Ibn Qajjim el-Dewzi

KNJIGA O DUI
naslov izvornika: L_)\
autor: J)1 u l .1 u l vJl u/ l
izdanje: ' '' r u-f tJ.G ?G 4 )-
Ibn Qajjim el-Dewzi
O D U I
2. dio
Prijevod i podnone napomene:
Mustafa Prljaa
Sarajevo, 2006
KNJIGA O DUI
RASPRAVA SEDAMNAESTA:
DA LI DUA POSTOJI ODVAJKADA
ILI JE S1ORENA, NASTALA?
Ako je dua stvorena, nastala - a budui je "Boija stvar"- kako
"Boija stvar" moe biti stvorena? Uzvieni je saopio da je on u Ade
ma udahnuo "iz Svoga Duha" - da li ovo Boije vezivanje za Sebe
sugerira da je dua odvajkada, ili ne? Kakva je sutina tog vezivanja?
Uzvieni je - kazujui o Ademu - rekao da ga je On stvorio "Svojom
Rukom", da je u nj udahnuo "iz Svoga Duha" i time "ruku" i "duha"
jednako prispodobio Sebi.
Ovo je pitanje na kojem su se i ueni poskliznuli, i u vezi s ko
j im su mnogi odvedeni u pogrjean smjer. One, meutim, koji su u
tome slijedili Boijega Poslanika Allah je odveo do jasne istine, do
raspoznatljive ispravnosti.
Svi su Boiji poslanici - mir i blagoslovi Boiji neka su na njih!
- nauavali da je dua nastala, da je stvorena, proizvedena, podre
ena, potinjena izvanjskoj sili (mudebbera). To se nuno nadaje iz
vjere svih Boijih poslanika - blagoslovi Boiji i mir neka su na njih!
- onako kako iz njihove vjere nuno proishodi i injenica da je i Ovaj
svijet nastao, da e se zbiti ponovno staranj e tijela i da je Allah jedini
stvoritelj , da je sve to j e mimo Njega - Njegovo stvorenje. To je bio
nepodijeljen stav prvih triju muslimanskih generacija - ashaba, tabi'i-
5
Ibn Qajjim el-Dewzi
na i njihovih neposrednih sljedbenika - koje su i najbolja pokoljenja;
svi su oni vjerovali u dogaanje due, u to da je ona neto stvoreno,
sve dok iz onoga ije je razumijevanje Kur'ana i Sunneta bilo skueno
nije prokuljala tvrdnja da je dua neto to postoji odvajkada, da ona
nije neto stvoreno. Nj egov argument bio je taj da j e dua "Boija
stvar", da "Njegova stvar" nije stvorenje, te da je Allah uzvieni duu
prispodobio Sebi onako kako je Sebi prispodobio i Svoje Znanje,
Svoju Objavu, Svoju Mo, Svoj Sluh, Svoj Vid i Svoju Ruku . . .
Drugi su ostali suzdrani. "Ne tvrdimo ni da j e stvorena, ni da
nij e!", rekli su.
O ovome je upitan i hafz Isfahana Ebu Abdullah ibn Mendeh
i njegov odgovor bio je slijedei: "Jedan me je pitao o dui koju j e
Allah uzvieni uinio noseim elementom (qiwam) ljudskog bia
i njegovoga tijela, navodei pritom neke koj i su raspravljali o dui,
iznosei tvrdnju da dua nije neto stvoreno. Neki , dodue, takvo
stajalite zastupaju samo u pogledu duhova svetosti (erw:h el-qudus) ,
tj. da oni proizlaze iz samog Bia Boijega (min Zatillah).
Ja u navesti razliita stajalita nj ihovih prethodnika i pojasniti
stavke Kur'ana i Hadisa koji oponiraju njihovim iskazima, kao ro
u navesti i ta su o tome rekli ashabi, tabi ' ini i ljudi od znanja. Po
tom u navesti u koj im se sve oblicima navodi ruh/dua u Kur'anu
i Hadisu, gdje u iznijeti navidjelo grjeku onoga koji o dui govori
bez dostatnoga znanja, rako da njegov govor korespondira sa staja
licem Dehma i njegovih pristalica. Tako, oslanjajui se na Allaha,
kaem slijedee:
Ljudi razliito poimaju duu (ruh) i njezino mjesto u odnosu na
nefs. Jedni kau: Sve su due stvorene - to je i staj alite glavne struje
meu muslimanima, te stajalite tradicionalista. Oni to potkrjepljuju
Vjerovjesnikovim, s. a. w. s. , hadisom: "Due su mobilizirana vojska,
6
KNJIGA O DUI
pa one koje se meusobno prepoznaj u te se zblie, a one koje se ne
prepoznaj u, one se raziu!"
Mobilizirana vojska, dakle, moe biti samo stvorena.
Drugi kau: Due spadaju u "Boiju stvar" (emrullah) ij u j e
bit i znanje o njoj Allah ljudima uinio zaklonitim. Kao argument
ovakvom svom stajalitu oni navode kur'anski ajet: Reci: "Dua je
stvar Gospodra moga!'' (El-Isra', 85)
Trei kau: Due su jedno od svjetala Allaha uzvienoga i jedan
od Njegovih ivota. Za svoje stajalite ovi navode Vjerovjesnikov,
s.a.w.s. , iskaz: ''Allah je Svoja stvorenja stvorio u tmini, a potom je
na njih bacio neto Svog svjetla!"
Navodi se, potom, kako postoje razliita stajalita o tome da
li i due umiru, ili ne; da l i i one, zajedno s tijelima, kuaj u kaznu u
Berzahu, u svom prebivalitu nakon smrti; da li je dua "nefs" ili j e
neto razliito od nje?
Muhammed ibn Nasr ei-Merwezi u svojoj knjizi kae slijedee:
"Jedna skupina otpadnika (zenadiqah), te neke rafdije, o Ademovoj
dui govore isto ono to krani govore o lsaovoj dui. To je podudar
no sa stajalitem onih koji tvrde da se dua izdvojila iz Allahova Bia
i nala se u vjerniku. Stoga je jedna skupina krana stala oboavati
lsaa i Merjemu, budui je Isa kod nj i h "dua od Boga" koja se nala
u Merjemi. On u nj ihovim oima nije stvoren.
Jedna skupina otpadnika (zenadiqah) i jedna skupina rafdija
kau: Takva je i Ademova dua, tj . nije stvorena!, tumaei na taj
1
--
z,
-
nd
-
q
-
p
_
l .
_
ze
_
nadiqah) - dosl. znai: dvolinjak i upotrebljava se u open1 znaenju za
sve one koji formalno pripadaju islamu a koji javno iznose stajalita koja su u koliziji
s uenjima islama. Ovim imenom posebno su nazivani wroastrejci i manihejci koji su
se prervarali da su prihvatili islam, no koji su u svome duhu ostali vjerni svojim starim
bogovima.
7
Ibn Qajji m el-Diewzi
nain Boiji iskaz: l u nj udhnem iz Svoga Duha2 (El-Hidr, 29),
ce: Ztim mu savreno udove uoblii i u nj udhne iz Svoga Duha!
(Sedda, 9)3 Tako oni tvrde da Ademova dua nije stvorena, kako
to ve tumai onaj koj i kae: "Svjetlo koje dolazi od Gospodara nije
stvoreno! " Dalje kau: "Zatim su se nale u duhovnim nasljednicima
(wasijj) koji su doli poslije Adema, zatim u svakom vjerovjesniku i
duhovnom nasljedniku, sve dok se nije nala u Alij i , potom u Hasanu
i Husej nu, a potom u svakom duhovnom nasljedniku i imamu, za
hvalj ujui emu imam poznaje svaku stvar tako da mu nije potrebno
ni od koga uiti!
Meutim, meu muslimanima nema nikakve dvojbe o tome da
su sve due - ona koja j e bila u Ademu i njegovim sinovima, u Isa u i u
svakom drugom ovjeku - stvorene, da ih je Allah stvorio, ustanovio
ih, uredio im gradivni elemenat i izveo u postoj anje, a potom ih pri
spodobio Sebi, onako kako j e to uinio i s ostalim svojim stvorenj ima.
Uzvieni kae: l dje vam d se koristite onim to je na nebesima i onim
Ito je na Zemli; sve je od Nega! (EI-Dasije, 1 3)
S
ejhu-1-islam Ibn Tejmijje k: "Dua svakoga ovjeka je stvorena,
uvedena u postojanje (mubde'a) . To je jedinstven stav prvih generacija
muslimana, nj ihovih autoriteta i svih sljedbenika Poslanikova Sunneta.
Konsenzus uenjaka u pogledu stvorenosti due konstatira vei broj
iscaknutih muslimanskih autoriteta, kakav je npr. Muhammed ibn
Nasr el-Merwezi, glasoviti imam, koji je u svom vremenu bio i najvei
poznavalac onih pitanja u vezi s koj ima se ima nepodijeljeno miljenje,
.
I
U Korkutovom prijevodu ajet gldi "l u nj udahnem duu . . . " Meutim, kako u izvornom
8
teksm stoji: "min ruhi", s esticom min koja znai: od, iz, odnosno kojom se izraava
dio cjeline, to smo se drli izvornog izraza, pored ostaloga i slijedei intenciju autora
knjige.
Ajet u Korkurovom prijevodu glasi: "Zatim mu savreno udove uoblii i ivot mu
udahne!"
KNJIGA O DUI
te onih pitanja prema koj ima su se zauzimala razliita stajalita. Takav
je i Ebu Muhammed ibn Qutej ba koji u svom djelu ' Kltab el-laf',
govorei o dui, kae: ' Izraz "nesem" podrazumijeva due. Uenjaci su
jedinstveni u stavu da je Allah uzvieni Taj koj i raspuuje sjemenku i
koji stvara duu, tj . On je stvoritelj due".
Ebu Ishaq ibn
S
aqilla u svom odgovoru na ovo pitanje, pored
ostalog, kae: "Pitao si me - Bog ti se smilovao! - da li je dua stvorena
ili nije. Onaj koga je Bog naputio Pravim putem nimalo ne sumnja
u to da dua spada u red stvorenih stvari".
O ovome pitanju svoje stavove iznijeli su veliki znalci i istaknuti
autoriteti iz razliitih skupina, odgovaraj ui onima koj i su tvrdili da
dua nije neto stvoreno. Hafz Ebu 'bdullah ibn Mendeh o tome
je sai nio jednu obimnu knjigu iza koje su stali: imam Muhammed
ibn Nasr ei-Merwezi i dr. , zatim ejh Ebu Se'id el-Harraz, Ebu ]'akub
el-Neherdiri i El-Qadi Ebu Ja'la. Istovjetna stajalita zauzeli su i svi
veliki imami; njihova osuda onih koji su nauavali da dua lsaa, sina
Merjemina, nije stvorena bila j e kategorina.
S
ta bi se tek moglo kazati
za duu nekoga drugoga, kako to navodi imam Ahmed u onome to
je napisao na jednom svom skupu, odgovaraj ui dehmijama i here
ticima.
"Potom je", kae on, "jedan dehmija ustvrdio da on u samoj
Boijoj Knjizi nalazi potvrdu da je Kur'an stvoren: da na to upuuju
Boije rijei: Mesih, Isa, sin Meremin, samo je Allhov poslnik, i rie
Negova koju je Meremi dostavio, i duh od Nega! (En-Nisa', 1 7 1 ) ,
budui da je i Isa stvoren!"
Mi njemu na to kaemo: Tebi uzvieni Allah nije omoguio
razumijevanje Kur'ana. Isa se, naime, odreuje i nekim izrazima
koj ima se Kur'an ne odreuje: njega nazivamo novoroenetom,
malim djetetom, djetetom i mladiem, on jede i pije, izdaj u mu se
9
Ibn Qajjim ei-Dewzi

nalozi vezani za naredbu i zabranu, njemu se obraa, upuuje mu se

obeanje i prijetnja; potom, on je potomak Nuha, od loze Ibrahimove.
Mi, dakle, ne moemo i za Kur'an kazati sve ono to kaemo za lsaa.
Kur' anske rijei: "Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik,
i rije Njegova koju je Merjemi dostavio, i duh od Njega!" podra
zumijevaju onu rije koju je Merjemi dostavio kad je rekao: "Budi!"
Isa je tako nastao rijeju "Budi ! ", nije on sam to "Budi!"; on j e samo
time postao. "Budi!" je izrijek Boij i , nije nikakvo stvorenje.
Krani i dehmije na Allaha iznose lai u pogledu Isaa. Dehmije
kau: ''Allahov duh i rije Njegova, s tim da je rije Njegova stvorena!"
Krani kau: " Isa je Duh Boij i i Rije Njegova, od Njegova Bia,
onako kako se rekne: ova krpa j e od ovog haljetka!"
Mi kaemo: Isa j e stvoren izrijekom "Budi!", a on sam nije rije.
Rije je ono to je izrekao Allah uzvieni, tj . "Budi!"
Izrazom "i duh od Njega" hoe se kazati da se Boijim emrom u
njemu nala i dua (ruh), onako kako Bog uzvieni kae: l dje vam
d se koristite onim Io je na nebesima i onim to je na Zemii; sve je
od Nega! (El-Dasije, 1 3) , tj. od Njegovog emra. Izraz "duh Boiji"
tumai se na slijedei nain: to j e ono to j e Bog stvorio Svojom Ri
jeju. Tako se rekne: 'Abdullah (rob Boiji), Semaullah (nebo Boije),
Erdullah (zemlja Boija).
Tako je On eksplicitno saopio da j e dua Mesihova stvorena; o
ostalim duama bespredmetno je i raspravljati. Allah je onoga duha
kojeg je poslao Merjemi - a koji je Njegov rob i poslanik - prispodobio
Sebi, no to ne znai da taj duh postoji odvajkada, da je nestvoren. Bog
uzvieni kae: Mi smo k njoj Duha Naega4 poslli i on joj se prikazo u
1 0
U Korkutovom prijevodu ovaj ajer glasi: " Mi smo k njoj meleka Diibrila poslali . . . " Mi
smo se, medutim, opredijelili za doslovan prijevod izvornog izraza.
KNJIGA O DUI
liku savrfeno stvorena mufkarca. "Uteem se Milostivom od tebe, ako
se Nega boj i- uzviknu ona. '.ija sam upravo izslnik Gospodra
tvoga"- ree on - "d ti poklnim deaka ista!" (Merjem, 1 7 - 1 9) Ovaj
duh jest duh Boij i , no on je Njegov rob i Njegov poslanik.
Mi emo, ako Bog da, navesti vrste onoga to se prispodoblj ava
Allahu. Ta kako ono to se samo prispodoblj ava Njemu moe biti
smatrano Njegovim svojstvom s obiljejem vjenosti?! Kako bi On
mogao biti stvoren?! Kakvo je naelo toga odnosa?
#
# #
Mnogo je toga to upuuj e na to da je dua stvorena.
Pvo: Rijei Uzvienoga: Allh je stvoritei svega! (Er-Ra'd, 16) Ovaj
iskaz ima opi smisao i u njemu se ne nazire ba nikakva izdvojenost. Tu,
meutim, ne spadaju i Boi ji atributi; oni potpadaju pod Njegovo ime.
Primjerice, uzvieni Allah je Bog koji je opisan savrenim svojstvima.
Njegovo znanje, mo, ivot, volja, vid, sluh i svi drugi Njegovi atributi
potpadaju pod Njegovo ime i ne spadaju u stvorene stvari, kao to tu
ne spada ni Njegovo Bie. Naime, On, Uzvieni, sa Svoj im Biem i
Svojim atributima je Stvoritelj; sve ostalo je stvoreno.
Sasvim je izvjesno da dua nije ni Bog niti jedan od Njegovih
atributa, ve da j e jedna od Njegovih stvorevina. Prema tome, i ona
j e iskusila injenicu stvaranja, kako su j e iskusili i meleki, dinni i
ljudi.
Drugo: Rijei Uzvienoga, upuene Zekerijjau: I tebe sam ranie
stvorio, a nisi nita bio! (Merjem, 9) Ovo se svakako odnosi i na nje
govu duu i tijelo, a ne samo na tijelo; samo tijelo niti razumije, niti
j e ono predmet obraanja, niti shvaa - ono to razumije, to shvaa
i to je predmet obraanja jest dua.
ll
Ibn Qajjim ei-Dewzi
Tree: Rijei Uzvienoga: Allh stvara i v i ono fto napravite!
(Es-Saft, 96)

etvrto: Rijei Uzvienoga: Mi smo vas stvorili i ond vam oblik

dli, 5 a poslie melkima rekli: "Poklnite se Adu! (El-A' raf Il)
Ovo se, svakako, odnosi i na nae due i tijela, kako to tvrdi veina
uenjaka, pa ak i da se misli samo na due - jer ima i takvih miljenja
- u oba sluaja oigledno je stvaranje dua.
Peto: Objavljeni iskazi koji naznaavaju da je On, Uzvieni, Go
spodar na i Gospodar naih najstarij ih predaka; Gospodar svega. Ovo
'gospodarstvo' j e sveobuhvatno, protee se i na nae due i tijela. Due
su u Njegovom 'gospodarstvu' Njemu potinjene, ba kao i tijela. Sve
to ima svoga Gospodara, svoga posjednika, sve je to stvoreno.
S
esto: Prva kur'anska sura, Fatiha, s vie detalja sugerira da su
due stvorene:
1 2
a) rijei Uzvienoga: Tebe, Allha, Gospodra svetova hvalimo!
Kako su i due sastavni dio svijeta, to je On i nj ihov Go
spodar;
b) rijei Uzvienoga: Tebe obovamo i od Tebe pomo trimo!
Due, dakle, Njega oboavaj u, one trebaju pomo. Da same
nisu stvorene, one bi bile oboavane, od njih bi pomo bila
iskana;
e) i njima je neophodna uputa njihova Stvoritelja, njihova Go
spodara; one Ga mole da ih uputi Njegovim Pravim putem;
d) njima se blagodati dodjelj uju i obasipaj u se milou; na
nji h se izlijeva srdba, one u zabludu zapadaj u i bivaju
nesrene, to je svojstveno samo neemu to je u neijem
Ajet u Korkutovom prijevodu glasi: "Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali ...
KNJIGA O DUSI
gospodarstvu, u neijoj vlasti. To nije svojstveno onome to
je vjeno, to nije stvoreno.
Sedmo: Objavljeni iskazi koj i sugeriraj u da je ovjek u svojoj
cjelini potinjen. Ta njegova potinjenost ne manifestira se samo kroz
tijelo, mimo due. Naprotiv, potinjenost due je primarna, dok j e
potinjenost tijela sljedstvena - isto onako kako tijelo slijedi duu u
pogledu propisa, jer je ona ta koj a ga pokree i angaira, tako joj j e
tijelo sljedstveno i u potinjenosti.
Osmo: Rjei Uzvienoga: Zr je to dvno bilo kad ovjek nie bio
spomena vriedn?! (Ed-Dehr, l ) Da j e njegova dua odvajkada, ovjek
bi tada uvijek bio spomena vrijedan, budui da njega kao ovjeka
ini i njegova dua, a ne samo tijelo.
Reeno je:
O t, koji tielu svome sluga si,
koliko puste muke vidi
u sluenju tom njemu!
Pa ipak duJom, ne tielm, ovjek si!
Deveto: Obj avljeni iskazi koji govore o tome da je Allah uzvieni
postojao i da niega drugog osim Njega nije bilo. U Buharijevom
'Sahihu' vjerodostoj nom predajom je zabiljeen hadis ' Imrana ibn
Husa j na, u kojem stoji "da su ljudi iz Jemena doli i rekli : ' Boi ji Po
slanie, doli smo ti da se upoznamo sa vjerom - pitamo te o poetku
svega ovoga?!' ' Na poetku je bio samo Allah', kazao im je Poslanik, ' i
nieg drugog osi m Njega ni j e bilo. Njegov Prijesto bi o j e nad vodom
i On je (najprije) sve upisao u Zikr!"6
Zi kr-dos!.: sjeanje, spominjanje; imenica nastala od korijenskog glagla :lur/tzfuru,
to znai: pamtiti, memorirati, imati na umu, misliti na. Od iste glagolske osnove nastala
1 3
Ibn Qajjim el-Dewzi
S Allahom, dakle, nije bilo nikakvih duhovnih subjekata (erwah),
nikakvih vjenih dua ije bi postojanje bilo jednako Njegovom po
stojanj u - uzvien neka je Allah od toga uzvienou golemom! - ve
je On jedini bio Prvi i u toj Njegovoj prvotnosti nita ni na koj i
nain nema svoga uea.
Deseto: Objavljeni iskazi o stvaranj u meleka koji su samo duho
vne supstance, koj ima nisu potrebna tijela pomou kojih bi opstojale.
Oni su stvoreni prije nego je stvoren ovjek i njegova dua. Ako je,
dakle, onaj melek, koj i svojim puhanjem proizvede duu u tijelu
ovjekovom, i sam stvorenje, kako onda dua koja je proizvedena
puhanjem moe imati svojstvo vjenosti?!
Oni zabludjeli vjeruju da se melek zametku alje s duom koj a
je odvajkada, koja je vjena, da je udahne u nj, onako kako se melek
upuuje i s odjeom da je odjene u nju. To je zabluda, pogrjeno
vienje. Naime, uzvieni Allah zametku alje meleka i njemu posred
stvom melekovog puhanja bude proizvedena dua. Tako to puhanje
bude uzrok koj i m se postigne dua, nain na koji se ona ovjeku
dogodi, onako kako spolni in i snoaj budu uzrok nastanku tijela, i
kako hrana bude uzrok njegovu rastu. Prema tome, dua pro ishodi iz
puhanja meleka a tijelo iz ubacivanja sperme u maternicu. Jedno je
nebeskog porijekla, a drugo zemaljskog. Tako kod nekih ljudi prevlada
nebeski elemenat, pa njegova dua postane uzviena i asna, srodna
melekima, dok kod nekih prevlada zemaljski elemenat pa njegova
dua postane niska, zemljana, bijedna, srodna niskim duhovnim su
bjektima. Prema tome, melek je otac ovjekove due, a zemni prah
je otac njegovog tijela, njegove fzike supstance.
14
je i rije memorija (zira) pa bi se i gornja rije primjereno mogla shvatiti kao izra
koji sadri sva ta znaenja.
KNJIGA O DUI
Jedanaesto: Ebu Hurej reov - Bog nj ime bio zadovoljan! - hadis
koji se nalazi u Buharijevom 'Sahihu' i u drugim djelima, gdje Vje
rovjesnik, s.a.w. s. , kae: "Due su mobilizirana vojska, pa one koje
se medu sobom prepoznaj u one se zblie, a one koje se meusobno
ne prepoznaj u, raziu se!" Mobilizirana vojska moe, dakako, biti
samo stvorena, a ovaj hadis od Vjerovjesnika, s. a. w. s. , prenose: Ebu
Hurejre, 'Aia, majka vjernika, Selman el-Farisi, 'Abdullah ibn 'Abbas,
'Abdullah ibn Mes'ud, 'Abdullah ibn 'Amr, 'AJi ibn ebi Talih i 'Amr
ibn 'Absa - Bog svima nj ima bio zadovoljan!
Dvanaesto: Dua se opisuje smru, uzimanjem, zadravanjem,
putanjem . . . , to je svojstveno stvorenju, neemu to je postalo i to
je u neij em gospodarstu. Uzvieni Allah kae: Allh uzima d
u asu njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zdrva one kojima je
odredio d umru, a osta via one druge do roka odredenog. T su, zista,
dkazi z one koji razmilaju. (Ez-Zumer, 42)
Ovdje se, bez imalo sumnje, misli upravo na due. U 'Sahihi ma'
Buharije i Muslima biljei se hadis 'Abdullaha ibn Ebu Qatade el
Ensarija, koj i od svoga oca prenosi slij edee: "Mi smo jedne veeri
putovali s Boij i m Poslanikom, s. a. w. s. , pa kad je bilo pred kraj noi
rekl i smo mu: ' Kad bi nam dao odmor!?' ' Boj i m se da ete pospati' ,
kazao je on, 'pa ko e vas probuditi na namaz?' 'Ja u!', rekao je Bilal
i Poslanik j e dao odmor. Utom su oni polijegali, a Bilal se naslonio
na svoj u devu i san mu je tako savladao oi. Kad se Boij i Poslanik,
s.a.w. s. , probudio Sunce se ve jednim dijelom bilo ukazalo. 'Gdje
je ono to si nam obeao, Bilale?!', upitao j e i Bilal j e rekao: 'Tako
mi Onoga koj i te s istinom posla, nikad mi ranije takav san nije
doao!' 'Allah vam uzima due kad hoe' , kazao je Poslanik, 'i vraa
ih kad hoe!"
IS
Ibn Qajjim el-Oiewzi
Ta, dakle, uzeta dua ista je ona dua koju Allah usmruje u nje
zinom smrtnome asu i u snu njezinome; koju usmruje melek smrti,
odnosno izaslanici Alaha uzvienoga; kod glave njezina vlasnika sjeda
melek i silom je vadi iz njegova tijela, umotava je u dennetske ili
dehennemske efine, s njom se uspinje do neba pa je meleki blago
siljaju ili je proklinju; ta dua se zaustavlja pred Gospodarem svoj im
pa joj On izrie Svoju presudu; zatim ponovo biva vraena na Zemlju
i metnuta izmeu umrloga i njegovih efna, pa bude ispitivana, sta
vljana na ispit, kanjena ili nagraena; to je dua koja bude stavljena u
njedra zelene ptice koja iz Denneta jede i pije; koja sjutra i sveeri biva
izlagana vatri; to je dua koja vjeruje, koja ne vjeruje, koja slua svoga
Gospodara i koja mu neposluh iskazuje; to je dua koja je sklona zlu,
koja samu sebe kori, koja smiraj nalazi uz svoga Gospodara, Njegovu
odredbu i uz misao na Nj; koja kua kaznu i nagradu, koja se raduje i
biva nesrena, koja se sputava i ostavlja slobodnom, koja biva zdrava i
bolesna, koja slast kua i bol, koja se plai i tuguje ...
Sve su to karakteristike stvorenja uvedenog u postojanje, svojstva
neega to je oformljena, proizvedeno; naela koj ima je podvrgnuto
neto to je u neijem gospodarstvu, ime se upravlja i to je podvr
gnuto htijenj u svoga Stvoritelja, Tvorca i Proizvoditelja.
Boiji Poslanik, s. a.w. s. , kad je odlazio na poinak govorio je:
(Allahumme Ente halaqte nefsi we Ente tuwefaha, leke mematuha
we mahjaha, fe i n emsekteha ferhamha we in erselteha fhfzha bima
tahfaz ' ibadeke-s-salihin!) "Boe, Ti si stvorio moj u duu i Ti e je
usmrtiti! Za Tebe se vee njezina smrt i njezin ivot - ako je zadri
kod Sebe smiluj joj se; ako je pusti, uvaj je onim ime uva Svoje
dobre robove! "7
16
Hadis biljei Buhari u poglavlju o jednoborvu ([ewhid), Darimi u lst'nu i Ahmed U
svom Musn(du.
KNJIGA O DUI
On, Uzvieni, stvoritelj je dua onako kao to je stvori telj i tijela.
On kae: Nema nevoie koja zdesi Zemiu i vas, a koja nie, prie nego
to je dmo, zpisana u Knjizi - to je Allhu, uistinu, lhko! (El-Hadid,
22) Neki kau: Tj. prije nego to damo tu nevolj u; drugi kau: Prije
nego to smo dali Zemlj u; trei kau: Prije nego smo stvorili ljude, to
je i najprihvatlj ivije budui je to zadnje to se spominje prije odnosne
zamjenice. Bilo bi jo primjerenije kazati: Odnosi se na sve troje- tj.
prije nego smo dali nevolj u, Zemlju i due ljudske!
Kako due mogu biti neovisne o svom Stvoritelj u, Proizvodi telju,
Onome ko ih je uveo u postoj anje kad injenice njezine potrebitosti,
nedostatnosti i nude najpravinije potvrdu j u da su one stvorene, da
se nalaze u neijem gospodarstvu, da su proizvedene; da je postojanje
njihova bitka, njihovih svojstava i ina u odnosu na njihova Gospoda
ra, Onoga koj i ih je ustroj io, u potpunoj ovisnosti, da su one u tom
pogledu sasvim nitavne! Dua nije u stanju samoj sebi kakvu tetu
nanijeti, niti korist, niti smrt, ni ivot, niti se ponovo oiviti. Ona
se, isto tako, moe domoi samo onoga dobra kojeg joj je Gospodar
njezin dao, sauvati se samo onoga zla od kojega je On sauva. Ne
moe se naputiti nikakvoj ovosvjetskoj ili onosvjetskoj koristi, osim s
Nj egovom uputom. Ne moe biti ni dobra ako je On ne pomogne u
tome, ako je On ne uini ispravnom. Zna samo ono emu j u je On
nauio i ne moe prijei granicu onoga koliko j u je On nadahnuo,
jer je On Onaj koj i j u je stvorio pa joj put dobra i put zl shvatiivim
uinio! (E-
S
ems, 8)
Kako vidimo, sam Allah uzvieni saopava da j e On njezin stvo
ritelj , da je On njezin izumitelj , da On stvara njezina dobra i loa djela
- upravo suprotno onome to govore zabludjeli i zavedeni: naime, da
dua uope nije neto stvoreno, odnosno da i pored toga to je stvorena,
Bog nije stvoritelj i njezina djela, da ona sama stvara svoja djela!
1 7
Ibn Qajjim el-Dewzi
Jasno je, meutim, da bi dua - da nije stvorena, da postoji odvaj
kada - bila samodovolj na u svom postoj anju, u svoj im atributima i
savrenosti, to je najneistinitija la. Njezina ovisnost o Njemu, Uzvi
enome, u njezinom postojanju, potpunosti i ispravnosti imanentna je
njezinom biu; to nije prouzrokovano nekim uzrokom. To je njezina
sutinska odlika, upravo onako kako je neovisnost sutinska odlika
njezina Gospodara, Tvorca, Onoga koj i j u je uveo u postojanje, koja
nije vezana ni za kakav uzrok. On, Uzvieni, neovisan je samim Svoj im
Biem, dok j e ona svoji m biem ovisna o Njemu. Niko s uzvienim
Bogom ne sudjeluje u Njegovoj neovisnosti, kao to niko ne sudjeluje
ni u Njegovoj oduvjekosti, u Njegovoj boanstvenosti, u cjelovitosti
Nj egove vlasti, u Nj egovoj svetoj savrenosti.
Pokazatelj i stvorenosti, nastalosti dua jednaki su onima o stvo
renosti tijela.
Uzvieni kae: O iudi, vi ste ovisni, vi trebate Allha, a Allh je
neovisan i hvale dostojan! (Fa tir, 1 5) Ova ovisnost o Njemu podrazu
mijeva i due i tijela, a ne samo tijela, dok potpuna neovisnost pripada
jedino Allahu u emu nita drugo nema svoga udjela.
Allah uzvieni ljudima skree panj u na najoitiji dokaz toga; On
kae: A zto vi kad dua d gue dpre, i kad vi budte tada gldli, a Mi
smo mu blii od vas, ali vi ne vidite, zto je ond kad niste u tudoj vlsti
ne povratite, ako istinu govorite?! (El-Waqi'a, 83-87) Tj . ako vi niste
ni u ijoj vlasti, ako niste ni u ijem gospodarstu i neete nikome
raun polagati za svoja djela, ako ste potpuno slobodni, vratite onda
due u tijela kad na to mjesto dou. Zar vam to ne govori da je dua
18
Kod Korkuta stoj i: " .. . vi ste siromasi", to je doslovan prijevod rijei
fo
q
ara'. Ovaj izraz,
meutim, 7n8i i ovisnici to je primjerenije kontekstu predmetnog iskaza, a izraava i
intenciju autorova izlaganja.
KNJIGA O DUI
zaduena, da se nalazi u neijoj vlasti i gospodarstvu, da e biti pitana
za svoje postupke, primjereno nagraena za djela koja je inila?!
Sve ono to smo prethodno kazali o dui, o njezi nim naelima
i datostima, o njezinom boravitu nakon smrti, sve to upuuje na
injenicu da j e ona stvorena, da j e pod neij om upravom, u neijem
gospodarstvu, tj . da nije odvajkada.
Ovo je suvie oito da bi za to trebalo navoditi dokaze da nije
zablude onih koji se izdaju za sufje, inovatora u vjeri i onih ije j e
razumijevanje Kur'ana i Suneta Njegova Poslanika oskudno. Oni ,
uslijed svog pogrjenog poimanja - a ne na temelju pravoga smisla
objavljenih iskaza - govore o sebi i svojim duama i taj nj ihov govor
otkriva da oni nita ne znaju o duama. Ta kako neko ko imalo
razuma ima moe poricati neto emu j e on sam svjedok, nj egova
svojstva, njegova djela, nj egovi ekstremiteti i organi, to potvruju
nebesa, Zemlja i sve stvoreno?! Allah uzvieni u svemu to je stvorio
ima dokaz. Sve stvoreno u sebi nosi vie dokaza koji upuuju na to
da je ono u neijem gospodarstvu, da je stvoreno, da je Alah njegov
stvoritelj , Gospodar, Izvoditelj u postojanje, njegov Vladar. Ako to
zanijee, u tom e sluaju imati svjedoka protiv sebe!
#
# #
S
to se tie argumentacije ove skupine i njezine sklonosti da se dri
nedovoljno jasnih kur'anskh iskaza (muteabih) i istodobno zaobilazi
one nedvosmislene, treba kazati da je to praksa svakog zabludjelog i
onoga koj i u vjeru unosi ono to njoj ne pripada.
Naime, posve jasni i nedvosmisleni kur'anski iskazi, od prvog
do zadnjeg, upuuju na injenicu da je Allah uzvieni stvoritelj dua,
da j e On Onaj ko ih je uveo u postojanje.
S
to se pak tie kur'anskog
19
Ibn Qajjim el-Dewzi
ajeta: Dufa je emr Gospodra moga? (El-Isra', 85) , jasno je, bez imalo
dvoj be, da se ovdje pod 'emrom' ne podrazumijeva zahtjev (taleb) kao
izraaj ni oblik, kad bi izraz rh oznaavao Njegov govor koj im On
izraava Svoj u zapovijed; erovdje oznaava neto 'emu se nareuje'
(mdnur), to je u arapskom jeziku uobiajena j ezika upotreba.
U Kur'anu takvih pri mjera i ma mnogo. Tako, primjerice,
uzvieni Allah kae: Ono fto je Allh odredio ( emrulli h) - dgodie se!
(En-Nahl, l) gdje j e izraz emr upotrijebljen u znaenju memur, tj.
ono emu je On rekao: Budi! , pa je i bilo. Isti je sluaj i s drugim
Boij im iskazom: I kad bi pal naredba (emr) Gospodra tvoga, nifta
im nisu pomogl bonstva njihova kojima su se, a ne Allhu, klnjali!
(Hid, 1 01 ) , tj . nj ihovo unitenje, zapovijed koja j e izreena u vezi
s tim. Takav je i Boi j i iskaz: A emr Smaka svieta je poput treptaja
oka!'0 (En-Nahl, 77) Isto tako, izraz stvaranje upotrjebljava se u zna
enj u stvoreno, kakve su Boije rijei izreene Dennetu: "Ti si Moja
milost!"
Prema tome, u Boi j im rijeima: Dua je emr Gospodra moga!
(El-Isra, 85) nema niega to bi na bilo koji nain sugeriralo da dua
postoj i odvajkada, da ona nij e neto to je stvoreno. U nastojanju
da pojasne fenomen due, neki iz prvih muslimanskih generacija su
govoril i : Due do lj udskih tijela dospijevaj u po Allahovom emru i tu
se potom zadravaj u Njegovom Moi!
To je tako pod pretpostavkom da se pod izrazom ruhu navede
nom ajetu misli na ovjeiju duu, to j e bio predmet sporenja kako
izmeu ranij ih, tako i izmeu kasnijih uenjaka. Veina uenjaka iz
prvih muslimanskih generacija - zapravo svi oni - bili su stanovita
11l
20
Ajet u Korkucovom prijevodu glasi: "
S
ea je dua - Gospodar moj zna!"
Kod Korkuta stoji: "A Smak svijeta e u rren oka doi!
KNJIGA O DUI
da se pod onim ruhom o kojem je postavljeno pitanje, ne misli na
ovjeiju duu, ve na onu za koju je uzvieni Allah u Kur'anu rekao
da e na Kijametskom danu stajati s melekima 1 1 , gdje se misli na
jednog ogromnog meleka.
U Buharijevom Sahihu biljei se slijedei 'Abdulhihov iskaz, koji se
prenosi posredstvom A'mea, Ibrahima i qamea: "Iao sam s Boi jim
Poslanikom, s.a.w.s., jednim medinskim kamenjarom- on se bijae po
tapao ogoljenom palminom granom- pa smo naili na jednu skupinu
jevreja. 'Hajde da ga upitamo o dui!', rekli su jedni. Drugi su kazali:
'Nita g ne pitajte - moe vam rei neto to vam nee biti po volj i!'
Trei su kazali: 'Ipak emo ga upitati! ' , i jedan od njih je ustao i rekao:
' Ebu-1-Qasime, ta je to ruh?' Na to je Boiji Poslanik, s.a.w.s., zautio
i ja sam znao da mu u vezi s tim dolazi Objava, te sam ustao, pa kad
mu se razotkrila, rekao je: Pitaju te o dui. Rc: Dua Je emr Gospodra
moga, a vama Je dto samo mal znanja!' (El-Isra' , 85)
Oigledno je da su ga oni pitali o neemu o emu se znanje moe
dobiti samo posredstvom Objave; to je onaj ruh (duh, dua) koj i j e
kod Allaha, koj i ljudima nije poznat.
Lj udske pak due nisu nepoznate. O nj ima su govorile mnoge
skupine ljudi iz razl iitih sljedbi, pa odgovor na upit o njima ne bi
bio nikakav znak poslanstva.
Ako bi neko kazao: No, ta emo s onim to prenosi Ehu e-
S
ejh,
pozivaj ui se na EI-Husejna ibn Muhammeda ibn Ibrahima, on na
Ibrahima ibn el-Hakema, on na svoga oca, on na Sudija, on na Ehu
Malika a on na Ibn 'Abbasa, koj i je rekao: "Kurejije su medinskim
jevrej ima poslali ' Uqbea ibn ehu Mu'ajta i 'bdullaha ibn ehu Umejjea
l1
Aluzija na 38. ajet sure Nebe': "Na Dan kada Dibril i meleki budu u redove poredani. . +"
- Korkurov prijevod u kojem je izraz ruh preveden kao Dibril.
2 1
Ibn Qajjim el-Dewzi
ibn el-Mugiru da ih upitaju o Vjerovjesniku, s. a. w. s. 'Meu nama se
pojavio jedan', kazali su im oni, 'koji tvrdi da je vjerovjesnik, no niti
je u naoj , niti u vaoj vjeri!?' ' Ko su mu sljedbenici?', upitali su oni.
' Na najnii stale', kazali su. 'Bijednici i robovi, te oni u koj ima nema
nikakva dobra; uglednici njegova naroda ga ne slijede!' '

