ECO Umberto

Otok prethodnoga dana

Ludov! kom pricam? Jadan! Kud sam stao?
Kazujem o svom bolu
tek bezumnome sprudu
litici nijemoj, gluhom vjetru... Jao!
uzvratna nema zbora
Do umnog huka mora!
GIOVAN BATTISTA MARINO, "Eco", La Lira, XIX
l -Dapine
?
"a ipak se ponosim svojom poniznocu, i buduci da takva mije povlast dosudena,
gotovo da uivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem, jedino bice nae vrste
koje je pretrpjelo brodolom nasukavi se na naputeni brod."
Tako zapisa, biranim rijecima bez skruenosti, Roberto del-la Grive, po svoj
prilici negdje u srpnju ili kolovozu 1643.
Koliko je dugo vec lutao noen valovima, svezan za neku dasku, lica danju
pognuta da ga ne bi zasljepljivalo sunce, neprirodno istegnuta vrata kako bi
sebe sprijecio da pije, isuen od soli, zasigurno vec groznicav?
Pisma o tome nita ne govore, iz njih se to vrijeme doima kao vjecnost, no
mora da se nije radilo o vie od dva dana, u protivnom ne bi bio preivio pod
otrim Apolonovim bicem kako se sam slikovito jada - onako slab i boleljiv
kakvim se opisuje, poput ivotinje koju prirodna oskudica tjera da lovi nocu.
Nije bio u stanju procijeniti vrijeme, no izgleda da se more smirilo odmah
nakon oluje to ga je bacila s palube Amarillija, a ova daska, neka vrst
splavi koju mu onaj mornar bijae nacinio po mjeri, nosila ga je, gonjena
pasatima, nekoliko milja po mirnoj pucini, u doba kad juno od ekvatora vlada
vrlo blaga zima, sve dok ga struje nisu dovele do zaljeva.
Bila je noc, bio je zadrijemao te nije ni primijetio da se pribliava nekom
brodu, sve dok daska, snano trznuvi, nije udarila o krmu Daphne. I kako je -
na svjetlosti punog mjeseca - razabrao da pluta ispod nekog kosnika, uzdu
pramnice s koje su, nedaleko lanca za sidro, visjele ljestvice od ueta
l,-t
Jakovljeve ljestve, rekao bi otac Caspar!, duh mu se u trenu potpuno vrati.
Bijae to vjerojatno snaga koju donosi ocaj: pokuao je ocijeniti ima li vie
daha da krikne no grlo bijae iva vatra ili da se oslobodi uadi to mu na
tijelu bijae usjekla blijedomo-dre brazde, te da se pokua uspeti. Cini se da
u slicnim trenucima samrtnik postaje Herkul koji davi zmiju u kolijevci.
Roberto tek nejasno spominje dogadaj, no za vjerovati je da se, buduci da se
na kraju naao na pramnici, ipak na neki nacin uspio uhvatiti za ljestve.
Uspinjao se vjerojatno malo pomalo, odmarajuci se, iscrpio bi ga svaki trzaj,
prebacio se preko ograde, puzao po uadi, naao vrata pramnice otvorena... I
mora da ga je u tami nagon odveo do bacvice na cijem je rubu, uspravivi se,
pronaao lancicem vezanu alicu. Napio se koliko je samo mogao, sruivi se
potom onako sit, u pravom smislu rijeci, jer je voda zacijelo bila prepuna
tolikih utopljenih kukaca da mu je mogla ujedno posluiti i kao hrana.
Spavao je vjerojatno oko dvadeset cetiri sata, takav bi racun odgovarao ako
se, kao preporoden, probudio ponovno u tami. Noc je, dakle, bila ponovno, a ne
jo.
On je mislio da noc jo traje, u protivnom, vjerovao je, nakon jednog bi ga
dana netko vec morao naci. Mjesecevo je svjetlo, prodiruci s palube,
obasjavalo to mjesto, na kojem je kotao objeen iznad pecnice davao naslutiti
da je ovdje brodska kuhinja.
Prostorija je imala dvoja vrata, jedna su vodila prema ko-sniku, druga na
palubu. Pogledao je kroz ova druga, razabiru-ci jasno kao pri dnevnom svjetlu,
dobro namjetene pripone, vitlo, jarbole sa skupljenim jedrima, nekoliko
topova to izvirivahu iz cetvrtastih otvora, te profil krmnice. Ucinium , no
iva mu dua ne odgovori. Naviri se zatim preko brodskih bokova i na desnoj
strani opazi, na oko milju udaljen, obris Otoka, s palmama na obali koje lako
njihae povjetarac.
Kopno tu bijae oblikovalo neku vrst malene uvale obrubljene pijeskom to se
bjelasao u blijedoj tami, no kao to to obicno biva sa svakim brodolomcem,
Roberto nije mogao odrediti radi li se o otoku ili dijelu kontinenta.
8
Oteturao je prema drugom boku lade te razabrao, no ovaj put vrlo daleko,
gotovo na samoj crti obzora, vrhove nekog drugog obrisa, omedenog takoder
dvama rtovima. Sve ostalo bijae more; imao je dojam da je lada pristala u
nekom sidritu kamo je ula prolazeci prostranim kanalom to razdvaja dva
kopna. Roberto zakljuci da se radi, ako vec ne o dva otoka, a ono zasigurno o
jednom koji stoji ispred mnogo ireg i prostranijeg kopna. Ne vjerujem da je
pokuao s nekom drukcijom pretpostavkom, uzevi u obzir da nikada nije cuo za
neizmjerno iroke zaljeve u kojima se covjeku moe uciniti da su pred njim dva
potpuno jednaka kopna. Tako je, iz neznanja o beskrajno golemim kontinentima,
nasumce pogodio.
Krasan ishod za jednog brodolomca: noge na cvrstom, kopno nadohvat ruke. No
Roberto nije znao plivati, a uskoro ce otkriti da na brodu nema nikakva camca
i da je struja odnijela dasku na kojoj je stigao. Tako se osjecaju olakanja
zbog izbjegnute pogibelji vec pomalo pridruivalo zaprepatenje i strah pred
tom trostrukom osamom: mora, oblinjeg otoka, i broda. Hej, ima li koga na
brodu, mora da je glasno dozivao na svim jezicima kojih se mogao sjetiti,
osjetivi odjednom kako je strano slab. Tiina. Kao da na brodu svi bijahu
mrtvi. I nikada zapravo nije - on tako izdaan u beskrajnim usporedbama -
izrazio nita doslovnije. Ili bar priblino tome - a upravo je to "priblino"
ono o cemu bih elio govoriti, a ne znam odakle da pocnem.
Uostalom, vec sam poceo. Jedan covjek luta iznemogao oceanom i milostive ga
vode ga izbace na neki brod to se doima naputenim. I to kao da ga je posada
napustila upravo maloprije, jer Roberto, vrativi se s mukom u kuhinju, nalazi
tamo svjetiljku i ognjilo, ba kao da ih je kuhar tako ostavio prije nego to
je poao na spavanje. No pokraj ognjita bijahu dva kreveta, jedan povie
drugog, prazni. Roberto upali svjetiljku, obazre se uokolo i ugleda poveliku
kolicinu hrane: suene ribe i dvopek, tek poneto modrikast od vlage, dovoljno
je malo ostrugati noem. Riba bijae strahovito slana, no vode je bilo na
pretek.
Mora da mu se vrlo brzo vratila snaga, ili se barem tako osjecao dok je o tome
pisao, buduci da nadugacko - profinjeni
literat - opisuje slasti svoje svecane zakuske, nikada Olimp na banketima
svojim slicnih ne bijae imao, ambrozija slasna to za me iz bezdana morskih
se izli, neman cija smrt sad me-1 nije ivot... Ali evo to Roberto pie Dami
svojega srca:
Sunace moje sjene, svjetlosti moje noci,
zato nebo skrhalo me nije u oluji onoj to tako je gordo bijae podiglo? Cemu
od mora pomamna izbaviti ovo moje tijelo, kad potom u hladnoj ovoj i nesretnoj
samoci brodolom jezovit ceka duu moju?
Moda, ako nebo samilosno ne poalje mi spas, Vi nikad procitati necete pismo
to sada Vam piem; iezen poput luci svjetlinom ovoga mora, ocima Vaim
postat cu tama, ba kao Mjesec neki to suvie, jao, u svjetlu Sunca uivae
svoga, te se putujuc lagano oko naega planeta i prelazec posljednji dio
kruga, lien zrake zvijezde mu gospodarice, najprije uilji poput srpa to
odsijeca mu struk, a potom kao uljanica to sve tiim plamickom tinja, potpuno
ugasne u okrilju ova plavetnog beskraja, gdje dovitljiva priroda oblikuje
herojske grbove i zagonetno znamenje vlastitih tajni. Pogleda Vaega lien,
slijep sam jer me ne vidite, nijem jer mi ne zborite, sjecanja izgubljena jer
nema me u uspomenama Vaim.
I ivim sam, kao usijana mutna tmina i mracan plamen, utvara nejasna to duh
bi svoj, oblicja vjecito ista u zlokobnoj toj borbi opreka raznih, vaem na
dar eljela dati. Spasivi ivot u ovoj drvenoj kuli, u tom uzbibanom bedemu,
zatocenik mora to od mora me cuva, milocu neba kanjen, skriven u dnu
dubokoga sarkofaga otvorenog svim suncima, u zracnom tom podzemlju, tamnici
neosvojivoj to na svakoj mi strani nudi bijeg, ja gubim nadu da opet ugledat
cu Vas jednoga dana.
Moja Gospo, ja piem Vam kao da Vam poklanjam, nedostojna li dara, ocvalu ruu
svog ocaja i klonuca. Pa ipak se ponosim svojom poniznocu i, buduci da takva
mi je povlast dosudena, gotovo da uivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem,
jedino bice nae vrste koje je pretrpjelo brodolom na-sukavi se na naputeni
brod.
10Ma je li to moguce? Ako je suditi prema nadnevku na tom prvom pismu, Roberto
se daje na pisanje odmah po dolasku, netom to u kapetanovoj sobi, prije nego
to ce istraiti ostatak broda, pronalazi papir i pisaljku. Pa ipak, moralo je
proci neko vrijeme dok se nije oporavio, ta bijae propao poput ranjene
ivotinje. A moda je to bila tek mala ljubavna lukavost: nastoji prije svega
shvatiti kamo je to dospio, a tek zatim pie, hineci da pie odmah. Ali kako
to - buduci da zna, pretpostavlja, plai se da ta pisma nikada nece stici na
odredite, te ih pie tek ne bi li dao oduka vlastitu jadu mucna utjeha,
rekao bi on, no budimo oprezni da nas to ne zavede na krivi trag? Vec je
ionako teko rekonstruirati postupke i osjecaje lika koji bez sumnje gori od
istinske ljubavi, no nikad se ne zna izraava li zaista ono to osjeca ili ono
to mu propisivahu pravila ljubavnoga koda - no s druge strane opet, to
zapravo znamo o razlici izmedu doivljene strasti i one izraene, i koja kojoj
prethodi? Pisao je, dakle, za sebe, ne bijae to knjievnost, pisao je uistinu
kao mladic u potrazi za neostvarivim snom, suzama brazdajuci papir, ne zbog
odsutnosti voljene, koja jo prisutna bijae tek slika, nego zbog njenosti
prema sebi, zaljubljenom u ljubav...
Nalo bi se tu mnogo toga da se napie roman, no jo jednom, odakle poceti?
Ja bih rekao da je on ovo prvo pismo napisao tek kasnije, a da je najprije sve
uokolo razgledao - a to je sve vidio, ispricat ce u pismima koja slijede. No
sve ako i jest tako, kako prenijeti dnevnik nekoga tko domiljatim metaforama
eli uciniti vidljivim ono to ne vidi dobro, dok samo nocu tapka uokolo,
bolesnih ociju?
Roberto ce reci da pati od boli u ocima jo od onda kad mu je metak, za
vrijeme opsade Casalea, okrznuo sljepoocnicu. Moguce, no na drugome mjestu
odaje da su mu mnogo vie oslabile od kuge. Roberto bijae sasvim sigurno
njene i krhke grade, koliko mogu naslutiti takoder i hipohondrican - ma
koliko inace bio razborit; njegova je fotofobija dijelom bila po svoj prilici
uzrokovana crnom uci, a dijelom nekom vrstom nadraa-ja, koje su moda jo
vie raspirili upravo preparati gospodina d"Igbvja.
11Cini se sigurnim da je vrijeme putovanja na Amarilliju provodio neprestano
ispod palube, buduci da je, ako nije zaista imao fotofobiju, morao barem
glumiti da je ima, ne bi li neprekidno drao na oku sve to se zbiva u
tovarnome prostoru. Nekoliko mjeseci u potpunome mraku ili ponekad tek uz
svjetlost petrolejske svjetiljke - a potom vrijeme provedeno na olupini,
zaslijepljen ekvatorijalnim ili, svejedno, tropskim suncem. Kad je, dakle,
doplutao do Daphne, bolestan ili ne, on vec mrzi svjetlo; provodi prvu noc u
kuhinji, oporavlja se i odlazi u prvo razgledavanje tek sljedece noci, a zatim
se stvari pocinju odvijati gotovo same od sebe. Dnevno ga svjetlo plai te ga
se neprestano kloni; ne samo to ga ne podnose njegove oci, nego su mu leda
zacijelo prepuna gadnih opekotina. Mjesec kojem se divi u svojim opisima kao
da ga tjei i oporavlja; danju mu se nebo cini posvuda jednakim, nocu pak
otkriva nova zvijeda herojske grbove i zagonetna znamenja, upravo tako, sve
je nalik na teatar: uvjeri potom sam sebe da ce ovo za dugo vrijeme, moda sve
do smrti, biti njegov ivot; na papiru, kako je ne bi izgubio, oivljava
ponovno svoju Damu, i svjestan je pritom da i nije izgubio mnogo vie od onoga
to je zapravo imao.
Stane se tako, kao u majcinu utrobu, sklanjati u beskrajna nocna bdijenja, te
odluci pod svaku cijenu izbjegavati sunce. Moda bijae citao o onim
Uskrenicima iz Madarske, Li-vonske ili Vlake, to od sumraka do zore nemirno
tumaraju uokolo, da bi se s prvim glasom pijetla sakrili ponovno u svoje
grobnice: uloga mu se mogla ciniti privlacnom...
Roberto je u iscrpnije istraivanje krenuo vjerojatno sljedece veceri.
Dovoljno se vec bio izvikao da moe biti siguran da na brodu doista nema
nikoga. No moglo se dogoditi - a toga se upravo bojao - da naide na leeve,
ili neki drugi znak koji bi opravdao tu odsutnost. Kretao se vrlo oprezno, no
iz pisama je teko dokuciti u kojem je smjeru poao: nazivi broda i pojedinih
dijelova te predmeta na palubi vrlo su neprecizni. Neki su mu od njih bliski,
vec bijae cuo kako ih mornari spominju; drugi su mu opet potpuno nepoznati te
ih opisuje onako kako ih vidi. No i za poznate predmete - a napominjem da
posadu Amarillija bijahu cinile naplavine sa svih sedam mora
12
- od jednoga bi mornara cuo francuski izraz, od drugoga ho-landski, od trecega
engleski. Ponekad tako kae staffe - kako ga bijae valjda naucio doktor Byrd
- za male jarbole; teko je razumjeti zato se jednom nalazi na kasaru ili
krmnici, a drugi put opet na stranjem gagliardu, to je francuska posudeni-ca
za istu stvar; koristi se izrazom sabordi, a to mu rado doputam, jer me
podsjeca na knjige o mornarima koje sam citao kao djecak; govori zatim o
parrocchettu, to je za nas jedno od jedara prednjeg jarbola, no buduci da je
za Francuze per-ruche gornje jedro stranjeg jarbola, ne zna se pouzdano na
to misli kad kae da stoji ispod paroketa. Da i ne spominjem da krmni jarbol
ponekad naziva artimon, prema francuskom; no to li mu samo znaci mizzana, to
je za Francuze prednji jarbol, ali ne i za Engleze, ciji mizzenmist znaci
krmni jarbol, kako Bog zapovijeda. A gronda se vjerojatno odnosi na ono to mi
zovemo izljevnicom. Svega toga na kraju ima toliko da sam odlucio postupiti
ovako: nastojat cu proniknuti u ono to smjera, a potom upotrijebiti izraze
koji su nama najblii.
Uzmimo dakle da je te druge noci, nakon to je u kuhinji pronaao jo jednu
pricuvu hrane, Roberto nekako, na svjetlu mjesecine, zapoceo ispitivati uzdu
i poprijeko samu palubu.
Sjetivi se pramca i zaobljenih bokova to ih je prethodne noci tek nejasno
razabrao, promatrajuci usku palubu, oblik krmnice i zbijenu okruglastu krmu, i
usporedujuci sa Amaril-lijem, Roberto zakljuci da je Daphne takoder jedan
holandeki ttuyt, ili flute, fluste, flyboat ili fliebote, kako vec razlicito
nazivahu one prijevozne brodove srednje zapremnine, oboruane obicno s desetak
topova, tek za mirnu savjest u slucaju gusarskog napada, kojima je, s obzirom
na dimenzije, bila dovoljna posada od dvanaestak mornara, ali su mogli ukrcati
mnogo vie putnika ako bi se zaboravilo na udobnosti vec same po sebi gotovo
nikakve. Leajevi bi se nagomilali posvuda tako da se o njih spoticalo, a da
nije bilo dovoljno vjedara eto zacas velikog pomora od najrazlicitijih
zaraznih klica. Fluyt, dakle, no neto veci od Amarillija, palube gotovo
svedene na samu reetku, kao da je kapetan upravo nastojao omoguciti svakom
jogunastijem valu da brod napuni vodom.
13
U svakom slucaju, to to je Daphne bila fluyt bijae prednost; raspored
odredenih mjesta bio je Robertu donekle poznat. Na primjer, u sreditu palube
morala bi se nalaziti velika alupa, camac koji je u stanju primiti cijelu
posadu s kompletnom opremom: i to to je nije bilo davalo je naslutiti da je
posada negdje drugdje. No Roberta to nije umirivalo: posada nikad ne ostavlja
brod bez nadzora, na milost i nemilost valova, pa makar bio usidren,
skupljenih jedara, u potpuno mirnom zaljevu.
Te se veceri odmah uputio prema krmnome boku, otvorio vrata krmnice oprezno i
kolebljivo kao da nekoga mora upitati za dozvolu... Pokraj ruda kormila opazi
kompas koji pokazivae da se kanal izmedu ona dva kopna protee s juga prema
sjeveru. Nade se zatim u prostoriji koju bismo danas nazvali dnevnim boravkom,
u obliku slova L; jedna ga vrata uvedoe u kapetanovu sobu, sa irokim oknom
iznad kormila i bocnim izlazima na trijem. Na Amarilliju je komandna komora
bila odvojena od sobe u kojoj je kapetan spavao; ovdje se medutim cinilo da se
htjelo osloboditi mjesta za neto drugo. I zaista, dok lijevo od boravka
bijahu smjetena dva sobicka za casnike, desno se protezala jo jedna
prostorija, gotovo veca od kapetanove; u dnu se nalazio skroman leaj, no sve
ostalo bilo je uredeno kao radni prostor.

Stol je bio pretrpan razlicitim kartama kojih je, cinilo se Robertu, bilo
mnogo vie nego to je neophodno za plovidbu. Bijae to poput radnog mjesta
nekog ucenjaka; uz karte je tu bilo nekoliko dvogleda, jedan lijepi mjedeni
astrolab to isijavae ridastim sjajem kao da je sam izvor svjetla; armiralna
sfera pricvrcena na plohu stola, razbacani listovi papira prepuni svakojakih
racuna te jedan pergament s ucrtanim crnim i crvenim krugovima - Robertu se
crte ucini poznatim te se sjeti da je slicne kopije ali prostije izradbe
vidio na Amarilliju, a prikazivale su Regiomontanusove crtee pomrcina
Mjeseca.
Vrati se u komandnu komoru: kad bi se izilo na trijem moglo se sasvim dobro
vidjeti Otok, moglo se - pisae Roberto - nepogreivocu leopardova oka
vidjeti njegovu tiinu. Sve u svemu, Otok je bio tu kao i prije.
Mora da je na brod prispio potpuno gol: drim da je prva
14stvar koju je ucinio, onako sav pun naslaga morske soli, bila da se dobro u
kuhinji opere, a da se pritom uopce nije zapitao je li to moda jedina voda na
brodu; a zatim je vjerojatno u nekom kovcegu pronaao jedno dobro kapetanovo
odijelo, ono to se obicno cuva za iskrcavanje na konacnom odreditu. Moda se
cak samodopadno epirio u toj odori zapovjednika, te je jo nedostajalo da
navuce cizme, pa da se ponovno osjeti u svom elementu. Tek tako, dolicno i
pristojno odjeven - a ne s izgledom izmodena brodolomca - castan covjek moe
slubeno postati vlasnikom naputenog broda i ne mora vie osjecati kao
prijestup nego kao puno svoje pravo sljedeci svoj korak: potrai po stolu i
opazi, pokraj tintarnice s gucjim perom, otvoren i kao napola prekinut,
brodski dnevnik. Vec prva mu stranica otkrije ime broda, no ostatak bijae
nerazumljivi slijed s rijecima poput anker, passer, sterre-kyker, roer, i malo
mu je vrijedilo to je doznao da je kapetan bio Flamanac. Ipak, u posljednjem
retku bijae zapisan nadnevak od nekoliko tjedana ranije, a nakon jo nekoliko
nerazumljivih rijeci isticahu se, podvucene, latinske rijeci: pestis, quae
dicitur bu-bonica.
Eto napokon nekog traga, neke nagovijesti objanjenju. Na brodu je izbila
epidemija. Roberta to otkrice ne uznemiri: on je kugu imao prije trinaest
godina, a poznato je da onaj tko je prebolio tu zaraznu bolest stekao kao neku
vrst pomilovanja, kao da se ta zmija ne usuduje uvuci drugi put u kria onome
tko je jednom bijae ukrotio.
S druge pak strane, taj znak nije objanjavao mnogo i samo je ostavljao
prostora novim brigama. Neka bude, svi su mrtvi. Ali ne bi li se onda morali
naci, razbacani u neredu po palubi, leevi bar onih posljednjih, ako
pretpostavimo da su oni one koji prvi bijahu podlegli dostojno pokopali u
morskim valovima?
Nedostajala je alupa: oni posljednji, ili pak svi, sklonili su se broda. to
li je to brod pun okuenih moglo uciniti mjestom nesavladive opasne prijetnje?
Mievi, moda? Ucini se Robertu da je u ostrogotskom kapetanovu rukopisu
razabrao neku rijec kao rottnest, takorcina, poljski takor, onaj iz odvodnih
kanala - u hipu se okrenu podiuci svjetiljku spreman da
15
opazi kako je neto skliznulo uza zid i zacuje ono poznato sk-vicanje od kojeg
mu se na Amarilliju ledila krv u ilama. Sjeti se, najeivi se, kako mu je
jedne veceri, bijae upravo padao u san, jedno dlakavo bice lako okrznulo
lice; na njegov uasnuti krik bijae odmah dotrcao doktor Byrd. Svi su ga
ostali kasnije ismijali: i na brodu bez kuge mieva ima koliko i ptica u umi,
na mieve jednostavno treba zaboraviti svatko tko se eli otisnuti na more.
Medutim, barem ovdje u krmnici, od mieva ni traga ni glasa. Moda su se svi
do jednog pritajili u dnu lade, s onim svojim ocima to se crvenkastim sjajem
krijeseu mraku, vrebajuci na svjee meso. Da su mievi tu, rece Roberto sam
sebi, to bi se odmah vidjelo. Ako su to normalni mievi, i u normalnom broju,
moda bi cak bio moguc nekakav suivot. A to bi drugo mogli biti, zapravo?
Pitanje je bilo tu, no nije na njega elio odgovoriti.
Roberto pronade puku, neku ogromnu sablju i podugacak no. Bijae nekoc
vojnik: puka bijae jedna od onih cali-vera - kako ih nazivahu Englezi -
kojima se moglo nianiti bez postolja; provjeri je li okidac u redu, vie za
svaku sigurnost, nego to bi zaista namjeravao sacmom satrti copor mieva; za
pojas cak zataknu no od kojeg, to se mieva tice, nikakve koristi.
Odluci istraiti citav trup broda, od pramca do krme. Vrativi se u kuhinjicu,
side stubama to se sputahu tik uz precke kosnika te ude u podnicu ili
ostavu, cini mi se gdje bijae nagomilana sva sila ivenih namirnica,
ocigledno spremljenih za prilicno dugu plovidbu. No buduci da se sve nisu
mogle odrati za vrijeme citava putovanja, posada se, na nekom gostoljubivom
tlu, po svoj prilici nedavno, bila ponovno opskrbila.
Bilo je tu koara s ribom, nedavno nadimljenom, piramida kokosovih oraha te
bacava s gomoljacama nepoznata oblika ali jestiva izgleda, i ocito kadrih da
podnesu dugo cuvanje. Pa onda voce, onakvo kakvo je Roberto vidao na
Amarilliju nakon prvih pristajanja u tropskim krajevima, takoder otporno na
kvarenje: bijae bodljikavo i tvrde kore, no otar je miris obecavao dobro
zaticeno meko meso i skrivene slatkaste sokove.
16A vjerojatno su od nekih otocnih plodova potjecale i one vrece sivog brana
to mirisae na sadru; od njega se vjerojatno pekao i kruh koji ga okusom
podsjeti na one bezukusne bljutave kvrge to ih Indijanci Novog Svijeta
nazivahu krumpirom.
U dnu prostorije ugleda jo desetak bacvica sa slavinom. Otvori prvu; bijae
voda jo neustajala, naprotiv, izgledae kao da je nedavno donesena i
tretirana sumporom da bi odrala svjeinu. Nije je bilo mnogo, no nracunajuci
da ce i vocem moci gasiti ed, zakljuci da se na brodu zaista moe zadrati
prilicno dugo. Pa ipak, ta otkrica, umjesto da ga ohrabre to na tom brodu
nece umrijeti od gladi, jo ga vie zabrinue - kao to to obicno biva sa
melankolicnim duama koje u svakom nagovjetaju srece vide siguran znak njenih
zlokobnih posljedica.
Nasukati se na naputeni brod, slucaj je vec sam po sebi cudan i neprirodan,
no kad bi barem taj brod bio naputen od ljudi i od Boga kao neupotrebljiva
olupina, bez plodova prirode i djela ljudskih ruku koji ga cine tako poeljnim
boravitem, sve bi se uklapalo u red stvari i u mornarske kronike; no naci ga
ovako, uredena kao za nekog dragog i dugo ocekivanog gosta, poput neke laskave
ponude, to je pocelo zaudarati na sumpor, jo jace nego ona voda, tu mora da
necastivi plete svoje prste. Robertu padoe napamet bajke koje mu bijae
pripovijedala baka, pa zatim one u neto dotjeranijoj prozi to se citahu u
parikim salonima, gdje princeze izgubljene u umi ulaze u neku pecinu i tamo
nalaze raskono uredene sobe s krevetima i baldahinima, s ormarima prepunim
skupocjenih haljina ili cak svecano prostrt stol... I zna se, u posljednjoj
odaji obicno ceka strano otkrice podvale nekog pakosni-ka koji bijae
namjestio stupicu.
Dodirnu jedan kokosov orah pri dnu gomile, ravnotea naslaganih plodova narui
se u trenu i cekinjaste prilike strmoglave se poput lavine prema njemu, kao
takori koji pritajeno vrebahu negdje u mraku ili poput imia to se
naglavce vjeaju po gredama na stropu da bi u pogodnom casu nasrnuli na njega
uspinjuci mu se po tijelu i njueci mu lice slano od znoja.
Valjalo se uvjeriti da se ne radi o caroliji: Roberto je na putovanju naucio
kako se postupa s prekomorskim plodovima.
17
Posluivi se ogromnim noem kao sjekirom, jednim udarcem rasjece napola jedan
kokosov orah te ispije svjeu tekucinu; razlomi potom ljusku i oglode slasno
meso skriveno ispod kore. I jedno i drugo bijae toliko ukusno da neodredeni
dojam da se radi o klopci poprimi jo vece razmjere. Moda je, rece sam sebi,
vec rtva obmane, uiva u orasima, a zapravo zubima hvata glodavce, vec vie
ne vidi razlike, uskoro ce se njegove ruke istanjiti, iskriviti i dobiti
pandice, tijelo ce mu se prekriti grubim hrapavim maljama, leda ce mu se u
luku saviti i bit ce u zlokobnoj svecanoj ceremoniji primljen medu kutrave
stanovnike te Aherontove barke.
No - i da zavrimo s tom prvom noci - jo jedna je jeziva opomena morala
iznenaditi istraivaca. Kao da je buka sruenih kokosovih oraha probudila neke
uspavane stvorove, on zacu, negdje iza pregrade to razdvajae ostavu od
ostatka potpalublja, ako vec ne pravo skvicanje, a ono neko pijukanje, tiho
cvrkutanje, grebanje apa. Ipak je to dakle neka zasjeda, nocna bica upravo
imaju sastanak u nekom skrovitom gnijezdu.
Roberto se zapita ne bi li se, s pukom u ruci, morae odmah odvaiti i krenuti
na taj Armagedon. Srce mu drhtae, optuivae sam sebe za kukavicluk, rekne
sam sebi da ce se ionako, bilo to nocas ili bilo koje druge noci, prije ili
kasnije morati suociti s Njima. Kratko je oklijevao, vratio se zatim na palubu
i na svoju veliku srecu vidio votanoblijedi sjaj zore kako pue po metalu
topova koje dotad bijae milovao mjesecev odsjaj. Rada se dan, rece sebi s
olakanjem, a njegova je dunost da izbjegne svjetlo.
Poput jednog od onih Uskrenika iz Madarske pretrci poprijeko palubu i vrati
se u krmnicu, ude u sobu - sada vec svoju - zabarikadira dobro vrata, zatvori
izlaze na galeriju, namjesti oruje nadohvat ruke i pouri zaspati da slucajno
ne bi vidio Sunce, tog krvnika to bradvom svojih zraka odsijeca vratove
sjenama.
Uznemiren, usne svoj brodolom, a sanjao ga je kao to sanja svaki umno darovit
covjek, to cak i u snovima, a pogotovo ovakvim, smatra potrebnim da svaki
pojam, svaku zamisao
18uljepa biranim rijecima, da ih oivi naglascima, zgusne zagonetnim
povezivanjem, da im osvrtima i razmatranjima dade dubinu ili ih uzvisi
emfaticnim zanosom, da ih prikrije aluzijama i raznim pretvorbama istanca i
profini.
Pretpostavljam da u ona vremena, i na tim morima, bijae mnogo vie brodoloma
nego sretnih povrataka u luku; no kome je prvi put, takvo iskustvo postaje
zacijelo izvorom neprestanih nocnih mora, koje mata i navika tocnog poimanja
i vjernog zamiljanja cini slikovitim poput Posljednjeg Suda.
Jo od prethodne veceri zrak bijae kao prehladen i cinilo se kao da nebesko
oko, prepuno suza, ne uspijeva vie dopustiti pogledu da segne dokle dopiru
valovi. Kist prirode bijae vec izblijedio crtu obzora te ocrtavae tek
nejasno udaljenost kopna.
Roberto, cija je utroba vec predosjecala skoranji potres, baci se na leaj,
vec ziban kiklopskom dadiljom; zadrijema izmedu nemirnih snova to ih sanja u
snu o kojem pripovijeda, i primi u svoja njedra kozmicki spjev svakojakih
cudesa. Budi se od tutnja gromova i krikova mornara, bujica vode preplavi mu
leaj, doktor Byrd naviri se u trku vicuci mu neka se brzo skloni gore na
palubu i uhvati za bilo to to stoji bar malo cvrce od njega samog.
Na palubi zbrka, jauk, tijela to lete u more kao boanskom rukom uzdignuta.
Roberto se vjea za stranju stranu krmenog jedra ako sam dobro razumio, sve
dok se ovo, munjama rastrgano, ne slomi; kri jarbola stade oponaati
zakrivljenu putanju zvijezda i Roberto se nade, kao iz pracke izbacen, u
podnoju glavnog jarbola. Tada mu neki mornar dobra srca to se bijae vezao
za jarbol, ne mogavi mu napraviti mjesta, dobaci jedno ue viknuvi neka se
privee za istavlje-na vrata pramnice; i bila je prava sreca za Roberta to
ona, zajedno s njim nametnikom, odmah otkliznue uz ogradu, jer se u
meduvremenu onaj jarbol slomi po sredini i jedna od motki okomito se srui
raspolovivi glavu onome dobrotvoru.
Kroz neki otvor u boku lade Roberto vidi, ili sanja da je vidio, ciklade sjena
to se gomilaju pri svakoj munji, kako lutajuci krstare valovitim poljima, to
mi se cini poneto prevelikim ustupkom sklonosti precioznim citatima. No,
ukratko,
19
Amarilli se naginje na stranu brodolomca spremnog na brodolom, i Roberto sa
svojom daskom sklizne u neki ponor ponad kojeg, silazeci, ugleda Ocean kako
slobodno uzlazi hineci vr-letne hridi; kroz zamucene trepavice vidje kako
izviru sruene Piramide, osjeti se vodenim kometom to bjei du staze tog
vrtloga mokrih nebesa. Dok s lucidnom nestalnocu sijeva svaki val, ovdje
zavija neka para, ondje pak, otvarajuci novi izvor, u-bori neki vir.
Neodoljivi car pomahnitalih meteora poput melo-dijske pratnje uskomealom
zraku prepuklom od grmljavine; nebo je stalna mijena udaljenih svjetala i
mlazova guste tame, i Roberto kae da bijae vidio Alpe pokrivene pjenom
izmedu klizavih brazdi cija se pjenuava kresta pretvara u plodove ljetine, i
Cereru okicenu cvijecem u odsjaju safira, i na mahove zagluujucu lavinu
opala, kao da je kormilo preuzela Prozerpi-na, vladarica podzemlja, izagnavi
sa zemlje plodorodnu majku.
I usred tih zvijeri to oko njega ricu unezvjereno lutajuci, dok vrije
srebrnasta sol u uzburkalu jadu, Roberto se odjednom prestane diviti
predstavi, postaje posve becutan glumac, izgubi svijest i dalje vie ne zna
to se s njim dogodilo. Tek ce kasnije, sanjajuci, pretpostaviti da se daska,
kao po nekoj milostivoj naredbi, ili nagonom to ga posjeduje sve to pluta,
bijae uskladila s tim guslama, i kako bijae sila, isto tako prirodno uzade,
umirivi se u ritmu neke lagane sarabande -buduci da se u bijesu prirodnih
sila rue pravila svakog ugladenog plesnog slijeda - i udalji se u sve irim
krugovima od pupka vrtuljka, u koji se pak strovali, areni zvrk u rukama
sinova Eolovih, nesretni Amarilli, kosnika upravljena u nebo. I s njim svaka
iva dua to tamo se bijae zatekla: idov to mu sudbina eto dodijeli da u
nebeskom Jeruzalemu potrai onaj zemaljski do kojeg vie ne moe stici;
malteki vitez zauvijek odvojen od otoka Escondide, doktor Byrd sa svojim
vjernim pratiocima i - milocu dobrostive prirode napokon izbav-Ijen od melema
medicinskog umijeca - onaj bijedni pas prepun zagnojenih cireva, o kojem
uostalom nisam jo dospio govoriti, buduci da Roberto o njemu pie tek mnogo
kasnije.
No sve u svemu, nagadam da su nocne more i oluja ucinile Robertov san
osjetljivim i lakim, spavao je poput ratnika: kra-
20tak bi nemiran drijeme slijedilo dugo napeto bdijenje. I doista, pomirivi
se s milju da je vani dan, utjeen cinjenicom da svjetlo tek neznatno moe
prodrijeti kroz mutna stakla krm-nice; pouzdajuci se u to da postoje neke
unutranje stube kojima ce moci sici u potpalublje, skupi hrabrost, uze
ponovno oruje i krenu, s odvanom bojazni, u istraivanje porijekla onih
nocnih zvukova.
Zapravo, ne krenu odmah. Molim da mi se oprosti, ali upravo Roberto,
pripovijedajuci Dami, sam sebi proturjeci - znak da ne pripovijeda potanko
redom ono to mu se dogodilo, nego eli sastaviti pismo kao pricu, ili kao
dnevnik nabacanih biljeki koje bi mogle posluiti i za pismo i za pricu, pa
pie bez prethodne odluke to ce od toga kasnije odabrati, crta, da se tako
izrazim, pijune svoje ahovske ploce a da ne odredi unaprijed koje ce figure
pomicati i na koji ce ih nacin uopce rasporediti.
U jednom pismu kae kako je iziao da bi krenuo u pustolovinu u potpalublje.
No u jednom drugom pie opet kako ga je, netom probudena prvom jutarnjom
svjetlocu, iznenadio neki udaljeni koncert. Zvuci bez sumnje dopirahu s
Otoka. Robertu ponajprije padne na um slika copora domorodaca to se skupljaju
i guraju u dugacke kanue da bi se ustremili na brod, te cvrsto stisne puku;
zatim mu se koncert ucini i ne ba tako borben.
Bijae zora, sunce jo nije udaralo o stakla; pode na galeriju, osjeti miris
mora, odkrinu prozorski kapak i jedva otvorenih ociju, gotovo mireci, pokua
pogledom dokuciti obalu.
Na Amarilliju, gdje danju nije izlazio na palubu, Roberto bi sluao kako
putnici pricaju o zaarenim zorama to plamte kao da Sunce gori od
nestrpljivosti da zrakama prostrijeli svijet: ovdje medutim vidje, bez
razocaranja, tek pastelne boje: nebo pjenuavo od tamnih oblaka jedva
iskrzanih biserjem, dok se neka nejasna nijansa, jedva zamjetno ruicasta
lagano uspinjala iza Otoka, nalik na zagasito modru mrlju na nekom grubom
papiru.
No ta mu je gotovo nordijska paleta bila dovoljna da shvati kako profil to mu
se prethodne noci cinio jednolikim oblikuju
21zapravo obodi breuljka to strmim nagibom zavrava na obalnom pojasu
obraslom drvecem visokih debala, ispred kojih u vijencu palme obrubljuju
bijeli al.
Pijesak je polagano postajao sve sjajniji, a du rubova se tu i tamo
zamjecivahu kao neki ogromni pauci, balzamirani u trenu dok bijahu prema vodi
pomicali svoje kotunjave udove. Robertu se izdaleka ucine nekakvim "putujucim
raslinjem", no u tom ga trenutku vec suvie iv odsjaj pijeska natjera natrag
u zaklon.
Otkrije da se tamo gdje bi ga oci izdavale, sluhu moglo vjerovati, te se
potpuno pouzda u sluh; zatvorivi gotovo sasvim prozorske kapke, naculi ui na
te cudne zvukove to dopirahu s kopna.
Iako na svom rodnom breuljku bijae mnogo puta doivio zoru, shvati da
zapravo po prvi puta u svome ivotu doista cuje kako pjevaju ptice; u svakom
slucaju nikad ih jo ne bijae cuo ni u tolikom broju niti toliko razlicitih.
Na tisuce njih pozdravljalo je izlazak Sunca: ucini mu se da kroz krijetanje
papiga razabire slavuja, evu, beskrajno mnogo lastavica, te cak otru tananu
graju zrikavca i cvrcka, pitajuci se pritom cuje li on to zaista ba te
ivotinjske vrste ili moda kakvu njihovu bracu s antipoda... Otok bijae
daleko, no cinilo mu se da ti zvukovi donose sa sobom miris bosiljka i
narancina cvijeta, kao da je citav zaljev natopljen predivnim nekim parfemom -
a osim toga, sjeti se da mu je gospodin d"Igbv pricao kako je tijekom jednog
od svojih putovanja prepoznao blizinu kopna upravo po prelijetanju mirisnih
cestica to ih donaahu vjetrovi...
No dok je njueci culio ui prema tom nevidljivom mnotvu, kao da izmedu
zubaca na vrhu dvorca ili kroz proma-tracnicu neke utvrde promatra vojsku to
se glasno mrmoreci u luku razmjeta u dolini izmedu blagih padina breuljka i
kanala to titi zidine, ucini mu se odjednom da vec bijae vidio to to
sluajuci sada zamilja, i pred tim beskrajem to ga opsjedae opsjednutim se
osjeti, i neki ga instinktivni poriv gotovo nagna da uperi puku. Bijae to u
Casaleu, a pred njim se razastrla panjolska vojska, s bukom svojih teretnih
kola i zveckanjem oruja; cuo je tenorske glasove gospodara dvorca,
22graju Napoletanaca, otro i grubo gundanje njemackih placenika, a negdje iz
pozadine dopirae do njega, ublaen, pokoji zvuk trublje, i poneki prigueni
hitac iz puke, klok, pof, taa-pum, poput muara to se obicno cuju na dan
neke svetkovine.
Kao da se njegov ivot bijae dogodio izmedu dviju opsada, jedna na sliku i
priliku drugoj, s jedinom razlikom to je sada, kad se zatvorio taj krug od
vie od jednog desetljeca, rijeka oko dvorca, takoder dodue krunog oblika,
bila isuvle iroka da bi cinila mogucim bilo kakav izlaz, Roberto je ponovno
proivljavao one kasalske dane.
23
2.
O onom sto se dogodilo
IA
J svojih esnaest godina ivota prije ljeta 1630. Roberto daje naslutiti vrlo
malo. Navodi tek uzgred neke dogadaje iz prolosti, i to samo kad mu se cini
da oni pokazuju neku vezu sa njegovom sadanjocu na Daphne, pa je kronicar
njegove jogunaste kronike prisiljen vrebati po skrivenim zakucima i naborima
njegovih rijeci. Kad bi slijedio njegova nacifrana prenemaganja bio bi poput
autora to, ne bi li to vie otegao otkrivanje ubojice, citatelju daje tek
vrlo oskudne indicije i cesto ga navodi na krivi trag. I tako moram tu i tamo
izmamiti neki znak, natuknicu, poput kakva dounika ugrabiti neki mig.
Obitelj Pozzo di San Patrizio pripadala je sitnom plemstvu i posjedovala
prostrano imanje della Griva uz samu granicu aleksandrijske pokrajine u to
doba dijelom milanskog vojvodstva, dakle pod vlacu panjolaca, no zbog
politicke geografije ili vlastita duhovna i moralno-idejna uvjerenja bijae
ostala u zavisnosti markiza od Monferrata. Otac - koji je sa svojom enom
govorio francuski, sa seljacima na dijalektu a talijanski sa strancima - kad
bi razgovarao s Robertom izraavao se na razlicite nacine, vec prema tome je
li ga poducavao nekom potezu macem ili ga vodio na jahanje po poljima psujuci
na ptice to mu upropatavahu ljetinu. Djecak je inace provodio svoje vrijeme
bez prijatelja, matajuci o dalekim krajevima dok bi s dosadom tumarao
vinogradima, o lovu na sokole dok bi hvatao crne pitalice, o borbama sa
zmajem dok bi se igrao sa psima, o skrivenu blagu dok bi istraivao odaje
njihova malena ili ogromna dvorca, kakav vec bijae. Raspirivahu mu to duhovno
skitnitvo razni viteki romani i poeme to ih je pokrivene prainom nalazio u
junoj kuli.
24
Ne bijae dakle neobrazovan, imao je cak i kucnog ucitelja, pa bilo to i samo
dijelom godine. Jednog karmelicanina, za kojeg se pricalo da bijae putovao
istokom gdje se - cesto bi to, prekriivi se, promrmljala njegova majka -
navodno preobratio u muslimana, koji bi dolazio jednom godinje na imanje,
zajedno s jednim slugom i cetiri sitne mazge natovarene knjigama i svakojakim
svescima, te bi ovdje boravio tri mjeseca. Cemu je poducavao svoga ucenika, to
ne znam, no po dolasku u Pariz Roberto je odmah ostavio stanovit dojam, i kako
bilo da bilo, lako i brzo usvajao sve to bi cuo.
O tome se karmelicaninu zna samo jedna jedina stvar, i nije slucajno da se
Roberto osvrce upravo na nju. Jednog se dana naime, cisteci sablju, stari
Pozzo bijae posjekao i, bilo da oruje bijae zardalo, bilo da je bio
povrijeden posebno osjetljiv dio ruke ili prstiju, rana mu zadavae neizdrivu
bol. Tada karmelicanin uze sjecivo, pospe ga prakom to ga cuvae u nekoj
kutijici, i iduceg trena stari se Pozzo vec zaklinjao da osjeca olakanje.
Cinjenica je zatim da je sutradan rana vec zarastala.
Karmelicanin je uivao u opcem udivljenom cudenju te rece kako mu je tajnu te
tvari povjerio neki Arapin, a radilo se o lijeku mnogo mocnijem od onog to
krcanski spagiricari nazivahu unguentum armarium. Kad ga potom zapitae kako
to da se praak ne stavlja na ranu nego na oruje koje ju bijae prouzrocilo,
on odvrati da tako djeluje priroda, u cije se najvece snage ubraja univerzalna
simpatija koja omogucuje djelovanje na daljinu. I doda da je, ako im je u to
teko povjerovati, dovoljno da se prisjete magneta, koji je kamen to na sebe
privlaci strugotine metala, ili golemih planina punih gvozda kojima je
prekriven sjever naeg planeta, koje pak privlace iglu kompasa. Tako i mast za
oruje, cvrsto prianjajuci na sablju, privlaci ona svojstva eljeza koje je
sablja ostavila u rani i koje prijece njeno iscjeljenje.
Nijedno stvorenje koje u djetinjstvu bijae svjedokom necemu slicnom ne moe a
da ga to ne obiljei za citav ivot, a vidjet cemo uskoro kako je Robertova
sudbina bila odredena upravo privlacnocu koju su za njega imale privlacive
moci praaka i pomada.
25S druge strane, to ipak ne bijae najznacajniji dogadaj Ro-bertova
djetinjstva. Postoji jedan drugi, i to, pravo govoreci, ne tek epizoda, vec
kao neka vrst pripjeva kojeg je djecak sacuvao u mutnom sjecanju. Dakle, cini
se da bi ga otac, koji bez sumnje bijae sinu privren iako s njim postupae
prilicno otro, s mucaljivom grubocu svojstvenom ljudima iz tog kraja, cesto
- i to posebno u njegovih prvih pet godina ivota - cesto znao podici uvis
ponosno uzviknuvi: "Ti si moj prvijenac!" Nita neobicno, doista, osim jedne
male pogreke, jedne male suvinosti, ako uzmemo u obzir da Roberto bijae
jedinac. Sve bi bilo u redu da se Roberto nije, odrastajuci, stao prisjecati
ili je sam sebe uvjerio u to sjecanje kako je na ta napadna ocitovanja ocinske
radosti majcino lice poprimilo izraz neodlucan izmedu uznemirenosti i veselja,
kao da otac, izgovarajuci tu recenicu, istina, cini neto lijepo, no kao da
joj je istovremeno njeno neprestano ponavljanje u dui budilo neku davno
uspavanu ili utianu tjeskobu. Robertova je mata dugo poigravala oko tona
toga usklika, zakljucivi na kraju da otac to nije izgovarao kao neku sasvim
bjelodanu tvrdnju, nego kao neku novu jo necuvenu objavu, naglaavajuci ono
"ti", kao da eli reci "ti, a ne netko drugi, ti si moj prvorodeni sin."

Ne netko drugi ili ne onaj drugi? U Robertovim pismima pojavljuje se cesto
poneka aluzija na nekakvog Drugog koja ga neprestano opsjeda, a cini se da mu
se upravo tada, kad je u to sam sebe uvjerio, rodila ideja a o cemu bi i moglo
matariti dijete izgubljeno izmedu kulapunih imia, vinograda, gutera i
konja, smeteno i zbunjeno u ophodenju sa seljacicima to mu bijahu nedorasli
vrnjaci, i koje, kad ne bi slualo bakine, slualo bi bajke onoga
karmelicanina? da negdje po svijetu tumara neki brat kojeg nikad ne bijae
upoznao, i koji je, buduci da ga se otac odlucio odreci, morao biti loe i
nepocudne naravi. Roberto bijae najprije premalen a kasnije odvie stidljiv
da bi se upitao dolazi li mu taj brat s oceve ili majcine strane a u oba bi se
slucaja nad jednog od roditelja nadvila sjena nekog starog neoprostivog
grijeha: kako bilo da bilo, postojao je brat, na neki je nacin moda
natprirodni bio zacijelo necemu kriv cim ga bijahu odbacili, i zbog toga je
sigurno mrzio njega, Roberta, mezimca.
26
Sjena toga brata protivnika kojeg je, bez obzira na sve, ipak elio upoznati,
kako bi ga volio i kako bi ga naveo da on zavoli njega pomucivao bi mir
njegovih djecackih noci; kasnije, vec kao mladic, prelistavao bi u biblioteci
stare sveske ne bi li naao skriven, tko zna, kakav portret, rodni list, izvod
iz upe, neku ispovijest koja ce objasniti. Tumarao bi potkrovljima otvarajuci
stare krinje pune odijela pradjedova, zardalih odlicja, naao bi pokatkad
maurski bode, zastajao bi caskom da zbunjeno i kolebljivo drhtavim prstima
ispita neku pletenu kouljicu koja zasigurno nekoc bijae ovijala maleno
dijete, no tko zna je li to bilo prije nekoliko godina ili nekoliko stoljeca?
Kako je vrijeme odmicalo, bijae on tom izgubljenom bratu cak i ime nadjenuo,
Ferrante, te mu stao pripisivati sitne prekraje zbog kojih nepravedno bijae
optuen, kao krada kolaca, na primjer, ili neopravdano putanje psa s lanca.
Ferrante, povlaten svojim ponitenjem i svojom nevidljivocu, djelovao je
njemu iza leda, a on se sakrivao iza Ferrantea. tovie, malo pomalo navika da
okrivljava nepostojeceg brata za ono to on, Roberto, nije nikako mogao
uciniti, pretvorila se u lo obicaj da ga tereti i za ono to je zaista ucinio
i zbog cega je osjecao kajanje.
Roberto zapravo nije lagao drugima: radilo se zapravo o tome da je, negdje u
tiini izdravajuci kaznu za svoje nepodoptine, s bujicom suza sapetih u
grlu, uspijevao sam sebe uvjeriti u vlastitu nevinost i osjetiti se rtvom
okrutne nepravde.
Jednom je, na primjer, da bi isprobao novu sjekiru to je kovac bijae netom
isporucio, a djelomicno i iz inata zbog neke ne znamvkakve nepravde to
smatrae da mu je ucinjena, Roberto oborio jedno mlado stabalce, vockicu to
je otac bijae posadio polauci velike nade u nadolazece sezone. Kad je postao
svjestan ozbiljnosti svoje budalatine, Roberto stade zamiljati strahovite
posljedice, od kojih najblaa bijae da ce ga prodati Turcima, to bi znacilo
doivotno veslanje na njihovim galijama, te se vec stao spremati da pobjegne
od kuce i provede ostatak ivota kao umski razbojnik. U potrazi ipak za nekim
opravdanjem, jednostavno je sebe uvjerio da onaj tko je posjekao vockicu nije
mogao biti nitko drugi nego Ferrante.
27Otac, medutim, otkrivi nedjelo, okupi sve djecake s imanja te rece da ce
krivcu, eli li izbjeci njegov bezgranicni bijes, biti mnogo bolje da sam
prizna. Roberta tu obuzme osjecaj sa-milosne plemenitosti: kad bi okrivio
Ferrantea, siromaak bi doivio samo jo jedno novo izopcenje; naposljetku,
nesretnik je cinio zlo ne bi li nekako ublaio svoju naputenost siroceta,
pozlijeden prizorom vlastitih roditelja koji drugog obasipaju milovanjem...
Istupio tako korak naprijed i, drcuci od straha i ponosa, rekao kako ne eli
da netko drugi bude okrivljen umjesto njega. Tvrdnja, iako to zapravo nije
bila, bijae uzeta kao priznanje. Otac se, uvijajuci brk i pogledavajuci
majku, mrzovoljno nakaslja te izjavi kako nema sumnje da je zlodjelo vrlo
teko i kazna neizbjena, no kako ne moe a da ne cijeni to mladi "gospodin
della Griva" potuje cast drevna obiteljskog obicaja i kako tako i prilici
ponaati se jednome plemicu, pa makar mu bilo samo osam godina.
Zatim presudi da Roberto nece moci poci u posjet rodacima u San Salvatore,
uobicajen polovinom kolovoza, to jamacno bijae bolna kazna u San Salvatoreu
je bio Quirino, vinogradar koji bi Roberta znao uspeti na jednu smokvu
vrtoglave visine no sigurno neusporedivo manja od Sultanovih galija.
Nama ce se prica uciniti sasvim obicnom: otac je ponosan to ima potomka koji
ne eli lagati, gleda majku s neskrivenim zadovoljstvom, izrice blagu kaznu
tek da bi prividno sacuvao dosljednost.
No Roberto je dogadaj obilato iskitio, ispreo svoje vlastito tumacenje,
dospjevi do zakljucka kako su otac i majka zasigurno naslutili da je pravi
krivac zapravo bio Ferrante, zadivili se bratskom herojstvu sina mezimca i
osjetili olakanje to nece biti prisiljeni objelodaniti obiteljsku tajnu.
Moda sam zapravo ja taj koji ispreda i izmilja na temelju tek oskudnih
zabiljeki, no to je zbog toga to ce ta prisutnost odsutnog brata imati
odredenu svoju teinu i u ovoj pripovje-sti. Tragove te djecje igre naci cemo
u ponaanju odraslog Roberta ili barem onog kojeg smo zatekli na Daphne, u
neprilici koja bi, istini za volju, jednako smutila bilo koga na njegovu
mjestu.
28U svakom slucaju vec sam i suvie zastranio: ostaje nam jo da vidimo kako
se to Roberto naao na opsadi Casalea. A tu valja odrijeiti krila mati i
pokuati zamisliti kako su se dogadaji razvijali.

Na imanje della Griva vijesti nikada nisu stizale prevelikom hitnjom, no vec
se bar dvije godine znalo da pitanje oko toga tko ce naslijediti vojvodstvo od
Mantove stavlja Monferrato u gadne neprilike, a bilo je vec dolo i do jedne
poluopsade. Ukratko - pa bilo to i na fragmentarni]! nacin od mojeg - u
prosincu 1627. umro je vojvoda Vincenzo II od Mantove i oko samrtne postelje
glasovita razvratnika to djece svejedno nije znao napraviti, obigravahu
cetiri pretendenta zajedno sa svojim posrednicima i zatitnicima. Pobijedi
markiz Saint-Char-mont koji bijae uspio uvjeriti Vincenza kako bi valjalo da
nasljedstvo preuzme neki rodak od francuske grane, Carlo di Gon-zaga, vojvoda
od Neversa. Stari Vincenzo, izmedu dva hropca, naredi ili prepusti da Carlo na
brzinu oeni njegovu necakinju Mariu Gonzaga, te, ostavljajuci mu vojvodstvo,
izdahnu.
Nevers, medutim, bijae Francuz, a vojvodstvo to ga bijae naslijedio
ukljucivae i markgrofoviju Monferrato, cija je prijestolnica Casale slovila
kao najbolja utvrda citave sjeverne Italije. Kako bijae smjeten izmedu
milanskog teritorija pod panjolskom vlacu i Savojskih zemalja, Monferrato je
omogucavao kontrolu gornjeg toka rijeke Po, puteve izmedu Alpi i juga, cestu
Milano-Genova, te se umetnuo kao tampon izmedu Francuske i panjolske - buduci
da se nijedna od dvije sile nije mogla suvie pouzdati u onaj drugi tampon,
savojsko vojvodstvo, gdje je Carlo Emanuele I vodio igru koju bi bilo suvie
velikoduno nazvati dvostrukom. Monferrato je dakle pripao Neversu, a bijae
to kao da ga je dobio sam Richelieu; i bijae vie nego bjelodano da bi se
panjolskoj vie svidjelo da je pripao nekom drugom, recimo vojvodi od
Guastalle. Na stranu cinjenica da je odredeno pravo na nasljedstvo imao i
vojvoda od Savoje. No buduci da je testament postojao, i da je odredivao
Neversa, ostalim pretendentima preostala je samo nada da Sveti i Rimski
njemacki car, ciji vojvoda od Mantove formalno bijae vazalni gospodar, nece
ratificirati to nasljedstvo.
29panjolci medutim bijahu nestrpljivi i, u ocekivanju careve odluke, Gonzalo
de Cordoba vec je bio jednom napao Casale, a sada gaje, po drugi put, napala
impozantna armada sastavljena od panjolaca i carskih vojnika, pod Spinolinim
zapovjednitvom. Francuski garnizon pripremao se na otpor nadajuci se pomoci
francuske vojske, no ona je jo imala pune ruke posla na sjeveru, te je sam
Bog znao hoce li uopce stici na vrijeme.
Dogadaji bijahu otprilike dotle dospjeli kad stari Pozzo polovinom travnja
okupi ispred dvorca najmlade iz svoje obitelji i najbistrije od svojih
seljaka, podijeli svo oruje koje se na posjedu moglo naci, pozove Roberta, te
svima odri govor koji mora da je pripremao citavu noc:
"Ljudi, posluajte. Ovo nae imanje della Griva oduvijek je placalo danak
markizu od Monferrata, koji odnedavno znaci isto koliko i sam vojvoda od
Mantove, a to je sada, kao to vam je poznato, gospodin Nevers, i onoga tko mi
dode kazati da Ne-vers nije ni od Mantove ni od Monferrata opalit cu poteno u
dupe, jer vi ste svi bijedni neznalice i od tih stvari ne razumijete ni koliko
je crno pod noktom, pa ce vam bolje dakle biti da utite i prepustite sve
svome gospodaru, jer ako nitko drugi, on bar zna to znaci cast i potenje. No
buduci da je vaa vlastita cast vezana za ovo mjesto, treba da znate da ako
carski vojnici udu u Casale - a to vam nisu momci koji previe brinu oko
sitnica - vai su vinogradi upropateni, a to ce biti s vaim enama, bolje
da vam ne spominjem. Zbog svega toga ide se u obranu Casalea. Ja nikoga na
nita ne silim. Ako ima medu vama kakva lijena bitanga kojoj se ta zamisao ne
svida, neka se odmah izjasni - pa cu ga odmah objesiti za ovaj ovdje hrast."
Nitko od prisutnih nije jo mogao vidjeti Callotove bakroreze s ljudima poput
njih to u grozdovima vise s hrastova, no mora da cutjee da se sprema neto
neobicno vano: i svi do jednog podigoe tko karabin, tko pijuk, tko tap sa
srpom pricvrcenim na vrhu, te uskliknue ivio Casale dolje carevi vojnici.
Uglas, kao jedan.
30"Sine moj", rece Pozzo Robertu dok na konjima bijahu prelazili preko brda sa
svojom malenom vojskom to ih je slijedila pjeice, "taj Nevers ne vrijedi ni
koliko jedno moje mudo, i Vin-cenzu je, kad mu je prepustio vojvodstvo, osim
pjetlica zacijelo zakazao i mozak, od kojeg uostalom ni prije velike koristi.
Ali prepustio ga je njemu, a ne onome nesposobnjakovicu od Gua-stalle, a
obitelj Pozzo bijae odana zakonitim gospodarima Mon-ferrata jo od njegovih
zlatnih vremena. Dakle, ide se na Ca-sale, pa neka nas i pobiju ako tako mora
biti, jer, tako mu Boga, ne moe biti uz nekoga dok stvari idu dobro, a onda
ga ostaviti na cjedilu kad je u blatu do grla. A ako nas ne upucaju, tim
bolje, stoga nam valja oci irom otvoriti."
Putovanje tih dobrovoljaca, od granice aleksandrijskog teritorija do Casalea
bijae sasvim sigurno jedno od najduih to ih je povijest zabiljeila. Stari
je Pozzo imao za to objanjenje samo po sebi uzorno:
"Ja poznajem panjolce", rekao je, "to su vam prilicno komotni momci. Oni ce
dakle udariti na Casale prelazeci dolinu na junom dijelu jer ce tamo lake
proci s teretnim kolima, topovima i drugim svojim tandrkalima. Tako ako mi,
odmah prije Mirabella, skrenemo na zapad i udarimo preko brda trebat ce nam
moda dan ili dva vie, ali necemo putem naici na neprilike, i stici cemo
sigurno prije njih.
Na nesrecu, Spinola je imao neto lukavije ideje o tome kako pripremiti opsadu
te je, dok je jugoistocno od Casalea vec poceo okupirati Valenciju i
Occimiano, jo prije nekoliko tjedana poslao zapadno od grada vojvodu od
Lerme, Ottavia Sfor-zu i grofa od Gemburga, s oko sedam tisuca pjeaka, da
pokuaju odmah zauzeti dvorce Rosignano, Pontestura i San Giorgio, to ce
sprijeciti svaku mogucu pomoc francuske vojske; dok je za to vrijeme,
prelazeci rijeku Po od sjevera prema jugu, klijeta stezao namjesnik
Aleksandrije, don Geronimo Augustin, s jo pet tisuca svojih ljudi. A svi se
rasporedie upravo uzdu puta kojeg je Pozzo drao tako savreno pustim. I cak
ni kad mu njegovi seljaci dojavie vijest, na plemic ne uzmogne vie
promijeniti pravac, jer na istoku vec bijae vie carskih vojnika nego na
zapadu. Pozzo rece jednostavno:
31"Mi necemo ni uzmaknuti ni skrenuti. Ja poznajem ove predjele sigurno bolje
od njih, i proci cemo ravno izmedu, vidjet cete, kao kune bjelice."

to je podrazumijevalo opet bezbroj zavoja i krivina. Toliko da cak susretoe
Francuze s Pontesture koji su se u meduvremenu predali, te im je, samo da se
ne bi ponovno vratili u Ca-sale, bilo doputeno da sidu prema Finaleu odakle
ce morem moci doci do Francuske. Oni s della Grive sretoe ih negdje oko
Otteglie- - gotovo da se medusobno pobie jer i jedni i drugi vjerovahu da su
oni drugi neprijatelji - i Pozzo tako dozna od njihova zapovjednika da se medu
ostalim uvjetima predaje bijae uglavilo da ce ito s Pontesture biti prodano
panjolcima, a ovi ce novac poslati Kazaleanima.
"panjolci su gospoda, sine moj", rekne Pozzo, "i momci su to protiv kojih je
pravo zadovoljstvo boriti se. Na srecu ne ivimo vie u doba kad je Karlo
Veliki juriao na Maure, kad je u ratu vladala parola "ubij da te ubijem". Ovo
su ratovi izmedu krcana, bogamu! Sad su pod opsadom oni u Rosignanu, mi cemo
im proci s leda, uvuci se izmedu Rosignana i Pontesture, i u Casaleu smo za
tri dana."
Pozzo izrece ove rijeci krajem travnja, a Casale se njemu i njegovoj pratnji
na vidiku ukazao 24. svibnja. Bijae to, barem u Robertovim uspomenama,
prilicno lijep mar, s beskrajnim skretanjima s puteva na magarece staze i
precice preko polja; ionako, govorae Pozzo, kad je rat sve ode do vraga, i
ljetinu ako ne unitimo mi, upropastit ce je oni. Da bi preivjeli, gostie se
po vinogradima, vocnjacima i kokoinjcima: ta ova zemlja, govorae Pozzo,
pripada Monferratu i valja joj hraniti svoje branitelje. Jednog seljaka iz
Mombella to se bijae usprotivio dao je odmah izbatinati s trideset udaraca
toljagom, rekavi mu pritom da ce u ratu, ako u njemu nema bar malo
discipline, pobijedu odnijeti drugi.
Robertu je rat pocinjao izgledati kao sasvim lijepo iskustvo; od putnika
prolaznika dolazile su okrepljujuce vijesti, poput one o francuskom konjaniku
ranjenom i zatocenom u San Giorgiu, koji se poalio da mu je jedan vojnik
ukrao portret to mu bijae predraga uspomena; a vojvoda od Lerme, cuvi to,
naredi da mu se portret odmah vrati, pobrine se k
32tome za njegovo ozdravljenje te mu pokloni konja i poalje ga natrag u
Casale. A s druge strane, i uza sva ta zavojita zastra-njenja od kojih svi vec
izgubie svaki osjecaj orijentacije, stari je Pozzo na kraju uspio udesiti
stvari tako da njegova druina od rata jo jedne jedine borbe ne bijae
vidjela.
Bijae prema tome s golemim olakanjem, i s nestrpljenjem nekoga tko gori od
elje da sudjeluje u dugo ocekivanu blagdanskom veselju, kad jednog lijepog
dana s vrha breuljka, dolje pod svojim nogama i ispred vlastitih ociju
ugledae grad, zatvoren sa sjevera, njima slijeva, dugackom prugom rijeke Po,
to upravo ispred dvorca po sredini bijae razlomljena s dva poveca otocica, a
prema jugu svravala gotovo iljasto u vrku zvjezdolikog masiva citadele.
Prepun tornjeva i zvonika, Casale se izvana doista doimao neosvojivim; sav
nakostrijeen kakav vec bijae od pilasto nazubljenih bedema podsjecao je na
jednog od onih zmajeva to se obicno vidaju po knjigama.

Prizor bijae upravo velicanstven. Uokolo citava grada vojnici u arenim
odijelima vukli su opsadna kola izmedu grupica atora uljepanih barjacima, i
konjanika sa eirima bogato iskicenim perjem. Svako malo, medu umskim
zelenilom ili usred zlacana polja izbio bi nenadani mete to ubadae oci, a
bijahu to plemici s oklopima od srebra to se poigravahu sa suncem te ne
bijae nimalo jasno u kom se pravcu krecu, a moda skakutahu amo-tamo tek da
bi na sebe privukli pogled. Prekrasan svima, prizor se ne ucini odvie veselim
samome Pozzu koji rece:
"Ljudi, ovaj put smo stvarno nadrljali." A Robertu, koji stade zapitkivati
kako to, to to znaci, dobaci klepnuvi ga lako po iji:
"Ne pravi se blesan, zar ne vidi da su ovo carski vojnici, nisi valjda
pomislio da Kazaleana ima toliko i da se ovako e-tuckaju izvan zidina?
Kazaleani i Francuzi, eno ti ih unutra, navlace vrece sa slamom i skrivaju se
jer znaju da ih nema ni dvije tisuce, dok je onih tamo dolje najmanje sto
tisuca; pogledaj samo koliko ih jo ima na ovim obroncima tu ispred nas!"
Bijae zacijelo pretjerao, Spinolina vojska brojila je najvie osamnaest
tisuca pjeaka i est tisuca konjanika, no bijae to sasvim dovoljno, cak i
previe.
Kumicfceva43
"to cemo sad, oce?" zapita Roberto.
"Sad cemo to da cemo paziti gdje su luteranci i onuda se necemo uputiti: in
primi ne razumije se ni slovca od onog to kau, in secundis najprije te
umlate, a tek te onda priupitaju tko si. Gledajte dobro gdje bi mogli biti
panjolci: vec sam vam rekao da su to momci s kojima se moe izaci na kraj. I
pazite da su iz dobre obitelji. Ono to je najvanije u tim stvarima, to vam
je kucni odgoj."
Pronadoe neki prolaz du jednog tabora s natpisima imena najkrcanskijih
njihovih velicanstava, gdje je svjetlucalo vie oklopa nego drugdje, te sidoe
prepustivi svoju sudbinu u Boje ruke. U onom silnom meteu mogli bi
nastaviti dobar komad puta izmedu samih neprijatelja, jer u ta su vremena
vojne odore imali samo odredeni povlateni sastavi, kao muketiri na primjer,
a za ostatak nikada nisi znao da nije moda netko od tvojih. No odjednom, i to
upravo kad je preostajalo preci jo samo jedan komad nicije zemlje, nabasae
na predstrau te ih zaustavi neki casnik upitavi ih, veoma uljudno, tko su i
kamo idu, dok iza njegovih leda napeto na oprezu stajae skupina vojnika.

"Gospodine" rece Pozzo "biste li bili tako ljubazni da nam oslobodite put,
radi se o tome da moramo pouriti zauzeti dobar poloaj da ih moemo udariti s
leda."

Casnik skinu kapu, pozdravi uz duboki naklon kao da ce pocistiti prainu dva
metra ispred sebe, te rece:
"Sefior, no es menor gloria vencer al enemigo con la cor-tesia en la paz que
con las armas en la guerra."
A zatim ce na odlicnom talijanskom:
"Izvolite proci, gospodine, ako samo jedna cetvrtina naih bude imala polovinu
vae hrabrosti, pobijedit cemo. Neka mi nebo udijeli zadovoljstvo da vas
jednom sretnem na bojitu, i cast da vas ubijem.
"Fisti orb d"an fisti secc" promrmlja Pozzo kroza zube, to je na jeziku
njegova zavicaja jo i danas optativni izraz kojim se sugovorniku eli
najprije da oslijepi, a zatim da ga uhvati grozna tucavica. A naglas ce,
prizivajuci u pamet sve svoje jezicno umijece i svu svoju retoricku ucenost:
"Yo tambien!"
34
u:Pozdravi skinuvi eir, podbode konja ostrugama - ne dodue onako teatralno
koliko bi to trenutak zahtijevao, no buduci da su ga njegovi slijedili pjeice
morao im je ostaviti vremena - te se uputi prema zidinama.
"Reci to hoce, ali to su plemenita gospoda" obrati se sinu, i bijae luda
sreca da je u tom trenu okrenuo glavu jer ga ne dohvati pucano zrno ispaljeno
na njih s bedema.
"Ne tirez pas, conichons, on est des amis, Nevers, Nevers!" viknu podiuci
ruke uvis, a zatim ce Robertu:
"Vidi, to su obicni nezahvalnici. Ne da ih hvalim, ali bolji su panjolci."
Udoe u grad. Netko zacijelo bijae vec dojavio njihov dolazak zapovjedniku
garnizona, gospodinu di Toirasu, davnom bratu po oruju staroga Pozza. Srdacan
zagrljaj i prva etnja utvrdom.
"Dragi prijatelju", govorae Toiras, "iz parikih registara proizlazi da ja
ovdje imam na raspolaganju pet pukova pjeatva, od po deset satnija svaki,
sve zajedno deset tisuca vojnika. No -gospodin de la Grange ima samo pet
stotina ljudi, Monchat dvjesta pedeset, i sve zajedno mogu racunati na najvie
tisucu i sedam stotina pjeaka. Imam zatim est satnija lake konjice, cetiri
stotine ljudi sve skupa, iako su dobro naoruani. Kardinal zna da imam mnogo
manje ljudi nego to je potrebno, ali uporno tvrdi da ih imam barem tri tisuce
i osam stotina. Piem mu neprestano podnoseci mu jasne oprecne dokaze, a
Njegova se Eminencija uporno pravi da ne razumije. Morao sam unovaciti
otprilike jedan puk Talijana, Korzikance i Mon-ferrine, ali, ako mi dopustite,
to su loi vojnici, a zamislite samo da sam bio prisiljen narediti casnicima
da uvrste u posebnu satniju svoje vlastite sluge. Vai ce se ljudi pridruiti
talijanskom puku, redovima kapetana Bassianija, koji je dobar vojnik. Poslat
cemo tamo i mladog de la Grive, on neka ide u borbu buduci da ce dobro
shvacati naredenja. to se vas tice, dragi moj prijatelju, vi cete se
pridruiti jednoj skupini hrabrih plemica to od svoje volje bijahu doli k
nama, kao i vi; oni su u mojoj pratnji. Vi poznajete ove krajeve i moci cete
mi dati dobrih savjeta."
35
Jean de Saint-Bonnet, gospodin di Toiras, bijae visok, tamnoput, plavih
ociju, u punoj zrelosti svojih cetrdeset i pet godina; naprasit, no
irokogrudan i sklon brzom pomirenju, nagle cudi, ali kad se sve zbroji ipak
ljubazan, cak i s vojnicima. Bijae se istaknuo u obrani Kraljevskoga otoka u
ratu protiv Engleza, no izgled da ga Richlieu i dvor nisu smatrali osobito
simpaticnim. Prijatelji su aputali o jednom njegovom razgovoru s cuvarom
pecata di Marillacom koji mu bijae prezrivo rekao da bi se u Francuskoj
sigurno moglo naci bar dvije tisuce plemica koji bi isto tako dobro obavili
posao na Kraljevskome otoku, na to mu je on odgovorio da bi ih se nalo bar
cetiri tisuce koji bi bolje od njega, Marillaca, cuvali pecat. Njegovi mu
casnici pripisivahu jo jednu zgodnu dosjetku koju prema drugima bijae
izrekao neki kotski kapetan: na jednom ratnom vijecu u La Rochelle otac
Josip, koji osim toga bijae glasovita siva eminencija te uobraavae sebi da
je veliki znalac strategije, pokaza prstom jednu tocku na karti, re kavi:
"Prijeci cemo ovdje", na to Toiras hladno primijeti: "Velecasni oce, naalost
va prst nije most."
"Eto, takva vam je situacija", nastavi Toiras dok su prelazili preko nasipa
oko utvrda i doda, pokazujuci na krajolik: "Teatar je velicanstven, a glumci
su ono najbolje to imaju oba carstva i brojne kneevine: imamo tu cak i jedan
firentinski puk, kojim zapovijeda sam Medici. Moemo se pouzdati u Ca-sale kao
grad: dvorac s kojeg drimo na oku dio rijeke odlicna je utvrda, zaticena
dobrim opkopom, a na zidinama smo podigli nasipe to ce braniteljima omoguciti
da dobro obave posao. Citadela ima ezdeset topova i utvrde izgradene po svim
zakonima umijeca. Imaju pokoju slabu tocku, no tu sam ih ucvrstio
polumjesecima i topnitvom. Sve to odlicno je za frontalni napad, ali Spinola
nije neki nevjesti novak. Pogledajte one pokrete tamo dolje, to se kopaju
minski rovovi, i kad dodu dovde bit ce to kao da smo im otvorili vrata. Kad
bismo htjeli sprijeciti te radove morali bismo sici dolje na otvoreno polje,
ali tamo smo mnogo slabiji. A tek to neprijatelj bude dovukao blie one
topove pocet ce bombardirati grad, a tu sad ulazi u igru raspoloenje gradana
Casalea, u koje se slabo pouzda-jem. Donekle ih zapravo razumijem: vie im je
stalo do spasa
36njihova grada nego do Neversa i nimalo im se ne svida umrijeti za francuski
ljiljan. Trebat ce ih uvjeriti da bi sa Savojcima ili sa panjolcima izgubili
svoje slobode i da Casale vie ne bi bio prijestolnica nego bi ga pretvorili u
utvrdu poput svake druge, kao to se dogodilo sa Suom, koju je Savoja spreman
prodati za aku kuda. to se ostalog tice, improviziramo -inace ne bismo
imali pravu komediju aU"italiana. Jucer sam iziao sa cetiri stotine ljudi
prema Frassinetu, gdje su se upravo skupljali carevi vojnici; vidjevi nas,
odmah se povukoe. Ali dok sam bio zauzet tamo dolje, Napoletanci su se
smjestili tamo na onom breuljku, upravo na suprotnoj strani. Tukao sam ih
topovima nekoliko sati, i vjerujem da sam ucinio pravi pokolj, no ne htjedoe
uzmaknuti ni pedlja. Ciji je to bio dan? Kunem se Gospodinom Naim da ne znam,
a ne zna to zacijelo ni Spinola. Ali zato znam to cemo sutra. Vidite li one
ku-cerke tamo dolje? Kad bi oni bili pod naim nadzorom, drali bismo na
dometu brojne neprijateljske poloaje. Jedan mi je dounik rekao da su pusti,
a to je dovoljan razlog da se bojim da se unutra netko skriva - moj mladi
gospodine Roberto, ne cinite tako prezriva lica i naucite, poucak broj jedan,
da ce jedan dobar zapovjednik dobiti bitku samo ako pametno koristi dounike,
i, poucak broj dva, da se douniku, buduci daje izdajnik, ni najmanje ne
isplati izdati onoga tko ga placa da bi izdao svoje. U svakom slucaju, sutra
nae pjeatvo krece u zauzimanje tih kucica. Nema smisla uostalom da mi trupe
mariraju amo-tamo ovdje unutar zidina, bolje ih je izloiti vatri, to je
ionako dobra vjeba. Nemojte toptati, gopodine Roberto, nece to jo biti va
dan: ali prekosutra Bassanijev ce puk morati preci rijeku. Vidite li one
zidine tamo dolje? One su dio jedne malene utvrde koju smo zapoceli graditi
prije nego to oni bijahu doli. Moji se casnici ne slau s tim, ali ja mislim
da bi bilo dobro da je se ponovno domognemo prije nego to je zauzmu carevi
vojnici. Radi se o tome da ih treba imati na domaaju u dolini, kako bismo ih
mogli neprestano ometati i tako im usporiti kopanje rovova. Sve u svemu, bit
ce tu slave za sve. Za sada, idemo na veceru. Opsada je jo na pocetku i
rezerve se jo nisu ispraznile. Tek cemo kasnije jesti mieve."
3?
3.
ak cudesa
fl zvuci ivu glavu s opsade Casalea gdje na koncu, u naj- manju ruku mieve
nije morao jesti, i onda dospjeti na Daphne gdje ce mievi moda pojesti
njega... Razmiljajuci poneto ustraseno o tom cudnovatom kontrastu, Roberto
se napokon stane pripremati da istrai mjesto s kojeg su prethodne noci do
njega dopirali oni sumnjivi tajanstveni zvukovi.
Bijae odlucio sici kroz krmnicu, i kad bi sve bilo kao na Amarilliju znao je
da bi morao s obje strane naci dvanaestak topova i slamarice ili mree-
lealjke za mornare. Spusti se iz zapovjedne komore u prostoriju ispod, preko
koje se isprijecilo rudo kormila to se njihalo amo-tamo tromo kripeci. Mogao
je zapravo odmah produiti prema vratima to su vodila u potpalublje. No kao
da se, prije nego to ce se suociti sa svojim nepoznatim neprijateljem, elio
malo poblie upoznati s ovim dubljim prostorima i na njih priviknuti, kroz
jedan se otvor s pomicnim poklopcem u podu spusti jo dublje, gdje bi se
obicno morale nalaziti ostale zalihe hrane. No umjesto toga pred njim se
ukazahu, poloeni tako da se do najvece mjere utedi prostor, leajevi za
nekih dvanaestak ljudi. Znaci da je najveci dio posade spavao ovdje dolje, kao
da su ostali dijelovi broda bili predvideni za neku drugu svrhu. Leajevi
bijahu u savrenom redu. Ako je dakle vladala epidemija, malo pomalo kako bi
tko podlegao, preivjeli su ih propisno ponovno popravljali, kako bi pred
ostalima mogli sakriti da se bilo to dogodilo. Ali na kraju krajeva, tko kae
da su mornari mrtvi, i to ba svi? Jo jednom ga uznemiri ta pomisao: kuga,
to obicno ubija citavu posadu, djelo je prirode ili, prema nekim teolozima,
providnosti; bilo kako bilo, takav dogadaj tjera posadu u bijeg,

38i naci brod u ovakvom neprirodnom redu moglo je biti razlogom samo jo vecoj
zabrinutosti.
Moda ga je objanjenje cekalo ba u potpalublju, valjalo je skupiti hrabrost.
Roberto se vrati gore i otvori vrata koja su vodila prema mjestu to mu
ulijevae toliki strah.
Tek tada shvati cemu slue one iroke reetke to palubu cine upljikavom. Tim
je vjetim i lukavim potezom potpalublje bilo pretvoreno u neku vrst broda
neke bazilike, osvjetlje-nog kroz otvore sada vec punom dnevnom svjetlocu to
iskosa padae ukrtajuci se s onom to je dopirala kroz otvore za topove,
iarana jantarnim odsjajem metala.
Roberto isprva ne primijeti nita do otrih sjeciva suncevih zraka u kojima
titrae bezbroj sitnih cestica, i kako ih bijae zapazio, ne uzmogne a da se
ne prisjeti rijeci a kako samo razvlaci tu svoju virtuoznu igru vlastitim
ucenim sjecanjima, ne bi li zadivio svoju Damu, umjesto da se ogranici na tek
uzgredan spomen kojima bi ga kanonik de Digne znao pozivati da se dode diviti
slapovima svjetla to se razlijevahu u tmini jedne katedrale, iz kojih
blijetae mnotvo monada, sjemenja, nedjeljivih priroda, kapi tamjana otra
mirisa to se spontano same od sebe rasprskavahu, prapocelni atomi upleteni u
okraje, sudare, borbe, izmedu bezbroj susreta i rastanaka - bjelodani dokaz
sastavine ovog naeg svemira to od nicega drugog umijean nije do od pratvari
to vrijuci vrve u praznini.
Odmah zatim, kao za potvrdu mu da svijet nije drugo do ples atoma, obuze ga
iznenada dojam da se nalazi u nekom vrtu te odjednom shvati da je, jo od
trenutka kad se bijae spustio ovamo dolje, na njega nasrnula sva sila
najrazlicitijih mirisa, neusporedivo jacih od onih to do njega bijahu
prispjeli s obale.
Natkriveni zeleni vrt, eto u to su ljudi icezli s Daphne pretvorili ovaj
prostor, kako bi u svoju domovinu odnijeli primjerke cvijeca i ostalog bilja s
otoka koje bijahu istraivali, pod uvjetom da im sunce, vjetrovi i olujne kie
dopuste preivjeti. Roberto nije mogao zamisliti kako bi brod kasnije, za
dugih mjeseci putovanja, mogao sacuvati taj divlji umski plijen, kako to da
ga prvo vihorno nevrijeme ne bi ubilo solju, no cinjenica da je sva ova
priroda jo uvijek na ivotu potvrdivae

39
da je - ba kao to bijae i s hranom - zaliha stvorena prilicno nedavno.
Cvijece, grmovi, stabalca bijahu doneseni s korijenjem i vlastitim grumenom
zemlje te smjeteni u koare i sanduke sklepane na brzu ruku. Mnogi od njih
bijahu medutim vec sa-gnjili, zemlja se iz njih bijae isula stvarajuci izmedu
jednog i drugog vlani muljeviti sloj u kojem su neke biljke vec stale
nastanjivati svoje potomstvo. Mjesto se cinilo Edenom to klije iz samih
Daphninih dasaka.
Sunce ne bijae ovdje tako jako da bi smetalo Robertovim ocima, no bilo gaje
dovoljno da istakne boje lica i rastvori prve cvjetne latice. Robertov se
pogled zaustavi na dva lista koji mu isprva izgledahu poput rakova repa, iz
kojih pupoljke tjerahu bijeli cvjetovi, zatim ga privuce jedan njenozeleni
list iz kojeg izbijae kao neka vrst polucvijeta, poput busena cicimaka boje
bjelokosti. Iznenadni ga val odvratnog smrada usmjeri zatim prema utoj uski u
koju kao da netko bijae uvukao klasic; u blizini se sputahu vijenci
porculanskih koljki bijelih poput snijega s vrkom u obliku rue, grozdovi na
kojima se ljuljahu preokrenute trublje i zvonca to mirisom podsjecahu na
mahovinu. Vidje zatim cvijet limunove boje, kojem ce sljedecih dana otkriti
nestalnost, jer ce poslijepodne postajati boje marelice, a zagasito crven u
zalazak sunca; drugi ce pak neki, u sreditu narancastozut poput afrana,
prema krajevima poprimati nijanse ljiljanove bjeline. Otkrije plodove voca
hrapave kore koje se nikad ne bi usudio dotaknuti da jedan od njih, to bijae
pao na tlo i od poodmakle se zrelosti raspu-kao, ne pokazivae svoju zamamnu
grimiznu sr. Usudi se zatim okusiti i ostale, a sudio je o njima vie jezikom
kojim se govori nego onim kojim se kua, buduci da jednoga naziva torbicom
meda, manom sledenom u plodnosti svojega trupa, niskom zelenih smaragda
optocenom blistavim sicunim rubinima. Citajuci pak u protusvjetlu, usudio bih
se reci daje otkrio neto prilicno nalik obicnoj smokvi.
Nijedan od tih cvjetova i plodova ne bijae mu poznat, svaki se odreda cinio
rodenim iz mate nekog slikara to namjerno bijae elio naruiti zakone
prirode da bi izmislio uvjerljive nevjerojatnosti, razasute slasti i ukusne
socne lai: kao onaj
40cvjetni vjencic prekriven bjelicastim paperjem iz kojeg se bijae raspupao
pramicak ljubicasta perja, ili pak onaj izblijedjeli jaglac to bijae
istjerao neki opsceni crvuljak, ili krabulja to prekrivae neko lice s
mnotvom sijedih kozjih bradica. Tko li je samo mogao smisliti ovaj grm, lica
tamnozelenog s crve-noutim umskim uresima s jedne strane, a s druge plameno
sjajnog, opasanog listicima njenozelenim poput mladog graka, mesnate sri
koljkasto uvijene tako da bijae jo ocuvala kaplje posljednje kie?
Obuzet gotovo magicnom privlacnocu mjesta, Roberto se nije pitao od koje to
kie, s obzirom da sigurno nije kiilo vec barem tri dana, lice cuva
posljednje kapi. Splet aroma to ga bijahu omamile ucinie ga sklonim da
prirodnom dri svaku caroliju.
Cinilo mu se tako naravnim da neki mlitavi plod, to pada vec sam od sebe,
mirie na ukisnuo sir, i da neka vrsta ljubicastog ipka s rupicom na dnu, kad
bi je zatresao, isputa iz nutrine romon sjemenki u ivahnu plesu, kao da se
uopce ne radi o cvijetu nego o arenoj djecjoj igracki; niti bi se zacudio
cvijetu iljasta vrka, a dna tvrda i zaobljena. Roberto nikad ne bijae vidio
poput vrbe alosnu palmu, a upravo je takvu imao pred sobom, gledao je kako
sitnim koracima tapka umnoeno korijenje na kojem se bijae nakalemilo deblo
to tjerae iz jednog jedinog busena, dok se kronje te uplakane biljke
savijahu malaksale od kicena cvata; ne bijae jo vidio ni onaj drugi grm to
rada listove iroke i mesnate, ukrucene

jednom sredinjom ilom snanom kao. da je od .gvozda, koji bi
PL-OM"Plrl
glatko mogli posluiti kao tanjuri ili posTmavntei, i pokraj kojih sa strane
bijahu izrasli manji, oblika uleknute lice.
Nesiguran i zdvojan vrti li se on to po nekoj mehanickoj umi ili po
zemaljskom raju skrivenom u najdubljoj nutrini Zemlje, Roberto je tumarajuci
kruio po tom Edenu to lagano ga bijae odvodio u zanosni miomirisni delirij.
Kad o tome kasnije pripovijeda Dami, spominjat ce poma-mni poljski zanos,
obijesne hirove vrtova, Proteje bujna lica, cedrove cedrove? mahnite od
razdragana bijesa... Ili ce pak njegovo sjecanje oivjeti plutajucu pecinu
prepunu varljivih samokreta gdje, opasani gusto upretenim konopcima, izviruju
41"
F" ",
l
fanaticno zaneseni dragoljubi, greni izdanci divlje ume... Pisat ce o
opijumu putenosti, o stihiji sagnjilih elemenata to ga, taloeci se u
necistim ekstraktima, bijae odvela ravno do antipoda razuma.
Bijae isprva onome pjevu to dopirae s otoka pripisao dojam da se pernati
glasovi javljaju izmedu cvjetova i lica: no iznenada ga podidoe jezoviti
marci: jedan mu nestani imi u letu gotovo okrzne obraz, a odmah zatim
bijae prisiljen munjevito se skloniti puta sivome sokolu to se bijae bacio
na svoj plijen ooenvs ga ustrim udarcem kukastoga kljuna.
Vrativi se u potpalublje jo uvijek je mogao cuti udaljene glasove ptica s
Otoka; bijae uvjeren da ih razabire tako dobro zahvaljujuci otvorima u trupu
lade: sada mu se medutim pricini kao da dolaze iz mnogo vece blizine. Nisu
nikako mogli dopirati ti zvuci s obale: pjevale su to, dakle, druge neke
ptice, i to tu, sasvim blizu, s druge strane vrta, tamo negdje prema pramcu,
ba u pravcu one pomicne daske u podu iz koje prethodne noci bijae cuo one
neugode umove.
Kako bijae nastavio svoj obilazak ucini mu se da vrt zavrava u podnoju
nekog debla vrlo visoke kronje, to probijae gornju palubu; primijeti zatim
da je stigao otprilike u samo sredite broda gdje glavni jarbol ulazi u njegov
podvodni dio. No na tom se mjestu prirodno i umjetno do te mjere pretapahu da
naemu junaku moemo mirne due dopustiti potpunu zbunjenost. Takoder i zbog
toga to upravo ovdje njegove nosnice pocee zamjecivati neku smjesu aroma,
pljesnjiva vonja pomijeana s mirisom zemlje i ivotinjskog smrada, kao da
polagano iz miriljava vrta prelazi u nekakav tor.
I upravo kad je, iduci prema pramcu, proao s onu stranu trupa glavnog
jarbola, opazi odjednom nastambu za ptice.
Nije znao kako bi drukcije nazvao taj niz kaveza od trske preprecenih cvrstim
granama koje su sluile kao precke, nastanjene letecim ivotinjama osudenim
tek na zamiljaj ili slutnju one zore od cije svjetlosti primahu tek
milostinju, te na tek izoblicen odgovor zovu svojih rodaka to slobodni pjevat
na Otoku. Poloeni na tlo ili objeeni o palubne reetke,. -gi-bijahu
rasporedentpoput stalaktita i stalagmita, udahnjujuci ivot jo jednoj novoj
pilji cudesa gdje su ivotinje svojim
42lepetom tresle krletke to njiuci se ukrtahu sunceve zrake, a ove pak od
svega stvarahu leptirasto lepranje boja, susnje-icu arene duge.
Ako sve do tog dana nikad zapravo ne bijae cuo kako zaista pjevaju ptice,
Roberto nije mogao reci niti da ih je uopce ikada vidio, barem ne u ovakvim
odorama; zbunjeno se pitao je li to zaista prirodno ruho ili ih ruka nekog
umjetnika bijae naslikala i uresila za moda kakvu pantomimu ili predstavu u
kojoj ce ptice glumiti svecani vojni mimohod gdje svaki je pjeak i svaki
konjanik ogrnut vlastitim stijegom.
Poput beskrajno zapanjenog Adama, nije nalazio drugih imena za te krilate
stvorove osim onih koja su nosile ptice to nastanjivahu njegovu polutku; evo
caplje, govorae sam sebi, eno tamo jedan dral, eno prepelice... No bijae to
kao da gusku naziva labudom.
Biskupi rairena purpurnocrvena kardinalskog repa i kljuna u obliku alambika
otvarahu krila boje trave nadimajuci grimizno grlo i otkrivajuci plavetna prsa
u aru svecana psalma; tamo pak bezbroj momcadi, kao na vitekom turniru,
odmjeravahu svoje snage nasrcuci rasrdeno na uleknute svodove to okruivahu
njihovu arenu, izmedu golublje sivih iznenadnih bljesaka i crvenih i utih
letecih otrica to sjecimice presijecahu zrak, ba kao da stjegonoa neki
uvis baca svoje bojne zastavice da bi ih hitro jo u letu dohvatio. Namrgodeni
laki konjanici, dugih ilavih nogu nervoznih u preusku prostoru, rzahu
ozlojedeno kra-kra-kra; teturajuci s vremena na vrijeme na samo jednoj nozi
osvrtahu se nepovjerljivo uokolo zamahujuci odrjeito pramickom na vrhu gordo
istegnute glave... Sam u kavezu sagradenom po njegovoj mjeri, jedan je
gorostasni kapetan nebeskomodra plata prebacenog preko pripijena fraka,
jednako rumena kao zaareno mu oko, s perjanicom od razlicka na vrh ljema,
gukao poput zaljubljene golubice. U skucenoj susjednoj krletci tri se pjeaka
ne odvajahu od tla, beskrilni skakutavi smotuljci blatnjave vune, mije nju-
kice s brkovima ispod kukasto povijena kljuna s dvije ivahne nozdrve kojima
te male nakaze pomno njukahu, kljucnuvi kojeg usput, crvice to ih
pronalazie na putu. Jedna je krletka vijugala poput crijeva; po njoj se
oklijevajuci kretala jedna
43sitna roda mrkvastih nogu, morskoplavih prsiju, crnih krila i ljubicasta
kljuna, pracena nekolicinom mladih to u redu stupahu jedan za drugim;
zastajkujuci svako malo na toj nametnutoj stazi rasrdeno bi se uskrijetala;
isprva uporno pokuavae slomiti ono to smatrae spletom vitica vinove loze,
zatim bi se razocarano povukla i krenula istim putem nazad, zajedno sa svojom
djecicom kojoj ne bijae vie jasno bi li joj koracali sprijeda ili straga.
Roberto bijae rastrgan izmedu beskrajna uzbudenja zbog novog otkrica,
samilosti prema jadnim zatocenicima, elje da otvori krletke i da vidi svoju
katedralu preplavljenu glasnicima te letece vojske, da ih oslobodi opsade na
koju ih Daphne, sama pod opsadom njihovih slobodnih rodaka, bijae Pomisli da
su vjerdjatno na rubu gladi, i opazi da u ka nema nicega osim pokojeg
mrvicastog ostatka hrane, a pojilice i duboke plitice, valjda takoder za vodu,
bijahu prazne i suhe. Primijeti medutim u blizini kaveza vrece sa itom i
komadicima suene ribe, netko tko je taj plijen elio dovesti u Europu
ocigledno je to posebno u tu svrhu pripremio; jedan se brod, naime, nikad ne
otiskuje u juna mora a da po povratku dvorovima i akademijama ne donese
svjedocanstva o tim nepoznatim svjetovima.
Neto podalje pronade ogradu od dasaka u kojoj je desetak ivotinjica predano
kljucalo i ceprkalo po zemlji; njih uvrsti u rod kokoi iako kod kuce nikada
nije vidio primjerke slicna pernata ruha. I one djelovahu izgladnjelo, no
enke bijahu sni-jele est jaja, slaveci bucno radostan dogadaj ba kao i sve
kokoi ovoga svijeta.
Roberto odmah posegne za jednim, izbui mu rupicu vrkom noa te ga ispije kao
to je obicavao ciniti dok bijae djecak. Zatim ostale spremi u njedra, a da
bi majkama nadomjestio gubitak i odobrovoljio tako plodne oceve to mu se mrko
bijahu zapiljili u lice tresuci nezadovoljno krestom, obilato im razdijeli
hranu i aspe vode u posude; ucini zatim tako sa svakom krletkom pitajuci se
pritom kakva li ga je to providnost dovela na Daphne upravo u posljednji cas,
kad ivotinje bijahu vec na izmaku snaga. Bio je zapravo na brodu vec dvije
noci, a netko je ocigledno kaveze snabdio najkasnije dan prije
44njegova dolaska. Osjecao se poput uzvanika to stie na neku svecanost,
istina, s velikim zakanjenjem, no upravo netom to odoe posljednji gosti i
sa stolova jo nisu uklonjeni ostaci gozbe.
Uostalom, rekne sam sebi, to da je netko prije bio ovdje, i da sada to vie
nije, jasno je kao dan. Bio netko ovdje dan ili deset dana prije nego to ja
ovamo prispjeh, ne mijenja ama ba nimalo moju sudbinu, osim to je cini jo
apsurdnijom, kao da mi se netko elio narugati: da sam se ovamo nasukao samo
dan ranije, mogao bih se pridruiti mornarima s Daph-ne kamo god se oni
uputili. Ili moda ne, ako su doista mrtvi, moda sam mogao umrijeti zajedno s
njima. Uzdahnu s olakanjem u najmanju ruku nije morao imati posla s mievima
te zakljuci da mu, na kraju krajeva, na raspolaganju stoji i sva ova perad.
Promisli jo jednom o odluci to je bijae donio da oslobodi suanjstva
dvonoce plemenitijih rasa, no sloi se sam sa sobom da bi se i oni, ako
njegovo izgnanstvo potraje due, mogli pokazati jestivima. Bijahu lijepi i
divnih arenih boja i oni hidalgosi tamo pred Casaleom, pa ipak smo pucali i
po njima, i da se opsada oduila, bili bismo ih zasigurno i pojeli. Tko jednom
bijae vojnik u tridesetogodinjem ratu to kaem ja, no onaj tko je u njemu
sudjelovao nije ga zacijelo tako nazivao, i moda nije cak ni shvacao da se
radi o jednom jedinom beskrajno dugom ratu u kojem svako malo netko
potpisivae mir naucio je biti tvrda srca.
45
Ctkzloeno u
J bog cega Roberto obnavlja sjecanje na Casale da bi opi-C sao svoje prve dane
na brodu? Sigurno, radilo se nesumnjivo o slicnostima, jer i ovo zapravo
bijae neka vrst opsadnog stanja, no od covjeka njegova stoljeca za ocekivati
je neto vie. Mogucih slicnosti vjerojatno je bilo, no vie od toga morale su
ga ocarati razlike, koje njegovo pero pretvara u briljivo razradene antiteze:
na Casale bijae poao, za razliku od ostalih, od svoje vlastite volje, a na
Daphne bijae jednostavno izbacen, i jedino za cim je udio bijae da se
odavde to prije izvuce. Noja bih prije rekao daje on, proivljavajuci sada
jednu polusjenovitu pricu, nanovo sebi predocavao onaj groznicavi slijed
burnih dogadaja i naglih preobrata proivljenih na otroj pripeci, ne bi li mu
rumeno bljetavilo tih dana, koje mu sjecanje bijae tako ive sacuvalo,
nadomjestilo ovo bljedunjavo jednolicno besciljno lutanje. A moda ima jo
neto. U prvome dijelu svoga ivota Roberto je imao samo dva razdoblja u
kojima je naucio poneto o svijetu i o tome kako na njemu opstati; mislim
pritom na opsadu i na posljednje godine u Parizu: sada je prolazio kroz trece
doba vlastite izobrazbe, moda posljednje, na kraju kojega ce se zrelost
podudariti s propacu i rasulom, te je, gledajuci na prolost kao na sliku
sadanjosti, nastojao proniknuti u njezinu tajnu poruku.
Casale bijae u pocetku pripovijest o nizu istupa i navala. Roberto je
prepricava Dami u poneto, razumije se, preinacenu obliku: kae na primjer da,
ako vec ne bijae dorastao tome da osvoji ledenu kulu njena netaknuta snijega,
po kojoj svojski bijae tukao no ne uspje je slomiti plamen njegova dva
46sunca, ne bijae ipak nesposoban, u plamenu jednoga drugog sunca, sukobiti
se s onim tko zaprijetio je njegovoj monferins-koj citadeli.
Jutro po dolasku skupine s della Grive, Toiras odasla pojedine casnike da, s
karabinom o ramenu, podu promotriti to to Napoletanci smjetaju na ono
brdace to ga dan ranije bijahu osvojili. Casnici se bijahu odvie
pribliili, uslijedila je medusobna estoka pucnjava i jedan mladi porucnik iz
puka Pom-padour bi ubijen. Njegovi ga drugovi prenesoe unutar grada i Roberto
prvi put u svome ivotu vidje ubijena mrtva covjeka. Toiras tada odluci izdati
zapovijed da se zauzmu one kucice na koje im je prethodnog dana skrenuo
pozornost.
S bedema se sasvim lijepo moglo slijediti napredovanje tih desetak muketira,
koji se na odredenom mjestu odijelie da bi prvu od kucica, pokuali stegnuti
u obruc. Sa zidina opali topovski hitac to proleti iznad njihovih glava i
kucicu jednostavno otklopi: poput roja kukaca iz nje izleti nekoliko
panjolaca to bezglavo dadoe petama vjetra. Muketiri ih pusti-e da
pobjegnu, zauzmu kucicu, zabarikadiraju se unutra i otpocnu paljbom
uznemirivati one tamo na breuljku.
Najbolje bi sad bilo operaciju ponoviti i s ostalim kucicama: s bedema se sada
takoder moglo primijetiti kako su Napoletanci zapoceli kopati streljacke
rovove obrubljujuci ih sve-njevima granja i icanim valjcima. Nisu, medutim,
okruivali njima breuljak, nego ih razvijahu prema dolini. Robertu netko rece
da je to znak da pocinje iskopavanje podzemnih minskih hodnika. Kad budu doli
do zidina, napunit ce ih na posljednjoj dionici bacvicama baruta. Bijae nuno
neprestano sprecavati da radovi na iskapanju ne dosegnu razinu koja bi bila
dovoljna da nastave napredovati pod zemljom, u protivnom ce, potpuno
zaticeni, nesmetano moci kopati dalje. Citava se igra sastojala u tome:
sprecavati gradnju minskih tunela izvana i na otvorenom, te izgraditi vlastite
protuminske rovove; i tako sve dok ne stigne vojna pomoc i dok bude dostajalo
hrane i streljiva. Kod opsade je uvijek tako: ne preostaje nita drugo nego
ometati neprijatelja, i cekati.
Sljedeceg jutra, kao to bijae receno, doao je red na tvr-davicu. Roberto se
naao s pukom o ramenu usred neke ne-
47
poslune skupine razuzdanaca to ocito ne bijahu imali volje raditi u mjestima
kao stoje Lu ili Cuccaro ili Odalengo, te utljivih Korzikanaca to su
natiskani u camce cekali da prijedu rijeku, nakon to se suprotne obale vec
bijahu domogle dvije francuske cete. Toiras i njegova pratnja promatrahu s
desne obale i stari Pozzo mahne rukom sinu na pozdrav; prvi je gest znacio
"hajde, hajde", a zatim on prinese kaiprst jagodici kuc-nuvi po njoj kao da
eli redi "otvori oko!"
Tri cete utaborie se u tvrdavici. Gradevina nije bila dovrena, a dio
ucinjenog posla vec se bijae raspao. Trupa je provela dan zatrpavajuci
praznine u zidinama, no tvrdavica bijae dobro zaticena irokim opkopom iza
kojeg postavie nekoliko straara. Kad je pala noc, nebo se osu zvijezdama:
bijae tako vedro da straari oputeno zadrijemae, a ni sami casnici nisu
drali nimalo vjerojatnim bilo kakav napad. A onda se odjednom gluhom tiinom
razlegne zvono za juri i pojavie se panjolski konjanici.
Roberto, kojeg je kapetan Bassiani postavio iza nekoliko bala slame to
nadomjetahu jedan srueni dio ograde, ne shvati na vrijeme to se to zbiva:
svaki je konjanik nosio iza sebe po jednoga muketira, i kako stigoe u
blizinu opkopa, konji krenue ukrug po rubu dok muketiri stadoe odmah pucati
uklanjajuci ono malo straara, zatim se bacie s konja i skotr-Ijae u opkop.
Dok se konjanici u polukrugu rasporedivahu nasuprot ulazu, natjeravi zbijenom
estokom vatrom branitelje u zaklon, muketiri, zdravi i citavi, vec stizahu
na vrata i na slabo zaticenim mjestima bez tekoca provaljivahu zid.
Talijanska ceta, koja bijae na strai, bijae ispraznila oruje i zatim se
rasprila obuzeta panikom, i zbog toga ce cina jo dugo nakon toga biti duboko
prezirana, no ni francuske cete nisu znale uciniti nita bolje. Od pocetka
napada do neprijateljeva uspona na zidine proteklo je svega nekoliko minuta, i
zaprepatenje ljudi u tvrdavici, iznenadenih napadacem koji je vec bio unutra,
bijae preveliko da bi se itko snaao a kamoli stigao naoruati.
Neprijatelj pak, koristeci opce iznenadenje, stade klati i tisve po redu, a
bijahu toliko brojni da, dok su jedni , branitelje koji se jo drahu na
nogama, drugi se ba-
48cahu na one vec oborene ne bi li s njih na brzinu skinuli sve to u takvoj
urbi bijae moguce. Roberta, nakon estoke pucnjave po muketirima, dok je s
mukom ponovno nabijao puku, jer mu rame bijae obamrlo od trzaja vracajuce
cijevi, naglo iznenadi paljba nekoliko konjanika; kopita jednog konja to mu
je kroz rupu u zidu skocio preko glave sruie ga u trenu i pokopae pod
ruevine barikade. Bijae to prava sreca: zaticen poruenim balama izbjegao
je prvi, zacijelo smrtan izravni sudar, te sada provirivae iz toga svog stoga
slame, prestravljeno gledajuci kako neprijatelj dokrajcuje ranjene, kako
nekome ree prst da bi s njega strgnuo prsten ili pak ruku ne bi li ugrabio
narukvicu.
Kapetan Bassiani, da nekako popravi bruku i sramotu svojih ljudi to glavom
bez obzira pobjegoe, jo se uvijek neustraivo borio, no na koncu opkolie i
njega te bijae prisiljen predati se. S rijeke su vec primijetili daje stanje
kriticno i pukovnik La Grange, koji netom bijae napustio tvrdavicu nakon
izvidanja mogucnosti povratka u Casale, htjede odmah priskociti u pomoc
braniteljima; njegovi ga casnici medutim zadravahu savjetujuci da se pomoc
trai u gradu. S desne obale krenue ostali camci, a istovremeno se u galopu
pojavi Toiras, koji je, trgnut uzbunom iz najljepega sna, ravno iz kreveta
skocio na konja. Ukratko, svima bijae jasno da su Francuzi potuceni do nogu i
jedino to se jo moglo uciniti bijae da po-krivnom vatrom pomognu odbjeglima
da se nekako dokopaju rijeke.
U svom se tom meteu moglo vidjeti staroga Pozza kako sav unezvijeren trckara
topcuci amo-tamo od Glavnoga stoera do mosta za iskrcavanje, nadajuci se da
ce medu spaenima ugledati Robertovo lice. Kad bijae vec gotovo siguran da
nijedna barka vie nece doci, procijedi kroz zube "Krista mu!", a zatim, s
odlucnocu nekoga tko dobro poznaje hirove rijeke, proglasi tikvanima veslace
to samo uzalud troe snagu a vuku se kao kornjace, upilji se u neku tocku
ispred jednog od ona dva otocica, podbpdeustro konja i potjera ga u vodu.
Preavi preko nekg icaTat Sijae za tren oka na drugoj obali, a da konj ni
zaplivati nije morao, te se poput ludaka, uzdignute sablje baci put tvrdavice.

49
Skupina neprijateljskih muketira isprijeci mu se na putu dok je vec lagano
stalo svitati: ne bijae im odmah jasno tko je i to trai ovdje taj mahniti
samotnjak; samotnjak medutim udari ravno medu njih, uklonivi odmah, sigurnim
zamasima sablje, najmanje petoricu; saplete se zatim izmedu dva konjanika,
preplai im konje te se oni naglo propee, sagnu se hitro u stranu da izbjegne
udarac i jo se hitrije uspravi zamahnuv-i u luku sabljom po zraku: prvi
protivnik klonu u sedlu s crijevima to mu se prosue du cizama, dok mu konj
stane bezglavo bjeati; drugi pak iskolaci oci traeci prstima jedno uho to
mu se, zakvacivi se za rutavi obraz, klatilo pod bradom.
Pozzo stigne podno utvrde i osvajaci, zaposleni svlacenjem posljednjih
preostalih bjegunaca pogodenih s leda, ne shvatie uopce otkud se ovaj tu
odjednom stvorio. Kao da mu nikakva opasnost ne prijeti, on jednostavno ude
kroz zidine glasno dozivajuci ime svoga sina, pregazi jo cetvoricu, mauci
sabljom, kao u nekoj vrsti karusela, na sve cetiri strane svijeta; Rober-to,
ispuzavi iz svoje slame, opazi ga jo izdaleka, no prije oca prepozna
Pagnuflija, oceva konja s kojim se jo kao djecak cesto igrao. Uvuce dva prsta
u usta te ispusti zviduk koji ivotinja dobro poznavae; i zaista, konj se u
trenu propne naculiv-i ui, i zacas je vec vukao oca prema rupi u zidu. Pozzo
ugleda Roberta i klikne:
"Ma zar se to zove poloaj? Penji se, bezumnice!"
I dok je Roberto uskakao u sedlo, doda:
"Bijedo jedna, tebe se nikad ne moe naci tamo gdje bi trebao biti."
Zatim podbode Pagnuflija i galopom udari prema rijeci.
U tom je casu nekim pljackaima vec sinulo da ovaj covjek i ovo mjesto ba i
ne idu zajedno, te vicuci pocee na njega prstom pokazivati. Jedan casnik
gotovo zgnjecena oklopa, pracen trojicom vojnika, pokua mu preprijeciti put.
Pozzo ga opazi na vrijeme, vec htjede skrenuti, kad odjednom povuce uzde i
usklikne: "Gle ti sudbine!"
Roberto pogleda naprijed i prepozna onog istog panjolca to im je prije dva
dana onako velikoduno oslobodio put. I ovaj se vec bijae sjetio svojega
plijena; oci mu zaiskrie te pohrli prema njima vitlajuci sabljom.
50Stari Pozzo premjesti hitro mac u ljevicu, izvuce pitolj iz teka konog
opasaca, napne kokot i isprui ruku; sve to tako munjevito da uhvati na prepad
panjolca koji, zanesen ratnickim arom, bijae vec gotovo ispod njega. No ne
opali odmah. Kao da nije mogao odoljeti a da panjolcu ne dobaci s visoka:
"Oprostite na pitolju, ali ako vi nosite oklop, bit cu tako slobodan..."
Pritisnu obarac, hitac pogodi ravno u usta i panjolac se prostre u prainu
koliko je dug i irok. Vojnici se, vidjevi okrutnu smrt svojega vode, dadoe
u panican bijeg, a Pozzo vrati pitolj na mjesto, rekavi:
"Bolje da nestanemo prije nego to izgube strpljenje... Hajde, Pagnufli!"
Zapraie zatim preko udoline, u velikim skokovima prije-doe rijeku,
podigavi toliko vode da se gotovo izgubie u mlazu vodoskoka, dok je netko iz
daljine jo uvijek sipao vatru po njihovim ledima.

Na desnoj ih obali doceka buran pljesak. Toiras rece: "Tres bien fait, mon
cher ami." Vrlo dobro izvedeno, dragi moj prijatelju, a zatim ce Robertu:
"La Grive, danas nam svi pobjegoe, jedino ste vi ostali. Kaem ja, krv nije
voda. U ceti onih kukavica vi samo uzalud tratite vrijeme. Prijeci cete u moju
pratnju."
Roberto usrdno zahvali, a zatim prui ruku ocu da zahvali i njemu. Pozzo mu je
rastreseno stisne te rece:
"ao mi je zbog onog gospodina panjolca, bio je ipak pravi momak. Ah, rat je
odvratna stvar. S druge strane "zapamti dobro sine moj, ovo: Popustiti treba,
ali ako netko vec ide na tebe da te ubije, onda je on taj koji ima krivo, zar
ne?
Vratie se u grad, i Roberto zacu oca kako jo uvijek mrmlja sebi u brk:
"Pa ja ga uopce nisam traio..."
51
5.
c+abizint svijeta
Cini se da Roberto, obuzet u jednom trenutku tugom izgubljena sina, priziva
uspomenu na ovaj dogadaj matajuci o onim divnim sretnim vremenima kad je u
njegovu ivotu postojala jedna zatitnicka figura koja mu je mogla pomoci da
izvuce ivu glavu iz jedne opsade, no ne moe a da se pritom ne prisjeti i
onog to je nakon toga uslijedilo. A to mi se ne cini tek beznacajnim
uzgrednim sjecanjem. Vec sam spomenuo da Roberto vjerojjatno namjerno
suprotstavlja one dogadaje iz davnine sadanjem svojem iskustvu na Daphne, kao
da nastoji pod svaku cijenu pronaci neke sveze, uzroke, odnose, otkriti neke
znamene sudbine. Pretpostavljam da mu vracanje u dane Casalea slui, na brodu,
da pronade tragove razlicitih ivotnih razdoblja u kojima je kao djecak
postepeno spoznavao da se arhitektura svijeta sastoji od vrlo cudnovatih i
cesto ne sasvim shvatljivih sklopova.
Reklo bi se da mu se, s jedne strane, ovo lebdenje izmedu neba i mora moglo
ciniti kao jedina i najlogicnija razvojna posljedica onih triju petoljeca
lutanja poljima gdje se neprestano racvahu precice; a s druge je strane,
mislim, upravo s namjerom da nekako prepravi povijest svojih muka i nevolja,
nastojao pronaci neku utjehu za svoje sadanje stanje, kao da ga je brodolom
nekim cudom vratio u onaj zemaljski raj u kojem uivae na La Grivi i iz kojeg
bijae otrgnut uavi jednom medu zidine grada pod opsadom.

Roberto sad vie nije trijebio sebi buhe u vojnickom logoru, nego u Toirasovoj
mensi, medu plemicima iz Pariza, te bi imao prilike sluati razmetanja o
junackim podvizima, sjeca-
52nja na ranije pohode, razne duhovitosti ili tek isprazne plitke price. Iz
tih je razgovora - i to vec prve veceri - izvukao dovoljno razloga da
povjeruje kako opsada Casalea i nije ba ono na to je on smatrao da se valja
pripraviti.
Doao je ovamo da bi ostvario svoje viteke snove pothranjivane junackim
spjevovima to ih bijae citao na La Grivi: biti plemenite, jo k tome vatrene
krvi i imati napokon mac o boku za njega je znacilo postati paladin to ivot
stavlja na kocku na jednu kraljevu rijec ili na mig odabranice svojega srca.
Stigavi na lice mjesta, sveti se borbeni redovi kojima se pridruio pokazae
ruljom bezvoljnih tromih seljaka spremnih da pri prvom okraju jednostavno
okrenu leda i nestanu.

Sada je eto bio primljen u udruenje hrabrih junaka to ga prihvatie kao sebi
ravnog. On je medutim predobro znao da njegova odvanost nije bila nita drugo
do posljedica velikog nesporazuma - ta on nije pobjegao samo zato to se
prepao daleko vie od samih bjegunaca. to je jo gore, dok je njegovo novo
drutvo, nakon to bi se gospodin Toiras povukao, dugo u noc davalo oduka
svakojakim brbljarijama, njemu je polako postajalo jasno da ni sama opsada
nije nita drugo nego tek poglavlje jedne price bez smisla.
Dakle, Don Vincenzo od Mantove je umro ostavljajuci vojvodstvo Neversu, a bilo
bi dovoljno samo da je netko drugi uspio biti posljednji pokraj njegove
samrtne postelje pa da prica krene sasvim drugim tijekom.
Na primjer, i Carlo Emanuele isticao je neka svoja prava na Monferrato, koja
bi mu pripadala po jednoj njegovoj necakinji brakovi se sklapahu uvijek unutar
obitelji i vec je odavno bacio oko na tu markgrofoviju to se poput trna s
boka bijae zarila u njegovo vojvodstvo sve do samo nekoliko desetaka milja od
Torina. Tako je, odmah nakon Neversova imenovanja, Gonzalo de Cordoba,
iskoritavajuci ambicije savojskoga vojvode ne bi li osujetio francuske,
predloio ovome da se ujedini sa panjolcima te da zajedno s njima zauzme
Monferrato kojeg ce zatim pravedno popola podijeliti. Car, koji je vec imao
dovoljno muka s ostatkom Evrope, nije dao pristanak za invaziju, ali se nije
izjasnio ni protiv Neversa. Gonzalo i Carlo Emanuele odlucie stoga prekinuti
s odugovlacenjem i jedan od njih
53
krene u pohod na Albu, Trino i Monclavo. Car bijae moda blag ali ne i glup,
te stavi Mantovu pod prinudnu upravu, po-vjerivi je jednom carskom
izaslaniku.
Mjera cekanja trebala je vaiti jednako za sve pretendente, no Richelieu je
smatrae tekom uvredom za Francusku. Ili mu je jednostavno odgovaralo da je u
tom trenutku tako shvati; no nije poduzimao nita jer je jo uvijek drao pod
opsadom protestante u La Rochelle. panjolska je blagonaklono gledala na taj
masakr acice heretika, pustivi da se Gonzalo time okoristi kako bi s osam
tisuca ljudi napao Casale, u cijoj se obrani nalo tek neto vie od dvije
stotine vojnika. Bijae to prva opsada Casalea.
Buduci da car, medutim, nije odavao dojam da ce popustiti, Carlo Emanuele
bijae nanjuio da se sprema opasnost i osjetio ugroenima vlastite interese;
dok je s jedne strane nastavljao suradnju sa panjolcima, vec je tajno ulazio
u kontakte s Richelieuom. U meduvremenu je pala

La Rochelle, s madridskog
dvora Richelieuu stizahu burne Cestitke za tako veliku i znacajnu pobjedu
vjere, on je zahvaljivao i istovremeno vec okupljao svoju vojsku koju, na celu
s Lujem XIII, u veljaci 1629. posla da prijede Mont-Genevre, te je postroji
ispred Sue. Carlo Emanuele shvati najzad da bacajuci kocku na dva stola
riskira da izgubi ne samo Monferrato nego i Suu, te - pokuavajuci prodati
ono to mu upravo izmicae iz ruku -predloi razmjenu ponudivi Suu za jedan
francuski grad.
Za vecerom je jedan plemic za Robertovim stolom oivljavao citav dogadaj u
aljivom tonu. Richelieu je navodno, sa zluradim sarkazmom, naredio da vojvodu
upitaju je li mu drai Orleans ili Poitiers, a u meduvremenu je jedan
francuski casnik stigao u uki garnizon i zatraio konak za francuskog
kralja. Savojski zapovjednik, neki duhovit covjek, odgovori da ce Njegova
Visost vojvoda vjerojatno biti presretan to moe ugostiti Njegovo
Velicanstvo, ali buduci da Njegovo Velicanstvo bijae dovelo tako brojnu
pratnju neka mu bude doputeno da Njegovu Visost najprije o tome obavijesti.
Sa jednako elegantnom otmjenocu maral de Bassompierre, skakucuci amo-tamo po
snijegu, skine eir pred svojim kraljem i, dajuci mu na znanje da su violine
na svojim mjestima, a da maske
54vec stoje pred vratima, zatrai ga za doputenje da bal otpocne. Richelieu
odslui misu u polju, francuska pjeadija krene u napad i Sua bijae
osvojena.
Vidjevi kako stoje stvari, Carlo Emanuele odluci da primi Luja XIII kao
najmilijega gosta, zaeli mu toplu dobrodolicu i jedino ga zamoli da ne gubi
vrijeme na Casale, kojeg vec on upravo zauzima, nego da mu umjesto toga
pomogne da osvoji Genovu. Bijae uljudno zamoljen neka ne prica besmislice, te
mu u ruku gurnue lijepo gucje pero da potpie sporazum kojim doputa
Francuzima da u Pijemontu rade to ih je volja: kao odtetu ostavit ce mu
Trino i nametnuti vojvodi od Man-tove da mu placa godinju pristojbu za
Monferrato.
"Tako je Nevers," govorae plemic za Robertovim stolom "da bi imao vlast nad
vlastitom svojinom, za nju morao placati najamninu onome tko je nikada nije
posjedovao." "I bogme je placao!", smijao se drugi. "Quel con!" "Nevers je
uvijek placao za svoje ludosti" rece jedan opat kojeg Robertu bijahu
predstavili kao Toirasova ispovjednika. "Nevers je boji ludak koji vjeruje da
je Sveti Bernard. Mislio je uvijek i samo na to kako da ponovno ujedini
krcanske kneeve za jedan novi kriarski rat. Ovo su vremena kad se krcani
ubijaju medu sobom, koga je danas jo briga za nevjernike! Gospodo Kazaleani,
ako od toga ljupkog gradica jo ostane koji kamen, ocekujte da vas va
gospodar sve pozove u Jeruzalem!" Opat se smjekao vidljivo zabavljen, gladeci
pritom lijepo njegovane plave brkove, a Roberto pomisli: eto, jutros umalo ne
poginuh za jednog ludaka, a tog ludaka ludim proglasie samo zato to sniva,
kao to i ja snivah, o vremenima lijepe Melisande i Gubava kralja.
Ni dogadaji koji uslijedie nisu Robertu pomogli da sebi razjasni uzroke te
zamrene price. Izdan od Carla Emanuelea, Gonzalo de Cordoba shvati da je
izgubio kampanju, prizna uki sporazum i stane premjetati svojih osam tisuca
ljudi na milanski teritorij. Jedan se francuski garnizon smjestio u Ca-saleu,
drugi u Sui, a ostatak armade Luja XIII vrati se preko Alpa da bi likvidirao
posljednje hugenote u pokrajini Langue d"oc i u dolini Rone.
No nijedan od ovih ovdje plemica nije imao namjeru pouz-
55iz-
se u razne sporazume i o tome su pricali kao da je to sasvim normalna stvar,
tovie, neki bi odobravajuci primijetili "La Raison d"Estat, ah, La Raison
d"Estat". Imajuci u vidu vii dravni interes, Olivares - Roberto shvati da se
radi o nekoj vrsti panjolskog Richelieua, no kojem se sreca neto manje
smijeila - zakljuci da se strano obrukao, bezobzirno otpusti Gonzala,
postavi na njegovo mjesto Ambrogia Spinolu te stane izjavljivati kako uvreda
nanijeta panjolskoj ide na tetu same Crkve.
"Puste price", primjecivae opat, "Urbano VII bio je sklon Neversovu
imenovanju."
A Roberto se, zbunjen do kraja, pitao to sad papa ima s tim stvarima koje s
pitanjima vjere ama ba nikakve veze nemaju.
U meduvremenu se car - a tko zna kakvim ga je sve sredstvima Olivares obrlatio
ili pritisnuo - sjeti da je Mantova jo uvijek pod namjesnickom upravom te da
Nevers ne moe ni placati niti ne placati za neto to mu ne pripada; izgubi
strpljenje i poalje dvadeset tisuca ljudi da opsjednu grad. Papa, vidjevi
protestantske placenike kako pljackajuci krstare Italijom, pomisli odmah na
novu veliku pljacku Rima te poalje trupe na granicu mantovanskog vojvodstva.
Spinola, ambiciozniji i odlucniji od Gonzala, odluci da ponovno napadne
Casale, ovaj put uistinu, svojski. Sve u svemu, zakljuci Roberto, ono cega se
treba cuvati da bi se izbjegao rat ocigledno su mirovni sporazumi.
U prosincu 1629. Francuzi su ponovno prelazili Alpe, Car-lo Emanuele trebao ih
je prema nagodbama pustiti da produ; no, tek toliko da bi dokazao svoju
iskrenu lojalnost, ponovno iznese svoje zahtjeve u vezi s Monferratom te
zatrai est tisuca francuskih vojnika da napadne Genovu, to si vec odavno
poput klina bijae zabio u glavu. Richelieu, koji ga smatrae zmijom
otrovnicom, ne rece ni da ni ne. Jedan kapetan, koji se u Casaleu odijevae
kao da je na kraljevskome dvoru, prisjecao se jednoga dana u veljaci prole
godine:
"Kakvo je to slavlje bilo, prijatelji moji, ne moete ni zamisliti!
Nedostajali su nam jo samo muzikanti Kraljevske palace, no fanfare smo imali!
Njegovo Velicanstvo, za kojim stu-
56pae vojska, jahae pred Torinom u crnoj odori protkanoj zlatnim nitima, s
perom u eiru i oklopom ulatenim da si se u njemu ogledati mogao!"
Roberto je sad ocekivao pricu o tko zna kako velikom napadu, ali naravno, i to
bijae samo jedna velika parada; kralj uopce nije napao, iznenada je okrenuo
prema Pinerolu i tu uspostavio vlast, ili ga ponovno prisvojio, ako se uzme u
obzir daje prije nekih stotinjak godina to bio francuski grad. Roberto ba
nije imao tocnog pojma o tome gdje bi se mogao nalaziti Pinerolo i nikako mu
ne bijae jasno zbog cega se sad morao zauzimati taj grad da bi se oslobodilo
Casale.
"A da nismo mi to moda" pitao se u sebi "pod opsadom u Pinerolu?"
Papa, zabrinut tim preokretom stvari koji nita dobro nije obecavao, posla
Richelieuu jednog svog predstavnika kako bi mu preporucio da grad vrati
Savojcima. Drutvo za stolom au tad pravu bujicu bespotednih kleveta na
racun toga poslanika, nekog Giulia Mazzarinija; taj Sicibjanac, taj rimski pu-
canin, ma to - opat postajae sve nemilosrdiji - vanbracni sin nekog seljaka
sumnjiva porijekla iz neke selendre u okolici Rima, koji je postao kapetanom
sam Bog zna kako; navodno bijae u slubi pape, a istovremeno je cinio sve i
sva ne bi li zadobio Richelieuovo povjerenje, koji vec ionako prema njemu
bijae suvie pristran. I trebalo ga je drati dobro na oku, buduci da je
upravo u to vrijeme kretao ili vec bijae stigao u Re-gensburg, koji se nalazi
tamo negdje Bogu iza leda, i upravo ce se tamo odlucivati o sudbini Casalea, a
ne tu po nekakvim minskim ili protuminskim rovovima.
U meduvremenu, kako se Carlo Emanuele trudio da francuskim trupama presjece
sve prometne veze, a Richelieu bijae prisvojio jo i Annecy i Chamberv,
Savojci i Francuzi sukobi-e se napokon kod Avigliane. U tom dugotrajnom
nadmetanju bez kraja i konca carska vojska zaprijeti Francuskoj uavi u
pokrajinu Lorraine, Wallenstein krenu u pomoc Savojcima i u srpnju acica
carskih vojnika, dovezavi se na splavima, zauzme na prepad jednu branu u
Mantovi; vojska u punom sastavu nahrupi u grad i u roku od sedamdeset sati
opljacka ga netedimice uzdu i poprijeko, ispraznivi od vrha do dna du-
57devu palacu, a Luteranci to se zatekoe u armadi - tek toliko da se ni
papa ne osjeti prikracenim - ogolie sve gradske crkve. Da, bijahu to upravo
oni njemacki placenici to ih je Roberto vidio, oni to pristigoe kao
pojacanje Spinoli.
Francuska je vojska bila jo suvie zauzeta na sjeveru i nitko nije mogao biti
siguran da ce stici na vrijeme, prije nego to Casale padne. Nije dakle
preostajalo drugo nego uzdati se u Boga, rekao je opat, dodavi:
"Gospodo, politicka se vjetina sastoji u tome da uvijek treba tragati za
ljudskim sredstvima kao da boanska ne postoje, a za boanskima kao da ne
postoje ljudska."
"Uzdajmo se onda dakle u boanska sredstva!", uskliknu na to jedan plemic, ne
ba nekim skruenim pobonim tonom, mauci toliko svojom caom da se vino iz
nje izlijevalo na sve strane, a najvie po opatovu ogrtacu.
"Gospodine, vi ste me uprljali vinom!", uzviknu opat pro-blijedivi - to u
ono vrijeme bijae nacin da se izrazi negodovanje i prezir.
"Uzmite", otpovrne onaj nehajno, "kao da vam se to dogodilo na posvecenju.
Vino ono, vino ovo."
"Gospodine Saint-Savin", vikao je i dalje opat ustajuci naglo od stola i
sputajuci ruku k sablji, "ovo nije prvi puta da obecacujete svoje ime
huleci ime Naega Gospodina! Bolje bi vam bilo, Bog neka mi oprosti, da ste
ostali u Parizu i tamo obecacivali dame iz visokog drutva, po vaem
pironovskom obicaju!"
"Hajde, hajde", odgovori mu Saint-Savin, ocigledno vec prilicno ponapit, "mi
pironovci obicavali bismo, znate, nocu zasvirati dami pod prozorom, a cesto bi
s nama krenuo i pokoji srcani plemic eljan kakve dobre psine. A ako se dama
ne bi pojavila na prozoru, znali bismo da joj se ne ide iz kreveta jer joj ga
grije obiteljski pop."
Ostali casnici bijahu takoder ustali pokuavajuci zadrati opata koji je vec
izvukao mac iz korica. Vidite da je gospodinu Saint-Savinu vino udarilo u
glavu, govorili su mu, a Boe moj, neto se mora i progledati kroz prste
covjeku koji se ovih dana ipak hrabro borio, a imajmo i bar malo potovanja
prema nedavno preminulim drugovima.
58"Pa neka bude", zakljuci opat naputajuci salu, "gospodine Saint-Savin,
pozivam vas da ovu noc zavrite recitirajuci jedan De Profundis za nae
pokojne prijatelje, pa cu miran i spokojan poci i ja u krevet."
Opat izide, a Saint-Savin koji je sjedio ba pokraj Roberta, objesi mu se o
rame te stane tumaciti:
"Psi i rijecne ptice ne prave vie buke nego mi to stalno na sva usta
izvikujemo De Profundis. Cemu, recite mi, toliko zvonjave i tolike mise, kao
da cemo njima mrtve uskrisiti?"
Iskapi cau jednim gutljajem, pa upozori Roberta uzdiuci kaiprst, kao da mu
eli dati vanu ivotnu pouku i uputiti ga u najvie tajne nae svete
religije:
"Gospodine, moete se ponositi sobom: danas ste gledali ravno u oci okrutnoj
smrti, i budite prema njoj i ubuduce tako ravnoduni i nehajni, imajuci uvijek
na umujda dua umire zajedno s tijelom. Idite, dakle, u smrt tekeeo ste
najprije uivali ivot. Mi smo ivotinje medu drugim ivotinjama, i jedni i
drugi djeca smo iste materije, samo to smo mi razoruani]!. Ali buduci da za
razliku od betija znamo da moramo umrijeti, pripremimo se za taj trenutak
uivajuci u ivotu koji nam je pukim slucajem sudbina dala. Provodimo stoga
svoje dane uz caicu i u ugodnu razgovoru, kao to dolici plemicu, i preziri-
mo bijedne kukavicje due. Dragi moji kolege, ivot je nama duan! Mi smo
prisiljeni marirati tu na Casale, mi smo rodeni prekasno da bismo uivali u
onim divnim vremenima dobrog starog kralja Henrvja, kad si u Louvreu mogao
susresti kopilad, majmune, dvorske lude i lakrdijae, patuljke i cul-de-jatte,
i muzikante i stihoklepce, i sve to kralju za zabavu. Sad pak isusovci pohotni
poput jaraca grme protiv onih to citaju Rabelaisa i latinske pjesnike, i
umiljaju da su suta vrlina i pravednost zato to kolju hugenote. Gospodine
Boe, rat je krasna stvar, ali pustite me da se borim iz vlastita svojega
zadovoljstva, a ne zbog toga to moj protivnik petkom jede meso. Pogani su
bili daleko mudriji od nas. I oni su imali tri boga, ali barem njihova majka
Kibela nije sebi uobraavala da ih je rodila ostavi djevicom."
"Gospodine", protestirao je Roberto, dok su ostali grcali od smijeha.
59"Gospodine", odvrati Saint-Savin, "prva je odlika casna covjeka prezir spram
religije koja nam na svaki nacin eli uliti panican strah od najprirodnije
stvari na svijetu, od smrti, a mrnju i odvratnost prema najljepoj stvari to
sudbina nam je dala, a to je ivot; i eli da uzdiemo za nekim tamo nebom na
kojem od vjecna blaenstva ive samo planeti to ne uivaju ni u nagradi ni u
kazni, nego u vlastitu vjecnom gibanju, u zagrljaju praznine. Budite snani
poput starogrckih mudraca i gledajte mirno smrti u oci, odlucno i bez bojazni.
Isus se krvavo oznojio cekajuci je. Cega se uostalom i imao bojati, buduci da
ce ionako odmah uskrsnuti?"
"Dosta je bilo, gospodine Saint-Savin", opomenu ga gotovo zapovjednim tonom
neki casnik uhvativi ga za ruku "ne sa-blanjujte ovog naeg mladog
prijatelja kojemu jo nije poznato da je danas u Parizu bezbonost najfiniji
oblik bon tona, mogao bi vas preozbiljno shvatiti. A vi gospodine de la Grive,
idite i vi na spavanje. Znajte da je dobri Bog uvijek svakome na pomoci pa ce
oprostiti i gospodinu Saint-Savinu. Kako rece onaj teolog, mocan je kralj to
sve pred sobom rui, mocnija ena koja sve uvijek dobije, a jo mocnije vino
koje utapa razum."
"Citirate napola, gospodine", promrlja Saint-Savin dok mu se jezik saplitao a
dvoje ga njegovih kolega vuklo prema izlazu, gotovo ga podigavi s tla, "tu
izreku valja pripisati Jeziku i imat cete dodatak: jo je mocnija istina i ja
to je kazujem. A moj jezik, bez obzira to ga sad dodue jedva pomicem, nece
utjeti. Nije mudar onaj koji po lai samo sabljom udara nego onaj to se
rijecju kao orujem umije sluiti. Prijatelji, kako moete spremnim na pomoc
nazivati jedno boanstvo koje eli nau vjecnu nesrecu samo da bi umirilo svoj
trenutni bijes? Mi bismo trebali oprostiti blinjemu svojemu, a on kao ne? I
morali bismo voljeti jedno tako okrutno bice? Opat me nazvao pironovcem, neka
mu bude, ali mi se pironovci brinemo da pruimo utjehu rtvama licemjerne
prijevare. Jednom smo tri moja prijatelja i ja damama podijelili krunice s
opscenim me-daljicama. Da samo znate kako pobone od toga dana posta-doe!"
Izide pracen grohotnim smijehom citava drutva, a onaj je casnik
prokomentirao:
60"Ako vec Bog ne bude htio, oprostimo mu barem mi taj njegov jezik, kad mu je
vec mac tako dobar."
A zatim ce Robertu:
"Smatrajte ga prijateljem, i ne proturjecite mu suvie. Taj je u Parizu, zbog
nekog teolokog pitanja, potukao vie Francuza nego to je citava moja ceta
ovih dana isprobadala panjolaca. Ne bih ga ba volio imati kraj sebe na misi,
ali smatrao bih se sretnikom da mi se na popritu nade pri ruci.
Ovakvu je pouku, dakle, Roberto dobio na prve svoje nedoumice; no vec
sljedeceg dana rodie se nove. Bijae se uputio u ono krilo dvorca gdje je
spavao prve dvije noci sa svojima iz Monferrata, da uzme svoje stvari, no medu
silnim hodnicima i dvoritima nikako se nije uspijevao orijentirati. Zalutavi
u neki nepoznati hodnik primijeti da je pogrijeio put te se vec htjede
vratiti kadli u dnu ugleda zrcalo, olovnosivo od nakupljene prljavtine, u
kojem nazre vlastiti lik. Primaknu se blie i stane od cuda: taj je lik imao,
istina, njegovo lice, ali odijelo mu bijae upadljivo ivih boja, sjajno, kao
u panjolaca, a kosa skupljena u mreicu. No to ne bijae sve - taj mu
vlastiti lik odjednom vie nije stajao nasuprot, nego je nestajao nekud u
stranu.
Nije se dakle uopce radilo o ogledalu. Shvati ubrzo da je pred njim veliko
prozorsko okno, pranjavih stakala, to gleda na jedan vanjski nasip s kojeg
se stubama moglo sici u dvorite. Nije dakle uopce vidio sebe nego nekog
drugog tko mu slucajno bijae nalik, i kome je sada izgubio svaki trag.
Naravno, pomisli odmah na Ferrantea. Ferrante ga je ili slijedio ili je prije
njega stigao u Casale, moda bijae u nekoj drugoj satniji ili u nekom od
francuskih pukova, i dok je on riskirao ivot tamo dolje u tvrdavici, ovaj se
vec zacijelo ratom dobrano okoristio.
U toj se dobi Roberto obicno vec sam sebi smijao na svoje djecacke matarije o
Ferranteu i, razmiljajuci o toj utvari, uvjeri sebe zacas da je vidio samo
nekoga tko mu je mogao tek poneto biti nalik.
Htjede zaboraviti taj dogadaj. Godinama bijae mozgao o nekom nevidljivom
bratu, te je veceri povjerovao da ga je vidio,
61
ali, pa da, tocno, rekne sam sebi trudeci se da se razumom usprotivi vlastitu
srcu, ako je nekoga vidio, taj nije bio izmiljaj, a buduci da Ferrante bijae
izmiljaj, ovaj kojeg je vidio nije mogao biti Ferrante.
Neki bi uceni logicar zacijelo prigovorio ovakovu paralogiz-mu, no Robertu je
u tom trenutku on bio sasvim dovoljan.
62Izs llagna So
zavrio pismo posveceno prvim sjecanjima na op-sadu, Roberto je u kapetanovoj
sobi pronaao nekoliko boca panjolskog vina. Nemojmo mu zamjeriti to
je.aopalivi vatru i ispekavi obilnu kajganu s komadicima suene ribe, jednu
od njih otvorio i priutio sebi pravu kraljevsku veceru, na stolu prostrtom
gotovo po svim pravilima gostinjskog umijeca. Ako vec bijae brodolomac, i ako
ce to jo dugo ostati, nema smisla da jednostavno podivlja poput zvijeri;
morao bi svakako nastojati i dalje njegovati dobre navike i obicaje lijepo
odgojena mladica. Prisjeti se kako je u Casaleu, kad su rane i bolesti i same
casnike dovele do toga da se ponaaju poput brodolomaca, gospodin Toiras
izricito zahtijevao da se svatko, barem za stolom, sjeti onoga to je naucio u
Parizu:
"Pojaviti se u cistom odijelu, ne posezati za caom iza svakog zalogaja,
obrisati najprije brkove i bradu, ne oblizivati prste, ne pljuvati u tanjur,
ne ispuhivati nos u stolnjak. Ta nismo valjda carski vojnici, Gospodo!"
Sljedeceg se jutra probudio vec s prvim pjetlovima, no Ije-kario je u
postelji jo prilicno dugo. Kad je poao ponovno pritvoriti onaj prozor na
galeriji, primijeti da je ustao kasnije nego prethodnog dana, prva se blijeda
zora vec pretvarae u jasno svitanje: iza breuljaka, izmedu oblaka to se
rasprivahu u brano, ukazivalo se svijetlo ruicasto nebo.
Kako ce uskoro prve otre zrake bljetavim sjajem osuti plau i prizor uciniti
nepodnoljivim Robertovu pogledu, on pomisli kako bi mogao poci malo
promotriti onu stranu gdje sunce jo ne bijae zavladalo, te se uputi du
galerije na drugu stranu Daphne, onu to gledae prema zapadnoj obali. Pred
oci-
63r
ma mu najprije iskrsne izrezbareni obrub meko tirkizne boje koji se vec nakon
nekoliko minuta stao dijeliti u dvije vodoravne pruge: cetka prirodnog
zelenila i blistavih palmi vec se kri-jesila podno zagasita planinskog pojasa
nad kojim se jo uvijek, lijeno i nevoljko se vukuci, gomilahu uporni nocni
oblaci. No sasvim polako, gotovo neprimjetno, gusta se crna sr prema
krajevima listasto racinjala pretvarajuci se u ruicastu bjelinu.
Cinilo se kao da se Suncu, umjesto da ih obasja s cela, prohtjelo da se rodi i
probije iz njihove nutrine; rubova vec klonulih pod silinom svjetla, oni se i
dalje nadimahu bremeniti olovnom sumaglicom, buntovnici nepokorni to uporno
opiru se rastopiti u nebu i uciniti ga vjernim zrcalom mora, po kojem, sada
vec kristalno bistrom, plove neke bljetece treperave mrlje, kao da negdje
vrlo blizu povrini prolaze jata riba obdarenih vlastitom utrobnom
svjetiljkom. Ubrzo medutim, oblaci po-pustie neumoljivu zovu svjetla,
rasteretie se vlastita tereta i klonue iscrpljeni na vrhunce; s jedne se
strane pripie na obode zgusnuvi se poput vrhnjasta taloga, to zbijen i
cvrst na vrhu oblikovae snjeni kup, a kako bijae tonuo prema udolini
postajae mek i rastresit; s druge pak strane, kako se tjeme snjenoga kupa
skupilo u jednolicnu ledenu lavu, rasprskavahu se zrakom ireci se u obliku
gljive, medeno-mlijecna erupcija u blaenoj zemlji Dembeliji.
Koliko je vidio, moglo je moda biti sasvim dovoljno da svoj brodolom pocne
smatrati potpuno opravdanim: ne toliko zbog neizreciva uitka to ga u njemu
izazivae ta pomicna, gibljiva poza prirode, nego zbog svjetla koje je ta
svjetlost bacala na rijeci to ih nekoc bijae sluao od Kanonika de Dignea.
Do tada se, zapravo, vrlo cesto pitao nije li to ipak tek snovidenje. To to
mu se upravo dogadalo obicno se ne dogada ljudskim bicima; u najboljem slucaju
moglo ga je podsjecati na bajke iz djetinjstva: poput stvorenja iz sna bijahu
i brod i sva ona cudnovata bica to ih je na njemu zatekao. Od iste snovite
tvari cinie mu se i sjene to ga vec tri dana svojim prozirnim velom
obavijahu, te cak hladnokrvno primijeti kako su se one boje kojima se zanesen
divio tamo u vrtu i medu pticjim na-
64stambama cinile tako bljetavim samo njegovim zacudenim ocima, no zapravo
jedva da ih se moglo nazrijeti ispod one patine starinskoga leuta to
prekrivae i svaki drugi predmet na brodu, pod svjetlom to vec lako
dodirivae grede i duge od osuenog drveta obloene uljima, lakom i
katranom... Ne bi li mogao, prema tome, snovidenjem biti i velicanstveni
teatar nebeskih opsjena za koje vjerovae da ih upravo vidi na obzoru?
Ne, reci ce Roberto sam sebi, bol koju ova svjetlost nanosi mojim ocima jasno
me opominje da ne snivam, nego da jednostavno vidim. Moje zjenice trpe olujni
vihor atoma to me s one obale bombardiraju kao tanad ispaljena s kakva
bojnoga broda, i ta vizija nije nita drugo do kobni susret oka s oblakom
prainaste tvari to bez milosti ga probada. Naravno, govorio bi mu Kanonik,
nije istina da tebi predmeti iz daleka, kao to je to elio Epikur, alju
svoju savreno vjernu sliku koja otkriva i njihov vanjski oblik i njihovu
skrovitu tajnu prirodu. Ti dobiva samo znamenja, tragove, obrise iz kojih ce
sam izvuci neku pretpostavku, neki svoj domiljaj, koji zovemo vizija. No sama
cinjenica da je i on maloprije najrazlicitijim tropima pokuavao imenovati ono
to je mislio da vidi, oblikujuci rijecima ono na to ga neto jo bezoblicno
bijae navodilo, potvrdivae mu da u tom trenutku on uistinu vidi. A medu
tolikim izvjesnostima na ciju se odsutnost alimo, jedna je jedina ipak
prisutna, a to je cinjenica da nam sve stvari izgledaju onako kako nam
izgledaju, i nije moguce da nije prava pravcata istina da nam doista i ne
izgledaju upravo tako.
Zbog toga se Roberto, buduci da je vidio i da je bio siguran da vidi, uhvatio
za jedinu izvjesnost na koju su se i osjetila i um mogli osloniti, a to je da
vidi neto: a to neto bijae jedini oblik bitka o kojem je mogao govoriti,
uzmemo li u obzir da bitak nije drugo do velicanstveni teatar vidljivog,
ureden u koljki Prostora - to nam vec i previe govori o tom stoljecu
bizarnosti.
On bijae iv, u potpuno budnom stanju, a tamo dolje, na otoku ili na kopnu
to li je to vec bilo, bijae neto. to je to, nije znao: kao to boje ovise
i o predmetu to ih privlaci, i o odbljesku svjetlosti na njima, i o samome
oku koje ih motri, tako se i njemu ono najudaljenije kopno cinilo stvarnim u
svo-
65
joj nestalnoj slucajnosti, u svojoj kratkotrajnoj prolaznoj sprezi svjetla,
vjetrova, oblaka i njegovih zjenica, ushicenih i izmucenih. Tko zna, moda ce
sutra, ili vec kroz nekoliko sati, ta zemlja biti neprepoznatljivo razlicita.
Ono to bijae pred njegovim ocima nije bila samo poruka koju mu je upucivalo
nebo, bijae to plod tijesna prijateljstva izmedu neba, Zemlje i tocke i sata
i godinjeg doba i kuta s koje promatrae njegovo oko. Sigurno, da se brod
kojim slucajem usidrio du nekog drugog sjecita zracnih strujanja, prizor bi
bio neto sasvim drugo; sunce, svanuce, more i kopno bili bi neko drugo sunce,
neki drugi osvit, bilo bi ovo isto more i ovo isto kopno no sasvim drugacijeg
oblika. Onu beskonacnost svjetova o kojoj mu bijae kazivao Saint-Savin, ne
treba dakle traiti samo s onu stranu zvijeda, nego u samome sreditu tog
mjehura prostora kojemu on, u cisto oko pretvoren, bijae sad izvorom
beskrajnih paralaksi.
Oprostit cemo Robertu to, uslijed tolikih nedaca, nije spro-veo dalje, preko
tog traga, svoja umovanja o bilo metafizickim bilo fizickim svojstvima
svemirskih tijela. Vidjet cemo uostalom da ce to ionako uciniti kasnije, i
vie nego to je potrebno, a sad mu dopustimo da zadubljen u misli i dalje
mozga o tome kako bi se, ako vec moe postojati samo jedan jedini svijet u
kojem se pojavljuju razliciti otoci mnogi u ovom trenutku za mnoge roberte
koji gledaju s mnogih brodova smjetenih na razlicitim stupnjevima meridijana,
mogli, dakle, u tom jednom jedinom svijetu pojaviti i izmijeati mnogi roberti
i mnogi ferranti. Moda se tog dana, stojeci na pramnici, i ne primijetivi
neznatno premjestio u odnosu na najviu planinu Otoka Ferro, i vidio svemir
kojeg nastanjivae neki drugi Roberto, koji ne bijae osuden na osvajanje
tvrdavice ili kojeg je spasio neki drugi otac, koji nije ubio ljubaznog
panjolca.
No takvim je razmatranjima Roberto zacijelo pribjegavao samo da ne bi morao
priznati da je ono udaljeno tijelo to mu se pred ocima stvaralo i rastvaralo
u razbludnim metamorfozama postalo za njega anagram drugog jednog tijela, koje
je elio posjedovati: i kako mu se zemlja ceznutljivo osmjehivae, poelio ju
je doseci i stopiti se s njom, kao blaeni pigmej na punim grudima te orijake
dive.
66Ne vjerujem zapravo da ga je iznenadni stid nagnao da se ponovno vrati
unutra, bijae to prije strah od prejake svjetlosti - a moda i jo jedan
drugi zov. Bijae zapravo zacuo kako kokoi najavljuju novu zalihu jaja i
padne mu osim toga na um da bi sebi veceras mogao priutiti i jedno lijepo
pile na ranju. Odvoji ipak najprije neto vremena da se napokon poteno u
miru uredi: potrai kapetanove kare te stane pomno podrezivati ponarasle i
zaputene brkove, bradu i kosu to mu jo uvijek davahu izgled brodolomca.
Odlucio je zapravo da svoj brodolom proivi poput ladanja u nekoj vili gdje mu
je ponudena na dar nepregledna svita zora, osvita i vec se unaprijed
nasladivao suncevih zalazaka.

