoeno
sa protjerivanjem (28,000 Facing Eviction in Bosnia),
Wahington Post, 12. aug. 1992, str. A24; I Peter Maass, Srbi
siju strah u bosanskom gradu (Serbs Strike Fear in a Bosnian
City) Washington Post, 12. aug. 1992, str. A1, A25.
201
Anna Husarka, Grad straha (City of Fear), New Republic,
21. sept.1992, str. 18.
202
Vidjeti posebno Mary Battiata, Gradski muslimani
uhvaeni u psiholoku zamku (Town's Muslims Caught in
Psychological Noose), Washington Post, 30. sept. 1993, stc. A25.
203
Ovaj izvjetaj o situaciji u Banjoj Luci baziran je na
izvjetaju Rogera Thurowa, Izbaeni iz stanova Muslimani se
moraju obratiti Srbima da bi otili (Forced from Home,
Muslims Must Turn to Serbs for Passage), Wall Street Journal,
22. nov, 1993, str. AI, AS.
204
Isto.
205
David B. Ottoway, Etniko ienje uz pomo prevare -
bosanski Srbi vode muslimane na vonju (Ethnic Cleansing
by Scam: Bosnian Serbs Take Muslims for a Ride), Washington
Post, 21. juni, 1994, str. A1D.
206
Filip Svarm, Pred strani sud, Vreme, 5. April, 1993, str.
33.
207
Agencija France Presse, 18. mart, 1993, u FBIS-EEU-93-
052, mart. 1993, str. 17-28.
208
Anthony Lewis, Krivci (Guilty Men), 29. oct. 1993, str.
A15. U sluaju Srebrenice, prekidanje snadbijevanja vodom i
zaustavljanje humanitarnih konvoja naruilo je dogovor
potpisan samo sedmicu ranije o neometanju humanitame
pomoi; James Rupert, Istonobosanski grad gubi postrojenje
za snadbijevanje vodom (E. Bosnian Town Loses Water
Plant), Washington Post, 27.juni, 1993, str. A14.
209
Citirano u John Pomfret, Bosanski Srbin odbija zahtijeve
un-a za pristup (Bosnian Serb Rebuffs NATO on Demands
for UN Access), Washington Post, 15.jan. 1994, str. A16.


199

210
Battiata, Krvavo ienje grada (A Town's Bloody Clensing),
str. A1, A19. Slian proces se takoe deavao pored ostalih
gradova i u Trebinju, prema Aliji Resuloviu, Dan dugih
noeva, BH Ekskluziv, 9. juli, 1993, str. 5; vidjeti takoe
Helsinki Watch, Ratni zloini, tom 2, str. 147, i Gutman, Svjedok
genocida (Winess to Genocide), str. 109-117.
211
Izvjetaj Ministarstva inostranih poslova SAD, drugi izvjetaj
(Okt. 1992), str. 7.
212
O ivotu u zatoenikim logorima, vidjeti Gutman, Svjedok
genocida, str. 44-76, 90-101, 137-43.
213
Vidjeti, naprimjer, Peter Maass, U Bosni je dug, nesiguran
put u sigurnost (In Bosnia, a Treacherous Trek to Safety),
Washington Post, 31. okt. 1992, str. AI; Battiata, Krvavo ienje
grada, str. A19; Jonathan C. Randal, Srbi se okreu zapadnoj
Bosni (Serbs Turn Focus on West Bosnia), Washington Post, 3.
mart, 1993, str. A26; i Jonathan C. Randal, U Bosni, pria jedne
ene 0 teroru, tragediji i bolu (In Bosnia, One Woman's Tale of
Terror, Tragedy and Pain), Washington Post, 27. mart, 1993, str.
A20.
214
Randal, Srbi okonavaju 700 godina, (Serbs Ending 700
Years), str. A52.