ujte', rekli
su im j evrej i. 'Zbilja se primaklo vrijeme pojave vjerovjesnika i on e
biti upravo takav kakvim ga vi opisaste. Stoga mu otiite i upitajte ga o
trima stvarima koje emo vam mi naznaiti - ako vam umjedne dati
odgovor na nji h, istinski j e vjerovjesnik, a ako ne um jedne - laac je!
Upitajte ga o onoj dui koju j e Bog uzvieni udahnuo u Adema: ako
vam rekne da j e od Allaha, vi ga upitajte kako e Allah u vatri priti
neto to je od Njega?!'
On je o tome upitao Dibrila i Allah uzvieni je objavio: Pitaju
te o duf Reci: Duf je emr Gospodra moga, a vama je dto samo mal
znanja! (El-Isra' , 85), tj. ona j e jedno od Boiji h stvorenja, nije dio
Boga! ", kae on. Zatim je naveo preostali dio ha disa - odgovor bi bio
slijedei: Argumentiranje ovakvom interpretacijom nije prihvatljivo,
budui da je ovdje posrijedi Sudijevo tumaenje, temeljeno na iskazu
Ehu Malika, u kojem ima nekih spornih stvari. Kontekst ovoga upita,
zabiljeen u sahih i musned hadiskim zbirkama, u konfrontaciji je s
onim kontekstom kojeg navodi Sudi. Naime, taj sluaj prenosi El
A'me i El-Mugira ibn Muqsim, pozivaj ui se na Ibrahima, on na
'Alqamea, a on na 'Abdullaha, koji je rekao: "Vjerovj esnik je proao
pored jedne skupine jevrejskih uglednika - a s njim sam bio i ja - i oni
su ga upitali o dui. On je na to zautio i ja sam znao da mu dolazi
Objava. Tada je objavljeno: Pitaju te o dufi . o o , tj. jevrej i . Reci: Dufa je
emr Gospodra moga, a njima je dato samo malo znanja!'2 Tako je po
1V
22
Tako je ovaj ajet uio Abdullah ibn Mesud, premda je opeprihvaeno: "a vama je dato
samo malo znanja!"
KNJIGA O DUI
'Abdullahovom kiraetu. 1 3 Oni su na to rekli: "Mi, takoer, i u Tevratu
nalazimo da je dua stvar Boga uzvienoga!"
Ovaj iskaz prenosi Derir ibn 'Abdulhamid i dr. , od Mugirea.
Jahja ibn Zekerijja ibn Ebu Zaida biljei slijedee: "Prenosi se
od Dawuda ibn ebu Hinde, koji se pozivao na ' Ikrimea, a on na
Ibn 'Abbasa - Bog njime bio zadovoljan!: 'Jevrej i su doli kod Vje
rovjesnika, s. a. w. s. ' , kae on, 'pa su ga pitali o dui, i Vjerovjesnik
im nita nije odgovorio. Potom je uzvieni Allaha objavio: Pitaju te
o du Reci: Dufa je emr Gospodra moga, a vama Je dto samo malo
znanja!' (El-Isra' , 85)
Ovo otkriva slabost Sudijeva hadisa, te iskljuuje postavku da
je pitanje Poslaniku, a.s. , bilo upueno u Mekki. Gornji hadis, kao i
hadis koji prenosi Ibn Mes'ud, sasvim jasno izraavaj u injenicu da
je pitanje bilo postavljeno u Medini izravno od strane jevrej a. Nai
me, da su predmetno pitanje i odgovor ve bili prethodili u Mekki,
u tom sluaju Vjerovj esnik, s. a. w. s. , ne bi zautio, ve bi im odmah
odgovorio onim to mu je Allah ve ranije objavio o tome.
O tumaenj u ovoga ajeta od strane Ibn 'Abbasa prenose se
veoma oprjena izvijea, pa ili su tome uzrok prenosioci njegovih
iskaza ili je posrijedi njegova lina kolebljivost u tom pogledu. Mi
emo navesti te njegove iskaze, s tim da smo ve spomenuli Sudijevu
predaju koja se od Ibn 'Abbasa prenosi posredstvom Ebu Malika, te
predaju Dawuda ibn Ebu Hinde, koju on od Ibn 'Abbasa prenosi
posredstvom 'lkrimea, a koja je u konfrontacij i sa Sudijevom. Ono to
l.1
Ki raet (el-qira'ah) nain itanja kur'anskog teksta. Naime, budui da u poetku
kur'anski telm nije bio imerpunkcijski oznaen, bilo ga je mogue na pojedinim
mjestima itati razliito. Postoji sedam priznatih kiraeta koj ima sc i danas u svijetu ita
kur'anski tekst. Kiraet kojim se Kur'an ita na naim prostorima jest A<imov kiraet.
23
Ibn Qajjim el-Dewzi
je tu dvojbeno jesu Ibn 'Abbasove rijei koje od njega, posredstvom
Jahje ibn Zekerijj aa, prenose Mesruq, Ibn el-Merzuban i Ibrahim ibn
Ebu Tlib, tj. "da su j evreji doli kod Vjerovjesnika, s. a. w. s . . . .
Muhammed ibn Nas ir ei-Merwezi kae: "Kazivao nam je Ishaq,
pozivajui se na Jahju ibn Zekerij jaa, on na Dawuda ibn Ebu Hinda,
a on na ' Ikrimea, da je Ibn bbas rekao: ' Kurejije su rekli jevrej ima:
Dajte nam neto to bismo ovome ovjeku mogli postaviti kao pitanje!
- i oni su im rekli da ga upitaju o ruhu. Na to je objavljeno: Pitaju
te o ruhu . . ." (El-Isra' , 85)
Ovo je u konfrontacij i s drugom predajom koja se prenosi od
njega, kao i s Ibn Mesudovim hadisom.
Od Ibn bbasa se prenosi i trea predaja. Huejm kae: "Kazivao
nam je Ebu Bir, pozivaj ui se na Mudahida, da je Ibn bbas rekao:
' Reci: Ruh je jedan od emrova Allaha uzvienoga, jedno od Njegovih
stvorenja; ima oblik, onako kako i ovjek ima svoj oblik. Nijedan
melek ne spusti se dolje sa neba, a da s njim nema i jedan ruh!"
Ovo sugerira da je ta dua (ruh) neto razliito od one koja se
nalazi u ovjeku.
Od Ibn bbasa prenosi se i etvrta predaja. Ibn Mendeh k: 'bd
es-Selam ibn Harb, pozivajui se na Hasif a on na Mudahida, prenosi
slijedei Ibn bbasov iskaz: Pitaju t o d. Reci: "Dua je emr Gospodr
moga!' (El- Isra', 85) - Kur'an duu smjeta u kategorij u "Budi!", i mi
o njoj kaemo samo ono to je rekao Allah uzvieni: "Pitaju te o dui.
Reci: ' Dua je emr Gospodara moga!" On, zatim, posredstvom Hasifa i
lkrimea, navodi da Ibn 'Abbas etvero nije htio tumaiti: reqim 1 4, gisli-
"
Reqim ~ izrz koji doslo

no znai: ploa s natpisom, DaIpi5, pismo, knj iga ... , koji je

upotrijebljen u 9. ajetu sure EI-Kehf " Misli li ti da su samo stanovnici peine, ija su
imena na ploi napisana (reqi m), bili udo medu udima Naim?!"
24
KNJIGA O DUI

n1 5, ruh i Boij i iskaz: l dje vam d se koristite onim to je na nebesima

i onim to je na Zemii, sve je od Nega! (El-Dasije, 1 3)
Od njega se prenosi i peta predaja; prenosi je Duwejbir, posred
stvom Dahhaka. Tu stoji da su jevreji upitali Vjerovj esnika, s. a. w. s. , o
dui. "Bog uzvieni je", kae on, "rekao: "Reci: Dua je err Gospodara
moga! ", tj. jedno od Moj ih stvorenja, "a vama je dato samo malo
znanj a! ", tj. kada biste vi bili upitani o stvaranj u vas samih, o ulasku
u vas hrane i pia i nji hovome izlasku iz vas, vi ni to ne biste umjeli
dostatno opisati; ne biste se naputili na pravu stazu o tore!"
Prenosi se i esta predaja. 'Abd el-Ganijj ibn Se'id, pozivaj ui se
na Musaa ibn 'Abd el-Rahmana, on na Ibn Durej da a on na 'Ataa
- te na Muqatila, a on na Dahhaka - od Ibn 'Abbasa, u vezi s Boi
jim iskazom: Pitaju te o du . . . , prenosi slijedee: "Naime, jednom
su se Kurejije sakupile i stale razgovarati meu sobom. ' Boga mi,
Muharred nije nikada lagao!', kazali su. ' Odrastao j e meu nama
kao iskren i pouzdan ovjek. Hajdemo, stoga, neke od nas poslati k
j evrej ima, da njih upitaju o njemu!' - j evreji njega bijahu najavljivali,
esto ga spominjui prizivali su njegovo poslanstvo u nadi da e im
on biti podrka. Bili su uvjereni da e on k njima uiniti seobu, da e
mu oni biti pomagai. Kad su ih upitali o njemu, j evrej i su im rekli :
Upitajte ga o troj e: o ruhu, budui da se u Tevratu nita ne kazuje o
njemu, da se o njemu ne nudi nikakvo objanjenje; navodi se samo
njegovo ime . . . !' Na to je Allaha uzvieni objavio: Pitaju te o dui.
Reci: Dua je emr Gospodra moga . o + ", tj . iz reda stvorenja Gospodara
moga uzvienoga! "
Gislin - izraz upotrijebljen u 36. ajetu sure El-Hakka, koji Korkur prevodi kao "pomije":
"Zato on danas nema prisna prijatelja ni drugog jela osim pomija!" Doslovno znaenje
rog izraza je: ispi rina rane od ira; splaina; gnoj, sukrvica i sl. iscurevine iz tijela.
25
Ibn Qajj im el-Dewzi
Ruh se u Kur'anu spominje u vie znaenj a.
Pvo: u znaenju Objava, kako to npr. stoji u kur'anskom ajetu:
Na takav nain Mi i tebi objaviujemo ono !to ti se objaviuje (ruh)!
(E-

ira, 52), ili u ajetu: Koji faie Objavu, Riei Svoje - kome hoe
od robova Svojih! (El-Mu'min, 1 5) Objava se naziva ruhom budui
da se njome postie ivot srca i dua.
Drugo: Snaga, postojanost i potpora koj ima podupire neke svoje
vjerne robove, kao to kae: Nima je On u srca njihova vjerovanje
usadio i svjetlm Svojim (ruh) ih osnaio . . . (El-Mudadela, 22)
Tree: Dibril, kao npr. u ajetu: Donosi ga povjeriivi Dibril
(Er-Ruh el-emin) na srce tvoje! (El-

u'ara' , 1 93), budui je na drugom

mjestu reeno: Reci: "Ko je nepriatei Dibrilu? a on, Allhovom voiom,
tebi stavia na srce Kur 'n!' (El-Beqare, 97) , te je, prema tome, on
' Duh svetosti' (Rih el-qudus) , jer Uzvieni kae: Od Gospodra tvoga
objaviuje ga Duh svetosti1 6 (Ruh ei-Qudus}! (En-Nahl, l 02)

etvrto: Onaj Ruh o kojem su pitanje postavili jevrej i, kad i m

je odgovoreno da j e on 'jedna od Boi j ih stvari'. Neki misle da je to
onaj Ruh koji se spominje u rijeima Uzvienoga: Na Dan kad Ruh i
melki budu u redve poredni, kad e samo onaj kome Milstivi dzvoli
govoriti . . . (En-Nebe' , 38), odnosno onaj koj i se spominje u rijeima
Uzvienoga: Meleki i Ruh s dozvolom Gospodra svoga, spu!taju se u
njoj zbog odluke svake! (El-Qadr, 4)
Peto: Mesih, sin Merjemin. Uzvieni kae: Isa, sin Meremin,
samo je Allhov poslnik, i Rie Njegova koju je Meremi dostavio, i
Duh (rih) od Nega! (En-Nisa', 1 7 1 )

to bL rie ljudskih dua, one

| 6
Kod Korkuta stoj i: "melek Dibril".
26
KNjiGA O DUI
se u Kur'anu isklj uivo oznaavaj u izrazom 'nefs' . Uzvieni kae:
O, duJo (ne) smirena . o . (El-Fedr, 27); J kunem se duJom (ne) koja
sebe kori o . o (El-Qijimeh, 2); T, dufa (ne) je sklona zlu! (Jusuf, 53);
Izvadite svoje duef (El-En'im, 93); I duJe i Onoga koji ju je stvorio,
pa joj put dobra i put zl shvatlivim uinio! (E-
S
ems, 8); Svako ivo
bie (ne) e smrt okusiti! (Alu ' lmrin, 1 85)
U hadisu se pak ljudska dua oznaava i jednim i drugim izrazom,
tj. i ruhom i nefsom.
Ono to se hoe kazati jest to da injenica da j e ruh 'od Boij ih
stvari' ne upuuje na to da on postoji odvajkada, da ne spada u red
onoga to je stvoreno.
#
# #
S
to se tie njihova argumentiranja injenicom prispodobi j avanja
ruha Njemu, Uzvienome, u Njegovu iskazu: J u nj udhnem iz Svoga
Duhaf8 (El-Hidr, 29), tu treba znati da je ono to se prispodobi j ava
Allahu uzvienome dvovrsno. Jedno su atributi koji ne egzistiraj u
sami po sebi, kao npr. znanje, mo, govor, sluh, vid i sl. Tu je rije
o prispodobljavanj u nekog atributa onome kome je taj atribut svoj
stven. Dakle, Njegovo znanje, Nj egova volja, mo i ivot - sve su to
Njegovi atributi, imanencije koje nisu stvorene. Isti je sluaj i s "licem
Boi j im" i s Nj egovom "rukom".
Drugo su subjekti (a'jin) koji Mu se prispodoblj uj u, a koj i su
odvojeni od Njega, kao to je npr. kua, deva, rob, poslanik, ruh. U
ovom sluaju rije je o prispodobljavanju stvorenj a njegovu stvori
telju, proizvoda njegovu tvorcu. Meutim, tim prispodobljavanjem
| 7
l 8
Kod Korkuta: "Spasite se ako moete!"
Kod Korkuta: "I u nj udahnem duu!"
27
Ibn Qajjim el-Dfewzi
samo se eli postii izdvajanje, pridavanje naroitog znaaja (terif)
ime se ono prema emu se primjenjuje taj postupak ini razliitim
od drugih njemu slinih subjekata, kao to je npr. Allahova kua,
premda su sve kue Njegovo vlasnitvo, ili Allahova deva, iako su sve
deve Njegovo vlasnitvo, Njegova stvorenja.
Ovo prispodobljavanje Njegovoj Boanstvenosti podrazumijeva
Njegovu lj ubav prema dotinom subjektu, Njegovu naroitu panj u
i naklonost prema njemu, to je drukije od ope prispodobljenosti
Njegovom gospodarstvu koja podrazumijeva da je On stvoritelj i
proizvoditelj svega. Opa prispodobljenost podrazumijeva stvaranje,
a posebna izbor. Bog stvara ta hoe i iz tog to je stvorio, probira
ta hoe, kako to kae Uzvieni: Gospodr tvoj stvara ta hoe, i On
odbira! (El-Qasas, 68)
Prispodobljavanje due (rih) Njemu spada u ovo posebno pri
spodobljavanje, a ne u ope, niti u prispodobljavanje atributa. Posveti
ovome posebnu panju, jer e te to sauvati broj nih zabluda u koje
je zapao veliki broj ljudi.
Ako bi neko rekao: A ta kaete na Boije rijei: I u nj udhnem
iz Svoga Duha! (Sad, 72) , gdje j e udahnjivanje prispodobio Sebi, to
podrazumijeva da je taj in doao neposredno od Njega, Uzvienog,
upravo onako kako stoj i u Njegovim rijeima: I koga sam rukama
Svojim stvoriof9 (Sad, 75) Stoga se u vjerodostoj nom hadisu nagla
avaj u te dvije vrste stvaranja; Poslanik, s. a. w. s. , naime kae: "Pa e
prii Ademu i rei mu: 'Ti si Adem, praotac ljudskoga roda, kojeg
je Allah Sobom stvorio20 i u tebe iz Svoga Duha udahnuo, od Svoj ih
meleka zatraio da ti seddu uine i koji te poduio imenima svih
I0
28
Kod Korkuta: "Koga sam Sobom stvorio!"
Dosl. Svojom rukom (bi jedihi).
KNJIGA O DU
S
I
stvari!" Tako se Ademu navode etiri osobenosti kojima se izdvaja
od drugih ljudi - prema tome da je dua koja se zbila u njemu dola
posredstvom melekovog udahnjivanja, ona u tom sluaju ne bi bila
njegova osobenost i on bi bio jednak Mesihu, odnosno svim drugim
svojim potomcima kod kojih se zbivanje due dogaa posredstvom
melekovog udahnjivanja. Allah uzvieni je, medutim, rekao: l kad
mu dm lik i u nj udhnem iz Svoga Duha . . . 2 1 (El-Hidr, 29) Prema
tome, njega je stvorio neposredno Sobom, "Svojom Rukom"; Adem
je taj u kojeg je On udahnuo iz 'Svoga Duha'.
Odgovor bi bio slijedei: Ovaj detalj nalagao je ovoj skupini
da stane na stajalite da je dua vjena, da postoji odvajkada, dok
su drugi u pogledu njega ostali suzdrani, ne uspijevaj ui dokuiti
kur'ansku intenciju. Hoe se, naime, kazati da je Duh - prispodobljen
Gospodaru - stvoreni duh; On ga je, kako smo to ranije pojasnili,
prispodobio Sebi kako bi ga time izdvojio i pridao mu poseban znaaj .
S
to se tie samog udahnjivanja, pa - Uzvieni je u vezi s Merjemom
rekao: A i ona koja je salu val devianstvo svoje, u nju udhnusmo iz
NaJeg Duhaf2 (El-Enbija', 9 1 ), s tim da je na drugom mjestu saopio
da je on njoj uputio meleka, da je taj melek izvrio udahnjivanje u nju.
Tako je to udahnjivanje prispodobljeno Allahu u smislu zapovijedi i
odobrenja, a Njegovu izaslaniku u pogledu izvrenja.
Preostale su jo dvije stvari:
Pvo: Neko bi mogao kazati: Ako se udahnjivanje u Merjemu
zbilo posredstvom meleka - dakle onoga koj i udahnjuje due i u sve
druge ljude - zato se onda Mesih naziva ' Duhom Boijim'? Ako se i
kod svih drugih ljudi due zbivaju posredstvom ovoga meleka (ruh) ,
po emu je tu Mesih poseban?
2I
Kod Korkuta stoji: "I u nj udahnem duu ... "
Kod Korkuta stoji: "U njoj ivot udahnusmo".
29
Ibn Qajji m el-Dewzi
Drgo: Neko bi mogao kazati: Da li je instaliranje (te'alluq) due u
Adema realizirano posredstvom udahnjivanja ovoga meleka (rih), tj.
da li ju je on udahnuo u njega, s Allahovim dopustom, onako kako
j u je on udahnuo i u Merjemu, ili j e pak Gospodar uzvieni bio Taj
koji j u je Sobom udahnuo, onako kako ga je Sobom i stvorio?!
Odgovor na ovo bio bi slijedei: Ovo su, Allaha mi, dva vana
pitanja. Odgovor na prvo od nji h bio bi taj da je onaj duh koji je
izvrio udahnjivanje u Merjemu, duh prispodobi jen Allahu, kojeg je
On stvorio za Sebe i Sebi ga prispodobio; to je poseban duh, odabran
izmeu svih drugih. To nije onaj melek koj i je zaduen za udahnji
vanje u stomacima trudnih ena, kako vjernica tako i nevj ernica.
Uzvieni Alah je, naime, za maternice zaduio jednog meleka koji
udahnjuje duu u zametak, te mu upisuje nafaku, smrtni as, djelo,
te njegovu sretnost ili nesretnost.
S
to se pak tie ovoga duha koji je poslat Merjemi, on je Allahov
duh, jedan od duhova kojeg je On odabrao za Sebe. On je Merjemi
bio neto poput oca ostaloj lj udskoj vrsti, budui da je njegovo uda
hnj ivanje, svoj im zalaskom u nj u, imalo fnkciju oploavanja, kako
se to dogaa pri spolnom odnosu mukarca i ene, premda tu nije
bio posrijedi nikakav seksualni in (wat' ) .
Ono pak ime s e Adem odlikuje jest injenica da on nije stvoren
na nain na koji je stvoren Mesih - od majke, niti onako kako se
stvara ostala ljudska vrsta - od oca i majke, niti je duh iz kojeg je Allah
udahnuo u njega duu onaj melek koji udahnj uje duu u njegove
potomke - da jeste, u tom sluaju Adem pri sebi ne bi imao nita
posebno. Meutim, u hadisu se navode etiri osobenosti koj ima se
on izdvaja od drugih; to su: da je njega Allah Sobom stvorio, da je
On u nj udahnuo 'iz Svoga Duha', da je naloio Svojim melekima
da mu se poklone i da ga je poduio imenima svih stvari.
30
KNJIGA O DUI
Udahnjivanje u nj ' iz Nj egova Duha' podrazumijeva tri kom
ponente: onoga koj i udahnjuje, samo udahnjivanje i ono iz ega se
udahnjuje. Prema tome, ono iz ega se udahnjuje jest odreeni duh
koji se prispodobljava Allahu: iz tog duha poteklo je udahnjivanje
u Ademovo glineno oblije (tinah); iz tog duha je Allah udahnuo
(duu) u Ademovo glineno oblije. To je ono to sugerira objavljeni
tekst ( nass).
S
to se pak tie tvrdnje da je izravno Boije udahnj ivanje due
jednako Boijem osobnom (bi jedihi) stvaranj u Adema, odnosno da se
ono dogodilo samo Njegovom zapovijeu, onako kako se dogodilo i u
Merjemi - mir neka je na nj u! - za takvo neto morao bi se ponuditi
neki dokaz. Postoj i, naime, razlika u Allahovom neposrednom stva
ranj u Adema i u Njegovu udahnj ivanj u u nj due ' iz Duha Svoga'.
Ona se ogleda u tome da 'ruka Boija' nije neto stvoreno, dok je, s
druge strane, ' Duh' jedno stvorenj e.
Stvaranje je jedan od Boi j ih inova, no da l i i udahnjivanje spada
u ine koji se pojavljuj u po Samom Njemu, ili je to jedan od Njegovih
uinaka koji se postiu neim drugim, odvojenim od Njega? I dok nije
potrebno navoditi nikakav argument o tome da je in udahnjivanja
u Merjemu bio jedan od Njegovih uinaka, kojega je prispodobio
Sebi samo stoga to je realiziran s Njegovim dopustom, s Njegovom
zapovijeu, dotle se moe raspravljati o tome da li je i udahnjivanje
due u Adema Nj egov in (f'!) ili pak uinak (mef'ul)?
I u jednom i u drugom sluaj u - bi l o da se razumije ovako ili
onako - nesporo je da je onaj 'duh' iz kojeg je udahnuta u Adema,
stvoren, da nema svojstvo vjenosti. Budui da je on poelo (middeh)
Ademove due, onda je tim prije Adem ova dua neto to je stvoreno,
to je nastalo. Pokazati to i jest bio cilj ove rasprave.
3 1
KNJIGA O DUI
~. ~~~~~=m .
RASPRAVA OSAMNAESTA:
DA LI SU DUE STVORENE PRJE
TIJELA, ILI PAK NJIHOVO STVARANJE
SLIJEDI STVARANJE TIJEL?
U pogledu ovoga pitanja

ejhu-l-islam23 - ali i neki drugi au

toriteti - navodi dva poznata stajalita. Meu onima koji dre da j e
stvaranje dua prethodilo stvaranj u tijela jest i Muhammed i bn Nasr
el-Merwezi i Ebu Muhammed ibn Hazm; ovaj potonji k navodi da
je to i j edinstven stav uenjaka. Mi emo navesti argumente i jednih
i drugih, te istaknuti ono to j e pretenije.
Oni koj i stoje na staj alitu da stvaranje dua prethodi stvaranj u
tijela za potporu svom stavu navode kur' anski ajet: Mi smo vas stvorli i
potom vam oblia dli, a ztim rekli melkima: "Pklnite se Atmuf''4
(El-A' raf, 1 1 ) Oni kau: "

estica summe (zatim, potom) upotrjebljava

se za vremenski slijed, Z vremensku zadrku pa, prema tome, ovaj ajet
implicira da je stvaranje due prethodilo Boi joj zapovijedi melekima
da se poklone Ademu, dok nikakve dvojbe nema da su naa tijela
stvorena nakon toga. Proizlazi da su posrijedi bile due!"
23
Tj. Ibn Tejmijie.
Ajet u Korkutovom prijevodu glasi: "Mi smo Adema srvorili i onda mu oblik dali,
a poslije melekima rekli: "Poklonite mu se!" i oni su se poklonili". U izvorniku se,
medutim, doslovno k: "Mi smo vas srvorili".
33
Ibn Qajjim ei-Dewzi
"Na to", kau oni, "upuuju i rijei Uzvienoga: l kad je Gospo
dr tvoj iz kimi Admovih sinova izveo potomstvo njihovo i ztraio
od njih d posvjede protiv sebe: "Nisam li ja Gospodr vaJ?" - oni su
odgovarali: 'Jesi, mi svjedimo!" (El-A' raf, 1 72)
Ovaj zahtjev da se progovori i posvjedoi upuen je naim du
ama, budui da tijela tada jo nisu postojala. U Muwetta'u25 stoj i:
"Kazivao nam je Malik, pozivajui se na Zejda ibn Ebu Unejsu, da
mu j e bd el-Hamid ibn bd er-Rahman ibn Zejd ibn el-Hattab
ispriao, pozivajui se na Muslima ibn Jesara el-Duhenija, da je
Omer i bn el-Hattab upitan o ajetu: l kad je Gospodr tvoj iz kimi
Admovih sinova izveo potomstvo njihovo . . . , pa je rekao: "uo sam
kad je Boiji Poslanik, s. a. w. s. , upitan o tome i kad je rekao: "Allah je
stvorio Adema i potom mu Svojom desnicom26 potrao leda i odatle
izveo njegovo potomstvo. 'Ove sam stvorio za Vatru', kazao je, ' oni
e raditi djela stanovnika Vatre, a ove sam stvorio za Dennet i oni e
raditi djela stanovnika Denneta!' Na to je jedan ovjek upitao: ' Boiji
Poslanie, pa emu onda (nae) djelo?! ' , i Boiji Poslanik, s.a.w. s. , je
rekao: o je Allah nekoga stvorio za Dennet, On mu dadne da
radi djela stanovnika Denneta, tako da on umre radei neko djelo
stanovnika Denneta, pa ga On na temelju toga uvede u Dennet; a
ako je nekoga storio za Dehennema, On mu dadne da ini djela
stanovnika Dehennema tako da on i umre inei neko djelo stano
vnika Dehennema, na temelju ega ga On uvede u Dehennem!"
21
26
34
EI-Muwetta' - naziv poznare hadiske zbirke aurora Ibn Malika.
Svojom desnicom - simbolina predodba, esro korirena u kur'anskim i hadiskim
iskazima. Ovaj i svaki drugi slian izraz koji na bilo koji nain sugerira slinosr Boga
bilo s ovjekom ili s neim drugm, rreba shvariri meraforino, nikako doslovno, budui
je remeljno islamsko naelo da "Bog nije niemu slian".
KNJIGA O DU

I
Hakim kae: "Hadis, u pogledu svoje vjerodostojnosti, zadovo
ljava kriterije koje je postavio Muslim!"
Isto tako Hikim, posredstvom Hiama ibn Sa'da, Zejda ibn Esle
ma, Ebu Saliha i Ebu Hurejrea, biljei slijedei Vjerovjesnikov iskaz:
"Poto je Allah stvorio Adema, potrao je njegova leda i iz njegovih
leda ispale su sve due - poput sitnih estica - koje e do Smaka svijeta
biti stvorene. Zatim je izmedu oiju svakoga od njih nainio jedan
svjetlucav biljeg (webis) od svjetlosti, a onda ih sve pokazao Ademu.
' Ko su ovi, Gospodaru?!', upitao je on i Allah mu je rekao: ' To su
tvoji potomci!' Kad ga je svjetlucavi biljeg jednoga od njih naroito
zadivio, upitao je: 'Ko je ovaj , Gospodaru?' , i On mu je rekao: ' To
je tvoj potomak Dawud; bit e meu zadnjim ummetima!' 'Koliki si
mu ivotni vijek odredio?' , upitao je i On je rekao: 'Sezdeset godina' .
'Gospodaru', rekao je on na to, 'poveaj mu - uzmi mu od mog ivo
tnog vijeka etrdeset godina!' 'Ako se zapie i zapeati, nee se moi
promijeniti ! ' , kazao mu je Allah uzvieni. Pa, kada je Ademu isticao
njegov ivotni vijek, doao mu je melek smrti. 'Zar mi nije ostalo jo
etrdeset godina ivota?!' , upitao je Adem, na ta mu je ovaj kazao: 'A
zar to nisi poklonio svome potomku Dawldu?!' On je to porekao,
pa zato poriu i njegovi potomci; zaboravio je, pa i oni zaboravljaju;
pogrijeio je, pa grijee i njegovi potomci!"
"Ovaj hadis", kae on, "zadovoljava Muslimove kriterije, a biljei
ga i Tirmizi; on za nj kae: ' Hadis je hasen sahih"27 Biljei ga i imam
Ahmed, posredstvom Ibn 'bbasa, koj i je rekao: "Kada je objavljen
27
Dos!.: dobar i vjerodostojan - jedna od kategorija batine koja se prenosi od poslanika
Muhammeda, a.s., a koju su strunjaci razvrstali i klasifcirali prema stepenu vjerodo
stojnosti to su ustanovili kritiki ispitujui kako sam sadraj svakog pojedinog hadisa
(mem), tako i ljude, odnosno ni1ve ljudi (sened) koji taj had is lanano prenose jedni
od drugih.
35
Ibn Qajji m ei-Dewzi
ajet o dugu, Boiji Poslanik, s.a.w. s. , rekao je: ' Prvi koji je porekao bio
je Adem!" Muhammed ibn Sa'ad jo dodaje: "Zatim je Allah Ademu
upotpunio hiljadu godina, a Dawudu stotinu godina!"
U Hakimovom Sahihu se, takoer, nalazi i hadis Ebu Oa 'fera
er-!zija: "Kazivao nam je Er-Rebi' ibn Enes, pozivajui se na Ebu
el-'Aliju, a on na Ubejja ibn Ka'ba, u pogledu rijei Uzvienoga: I kad
je Gospodr tvoj iz kimi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo .
(EI-A' raf, 1 72) slijedee: 'Tada mu ih je sve sakupio, svakog ko e se
roditi sve do Kijametskog dana; uinio ih je duhovnim supstancama
(erwah) , zatim im je dao oblija i zatraio da progovore, pa su pro
govorili, i On je od njih uzeo Ugovor i Zavjet: I ztraio od njih d
posvjede protiv sebe: "Nisam li ja Gospodr va?"'- oni su odgovarali:
'Jesi, mi svedimo" - i to zto d na Sudnjem dnu ne reknete: "Mi o
ovome nismo nita znali!" (El-A' raf, 1 72), pa nemojte Mi pripisivati
nikakva sudruga, jer Ja u vama slati Svoje poslanike koji e vas
podsjeati na ovaj Moj Ugovor i na ovaj Zavjet, i slati u vam Svoje
Objave!' Oni su rekli: "Svjedoimo da si Ti Gospodar na, da mi
nemamo drugoga gospodara osim Tebe!"
Zatim im je podigao oca njihova Adema i on je meu njima
vidio imunoga i siromanoga, lijepoga i onoga koji to nije, pa je
rekao: 'Gospodaru, kada bi Svoje robove uinio jednakima . . . !' 'Ja
volim da Mi se zahvalnost izraava' , kazao je On. Meu njima je
vidio i vjerovjesnike, izgledali su poput svjetiljki. Oni bijahu zadueni
i jednim drugim zavjetom (misaq) - vjerovjesnitvom i Objavom. O
tome govore rijei Boije: Mi smo od vjerovesnika zvjet uzeli, i od
tebe, i od Nuha e e (El-A'raf 7), naime: Ti upravi lice svoje vjeri, kao
pravi verik, vjeri, delu Allhovu, prema kojoj je On lud nainio,
- ne treba d se mienja Allhova vjera! (Er-Rum, 30) , gdje se misli
36
KNJIGA O DU