Proteklo je manje od jednoga sata otkad je zacuo kokoji zov; spustivi se
medutim po svoju veceru odmah primijeti da, ako su kokoi doista snijele jaja
a lagale valjda nisu, onako kokodacuci od tih jaja ni traga ni glasa nema. No
nije bilo samo to - jo cudnije bijae to su sve ptice imale novog ita,
uredno raspodijeljenog po posudama i kao netaknutog, kao da jo nisu po njemu
dospjele proceprkati.
Obuzet sumnjom i nekom crnom slutnjom uputi se odmah u vrt. A tamo pak, cudom
se cudeci, otkrije da su, ba kao i prethodnoga dana, i dan prije toga,
listovi oroeni sjajnim kap-Ijicama, da su zvoncici puni bistre vode, da je
zemlja pri korijenju vlana, a ona kaljua jo blatnija: znak, dakle, daje
netko tijekom noci biljke doao osvjeiti.
Neobicno, ali prvo to je osjetio bijae ljubomora: netko je gospodario
njegovim vlastitim brodom i oduzimao mu jednako onu brigu i skrb kao i korist
i dobit na koje je imao neosporivo pravo. Izgubiti svijet a osvojiti jedan
naputeni brod, da bi zatim shvatio da ga nastanjuje netko drugi, zvucalo mu
je jednako nepodnoljivo koliko i strah da bi njegova Dama, nedostina
krajnost svih njegovih cenji, mogla postati plijenom necije tude elje.

Zatim nastupi jedna poneto promiljenija uznemirenost. Ba kao to je u
svijetu njegova djetinjstva ivio jedan Drugi koji ga je ili slijedio ili iao
ispred njega, ocigledno da je i Da-phne imala neke zakutke i neka skrivena
spremita koja on jo nije upoznao, a u kojima ivi tajanstveni gost koji
obilazi
67
l
iste one njegove puteve tek to se on s njih udalji, ili trenutak prije nego
to ce se njima zaputiti.
Pojuri da se i sam sakrije, da se zavuce u svoju sobu, poput africkoga noja
koji gurnuvi glavu u pijesak vjeruje da je izbrisao svijet.
Na putu prema krmnici prode ispred podnoja nekih stuba koje su vodile u
tovarni prostor: to li se tek skriva tamo dolje ako u potpalublju bijae
zatekao jedan otok u minijaturi? Je li moda ba to carstvo onog Uljeza?
Zanimljivo je da je prema ladi vec imao odnos kao prema kakvom objektu
ljubavi; tek to ga otkrijemo, i to otkrijemo da za njim udimo, sve one koji
ga prije bijahu posjedovali smatramo nasilnim bespravnim prisvajacima. I
upravo je tada, u pismu, Roberto ispovije-dio Dami kako je prvi puta kad je
bijae vidio, a ugledao ju je upravo slijedeci pogled to ga je netko drugi
polagano na nju sputao, osjetio istu onakvu jezu i odvratnost kakvu osjeti
netko tko opazi kako po rui spokojno gmie gusjenica.
Covjeku bi dolo da se nasmije pred takvom navalom ljubomore zbog jednog
brodskog trupa to je vonjao po ribi, dimu i izmetinama, ali Roberto je vec
prilicno duboko zaglibio u nekom nepostojanom labirintu gdje ga je svako
raskrije vodilo uvijek ponovno jednoj te istoj slici. Patio je i zbog Otoka
kojeg nije imao i zbog broda koji je imao njega - nedokucivi bijahu oboje,
jedan zbog svoje udaljenosti, drugi zbog svoje zagonetke - ali oboje bijahu
poput ljubljene ene to ga uporno izbjegava i izigrava njegove nade milujuci
ga slatkim obecanjima koja izmiljae nitko drugi do on sam. Drukcije ne bih
znao protumaciti ovo pismo u kojem se Roberto gubi u izljevima ki-cenih
jadikovki i u beskraj nie placljive ukrase, da bi na koncu konca rekao jedino
kako ga je Netko liio njegova jutarnjeg obroka.
Gospo,
kakvoj bih milosti mogao se nadati od nekoga tko me muci? Pa ipak, kome bih
mogao ako ne Vama povjeriti svoju muku i jad, utjehu traec, kad ne vec u
osluhu Vaemu, barem u rijeci svojoj neuslianoj? Ako ljubav je lijek to bol
svaki bolom jo vecim lijeci, ne daje li mi to za pravo da je vidim kao
68muku to teinom svojom svaku drugu ubija muku, tako da za sve postaje
lijekom osim za sebe samu? I buduci da, ako ikad ljepotu vidjeh, i ako je
poeljeh, a ona ne bijae drugo do snovidenje ljepote Vae, cemu da se alim
to neka mi druga ljepota jednako tako je san? Gore bi mnogo bilo kad svojom
bih je ucinio i cenju svoju umirio, ne pateci vie za slikom Vae: jer suvie
bih se kratko tom slabom lijeku radovao, a grizoduje moje zbog te strane
nevjere zlo bi jo okrutnijim ucinilo. Radije cu zato u Vau sliku vjerovat,
tim vie sada, kad po drugi sam put ovdje naslutio neprijatelja nekog, cije
crte jo ne poznajem, i ne bih ih moda ni elio upoznati. I buduci da
nepoznata mi je ta mrska utvara, pred oci mi izvire drago mi prividenje
ljubljena Vaega lica. Nek" ljubav od mene bar krhotinu becutnu ucini,
mandragoru neku, izvor kameni to tjeskobu svaku isplakat ce...
No muceci se kako se vec mucio, Roberto nije postao kamenim izvorom pa odmah
zatim ovu spomenutu tjeskobu prenosi i povezuje s jednom drugom, doivljenom u
Casaleu, koja je - kao to cemo vidjeti - imala mnogo zlokobnije posljedice.
69
7.
paoane
l rica je bistra koliko i mutna. Dok su jedno za drugim f slijedila neprekidna
sitna carkanja, cija svrha bijae, otprilike, ona ista koju u ahu ima ne sam
potez nego onaj znacajni pogled kojim se protivnika rjecito navodi na korak
koji ce ga odvuci od moguceg pobjednickog - Toiras bijae odlucio da je
vrijeme sazrelo da se pokua s jednim stvarnim, sadrajnijim napadom. Bilo je
vie nego jasno da se citava igra vrti oko dounika i protudounika: po
Casaleu se bio pronio glas da je pojacanje, na celu sa samim kraljem, vec vrlo
blizu; da iz Astija samo to nije stigao gospodin di Montmorency, a da su iz
Ivreje vec krenuli marali de Crequi i de la Force. Sve to bijae pusta la:
Roberto je ta.rjplakopoceo shvacati vidjevi kako Toiras nemocno bjesni pooio-
je sa sjevera primio posljednju potu: Toiras je naime Richelieua obavijestio
da su ovdje rezerve hrane gotovo sasvim iscrpljene, a kardinal je sada
odgovarao da je gospodin Agencourt svojevremeno detaljno pregledao njihova
spremita i ustanovio da Casale bez potekoca moe izdrati do konca ljeta.
Vojska ce krenuti u kolovozu, to je osim toga vrijeme kad su etve pri kraju,
pa ce se na putu moci okoristiti netom sakupljenom ljetinom.
Roberto bijae zaprepaten vidjevi kako Toiras poducava Korzikance kako da
dezertiraju i odu izvijestiti Spinolu da se pojacanje ocekuje tek u rujnu. No
cuo je takoder i njegovo obrazloenje glavnom stoeru:
"Ako Spinola bude vjerovao da ima vremena nastavit ce u miru kopati svoje
minske rovove, a mi cemo imati vremena da izgradimo svoje protuminske. Ako
naprotiv bude mislio da pomoc tek to nije stigla, to ce mu preostati?
Sigurno ne da
70krene ususret francuskoj vojsci, jer dobro zna da nema dovoljno snaga; niti
da je jednostavno doceka, jer ce sam biti napadnut; niti da se vrati u Milano
i tamo pripremi obranu, jer mu cast prijeci da uzmakne. Ne bi mu, dakle,
preostalo nita drugo nego da odmah osvoji Casale. A buduci da to ne bi mogao
izvesti izravnim napadom, morao bi potroiti cijelo bogatstvo da potakne
izdajstva. A od tog trenutka svaki na sadanji prijatelj postaje mogucim
neprijateljem. Poaljimo stoga mi Spinoli dounike, da ga uvjerimo da
pojacanje dobrano kasni, dopustimo mu neka u miru kopa rovove tamo gdje nama
to ne nanosi veliku tetu i unitavajmo mu one koji nam zaista prijete - i
pustimo neka se u toj igri dobro izmori. Gospodine Pozzo, vi poznajete teren:
recite mi gdje ga moemo pustiti na miru, a gdje bismo ga pak morali blokirati
pod svaku cijenu?"
Stari Pozzo, ne gledajuci u karte koje su mu izgledale odvie arene i
ukraene da bi bile tocne pokae rukom kroz prozor i objasni kako je na nekim
mjestima tlo izrazito rastresito jer tu prodire voda iz rijeke, i tamo Spinola
moe kopati do mile volje - jednog ce dana samo naci svoje minere uguene, s
ustima punim pueva. Naprotiv, u nekim je zonama zemlja tako cvrsta da je
kopati rovove pravo zadovoljstvo, i po njima treba tuci i topnitvom i
pjeackim navalama.
"Odlicno", rece Toiras, "sutra cemo ih onda prisiliti da svoje poloaje brane
izvan utvrde San Carlo, a zatim cemo ih iznenaditi pred tvrdavom San Giorgio."

Igra bijae paljivo pripremljena i svaka je ceta dobila potanke i precizne
upute. A kako Toiras bijae otkrio da Roberto ima lijep rukopis, drao ga je
prikovana za stol bez predaha od est sati poslijepodne do dva poslije ponoci,
diktirajuci mu razne poruke; zatim ga je zamolio da u odjeci spava na nekoj
krinji ispred njegove sobe kako bi primao i pregledavao odgovore i kako bi ga
mogao probuditi ako iskrsne kakva neprilika. to se u tih nekoliko kratkih
sati do zore zaista i dogodilo, i to vie nego jednom.
Sljedeceg jutra trupe su bile spremne za pokret, rasporedene po puteljcima
koje pokrivahu protunavalne jedinice i oni unutar zidina. Toiras je s citadele
nadzirao citav pothvat; na
71r
njegov znak prvi se kontingent, prilicno brojan, pokrene u smjeru koji je imao
zavesti neprijatelja: na celu izvidnica s kopljanicima i muketirima, s
pricuvom od kakvih pedesetak vojnika sa sabljom o pojasu to ih slijedie na
maloj udaljenosti; zatim, u rasulu, jedan pjeacki korpus od petstotinjak
ljudi i dvije satnije konjice. Bijae to prekrasna parada, a tek ce naknadno
izici na vidjelo da su je panjolci kao takvu i uzeli.
Roberto vidje trideset i pet ljudi to se na zapovijed kapetana Columbata
bacie prema jednom streljackom rovu, i ugleda zatim panjolskog kapetana kako
se pojavljuje iza barikade i u velikom stilu propisno salutira. Columbat i
njegova satnija zaustavie se zateceni te, kao dobro odgojeni, otpozdravie
jednako ugladeno. Nakon cega panjolci dadoe znak da se povlace, a Francuzi
stanu stupati u mjestu; Toiras odasla sa zidina jednu topovsku kuglu na rov,
Columbat je shvati kao poziv na akciju, zapovijedi napad, konjica se povede za
njim na-valivi na rov s oba boka, panjolci se nevoljko vrate na poloaje i
bijahu pregaeni dok si okom trepnuo. Francuzi gotovo pomahnitae obuzeti
trijumfalnim oduevljenjem; stadoe izmedu divljih udaraca razulareno
izvikivati imena prijatelja poginulih u ranijim okrajima "ovo ti je za
Bessieresa, ovo za Bricchettovo imanje!" Uzbudenje bijae toliko da je
Columbat u ocajanju kose cupao, jer mu nikako nije uspijevalo ponovno okupiti
podivljale borce. Ovi pak iskaljivahu nemilosrdno svoj bijes cak i na palima,
pokazujuci gore prema gradu svoje pobjednicke trofeje, od naunica do konatih
opasaca i skalpova nataknutih na razmahane sablje.
Protunapad ne dode odmah i Toiras, ocijenivi to pogrekom, ucini sam pogrean
potez. Ne dosjetivi se da bi se moglo raditi o smiljenoj racunici, bio je
uvjeren da ce carski vojnici odmah poslati ostale trupe da zaustave njihov
napad, te ih je izazivao novim topovskim hicima; oni se medutim ograni-cie da
usmjere paljbu na grad, i jedna kugla razori crkvu Svetog Antuna, upravo u
blizini glavnoga stoera.
Toiras bijae time zadovoljan te izda odmah naredenje drugoj skupini, onoj to
cekae ispred utvrde San Giorgio. Svega nekoliko satnija, ali na celu s
gospodinom de la Grange, koji unatoc svojih pedeset i pet godina bijae ilav
i okretan poput
72tek stasala mladica. Sablje uperene ravno pred sebe, de la Grange naredi
juri na jednu naputenu crkvicu du koje bijahu u tijeku radovi, vec prilicno
uznapredovali, na iskapanju jednog podzemnog hodnika; kadli, kao iz vedra
neba, iza jednog uleknuca na cesti stane izvirivati glavnina neprijateljske
vojske, koja je ovaj sastanak icekivala vec satima.
"Izdaja!", povika srdito zapanjeni Toiras te sjurivi se na vrata naredi la
Grangeu da se hitno povuce.
Malo zatim stigne jedan zastavnik iz puka Pompadour dovodeci mu, zapeca
vezanih uzetom, jednog kazalekog djecaka kojeg su iznenadili i uhitili na
malenom tornju u blizini dvorca dok je komadom bijeloga platna davao signale
napadacima. Toiras naredi da ga polegnu na zemlju, uvuce palac njegove desne
ruke ispod napetog kokota svog pitolja, uperi cijev prema lijevoj ruci i
upita zapiljivi se u prestraene oci: "Et alors?"
U hipu shvativi to ga ceka, djecak bez oklijevanja stane odmah govoriti:
prole veceri, negdje oko ponoci, ispred crkve Svetog Dominika, izvjesni mu je
kapetan Gambero obecao est pitolja, poklonivi mu tri unaprijed, ako ucini
to to je ucinio, u trenutku kad francuske trupe budu krenule s bedema San
Giorgio. tovie, djecak je odavao dojam kao da jo uvijek ocekuje zasluene
pitolje; bilo je ocito da o ratnim igrama nema blagoga pojma, te se cudom
cudio kako to da mu Toiras nije duboko zahvalan za dobro obavljenu uslugu. A
onda je u jednom trenutku iznenada spazio Roberta te stao na sva usta vikati
kako je famozni Gambero upravo on. i,-
Roberto bijae preneraen, stari Pozzo naglo razjaren, nasrne na bijedna
klevetnika te bi ga bio zacijelo udavio da ga nije zadralo nekoliko plemica
iz pratnje. Toiras odmah podsjeti da je Roberto citave noci bio kraj njega i
da osim toga, cak i uz njegovo lijepo pristalo lice, teko da bi ga netko
mogao zamijeniti za kapetana. U meduvremenu, nakon provjera i ispitivanja,
izide na vidjelo

da neki kapetan Gambero zaista postoji, i to u Bassianovu
puku, te ga ubrzo, uz grube bubot-ke i udarce plosnatim dijelom sablje,
dovedoe ravno pred Toi-rasa. Gambero izjavljivae odlucno i odreito da je
nevin, i zaista, mali ga zatocenik nije uopce prepoznavao; no Toiras ga
73
ipak, iz opreznosti, za svaki slucaj dade zatvoriti. Da stvar bude jo ljepa
u tom opcem neredu, netko dojavi da se, dok su se trupe kapetana de la Grange
povlacile, sa bedema San Gior-gio netko dao u bijeg, dostigavi uskoro
panjolske redove gdje bijae docekan s neopisivim oduevljenjem. Nita se
osobito o njemu nije moglo reci osim da bijae mlad, odjeven u panjolsku
odoru i kose skupljene u mreicu. Roberto pomisli, naravno, odmah na
Ferrantea. No ono to ga se u tom trenutku mnogo vie dojmilo bijahu
sumnjicavi pogledi koje francuski zapovjednici dobacivahu talijanskim
clanovima Toirasove pratnje.
"Jedno je, dakle, malo derite dovoljno da zaustavi vojsku?", cuo je svog oca
koji pokazivae prema Francuzima koji su se jo uvijek povlacili.
"Oprostite, dragi prijatelju", obrati se Pozzo Toirasu, "ali ovdje se ocito
umilja da ni mi ostali iz ovih krajeva nismo mnogo drukciji od onog zlotvora
Gambera, ili moda grijeim?"
I dok mu je Toiras usrdno, iako pomalo rastresena izraza, iskazivao svoje
iskreno potovanje i prijateljstvo, dometne:
"Ah, okanite se... Izgleda mi da ovdje svi seru jedni drugima po glavi, a meni
cijela ta mutna prica vec pomalo prisjeda. Dovde mi je vec tih govana od
panjolaca, i ako mi dopustite, izvuci cu vam ih van dvojicu ili trojicu, tek
da vam pokaem da i mi kad zatreba znamo gaillarde zaplesati, i ako nam se
prohtije svacije cemo krakove u nju uvuci, svida li se to njemu ili ne, do
vraga!"
Skoci na konja i izleti kao sumanut kroz vrata, uzdignute sablje, te krene
ravno medu neprijateljske redove. Nije ih ocigledno namjeravao natjerati u
bijeg, ali mu se prilika cinila savrenom da ucini po svom i da svima napokon
pokae s kime imaju posla.
Kao dokaz odvanosti cin bijae sjajan, no kao ratni pothvat nije mogao biti
gori. Jedno ga tane pogodi posred cela i on istog trena klonu na hrbat svojega
Pagnulfija; sljedeci plotun odleti prema protunapadu, i Roberto osjeti estoki
udarac u sljepoocnicu, kao da ga je netko kamenom pogodio; zatetura kao da mu
izmice tlo pod nogama, netko ga pridri da ne padne, no kako bijae samo
okrznut hitro mu se izmigolji iz ruku. Uspravi se odmah dozivajuci ocevo ime,
no ugleda medutim

74samo jadnog Pagnulflja kako, zbunjen i nesiguran, galopira nicijom zemljom,
noseci na ledima beivotno gospodarevo tijelo.
Stavi, jo jedamput, dva prsta u usta i ispusti poznati zviduk. Osluhnuvi,
Pagnulfi se stane vracati prema zidinama, no sasvim lagano, sitnim,
dostojanstvenim kasom, kao da se boji da ce slucajno zbaciti iz sedla svog
jahaca ciji otri, zapovjednicki stisak vie nije osjecao na slabinama. Uao
je plemenitim korakom, njiteci svoju pavanu za pokojnoga gospodara i
predajuci tijelo na ruke Robertu koji zatvori njeno one jo raskolacene oci i
stane paljivo brisati ono lice obliveno vec zgruanom krvlju, dok je jo iva
krv tanko brazdala njegov vlastiti obraz.
Moda mu je, tko zna, hitac okrznuo ivac: dan kasnije, tek to bijae iziao
iz katedrale Sant" Evasio gdje je Toiras elio da se odslui sveta misa
zadunica za gospodina Pozza di san Patrizio della Griva, osjeti kako mu
odjednom postaje nepodnoljivo dnevno svjetlo i kako se muci da oci dri
otvorene. Moda mu tad jo bijahu crvene i otecene od suza, no cinjenica je da
su ga od tog trenutka pocele neprestano boljeti. Danas bi strucnjaci za
ljudsku psihu rekli da je, otprativi oca u carstvo sjena i sam u sjenu
poelio uci. Roberto nije ba mnogo znao o psihi, no takva bi ga izraajna
figura zacijelo privukla, barem u svjetlu - ili u sjeni - onog to ce se
odigrati kasnije.
Drim da je Pozzo otiao u smrt iz cista prkosa, to mi se cini upravo divnim
dokazom vlastita dostojanstva i ponosa, no Robertu nikako nije uspijevalo da
prema takvu cinu osjeti divljenje i potovanje. Svi su oko njega jednoduno
hvalili herojstvo njegova oca, od njega se ocekivalo da s gordocu podnese
alost, a on, ma koliko se trudio, nije uspijevao suspregnuti jecaj. U misli
mu se, kao neka vrst opomene, vracahu oceve rijeci da se svaki pravi plemic
mora naviknuti da suha oka podnosi udarce zle sudbine; ne nalazeci medutim
snage da zaista tako postupi, opravdavao je svoju slabost pred roditeljem koji
ga vie nije mogao zatraiti da mu poloi racune ponavljajuci sebi da mu je to
prvi put to je ostao siroce. Vjerovao je da se mora priviknuti na tu pomisao
i nije jo shvacao da je uzaludno navikavati se na gubitak oca jer se nece
zbiti drugi puta: to je jednostavno isto kao ostaviti otvorenu ranu.
75
No uporno pokuavajuci da svemu to se dogodilo da nekakav smisao, nije mogao
a da ponovno ne pribjegne Ferran-teu. Ferrante je, slijedivsi ga u stopu,
prodao neprijatelju tajne u koje on bijae upucen a zatim se besramno
pridruio protivnickim redovima da bi uivao u zasluenoj nagradi: otac koji
sve to bijae procitao elio je svojim cinom isprati tamnu mrlju s obiteljske
casti i na Roberta baciti odsjev vlastite hrabrosti, da bi izbrisao s njega tu
sjenku sumnje koja se stala nadvijati nad njegovom nedunom glavom. Da njegova
smrt ne bi izgledala uzaludnom, Roberto mu je dugovao barem dranje koje su
svi u Casaleu ocekivali od sina heroja.
Nije ni mogao postupiti drukcije: naao se odjednom kao zakoniti gospodar
imanja della Griva, nasljednik imena i obiteljskih dobara, i Toiras se vie
nije usudio uposliti ga kojekakvim sitnim zadacima - no nije ga isto tako
mogao pozvati ni u vece i ozbiljnije. Osjecao se beskrajno sam, i u toj novoj
ulozi slavna siroceta njegovu je samocu jo vie naglaavao nedostatak bilo
kakve akcije: i tako se, u aritu opsade, osloboden svake obveze, pitao cime
da, tako opsjednut, ispuni svoje dane.
768.
fleobican nauk
onoga boba
aaustavivi na trenutak val uspomena, Roberto odjednom postade svjestan da je
sjecanje na ocevu smrt obnovio ne zbog samilosna nauma da zauvijek otvorenom
dri tu Filoktetovu ranu ne dopustivi joj namjerno da zacijeli, nego pukim
slucajem, dok mu se u misli ponovno uvlacila Ferran-teova utvara, probudena
utvarom onog uljeza na Daphne. To dvoje pricinjahu mu se vec toliko slicni da
ih smatrae dvojnicima, pa odluci da, ne bi li nekako stao na kraj onom jacem,
slabijeg jednostavno ukloni.
U krajnjoj liniji, rece sebi, je li se u onim danima opsade jo koji puta
zbilo da sam negdje u svojoj blizini nanjuio Fer-rantea, da sam od njega
dobio bilo kakva glasa ili znaka? Nije. Naprotiv, to se dogodilo? To da me je
u njegovo nepostojanje uvjerio Saint-Savin.
Roberto se bijae naime vrlo prisno sprijateljio s gopodinom Saint-Savinom.
Poslije one veceri ponovno ga je vidio na ocevu pogrebu i on mu je tom
prilikom jasno iskazao svoju srdacnu naklonost. Vino bijae prestalo djelovati
i Saint-Savin sada odavae dojam savrena plemica. Malen rastom, nervozan,
razdraljiv, lica na kojem bijahu vidljivi tragovi rasputena parikog ivota
o kojem je cesto pripovijedao. Po svoj prilici ne bijae jo napunio
tridesetu.
Uljudno se ispricao zbog svojih neumjerenih ispada pri onoj veceri, ne zbog
onoga to je rekao, nego zbog nedolicna i neotesana nacina na koji je govorio.
elio je cuti poneto o gospodinu Pozzu, i Roberto mu je na tom ivom
zanimanju, bilo ono i hinjeno, bio neizmjerno zahvalan. Isprica mu kako ga je
otac odmalena poducavao macevanju i kako svu svoju vjetinu du-
77
guje upravo njemu; Saint-Savin ga obaspe bujicom pitanja i Roberto mu stane
navoditi i opisivati razlicite udarce; Saint-Savina ko jednog obuzme takvo
strastveno oduevljenje da mu same rijeci nisu vie bile dovoljne - trgnu
hitro mac, tamo nasred trga, i htjede da mu Roberto bezuvjetno pokae potez.
Ili ga je vec poznavao otprije ili bijae nevjerojatno brz i okretan, jer ga
odbije zadivljujucom vjetinom, no prizna pritom da lukavost trika odaje
visoku kolu.
U znak zahvalnosti bijae voljan pokazati Robertu jednu od svojih majstorija.
Postavi ga u paradu, poloaj za odbijanje, razmijenie nekoliko tobonjih
udaraca, zatim on priceka prvi napad, pricini se kao da ce iznenada skliznuti
na tlo, i dok se Roberto nesmotreno otkrivao ovaj se kao cudom nekim vec
bijae uspravio; iduceg trena jedno dugme sa Robertova ogrtaca odletje u zrak
kao metkom pogodeno - tek kao dokaz da je mogao i gore proci daje mac poao
dalje.
"Svida vam se, prijatelju?", upita likujuci samouvjereno dok je Roberto
ponizno salutirao priznajuci poraz. "To je Coup de la Mouette, ili Galebov
Udarac, kako vi kaete. Podete li jednom na more vidjet cete kako se te ptice
okomito obruavaju, kao da padaju, no tek to dodirnu povrinu vode vec se
strel vito vracaju nebu pod oblake, s plijenom u kljunu. To vam je potez koji
zahtijeva dugu vjebu i ne uspije vam uvijek. Nije uspio, sa mnom, ni onom
razmetljivcu koji ga je izmislio. I tako mi je poklonio i ivot i svoju tajnu.
Mislim da se vie izjeo zbog ovog drugog."
Bili bi oni unedogled tako nastavili da se na trgu nije stala okupljati
grupica znatieljnih gradana.

"Prestanimo", Roberto ce, osjetivi se postidenim, "ne bih elio da netko
primijeti kako sam zaboravio na svoju alost."
"Svome ocu odajete vecu pocast sada", odvrati ne trepnuv-i Saint-Savin, "kad
se prisjecate njegova nauka, nego kad ste tamo u crkvi sluali lo latinski."
"Gospodine Saint-Savin", upita Roberto, "ne bojite se da cete zavriti na
lomaci?"
Saint-Savin se na trenutak natmuri.
"Kad sam bio otprilike vaih godina divio sam se nekome tko mi bijae poput
starijeg brata. Zvao sam ga Lukrecije, po
78onom antickom filozofu, a i on sam bijae filozof, povrh toga jo i
svecenik. Zavrio je na lomaci u Toulouseu, no prije toga bijahu mu icupali
jezik i uguili ga. Vidite prema tome da, ako smo mi filozofi hitri i okretni
na jeziku, nije, kao to je prije neku vecer primijetio onaj gospodin, zbog
toga da bismo se razmetali nekakvim bon tonom. Nego zbog toga da bismo iz
njega izvukli neku korist prije nego to nam ga odsijeku. Ili, stavimo li alu
na stranu, da raskrstimo vie s tim predrasudama i otkrijemo prirodni uzrok
stvari." "Vi, dakle, doista ne vjerujete u Boga?" "Ne nalazim tomu razloga u
prirodi. Niti sam u tome osamljen. Strabon kae da Galicani nisu imali nikakva
pojma o nekom viem bicu. Kad su misionari morali govoriti o Bogu domorocima
Zapadne Indije, pripovijeda Acosta koji tovie bijae isusovac, nije im
preostalo drugo nego upotrebljavati panjolsku rijec DJ"OS. Necete
povjerovati, ali u njihovu jeziku nije postojao nikakav odgovarajuci izraz.
Ako pojam Boga nema svoju podlogu u prirodi, onda se vjerojatno radi o
ljudskoj izmiljotini... Ali ne gledajte me tako kao da u mene nema nikakvih
svetih nacela i kao da nisam vjerni podanik svome kralju. Pravi filozof ne ide
ni najmanje za tim da izvrce poredak stvari. On ga jednostavno prihvaca. Trai
samo da ga se pusti da u miru njeguje i razvija misli koje krijepe snaan i
odvaan duh. Za ostale, sreca je to postoje i papa i biskupi koji obuzdavaju
svjetinu da se ne pobuni i da ne pocini zlocin. Dravni poredak zahtijeva
istovjetnost ponaanja, religija je narodu neophodna i mudrac je prisiljen
rtvovati dio svoje nezavisnosti da bi se drutvo odralo postojanim. to se
mene tice, mislim da sam cestit covjek, vjeran sam prijateljima, ne laem,
osim kad izjavljujem ljubav, volim znanje i sastavljam, barem tako kau,
lijepe stihove. Dame me zbog toga dre galantnim. Volio bih pisati romane, to
je sad vrlo u modi, ali po glavi mi se vrzma toliko ideja da nikako da se
napokon jedne uhvatim..." "Na kakve romane mislite?"
"Pa eto, ponekad promatram Mjesec i zamiljam da su one njegove tamne mrlje
pecine, gradovi, otoci; a da su dijelovi koji sjaje mjesta gdje more, poput
zrcalna stakla, upija svjetlost Sunca. Volio bih pripovijedati o njihovim
kraljevima, njihovim
79
ratovima i revolucijama, ili o tamonjim nesretnim ljubavnicima koji za
vrijeme njihovih noci sjetno uzdiu gledajuci nau Zemlju. Svidjelo bi mi se
pisati o ratu i o prijateljstvu izmedu razlicitih dijelova tijela, na primjer
ruke koje izazivaju noge borbu, vene to udvaraju arterijama, ili kosti to
ocijukaju s modinom. Svi romani koje bih elio sastaviti neprestano me
progone poput sablasti. Katkad, kad ostanem sam u svojoj sobi, pricinja mi se
da su svi tu oko mene, kao Vraicci, pa me jedan vuce za uho, drugi za nos, a
svaki kao da veli: "Gospodine, napii me, ja sam tako lijep." Zatim mi opet
padne na um pomisao kako bih isto tako mogao ispricati predivnu pricu iz-
mislivi jedan sasvim originalan dvoboj, na primjer bori se da bi protivnika
nagovorio da zanijece Boga, a zatim mu probo-de grudi ali tako da umre
proklet. Hajde, gospodine de la Grive, van s tim macem jo jednom, tako, tako,
odbijte, tamo! Stanite petama u istu ravninu: nije dobro, tako gubite
stabilnost nogu. Glava se ne smije drati uspravno jer duina izmedu ramena i
glave nudi protivnickom udarcu pretjerano veliku povrinu..."
"Ali ja glavu titim samim macem, u ispruenoj ruci."
"Greka, u tom se poloaju gubi snaga. Osim toga, ja sam otvorio njemackom
paradom, a vi ste mi se tu postavili u talijansku. Krivo. Protivnicku paradu
mora se oponaati koliko god je vie moguce.
Ali vi mi jo niste nita ispricali o sebi i svojim zgodama i nezgodama, prije
nego to ste se obreli u ovoj dolini praine...?"
Ne postoji nita na svijetu to bi vie i snanije od odrasla pristala
mukarca vicnog briljantnim perverznim paradoksima moglo ocarati jednog
nezrelog mladica i istog mu trena postati uzorom. Roberto otvori svoje srce
Saint-Savinu i, ne bi li svoju ivotnu pricu ucinio to zanimljivijom - buduci
da mu prvih esnaest godina i nije nudilo bog zna to - ispripovijedi mu o
svojoj opsesiji nepoznatim bratom.
"Citali ste previe romana", na to ce mu Saint-Savin, "i sad biste eljeli i
sami proivjeti jedan od njih, jer zadaca romana i jest da zabavljajuci pouci,
a to cemu vas uci je da prepoznate opasnosti i zamke koje na vas vrebaju iz
svijeta."
80"A cemu bi me to mogao pouciti onaj kojeg vi nazivate romanom o Ferranteu?"
"Roman", objasni mu znalacki Saint-Savin "uvijek kao osnovu mora imati neki
dvosmisao, bilo da se radi o osobama, radnjama ili mjestu ili vremenu ili
okolnostima, i od tih temeljnih dvosmislenosti moraju se roditi uzgredne,
umetnute, moraju se u tijeku price zamrsiti razni zapleti, peripetije, i
konacno mora doci do sretnog raspleta. Kad kaem dvosmisao, mislim, na
primjer, na lanu smrt nekog lika, ili kad nekoga ubiju umjesto nekog drugog,
ili pak na kvantitativni dvosmisao, kao kad je neka ena uvjerena da joj je
ljubavnik mrtav pa se uda za drugog; ili kvalitativni, kad te prevari neki
osjecaj i smete ti razbor, ili kad pokopaju nekoga tko se cini mrtvim, a
zapravo je u blaenom carstvu snova, jer je uzeo lijek protiv nesanice.
Postoji zatim dvosmisao odnosa i veza, kao kad nekoga krivo optue za
umorstvo; ili sredstva, kad hini da ce nekoga probosti macem, tako da on ne
prode kroz grlo nego u zadnji tren skrene u rukav i tamo izame spuvu
natopljenu krvlju...Da i ne spominjem lane poslanice, izmiljene glasine,
pisma koja ne bivaju urucena na vrijeme, ili pak bivaju urucena na krivo
mjesto ili krivoj osobi. A od svih tih lukavstava, varki i smicalica
najslavnije je, samo vec odvie otrcano, ono kad se osoba zamijeni za neku
drugu. A iz toga proizlazi i zamjena preko Dvojnika... Dvojnik je odraz koji
lik u svakoj prilici vuce za sobom, ili koji je uvijek za korak ispred njega.
Krasna je to spletka, zbog koje se citatelj sam pronalazi u liku, s njim
dijeli nejasni i neobjanjivi strah od Brata Neprijatelja. Ma vidite li molim
vas kako je i covjek stroj i kako je dovoljno pokrenuti jedan kotacic na
povrini da se odmah pocnu okretati svi oni u unutranjosti: Brat i
neprijateljstvo nisu nita drugo nego odbljesak straha koji svatko ima od
samoga sebe i skrovitih kutaka vlastite due gdje tinjaju i rovare nepriznate
elje, neispovjedive cenje, ili, kako kau u Parizu, potmule i priguene
neizraene primisli. Iz toga proizlazi da postoje nezamjetljive misli koje se
urezuju u duh, a da on toga uopce nije svjestan, potajne misli cije postojanje
dokazuje cinjenica da, tek to sami sebe malo preispitamo, ne moe izostati
otkrice da u srcu nosimo i ljubav i mrnju, i radost i tugu, a da se ne
moemo prisjetiti ni jasno razabrati iz kojih su se to misli ti osjecaji
rodili."
"Dakle, Ferrante...", usudi se Roberto bojaljivo, a Saint-Savin zakljuci:
"Dakle, Ferrante je tu u ime vaih strahova i vaeg stida. Ljudi su cesto, da
sebi ne bi morali priznati da su sami tvorci vlastite sudbine, skloni vidjeti
tu sudbinu kao roman ponikao iz pera nekog matovitog i zlonamjernog pisca."
"Ali to bi meni trebala znaciti ta parabola koju sam sam sebi ispreo, a da
nisam toga bio svjestan?"
"Tko to zna? Moda niste voljeli svog oca onoliko koliko ste u to vjerovali,
moda ste se bojali njegove tvrdokorne strogosti kojom vas je elio uciniti
kreposnim, pa ste mu nesvjesno pri-pisali neku vrst krivnje, da biste ga potom
kaznili ne vaim, nego krivnjama nekog drugog."
"Gospodine, govorite sa sinom koji jo uvijek oplakuje vlastita beskrajno
voljena oca! Mislim da je veci grijeh naucavati prezir prema ocevima, nego
prezir prema Naemu Gospodinu!"
"Hajde, hajde, dragi la Grive! Filozof mora imati hrabrosti kritizirati sve
lane pouke koje su nam cijeloga ivota utlMji-vali u glavu, a medu njima je i
apsurdno potivanje starosti, kao da mladost ne moe biti najvii oblik
cestitosti i kreposti. Recite mi iskreno, po dui: kad je covjek mlad i kadar
da pojmi, sudi i djeluje, nije li on mnogo sposobniji da upravlja obitelji od
otupjelog i vec pomalo slaboumnog ezdesetogodinja-ka kojem je snijeg na
glavi zaledio matu? Ono to kod naih starih potujemo i velicamo kao mudrost
nije drugo nego panican strah od djela, od akcije. elite li im dakle biti
pokorni i posluni i onda kad im je lijenost oslabila miice, otvrdnula ile,
ishlapila duh i isisala sr iz kostiju? Kad oboavate neku enu, nije li to
zbog njene ljepote? Nastavljate li padati pred njom na koljena i onda kad je
starost od tog zanosnog tijela ucinila sablast kadru jo jedino da vas
podsjeti na blizinu i neminovnost smrti? I ako se tako ponaate spram vaih
ljubavnica, zato isto tako ne biste cinili i s vaim casnim, uglednim
starinama? Reci cete mi da je ova casna starina va otac i da vam Nebo, budete
li ga duboko tovali, obecava dug ivot. Tko je to rekao? Ugledni idovski
starci koji su znali da mogu
82preivjeti u pustinji ne ubiruci nita osim plodova vlastitih slabina. Ako
vjerujete da ce vam Nebo pokloniti samo jedan jedini dan ivota vie zato to
ste bili krotka ovcica svome ocu, varate se. Vjerujete li da ce vas duboki
naklon pun potovanja pri kojem pero vaeg eira dodiruje noge vaeg
roditelja izlijeciti od zlocudna gnojnog cira, ili vam iscijeliti oiljak od
uboda macem, ili vam ukloniti kamenac iz ucnog mjehura? Kad bi zaista bilo
tako, lijecnici ne bi prepisivali one svoje gnusne napitke nego bi vam, da vas
izlijece od talijanske bolesti preporucili cetiri naklona prije vecere vaemu
gospodinu ocu i jedan poljubac prije spavanja vaoj gospodi majci. Reci cete
mi da bez tog oca vas na svijetu ne bi bilo, kao to ne bi bilo ni njega bez
njegova oca, i tako unedogled sve do Melkisedeka. A zapravo duguje on vama, a
ne vi njemu: vi sa mnogo godina suza placate za jedan trenutak njegova ugodna
kakljanja." "Vi ne vjerujete u to to kaete."
"Pa dobro, ne vjerujem. Gotovo uopce. Ali filozof vam je kao pjesnik. Ovaj
potonji pie savrene stihove za svoju savrenu uzoritu nimfu, s jedinim
ciljem da pomocu rijeci istrai skrovite zakutke svojih strasti, da im izmjeri
dubinu, da ih prozre i iskua. Filozof pak stavlja na kunju hladnu
ravnodunost vlastita pogleda, da bi vidio na kojem mjestu moe zasjeci i okr-
njiti tvrdavu licemjerja. Ne elim ni umanjiti ni omalovaiti potovanje prema
vaem ocu, jer sami ste mi rekli da vam je dao dobrih pouka. Ali ne alostite
se zaboga toliko na sam spomen te vae drage uspomene! Vidim vam suze u
ocima...
"Oh, to nije bol. Bit ce 6Sk je od rane na glavi, koja mi je oslabila oci..."
"Pijte kavu." "Kavu?"
"Kladim se da ce ubrzo biti u modi. To vam je lijek za sve. Nabavit cu vam je,
ne brinite. Tjera loe raspoloenje i potite-nost, otklanja vjetrove,
osnauje jetru, nema boljeg lijeka od nje protiv vodene bolesti i svraba,
krijepi srce, smiruje bolove u elucu. A njena se para preporucuje upravo kod
upale ociju, zujanja u uima, hunjavice, prehlade ili zacepljena nosa. I
zatim, pokopajte zajedno s ocem i tog neugodnog dosadnog brata kojeg ste si
sami stvorili. I povrh svega, zaljubite se."
83
"Da se zaljubim?"
"To ce biti jo mnogo bolje od kave. Pateci i uzdiuci za jednim ivim
stvorenjem, ublait cete mucnu bol i cenju za mrtvim."
"Nisam nikada volio neku enu," prizna Roberto pocrve-njevi.
"Nisam ni rekao ena. Moe isto tako biti i mukarac."
"Gospodine Saint-Savin!" povikne Roberto, uasnut.
"Vidi se odmah da dolazite iz provincije."
Na vrhuncu smetenosti, Roberto se isprica rekavi da mu je bol u ocima sada
vec zaista postala nepodnoljivornTe s olakanjem ucini kraj tome susretu.
Da bi se nekako pomirio sa svime to je upravo cuo, rece sebi da se Saint-
Savin jednostavno s njime htio naaliti: ba kao i u dvoboju, elio mu je
pokazati poteze kojima se slue u Parizu. A on, Roberto, iskazao se kao
provincijalac. Ne samo to, nego je, shvativi ozbiljno citavu tu diskusiju,
ozbiljno sagrijeio, to se ne bi dogodilo da ju je odmah uzeo kao igru. U
mislima izlistao citav spisak prijestupa koje je pocinio sluajuci te silne
propovijedi protiv vjere, obicaja, drave, potovanja dunog obitelji. I kako
je sve vie mislio na svoje ogrijee-nje, obuzme ga odjednom jo jedna
tjeskobna mora; sjetio se naime, kako je vlastiti njegov otac umro
izgovarajuci psovku.
l
84an kasnije bijae se vratio moliti u katedralu Sant" Eva-io. Ucinio je to
ne samo zbog toga to je traio utjehu i olakanje nego i da bi potraio
osvjeenje: tog poslijepodneva prvoga lipanjskog dana sunce je izrazito otro
tuklo polupu-stim ulicama - upravo je tako i sada, na Daphne, osjecao kako se
vrucina razlijeva zaljevom i kako je bokovi broda ne uspijevaju zadrati, kao
da se i samo drvo uarilo te poput ognja isijava toplinu. No bijae takoder
osjetio potrebu da ispovijedi kako svoj tako i ocinski grijeh. Zaustavio je
tako nasumce prvog svecenika na kojeg je naiao u ladi crkve; on mu najprije
rece da ne pripada ovoj upi, no zatim mu se smili molecivi mladicev pogled te
on pristane i sjedne u jednu ispovjedaoni-cu, spreman da poslua skruena
pokajnika.
Otac Emanuel nije se doimao starim, mogao je imati kakvih cetrdesetak godina i
bio je, kako kae Roberto, "socan i rumen, produhovljena i ljubazna lica";
ocigledno je ulijevao povjerenje ja se Roberto odjednom osjetio ohrabren da
otvoreno ispovijedi svu svoju muku i jad. Prije svega ostalog bijae mu
spomenuo ocevu psovku. Je li to bio dovoljan razlog da njegov otac sada ne
pociva u zagrljaju Oca Naega, nego stenje i ja-uce negdje na samome dnu
Pakla? Ispovjednik mu uputi nekoliko pitanja te ga navede da prizna kako bi
uvijek, na koji god nacin i u koje god vrijeme stari Pozzo umro, postojala
velika mogucnost da u trenutku smrti spomene Ime Boje uzalud: psovati bijae
loa navika koja se u njihovu kraju lako pokupi od seljaka, i monferinski bi
seoski plemici, kad bi jedni drugima htjeli iskazati prezir i omalovaavanje,
cesto govorili upravo poput svojih neotesanih seljaka.
85
l
"Vidi, sinko moj", zakljuci ispovjednik na kraju, "tvoj je otac umro vreci
jedno od onih velikih i plemenitih Djela za koje se, kau, ide u Raj Junaka.
Sad, cak i ako ja ba ne vjerujem da neki takav Raj postoji, i premda drim da
u Carstvu Nebeskome zajedno ive u svetomu skladu i Prosjaci Vladari, Junaci
Kukavice, zasigurno dobri Bog nece tvome ocu zatvoriti vrata svojega Carstva
samo zato to mu se Jezik omaknuo u jednom trenutku kad je morao misliti na
veliki Junacki Podvig, i usudio bih se reci da u takvim trenucima cak i jedan
ovakav nedolican usklik moe biti nacin da se Boga pozove kao Svjedoka Suca
vlastita hrabrog i pravicnog Djela. Ako i pored toga jo uvijek se muci i
mira i spokoja ne nalazi, moli za Duu Roditelja svojega i daj za njega jo
pokoju misu odsluiti, ne toliko da bi Gospodina sklonio da izmijeni svoj
Pravorijek, koji nije vjetrenica to se okrece prema tome kako u nju pusu bo-
gomoljke, koliko za dobrobit tvoje vlastite Due."
Roberto mu tada ispripovijedi o buntovnickoj i bogohulnoj besjedi to je
bijae sluao od jednoga svojeg prijatelja; otac tad, vidljivo ojaden i
rastuen, nemocno rairi ruke:
"Sinko moj, ja malo znam o Parizu, no ono to o njemu cujem dovoljno mi je da
shvatim koliko Bezumnika, Castohlep-nika, Odmetnika, Uhoda i Spletkara postoji
u toj novoj Sodo-mi. A medu njima su i Lani Svjedoci, Kradljivci Ciborija,
Ga-zitelji Raspela oni to daju novac Prosjacima ne bi li ih nagovorili da
zanijecu Boga, ili pak oni to iz Posprdnosti krste Pse... I to tamo zovu
pracenjem Mode Vremena. U Crkvama se vie ne dre propovijedi nego se uokolo
etkara, smijulji, zaklanja u zasjedu iza stupova ne bi li se uvrebalo kakvu
Damu, i vlada neprekidan amor, cak i za vrijeme Ustajanja. Izigravaju
filozofe i neprestano te opsjedaju zlobnim i podmuklim Zato: zato je Bog dao
Zakone Svijeta, zato je zabranjen Blud, zato se Sin Boji utjelovio,
pretvaraju svaki tvoj Odgovor u Dokaz Bezbotva. Eto Ljepoduha naeg Vremena:
Epikurejci, Pi-ronisti, Diogenisti Libertinci! A tebi ce, sinko, najbolje biti
da cuva svoje Uho od tih pogubnih Napasti to jedino od Necastivoga dolaze."
Roberto obicno ne zlorabi tako pretjerano velika slova, to bijae odlika
mnogih pisaca njegova vremena: ali kad uvrta-
86va rijeci i izreke oca Emanuela obilno ih upisuje u svoje biljeke, kao da
je otac ne samo piuci nego i glasom isticao osobito dostojanstvo stvari o
kojima je elio govoriti - znak da bijae covjek velike i uvjerljive
elokvencije. I zaista, od njegovih se rijeci Roberto toliko razvedrio da se
iziavi iz ispovjedaonice rado jo malo zadrao s njime u razgovoru. Doznao
je tako da otac bijae savojski isusovac, i zacijelo ne ba beznacajan, buduci
da je u Casaleu boravio u svojstvu promatraca na temelju punomoci Savojskog
vojvode, to u ono vrijeme bijae cest slucaj kod svakog opsadnog stanja.
Otac Emanuel drage je volje izvravao povjerenu mu dunost: sumorna, gotovo
ucmala atmosfera opsade pruala mu je divne mogucnosti da se pomno i u miru
udubi u neka svoja proucavanja koja nisu podnosila preveliku ivost grada kao
to je Torino, gdje je uvijek postojalo neto to bi mu panju odvlacilo na
drugu stranu. A na radoznalo Robertovo pitanje to ga to toliko zaokuplja,
odgovori da i on, kao astronomi, upravo konstruira dvogled.
"Vjerojatno si cuo o onome firentinskom Astronomu koji se, da bi objasnio
Svemir, koristio Dvogledom, hiperbolom oka, i tim je Dvogledom vidio ono to
su oci samo zamisliti mogle. Ja veoma cijenim upotrebu Mehanickih Instrumenata
za razumijevanje, kako se to danas kae, Uvecane Stvari. Ali da bismo
razumjeli i protumacili Misaonu Stvar, to znaci nacin na koji spoznajemo
Svijet, moemo upotrijebiti jedino onaj drugi Dvogled, isti kakvim se jo
Aristotel koristio, a koji nije ni cijev ni leca, nego Splet Rijeci, Bistra
Ideja, jer jedino je dar Umjene Rjecitosti ono to nam omogucuje da
proniknemo u ovaj na Svemir.
Tako govoreci otac Emanuel izveo je Roberta iz crkve pa su se, etajuci,
popeli na nasipe oko utvrdenja, na mjestu koje tog jutra bijae potpuno mirno,
dok su prigueni topovski hici dopirali sa suprotne strane grada. Daleko dolje
u nizini mogli su se nazrijeti logori carske vojske, no polja pred njima
bijahu nadaleko pusta, bez trupa i teretnih kola, a livade i breuljci
bljetali su okupani kasnoproljetnim suncem.
"to vidi tamo, sinko?" upita otac Emanuel. A Roberto, u kojeg rjecitost jo
bijae prilicno oskudna, odvrati tek:
87
va rijeci i izreke oca Emanuela obilno ih upisuje u svoje biljeke, kao da je
otac ne samo piuci nego i glasom isticao osobito dostojanstvo stvari o kojima
je elio govoriti - znak da bijae covjek velike i uvjerljive elokvencije. I
zaista, od njegovih se rijeci Roberto toliko razvedrio da se iziavi iz
ispovjedaonice rado jo malo zadrao s njime u razgovoru. Doznao je tako da
otac bijae savojski isusovac, i zacijelo ne ba beznacajan, buduci da je u
Casaleu boravio u svojstvu promatraca na temelju punomoci Savojskog vojvode,
to u ono vrijeme bijae cest slucaj kod svakog opsadnog stanja.
Otac Emanuel drage je volje izvravao povjerenu mu dunost: sumorna, gotovo
ucmala atmosfera opsade pruala mu je divne mogucnosti da se pomno i u miru
udubi u neka svoja proucavanja koja nisu podnosila preveliku ivost grada kao
to je Torino, gdje je uvijek postojalo neto to bi mu panju odvlacilo na
drugu stranu. A na radoznalo Robertovo pitanje to ga to toliko zaokuplja,
odgovori da i on, kao astronomi, upravo konstruira dvogled.
"Vjerojatno si cuo o onome firentinskom Astronomu koji se, da bi objasnio
Svemir, koristio Dvogledom, hiperbolom oka, i tim je Dvogledom vidio ono to
su oci samo zamisliti mogle. Ja veoma cijenim upotrebu Mehanickih Instrumenata
za razumijevanje, kako se to danas kae, Uvecane Stvari. Ali da bismo
razumjeli i protumacili Misaonu Stvar, to znaci nacin na koji spoznajemo
Svijet, moemo upotrijebiti jedino onaj drugi Dvogled, isti kakvim se jo
Aristotel koristio, a koji nije ni cijev ni leca, nego Splet Rijeci, Bistra
Ideja, jer jedino je dar Umjene Rjecitosti ono to nam omogucuje da
proniknemo u ovaj na Svemir.
Tako govoreci otac Emanuel izveo je Roberta iz crkve pa su se, etajuci,
popeli na nasipe oko utvrdenja, na mjestu koje tog jutra bijae potpuno mirno,
dok su prigueni topovski hici dopirali sa suprotne strane grada. Daleko dolje
u nizini mogli su se nazrijeti logori carske vojske, no polja pred njima
bijahu nadaleko pusta, bez trupa i teretnih kola, a livade i breuljci
bljetali su okupani kasnoproljetnim suncem.
"to vidi tamo, sinko?" upita otac Emanuel. A Roberto, u kojeg rjecitost jo
bijae prilicno oskudna, odvrati tek:
87
"Livade."
"Naravno, svatko je u stanju da tamo dolje vidi Livade. No zacijelo ti nije
nepoznato da ti se one, ovisno o poloaju Sunca, o boji Neba, satu i godinjem
dobu, mogu prikazati u naj-razlicitijim oblicima, izazivajuci u tebi isto tako
razlicite Osjecaje. Prostu seljaku, iscrpljenu od naporna posla, one ce
izgledati kao Livade nita vie. Isto vrijedi i za gruba ribara, uasnutog
nekom od onih Ognjenih slika to iskrsnu katkad na nebu ire neopisivi strah i
jezu; no tek to ih se Meteoristi, koji su takoder Pjesnici, odvae prozvati
Bujnokosim, Bradatim i Repatim Kometama, Kozama, Gredama, titovima, Lucima i
Strijelama, postane ti jasno kako su te jezicne figure odraz domiljatih
Simbola kojima eli govoriti Priroda, koja se tim Slikama koristi kao
Hijeroglifima to te s jedne strane upucuju na Znakove Zodijaka, a s druge pak
na prole ili buduce Dogadaje. A Livade? Pokuaj pa ce vidjeti koliko toga
moe reci o Livadama, i kako pricajuci o njima sve vie i vie u njima vidi
i razumije: piri topli Fen sa zapada, Zemlja se rastvara, placu Slavuji,
epiri se uokolo Drvece grivastih kroanja ti otkriva zadivljujucu
dovitljivost Livada u silnoj raznolikosti vrsta njihovih Trava, koje dojene
Potocicima u bezbrinom svojem djetinjstvu ne znaju nego za smijeh i alu.
Livade radosno klicu u svecanu slavlju, izlasku Sunca otvaraju lice vidi tad
u njima bljesak blaena smijeka, jer sretne su zbog povratka Zvijezde,
opijene slatkim poljupcima lahora s Juga osmijeh plee po samoj Zemlji to
iri svoje krilo i cvjeta u nijemu Veselju jutarnja blaga toplina tolikom ih
srecom ispunja da se iz njih odjednom izliju blistave suze Rose. Ovjencane
Cvijecem, preputaju se Livade umjetnickom svojem Geniju skladaju matovite
Hiperbole Duga. No ne prode dugo, a njihova se Mladost pricinja kao da hita ka
smrti, osmijeh im iznenadno bljedilo pomuti, nebo izgubi boju Zefir, to jo
uvijek oklijeva otici, uzdie sjetno i s cenjom na Zemlju to iznemogla vene;
i tako s dolaskom prvoga ljutog gnjeva zimskoga neba Livade stanu tugovati,
svjeine im nestane te propadnu okotaju, ukoce se od Prvih Sjedina. Eto,
sinko moj: da si rekao jednostavno da su livade lijepe, ne bi mi predocio
drugo nego to kako su divno ozelenjele - to ja vec ionako znam - ali ako mi
kae da se
88Livade osmjehuju, navest ce me da vidim Zemlju kao iva Covjeka, a u isto
ce mi vrijeme ukazati da na ljudskim licima mogu promatrati sve one tanane
nijanse koje uhvatih na livadama... A to je, vidi, svrha i zadaca
najuzvienije od svih Figura, Metafore. Ako se Otroumnost, a s njome i
Znanje, sastoji u tome da se zajedno spoje udaljeni Pojmovi i da se pronade
Slicnost medu stvarima beskrajno razlicitim, Metafora, od svih Figura
najpronicavija i najfinija, jedina je u stanju da proizvede pravo Udivljenje,
iz kojega se pak rada Uitak, ba kao kad se na kazalinoj pozornici
izmjenjuju razliciti prizori. A ako se Uitak to ga izazivaju Figure sastoji
u tome da naucimo nove stvari bez ikakva truda i muke, i da ih k tome naucimo
citavo mnotvo iz jednog tako malog obujma, eto kako nam Metafora, prenoseci
nau svijest u tren oka, u letu, s jedne Vrste na drugu, daje da kroz jednu
jedinu Rijec naslutimo mnogo vie od jednog jedinog Obiekta."
"Da, ali izmiljanju metafora treba biti vican, a to ba nije za seljaka poput
mene, koji sam u cijelome svom ivotu po livadama jedino lovio ptice..."
"Ti si Plemenit Covjek, a vrlo ti malo nedostaje da postane ono to u Parizu
nazivaju Castan Covjek, u borbi rijecima vjet ba kao i u onoj gdje mac
pravdu dijeli. A znati oblikovati Metafore, a to znaci vidjeti Svijet
beskonacno razlicnijim nego to on izgleda neukima, to je Umjetnost koja se
uci. Jer, ako ba eli znati, u tom svijetu gdje danas svi glavu gube za
mnotvom cudesnih Naprava - a neke, naalost, moe vidjeti i ovdje, na ovoj
Opsadi - i ja takoder gradim neke Aristotelovske Naprave, pomocu kojih svatko
moe nauciti da gleda kroz Rijeci..."
Sljedecih dana Roberto je upoznao gospodina della Salettu koji obnaae
dunost casnika za vezu izmedu Toirasa i gradskih poglavara. Toiras se,
Roberto je to vie puta cuo, neprestano tuio na Kazaleane u ciju se vjernost
ni najmanje nije pouzdavao:
"Nije mi jasno kako ne razumiju", govorio bi razdraeno, "da bi se Casale cak
i u mirno doba naao u situaciji da ne bi mogao propustiti ni jednog obicnog
pjeaka ili koaru ivenih
89
namirnica, a da se prije toga ne upita za dozvolu panjolske ministre? I da
jedino pod francuskom zatitom moe biti siguran da ce se s njim obzirno i s
potovanjem postupati?"
No sad je od gospodina della Salette doznao da Casaleu ni s vojvodama od
Mantove nisu ba cvjetale rue. Politika obitelji Gonzaga oduvijek je ila za
tim da uutka ili ugui kazale-ku oporbu, i vec ezdeset godina grad je trpio
postepeno umanjivanje ili ukidanje mnogobrojnih povlastica.
"Razumijete li vi to, gospodine de la Grive?", govorio bi Sa-letta, "Prije smo
bili prisiljeni aliti se na prevelike namete, a sad mi sami snosimo trokove
odravanja garnizona. U naoj nam kuci panjolci nisu dragi, ali volimo li
zaista Francuze? Ginemo li to za sebe ili za njih?"
"Ali za koga je onda umro moj otac?", Roberto ce, nita vie ne shvacajuci. A
gospodin della Saletta nije mu znao dati odgovora.
Kako mu bijahu dozlogrdili razgovori o politici, Roberto je nekoliko dana
kasnije ponovno potraio oca Emanuela u samostanu gdje je obitavao; ne uputie
ga medutim u neku celiju kako je ocekivao, nego u poseban stan to su mu ga
bili uredili pod svodovima jednog tihog i mirnog klaustra. Naao ga je u
razgovoru s dvojicom plemica od kojih jedan bijae u posebno raskonoj odori:
sav u grimizu, sa zlatnim znamenjem na ovratniku, ogrtac ukraen pozlacenim
porubima i podstavljen kratkim krznom, prsluk obrubljen ukrtenom crvenom
vrpcom i trakom optocenom sitnim sjajnim kamencicima. Bijae to zastavnik don
Gasparo de Salazar, kako ga je predstavio otac Emanuel, a Roberto je vec i
sam, po oholu bahatom tonu, po nacinu na koji je nosio brkove i na koji se
celjao, prepoznao da je rijec o plemicu neprijateljske vojske. Drugi bijae
upravo gospodin della Saletta. U jednom ga trenutku okrznu sumnja da je moda
upao u dounicke gnijezdo, no ubrzo shvati, kao to i ja doznah tom prilikom,
da etiqueta opsade doputa da predstavniku napadaca bude doputen pristup u
opsjednuti grad, zbog nunih kontakata i pregovora; isto je tako gospodin
della Saletta imao slobodan pristup na Spinolin teritorij.
90Otac Emanuel rece kako se upravo sprema posjetiteljima pokazati svoju
Aristotelsku Napravu: povede goste u neku prostoriju gdje se u sreditu kocio
komad namjetaja toliko neobican da se to jedva zamisliti moe - ni ja sam
nisam siguran da mu tocno mogu rekonstruirati oblik po onom kako ga Ro-berto
opisuje Dami, jer se ocigledno radilo o necem to ni prije niti ikada poslije
nije vidio.
Donji se dio sastojao od ormara s ladicama na cijem se procelju, u obliku
ahovske ploce, otvarala osamdeset i jedna ladica - devet vodoravnih redova na
devet okomitih, a svaki je red u obje dimenzije bio obiljeen urezanim slovom
BCDEFGHIK. Na gornjoj plohi uzdizao se stalak za citanje na kojem je leala
velika knjiga, rukom pisana i obojenih pocetnih slova. Desno od stalka bijahu
tri valjka koji se duinom smanjivahu a irinom povecavahu najkraci bijae
ujedno i najiri, kadar da dri ostala dva dua tako da ih je poluga sa strane
mogla zavrtjeti jednog unutar drugog razlicitom brzinom, ovisno o njihovoj
teini. Svaki je valjak na lijevom rubu imao urezana ista slova kojima su bile
obiljeene ladice. Bijae dovoljno jednom okrenuti polugu da se valjci
nezavisno jedan od drugog pocnu vrtjeti, a kad bi se zaustavili mogle su se
procitati trijade slova slucajno zdruenih, na primjer CBD, KFE ili BGH.
Otac Emanuel sa arom se dao na opisivanje zamisli koja je prethodila njegovoj
Napravi.
"Kao to nas bijae poucio Filozof, Otroumnost nije drugo do sposobnost da se
pronikne u Predmete sagledavi ih unutar deset Kategorija, a to su
Supstancija, Kvantiteta, Kvaliteta, Odnos, Djelovanje, Trpljenje, Poloaj,
Vrijeme, Mjesto i Posjedovanje. Supstancije su sam subiekt svakog otroumlja
iz njih bi se trebale vjeto ocitati i proizvesti domiljate Slicnosti. Koje
su to Supstancije, zapisano je u ovoj knjizi pod slovom A, i citav ivot ne bi
mi bio dovoljan da ucinim njihov cjeloviti Spisak. Svejedno, vec sam ih
prikupio nekoliko tisuca, izvlaceci ih iz Knjiga Pjesnika i mudrih ucenjaka, i
iz one divljenja vrijedne Regeste, koja za svakog Ucenika predstavlja
Gradilite Svijeta. Tako cemo medu Supstancije uvrstiti, ispod Svevinjega
Boga, Boanske Osobe, Ideje, Izmiljene Bogove, najvie, srednje i najnie,
Bogove Nebeske, Zracne, Morske, Ze-
91
Lr
maljske Paklene, obogotvorene Heroje, Andele, Demone, Vampire, Nebo i Zvijezde
lutalice, nebesko Znamenje i Zvijeda, Zodijak, Krugove i Kugle, Elemente,
Paru, Isparavanja i jo - da sve ne nabrajam - Podzemne Vatre i Iskre,
Meteore, Mora, Rijeke, Izvore Jezera i Hridi... I eto, dolazimo tako i do
Umjetnih Supstancija, s djelima svake Umjetnosti - Knjige, Pera, Crnila,
Globusi, estari, Kutomjeri, Palace, Hramovi i Potleuice, Grbovi, Macevi,
Bubnjevi, Slike, Kistovi, Kipovi, Sjekire i Pile; i na koncu tu su Metafizicke
Supstancije kao Rod, Vrsta, Svojina, Slucaj slicni Pojmovi."
Osvrnu se tad prema ladicama svoga cudnovatog ormara i otvarajuci ih pokaza
kako svaka od njih sadri pravokutne listove od prilicno debela pergamenta,
onog to se koristi za uvezivanje knjiga, koji bijahu nagomilani po abecednom
redu.
"Kao to vec vjerojatno vidite, svaki se okomiti red, od B do K, odnosi na
jednu od preostalih devet Kategorija, a za svaku od njih svaka od devet ladica
sadri skupine njihovih Clanova. Verbi gratia, u kategoriju Kvantiteta unosi
se skupina Kvantiteta Velicine, koji kao svoje Clanove biljei Maleno, Veliko,
Dugacko ili Kratko; zatim imamo skupinu Brojevnog Kvantiteta, ciji su Clanovi
Nula, Jedan, Dva tako dalje, ili Mnogo i Malo, ili na primjer, pod Kvalitetom
cemo imati skupinu svojstava koja pripadaju Vidu, kao Vidljivo, Nevidljivo,
Lijepo, Nakazno, Svijetlo, Tamno, ili pak pripadaju Mirisu, kao Ugodan Miris i
Smrad, ili Svojstvima Strasti, kao Radost i Tuga. I tako redom za svaku
kategoriju. A kako svaki list sadri jednoga Clana, njime obiljeavam sve
Stvari koje od njega zavise. Je li jasno?"
Zadivljeni, posjetitelji stadoe jednoduno odobravati, a otac nastavi:
"Otvorimo sad nasumce veliku Knjigu Supstancija i izabe-rimo jednu, nije vano
koju... Evo, recimo, Patuljak. to bismo mogli reci, prije svakog promiljanja
i otroumna dovijanja, o jednom Patuljku?"
"Que es pequeno, picoletto, petit", okua srecu don Gas-par de Salazar, "y que
es feo, y infeliz, y ridiculo..."
"Upravo tako", sloi se otac Emanuel, "ali, eto, vec se nalazim pred pitanjem
to od toga izabrati, a osim toga, kad bih na primjer morao govoriti ne o
Patuljku nego o, recimo, Kora-
92ljima, bih li isto tako i njima odmah mogao prepoznati i izdvojiti jednako
tako uocljive glavne crte? A zatim, Malenost je u svezi sa Kvantitetom,
Runoca s Kvalitetom otkuda bih sad trebao zapoceti? Ne, mnogo je bolje sve
povjeriti Fortuni, ciji su Ministri ovi moji Cilindri. Pokrenem ih i dobijem
ono to slucaj toga trena odredi, eto, dobili smo trijadu BBB. B u prvom
poloaju oznacava Kvantitetu, B u drugom poloaju upucuje me da traim, u
liniji Kvantiteta, unutar ladice Velicine, i tu, upravo na pocetku slijeda
Stvari s oznakom B, nalazim Maleno. A na tom listu koji je posvecen Malenom
nalazim da je malen Andeo koji stoji na vrhu igle, Pol koji je nepomicna tocka
Kugle, a medu prirodnim elementima Iskra, Kapljica vode, Kamena Skrupula Atom
od kojeg je, prema Demokritu, sastavljena svaka stvar; za Ljudske Stvari evo
primjera kao Embrion, Zjenica, Glena Kocica; kod ivotinja imamo Mrava i
Buhu; kod Biljaka Grancicu Sjeme Goruice Mrvicu Kruha; za Matematicke
znanosti Minimum Quod Sic, Slovo I, knjigu formata esnaestine lista ili
Trunak neke Mirodije; za Arhitekturu kri-njicu ili Os, za Bajke tu je
Psicapax, voda Mieva u borbi protiv aba, Mirmidonci, rodeni od Mrava... No
zaustavimo se ovdje - jer sad bih vec mogao nazvati naeg Patuljka krinjicom
Prirode, Bocicom za Dojence, Mrvicom od Covjeka. A sada obratite pozornost na
to da ako ponovno pokuamo zavrtjeti Cilindre i ako dobijemo na primjer, eto,
CBF, slovo C ce me uputiti na Kvalitetu, B ce me navesti da traim clanove u
ladici gdje se nalazi sve to se tice Vida, a onda ce me slovo F dovesti do
Clana biti Nevidljiv. A medu Nevidljivim Stvarima naci cu, cudesne li
podudarnosti, Atom, Tocku, to ce mi vec omoguciti da svog Patuljka oznacim
kao Covjecji Atom ili Mesnu Tockicu."
Otac Emanuel okretao je svoje valjke i listao po ladicama hitro poput onglera
te se cinilo da metafore, kao carolijom, naviru u beskraj, a da se mehanicar
to ih sklapae cak ni uspuhao nije.. Ali ni to ga jo ne zadovolji.
"Gospodo", nastavi, "Ingeniozna Metafora mora biti mnogo sloenija i
zapletenija! Svaka Stvar koju sam dosad iznaao mora sa svoje strane biti
analizirana u profilu onih deset Kategorija, kako tumaci moja Knjiga, ako
bismo promatrali neku
93
Stvar koja ovisi o Kvaliteti, morali bismo vidjeti je li vidljiva, iz koje
daljine, je li Nakazna ili Lijepa, kakve je Boje; kakav joj je Zvuk, kakav
Miris i Okus; moe li se osjetiti ili dodirnuti, je li rijetka ili gusta,
topla ili hladna, kakvog je Oblika, kakvih Strasti, Ljubavi, Umijeca, Znanja,
Zdravlja, Bolesti; ne moe li se moda neto o njoj naucno ustvrditi. A sva
ova pitanja nazivani Cesticama. Sad na primjer znam da nas je na prvi pokus
naveo da se bavimo Kvantitetom, medu cijim se Clanovima nalazi Malenost. Sad
ponovno zavrtim Cilindre i dobijem trijadu BKD. Slovo B, za koje smo vec
rijeili da se odnosi na Kvantitetu, ako pogledam u svoju Knjigu, kae mi daje
prva Cestica koja je u stanju izraziti neku Malenu Stvar ustvrditi Cime se
Mjeri. Ako sad potraim u knjizi na to se odnosi Mjera, ona ce me jo jednom
uputiti na ladicu Kvantiteta, pod skupinu Kvantiteta Opcenito. Izdvojim list
koji govori o Mjeri, i na njemu izaberem stvar K - a to je Mjera Geometrijskog
Prsta. I eto kako bih vec bio u stanju sastaviti prilicno pronicavu
Definiciju, kao to je na primjer ona da bi Geometrijski Prst, kad bih elio
izmjeriti tu Djecju Bocicu, taj Covjecji Atom, bio Prekomjerna Mjera, a to mi
vec mnogo govori, buduci da je uz Metaforu tu i Hiperbola, o Nesreci i
Smijenosti Patuljka."
"Divna li cuda", na to ce gospodin della Saletta, "ali od druge dobivene
trijade niste jo upotrijebili posljednje slovo, D..."
"Manje nisam ni ocekivao od vaega uma, Gospodine" zadovoljno ce otac Emanuel
"ali vi ste upravo dotakli Cudesnu Tocku moje naprave! Upravo je to slovo koje
preostaje koje bih mogao odbaciti kao viak ako bi mi smetalo ili ako bih
smatrao da sam vec postigao svoj cilj, upravo mi ono omogucuje da nanovo
zapocnem svoje istraivanje. To D doputa mi da otvorim novi krug Cestica i
krenem traiti u kategoriju Posjedovanja exempli gratia kakvo mu odijelo
odgovara ili moe li moda posluiti kao oznaka necemu da od nje nastavim
dalje, kao to sam prije ucinio s Kvantitetom, zavrtjevi Cilindre,
upotrijebivi prva dva slova i ostavljajuci trece za jo jedan novi pokus, i
tako unedogled, preko milijuna Mogucih Zdruivanja, izmedu kojih ce se
pojaviti sklopovi koji ce biti otro-umniji od ostalih, a tada ce samo na mome
Razboru biti da razluci koji je od njih najsposobniji da izazove Cudenje. Ali
ne
94bih vam elio lagati, Gospodo - nisam ja tek slucajno odabrao ba Patuljka:
nocas sam se naime s velikom revnocu, ne bih li najvecu mogucu korist iz nje
izvukao, upravo toj Supstanciji posvetio."
Mahnu jednim listom te stane citati beskonacan slijed definicija u kojima je
guio svog jadnog patuljka - covjeculjak kraci od vlastita imena, embrion,
komadic homunkula; tjele-ca to sa svjetlocu prodiru kroz prozor cine se u
odnosu na nj glomaznija, tijelo koje bi sa jo milijun sebi slicnih moglo
pokazivati vrijeme du vrata pjecanog sata; graden tako da mu je stopalo
pored glavice, mesni kolutic to pocinje tamo gdje i zavrava, linija to se
zgruava postajuci tockicom, iljasti vrak igle; lice s kojim valja s
beskrajnim oprezom razgovarati iz bojazni da ga dah ne otpuhne, tvar tako
majuna da ni boju ne moe podnijeti, iskrica goruice, tjelece to nema ni
manje ni vie od onog to je ikad imalo, materija bez oblika, oblik bez
materije, tijelo bez tijela, cisto bice razuma, izmiljaj uma, boljeg mu
oruja od vlastite majunosti ne treba - nijedan udarac ne bi ga mogao
pozlijediti, jer ne moe otkriti gdje je, u stanju je da se bjeeci provuce
kroz najsitniju pukotinu i da se godinu dana hrani jednim jedinim zrnom jecma,
bice do te mjere spljoteno da nikad ne zna sjedi li, lei ili uspravno
stoji, lako ce se utopiti u puevoj kucici; klica, zrnce, bobica, kotica,
tocka na i, nedjeljiva matematicka jedinica, aritmeticka nula...
I nastavio bi tako u beskraj, gradiva mu doista nije nedostajalo, da ga
nazocni ne prekinue oduevljenim pljeskom.
95
10.
oberto je sad shvacao daje otac Emanuel zapravo postu-ao poput svakog
sljedbenika Demokrita i Epikura: gomilao je najsitnije atome pojmova i
zdruivao ih na razlicite nacine ne bi li od njih dobio to vie razlicitih
predmeta. I ba kao to je Kanonik tvrdio da se svijet sastavljen od atoma
nicim ne suprotstavlja ideji jednog boanstva koje ih rasporeduje, razvrstava
i zdruuje prema tome kako mu nalae razbor, tako je otac Emanuel od te
praine pojmova i zamisli prihvacao jedino doista otroumne sklopove. Moda bi
isto tako ucinio da se, na primjer, u kazalitu posvetio postavljanju
razlicitih prizora na pozornicu: ne izvlace li zapravo i komediografi iz
odlomaka vjerojatnih, ali nezanimljivih i beznacajnih stvari dogadaje sasvim
nevjerojatne, no tako vjeto i domiljato is-predene da u njima uivamo upravo
zbog neocekivanih i nezamislivih preobrata radnje? A ako je tomu tako, nije li
onda i ovaj splet okolnosti koji je odredio i njegov brodolom i stanje u kojem
je naao Daphne - buduci da je i najmanja pojava ili zgoda ovdje bila sasvim
vjerojatna, od zadaha na trule i kripanja brodskoga trupa do mirisa cvijeca
i cvrkuta ptica - i u kojem svaka od njih sudjeluje u stvaranju dojma jedne
prisutnosti koja nije drugo do posljedica opsjene otisnute jedino u njegovoj
svijesti, ba kao onaj smijeh livada ili rosne suze? Utvara nekog skrivenog
uljeza samo je, dakle, sklop aktivnih atoma, ba kao i utvara izgubljenog
brata, a obje su stvorene od isjecaka njegova vlastita lica i njegovih
vlastitih misli i elja.
I oslukujuci kako po staklima lupka lagana kiica to ublaavae podnevnu
egu, govorio je sebi: naravno, ja, a ne netko drugi, popeo sam se kao uljez
na ovaj brod, moji koraci
96remete ovu tiinu, a eto kako sam na kraju, gotovo ustraen da sam oskrvnuo
necije tude svetite, izmislio jednog drugog sebe to se, kao, vrti uokolo pod
istim ovim palubama. Kakve ja zapravo dokaze imam da je on tu? Pokoju kapljicu
vode na listovima biljaka? A nije li moglo, ba kao to kii sada, kiiti i
prethodne noci, makar i sasvim zakratko? Zrnovlje? Ali nisu li mogle ptice,
ceprkajuci, ispremetati ono koje tamo vec bijae, te me navesti na pomisao da
im je netko napunio posudice novim? Jaja koja nisam naao? Pa nisam li jucer
vidio sjevernog sokola kako prodire leteceg mia? Ja sebi umiljam da netko
stanuje u tovarnom prostoru u kojem jo uopce nisam bio, a cinim to moda ne
bih li se umirio i ohrabrio, jer mi je tako strano biti ovako sam i naputen,
izmedu neba i mora. Gospodine Roberto de la Grive, ponavljae si, ti si sam i
sam bi mogao ostati do svojih posljednjih dana, a ti posljednji dani mogli bi
stici vrlo skoro: hrane na brodu ima mnogo i potrajat ce moda nekoliko
tjedana, ali ne i mjeseci. A osim toga, ne bi ti bilo zgoreg da iz ovih stopa
ode postaviti na palubu neku posudu kako bi prikupio to vie vode od ove
kie; nauci zatim loviti ribu s broda i privikni se podnositi sunce. A prije
ili kasnije, jednoga ce dana morati iznaci nacina da se domog-ne Otoka i na
njemu ce ivjeti kao jedini stanovnik. Na takve bi ti stvari valjalo misliti,
a ne na kojekakve price o uljezima i ferrantima.
Sakupi zatim prazne bacve i rasporedi ih po krovu krmni-ce; sunce zastrto
oblacima bijae mu sasvim podnoljivo. Osjetio je tada da je zapravo, premda
to nije bio tako teak fizicki napor, jo vrlo izmoren i trom. Ponpvno side u
zvjerinjak i ivotinjama do vrha napuni posude za hranu moda zbog toga da to
ne bi umjesto njega pokuao uciniti netko drugi, te jo jednom odustane od
toga da se spusti u prostoriju ispod. Vratio se radije u sobu i proveo
nekoliko sati opruen na krevetu, dok je uporna kia svejednako rominjala, ne
pokazujuci da ce uskoro jenjati. S vremena na vrijeme osjetio bi jaci udar
vjetra, te je po prvi puta shvatio da je njegov novi dom plutajuca kuca to se
ziba poput kolijevke, a lupkanje vrataca na oknima gotovo da je cinilo ivom
golemu masu tog umovitog majcinskog krila.
97
l
Sam je sebe zadivio ovom posljednjom metaforom te se upita kako bi, kao izvor
Zagonetnog Znamenja, otac Emanuel ocitao ovu ladu. Pomisli zatim na Otok te ga
definira kao nedostinu blizinu. I taj mu dopadljivi pojam pokae, danas vec
po drugi puta, neslicnu slicnost izmedu Otoka i njegove Dame, te je bdio do
kasno u noc piuci joj o ovom to sam uspio iz toga izvuci i opisati u ovom
poglavlju.
Daphne se gotovo citavu noc jednolicno Ijuljukala napri-jed-natrag i to se
ravnomjerno zibanje, zajedno s valovima u zaljevu, umirilo negdje u sam osvit.
Roberto je s prozora opazio prve znakove hladne, no bistre zore. Sjetivi se
ponovno one Hiperbole Ociju koja je jo jucer izvirila iz njegova sjecanja te
je o njoj pisao, padne mu napamet da bi obalu mogao promatrati pomocu dvogleda
kojeg je vidio u susjednoj sobi: obod lece i prizor u ogranicenu vidnom polju
moda ce ublaiti prejaki suncev odsjaj.
Prisloni tako tu spravu na okvir prozora na galeriji i smjelo uperi pogled do
krajnjih dokucivih tocaka zaljeva. Otok se jasno ocrtavao, jedino mu vrh
bijae nakostrijeen i cupav poput vunene pahulje. Ta mu pojava ne bijae
nepoznata, cuo je o njoj jo na Amarilliju: oceanski otoci naime zadravaju
vlanost koju im donose pasati te je zgunjavaju u pahuljaste oblacice, tako
da moreplovci cesto prepoznaju blizinu kopna i prije nego to mu opaze obale,
upravo zahvaljujuci tim dahtajima zracnog elementa, kojeg ono kao da dri
privezanog u pristanitu.
O pasatima mu bijae pripovijedao doktor Byrd - koji ih je nazivao Trade-
Winds, dok su ih Francuzi zvali alisees: postoje na ovim morima veliki i
snani vjetrovi to po vlastitoj volji izricu zakon i vihoru i bonaci, no koji
postaju tek djecjom igrackom kad se uzjogune pasati: vjetrovi su to, naime,
tako hiroviti i obijesni da zemljovidi njihova lutanja prikazuju u obliku
lakog i okretnog plesa krivulja i struja, ili ivahna kola to u neredu bludi
na sve strane, ili pak ljupkih nestanih stranputica. Oni se uvlace medu
pravce mnogo snanijih vjetrova, potpuno ih poremete, isprevrcu, presijecaju
im put i ispreplicu s njima vlastite putanje. To su guterice to nenadano
odnekud ispuznu, da bi odmah zatim mugnule nazad nekim skrive-
98nim puteljkom; sudaraju se nesmiljenom estinom ili se pak jedan drugog
klone, kao da na tom Moru Suprotnosti ne vrijede prirodni nego jedino zakoni
umjetnosti. Reklo bi se doista da ih je necija ruka umjetno stvorila, jer nema
u njih onoga skladnog reda svojstvenog svemu to dolazi od neba ili od Zemlje,
poput snijega i kristala, nego su vie nalik na one spiralne zavijutke to ih
kupolama i kapitelima svojevoljno namecu arhitekti.
Da ovo nije obicno more, Roberto je odavno sumnjao, no sada mu se objasnilo
zbog cega su kozmografi uvijek zamiljali da ovdje ive neka protuprirodna
bica to se krecu hodajuci na rukama, s nogama iznad glave. Zasigurno ne
bijahu umjetnici, to na evropskim dvorovima izradivahu pecine obloene
lazurnim kamenom usred fontana to ih pokretahu tajanstvene skrivene crpke,
oni koji prirodu nadahnue da ba ovakvima stvori kopna ovih mora; niti je
priroda Nepoznatog Pola mogla nadahnuti njih. Stvar je u tome da, tumacio je
Roberto sam sebi, i Umjetnost i Priroda jednako vole spletkariti, plesti
razlicite zamke, a drugo nita ne cine ni sami atomi kad se zdruuju po
vlastitoj volji sad na ovaj, sad opet na neki drugaciji nacin. Ima li
vjetijeg i lukavijeg cuda od kornjacina oklopa, djela nekog pradavnog zlatara
starog tisucama godina; ili Ahilova tita s grbom ciji su sitni urezi tako
strpljivo punjeni crnim emajlom, ne bi li to vjernije docarali nogatu zmiju?
Kod nas, nastavio je dijalog s vlastitim mislima, sve to pripada biljnom
svijetu krhko je poput lista s mnotvom sitnih razgranatih ilica i njeno
poput jutarnjeg cvijeta to ni podne ne doceka; a ovdje pak biljke izgledaju
kao da su od tvrde koe, kao od neke uljaste tvari, nalik na ljusku koja ce
lako odoljeti mahnitim zrakama sunca to nemilosrdno pri. Svaki list - u tim
zemljama gdje divlji stanovnici zacijelo ne poznaju vjetinu kovanja metala ni
umijece pecenja gline - mogao bi postati orude, sjecivo, a oni na cvijecu jo
su i kao lakom premazani. Sve biljno ovdje je snano dok je sve ivotinjske
neizrecivo slabunjavo i krhko, ako je suditi po onim pticama isprede-nim od
raznobojnih staklastih niti - dok nama, naprotiv, ivotinjski svijet
predstavlja snaan i ilav konj ili debeo, ugojen bik tupih oblina...
99A voce? Kod nas rumenilo jabuke, to sva odie zdravljem i svjeinom, vec
nagovjetava njen slastan okus, a plavicasto nam bljedilo neke gljive odaje
njenu pogubnu otrovnost. Ovdje pak, vidio sam to i jucer, a i za vrijeme
putovanja na Amarilli-ju, smijene li igre suprotnosti: kad vidi da je neki
plod mrtvacki blijed, moe biti siguran da krije neopisive bujne slasti, dok
voce cvrste krepke kore moe izlucivati smrtonosne sokove.
Proucavao je dvogledom obalu i zamijetio neko puzajuce korijenje to se
pricinjalo kao da nestano skakuce uvis prema otvorenu nebu, i busenje
duguljastih plodova ciji je izgled nezrelih bobica zacijelo znacio njihovu
medenu zrelost. Na palmama je pak razabirao kokosove orahe ute poput ljetnih
dinja, a koliko je on znao, tek bi boja mrtve zemlje morala biti znakom da su
potpuno sazreli.
Ukratko, da bi se opstalo na tom zemaljskom Onkraj -morat ce to neprestano
imati na umu bude li se elio nekako sporazumjeti s prirodom i s njom ivjeti
u skladu - valjat ce mu krenuti u suprotnom smjeru od onog kojim ga vodi
vlastiti prirodni nagon, ako se uzme u obzir da je prirodni nagon vjerojatno
otkrice onih prvih prvcatih orijaa to bijahu nastojali prilagoditi se
prirodi s druge strane Zemljine kugle, i koji su, vjerujuci da je
najprirodnija priroda upravo ta kojoj se oni pri-lagodavaju, zamiljali da je
ona sasvim sigurno stvorena da se prilagodi njima. Zbog toga vjerovahu da je
Sunce majuno, jer im se takvim prikazivalo, a da su goleme, naprotiv, vlati
trave koje gledahu iz blizine, ociju prignutih ka zemlji.
ivjeti na Antipodima znaci dakle stvoriti ponovno novi prirodni nagon, znati
uciniti prirodu cudesnom a cudo prirodnim, otkriti kako je svijet beskrajno
promjenljiv i nepostojan i ne cuditi se njegovu hiru kojim na jednoj svojoj
polovici slijedi odredene zakone da bi ih na drugoj pretvorio u samu njihovu
suprotnost.
Ponovno je sluao kako se tamo dolje bude ptice, i - za razliku od prvoga dana
- primijeti koliko zapravo, u usporedbi sa cvrkutom njegova zavicaja, u tom
pjevu ima umjetnicke ljepote, osjeti se gotovo ganut dojmom to ga ostavljahu
virtuozni pticji glasovi: bijae tu mrmljanja, klokotanja, zviduka, grg-
100ljanja, praskanja, utanja, pucketanja jezikom, cviljenja, priguenih
hitaca musketa, citavih kromaticnih ljestvica dugog kuckanja, a katkad bi se
cak zacuo kakav blebetavi kreket aba to se, potpuno udubljene u to
grandiozno vano cavrljanje, pritajie negdje izmedu lica na drvecu.

Dvogled mu je omogucavao razaznati vretena, meke pernate loptice, trnce crne
ili neke neodredive boje, to se s visokih kroanja bezglavo sunovracahu prema
tlu, srljajuci mahnito poput Ikara koji upravo udi da ubrza vlastitu propast.
U jednom mu se trenu ucini cak da je jedno stablo, moda kineska naranca,
odapelo u zrak jedan od svojih plodova, vatreno iskricavo narancastouto
klupko, koje tek to se pojavilo za tili cas nestane iz okrugla dvogledova
okna. Uvjeri sebe da to bijae tek dojam nekog odbljeska i nije vie o tome
mislio, ili je barem u to vjerovao. Vidjet cemo kasnije da je u pogledu
nejasnih, tajanstvenih misli, pravo imao Saint-Savin.
Pomisli kako su ti neprirodni leteci stvorovi slika i prilika parikih krugova
koje je napustio prije nekoliko mjeseci: u tom svijetu lienom ljudskih bica,
u kojem ako vec ne jedina iva, a ono zacijelo jedina glasajuca bica bijahu
ptice, Roberto se osjecao slicno kao u onom salonu gdje je, kad je prvi puta
bojaljivo u njega provirio, uhvatio tek neko nerazumljivo brbljanje na
nepoznatu jeziku, kojem je svejedno, ne bez stidlji-vosti, odmah naslutio
izvjesnu socnost - iako je, rekao bih, tom socnocu na kraju prilicno dobro
ovladao, inace se vjerojatno ne bi znao njime ovako obilato sluiti i tako se
obijesne njime poigravati. No prisjetivi se kako je upravo tamo po prvi puta
susreo svoju Damu - i da prema tome, ako postoji neko mjesto iznad svih
ostalih, onda je to sigurno ono tamo a ne ovo ovdje - zakljuci da se tamo ipak
nisu oponaale ptice s ovog Otoka, nego su naprotiv ovdje na Otoku ivotinje
nastojale izjednaciti svoj s onim samo ljudima svojstvenim Jezikom Pticjim.
Misleci na svoju Damu i na to kako mu je beskrajno daleka, to je prethodnog
dana usporedivao s nedostinom udalje-nocu onoga kopna na zapadu, vrati se
ponovno da jo malo promotri Otok, od kojeg mu je dvogled pruao tek blijede i
skucene naznake, no onako kao to slike u ispupcenu zrcalu, odraavajuci samo
jednu stranu neke malene sobe, stvaraju privid beskonacnog i zacudenog sfernog
kozmosa.
Kakvim bi mu se otok ucinio kad bi jednoga dana pristao uz njegove obale? Po
prizoru to se pruao s njegova balkona, i po primjercima vrsta-svjedoka to
ih je naao na brodu, nije li to moda onaj Raj gdje med i mlijeko u potocima
teku izmedu raskona izobilja plodova i krotkih, umiljatih ivotinja? to bi
drugo, uostalom, traili na otocima junih mora, na suprotnom kraju svijeta,
oni neustraivi moreplovci to ploveci ovuda prkose olujnim vihorima oceana
tek naizgled i samo po imenu tihog? Nije li to ono to je Kardinal elio kad
ga je poslao u misiju da otkrije tajnu Amarillija, mogucnost da francuski
ljiljan bude pronesen do Terre Incognite, koja bi konacno ponovno nudila
plodove neke rajske doline neoskrvnute ni grijehom, ni Babilonskim kaosom, ni
opcim potopom, niti prvim Adamovim grijehom. Trebala bi tamo obitavati iskrena
i cestita ljudska bica, crne koe no neukaljana, nevina srca, to ni u snu ne
mare za planine krcate zlatom i mirisne balzame kojima bijahu tako nesmotreni,
lakoumni cuvari.
No ako je tomu tako, nije li ponoviti grijeh prvoga grenika znacilo htjeti
oduzeti Otoku njegovo cisto djevicanstvo? S pravom ga je moda Providnost
ucinila nevinim i nemocnim svjedokom jedne ljepote koju ni on niti itko drugi
nikada ne bi smio naruiti. Nije li ocitovanje najsavrenije ljubavi, iste
onakve kakvu je ispovijedao svojoj Dami, upravo ovako voljeti izdaleka,
odrekavi se ohole udnje za vlacu? Moe li se ljubavlju zvati ono to tei
osvojenju? Ako se Otok stopio s predmetom njegove ljubavi, ako postadoe
jedno, onda je on tom Otoku bio duan ukazati istu onu uzdrljivu obzirnost
kakvu bijae poklanjao i svojoj ljubavi. Istu onu pomamnu ljubomoru koju je
osjecao svaki put kad bi se uplaio da necije tude oko prijeti tom svetitu
zatajnosti, bilo bi moda pogreno shvatiti kao zahtijevanje nekog njegovog
vlastitog prava - bijae to prije odlucno poricanje bilo cijega prava, dunost
to mu je nametae njegova ljubav kao cuvar tog svetog Graala. I istu bi takvu
nevinu cistocu morao osjecati svojom obvezom prema Otoku i, koliko god vie
matao o njemu kao o obecanoj zem-
102lji, to manje bi smio eljeti da ga jednoga dana dosegne. Daleko od Dame,
daleko od Otoka, o oboje ce moci samo govoriti, zamiljajuci ih neoskvrnjenima
kako bi neoskvrnjene mogle ostati, dotaknute tek njenim milovanjem prirodnih
sila. Ako igdje na ovome svijetu postoji ljepota, njena je svrha ostati bez
ikakve svrhe.
Je li Otok koji je gledao pred sobom bio zaista takav? to mu je davalo za
pravo da ba tako ocita i protumaci njegovo slikovno pismo? Bijae vrlo dobro
poznato da se jo od prvih putovanja na ovim otocima ostavljalo pobunjenike;
oni su tako postajali tamnice koje osim samoga zraka nisu imale drugih reetki
i gdje su osudenici bili sami sebi tamnicarima, usredotoceni jedino na
medusobno kanjavanje. Ne stici do njih, ne otkriti njihovu tajnu, ne bi u tom
slucaju znacilo neku dunost, nego pravo na bijeg od bezgranicna uasa.
A moda je pak, tko zna, jedina stvarnost Otoka bila Drvo Zaborava to se
uzdie iz sama njegova sredita i njenim finim bojama upravo poziva i mami, i
ciji bi plodovi, kad bi ih pojeo, Robertu ponovno vratili mir.
Izbrisati sjecanje. Provede tako dan u prividnoj dokolici, groznicavo
nastojeci da postane tabula rasa. A kao to se obicno dogada svakome tko se
sili da zaboravi, to se vie on upinjao, to je sjecanje postajalo ivljim.
Pokuavao je provesti u djelo sve dobre savjete za koje bijae cuo da se
preporucuju u takvim prilikama. Zamiljao je sebe u sobi krcatoj predmetima
koji su ga podsjecali na neto: svilenu koprenu svoje drage, listove papira na
kojima je tualjkama dozivao njezinu sliku uzdiuci nad tom nepodnoljivom
odsutnocu, namjetaj i umjetnicke tapiserije palace u kojoj je bijae
upoznao; i predocavao je sama sebe kako uzima objema rukama sve te stvari i
baca ih kroz prozor, sve dok soba a s njome i njegova svijest ne ostane
potpuno gola i prazna. Ulagao je goleme napore muceci se da dovuce pred
prozorsku dasku skupocjeno posude, ormare, udobna meka sjedala i zbirke oruja
sa zidova - i, suprotno onom to mu bijahu rekli, to je vie sam sebe tim
nemilosrdnim naporima tlacio, Damin se lik to vie umnaao i iz raznih uglova
sobe s vragolastim smjekom pratio bezuspjene njegove pokuaje.
103Tako, potrativi dan u navlacenju pokucstva, nije zaboravio nita.
Naprotiv. Vec je danima mislio na vlastitu prolost upiruci oci u jedini
prizor to mu bijae pred ocima, u Daph-ne; a ta se Daphne malo pomalo
pretvarala u jedan od onih Teatara Uspomena kakvi se smiljahu u njegovo doba,
gdje ga je svaka crta, svako mjesto, svaka najsitnija pojedinost podsjecala na
neki dogadaj iz davne ili bliske prolosti: kosa motka na kljunu broda
oivljavala je njegovo prispjece nakon brodoloma, kad je shvatio da nikada,
nikada vie nece vidjeti voljenu; skupljena jedra u koja je gledao dok je dugo
o Njoj izgubljenoj snatrio, Nju Izgubljenu; galerija s koje je proucavao
udaljeni Otok, Njezinu nedokucivost... No posvetio joj je vec tolika silna
svoja razmiljanja da ce ga, dokle god ovdje bude morao ostati, svaki kutak
ovoga morskog doma svakoga trena sve vie podsjecati na sve ono to je tako
arko elio pokopati u zaborav.
Da je to zaista istina, shvatio je iziavi na palubu, ne bi li se na vjetru
malo razbistrio. Bijae to njegov umarak kamo je odlazio poput svih nesretnih
ljubavnika to utjehu trae u sjeni gusta lica; eto njegove tobonje prirode:
biljke to ih ugla-cahu drvodjelci iz Antwerpena, rijeke sivoga platna to
ume na vjetru, duplje zacepljenih smolom, zvijezde iz astrolaba. I kao to
svi zaljubljeni, ponovno pohodeci neko drago mjesto, lik svoje drage vide u
svakome cvijetu, cuju joj korak u svakom unju lica i na svakom znanom
puteljku, tako je i on sad moda umirao od ljubavi milujuci neko topovsko
grlo...
Ne bijae li moda i obicaj pjesnika da slave svoju gospu hvaleci joj usne od
rubina, sjaj ugljenih ociju, mramorne grudi, srce od dijamanta? Isto ce tako,
dakle, i on sada - zatocen u tom rudniku davno okamenjenih jela - osjecati
samo mineralne strasti: u debelom uetu ukovrcanom cvorovima vjerojatno ce
vidjeti Njezine uvojke, u sjaju ukrasnih metalnih okova njezine zaboravljene
oci, u nizu lijebova njezine zube to kap po kap isputaju miomirisnu slinu,
vitlo to klizi bit ce njezin vrat ukraen ogrlicom od kudelje, a on ce naci
spokoj u iluziji da bijae ljubio djelo nekog graditelja samokreta.
Zatim se pokaje zbog svoje tvrdoce u hinjenju njezine tvrdoce, predbaci sebi
da okamenjujuci crte njezina lica okame-
104njuje i vlastitu elju - koju je naprotiv elio ivu i neispunjenu - i kako
se vec bijae spustila vecer, upravi oci prema prostranoj nebeskoj koljci
osutoj zagonetnim zvijedima. I moda ce tek promatrajuci nebeska tijela moci
doista shvatiti one nebeske misli koje pristaju nekome tko je, nebeskom nekom
odlukom, osuden da ljubi najnebeskije od svih ljudskih stvorenja.

Kraljica uma, to u bijeloj se halji obicno necujno provlaci gustim kronjama
i srebrom posipa polja, ne bijae jo provirila iza vrha Otoka, jo uvijek
umotana u crni plat. Ostatak neba bijae sjajan i dobro vidljiv, a na
krajnjem jugozapadu, gotovo uz samu povrinu mora tamo iza golema kopna, opazi
grumen zvijezda koje ga doktor Byrd je naucio raspoznavati: bijae to Juni
Kri. I odjednom mu iskrsnu u sjecanju vizija koja ga jednom davno u
djetinjstvu bijae ocarala, izazvana stihovima nekog pjesnika zaboravljena
imena, ali cijih mu je nekoliko odlomaka njegov karmelicanski ucitelj tako
duboko urezao u pamcenje: bijae to slika putnika poklonika koji je, lutajuci
izgubljen nepoznatim carstvima prekogrobna svijeta kamo ga slucajno bijae
nanio put, odjednom ugledao te cetiri zvijezde, koje nikad jo nitko vidio
nije, osim prvih i posljednjih stanovnika Raja Zemaljskog.
105l
11.
lAmljece
e li ih ugledao zbog toga to je zahvaljujuci brodolomu za-ista dospio do
samih granica Edenskog vrta ili zato to je odjednom izronio iz utrobe lade
kao iz Paklenog lijevka? I jedno i drugo, moda. Taj ga je brodolom, izloivi
ga slici jedne drukcije prirode, izbavio od Pakla Svijeta u koji je uao,
izgubivi zauvijek iluzije djecatva, za vrijeme onih kazalekih dana.
Jo mu je tamo, nakon to je vec sam u cijeloj prici poceo naslucivati
apsolutnu vladavinu samovoljnih hirova, nepojmljivih spletki i mutnih zavjera,
a sve zbog nekog vieg Dravnog Interesa, Saint-Savin pomogao da shvati kako
je nepouzdan veliki svjetski stroj i kako ga neprestano satire pakost Slucaja.
Za samo nekoliko dana bijae svreno s njegovim mladenackim snom o junackim
podvizima, a uz oca Emanuela shvatio je osim toga da se za Junacke Podvige
treba raspaliti - i da se ivot ne mora potratiti samo u neprekidnoj borbi s
divom nego i u iznalaenju milijuna nacina da se imenuje jedan patuljak.
Naputajuci samostan pridrui se gospodinu de Saletti koji je pak poao
otpratiti Salazara do izlaza iz zidina. Put do vra-tiju koja Salazar nazivae
Puerta de Estopa vodio je dijelom preko bedema.
Dvojica plemica naizmjence su hvalili napravu oca Emanuela, a Roberto je
odjednom prostoduno upitao cime bi to tolika nauka mogla biti od koristi u
odredivanju sudbine jednog opsadnog stanja. Gospodin Salazar nasmije se od
srca:
"Mladi moj prijatelju", rece mu, "svi smo mi, bez obzira na to to tujemo
razlicite vladare, ovdje s ciljem da se ovaj rat
106zavri po zakonu pravde i casti. Ali nisu ovo vie vremena kad je mac mogao
promijeniti putanju zvijezda. Gotovo je ono doba kad su plemici stvarali
kraljeve; sad su kraljevi ti koji stvaraju plemice. Nekoc se ivot na dvoru
sastojao u icekivanju trenutka kad ce plemic svoju plemenitost pokazati u
borbi. Sada svi oni plemici tamo dolje", pokazivao je na panjolske atore, "i
ovi ovdje", i pritom mahne glavom prema nastambama francuske vojske,
"izdravaju ovaj rat samo da bi se jednoga dana vratili na svoje prirodno
stanite, a to je dvor; a na dvoru se, prijatelju moj, vie ne nadmece u tome
tko ce kralju biti ravan po kreposti i vrlini nego da bi se pridobilo
naklonost toga kralja. Danas u Madridu moete vidjeti plemice koji mac nikad
ni izvukli nisu, i ne micu se iz grada: i dok se po poljima uokolo valjaju po
praini za pustu slavu, ostavili bi taj grad na milost i nemilost one nove
buroazije to grca u novcu i onoga cinovnickog stalea to sudackim platem
kupuje plemicke titule, i koje vec i sam vladar duboko tuje. Ratniku ne
preostaje drugo nego ostaviti se hrabrosti i okrenuti se razboritosti."
"Razboritosti?", zacudi se Roberto.
Salazar ga na to pozove da pogleda u dolinu. Dvije protivne strane bijahu
zaokupljene lijenim carkanjima, gusti oblaci praine dizali su se na mjestima
gdje bi topovska kugla pogodila neki minski rov. Prema sjeverozapadu carski su
vojnici upravo gurali jednu oklopnjacu: bijahu to cvrsta kola srpastih bokova,
sprijeda omedena pregradom od hrastovih dasaka ok-lopljenih poprecnim celicnim
okovima. Na tom se procelju otvarahu pukarnice iz kojih su virili strojevi
bacaci, topovi i puke, a s obje se strane moglo primijetiti dobro
zabarikadirane njemacke placenike. Nacickana cijevima sprijeda, a macevima sa
strane, s lancima koji glasno kripahu, nezgrapna bi maina na mahove
zabrektala isputajuci vatru iz nekog od svojih mnogobrojnih grla. Neprijatelj
je sigurno nije namjeravao odmah upotrijebiti, jer takva je naprava imala
posluiti svojoj svrsi tek kad bude dovedena pod same zidine, nakon to mine
vec obave svoj dio posla, no isto je tako bilo sigurno da su je namjerno tako
napadno pokazivali ne bi li braniteljima utjerali strah u kosti.
107
"Vidite", govorio je Salazar, "ovaj ce rat odluciti strojevi, oklopnjace ili
minski rovovi. Neki nai hrabri drugovi, nije vano s koje strane, otvoreno su
se isprsili pred protivnikom, no nisu to ucinili zbog pobjede nego da bi - ako
grekom nisu poginuli - stekli ugled i slavu kojom ce se dobrano okoristiti po
povratku na dvor. A najsposobniji medu njima imat ce dovoljno soli u glavi da
oprezno i lukavo izaberu pothvate gdje sve tutnji i praska, ali ce najprije
dobro sracunati srazmjer izmedu rizika i onoga to bi im taj rizik mogao
donijeti..."
"Moj otac..." poce Roberto, siroce junaka koji nita ne bijae sracunavao.
"Va je otac bio upravo jedan od posljednjih primjeraka prohujala vremena.
Nemojte ni u snu pomisliti da i ja sam za njima itekako ne alim, ali recite
mi molim vas isplati li se jo uvijek izvriti smioni podvig, kad ce se danas
vie govoriti o majstorski izvedenom povlacenju nego o hrabrom napadu? Niste
li vidjeli maloprije ona bojna kola spremna da razrijee sudbinu jedne opsade
mnogo bre i lake nego to su to nekoc mogli macevi? I nema li tome vec
citava vjecnost da su macevi mjesto ustupili puci? Mi jo uvijek nosimo
oklope, a obican bi pustolov u jednome danu naucio kako da probui oklop i
samog velikog Bavarda."
"Ali... to onda preostaje plemicu?"
"Mudrost, gospodine de la Grive. Uspjeh vie nema boju Sunca nego raste pod
srebrnim mjesecevim sjajem, a nitko nikada nije rekao da se ta druga sjajna
zvijezda manje mili Svevinjemu Stvoritelju. I sam je Isus, tamo u masliniku,
upravo nocu najvie i najdublje razmiljao."
"Ali je tada donio odluku sluajuci glas najjunackije od svih kreposti, i bez
posebne razboritosti.
"Ali mi nismo Sin prvorodenac Vjecnoga, mi smo sinovi ovoga svijeta i ovoga
vijeka. Kad ova opsada zavri, ako vas kojom srecom neki stroj ne lii ivota,
to cete vi uciniti, gospodine de la Grive? Hocete li se moda vratiti u onaj
va seoski zavicaj gdje vam nitko nece dati priliku da se pokaete dostojnim
svojega oca? Za ovih nekoliko dana to se krecete u krugu parikih plemica na
vama se vec jasno vidi da su vas potpuno osvojili njihovi obicaji. eljeli
biste i sami okuati srecu u veli-
108kom gradu i jasno vam je da je to jedino mjesto gdje vam valja potroiti
onu blijedu aureolu ponosa koja vam nakon beskrajna dangubljenja medu ovim
zidinama jo preostane. A da biste tu srecu nali, bit ce vam potrebno
prilicno vjetine. Ako ste ovdje naucili izbjeci hitac musketa, tamo cete
morati uciti kako da to bolje izbjegnete zavist, ljubomoru, gramzljivost, tu-
kuci neprijatelja njegovim vlastitim orujem, to znaci da nema te vrste
oruja kojom necete morati ovladati. I zato me dobro posluajte. Vec pola sata
prekidate me svaki cas da bi mi rekli neto to mislite, i hineci neko pitanje
pokuavate mi pokazati kako imam krivo. Ne cinite to ubuduce, posebno ne sa
mocnicima. Katkad bi vas preveliko povjerenje u vlastitu pro-nicavost i
osjecaj da morate posvjedociti neku istinu mogli navesti da udijelite neki
dobar savjet nekome tko je vaniji od vas. Ne cinite to nikada. Svaka pobjeda
rada mrnju u srcu pobijedenog, a odnijeti je nad vlastitim gospodarom ili je
glupo i besmisleno ili cak tetno. Kneevi ele vau pomoc, ali ne i nadmoc.
No i sa sebi ravnima valjat ce vam biti razborit. Ne poni-avajte ih isticuci
neprekidno svoje vrline. Ne govorite nikad o sebi; jer ili biste se hvalili,
to je tatina, ili biste se ruili i pre-koravali, to je opet velika ludost.
Radije pustite neka vam drugi pronadu kakvu sitnu beznacajnu manu, tako da
zavist moe rovariti i izjedati a da to vama nikakve velike tete ne nanosi.
Ne pokazujte svoju pravu vrijednost: katkad je bolje ostaviti dojam da niste
ni za to. Noj ne tei za time da se vine u visine i izloi opasnosti da se
odmah strovali na zemlju: nego polako i oprezno, malo pomalo otkriva svu
ljepotu svojega perja. A najvanije od svega, ako vas obuzmu strasti, ne
izlazite ih uokolo kao na trnici, ma koliko da vam se cinile plemenitim. Ne
treba uvijek dopustiti drugima pristup vlastitu srcu. Oprezna i smotrena
utnja zlatna je krinjica mudrosti."
"Ali gospodine, vi me pokuavate uvjeriti da je prva dunost plemica nauciti
se prijetvornosti!"
Na to se sa smijekom umijea gospodin della Saletta:
"Vidite, dragi Roberto, gospodin di Salazar ne tvrdi da se
netko ako je mudar mora pretvarati. On vam samo sugerira,
ako sam dobro razumio, da se mora nauciti prikrivati, nevje-
tim se ciniti. Hini se ono cega nema, a prikriva se ono to po-
109r
l!
stoji. Ako se hvastate necim to niste ucinili, vi ste prijetvorica i
licemjer. No ako izbjegavate, a da se to ne primijeti, da potpuno objelodanite
ono to jeste ucinili, onda samo prikrivate i to je sve. Najveca je od svih
vrlina znati prikriti vrlinu. Gospodin di Salazar eli vas samo pouciti kako
na razborit nacin biti krepostan, odnosno kako biti krepostan po zakonima
razboritosti. U trenutku kad je prvi covjek otvorio oci i spoznao da je gol,
odmah se pobrinuo da se sakrije cak i pogledu svojega Tvorca: pomna
briljivost u prikrivanju rodila se dakle gotovo sa samim svijetom. Prikrivati
znaci ogrnuti se tamnim platem utljive samozatajnosti, a u tome nema ni
traga himbenosti: jednostavno se istini dopusti mali predah. Rua se cini
lijepom, jer na prvi pogled prikriva koliko je trona i prolazna; i premda se
za neto to je lijepo, ali naalost smrtno, cesto obicava reci da izgleda kao
da nije sa ovoga svijeta, ona nije drugo nego les prikriven blagonaklonocu
odredene dobi. U ivotu ne treba uvijek biti otvorena srca, i upravo one
istine koje vam" najvie znace ne treba nego tek napola otkriti ili dati
naslutiti. Prikrivanje nije obmana. To je vjetina kojom stvari ne prikazujemo
onakvima kakve jesu. I varate se ako mislite da je laka: da bismo u njoj bili
odlicni, i nadmocniji od drugih, drugi tu nau odlicnost ne smiju prepoznati.
Kad bi netko postao slavan po svojoj sposobnosti da neprestano mijenja masku,
kao glumci na primjer, svi bi odmah znali da on nije ni u snu ono za to se
izdaje. No o odlicnim prijetvoricama, kojih je bilo i bit ce, nikada ne cujete
nikakva glasa."
"I upozoravam vas", doda gospodin di Salazar, "da ako vas pozivam da budete
zatajni, ne poticem vas da ostanete nijem kao riba, poput kakva smuenjaka.
Naprotiv. Morate nauciti da otroumnom rijecju ucinite ono to ne moete
iskrenom i otvorenom; da se snalazite u svijetu koji ce uvijek dati prednost
prividu, da se sluite to spretnijim majstorijama rjecitosti; morat cete
nauciti biti tkalac to prede svilene rijeci. Jednako kao to strijela moe
probosti tijelo, rijec moe prostrijeliti duu. Ucinite svojom prirodom ono
to je u napravi oca Emanuela mehanicka vjetina."
"Ali gospodine", rece Roberto, "naprava oca Emanuela cini mi se slikom i
prilikom Ingenija, koja ne eli pozlijediti ili zave-
110sti, nego otkriti i pokazati veze izmedu stvari, a to znaci postati novim
orudem istine.

"To vrijedi za filozofe. No to se tice priprostih umova, oni ce se vaemu
Ingeniju zacuditi i odmah vas udivljeno gledati, potpuno osvojeni. Ljudi vole
kad ih se zacuduje. Ako se vaa sudbina i vaa sreca odlucuju ne na bojnom
polju nego u dvorskim salonima, jedan pravi bod dobiven u razgovoru bit ce vam
vie od koristi nego jedan dobar juri u borbi. Smotren ce se covjek hitrom i
elegantnom recenicom izvuci i iz najzamre-nije spletke i umjet ce se lakocom
pera sluiti vlastitim jezikom. Vecina se stvari moe platiti rijecima."
"Cekaju vas na vratima", progovori Saletta. I tako za Ro-berta zavri jo
jedna neocekivana lekcija ivota i ivotne mudrosti. Nije da se osjecao ba
bog zna kako prosvijecenim i duhovno okrijepljenim, ali bio je svejednako
zahvalan dvojici svojih ucitelja. Ipak su mu razjasnili mnoge svjetovne tajne
o kojima mu na la Grivi nikada nitko nije rekao ni rijeci.
111l
12.
Duseone sttasti
M sred te propasti i posljednjih iluzija, Roberto postade plijenom bolesna
ljubavnog ludila.
Bijae vec kraj lipnja i vladala je vec velika vrucina; prije kakvih desetak
dana pronijeli su se prvi glasovi o jednom slucaju kuge u panjolskom taboru.
U gradu je pocelo ponestaja-ti streljiva, vojnicima se vec odavno dijelilo za
obroke samo cetrnaest unci crnoga kruha, a da bi se od Kazaleena iskamcila
jedna pinta vina trebalo je vec izdvojiti tri forinte, to bijae kao dvanaest
srebrnih reala. Salazar bi dolazio u grad a zatim bi Saletta odlazio dolje u
polje gdje bijahu panjolski logori; neprestano su izmjenjivali posjete kako
bi pregovarali o oslobadanju casnika jedne i druge strane, zarobljenih u
dosadanjim sukobima; i svaki bi se oslobodeni morao obvezati da se vie nece
maiti oruja. Ponovno se stalo govoriti o onom kapetanu koji se vec poletno
uspinjao ljestvicom diplomatskog svijeta, onom Mazzariniju kojem Papa bijae
povjerio pregovore.
Tu i tamo kakva nada, pokoji juri i vec svima dosadna igra uzajamnog
unitavanja minskih rovova - tako se eto odvijala ta troma i mlitava opsada.
U uzaludnom icekivanju pregovaraca ili vojnicke pomoci i najvatreniji borbeni
duhovi bijahu se vec utiali. Neki Kaza-leani odlucie da izidu van zidina
kako bi ponjeli ono to je nakon teretnih kola, oklopnjaca i konjskih kopita
jo ostalo od itnih polja, ne hajuci vie mnogo za umorna i posustala pu-
karanja kojim su ih panjolci izdaleka pokuavali uznemiriti. Ipak, ne bijahu
svi bez oruja: Roberto opazi jednom neku visoku seljanku ride kose koja bi s
vremena na vrijeme odlagala srp, cucnula medu klasove, podigla uvis musket
nanianivi
112pokretom kakva prekaljena ratnika, i pritisnivi kundak uz rumeni obraz
opalila prema upornim gnjavatorima. panjolcima konacno dodija pucnjava te
borbeno raspoloene Cerere, odlu-cie odgovoriti istom mjerom i jedan joj
hitac okrzne zapece. Djevojka se, krvareci, stade povlaciti, no ne prestajae
svejednako naizmjence nabijati puku i pucati, bijesno dovikujuci neto prema
neprijatelju. Kad bijae vec gotovo pod zidinama, nekoliko je panjolaca
oslovie: "Puta de los franceses!" Na to ona odvrati:
"Si, a sun la piitan"na dei frances, ma ad vui no!" Ta djevicanska figura, taj
savreni primjer bujne ljepote i ratnicke goropadnosti, zajedno s lakom
podozrivocu prema bestidnosti kojom ju je okitila uvreda, raspirie mladiceva
cula.
Tog je dana uzdu i poprijeko preao sve ulice Casalea ne bi li je ponovno
vidio; raspitivao se kod seljaka, doznao da se zove, prema jednima, Ana Maria
Novarese, prema drugima pak Francesca; a u jednoj mu gostionici rekoe da ima
dvadeset godina, da je iz okolice grada i da se ljubaka s jednim francuskim
vojnikom.
"Prava je to cura, Francesca, prava" govorili bi sa smijekom preutna
razumijevanja, a Robertu se, to je vie sluao svakojake laskave natuknice,
njegova djeva cinila tim poeljnijom.
Nekoliko dana kasnije, ecuci uvecer gradom, opazi je sasvim slucajno u tamnoj
sobi u prizemlju jedne kuce pokraj koje je prolazio. Sjedila je na prozoru ne
bi li uhvatila malo povjetarca to tek jedva zamjetno ublaavae monferinsku
egu, obasjana svjetiljkom koju izvana nije mogao vidjeti, smjetenoj
vjerojatno sasvim blizu prozorske daske. Na prvi je pogled nije ni prepoznao,
jer joj lijepi dugi uvojci bijahu skupljeni na vrhu glave i samo su dva
nestana cuperka izvirivala, padajuci joj preko uiju. Moglo joj se vidjeti
samo lako pognuto lice, cisti pravilni oval, s pokojom bisernom kapljicom
znoja; cinilo se da je u toj polutami ono jedina prava svjetiljka. Vezla je
neto nad niskim stolicem, oci joj bijahu paljive i pogled tako zadubljen u
posao da nije uopce primijetila mladica koji se
113
bijae malo povukao, pritajivi se uza zid, kako bi je kradomi-ce mogao
nesmetano motriti. Sa srcem to mu je u grudima udaralo poput bubnja, Roberto
se, gotovo skamenjen, zagledao u njene usne, neznatno zasjenjene njenim
svijetlim paperjem. U jednom trenutku ona podigne ruku, jo sjajniju -ucini mu
se - od onoga njenog lica, prinoseci ustima tamni konac: uvuce ga izmedu
rumenih usana otkrivajuci nacas bijele zube, te ga presijece jednim trzajem,
pokretom kakve draesne zvjerke, osmjehnuvi se veselo i umiljato svojoj
blagoj okrutnosti.
Roberto bi bio citave noci mogao stajati ovako ukocen i cekati; jedva da je
uopce disao od silna straha da ne bude otkriven i strasna ara od kojeg mu se
krv u ilama ledila. No malo zatim djevojka ugasi svjetiljku i carobni se
prizor rasplinu u trenu.
Sljedecih je dana ponovno proao tom ulicom, ali je vie nije vidio, osim
moda jednom, u to nije bio sasvim siguran; jer je ona, ako to bijae ona,
sjedila pognute glave, gola ruicasta vrata, dok joj je kosa rasputena prema
naprijed poput slapa prekrivala lice. Jedna je stasita ena stajala iza njenih
leda ploveci kroz te lavlje valove grubim ovcarskim celjem kojeg bi s vremena
na vrijeme isputala da bi prstima zgrabila pokoju sitnu ivotinjicu to se
svojski trudila da pobjegne i cije bi se tijelo, uz opori zvuk, rasprio pod
odreitim stiskom njezinih noktiju.
Roberto je, iako mu obred trijebljenja buha ne bijae nepoznata stvar, po prvi
puta u njemu otkrivao ljepotu, zamiljajuci kako bi bilo divno uvuci ruke u te
svilene valove, njeno jagodicama pritisnuti onaj meki potiljak, poljubiti one
brazde i unititi vlastitim prstima ona krda Mirmidonaca to ih tako bestidno
zagaduju.

Zacuje medutim kako ulicom nailazi skupina nekakva bucnog oloa te bijae
prisiljen udaljiti se od miline carobna prizora; i bijae to posljednji put da
mu je taj prozor priredio zanosne ljubavne vizije.
Ostalih popodneva i veceri primjecivao bi opet onu stasitu enu i jednu drugu
djevojku, ali od nje vie ni traga ni glasa. Zakljuci tako da ta kuca zacijelo
nije njezin dom nego vje-
114rojatno pripada nekoj rodakinji kojoj bijae dola u duu posjetu, moda da
bi pripomogla u kakvom poslu. I tako bijae osuden na beskonacno duge dane
neizvjesnosti.
Buduci da je ljubavna cenja liker koji najjace djelovanje ima kad se pretoci
u uho prijatelju, Roberto, dok je uzalud jurio gore-dolje po Casaleu i u toj
sumanutoj potrazi sve vie mravio, nije uspio sakriti svoje duevno stanje
pred Saint-Savinom. Otkrio mu se zapravo iz ciste tatine, jer svaki se
zaljubljeni kiti ljepotom svoje ljubljene - a u tu se ljepotu pouzdano pouzdaj
e.
"Pa ljubite, tko vam brani", reagirao je Saint-Savin nehajno. "Nita nova.
Ljudi po svoj prilici u tome uivaju, za razliku od ivotinja."
"Zar ivotinje ne ljube?"
"Ne, jednostavni strojevi na ljube. to cine kotaci nekih kola na kosini?
Kotrljaju se prema dolini. Stroj ima teinu, a teina tei, i preteito ovisi
o slijepoj potrebi koja je goni nizbrdo. Tako i ivotinja: tei divljemu braku
i ne umiri se dok to ne dobije."
"Ali niste li mi jucer rekli da su i ljudi strojevi?" "Da, ali ljudski je
stroj mnogo sloeniji od rudnog, pa tako i od ivotinjskog, i nalazi
zadovoljstvo u valovitom gibanju." "to sad to znaci?"
"To znaci da vi ljubite, dakle, i hocete i necete. Ljubav cini da covjek sam
sebi postane neprijateljem. Bojite se da cete se, kad postignete svoj cilj,
razocarati. Nalazite zadovoljstvo in li-mine, kao to obicavaju reci teolozi,
uivate u neprekidnom odgadanju.

"Nije istina, ja... jaje hocu sada odmah!" "Da je tako, bili biste jo uvijek
i samo obican seljak. No vi ipak imate duha. Kad biste je zaista htjeli, vec
biste je bili uzeli - i ispali sirovi grubijan. Ne, vi hocete da se vaa elja
uspa-li, i da se u meduvremenu uspali takoder i njezina. A kad bi se njezina
uspalila do te mjere da vam se odmah preda, vrlo je vjerojatno da je vie
uopce ne biste htjeli. Ljubav cvjeta u icekivanju. A Icekivanje koraca
prostranim poljima Vremena, prema pravoj Prilici."
115
"Ali to da ja radim u tom meduvremenu?"

"Udvarajte joj."
"Ali... ona jo zapravo nita ne zna, i moram vam priznati da imam velikih
muka da joj se pribliim.
"Napiite joj pismo i izjavite joj u njemu svoju ljubav."
"Ali ja nikada nisam pisao ljubavna pisma! tovie, stidim se priznati, ali
nikada nisam pisao nikakva pisma."
"Kad priroda ne zadovoljava, obratimo se umjetnosti. Sastavit cu vam ga ja i
kazivati vam u pero. Plemic cesto uiva u pisanju pisama za neku damu koju
nikada nije vidio, pa ni ja nisam u tome iznimka. A buduci da ne ljubim ja,
znat cu progovoriti o ljubavi sigurno bolje od vas koga ljubav cini potpuno
nijemim."
"Ali ja mislim da svaki covjek voli na drugi nacin... To ne bi bilo ono
pravo."
"Kad biste joj vi sada otkrili svoje strasti s odvie naglaenom iskrenocu,
ispali biste obican neotesanac."
"Alije bih joj rekao istinu..."
"Istina je djevica koja je koliko lijepa toliko i stidljiva, i nikada ne ide
uokolo, a da se ne umota u plat."
"Ali ja joj elim priopciti svoju ljubav, a ne nikako onu koju biste vi
opisali!"
"Upamtite jo neto: da biste bili uvjerljivi, morate se pretvarati. Nema
savrenstva bez raskoi makinacije."
"Ali ona bi odmah shvatila da pismo ne govori o njoj."
"Ne bojte se. Vjerovat ce bez imalo sumnje da je sve to unutra pie upravo
njena slika i prilika. Hajde, sjednite i piite. Dopustite samo tren da mi
dode nadahnuce."

Saint-Savin se stane etkati gore-dolje po sobi kao da, kae Roberto, mimikom
oponaa let pcelice koja se vraca u sace. Gotovo da je plesao, oci su mu
bludjele posvuda uokolo kao da u zraku mora procitati neku poruku koja jo ne
postoji. Zatim otpocne:
"Gospo..."
"Gospo?"
"A kako biste vi rekli? Moda "hej ti, kurvice kazaleka"?"
"Puta de los franceses", nije mogao odoljeti da ne promrlja Roberto, u trenu
prestravljen alom kojom se Saint-Savin slu-
116cajno toliko opasno pribliio, ako vec ne istini, u najmanju ruku kleveti.
"to ste rekli?"
"Nita. U redu, neka bude. Gospo. Dalje?" "Gospo, u cudesnoj arhitekturi
Svemira, bijae zapisano jo od prvoga dana Postanka da jednoga dana ja
susrest cu i ljubiti Vas. Ali vec od prvoga retka ovog pisamca osjecam kako
toliko sva rasplinje se moja dua da se bojim, napustit ce i moje usne i moje
pero prije nego to stignem do kraja."
"... kraja. Ali... nisam ba siguran da ce to biti dovoljno razumljivo za..."
"Istina je tim vie draa to je trnoviti]! put do nje, a svako otkrice
tujemo to vie to nas je vie muke stajalo. Uzvisimo, tovie, ton. Recimo
dakle... Gospo..." "Opet?"
"Da. Gospo, za jednu damu lijepu poput Alkidije bez sumnje bijae nuan, ba
kao i toj Heroini, siguran i neosvojiv dom. Uvjeren sam da samo vas je
carolija mogla prenijeti na drugo neko mjesto i da va je zavicaj postao jo
jedan Plutajuci Otok kojem vjetar mojih uzdaha ne da odlutati kako bih mu se
mogao pribliiti; to je zemlja Antipoda, koju cuvaju ledene sante to prijece
svakoj ladi da uz nju pristane. Izgledate mi zaprepateni, la Grive: cini li
vam se to jo uvijek osrednjim?" "Ne, nego... rekao bih upravo suprotno." "Ne
bojte se" pogreno protumaci Saint-Savin "nece uzmanj-kati ni suprotnih
kontrapunktova. Idemo dalje. Moda preuz-viena draest vaa pravo vam daje da
dalekom i nedodirljivom ostanete, kao to Boanstvu i prilici. No ne znate li
da Bogovi rado primaju barem dim od tamjana to mi ovdje dolje za njih ga
palimo? Ne odbijajte stoga udivljenog klanjanja moga: buduci da posjedujete
najuzvieniju ljepotu i najvelican-stveniji sjaj, bezbonim biste me i
grijenim ucinili kad biste mi zabranili da u bicu vaemu oboavam dva od
najljepih svojstava boanskih... Zvuci bolje ovako?"
U tom je trenutku Roberto bio upravo zaokupljen problemom da djevojka moda
uopce ne zna citati. Kad tog bedema ne bi bilo, to god da procitala sasvim bi
je sigurno opilo i u nebesa uznijelo, kad se vec i on sam, piuci, malo pomalo
opijao.
117r
"Moj Boe", rece, "morala bi poludjeti..."
"I poludjet ce. Piite dalje. Daleko od svake pomisli da sam izgubio svoje
srce kad sam vam poklonio svoju slobodu, ja ga naprotiv od toga dana osjecam
neopisivo vecim, umnoenim -kao da mi jedno dovoljno vie nije da bih vas
ljubio, pa se neprestano stvaraju nova i nova, u svim ilama mojim gdje bat
njegov cutim."
"O, Boe..."
"Smirite se. Jo uvijek samo govorite o ljubavi, niste jo preli na ljubavne
cine. Oprostite, Gospo, ludome zanosu jednoga ocajnika, ili bolje, ne
obracajte na njeg panju: nikad jo ne bijae cuveno da bi gospodari morali
polagati racune o smrti svojih slugu. Oh, tovie, dunost je moja da sudbinu
svoju zavisti dostojnom drim: jer vi ste eto udostojili me panjom uzevi
sebi truda da propasti mojoj uzrokom budete; i kad biste me barem ushtjeli
mrziti, to bi mi reklo da ne bijaste prema meni ravnoduni. Tako ce mi smrt,
kojom vjerujete da me kanjavate, biti izvorom najvece radosti. Da, smrt: ako
ljubiti znaci shvatiti da dvije su due stvorene da zauvijek se u jednu stope,
onda kad jedna primijeti da druga ne cuti, ne moe drugo nego umrijeti. A o
tomu vam upravo - dok jo posljednji dah ivota u tijelu mojemu tinja - dua
moja, od njeg se dije-lec, tuni donosi glas.
"... od njeg se dijelec... donosi?"
"Glas."
"Pustite me da malo predahnem. Glava mi se vec usijala."
"Obuzdajte se. Nemojte mijeati ljubav s umjetnocu."
"Ali ja je ljubim! Ljubim je, razumijete li?"
"Ali ja ne. I zbog toga ste mi se i povjerili. Piite a da ne mislite na nju.
Mislite, recimo, na gospodina Toirasa..."
"Preklinjem vas!"
"to se odmah durite? to njemu fali, na kraju krajeva? Sasvim je pristao
momak. Nego, piite dalje. Gospo..."
"Zar jo jednom?"
"Jo jednom. Gospo, povie svega, usud mi je eto namijenio da umrem slijep. Ne
uciniste li vi moda od ociju mojih dva alambika iz kojih iscijedili ste moje
ice? I kako to da, to vie se moje oci vlae, to me jace peku? Moda moj
otac nije moje
118tijelo stvorio od iste one gline to prvome covjeku ivot bijae dala, nego
od vapna, kad me suze to ih prosipam tako eu? I kako to da, premda vec
sasvim ieen, jo uvijek svejednako ivim, imajuci jo novih suza to jo ce
me okrutnije ieci?" "Nije li to malo pretjerano?"
"U grandioznim prilikama i misao mora biti grandiozna." Roberto vie nije
prigovarao. Pokuavao se zamisliti u djevojcinoj koi i osjetiti ono to bi
ona trebala osjetiti citajuci ove retke. Saint-Savin dalje je diktirao:
"Napustivi moje srce ostavili ste u njem obijesnu jednu sliku to hvali se da
u vlasti svojoj i moj ivot i moju smrt dri. A vi ste se od mene odalecili
ba kao to cine vladari kad urno se udalje s mjesta smrtne kazne, iz bojazni
da ce ih se salijetati molbama za milost. Ako se moja dua i moja ljubav od
samo dva cista uzdaha sastoje, preklinjat cu na samrti Agoniju neka mi uzdah
ljubavi posljednjim ostavi, i tako cu - kao moj posljednji dar - izvesti cudo
kojim cete se bez sumnje morati ponositi: jer za vama ce, makar i samo na
trenutak, uzdisati jedno vec mrtvo tijelo." "Tijelo. Gotovo?"
"Ne, pustite me da malo razmislim. Treba nam jo zavretak koji ce sadravati
jednu pointe..." "Jednu puen to?"
"Da, jedno intelektualno djelce to ce biti u stanju izraziti necuvenu
podudarnost izmedu

dvaju predmeta, onkraj svih naih uvjerenja, tako da se u
toj ugodnoj duhovnoj igri sretno izgubi svaki obzir prema biti stvari." "Ne
razumijem..."
"Razumjet cete. Eto, obrnimo sada malo smisao obracanja, ionako niste jo
zapravo mrtvi; dajmo joj priliku da potrci u pomoc tom samrtniku. Piite.
Moda biste, Gospo, jo mogli me spasti. Ja sam vam darovao svoje srce. Ali
kako bih mogao ivjeti bez onog to ivot pokrece? Ne bih vas ni u snu molio
da mi ga vratite: jer samo u suanjstvu vaemu ono slobodu naj-uzvieniju
uiva, ali vas preklinjem da mi vae u zamjenu poaljete: jer nema
svetohranita toga koje ce ga eljnije primiti. Da biste ivjeli, dva vam srca
nisu potrebna, a moje pak za vas kuca tako snano da vam zanavijek jamci
najgorljiviji ar."
119
Zatim, okrenuvi se na peti za pola kruga, nakloni se poput glumca to ocekuje
pljesak:
"Nije li divno?"
"Divno?" Ali meni se to cini... kako da kaem... smijeno. Pa zar se vama ne
cini da ta gospa sad izgleda kao da trci uokolo po Casaleu i ugrabljuje i
izrucuje srca kako joj se svidi, poput kakva paa?"
"Zar elite da ona ljubi covjeka koji govori poput bilo kakvog obicnog
gradanina? Potpiite i zapecatite."

"Ma ne mislim na damu, mislim to ako ga nekome pokae, umro bih od sramote."
"Nece to uciniti. Drat ce pismo u njedrima i svake noci pokraj postelje
upaliti svijecu da bi ga ponovno procitala i oba-sula poljupcima. Potpiite i
zapecatite."
"Ali zamislimo, tek toliko, da ona na primjer ne zna citati. Morat ce onda
dati nekome da joj odgonetne to pismo..."
"Ali gospodine de la Grive! elite li mi moda reci da ste poludjeli za nekom
prostom seljankom? I da ste nemilice spiskali moje nadahnuce da biste doveli u
nepriliku jednu neotesan-ku? To je neoprostivo. ao mi je, ali ne preostaje mi
drugo nego da vas izazovem na dvoboj."
"Samo sam dao primjer. Kao alu. Ali, osim toga, ucili su me da smotren i
razborit covjek mora uvijek dobro promisliti i predvidjeti svaki moguci
slucaj, okolnost, priliku... i izmedu svih mogucih takoder i one
najnevjerojatnije..."
"Vidite kako vec polako ucite izraavati kako treba. Samo to ste ovaj put
loe promislili i od svih mogucih izabrali najsmjeniji. U svakom slucaju, ja
vas ne elim ni na to prisiliti. Izvolite prekriiti posljednju recenicu ako
ba hocete, i nastavite kako cu vam reci..."
"Ali ako prekriim, morat cu ponovno napisati pismo."
"Jo ste povrh svega i lijencina. No mudar covjek iz nesrece mora izvuci
korist. Prekriite... Jeste li? Dobro."
Saint-Savin umoci prst u vrc s vodom i pusti da jedna kapljica sklizne na
prekrieni odlomak; stvori se odmah malena vlana mrlja razlivenih obrisa koji
stadoe malo pomalo tam-njeti od crnila to ga voda razlijevae po papiru.
"A sad piite. Oprostite mi, gospo, to nisam imao hrabro-
120 ,
sti da podnesem jednu misao to me, suzu mi izmamivi, tako smjelocu svojom
prestravila bijae. Dogodi se tako da oganj Etne od slankastih voda najsladi
potok stvori. Ali, o gospo, moje je srce poput koljke dubokog mora to,
upivi rosnu kaplju prvoga bijelog svanuca, biser sjajan rada i zajedno s
njime raste. Na samu pomisao da nehaj va srcu mome taj biser oduzeti eli,
to ono ga bijae tako briljivo cuvalo, srce mi samo na oci izvire. Da, da,
la Grive, tako je bez sumnje bolje, malo smo smanjili odredene pretjeranosti.
Uvijek je bolje zavriti ublaivi preveliki Ijubavnikov zanos, time poraste
ensko ganuce. Potpiite, zapecatite i poaljite joj. A onda cekajte."
"to da cekam?"
"Sjever Kompasa Smotrenosti sastoji se u tome da se jedra razviju na vjetru
Povoljnog Trenutka. U ovakvim stvarima malo icekivanja nikad ne kodi.
Prisutnost umanjuje slavu, udaljenost je povecava. Ako ste daleko, bit cete
velik i lijep poput lava, no ako ste tu u blizini moete ispasti miic to ga
rodie brda. U vas bez sumnje ima odlicnih kvaliteta, no sve to je kvalitetno
gubi sjaj ako se previe dodiruje - dok mata, naprotiv, see mnogo dalje od
pogleda."
Roberto mu od srca zahvali i otrci kuci krijuci pismo u njedrima kao da ga
bijae ukrao. I kao da se bojao da njemu sad netko ne ukrade plijen njegove
krade.