215
Senat SAD, Izvjetaj osoblja (Staff Report) ste. 15, 16;
Helsinki Watch, Ratni zloini (War Crimes), tom 2, str. 118; i
Peter Maas, Muslimani priaju 0 gladijatorskom kanjavanju
(Muslims Tell of Gladiator' Punishments), Washington Post, 3.
novo 1992, ste. A15. U mnogo teim sluajevima urezivani su,
navodno, krstovi na lica Muslimana; vidjeti Georg Reissmuller,
Tueni sve dok im itavo tijelo nije postalo crno (Beaten until
the Entire Body Was Black), Frankfurter Allgemeine, 30. dec. 1992,
u FBIS-EEU-93-001, 4. jan. 1993, str. 74.
216
Edina uni izvjetava o prinudi u gradu Bijeljini u djelu
Metropola vercera i terora Bijeljina, BiH Ekskluziv, 3. dec.,
1993, str. 7; I Thurow, Istjerani iz kue (Forced from home),
str. AI.
217
Citirano Monitor, 4. feb., 1994., str 25.
218
Andrija Tunji, Preko reda dolaze ranjenici, ali i oni iz
kafia, Vjesnik, 6. juli, 1993, ste. 7. Po ovom pitanju, takoe
vidjeti, Slavenka Drakuli, ene se kriju iza zida utnje
(Women Hide behind the Wall of Silence), Nation, 1. mart, 1993,
str. 253-54; Phillipe Granjon i Pascal Deloche, Silovanje kao
oruje rata (Rape as a Weapon of War), Refugees (Visoki
predstavnik UN za izbjeglice), okt., 1993, ste. 42-44; i Gutman,
Svjedok genocida, str. 68-76, 144-49, 164-67; i UN Vijee
sigurnosti, Zavrni izvjetaj, ste. 55-60. Za biljeke samih
svjedoka, vidjeti Alexander Stiglmayer, izdanje, Rat protiv ena u
BiH (The War against Women in Bosnia-Hercegovina), Marion
Faber, prevod (Lincoln: University of Nebraska Press, 1994).
219
Kako je izvjestila Alessandra Morelli, terenski slubenik
UNHCR-a, UN izvjetavaju o novim zlostavljanjima od strane
Srba (UN Reports New Abuses by Serbs), Washington Post, 10.
juli, 1994, str. A24.
220
O podacima o unitenim damijama, vidjeti Mass, Srbi
koriste batine (Serbs use Beatings), ste. A22; A.D Horne,
Muslimani u gradu pod srpskom kontrolom govore o
represijama i zabrlnutosti (Muslims in Serb-Run Town Tell of
Repression and Worry), Washington Post, 17 aug., 1992, ste. A 10;
Duan Stojanovic, Smijeh dok gore kue, Washington Post, 8.
maj, 1993, str. A16; i U Bijeljini srueno pet damija, Evropske
novosti, Frankfurt, 20 mart, 1993, ste. 12.

221
Jonathan C. Randal, Bosanski Srbi poveavaju pritisak na
Muslimane i Hrvate u Banjoj Luci (Bosnia Serbs Increase the
Pressure on Muslims, Croats in Banja Luka), Washington Post,
11 maj, 1993, ste. A14.
222
Petoevi, Srpski plaenik, str. 31.
223
Aleksandar iri, Rukopis mrtvih, Vreme, 5. apr., 1993,
ste. 32.
224
Vojislav Maksimovi, Podsea na robovanje, Evropske
novosti, 27. jan., 1994, str. 18.
225
Ovaj tekst u originalu sadri 227 biljeke koje su od
izuzetne vanosti radi dokazivanja vjerodostojnosti
iznesenih tvrdnji i opservacija. Ipak, zbog obimnosti ovdje
smo ih izostavili pa itaoca upuujemo da ih u sluaju
potrebe potrai u izvorniku.
226
Preuzeto iz "Genocide in Bosnia", Normana Cigara. Za vreme
NATO bombardovanja, na dnevniku italijanske televizije
(RAI) objavljen je video zapis (snimljen '91. godine, tokom
borbi oko Vukovara) u kojem Arkan kae da njegovi ratnici ne
smeju imati ni milosti ni zarobljenika.
