Kumice nekad i sad

Kad ovjek pogleda nekoliko velianstvenih

kumica okupljenih u Udrugu malih sirara Grada
Zagreba i Zagrebake upanije Rominu
Zadravec i Melitu Zadanec utura, Branku
Penezi, Gabriellu Johanna Kova, Ruicu
Malko, Ljiljanku Luki, Slaanu Tei i Jasnu
mida koje su u osloncu na Grad Zagreb i
Savjetodavnu slubu hrabro upustile u postupak
zatite Zagrebakog fruikog kravljeg sira koji
udovoljava zakonskim propisima vezanim uz
proizvodnju svjeeg sira teko je njihovu
aktivnost povezati uz tradicionalno znaenje
termina kumica. Nae suvremene kumice-sirarice
su inteligentne, obrazovane, okretne ene koje
vladaju suvremenim tehnologijama, prate novosti
iz tehnologije, odlaze na domae i inozemne
strune skupove...

O podrijetlu naziva kumica povele su se ozbiljne
polemike meu povjesniarima Zagreba u 19.
stoljeu. Naime, 1242. u Zlatnoj buli, kojom je
Gradecu podijelio status slobodnoga
kraljevskoga grada, kralj Bela IV. odredio da se
ondje odrava dva puta tjedno, u ponedjeljak i
etvrtak, sveani trg, a svaki dan dnevni trg. I dok
su na godinje sajmove dolazili trgovci s raznih
strana i iz vee udaljenosti, na svakodnevni su
trg svoju robu dolazili prodavati domai obrtnici i
trgovci te stanovnici okolnih sela. Prema Tkaliu
(Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba)
razlika izmeu velikih i malih trgovaca bila je u
transportu: veliki trgovci bi robu na sajam donosili
u kolima, a mali u koarama na glavi. Budui da
je o tome ovisila naplata poreza, temeljni kamen
na kojem poiva svaki politiki poredak, o tome je
sastavljen precizan propis (Item de caseis, ovis
et aliis similibus, que mulieres solent supra capite
portare, recipiatur denarius medius; minus autem
decem caseis, quinquaginta ovis nil solvatur).




U odredbi o visini pristojbi koja se
plaala za razliite vrste robe, a koju je
donio Sabor koji je u Krievcima 1481.
sazvao ban Ladislav Egervarski navodi
se da se od sira, jaja i slinih stvari koje
ene donose na glavi", plaa pola
denara, osim ako ima manje od deset
sireva i pedeset jaja, kada se ne plaa
nita, gdje se opetovano navodi da je
rije o proizvodima koje ene nose na
glavi.

Povjesniarka Marija Karabi navodi
najstarije vijesti iz zagrebakog Gradeca
u kojima se spominju kumice u
gradekim sudskim spisima. Ondje su
oznaene kao kmetice (iobagisse).
Godine 1359. iobagissa Ivana
Chidauchicha je svjedokinja u sporu, koji se
izmeu Andrije i Peterka vodio poradi neke
uvrede (Tkali, 1897:140), a 1363. spominju se
dvije kmetice Nikole, sina Arlandova,3 koje su
istukle enu nekog Strabona. Izglede da su oba
dogaaja bila povezana s njihovim dolaskom na
trnicu. U prvome su, zatekavi se ondje, mogle
uti uvrede koje su pale izmeu Andrije i Peterka,
a u drugom su se na trgu same mogle sukobiti sa
Strabonovom enom. Kumice su idui na trnicu
stradavale i za sukoba izmeu Gradeca i
Kaptola. Tako su dan prije Petrova 1375. godine
kaptolski ljudi napali na javnom putu na podruju
pod gradekom jurisdikcijom ene i djevojke koje
su nosile robu na prodaju u grad. Robu su im
oteli, a njih su svukli i time im povrijedili ast.
ene su spasili njihovi muevi i roaci, koji su
dojurili na poziv u pomo i otjerali napadae.
Slian se dogaaj ponovio i dvije godine kasnije
(1377.). ene i djevojke iz Nove Vesi kraj Save,
koje su na prodaju nosile lan, jaja, mlijeko, sir i
drugu hranu, napali su kaptolski ljudi, opljakali
ih, svukli i zlostavljali.

Stoljeima poslije, vrijedne zagrebake sirarice iz
Udruge malih sirara Grada Zagreba i Zagrebake
upanije donose svakodnevno svjei zagrebaki
kravlji sir na trnice irom Zagreba. Dakako, ne
nose ga na glavama. Automobili su danas
primjereniji. A osim toga, sir i vrhnje moete
naruiti mailom, preko Facebooka, mobitelom...
Mnogo se toga promijenilo u proteklim stoljeima.
Jedino to je ostalo kao neka konstanta je
povjerenje i uvaavanje izmeu Zagrepana i
njihovih kumica, te ljubav prema autohtonom ZG
sireku.(P. Grab)