Pronaci cu je, govorio je sebi, naklonit cu se duboko i predati joj pismo.
Zatim se u krevetu nemirno vrpoljio misleci neprestano na lake titraje
njezinih usana dok ga bude citala. Sad je vec zamiljao Anna Mariu Francescu
Novarese zaista obdarenu svim onim vrlinama koje joj je Saint-Savin pripisao.
Izjavivi svoju ljubav, pa bilo to i tudim glasom, osjecao se jo vatrenije
zaljubljenim. Upustivi se preko volje u neto to mu se cinilo groznim, na
koncu se naao primamljen Ingenioznim. On je sad gospodicu Novarese ljubio
istom onom biranom i profinjenom estinom o kojoj je govorilo pismo.
Davi se u potragu za onom kojoj je bio onako ozbiljno spreman ostati dalekim,
ne mareci nimalo za opasnost od topovskih hitaca to pljutahu po gradu,
nekoliko dana kasnije
121l
III
bijae je slucajno opazio na uglu jedne ulice, natovarenu klasjem poput kakva
mitolokog stvorenja. S bucnim vihorom u nutrini pohrli joj u susret, ne
znajuci pravo ni to ce uciniti ni to ce reci. Pribliivi se sav uzdrhtao,
istupi ravno pred nju i otpoce:
"Gospojice..."
"Meni?", smijuci se odvrati djevojka i doda, "Dakle?"
"Dakle", Roberto nije znao smisliti nita bolje, "biste li mi znali pokazati
kojim se putem ide do Dvorca?"
A djevojka ce, zabacivi glavu i onaj slap od kose:
"Pa valjda onim, ne?" i jednostavno zakrene za ugao.
U taj cas, dok je Roberto neodlucno stajao kolebajuci se da li da je slijedi,
padne fijucuci jedna topovska kugla, sruivi oblinji zidic nekog vrta i
podigavi oblak praine. Stane ga guiti nezadrivi kaalj, bijae prisiljen
pricekati da se praina razide, te shvati napokon da je ecuci odvie
kolebljivim korakom prostranim poljima Vremena, naalost izgubio Priliku.
Da bi sam sebe kaznio, skrueno podere pismo te se, dok se miicje njegova
srca grcilo smeurano na tlu, uputi prema kuci.
Ta prva ljubav, neodredena i nejasna, uvjerila ga je za sva vremena da se
predmet ljubavi uvijek nalazi negdje u daljini, i vjerujem da je to zauvijek
obiljeilo njegovu sudbinu ljubavnika. Sljedecih dana ponovno je obiao svaki
kutak gdje je, na primjer, neto doznao, gdje je naslutio neki trag, gdje je
cuo da govore o njoj ili gdje ju je sam bijae vidio ne bi li ponovno sloio
krajolik uspomena. Bijae tako iscrtao jedan Casale vlastitih strasti,
pretvorivi ulicice, fontane i trgove u Rijeku Naklonosti, Jezero
Ravnodunosti ili u More Neprijateljstva; od ranjena je grada tako ucinio
Zemlju vlastite neutaene Njenosti, otok vec tada predznak vlastite svoje
samoce.
12213.
M noci dvadeset i devetog lipnja opkoljene branitelje probudila je odjednom
zagluna buka popracena tutnjavom ko-trljajucih kamenih gromada uruena
podzida: eksplodirala je napokon prva mina koju je neprijatelj uspio
aktivirati pod samim zidinama, dignuvi u zrak jedan zatitni polumjesec i na
mjestu zatrpavi dvadeset petoricu vojnika. Sljedeceg dana, oko est sati
poslijepodne, sa zapada zagrmi neto poput prijetece oluje, a na istoku se
ukae nekakav rog obilja, svjetliji od ostatka nebeskog svoda, s vrkom to se
naizmjence produljivao i skupljao: bijae to komet koja je medu vojnicima
izazvala pravu pometnju, a preneraene gradane nagnala da se dobro zatvore u
svoje domove. Iducih tjedana bijahu dignuta u zrak jedno za drugim ostala
vana mjesta u zidinama, dok su branitelji sa nasipa pucali u prazno, jer
neprijatelja koji je vec dobrano napredovao pod zemljom ni mine iz
protuminskih rovova nisu vie uspijevale ni otkriti ni istjerati.
Roberto je taj brodolom proivljavao kao stranac u prolazu. Provodio je duge
sate u razgovoru s ocem Emanuelom, raspravljajuci kako bi se najljepe mogle
opisati opsadne vatre; no sve je cece pohodio i Saint-Savina, kako bi s njim
razradivao i dotjerivao jednako visokoumne metafore koje bi najbolje oslikale
vatru njegove ljubavi - ciju se propast nije usudio is-povijediti. Saint-Savin
mu je pruao neto poput kazaline pozornice gdje se njegova ljubavna zgoda
mogla sretno razvijati; uteci je trpio sramotu koju je osjecao zbog toga to
s prijateljem sastavlja nova i nova pisma; hineci zatim da ih urucuje,
citajuci ih umjesto toga sam svake noci, kao da taj dnevnik tolikih ceznuca i
ljute boli bijae zapravo upucen njemu od Nje.
123l
Izmiljao bi u mati svakojake price u kojima gospodica No-varese, na primjer,
bjei gonjena njemackim placenicima, pada, posrcuci iznemogla, njemu u
narucje; on zatim potuce neprijatelja i odvodi je u neki vrt gdje uiva u
njezinim estokim izljevima zahvalnosti. Takvim bi se slatkim snatrenjima
predavao u toplini svoje postelje; probudivi se zatim iz tih dugih
nesvjestica, stao bi ljubljenoj sastavljati sonete.
Jednom je jednog od njih pokazao Saint-Savinu, ciji komentar ne bijae nimalo
ohrabrujuci:
"Smatram ovo beskrajno runim, ako mi doputate, no da vas odmah utjeim: u
Parizu velika vecina onih to sebe smatraju pjesnicima piu jo mnogo gore
stvari. Nemojte pjesniciti o svojoj vlastitoj ljubavi, strast vam oduzima onu
boansku hladnocu koja Katulu bijae donijela onoliku slavu."
Obuze ga val melankolicne tuge te to priopci Saint-Savinu.
"Razvedrite se," prijatelj je imao drugacije tumacenje njegova stanja,
"melankolija u krvi nije mutan talog nego najbolji vinski cvijet; ona stvara
heroje, jer - buduci da granici s ludo-cu - potice covjeka na najsmionija
djela."
No Roberto se na nita nije osjecao potaknutim, te se snudi jo vie, misleci
da nije dovoljno melankolican.
Gluh na galamu i topovske hice, sluao je samo ohrabrujuce vijesti o krizi u
panjolskom taboru i napredovanju francuske vojske, radovao se kad je jedna
protumina napokon uspjela pobiti velik broj panjolaca; no u meduvremenu se
jedan za drugim naputahu mnogi istureni polumjeseci i polovinom srpnja prvi
borbeni redovi neprijatelja mogli su vec pucati izravno na grad. Doznao je da
su neki Kazaleani pokuali loviti ribu u Padu te je, a da se nije mnogo
zabrinjavao oko toga ne prolazi li moda ulicama opasno izloenim
neprijateljskim hicima, pohrlio na lice mjesta, sav u strahu da ce carski
vojnici upucati gospodicu Novarese.

Probijao se u prolazu kroz gomilu pobunjenih vojnika ciji ugovor nije
predvidao kopanje rovova; no Kazaleani bijahu odlucno odbili da to ucine
umjesto njih i Toiras je morao obecati doplatak. Poradovao se zajedno s
ostalima na vijest da je Spinola obolio od kuge, uivao je vidjevi skupinu
napuljskih dezertera to bijahu uli u grad, naputajuci, prestravljeni,
124protivnicki tabor ugroen bolecu; sluao bi zatim kako otac Emanuel
opominje da bi to mogao biti izvor zaraze...
Polovinom rujna kuga se konacno pojavi u gradu; Roberto se nije na to
obazirao, osim utoliko to se bojao da bolest ne napadne gospodicu Novarese;
sve dok se jednog jutra nije probudio u visokoj groznici. Uspio je nekoga
poslati da obavijesti oca Emanuela te bijae potajno sklonjen u njegov
samostan, izbjegavi jedan od onih improviziranih lazareta gdje su bolesnici
umirali brzo i bez mnogo buke, kako ne bi ometali one zaokupljene umiranjem od
pirotehnike.
Robertu bijae daleka pomisao na smrt: mijeao je groznicu i ljubavnu vatru te
je snatrio da dodiruje meku put gospodice Novarese dok je guvao nabore
slamarice ili milovao oznojene i bolne dijelove vlastita tijela.
Potpuno u vlasti suvie snanih i upecatljivih- uspomena, one veceri na Daphne
dok je noc postajala sve gucom, dok su oblaci zajedno s nebeskim svodom
lagano nekud putovali a Juni Kri icezao s obzora, Roberto vie nije znao
gori li to u njemu oivljena ljubav za ratobornu Dijanu iz Casalea ili za
Damu, jednako tako njegovu oku nedostinu.
Poeli saznati kamo li je to mogla pobjeci te otrci u sobu s nautickim
spravama gdje mu se cinilo da bijae vidio jedan zemljovid ovih mora. I
zaista, pronade ga: bijae velik, osjencan i nepotpun, jer u to doba, naime,
mnogi zemljovidi nisu nuno morali biti dovreni: moreplovac bi, otkrivi
nepoznato kopno, ucrtavao samo obale koje bi vidio, a obod bi ostavljao
nedovrenim, ne znajuci nikada kako i koliko i kamo se sve to kopno protee;
tako su karte Tihog oceana cesto izgledale kao arabeske plaa, pune priblinih
naznaka granica, pretpostavki o nekom obujmu: tocno odredeni cinili su se
jedino rijetki oplovljeni otocici, i smjer vjetrova poznat iz iskustva. Neki
bi pak, da bi neki otok ucinili prepoznatljivim, samo vrlo precizno oznacili
oblik njegovih vrhunaca i oblaka to ih nadvisivahu, tako da se njihovu
istovjetnost moglo utvrditi otprilike kao to se izdaleka prepoznaje neka
osoba po obodu eira ili po priblinom nacinu hoda.
Na ovoj pak karti bijahu vidljivi obrisi dvaju obala okrenu-
125
Jtih jedna prema drugoj i odijeljenih kanalom koji se protezao u smjeru od
juga prema sjeveru; jedna se od njih gotovo zatvarala raznolikim bezbrojnim
vijugama te bi je se gotovo moglo smatrati otokom, a mogao je to cak biti i
njegov Otok; no dalje, nakon jednog prostranog dijela pustoga mora, bijae jo
jedna skupina mogucih otoka, slicnih oblika, koji su takoder mogli predocavati
mjesto na kojem se nalazio.
Pogrijeili bismo kad bismo pomislili da je Roberta obuzela strastvena
znatielja geografa; isuvie ga je dobro otac Ema-nuel izvjebao da kroz lecu
njegova aristotelskog dvogleda izo-krece smisao vidljivom. Isuvie ga je dobro
Saint-Savin poducio kako podstaci i raspiriti elju pomocu jezika to djevojku
pretvara u labuda a labuda u enu, Sunce u kotao a kotao u Sunce. Kasno u noc
nalazimo Roberta kako sanjari nad zemljovidom vec preobraenim u udeno ensko
tijelo.
Ako ljubavnici grijee kad u pijesku na alu ispisuju voljeno ime koje ce
kasnije isprati valovi, kako samo mora da se smotrenim ljubavnikom osjecao on
koji je ljubljeno tijelo povjeravao lukovima uvala i zatona, svilene vlasi
nemirnim strujama to brzaju zavojitim labirintima arhipelaga, lice oroeno
ljetom ivom odsjaju mora, zagonetku tajanstvenih ociju plavetnilu puste
pucine - i zemljovid je tako, kamo god zabludio njegov pogled, od
najzabacenijih zaljeva do najisturenijih rtova, neprestano ponavljao obrise
ljubljena tijela. Goreci neuta-ivom udnjom, brodolomio je na papiru svoje
usne, pohotno sisao ocean slasti, golicao neki rt, oklijevao prodrijeti u neki
tjesnac, zaarenih obraza prislonjenih uz osjencani list udisao dah vjetrova,
i poelio usrkati ile i izvore ive vode, mucen edu isuiti iroka uca
rijeka, postati Suncem kako bi njean poljubac dao alu, plimom ne bi li
utolio glad za opojnim ta-janstvom malenih utoka...
No uitak njegov ne bijae u posjedovanju nego upravo u uskracenju: jer dok je
on drcuci opipavao taj nejasni carobni trofej majstorskoga kista, Drugi su
neki moda, na pravome Otoku - tamo gdje se pruahu one graciozne obline koje
zemljovid nije jo znao zarobiti - zagrizali u njegove plodove, kupali se u
njegovim vodama... Drugi, divlji i glupi divovi primicahu u tom trenutku grubu
surovu ruku njegovim njedrima,
126nakazni Vulkani bijahu gospodari toj njenoj i mekoj Afroditi, skidahu
cvijet s njenih uca, s jednakom onom ludocu kojom ribar s ne-Pronadena
Otoka, tamo iza krajnjeg obzora Kanar-skog mora, baca, ne znajuci, natrag u
more najrjedi od svih bisera...

Ona, ljubavnica u tudemu narucju... Bijae ta pomisao vrhunac pijanstva u
kojem se previjalo i grcilo izmuceno Rober-tovo tijelo, stenjuci i cvileci nad
nemoci svojega koplja. I u tom pomamnom zanosu, pipajuci naslijepo po stolu
kao da eli dohvatiti bar skut neke suknje, pogled mu iznenada s prikaza tog
miroljubiva tihooceanskog tijela blago uzbibane meke puti, sklizne na drugi
jedan zemljovid na kojem je nepoznati autor pokuao moda prikazati vatronosne
vodove vulkana zapadnog kopna: bijae to pomorski prirucnik citave nae kugle
cije najsitnije izbocine na kori bijahu zavijene u oblak dima te odavahu dojam
bezbrojnih perjanica; a u unutranjosti je vr-vio splet sprenih sitno
razgranatih vena; i on se odjednom osjeti ivom slikom te kugle; sa svakim je
uzdahom hroptao lavu iz svake svoje pore, rigajuci limfu neostvarena uitka; i
konacno - satrven raspaljenom hidropsijom tako pie - nad tom oboavanom
junjackom puti skrhan izgubi svijest.
127c zatncj, ofetini
u Casaleu je takoder sanjao otvorena prostranstva i i-roku udolinu gdje je
prvi puta vidio gospodicu Novarese. No sad vie nije bio bolestan, misao mu se
razbistrila te je zakljucio kako je vjerojatno nikada vie nece ponovno
pronaci, jer ce za kratko vrijeme vec biti mrtav, ili je pak u meduvremenu vec
umrla ona.
U stvari nije uopce bio na samrti, tovie, malo je pomalo prizdravljao, samo
to toga nije bio svjestan te se i za vrijeme oporavka nastavio prenemagati
kao da iz njega zaista ivot hlapi. Saint-Savin bi ga cesto obilazio; davao bi
mu u ruke dnevne novine kad bi se u blizini zatekao otac Emanuel koji je
motrio na njega sumnjicavo kao da mu eli ugrabiti tu duu, a kad bi on bio
prisiljen ostaviti ih same jer su se u samostanu sve cece odravali pregovori
postajao bi opet filozof i nadugacko razglabao o pojmovima ivota i smrti.
"Dragi moj prijatelju, Spinola samo to nije izdahnuo. Pozvani ste na svecanu
proslavu koju pripremamo u cast njegova odlaska."
"Ah, vec iduceg tjedna ni ja vie necu biti medu ivima..." "Ni govora, pa
valjda bih znao prepoznati lice jednog samrt-nika. Ipak, krivo bih ucinio kad
bih vas odvracao od pomisli na smrt. Naprotiv, iskoristite priliku sada dok
ste bolesni da izvrite tu korisnu vjebu.
"Gospodine Saint-Savin, pa vi govorite poput svecenika." "Nipoto. Ja vam ne
propovijedam da se pripremite za drugi ivot nego da pametno upotrijebite ovaj
jedini koji vam je dan, da se suocite, kad za to dode vrijeme, s jedinom smrcu
koju cete ikada iskusiti. Vrlo je vano unaprijed, i to vie pu-
128ta, razmiljati o umijecu umiranja, kako bi kasnije, kad zaista zatreba,
bilo dovoljno razmisliti samo jednom."
arko je elio ustati iz kreveta no otac Emanuel neprestano se tome protivio
smatrajuci da jo nije dovoljno spreman za povratak u bucni ratni vihor.
Roberto mu tada dade naslutiti da gori od nestrpljenja da nekoga pronade. Otac
Emanuel ocijeni prilicno budalastim to to se njegovo vec dovoljno jadno i
osueno tijelo jo vie iscrpljuje mislima na necije tude, te mu pokua
prezira dostojnim predociti enski rod:
"Taj isprazan i tat enski Svijet", rece mu, "to ga neke moderne Atlantice
na ledima nose, vrti se sav oko Becaca i nosi na sebi zlokobni biljeg Rakove
i Jarceve Obratnice. Zrcalo, koje je njihovo Prvo Pokretno Nebo, nikada nije
toliko mracno kao kad odraava Zvijezde tih bludnih Ociju, pretvorene, od Para
kojima odiu obezglavljeni ljubavnici, u Komete to zao udes nagovjecuju
Cestitosti."
Roberta nije osobito zadivila ta astronomska alegorija, niti je svoju dragu
prepoznao u portretu tih mondenih vjetica. Ostade u krevetu, no i dalje je, i
to sve jace, odisao Parama vlastita opojna ljubavnoga zanosa.
Drugacije novosti donosio mu je u meduvremenu gospodin della Saletta.
Kazaleani su poceli razmiljati o tome ne bi li ipak bilo dobro dopustiti
Francuzima pristup citadeli: bijae im napokon jasno da snage, ako se eli
sprijeciti da u nju prodre neprijatelj, valja udruiti. No gospodin della
Saletta davao je naslutiti da su oni, sada kad je vie nego ikad izgledalo da
grad samo to nije pao, praveci se da suraduju, u dui zapravo eljeli
sporazum o saveznitvu.
"Potrebno je", rekao je, "ciniti se bezazlenim poput golubice za gospodina
Toirasa, no u isto vrijeme valja biti lukav kao zmija u slucaju da se njegovu
kralju kasnije prohtije prodati Casale. Valja se boriti, ali tako da ako
Casale bude spaen to ispadne i naa zasluga; ali ne treba pretjerivati, tako
da ako padne, krivica padne samo na Francuze." I pridoda, kao pouku Robertu:
"Razborit je covjek umiljato janje to uvijek dvije majke sisa." "Ali Francuzi
vas uvijek spominju kao trgovce: nitko i ne primjecuje kad se borite, a svi
vide kako dobrano lihvarite!"
"Da bi se ivjelo dugo, dobro je vrijediti malo. Okrnjena ili napukla vaza
nikad se nece do kraja razbiti, i naposljetku ta njena trajnost jednostavno
dosadi."
Jednoga jutra, pocetkom rujna, spusti se napokon na Ca-sale spasonosni
pljusak. Zdravi i oni koji se oporavljahu izmi-lie svi zajedno van na
otvoreno, nadajuci se da ce dugo i eljno ocekivana kia sprati i posljednje
tragove zaraze. Bijae to vie spontana potreba za nekim ohrabrenjem nego
vjera da kia zaista ima ljekovitu moc, i bolest je i nakon te oluje nastavila
harati i pustoiti gradom. Jedine utjene vijesti ticale su se posla to ga je
kuga na isti nacin obavljala u protivnickom taboru.
Sada vec u stanju da se dri na nogama, Roberto se usudi izici iz samostana;
prolazeci kraj jedne kuce obiljeene zelenim kriem, to bijae oznaka mjesta
zaraze, na njenom pragu ugleda Anna Mariu ili Francescu Novarese. Bijae
ispijena i mrava poput kakve figure Mrtvackog Plesa. Od negdanje snjene
bjeline i boje rumena ipka ostalo je tek neugledno utilo, koje je u bolnim
izmucenim crtama ipak davalo naslutiti, staru dra-esti. Roberto se prisjeti
jedne Saint-Savinove recenice: "Hocete li nastaviti padati pred njom na
koljena i onda kad starost od tog zanosnog tijela ucini utvaru to jedino ce
jo biti kadra podsjetiti vas na neminovnost smrti?"
Djevojka je plakala naslonjena na rame jednog kapucina, neutjeno kao da je
izgubila neku dragu osobu; moda, uostalom, onoga svojeg Francuza. Kapucin,
cije lice bijae sivlje nego njegova brada, ocinski ju je pridravao, upiruci
suhonjavi kocati prst prema nebu kao da eli reci "jednoga dana, tamo
gore..."
Ljubav postaje duhovna jedino kad tijelo udi, a ta se udnja prezre ili
potisne. Ako je tijelo iscrpljeno i slabo, pa postaje nesposobno udjeti, ono
duhovno jednostavno ishlapi. Roberto odjednom otkrije u sebi toliku slabost da
se osjeti nesposobnim voljeti. Exit Anna Maria Francesca Novarese.
Vrati se u samostan i ponovno se uvuce u krevet, odlucan da zaista umre:
suvie mu teka bijae patnja to vie nikakvu patnju ne osjeca. Otac Emanuel
pokuavao ga je nagovoriti
130
da izide malo na svjei zrak. No novosti koje mu bijahu donosili nisu mu
davale nimalo volje za ivotom. Gradom je sada, povrh kuge, vladala i oskudica
od koje jo gori bijae poma-man lov na hranu koju su Kazaleani jo uvijek
drali dobro skrivenu, ne pokazujuci nimalo volje da je podijele sa
saveznicima. Roberto izjavi da kad vec nije mogao umrijeti od kuge, eli barem
umrijeti od gladi.
Na kraju ocu Emanuelu uspije savladati njegov otpor i istjerati ga iz
zatvorena prostora. Dok je zakretao za jedan ugao, nabasa na skupinu
panjolskih casnika. Vec htjede pobjeci kad li ga oni ceremonijalno
pozdravie. Shvati da su se neprijatelji, kako nekoliko bedema bijae dignuto
u zrak, utvrdili na raznim mjestima u samom naselju, pa se gotovo moglo reci
da nije vojna kampanja opsjedala Casale, nego da je Casale opsjeo vlastiti
dvorac.
Na kraju ulice susretne Saint-Savina. "Dragi moj la Grive", rece ovaj, "vi ste
se razboljeli kao Francuz a ozdravili kao panjolac. Ovaj dio grada vec je
odavno u neprijateljskim rukama."
"A kako to da moemo proci?"
"Ne znate li da je potpisano primirje? Osim toga, panjolci hoce dvorac, ne
nas. U francuskom taboru ponestaje vina, a Kazaleani ga izvlace iz svojih
podruma tako tekom mukom kao da je krv Naega Gospodina. Pravoga Francuza
necete vie moci sprijeciti da pohodi krcme u ovom dijelu grada kamo
neprijatelj sada vec donosi odlicno vino iz okolice. A panjolci nas primaju
kao velika gospoda. Jedino to valja potivati jest pristojnost: ako nam se
prohtije zametnuti svadu, bolje nam je to uciniti

u svojoj kuci, sa svojim
zemljacima; ovdje nam se valja ponaati ugladeno i ljubazno, kao to je obicaj
medu neprijateljima. Priznajem stoga da je, barem za nas, panjolski dio manje
zabavan od francuskog. Ipak, slobodno nam se pridruite. Veceras bismo rado
zapjevali serenadu jednoj dami koja je svoje ljupke cari krila od nas sve do
prije neki dan kad sam je vidio kako se nacas navirila na prozoru."
Tako se te veceri Roberto ponovno naao sa pet poznatih lica iz Toirasove
pratnje. Nije nedostajao cak ni opat, koji za
131
tu priliku bijae posebno paljivo uredio zaliske, uresio se cipkom, a preko
ramena prebacio vrpcu od satena.
"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je
potrebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vriti svoju dunost..."
Kuca se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to
doba uglavnom sjedili po krcmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu
niski krovovi i kronje drveca uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec,
jasan i bistar s tek pokojom kozicavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao
u vodi jedne male fontane to je jednolicno mrmorila u sreditu te tihe,
uspavane cetvorine. --t
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni
i spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti,
naime, ive od neke svoje urodene srece i nepoznat im je grijeh..."

"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer cak kad bi na
Mjesecu i bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao
onaj gospodin Moulinet, a cemu nas nikako ne uci Sveto Pismo, beskrajno
nesretni bili bi ti njegovi stanovnici koji nikada ne bi spoznali
Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih liio takovih objava",
odvrati istom mjerom Saint-Savin.
"Ne pokuavajte proniknuti u boanske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio
propovijedati cak ni onim americkim urodenicima, ali im u svojoj dobroti alje
sada misionare da i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A zato onda gospodin papa ne poalje misionare i na Mjesec? Zar moda
Seleniti nisu Boja djeca?"
"Ne pricajte gluposti!"
"Prijeci cu velikoduno preko toga to ste me upravo nazvali glupanom,
gospodine opate, ali znajte da se pod tom glu-pocu krije tajna s koje
gospodin papa ocito ne eli skinuti veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike
na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako gledaju neke druge svjetove koji su
njihovu oku dostupni a naemu ne, vidjeli bi ih takoder i kako se pitaju ne
ive li moda i na tim svjetovima bica slicna nama. A morali bi se takoder
zapitati nisu li i zvijezde stajacice moda neka sun-
132tu priliku bijae posebno paljivo uredio zaliske, uresio se cipkom, a
preko ramena prebacio vrpcu od satena.
"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je
potrebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vriti svoju dunost..."
Kuca se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to
doba uglavnom sjedili po krcmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu
niski krovovi i kronje drveca uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec,
jasan i bistar s tek pokojom kozicavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao
u vodi jedne male fontane to je jednolicno mrmorila u sreditu te tihe,
uspavane cetvorine.
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni
i spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti,
naime, ive od neke svoje urodene srece i nepoznat im je grijeh..."

"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer cak kad bi na
Mjesecu i bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao
onaj gospodin Moulinet, a cemu nas nikako ne uci Sveto Pismo, beskrajno
nesretni bili bi ti njegovi stanovnici koji nikada ne bi spoznali
Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih liio takovih objava",
odvrati istom mjerom Saint-Savin.
"Ne pokuavajte proniknuti u boanske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio
propovijedati cak ni onim americkim urodenicima, ali im u svojoj dobroti

alje
sada misionare da i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A zato onda gospodin papa ne poalje misionare i na Mjesec? Zar moda
Seleniti nisu Boja djeca?"
"Ne pricajte gluposti!"
"Prijeci cu velikoduno preko toga to ste me upravo nazvali glupanom,
gospodine opate, ali znajte da se pod tom glu-pocu krije tajna s koje
gospodin papa ocito ne eli skinuti veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike
na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako gledaju neke druge svjetove koji su
njihovu oku dostupni a naemu ne, vidjeli bi ih takoder i kako se pitaju ne
ive li moda i na tim svjetovima bica slicna nama. A morali bi se takoder
zapitati nisu li i zvijezde stajacice moda neka sun-
132te
tu priliku bijae posebno paljivo uredio zaliske, uresio se cipkom, a preko
ramena prebacio vrpcu od satena.
"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je
potrebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vriti svoju dunost..."
Kuca se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to
doba uglavnom sjedili po krcmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu
niski krovovi i kronje drveca uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec,
jasan i bistar s tek pokojom kozicavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao
u vodi jedne male fontane to je jednolicno mrmorila u sreditu te tihe,
uspavane cetvorine.
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni
i spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti,
naime, ive od neke svoje urodene srece i nepoznat im je grijeh..."
"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer cak kad bi na
Mjesecu i bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao
onaj gospodin Moulinet, a cemu nas nikako ne uci Sveto Pismo, beskrajno
nesretni bili bi ti njegovi stanovnici koji nikada ne bi spoznali
Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih liio takovih objava",
odvrati istom mjerom Saint-Savin.
"Ne pokuavajte proniknuti u boanske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio
propovijedati cak ni onim americkim urodenicima, ali im u svojoj dobroti alje
sada misionare da i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A zato onda gospodin papa ne poalje misionare i na Mjesec? Zar moda
Seleniti nisu Boja djeca?"
"Ne pricajte gluposti!"
"Prijeci cu velikoduno preko toga to ste me upravo nazvali glupanom,
gospodine opate, ali znajte da se pod tom glu-pocu krije tajna s koje
gospodin papa ocito ne eli skinuti veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike
na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako gledaju neke druge svjetove koji su
njihovu oku dostupni a naemu ne, vidjeli bi ih takoder i kako se pitaju ne
ive li moda i na tim svjetovima bica slicna nama. A morali bi se takoder
zapitati nisu li i zvijezde stajacice moda neka sun-
132ca, okruena svojim mjesecima i drugim svojim planetima, i ne vide li moda
i stanovnici tih planeta isto toliko drugih zvijezda nama neznanih, od kojih
bi svaka opet mogla biti sunce sa isto toliko planeta, i tako u
beskonacnost..."
"Bog nam nije dao sposobnost da zamiljamo beskonacnost, i stoga, o ljudski
rode, s quia se ugodi."
"Serenadu, serenadu", stadoe aptom mrmljati ostali. "Ovo je onaj prozor."
A prozor bijae preliven ruicastim svjetlom koje kao da do-pirae iz neke
primamljive lonice. No duhovi dvojice protivnika bijahu se vec odvie
uzbudili.
"A zato ne dodate", inzistirao je podrugljivo Saint-Savin, "da bi, ako je
svijet konacan i okruen Nitavilom, konacan trebao biti i sam Bog: buduci da
je zadaca njegova, kako vi to kaete, da bude i na nebu i na Zemlji, i u
svakom kutku, ne bi ga moglo biti tamo gdje nema nicega. Nitavilo je ne-
mjesto. Ili pak, kad bi zaelio svijet uciniti prostranijim, morao bi i sebe
sama rasprostraniti, i roditi se po prvi puta tamo gdje ga prije nije bilo,
to bi pak proturjecilo njegovoj umiljenosti da je vjecan."
"Dosta je bilo, gospodine! Vi nijecete vjecnost Vjecnoga, a to vam doista ne
doputam! Cini mi se da je doao trenutak da vas liim ivota, kako va
tobonji snaan duh ne bi i dalje podrivao i slabio nae." I trgnu mac iz
korica.
"Ako ba tako elite", prihvati Saint-Savin duboko se nak-lonivi, te se
postavi u obrambeni poloaj. "No ja vas necu ubiti: ne bih elio oduzimati
vojnike svome kralju. Jednostavno cu vas unakaziti, tako da necete moci
preivjeti ako ne budete neprestano nosili masku, kao oni talijanski
komedijai, to je dostojnost koja vam upravo prilici. Ucinit cu vam
brazgotinu od oka sve do usne, bit ce vam to onaj krasni potezkakvijg se
ukopljuju mladi prasci; no zadat cu vam ga tek -peste-vam, onako izmedu dva
udarca, udijelim dobru lekciju iz prirodne filozofije."
Opat odmah napadne otrim okomitim zamasima, vicuci mu da je jedan obicni
otrovni insekt, odurna u, bijedna buha koju treba zgnjeciti bez imalo
milosti. Saint-Savin odbije uda-
133rac i sam prijede u napad, satjera ga do jednog drveta te ga pritisnu uza
nj, poprativi svaki pokret filozofskim umovanjem. "Ah, ovakvim se niskim
udarcima slui onaj tko je pustio da ga zaslijepi bijes! Vama nedostaje prave
Ideje o Macevanju. No nedostaje vam takoder i milosrda, kad ste u stanju tako
prezirati ui i buhe. Vi ste suvie sitna ivotinjica da biste mogli zamisliti
svijet kao veliku ivotinju, kakvim nam ga vec boanstveni Platon bijae
prikazao. Pokuajte zamisliti da su zvijezde svjetovi s raznim malenim
ivotinjama i da te male ivotinje na isti nacin slue kao svjetovi drugima
nekim, jo sitnijim narodima - pa necete vie smatrati proturjecnim miljenje
da smo i mi takoder, kao i konji i slonovi, svjetovi buhama i uima koji na
nama ive. Oni nas ne primjecuju, zbog nae velicine, i isto tako ni mi, zbog
nae malenkosti, ne primjecujemo vece svjetove. Moda u ovom trenutku jedan
narod buha dri vae tijelo svijetom, i kad jedna od njih na primjer, prijede
put od vaega cela do zatiljka, njegovi ce drugovi reci da se usudio doci do
krajnjih granica poznate im zemlje. Taj maleni narod smatra vae dlake
praumama svoje zemlje, a kad vas budem ranio vidjet ce u vaim ranama jezera
i mora. Kad se celjate, oni to nemirno komeanje primaju kao plimu i oseku
oceana, i jadni su zaista po tom pitanju, jer vi s vaom sklonocu da se svaki
cas celjate poput kakve gizdave djevojke, neprestano tresete njihov svijet; a
sad kad vam zarezem tu no-sinu, od vaega ce bijesnog krika pomisliti da
dolazi uragan, hop!"
I raspori mu kou krasnim ornamentom, gotovo mu razde-ravi i lijepo izvezen
prsluk.
Opat se pjenio od bijesa; bijae odskocio i krenuo prema sreditu trga
ogledavajuci se iza leda kako bi se uvjerio da ima dovoljno prostora za nove
opacine koje je sad namjeravao pokuati; povuce se zatim hitro unatrag, ne bi
li se s leda zatitio fontanom.

Saint-Savin se doimao kao da samo vragoljasto obigrava oko njega, i ni ne
pokuava napasti.
"Glavu gore, gospodine opate, gledajte Mjesec i razmiljajte o tome da je taj
va Bog, kad je vec znao duu uciniti besmrtnom, mogao ba i svijet uciniti
beskonacnim. No ako je svijet
134beskonacan, onda je to vjerd|Atno jednako u prostoru kao i u vremenu, to
znaci da je vjecan, a kad imamo jedan vjecni svijet kojem nije potreban
postanak onda je potpuno uzaludno i beskorisno i izmiljati pojam Boga. Oh,
dobre li ale, gospodine opate, ako je Bog beskonacan, vi ne moete ograniciti
njegovu moc: nikad ne bi mogao ab opere cessare, svijet bi prema tome bio
beskonacan, a u beskonacnom svijetu nema vie Boga, kao to uskoro nece biti
ni ovih resa na vaemu kaputu!"
I pridruivi rijecima djelo, odsijece tu i tamo pokoji privjesak kojima se
opat osobito ponosio; zatim skrati rukobran dreci malo povie vrh maca; i dok
je opat pokuavao smanjiti razmak, odreitim udarcem presijece put
protivnickoj otrici. Opat gotovo ispusti mac, ljevicom sticuci bplno
zapece. Vikao je:
"Morat cu vam najzad prerezati grlo, vi bezbonice, hulite-Iju, tako mi Utrobe
Boje, tako mi svih prokletih svetaca Rajskih, tako mi krvi Raspetoga!"
Prozor one dame bijae se otvorio, netko se na njemu pojavio i podviknuo.
Prisutni bijahu vec odavno zaboravili pravi razlog svojega pothvata, te su
poskakivali oko dvojice duela-nata to su urlajuci kruili oko fontane;
potpuno zaukupljeni uzbudljivim prizorom u kojem je Saint-Savin upravo
majstorski zbunjivao neprijatelja serijom izmjenicnih krunih parada i
direktnih iznenadnih udaraca vrkom otrice.
"Ne zovite upomoc tajne Utjelovljenja, gospodine opate", grmio je, "Vaa vas
je sveta rimska crkva ucila da je ova naa gruda blata sredite svemira, koji
se okrece oko nje poput me-nestrela, svirajuci joj glazbu nebeskih sfera.
Pazite, suvie ste se nagnuli u fontanu, vec u njoj kupate skute, kao kakav
starac to ga muci mokracni kamenac... Ali ako u velikoj praznini krue
beskonacni svjetovi, kako bijae rekao jedan veliki filozof kojeg su vama
slicni spalili u Rimu, i ako su mnogi od njih nastanjeni stvorovima poput nas,
i ako su svi oni stvoreni od vaega Boga, to cemo onda s Otkupljenjem?"
"Bolje se upitaj to ce Bog uciniti s tobom, prokletnice!", prodere se opat,
jedva nadlanicom odbivi jedan neocekivani bocni udarac.
135"Zar se Krist se moda samo jedan jedini put utjelovio? Prvi je grijeh,
dakle, ucinjen samo jedan jedini put na ovoj kugli? Kakva nepravda! I za one
druge, liene Utjelovljenja, i za nas: jer u tom su slucaju u svim ostalim
svjetovima ljudi savreni poput naih praotaca prije grijeha, i uivaju u
svojoj prirodnoj sreci, a da zbog nje nikakav teret Kria ne nose. Ili su pak
bezbrojni Adami bezbroj puta pocinili prvi grijeh zavedeni bezbrojnim Evama s
bezbrojnim jabukama, a Krist je bio prisiljen utjeloviti se, propovijedati i
trpjeti na Kalvariji bezbroj puta, a moda to jo uvijek cini; a ako su
svjetovi beskonacni, beskonacan je i njegov zadatak. Ako je pak beskonacan
njegov zadatak, beskonacni su i oblici njegovih muka: kad bi iza ove Galaktike
postojala neka zemlja gdje ljudi imaju est ruku, kao to je kod nas Terra
Incognita, sin Boji ne bi tamo bio prikovan na kri nego na komad drveta
zvjezdolika oblika - to mi se vec cini dostojnim jednog pisca komedija."
"Sad je dosta te vae komedije, a ja cu joj sam uciniti kraj!", sav van sebe
drekne opat te se baci na Saint-Savina ibajuci posljednje svoje udarce.
Saint-Savin im odoli s nekoliko sjajnih odboja, a zatim sve bijae tek
trenutak. Dok je opat mac jo drao uzdignut, nakon jedne obrane iz prvog
borbenog stava, on izvede kruni pokret kao da ce pokuati udariti s donje
strane, hineci zatim da pada nauznak. Opat se povuce u stranu, nadajuci se da
ce ga pogoditi u padu. No Saint-Savin, koji nipoto nije izgubio kontrolu nad
vlastitim nogama, poput munje se vec pridigao odu-prijevi se lijevom rukom od
zemlje, dok mu desnica bljesne uvis: bijae to Galebov Udarac. Otrica maca
zaree opatovo lice od korijena nosa sve do usne, rasparavi mu napola i
lijevi brk.
Opat je bljuvao psovke kakve se niti jedan epikurejac ne bi usudio izustiti,
dok je Saint-Savin vec zauzimao poloaj za pozdrav, a prisutni oduevljeno
pljeskali savrenu udarcu majstorske ruke.
No upravo u tom trenutku s kraja trga naide jedna panjolska patrola,
vjerojatno privucena meteom i galamom. Francuzi se nagonski maie maceva,
panjolci ugledae est nao-
136
lruanih neprijatelja te se glasno uzvikae pomislivi da se radi
0 izdaji. Jedan vojnik uperi musket, naniani i opali. Saint-Sa-vin u trenu se
srui pogoden u grudi. Casnik, primijetivi kako cetvorica, umjesto da zametnu
borbu, zabrinuto pritrcava-ju palome, i ugledavi opata s licem oblivenim
krvlju shvati da je omeo dvoboj te izda svojima zapovijed i patrola nestane.
Roberto se prigne nad nesretnog prijatelja.
"Jeste li vidjeli", izusti s mukom Saint-Savin, "jeste li vidjeli, la Grive,
moj potez? Razmislite o njemu i izvjebajte ga. Ne elim da tajna umre sa
mnom..."
"Saint-Savin, prijatelju moj", plakao je Roberto, "ne smijete umrijeti na tako
glup nacin!"
"Glup? Pa sredio sam jednog glupana i umirem na bojitu,
1 to od neprijateljskog olova. U ivotu sam uvijek mudro birao pravu mjeru.
Govoriti uvijek ozbiljno izaziva dosadu. Uvijek se aliti, prezir. Vjecno
filozofirati, tugu. Vjecno se izrugivati, nelagodu. Igrao sam uloge svih
mogucih likova, prema vremenu i prema prilici, i ponekad sam bio cak i dvorska
luda. No ovo veceras, ako pricu budete dobro ispricali, nece biti komedija,
nego jedna upravo prekrasna tragedija. I ne alostite se to umirem, Roberto,"
i bijae to prvi put da gaje nazvao imenom, "ime heure apres la mort, notre
ame evanouie, sera ce gu"elle estoit une heure avant la vie... Divni stihovi,
zar ne?"
Izdahnu. Njegovi se prijatelji odlucie na plemenitu la, kojoj se prikloni
cak i opat, pa pustie glas da je Saint-Savin poginuo u sukobu sa njemackim
placenicima to se bijahu uljali prema dvorcu. Toiras i svi ostali oplakivahu
ga kao junaka. Opat isprica kako je u tom sukobu i on bio ranjen, snujuci vec
unaprijed o posebnoj svecenickoj nadarbini po povratku u Pariz.
U kratko vrijeme Roberto je tako izgubio oca, voljenu, zdravlje, prijatelja, a
bez sumnje i rat.
Nije vie uspijevao naci utjehu ni u ocu Emanuelu, ionako suvie zaokupljenom
svojim tajnim sastancima. Ponovo se stavi u slubu gospodina Toirasa,
posljednjeg prisnog mu lika, i pronoseci njegove zapovijedi, postade svjedokom
posljednjih dogadaja.

137Trinaestog rujna stigoe u dvorac poslanici francuskog kralja, savojskoga
vojvode i sam kapetan Mazzarini. Vojska koja bijae krenula u pomoc takoder je
pregovarala sa panjolcima. Francuzi su - a to jo ne bijae posljednja
bizarnost ove opsade - zahtijevali primirje kako bi mogli stici na vrijeme da
spase grad; panjolci ga dopustie jer je i njihov tabor, opustoen kugom,
takoder bio u krizi, dezertiranja sve ceca, a Spinolin ivot o koncu. Toiras
bijae prisiljen prihvatiti uvjete koje mu sporazumom nametahu novopridolice,
a oni su mu doputali da nastavi braniti Casale koji vec bijae osvojen:
Francuzi su se trebali utvrditi u Citadeli, preputajuci grad i sam dvorac
panjolcima, barem do petnaestog listopada. Ako do toga datuma ne stigne
pojacanje, Francuzi ce se morati i otamo povuci, definitivno poraeni. U
protivnom ce panjolci vratiti i grad i dvorac.
U meduvremenu, osvajaci ce one pod opsadom opskrbljivati namirnicama. Nije ba
posve jasan nacin na koji se u ono vrijeme morala odvijati opsada, no u to se
doba zacijelo prihvacao kao nacin na koji se stvari upravo i moraju odvijati.
Prije nego rat, bijae to kockanje koje se moe prekinuti svaki puta kad se
protivnik mora otici pomokriti. Ili pak neto poput oklade za konja koji ce
dobiti trku. A ovdje je konj bila vojska cije su dimenzije malo-pomalo rasle
kako su rasla krila nade, ali koju nitko jo zaista nije vidio. U Casaleu i u
Citadeli ivjelo se kao na Daphne: matajuci o nekom dalekom Otoku, i s
uljezima u kuci.
Ako su se panjolske izvidnice jo koliko toliko dobro ponaale, sad je u grad
nahrupila glavnina vojske i Kazaleani-ma se loe pisalo s tim bjesomucnim
razularenicima to su harali i pustoili gradom, silovali ene, na mrtvo
prebijali mukarce i nakon dugih mjeseci po umama i poljima nezasitno uivali
u svim blagodatima gradskog ivota. Jedino to su ravnopravno dijelili i
osvajaci i rtve i oni zabarikadirani gore u Citadeli, bijae kuga.
Dvadeset i petoga rujna pronese se glas da je umro Spino-la. Burno veselje u
Citadeli, opca pometnja medu osvajacima - bijahu sad sirocad poput Roberta.
Dani bijahu bezbojniji nego ovi na Daphne, sve dok dvadeset i drugoga
listopada ne
138najavie da dolazi pojacanje, koje vec bijae stiglo do Astija. panjolci
stadoe utvrdivati i opskrbljivati dvorac i razvrstavati topove po obalama
Pada, ni u snu ne pomiljajuci psovao je Toiras da se pridravaju dogovora
prema kojem bi po dolasku vojske trebali napustiti Casale. panjolci su,
posredstvom gospodina Salazara, podsjecali da je sporazum utvrdivao

petnaesti
listopada kao krajnji rok, a u tom su slucaju Francuzi bili ti koji su jo
prije tjedan dana morali prepustiti Citadelu.
Dvadeset i cetvrtoga listopada sa bedema oko Citadele mogla su se jasno
primijetiti znacajna kretanja medu neprijateljskim trupama i Toiras se
pripremi da svojim topovima cim bude potrebno priskoci u pomoc Francuzima u
dolasku; sljedecih dana panjolci pocee na rijeci ukrcavati svoju prtljagu
kako bi je poslali u Aleksandriju i u Citadeli to primie kao dobar znak. No
neprijatelj je na rijeci takoder stao podizati mostove od gomila snopova kako
bi u slucaju potrebe imao osigurano povlacenje. Toirasu se to pak ucini toliko
neukusnim da osu po njima topovsku paljbu. Iz prkosa zatim panjolci uhitie
sve Francuze koji su se jo nalazili u gradu; kako to da ih je tamo jo bilo,
priznajem da mi nije ba sasvim jasno, no tako izvjecuje Roberto; a ja sam se
vec uostalom naviknuo da od citave te opsade mogu doista svata ocekivati.
Francuzi su bili vec blizu i znalo se da Mazzarini, po papinu nalogu, cini sve
da se izbjegne sukob. Iao je tamo-amo od jedne vojske do druge, vracao bi se
zatim da podnese izvjetaj u samostan oca Emanuela, ponovno bi zatim izjahao
odnoseci protuprijedloge jednoj i drugoj strani. Roberto bi ga uvijek vidao
samo izdaleka, zavijena u oblak praine, uvijek spremna da zastane i skine
eir nekome na pozdrav. Obje su vojske u meduvremenu mirovale, jer prva koja
bi neto pokuala nala bi se odmah u mat poziciji. Roberto se vec pitao nije
li kojim slucajem to vojno pojacanje tek puka izmiljotina mladoga kapetana,
kojom je i osvajace i branitelje navodio na iste snove.
U stvari se jo od lipnja u Regensburgu odravao sastanak carskih izbornika;
bijahu tamo i francuski poslanici, medu kojima i otac Josip. I kad je dolo do
toga da se raspodijele gradovi i pokrajine, postignut je dogovor o Casaleu
koji je imao vaiti od trinaestog listopada. Mazzarini je to doznao vrlo brzo,
139kako rece Robertu otac Emanuel, i radilo se sad samo o tome da se u to
uvjeri bilo one koji su stizali, bilo one koji su ih ocekivali. panjolci su
primili vijesti nekoliko puta, no svaka je nova proturjecila prethodnoj;
Francuzi su takoder neto znali, no sumnjali su da je Richelieu s time
sporazuman - i nije zaista ni bio, no u to se vrijeme buduci kardinal
Mazzarini trudio da stvari usmjeri prema vlastitu nahodenju i iza leda onome
tko ce mu kasnije postati zatitnikom.
Tako stajahu stvari kad se dvadeset i estog listopada dvije vojske napokon
nadoe licem u lice. Na istoku, po obroncima breuljaka prema Frassinetu,
rasporedie se francuske jedinice; nasuprot, s desne strane rijeke, izmedu
zidina i breuljaka, smjestie se panjolci koje je s leda Toiras gadao
topovima.
Jedan je niz neprijateljskih kola upravo izlazio iz grada; Toiras na to okupi
ono malo konjice to mu jo bijae ostalo i poalje je van zidina ne bi li ih
zaustavili. Roberto je molio i preklinjao da sudjeluje u tom pothvatu, no
dozvolu nije dobio. Osjecao se tada kao na palubi nekog broda s kojeg se ne
moe iskrcati, a prisiljen je promatrati veliki komad morske povrine i
brdovite obrise jednoga Otoka koji mu bijae uskracen.
Odjednom se zacula pucnjava, vjerojatno su dvije izvidnice naile jedna na
drugu: Toiras odluci da se krene u napad, ne bi li vojsku Njegova Katolickog
Velicanstva zaposlio na dva bojita. Trupe su bile vec na izlazu iz zidina,
kad Roberto sa bedema opazi nekakva crnog konjanika to je, nimalo se ne
obaziruci na prve metke, jurio izmedu dviju vojski, upravo po vatrenoj liniji,
mauci komadom papira i vicuci, kako kasnije iz-vijestie nazocni, na sav
glas: "Mir, mir!"
Bio je to kapetan Mazzarini. Tijekom svojih posljednjih hodocaca izmedu jedne
i druge strane bijae uvjerio panjolce da prihvate regensburke nagodbe. Rat
je bio zavren. Casale je ostao Neversu, i Francuzi i panjolci urili su da
ga to prije napuste. Dok su se cete rasputale, Roberto skoci na vjernog
Pagnulfija i odjuri na mjesto propala sukoba. Vidje plemice u pozlacenim
oklopima zaokupljene ugladenim pozdravima, komplimentima, plesnim koracima;
dok su se na brzinu namjetali improvizirani stolici na kojima ce se pecatom
potvrditi nagodbe.
140Sljedeceg dana zapocee prvi odlasci; najprije panjolci, za njima
Francuzi; u opcem je meteu i vrevi bilo slucajnih susreta, razmjene poklona,
ponuda prijateljstva; dok su istodobno po gradu, osuncanim ulicama koracali
okuenici, jecale udovice, a neki gradani otkrivali da im Francuzi nisu
ostavili samo pune vrece zvonkih moneta nego i francusku bolest, a da osim s
vlastitim enama ni s kojom drugom ne bijahu legli.
Roberto pokua pronaci svoje seljake. No o vojsci s della Grive vie se nita
nije culo. Neki su vjerojatno pomrli od kuge, ostali se jednostavno izgubili.
Roberto pomisli da su se moda vratili kuci i da je njegova majka od njih vec
doznala za ocevu smrt. Upita se ne bi li moda morao biti pokraj nje u tom
trenutku, no osjecao se toliko izgubljenim da nije vie uopce mogao razluciti
to mu zapravo bijae dunost.
Teko je reci jesu li njegovu vjeru jace uzdrmali beskrajno maleni i beskrajno
veliki svjetovi, u nekoj praznini bez Boga i bez zakona, cija mu vrata bijae
odkrinuo Saint-Savin, Salet-tine i Salazarove lekcije oprezne mudrosti ili
umijece Herojskih Podviga koje mu je kao posljednju nauku ostavio otac Ema-
nuel.
Po nacinu na koji na Daphne priziva sva ta sjecanja, cini mi se da je u
Casaleu, izgubivi i oca i sebe sama u jednom ratu s tisucu i s nijednim
znacenjem, Roberto naucio gledati na svijet, u njegovim svemirskim razmjerima,
kao na neizvjestan splet zagonetki iza kojeg vie ne stoji nikakav Autor; ili,
ako ga je i bilo, cinio se potpuno izgubljenim u silnim pokuajima da sama
sebe ponovno stvori iz suvie mnogo razlicitih perspektiva.
Ako je tamo naslutio jedan svijet bez pravoga sredita, sacinjen od golih
perimetara, ovdje se zaista osjecao na najudaljenijoj i najzabacenijoj
periferiji; jer ako je neko sredite postojalo, bilo je ispred njega, a on
bijae tek nepomican njegov satelit.
14115.
s njihalicom
nAislim da upravo zbog toga ja vec na barem stotinjak |r , stranica
pripovijedam o tolikim dogadajima koji su pret- hodili brodolomu na Daphne, a
na samu Daphne ne stavljam ba nikakvu radnju. Ako su dani na jednom
naputenom brodu dugi i prazni, ne moe se zamjeriti meni - jer jo mi nita
ne govori da ta prica uopce vrijedi da bude prenesena - a isto tako ni
Robertu. Njemu bismo u najgorem slucaju mogli predbaciti to to je protratio
citav dan prolo je sada jedva nekih tridesetak sati od trenutka kad je otkrio
da su mu ukrali jaja ne bi li odagnao pomisao na jedinu mogucnost koja bi
njegovu boravku ovdje mogla dati neto vie okusa. Kao to ce mu ubrzo postati
jasno, bilo je uzaludno smatrati Daphne suvie bezazlenom. Po tom je brodu
tumarao, ili odnekud vrebao osim njega jo netko ili neto. Ni ovdje, medutim,
nije se moglo govoriti o opsadi u pravom smislu. Neprijatelj bijae u kuci.
Morao je u to posumjati jo one noci svojega kad je pao u zagrljaj zemljovidu.
Oporavivi se, bijae osjetio silnu ed; vrc bijae prazan te on krenu
potraiti neku bacvicu s vodom. One koje bijae rasporedio po palubi da sakupe
kinicu bile su prilicno teke, no sjeti se da je neto manje vidio u ostavi.
Pode tamo i dograbi prvu koja mu se nala pri ruci - razmiljajuci kasnije o
tome priznao je sebi da mu je bila poneto suvie nadohvat - i, vrativi se u
sobu, poloi je na stol i udno priljubi usne na slavinu.
Nije bila voda, i grcajuci od kalja shvati da bacvica sadri rakiju. Nije joj
znao odrediti vrstu, ali je kao covjek koji je odrastao na seoskom imanju
mogao, ako nita drugo, razabrati
142l
l
f
l lda vinska sigurno nije. Zakljuci potom da pice nije uopce neukusno pa
obuzet iznenadnim veseljem, potegne jo nekoliko dobrih gutljaja. Nije mu tad
jo palo na um da bi se, ako sve bacvice u ostavi sadre istu ovu tekucinu,
trebao moda zabrinuti za svoje zalihe ciste obicne vode. Niti se zapitao kako
to da je druge veceri naceo prvu bacvicu iz zalihe i naao je punu slatke
vode. Tek kasnije osvjedocio se da je Netko, naknadno, postavio tu lukavu
klopku, taj podmukli dar, upravo tako da mu se prvi nade pod rukom. Netko tko
ga je elio opiti i tako ga lake podvrci svojoj vlasti. No ako to doista
bijae neciji plan, Robertovo prenaglo oduevljenje samo mu je pripomoglo. Ne
vjerujem da je popio neku osobitu kolicinu, no za katekumena njegova soja i
nekoliko caica bijae vie nego dovoljno.
Iz cijele price koja slijedi lako je razabrati da je Roberto iduce dogadaje
proivio u prilicno izmijenjenu stanju, a tako ce biti i u danima koji dolaze.
Kako to vec biva s opijenima, on ubrzo zaspi, mucen jo jacom edu nego prije.
U tom ljepljivom pastoznom snu u duh mu se vracala posljednja slika koju
bijae ponio iz Casalea. Prije nego to ce napustiti grad, bijae poao
pozdraviti oca Emanuela; naao ga je kako rastavlja i upakirava svoj pjesnicki
stroj, spremajuci se za povratak u Torino. Rastavi se od njega, naide medutim
na teretna kola na koja su panjolci i carski vojnici takoder tovarili
dijelove strojeva, opsadnih.
Upravo su se ti nazubljeni kotaci kotrljali njegovim snom: cuo je kripu
zasuna, struganje arki, i tu buku ovaj put nikako nije mogao izazivati
vjetar, buduci da je more bilo mirno kao ulje. Ozlovoljen, poput svih onih to
pri budenju snivaju da jo uvijek snivaju, prisili se na jedvite jade otvoriti
oci te zacu ponovno iste one umove to kao da dopirahu ili iz potpalublja ili
iz tovarnog prostora.
Ustavi na noge, osjeti teku glavobolju. Nita mu bolje ne padne na um da je
ublai nego da se ponovno okomi na onu bacvicu, i otrgnu se od nje tek kad
osjeti da mu mucnina postaje jo mucnijom. Stade se zatim maati oruja;
nespretno petljajuci oko pojasa tek je nakon vie pokuaja uspio zataknuti no
za pojas; prekrii se zatim bezbroj puta i teturajuci krene dolje.
143Odmah ispod njega, to je vec znao, nalazilo se rudo kormila. Spusti se jo
nie, sve do kraja uskih stuba: kad bi sad krenuo prema pramcu, stigao bi do
ulaza u vrt. U smjeru krme bijahu jedna zatvorena vrata iza kojih jo ne
bijae zavirio. Otamo je sad do njega dolazilo, vrlo glasno, neko mnogostruko
i nejednako tiktakanje kao da se bezbroj ritmova slau jedan preko drugog;
mogao je razabrati i tik-tik i tok-tok i tak-tak, no ukupan dojam bijae
nekakav titikete-tok-takatakete-tik. Zvucalo je kao da iza vrata zuji citava
legija osa i strlje-na, i kao da svi oni bjesomucno lete najrazlicitijim
ukrtenim putanjama, udarajuci o zidove i odskakujuci neprekidno jedan od
drugog. Bijae toliko neugodan taj zvuk da ga uhvati strah da ce iz te
konice, ako samo odkrine vrata, na njega nasrnuti gomila poludjelih atoma.
Zgranut, nakon duga kolebanja napokon se odluci. Poslui se kundakom puke,
obije lokot i stupi unutra.
Spremite je dobivalo svjetlo od jednog otvora za top i bilo prepuno satova.
Ure. Vodene, pjecane, suncane ure objeene po zidovima, no prije svega
mehanicke ure, smjetene po raznim policama i komodama, pokretane sporim
sputanjem utega i protutega, kotacima to zagrizahu u druge kotace, a ovi
opet u trece, sve do posljednjeg koji je zupcima grabio dvije nejednake
lopatice na jednoj okomitoj ipci te je ona cinila dva polukruga u suprotnim
pravcima, i u tom neprilicnom vrckanju ravnomjerno pokretala horizontalnu
poprecnu motku vezanu za gornji kraj mehanizma; bijahu tu zatim ure na oprugu
gdje je ljebasti mehanizam u obliku stoca razmotavao lanac kojeg je, grabiv-
i kariku po kariku, povlacilo kruno gibanje jedne bacvice.
Neke su od tih ura krile svoje mehanizme pod ruhom za. rdalih ornamenata i
nagrizenih rezbarija nekog majstorskog dlijeta, pokazujuci tek jednolicno
sporo kretanje kazaljki; no vecina je njih otvoreno izlagala svoju kripavu
gvoduinu podsjecajuci na one Mrtvacke plesove u kojima jedinu ivucu stvar
predstavljaju iskeeni kosturi to zrakom vitlaju srp Vremena.
Sve te sprave bijahu u pogonu, najvece pjecane ure jo uvijek su polagano
preivale svoj pijesak, dok je manjima donji dio bio vec do vrha napunjen; one
glasnije stvarahu pak
144V4
dojam neskladne mjeavine krrgutanja zubima i nekakva ast-maticnog brundanja.
Onome tko je prvi puta ovamo ulazio vjerojatno se moralo ciniti da se dugacak
niz tih satova protee unedogled: zid u dnu sobice bijae prekriven oslikanim
platnom koje prikazivae red soba ispunjenih nicim drugim nego takoder urama.
No i bez te magicne varke, obuhvativi pogledom samo, da se tako izrazim,
satove glavom i bradom, covjek se imao od cega skameniti.
Moe se ciniti nevjerojatnim - vama koji s odmakom citate o toj zgodi - no
jedan brodolomac, koji pluta u oblaku alkoholnih para rakije na jednom pustom
brodu bez ive due, kad otkrije stotinjak ura koje gotovo jednoglasno
pripovijedaju pricu o njegovu beskonacnom vremenu, prije ce misliti o samoj
prici nego o njenom autoru. Tako je bilo i s Robertom koji se u prvi mah sav
zanio u pomnom ispitivanju tih predmeta za ubijanje vremena, igracaka za
razbibrigu adolescenciji vec odavno odrasla osudenika na iznimno dugu i
polaganu smrt.
Grom iz vedra neba doao je tek kasnije, kako Roberto pie, kad mu se, kad se
razbistrio od te mucne more, iznenada nametnula potreba da svemu tome nade
neki uzrok: ako su satovi bili u pogonu, netko ih je morao pokrenuti: cak i
ako im je mehanizam navijanja bio zamiljen tako da dugo vremena sami rade, da
su zaista bili navijeni prije njegova dolaska bio bi ih cuo kad je prolazio
pokraj tih vrata.
Da se radilo samo o jednom mehanizmu, mogao bi jo pomisliti da je on bio
jednostavno namjeten tako da se lako moe ukljuciti, te bi bilo dovoljno da
mu netko jednim jedinim lakim pokretom dade poticaj; taj bi poticaj mogao doci
jednostavno od zibanja broda, ili pak od neke morske ptice koja bi ula kroz
otvor za top i sletjela slucajno na neku polugu, na neku rucicu ili obrtaljku
koja je zatim izazvala slijed mehanickih radnji. Ne dogodi li se ponekad da
snaan vjetar pokrene zvona; nije li se i sada moglo dogoditi da su zatvaraci,
ako nisu bili potisnuti do kraja, jednostavno odskocili unatrag?
Ali ipak, jedna ptica ne bi mogla jednim potezom navinuti sve ove ure. Ne,
nikako. Postojao Ferrante ili ne, bijae sad sporedna stvar: na brodu je u
svakom slucaju bio neki Uljez.
145l
l
Taj se Uljez uvukao u ovo spremite i stavio u pogon svoje mehanizme. Zbog
cega je to ucinio, bilo je prvo pitanje, ali ne tako goruce. Drugo je bilo
gdje se nakon toga sakrio.
Trebalo je dakle sici dolje u tovarni prostor: Roberto je sebi neprestano
govorio kako to sada vie doista ne moe izbjeci, no to je vie tu cvrstu
odluku ponavljao, to je vie oklijevao sprovesti je u djelo. Bio je svjestan
da jo nije potpuno pri sebi pa se najprije popeo natrag na palubu i svojski
kinicom polio po glavi; zatim se, poneto rasterecena duha, pripremi na
razmiljanje o Uljezovu identitetu.
Nije to mogao biti neki divljak s Otoka niti neki preivjeli mornar koji bi
valjda sve prije ucinio napao ga, na primjer, usred bijela dana ili ga
nastojao ubiti nocu na spavanju ili bi molio za milost nego to bi nahranio
kokoi i ukljucio samok-rete. Krio se dakle na Daphne neki miroljubiv i ucen
covjek, moda je cak ivio u onoj sobi sa zemljovidima. Prema tome -ako je
postojao, i buduci da je bio tu ocito prije njega - bijae to Legitimni Uljez.
No zgodna antiteza nije mogla ublaiti njegovu silnu zabrinutost.
Ako je Uljez Legitiman, zbog cega se krije? Zar zbog straha od nelegitimnog
Roberta? I ako se vec skriva, zato cini ociglednom svoju nazocnost
organizirajuci ovaj koncert satova? Nije li to moda covjek izopacene svijesti
koji ga, i sam ustra-en i nesposoban da se suoci s njim, eli upropastiti
dovodeci ga malo pomalo do ludila? Ali zbog cega bi to cinio kad bi, buduci da
je i sam brodolomac na tom umjetnom otoku, od saveznitva sa supatnikom u
zajednickoj nesreci mogao samo imati koristi? Moda, pretpostavljao je dalje
Roberto, Daphne krije jo neke druge tajne koje Taj nikome ne eli otkriti...
Zlato, dakle, i dijamanti, i sva ona bogatstva Terre Incogni-te, ili onih
Salomonskih Otoka o kojima mu bijae govorio Col-bert...
I upravo u trenutku kad se,sietio Salomonskih Otoka, Ro-
jO"TicR-tc f- v
bertu iznenada bljesne jatftrovenj- Pa naravno, ure! Sto su radile tolike ure
na brodu to je plovio morima gdje su jutro i vecer bili odredeni putanjom
Sunca i vie od toga nije bilo potrebno znati? Uljez bijae stigao sve do te
udaljene paralele traeci i on, ba kao i doktor Byrd, el Punto Fijol
146Bijae bez sumnje upravo tako. Stjecajem prevelikog broja okolnosti,
Roberto, koji je krenuo iz Holandije kao Kardinalov dounik da bi slijedio
tajna kretanja nekog Engleza, putujuci gotovo kao slijepi putnik na jednom
holandskom brodu, u potrazi za punto fijo, nalazio se sada na brodu holandskom
nekoga Drugog, iz tko zna koje zemlje, cija namjera bijae otkriti tu istu
tajnu.
147
c fiaiu
ako li se samo upleo u tu nepriliku? Roberto daje nasluti-ti vrlo malo o
godinama koje su protekle od njegova povratka na della Grivu do ulaska u
pariko drutvo. Tu i tamo iz ratrkanih natuknica moe se izvuci da je ostao
na imanju kako bi majci bio na pomoci, sve tamo negdje do praga svojih
dvadesetih godina, pretresajuci preko volje sa svojim slugama probleme sjetve
i etve. I tek to majka bijae pola za ocem u grob, Roberto se osjeti
strancem u tome svijetu; vjerojatno je odmah, ne imajuci ovdje opstanka,
povjerio imanje nekom rodaku, osiguravi sebi trajnu godinju rentu, te krenuo
svijet.
Ostao je u pismenoj vezi s nekim u Casaleu tko ga je neprestano poticao neka
proiri i obogati svoja znanja i otvori sebi nove vidike. Ne znam dodue kako
je stigao u Aix-en-Pro-vence, no sasvim je izvjesno da je tamo boravio, buduci
da se s dubokom zahvalnocu prisjeca dviju godina provedenih u domu nekog
mjesnog plemica, vrlo nacitanog i upucenog u sve vrste znanosti, cija
zanimljiva biblioteka ne bijae bogata samo knjigama nego i najrazlicitijim
umjetnickim predmetima, starodrevnim spomenicima i slamom ispunjenim
ivotinjama. Bit ce da je ba kod tog domacina u Aixu upoznao onog ucitelja
kojeg uvijek, s duboko odanim potovanjem, spominje pod imenom Kanonik de
Digne, ili, tu i tamo, douxpretre. A upravo mu njegove pismene preporuke
omogucie da se napokon, ne zna se tocno kada, otputi u Pariz.
Ovdje je odmah upoznao Kanonikove prijatelje te mu bijae doputeno pohoditi
jedno od najcuvenijih mjesta u gradu. Spominje cesto jedan od kabineta brace
Dupuy i sjeca ga se kao mjesta u kojem se svakoga poslijepodneva, u dodiru s
Iju-
148dima od znanja, sve vie otvarala njegova svijest. No nalazim takoder i
natuknice o nekim drugim kabinetima koje je tih godina posjecivao, bogate
zbirkama medalja, turskih noeva, ahat-nog kamenja, matematickih rijetkosti,
indijskih koljaka...
Po kakvom se raskriju vrtio u radosnom travnju ili moda svibnju svoje dobi,
govore nam cesti navodi raznih pouka i naputaka, koji ce se nama uciniti
prilicno neskladnima i nespretnima. Provodio bi dane uceci od Kanonika o tome
kako je svijet moguce zamisliti sastavljenim od atoma, shodno Epiku-rovu
nauku, i kako unatoc tome njime upravlja boanska providnost; no veceri bi,
privucen istom tom ljubavi prema Epi-kuru, provodio s prijateljima koji su
sebe upravo epikurejcima nazivali i znali vrlo vjeto izmjenjivati diskusije o
vjecnosti svijeta s pohodenjem lijepih gospi prilicno skucenih kreposti.

Spominje cesto neko drutvo bezbrinih prijatelja koji su u svojim dvadesetim
godinama znali sve ono cime bi se drugi mogli pohvaliti tek u pedesetoj,
Linieres, Chapelle, Dassoucv, mudrija i pjesnik koji je uokolo iao s lutnjom
preko ramena, Poquelin koji je prevodio Lukrecija, a istovremeno sanjao o tome
da postane velikim piscem smijenih komedija, Hercule Sa-vinien koji se bijae
srcano borio na opsadi Arrasa i koji je iz ciste zabave sastavljao ljubavne
izjave izmiljenim ljubavnicama a u javnosti se razmetao intimnim njenostima
i upadljivom prisnocu s mladim plemicima, te se hvaliCs- da je od njih dobio
talijansku bolest; no istovremeno se sprdao s jednim sebi slicnim s kojim je
cesto uokolo bancio, "qui se plasoit a l"amour des masles", i govorio bi
podrugljivo kako mu valja to oprostiti zbog iznimne njegove stidljivosti koja
ga neprestano nagoni da se sakriva iza leda svojih prijatelja.

Osjecajuci se prihvacenim u drutvu snanih duhova postajao je, ako vec ne
mudrim, a ono barem prezirateljem neznanja, koje bijae prepoznavao i kod
plemica na dvorovima i kod odredenih novoobogacenih gradana to se bijahu
uokolo epirili praznim kutijama uvezenim u crvenu kou s Istoka, s imenima
najboljih autora zlatno otisnutim na hrptu.
Sve u svemu, Roberto bijae uao u krug onih honnetes gens koji, cak i oni
koji ne pripadahu plemstvu po krvi nego onoj noblesse de robe, bijahu sol toga
svijeta, sam njegov du-
149
hovni cvijet. No on bijae mlad, eljan novih iskustava, i unatoc svojim
preteito ucenim druenjima i libertinskim krstarenjima, nije ostao
neosjetljiv na aristokratsku dra.
etajuci uvece ulicom Saint-Thomas-du-Louvre, dugo se vremena izvana divio
palaci Rambouillet s prelijepim proceljem po kojem se meko izvijahu razni
okviri i kruni vijenci, to se skladno prelijevahu u arhitrave i stupove,
kroz igru crvene opeke, bijeloga kamena i zagasita kriljevca.
Motrio bi osvijetljene prozore, opaao kako unutra ulaze razni uzvanici,
zamiljao neodoljivu ljepotu cuvenog unutranjeg vrta, predocavao sebi
raskone odaje tog malenog dvora kojeg je citav Pariz slavio i uznosio, a
kojeg bijae osnovala jedna ena od ukusa, koja nedovoljno profinjenim bijae
smatrala onaj drugi dvor, podvrgnut muicavoj tvrdoglavosti jednoga kralja
nesposobnog da cijeni istancanost duha.
Napokon je Roberto naslutio da bi kao junjak, porijeklom s onu stranu Alpa,
mogao uivati odredeno povjerenje i ugled u kuci jedne dame cija majka bijae
Rimljanka a rod, ciji korijeni sezae jo u doba Alba Longe, drevniji od
samoga Rima. Ne bijae slucajno stoje, petnaestak godina ranije, kao pocasni
gost u toj kuci, Vitez Marino otvorio Francuzima puteve novoga pjesnitva,
kojem sudbina bijae namijenila da zasjeni i blijedim ucini umjetnost
pradavnih predaka.
Uspjelo mu je biti primljen u taj hram elegancije i uma, plemica i precieuses
kako se u ono doba govorilo, gdje vladahu mudrost bez pedanterije, udvornost
bez rasputenosti, ivo veselje bez prostatva, cistunstvo bez smijenosti.
Roberto se osjecao vie nego ugodno u takvu ozracju: cinilo mu se da mu je
doputeno udisati zrak velikoga grada i samoga dvora, a da se pritom ne mora
povinuti onim krutim poucnim savjetima o opreznoj mudrosti koje mu je u
Casaleu pokuavao usaditi gospodin de Salazar. Nije se od njega zahtijevalo da
se vlada prema volji nekog mocnika, nego upravo suprotno: da pokae svoju
razlicitost. Ne da prikriva, nego da se dokazuje - potujuci, dakako, odredena
pravila dobrog ukusa - uz one bolje od sebe. Nije se takoder trailo da se
ulaguje, nego da pokae odvanost, da iskae svoje sposobnosti u uljudnom i
visokoum-nom razgovoru i da bude u stanju s lakocom izraziti duboke
150misli... Nije se osjecao slugom, nego suparnikom u dvoboju, od kojeg se
zahtijeva samo i jedino duhovna drskost.
Ucio je malo pomalo kako da izbjegne prenemaganje, kako da u svakoj prilici
upotrijebi vjetinu prikrivanja bilo umijeca, bilo napora, kako bi sve to
cini ili govori izgledalo kao prirodni dar, urodena spontanost, trudeci se
svim silama pritom postati majstorom onoga to u Italiji prezrivo nazivahu
suvie slobodnom leernocu, a u panjolskoj despejo.
Bio je naviknut na iroka otvorena prostranstva oko imanja della Griva,
protkana mirisom lavande; uavi u vilu gospode Arthenice Roberto se sada
kretao kabinetima koji odisa-hu najfinijim miomirisima iz bezbrojnih koara sa
cvijecem, kao da u njima vlada vjecno proljece. U ono malo domova
plemenitakih obitelji to ih bijae poznavao, prostorije bijahu rtvovane na
racun ogromnog sredinjeg stubita; kod Arthenice naprotiv stube bijahu
smjetene u jednom kutu u dnu dvora, a sve ostalo bijae nepregledan niz sala
i kabineta, s visokim vratima i prozorima okrenutim jedni nasuprot dugima;
sobe ne bijahu sve do jedne dosadno crvene ili u boji stavljene koe nego
najraznovrsnijih tonova, a Plava Soba za Goste imala je plava i platna po
zidovima, izvezena k tomu zlatom i srebrom. Arthenice bi prijatelje primala
ispruena u svojoj sobi, izmedu paravana i debelih tapeta koji su goste
titili od hladnoce: jer ona sama nije mogla podnijeti niti suncevo svjetlo
niti prejaku vrucinu grijalice sa eravom. Vatra i dnevno svjetlo pregrijavali
bi joj krv u venama od cega bi je hvatala nesvjestica. Jednom bijahu
zaboravili jednu grijalicu ispod njezina kreveta i odmah joj je izbio crveni
vjetar. Imala je neto zajednickog s onim cvijecem koje, da bi ocuvalo
svjeinu, ne voli biti niti neprestano na svjetlu niti u sjeni, i zahtijeva da
mu vrtlari umjetno stvore neko posebno godinje doba. Naklonjena sjeni,
povucena i tajnovita, Arthenice bi primala goste leeci u krevetu, nogu
umotanih u vrecu od medvjede koe, a na glavu bi nabijala toliko pamucnih
toplih nocnih kapica da je cesto duhovito znala reci da joj se sluh, ako
oglui na Svetoga Marti-na, vraca oko Uskrsa.
Pa ipak, iako ne vie u cvijetu mladosti, ta Gostoprimka bijae slika i
prilika ljupkosti, onako visoka i stasita, zadivlju-
151i
l
juce pravilnih crta lica. Nije bilo moguce opisati neobican sjaj njezinih
ociju koji nije navodio na nedolicne misli, nego bi u covjeku budio ljubav
pomijeanu s nekom bojazni, procicu-juci tako na neki nacin svako srce koje
bi uspalio.
U tim je odajama Domacica upravljala, bez nametanja, razgovorima o
prijateljstvu ili o ljubavi, no istom se lakocom doticahu i pitanja morala,
politike, filozofije. Roberto je s vremenom otkrivao kreposti ljepega spola
kroz njihove slatke rijeci i ljupke izraze, oboavajuci na odstojanju
nedostine mu kne-ginje, lijepu Mademoiselle Paulet koju nazivahu "lavicom"
zbog njezine ohole visoke frizure, i sve one dame koje su prirodnoj svojoj
ljepoti znale pridruiti onu vrst duhovne vrline koju starodrevne Akademije
priznavahu jedino mukarcima.
Nakon nekoliko godina takve kole, bijae spreman za susret s Damom.
One veceri kad ju je po prvi puta ugledao bijae se pojavila u tamnome ruhu,
zastrta koprenom poput kakve stidljive Lune to se eli sakriti iza satenskih
oblaka. Le bruit, jedino to se u parikom drutvu bijae smatralo istinitim,
kazivae mu o njoj vrlo oprecnih stvari; da teko i okrutno pati kao udovica,
ali ne mua nego nekog ljubavnika, i da se javno razmece tim gubitkom kako bi
neprestano potkrepljivala vjerovanje da je upravo ona jedina vlasnica njegovih
dobara. Netko mu jednom pak bijae doapnuo da krije prelijepo lice zbog toga
to je Egipcanka, porijeklom iz Maurije.
Kakva god da bijae prava istina, na sam suanj njezine haljine, na laki bat
koraka, na prvi izazov tajne zastrtog lica Ro-bertovo srce bijae njezino.
Kupao se ozaren u sjaju blistavih zraka te tajanstvene tame, zamiljao ju je
nocnom pticom bijelom poput praskozorja, zadrhtao bi na onu cudesnu pojavu od
koje je svjetlo postajalo zagasitim, a tama arkom, od koje je crnilo bivalo
mlijekom, a ebanovina bjelokost. Oniks je sijevao iz njezinih vlasi, a laka
tkanina, to krijuci otkrivae obrise njezina lica i njezina tijela, sjajila
je onom srebrnastom tminom koju imaju jedino zvijezde.
No iznenada, i to upravo one veceri prvoga susreta, veo joj bijae nacas spao
sa cela i on je pod mjesecevim srpom mogao nazrijeti svjetlucavi bezdan
njezinih ociju. Dva zaljubljena srca,
152koja gledaju jedno u drugo, govore mnogo vie nego to bi u citavom jednom
danu mogli izraziti svi jezici to postoje na ovome svijetu - zavaravao je
sebe Roberto laskavim nadama, siguran da ga ona bijae pogledala, i da gaje,
pogledavi ga, i vidjela. I, vrativi se kuci, stade joj pisati.
Gospo,
Vatra kojom bolno ste me opekli izdie dim toliko tanaan i njean da ne biste
mogli zanijekati da Vas ona zaslijepila nije, kad u sebi stopiste one
pocrnjele pare. Dovoljna bijae moc pogleda Vaeg da oruje ponosa iz mojih
ruku padne, i eto me kako ponizno Vas molim da od mene zahtijevate da Vam
vlastiti ivot pred noge prostrem. Koliko sam samo ja sam Vaoj pripomogao
pobjedi, ja koji vec krenuo sam u borbu kao onaj tko unaprijed eli poraen
ostati, juriu Vaemu pruivi razotkriven najslabiji dio mojega tijela, jedno
srce koje vec odavna lijevalo je krvave suze, to jasan je dokaz da dom ste
moj Vi liili vode, kako bi lake poara postao plijenom, poara to uegla ga
bijae iskra tek prolazne Vae panje!
Pismo mu je izgledalo tako blistavo nadahnuto propisima aristotelovske naprave
oca Emanuela, toliko prikladno da otkrije Dami prirodu jedne jedine osobe koja
je sposobna za toliku njenost, da nije drao nunim da ga potpie. Nije tada
jo znao da precioze sakupljaju ljubavna pisma ba kao to su sakupljale
ukrasne vrpce ili metalne iljke, i da ih je vie zanimao njihov ingeniozni
zacin nego njihov autor.
Cekao je tjednima i mjesecima, no nikakva odgovora ne bijae. Dama je u
meduvremenu skinula tamno ruho, zatim i veo, te mu se napokon ukazala u svoj
bjelini svoje nipoto crnacke puti, pramenova svijetlih i mekih, u potpunom
trijumfu svojih zjenica, blistavih okanaca Aurore.
No sada kad je svoj pogled mogao slobodno ukrtati s njezinima, znao je da ih
predusrece kad bijahu upuceni drugima; svejednako presretan uivao u rijecima
koje uopce nisu bile njemu posvecene. Nije vie mogao ivjeti osim u njezinu
svjetlu, a bijae okrutno osuden ostati u sjenovitu tamnom cunju drugog nekog
tijela koje upijae njegove zrake.
153
Jedne joj veceri bijae uhvatio ime, zacuvi nekoga kako je naziva Lilia; to
preciozno ime nosila je zacijelo kao precioza; bijae mu poznato da se takva
imena nadijevahu iz ale ili zabave: i samu markizu bijahu prozvali Arthenice
premecuci slova njezina pravog imena, Catherine - a pricalo se da su majstori
te ars combinatoria, Racan i Malherbe, skovali i Eracin-the i Carinthee. Bilo
kako bilo, vjerovao je da nijedno drugo ime nego Lilia i ne bi moglo biti
nadjenu to njegovoj Dami, koja u svojoj mirisnoj bjelini i ne bijae drugo
nego pravi ljiljan.
Od tog trenutka Dama za njega bijae Lilia i kao Liliji joj posvecivae
ljubavne stihove; netom napisani, odmah bi ih unitavao iz bojazni da joj nisu
dostojan poklon: O, preslatka Li-lijo tek to jedan ubrah cvijet, a vec te
izgubih Odbija prezirno moj ponovni pogled? Ja slijedim te, a ti bjei Ja
zborim ti, a ti uti... No nije joj zborio, nije joj se obracao osim
pogledom, punim prijeporne ljubavi - jer to covjek jace ljubi, vie je sklon
nekoj skrovitoj kivnji - osjecajuci pritom trnce hladne vatre, uznemiren
bolesnim nekim zdravljem, due vedre poput olovna pera, skrhan onim milim
efektima ljubavi bez afekta; i nastavljao bi pisati pisma koja bi nepotpisana
slao Dami, i s druge strane stihove za Liliu, koje bi ljubomorno zadravao za
sebe i svakoga dana iznova citao.
Piuci ali ne i aljuci Lilio, Lilio, gdje li si sad? gdje li se krije?
Lilio, sjaju nebeski bljeskom munje ti dola si da ranila bi, i nestala,
umnogostrucavao je njezine prisutnosti. Slijedivi je nocu dok bi se sa svojom
sobaricom vracala kuci po najmracnijim umama, po najmracnijim ulicama, s
veseljem cu silnim, premda uzalud, jednako slijedit lahke noice mile kratkoga
vijeka trag... bijae otkrio gdje joj se nalazi dom. Postavio bi se negdje u
blizini te kuce te vrebao u zasjedi u vrijeme njezine dnevne etnje, i tek to
bi izila stao bi je u stopu pratiti. I nakon nekoliko mjeseci znao bi napamet
ponoviti dan i sat kad je promijenila frizuru pjesniceci o onim dragim udicama
za due to vrludahu snijenobijelim celom poput bludnih tananih zmija i
sjecao se onog carobnog travnja kad je prvi puta odjenula kratku pelerinu boje
brnistre u kojoj se kretala hitro i gipko poput kakve lake suncane ptice na
prvome proljetnom lahoru.
154Katkad, nakon to bi je poput uhode uporno slijedio, vracao bi se bezglavo
trceci istim putem, obilazeci oko bloka kuca, i usporavao bi zadihan tek kad
bi zaokrenuo za onaj ugao na kojem bi ona, toboe slucajno, trebala iskrsnuti
pred njim; proao bi tada mimo nje s drhtavim pozdravom punim strepnje. Ona bi
mu uputila uzdrljiv smijeak, iznenadena takvim slucajem, i podarila mu
velikoduno kakav nehajni mig, kako vec zahtijevahu pravila lijepog ponaanja.
On bi pak ostajao nasred ulice nalik na stup od soli, poprskan vodom koju bi u
prolazu podigle kocije, skrhan i iscrpljen tom ljubavnom bitkom.
Tijekom mnogih mjeseci Robertu je uspjelo izvesti cak pet takvih malih
pobjeda: pri svakoj bi iznova izgarao kao da je prva i posljednja, i malo je
pomalo sama sebe uvjeravao da, buduci da su tako ceste, ne mogu nikako biti
tek puka igra slucaja i da onaj tko namjeta igru nije moda uopce on, nego
upravo ona sama.
Romeo te icezavajuce svete zemlje, lakoumni zaljubljenik, elio je biti
vjetric to nestano joj mrsi kose, prva svjea voda to jutrom joj cjeliva
tijelo, haljina to miluje joj put za samotnih noci, knjiga koju ona miluje
danju, rukavica to grije joj ruku, zrcalo to moe se diviti svakoj njezinoj
pozi... Jednom bijae doznao da je dobila na poklon malenu vjevericu, i odmah
je usnio sebe kao radoznalu ivotinjicu koja joj, usred njezina milovanja,
uvlaci nevinu njukicu medu djevicanske bradavice, dok joj kitnjastim repom
njeno dodiruje obraz.
Uznemiravala ga je drzovita smjelost na koju ga je gonila strast, pretvarao bi
svoju bestidnost i grinju savjesti u stihove pune tjeskobna nemira, zatim bi
si opet govorio kako castan covjek smije biti zaljubljen kao ludak, ali ne i
kao glupan. Samo ce dokaz snage njegova duha u Plavoj sobi odluciti o njegovoj
sudbini ljubavnika. Neiskusan i nevjet u tim obicajima ljubaznog ponaanja,
zakljucio je da je preciozu moguce osvojiti jedino rjecju. Pa je tako obilazio
razna mjesta i sluao salonske razgovore u kojima su se mukarci zanosili kao
na kakvom vitekom turniru, no nikako da se osjeti dovoljno spremnim.
Cesta druenja s ucenima iz kabineta Dupuy navela su ga na razmiljanje o tome
kako bi nacela nove znanosti, u dru-
155
tvu jo nepoznata, mogla posluiti za usporedbu s pokretima srca. A upravo ce
mu susret s Gospodinom d"Igbvjem uliti nadahnuce za govor koji ce ga odvesti u
propast.
Gospodin d"Igbv, barem ga tako nazivahu u Parizu, bio je Englez kojeg je
najprije upoznao kod obitelji Dupuy, a jy0tm jedne veceri ponovno susreo u
nekom salonu.
Nije prolo ni petnaest godina otkad je vojvoda od Bou-quinquanta pokazao kako
jedan Englez moe imati le roman en teste i biti sposoban za plemenite
ludosti: bijahu mu rekli da u Francuskoj postoji jedna lijepa i ponosita
kraljica, i tom je snu posvetio ivot, iveci dugo vremena na brodu na kojem
bijae podigao oltar ljubljenoj. Kad se doznalo daje d"Igbv, i to upravo po
Bouquinquantovu nalogu, dvanaestak godina ranije vodio gusarski rat protiv
panjolske, svijet precioza bijae njime bez iznimke ocaran.
to se tice drutva kod Dupuvevih, Englezi tamo ne bijahu osobito omiljeni:
poistovjecivalo ih se sa licnostima kao Rober-tus a Fluctibus, Medicinae
Doctor, Eques Auratus i titonoa iz Oxforda, protiv kojih se bijahu pisali
raznorazni pogrdni i podrugljivi spisi u kojima se osudivalo njihovo preveliko
povjerenje u kojekakve okultne prirodne operacije. No u istom se drutvu,
medutim, blagonaklono primalo jednog vragom opsjednutog svecenika kao to
bijae gospodin Gaffarel, kojemu, kad se radilo o vjerovanju u cuda necuvena,
nijedan Britanac ne bijae ravan, a s druge se strane pak d"Igbv bijae
pokazao "uzLtjjp sposobnim da s velikom ucenocu raspravlja o nunosti
Praznine - i to u drutvu prirodnih filozofa koji su se grozili onih koji se
groze Praznine.
Njegov ugled zamalo bijae ozbiljno naruen kad su neke plemkinje kojima
bijae preporucio neku mast za njegu i ocuvanje ljepote, njegov vlastiti
pripravak, razglasile uokolo da su od te masti jednoj dami izbili plikovi i
mjehurici; neki su pak ukali da mu je, kao rtva nekog njegovog uvarka od
zmijskog otrova, upravo nekoliko godina ranije umrla voljena ena Venetia. No
bijahu to zacijelo klevete zavidnika, kojima bijahu nesnoljive razne price o
drugim njegovim lijekovima, na primjer onih za bubrene kamence, na bazi soka
od kravlje bale-
156
ige i zeceva zaklanih od pasa. Price koje nisu mogle naici na osobito
odobravanje u krugovima gdje se vrlo pomno i briljivo biralo, za razgovore sa
enama, rijeci koje ne sadre slogova koji bi makar i izdaleka, mogli zvucati
opsceno.
Jedne je veceri u nekom salonu d"Igbv citirao nekoliko stihova nekog pjesnika
iz svojih krajeva:
Ako su nama due dvije, Dva kraka estara su tada, Tvoj stalan, regbi mir njim
vlada, Al svinuv se drugi ga svije.
I premda sam sjedi u srijedi, Cim druga put tja stane vuci, Pogne se odmah da
ga slijedi, Prav stane kad drug stigne kuci.
Ti tako za me, koji drugu Tom slican moram kretat prijeko: Cvrstinom si nadzor
mom krugu Pa zavrim otkud potekoh.
Roberto je zanesen sluao, pogleda prikovana za Liliju koja mu je bila
okrenuta ledima, te je odmah odlucio da ce za vjeke vjekova biti drugi krak
estara i da mu osim toga valja nauciti engleski kako bi mogao citati ostale
stihove tog pjesnika koji je tako divno prikazao svoje drhtaje. U ono doba
nitko u Parizu ni u snu ne bi pomislio da krene uciti jedan tako barbarski
jezik, Roberto je pak, otprativi d"Igbvja do njegova stana, otkrio da ovaj
cesto u talijanskom ima tekoca pronaci pravi izraz, premda bijae mnogo
putovao Poluotokom, i da se stidi to nedovoljno vlada jezikom kojeg nuno
mora poznavati svaki obrazovan covjek. Rijeie tako da se medusobno pohode i
jedan drugoga ucine vicnim vlastitomu materinjem govoru.
Tako se rodilo cvrsto prijateljstvo izmedu, Robecta i tog covjeka koji se
povrh svega bijae pokazao rauzctno upucenim u medicinske i prirodnjacke
nauke.
Prijevod: Morana Cale Kneevic
Djetinjstvo mu bijae puno strahota. Otac mu je bio upleten u Barutnu Urotu i
pogubljen. Nesvakidanja podudarnost, ili moda opravdana posljedica onih
nedokucivih previranja due, no d"Igby ce citav svoj ivot posvetiti
razmiljanju o jednoj drugoj vrsti praha. Mnogo je putovao; najprije je proveo
osam godina u panjolskoj, zatim tri godine u Italiji, gdje je, druga
podudarnost, upoznao onog Karmelicanina koji Rober-tu bijae ucitelj.
D"Igbv je bio takoder, to bijae neophodno u njegovim gusarskim pohodima,
izvrstan macevalac, i taj dodatni zajednicki interes postade i njemu i Robertu
vec tijekom nekoliko dana omiljena zabava. Jednoga dana bijae s njima jedan
muketir koji se stao mjeriti sa zastavnikom jedne skupine pitomaca; macevanje
bijae lano, zabave radi, i svi su suparnici bili su vrlo oprezni; no u
jednom se trenutku muketir suvie zanio: zasjekavi naglo otricom odozgo
prema dolje, i prisilivi protivnika da munjevito reagira, bijae ranjen u
ruku, i to prilicno gadno.
D"Igbv ga je odmah previo jednom od svojih podveza, kako bi zatvorio vene, no
za nekoliko dana rana je prijetila da se proiri u gangrenu i kirurg izjavi da
ce ruku biti potrebno odrezati.
Tada je d"Igbv po prvi puta ponudio svoje usluge, upozoravajuci pritom da ce
ga moda smatrati smutijivcem, no moleci neka mu svejedno poklone povjerenje.
Muketir, koji ionako vie nije znao kojem da se svecu moli, odgovori mu
jednom panjolskom poslovicom:
"Hagase el milagro, y hagalo Mahoma."
D"Igby ga tada zatrai komad tkanine na kojem bijae krvi od rane i muketir
mu dade povoj koji je nosio sve do dan ranije. D"Igby zatim zamoli da mu
donesu pliticu s vodom i istrese unutra neto vitriola u prahu, rastopivi ga
brzim mijeanjem. Umoci zatim onu krpu u zdjelicu. Iznenada se muketir, cija
je panja u meduvremenu popustila, trgne uhvativi se za ranjenu ruku; te rece
istog trena da mu je eenje prestalo i da tovie osjeca na rani neku
svjeinu.
"Dobro", rece d"Igby, "sad vam preostaje jedino da ranu odravate cistom
ispiruci je svakoga dana vodom i solju, kako bi neprestano dobivala primjerenu
otopinu. A ja cu ovu zdjelicu
158staviti danju na prozor, a nocu u kut pokraj kamina, kako bih joj stalno
odravao umjerenu temperaturu."
Kako je Roberto to naglo poboljanje pripisivao nekom sasvim drugom uzroku,
d"Igbv, s popustljivim osmijehom razumijevanja, uze povoj i osui ga na vatri
iz kamina; muketir se odmah stade ponovno aliti na bol te bijae nuno krpu
opet uroniti u onu otopinu.
Za tjedan dana muketirova rana bijae potpuno zarasla. Vjerujem da bi, u doba
kad su se dezinfekcije vrile rutinski i na brzu ruku, vec sam cin
svakodnevnog ispiranja rane bio dovoljan razlog ozdravljenju, no ipak ne
moemo prekora-vati Roberta to je sljedece dane proveo zapitkujuci neprekidno
svojeg novog prijatelja o tom cudnom nacinu lijecenja, koji ga je povrh svega
odmah podsjetio na pothvat onoga Karmelicanina kojemu u djetinjstvu bijae
svjedok. Jedino to je Karmelicanin prah stavio na oruje koje je ranu
prouzrocilo.
"Zapravo", odgovorio mu je d"Igbv, "rasprava oko unguen-tum armarium traje vec
odavna, prvi je o tome govorio jo veliki Paracelzus. Mnogi upotrebljavaju
masnu smjesu, jer dre da bolje djeluje na oruje. No zacijelo cete shvatiti
da su oruje koje je ranilo i zavoj kojim je rana bila povezana, potpuno ista
stvar, jer se pripravak mora staviti tamo gdje ima tragova krvi ranjenika.
Mnogi su, vidjevi da se lijek stavlja na oruje umjesto na ranu, pomislili da
se radi o magiji, dok se medutim djelovanje mojega Praha Simpatije temelji na
potpuno prirodnoj pojavi.
"Zato ba Prah Simpatije?
"I ovdje takoder ime moe odvesti u zabludu. Mnogi su vec dosad govorili o
odredenoj podudarnosti ili simpatiji koja vezuje stvari medu sobom. Agripa
kae da se, ako se eli pospjeiti moc koju vri neka zvijezda, valja obratiti
stvarima koje su joj slicne, pa prema tome primaju njen utjecaj. I tu
medusobnu privlacnost izmedu stvari zove simpatijom. Kao to se pomocu smole,
sumpora i ulja drvo priprema da postane otporno na plamen, isto se tako,
upotrebljavajuci stvari koje su slicne odredenom djelovanju i odredenoj
zvijezdi, posebna blagodat odraava na tvarima koje su posredstvom due
svijeta posebno za to predodredene. Da bi se utjecalo na primjer na

159Sunce, valja dakle djelovati na zlato, to je po svojoj prirodi
suncotvorno, i na one biljke koje se prema Suncu okrecu, ili one koje povijaju
ili zatvaraju svoje listove u predvecerje da bi ih ponovno otvorile u osvit,
kao to je lotos, bour, rosopas. No sve su to puste bajke, slicnost te vrste
nipoto nije dovoljna da objasni djelovanja prirode."
D"Igbv je Roberta ipak uputio u svoju tajnu. Omotac oko Zemlje, ili sfera
zraka, pun je svjetlosti, a svjetlost je materijalna supstancija sacinjena od
cestica; pojam to ga je Roberto drage volje prihvatio, buduci da u kabinetu
Dupuy bijae cuo kako ni svjetlost nije nita drugo nego najfiniji atomski
prah.
"Ocigledno je da se svjetlost", govorio je d"Igby, "izlazeci neprekidno iz
Sunca i bacajuci se velikom brzinom na sve strane u ravnim pravcima, kad na
svom putu naide na kakvu prepreku, zbog toga to joj se isprijecilo neko
cvrsto ili mutno tijelo, odbija ad angulos aequales, i krece nekim drugim
putem, da bi zatim skrenula na neku drugu stranu, zbog susreta s nekim drugim
cvrstim tijelom, i tako nastavlja sve dok se ne ugasi. Ba kao u igri s
lopticom na uzici, gdje se loptica, udarivi o neki zid, od njega odbije prema
suprotnom zidu i cesto opie citav krug vrativi se na mjesto s kojeg je
krenula. to se dakle dogodi kad svjetlost padne na neko tijelo? Zrake se od
njega odbiju otkinuvi mu pritom njegove atome, sitne cestice, ba kao to ona
loptica moe na sebi ponijeti komadice svjee zidne buke. I buduci da su ti
atomi sacinjeni od cetiri Elementa, svjetlost svojom toplinom zdruuje
ljepljive dijelove i odnosi ih daleko. Dokaz tomu dobit cete ako pokuate
osuiti vlanu krpu na vatri; vidjet cete da zrake koje iz krpe izlaze nose sa
sobom neku vrst vodenaste magle. Ti su lutajuci atomi nalik na vitezove na
krilatim konjima to jure svemirom sve dok im Sunce u predvecerje ne oduzme
njihove Pegaze i ne uskrati im jahanje. Oni se tada jatomice obruavaju prema
tlu s kojeg potjecu. Ali te se pojave ne dogadaju samo sa svjetlocu, nego na
primjer i s vjetrom, koji nije nita drugo nego jedna velika rijeka slicnih
atoma, privucenih cvrstim zemaljskim tijelima..."
"I s dimom" priapne Roberto.
"Naravno. U Londonu se vatra dobiva od kamenog ugljena porijeklom iz vedske,
koji sadri veliku kolicinu otrih hlap-
160IjMh soli; ta se sol noena dimom raspri zrakom, nagrizajuci
zidove, krevete i pokucstvo svijetlih boja. Kad se neka soba
dri zatvorenom nekoliko mjeseci, u njoj nakon toga sve stvari - -
pokriva sloj crne praine, ba kao to je u mlinu ili u peka"f LtMMc
sve prekriveno bijelom. A u proljece svo cvijece izgleda kao da
je uprljano necim masnim."
"Ali kako je moguce da se tolika tjeleca raspre zrakom, a da se tijelo od
kojeg se otkidaju nimalo ne umanji?"
"Moda seli umanji, a to moete primijetiti kad ostavite vodu da ishlapi; kod
cvrstih tijela, medutim, takvo to ne primjecujemo, kao to ne primjecujemo ni
kod mousa i slicnih mirisnih supstancija. Svako tijelo, ma koliko maleno
bilo, moe se uvijek dijeliti na nove i nove dijelove, a da tim diobama nikada
kraj ne dode. Razmislite samo kako su sitna tjeleca to se otkidaju od nekog
ivog tijela, zahvaljujuci kojima su nai engleski psi, vodeni njuhom, u
stanju slijediti trag neke ivotinje. Da li nam lisica moda, na kraju svojega
bijega, izgleda manjom? Eto, upravo na osnovi takvih tjeleaca potvrduju se
pojave privlacnosti koje neki slavno nazivaju Djelovanjem na Daljinu, a ono
medutim na daljinu uopce nije, i prema tome nije nikakva magija, nego se
dogada zbog neprekidnog kruenja atoma. Tako biva s privlacnocu koju vidimo
kod usisavanja, na primjer vina ili vode, pomocu sifonske cijevi; takva je
privlacnost eljeza za magnet, ili pak privlacnost kod cijedenja, kad stavite
na primjer pamucnu vrpcu u posudu punu vode, ostavljajuci njen veci dio da
visi izvan posude, i ubrzo vidite kako se voda uspinje preko ruba i kaplje na
tlo. A posljednja je privlacnost ona koja se dogada posredstvom vatre koja
privlaci okolni zrak zajedno sa svim tjelecima to se u njemu vrtloe: vatra,
djelujuci prema svojoj prirodi, odnosi sa sobom zrak koji se nalazi oko nje,
ba kao to voda neke rijeke vuce sa sobom mulj svojega korita. A kako je zrak
vlaan, a vatra suha, eto kako odmah prionu jedno uz drugo. Prema tome, da bi
se popunilo mjesto onoga to odnese vatra, nuno je da odnekud iz blizine dode
neki drugi zrak, u protivnom bi nastala praznina." "Vi dakle nijecete
prazninu?"
"Nipoto. Kaem samo da priroda, cim na nju naide, nastoji je ispuniti
atomima, u neprestanoj borbi da njima osvoji
161
Lsvaki svoj predio. I kad tako ne bi bilo, moj Prah Simpatije ne bi mogao
djelovati, kao to vam uostalom pokazuje iskustvo. Vatra svojim djelovanjem
izaziva neprestano pritjecanje zraka i boanski je Hipokrit od kuge procistio
citavu jednu pokrajinu tako da je dao posvuda zapaliti velike kresove. Isto se
tako u vrijeme kuge ubijaju macke i golubovi i druge tople ivotinje koje
neprekidno isparavaju duhove, i u toku te evaporacije mjesto tih oslobodenih
duhova zauzima zrak, ucinivi tako da se kuni atomi prilijepe za perje i
dlaku tih ivotinja, ba kao to kruh izvaden iz pecnice privlaci na sebe
pjenu to se stvara u bacvama, i ako ga ostavimo na poklopcu vino ce se
pokvariti. Isto se to, uostalom, dogada kad na zraku ostavite lib-ricu
srijene soli svojski oeene vapnom i usijane, to ce dati deset librica
odlicnoga srijenog ulja. Lijecnik pape Urbana VIII ispricao mi je pricu o
jednoj rimskoj redovnici koja je pretjeranim postom i dugim molitvama toliko
pregrijala svoje tijelo da su joj se kosti sasvim osuile. Ta unutranja
vrucina privukla je dakle zrak koji se uvlacio i cvrsnuo u kostima, ba kao
to cini i u srijenim solima, i izlazio na mjestu gdje se nalazi odvod
tjelesnih tekucina, to znaci preko mokracnog mjehura, tako da je nesretna
svetica davala vie od dvije stotine librica urina u dvadeset i cetiri sata,
cudo nevideno koje svi pripisivahu ocevidnu dokazu njezine svetosti."

"Ali ako, dakle, sve privlaci sve, zbog cega onda elementi i tijela ostaju
razdvojeni i nikad ne dolazi do sudara bilo koje sile s nekom drugom?"
"Otroumno pitanje. No buduci da se tijela koja imaju istu teinu sjedinjuju
lake jedna s drugima, kao to se ulje lake stapa s uljem negoli s vodom,
moramo zakljuciti da je ono to dri zajedno atome iste prirode upravo njihova
razrijedenost odnosno gustoca, to ce vam takoder i filozofi s kojima se
druite lijepo moci potvrditi."
"Pa i rekli su mi, dokazujuci mi to upravo na raznim vrstama soli; svejedno da
li ih se zdrobi ili skrutne, uvijek ponovno poprimaju svoj prirodni oblik, pa
se tako obicna sol uvijek nalazi u kockicama cetvrtastih ploha, salitrena sol
u tapicima sa est lica, a salmijak u esterokutima sa est vraka, kao
snijeg.
162"A mokracna sol oblikuje se u peterokute, po kojima gospodin Davidson
objanjava oblik svakog od osamdeset kamenaca koji su se pojavili u mjehuru
gospodina Pelletiera. No ako su tijela slicnog oblika sklonija da se mijeaju
medu sobom, tim vie ce se silnije privlaciti medusobno negoli s drugim
tijelima. Zbog toga ce vam, kad opecete ruku, olakanje od boli donijeti ako
je nakratko drite ispred vatre."
"Moj je ucitelj, kad je jednom nekog seljaka ugrizla zmija, drao na vatri
zmijsku glavu..."
"Razumije se. Otrov koji je vec putovao prema srcu vratio se prema svojemu
glavnom izvoru gdje gaje bilo u vecoj kolicini. Ako u vrijeme kuge nosite sa
sobom u staklenki neto praha od mrtvih aba, ili pak ivu abu ili ivoga
pauka, ili cak malo arsena, ta ce otrovna tvar privuci na sebe okuenje iz
zraka. A luk koji se sui na tavanu fermentirat ce upravo onda kad onaj u vrtu
proklije."
"A to objanjava takoder i biljege na djeci: majka neto snano poeli, i..."

"to se toga tice, ja bih tu bio oprezniji. Katkad iste pojave imaju razlicite
uzroke i covjek od nauke ne bi trebao s prevelikim povjerenjem gledati na
kakvo god praznovjerje. Ali vratimo se mojemu prahu. to se dogodilo kad sam
na nekoliko dana izloio djelovanju Praha komad tkanine umrljan krvlju naega
prijatelja? Na prvome mjestu, Sunce i Mjesec privukli su s velike udaljenosti
pirite iz krvi koji su se nalazili na krpi, zahvaljujuci toplini okoline, a
piriti iz vitriola koji su bili u krvi nisu nikako mogli izbjeci da prevale
isti put. S druge strane, rana je nastavila isparavati veliku kolicinu toplih
i vrucih pirita, privlaceci tako okolni zrak. Taj je zrak privlacio ostali
zrak, a taj drugi opet drugi; a piriti iz krvi i vitriola, raspreni na
velikoj daljini, konacno su se zdruili s tim zrakom koji je sa sobom donosio
druge atome iste te krvi. I kako su se sad atomi iz krvi, oni iz krpe i oni iz
rane, stali susretati, istjerujuci zrak koji im je bio samo slucajni drug na
putovanju i koji im sada vie nije potreban, i kako su bivali privuceni
svojemu glavnom sjeditu, rani, piriti iz vitriola, kad su se s njima
sjedinili, jednostavno su prodrli u tijelo."
"Ali zar niste mogli izravno staviti vitriol na ranu?"
163
"Mogao sam, jer sam imao ranjenika pred sobom. Ali to ako je ranjenik daleko?
Osim toga, da sam stavio vitriol izravno na ranu njegovo bi je nagrizajuce
djelovanje jo vie nadra-ilo, dok naprotiv vitriol donesen zrakom djeluje
kao melem, jer daje samo svoj blagi i ljekoviti dio koji je u stanju
zaustaviti tok krvi, i koji se koristi i u koliriju, lijeku za oci", i Roberto
tu naculi ui: kasnije ce te dragocjene savjete dobrano iskoristiti, to
zacijelo i objanjava pogoranje njegove boljetice.
"S druge strane", dodao je d"Igbv, "naravno da se ne smije upotrebljavati
obicni vitriol, kao to se obicavalo nekoc, koji je cinio vie zla nego dobra.
Ja nabavljam vitriol s Cipra i najprije ga na suncu dobro oeem vapnom. Ta mu
prepeka oduzme suvinu vlagu, kao da od njega cinim jaku, gustu, krepku juhu;
osim toga, kalcinacija cini pirite iz te tvari sposobnima da budu noeni
zrakom. Na kraju mu jo dodam neto ljepljive smolaste gume od kozlicine, koja
pomae da rana bre zaraste."
Zadrao sam se na tome to je Roberto naucio od d"Igbvja, jer je to otkrice
vjerojatno u znatnoj mjeri obiljeilo njegovu sudbinu.
Valja ipak reci, na sramotu naega prijatelja, a i on to sam uostalom priznaje
u svojim pismima, da se nije tim otkricima toliko zanio zbog same prirodne
nauke, nego mnogo vie i opet zbog ljubavi. Drugim rijecima, onaj opis svemira
krcatog piritima koji se zdruuju prema medusobnom afinitetu, ucinio mu se
alegorijom zaljubljivanja te je stao obilaziti razne citaonice u potrazi za
svime onim to se moglo naci o melemu za oruje, a toga je u ono doba bilo vec
prilicno mnogo; jo ce medutim biti vie u godinama koje slijede. Po savjetu
precas-nog Gaffarela koji mu je to priapnuo sasvim tiho da ga ne bi culi
ostali posjetioci Dupuvevih koji u takve stvari slabo vjerovahu citao je
Kircherovu Ars Magnesia, Gocleniusov Tracta-tus de magnetica vulnerum
curatione, djela Gerolama Fraca-stora, Fluddov Discursus de unguento armario,
i Fosterovu Hopolochrismu spongus. Postajao je ucenjakom samo da bi svoja
znanja preveo u poeziju i jednoga dana mogao zablistati svojim Ijeporijekom,
kao navjestitelj univerzalne simpatije, i to tamo gdje ga je neprestano
poniavala rjecitost drugih.
164Za dugih mjeseci - toliko je valjda moralo trajati njegovo ustrajno
istraivanje, a za to vrijeme na putu osvajanja nije napredovao ni za korak -
Roberto je primjenjivao neku vrst nacela dvostruke, tovie, mnogostruke
istine; bijae to pojam koji su u Parizu mnogi drali istovremeno i smionim i
razborito opreznim. Danju bi raspravljao o mogucoj vjecnosti materije, a nocu
bi kvario oci nad raznoraznim pismenim raspravama i drugim vecim i manjim
djelima koja su mu obecavala -pa bilo to pojmovljem prirodne filozofije -
raznorazna okultna cudesa.
U velikim pothvatima valja nastojati ne toliko stvoriti ili namjestiti prilike
koliko pametno se okoristiti onima koje se ukazu. Jedne veceri kod Arthenice,
nakon ivahne rasprave o As-tree, Domacica bijae potakla prisutne na
razmatranje o tome to ljubav i prijateljstvo imaju zajednickoga. Roberto je
tada uzeo rijec, primijetivi da se nacelo ljubavi, bilo medu prijete-Ijima
ili ljubavnicima, nimalo ne razlikuje od onoga prema kojemu djeluje Prah
Simpatije. Na prvi znak zanimanja ponovio je d"Igbvjeve price, izostavljajuci
jedino onu o svetici mokrilici, a zatim je stao nairoko razglabati o temi,
zaboravljajuci pritom sve vie na prijateljstvo i govoreci jedino o ljubavi.
"Ljubav se pokorava istim onim zakonima koje slua i vjetar, a vjetrovi sa
sobom uvijek nose trag mjesta s kojega dolaze, i ako dolaze iz vrtova i
parkova, mogu mirisati na jasmin ili na metvicu ili na rumarin, pa tako u
moreplovcima bude cenju da doplove do zemlje koja im alje tolika obecanja.
Nita drugacije ne opijaju ljubavni duhovi nosnice zaljubljena srca" oprostimo
Robertu taj beskrajno nespretni trop.
"Voljeno je srce lutnja koja ice jedne druge lutnje sa svojima uskladuje, ba
kao to zvuk zvona djeluje na povrinu vodenih tokova, posebno nocu, kad u
odsutnosti drugih umova u vodi nastaje isto ono gibanje koje se bijae
stvorilo u zraku. Srcu koje ljubi dogada se isto to se dogada i vinskome
srije-u, koji katkad mirie na ruinu vodu, ako ga se, na primjer, ostavilo
da se rastapa u tmini nekog podruma u vrijeme sezone rua; zrak tada, pun
ruinih atoma, pretvarajuci se u vodu zbog privlacenja soli vinske kiseline,
mirie na vinski srije.
165
iIsto vrijedi i za okrutnost ljubljene. Bacva vina, kad su vinogradi u cvatu,
ukisne i izbaci na povrinu svoj vlastiti bijeli cvijet, koji traje sve dok ne
padnu cvjetovi s vitica. No srce koje ljubi upornije je od vina, i kad se
jednom okiti cvjetovima rascvjetala ljubljenoga srca, njeguje svoju klicu cak
i onda kad izvor presui..."
Ucini mu se da je uhvatio jedan raznjeeni Lilijin pogled te nastavi:
"Ljubav je kao Mjeseceva Kupka. Zrake to dolaze s Mjeseca zapravo su zrake
Sunca, i njihov odraz dopire sve do naih ociju. Kad se sunceve zrake sakupe i
zgusnu pomocu zrcala, pojacava se njihova toplinska moc. Sakupljajuci pak
Mjeseceve zrake pomocu srebrne plitice vidjet ce se kako njezino udubljeno dno
odbija zrake koje osvjeuju, jer su vlane od rose koju sadre. Izgleda
besmisleno umivati se u praznoj plitici: ipak, odjednom primijetimo da su nam
ruke vlane; a to je i nepogreivi lijek protiv bradavica."
"Gospodine de la Grive", rece netko, "ali ljubav nije lijek za bradavice!"
"Oh, naravno da nije", ispravi se Roberto kojeg vie nije bilo moguce
zaustaviti, "ali dao sam vam primjere to dolaze od najprostijih stvari kako
bih vas podsjetio da i ljubav ovisi samo o obicnoj praini sitnih cestica. to
je samo jedan od nacina da se kae kako ljubav zavisi od istih onih zakona
koji vladaju bilo zemaljskim, bilo nebeskim tijelima, i jedina je razlika u
tome to ona predstavlja najplemenitije ocitovanje tih zakona. Ljubav se rada
iz pogleda, a uspali se upravo na prvi pogled: a to drugo znaci vidjeti ako
ne ocima uhvatiti svjetlost to odsijeva od tijela u koje se gleda? Kad vidim
ljubljeno tijelo, moje proima njegov najbolji dio, najprozracniji, to kroz
uski prolaz mojih zjenica stie ravno k srcu. Zaljubiti se na prvi pogled
znaci, dakle, upiti duhove iz srca ljubljene. Veliki Graditelj prirode, kad
bijae sacinio nae tijelo, postavio je u njega, poput straara, unutranje
duhove, pirite, koji ce o svojim otkricima izvijestiti svojega vrhovnika, a
to je imaginacija; ona je poput gospodarice velike tjelesne obitelji. I ako u
nju neto dirne, dogodi se isto ono to dobijemo kad cujemo kako sviraju
violine i ponesemo u sjecanju neku melodiju koja nam
166se ureze tako duboko da je dugo cak i u snu cujemo. Naa imaginacija stvori
sebi od toga odredenu sliku, ili utvaru koja zaljubljenog ushiti i milinom
ispuni, ako ga prije toga ne uniti, upravo zbog toga to i jest samo utvara.
Iz toga proizlazi da covjek, kad iznenada ugleda ljupku osobu, mijenja boju,
pocrveni ili problijedi, vec prema tome kako se oni unutranji piriti, u
svojstvu poslanika, hitro ili sporo krecu prema objektu, da bi se zatim
vratili k imaginaciji. No ti piriti ne idu, medutim, samo k mozgu, nego
izravno u srce, velikim kanalom to iz njega u mozak odvodi vitalne pirite
koji se tamo pretvaraju u duevne; a zatim, ponovno tim kanalom, imaginacija
alje dio onih atoma koje je primila od nekog vanjskog predmeta, i upravo ti
atomi izazivaju ono burno vrenje vitalnih pirita koji katkad srce ire, a
katkad ga odvode u sinkopu."
"Vi nam, gospodine, kaete da se ljubav razvija kao neko gibanje tijela, koje
se nimalo ne razlikuje od onog kad se vino okiti cvijetom; no ne kaete nam
kako to da ljubav, za razliku od drugih materijalnih pojava, vrlina koja ima
moc izbora, ona bira. Iz kojeg nas razloga ljubav, dakle, cini robovima ba
jednog, a ne nekog drugog stvorenja?"
"Upravo sam zbog toga vrline ljubavi i sveo na isto nacelo koje vrijedi i za
Prah Simpatije, to znaci da atomi iste vrste, i podjednakog oblika, privlace
isto takve atome! Ako ja natopim tim prahom oruje koje je ranilo Pilada, necu
izlijeciti Oresto-vu ranu. Ljubav, prema tome, sjedinjuje dva bica jedino onda
ako ona na neki nacin vec imaju istu prirodu; jedan plemeniti duh s drugim
isto tako plemenitim, a jednu prostu duu s drugom isto tako prostom - buduci
da se dogada da i sirova neuka celjad takoder ljubi, kao pastirice na primjer,
a to nam upravo pokazuje i prekrasna prica gospodina d"Urfea. Ljubav
objelodanjuje sklad izmedu dva bica koji je vec zacrtan jo od samih pocetaka
vremena, ba kao to je odluka Sudbine oduvijek bila da se Piram i Tizba
sjedine u jednome istom dudu." "A to je onda sa nesretnom ljubavi?" "Ja
zapravo ne vjerujem da zaista postoji nesretna ljubav. Postoje samo ljubavi
koje jo nisu postigle svoju potpunu zrelost, gdje iz nekih razloga ljubavnica
nije prepoznala poruku koja joj dolazi iz ociju ljubavnika. A ipak, ljubavnik
toliko do-
167
bro zna kakva mu je to slicnost po prirodi objavljena da je, zbog te beskrajno
cvrste vjere, spreman pricekati, cak i citav svoj ivot. On zna da se
objavljenje koje ce biti jednako za oboje, i ponovno sjedinjenje, moe
ostvariti cak i poslije smrti, kada ce se, nakon to se atomi obaju tijela
koja se rastacu pod zemljom pretvore u paru, njih dvoje sjediniti negdje na
nekome nebu. I ba kao to se ranjenik, cak i kad pojma nema o tome da netko
Prahom posipa oruje koje ga je pozlijedilo, pre-porada uslijed ponovna
iscijeljenja, tko zna koliko zaljubljenih srdaca uiva u ovom trenutku u
iznenadnu duhovnom krijep-Ijenju, a da ni ne sanjaju o tome da je njihova
sreca djelo ljubljenoga srca koje je i samo pocelo ljubiti i tako dalo poticaj
sjedinjenju srodnih atoma."
Moram reci da je citava ta sloena i zapletena alegorija stajala na prilicno
klimavim nogama, i njenu bi nestabilnost ona Aristotelovska Naprava oca
Emanuela zacijelo jasno pokazala. No te veceri svi ostadoe uvjereni u
savreno srodstvo izmedu Praha koji je lijek nekom bolu, i ljubavi koja, osim
to lijeci, jo cece bol nanosi.
Prica o toj raspravi o Prahu Simpatije i Simpatiji Ljubavi kruila je zbog
toga Parizom nekoliko mjeseci, a moda i due; a kakav joj bijae ishod,
uskoro cemo vidjeti.
I zbog toga se takoder Lilia, na kraju citave besjede, jo jednom nasmijeila
Robertu. Bijae to smijeak iz udvornosti, ili moda najvie izraz odredena
udivljenja, no covjeku nema niceg prirodnijeg na svijetu od vjerovanja da ga
netko ljubi. Ro-berto shvati taj smijeak kao blagonaklono prihvacanje svih
onih pisama koja joj je otposlao. Kako bijae vec odvie sviknut patiti od
vlastite vjecne odsutnosti, on, zadovoljan tom pobjedom, jednostavno napusti
drutvo. Bijae to potpuno krivi potez, a razlog cemo vidjeti iz onoga to ce
uslijediti. Od tog se trenutka zacijelo usudivao uputiti Liliji pokoju rijec,
no od nje bi kao odgovor svaki put dobivao vrlo oprecna ponaanja. Jednom bi
proaputala: "upravo kao to rekosmo prije nekoliko dana". Drugi bi put opet
promrmljala: "pa ipak, prije ste rekli neto sasvim drugo". Ponekad bi, na
odlasku, jo obecavala: "ma razgovarat cemo jo o tome, budite samo ustrajni."
Roberto nije razumijevao pripisuje li mu ona, nepanjom,
168naizmjence svaki puta rijeci i djela nekoga drugog, ili ga pak izaziva
koketerijom.
Ono to mu se moralo dogoditi nagnat ce ga da te rijetke epizode povee u
jednu mnogo uznemirljiviju pricu.
169
3,udena znanost o gecgtafokim duzinama
ijae - napokon jedan datum za kojeg se moemo uhvati-- vecer 2. prosinca
1642. godine. Upravo su izlazili iz nekog kazalita, gdje se Roberto utke u
publici pojavio u ulozi ceznutljiva ljubavnika. Lilia mu na izlazu bijae
kradomice stisnula ruku, proaputavi:
"Gospodine de la Grive, postali ste mi neto stidljivi. Niste bili takvi neku
vecer. Sutra, dakle, opet na istoj pozornici."
Iziao je lud od uzbudenja. Bio je pozvan na slican neki sastanak, na mjestu
koje mu bijae potpuno nepoznato, potaknut da ponovi neto to se nikada uopce
nije bio usudio. A ipak, nije ga mogla zamijeniti za nekog drugog, jer ga je
jasno nazvala njegovim vlastitim imenom.
Oh, pie kako je sam sebi"rekao, danas se potocici vracaju svojemu izvoru,
bijeli vranci silaze s tornjeva Gospe Nae Parike, vatra se neka u ledu
plamtec smijei, jer ipak se, eto, dogodilo da Ona me pozvala. Ili pak, danas
krv iz stijene tece, muka se zmija s medvjedicom pari, crnom se bojom obojilo
Sunce, jer ljubljena mi je moja ponudila pehar iz kojeg nikad necu mocu
napojiti se, buduci da nepoznato mi je gdje je gozba...
Na samo korak do srece, ocajan je hitao kuci, jedinom mjestu za koje bijae
siguran da tamo nece zateci nju.
Liliine rijeci mogu se dakako protumaciti i u mnogo manje tajanstvenom smislu:
jednostavno ga je htjela podsjetiti na onaj njegov svecani govor o Prahu
Simpatije, poticuci ga da jo neto o tome kae, u onom istom salonu markize
Arthenice gdje je vec govorio. Otada ga je vjerojatno neprestano vidala tihog
i suzdranog, punog plahog oboavanja, to nikako nije odgova-
170ralo pravilima, vrlo odredenim i strogim, igre zavodenja. Htjela ga je
upozoriti na, rekli bismo danas, njegovu mondenu dunost. Hajde, htjela mu je
moda reci, one veceri niste bili tako stidljivi i plahi, odigrajte jo jednom
isti prizor, ja vrebam na vas u onom prolazu. Drugaciji izazov ne bismo ni
mogli ocekivati od jedne precioze.
A Roberto je, medutim, to shvatio ovako: "Stidljivi ste, a neku vecer niste
bili takvi, nego ste me..." pretpostavljam da ga je ljubomora sprecavala i u
isto vrijeme ohrabrivala da zamisli nastavak te recenice. "Sutra, dakle, na
istoj pozornici, na istome tajnom mjestu."
Prirodno je da je on - buduci da je njegova fantazija vec odavno odabrala
najtrnovitiji put - odmah pomislio da se ona prevarila u osobi, da ga je
zamijenila za nekoga tko se za njega izdavao, i umjesto njega dobio od Lilie
ono za to bi on rado u zamjenu dao vlastiti ivot. Pojavio se, dakle, ponovno
Fer-rante, i sve su se niti njegove prolosti stale ponovno vezivati. Pakosni
alter ego, Ferrante se uvukao i u ovu zgodu, igrajuci na kartu njegovih
izostanaka, zakanjelih dolazaka, preranih odlazaka, i u pravom trenutku
osvojio Robertovu nagradu za govor o Prahu Simpatije.
I dok mu je srce morila teka tjeskoba, zacu odjednom kucanje na vratima.
Nada, taj san bodrih ljudi! Potrci smjesta otvoriti, uvjeren da ce na vratima
ugledati nju: bijae to medutim jedan casnik Kardinalove garde, s jo dvojicom
ljudi u pratnji.
"Gospodin de la Grive, pretpostavljam", rece. A zatim, predstavivi se kao
kapetan de Bar:
"Vrlo mi je ao zbog ovoga to moram uciniti. No vi ste, gospodine, uhiceni,
te vas molim da mi predate svoj mac. Ako me budete mirno i uljudno slijedili,
uci cemo kao dvojica dobrih prijatelja u kociju koja nas vani ceka, i necete
imati nikakva razloga da se stidite."
Htio je time reci da mu nisu poznati razlozi uhicenja i da se najtoplije nada
da se radi o nekom nesporazumu. Propen-tavi tek istu takvu elju, Roberto ga
je bez rijeci slijedio, te se na kraju puta, preavi uz bezbroj isprika u
ruke nekog snenog cuvara, naao se u jednoj od zatvorskih celija Bastilje.
171Ostao je u njoj dvije izrazito studene noci; u pohode mu bijae dolo tek
nekoliko takora korisna priprema za putovanje na Amarilliju i jedan zbir koji
je na svako pitanje odgovarao kako je ovdje boravilo vec toliko slavnih
gostiju da se on vec odavna prestao pitati kako i zbog cega ovamo stiu; i ako
se ovdje vec sedam godina nalazi jedan gospodin kao Bassom-pierre, Roberto
nema nikakva prava da se pocne aliti vec nakon ovih nekoliko sati.
Pustie mu dakle ta dva dana da okusi najgore; trece se veceri vratio de Bar
te mu omogucio da se opere i usput mu najavio da ce se morati pojaviti pred
Kardinalom. Ako nita drugo, Roberto je tako barem shvatio daje zatocenik
Drave.
Vecer bijae vec prilicno odmakla kad stigoe u palacu, i vec se po ivahnom
komeanju na ulaznim vratima moglo pogoditi da se radi o izu-zemo veceri.
Stube bijahu preplavljene ljudima svih stalea koji trckarahu u suprotnim
smjerovima; u jedno su predvorje zadihani ulazili plemici i crkveni
dostojanstvenici, pristojno se iskaljavali okrecuci glave prema zidovima
oslikanim freskama, namjetali zatim bolno lice i ulazili u drugu dvoranu, iz
koje su pak izlazili podvornici glasno dozivajuci sluge, koji kao da bijahu u
zemlju propali, i dajuci usrdno svima znakove da se napokon utiaju.
U tu istu dvoranu uvedoe i Roberta te on vidje gomilu okrenutu ledima kako se
bez buke na vrcima prstiju tiska oko vra-tiju jedne druge sobe, kao da
nastoje izbliza vidjeti neki alo-ban prizor. De Bar se osvrtao oko sebe kao
da nekoga trai; napokon dade Robertu znak da se povuce u jedan ugao a sam se
nekuda udalji.
Jedan drugi straar, koji je pokuavao mnotvu prisutnih zapovijediti da
izidu, s razlicitom dozom obzira vec prema rangu doticnog pojedinca, vidjevi
Roberta zarasla u bradu, u odrpanu odijelu to odavae zatvorenika, grubo ga
upita to ovdje trai. Roberto odgovori da ga ocekuje Kardinal, a straar na
to odvrati da na nesrecu sviju samoga Kardinala icekuje Netko daleko
ugledniji.
Ipak ga je ostavio na miru i Roberto se, kako se de Bar sada jo jedino
prijateljsko lice koje mu je preostalo nikako nije
172vracao, malo pomalo odostraga primakao tik do svjetine i, malo cekajuci,
malo se gurajuci, dospio do praga posljednje sobe.
A u njoj, na krevetu, oslonjen na snjenu lavinu jastuka, vidje i prepozna
sjenu onoga koga se citava Francuska pribojavala, a voljeli tek rijetki.
Veliki je Kardinal bio okruen lijecnicima u tamnim odijelima, koji vie nego
njime izgledahu zaokupljeni vlastitom ivom raspravom; jedan mu je klerik oti-
rao usta na kojima su iscrpljujuci nastupi kalja stvarali neprestano
crvenkastu pjenu; ispod pokrivaca se naslucivalo teko disanje vec potpuno
iznemogla tijela, jedna je ruka provirivala iz pletene bijele koulje,
grcevito steuci kri. Iznenada iz klerika provali snaan jecaj. Richelieu
okrenu prema njemu glavu s velikim naporom, pokua se osmjehnuti, te promrlja:
"Vjerovali ste, dakle, da sam besmrtan?"
Dok se Roberto cudom u sebi cudio tko li ga je to samo mogao pozvati pred
postelju jednog samrtnika, iza njegovih leda nastade nemirno komeanje. Culo
se kako neki apucu ime upnika crkve Svetog Eustahija i dok se mnotvo
razmicalo slauci se u dva nasuprotna reda, ude svecenik sa svojom pratnjom,
donoseci posljednju pomast.
Roberto osjeti neciju ruku na ramenu; bijae to de Bar:
"Idemo", rece mu, "Kardinal vas ocekuje."
Nita ne razumijevajuci, Roberto krene za njim dugackim hodnikom. De Bar ga
uvede u neku dvoranu, dade mu znak neka jo malo priceka, zatim se u tiini
povuce.
Dvorana bijae prostrana, s ogromnim zemaljskim globusom u sreditu, a u
jednom je uglu, nasuprot jarko crvenih zavjesa, stajala malena komoda sa
satom. Lijevo od zastora, ispod velike slike citave Richelieuove figure,
Roberto konacno primijeti ljudski lik okrenut ledima, u kardinalskoj odori,
kako stoji pognut nad stalkom za pisanje, zadubljen u ono to je upravo
biljeio. Okrenuvi tek neznatno glavu u stranu, prelat mu dade znak da se
priblii, no kako se Roberto stao primicati, on se nadvije nad plohu za
pisanje, poloivi lijevu ruku du rubova lista, iako Roberto, ostajuci na
pristojnoj udaljenosti, ne bi bio mogao ni slovca procitati.
Zatim se spodoba okrenu cijelim tijelom, i dok je sjajna
173grimizna tkanina mijenjala svoje nabore, uspravi se i ostade tako nekoliko
casaka, kao da eli zauzeti pozu s velike slike iza svojih leda, desnice
oslonjene na stalak, a ljevice u visini prsiju, s dlanom nekako usiljeno i
neprirodno okrenutim uvis. Sjedne zatim na stolicu s visokim naslonom u
blizini sata, udobno se namjesti, koketho pogladi brkove i iljastu bradicu,
te upita:
"Gospodin de la Grive?"
Gospodin de la Grive sve do tog trenutka bijae uvjeren da je sanjao u nekoj
nocnoj mori ovog istog Kardinala kako se upravo gasi svega desetak metara
dalje; sada ga je medutim vidio podmladena, nimalo mravih ispijenih crta, kao
daje netko na blijedom aristokratskom licu s portreta osjencao put i lijepo
zaobljenim linijama naglasio usne; a povrh toga, onaj je glas sa stranim
naglaskom probudio iznenada u njemu staro, daleko sjecanje na onog kapetana
koji je dvanaest godina ranije u Casaleu galopirao izmedu dvije zaracene
strane.
Roberto se nalazio licem u lice s kardinalom Mazarinom.J polagano shvacao da
je malo pomalo, za vrijeme agonije svojega zatitnika, taj covjek preuzimao
jednu po jednu funkciju; a i onaj je casnik osim toga rekao "Kardinal", kao da
osim njega nijedan drugi vie ne postoji.
Vec je zaustio da odgovori na prvo pitanje, kadli postade svjestan da Kardinal
dodue formulira pitanje, ali da ono zvuci vie kao tvrdnja, podrazumijevajuci
da njegov sugovornik ni u kom slucaju ne moe drugo nego s njom se suglasiti.
_Roberto de la Grive", ustvrdi sad doista kardinal, "plemeniti Pozzo di San
Patrizio. Poznajemo va dvorac, kao to dobro poznajemo i Monferrato. Toliko
plodan da bi mogao biti Francuska. Va se otac, za onih kasalskih dana, casno
borio, i iskazao nam vie odanosti od drugih nekih vaih zemljaka."
Govorio je nam kao da je u ono vrijeme vec bio ticenikom Francuskog Kralja.
"I vi ste se u toj prilici, receno nam je, takoder junacki ponijeli. Ne
mislite li da bismo tim vie, i to ocinski, morali aliti to ste se vi, kao
gost ovoga kraljevstva, ogrijeili o dunosti koje bi svaki gost trebao
potivati? Niste li znali da se u ovome kraljevstvu zakoni primjenjuju na isti
nacin kad se radi o po-
174danicima i kad su u pitanju gosti? Naravno, naravno, necemo zaboraviti da
plemic plemicem zauvijek ostaje, ma kakav prestup pocinio: uivat cete jednake
povlastice kao i Cinq-Mars, na ciji spomen ne izgleda ba da se odvie
zgraate, kao to bi bio red. Skoncat cete i vi od bradve, a ne na uetu."
Roberto nije mogao ne znati za dogadaj o kojem je brujala cijela Francuska.
Markiz de Cinq-Mars nastojao je uvjeriti kralja da otpusti Richelieua, a
Richelieu je pak kralja uvjerio da Cinq-Mars kuje urotu protiv kraljevstva. U
Lyonu je kao osudenik pokuao pred krvnikom zadrati gotovo drsko i prezrivo
dostojanstvo, a ovaj je pak od njegova vrata ucinio takvo nedostojno
krvoprolice daje ozlojedena svjetina odmah krv prolila njemu.