227
Iako je na poetku Drugog svetskog rata doneta odluka da
svi koji su roeni u Srbiji moraju napustiti Bosnu, episkop
banjaluki Platon (Jovanovi) nije eleo da ode iz svoje
eparhije. Bolesnog episkopa ustaki zloinci su uhapsili nou
izmeu 4. i 5. maja 1941., ubili ga i telo mu bacili u reku
Vrbanju. Prvobitno je bio sahranjen na vojnikom groblju u
Banja Luci, a 1973. godine prenet je u novu Sabornu crkvu u
Banja Luci.
228
Tokom rata u Bosni i Hercegovini u beogradskoj tampi je
objavljeno da je i Davorin Popovi, peva poznate grupe
"Indexi", u sarajevskom zoolokom vrtu bacao srpsku decu
lavovima. Kasnije, Davorin Popovi i njegova grupa bili su
prvi muziari iz BiH koji su napravili koncert u Beogradu.
Niko se vie nije seao gluposti objavljivanih radi stvaranja to
vee meusobne mrnje. Da li bi i novinari i urednici listova
koji su objavljivali ovakve lai trebalo krivino da odgovaraju?
229
Ilija Radulovi je mislio na izjavu Biljane Plavi da ne treba
prihvatati zahteve i mirovne planove meunarodne zajednice,
jer bi i pored smrti 6 miliona Srba u ratu ostalo bar jo 6
miliona da uiva u plodovima borbe, tj. velikoj srpskoj dravi.
Tezu o "6 miliona mrtvih Srba" prokomentarisao je i
Slobodan Miloevi, rekavi da zastupnicima takvih miljenja
mesto nije u politici nego u bolnici.
230
U drugoj strofi njegove poznate pesme "Vuksan", koju je
posvetio OCU, kae se: "Spusti se u gradove / da bijemo
gadove / Vuksane, blagdane/ lepo ti je ime".
231
U "Apelu" koji je '93. godine vanredni Sabor SPC uputio
Savetu bezbednosti UN, a povodom ekonomskih sankcija,
embarga i izolacije Jugoslavije, izmeu ostalog se kae: "Naa
Crkva i svi mi blagodarni smo od srca za svaki oblik
humanitarne pomoi koja nam stie iz sveta, ali ne moemo da
i ovde ne postavimo pitanje: u trenutku kada je itav jedan
narod, zbog greaka domaih i stranih politiara, prikovan na
stub srama i lien mogunosti da brine sam o sebi, da
normalno ivi, radi i stvara, ne lii li i sama humanitarna
pomo na pokuaj umirivanja sopstvene savesti i
samoopravdanja?" (Glasnik SPC, novembar 1993.)
232
"Kontakt grupa" (Velika Britanija, Francuska, Nemaka,
Rusija i SAD) predloila je plan po kojem je BiH trebalo da se
podeli tako da Republici Srpskoj pripadne 49% teritorija, a


200

Hrvatsko-muslimanskoj federaciji 51%. Hrvati i Muslimani su
prihvatili ovaj plan, dok su ga Srbi, koji su drali oko 70% BiH,
odbacili nakon sprovedenog referenduma.
233
Zoran Bingulac, Ljudi i vreme,Vreme, 29. nov, 1993, str. 56.
234
Radovan Karadi, Na pragu pravednog mira, Evropske
novosti, 18. aug., 1993, str. 12.
235
Intervju Daniela Schiffera, Podijelimo se kao dobri
neprijetelji (Dividiamoci da buoni nemici), L'Espresso, 8. nov,
1992, str. 92; i intervju na RTB-TV mrei, Beograd, 22. sept.,
1992, u FBIS-EEU-92-189, 29. sept., 1992, str. 27.
236
Peter Maass, Srbi progone 14.000 muslimana (Serbs Chase 14.000
Muslims), str. A18.
237
Vijkan urkovi, Ljudi i vreme, Vreme, 11. oct, 1993, str.
51.
238
Roger Thurow, Istjerani iz doma (Forced from Home), str. A5.