I
na Boi ji iskaz: A Mi smo znali d s vina njih n Zvta drti, i
znali smo d , veinom, doita, gnici biti! (El-A' raf, l 02)
I dua ls:ova bila je jedna od tih dua od kojih je zavjet uzet i
ta je dua poslata Merjemi kad se od svojih bila izdvojila na jedno
istono mjesto i ona je u nju ula na njezina usta!"
Lanac prenosilaca ovoga hadisa je vjerodostojan (sahih).
Ish:q ibn R.hewejh kae: "Kazivao nam je Beqijja ibn ei-Welid,
pozivaj ui se na Zubejdija Muhammeda ibn el-Welida, on na Ruida
ibn Sa'ada, on na 'Abd er-Rahmana ibn Ebu Qat:du el-Basrija a on
na svoga oca koji je od Hi:ma ibn Hakima ibn Hiz:ma prenosio
da je jedan ovjek rekao: ' Boiji Poslanie, da li se djela zapoinju s
poetka ili su ona ve ranije odreena?!' Poslanik je odgovorio: ' Kada
je Allah iz kime Ademove izveo potomstvo, same njih je uzeo da
budu svjedoci protiv sebe, a potom je svu tu njihovu brojnost uzeo
u Svoje Pregrti i rekao: "Ovi su za Dennet, a ovi za Dehennem".
Tako je onima Z Denneta uinjeno lahkim djelo stanovnika Den
neta, a onima za Dehennema uinjeno lahkim djelo stanovnika
Dehennema!"
Ish:q kae: "Obavijestio nas je En-Nadr, pozivajui se na Ebu
Ma'era, koji je od Se'ida el-Maqberija i Nafi'a, roba Zubejrova,
prenosio sljedei Ebu Hurejrin iskaz: 'Kad je Allah htio stvoriti
Adema - pa je ispriao o inu njegova stvaranja - zatim mu je rekao:
"Ademe, iz koje ruke vie voli da ti pokaem tvoje potomstvo?' 'Iz
desne, Gospodaru moj ! ' , kazao je on, 'a obje ruke moga Gospodara
su desne!' Tako je On pruio Svoj u desnu ruku, kad - u njoj svo
njegovo potomstvo koje e On stvoriti do Smaka svijeta: ispravan u
svom izdanju, neispravan u svom, a vjerovjesnici u svom. 'Zato ih
sve skupa ne potedi?', upitao je Adem, i On mu je rekao: 'Ja, doista,
volim da Mi se izraava zahvalnost!' Zatim je naveo hadis".
37
Ibn Qajjim ei-Dewzi
Muhammed ibn Nasr kae: "Kazivao nam je Muhammed ibn
Jahja, pozivajui se na Se'ida ibn Ebu Merjemu, on na EI-Lejsa ibn
Se'ida, on na Ebu 'dlana, on na Se'ida ibn Ebu Se'ida ei-Maqberija,
koji je od svoga oca prenosio slijedei iskaz 'Abdullaha ibn Selama:
'llah je stvorio Adema, a onda skupio ruke i rekao: ''Ademe, iza
beri!" ' Iza b irem desnu ruku svoga Gospodara' , rekao je on, 'a obje
ruke moga Gospodara su desne!' On ih je ispruio, kad - u njima
njegovo potomstvo! ' Ko su ti, Gospodaru?! ' , upitao je. 'To su oni
tvoji potomci koje sam odredio stvoriti do Kijametskoga dana da
budu stanovnici Denneta! ' , kazao je".
On jo kae: "Kazivao nam je !shaq, pozivajui se na Da'fera
ibn 'Awna, on na Hiama ibn Se'ida, on na Zejda ibn Eslema, koji
je posredstvom Ebu Hurejrea - Bog njime bio zadovoljan! - prenosio
slijedei Vjerovjesnikov, s. a. w.s, iskaz: "Kada je Allah stvorio Adema,
potrao mu je lea i iz njegove kime ispala je svaka dua koj u e iz
njegova potomsta stvoriti do Kijametskoga dana!"
I kaivali su nam Ishaq i 'mr ibn Zurara, pozivajui se na Isma'ila,
on na Kulsuma ibn Debra, on na Se'ida ibn Dubejra koji je prenosio
Ibn 'Abbasove rijei u vezi s kur'anskim ajetom: l kad je Gospodr tvoj iz
kiiAovih sinova izveo potomstvo njihovo . . . (El-A' ra 1 72) - 'Go
spodar toj je', kae on, 'potrao lea Ademova i odade je izila svaka
dua koju e stvoriti do Kijametskoga dana i spojiti je sa tijelom' - ovu
verziju biljei 'refa - 'pa je od njih uzeo zavjet: "Nisam li ja Gospodar
va?" - oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedoimo!"
Ovaj hadis od Ibn 'Abbasa prenose i Ebu Demra ed-Dabi' ,
Mudahid, Hubejb ibn Ebu Sabit, Ebu Salih i dr.
Ishaq kae: "Kazivao nam je Derir, pozivajui se na Mensura,
on na Mudahida a on na 'Abdullaha ibn 'Amra koji je u vezi s ovim
ajetom rekao: ' Uzeo ih je onako kako ealj uzme kosu!'
38
KNJIGA O DU
S
I
I kazivao nam je Haddad, prenosei od Ibn Durejda, on
od Ez-Zubejra ibn Musaa, on od Se'ida ibn Dubejra, a on od Ibn
'Abbasa - Bog njime bio zadovoljan! - koji je rekao: 'Allah je udario
desnu stranu njegovih leda pa je odatle izila svaka dua stvorena za
Dennet, bijela i ista, i On je rekao: "Ovo su stanovnici Denne
ta!" Zatim je udario njegovu lijevu stranu, pa je odatle izila svaka
dua stvorena za Dehennema, crna, pa je rekao: "Ovo su stanovnici
Dehennema!' Potom je od njih uzeo obavezu da e vjerovati u Nj,
da e znati za Nj i za Njegovu zapovijed, da e istinitim drati Nje
ga i Njegovu zapovijed; tu obavezu uzeo je od svih njih i njih same
uinio svjedocima protiv sebe. Tu su oni povjerovali, istinu priznali,
raspoznali i odluno zatraili da se to ima ispotovati!"
Muhammed ibn Nasr navodi i Sudijevo tumaenje koje on
biljei od Ibn 'bbasa posredstvom Ehu Malika i Ehu Saliha, te od
Ibn Mes'uda, posredstvom Murre el-Hemdanija, koji od nekih Vjero
vjesnikovih ashaba u vezi s kur' anskim ajetom: I kad J Gospodr tvoj
iz kii Anovih sinova izvo potomstvo njihovo . . . (El-A'raf, 1 72),
prenosio slijedee: " Kad je Allah Adema izveo iz Denneta, On je,
prije nego ga je spustio dolje sa neba, potrao desnu stranu njegovih
leda i odatle izveo jedno bijelo potomstvo koj i bijahu poput bisera u
obliju sitnih zrnaca. Zatim im je rekao: 'Udite u Dennet milou
Mojom!' I potrao je lijevu stranu njegovih leda i odatle izveo jedno
crno potomstvo u obliju sitnih zrnaca, i rekao im: 'Udite u Vatru,
lieni Moje panje!' To su oni Njegovi iskazi: A oni dsni . . .28 (El
Waqi'a, 27) i : A oni livi . . . 29 (El-Wqi'a, 41 ) Zatim je od njih uzeo
zavjet, upitavi ih: 'iam li ja Gospodr va?' - oni su odgovarali: Jsi,
D
29
U Korkurovom prijevodu stoj i : ''A oni sreni. .. "
Kod Korkuta: "A oni nesreni. ..
39
Ibn Qajjim el- Dewzi