Kako je Roberto, sav ustraen, davao znakove da bi htio govoriti, kardinal ga
preduhitri pokretom ruke:
"Hajde, San Patrizio", rece, i Roberto zakljuci da se koristio tim imenom kako
bi ga podsjetio da je stranac; a s druge strane, govorio mu je francuski, iako
mu se kao zemljaku mogao obratiti na talijanskom.
"Popustili ste porocima ovoga grada i ove zemlje. Kao to obicava reci Njegova
Uzoritost Kardinal, olakost svojstvena Francuzima izaziva u njima vjecnu elju
za promjenom, zbog beskrajne dosade koju osjecaju prema stvarima koje su im
nadohvat ruke. Neki od tih lakoumnih plemica, koje se kralj dodue pobrinuo
olakati i za glavu, zaveli su vas svojim prevratnickim nakanama. Va slucaj
je takav da se zbog njega nece uznemiriti nijedan sud. Drave cije bi nam
odranje trebalo biti krajnje dragocjeno, otile bi vrlo brzo u propast kad bi
se po pitanju zlocina koji tee njihovu ruenju zahtijevali onako jasni dokazi
kakvi se trae u obicnim slucajevima. Prije dvije veceri videni ste u
razgovoru s dvojicom Cinq-Marsovih prijatelja, koji su tom prilikom jo jednom
istakli svoje veleizdajnicke namjere. Onaj tko vas je medu njima vidio
dostojan je potpunog povjerenja, buduci da se uvukao u vae drutvo po naemu
nalogu. I to neka vam bude dovoljno, s time smo gotovi. Hajde," pretekne ga
opet s vidljivom dosadom, "nismo vas ovamo pozvali da sluamo kojekakve
svecane izjave o vaoj nevinosti; smirite se prema tome i sluajte."
175
i L.
Roberto se nije smirio, ali je izvukao nekoliko zakljucaka: u istom onom
trenutku dok mu je Lilia dodirivala ruku, on je bio viden na nekom drugom
mjestu kako kuje zavjeru protiv Drave. Mazarin je u to bio toliko uvjeren da
je ideja postala cinjenicom. Posvuda se aputalo da se Richelieuov bijes jo
uvijek nije stiao i mnogi su se bojali da ce biti izabrani da poslue kao
novi primjeri. Roberto, bio izabran ili ne, bijae u svakom slucaju izgubljen.
Mogao je isto tako razmiljati o cinjenici da se cesto, ne samo one veceri
prije dva dana, na izlazu iz salona Rambouillet zadrao u kakvu ugodnom
razgovoru; da nije bilo nemoguce da se medu tim sugovornicima zatekao i neki
prisni Cinq-Mar-sov prijatelj; daje Mazarinu, ako gaje vec iz nekog svojeg
posebnog razloga elio upropastiti, bilo dovoljno da na podmuklo zloban nacin
protumaci bilo koju recenicu o kojoj bi ga dounik izvijestio... Ali naravno,
Robertova razmiljanja bila su posve drukcija i potvrdivala njegove stare
strahove: netko je sudjelovao na nekom buntovnickom sastanku, razmecuci se i
njegovim licem i njegovim imenom.
Razlog vie da nita ne pokua u svoju obranu. Jedino to mu je jo uvijek
ostajalo neobjanjivim, bio je razlog zbog kojeg se - kad je on ionako vec bio
osuden - kardinal potrudio da ga sam izvijesti o njegovoj sudbini. On nije bio
primalac nikakve tajne poruke, bio je, tovie, on sam tajna, zagonetka koju
su ostali, jo uvijek sumnjicavi prema kraljevoj odluci, trebali deifrirati.
I tako je u tiini cekao objanjenje.
"Vidite, San Patrizio, kad ne bismo bili odlikovani crkvenim dostojanstvom
kojim su nam, prije godinu dana, sam papa i elja naega kralja iskazali
najvecu cast i potovanje, rekli bismo da je sama Providnost vodila vau
nesmotrenost. Vec vas odavna iz prikrajka promatramo, pitajuci se kako bismo
li samo mogli zatraiti od vas jednu uslugu, buduci da ne postoji nikakva
dunost koja bi vam nalagala da nam je pruite. Zbog toga smo ovaj va krivi
korak prije tri veceri docekali kao osobiti Nebeski dar. Sada biste medutim
mogli biti na dunik i na se poloaj time mijenja, o vaemu da i ne
govorim."
"Dunik?"
"Mogli biste nam dugovati ivot. Naravno, nije u naoj mo-
176ci da vam oprostimo, ali imamo mogucnosti da se za vas zauzmemo. Recimo da
biste se strogosti zakona mogli spasiti bijegom. Kad prode godina dana ili
vie, sjecanje onoga svjedoka bit ce vec sigurno mutno i on ce se poteno, bez
opasnosti da ikakvom mrljom okalja svoju cast, moci zakleti da onaj covjek
niste bili vi; a moglo bi se provjeriti da ste u to vrijeme negdje drugdje s
kapetanom de Barom igrali triktrak. Tada ce vam se - no pazite dobro, nita ne
tvrdimo, samo pretpostavljamo, i moe se dogoditi ba suprotno od toga, no
nadajmo se najboljem - suditi po potpunoj pravdi, bit ce vam odano priznanje i
vracena bezuvjetna sloboda. Sjednite, molim vas", rece, "moram vam predloiti
jednu misiju." "Misiju?"
"I to delikatnu. Tijekom koje cete, to vam necemo tajiti, imati nekoliko puta
priliku da izgubite ivot. No to je trgovina: iz-bavlja vas se od ionako
neminovne krvnikove ruke i prua vam se mnogo mogucnosti da se vratite ivi i
zdravi, ako samo budete oprezni. Godina dana neprilika, recimo tako, u zamjenu
za citav ivot."
"Uzoritosti", rece Roberto s cijeg je vidika, ako nita drugo, icezavala bar
krvnikova slika, "koliko sam shvatio, uzaludno bi bilo da se zaklinjem svojom
cacu ili svetim Kriem, da..."
"Iznevjerili bismo svoju krcansku pobonost kada bismo " u potpunosti
iskljucili da ste vi posve nevin, a mi rtva jednog nesporazuma. No taj se
nesporazum, cini se, tako dobro uklapa u nae planove da mi ne bismo smjeli
vidjeti nikakva razloga da ga raskrinkamo. Necete uostalom valjda izraziti
sumnju da vam mi ovdje predlaemo nekakvu nepotenu trampu kao: ili ide nevin
pod sjekiru ili priznaj krivicu, makar lagao, i hajde k nama u slubu..."
"Boe sacuvaj, daleko sam i od same pomisli na tako nezahvalnu namjeru,
Uzoritosti."
"Tako dakle. Nudimo vam dodue pokoji moguci rizik, ali zato sigurnu slavu. A
reci cemo vam kako to da smo uopce bacili oko na vas, a da nam prije vaa
nazocnost u Parizu ne bijae poznata. Grad, vidite, mnogo govori o svemu to
se zbiva po salonima, i citav je Pariz prije odredenog vremena brbljao o
jednoj veceri tijekom koje ste zablistali u ocima mnogih dama.
177Citav Pariz, nemojte se nita crvenjeti. Mislimo na onu vecer kada ste
onako ivopisno i poletno izloili vrline nekakvog takozvanog Praha Simpatije,
i to na takav nacin tako se obicava govoriti na tim mjestima, zar ne? da su
temi vae ironije dodale zrnce soli, paronomazije finu otmjenost, mudre izreke
svecani sjaj, hiperbole rasko, poredbe jasnocu..."
"Oh, Uzoritosti, samo sam govorio o stvarima koje sam od drugih naucio..."
"Cijenim vau skromnost, ali cini mi se da ste pokazali odlicno poznavanje
nekih prirodnih tajni. Sad me, dakle, sluajte: meni treba covjek takvoga
znanja koji nije Francuz, i koji bi se bez opasnosti da ce kompromitirati
krunu, mogao uvuci na jedan brod koji ce krenuti iz Amsterdama s namjerom da
otkrije jednu novu tajnu, koja je na neki nacin povezana s upotrebom onoga
vaega praha."
Predusretne ponovno jednu Robertovu primjedbu:
"Ne bojte se, vrlo nam je vano da budete dobro upoznati s . onim to traimo,
kako biste mogli protumaciti i najdvojbenije znakove. elimo da budete do u
tancine upuceni u stvar, buduci da vec vidimo da ste puni dobre volje da nam
se priklonite. Imat cete darovita ucitelja, i nemojte pustiti da vas zavede
njegova mlada dob."
Isprui ruku i zatrese neko ue. Nije se zacuo nikakav zvuk, no pokret je
morao negdje izazvati odjek zvona ili nekog drugog signala - tako je barem
zakljucio Roberto, buduci da su u ono doba jo i velika gospoda derala grlo
gromoglasno dozivajuci svoje sluge.
Zaista, ne prode dugo, a u dvoranu ude, korakom punim smjerna potovanja,
mladic kojem je moglo biti jedva neto vie od dvadeset godina.
"Dobro doao, Colbert, ovo je osoba o kojoj smo vam danas govorili", rece mu
Mazarin, a zatim ce Robertu:
"Colbert, koji se na vrlo obecavajuci nacin poceo upucivati u tajne
upravljanja Dravom, vec se odavna bavi razmatranjem jednog problema do kojeg
je Kardinalu Richelieuu, a to
"7 A1 W A
znaci i meni, izuzemo stalo. Moda cete znati, San Patrizio, da je prije nego
to je Kardinal stao za kormilo ove velike lade ciji je kapetan Louis XIII,
francuska mornarica bila jedno obicno
178nita prema onoj naih neprijatelja, kako u ratu tako i u miru. Sada,
medutim, moemo biti ponosni na svoja brodogradilita, na Istocnu kao i na
Zapadnu flotu, a zacijelo cete se sjetiti s kolikim je uspjehom, prije manje
od est mjeseci, markiz de Breve postrojio ispred Barcelone cetrdeset i cetiri
bojna broda, cetrnaest galija, i ne sjecam se vie koliko ostalih brodova.
Ucvrstili smo naa osvajanja u Novoj Francuskoj, osigurali vlast na
Martiniqueu i Guadeloupeu i na mnogima od onih Peruanskih Otoka, kako voli
reci Kardinal. Poceli smo osnivati trgovacka udruenja, ne jo dodue s
potpunim uspjehom - no u Ujedinjenim Provincijama, u Engleskoj, Portugalu i
panjolskoj ne moete naci plemicke obitelji koja nema bar jednoga svojeg
clana koji sebi nije prokrcio put i obogatio se na moru; u Francuskoj, na nau
veliku alost, nije tako. Dokaz je tomu to to moda znamo prilicno mnogo o
Novome Svijetu, ali vrlo malo o Najnovijem. Pokaite, Colbert, naem
prijatelju kako prazna izgleda druga strana ovoga globusa, kao da na njoj
nikakva kopna nema."
Mladic pokrene kuglu, a Mazarin se gorko nasmijei: "Boe, pa ta prostrana
vodena povrina nije zacijelo tako prazna zbog toga to je priroda prema njoj
bila macehinski krta: prazna je zato to mi premalo znamo o njezinoj
velikodunoj dareljivosti. Pa ipak, nakon otkrica jedne zapadne rute prema
Molucima, u igru je ula upravo ta prostrana neistraena zona to se protee
izmedu zapadne obale americkog kontinenta i posljednjih ogranaka istocne
Azije. Govorim o oceanu zvanom Pacifik, kako ga bijahu prozvali Portugalci, na
kojem se sigurno prostire Juna Terra Incognita kojoj poznajemo tek malobrojne
otoke i nekoliko neodredenih obala; no i to nam je dovoljno da znamo da se u
njezinim njedrima kriju basnoslovna bogatstva. A po tim vodama juri vec
odavna, i jo uvijek, odvie mnogo pustolova koji ne govore naim jezikom. Na
prijatelj Colbert vec dugo - a to ne drim tek obicnom mladenackom muicom -
gaji ideju o francuskoj prisutnosti u tim morima. Tim vie to smo skloni
vjerovati da je prvi koji je nogom stupio na jednu Junu Zemlju bio upravo
Francuz, gospodin de Gonneville, i to esnaest godina prije Magellanova
pothvata. Taj je, medutim, valjani plemic, ili klerik to li vec

179
l
bijae, potpuno zanemario da bi mjesto na koje je pristao mogao unijeti na
karte. Moemo li pomisliti da je jedan Francuz bio toliko nepromiljen? Ni
slucajno, radi se o tome da u ono davno doba nije znao kako do kraja
razrijeiti odredeni problem. Taj problem, medutim, a zacudit cete se kad
saznate koji, i za nas je jo uvijek tajna."
Ucini kratku stanku i Roberto shvati da je, buduci da je i Kardinalu i
Colbertu bilo poznato, ako vec ne rjeenje, a ono barem ime tajne, pauza
ucinjena iskljucivo njemu u cast. Pomisli kako bi sad bilo primjereno odigrati
ulogu ocarana gledaoca, te upita:
"A koja je to tajna, molit cu vas?"
Mazarin pogleda Colberta s izrazom preutna sporazuma, te rece:
"Radi se o tajni geografskih duina."
Colpert vrlo ozbiljno potvrdi.
"Za rjeenje toga problema, kojeg zovemo Punio Fijo," nastavi kardinal, "jo
prije sedamdeset godina Filip II panjolski nudio je citavo bogatstvo, a Filip
III kasnije je obecavao est tisuca dukata stalnog prihoda i dvije tisuce
doivotne rente, a Ujedinjene Drave Holandije trideset tisuca forinti. Ni mi
nismo krtarili na novcu te smo ponudili pozamane svote vrsnim astronomima...
Kad smo vec kod toga, Colbert, onaj doktor Mo-rin, ima vec osam godina kako ga
ostavljamo u icekivanju..."
"Uzoritosti, vi ste sami rekli da ste uvjereni kako je ona prica o Mjesecevoj
paralaksi obicna tlapnja..."
"Da, ali da bi obranio tu prilicno sumnjivu pretpostavku, on je vrlo
ucinkovito proucio i kritizirao ostale. Dajmo mu da sudjeluje u novom
projektu, mogao bi moda gospodinu di San Patriziu dati dobrih uputa i
savjeta. Neka mu se ponudi dobra placa, nema nicega to bi bolje od novca
potaklo dobre osobine i sklonosti. Ako njegova ideja sadri barem zrnce
istine, iznaci cemo nacina da mu osiguramo i neto bolje, a istovremeno cemo
izbjeci da on, ako se osjeti naputenim i zanemarenim u domovini, popusti
upornim molbama i nagovaranjima Holandana. Cini mi se da su upravo Nizozemci,
vidjevi da panjolci oklijevaju, poceli pregovarati s onim Galileom, a za nas
bi svakako bilo dobro da ne ostanemo izvan dogadaja..."

180"Uzoritosti", nesigurno ce Colbert, "bit ce vam ugodno prisjetiti se daje
Galilei umro pocetkom ove godine..."
"Doista? Molimo Boga neka mu udijeli srecu, vecu od one koja gaje pratila dok
je ivio."
"Kako bilo da bilo, i njegovo se rjeenje dugo vremena cinilo konacnim, a ipak
to nije..."
"Eto, pretekli ste me ba u pravi cas. Ali pretpostavimo da ni Morinovo
rjeenje ne vrijedi piljiva boba. Svejedno, podrimo ga, ucinimo da se
ponovno raspiri rasprava o njegovim idejama, izazovimo znatielju Holandana:
neka on pusti da ga iskuaju i stavit cemo za neko vrijeme protivnike na krivi
put. U svakom sluaju, bit ce to dobro uloen novac. No dosta o tome.
Nastavite, molim vas, jer dok uci San Patrizio, ucim takoder i ja."

"Vaa me je uzoritost naucila svemu ovome to znam", rece Colbert
pocrvenjevi, "no njena me dobrota ipak ohrabruje da zapocnem."
Govoreci tako, mora da se vec bijae osjetio na prijateljskom teritoriju:
uzdigne glavu, koju je dosad neprestano drao pognutom, te se hitro priblii
karti svijeta.
"Gospodo, na oceanu - gdje cak i kad se naide na neko kopno, ne zna se o kojem
se radi, a kad se ide prema nekom poznatom kopnu, mora se danima i danima
ploviti nepreglednim vodenim povrinama - moreplovac nema drugih uporinih
tocaka osim zvijezda. Pomocu instrumenata koji su jo pradavne zvjezdoznance
ucinili slavnima, moe se jednoj zvijezdi odrediti visina od obzora, zatim se
iz nje izvede njena udaljenost od Zenita i, poznavajuci njen otklon, buduci da
zenitna udaljenost kad joj pribrojimo ili oduzmemo otklon daje geografsku
irinu, zna se odmah na kojoj se paraleli nalazimo, odnosno koliko smo
sjeverno ili juno od neke poznate tocke. Jasno, zar ne?"
"I djetetu bi bilo", rece Mazarin.
"Valjalo bi dakle smatrati da se slicno tome moe odrediti takoder i koliko
smo istocno ili zapadno od te iste tocke, odnosno na kojoj smo geografskoj
duini, ili na kojem meridijanu. Kao to kae Sacrobosco, meridijan je
krunica koja prolazi polovima naega svijeta, i zenitnom tockom iznad nae
glave.
l
li i
Ft-4r
A meridijanom se zove upravo zbog toga to, ma gdje da se neki covjek nalazi,
i u bilo koje doba godine, kad Sunce dode na njegov meridijan, tom je covjeku
podne. Naalost, zbog neke nedokucive prirodne tajne, svaki dosad smiljeni
nacin za odredivanje geografske duine uvijek se pokazao nepouzdanim. Pa od
kajjprejejtt uopce vanosti, mogao bi se upitati neupuceni? Odizuzetao
velike."
Postajao je sve povjerljiviji; zavrti ponovno globus pokazujuci obrise Europe:
"Petnaest stupnjeva geografske duine, otprilike, dijeli Pariz od Praga, a
neto vie od dvadeset Pariz od Kanarskih Otoka. to biste rekli o
zapovjedniku kopnene vojske koji bi vjero- t vao da se bori na Weissen Bergu,
a umjesto da tamo tamani protestante, izvri pokolj nad doktorima sa Sorbone,
na brdu Sainte-Genevieve?"
Mazarin se osmjehnu pruajuci ruke ispred sebe kao da eli Izraziti nadu da ce
se slicne stvari dogadati iskljucivo na pravom meridijanu.

"No ono to je tragicno u svemu tome", nastavi Colbert, "upravo je cinjenica
da se pogreke tolikog dometa i takvih posljedica cine slueci se sredstvima
kojima se jo uvijek sluimo za odredivanje geografske duine. A onda se
dogodi ono to se dogodilo onome panjolcu Mendani koji je otkrio Solomon-ske
Otoke, kopno kao od samoga Boga blagoslovljeno zbog plodova njegove zemlje i
zlata njegova podzemlja. Taj je Mendana odredio poloaj kopna koje bijae
otkrio, vratio se u domovinu da izvijesti o velikom dogadaju, u manje od
dvadeset godina opremili su mu cetiri lade kako bi se tamo vratio i odlucno
uspostavio vlast njihovih vrlih krcanskih velicanstava, kako se tamo obicava
reci, i to se dogodilo? Mendana vie nije uspio naci ono kopno. Holandani
takoder nisu stajali skrtenih ruku: na pocetku ovog stoljeca osnovali su
svoje Indijske kompanije, podigli u Aziji grad Bataviu koji im je sluio kao
polazna tocka za mnoge ekspedicije prema istoku i stigli do neke Nove
Holandije; a ostala kopna vjerojjtno negdje istocno od Solomonskih Otoka u
meduvremenu su otkrivali engleski gusari kojima Dvor Svetoga Jakova nije ni
trenutka oklijevao podijeliti plemicke naslove. No od Solomonskih Otoka nitko
vie
182ni traga nije naao, i razumljivo je da ima onih koji su vec skloni drati
ih obicnom legendom. Svejedno, izmiljeni ili ne, Men-dana je ipak na njima
pristao, samo to im je on, dodue, tocno odredio geografsku irinu, ali
netocno geografsku duinu. A cak da ju i jest, uz pomoc Boju, tocno odredio,
ostali moreplovci a i on sam na svom sljedecem putovanju nisu jasno znali
odrediti svoju. I sve kad bismo i znali odrediti gdje je Pariz, a ne bismo
uspjeli razluciti jesmo li u panjolskoj ili medu Perzijancima, vidite dobro,
gospodine, da bismo se kretali poput slijepaca koji vode druge slijepce."
"Zaista", odvai se Roberto, "jedva da mogu povjerovati, uzf sve ono to sam
cuo o golemom napretku znanja u ovom naem stoljecu, da jo uvijek znamo tako
malo."
"Necu vam nabrajati, gospodine, sve predloene metode, od one koja se temelji
na pomrcinama Mjeseca do one koja razmatra odstupanja magnetske igle, nad
kojom je jo nedavno glavu razbijao na Le Tellier, a da i ne govorim o metodi
pomocu loga za koju je s takvom sigurnocu jamcio na Cham-plain... No sve su
se one pokazale i manjkavima, i bit ce takve tako dugo dok Francuska ne bude
imala zvjezdarnicu s koje ce moci iskuavati tolike pretpostavke. Naravno,
postojao bi jedan siguran nacin: imati na brodu uru koja bi nastavila mjeriti
vrijeme prema meridijanu na kojem se nalazi Pariz; odrediti zatim na moru
koliko je sati na odredenom mjestu, i iz raz-, like izvesti promjenu
geografske duine. Ovo je kugla na kojoj ivimo, i moete lijepo vidjeti kako
ju je starodrevna mudrost podijelila na tri stotine i ezdeset stupnjeva
geografske duine, racunajuci obicno od meridijana koji prolazi Otokom Ferro u
Kanarima. Na svom putu po nebu, Sunce bilo da se krece ono, ili, kako se danas
smatra, Zemlja, to nam je ovdje malo vano prode za jedan sat petnaest
stupnjeva geografske duine, i kad je u Parizu, kao to je u ovom trenutku,
ponoc, na mjestu udaljenom stotinu i osamdeset stupnjeva od Pariza tada je
podne. Dakle, iako tocno znate da u Parizu satovi pokazuju, uzmimo, podne, vi
odredite da je na mjestu na kojem se nalazite est sati ujutro, izracunate
zatim razliku u satima, pretvorite svaki sat u petnaest stupnjeva, i znat cete
da se nalazite na devedeset stupnjeva od Pariza, znaci otprilike ovdje",
pa zavrti globus pokazujuci jednu tocku na americkom kontinentu. "No iako
odrediti vrijeme odredenog mjesta na kopnu nije nimalo teko, vrlo je teko
drati na brodu uru koja bi nastavila pokazivati tocno vrijeme nakon mjeseci i
mjeseci plovidbe, na brodu izloenom vjetrovima, cije neprestano ljuljanje
odvodi u pogreke i najingenioznije moderne instrumente, a da i ne spominjem
pjecane i vodene ure koje da bi radile kako treba moraju pocivati na potpuno
nepomicnoj povrini."
Kardinal ga iznenada prekine:
"Ne mislimo da bi gospodin di San Patrizio zasada morao znati vie od ovoga,
Colbert. Pobrinut cete se da ostale upute i savjete dobije za vrijeme
putovanja prema Amsterdamu. Nakon cega necemo mi vie poducavati njega, nego
ce on, pouzdajmo se u to, davati poduku nama. Naime, dragi San Patri- " zio,
Kardinal, cije je oko oduvijek vidjelo, a vidi jo uvijek -nadajmo se zadugo -
mnogo dalje od naeg, odavna je vec rasporedio mreu povjerljivih
izvjestitelja koji bi trebali putovati u druge zemlje, obilaziti luke,
raspitivati se kod kapetana koji se spremaju na neko putovanje ili su se
upravo odnekud vratili, s ciljem da doznaju koliko druge vlade cine ili znaju
ono to mi moda ne znamo, buduci da bi - a to mi se cini bjelodanim - zemlja
koja otkrije tajnu geografskih duina i sprijeci da joj slavu preotme neka
druga, dobila golemu prednost nad ostalima. A", i tu Mazarin ucini jo jednu
kratku stanku, ponovno s najvecom panjom popravi brkove, sklapajuci zatim
ruke kao da se eli usredotociti i istovremeno pokornom molbom isprositi pomoc
i potporu nebesku, "nedavno smo saznali da je neki Englez, doktor Byrd,
pronaao nekakav novi, osobit nacin za odredivanje meridijana, koji se temelji
na upotrebi Praha Simpatije. Kako, ne pitajte me, dragi San Patrizio, jer ja
vam jedva imena znam toj davoljoj vradbini. Znamo sasvim sigurno da se radi o
tom prahu, ali ne znamo nita o metodi koju Byrd namjerava primijeniti, a na
izvjestitelj, naravno, nije vjet prirodnoj magiji. Izvjesno je, medutim, da
mu je englesko Ministarstvo mornarice dopustilo opremiti brod koji bi se
trebao otisnuti prema morima Tihog Oceana. Stvar je od takve vanosti da se
Englezi nisu usudili pustiti da taj brod bude prepoznat kao njihov. On pripada
nekom Holandaninu,

184cudaku koji tvrdi da eli prevaliti isti put kojim su prola dvojica
njegovih zemljaka koji su prije otprilike dvadeset i pet godina otkrili jedan
novi prolaz izmedu Atlantika i Pacifika, jo iza Magellanova tjesnaca. No
buduci da bi trokovi te avanture mogli pobuditi sumnju u onih koji bi bili
zainteresirani da u njoj sudjeluju kakvom potporom, Holandanin javno pred
svijetom ukrcava robu i trai putnike, kao netko tko se brine hoce lie moci
podmiriti sve trokove. Kao slucajno tamo ce se naci doktor Byrd i trojica
njegovih pomocnika koji ce se izdavati za sakupljace egzoticnog bilja. U
stvari ce oni imati potpuni nadzor nad cijelim pothvatom. A medu putnicima
cete biti i vi, San Patrizio, a za sve ce se pobrinuti na agent u Amsterdamu.
Bit cete savojski plemic koji, progonjen neprestano iz zemlje u zemlju od neke
zlocinacke bande, dri mudrim da se na due vrijeme izgubi negdje na moru. Kao
to vidite, necete uopce morati lagati. Bit cete krhka i njena zdravlja - i
to to vi doista patite od bolova u ocima, kao to nam rekoe, jo je jedna
sitnica koja se savreno uklapa u na plan. Bit cete putnik koji ce gotovo svo
svoje vrijeme provoditi u zatvorenom prostoru, s pokojim flasterom na licu, i
koji osim toga i ne vidi dalje od vlastita nosa. No motat cete se uokolo,
tumarajuci ra- streseno, drat cete zapravo oci dobro otvorene i ui savreno
naculjene. Znamo da razumijete engleski, no pravit cete se da ga ne znate,
tako da neprijatelji mogu u vaoj prisutnosti slobodno i bez straha o svemu
razgovarati. Ako netko na brodu bude razumio talijanski ili francuski,
upustite se s njim u razgovor, postavljajte mu pitanja, i pamtite dobro sve
to ce vam reci. Nemojte prezirati druenje sa priprostima, koji ce za
nekoliko novcica prosuti pred vama vlastitu utrobu. No neka sitni bude zaista
sitan, tako da izgleda kao milodar, a ne kao nagrada, inace bi mogli postati
sumnjicavi. Nikada necete postavljati izravna pitanja, i ako ste danas na
primjer neto upitali, drugim cete rijecima postaviti isto pitanje sutra; ako
vam je neki tip najprije lagao, dovest cete ga tako do toga da sam sebi
proturjeci: neuki i priprosti vam cesto zaboravljaju to su sve jednom
izmislili i napricali, i lako vec sljedeceg dana smisle neto posve suprotno.
Uostalom, lace cete lako prepoznati: kad se smiju, stvore im se kao dvije
jamice na obrazima, a
185nokti su im vrlo kratki; isto se tako morate cuvati onih kepeca niskog
rasta koji ce vam nadrobiti svakojakih neistina iz ciste bahatosti. U svakom
slucaju neka vai razgovori s njima budu kratki i ne ostavljajte dojam da su
vam pricinili neko osobito zadovoljstvo: onaj s kim cete doista morati
razgovarati je doktor Byrd, i izgledat ce posve prirodno to to neprestano
nastojite ciniti s jedinom osobom koja vam je ravna po obrazovanju. To je
covjek od nauke, zacijelo govori francuski, moda cak i talijanski, latinski
sasvim sigurno. Vi ste bolesni i zatrait cete od njega savjet i utjehu.
Necete se naravno ponaati poput onih koji se najedu kupina ili zemlje
crljenice pa se prave da izbacuju krv na usta, nego cete ga zamoliti da vam
poslije vecere izmjeri puls, koji je u to vrijeme uvijek malo povien te se
moe ciniti da je posrijedi vrucica; reci cete mu osim toga da nocu nikad ne
moete oka sklopiti, to ce vas unaprijed opravdati u slucaju da vas nocu koji
put iznenade potpuno budna," a to ce se morati dogoditi ako se njihovi pokusi
budu vrtjeli oko ispitivanja zvijezda. Taj Byrd mora svakako biti opsjednut i
hirovit, kakvi su uostalom svi ucenjaci: pretvarajte se da cesto imate
napadaje muicavosti, govorite mu o tome, onako, znate, kao da mu povjeravate
neku vau intimnu tajnu, tako da dode u napast da i on vama isprica poneto o
svojim tajnim muicama. Pokaite mu da vas to neobicno zanima, ali pravite se
da ste razumjeli vrlo malo ili nita, kako bi vam jo jednom bolje objasnio.
Ponovite to to je rekao, kao da mu elite pokazati da vam je sada jasno, i
pritom grijeite; njega ce tatina natjerati da vas odmah stane ispravljati,
razjanjavajuci vam do u najsitnije detalje ono o cemu bi trebao utjeti.
Nikad nemojte nita tvrditi, uvijek samo neto natuknite, aludirajte: aluzija
se uvijek nabaci da bi se ispipao teren, da bi se otkrilo kako covjek die i
to nosi u srcu. Morat cete zadobiti njegovo povjerenje: ako se cesto smije,
smijte se zajedno s njim, ako je ucljiv, ponaajte se i vi kao razdraljivac,
ali uvijek se divite njegovu znanju. Ako je naprasit i dogodi se da vas
uvrijedi, podnesite uvredu mirno, ionako cete znati da ste ga poceli
kanjavati jo mnogo prije nego to mu je i pala na pamet. Na moru su dani
dugi, a noci bez kraja, i nema stvari koja bi Englezu bila boljom utjehom za
dosadu od pozamaneg broja
186
pehara onoga piva kojim Holandani uvijek dobro opskrbe svoje pricuve. Hinit
cete da ste strastveno odani tome picu i poticati vaeg novog prijatelja da
ga, gutljaj po gutljaj, posrce vie od vas. Jednog bi ga dana mogla obuzeti
sumnja te bi mogao dati pretresti vau kabinu: zato nikad svoja opaanja
necete zapisivati, ali biste mogli voditi dnevnik u kojem cete govoriti o
vaoj nesretnoj sudbini, ili o Djevici Mariji, ili o Svecima, ili o ljubljenoj
koju biste ocajnicki eljeli ponovno vidjeti; i gledajte da se u tome dnevniku
pojave natuknice o doktorovim vrlim osobinama; hvalite ga kao jedinog
prijatelja kojeg ste nali na brodu. Od njegovih rijeci ne biljeite recenice
koje se ticu naega cilja, nego samo opaske to zvuce kao mudre izreke, nije
vano kakve: koliko god bile blesave, ako ih je vec izrekao, znaci da ih
takvima ne dri, i bit ce vam zahvalan to ste ih upamtili. Sve u svemu, nismo
ovdje da vam predlaemo nekakav brevijar kako postati dobar tajni
izvjestitelj: nisu to stvari kojima bi bio vican covjek odan crkvi. Uzdajte se
u vau vlastitu fantaziju i nadahnuce, budite oprezno smo tren i smo tr eno
oprezan, ucinite da otrina vaega pogleda bude obrnuta od opceg uvjerenja o
njemu i razmjerna vaoj otroumnosti."
Mazarin ustane, kako bi gostu dao do znanja da je razgovor zavren i ne bi li
ga jo na trenutak, prije nego to ustane i on, s visoka osmotrio.
"Podite za Colbertom. Dat ce vam ostale upute i povjeriti vas zatim osobama
koje ce vas odvesti do Amsterdama gdje cete se ukrcati na brod. Idite sad i
neka vam je sa srecom." Bili su vec na izlazu kad ih kardinal pozove da se
vrate: "Ah, neto sam zaboravio, San Patrizio. Vjerojatno ste shvatili da ce
odavde do broda svaki va korak biti budno pracen, no zacijelo se pitate kako
to da se mi ne bojimo da cete kasnije, moda vec u prvom pristanitu, doci u
iskuenje da odlepr-ate kao pticica. Ne bojimo se toga jer vama to nikako ne
bi bilo u interesu. Ne biste se mogli vratiti ovamo, gdje biste bili vjecni
prognanik, niti otici u dobrovoljno progonstvo u bilo koju drugu zemlju, jer
biste ivjeli u neprestanu strahu da ce vas nai agenti jednom negdje pronaci.
U oba slucaja morali biste se odreci i imena i poloaja. Ne sumnjamo takoder
ni u to da bi se covjek vaih vrlina mogao prodati Englezima. to
187
biste uostalom prodali? To da ste dounik, to je tajna koju, kad biste je
eljeli prodati, morate najprije objelodaniti, a jednom otkrivena ne bi vie
bila vrijedna nicega osim da vam se odmah satjera no u srce. Naprotiv, ako se
vratite, cak i sa skromnim obavijestima, imat cete pravo na nau zahvalnost.
Krivo bismo ucinili da otpisemo covjeka koji nam je jasno pokazao da se zna
suociti s tako opasnim i tekim zadatkom. Dalje ce sve ovisiti o vama.
Naklonost velikih, kad se jednom stekne, valja ljubomorno cuvati kako je se ne
bi izgubilo, i njegovati je i prihranjivati raznim uslugama kako bi to due
potrajala. Sami cete tu odluciti je li vaa odanost Francuskoj takva da vam
nalae da svoju buducnost posvetite njezinu Kralju. Kau da se dogodilo
mnogima da se rode na nekom drugom mjestu, a sretno sebi prokrce put u
Parizu."
Kardinal je smjerao na odanost koja se nagraduje. No za Roberta su nagrade
zasigurno u tom trenutku imale sporednu vanost. Kardinal mu je dao naslutiti
pustolovinu, nove horizonte, udahnuo mu je odredenu mudrost ivljenja, zbog
cijeg je nepoznavanja, moda, sve dosad bivao neprestano lien tudeg
potovanja. Moda je zaista dobro da prihvati poziv sudbine koji ce ga ako
nita drugo udaljiti od njegovih muka i jada. to se pak tice onog drugog
poziva, onog od prije tri veceri, sve su se njegove nedoumice razbistrile cim
je kardinal zapoceo svoju besjedu. Ako je netko Drugi sudjelovao u nekoj
zavjeri, a svi su vjerovali da je to on, netko je Drugi zacijelo splet-kario
kako bi Nju naveo na recenicu koja ga je izmucila radocu i ucinila
zaljubljenim od ljubomore. Odvie tih Drugih, izmedu njega i zbilje. Tim vie,
dakle, bolje je povuci se od svijeta i osamiti negdje na nepreglednim morskim
pucinama, gdje ce ljubljenu moci posjedovati na jedini doputeni mu nacin. Na
kraju krajeva, savrenstvo ljubavi nije u tome da covjek bude ljubljen, nego u
tome da ljubi.
Poklekne na jedno koljeno, te rece: "Uzoritosti, va sam." Ili bih barem ja
tako htio, buduci da mi se ne cini da bi u njegovu slucaju bio obicaj da mu se
stavi na raspolaganje propusnica koja bi kazivala: "C"est par mon ordre et
pour le bien de l"etat que le porteur du present a fait ce qu"il a fait."
18818.
flecuoene
[ ko je Daphne, kao Amarilli, takoder bila poslana u potra-J gu za punio fijo,
onda je Uljez, dakle, doista opasan. Ro-"berto je sada vec znao za potmulu
borbu izmedu Europskih Zemalja da se docepaju te tajne i prisvoje je. Valjalo
mu se savreno dobro pripremiti i uzdati se u vlastitu lukavost. Ocigledno je
Uljez djelovao u predvecerje, kad bi se stala hvatati noc; danju bi se zatim,
kad bi Roberto poceo paziti, makar i iz svoje kabine, premjestio na otvoreno.
Je li prema tome trebao izjaloviti njegove planove, ostaviti mu dojam da spava
danju a bdije nocu? Kakva korist od toga, onaj bi jednostavno promijenio svoje
navike. Ne, radije mu mora onemoguciti bilo kakvo predvidanje,

uciniti ga
nesigurnim u vlastite planove, navesti ga da misli kako on spava kad u stvari
bdije, a spavati onda kad onaj misli daje budan.
Vjerojatno je nastojao zamisliti to onaj misli da on misli, ili to misli da
on misli da on misli... Do tada je Uljez bio njegova sjena, sad ce Roberto
morati postati Uljezova, nauciti slijediti tragove nekoga tko koraca za
njegovima. No to uzajamno vrebanje nece moci trajati unedogled, nece se moci
vjecno izbjegavati tako da se jedan uspinje jednim stubama dok drugi potajno
silazi onima na suprotnoj strani, da jedan bude u to-varnom prostoru dok drugi
straari gore na palubi, da se taj drugi zatim sjuri u potpalublje dok se prvi
urno ponovno uspinje, makar s vanjske strane, du brodskih bokova.
Svatko razborit odmah bi odlucio nastaviti istraivati ostatak broda, no
Roberto ne bijae vie razborit. Ponovno je popustio onoj rakiji, uvjeravajuci
sebe da to cini zbog toga to mu ona daje snagu. Covjeka koga je ljubav
vjecito pobudivala tek

189na pusto icekivanje, ovaj nepentes nije mogao pobuditi ni na kakvu odluku.
Postupao je beskrajno usporeno a pritom se osjecao munjom. Vjerovao je da
skakuce dok bi se poput macke cetveronoke uljao. Tim vie to se jo nije
osmjelio danju izici pod vedro nebo i to se samo nocu osjecao snanim. No
nocu bi se obicno opio i postajao trom i bezvoljan. to bijae upravo ono to
je njegov neprijatelj i elio, govorio bi sebi ujutro. I kako bi skupio
hrabrost, navalio bi opet na slavinu.
U svakom slucaju, u predvecerje petoga dana odlucio je sama sebe prisiliti da
se probije u onaj dio tovarnog prostora koji do tada jo nije posjetio, tamo
ispod one pomicne daske u podu prostorije sa zalihama. Primjecivao je iznova
kako je na Daphne prostor bio do maksimuma iskoriten; izmedu gornje palube i
tovarnog prostora bijahu ugradene dacane pregrade i lani katovi kako bi se
dobilo niz malenih platformi povezanih labavim ljestvicama; slucajno je tako
nabasao na udubinu za uad, spoticuci se o smotuljke svakojakih konopaca, jo
uvijek natopljenih morskom vodom. Spusti se jo malo nie i nade u secunda
carina, izmedu najrazlicitijih krinja i svenjeva.

Tu zatekne ostale zalihe hrane i jo nekoliko bacvi sa slatkom vodom.
Vjerojatno se tome razveselio, no samo zbog toga to ce svoju potjeru moci
produiti u beskonacnost, uz uitak to je moe neprestano odgadati. A to je
pak uitak u strahu.
Iza bacava s vodom pronaao je jo cetiri s rakijom. Odmah se popeo i
provjerio one bacvice u ostavi. U svima do jedne bijae voda, znak da je ona s
rakijom koju je dan ranije tamo naao bila odozdo donesena ovamo gore, da
poslui kao mamac i iskua ga.
Umjesto da se zabrine zbog zasjede, ponovno se spustio u tovarni prostor,
donio gore jo jednu bacvicu onog likera i stao ponovno hlapljivo piti.
XiLf m se vratio u tovarni prostor, moemo zamisliti u kakvom stanju, te
zastao osjetivi zadah rastopljene gnjilei to bijae iscurila u sliv. Nie
dolje nije se vie moglo.
Morao je dakle poci natrag, prema krmi, no svjetiljka mu se upravo stala
gasiti te se on spotaknu o neto, razabravi da gazi preko balasta, upravo
tamo gdje je na Amarilliju doktor Byrd dao urediti leaj za psa.
190
No upravo u tovarnom prostoru, izmedu vlanih mrlja i ostataka naslagane
hrane, odjednom primijeti otisak necijeg stopala.
Bio je sada vec toliko siguran da je na brodu neki Uljez, da je prva i jedina
njegova misao bila kako je napokon dobio nepobitan dokaz da nije uopce pijan,
to je na kraju krajeva dokaz koji pijanci trae na svakome koraku. U svakom
slucaju ocevidnost dokaza bijae jasna kao sunce, ako se tako moe reci za ono
tapkanje u tmini uz slabe odsjaje tinjajuce svjetiljke. Sada vec potpuno
uvjeren da Uljez postoji, nije mu bilo ni nakraj pameti da je otisak, nakon
onolikog zbrkanog hodanja amo tamo, mogao ostaviti on sam. Uspne se ponovno
gore, odlucan da otpocne borbu.
Sunce bijae na zalasku. Bio je to prvi zalazak Sunca koji je vidio nakon pet
dana nocne tmine, osvita i zore. Nekoliko je crnih oblaka gotovo usporedno
plovilo uz onaj udaljeniji otok, da bi se zatim, puuci prema vrhu, gusto na
njemu zbili i ota-mo, usplamtjevi, icezavali u pravcu juga. Obala se svojim
tamnim obrisima jasno isticala u moru koje vec bijae poprimilo boju svijetle
tinte, dok je ostatak neba odavao dojam blijede, uvele kamilice, kao da Sunce,
tamo iza, nije upravo u tom trenutku slavilo svoju rtvu nego lagano tonulo u
san, moleci nebo i more da ga tihom uspavankom otprate na pocinak.
" Robertu se, naprotiv, vratio borbeni duh. Cvrsto je odlucio do kraja zbuniti
neprijatelja. Uputio se u onu komoru s urama i ponio ih koliko je samo mogao
na palubu, rasporedivi ih poput cunjeva za biljar biljara, jednu uz glavni
jarbol, tri na krmnicu, jednu uz vitlo, nekoliko oko prednjeg jedra, a po
jednu na svaka vrata i svaki otvor u podu palube - sve u svemu, tko god
pokuao u mraku proci, morat ce se o njih spotaci.
Zatim je navinuo one mehanicke a da mu nije palo na pamet da je neprijatelja,
kojeg je namjeravao iznenaditi, time upravo na njih upozorio, a pjecane
preokrenuo. Dugo je zatim promatrao palubu osutu spravama za Vrijeme, ponosan
na njihov amor, cvrsto uvjeren da ce taj njegov izum uznemiriti i smesti
neprijatelja i usporiti mu kretanje. Nakon to je tako briljivo namjestio te
bezazlene zamke, padne sam njihovom prvom rtvom. Dok se noc tiho sputala na
uljastu povrinu
191
mora, on je jednog po jednog obilazio te metalne komarce s uivanjem sluajuci
zujanje mrtve esencije, diveci se sitnim kapljicama vjecnosti to icezavahu
topeci se jedna za drugom, da bi ga na kraju uhvatio strah od onih copora
moljaca bez prodrljivih ustiju tako pie, doista, te zubate kotace koji su
cijepali njegov dan u najsitnije odlomke trenutaka i uz mrtvacku neku glazbu
sagorijevali njegov ivot.
Prisjetio se jedne recenice oca Emanuela: "Kakav bi to samo veseo Prizor bio
kad bi se pomocu nekog Kristala kroz Grudi vidjeli otkucaji Srca, kao u
Urama!" Na svjetlu zvijezda zanesen je pratio polaganu brojanicu sitnih
pjecanih zrnaca to je mrmljae neka klepsidra, filozofirajuci usput o svim
onim svenjevima trenutaka, o tim uzastopnim anatomijama vremena, o pukotinama
i procjepima iz kojih su kap po kap istjecali sati.
No u ritmu vremena koje prolazi naslucivao je predznak vlastite smrti, kojoj
je, kretnju po kretnju, bivao sve blii, primicao bi kratkovidno oko ne bi li
odgonetnuo zamreni logo-grif fuga, drhtavim tropom pretvarao neku spravu na
vodu u fluidni mrtvacki lijes, i na kraju se okomio na one traljave
zvjezdoznance sposobne predskazati mu jedino one vec protekle sate.
I flco zna to bi jo sve zapisao da nije osjetio potrebu da se ostavi svojih
mirabilia poetica, kao to je najprije napustio svoja mirabilia chronometrica
- i to ne svojom voljom, nego zato to je malo pomalo, buduci da mu je venama
teklo vie rakije nego ivota, pustio da mu onaj tikatak otkaljuca neku vrst
opojne uspavanke.
Ujutro estoga dana, probuden spravama koje posljednje jo dahtahu, vidje kako
medu sasvim ispremjestanim urama ceprkaju dva majuna drala bijahu li to
dralovi?, koji su, nervozno kljuckajuci, prevrnuli i razbili jednu od
najljepih klepsidri.
Uljez je, ocigledno ni najmanje uplaen a od cega bi uostalom i trebao
strahovati, on koji je dobro znao koga sve ima na brodu?, ala bez smisla za
besmislenu alu, pustio iz potpalublja dvije ivotinjice. Da bi ucinio zbrku,
da bi isprevrtao
192moju ladu, plakao je Roberto, da bi pokazao kako je mocniji od mene...

Ali zato ba dralovi, pitao se, naviknut da svaku zgodu vidi kao znak, a
svaki znak kao znamen. Pokuavao se prisjetiti kakav simbolicki smisao nosi
dral, prema onome koliko se jo sjecao od Picinellija i Valeriana, no
odgovora nije nalazio. Nama je medutim sasvim jasno da nikakve namjere niti
ikakva prikrivena smisla nije bilo u onoj Riznici Cudesa; Uljez je vec i sam
bio uznemiren i zabrinut jednako kao i on; no Roberto to nije mogao znati, te
je nastojao procitati neto to bijae tek razdraljiva crckarija.
Uhvatit cu ja tebe, uhvatit cu te prokletnice, proderao se, obuzet valom
bijesa. I, onako jo snen, zgrabi mac te pojuri ponovno prema tovarnom
prostoru, strmoglavivi se po stubama i zavrivi u nekom jo neistraenom
prostoru, izmedu na-ramaka pruca i gomila debala, svjee odsjecenih. Pri padu
je medutim udario u te trupce i skotrljavi se zajedno s njima naao licem uz
ogradu od pletena iblja, udiuci opet onaj odvratni smrad to je dopirao iz
sliva. A tik pred vlastitim okom vidje kako puu korpioni.
Bilo je sasvim moguce da su zajedno s drvljem u brod bili utovareni i razni
kukci, i ja zaista ne znam jesu li ono stvarno bili korpioni, no Roberto ih
je takvima vidio: naravno, ovamo ih je unio Uljez, s namjerom da ga otruju. Da
bi izbjegao opasnost stade se uurbano vuci po ljestvici, no po onom je drvlju
trckarao i trckarao i svejednako ostajao u mjestu, i jo uz to neprestano
gubio ravnoteu; na jedvite se jade, sav u panici, ipak uhvatio za ljestvicu
i, koprcajuci se, napokon ponovno popeo, otkrivi da na ruci ima poduboku
posjekotinu.
Ranu mu vjerojatno bijae nanio njegov vlastiti mac. I evo ga vec kako,
umjesto da misli na ranu, hita u drvarnicu, zabrinuto pun strepnje trai medu
balvanima svoje oruje na kojem mora biti mrlja od krvi, odnosi ga u krmnicu i
izlijeva rakiju na sjecivo. Zatim, kako od toga nikakve pomoci nije bilo,
odrekne se na brzinu svih nacela svoje nauke i izlije rakiju ravno na ruku.
Zazove nekoliko svetaca, s poneto pretjeranom prisnocu, te otrci napolje
gdje se upravo sputala gusta kia, pod kojom dralovi u tren oka otprhnue.
Snaan ga pljusak
193
naglo strese: trgnu se i zabrinu za ure te stane unezvjereno trckarati tamo
amo kako bi ih to prije smjestio u zaklon, priskrbi sebi jo jednu ozljedu,
ovaj put na stopalu koje mu se bilo zaglavilo u neku reetku; vrati se potom
unutra, svuce sa sebe mokru odjecu i - kao jedina reakcija na sve te zgode bez
smisla - baci se na pisanje, dok je vani kia najprije postala sve gucom,
potom se stiala, na nekoliko se sati vratilo Sunce i konacno pala noc.
I budimo mu zahvalni to je pisao, jer bez toga ne bismo nikad saznali to mu
se to dogodilo i to je to otkrio za vrijeme putovanja na Amarilliju.
19419.
!listaoo flautickc
A
marii je krenuo iz Holandije i nakratko pristao u Londo-ytnu. Tamo je nocu
kriomice neto bilo ukrcano; mornari "se bijahu u nizu rasporedili izmedu
palube i tovarnoga prostora, no Robertu nije uspjelo dokuciti o cemu se radi.
Zatim se brod otisnuo prema jugozapadu.
Roberto se ocigledno dobro zabavljao opisujuci druinu koju je zatekao na
brodu. Cinilo se je kao daje kapetan s najvecom mogucom panjom za suputnike
odabirao iskljucivo smuenjake, cudake i svakojake nastrane tipove; vjerojatno
ih je iskoristio samo kao izgovor da brod moe krenuti na put i nije se mnogo
brinuo hoce li ih negdje usput izgubiti. Moglo ih se podijeliti u tri grupe:
oni koji su shvatili da ce brod ploviti prema zapadu kao jedan par iz Galicije
koji je elio posjetiti sina u Brazilu i neki stari idov koji se bijae
zavjetovao da ce ho-docastiti u Jeruzalem najduim mogucim putem, oni koji jo
nisu imali jasnog pojma o opsegu zemaljske kugle kao neki lakoumnici koji
bijahu cvrsto odlucili potraiti srecu na Molu-cima, do kojih bi prije stigli
da su krenuli put istoka, i na kraju svi ostali koji bijahu elegantno
prevareni, kao ona skupina heretika iz pijemontskih dolina koji su se
namjeravali pridruiti engleskim puritancima na sjevernim obalama Novoga
Svijeta, a nisu imali pojma da ce brod medutim udariti ravno na jug, i da ce
prvi puta pristati tek u Recifeu. Kad su ovi posljednji otkrili prijevaru,
brod je upravo stigao u tu koloniju - u to doba u rukama Holandana - odlucie
da se za svaki slucaj iskrcaju u toj protestantskoj luci, iz straha da medu
Portugalcima ne bi imali jo vecih neprilika. U Recifeu se na brod pak ukrcao
neki malteki vitez, s licem gusara, koji je sebi po-
195stavio cilj da pronade neki otok o kojem mu je pripovijedao neki
Venecijanac, a kojem bijae nadjenuto ime Escondida; nije imao pojma o njegovu
poloaju, a nitko na Amarilliju nikad za to ime ne bijae cuo. Ociti znak da
je kapetan svoje putnike, kako se ono kae, traio sa svijecom.
Nitko se nije ni najmanje brinuo za udobnost one malobrojne rulje koja se
tiskala u potpalublju: dok se plovilo preko Atlantika hrane nije uzmanjkalo, a
pokoja bi nova zaliha bila nabavljena na americkim obalama. No nakon
beskonacno duge plovidbe pod pahuljastim oblacima i nepreglednim nebeskim
plavetnilom, iza Fretum Magellanicum, gotovo su svi, osim gostiju vieg ranga,
spali na to da preko dva mjeseca piju vodu od koje se dobivala vrticavost i
jedu dvopek to zaudarae na miju pialinu. A nekoliko je clanova posade,
zajedno s mnogim putnicima, ubrzo podleglo skorbutu.
U potrazi za novim zalihama brod se vratio prema zapadu uz obale Chillvja, te
pristao na pusti otok koji na kartama bijae oznacen kao Mas Afuera. Ostadoe
tamo tri dana. Klima bijae zdrava a vegetacija tako bujna da je malteki
vitez izjavio kako bi bila prava sreca jednoga dana doivjeti brodolom na ovim
obalama pa ostati ovdje ivjeti, sretan i bez najmanje elje za povratkom u
domovinu - i uporno je nastojao uvjeriti sebe da je upravo to Escondida.
Escondida ili ne, da sam tamo ostao - govorio je sebi Roberto na Daphne - sada
ne bih bio ovdje i drhtao od straha zbog nekakvog Uljeza, samo zato to sam
vidio otisak njegova stopala u tovarnome prostoru.
Zatim zapuhae protivni vjetrovi, tako je barem govorio kapetan, i brod je bez
ikakva pravog razloga okrenuo prema sjeveru. Roberto nikakav protivan vjetar
nije osjecao, tovie, kad bijae odluceno o tom skretanju s pravca brod je
jurio punim jedrima, i da bi se okrenulo u suprotnom smjeru valjalo je ploviti
u bok. Vjerdjfetno je doktoru Byrdu i njegovoj ekipi za nastavak pokusa bilo
neophodno da brod nastavi ploviti du jednog istog meridijana. Cinjenica
bijae da su dospjeli na otocje Galapagos, gdje su se svi do besvijesti
zabavljali prevrcuci na leda ogromne kornjace i kuhajuci ih zajedno s oklopom.
Malteanin je dugo ispitivao neke svoje karte i na kraju rijeio da ovo nije
Escondida.
196Kad je brod ponovno zaplovio put zapada i kad su se spustili preko dvadeset
i petog stupnja june geografske irine, snabdjee se vodom na nekom otoku od
kojeg na kartama ne bijae ni traga. Osim osame nije pruao drugih cari, no
vitez -koji nije podnosio brodsku hranu i koji je osjecao .izuzemu" odbojnost
prema kapetanu - rece Robertu kako bi bilo divno imati oko sebe skupinu
sposobnih, hrabrih i lakoumnih, zagospodariti brodom, ostaviti kapetana i one
koji ga ne ele napustiti u camcu za spaavanje, zapaliti Amarilli i nastaniti
se na ovoj zemlji, i opet daleko od svakog poznatog svijeta, pa osnovati neko
novo drutvo. Roberto ga upita je li to Escondida, no ovaj tuno odmahnu
glavom.
Otisnuvi se opet prema sjeverozapadu, uz naklonost pa-sata, naidoe na grupu
otoka naseljenih divljacima s koom boje jantara; razmijenie s njima darove
sudjelujuci na neobicno veselim njihovim svetkovinama kojima davae posebnu
dra ples djevojcica cije kretnje podsjecahu na lelujanje onih trava to se
tiho, uza sam rub vode, njihahu na alu. Vitez, koji vjerojatno nije poloio
zavjet cistoce, pod izgovorom da eli uciniti portrete nekih od tih stvorova a
ne bijae tome ni tako nevjet, naao je bez sumnje nacina da se s nekima
zdrui i u putenu uitku. Kako se brodska posada stala povoditi za njegovim
primjerom, kapetan odluci ubrzati polazak. Vitez se nije mogao odluciti bi li
ostao ovdje ili ne: cinio mu se ovo prekrasan nacin da kraj svojega ivota
doceka provodeci dane u risanju krokija. No odluci ipak da ovo takoder nije
Escondida.
Nakon toga skrenue jo dalje na sjeverozapad i otkrie otok gdje domoroci
bijahu prilicno blagi i miroljubivi. Zadra-e se na njemu dva dana i dvije
noci, a vitez im ovdje stade pripovijedati svakojake price: govorio je nekim
narjecjem koje ni Roberto nije razumio, a kamoli ostali, no on si je pomogao
crteima u pijesku i uz to je gestikulirao ivo poput glumca, izazivajuci
beskrajno oduevljenje domorodaca koji su ga slavili hvalospjevima, neto kao
"Tusitala, Tusitala!". Vitez je zajedno s Robertom razmiljao kako bi bilo
prekrasno svriti svoje dane medu tim ljudima, pripovijedajuci im mitove iz
cijeloga svijeta.
"Maje li to Escondida?", pitao je Roberto.
197
Vitez odmahnu glavom.
On je poginuo u brodolomu, razmiljao je Roberto na Da-phne, a ja sam moda
pronaao njegovu Escondidu i nikad mu to necu moci ispricati, ni njemu ni bilo
kome drugome. Moda je upravo zbog toga i pisao svojoj Dami. Da bi se
preivjelo, valja pricati price.
Posljednja vitezova kula u zraku bijae sagradena jedne veceri, par dana prije
i nedaleko od mjesta brodoloma. Upravo su plovili uz neki arhipelag; buduci da
je doktor Byrd izgledao silno nestrpljiv da se to prije ponovno nastavi prema
Ekvatoru, kapetan je odlucio da mu se ne pribliavaju. Tijekom putovanja
Robertu je bivalo sve ocitijim da kapetanovo ponaanje ne odaje nimalo one
moreplovce o kojima je toliko sluao, koji su o svakom novootkrivenom kopnu
biljeili svaku i najsitniju pojedinost, upotpunjujuci i dotjerujuci svoje
karte, skicirajuci oblike oblaka, sakupljajuci urodenicke predmete... Amarilli
je plovio poput putujuce pecine nekoga alkemicara usredotocena jedino na svoju
crnu mijenu, potpuno ravnoduan na veliki svijet koji se pruao pred njim.
Sunce bijae na zalasku; igra oblaka s nebom ispred sjene nekog otoka s jedne
strane kao da je risala smaragdne ribice to plivaju prema njegovu vrhu; s
druge su pak strane stizale razjarene vatrene kugle. Povie njih, sivi oblaci.
Odmah zatim raareno je Sunce icezlo iza otoka, no neizmjerna se ruicasta
boja odraavala i dalje na oblacima, s cijih trbuha visjee okrvavljene
ukrasne rese. U iducih nekoliko sekundi poar iza otoka proirio se toliko da
je vec nadvisivao brod. Nebo bijae eravica na pozadini rijetkih modrikastih
niti. A zatim, posvuda krv: kao da jato morskih pasa upravo prodire okorjele
ne-pokajane grenike.
"Moda bi sad valjalo umrijeti", izjavio je Malteki vitez. "Ne hvata li vas
elja da se objesite o grlo nekog topa i skliznete u more? Trajalo bi sasvim
kratko, i u tom bismo trenutku spoznali sve..."
"Da, ali tek to bismo to spoznali, prestali bismo znati", odgovori mu
Roberto.
I brod nastavi svoje putovanje, ulazeci u sipina mora.
198Dani su prolazili, svaki nalik prethodnome. Kao to je Ma-zarin i
predvidio, Roberto nije mogao uspostaviti odnos ni sa kim drugim osim s
plemicima. Mornari bijahu takvi probisvijeti da bi covjek umro od straha ako
bi ih nocu slucajno susreo na palubi. Putnici su bili izgladnjeli, bolesni i
neprestano su molili. Tri Bvrdova pomocnika nisu se usudivala sjesti za njegov
stol i uljali su se uokolo utke izvravajuci njegova naredenja. Kapetana kao
da nije ni bilo: uvece bi vec bio pijan, a osim toga govorio je samo
flamanski.
Byrd je bio mrav i suh Britanac, velike crvenokose glave koja bi mogla
posluiti kao brodski svjetionik. Roberto, koji je koristio svaku priliku da
se opere, koristeci se svakom kiom da bi isprao i odjecu, nikada ga za svih
tih mjeseci nije vidio da je promijenio koulju. Na srecu, cak i za mladica
naviknutog na parike salone, smrad samoga broda toliko je gnjusan da se smrad
svih njemu slicnih putnika uopce vie ne primjecuje.
Byrd bijae strastveni poklonik piva i Roberto je morao nauciti kako da mu
odoli, pretvarajuci se da pije i ostavljajuci pice u cai manje vie na istoj
razini. Byrd se pak doimao kao da ni za to drugo ne bijae izobraen nego da
neprestano puni prazne cae. A kako je prazna uvijek bila njegova, nju je
neprestano punio, podiuci je svaki put uvis, na brindis. Vitez nije pio, samo
je sluao i tu i tamo postavio kakvo pitanje.
Byrd je govorio prilicno skroman francuski, poput svakoga Engleza koji bi u
ono doba elio putovati izvan svojega otoka. Robertove price o uzgoju vinove
loze u Monferratu odmah su ga potpuno osvojile. Roberto je pak uljudno sluao
o tome kako se pravi pivo u Londonu. Zatim bi raspravljali o moru. Roberto je
plovio prvi puta, a Byrd je ostavljao dojam da o tome ne eli odvie reci.
Vitezova pitanja uvijek su se odnosila samo na mjesto gdje bi se mogla
nalaziti Escondida, no kako ama ba nikakva, ni priblina podatka nije
navodio, odgovora obicno ne bi dobivao.
Doktor Byrd je izjavljivao da je na put krenuo kako bi se bavio proucavanjem
cvijeca i Roberto ga je cesto namjerno iskuavao navodeci razgovor na tu temu.
Byrd nije zacijelo bio nevjet travnatim stvarima i to mu je davalo priliku da
se
uputa u beskonacna usrdna tumacenja, koja je Roberto, barem je to pokazivalo
njegovo lice, sluao s velikim zanimanjem. Na svakom kopnu Byrd i njegovi
momci doista bi sakupljali bilje, iako dodue ne s onom pomnocu ucenjaka koji
su upravo s tim ciljem krenuli na put. Mnogo se veceri tako provelo u
ispitivanju onoga to bi pronali.
Prvih je dana Byrd nastojao to vie doznati o Robertovoj i vitezovoj
prolosti, kao da je prema njima gajio odredene sumnje. Roberto je dao verziju
dogovorenu u Parizu: Savojac, borio se u Casaleu na strani Carske vojske, upao
u neprilike najprije u Torinu, potom u Parizu, zbog citavog niza dvoboja: imao
je nesrecu da rani nekog Kardinalovog ticenika, i na kraju izabrao put Tihog
oceana ne bi li to vecu kolicini vode isprijecio izmedu sebe i svojih
progonitelja. Vitez je ispripovijedio svakojakih prica, neke su se dogodile u
Veneciji, neke u Irskoj, neke pak u Srednjoj Americi, no nije se dalo jasno
razabrati koje bijahu njegove, a koje tude.

Naposljetku je Roberto otkrio da Byrd voli razgovore o enama. Izmislio je
odmah nebrojene vatrene ljubavi s nebrojenim vatrenim kurtizanama; doktorove
su se oci svaki put sve jace krijesile i neprestano je sebi iznova obecavao da
ce jednoga dana svakako posjetiti Pariz. Zatim se sabrao i primjetio kako su
papini pristalice svi odreda potkupljivi pokvarenjaci. Roberto je tada svracao
panju na to kako su se mnogi Savoj-ci vec gotovo sasvim priklonili
hugenotima. Vitez se prekriio i ponovno razgovor okrenuo na ene.
Sve do iskrcavanja na Mas Afuera izgledalo je da se doktorov ivot odvija
prema ustaljenom pravilnom ritmu, i ako je i provodio kakva ispitivanja na
brodu, bilo je to u vrijeme kad su svi ostali bili na kopnu. Za vrijeme
plovidbe danju bi se dugo zadravao na palubi; zajedno sa svojim pomocnicima
ostajao bi na nogama do sitnih sati, a nocu je zacijelo spavao. Njegova je
kabina bila tik do Robertove, bijahu to zapravo dva poput cijevi tijesna
hodnika odvojena pregradom, i Roberto bi nocu bdio, neprestano napeto
oslukujuci.
Medutim, tek to su zaplovili Pacifikom, obicaji doktora Byr-da stadoe se
mijenjati. Nakon zaustavljanja na Mas Afuera
200Roberto je zapazio da svakoga jutra izmedu sedam i osam sati on tajanstveno
nekamo nestaje, dok su se prije u to vrijeme obicavali sastati kako bi zajedno
doruckovali. Za citava onog perioda dok je brod drao pravac sjevera, sve do
otoka s kornjacama, Byrd bi se medutim udaljio negdje oko est sati ujutro.
Tek to je brod opet okrenuo pramac prema zapadu, pomaknuo je ustajanje na pet
sati, i Roberto bi cuo glas jednog od njegovih pomocnika koji ga je dolazio
probuditi. Zatim se postepeno stao buditi u cetiri, u tri, u dva.
Robertu je bilo moguce nadzirati njegova budenja jer je sa sobom bio ponio
malenu pjecanu uru. U sumrak bi, hineci da besposleno tumara uokolo, proao
pokraj kormilarske komore gdje je pokraj kompasa to plutae u kitovu ulju
stajala plocica na koju bi vodic broda, na temelju posljednjih prikupljenih
podataka, upisivao poziciju broda i pretpostavljeno vrijeme. Roberto bi sve
tocno pribiljeio, zatim bi otiao preokrenuti svoju pjecanu uricu i vracao
se da to ponovi kad bi mu se cinilo da ce uskoro isteci jedan sat. Tako je,
cak i kad bi zbog vecere zakasnio, mogao s manjom ili vecom sigurnocu
odrediti koliko je sati. Na taj se nacin bijae osvjedocio da Byrd nestaje
svakoga dana malo ranije, i da bi se, ako se nastavi ovim ritmom, jednog
lijepog dana morao udaljiti u ponoc.
Nakon onoga to je doznao od Mazarina i Colberta i od njihovih ljudi, nije mu
trebalo mnogo da zakljuci kako Bvrdova nestajanja odgovaraju susljednom
prelaenju meridijana. Moglo je, dakle, biti da netko iz Europe, svakoga dana,
u podne s Kanarskih otoka ili u bilo koje drugo dogovoreno vrijeme na bilo
kojem drugom mjestu, odailje neki signal, koji je Byrd odlazio docekati na
neko odredeno mjesto. Znajuci koliko je sati na Amarilliju, Byrd je tako bio

u
stanju izracunati vlastitu geografsku duinu!
Bilo bi dakle dovoljno slijediti Byrda kad bi se ovaj udaljavao. No to ne
bijae tako jednostavno. Sve dok su se njegovi tajanstveni nestanci dogadali u
jutarnjim satima, bilo je nemoguce ici za njim i ostati neprimijecen. Kad je
Byrd poceo izbivati nocu, Roberto bi ga vrlo dobro cuo kako odlazi, no nije
mogao za njim krenuti odmah; morao bi malo pricekati, a kako ga vie ne bi
mogao cuti, valjalo mu je pronaci trag. Svaki
201se njegov trud, medutim, pokazao uzaludnim. Necu nabrajati koliko je puta,
udarivi nekim mracnim putem, Roberto zavrio medu mreama-lealjkama koje
pripadahu brodskoj opremi, ili se spotakao o kakva zalutala putnika; no sve mu
se cece dogadalo da nabasa na nekoga tko bi u to vrijeme morao biti u
krevetu: netko je dakle neprestano bdio.
Kad god bi susreo nekoga od tih zagonetnih uhoda, Roberto bi spominjao svoju
uobicajenu kronicnu nesanicu te bi se popeo na palubu kako ne bi pobudio
nikakve sumnje. Vec se odavno bio potrudio da se o njemu pronese glas kao o
cudaku koji nocu sanja otvorenih ociju a dane provodi sputenih kapaka. No
jednom kad bi se naao na palubi, gdje bi redovito naiao na deurnog mornara
s kojim bi morao izmijeniti pokoju rijec, ako bi se kojim slucajem uspjeli
sporazumjeti, tu je noc vec mogao smatrati izgubljenom.
Eto zbog cega su proli mjeseci i mjeseci, a da Roberto, tako blizu otkricu
Amarillijeve tajne, jo uvijek nije uspijevao iznaci nacina da nos gurne na
pravo mjesto.
Od samog je pocetka medutim nastojao ostvariti s Byrdom to prisniji odnos i
navesti ga na kakvo povjerljivo priopcenje. Smislio je tako metodu koja je
mnogo bolje od svih Mazarino-vih sugestija odgovarala okolnostima. Da bi
zadovoljio svoju znatielju, postavljao bi tijekom dana raznorazna pitanja
vitezu, koji na njih naravno ne bi znao odgovora. Tada bi ga kao usput
upozorio da bi to to ga pita moglo biti od iztiZfiaya-nosti cak i za njega,
viteza, ako zaista eli pronaci Escondidu. Tako bi vitez uvece ista pitanja
postavljao doktoru.
Jedne su noci s gornje palube promatrali zvijezde i doktor je u jednom
trenutku primijetio kako je sada vjerojatno ponoc. Vitez, kojem jo bijahu
svjee neke stvari kojima ga je Roberto poucio prije nekoliko sati, na to ce
zamiljeno:
"Tko zna koliko je u ovom trenutku sati na Malti..."
"Pa to je vrlo jednostavno", izletje doktoru. Odmah se zatim ispravi:
"Hocu reci, vrlo teko prijatelju moj."
Vitez se zacudio kako to da se to ne moe zakljuciti izracunavanjem geografske
duine:
202"Zar Suncu ne treba jedan sat da prevali petnaest stupnjeva geografske
duine? Dovoljno je, dakle, ustanoviti da smo na toliko i toliko stupnjeva
geografske duine od Mediterana, podijeliti to sa petnaest, znati, kao to
znamo, koliko je sati ovdje kod nas, i utvrdit cemo odmah koliko je sati
tamo."
"Vi me podsjecate na jednog od onih zvjezdoznanaca koji provedu citav ivot
pretresajuci sve moguce karte, a da nikad zaplovili nisu. Inace biste znali da
nikako nije moguce znati na kojem se meridijanu nalazimo."
Byrd je ponovio manje vie ono to je Roberto vec znao, ali o cemu vitez nije
imao pojma. Byrd se medutim na tu temu odjednom pokazao neobicno govorljivim:

"Nai su stari mislili da imaju nepogreivu metodu i uporno proucavali
Mjeseceve pomrcine. Poznato vam je, naravno, to je to Mjeseceva pomrcina - to
je trenutak u kojem su Sunce, Zemlja i Mjesec svi u jednoj jedinoj liniji i
Zemljina sjena pada na povrinu Mjeseca. S obzirom na to da je moguce
predvidjeti tocan dan i sat buducih pomrcina, a dovoljno je za to imati sa
sobom Regiomontanusove tablice, pretpostavimo da znate da se jedna odredena
pomrcina u Jeruzalemu treba dogoditi u ponoc, a vi je medutim opazite u deset
sati. Znat cete odmah da vas od Jeruzalema dijeli udaljenost od dva sata i da
se prema tome tocka s koje promatrate nalazi na trideset stupnjeva geografske
duine zapadno od Jeruzalema." "Savreno", rece Roberto, "na cast i slavu
starima!" "Da, ali taj racun vrijedi samo do odredene granice. Veliki je
Kolumbo, za vrijeme svojega drugog putovanja, racunao na jednu pomrcinu dok je
stajao usidren na pucini u blizini His-paniole, i ucinio je pogreku od
dvadeset i tri stupnja na zapad, to znaci sat i pol razlike! A na cetvrtom je
putovanju, isto tako zbog jedne pomrcine, pogrijeio za dva i pol sata!" "Je
li pogrijeio on ili Regiomontanus?", pitao je vitez. "Tko to zna! Na brodu,
koji se neprestano ljulja cak i kad je usidren, uvijek je vrlo teko utvrditi
tocne podatke. Ili pak, vjerojatno znate da je Kolumbo pod svaku cijenu elio
prikazati kako je stigao do Azije, i moda ga je upravo ta elja uvukla u
greku, samo da bi pokazao kako je dospio dalje nego to zaista jeste... A
Mjeseceve udaljenosti? Posljednjih stoti-
203K E c
njak godina bile su u velikoj modi. Ta je ideja imala kako da teaem? tealarje
Wit. Za vrijeme puta koji prevali u mjesec dana, Mjesec na svome obilasku
opie puni krug od zapada prema istoku, to je obrnuto od putanje zvijezda, i
on je prema tome kao kazaljka nekog nebeskog sata koja prelazi brojcanik
Zodijaka. Zvijezde se gibaju nebom od istoka prema zapadu brzinom od otprilike
petnaest stupnjeva na sat, dok u istom tom vremenu Mjesec prevali cetrnaest i
pol stupnjeva. Mjesec tako, u odnosu na zvijezde, odstupa za pola stupnja na
sat. Anticki su zvjezdoznanci pak mislili da je udaljenost izmedu Mjeseca i
neke fixed sterre, kao to se kae, neke zvijezde stajacice, u jednom
odredenom trenutku ista za bilo kojeg promatraca na bilo kojoj tocki na
Zemlji. Bilo je prema tome dovoljno poznavati, imajuci uobicajene tablice ili
ephemerides, i promatrajuci nebo pomocu astronomers staffe, the Crosse..."
"Kutomjera?"
"Upravo tako, pomocu tog cross moguce je izracunati udaljenost Mjeseca od te
zvijezde u neko odredeno vrijeme naeg nultog meridijana i doznati da je, u
vrijeme naeg promatranja na moru, u tom i tom gradu toliko i toliko sati. Kad
se tako dozna vremenska razlika, odmah nam je takoder poznata i geografska
duina. Ali, ali...", i tu Byrd ucini stanku kako bi jo vie privukao panju
svojih sugovornika, "ali tu su Paralla-xes. To je vrlo sloena stvar, ne bih
se usudio uputati u njena tumacenja, no ono to vam mogu reci je da nastaje
zbog toga to se svjetlost na razlicitim visinama na obzoru razlicito lomi od
nebeskih tijela. Zbog tih parallaxes, prema tome, udaljenost ustanovljena
ovdje nece biti jednaka onoj koju bi ustanovili nai astronomi u Europi."
Roberto se prisjetio da je od Mazarina i Colberta cuo neku pricu o paralaksi i
o nekom gospodinu Morinu koji je vjerovao da je pronaao pravu metodu za
njihovo izracunavanje. Da bi provjerio koliko Byrd o tome zna, upita ga ne
mogu li astronomi izracunati paralaksu. Byrd odgovori da mogu, ali da je to
vrlo, vrlo teko, a rizik pogreke vrlo, vrlo velik.
"A osim toga,", dodao je, "ja sam laik i o tim stvarima znam vrlo malo."
"Ne preostaje dakle drugo nego potraiti neku sigurniju
204metodu", pokuao gaje Roberto navesti da kae jo barem neto.
"Znate li to je rekao va Vespucci? Rekao je: to se tice geografske duine,
to je prilicno teka stvar, i malo je ljudi razumije, osim ako nisu spremni
odreci se sna da bi promatrali poklapanje Mjeseca i planeta. I jo je dodao:
radi odredivanja geografske duine ja sam cesto rtvovao san i skratio tako
svoj ivot za deset godina... Izgubljeno vrijeme, dodajem ja. But now behold
the skie is over with cloudes; wherefore let us haste to our lodging, and ende
our talke."
Nekoliko veceri kasnije upitao je doktora da mu pokae Polarnu Zvijezdu. Ovaj
se osmjehnu: s ove polutke nije je moguce vidjeti i valja se osloniti na
ostale zvijezde stajacice.
"Jo jedan poraz za istraivace geografske duine", komentirao je. "Tako ne
mogu pribjeci ni varijacijama magnetske igle."
Zatim je, na nestrpljive i uporne nagovore svojih prijatelja, jo jednom
razlomio kruh svojega znanja.
"Magnetska igla kompasa trebala bi uvijek pokazivati sjever, dakle u pravcu
Polarne Zvijezde. Pa ipak, osim na meridijanu koji prolazi Otokom Ferro, na
svim se drugim mjestima ona odmice od pravca Sjevernog pola, skrecuci cas na
istok, cas na zapad, vec prema podneblju i prema geografskoj irini. Ako se na
primjer od Kanarskih otoka pomaknete prema Gibraltaru, svaki mornar zna da
igla odstupa za vie od est stupnjeva romba prema jugu, a od Malte do
Tripolija u Berberiji varijacija iznosi dvije trecine romba ulijevo - a dobro
vam je poznato da svaki romb oznacava jedan od trideset i dva glavna pravca
vjetra. A ta odstupanja, tako kau, slijede odredena stroga pravila, vec prema
razlicitim geografskim duinama. Prema tome, kad biste imali tablicu s dobro
oznacenim odstupanjima, mogli biste znati gdje se nalazite. Ali..."
"Jo jedno ali?"
"Naalost da. Ne postoje tablice s tocno oznacenim otklonima magnetske igle,
tko god ih je pokuao napraviti nije uspio, a ima dovoljno razloga
pretpostavci da igla ne odstupa jednako na svakoj geografskoj duini. A osim
toga, te su varijacije vrlo polagane i na moru ih je teko pratiti, cak i kad
se brod
sr-
i
205
ne bi ljuljao toliko da poremeti ravnoteu igle. Tko se pouzdaje u iglu, mora
biti lud."
Jedne druge veceri, za stolom, mozgajuci o jednoj polovicnoj Robertovoj
recenici koja kao da je ostalima promakla, jer nitko na nju nije dao svoje
miljenje, vitez natuknu kako bi Escondida mogla biti jedan od Solomonskih
otoka, te upita nisu li oni moda ovdje negdje u blizini.
Byrd slegnu ramenima:
"Solomonski otoci! fa n"existepas!"
"Pa zar nije do njih stigao kapetan Drake?", cudio se vitez.
"Besmislica! Drake je otkrio New Albion, a to je na sasvim drugoj strani."
"panjolci su u Casaleu o njima pricali kao o opce poznatoj stvari, i isticali
kako su ih upravo oni otkrili", rece Roberto.
"To je rekao onaj Mendana, prije sedamdeset i neto godina. No izjavio je da
se nalaze izmedu sedmog i jedanaestog stupnja june geografske irine. To je
isto kao da je rekao da su izmedu Pariza i Londona. Ali na kojoj su
geografskoj duini? Quieros je rekao da su na tisucu i pet stotina morskih
milja od Lime. Smijeno. Moglo bi se na njih pljunuti s obala Perua. Nedavno
je pak jedan panjolac izjavio da su na sedam tisuca i pet stotina milja od
samog Perua. To je moda suvie. No budite tako dobri pa pogledajte ove karte,
neke su od njih novijega datuma, no zapravo su pretisak onih starih, a ove
ostale ponudene su nam kao posljednje otkrice. Gledajte, neki te otoke
smjetaju na dvije stotine i deseti meridijan, neki na dvije stotine i
dvadeseti, neki pak na dvije stotine trideseti, da i ne spominjem one koji ih
zamiljaju na stotinu i nekom. Sve kad bi netko od njih i imao pravo, ostali
bi pogrijeili i do pedeset stupnjeva, to je otprilike udaljenost izmedu
Londona i zemalja Kraljice od Sabe.
"Vrijedno je doista svakog divljenja koliko toga znate, doktore", rece vitez,
preduhitrivi Roberta, koji se upravo spremao odati mu slicno priznanje. "Kao
da u citavome svom ivotu nita drugo radili niste nego traili geografsku
duinu."
Lice doktora Byrda, osuto bjelkastim pjegama, naglo pocr-venje. Posegnu za
svojim peharom, napuni ga pivom do vrha i izlije u grlo u jednom dahu.
206"Oh, to je tek znatielja jednog prirodnjaka. U stvari ne bih uopce znao
odakle da pocnem kad bih vam sada morao reci gdje se nalazimo."
"Ali", Roberto je smatrao da je dolo vrijeme da pokua srecu, "pokraj ruda
kormila vidio sam jednu plocicu na kojoj..."
"Oh, da", sabrao se odmah doktor, "naravno, brod nikad ne plovi tek tako, kako
ga voda nosi. Theypricke the Garde. Unose se podaci o danu, magnetskoj igli i
njezinu otklonu, smjer iz kojeg pue vjetar, koliko sati pokazuje sat na
brodu, preva-Ijene milje, visina Sunca i zvijezda, i zatim geografska irina,
a iz nje se izvlaci pretpostavljena geografska duina. Sigurno ste koji put na
krmi vidjeli mornara kako baca u vodu konopac sa dacicom pricvrcenom na
jednom kraju. To je loch ili, kako neki kau, ladica. Pusti se da ue klizi po
vodi, to ue ima cvorove ciji razmak izraava odredene mjere, i pomocu sata
kojeg imamo kraj sebe, moemo doznati u koliko se vremena prevali odredena
udaljenost. Na taj bi se nacin, kad bi se sve pravimo odvijalo, u svako doba
znalo na koliko smo milja od posljednjeg poznatog meridijana, a onda bi se
odgovarajucim racunom moglo doznati preko kojega upravo prelazimo."
"Vidite da ipak postoji nacin", pobjedonosno usklikne Roberto, koji je vec
znao to ce mu doktor na to odgovoriti. Da je loch neto to se koristi onda
kad nema nicega boljeg, buduci da on moe pokazati prevaljeni put samo onda
kada brod plovi u sasvim ravnoj liniji. No kako brod plovi onako kako to ele
vjetrovi, kad oni nisu povoljni, brod se moe na jednome dijelu kretati vie
udesno, na nekom drugom opet vie ulijevo.
"Sir Humphrev Gilbert", rece doktor, "manje vie u isto vrijeme kad i Mendana,
tamo negdje oko Nove Zemlje, upravo kad je htio nastaviti ploviti du
cetrdeset i sedme paralele, encoun-tered winde always so scant, vjetrove -
kako da kaem - tako lijene i krte da se dugo kretao naizmjence izmedu
cetrdeset i prve i pedeset i prve, vijugajuci za po deset stupnjeva geografske
irine, gospodo moja, to bi bilo isto kao da neka ogromna zmija ide od
Napulja do Portugala, tako da glavom najprije pristane u Le Havreu a repom u
Rimu, a da se zatim repom nade u Parizu a glavom u Madridu! Vidite, dakle, da
je potrebno uzeti u obzir odstupanja, procijeniti ih i izracunati, i biti
pritom
207
veoma paljiv; a to je upravo ono to jedan mornar nikada ne cini, niti pak
moe imati pokraj sebe po citav dan nekog astronoma. Naravno, moe se pokuati
s raznim pretpostavkama, posebno ako se plovi nekom poznatom rutom, koje se
onda usporeduju s rezultatima koje su dobili drugi. Zbog toga zemljovidi
izmedu europske i americke obale daju prilicno sigurne udaljenosti. A osim
toga i sakupljanje podataka o zvijezdama s kopna moe tu i tamo biti od
koristi, pa tako znamo na kojoj se geografskoj duini nalazi Lima. Ali i u tom
slucaju, prijatelji moji", rece veselo doktor, "to se dogada?", i lukavo baci
pogled na ostalu dvojicu.
"Dogada se da taj gospodin", i pritom je lupkao prstom po nekom zemljovidu,
"smjeta Rim na trideset stupnjeva istocno od meridijana Kanarskih otoka, a
onaj drugi", tu pak zaprijeti prstom kao da eli ocinski ukoriti onoga tko je
nacrtao drugi zemljovid, "onaj drugi gospodin smjeta Rim na cetrdeseti
stupanj! A ovaj rukopis sadri takoder i izvjetaj jednog Flaman-ca, prilicno
prepredenog, koji u njemu obavjetava panjolskog kralja da nikad nije bilo
suglasja oko udaljenosti izmedu Rima i Toleda, por los errores tan enormes,
como se conoce por esta linea, que muestra la diferencia de las distancias i
tako dalje i tako dalje. A evo te linije: ako se utvrdi pocetni meridijan u
Toledu panjolci uvijek vjeruju da ive u samom sreditu svijeta, za Mercatora
bi Rim bio dvadeset stupnjeva istocnije, ali Tycho Brache uvjeren je da su to
dvadeset i dva stupnja; za Regiomontanusa skoro dvadeset i pet, dvadeset i
sedam za Claviusa, dvadeset i osam za dobrog naeg Ptolome-ja, a za Origanusa
trideset. Toliko pogreaka da bi se izmjerila samo udaljenost izmedu Rima i
Toleda. Zamislite to se onda tek dogada na rutama poput ove nae, gdje smo mi
moda prvi prvcati koji su pristali uz neke od ovih otoka, a izvjetaji drugih
putnika prilicno su neodredeni. I dodajte tome da jedan Holandanin, ako je

dobio tocne podatke, nece naravno pojuriti da to kae Englezima, niti ovi
panjolcima. Ono to je najvanije na ovim morima jest nos kapetana koji ce
pomocu svojega jadnoga loga zakljuciti, recimo, da se nalazi na dvije stotine
i dvadesetom meridijanu, a moda je za trideset stupnjeva vie ovamo ili vie
onamo."
208"Pa onda bi", poceo je shvacati vitez, "onaj tko pronade nacin da se tocno
utvrde meridijani bio gospodar mora!"
Byrd ponovno pocrvenje, upre u njega prodoran pogled kao da se eli uvjeriti
govori li on to ozbiljno; zatim se osmjeh-nu kao da ga eli pecnuti: "Pa to
ne pokuate i vi?"
"ao mi je, ali ja odustajem", rece Roberto podigavi ruke u znak predaje. Svi
se nasmijae i razgovor za to vece zavri u vedru raspoloenju.
Dane i dane nakon toga Roberto nije smatrao shodnim razgovor ponovno usmjeriti
na geografsku duinu. Promijenio je sada temu, i u tu je svrhu donio prilicno
hrabru odluku. Noem je sebi zarezao dlan jedne ruke. Razderao je zatim jednu
svoju koulju koja vec ionako bijae istroena i odrpana od morske vode i
vjetrova, te od njezinih komada nacinio zavoj. Uvece pokae ranu doktoru:
"U mene doista nema ni zrnce razbora, zamislite samo, spremio sam no bez
korica u torbu i kopajuci kasnije po njoj, naravno, odmah sam se porezao. Pece
kao sam vrag."
Doktor Byrd prouci ranu ispitivackim pogledom covjeka od zanata, dok je
Roberto u sebi molio Boga da donese na stol zdjelicu i u njoj otopi vetriol.
Umjesto toga Byrd se ogranicio da izjavi kako mu se cini da rana uopce nije
strana i jedini njegov savjet bijae da je svako jutro dobro ispere. Ali na
srecu, u pomoc na vrijeme priskoci vitez:
"Eh, sad bi valjalo imatio onu mast za oruje!" "A koji je to vrag?", upita
Roberto.
A vitez, kao da je procitao sve one knjige u koje Roberto odnedavno bijae
savreno upucen, stade svojski hvaliti necuvene vrline cudotvorne substancije.
Byrd je utio. Roberto, nakon tako zanosna vitezova zaleta, sam baci kocku:
"Ma to su bapska naklapanja! Kao ona prica o nosecoj eni koja je vidjela
svoga dragoga odsjecene glave i rodila dijete kojem glava bijae odvojena od
tijela. Ili ono o seljakinjama koje da bi kaznile psa koji se pokakao u
kuhinji uzmu komad na-gorjela drveta i zabiju ga u izmet, nadajuci se da
ivotinja osjeca kako joj gori stranjica! Vitee moj, nitko tko ima neto
soli u glavi ne vjeruje u te historiettes!"
209
"Vitez nam je pricao o toj masti za oruje kao o necem to moe biti od velike
koristi u medicini, a vi nam upravo otkrivate kako se njome i zlo moe
nanijeti."
"Naravno, i upravo se zbog toga odredene tajne od mnogih kriju, kako se ne bi
zloupotrijebile. Eh, gospodine moj, rasprava
0 masti, ili praku, ili onome to mi Englezi zovemo Weapon Salve, puna je
proturjecnosti. Vitez nam je spomenuo oruje koje, ako se pravilno tretira,
izaziva olakanje na rani. Ali uzmite vi to isto oruje i stavite ga u blizinu
vatre: ranjenik ce, cak i ako je miljama daleko, zaurlati od boli. A ako
uronite sjecivo, jo umrljano krvlju, u ledenu vodu, ranjenik ce se najeiti."
Naizgled ovaj razgovor nije Robertu otkrio nita to vec nije znao,
ukljucujuci i to da je doktor Byrd u Prah Simpatije bio prilicno upucen. Pa
ipak, doktorove rijeci vrtjele su se nekako vie oko njegovih negativnih
ucinaka, a to nikako nije moglo biti slucajno. No kakve je sve to imalo veze s
lukom meridijana, to je vec druga prica.
Sve dok se jednoga jutra, iskoristivi opcu pometnju na gornjoj palubi zbog
toga to je neki mornar pao s kria na jarbolu
1 pritom slomio lubanju te je doktor bio pozvan da pomogne nesretniku, Roberto
nije neprimjetno iskrao i uvukao u tovar-ni prostor.
Pipajuci nasumce, gotovo je naslijepo uspio pronaci pravi put. Moda bijae
sreca, moda je zvjerka skvicala tog jutra glasnije nego obicno: Roberto se,
manje vie na mjestu gdje ce na Daphne kasnije otkriti bacvice s rakijom,
naao odjednom pred uasnim prizorom.
Dobro zaticen od znatieljnih pogleda, u uvucenu skrovi-tu nacinjenom po
njegovoj mjeri, na pokrovu od starih krpa, leao je pas.
Bijae moda cistokrvne rase, no patnje i oskudica pretvorili su njegovo
tijelo u samu kost i kou. Pa ipak, njegovi su ga krvnici ocigledno
namjeravali odrati na ivotu: opskrbili su ga hranom i vodom u obilnim
kolicinama, a nalo se tu i hrane koja ne bijae pseca; zacijelo su je potajno
otimali putnicima.
Leao je postrance, oputene glave i isplaena jezika. Na boku mu je zjapila
iroka strana rana. Cinila se svjeom, no
211
istovremeno kao da bijae prorastena tumoroznim tkivom; pokazivala je dva
velika ruicasta ruba, a u sreditu i du citave rasjekotine vidjela se gnojna
sr to kao da je izlucivala skutu ili svjei kravlji sir. Robertu odmah
bijae jasno da je rana u takvome stanju zbog toga to je ruka nekog
ranarnika, umjesto da rubove asije, namjerno ucinila da zjape irom otvoreni,
pricvrstivi ih za okolnu kou.
Kopile umijeca, ta je rana bila ne samo nanesena nego i nemilosrdno njegovana
tako da nikad ne zaraste i da pas neprestano trpi - tko zna otkada. Ne samo
to: Roberto opazi takoder da se na rani i oko nje nalaze ostaci nekakve
kristalica-ste tvari, kao da je lijecnik tako okrutan i nemilosrdan lijecnik
na nju svakoga dana sipao neku nadraujucu sol.
Bespomocan, Roberto pomilova nesretnu ivotinju, koja je sad cviljela gotovo
necujno. Pitao se kako da mu pomogne, no na malo jaci dodir pas je samo jo
vie patio. Osim toga, osjecaj beskrajna saaljenja malo je pomalo poputao
pod snanijim osjecajem trijumfa. Nije bilo sumnje, bijae to tajna doktora
Byrda, onaj tajanstveni teret ukrcan u Londonu.
Po onome to je Roberto vidio, zakljucak koji je mogao izvesti netko tko je
znao ono to je on znao bijae da je pas bio ranjen jo u Engleskoj i da se
Byrd trudio da rana ostane neprekidno otvorenom. Netko je u Londonu svakoga
dana, u odredeni dogovoreni sat, cinio neto s orujem koje ju je prouzrocilo,
ili pak s krpom natopljenom krvlju jadne ivotinje, izazivajuci u njega neku
reakciju - moda olakanje, moda jo vece muke, buduci da je doktor Byrd
otvoreno izjavio da se pomocu Weapon Salve moe takoder i nauditi.

Na taj se nacin na Amarilliju moglo u odredenom trenutku znati koliko je sati
u Europi. Znajuci uz to i koliko je upravo sati na brodu, bilo je moguce
odrediti meridijan!
Preostalo je jedino pricekati da se cinjenice potkrijepe dokazima. U tom je
periodu Byrd nestajao uvijek negdje oko jedanaest sati: to bi trebalo znaciti
da se pribliavaju antimeri-dijanu. On bi ga morao jednostavno oko tog vremena
pricekati ovdje kod psa.
Pomogao mu je sretan slucaj, ako se srecom moe nazvati olujno nevrijeme koje
ce brod, zajedno sa svim njegovim sta-
212novnicima, odvesti u posljednju njegovu nesrecu. Tog poslije-podneva more
vec bijae prilicno uzburkano i to je Robertu omogucilo da se, izgovorivi se
na mucninu i nervozu u elucu, povuce u krevet i izostane sa vecere. Sa prvim
mrakom, dok jo nitko nije pomiljao da postavi strau, spusti se potajno u
tovarni prostor, noseci sa sobom samo kresalo i jedno katranom namazano ue
cime je osvjetljavao put. Stigavi do psa, vidje gore iznad njegove lonice
policu krcatu balama slame koja je sluila za obnavljanje vec smrdljivih ili
okuenih putnickih leajeva. Prokrci sebi put kroz citavu tu hrpu i izdubi u
njoj sklonite iz kojeg nije vie mogao vidjeti psa, ali je mogao kriom
gledati nekoga tko bi stajao ispred njega, i sasvim sigurno cuti svaki
razgovor.
Cekanje je trajalo satima, a jo ga je duim cinio bolni cvi-le ivotinje
koja se beskrajno mucila; no napokon zacu druge zvukove i opazi svjetla.
Malo zatim postade svjedokom pokusa koji se odvijao na samo nekoliko koraka od
njega, u nazocnosti doktora i njegova tri pomocnika.
"Biljei, Cavendish?" "Aye, aye, doktore."
"Pricekajmo, dakle. Veceras neto suvie cvili." "Osjeca more."
"Dobar, dobar, Hakluyt," govorio je doktor umirujuci psa prijetvornim
milovanjem. "Pogrijeili smo to nismo utvrdili tocan slijed svih radnji.
Trebalo bi uvijek poceti s ublaujucim sredstvom."
"Ne mora biti, doktore, ima veceri kad u dogovoreno vrijeme spava, i valja ga
probuditi nekim nadraujucim djelovanjem."
"Panja, cini mi se da se neto uznemirio... Dobar, Hakluyt... Da, uznemirio
se, trese se!"
Pas je sad stravicnim jaucima neprirodno zavijao. "Izloili su oruje vatri,
zapisi tocno vrijeme, Withrington!" "Kod nas je oko jedanaest i pol." "Pazi
dobro na ure. Trebalo bi proci oko deset minuta. Pas je nastavio zavijati,
cinilo se da to traje beskonacno dugo. Zatim ispusti neki drugaciji zvuk, koji
se stiavae u jed-
213nom "arff, arff, to postajae sve slabiji i rjedi da bi na kraju ustupio
mjesto potpunoj tiini.
"Dobro", govorae doktor Byrd, "koliko je sati, Withring-ton?"
"Trebalo bi odgovarati. Jo cetvrt do ponoci."
"Ne veselimo se prerano. Pricekajmo dok ne provjerimo."
Uslijedi jo jedno beskonacno dugo icekivanje, a zatim pas, koji ocigledno
bijae zadrijemao osjetivi olakanje, ponovno zaurla kao da mu je netko
nagazio na rep.
"Vrijeme, Withrington?"
"Proao je jedan sat, istjecu posljednja zrnca pijeska."
"Sat vec pokazuje ponoc", rece neki treci glas.
"To ce biti dovoljno, cini mi se. A sada gospodo", rece doktor Byrd, "nadam se
da ce odmah prestati s nadraivanjem, jadni Hakluvt ne moe vie izdrati.
Vode i sol, Hawlse, i krpicu. Dobar, dobar, Hakluvt, vec ti je bolje...
Spavaj, spavaj, cuje, tvoj je gospodar tu pokraj tebe, gotovo je... Hawsle,
uspav-Ijujuce sredstvo u vodu..."
"Aye, aye, doktore."
"Evo, pij, Hakluvt... Dobar, hajde, popij ovu dobru vodicu..."
Jo jedno plaho tektanje, i zatim opet tiina.
"Odlicno, gospodo", govorio je doktor Byrd, "Kad se ovaj brod jo ne bi tako
drsko tresao, mogli bismo reci da smo imali uspjenu vecer. Sutra ujutro,
Hawsle, uobicajenu sol na ranu. Da vidimo sada, gospodo, to moemo
zakljuciti. U kljucnom trenutku, kad se ovdje bliila ponoc, iz Londona su nam
signalizirali da je kod njih podne. Nalazimo se na antimeri-dijanu Londona,
znaci na stotinu devedeset osmom od Kanar-skih otoka. Ako su Solomonski otoci,
kao to kae tradicija, na antimeridijanu Otoka Ferro, i ako smo na pravoj
geografskoj irini, ploveci prema zapadu uz dobar vjetar u krmu, morali bismo
pristati uz obale San Christovala, ili kako cemo vec prekrstiti taj prokleti
otok. Morali bismo naci ono to panjolci trae vec desetljecima, i
istovremeno cemo imati u rukama tajnu Punto Fijo. Pivo, Cavendish, moramo
nazdraviti Njegovu Velicanstvu, neka ga Bog vjecno cuva."
"Neka Bog cuva kralja", rekoe u glas ostala trojica - a bijahu ocigledno sva
cetvorica vrlo srcani ljudi, jo uvijek odani
214jednome monarhu koji upravo tih dana, ako jo nije izgubio glavu, bijae u
najmanju ruku na rubu da izgubi kraljevstvo.
Roberto naprezae sve svoje umne snage. Prisjetio se da je jo ujutro
primijetio da se pas umiruje kad bi ga pomilovao, i da je bolno zaskvicao kad
ga je dodirnuo malo grublje. Bilo je potrebno vrlo malo, na brodu neprekidno
uzbibanom od mora i vjetra, da se u jednome bolesnom tijelu izazovu razlicita
osje-tilna stanja. Moda su oni zlikovci vjerovali da primaju neku poruku
izdaleka, a pas je u stvari trpio bol ili osjecao olakanje vec prema tome
kako bi ga udari valova uznemiravali ili blago uljuljkivali. Ili je pak, ako
zaista postoje, kao to je govorio Saint-Savin, priguene i pritajene misli,
Byrd mogao pokretima ruku pobuditi reakcije prema vlastitim neizrecenim i
nesvjesnim eljama. Nije li i on sam spomenuo kako je Kolumbo, kad je onako
pogrijeio, zapravo nesvjesno elio prikazati kako je stigao dalje nego to
jest? Sudbina svijeta, dakle, ovisi
0 nacinu na koji ovi bezumnici tumace jezik jednoga psa? Zar je nekakvo
kruljenje crijeva ove jadne ivotinje, na primjer, moglo te bijednike navesti
na odlucnu pomisao da se upravo pribliavaju ili udaljuju od nekog mjesta za
kojim su pohlepno udjeli isto tako bijedni panjolci, Francuzi, Holandani i
Portugalci? A on bijae upleten u tu avanturu da bi jednoga dana Mazarinu i
onom utokljuncu Colbertu pruio priliku da nastanjuju francuske brodove
zlostavljanim psima?
Ostali su se sada vec udaljili. Roberto izide iz svojega skro-vita i zadri
se, pod blijedim svjetlom konopca namazanog katranom, pred psom koji je
spavao. Sasvim, sasvim lagano pogladi ga po glavi. Vidio je odjednom u toj
nesretnoj ivotinji sve patnje ovoga svijeta, stravicna pripovijest izopacena
uma.
1 svo ga je njegovo dugotrajno polagano obrazovanje, jo od onih kasalskih
dana pa sve do ovog trenutka, dovelo samo do jedne tako porazne istine. Oh, da
je barem ostao kao brodolo-mac na onom pustom otoku, kao to je elio vitez,
da je barem poput viteza elio potpaliti Amarilli, da je barem prekinuo
putovanje na onom trecem otoku medu domorotkinjama bakrene boje, ili na
cetvrtom postao urodenicki bard. Da je barem pronaao onu Escondidu, gdje bi
se mogao skloniti od svih placenih ubojica ovoga svijeta bez milosti!
215
Nije jo tada znao da mu sudbina priprema, vrlo skoro, jedan peti otok, moda
Posljednji.
Amarilli se cinio sav izvan sebe i on se, hvatajuci se za sve to mu se nalo
pri ruci, vratio u svoju kabinu, zaboravljajuci na sveopcu svjetsku bolest da
bi se razbolio od one morske. Zatim brodolom, o kojem vec bijae rijeci.
Izvrio je uspjeno svoju misiju: kao jedini preivjeli, ponio je sa sobom
tajnu doktora Byrda. No nikome je vie nije mogao otkriti. A na kraju krajeva,
moda ta tajna bijae potpuno bezvrijedna.
Ne bi li zapravo morao priznati da je, iziavi iz jednoga nezdravog svijeta,
naao istinsko zdravlje? Brodolom mu je udijelio najuzvieniji od svih darova,
izgnanstvo, i jednu Damu koju mu sada vie nitko nije mogao oteti...
Ali Otok mu nije pripadao i bijae dalek. Daphne mu nije pripadala, i netko je
drugi zahtijevao nad njom vlasnitvo. Moda da bi na njoj nastavio
istraivanja, ne manje surova i bezumna od onih doktora Byrda.
21620.
QtzciAmlj,e i umijece
r oberto je jo uvijek bio sklon pustiti da vrijeme prolazi i Dostaviti Uljeza
da se igra, ne bi li otkrio njegovu igru. Ponovo je iznosio na palubu ure,
navijao ih redovito svakoga dana, trcao bi potom nahraniti i napojiti
ivotinje kako bi sprijecio da to ucini onaj drugi, zatim bi pak uredno
namjetao svaku prostoriju i svaki i najmanji predmet na palubi, tako da se,
ako se onaj po brodu bude kretao, lako moe primijetiti njegov prolazak. Danju
bi ostajao unutra, ali je uvijek imao odkrinuta vrata, kako mu ni najslabiji
um, bilo izvana, bilo odozdo, ne bi promakao; nocu bi straario, pio rakiju,
i opet silazio u utrobu Daphne.
Jednom je prilikom otkrio jo dvije spremine komorice, iza jame s debelom
uadi u pravcu krme: jedna bijae prazna, druga pak vie nego prepuna,
obloena policama uzdignutih rubova kako bi se sprijecilo da, uslijed nemirna
mora, naslagani predmeti, skliznu na tlo. Vidje guterove koe suene na
suncu, jezgre voca izgubljena identiteta, kamenje razlicitih boja, oblutke
glatke povrine od dugotrajna zagrljaja morskih valova, komadice koralja,
kukce probodene pribadacom i pricvrcene za jednu plocicu, jednu muhu i
jednoga pauka u komadu jantara, osuena kameleona, staklene posude ispunjene
tekucinom u kojima plutahu zmijice ili sicune jegulje, ogromne riblje kosti
za koje bijae pomislio da su vjerojatno kitove; sablju koja je jednom
zacijelo krasila rilo neke ribe, i jedan dugacak rog koji je za Roberta
pripadao jednorogu, no ja bih prije rekao da se radilo o narvalu. Sve u svemu,
prostorija koja je otkrivala smisao za prirodoslovnu zbirku, kakvih se u ono
doba moralo cesto naci na brodovima istraivaca i prirodnjaka.
217
U sreditu bijae otvorena krinja, dna prekrivena slamom, prazna. to je
nekada mogla sadravati, Robertu posta jasno kad se vratio u svoju sobu gdje
ga je odmah na vratima docekala uspravljena neka ivotinja, koja mu se, u tom
bliskom susretu, ucinila strasnijom nego da je ugledao Uljeza glavom i bradom.
Mi, takorcina iz odvodnih kanala, ma to, monstruozno strailo, visine vece
od pola covjeka, dugackoga repa to se pruae daleko po tlu, upiljenih ociju,
stajae nepomicno na dvije ape, druge dvije poput malenih ruku pruene prema
njemu. Dlaka mu bijae kratka a na trbuhu je imalo torbu, otvor, prirodnu neku
vrecu iz koje je mirkalo sicunije cudovite iste vrste. Znamo vec koliko je
Roberto bulaznio o mievima prve dvije veceri, zamiljajuci ih ogromnim
zvijerima kakve se vec na brodovima mogu gnijezditi. Ali ovo je prelazilo i
najuasnije njegove strepnje. I nije vjerovao da je ikad dosad ljudsko oko
vidjelo mia ovakve vrste - i s pravom, jer kasnije cemo vidjeti da se radilo,
koliko sam uspio zakljuciti, o nekakvu tobolcaru. Kad je proao prvi trenutak
strave, postade jasno, po cudnoj ukocenosti iznenadnoga osvajaca, da je rijec
o ivotinji ispunjenoj slamom, i to loe ispunjenoj ili loe cuvanoj u
tovarnom prostoru: s koe se irio odvratni truleni smrad organa u
raspadanju, a iz leda su mu vec izvirivali cuperci itarica.
Uljez je, malo prije nego to je on uao u sobu cudesa, iz nje izvadio
najdojmljiviju zvjerku i, dok se on divio onome muzeju, postavio je ovdje u
njegovu sobu, nadajuci se moda da ce se njegova rtva, izgubivi razum, odmah
strmoglaviti preko ograde i netragom nestati u moru. eli me mrtva, hoce me
izluditi, mrmljao je ogorceno, ali ja cu ga natjerati da pojede svojega mia
zalogaj po zalogaj, ispunit cu ja njega slamom i uloiti na onu policu, gdje
li se krije, prokletnice, gdje si, moda me odnekud gleda da vidi nije li
mi se vec um pomracio, ali pomracit cu ja tvoj, zlotvore jedan.
Kundakom musketa izgura ivotinju na palubu te je, savladavi gadenje, uhvati
objema rukama i baci u more.
Odlucan da otkrije Uljezovo skrovite vratio se u drvarnicu, pazeci dobro da
se opet ne skotrlja po onome drvlju koje sada u neredu bijae ratrkano
posvuda po tlu. Iza drvarnice
218nade jedno mjesto koje su na Amarilliju nazivali soda ili sou-te, ili sota,
spremite za dvopek: ispod komada platna otkrije prije svega, dobro umotan i
zaticen, prilicno veliki dvogled, mnogo bolji od onog kojeg je imao u kabini,
bijae to moda jedna od onih Hiperbola Ociju namijenjenih istraivanju neba.
No teleskop je stajao u jednoj ovecoj plitici od lakog metala, oko koje bijahu
paljivo umotani u posebne krpe instrumenti nejasne namjene, metalne poluge,
okrugli komad tkanine sa prstenovima na obodu, neka vrst ljema, i na kraju
tri trbua-ste posude ciji miris otkrivae da su pune gustoga uegloga ulja.
Cemu je sve to zajedno moglo sluiti, Roberto se nije upitao: u tom je
trenutku elio otkriti ivoga stvora.
Radije je zato provjerio ne otvara li se ispod spremita jo kakav drugi
prostor. I zaista, bijae jedan, samo to je bio toliko nizak da se u njega
moglo uci samo cetveronoke. Istraivao ga je dreci svjetiljku okrenutu prema
tlu, cuvajuci se korpiona i strahujuci da ne zapali strop. Nakon kratkoga
puzanja stigao je do samoga kraja, udarivi glavom o tvrdi ari: bijae to
krajnja Tula Daphne onkraj koje se culo kako voda bucka udarajuci o trup
broda. Iza tog slijepog hodnika, dakle, nije vie moglo biti nicega.
Nakon toga bijae se zaustavio, kao da vie nije bilo nikakve tajne koju bi mu
Daphne mogla otkriti.
Moda ce se ciniti cudnim to u vie od tjedan besposlenih dana Roberto nije
uspio vidjeti sve, no dovoljno je pomisliti na ono to se dogodi djetetu koje
se uvuce na tavan ili u podrum stare djedovske kuce nejednaka tlocrta. Na
svakome koraku osvanut ce pred njim krinje pune starih poutjelih knjiga, iz-
noene odjece, praznih boca, gomile naramaka suhoga granja, namjetaj u
raspadu, pranjavi klimavi ormari. Dijete hoda pa zastajkuje, ne bi li moda
otkrilo kakvo skriveno blago, nazre neki prolaz, neki tamni hodnik, pa
uobraava sebi tamo neku uznemirujucu prisutnost, odgodi istraivanje za drugi
put, i svaki se puta odvai na jo jedan korak vie, strahujuci s jedne strane
da ne ude predaleko, s druge pak gotovo unaprijed uivajuci u buducim
otkricima, dok ga jo uvijek gui uzbudenje zbog onih jo svjeih; i tom
tavanu ili podrumu nikada
219
s
kraj ne dode i uvijek ima u njemu novih i novih skrivenih kutaka, za citavo
djetinjstvo, i dalje.
I ako dijete svaki puta prestrai neki novi um, ili ako mu se, ne bi li se
dralo podalje od tih meandara, svakodnevno pripovijedaju legende od kojih se
krv u ilama ledi - i ako je to dijete, povrh toga, opijeno - vie je nego
jasno kako se prostor iri pri svakoj novoj avanturi. Nita drugacije od toga
nije Ro-berto doivio iskustvo svojega jo uvijek neprijateljskog teritorija.
Bilo je rano jutro, i Roberto je ponovno sanjao. Sanjao je o Holandiji.
Dogodilo se to dok su ga Kardinalovi ljudi vodili u Amsterdam da bi ga ukrcali
na Amarilli. Na putu su se zaustavili u nekom gradicu i on bijae uao u
katedralu. Zaprepastilo ga je jasno bljetavilo crkvenih lada, tako razlicitih
od onih u talijanskim i francuskim crkvama. Liene bilo kakvih ukrasa, tek
nekoliko zastava objeenih o gole stupove, stakleni prozori jasni, cisti i bez
slika; Sunce je tu stvaralo neku mlijecnu atmosferu isprekidanu tek pri dnu
pokojom tamnom figurom vjernika. Nepomucenim se mirom irio samo jedan jedini
zvuk, neka tuna melodija; cinilo se kao da luta izgubljena bijelim bjelcatim
zrakom radajuci se iz kapitela i zavrnih svodnih kamenova. Zatim je opazio
kako u jednoj kapelici, u natkrivenom hodniku kora neka prilika takoder u
tamnom odijelu, sama u jednom kutu, svira malenu kljunastu frulu, irom
otvorenih ocijuagtedajjih u prazno.
Kasnije, kad je TOuziKa, utihnula, oprezno mu se pribliio pitajuci se ne bi
li mu moda morao dati kakav milodar; ovaj mu, ne pogledavi ga u lice,
zahvali na pohvali, i Roberto pritom shvati da je starac slijep. Bijae zvonar
der Musycin en Directeur van de Klok-werken, le carillonneur, der Glocken-
spieler, pokuao mu je objasniti, no dio njegova posla bijae takoder da
zvukom flaute zabavi vjernike to se s veceri okupljahu na trijemu ili na
groblju oko crkve. Poznavao je mnoge melodije, i za svaku je od njih izradio
dvije, tri, ponekad cak pet varijacija, a svaka bijae sloenija od prethodne;
nije imao nikakve potrebe citati note: slijep bijae roden i lako se kretao
tim prekrasnim prostorom punim svjetlosti upravo je tako re-
220kao, purrim svjetlosti svoje crkve, gledajuci, rece, sunce vlastitom koom.
Objasnio mu je zatim kako je njegov instrument iva stvar koja reagira na
godinja doba, na jutarnju temperaturu kao i na onu u predvecerje, no u
njegovoj crkvi neprestano vlada neka vrst jednolicno razlivene blage topline
koja drve-tu osigurava postojano savrenstvo - a Roberto je vjerojatno morao
pomisliti kako je blagu toplinu ovdje mogao osjecati samo covjek sa sjevera,
dok je on u tom sjaju i zasljepljujucoj bistrini zebao.
Svirac mu izvede jo dva puta onu prvu melodiju i rece mu kako je njeno ime
"Doen Daphne d"overschoone Maeght". Odbio je bilo kakav dar, dodirnuo mu je
lice i rekao mu, ili je bar Roberto tako razumio, daje "Daphne" neto blago i
milo to ce ga pratiti za citava njegova ivota.
Sada, na "Daphne", Roberto je otvarao oci i bez sumnje cuo kako negdje iz
dubine, kroz pukotine drveta, dopiru note "Daphne", kao da je svira neki
metalniji instrument koji, ne usudujuci se pokuati neku varijaciju, u
pravilnim intervalima uvijek iznova zapocinje prvu melodijsku frazu, poput
upornog jednolicnog ritornela.
Rece odmah sebi kako je to iznimno ingeniozan znamen, biti na jednome fluytu
koji se zove Daphne i sluati glazbu za flautu kojoj je naslov takoder Daphne.
Uzalud je zavaravati se da se radi o snu. Bila je to Uljezova nova podvala.
Jo se jednom naoruao, jo jednom upio snagu iz bacvice te krenuo za zvukom.
Cinilo se kao da dopire iz komore s urama. No otkad je on sve te naprave
rasporedio po palubi, to je mjesto ostalo prazno. Naviri se unutra za svaki
slucaj. Prazno, jo uvijek, no glazba dopirae negdje iza stranjega zida.
Prvi su ga puta ure silno iznenadile; drugi je put, iznoseci ih na palubu, bio
suvie uspuhan, i tako nikada zapravo nije razmiljao o tome dosee li ta
prostorija do trupa broda. Ako je tako, stranji bi zid morao biti zaobljen.
No je li tako? Veliko platno s onom perspektivom satova stvaralo je takvu
opticku varku da se na prvi pogled nije moglo razaznati je li krajnji dio sobe
ravan ili udubljen.
Roberto htjede strgnut! platno i shvati da je to zapravo pomicna zavjesa,
neto poput zastora na pozornici. A iza zastora
221
bijahu jo jedna vrata, takoder zatvorena zasunom. Hrabro-cu akovih
vjernika, i kao da hicem iz stroja bacaca eli savladati nekog zamiljenog
neprijatelja, uperi puku, vikne iz svega grla sam Bog zna zato "Nevers et
Saint-Denis!", udari snano nogom u vrata i baci se naprijed, neustraivo
poput kakva heroja.
Predmet to zapremae novi prostor bijahu orgulje s dvadesetak svirala na
vrhu, iz cijih se otvora izvijahu note one melodije. Bile su pricvrcene uza
zid i sastojale se od drvena kucita poduprta konstrukcijom od metalnih
stupica. U gornjem redu u sreditu bijahu svirale, no po rubovima su se micali
maleni samokreti. S lijeve strane bijae neka vrst krune podloge na kojoj je
stajao nakovanj, iznutra vjerojatno upalj, poput zvona: uokolo podloge cetiri
su figure ritmicki pomicale svoje rucice udarajuci po nakovnju sitnim metalnim
baticima. Razlicite teine, batici su proizvodili zvonke srebrnaste zvukove
nipoto u neskladu s melodijom to se izvijae iz svirala, tovie, cinilo se
kao da joj slijedom akorda ele dati neko odredeno tumacenje. Robero se
prisjeti parikih razgovora s nekim ocem iz reda Male Brace koji mu je pricao
o svojim istraivanjima univerzalnoga sklada, te iznenada prepozna, vie zbog
njihova glazbena poloaja nego po crtama lica, Vulkana i tri Kiklopa na koje
se, prema legendi, pozivao Pitagora kad je ustvrdio da razlika u glazbenim
intervalima ovisi o broju, teini i mjeri.
S desne strane svirala jedan je maleni Amor udarao tapicem po drvenoj knjizi
koju drae u rukama trocetvrtinsku mjeru, upravo onu koja bijae osnova
melodiji "Daphne".
Na katu neposredno ispod pruala se klavijatura cije se tipke uzdizahu i
sputahu u skladu s notama to izlazie iz svirala, ba kao da po njima klizi
neka nevidljiva ruka. Ispod klavijature, tamo gdje svirac obicno pokrece
mijeh, bijae umetnut cilindar sa ubodenim zupcima, iljcima, bodljikama, u
redu nepredvidivo pravilnom ili pravilno nepredvidivom, ba kao to se
uzlazima i silazima, iznenadnim lomovima, irokim bijelim prostorima i gustim
grozdovima osminki redaju note na crtovlju nekog glazbenog lista.
222
Ispod cilindra bijae zabijena vodoravna motka, koja je sluila kao oslonac
mnotvu malenih poluga: kako bi se cilindar okretao, one bi susljedno
dodirivale njegove zupce i, kao u igri polusakrivenih kazaljki, pokretale
tipke - a ove bi davale poticaj sviralama.
No najzacudnija pojava u svemu bijae razlog zbog kojeg se cilindar vrtio, a
svirale dobivale zrak. Pokraj orgulja bijae pricvrcena staklena cijev koja
oblikom podsjecae na kukuljicu dudova svilca; u njezinoj su se unutranjosti
mogla primijetiti dva reeta, jedno iznad drugog, koja su je dijelila u tri
nejednake komore. Taj je sifon dobivao mlaz vode iz cijevi koja je u njega
ulazila s donje strane, a dolazila iz otvorenog otvora za top koji citavu
prostoru davae svjetlo; ta je cijev ubacivala u njega tekucinu koja pomocu
neke skrivene crpke ocigledno bijae usisavana izravno iz mora, ali tako da u
kukuljicu prodire zajedno sa zrakom.
Voda nadirae tako snano u donji dio kukuljice da se cinilo kao da vrije,
vrtloila se udarajuci u stijenke i zacijelo oslobadala zrak koji ona dva
reeta odmah usisavahu. Prolazeci kroz cijev koja povezivae gornji dio
kukuljice s podnojem svirala, zrak ce se zamrenim spiralnim gibanjem
pretvoriti u pjev. Voda pak, koja bi se skupila u donjem dijelu, izlazila je
otamo kroz cjevcicu i pokretala kuglice nekakva mlinskog kotacica, da bi zatim
otekla u metalno vedro to stajae ispod nje, i otamo, drugom jednom cjevcicom
iza otvora za top, izlazila van.
Kotac je pokretao precku koja je pak, zahvacajuci u zupce cilindra, prenosila
taj pokret njemu.
Robertu se, onako pijanom, sve to cinilo toliko prirodnim da se osjetio
iznenada iznevjerenim kad je cilindar stao usporavati, a svirale tiho pitati
svoju melodiju kao da se ona gasi u njihovu grlu, dok su kiklopi i mali Amor
polako prekidali kuckati. Ocigledno je - iako se u njegovo vrijeme mnogo
govorilo o pepertuum mobile - skrivena crpka koja je regulirala usisavanje i
pritjecanje vode, mogla raditi neko vrijeme nakon to bi bila stavljena u
pogon, no jednom bi njenoj snazi morao doci kraj te bi stala polako malaksati.
Roberto nije znao bi li se vie cudio tom mudrom ucenom tehnizmu - jer bijae
neto sluao o slicnim napravama na
223
kojima kad se pokrenu stanu plesati mrtva djecica ili krilati putti, ili pak
cinjenici da ga je Uljez - jer to nije mogao biti nitko drugi - stavio u
pokret upravo toga jutra i upravo u taj sat.
I kakvu mu je to samo poruku htio priopciti? Moda da je njegov poraz
neminovan, da je vec na samome pocetku osuden na propast. Je li moguce da
Daphne krije jo toliko takvih ili slicnih iznenadenja da bi on glatko mogao
provesti citav ivot u beskonacnom nastojanju da je oskrvne, bez ikakve nade?
Jedan mu je filozof jednom rekao da Bog poznaje svijet bolje od nas zbog toga
to ga je sam stvorio. I da covjeku, da bi se pribliio, makar i sasvim malo,
toj boanskoj mudrosti, valja svijet pojmiti kao veliku gradevinu i nastojati
ga izgraditi. Tako mora postupiti. Da bi upoznao Daphne, mora je najprije
izgraditi.
Sjeo je tako za stol i stao skicirati profil broda, nadahnjujuci se bilo
strukturom Amarillija, bilo onim to je dosad od Daphne vidio. Dakle, govorio
je sebi, imamo prostorije za stanovanje u krmnici, i, ispod njih, sobicu za
kormilara; jo nie ali jo uvijek u razini palube, straarnica i otvor kroz
koji prolazi rudo kormila. Ono bi trebalo izlaziti pri krmi i iza toga vie ne
bi smjelo biti nicega. Sve je to u istoj ravnini s kuhinjom u pramnici. Zatim,
kosnik pociva na jednom dugackom uzdignucu, a tamo bi se - ako sam dobro
protumacio zamrene Robertove opise - trebalo nalaziti ono mjesto na kojemu se
u ono doba, stranjice okrenute prema moru, vrila nuda. Kad bi se silo
ispod kuhinjice nalo bi se u ostavi. Nju je ispitao sve do motke, sve do
krajnjih tocaka brodskoga kljuna, i ni tamo takoder dalje nije moglo biti
nicega. Ispod toga bijae uad i zbirka fosila. Dalje od toga nije se moglo
ici.
Valjalo se prema tome vratiti natrag i prijeci citavo potpalublje s nastambom
za ptice i vrtom. Ako Uljez nije kako mu se prohtjelo poprimao cas
ivotinjski, cas lik kakve biljke, tu se nikako nije mogao sakriti. Ispod ruda
kormila nalazile su se orgulje i satovi. I tu se takoder moglo dotaknuti
brodski trup.
Kad se spustio jo nie, naao se u najirem dijelu tovar-noga prostora, gdje
bijahu ostale zalihe, pritega i ogrjevno dr-
224
vo; vec je bio kuckao po brodskim bokovima kako bi se uvjerio da tamo ne
postoji kakva lana stijenka koja bi davala uplji zvuk. U slivu, ako je to
obican brod, ne bi nikako moglo biti drugih skrovita. Osim ako se Uljez nije
pod vodom prilijepio za kobilicu, poput pijavice, pa bi nocu dopuzao na palubu
-no od svih mogucih objanjenja, a bio je zaista spreman da ih iskua bezbroj
- ovo mu se cinilo najmanje pouzdanim i najmanje znanstvenim.
Na krmi je, otprilike ispod orgulja, bila ona komoraspliti-com, teleskopom i
drugim instrumentima. Kad ju je onomad-istraivao, razmiljao je sada, nije
zapravo tocno provjerio zavrava li taj prostor ba tik uz kormilo; no na
slici koju risae nije vie bilo mjesta za jo neku prazninu - pod uvjetom da
je tocno prikazao krivulju krme. Ispod je jo ostajao samo onaj slijepi uski
hodnik, a iza njega nije postojalo vie nita, u to bijae sasvim siguran.
Tako je, raclanjujuci ladu na odjeljke, potpuno ispunio citav njezin prostor,
i nije mu ostalo mjesta za nikakav novi skroviti zakutak. Zakljucak: Uljez
nije imao stalnog prebivalita. Premjetao se ravnajuci se prema tome kako se
premjetao on, bio je poput druge strane Mjeseca za koju znamo da postoji, ali
je nikada ne vidimo.
Tko bi rnogao vidjeti drugu stranu Mjeseca? Samo stanovnik neke zvijezde
stajacice: on moe jednostavno cekati, a da se sam ni za pedalj ne pomakne, i
u jednom ce trenutku iznenada uhvatiti njegovo skriveno lice. Sve dok se on
bude kretao zajedno s Uljezom ili ostavljao Uljezu izbor da svoje kretanje
podesi s obzirom na njegovo, nikada ga nece ugledati.
Valjalo mu je postati zvijezdom stajacicom i prisiliti Uljeza da se krece. A
buduci da je Uljez ocigledno boravio na palubi dok bi on bio u potpalublju, i
obrnuto, morao ga je navesti da misli da je on u potpalublju da bi ga zatim
iznenadio na palubi.
Ne bi li Uljeza nekako zavarao, ostavio je upaljeno jedno svjetlo u
kapetanovoj kabini, tako da Onaj pomisli da je on tamo zadubljen u pisanje.
Zatim se poao sakriti na vrh pram-nice, tik iza zvona, i to tako da je, kad
bi se okrenuo, imao na oku prostor ispod kosnika, a ravno pred sobom mogao
nadzi-
225
rati palubu i krmnicu sve do stranjega fenjera. Pokraj sebe je postavio puku
- a, bojim se, i bacvicu s rakijom.
Proveo je noc trzajuci se i na najneznatniji um, kao da jo uvijek ima
zadatak uhoditi doktora Byrda, tipajuci do zore vlastite ui kako ne bi
dopustio da ga savlada san. Uzalud.
Vratio se tada u kabinu gdje se u meduvremenu svjetlo ugasilo. Svi njegovi
papiri bijahu posvuda u neredu razbacani. Uljez je ovdje unutra proveo noc, po
svoj prilici citajuci njegova pisma Dami, dok se on tamo vani patio na nocnoj
hladnoci i cvokotao pod jutarnjom rosom!
Protivnik je zakoracio medu njegove uspomene... Prisjeti se Salazarovih
upozorenja: iznoseci na vidjelo svoje intimne tajne, sam je otvorio pukotinu u
stijenci vlastite due.
Pojurio je bezglavo na palubu i stao bjesomucno pucati, naslijepo, na sve
strane, pretvorivi pritom u iverje jedan jarbol, i pucao je tako do
besvijesti sve dok u jednom trenutku nije primijetio da nikoga uokolo nema
koga bi ustrijelio. S obzirom na vrijeme koje u ono doba bijae potrebno da se
musket ponovno nabije, neprijatelj se mogao u miru proetati izmedu dva
rafala, smijuci se toj zbrkanoj buntovnoj strci - koja je uznemirila jedino
ivotinje to se tamo dolje bijahu glasno uskoko-dakale.
Smijao se, dakle. Ali gdje se smijao? Roberto se vratio svome crteu i
zakljucio kako zapravo pojma nema o konstrukciji brodova. Crte je prikazivao
samo visinu, dubinu i duinu, ali ne i irinu. Gledajuci po duini mi bismo
vjerojatno rekli u presjeku, brod nije odavao nikakvih drugih mogucih
zakutaka, no promatrajuci njegovu irinu, lako bijae moguce da su neki
uvuceni izmedu vec poznatih mu prostorija.

Robertu tek sada padne na pamet da na tom brodu zapravo jo previe toga
nedostaje. Nije pronaao, na primjer, nikakva drugog oruja. Pa dobro,
odnijeli su ga sa sobom mornari, ako su brod napustili svojevoljno. Ali na
Amarilliju je u tovar-nom prostoru bilo nagomilano mnogo gradevnog drva, za
popravak jarbola, kormila ili brodskih bokova, u slucaju otecenja uslijed
nevremena; ovdje je medutim naao mnogo sitnoga granja, nedavno osuenog, za
odravanje vatre na kuhinjskom ognjitu, dok ni traga ne bijae odleanoj
suhoj hrastovini, ari-
226
u ili jelovini. A osim gradevnog drva nedostajalo je i tesarskog oruda, pile,
sjekire razlicitih velicina i oblika, kladiva, klinovi...
Postoje li druga skrivena spremita? Nacini crte jo jednom trudeci se ovaj
put da brod prikae ne kao da ga gleda sa strane nego sa vrha koa na jarbolu.
I zakljuci da je moguce da u toj konici postoji jo jedna alveola, tamo ispod
sobe s orguljama, iz koje bi se zatim bez ljestvica moglo sici u onaj uski
slijepi hodnik. Nedovoljna da bi sadravala sve ono to nedostaje, no u svakom
slucaju jedna rupa vie. Ako na niskom stropu onoga slijepog crijeva postoji
neki otvor kroz koji bi se moglo popeti u taj novi prostor, iz njega bi se
moglo popeti k urama i otamo nanovo proci citav trup broda.
Roberto je sad bio siguran da se Neprijatelj ne moe skrivati nigdje drugdje
nego upravo tu. Otrci dolje, uvuce se u crijevo, no ovaj put osvjetljavajuci
mu gornji dio. I zaista, evo jednih vrataca. S mukom se odupre prvome porivu
da ih odmah otvori: ako je Uljez tamo gore, pricekat ce da on pomoli glavu
kroz otvor i odmah ga lako savladati. Valjalo ga je iznenaditi iz smjera iz
kojeg je najmanje ocekivao, kao to se postupalo u Casaleu.
Ako tu postoji ikakva prostorija, ona mora graniciti s onom s teleskopom, i
otamo bi trebalo uci.
Popne se gore, prode kroz spremite, ispreskakuce instrumente i nade se pred
jednini zidom koji - tek je sada to primijetio - ne bijae od istoga tvrdoga
drva kao trup broda.
Zid bijae prilicno tanak: kao to bijae ucinio da bi uao u sobu glazbe,
svom snagom udari po njemu i drvo odmah popusti.
Nade se, obasjan slabanom svjetlocu, u kukavnu nekakvom sobicku, mijemu
gnijezdu s jednim prozorcicem, na zaobljenom krajnjem zidu. A tamo, na leaju,
koljena gotovo sljubljenih s bradom, ispruene ruke koja se pokuavala maiti
po-velikog pitolja, nalazio se Drugi.
Bijae to neki starac, rairenih zjenica, ispijena lica uokvirena pepeljastom
bradicom; rijetke mu sijede vlasi strahu iz glave, gotovo bezuba usta
otkrivahu desni boje borovnice; bijae utonuo u komad tkanine koja nekoc moda
bijae crna, poput slanine proaran blijedim isplavljenim mrljama.
227
Upiruci pitolj za koji se bijae grcevito uhvatio s obje ake dok su mu ruke
drhtale kao prut, placljivim je glasom isputao slabane krikove. Prva je
recenica bila na njemackom, ili na holandskom, a druga - a zacijelo je
ponavljao svoju poruku - na nekakvom teko prepoznatljivom talijanskom: znak
da je pogodio porijeklo svojega sugovornika, prekopavajuci po njegovim
ispisanim papirima.
"Ako ti makne, ja ubijem!"
Roberto je bio toliko zatecen tom prikazom da nije uopce dospio odmah
reagirati. I bilo je to zapravo dobro, jer mu je to oklijevanje omogucilo da
opazi da kokot nije napet i da prema tome zakljuci kako Neprijatelj i nije
odvie vican ratnoj vjetini.
I tako mu se sasvim dobrohotno i pomirljivo pribliio, uhvatio pitolj za
cijev i pokuao ga izdjenuti iz drhtavih ruku cvrsto stisnutih oko kundaka,
dok je stvor za to vrijeme i dalje isputao gnjevne njemacke povike.
Na jedvite jade Roberto mu je napokon oduzeo oruje, ovaj mu se zatim nemocno
prepustio i dozvolio da ga spusti na tlo, a Roberto je kleknuo pokraj njega,
pridravajuci mu glavu.
"Gospodine", rece mu, "ja vam ne elim nita naao uciniti. Prijatelj sam.
Razumijete li? Amicus!"
Onaj je pak otvarao i zatvarao usta a da nita pritom nije izgovarao; vidjele
su mu se samo bjeloocnice koje bijahu vie crvene nego bijele i Roberto se
naglo uplai da je starac na samrti. Uze ga u narucje, onako mlitavog, i
odnese u svoju kabinu. Ponudi mu vode, natjera ga da popije malo rakije i ovaj
mu zahvali jednim "Gratias ago, domine", podignu ruku kao da ce ga
blagosloviti, i Roberto tada shvati, promotrivi bolje starcevo odijelo, da je
rijec o redovniku.
228
A Jedemo ovdje rekonstruirati dijalog koji je uslijedio i po- V trajao naredna
dva dana. Tim vie to otada nadalje Ro- bertovi zapisi postaju sve kraci i
turiji. Buduci da su njegove ispovijesti Dami vjerojatno pale pod tude oci
nikada nije imao hrabrosti o tome zatraiti potvrdu u svojega novog dru-
benika, za dugo je vremena prestao pisati i tek je u kratkim crtama biljeio
ono to bi doznao ili vidio.
Pred njim se, dakle, nalazio otac Caspar Wanderdrossel, e Societate lesu, olim
in Herbipolitano Franconiae Gymnasio, po-stea in Collegio Romano Matheseos
Profesor, i ne samo to nego i astronom i ucenjak mnogih drugih disciplina
kojima se bavio pod okriljem Vrhovne Kurije Drube. Daphne je, pod
zapovjednitvom jednog holandskog kapetana koji je vec ranije, za potrebe
Veerenigde Oost-Indische Compagnie, bio iskuao ove puteve, napustila
sredozemne obale s namjerom da, oplo-vivi Afriku, stigne do Solomonskih
Otoka. Upravo kao to je elio i doktor Byrd na Amarilliju, samo to je
Amarilli u potragu za Solomonskim Otocima krenuo od istoka prema zapadu, dok
je Daphne ucinila obratno; no to je malo vano: na Antipode se ionako stie s
obaju strana. Na Otoku otac Caspar pokazivao je pritom preko plae, iza drveca
je trebalo postaviti, Malteki Opservatorij. to bi trebala predstavljati taj
Opservatorij, nije bilo sasvim jasno, a Caspar je o tome aputao kao o tajni
toliko znamenitoj da o njoj govori citav svijet.
Daphne je utroila prilicno mnogo vremena dok nije stigla ovamo. Poznato je
kako se u ono doba putovalo ovim morima. Ostavivi iza sebe Moluke, u namjeri
da se otisne prema jugoistoku, u pravcu Luke Sancti Thomae u Novoj Gvineji,
buduci
229
i"
da se moralo doploviti do onih mjesta gdje je Druba imala svoje misije, brod
se, gonjen divljim nevremenom, izgubio u morima nikad videnim, dospjevi do
nekog otoka nastanjenog ogromnim mievima velicine djecaka, vrlo dugackog repa
i s torbom na trbuhu: Robertu bijae prilicno poznat jedan takav preparirani
primjerak tovie, otac Caspar s osudom mu je predbacivao da je bacio "jedno
Wunder koje vrijedi jedan Peru".
Bijahu to, pricao je otac Caspar, miroljubive i prijateljski raspoloene
ivotinje koje bi okruivale iskrcane mornare, pruale prema njima svoje
rucice proeci hranu, vukuci ih cak za odijela; no kad su jednome mornaru iz
depova drsko pokrali sav dvopek, pokazalo se da su i prepredeni lopovi.
Neka mi bude doputeno da se umijeam poklanjajuci puno povjerenje ocu
Casparu: jedan takav otok doista postoji i ne moe ga se pobrkati ni sa kojim
drugim. Ti lani klokani nazivaju se Quokkas i ive jedino tamo, na Rottnest
Islandu, kojeg ne mnogo ranije bijahu otkrili Holandani, nadjenuvi mu ime
rottnest, gnijezdo takora. No kako se taj otok nalazi nasuprot Perthu, to
znaci da je Daphne dospjela do zapadne obale Australije. Ako pomislimo da se
prema tome nalazila na tridesetoj junoj paraleli, i zapadno od Moluka, dok je
medutim trebala ici na istok blago se sputajuci ispod Ekvatora, morali bismo
zakljuciti da je ona ocigledno izgubila pravac.
No kad bi se bar radilo samo o tome. Ljudi s Daphne morali su, na neznatnoj
udaljenosti od otoka, vidjeti neku obalu, no vjerojatno su pomislili da je to
samo jo jedan drugi otocic s kakvim drugim glodavcima. Oni su traili neto
sasvim drugo, a sam Bog zna to su ocu Casparu kazivali brodski instrumenti.
Bili su zacijelo na svega nekoliko zaveslaja od one Ter-re Incognite et
Australis o kojoj je covjecanstvo vec stoljecima sanjalo. Ono to je ovdje
doista teko razumjeti - buduci da ce Daphne napokon stici a to cemo vidjeti
do otprilike sedamnaestog stupnja june geografske irine - cinjenica je da su
oplovili barem dvije cetvrtine Australije, a da je nijednom nisu ugledali:
vjerojjtno su ili ponovno okrenuli gore na sjever pa tako proli izmedu
Australije i Nove Gvineje, riskirajuci na svakom koraku da se nasukaju na
jedan ili drugi al, ili su
230
pak plovili na jug proavi izmedu Australije i Novog Zelanda, gledajuci pred
sobom neprestano otvoreno more.
Jo bi se moglo povjerovati da ja ovdje izmiljam neki roman da nije,
otprilike u isto vrijeme kad se dogada naa prica, Abel Tasman, polazeci iz
Batavije, stigao do nepoznatoga kopna koje je nazvao po van Diemenu, a koje
danas poznajemo kao Tasmaniju; no buduci da je i on takoder traio Solomons-ke
otoke, drao je neprekidno sa svoje lijeve strane junu obalu toga kopna, ni
ne sanjajuci pritom da se onkraj njega nalazi kontinent stotinu puta veci;
zavrio je na kraju jugoistocno od Novog Zelanda, plovio uz njegove obale u
pravcu sjeveroistoka i, odvojivi se od od njega, doplovio do otocja Tonga;
zatim je otprilike dospio, drim, tamo gdje i Daphne, no i ovdje se morao
provlaciti kroz koraljne grebene te se usmjerio prema Novoj Gvineji. to znaci
da je vijugao i nabadao poput biljarske loptice, no cini se da ce jo dugi niz
godina pomorcima biti sudeno da dopru na dva koraka do Australije, a daje
uopce ne vide.
Smatrajmo, dakle, istinitom pricu oca Caspara. Cesto prisiljena slijediti
hirove pasata, Daphne bijae zatecena jo jednim nevremenom koje ju je
ostavilo u tako jadnome stanju da su se morali zaustaviti na nekom otoku, sam
Bog zna gdje, bez drveca, samo prsten gologa pijeska uokolo sredinjeg
jezerca. Tamo su popravili brod - i eto objanjenja zato na njemu nije vie
bilo zalihe gradevnog drva. Zatim su nastavili plovidbu i naposljetku bacili
sidro u ovom ovdje zaljevu. Kapetan je poslao na kopno camce s izvidnicom,
zakljucio da na njemu nema stanovnika, za svaki je slucaj ipak nabio i uredno
naperio svojih nekoliko topova; uslijedie zatim tri poduhvata, sva tri od
neodgodive vanosti.
Prvo, opskrba vodom i hranom, jer pricuve bijahu vec iscrpljene gotovo do
posljednje mrvice; drugo, hvatanje ivotinja i sakupljanje biljaka koje ce
Donijeti u domovinu na radost pri-
tlljQl?kJlL
rodoslovaca Drube; trece, dpafmjgrarveca kako bi se stvorile nove zalihe
masivnih trupaca, dasaka i svakoj akog drugog materijala za slucaj kakve
buduce nevolje; i napokon, postavljanje, na jednoj uzvisini, i putanje u
pogon Maltekog Opservatorija, to od svih bijae najtei i najnaporniji
posao. Morali su
231
L_J
iz tovarnog prostora izvuci i na obalu prenijeti sve tesarske instrumente i
razlicite dijelove Opservatorija, a svi su ti poslovi odnijeli mnogo vremena,
tim vie to se nije moglo pristati u samome zaljevu: izmedu broda i obale
protezalo se naime, gotovo u samoj razini vode i sa tek nekoliko preuskih
prolaza, nekakvo bedemasto utvrdenje, neka lana nogavica, nasip, Erd-wall sav
od koralja - ukratko, ono to danas zovemo koralj-nim grebenom. Nakon bezbroj
bezuspjenih pokuaja, otkrie da se mora svaki puta oploviti rt u junom
dijelu zaljeva, iza kojega se nalazila malena uvala u kojoj se moglo pristati.
"Et evo zato ta barka koja napustili mornari mi sada ne vidimo iako jo
uvijek tamo iza ona stoji, heu me miserum!"
Po onome to se moe zakljuciti iz Robertove transkripcije, taj je Teuton
ivio u Rimu i tamo govorio latinski sa subracom iz stotinjak drugih zemalja,
no talijanskom ne bijae osobito vjet.
Kad je Opservatorij bio dovren, otac Caspar zapoceo je sa svojim
promatranjima koja su uspjeno napredovala gotovo dva mjeseca. A to je u
meduvremenu radila posada? Bijahu se ulijenili, disciplina koja je nekada
vladala na brodu svakim je danom sve vie poputala. Kapetan je bio ukrcao
mnogo bacvica s rakijom koje su se smjele koristiti samo kao okrijepa da se
lake prebrodi kakvo nevrijeme ili su se pak cuvale da poslue za razmjenu s
urodenicima; sada medutim, ogluivi se o bilo kakvu zapovijed, mornari su ih
poceli iznositi na palubu oblokavajuci se do besvijesti. Na kraju im se
pridruio i sam kapetan. Otac Caspar uporno je radio, ovi su provodili dane
poput divljih zvijeri, i do Opservatorija su cesto dopirali njihovi glasni
bestidni napjevi.
Jednoga dana, buduci da je vladala velika vrucina, otac je Caspar, radeci sam
na Opservatoriju, skinuo sa sebe svoju redovnicku mantiju cineci time, govorio
je sa stidom valjana isusovca, grijeh protiv cednosti, koji bi mu Bog sada
mogao oprostiti, buduci da ga je odmah zatim kaznio i neki ga je insekt
upiknuo ravno u prsa. Na pocetku je osjetio samo probadanje na ranjenu mjestu,
no kad se uvece vratio na brod uhvatila ga je iznenada jaka groznica. Nikome
nita nije rekao o svojoj nezgodi; citavu mu je noc tutnjalo u uima, glava mu
bijae ote-
232
ala i ocajnicki ga je boljela; naposljetku mu je kapetan otvorio mantiju i
to je ugledao? Gnojnu bubuljicu, onakvu kakvu moe izazvati ubod ose, ma to,
cak i muhe vecih dimenzija. No oteklina je naocigled sviju prerasla u
carbunculus, crni prit, podliveni tamni cir potkonjak - ukratko - u bubon,
simptom koji je jasno ukazivao na pestis, quae dicitur bubonica, kao to
bijae odmah zabiljeeno u dnevniku.
Na brodu je zavladala panika. Uzalud je otac Caspar ispricao pricu o insektu:
okueni uvijek lae kako ga se ne bi izopcilo, to bijae dobro poznata stvar.
Uzalud je uvjeravao da on kugu poznaje i vie nego dobro i da ima mnogo
razloga da vjerovati da u njegovu slucaju o njoj nikako ne moe biti rijec.
Posada gaje gotovo htjela odmah baciti u more, dok se zaraza jo nije
proirila.
Otac je Caspar pokuavao objasniti da je, u vrijeme velike epidemije koja je
nekih dvanaestak godina ranije pogodila Milano i citavu sjevernu Italiju, bio
poslan zajedno s drugom svojom subracom da prui pomoc u lazaretima, te da na
licu mjesta, izbliza, proucava i ispituje tu neobicnu masovnu pojavu. Znao je,
dakle, vrlo mnogo o toj lako prenosivoj zarazi. Postoje bolesti koje pogadaju
samo odredene pojedince, na razlicitim mjestima i u razlicito vrijeme, kao to
je Sudor Anglicus; druge su pak svojstvene odredenim pokrajinama, kao
Dvsenteria Melitensis ili Elephantiasis Aegvptia, i napokon postoje one koje
su, kao kuga, dugotrajne i pogadaju redom sve stanovnike na veoma irokom
prostoru. Kuga pak obicno bude najavljena Suncevim pjegama, pomrcinama,
kometima, pojavljivanjem podzemnih ivotinja koje izmile iz svojih skrovita,
biljkama sparuenim od kunih isparavanja: a nijedan od tih znakova nikada se
nije pojavio niti na brodu niti na kopnu, niti na nebu, niti u moru.
Drugo, kugu sasvim sigurno uzrokuju smrdljive gnjilene pare koje se diu iz
mocvara, ili pak raspadanje mnogobrojnih leeva u vrijeme rata, ili cak
invazije skakavaca koji se jatomi-ce utope u moru, a zatim ih voda izbaci na
obalu. Zaraza nastaje upravo putem tih isparavanja koja ulaze u usta i budu
udahnuta plucima, a zatim preko uplje vene stiu do srca. A u toku citave
plovidbe, medutim, osim zadaha smrdljive vode i

233
hrane, od cega se mogao dobiti jedino skorbut a nikako kuga, mornari nisu bili
izloeni nikakvim tetnim isparavanjima, nego su tovie udisali neprestano
potpuno cist zrak i najzdravije vjetrove. Kapetan je govorio da tragovi tih
isparavanja mogu ostati na odjeci i mnogim drugim predmetima i da moda na
brodu postoji neto to on vec dugo cuva i to je sada uzrok zaraze. I odmah
se sjetio one price o knjigama.
Otac Caspar bio je ponio sa sobom neke dobre knjige o moreplovstvu, kao na
primjer Medinin L"Arte del navegar, Snel-liusov Typhis Batavus i De rebus
oceanicis et orbe novo deca-des tres Pietra d"Anghiere, i jednoga je dana
ispricao kapetanu kako ih je dobio gotovo u bescijenje, i to upravo u Milanu:
kad je kuga prola, na niskim zidicima uzdu Naviglia, bijae stavljena na
prodaju citava biblioteka jednog prerano preminulog gospodina. I to bijae
njegova mala privatna zbirka koju je cak i po morima nosio sa sobom.
Kapetan je bio siguran da su knjige, buduci da su pripadale okueniku, bez
svake sumnje izvor zaraze. Kuga se prenosi, kao to je poznato, zatrovanim
mastima, a on je sam citao
0 ljudima koji su umrli samo zato to bi tu i tamo oslinili prst listajuci
djela na cijim je stranicama bilo tragova otrova.
Otac Caspar, ojaden, i dalje se uporno bunio: ne, on je u Milanu proucavao krv
okuenih pomocu jednog potpuno novog izuma, tehnizma koji se zove lornjet ili
mikroskop, i vidio je kako u toj krvi plivaju kao nekakvi vermiculi, a upravo
su to uzrocnici te contagium animatum koji se vis naturalis stvaraju od svake
trulei i koji se zatim prenose, propagatores exi-gui, preko znojnih pora ili
preko ustiju ili katkad cak preko uha. No te klice to vrve iva su tvar, i
neophodna im je krv da bi se hranile, ne mogu nikako preivjeti dvanaest i
vie godina medu mrtvim papirnatim vlaknima.