239
Intervju na RTB-TV mrei, 28. aug., 1992, u FBIS-EEU-92-
169, 31 aug., 1992, str. 41. osi je, na slian nain otpisao to
piatnje:Ja ne znam o takvim koncentracionim logorima; intervju
Olafa Ihlau i Renate Flottau, Der Spiegel, 10. aug., 1992, u FBIS-
EEU-92-155, 11. aug., 1992, str. 35.
240
Tanjug Domestic Servis, 6.aug., 1992, u FBIS-EEU-92-153, 6.
aug., 1992, str. 44.
241
Peter Maass, Potraga za tajnim zatvorenikim logorom (
The Search for a Secret Prison Camp), Washington Post, 13. aug.,
1992, str. A18.
Jedan poljski plaenik koji je sluio kao uvar u jednom od
srpskih logora, ostavio je izvjetaj u kojem iznosi detalje o loem
postupanju sa zatoenicima, a napomenuo je da novinari nisu
tamo imali pristupa. Da bi se upoznali sa tim izvjetajem, vidjeti
Petoevi, Srpski plaenik, str. 31.
242
Vanredno zasedanje svetog arhijerskog sabora SPC
povodom lanih optubi protiv srpskog naroda u Bosni I
Hercegovini, Pravoslavni misionar, juni, 1992, str. 250-51.
243
Intervju Ferrarija, Patriarch Pavle, str. 6.
244
Interview Schiffera, Podijelimo se, str. 92.
245
Mary Battiata, Muslimani ponovo bjee pred srpskim
snagama (Muslims Flee Renewed Drive by Serb Forces),
Washington Post, 11 okt, 1992, str. A1.
246
U. S. Senate, Izvjetaj osoblja (Staff Report), str. 10. Jedan
izvjeta je taj proces nazvao igrom sa granatama, vidjeti
Maass, Tajni zatvoreniki logor (Secret Prison Camp), str. A18.
Vidjeti takoe SAD kau da Srbi premjetaju zatvorenike da bi
izbjegli registraciju kod Crvenog kria (U.S. Seys Serbs Shift
Prisonerc to Avoid Detection by Red Cross), Washington Post, 13.
aug., 1992, str. A20; i A. D. Horne, Sprijeen pristup inspekciji
UN-a u zatvoreniki logor pod srpskom upravom (UN
Inspection team Barred from Serb-Run Prison Camp in Bosnia),
Washington Post, 25. aug., 1992, str. A10.
247
Allman, Krvavi Srbijanski rad (Serbia's Blood War), str. 100.
248
U.S. Senate, Izvjetaj osoblja (Staff Report), str. 26.
249
Dragan Terzi, Istina i pravda na zapadni nain, Pravoslavlje,
1. sept., 1992, str. 3.
250
U.S. Senate, Izvjetaj osoblja (Staff Report), str. 22.
251
O. Kesar, Vlasti reaguju jer je i osveta zloin, Politika, 6.
apr., 1994, str. 11.
252
Intervju Sebnem Senyenera, Sabah, Istanbul, 10. feb.,1993,u
FBIS-EEU-93-030, 17. feb., 1993, str. 34.
253
Izjava svetog Episkopa sinoda, Pravoslavni misionar, (juni,
1992), str. 250.

254
Intervju sa Miloeviem, BBS Panorama documentary koji
je vodio Stephan Bradshaw, emitovan u Washington, D.C., 18.
apr., 1994.
255
Mirko Babi, Bilten Prve majevike brigade, Borba, 30.
dec., 1992. i u FBIS-EEU-93-105, 36. jan, 1993, str. 43.
256
Isto
257
Interviju Milia od Maveu Javnosti (Pritina-Kosovo),
citiram u Ljudi i vreme, Vreme, 23. aug., 1993, str. 59.
258
Intervju eljko Garmaz, Srpska Bela rua prijeti - izazvat
emo nezapamen kaos u Njemakoj!, Globus,10. sep, 1993,
str. 51.
259
Mili Ljudi i vreme, str. 59.