mi svjedimo!' (EI-A' raf, 1 72) Taj zavjet jedna skupina dala je drage
volje, a druga nevoljko, izrekavi zavjet. On i meleki tada su rekli: J to
zto d na Sudnjem dnu ne reknete: "Mi o ovome nimo nita znati ':
ili d ne reknete: "Nai prci su prie nas druge Allhu ravnim smatrali,
a mi smo pokoienje poslie njih!" (El-A' raf, 1 72- 1 73)
Prema tome, nema nijednog potomka Ademova, a da ne zna
da je Allah njegov Gospodar, niti ima ijedan mnogoboac a da nee
kazati: Ztkli smo pretke nae kako ioviedju veru (Ez-Zuhruf,
22) To je u vezi s rijeima Uzvienoga: I kad je Gospodr tvoj iz kimi
Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo , te rijeima: A Nemu se,
hteli ili ne hteli, pokoravaju oni na nebesima i oni na Zemii! (Alu
' Imran, 83) i rijeima: Allh ima potun dokaz, i d On hoe, svima
bi na Pavi put ukazo! (EI-En'am, 1 49) , tj. On taj dokaz ima jo od
onoga dana kad je od njih zavjet uzeo".
Ishaq k: "Obavijestio nas je Rewh ibn 'Ubada, pozivajui se na
Musaa ibn ' Ubejdaa er-Razija, koji je rekao: 'uo sam Muhammeda
ibn Ka'ba el-Qurezija kako u vezi s ajetom: I kad je Gospodr tvoj iz
kimi Admovih sinova izveo potomstvo njihovo . kae: ' Potvrdili su
Mu da e vjerovati u Nj i znati za Nj; bile su to due, prije nego su
im stvorena tijela!"
"Jo nam je", kae on, "kazivao i El-Fadl ibn Musa koji je, po
sredstvom 'bd el-Melika, navodio 'Ataove rijei u vezi s ovim ajetom:
' Kad je od njih uzimao zavjet oni su bili izvedeni iz kime Ademove,
a potom ponovo vraeni tamo!"
Ishaq kae: "Obavijestio nas je 'Ali ibn el-Edleh, prenosei
slijedei Dahhakov iskaz: 'Allah je iz kime Ademove - onda kad ga
je stvorio - izveo sve one koji e biti roeni do Sudnjega dana; izveo
ih je u obliku sitnih estica i upitao ih: "Nisam li ja Gospodr va? "
- oni su odgovarali: 'Jesi, mi svjedoimo!" Meleki su tad rekli: ''a na
40
KNJIGA O DUSI
Sudnjem dnu ne reknete: 'i o ovome nismo nifta znali!" (El-A' raf,
1 72) Zatim je Svojom desnicom zahvatio i rekao: 'Ovi e u Dennet! ' ,
i jo jednom zahvatio i rekao: ' Ovi e u Dehennem!"
Ishaq kae: "Obavijestili su nas Ebu 'Amir el-'qdi i Ebu Nu
'ajm el-Mele' i; kau: ' Kazivao nam je Hiam ibn Sa'ad, pozivaj ui
se na Jahjaa - koji nije Se'idov sin - koj i je rekao: "Upitao sam Ibn
ei-Musejjeba: ' Sta ti kae o uvanju od zaea?' i on mi je rekao:
'Ako hoe, kazat u ti jedan hadis, i to je istina! Naime kad je Allah
uzvieni stvorio Adema, pokazao mu je takvu veliajnost kakvu nije
pokazao nijednom drugom stvorenju: pokazao mu je svaku duu
iz njegova potomstva koju e stvoriti do Kijametskog dana. Prema
tome, ko ti ta bude govorio o tome, neto na to bude dodavao ili
oduzimao, taj e iznijeti la. Da ih ja imam sedamdesetero, uope
ne bih mario za to!"
U tefsiru Ibn 'Ujejnea nalazi se, posredstvom Er-Rebi'a zabiljeen
slijedei Ebu el-'Al ijin iskaz: A Nemu su se, hteli ili ne hteli, pokorili
i oni na nebesima i oni na Zemiif (Alu ' Imran, 83), tj. onda kada
je On od njih uzimao zavjet!"
Ishaq kae: "Tom prilikom svi oni su odgovorili potvrdno.
Naime, Allah uzvieni je saopio da su, kad ih je upitao da li je On
Gospodar njihov "odgovarali: 'Jesi, mi svjedoimo!" Uzvieni Allah
pak ne obraa se nekome ko ne razumije ono ime mu se On obraa.
Isto tako i ne odgovara neko ko nije razumio pitanje. Prema tome,
njihovo odgovaranje Njemu izrijekom dokaz je da su oni razumjeli
Boi ji upit, da su shvatili da On od njih trai priznanje: "Nisam li ja
Gospodr vaJ?"Tako su Mu odgovorili nakon to su razumjeli ta im
0
Ajet u Korkurovom prijevodu glasi: '"Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na
nebesima i oni na Zemlj i!"
41
Ibn Qajjim el-Dewzi
je reeno, nakon to su to shvatili "odgovarajui: Jesi, mi svjedimo!"
i time Mu priznali Boanstvenost!"
#
# #
Oni, takoder, kao svoj argument navode ono to biljei Ebu
'Abdullah ibn Mendeh, gdje stoji: "Kazivao nam je Muhammed ibn
Sabir el-Buhari, pozivaj ui se na Muhammeda ibn el-Munzira ibn
Sa'ada el-Herewija, on na Da'fera ibn Muhammeda ibn Haruna ei
Masisija, on na ' Utbaa ibn es-Sekena, on na Erta'u ibn el-Munzira,
on na 'Ataa ibn 'Adlana a on na Junusa ibn Halbesa, koji od 'Amra
ibn 'Absaa prenosi slijedee: 'uo sam Boijega Poslanika, s.a.w. s. ,
kad je rekao: ''Allah je due ljudi stvorio dvije hiljade godina prije
ljudi, pa one od njih koje se meusobno prepoznaj u zblie se, a one
koje se ne prepoznaju raziu se!"
Ovo je dio onoga ime ovi podupiru svoje stajalite.
Drugi kau: U polemici sa vama mi emo se zadrati na dvjema
takama. Prvo: navest emo dokaz da se due stvaraju nakon to
budu stvorena tijela; drugo: odgovorit emo na argumente koje vi
navodite.
Sto se tie prve take - ta, Uzvieni je rekao: O iudi, mi vas stva
ramo od muJkarca i enef1 (El-Hudurat, 1 3) Ovo je, dakle, obraanje
ovjeku kao takvom, sastavljenom od due i tijela, to upuuje na
injenicu da je sva ta vrsta stvorena nakon to su im stvoreni otac i
mati. To jo izraenije ekspliciraju rijei Uzvienoga: O iudi, bojte J
Gospodra svoga, koji vas od jednog ovjeka stvara, a od njega je i drog
njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge mu! karce i ene rasiao! (En-N isa' ,
1|
Kod Korkuta stoji: "O ljudi, Mi Y8 od jednog ovjeka i jedne ene staramo!"
42
KNJIA O DUI
~~~~~~~~~~~~~~ ~
l) Ovo posve jasno istie da se stvaranje itave ljudske vrste odvija
tek nakon stvaranja njezina korijena.
Ako bi neko rekao: Ali, to ne iskljuuje mogunost da je stvaranje
dua prethodilo stvaranju njihovih tijela, makar one bile stvarane
nakon to je stvoren praotac ljudske vrste, kako to sugeriraju ranije
navedeni dokumenti! - odgovor bi bio slijedei: Mi emo, ako Allah
uzvieni dadne, iznijeti navidjelo da navedeni dokumenti ne upu
uju na prethodenje dua tijelima u smislu jednog stabilnog naela.
Najvie to ti dokumenti otkrivaju - nakon to se ustanovi njihova
vjerodostojnost i neupitnost - jest to da je njihov Storitelj i Tvorac
uzvieni duama dao oblije i odredio im vrijeme kad e biti stvorene,
ivotnu dob i djela koja e initi, zatim je ta oblija izveo iz njihova
izvorita (min maddetiha) i potom ih ponovo vratio nazad, te svakoj
od njih pojedinano odredio vrijeme koje je predvieno za njezino
pojavljivanje.
Medutim, navedeni dokumenti ne ukazuju na to da su due
onomad stvorene u jednoj konanoj formi, nakog ega su nastavile
egzistirati ive i svjesne, s mogunou govora, da sve obitavaju na
jednom mjestu odakle se u mahovima upuuju tijelima, kako to tvrdi
Ehu Muhammed ibn Hazm. Da li se, dakle, ti dokumenti mogu
opteretiti vie od onoga to oni mogu podnijeti? Dakako, Gospodar
uzvieni due stvara u mahovima, no na temelju odreenja koje je
tome prethodilo, tako da vanjski oblik stvaranja biva podudaran s
prethodnim odreenjem. Uostalom, to je Njegovo naelo - uzvien
neka je On! - u svim Njegovim stvorenjima: On im najprije odredi
sudbine, vijek trajanja, karakteristike i fzionomije i potom ih izvede
u postojanje, sukladno tom odreenju koje im j e odredio; ni manje
ni vie od toga.
43
Ibn Qajji m el-Dewzi
Navedeni dokumenti, prema tome, sugeriraju porvrdu po
stojanja prethodnoga odreenja. Neki od njih upuuju na to da je
Allah uzvieni izveo njihove prototipove (emsil), njihova oblija i
one srene razdvojio od onih nesrenih. Sto se pak tie Njegovoga
obraanja njima, traenja od njih da progovore, njihova priznavanja
Njegove gospodarsrvenosti i samoposvjedoenja njihove ropsrvenosti
- oni iz prvih muslimanskih generacija koji su iznosili takve rvrdnje
inili su to na temelju vlastitog razumijevanja predmetnog ajeta.
Ajet, medutim, ne sugerira takvo neto ve, naprotiv, otkriva upravo
suprotan smisao!
Sto se tie Milikovog hadisa, Ebu Omer za nj kae: "Njegov
niz prenosilaca je preki nut. Naime, Muslim ibn Jesir nije se susreo
s Omerom ibn el-Hattibom, a u prenoenju ovoga hadisa izmedu
njih dvojice nalazi se Nu'ajm ibn Rebi'a. Uz to, on - ukoliko bi se
uvaio ak i takav niz prenosilaca - ne moe biti uzet kao argument:
ovaj Muslim ibn Jesir je, naime, nepoznat prenosilac, premda postoje
neka miljenja da je on Medinjanin; to nije onaj Muslim ibn Jesir
iz Basre. Ibn Ebu Hejsema kae: ' Pred Jahjom ibn Mu'ajnom sam
proitao ovaj Milikov hadis, kojeg on prenosi posredsrvom Zejda ibn
Ebu Unejsa, i on je za Muslima ibn Jesira svojom rukom napisao:
Nepoznat!"
Ebu Omer potom hadis navodi posredsrvom Nesiija; tu stoji:
"Obavijestio nas je Muhammed ibn Wehb, pozivajui se na Muham
meda ibn Selemu, koji je rekao: ' Priao mi je Ebu 'Abd er-Rahim;
kae: Kazivao mi je Zejd ibn Ebi Unejsa, pozivajui se na 'bd el
Hamida ibn 'Abd er-Rahmana, on na Muslima ibn Jesira a on na
Nu'ajma ibn Rebi'u . . .
Zatim hadis navodi posredsrvom Sahbere; tu stoji: "Kazivao nam
je Ahmed ibn 'Abd el-Melik ibn Wqid, pozivajui se na Muhammeda
KNJIGA O DUI
ibn Selem u, on na Ebu 'bd er-Rahima, on na Zejda ibn ebu Unejsa,
on na 'bd el-Hamida, on na Muslima, a on na Nu'ajma . . . "
Ebu Omer kae: "U ovom hadisu sporan je jedan dodatak
- naime to to se meu njegovim prenosiocima navodi i Nu'ajm ibn
Rebi'a - i ne moe se uzeti kao argument injenica da ga ne navodi
neko pouzdanij i, budui da taj dodatak spominje sasvim pouzdani
hafz hadisa!
Ukratko, za ovaj hadis moe se kazati da niz njegovih prenosilaca
nije pouzdan budui da niti Muslim ibn )esar, niti Nu'ajm ibn Reb i' a
nisu poznati kao nosioci znanja. Ipak, sam smisao hadisa mogao bi
biti vjerodostojan i potjecati od Vjerovjesnika, s. a. w. s. , budui da ga
podupiru brojni drugi provjereni dokumenti, ije bi se navoenje
moglo oduljiti, a koji se temelje na hadisu Omera ibn el-Hattaba i
dr. , ije bi navoenje nepotrebno oduzimalo prostor i vrijeme".
Ebu Omer svakako misli na one hadise koji govore o prethode
em Boijem odreenju, budui da upravo njih navodi u nastavku.
Tako navodi i hadis 'bdullaha ibn Omera o predodreenju (qader)
u kojem se na kraju kae: "I jedan ovjek iz plemena Mezjena ili
plemena Duhejna upitao je: 'Boiji Poslanie, pa emu onda rad?!'
'Oni koji e unii u Dennet', kazao je Poslanik, 'nj ima je, zbilja,
uinjeno lahkim injenje djela stanovnika Denneta, a onima koj i
e unii u Dehennem uinjeno je lahkim injenje djela stanovnika
Dehennema!"
On kae: "To prethodee odreenje (qader) od Vjerovjesnika,
s.a.w. s. , prenose: 'li ibn Ebu Tlih, Ubejj ibn Ka'b, 'bdullah ibn
'bbas, Ibn Omer, Ebu Hurejra, Ebu Se'id, Ebu Surejha el-Gifri,
'bdullah ibn Mes'ud, 'bdullah ibn 'Amr, ' Imran ibn Husajn, 'la,
Enes ibn Malik, Suraqa ibn Du'sum, Ebu Musa el-E'ari, ' Ubada
ibn Samit . . . " Veina njihovih hadisa posjeduje razliite nizove preno-
45
Ibn Qajji m ei-Dewzi
silaca i on mnoge od njih potom navodi zajedno s njihovim nizom
prenosilaca.
Sto se tie hadisa Ebu Saliha, kojeg on prenosi posredstvom Ebu
Hurejrea, on govori o izvoenj u potomstva i njihovu pojavljivanj u u
oblicima sitnih estica od kojih su tom prilikom jedni bili obasjani
svjetlou, a drugi obavijeni tamom. Hadis ne govori o tome da je
Allah uzvieni njihove due stvorio prije tijela i da i h je smjestio na
jedno mjesto odakle svaku duu alje njezinom tijelu onda kad ono
bude stvoreno.
Dakako, Uzvieni svakome tijelu dodjeljuje onu njemu pripa
dajuu duu koj u je prethodno odredio da mu bude upravo u tom
vremenu. Onaj ko dobro razvidi sve te hadise ustanovit e da niti
jedan od njih ne govori o tome da je Bog duu odreenoga tijela
onomad stvorio u njezinom konanom obliku i zatim je smjestio u
neki prostor, izvan svakog dosluha s njezinim tijelom, odakle bi je
tijelu upuivao tek nakon to joj ga stvori.
Sto se tie hadisa Ubejja ibn Ka'ba, on ne potjee od Vjerovjesni
ka, s.a.w.s., no i da je vjerodostojno prenesen - a nije! - on bi mogao
izraavati samo Ubejjev stav i nita vie. Meutim, nizom prenosilaca
kojim se taj hadis prenosi prenose se i neke apsolutno neprihvatljive
stvari, navodno od samog Poslanika, odnosno od njegovih ashaba.
Jedan od njegovih prenosilaca, naprimjer - Ebu Da'fer er-Razi - i
pouzdan je i slab prenosilac. i ibn el-Medini za nj kae: "Bio je
pouzdan! "; takoer k: "Brkao je stvari!" Ibn Mu'ajn kae: "On je
pouzdan prenosilac, ali takoer kae i slijedee: "Hadisi koje on prenosi
mogu se biljeiti, meutim, treba napomenuti da on pri navoenju
hadisa pravi i greke! " Imam Ahmed kae: "Kad je posrijedi hadis, ne
smatra se jakim prenosiocem!" Jo k: "Iskren je u prenoenju hadisa
(salih el-hadis). El-Fellas kae: "Slabog je pamenja!"
46
KNJIGA O DUSI
Za Ebu Zur'aa kau: "Mnogo uobraava". Ibn Haj jan za nj kae:
"Jedinstven je po tome to prenosi neke apsurdnosti od velikih au
toriteta!"
Naime, ono to je apsurdno u predmernom hadisu jesu njego
ve rijei: "I dua lsaova bila je jedna od tih dua od koj ih je zavjet
uzet i ta je dua poslata Merjemi kad se od svojih bila izdvojila na
jedno istono mjesto i ona je u nju ula na njezina usta!" Poznato
je, medutim, da ruh koji je poslat Merjemi nije Mesihov ruh, ve
je taj ruh izvrio udahnjivanje u nju (nefeha fha) i ona je od toga
ostala nosea s Mesihom. Uzvieni kae: Mi smo k njoj riha Na!ega32
poslli i on joj se prikazo u liku savreno stvorena mukarca. 'Uteem
se Milstivom od tebe, ako se Nega boji!' - uzviknu ona. . ja sam
upravo izslnik Gospodra tvoga' - ree on ' t poklnim deaka
ista!' (Merjem, 1 7)
Mesihov ruh, posigurno, s njom nee ovako govoriti o sebi, a u
nekim verzijama ovog Ebu Da'ferovog hadisa navodi se upravo to,
tj . da je Mesihov ruh bio taj koji je razgovarao sa njom, da joj je on
bio poslat!
Ovdje nalazimo etiri postavke:
Pvo: Allah uzvieni izveo je njihova oblija, njihove prototipove
(emsal) i razdvojio nesretnike i sretnike, one kojima e biti oproteno
od onih koji e se suoiti sa kaznom.
Drugo: Allah uzvieni tada je protiv njih ustanovio dokaz, zatra
io od njih da posvjedoe Njegovu Boanstvenost i za to kao svjedoke
uzeo Svoje meleke.
.\2
Korkut kae: "Meleka Dibrila". Mi smo, medutim, imajui u vidu ire implikacije,
zadrali izvorni izraz ruh, to znai: duh, dua, duhovni subjekt.
47
Ibn Qajjim el-Dewzi
Tre: tumaenje rijei Uzvienoga: J kad je Gospodr tvoj iz kimi
Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo . (El-A' raf, 1 72)

etvrto: On je sve te due, nakon to ih je izveo, smjestio na

jedno mjesto, konano zavrivi njihovo stvaranje, i odatle ih svakoga
trenutka u mahovima odailje njihovim tijelima.
Sto se tie prve postavke, o tome postoje brojni, nedvosmisleni
dokumenti koji se prenose kako od samog Vjerovjesnika, s.a.w. s. ,
tako i od njegovih ashaba.
Drugu postavku uvaavaj u neki komentatori Kur'ana, vjerujui
da je to pravo tumaenje ajeta. To je i stajalite veine (dumhir)
tradicionalistikh komentatora Kur'ana.
Ebu Ishaq kae: "Mogue je da je Allah uzvieni uzorcima sitnih
estica koje je izveo (iz kime Ademove, op. prev. ) podario razum
kojim su mogle shvaati, u onom smislu kako je rekao: jedn mrav
ree: 'Ulzite M stanove svoje . . . ' (En-Nerl, 1 8) On je i brda, i ptice,
potinio da zajedno s Dawidom slave Allaha!"
Ibn el-Enbari kae: "Stajalite hadiskih uenjaka i velikana islam
ske znanosti o ovom ajetu jest da je Allah Ademovo potomstvo izveo
iz njegove kime i kimi njegovih potomaka - oni tada bijahu u obliku
sitnih estica - pa je od njih uzeo zavjet da je On njihov Stvoritelj , a
da su oni stvoreni, i oni su to priznali i prihvatili nakon to im je On
ugradio razume kojima su poimali ono to im je predstavljeno, onako
kako je i brdu dat razum onda kad mu je uslijedilo obraanje, i kao
to je uinjeno sa devom kad je seddu uinila, i s palmom, ime je
dobila sposobnost da uje i da se okrene kad se pozove ... ! "
El-Durdani kae: "Izmeu Vjerovjesnikovih, s.a.w. s. , rijei:
'Allah je potrao lea Ademova i odatle izveo potomstvo njegovo' i
izmeu ovoga kur'anskog ajeta - Bogu hvala! - nema nikakve pro-
48
KNJIGA O DUSI
turjenosti. Naime, kad ih je Uzvieni izveo iz kime Ademove, On
ih je time izveo i iz kimi njegovih potomaka, budui su oni jedni
od drugih. Sto se tie rijei Uzvienoga: Da na Sudnjem Mnu ne
reknete: 'i o ovome nimo nita znali!' (El-A' raf, 1 72), tj . o zavjetu
koji je od njih uzet - ako tako reknu meleki e posvjedoiti da su oni
preuzeli tu obavezu.
Ovo, kae on, potvruje i tumaenje koje se nalazi u jednoj
predaji, naime da je Allah uzvieni rekao melekima: "Budite svje
doci!" i da su oni rekl i: "Bili smo svjedoci! " Neki uenjaci stoje na
stanovitu da je zavjet uzet od dua, ne i od tijela, budui su one te
koje razumiju i poimaju, da su one te koje e biti nagraene, odnosno
izloene kazni, dok e tijela biti mrtva - niti e ta razumijevati, niti
e ega biti svjesna. Ovakvom razumijevanju naginjao je i Ishaq ibn
Rhewejh i isticao da je to stav Ehu Hurejrea. Ishaq kae: "Uenjaci
su jedinstveni u tome da se radi samo o duama, da je to bilo prije
stvaranja tijela, tj. da je Bog od njih zatraio da progovore i da budu
svjedoci protiv samih sebe!"
Durdani kae: "Oni kao argument navode Boije rijei: Nikako
ne smatraj mrtvima one koji su na Allhovu Putu izginuli! Ne, oni su
ivi . . ! (Alu 'lmran, 1 69), dok su tijela istruhnula, iezla u zemlja
nom du. U obilj u se nalaze i vesele se due; one su te koje osjeaju
slast i bol, koje se raduju i aloste, koje prepoznaj u i ne prepoznaju.
Pojanjenje toga moe se nai kod snova gdje ovjek ujutro ustane, a
na njemu budu vidljivi tragovi uitka radosti, odnosno bola alosti,
kao posljedica onoga s ime se susrela dua, mimo tijela.
Ono to je u ovom odjeljku sutinsko k on - jest injenica
da je On, Uzvieni, zavjetom kojeg je uzeo od njih ustanovio dokaz
za svakog subjekta kojem je udahnuta dua, kako za onog koji je
obavijeten o Zavjetu, tako i za onog koji nije obavijeten. Povrh
49
Ibn Qajjim el-Dewzi
tog dokaza, onima od njih koji su obavijeteni, On je taj dokaz jo
osnaio i znamenjima i injenicama koje je postavio u njima samima
i u svijetu koji ih okruuje, te poslanicima koj i su im upuivani kao
do nosioci radosne vijesti i kao opominjai, te poukama i primjerima o
koj ima su izvijea prenoena do njih. On, Uzvieni, od svakoga od
njih trai samo onoliko pokornosti koliko ga na to obavezuje taj dokaz
i koliko je u njih ugradio sposobnosti, koliko im je dokaza ponudio.
O onima koji su obavijeteni o Zavjetu kojeg je uzeo od njih i koji
su upoznati s onim to je nareeno i zabranjeno On, Uzvieni, jasno
je kazao kako e postupiti sa njima, dok nam je znanje o onima koji
nisu obavijeteni o tome uinio zaklonitim. Medutim, mi znamo da
je On Pravedni, da u pogledu Njega nikakva nepravda nije zamisliva;
da je On Mudri i da u Njegovu stvaranju nema manjkavosti; da je
Moni i da nee biti pitan za ono to radi; da Njemu pripada stvaranje
i zapovijed, uzvien neka je On, Gospodar svih svjetova!"
#
# #
Drugi se sa njima ne slau u razumijevanju smisla predmetnog
ajeta. Oni kau: "Smisao Boi jega iskaza: I kad je Gospodr tvoj iz
kimi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo . . (El-A' raf, 1 72) jest
slijedei: On ih je izveo i stvorio ih nakon to su bili sperma u k
mama oeva; izveo ih je na Ovaj svijet postupno, jedne za drugima,
odredivi same njih da budu svjedoci protiv sebe u tome da je On
Gospodar njihov. Uinio je to na nain da im je oevidnim uinio
znamenja Svoja i Svoje dokaze koji ih nuno vode do sazanja da je
On njihov Stvoritelj . Tako nema nikoga, a da u sebi ne nosi uinak
svoga Gospodara koji mu potvruje da je On njegov Tvorac i da On
u pogledu njega sprovodi Svoju odredbu.
50
KNJIGA O DU$1
Kad su tako postali svjesni toga i kad ih je sve to su vidjeli i
opazili pozvalo da povjeruju u Nj, bili su u statusu svjedoka, onih
koji su uzeti da svjedoe protiv samih sebe da je istina ono emu ih
to poziva, onako kako na drugom mjestu kae: Sami priznaju d su
neverici! (Et-Tewba, 1 7) Hoe kazati da su oni u statusu svjedoka,
makar i ne kazali: Mi smo nevjernici; onako kako ti kae: "Moji
su organi svjedoci tvojih rijei! ", tj. ja sam ih uo, pa kad bi i moji
organi bili pozvani da ih posvjedoe - a bili u stanju govoriti - oni bi
to posvjedoili. Ove je vrste, takoer, i Boije izvijee i objanjenje:
Allh svjedi d nema drugog boga osim Nega! (Alu ' Imran, 1 7) , tj.
upoznao je s tim i objasnio tako da je to poprimilo oblik svjedoenja
nekoga ko svjedoi kod vladara ili negdje drugdje".
Ovako kae Ibn ei-Enbari. Durdani to dalje pojanjava, inter
pretirajui svoje autoritete: "Kada je Allah stvorio stvorenja i otkrio
im Svoje znanje kako o onome to je bilo, tako i onome to se jo
nije zbilo - na nain kao da jeste - samo Njegovo znanje o tome
da e se to dogoditi garant je tog dogaanja. Budui da je to tako,
da Njegovo znanje prethodi onome to e se dogoditi, u arapskom
jeziku uobiajeno je da se ono ije se dogaanje tek oekuje izrazi u
formi ve dogoenoga. Takav izraajni oblik Uzvieni koristi na vie
mjesta u Kur'anu, npr.: J stanovnici Vtre dziviahu . . 33 (El-A' raf
50); J stanovnici Dnneta dziviahu o (EI-A' raf, 44) ; Oni sa vrhova
becma dziviahu neke lud (El-A' raf, 48)
Prema tome, Boije rijei: J ztraio od njih d posvjede protiv
sebe . . (EI-A'raf, 1 72) znae: I zatrait e od njih da posvjedoe ra-
31
Kod Korkuta: "l stanovnici Vatre dozivae . . . ", premda je glagol dozivati u izvorniku
upotrijebljen u prolom vremenu, kao i u primjerima koji slijede - upravo ono to se
ovdje hoe kazati .
S I
Ibn Qajjim el-Dewzi
~m~
zumom kojeg je instalirao u njih, kojim se vri poimanje i za koga
se vee nagrada i kazna. Svaki onaj koji se rodi i doivi svoju zrelost,
te bude u stanju razluiti ta je tetno, a ta korisno i pojmiti Boije
obeanje i prijetnju, nagradu i kaznu, on postaje poput onoga od
koga je Allah uzvieni uzeo zavjet da e priznavati Njegovu jedinost
- zahvaljujui razumu kojeg je instalirao u nj , te znamenjima i doka
zima o njegovoj vlastitoj nastalosti koje mu je On uinio oevidnim,
tako da ovjek ne moe tvrditi da je sam svoj stvoritelj . Prema tome,
ako takvo to nije prihvatljivo, on onda mora imati nekog drugog
stvoritelja, izvan njega, koji nije kao on. Tako nema nijednog stvora
koji doivi tu ivotnu dob i koj i nema nikakve zapreke za ispravno
poimanje, a da, kad u njemu neto pobudi strah, ne pribjegne okrilju
Alaha uzvienoga, ne pogleda prema nebu i ne upre prstom u tome
pravcu, s punom svijeu o tome da je iznad njega njegov Stvoritelj
uzvieni.
Prema tome, ako razum, iz koga proishodi poimanje i razumije
vanje, dovodi do spoznaje onoga to smo naveli, ako on upuuje na
sve to, onda se svaki onaj ko doivi svoj u zrelost smatra onim od koga
je uzeta obaveza i zavjet; za nj se moe kazati: potvrdio je, posluao
i pokorio se, onako kako kae Allah uzvieni: Allhu Jpokorava sve
!to je na nebesima i na Zemli, hteli ili ne hteli! (Er-Ra'd, 1 5)
On dalje kae: "Oni kao argument navode i Poslanikove, a. s. ,
rijei: ' S tri osobe je dignuto pero34: s malodobnog djeteta do njegove
polne zrelosti, s ludoga sve dok mu se ne vrati pamet i sa spavaa
dok se ne probudi!", te rijei Uzvienoga: Mi smo nebesima, Zmli
i plninama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali d ga ponesu,
ali ga je, kae Allah, preuzeo ovjek! (El-Ahzab, 72) Ovaj emanet

Tj. ono to oni uine ne biljei im 5C kao grijeh.

52
KNJIGA O DU

I
ustvari je Ugovor i Zavjet; nebesa, Zemlja i planine su se ustegli od
preuzimanja tog emaneta budui su lieni razuma koji m se poima
i razluuje, dok je taj emanet ovjek preuzeo zahvalj ujui injenici
razuma kojeg ima u sebi.
Arapi o tome posjeduj u brojne sentence izreene u stihovima,
kakva je npr. i ova:
Brd svojom stamenou garanciu dd Fak 'su
Da brd Fak 'sa nikad izti nee!
Naime, kad god bi se stanovnici mjesta Fak'as uplaili poraza ili
neega drugog, oni bi se sklanjali na oblinje brdo, pa im je ono, kao
takvo, bilo kao garancija. Takvi su i Nabigini stihovi:
Selo go/nsko Haris zplka
z smru gospodra svoga
A i njihov brdki predio Hawrdn
i on se skrui, povi kril svoja!
Da je to tako, kae ovaj , potvruj u i rijei Uzvienoga: Da na
Sudnjem dnu ne reknete: "Mi o ovome nismo nita znali '; ili d ne
reknete: "Nai preci su prie nas druge Allhu ravnim smatrali, a mi
smo pokolenje poslie njih. (El-A'raf, 1 72- 1 73), jer Allah uzvieni
pojanjava da je ta obaveza od njih uzeta stoga da na Sudnjem danu
ne bi mogli rei: Mi o tome nita nismo znali. To neznanje ovdje
moe biti samo jedno od dvoga: ili da nita nisu znali o Kijametskom
danu ili pak o uzimanju Zavjeta.
Sto se tie Kijametskoga dana, uzvieni Allah u Svojoj Knjizi
nigdje ne navodi da je od njih uzeo obavezu i zavjet da e znati za
proivljenje i polaganje rauna, ve samo navodi da e znati za N j. Sto
se pak tie preuzimanja Zavjeta, onda djeca i nedonoad - ukoliko
53
Ibn Qajjim elDewzi
je ta obaveza uzeta i od njih, kako to tvrde oponenti - budui da nisu
doivjeli da se ovaj Zavjet uzme i od njih kad bi mogli biti nemarni
prema njemu, porei ga i zanijekati, pa kada bi to neznanje moglo
potei od njih? Bog uzvieni nee ih kazniti za neto to nije poteklo
od njih samih. Prema tome, navoditi neto to nije prihvatljivo i ega
nee biti jest apsurdno.
Sto se tie rijei Uzvienoga: lli d ne reknete: "Nafi preci su
prie nas druge Allhu ravnim smatrali, a mi smo pokolenje poslie
njih mnogobotvo za koje e odgovarati ili je potjecalo od samih
njih ili od njihovih predaka. Ako je potjecalo od njih onda su oni
mogli biti odgovorni za nj tek poto su doivjeli svoju zrelost, kad
biva ustanovljen dokaz protiv njih. Od djeteta, meutim, ne moe
potei ni mnogobotvo ni neto drugo. Ako je pak mnogobocvo
od drugih, ne od njih samih, u tom sluaj u sva muslimanska zaje
dnica saglasna je u come d niedn greinik tue griehe nee nositi!
(En-Nedm, 38) , kako co Uzvieni Allah kae u Kur'anu. To nije u
koliziji s predajom koja se prenosi od Vjerovjesnika, s.a.w.s., "da je
Allah potrao lea Ademova i odade izveo potomstvo njegovo, ce od
njih uzeo obavezu", jer je on prenosio Rijei Allaha uzvienoga pa
je i Objava dola tako kako se on bio izrazio, tj. namjesto buduega
upotrijebljeno je prolo vrijeme.
Ovo je, kae on, slino Boijem iskazu: Allh je od svakog vje
rovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje do - obavezu uzeo: "Kd
vam, poslie, doe poslnik koji e potvrditi d je istna ono Ito imate,
hoete li mu sigro povjerovati?" (Alu 'Imran, 8 1 ) Uzvieni je tako
Objavu i znanje koje je objavljivao vjerovjesnicima uinio zavjetom
narodima koji su ostajali iza njih, na ta upuuj u rijei Uzvienoga:
Kad vam, poslie, de poslnik koji e potvrditi d je istina ono Ito imate,
hoete li mu siguro povjerovati? Zatim je rekao tim narodima: Da li
54
KNJIGA O DU

I
pristajete i prihvatate d se na to Meni obaveete?" oni su odgovarali:
"Pitajemo!" Budite, ond, svjedci " rekao bi On 'a i ja u s vama
svjedoiti!' (Alu 'Imran, 8 1 ) . Tako je Uzvieni samu injenicu da su
se ti narodi upoznali s Objavom koja je sputena njihovim vjerovje
snicima uinio dokazom protiv njih, kao uzimanje zavjeta od njih.
Njihovo poznavanje Njega tretirao je njihovim potvrivanjem.
Ja kaem: To je, takoer, slino rijeima Uzvienoga: I setite se
Allhove blgodti kojom vas je obasuo i zvjeta kojim vas je obavezo,
kad ste rekli: "Sluamo i pokoravamo se!" (ElMaida, 7) To je Njegov
zavjet kojega je uzeo od njih nakon to im je poslao Svoje poslanike,
tj. da e vjerovati u Nj i Njegove poruke drati istinitim. Sukladni
tome iskazu su i slijedei iskazi: Oni koji obavezu prema Allhu ispu
njavaju i ne kre zvjetf5 (ErRa'd, 20) O sinovi Admovi, zr vam
nisam naredio: "Ne klnjajte se etanu, on vam je nepriatel otvoreni,
ve se klnjajte Meni; to je put pravi!" (Jasin, 60)
To je Njegov zavjet njima, izreen jezicima Njegovih poslanika.
Takve su i Njegove rijei upuene Benu Israilianima: Ispunite zvjet
koji ste Mi dli ispunit u i ja Svoj koji sam vama do! (ElBeqare,
40) Takav je i ajet: A kad je Allh uzeo obavezu od onih kojima je
Knjiga dta d e je, sigurno, ludima objanjavati i d nee iz nje nita
kriti ! (Alu ' Imran, 1 87) , te ajet: Mi smo od vjerovjesnika zvet njihov
uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Ma, i od /sda, sina
Meremina smo vrst zvjet uzeli n ! (ElAhzab, 7)
Rije je, dakle, o zavjetu kojega je od njih uzeo nakon to ih je
poslao kao poslanike, onako kako je zavjet uzeo i od njihovih naroda
nakon to im je poslao opomenu. To je onaj zavjet ije je prekrioce
Uzvieni prokleo i sankcionirao u svojim rijeima: Ali, zto to su
!5
Kod Korkura stoj i: "I ne kre obeanje!"
5 5
Ibn Qajj i m el-Dewzi
zvjt svoj prkrili, Mi smo ih proklli i srca njihova okrutnim uinili!
(El-Maida, 1 3)
On ih je, dakle, sankcionirao zbog njihova krenja zavjeta kojega
je od njih uzeo jezicima Svojih poslanika, to je eksplicitno iskazao u
ajetu: I kad smo od vas zvjet uzeli i brd iznad vas podigli: "Svojski
prihvatite ono Jto smo vam dli i neka vam je na umu ono to je u Knjizi,
d biste se kazne sauvali! (El-Beqare, 63)
Poto se ovi i njima slini ajeti nalaze u suri koja je objavljena u
Medini u njima se podsjeanje na ovaj zavjet upuuje sljedbenicima
ranijih objava - zavjet uzet od njih da e vjerovati u Allah i u Njegove
poslanike. Medutim, budui da se predmetni ajet nalazi u suri El
A' raf, objavljenoj u Mekki, u njoj se navodi onaj zavjet i ono ope
posvjedoenje svih obavezanih stvorenja koja su potvrdila Njegovu
Boanstvenost i jedinost, te neosnovanost mnogobotva. To je zavjet
i iskazivanje priznanja kojim je ustanovljen dokaz protiv njih, koj im
je otldonjena svaka isprika i kojim kazna postaje legitimna; ijim se
krenjem zasluuje propast. Stoga je bilo neophodno da oni taj zavjet
imaju u svijesti, da znaju za nj - to je onaj elemenat na kojem ih je
On stvorio, tj. ono priznavanje Njegove Boanstvenosti, injenice da
je On njihov Gospodar i Tvorac, te da su oni stvorena, potinjena
bia. Potom im je On slao jo i Svoje poslanike da ih podsjete na
ono to oni nose u svojoj naravi i svoj im umovima, te da im objasne
kakvo je Njegovo pravo kod njih, da im objasne Njegovu zapovijed
i zabranu, Njegovo obeanje i prijetnju.
Na to, mnogim detalj ima, upuuje i sama struktura ajeta.
Pvo: Reeno je: J kad je Gospodr tvoj iz kimi Ademovi h sinova - - -
(El-A' raf, 1 72), a ne: i z kime Ademove; Ademovi si novi ipak nisu
isto to i Adem.
56
KNJIGA O DUI
Drugo: Uzvieni Allah je rekao: "Iz kimi Ademovih sinova",
nije rekao: iz kime. Tako je upotrijebljena cjelina namjesto jednog
njezinog dijela ili - jo bolje - dat je permutativ implikacije.
Tree: Reeno je: "Potomstvo njihovo", a ne: potomstvo njegovo.

etvrto: Uzvieni Allah je rekao: "l ztraio od njih d posvjedoe

protiv sebe!', tj. uinio ih je svjedocima protiv samih sebe. Svjedok se,
svakako, mora sjeati onoga to je svjedoio i on se svoga svjedoenja
i sjea tek nakon pojavljivanja na Ovome svijetu, dok se nikakvog
ranijeg svjedoenja ne sjea.
Peto: Uzvieni je saopio da je smisao ovog 'traenja posvjedoe
nja' ustvari ustanovljenje dokaza protiv njih, kako na Sudnjem danu
ne bi mogli rei: "Mi o ovome nismo nita znali!" i taj dokaz protiv
njih ustanovljen je slanjem poslanika i ovjekovom priroenom
naravlju, kako to kae Uzvieni: Poslnicima koji su radosne viesti i
opomene donosili, d ludi poslie poslnika ne bi nikakva opravdnja
pred Allhom imali! (En-Nisa' , 1 65)

esto: Oni su na to podsjeani kako na Sudnjem danu ne bi

mogli rei: Mi o ovome nismo nita znali! Zna se, meutim, da oni
nita ne znaju o izvoenju svih njih iz kime Ademove i traenju od
njih - od svih njih - da tada potvrde svoje svjedoenje; toga se niko
od njih ne sjea.
Sedmo: Rijei Uzvienoga: lli d ne reknete: 'ai preci su prie
nas druge Allhu ravnim smatrali, a mi smo pokolenje poslie njih! (EI
A' raf, 1 72) naglaavaju dvije mudrosti u tom upoznavanj u i traenju
posvjedoenja. Prva je ta da ne mogu tvrditi da nita nisu znali a druga
je da se ne mogu pravdati povoenjem, jer onaj ko nita nije znao i
nema nikakve svijesti o tome, dok se povoditelj u svom povoenju
povodi za nekim drugim.
57
Ibn Qajji m el-Dewzi
Osmo: Rjei Uzvienoga: Zr e nas kazniti z ono to su /ivci
inili?! (El-A' raf, 1 72), tj. ako bi ih On kaznio zbog po rican ja i mno
go botva njihovih predaka, oni bi mogli tako kazati. On, Uzvieni,
njih, meutim, kanjava zbog njihova oponiranja njihovim poslani