Kapetan nije htio ni cuti za nikakva razborita objanjenja,
1 malenu vrijednu biblioteku odnesoe morske struje. No ni to nije bilo
dovoljno. Koliko god se otac Caspar trudio i mucio da objasni, na temelju
vlastita znanja i iskustva, kako kugu mogu prenositi psi i muhe, ali nikako
mievi, citava se posada dala u bjesomucni lov na brodske miice, mahnito
pucajuci na sve strane i ne misleci na opasnost od pukotina u tovar-
234
nom prostoru. I na kraju, kako nakon jednog dana groznica oca Caspara nije
jenjavala, a njegov se bubon nije pokazivao znakove povlacenja, kapetan donese
odluku: svi ce do jednog otici na Otok i tamo pricekati da otac ili umre ili
ozdravi, i da se brod procisti od svakog kodljivog utjecaja i istjecanja.
Receno - ucinjeno, na brodu ne ostade ni ive due: svi se bijahu ukrcali na
camac, napunivi ga svom silom oruja i oruda. I buduci da se predvidalo da ce
izmedu smrti oca Caspara i vremena kad brod bude sasvim procicen morati proci
bar dva ili tri mjeseca, zakljucie da ce na kopnu biti potrebno izgraditi
kolibe i sav nuan pribor, kojeg je na Daphne bilo za citavu malu radionicu,
bijae odvucen na obalu. Ne racunajuci najveci dio bacvica s rakijom. "Ali
nisu dobru stvar ucinili", komentirao je otac Caspar s gorcinom, alosteci se
zbog kazne koju im je nebo spremilo zbog toga to su ga ostavili kao
izgubljenu duu.
Naime, tek to stigoe na kopno, uputie se odmah u ikaru odstrijeliti kakvu
ivotinju, uvece na plai upalie velike kresove i tri dana i tri noci ne
prestade gozba i bucno veselje.
Vatre su vjerojatno privukle panju divljih urodenika. Iako Otok bijae
nenastanjen, u tom su arhipelagu ivjeli ljudi crni kao Afrikanci, koji
zacijelo bijahu izvrsni pomorci. Jednoga jutra otac Caspar vidje kako se
zapadno od onog velikog otoka na zapadu pojavljuje desetak "piragvi", sam Bog
zna otkuda su dolazile, koje se usmjerie ravno prema zaljevu. Bijahu to camci
od izdubljenih debala, onakvi kakve imaju Indijanci iz Novoga Svijeta, samo
to ovi bijahu dvostruki: u jednome se vozila posada a drugi je klizio
povrinom vode kao nekakve saonice.
Otac Caspar isprva se uplaio da su krenuli prema Daphne, no ovi su izgledali
kao da je namjerno zaobilaze i udarili izravno u onu uvalicu gdje su se
iskrcali mornari. Pokuao je vikati na bi li upozorio one na Otoku, no oni,
onako ponapiti, spavahu kao zaklani. Ukratko, kad su se mornari probudili,
prvi urodenici bijahu vec pred njima, a ostali se, jedan po jedan, naglo i
nenadano pojavljivahu iza drveca.
Mornari skocie na noge, urodenici pokazae odmah ratnicke namjere, no nitko
jo uvijek nije shvacao o cemu se radi,
235
. Samo je kana tlo jednog
a kamoli da bi se sjetili gdje su bili ostavili petan istupio naprijed i hicem
iz pitolja od napadaca. Zacuvi pucanj i vidjevi druga kako mrtav pada, a da
ga nijedno tijelo ne bijae ni dotaklo, urodenici stadoe pokazivati znakove
pokornosti, i jedan se od njih priblii kapetanu pruajuci mu ogrlicu koju je
nosio oko vrata. Kapetan se nakloni, a zatim se, traeci ocigledno neki
predmet koji bi dao u zamjenu, okrenu prema svojim ljudima.
Ucinivi to, okrenuo je leda domorocima.
Otac Wanderdrossel miljae da su urodenici bili odmah zateceni, cak prije
samoga pucnja, dranjem kapetana koji bijae pravi batavski gorostas plave
brade i svijetlomodrih ociju, svojstva to ih ovi domoroci vjerojatno
pripisivahu bogovima. No tek to mu vidjee leda buduci da ti divlji narodi
ocigledno nisu drali da boanstva takoder imaju leda, njihov ga je poglavica
odmah napao, raskolivi mu glavu toljagom koju je drao u ruci, i ovaj se
beivotno srui nauznak, zarovavi nosom zemlju, i vie se ne maknu. Crnci
nasrnue na mornare i, kako ovi nisu znali kako bi se branili, za tili ih cas
potamanie.
Zapoce tako stravicna gozba koja potraja citava tri dana. Bolesni otac Caspar
dalekozorom je bespomocno pratio prizor, a da nita nije mogao uciniti. Citava
posada bijae pretvorena u stoku za klanje. Caspar je vidio kako ih urodenici
najprije svlace uz radosne urlike, dijeleci izmedu sebe njihove predmete i
odjecu, zatim komadaju, potom peku, i napokon s najvecim mirom slasno
griskaju, izmedu gutljaja nekakva pica koje se puilo i pjesama koje bi se
svakome ucinile miroljubivima da im nije prethodio onaj opaki kermes.
Siti i zadovoljni, urodenici tada stadoe jedni drugima prstom pokazivati na
brod. Vjerojatno ga nisu povezivali s pri-sutnocu mornara: velicanstven kakav
bijae, s jarbolima i jedrima, neusporedivo razlicit od njihovih kanua, nisu
zacijelo vjerovali da bi to moglo biti djelo ljudskih ruku. Po rijecima oca
Caspara koji smatrae da prilicno dobro poznaje mentalitet idolopoklonika
irom svijeta, o kojima mu bijahu pripovijedali putnici isusovci po povratku u
Rim, drali su ga zasigurno ivotinjom, a u tom ih je uvjerenju ucvrstila i
cinjenica da je ona ostala neutralna za vrijeme njihovih Ljudoderskih ritua-
236la. S druge strane, tvrdio je otac Caspar, vec je Magellan pripovijedao
kako neki urodenici vjeruju da su brodovi doletjeli s neba i da su prirodne
majke malenih camaca; da ih doje obje-sivi ih sebi o bokove, a od sise
odbijaju bacivi ih jednostavno u more.
No netko je sada vjerojatno doao na ideju da bi se, ako je ivotinja vec tako
pitoma i krotka, a njeno meso moda socno i ukusno kao u onih mornara,
isplatilo docepati i nje. I krenue tako prema Daphne. Tada je miroljubivi
isusovac, ne bi li ih zaustavio njegov mu je Red nalagao da ivi ad majorem
Dei gloriam a ne da umre zbog zadovoljstva nekakvih pogana cujus Deus venter
est pripalio fltilj na jednome od topova, vec nabijenom i uperenom prema
Otoku. Uz straan tutanj i gromoglasan odjek, dok se Daphnin bok kitio
zlacanom dimnom aureolom, kugla padne ravno usred skupine camaca i dva od njih
ostadoe prevrnuti.
Cudo bijae dovoljno rjecito. Divljaci se odmah vratie na Otok, nestajuci u
ikari, da bi malo zatim iz nje ponovno izvirili noseci vijence od cvijeca i
lica koje stadoe bacati u vodu, uz geste koji izraavahu duboko potovanje i
poniznost; us-mjerie zatim pramac na jugozapad i izgubie se iza onog otoka
na zapadu. Bijahu platili velikoj razdraenoj ivotinji ono to smatrahu
dovoljnim dankom i zasigurno se nikada vie nece pribliiti ovim obalama:
bijahu ocito zakljucili da lako uvredljiv i osvetoljubiv stvor cini ovu zonu
suvie pogibeljnom. Eto, to bijae prica oca Caspara Wanderdrossela. Vie od
tjedan dana, prije Robertova dolaska, jo se uvijek osjecao prilicno loe, no
zahvaljujuci vlastitim ljekovitim pripravcima "Spi-ritus, Olea, Flores, und
andere dergleichen Vegetabilische Animalische und Mineralische Medicamenten"
vec se poceo pomalo radovati oporavku, kadli mu jedne noci do uiju dopre bat
necijih koraka na palubi.
Od silnoga straha bolest mu se ponovno vratila; bijae napustio svoju kabinu i
sklonio se u ovu bijednu mracnu izbicu, ponijevi sa sobom svoje lijekove i
jedan pitolj, pojma nemajuci da je prazan. I otamo bi izlazio samo da potrai
hrane i vode. Najprije je ugrabio jaja, ne bi li to prije vratio snagu, a
zatim se ogranicio na kradu voca. Bijae uvjeren da je Uljez u

237
prici oca Caspara Uljez je, naravno, Roberto ucen i radoznao covjek, kojeg
ivo zanima brod i njegov sadraj, te je stao sumnjati da se radi o brodolomcu
i pomislio da je to agent neke hereticke zemlje koja eli tajnu Maltekog
Opservatorija. Eto zbog cega se dobri otac bijae onako djetinjasto ponaao:
htio je nagnati Roberta da napusti tu ladu kojom haraju demoni.

Bijae zatim na Robertu red da isprica svoju pricu: ne znajuci koliko je
zapravo otac Caspar procitao od njegovih zapisa, posebno se zadrao na svojoj
misiji i na Amarillijevim. putovanjima. Pripovijest bijae otpocela kad su u
smiraj toga dana skuhali jednog pjetlica i otcepili posljednju od kapetanovih
boca. Otac Caspar morao je ionako obnoviti snage i ojacati krv, no zapravo su
proslavljali ono to se obojici cinilo povratkom u ljudsko drutvo.
"Smijeno!", primijetio je otac Caspar kad je cuo nevjerojatnu pricu o doktoru
Byrdu. "Takva zvjerstvo ja nikada cuo. Zato radili oni njemu takav zlo? Ja
mislio sve cuti o tajnama geografske duine, ali nikada da moci ju traiti
pomocu un-gventum armarium! Kad bi to bilo moguce, to bi vec izmilja-vao neki
isusovac. To nema nikakve veze sa geografska duina, ja cu ti objasniti kako
dobro ja radim moj posao i ti vidi kako je skroz drugacije..."
"Ali", htio je znati Roberto, "jeste li vi zapravo traili Solo-monske Otoke
ili ste eljeli otkriti tajnu geografske duine?"
"Pa obadvije te stvari, ne? Ti nade Solomonski Otoci i ti dozna gdje stoji
sto osamdeseti meridijan, ti nade sto osamdeseti meridijan i ti zna gdje su
Solomonski Otoci!"
"Pa dobro zato se ti Otoci moraju nalaziti ba na tom meridijanu?"
"Oh, mein Gott, Gospodin mi oprosti to Njegovo Presveto Ime uzalud izgovorio
sam. In primi, nakon to Salomon Hram sagradio bijae, napravio je jedna
grosse flotte, kao to kae Knjiga o Kraljevima, i ta flotte stigne na otok
Ofir, otkuda mu donesu kako kae ti?... quadringenti und viginti..."
"Cetiri stotine i dvadeset."
"Cetiri stotine i dvadeset zlatni darovi, jedno jako veliko bogatstvo: Biblija
kae jako malo da bi rekla toliko puno toga,
238tako reci pars pro toto. I nijedno land blizu Izrael imala tako grosse
bogatstvo, quod significat da ta flota na posljednja granica od svijet stigla
bijae. Ovdje."
"Ali zato ovdje?"
"Zato jer ovdje je meridijan sto osamdeset koji je egzaktno onaj koji Zemlja
na dva dijeli, a s druge strane stoji prvi meridijan: ti broji jedan, dva,
tri, za tri stotine i ezdeset stupnjeva meridijana, i ako si na sto
osamdeset, tu je ponoc a na onaj prvi meridijan je podne. Verstanden? Ti
pogodi sada zato Solomonski Otoci bili su tako prozvani? Salomon dixit pre-
sijeci dijete na pola, Salomon dixit presijeci Zemlja na pola."
"Razumijem, ako smo na stotinu i osamdesetom meridijanu, onda smo na
Solomonskim Otocima. Ali tko vam kae da smo na stotinu i osamdesetom
meridijanu?"
"Pa Specula Melitensis, ne? Cak i kad svi moji prijanji dokazi ne bi bili
dovoljni, da stotinu osamdeseti meridijan prolazi upravo tu, pokazala mi je
Specula."
Odvukao je zatim Roberta na palubu pokazujuci mu zaljev.
"Vidi onaj promontorium na sjeveru, tamo gdje grossi stabla stoje sa grosse
ape koje hodaju po vodi? Et sad vidi drugi promontorium na jugu? Ti povuce
jedna crta izmedu dva promontoria, vidi da crta prolazi izmedu ovdje i obala,
malo vie apud obala nego apud brod... Jesi vidio crta, ja mislim jedna
geistige crta, koja ti vidi s ocima od imaginatione? Gut, to je crta od
meridijana!"
Sljedeceg dana otac Caspar, koji nikada nije izgubio racun vremena, objavi da
je nedjelja. Odslui misu u svojoj kabini, posvetivi komadic ono malo hostije
to mu je jo preostala. Nastavi potom svoje predavanje, najprije u kabini uz
pomoc karte svijeta i raznih drugih papira, a onda na palubi. A na Robertove
pritube da ne moe podnijeti dnevno svjetlo, iz jednog od svojih ormara
izvuce naocale sa mutnim, kao zadimljenim staklima, koje su njemu samom jednom
dobro posluile dok je istraivao grotlo nekog vulkana. Roberto je sad vidio
svijet u mnoho" blaim bojama, na koncu konca sasvim ugodnim, i poceo se malo
pomalo miriti s neumoljivom otrinom dana.
239
ft
Da bi se bolje razumjelo ono to slijedi, morat cu dati jednu napomenu, jer
bez nje se i ja teko u svemu tome snalazim. Otac Caspar bio je uvjeren da se
Daphne nalazi izmedu esnaestog i sedamnaestog stupnja june geografske irine
i na stotinu i osamdesetom stupnju geografske duine. to se tice geografske
irine moemo mu pokloniti puno povjerenje. No pretpostavimo da je cak tocno
pogodio i duinu. Iz zbrkanih Robertovih zapisa proizlazi da je otac Caspar
racunao tri stotine i ezdeset punih stupnjeva polazeci od Otoka Ferro, na
osamnaest stupnjeva zapadno od Greenwicha, kao to bijae uvrijeeno jo od
Ptolomejevih vremena. Prema tome, ako je on drao da se nalazi na svojemu
stotinu i osamdesetom meridijanu, to znaci da je u stvari bio na stotinu i
ezdeset i drugom meridijanu istocno od Greenwicha. Solomonski Otoci nalaze se
pak ratrkani uokolo stotinu i ezdesetog istocnog meridijana, ali izmedu
petog i dvanaestog stupnja june geografske irine. Bit ce da se Daphne,
dakle, nalazila odvie nisko, zapadno od Novih Hebrida, u zoni gdje postoje
samo suhi ko-raljni grebeni, koja ce kasnije dobiti ime Recifs d"Entrecaste-
aux.
Je li otac Caspar mogao racunati od nekog drugog meridijana? Naravno da jest.
Kao to ce na kraju stoljeca reci Coro-nelli u svojoj Knjizi o Globusima, prvi
su meridijan postavljali Eratosten na Herkulove Otoke, Martin iz Tyra na
Sretne Otoke, Ptolomej je u svojoj Geografiji slijedio isto miljenje, no u
Knjigama o Astronomiji provukao ga je kroz Aleksandriju u Egiptu. to se tice
onih kasnijih, Ismail Abulfeda smjeta ga u Cadiz, Alfonso u Toledo, Pigafetta
et Herrera isto tako. Koper-nik ga stavlja u Frombork; Reinhold na Kraljevsku
planinu ili Konigsberg, Kepler u Uraniborg, Longomontanus u Kopenhagen,
Lansbergius u Goes; Riccioli u Bolognu. Atlasi to ih iscrtae Jansen i Blaen
na planinu Pico. Nastavljajuci se na njih svojom Geografijom, ja sam na ovom
Globusu Nulti Meridijan smjestio u predio koji se nalazi najzapadnije od Otoka
Ferro, a time se priklanjam Dekretu Louisa XIII koji mu je 1634. godine,
zajedno sa Savjetom za Geografiju, odredio upravo to mjesto.
240
No da je otac Caspar odlucio ogluiti se o odluku Louisa XIII i postavti svoj
nulti meridijan, recimo, u Bolognu, onda bi Daphne vjerojatno bila usidrena
negdje izmedu otocja Samoa i Tahitija. No tamo, medutim, urodenici nemaju
tamnu kou kao oni za koje tvrdi da ih je vidio.
Zbog cega treba prihvatiti tradiciju Otoka Ferro? Valja poci od osnovnog
nacela oca Caspara koji o Nultom Meridijanu govori kao o cvrstoj postojanoj
liniji odredenoj boanskom odlukom jo od dana postanka. Koje bi mjesto Bog
drao najprirodnijim da iz njega povuce tu liniju? Je li to Edenski vrt,
mjesto neizvjesna poloaja, no zacijelo negdje na istoku? Ili Ultima Tula? Ili
Jeruzalem? Nitko do tada nije se jo usudio odluciti za teoloko rjeenje i to
je razumljivo: Bog ne rasuduje kao ljudi. Adam se, tek spomena radi, pojavio
na Zemlji kad je vec postojalo i Sunce i Mjesec, i dan i noc, pa prema tome i
meridijani.
Rjeenje, dakle, nije moglo biti u pojmovlju Povijesti, nego prije u Svetoj
Astronomiji. Valjalo je spojiti kazivanje Biblije sa znanjem koje mi imamo o
nebeskim zakonima. Prema Knjizi postanka, Bog je prije svega stvorio nebo i
Zemlju. U to vrijeme tama jo prekrivae Pakao i spiritus Dei fovebat aquas,
no te vode nisu jo mogle biti onakve kakve mi poznajemo: Bog ih je odijelio
tek drugoga dana, razdvojivi one koje ce biti iznad nebeskoga svoda iz kojih
nam jo uvijek dolaze kie od onih ispod, to jest od rijeka i mora.
to opet znaci da prvi ishod postanka bijae Sirovina, bez oblika i bez
obujma, kakvoce, svojstava, sklonosti, liena i gibanja i pocinka, cisti
prapocelni kaos, hyle koji ne bijae jo ni svjetlo ni tama. Bijae to loe
probavljena masa gdje se jo uvijek mijeahu cetiri elementa, kao i hladno i
toplo, suho i vlano; uzavrela magma to se rasprskavae u milijune usijanih
sicunih kapljica, poput lonca s grahom, poput dijareicne utrobe, zacepljene
cijevi, barutine na kojoj se ocrtavaju i nestaju vodeni krugovi zbog
iznenadna uranjanja i izranjanja slijepih licinki. Heretici stoga zakljucie
da je ta materija, tako tupa i nepronicna, to se tako snano odupire svakom
stvaralackom dahu, vjecna u najmanju ruku koliko i sam Bog.
Ipak, bijae potreban boanski fiat da pocevi od nje i u njoj i nad njom
prevlada naizmjenican slijed svjetla i tame, dana i
241noci. To svjetlo i taj dan o kojem se govori na drugom stupnju postanka ne
bijae jo svjetlost kakvu poznajemo, svjetlost zvijezda, Sunca i Mjeseca: oni
bijahu stvoreni tek cetvrtoga dana. Bijae to stvaralacko svjetlo, boanska
sila u cistome stanju, poput naglog izgaranja bacve baruta: prvotna crna
zrnca, zbijena u neprovidnu gustu masu, u jednom se jedinom casu pretvore u
plamen! prasak, koncentrat bljetavila koje se iri sve do vlastite krajnje
obodnice iza koje se kao opreka stvara tama iako kod nas do praska dolazi
danju. I poput suspreg-nuta uzdaha, iz ugljena to kao da je nekim iznenadnim
unutranjim dakom stao dobivati rumenu boju, iz te goldene Qu-elle der
Universus izrodi se ljestvica briljantnih izuzetnosti to postepeno silazi
prema najnepopravljivijoj od svih nesavrenosti; kao da stvaralacki dah polazi
od beskrajno zgusnute i svjetlocu proete boanske moci, toliko da izgleda
kao mrkla noc, te silazi sve nie i nie preko relativna savrenstva Kerubina
i Serafina, preko Prijestolja i Vladavina, sve do najniih slojeva prljavtine
i smeca gdje gmie glista i preivljava becutni kamen, do same granice
Nitavila. "I to bijae Oflfenbarung got-tlicher Mayestat!"
I premda trecega dana vec izraste trava i drvece i livade, Biblija jo uvijek
ne govori o krajoliku kakvom se raduje nae oko, nego o mracnoj sili raslinja
bez ikakva reda, sparivanju sjemena, patnickom trzanju korijenja to vapi za
Suncem koje se trecega dana, medutim, ne bijae jo ukazalo.
ivot stie sa cetvrtim danom, u kojem bijahu stvoreni i Mjesec i Sunce i
zvijezde, da bi dali Zemlji svjetlost i razdvojili dan od noci, onako kako ih
mi pojmimo kad racunamo protjecanje vremena. U tom se danu odreduju nebeske
sfere, od Prvog Pokretnog Neba i Zvijezda Stajacica pa sve do Mjeseca, sa
Zemljom u sreditu, tvrdim kamenom jedva poneto osvijetljenim zrakama dvaju
velikih zvijezda, i s vijencem od dragoga kamenja oko sebe.
Odredivi tako na dan i nau noc, Sunce i Mjesec bijahu prvi i nenadmaeni
model svim buducim urama koji, poput majmuna oponaajuci nebeski svod,
oznacuju ljudsko vrijeme na brojcaniku Zodijaka, vrijeme koje s kozmickim
vremenom nikakve veze nema: ono ima jedan smjer i njegov je dah nemi-
242
ran i nestrpljiv, sacinjen od jucer danas sutra, i nema u njega " onog
spokojnog odisaja Vjecnosti.
Zaustavimo se dakle na tom cetvrtom danu, govorio je otac Caspar. Bog stvori
Sunce, i kad je to Sunce stvoreno - a nikako ranije, razumije se - ono se
otpocne gibati. A u trenutku kad Sunce zapocinje svoje vjecno kruenje, u tom
Blitzu, u tom munjevitom nultom casku prije no to ce uciniti prvi korak, ono
stoji tocno iznad jedne odredene linije koja u okomitom pravcu dijeli Zemlju
na dva jednaka dijela.
"A nulti meridijan je onaj na kojem je odjednom podne!", prokomentirao je
Roberto koji vjerovae da je savreno sve razumio.
"Nein!", obuzdavae ga njegov ucitelj. "Ti misli daje Bog tako glup kao ti?
Kako moe prvi dan postanka u podne poceti? Moda pocinje ti Postanak, in
prinzipio desz Hevls, sa nekakav neuspjeli dan, nedovreni, neki Leibesfrucht,
neki foetus od dana, od samo dvanaest hore?"
Ne, naravno. Na Nultome Meridijanu Suncevo kruenje moralo je zapoceti s punim
sjajem zvijezda, kad bijae ponoc i jedna mrvica a prije je bilo Ne-Vrijeme.
Na tom meridijanu bijae zapoceo - nocu - prvi dan postanka.
Roberto je prigovorio da ako je na tom meridijanu bila noc, onda je nekakav
neuspjeli, jalovi dan morao biti na drugoj strani, tamo gdje se iznenada
pojavilo Sunce, a da tamo prije nije bila ni noc niti ita drugo, samo mracni
kaos bez ikakva vremena. A otac Caspar rece da nam Sveta Knjiga ne kazuje da
se Sunce nekom carolijom tek tako pojavilo, te da mu uopce nije neprihvatljivo
poimanje kao to uostalom namece svaka prirodna i boanska logika da je Bog
stvorio Sunce pustivi ga da prvo vrijeme putuje nebom poput ugaene zvijezde
koja ce se malo pomalo paliti kako bude prelazila od nultog meridijana prema
njegovu antipodu. Moda je ono usplamtjelo postepeno, poput mladog drveta koje
se, dotaknuto prvom iskrom ognjila, najprije jedva jedvice malo zadimi, a
zatim, kad netko puhanjem raspiruje vatru, stane tiho pucketati, da bi se na
kraju sasvim pokorilo visokom ivahnom krijesu. Nije li prekrasno zamisliti
Oca Svijeta kako pue na tu jo zelenu kuglu da bi je na kraju, dvanaest sati
nakon rodenja Vremena, dove-
243
lo do njezina trijumfa, i to upravo na Meridijanu Antipodu na kojem se njih
dvojica u ovome trenutku nalaze?
Preostajalo je jo odrediti koji je to Nulti Meridijan. A otac Caspar bijae
sklon priznati da je onaj koji prolazi Otokom Ferro jo uvijek najbolji
kandidat, buduci da tamo, - Roberto je to vec znao od doktora Bvrda - igla
kompasa doivljava nikakav otklon, i da ta linija prolazi preko one zone
sasvim blizu Pola gdje su eljezne planine vie nego drugdje. to je sasvim
sigurno znak cvrstine i postojanosti.
Da samemo, dakle: cak i ako prihvatimo da je otac Caspar poavi od tog
meridijana pronaao pravu geografsku duinu, morali bismo priznati da je, ako
je vec tocno oznacio rutu kao pomorac, kao geograf doivio brodolom: Daphne
nije bila na Solomonskim Otocima nego negdje zapadno od Novih Hebri-da, i
amen. Medutim, bilo bi mi beskrajno ao ne ispricati pricu koja se, kao to
cemo vidjeti, mora dogoditi na stotinu i osamdesetom meridijanu - u protivnom
joj se gubi svaki okus - i prihvatiti da se na primjer dogada negdje na tko
zna koliko stupnjeva vie ovamo ili vie onamo.
Pokuat cu stoga s jednom pretpostavkom i pozivam svakog citatelja da se s
njome takoder uhvati u kotac. Otac Caspar pogrijeio je do te mjere da se, a
da to uopce nije znao, naao na naem stotinu i osamdesetom meridijanu, mislim
na onome kojeg brojimo od Greenwicha - posljednje polazne tocke na svijetu na
koju bi ikad mogao pomisliti, jer to bijae zemlja protupapinskih raskolnika.
U tom se slucaju Daphne vjerotno bijae nala na otocju Fiji a upravo su ovdje
urodenici veoma tamne puti, ba na mjestu gdje danas prolazi na stotinu
osamdeseti meridijan, to jest na otoku Taveuni.
Racun bi se djelomice slagao. Profil otoka Taveuni pokazuje jedan vulkanski
lanac, ba kao i veliki otok to ga Roberto vidi na zapadu. To bi bilo u redu
da otac Caspar nije Robertu rekao da sudbonosni meridijan prolazi upravo
ispred zaljeva Otoka. A ako stanemo tako da nam je taj meridijan istocno,
vidimo Taveuni na istoku, a ne na zapadu; a ako se na zapadu vidi neki otok
koji bi izgledom mogao odgovarati Robertovu
244
opisu, onda zacijelo na istoku imamo neto manje otoke ja bih se odlucio za
otocje Quamea, no u tom bi slucaju meridijan prolazio iza leda nekome tko
gleda pred sobom Otok iz nae price.
Istina je da pomocu podataka koje nam daje Roberto nije moguce jasno utvrditi
gdje je to zapravo Daphne zavrila. A osim toga, svi su ti otocici kao Japanci
za Europljane i obratno: nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu. Htio sam samo
pokuati. Svidjelo bi mi se jednoga dana ponoviti Robertovo putovanje, u
potrazi za njegovim tragovima. No jedna je stvar moja geografija, a sasvim
druga njegova prica.
Jedina je naa utjeha u tome to su sve te mudrolije sa stanovita naega
neizvjesnoga romana potpuno beznacajne. Ono to otac Wanderdrossel kae
Robertu je da se oni nalaze na stotinu osamdesetom meridijanu koji je antipod
antipoda, i tamo na tom stotinu osamdesetom meridijanu ne nalaze se nai So-
lomonski Otoci nego njegov Solomonski Otok. Zato bi, osim toga, bilo vano
postoji li on ili ne postoji? Ova ce prica, u neku ruku, biti prica o dvije
osobe koje vjeruju da se na njemu nalaze, ne o dvije osobe koje tamo doista
jesu; a sluati price - to je jedna od najliberalnijih dogmi - znaci
privremeno zaboraviti na nevjericu.
Prema tome: Daphne se nalazila nasuprot stotinu osamdesetom meridijanu, upravo
na Solomonskim Otocima, a na Otok bijae - medu Solomonskim Otocima -
najsolomonskiji, ba kao to je solomonski i moj pravorijek, da smo jednom
zauvijek s time nacistu.
"I dakle?", pitao je Roberto na kraju ocevih objanjenja. "Zaista mislite da
cete na tome otoku naci sva ona bogatstva o kojima je govorio Mendana?"
"Ma to su sve Liigen der spanischen Monarchv! Mi se nalazimo pred najvecim
cudom od cijela humana i sacra histo-ria, to ti jo ne uopce razumjeti moe!
U Parizu si gledao dame i povodio se za ratio studiorum od Epikurejci, umjesto
da si razmiljao o grossa cudesa od ovaj na Universum, neka Sanctissimo Ime
od njegov Stvoritelj fiat semper laudato!"
245Dakle, razlozi zbog kojih se otac Caspar bijae otputio u svijet imali su
vrlo malo veze s grabeljivim nakanama mnogih pomoraca iz drugih zemalja. U
korijenu svega bijae cinjenica da je otac Caspar upravo pisao jedno velebno
djelo kojem je namijenio trajnost vecu od bronce: knjigu o Opcemu Potopu.
Kao svecenik, nastojao je pokazati kako Biblija nije lagala, no kao ucenjak
elio je sveto kazivanje uciniti suglasnim s rezultatima istraivanja svojega
doba. Bijae to razlog zbog kojega je sakupljao fosile, istraivao istocnjacke
teritorije ne bi li togod pronaao na planini Ararat, i uporno i pomno
izracunavao dimenzije koje bi trebala imati Arka da bi mogla u sebe primiti
tolike ivotinje i to sedam parova od svake vrste i istovremeno imati tocan
razmjer izmedu uronjenog i izdignutog dijela kako ne bi potonula pod svom tom
teinom, ili da je ne bi prevrnuli visoki valovi ciju frustraciju za vrijeme
Potopa takoder nije trebalo omalovaiti.

Skicirao je na brzu ruku neki crte kako bi Robertu pokazao Arku u presjeku:
skica je prikazivala neto poput ogromne pravokutne gradevine, na est katova;
gore visoko bijahu kri-late ivotinje kako bi imale dovoljno Sunceva svjetla,
zatim sisavci u ogradama od kolja koje su mogle primiti ne samo mackice nego i
slonove, i gmazovi u nekoj vrsti sliva gdje su u vodi mogli naci dom takoder i
vodozemci. Za orijae ne ostade ni trunke prostora i stoga su takove vrste
izumrle. to se tice riba, Noa barem s njima nije imao problema: one se jedine
potopa nisu morale bojati.
Pa ipak, proucavajuci Potop, otac se Caspar morao suociti s physicus-
hydrodynamicus problemom, naizgled nerazrjei-vim. Bog, tako kae Biblija,
bijae na Zemlju poslao kiu koja potraja cetrdeset dana i cetrdeset noci, i
vode toliko nabujahu da dosegoe i veoma visoka brda, nadvisie tovie za
petnaest lakata najvie medu najviima; i za stotinu i pedeset dana Zemlja
bijae potpuno prekrivena vodom. Savreno.
"Ali jesi li ti kia probao sakupiti? Kii cijeli jedan dan, a ti si sakupio
jedna mala dubina od bacva! A kad bi kiilo jedan tjedan, jedva ti napuni
bacva! A zamisli sad jedna ungeheue-re kia, takva da ne moe izdrati ispod
nje, da se cijeli nebo rui na tvoja jadna glava, jedan kia gorja od uragan
koji te
246
zbrodolomio... U cetrdeset dana ist da unmoglich, ne moguce da ti napuni
cijela Zemlja sve do najvia brda!"
"elite reci da je Biblija lagala?"
"Nein! Naravno da ne! Ali ja moram pokazati gdje Bog sva ta aqua je uzeo, jer
nije moguce da je ucinio da padne s nebo! To nije dosta!"
"Dakle?"
"Et dakle dumm bin ich nicht, glup sam ja ne! Otac Cas-par je jedna stvar
smislio, koja od nijedno bice humano prije od danas nikad smiljena bila. In
primi, je procitao dobro Biblija koja kae da Bog je, istina, otvorio sve
slapove od nebo, ali je takoder ucinio da prosukljaju sve Quellen, Fontes
Abyssy Magnae, svi izvori od veliki abvsso, Genesis jedan sedam jedanaest.
Nakon to Potop gotov bijae, je izvore od abvsso zatvorio, Genesis jedan osam
dva! Koja stvar su ti izvori od abvsso?"
"Koja?"
"To su aque koje u najdublje od svih mora se nalaze! Bog nije samo kia uzeo,
nego takoder i vode iz najdublje od svih mora i srucio ih na Zemlja! A tu ih
je uzeo jer, ako najvia brda na Zemlja su oko nulti meridijan, izmedu
Jeruzalem i Otok Ferro, sigurno moraju abvssi morski najdublji biti tu, na
anti-meridijan, zbog svmetria."
"Da, ali vode svih mora na zemaljskoj kugli nisu dovoljne da prekriju planine,
inace bi to neprestano cinile. A ako je Bog izlio na Zemlju vode iz mora, on
je dodue prekrivao Zemlju, ali praznio more, i more je postajalo velika
prazna rupa, i Noa je pao u nju zajedno sa citavom svojom Arkom..."
"Ti kae jedna vrlo tocna stvar. Ne samo to: ako je Bog uzimao sva aqua od
Terra Incognita, i nju izlijevao na Zemlja Co-gnita, bez ova aqua iz ova
polutka, mijenjala je Zemlja potpuno svoj Zentrum Cravitatis i preokretala se
cijela, i moda skakala po nebo kao neka lopta koju udari.
"Dakle?"
"Dakle probaj ti misliti to ti bi napravio da si ti bio Bog."
Roberto bijae vec potpuno uhvacen u igru.
"Da ja biti Bog", rece, buduci da drim da vie nije uspijevao sklanjati
glagole kako talijanski Bog zapovijeda, "ja stvarati novu vodu."
247
L
"Ti, da, ali Bog ne. Bog moe aqua ex nichilo stvoriti, ali kuda stavi nju
poslije Potop?"
"Onda je Bog spremio jo od pocetka vremena veliku rezervu vode ispod bezdana,
sakrio je u sredite Zemlje, i pustio da izide ba za tu priliku, samo na
cetrdeset dana, kao da je ik-nula iz vulkana. Biblija zacijelo eli reci
upravo to kad kae da je On ucinio da iz bezdana provale izvori."
"Ti misli? Ali iz vulkana izlazi vatra. Cijeli zentrum od Zemlja, srce od
Mundus subterraneus, je jedna grosse vatrena masa! Ako u zentrum vatra stoji,
ne moe aqua u njemu stajati! Kad bi aqua tamo stajala, bili bi vulkani
izvori!"
Roberto nije poputao:
"Onda ja, kad biti Bog, uzimati vodu iz nekog drugog svijeta, buduci da su
ionako beskonacni, i izlijevati je na Zemlju."
"Ti si u Parizu sluao oni ateisti koji o beskonacni svjetovi govore. Ali Bog
je samo jedan od svijet stvorio, i on je dosta za njegova slava. Ne, ti misli
bolje, ako ti ne beskonacni svjetovi ima, i nema vrijeme za napraviti ih ba
za Potop i poslije ih baci opet u Nitavilo, to onda napravi ti?"
"Onda nemam pojma."
"Jer ti jedna kratka misao ima."
"Bit ce da stvarno imam kratku misao."
"Da, jako kratka. Sad ti razmiljaj. Kad Bog aqua uzeti bi mogao, koja je bila
jucer na cijela Zemlja, i staviti ju u danas, a sutra sva voda uzeti koja je
bila u danas, et to je vec duplo, i staviti nju u prekosutra, i tako ad
inflnitum, moda dode jedan dan kad On cijela ova naa kugla napuniti uspije,
tako da prekrije sve planine?"
"Nisam ba sjajan u racunu, ali cini mi se da bi u jednom trenutku do toga
moralo doci."
"Ja! U cetrdeset dana napuni On Zemlja sa cetrdeset puta aqua koja se nalazi u
mora, i ako ti ucini cetrdeset puta dubina od mora, ti pokrije sigurno
planine: bezdani su mnogo vie duboki, ili toliko duboki koliko planine visoke
su."
"Ali gdje je Bog uzeo vodu od jucer kad je jucer vec prolo?"
"Pa ovdje! Sad sluaj. Zamisli kad bi ti bio na Nulti Meridijan. Moe?"
"Mogu, da."
248
"Sad zamisli da na njemu podne je, i recimo, podne od Veliki cetvrtak. Koliko
je sati u Jeruzalem?"
"Nakon svega to sam naucio o kruenju Sunca i o meridijanima, u Jeruzalemu je
Sunce vec odavno prolo meridijan, i moralo bi biti vec poodmaklo
poslijepodne. Jasno mi je na to me elite navesti. Pa dobro: na Nultom
meridijanu je podne a na Meridijanu Sto Osamdeset je ponoc, buduci da je Sunce
vec prolo prije dvanaest sati."
"Gut. Dakle ovdje je ponoc, dakle kraj od Veliki cetvrtak. to se dogodi odmah
poslije?"
"Pa pocnu prvi sati Velikoga petka." "Ali ne na Nulti Meridijan?"
"Ne, tamo ce jo uvijek biti poslijepodne od onog cetvrtka." "Wunderbar. Ovdje
je dakle vec petak, a tamo je jo cetvrtak, ne? Ali kad tamo petak postane,
ovdje je vec subota. Tako Gospodin uskrsne ovdje dok je tamo jo uvijek mrtav,
ne?" "Da, slaem se, ali ne razumijem..."
"Sad ti razumije. Kad ovdje je ponoc i jedna minuta, jedno minuskolarni
djelic od minuta, ti kae da je ovdje vec petak?"
"Pa sigurno da da."
"Ali zamisli da u istom trenutku ti nisi ovdje na brod nego na onaj otok koji
vidi, na istok od linija od meridijan. Moda kae ti da tamo vec petak je?"
"Ne, tamo je jo cetvrtak. Ima jo koja minuta do ponoci, jo moda samo koji
casak, ali je jo uvijek cetvrtak."
"Gut! U isti trenutak ovdje je petak, a tamo cetvrtak!" "Naravno, i..."
Roberto naglo zastane kao da mu je odjednom sinula neka misao. "I ne samo to!
Pa vi ste mi upravo otkrili ovo: kad bih ja u jednom istom trenutku bio na
liniji meridijana, bila bi tocno ponoc, ali kad bih gledao na zapad vidio bih
ponoc od petka, dok bih gledajuci na istok vidio ponoc od cetvrtka. Za Boga!"
"Ti ne govori Zaboga, bitte." "Oprostite mi oce, ali pa to je pravo cudo!" "I
prema tome pred jedan mirakul ti ne koristi ime od Bog uzalud! Reci Sacro
Bosco radije. Ali veliki mirakul je to to nikakav mirakul nema! Sve bijae
predvideno ab initio! Ako Sun-
249ce dvadeset i cetiri sata treba da napravi krug oko Zemlja, pocinje na
zapad od stotinu osamdeseti meridijan novi dan, a na istok imamo jo uvijek
prethodni dan. Ponoc od petak ovdje na brod je ponoc od cetvrtak tamo na otok.
Ti ne zna to mornarima od Mageljan dogodilo se kad su zavrili svoj put oko
svijet, ne zna to pripovijeda Pietro Martire? Da su se vratili i mislili da
je jedan dan prije, a bio je medutim jedan dan poslije, a oni su vjerovali da
je Bog njih kaznio ukravi im jedan dan, jer nisu bili post na Veliki petak
postili. A bijae naprotiv vrlo prirodno: bili su prema zapad putovali. Ako iz
Amerika prema Azija putuje, izgubi jedan dan, ako u suprotan smjer putuje,
dobije jedan dan. Evo razlog zato Daphne cinie put od Azija a vi glupani od
Amerika. Ti si sad jedan dan vie star od mene! Nije ti smijeno to?"
"Ali kad bih se vratio na Otok, bio bih jedan dan mladi!", rece Roberto.
"To je bio moj mali jocus. Ali meni nije vano jesi li ti vie mlad ili vie
star. Meni je vano da na ova tocka od Zemlja jedna linija ima da na ova
strana dan poslije je, a na ona strana dan prije. I to ne samo u ponoc, nego u
sedam, u deset sati, u svaki sat! Bog dakle uzimae iz onaj abvsso aqua od
jucer koje ti vidi tamo i izlijevae ju na svijet od danas, i dan poslije
opet, i tako dalje! Sine mirakul, naturaliter! Bog bijae Priroda namjestio
kao jedan veliki Horologium! To je kao kad bih ja imao jedan horologium koji
pokazuje ne dvanaest nego dvadeset i cetiri hore. U taj horologium se mice
igla ili strelica prema dvadeset i cetiri sata, i desno od dvadeset i cetiri
je bilo jucer, a lijevo danas!"
"Ali kako je Zemlja od jucer mogla ostati nepomicna na nebu ako vie nije
imala vode na ovoj polutki? Nije li izgubila Cen-trum Gravitatis?"
"Ti misli sa humana conceptione o vrijeme. Za nas ljudi existe jucer ne vie,
a sutra ne jo. Tempus Dei, quod dicitur Aevum, puno drugaciji."
Roberto je razmiljao ovako: ako je Bog uzimao vodu od jucer i stavljao je u
danas, moda je Zemlja od jucer i bila poneto potresena zbog onog prokletog
sredita gravitacije, no ljudima to ne smije biti vano: u njihovom jucer
nikakva po-
250tresa nije bilo, on se dogodio samo u nekom Bogovom jucer, a Bog je
ocigledno znao dobro upravljati razlicitim vremenima i razlicitim pricama,
poput nekog Pripovjedaca koji pie razlicite romane no uvijek s istim
likovima, koje pak iz price u pricu stavlja u razlicite zgode i nezgode. Kao
da recimo postoji jedna Pjesma o Rolandu u kojoj Roland umre ispod jednog bora
i druga u kojoj nakon Karlove smrti postaje kraljem Francuske, koristeci
Ganelonovu kou kao sag. Misao koja ce ga kasnije, kao to cemo ispricati,
veoma dugo pratiti, uvjeravajuci ga sve vie kako ne samo da svjetovi mogu
biti beskonacni u prostoru nego takoder i paralelni u vremenu. No nije o tome
elio govoriti ocu Casparu koji je ideju o mnogobrojnim svjetovima koji su svi
istovremeno prisutni u jednom te istom prostoru vec ionako smatrao vie nego
heretickom i tko zna to bi rekao na ovu njegovu glosu. Zadovoljio se stoga da
ga zapita samo kako je to Bog premjestio svu tu silnu vodu iz jucer u danas.
"Pomocu eruptione od podmorski vulkani, naturlich! Misli kako to? Iz njih
pusu plameni vjetrovi, a to se dogodi kad jedan lonac s mlijeko se zgrije?
Mlijeko se napuhne, penje se gore, izade iz lonac i razlije se po pec! Samo
to onda bijae ne mlijeko sed aqua kipuca! Grosse catastrophe!"
"A kako je Bog nakon cetrdeset dana tu svu vodu uklonio?" "Ako vie nije
kiilo bilo je sunce i dakle je isparavala voda malo pomalo. Biblija kae da
sto pedeset dana je trebalo. Ako ti tvoja odjeca u jedan dan opere i osui,
osui Zemlja za sto pedeset. A osim toga, puno aqua je u ogromna podzemna
jezera natrag oteklo, koja jo i sad izmedu povrina i vatra zentral su."

"Gotovo ste me uvjerili", rece Roberto, kome nije bilo toliko vano kako se to
pokrenula sva ta voda, koliko cinjenica da se nalazi na samo dva koraka od
jucer.
"Ali to ste to zapravo dokazali doavi ovamo, a to vam prije nije mogao
rasvijetliti um?"
"Um ostavi staroj teologiji. Danas eli scientia dokaz od ex-perientia. Et
dokaz od experientia je to to ja tu sam. A osim toga prije nego to sam
stigao ovamo sam napravio puno du-binomjera i znam dobro kako duboko more tamo
dolje je."
251
L
Otac Caspar bijae napustio svoja geoastronomska tumacenja da bi se zaneseno
upustio u pomna opisivanja samoga potopa. Govorio je sada svojim ucenim
latinskim, ecuci velikim koracima po gornjoj palubi i mauci rukama kao da
eli zorno prikazati razlicite nebeske i podnebeske pojave. Na nebo nad
zaljevom stadoe se navlaciti gusti oblaci, nagovjecujuci jednu od onih
iznenadnih oluja koje se dogadaju samo na Tropskim morima. Sad pak, kad su se
otvorili svi izvori bezdana i svi nebeski slapovi, kakav se horrendum et
formidandum spec-taculum pruio pred Noa i pred njegova obitelj!
Ljudi se najprije sklanjahu na krovove, no njihove kuce po-metoe ogromni
valovi koji stizahu s Antipoda snagom boanskoga vjetra koji ih bijae podigao
i gonio naprijed; verahu se na drvece, no ono bivae cupano iz Zemlje poput
suharaka; vidjeli bi se jo samo vrhovi kroanja pradavnih hrastova te se
hvatahu za njih, no vjetar i njih potresae tako gnjevno da ne uspijevahu ni
trenutka na njima se odrati. Na moru, koje vec prekrivae i brda i doline,
vec plutahu naduti leevi na koje pokuavahu sletjeti posljednje prestravljene
ptice, kao na neko uasno gnijezdo; no izgubivi pak i to posljednje utocite,
podlijegahu i one iznemogle od oluje, oteala perja, malaksalih krila.
"Oh, horrenda justitiae divinae spectacula", klicao je otac Caspar, a bijae
to nita - uvjeravao je - u odnosu na ono to ce naemu oku ponuditi dan kad
ce se Krist vratiti da sudi i ivima i mrtvima...
A na tu stranu prirodnu buku odgovarahu ivotinje s Arke: zavijanju vjetra
jeka bijahu vukovi, tutnju gromova kontrapunkt davae lav, na bijesni drhtaj
munja rikahu slonovi, lajae psi kad zacue glas svojih umirucih srodnika,
meketa-hu ovce na plac svoje djecice, graktahu vrane na udaranje kie po krovu
Arke, mukahu volovi na mukli zvuk valova, i sva se stvorenja sa Zemlje i iz
zraka svojim nesretnim pijukanjem ili cviljenjem pridruie koroti planeta.
No upravo su tom prilikom, tvrdio je otac Caspar, Noa -i njegova obitelj
ponovno otkrili jezik kojim je Adam govorio u Edenu, a koji njegova djeca
nakon izgona bijahu zaboravila, i koji ce i sami Noini potomci gotovo svi
izgubiti na dan velike
252babilonske zbrke, svi osim Gomerovih nasljednika koji ga po-nijee u one
ume na sjeveru gdje ga njemacki narod bijae vjerno sacuvao. Samo njemacki
jezik - otac je Caspar, uzbuden kao da je sam vrag u njega uao, sada vikao na
svojemu materinjem jeziku - "redet mit der Zunge, donnert mit dem Himmel,
blitzet mit den schnellen Wolken", ili, kako je kasnije domiljato i matovito
nastavljao mijeajuci grube i opore zvukove razlicitih idioma, samo njemacki
jezik govori jezikom prirode, "blitza s Oblaci, brumma s Jelen, gruntza s
Schweine, zis-sca s Zmijulja, maua s Macak, schnattera s Anser, quaccche-ra s
Anatro, kakkakokka s Kokoka, klappera s Cigonia, krak-ka s Gavran, schwira s
Hirundine!"
I na kraju, od tolike babilonarije on bijae potpuno promu-kao, a Roberto
uvjeren kako pravi Adamov jezik, ponovno pronaden za Potopa, pustio korijenje
i uspijevao jedino u landa-ma Svetoga Rimskog Cara.
Sav u znoju, redovnik je okoncao svoja zazivanja. Kao prestraeno posljedicama
svake moguce poplave, nebo pozva natrag k sebi oluju, sada nalik na kihanje
koje se cini da ce svaki cas prasnuti, a zatim se suspregne nekakvim
gundajucim groktanjem.
25322.
c}olubica
5ljedecih se dana ispostavilo da je Malteki Opservatorij nedostupan, jer ni
otac Wanderdrossel takoder nije znao plivati. Camac je jo uvijek bio tamo u
uvalici, kao da ga, dakle, nije ni bilo.
Sada kad mu je na raspolaganju stajao mladic pun snage, ocu Casparu ne bi bilo
teko sagraditi splav s jednim velikim veslom ali, objasnio je, i materijal i
sva potrebna oruda ost su na Otoku. Bez barem jedne sjekire nije bilo moguce
,1 jarbole i motke, bez kladiva se nije moglo istaviti vrata i priko-vati ih
medusobno.

S druge se pak strane otac Caspar nije cinio osobito zabri- 5 nutim tim
oduzenim brodolomom, radovao se tovie samoj ci- " njenici da opet moe
koristiti svoju kabinu, palubu i nekoliko instrumenata, kako bi mogao
nastaviti svoje studije i promatranja.
Robertu jo uvijek nije bilo potpuno jasno tko je otac Caspar Wanderdrossel.
Mudrac? U svakom slucaju, ili barem "
eet"i erudita, radoznao i edan znanja, kako o boanskoj tako i o prirodnoj
nauci. Zanesenjak? Bez svake sumnje. U jednom mu je trenutku izletjelo kako
ovaj brod nije bio naoruan o troku Drube nego o njegovu vlastitu, ili
tocnije, jednoga njegovoga brata, obogacenog trgovca, ludog koliko i on sam;
jednom se drugom prilikom opet zaboravio te stao sipati pritube na racun neke
svoje subrace koji bi mu najradije "ukrali tolike plodonosne Ideje", nakon to
ih licemjerno bijahu odbacili kao gomilu zbrkanih i nerazumljivih besmislica.
to je navodilo na pomisao da ti precasni ocevi tamo u Rimu i nisu ba krivim
okom gledali na odlazak tog cjepidlake i zanovijetala te su ga,
254s obzirom da je na put kretao o vlastitu troku i da su postojale velike
nade da se negdje na tim nesigurnim rutama izgubi, usrdno poticali i
pourivali ne bi li ga to prije skinuli s vrata. Krugovi u kojima se Roberto
kretao u Provansi i u Parizu bijahu takvi da nije znao to bi mislio sluajuci
starceve tvrdnje o fizici i prirodnoj filozofiji. No vec smo vidjeli da je
Roberto znanja kojima je bio izloen upijao poput spuve, bez mnogo brige oko
toga da u proturjecne istine moda i ne bi trebalo bezuvjetno vjerovati. Nije
se moda zapravo radilo o tome da mu nedostaje osjecaja za sustavnost: bio je
to izbor.
U Parizu mu se svijet cinio pozornicom na kojoj se prikazuju varljive
prividnosti, gdje svaki gledatelj svake veceri eli uivati u nekom drugom
zapletu, kao da uobicajene stvari, bile one i cudesne, nikoga vie nisu
oduevljavale i kao da su jo samo one neobicno neizvjesne ili neizvjesno
neobicne bile u stanju pruiti dovoljno uzbudenja. Stari nekoc umiljahu da na
jedno pitanje postoji samo jedan odgovor; veliki je pariki teatar medutim
nudio raskonu predstavu o jednome pitanju na koje se odgovaralo na
najrazlicitije nacine. Roberto bijae odlucio samo polovicu svojega duha
pokloniti stvarima u koje je vjerovao ili je vjerovao da vjeruje, a drugu
ostaviti otvorenom kako bi mu bila na raspolaganju u slucaju da je istina
upravo suprotna.
Ako je takvo bilo njegovo duevno raspoloenje, moemo lako razumjeti zbog
cega mu nije bilo osobito stalo da osporava otkrica oca Caspara, cak i ona
sumnjive vjerodostojnosti. Od svih prica koje je dosad bio cuo, ova koju mu
bijae ispricao isusovac sasvim je sigurno najvie odudarala od svega
uobicajenog. A zato bi je zbog toga trebalo smatrati lanom?
Ta ne bi li svatko, kad bi se naao sam i naputen na pustome brodu, u nekom
prostoru izgubljenom izmedu neba i Zemlje, bio sklon sanjariti o tome kako je
u citavoj toj nesreci, prstom sudbine dotaknut, barem nabasao na samo sredite
vremena?
Mogao se cak dobro zabaviti suprostavljajuci svim tim pricama viestruke
bezbrojne prigovore, no on se cesto ponaao poput Sokratovih ucenika koji
gotovo da na koljenima bijahu molili vlastiti poraz.
255
S druge strane, kako odbiti znanje jedne gotovo vec ocinske figure koja ga je
preko noci iz prestraena brodolomca pretvorila u putnika nekog broda kojeg
netko dobro poznaje i njime sigurnom rukom upravlja? Bilo to zbog ugledna
njegova ruha ili poloaja prvotnog gospodara ovoga morskoga dvorca, otac je
Caspar u njegovim ocima predstavljao Moc, a Roberto je u gradanskome svijetu
dovoljno usvojio nazore svojega doba da bi znao da se sa silom valja
suglasiti, barem naizgled.
Ako bi ponekad stao pokazivati kakve sumnje u svojega domacina odmah bi ga
ovaj poveo u jo jedno novo istraivanje broda, te mu otvoreno pokazivao i one
instrumente koji bijahu izmakli njegovoj panji, omogucivi mu da nauci toliko
mnogo razlicitih stvari daje potpuno osvojio njegovo povjerenje.
Otkrio mu je, na primjer, mree i udice za ribolov. Daphne bijae usidrena u
veoma gusto naseljenim vodama, i nije imalo nimalo smisla troiti brodske
zalihe kad se vec moglo imati svjee ribe. Roberto je, noseci sada danju svoje
zadimljene naocale, brzo naucio kako spustiti mreu ili baciti udicu, i bez
velikih bi napora hvatao ivotinje takvih prekomjernih mjera da je ne jednom
bio u opasnosti da ga snaan trzaj njihova zagriza odvuce preko ograde.
Rasprostirao bi ih po palubi, a otac bi Caspar dolazio da ih pogleda; cinilo
se da svakoj zna odrediti narav, pa cak i ime. Da li ih je doista imenovao
prema njihovoj naravi ili ih je krstio po vlastitoj volji, Roberto nije imao
pojma.
Ako su ribe njegove polutke bile sive, ili u najboljem slucaju boje ivoga
srebra, ove ovdje izgledale su modre sa perajama boje maraske, imale su brade
boje afrana ili grimizno crvenu gubicu. Bio je upecao neku veliku jegulju s
dvije okate glave, po jedna na svakom kraju tijela, no otac mu Caspar bijae
skrenuo panju da je druga glava zapravo rep kojeg priroda bijae obdarila
istim ukrasima kao i glavu, te je mauci njime zvjerka i odostrag mogla
plaiti svoje protivnike. Bijae izmedu ostalih uhvacena i jedna riba arena
trbuha, s prugama boje tinte na ledima i svim duginim bojama oko ociju, kozje
gubice; no otac Caspar dao ju je odmah baciti u more, buduci da je dobro znao
price njegove subrace, iskustvo s putovanja, mornarske legende? da je
otrovnija od gljive ludare.
256
Za jednu drugu, utoga oka, ispupcenih usana i zublju poput cavala, otac je
Caspar odmah rekao da je to jedan od Bel-zebubovih stvorova. Neka je se ostavi
da se gui na palubi sve dok sama ne ugine, a onda s njom odakle je i dola.
Bijae li to njegovo steceno znanje ili je sudio po izgledu? S druge strane,
medutim, sve su se ribe koje je Caspar ocijenio jestivima pokazale zaista
odlicnima - za jednu je cak upozorio da je bolja kuhana nego pecena.
Upucujuci Roberta u tajne tog solomonskog mora, isusovac je takoder postajao
sve precizniji u davanju podataka o Otoku, kojeg je Daphne, stiuci ovamo,
cijeloga oplovila. Na istoku je bilo nekoliko omanjih plaa, no suvie
izloenih vjetru. Odmah nakon junog rta, gdje su zatim pristali camcem,
nalazio se miran zaljev, samo to je voda tamo bila suvie plitka da bi se
Daphne mogla usidriti. Ovo gdje se brod sada nalazio bijae najprikladnije
mjesto; blie Otoku nasukao bi se na veoma plitko tlo, a kad bi se od njega
vie udaljio naao bi se usred vrlo jake struje koja je prolazila kanalom
izmedu dva otoka od jugozapada prema sjeveroistoku; bilo je vrlo jednostavno
to Robertu pokazati. Otac Caspar zatrai od njega da svom snagom baci krupno
mrtvo tijelo Belzebubove ribe to dalje moe prema zapadu; i zaista, les
cudovita, koliko ga se moglo vidjeti da pluta po povrini, bi nevjerojatnom
estinom istoga casa odnesen tim nevidljivim tokom.
I Caspar i mornari istraili su, ako ne cijeli Otok, zasigurno veliki njegov
dio: u svakom slucaju dovoljno da mogu ocijeniti da je vrh koji su izabrali da
na njemu postave Opservatorij najprikladniji da bi se na oku dralo citavo
kopno, prostrano otprilike kao Rim.
U unutranjosti se nalazio vodopad i bujno raslinje: ne samo kokosovi orasi i
banane nego i drvece s deblom u obliku zvijezde i usiljenih vrhova to se
istanjivahu poput sjeciva.
to se tice ivotinja, neke je od njih Roberto vec vidio u potpalublju: Otok
bijae pravi raj ptica, a bilo je cak i letecih lisica. U ikarju su bili
nazrijeli svinje, no nikada im nije polo za rukom da ih uhvate. Bilo je
zmija, no nijedna se nije pokazala otrovnom ili surovom. Raznolikost
guterskoga carstva bijae upravo beskrajna.
257
Najbogatija fauna bijae, medutim, du koraljnoga spruda. Kornjace, rakovi i
ostrige svakojakih oblika, teko ih je usporediti s onima koje nastanjuju naa
mora, velike su poput koara, poput lonaca, poput pladnjeva krcatih hranom,
cesto ih je bilo teko otvoriti, no u unutranjosti su svojoj krile gomile
bijeloga mesa, mekog i masnog, prava poslastica. Na nesrecu nije ga se moglo
ponijeti na brod: tek to bi se nalo izvan vode, kvarilo bi se na suncevoj
toplini.
Od velikih grabeljivih zvijeri kojima obiluju ostali predjeli Azije nisu
opazili nijednu: niti slonove, ni tigrove ni krokodile. I s druge strane,
nita to bi nalikovalo jednome volu, biku, konju ili psu. Cinilo se da na toj
zemlji svaki oblik ivota bijae zacet ne idejom nekog arhitekta ili kipara
nego kao da ga kakav zlatar bijae izradio: ptice bijahu obojeni kristali,
umske ivotinje sicune, ribe plosnate i gotovo prozirne.
Ni otac Caspar, niti kapetan ili mornari ne bijahu nikada primijetili da tim
vodama plivaju Morski Psi, koje se po peraji otroj poput sjekire moe
prepoznati cak i izdaleka. A kad samo pomislimo da ih u tim morima ima na
svakome koraku! To da ispred i uokolo Otoka morskih pasa nema, bijae po mome
miljenju tek iluzija tog muicavog i pomalo nastranog istraivaca, ili je
moda njegov zakljucak bio da su se te ivotinje, zbog snane struje to je
pretjecala malo zapadnije, vie voljele kretati tim vodama gdje bijahu sigurne
da ce naci obilniju hranu. Kako bilo da bilo, za pricu koja slijedi bitno je
da se ni Caspar ni Roberto nisu bojali njihove prisutnosti, u protivnome ne bi
imali hrabrosti spustiti se u vodu, a ja ne bih imao to ispricati.
Roberto je paljivo pratio sve ove opise, sve se vie zanosio dalekim Otokom,
pokuavao zamisliti oblik, boju, nacin kretanja svih onih stvorova o kojima mu
je otac Caspar tako slikovito govorio. A koralji, kakvi su ti koralji koje je
on poznavao samo kao nakit koji je po pjesnickoj definiciji imao boju usana
neke lijepe ene?
Na spomen koralja otac bi Caspar ostajao bez rijeci i samo bi podizao oci u
nebo s izrazom blaenstva na licu. Oni o koji- " ma je govorio Roberto bijahu
mrtvi koralji, kao to mrtva bijae krepost onih kurtizana uz koje libertinci
vezivahu tu zlo-
258uporabnu usporedbu. I na koraljnoj hridi mrtvih je takoder bilo, i upravo
bi se o njih pozlijedio svatko tko bi dirao u te stijene. No ni sjena nisu
bili onima ivima koji bijahu - kako da kaem - podmorske cvijece, umarice,
zumbuli, kozjaci, abljaci, ljubice u pramiccima - ma to, to jo nita ne
govori - bijae to razigrana svecanost iarki, kovrcica, bobica, pupoljaka,
majunih cicaka, izbojaka, grumencica, jezgrica - ma ne, bijahu neto sasvim
drugo, onako pokretni, obojeni poput Armidina vrta, a oponaahu svo moguce
poljsko, vrtno i umsko bilje, od krastavca do gljive pupavke i glavata
kupusa...
On ih je vidio i na drugim mjestima, zahvaljujuci nekom instrumentu kojeg je
bio sastavio jedan od njegove subrace i nato odjuri u svoju kabinu, proceprka
po nekoj krinji i izvuce tu spravu: bijae to neto poput obrazine od koe s
velikim staklenim lornjetom, gornjim otvorom obrubljenim i pojacanim, a bio je
tu i par vezica pomocu kojih ga se moglo ucvrstiti na zatiljku tako da od cela
do brade potpuno prianja uz lice. Plo-veci na camcu ravnoga dna koji se nece
nasukati na podvodne grebene, glavu bi valjalo spustiti tako da dotice
povrinu vode i moglo bi se lijepo vidjeti dno - kad bi, naprotiv, netko
uronio golu glavu u vodu, osim to bi ga pekle oci, ama ba nita ne bi vidio.
Caspar miljae da bi tu napravu - koju nazivae Perspi-cillum, Ocale, ili pak
Persona Vitrea krabulja koja ne skriva nego, tovie, otkriva - mogao nositi i
netko tko bi znao plivati izmedu stijena. Nije ba da voda prije ili kasnije
ne bi prodrla unutra, no za kratko se vrijeme moe, ako se zadri dah,
nastaviti gledati. Nakon cega bi trebalo ponovno izroniti, isprazniti tu
staklenu posudu, i poceti ispocetka.
"Kad ti natare bi naucio, mogao bi one stvari tamo dolje vidjeti," govorio je
otac Caspar. A Roberto ce, oponaajuci ga:
"Kad ja bih plivao, bila bi moja grud cuturica!"
I svejednako bi se alio i sebe optuivao to nije u stanju spustiti se tamo
dolje.
A zatim, a zatim, dodavao je otac Caspar, na Otoku ima Plamena Golubica.
"Plamena Golubica? to je to?", pitao je Roberto, a strepnja i nespokojstvo u
njegovu pitanju mogu nam se ciniti poneto
259
pretjeranim. Kao da mu je Otok vec odavno najavljivao neki tajanstveni znamen
koji mu se tek sad otkrivao u svoj svojoj jasnoci.
Otac je Caspar objanjavao kako je vrlo teko opisati ljepotu te ptice; valja
je vidjeti da bi se o njoj moglo govoriti. On ju je primijetio pomocu
dalekozora, odmah po dolasku, istoga dana. A izdaleka bijae kao da vidi
kuglu uarena zlata ili zlatnoga ara, koja bi se s vrha neke kronje poput
strijele vinula u nebo. Cim je ponovno siao na tlo, htio je togod vie o
njoj doznati, te je stao poducavati mornare kako ce je prepoznati.
Duge su dane prosjedili vrebajuci u zasjedi prije nego to se otkrilo na kojim
stablima obitava. Glasala se nekim sasvim posebnim zvukom, neto kao "toc
toc", kakav se dobije kad se jezikom pucketa o nepce. Caspar je ubrzo shvatio
da, kad bi sam oponaao taj zov ustima ili prstima, ivotinja na njega
odgovara, i ponekad bi se moglo primijetiti kako znatieljno proviruje
leprajuci s grane na granu.
Caspar se nebrojeno puta vracao vrebati na nju iz zasjede, s dvogledom, i
barem je jednom tu pticu dobro vidio, gotovo nepomicnu: glava joj bijae tamno
maslinasta - ne, moda boje paroge, kao i noge - a kljun boje Ijekarice
protezao se, poput kakve obrazine, sve do oka, potpuno ga okivajuci; a to je
oko pak, svjetlucave crne zjenice, nalikovalo na zrno kukuruza. Imala je
kratak podbradak, zlatnout kao i vrhovi krila, no citavo tijelo, od prsiju pa
sve do repnoga perja gdje je tanano iperje, izgledalo poput njenih i mekih
vlasi neke ene, bijae a-kaem? - ne, crveno nije prava rijec...
Crvenkasto, rumeno, rumenkasto, bakrenasto, rdasto, ride, ridasto, rubin,
predlagao je Roberto. Nein, nein, srdio se otac Caspar. A Roberto: kao jagoda,
krvavac, malina, maraska, rotkvica, kao bobice boikovine, kao trbuh drozda
borovnjaka ili. drozda pjevaca, rep crvenrepke, prsa rusogrlog crvendaca... Ma
ne, ne, bio je uporan otac Caspar, boreci se sa svojim i s tudim jezicima ne
bi li pronaao odgovarajuce rijeci: a - sudeci po sintezi koju je iz svega
toga izvukao Roberto, a vie se ne da razabrati je li pretjerani zanos dolazio
od izvjestitelja ili izvijetenog - ptica vjerojatno bijae one ive, jarke
boje gorke narance, ili pak obicne, slatke; bijae krilato Sunce, ukratko,
260kad bi je se vidjelo usred bijela neba, bijae kao da se zora na- bacuje
ipkom po snjenome pokrivacu. A kad bi se kao iz pracke odapeta vinula ravno
u Sunce, bijae sjajnija od kakva kerubina!
Ta ptica Boje Narance, govorio je otac Caspar, zasigurno nije mogla ivjeti
nigdje drugdje nego na Solomonskom Otoku, buduci da se u Pjesmi o onom velikom
Kralju govori o golubici koja se die poput zore, blistava kao Sunce,
terribilis ut cas-trorum acies ordinata. Imala je, kao to kae jedan drugi
psalam, krila prekrivena srebrom i perje zlatna odsjaja.
Zajedno s tom ivotinjom Caspar bijae primijetio jo jednu, gotovo jednaku,
samo to njezino perje nije bilo narancasto nego zelenomodro, a buduci da su u
pravilu u paru dolazili na jednu istu granu, bijahu vjerojatno mujak i enka.
To da bi mogli pripadati golubovima, govorio je njihov oblik i njihovo tako
ucestalo gugutanje. Koje je od to dvoje bilo mujak, a koje enka, bijae
teko reci; u svakom slucaju bio je naloio mornarima da ih nikako ne ubijaju.
Roberto zapita koliko bi takvih golubica moglo biti na Otoku. Po onome to je
znao otac Caspar, koji je svaki puta vidao samo jednu jedinu narancastu loptu
to bi zaiskrila prema oblacima, ili uvijek samo jedan jedini par medu visokim
kronjama, na Otoku su lako mogla biti samo ta dva goluba, a samo jedan Boje
Narance. Pretpostavka koja je u Robertu izazivala pravu pomamu za tom
neobicnom ljepotom koja - ako je cekala njega, cekala gaje uvijek od
prethodnog dana.
S druge strane, ako Roberto eli, govorio je Caspar, mogao ju je, ako satima
bude prostajao za dalekozorom, vidjeti takoder s broda. Samo kad bi skinuo te
cadave naocale. Na Ro-bertov odgovor da mu oci takvo to ne doputaju, Caspar
ucini nekoliko prezrivih primjedbi o toj enskastoj bolesti te mu preporuci
iste one tekucine kojima je iscijelio svoj bubon Spi-ritus, Olea, Flores.
Premda kae da se malo pomalo priviknuo gledati oko sebe bez naocala, najprije
u zoru i u zalazak Sunca, a zatim i za
261l
punoga dana, i iako ih jo uvijek nosi kad, kao to cemo vidjeti, pokuava
nauciti plivati, ne izgleda sasvim jasno je li Ro-berto te tekucine
upotrijebio - no cinjenica je da se od tog trenutka nadalje oci vie ne
spominju u svojstvu izlike i opravdanja bilo kakva bijega, skrivanja ili
zaziranja. Tako da mirne due moemo zakljuciti da je malo pomalo, moda
zahvaljujuci ljekovitom djelovanju onog mirisnog blagog zraka ili morske vode,
Roberto ozdravio od boljetice koja ga je, bila ona istinska ili umiljena, vec
deset godina cinila likantropom osim ako citatelj ne eli inzistirati da od
tog trenutka ja elim da on bude citavo vrijeme na palubi, te ga, buduci da
medu njegovim zapisima ne nalazim tomu nikakvih poricanja, sa obijesnom
autorskom drskocu oslobadam svake bolesti.

No Roberto je moda ozdravio zato to je pod svaku cijenu elio vidjeti
golubicu. I bio bi se vjerojatno odmah bacio na ogradu broda spreman da citav
dan provede temeljito ispitujuci stabla, da mu jedno drugo nerijeeno pitanje
nije odvelo panju na drugu stranu.
Okoncavi opisivanje Otoka i njegovih bogatstava, otac Ca-spar primijetio je
kako se toliko prekrasnih stvari ne moe naci nigdje drugdje nego ovdje, na
antipodnom meridijanu. Roberto ga na to upita:
"Ali, precasni oce, vi ste mi rekli da vam je Malteki Opservatorij potvrdio
da se nalazite na antipodnom meridijanu, i ja u to vjerujem. Ali vi niste ili
postavljati Opservatorij na svakome otoku na koji ste naili na vaemu
putovanju, nego jedino na ovome ovdje. Vi ste prema tome, na neki nacin, jo
prije nego to vam je Opservatorij to kazao, morali vec biti sigurni da ste
nali geografsku duinu koju ste traili!"
"Ti misli jako tocno. Da ja ovdje sam doao bez da sam znao da je ovdje
ovdje, ne bih mogao ja znati da sam ovdje... Sad ti objasnim. Buduci da sam
znao da Specula je jedini tocni instrument, da bi doao do gdje probati
Specula, morao sam krive metode rabiti. Et tako sam i facto."
26223.
JZ,a2nolLke i umjetne napzaoe
V ako Roberto bijae silno nepovjerljiv i kako je izricito zah- vtijevao da
sazna koje su to, i zbog cega beskorisne, razlicite metode za otkrivanje
geografske duine, otac mu se Caspar usprotivio rekavi da su dodue sve
pogrene ako ih se gleda zasebno jednu po jednu, no ako ih se razmotri sve
zajedno mogu se iskuati razliciti rezultati i nadoknaditi im pojedinacne
nedostatke.
"Et to je mathematica!"
Naravno, nakon tisuce i tisuce milja, ura vie ne daje onu sigurnost tocnog
pokazivanja vremena kakvu ima na mjestu polaska. Ali mnogobrojne i raznovrsne
ure, od kojih neke bijahu veoma posebne i precizne izradbe, kakve je Roberto
je otkrio na Daphne? Ti usporedi njihova netocna vremena, kontrolira svaki
dan odgovore jednih kako odgovaraju odlukama drugih, i nekakvu sigurnost vec
dobije.
Log ili ladica? Oni uobicajeni ne mogu posluiti, no evo to je smislio otac
Caspar: sanduk s dvije okomite motke od kojih je jedna namotavala, a druga
razmotavala ue odredene duine koja odgovarae odredenom broju milja; motka
za namota-vanje bijae okrunjena brojnim lopaticama koje se vrtjehu kao u
mlinu gonjene onim istim vjetrovima koji punie jedra, i ubrzavahu ili
usporavahu njihovo kretanje - dakle manje ili vie namotavahu ue - vec prema
snazi vjetra i prema tome pue li izravno ili iskosa, biljeeci usput takoder
i sva odstupanja koja nastaju zbog laviranja ili protivnih vjetrova. Metoda ne
ba najsigurnija, ali odlicna kad bi se njezini rezultati usporedili s onima
koje daju drugi prikupljeni podaci.
Pomrcine Mjeseca? Nema sumnje da su iz promatranja ko-
263
Lja su se vrila na putovanjima proizlazile beskonacne nesuglasice. No u isto
doba, to redi o pomrcinama promatranim s kopna?
"Moramo imati mnogo promatraca i na mnogo mjesta u svijetu, i moraju biti
potpuno spremni da suraduju i tako pridonesu najvecoj Bojoj slavi, a ne da se
medusobno vrijedaju ili preziru ijedni drugima prkose. Sluaj: 1612. godine,
osmog studenog, u Macau, precasni pater lulius de Alessis biljei jednu
pomrcinu uvece od osam i trideset do jedanaest i trideset. Precasni pater
Carolus Spinola izvjecuje pak da je u Nan-gasakiju, u laponiji, ista?
pomrcina u istf vecer promatrao. A pater Christophorus Schnaidaa bijae ist
pomrcinfe vidio u Ingolstatium u pet sati poslije podne. Differentia od jedna
hora znaci petnaest stupnjeva od meridijan, et prema tome to je distantia
izmedu Macao i Nangasaki, a ne esnaest stupnjeva i dvadeset, kako kae Blaeu.
Verstanden? Naravno, za ta opaanja valja se cuvati od caica i duhan, imati
tocne ure, ne dozvoliti da ti pobjegne initium totalis immersionis, et drati
tocna sredina izmedu initium et fini eclipsis, zapaziti oni medu-trenuci kad
se zatamnjuju pjege, et coetera. Ako mjesta daleko su, jedna majuna greka
cini ne grossa differentia, ali ako mjesta proxima su, jedna zabuna od par
minuta cini grossa differentia."
ftfrg Na stranu to to se meni cini da je o Macau i Nagasakiju -bio vie X
prava Blaeu nego otac Caspar a to upravo dokazuje kakvu je smutnju zaista
predstavljala u ono doba geografska duina, evo kako su, sakupljajuci i
nadovezujuci promatranja svoje brace misionara, isusovci ustanovili jedan Ho-
rologium Catholicum, to nikako ne znaci da se radilo o uri isuvie vjernoj
papi: bijae to, naprotiv, jedan univerzalna ura. Bila je to u stvari neka
vrst planisferne karte na kojoj bijahu oznacena sva sjedita Drube, od Rima
pa sve do krajnjih granica poznatoga svijeta, a za svako mjesto bijae
oznaceno lokalno vrijeme. Tako, objanjavao je otac Caspar, on nije morao
voditi racuna o vremenu od pocetka putovanja, nego samo od posljednje strae
krcanskoga svijeta, cija geografska duina bijae neosporna. Prostor pogreke
time se prilicno suzio, a izmedu jedne i druge postaje mogle su se koristiti
cak i me-
264tode koje nisu davale apsolutno nikakvu garanciju, kao varijacija magnetske
igle ili racun na temelju Mjesecevih pjega.
Na srecu, njegove je brace bilo doista svuda pomalo, od Pernambuca do Goe, od
Mindanaoa do Luke Sancti Thomae, i ako bi ga vjetrovi sprijecili da pristane u
odredenu luku, odmah je blizu bila neka druga. Na primjer u Macaou, ah Macao,
na samu pomisao na tu pustolovinu otac bi se Caspar smrk-nuo. Bijae to
portugalski posjed; Kinezi nazivahu Europljane ljudima dugackoga nosa upravo
zbog toga to prvi koji su se iskrcali na njihove obale bijahu Portugalci koji
uistinu imaju poprilicno dugacak nos, a takoder i isusovci koji stizahu
zajedno s njima. Grad tako bijae kruna plavih i bijelih utvrda rasporedenih
uokrug po breuljku, koje nadzirahu ocevi Drube: oni su se naime morali
brinuti i oko vojnickih stvari, buduci da je grad bio ugroen od holandekih
heretika.
Otac Caspar odlucio je zaploviti prema Macau gdje je poznavao jednoga subrata,
velikog znalca astronomskih nauka; zaboravio je, medutim, da plovi na jednome
fluytu.
l to ucinie dobri ocevi iz Macaoa? Ugledavi holandeki brod maie se
topova i diljki. Uzalud se otac Caspar na krmi razmahivao i dao odmah
izvjesiti stijeg Drube, oni prokleti dugi nosevi njegove portugeke brace,
obavljeni ratnickim dimom to ih poticae na sveto klanje, nisu to uopce
primijetili te sasue na Daphne pravu kiu topovske tanadi. Bijae samo dar
Boji to je brod mogao razviti jedra, okrenuti pramac i na jedvite jade
odmagliti prema pucini, dok je kapetan na svojemu luteranskom jeziku sipao
psovke i pogrde na one tamo oceve tako kratke pameti. A toga je puta imao
pravo on: potopiti Holandane,

u redu, ali ne kad je na tom brodu jedan
isusovac.
Na srecu, nije bilo teko pronaci druge misije na nevelikoj udaljenosti, i oni
okrenue pramac prema najgostoljubivijoj: Mindanao. I tako su od postaje do
postaje drali pod nadzorom geografsku duinu a sam Bog zna kako, dodajem, s
obzirom na to da su, zavrivi na pedalj od Australije, vjerdjfatno morali
izgubiti i posljednju uporinu tocku na koju bi se mogli osloniti.
"Et sada dakle moramo Novissima Experimenta uciniti da clarissima et evidenter
pokaemo da mi na stotinu osamdese-
265l
tom meridijanu smo. Inace moji bratovi iz Filmsko Isusovacko Ucilite misle da
ja sam nekakav mameluk."
"Nove pokuse?", pitao je Roberto. "Pa niste li mi maloprije rekli da vam je
Opservatorij napokon pouzdano pokazao da se nalazite na stotinu osamdesetom
meridijanu, a nasuprot Sa-lomonskom Otoku?"
Da, odgovori isusovac, on je u to bio siguran: bijae stavio na kunju
raznorazne nepotpune metode koje su pronali drugi, a podudaranje tolikih
slabih metoda nije moglo nego dati prilicno cvrstu sigurnost, kao to se
dogada u Bojoj kunji pomocu consensus gentium, jer velika je istina da ima
na svijetu mnogo ljudi sklonih grijehu koji vjeruju u Boga, ali je nemoguce da
ce svi pogrijeiti, od uma u Africi do pustinja u Kini. Tako se dogada da mi
vjerujemo u gibanje Sunca i Mjeseca i ostalih planeta, ili u skrivenu moc
rosopasa, ili da u sreditu Zemlje postoji podzemna vatra; vec tisucama godina
ljudi u to vjeruju, i vjerujuci u to uspjelo im je zaivjeti na ovome planetu
i poluciti mnogo korisnih ucinaka, vec prema nacinu na koji bijahu citali
veliku knjigu prirode. No veliko otkrice poput ovoga mora biti potvrdeno jo
mnogim drugim dokazima, tako da i najveci skeptici popuste pred njegovom
ocevidnocu.
A osim toga, nauci se ne smije teiti samo iz ciste ljubavi za znanjem, nego
da bismo i svojoj braci dali da u njoj uzmu udjela. I u skladu je s time, s
obzirom da ga je traenje geografske duine stajalo tolikih muka, on sada
morao traiti potvrde pomocu drugih, lakih metoda, kako bi to znanje postalo
batinom sve nae brace, "ili barem nae krcanske brace, ili bolje, katolicke
brace, jer oni holandeki ili engleski heretici, ili, jo gore, moravski,
bolje da o tim tajnama nikada nita ne doznaju."
Sada je, dakle, od svih metoda za utvrdivanje geografske duine, vec dvije
drao prilicno pouzdanima. Jedna je, pogodna za kopno, bila upravo ona riznica
svih mogucih metoda kakva bijae Malteki Opservatorij; druga, dobra za
promatranje, na moru, bijae ona pomocu Instrumentum Arcetricum, koji je leao
u potpalublju i jo uvijek nije bio stavljen u pogon, buduci da se radilo o
tome da se najprije pomocu Opservatorija pouzdano utvrdi vlastiti poloaj, a
zatim da se vidi da li ce
266taj Instrumentum to potvrditi, nakon cega bi ga se moglo drati
najsigurnijim medu najsigurnijima.

Taj bi pokus otac Caspar iskuao bio vec mnogo ranije da se nije dogodilo sve
ono to se dogodilo. No cas je napokon kuc- nuo, i bit ce to jo nocas: nebo i
zvjezdarski dnevnik kazivahu daje upravo to prava noc.
to je to zapravo bio Instrumentum Arcetricum? Bijae to sprava zamiljena i
uoblicena jo mnogo godina prije Galilea -ali panja, uoblicena, opisana,
obecana, nikad ostvarena prije nego to se otac Caspar dao na djelo. A Robertu
koji ga je upitao je li to isti onaj Galilei koji je postavio onu neku
strahotnu i toliko osudivanu hipotezu o gibanju Zemlje, otac je Caspar
odgovarao da jest, kad se upetljao u metafiziku i svete spise, taj je Galilei
rekao .groznih stvari, ali to se tice mehanike bijae veliki um, -lauzctne
darovit. A na pitanje nije li to loe rabiti zamisli covjeka kojeg Crkva
bijae toliko kudila, isusovac odgovori da i ideje jednoga heretika mogu vecoj
slavi Bojoj doprinijeti ako same po sebi hereticke nisu. A moemo zamisliti
kako se otac Caspar, koji je prihvacao sve postojece metode ne sudeci ni o
jednoj posebno nego izvlaceci korist iz njihova svadljiva sijela, okoristio
takoder i Galileievom metodom.

Dapace, bijae veoma korisno i za nauku i za vjeru okoristiti se cim prije
Galileievom zamilju; on ju je vec bio pokuao prodati Holandanima, i sva je
sreca to su oni, ba kao i panjolci nekoliko godina ranije, bili prema njoj
podozrivi i nepovjerljivi.
Galilei je iz jedne pretpostavke, koja sama po sebi bijae vrlo tocna izvukao
raznih muicavih zamisli: bio je, naime, ukrao Flamancima ideju o dalekozoru
koji ga bijahu rabili samo za promatranje brodova u luci, i upravio tu spravu
u nebo. A tamo je, izmedu toliko drugih stvari koje otac Caspar ni u snu ne bi
doveo u sumnju, otkrio da Jupiter, ili Giove, kako ga Galilei nazivae, ima
cetiri sputnika, to jest cetiri mjeseca, nikad videna od postanka svijeta do
toga doba. Cetiri zvjezdice koje krue oko njega, dok on sam krui oko Sunca -
a vidjet cemo da je za oca Caspara to to Jupiter krui oko Sunca bilo sasvim
prihvatljivo, samo neka se Zemlju ostavi na miru. A to da na Mjesec ulazi
katkad u pomrcinu, kad prolazi
267
iMlHilZemljinom sjenom, bijae opcepoznata stvar, ba kao to svim astronomima
bijae poznato kad ce se pomrcine Mjeseca dogoditi: a mjerodavne bijahu
efemeride, zvjezdarski dnevnici. Ne bijae prema tome nita cudno to takoder
i Jupiterovi sput-nici imaju svoje pomrcine. tovie, barem za nas, imali su
ih po dvije: jednu stvarnu, pravu pomrcinu i jedno zastiranje Mjesecom.
Mjesec se naime sklanja naemu pogledu kad se Zemlja umetne izmedu njega i
Sunca, no Jupiterovi sputnici nestaju nam s vidika dva puta, kad se skriju iza
njega i kad prolaze ispred njega, stapajuci se s njegovom svjetlocu; i pomocu
dobrog se dalekozora moe lijepo pratiti njihovo pojavljivanje i nestajanja.
Uz jednu neprocjenjivu prednost, a ta je da, dok su pomrcine Mjeseca rijetke
kao bijele vrane i traju vrlo dugo, pomrcine Jupiterovih sputnika dogadaju se
veoma cesto, i vrlo brzo produ.

Pretpostavimo sada da su sat i minute pomrcine svakog od tih sputnika a svaki
krui stazom razlicite irine bili tocno ispitani i provjereni na nekom
poznatom meridijanu i da se podaci poklapaju s efemeridama: ako je tomu tako,
dovoljno je utvrditi tocan sat i minute kad se pomrcina ukae na meridijanu
nepoznatom na kojem se nalazimo i racun razlike odmah je tu, a iz njega je
opet moguce izvesti geografsku duinu mjesta motrenja.
Istina je da je tu bilo nekih neznatnih nedostataka, o kojima nije vrijedilo
govoriti laiku, no poduhvat bi uspio svakome tko je vjet racunu i tko ima na
raspolaganju neku spravu za mjerenje vremena, drugim rijecima jedan
perpendiculum, uru njihalicu, ili Horologium Oscillatorium kako god hocete,
koja bi bila u stanju da sa posvemanjom tocnocu izmjeri cak i razliku od
jedne jedine sekunde; item, tko bi imao dvije obicne ure koje bi mu pouzdano
kazivale vrijeme pocetka i kraja te pojave, bilo na meridijanu s kojeg se
motri, bilo na meridijanu otoka Ferro; item, tko bi pomocu tablica sa sinusima
znao izracunati velicinu kuta koji u oku zatvaraju promatrana tijela - kut
koji bi, ako ga gledamo kao poloaj kazaljki na satu, u minutama i sekundama
izraavao udaljenost izmedu dva tijela i njezinu postepenu promjenu.

268
Sve to samo pod uvjetom, to valja jo jednom ponoviti, da imamo one dobre
efemeride koje Galilei, vec ostario i bolestan, " nije dospio upotpuniti i
dokoncati, no koje braca oca Caspara, vec iskusna i vjeta u izracunavanju
pomrcina Mjeseca, bijahu sada dotjerala i usavrila.
Koji su to najveci nedostaci na koje su se okomili Galileievi protivnici? To
to se radilo o promatranjima koja se ne mogu obaviti golim okom i to je
valjalo imati dobar dalekozor ili teleskop, kako ga tada vec nazivahu? A otac
Caspar imao ih je odlicne izradbe, o kakvoj ni sam Galilei nije mogao sanjati.
To to mjerenje i racunanje nisu bili dokucivi mornarima? No to bi bilo da su
sve ostale metode za geografsku duinu, ako se izuzme moda samo ladica,
iziskivale jednog astronoma? Ako su kapetani naucili rabiti astrolab, to
takoder ne bijae neto dokucivo bilo kakvu laiku, naucili bi isto tako rabiti
i dalekozor. Ali, govorile bi cjepidlake, tako tocna promatranja, koja nuno
zahtijevaju veliku preciznost, mogla bi se moda vriti s kopna, ali nikako na
brodu koji se neprestano ljulja i na kojem nikome ne uspijeva umiriti i
zadrati dalekozor na nekom nebeskom tijelu koje se vec ne vidi golim okom...
No eto, sad ce otac Caspar svima pokazati da se s malo vjetine promatranja
mogu obaviti takoder i na brodu koji se ljulja.

Napokon, neki su panjolci prigovorili da se sputnici u pomrcini ne pojavljuju
za dana niti za olujnih noci.
"Moda oni misle da netko samo pljesne rukama i hop, illi-co et immediate,
pomrcina Mjeseca na raspolaganju", srdio se otac Caspar. I tko je uopce ikad
rekao da se promatranje mora obavljati u svakom trenutku? Tko je proputovao od
jednih do drugih Indija zna da utvrdivanje geografske duine ne mora
iziskivati vecu ucestalost od one koju zahtijeva odredivanje geografske
irine, a ni ono se ne moe, ni s astrolabom ni sa kutomjerom, provoditi u
trenucima kad je more jako uzburkano. Kad bi je se znalo tocno utvrditi, tu
prokletu geografsku duinu, makar samo jednom u dva ili tri dana, moglo bi se
i izmedu jednog i drugog promatranja voditi racuna o vremenu i prijedenom
putu, kao to se vec i cini slueci se ladicom. Samo to su se dosad svi
ogranicavali da cine samo to, mjesecima i mjesecima.
269
"Oni mi izgledaju", govorio je dobri otac, jedivi se sve vie, "kao covjek
kojeg u jedna velika glad ti pomogne s jedna koara s kruh, a umjesto da oda
gratia on se razgnjevi jer na stol takoder jedan odojak peceni ili jedan zecic
ne metne pred njega. Oh, Sacrobosco! Moda ti bi bacio u more topovi od ovaj
brod samo zato jer bi znao da od sto hitci devedeset napravi pljus u aqua?"
I eto vec oca Caspara kako ukljucuje Roberta u pripreme za pokus koji se morao
obaviti u veceri poput ove koja se upravo navjecivala, astronomski povoljnoj,
s vedrim nebom, a morem umjereno uzburkanim. Kad bi se taj pokus proveo za
vecernje bonace, objanjavao je otac Caspar, bilo bi kao da se vri na kopnu,
a vec se zna da bi tamo uspio. Pokus mora, naprotiv, motritelju omoguciti
privid bonace na koritu koje se ljulja od krme do pramca i s boka na bok. -
Prije svega ostalog radilo se o tome da se medu onim urama, s kojima se
posljednjih dana onako okrutno postupalo, pronade jedna koja jo radi kako
treba. Samo jedna, u toj "-aeteo sretnoj prilici, a ne dvije: ona bi naime
bila uskladena sa mjesnim vremenom to vec bijae ucinjeno, a buduci da nije
bilo nikakve sumnje da se nalaze na meridijanu antipodu, nije bilo nikakva
razloga imati jo jedan koji bi pokazivao vrijeme otoka Ferro. Bilo je
dovoljno znati da je razlika tocno dvanaest sati. Ponoc tu, podne tamo.
Kad se bolje promisli, takav je zakljucak, cini se, pocivao na kretanju u
zatvorenu krugu. To da se nalaze na meridijanu antipodu bila je stvar koju je
pokus trebao dokazati, a ne dati je kao neto to se samo po sebi razumije. No
otac Caspar bijae toliko siguran u svoja prethodna promatranja da ih je elio
samo potvrditi, a povrh toga - najvjerojatnije - nakon sve one gungule na
brodu nije vie bilo ni jedne jedine ure koji bi jo uvijek pokazivala vrijeme
na drugoj strani zemaljske kugle, i valjalo je nekako doskociti toj prepreci.
S druge strane, Roberto pak nije bio toliko dovitljiv da bi postupku otkrio
skrivenu manu.
"Kad kaem sad, gledaj hora, pii. Et odmah udari po visak!"
Visak bijae poduprt metalnim kucitem koji je sluio kao vjealo mjedenom
tapicu to zavravae okruglim njihalom.
270Na najniem mjestu kroz koje bi njihalo prolazilo nalazio se vodoravno
poloen kotac s utaknutim zupcima, ali izradenim tako da jedna strana zupca
stoji pod pravim kutem na plohu kotaca, a druga bijae nakoena. Njiuci se
amo-tamo, njihalo je -iduci u jednom smjeru - udaralo, nekom malenom kazaljkom
to strae iz njega, o cetku koja bi opet dotakla zubac po njegovoj ravnoj
strani i pokretala kotac; no kad bi se njihalo vracalo, cetkica bi jedva
dodirivala nakoenu stranu zupca, i kotac bi ostajao nepomican. Oznacivi
zupce brojevima, kad bi se njihalo zaustavilo moglo se prebrojati koliko se
zubaca pomaklo i prema tome izracunati broj proteklih vremenskih cestica.
"Tako ti nisi obavezan brojiti svaki put jedan, dva, tri et coe-tera, nego na
kraju kad ja kaem dosta zaustavi visak i broji zupce, jasno? Et zapisi
koliko zubaca. Onda gledaj na ura et zapisi hora ta i ta. Et kad ponovno sad
kaem, ti nju dosta jako pogurni, et ona pocne ponovno oscillatione. Prosto,
da svako dijete razumije."
Naravno, nije se radilo o velikom visku, otac Caspar dobro je to znao, no o
tome se tek pocinjalo raspravljati, i tek ce se jednoga dana moci izraditi oni
savreniji.
"Difficillima stvar, i moramo jo mnogo nauciti, ali kad Bog ne bi zabranjivao
di Wette... kako ti kae, lepari..." "Oklada."
"Dobro. Kad Bog ne bi zabranjivao ja bih mogao uciniti oklada da u buducnost
svi idu traiti geografska duina i sve ostale phenomena zemaljske sa visak.
Ali je jako teko na jedan brod, et ti mora puno attentione dati.
Caspar rece Robertu neka namjesti dvije sprave, zajedno s priborom za pisanje,
na krmnicu koja bijae najvie motrilite na cijeloj Daphne, i gdje ce potom
postaviti Instrumentum Ar-cetricum. Iz sode su donijeli na krmnicu onaj pribor
koji je Roberto bio zapazio jo dok je odlazio u lov na Uljeza. Bijae lako
prenosiv, jedini je problem bila plitica od metala koju su podignuli na palubu
uz psovke i pogubne propale pokuaje, jer nikako nije mogla proci po
Ijestvama. No otac Caspar, mr-avko kakav bijae, sad kad je morao ostvariti
svoj plan, otkrivao je da njegova fizicka energija nimalo ne zaostaje za
njegovom voljom.
271
LPostavio je gotovo potpuno sam, pomocu alatke za stezanje okova, konstrukciju
od polukrugova i eljeznih sipki koja se pokazala kao potporanj kruna oblika
na kojeg je prstenovima valjalo pricvrstiti okruglo platno, tako da se na
kraju dobilo neto poput velikog umivaonika oblika polukugle, promjera
otprilike dva metra. Valjalo ga je namazati katranom kako ne bi proputao ulje
iz bacvica, kojim ga je Roberto upravo punio, aleci se na snaan zadah. No
otac ga je Caspar, andeoska izraza poput kapucina, podsjetio da to ne slui za
prenje luka.
"Nego cemu onda slui?"
"Probajmo u ovo malo more jedna jo manja lada metnuti" i pozivao ga je da mu
pomogne da u veliki platneni umivaonik smjesti metalnu pliticu, gotovo
plosnatu, promjera tek neznatno manjeg.
"Ti nikad nisi cuo da netko kae da je more glatko kao ole-um? Eto, ti vidi
vec, paluba visi nalijevo, a ulje u grossa kada visi nadesno i obratno, ili se
tebi tako cini; zapravo oleum se odrava stalno u ravnotea, bez da se ikad
podigne ili spusti, i paralelno s horizont. Dogodilo bi se isto ako aqua bi
bila, ali na oleum stoji mali lavor kao na more u bonaca. Et ja sam vec jedan
mali pokus u Rim ucinio, sa dva mala umivaonika, veci pun s voda, manji s
pijesak, a u pijesak utaknuta jedna mala pisaljka, i ja metan mali plutati u
veliki, a veliki pokretah, i ti si mogao pisaljka ravna kao zvonik vidjeti, ne
nagnuta kao tornjevi od Bononia!"
"Wunderbar", odobravao je ksenoglot Roberto. "A sada?"
"Izvadimo sad plitica malena, jer moramo na njoj jo cijela jedna maina
namjestiti."
Dno plitice imalo je s vanjske strane malene opruge, jer, objanjavao je otac,
kad ona plovi sa svojim teretom u vecoj posudi, mora ostati odvojena najmanje
za jedan prst od njezina dna; i ako bi je prenagli pokret njezina gosta
povukao suvie na dno kojega gosta, pitao je Roberto; sad ti vidi, odgovarao
je otac te su joj opruge morale omoguciti da ponovno ispluta, a da se nigdje
ne udari. Na dnu je s unutarnje strane valjalo usaditi sjedalo sputena
naslona koje doputae da covjek na njemu gotovo lei gledajuci uvis,
oslonivi se -nogama na jednu eljeznu plocu koja davae protuteu.
272Namjestivi pliticu na palubi i ucvrstivi je s nekoliko klinova, otac
Caspar sjedne na sjedalo i objasni Robertu kako ce mu na ramena namjestiti,
veuci mu ga oko pojasa, nekakav oklop od platnenih i konatih remena i
prekoramica na koje se jo morala pricvrstiti nekakva kapica u obliku kacige.
Kaciga ostavljae otvor za jedno oko, dok je u visini nosa iz nje iz-. lazila
ipka natkriljena jednim kolutom. U njega bi se uvlacio dalekozor iz kojeg je
visjela kruta motka s kukicom na kraju. Hiperbola Ociju mogla se slobodno
pomicati sve dok se ne bi prepoznala izabrana zvijezda; no jednom kad bi se
ona nala u sreditu lece, ona bi se kruta motka zakvacila za prsne pre-
koramice i od tog je trenutka bio zajamcen stalan i nepomican prizor, cak i u
slucaju eventualnog pomicanja toga kiklopa.
"Perfecto!", likovao je isusovac. Kad bi se pliticu stavilo da pluta na bonaci
ulja, moglo se proucavati i najneuhvatljivija nebeska tijela, a da pritom
nikakva trenja zbog uzburkana mora ne moe zvjezdoslovno oko skrenuti od
odabrane zvijezde! "A to je gospodin Galilei opisao, a ja sam to facto." "Vrlo
je lijepo", rece Roberto. "Ali tko ce sad staviti sve to u kadu s uljem?"
"Sad ja razveem sebe samog i sidem, onda mi metnemo prazni lavorek u ulje,
onda ja se popnem ponovno." "Ne vjerujem da ce to ba tako lako ici." "Mnogo
vie lako nego lavorek sa mnom unutra metnuti." Ne bez poneto muke, lavorek
sa svojim sjedalom bijae napokon namjeten da pluta na ulju. Zatim se otac
Caspar, s kacigom i oklopom, i dalekozorom okacenim o kacigu, pokua uspeti na
tu ustrojenu napravu, a Robertom koji ga je pridravao, jednom rukom sticuci
njegovu, a drugom ga gurajuci, poduprvi ga o dno leda. Pokuaj bi ucinjen
vie puta, no s mravim uspjehom.
Nije se radilo o tome da metalno kucite koje je nosilo vecu kadu ne bi moglo
izdrati i jednoga gosta, ali mu je uskracivalo bilo kakvo primjereno
uporite. Jer ako bi otac Caspar pokuavao, kao to je ucinio nekoliko puta,
osloniti jednu nogu na metalni rub, stavljajuci drugu odmah u manju pliticu,
ova bi, ponesena tim ukrcajem teila da se po ulju pomice prema suprotnom
kraju velike kade, raskrecivi poput estara noge
273
loca Caspara koji bi stao isputati panicne krikove sve dok ga Roberto ne bi
uhvatio oko pojasa i povukao natrag k sebi, to jest na Daphnino kopno -
proklinjuci pritom uspomenu na Galileia i hvaleci na sva usta one krvnike od
njegovih progonitelja. Umijeao bi se tada otac Caspar koji bi, klonuvi u
ruke svojega spasitelja, ovoga stenjuci i jaucuci uvjeravao da ti progonitelji
krvnici ne bijahu, nego visoki crkveni dostojanstvenici, cija namjera bijae
jedino ocuvanje istine, i da su sa Gali-leiom postupali ocinski i milosrdno.
Zatim je, jo uvijek oklop-Ijen i nepomican, pogleda uprta u nebo, s
dalekozorom usprav-Ijenim na licu, poput kakve Pulcinele s mehanickim nosom,
podsjecao Roberta da Galilei barem u ovome izumu ne bijae pogrijeio i da
valja samo pokuavati i iznova pokuavati.
"I prema tome, mein lieber Robertus", govorio bi zatim, "moda ti si mene
zaboravio i misli da bijah jedna kornjaca koju uhvati s trbuh uvis? Hajde,
daj, pogurni mene opet, evo, tako da dotaknem onaj rub, eto, tako, jer za
covjek dolikuje statura erecta."
U svim tim nesretnim operacijama ulje nekako nije ba ostajalo mirno kao ulje,
i ubrzo oba eksperimentatora bijahu prekriveni hladetinastom masom, i jo
gore, nauljeni - ako kontekst doputa kronicaru ovakvu kovanicu, a da mu se
njen izvor ne upie u grijeh.
Dok je otac Caspar vec gubio svaku nadu da ce se moci pribliiti onoj
sjedalici, Roberto primijeti da bi moda najprije trebalo isprazniti ulje iz
velike kade, zatim u nju staviti umivaonik, potom na njega uspeti oca, i na
kraju ponovno uliti ulje; kako bi njegova razina postepeno rasla, i umivaonik
i vidovnjak zajedno s njim plutajuci bi se izdigli.
Tako bi ucinjeno, uz velike pohvale ucitelja ucenikovoj pro-nicavosti, dok se
u meduvremenu bliila ponoc. Nije ba da je sve zajedno ostavljalo dojam
osobite stabilnosti, no ako otac Caspar bude paljiv i ne bude cinio
nesmotrenih pokreta, ne-, kakvih je izgleda moglo biti.
U jednom trenutku Caspar pobjedonosno klikne: "ja sada vidim njih!" Uzvik ga
prisili da pomakne nos; dalekozor, koji bijae prilicno teak, bi izloen
opasnosti da isklizne iz okula-ra, on pomaknu ruku da ne ispusti plijen,
pokret ruke pore-
274meti ravnoteu leda, plitica se za dlaku ne prevrnu. Roberto ostavi kartu i
ure, pridri Caspara, ponovno uspostavi ravnoteu citava sklopa i preporuci
zvjezdoznancu neka ostane miran i nepomican, premjetajuci taj svoj lornjet
vrlo oprezno, i iznad svega neka ne iskazuje nikakvih uzbudenja.

Sljedeca objava stigne aptom koji, pojacan glomaznom kacigom, zazvuci poput
paklenske trublje: "Ja vidim njih opet", i odmjerenim pokretom pricvrsti
dalekozor na prnjak.
"On, wunderbar! Tri zvjezdice su od Jupiter na istok, samo jedna na zapad...
Najblia izgleda vie malena et je... cekaj... evo, na nula minuta i trideset
sekundi od Jupiter. Ti pii. Sad ce upravo dotaknuti Jupiter, ubrzo nestaje,
pazi dobro napisati vrijeme kad ona nestaje..."
Roberto, koji je bio napustio svoje mjesto da bi priskocio u pomoc ucitelju,
ponovno je uzeo u ruke tablicu u koju je morao ubiljeiti vremena, no sjeo je
tako da su mu ure ostale iza leda. Sad se naglo se okrenu i srui njihalo.
Batic se izdjenu iz svojega konopca. Roberto ga zgrabi i pokua umetnuti
natrag, no bez uspjeha. Otac Caspar upravo je vec vikao neka ubiljei vrijeme,
Roberto se okrenu prema uri i u pokretu pisaljkom gurnu tintarnicu. Nagonski
posegnu za njom da je uspravi, kako ne bi istekla sva tekucina, no pritom
srui uru.
"Jesi ti uhvatio vrijeme? Sad visak!", vikao je Caspar, a Roberto odgovarae:
"ne mogu, ne mogu".
"Kako moe ne, idiot? Jesi oznacio, jesi upisao, jesi gurnuo? On upravo
nestaje, sad!"
"Izgubio sam, ne nisam izgubio, slomio sam sve", rece Roberto. Otac Caspar
odmakne dalekozor od kacige, baci poprijeko pogled ispod oka, vidje njihalo
razbijeno u komade, uru prevrnutu, Roberta umrljanih ruku od tinte, i ne
mogavi se suzdrati, prasne jednim "Himmelpotzblitzsherrgottsakrament!" koje
mu pretrese citavo tijelo. U tom nesmotrenom naglom pokretu bijae odvie
nagnuo svoj lavorek i jednostavno otklizio u ulje u kadi; dalekozor mu ispadne
iz ruku i iz oklopa, zatim se, potpomognut uzdunim ljuljanjem broda,
otkotrlja prevrcuci se po citavoj krmnici, odskakuce po ljestvicama, i
napokon, stropotavi se na palubu, neobuzdano nekuda odleti, od-bivi se od
leita jednog topa.
Roberto nije znao bi li prije pritekao u pomoc covjeku ili napravi. Covjek mu
je, mlatarajuci rukama u onoj uegloj masi, vikao uznositim glasom neka se
pobrine spasiti dalekozor, Roberto se bacio u potjeru za Hiperbolom bjegunicom
i naao je svu natucenu s dvije razbijene lece.
Kad je Roberto napokon izvukao iz ulja oca Caspara koji izgledae upravo kao
prase spremno za razanj, ovaj mu jednostavno rece, s herojskim tvrdoglavim
jogunstvom, da nije sve izgubljeno. Postojao je jo jedan jednako tako mocan
teleskop, nataknut na os Maltekog Opservatorija. Nije preostajalo drugo nego
otici po njega na Otok.
"Ali kako?", pitao je Roberto.
"Sa natatione."
"Ali, vi ste rekli da ne znate plivati, niti biste mogli, u vaoj dobi..."
"Ja ne. Ti da."
"Ali niti ja joj nisam vican, toj prokletoj natatione!"
"Nauci."
27624.
c glavnim sustaoima
Ono to slijedi pomalo je nejasne prirode: nije mi ba jasno radi li se o
kronikama dijaloga koji su se odvijali izmedu Roberta i oca Caspara ili o
biljekama koje je prvi vodio nocu da bi danju proturjececi bockao i brzo
poklapao drugoga. Kako bilo da bilo, ocigledno je da za citava razdoblja koje
je proveo sa starcem na brodu, Roberto nije pisao pisma Dami. Jednako kao i to
da je malo pomalo s nocnog ivota prelazio na dnevni.
Na primjer, do tada bi promatrao Otok u rano jutro, i to samo nakratko, ili
pak uvece kad se obicno gubi osjecaj za granice i razdaljine. Tek je sada
otkrivao da plima i oseka, odnosno naizmjenicna igra visoke i niske vode, u
jednom dijelu dana donosi vode toliko da one dodiruju onaj trak pijeska to ih
odvajae od ume, a u drugom ih povlaci otkrivajuci hridina-sti pojas koji
bijae, objasnio je otac Caspar, posljednji ogranak koraljnog bedema.
Izmedu plime ili pritjecanja, i oseke, tumacio mu je njegov sudrug, prode oko
est sati, i to je ritam morskoga disanja pod utjecajem Mjeseca. A ne kao to
su htjeli neki, u prola vremena, koji ta gibanja pripisivahu zadihanosti
nekog cudovita bezdana, da se i ne spominje onoga francuskoga gospodina koji
je tvrdio da, cak i ako se Zemlja ne krece od zapada prema istoku, svejedno se
ljulja, da tako kaemo, od sjevera prema jugu i obratno, i u tom periodickom
gibanju prirodno je da se more uzdie i sputa, kao kad netko slijee
ramenima, a mantija mu ide gore-dolje po vratu.
Misteriozni problem plime i oseke leao je pak u tome to se one mijenjaju
ovisno o kopnima i morima, i o poloaju oba-
277
lla u odnosu na meridijane. Opce je pravilo da je za mladog Mjeseca voda
visoka u podne i u ponoc, no zatim dan za danom pojava kasni za cetiri petine
sata, i netko tko o tome pojma nema, vidjevi da je u odredeno vrijeme neki
kanal plovan, odvano se njime uputi u isto vrijeme i sljedeceg dana, i zavri
na suhom. Da se i ne govori o strujama koje plima i oseka izazivaju, a neke su
od njih takve da u razdoblju oseke neki brod ne uspijeva uopce pristati na
kopno.
A osim toga, govorae starac, za svako mjesto potreban je drugaciji racun, i
potrebne su Zvjezdoslovne Tablice. Pokua tovie rastumaciti Robertu te
racune - to jest da valja promatrati zakanjenje Mjeseca, pomnozivi Mjeseceve
dane s cetiri i dijelivi zatim s pet - ili pak obratno. Cinjenica je da Ro-
berto nita od toga nije shvatio, i vidjet cemo kasnije kako ce mu ta njegova
lakoumnost biti uzrokom ozbiljnih neprilika. Ogranicavao bi se uglavnom na to
da se cudom cudi svaki puta kad bi linija meridijana, koja je trebala
prolaziti izmedu jednog i drugog kraja Otoka, katkad prolazila morem, katkad
po hridinama, i nikad ne bi na vrijeme uocio kad je pravi trenutak. Takoder i
zbog toga to mu je, dizalo se more ili sputalo, velika tajna plime i oseke
bila daleko manje vana od velike tajne one linije iza koje je vrijeme ilo
unatrag.
Vec smo spomenuli da nije pokazivao osobitih sklonosti ne vjerovati svemu to
bi mu isusovac ispripovijedio. Cesto se medutim zabavljao podbadajuci ga i
izazivajuci, ne bi li ga naveo da pripovijeda jo vie, te bi se utjecao svom
onom repertoaru dokazivanja koja bijae sluao u krugovima onih casnih ljudi
koje isusovac smatrae, ako ne Sotoninim emisarima, a ono u najmanju ruku
pijanicama i prodrljivcima koji od krcme bijahu ucinili svoj Licej. U
krajnjoj liniji, bilo mu je teko odbaciti fiziku jednoga ucitelja koji ga je,
na temeljima te iste svoje fizike, upravo poducavao plivanju.
Prva reakcija, kako mu njegov brodolom nikako nije izlazio iz glave, bila je
izjava da ni za to na svijetu ne bi ponovno stupio u dodir sa vodom. Otac
Caspar upozorio ga je kako mu je upravo za vrijeme brodoloma ta voda sluila
kao oslonac i . pomogla mu da se odri - znak, dakle, da je to blagonakloni
element, a ne neprijatelj. Roberto je odgovorio da voda nije dr-
278
ala njega nego drvo za koje bijae vezan, na to je otac Ca- spar opet imao
dobru kartu te ga glatko upozorio da ce voda, ako je sluila kao oslonac
jednome komadu drveta, stvorenju bez due koje udi za ponorom, kao to je
poznato svakom tko je ikad drvo bacio s visine, imati jo vie razloga sluiti
jednome ivom bicu kojem je svojstveno slijediti prirodni zakon tekucina.
Roberto bi trebao znati, ako je ikada bacio u vodu neko psetance, da je
ivotinjica, micuci apama, ne samo ostajala plutati na povrini, nego se vrlo
brzo vracala na obalu. Osim toga, dodavao je Caspar, moda Roberto ne zna da
ako se u vodu stavi dijete od nekoliko mjeseci, ono odmah zna plivati, jer
priroda nas je stvorila plivacima ba kao i svaku drugu ivotinju. Na nesrecu
mi smo mnogo vie od ivotinja skloni predrasudi i zabludi, te kako rastemo,
usvajamo krive predodbe o odlikama tekucina, tako da od straha i nepovjerenja
na kraju izgubimo taj prirodni dar.
Roberto bi ga tada zapitkivao je li on, precasni otac, naucio plivati, na to
je precasni otac odgovarao kako. on ne umilja sebi da je bolji od tolikih
drugih koji se bijahu klonili toga da cine dobra djela. Bijae roden u kraju
vrlo daleko od mora i prvi je puta nogom stupio na neki brod tek u poodmakloj
dobi kada - govorae - njegovo tijelo vec odavno ne bijae drugo do kraste na
iji, mrena na ocima, sluz u nosu, trublje u uima, uto zubalo, ukoceni vrat,
naborani podbradak, podagricave pete, sparuena koa, bljedahne kose, kripava
koljena, drhtavi prsti, stopala to se saplicu, a njegove se grudi pretvarahu
u kataricna iskaljavanja pjene i sluzavih hrakotina.
No, odmah bi naglaavao, buduci da njegova svijest bijae okretnija od
njegovih starih trulih kostiju, on je znao ono to bijahu otkrili vec mudraci
drevne Grcke, to jest da ako se neko tijelo uroni u tekucinu, to tijelo dobiva
potporu i poticaj prema gore za onoliko vode koliko je istisne, buduci da voda
nastoji ponovno zauzeti prostor sa kojeg je prognana. I nije istina da njegovo
plutanje ili neplutanje ovisi o obliku, i bijahu se prevarili stari koji
miljahu da plosnati predmet stoji gore, a i-Ijati tone na dno; kad bi
Roberto pokuao silom uvuci u vodu, to ja znam, neku bocu koja plosnata ni u
kom slucaju nije, opazio bi isti otpor kao da je pokuao potopiti jjaflttlvmk.
279
Radilo se dakle o tome da se stekne povjerenje u taj element, da se s njim
uspostavi prisan odnos, a zatim ce sve ici samo od sebe. I predlagao je neka
se Roberto spusti po onim Ijestvama od ueta to vise na pramcu, koje nazivahu
takoder i Jakovljevim Ijestvama; za njegov spokoj, moe cak ostati vezan za
jedan konopac - ili guminu, ili uzicu, rijec na volju -dugacak i jak,
pricvrcen za bok broda. Tako ce, kad se bude p.Klplaio da ce potonuti, biti
dovoljno da povuce ue.
Nije potrebno posebno napominjati da taj majstor jedne vjetine kojom se
nikada nije bavio, nije uzeo u obzir bezbroj mogucih nezgoda koje i starogrcki
mudraci bijahu zanemarili. Na primjer, kako bi mu omogucio potpunu slobodu
kretanja, opskrbio ga je debelim uzetom poprilicne duine, tako da je Roberto,
kad je prvi puta, kao svatko tko tek uci plivati, zavrio ispod povrine vode,
vukao i vukao, no prije nego to ga je ue izvuklo van nagutao se toliko soli
da je htio odustati, za taj prvi dan, od bilo kakvog ponovnog pokuaja.
Pocetak je, medutim, bio ohrabrujuci. Spustivi se niz ljestve i tek to
bijae dodirnuo vodu, Roberto zakljuci da je tekucina sasvim ugodna. Od
brodoloma mu je ostalo sjecanje na osjecaj ledene hladnoce i silovitosti, i
otkrice gotovo topla mora sada ga je poticalo da nastavi uranjati sve dublje i
dublje sve dok nije, jo uvijek cvrsto se dreci za ljestve, pustio da mu voda
dode do brade. Vjerujuci da je to vec plivanje, stade ga obuzimati uivanje te
se prepusti sjecanjima na parike udobnosti.
Otkad je stigao na brod, nekoliko se puta, vidjeli smo, umio i oprao, no vie
poput maceta koje jezikom lie svoje krzno, obracajuci panju samo njukici i
stidnim predjelima. to se ostaloga tice - i to sve vie kako je rastao njegov
bijes u onom pomamnom lovu na Uljeza - stopala su mu bila umazana onim
necistim talogom iz tovarnog prostora a znoj mu je slijepio odjecu za tijelo.
U dodiru s tom blagom toplinom to mu ispirae zajedno tijelo i odijelo,
Roberto se prisjecao kako je svojedobno u salonu Rambouillet otkrio cak dvije
kade na raspolaganju markizi, cija zaokupljenost njegom tijela bijae cesto
predmetom razgovora u drutvu u kojem pranje ne bijae osobito uvrijeena
stvar. Cak i najprofinjeniji medu njezinim gostima

280
--e-SSS
drahu da se cistoca sastoji ne u uporabi vode, vec u svjeini rublja, cije
cesto mijenjanje bijae znakom elegancije i otmje-" nosti. A mnotvo mirisnih
esencija kojima bi ih markiza omamljivala, ne bijae nikakav luksuz nego - za
nju - nuna potreba, kako bi svoje osjetljive nosnice zatitila od njihovih
miomirisnih masnih isparica. OI -
Osjecajuci se vie plemicem sada nego eaomad-u Parizu, Roberto je, dok je
jednom rukom svejednako cvrsto stezao ljestve, trljao koulju i carape o svoje
prljavo tijelo, grebajuci istovremeno petu jednoga stopala prstima onog
drugog.
Otac Caspar pratio ga je izbliza sa silnom radoznalocu, ali nita nije
govorio, eleci da se Roberto sam sprijatelji s morem. Ipak, u strahu da ce
Robertov duh, zaokupljen pretjeranom brigom i panjom za vlastito tijelo,
suvie odlutati, pokuavao mu je s vremena na vrijeme zaokupiti panju necim
drugim. Pa mu je tako pripovijedao o plimi i oseki i privlacnim mocima
Mjeseca, nastojeci ga navesti da donese nekakav sud o pojavi koja u sebi ima
toliko nevjerojatnoga: ako plima i oseka odgovaraju na zov Mjeseca, trebale bi
se pojavljivati kad je Mjesec tu, na nebu, a ne kad se nalazi s druge strane
naega planeta. A naprotiv, plima i oseka neprestano se dogadaju s obje strane
zemaljske kugle, gotovo da istjeruju jedna drugu svakih est sati. Roberto bi
sluao govor o plimi i oseki i mislio na Mjesec - o kojem je ionako za svih
tih proteklih noci mislio vie nego o plimi i oseki.
Bijae priupitao kako to da mi od Mjeseca vidimo uvijek jednu i samo jednu
stranu, a otac mu je Caspar rastumacio da on krui poput lopte koju neki
atleta dri na uzici i njome vitla ukrug, te ne moe vidjeti nita drugo osim
strane koja mu se nalazi nasuprot.
"Ali", izazivao gaje Roberto, "to lice vide Indijanci isto kao i panjolci; a
naprotiv, na Mjesecu, kojeg neki nazivaju Volva, nije tako u odnosu na njihov
Mjesec, koji je u stvari naa Zemlja. Subvolvanci, koji ive na strani
okrenutoj prema nama, vide je uvijek, dok Privolvanci koji stanuju na drugoj
polutki uopce ne znaju da postoji. Zamislite samo to bi se dogodilo kad bi se
premjestili na ovu stranu: tko zna to bi osjetili vidjevi kako u tamnoj noci
sjaji nekakav krug petnaest puta
281
veci od naega Mjeseca! Ocekivali bi da ce im svakoga casa pasti na glavu, kao
to su se drevni Gali uvijek bojali da ce im na glavu pasti nebo! Da i ne
spominjem one koji ive ba na samoj granici izmedu dviju polutki, koji Volvu
uvijek vide u trenutku kad izlazi na obzoru!"
Isusovac se ironicno podsmjehnuo toj bajci o stanovnicima Mjeseca, jer nebeska
tijela nisu iste prirode kao Zemlja, pa nisu prema tome prikladna da bi na
njima obitavala iva bica, zbog cega ih je bolje prepustiti andeoskim
kohortama koje se duhom mogu kretati kroz nebeski kristal.
"Ali kako neba mogu biti od kristala? Kad bi tako bilo, kometi bi ih,
prolazeci njima, razbili."
"Ma tko je rekao tebi da kometi prolaze kroz eterski prostor? Kometi prolaze
kroz sublunarni prostor, a tu je isti zrak kakav i ti vidi."
"Nita to nije tijelo ne krece se. Ali neba se krecu. Prema tome, tijela su."
"Samo da moe brbljati izmiljotine, postat ce jo cak i aristotelovac. Ali
ja znam zato ti kae to. Ti hoce da je i u nebu zrak, tako nema vie
differentia izmedu gore i dolje, sve se vrti, et Zemlja mice svoja kuzica kao
kakva blutnica!"
"Ali mi svake noci vidimo zvijezde u drugacijem poloaju..."
"Tocno. De facto, ona se krecu."
"Cekajte, nisam zavrio. Vi biste htjeli da Sunce i sve druge zvijezde, a to
su sve ogromna tijela, naprave krug oko Zemlje svaka dvadeset i cetiri sata, a
da zvijezde stajacice, ili veliki prsten koji ih opkoljava, prelaze vie od
dvadeset i sedam tisuca puta dvije stotine milijuna milja? A upravo bi se to
moralo dogadati ako se Zemlja ne okrene oko sebe u dvadeset i cetiri sata.
Kako to da zvijezde stajacice putuju tako brzo? Onima koji gore ive zavrtjelo
bi se u glavi!"
"Kad bi stanovao gore netko. Ali to je petitio prinkipii."
Pa mu skrenu panju na to da je vrlo lako pronaci neki argument u prilog
kretanja Sunca, dok onih protiv gibanja Zemlje ima daleko vie.
"Znam ja dobro", odgovarao je Roberto, "da svecenik kae terra autem in
aeternum stat, sol oritur, i da Joua bijae za- " ustavio Sunce a ne Zemlju.
No upravo ste me vi poucili da
282kad bismo Bibliju citali doslovno, imali bismo svjetlost prije stvaranja
Sunca. Svetu nam knjigu dakle, valja citati sa zrncem soli, a i Sveti je
Augustin vec znao da ona cesto govori moreallegorico..."
Otac se Caspar smjekao i podsjecao ga da isusovci vec odavno ne poraavaju
svoje protivnike sitnicar skim mudrolijama Svetoga pisma, nego nepobitnim
argumentima zasnovanim na astronomiji, razumu, matematickim i fizickim
zakonima.
"Kakvim to zakonima, na primjer, molit cu?", pitao je Ro-berto struuci s
trbuha malo masnoce.
Na primjer, molit cu, odgovarao je otac Caspar dirnut u ivac, mocni Argument
Kotaca:
"Sad ti sluaj mene. Misli na jedan kotac, dobro?" "Mislim na jedan kotac."
"Odlicno, tako ti i misli, umjesto da tu od sebe cini veliki majmun i
ponavlja ono to si cuo u Pariz. Sad ti misli da je taj kotac nataknut na
jedna os, kao da je to kotac od jedan loncar, i ti hoce uciniti da se vrti
taj kotac. to ucini ti?"
"Poloim ruke, ili jedan prst na rub kotaca, pokrenem prst i kotac se vrti."
"Ne misli da ucini bolje da uzme os, u centar od kotac, i proba zavrtjeti
nju?"
"Ne, bilo bi to nemoguce..."
"Eto! A oni tvoji galilejanci ili kopernikanci hoce metnuti Sunce nepomicno u
centar od svemir i da ono pokrece cijeli veliki krug od planeti okolo, umjesto
da misle da gibanje je od veliki nebeski krug dano, dok Zemlja moe stajati
nepomicna u centar. Kako bi mogao Domine Bog metnuti Sunce na najnie mjesto a
Zemlja pokvarljiva i mracna medu zvijezde sjajne i aeterne? Razumio tvoja
greka?"
"Ali Sunce mora biti u sreditu svemira! Tijela po prirodi imaju potrebu za
tom izvornom vatrom i ona mora prebivati u srcu kraljevstva da bi zadovoljila
potrebe na svim stranama. Zar izvor ivota ne mora biti smjeten u sreditu
svega? Nije li priroda stavila sjeme u spolne organe, na pola puta izmedu
glave i stopala? I nisu li kotice u sreditu jabuke? I nije li usred breskve
jezgra? I Zemlja se prema tome, koja treba svjetlo i toplinu te vatre, vrti
oko nje kako bi na svim svojim dijelovima
283primila blagodat Suncevu. Bilo bi smijeno vjerovati da se Sunce vrti oko
neke tocke s kojom pojma nema to bi ucinilo niti cemu bi mu posluila, i bilo
bi to kao da vidite pecenu evu i kaete da se, da bi je se ispeklo, ognjite
vrtjelo oko nje..."
"Ah, da? I znaci kad biskup ide u krug oko crkva da blagoslovi nju s kadionica
ti bi htio da crkva ide u krug oko biskup? Sunce moe vrtjeti se jer od
ognjeni element. A ti zna dobro da vatra leti i mice se i nikad ne stoji na
miru. Jesi ti ikad planine se kretati vidio? Et onda kako se mice Zemlja?"
"Sunceve zrake, kako dolaze i udaraju po njoj, tako je zavrte ukrug, ba kao
to se moe zavrtjeti lopta ako je udarimo rukom, ili, ako je to malena lopta,
dovoljno je da puhnemo... I napokon, vi biste htjeli da Bog tjera Sunce, koje
je cetiri stotine trideset i cetiri puta vece od Zemlje, da juri uokolo samo
da bi ucinilo zrelim na kupus?"
Kako bi potkrijepio tu posljednju primjedbu to raskoni-jom teatralnocu,
Roberto htjede uperiti prst prema ocu Cas-paru te isprui ruku i odgurnu se
nogama daleko od boka broda, ne bi li tako odmaknut dobio to bolji pogled. U
tom je pokretu pustio i drugu ruku, glava mu se zanijela unatrag, i on
jednostavno potonu pod vodu, ne dospjevi, kao to rekosmo, okoristiti se
uzetom - isuvie poputenim - da bi se vratio nad povrinu. Ponio se zatim
poput svakog utopljenika, batrgajuci se usplahirenim nespretnim pokretima i
gutajuci jo vie mora, sve dok otac Caspar nije poteno nategnuo ue i vratio
ga na ljestve. Roberto se popeo na brod zaklinjuci se da se dolje nikada vie
nece vratiti.
"Sutra ti proba opet. Slana aqua je kao lijek, nemoj misliti daje grosso
zlo", utjeio gaje na palubi Caspar. I dok je Roberto ponovno malo pomalo
sklapao mir s morem pecajuci, Caspar mu je tumacio kolike bi sve i kakve
koristi obojica imala kad bi on nekako stigao do Otoka. Nije trebalo ni
spominjati da bi se opet domogli camca kojim bi se kao slobodni ljudi. mogli
seliti s broda na kopno, i imali pristup Maltekom Opservatoriju.
Po nacinu na koji Roberto o njemu izvjecuje, namece se zakljucak da je izum
nadilazio njegove sposobnosti shvacanja
284- ili da je pak govor oca Caspara, kao uostalom i toliko drugih njegovih
govora, bio isprekidan isputanjem rijeci i usklicima pomocu kojih je otac
pripovijedao cas o njegovu obliku, cas o njegovoj namjeni, a cas o Ideji koja
mu bijae vodiljom.
A Ideja na koncu konca uopce nije bila njegova. O Opservatoriju je doznao
prekopavajuci po papirima jednoga preminulog brata koji je pak za njega cuo od
jednoga drugog brata koji je za za vrijeme jednog putovanja na onaj plemeniti
otok Maltu, ili Melitu, cuo kako alave i hvale taj instrument napravljen po
nalogu Uzoritoga Kneza Johannesa Paulusa Lascarisa, Velikog Metra onih
slavnih Vitezova.
Kakav bijae Opservatorij, nitko nikada nije vidio: od prvoga brata ostao je
samo nekakav neugledni knjiurak nacrtaka i biljeki, a i on je uostalom u
meduvremenu vec netragom nestao. A s druge strane, alio se Caspar, to isto
djelce, "bijae strano turo conscriptus, bez ikakova schemate visualiter pa-
tefacto, ikakove tabule ili rotule, et ikakova instructione narocita".
Na osnovu tih mravih obavijesti otac je Caspar tijekom dugoga putovanja na
Daphne, uposlivi sve brodske drvodjelce, ponovno na svoj nacin preustrojio, i
poneto ispremijeao, razlicite dijelove toga tehnizma, sastavljajuci ih zatim
na Otoku i mjereci im in loco nebrojene vrline - a Opservatorij je vjerojatno
bio utjelovljena Ars Magna od krvi i mesa, iliti od drveta, eljeza, platna i
raznoraznih drugih tvari, neka vrst Mega Ho-rologiuma, prava iva knjiga u
stanju otkriti sve moguce tajne Svemira.
To - govorae otac Caspar ociju to su se krijesile poput rubina - bijae
Jedinstvena Syntagma od Najnoviji Instrumenti Phvsici et Mathematici, "zbog
kotaca i krugova tako lukavo i vjeto rasporedenih". Zatim bi risao prstom po
palubi ili po zraku, i govorio mu neka zamisli jedan prvi kruni dio, to bi
bilo kao neka osnova ili temelj, koji prikazuje Nepomicni Obzor, i na njemu
Romb s dvadeset i cetiri Vjetra, i citavu vjetinu Pomorstva, s predvidanjima
svakog nevremena.
"Sredinji dio", dodavao je, "koji na uzdignuta baza stoji, zamisli kao jedna
kocka sa pet strana - zamilja ti? - nein, ne od est, esta pociva na baza i
prema tome ti ne vidi nju.
285
3 "
INa prvoj strani od Kocka, id est Univerzalni Chronoscopium, moe osam kotaca
u neprekidna vrtnja namjeteni vidjeti, koji kalendar od Julijan i Grgur
predstavljaju, i kada padaju nedjelje, et Epacta, et Suncev Krug, et Pomicni
Blagdani et Pashalni, et mladi Mjeseci, puni Mjeseci, quadratura od Sunce et
od Mjesec. Na secundus Kockostrana, id est da Cosmi-graphicum Speculum, in
primo loco tu je jedan Horoscopus s kojim, ako zna koja tocna ura je na
Melita, koje je vrijeme na ostatak od na globus naci moe. Et ima jedan
kotac s duae Planisfere, od kojih jedna pokazuje i uci o cijelo Prvo Pokretno
Nebo nauka, a druga o Octava Sphaera et o Zvijezde Stajacice doctrina et
motus. Et fluxus et refluxus, ili sputanje i dizanje mora, koja motus od
Mjesec u cijeli svemir talasa..."
Bijae ta strana najuzbudljivija. Preko nje se moglo upoznati onaj Horologium
Catholicum o kojem je vec bilo govora, s tocnim vremenom isusovackih misija na
svakome meridijanu; ne samo to, cinilo se da moe cak posluiti i kao dobar
as-trolab, buduci da je pokazivao cak i broj dana i noci, visinu Sunca s
opsegom i velicinom Ravnih Sjena, i ravne i kose uzlaze, broj sutona, najviu
tocku zvijezda stajacica u pojedinim godinama, mjesecima i danima. I upravo je
na ovoj strani otac Caspar pokuavao i opet pokuavao da bi napokon postigao
posvemanju sigurnost da se nalazi na antipodnome meridijanu.
Bijae tu zatim i jedna treca strana koja u sedam krugova sadravae
cjelokupno Zvjezdoslovje, sve buduce pomrcine Sunca i Mjeseca, sve
zvjezdoslovne figure za vrijeme poljodjel-nih radova, za medicinu, za pomorsku
vjetinu, zajedno s dvanaest nebeskih znakova, i fiziognomijom naravnih
stvari, koje od svakoga znaka zavise, i pripadajucom im Kucom.
Nemam srca saeti citav Robertov saetak pa navodim stoga cetvrtu stranu, koja
je trebala kazivati o svim cudesima botanicke spagiricke, kemijske i
hermeticke medicine, s jednostavnim i sloenim ljekarijama, dobivenim od
rudnih ili ivotinjskih sastojaka i "Alexipharmaca attractiva, lenitiva,
purgati-va, mollificativa, digestiva, corrosiva, conglutinativa, aperitiva,
calefactiva, infrigidativa, mundificativa, attenuativa, incisiva, soporativa,
diuretica, narcotica, caustica et confortativa".
286Ne uspijeva mi objasniti, pa poneto izmiljam, ono to se zbivalo na petoj
strani, koja bijae zapravo neto kao krov Kocke, paralelna sa crtom obzora, i
koja se, izgleda, pruala poput nebeskoga svoda. No spominje se takoder i
jedna pirami- da, cija osnova nije mogla biti jednaka kao u kocke, inace bi
prekrivala petu stranu, i moda je vjerojatnije da je poput atorskoga krila
prekrivala citavu Kocku - no tada bi trebala biti od prozirnog materijala.
Nema sumnje da su njezine cetiri strane morale predstavljati cetiri strane
svijeta, i za svaku od njih pismo i jezike razlicitih naroda, ukljucujuci
elemente prvotnoga Adamova jezika, hijeroglife Egipcana i kineska i meksi-
kanska slova, i otac je Caspar opisuje kao jednu "Sphynx My-stagoga, Oedipus
Aegyptiacus, Monade leroglvphica, Clavis Convenientia Linguarum, Theatrum
Cosmographicum Histori-cum, Sylva Svlvarum svakog naravnog i umjetnog pisma,
Ar-chitectura Curiosa Nova, Lampade Combinatoria, Mensa Isia-ca, Metametricon,
Svnopsis Anthropoglottogonica, Basilica Cry-ptographica, Amphiteatrum
Sapientiae, Cryptomenesis Pate-facta, Catoptron Polvgraphicum, Gazophvlacium
Verborum, My-sterium Artis Steganographicae, Arca Arithmologica, Archety-pon
Polyglotta, Eisagoge Horapollinea, Congestorium Artificio-sae Memoriae,
Pantometron de Furtivis Literarum Notis, Mer-curius Redivivus, Etvmologicon
Lustgartlein!"
To to je citavom tom golemom znanju bilo namijenjeno da ostane njihova
privatna povlastica, osudenih kao to bijahu da put povratka nikada vie ne
pronadu - to isusovca nije ni najmanje brinulo, ne znam da li zbog vjere u
Providnost ili iz ljubavi prema znanju koje je samo sebi svrhom. No ono to me
zacuduje je to to u tom trenutku ni Roberto jo ne dolazi ni na kakvu realnu
misao i to stizanje do Otoka pocinje smatrati dogadajem koji ce dati smisao,
i to zauvijek, njegovu ivotu.
Prije svega, to se tice vanosti koju bi za njega mogao imati Opservatorij,
uzbudio se vec samoj pomisli na to da bi mu to prorocite cak moglo otkriti
gdje je i to u tom trenutku radi Dama. Dokaz da je zaljubljenom, cak i kad je
zaokupljen korisnom tjelovjebom, potpuno beskorisno govoriti o Nebeskim
Glasnicima: on neprestano ocekuje vijest o svojoj slatkoj muci i dragim mu
jadima.
287
Povrh toga, to god da mu rekao njegov ucitelj plivanja, snivao je o nekom
otoku koji se nije pruao pred njim u onom istom sadanjem trenutku u kojem
bijae on, nego boanskom odlukom pocivae u nestvarnosti, ili ne-bistvu,
prethodnoga dana.
Ono o cemu je mislio dok se hvatao u kotac s valovima, bila je nada da ce
stici do jednog Otoka koji bijae jucer, i cijim mu znamenom izgledae
Golubica Boje Narance, neuhvatljiva kao da bijae utekla u prolost.
Robertove misli vodilje bijahu jo uvijek neodredene, nejasno je naslucivao da
eli neto to nije ono isto to eli otac Caspar, no nije jo jasno razabirao
to je to. A valja nam i razumjeti njegovu nesigurnost, jer bijae prvi covjek
u povijesti vrste kojem se pruala mogucnost otplivati unatrag dvadeset i
cetiri sata.
U svakom je slucaju uvjerio sebe da doista mora nauciti plivati, a svima nam
je poznato da jedan dobar razlog pomae da se svlada tisuce strahova. Eto zbog
cega ga sljedecega dana nalazimo pri novome pokuaju.
U ovoj mu je fazi otac Caspar tumacio da bi ga, kad bi pustio ljestve i
slobodno zaveslao rukama, kao da slijedi ritam kakve glazbene druine, radeci
pritom nogama lagano i oputeno, more samo odravalo na povrini. Bijae mu
napokon uspjelo nagovoriti ga da pokua; isprva s napetim konopcem, a zatim
poputajuci ga, nita mu pritom ne rekavi, ili obja-vivi mu to tek kad je
ucenik vec stekao sigurnost. Istina je da je Roberto na tu vijest odmah
osjetio kako tone prema dnu, no u elji da krikne bijae nagonski udario
nogama te mu se glava opet nala iznad vode.
Ovakvi pokuaji potrajahu dobrih pola sata, i Roberto je pomalo poceo shvacati
da je sasvim moguce odrati se na povrini. No tek to bi se pokuao kretati
poneto slobodnijim zamasima, zabacivao bi glavu unatrag. Tada bi ga otac
Caspar ohrabrivao neka slijedi tu spontanu kretnju i neka se slobodno prepusti
vodi, glave oborene koliko god je moguce, tije-. la ukrucena i sasvim lagano u
luku savijena, ruku i nogu ispruenih kao da neprestano mora doticati obodnicu
neke kru-
288nice: osjetit ce se kao da lei u mrei-lealjci i moci ce tako ostati
satima, i cak utonuti u san, milovan valovima i kosim zrakama Sunca na
zalasku. Kako to da je otac Caspar znao sve te stvari ako nikada nije plivao?
Prema Theoria Physico-Hy-drostatica, govorae on.
Ne bijae ba lako naci pravi poloaj, i Roberto je vie puta doao u opasnost
da se izmedu podriga i kihaja ugui konopcem, no izgleda da je ravnotea u
izvjesnom trenutku ipak bila uspostavljena.
Roberto je po prvi puta osjecao more kao prijatelja. Slijedeci upute oca
Caspara, poceo je cak micati rukama i nogama: dizao bi lagano glavu, zabacivao
je unatrag, naviknuo se imati vodu u uima i podnositi njezin pritisak. Mogao
je cak i govoriti, i to klicuci, kako bi bio siguran da ga se na brodu cuje.
"Ako sada ti eli, se okreni", cak mu je u jednom trenutku rekao Caspar. "Ti
spusti desna ruka, kao da bi visjela ispod tvoje tijelo, digni lagano lijevo
rame, i evo te s trbuhom na dolje!"
Nije posebno naglasio da tijekom tog pokreta valja zadrati dah, uzevi u
obzir da se covjeku glava nade pod vodom, i to pod vodom koja nita drugo ne
eli nego odmah istraiti noz-drve uljeza. U knjigama Hidraulicko-Pneumatske
Mehanike to nije pisalo. Tako je, zbog ignoratio elenchi oca Caspara, Roberto
ispio jo jedan vrc slane vode.
No sada je vec naucio uciti. Pokuao se dva ili tri puta uzastopce okrenuti
oko sebe te bijae usvojio jedno nacelo, neophodno za svakoga plivaca, a to je
da se kad se glava nalazi pod vodom ne smije disati - cak ni na nos, te da
valja tovie snano puhati, kao da se eli istjerati iz pluca upravo ono malo
zraka koji je covjeku toliko potreban. to moe izgledati kao neto to
spontano dolazi sama po sebi, no, kako proizlazi iz ove price, ocigledno to
nije.
Kako bilo da bilo, cak je shvatio da mu je lake biti na ledima, s licem uvis,
nego potrbuke. Meni se cini upravo suprotno, no Roberto je najprije naucio
ovaj nacin, te je dan ili dva uporno tako postupao. A u meduvremenu je
raspravljao o glavnim sustavima.
Bijahu se vratili razgovoru o kretanju Zemlje i otac ga je Caspar zaokupio
Argumentom Pomrcina. Kad bi se Zemlju uklonilo iz sredita svijeta i kad bi se
na njeno mjesto stavilo Sunce, valjalo bi Zemlju staviti ili ispod Mjeseca ili
iznad Mjeseca. Ako je stavimo ispod, nikad nece biti pomrcine jer se Mjesec,
buduci da se nalazi ili iznad Sunca ili iznad Zemlje, nikada nece moci
umetnuti izmedu nje i Sunca. A povrh toga, zvjezdoslovje ne bi vie moglo, kao
to je uvijek dosad besprijekorno cinilo, predvidjeti pomrcine, jer ono svoje
racune ravna prema pomacima Sunca, i kad se Sunce ne bi micalo, svaki bi takav
pothvat bio uzaludan.
Neka se razmotri zatim Argument Strijelca. Kad bi se Zemlja okretala svih
dvadeset i cetiri sata, strijela odapeta ravno uvis pala bi zapadno, miljama
daleko od strijelca. A slicno je i sa Argumentom Tornja. Kad bi se pustilo da
neki teret padne sa zapadne strane tornja, on ne bi trebao pasti u podnoje
gradevine nego mnogo dalje, i ne bi prema tome padao okomito nego dijagonalno,
jer bi se u meduvremenu toranj zajedno sa Zemljom pomaknuo prema istoku.
Buduci da je naprotiv svima poznato iz iskustva da taj teret pada okomito,
Zemljino kretanje ispada obicnom budalatinom.
Ne treba ni spominjati Argument Ptica koje, kad bi se Zemlja okretala u
vremenskom razmaku od jednoga dana, nikada ne bi mogle odoljeti njezinoj
vrtnji, cak i kad se nikada ne bi umarale. A mi medutim lijepo vidimo kako
nas, kad putujemo cak i jauci na konju, svaka ptica dostigne i prestigne.
"Pa dobro. Ne znam odgovora na vau primjedbu. No cuo sam kako se govori da
se, ako uzmemo da se Zemlja i svi ostali planeti okrecu, a Sunce stoji
nepomicno, time mogu objasniti mnoge pojave, dok je Ptolomej, naprotiv, morao
izmiljati tolike epicikle i diferencijale i kojekakve druge izmiljotine to
ne postoje, ba tako, ni na nebu ni na Zemlji."
"Ja opratam tebi, ako jedan Witz uciniti htio si. Ali ako ti ozbiljno
govori, onda ti kaem da ja nisam nekakav neznabo ac kao Ptolomej i znam
jako dobro da on mnoge greke napravio bijae. Et zbog toga ja vjerujem da
veliki Tycho od Ura-niborg jedna ideja veoma tocna imao je: on je mislio da
svi planeti koje mi poznajemo, na primjer Jupiter, Mars, Venera,
290Mercurius et Saturnus oko Sunce se okrecu, ali Sunce se skupa s njima vrti
oko Zemlja, oko Zemlja se vrti i Mjesec, a Zemlja stoji nepomicno u centar od
krug od zvijezde stajacice. Tako treba tumaciti ti greke od Ptolomej et ne
govoriti hereze, ako vec Ptolomej greke cinjae, a Galileo hereze govorae.
Et nisi duan da objasni kako se Zemlja, koja je tako teka, skita uokolo po
nebo."
"A kako to onda cine Sunce i zvijezde stajacice?"
"Ti kae da su teki. Ja ne. To su nebeska tijela, ne sub-lunarna! Zemlja da,
je teka."
"Dobro, a kako se onda jedan brod sa stotinu topova skice po moru?"
"Tu je more koje ga vuce, i vjetrovi koji ga guraju."
"Pa dobro onda, ako se vec hoce govoriti o novim stvarima a da se pritom ne
rasrdi rimske kardinale, cuo sam na primjer o jednom filozofu u Parizu koji
kae da su neba tekuca tvar, kao more, koje se okrece uokolo oblikujuci kao
neke morske vrtloge... tourbillons..."
"to je to?"
"Virovi."
"Ah, so, vortices, ja. Ali to cine ti vortices?"
"Eto, ti virovi vuku planete na njihovom krunom putu, i jedan od njih vuce
Zemlju uokolo Sunca, ali ono to se krece je vir. Zemlja stoji nepomicna u
viru koji je vuce."
"Bravo, gospodin Roberto! Tebi se nije svidalo da neba budu od kristal, jer si
se bojao da ih kometi razbijaju, ali ti se zato svida da su tekuca, tako da se
ptice u njima utope! Osim toga, ta ideja o virovi objanjava da Zemlja okolo
Sunce okrece se, ali ne i da okolo sebe same okrece se, kao daje nekakav zvrk
za djeca!"
"Da, ali taj je filozof govorio da se cak i u tom slucaju okrecu povrine mora
i povrinska kora naega globusa, dok sredite u dubini stoji nepomicno. Tako
bar mislim."
"Jo vie glupo nego ono prije. Gdje je, napisao taj gospodin to?"
"Ne znam, mislim da je odbio da to zapie ili da objavi knjigu. Nije elio
rasrditi isusovce koje osobito voli."
"Onda ja vie volim gospodin Galileo koji hereticke misli
291
imae, ali ih je ipak ispovijedio kardinalima najljubaznijima, et nitko nije
njega spalio. Meni se ne svida onaj drugi gospodin koji ima misli jo vie
hereticke, a ne ispovijedi, cak ni kod isusovci, prijatelji od njega. Moda
Bog jednoga dana Galileu oprosti, ali njemu ne."
"Kako bilo da bilo, cini mi se da je kasnije ispravio tu prvu zamisao. Cini se
da se citava ta ogromna gomila materije, koja ide od Sunca do zvijezda
stajacica, vrti u jednom velikom krugu, noena ovim vjetrom..."
"A nisi li rekao da su neba tekuca?"
"Moda nisu, moda su jedan veliki vjetar..."
"Vidi? Cak ni ti ne zna..."
"Pa dobro, ovako: taj vjetar goni sve planete ukrug oko Sunca i u isto vrijeme
okrece sunce oko njega samog. Tako postoji i jedan manji vir koji okrece
Mjesec oko Zemlje, i Zemlju oko nje same. Pa ipak se ne moe reci da se Zemlja
krece, jer ono to se krece je vjetar. Isto tako kad bih ja spavao na Daphne,
i kad bi Daphne plovila prema onom otoku na zapadu, ja bih preao s jednog
mjesta na drugo a ipak nitko ne bi mogao reci da se moje tijelo pomaklo. A to
se tice svakidanjeg kretanja, to je kao kad bih ja sjedio na velikom
loncarskom kotacu koji se okrece: najprije bih vam pokazao lice, a zatim leda,
ali opet se ne bih kretao ja, nego kotac."
"To je hypothesis od jedan zlopnik koji heretik eli biti, a ne samo
izgledati. Ali ti mi reci sad gdje su zvijezde. I Ursa Major cijela, et
Perseus, vrte se u isti vir?"
"Ma sve zvijezde koje vidimo takoder su Sunca, i svako je od njih u sreditu
svojega vlastitog vira, i sav je svemir jedan veliki krug virova, s
beskonacnim suncima i jo beskonacni-jim planetima, cak i onkraj onog to nae
oko vidi, i svaki od njih ima svoje stanovnike!"
"Ah! Tu sam te cekao tebe i tvoji heretissimi prijatelji! To hocete vi,
beskonacni svjetovi!"
"Morat cete mi dopustiti barem vie od jednog. Gdje bi inace Bog smjestio
pakao? Ne valjda u utrobu Zemlje."
"A zato ne u utrobu Zemlje?"
"Zato jer", i tu Roberto ponovi, na prilicno priblian nacin, argument koji
bijae cuo u Parizu, a ja se ne bih mogao zakle-
292ti u tocnost njegovih proracuna, "promjer sredita Zemlje iznosi dvije
stotine talijanskih milja, i ako od toga ucinimo kub imamo osam milijuna
milja. Ako uzmemo u obzir da u jednoj talijanskoj milji ima dvije stotine i
cetrdeset engleskih stopa, i buduci da je Gospodin morao svakome tko je na
vjecne muke osuden dodijeliti barem est stopa-kockovaca, pakao ne bi mogao
primiti vie od cetrdeset milijuna prokletih dua, to mi se cini prilicno
malo s obzirom na sve one zle i opake ljude koji su preivjeli na ovom naem
svijetu od Adama do dan danas." "To bi bilo", odgovarae Caspar, a da se nije
udostojio ni provjeriti racun, "kad bi prokletnici bili sa njihovo tijelo
unutra. Ali to bi se dogodilo tek poslije Resurrectio Tijela i Posljednji Sud!
A onda ne bi bilo vie ni Zemlja ni planeti, nego druga neba i nove Zemlje!"
"Slaem se, ako su samo duhovi prokleti, moci ce ih i na vrh pribadace stati
tisuce milijuna. Ali postoje zvijezde koje mi ne vidimo golim okom, a koje se
medutim dobro vide pomocu vaega dalekozora. Zar dakle ne moete zamisliti
dalekozor stotinu puta mocniji koji bi vam dopustio da vidite ostale zvijezde,
ili cak jedan tisucu puta mocniji koji ce vam pokazati zvijezde jo mnogo
udaljenije, i tako dalje, ad infinitum? elite li postaviti granicu
stvaranju?" "Biblija ne govori o tome."
"Biblija ne govori ni o Jupiteru, pa ipak ste ga vi neku vecer promatrali s
tim vaim prokletim dalekozorom!"
No Roberto je vec znao koji ce biti pravi isusovcev prigovor. Isti kao onaj
to ga bijae izrekao onaj opat one veceri kad ga je Saint-Savin bijae
izazvao na dvoboj: da se s beskonacnim svjetovima vie ne moe dati smisao
Otkupljenju i da je covjek prisiljen zamisliti ili beskonacne Kalvarije, ili
pak nau zemaljsku gredicu smatrati povlatenim mjestom citavoga kozmosa, na
koje je Bog svome Sinu dopustio sici kako bi nas oslobodio od grijeha, dok
drugim svjetovima nije takvu milost iskazao - na sramotu njegovoj beskonacnoj
dobroti. I doista, upravo takva bijae reakcija oca Caspara, to je pak
Robertu dalo povoda da ga ponovno napadne. "Kad se dogodio Adamov grijeh?"
"Moja braca su racuni matematicki savreni factum, na
l
baza od Scripture: Adam je zgrijeio tri tisuce devet stotina et osamdeset
cetiri godine prije dolazak od Na Gospodin."
"Vama, dakle, vjerojatno nije poznato da su putnici koji bijahu stigli u Kinu,
medu kojima i mnogo vae brace, pronali spiskove kineskih vladara i dinastija
iz kojih se moe zakljuciti da je kinesko carstvo postojalo jo prije vie od
est tisuca godina, dakle prije Adamova grijeha, a ako je tako s Kinom, tko
zna koliko jo takvih naroda ima. Prema tome se Adamov grijeh, i otkupljenje
idova, i sve one prekrasne istine nae Svete Rimske Crkve koje iz toga
proizadoe, odnose samo na jedan dio covjecanstva. No postoji jedan drugi dio
ljudskoga roda koji je ostao neokaljan prvim grijehom. To nita ne oduzima
beskrajnoj dobroti Boga, koji se bijae ponio prema ada-mitima poput oca iz
parabole o Razmetnome Sinu, rtvujuci svojega sina jedino zbog njih. No ba
kao to taj otac, ako i jest dao zaklati debelo tele zbog sina grenika, nije
zbog toga manje volio ostalu bracu valjanu i kreposnu, tako isto i Stvoritelj
na s beskrajnom njenocu voli i Kineze i sve ostale koji su rodeni prije
Adama, i drago mu je to oni ne bijahu izloeni prvome grijehu. I ako se tako
zbilo na Zemlji, zato se ne bi zbilo takoder na zvijezdama?"