260
Ratne prijetnje uz amanet vlasti, Monitor, 11. feb., 1994,
str. 8.
261
Gutman, Svjedok genocida, str. 9-10.
262
Babi, FBIS-EEU-93-105, str. 44.
263
Intervju Juan Carlos Azcue na ABC, Madrid, 17. jan, 1993,
u FBIS-EEU-93-013, 22. jan, 1993, str. 53.
264
Giovanni Porta, Unutar srpskog bunkera (Dentro il
bunker serbo). Panorama, Milan, 22. aug., 1993, str. 23.
265
Ista mera za sve, Spona, 12. aug., 1993, str. 23.
266
Dr. Jovan Mari, Sneana oki, Plovidba do ostrva
zdravlja, Vojska, 21.oct, 1993, str. 16.
267
Patrik Quinn, Srbi, Hrvati pojaavaju progone u Bosni (
Serbs, Croats Press Bosnia Drives), Washington Times, 5. juli,
1993, str. A9. Ovaj incident bio je slian sluaju ruenja
damija u Bijeljeni; vidjeti Pet damija, str. 12.
268
Peter Maass, Zvaninici UN razotkrivaju prepreke koje
postavljaju bosanski Srbi (UN Officials Denounce Bosnian
Serb Barrage), Washington Post, 14. apr., 1993, str. A23.
269
George J. Church, Ovaj put mi to namjeravamo (This
Time We Mean It), Time, 21. feb., 1994, str. 28.
270
John Pomfret, SAD kau da Srbi namjeravaju da
inscesiraju dostavu oruja iz zraka (U.S. Says Serbs Plan to
Fake Arms Airdrop), Washington Post, 10. feb., 1994, str. A23.
271
Radovan Kovaevi i Radovan Pavlovi, Minobaca nije
mogao da izazove takvu tragediju, Politika, 9. feb., 1994, str.
9.
272
Peter Maass, Bosanski Srbi sprjeavaju mirovni plan UN-a
u Bosni, ( Bosnian Serbs Bar UN Pleace Plan), Washington
Post, 3. apr., 1993, str. A17.
273
Miroljub Jevti, Samo goli interes, Evropske novosti, 1. Juli,
1993, str. 2.
274
Gen. Ratko Mladi, Vreme i ljudi, Vreme, 6. dec., 1993,
str. 56.
275
Ljiljana Vajagi, Kopa za novi mirotvorni plan, Spona, 3.
juni, 1993, str. 9.
276
Intervju sa Slobodanom Miloeviem Daniela Schiffera,
Muslimani, ja u vas zatititi (Musulmani, vi proteggo io),
L'Espresso, 17. jan, 1993, str. 76.
277
Andrew Borowiec, Predsjednik vlade kae da je on jedina
nada za Jugoslaviju (Prime Minister Says He's 'Only Hope for
Yugoslavia), Washington Times, 25. sept., 1992, str. A10.
278
Milan Pani, Branimir Brljevi, Ovdje u Budimpeti,
razgovaram o balkanskoj ekonomskoj uniji!, Globus, 4. feb.,
1993, str. 12.
279
Dejan Luki, Uasavanje, Srpska stvarnost, 25. sept., 1993.
str. 21.


201

280
Raja Thomas, Jevreji, Srbi i Jugoslovenski sukob, 8. dio,
Sumnjivi dokazi i prevare, Politika, 27. apr., 1994, str. 25.
281
For example, Tomas, Jevreji (The Jews), Politika, 9. dio,
Igra sa brojem sluajeva silovanja (Playing with the Numbers
of Rape Cases), 28. apr., 1994, str. 27; 13. dio, Vei Hrvati od
stvarnih Hrvata (More Croatian than the Real Croatians), 5.
maj, 1994, str. 19; 15. dio, Razlika izmeu amerikih Jevreja i
Izraelaca (The Difference between American Jews and the
Israelis), 7. maj, 1994, str. 25; i 18. dio, Trojni graanski rat
(Three-Way Civil War), 11. maj, 1994, str. 23. (Frankfurt
edition).