cima, zbog njihova utjerivanja u la tih poslanika, a da ih kanjava
zbog njihova povoenja za precima u njihovu mnogobotvu, bez
ustanovljenja dokaza protiv njih predstavljenog u slanju poslanika,
u tom bi sluaju On njih kanjavao za neto to su laljivci inili, ili
bi ih kaznio zbog njihove nebrige da prepoznaj u nevaljalost stanja u
kojem se nalaze. On, Uzvieni, meutim je saopio da On ljudske
zajednice nije kanjavao nepravedno, dok njihovi pripadnici nita nisu
znali; On ih je kanjavao tek poto bi ih upozorio i opomenuo.
Deveto: On, Uzvieni, od svakog ovjeka je zatraio da sam sebi
bude svjedok da je On Gospodar njegov, njegov Stvoritelj i to pri
znanje On na vie mjesta u Svojoj Knjizi navodi kao argument protiv
njih. Tako On npr. kae: A ako ih zpia ko ih je stvorio, sigro e rei:
'llh!' Pa kud se ond odmeu?! (Ez-Zuhruf, 87) , tj. kako se mogu
okretati od pridravanja zahtjeva Boije jedinosti (tewhid) nakon
takvog nj ihovog priznanja da je Allah njihov Gospodar i Stvoritelj .
Ovakvih primjera u Kur'anu ima mnogo i to je taj dokaz, ono ijim
je implikacijama zatraio od njih da svjedoe protiv sebe, nata su
ih podsjeali Njegovi poslanici, rijeima Njega, Uzvienoga: Zr se
moe sumnjati u Allha, stvoriteia nebesa i Zemie?" (Ibrahim, 1 O)
Tako ih Allah uzvieni podsjea - jezikom Svoj ih poslanika - na to
njihovo priznanje, tu spoznajnost, dok ih nikada nije podsjetio na
neko priznanje koje je prethodilo njihovom pojavljivanj u; On neim
takvim nije protiv njih ustanovio nikakav dokaz.
Deseto: On je to uinio obiljejem (ajet), to je oevidna, jasna
oznaka, kategorina u svom naznaavanju, tako da je ono to ona
58
KNJIGA O DUI
naznaava nerazluivo od nje, to je karakteristika svih znamenja
Gospodara uzvienoga. Sva su ona naimenovani vodii za konkretan
cilj s namjenom da taj cilj oznae jasno. Tako Uzvieni kae: Tko Mi
potanko izlemo dokaze + . v (ElEn':m, 55) , tj. Mi tako razgovijetno i
s takvom jasnou izlaemo obiljeja ne bi li se oni iz mnogobotva
vratili jednobotvu, iz nevjerovanja u vjerovanje. Ta obiljeja koja
On potanko izlae jesu upravo ona obiljeja koja je On pojasnio u
Svojoj Knj izi, gdje je naznaio brojne vrste Svoj ih stvorenja; to su
znamenja koja se oituju u prostranstvima svijeta koji ih okruuje, i
ona koja ute u sebi, u svoj im biima; znamenja u njihovom okru
enju i stranama njihovih obitavalita koja inicira Gospodar uzvieni
- blagoslovljen je On!
Sva ta znamenja upuuju na Njegovo postojanje, na Njegovu
jedinost, na istinitost svega onoga to su prenosili Njegovi poslanici,
na konaan povratak Njemu, na injenicu da e doi do Smaka svi
jeta. Jedan od najoitijih tih dokaza jest upravo onaj dokaz za kojeg
je On svakog od njih pojedinano uinio da bude svjedokom protiv
samoga sebe: naime, da je On njegov Gospodar, njegov Stvoritelj i
Zaetnik, te da je on, s druge strane, podreen, stvoren, proizveden;
da je postao, nakon to ga prethodno nije bilo. Nemogue je da je
nastao bez nekog ko ga je izveo u postojanje, ili pak da on sam bude
taj inilac, da sam bude svoj stvori telj . On, dakle, mora imati nekoga
ko ga je uveo u postojanje, nekoga kome nita drugo nije slino.
To priznanje i to osvjedoenje jest neto to oni nose u svojoj
naravi na kojoj su stvoreni, to nije nikakva naknadna steevina. Prema
tome, ovaj ajet - naime: I kad je Gospodr tvoj iz kimi Adm ovih sinova
izveo potomstvo njihovo . . . (El-A' raf 1 72) sukladan je Vjerovjesnikovim
rijeima: "Svako se novoroene raa s istom ljudskom naravlju ('ala
el-ftrah) !", te rijeima Uzvienoga: Ti upravi lce svoje vjeri, kao pravi
59
Ibn Qajjim el-Dewzi
verik, vjeri, delu Allhovu (trah), prema kojoj je On iud nainio,
- ne treba d se mienja Allhova vera, jer to je prava vera, ali veina
iudi to ne zna! (Er-Rum, 30)
Nek komentatori Kur'ana - poput, npr. Zemaherija - i navode
samo ovakvo tumaenje. Drugi, opet, navode samo ono prethodno
dok trei - poput Ibn el-Dewzija, El-Whidija, El-Mawerdija i dr.
- navode oba ta tumaenja.
El-Hasan ibn Jahja el-Durdani kae: "Ako bi se u ovom
odjeljku neko suprotstavio hadisom koji se prenosi od Vjerovjesnika,
s. a. w. s. , gdje on kae: "Allah je potrao Ademova leda i odatle izveo
potomstvo njegovo, od njih uzeo obavezu ('ahd) i potom ih ponovo
vratio u njegova leda!" i rekao da hadis ne doputa takvo tumaenje
kakvo si ti iznio, u kojem sluaju njihovo ponovno vraanje u leda ne
bi dolazilo u obzir - ako bi, dakle, od njih zavjet uzimao tek poto bi
dostigli svoj u fziku i umnu zrelost - odgovor bi bio: Vjerovjesnikove
rijei: " I potom ih ponovo vratio u njegova leda!" znae, kako smo
kazali: " I potom ih vraa u njegova leda! ", kakav je sluaj i s Boi jim
iskazom: "/ kad je Gospodr tvoj iz kimi Ademovih sinova izveo po
tomstvo njihovo . ", tj. kad izvodi.
Prema tome, znaenje bi bilo slijedee: Potom ih vraa u njegova
leda inom njihova usmrivanja, jer oni kada umru bivaju vraeni
zemlj i, u nju se ukopavaju, a upravo od nje stvoren je Adem i u nju
vraen. Kad tako budu vraeni u nju, time ustvari bivaj u vraeni u
Adema koji je u zemlji, da tu budu pokopani. U nju je vraen i on,
bivi i sam dio te supstance.
Proizlazi da vae bukvalno tumaenje ovoga hadisa kolidira s
onim smislom kojeg donosi Kur'an, pa je predmetni hadis jedino
primjereno tumaiti na nain kako smo to mi uinili. Uzvieni, naime,
kae: I kad je Gospodr tvoj iz kimi Ademovih sinova izveo potomstvo
60
KNJIGA O DUI
njihovo o + , ne navodei tu i samog Adema; Adem je spomenut samo
radi podsjeanja njegovih potomaka da su oni njegova djeca. U hadisu
se, medutim, kae da je On "potrao leda Ademova", pa se, prema
tome, ta dva iskaza mogu dovesti u suglasje samo ako se shvate na
nain kako smo to mi gore uinili!"
ElDurdani k: "Ja drim a treba kazati da nam je pri
hvatljivije i loginije, i da smo mi skloniji onome to se od Boijega
Poslanika, s. a.w. s. , prenosi u pogledu ovoga ajeta, te emu su se
priklonili ljudi od znanja iz prvih muslimanskh generacija, a Allah
je vlasnik uspjenosti i On napuuje na ono to je bolje i ispravnije
usvajajui stajalite nekih naih autoriteta iz glavne struje islama
(ehi essunne)36 koji, u odgovoru na ovakvu tvrdnj u navode neto
to je sasvim prikladno i primjereno aktuelnoj jezikoj upotrebi, te
metaforici arapskog jezika; to je dakle, realna mogunost znaenja,
koje se nadaje sasvim nenametljivo, bez ikakve usiljenosti ili proi
zvoljnog tumaenja. Radi se o tome da bi rijei Uzvienoga: I kad
je Gospodr tvoj iz kii Admovih sinova izveo potomstvo njihovo
mogle predstavljati subjekat predikata, naime izjave Allaha uzvienoga
o tome ta je poteklo od Njega u pogledu uzimanja od njih obaveze, a
budui d estica ' iz' (kad) zahtijeva odgovor, taj odgovor predstavljaju
rijei: "Oni su odgovarali: Jesi, mi svedimo!"
Ovaj predikat se, potom, prekida zavretkom tog prikaza, nakon
ega Uzvieni zapoinje drugi predikat, navodei ta e mnogoboci
govoriti na Sudnjem danu, naime: "Bil i smo svjedoci! ", tj. : "Svjedo
imo! ", kako to kae EI-Hati'a:
Ehi es-sun ne - dosl. pripadnici, odnosno sljedbenici obrasca !ivota kojeg je, u najirim
implikacijama tc rijei, ustanovio poslanik Muhammed, a.s., rijeju i djelom.
61
Ibn Qajjim el-Dewzi
Posvjedi Hati' kad susrete Gospodra svog
d na ispriku El- W/id ima pravo vee!
tj. Hati'a svjedoi, ili: posvjedoit e. Uzvieni, prema ovome,
kae: Mi svjedoimo da ete vi na Sudnjem danu kazati: "Mi o ovome
nita nismo znali! ", tj. o polaganju rauna pred koj im su se nali, o
propitivanju i pozivanju na odgovornost za nevjerstvo koje su ispo
ljaval i. Potom se tome pridodaje jo jedan predikat: "ili da ne kaete",
tj . : i da ete kazati, gdje je (u naelu rastavni) veznik 'ew' upotrijebljen
u znaenju sastavnog veznika ' i' , kakav je sluaj npr. i u ajetu: l ne
sluaj ni gefnika ni (e) neverika njihova! (Ed-Dehr, 24)
Znaenje bi, dakle, bilo ovo: I Mi svjedoimo da ete vi na
Sudnjem danu kazati: Nai preci su prie nas druge Allhu ravnim
smatrali, a mi smo pokolenje poslie njih! (El-A' raf, 1 73) , tj. oni su
otili u mnogo botvo pa su i nas, dok smo jo bili djeca, naveli na taj
svoj pravac i mi smo tako krenuli tim njihovim putevima, poveli se
za njima. Stoga nismo mi grijeni zbog toga to smo se povodili za
njima; grijeh za to pripada njima, koji su govorili: Zatekli smo pretke
nal kako ispoviedju vjeru i mi ih sliedimo u stopu! (Ez-Zuhruf, 23)
Ovo sugeriraj u njihove rijei: Zar ef na kazniti z ono !to su livci
inili?! El-A'raf 1 73), tj. to su nas naveli na mnogobotvo.
Ako se to sve ovako postavi, onda bi prvi prikaz predstavljao
obavjetenje svih ljudi o tome da je od njih uziman zavjet, dok bi
drugi prikaz predstavljao Boije izvijee o tome kako e se mnogo
boci pravdati na Sudnjem danu!"
Sto se tie oponentove tvrdnje da postoji kolizija izmedu onoga
to izraava Kur'an i onoga to iznosi hadis Boijega Poslanika, s.a.w.s.,
s obzirom na razliitost izraza u njima, El-Durdani izrie neto to bi
moralo biti prihvaeno s obzirom na sve one usporedbe i razmatranja
koj ima se potpomogao pri izlaganj u svog, drukijeg stajalita. On
62
KNJIGA O DUI
kae: "Hadis koji se prenosi od Boijega Poslanika, s.a.w. s. - "Allah
je potrao lea Aderova . . . " - samo dodatno pojanjava ono izvijee
koje nalazimo u onom prikazu kojeg Allah uzvieni u Svojoj Knjizi
navodi djelimino, ne u cijelosti.
Da je Poslanik, pored ovog svog iskaza - a koji bi se rogao
odnositi na vrijeme kada je od Adema uzi mana obaveza, kad ga Allah
jo nije bio zaduio Svojom Objavom - o tore rekao jo neto, ni u
tore ne bi bilo nikakvog nesuglasja niti kolizije, ve bi samo na ve
postojei smisao bacio vie svj etla. Takav je sluaj sa svim onim izra
zima koj i se razlikuju meusobno, a odnose se na jedan isti predmet
- oni nisu nuno meusobno kontradiktorni.
Kada Uzvieni, npr. u Svojoj Knjizi govori o stvaranj u Adema,
On na jednom mjestu kae da ga je stvorio od "zemnog praha"
(turab), na drugom mjestu da ga j e stvorio od "uarene ilovae"
(hare' resnun), na treem mjestu od "vrstog blata" (tin lazib),
na etvrtom od "sasuene ilovae" (salsal ke-1-fehhar) . Svi ovi izrazi
su razliiti i izraavaju razliita stanja: sasuena ilovaa nije isto to i
uarena ilovaa, dok je uarena ilovaa neto drugo u odnosu na zemni
prah. Meutim, u sutini svi oni izraavaj u istovijetnu bit: zemni prah
(turab) , od kojeg su se dalje, postupno, razvijala slijedea stanja.
Prema tore, rijei Uzvienoga: I kad je Gospodr tvoj iz kimi
Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo . . . i rijei Boi j ega Poslanika,
s.a.w. s. : "Allah je potrao lea Aderova i odatle izveo potomstvo
njegovo! " u naelu govore o istoj stvari, s tim da Poslanikove rijei
"potrao je lea Aderova" predstavljaju dodatak, dodatno pojanjenje
iskaza kojeg je dao Allah uzvieni. Boije 'potiranje' Aderovih lea
i vaenje iz njih njegova potomstva podrazumijeva i potiranje lea
njegovih potomaka i izvoenje njihovih potomaka iz njih - kako to
navodi Uzvieni - jer mi bez sumnje znamo da nije svo Aderovo
63
Ibn Qajji m el-Dewzi
potomstvo izvedeno iz njegove kime. Meutim, poto je prva gene
racija izvedena iz njegove kime, a druga iz kimi one prve, trea iz
kimi druge itd. , prikladno je da se sve to pripie ' leima Ademovim' ,
budui je on njihov korijen, a oni njegovi izdanci.
l kako god je dopustivo da se - kako to navodi Uzvieni - izvo
enje ' iz lea potomstva Ademova' ima smatrati i izvoenjem ' iz
lea Ademovih', isto tako je dopustivo da se pod izvoenjem 'iz lea
Ademovih' misli i na izvoenje 'iz lea njegova potomstva' , budui
da su korijen i njegov izdanak jedno.
Isto tako, poto je Allah uzvieni u Svom iskazu potomstvo
vezao za Adema, mogue je razumjeti da se tu govori i o potomstvu i
o Ademu, onako kako Uzvieni kae: Ped kojim bi njihove fie ostale
pognutef7 (E-u'anf, 4) , gdje se naizgled govori o vratovima, dok
se tom kvalifkacijom podrazumijevaju konkretni subjekti koji te
vratove nose - ta j e kvalifkacij a vezana za njih, onako kako je tamo
potomstvo vezano za Adema, premda se - ukoliko bi se iskaz prihvatio
doslovno - njim ne podrazumijeva oboje, i jedno i drugo, kao to i
izraz ' hadi'in'38 nije mogue razumjeti kao da se odnosi na vratove,
jer bi u tom sluaju mnoina bila enskoga roda - hadi'at.
J7
64
Takvi su i stihovi:
Zcrvenio si rieima koje si odslo
onako kako se gorji dio kanal zcrveni krvlu!
Ajet u Korkutovom prijevodu glasi: "Pred koj im bi oni ije svoje sagnuli!"
Tj. izraz koji j e upotrijebljen u gornjem ajetu; dosl.: oni koji su ponizni, pokorni , ije
su glave oborene nadolje. Rje je data u pravilnoj mnoini mukog roda, to znai da
se njome misli na ljudska bia, dok bi se, u protivnom, u skladu s pravilima arapskog
jezika - ukoliko bi se njome htjelo oznaiti vratove - morala upotrijebiti njezina mnoina
enskoga roda - hadi'at.
KNJIGA O DUSI
Rije 'sadr' (gornji dio) je mukoga roda, meutim budui j e
vezana za 'kanal', glagol 'eriqa' (zakrvaviti se, zacrveniti se), upotri
jebljen je u enskom rodu".
4
4 4
Ovo je dio onoga to su o predmetnom ajetu kazali raniji i ka
sniji uenjaci i, ma kakva bila ocjena toga, u tome nema niega to
bi sugeriralo da su due stvorene prije tijela u smislu jednih stabilnih
stvorenja. Najvie to svi ti iskazi mogu sugerirati jest izvoenje nji
hovih oblija i prototipova u obliku sitnih estica, njihovo navoenje
da progovore i, potom, njihovo ponovno vraanje na mjesto iz kojeg
su izvedeni - sve to pod pretpostavkom da je upravo to ono o emu
govori hadis. Ono, meutim, to nije nimalo dvojbeno jest potvrda
postojanja prethodeeg odreenja, te injenica njihove podijeljenosti
na one srene i one nesrene.
Sto se pak tie argumentacije k ur' anskim ajetom: Mi smo vas
stvorili, potom vam oblik dli, a ond mlkima rkli: 'oklnit se Ad
muf9 (El-A' raf, l l ) od strane Ebu Muhammeda ibn Hazma - kako
mu samo ta argumentacija pristaje uz njegov egzoterizam, s obzirom
na prethodeu zapovijed da se pokloni Ademu u odnosu na 'Mi smo
vas stvorili' i na 'nae davanje obl ika'! Ovo obraanje podrazumijeva
cjelinu koju ini tijelo i dua, to je uslijedilo kasnije, poslije stvara
nja Adema. Stoga Ibn 'Abbas kae: "Mi smo vas stvorili", tj. Adema,
"potom vam oblik dali", tj. njegovu potomstvu". Slino tome iznosi i
Mudahid: "Mi smo vas stvorili", tj. Adema, "Mi smo vam oblik dali",
tj . u leima Ademovim. Reeno je "Mi smo vas stvorili", u mnoini,
9
Korkutov prijevod ovog ajeta glasi: "Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a
poslije melekima reki: "Poklonite mu se!"
65
Ibn Qajjim el-Dewi

podrazumijevaj ui time Adema, onako kako ti kae: "Udarili smo

vas!" dok si, u stvarnosti, udario njihovog elnika!"
Ebu ' Ubejd u vezi s ovim ajetom opredjeljuje se upravo za ovo
Mudahidovo stajalite, s obzirom na injenicu da Uzvieni u nastav
ku kae: '' onda melekima rekli: ' Poklonite se . . . " Naime, Uzvieni
je melekima rekao: "Poklonite se . . . !" prije nego je stvoreno Ademovo
potomstvo, prije njegova oblikovanja u maternicama. estica 'sum
me' iziskuje raspon i vremenski slijed. Stoga onaj ko smatra da se
'stvaranje' i 'oblikovanje' u ovom a jecu odnosi na Ademove potomke u
maternicama vodi rauna o toj 'sljedstvenosti' estice 'summe' , izuzev
ako se ne dri El-Ahfeova stava. On, naime, kae: "Na ovom mjestu
estica 'summe' ima znaenje sastavnog veznika 'i'!"
Ez-Zeddad k: "To ne stoji; neto takvo ne doputa EI-Halil,
Sibewejh4 niti bilo ko u iju se strunost moe imati pouzdanje!"
Ebu 'Ubejd kae: "Mudahid je to pojasnio kad je rekao: 'Uzvi
eni Allah je Ademovo potomstvo stvorio i oblik mu dao u njegovim
leima, i nakon toga naredio da mu se uini poklon. To se, kae
on, sasvim jasno nahodi iz hadisa gdje se kae da ih je On izveo iz
njegovih lea u obliku sitnih estica!"
Ja kaem: Kur'an je takav da jedan njegov dio tumai drugi
dio. Predmetni ajet jest poput ajeta: O iudi, kako moete sumnjati u
oivienje, -pa, Mi vas stvaramo od umie, ztim od kapi semena (EI
Hadd, 5) , gdje im se pripisuje stvaranje od zemlje, premda potjeu
od svoga praoca Adema, tj . on je njihov korijen. Uzvieni Allah se
isto tako obraa onima postojeim, podrazumijevajui njihove pretke,
kakav je npr. sl uaj s ajetima: I kad ste ug/ rekli: 'O Musa, mi ti
"
El-H alil i Sibewejh - poznati gramatiari arapskoga jezika.
66
KNJIGA O DUI
neemo vjerovati dk Allha ne vidimo!' munja vas je oJi nul, videli
ste! (El Beqare, 5 5) ; I kad ste rekli: 'O Musa, mi ne moemo viJe jednu
te istu hranu jesti!' (ElBeqare, 61 ) ; I kad ste jednog ovjeka ubili, pa
se oko njega prepirati poeli! (ElBeqare, 72); I kad smo od vas zvet
uzeli i brdo iznad vas podigli!" (ElBeqare, 63)
Ovakvih primjera u Kur'anu ima mnogo obraa se njima, a
misli se na njihove pretke. Prema tome, takve su i Boije rijei: Mi
smo vas stvorili, potom vam oblik dli = (ElA' raf, l l)
Uzvieni jo s navoenja jedinke prelazi na navoenje vrste, ka
kav je sluaj npr. u ajetu: Mi smo, zista, ovjeka od biti zemle stvorili,
ztim ga kao kap sjemena na sigro mjesto stavili! (ElMu'minun,
1 2 1 3) . Onaj , dakle, koj i je stvoren od ekstrakta zemlje jest Adem,
dok je ono to je uinjeno kapljicom sjemena na sigurnom mjestu
njegovo potomstvo.
Sto se pak tie hadisa u kojem se navodi da su due stvorene na
dvije hiljade godina prije tijela, niz njegovih prenosilaca nije pouzdan,
budui da se u njemu nalazi i 'Utba ibn esSeken za kojeg Darequtni
kae da se ima odbaciti (metruk) te Erta'a ibn elMunzir, za kojeg
Ibn 'di kae da neke hadise prenosi pogrjeno.
*
* *
Sto se pak tie dokaza da stvaranje dua dolazi nakon stvaranja
tijela, on se mora ire obrazloiti. Prvo: stvaranje praoca ljudske vrste,
dakle njihova korijena, odvijalo se na sljedei nain: Uzvieni Allah
poslao je Dibrila i on je sa zemlje uzeo pregrt zemnoga praha, zatim je
taj prah zamijesio tako da je postao blato, potom ga je uobliio i nakon
to mu je dao eljeno oblije u nj udahnuo duu; kad je dua unila u
nj, blato je postalo meso i k; postao je iv, govorei stvor.
67
Ibn Qajjim el-Dewzi
U komentarima Kur' ana Ebu Malika i Ebu Saliha, biljei
se slijedea predaja - ona se prenosi posredstvom Ibn 'bbasa, te
posredstvom Murrea i Ibn Mes'ida koji je prenosi od nekih Vjero
vjesnikovih, s. a.w. s. , ashaba - : "Kada je Allah uzvieni okonao ono
to je elio, zaposjeo je Prijesto ('r) i postavio Iblisa vladarem nad
ovosvjetskim nebom - a neki od uvara tog neba prije njega bijahu
iz reda meleka koji se zvahu dinni; dinnima su nazvani, budui da
su oni uvari stanovnika Denneta!
Iblis je tako, pored svoga kraljevstva bio jo i uvar (hazin), pa
mu je tako nadola misao: 'Allah je meni ovo podario samo zato da
bi mi jo veu poast ukazao!' - u drugoj verziji ove predaje stoji:
'zbog moje prednosti nad melekima!' - i kad je tako u njemu ponikla
oholost, Allah ju je zapazio i tada rekao melekima: ja na Znli
namjsnika postaviti! (EI-Beqare, 30), na ta su oni rekli: 'Gospodaru,
kako e izgledati taj namjesnik (halif), ta e oni initi na Zemlji?! '
' Imat e potomstvo', rekao je Allah, 'koje e na Zemlji nered praviti,
koje e biti meusobno zavidno i koje e ubijati jedno drugo! ' Nato
su oni kazali: 'Zr T namjesnik biti onaj koji na njoj n"ed initi
i krv prolroati? A mi 'be veliamo i hvalimo i, kako 'bi dlikuj,
uzdiimo!?" On rd: "ja znam ono to vi ne znat!" (EI-Beqare, 30) ,
mislei pritom na to kako e postupiti Iblis.
Zatim je poslao Dibrila na Zemlju da mu odade donese njezi
noga da. Medutim, Zemlja je rekla: 'Utjeem se Alahu od tebe, od
toga da ita uzme od mene! ' , i on se vratio nazad, nita ne uzevi.
'Gospodaru', rekao je, 'Tebe je uzela za tit i ja sam se sustegao!'
On je zatim poslao Mikaila, pa se Zemlja Bogu stala utjecati i
od njega, te se sustegnuo i on. Potom je poslao meleka smrti, pa se
Zemlja Bogu stala utjecati i od njega, no on je rekao: 'Zapravo se ja
utjeem Allahu od toga da se vratim nazad, a da nisam izvrio Nje-
68
KNJIGA O DUI
govu zapovijed!' Potom je sa vrha zemlje uzeo zemnoga praha i sveg
ga izmijeao; nije uzeo samo sa jednog mjesta, ve je uzeo i crvenog,
i bijelog, i crnog - stoga se Ademovi potomci i pojavljuju onako ra
zliiti - i s tim se stao uspinjati prema Gospodaru uzvienome, a ta
smjesa se pretvorila u ljepljivu ilovau, tj . jedan se njezin dio lijepio
za drugi. Zatim je Allah uzvieni rekao melekima: Stvoriu ovjka od
ilva. pa kad mu savr!en oblik dm i u nj udhn iz Svoga duha4 1 ,
vi mu s poklnit! (Sad, 7 1 -72)
Potom ga je Allah stvorio Svojom rukom, kako Iblis ne bi prema
njemu oholost pokazao, kako bi mu On mogao rei: 'Zar se oholo
odnosi prema onom to sam Ja Svojom rukom stvorio, a Ja sam
se prema njemu ne odnosim oholo!' Tako ga je stvorio ljudskim
biem.
On je etrdeset godina bio samo tijelo, pa kad bi meleki prolazili
pored njega, prepadali bi se kad bi ga ugledali. Najvie ga se bojao
Iblis - on bi ga, prolazei pored njega, udarao pa bi tijelo zazvealo,
onako kako zvonko zazvei speena glina, kao !to J garia (Er
Rahman, 1 4) 'Zbog ega li si stvoren! ?', pitao se. Zatim je uao na
njegova usta i iziao na njegov stranji dio, nakon ega je rekao me
lekima: 'Ne bojte se ovoga - va Gospodar je stamen i vrst (samed) ,
a ovaj ovdje je upalj! Kad bi mene neko potaknuo protiv njega, ja
bih ga unitio!'
Kad je dolo vrijeme koje je Allah uzvieni odredio da u njemu
u to tijelo udahne duu, rekao je melekima: ' Kada u nj udahnem iz
Svoga duha, vi mu se poklonite!' Tako, kada je u nj udahnuo duu
- kad mu je dua ula u glavu, on je kihnuo, i meleki su mu rekli:
' Reci: El-hamdu lillah! (hvala Allahu! )' i on je rekao: 'El-hamdu
4
Kod Korkura stoji: " . . . i ivot u nj udahnem".
69
Ibn Qajji m el-Dewzi

lillah!', nata mu je Allah rekao: 'Jerhamuke rab buke! (Smilovao ti

se Gospodar tvoj! )' ; kad mu je dua unila u oi, pogledao je u den
netske plodove, a kad je zala u njegovu nutrinu, osjetio je potrebu
za hranom - prije nego mu je dua stigla do nogu - i on je odmah
pohitio prema dennetskim plodovima. To je ono to se podrazu
mijeva rijeima:

ovjek je stvoren od urbe! (El-En bija' , 37) Zatim je

naveo ostatak hadisa.
}Unus ibn 'bd el-A'la kae: "Kazivao nam je Ibn Wehb, pozi
vaj ui se na Ibn Zejda, slijedee: ' Kad je Allah stvorio Dehennem,
meleki su od njega osjetili silan strah. Rekli su: Gospodaru, zato Si
stvorio ovu vatru? Za ta si je stvorio?! ' Stvorio sam je za ona Moja
stvorenja koja Mi budu neposluh iskazivala! ' , rekao je On.
Allah tada nije imao drugih stvorenja osim meleka, dok na
Zemlji nije bilo nijednog stvorenja. Adema je On stvorio nakon
toga!' Potom je prouio rijei Uzvienoga: Zr je to dvno bil kad
ovek nie bio pomena vriedn?! (Ed-Dehr, l) i Omer ibn el-Hattab
je rekao: ' Boiji Poslanie, kamo sree da je i sada to vrijeme!'42
Zatim je rekao: ' Meleki su upitali: A zar emo mi doekati vrijeme
u kojem emo Ti izraavati neposluh?! ' , budui da, osim sebe, nisu
vidjeli nikakvog drugog stvorenja. 'Ne', kazao je On, 've Ja elim na
Zemlji stvoriti jedno stvorenje i na njoj namjestiti namjesnika . . . ", te
je, dalje, naveo itav hadis.
Ibn Ishaq kae: "Prema jednom kazivanju - a Bog najbolje zna
kako je bilo - Allah je stvorio Adema i tako ga ostavio, gledajui u nj,
etrdeset godina prije nego je u nj udahnuo duu, tako da je postao
speena glina, a da ga nije dotaknula vatra. Takoer se kae - a Bog
Tj. da ovjek nema nikakve odgovornosti.
70
KNJIGA O DUI

najbolje zna! - da je Adem, kad mu je dua unila u glavu, kihnuo i

da je nato rekao: El-hamdu lillah!", te je naveo hadis u cijelosti.
Bilo kako bilo, Kur'an, hadis i sve druge predaje upuuju na
jednu injenicu: naime, da je Bog uzvieni u Adema udahnuo "iz
Svoga duha" nakon to mu je storio tijelo, te da se u Ademu tek usljed
tog udahnjivanja postigla dua. Prema tome, da je njegova dua bila
stvorena prije nego mu je stvoreno tijelo, zajedno s duama njegovog
potomstva, u tom sluaju se meleki ne bi udili njegovu stvaranju, i
ne bi se iudavali nad stvaranjem Dehennema, niti bi pitali: Za ta
si ga stvorio?!, budui da bi vidjeli medu duama Ademovih potomaka
da medu njima ima vjernika i nevjernika, dobrih i loih.
Poto su due nevjernika, sve one, slijedile Iblisa - tavie, nevjer
nike due stvorene su prije njegova nevjerstva, budui da je Allah
uzvieni njemu nevjersto dosudio tek nakon to je stvorio Ademovo
tijelo i duu; on nije prije toga bio nevjernik - kako su, imajui na
umu tu injenicu, due prije njega mogle biti vjernice i nevjernice,
kad on jo uvijek nije bio nevjernik? Zar se duama nevjerstvo de
ava nekako drukije, osim njegovim zavodenjem i obmanjivanjem.
Nevjernike due su, prema tome, takve mogle postati tek nakon
njegova nevjerstva. Jedino bi se moglo kazati: sve su bile vjernice
i tek su se kasnije odmetnule, njegovim uzrokovanjem. Medutim,
ono ime oni koji stoje na stajalitu da su due stvorene prije tijela
potkrjepljuju svoje stajalite u konfrontaciji je sa ovim.
U hadisu Ehu Hurejrea, u kojem se govori o stvaranju svijeta
i u kojem se izvjetava o stvaranju vrsta tog svijeta, navodi se da je
stvaranje Adema uslijedilo kasno, da je bilo odgoeno do zadnjeg
dana - petka. Prema tome, da su due stvorene prije tijela, one bi se
bile ve nalazile u sastavu prethodno stvorenog svijeta, onog svijeta
koji je stvaran u prethodnih est dana. Medutim, budui da se ne
7 1
Ibn Qajji m ei-Dewzi
navodi njihovo stvaranje u toku tih est dana, proizlazi da je njihovo
stvaranje slijedilo stvaranju potomstva, dok je Adem jedino on
stvoren nakon protoka tih est dana, a da se njegovo potomstvo
potom stvara na poznat, nama oevidan nain.
Da je dua postojala prije stvaranja tijela, da je, dakle, bila iva,
svjesna, imala sposobnost govora, ona bi se toga sjeala i na Ovome
svijetu i, makar na neki nain, posjedovala bi svijest o tome. Neza
mislivo je da je bila iva, svjesna, da je imala sposobnost govora i da
je poznavala svoga Gospodara, da se nalazila medu mnotom drugih
dua i da potom, kad doe u tijelo, ni na koj i nain u sebi ne nosi
svijest o tom svom tadanjem stanju.
Ako ona nakon to se odvoji od tijela nosi punu svijest o sebi
za ono vrijeme dok se nalazila u tijelu, ako dakle zna kako je ovdje
provela vrijeme i pored injenice da je upravo u zajednici sa tijelom
uinila neke postupke koj i su joj onemoguili postignue brojnih
elemenata svoje savrenosti, ona bi tim prije morala imati svijest
o svom prvotnom stanju tamo, kad niim nije bila hendikepirana.
Jedino to bi se moglo kazati jest to da ju je njezina vezanost za tijelo i
njezina zaokupljenost njegovim upravljanjem onemoguila da zadri
svijest o svom prvotnom stanj u.
Na to bi se imalo kazati slijedee: pretpostavi da j u je ta inje
nica onemoguila da zadri potpunu, cjelovitu svijest o tome, no da
li to moe biti ba tolika prepreka da joj ne ostavi ni najmanji djeli
svijesti o njezinome stanj u koje je prethodilo njezinom spajanju s
tijelom? Poznato je da duu injenica njezinog spajanja s tijelom ne
onemoguava da zadri odredenu svijest o svojim prvim stanjima za
boravka u tijelu prema tome, kako bi je onda ta injenica mogla
onemoguiti da se sjea bilo ega to je bilo prije toga?!
72
KNJIGA O DUI
Takoer, da je dua egzistirala prije tijela, ona bi u tom sluaju
bila svjesna, iva, razumna i imala bi sposobnost govora, to bi joj ,
pri spajanju s tijelom, sve to bilo oduzeto; potom bi joj se svijest,
znanje i razum dogaali postupno, malo po malo. Kad bi to bilo tako,
bila bi to najzaudnija stvar - naime, da dua najprije bude savrena
i razumna, potom da postane nepotpuna, slaba i neznana, te da se,
nakon toga, ponovo vrati svome razumu i snazi!? Ta, ima li u umu,
u tradicionalnoj znanosti ili pak u nepatvorenoj ljudskoj naravi ita
to bi moglo sugerirati neto takvo? Uzvieni kae: Allh va iz trbuha
majki va!ih izvodi, vi ni!ta ne znate, i dje vam sluh i vid i razum d
bisu bili zhvalni! (En-Nahl, 78)
Prema tome, to stanje u kakom bivamo izvedeni, to je nae
izvorno stanje, a znanje, razum, spoznaja i snaga nam se dogaaju,
zbivaju se u nama, nakon to ih tu nije bilo. Mi prije toga apsolutno
nita nismo znali, tj. nismo imali nikakav oblik postojanja kojim
bismo mogli neto znati i poimati.
Isto tako, da su due stvorene prije tijela, onakve kakve su sada:
dobre, loe, u nevjerstvu, u vjeri, u dobru, u zlu . . . , to bi znailo da
je takvo neto njihova konstanta, da je to bila njihova odlika i prije
djela koja su poinile. One su ta svojstva i takve izglede, meutim,
poprimile od svojih djela koja su nastojale postignuti, pritom se po
maui tijelima. One ta svojstva i takve izglede nisu imale prije nego
su spojene s tijelima pomou kojih su inile dotina djela.
Ako im je to i bilo odreeno prije njihova stvaranja i one potom
izvedene na Ovaj svijet na temelju onoga to im je odreeno, mi ne
poriemo da je sve to bilo zapisano, da su one kod Allaha imale svoje
prethodee odreenje. Meutim, da postoj i ijedan dokaz o tome da
su due stvorene u jednom mahu i potom stacionirane u jedno mjesto
- ive, svjesne, s mogunou govora - te da se potom odatle svakoga
73
Ibn Qajji m el-Dewzi
trena postupno pojavljuju u svoji m tijelima, mi bismo bili prvi koji
bi zauzeli to stajalite, jer je Allah uzvieni moan sve uiniti.
Mi o tome, medutim, moemo kazati - u ravni stvaranja i u ravni
zapovijedi - samo ono o emu j e On od Sebe saopenje dao, jezikom
Svoga Poslanika, s.a.w.s. Zna se da Poslanik, s.a.w. s. , od Njega nije
prenio neto takvo, ve je prenio ono to nalazimo u vjerodostoj
nom (sahih) hadisu, naime "da se ovjekovo stvaranje odvija tako
da u utrobi svoje majke najprije bude etrdeset dana kao sperma,
potom zakvaka isto toliko, potom grumen mesa isto toliko, nakon
ega mu se alje melek, pa on u nj udahne duu!"
Tako mu bude poslat samo melek koji puhne u nj, i kada on u
nj puhne to bude uzrokom nastanka due u njemu. Nije reeno da
mu s melekom bude poslata i dua koju on unese u njegovo tijelo.
Prema tome, njemu Allah poalje meleka i on u njemu duu proizvede
svojim puhanjem u njega. Uzvieni Allah, dakle, ovjeku s melekom
ne alje i duu koja je ranije egzistirala, dugo vremena. Postoji razlika
izmedu toga da se poalje melek koji u ovjeka udahne duu, i toga
da se ovjeku s melekom alje dua ranije stvorena, koja je prethodno
imala svoju samostalnu egzistenciju. Ti dobro razmotri ta od tog
dvoga sugeriraju objavljeni iskazi, a - pomo dolazi od Boga!
74
KNJIGA O DUSI
RASPRAVA DEVETNAESTA:
TA JE USTVAR DUA?
(Da li je ona samo dio tijela, ili je jedna od
njegovih akcidentalija, ili je i ona neko tijelo
koje ivi zajedno s ovim tijelim, umetnuto u
n; ili je pak neka apstraktna bit. Da li je dua
ono to se oznaava izrazom ruh ili je neto
drugo? Da li je ona koja je sklona zlu, ona
koja samu sebe kori)) i ona smirena jedna
dua koja ima takva svojstva, ili su posrijedi
tri razliite due?)
#
# #
Odgovor na to bio bi slijedei: sve su to pitanja o kojima su
raspravljali ljudi iz razliitih sljedbi, i u vezi s koj ima su zauzeli
veoma razliita stajalita, s obiljem pogrjeaka. Allah je, medutim, u
vezi s onim oko ega su se oni dvojili ka istini naputio Poslanikove
sljedbenike, one koji se dre njegova puta; On upuuje koga hoe
na Put Ispravni, i mi emo navesti kakva su sve miljenja iznesena o
tome, te ta je u njima ispravno a ta neispravno i na kraj u emo, uz
Boiju pomo i uz zahvalu Njemu, iznijeti ispravno stajalite.
75
Ibn Qajjim el-rewzi
Ebu-1-Hasan el-E'ari43 u svoj im "Mekalatima" (El-Meqalat)
k: "Ljudi su zauzeli razliita stajalita u pogledu ruha, nefa i ivota.
Takoder su se podijelili i o tome da li je dua (rih) ustvari ivot, ili
je neto drugo? Da li je dua tijelo ili nije? Tako En-Nazzam44 kae:
' Ruh, to je tijelo, i on je nefs! ' ", ustvrdivi da dua sama po sebi ivi,
odriui ivotu i snazi ikakav drugi smisao doli taj da se njima neko
oznai da je iv i da j e snaan.
Drugi kau: "Dua je samo jedna akcidentalija!"
Jedni, medu kojima je i Da'fer ibn Harb, kau: "Nije nam po
znato da li je dua esencija (dewher) ili akcidentalija" - pozivajui se
na ajet: "Pitaju tt o du!i. &ci: 'u!a je mr Gospodra moga!' (El-Isra',
85) - "gdje nije reeno ni da je dua esencija, niti da je akcidentalija."