"Ma tko je rekao tebi takva pudalatina?", povikne otac Ca-spar kipteci od
bijesa.
"O tome govore mnogi. A jedan je uceni Arapin rekao da se to moe zakljuciti
cak i iz jedne stranice Kurana."
"I ti kae meni da Kuran dokaziva istinu o necemu? O, svemoguci Boe,
preklinjem te, osini s grom ova tata usijana glava, ovaj hvalisavi vjetropir,
oholi bahati umiljeni drznik, ovaj prgavi svadljM buntovnik, ovaj skot od
covjek, fistulo, pseto i vrag, prokleti morbidni gad, neka taj nikad vie ne
stupi nogom na ovaj brod!"
I otac Caspar digne konopac, zapucketa njime kao bicem, osinu najprije Roberta
po licu a zatim ga ispusti. Roberto se prevrnu glavom prema dolje, stade se
koprcati mlatarajuci rukama, no nikako mu ne uspijevae povuci ue dovoljno da
bi . ga napeo; urlao je bespomocno i gutajuci vodu dozivao u pomoc, a otac mu
je Caspar isto tako vicuci odgovarao da ga eli vidjeti kako otee papke i u
agoniji hvata zrak, tako da se od-
294
p3PssaSS8iPHBSi5SlP?f
mah sunovrati duboko u pakao kao to i prilici neodgojenim zlotvorima njegova
soja.
Zatim, buduci da bijae krcanske due, kad mu se ucinilo da je Roberto
dovoljno kanjen, smiluje mu se i izvuce ga iz vode. I tako za taj dan bijae
gotov i sat plivanja i sat astronomije; obojica odoe na spavanje, svaki na
svoju stranu, ne obrativi se vie jedan drugom niti jednom jedinom rijeci.
Pomirili su se odmah sljedecega dana. Roberto je povjerljivo priznao da u tu
hipotezu o vrtlozima on uopce ne vjeruje i kako zapravo dri da su beskonacni
svjetovi posljedica vrtlo-enja atoma u nekoj praznini, i kako to nikako ne
iskljucuje postojanje jednoga providnoga Boanstva koje tim atomima daje
naredbe i ustrojava ih tako da slijede njegove odluke, kako ga bijae poducio
kanonik de Digne. Otac se Caspar, medutim, opirao i takvu poimanju, koje je
zahtijevalo da postoji neka praznina u kojoj bi se kretali atomi, a Roberto
nije vie imao osobite elje raspravljati s jednom Parkom koja bijae do te
mjere velikoduna da, umjesto da ue koje ga je odravalo na ivotu presjece,
ona ga tovie suvie rastezae.
Na obecanje da mu se vie nece prijetiti smrcu, opet je otpoceo svoje pokuse.
Otac ga Caspar nagovarae neka se pokua u vodi gibati, to je nuan pocetak
svake vjetine plivanja; predlagao mu je lagane pokrete rukama i nogama, no
Roberto je vie volio Ijekariti plutajuci na povrini.
Otac bi ga Caspar putao Ijekariti te bi to koristio da mu nastavi istresati
ostale svoje argumente protiv gibanja Zemlje. In primi, Argument Sunca. Koje,
kad bi bilo nepomicno, a mi ga tocno u podne gledali kroz prozor iz sredine
neke sobe, i kad bi se Zemlja okretala onom brzinom kako se govori - a ona bi
trebala biti poprilicna da se u dvadeset i cetiri sata opie puni krug - Sunce
bi za tren oka nestalo s naega vidika.
Dolazio je zatim Argument Tuce. Ona ponekad pada i citav sat no nikada, ili
oblaci prema istoku ili prema zapadu, prema sjeveru ili prema jugu, ne
prekrije poljanu vie od dvadeset i cetiri ili trideset milja. A da se Zemlja
vrti, kad bi olujne oblake vjetar nosio ususret njezinu kruenju, tuca bi
morala padati na povrini od najmanje tri ili cetiri stotine milja.
295J
Slijedio je Argument Bijelih Oblaka koji putuju nebom za mirna vremena i cini
se da se vuku uvijek jednako sporo; kad bi se medutim Zemlja okretala, oni
koji idu prema zapadu morali bi juriti nevjerojatnom brzinom.
Bijae se zakljucilo s Argumentom Kopnenih ivotinja, koje bi se nagonski
trebale kretati uvijek prema istoku kako bi slijedile gibanje Zemlje koja
njima vlada; a morale bi pokazivati snanu odbojnost prema kretanju na zapad,
jer bi to osjecale kao neto to se protivi prirodi.
Roberto je neko vrijeme sluao i prihvacao sve te argumente no zatim mu
dozlogrdie te citavoj toj nauci suprotstavi svoj Argument elje.
"Ali naposljetku", rece mu, "ne oduzimajte mi to veselje da mislim kako bih
mogao uzletjeti i dvadeset i cetiri sata gledati kako se Zemlja ispod mene
vrti, i vidjeti kako pred mojim ocima promice toliko raznolikih lica, bijelih,
crnih, utih, masli-nastih, s eirom ili s turbanom, i gradove s zvonicima
cas iljastim, cas okruglim, s kriem ili s polumjesecom, i gradove s
tornjevima od porculana, i sela sva od koliba, i Irokeze to se upravo
spremaju ivoga pojesti jednog ratnog zarobljenika, i ene u zemlji Tesso kako
s najvecom panjom boje svoje usne u plavo za najrunije mukarce na citavu
planetu, i one iz Ka-mula koje njihovi muevi daju na poklon prvome tko naide,
kako pripovijeda knjiga gospara Miliona..."
"Vidi ti? Ba kako ja kaem: kad vi o vaa filozofija u taverna mislite, to
uvijek su misli bludne i pohotne! I da ti nisi imao takovih misli, to si
putovanje ti mogao napraviti, kad Bog ti je vec davao milost da obilazi ti
okolo po Zemlja, to ne bijae milost manja nego ostaviti te da visi na
nebo."
Roberto nije bio odvie uvjeren u to, no nije vie znao to bi odgovorio.
Krenu stoga duim putem, polazeci od ostalih argumenata to ih bijae cuo,
koji mu takoder ne izgledahu ni u najmanjoj opreci sa idejom o jednom
providnom Bogu, te upita Caspara slae li se i on da je priroda kao
velicanstveno kazalite gdje mi vidimo samo ono to je autor postavio na
pozornicu. S naega mjesta mi ne vidimo kazalite kakvo doista jest: ukrasi i
naprave osposobljeni su i razmjeteni tako da da izdaleka ostave dobar dojam,
dok su medutim kotaci i protuu-
296tezi to proizvode pokret skriveni naemu pogledu. Pa ipak, kad bi se u
parteru naao covjek od zanata, ne bi mu bilo teko pogoditi kako se postiglo
da neka mehanicka ptica iznenada uzleti. Na isti bi nacin morao postupati i
filozof spram prizora svemira. Naravno da je filozofu mnogo tee, jer u priro-
"di su konopci koji vuku naprave sakriveni toliko dobro da se covjek dugo
vremena pitao tko li ih to samo pokrece. Pa ipak, i u ovom naem kazalitu,
ako Faeton uzlazi ka Suncu to je zbog toga to ga gore vuku neki konopci, i
to se protuuteg sputa prema dolje.
Ergo trijumfirao je na kraju Roberto, otkrivajuci razlog zbog kojeg je na
ovakav nacin toliko odlutao od predmeta, pozornica na m pokazuje Sunce koje se
okrece, no priroda te naprave potpuno je drugacija i mi je u prvi mah ne
moemo primijetiti. Mi vidimo odredeni prizor, ali ne i kolotur koja pokrece
Feba, jer naime sami ivimo na jednome kotacu toga kolo-tura - i na tom se
mjestu Roberto izgubio, jer ako bi se prihvatila metafora kolotura gubila se
ona o kazalitu i citavo je njegovo razlaganje postajalo toliko pointu - kako
bi rekao Sa-int-Savin - da se iz njega nestalo svake poante.
Otac Caspar odvrati da covjek, da bi ucinio da neka naprava pjeva, mora
najprije obraditi drvo ili metal i rasporediti otvore ili podesiti konopce i
istrti ih gudalima, ili cak - kao to on bijae ucinio na Daphne - izmisliti
neki mehanizam na vodu; dok naprotiv ako otvorimo grlo jednome slavuju ne
vidimo unutra nikakvu slicnu napravu; znak da Bog slijedi puteve posve
razlicite od naih.
Bijae zatim upitao ne bi li Roberto, buduci da tako blagonaklono gleda na
beskonacne sunceve sustave koji se vrte uokolo po nebu, mogao priznati da je
svaki od tih sustava dio jednog veceg sustava koji se i sam opet vrti unutar
jednog jo veceg sustava, i tako unedogled - s obzirom na to da covjek,
polazeci od tih pretpostavki, postaje poput djevice koja pada rtvom nekog
zavodnika; najprije mu ucini kakav sitni ustupak, no ubrzo mu mora ugoditi
vie, pa jo vie, i tko zna u kakvu krajnost moe odvesti taj put.
Naravno, rekao je Roberto, moe se pomisliti na sve i svata. Na vrtloge bez
planeta, na vrtloge to se sudaraju jedan o
297
drugog, na vrtloge koji nisu okrugli nego osmerokutni, tako da se na svaku
njihovu plohu ili stranu uklopi jo jedan vrtlog, a svi se oni zajedno slau
poput stanica u sacu, ili pak da su mnogokuti to, oslanjajuci se jedni na
druge, ostavljaju praznine koje priroda onda ispunjava drugim manjim vrtlozima
to zahvacaju jedni u druge poput kotacica u zupcaniku sata -pa se sve to
zajedno krece nebom kao jedan veliki kotac to se vrti i hrani u svojoj
unutranjosti ostale kotace koji se vrte, svaki sa svojim manim kotacicima to
se okrecu u njegovu krilu, i citav taj ogroman krug prolazi nebom u jednoj
neizmjernoj revoluciji to traje tisucljecima, moda uokolo nekog drugog
vrtloga vrtloga vrtloga... I tu je Roberto vec bio u opasnosti da se utopi,
zbog snane vrtoglavice to ga iznenada hvatae.
I upravo tu bijae trenutak trijumfa oca Caspara. Onda dakle, objasni on, ako
se Zemlja vrti oko Sunca, a Sunce se okrece oko neceg drugog a zanemarit cemo
da se to neto drugo opet okrece oko neceg drugog, imamo problem koji se zove
roulette - o kojem je Roberto morao cuti da se govori u Parizu, s obzirom da
iz Pariza u Italiju bijae stigao medu galileianci-ma, koji ne bi propustili
priliku da izmisle sve i sva samo da mogu uznerediti svijet.
"Stoje to roulette?", upita Roberto.
"Ti ga moe zvati i trochoides ili cvcloides, je mala razlika. Zamisli ti
jedan kotac."
"Onaj otprije?"
"Ne, sad ti zamisli kotac od jedna kola. Et zamisli da na krug od taj kotac
stoji jedan klin. Sad zamisli da kotac nepomican stoji, et klin tocno iznad
tlo. Sad ti misli da kola idu et kotac vrti se. to ti misli da dogodilo bi
se s taj klin?"
"Pa, ako se kotac vrti, u jednom trenutku klin ce biti gore, a zatim kad kotac
ucini puni krug, naci ce se opet pri zemlji."
"Dakle ti misli da taj klin jedno gibanje kao krug ucinio je?"
"Eh, pa da. Zacijelo ne kao cetverokut."
"Sad ti sluaj, lutak jedan. Ti kae da taj klin se nade na zemlja u ista
tocka gdje bijae prije?"
"Cekajte trenutak... Ne, ako kola idu naprijed klin se nade na zemlji, ali
neto dalje."
298
"Dakle on nije napravio gibanje cirkularno."
"Ne, svih mu rajskih svetaca", rece Roberto.
"Ti ne smije reci Svihmurajskihsvetaca."
"Oprostite. Ali kako se onda gibao?"
"Je jedan trochoides ucinio, i da bi ti shvatio kaem da je to kao gibanje od
jedna lopta koja baci pred ti, onda ona dotakne zemlja, onda ucini jo jedan
kruni luk, et onda opet -samo to, dok lopta nakon odredeni trenutak radi
lukovi sve manji, klin lukovi stalno pravilni radi, ako kotac stalno s ista
brzina ide."
"I to to sve znaci?", pitao je Roberto, naslucujuci svoj poraz.
"To znaci da ti prikazati toliki virovi i beskonacni svjetovi hoce, et da
Zemlja se vrti, et eto da se tvoja Zemlja ne vrti vie, nego ide po beskonacno
nebo kao lopta tumpf tumpf tumpf, ach, divna li gibanja za ovaj veleplemeniti
planet! A ako tvoja teorija o vrtlozi tocna je, onda sva tijela nebeska rade
tumpf, tumpf, tumpf - sad pusti ti mene smijati se, jer to je napokon naj
grosse zabava u cijeli moj ivot!"
Teko bijae odgovoriti argumentu tako otroumnom i geometrijski savrenom - a
povrh toga i savreno nedosljednom i neiskrenom, jer otac bi Caspar morao
znati da bi se neto slicno dogodilo i kad bi se planeti okretali onako kako
je to elio Tycho. Roberto je otiao na spavanje potiten kao pokislo pseto.
Citavu je noc razmiljao pokuavajuci odvagnuti ne bi li mu ipak bilo bolje
napustiti vec jednom svoje hereticke ideje o gibanju Zemlje. Hajde da vidimo,
rekao je sam sebi, kad bi otac Caspar doista imao pravo, i ako se Zemlja
nikamo ne mice inace bi se kretala vie nego to treba i ne bi je se vie
moglo zaustaviti, bi li to moglo dovesti u opasnost njegovo otkrice antipodnog
meridijana i njegovu teoriju o Potopu, a zajedno s tim i cinjenicu da je Otok
tamo, u danu to prethodi ovome to je ovdje? Nikako.
Prema tome, rece sebi, moda bi za mene bilo bolje ne raspravljati vie o
astronomskim stavovima mojega ucitelja i potruditi se umjesto toga da napokon
preplivam i dbijem ono to me zaista zanima, a to nikako nije pokazati imaju
li pravo Kopernik i Galilei, ili pak onaj sipljivi Tycho od Uraniborga -
299
nego vidjeti Golubicu Boje Narance, i krociti nogom u prethodni dan - neto o
cemu ni Galilei ni Tycho ni oni moji ucitelji i prijatelji u Parizu ne bijahu
nikada ni sanjali.
I tako se sljedeceg dana ponovno pojavio pred ocem Cas-parom kao posluan
ucenik, kako plivackih, tako i zvjezdo-slovnih stvari.
No otac je Caspar, pod izgovorom uzburkana mora i ostalih preracunao to ih je
morao uciniti, za taj dan odgodio sat obuke. U predvecerje mu je objasnio da
je da bi se naucilo, kako je on govorio, natatione, potrebna koncentracija i
tiina, i ne moe se pustiti glavu da luta u oblacima. S obzirom da Ro-berto
imao vie sklonosti ciniti upravo suprotno, lako je zakljuciti da u njega
nikakve sposobnosti za plivanje nema.
Roberto se pitao kako to da njegov ucitelj, tako ponosan na svoju majstorsku
vjetinu, ovako naglo odustaje od vlastitoga plana. I cini mi se da je
zakljucak koji je iz toga izvukao bio upravo onaj pravi. Otac je Caspar uvrtio
sebi u glavu da leati na vodi, pa cak i kretati se kroz nju, jo k tome
obasjan Suncem, u Robertu izaziva neku uskiptjelost mozga od koje mu se radaju
svakojake opasne misli. Suociti se neposredno s vlastitim tijelom, uroniti u
tekucinu koja je takoder materija, na neki ga je nacin vracalo u ivotinjske
stanje te ga navodilo na one misli to svojstvene su naravima necovjecnim i
mahnitim.
Valjalo je dakle ocu Casparu Wanderdrosselu iznaci neto drugo da bi se
domogao Otoka, a to Roberta ne bi stajalo duevnoga zdravlja.
300
25.
Luziosa
V ad je otac Caspar objavio da je ponovno nedjelja, Roberto Vprimijeti da je
proteklo vec vie od tjedan dana od njihova susreta. Otac Caspar odslui misu,
a zatim mu se obrati odlucna izraza:
"Ja ne mogu cekati dok ti natare nauci."
Roberto odgovori da to nije njegova krivnja. Isusovac je priznao da to moda i
nije njegova krivnja, no da mu, dok on tu ceka, vremenske neprilike i divlje
ivotinje unitavaju Opservatorij, o kojem bi se medutim valjalo svakodnevno
brinuti. Zbog cega je, ultima ratio, preostajalo samo jedno rjeenje: na Otok
ce otici on. A na pitanje kako ce to uciniti, otac Caspar izjavi da ce
pokuati s Vodenim Zvonom.
Objasni zatim kako se vec dugo vremena bavi proucavanjima mogucnosti plovidbe
pod vodom. Bijae cak namjeravao sagraditi drveni cun, pojacan eljezom i
dvostrukoga korita, poput kutije s poklopcem. Ta bi njegova lada bila dugacka
sedamdeset i dvije stope, visoka trideset i dvije, iroka osam i dovoljno
teka da potone pod povrinu. Pokretao bi je kotac s lopaticama kojeg bi
okretala dva covjeka u unutranjosti, kao to cine magarci s okruglim brusom u
mlinu. A da bi se vidjelo kuda se ide, izvlacio bi se van jedan tubospicillum,
neka vrst lornjeta koji bi, igrom unutranjih ogledala, omogucio da se iznutra
izvidi ono to se dogada vani na otvorenom.

Zbog cega je nije sagradio? Jer je priroda takvom stvorena - govorae - da
unizi nau ogranicenost: postoje zamisli koje na papiru izgledaju savrene, a
kad ih elimo iskuati pokau se manjkavima, i nitko pojma nema zbog cega.
No otac je Caspar sastavio Vodeno Zvono:
301
"Et sitni bi neuki puk, ako reklo bi se njemu da netko na dno od Rajna sici
moe i skroz suha odjeca zadri, i cak u rukama vatru u jedna eravnica drec,
rekli bi da je van od pamet to. A medutim pokus od experientia bio jest, i to
prije skoro jedno stoljece u oppidum od Toleto u Hispanija. Dakle, ja dodem do
Otok sad sa moje Zvdno Vodeno, hodajuc, ba kao to vidi sad da hodam."
Uputi se prema sodi, koja ocigledno bijae neicrpno skladite: osim
astronomskog instrumentarija, bilo je tu jo svega i svacega. Roberto je bio
prisiljen iznijeti na palubu ostale metalne ipke i polukolutove i jedan
glomazni koni ovitak to je jo uvijek odavao miris svojega rogatog
darovatelja. Malo je vrijedilo to je Roberto podsjecao da se, ako vec jest
nedjelja, na dan Gospodnji ne bi smjelo raditi. Otac Caspar odgovorio je da to
nije posao, a jo manje nekakav ponizni tegotni posao, nego bavljenje jednim
od najplemenitijih umijeca, i da ce njihov trud biti posvecen uvecanju znanja
velike knjige prirode. I prema tome to je kao da se razmilja o rijecima
svetih djela, od kojih se knjiga prirode nimalo ne odalecuje.
Roberto se tako, pritisnut od oca Caspara, morao svojski baciti na posao; ovaj
bi se pak umijeao u posebno osjetljivim trenucima kad je trebalo uglaviti
metalne elemente u vec pripremljene utore. Radeci citavo prijepodne bijae
tako dogotovio neku vrst kaveza u obliku krnjega cunja, visine tek neto vece
od covjekove, s tri obruca - onaj najvii, najmanjeg promjera, zatim srednji i
donji postepeno sve iri - koje u paralelnu poloaju odravahu cetiri debela
kolca.
Na sredinji obruc bijae pricvrcena platnena orma u koji se mogao uvuci
covjek kojem bi, igrom vrpci to bijahu zamiljene da oviju i ramena i prsa,
bile osigurane ne samo prepone kako bi mu se sprijecilo da sklizne dolje, nego
takoder i nadlaktice i vrat, tako da glavom ne dodiruje gornji obruc.

Dok se Roberto pitao cemu bi sve to zajedno moglo sluiti, otac Caspar
razmotao je onaj koni ovitak koji se pokazao kao savrena navlaka, ili
rukavica, ili naprstak tog metalnog sklopa na kojeg ga nije bilo teko navuci
ucvrstivi ga iznutra ku-. kicama i kopcama, na takav nacin da se od naprave,
jednom dovrene, nije vie mogao odrijeiti. A dovrena naprava bijae
302doista stoac bez vrka, zatvoren gore, a otvorena dna, ili ako elite,
upravo neka vrst zvona. Na njemu se izmedu gornjeg i donjeg obruca otvarao
stakleni prozorcic, a na krovicu bijae " pricvrcen debeo prsten.
Zvono tada premjestie prema vitlu i prikvacie za polugu koja je,
zahvaljujuci dovitljivu sistemu pogonskih kolutova, omogucavala da ga se
povisi ili snizi, premjesti preko ruba palube, da ga se podie i sputa kao
to se cini sa svakom vrecom, sandukom ili svenjem to ga se tovari ili
istovaruje s broda.
Vitlo bijae poneto zardalo nakon to je danima gladovalo, no Robertu je na
kraju ipak polo za rukom da ga pokrene i uzdigne zvono na srednju visinu,
dovoljno da mu se moe sasvim lijepo zaviriti u utrobu.
A zvono je cekalo sada jo samo putnika koji ce se u njega uvuci i opasati
tako da se objeen u zraku poput klatna njie. Uci je mogao covjek svake
visine; bilo je dovoljno podesiti remene poputajuci ili priteuci kopce i
uzlove. I tako bi, dobro privezan, obitavatelj zvona mogao koracati vodeci
svoju nastambu sa sobom u etnju, a vrpce bi omogucavale da glava ostane
neprestano u visini prozor cica i da mu njezin donji rub see otprilike do
nonih listova.
Robertu je sada preostajalo jo samo da zamisli, tumacio je pobjedonosno otac
Caspar, to ce se dogoditi kad vitlo spusti zvono u more.
"Dogodit ce se to da ce se putnik utopiti", zakljucio je Ro-berto, kao to bi
svatko na njegovu mjestu zakljucio. A otac ga Caspar optui da zna prilicno
malo o "ravnotei tecnosti".
"Ti moe moda pomisliti da praznina negdje postoji, kao to kau oni uresi
Sinagoge Sotonine s kojima si se druio u Pariz. Ali ce ti moda priznati da
u zvono nije praznina, nego zrak. Et kad ti jedno zvono puno zraka u aqua
spusti, ne ulazi aqua. Ili ona, ili zrak."
Istina je, priznavae Roberto. I prema tome, koliko god more visoko bilo,
covjek moe hodati, a da unutra ne ude voda, barem dok on svojim disanjem ne
potroi sav zrak pretvarajuci ga u paru kao to se moe opaziti kad se dahne
na ogledalo koja ce, buduci da je rjeda od zraka, njemu na kraju prepustiti
mjesto - nepobitan dokaz, komentirao je otac Caspar, da se
303
priroda uasava praznine. No sa zvonom ovako velika obujma putnik moe
racunati, bijae on procijenio, na barem tridesetak minuta nesmetana disanja.
Obala se cinila prilicno dalekom, teko da bi je se moglo doseci plivajuci; no
othodati tamo kroz vodu biti ce obicna etnja, jer na otprilike pola puta
izmedu broda i obale vec je zapocinjao koraljni bedem - tako da camac nije
mogao ici ovuda nego se morao uputiti zaobilaznim putem, uokolo rta. A na
odredenim mjestima koralji bijahu u razini vode. Kad bi se ekspediciju
zapocelo u vrijeme oseke, put koji bi trebalo proci pod vodom bio bi jo
kraci. Dovoljno bi bilo dospjeti do tog izdignutog kopna; a tek to se putnik
uspne, cak i samo do polovice nogu iznad povrine, zvono ce se ponovno
napuniti novim svjeim zrakom.
Ali kako ce se koracati po morskome dnu koje mora da vrvi bodljikavim
opasnostima, i kako se popeti na bedem sav od iljastih stijena i jo otrijih
koralja? A osim toga, kako ce se zvono spustiti u vodu a da se pritom ne
prevrne, ili da ne bude ponovno potisnuto prema gore, iz istih razloga zbog
kojih se covjek koji uroni sam vraca na povrinu?
Otac je Caspar, s vragolastim lukavim smjekom, dodavao da je Roberto
zaboravio na najvaniju cinjenicu: kad se u more gurne samo zvono puno zraka,
istisnut ce se onoliko vode koliki je njegov obujam, a ta ce voda imati mnogo
vecu teinu od tijela koje u nju nastoji prodrijeti, te ce mu stoga pruati
snaan otpor. No u zvonu ce biti i poprilican broj covjekovih librica, a tu su
napokon i Metalne Sandale.
I s izrazom onoga tko je na sve mislio, vec se uputio prema neiscrpnoj sodi
izvlaceci iz nje par navlakaca sa eljeznim potplatom visokim vie od pet
prstiju, koje se zatvarahu na koljenima. eljezo je trebalo sluiti kao
pritega, a osim toga zatitit ce pjeakove noge. Malo ce mu dodue moda
usporiti put, ali ce ga zato rijeiti brige oko neravna terena koje korak
obicno cine plahim i nesigurnim.
"Ali ako cete se sa strme padine kakva je ovdje ispod nas" morati ponovno
uspeti na obalu, pa to ce biti sama uzbrdica!"
"Ti ne bijae tu kad sidro spustili su! Ja sam najprije dubina izmjerio. Nije
ti to nikakva provalija. Kad bi Daphne otila jedna mrvica dalje, se bi
nasukala!"
304
"Ali kako cete moci izdrati zvono koje vam tlaci glavu?", pitae Roberto. Na
to ga otac Caspar podsjeti da se u vodi ta teina nece osjetiti, i Roberto bi
to znao da je ikad pokuao po-rinuti neki camac ili rukom izvaditi eljeznu
kuglu iz vode: . snaga bi mu bila potrebna tek kad bi je izvukao na povrinu,
u vodi je ne bi ni osjetio.
Roberto je pred tvrdoglavom starcevom upornocu nastojao jo samo odgoditi
trenutak svoje konacne propasti.
"Ali ako se zvono spusti pomocu vitla", pitao je, "kako ce se poslije ue
otkvaciti? A ako to ne ucinite, ono ce vas zadrati i necete se moci udaljiti
od broda."
Caspar odgovarae da ce, kad on dosegne dno, Roberto to primijetiti jer ce se
ue olabaviti; u tom ce ga trenutku morati presjeci. Zar je moda pomislio da
ce se on vratiti istim putem? Pa kad stigne na Otok uzet ce ponovno camac i
njime se vratiti, ako Bog da.
No tek to stigne na kopno i oslobodi se remenja, zvono ce, ako ga neko drugo
vitlo ne zadri uzdignutog, pasti na tlo i poklopiti ga, te ce ostati
zarobljen poput ptice u krletci.
"Zar elite ostatak ivota provesti na otoku zatvoren u jednom zvonu?"
A starac je odvracao da cim se jednom izvuce iz tih gaca, nece mu preostati
drugo nego razderati kou svojim noem, i izici ce van kao Minerva iz
Jupiterova bedra.
A to ako pod vodom bude susreo neku ogromnu ribu, jednu od onih to prodiru
ljude? Otac se Caspar nasmije: cak i najgrabeljiviju riblju zvijer, kad
susretne na svome putu jedno samokretno zvono koje bi prestravilo i covjeka,
mora uhvatiti takva zbunjenost da ce se istoga casa dati u bezglavi bijeg.
"Najzad", zakljuci Roberto, iskreno zabrinut za svojega prijatelja, "vi ste
stari i krhkoga tijela; ako se netko vec u to mora upustiti, onda sam to ja!"
Otac mu Caspar najljepe zahvali, objasnivi mu da je on, Roberto, vec dao
dovoljno dokaza da je vjetrenjasti leptir, i tko zna to bi on jo tamo
zabrljao; da on, otac Caspar, vec donekle poznaje ovaj morski rukavac i
koraljni bedem, a slicne bijae obiao i na drugim mjestima, s camcem ravna
dna; da je
to zvono on sam dao sastaviti pa mu najbolje poznaje sve vrline i mane; da
dobro poznaje hidrostatsku fiziku pa ce znati, u slucaju da se dogodi neto
nepredvideno, kako se izvuci iz neprilike; i napokon, dodao je, kao da se
sprema iznijeti posljednji od svih razloga u svoju korist, "napokon, u mene
ima vjere, a u tebe ne."
I Roberto bijae shvatio da to nipoto nije posljednji od svih razloga, nego
prvi, i bez sumnje najvredniji. Otac Caspar vjerovao je u svoje zvono kao to
je vjerovao i u svoj Opservatorij, i vjerovao je da mora upotrijebiti zvono da
bi doao do Opservatorija, i vjerovao je da je sve to cini za najvecu slavu
Boju. A kako vjera i planine moe sa zemljom sravnati, u stanju je zacijelo i
mora prehodati.
Preostalo je jo samo vratiti zvono na palubu i pripremiti ga za potapanje.
Bijae to posao koji ih je zaokupio sve do veceri. Da bi se koa ustavila tako
da kroz nju ne moe prodrijeti voda niti izaci zrak, bila je potrebna smjesa
koju je valjalo pripremiti na laganoj vatri, odmjerivi tri librice voska,
jednu venecijanskog terpentina i cetiri unce nekog drugog maza kakvog obicno
rabe drvodjelci. Zatim je valjalo pustiti da koa tu masu upije, te je
ostavie namazanu do narednog dana. Na kraju je drugom nekom mjeavinom, od
smole i voska, trebalo ispuniti sve pukotine po rubovima prozorcica, tamo gdje
je staklo bilo vec pricvrceno staklarskim kitom koji pak sam bijae namazan
katranom.
"Omnibus rimis diligenter repletis", rece otac Caspar te provede narednu noc u
molitvi. U zoru ponovno provjerie zvono, uzice, trake, kuke, kopce. Caspar
priceka pravi trenutak kad ce se najbolje moci okoristiti osekom, a da sunce
ipak vec bude dovoljno visoko tako da osvjetljava more to se pruae pred
njim, bacajuci sjene iza njegovih leda. Zatim se cvrsto za-grlie.
Otac Caspar ponovi da se radi o zabavnom pothvatu tijekom kojeg ce vidjeti
zapanjujucih cudesa za koje niti Adam ili Noa nisu znali, i sve se bojao da
cini grijeh oholosti - onako obuzet silnim ponosom to je prvi covjek koji ce
se spustiti u morski svijet.
"Ali", dodavae, "bit ce to takoder i kunja pokore: ako Go-
spodin Na iznad vode hodao je, ja ispod hodat cu, kao to jednome greniku i
prilici."
Trebalo je jo samo ponovno uzdignuti zvono, natovariti ga na leda oca
Caspara, te provjeriti je li mu udobno i moe li se slobodno kretati.
Nekoliko je minuta Roberto prisustvovao prizoru ogromnoga pua, ma to, jedne
puhare, jedne pecurke-selice koja napredovae sporim nespretnim koracima,
zastajkujuci svaki cas i okrecuci se za pola kruga kad bi otac ushtio
pogledati ulijevo ili udesno. Cinilo se nevjerojatnim da se ta putujuca
kukuljica sprema na dugo pjeacenje; prije bi se reklo da kani zaplesati
gavotu ili bourree, a odsutnost je glazbe cini je jo nezgrapni-jom.
Nakon nekoliko pokusa lice oca Caspara poprimi zadovoljan izraz te on izjavi,
glasom to kao da dopirae iz onih na-vlakaca, da je sve spremno za pokret.
Ponese se do vitla, Roberto ga zakvaci, pokrenu vitlo i stade ga gurati, a kad
zvono bijae podignuto provjeri da li se noge jo klatare amo-tamo, da starac
nije iskliznuo ili da se zvono moda nije izdjenulo te pobjeglo uvis. Otac
Caspar udarae i gruvae po zvonu dajuci znakove da sve ide kao po loju, ali
da valja pouriti:
"Ove sandale vuku mi noge, samo to mi ne icupaju iz trbuha ih! Brzo, metni
mene u aqua!"
Roberto bijae jo otkliktao nekoliko ohrabrujucih recenica te vozilo zajedno
s njegovim ljudskim pogonom lagano spustio u vodu. to ne bijae nimalo lak
pothvat: posao za koji bi trebalo nekoliko mornara on je radio posve sam.
Cinilo mu se da to sputanje traje citavu vjecnost, kao da more, to se on
vie naprezao, sve dublje i dublje nekuda propada. Napokon zacu na vodi neku
buku, osjeti kako njegovo pregnuce opada i nakon nekoliko trenutaka koji se
njemu ucinie godinama primijeti da se vitlo vec okrece na prazno. Zvono
bijae na dnu. Presjece konopac i odmah se baci na bocnu ogradu kako bi
pogledao prema dolje. No ne vidje ba nita.
Od oca Caspara i zvona ni traga ni glasa.
"Mudre li isusovacke glave", Roberto ce u sebi zadivljeno, "pa uspjelo mu je!
Zamisli, pa tamo dolje sad koraca jedan
spodin Na iznad vode hodao je, ja ispod hodat cu, kao to jednome greniku i
prilici."
Trebalo je jo samo ponovno uzdignuti zvono, natovariti ga na leda oca
Caspara, te provjeriti je li mu udobno i moe li se slobodno kretati.
Nekoliko je minuta Roberto prisustvovao prizoru ogromnoga pua, ma to, jedne
puhare, jedne pecurke-selice koja napredovae sporim nespretnim koracima,
zastajkujuci svaki cas i okrecuci se za pola kruga kad bi otac ushtio
pogledati ulijevo ili udesno. Cinilo se nevjerojatnim da se ta putujuca
kukuljica sprema na dugo pjeacenje; prije bi se reklo da kani zaplesati
gavotu ili bourree, a odsutnost je glazbe cini je jo nezgrapni-jom.
Nakon nekoliko pokusa lice oca Caspara poprimi zadovoljan izraz te on izjavi,
glasom to kao da dopirae iz onih na-vlakaca, da je sve spremno za pokret.
Ponese se do vitla, Roberto ga zakvaci, pokrenu vitlo i stade ga gurati, a kad
zvono bijae podignuto provjeri da li se noge jo klatare amo-tamo, da starac
nije iskliznuo ili da se zvono moda nije izdjenulo te pobjeglo uvis. Otac
Caspar udarae i gruvae po zvonu dajuci znakove da sve ide kao po loju, ali
da valja pouriti:
"Ove sandale vuku mi noge, samo to mi ne icupaju iz trbuha ih! Brzo, metni
mene u aqua!"
Roberto bijae jo otkliktao nekoliko ohrabrujucih recenica te vozilo zajedno
s njegovim ljudskim pogonom lagano spustio u vodu. to ne bijae nimalo lak
pothvat: posao za koji bi trebalo nekoliko mornara on je radio posve sam.
Cinilo mu se da to sputanje traje citavu vjecnost, kao da more, to se on
vie naprezao, sve dublje i dublje nekuda propada. Napokon zacu na vodi neku
buku, osjeti kako njegovo pregnuce opada i nakon nekoliko trenutaka koji se
njemu ucinie godinama primijeti da se vitlo vec okrece na prazno. Zvono
bijae na dnu. Presjece konopac i odmah se baci na bocnu ogradu kako bi
pogledao prema dolje. No ne vidje ba nita.
Od oca Caspara i zvona ni traga ni glasa.
"Mudre li isusovacke glave", Roberto ce u sebi zadivljeno, "pa uspjelo mu je!
Zamisli, pa tamo dolje sad koraca jedan
isusovac, a nitko to ne bi mogao ni naslutiti! Doline svih oceana, mogle bi
biti napucene isusovcima, a da nitko o tome pojma ne bi imao!"
Zatim prijede na razboritije i opreznije misli. Da je otac dolje, to je dodue
nevidljivo, ali ocigledno. No da ce se vratiti gore, to nitko nije rekao.
Ucini mu se da se voda poneto burka. Dan bijahu izabrali upravo zbog toga to
bijae vedar; ipak, jo dok su obavljali posljednje pripremne operacije, bio
se podigao vjetar koji je na toj visini tek lako mrekao povrinu, no na obali
je stvarao igru valova koja bi, na hridima to sada izvirivahu iz mora, mogla
omesti iskrcaj.
Oko sjevernog rta, na mjestu gdje se izdizae gotovo okomita glatka litica,
opaao je pjenuave mlazove kako zapljuskuju hrid, rasprujuci se zrakom poput
mnotva bijelih opatica. Bijae to zacijelo zbog valova to udarahu du niza
malenih sitno nazubljenih grebena skrivenih njegovu pogledu, no s broda se
cinilo kao da strana neka zmija iz bezdana snano ispuhuje te kristalaste
plamene jezicce.
al je medutim izgledao miran, more bijae lako uzburkano samo negdje oko
polovice puta i Roberto to smatrae dobrim znakom: pokazivalo mu je mjesto
gdje koraljni greben stri iz vode i oznacavalo granicu iza koje ocu Casparu
nije vie prijetila opasnost.
Gdje li je starac sada? Ako je otpoceo pjeaciti odmah cim je dosegao dno,
morao je vec prijeci... Ali koliko je zapravo vremena prolo? Roberto je
izgubio osjecaj za protjecanje trenutaka, svaki od njih kao da je vrijedio za
citavu jednu vjecnost, te je neprestano bivao sklon umanjiti njihov vjerojatni
zbroj, uvjeravajuci sebe da je starac tek siao, moda je jo tu ispod karene,
pokuava se orijentirati. No tu se pak u njemu rodi sumnja da se ue moda pri
sputanju isprevijalo oko sebe i okrenulo zvono za pola kruga, tako da se otac
Caspar, ne znajuci, naao s prozorcicem okrenutim na zapad i uputio prema
otvorenom moru.
Stade se zatim tjeiti da bi svatko, krenuvi prema pucini, opazio da silazi
umjesto da se lagano uspinje, te bi odmah promijenio pravac. A to ako se ba
na tom mjestu podmorje
308l
prema zapadu malo uzdie pa onaj tko se ovuda uputi pomisli da ide na istok?
Ipak, odbljesci bi Sunca pokazali stranu s koje ono dolazi. Ali vidi li se
Sunce dolje u onom bezdanu? Prodiru li njegove zrake kao kroz crkvene vitraje,
u zbijenim gustim snopovima, ili se raspruju u prelamanju kapljica, pa netko
tko stoji dolje vidi svjetlost tek kao bljetave treptaje to zasinu casomice,
liene bilo kakva pravca?
Ne, govorae sebi, starac savreno dobro zna kuda mu valja ici, moda je vec
na pola puta izmedu broda i bedema, tovie, vec je stigao do njega, evo,
moda ce se upravo stati us-pinjati s onim svojim eljeznim potplatima, i jo
malo pa cu ga ugledati...
Nova briga: jo zapravo nitko do danas nije nikada bio na morskome dnu. Tko mi
kae da se dolje vec nakon nekoliko seanja ne ulazi u najcrnju tminu, gdje
obitavaju samo stvorovi iz cijih ociju sijeva poudni sjaj... I tko kae da se
na dnu mora jo ima osjecaj za pravi smjer. Moda se vrti u krug, prelazi
neprestano isti put, i tako sve dok se zrak iz njegovih grudi ne pretvori u
vlagu, koja ce u zvono pozvati milu joj prijateljicu vodu...
Predbacivao je sebi to nije na palubu ponio barem jedan pjecani sat: koliko
je vremena proteklo? Moda vec vie od pola sata, jao, to je previe; i stade
na kraju on sam osjecati kako se gui. Udahnu urno punim plucima: bijae mu
kao da se ponovno rodio, i vjerovao je kako je to dokaz da je trenutaka
proteklo tek neznatan broj i da otac Caspar jo uvijek uiva u najsvjeijem
zraku.
Ali moda je starac krenuo poprijeko, uzalud je gledati ravno pred sebe kao da
mora isplivati du kakve putanje puca-nog zrna. Mogao je bezbroj puta
skrenuti, udaljiti se od pravca, traeci najbolji prilaz koraljnom bedemu.
Nije li napomenuo, dok su sastavljali zvono, da je prava neocekivana sreca to
ce ga vitlo spustiti upravo na tom mjestu? Desetak koraka sjevernije opkop
ispred bedema naglo je iznenada ponirao u dubinu stvarajuci strmu padinu o
koju camac jednom bijae udario, dok je naprotiv ravno ispred vitla postojao
jedan prolaz kojim cak i njihova barka bijae prola, nasukavi se potom tamo
gdje stijene opet malo pomalo postajahu sve vie.
ir
A onda opet, mogao je pogrijeiti u odravanju pravca, naao se pred nekim
zidom i krenuo du njega prema jugu, traeci onaj prolaz. Ili pak prema
sjeveru. Valja neprestano okom krstariti du citave obale, od jednog do drugog
rta, moda ce izviriti ba tamo, okrunjen morskim brljanom... Roberto
okretae glavu s jednog kraja na drugi, strepeci da ce dok gleda ulijevo
izgubiti oca Caspara koji je vec isplivao tamo na desnoj strani. Pa ipak,
covjeka ce se odmah lako razaznati cak i na toj udaljenosti, zamislimo samo
jedno kono zvono kako stoji na suncu a voda se s njega cijedi kap po kap,
poput svjee opranog bakrenog kotla...
Riba! Moda u tim vodama doista pliva neka riba ljudoder, koju zvono ni
najmanje nije prestrailo, te je isusovca progutala u jednome zalogaju. Ne, od
takve bi se ribe zacijelo zapazila tanina sjena: ako je tu, mora biti negdje
izmedu broda i koraljnih stijena, nikako iza. No moda starac je vec stigao do
grebena, a otre su ivotinjske i mineralne bodlje probuile zvono ispustivi
ono malo preostalog zraka...
Nova briga: tko mi jamci da zrak u zvonu zaista dostaje za toliko vremena? To
je samo on rekao, no on se isto tako prevario kad je bio onako siguran da ce
funkcionirati onaj njegov lavorek. Kad se sve zbroji, taj se valjani Caspar
pokazao zapravo obicnim trabunjalom, i citava ta prica o vodama Potopa, i
meridijanu, i Solomonskom Otoku zacijelo nije nita drugo nego gomila
izmiljotina. A osim toga, cak i da je imao pravo to se tice Otoka, mogao je
krivo izracunati kolicinu zraka koja je covjeku potrebna. I na kraju, tko mi
kae da su sva ta ulja i esencije stvarno ispunila svaku pukotinu? Moda u
ovom trenutku unutranjost zvona izgleda poput neke od onih spilja gdje voda u
mlazovima iklja sa svih strana, moda se citava koa isparava kao spuva,
nije li istina da je naa koa sva poput sita prekrivena sitnim porama,
nezamjetnim, a ipak su tu, ako proputaju znoj? I ako je tako s ljudskom
koom, nije li isto i s koom bika? Ili se bikovi ne znoje? A kad pada kia,
osjeca li se i bik mokar do kostiju?
Roberto je lomio ruke i proklinjao svoju urbu. Naravno, on vjerovae da su
protekli sati i sati, a prolo je medutim tek nekoliko otkucaja bila. Rece
sebi da nema nikakva razloga za
310strepnju, on, mnogo ih je vie mogao imati odvani starac. Mo-. da je
radije trebao potpomognuti njegov poduhvat molitvom, ili barem nadom i dobrim
eljama.
Najzad, govorae sebi, izmislio sam i uobrazio sebi previe razloga za
tragediju, a svojstveno je melankolicima da izma-taju utvare s kojima se
stvarnost nije u stanju mjeriti. Otac Caspar poznaje hidrostaticke zakone, vec
je ovdje mjerio dubinu mora, proucavao je Potop cak pomocu fosila to
nastanjuju najrazlicitija mora. Bez uzbudenja, dovoljno je da shvatim da je
vrijeme koje je dosad proteklo neznatno, i da umijem cekati.
Pomalo je postajao svjestan, sada, da mu je zapravo srcu prirastao onaj
negdanji Uljez, i da mu se oci rose suzama na samu pomisao da mu se mogla
dogoditi kakva nesreca. Hajde, starce, mrmljae, vrati se, pojavi se, uskrsni,
za Boga, pa da zavrnemo vrat najdebljoj kokoi, ta nece valjda samog ostaviti
tvoj Malteki Opservatorij?
I odjednom primjeti da ne zamjecuje vie one stijene u blizini ala, znak da
je more pocelo rasti; a sunce, koje je ranije mogao sasvim dobro vidjeti, a da
ne mora podignuti pogled, sada bijae ravno iznad njega. Znaci da od trenutka
kad je zvono netragom nestalo, ne bijahu protekle minute, nego sati.
Morao je tu istinu ponoviti naglas da bi u nju mogao povjerovati. Ono to
bijahu minute on je racunao kao sekunde, bijae uvjerio sebe da u grudima ima
neki potpuno poludjeli sat, divljih otkucaja, a njegova je unutranja urica
zapravo usporila hod. Tko zna koliko vec dugo, govoreci sebi kako je otac
Caspar tek siao, ceka jedno stvorenje kojem je vec odavno ponestalo zraka.
Tko zna koliko vec ceka da ugleda jedno tijelo koje beivotno lei negdje u
dnu ovih prostranstava?
to li se moglo dogoditi? Sve, sve ono na to bijae pomislio - i to moda
svojim zloslutnim strahom bijae izazvao, on, alosna sova, navjestitelj zle
kobi? Hidrostaticka nacela oca Caspara mogla su biti varljiva, moda voda u
jedno zvono ulazi ba odozdo, posebno ako jo onaj tko je unutra ritajuci se
nogama istjeruje zrak, zaista, to je Roberto uopce znao o ravnotei tekucina?
Ili je pak udarac bio isuvie jak pa se zvono prevrnulo. Ili je njegovo
sedamdesetogodinje, ili jo starije sr-
311
ce, nedoraslo njegovoj gorljivosti, jednostavno popustilo. I na kraju, tko
kae da na toj dubini more ne moe zgnjeciti kou kao to se istijeti limun
ili izljuti zrno graha?
Ali ako je mrtav, zar ne bi trebalo njegovo tijelo isplivati na povrinu? Ne,
bijae usidren onim gvozdenim potplatima, iz kojih ce njegove sirote noge
izici tek kad ga voda i bezbroj lakomih ribica udruenim snagama ne pretvore u
kostur...
Zatim ga, iznenada ozraci neka svijetla slutnja. Ma to on to prevrce po
glavi, cemu toliko zanovijetanja? Pa naravno, otac mu je Caspar lijepo rekao,
Otok to ga vidi pred sobom nije Otok od danas, nego se nalazi u jucer. S onu
stranu meridijana jo uvijek traje prethodni dan. Je li mogao stoga ocekivati
da na onome alu, koji jo spada u jucer, sada vidi covjeka koji se danas
spustio u vodu? Dakako da ne. Starac bijae uronio u rano jutro ovog
ponedjeljka, ali ako je na brodu ponedjeljak, na Otoku je jo uvijek nedjelja,
i on ce prema tome moci vidjeti starca kako izlazi na obalu tek oko jutra
svojega sutra, kad na Otoku bude, tek tada, ponedjeljak...
Moram pricekati do sutra, govorae sebi. A zatim: ali otac Caspar ne moe
cekati jedan dan, nece imati zraka! I onda opet: ma ja sam taj koji mora
pricekati jedan dan, on se jednostavno vratio u nedjelju tek to je preao
liniju meridijana. Moj Boe, pa onda je Otok koji vidim jo u nedjelji, i ako
je on tamo stigao u nedjelju, morao bih ga vec vidjeti! Ne, krivo, sve mi se
pomijealo. Otok koji vidim je ovaj dananji, nemoguce je da vidim prolost
kao u magicnoj kugli. Tamo na Otoku, jedino tamo - jest jucer. Ali ako vidim
dananji Otok, morao bih vidjeti i njega, koji je vec u onom jucer to je na
Otoku, i ivi nedjelju po drugi puta... No naposljetku, stigao on jucer ili
danas, morao je ostaviti na alu zvono rasporena trbuha, koje ja medutim ne
vidim. Dobro, mogao ga je ponijeti sa sobom u i-karje. A kada? Jucer. Dakle:
recimo da je ono to vidim Otok na kojem je nedjelja. Moram pricekati do sutra
da vidim kako on tamo stie u ponedjeljak...
Mogli bismo reci da je Roberto definitivno izgubio razum, i to s punim pravom:
kako god racunao, racun mu se ne bi slagao. Paradoks vremena i nas bi
obezumio. Bijae prema tome
312sasvim normalno da mu vie nije polazilo za rukom jasno razabrati to mu je
ciniti: i na kraju je spao na ono to bi svatko na njegovu mjestu ucinio, ili
barem svaka rtva vlastite nade. Prije nego to ce se prepustiti ocaju,
spremio se pricekati nadolazeci dan.
Kako, teko je tocno rekonstruirati. etkajuci po palubi, hranu ne
primirisavi, pricajuci sam sa sobom, s ocem Caspa-rom i sa zvijezdama, i
utekavi se zacijelo ponovno rakiji. Cinjenica je da ga sutradan, dok noc
polako blijedi i nebo lagano dobiva boju, i zatim nakon izlaska sunca,
nalazimo sve napetijeg kako sve vie odmicu sati, vec uzrujanog izmedu
jedanaest i podneva, izbezumljenog izmedu podneva i sutona, sve dok na koncu
ne bijae prisiljen pokoriti se zbilji - i to ovaj puta bez ikakve sumnje.
Jucer, sasvim sigurno jucer, otac je Caspar zaronio u vode junoga oceana, i
iz njih vie nije iziao, niti jucer niti danas. A buduci da se svo cudo
antipodnog meridijana sastoji u igri izmedu jucer i danas, ne izmedu jucer i
prekosutra, ili sutra i prekjucer, bijae sada vec vie nego sigurno da iz
ovoga mora otac Caspar nikada vie izici nece.
Matematicki, tovie, kozmografski i astronomski, bijae izvjesno da je njegov
prijatelj izgubljen. A isto tako bijae sasvim neizvjesno gdje pociva njegovo
tijelo. Negdje na nekom neodredenom mjestu, tamo dolje. Moda ispod povrine
ima divljih struja, i to je tijelo vec odavno negdje na otvorenom moru. Ili
pak tu ispod Daphne ima neka jama, provalija, zvono se u nju smjestilo i
starac se vie nije mogao vratiti gore, potroivi svoj slabani dah, sve vie
i vie vodnjikav, na dozivanje u pomoc.
Moda se, da bi umakao, oslobodio remenja, zvono jo puno zraka bijae
poskocilo uvis, no eljezni je njegov dio zauzdao taj prvi impuls te ga
zadrao negdje usred vode, tko zna gdje. Otac se Caspar pokuao osloboditi
cizama, no nije mu polo za rukom. I sada, na nekoj padini, uraslo u hrid,
njegovo beivotno tijelo leluja necujno poput kakve alge.
I dok Roberto bijae zadubljen u ovakove misli, Sunce od utorka bijae mu vec
dobrano iza leda, trenutak smrti oca Ca-spara Wanderdrossela sve se vie gubio
u daljini.
313
Suton stvarae uticavo nebo iza zagasitog zelenila otoka, i stigijsko more.
Roberto shvati da priroda tuguje zajedno s njim i malo pomalo, kao to se
katkad dogodi nekome tko izgubi dragu osobu, ne oplakuje vie njenu gorku
sudbinu, nego iznova otkrivenu vlastitu samocu.
Tek je nekoliko dana proteklo kako joj bijae umakao, otac Caspar postao mu je
prijatelj, otac, brat, obitelj i domovina. Sada postajae svjestan kako je i
opet beskrajno sam, bez igdje ikoga na svijetu. Ovaj put zauvijek.
Pa ipak, u toj se potitenosti svejednako uoblicavae jedna nova iluzija.
Bijae sada napokon siguran da jedini nacin da utekne iz svojega zatvora ne
treba traiti u neprevaljivu Prostoru, nego u Vremenu.
Bit ce stoga uistinu prisiljen nauciti plivati i domoci se Otoka. Ne toliko da
bi pronaao kakav posmrtni ostatak oca Ca-spara izgubljen u naborima
prolosti, nego da bi zaustavio jezovito neminovno nastupanje vlastitoga
sutra.
31426.
l ri je puna dana Roberto, oka cvrsto priljubljena uz brod-V ski dalekozor uz
neprestane samooptube zbog toga to je onaj drugi, bolji, sada neupotrebljiv,
piljio u vrhunce kroanja na obali. Ocekivao je da ce ugledati Golubicu Boje
Narance.
Treceg se dana trgnu. Ostao je bez jednog jedincatog prijatelja, bijae
izgubljen na najudaljenijem od svih meridijana, a osjetio bi utjehu kad bi
opazio jednu pticu koja zacijelo bijae curlikala jedino u glavi oca Caspara.
Odluci ponovno istraiti svoje utocite da vidi koliko ce dugo na brodu moci
preivjeti. Kokoi su jo uvijek nosile jaja, a izleglo se i jato pilica. Od
sakupljenog bilja nije preostalo mnogo, bijae vec prilicno sasueno i bit ce
ga najbolje iskoristiti kao krmu za perad. Bacvica sa vodom bilo je jo
neznatan broj, no ako bude sakupljao kinicu, moci ce i bez njih. I najzad,
ribe nije nedostajalo.
A onda mu pade na um da se, ako se ne jedu svjei plodovi, umire od skorbuta.
Njih je dodue bilo u stakleniku, ali njega bi prirodnim putem mogla zaliti
jedino kia: ako pak nenadano nastupi dugotrajna sua morat ce rositi biljke
vodom za pice. A ako danima bude trajalo nevrijeme imat ce vode, ali nece moci
loviti ribu.
Ne bi li utiao svoje tjeskobe bijae ponovno otiao u prostoriju s orguljama
na vodeni pogon; otac Caspar bio mu je pokazao kako da ih pokrene: sluao je
uvijek samo "Dafne", jer nije naucio kako promijeniti cilindar; no isti mu
napjev ni nakon sati i sati jo uvijek ne postajae mrskim. Jednoga da-
na bijae poistovjetio Daphne, ladu, sa tijelom voljene ene. Ta ne bijae li
Dame moda stvorenje koje se pretvorilo u lovor -u drvenu supstanciju, dakle
srodnu ovoj od koje je nacinjena lada? Melodija mu je dakle pjevala o Liliji.
Kao to vidimo, misaoni slijed bijae sve prije nego trezven - no tako
razmiljae Roberto.
Predbacivao je sebi to si bijae dopustio da ga smete dolazak oca Caspara,
to ga je slijedio u njegovim pomamnim mehanickim prohtjevima, i to je pritom
zaboravio na vlastiti ljubavni zavjet. Ova jedina pjesma, cije mu rijeci ne
bijahu poznate, ako uopce ikad postojahu, malo se pomalo pretvarala u molitvu
kojom je elio da naprava svakoga dana tiho ubori: "Dame" koju svirae voda i
vjetar u skrivenim zakucima Daphne, spomen na pradavnu preobrazbu jedne
boanske Daf-ne. Svake bi veceri, promatrajuci nebo, pjevuio melodiju tihim
glasom, poput kakve litanije.
Zatim bi se vracao u kabinu i ponovno pisao Liliji.
Pritom posta svjestan da je prethodne dane provodio na otvorenom, pri punom
danjem svjetlu, a da se sada ponovno stao sklanjati u ovu polutamu koja u
stvari bijae njegovo prirodno okruje, ne samo ovdje na Daphne, prije nego
to je otkrio oca Caspara, nego vec vie od deset godina, jo od vremena kad
bijae ranjen u Casaleu.
Ja, zapravo, ne vjerujem da je citavo to vrijeme Roberto, kao to u nekoliko
navrata daje naslutiti, ivio iskljucivo nocu. Da je neprestano nastojao
izbjeci pasju egu, to se jo moe povjerovati, no kad je slijedio Liliju,
cinio je to danju. Drim da ta boljetica bijae prije odraz crnoga
raspoloenja nego istinska smetnja vida: Roberto je sam primjecivao da mu
svjetlo smeta samo u trenucima najvece razdraljivosti; kad bi medutim njegov
duh zaokupile vedrije misli, nije na to uopce obracao panju.
Kako god bilo, i kako god bijae, te je veceri uhvatio sebe kako po prvi puta
razmilja o carima sjene. Piuci, ili dok bi podizao pero da ga umoci u
crnilo, vidio bi svjetlost ili kao zla- cani prsten to titra na papiru ili
kao votanu resu, gotovo providnu, to obrubljuje obrise njegovih tamnih
prstiju. Kao da se radala negdje u unutranjosti njegove ruke a vidljivom

316
postajala samo na njenim rubovima. Sve uokolo bijae ovijeno njenim platem
kapucina ili nekim jedva zamjetnim sjajem " Ijenjakove boje koji, dodirnuvi
se sjene, u njoj polako umira-e.
Promatrao je plamen svjetiljke i zapaao kako se radaju u njoj dvije vatre:
jedan crveni plamen to se utjelovljavao u ras-padljivoj tvari, i jedan drugi
to izvijajujuci se uvis u zasljep-Ijujucoj bjelini, na svome vrhu dimom
izduivae vlastiti zimzeleni korijen. Tako upravo, govorae sebi, i njegova
ljubav, to je gaji umiruce tijelo, daje ivot nebeskoj prikazi ljubljene.
Poeli proslaviti, nakon tih nekoliko dana izdajstva, to svoje ponovno
pomirenje sa sjenom: uspne se na palubu i vidje kako se sjene rasprostiru
posvuda, na ladi, nad morem, po Otoku gdje se jo jedino moglo vidjeti kako
sumrak sve bre guta i posljednje obronke. Gledao je, prisjecajuci se svojih
poljana, nece li na obali opaziti krijesnice, ive krilate iskrice, kako
tumaraju u tami izmedu ivica. Ne vidje ih, pa porazmisli o oksi-moronu
antipoda, gdje krijesnice svjetlucaju zacijelo samo u podne.
Zatim se, legavi spavati na krmnicu, bijae zagledao u Mjesec, putajuci da
ga lada lagano ziba, dok je sa Otoka dopirao um valova to se odbijahu od
ala, pomijean sa zrikom zrikavaca, ili njihovih srodnika s ove polutke.
Razmiljao je o tome kako je ljepota dana poput neke plavokose ljepote, dok je
ljepota noci neka vrst mrke ljepote. Nasladivao se razdorom svoje ljubavi za
plavokosu boicu od koje izgarae u mrklini noci. Prisjecajuci se onih uvojaka
boje zreloga ita, to satirahu svaku drugu svjetlost u salonu makize
Arthenice, Mjesec mu se ucini lijepim jer u svojoj malaksalosti razblaivae
zrake poput kakva pritajena Sunca. Obeca sebi jo jednom da ce iskoristiti
ponovno osvojeni dan kao novu priliku da u odbljescima na valovima procita
hvalopoj zlatu onih vlasi i modrini onoga oka.
No ipak se nasladivao u ljepotama noci, kad sve izgleda uto-nulo u spokoj a
zvijezde plove tie od Sunca - i covjek bi pomislio da je u citavoj prirodi on
jedino bice uljuljano u sanjarenje.
Te noci bijae gotovo na rubu odluke da sve nadolazece dane ostane na brodu.
No digavi pogled prema nebu zapazi
317
JI
skupinu zvijezda to mu se na trenutak ucinie kao da ocrtavaju profil
golubice rairenih krila kako nosi u kljunu grancicu masline. Istina jest,
dodue, da na junome nebu, u blizini Velikog Psa, bijae prije najmanje
cetrdeset godina otkriveno jedno zvijede Golubice. No nisam ba siguran da bi
Roberto, s mjesta na kojem se nalazio, u taj sat i u to doba godine, mogao
vidjeti ba te zvijezde. Kako bilo da bilo, buduci da su oni koji u njima
bijahu vidjeli golubicu kao Johannes Bayer u Uranometria Nova, a zatim mnogo
kasnije Coronelli u svojoj Knjizi o Globusima pokazali mnogo bujniju matu
nego to je imao Roberto, rekao bih da se u tom trenutku bilo kakav raspored
zvijezda njemu mogao uciniti golubicom, gnjurcem ili grlicom, to god vam
drago. Iako ujutro bijae posumnjao u njeno postojanje, Golubica Boje Narance
usjekla mu se u glavu poput klina - ili bolje, kao to cemo vidjeti, poput
zlatnoga okova.
Morali bismo se zapravo zapitati zbog cega se, na prvi spomen oca Caspara,
izmedu tolikih cudesa koje mu je Otok mogao obecavati, Roberto odmah tako ivo
stao zanimati ba za Golubicu.
Vidjet cemo, malo pomalo kako dalje pratimo ovu pricu, da je u Robertovoj
svijesti koju ce samovanje svakim danom ciniti sve vrelijom] ta golubica,
jedva uzgred spomenuta usred jedne sasvim druge price, postajati utoliko vie
iva koliko ce uzaludniji bivati pokuaji da je vidi, nevidljivi saeti
pregled svih strasti njegove due Ijubovnika, divljenje, potovanje,
oboavanje, nada, ljubomora, zavist, cudenje i radost. Ne bijae mu jasno niti
moe biti nama je li ona postala Otok, ili Lilia, ili oboje; ili pak ono jucer
u koji svo troje bijahu prognani, za tog izopcenika u jednom beskonacnom
danas, cija se buducnost sastojala jedino u tome da, u nekom svojem sutra,
kroci u prethodni dan.
Mogli bismo pomisliti da mu je otac Caspar prizvao u sjecanje Salomonovu
pjesmu koju mu je, kakva li slucaja, njegov Karmelicanin citao toliko
nebrojeno puta da ju je gotovo napamet naucio: i od djetinjstva bijae uivao
u mednim agonijama zbog jednoga bica s ocima golubice, zbog jedne golubice
cije je
318lice i glas valjalo uvrebati izmedu raspuklina u stijenama... No to me cini
zadovoljnim samo do odredene mjere. Mislim da ce biti nuno upustiti se u
jedno "Tumacenje Golubice", nabaciti nekoliko biljeki za neku buducu kratku
raspravu ciji bi naslov mogao biti Columba Patefacta, a taj mi se naum ne cini
ni najmanje suvinim, ako uzmemo u obzir da je netko potroio citavo jedno
poglavlje da bi preispitao Smisao Kita - a kitovi su nezgrapne nakazne
ivotinje, crne ili sive u najboljem slucaju, od bijelih ima samo jedan, dok
je predmet nae po- zornosti ovdje jedna rara avis, jo rjede boje, i o kojoj
je covjecanstvo razmiljalo neusporedivo vie nego o kitovima.
U tome je zapravo stvar. Bilo da je o njoj razgovarao sa Karmelicaninom ili
raspravljao s ocem Emanuelom, bilo da je prelistavao sve one knjige koje u ono
doba bijahu na posebnoj cijeni ili da je u Parizu sluao ucene rasprave o
onome to tamo nazivahu Gesla ili Enigmatske Slike, Roberto je o golubi-cama
vjerojatno ipak poneto morao znati.
Ne zaboravimo da to bijae vrijeme kad su se najrazlicitije slike smiljale i
preinacavale na tisucu mogucih nacina ne bi li se u njima otkrila kakva objava
ili prikriveni, tajni smisao. Bijae dovoljno vidjeti ne samo prekrasan cvijet
ili krokodila, nego obicnu koaricu, ljestve, sito ili stup pa da se vec
uznastoji isplesti oko toga citavu mreu stvari koje na prvi pogled nitko u
tome ne bi primijetio. Ne elim se ovdje baviti razlikom izmedu Znamena i
Amblema, niti time kako su se na razlicite nacine tim slikama pridodavali
stihovi ili mudre izreke spomenut cu samo da je Amblem iz opisa jednog
odredenog dogadaja, ne nuno izraenog likovima, izvodio neki univerzalni
pojam, dok je Znamen polazio od stvarne slike odredenog predmeta koji bi
predstavljao svojstvo ili postavljeni cilj nekog pojedinca, kao na primjer
"bit cu bjelji od snijega" ili "lukaviji od zmije", ili pak "radije cu
umrijeti nego izdati", sve do onih preslavnih Frangar non flectar i Spiritus
durissima coquit, no u to vrijeme ljudi dranu neophodnim da citav svijet
prevedu u umu Simbola, Znakova, Konjickih Igara, Maskarada, Sli-karija,
Poganskog Oruja, Trofeja, Pocasnog Znamenja, Ironicnih Figura, Urezanih
Nalicja na monetama, Bajki, Alegorija, Epigrama, Sentencija, Dvosmislica,
Poslovica, Umetaka,
319
f
Jezgrovitih Poslanica, Epitafa, Parerga, Uklesanih Natpisa, Grbova, Ukrasnih
ljebica, titova, i ovdje cu se, ako mi dozvolite, zaustaviti, iako njima
takvo to jo ni na kraj pameti nije bilo. A svaki bi dobar Znamen morao biti
metaforican, poetican, sacinjen, razumije se, od due koju tek valja
razotkriti, no prije svega od zapazivog tijela koje bi upucivalo na neki
poznati predmet, i morao je osim toga biti plemenit, cudesan, nov ali
prepoznatljiv, prividan no djelotvoran, neobican, razmjeran prostoru, britak i
kratak, dvosmislen i iskren, pucki zagonetan, prikladan, ingeniozan,
jedinstven i herojski.
Ukratko, Znamen bijae jedno tajanstveno promiljanje, izraz neke
podudarnosti; poezija koja ne pjeva nego je sacinjena od nijemoga lika i
izreke to u njegovo ime sve odmah pogledu govori; dragocjen samo ukoliko je
nezamjetan, njegov se sjaj krio u biserima i dijamantima koje bi tek pokazivao
zrnce po zrnce. Govorio bi to vie to je manje buke pravio i tamo gdje je
Epska Poema zahtijevala bajke i epizode, a Pripovijest razna vijecanja i duge
besjede, Znamenu dostajahu dva poteza i jedan slog: njegovi bi se mirisi
cijedili tek u neopipljivim kapima i tek bi se tada mogli vidjeti predmeti u
nekakvu cudnovatu ruhu, ba kao to se dogada s Tudincima i Maskama. Vie je
skrivao nego otkrivao. Nije opterecivao duh materijom, nego bi ga hranio
esencijama. Morao je biti izrazom koji se tada izuzetno mnogo koristio, i koji
smo vec jednom upotrijebili peregrinus, a peregrinus znaci rijedak i stran, a
stran znaci cudnovat.
Ima li ita stranije od jedne Golubice Boje Narance? tovie, ima li ita
rjede od jedne golubice? Eh, golubica je slika bogata znacenjima, domiljatim
utoliko vie koliko je vie svako od njih u sukobu s ostalima.
Prvi koji su govorili o golubici bijahu, kao to je i prirodno, Egipcani, jo
od starodrevnih Horapolonovih Hyeroglyphica, a izmedu toliko toga ostalog ta
ivotinja bijae smatrana najci-com od sviju, tako da bi u vrijeme velikih
epidemija kuge koja bi trovala i ljude i stvari, na zarazu ostali imuni oni
koji bi jeli samo golubice. to bi se moglo ciniti ociglednim, s obzirom da je
to jedina ivotinja kojoj nedostaje uc to jest otrov koji dru-
320ge ivotinje imaju objeen o jetru, a vec Plinije bijae spominjao da
golubica kad oboli samo ubere lovorov list i njime se izlijeci. A ako je
lovorov list s lovor-drveta, a lovor-drvo je Daf-ne, onda nam je sve jasno.
Ipak, ma koliko cisti bili, golubovi su takoder i prilicno maliciozan simbol,
buduci da izgaraju od beskrajne pohote: oni provode dan ljubeci se
udvostrucujuci poljupce ne bi li se medusobno uutkali i ukrtajuci jezike,
otkuda i dolazi mnotvo lascivnih izraza kao golubariti golubicjim usnama i
poljupcima, kako bi rekli kazuisti. A golubiciti se govorahu pjesnici za one
koji vode ljubav poput golubica, i u tolikoj mjeri koliko i one. A ne
zaboravimo da je Roberto morao poznavati one stihove to kazivahu: "Kad u
postelji bjehu, prve are gdje iskali vec pouda im iva ko golubovi edni tad
se spare dva bludna srca, ne stajuc cjelivat." Valja primijetiti da -dok druge
ivotinje imaju za ljubav odredenu sezonu - nema toga doba u godini kad golub
ne bi uzjahao golubicu.
Recimo za pocetak da golubovi potjecu sa Cipra, Venerina svetog otoka. Apulej,
ali i drugi prije njega, pripovijedae kako Venerine kocije vuku snjenobijele
golubice, koje prozvahu Venerinim pticama upravo zbog silne njihove
razbludnosti. Drugi pak podsjecaju da su Grci golubicu nazivali peristera, jer
u golubicu bijae pretvorena, zaslugom zavidnoga Erosa, nimfa Peristera -
Venerina miljenica - kojoj Venera bijae pomogla da ga porazi u natjecanju tko
ce sakupiti vie cvijeca. Ali to to znaci da je Venera "voljela" Peristeru?
Helijan kae da golubice bijahu posvecene Veneri zbog toga to se na brdu
Erice na Siciliji na dan kad boica bijae prelazila preko Libije slavila neka
svetkovina; na taj se dan na citavoj Siciliji nije moglo vidjeti niti jedne
jedine golubice, jer sve bijahu preletjele more kako bi se stavile boici u
pratnju. No devet dana kasnije stie sa obala Libije u Trinakriju jedna
golubica crvena poput vatre, kako kae Anakreont a molim vas da posebno
obratite pozornost na tu boju; bijae to Venera glavom i bradom, koju upravo i
nazivahu Grimiznom, a iza leda joj mnotvo drugih golubica. A isti nam Helijan
pripovijeda o djevojci po imenu Fitija koju Jupiter bijae ljubio te je
pretvorio u golubicu.
321Asirci prikazivahu Semiramidu u liku golubice; Semirami-du naime golubice
bijahu othranile, a kasnije se i sama u golubicu preobrazila. Svima nam je
poznato da bijae ena ne odvie besprijekorna vladanja, ali toliko lijepa da
se ocajnickom ljubavlju za njom bijae zanio Scaurobate, indijski kralj: za
njom koja bijae konkubina asirskoga kralja i koja ni dana ne bi provela a da
ne ucini preljub, a povjesnicar Juba spominje da se bijae cak zaljubila u
jednoga pastuha.
No jednom se ljubavnom simbolu oprataju mnoge stvari, pa on tako nikada nije
prestao privlaciti pjesnike: kao na primjer a ne moramo se bojati da Robertu
to ne bijae poznato Petrarka koji se pitae "Koja ce milost, ljubav, kob mi
dati krila ko to ih ima golub lijepi?", ili Bandello: "Taj golub kojeg, mojem
ravna ara arena ljubav krutom vatrom ee trai po svakom mjestu, dok tumara
golubicu, a smrt ga udnjom stee."
No golubice su ipak neto vie i bolje od jedne Semiramide, i covjek se u njih
zaljubi zbog toga to posjeduju jednu drugu osobinu, tako prekrasno njenu:
one placu, odnosno gugucu, umjesto da pjevaju, kao da ih tolike zadovoljene
strasti nikada sitima ne cine. Idem cantus gemitusque, stajae na jednomu
Camerariusovu amblemu; Gemitibus Gaudet, stajae na jednom drugom, eroticki
jo intrigantnijem. Da covjeku pamet stane.
Pa ipak, cinjenica da se te ptice ljubakaju i da su toliko razbludne - a
upravo se tom prekrasnom proturjecnocu go- " lubica posebno istice - dokaz je
takoder i da su izvanredno vjerne, te su zbog toga istovremeno i simbol
cistoce, ako nita drugo, barem u smislu bracne vjernosti. A o tome govorae
vec Plinije: iako beskrajno Ijubeljive, imaju istancani osjecaj za stid i
preljub je za njih neto posve nepoznato. O njihovoj bracnoj vjernosti
svjedocima bijahu jednako poganin Proper-cije kao i Tertulijan. Kae se,
istina, da u rijetkim slucajevima kada posumnjaju na preljub, mujaci postaju
prepotentni, glas
okrutni. No odmah za-krivt?, mujak udvara enki ili joj se, oblijecuci oko
nje, usrdno ulaguje. Ta ideja da luda ljubomora moe raspiriti ljubav, a ona
pak podstaci jed-
im je prepun tube, a udarci tim, kako bi se iskupio ako
322nu novu vjernost - i hajd" opet na ljubakanje u beskraj, i u svakoj sezoni
- meni izgleda divnom, a kao to cemo vidjeti, mnogo vie nego divnom
izgledae Robertu.
Kako da se ne voli slika koja ti obecava vjernost? Vjernost cak i nakon smrti,
jer jednom kad izgube ivotnoga druga, te se ptice nikada vie ne sjedine s
nekim drugim. Golubica bijae stoga izabrana kao simbol cistoga udovitva,
iako Ferro podsjeca na pricu o udovici koja, neutjena zbog muevljeve smrti,
drae uza se bijelu golubicu, to joj bijahu prijekorno predbacili; na to
ona odgovori Dolor non color, ono to je vano je bol, ne boja.
Sve u svemu, razbludne ili ne, ta duboka odanost ljubavi navest ce Origena da
kae kako su golubice simbol milosrda. Upravo zbog toga, reci ce Sveti
Ciprijan, Sveti nam se Duh ukazuje u liku golubice, a takoder i zbog toga to
ta ivotinja ne samo to nema uci, nego niti ne grebe svojim noktima, ne
grize, svojstveno je njezinoj prirodi da voli ljudske nastambe, poznaje samo
jednu jedinu kucu, hrani vlastite mlade i provodi ivot u zajednickom
razgovoru, baveci se svojim muem u potpunoj slozi - u ovom slucaju doista
vie nego cestitoj - poljupca. Iz cega se vidi da ljubljenje moe biti takoder
znakom velike ljubavi prema blinjem, pa tako i Crkva u svome obredu ukljucuje
poljubac mira. Obicaj Rimljana bijae da se pri doceku i susretu izmjenjuju
poljupci, cak i izmedu mukaraca i ena. Zlobni skolijasti kau da se to
cinilo zbog toga to je enama bilo zabranjeno piti vino pa bi mukarci
poljubivi ih provjeravali njihov dah; no najzad, Numidi koji poljupce dije-
liejedino svojoj djeci, bijahu smatranigrubimai sirovima.
Kako svi narodi zrak drahu auzctn" plemenitim, velicae i slavie golubicu
koja leti u vece visine nego ostale ptice, a ipak se uvijek vjerno vraca
svojemu gnijezdu. to, naravno, cini i lastavica, no za razliku od golubice,
nikome nikada ne bijae polo za rukom niti uciniti je sklonom naemu rodu,
niti je pripitomiti. Izvjecuje na primjer Sveti Vasilije da obicaj golubara
bijae okropiti jednu golubicu miriljavom pomacu, a ostale bi je,
privucene, slijedile u ogromnim jatima. Odore trahit. Ne znam dodue ni sam
ima li ovo mnogo veze s onim to sam rekao ranije, no u neku sam ruku dirnut
tom namiri-
323
sanom dobrohotnocu, tom mirisnom cistocom, tom zavodljivom neporocnocu.
Svejedno, golubica nije samo cista i vjerna, nego i bezazlena columbina
simplicitas: budite lukavi poput zmije i bezazleni poput golubice, kae
Biblija, te je zbog toga cesto simbol redovnickog i pustinjackog ivota - a
kakve to veze ima sa svim onim poljupcima, ne traite me da kaem, za ljubav
Boju.
Drugi jedan razlog u kojem se krije car golubice jest njezina trepiditas:
grcko njezino ime potjece zasigurno od treo, "bjeim drcuci". O njoj govore
Homer, Ovidije i Virgilije "Plahi poput golubova za vrijeme crne oluje", a ne
zaboravimo da golubice neprestano ive u smrtnome strahu od orla ili, jo
gore, od orluine. Kod Valerijana citamo kako se upravo zbog toga, ne bi li se
zatitile, gnijezde na nepristupacnim mjestima otkuda i krilatica Secura
nidificat; a spominje to vec i Jeremija, dok Psalam 55 kae: "O, da su mi
krila golubinja... brzo bih sklonite potraio od bijesne oluje i vihora!"
idovi kazivahu kako su golubice i grlice najprogonjenije ptice, i prema tome
dostojne oltara, jer vie vrijedi biti progonjen nego progonitelj. Za Aretina,
medutim, koji ne bijae blag kao idovi, tko se golubicom pravi, sokol ga
pojede. No Epifa-nije opet kae da se golubica nikada ne titi od zasjede, a
Au-gustin ponavlja da ne samo da se tako ponaa spram velikih ivotinja kojima
se ne moe suprotstaviti, nego cak i kad se radi o vrapcima.
Prica jedna legenda da u Indiji postoji zeleno stablo gustoga lica: grcko mu
je ime Paradision. Na desnoj mu strani obitavaju golubice i nikada ne izlaze
iz sjene koju ono razastire: kad bi se od stabla udaljile, postale bi plijenom
zmaja koji je njihov neprijatelj. Njemu je pak neprijateljica sjena toga
stabla, pa kad je ona sa desne strane on vreba iz zasjede slijeva, i obrnuto.
Ipak, koliko god plaljiva bila, golubica ima neto od opreznosti zmije, i ako
na Otoku postoji kakav zmaj, Golubica Boje Narance znat ce mu doskociti.
Doista, kae se da golubica uvi- jek leti iznad vode zbog toga to na njenoj
povrini, pojavi li joj se jastreb s leda, vidi odraenu njegovu sliku. titi
li se ona, dakle, od zasjede ili ne titi?
324S obzirom na sva ta raznolika i prilicno oprecna svojstva zapalo je
golubicu da postane takoder i misticnim simbolom, i doista nije potrebno da
citatelju dosadujem pricom o Potopu i ulozi koju ta ptica bijae odigrala
navijestivi mir i tiho more, i novoiznikle zemlje. No za mnoge je svete pisce
ona takoder simbolicki lik Mater Dolorose i

njezinih bespomocnih jecaja. A za
nju se pak kae In tu et extra, jer je cista i iznutra i izvana. Katkad je
prikazuju kako raskida ue to je dri zatocenicom, Effracto libera vinculo,
te postaje likom Krista uskrslog iz mrtvih. Ona se osim toga, cini se
sigurnim, pojavljuje oko Vecernje, u suton, kako je ne bi zatekla noc, i kako
je smrt ne bi zaustavila prije nego to obrie mrlje od grijeha. Da se i ne
spominje, a vec se spomenulo, ono to doznajemo kod Ivana: "Vidjeh kako se
nebesa otvorie i Duha Svetoga kako silazi s njih poput golubice."
to se tice ostalih lijepih Golubicijih Gesla, tko zna koliko ih je Roberto
poznavao: kao na primjer Mollus ut cubant, jer golubica otkida sebi perje da
bi to mekim ucinila gnijezdo svojoj djecici; Luce Lucidor, jer sjaji kad
uzlijece prema Suncu; Quiescit in motu, jer uvijek leti sa jednim krilom
skupljenim, kako se ne bi previe umarala. Postojao je cak i jedan vojnik koji
je, ne bi li nekako opravdao svoje ljubavne neumjere-nosti, uzeo kao znak
kacigu u kojoj bijahu savila gnijezdo dva goluba, sa geslom Amica Venus.
Cinit ce se onome tko ovo cita da znacenja golubica ima poneto previe. No
ako se vec mora izabrati neki simbol ili hi-jeroglif, i nad njim umrijeti,
neka mu onda barem smisao bude viestruk, u protivnom bilo bi isto kao i reci
bobu bob, a popu pop, ili atomu atom, a praznini praznina. Takvo se to mogli
zacijelo svidati prirodnim filozofima to ih Roberto bijae susretao kod
Dupuvevih, ali ne i ocu Emanuelu - a znamo da je na brodolomac bio sklon i
jednoj i drugoj sugestiji. Najzad, ljepota je Golubice, barem drim za
Roberta, bila u tome to ona ne bijae, kao svaki Znamen ili Amblem, samo
Poruka, nego poruka cija poruka bijae neistraivost istancanih poruka.
Kad Eneja mora sici u Podzemni Svijet - i pronaci, i on takoder, sjenu oca,
to u neku ruku znaci dan ili dane vec
s . L, "odavno prole, - to cini Sibila? Kae mu, istina, neka ode sahraniti
Mizena, te neka prinese razne rtve, bikove i ostalo blago, no ako uistinu
eli uciniti pothvat kakav nitko jo nije imao hrabrosti, ili mu sudeno ne
bijae, pokuati, morat ce pronaci sjenovito stablo gustoga lica na kojemu
raste zlatna grancica. uma ga dobro krije i mracne doline opkoljuju, pa ipak,
bez te se "auricomae" grancice nuna u Zemljine tajne proniknuti ne moe. I
tko pomae Eneji da otkrije tu grancicu? Dvije golubice, koje su uostalom - a
to bismo sada vec morali znati - majcinske ptice. Ostatak je dobro poznat
krme-Ijivcima i brijacima. Ukratko, Virgilije nije imao pojma o Noi, ali
golubica nosi neku vijest, na neto ukazuje.
Navodno su, uostalom, golubice obavljale slubu prorotva u Jupiterovu hramu,
gdje je on kroz njihova usta davao svoje odgovore. Kasnije je jedna od tih
golubica odletjela u Hamo-nov hram, a druga u onaj u Delflma, iz cega je lako
shvatljivo kako su i Egipcani i Grci govorili jedne te iste istine, bile one i
tamnom koprenom zastrte. Bez golubice, nikakva objavljenja.
No mi se ovdje jo dan-danas pitamo to je znacila Zlatna. Grancica. Znak da
golubice donose poruke, zacijelo, no te su poruke ifrirane.
Ne znam koliko je Roberto znao o idovskim kabalama, koje dodue u jednom
odredenom periodu bijahu u velikoj modi, no s obzirom da se druio s
gospodinom Gaffarelom, poneto je o njima morao cuti: cinjenica je da su na
golubici idovi izgradili citave dvorce. Vec smo podsjetili, odnosno podsjetio
je otac Caspar: u Psalmu 68 govori se o krilima golubice srebrom osutima i
perju to zlatan odsjev daju. Zbog cega? I zbog cega u Mudrim Izrekama dolazi
vrlo slicna slika: "zlatne jabuke u finu srebrnu mreu opletene" sa komentarom
da su to "rijeci u dobar cas izrecene"? I zato se u Salomonovoj Pjesmi,
obracajuci se djevojci "cije su oci poput golubice" kae "o ljubljena moja,
ucinit cemo za tebe zlatne naunice sa privjescima srebrnim"?
idovi su tumacili kako zlato odgovara pismu, a srebro bijelim prostorima
izmedu slova i rijeci. A jedan je od njih, koji Robertu zacijelo ne bijae
poznat, no koji jo uvijek nadahnji- -vae tolike rabine, spomenuo kako zlatne
jabuke u fino izra-
326denoj mrei od srebra znace da u svakoj recenici Svetoga Pisma no zasigurno
i u svakome predmetu ili zgodi na svijetu postoje dva lica, jedno bjelodano i
jedno skriveno; ono bjelodano je srebro; dragocjenije je, medutim, buduci
zlatno, ono skriveno. I tko mreu izdaleka gleda, s jabukama opretenim
njezinim srebrnim nitima, pomislit ce da su jabuke srebrne, no pogleda li
bolje, otkrit ce blistavost zlata.
Sve ono to u Svetome je Pismu prima facie sjaji poput srebra, no skroviti
njegov smisao blista kao zlato. Nepovrediva cistoca rijeci Boje, skrivena oku
profanom, nekim velom stida kao da je zastrta, i pociva vjecno u sjeni tajne.
Ona porucuje da ne valja pred svinju biserje bacati. Imati oci golubice znaci
ne zadrati se na doslovnom smislu rijeci nego umjeti proniknuti u misticni
joj smisao.
A ipak ta tajna, ba kao i golubica, izmice neprestano i nikad se ne zna gdje
li se krije. Golubica je tu da znacenjem svojim posvjedoci kako svijet govori
hijeroglifima te je stoga i sama hijeroglif koji izraava hijeroglife. A
hijeroglif ne govori niti ne prikriva, samo pokazuje.
Drugi pak idovi proglasie golubicu prorotvom, i nije slucajno da se na
hebrejskom golubica kae tore, to podsjeca na Torah, a to je naposljetku
njihova Biblija, sveta knjiga, izvor svakoga objavljenja.
Golubica, dok leti u Sunce, tek naizgled svjetluca srebrnim sjajem, no samo
onaj tko bude umio dugo i ustrajno cekati da otkrije joj skriveno lice, vidjet
ce njezino istinsko zlato: boju blistave slatke narance.
Od precasnoga Izidora naovamo i krcani su takoder spominjali da nam se
golubica, odsijevajuci zrake sunca to na nju padaju, javlja u razlicitim
bojama. Ona ovisi o Suncu, i otuda krilatice Iz tvoje luci uresi su moji ili
pak Zbog tebe resim se i blistam jarko. Vrat se njezin zaodijeva pod svjetlom
razlicitim bojama, pa ipak uvijek jednak ostaje. I zbog toga predstavlja
upozorenje da ne valja uzdati se u privide, ali takoder i da valja pronaci
pravi, istinski privid ispod svih onih lanih.
Koliko boja ima golubica? Kako kae jedan starodrevni be-stijarij:
327
Uncor m"estuet que vos devis
des columps, qui sunt blans et bis:
li un ont color aierine,
et li autre l"ont stephanine;
li un sont neir, li autre rous,
li un vermel, l"autre cendrous,
et des columps i a plusors
qui ont trestotes les colors.
l to ce onda biti jedna Golubica Boje Narance?
Kao zakljucak, ako uzmemo da je Roberto o tome poneto znao, nalazim u Talmudu
da mocnici iz Edoma bijahu izraels-kome narodu strogo zaprijetili da ce
icupati mozak svakome tko bude nosio talisman. A Elizej ga bijae ipak stavio
te iziao na ulicu. Kad ga opazi jedan od cuvara zakona, dade se on u bijeg, a
ovaj ga stade progoniti. Dostignut, Elizej skide talisman i sakrije je u
rukama. Neprijatelj mu rece: "to ima u ruci?" A ovaj odgovori: "Krila
golubice." Onaj mu otvori ake. I bijahu krila golubice. Ne znam to znaci ova
prica, no nalazim je osobito lijepom. Takvom bi se vjerojatno cinila i
Robertu.
Amabilis columba, unde, unde, ades volando? Quid est ret, quod altum coelum
cito secando tam copia benigna spires liquentem odorem? Tam copia benigna
unguenta grata stiles?
Ono to elim reci jest da je golubica neobicno vaan znak, i lako moemo
shvatiti zbog cega je jedan covjek izgubljen u antipodima zakljucio da mu
valja dobro uprijeti oko kako bi shvatio to ona znaci njemu. Nedostian Otok,
izgubljena Li-lia, iibana svaka njegova nada; zato se ne bi smjela
nevidljiva Golubica Boje Narance pretvoriti u medulla aurea, u kamen mudrosti,
u cilj svih ciljeva, to se rasplinje poput svega
328to strastveno se eli? Uzdisat! za necim to nikada nece imati, nije li
to sam vrhunac najplemenitije od sviju udnji?
Stvar mi se cini toliko jasnom da odlucujem ne produbljivati dalje moje
Tumacenje o Golubici. Vratimo se radije naoj prici.
KK,27.
plime L cseke
utradan, na prvoj suncevoj svjetlosti, Roberto se bijae posve razodjenuo. Uz
oca je Caspara, stida radi, ulazio u vodu u odjeci, no ubrzo mu postade jasno
da ga ona otecu-je i sputava te da se o nju samo saplice. Sada bijae gol.
Oko pojasa je svezao konopac, spustio se Jakovljevim Ijestvama i eto ga opet u
moru.
Plutao je na povrini, to je sad vec posve usvojio. Morao je vec nauciti
raditi rukama i nogama, onako kako to apama cine psi. Iskua nekoliko
pokreta, nastavi tako jo koju minutu te opazi da se od Ijestava udaljio jedva
za nekoliko zaveslaja. A bijae se vec zamorio.
Znao je kako ce se odmoriti: legnu na leda i ostade tako neko vrijeme,
prepustivi se milovanju vode i sunca.
Osjeti kako mu se pomalo vraca snaga. Morat ce se, dakle, kretati sve dok se
ne umori, zatim poput mrtvaca nekoliko minuta otpocinuti, a onda zapoceti
iznova. Pokreti ce mu biti neznatni, vrijeme beskrajno dugo, no drugacije se
ocito ne moe postupiti. ZtS M 10
Nakon nekoliko pokuaja donese izuzetno hrabru odluku. Ljestve su visjele
desno od kosnika, na strani okrenutoj prema Otoku. Pokuat ce sada doseci
zapadnu stranu broda. Onda ce se odmoriti, i napokon vratiti.
Prolaz ispod kosnika nije bio dugacak, a vidjeti pramac s druge strane bijae
istinska pobjeda. Opusti se s lice uvis, raskriljenih ruku i nogu, s dojmom da
ga val ovdje Ijuljuka jo bolje nego s one strane.
U jednom trenutku osjeti otar trzaj u struku. Konopac se do kraja napeo.
Vrati se opet u pseci poloaj i shvati: more ga
330bijae odnijelo prema sjeveru, lijevo od lade i prilicno daleko od vrha
kosnika. Drugim rijecima, ona struja to protjecae sa jugozapada prema
sjeveroistoku, i koja postajae poneto eca zapadno od Daphne, zapravo se
mogla osjetiti vec u zaljevu. Nije je zamijetio dok je ulazio u vodu tamo na
desnoj strani, zaticen masivnim obujmom flaute, no preavi na lijevu stranu,
snano ga je dohvatila te bi ga zacijelo bila i odnijela da ga konopac nije
zadrao. On je vjerovao da stoji nepomican, zapravo se pomicao kao Zemlja u
svome vrtlogu. Zato mu je bilo tako lako oploviti pramac: nije uznapredovala
njegova vjetina, nego mu je pomoglo more.
Zabrinut, ushtjednu pokuati vratiti se prema Daphne vlastitim snagama, no
zamijeti da se konopac, tek to bi se on la-matajuci uokolo i koprcajuci se
poput psica primakao za koji pedalj, ponovno napinje cim bi usporio da uzme
daha: znak da se opet vratio unazad.
Zgrabi tada ue i povuce ga k sebi, okrecuci se oko osi kako bi ga omotao oko
pojasa i zakratko se nade nanovo kod Ije-stava. Popevi se na palubu, zakljuci
da bi svaki pokuaj da obalu dosegne plivajuci bio previe opasan. Morat ce
sagraditi splav. Promatrao je svu onu zalihu drveta koju predstavljae Daphne
i bi mu jasno da nema ama ba nicega cime bi joj mogao oteti i najsitniji
trupac, pod uvjetom da ne namjerava provesti godine pileci kakvo deblo noem.
Ali nije li on do Daphne prispio vezan za obicnu dasku? Trebalo je dakle samo
istaviti jedna vrata i upotrijebiti ih kao plovilo. Posluivi se jabucastom
drkom maca kao cekicem, uvukavi sjecivo kao polugu, naposljetku mu uspije iz
arki istrgnuti jedna od vratiju brodskog salona. Na kraju pothvata sjecivo
bijae posve slomljeno. Pa to onda, vie se ionako nece morati boriti protiv
ljudskih bica, nego protiv mora.
Ali kad bi se na vratima spustio u more, kamo bi ga odnijela struja? Odvuce
vrata prema lijevoj ogradi i pode mu za rukom prebaciti u more.

Ljuljukala su se isprva lijeno na povrini, no za manje od jedne minute
bijahu vec daleko od broda, odnesena najprije prema lijevom kraju, otprilike u
smjeru kojim je iao i on, zatim pak prema sjeveroistoku. Malo pomalo kako su
odmicala
331
od pramca brzina im bijae sve veca sve dok se u jednom trenutku - u visini
sjevernog rta u zaljevu - nisu naglo stala ubrzano kretati prema sjeveru.
Sad su upravo letjela kao to bi letjela Daphne kad bi joj izvukao sidro.
Roberto ih je uspio slijediti golim okom sve dok nisu odmakla preko rta, zatim
je morao posegnuti za dalekozorom te ih vidje kako jo dobar komad iza rta
napreduju nevjerojatnom brzinom. Daska je, dakle, brzala koritom iroke rijeke
ciji upori i obale bijahu posred ovoga istoga mora koje ovdje kraj njega, s
jedne i druge strane, bijae posve mirno.
Ocijeni da, protee li se stotinu osamdeseti meridijan doista jednom idealnom
linijom koja, prolazeci sredinom zaljeva, spaja dva rta, i zaokrece li ta
rijeka svoj tok odmah iza zaljeva usmjeravajuci se prema sjeveru, onda ona iza
rta vjerojatno tece upravo du antipodnog meridijana!
U tom trenutku, medutim, posve drugacije bijahu njegove misli. Kad bi bio na
dasci, ne bi imao drugoga nacina da se othrva struji osim pokretima vlastitih
ruku. Vec je upravljati vlastitim tijelom iziskivalo ogroman napor, a
zamislimo kako je tek s jednim vratima bez pramca, bez krme i bez kormila.
One noci kad je stigao daska ga bijae donijela pod kosnik samo zahvaljujuci
nekom vjetru ili nekoj sporednoj struji. Da bi mogao predvidjeti novi tome
slican dogadaj, morao bi ia"-getoo pozorno proucavati kretanja plime i oseke,
tjedne i tjedne, mjesecima moda, bacajuci u more desetke i desetke dasaka - a
i onda, tko zna...
Nemoguce, barem ne prema tadanjim njegovim spoznajama, hidrostatickim ili
hidrodinamickim, kako li se vec zovu. Moda je ipak bolje uzdati se i dalje u
plivanje. Prije ce se, dohvacen strujom, obale domoci pas koji se pracaka i
koprca nego pas u koari.
Valjalo mu je prema tome nastaviti svoje naukovanje. I nece mu biti dovoljno
da se plivanju uci samo izmedu Daphne i obale. U zaljevu takoder, u razlicito
doba dana vec prema plimi i oseki, ocitovahu se slabije struje: moglo bi se
dakle dogoditi da ga, u trenutku dok s punim pouzdanjem napreduje prema
istoku, neka vodena igra odvuce najprije na zapad, a . zatim ravno prema
sjevernome rtu. Morat ce se stoga izvjeba-
332. ti i u plivanju protiv struje. Ta ima konopac, nece morati odustati od
toga da se ogleda i s onim vodama tamo lijevo od trupa broda.
Sljedecih se dana Roberto, stojeci pokraj ljestvica, prisjetio kako na della
Grivi nije vidao plivati samo pse nego takoder i abe. A kako u vodi covjecje
tijelo rairenih ruku i nogu oblikom podsjeca prije na abu nego na psa, rece
sam sebi kako bi moda bilo moguce plivati poput abe. Cak si bijae i glasom
pomogao. Drecao je "kroak-kroak" te snanim zamasima izbacivao ruke i noge iz
vode. fom bijae prestao kreketati, buduci da je jedini ucinak tih
ivotinjskih krikova bio da suvie snage daju njegovim poskocima te da ga sile
da otvara usta, sa posljedicama koje bi jedan vjet plivac morao znati
predvidjeti.
Pretvorio se tako u vremenu, odmjerenu i staloenu abu, dostojanstveno tihu.
Kad bi osjetio zamor u ledima uslijed neprestanog izbacivanja ruku prema van,
ponovo bi zapocinjao more canino. Jednom je cak, promatrajuci bijele ptice
koje uz glasnu graju pratie njegove vjebe, obruivi se katkad okomito na
svega nekoliko zaveslaja od njega da bi zgrabile kakvu ribu Galebov Udarac!,
pokuao plivati oponaajuci njihov let, irokim raskriljenim pokretima ruku,
no uvjerio se da je mnogo tee drati zatvorenima usta i nos, nego kljun, te
je od takova podviga ubrzo odustao. Sada vec vie ni sam nije znao koja je
ivotinja, pas ili aba, moda kakva dlakava krastaca, cetverononi vodozemac,
morski kentaur ili muka sirena.
Pa ipak, izmedu svih tih raznoraznih pokuaja, opazio je da se, ovako ili
onako, poneto krece: doista, zapoceo je svoju pu-teestiju kod pramca a sada
se nalazio preko polovice brodskoga boka. No kad je odlucio okrenuti pravac i
vratiti se k ljestvicama, osjeti da nema vie snage te mu ne preosta drugo
nego dovuci se natrag pomocu konopca.
Ono to mu je u stvari nedostajalo bilo je pravilno disanje. Polazilo mu je za
rukom kretati se naprijed, ali ne i vratiti se. Postao je plivac, ali nimalo
drugaciji od onoga gospodina o kojem je Lnoma,d sluao, koji je cijelo
hodocace od Rima do Jeruzalema, pola milje na dan, prevalio hodajuci
naprijed-na-
333
trag po svome vrtu. Nikada nije bio neki atleta, no mjeseci na Amarilliju,
neprestano u svojoj kabini, izmucenost od brodoloma, mirovanje na Daphne osim
rijetkih aktivnosti nametnutih mu od oca Caspara, posve su ga omlitavili.
Roberto ne ostavlja dojam da je svjestan kako ce plivajuci ojacati, prije se
cini kako misli na to da bi trebao najprije ojacati da uopce moe plivati.
Vidimo ga tako kako guta dva, tri, cetiri umanjka jajeta u jednome zalogaju i
kako prodire citavu koko svaki puta prije nego to ce se ponovno baciti u
vodu. Sva sreca da je postojao taj konopac. Tek to bi se naao u vodi
zgrabili bi ga takvi grcevi da mu gotovo ne bi uspijevalo uspeti se natrag na
brod.
S veceri se bio duboko zamislio nad tom novom proturjec-nocu. Ranije, dok
nikakve nade u njega ne bijae da bi ga mogao doseci, Otok se cinio nadohvat
ruke. Sada pak, kad je napokon svladavao vjetinu koja ce ga tamo odvesti,
Otok se udaljavao.
tovie, buduci da ga je vidio ne samo udaljena u prostoru, nego takoder i to
unatrag i u vremenu, od toga trenutka, svaki puta kad spominje tu udaljenost,
Roberto odaje dojam da brka prostor i vrijeme, pa pie: "zaljev je, jao meni,
odvie jucer" i "kako li je teko stici tamo gdje je tako rano", ili pak
"koliko me samo mora razdvaja od dana tek proteklog", ili cak "dolaze
prijeteci oblaci s Otoka, dok je ovdje vec vedro..."
No ako se Otok neprestano sve vie udaljava, isplati li se onda jo uopce
uciti kako ga doseci? U danima to uslijedie, Roberto naputa svoje plivacke
pokuaje da bi iznova dalekozorom zapoceo traiti Golubicu Boje Narance.
Vidi medu licem papige, razaznaje plodove voca, od zore do sumraka pogledom
prati kako se posred zelenila oivljuju i gase razlicite boje, no golubicu ne
vidi. Stade ponovno misliti kako mu je otac Caspar lagao ili kako je postao
rtvom neke njegove lakrdije. Na mahove je uvjeren da ni otac Caspar nije
nikada postojao - te ne nalazi vie ni traga njegove nazocnosti na brodu. Ne
vjeruje vie u Golubicu, no ne vjeruje sada vie niti u to da na Otoku postoji
Opservatorij. Koristi to kao priliku za utjehu buduci da bi, kae sebi, bilo
doista neumjesno nekakvom napravom oskrvnuti cistocu toga mjesta. Pa stade
334
opet misliti na neki Otok stvoren po njegovoj mjeri, odnosno po mjeri njegovih
snova.
Ako se Otok nalazio u prolosti, bijae to mjesto do kojega on pod svaku
cijenu mora stici. U tom bi istavljenom vremenu on morao ne pronaci nego
iznova izmisliti stanje prvoga covjeka. Ne stanite s izvorom vjecne mladosti,
nego izvor on sam, Otok je mogao biti mjesto gdje bi svako ljudsko stvorenje,
zaboravljajuci svoje izopaceno znanje, pronaao, poput djeteta naputena u
dubokoj umi, jedan novi jezik koji ce niknuti iz novog, drugacijeg odnosa sa
stvarima. A zajedno s njim rodila bi se jedina prava i nova znanost,
nepatvorena i neiskrivljena ijednom filozofijom kao da Otok nije otac to sinu
prenosi rijeci zakona, nego majka koja ga uci tepanju prvih imena.
Jedino ce tako ponovorodeni brodolomac biti u stanju otkriti nacela koja
upravljaju gibanjem nebeskih tijela i smisao akrostihova to ih ona riu na
nebu, ne cjepidlaceci uzalud po Almagesti i Quadripartiti, nego citajuci
izravno i neposredno nastanak pomrcina, prolazak srebrovlasih meteorita i
periode zvjezdanih mijena. Jedino ce po nosu to krvari jer je na njega pao
neki plod uistinu odmah razumjeti kako zakone koji teka tijela vuku sili
tei, tako i de motu cordis et sanguinis in ani-malibus. Jedino promatrajuci
povrinu neke barutine i uvlaceci u nju kakvu granu, trsku ili jedan od onih
dugackih i krutih metalnih listova, novi ce Narcis - bez ikakva dioptrickog i
ishijatickog racuna - uhvatiti nerjeivu neprestanu borbu sjene i svjetlosti.
I moda ce mu poci za rukom da shvati zbog cega je Zemlja mutno ogledalo to
tintom boji sve to od sebe odrazi, voda stijenka koja providnima cini sjene
to o nju se otisnu, dok u uzduhu slike nikada ne nalaze plohu od koje bi
odskocile te prodiru kroza nj bjeeci sve do krajnjih granica etera, osim to
se katkada vrate u obliku opsjena i drugih varljivih pojavljenja.
No nije li posjedovati Otok znacilo posjedovati Liliju? Pa prema tome?
Robertova logika ne bijae kao u onih mazgoglavih i pritupavih filozofa,
uljeza u predvorje Liceja, to uporno dre da ako je neka stvar ovakva ili
onakva ne moe takoder biti i neto suprotno tome. Nekom grekom, hocu reci
zabrazdenjem mate svojstvenim ljubavnicima, on je vec znao da bi posjedo-
vanje Lilije bilo istovremeno i vrelom svakoga objavljenja. Otkrivati zakone
svemira pomocu dalekozora izgledae mu samo duim, zaobilaznim nacinom da se
dode do jedne istine koja bi mu se otkrila u zagluujucoj svjetlosti uitka
kad bi samo mogao spustiti glavu u krilo ljubljenoj, u Vrtu u kojem svaki bi
grm predstavljao stablo Dobra.
No buduci da - kao to bismo i sami morali znati - udjeti za necim to je
daleko priziva utvaru nekoga tko nam to otima, Roberta uhvati strah da se medu
divotne slasti tog Edena potajno uvukla Zmija. Obuze ga tako pomisao da ga na
Otoku, uvijek bri uzurpator, ceka Ferrante.
336
28.
O pozipklu tcmana
J Jubavnici vole vie svoju patnju nego svoje uitke. Rober-rLto sebe nije
mogao zamisliti drukcije nego rastavljenim zauvijek od one koju je ljubio, no
to se vie od nje osjecao odvojenim to ga je vie obuzimao jad i titale
brige da netko drugi to moda nije.
Vidjesmo kako je, optuen od Mazarina da je viden na nekom mjestu gdje zaista
nije bio, Roberto uvrtio sebi u glavu da je Ferrante nazocan u Parizu i da u
odredenim prilikama zauzima njegovo mjesto. Ako to bijae istina, Roberta je
kardinal dao uhititi te ga poslao na Amarilli, no Ferrante je ostao u Parizu i
za sve ukljucujuci i Nju! bijae Roberto. Ne preosta mu drugo nego zamiljati
Nju uz Ferrantea, i evo kako se namah to morsko cistilite stalo pretvarati u
pravi pakao.
Roberto je znao da se ljubomora rada bez ikakva obzira na ono to doista jest,
ili nije, ili nikada biti nece; da je to neka vrst zanosa to iz nekog
umiljenog zla izvlaci stvarnu, istinsku bol, da je netko tko pati od
ljubomore poput hipohondra to se razbolijeva od samoga straha da bolestan vec
jest. Zlo po onog, dakle, tko pusti da ga uhvati ta bolonosna ludost koja te
sili da Drugu sebi predoci s nekim Drugim, a nita tako kao samoca ne
pospjeuje sumnju, nita kao snatrenje ne pretvara sumnju u izvjesnost. Pa
ipak, dodavao je, kako ne mogu izbjeci da ljubim, ne mogu izbjeci ni da se u
meni budi ljubomora, a kako ne mogu izbjeci ljubomoru, ne mogu izbjeci niti da
snatrim.
Ljubomora je zapravo, izmedu sviju bojazni, najnezahval-nija: boji li se
smrti, naci ce olakanje u tome to moe misliti da ce naprotiv uivati dug
ivot ili da ce, putujuci neka-
337
L
mo, pronaci fontanu vjecne mladosti; ako si siromah, utjehom ce ti biti misao
da ce otkriti kakvo blago; za svaku stvar od koje se strepi postoji oprecna
nada koja nam daje poticaj. Nije medutim tako kad se ljubi u odsutnosti
ljubljene: odsutnost je ljubavi ono to je vjetar vatri: slabanu gasi, veliku
raspiruje.
Ako se ljubomora rada iz silne i neizmjerne ljubavi, onda onaj tko ne osjeca
ljubomoru zapravo i ne ljubi, ili ljubi olaka srca, pa tako nisu rijetki
ljubavnici koji, strahujuci da ce se njihova ljubav utiati, pothranjuju tu
ljubav nalazeci neprestano i pod svaku cijenu razloge ljubomori.
Prema tome, onaj tko je ljubomoran a svejednako eli da mu je ljubljena cista
i vjerna niti eli niti ima volje zamisliti je drugacije nego ljubomore
dostojnu, a time znaci i krivu zbog nevjere, raspirujuci tako u prisutnoj
patnji uitak odsutne ljubavi. Takoder i zbog toga to misliti na sebe sama
kako posjeduje daleku dragu - bez obzira to zna da to nije istina - nikako
ne moe uciniti ti tako ivom pomisao na nju, na njezinu toplinu, rumen,
njezin miomirirs, kao to to moe zamisao da u tim istim darovima umjesto tebe
uiva netko Drugi: dok si u svoju odsutnost uvjeren, prisutnost tvojega
neprijatelja tebi je, ako vec ne sasvim izvjesna, a ono bar ne posve
neizvjesna. Ljubavni odnos, to ga ljubomorni zamilja, jedini je nacin da
sebi predoci tudu vezu koja je, ako ne nedvojbena, a ono barem moguca, dok je
za njega ona naprotiv nemoguca.
Zbog toga ljubomorni nije u stanju niti ima volje sebi zamisliti neto
suprotno od onog cega se boji, ne moe tovie uivati drugacije nego
velicajuci i uznoseci vlastitu bol, i patiti zbog uznesena uitka iz kojeg se
osjeca iskljucenim. Ljubavni su uici boljetice koje nagone na to da se za
njima udi, u njima se sudaraju slast i mucenitvo, a ljubav je dobrovoljno
bezumlje, raj pakleni i pakao nebeski, sklad udenih opreka, bolan smijeh i
mrvljivi dijamant.
Pateci tako, no prisjecajuci se svejednako one beskonacnosti svjetova o kojoj
bijae raspravljao prethodnih dana, Ro-bertu pade na um jedna ideja, tovie,
Ideja, grandiozni, anaT morficni, nenadani Genijalni Bljesak.
Pomisli naime kako bi mogao sastaviti pripovijest, gdje on, naravno, ne bi bio
glavnim junakom, buduci da se ne bi zbi-
338vala u zbiljskome svijetu nego u Zemlji Romana, a zgode bi se u njoj
odvijale usporedo s onima iz ovoga njegovoga svijeta, a da se dva slijeda
pustolovina nikada ne susretnu ili preklope.
to je Roberto time dobivao? Mnogo. Donijevi odluku da izmisli pripovijest o
jednom drugom svijetu, koji ne postojae drugdje do u njegovim mislima, on
tome svijetu postajae gospodar, buduci da je mogao urediti da nita to se
tamo zbiva ne prelazi granice njegove izdrljivosti. S druge strane, postajuci
citateljem romana kojem bijae stvoritelj, mogao je sudjelovati u jadima
likova, dijeliti njihove muke i umirati s njima od beskrajne tuge. Ta ne
dogada li se citateljima romana da bez ljubomore mogu voljeti Tizbu, koristeci
se Prijamom kao vlastitim namjesnikom, ili preko Seladona patiti za Astrejom?
Ljubiti u Zemlji Romana nije ukljucivalo nikakav osjecaj ljubomore: tamo je
ono to nije nae u neku ruku ipak nae, a ono to u zbilji bijae nae, i to
nam bijae oduzeto, tamo ne postoji - cak iako je ono to postoji veoma nalik
onom to od postojeceg nismo ili jesmo izgubili...
Jednom rjecju, Roberto ce morati napisati ili zamisliti roman o Ferranteu i
njegovoj ljubavi s Lilijom, i jedino ce tako, izgradujuci taj romaneskni
svijet, zaboraviti na ljutu ranu koju u stvarnome svijetu u njemu bijae
izgrizla ljubomora.
Povrh toga, razmiljae Roberto, da bih shvatio to mi se zbilo i kako sam
upao u stupicu koju mi je namjestio Maza-rin, morat cu rekonstruirati Historiu
tih dogadaja, otkrivajuci im uzroke i razloge. No ima li to neizvjesnije od
Historia koje citamo, u kojima, ako nam dva autora pripovijedaju istu bitku,
nalazimo toliko nepodudarnosti i razmimoilaenja, da gotovo pomislimo kako se
o dvije razlicite bitke radi? A ima li naprotiv ita izvjesnije od Romana,
gdje na koncu svaka Zagonetka nalazi svoje objanjenje prema zakonima
Vjerodostojnosti? Roman pripovijeda stvari koje se moda nisu zaista dogodile,
no koje su se posve lako mogle dogoditi. Ako svoje nevolje prikazem u obliku
Romana bit cu siguran da u citavoj toj zbrci postoji barem jedan nacin da se
zaplet razmrsi i da prema tome nisam rtva nikakve nocne more. to pak bijae
zamisao podmuklo oprecna onoj prvoj, buduci da bi na taj nacin romaneskna
pripovijest morala zastrti njegovu istinitu pricu.
339
I naposljetku, obrazlagae dalje Roberto, moj je slucaj prica o ljubavi prema
jednoj eni: a samo se Roman, nikako Histo-ria, bavi pitanjima ljubavi, i samo
ce se Roman Historia nikad pobrinuti da objasni ono to misle i osjecaju te
Evine kceri koje su, kako bilo da bilo, od davnih dana Zemaljskoga Raja pa sve
do Pakla na Dvorovima naega doba, imale toliko moci nad zbivanjima kroz koja
je proao na ljudski rod.
Sasvim razumni razlozi, svaki za sebe, ali ne i gledani u cjelini. Postoji
naime razlika izmedu onoga tko pie roman i onoga tko pati od ljubomore.
Ljubomorni uiva u tome da sebi predocava ono to nikako ne bi elio da se
zbilo - a istodobno odbija povjerovati da se to uistinu dogada - dok se
romanopisac naprotiv utjece svakoj mogucoj lukavoj majstoriji kako bi citatelj
ne samo uivao u zamiljanju onoga to se nije dogodilo nego da bi malo pomalo
na koncu i zaboravio da cita i povjerovao da se sve doista tako dogodilo. Za
ljubomornoga vec samo citanje romana koje je napisao netko drugi predstavlja
uzrok silne i nepodnoljive patnje, jer mu sve to god taj rekao izgleda kao
da se odnosi upravo na ono to se dogada njemu. Moemo li zamisliti
ljubomornog kako se pretvara da tu svoju vlastitu zgodu izmilja? Ta ne kae
li se za ljubomorne da od muhe prave slona? I koliko god, prema tome,
sjenovita bila stvorenja nekog romana, buduci da je roman rodeni brat
Povijesti, te se sjene ljubomornome cine odvie krupnima, tim vie ako su to -
umjesto sjena nekog drugog - njegove vlastite.
S druge pak strane, da unatoc svojim vrlinama Romani imaju i svojih
nedostataka, Robertu je moralo biti poznato. Ba kao to medicina naucava i
otrove, metafizika drskim otro-umljem podriva vjerske dogme, etika
preporucuje velikodunost koja ne koristi ba svakom, astrologija podupire
praznovjerje, optika vara, muzika raspiruje ljubav, geometrija potice
nepravedno vlasnitvo, a matematika krtost - tako i Umjetnost Romana, koliko
god upozoravala da nam nudi tek puku izmiljotinu, otvara vrata u Palacu
Besmisla, koja se, jednom lakoumno predena, brzo zatvore za naim ledima.

Nije medutim u naoj moci sprijeciti Roberta da ucini taj korak, buduci da
pouzdano znamo da gaje ionako ucinio.
340p
29.
Jetzanteooa
dakle zapoceti pricu o Ferranteu? Roberto dri shodnim krenuti od onoga dana
kad je ovaj, nakon to bijae izdao Francuze s kojima je hinio da se bori,
izdavajuci se za kapetana Gambera, prebjegao u panjolski logor.
Zacijelo je postojao tamo neki uvaeni visoki gospodin koji ga je docekao s
oduevljenjem te mu obecao da ce ga, na kraju ovog rata, povesti sa sobom u
Madrid. I otamo bijae otpoceo Ferranteov uspon po marginama panjolskoga
dvora, gdje je naucio da vrlinu vladara predstavlja njihova samovolja, da je
Moc nezasitna neman kojoj valja sluiti poput odana roba kako bi se moglo
okoristiti svakom i najsitnijom mrvicom to padne s toga stola, i iz nje
izvuci priliku za polagan i zavojit vlastiti uspon - najprije kao straar,
placeni ubojica i povjerenik, a potom izigravajuci plemica.
Ferrante nije mogao biti nego pronicava duha, premda na zlo prinudena, te je u
tom okruju odmah naucio kako mu se valja ponaati - slijedio je naime ona
nacela dvorske ucenosti kojima je gospodin Salazar kuao katehizirati Roberta.
Bijae izobrazio svoju osrednjoj niskost nezakonita porijekla, ne plaeci se
biti Izuzeian-uosrednjim stvarima, kako bi izbjegao da jednoga dana ispadne
osrednji u onim aBUBOtiflrn.
Shvatio je da u slucaju kad nije moguce odjenuti lavlje krzno, valja odjenuti
lisicje: ta i od Potopa se spasilo vie lisica nego lavova. Svako je stvorenje
obdareno svojom vlastitom mudrocu, a upravo je od lisice naucio da otvorena
igra niti korist niti ugodu ne donosi.
Ako bi ga pozvali da proiri neku klevetu medu slugama ne bi li ona malo
pomalo dola do uiju njihova gospodara, a
341on bi pak znao da uiva naklonost neke od slukinja, pourio bi se odmah
reci kako ce radije pokuati s kocijaem u gostionici; ili pak, ako bi kocija
bio njegov bancidrug iz gostionice, tvrdio bi sa znalackim osmjehom da ce on
vec znati privuci pozornost nekakve tamo slukinjice. Ne znajuci kako postupa
niti kako ce Pfistutinjegov je gospodar na neki nacin gubio
jedan bod u
a on je pak znao da onaj tko
ne otkrije odmah vlastite karte dri druge u neizvjesnosti; na taj se nacin
covjek okrui velom tajnovitosti, a ta ista tajanstvenost izaziva tude
potovanje.
Uklanjajuci vlastite neprijatelje, koji najprije bijahu paevi i konjuari a
kasnije plemici koji ga drahu sebi ravnim, bijae ustanovio da uvijek treba
nianiti sa strane, nikad s lica: put do mudrosti utire se pomno izradenim i
probranim smicalicama i nikada ne valja postupati na predvideni nacin. Ako bi
naznacio da smjera neto uciniti, bijae to samo da bi doveo u zabludu, ako bi
vjeto dao naslutiti neki pripremani cin kasnije bi postupao na posve
neocekivani nacin, pomno nastojeci da opovrgne ili lanom prikae pokazanu
namjeru. Nikada ne bi napadao kad mu je protivnik bio na vrhuncu snaga
iskazujuci mu tada, tovie, prijateljstvo i potovanje, nego tek u trenutku
slabosti, kad bi mu se ucinio nespremnim za obranu, a tada bi ga pak survao u
propast s izgledom nekoga tko mu svesrdno hrli u pomoc.
Lagao je cesto, ali ne bez odredenih kriterija. Znao je dobro da, eli li da
mu vjeruju, mora svima pokazati da katkada govori istinu premda na vlastitu
tetu, a preucuje je kad bi iz nje mogao izvuci mnogo razloga za pohvalu. S
druge strane, u ophodenju s niima od sebe nastojao je steci glas Izuzetno-
isk-rena covjeka, kako bi se taj glas pronio do uiju mocnih. Bijae se
uvjerio da pretvarati se prema sebi ravnima predstavlja nedostatak, ali da ne
biti prijetvoran u odnosu na nadmocnije znaci nepromiljenost.
Nije radio nita ni s prevelikom otvorenocu, u svakom slucaju barem ne
uvijek, strahujuci da ce drugi opaziti tu njegovu jednoobraznost i jednoga
dana predvidjeti njegove postupke. Ali nije isto tako ni sa dvolicnocu
pretjerivao, iz bojazni da ce se nakon drugoga puta njegova prevara
razotkriti.
342Nadao se da ce mudrost steci vjebajuci se u podnoenju tu-pavaca kojima se
okruivao. Nije bio toliko nesmotren da svaku svoju greku svaljuje na njihova
leda, no kad bi ulog u igri bio visok, potrudio bi se da uvijek ima pokraj
sebe kakvoga rtvenoga jarca, metu poruge gonjenu vlastitim tatini
castohlepljem da se vjecno pokazuje u prvim redovima, dok bi se on drao u
pozadini kojoj bi potom ne on, nego drugi pripisali kakvo neslavno djelo.
Ukratko, prikazivao bi kao svoje djelo sve ono to bi mu moglo donijeti bilo
kakvu korist, dok bi istovremeno nastojao da necija tuda ruka ucini ono to bi
na njega moglo navuci prikrivenu mrnju.
U otkrivanju vlastitih vrlina koje bismo bolje nazvali ukletim sposobnostima
znao je da jedna polovica iznesena na vidjelo, a druga tek dana naslutiti
vrijedi mnogo vie od cjeline otvoreno pred svacije oci izloene. Katkada bi
putao da se njegovo razmetanje sastoji u nijemoj rjecitosti, u nekom
nehajnom, kao usputnom, pokazivanju vlastitih odlicnosti, i imao je sposobnost
da se nikada sav odjednom ne otkrije.
Malo pomalo kako je napredovao u svojemu usponu i dolazio u dodir sa ljudima
viega poloaja, postao je izvanredno vjet u oponaanju njihovih kretnji i
gpyo_5A no cinio bi to samo sa niima od sebe, koje bi morao psfiala-nekakva
nedoputena cilja opciniti; sa sebi nadredenima pomno bi se brinuo da se
pricinja nevjetim, a da se kod njih divi upravo onome cemu vec bijae itekako
vjet.
Izvravao bi svaki necasni zadatak koji bi mu povjerili njegovi nalogodavci,
ali samo u slucaju ako zlo koje je cinio nije bilo tolikih razmjera da bi oni
prema njemu mogli osjetiti gadenje: ako bi od njega zahtijevali tako
pozamanih prijestupa, odbijao bi: najprije zbog toga da.oni ne pomisle kako
bi on jednoga dana bio u stanju neto slicno uciniti i protiv njih, a drugo
ako bi podlost vapila za osvetom pred Bojim ocima da ne bi postao neeljenim
svjedokom njihova grizoduja.
U javnosti bi jasno pokazivao znakove pobonosti, no dostojnim je smatrao
jedino krivokletstvo, pogaenu vrlinu, ljubav prema sebi samome, nezahvalnost,
prezir svega svetog; u srcu bi svome psovao Boga i vjerovao da je svijet tek
pukim slu-
l
cajem roden, uzdajuci se svejednako u neku vrst sudbine sklone da svoj tijek
povine u prilog onome tko ce sam znati okrenuti je u vlastitu korist.
Da bi uveselio svoje rijetke i kratke trenutke odmora, opcio bi jedino s
udatim bludnicama, nesuzdrljivim udovicama, bezocnim djevojcurcima. No i to s
velikom umjerenocu: u svojemu je spletkarenju Ferrante, naime, katkada
dobrovoljno odustajao od neke neposredne brze dobiti, cim bi osjetio da se
moe uplesti u kakvu drugu spletku, kao da mu njegova pakost nikada ni
trenutka mira nije doputae.
ivio je jednom rjecju iz dana u dan poput ubojice to vreba iza kakva debela
zastora iza kojih ne prodire odsjev svjetlosti s otrih sjeciva bodea. Znao
je da je prvo pravilo za uspjeh pricekati pravu priliku, no ipak je svejednako
patio jer mu se prilika cinila jo uvijek predalekom.
To mracno i uporno castohleplje liavalo ga je svakog duevnog mira.
Smatrajuci kako mu je Roberto ugrabio ono mjesto na koje je imao pravo, ne
bijae vie te nagrade koja bi ga mogla nasititi, i jedini oblik koji su dobro
i sreca mogli poprimiti u ocima njegove pokvarene due bijae bratovljeva
nesreca, dan kad ce sebe moci uciniti njezinim tvorcem. to se ostalog tice,
glavom su mu tutnjali gorostasi od dima koje je pod-strekivao na medusobnu
borbu, i ne bijae toga mora, niti zemlje ili neba, kamo bi mogao uteci i
pronaci spas i spokoj. Ono stoje imao, vrijedalo gaje,

ono stoje elio, bijae
mu uzrokom muke i patnje.
Nikada se nije smijao osim moda ponekad u gostionici ne bi li opio nekog svog
nesvjesnog dounika, neko celjade koje ce mu se bez vlastita znanja samo
povjeriti. No u potaji svoje sobe svakoga je dana u ogledalu provjeravao svoje
dranje, da bi vidio ne odaje li moda nacin njegova kretanja uznemirenost i
strah, ne djeluje li mu oko suvie drsko, ne izraava li oklijevanje glava
nagnuta vie nego to treba, ne cine li ga preduboke bore na celu pretjerano
rasrdenim ili zlovoljnim.

Kad bi prekidao s tim vjebama i kad bi kasno u noc umoran odbacio svoje
maske, vidio bi sebe kakav uistinu bijae -ah, ovdje Roberto nije mogao
odoljeti da ne promrmlja sebi nekoliko stihova procitanih prije koju godinu:
344U oku gdje se stane smrt i sjeta grimizan plamsaj i mutan se pali, pogled
su prijek i zjene ko kometa svijene, obrve regbi ferali raspomamljeni, ocajni
i kruti vapaji grom su, a dah bljesci ljuti.
Kako nitko nije savren, cak ni u zlu, i kako niti on nije bio posve u stanju
na uzdi drati prekomjernu vlastitu pakost, Ferrante nije mogao izbjeci da ne
ucini i on pogrean korak. Njegov mu gospodar bijae povjerio da pripremi
otmicu jedne ciste i nevine djevojke visokoga roda kojoj vec bijae namijenjen
brak s nekim vrlim plemicem, te joj je on otpoceo slati ljubavna pisma
potpisujuci ih imenom svojega podstrekaca. Zatim se jednom, dok se uvece
povlacila u svoje odaje, uvukao u njezinu lonicu i - ucinivi je lakim
plijenom nasilnoga zavodenja - obecastio je. Jednim je udarcem tako izigrao i
nju i zarucnika i onoga tko mu otmicu bijae naloio.
Kad je zlocin bio otkriven, i kad za nj okrivie njegova gospodara koji poginu
u dvoboju s iznevjerenim zarucnikom, Ferrante je vec bio na putu za Francusku.
U trenutku dobroga raspoloenja Roberto Ferranteu namjeta razne pustolovine
odvodeci ga jedne sijecanjske noci preko Pirineja u sedlu ukradene mazge koja
mora da se zavjetovala redu protestantskih bogomoljki: dlaka joj bijae nalik
fratarskome plastu, a bila je osim toga toliko mudra, trezvena, uzdrljva i
cedna da bi, osim trapljenja vlastita tijela, to lijepo pokazivahu izbocene
rebrene kosti, na svakom koraku, klek-nuvi na koljena, ljubila majcicu
zemlju.
Planinske vrleti pricinjahu se bremenite kiselim mlijekom, sve redom premazane
sadrenim bjelilom. Ono malo stabala to jo ne bijae zatrpano snijegom
izgledahu toliko bijela da se cinilo da su skinula sa sebe koulju pa drhture
vie od hladnoce nego od vjetra. Sunce se bijae povuklo u svoje dvore ne
usudujuci se cak

ni na trijem izviriti. A kad bi nacas samo pomolilo lice,
ovilo bi nos kukuljicom od gustih oblaka.
Rijetki prolaznici na koje bi nabasao na tim stazama bijahu nalik fratricima s
Maslinske gore to idu pjevajuci lavabis
me et super nivem dealbabor... I sam se Ferrante, vidjevi sebe tako bijela,
osjecao pretvorenim u jednog od onih branom popraenih napudranaca s
Akademije Crusca.
Jedne noci stizahu s neba tako guste i krupne pahulje pamuka da on, kao to
netko se drugi bijae pretvorio u stup od soli, posumnja da je od njega postao
stup od snijega. Kukuvi-je, imii, zeleni konjici, ogromni leptiri i cukovi
plesae oko njega maurske plesove, kao da mu se ele narugati. A na kraju jo
udari nosom o noge nekog objeenika to ljuljajuci se na drvetu predstavljae
pravi groteskni prizor u pepeljastosivu turobnu polju.
No Ferrante - iako se svaki Roman mora iskititi dopadljivim i zabavnim opisima
- nije nikako mogao biti lik iz komedije. Morao je teiti odredenom cilju,
zamiljajuci Pariz, kojem je hitao, po vlastitoj mjeri.
Pa je tako ceznutljivo uzdisao:
"Oh, Parie, neizmjerna uvalo gdje kitovi majuni poput del- i fiaftostaju,
zemljo sirena, emporiju raskoi, vrtu uitaka, meandru spletki, Nilu udvorica
i Oceanu himbe!"
I ovdje Roberto, sve u elji da iznade neku crtu, povuce neki potez kakav jo
nijedan pisac romana dosad ne bijae smislio, kojim bi to vjernije prenio
osjecaje toga gramzljivca to se urio osvojiti grad gdje se saimahu Europa
sa svojom civilizacijom, Azija sa svojim izobiljem, Afrika sa svojom
ekstravagancijom i Amerika sa svojim bogatstvima, grad to novotariji svakoj
raskrili ruke, to kraljevstvo je prevare, arite raskoi, poprite
hrabrosti; gdje ljepota svaka svoju dvoranu za ogled ima, gdje modi je
kolijevka, a vrlini grob, stavlja u Ferranteova usta bahatu drsku krilaticu:
"Parie, da odmjerimo snage, ti i ja!"
Od Gaskonje do Poitoua, i od tamo do Ile-de-France, Ferrante je naao nacina
da skuje nekoliko besramnosti koje mu omogucie da premjesti citavo malo
bogatstvo iz depova nekolicine naivnih budala u vlastite i da stigne u
prijestolnicu kao mladi gospodicic, suzdran i ljubazan, gospodin Del Poz-zo.
Kako tamo jo ne bijae doprla nikakva vijest o njegovim -podlim madridskim
lopovtinama, stupi u dodir s nekim pa-
346
Rnjolcima bliskim Kraljici, koji odmah stadoe cijeniti njegove sposobnosti
pruanja povjerljivih usluga u korist vladarice koja je, premda vjerna svome
muu i naizgled puna potovanja prema Kardinalu, i dalje odravala veze s
neprijateljskim dvo-
rom- |2N|tflV?
Glas o njemu kao izuzetno, vjernu izvritelju zakratko bijae doao do uiju
Richelieua koji, kao temeljiti poznavatelj ljudske due, smatrae da covjek
bez skrupula koji slui Kra-
"Ijici, na glasu po neprestano praznu depu, nece ustuknuti pred bogatijom
naknadom i lako pristati da slui njemu, te ga stade koristiti u tolikoj
tajnosti da cak niti najblii njegovi suradnici pojma nisu imali o postojanju
tog mladog agenta.
Osim to je u Madridu imao dovoljno vremena dobro ispeci zanat, Ferrante je
imao rijedak dar da neobicno lako uci strane jezike i izvanredno vjerno
oponaa njihove naglaske. Ne bijae njegov obicaj da se razmece vlastitom
nadarenocu, no jednog je dana, kad je Richelieu u njegovoj nazocnosti upravo
primio jednog engleskog dounika, pokazao da se s tim izdajnikom moe bez
ikakvih potekoca sporazumjeti. Zbog cega ga je Richelieu, u jednom od
najteih trenutaka u odnosima izmedu Francuske i Engleske, poslao u London
gdje ce se morati izdavati za nekog maltekog trgovca koji ce se u
pristanitima raspitivati i dobavljati vijesti o kretanjima brodova.
Ferrante je tako ostvario jedan dio svojega sna: bijae sada uhoda i to ne
vie u slubi kakva god vlastelina, nego biblijskog Levijatana koji je svoje
ruke na sve strane prilicno daleko pruao.
Uhoda sablanjavao se Roberto sav preneraen, najzaraz-nija od sviju kuga na
dvorovima, Harpija to silazi na kraljevske trpeze olicena lica i otrih
pandi, leprajuci krilima slijepoga mia i oslukujuci uima obdarenim
velikim bubnjem, veliki dugouhi imi to samo u tmini vidi, zmija medu
ruama, ohar na cvjetovima koji u otrov pretvara medeni sok to iz njih
srkne, pauk iz predsoblja to plete finu mreu svojih istancanih otroumnih
razgovora kako bi uhvatio svaku muicu koja proleti, papagaj kukasta kljuna
koji sve to cuje prenosi preobraavajuci istinu u la, a la u istinu,
kameleon to svaku boju prima i svakom se ogrce osim onom to istinski ga
347
krasi. Sve sama svojstva od kojih bi svatko sramotu osjetio, osim onog tko
odlukom je bojom ili davoljom, upravo roden za slubu zlu.