282
Eugene Robinson, Mogunost balkanskih sudionika za
zaustavljanje rata u Bosni je pod znakom pitanja (Balkan Parties
Ability to Stop Bosnian War Questioned), Washington Post, 29.
aug., 1992, str. A15.
283
Schiffer, Podijelimo se, str. 91. Karadi je nastavio promociju
tog stava bez obzira na dokaze koji ukazuju na suprotno, tvrdei:
Mi ne drimo Sarajevo pod opsadom, mi samo titimo naa vlastita
predgraa u Sarajevu, a desilo se da ta predgraa okruuju muslimanske
dijelove grada, vidjeti Jerusalem qol Yisra'el radio, 3. aug., 1993, u
FBIS-EEU-93-148, 4. aug., 1993, str. 35.
284
Svi ovi zvaninici citirani su u M. Guti, U Goradu panika,
Evropske novosti, 5. apr., 1994, str. 4.
285
Harden, Kljuni grad (Key Town), str. A33, i Izvjetaj osoblja
Senata SAD (U.S. Senate, Staff Report), str. 7.
286
Allman, Srbijanski krvavi rat (Serbia's Blood War), str. 100.
Slino tome, u logoru Manjaa, vlasti su insistirale pred
novinarima da su zatoenci bili naoruani odmetnici i ratni zloinci
iako su zatoenici ostajali pri tvrdnji da su nenaoruani civili;
vidjeti ivot unutar logora (Life Inside Camps), Washington
Times, 10. aug., 1992, str. A8.
287
Allman, Srbijanski krvavi rat (Serbia's Blood War), str. 102.
288
V. Mitri, rtve svoje komande, Veernje novosti, Frankfurt,
9. juni, 1992, str. 5.
289
Kako je izvijestio komandant srpske jedinice, Aleksandar
Zelenkov, Sveti ratnici (Holly Warriors), str. 10.
290
Fr. Savo Kneevi, Istrebljenje Srba u rei i slici
(Extermination of Serbs In Pictures and Words) Serbia
Documenti, komentari, intervjui (Beograd: Republika Srbija
Ministarstvo informacija, 15. jan, 1993.) str. 17.
291
Andrew Borowiec, Srpski episkopi upozoravaju na
muslimanska osvajanja na Balkanu (Serbian Bishop Warns of
Muslim's Gains in the Balkan), Washington Times, 30. sept., 1992,
str. A9. U velikom stepenu, prijetnja je prikazivana u funkciji
oekivane prijemivosti publike kojoj je to bilo namijenjeno.
Miloevi, gen. ivota Pani i Karadi, na primjer, podcrtavali
su njemaku opasnost kada su se obraali ruskoj publici, pa ak i
u vezi sa Bosnom i Hercegovinom; vidjeti intervju Gennadiy
Selezneva i Evgeniy Fadeeva sa Miloeviem, Jugoslavija prva
rtva njemakog revanizma (Yugoslaviya pervaya zhertva
germanskogo revanshizma), Pravda, 20. feb., 1993, str. 3; Intrv.
Puk. Aleksandr Oliyinka sa gen. Paniem, Sudbina nae armije
nedjeljiva od sudbine Srba i Crnogoraca (Sud'ba nashey armii
neotdelima ot sud'by serbov i chernogortsev), Krasnaya Zvezda,
Moscow, 9. feb., 1993, str. 3; i Karadiev intervju u Moscow
News, novinara Dmitry Yukushkina, Karadi kae da je EC
htjela balkanski rat (EC Wanted Balkan War, Karadi Says),
Washington Times, 21. sept., 1993, str. A13.
292
Schiffer, Podijelimo se, str. 91.

293
Intervju Radovana Karadia koji je dao Azcue, u FBIS-
EEU-93-013, str. 53.
294
Tanjug Domestic Service, 26. okt, 1992, koji izvjetava o
osievom intervju Suddeutsche Zeitungu, Minchen, u FBIS-
EEU-92-208, 27. okt, 1992, str. 35.