Neki od ovih kau: "Mislim da je Da'fer tvrdio da je ivot neto
razliito od due, da je on jedna akcidentalija!"
El-Dibai je bio stanovita da je dua tijelo, te da ona nije isto
to i ivot koji je samo akcidentalija, jedno prolazno stanje, argumen
tirajui to izrijekom j ezikoslovaca: "Izila je ovjekova dua!" On je,
takoder, tvrdio da dui nisu imanentne nikakve akcidentalije.
Jedni kau: "Dua nije nita vie od rezultante proporcionalnog
spoja (i'tidal) etiri prirode", insistirajui na toj proporcionalnosti,
budui da, po njima, na Ovome svijetu i ne postoji nita drugo do
te etiri prirode - toplota, hladnoa, vlanost i suhoa.
Drugi kau: "Dua je peta komponenta, povrh one etiri prirode;
na Ovome svijetu i postoje samo te etiri prirode i dua!" Medutim,
medu sobom se razilaze u poimanju (djela) due - jedni smatraju da
43
Istaknuti predstavnik muslimanske tradicionalistike struje.
Jedna od najistaknutijih fgura racionalistike struje unutar muslimanskog miljenja.
76
KNJIGA O DUI
ona djeluje vodena svojom prirodom (tiba' ), a drugi da to ini po
vlastitom izboru (ihtijar) .
Neki kau: "Dua je ista krv, slobodna od bilo kakve natruhe i
svakog vida pokvarenosti." Isto to kau i za snagu.
Drugi kau: "ivot, to je uroena toplota."
Ono to je zajedniko stajalitima svih onih koji se ograniavaj u
na etiri prirode, jest njihova tvrdnja da je ivot zapravo dua.
El-Esam ivotu i dui nije potvrivao nita drugo sem tijela.
Govorio je: "Nije mi razumu primjereno nita osim tog dubokog,
irokog i visokog tijela kojeg vidim i kojega sam svjedok!" I govorio
je: "Dua - to je evo ovo tijelo, nita drugo; ona je tako nazvana
samo da bi se pojasnila i potvrdila bit neega, a nikako da bi se time
oznaio neki drugi smisao, mimo tijela!"
Od Aristotela se navodi "da je dua jedan smisao koji je iznad
toga da se moe podvesti pod planiranje, formiranje i propadanje, i
koji ne iezava. Ona je jedna rasprostrta esencija, prosuta po itavom
svijetu, po svim ivim biima, tako da im omoguava djelovanje i
upravljanje. Njoj nije primjereno smanjivanje i poveavanje. S obzi
rom na njezinu rasprostrtost na Ovome svijetu, njena kompaktnost
nije razbijena ni u sutini ni u formi. Prema tome, ona sva iva bia
na svijetu proima na jednak, nimalo razliit nain!"
Drugi kau: "Naprotiv, dua je jedan egzistent koji ima svoje
granice, svoje postulate, duinu, irinu i dubinu, i ona na Ovome svi
jetu nije odvojiva od onog to potpada pod zakonitost duine, irine i
dubine; svakome od njih dvoga zajedniko je svojstvo ogranienosti i
konanosti!" (Ovo je stajalite jedne skupine dualista, t. musanija).
Jedna skupina k: "Dua je, doista, onakva kakvom su je opisali
oni koje smo upravo spomenuli, tj. ona ima svoje granice i konanosti,
s tim da ne moe pribjei neemu to ne moe imati svojstvo ivoga
77
Ibn Qajjim el-Dewzi
bia!" (Ovo je stav tzv. disanija). El-Hariri prenosi stav Da'fera ibn
Mubeira "da je dua esencija koja nije ovo tijelo, koja uope nije
tijelo, ve koja je jedan smisao izmeu esencije i tijela".
Drugi kau: "Nefs je smisao razliit od ruha, dok ruh nije isto
to i ivot", koji je kod njih - tj . kod Ebu H uzej la - akcidentalija. On,
naime, tvrdi da je mogue da ovjek u stanju sna bude lien i nefsa i
ruha, ali ne i ivota, potkrjepljujui to rijeima Uzvienoga: Allh uzi
ma duJe u asu njihove smrti, a i onih koji spavaju! (Ez-Zumer, 42)
Da'fer ibn Harb kae: "Dua je jedna od akcidentalija koja
se nalazi u ovome tijelu i koja je jedna od pretpostavki koj ima se
ovjek potpomae u svom djelovanj u, kakvo je npr. zdravlje, puna
fnkcionalnost organa i sl. i, prema tome, ne karakterizira se niim
to je svojstveno esencijama i tijelima!"
Ovo stajalite prenosi El-E'ari.
Jedna skupina kae: "Nefs - to je onaj dah koji ulazi i izlazi pri
disanju. Ruh je pak, kau oni, akcidentalija, tj . ona je samo ivot, nije
isto to i nefs." To je stajalite El-Qadija ebu Bekra ibn el-Baqillanija
i e'arija koji su ga u tome slijedili.
Druga skupina kae: "Nefs nije ni tijelo ni akcidentalija, ne za
uzima prostor, nema duinu, irinu, dubinu, boj u, ni partikulu; nije
ni na Ovome svijetu, niti je izvan njega, niti je u dodiru sa njim, niti
je razdvojena." Ovo je stajalite peripatetika, koje, takoer, prenosi
EI-E'ari od Aristotela. Ovi tvrde da dua s tijelom nije povezana
ni zalaenjem u nj , ni susjednou, ni zajednikim stanitem, ni
priljubljenjem, ni sueljenjem, ve da je ona samo njegov regulator
(tedbirun leha}.
Za ovo stajalite opredijelio se i El-Besendi i Muhammed ibn
en-Nu'man, tituliran kao Mufi d, te Ma'mer ibn ' Ubad el-Gazzali;
to je i stav Ibn Sinaa i njegovih pristalica, no to je najloija orijen-
78
KNJIGA O DUI
tacija, najmanje utemeljena u istini i najudaljenija od onoga to j e
ispravno.
Ebu Muhammed ibn Hazm kae: "Svi muslimani, i openito svi
narodi koj i priznaju Onaj svijet, dre da je dua neko tijelo koje ima
svoj u duinu, irinu i dubinu, ija osobnost zauzima mjesto i prostor,
i koje upravlja fzikim tijelom. I mi smo - kae on - toga stajalita.
Nefs i rih su dva sinonimna izraza koja oznaavaj u identian smisao;
njihovo znaenje je istovjetno."
Ebu 'bdullah ibn el-Hatib navodi razliita ljudska stajalita
u pogledu due i potom kae: "Ono to svaki ovjek podrazumijeva
kad kae "ja" jest ili neko tijelo ili neka akcidental ija koja to tijelo
proima, ili pak nije ni jedno ni drugo. U prvom sl uaju, tj. ako
bismo pretpostavili da je to tijelo, to bi tijelo moralo biti ili ovo
fziko tijelo, ili neko njemu pridrueno tijelo, ili neko tijelo koje j e
odvojeno od njega.
U drugom sluaju proizlazila bi da se pod ovjekovom duom
podrazumijeva neko tijelo odvojeno od fzikog tijela, to ne tvrdi
niko. Prvi sluaj , tj. stajalite da ovjeka ini ovo fziko tijelo i ka
rakteristina tjelesna struktura prihvaa veina ljudi. To je i refe
rentno stajalite kod najveih autoriteta muslimanske apologetike
(el-mutekellimin)."
Ja kaem: to je stajalite veine inovatora i svih onih koj i odvode
u zabludu, s ij i m miljevinama je Er-Rzi oigledno upoznat. Me
dutim, kad je posrijedi stav ljudi iz prve i druge musli manske gene
racije, te hadiskih strunjaka, on o njemu nema ba nikakva znanja,
niti misli da su oni ita o tome kazali, kakav mu je ve obiaj kod
interpretiranja neutemeljenih pravaca u vezi s odredenim pitanjem.
Ispravno stajalite, ono koje sugeriraju Kur'an, Sunnet i iskazi prvih
muslimana (sahabe) , njemu nije poznato, pa ga i ne navodi. Stoga
79
Ibn Qajji m el-Dewzi
je ovo to on pripisuje veini ljudi - tj . stav da ovjeka ini samo ovo
karakteristino tijelo i da iza njega nema niega drugog - neto to je
u predmetnom pitanj u najmanje utemeljeno u istini; tavie, loije
je i od stajalita Ibn Sinaa i njegovih pristalica!
Ono, naime, na emu je veina ljudi obdarenih zdravim raz/
umom ('uqala') jest da ovjeka ini tijelo i dua zajedno, premda se
sam naziv 'ovjek' pokatkad daje i samo j ednome od tog dvoga, mimo
onoga drugog, s obzirom na jasnu indikacij u.
Ljudi u pogledu onoga to se podrazumijeva pod izrazom 'ovjek'
imaju etiri stajalita: da j e to samo dua, da j e samo fziko tijelo,
da je spoj tog dvoga, te da je ovjek svako pojedino od tog dvoga.
Ista ta etiri stajalita zauzeta su i u pogledu ovjekova govora: da
li on podrazumijeva samo formalni izrijek, ili je to samo smisao, ili
njih dvoje zajedno, ili svaki od njih pojedinano. Razilaze se, dake,
i u pogledu govornika i u pogledu njegova govora.
Er-Razi kae: "
S
to se tie onih iz druge skupine, tj. onih koji
dre da se pod izrazom 'ovjek' podrazumijeva jedno osobito tijelo
koje se nalazi unutar ovog fzikog tijela, oni se meusobno razilaze
u defniranju tog tijela:
80
jedni kau da je to etveroelementska smjesa iz koje nastaje
ovo fziko tijelo;
drugi kau da j e to krv;
trei kau da je to jedan nevidljivi duh (nih !atif) koji bude
proizveden u l ij evoj strani srca odakle sprovodi krvne ile u
ostale organe;
etvrti kau da je to jedan duh koji se iz srca uzdie do
mozga gdje se adaptira u jedno stanje pogodno Z prihvat
snage, pamenja, misli i sjeanja;
peti kau da je to jedan nedjeljivi dio u srcu,
KNJIGA O DUSI
esti kau da je to jedno tijelo sutinski razliito od ovog
fzikog tijela; pokretno, ivo, fuidno, nadzemaljsko,
svjetlosno tijelo koje prodire u bit svih organa i u njima se
rasprostire poput ruinog soka u rui, poput ulja u maslini
i poput vatre u umuru. Tako, sve dok ti organi budu po
godni primati utjecaje koj i im dolaze od tog nevidljivog45
tijela, to tijelo ostaje biti spleteno s njima i darivati im
sposobnost ulnih osjeaja, kretnje i htijenja. Medutim, kad
se ti organi pokvare, tj . kad njima zagospodare guste smjese
i ona vie ne budu sposobna primati te utjecaje, dua tada
naputa tijelo, odvaja se i odlazi u duhovni svijet!
Ovaj stav jest onaj ispravni stav u vezi s predmetnim pitanjem.
Osim njega nema ni jednog drugog ispravnog stajalita - naime, ni
jedno od njih nije utemeljeno u istini. To sugerira i Kur'an, i Sunnet, i
konsenzus prve muslimanske generacije (sahabe) , ali i argumenti uma
i ovjekove prirodene naravi, i mi emo argumente koji to stajalite
podupiru navesti jednoobrazno.
Prvi argument jesu rijei Uzvienoga: Allh uzima due u asu
njihove smrti, a i dok spavaju46, pa zdrva one kojima je odredio d
umru, a ostavia one druge d roka odrednog! (Ez-Zumer, 42)
Ajet sadri tri argumenta:
a) kazuje o uzimanju due,
b) o njezinom zadravanju i
e) o njezinom putanju.
~ +v .
41
Dosl. lnog (ladf) - rije 'latif' oznaava neto to je izvanredno lno po svojstu zbog
V:
ega je i neshvatljivo i nedokuivo.
Kod Korkuta stoj i : "Allah uzima due u asu njihove smrti, 3 i onih koji spavaju . . .!", tj.
uzima due u asu smrti onih koji umiru, kao to ljudima uzima due i prilikom nji hova
utanjanja u san.
81
Ibn Qajjim el-Oewzi
Sedmo: rijei Uzvienoga: '' da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim
mukama, kada meleki budu ispruili ruke svoje prema njima: 'Vadite
svoje due!47 Od sada ete neizdrljivom kaznom biti kanjeni. . . ' , pa
do rijei: ''A doi ete Nam pojedinano, onakvi kakve smo vas prvi
put stvorili . . . " (El-En'am, 93-94)
U ajetu imaju etiri argumenta:
l . meleki pruaju svoje ruke kako bi uzeli duu
2. dua je predstavljena kao ona koja se vadi, koja izlazi
3. govori se o njezinoj patnji u tom danu i
4. govori se o njezinom dolasku kod svoga Gospodara.
To je, dakle, sedam argumenata.
4
8
Osmo: rijei Uzvienoga: On va nou uspavluje, - a zna i ta ste
preko dna gieili, - ztim vas budi, sve dk ne dode as smrti. Na
kraju, Nemu ete se vratiti . . . !, do rijei: A kad nekom od vas smrt dde,
izslnici Nai mu, bez oklievanja, duu uzmu! (El- En 'am, 60-61 )
Ovaj ajet sadri tri argumenta:
l . govori se o usmrivanju dua nou
2. o upuivanju dua njihovim tijelima danju i
3. o uzimanj u dua od strane Njegovih meleka kad i m njihov
smrtni as doe.
To je deset argumenata.
Deveto: rijei Uzvienoga: A ti, o duo smirena, vrati se Gospodru
svome zdvolna, a i On tobom zdvolan, pa udi medu robove Moje,
i udi u Dennet Moj! (EI-Fedr, 27-30)
4
82
Kod Korkuta stoji: "Spasite se ako moete!" Mi smo se, meutim, drali bukvalnog
prijevoda, idui Z intencijom autora.
Tj . uz ona tri u prethodnom stavku. Na isti nain se zbrajaju i argumenti u nastavku .

Ovaj ajet sadri tri argumenta:

l. dua se predstavlja kao ona koja se vraa
2. predstavlja se kao ona koja izlazi i
3. kao ona koja j e zadovoljna.
KNJIGA O DUI
Prve muslimanske generacije (selef) nisu saglasne u tome da li
se dui tako rekne prilikom smrti, ili e joj se tako kazati prilikom
proivljenja, ili pak i u jednom i u drugom sl uaj u. Oni su o tome
imali tri stajalita. U jednom hadisu koji se prenosi od Boijega
Poslanika, s. a. w. s. , (medu') stoji "da je Vjerovjesnik, s. a. w. s. , rekao
Ebu Bekru: "Tako e tebi rei melek kad bude umirao!"
Zejd ibn Eslem kae: "Dua e biti obradovana Dennetom
prilikom smrti, zatim kad bude ponovo spajana sa tijelom i kod
proivljenja!"
Ebu Salih kae: " Vati se Gospodru svome zdvolna, a i On
tobom zdovolan! (El-Fedr, 27) - tako se dui rekne prilikom smrti.
Pa udi medu robove Moje, i udi u Dennet Moj! (El-Fedr, 29-30)
tako e joj se rei na Sudnjem danu!"
To j e ukupno etrnaest argumenata.
Deseto: rijei
B
oijega Poslanika, s.a. w. s. : "Kada se dua uzima,
nj u prati pogled (umirueg)! "
Ovaj iskaz sadri dva argumenta:
1 . saopava se da se dua uzima i
2. da je ulo vida (umirueg) vidi.
jednaesto: hadis koj i biljei En-Nesii; tu se kae: "Kazivao nam
je Ebu Oiwid, pozivajui se na 'Ana, on na Hammida, on na Ebu
Da'fera, on na 'mmiru ibn Huzejmea koji je rekao da je njegov
otac kazivao: 'Sanjao sam kao da inim seddu na Vjerovjesnikovom,
s.a.w. s. , elu pa kad sam mu to ispriao, on mi je rekao: "Dua se,
83
Ibn Qajjim el-Dewzi
zbilja, susree s duom!" i pognuo glavu." n kae: "Tj. pogeo je
glavu prema dolje, pa je on svoje elo stavio na Vjerovjesnikovo."
Ono to je ovdje vano jest to da mu je rekao da se due meusobno
susreu u snu!
Mi smo ve ranije naveli Ibn 'Abbasovu izjavu: "Due ivih i due
umrlih susreu se u snu i jedne druge kojeta pitaju; potom Allah
zadrava due umrlih!"
Dvanaesto: Poslanikov hadis koji prenosi Bilal, naime: "Allah je
uzeo vae due i, kad je htio, opet vam ih je vratio! ", gdje se navode
dvije injenice: uzimanje i vraanje.
Tinaesto: Poslanikova izjava: "Dua vjernikova je ptica koja se
hrani s dennetskog rastinja! ", koji, takoder, sadri dva argumenta:
l. da j e dua ptica
2. njezina prehrana s dennetskog rastinja, jedenje sa njega,
bez obzira na razliitost dvaju tumaenja toga.

etaesto: Poslanikova izjava: "Due ehida nalaze se u njedrima

jednih zelenih ptica koje se slobodno kreu po Dennetu i sklanjaju se
u kandi! je okaene o 'r. Tako ih njihov Gospodar mahsus pogleda
i upita ih: '

elite li neto? .. .' Ovaj hadis u cijelosti smo naveli ranije;

u njemu se nalazi est argumenata:
84
l . da su te due pohranjene u njedra ptica,
2. da se kreu po Dennetu,
3. da jedu dennetske plodove i piju s dennetskih rijeka,
4. da se sklanjaju u one kandilje, tj . da se smiruju u njima,
5. da im se obraa Gospodar Uzvieni, da zatrai od njih da
progovore, pa Mu one odgovore i obrate Mu se,
6. da one zatrae da se ponovo vrate na Ovaj svijet, iz ega
proizlazi da je dua neto emu je primjeren in vraanja.
KNJIGA O DUI
Ukoliko bi neko rekao: Pa, sve je to osobina one ptice, ne i
same due!, - odgovor bi bio: Naprotiv, objekat obraanja jest dua
pohranjena u ptici i, ako bismo prihvatili verzij u ovog hadisa koju
preferira Ebu Omer, tj. onu verzij u u kojoj se kae: "Due ehida su
poput ptica", time bi primjedba bila sasvim eliminirana.
Dvadeset deveto: Posl ani kove ri j ei u hadi su Tal he i bn
'Ubejdullaha koji glasi: "Kanio sam uzeti jednu svoj u imovinu koja
se bijae nalazila u umi, pa me je tako zatekla no i ja sam se sklo
nio u (sazidani) mezar 'bdullaha ibn 'Amra ibn Hizama. Tu sam, iz
unutranjosti mezara, uo tako lijepo uenje Kur'ana da nikad ljepeg
nisam uo! Boiji Poslanik, s.a.w. s. , o tome mi je rekao: "Bio je to
'Abdullah. Zar ne zna da je Allah uzeo njihove due pa ih smjestio u
kandilje od krizolita i safra, i onda te kandilje okaio posred Den
neta?! Tako, kad bude no, njihove im se due povrate nazad, i tu
ostaj u do svitanja kad se ponovo vraaj u na svoje mjesto! "
Ovdje imamo etiri argumenta, mimo onih ranije navedenih;
to su:
l . smjetanje dua u kandilje,
2. premjetanje dua sa jednog na drugo mjesto,
3. govor i uenje due u kaburu,
4. isticanje injenice da je dua na nekom mjestu.
Tidset i tree: Hadis El-Beraa ibn '
A
ziba, kojeg smo naveli ranije;
on sadri dvadeset argumenata:
l . Rjei Meleka smrti dui umirueg: O, duo smirena, vrati
se Gospodru svome zdovolna, a i On tobom zdvolan!
(El-Fedr, 27) - ovo je obraanje nekome ko razumije i ko
shvaa.
2. Melekove rijei: "Izii u oprost Boiji i zadovoljstvo Nje
govo!"
85
Ibn Qajjim el-Dewzi
86

3. Poslanikove rijei: "I ona pone izlaziti, onako kako kapljica

curi iz otvora na mjeini za vodu!"
4. Njegove rijei: "U svojoj ruci ne zadri j e ni koliko je j edan
treptaj oka - od njega je odmah preuzmu drugi meleki."
5. Njegove rijei: "I metnu je u one efne i balzam", gdje se
saopava da se dua umotava i balzamuje.
6. Nj egove rijei: "Zatim se ponu s njome uspinjati."
7. Njegove rijei: "I od nje se stane iriti miris poput najljepeg
miska na Zemlji."
8. Njegove rijei: "Pa joj se otvore vrata nebesa."
9. Njegove rijei: "Oni na svakom nebu, koj i se nadu tu u
blizini, sprovedu je do sljedeeg neba, sve dok ne stignu
do neba gdje je Gospodar Uzvieni."
l O. Njegove rijei: "Pa Uzvieni rekne: 'Vratite Mog roba na
Zemlju!"
l l . Njegove rijei: "Njegova dua potom bude vraena u nje
govo tijelo."
1 2. Poslanikove rijei o nevjernikovoj dui: "Ona se tada raspe
po itavom njegovom tijelu a on je povue snano, tako da
se od nje prekinu ile i nervi."
1 3. Njegove rijei: "Od nje pone zaudarati kao od najgore
leine koja postoj i na Zemlji."
1 4. Nj egove rijei: "Pa se njegova dua pusti sa neba, bude
snano baena, tako da se strmoglavi nadolje."
1 5. Njegove rijei: "Ne prou ni pored jedne skupine meleka,
a da oni ne reknu: ' Kakav je ovo runi smrad?!"
1 6. Njegove rijei: "Pa njih dvojica sjednu i upitaj u ga: '
$
ta si
ti govorio o ovom ovjeku (tj. Poslaniku)?"
KNJIGA O DU

I
Ako se ovo pitanje postavlja dui , situacija je jasna, a ako
se postavlja tijelu, onda je to nakon to mu se dua vrati
sa neba.
1 7. Njegove rijei: "Pa kada se uspnu s njegovom duom, bude
reeno: ' Gospodaru, ovo je taj i taj T voj rob!?"
1 8. Njegove rijei: "Vratite ga i pokaite mu kakvu sam mu
poast pripremio!' - i on ugleda svoje mjesto u Dennetu
ili u Vatri!"
1 9. Poslanikove rijei u hadisu: "Kada izie vjernikova dua, nju
blagosilja svaki melek Boiji koji se nalazi izmeu nebesa i
Zemlje. Tako mu duu blagosiljaju meleki, a tijelo ljudi!"
20. Njegove rijei: "Pa on gleda svoje mjesto u Dennetu ili u
Vatri sve do Kijametskoga dana!"
Budui da se tijelo raspadne i izgubi se, razumije se da je ono
to gleda ta dva mjesta - dua!
4

Pedset i etvrto: Hadis koji prenosi Ebu Musa: "Dua vjerni
kova izlazi poput najljepeg mirisa miska i meleki koji su usmrtili
umrloga odlaze sa njom. Kad naiu na one meleke koj i se nalaze
ispod nebesa, reknu im: ' Ovo je taj i taj . . . On je radio tako i tako .. .'
- navodei sve ono lijepo to je inio. Oni na to reknu: ' Dobro doli,
i vi i on!' - i preuzmu je od njih. Potom se s njime uspne do otvora
kroz koji je uzdizano njegovo djelo, i njegova dua po nebesima pro
spe svjetlost, bude poput Sunca, sve dok ne pristane kod Prijestolja
Boijega ('Ar).
Kad pak nevjernik umre i njegova se dua ponese, oni upitaju:
' Ko je to?' 'Taj i taj ' , reknu ovi. ' Radio je tako i tako! ' - nabrajajui
87
Ibn Qajjim el-Dewzi
sve ono runo to je radio - i oni reknu: 'Nije dobro doao! Vratite
ga nazad!' Tako bude vraen u najdonju sferu (erd) u zemlj i!"
Hadis sadri deset argumenata:
l . izlazak due,
2. lijep miris due,
3. odlazak meleka sa njom,
4. meleksko pozdravljanje due,
5. meleksko uzimanje due,
6. njihovo uspinjanje sa njom,
7. obasj avanj e nebesa njezinom svjetlou,
8. duino prispijevanje do Ara,
9. upit meleka: "Ko je to?" Naime, pita se za subjekat, bie
koje nezavisno egzistira.
l O. rijei meleka: "Vratite ga nazad, u najdonje predjele donjih
sfera!"
*
* =

ezdeset i etvrto: Ebu Hurej reov hadis: "Kad vjernikova dua

izie, nj u preuzmu dva meleka i uznesu je na nebo. Oni na nebu
tad reknu: 'Prijama dua doe iz pravca Zemlje! Allahov blagoslov
neka je na tebe i na tijelo koje si nastanjivala! ' - pritom je spomenuo
misk. Zatim se s njome uspne do njezina Gospodara Uzvienoga, i
On rekne: 'Vratite ga nazad, do kraja drugog svretka! "
88
Ovdje imamo est argumenata:
l . Poslanikove rijei: "Nju preuzmu dva meleka! ";
2. njegove rijei: " (l njih dvojica) uznesu je na nebo";
3. rijei meleka: "Prijama dua doe iz pravca Zemlje";
4. njihovo blagosiljanje due;
5. ljepota njezinog mirisa;
6. uspinjanje s duom do Allaha Uzvienog.

KNJIGA O DUI
Sedmdset i prvo: Ebu Hurejreov hadis u kojem stoji "da vjerniku
dolaze meleki pa, ako je bio dobar ovjek, reknu: ' Izii, prijatna duo,
ti koja bi u prijatnu tijelu! Izii, hvalevrijedna i raduj se lagodnosti
i svome ispunjenju, i Gospodaru koji srdit nije!' Tako joj se govori
sve dok ne izie, kad se sa njom stane uspinjati sve dok ne bude
dovedena do neba. Tu bude zatraeno da joj se otvori, i oni s druge
strane upitaju: ' Ko je?' Taj i taj ' , bude reeno, pa oni reknu: 'Dobro
dola, prijatna dua to bijae u prijatnu tijelu! Ui, hvalevrijedna i
raduj se lagodnosti i svom ispunjenj u, i Gospodaru koji srdit nije!'
Tako joj se neprestano govori sve dok ne stigne do onog neba na
kojem je Allah Uzvieni.
Ako pak bude lo ovjek, njemu (melek) rekne: ' Izii, opa
ka duo, ti koja bi u opakome tijelu! Izii pokuena, uaren oaj
(ham im) te eka i ledenohladna tama (gassaq) ! ' , i njima slinim ri
jeima. Tako joj se govori sve dok ne izie. Sa njom se tako stigne do
neba, gdje oni tamo upitaju: ' Ko je to?' ' Taj i taj ' , bude reeno, nata
odgovor bude: 'Nije dobrodola opaka dua koja bijae u opakome
tijelu! Vrati se pokuena, tebi vrata nebesa nee biti otvorena!' Tako
se poalje na zemlju i ona zavri u kaburu!"
Ovo je vjerodostojan hadis i on sadri deset argumenata:
l . njegove rijei: "koja bi u prijatnu tijel u! ", "koja bi u opa
kome tijelu! ", gdje nalazimo i stanje i boravina mjesto;
2. njegove rijei: "izii hvalevrijedna";
89
Ibn Qajjim ei-Dewzi
3. njegove rijei: "raduj se lagodnosti i svome ispunjenj u", to
je radosna najava onoga u ta dua ulazi nakon svog izlaska
iz tijela;
4. njegove rijei: "tako joj se govori sve dok ne izie . . . dok ne
bude dovedena do neba";
5. njegove rijei: "tu bude zatraeno da joj se otvori";
6. njegove rijei: "Ui, hvalevrijedna!"
7. njegove rijei: "sve dok ne stigne do onog neba na kojem
je Allah Uzvieni!"
8. njegove rijei dui nevjernikovoj : "Vrati se pokuena!"
9. njegove rijei: "tebi vrata nebesa nee biti otvorena!"
1 0. njegove rijei: "Tako se poalje na zemlju i ona zavri u ka
buru!"
4

Osamdeset i prvo: Vjerovj esnikove, s. a. w. s. , rijei: "Due su
mobil izirana vojska, pa one od njih koje se meusobno prepoznaj u
zbl ie se, a one koje se meusobno ne prepoznaj u, raziu se!", gdje
je dua opisana kao "mobilizirana vojska" - vojsku ine subjekti koji
egzisti raj u nezavisno; Vjerovjesnik je due opisao i kao one koje se
"meusobno prepoznaj u", te one koje se "meusobno ne prepoznaju"
- apsurdno je, prema tome, da svi ti 'vojnici' budu puke akcidentalije,
odnosno da budu "ni unutra, ni izvan Ovoga svijeta", da nemaj u ni
svoga dijela, niti cjeline.
Osamdeset i drugo: Poslanikova izjava u hadisu koj i prenosi Ibn
Mes'ud - Bog njime bio zadovoljan! - koja se odnosi na due: "Susreu
se i njue jedna drugu, onako kako se njue konj i! ", koji je naveden
u prethodnim razmatranjima.
90
KNJIGA O DUI
Osamdeset i tree: Poslanikova izjava u hadisu koj i prenosi
'Abdullah ibn 'Amr Bog njime bio zadovoljan! - naime "da se due
vjernika susreu meusobno na razdalj ini od dva dana hoda, a da
jedna drugu prethodno nisu vidjele!"
Osamdset i etvrto: Sve one predaje koje smo naveli o stvaranju
Adema u kojima stoji da je Adem, kad mu j e u glavu unila dua,
kihnuo i potom rekao: "Elhamdu lillahi!", kad mu je dua dola do
oij u da je pogledao u dennetske plodove, a kad mu je dua stigla do
prsa da je osjetio silnu potrebu za hranom, tako da je poskoio prije
nego mu je stigla do nogu; da ona ulazi nevoljko, i izlazi nevoljko.
Osamdeset peto: Sve one predaje koje govore o Gospodarevom
izvoenj u svih dua i o razluivanj u nesretnih od sretnih, o njihovim
tada razliitim pozicijama u pogledu obasjanosti, odnosno ostajanja
u tami, kad su due vjerovj esnika kako je istaknuto meu njima
bile poput svjetiljki.
Osamdset esto: Hadis koj i prenosi Temim edDari u kojem stoji
"da vjernikova dua, kad bude uznesena do Allaha, pred Nj im padne
na seddu, da meleki duu prihvaaj u s radou, da Allah uzvieni
meleku smrti rekne: "Idi s duom Mog roba i postavi je na to i to
mjesto . . . ", kako je ve ranije navedeno.
Osamdeset sedmo: Sve one predaje koje smo naveli u pogledu
boravka dua nakon smrti, te razliita stajalita o tome. U sklopu
tog nesuglasja je saglasnost prvih musli manskih generacija (selef o
tome da dua, nakon smrti, ima svoje prebivalite, makar to o tom
prebivalitu imaju razliita miljenja.
Osamdeset osmo: Ono to se zna primarno, naime Poslanikovo
upoznavanje Ummeta da e njihova tijela isklijati u kaburovima, pa
91
Ibn Qajjim el-Dewzi
kad se puhne u Rog svaka dua e se vratiti svome tijelu i unii u nj ,
te e se zemlja ponad njega rastupiti i on e se dii iz svoga kabura.
U hadisu koji govori o Rogu stoji da e lsrafl, a. s., pozvati due
i da e mu one sve doi: due vjernika kao svjetlo, a one druge kao
tama. Tako e ih on sve sakupiti i vezati ih za Rog, a potom e u nj
puhnuti i tada e Gospodar uzvieni rei: "Tako Mi veliine Moje,
svaka se dua ima vratiti svome tijelu (u kojem je boravila) ! " Na to e
due izai iz Roga poput pela, i ispuniti (sav) prostor izmedu nebesa
i Zemlje - svaka e dua prii svome tijelu i unii u nj . Allah e tada
narediti zemlji i ona e se rastupiti nad njima i oni e pohrliti ka
svome Gospodaru slijevajui se tamo, s pogledima punim strepnje49,
idui prema onome ko ih je pozvao, jer e izbliza uti onog ko ih
bude dozivao, kad e odjednom stajati i gledati.
Ovo je ono to se zna kao aksiom, budui da je tako saopio
Poslanik, naime da Allah uzvieni njima nee stvoriti nikakve druge
due pored onih koje su imali na Ovome svij etu. Bit e to iste one
due koje su inile dobro i zlo, i Allah e novim inom stvaranja samo
stvoriti njihova tijela i ponovo ih vratiti u nj ih.
Osamdset dveto: Na Sudnjem danu dua i tijelo e se stati sporiti
pred Gospodarom uzvienim. 'Ali ibn 'bd el-'Aziz kae: "Kazivao
nam je Ahmed ibn Jinus, pozivaj ui se na Ebu Bekra ibn 'Ajjaa,
on na Ebu Sa'ada ei-Baqqala, a on na ' lkrimea, koji je prenosio sli
j edeu Ibn 'Abbasovu izjavu: ' Na Sudnjem danu e jednako trajati
sporenje medu ljudima, sve dok se ne ponu sporiti i tijelo i dua.
Tako e dua rei: - Gospodaru, ja sam bila duh od Tebe kojega si Ti
4'I
92
Izraz "muhti'in" koji oznaava one iji su pogledi puni mijepnje, nalazi se u 8. ajetu
sure EI-Qamer, koji u Korkurovom prijevodu glasi: "l , netremice gledaj ui u glasnika i
7urei, nevjernici e govoriti: "Ovo je teak dan!"
KNJIGA O DUI
stacionirao u ovo tijelo - prema tome, ja nemam grijeha! - Tijelo e
rei: - Gospodaru, ja bijah samo tijelo koje Ti stvori, no ova dua je
ula u mene poput vatre, i j a sam se pomou nje dizalo, i pomou nje
sjedalo; pomou nje sam odlazilo i pomou nje se vraalo - nikakvog
grijeha, dakle, ja nemam! - Allah e rei: "Ja u presuditi meu vama!
Recite mi, vas dvoje, ta mislite o jednom slijepcu i jednom nepokre
tnome koji su uli u jednu bau, pa je nepokretni rekao slijepome:
'Ja vidim zrele plodove i, da imam noge, mogao bih ih ubrati!' Na
to je slijepac rekao: 'Ja u te ponijeti na svoji m ramenima! ' , pa ga je
odnio i on je ubrao one plodove, te su ih obojica jeli - iji je, dakle,
grijeh?!" 'Grijeh je na oboj ici! ', rei e oni i Allah e im kazati: "Eto,
sami ste sebi presudili!"
Devedseto: Hadisi i predaje koje naznaavaj u kabursku nagradu
i kaznu do Dana proivljenja. Budui je znano da tijelo propada i
nestaje, a da kazna i nagrada traju sve do Sudnjega dana, proizlazi
da se oni odnose na duu.
Devedset prvo: Izjava onoga koji zbori istinom i kome se vje
ruje (Poslanik, s.a.w.s.) prenesena vjerodostoj nom predajom u vezi
s onima koji su ivot izgubili na Boijem Putu (uheda' ), u kojoj
stoji da su oni, kad su upitani ta ele, kazali : "

elimo da nae due

budu vraene u naa tijela kako bismo i po drugi put bili ubijeni u
Tvoje ime!" Na postavljeno pitanje, prema tome, odgovor su dali
ivi, razumni i govorei subjekti koji su izrazili svoj u spremnost da
se ponovo vrate na Ovaj svijet i uu u tijela koja su napustili. Posri
jedi su, oigledno, due koje se slobodno kreu po Dennetu, dok
je tijela rastrgala truhle.
Devedset drugo: Ono to je pouzdano preneseno od Selmana
el-Farisija i drugih ashaba - Allah njima bio zadovoljan! - naime da
93
Ibn Qajjim el-Dewzi
due vjernika u Berzahu idu kud hoe, a da se due nevjernika nalaze
u tjeskobnom mjestu (siddin), to je ranije navedeno.
Devedeset tree: Vjerovjesnikovo, s.a.w.s., vienje ljudskih dua u
Noi njegova nonog uznesenja na nebo (isra') sa desne, odnosno sa
lijeve Ademove strane - vidio ih je, dakle, kako zauzimaju odreen
prostor.
Devedeset etvrto: Poslanikovo vienje vjerovjesnikih dua na
nebesima, nj ihovo nazivanje selama njemu i izraavanje mu dobro
dolice - kako je ve saopio o tome - dok su im tada (istodopce)
tijela bila u zemlj i .
Devedset peto: Njegovo vienje djeijih dua oko Ibrahima, a. s. ,
"prijatelja Boijeg".
Devedset festo: Vjerovjesnikovo vienje onih koj i trpe kaznu u
Berzahu, koj i se kanjavaj u razliitim vidovima kazne, to je nazna
eno u hadisu koj i se prenosi posredstvom Semure i kojeg Buhari
biljei u svom "Sahihu". Tijela dotinih su propala i ieznula, pa
su ono to je on vidio da se radi sa njima, bile ustvari njihove due,
nj ihove duhovne komponente (nesem).
Devedset sedmo: Izjava Uzvienoga o onima koji su poginuli na
Njegovom Putu da su ivi i opskrbljeni kod svoga Gospodara, da se
vesele i raduju se svojoj brai. To se, nesumnjivo, odnosi na due,
budui da su tijela u zemlji i da ekaj u Dan proivljenja, kad e im
nj ihove due biti ponovo vraene.
Devedeset osmo: To je hadis Ibn 'Abbasa - Bog njime bio zadovo
ljan! - koj i je prethodio, no koj i emo mi ponovo navesti kako bi, na
temelju argumenata koje on sadri, navidjelo izala neutemeljenost
stajalita koja u pogledu due zauzimaju bezvjerci i i novatori u vjeri.
94
KNJIGA O DU
S
I
Niz prenosilaca hadisa naveli smo pri njegovom prethodnom navo
enju, pa emo ovdje navesti samo njegov tekst, koji glasi:
"Jedanput je Boiji Poslanik, s.a.w.s. , sjedio i uio ajet: A d
ti J vidti nvnnik u smrtnim mukama kad mlki ispru ruk
svoje prema njima . . . !' (El-En'am, 93) , a onda je rekao: Tako mi
Onoga u ijoj je ruci Muhammedova dua, nijedna dua ne napusti
Ovaj svijet, a da prethodno ne ugleda svoje mjesto - u Dennetu ili
u Dehennemu!
Kad bude taj trenutak umiruem se ukau dva niza meleka, sve
od istoka do zapada, a lica im kao da su Sunce, i on se zagleda u njih
i nikog drugog ne vidi iako se vama ini da on gleda u vas. Svaki od
tih meleka uza se ima efne i balzam, pa ako je umirui dennedija
oni ga obraduju Dennetom; reknu mu: 'Izii, dobra duo u zado
voljstvo Boije i Dennet Njegov! Bog je tebi pripremio poast koja
je bolja od sveg Dunjaluka!'
Tako mu neprestano saopavaju radosti i okruuju ga i prema
njemu se ophode blae i njenije od majke prema svome djetetu.
Zatim mu stanu izvlaiti duu ispod svakoga nokta i svakog zgloba i
oni jedno za drugim ponu umirati. l, premda ga vi vidite u muci,
njemu to ne bude teko, sve dok dua ne doe do grla - odade joj je
gore napustiti tijelo no to je bebi izii iz maternice! Potom se meleki
sjate - koji e je od njih uzeti?! - no, uzme je Melek smrti!'
Boi j i Poslanik je tada pro uio: Rci: "Melk smrti, koji vam je z
to odreden, duJe e vam uuti, a poslie ete se Gospodru svome vratiti!'
(El-Sedda, l l )
Uzme je u bijele efne i privije je uza se, i briniji je prema njoj
no to je ena prema svom novoroenetu. Na to se od nje oslobodi
miris ljepi od miska i oni stanu udisati njezin miris i radovati joj
se.
95
Ibn Qajji m el-Dewzi
' Dobro nam dola, dobra duo i mirisu lijepi ! ' , govore. 'Gospo
daru na, blagoslov Svoj spusti na nju, i na tijelo iz kojega je izila!'
Potom se s njom ponu uspinjati.
Allah uzvieni u zraku ima stvorenja iji broj zna samo On, pa
njih od due zapahne miris ljepi od miska i oni je stanu blagosiljati i
veseliti joj se; i otvore im se vrata nebeska i svaki melek pored kojeg
prou, na svakom nebu, blagosilja je, sve dok s njom ne stignu pred