No Ferrante se nije zadovoljavao time da bude obicna uhoda i da u vlastitoj
moci dri one cije je misli prenosio; elio je biti, kao to se govorilo u ono
doba, dvostruka uhoda koja bi, poput cudovita iz legende, bila u stanju
kretati se u dva suprotna pravca. Ako poprite gdje se ogledaju Moci moe biti
labirint spletki, kakav ce biti Minotaur u kojem ce se razviti kalem dvaju
potpuno razlicitih priroda? Dvostruka uhoda. Ako se polje na kojem se odigrava
borba izmedu Dvorova moe nazvati Paklom, gdje u koritu Nezahvalnosti brzim
povodnjem tece Flegeton zaborava, gdje kipti mutna voda strasti, kakav ce biti
Kerber s tri grla to laje kad otkrije i nanjui onog tko uao je da bude
rastrgan? Dvostruka uhoda...
Tek to se naao u Engleskoj, dok je uhodio za Richelieua, Ferrante odluci
obogatiti se pruajuci odredene usluge Englezima. Izmamljujuci obavijesti od
sluincadi i sitnih cinovnika ispred velikih vrceva piva u krcmama punim
zadaha masne ovnovine, osvanu na kncu u duhovnickom okruju predstavljajuci se
kao panjolski svecenik koji je odlucio napustiti Rimsku Crkvu ciju prljavu
sramotu vie nije mogao podnositi.
Med za ui onih antipapista to samo vrebahu svaku priliku da novim dokazima
mogu potkrijepiti besramnost katolickoga klera. I nije bilo cak ni potrebe da
Ferrante prizna ono to mu ne bjee poznato. Englezi su vec imali u rukama
jednu anonimnu ispovijest, tobonju ili stvarnu, drugog jednog svecenika.
Ferrante je tada zajamcio valjanost toga dokumenta, potpisujuci ga imenom
nekog pomocnika biskupa iz Madrida koji se jednom prema njemu oholo i bahato
ponio te se zakleo da ce mu se kad tad osvetiti.
Jednom prigodom, dok je od Engleza u nekoj luckoj krcmi preuzimao zadatak da
se vrati u panjolsku kako bi prikupio slicne izjave ostalih svecenika
spremnih da oklevecu Svetu Stolicu, upoznao je nekog putnika iz Genove s kojim
se prilicno zbliio i za kratko vrijeme otkrio da je to zapravo Mahmut,
renegat koji je na istoku prigrlio islamsku vjeru, no koji je zapravo,
preruen u portugekog trgovca, pribavljao obavijesti o
348engleskoj mornarici, dok su ostale uhode u slubi Visoke Porte cinile to
isto u Francuskoj.
Ferrante mu otkrije da je u Italiji radio za turske agente, da je prihvatio
njegovu istu vjeru, uzevi ime Dgennet Oglou. Odmah mu je prodao obavijesti o
kretanjima u engleskim lukama te od njega primio naknadu za to to ce odnijeti
jednu poruku njegovoj braci u Francuskoj. Dok su engleski eklezija-sti bili
uvjereni kako je on vec odavno na putu prema panjolskoj, on nije mogao
odoljeti da ne izvuce jo jednu dobit iz svojega boravka u Engleskoj te se,
stupivi u dodir sa ljudima iz Admiraliteta, predstavio kao Venecijanac,
Granceola ime to ga bijae izmislio prisjetivi se kapetana Gambera, koji je
izvravao tajne zadatke u slubi Savjeta te Republike, posebno u vezi sa
francuskom trgovackom mornaricom. Sada je, protjeran u izgnanstvo zbog nekakva
dvoboja, morao pronaci utocite u nekoj prijateljskoj zemlji. Da bi pokazao
svoju odanost i stekao povjerenje, bijae sada kadar obavijestiti svoje nove
gospodare da Francuska pribavlja vijesti o engleskim lukama preko Mahmuta,
turskog pijuna koji ivi u Londonu izdajuci se za Portugeza.
Kod Mahmuta, odmah uhicenog, bijahu nadene biljeke o engleskim lukama, a
Ferrante bi ocijenjen kao osoba dostojna povjerenja. Pod obecanjem konacnoga
prihvacanja u Englesku i s poputbinom od prve pozamane svote, bijae poslan u
Francusku kako bi se pridruio ostalim engleskim agentima.
Po povratku u Pariz odmah je Richelieuu prenio obavijesti koje Englezi bijahu
oduzeli Mahmutu. Zatim je pronaao prijatelje ciju mu je adresu dao denoveki
renegat, predstavivi se kao Charles de la Bresche, bivi svecenik koji je,
preavi u slubu nevjernicima, netom u Londonu skovao zavjeru koja ce
citavome krcanskom soju ubiti dobar glas. Agenti mu odmah povjerovae buduci
da su vec znali za svecic u kojemu je Anglikanska Crkva objelodanila zlodjela
nekog panjolskog svecenika - tako da su u Madridu po primitku te vijesti
odmah uhitili toga prelata kojem Ferrante bijae pripisao izdajstvo, te je taj
sada cekao smrt u nekoj dobro cuvanoj samici Inkvizicije.
Ferrante je postigao da mu turski agenti redovito povjeravaju obavijesti koje
su pribavili o Francuskoj te ih je obratnom
349r
potom odmah slao engleskom admiralitetu, primajuci od njih novu nagradu.
Otiao je zatim Richelieuu te mu otkrio da u Parizu postoji jedna turska
kabala. Richelieu je jo jednom ostao zadivljen Ferranteovom sposobnocu i
vjernocu. Do te mjere da ga je namamio na izvrenje jedne jo tee rabote.
Kardinala je vec due vremena brinulo ono to se dogada u salonu Rambouillet,
i obuzimala ga je sumnja da se medu tim slobodnim duhovima uka neto protiv
njega. Svojedobno je gadno pogrijeio poslavi Rambouilletovoj jednog svog
provjerenog dvorjanina koji je budalasto zatraio obavijesti o eventualnim
ukanjima. Arthenice je na to odgovorila da je svim njezinim gostima savreno
dobro poznato duboko potovanje koje ona gaji prema Njegovoj Uzoritosti, da
sve kad bi o njemu i loe mislili, nikada se u njezinoj nazocnosti ne bi
usudili reci
0 njemu nita osim najvecih pohvala.
Richelieu je sada kanio dovesti u Pariz nekog stranca koji bi na tim
konzistorijima mogao biti rado prihvacen. Ukratko, Roberto nema volje
izmiljati sve one spletke i prijevare pomocu kojih se Ferrante mogao uvuci u
salon: nalazi shodnim jedino da ga tamo dovede, vec prepunog svakojakih
preporuka,
1 dakakoreruenog: perika i bijela brada, lice postarano raznim pomafaama i
tinkturama, i crni povez preko lijevog oka: bijae sad opat de Morfi.
Roberto ni u snu nije mogao pomisliti da mu je Ferrante, njegova slika i
prilika, za svih tih sada vec dalekih veceri, bio zapravo tako blizu, ali se
prisjeca da je vidio nekog postarijeg opata sa crnim povezom preko oka te
zakljucuje kako je to zacijelo morao biti Ferrante.
Koji je, dakle, upravo u tom okruju, - i to nakon vie od deset godina -
ponovno pronaao Roberta! Nije moguce opisati zlurado veselje kojim je tog
pokvarenog bestidnika ispunio ponovni pogled na omraena brata. Sa licem koje
bi od silne zlobe izgledalo zasigurno nagrdeno i izobliceno da preko njega
nije bilo toliko maske, rekao je sebi kako mu se napokon eto prua prilika da
atre Roberta, prisvoji njegovo ime i domogne se njegova bogatstva.
Na prvome mu je mjestu bilo da ga tjednima i tjednima
350uhodi tijekom tih vecernjih sijela, temeljito ispitujuci njegovo lice ne bi
li na njemu uhvatio trag svake i najbezazlenije misli. Naviknut, kakav je vec
bio, na prikrivanje, bijae isto tako izvanredno vjet u otkrivanju. S druge
strane, ljubav nije moguce sakriti: ba kao i svaku drugu vatru, i nju odaje
dim. Prateci njegove poglede, Ferranteu je odmah postalo jasno da Roberto
ljubi Damu. Rece tako sebi da ce prije svega ostaloga Ro-bertu morati oteti
upravo ono to mu je najdrae.
Ferrante bijae primijetio da Roberto, nakon to je svojim govorom privukao
njezinu pozornost, nije vie imao smjelosti da se s Damom zblii. Bratova mu
je sputanost ila u prilog: Dama ju je mogla shvatiti kao ravnodunost: a
potcijeniti neto predstavlja najbolje sredstvo da se to osvoji. Roberto je
tako otvarao vrata Ferranteu. Ferrante je pustio da se Dama neko vrijeme
izjeda u neizvjesnu dvojbenu ocekivanju, a zatim se - procijenivi povoljan
trenutak - pripremio da joj pocne laskati.
No je li Roberto mogao Ferranteu dopustiti ljubav jednaku vlastitoj? Naravno
da nije. Ferrante je smatrao enu olicenjem prevrtljivosti, poklisarom
prevare, okretnom na jeziku, sporom na koraku, no hitrom u hiru. Odgojen medu
sumnjicavim is-posnicima to ga svaki cas bijahu podsjecali da El hombre es el
fuego, la mujer la estopa, viene el diablo y sopla, bijae se naviknuo drati
svaku Evinu kcer nesavrenom ivotinjom, grekom prirode, mukom za oko ako je
runa, jadom i cemerom srcu ako je prelijepa; onoga tko je ljubi kinji i muci,
a opaka je s onim tko je prezire; razuzdanom i neumjerenom u prohtjevima,
nesmiljenom u gnjevu, sposobnom da opcini te usnama, a ocima okuje.
No bijae upravo taj prezir ono to ga je gonilo da je stade vabiti: s usana
su mu tekle slatke rijeci, dok je u srcu slavio ponienje svoje rtve.
Spremao se, dakle, Ferrante poloiti ruke na ono tijelo koje se on Roberto ni
milju cak ne bi usudio ni dodirnuti. Zar ce mu ovaj, taj mrzitelj svega to
Robertu bijae svetinja - sada -oteti njegovu Liliu da bi je ucinio bljutavom
dragom svoje komedije? Kakve li razdiruce boli. I kakve li mucne dunosti,
sli-
351jediti bezumnu logiku Romana, to namece ti da sudjeluje u najomraenijim
osjecajima, kao kad primjerice, kao dijete vlastite imaginacije, mora
poroditi najomraenijeg od sviju likova.
No drugacije se nije moglo. Ferrante ce imati Liliu - a cemu inace i stvarati
fikciju ako ne da se od nje umre?
Kako se i to zbilo, Robertu nikako nije uspijevalo zamisliti jer mu nikada
nije uspjelo niti da to pokua. Ferrante se po svoj prilici kasno u noc uvukao
u Liliinu sobu, uzveravi se zacijelo po kakvu brljanu to ilav je i cvrst,
pravi nocni poziv svakom zaljubljenom srcu koji se uspinjae sve do njezine
lonice.
Eto Lilie koja do te mjere odaje znakove povrijedene vrline da bi svatko odmah
povjerovao njezinu gnjevu: ali ne i covjek poput Ferrantea, sklon da sva
ljudska bica prevari sklonima dri. Eto Ferrantea kako pada pred njom na
koljena, i besjedi. I to kae? Kae, himbenim glasom, sve ono to bi joj
Roberto ne samo elio reci, nego joj bijae rekao, a da ona nikada nije znala
tko joj to kazuje.
Kako je mogao, razbojnik, pitao se Roberto, doznati sadraj pisama koja joj
bijah poslao? I ne samo njih, nego i onih koje mi je Saint-Savin diktirao, a
koje sam svejedno unitio! I cak onih koje piem upravo sada na ovome brodu?
Pa ipak, nema nikakve sumnje da Ferrante sada, s naglaenom iskre-nocu,
deklamira recenice koje Robertu bijahu dobro poznate:
"Gospo, u cudesnoj arhitekturi Svemira zapisano bjee jo od prvoga dana
Postanka da jednoga dana ja susrest cu i ljubiti Vas... Oprostite ludome
zanosu jednoga ocajnika, ili bolje, ne svracajte na njeg panju, nikad jo ne
bijae se culo da gospodari moraju polagati racune o smrti robova svojih... Ne
uciniste li Vi od ociju mojih dva alambika kako iscijedili biste iz njih moje
ice i u bistru ga vodu preobrazili? Preklinjem Vas, ne odvracajte te glavice
lijepe: pogleda Vaeg lien, slijep sam jer me ne vidite, nijem jer mi ne
zborite, sjecanja izgubljena jer . nema me u uspomenama Vaim. Nek" ljubav od
mene bar krhotinu becutnu ucini, mandragoru neku, izvor kameni to tjeskobu
svaku isplakat ce!"
Gospa sad vec zacijelo drce, a oci joj ee sva ona ljubav
352koju prije bijae krila, i to snagom zatvorenika kome netko raskida reetke
Obzira i nudi svilenu ljestvicu Prilika. Nije preo-" stajalo drugo nego i
dalje na nju navaljivati, a Ferrante se nije zaustavljao na onome to je
napisao Roberto nego je znao i drugih rijeci, koje sad sipae u ui njoj svoj
ocaranoj, ocaravajuci takoder i Roberta koji se nije sjecao da ih je jednom
vec bio zapisao.
"O bljedahno sunace moje, pred blagocu bljedosti vae plam svoj svaki rumena
zora gubi! O slatka dva oka, od vas ne traim neg" bolest da mi date. I ne
vrijedi mi poljem i umom bjeat" da zaboravim vas. Nema te ume na zemlji,
nema te biljke u umi, ne raste iz biljke grana, ne tjera iz grane lice, ne
smije se u licu cvijet, ne rada se iz cvijeta plod u kojem vidio ne bih
smijeak Va..."
A onda, na prvo Gospino crvenilo:
"Oh, Lilia, kad biste Vi znali! Ljubljah Vas, a da mi znano ne bjee ni lice
ni ime Vae. Traih Vas, a ne znadoh gdje bi-jaste. No jednoga dana potresoste
me poput andela... Oh, znam, pitate se kako to da ova moja ljubav od utnje
precista, od daljine kreposna ne ostade... Ali ja umirem, to vidite vec, dua
mi moja vec bjei, ne dajte da zrakom se rasije, dopustite joj da u ustacima
Vaim dom svoj svije!"
Prizvuci u Ferranteovu glasu bijahu toliko iskreni da je i sam Roberto sada
vec arko elio da ona padne u tu slatku klopku. Jedino ce tako znati da ga
ljubi.
Tako se Lilia prigne da bi ga poljubila, zatim ustuknu ne usudivi se; eli pa
vie ne eli, tri puta primaknu usne ude-nomu dahu, tri se puta povuce te
krikne:
"Oh, da, da, ako u lance me ne okujete, nikada slobodna biti necu, nikad
nevina ako vi me ne obecastite!"
I uzevi njegovu ruku, nakon to na nju spusti cjelov, prinese je na grudi;
privuce ga tad k sebi, njeno mu otevi dah s usana. Ferrante se prignu nad
taj vrc radosti kojem Roberto bijae povjerio pepeo svojega srca i dva se
tijela stope u jednu jedinu duu, dvije due u jedno tijelo. Roberto vie nije
znao tko je u tome zagrljaju, buduci da je ona vjerovala da se nalazi u
njegovom pa je pruajuci Ferranteova usta nastojao odmaknuti njezina, kako
drugome ne bi dopustio cjelov.
353
Tako se, dok je Ferrante cjelivao a ona uzvracala, poljubac rastapao i
pretvarao ni u to, a Robertu ne ostajae nita osim uvjerenosti da mu je sve
to je imao ukradeno. No nije mogao a da ne pomisli na ono to je odbijao
zamisliti: znao je da je u prirodi ljubavi da uvijek prevruje mjeru
Pozlijeden tom neumjerenocu, zaboravljajuci da ona daje Ferranteu, dreci ga
Robertom, dokaz za kojim je Roberto toliko udio; mrzio je sada Liliu i trceci
gore-dolje po brodu, bolno zavijao:
"On, bijednice, citav tvoj rod uvrijedio bih kad enom bih te zvao! To to
ucinila si furiji prilici, ne eni, i cak bi i naslov zvijeri divlje odvie
castan bio za takvu paklenu betiju! Ti gora si od ljutice guje to otrova
Kleopatru, gora od crva to var-kama svojim ptice vabi da rtvom bi njihovom
glad svoju utaila, gora od dvoplaza to svakom kog zgrabi toliko otrova ubri-
zne da ovaj u trenu mrtav padne, gora od lupara to naoruan sa cetiri otrovna
zuba rastace meso svojim ugrizima, gora od bjelouke to sa stabla se baca i
rtvu svoju davi, gora od ko-lubra to u cesme svoj otrov bljuje, gora od
zmaja to pogledom ubija! Megero paklena, to ni za Nebo, ni za zemlju, ni za
rod, ni za vjeru ne zna, nakazo od kamena rodena, od planine, od hrasta!"

Potom bi zastao, ponovno postao svjestan da se ona po-daje Ferranteu
smatrajuci ga Robertom i da stoga ne prokleta nego spaena od te zasjede mora
biti:
"Pazi, ljubavi moja ljubljena, ovaj ti se predstavlja mojim licem, znajuci
dobro da drugog doli mene ljubiti ne bi mogla! to da ucinim sada osim da
mrzim sebe sama da bih mogao mrziti njega? Zar mogu dopustiti da izdana bude
uivajuc u zagrljaju njegovu, mislec da moj je? Ja koji prihvatih vec skoro da
ovdje u zatvoru ovom ivim, da bi dani i noci moje mislima na te posveceni
bili, zar mogu dopustit ti sada da vjeruje kako opcinja me, ropkinjom
bivajuc njegovih cini? Oh, Ljubavi, Ljubavi, Ljubavi, nisi li ti vec dovoljno
me kaznila, nije li ovo smrt bez umiranja?"
35430.
, ISolesti
ili L,zoticnoj
r
|va je dana Roberto ponovno izbjegavao svjetlo. U snovi-.X ma je svojim vidio
jedino mrtve. Desni i usta bijahu mu nadraeni. Bolovi su se iz utrobe
proirili u grudi, potom u leda, te je povracao kisele tecnosti, premda hranu
nije uzimao. Crna mu je uc, usijecavi se posvuda, nagrizala citavo tijelo,
previrala u njemu mjehuricima slicnim onima kakve baca voda izloena snanoj
toplini.
Bijae zacijelo pao rtvom a nije za vjerovati da tek sada postaje toga
svjestan one boljetice to je svi obicno nazivahu Eroticna Melankolija. Nije
li one veceri kod Arthenice znao lijepo objasniti kako slika ljubljene osobe
pobuduje ljubav ulazeci kroz zjenicu ociju koje vratari su i biljei due? No
kasnije, medutim, ljubavni se pecat prepusti da polagano sklizne u vene te
tako dospije do jetre, izazivajuci pohotu koja uzbuni citavo tijelo, odlazi
otamo ravno u osvajanje tvrdave srca, otkuda pak napada najplemenitije snage
mozga cineci ih pokornim svojim robovima.
To naime znaci da on svoje rtve gotovo obezumljuje, cula se gube, um
pomucuje, mata izopaci, a zaljubljeni nesretnik omravi, osui se i sasvim
usuce, oci mu upadnu, ceznutljivo uzdie i stenje te se na koncu potpuno
smodi od ljubomore.
Kako ozdraviti? Roberto je vjerovao da poznaje lijek nad lijekovima, koji mu u
svakom slucaju bijae uskracen: posjedovati ljubljenu osobu. Nije medutim znao
da to nije dovoljno, jer melankolici ne postaju takvima od ljubavi, nego se
zaljubljuju da bi izrazili svoju melankoliju - osjecajuci osobitu sklonost
prema divljim i umovitim mjestima, kako bi u duhu mo-
"r"
355
Hl!
gli neprestano biti s odsutnom dragom i misliti jedino na to kojim bi nacinom
do nje doli, no kad to postignu, ojade se jo vie, i opet bi nekom drugom
cilju htjeli teiti.
Roberto se pokuavao prisjetiti onoga to bijae cuo od ljudi od nauke koji
proucavahu Eroticnu Melankoliju. Cinilo se da nju izaziva dokolica, spavanje
na ledima i pretjerano dugo zadravanje sjemena. A on je vec odvie vremena
prisilno proveo u dokolici, a to se tice zadravanja sjemena, izbjegavao je
tome traiti uzroke i smiljati kako mu doskociti.
Bijae jednom cuo da lovacka natjecanja navodno pospjeuju zaborav te ustanovi
da ce morati pojacati svoje plivacke pothvate, i to bez odmora na ledima; no
izmedu supstancija koje uzbuduju cula bila je i sol, a soli se, plivajuci,
covjek poprilicno naguta. Osim toga, sjetio se kako je cuo da su Afrikan-ci,
koji su izloeni suncu, poroku mnogo skloniji nego Sjevernjaci.
A nije li moda putem neke hrane dao poticaja svojim sa-turnijanskim
sklonostima? Lijecnici zabranjivahu lovinu, gucju jetru, pistaciju, tartufe i
dumbir, no ne spominjanu koje se ribe odvie ne preporucuju. Upozoravahu kako
se valja cuvati previe udobne odjece, poput one od samurova krzna ili
baruna, a isto je vrijedilo i za mous, ambru, mukatni oracic i Ciparski
Prah, ali to je on mogao znati o nepoznatoj moci stotina mirisa to se
oslobadahu iz staklenika, i onih koje mu donaahu vjetrovi s Otoka?

Mogao bi se protiv tih tetnih utjecaja boriti kamforom, bo-rainom,
kiseljacom; klistirima, sredstvima za povracanje na bazi vitriolskih soli
otopljenih u juhi; a napokon i putanjem krvi iz sredinje vene na ruci ili
one na celu; i zatim braneci se samo cikorijom, endivijom, salatom locikom, a
od voca samo dinjama, grodem, trenjama, ljivama i krukama, a povrh svega
uzimati svjeu metvicu... No nita mu od toga na Daph-ne ne bijae dostupno.
Ponovno otpoce gibati se medu valovima, nastojeci ne progutati previe soli i
odmarajuci se to je manje moguce.
Naravno, nije prestajao misliti na pripovijest koja se u njemu bijae rodila,
no njegov se gnjev prema Ferranteu sada pretvarao u izljeve bahate silovitosti
te se mjerio s morem kao
356
da, podvrgavajuci ga svojim prohtjevima, podjarmljuje vlastita neprijatelja.
Nakon nekoliko dana jednoga je popodneva prvi puta otkrio jantarnu boju svojih
grudnih dlacica i - kako biljei uz pomoc raznoraznih retorickih uvijanja -
samoga stidnika; te ustanovi da se one sada tako isticu jer mu je tijelo
preplanulo od sunca, ali da je takoder i ojacalo, buduci da je opaao kako mu
se na rukama trzaju i bacakaju miici koje ranije nije primjecivao. Smatrao se
sada pravim Herkulom te je posve izgubio osjecaj za opreznost. Sutradan se u
vodu spustio bez konopca.
Bit ce da se pustio s ljestvica, napredujuci du desnoga boka broda sve do
kosnika, zatim je vjercfdtno zaobiao krmu i vratio se drugom stranom,
prolazeci ispod kosnika. I pritom svojski uposlio i ruke i noge.
More ne bijae odvie mirno i blagi su ga valovi neprekidno bacali o brodske
bokove, zbog cega je morao ulagati dvostruki napor, bilo da je plivao du
broda ili se od njega pokuavao udaljiti. Disanje mu vec bijae teko, no
srcana ga upornost nije naputala te se nije predavao sve dok nije stigao na
pola puta, to jest do krme.
Ovdje shvati da je vec iscrpio sve svoje snage. Ne bi mu dostajale da prode
jo citavu drugu stranu, no niti da se vrati natrag. Pokua se pridrati za
kormilo koje je lagano cendralo pod naizmjenicnim zapljuscima valova; ono je
medutim nudilo tek nestabilan oslonac buduci da ga onako prekrivena biljnom
sluzi bijae teko i uhvatiti.
Vidio je iznad svoje glave galeriju, naslucujuci iza njezinih staklenih
prozora sigurnost svoje kabine. Govorae sebi kako bi, kad bi se kojim
slucajem ljestvice na pramcu otkvacile, mogao sate i sate ovdje provesti prije
nego to umre, ocajnicki udeci za istom onom palubom koju je toliko puta
zaelio napustiti.
Sunce bijae zastrto jatom gustih oblaka i on je vec obami-rao i kocio se od
hladnoce. Isprui glavu unatrag, kao da ce usnuti, za kratko vrijeme otvori
ponovno oci, okrenu se oko sebe i shvati da se zbiva upravo ono cega se bojao:
valovi ga udaljavahu od broda.
Napregnu se i vrati do brodskoga trupa, dodirnuvi ga kao da ce od njega
dobiti snage. Iznad njegove glave vidio se top to izvirivae iz jednog
saborda. Da je uzeo konopac, miljae, mogao je sada uciniti od njega omcu,
pokuati je baciti uvis i za grlo uhvatiti ta plamena usta, i zatim se uspeti
vukuci konopac rukama, a nogama se odupiruci o drvo broda... No medutim, ne
samo to nije bilo konopca, nego zasigurno ne bi imao ni hrabrosti ni miica
da se popne na takvu visinu... A opet, nema nikakva smisla umrijeti ovako,
tako blizu vlastitome sklonitu.
Donese odluku. Sad kad je vec zaobiao krmu, bilo da se vrati desnom stranom
ili da nastavi po lijevoj, prostor koji ga je dijelio od ljestvica bijae
jednak. Gotovo izvlaceci drijeb, odluci plivati lijevom stranom, pazeci
pritom da ga struja ni casa ne odvoji od Daphne.
Plivao je steuci zube, zategnutih miica, ne usudivi se opustiti ni za
trenutak, cvrsto i nepokolebljivo odlucan da preivi, cak i po cijenu -
govorae sebi - smrti.
S usklikom likovanja stigne do kosnika, uhvati se za pra-mac i domogne
Jakovljevih ljestvi - i neka i njega i sve svete patrijarhe Svetoga Pisma
blagoslovi Gospod, Bog Vojske.
Nije vie imao snage. Ostao je visjeti na Ijestvama moda i citavih pola sata.
Kako god bilo, na koncu mu je polo za rukom uspeti se na palubu, gdje pokua
porazmisliti i izvuci neki sud o svojemu iskustvu.
Prvo, mogao je plivati, barem toliko da moe ici s jednoga kraja broda na
drugi i obratno; drugo, pothvat takve vrste dovodio ga je do krajnjih granica
njegovih fizickih mogucnosti; trece, buduci da je udaljenost izmedu broda i
obale bila mnogo puta veca od citava Daphnina opsega, nije se mogao nadati da
ce, cak i za vrijeme oseke, moci plivati sve dok ne uzmogne uhvatiti se neceg
cvrstog; cetvrto, oseka mu je dodue kopno cinila bliim, ali uzmicanje vode
oteavat ce mu kretanje; peto, kad bi kojim slucajem stigao na pola puta i kad
mu ne bi uspijevalo nastaviti dalje, ne bi mu isto tako uspjelo niti vratiti
se natrag.
Morat ce dakle nastaviti s konopcem, i to ovoga puta mnogo duim. Otici ce na
istok toliko koliko mu snage budu do-
358
putale, a zatim vukuci se vratiti. Jedino vjebajuci na takav nacin, dane i
dane, moci ce kasnije pokuati sam.
Izabra jedno mirno poslijepodne, kad mu je sunce vec bilo daleko za ledima.
Opskrbio se vrlo dugackim konopcem koji jednim krajem bijae cvrsto osiguran
na glavnom jarbolu i koji je na palubi leao namotan u mnotvo kolutova
pripravnih da jedan po jedan postepeno budu odmotani. Mirno je plivao, bez
suvinih napora, cesto se odmarajuci. Motrio je al i oba rta. Tek je sada,
ovako odozdo, zamjecivao koliko je zapravo daleko ona zamiljena linija to se
pruae od jednog do drugog kraja sa sjevera prema jugu, iza koje ce uci u
prethodni dan.
Pogreno shvativi oca Caspara, bijae uvjeren kako bedem koralja zapocinje
tek tamo gdje maleni valovi otkrivahu prve hridi. Koralji, medutim, cak i za
vrijeme oseke, zapocinja-hu mnogo prije. U protivnom, i Daphne bi se usidrila
mnogo blie kopnu.
Tako se dogodilo da je golim nogama udario o neto to se naziralo otprilike
na pola puta do dna, no i to tek onda kad bi se dolo sasvim iznad. Gotovo
istodobno iznenadi ga gibanje nekakvih raznobojnih prilika ispod povrine i
prepadne osjecaj nepodnoljiva eenja na bedru i na goljenici. Kao da ga je
neto ugrizlo ili ga ogrebla kakva otra panda. Ne bi li se to prije maknuo
iz te pliclne odgurne se snano nogom, ozlijediv-i pritom povrh svega i
stopalo.
Odmah pograbi konopac i stade ga vuci tako naglo i tolikom estinom da su mu
ruke kad se vratio na brod bile sasvim izguljene; no vie ga je od toga
zabrinjavala bol u nozi i stopalu. Bijahu na njima nakupine gnojnih bubuljica,
veoma bolne. Isprao ih je slatkom vodom i to mu je djelomice ublailo arenje.
S veceri, medutim, i tijekom citave noci, eenju se pridruio ljuti svrbe, i
u snu se vjerojatno estoko grebao, buduci da je sljedeceg jutra iz bubuljica
tekla krv i nekakva bje-licasta tvar.
Bijae se na koncu utekao pripravcima oca Caspara Spiri-tus, Olea, Flores koji
poneto umirie infekciju, no jo je citav jedan dan osjecao neodoljivi poriv
da zarije nokte u nesnosne bubone. - ,,----... .:._-
359
Jo jednom sagleda rezultate svojega iskustva, te izvede cetiri zakljucka:
bedem je blii nego to oseka ostavljae dojam, to ga je moglo ohrabriti da
se jo jednom upusti u istu pustolovinu; neki stvorovi to na njemu obitavaju,
rakovi, ribe, moda i koralji ili usiljeno kamenje, imaju moc da mu priskrbe
neku vrst kune zaraze: ako se eli vratiti na te stijene morat ce biti obuven
i u odjeci, to ce mu pak sputavati kretanje; buduci da u svakom slucaju nece
moci zatititi citavo tijelo, morao bi biti u stanju gledati pod vodom.
Posljednji ga zakljucak sjeti na onu masku za gledanje pod morem koju mu otac
Caspar bijae pokazivao, onu Personu Vitreu. Pokua je zakopcati na potiljku
te otkrije da mu zatvara lice, a da kroz nju moe gledati kao kroz kakav
prozor. Pokua zatim disati te zamijeti da poneto zraka ipak prolazi. Ako
prolazi zrak, proci ce i voda. Morat ce je dakle koristiti zadravajuci dah -
to vie zraka u njoj bude ostalo, toliko ce manje vode uci - i vratiti se nad
povrinu cim bude puna.
Citava operacija ne bijae ocito nimalo laka i Roberto je utroio tri dana da
bi u vodi, no dreci se neprestano blizu Daphne, isprobao sve njezine faze.
Pokraj mornarskih leajeva pronaao je platnene gamae koje ce mu zatititi
stopala, a nece ga previe sputavati, i par dugih nogavica koje ce pricvrstiti
oko listova. Bilo mu je potrebno pola dana da ponovno nauci sve one kretnje
koje su mu vec tako dobro ile dok je plivao gol.
Pokua nakon toga plivati s maskom. U dubokoj vodi nije mogao vidjeti mnogo,
ali je opazio kako prolazi jato zlatnih ribica, daleko dolje ispod sebe, kao
da plivaju u kakvu bazenu.
Tri dana, rekosmo. Tijekom kojih je Roberto najprije naucio gledati prema
dolje zadravajuci dah, zatim kretati se gledajuci, a potom u vodi skinuti
masku. U tom je pothvatu spontano naucio jo jedan novi poloaj koji se
sastojao u tome da nadimlje pluca pruajuci ih prema van, da se rita nogama
kao kod urna hoda i da bradu gura uvis. Mnogo je tee od toga, medutim, bilo
odrati istu ravnoteu kad je trebalo ponovno staviti masku i privezati je na
potiljku. Odmah si stoga rece da ce, jednom kad bude na bedemu, ako zauzme
takav okomit poloaj, udariti o hrid, a ako dri lice izvan vode nece vi-
360
djeti o to mu udaraju noge. Zakljuci stoga da ce biti bolje masku ne vezati
nego je s obje ruke pritisnuti na lice. to mu je pak nametalo da se krece
samo nogama, i to dreci ih ispruene u vodoravnu poloaju kako ne bi udario o
plitko dno; nacin kretanja koji jo nikad dotad nije isprobao i koji je
zahtijevao beskrajno mnogo pokuaja prije nego to ce ga moci izvesti s punim
pouzdanjem.
Tijekom tih vjebi svaki svoj izljev gnjeva Roberto je pretvarao u jedno
poglavlje svojega Romana o Ferranteu.
I tako je svojoj pripovijesti dao mnogo gnjevniji pravac, gdje ce Ferrante
napokon biti zaslueno i pravedno kanjen.
i
31.
!t
Politicki
druge strane, nije mogao opet odvie odlagati nastavak svoje price. Istina
jest da Pjesnici, nakon to su spomenuli neki znameniti dogadaj, za neko ga
vrijeme ostave po strani kako bi citatelja drali u napetosti - i po toj se
vjetini upravo i prepoznaje domiljato skrojeni roman; no tema ne bi smjela
ostati odvie dugo zanemarena, jer ce se citatelj inace izgubiti u prevelikom
broju usporednih radnji. Valjalo se prema tome vratiti Ferranteu.
Oteti Robertu Liliu bijae samo jedan od dva cilja koje Fer-rante sebi bijae
postavio. Drugi je bio urediti da Roberto padne u nemilost kod Kardinala i
izgubi njegovu blagonaklonost. Nimalo lak naum: Kardinal naime nije imao pojma
da Roberto uopce postoji.
No Ferrante je uvijek dobro znao iskoristiti pravu priliku. Jednog je dana
Richelieu u njegovoj nazocnosti citao neko pismo te ga bijae upitao:
"Kardinal Mazarin spominje mi ovdje neku pricu o Englezima, u svezi s nekim
njihovim Prahom Simpatije. Niste li slucajno culi neto o tome u Londonu?"
"O cemu je rijec, Uzoritosti?"
"Gospodine Pozzo, ili kako se vec zovete, naucite da se nikada na pitanje ne
odgovara drugim pitanjem, posebno ne onome tko se nalazi na viem poloaju od
vas. Kad bih znao o cemu se radi, ne bih to vas pitao. Svejedno, ako vec ne
znate nita o tom prahu, niste li moda uhvatili kakvu nagovijest o nekoj
novoj tajni u svezi s odredivanjem geografske duine?"

"Priznajem da mi je to potpuno nepoznato. Kad bi Vaa Uzo-ritost bila tako
dobra da me prosvijetli, moda bih mogao..."
"Gospodine Pozzo, bili biste zabavni da niste drski. Ne bih bio gospodar ove
zemlje kad bih ostalima rasvjetljavao tajne za koje ne znaju - osim ako ti
ostali nisu Francuski Kralj, to .mi se ne cini da je va slucaj. I prema
tome, cinite jedino ono to znate ciniti: drite dobro otvorene ui i otkrijte
tajne o onome o cemu nita niste znali. Onda cete o njima doci izvijestiti
mene, a nakon toga cete gledati da ih zaboravite."
"To je upravo ono to sam uvijek cinio, Uzoritosti. Ili barem vjerujem daje
tako, buduci da sam zaboravio da sam ita cinio."
"Takvi mi se svidate. Moete ici."

Dugo nakon toga, Ferrante je cuo Roberta, one znamenite veceri, kako
raspravlja upravo o onome prahu. Nije mogao povjerovati da bi Richelieua sada
mogao upozoriti na to kako se cini da jedan talijanski plemic koji se drui s
onim Englezom d"Igbvjem na glasu po svojim negdanjim bliskim vezama s
vojvodom od Bouquinquanta zna o prahu prilicno mnogo.
Od trenutka kad je odlucio Roberta liiti dobroga glasa, Ferrante je prije
svega morao postici da zauzme njegovo mjesto. Zbog toga otkrije Kardinalu da
se on, Ferrante, izdaje za gospodina Del Pozza, buduci da mu posao
izvjestitelja namece da sacuva svoj inkognito, ali da je on zapravo pravi
Roberto de la Grive, negdanji istaknuti borac na strani Francuza, u vrijeme
opsade Casalea. Onaj drugi, to onako podmuklo i prijetvorno govori o
engleskom prahu, neki je pustolov-varalica koji se koristi slucajnom slicnocu
i koji je vec pod imenom Mah-mut Arapin u svojstvu pijuna izvravao turske
naloge.
Tako rekavi, Ferrante se pripremao za trenutak kad ce, upropastivi brata,
moci stati na njegovo mjesto i postici da bude smatran jedinim pravim
Robertom, ne samo u ocima rodaka sa della Grive, nego u ocima citava Pariza -
kao da onaj drugi nikad ni postojao nije.
U meduvremenu, dok se pod okriljem Robertova lica svojski trudio osvojiti
Liliu, Ferrante je doznao, kao i svi ostali, za nesrecu koja bijae zadesila
Cinq-Marsa te se, riskirajuci bez sumnje mnogo ali spreman i ivotom platiti
samo da bi izvrio svoju osvetu, stao napadno javno pokazivati, neprestano pod
Robertovim ruhom, u drutvu prijatelja tog urotnika.
L
l
Potom je doapnuo Kardinalu da je lani Roberto de la Grive koji toliko zna o
tajni Englezima tako dragocjenoj, ocigledno umijean u zavjeru, te se pobrinuo
cak i za svjedoke koji ce moci potvrditi da su ga vidjeli s ovim ili onim
urotnikom.
Kako vidimo, citava piramida lai, himbe i preruavanja bijae potrebna da se
Roberta namami u stupicu. No Roberto je u nju pao na nacin i zbog razloga o
kojima pojma nije imao ni sam Ferrante, ciji se planovi izjalovie
Richelieuovom smrcu.
Sto se zapravo dogodilo? Richelieu je, kako bijae sumnjicav, Ferrantea
koristio a da o tome nikome nije govorio, cak niti Mazarinu, prema kojem je
vec ionako bio ocevidno nepovjerljiv otkad ga je vidio nagnuta poput orluine
nad njegovo bolesno tijelo. Svejedno, dok je bolest napredovala, Richelieu bi
tu i tamo prenio Mazarinu poneku obavijest, ali mu nikada ne bi otkrio njezin
izvor:
"Kad smo vec kod toga, dobri moj Giulio!"
"Izvolite, Uzoritosti i Oce moj ljubljeni..."
"Drite na oku odredenog Roberta de la Grive. Uvece pohodi gospodu de
Rambouillet. Cini se da zna poprilicno o onom vaem Prahu Simpatije... A osim
toga, kako mi rece jedan moj dojavnik, mladica se takoder cesto moe vidjeti u
urotnickom okruju..."
"Ne zamarajte se, Uzoritosti. Ja cu se za sve pobrinuti."
I evo vec Mazarina kako na svoju ruku otpocinje detaljnu istragu o Robertu,
sve dok o njemu nije doznao ono malo to je pokazao da zna one veceri njegova
uhicenja. No sve to, medutim, bez ikakva znanja o Ferranteu.

U meduvremenu Richelieu je umirao. to se moralo dogoditi Ferranteu?

Kako Richelieua vie nema, za njega vie ne postoji nikakav oslonac. Valjalo
bi mu uspostaviti kontakte s Mazarinom, buduci da je svaki bezocnik tuni
heliotrop koji se uvijek okrece u pravcu mocnijeg. No nije se pred novim
ministrom mogao pojaviti, a da mu ne predoci nikakva dokaza o tome koliko vri-
" jedi. O Robertu mu se izgubio svaki trag. Da nije bolestan, otputovao? Na
sve Ferrante misli, osim na to da su njegove klevete imale ucinka i da je
Roberto uhicen.
364Ferrante se ne usuduje pokazivati uokolo u Robertovu ruhu da ne bi pobudio
sumnje onih koji moda pouzdano znaju kako je on negdje daleko odavde. Ma
koliko da se toga dogodilo izmedu njega i Lilie, prekida sada i s njom svaki
dodir, ravnoduno i becutno, kao netko tko zna da za svaku pobjedu valja
rtvovati mnogo vremena. Zna da treba umjeti iskoristiti tu razdvojenost;
vrline gube svoju caklinu ako se previe pokazuju, a mata see dalje od
pogleda; i feniks se takoder koristi udaljenim i zabacenim mjestima da bi
ivom odrao vlastitu legendu.
No vrijeme je na izmaku. Valja svakako postici da, po Robertovu povratku,
Mazarin u njega vec sumnja i da eli njegovu smrt. Ferrante pita za savjet
svoje tajne pomocnike na dvoru i otkriva da se Mazarinu moguce pribliiti
preko mladoga Colberta, kome potom dostavlja pismo u kojem natukne neto o
nekoj engleskoj prijetnji i o pitanju geografske duine ne imajuci o tome
blagoga .pojma: samo je jedan jedini put za nju cuo, i to kad ju je orromaB
spomenuo Richelieu. Trai u zamjenu za svoja otkrica pozamanu svotu te ishodi
susret na kojem se pojavi preruen u staroga opata, s crnim povezom preko oka.
Colbert nije naivac. Taj opat ima glas koji mu se cini poznatim, vec prve
stvari koje kae zvuce sumnjivo, pozove dva straara, strgne mu i povez i
bradu, i koga vidi pred sobom? Onog istog Roberta de la Grive kojeg je on sam
povjerio svojim ljudima da ga ukrcaju na brod doktora Byrda.
Pripovijedajuci sebi ovaj dio price, Roberto je sav likovao. Ferrante je na
kraju sam sebe svojom voljom utjerao u stupicu.
"Vi, San Patrizio?", odmah povikne Colbert. Zatim ga, vidjevi da se Ferrante
toliko zabezeknuo da je ostao bez rijeci, dade baciti u zatvor.
Bijae za Roberta pravo uivanje zamisliti sebi razgovor Mazarina s Colbertom
koji ga je odmah o svemu obavijestio.
"Taj covjek mora da je lud, Uzoritosti. To to se usudio izbjeci svojoj
obvezi, jo mogu razumjeti, ali da je sebi umislio da ce doci ovamo prodavati
nam ono to smo mu mi dali, to je znak potpuna bezumlja."
365
l . r.
"Colbert, nemoguce je da je netko toliko lud da me smatra budalom. Prema tome,
taj na prijatelj igra vjerujuci da u ruci dri nepobjedive karte."
"U kom smislu?"
"Na primjer, moda se ukrcao na onaj brod i odmah otkrio ono to se o njemu
ima doznati, tako da vie nije imao potrebe tamo ostati."
"Ali da nas je htio izdati, otiao bi panjolcima ili Holanda-nima. Ne bi
doao ovamo nas izazivati. to bi od nas uostalom mogao traiti? Novac? Znao
je dobro da bi, bude li se ponio poteno i lojalno, dobio cak i poloaj na
dvoru."
"Ocigledno je uvjeren kako je otkrio tajnu koja vrijedi vie od poloaja na
dvoru. Vjerujte mi, poznajem ljude. Ne preosta-je nam drugo nego ostati u
njegovoj igri. elim ga veceras vidjeti."
Mazarin je primio Ferrantea dok je, vlastitom rukom, zavrnim potezima
ukraavao stol koji je dao svecano prostrijeti za vlastite goste, trijumf
predmeta to nalikovahu svemu osim sebi samima. Na njemu blistahu stijenjevi
to izvirivahu iz pehara za led, i boce u kojima je vino imalo posve
neocekivanu boju, poslagane izmedu koara sa zelenom salatom ovjencanih
umjetnim i umjetno aromaticnim cvijecem i vocem.
Mazarin, koji je drao da je Roberto, odnosno Ferrante, upucen u odredenu
tajnu iz koje eli izvuci najvecu mogucu korist, bijae naumio pricinjati se
da sve zna hocu reci, sve ono to nije znao, ne bi li se ovome omakao kakav
povod za sumnju.
Imamo tako prizor dvojice mukaraca od kojih nijedan ne zna nita od onog to
vjeruje da drugi zna, i ne bi li se medusobno zavarali, i jedan i drugi govore
u aluzijama, i jedan i drugi uzalud se nadajuci da ba onaj drugi ima kljuc te
ifre. Kakva izvrsna prica, govorae sebi Roberto dok je traio kako da
razmrsi klupko koje je vec prilicno zapetljao.
"Gospodine di San Patrizio", rece Mazarin dok je tanjur ivih hlapova to
izgledahu kuhani primicao drugom na kojem , bijahu kuhani hlapovi to se
cinie ivima, "prije tjedan dana ukrcali smo vas u Amsterdamu na Amarilli.
Niste mogli tek
366tako napustiti zadatak: znali ste dobro da biste to platili ivotom. Ostaje
prema tome da ste vec otkrili ono to vam je valjalo otkriti."
Stijenjen u kripac pred alternativom, Ferrante uvidje da mu se nimalo ne
isplati priznati da je napustio pothvat. Nije mu " dakle preostajalo nego poci
drugim putem:
"Ako je tako po volji Vaoj Uzoritosti", rece, "u odredenom smislu ja znam ono
to je Vaa Uzoritost eljela da doznam", te doda u sebi "A zapravo sam upravo
doznao da se tajna krije na brodu koji se zove Amarilli i koji je prije tjedan
dana otplovio iz Amsterdama..."
"Hajde, hajde, ne budite skromni. Znam dobro da ste doznali mnogo vie od onog
to sam ocekivao. Otkad ste krenuli dobio sam i drugih obavijesti, da ne biste
pomislili da ste vi jedini moj agent. Znam, dakle, da ono to ste doznali
vrijedi iaH2l t tf"d zcfa"-mnogo i nisam tu da se cjenkam kao na trnici.
Pitam se samo zbog cega ste nastojali da se ovamo k meni vratite tako
krivudavim tajnim putem", i za to je vrijeme pokazivao slugama kamo da stave
razne vrste mesa u drvenim kalupima oblika ribe, na koje izlije potom ne juhu
nego gusti slatki sirup.
Ferrante bijae sve vie uvjeren kako se radi o tajni od neprocjenjive
vrijednosti, no govorio je sebi kako je lako u letu ubiti pticu koja leti
ravno, ali ne i onu koja neprestano krivuda. Stoga je odugovlacio ne bi li
dobio na vremenu i iskuao protivnika:
"Vaa Uzoritost zna da je ulog u igri zahtijevao uvijena sredstva."
"Ah, nitkove", govorio je u sebi Mazarin, "nisi siguran koliko vrijedi tvoje
otkrice pa ceka da mu ja odredim cijenu. Ali morat ce ti biti taj koji ce
prvi progovoriti."
Premjesti na sredinu stola sladolede izradene poput bresa-ka jo objeenih o
svoju grancicu, a zatim ce glasno:
"Ja znam to vi imate. Vi znate da to ne moete otkriti nikome drugome nego
meni. Cini vam se umjesnim da podmecete crno za bijelo i bijelo za crno?"
"Ah, lisice prokleta", u sebi ce Ferrante, "nema ti ni sam pojma to bih ja
to trebao znati, no nevolja je u tome to to ne znam ni ja."
367
A zatim naglas:
"Vaa Uzoritost zna da istina katkad moe biti ekstrakt gorcine."
"Spoznaja nikad ne moe nakoditi."
"Ali ponekad boli."
"Nanesite mi, dakle, tu bol. Nece me zaboljeti vie nego onda kad doznah da
ste se okaljali veleizdajom i da sam vas trebao prepustiti krvnikovoj ruci."
Ferrante najzad shvati da se, igrajuci Robertovu ulogu, izlae pogibelji da
zavri na stratitu. Bolje da oda tko doista jest: najvie to time riskira
bijae da ga lakaji dobro izmlate.
"Uzoritosti", rece, "pogrijeila to ne priznadoh odmah istinu. Gospodin me je
Colbert zamijenio za Roberta de la Grive i njegova je zabluda moda zavarala i
jedan tako otar pogled kao to je u Vae Uzoritosti. Ali ja nisam Roberto, ja
sam samo njegov nezakoniti brat. Doao sam da bih vam ponudio informacije za
koje sam mislio da bi Vau Uzoritost mogle zanimati, s obzirom da Vaa
Uzoritost bijae prva osoba koja pokojnomu i nezaboravnomu Kardinalu bijae
spomenula onu zavjeru Engleza, Vaa Uzoritost zna... Prah Simpatije i problem
geografske duine..."
Na te rijeci Mazarin ucini nervozni pokret sruivi umalo zdjelu za juhu od
lanoga zlata ukraenu dragim kamenjem u finoj staklenoj imitaciji. Okrivi za
to jednog od slugu, zatim promrmlja Colbertu:
"Vratite ovoga covjeka gdje je bio."
Doista je istina da bogovi osljepljuju one koje ele upropastiti. Ferrante je
smatrao da ce izazvati zanimanje pokazujuci koliko je upucen u
najpovjerljivije tajne pokojnoga Kardinala, te je ocigledno prevrio mjeru, iz
ciste obijesne oholosti sifo-kanta koji se uvijek eli priciniti bolje
obavijetenim od vlastita gospodara. No nitko jo Mazarinu ne bijae rekao a
bilo bi mu to prilicno teko dokazati da su izmedu Ferrantea i Riche-lieua
postojali bilo kakvi odnosi. Mazarin je pred sobom imao nekoga, bio to Roberto
ili netko drugi, tko ne samo da je znao" ono to je on rekao Robertu, nego i
ono to je bio pisao Riche-lieuu. Od koga li je to doznao?
Kad je Ferrante iziao, Colbert upita:
368"Vaa Uzoritost vjeruje u ono to je ovaj rekao? Kad bi bio blizanac, sve
bi se objasnilo. Roberto bi jo uvijek bio na moru, i..."
"Ne, ako je to njegov brat, slucaj je samo jo tee razjasniti. Kako to da zna
ono to smo najprije znali samo ja, vi i na .engleski dounik, a kasnije
Roberto de la Grive?"
"Pa brat mu je ispricao."
"Ne, njegov je brat sve od nas doznao tek one noci, i od tada nije bivao
isputen s ociju, sve dok onaj brod nije digao sidro. Ne, ne, taj covjek zna
previe stvari koje ne bi trebao znati."
"to cemo uciniti s njim?"
"Zanimljivo pitanje, Colbert. Ako je to Roberto, zna to je vidio na tom
brodu, i valjat ce ga svakako natjerati da to i kae. A ako nije, moramo
bezuvjetno doznati otkuda mu njegove informacije. U oba slucaja sasvim je
iskljuceno da ga se odvlaci pred sud gdje bi govorio previe i pred previe
uiju; ne moemo ga takoder niti ukloniti, tek tako, zarivi mu no u leda:
ima nam jo mnogo toga reci. A onda, ako nije Roberto nego, kako je rekao,
Ferrand ili Fernand..."
"Ferrante, cini mi se."
"No, da, svejedno. Ako nije Roberto, tko stoji iza njega? Cak ni Bastilja nije
sigurno mjesto. Poznato je da su neki ljudi ota-mo slali ili primali poruke.
Treba pricekati da progovori, odnosno naci nacina da mu se otvore usta, ali u
meduvremenu bismo ga morali izgnati na neko mjesto za koje nitko ne zna i
potruditi se da nitko ne dozna tko je."
U tom trenutku Colbertu pade na um ideja mracnoga sjaja. Prije nekoliko dana
jedan je francuski ratni brod zarobio neku gusarsku ladu. Bijae to, gle
slucaja, holandeki fluyt, posve, razumije se, neizgovorljiva imena, Tweede
Daphne, iliti Daphne Druga, znak - primjecivae Mazarin - da negdje mora
postojati neka Daphne Prva, to samo pokazuje kako ti protestanti imaju ne
samo slabu vjeru nego i oskudnu matu. Posada bijae sastavljena od ljudi
svakojaka soja. Moglo bi ih se odmah sve povjeati, no isplatilo bi se
ispitati nisu li moda u slubi Engleske, a zatim i kome su oteli taj brod,
moda bi se s pravim vlasnicima mogla ostvariti kakva unosna razmjena.
Bijae dakle odluceno da se lada stavi na vez nedaleko uca Sene, u malenoj,
gotovo posve skrivenoj uvali koja bi obicno promakla cak i hodocasnicima
Svetog Jakova koji bi, pri-stiuci iz Flandrije, uvijek prolazili nedaleko
nje. Na jeziccu zemlje koji zatvarae uvalicu nalazila se malena stara tvrdava
koja je nekoc sluila kao zatvor a koja je sada gotovo izvan upotrebe. Tamo u
samice bijahu baceni gusari koje su cuvala samo tri straara.
"Dobro, to mije dovoljno", rece Mazarin, "Uzmite desetoricu mojih straara,
pod zapovjednitvom nekog valjanog kapetana u kojeg ne nedostaje
opreznosti..."
"Biscarat. On se uvijek ponaao kako treba, jo od vremena kad je izlazio na
dvoboj s muketirima braneci Kardinalovu cast..."
"Odlicno. Dajte odvesti zatvorenika u tvrdavicu i neka bude smjeten zajedno
sa straom. Biscarat ce jesti svaki obrok zajedno s njim u njegovoj sobi i
pratit ce ga kad bude izlazio na zrak. Jedan straar na vratima i nocu. Zatvor
bi slomio i mnogo jace i oholije duhove; na ce tvrdoglavi magarac imati samo
Biscarata za razgovor, te ce se moda zaboraviti i togod mu povjeriti. I to
je najvanije od svega, nitko ga ne smije prepoznati, niti za vrijeme
putovanja, niti u tvrdavi..."

"Ako koji put izade provjetriti se..."

"Pa dobro, Colbert, malo domiljatosti. Neka mu se prekrije lice."
"Ako bih mogao predloiti... na primjer, eljezna maska zatvorena lokotom ciji
bismo kljuc bacili u more..."
"Ma dajte, Colbert, zar smo u Zemlji Romana? Vidjeli smo sinoc one talijanske
komedijante s onim konim maskama ogromnih noseva koje im iskrive crte lica, a
ipak ostave usta slobodnima. Nadite neku od njih, neka mu se stavi na lice
tako da je ne moe skinuti i dajte mu u sobu ogledalo, neka svaki dan umire od
srama. U brata se htio preruiti? Neka ga se prerui u Pulcinelu! I molim vas,
odavde do tvrdave u zatvorenoj kociji, zaustavljanja samo nocu i usred
pustopoljina, izbjegavati da se pokazuje na potanskim postajama. Ako netko
togod zapita, neka se kae da se odvodi do granice jedna visoka dama koja
bijae umijeana u zavjeru protiv Kardinala."
370Ferrante, zbunjen i ponien svojom burlesknom odorom, vec je danima
netremice zurio kroz celicnu reetku koja u njegovu sobu proputae tek slabo
svjetlo u sivi amfiteatar okruen neravnim pjecanim prudovima i Tweede Daphne
usidrenu u uvali.
Svladavao se dok bi bio s Biscaratom te ga neprestano obmanjivao navodeci ga
da ga dri sad Robertom, sad Ferran-teom, ne bi li izvjetaji upuceni Mazarinu
bili svaki puta neizvjesni i zbunjujuci. Uspijevalo bi mu usput uhvatiti
poneki razgovor izmedu straara te je iz njih shvatio da u podumima ispod
tvrdavice came okovani gusari.

eleci se osvetiti Robertu za nepravdu kojoj ovaj bijae izmakao, razbijae
sebi glavu o tome na koji bi nacin mogao potaknuti kakvu pobunu, osloboditi
one razbojnike, prisvojiti ladu i dati se u potragu za Robertom. Znao bi
odakle poceti: u Amsterdamu bi pronaao dounike koji bi mu rekli togod o
Amarillijevu cilju. Dostigao bi ga, otkrio Robertovu tajnu, ucinio da taj
nezgodni dvojnik nestane negdje na debelom moru, i imao to prodati Kardinalu
za prilicno visoku cijenu.
Ili moda ne, jednom kad mu tajna bude u rukama moe odluciti prodati je
drugima. A na kraju krajeva, zato je uopce prodavati? Prema onome koliko je o
njoj znao, Robertova bi se tajna mogla odnositi na kartu nekog otoka s blagom
ili pak na tajnu Alumbradosa i Rosenkreuzera o kojima se govori vec dvadeset
godina. Iskoristio bi otkrice u vlastitu korist, ne bi vie morao pijunirati
za nekog gospodara, imao bi pijune u vlastitoj slubi. A kad bi stekao
bogatstvo i moc, ne samo to bi mu pripalo obiteljsko ime njegovih djedova,
nego i sama Dama.
Ferrante, razumije se, buduci od tijesta razdora zamijeen, ne bijae sposoban
za istinsku ljubav, no, govorae sebi Ro-berto, ima ljudi koji se nikada ne bi
zaljubili da nisu culi o ljubavi govoriti. Moda je Ferrante u svojoj celiji
pronaao kakav roman, procitao ga i uvjerio sebe da ljubi ne bi li tako
stvorio iluziju da se nalazi negdje drugdje.
Moda je ona, za vrijeme njihova posljednjeg susreta, poklonila Ferranteu svoj
cealj kao zalog ljubavi. Koji je Ferrante
371
sada cjelivao i cjelivajuci ga, brodolomio se opcinjen u zaljevu cije valove
bijae izbrazdao brodski kljun boje slonovace.
Moda je, tko zna, i lupe njegove vrste mogao podleci uspomeni na ono lice...
Roberto je sada vidio Ferrantea kako sjedi u tami ispred zrcala koje je, za
onoga tko bi stajao sa strane, odraavalo samo svijecu koja bijae ispred
njega. Motreci dva ika, jedan majmunski odraz drugog, oko se zatravi, duh
biva zanesen, izviru prividenja. Pomaknuvi tek neznatno glavu, Ferrante je
vidio Liliu, votanouto lice toliko natopljeno svjetlocu da upijae u sebe
svaku drugu zraku, a plave kose ostavljae da niz leda teku poput tamne rijeke
u vreteno upletene, grudi to tek se nazirahu pod lakom haljinom poluizre-
zanom...
Zatim Ferrante napokon! likovae Roberto poeli izvuci suvie od uzaludnosti
obicnoga sna: stade se nezasitan primicati nasuprot zrcalu i jedino to opazi
iza odsjeva svijece bijae rogac to mu sramotom zastirae gubicu.
Prljava se ivotinja, ne mogavi otrpjeti gubitak nezasluena dara, vracala
tada opipati njezin cealj, no sada, u dimu ostatka svijece, taj mu se predmet
koji bi za Roberta predstavljao najoboavaniju svetu relikviju pricinjao
zubatim ustima spremnim da zagrizu u njegov gorak jad.
37232.
1zt
?ri pomisli na Ferrantea zatocena na onom otoku kako ne skida oka s neke
Tweede Daphne koje se nikada nece moci domoci, Roberto je osjecao, dopustimo
mu to, zadovoljstvo ne ba hvale vrijedno ali razumljivo, ne posve odvojeno od
odredene vrste zadovoljstva pripovjedaca, buduci da mu je - s prekrasnom
antimetabolom - polo za rukom da svojega protivnika takoder zatoci u opsadi
zrcalno oprecnoj vlastitoj.
Ti s tog tvojeg otoka, s tom tvojom konom krabuljom, nikad se lade domoci
nece. Ja cu se, naprotiv, s ovog mojeg broda, s mojom staklenom maskom, vrlo
skoro domoci mojega Otoka. Tako si mu kazivae Roberto dok se spremao na jo
jedno novo vodeno putovanje.
Sjecao se na kojoj se udaljenosti od broda bio ozlijedio te je stoga najprije
mirno plivao noseci masku objeenu o pojas. Kad procijeni da je stigao u
blizinu bedema, navuce je i krenu u otkrivanje podmorskoga svijeta.
Na trenutak ne vidje nita osim nejasnih mrlja, zatim, poput moreplovca koji
brodom u maglovitoj noci stie pred kakvu strmu liticu ciji se obris iznenada
ocrta pred njim, opazi rub provalije nad kojom je plivao.
Skine masku, isprazni je i ponovno stavi pridravajuci je rukama, te laganim
udarcima nogu krenu ususret prizoru to ga bijae tek nazreo.
To su dakle koralji! Prvi dojam, ako je suditi prema njegovim biljekama,
bijae zbunjenost i zaprepatenje. Cinilo mu se kao da se nalazi u ducanu
nekog trgovca tkaninama koji pred njegovim ocima razastire i nabire
venecijansku gazu i taft,
373
l
brokat, saten, damast, barun, pa pramenove, mane, kite, rese, izreske, pa
zatim stole, plateve, misnice, dalmatike. No tkanine ovdje bijahu ive i
gibahu se putenocu orijentalnih plesacica.
Usred tog pejzaa kojeg Roberto ne zna opisati jer ga vidi po prvi puta i ne
nalazi u sjecanju slika koje bi mu pomogle da ga pretoci u rijeci, iskrsne
odjednom bezbrojno jato bica koja je - njih ipak - mogao prepoznati ili barem
usporediti s necim vec videnim. Bijahu to ribe to se ispreplitahu
ukrtavajuci svoje puteve poput zvijezda padalica to prelijecu kolovoskim
nebom, no cinilo se kao da je priroda izabiruci i slauci tonove i oblike
njihovih krljuti namjerno eljela prikazati ka-. kva paleta grizavaca u
svemiru postoji i koliko ih samo zajedno moe opstajati na jednom istom
prostoru.
Bijae ih ispruganih u nekoliko boja, po duini, po irini ili poprijeko, neke
pak cak u valovima. Bijae ih izradenih poput intarzija sa sitnim mrvicastim
mrljama hirovito rasijanim, pa osutih zrncima ili pjegavih, druge opet bijahu
arovite, bogi-njave ili sicuno istockane, ili pak venama ispresijecane kao
mramor.
Druge opet bijahu zmijolikih motiva ili opletene mreom lanaca. Bijae ih
ukraenih caklinom, protkanih talirima i ro-setama. A jedan se, najljepi od
sviju, cinio sav umotan u ta-nane vrpce to stvarahu dva reda groda i
mlijeka; i bijae pravo cudo kako niti jedan jedini put ne bi propustio
vratiti se gore red koji se bijae ovio odozdo, ba kao djelo istinske
umjetnicke ruke.
Tek je u tom trenutku, spazivi u pozadini iza riba koralj-ne oblike koje nije
mogao prepoznati na prvi pogled, razabirao kite banana, koarice s krucicima,
koeve pune broncanih mumula po kojima trckarahu kanarinci, zelembaci i
kolibrici.
Nalazio se iznad nekog vrta, ne, zabunio se, sad mu je vie nalikovao na
okamenjenu umu sacinjenu od razvalina gljiva - ne, niti to, prevario se, sad
su to bili breuljci, zavoji, litice,-kulje i pilje, neprekidno klizanje
ivoga kamenja na kojem se neko nezemaljske raslinje stapalo u plosnate,
okruglaste ili Ijuskaste likove to izgledahu odjeveni u majune granitne
oklope; ili pak cvoraste, ili cucurene u sebe same. No koliko
374god raznoliki, po caru i ljupkoj otmjenosti sve jedan od drugog bijahu
cudesniji, pa cak i oni s tobonjim nehajem izradeni, sklepani povrno na brzu
ruku, dostojanstveno isticahu svoju grubost te cudovitima bijahu nalik, no
onima to ih resi cu-- dovina Ijepost.
Ili je pak Roberto brie i ispravlja se, ne uspijeva se izraziti, kao netko
tko bi morao opisati cetvrtasti krug, vodoravnu uzbrdicu, bucnu tiinu, nocnu
dugu ono pred njim bilo grmlje cinobera.
Moda mu se, kako se svojski trudio zadrati dah, zamaglio pogled, a voda to
preplavljivae masku zamucivala i iskrivljavala oblike i nijanse. Izvirio je
glavom npoqe-la bi napokon napunio pluca te stao ponovno plutati du rubova
morskoga nasipa, slijedeci njegove gudure, klance, prijevoje, drijela i
procijepe u kojima se otvarahu glineni hodnici gdje se nizahu opijeni
harlekini; posred jedne strme hridi opazi pak kako pociva, polagano diuci i
micuci klijetima, rak s kre-stom od vrhnja, ponad mree koralja ovi
nalikovahu onima koje bijae poznavao, no naslagani poput sira Svetog Stjepana
kojem ni kraja ni konca nema.
Sad pak ugleda neto to nije bila riba, ali niti list, bijae medutim
zacijelo neto ivo, kao dvije iroke krike nekakve bjelicaste tvari
obrubljene grimizom, i jedna lepeza od perja; a tamo gdje bi trebale biti oci
lelujahu dva roga od pecatnoga voska.
Sirijski polipi, koji u svom crvolikom gmizanju otkrivahu inkarnat ogromne
sredinje usne, obirahu nasade bjelkaste sitne metvice sa glavicem
tamnocrvenim poput amaranta; ruicaste ribice iarane maslinastim tockicama
brstie pepeljaste cvjetace poprskane skrletom, tigraste gomolje cadava rogov-
Ija... A zatim se tu vidjela upljikava jetra boje mrazovca, kao od neke
velike ivotinje, ili pak vatromet arabeski od ivoga srebra, nakupine cekinja
s bodljikama pokapanim krvavim crvenilom, i na kraju neka vrst kalea od
mlohavog sedefa...
Taj mu se kale naposljetku ucini kao nekom urnom, te pomisli kako bi tu medu
tim stijenama mogao biti sahranjen les oca Caspara. Neprepoznatljiv, naravno
njegovu pogledu, buduci da ga je voda najprije dugo prekrivala koraljnim
hrskavicama:
375
no koralji su zacijelo, upijajuci zemaljske sokove iz toga tijela, poprimili
oblike vrtnoga cvijeca i plodova voca. Moda ce svakoga casa prepoznati
ubogoga starca preobraena u stvora dotad ovdje dolje nepoznatog: kuglasti
oblik glave sazdan od kokosa obrasla vunastom dlakom, dvije smezurane osuene
jabucice umjesto obraza, oci i vjede dvije nezrele marelice, kvrgava tikvica
na mjestu nosa izgledae poput balege neke ivotinje; dolje nie pak, umjesto
usana suhe smokve, ecerna repa sa svojim vrnim trnjem kao brada, a u
svojstvu grla naborana divlja articoka; na obje sljepoocnice dvije bodljikave
kestenove kore sluie kao cuperci vlasi, a kao uske po jedna polovica orahove
ljuske; prsti bijahu mrkve, eludac lubenica, koljena dunje.
Kako li su se samo u Robertu mogle roditi tako alobne misli, i u tako
grotesknom obliku? U drugacijem nekom obliku posmrtni bi ostaci nesretnoga
prijatelja svecano na tom mjestu izrekli svoj sudbonosni "Et in Arcadia
ego..."
Eto, moda u obliku lubanje onog pjecanog koralja... Taj kameni dvojnik ucini
mu se vec iskorijenjenim iz svojega morskog korita. Bilo iz samilosti, kao
spomen na preminula ucitelja, bilo da bi moru otep bar jedno od njegovih
blaga, on ga uze i, kako za taj dan bijae vec i previe vidio, noseci taj
plijen na grudima, vrati se na brod.
37633.
lf oralji za Roberta bijahu izazov. Nakon to bijae otkrio za v kakve je sve
cudovine izume sposobna priroda, osjetio se pozvanim na nadmetanje. Nije
mogao ostaviti Ferrantea u onom tamo zatvoru a vlastitu pripovijest na
polovici: zadovoljio bi svoju mrnju prema suparniku, ali ne i svoj ponos
pripovjedaca. Kakve bi se jo dogadaje Ferranteu moglo namjestiti?

Zamisao je Robertu pala na um jednog jutra kad je kao obicno zauzeo svoj
vrebacki poloaj s kojeg je jo od svitanja nastojao na Otoku iznenaditi
Golubicu Narancastu. U rano je jutro sunce snano udaralo u oci i Roberto je
cak pokuao oko zavrne lece dalekozora naciniti neku vrst titnika posluivi
se pritom jednini listom iz brodskoga dnevnika, no tada na trenutke nije vidio
nita osim jarkog bljetanja. Kad bi se zatim sunce na obzoru uzdiglo, more mu
bijae zrcalom i udvostru-cavae svaku njegovu zraku.
No toga dana Roberto je sebi uvrtio u glavu da je vidio neto to je iz
kroanja drveca uzletjelo prema Suncu, a zatim se stopilo s njegovom
bljetavom kuglom. Vjerojatno to bijae tek opsjena. Bilo koja druga ptica u
ovakvom bi jarkom svjetlu izgledala blistavom... Roberto bijae uvjeren daje
vidio golubicu i razocaran to se prevario. I u tako zdvojnom duevnom stanju
jo se jednom osjetio iznevjerenim.
Bicu poput Roberta, koje sada vec bijae dotjeralo do toga da ljubomorno uiva
jedino u onome to mu bivae oduzimano, nije trebalo mnogo pa da pocne
sanjariti o tome kako je Ferrante, naprotiv, imao sve ono to njemu bijae
uskraceno. No buduci da Roberto toj pripovijesti bijae tvorcem, i da ni-
377kako nije elio Ferranteu previe toga dopustiti, odluci da ce on moci
opciti jedino s drugim golubom, onim modrozelenim. A to zbog toga to je
Roberto, lien bilo kakve izvjesnosti, odlucio da u tome paru narancasto bice
mora svakako biti ensko, odnosno Ona. Buduci da u prici o Ferranteu golubica
nije mogla predstavljati krajnju metu nego samo put prema odredenom
posjedovanju, Ferranteu je za sada pripao mujak.
Je li moguce da jedna modrozelena golubica, koja leti samo Junim morima,
dolepra i sjedne na rub prozora na kojem Ferrante uzdie za svojom slobodom?
Jest, u Zemlji Romana. A osim toga, nije li se ona Tweede Daphne mogla upravo
vratiti s tih mora, bolje srece nego starija sestra, noseci u dnu tovar-nog
prostora pticu koja se sada oslobodila?
U svakom slucaju Ferrante, koji pojma nije imao o Antipodima, nije sebi mogao
postavljati takvih pitanja. On je opazio golubicu, hranio je najprije pokojom
mrvicom kruha, iz ciste razonode, zatim se pak upitao ne bi li je mogao
iskoristiti za odredene svoje ciljeve. Znao je da golubovi ponekad slue za
prenoenje poruka: naravno, povjeriti poruku toj ptici nije pouzdano znacilo
da ce ona doista i stici na eljeno mjesto, no u onoj beskrajnoj dosadi
vrijedilo je bar pokuati.
Koga je mogao upitati za pomoc, on koji si je neprijateljstvom prema svima,
ukljucujuci i sebe, samo neprijatelje stvorio, a ono malo ljudi koji su mu
sluili bijahu bezocnici spremni da uz njega budu dok ga sreca prati, nikako u
nevolji? Rekne tako sebi: upitat cu za pomoc Damu, koja me ljubi "ma kako samo
moe biti tako siguran u to?", pitao se zavidni Roberto izmiljajuci ovako
drzovitu umiljenost.
Biscarat mu je bio ostavio nuan pribor za pisanje, za slucaj da mu noc donese
dobar savjet te poeli poslati Kardinalu kakvo priznanje. Uze tako papir i
upie na jednu stranu Daminu adresu, dodajuci da onaj tko bude predao poruku
nece ostati bez nagrade. Na drugoj je strani zatim rekao gdje se nalazi cesto
bi naime cuo kako tamnicari izgovaraju jedno odredeno ime, kako je rtva niske
i sramotne Kardinalove zavjere, te bijae zamolio za spas. Potom smota papir
te ga pri-vee ptici za noicu potjeravi je u let.
Istinu govoreci, kasnije je zaboravio, ili gotovo zaboravio,
378
na tu gestu. Kako je mogao misliti da ce modra golubica odletjeti upravo k
Lilii? Takve se stvari zbivaju u basnama, a Fer-rante ne bijae od onih koji
bi se previe pouzdavali u basno-pisce. Moda je golubicu pogodio kakav lovac
pa je survavi se kroz granje nekog drveta izgubila poruku...
Ferrante nije znao da se ptica medutim uhvatila na smolasti lijepak nekog
seljaka koji se naumio okoristiti onim to je ocevidno bilo nekome upuceno
upozorenje ili obavijest, moda zapovjedniku neke vojske.
Taj je seljak stoga poruku odnio jedinoj osobi koja je u selu znala citati, to
jest upniku, koji je odmah sve kako valja organizirao. Kad su pronali tko je
Dama, posla joj jednog prijatelja kako bi se s njom pogodio oko izrucenja
poruke, izvu-kavi prilicno velikodunu milostinju za svoju crkvu i dobru
napojnicu za seljaka. Lilia je poruku procitala, rasplakala se, te obratila
povjerljivim prijateljima za savjet. Dirnuti Kardinalovo srce? Nita lake za
jednu prekrasnu dvorsku damu, ali ta je dama zalazila u salon markize
Artheriice prema kojem Ma-zarin bijae prilicno sumnjicav. O novom su ministru
vec kruili uokolo satiricni stihovi, a pricalo se da potjecu upravo iz tih
odaja. Jedna precioza koja u Kardinala moli milost za prijatelja, osuduje tog
prijatelja samo na jo mnogo teu kaznu.
Ne, valjalo je okupiti odred hrabrih mukaraca i nagovoriti ih da pokuaju
prepad. Ali kome se obratiti?
Ovdje Roberto nije znao kako bi nastavio. Kad bi on bio Kraljev muketir ili
gaskonjski kadet, mogla bi se obratiti tim odvanim srcanim junacima, nadaleko
poznatim po cvrstome kolektivnom duhu. No tko bi se izloio opasnosti od
ministro-va gnjeva za nekakvog tamo stranca koji se drui sa knjinicarima i
zvjezdoslovcima? A o tim knjinicarima i zvjezdoslovci-ma bolje je i ne
govoriti: unatoc tome to je odlucio pisati roman, Roberto nije mogao
zamisliti jednog Kanonika de Dignea ili gospodina Gaffarela kako galopiraju
to ih noge nose prema njegovu zatvoru - odnosno prema Ferranteovu, koji sada
vec za sve bijae Roberto.
Nadahnuce se Robertu javilo nekoliko dana kasnije. Bijae ostavio pricu o
Ferranteu da bi se ponovno bacio na istraiva-
379nje koraljnog bedema. Toga je dana slijedio jato riba sa utom kacigom na
gubici, nalik lepravim ratnicima voltierima. Upravo su se spremale uvuci u
pukotinu izmedu dva kamena tornja gdje koralji bijahu razvaljene palace
potonula grada.
Roberto pomisli kako te ribe moda lutaju medu ruevinama onoga grada Ys o
kojem je cuo price i koji se moda jo uvijek prostire na svega nekoliko milja
od Bretanje gdje ga valovi bijahu potopili. Eto, najveca je riba stari kralj
toga grada, u pratnji svojih dostojanstvenika, a svi zajedno jau jedni druge
u potrazi za svojim blago to ga bijae progutalo more...
Ali cemu ponovno razmiljati o legendi? Zato ne smatrati ribe stavnovnicima
jednoga svijeta koji ima svoje ume, svoje vrhunce, svoje drvece i svoje
udoline i nita ne zna o svijetu iznad povrine? Upravo tako ivimo i mi, ne
znajuci da nebeska duplja krije druge svjetove u kojima ljudi ne hodaju ni ne
plivaju nego lete i plove zrakom; ako su ono to mi nazivamo planetima karene
njihovih lada kojima vidimo samo svjetlucavo dno, onda isto tako oni Neptunovi
sinovi vide ponad sebe sjenu naih velikih galija, i dre ih eterskim tijelima
koja krue njihovim vodenim nebeskim svodom.
A ako je moguce da postoje bica koja ive pod vodom, ne bi li isto tako mogla
postojati i bica koja ive pod zemljom, narodi dadevnjaka kadrih da kroz
svoje podzemne rovove stignu do sredinje vatre koja planetu udahnjuje ivot?
Tako razmiljajuci Roberto se bijae prisjetio jednog obrazloenja Saint-
Savina: mi mislimo da je teko ivjeti na povrini Mjeseca smatrajuci kako
tamo nema vode, no voda tamo moda postoji u podzemnim upljinama: moguce je
da je priroda na Mjesecu iskopala zdence koji su upravo one mrlje koje mi
vidimo. Tko kae da stanovnicima Mjeseca te nie ne slue kao sklonita kako
bi se zatitili od nepodnoljive blizine Sunca? Nisu li moda i prvi krcani
ivjeli pod zemljom? Upravo tako i Lunatici, neprestano ive u katakombama
koje su za njih neto posve domace.
I ne stoji uopce da moraju ivjeti u tami. Moda na kori satelita postoje
bezbrojne pukotine, a unutranjost prima svjetlo od tisuca i tisuca oduaka te
je njihova noc ispresijecana snopovima svjetlosti, nimalo drukcije od onoga
to se dogada u

380nekoj crkvi ili na Daphne u potpalublju. Ili pak, moda na po-"vrini
postoji fosforno kamenje koje danju upije suncevu svjetlost pa je nocu
isijava, a Lunatici u svako predvecerje nakupe sebi dovoljno takvoga kamenja
da su njihovi rovovi uvijek blistaviji od bilo kakve kraljevske palace.
Pariz, pomisli Roberto. Ta nije li moda dobro znano daje, poput Rima, citav
taj grad izbrazdan katakombama u koje se nocu, kako se govori, sklanjaju
zlocinci i ubogi prosjaci?
Prosjaci, eto ideje da se spasi Ferrante! Prosjaci, za koje se pricalo da
imaju svojega kralja i skup eljeznih zakona, Prosjaci, drutvo mracnoga oloa
koje ivi od zlodjela, lupetina i pakosti, ubojstava i prijestupa,
prljavtine, prijevara i opakosti, dok se pretvara da ivi od krcanskoga
milosrda?

Ideja koja se mogla zaceti samo u glavi jedne zaljubljene ene! Lilia -
pripovijedao je sebi Roberto - nije otila povjeriti se ljudima s dvora ili
kakvom plemicu u togi, nego posljednjoj od svojih sobarica koja besramno opci
s nekim kocijaem, koji pak poznaje sve krcme oko Notre-Dame gdje se u
predvecerje pojavljuju prosjaci koji dan bijahu proveli moljakajuci pod
portalima... Eto kojim ce putem.
Kasno u noci vodic je odvodi u crkvu Saint-Martin-des-Champs, podie jedan
kamen s poda u koru, uvodi je u parike katakombe i ona krece, obasjana
svjetlocu luci, u potragu za Kraljem Prosjaka.
I eto dakle Lilie, preruene u plemica, gipki laki hermafro-dit, kako prolazi
tunelima, stubama i macjim rupama, dok u tmini na sve strane opaa, klonula
medu prnjama i dronjcima, tijela icaenih bedara i lica osuta bradavicama,
pritevima, vrbancem, ugom, liajevima, gnojnim cirevima i izraslinama, a svi
pruaju ruke te cvrce i bruje poput pljuska sitne sugra-dice, ne zna se da li
zbog milostinje ili da bi rekli - s izrazom kakva plemickog komornika -
"hodite, hodite, na gospodar vec vas ocekuje."
A njihov gospodar bijae tu, u sreditu jedne dvorane na koju tisucu milja
ispod povrine grada, sjedeci na nekoj bacvici okruen deparima, lopovima,
krivotvoriteljima i opsjenarima, sve sami najizuceniji majstori svake vrsti
zlorabe i poroka.
381
II
Br
Kako je mogao izgledati Kralj Prosjaka? Ogrnut razdrljenim plastom, cela
prekrivena kvricama, nos izjeden od tabe-sa, mramornih ociju, jedno zeleno
drugo crno, pogled kao u kune, obrve povijene prema dolje, zecja usna koja mu
otkrivae otre i strece vucje zube, nameurane vlasi, pjeskovita put, prsti
na rukama zdepasti, savijenih noktiju.
Sasluavi Damu, rece joj kako on u svojoj slubi ima vojsku prema kojoj je
ona Francuskoga kralja obican provincijski garnizon. I daleko jeftiniju: kad
bi se tim ljudima ponudila koliko toliko prihvatljiva nagrada, recimo
dvostruko od onog to bi u istom razmaku vremena sakupili prosjaceci, oni bi
se drage volje dali ubiti za tako velikoduna poslodavca.
Lilia skide s prsta rubin kao to dolikuje u takovoj prigodi, te upita s
kraljevskim izrazom na licu:
"Je li dovoljno?"
"Dovoljno mije", rece Kralj Prosjaka, milujuci dragi kamen svojim lisicjim
pogledom. "Recite nam kamo."
I saznavi kamo, pridoda:
"Moji ne koriste konje niti kocije, ali do toga se mjesta moe stici velikim
barkama, prateci Senin tok."
Roberto zamiljae Ferrantea kako, dok u suton na glavnoj kuli cavrlja sa
kapetanom Biscaratom, iznenada opaa, njihov dolazak. Bijahu se najprije
pojavili na pjecanim prudovima da bi se ubrzo zatim razmilili po citavoj
ravnici.
"Hodocasnici Svetog Jakova", s prezirom primijeti Bisca-rat, "od najgoreg su
soja, ili najnesretnijeg, buduci da odlaze traiti spas kad su jednom nogom
vec u grobu."
A u meduvremenu se hodocasnici u dugackom nizu sve vie pribliavahu obali, te
se polako moglo razaznati gomilu slijepaca ispruenih ruku, bogalja na
takama, gubavih, krme-Ijivih, pritavih i gukavih, hrpe osakacenih, hromih i
nastranih, odjevenih u isukane dronjke.
"Ne bih elio da se odvie priblie i jo zatrae konak", rece Biscarat.
"Nita nam osim prljavtine medu ove zidine ne bi donijeli."

Te dade ispaliti nekoliko hitaca iz muketa ne bi li dao na znanje kako ovaj
neveliki dvorac nije gostoljubivo mjesto.
382No ti pucnji kao da upravo posluie kao poziv. Dok izdaleka u valovima
prispjevae sve novi i novi olo, oni se prvi sve vie primicahu tvrdavi te se
vec moglo cuti njihovo ivotinjske mumljanje.
"Drite ih podalje, zaboga", bijae povikao Biscarat i dao podno zidina baciti
neto kruha, kao da im eli reci da milosrde gospodara dvorca ne see dalje od
toga i neka nita drugo od njega ne ocekuju. Prljava je gnjusna rulja,
medutim, rastuci naocigled, svoje prve borbene redove dogurala vec sasvim pod
zidine, gazeci taj milodar i gledajuci uvis kao da trai togod bolje.
Sad ih se moglo razabrati jednog po jednog, i doista, ne nalikovahu nimalo
hodocasnicima ili nevoljnicima koji trae utjehu i melem za svoje kraste. Bez
sumnje - govorio je Biscarat sav zabrinut - to su bijedne propalice, odasvud
zgrnuti pustolovi. Ili se barem tako jo zakratko cinilo, jer sunce vec bijae
na zalazu, a ravnica i prudovi postajahu tek sivim meteom mijega nakota.
"Na oruje, na oruje!", poviknu naposljetku Biscarat koji je sada vec
naslucivao da ni o kakvu hodocacu niti prosjatvu nije rijec, nego o pravom
pravcatom napadu. Te zapovijedi neka se ispali nekoliko hitaca prema onima to
se vec doticahu zida. No kao da se pucalo na gomilu glodavaca, oni koji
pristi-zahu sve vie su gurali ispred sebe one prve, oni koji bi pali bili bi
odmah pregaeni, posluivi kao oslonac onima to na-dirahu iza njih i vec se
moglo vidjeti kako se prvi rukama hvataju za pukotine prastare gradevine,
uvlace prste u raspukli-ne, polau noge u procijepe, uvijaju oko reetki prvih
prozora, zavlace one svoje ishijaticne udove u pukarnice. A za to se vrijeme
ostatak bagre valjao po zemlji krecuci u pomoc onima to vec obijahu portal
ulaznih vratiju.
Biscarat zapovijedi neka ih se zabarikadira s unutranje strane, no daske i
osovine njihovih krila, premda jake i cvrste, vec uvelike kripahu pod
pritiskom kopilskoga plemena.
Straari su nastavljali pucati, no ono malo jurinika to padoe bivahu odmah
preskoceni novim cetama; vie se nije moglo razaznati nita osim bucne vreve
iz koje se u jednom trenutku poce izdizati neto poput jegulja izbacenih uvis,
te ubr-
383
J
zo shvatie da su to celicne kuke i da su se neke vec zakacile o zupcasto
kruni te. I tek to bi se neki straar samo malo nagnuo van ne bi li istrgnuo
te gvozdene pande, prvi koji se vec bijahu uspeli udarahu ga kopljima i
toljagama ili ga pak saplitahu u konopce strmoglavivi ga na zemlju gdje bi
ice-zao u tijesku onih vragom opsjednutih grozomornih gnjusoba, te se vie ne
bi razaznavao njegov hropac od njihove bjesomucne rike.
Sve u svemu, da je netko mogao pratiti sve to se zbivalo na pjecanim
prudovima, gotovo da tvrdave vie uopce ne bi vidio: bijae to sad vrvljenje
muha nad kakvom strvinom, roje-nje pcela na sacu, bratovtina strljenova.
U meduvremenu se odozdo vec zacuo bucan tropot velikih vratiju koja su
padala, i opce komeanje i zbrka u dvoritu. Biscarat i njegovi straari
podoe na drugi kraj kule - ne brinuvi vie ni najmanje o Ferranteu koji se
bijae sklonio u udubinu vratiju koja su vodila na stube, ne odvie uplaen
buduci vec obuzet predosjecajem da su ono tamo u neku ruku prijatelji.
A ti su prijatelji vec stigli do zupcanih krunita i preli preko njih;
rasipajuci irokogrudno vlastite ivote padae pod posljednjim hicima muketa,
ne hajuci mnogo za svoja prsa savladavahu prepreke od ispruenih sablji,
prestravljujuci stra-are svojim nakaznim ocima, svojim izoblicenim licima.
Tako Kardinalovi cuvari, inace ljudi od celika, stadoe bacati oruje,
preklinjuci nebo neka im se smiluje pred ruljom koju sada vec drahu bandom iz
samoga pakla, a ovi ih pak najprije obarahu toljagama, a potom se bacahu na
preivjele ibajuci " jinmrrji lomeci celjusti, mlateci akama pod bradu i
razbijajuci gubice; pokojeg zaklae zubima ili racetvorie pandama,
iivljavahu se i ugnjetavahu dajuci oduka svojoj uci, uskip-tjeli surovocu
razjarivahu se nad mrtvima; a neke Ferrante vidje kako otvaraju jedna prsa,
grabe iz njih srce i prodiru ga uz glasne okrutne krikove.
Posljednji preivjeli ostade Biscarat, koji se do posljednjeg trena borio kao
lav. Vidjevi da je potucen, nasloni se ledima na grudobran, okrvavljenim
macem oznaci na tlu jednu crtu, te kriknu:
384
"Icymourra Biscarat, seul de ceux qui sont avec luy!"
No u tom trenutku iskrsne sa stepenica vitlajuci sjekirom coravac s drvenom
nogom; dade znak te ucini kraj toj klaonici, naredivi da se Biscarata vee.
Zatim spazi Ferrantea, pre-poznajuci ga upravo po onoj maski koja ga je
trebala uciniti neprepoznatljivim, pozdravi ga irokom gestom naoruane ruke
kao da eli pomesti tlo perjanicom eira, te mu rece:
"Gospodine, slobodni ste."
Izvuce iz prsluka neku poruku, s pecatom koji Ferrante odmah prepozna, i prui
mu je.
Bijae ona: upucivae ga neka slobodno raspolae ovom vojskom, odvratnom
dodue, ali pouzdanom, i neka je priceka ovdje, ona ce stici negdje u zoru.
Ferrante je, nakon to se oslobodio svoje maske, kao prvo oslobodio gusare i s
njima potpisao nekakvu pogodbu. Radilo se o tome da ponovno uzmu svoju ladu te
da jedre prema njegovim zapovijedima, bez ikakva pogovora i suvinih pitanja.
Nagrada, dio blaga golemog kao kotao brace hospitalaca iz Alto-pascia, u
kojega, kako kau, nema dna. Kao to mu bijae obicaj, Ferrante nije ni
pomiljao odrati rijec. Jednom kad pronade Roberta, bit ce dovoljno u prvoj
luci potkazati vlastitu posadu i imat ce ih odmah sve do jednoga objeene, a
sam postati gospodarom broda.
Prosjake vie nije trebao, a njihov mu poglavar, kao cestit i lojalan covjek,
rece da su svoju placu za ovaj pothvat vec primili. elio je to prije
napustiti ovo mjesto. Rasprie se ubrzo po zaledu i vratie u Pariz,
prosjaceci usput iz sela u selo.
Bijae lako uskociti u jednu od barki privezanih u lucici tvrdave, stici do
lade i baciti u more samo dvojicu njezinih cuvara. Biscarata okovae u lance u
tovarnom prostoru, kao taoca s kojim bi se mogla izvesti dobra trgovina.
Ferrante dopusti sebi kratak odmor, vrati se na obalu prije zore, upravo na
vrijeme da doceka kociju s koje ce sici Lilia, ljepa no ikad u onom svom
mukom ruhu.
Robertu se cinilo da mu najvecu muku zadaje pomisao na to kako se bijahu
pozdravili cedno i suzdrano, kako se ne bi odali pred gusarima koji su morali
vjerovati da na brod ukrcavaju nekog mladog plemica.
385Popee se na brod, Ferrante provjeri je li sve u redu za is-plovljavanje, i
kad sidro bijae izvuceno side u sobu koju je dao namjestiti za gocu.

U njoj ga ona vec ocekuje, s ocima koje nijednu drugu molbu ne odaju nego da
budu ljubljene, u lelujavu razdraganu likovanju sada slobodne kose rasute po
ramenima, spremna na najradosniju od svih rtava. O prameni lelujavi, prameni
zla-cani i kao zlato ljubljeni, prameni uvojiti to oblijecete i alite se i
alec se lelujate... - ginuo je od cenje Roberto za Ferran-tea.
Lica se njihova primakoe kako bi ubrala etvu poljubaca jedne stare sjetve
uzdaha, i u tom trenu Roberto u mislima doplovi do one usne boje ruicaste
puti i stade taiti svoju ed. Ferrante cjelivae Liliu a Roberto zamiljae
sebe u tome cinu i srsi ga podilazie od silne udnje da zagrize u taj
istinski koralj. No upravo tada osjeti kako mu ona izmice poput daka vjetra,
gubila se nekuda ona blaga toplina koju vjerovae da nacas bijae ocutio, te
je studenu kao led opazi u nekom zrcalu, u tudem zagrljaju, na dalekoj bracnoj
postelji na drugom nekom brodu.
Da bi zatitio ljubavnike spusti laki pokrov krte providnosti te ta sada vec
otkrivena tijela postadoe knjige suncane nekromancije ciji se sveti prizvuci
otkrivahu samo dvoma odabranima to stopljenih usana naizmjence sricahu jedno
dru-
go-
Lada se hitro udaljavala, Ferrante bijae jaci. Ona je u njemu ljubila Roberta
na cije se srce te slike obarahu poput luci na snop suharaka.
38634.
llonclog o mncgostzukostt sofetooa
Sjetit cemo se - barem se tome nadam, buduci da je Ro-berto od romanopisaca
svojega stoljeca preuzeo naviku da istovremeno pripovijeda toliko prica da je
u odredenom trenutku doista teko svakoj ponovno uhvatiti nit - da je sa svoje
prve posjete svijetu koralja na junak donio "kamenog dvojnika" koji mu se
pricinio lubanjom, moda onom oca Caspara.
Sada je, ne bi li odagnao misli na Ferranteovu i Liliinu ljubav, sjedio u
suton na palubi pozorno promatrajuci taj predmet i proucavajuci njegovu
teksturu.
Nije izgledao kao lubanja. Bijae to prije rudna konica sacinjena od
nepravilnih mnogokuta, ali mnogokuti ne bijahu osnovne jedinice toga tkiva:
svaki je od njih u svojemu sreditu imao zrakastu simetriju najfinijih
tananih niti izmedu kojih se ukazivahu - kad bi se oko dobro izotrilo -
meduprostori koji su moda tvorili druge mnogokute, a kad bi oko moglo
prodrijeti jo dublje iza njih moda bi opazilo da stranice tih majunih
mnogokuta tvore drugi jo sicuniji mnogokuti, sve dok se ne bi dolo do
trenutka kad bi se moralo zaustaviti pred djelicima koje vie nije moguce
dalje cijepati, to jest atoma. No kako Roberto nije znao do koje se tocke
materija moe dijeliti, ne bijae mu jasno dokle bi njegovo oko - ne ba riso-
vo, naalost, buduci da nije imao onu lecu kojom je otac Cas-par umio
raspoznati cak one izvanredno sicune ivotinjice koje uzrokuju kugu - moglo
sici u bezdan nastavljajuci unutar naslucenih pronalaziti neprestano nove i
nove oblike.
I opatova glava takoder, kao to je za vrijeme dvoboja one noci klicao Saint-
Savin, mogla je biti svijet njegovim uima -oh, kako je na te rijeci Roberto
sanjarski pomislio na svijet u
387
kojem ive, presretnih li buba, ui Anne Marie ili Francesce Novarese! No s
obzirom da ni ui takoder nisu atomi nego beskrajni svjetovi za atome koji ih
tvore, moda unutar tijela jedne ui postoje druge ivotinjice, jo sitnije,
koje tamo ive kao u nekom prostranom svijetu. I moda i moje vlastito tijelo
-miljae Roberto - i moja krv, od nicega drugog satkani nisu nego od sicunih
ivotinjica koje krecuci se pomau meni da se krecem, putajuci da ih vodi
moja volja, poput kakva koci-jaa. I moje se ivotinjice zacijelo pitaju kamo
ih ja to sada vodim, izlauci ih naizmjence svjeini mora i suncevoj ezi, te
su, izgubljeni u toj zbrci nestalnih podneblja, jednako tako u svoju sudbinu
nesigurni kao i ja sam.
A to ako se u prostor isto tako beskonacan osjecaju bacenima druga
stvorenjca, jo sicunija, koja ive u svijetu onih koje sam upravo spomenuo?
Zato zapravo ne bih smio na tako to pomiljati? Zar samo zato to o tome
nikada nisam nita znao? Kao to kazivahu moji prijatelji u Parizu, kad bi se
netko naao na tornju crkve Notre-Dame i izdaleka promatrao predgrade Saint-
De-nis, ni u snu ne bi pomislio da je ta nejasna mrlja nastanjena bicima nalik
nama samima. Mi vidimo Jupiter koji je beskrajno velik, ali s Jupitera ne vide
nas, niti mogu zamisliti da mi uopce postojimo. A jo do jucer, zar bih ikad i
slutio da pod morem - ne na nekom udaljenom planetu ili na kapljici vode, nego
na dijelu ovog naeg svijeta - postoji jedan Drugi Svijet?
A s druge strane, to sam ja jo do prije nekoliko mjeseci znao o Junome
Kopnu? Bio bih rekao da je to nekakva muica geografa heretika, a tko zna da
moda na ovim otocima nisu u davna vremena spalili nekog njihovog filozofa
koji je grle-nim glasom tvrdio da postoji Monferrato i Francuska. A ipak, ja
sam sada ovdje, i prisiljen sam vjerovati da Antipodi postoje - i da, suprotno
miljenju najvecih starodrevnih mudraca, ni u kom slucaju ne hodam glavom
prema dolje. Stanovnici toga svijeta jednostavno zauzimaju krmu, a mi pramac
jednoga istoga broda na koji smo svi ukrcani, a da nita jedni o drugima ne
znamo.
Tako je jo uvijek nepoznata vjetina letenja, pa ipak - damo li za pravo
odredenom gospodinu Godwinu o kojem mi je

388govorio doktor d"Igbv - jednog ce se dana ici na Mjesec, kao to se ilo i
u Ameriku, premda prije Kolumba nitko nije ni pomiljao da postoji taj
kontinent, niti da bi se jednoga dana mogao ba tako zvati.
Sumrak ustupi mjesto veceri, a potom noci. Mjesec je Ro-berto sad vidio pun na
nebu i mogao je lijepo razabrati njegove mrlje u kojima djeca i neznalice vide
oci i usta nekog miroljubivog lica.
U elji da izazove oca Caspara u kojem je svijetu, na kojem planetu pravednika
sada dragi casni starac?, Roberto mu je govorio o stanovnicima Mjeseca. No je
li moguce da je Mjesec zaista nastanjen? Zato da ne, kao Saint-Denis: to
ljudska stvorenja znaju o svijetu koji bi tamo gore mogao postojati?
Obrazlagae Roberto: kad bih stojeci na Mjesecu bacio uvis kamen, zar bi on
moda pao na Zemlju? Ne, pao bi nazad na Mjesec. Prema tome je Mjesec, kao
svaki drugi planet ili zvijezda, nije vano, svijet koji ima svoje sredite i
svoj obujam, a to sredite privlaci sva tijela koja ive u sferi vlasti toga
svijeta. Kao to se zbiva i na Zemlji. Pa zato se onda ne bi na njemu moglo
takoder zbivati i sve ostalo to se zbiva na Zemlji?

Mjesec obavija odredena atmosfera. Nije li na Cvjetnu nedjelju prije cetrdeset
godina netko zamijetio, rekoe mi, oblake na Mjesecu? Ne vidi li se na tom
planetu snano podrhtavanje prigodom nadolazece pomrcine? A to je to drugo
ako ne dokaz da tamo ima zraka? Planeti se isparavaju, i zvijezde takoder -
to su drugo one pjege na Suncu od kojih nastaju zvijezde proletue?
I osim toga, na Mjesecu sasvim sigurno ima vode. Kako drugacije objasniti
njegove mrlje ako ne kao sliku jezera netko je cak doao na pomisao da su ta
jezera umjetna, gotovo da ih je ljudska ruka stvorila, tako su dobro ocrtana i
rasporedena na jednakoj udaljenosti? S druge strane, ako Mjesec bijae
zamiljen samo kao veliko zrcalo koje slui da na Zemlju odsijeva suncevo
svjetlo, zbog cega bi Stvoritelj to zrcalo morao zaprljati mrljama? Mrlje,
dakle, nisu nesavrenosti nego savrenosti, a to znaci bare, ili jezera, ili
mora. A ako tamo gore ima vode i zraka, ima i ivota.
389r
ivota zacijelo drugacijeg od naeg. Moda ta voda ima okus to ja znam?
sladicevlne, kardamoma, moda cak papra. Ako postoje beskonacni svjetovi, onda
je upravo ovo dokaz beskonacnoga uma Izumitelja naega svemira, ali to onda
isto tako znaci da taj Pjesnik ne poznaje granica. On je mogao posvuda
stvoriti nastanjene svjetove, samo uvijek s razlicitim stvorenjima. Moda su
stanovnici Sunca suncaniji, jasniji i prosvjetlje-niji od stanovnika Zemlje
koji su oteani materijom, a stanovnici Mjeseca negdje u sredini. Bica koja
ive na Suncu uti su oblik, ili Cin, kako vam se vie svida; na Zemlji pak,
bica su nacinjena od cistih Sila koje se razvijaju, a na Mjesecu su ona in
medio fluctuantes, drugim rijecima prilicno mjesecasta...
Da li bismo mogli ivjeti u Mjesecevu uzduhu? Mi vjerojatno ne, izazvao bi nam
vrtoglavicu; s druge pak strane ribe ne mogu ivjeti na naemu, niti ptice na
ribljemu. Taj uzduh mora da je cici od naeg, a buduci da na, zbog svoje
gustoce, slui kao prirodna leca koja proputa sunceve zrake, Seleniti ce
Sunce vidjeti daleko jasnije. Zora i vecer koje nas osvjetljavaju kad sunce
jo nije izilo ili je vec zalo, dar su naega uz-duha koji, bogat
prljavtinom, zatoci i prenosi njegovu svjetlost; to je svjetlost koju ne
bismo trebali imati, a koja nam je u izobilju podarena. Te nas zrake zapravo
postepeno pripremaju na dobitak ili gubitak sunca. Na Mjesecu, gdje je uzduh
cici, dani i noci nastupaju iznenada. Sunce se naglo na obzoru izdigne, kao
kad se u kazalitu podigne zastor. A onda se pak, iz najbljetavijeg svjetla,
padne u najgucu tamu. I na Mjesecu onda zasigurno nema ni duge, koja je
posljedica para pomijeanih sa zrakom. A zbog istih razloga nema ni kia, ni
grmljavine, ni munja.
A kakvi bi bili stanovnici planeta bliih Suncu? Vatreni poput Maura, ali
daleko duhovnije prirode od nas. U kojoj velicini oni mora da vide Sunce? Kako
mogu podnijeti njegovu svjetlost? Moda se tamo metali tope u prirodi i teku
rijekama?
Ali postoje li doista beskonacni svjetovi? Pitanje te vrsti bi-" jae u Parizu
uzrokom jednog dvoboja. Kanonik de Digne govorio je da ne zna. Ipak, kako se
bavio proucavanjem fizike,
390bio je sklon, slijedeci tragove velikog Epikura, reci da postoje. Svijet ne
moe biti drugo nego beskonacan. Atomi to se gomilaju u praznini. Da postoje
tijela, o tome nam svjedoce osjetila. Da postoji praznina, dokazuje nam razum.
Kako i gdje bi se inace mogli kretati atomi? Kad ne bi bilo praznine, ne bi
bilo gibanja, osim ako se tijela ne bi medusobno proimala. Bilo bi smijeno i
pomisliti da kad muha krilom potisne cesticu zraka ova potisne drugu pred
sobom, a ova pak jo jednu; tako bi, na primjer, gibanje noice jedne buhe
malo pomalo dovelo do toga da na drugom kraju svijeta nastane nekakva kvrga!
S druge strane, ako je praznina beskonacna, a broj atoma konacan, ovi se
posljednji ne bi prestajali gibati na sve strane, nikad se ne bi medusobno
sudarali kao to se dvije osobe, kad bi tumarale po nekoj pustinji bez kraja,
nikada ne bi susrele osim pukim slucajem, sasvim nenadano, i nikada ne bi
proizveli medusobnih spojeva. A kad bi praznina bila konacna, a. tijela
beskonacna, u njoj ne bi bilo mjesta da ih sve primi.
Naravno, bilo bi dovoljno pomisliti na konacnu prazninu nastanjenu atomima
ciji je broj konacan. Kanonik mi kazivae daje takvo miljenje najsmotrenije.
Zato bi trebalo misliti da je Bog duan, poput upravitelja glumacke druine,
stvarati beskonacne predstave. On svoju slobodu ocituje, vjecno, kroz
stvorenje i odravanje jednog jedinog svijeta. Ne postoje dokazi protiv
mnogostrukosti svjetova, ali niti u njezinu korist. Bog, koji jest prije
svijeta, stvorio je dovoljan broj atoma, u prostoru dovoljno prostranom da bi
izradio svoje remek-djelo. Njegovu beskonacnom savrenstvu pripada takoder i
Genij Limesa.
U elji da vidi da li i koliko bi svjetova moglo biti u jednoj mrtvoj stvari,
Roberto je otiao u maleni muzej na DapJme, te poredao na palubi ispred sebe,
poput mnotva as tragala, sve mrtvo to je tamo pronaao, fosile, oblutke,
riblje kosti; prelazio je polako pogledom s jednog na drugo, svejednako
nasumce razmiljajuci o Slucaju i o slucajevima.
Ma tko mi kae kazivae da Bog tei granici, kad mi iskustvo neprestano
otkriva druge i nove svjetove, kako gore, tako i dolje? Moglo bi biti, dakle,
da je ne Bog, nego svijet vjecan i beskonacan, i da je to uvijek bio i da ce
uvijek takav biti, u neprestanom ponovnom zdruivanju i preslagivanju svojih
ato-
391
l
r
ma u beskonacnoj praznini, prema odredenim zakonima meni jo uvijek
nepoznatim, koji unose red u nepredvidive skokove i skretanja atoma: u
protivnom oni bi posve pomahnitali. Onda bi, dakle, svijet bio Bog. Bog bi se
rodio iz vjecnosti kao svijet bez obala, a ja bih bio podvrgnut njegovu
zakonu, a da ne bih znao koji je.
Budalo, reci ce neki: moe govoriti o beskonacnosti Boga jer nisi pozvan da
je svojim duhom pojmi, nego samo da u nju vjeruje, kao to se vjeruje u neku
tajnu. No ako eli govoriti o prirodnoj filozofiji, taj ce beskonacni svijet
morati svejedno pojmiti, a to nisi kadar.
Moda, uzmimo da je tako. Ali pretpostavimo onda da je svijet pun i da je
konacan. Pokuajmo zatim zamisliti nitavilo koje nastaje postoje svijetu
kraj. Kad pomislimo na to nitavilo, moemo li ga moda zamisliti kao vjetar?
Ne, jer ono bi moralo biti doista nita, cak ni vjetar. Je li pojmljivo,
rijecima prirodne filozofije - ne vjere - jedno beskonacno nitavilo? Mnogo je
lake zamisliti svijet koji see unedogled, kao to pjesnici mogu zamisliti
rogate ljude ili dvorepe ribe, zdruujuci dijelove vec poznate: dovoljno je da
na svijet, tamo gdje vjerujemo da mu je kraj, nadodamo druge dijelove
prostranstvo sastavljeno opet od same vode i kopna, zvijezda i nebesa, slicne
onima koje vec poznajemo. Bez granica.
Jer kad bi svijet osim toga bio konacan, a nitavilo, buduci da nije nita, ne
moe postojati, to bi onda bilo onkraj granica svijeta? Praznina. I evo kako
bismo nijecuci beskonacnost zapravo potvrdili prazninu, koja ne moe biti
drugo nego beskonacnost, inace bismo na njezinu kraju morali zamisliti opet
jedno novo i nezamislivo prostranstvo nicega. A onda je bolje odmah slobodno
zamisliti prazninu, i nastaniti je atomima, pod uvjetom da je ne zamislimo
toliko praznom da praznija ne moe biti.
Roberto se u stvari slucajno zatekao u situaciji da uiva veliku povlasticu.
On je zapravo imao ocevidan dokaz o postojanju drugih nebesa, a istovremeno
je, a da se pritom nije morao uzdignuti onkraj nebeskih sfera, odgonetavao
mnotvo svjetova u jednom jedinom koralju. Zar je bilo potrebno racunati u
koliko se likova atomi svemira mogu sloiti - i spaliti na lo-
392maci one koji su tvrdili da njihov broj nije konacan - kad bi bilo dovoljno
godinama razmiljati o jednom od tih morskih pred-.meta da bi se shvatilo kako
se iz otklona jednog jedinog atoma, bio on volja Boja ili stvar Slucaja, mogu
roditi nesluceni Mlijecni Putevi?
Otkupljenje? Lani dokaz, tovie - protestirao je Roberto koji se nije elio
gloiti sa sljedecim isusovcima na koje bude naiao - argument onih koji ne
znaju zamisliti Gospodinovu svemocnost. Tko moe iskljuciti da se u naumu
stvaranja istocni grijeh ostvario u svim svjetovima, na razlicite i
nepredvidene nacine, a opet u jednom jedinom trenutku, i da je Krist umro na
kriu za sve, i za Selenite, i za Sirijce, i za Koraljce koji su ivjeli na
molekulama ovog izbuenog kamena dok jo bijae iv?
Roberto u stvari nije bio uvjeren u svoje dokaze: slagao je jelo od suvie
sastojaka, odnosno u svom je rasudivanju natrpavao u jedan ko stvari koje je
cuo na raznim stranama - a nije ba bio ni toliko naivan i neproviden da to ne
bi primijetio. Pa je tako, nakon to bi porazio nekog moguceg protivnika,
ponovno istome davao rijec, poistovjecujuci se sa njegovim primjedbama.
Jednom ga je prigodom, u vezi s prazninom, otac Caspar uutkao silogizmom na
koji nije znao to bi odgovorio: praznina je nebitak, a nebitak nije, ergo
praznina nije. Dokaz bijae valjan, jer premda je nijekao prazninu istovremeno
je doputao njezino poimanje. Zapravo se savreno mogu zamisliti stvari koje
ne postoje. Moe li jedna himera koja zuji u praznini pojesti druge,
prikrivene namjere? Ne, jer himera ne postoji, u praznini se ne cuje nikakav
zuj, prikrivene su namjere duhovna stvar, a covjek se nece nahraniti
zamiljenom krukom. ,A ja svejednako mislim na jednu himeru, bez obzira to
je himericna, odnosno ne postoji.
Roberto se prisjecao odgovora jednoga devetnaestogodi-njaka koji je jednoga
dana u Parizu bio pozvan u drutvo njegovih prijatelja filozofa, buduci da se
govorilo da upravo projektira nekakvu spravu koja ce biti kadra izvoditi
aritmeticke racune. Roberto nije ba dobro shvatio kako bi sprava trebala
393
J
funkcionirati, a tog je momka drao moda iz ciste zajedljivo-sti odvie
blijedim, odvie turobnim i odvie velikim mudrijaem za njegovu dob, dok su
ga medutim njegovi prijatelji li-bertinci neprestano poucavali kako se mudar
moe biti i na zabavan nacin. A jo je manje podnosio to je mladic, kad se
govorilo o praznini, takoder zaelio izreci to misli, i to s odredenom
bezobratinom:
"Suvie se mnogo govorilo o praznini, sve dosad. Sada je valja dokazati pomocu
iskustva."
A kazao je to kao da ce ta zadaca zapasti jednoga dana upravo njega samoga.
Roberto je priupitao na kakva to iskustva misli, a decko mu rece da to jo ne
zna. Da bi ga ponizio, izloio mu je sve filozofske primjedbe koje mu bijahu
poznate: kad bi praznina postojala, ona ne bi bila materija koja je puna, ne
bi bila duh, jer se ne moe pojmiti duh koji bi bio prazan, ne bi bila Bog,
jer on bi tada bio lien i sebe sama, ne bi bila ni supstancija ni akcident,
proputala bi svjetlost a ne bi bila hijalit... to bi onda bila?
Decko odgovori s poniznom smjelocu, oborenih ociju:
"Moda bi bila neto izmedu materije i nitavila i ne bi imala udjela niti u
jednom, niti u drugom. Razlikovala bi se od nitavila svojom dimenzijom, od
materije svojom nepomicnocu. Bila bi u neku ruku nebitak. Ne pretpostavka, ne
apstrakcija. Bila bi. Bila bi kako da kaem? cinjenica. Cista i jednostavna."
"to to znaci, cista i jednostavna cinjenica, liena bilo kakva odredenja?",
upitao je Roberto sa skolastickom hvastavo-cu, ne imajuci uostalom u pogledu
teme nikakvih predrasuda: elio se samo i on sam razmetati ucenocu.
"Ne bih znao definirati to je to cisto i jednostavno", odvratio je mladic. "S
druge strane, gospodine, kako biste definirali bitak? Da bi ga se definiralo,
valjalo bi reci da on neto jest. Dakle, da bismo bitak definirali, morali
bismo vec reci jest, i tako u definiciji upotrijebiti rijec koju treba
definirati. Ja mislim da postoje rijeci koje je nemoguce definirati i moda je
praznina upravo jedna od njih. No moda grijeim."
"Ne grijeite. Praznina je kao vrijeme", komentirao je jedan od Robertovih
prijatelja libertinaca. "Vrijeme nije koeficijent
394kretanja, jer kretanje ovisi o vremenu, a ne obrnuto; ono je beskonacno,
nestvoreno, nije nikakva slucajna pojava u pro-- storu. Vrijeme jest i gotovo.
Prostor jest i gotovo. I praznina jest i gotovo."
Netko se pobunio rekavi kako stvar koja jest i gotovo i koja nema nikakvu
odredivu bit, kao da i nije.
"Gospodine", rekao je tada Kanonik de Digne, "istina je, prostor i vrijeme
nisu ni tijelo ni duh, oni su nematerijalni, ako ba hocete, no to ne znaci da
nisu stvarni. Nisu akcident i nisu supstancija, i postojat ce i nakon
unitenja svake supstancije. NepreinacM su i nepromjenljivi, to god da unutra
stavite."
"Ali", prigovorio je Roberto, "prostor je ipak protezan, a pro-tenost je
jedno od svojstava tijela..."
"Ne", otpovrnu prijatelj libertinac, "cinjenica da su sva tijela protena ne
znaci da je sve to je proteno tijelo - kako bi to elio odredeni gospodin
koji se uostalom ne bi udostojio ni da mi odgovori, jer izgleda da se vie ne
eli vratiti iz Holan-dije. Protenost je raspored svega to jest. Prostor je
apsolutna protenost, vjecna, beskonacna, nestvorena, neprebrojiva, neomedena.
Kao i vrijeme, ona ne opada, ne prestaje, ne ras-pruje se, ona je arapski
feniks, zmija koja grize vlastiti rep."
"Gospodine", rece Kanonik, "ne stavljajmo ipak prostor na mjesto Boga..."
"Gospodine", odgovori libertinac, ne moete nam sugerirati ideje koje svi
drimo istinitima, a onda zahtijevati da iz njih ne izvucemo krajnje
zakljucke. Bojim se da nam ovdje vie nije potreban ni Bog ni njegova
beskonacnost, jer vec imamo na sve strane dovoljno beskraja koji nas svode na
sjenu to traje tek jedan jedini trenutak bez povratka. Pa stoga predlaem da
odagnamo bilo kakav strah i odemo svi zajedno u gostionicu." Kanonik se
oprostio mauci glavom. A takoder i mladic, koji je izgledao prilicno uzdrman
svim tim razgovorima, pognute se glave ispricao i zatraio doputenje da ode
kuci.
"Jadni decko", rekao je libertinac, "on izraduje sprave da bi
izbrojjjltf"konacnost, a mi smo ga ovdje isprepadali tiinom bezbrojnih
beskonacnosti. Voila, eto kraja jednoj lijepoj sklono-
sti."
395
"Nece izdrati udarac", rece jedan drugi pironovac, "nastojat ce pomiriti se
sa svijetom i zavrit ce medu isusovcima."

Roberto je sada mislio na taj daleki razgovor. Praznina i prostor su kao
vrijeme, ili vrijeme kao praznina i prostor; pa zar nije onda zamislivo da,
ba kao to postoje zvjezdani prostori u kojima naa Zemlja izgleda poput
mrava, i prostori kao svijet koralja mrava naega svemira - pa ipak svi jedan
unutar drugog - postoje isto tako svjetovi podredeni razlicitim vremenima? Zar
se ne tvrdi da na Jupiteru dan traje godinu dana? Morali bi prema tome
postojati svjetovi koji ive i umiru u jednom jedinom trenutku, ili ive
neovisno od svake nae sposobnosti racunanja kako kineskih dinastija tako i
vremena Potopa. Svjetovi gdje se sva gibanja i odgovori na njih ne odvijaju u
satima i minutama nego u milenijima, ili oni gdje se planeti radaju i umiru
dok si okom trepnuo.
Ne postoji li moda, i to nedaleko odavde, mjesto gdje je vrijeme jucer?
Moda je on vec uao u jedan od onih svjetova gdje je, od trenutka kad je
jedan atom vode otpoceo nagrizati koru mrtvoga koralja, a ovaj se lagano stao
mrviti, vec prolo isto onoliko godina koliko od Adamova rodenja do
Otkupljenja. I ne proivljava li on vlastitu ljubav u tom vremenu, u kojem su
Li-lia, ba kao i Golubica Boje Narance, postale neto za cije je osvojenje
sada imao pred sobom camu citavih stoljeca? Ne sprema li se moda za ivot u
nekoj beskonacnoj buducnosti?
Na takva i tolika razmiljanja bijae ponukan jedan mladi plemic koji je netom
otkrio koralje... I tko zna kamo bi stigao da je imao duh pravoga filozofa.
Roberto nije bio filozof nego nesretni ljubavnik koji je upravo izronio
vrativi se s jednoga putovanja, kad se sve zbroji ne jo posve okrunjena
uspjehom, prema jednom Otoku koji mu izmicae u studenim maglama prethodnoga
dana.
Bijae medutim ljubavnik koji, premda obrazovan u Parizu, nije zaboravio svoj
ivot na selu. Tako mu se nametnuo zakljucak da se vrijeme o kojem je
razmiljao moe razvuci na tisuce nacina, poput tijesta umijeenog od brana i
umana-
396
ca, kao to je gledao da to cine ene sa della Grive. Ne znam zbog cega je
Robertu pala na um ta slicnost - moda mu je pre-. vie mozganja probudilo
apetit ili je pak, i on sam ustraen vjecnom tiinom svih tih beskraja,
poelio naci se ponovno kod kuce u majcinskoj kuhinji. A nije mu trebalo mnogo
da se stane prisjecati i drugih poslastica.
Bijae tu, dakle, raznih tijesta punjenih pticicama, zecicima i fazanima, koja
kao da su pokazivala kako jedan pokraj drugog, ili jedan unutar drugog, moe
postojati mnogo razlicitih svjetova. No majka je spravljala i one torte koje
nazivae "na njemacki", s vie redova ili naslaga voca razdijeljenih
mjeavinom maslaca, ecera i cimeta. A poavi od te ideje izmislila je neku
slanu tortu u kojoj bi vie redova tijesta nadijevala sad slojem unke, sad
kuhanim jajima narezanim na krikice, sad opet povrcem. I upravo je to Roberta
navodilo na pomisao kako bi svemir mogao biti tava u kojoj se peku razlicite
price, svaka u svojem vlastitom vremenu, premda bi mogle imati iste likove. I
ba kao to u torti jaja koja su dolje nemaju pojma to se zbiva s njihovom
bracom ili sa unkom koji su iznad njih, s onu stranu reda tijesta, isto tako
u jednom od slojeva svemira jedan Roberto nije imao pojma to radi neki drugi.
U redu, ne bijae to ba odvie elegantan nacin rasudivanja, i to jo k tome
pomocu trbuha. No ocevidno je da je on vec imao u glavi ono do cega je elio
stici: u tom je istom trenutku toliko razlicitih roberta moglo ciniti
razlicite stvari, i zacijelo pod razlicitim imenima.
Moda i pod imenom Ferrante? A nije li onda moda ono za to je mislio da je
njegova izmiljena prica o bratu neprijatelju zapravo nejasni opaaj nekog
svijeta u kojem se njemu, Robertu, dogadaju drugacije zgode od onih koje
upravo proivljava u ovom vremenu i u ovom svijetu?
Hajde, govorio je sebi, nema nikakve sumnje da bi ti sam elio proivjeti ono
to je proivio Ferrante kad je TVeede Da-phne zaplovila punim jedrima. No to
je, zna se, zbog toga to postoje, kao to je govorio Saint-Savin, misli na
koje se ni najmanje ne misli, koje se srca dojme a da ono a svijest jo manje
to uopce ne primjeti; i neizbjeno je da se neke od tih misli - koje ponekad
nisu drugo do nejasne i prikrivene elje, a
397r
nisu ba ni tako nejasne - uvlace u svijet nekog Romana za koji ti vjeruje da
si ga zaceo iz elje da prikae necije tude misli... Ali ja sam ja, a
Ferrante je Ferrante, i sad cu sam sebi to dokazati tako to cu mu namjestiti
pustolovine u kojima ja stvarno nikako ne bih mogao biti glavnim likom - i
koje se, ako se vec zbivaju u nekom svijetu, zbivaju u svijetu Mate, koji s
nijednim drugim nije paralelan.
I citave se te noci nasladivao, zaboravivi potpuno na koralje, smiljajuci
pustolovinu koja ce ga, jo jednom, odvesti u najrazorniji od svih uitaka, u
najslasniju od sviju patnji.
39835.
lAtjeha
rt
4errante je Lilii, sada vec spremnoj da povjeruje u svaku l la koja bi sila
s tih ljubljenih usana, ispricao gotovo posve istinitu pricu, s jedinom
razlikom to je u njoj on preuzeo Robertovu ulogu a Roberto njegovu; potom ju
je nagovorio da rtvuje sav nakit iz kovceica to ga bijae donijela sa
sobom, kako bi se pronalo uzurpatora i iznudilo od njega jedan dokument od
vfareUsf vanosti za sudbinu Drave koji je ovaj bio oteo njemu i koji bi mu,
kad bi ga vratio, pomogao da dobije Kardinalov oprost. Nakon bijega sa
francuskih obala, prvo pristanite Tweede Daphne bijae Amsterdam. Tamo je
Ferran-te, kao dvostruki pijun, lako pronaao nekoga tko ce mu otkriti neto
o brodu zvanom AmarillL to god da je doznao, za nekoliko se dana naao u
Londonu kako bi nekoga potraio. A covjek u kojeg mu se valjalo pouzdati nije
mogao biti nego nepouzdani podlac njegova soja spreman prokazati one za koje
prokazuje.
I eto Ferrantea kako, nakon to je od Lilie dobio dijamant izvanredne cistoce,
ulazi nocu u nekakav kukavni kucerak gdje ga prima neko stvorenje neodredena
spola, koje moda jednom bijae turski eunuh, golobrada lica i ustiju tako
sicunih da bi se reklo da se smijei jedino micuci nosom.
Prostorija u kojoj se skrivao ulijevala je strah zbog cade koja je dojazila s
hrpe kostiju to izgarahu na tinjajucoj vatri. U jednom je uglu visio objeen
za stopala goli les cija su usta izlucivala sok boje koprive to je kapao u
neku ljusku od ute mjedi.
Eunuh prepozna u Ferranteu brata po zlocinstvu. Saslua pitanje, vidje
dijamant i prokae svoje gospodare. Povede Ro-
399
l j
berta u drugu jednu prostoriju to izgledae poput apotekaro-ve radnje, punu
zemljanih, staklenih, kositrenih i bakrenih posudica. Sve one sadravahu
supstancije koje su mogle posluiti da covjek postane drugacijim nego to
jest, bilo da se radi o megerama koje se ele priciniti mlade i lijepe ili o
huljama i lopovima koji ele posve izmijeniti izgled: bjelila, omeki-vaci,
korijenje zlatoglava, kore zmijske trave i druge supstancije koje kou cine
tanjom i finijom, pripravljene od srnece modine i sokova kozje krvi. Imao je
zatim premaznih smjesa za izbjeljivanje kose, od zelene crnike, rai,
tetrljana, salitre, stipse i hajducke trave, ili one za promjenu boje puti od
krave, medvjeda, kobile, deve, bjelouke, kunica, kita, bukavca, jelena
lopatara, divlje macke ili vidre. Pa zatim ulja za lice od mirisave smole,
limuna, pinjola, brijestovine, vucaka, grahorice i slanutka, i citavu jednu
policu punu mjehura, za grenice kojima se prohtije pricinjati se djevicama.
Za onog tko poeli uhvatiti nekoga u ljubavnu mreu imao je jezike zmija
otrovnica, prepelicje glave, magareci mozak, maurski bob, jazavceve ape,
kamenje iz orlova gnijezda, srcevinu loja gusto nacickanu razlomljenim iglama,
i ostale predmete od blata ili olova, sve zajedno vec na letimican pogled
neizrecivo odvratno.
U sreditu sobe nalazio se stol i na njemu umivaonik prekriven okrvavljenom
krpom kojeg mu eunuh pokae prstom, sa znalackim izrazom na licu. Ferrante
nije razumio, a ovaj mu rece kako se namjerio upravo na osobu koja mu je
potrebna. Eunuh naime nije bio nitko drugi nego onaj koji je ranio psa doktora
Byrda i koji je svakoga dana u dogovoreni sat, vlaeci u otopini vetriola krpu
natopljenu krvlju ivotinje ili je primicuci vatri, prenosio na Amarilli
signale koje je Byrd ocekivao.
Eunuh isprica sve o Bvrdovu putovanju i o lukama u kojima ce sigurno pristati.
Ferrante, koji je zapravo vrlo malo ili nita znao o trgovini geografskom
duinom, nije mogao zamisliti da bi Mazarin poslao Roberta na taj brod samo
zato da bi otkrio neto to se njemu vec cinilo bjelodanim, te je zakljucio da
je Roberto u stvari Kardinalu morao otkriti mjesto gdje se nalaze Solomonski
Otoci.
Smatrao je TVeede Daphne brom od Amarillija, pouzdavao se u vlastitu srecu,
vjerovao je da ce lako dostici Byrdov
400
brod i kad on pristane na Otocima lako moci iznenaditi posadu na kopnu,
potamaniti je ukljucivi Roberta i tako po volji raspolagati tim kopnom, kao
jedini njegov otkrivac.
Sam mu je eunuh predloio nacin na koji ce postupiti a da ne pogrijei put:
bit ce dovoljno da se jo jednome psu nanese . rana i da on svakoga dana
djeluje na uzorak njegove krvi kao to je cinio za psa s Amarillija, i
Ferrante ce svakodnevno primati iste poruke kao i Byrd.
Krecem odmah, rekao je Ferrante; a na upozorenje da najprije valja pronaci
nekog psa, odmahnu rukom uskliknuvi:
"Imam ja na brodu neto bolje od psa."
Povede potom eunuha na brod; provjeri ima li medu posadom kakav brijac,
strucnjak za putanje krvi i tome slicne stvari.
"Ja sam, kapetane", ustvrdi jedan koji bijae iznio ivu glavu iz stotinu omci
i preivio tisuce trzaja konopca, "dok se gu-sarilo, odrezao vie ruku i nogu
svojim drugovima nego to sam ih ranije ranio neprijateljima."
Siavi u tovarni prostor, Ferrante privee Biscarata lancima za dva poprecno
ukrtena kolca, te mu vlastitom rukom otrim bodeom duboko zasijece u
slabine. Dok je Biscarat stenjao, eunuh sakupi krv koja je tekla komadom
tkanine koji potom spremi u neku vrecicu. Zatim objasni brijacu to ce morati
ciniti da ranu odrava otvorenom tijekom citava putovanja, a da ranjenik od
nje ne umre, ali niti da ozdravi.
Nakon tog novog zlocina, Ferrante zapovijedi neka se razapnu jedra u pravcu
Solomonskih Otoka.
Ispripovijedivi ovo poglavlje svojega romana, Robertu postade mucno, osjeti
se naglo umornim i slomljenim pod teinom tolikih zlodjela.
Nije vie elio smiljati nastavak te napisa radije jednu in-vokaciju Prirodi
zamolivi je neka - kao majka koja eli prinuditi dijete da spava u svojoj
kolijevci pa razastre nad njom komad tkanine i prekrije ga tako kao nekom
malom noci - razastre veliku noc nad citavim planetom. Molio je noc neka,
otev-i svaku stvar njegovu pogledu, pozove njegove oci da se sklope; neka,
zajedno s tamom, dode tiina; i neka, kao to u sva-
401
t
nuce lavovi, medvjedi i vukovi kojima je, ba kao i lopovima i ubojicama,
svjetlost izuzetno mrska trce da bi se zavukli u svoje duplje gdje im je
sklonite i utocite, neka naprotiv, kad se Sunce na zapadu povuce, utihne sva
graja i svo vrtloenje misli. Neka se, kad mine svjetlost, obeznane u njemu
oni duhovi to od svjetlosti oive, i neka zavlada tiina i spokoj.
Kad je puhnuo u svjetiljku, samo je jo tracak jedne mjeseceve zrake to
prodirae izvana osvjetljavao njegove ruke. Neka se magla podignu s njegova
eluca u mozak, a spustivi se ponovno na vjede, zaklopi ih, kako se duh ne bi
vie naviri-vao da vidi neki predmet koji bi ga rastresao. I zaspae ne samo
njegove oci i ui nego i ruke i noge - sve, ba sve osim srca to nikad ne
zastane niti na trenutak.
Spava li u snu i dua? Naalost ne, ona bdije, samo to se povuce iza zavjese
i igra se kazalita: utvare lakrdija! izlaze tada na pozornicu i prikazuju
komediju, no onako kako bi je odigrala druina pijanih ili ludih glumaca,
toliko izoblicena cine se lica i toliko cudna odijela, ponaanja nedolicna,
situacije neumjesne, a razgovori neumjereni.
Kao kad se, recimo, jedna stonoga presijece na vie dijelova pa oslobodeni
odsjecci bezglavo trce svaki na svoju stranu ne imajuci pojma kamo, jer osim
prvog koji nosi glavu ostali ne vide nita, i svaki, poput neotecene
gusjenice, odlazi nekud s onih svojih pet ili est nogu koje su mu preostale,
odnoseci sa sobom onaj komadic due koji mu pripada. Isto se tako u snovima
vidi kako iz stabljike cvijeta klije vrat drala koji zavrava pavijanovom
glavom sa cetiri pueva roga to bljuju vatru, ili pak kako na licu kakva
starca umjesto brade cvjeta paunov rep, necije ruke pak izgledaju poput
uvijenih vitica vinove loze, oci su dva plamicka u ljuturi koljke, a nos
frula...
Roberto je tako, zaspavi, sanjao nastavak Ferranteoa putovanja, samo to gaje
sada doista usnio kao pravi san.
Znakovit san, rekao bih. Cini se kao da Robertu, nakon svih onih silnih
meditacija o beskonacnim svjetovima, nije vie bilo stalo do toga da nastavi
izmiljati zgode koje bi se odvijale u Zemlji Romana; elio je sada jednu
istinitu pricu u istinitoj zemlji u kojoj i sam obitava, jedino to ce se -
buduci da se Otok nalazio u bliskoj prolosti - njegova prica zbivati u neda-
402lekoj buducnosti u kojoj bi bila zadovoljena njegova udnja za manje
skucenim prostorima od onih na koje ga je njegov brodolom osudivao

Ako je zbivanje otpoceo stavljajuci na pozornicu jednog uvjetnog Ferrantea,
neku vrst Jaga rodenog iz njegove srdbe i elje za osvetom zbog jedne uvrede
nikad zapravo pretrpljene, sada je, ne mogavi vie podnijeti da pokraj svoje
Lilie neprekidno gleda Drugog, stao zauzimati njegovo mjesto i - usudiv-i se
shvatiti i prihvatiti svoje nejasne prikrivene misli - priznavati bez uvijanja
da je Ferrante zapravo on.
Sada vec uvjeren da svijet moe biti doivljen kroz beskonacne paralakse, ako
na pocetku i jest izabrao sebe kao indiskretno oko koje temeljito istrauje i
analizira Ferranteove cine u Zemlji Romana, ili u jednoj prolosti koja je
bila takoder i njegova no koja je, okrznuvi ga, a da to uopce nije
primijetio, odredivala njegovu sadanjost, sada je on, Roberto, postajao
Ferranteovo oko. Htio je zajedno s protivnikom uivati sve one dogadaje koje
je sudbina zapravo njemu samom vjerojatno namijenila.
Lada je sada, dakle, krstarila brazdajuci vodena polja, a gusari bijahu krotki
i posluni. Bdijuci nad putovanjem dvoje zaljubljenih, ogranicavahu se na
otkrivanje morskih cudovita te tako nekom zgodom, prije nego to stigoe do
americkih obala, ugledae i jednoga Tritona. Po onom to se moglo vidjeti
izvan vode, imao je ljudski oblik, jedino su mu ruke bile odvec kratke u
odnosu na tijelo: ake bijahu velike, kosa siva i gusta, a duga mu brada
sezae sve do trbuha. Imao je velike oci i hrapavu naboranu kou. Kad su mu se
pribliili doimao se pokoran i upravio se prema mrei. No tek to je osjetio
da ga vuku prema camcu, i prije nego to ce se pokazati ispod pupka i otkriti
ima li doista rep sirene, razdere jednim trzajem mreu te netragom nestane.
Kasnije ga vidjee kako se sunca na nekoj hridi, no svejednako krijuci donji
dio tijela. Gledajuci prema ladi, micao je rukama kao da pljece.

Uplovivi u Tihi ocean, nabasae na neki otok gdje lavovi bijahu crni, kokoi
zaodjenute vunenim ruhom, stabla cvjetahu samo nocu, ribe bijahu krilate,
ptice obrasle krljutima,
403
i
kamenje je plutalo na povrini, a drvo tonulo na dno, leptiri svijetlie u
tami, a vode opijahu kao vino.
Na nekom drugom otoku vidjee opet palacu sagradenu od trula drveta oslikanu
bojama od kojih ih zaboljee oci. Udoe unutra i nadoe se u dvorani obloenoj
gavranovim perjem. Na svakom se zidu otvarahu nie u kojima umjesto kamenih
poprsja stajahu covjeculjci ispijena lica koji grekom prirode bijahu rodeni
bez nogu.
Na odvratno prljavu tronu sjedio je Kralj, na ciji pokret rukom otpoce koncert
batova, svrdla to rgutahu po kamenim plocama i noeva to kripahu po
porculanskim tanjurima, a na taj se zvuk pojave estorica mukaraca, sve sama
kost i koa, odurna razroka pogleda. Nasuprot njima izidoe ene toliko debele
da je deblje teko i zamisliti: naklonivi se svojim drugovima, zanjihae se u
nekakvu plesu koji isticae upravo sve ono sakato i nakazno. Zatim nahrupi
est bahatih razmetlji-vaca to izgledahu svi iz iste utrobe rodeni, noseva i
ustiju tako ogromnih i leda toliko grbavih da se prije no stvorovima
pricinjahu laima prirode.
Nakon plesa, kako jo nisu bili zaculi ni rijeci, i dreci da se na tom otoku
zacijelo govori jezikom drugacijim od njihova, nai putnici pokuae uputiti
pitanja gestama koje su univerzalni jezik i pomocu kojeg je moguce
sporazumjeti se cak i s Divljacima. No covjek odgovori nekim jezikom koji
nalikovae prije onom izgubljenom Jeziku Ptica, punom curlika i zviduka, i
oni ga razumjee kao da je progovorio na njihovu materinjem. Shvatie tako da
se, dok se na svakom drugom mjestu tuje ljepota, u ovoj palaci cijeni jedino
ekstravagancija. I da isto to moraju ocekivati ako nastave svoje putovanje po
zemljama gdje je dolje ono to je drugdje gore.
Otisnuvi se ponovno na put, pristadoe uz treci otok koji izgledae pust, i
Ferrante se, sam s Liliom, uputi prema njegovoj unutranjosti. Hodajuci,
zacue glas to ih opominjae neka bjee: ovo je Otok Nevidljivih Ljudi.
Mnotvo njih bijae uokolo u tom trenutku, jedni drugima pokazujuci prstom
dvoje putnika koji se bez stida nude njihovu pogledu. Za taj je narod, naime,
biti viden znacilo postati plijenom tudega pogleda i izgubiti vlastitu
prirodu, preobrazivi se u samu svoju suprotnost.
404Na cetvrtom otoku naidoe na covjeka upalih ociju, slabanoga glasa i lica
koje bijae samo jedna jedina bora, no svjeih boja. Brada i kosa bijahu fine
i njene kao pamuk, a tijelo tako zgrceno da kad bi htio pogledati uokolo
morao bi se citav oko sebe okrenuti. A rece da mu je tri stotine i cetrdeset
ljeta i da tri puta vec bijae obnovio svoju mladost pijuci vodu iz Bornog
Izvora koji se nalazi upravo u ovoj zemlji; on produuje ivot, ali ne preko
tri stotine i cetrdeset godina - zbog cega nece proci dugo, a on ce biti
mrtav. Starac opomenu putnike neka ne trae toga izvora: ivjeti tri puta,
postajuci najprije duplikat a zatim triplikat sebe sama, uzrokom je velike
patnje, i na kraju covjek ni sam ne zna tko je. Ne samo to: proivjeti iste
boli tri puta velika je muka, no nita manja nije proivjeti ponovno iste
radosti. Radost ivota rada se iz osjecaja da su i veselje i alost kratka
vijeka i strano bi bilo znati da cemo uivati vjecno blaenstvo.
No Svijet Antipoda bijae lijep zbog svoje razlicnosti, i plo-veci dalje
tisucama milja, naidoe na peti otok koji drugo ne bijae doli vrvljenje
jezera i bara; a svaki je stanovnik provodio ivot klececi na koljenima i
promatrajuci se, smatrajuci da onaj tko nije viden kao da i ne postoji, i da
ce, odvrate li pogled, ne vidjevi tako vie vlastiti odraz u vodi, odmah
umrijeti.
Pristadoe zatim na esti otok, jo zapadnije, gdje su svi bez prestanka
medusobno razgovarali: jedan bi pricao drugome to bi htio da taj drugi jest i
to da cini, i obrnuto. Ti su otocani, naime, mogli ivjeti jedino tako da
budu ispricani; i kad bi neki prestupnik pripovijedao o drugima runih i
uvredljivih prica, obvezujuci ih tako da ih proive, ostali vie o njemu ne bi
pricali nita, te bi ovaj ubrzo umro.
No bijae problem izmisliti za svakoga drugaciju pricu: doista, kad bi svi
imali istu pricu, ne bi se vie razlikovali medu sobom, jer svatko od nas jest
ono to stvorie mijene i obrati njegove vlastite kobi. Eto zbog cega bijahu
sagradili veliki kotac, kojeg prozvae Cvnosura Lucensis te ga postavie
posred seoskoga trga. Bijae sacinjen od est koncentricnih krugova a svaki se
od njih sam za sebe okretao. Prvi bijae podijeljen u dvadeset i cetiri
pretinca ili prozorcica, drugi u trideset i est, treci u cetrdeset i osam,
cetvrti u ezdeset, peti u sedamdeset
405
i dva, a esti u osamdeset i cetiri. U raznim pretincima, prema odredenom
kriteriju koji Ferrante i Lilia nisu mogli dokuciti u tako kratko vrijeme,
bijahu zapisane radnje kao ici, doci, umrijeti, strasti kao mrziti, voljeti,
osjecati hladnocu, i zatim razni nacini, kao dobro i loe, tuno ili s
veseljem; pa mjesta i vrijeme, kao na primjer u vlastitu domu ili iduceg
mjeseca.
Kad bi se kolutovi zavrtjeli, dobivale bi se price poput "pode jucer kuci i
susretnu svojega neprijatelja koji se muci te mu prui pomoc" ili pak "vidje
ivotinju sa sedam glava i ubi je". Stanovnici su tvrdili da se pomocu te
sprave moe ispisati ili zamisliti sedam stotina dvadeset i dva milijuna
milijuna razlicitih prica, to je dovoljno da osmisli ivot svakome od njih
jo daleko u buduca stoljeca. Robertu se to prilicno svidjelo, buduci da ce
moci sebi naciniti neki takav kotac i nastaviti smiljati price cak i ako na
Daphne bude morao ostati deset tisuca godina.
Mnoge i cudnovate bijahu zemlje koje bi Roberto jo volio otkriti. No u jednom
je trenutku svojega snatrenja poelio za dvoje zaljubljenih neko manje
napuceno mjesto, kako bi nesmetano mogli uivati u svojoj ljubavi.
Ucini tako da stignu do sedmog, veoma draesnog ala, uljepana malenim gajem
izraslim na samoj obali mora. Pro-doe kroza nj te se nadoe u nekom
kraljevskom vrtu gdje du iroke aleje zasadene stablima koja presijecae
livade ukraene lijehama, izvirahu brojne fontane.
No Roberto ih, kao da njih dvoje trae neko jo intimnije skrovite, a on nove
patnje, provede potom podno luka iskicena cvijecem te oni udoe u neveliku
udolinu gdje uspravne stabljike mocvarne trske utahu pod njenim povjetarcem
to uzduhom prosipae mjeavinu miomirisa - a s jednog se jezerceta izlijevae
blistavim klancem tanak mlaz vode, bistre i ciste poput niske bisera.
Htio je - a cini mi se da njegova inscenacija uredno slijedi sva postojeca
pravila - da sjena gustoga hrasta potakne ljubavnike na agapu, te pridoda tome
vesele platane, ponizne planike, otre smreke, krhke metljike i gipke vitke
lipe, koji svi zajedno bijahu krunom nekoj livadi oslikanoj poput orijental-
406ne tapiserije. Kakve li je minijature priroda, slikarica svijeta, mogla na
njoj izraditi? Ljubice i narcise.
Ostavi ljubavnike neka se prepuste, dok je u meduvremenu jedan mekuni divlji
mak iz teka zaborava lagano dizao .jo snenu svoju glavu, ne bi li se napojio
tim rosnim uzdasima. No potom, ponien tolikom ljepotom, drae mu bijae
zarumeniti se od bruke i sramote. Kao i on, Roberto, uostalom -a moramo
priznati da mu tako i treba.
Kako ne bi vidio ono zbog cega bi toliko elio biti viden, Roberto se tada, sa
svojom morfejskom sveznanocu, uzdignu da bi zavladao citavim otokom, gdje
fontane sada naklapahu o ljubavnom cudu kojem sebe smatrahu svodnicama.
Bijae tu stupica, bocica, ampula iz kojih je izlazio jedan jedini mlaz - ili
bezbroj bezbroja sitnih prskalica - druge su pak imale pri vrhu neto poput
arke s cijih je prozora istjecala bujica koja padajuci nalikovae na dvostruko
alosnu vrbu. Jedna od njih, poput golog valjkastog postolja, na svojem je
vrhu radala mnotvo sicunih cilindara okrenutih u razlicitim pravcima, reklo
bi se gotovo da je to kakav kazamat, ili tvrdava, ili neki linijski brod
naoruan plamenim cijevima - koje medutim umjesto vatrenog sluie kao vodeno
topnitvo. Bijae ih pernatih, kosmatih i bradatih, bijahu raznolike i
mnogooblicne poput zvijezda Sveta Tri Kralja u jaslicama, cije repove
oponaahu njihovi trcaji. Na jednoj je pozirao kip djecacica koji ljevicom
pridravae kiobran iz cijih je rebara brizgalo isto toliko slapova; no
desnicom je djecak pruao svoje majuno udo i svojom mokracom u nekoj
kropionici mutio vode to dotjecahu s kupole.
Na kapitelu neke druge smjestila se dugorepa riba koja izgledae kao da je
netom progutala Jonu, a prolijevae vodu i iz ustiju i iz dvije rupice to joj
se otvarahu iznad ociju. A na njenim je ledima jaio Amorcic s trozupcem u
ruci. Jedna fontana u obliku cvijeta svojim je mlazom pridravala loptu; neka
pak druga bijae stablo ciji bezbrojni cvjetovi okretae svaki po jednu kuglu
te se cinilo kao da se u globusu vode jedan unutar drugog vrti mnotvo
planeta. U nekih same latice cvijeta bijahu nacinjene od vode koja je bujala
iz nekakve krune pukarnice to obrubljivae na stup nasaden maleni disk.