295
Vidjeti, na primjer, njegov intervju dat Ericu Laurentu, Le
Figaro, 20. juli, 1992, u FBIS-EEU-92-141, 22. juli, 1992, str.
26.
296
Citirano u John Pomfret, Pakt moe ponovo osloboditi
komunalije u Sarajevu (Pact May Restore Utilities in
Sarajevo), Washington Post, 13. juli, 1993, str. A8.
297
Radovan Karadi, Commentary, Washington Times, 12.
juni, 1994, str. B4.
298
NBC Nightly News, 26. okt, 1992.
299
Tomi, Evropa nee izbjei (Europe Will Not Avoid), str. 9.
300
S. Aleksandri, Srpski "Karavan istine" u Italiji, Evropske
novosti, 18. dec., 1993, str. 15.
301
Respektivno, NBC Nightly News, 26. okt, 1992, i citiranje
u Michael Getler i Mary Battiata, Srbi upozoravaju na ulazak
SAD u Bosnu (Serbs Warns Against U.S. Entry into Bosnia),
Washington Post, 13. dec., 1992, str. A39.
302
Milovan Drecun, Neprekidna drama, Narodna armija, 21.
maj, 1992, str. 51.
303
Intervju Miloa Rajkovia sa generalom Mladiem, Radio
Beograd, 28. dec., 1993, u FBIS-EEU-93-248, 29. dec., 1993,
str. 27.
304
Intervju u Pogledima, 12. nov, 1993, u FBIS-EEU-93-228,
30. nov, 1993, str. 41.
305
Radoslav Stojanovi, Momir okovi, Povratak
vrednostima Srbije, Spona, 10. juni, 1993, str. 15.
306
Drago Kalaji, Damahirijom protiv Evrope, Duga, 15-
28. mart, 1992, str. 18.
307
Igri, Nesrea, str.30.
308
Osuen na pet godina, Spona, 13. maj, 1993, str. 32.
309
Prvi slovenski politiki azilant, Danas, 22. okt, 1991, str. 3.
310
Vidjeti, na primjer, M. Niiforovi, Laima protiv svog
naroda, Evropske novosti, 5. jan, 1994, str. 9.
311
Momo Kapor, O ljudima i psima, Srpska stvarnost, 11.
sept., 1993, str. 27.
312
Vojislav eelj, Arkan tuio eelja, Evropske novosti, 5. jan,
1994, str. 9.
313
esta sjednica, str. 20-21.
314
Isto, str. 22.
315
Danica Drakovi, Saa Lekovi, Jednog sam bosanskog
Srbina zviznula bocom po glavi!, Globus, 4. apr., 1993, str. 13.
316
Vidjeti izjavu biveg lana Srpske garde, Vanja Buli, ija
je sada srpska garda i ko joj je najvei neprijatelj, Duga, 4-18.
jan, 1992, str. 36.
317
Srbi moraju iveti, Srpska re, 24. maj, 1993, str. 47-48.
318
Generalni sekretar SPO, Vladimir Gaji, takoe je istupao
protiv ovog plana u ime Drakovieve stranke: SPO se protivi
stvaranju muslimanske drave pa ak i onda kada bi imala samo jedan
kvadratni kilometar zemlje. Intervju Vesne Bjeki, Manjinska
vlada mora da padne, Spona, 17. okt, 1993, str. 14.
319
Vuk Drakovi i depos u Niu, 29. novembra 1993.,
Srpska re, 6. dec., 1993, str. 14.
320
Vesna Bjeki, Manjinska vlada mora da padne, Spona, 17.
okt, 1993, str. 14.


202

321
Govor Vuka Drakovia 9. decembra u Loznici 1993, Srpska
re, 20. dec., 1993, str. 19. U govoru odranom u novembru
1993. godine, on je, naprotiv, insistirao da niko nije izbjegao pred
Srbima, niko, Demokratska strana u Niu, str. 27.
322
Srbi moraju iveti, Srpska re, 24. maj, 1993, str. 46-47.