Vladara Silnog. On rekne: ' Dobro dola, dobra duo! Dobrodolica
neka je i tijelu iz kojeg si izila!'
Tako, kad Gospodar uzvieni neemu poeli dobrodolicu, tome
sve poel i dobrodolicu i od njega ode svaka tjeskobnost. Zatim za
tu dobru duu bude reeno:
' Uvedite je u Dennet i pokaite joj njezino mjesto tamo! I neka
vidi sve poasti i ljepote koje su joj pripremljene, a potom je ponovo
odvedite na Zemlj u, jer Ja sam odredio: od nje sam ih stvorio i u nju
u ih opet vratiti, a zatim u ih po drugi put iz nje izvesti! '
l, tako mi Onoga u ijoj je ruci Muhammedova dua, dui tada
bude tee izii odatle no to joj je bilo teko napustiti tijelo!
'Zato me opet vodite tijelu u kojem sam ve jednom bila?!',
upita ona i oni joj reknu: 'Tako nam je nareeno! Mora ti tako biti!'
I s njom se ponovo spuste - za vrijeme dok se umrli kupa (gus!) i
oprema - i metnu je izmeu tijela i njegovih efna!"
Pogledaj koliko samo u ovom hadisu ima elemenata koji svjedoe
neutemeljenost stajalita onih koji o dui iznose neistine.
Devedeset deveto: Izjava bdullaha ibn Omera - Bog njime bio
zadovoljan! - koj u navodi bd er-Rezzaq posredstvom Ma'mera,
Zejda ibn Eslema i bd er-Rahmana ibn ei-Bejlemanija; tu stoji:
" Kad vjernik umre, njemu se poalju dva meleka s dva miomirisa
96
KNJIA O DU
S
I

iz Denneta i s jednim platnom u koje se uzme njegova dua - ona
izie poput najugodnijeg mirisa, kakvog niko svoj i m nosom nije
pomirisao. Tako bude doveden do Milostivoga - uzviena je veliina
Njegova! - i tu naj prije meleki uine seddu, a potom i on. Zatim se
pozove Mikail - mir neka je na nj ! - i njemu bude reeno: 'Vodi ovu
duu i smjesti je s ostalim duama vjernika dok te Ja na Sudnjem
danu ne upitam za nj u!"
Brojne su, jasne i nedvosmislene predaje od ljudi iz prve mu
slimanske generacije (es-sahabe) u koj ima se govori o tome da dua
vjerni kova ini seddu pred Prijestoljem Boij im ( 'Ar) pri smrti
koja j e samo stanje sna, kao i pri smrtnoj smrti. Kad je posrijedi
njezin dolazak kod Allaha, najbolje je da Ga pozdravi rijeima: ''
lahumme Ente-s-selamu we minke-s-selam, tebarekte ja Ze-1-delali
we-1-ikram!"
Meni je El-Qadi Nuruddin ibn es-Saig ispriao slijedee: "Ja
sam s majkine strane imao jednu tetku koja je bila veoma pobona,
jedna od dobrih robinja Boi j ih, i kad sam je doao posjetiti u njezi
noj smrtnoj bolesti, ona me je upitala: ' Kad dua doe kod Allaha i
zaustavi se pred Nj im, kako e Ga pozdraviti, ta treba rei?!' Ja sam
tim njezinim pitanjem bio zateen, pa kad sam razmislio, rekao sam
joj: ' Pozdravit e Ga rijeima: Allahumme En te-s-selam u we minke-s
selam, tebarekte ja Ze-1-delali we-1-ikram!' Kad je tetka umrla, izila
mi je na san i rekla mi: 'Neka te Allah nagradi dobrim, bila sam se
zbunila, nisam znala ta da reknem, pa sam se sjetila onoga ta si mi
ti rekao, i to sam rekla! "
=
= =
97
Ibn Qajjim el-Dewzi
=
Stoto: Ono o emu znanje imaju sve sljedbe na zemlj i, naime
o susretanj u s duama umrlih, obraanju tim duama i saznavanju
od njih neega to im je bilo skriveno, u ta su se kasnije osobno
uvjeravali. To je tako brojno da je izlino navoditi primjere.
Jo zaudniji je sto prvi argument: Da se s duom spavaa dogodi
neto u snu i da on, kada se probudi, tragove tog to se dogodilo
ugleda oite na svome tijelu, to je posljedica utjecaja jedne due na
drugu, kako to navodi El-Qajrewani u svom " Ruinjaku" (Kitab
el-bustan), pozivaj ui se na neke prethodnike. Tako on kae:
"Ja sam imao jednog komiju koji je j avno vrijeao Ebu Bekra
i Omera - Bog bio zadovoljan njima dvojicom! - i jednog dana ih je
vrijeao napasno tako da smo se nas dvojica zbog toga sukobili. Kui
sam otiao tuan, obuzet time to se dogodilo, pa sam legao ne htijui
ni veerati. Utom mi je na san iziao Boiji Poslanik - neka su na nj
mi r i blagoslovi Boiji! - i ja sam mu rekao: ' Boij i Poslanie, taj i taj
psuje rvoje ashabe!' ' Koje moje ashabe?' , upitao je on i ja sam mu
rekao: 'Ebu Bekra i Omera!' ' Uzmi ovu noinu i zakolji ga njime!',
kazao je on i j a sam uzeo no, onoga povalio na zemlju i zaklao ga!
Utom sam ugledao svoj u ruku: u prskala je njegova krv, te j a onaj no
bacih i rukom posegnuh za zemlj om, da je obriem. Tako sam se i
probudio kad - iz pravca kue moga komije dopirae neka vreva, pa
kad sam upitao o emu se radi, rekli su mi: 'Taj i taj iznenada umrije!'
Kad je svanulo j utro, otiao sam tamo i pogledao ga: na njegovom
vratu bijae jedna tanka nit, ba kao da je bio preklan!"
Ibn ebu Dunja u svojoj Knjizi o snovima (Kitab el-menamat)
biljei sl ijedeu izjavu jednog kurejiskog ej ha: "U
S
amu sam vidio
jednoga ovjeka ija polovica lica bijae crna i on ju je sve pokrivao.
Kad sam ga upitao o tome, rekao mi je: 'Obavezao sam se Allahu da
me niko nee upitati o ovome, a da u mu ostati duan odgovora. Eto,
98
KNJIGA O DUI
ja sam strano klevetao Aliju ibn ehu Taliba - Bog njime bio zadovo
ljan! - , i dok sam jedne noi spavao, u snu mi je doao neko i upitao
me: 'Jesi li ti onaj koji me klevee?! ' , te me udario po jednoj strani
lica! Kad sam se probudio, moje lice bijae crno, kako ga vidi!"
Mes'ada, posredstvom Hiama ibn Hassana, zatim Wasila, ' Ujej
neovog osloboenog roba, te Musaa ibn ' Ubejdea, bilj ei slijedeu
izjavu Safijje bint

ejbe: "Bila sam kod 'Aie - Bog bio zadovoljan

njome!", kae ona, "kad joj je dola jedna ena podvezane ruke, pa
su sve ene prema njoj stale pokazivati znatielj u. ' Dola sam ti samo
zbog ove svoje ruke' , kazala je dotina. ' Moj otac je, naime, bio o
vjek iroke ruke i j a sam sanjala neke izvore na koj ima bijahu ljudi sa
aama iz koj ih napajahu sve ko im doe. Utom sam ugledala i svoga
oca, pa sam ga upitala gdje mi je majka. ' Pogledaj ! ' , rekao je on i j a
sam pogledala kad - moja majka, na njoj samo jedno pare tkanine!
'Nikada nije davala sadaku', rekao je otac, 'osim tu tkaninu i loj od
krave koju bijahu jednom zaklali. Eto, taj loj se sada topi i ona se
tim vlai, i sve govori: O, kako sam edna!' Ja sam tada uzela jednu
posudu i dala joj da pije; na to me je neko iznad moje glave zovnuo:
'Neka Allah onome ko j u je napojio osui ruku!' Od tada mi j e ruka
postala ovakva kakvu je vidi!"
El-Haris ibn Esed ei-Muhasibi, zatim A beg, Halefibn ei-Qasim i
itava jedna skupina ljudi, navode slijedeu izjavu Se'ida ibn Mesleme:
"Jedna ena je bila kod 'Aie; rekla je: 'Ja sam Boijem Poslaniku - mir
i blagoslov Boiji neka su na nj ! - prisegnula na to da Allahu neu
nita pridruivati, da neu krasti, blud initi, ubijati svoj u djecu, da
neu muu tuu djecu podmeati i da neu ni u emu to je dobro
neposlunost iskazivati,50 pa sam ostala vjerna svome Gospodaru,
V 1 2. ajet sure EI-Mumtchane.
99
Ibn Qajjim el-Dewzi
a i On je prema meni Svoje obeanje ispunio; stoga me Allah nee
kazniti!' Meutim, njoj j e na san iziao jedan melek i rekao joj : 'Na
protiv, ti e se razgolititi, i otkrit e ukrase svoje, i dobro koje ima
porei e, i komiju e uvrijediti, i muu svome neposluna e biti!'
Potom je stavio pet svoj ih prstiju na njezino lice i rekao: ' Pet za pet,
i da si prisegnula na vie stvari, i mi bismo ti dali vie (prstij u)!' Kad
se probudila, na licu su joj se vidjeli tragovi pet prstij u!"
'bd er-Rahman ibn el-Qasi m, Mal ikov uenik, kae: "

uo
sam Malika kad je rekao: 'Ja'qub ibn 'bdullah ibn el-Eed bio
je jedan od najboljih ljudi ovoga Ummeta - on je zaspao u danu u
kojem e poginuti kao ehid, pa je svoj im prijateljima rekao: "Neto
sam sanjao, i ba u vam to i ispriati! Sanjao sam kao da sam uao
u Dennet, pa mi je dato da se napijem mlijeka!" Zatim ga je j edan
zamolio da povrati i on je stao povraati - sve samo mlijeko! Ubrzo
potom poginuo j e kao ehid."
Ehu el-Qasim kae: "On se nalazio u jednoj voj noj ekspediciji na
moru, na mjestu gdje uope nije bilo mlijeka i ja sam sluao i druge,
mimo Malika, da ga spominju. Jedan ga spominje kao Ma'rufa5 1 ;
prema njegovom kazivanj u on j e rekao: 'Sanjao sam kao da sam
uao u Dennet i da mi je u njemu dato da pijem mlijeko! ' , nata
mu je neko .d prisutnih rekao: ' Preklinjem te, hajde povrati!' i on
je povratio stvrdnuto mlijeko, tj. zgruano, premda na lai nije bilo
ni mlijeka ni ovce!"
Ibn Qutej be kae: " Rekao je: "stvrdnuto, tj. zgruano mlijeko".
Tako stoji i u predaji o Omeru, naime da mu je lijenik dao da pije
mlijeka, pa mu je na mjestu na kojem je bio uboden poelo istjecati
bijelo, zgruano mlijeko!"
5I
Tj. po imenu Ma' ri, a ne Ja'qub, kako su g spominjali drugi.
1 0
KNJIGA O DUI
Kada bi Naf' el-Qari' govorio, iz njegovih usta osjeao se miris
miska. "Zar se ba uvijek namirie kad god sjedne da govori?! ",
upitali su ga, nata j e on rekao: "Ne, j a ne uzimam nikakav miris i
uope mu nisam sklon, meutim, na san mi je jedanput iziao Vje
rovjesnik - mir i blagoslovi Boiji neka su na nj! - i neto mi prouio
u usta - eto, od tada mi je ovaj miris u ustima!"
Mes'ada u svojoj knj izi o snovima biljei slijedeu izjavu Rebi'a
ibn er-Reqqaija: "Kod mene su dola dvoj ica ljudi, pa su sjeli uz mene
i stali ogovarati jednog ovjeka, i ja sam ih prekinuo u tome. Jedan od
njih dvojice mi je kasnije doao i ispriao mi slijedee: 'Sanjao sam kao
da mi neki crnac donese tanj ir na kojem bijae svinjska pleka tako
debela kakvu nikada prije nisam vidio. - Jedi! - rekao mi je. - Kako
da jedem svinjsko meso?! - upitao sam, no on mi je priprijetio i j a
sam jeo. Kad sam ustao, moja su usta bila drukija i i z njih j e puna
dva mjeseca dopirao neugodan zadah!"
El-'Ala ibn Zijad je imao posebno vrijeme kad se nou dizao na
namaz, i jedne noi rekao je svoj im ukuanima: "Osjeam klonulost,
pa kada bude ta dob, probudite me!" Ali, oni ga nisu probudili,
"meutim", kae on, "neko mi je doao u san i rekao mi: ' Dii se,
'a ibn Zijade, i spominji Allaha, pa e i On tebe spominjati!' Zatim
je uzeo za vlati moje kose sa prednje strane glave i te vlati su mi se
uspravile!" Te su mu vlati tako stajale uspravno sve do smrti mu. Jahja
ibn Bistam kae: "U danu njegove smrti mi smo ga gasulili a te su
mu vlati i tada, doista, stajale uspravno!"
Ibn ebu Dunja, posredstvom Ebu Hatima er-Razij a, biljei
slijedeu izjavu Muhammeda ibn 'Alija: "Sjedili smo u Mekki, po
red Ka'be, kad je ustao jedan ovjek: polovica lica mu bijae crna,
a polovica bijela! ' O lj udi! ' , stao j e govoriti. ' Uzmite pouku iz moga
sluaja! Ja sam klevetao i psovao dvoj icu ejhova, i kad sam jedne noi
1 01
Ibn Qajjim ei-Dewzi

bio u stanj u sna doao mi je jedan, digao ruku i udario me po licu.

- Neprijatelj u Boiji! - rekao mi je - Pokvarenjae! Zar nisi psovao
Ebu Bekra i Omera - Allah bio zadovoljan njima dvojicom!? - Kad
sam se probudio, moje lice bijae evo ovakvo! "
Muhammed ibn 'Abdullah el-Mehlebi kae: "Sanjao sam kao
da se nalazim u itnici tog i tog roda, kad - Vjerovjesnik, s.a.w. s. ,
sjedi na brnjicama, pred njim stoje Ebu Bekr i Omer, i Omer mu
ree: ' Boiji Poslanie, ovaj psuje mene i Ebu Bekra!' ' Dovedi ga,
Ehu Hafse!'52, kazao mu je Poslanik i utom je doveden jedan ovjek,
kad to bijae El-' Ummani, koji je bio poznat po tome to je psovao
njih dvoj icu. ' Povali ga! ' , rekao mu je Vjerovjesnik, i on ga je povalio
na tle. 'Zakolji ga!', rekao je potom, i Omer ga je preklao, i mene
nita drugo nije probudilo iz sna do njegov krik. '

to mu ovo ne bih
ispriao! ' , pomislio sam. ' Moda ga to navede da se pokaje! ' Meu
tim, kad sam se primakao njegovoj kui, zauo sam silan pla. '

ta se
dogodilo?! ' , upitao sam; kazali su mi: ' El-' Ummani je noas zaklan
na svome krevetu!' Kad sam mu se pribliio, vidio sam: na njegovu
vratu crven trag, poput sasuene krvi!"
El-Qaj rewani kae: "Jedan na ej h, cijenjeni gospodin, ispriao
mi je slijedee: 'Ebu el-Hasan el-Matlebi, imam Poslanikove damije,
ispriao mi je ovaj sluaj: U Medini sam vidio neto udesno: jedan
je ovjek psovao Ebu Bekra i Omera - Allah bio zadovoljan njima
dvojicom! - i dok smo jedanput stajali nakon sabah-namaza, on je
priao, a oba njegova oka mu bijahu iskoila, visila mu na obrazima.
Mi smo ga upitali ta mu se to dogodilo, i on nam je kazao: "Sino
sam sanjao Boijega Poslanika - mir i blagoslovi Boiji neka su na nj!
12
1 02
Ehu Hafs - dos!. Otac Hafsin, nadimak istaknutog Vjerovjesnikovog savremenika,
drugog muslimanskog halife Omera.
KNJIGA O DUI

- sa njim Ebu Bekr i Omer, a pred njim Alija. Ona dvojica rekoe:
'Boiji Poslanie, ovo je onaj koji nas vrijea i psuje! ' 'Ko je od tebe
zatraio da to ini, Ebu Qajse?' , upitao je Poslanik mene, i ja sam
rekao: 'Aija! ' i pokazao na njega. Na to se Alija okrenuo prema meni,
skupio aku, ispruivi samo kaiprst i srednjak, i tako ta dva prsta
uperio meni u oi. 'Ako lae' , rekao je, 'neka ti Allah izbije oba oka!'
Zatim je ona svoja dva prsta gurnuo u moje oi i ja sam se trgnuo
iz sna kad - ja u ovakvom stanju! " Tako je plaui kazivao ljudima i
javno izraavao svoje kajanje!"
El-Qaj rew:ni kae: "Jedan na ejh, cijenjeni gospodin, ispriao
mi je i ovo: 'Jedan pravnik mi je kazivao kako je kod njih doao jedan
ovjek koji je veoma mnogo postigao i dane posta nizao jedan za dru
gim, no ifar je odgaao. Potom je sanjao kao da mu dooe dvojica
crnih ljudi i uzee ga za miice i odjeu i odvedoe ga do jedne raarene
penice da ga bace u nju. 'Zbog ega?! ' , upitao sam, k on, i njih dvo
jica su mi rekli: 'Zato to postupa suprotno Sunnetu Boi jega Poslanika
- neka su na nj mir i blagoslovi Boiji! - jer je on naredio da se pouri
sa ifarom, a ti ga odgaa!' Njegovo lice je tako, uslijed vatrenog ara,
pocrnilo i on se meu ljudima kretao prekrivenog lica!"
Ono to je jo zaudnije od ovoga jest da ovjek koji je silno
edan, ili gladan, ili trpi veliku bol, usnije da mu neko dadne da
pije, da mu dadne da jede ili mu prui neki lijek i da toga, kada se
probudi, doista vie ne bude pri njemu. Ljudi su u vezi s tim iskusili
mnoge fascinantne stvari.
Malik, posredstvom Ehu Ridala i 'Amre, navodi 'Aiin sluaj ,
naime da je nju jedna njezina sluavka bila omaijala, pa kad je kod
nje doao jedan ovjek iz Sinda53 i vidio da je bolesna, rekao joj je da
Sind - oblast u dananjem Pakistanu.
1 03
Ibn Qajjim el-Dewzi
je omaijana. "Ko me je omaijao?! ", upitala je 'Aia i on joj je rekao:
"Jedna djevojka u ijoj sobi je malo dijete koje ju j e upikilo!'' Nato
je ona pozvala svoju sluavku, i ona joj je rekla: "Dolazim odmah,
samo da sperem mokrau s odjee!" "Reci mi" , upitala ju je 'Aia,
"jesi li mi ti spravila sihr (magij u)?" i ona joj je rekla da jeste. Kad j u
je upitala zato je to uinila, kazala j e: "

eljela sam to prije dobiti

slobodu!" 'Aia je potom od svoga brata zatraila da je proda nekom
beduinu koji joj nee biti dobar gospodar, i on j u je tako prodao.
'Aii je iza toga neko u snu rekao: "Okupaj se vodom iz tri bunara,
od kojih se jedan uljeva u drugi!" Tako joj je doneseno vode s takva
tri bunara i ona se time okupala i ozdravila!"
Semmak ibn Harb je bio ostao bez oinjega vida pa je usnio
poslanika Ibrahima kako mu rukom pree preko oiju i ree mu:
"Otii do Eufrata i triput zagnj uri glavu u nj! " On je tako postupio
i - progledao!
Bio je oslijepio i lsma'il ibn Hilal ei-Hadremi, pa mu je neko
iziao na san i rekao mu: "Reci: (Ja Qaribu, ja Mudibu, ja Semi'u
d-dua'i, ja Latif bi men j ea u rudde 'alejje besari) O Ti koji si blizu, o
Ti koji se odaziva molbama, koji uje dovu, Ti koj i samilost svoju
iskazuje emu Ti hoe - povrati mi moj oinji vid!"
El-Lejs ibn Sa'ad kae: "Ja sam ga vidio: bio je oslijepio, a onda
mu se ponovo vratio vid!"
' Ubejdullah ibn ebu Da'fer kae: "Ja sam imao velike bolove
koji me bijahu potpuno iscrpili, te sam stao uiti Ajetu-1-Kursijju. 54
Tako sam u tome zaspao i u snu sam ugledao dvoj icu ljudi: stoje
1 04
Tj. 255. ajet sure El-Beqare, koje muslimani irom svijeta ue u razliitim prilikama,
koje zpoinje rijeima: Allahu la ilahe illa Hu. EI-Hajju-1-Qajjim. La te'huzuhu sinetun
ve la ncwm . . .
KNJIGA O DUI

preda mnom i jedan od njih ree onome drugom da proui jedan

ajet u kojem ima tri stotine i ezdeset milosti. ' Nee li makar jedna
milost zapasti i ovoga siromaha! ' , dodade. Kad sam se nakon toga
probudio, osjetio sam veliko rastereenje!"
Ibn ebu Dunja kae: "Jedna dobra, estita ena zadobila je velike
stomane bolove, pa je u snu ula nekoga kako joj govori: 'La ilahe
illallah. Prokljuala voda i ruin sok!' Tako je ona to i poela piti i
Allah ju je liio bola koji je osjeala!"
On dalje kae: "Ta ena je jo rekla: 'I sanjala sam kao da govo
rim: Sena55, med i sok od crnih leblebija lijek su za bol u kukovima!
Kad sam se probudila dola mi je jedna ena - ali se na bol u kuku!
Kazala sam joj onako kako sam sanjala i to joj je bilo od koristi!"
Galenus kae: "Ono to me je navelo na putanje krvi iz vena i
ila kucavica (dawarib) jest to mi je to dva puta naloeno u snu, dok
sam jo bio djeak. Znam ovjeka kojeg je Bog liio boli koju je osje
ao u svom boku putanjem krvi, to mu je bio naputak iz sna!"
Ibn el-Harriz kae: "Lijeio sam jednoga koji je imao stomanu
bolest i on mi se jedno vrijeme bio izgubio iz vida. Kad sam ga potom
opet susreo upitao sam ga kako je i on mi je rekao: 'Na san mi je
iziao neki ovjek u dervikoj odjei, naslonjen na tap - stoji preda
mnom i pita me jesam li ja onaj kojega mui stomak. Kad sam mu
rekao da jesam, kazao mi je: "Uzmi kibaa i delendebina!" Kad sam
se probudio, raspitao sam se o tom dvome - ta je to? - i reeno mi
je: ' Kiba' je indijski aloj, a delendebin je slatko od rue s medom.'
Ja sam onda to poeo koristiti i tako sam ozdravio!' ' To ti je bio
G alen us! ' , rekao sam mu ja! "
\5
Sena - kasija; vrsta biljke (bor. Cassia angustifoli).
1 05
Ibn Qajjim el- Oewzi

Slini sluajevi su tako brojni da ih nije ni mogue sve navesti.

Neki kau: "Medicina i potjee iz snovienja." Bez sumnje, mnoga
medicinska naela svoje korijene vuku iz snovienja, neka iz prakse,
neka iz analogije a neka iz nadahnua, pa onaj ko se ire eli obavije
stiti o tome neka se obrati na Qajrewanijeva djela: "Povijest ljekara" i
"Ruinjak", te druge knjige.
4
4 4
Sto drugo: To su rijei Uzvienoga: Onima koji dkaze Na( budu
poricali i prema njima se budu ohol odnosili - kapie nebeske nee se
otvoriti! (El-A'raf, 40) One sugeriraju da e se vrata nebeska otvoriti
vjernicima. To otvaranje jest otvaranje njihovim duama prilikom
smrti, kako je to reeno u ranije navedenim opirnim hadisima u ko
jima je jasno naznaeno da se nebesa zaredom otvaraju vjernikovoj
dui sve dok ne bude dovedena pred Gospodara uzvienoga.
Nevjernikovoj dui se pak vrata nebesa ne otvaraju, kao to se
ni njegovome tijelu nee otvoriti vrata Denneta.
4
4 4
Sto tree: To su Vjerovjesnikove rijei: "Bilale, nikada nisam uao
u Dennet, a da tamo ispred sebe nisam uo tvoj um - ime si to
postigao?! " "Nikada nisam izgubio abdest, ni nou ni danju, a da se
nisam ponovo abdestio i klanjao dva reka ta!", kazao je Bilal. "Znai",
rekao je Vjerovjesnik, "s ta dva rekata si to postigao! "
Jasno je da je um koji je Vjerovjesnik tamo uo dolazilo od
Bilalove due; tijelo njegovo, naime, jo se nije bilo premjestilo u
Dennet!
1 06
KNJIGA O DUI
Sto etvrto: To su svi oni hadisi i predaje o pos j etama k b urovima,
o nazivanj u selama i obraanja onima u njima, priopenja o tome da
su oni svjesni svoj ih posjetilaca, o njihovom uzvraanju na selame
koji im se nazovu, o emu je ranije bilo govora.
Sto peto:

injenica da se due mnogih umrlih poale svoj im

srodnicima na neto to im priinjava neprijatnost, nakon ega oni
kojima su se poalili doista otkrij u to na ta su se oni alili i to ot
klone od njih.
Sto esto: Ukol iko bi dua bila samo naziv za neku akcidental ij u
tijela, ili bi se pod tim podrazumijevala neka apstraktna esencija,
koja ne bi bila ni neko tijelo niti bi posjedovala kakvo stanje, u tom
sluaju bi izrazi: iziao sam, otiao sam, ustao sam, doao sam, sjeo
sam, pokrenuo sam se, uao sam, vratio sam se i sl. , bili neosnovani ,
budui da se ta svojstva ne mogu prispodobi ti bilo kojoj akcidentaliji
ili apstraktnoj esencij i. Svaki razuman stvor zna da je takva njegova
izjava, kao i izjava nekoga drugoga, istinita pa dovoditi to u pitanje
znai dovoditi u pitanje najoiglednije injenice. Bila bi ista sof
stika kazati da je tu posrijedi samo korienje po inercij i narodnih
izraza i naziva koji mogu imati stvarno znaenje, ali mogu biti i iste
metafore, pa bi, prema tome, gornji izrazi mogli znaiti i: izalo j e
moje tijelo, ulo je tijelo + . . !
Mi smo, naime, svoje argumente crpili iz potvrde autentinih
smislova tih izraza od strane razuma i nepatvorene ljudske naravi.
Tako svaiji um i svaije osjeanje posvjedouje da je on taj koji je
uao, koji je iziao i premjestio se s j ednoga mjesta na drugo, a ne
samo njegovo tijelo. To posvjedoenje stvarnih smislova tih izraza te
njihovo prispodobljavanje dui, a tek potom i tijelu, i jest jedno od
naj istinitijih posvjedoenja osjeaja i uma, pa oslonac i jest na tome,
a ne samo na formalnom izrazu.
107
Ibn Qajjim el-Dewzi
Sto sedmo: Tijelo je prijevozno sredstvo, zona raspolaganja due,
pa je ulaenje, izlaenje i premjetanje tijela poput ulaenja njegovog
prijevoznog sredstva, konja ili deve, pa tako, kada dua ne bi bila
prijemiva za ulazak, izlazak, premjetanje, kretanje i mirovanje, to
bi bilo kao kada bi ovjekovo prijevozno sredstvo ulo u kuu i izilo
iz nje, ali ne i sam on, to je, samo se po sebi razumije, neosnovano.
Svakome je znano da je njegova osobnost, njegova dua ta koja je ula,
izila, premjestila se s jednoga mjesta na drugo, da je ona upravljala
tijelom, uinivi ga svoji m sljedbenikom u tom ulasku i izlasku. Ti
postupci u osnovi jesu njezini, tijelu pripadaju samo posljedino.
Oni naoigled pripadaju tijelu, no razum i svijest kazuj u da iza toga
stoji dua.
Sto osmo: Da je dua doista ono to tvrde oni koj i je smatraj u
samo akcidentalijom, ovjek bi u samo j ednom trenutku promijenio
hiljadu ili vie dua.

ovjeka, naime, ovjekom ini njegova dua i

njegova osobnost, ne njegovo tijelo, pa bi u tom sluaj u jedan te isti
ovjek bio dukiji od onog ovjeka koji je bio trenutak ranije, kao i
od onoga koji bi bio trenutak kasnije, to nije nita drugo do jedan
vid bezumnosti. Ukoliko bi pak dua bila neka apstrakcija koja bi
s tijelom imala vezu samo u smislu upravljanja, a ne i njegova na
stanjivanja i zalaenja u nj , u tom sluaju bi postojala mogunost
da doe do prekida takve njezine veze s tim tijelom i uspostavljanja
veze s nekim drugim tijelom, onako kako postoji mogunost da onaj
koji upravlja kuom ili gradom prekine s tim svoj im upravljanjem i
prijee na upravljanje druge kue ili grada.
Prema ovako postavljenom rasporedu mi bismo morali biti u
sumnj i da li je ova dua koja pripada Zejdu doista ona prvobitna
dua ili je neka druga, i da li je Zejd ba taj konkretni ovjek ili je on
neko drugi! Razumnom ovjeku neto takvo nije prihvatljivo, i kada
1 08
KNJIGA O DUI
bi dua bila samo akcidentalija, odnosno neki apstraktan elemenat,
svakako bi se pojavila navedena sumnja.
Sto deveto: Svako kategorino tvrdi da mu je imanentno znanje,
misao, lj ubav, mrnja, zadovoljstvo, bijes i druge duhovne karakte
ristike; on zna da ono to se time odlikuje nije ni jedna od akciden
talija njegovoga tijela, a niti neka apstraktna esencija, odvojena od
njegovog tijela, udaljena od njega; on e bezrezervno konstatirati da
sve to pripada neemu to j e unutar njegovog tijela, kao to e isto
tako bezrezervno konstatirati da, kada neto uje, vidi, pomirie,
dodirne, kada se pokrene ili umiri, da se sve to dogaa zahvalj ujui
tom unutarnjem, to mu je pridodato; da je esencija due ono na
emu je sve to zasnovano, i da se nita od toga nije dogodilo nekom
apstrakcijom, niti nekom akcidentalijom, ve neim to zauzima
prostor unutar Ovoga svijeta (mutehajj iz) , to se premjeta s jednog
na drugo mjesto, to se kree i umiruje, izlazi i ulazi. To nije nita
drugo do ovo fziko tijelo i jedno drugo tijelo rasprosmo u njemu,
spleteno sa nj im, kojeg da nema fziko tijelo bi bilo u statusu neive
materije.
Sto deeto: Kada bi dua bila neka apstrakcij a, vezana za tijelo
samo kao njegov upravitelj , poput laara s ladom ili gonia deve s
njegovom devom, u tom sluaju bi njoj bila otvorena mogunost
da napusti reguliranje toga tijela, te da se posveti upravljanj u nekog
drugog tijela, onako kako to moe uiniti i laar, odnosno goni
deva. To bi, dalje, podrazumijevalo dopustivost premjetanja dua
iz jednih u druga tijela.
Isto tako, ne moe se kazati da se dua sjedinila sa svojim tijelom
i da joj to onemoguava premjetaj , odnosno da ona ima prirodnu
udnj u, osobnu tenj u da upravlja tim tijelom, pa da se stoga ne
moe odvratiti od njega ka nekom drugom tijelu, jer mi tvrdimo
1 09
Ibn Qajj im el-Dewzi
da sjedinjenje neega to nema vlastitu formu s neim to je ima
jest apsurdno, i ako bi se ona, kao takva, s njim sjedinila s njegovim
krajem bi svoj kraj doivjela i ona; ukoliko bi pak njih dvoje ostali i
nakon tog njihova sjedinjenja, tada bi to bila dva, ne j edan subjekt, a
ako bi oboje ieznuli i dogodilo se neto tree, to ne bi imalo nika
kve veze sa sjedinjenjem. Isto tako, ukoliko bi jedno ostalo, a drugo
ieznulo, i tada se ne bi moglo govoriti o sjedinjenj u.
S
to se pak tie toga da dua posjeduje prirodnu udnju Z tijelom,
pa - dua ga voli stoga to posredstvom njega postie slasti, te ako su
tijela u pogledu postizanj u tih uitaka jednaka, onda je njezin odnos
prema njima istovjetan. Proizlazi da vae stajalite, po kojem odreena
dua ima udnju za odreenim tijelom, nije utemeljeno. To bi bilo
poput edna ovjeka koji bi naao j ednake ae: on svakom od tih
aa moe zadovoljiti svoju potrebu, pa stoga ne bi bilo razumno da
on osjeti udnju za jednom od nj ih, mimo ostalih.
Sto jednaesto: Kada bi ovjekova dua bila samo neka apstraktna
esencij a, koja nije ni unutar ni izvan Ovoga svijeta, ni vezana za ovaj
svijet ni odvojena od njega, ni razluiva od njega ni dodirna sa njim,
ovjek bi nuno morao znati da je on egzistent sa takvim karakteristi
kama, jer njegovo znanje o vlastitoj osobnosti i njezinim svojstvima
izraenije je od svega drugoga to se zna; jer njegovo znanje o svemu
to je izvan njega sljedstveno je njegovu znanju o sebi. Prema tome,
nesporno je da je to neosnovano budui da je svim ljudima na svijetu
znano da je potvrivanje jednog takvog egzistenca, bio on vidljiv
ili nevidlj iv, razumu neprihvatljivo. Ko tako misli o sebi i o svome
Gospodaru taj ne poznaje ni sebe ni svoga Gospodara.
Sto dvanaesto: To je injenica da je ovo vidlj ivo tijelo nosiljka
svih svojstava due i njezinih spoznaja, opih i posebnih, i da je ono
mjesto manifestiranja voljnih kretnji. Prema tome, nosa tih spoznaja
li O
KNJIGA O DUI
i tih svojstava nuno mora biti tijelo i ono to je smireno u njemu,
te bi tvrdnja da j e mjesto te sposobnosti neka apstraktna esencija,
koja nije ni unutar ni izvan Ovoga svijeta, morala biti odbaena kao
neosnovana.
Sto trinaesta: Kada bi dua bila bez tjelesnosti i bez prostornosti
(tehajj uz)56, u tom sluaju uvjetovanje njezinoga djelovanja neposre
dnim doticajem mjesta na kojem se to djelovanje manifestira ne bi
bilo mogue budui da ono to nema tijela ne moe doticati neto
to ima tijelo. Kad bi to bilo tako, tada bi djelovanje due imalo
stvaralaki karakter, bez potrebe za ostvarivanjem kontakta i uzaja
mne veze izmeu inioca i mjesta realizacije odreenog djelovanja.
Tako bi svaki od nas mogao pokretati odreena tijela bez nji hova
doticanja, odnosno doticanja neega to dotie ta tijela. Prema tome,
na temelju vaeg shvatanja due, onako kako je dua kadra pokretati
tijelo bez ikakva doticaja izmeu nje i njega, isto tako nj u nita ne
sprjeava da pokree i neko drugo tijelo, a da ga pritom, takoer,
ne dotie, odnosno da ne dotie ono to je s tim tijelom u doticaj u,
to je apsurdno.
Proizlazi da dua nema snage pokretanja osim pod uvjetom
da bude u doticaj u s mjestom pokreta, odnosno da dotie ono to
dotie to mjesto.
Sve ono pak to dotie neko tijelo, odnosno to dotie neto
drugo to to tijelo dotie, takoer je tijelo. Ukoliko bi neko rekao:
dopustivo je da djejstvo due u pokretanj u njezinog tijela ne mora biti
uvjetovano dodirom, te da njezin utjecaj u pokretanj u nekog drugog
tijela bude uvjetovan dodirom tog njezinog tijela s tim drugim tije-
"lt
Tj. kad HC bi imala ru odliku da zauzima odredeno mjestO, odnosno prostor.
lli
Ibn Qajjim el-Dewzi
lom, odgovor bi bio slijedei: s obzirom na to da prij emivost tijela
da primi postupke due nije ovisna o dodiru do kojeg bi moralo doi
izmeu njih dvoga tako isto bi moralo biti i s drugim tijelima, budui
da su sva tijela j ednaka u pogledu svoje prijemivost za pokret, pa bi
i odnos due prema svima njima morao biti istovjetan.
Naime, ako dua ne bi imala svoga obima i svega onoga to ta
obimnost podrazumijeva, odnos njezina bia bi prema svemu bio isto
vjetan, a kada je odnos jednog aktivnog inioca prema svima j ednak,
kao i odnos svih objekata prema tom iniocu, tada utjecaj toga inioca
u pogledu svih njih mora biti istovjetan. Tako, ako bi subjekt mogao
vriti svoje djelovanje u jednim objektima, bez doticanja tih objekata,
on bi to morao moi vriti i kod svih drugih. S druge strane, ako
kod nekih objekata ne bi mogao vriti svoje djelovanje bez doticaja,
moralo bi biti da to ne moe initi ni kod svih drugih!
Ukoliko bi neko rekao: ali, dua posjeduje veliku udnju za tim
tijelom, ne i za drugim, pa je i njezin utjecaj tu snaniji nego to bi
bio u nekom drugom tijelu!, odgovor bi bio slijedei: upravo ta silna
udnja bi nalagala da njezina vezanost za dotino tijelo bude vea,
a njezino raspolaganje njime snanije. Apsurdno je, meutim, pre
tpostaviti da bi moglo doi do promjene njezina bia prema ostalim
tijelima, to je veoma snaan argument.
Sto tasto: Svi ljudi obdareni razumom (el-'uqali') saglasni su
u tome da se pod ljudskim biem misli na ivog stvora koj i govori,
koj i se hrani, razvija, koj i je ulan i koj i se pokree voljom. Sve te
karakteristike jesu dvojake: jedne pripadaj u njegovu tijelu, a druge
dui. Tako je dua ona koja govori i kad bi ona bila jedna apstrakta
esencija koja nije ni unutar ni izvan Ovoga svijeta, koja nije niti
vezana za nj , niti od njega odvojena, u tom sluaju ni ovjek ne bi
bio ni unutar ni izvan Ovoga svijeta, ne bi bio ni povezan sa njim
1 1 2
KNJIGA O DUI

ni odvojen od njega, ili bi pak jedan njegov dio bio unutar Ovoga
svijeta, dok drugi dio ne bi bio niti unutar niti izvan Ovoga svijeta.
Naravno, svako razuman neminovno zna da je neto takvo neodr
ivo; zna da je ovjek u svojoj cjelini unutar ovoga svijeta, sa svoji m
tijelom i svojom duom.
Gornje bi u svojoj neutemeljenosti prevazilazilo i stajalite onih
koj i tvrde da je dua vjena, da uope ne spada u red stvorenoga, jer
bi, po njima, ovjek bio neko ko je pola stvoren, pola nestvoren.
Ukoliko bi bilo reeno: Mi priznajemo da je ovjek upravo
onakav kakvim ga vi predstavljate, meutim, mi konstatiramo je
dnu apstraktnu esenciju koja ravna ovjekom, opisanim svim tim
svoj stvima - mi bismo kazali : da l i j e ta esencija koju konstatirate
odvojena od ovjeka ili je pak njegova sutinska stvarnost (haqiqah) ?
Morate kazati da je ona jedno od tog dvoga. Tako, ako kaete da je
ta esencija izvan ovjeka, vi time konstatirate da ovjek ima nekog
upravitelja mimo sebe kojega ste nazvali duom (nefs) . Meutim, mi
ovdje raspravljamo o ovjekovoj unutranjoj stvarnosti, a ne o njegovu
upravitelju. Upravitelj ovjeka, i itavog svijeta, gornjeg i donjeg, jest
Allah, jedini i moni.
Sto petnaesto: Svaki razumom obdareni e, na pitanje ta je ovjek,
pokazati na ovu pojavnost i na ono to tu pojavnost nosi; nee ni
pomisliti na neto izvan nje, neto apstraktno to nije ni u Ovome
svijetu, niti izvan njega. Znanje o tome je elementarno, nije mu
primjerena ni sumnja ni sumnjienje.
Sto esnaesto: Umovi itavoga svijeta zakljuit e da se govor
upuuje ovoj pojavnosti i onome to tu pojavnost nosi, to je na
stanjeno u njoj. Isti je sluaj i s pohvalom, pokudom, nagradom,
kaznom, poticajem na dobro, podsjeanjem na zlu posljedicu . . . Kada
1 1 3
Ibn Qajjim el-Dewzi