407Od onih to uzduh smjenjivahu vatrom bilo ih je s orgulj-nim sviralama koje
ne izvijahu zvukove nego rastopljene lahore, a od onih to se umjesto vodom
igrahu vatrom isticale su se fontane s kandelabrom gdje nestani plamicci
upaljeni u sreditu potpornog stupa bacahu svoju svjetlost na pjenuave
mlazove to se kipteci prelijevahu sa sviju strana.
Neka se tamo pricinjae paunom; na glavi joj skakutae vragolast cuperak, a
raskoan rep ponosno se otvarae, bojama koje od samoga neba bijahu dar. Da se
i ne spominju one to, ureene kosama od pljutecih slapova, podsjecahu na
lutke u kakva vlasuljara. Iz jedne se izdizao suncokret i ras-prtavao u
jednom jedistvenom oblaku inja. A druga je opet imala lice samoga Sunca, fino
isklesano, sa nizom kljunica du citave obodnice, tako da Zvijezda nije
isijavala zrake, nego svjeinu.
Na jednoj se okretao valjak to izbacivae vodu iz niza lje-bica izvijenih u
spiralu. Bijae ih s raljama lava ili tigra, s labrnjom grifona ili zmijskim
jezikom, i cak jedna to poput ene plakae i iz ociju i iz dojki. A to se
ostatka tice, bijae to raskoni aroliki prizor faunovih izbljuvaka,
grgljanja krilatih bica, labudih apata, tueva iz surli nilskoga slona,
izlijevanja amfora od alabastera, krvarenja iz rogova izobilja.
Sve same vizije koje su za Roberta - kad se bolje pogleda -znacile tjerati
lisicu, a istjerati vuka.
A za to vrijeme, u dolinici, sada vec sitim ljubavnicima bijae dovoljno
pruiti ruku i primiti dar iz zlatne riznice bujnog jednog trsa vinove loze, a
jedno je smokvino stablo, kao da je htjelo zaplakati od njenosti nad tim
sjedinjenjem kojem bijae slucajni nijemi svjedok, stalo kap po kap putati
medne suze, dok je na jednom bademu, cvijecem kao dragim kamenjem optocenom,
gukala Golubica Boje Narance.
Sve dok se Roberto, sav u znoju, nije probudio.
"Ma kako", govorae sebi, "ja sam popustio iskuenju da ivim posredstvom
Ferrantea, no sad tek vidim da je Ferrante ivio posredstvom mene sama, i dok
sam ja tu gradio kule u zraku, on je istinski proivio sve ono to sam mu ja
dopustio da proivi!"
408Da bi ohladio bijes i da bi doivio vizije koje - barem ove -Ferranteu
bijahu uskracene, u ranu zoru krenu ponovno, s konopcem o pojasu i Personom
Vitreom na licu, prema svojemu svijetu koralja.
40936.
" -
Ccofek u LmZtnom Casu
Stigavi na rub koraljne barijere, Roberto je uronjena lica plovio tumarajuci
izmedu tih vjecnih loa, no nije mu uspijevalo da se u miru divi ivome
kamenju, jer jedna ga Meduza bijae pretvorila u beivotnu hrid. U snu je
Roberto jasno vidio poglede koje Lilia je namijenila uzurpatoru: ako je u snu
jo od tih pogleda sav usplamtio, sada, u sjecanju, oni su ga ledom ledili.
elio je ponovno sebi privlastiti svoju Liliu, te je plivao gnjureci glavu to
je moguce dublje prema dnu, kao da ce mu taj tijesni zagrljaj s morem donijeti
onu palminu grancicu pobjede koju je u snu dodijelio Ferranteu. Ne stajae
velikoga napora njegov duh, sjajno izobraen da izmilja, snuje i stvara sebi
razne predodbe, zamisliti Liliu u svakoj valovitoj kadenci tog potopljenog
perivoja, opaziti njezine usne u svakome cvijetu, u kojem odmah bi vruce
poelio iceznuti poput kakve lakome pcelice. U prozirnim je staklenastim
vrtovima nazirao koprenu koja joj onih prvih noci bijae zastirala lice, te je
eljno pruao ruku ne bi li taj paravan pridigao.
Tako opijena razuma patio je to njegove oci ne mogu seg-nuti i obletjeti
koliko bi to eljelo srce, i uporno je medu koraljima traio nece li ugledati
togod od ljubljene ene; njenu narukvicu, mreicu za kosu, privjesak to
umekava joj usnu resicu, skupocjenu ogrlicu to jo krasnijim cini njen
labudi vrat.

Dok je tako lutao zadubljen u svoju lovacku potjeru, u jednom ga trenutku
privuce biserna niska to se u nekoj raspuk-lini iznenada pred njim pojavila;
skide masku, zgrbi leda, snano izbaci noge uvis i vinu se prema dnu. Zamah
bijae pretje- .
410ran, htjede se uhvatiti za rub neke kosine, i casak prije nego to ce se
prstima zakvaciti oko nekog hrapavog Ijuskastog ka-mena, pricini mu se da vidi
kako se otvara debelo dremljivo oko. Poput munje proleti mu kroz glavu kako mu
je doktor Byrd pricao o nekoj Ribi Kamenu to se zna ugnijezditi medu koraljne
pecine ne bi li uvrebala i otrovom svojih krljuti nenadano napala kakvo ivo
stvorenje.
Prekasno: dlan se spusti na Stvora i estoki bol probode mu ruku sve do
ramena. Trznuvi naglo slabinama, nekim se cudom uspije othrvati da se i licem
i grudima ne zaleti ravno u Neman; iz bojazni da ce se ona prenuti iz svoje
tromosti, udari po njoj maskom koja se od snana udarca odmah razbije te mu ne
preostade drugo nego da je baci. Odgurnuvi se nogama od stijene pod sobom,
vrati se na povrinu, dok je jo nekoliko casaka mogao nazirati svoju Personu
Vitreu kako lagano icezava, tko zna kud, prema dnu.
Desna aka i citava podlaktica bijahu mu otekle, rame utrnulo; prepade se da
ce izgubiti svijest; pronade konopac i tekom ga mukom stade polagano, trzaj
po trzaj, povlaciti k sebi. Uspne se ponovno ljestvicama, gotovo kao one noci
njegova dolaska, ni sam nije znao kako, i jednako kao te noci, iscrpljen klonu
na palubu.
No sunce sada vec bijae visoko. Cvokocuci zubima, Ro-berto se prisjeti kako
mu je doktor Byrd pricao da se, nakon susreta s Ribom Kamenom, vecina nije
spasila, preivjelih bijae neznatan broj, a nitko tome zlu nije znao
protuotrova. Unatoc zamagljenim ocima, pokua ispitati ranu: ne bijae veca od
obicne ogrebotine, no to mora daje bilo dovoljno da smrtonosna tvar prodre u
vene. Izgubi svijest.
Probudio se u visokoj groznici osjecajuci neodoljivu potrebu za tekucinom.
Shvati da ovdje, na krajnjem rubu broda izloenom elementarnim silama, daleko
od hrane i pica, nece moci dugo izdrati. Otpue do potpalublja, i dospije na
granicu izmedu prostorije sa zalihama i ogradena prostora za perad. eljno
prisloni usne na bacvicu i stade hlapljivo piti, no osjeti kako mu se eludac
grci. Ponovno izgubi svijest te ostade leati s ustima u vlastitu izbljuvku.
411
L
L
Tijekom citave noci potresane zlokobnim snovima, svoje je patnje pripisivao
Ferranteu, brkajuci ga sada s Ribom Kamenom. Zbog cega mu je elio sprijeciti
pristup do Otoka i do Golubice Boje Narance? Je li se zbog toga dao u potjeru
za njim?
Vidio je sebe ispruena na tlu kako gleda nekog drugog sebe koji mu je sjedio
nasuprot, pokraj neke peci, zaodjenut kucnim ogrtacem; sav zaokupljen
rjeavanjem jesu li ruke koje dotice i tijelo koje osjeca njegovi. On, koji je
gledao drugog, osjecao je kako mu je u odjeci pokraj vatre strano vruce, dok
je medutim odjeven bio drugi, a on gol - nije vie shvacao koji od njih
dvojice ivi na javi a koji u snu, te pomisli kako su bez sumnje obojica plod
njegova duha. On ne, jer misli, dakle jest.
Drugi ali koji? u jednom trenutku ustane, no mora da to bijae Zao Duh to se
koristio svojim mocima da bi pretvorio njegov svijet u san, jer odjednom vie
nije bio on nego otac Caspar.
"Vratili ste se!", mrmljae Roberto pruajuci mu ruku. No ovaj ne odgovori,
niti se pomaknu. Promatrao ga je. Bio je to bez sumnje otac Caspar, no kao da
ga je more - vracajuci ga - opralo i pomladilo. Brada briljivo uznjegovana,
lice glatko i ruicasto kao u oca Emanuela, odijelo bez mrlja i poderotina.
Zatim, jo uvijek se ne micuci, poput glumca koji ce svakoga casa neto sa
zanosom izdeklamirati, besprijekornim jezikom prekaljena govornika, rece s
turobnim osmijehom:
"Uzalud ti je da se brani. Citav svijet ima jo samo jedan jedini cilj, a to
je pakao."
Pa nastavi gromkim glasom kao da govori s propovjedaonice kakve crkve:
"Da, pakao, o kojem malo znate, ti i svi oni to zajedno s tobom k njemu hrle
laka i hitra koraka i mahnita duha! Vjerovaste da cete u paklu naci maceve,
bodee, kotace, britve, bujice sumpora, napitke od rastopljena olova, smrznute
vode, kotlove i rotilje, pile i toljage, ila za oci iskopati, klijeta za
zube icupati, celjeve za slabine rasparati, lance za kosti nalupati, zvijeri
to glodu, alce to se rasteu, omce to gue, kavalete, krieve, kuke i
sjekire? Ne! To jesu, da, muke okrutne i nesmiljene, ali takve koje duh
ljudski jo zamisliti moe, buduci da smo isto tako izmislili i broncane
bikove, celicna sjedala ili
412 """.-buenje noktiju usiljenim bambusima... Nadaste se daje pakao bedem
stvoren od Riba Kamenova. Ne, drugo su neto muke paklene, jer nisu iz naega
konacnog uma rodene, nego ih, beskonacnim svojim duhom stvori jedan gnjevni i
osvetljivi Bog, primoran bijesom se svojim razmetati i objaviti kako, jednako
kao to je veliko njegovo milosrde u odrijeenju, nita manja nije njegova
pravda kad valja kazniti. Te muke moraju biti takve da kroz njih odmah uocimo
nepremostivi jaz izmedu be-spomoci nae i svemoci njegove!"
"Na ovome svijetu", nastavljae dalje glasnik pokore, "vi navikli ste vidjeti
kako svakome zlu nekakav lijek je naden, i kako nema rane melema liene, ni
otrova bez svojega terijaka. No neka vam ne pada napamet da i u paklu je tako.
Tamo su, istina, oegline neizdrive, no nema tog lijeka to ublait bi ih
mogao; ed te arka pali, a nema vode da je ugasi; glad te vucja mori, a nema
hrane da je utai; sramota je grozna i nesnosna, a pokrova nema daje prikrije.
Kad bi barem onda postojala kakva smrt, to tolikoj nesreci kraj bi ucinila,
neka smrt, bilo kakva smrt... Ali to je upravo ono najgore, to se tamo nadati
ne moete cak ni milosti tako alobnoj da budete utama-njeni! Smrt cete trait
u svim oblicima njenim, trait cete smrt, a nikad vas sreca posluiti nece da
je nadete. Smrti, smrti, gdje li si ici cete uokolo vicuci, hoce li se naci
demona tako milosrdna da nam je udijeli? I shvatit cete onda da muci tamo
nikada kraja nema."
Ovdje starac ucini stanku, prui ruke prema nebu, prosik-tavi tihim glasom
kao da se sprema povjeriti neku stranu tajnu, koja ne smije izici iz ovoga
crkvenog broda:
"Nikad kraja muci? Znaci li to da cemo trpjeti sve dok neki sicuni celjugar,
dolazeci da svake godine ispije po jednu kap, ne uspije isuiti sva mora?
Vie. In saecula. Hocemo li trpjeti do casa kad neka biljna grinja, koja ce
svake godine jednom ugristi, uspije progutati sve ume? Jo vie. In saecula.
Onda ce naa muka trajati sve dok neki majuni mrav, ucinivi svake godine po
korak, ne uspije ophodati citavu Zemlju? Vie. In saecula. A kad bi cijeli
ovaj svijet bio samo golema pjecana pustinja, i kad bi mu svako stoljece
oduzelo po jedno zrno, da li bismo moda prestali trpjeti kad bi svijet bio
posve ispra-
413
r
njen? Nikako. In saecula. Zamislimo da neki prokletnik nakon milijuna stoljeca
prolije tek dvije suze, bi li njegove muke prestale cak i kad bi njegov plac
bio u stanju stvoriti veci potop od onog u kojem nekoc uniten bijae ljudski
rod? Hajde, svrimo s tim, ta nismo djeca! Ako hocete da vam kaem: in
saecula, in saecula morat ce prokleti trpjeti, in saecula, to je kao da kae
stoljecima bezbrojnim, beskrajnim, nemjerljivim."
Lice oca Caspara poprimilo je sada crte Karmelicanina sa della Grive. Uzdizae
pogled u nebo kao da na njemu trai jedinu nadu u milosrde.

"Ali Bog", kazivae glasom pokajnika dostojna saaljenja, "ali Bog, zar on ne
trpi pri pogledu na nae muke? Nece li se zbiti da se u njemu probudi ganuce i
osjecaj skrbi, nece li se zbiti da se on na kraju pokae, ne bi li nam barem
suze njegove utjehu pruile? Jao, kako li ste naivni! Bog ce se naalost
pokazati, ali vi jo ni u snu ne moete zamisliti kako! Kad oci budemo
uzdigli, vidjet cemo da on, koji za nas Neronom ce postati, ne po
nepravednosti nego po strogosti, ne samo da nece htjeti utjeiti nas, niti nam
pomoci, niti nad nama se saaliti, nego ce se s nepojmljivim uivanjem
smijati! Pomislite samo, prema tome, kakav ce bijes tad iz nas provaliti! Nas
vatra pali, a Bog se smije? Oh, Boe okrutni! to ne ubije nas gromovima
svojim, umjesto da uvredu nam smijehom nanosi? Udvostruci ako eli, o
nemilosrdnice, ognje nae, ali nemoj se njima veseliti! Ah, smijeh, od suza
nam naih gorci! Ah, radost bolnija nam od nesrece nae! Zato nema u tom
paklu naem bezdana kakva, kud utec bismo mogli pred licem jednoga Boga koji
se smije? Kako li nas samo strano prevari onaj tko nam rece da kaznom ce
naom biti srdito Boje lice! Nasmijano Boje lice, valjalo bi mu reci,
nasmijano... Da ne vidimo toga smijeha i ne cujemo, zaeljet cemo planine na
glavu da nam se sruce ili da zemlja pod naim se nogama otvori. Ali ne, jer
naalost vidjet cemo ono to nas boli, a slijepi i gluhi za sve cemo biti osim
za ono pred cime i ui i oci zatvorit bismo htjeli!"
Kroz pukotine u drvetu Roberto je osjecao ustajali zadah uegle kokoje krme,
a izvana mu dopirae cika morskih ptica koju je on cuo kao Boji smijeh.
414
"Ali zato pakao meni", pitao je, "i zato pakao svima? Nije li nas Krist
otkupio ba zato da bi njega sacuvao samo za nekolicinu?"
Otac se Caspar nasmije, poput Boga koji se smije proklet-nicima:
"Ma kad vas je on to otkupio? Ma to ti misli, na kojem planetu, na kojem
svijetu sada ivi?"
Bijae uhvatio Roberta za ruku i, grubo ga povukavi s njegova leaja, stao ga
navlaciti po svim Daphninim meandrima, dok je bolesnik za to vrijeme osjecao
kako ga u utrobi izjeda, a u glavi mu kucalo bezbroj ura njihalica. Satovi,
miljae, vrijeme, smrt...
Caspar ga odvuce u neku izbicu izbijeljenih zidova koju on sam nikada nije
otkrio, u kojoj se nalazio zatvoren mrtvacki odar s okruglim okom na jednoj
strani. Ispred oka, na nekom iljebljenom ravnalu, bijae umetnuta drvena
letvica sva izrezbarena okancima jednake velicine to uokvirivahu naizgled
mutna stakla. Pomicuci letvicu, covjek je mogao vlastito oko poklopiti s onim
na kutiji. Roberto se sjetio da je vec bio vidio u Provansi jedan manji
primjerak ovakove sprave koja je, govorilo se, u stanju pomocu sjene oivjeti
svjetlo.
Caspar otvori jednu stranu kutije otkrivajuci, na tronocu, neku veliku
svjetiljku koja je na strani suprotnoj od plamenika umjesto drka imala
okruglo zrcalo neobicne zakrivljenosti. Kad bi se upalio stijenj, zrcalo bi
bacalo zrake svjetlosti unutar neke cijevi, nekog kratkog dvogleda cija
zavrna leca bijae ono vanjsko oko. Odavde bi tek to je Caspar opet zatvorio
kutiju zrake prolazile kroz staklo na letvici ireci se u obliku stoca, a na
zidu bi se pojavile slike u boji koje se Robertu ucinie ivima, toliko
savreno bijahu ocrtane i tako ivopisnoga sjaja.
Prvi je lik predstavljao covjeka s licem demona okovana posred mora na nekoj
hridi ibanoj valovima. Robertu nikako nije uspijevalo otkinuti pogleda s te
prikaze pa ju je uklopio u sve ostale slike koje uslijedie dok ih je Caspar,
pomicuci letvicu, putao jednu za drugom; bijae ih sve zajedno sastavio u
jednu - san u san - ne razabiruci vie to mu o onom to je upravo gledao
bijae kazano.
415
ili
L
ff
Hridi se pribliio neki brod u kojem on prepozna Tweede Daphne, a s njega side
Ferrante te stade oslobadati osudenika. Sve bijae jasno. Za vrijeme plovidbe,
Ferrante je susreo -ba kao prema legendi - Judu zatocena usred otvorena
oceana, kako ispata svoje izdajstvo.
"Hvala ti", Juda ce Ferranteu - no Robertu je glas zacijelo dolazio s usana
oca Caspara.
"Od casa kad ovdje bijah zarobljen, danas u deveti sat, nadah se da jo cu
moci popraviti svoj grijeh... Zahvaljujem ti, brate..."
"Zar si ovdje tek jedan dan, ili jo manje?", pitao je Ferrante. "Ali tvoj
grijeh bijae izvren trideset trece godine od rodenja Naega Gospodina, dakle
prije tisucu est stotina i deset godina..."
"Ah, naivni covjece", odgovarae Juda, "Vaih je godina bez sumnje prolo
tisucu est stotina i deset, no nije jo proao niti dan od mojih, niti ce
ikada proci. Ti ne zna da si, zaavi u more to oplakuje ovaj moj otok, uao
u drugi jedan svijet, koji tece pokraj i unutar vaeg, i ovdje se Sunce okrece
oko Zemlje poput kornjace kojoj svaki je korak sve sporiji. Tako je u ovom mom
svijetu moj dan na pocetku trajao dva vaa, zatim tri i tako neprestano sve
vie, sve do sada kad sam nakon tisucu est stotina i deset vaih godina ja
jo uvijek u devetom satu. A uskoro ce vrijeme jo sporije teci, pa jo
sporije, a ja cu zauvijek ivjeti deveti sat godine trideset i trece nakon
Betlehemske noci."
"Ali zato?", pitao je Ferrante.
"Pa zato to je Bog htio da se moja kazna sastoji u tome da neprekidno ivim u
Velikom petku, kako bih zauvijek svakoga dana slavio muku onoga koga sam
izdao. Prvoga dana moje kazne, dok se drugim ljudima bliio suton, pa onda noc
i zatim subotnja zora, za mene je protekao tek jedan atom atoma minute
devetoga sata toga petka. No kako se gibanje Sunca bijae odmah usporilo, kod
vas je Krist uskrsnuo, a ja sam jo uvijek bio samo korak od toga sata. I
sada, kad su za vas protekla stoljeca, ja sam jo uvijek tek za mrvicu vremena
od toga trenutka..."
"Ali to se tvoje Sunce svejedno ipak krece, i doci ce dan,
416
bilo to i za deset tisuca i vie godina, kad ce ti uci u svoju subotu."
"Da, i onda ce biti gore. Vjerojatno cu izici iz svojega cistili-ta da bih
uao u svoj pakao. Nece prestati bol zbog smrti koju sam skrivio, ali cu
zacijelo izgubiti mogucnost, koju sad jo imam, da ucinim da se ono to se
zbilo nije zbilo."
"Ali kako?"
"Ti ne zna da nedaleko odavde prolazi antipodni meridijan. Iza te linije,
kako u tvom tako i u mom svijetu, prethodni je dan. Kad bih ja, buduci da sam
sada osloboden, mogao prijeci preko te linije, naao bih se u mom Velikom
cetvrtku, jer ovaj kapular koji vidi na mojim ledima sveza je koja primorava
moje Sunce da me prati poput moje sjene i da gdje god ja iao, ucini da svako
vrijeme traje kao moje. Mogao bih prema tome doci do Jeruzalema putujuci
citavo vrijeme u jednom dugom cetvrtku, i stici tamo prije nego to je
pocinjeno moje izdajstvo. I spasiti svojega ucitelja njegove sudbine."
"Ali", prigovorio je Ferrante, "kad bi ti sprijecio Muku Kristovu, nikada ne
bi bilo Otkupljenja i svijet bi jo uvijek bio izvrgnut Istocnom grijehu."
"Jao", uzviknu Juda zaplakavi, "ja koji ne miljah nego na sebe sama! Ali to
sad da ucinim? Ako ostavim da sam postupio kao to sam postupio, ostajem
proklet. Ako ispravim svoju pogreku, ometam Boji plan i bit cu zbog toga
kanjen vjecnim prokletstvom. Zar je dakle od samoga pocetka zapisano da cu
biti proklet da budem proklet?"
Procesija slika zaustavila se na Judinu placu, kad se ulje u plamenici
potroilo. Sad je opet govorio otac Caspar, glasom koji Roberto nije vie
prepoznavao kao njegov. Slaba je svjetlost dopirala iz jedne pukotine u zidu i
obasjavala samo polovicu njegova lica, iskrivljujuci mu liniju nosa i nejasnom
cineci boju brade koja sad bijae snjenobijela s jedne strane, a s druge
posve tamna. Oba oka bijahu dvije duplje, jer se i ono izloeno svjetlu cinilo
kao u sjeni. I Roberto tek sad primijeti da je prekriveno crnini povezom.
"I u tom je casu", kazivae onaj koji sad zacijelo bijae Opat de Morfi, "u
tom je trenutku tvoj brat zaceo remek-djelo svoje-
417
,9"
ga Ingenija. Da je kojim slucajem on sam krenuo na putovanje na koje je Juda
nakanio poci, mogao bi sprijeciti da se ostvari Muka Kristova i da nam bude
doputeno Otkupljenje. Nita od Otkupljenja, svi rtve istoga Istocnog
grijeha, svi osudeni na pakao, tvoj brat grenik, ali isti kao i svi ljudi,

i
prema tome opravdan."
"Ali kako bi bio mogao, kako bi mogao, kako je mogao?", pitae Roberto.
"On", osmjehivae se sada opat s okrutnim veseljem, "nije mu mnogo trebalo.
Bijae dovoljno prevariti jo i Previnjeg, nesposobnog ionako da pojmi bilo
kakvu preobrazbu istine. Dovoljno bijae zatim ubiti Judu, kao to je odmah na
onoj hridi i ucinio, zaodjenuti se njegovim kapularom, pustiti da ja sa
svojim brodom prije njega stignem na drugu stranu ovog Otoka, stici ovamo pod
lanim vidom da bi te sprijecio da nauci pravila plivanja i da me tako nikad
ne moe tamo preteci; prisiliti te da zatim nacini sa mnom vodeno zvono da
bi mi omogucio da dospijem do Otoka."
I dok je govorio, da bi pokazao kapular, polagano je skidao sa sebe svoj
plat, pojavljujuci se sada u gusarskoj odjeci, zatim je s jednakom sporocu
strgnuo sebi bradu, oslobodio se vlasulje i Robertu se ucinilo da vidi sebe u
nekom zrcalu.
"Ferrante!", povika.
"Ja glavom, brate moj. Ja koji sam se, dok si se ti ovdje iskidao od muke
veslajuci svom snagom poput psa ili poput abe, na drugoj strani otoka ponovno
domogao moje lade, odjedrio u mom dugom Velikom cetvrtku do Jeruzalema,
pronaao drugog Judu taman u casu kad se spremao izdati i objesio ga na jednu
smokvu, sprijecivi ga da izruci Sina Covjecjeg Sinovima Tame, probio se sa
svojim podanicima u Vrt Maslina i oteo Naega Gospodina otrgnuvi ga sa
Kalvarije. I sada i ti, i ja, i svi ivimo u svijetu koji nikada nije bio
otkupljen!"
"Ali Krist, Krist, gdje je sada?"
"Pa ti dakle ne zna da jo starodrevni tekstovi kazivahu da plamenocrvene
Golubice postoje zbog toga to se Gospodin, prije nego to ga razapee,
zaodjenuo u skrletnu tuniku? Zar jo nisi razumio? Vec tisucu est stotina
godina Krist je zatocenik na Otoku, otkuda pokuava pobjeci pod likom Go-
418
lubice Narancaste, no nije u stanju napustiti to mjesto jer sam ja pokraj
Maltekog Observatorija ostavio Judin kapular i tamo je prema tome uvijek i
samo jedan te isti dan. Meni sad jo preostaje samo da ubijem tebe i da
slobodan ivim u svije-tu iz kojeg je iskljuceno grizoduje, pakao je siguran
svima, i gdje cu jednoga dana biti docekan kao novi Lucifer!"
I na to izvuce kratak mac, primicuci se Robertu da bi izvrio posljednji od
svojih zlocina.
"Ne", uzviknu Roberto, "necu ti to dopustiti! Ja cu ubiti tebe i osloboditi
Krista. Jo uvijek znam ukrstiti mac, a tebe uostalom moj otac nije naucio
svojim tajnim udarcima!"
"Imao sam samo jednoga oca i samo jednu majku, tvoj pro-upljeni um", Ferrante
ce, tuno se osmjehnuvi. "Nicemu me drugom nisi naucio osim da mrzim. Misli
da velikog si mi dara ucinio time to si mi dao ivot samo da bih u tvojoj
Zemlji Romana utjelovio Sumnju? Sve dok si ti iv i dok god bude o meni
mislio ono to bih ja sam o sebi trebao misliti, necu prestati sebe prezirati.
Prema tome, ubio ti mene ili ja tebe, svejedno je. Hajdemo."
"Oprosti, brate moj", uzviknu Roberto briznuvi u plac. "Da, hajdemo, tocno je
i pravicno da jedan od nas mora skoncati!"
to je elio Roberto? Umrijeti, osloboditi Ferrantea usmrtivi ga? Sprijeciti
Ferrantea da sprijeci Otkupljenje? Necemo to nikada doznati jer nije to znao
ni on sam. Ali tako je sa snovima.
Popee se na palubu, Roberto potrai svoje oruje i pronade ga sjetit cemo se
pretvorena u obican batrljak; no uzvikivae da ce mu Bog dati snage, i da ce
se dobar macevalac moci boriti i sa slomljenim macem. Dva brata stadoe tada
licem u lice, po prvi puta, spremni na svoj posljednji okraj.
Nebo bijae odlucilo izici u susret tom bratoubojstvu. Jedan crvenkasti oblak
razastre iznenada izmedu broda i neba krvavu sjenu, kao da je tamo gore netko
poklao Sunceve konje. Prasnu veliki koncert gromova i munja, stuti se pljusak
kao iz kabla, a nebo i more zagluie dvojicu duelanata, zasli-jepie im
pogled, udarie im po rukama ledenom vodom.
No njih dvojica skakutahu amo-tamo izmedu gromovitih strijela to pljutahu
uokolo, nasrcuci jedan na drugog ubodi-
419
"i
ma i bocnim udarcima, naglo odstupajuci, hvatajuci se za neko ue ne bi li,
gotovo uzletjevi, izbjegli kakav ubod, dobacujuci drugome uvrede, urlikom
dajuci ritam svakom napadu, dok im je vjetar, bijesno fijucuci, jednakim
urlicima odgovarao.
Na klizavoj palubi Roberto se borio kako bi Krist mogao biti razapet na kri,
te zazivao boansku pomoc; Ferrante je pak, da Krist ne bi morao patiti,
prizivao redom imena svih mogucih vragova.
I upravo u casu kad je u pomoc pozivao Astarota, Uljez sada uljez i u naume
Providnosti izloi se bez svoje volje Galebovu Udarcu. Ili je moda upravo
tako elio, ne bi li napokon okoncao taj san bez glave i repa.
Roberto se pricini kao da ce pasti, a onaj se drugi odmah obrui na njega kako
bi ga dokrajcio, on se osloni na ljevicu i uperi svoj krnji mac prema njegovim
grudima. Nije skocio opet na noge Saint-Savmovom okretnocu i lakocom, no
Ferrante se vec isuvie zaletio i bijae mu nemoguce izbjeci da se sam ne
nabode, tovie, da kroz vlastite grudi potpuno ne utjera preostali okrajak
Robertove otrice. Roberta stade guiti krv koju je neprijatelj, umiruci,
prolijevao iz ustiju.
Osjecao je okus krvi u ustima; vjerojatno se u bunilu bio ugrizao za jezik.
Sada je plivao u toj krvi to se razlijevae od broda prema Otoku; nije htio
ici dalje iz straha od Ribe Kamena, a izvrio je tek prvi dio svoje misije;
Krist je cekao na Otoku da prolije svoju krv, a on je ostao jedini njegov
Mesija.
to je dalje radio u svome snu? Kratkim Ferranteovim macem stao je razrezivati
jedno jedro u dugacke vrpce koje je potom vezivao jednu za drugu pomauci se
debelom uadi; drugim je konopcima uhvatio u potpalublju najsnanije od
caplji, ili roda to li vec bijahu, te ih privezao za noge poput trkacih konja
toga svog leteceg saga.
Svojim zracnim brodom uzletio je zatim prema napokon dokucivu kopnu. Ispod
Maltekog Opservatorija pronaao je kapular i unitio ga. Ponovno davi
prostora vremenu, vidje kako k njemu silazi Golubica koju najzad, sav ushicen,
otkrije u svom njezinom rajskom sjaju. No bijae sasvim prirodno -tovie,
natprirodno - da mu se sada pricinjala ne naranca-
420
stom nego snjenobijelom. Nije to mogla biti golubica, jer toj ptici ne
prilici da predstavlja Drugu Osobu, bijae to moda Poboni Pelikan, kakav bi
trebao biti Sin. Na kraju vie nije ra-" zabirao koja mu se to ptica ponudila
kao njeno gornje jedro za tu krilatu ladu.

Znao je samo da leti uvis, i slike su slijedile jedna drugu po volji utvara
lakrdijaa. Letjeli su sada u pravcu svih bezbrojnih i beskonacnih svjetova,
na svakom planetu, na svakoj zvijezdi, tako da se u svakom od njih, gotovo u
jednom istom trenutku, provodilo Otkupljenje.
Prvi planet na koji pristadoe bijae snjenobijeli Mjesec, u nekoj noci
osvijetljenoj Zemljinim podnevom. A Zemlja bijae tamo, na crti obzora,
golema, prijeteca, bezgranicna kukuruzna palenta koja se jo uvijek kuhala na
nebu i gotovo da mu se istresala na glavu, grgljajuci groznicavo groznicavom
grozo-nosecom groznicom grozno se tresuci u mjehuricima uskiptje-lim u svome
vrenju to kljucahu u mjehurastu vrijuckanju, plo-pete plopete plop. Stvar je
u tome da kad ima groznicu ti sam postaje palenta, a svjetla koja vidi
dolaze sva iz vrenja u tvojoj glavi.
A tamo, na Mjesecu, s Golubicom...
Necemo, nadam se, traiti suvislost i vjerodostojnost u svemu to sam dosad
izloio, jer se radilo o komaru rtve otrova Ribe Kamena. No ono o cemu se
spremam izvijestiti nadilazi sva naa ocekivanja. Robertov duh, ili srce, u
svakom slucaju njegova vis imaginaria, upravo su kovali jednu svetogrdnu
metamorfozu: na Mjesecu je sada vidio sebe ne s Gospodinom, nego s Gospom,
Liliom, napokon opet otetom Ferranteu. Roberto je sada na obalama Mjesecevih
jezera dobivao ono to mu brat bijae uzeo medu jezerima otoka s fontanama.
Cjelivao joj je lice ocima, motrio je usnama, sisao, grizao i opet grizao, dok
su dva zaljubljena jezika obigravala kao na vrtuljku.
Tek je tada, kako mu je groznica vjerojatno jenjavala, Roberto doao k sebi,
no ostajuci svejednako zastravljen onim to je proivio, kao to se dogada
nakon sna koji nas ostavi ne samo uzbudene due nego i uznemirena tijela.

421
i
Nije znao bi li plakao od srece zbog vracene ljubavi, ili od grizoduja to je
- uz sukrivca groznicu koja ne poznaje Zakone Rodova - svoju Svetu Epopeju
izvrnuo u Libertinsku Komediju.
Taj ce me cas, govorio je sebi, uistinu stajati pakla, jer nita sigurno nisam
bolji niti od Jude, ni od Ferrantea - tovie, ja i nisam nitko drugi nego
Ferrante, i citavo ovo vrijeme do sada nita drugo cinio nisam nego se
koristio njegovom zlocom i opakocu da bih sanjario i sebi utvarao da sam
ucinio sve ono to mi je moj kukavicluk vjecito prijecio.
A moda nikad i necu biti pozvan da odgovaram za svoj grijeh, jer i nisam
zgrijeio ja nego Riba Kamen koja me nagnala da sanjam kako ona eli. Ipak,
ako sam dotjerao do takva ludila, to je zacijelo znak da mi smrt nije daleko.
I morao sam cekati Ribu Kamen da me navede da najzad pomislim na smrt, dok bi
naprotiv ta misao svakome dobrom krcaninu morala biti prva dunost.
Kako to da nikada nisam pomislio na smrt, i na gnjev Boga koji se smije? Zbog
cega sam neprestano slijedio pouke onih mojih prijatelja filozofa za koje smrt
bijae prirodna nunost, a Bog onaj koji je u nered atoma uveo Zakon koji ih
slae u harmoniju Kozmosa. I zar je mogao jedan takav Bog, vrhunski geometar,
u paklu stvoriti takav nered, bilo to i pravde radi, i smijati se tom
prevrtanju svakog prevrata?
Ne, Bog se ne smije, govorio je sebi Roberto. Podlijee Zakonu kojeg je sam
elio, a koji nalae da se red naega tijela narui i da se ono raspadne, kao
to se i moje zacijelo u tom raspadanju upravo raspada. I vidio je crve u
blizini svojih ustiju, no oni nisu bili posljedica delirija, nego bica koja se
bijahu sama od sebe namnoila medu kokojim gnojem i prljavtinom, plemeniti
izdanci njihovih izmetina.
Poeli zatim dobrodolicu tim poklisarima rastocenja shvativi da to stapanje
s ljepljivom materijom valja doivjeti kao kraj svakoga trpljenja, u skladu s
voljom Prirode i Neba koje njome upravlja.
Necu morati dugo cekati, mrmljao je kao da izgovara molitvu. U razmaku od
svega nekoliko dana moje ce tijelo, sad jo
422
u sasvim dobrom stanju, mijenjajuci malo pomalo boju, postati blijedo kao
slanutak, zatim ce od glave do pete potpuno pocrnjeti i oblit ce ga neka tamna
toplina. Nakon cega ce poceti bubriti i na tom ce se otecenju roditi smrdljiva
plijesan. A ubrzo zatim trbuh ce negdje prsnuti, negdje se raspuknuti - a iz
tih ce rupa izbiti napolje trule, pa ce se vidjeti kako se tu talasa ucrvano
polusklopljeno oko, tamo pak razderani okrajak usne. U tom ce se mulju
namnoiti zatim gomila muica i druge sicune gamadi koja ce se rojiti u mojoj
krvi i prodrijeti me zalogaj po zalogaj. Jedan ce dio tih stvorenja izici iz
grudi, drugi ce s necim sluzavim iscuriti iz nosnica, treci, priljepljeni za
tu gnjile ulazit ce i izlaziti iz ustiju, a oni najsitiji ponovno ce
zagrgotati niz grlo... A za to ce vrijeme Daphne malo pomalo postati carstvo
ptica, a klice prispjele s Otoka izrastat ce u njoj u ivotinjske bilje cije
ce se korijenje, koje vec puta svoje ile dolje u slivu, hraniti sokovima
moje Ijeine. I napokon, kad citava moja tjelesna gradevina bude svedena na
goli kostur, nakon mjeseci i godina - ili moda milenija - i ta ce se temeljna
armadura polako pretvoriti u prainu atoma po kojoj ce ivi koracati, a da
pojma nece imati da citava zemaljska kugla, njezina mora, njezine pustinje,
njezine ume i doline, nita drugo nije do ivo groblje.
Nema bolje stvari koja bi pospjeila ozdravljenje od Vjebe Dobre Smrti, koja
nas, mireci nas sa sudbinom, ispunjava nekim blagim spokojem. Tako mu jednoga
dana bijae rekao Karmelicanin, i tako mora da jest, jer Roberto odjednom
osjeti glad i ed. Slabiji nego onda kad je sanjao da se bori na palubi, no
ipak jaci nego kad se ispruio tamo pokraj kokoi, smo-gnu snage da popije
jedno jaje. Kako li je samo ugodna bila sluzava tekucina koja mu je silazila
niz grlo. A jo bolji bijae sok neke oraaste jezgre koju je rastvorio u
ostavi. Nakon tolikog meditiranja o vlastitu mrtvu tijelu, sada je u tom istom
svom tijelu, koje je valjalo oporaviti, usmrcivao zdrava tijela to im svakoga
dana priroda iznova daje ivot.
Eto zbog cega ga, osim nekoliko Karmelicaninovih preporuka, na la Grivi nitko
nije poducavao razmiljanju o smrti. U trenucima obiteljskih razgovora, gotovo
uvijek u vrijeme rucka
423
ili vecere nakon to bi se Roberto vratio s nekog svog istraivanja starinske
kuce gdje bi se, na primjer, zadrao u nekoj prostranoj sjenovitoj prostoriji
s mirisom na jabuke ostavljene da ovdje na podu dozriju, nije se govorilo ni o
cemu drugom osim o kakvoci dinja, etvi ita i nadama u obilnu berbu.
Roberto se sjecao da gaje majka poducavala kako ce u miru i sreci moci ivjeti
ako bude korisno upotrijebio sva ona Boja dobra koja mu je la Griva kadra
pruiti:
"I pazi dobro da ne zaboravi snabdjeti se usoljenom govedinom, ovcetinom ili
ovnovinom, teletinom i svinjetinom, jer se dugo cuvaju i vrlo su izdane.
Narei meso u ne prevelike komade, stavi ih u posudu i obilno pospi solju,
ostavi osam dana, i zatim ih povjeaj na grede u kuhinji blizu dimnjaka kako
bi se osuile na dimu, i ucini to uvijek za hladna i suha vremena i kad zapue
sjevernjak, tamo negdje iza Svetog Marti-na, tako ce se odrati koliko god
dugo eli. U rujnu zatim dolaze na red mlade ptice, i janjad koje ce imati
za citavu zimu, a povrh toga tu su kopuni, stare kokoi, patke i tome slicno.
Nemoj potcijeniti ni magarca koji slomi nogu, jer od njega se mogu spraviti
male okrugle kobasice, koje kasnije zaree noem i stavi da se ispre, to ti
je prava gospodska hrana. A za vrijeme Korizme neka uvijek bude gljiva, lagane
juice, oraha, jaja, jabuka i svega ostalog to ti dragi Bog alje. I za
Uskrnji post valja uvijek imati pripravnoga korijenja i zacinskih trava, koje
kad ih pospe branom i ispece u ulju mogu biti ukusnije i od paklare; jo
ce k tome spraviti valjuke i korizmenih kolaca: umijesit ce tijesto od
ulja, brana, ruine vodice, afrana i ecera, i par kapi malvazije; rezat ce
ga u okrugle oblike kao stakla od prozora, i puniti ih smjesom od krunih
mrvica, jabuka, karanfilova cvijeta i zdrobljenih oraha; posut ce ih zatim s
par zrnca soli i staviti da se ispeku u pecnici: osla-diti ce se bolje od
kakva priora. Nakon Uskrsa dolaze jarici, paroge, golubici... Kasnije pak
stie skuta i svjei sir. No morat ce takoder umjeti izvuci korist i iz
kuhanoga graka ili graha koje moe uvaljati u brano i ispriti, sve su to
odlicni dodaci gostinjskomu stolu... To ce, sinko moj, ako bude ivio kao to
nai stari bijahu ivjeli, biti ivot blaen i daleko od svake brige..."
424l
Eto, na la Grivi se nisu vodili razgovori koji bi ukljucivali . smrt, sud,
pakao ili raj. Smrt se Robertu ukazala u Casaleu, a u Provansi i u Parizu
bijae, izmedu razgovora kreposnih i razgovora raskalaenih, naveden da o njoj
pocne razmiljati.
Umrijet cu sasvim sigurno, govorio je sada sebi, ako ne sada od Ribe Kamena,
kasnije bez svake sumnje, buduci da jasno vidim da s ovoga broda nikada necu
izici, sad kad sam izgubio - sa Personom Vitreom - cak i mogucnost da se bez
opasnosti pribliim koraljnom bedemu. I kakvom sam se to iluzijom zavaravao?
Skoncao bih, moda dodue neto kasnije, cak i da nisam prispio na ovu
olupinu. Uao sam u ivot znajuci da je zakon iz njega izaci. Kao to ono rece
Saint-Savin, svatko utjelovljuje vlastitu ulogu, netko due, netko urnije, i
izlazi s pozornice. Vidio sam mnoge kako preda mnom prolaze i odlaze, drugi ce
isto tako vidjeti mene, i prirediti isti prizor svojim nasljednicima.
Uostalom, koliko je samo vremena u kojem nisam bio i u koliko ga samo biti
necu! Zauzimam tako maleni prostor u bezdanu godina. Taj me maleni razmak ne
moe razlikovati od ni-tavila u koje cu morati otici. Doao sam na svijet tek
toliko da nas bude vie. Moja je uloga bila tako neznatna da cak i da sam
ostao iza kulisa svi bi jednoglasno rekli daje komedija bila savrena. Kao za
olujna nevremena: jedni se utope odmah, drugi se skre o neku hrid, treci
ostanu na nekoj drvenoj dasci preputenoj valovima, no ni oni zadugo. ivot se
gasi sam od sebe, poput svijece koja je sagorjela vlastitu tvar. A tome bismo
morali biti priuceni, jer smo poput svijece poceli rasipati svoje atome jo od
prvog trenutka kad smo se upalili.
U redu, slaem se da nije neka osobita mudrost znati te stvari, govorio je
sebi Roberto. Trebali bismo ih znati od trenutka kad smo rodeni. No obicno
razmiljamo uvijek i jedino o smrti drugih. Eh, da, svi imamo dovoljno snage
da podnesemo tude jade. Dode zatim trenutak kad se na smrt pomisli jer su jadi
nai, i tada shvatimo da se kao ni sunce, ni smrt ne moe netremice gledati.
Osim ako nismo imali dobre ucitelje.
Ja sam ih imao. Netko mi je rekao da zapravo vrlo malo ljudi poznaje smrt.
Obicno je podnosimo iz gluposti ili iz navi-
425
ke, ne vlastitom odlukom. Umire se, jer se drugacije ne moe. Jedino filozof
zna misliti o smrti kao o dunosti koju valja izvriti drage volje i bez
straha: dokle god mi jesmo, smrt jo nije, a kad smrt dode, nas vie nema.
Cemu sam onda potra-tio toliko vremena razglabajuci o filozofiji, ako sad
nisam u stanju uciniti od svoje smrti remek-djelo svojega ivota?
Snage su mu se pomalo vracale. Zahvaljivao je majci jer mu je sjecanje na nju
odagnalo pomisao na kraj. Nije drugo ni mogla uciniti, ona koja mu je darovala
pocetak.
Stade misliti o vlastitu rodenju, o kojem je znao jo manje nego o vlastitoj
smrti. Rece sebi kako je svojstveno filozofu da razmilja o porijeklu.
Filozofu je lako opravdati smrt: to to se covjek mora sunovratiti u tminu,
jedna je od najjasnijih stvari na svijetu. Ono to muci filozofa nije
prirodnost kraja, nego tajna pocetka. Moemo biti ravnoduni prema vjecnosi
koja ce uslijediti za nama, no ne moemo se ukloniti tjeskobnom pitanju o tome
koja nam je vjecnost prethodila: vjecnost materije ili vjecnost Boga?
Eto zbog cega bijae bacen na Daphne, rece sebi Roberto. Jer ce jedino u tom
spokojnom pustinjackom zakutku moci u miru do mile volje razmiljati o jedinom
pitanju koje nas oslobada svake zebnje od nebitka, predajuci nas zaprepatenju
pred samim bitkom.
42637.
zaspzaoe o nacinu na koji zasmislja
tf oliko je zapravo dugo bio bolestan? Danima, mjesecima? Vili se moda u
meduvremenu olujno nevrijeme stutilo na brod? Ili, jo prije nego to je
naiao na Ribu Kamen, zaokupljen morem i svojim Romanom, nije ni primjetio to
se oko njega zbiva? Koliko je vremena prolo otkako je do te mjere izgubio
osjecaj za predmetni svijet?
Daphne je postala neki drugi brod. Paluba je bila prljava, a bacve su, sve
tronije, jedna za drugom isputale vodu; neka su se jedra razvezala i stala
se raivati, viseci s jarbola poput maski koje bi kroz svoje otvore rado
ocijukale ili se podrugljivo podsmjehivale.
Ptice su se tugaljivo glasale i Roberto odmah otrci da se pobrine za njih.
Neke bijahu mrtve. Na srecu, opskrbljene s dovoljno kie i zraka, biljke
bijahu izrasle i neke su se od njih uvukle u krletke snabdjevi dobrom paom
vecinu ptica; za druge su se pak namnoili kukci. Preivjele ivotinje dobile
su cak podmladak i nekolicina mrtvih bijae tako nadomjetena brojnim novim
ivotima.
Otok je ostao nepromijenjen; osim to se Robertu, koji je izgubio masku,
cinilo da su ga struje udaljile. Koraljni bedem, sad kad je znao da ga brani
Riba Kamen, postao je nesavladiv. Roberto ce moci ponovno plivati, ali samo iz
ljubavi prema plivanju i dreci se podalje od hridi.
"O, vi ljudske smicalice, kako li ste samo himericne", mrmljae.
"Ako je covjek tek sjena, vi ste dim. Ako je tek san, vi ste utvare. Ako je
tek obicna nitica, vi ste tocke. Ako nije drugo do tocka, vi ste nitice."
427Toliko dogadaja i obrata, govorio je sebi Roberto, da bih na koncu otkrio
kako sam obicna nitica. tovie, jo mnogo ni-tavniji nego to sam bio kad
sam, sam i naputen, ovamo prispio. Brodolom me uzdrmao i nagnao da se borim
za ivot; sad vie nemam nita za to bih se niti ikoga protiv koga bih se
borio. Osuden sam na dugacak pocinak. Tu sam da bih promatrao ne prazninu
prostora nego svoju vlastitu: a iz nje ce se roditi jedino dosada, tuga i
ocaj.
Jo malo i ne samo mene, nego i same Daphne nece vie biti. Ja i ona svedeni
na okamenjeni predmet poput ovoga koralja.
Jer koraljna je lubanja jo uvijek bila tamo na palubi, netaknuta opcim
propadanjem i, prema tome, buduci oteta smrti, jedina iva stvar.
Neobican lik udahnu novu snagu mislima tog brodolomca odgojena da nove zemlje
otkriva jedino pomocu dvogleda rijeci. Ako je koralj neto ivo, rece sebi,
onda je on jedino pravo mi-slece bice u opcem neredu misli. Pa i ne moe drugo
nego promiljati vlastitu uredenu sloenost o kojoj zna sve i ni najmanje ne
ocekuje nepredvidene poremecaje vlastite arhitekture.

ive li i misle li stvari? Kanonik mu je jednom rekao da, da bi se opravdao
ivot i njegov razvoj, u svakoj stvari moraju postojati cvjetovi materije,
spora, sjemenje. Molekule su rasporedi odredenih atoma u odredeni oblik, a ako
je Bog kaosu atoma nametnuo zakone, njihovi spojevi ne mogu biti skloni nicemu
drugom nego da proizvode istovrsne spojeve. Je li moguce da je kamenje koje
poznajemo jo ono koje je preivjelo Potop, da ni ono takoder nije nastalo, i
da od njega nije stvoreno drugo?
Ako svemir nije drugo do skup jednostavnih atoma koji se sudaraju da bi
proizveli medusobne spojeve, nemoguce je da se - jednom kad se spoje u spojeve
- atomi prestaju gibati. U svakom se predmetu mora ocuvati neko njegovo
vlastito neprekidno gibanje: vrtlono u vjetrovima, fluidno i pravilno u
ivotinjskim tijelima, sporo, no neumitno u bilju, a jo sporije zacijelo, no
ne odsutno, u rudama. I ovaj koralj takoder, koji je umro za koraljni ivot,
uivao je u nekom svojem, kamenu svojstvenom, podzemnom gibanju.
428Roberto je razmiljao. Pretpostavimo da je svako tijelo sastavljeno od
atoma, cak i tijela koja su iskljucivo i naprosto pro-tena o kojima nam
govore Geometri, i da su ti atomi nedjeljivi. Sigurno je da se svaki pravac
moe podijeliti na dva jednaka dijela, bez obzira kolika je njegova duina.
Ali ako je njegova duina nevana, moda bi se trebalo podijeliti na dva
dijela pravac sastavljen od neparnog broja nedjeljivih cjelina. To bi onda
znacilo, ako ne elimo da dva dijela ispadnu nejednaka, da je na pola
podijeljena nedjeljiva teinica. No ona bi, buduci da je sama protena, pa
prema tome i sama pravac, koliko god nedokucivo kratak, morala i sama po sebi
biti djeljiva na dva jednaka dijela. I tako u beskonacnost.
Kanonik je govorio da je atom ipak uvijek sastavljen od dijelova, samo to je
toliko zbijen da ga nikada ne bismo mogli podijeliti preko njegove granice.
Mi. Ali drugi?
Ne postoji nijedno cvrsto tijelo koje bi bilo toliko zbijeno kao zlato; pa
ipak uzmimo jednu uncu toga metala: od nje ce jedan zlatar izvuci na tisuce
listica, a polovica tih listica bit ce dovoljna da pozlati citavu povrinu
jednog ingota srebra. A oni koji izraduju zlatne i srebrne niti za
pozamenteriju, istu ce tu uncu zlata svojim filijerama uspjeti svesti na
debljinu vlasi i ta ce tanana nit biti dugacka cetvrt milje, ako ne i vie.
Ru-kotvorac ce se zaustaviti na odredenom mjestu jer ne posjeduje odgovarajuce
instrumente, niti bi prostim okom vie uspio razabrati nit koju bi dobio. No
insekti bi - tako sicuni da ih nae oko ne moe vidjeti, a tako spretni i
umjeni da u vjetini nadmauju sve rukotvorce nae vrste - mogli biti u
stanju jo toliko produiti tu nit da bi je se moglo rastegnuti od Torina do
Pariza. A kad bi postojali insekti tih insekata, do kolike bi tek finoce oni
doveli tu istu nit?
Kad bih imao Argusovo oko i mogao prodrijeti unutar mno-gokuta ovoga koralja i
medu vlakna koja se iz njih zrakasto ire, i unutar vlakna koje cini vlakno,
mogao bih traiti atom u beskonacnost. Ali atom koji bi bio beskonacno
rascjepiv, stvarajuci opet nove, uvijek sve manje i uvijek rascjepive
dijelove, mogao bi me dovesti do trenutka kad materija vie ne bi bila drugo
nego beskonacna rascjepivost i sva bi se njena cvrstoca i punina oslanjale na
tu jednostavnu ravnoteu izmedu

429
praznina. Umjesto da se uasava vakuuma, materija bi ga onda naprotiv
oboavala i od njega bi bila sastavljena, bila bi sama u sebi prazna, jedna
apsolutna ispraznost. Apsolutna ispraznost bila bi u samom srcu nezamislive
geometrijske tocke, a ta tocka ne bi bila nita drugo nego onaj Utopijski otok
kojeg sanjamo u nekom oceanu sastavljenom vjecno i jedino od pustih voda.
Pretpostavivi, prema tome, jednu materijalnu protenost, doli bismo se do
toga da vie ne bismo imali atoma. to bi onda ostalo? Vrtlozi. Samo to
vrtlozi ne bi pokretali sunca i planete, cvrstu materiju koja se opire njihovu
vihoru, jer bi i sunca i planeti bili takoder vrtlozi koji u svoj obruc uvlace
manje vrtloge. Tada bi najveci vrtlog, koji vrtlozi galaktike, imao u vlastitu
sreditu druge vrtloge, a oni bi pak bili vrtlozi vrtloga, virovi stvoreni od
drugih virova, a bezdan velikog vira virova virova propao bi u beskonacnost
pocivajuci na Nitavilu.
A mi, stanovnici velikog koralja kozmosa, smatrali bismo cistom materijom atom
premda ga ne vidimo, dok bi on medutim, kao i sve ostalo, takoder bio vez
praznina u praznini, i nazivali bismo ga moda, onako gustog i tovie
vjecnog, onim kovitlacem nestalnosti, onom beskonacnom protenocu koja se
poistovjecuje s apsolutnim nitavilom, i koja iz vlastita ne-bitka proizvodi
iluziju svega.
Ja sebi ovdje, dakle, uobraavam iluziju o iluziji jedne iluzije, ja iluzija
samom sebi? I valjalo mi je sve izgubiti, i nabasati na ovaj cun izgubljen u
antipodima, da bih shvatio kako zapravo ne postoji nita to se moe izgubiti?
No shvativi to, ne dobivam li moda sve, buduci da postajem jedina misleca
tocka u kojoj svemir prepoznaje vlastitu iluziju?
A medutim, ako mislim, ne znaci li to da imam duu? Oh, kakva zbrka. Sve je
stvoreno od nitavila, pa ipak, da bi se to shvatilo valja imati duu, koja,
ma koliko neznatna bila, ni-tavilo ipak nije.
to sam ja? Kad kaem ja, u smislu Roberto de la Grive, mislim na sebe kao na
pamcenje svih mojih proteklih trenutaka, zbroj svega cega se sjecam. Kad kaem
ja, u smislu onog neceg to je ovdje u ovom trenutku, a nije glavni jarbol ili
ovaj koralj, onda to znaci da sam zbroj svega to sad osjecam. Ali
430to to sad osjecam, to je to? To je ukupnost onih odnosa izmedu
nerazdvojivih vjerojatnosti koji su se rasporedili u ovom sustavu odnosa, u
ovom osobitom poretku koji je moje tijelo.
Moja dua nije, dakle, kao to je htio Epikur, materija sastavljena od
tjeleaca finijih od ostalih, dah pomijean s toplinom, nego je nacin na koji
se ti odnosi osjecaju kao takvi.
Kakva li istancana zgusnuca, kakve li zgusnute neopiplji-vosti! Ja nisam nita
drugo do odnos izmedu mojih dijelova koji se opaaju dok stoje u vezi jedan s
drugim. No buduci da su ti dijelovi sa svoje strane opet djeljivi na druge
odnose i tako dalje onda bi dakle svaki sustav odnosa, imajuci svijest o
samome sebi, bivajuci, tovie, svijest samoga sebe, bio jedna misleca jezgra.
Ja mislim sebe, svoju krv, svoje ivce; no svaka bi kap moje krvi mislila samu
sebe.
Da li bi se zamiljala kao to ja zamiljam sebe? Naravno da ne, u prirodi
covjek sebe osjeca na vrlo sloen nacin, ivotinja neto manje u stanju je
osjecati glad, na primjer, ali ne i grizoduje, a biljka osjeca sebe kako
raste, i sigurno osjeca kad je reu, i moda kae ja, ali u smislu mnogo
nejasnijem nego to to cinim ja. Svaka stvar misli, ali na nacin srazmjeran
njezinoj sloenosti.
Ako je, dakle, tako, onda i kamenje takoder misli. I ovaj kamen, koji uostalom
i nije kamen nego je bio neka biljka ili ivotinja?. Kako bi on mogao misliti?
Kao kamen. Ako Bog, koji je vrhunski odnos svih odnosa u svemiru, zamilja
sebe sama mislecim, kao to eli Filozof, ovaj ce kamen zamiljati sebe jedino
kamenitim. Bog promilja cjelokupnu stvarnost i beskonacne svjetove koje
stvara i koje odrava svojom milju, ja mislim na svoju nesretnu ljubav, na
svoju samocu na ovome brodu, na svoje preminule roditelje, na svoje grijehe i
na svoju skoranju smrt, a ovaj kamen moda misli samo ja kamen, ja kamen, ja
kamen. tovie, moda niti ja ne zna reci. Misli: kamen, kamen, kamen.
To mora da je dosadno. Ili sam moda ja taj koji osjeca dosadu, ja koji mogu
misliti vie, a on ili ona je naprotiv potpuno zadovoljan vlastitim kamenim
bitkom, sretan kao sam Bog - jer Bog uiva u tome to je Sve, a taj kamen
uiva u tome to je gotovo nita, no buduci da ne poznaje drugoga nacina
431
i
ifeistva, u vlastitom se osjeca ugodno, od pamtivijeka vjecito zadovoljan
samim sobom...
No je li opet istina da kamen ne osjeca drugo osim svoje kamenitosti? Kanonik
mi je kazivao kako je kamen takoder tijelo koje u odredenim prilikama gori i
postane neto drugo. Doista, kamen moe pasti u neki vulkan; uslijed silne
topline te vatrene masti, koju stari nazivahu Magmom, stopi se s ostalim
kamenjem, postaje jedinstvena usijana masa, gori, i za kratko ili dugo vrijeme
nade se kao dio nekog veceg kamena. Je li moguce da u trenucima kad prestaje
biti onaj kamen i postaje drugi, ne osjeca vlastito zagrijavanje, i s njim
neminovnost vlastite smrti?
Sunce je udaralo po gornjoj palubi, svjei je lahor ublaavao toplinu, znoj se
suio na Robertovoj koi. Vec dugo zadubljen u to da sebe predoci kao kamen
kojeg je okamenila slatka Meduza zatocivi ga svojim pogledom, rijei sad
pokuati misliti kao to misli kamenje, moda da bi se naviknuo na dane u
kojima ce biti obicna bijela gomila kostiju izloena istom ovom suncu, istom
ovom vjetru.
Svuce se do gola, legnu na tlo zatvorenih ociju i s prstima u uima kako ga ne
bi uznemirio nikakav um; tako je zacijelo s kamenom koji nema osjetilne
organe. Uznastoji ponititi svako svoje vlastito sjecanje, svaki prohtjev i
potrebu svojega ljudskog tijela. Kad bi bilo moguce, ponitio bi i vlastitu
kou, no kako to nije mogao, trudio se da je barem ucini to neosjetlji-vijom.
Ja sam kamen, ja sam kamen, ponavljao je sebi. A zatim, da bi izbjegao cak da
govori samome sebi: kamen, kamen, kamen.
to bih osjetio da sam uistinu kamen? Prije svega gibanje atoma od kojih se
sastojim, odnosno stabilnu vibraciju poloaja koje dijelovi mojih dijelova
mojih dijelova medu sobom zadravaju. Cuo bih brujanje svojega kamenjenja. No
ne bih mogao reci ja, jer da bi se reklo ja potrebno je da postoje drugi,
neto drugo cemu bih se suprotstavio. U pocetku kamen ne moe znati da postoji
drugo izvan njega. Bruji, skamenjiv kameni sebe sama, i nita ne zna ni o cemu
drugom. On je jedan svijet. Svijet koji svjetuje sam.
432
Pa ipak, ako dotaknem ovaj koralj, osjecam kako je povrina zadrala toplinu
sunca na izloenoj strani, dok je strana koja je leala na palubi hladnija; i
kad bih ga raspolovio, osjetio bih moda kako toplina od vrha prema dolje
opada. Dakle, u toplom se tijelu atomi gibaju mahnitije, pa ovaj kamen prema
tome, ako sebe osjeca kao kretanje, ne moe drugo nego osjecati u vlastitoj
nutrini odredeno razilaenje gibanja. Kad bi vjecito ostao u istom poloaju
izloen suncu, moda bi poceo razlikovati neto kao gore i dolje; ako nita
drugo, a ono barem neto kao dva razlicita tipa gibanja. Ne znajuci da je
uzrok toj razlicnosti neki vanjski utjecaj, zamiljao bi se tako, kao da je to
gibanje njegova priroda. No kad bi nastao nekakav odron i kad bi se kamen
otkotrljao dolje i zauzeo neki drugi poloaj, osjetio bi da se drugi njegovi
dijelovi sada gibaju, oni koji prije bijahu tromi, dok oni prvi, koji bijahu
bri sad napreduju sporijim korakom. I dok se teren uruava to moe biti
izvanredno polagani proces, osjetio bi kako toplina, odnosno gibanje koje iz
nje proizlazi, postepeno prelazi s jednog njegovog dijela na neki drugi.
Tako razmiljajuci, Roberto je lagano izlagao razne dijelove tijela zrakama
sunca, kotrljajuci se po palubi sve dok se nije naao u sjeni, lako se pritom
smracivi, kao to bi se moralo dogoditi kamenu.
Tko zna, pitao se, ne pocinje li u tim gibanjima kamen imati, ako vec ne
predodbu o mjestu, a ono barem o dijelu: u svakom slucaju morao bi barem
imati predodbu o promjeni. Ne o strasti, medutim, jer ne poznaje njezinu
opreku, to jest djelovanje. Ili moda poznaje. Jer to to je on kamen, ba
tako sastavljen, to osjeca neprestano, dok naprotiv to da je cas topao cas
hladan, osjeca naizmjence. Prema tome je na neki nacin kadar razlikovati sama
sebe, kao supstanciju vlastitih akcidenata. Ili ne: jer ako sama sebe osjeca
kao odnos, osjecao bi se kao odnos razlicitih akcidenata. Osjecao bi se kao
supstancija u nastajanju. A to to znaci? Osjecam li se ja drukcije? Tko zna
misli li kamenje poput Aristotela ili Kanonika. Kako bilo da bilo, u svakom
slucaju za sve to mogli bi mu biti potrebni mileniji, ali nije u tome problem:
problem je u tome moe li kamen stvoriti riznicu susljednih opaaja sebe. Jer
433
kad bi se osjecao sad topao gore, a hladan dolje, a zatim obrnuto, a u drugom
se stanju ne bi sjecao prvog, on bi neprestano vjerovao da je njegovo
unutranje kretanje vjecito jedno te isto.
Ali zbog cega, ako vec prima dojmove o sebi, ne bi smio imati pamcenje?
Pamcenje je moc koju posjeduje dua, i ma koliko malena bila dua koju ima
kamen, srazmjerno njoj bit ce i njegovo pamcenje.
Imati pamcenje znaci imati predodbu o prije i o poslije, inace bih i ja
takoder vjecito mislio da su patnje ili radost kojih se sjecam prisutne u casu
kad ih se prisjetim. Znam, medutim, da su to protekla opaanja, po tome to su
slabija nego ova sadanja. Problem je, dakle, u posjedovanju osjecaja za
vrijeme. to moda cak niti ja ne bih mogao imati, ako je vrijeme neto to se
uci. Nisam li govorio sebi neki dan, ili prije koji mjesec, prije bolesti, da
je vrijeme uvjet kretanja, a ne njegov ishod? Ako su dijelovi kamena u
pokretu, taj bi pokret morao imati odredeni ritam koji ce, premda necujan,
biti neto poput uma neke ure. Kamen bi onda bio ura samoga sebe. Osjecati
sebe u pokretu znaci cuti vlastito vrijeme kako otkucava. Zemlja, veliki kamen
na nebu, osjeca vrijeme svojega gibanja, ritani disanja svojih plima, i to to
ona osjeca ja vidim ocrtano na zvjezdanom svodu: Zemlja osjeca isto ono
vrijeme koje ja vidim.
Kamen, prema torne, poznaje vrijeme, tovie, upozna ga prije nego to svoje
promjene topline pocne opaati kao gibanje u prostoru. Koliko ja znam, moe
cak i ne primijetiti da promjena topline ovisi o njegovu poloaju u prostoru:
moe je shvatiti kao neku pojavu promjene u vremenu, kao prelaz iz sna u javu,
iz snage u zamor, kao to ja sad upravo opaam, dok ovako mirujem, kako mi
marci prolaze kroz lijevu nogu. Ma ne, mora osjecati i prostor takoder, ako
vec primjecuje gibanje tamo gdje prije bijae mir, a mir tamo gdje prije
bijae gibanje. On, dakle, zna misliti ovdje i tamo.
Ali zamislimo sad da netko pokupi taj kamen i uglavi ga medu drugo kamenje da
bi sagradio neki zid. Ako je on najprije osjecao igru vlastitih unutranjih
poloaja, bilo je to zbog toga to je osjecao vlastite atome napregnute u
nastojanju da
434se sloe kao celije pcelinjeg saca, zbijeni jedan uz drugog i jedan izmedu
drugih, kao to bi se moralo osjecati kamenje nekog crkvenog svoda gdje jedan
pritice drugog, a svi priticu prema sredinjem svodnom kamenu, dok pak
kamenje oko njega pritice ostale prema dolje i prema van.
No, kad se jednom navikao na tu igru pritisaka i protupri-tisaka, citav bi se
svod morao osjecati dijelom te igre, u nevidljivu gibanju koje vre njegove
opeke u nastojanju da se medusobno priticu; jednako bi tako morao osjetiti
napor koji netko ulae da bi ga sruio i shvatiti da prestaje biti svodom u
trenutku kad zid koji ga nosi sa svojim potpornjima, padne.
Prema tome, kamen, pritisnut ostalim kamenjem do te mjere da bi se svakoga
casa mogao slomiti i da je pritisak veci, naprsnuo bi mora osjetiti to
stezanje, stegu koju prije nije primjecivao, pritisak koji na odredeni nacin
mora utjecati na njegovo vlastito unutranje gibanje. Ne bi li to bio trenutak
u kojem kamen opaa prisutnost necega izvan sebe? Kamen bi tada postao
svjestan Svijeta. Ili bi moda pomislio da je sila koja ga tlaci neto jace od
njega, te bi Svijet poistovjetio s Bogom.
No onoga dana kad bi se zid sruio i vie ne bi bilo stege, bi li kamen ocutio
osjecaj Slobode - kao to bih ga ocutio ja kad bih se odlucio izaci iz ove
stege koju sam sebi nametnuo? Samo to ja mogu htjeti prestati biti u tom
stanju, a kamen ne. Sloboda je, dakle, strast, dok je htijenje da se bude
slobodan djelovanje, i tu je razlika izmedu mene i kamena. Ja mogu htjeti.
Kamen u najboljem slucaju a zato da ne? moe jedino teiti tome da opet
postane ono to je bio prije zida, i osjetiti zadovoljstvo kad ponovno postane
slobodan, ali ne moe odluciti da djeluje kako bi ostvario ono to mu godi.
No mogu li ja doista htjeti? U ovom trenutku ja uivam u tome to sam kamen,
sunce me grije, vjetar mi cini podnoljivim to pecenje mojega tijela, nemam
nikakve namjere prestati biti kamenom. Zbog cega? Jer mi se to svida. Dakle
sam i ja rob jedne strasti koja mi ne doputa da slobodno elim njezinu
suprotnost. Ipak, htijuci, mogao bih htjeti. A svejedno to ne cinim. Koliko
sam onda slobodniji od kamena?
435
LNema strasnije pomisli, pogotovo za jednog filozofa, od one o slobodnoj
volji. Iz filozofske malodunosti, Roberto je otjera od sebe kao pomisao odvec
ozbiljnu i teku - za njega, naravno, a utoliko vie za jedan kamen kome je
vec udijelio strasti, ali oduzeo svaku mogucnost djelovanja. U svakom slucaju,
cak i bez mogucnosti da sebi postavlja pitanja o tome moe li se ili ne
svojevoljno izloiti vjecnome prokletstvu, kamen je vec stekao mnotvo vrlo
plemenitih osobina, vie nego to su mu ljudska bica ikada pripisala.
Roberto se sad radije pitao je li u trenutku kad pada u vulkan kamen svjestan
vlastite smrti. Bez sumnje nije, jer nikada nije doznao to znaci umrijeti.
Ali kad potpuno nestane u magmi, moe li pojmiti vlastitu smrt? Ne, jer vie
ne postoji ona jedinstvena tvorenica kamen. S druge strane, uostalom, jesmo li
ikada culi da je neki covjek opazio da je mrtav? Ako neto sad misli samo
sebe, onda je to magma: ja magmiram, ja mag-miram, ja magmiram, pljus, pljas,
ja tecem, curim, kapljem, valjam se, bujam, plap, plof, slup, prelijevam se,
kiptim uzavrelim mjehuricima, cvrljim se, mastim, bljujem hrakotine, ras-
kaujem se. Slap. I praveci se magmom, Roberto je pljuvao poput psa bolesna od
hidrofobije, nastojeci proizvesti kruljenje u utrobi. Bijae na rubu da
isprazni crijeva. Nije on stvoren da bude magma, bolje ponovno misliti kao
kamen.
Ali to znaci bivem kamenu, to to magma magmira samu sebe magmirajucom? Nema
za kamenje ivota poslije smrti. Nema ga za nikoga kome je obecano i doputeno
da poslije smrti postane biljka ili ivotinja. to bi se dogodilo kad bih ja
umro i moji se atomi presloili, nakon to se moje meso lijepo rasporedilo u
zemlji i bilo procijedeno du korijenja, u prekrasnom obliku palme? Bih li
rekao ja palma? Rekla bi to palma, ne manje misleca od jednog kamena. Ali kad
bi palma rekla ja, bi li pritom podrazumijevala ja Roberto? Ne bi bilo lijepo
oduzeti joj pravo da kae ja palma. I kakva bi to palma bila da kae ja
Roberto sam palma? Tvorenica koja je mogla reci ja Roberto, jer je sebe
osjecala kao takvu tvorenicu, vie ne postoji. A ako ne postoji, bit ce da je
s percepcijom izgubila i pamcenje o sebi. Ne bih opet mogao reci ni ja palma
bijah Ro-
436
berto. Kad bi to bilo moguce, onda bih sada morao znati da ja Roberto bijah
nekoc... to ja znam? Neto. A opet, ja se toga uopce ne sjecam. Ono to sam
bio prije, to vie nisam, ba kao to nisam u stanju sjetiti se onoga zametka
koji sam bio u utrobi moje majke. Ja znam da sam bio zametak, jer su mi to
rekli drugi, no to se mene tice, mogao sam isto tako to nikad i ne biti.
Moj Boe, mogao bih uivati u svojoj dui, i u njoj bi moglo uivati cak i
kamenje, i upravo od due kamenja doznajem da moja dua nece nadivjeti moje
tijelo. Cemu onda misliti i igrati se kamena, ako kasnije nita vie necu o
sebi znati?
Ali na kraju krajeva, to je uopce to ja za koje ja vjerujem da misli mene?
Nisam li rekao da nije drugo do svijest koju praznina, istovjetna protenosti,
ima o sebi u tom osobitom spoju? Nisam, dakle, ja taj koji misli, nego je
praznina, ili pro-tenost, ono to misli mene. Onda je znaci taj spoj obican
ak-cident, u kojem su se praznina i protenost zadrale otprilike koliko traje
lepet krila, da bi odmah zatim otpocele misliti sebe na neki drugi nacin. U
toj golemoj praznini praznine, jedino to doista postoji jest proces tog
neprestanog nastajanja nebrojenih prelaznih spojeva... Spojeva cega? Onog
jedinog velikog nitavila, koje je Supstancija Svega.
A njome ravna velicanstvena nunost, koja je navodi da stvara i razara
svjetove, da tka nae blijede ivote. Ako nju prihvatim, ako mi uspije tu
Nunost zavoljeti, vratiti joj se i pokoriti se njezinim buducim prohtjevima,
ispunit cu uvjet za srecu. Jedino cu prihvativi njezinakopjronaci svoju
slobodu. Sliti se ponovno u Nju bit ce JSspipk-bijeg od strasti u jednu jedinu
strast, Intelektualnu Ljubav spram Boga.
Kad bih to uistinu uspio shvatiti, bio bih doista jedini covjek koji je
pronaao Istinsku Filozofiju, i znao bih sve o Bogu koji se krije. Ali tko bi
imao hrabrosti ici uokolo po svijetu i objavljivati tu filozofiju? To ce
ostati tajna koju cu ja ponijeti sa sobom u grob Antipoda.
Vec sam spomenuo da Roberto ne bijae filozofskog kova. Stigavi do te
epifanije, koju je sebi izbrusio strogocu kojom opticar cisti svoju lecu,
doivio je - jo jednom - ljubavnu
437
apostaziju. Buduci da kamenje ne ljubi, podignu se da bi sjeo, postavi
ponovno covjekom koji ljubi.
No onda, rece sebi, ako je golemo more goleme i jedinstvene supstancije ono
kamo se svi moramo vratiti, tamo dolje ili tamo gore, ili gdje god da ona
jest, ja cu se, posve jednak, ponovno sjediniti s Damom! Bit cemo oboje dio i
cjelina jednog istog makrokozma. Ja cu biti ona, ona ce biti ja. Nije li to
duboki smisao mita o Hermafroditu? Lilia i ja, jedno tijelo i jedna misao...
A nisam li ja vec predusreo taj dogadaj? Vec danima tjednima, mjesecima ja je
oivljujem u svijetu koji je samo moj, pa bilo to i posredstvom Ferrantea. Ona
je vec misao moje misli.
Moda je to ba to, pisati Romane: ivjeti posredstvom svojih likova, uciniti
da oni ive u naem svijetu, i predavati sebe i svoja vlastita stvorenja
mislima onih koji ce doci, cak i onda kad mi vie ne budemo mogli reci ja...
Ali ako je tako, onda je jedino na meni da Ferrantea uklonim iz tog mojeg
svijeta, da ucinim da njegov nestanak odluci boanska pravednost, i da stvorim
prilike i okolnosti koje ce mi omoguciti da se opet sjedinim s Liliom.
Pun novog entuzijazma, Roberto odluci smisliti posljednje poglavlje svoje
price.
Nije znao da se Romani, pogotovo kad su autori vec odlucili umrijeti, cesto
piu sami, pa krenu tamo kamo sami ele.
438
38.
O Pzizcdi L lljestu
Roberto ispripovijedi sebi kako je, lutajuci od otoka do oka, i traeci vie
vlastiti uitak nego tocan pravac, Fer-rante, nesposoban da izvuce bilo kakvu
obavijest iz signala koje je eunuh slao Biscaratovoj rani, na koncu izgubio
svaki pojam o tome gdje se nalazi.
Brod je svejednako plovio, oskudne namirnice bijahu se pokvarile, voda se
usmrdjela. Kako posada to ne bi opazila, Fer-rante zapovijed da se svatko
smije samo jednom dnevno spustiti u tovarni prostor i u tami uzeti ono malo
to mu je potrebno da preivi, a to nicije oko ne bi moglo podnijeti.
Jedina koja nita nije primjecivala bila je Lilia koja je smireno i vedro
trpjela svaku muku te se cinilo da ivi od kapi vode i mrvice dvopeka, udeci
jedino za time da njezin dragi uspije u svome pothvatu. to se Ferrantea tice,
potpuno ravnoduna prema toj ljubavi izuzev kad se radilo o uitku kojeg je iz
nje izvlacio, on je nastavio podstrekavati i bodriti svoje mornare,
zabljeskujuci oci njihove poude slikama raskona bogatstva. I tako je
slijepac zaslijepljen osvetljivom zlohotnocu vodio ostale slijepce
zaslijepljene pohotom, dreci zatocenicom svojih spona jednu slijepu ljepotu.
Svejedno, mnogim vec clanovima posade od velike edi bijahu otekle desni te
stale potpuno prekrivati zube; noge se osipahu ognojcima i njihovi kuni
sekreti dopirahu vec do vitalnih organa.
Dogodi se tako da se, kad su preli dvadeset i peti stupanj june geografske
irine, Ferrante morao suociti s pobunom. Okoristio se skupinom od pet
najvjernijih gusara Andrapod, Borid, Ordogno, Safar i Asprando, i pobunjenici
bijahu potr-
439
J
pani u camac s neto malo ivea te preputeni pucini. Time je, medutim,
Tweede Daphne bila liena sredstva za spaavanje. Nije vano, govorio je
Ferrante, jo malo pa cemo ionako stici na mjesto kamo nas vodi naa odurna
glad za zlatom. No ljudi za upravljanje brodom nije vie bilo dovoljno.
Niti su vie oni preostali za to imali volje: kako su bili pritekli u pomoc
svojemu gospodaru, sada su sebe smatrali njemu ravnima. Jedan od petorice stao
je uhoditi onog tajnovitog plemica koji je tako rijetko izlazio na palubu, te
je ubrzo otkrio da se radi o eni. Tada su ti posljednji razbojnici odvano
pristupili Ferranteu bezocno traeci da im putnicu preda. Ferrante, Adonis
izgledom no u dui Vulkan, drae vie do Plu-tona nego do Venere, i bila je
sreca da ga Lilia nije cula dok je buntovnicima aputao kako ce se vec s njima
nagoditi.
Roberto nije smio Ferranteu dopustiti da izvri taj posljednji sramotni cin.
Sad je, dakle, htio da se na tom mjestu Nep-tun rasrdi to netko sebi doputa
prelaziti preko njegovih poljana bez ikakva straha od njegova gnjeva. Ili pak,
da ne bi zasnovao zgodu na tako poganskim, premda namjetenim, postupcima:
zamisli kako je bilo nemoguce ako jedan roman vec mora prenijeti takoder i
neku moralnu pouku da Nebo ne kazni taj brod opacina. Pa se nasladivao
predocivi sebi kako se Uragani, Sjevernjaci i Junjaci, neumorni neprijatelji
morske tiine, premda sve dosad bijahu preputali blagim zefirima da utiru put
kojim je TVeede Daphne nastavljala svoje putovanje, zatvoreni u svojim
podzemnim stanovima, vec pocinju pokazivati nestrpljivima.
Ucini da izidu i prasnu iznenada svi u jedan mah. Cvile brodskih oplata u
zboru pomagae kuka i jauk mornara, more bljuvae po njima a oni bljuvahu u
more, i katkad bi ih neki val tako uvio u se da bi netko s obale lako tu
palubu zamijenio ledenim lijesom uokolo kojeg se gromovi pale poput vota-
nica.
Isprva oluja suprotstavljae oblake oblacima, vode vodama, vjetrove
vjetrovima. No ne prode dugo, a more izide iz svojih propisanih granica i
stade nadimajuci se rasti prema nebu, razorna stuti se kia, voda se pomijea
sa zrakom, ptica se nauci plivanju, a letu riba. Nije to vie bila borba
prirode pro-
440tiv moreplovaca, nego rat prirodnih sila medu sobom. Nije vie bilo ni
atoma zraka koji se nije pretvorio u kuglu tuce, a Nep-tun se vinu uvis da
utrne munje u Jupiterovim rukama ne bi li mu oteo zadovoljstvo da njima spali
te ljudske stvorove koje je umjesto toga sam elio utopiti. More iskapae grob
u vlastitim svojim njedrima kako bi ih otelo zemlji i kad bi god opazilo da
brod nasumce srlja prema nekoj hridi munjevitom bi mu pljuskom skrenulo
pravac.
Lada je tonula, krmom i pramcem, i svaki je puta kad bi se survala izgledalo
kao da leti s vrha nekog tornja: krma bi propala sve do galerije, a na pramcu
se cinilo da voda gori od elje da proguta kosnik.
Andrapod, koji je upravo pokuavao privezati jedno jedro, bijae otrgnut s
motke; sunovrativi se u more udari usput Borida koji napinjae neko ue,
izglobivi mu pritom glavu.
Brodski je trup otkazivao sada poslunost kormilaru Or-degnu, a novi siloviti
udar bujice razdera jednim trzajem okrajak srednjeg jedra. Safar se upinjao da
spusti jedra, na pod-strek Ferrantea iz kojeg pljutahu psovke, no nije jo
dospio ni ko na jarbolu ucvrstiti kadli se brod naglo okrenu poprijeko te u
nju udarie tri tako golema vala da Safar bi u hipu jednostavno otprhnut preko
palube. Glavni se jarbol istoga casa slomi svalivi se u more, poharavi
pritom najprije palubu i smrskavi Asprandovu lubanju. Na kraju se i kormilo
razbije u komade, a pobjenjeli udarac njegova ruda odnese ivot Or-degnu. Taj
batrljak od broda osta tako potpuno lien posade, a posljednji se mievi
stadoe jatomice bacati preko ograde, padajuci u istu onu vodu pred kojom
bezglavo bijahu pobjegli. Cini se nemogucim da je Ferrante, u ovakvu kaosu,
mislio na Liliu: od njega bismo, naravno, ocekivali da se to urnije pobrine
za vlastiti spas. Ne znam je li Roberto pomislio na to da kri zakone
vjerodostojnog no, kako ne bi pustio da ivot izgubi ona kojoj bijae poklonio
srce, morao je nekakvo srce udijeliti i Ferranteu, pa makar i samo na
trenutak.
Ferrante, dakle, izvlaci Liliu na palubu, i to cini? Iskustvo je Robertu
govorilo da bi je trebao cvrsto privezati za neku dasku, skliznuvi je u more
i uzdajuci se u to da cak niti zvijeri Bezdana nece uskratiti milosrda tolikoj
krasoti.
441
Nakon cega Ferrante i sam grabi komad drveta s namjerom da ga privee uza se.
No upravo u tom casu pojavi se iznenada na palubi, sam Bog zna kako se bio
odrijeio sa svojega stratita u svoj onoj pometnji u tovarnom prostoru, ruku
jo uvijek zajedno okovanih, nalik vie mrtvom nego ivome stvoru, no ociju
raspaljenih mrnjom, Biscarat.
Biscarat, koji za vrijeme citava putovanja bijae preputen, ba kao i pas s
Amarillija, svojoj suanjskoj patnji, dok mu rana svakoga dana bivae iznova
otvarana te odmah potom nakratko zacijeljena - Biscarat koji je sve ove
mjesece proivio samo s jednom jedinom milju: osvetiti se Ferranteu.
Deux ex machina, Biscarat se iznenada pojavi iza leda Fe-ranteu koji je vec
jednom nogom na ogradi, uzdignu ruke i prebaci ih, posluivi se svojim
lancima kao omcom, pred Ferran-teovo lice, te mu estokim stiskom pritegnu
grkljan. I uz krik "Sa mnom, sa mnom, u pakao napokon!" moete ga vidjeti -
gotovo i cuti - kako stee tako-silavito da se Ferranteov vrat lomi napola,
dok jezik ispada napolje s onih bogohulnih usana pridruujuci se posljednjem
njihovom bijesu. Sve dok tijelo bez due pogubljenog nije, sunovrativi se,
poput kakva ogrtaca odvuklo sa sobom ono jo ivo svojega krvnika to
pobjednicki odlazi ususret zaracenim morskim valovima, srca napokon mirna i
spokojna.
Roberto nikako nije uspijevao zamisliti Liliine osjecaje pri pogledu na taj
prizor, te se ponadao da i nije vidjela nita. Buduci da se nije sjecao to se
s njim zbilo od casa kad ga je bio zahvatio vihor, isto mu tako nije polazilo
za rukom da zamisli to se dogodilo njoj.
Bio je u stvari toliko obuzet dunocu da Ferrantea otpremi njegovoj pravednoj
kazni da je rijeio prije svega slijediti njegovu posmrtnu sudbinu. A Liliu
prepusti uskovitlanoj pucini.
Beivotno Ferranteovo tijelo bijae medutim izbaceno na neki pusti al. More
je bilo mirno, poput vode u alici, i od obale se ne odbijae ni najmanji val.
Sve bijae obavljeno lakom izmaglicom, kao to se dogada kad je sunce vec
zalo, a
442noc jo nije posve zagospodarila nebom. Odmah iza ala, a da nikakvo drvece
ili grmlje nije oznacavalo njegov kraj, vidjela se ravnica sva od samih ruda,
u kojoj se cak i ono to je izdaleka nalikovalo cempresu pokazivalo olovnim
obeliskom. Na obzoru se, prema zapadu, uzdizala golema uzvisina, vec
zatamnjena: nioglo se jo opaziti nekoliko plamicaka rasutih po obroncima koji
joj davahu dojam groblja. No ponad toga masiva zadravahu se izdueni crni
oblaci s trbuhom od ugljena to se gasi, cvrsta i zbijena oblika poput onih
sipinih kosti koje se znaju pojaviti na slikama ili crteima: gledane iskosa,
one se zgrce i skupe u obliku mrtvacke lubanje. Izmedu oblaka i brijega nebo
je jo uvijek imalo uckaste nijanse - te bi se jo reklo da je to posljednji
zracni prostor jo dotaknut umirucim suncem, kad ne bi prevladavao dojam da
taj posljednji napor sunceva zalaska nikada nije imao pocetka niti ce mu ikada
biti kraj.
Tamo gdje je ravnica prelazila u obronak, Ferrante opazi grupicu ljudi te se
uputi prema njima.
Ljudi, ili u svakom slucaju nekakva ljudska bica, bijahu to samo naizgled,
izdaleka, no - kako se Ferrante pribliio - vidje da su, ako su ljudi nekoc i
bili, sada postali prije - ili bijahu na putu da postanu - oprema za neki
anatomski amfiteatar. Takvima ih je elio Roberto, jer se sjecao da je jednoga
dana posjetio jedno od onih mjesta gdje je skupina lijecnika u tamnim
odijelima i bakrenorumenih lica sa sicunim upaljenim venama po nosu i
obrazima, s kretnjama i dranjem to nalikovahu krvnikovim, stajala oko nekog
lesa iznoseci van ono to bijae unutra ne bi li u mrtvima otkrila tajne
ivih. Podizali su kou, rezali meso, ogoljivali kosti, raskidali sveze
ivaca, raclanjivali zapletene cvorove miica, otvarali osjetilne organe,
pokazivali odvojene sve opne, sve razbijene hrskavice, sve istrgnute
iznutrice. Kad svako vlakno bijae razluceno, svaka arterija izdvojena i
otkrivena svaka sr, pokazivali bi nazocnima vitalne radionice: eto, govorili
su, hrana se kuha ovdje, ovdje se cisti krv, ovdje se spremaju zalihe, tu se
stvaraju sokovi, tamo se kuju duhovi... A netko je pokraj Roberta tihim glasom
primijetio kako, nakon nae zemaljske smrti, ni priroda nece drugacije
postupiti.
No na drugi je neki nacin Bog anatom dotakao stanovnike
443
Iovoga otoka, koje je Ferrante, primicuci se, sve jasnije i bolje vidio.
Prvi bijae tijelo bez koe, napetih miicnih snopova, ruku oputenih,
patnickoga lica uznesena prema nebu, sama lubanja i jabucice. Drugome je koa
ruku jedva jo visjela objeena o jagodice prstiju poput rukavice, a na nogama
bijae povi-nuta ispod koljena, kao neka meka cizma.
U treceg najprije koa, a zatim i miici bijahu tako iroko rastvoreni da se
citavo tijelo, a posebno lice, doimalo otvorenom knjigom. Kao da je to tijelo
htjelo pokazati kou, meso i kosti sve u isto vrijeme, trostruko ljudsko i
trostruko smrtno; no izgledae poput kukca kojemu bi te odrpine bile krila, da
je na tom otoku bilo ikakva vjetra koji bi ih zanjihao. No ta krila nije
pomicala nikakva zracna, sila, jer u tom sutonu zrak bijae posve nepomican:
ona su se tek slabano klatila pri pokretima tog satrtog tijela.
U blizini se jedan kostur oslonio na lopatu, moda se spremao iskopati sebi
raku; ocne duplje upravljene u nebo, grimasa na savijenom zubnom luku, lijeva
ruka kao da preklinje za milost i osluh. Neki je drugi kostur s leda pak nudio
pogledu svoju zgrbljenu kicmu, odrezano koracajuci s kocatim rukama na
pognutu licu.
Jedan kojeg je Ferrante vidio samo odostrag imao je jo uvijek duge cupave
vlasi na ogoljeloj lubanji, nalik na neku kapu sa titom silom nataknutu. No
zavratak ruzicastoblijed poput morske koljke, filc koji je drao krzno,
bijae stvoren od koe, odrezane u visini zatiljka i uvinute prema gore.
Bilo je onih s kojih gotovo sve bijae skinuto, te se pricinjahu skulpturama
od samih ivaca; a na krnjemu vratu, sada bezglavom, vijorilo se ono to se
jednom hvatalo za neki mozak. Noge nalikovahu spletu vrbova pruca.
Bilo je pak drugih, s otvorenim trbuhom, to putahu da im se crijeva boje
mrazovca slobodno trzaju, kao nekakve sjetne izjelice nakljukane tripicama
koje nikako ne mogu probaviti. Tamo gdje su nekad imali penis, sada oljuten i
sveden na obicnu peteljku, klatile su se sparuene usahle monjice.
Ferrante vidje neke koji vec bijahu same vene i arterije, pokretni laboratorij
nekog alkemicara, sa cjevcicama i kana-
444licima u neprekidnu pogonu kako bi procistile iskrvarenu krv krijesnica
ugaslih na svjetlosti odsutnoga sunca.
Stajahu ta tijela u velicanstvenoj i bolnoj tiini. U nekima su se mogli
nazrijeti znakovi vrlo polagane preobrazbe u kojoj se od mesnatih istanjivahu
u vlaknaste kipove.
Posljednji od njih, oderan kao neki Sveti Bartolomej, nosio je u visoko
uzdignutoj desnici jo okrvavljenu kou, mlohavu poput plata na vjealici.
Moglo se tu jo razabrati jedno lice, s otvorima za oci i nozdrve, i usna
duplja, to izgledahu kao posljednji odljevak votane maske izloene nenadanoj
toplini.
I taj se covjek iliti krezuba usta istavljena iz vlastite koe obrati
Ferranteu:
"Loedoao", rece mu, "u Zemlju Mrtvih koju mi zovemo Otok Vesalia. Za kratko
ce vrijeme i tebe stici naa sudbina, no ne valja ti misliti da svatko od nas
ugasne brzinom koja mu je grobom dana. Vec prema dosudenoj nam kazni, svaki od
nas biva doveden do nekog svog vlastitog stadija raspadanja, u kojem kao da
treba s posebnom nasladom uivati u svojemu utrnucu, koje bi za svakog trebalo
biti vrhunac radosti. O, kakvoga li veselja, zamisliti sebi mozgove to se,
jedva dotaknuti, rastoce u kau, pluca to prsnu s prvim dakom zraka to jo
ih napree, koe to pod svime se ulekne, meka tkiva to sve mekima postaju,
masti to se tope! Eh, ne. Takvi kakve nas vidi, mi smo svi stigli do naega
stanja, a da to nismo ni opazili, neprimjetnom promjenom tijekom koje je svako
nae vlakance propadalo tisucama i tisucama i tisucama godina. I nitko ne zna
do koje nam je mjere dano da propad-nemo, tako da se oni koje vidi tamo
dolje, od kojih nita vie osim kostiju ne ostade, jo uvijek nadaju da bi
mogli vec malko umrijeti, i moda se u tom icekivanju muce vec milenijima;
drugi pak, kao ja, izgledaju ovako ni sam ne znam otkada - jer u toj smo noci
to vjecito nastaje izgubili svaki osjecaj za protjecanje vremena - pa ipak se
ja jo uvijek nadam da ce mi biti udijeljeno jedno veoma polagano satrvenje.
Tako svaki od nas uzdie za rastocenjem koje - znamo to dobro - nikad potpuno
biti nece, neprestano se nadajuci da Vjecnost za nas jo uvijek nije otpocela,
i bojeci se svejednako da smo u njoj jo
445
-S ft sit"-"
l
i
od pradavna onog casa kad stupismo na ovo tlo. Dok bijasmo na ivotu,
vjerovali smo da je pakao mjesto vjecnoga beznada, jer tako nam bijahu rekli.
Na nesrecu, ne, jer to je mjesto neugasive nade koja svaki dan gorim od
prethodnog cini, buduci da ta ed koja se u nas mora vjecito ivom odrati,
nikad uta-ena ne biva. Kako neprestano imamo nekakav tracak tijela, i kako
svako tijelo tei ili rastu ili smrti, nikad se ne prestajemo nadati - i samo
cemo tako, presudio je na Sudac, moci patiti in saecula."
Ferrante na to upita:
"Ali cemu se to nadate?"
"Reci radije cemu ce se i ti nadati... Nadat ce se da ce nas jedan daak
vjetrica, jedna nezamjetna niska plima, dolazak jedne jedine izgladnjele
pijavice, vratiti atom po atom golemoj praznini svemira gdje cemo na neki
nacin jo uvijek moci sudjelovati u ciklusu ivota. No ovdje zrak ne struji,
more ostaje nepomicno, ne osjecamo nikad ni hladnocu ni vrucinu, ne poznajemo
ni zore ni sutona, a ovo tlo, od nas jo beivotnije, ne rada nikakva
ivotinjskog ivota. O, crvi, to smrt nam ih obecavae jednoga dana! O mile
glistice, majke naega duha koji jo bi se ponovno roditi mogao! Siuci nau
uc okropile biste nas samilosno mlijekom nevinosti! Izjedajuci nas,
iscijelile biste ujede nae krivnje, uljuljkujuci nas vaim mrtvackim
milovanjem, novi biste nam ivot dale, jer grob bi za nas znacio koliko i
majcinsko krilo... Ali nita se od toga zbiti nece. Mi to znamo, a unatoc tome
nae tijelo svaki cas na to zaboravi."
"A Bog", upita Ferrante, "Bog, Bog se smije?"
"Naalost, ne", odgovori odrani, "jer nas bi i ponienje uz-diglo i poput
hvale nam bilo. Krasno bi bilo kad bismo vidjeli barem jednoga nasmijanoga
Boga koji nam se ruga! Kako bi nas samo razgalio prizor Gospodina u drutvu
svojih svetaca, kako nam se sa svojega trona podsmjehuje. Imali bismo viziju
tude radosti, jednako veselu kao to je i vizija tudega jada. Ne, ovdje se
nitko ne srdi, nitko se ne smije, nitko se ne pokazuje. Ovdje Bog ne postoji.
Postoji samo nada bez cilja."
"Zaboga, neka su prokleti svi sveci", pokua uzviknuti Ferrante podivljavi,
"ako sam vec proklet, imat cu valjda pravo da sebi uprizorim vlastiti bijes!"
446 No opazi kako sve slabiji je glas to mu izlazi iz grudi, kako mu je
tijelo postalo toliko mlohavo da se cak ni razjariti nije mogao.
"Vidi", rece mu oguljena prilika, a da mu se usta pritom ne uspjee
osmjehnuti, "tvoja je muka vec otpocela. Ni mrnja ti cak vie nije doputena.
Ovaj je otok jedino mjesto na svijetu gdje nije dozvoljeno patiti, gdje se
bespomocna nada ne razlikuje od beskrajne dosade."
Roberto je nastavio sastavljati i razradivati Ferranteov kraj, ne micuci se s
palube, jo uvijek bez odjece koju je skinuo da bi postao kamenom; a u
meduvremenu mu je sunce sprilo lice, grudi i noge, vrativi mu onu groznicavu
vrucinu koje se tek nedavno jedva oslobodio. Sada vec sklon pomijeati ne samo
roman sa zbiljom, nego i duhovni s tjelesnim arom, osjeti kako ponovno sav
plamti od ljubavi. A Lilia? to se dogodilo Lilii, dok je Ferranteov les
odlazio prema otoku mrtvih?
Potezom koji nije rijedak kod pripovjedaca Romana kad ne znaju kako bi
obuzdali nestrpljivost pa vie ne potuju jedinstvo vremena i mjesta, Roberto
je na brzinu preskocio dogadaje da bi se, mnogo dana kasnije, opet vratio
Lilii koja jo uvijek privezana za onu dasku pluta sada mirnim morem to se
ljeska pod suncem - i pribliava se a to se ti, mili moj citatelju, nikada ne
bi usudio predvidjeti istocnoj obali Solomon-skog Otoka, to jest suprotnoj
strani od one gdje bijae usidrena Daphne.
Ovdje su, Roberto je to doznao od oca Caspara, plae bile manje pitome od onih
na zapadu. Daska koja je vec ionako jedva odolijevala, potpuno se razbila
udarivi o neku hrid. Lilia se probudila i cvrsto stisnula za tu stijenu, dok
su se krhotine njezine splavi gubile medu strujama.

Sad bijae tamo, na kamenu koji jedva da ju je mogao prihvatiti, i jedan uski
morski jezicac - no za nju to bijae ocean - dijelio ju je od obale. Iibana
tajfunima, izmodena od gladi, izmucena jo vie od edi, bila je nesposobna
odvuci se od hridi do pjecana ala iza kojeg je zamagljenim pogledom nazirala
kako polagano blijede obrisi biljnoga svijeta.
No pod njenim je bokom stijena bila arka, a s mukom
447
diuci ne samo to nije mogla ublaiti egu u vlastitu tijelu nego je u nj
privlacila i egu iz zraka.
Nadala se kako ce negdje u blizini izviriti ivahni hitri potocic sjenovitih
litica, no takva joj snatrenja ne stiavahu nego tek raspirivahu ed. Htjela
je moliti za pomoc Nebo, no kako se isueni jezik prilijepio za nepce, glasovi
se pretvarahu u iskidane uzdahe.
Kako je vrijeme prolazilo, otar je bic vjetra pandama grab-Ijivce grebao
njezino tijelo, te je spopade strah veci od onog da ce umrijeti da ce ivjeti
sve dok je djelovanje prirodnih sila tako strano ne unakazi da ce se od
predmeta ljubavi pretvoriti zauvijek u predmet odbojnosti.
Da je kojim slucajem mogla doseci kakvu lokvu ili baru, neki tok ive vode,
pribliivi joj usne opazila bi svoje oci, nekoc dvije nestane zvijezde to
isijavahu ivot, pretvorene sada u dvije zastraujuce pomrcine; a ono lice,
gdje Amorcici nekoc obitavahu u vjecnoj ali i veselju, sad bi joj izgledalo
vjecitim skovitem ogavnosti. Da je cak mogla dospjeti do kakve mocvare,
njezine bi oci u nju prolile, od samilosti zbog vlastita stanja, vie kapi
nego to bi toj mutnoj vodi otele njezine usne.
Tako je barem Roberto zamislio Liliine brige. No odjednom ga je to zasmetalo.
Zasmetalo ga je to se ona, tako blizu smrti, s tolikom zebnjom uznemirava
zbog vlastite ljepote, kao to se cesto cini u Romanima; postidio se takoder i
sebe sama jer nije znao bez umovitih svojih hiperbola pogledati u lice svojoj
ljubavi koja umire.
Kakva je, doista, Lilia mogla biti u tom trenutku? Kako bi izgledala kad bi se
s nje skinulo to mrtvacko odijelo satkano od rijeci?
Od stradanja za vrijeme dugoga putovanja i brodoloma kose su joj mogle postati
kudjeljaste, proarane bijelim vlasima; dojke su joj zacijelo izgubile rasko
ljiljana, lice je izorano vremenom. I grlo i njedra sad su vec sigurno
smeurani.
Ali ne, ovako velicati nju koja vene znacilo je predati se ponovno pjesnickoj
napravi oca Emanuela... Roberto je medutim elio vidjeti Liliu kakva uistinu
bijae. Oborene glave, prepla- . enih ociju to se, stisnute i umanjene od
bola, cine suvie
448udaljenim od nosa - vec istanjena pri vrhu - oteanih pod-buhlim
podocnjacima, uglova oznacenih sitnim borama, poput otisaka to ih ostavi
vrabac u pijesku. Nosnice lako razmaknute, jedna tek neto mesnatija od druge.
Usta ispucala, boje ametista, dvije u luku savijene bore sa svake strane,
gornja usna malo ispupcena, i podignuta, a ispod nje dva jadna zu-bica, ne
vie od bjelokosti. Koa lica vec blago mlohava, dva oputena nabora ispod
brade to remete prekrasno izvijen obris vrata...
Pa ipak, tu sparuenu vocku on ne bi promijenio ni za sve nebeske andele. On
ju je i takvu ljubio, a da je drugacija nije mogao znati niti onda kad je
bijae ljubio eleci je upravo takvu kakva jest, iza zavjese njezine crne
koprene, davne jedne veceri. ;
Svi ovi dani brodoloma ga neprimjetno su ga doveli do stanja neke cudne
duevne zabludjelosti te ju je u svojoj elji zamiljao skladnom poput
sfernoga sustava; iako su mu bili rekli a ni to se takoder nije usudio
priznati ocu Casparu da planeti zacijelo ne prelaze svoj put du savrene
linije neke krunice, nego krueci oko Sunca nekom svojom vlastitom razrokom
putanjom.
Ako je ljepota jasna, ljubav je tajnovita; on je otkrivao kako ljubi ne
proljece nego svako godinje doba svoje drage, koja mu se cak jo mnogo
poeljnijom cinila u svom jesenjem sutonu. Bijae je oduvijek ljubio zbog onog
to ona jest i to bi mogla biti, i jedino u tom smislu ljubiti je znacilo
pokloniti sebe, ne ocekujuci uzvrat.
Nije ni primijetio kako je dopustio da ga oamuti zagluu-juci tutanj
vlastitog izgnanstva, dok je neprestano traio nekog drugog sebe: najgoreg u
Ferranteu, najboljeg u Lilii, u ciju je slavu sebe slavom htio ovjencati. A
medutim je ljubiti Liliu znacilo eljeti je takvom kakav jest on sam, jer
oboje jednako bijahu preputeni zubu vremena. Sve dosad koristio se njezinom
ljepotom kao melemom ne bi li ublaio zagadenje vlastitoga duha. U njezina je
usta stavljao rijeci koje je sam htio, i kojima je svejedno bio nezadovoljan.
Sada bi je elio imati pokraj sebe, zaljubljen u njezinu mucenicku ljepotu, u
njezinu sladostrasnu istroenost, njezinu isplavljelu milinu, iznemo-
449glu ljupkost, u njezine mrave gole udove koje bi urno milovao, i sluao
njezinu rijec, zaista njezinu, ne onu koju joj on bijae posudio.
Da bi imao nju, morat ce se liiti sebe.
Bilo je medutim prekasno da bi odao zaslueno priznanje svom bolesnom idolu.

S druge strane Otoka, Liliinim je venama vec tekla, rastopljena, Smrt.
45039.
Lkstaticnl flebeskl Otinezet
J ar je to bio nacin da se zavri Roman? Romani ne samo Cto podbadaju mrnju
kako bi nas naveli da na kraju uivamo u porazu onih koje mrzimo, nego isto
tako pozivaju na samilost da bi nas potom poveli da otkrijemo kako su izvan
opasnosti oni koje volimo. Romane koji tako loe zavravaju Roberto nikada
nije procitao.
Osim ako Roman jo uvijek nije zavren, i ako je u pricuvi jo ostao neki
tajni Heroj, sposoban za kakvo junacko djelo za-mislivo jedino u Zemlji
Romana.
Ljubavi radi, Roberto odluci izvriti takav podvig, ulazeci sam u svoju pricu.
Da sam ja vec stigao do Otoka, govorio je sebi, sad bih je mogao spasiti. Samo
me je moja lijenost zadrala ovdje. Sad smo oboje usidreni u moru i udimo za
suprotnim obalama jednog istog kopna.
Pa ipak, nije jo sve izgubljeno. Ja je vidim kako izdie u ovom trenutku, no
kad bih ja u istom tom trenutku doao do Otoka, bio bih tamo dan ranije nego
to ce ona tamo stici, spreman daje docekam i spasim.
Malo je vano to to cu je izbaviti iz mora u casu dok isputa svoj posljednji
uzdah. Zapravo, poznato je da kad se tijelo nade u slicnoj situaciji, jedna mu
snana emocija moe ponovno udahnuti novu snagu i bijahu videni mnogi
samrtnici koji su se, na vijest da je uzrok njihova zla uklonjen, sami od sebe
jednostavno ponovno rascvjetali.
A zar bi moglo biti snanije emocije, za tu samrtnicu, od
451otkrica da je jo na ivotu ljubljeno bice? Ne bih joj zapravo ni morao
odati da nisam onaj kojeg ljubi, jer ja sam u stvari onaj kojem je sebe
poklonila, a ne netko drugi; jednostavno bih opet zauzeo mjesto koje mi
pripada od samoga pocetka. Ne samo to, nego bi Lilia i ne primjetivi osjetila
prema meni ljubav drugacije vrste, ciste od svakog bluda i pohote, ljubav to
sva drhti od beskrajne odanosti. ;
Zar je moguce, svatko bi se upitao, da Roberto nije razmiljao o cinjenici da
bi mu to preosvojenje bilo doputeno jedino kad bi doista stigao na Otok jo
ovoga dana, ili najkasnije za prvih sati sljedeceg jutra, to prema njegovu
najsvjeijem iskustvu nije bilo ba odvie vjerojatno? Zar je moguce da nije
shvacao da namjerava u zbilji doci na Otok da bi pronaao onu koja je tamo
prispjela na osnovu njegove price?
No Roberto je, to smo vec vidjeli, nakon to je na pocetku zamislio jednu
Zemlju Romana potpunu stranu njegovu vlastitu svijetu, na kraju stigao do toga
da bez ikakve muke potpuno stopi dva svijeta u jedan, a time je pomijeao i
njihove zakone. Vjerovao je da moe stici na Otok, jer sebi tako bijae
zamislio, i zamisliti njezin dolazak u trenutku kad je on vec tamo, jer je
jednostavno tako htio. S druge strane, tu slobodu da se ele dogadaji i da ih
se vidi ostvarenima, koja romane cini tako nepredvidivima, Roberto je prenosio
u vlastiti svijet: napokon ce stici na Otok iz jednostavnog razloga to - kad
ne bi tamo stigao - ne bi vie znao to sebi ispricati.
O toj je ideji, koju bi svatko tko nas nije slijedio do ovoga mjesta drao
ludovanjem ili ludilom, kako god hocete ili kako ste htjeli, sada razmiljao
na matematicki nacin, ne tajeci vie sebi nijednu mogucnost koju bi mu
sugerirali razum i opreznost.
Poput generala koji noc prije bitke priprema i planira pokrete koje ce njegove
trupe uciniti sljedeceg dana, pa ne samo da sebi predocava tekoce koje bi se
mogle pojaviti i slucajeve koji bi mogli omesti njegov plan, nego ide cak do
toga da se prenese u duh generala protivnika ne bi li predvidio njegove poteze
i protupoteze i raspolagao buducnocu djelujuci ovisno
452o onom to bi onaj drugi mogao isplanirati ovisno o tim ovisnostima - tako
je i Roberto vagao i odmjeravao sredstva i ishode, uzroke i posljedice, za i
protiv.
Bio je prisiljen napustiti zamisao da otpliva prema koralj-nom bedemu i da
preko njega prijede. Ne bi vie mogao razaznati podvodne prolaze i dosegnuti
izdignuti dio a da se ne suoci sa nevidljivim zamkama, zacijelo smrtno
opasnim. I na kraju, cak i uz pretpostavku da bi ga mogao dosegnuti - bilo
iznad ili ispod vode - tojD.ne inaci da bi po njemu mogao hodati u svojim
tankim gamapamai da on ne krije moda iznenadnih strmih provalija u koje bi
mogao upasti i vie nikad ne izaci.
Nije se, dakle, do Otoka moglo doci drugacije nego prevaljujuci isti onaj put
kojim je iao camac, to jest plivati prema jugu, slijedeci na odstojanju
liniju zaljeva, vie manje u razini Daphne, i zatim, kad se prede juni rt,
skrenuti na istok, sve dok se ne dode do uvalice o kojoj mu je govorio otac
Caspar.
Takav naum nije bio odvie razborit, i to iz dva razloga. Prvi, to to je on i
dosad jedva jedvice uspijevao doplivati do ruba bedema a snage bi ga vec
naputale; pa stoga nije imalo smisla vjerovati da bi mogao prevaliti
udaljenost bar cetiri ili pet puta vecu - i jo k tome bez konopca, ne toliko
zato to tako dugackog nije imao, koliko zbog toga to ovoga puta, kad bi se
uputio, bilo bi to bez namjere da se vrati, a ako i ne stigne, vratiti se
natrag ne bi ionako imalo nikakva smisla. Drugi je razlog bio taj to je
plivati prema jugu znacilo kretati se protiv struje: a kako je sad vec znao da
su snage kojima bi im se odupirao mogle posluiti za ne vie od nekoliko
zaveslaja, zakljuci da bi neumitno bio odnesen prema sjeveru, iza sjevernog
rta, to znaci sve dalje i dalje od Otoka. Nakon to je strogo preispitao sve
mogucnosti nakon to je priznao da je ivot kratak, umjetnost iroka, prigoda
trenutna, a eksperiment neizvjestan, rekao je sebi da je nedostojno jednog
plemica uputati se u tako sitnicave racune, poput kakva gradanina koji do u
tancine racuna sve mogucnosti koje ima kad stavlja na kocku svoju mravu
utedevinu.

No dobro, dodao je, nekakav se racun, slaem se, mora ipak napraviti, ali neka
bude uzvien, kad je vec uzvien ulog.
453to je stavljao na kocku u toj svojoj okladi? ivot. No njegov ivot, ako
mu nikad ne pode za rukom napustiti brod, nije vrijedio mnogo, posebno sada
kad bi se samoci pridodala svijest o tome da je zauvijek izgubio nju. to je
naprotiv dobivao ako izdri kunju? Sve, radost to je ponovno vidi i to je
moe spasiti, u najgorem slucaju da nad njom mrtvom umre, po-krivi njezino
tijelo mrtvackim platem poljubaca.
Istina, oklada nije bila ravnopravna. Bilo je vie mogucnosti da strada u tom
pokuaju nego da se domogne kopna. No cak i u tom slucaju rizik je imao vie
prednosti: kao da su mu rekli da ima tisucu mogucnosti da izgubi neku neznatnu
svotu a samo jednu da dobije golemo blago. Tko ne bi prihvatio?
Na kraju mu sinu jedna druga zamisao, koja mu je u velikoj mjeri suavala
rizik te igre, tovie, koja je u oba slucaja obecavala pobjedu njemu. Neka
bude, struja bi ga doista odnijela u suprotnom pravcu. Pa dobro, dakle, jednom
kad zaobide onaj drugi rt znao je to buduci da je ucinio pokus s daskom,
struja ce ga ponijeti du meridijana...
Kad bi se pustio da pluta na povrini vode, ociju uprtih u nebo, nikad vie ne
bi vidio kako se Sunce krece: Ijuljukao bi se na tom rubu to dijeli danas od
prethodnog dana, izvan vremena, u jednom vjecnom podnevu. Kako bi vrijeme
stalo za njega, stalo bi takoder i na Otoku, odgadajuci u beskonacnost njezinu
smrt, jer sad je sve ono to se Lilii dogadalo ovisilo o njegovoj volji
pripovjedaca. U neizvjesnosti on, u neizvjesnosti prica na Otoku.
Prilicno zaotren hijazam, prije svega. Ona bi se nala u istom poloaju kao i
on za neko odredeno vrijeme koje se vie ne moe procijeniti, na dva zaveslaja
od Otoka, a on bi joj, icezavajuci u oceanu, darovao ono to nekoc bijae
njegova nada, drao bi je u neizvjesnosti na rubu jedne beskrajne udnje -
oboje bez buducnosti i prema tome bez smrti koja ima doci.
Zatim se dugo zadrao u raznim predodbama o tome kako bi moglo izgledati
njegovo putovanje, a uslijed stapanja dvaju svjetova koje je sada vec priznao
i odobrio, osjecao je kao da isto takvo putovanje ceka takoder i Liliu. Upravo
ce neobican Robertov dogadaj i njoj takoder zajamciti onu besmr-
454tnost koju joj nikad inace ne bi dopustio zaplet oko geografske duine.
Krenut ce prema sjeveru umjerenom i ujednacenom brzinom: s njegove lijeve i
desne strane dani ce slijediti jedan za drugim, i noci, godinja doba,
pomrcine i plime, nove ce zvijezde presijecati nebo donoseci kune zaraze i
propasti carstava, monarsi i pape ce osijediti i iceznuti u oblacima praine,
svi vrtlozi svemira provest ce svoje vihorne revolucije, neke ce se druge
zvijezde roditi iz holokausta starih... Oko njega ce se more razbjesniti, a
zatim postati poput ulja, pasati ce izvesti svoje ognjene kolutove, a za njega
se nita u toj tihoj brazdi nece promijeniti.
Hoce li se jednoga dana zaustaviti? Koliko se sjecao iz zemljovida, nijedno
drugo kopno osim Solomonskog Otoka nije se prualo na toj geografskoj duini,
barem sve dok se ona, na Polu, ne spoji sa svima ostalima. No ako nekom brodu,
s vjetrom u krmu i umom jedara, trebaju mjeseci i mjeseci i mjeseci da
prijede put koji je on naumio prevaliti, koliko ce onda on morati ustrajati?
Moda godine i godine, prije nego to stigne na mjesto na kojemu nije znao to
ce biti s danom i s noci, i s protjecanjem stoljeca.
Ali u meduvremenu ce se odmarati u jednoj tako tankocutnoj ljubavi da se nece
morati brinuti da ce izgubiti usne, ruke, zjenice. Tijelo ce se isprazniti od
svake limfe, krvi, uci i sluzi, voda ce mu uci kroz sve otvore, prodiruci u
ui obloit ce mu mozak naslagama soli, zamijenit ce stakleno tijelo u ocima,
preplavit ce mu nosnice rastapajuci svaki trag zemaljskog elementa. Istodobno
ce ga sunceve zrake hraniti ognjenim cesticama, a one ce tekucinu istanjiti u
jedinstveni zracno-vatre-ni pljusak koji ce zahvaljujuci simpatiji biti opet
privucen uvis. A on, sad vec lak i krilat, uzdici ce se i spojiti najprije sa
piritima iz zraka, a potom s onima iz samoga Sunca.
A isto ce tako biti i s njom, u nepomicnoj svjetlosti one hridi. Razvit ce se
poput zlata istanjena do najprozracnijeg listica.
Tako ce se, kako budu prolazili dani, u toj slozi preutno sjediniti. Trenutak
po trenutak, postat ce doista jedan drugom poput krutih blizanaca estara, na
pomak jednog pokrenut ce se i drugi, kad jedan poneto protegne korak drugi ce
455
"i__;
1se odmah savinuti za njim, uspravivi se opet tek kad mu se drugi pripoji.
Oboje ce dakle nastaviti svoje putovanje u sadanjosti, upravljeni prema
zvijezdi to ih negdje ceka, sitna praina medu ostalim svemirskim tjelecima,
vrtlog medu vrtlozima, sad vec vjecni kao i sam svijet, buduci izvezeni
prazninom. Pomireni sa svojom sudbinom, jer gibanje Zemlje donosi nevolju i
strah, dok su drhtaji sfera, naprotiv, posve bezazleni.
Dakle, ovakav ce mu nastavak u svakom slucaju donijeti pobjedu. Nema smisla
oklijevati. Ali ni odluciti se na tu pobjedonosnu rtvu bez primjerenih
popratnih obreda. Roberto povjerava svojim papirima posljednje radnje koje se
sprema izvriti, a to se ostalog tice, ostavlja nama da pogodimo geste,
trenutke, razmake medu njima.

Kao prvi cin ocicenja, utroio je gotovo jedan sat da bi odmaknuo dio reetke
koja odvajae palubu od potpalublja. Zatim side i stade jedan po jedan
otvarati svaki kavez. Malo pomalo kako je cupao rogoz, obrui se na njega
jedan jedinstveni lepet krila, te je morao podici ruke da bi zatitio lice, no
istodobno je kliktao "i, i" i hrabrio zatocenike, gurkajuci rukama cak i
kokoi to zbunjeno kokodakahu prpoeci se po praini i ne nalazeci izlaza.
Sve dok vrativi se na palubu ne vidje gusto jato kako se uzdie kroz jarbole,
te mu se ucini da je na nekoliko sekundi Sunce ostalo zastrlo svim duginim
bojama, presijecanih bjelinom morskih ptica to znatieljne pritekoe
pridruiti se tome slavlju.
Zatim je bacio u more sve ure, ne misleci pritom uopce da gubi dragocjeno
vrijeme: brisao je vrijeme kako bi stvorio povoljne uvjete za svoje putovanje
protiv vremena.
Na kraju je, kako bi sprijecio i posljednji kukavicluk, prikupio na palubi,
pod jedrom glavnog jarbola, trupce, dacice, prazne bacve; pokropio ih uljem
iz svih svjetiljki i zapalio.
Prvi nagli plamen to se razbuktao odmah je obliznuo jedra i pripone. Cim se
uvjerio da se arite podrava samo od sebe, spremio se za oprotaj.
456Bio je jo uvijek gol, jo od onda kad je otpoceo umirati pretvorivi se u
kamen. Tako gol, cak i bez konopca koji vie nece trebati da mu ogranici put,
spustio se u more.
Oslonio se nogama o drvo broda i snano odgurnuo kako bi se odmaknuo od Daphne
i nakon to je slijedio njezin bok sve do krme, stao se udaljavati od nje
zauvijek, prema jednoj od dvije srece koja ga je zasigurno ocekivala.
Prije nego to ce sudbina, i vode, odluciti za njega, volio bih daje
zaustavljajuci se s vremena na vrijeme da predahne, skliznuo pogledom sa
Daphne, s kojom se opratao, sve do Otoka.
Tamo bi, iznad linije ocrtane vrhovima stabala, sada vec izotrenim okom,
vjerojatno vidio kako uzlijece - poput koplja to eli pogoditi u Sunce -
Golubica Boje Narance.
457
Llgll
Lto. A to se dalje bijae dogodilo s Robertom, ne znam, niti vjerujem da ce
ikada biti moguce dokuciti.
Kako sastaviti roman, i to iz jedne price same po sebi tako romaneskne, ako
joj se zatim ne zna kraj - ili bolje, istinski pocetak?
Osim ako prica koju bi trebalo ispripovijediti nije ona o Robertu nego o
njegovim zapisima - premda se i ovdje valja uteci mnogim pretpostavkama i
domiljanjima.
Ako su zapisi u fragmentima, dodue, iz kojih sam izvukao jednu pripovijest,
ili niz pripovijesti to se medusobno ukrtaju ili jedna za drugom niu,
dospjele sve do nas, to je zbog toga to Daphne ipak nije potpuno izgorjela,
to mi se cini ocevidnim. Tko zna, moda se ona vatra, tek to je dohvatila
jarbole, u onom danu bez vjetra sama od sebe ugasila. Ili pak, nita ne
iskljucuje niti to da se koji sat kasnije nije stutio pljusak kao iz kabla te
ugasio vatru...
Koliko je dugo Daphne ostala tamo prije nego to ce je netko, pronaci i
otkriti Robertove rukopise? Odvait cu se na dvije pretpostavke, obje
izmatane.
Kao to sam vec natuknuo, nekoliko mjeseci prije tog dogadaja, tocnije u
veljaci 1643, Abel Tasman, koji je u kolovozu 1642 krenuo iz Batavije, nakon
to je pristao uz obale one van Diemenove Zemlje koja ce kasnije postati
Tasmanija, vidio je tek izdaleka Novi Zeland te uzeo kurs prema otocju Tonga
do kojeg vec 1615. bijahu dospjeli van Schouten i Le Maire te ih krstili
otocima Kokosa i Izdajnika; nastavljajuci prema sjeveru otkrio je niz otocica
okruenih pijeskom te ih"Miljeio na
45817,19 stupnjeva geografske irine i 201,35 stupanj geografske duine.
Necemo raspravljati o geografskoj duini, no ti su otoci, koje je prozvao
Prins Willelms Eijlanden, ako su moje pretpostavke tocne, morali biti nedaleko
Otoka iz nae price.
Tasman je, kako kae, zavrio svoje putovanje u lipnju, dakle prije nego to
je Daphne mogla stici u te krajeve. No nigdje ne stoji da su Tasmanovi
dnevnici istiniti a izmedu ostalog, njihov original vie ne postoji. Pokuajmo
dakle zamisliti da se on, zahvaljujuci nekom od onih slucajnih odstupanja od
pravca kojima tako obiluje njegovo putovanje, vratio u tu zonu recimo u rujnu
iste te godine, i tamo otkrio Daphne. Nije bilo nikakve mogucnosti da je
popravi, onakvu bez jarbola i jedara kakva mora da je bila. Poao ju je
razgledati ne bi li otkrio otkuda dolazi te pronaao Robertove papire.
Ako je imalo znao talijanski, shvatio je da se u njima raspravlja o problemu
geografske duine, cime su oni postajali izvanredno povjerljiv dokument kojeg
je valjalo dostaviti Kompaniji Holandskih Indija. Zbog toga u svom dnevniku
preucuje citav dogadaj, moda cak krivotvori datume kako bi izbrisao svaki
trag o svojoj pustolovini, i Robertovi zapisi zavre tako u nekom tajnom
arhivu. A zatim je Tasman poao na jo jedno putovanje, sljedece godine, i sam
Bog zna je li doista iao tamo kamo je rekao.
Svatko moe lako provjeriti govorim li istinu u P.A. Leupe, "De Handschriften
der ontdekkingreis van A.J. Tasman en Franchovs Jacobsen Vissche 1642-3", u
Bijdragen voor vaderlandsche ge-schiedenis en oudheidkunde, N.R. 7, 1872, str.
254-93. Neosporni su, naravno, prikupljeni dokumenti kao to su Generale
Missi-ven, gdje postoji jedan izvadak iz "Daghregister van het Casteel Ba-
tavia" s datumom od 10. lipnja 1643, u kojem je navedena obavijest o Tasmanovu
povratku. No ako je hipoteza o kojoj sam naumio govoriti vjerodostojna, moglo
bi se vrlo lako pretpostaviti da je, u cilju da se sacuva jedna tajna poput
one o geografskoj duini, i dokument te vrsti bio krivotvoren. Imajuci u vidu
okolnosti u kojima su obavijesti iz Batavije morale stizati u Holandiju,
razlika od dva mjeseca mogla je proci neopaeno. S druge strane, ja uopce
nisam siguran je li Roberto na te prostore stigao u kolovozu ili ranije.
O tom drugom putovanju ne postoje apsolutno nikakvi brodski dnevnici. Zbog
cega?
459
Zamislimo sad holandske geografe kako listaju te biljeke. Nama je poznato da
se u njima nije nalazilo nita to bi bilo osobito zanimljivo, osim moda
psece metode doktora Byrda, za koju su, okladio bih se, raznorazne uhode vec
saznale drugim putevima. Spominje se u njima Malteki Opservatorij, no elio
bih podsjetiti na to da ce nakon Tasmana proci stotinu trideset godina prije
nego to ce Cook ponovno otkriti te otoke, a prema Tasmanovovim indikacijama
bilo bi ih medutim sasvim nemoguce pronaci.

I napokon, takoder jedno stoljece nakon nae price, Harri-sonov izum pomorskog
kronometra ucinit ce kraj freneticnoj potrazi za pun to fijo. Problem
geografske duine vie nije problem, i neki arhivist Kompanije, koji gori od
elje da to prije isprazni ormare, baca, poklanja, prodaje - tko zna -
Roberto-ve zapise, koji tako postaju tek obicna rijetka zanimljivost za kakva
strastvena zaljubljenika u stare rukopise.
Druga je hipoteza romaneskno privlacnija. U svibnju 1789 jedna fascinantna
licnost prolazi ovim predjelima. To je kapetan Bligh, kojeg su pobunjenici s
broda Bounty strpali u camac s osamnaest vjernih ljudi i povjerili
milostivosti valova.
Z.VM3|V
Taj "waeian covjek, ma kakvi bili njegovi karakterni nedostaci, uspio je
prevaliti vie od est tisuca kilometara da bi naposljetku pristao na Timoru.
Tijekom tog pothvata prolazi arhipelagom otocja Fiji, stie gotovo do Vanua
Levu i prolazi kroz skupinu otoka Yasawa. To znaci da bi, da je samo lagano
skrenuo prema istoku, mogao sasvim lako pristati negdje u predjelu otoka
Taveuni, gdje sam sklon zakljuciti da se nalazi na otok - no ako dokazi icemu
slue kad se radi o pitanjima koja se odnose na vjerovanje ili elju da se
vjeruje, uvjeravaju me, dakle, da Narancasta Golubica, ili Orange Dove, ili
Flame Dove, ili tocnije Ptilinopus Victor, postoji dodue jedino tamo - samo
to je, i sad se izlaem opasnosti da upropastim cijelu pricu, narancast
upravo mujak.
A covjek poput Bligha, da je Daphne pronaao u makar koliko-toliko pristojnom
i upotrebljivom stanju, buduci da je dotle stigao u obicnoj barcici, ucinio bi
zacijelo sve to je u njegovoj moci da je popravi. No prolo je vec gotovo
stoljece i pol.
460Neko je olujno nevrijeme naknadno moda uzdrmalo trup, isid-rilo ga, brod
je otplovio, udario o koraljnu barijeru i prevrnuo se - ili pak ne, moda ga
je odnijela struja, odvukla prema sjeveru i bacila na neke druge podvodne
sprudove ili niz grebena nekog oblinjeg otoka, gdje je ostao izloen zubu
vremena.
Bligh se po svoj prilici uspeo na neki ukleti brod, bokova skorenih naslagama
koljaka i obraslih zelenim pokrovom alga, s ustajalom vodom u rasporenu
tovarnom prostoru, utocitu mekuaca i otrovnih riba.
Moda je, sva vec klimava, preivjela krmnica, i u kapetanovoj je kabini, suhe
i pranjave, ili pak vlane i raskvaene, no jo uvijek citljive, Bligh
pronaao Robertove papire.
Ne bijahu to vie vremena velikih nedoumica oko geografske duine, no moda
gaje privuklo to to se na nekim mjestima, na nepoznatom jeziku, spominju
Solomonski Otoci. Gotovo deset godina ranije, izvjesni je gospodin Buache,
Geograf u slubi Kralja i Francuske Mornarice, predocio Akademiji Znanosti
jednu znanstvenu radnju o Postojanju i Poloaju Solo-monskih Otoka te ustvrdio
da oni nisu drugo do onaj Choise-ulov zaljev do kojeg je Bougainville stigao
jo 1768. i ciji opis odgovara onom starom Mendaninom, i Terres des Arsacides
koje je 1769 otkrio Surville. Tako da se, dok je Bligh jo uvijek plovio, neki
anonimus, po svoj prilici gospodin de Fleurieu, vec spremao objaviti knjigu
pod naslovom Decouvertes des Fran-gois en 1768 1769 dans les Sud-Est de la
Nouvelle Guinee.
Ne znam je li Bligh procitao revindikacije gospodina Boua-chea, no u engleskoj
se mornarici zasigurno ne bez srdbe pricalo o tom arogantnom potezu
francuskih rodaka to se hvastaju da su pronali nenalazivo. Francuzi su imali
pravo, no Bligh je mogao to i ne znati, ili to ne eljeti. Mogao se stoga
ponadati da je naletio na dokument koji ne samo da opovrgne Francuze, nego ce
njega samog blagosloviti kao otkrivaca So-lomonskih Otoka. Mogu zamisliti kako
je najprije u mislima zahvalio Fletcheru Christianu i ostalim pobunjenicima
to su ga onako surovo uputili na put slave, a zatim odlucio, kao valjani
patriota, svima preutjeti svoje kratko skretanje s pravca i svoje otkrice, te
zapise u potpunoj tajnosti predati britanskom Admiralitetu.
461
No cak i u tom slucaju, netko je po svemu sudeci ocijenio da nisu od prevelike
vanosti, da su bez ikakve dokazne osnove, te ih - jo jednom - odbacio medu
svenjeve starih erudit-skih spisa za nacitane. Bligh odustaje od Solomonskih
Otoka, zadovoljava se time da ga imenuju admiralom zbog ostalih njegovih
neospornih vrlina pomorca, te ce isto tako zadovoljan umrijeti, nikad ne
doznavi da ce ga u ocima njegova potomstva Hollywood uciniti odurnim i
opakim.
I tako, sve kad bi i jedna od mojih hipoteza mogla posluiti za nastavak
pripovijedanja, ono ne bi imalo kraj koji bi bio dostojan da ga se isprica, i
svakog bi citatelja ostavio nezadovoljnim i zlovoljnim. Niti bi na taj nacin
Robertovi doivljaji mogli posluiti kao moralna pouka - i jo bismo se uvijek
pitali kako to da mu se zbilo to to mu se zbilo - zakljucujuci da se u ivotu
stvari zbivaju zato to se zbivaju, a samo se u Zemlji Romana cini da se
zbivaju zbog nekog cilja ili providnosti.
Jer, kad bih morao iz svega izvesti neki zakljucak, morao bih ponovno
pronjukati po Robertovim zapisima i u njima pronaci biljeku koja bez sumnje
potjece iz onih noci kad se jo pitao o nekom mogucem uljezu. Te je veceri
Roberto jo jednom promatrao nebo. Prisjetio se pritom kako je na la Grivi,
kad se od duboke starosti sruila obiteljska kapela, onaj njegov karmelicanski
kucni ucitelj, koji je mnoga svoja iskustva stekao na Istoku, savjetovao da se
ta malena molionica ponovno sagradi na bizantinski nacin, okrugla oblika sa
sredinjom kupolom, to nije imalo ni najmanje veze sa stilom na kojeg bijahu
navikli u Monferratu. Stari Pozzo, medutim, nije elio zabadati nos u stvari
koje se ticu umjetnosti i religije, te bijae posluao savjete tog svetog
covjeka.
Vidjevi antipodno nebo, Roberto je uvidao kako mu je na la Grivi, u krajoliku
okruenom sa svih strana breuljcima, nebeski svod izgledao poput kupole
kapelice, jasno razgranicen uskom krunom crtom obzora, s jednim ili dva
zvijeda koja je on bio kadar raspoznati: premda je znao da se prizor mijenja
iz tjedna u tjedan, buduci da je vrlo rano odlazio na pocinak, nikada nije ni
imao prilike shvatiti da se on mijenja cak i tijekom jedne iste noci. Pa mu se
stoga ta kupola cinila postoja-
462nom i okruglom, a dosljedno tome isto je tako postojanim i okruglim
predocavao sebi citav svijet.
U Casaleu je, posred ravnice, opazio daje nebo prostranije nego to je
vjerovao, no otac Emanuel vie ga je poticao da zvijezde zamilja opisane
koncetima, dovitljivim izvjetacenim finesama, nego da promatra one to mu se
nalaze iznad glave. Sad je, dakle, kao antipodni motritelj beskonacnog
prostranstva oceana, vidio pred sobom horizont bez granica. A u visini je,
ponad svoje glave, vidio nikad videna zvijeda. Ona s njegove hemisfere
icitavao je prema vec ustaljenim slikama; ovdje mnogokutna simetrija Velikih
Kola, tamo alfabetska eg-zaktnost Kasiopeje. No na Daphne nije imao unaprijed
utvrdenih likova, mogao je spajati bilo koju tocku sa svakom drugom, dobiti
tako slike zmije, gorostasa, uvojka ili repa nekog otrovnog kukca, da bi ih
potom rastavio i iskuao neke nove oblike.
U Francuskoj i Italiji na nebu je takoder promatrao krajolik definiran rukom
jednog monarha koji je utvrdio linije cesta i potanskih slubi, ostavljajuci
izmedu njih mrlje uma. Ovdje je naprotiv bio pionir u neznanoj zemlji i morao
je sam odluciti koje ce staze povezivati neki vrh s nekim jezerom, bez ikakva
kriterija izbora, jer tu jo nije bilo gradova i sela po obroncima i obalama.
Roberto nije promatrao zvijeda: bio je osuden na to da ih sam utemelji.
Plailo ga je to to je sve zajedno rasporedeno poput spirale, pueve kucice,
vrtloga.
Upravo se u tom trenutku prisjetio jedne crkve, posve nove, koju je jednom
vidio u Rimu - i to je jedini put to nam daje naslutiti da je posjetio taj
grad, zacijelo prije putovanja u Provansu. Ta mu se crkva ucinila odvec
razlicitom i od kupole na la Grivi i od crkvenih brodova, geometrijski
odredenih iljastim gotickim lukovima i poprecnim ladama, iz crkava videnih u
Casaleu. Sad je razumio zato: taj je crkveni svod bio poput junoga neba,
koje navodi oko da neprestano iskuava nove linije bijega, i da se nikad ne
zaustavi u nekoj sredinjoj tocci. Pod tom bi se kupolom onaj tko bi pogledao
uvis, kamo god da se smjestio, uvijek osjecao kao da stoji negdje na rubovima.
Shvacao je sada kako je, na poneto nejasniji, ne tako ocevidno teatralan
nacin, iz dana u dan preko sitnih iznenadenja,

463
i
taj osjecaj uskracenog spokoja doivljavao najprije u Provansi a zatim u
Parizu, gdje mu je svatko na neki nacin razarao bilo kakvu sigurnost i
ukazivao na neki moguci nacin iscrtavanja karte svijeta, no sugestije to do
njega dopirahu s raznih strana nikad se nisu uspijevale uobliciti u neki
konacni nacrt.
Sluao je o napravama to mogu izmijeniti redoslijed prirodnih pojava, tako da
teko tei prema gore, a lako pada prema dolje, da vatra vlazi, a voda pri,
kao da je sam stvoritelj svijeta kadar sebe ispravljati i dotjerivati, i da
moe na kraju prisiliti biljke i cvijece da se opiru godinjim dobima, a
godinja doba da zametnu rat s vremenom.
Ako je Stvoritelj pristajao na to da mijenja miljenje, postoji li onda uopce
neki red koji je On nametnuo svijetu? Moda ih je nametnuo mnogo, jo od samog
pocetka, moda bijae sklon mijenjati ih iz dana u dan, moda postoji neki
tajni red koji upravlja tom mijenom redova i perspektiva, a nama je sudeno da
ga nikad ne otkrijemo, i da slijedimo nestalnu igru tih privida redova to se
preureduju sa svakim novim iskustvom.

A onda bi i prica o Robertu de la Grive bila tek prica o nesretno zaljubljenu
mladicu, osudenom da ivi pod pretjerano velikim nebom, koji se nije mogao
pomiriti s idejom da zemlja luta du neke elipse kojoj je Sunce tek jedno od
arita.
A to je, kao to ce se mnogi sloiti, premalo da se iz toga sastavi prica koja
ce imati i glavu i rep.
Naposljetku, kad bih iz te price elio sastaviti roman, samo bih jo jednom
pokazao kako ga nije moguce pisati drukcije nego kao palimpsest nekog
pronadenog rukopisa - a da se nikad pritom covjek ne uspije oteti tjeskobnom
Strahu od Utjecaja. I ne bih izbjegao djetinjastoj znatielji citatelja koji
bi potom poelio znati je li uistinu Roberto ispisao stranice na kojima sam
se, moda, predugo zadrao. Iskreno, morao bih mu odgovoriti da nije nemoguce
da ih je isto tako napisao netko drugi, tko se elio samo pricinjati da
pripovijeda istinu. A tako bih izgubio svaki romaneskni ucinak: u romanu je,
istina, uobicajeno pretvarati se da se pripovijedaju istinite stvari, ali to
daje sve samo pretvaranje, nikako se ne smije reci ozbiljno.
464Ne bih takoder znao smisliti ni posljednju zgodu kojom su pisma prispjela u
ruke onom tko bi mi ih morao dati, izvlaceci ih iz zbirke ostalih
najrazlicitijih izblijedjelih i izgrebanih autografa.
"Autor je nepoznat", ocekivao bih medutim da bi mi rekao, "rukopis je lijep,
ali kao to vidite, izblijedio, od listova nije ostalo nita do jedne jedine
velike mrlje. to se sadraja tice, po onom to sam letimice vidio, rijec je o
obicnim maniristic-kim stilskim vjebama. Znate vec kako se pisalo u onom
Stoljecu... Bijahu to ljudi bez due."
465
Toplo zahvaljujem na pomoci i podrci svima koji su mi Iragovoljno stavili na
raspolaganje svoje znanje i vrijeme te tako uvelike pridonijeli da ovaj
prijevod ugleda svjetlo dana: ir. Mladenu Machiedu, dr. Sanji Roic, dr. Nenadu
Ivicu, mr. Morani Cale Kneevic, mr. Tatjani Peruko, bibliotekarkama odsjeka
za romanistiku i talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Sanji otaric
i Marijani Mietic te svim ostalim prijateljima i savjetnicima.
Ita Kovac
I
o autczu
UMBERTO ECO, suvremeni talijanski pisac, roden 1932. u gradu Alessandria,
sjeverna Italija. Na sveucilitu u Bologni predaje semiotiku, opcu teoriju o
znakovima i komuniciranju. Predsjednik je Medunarodnog centra za semiotiku u
San Marinu. Izvan akademskih krugova postao je poznat nakon svoga romana Ime
rue 1980, objavljenog i kod nas, koji ga je proslavio diljem svijeta. Objavio
je jo romane Foucaultovo njihalo 1988 i Otok prethodnoga dana 1995. Ostala
glavna strucna djela su mu ogledi La struttura assente 1968, Trat-tato di
semiotica generale 1975, Lector in fabula 1979, I limiti dell"interpretazione
1990, La ricerca della lingua perfetta nella cultura europea 1993.
This document was created with Win2PDF available at http://www.daneprairie.com.
The unregistered version of Win2PDF is for evaluation or non-commercial use only.