bi neko rekao: onaj kome je nareeno, kome je zabranjeno, ko je

pohvaljen, ko j e pokuden, kome j e upuen govor, onaj razumni - to
j e jedna apstraktna esencija, koja nije ni u ovome svijetu ni izvan
njega, koja nije vezana za Ovaj svijet, niti odvojena od njega, on bi
kod razumnih ljudi izazvao smijeh, podsmijehnuli bi se njegovu umu
i nedvoj beno se izjasnili o lanosti njegove izjave. Dokazivati neto za
ta i najjednostavniji umovi svjedoe da je apsurdno, znai iznositi
argumente da postoj i neto ije postojanje nije zamislivo (muhal).
A, pomo dolazi od Boga!
=
= =
Ako bi bilo reeno: Vi ste naveli argumente koj im dokazujete
duinu tjelesnost i prostornost (tehaj j uz) , no kakav je va odgovor
na argumente onih koji vam u tome oponiraju - i oni, naime, svoje
stavove potkrjepljuju brojnim argumentima.
1 14
l . Svi razumom obdareni ljudi saglasni su u korienj u izra
za: dua i tijelo, ime duu odreduj u kao neto netjelesna;
prema tome, kada bi dua bila neko tijelo, takva njihova
j ezika upotreba bila bi besmislena.
2. To je i najjai argument koj im oni podupiru svoje stajali
te. Naime, poznato je da medu postojeim stvarima ima i
onoga to nije djeljivo, poput take i jedinstvene esencije,
ili, tavie, Bia Onoga nuno postojeeg pa, prema tome,
i znanje o tome mora biti nedjeljivo. Dalje, i ono to se
atributira tim znanjem, tj . njegovo stjecite, mjesto njegova
obitavalita, takoder, ne moe biti djelj ivo - to je, dakle,
dua i kad bi ona bila neko tijelo, u tom sluaj u bi mogla
biti djelj iva. Ovaj argument se moe iznijeti i na drugi
KNJIGA O DUI
nain: naime, kada bi obitavalite opih znanja bilo neko
tijelo, odnosno bilo tjelesno, i ta znanja bila bi djeljiva, jer
je i ono to je zalo u neto to je djeljivo, takoer, djeljivo.
Djeljivost tih znanja je, meutim, apsurdna.
3. Sve ope racionalne slike su apstraktne, bez sumnje, i ta
njihova apstraktna narav dolazi ili od izvora iz kojeg se
uzimaj u, ili od konzumenta. Ono prvo je svakako neu
temeljeno, budui da se sve te slike, svi ti oblici (suwer) ,
preuzimaju od konkretnih osoba koje se odreuju razl iitim
vrijednosnim odrednicama i konkretnim situacijama. Tako
proizlazi da su oni apstraktni zbog njihova konzumenta,
zbog one racionalne sile koja se naziva duom.
4. Um, ili sila razuma (quwwah 'aqilah) kadra je initi neka
beskonana djela, ona je u stanju apsorbirati neka beskonana
znanja, dok tjelesna sila nema sposobnosti initi djela k
?
ja
nisu konana; tjelesna sila je djeljiva, ona je srazmjerna mjestu
iz kojeg potjee - ono to je u stanju uiniti jedan njezin dio
svakako mora biti manje od onog to je u stanju uiniti itavo
tijelo. Tako ono to je u stanju uiniti itavo tijelo viestruko u
konanosti prevazilazi ono to je u stanju uiniti samo jedan
njegov dio. Meutim, nadodatak na neto to je konano, tj.
neka druga konanost, isto tako je konaan.
5. Um, i l i sila razuma, kad bi obitavala u nekom tjelesnom
mediju (el-alah), u tom sluaju bi morala permanentno biti
svjesna tog medija, ili ga nikako ne moi biti svjesna. Me
utim, i jedno i drugo je neosnovano, budui da bi svijest
razuma o tom medij u morala biti ili sama egzistencija tog
medija, to je apsurdno, ili bi morala biti slika identina
njegovoj egzistenciji , to bi znailo da je unila u tu silu
1 1 5
Ibn Qajjim el-Dewzi
1 1 6
razuma koja se nalazi u tom mediju - u tom sluaju bi
moralo doi do sjedinjenja dviju identinih slika, to je
apsurdno. Prema tome, ako neto takvo nije prihvatljivo,
onda se mora konstatirati da bi, ukoliko bi sila razuma bila
svjesna svoga medija, ta njezina svjesnost predstavljala do
gaanje tog medija kod sile razuma, pa bi tako bilo nuno
i stalno dogaanje te spoznaje, ukoliko bi taj i ntenzitet bio
dostatan da se dogodi spoznaja, a ako ne, u jednom trenutku
dogaanje spoznaje bilo bi onemogueno, tj. kada bi se ona
dogaala u jednom, a ne i u drugom trenutku, to bi bilo
uslijed neke dodatne komponente koja bi bila pridodata
pukoj prisutnosti forme tog medija.
6. Svako je svjestan sebe, a svijest o neemu podrazumijeva
prisutnost biti onoga ega se svjesno kod onog koji je toga
svjestan. Tako, kada smo svjesni sebe mi to imamo zahvaliti
ili prisutnosti naih bia naim biima, ili pak prisustvu nekog
oblika koji je jednak naim biima unutar nas samih. Ovo
drugo je neodrivo budui da bi to podrazumijevalo sjedinje
nje dvaju istovjetnosti, pa proizlazi da naa svijest o sebi ne
znai nita drugo doli prisuscvo naih bia kod naih bia. To
tako moe biti samo ako je posrijedi bit koja opstoji pomou
nefsa i koja je neovisna o mjestu, jer da je posrijedi samo neko
stanje u nekom mjestu, ono bi bilo prisutno kod tog mjesta.
Proizlazi da se ovaj smisao dobiva samo ukoliko dua opstoji
po sebi, bez potrebe za mjestom koje bi zauzimala.
7. To je argument koj i je iznio Ebu el-Berekat el-Bagdadi
i kojim je razotkrio neutemeljenost u istini svih drugih
argumenata. On, naime, kae: "Mi ne dvojimo da svaki od
nas moe zamisliti jedno more ive, brdo od safira, mno-
KNJIGA O DUI
tvo sunaca i mjeseca. Svi ti zamiljeni oblici, dakako, nisu
bez ikakve realnosti (ma' dum) budui da na njih upuuje
sama sila onoga koji ih zamilja, koja svaki pojedini oblik
jasno razl uuje od drugoga. Taj zamiljeni oblik ponekad
moe poprimiti takav izraaj da moe biti ravan onome
vidljivom, opipljivom obliku, dok se - kako je poznato -
istom nitavil u, apsolutnoj negaciji , neto takvo ne moe
konstatirati.
Mi nuno znamo da sva ta oblija nemaj u svoga postojanja
u pojavnome svijetu, pa se mora ustvrditi da ona postoje
samo u umovima. Tako kaemo da mjesto tih oblika mora
biti ili neko tijelo, odnosno neko stanje u tij elu, ili da nije
ni tijelo niti stanje u tijelu. Prvo dvoje nije utemeljeno u
istini budui da je prizor mora i planine ogroman, dok su
mozak i srce po svoj im formama mali, pa kako utiskivanje
ogromnog u malo nije mogue mora se zaklj uiti da mjesto
te imaginarne slike nije ni tijelo, niti je tjelesno."
8. Kada bi razumska sila bila tjelesne naravi ona bi u starosti
uvijek morala biti slaba, to u stvarnosti nije sl uaj .
9. Um ili razumska sila j e u svoj im inima neovisna o tijelu,
a ono to je u pogledu svoga djej stva neovisno o tijelu nu
no mora biti i u pogledu samoga sebe neovisno o tijelu.
U prvom sluaju razumska sila poima samu sebe - i bilo bi
apsurdno pretpostaviti da i izmeu tog dvoga postoji neki
posredujui subjekt (alah) - i poima samo to poimanje. To
poimanje, meutim, nije nikakav subjekt. S druge strane,
ona poima i tijelo, koje je njezin medij i izmeu kojega i nje
ne postoji neki drugi medij. Ovo drugo dade se objasniti
sa dva aspekta:
1 1 7
Ibn Qajjim el-Dewzi
1 1 8
1 . sve one tjelesne sile, poput one koja vidi, one koja
uje, koja zamilja i uobraava, budui da su tjelesne
naravi, ona je u stanju pojmiti njihove biti, ali i to
svoje poimanje s obzirom da je u stanju pojmiti i samu
sebe, te pojmiti i ona tijela koja ih nose. Da je, dakle,
razumska sila tjelesne naravi niti jedno od tog troga
joj ne bi bilo moguno;
2. ono odakle pro ishodi in jeste dua (nef) - prema tome,
da je ona u svojoj opstojnosti, u svome postojanj u, ovi
sna o tijelu ti ini mogli bi biti realizirani isklj uivo
u sadejstvu sa tijelom. Kako stvar nije takva, mora se
konstatirati da je razumska sila neovisna o tijelu.
l O. Svaka tjelesna mo posustaje uslijed velike aktivnosti i nakon
to oslabi vie joj nije mogue ponovo biti j aka. Uzrok toga je
jasan: elementi tjelesne moi se, uslijed njihove permanente
aktivnosti, izlau oteenj ima i uvehnuu to za posljedicu
ima nemo, dok razumska sila ne slabi uslijed brojnosti akti
viteta, te je u stanju ponovo se vratiti snazi, nakon nemoi,
pa se mora zakljuiti da ona nije tjelesne naravi.
l l . Kada mi izreknemo sud da je crno suprotno od bijelog u
tom sluaju se u naoj svijesti nuno mora uprisutniti bit
crnog i bijelog. I najprostija logika kazat e da je istOvre
menost crne i bijele boje, ili toplote i hladnoe u pogledu
tijela apsurdna. Prema tome, budui da se ta istOvremenost
u razumskoj sili ostvaruje, mora se zakljuiti da posrijedi
nije nikakva tjelesna sila.
1 2. Kada bi mjesto poimanja bilo neko tijelo - a svako tijelo je
podlono djeljivosti - tada bi bilo mogue da jedan dio tog
tijela o neemu posjeduje znanje, a da, istovremeno, drugi
KNJIA O DUI

njegov dio o tome ne zna nita. U tom sluaju ovjek bi u
jednom asu mogao neto i poznavati i ne poznavati ga!
1 3. Kada se na tjelesnu tvar utisnu odreene gravure tada samo
postojanje tih gravura onemoguava utiskivanje nekih dru
gih urezaka.
S
to se tie utisnua u razum, tu je stvar upravo
suprotna od toga, jer kada su due prazne od svih znanja
i spoznaja, njima tada uenje biva veoma teko, a kada
neto naui u tom sluaju joj postignue tog znanja bude
potpora u stjecanju drugoga znanja. Uz to, tjelesni uresci
su meusobno razdvojeni i iskljuivi, dok su oni razumski
sinergini, jedni druge podupiru.
1 4. Kada bi dua bila neko tijelo tada bi, izmeu ovjekove
elje da nogom napravi pokret i izmeu pokretanja te noge
postojala odreena vremenska distanca, u zavisnosti od po
kretljivosti tijela i njegove teine. Ustvari je dua ta koja po
kree tijelo, koja priprema njegovu kretnju. Kad bi pokreta
noge bilo neko tijelo ono bi se, ili moralo nalaziti u samim
tim organima, ili bi moralo stizati do njih. Ako bi dolazilo
do njih onda bi to, svakako, zahtijevalo odreen vremenski
raspon, a ako bi se nalazilo u njima onda, ukoliko bismo mi
odsjekli onaj mii pomou kojeg se ostvaruje kretnja, tada u
pokretnom organu vie nita ne bi ostalo od tog tijela. Kad
bi se, dakle, taj pokreta, doista, nalazio u tom organu, tada
bi neto od njega moralo ostati u tom organu.
1 5. Kada bi dua bila neko tijelo ona bi bila djeljiva i moglo
bi biti da jedan njezin dio posjeduje znanje, a da drugi dio
tog znanja nema, tako da bi ovjek, u tom sl uaj u, mogao
jednim svoj im dijelom biti znan, a drugim dijelom neznan,
to je apsurdno.
1 1 9
Ibn Qajjim el-Dewzi
1 20

1 6. Kada bi dua bila neko tijelo u tom sluaju bi fiziko tijelo

moralo dobiti na teini njezinim zalaenjem u njega, jer
je pravilo da se, kada se na jedno tijelo doda drugo tijelo,
teina tog tijela povea, poput, npr. , prazne mjeine za vodu.
Stvar je, meutim, upravo suprotna - tijelo je lake kada se
u njemu nalazi dua, a tee kada se ona odvoji od njega!
1 7. Da je dua neko tijelo ona bi morala imati i sve one karakteri
stike koje posjeduju i sva druga tijela, tj. morala bi biti lahka
ili teka, topla ili hladna, mehka ili tvrda, crna ili bijela i imati
druga slina svojstva i kakvoe imanentne tijelu. Poznato
je, meutim, da su duhovne kakvoe: vrline i mahane, a ne
kakvoe tjelesne naravi. Prema tome, dua nije neko tijelo.
1 8. Da je dua tijelo ona bi, neminovno, morala biti u dohvatu
svih ula, ili barem veeg broja njih, dvaj u ili jednoga, bu
dui da mi sva tijela nalazimo takvima - neka su na dohvatu
svih ula, neka dohvaa veina njih, dok neka dokuuje
samo jedno ili dva ula. Dua je, meutim, izvan svega
roga. Njome je argumentirao i Dehm suprotstavljajui
se jednoj skupini nevjernika, koja je negirala postojanje
Tvorca uzvienoga. Govorili su: "Da On postoj i, morao bi
biti dostupan makar jednome ulu! ", i on im je uzvratio
primjerom due. Suprotstavljanje, dakle, ne bi bilo cjeli
shodno da je i dua, isto tako, neko tijelo, jer da jeste i nju
bi bilo mogue dokuiti nekim od ula.
1 9. Da je dua neko tijelo ona bi morala imati duinu, irinu,
dubinu, povrinu i formu, ega ne moe biti bez tvari
(madde) i boravita (mehall). Ukoliko bi, pak, to dvoje,
takoer, bilo neka dua, tada bi posrijedi bio spoj dviju
dua; ako pak ne bi bili duhovni, rada bi se dua sastojala
KNJIGA O DUI
od svog vlastitog tijela (beden) i oblika dok bi se nalazila u
ovjekovom tijelu (desed) koje, takoer, ima svoje tijelo i
svoj oblik. Tako bi jedan ovjek, ustvari, bio dva ovjeka.
20. Jedna od karakteristika tijela j este da je ono djeljivo, tako
da mali dio njega nije kao i veliki. Kada bi tako i dua bila
djeljiva tada bi, ukoliko bi i svaki njezin dio bio, takoer,
dua, ovjek u stvari posjedovao mnoge, a ne jednu duu.
Ao pak ti dijelovi ne bi bili dua, tada ni njihov zbir, isto
tako, ne bi mogao biti dua, onako kako, ukoliko jedan dio
vode ne bi i sam bio voda, tada ni zbir tih dijelova, takoer,
ne bi mogao biti voda!
2 1 . Tijelo u svome opstojanj u, odravanj u i trajanju potrebuje
duu tako da propada i gubi se kada se ona odvoji od njega.
Prema tome, da je i sama dua neko tijelo tada bi i ona trebala
drugu duu i tako dalje, do u nedogled, to je apsurdno, no
to bi bilo neminovno kada bi i dua bila tijelo.
22. Ukoliko bi bila neko tijelo njezino vezivanje za tijelo, u
sluaju da se ono dogaa na nain meusobnog stapanja
(tedahul), podrazumijevalo bi ulaenje jednog tijela u dru
go, dok bi, u sluaj u da se dogaa na nain meusobnog pri
ljublj ivanja i susjednosti, jedan ovjek, ustvari, predstavljao
dva tijela od koj ih je jedno vidljivo, a drugo nevidljivo.
Eto, to je sve ono ime ova zalutala frakcija - zadavlj ena, tupim
udarena i strmoglavljena57 - obmanjuje i mi emo joj , uz Boiju
pomo, na sve to dati odgovor, stavak po stavak.
7
Al uij a na 3. ajet sure EI-Maida: ''Zabranjuje vam C+ . . to je udavljcno i ubijeno, i to
je strmoglavljcno . . . .
1 21
Ibn Qajj i m el- Dewzi
#
# 4

to se tie vae izj ave da su svi umni ljudi (' uqala') nepodijeljeni
u pogledu korienja sintagme "dua i tijelo", to jasno sugerira i
njenicu razliitosti tog dvoga, odgovor bi bio slijedei: Izraz "tijelo"
u terminolokoj upotrebi flozofa i apologetista ima ire znaenje od
onog koju ta rije ima u jeziku Arapa, te u obinom govoru. Filozof,
naime, tijelom nazivaj u sve to posjeduje one tri dimenzije58 pa bilo
ono lahko ili teko, vidljivo ili nevidljivo. Tako oni tijelom nazivaju i
zrak, i vatru, i vodu, kao i dim, paru, planetu . . . U jeziku Arapa pak
nazivanje neega takvoga tijelom je apsolutno nepoznato. Na to nee
naii nigdje u njihovom jeziku, poeziji ili jezikom naslijeu. El-De
wheri kae: 'Ehu Zejd kae: Oba izraza, i dism i desed, izraavaj u
isti smisao59, isto kao i izrazi: dusman i duthsman60!"'
El-Asme' i kae: "Izrazi: dism, dusman i desed izraavaj u isti
smisao61 , dok se izrazom duthsman oznaava osoba!' Rekne se: To i
to se zaodjenulo tijelom (desume), tj. naraslo je, okrupnjalo, postalo
veliko, krupno, ogromno!"
Prema tome, kada mi duu nazovemo tijelom, mi se u tom
sluaju samo koristimo njihovom terminologij om, njihovim nai
nom obraanja. Inae, sa j ezikog stanovita, dua nije tijelo. Kada
j e mi tako defniramo, time elimo samo konstatirati ona svojsrva,
one postupke i uzuse koje sugerira

eri'at, razum i opaaj, kakvi su,

1
\
tI
t:I
1 22
Tj. duinu, irinu i debljinu.
Tj. oba znae tijelo, kao i slij edea dva izraza koji se navode u nastavku.
S obzirom da su obje rijei vrlo sline po formi i po izgovoru, bili smo prinucni pose
gnuti Z engleskom transkripcijom meh kog slova "s" u rijei durhman, dok u sluaju
rijei dusmin slovo "s" odgovara naem slovu "s".
Tj. znae tijelo.
KNJIGA O DUI
npr.: kretanje, premjetanje, uspinjanje, sputanje, kuanje uitka
i patnje, slasti i bola, te injenica da je ona neto to se zadrava,
puta, uzima, ulazi, izlazi . . . Mi je, dakle, tijelom nazivamo samo zato
da bismo izrazili sve te smislove, premda je leksikolozi ne nazivaju
tijelom. Prema tome, na nesporazum s tom zabludjelom frakcijom
jeste u znaenj u, ne u formi.
U istom smislu je i kovanica "dua i tijelo", koja se koristi u
meusobnoj konverzaciji ljudi.
*
* *

to se tie druge primjedbe, koja im je i najjai argument na

kojem jezde i u koga se pouzdaj u, ona se temelj i na etiri premise:
l . meu postojeem ima i onoga emu djel j ivost nije imanen-
tna ni na koji nain;
2. da je to neto to se moe dokuiti znanjem;
3. da znanje o njemu nije djeljivo i
4. da isto takvo mora biti i mjesto u kojemu se nalazi znanje o
njemu, tj. kada bi posrijedi bilo neko tijelo ono bi, nuno,
moralo biti djeljivo.
Veina razboritih ljudi (' uqala') izraava svoje neslaganje sa nji
ma; kau: "Vi niste podastrijeli nijedan argument kojim biste dokazali
da u postojeemu ima i neto emu djeljivost nije primjerena, kako
fzika tako ni zamisliva, ve samo iznosite neosnovane tvrdnje, koje
nemaj u realnog pokria. Vi takvo neto konstatirate Nuno Postoje
em, no temeljem vaeg naela koje, prema svim razboritim ljudima
iz svih vjerskih skupina i dr. , nema svojega utemeljenja u istini, tj.
poricanjem biti (mahija) Gospodara uzvienoga i Njegovih atributa,
tvrdnjom da je On samo jedna apstrakcija, koja nema ni svojstva, ni
1 23
Ibn Qajjim el-Oewzi
kakvoe. Tim svojim stavom stali ste nasuprot razuma i svih nebeskih
objava, te onoga u emu su jedinstveni svi poslanici. Time ste Allahu
odrekli znanje, i mo, i htijenje, i sluh, i vid, i gornjost nad svime to
je stvorio; time ste zanegirali da su nebesa i Zemlja stvoreni u est
vremenskih etapa (ejjam) , i sve ste to jo nazvali tewhidom62, dok je,
u stvarnosti, rije o poetu svakoga ta' tila63
Oni kau: "Taka, koj u vi navodite kao svoj argument jest,
zapravo, ono najizraenije to va dokaz l iava svake valjanosti. Eto,
sama ona nije d jelj iva, a nalazi se u djeljivome tijelu! Neto nedjeljivo,
dakle, zalo je u neto djelj ivo. Potom se oni koji potvruju jedin
stvenu esenciju - a to je veina islamskih teoretiara (mutekellimfm)
- ne slau sa vama u pogledu tog naela. Oni kau: "Esencija zalazi u
tijelo, tavie ona je sa nji m u kombinacij i . Tako neto to je djelj ivo
zalazi u neto to nije djel j ivo", a va argument moe biti potpun
samo ukoliko se zanegira ta j edinstvena esencija, pa ako biste vi kazali:
Taka predstavlja kraj linije, njezino utrnue i nestanak, tj . ona je
nepostoj ea stvar (emr 'ademi) , time va argument ostaje bez ikakve
valjanosti. S druge strane, pod pretpostavkom da je ona stvar koja
posjeduje svoj u egzistencij u (emr wududi) , u tom bi se sluaj u ona
nalazila u neemu to je djeljivo. Time bi argument, i u jednom i u
drugom sluaj u, bio obesnaen."
Jo kau: "Zbog ega, dakle, i znanje ne bi bilo jedna ustanite
nost u svom stanitu, ne na nain konkretne vrste ili kolanja, budui
da zalaenje svake stvari u svoje stanite ovisi o naravi te stvari. Tako
je zalaenje ivotinje u svoju logu jedna vrsta, dok je zalaenje akci
dentalije u tijelo druga vrsta; zalaenje rukopisa u knjigu je jedna, a
2
1 24
Tj. istim monoteizmom; izraavanjem jedinosti Boije.
Ta'til - shvatanje da je Bog lien svih atributa; ateizam.
KNJIGA O DUI
zalaenje masti u sezam druga vrsta; zalaenje tijela oblak je jedna,
a zalaenje due (rih) u tijelo druga vrsta; zalaenje znanja i spoznaja
u duu je, opet, posebna vrsta."
Jo kau: "Isto tako, sjedinjenost (wahdah) se dogodila, pa ako
je posrijedi jedna esencija, time se potvruje postojanje jedinstvene
esencije, ime se obara va argument, jer on i nije odriv ukoliko
ne podrazumijeva njezinu negaciju. Pod pretpostavkom, pak, da se
radi o akcidentaliji , u tom bi sluaju ta akcidentalija morala imati
svoje stanite. Tako bi njezino stanite, ako bi bilo djeljivo, doputalo
mogunost opstojanja neega to nije djeljivo pomou neega to je
djeljivo, to bi bila esencija, ime bi vaa argumentacija bila pobije
na. Ao biste vi kazali: sjedinjenost (wahdah) je nepostojea stvar,
ona vani nema svoje egzistencije - to isto bi se onda moglo kazati i
za sve ono ime dokazujete postojanje neega to nije djeljivo. Sve
su to nemanifestne stvari (umir ' ademijja) , koje vani nemaju svoje
egzistencije. Tako je i Nuno Postojei, koga vi priznajete, isto tako
neto nemanifestno.

tavie, pojavni oblik Njegove egzistencije nije

uope zamisliv."
Kau: "Takoder, svi oni nadodaci kao to su: gornjost, donjost,
nadreenost, podreenost . . . , jesu nestalni, nisu posebni odjeljci
(aqsam). Kada bi se, dakle, i ono to je nastanjeno (hallun) dijelilo
prema dijeljenju svoga stanita, u tom sluaju bi se i ti nadodaci,
takoder, morali dijeliti. Tako bi se injenica gornjosti ili donjosti
mogla sastojati samo u jednoj etvrtini, ili osmini, to razum ne
moe prihvatiti."
Jo kau: "Sila misaonosti i instinktivnosti (quwwa fkrijja we
wehmijja) je, kako to tvrdi va uitelj Ibn Sina, tjelesna to podra
zumijeva da mora imati svoje dijelove i partikule to je apsurdno jer,
ukoliko bi ona bila djeljiva tada bi, ako bi svaka njezina partikula bila
1 2 5
Ibn Qajjim el-Diewzi
istoga sastava poput nje, dio bio jednak cj elini, a ako ne bi bila poput
nje onda takvi, isto tako, ne bi bili ni svi dijelovi zajedno.
Uz to, instinktivnost i nema drugoga smisla osim toga da nekog
prepoznaje kao prijatelja, a nekog kao neprijatelja, to je neto to
ne moe biti djeljivo."
Kau: "Egzistencija (wudud) je, kod vas, neto to je pridodato
bitima pa bi se, prema tome, ukoliko bi se i ono to je zalo u neto
nuno moralo dijeliti uslijed podjele svoga boravita tada bi se i ta
egzistencija morala dijeliti samom podjelom svoga boravita. Tako
se egzistencija neega ne bi morala smatrati neim razl iitim od
njegove biti."
Kau: "Isto je i s naravima brojeva - sve su one razliite biti. Tako
j e deset jedan smisao i jedna bit, i ta bit ili ulazi u svaku pojedinu
jedinicu tog broj a, to razumu nije prihvatlj ivo, ili se mora dijeliti
prema podjeli tih jedinica, to razumu, takoer, nije prihvatlj ivo
s obzirom na to da onaj smisao koj i izraava rije deset nije djeljiv.
Deset, naime, jeste djelj ivo ali nije djeljiva njegova desetnost."
Kau: "Tako se ono to nije djeljivo pretpostavlja onome to je
djeljivo."
Jo kau: "Isto je i s kakvoama koje se odnose na kvantitume,
poput okrugline, utisnua i sl. Kod filozofa one akcidentalije (a' rad)
koje se nalaze u poluokruglini - ako je ona jedno prolazno stanje
- nalaze se ili u njezinoj cjelini, ili u svakom njezinom pojedinom
dijelu - to je apsurdno - ili se, pak, i ta trenu tanost dijeli s podjelom
dijelova. U potonjem sluaju to bi znailo da se u svakom pojedinom
dijelu jedne crte nalazi i samo jedan dio te akcidentalije, to razum
ne moe prihvatiti. To bi, naime - pod pretpostavkom da je svaki
djeli crte okrugao - znailo da i svaki dio kruga, takoer, mora biti
okrugao. Ako pak ne bi bio okrugao, u tom sluaju - ukoliko se kod
1 26
KNJIGA O DUI
spajanja svih dijelova ne bi desilo neto dodatno - ne bi se postigla
ni okruglina. Ako bi se, pak, desila neka dodatna stvar - ukoliko bi
ona bilo djeljiva tada bi moralo doi do jo jednog dijeljenja, a ako
ne bi bila djel jiva u tom sluaju bi ono to je nastanjeno (hall un) bilo
nedjeljivo, dok bi njegovo stanite bilo djeljivo."
Oni ovo i ne moraju prihvatiti - kaem ja - budui da bi mogli
kazati: dijeli se s dijeljenjem svoga stanita poput svih drugih akci
dentalija koje opstoje pomou svoj ih stanita, poput bjeline i crnine.
S
to se tie onoga to nije djeljivo, kakva je, npr., duina, uvjet nje
gova postojanja jeste zbirno spajanje svih pojedinih dijelova. Tako bi
ono to je neim uvjetovano prestajalo postojati samim prestankom
postojanja svoga uvjeta.
Kau: "Ova tijela su, po svojim biima mogua to je njihovo
prolazno svojstvo, odvojeno od njihove biti, pa ukoliko se ne bi dijelila
zajedno sa svojim stanitima, argument bi time bio oboren, a ukoliko
bi se dijelila tada bismo se ponovo suoili s naprijed navedenom opa
snou, tj. da se dio izjednaava sa cjelinom, i tako nizom dalje."
Oni se ni sa ovim, isto tako, ne moraju saglasiti, budui da
ta mogunost ne ukazuje na prihvatljivost onoga ije je postojanje
mogue i postojanja ili nepostojanja, budui da je takva njegova
prijemivost za to njegova imanencija, a ne akcidentalno svojstvo.
Um, meutim, tu prijemivost odvaja od subjekta prijemivosti, pa
se njegova prividna akcidentalnost pojavljuje samo uslijed toga.
S
to
se tie suuestvovanja dijela sa cjelinom, tu nema niega spornog, isto
je kao i sa svim drugim prostim bitima - jedan njihov dio jednak je
cjel ini u njezinoj sutini i defniciji , poput vode, zemlje i zraka. Ono
to je sporno, to nije zamislivo, jeste da dio moe biti ravan cjelini
u pogledu koliine, ne i u samoj biti.
1 27
Ibn Qajj i m el-Dewzi

U obesnaivanj u ovog prigovora moe se posegnuti za tim da

znanje nije neka slika koja je unila u duu, ve da je ono veza, odnos
izmeu znanja i onoga to se poznaje, onako kako u pogledu vienja
kaemo da ono nije utiskivanj e identine slike onoga to se vidi u
silu koj a vidi (quwa basira) , ve da je to veza, suodnos izmeu te
sile i onoga to ona vidi. Svi prigovori koje navode u ovom odjeljku
zasnivaju se upravo na utiskivanj u forme onoga to se saznaje u silu
koja saznaje na emu, potom, temelje svoj stav da j e dijeljenje neega
to nije djelj ivo u neemu to j e djelj ivo apsurdno.
S
to se tie nj ihove izjave: "Kada bi stanite integralnoga znanja
('ulum kullijja) bilo tijelo, ili pak tjelesno, u tom bi sl uaj u i to
znanje bilo djeljivo, budui da je ono to se ustanitilo u neemu
to je djeljivo, takoer, djeljivo! ", gdje ne navode i njegovo tijelo, ta
premisa nije ni argument, ni prigovor, oni u svojim rukama nemaju
nita drugo do obine foskule, koja i nije ba tako aksiomna da joj
ne bi trebao nikakav dokaz. Ona se temelj i na postavci da znanje o
neemu znai dogaanje slike identine sa biti onoga to se saznaje
kod onoga koj i saznaje to je neto to ima naj manje injeninoga
osnova, iz razloga koje tamo navodimo.
Isto tako, ako bismo se mi i saglasili sa vama u tome, to bi bio i
najoitiji dokaz neutemeljenosti vae izjave, jer bi ta slika, ukoliko bi
predstavljala ustanitenje u esenciji razumne due, bila parcijalna slika,
ustanitena u parcijaliniziranoj dui, u kojoj sa njom participiraj u i
sve druge akcidentalije koje se tu nalaze. Tako, ako bismo tu sliku
promatrali sa svim tim priljepcima, ona tada ne bi bila izdvojena,
ve bi bila spletena s nekim priljepcima i trenutanostima, to bi
onemoguavalo njezinu integralnost (kullijjeteha).
Pa, ako biste vi kazali: mi pod njenom integralnou mislimo
iskj uivo na nju kao takvu, bez bilo ega od tih priljepaka - mi bismo
1 28
KNJIGA O DU

I
na to rekli: ako je to prihvatljivo, zato onda ne bi bilo prihvatljivo
kazati i ovo: ta slika se ustanitila u jednoj tjelesnoj tvari koja ima
odreenu mjeru i odreenu cjelinu, meutim, kada od nje to izu
zmemo i priemo njoj kao takvoj ona tada biva u ravni one slike s
kojom smo onako postupili. Tako se jedna odreenost stavlja nasuprot
druge odreenosti, dok se neodreenost, uzeta kao takva, sueljava sa
svojim isto tako neodreenim stanitem. To je ono to je razumno,
to posvjedouju zdravi umovi i zdrav rezon, pa tako proizlazi da je
ovaj prigovor jedan od najloijih, s najmanj i m uporitem u istini.
Oni su, naime, posegnuti za integralnou i upravo je ona raw rila
njihova zdanja, pomutila im vienje i izglede, s obzirom na to da
su openite stvari, koje vani nemaj u svoje egzistencije, apstrahirali,
a potom ih stali tretirati na nain kako se tretiraj u stvari koje vani
imaj u svoju egzistenciju, uinivi ih, ak, mjerilom i poelom tih
egzistencija.
Tako, ako oni slike onoga to se saznaje apstrahiraj u, inei ih
integrativnima, mi emo isto to uiniti s njihovim stanitem, uiniti
ga openitim. Ao oni posegnu za odreenom parcijalnou, onda
e i njihovo stanite biti isto takvo. Naime, integralno stoji suelice
s integralnim, parcijalno s parcijalnim.

elimo jo kazati: u razumu nema nita ope naravi; u umu postoji

odreena slika, jasno naznaena, utisnuta kao obiljeje Z sve njezine
jedinke, pa ako se ona u tom smislu naziva opom tada u terminima
nema niega spornog, ona je i u jednom i u drugom sluaj u i opa
i parcijalna.

S
to se tie vae izjave u treem sluaj u, naime da su "ope ra
cionalne slike apstraktne, da se njihovo apstrahiranje ima zahvaliti
1 29
Ibn Qajjim el-Dewzi

konzumentu, tj . razumskoj sili, odgovor na to bio bi slijedei: ta

vi zapravo elite dokazati tom opom racionalnom slikom?

elite li
kazati da se sam predmet koj i se saznaje (ma' him) dogaa u biu
subjekta koj i ga saznaje (' alim) ili da se u biu subjekta koj i saznaje
dogaa samo znanje o predmetu koj i se saznaje? Ono prvo je, kako je
to oigledno, apsurdno. Ovo potonje je, pak, istinito, s tim da vama
to nije ni od kakve koristi budui da opa stvar koja je zajednika
svim lj udskim osobama jest opeljudska, a ne znanje o njoj, jer u vanj
skome svijetu i ne postoji ovjeanstvo kao zaseban pojavni egzistent
- real nu egzistencij u imaju samo jedinke. S obzirom na to da znanje
tek slijedi ono o emu se ono postie, onda je, budui je to odreeno,
samim tim i znanje o njemu odreeno, samo to je ono jedan oblik
koj i podrazumijeva mnoge jedinke. Tako u umu, kao i u vanjskome
svijetu, apsolutno ne postoji niti jedan oblik koj i je nedjeljiv.
Sam Bog zna koliko j e skupina napravilo grjeku na ovom
mjestu!
Opa slika, koj u oni priznaju drei da ona zalazi u duu, zapravo
je lini oblik odreen linim trenutanostima. Hajde sad, zamisli da
se ta racionalna slika nastanila u jednoj esencij i koja nije ni tijelo,
niti je tjelesna - ona ne bi mogla biti odvojena od tih akcidentalnosti.
Ako biste vi kazali : mi pod njezinom apstraktnou mislimo na nju
kao takvu, prenebregavaj ui sve one akcidentalnosti, one pratee
elemente - bilo bi vam reeno: zato onda ta slika, nastanjena u tje
lesnom stanitu, ne bi mogla, takoer, biti djeljiva, dok bi apstraktna
(muderred) bila samo kad bismo na nj u gledali kao na takvu, ne
obazirui se na njezine akcidentalne elemente ( ' avarid)?
S
to se tie vae izj ave u etvrtom sluaj u, naime "da je sila
umnosti sposobna za beskonane ini, to nije sluaj niti sa jednom
tjelesnom silom", odgovor na to bio bi taj da mi ne moemo be-
1 30
KNJIGA O DUI
zrezervno prihvatiti da je to tako, tj. da je ona, doista, sposobna za
beskonane ini.
Va stav da je umna sila kadra poimati beskrajno, a da su sama
ta poimanja ini, jesu dvije lane premise, budui da su njezina po
imanj a, ma kojeg obima ona bila, ipak konana.

ak i kada bi na
svaki pojedini udisaj poprimala hiljadu hiljada pojmovnih jedinica, i u
tom bi sl uaj u one imale svoju konanicu. Prema tome, apsolutno je
tano da je umna sila konana u pogledu svojih spoznaj nih i saznaj nih
mogunosti, te da moe dosegnuti onaj nivo na koj i se ne moe vie
dodati nita. Uzvieni kae: Iznad svakog znala jedn znalc imaf
Ousuf, 76) , tj. sve tako dok se ne doe do Onoga koji ima sve znanje
o svemu, do Allaha osim kojeg drugog boga nema, to je i jedna od
Njegovih svojstvenosti u kojoj niko drugi ne participira.
Ako biste vi kazali: ako bi pojmovnost umnog subj ekta dola do
granice kad vie nita ne bi moglo biti nadodam na nj , u tom sl ua
ju bi se stvar neminovno izokrenula iz nj egove vlastite sposobnosti
- mi bismo na to rekl i: eto, upravo bi to, pod pretpostavkom da je
tano, upuivalo na to da je tjelesna sila kadra poduzimati ine koji
su beskonani, to bi za sobom povlaila obaranje i obesnaivanje
prigovora.
Isto tako, sila imaginacije, razmiljanja i uenja kadra je predoiti
beskraj zamiljenih, odnosno u sjeanje pohranjenih jedinica, premda
je ona kod vas tjelesna.
Ako biste vi rekli: mi ne moemo bezrezervno prihvatiti da je
ona kadra za neto to nema svoje konanice, bilo bi vam reeno:
isto to kae i va oponent za poimljuu silu.
"
Kod Korkuta stoji: "A nad svakim znalcem ima jo znaniji!"
1 3 1
Ibn Qajjim el-Diewzi
S
to se tie lanosti one druge premise, u vezi s njom treba kazati
da poimanje nije in pa, prema tome, ono ije ini imaju svoju granicu
ne mora obavezno biti ogranieno i u poimanj u. Pa, sami ste vi jasno
kazali da mentalna esencija usvaja oblike stvari koje poima, a ne da
ih sama proizvodi. Kod vas jedna stvar ne moe biti i proizvoditelj
i prihvatilac, jer ste se jasno oitovali o tome da tijela nisu kadra za
one ini koje nemaju svoje konanice, dok im, s druge strane, podlo
nost utjecajima i trpnost mogu biti beskonani. Ibn Sina je, na ovu
primjedbu, postavio pitanje: "Zar nebeska dua, koja je neposredni
pokreta svemira, nije tjelesna sila i pored injenice da su nebeske
kretnje beskonane?", te na to sam dao odgovor kazavi da, iako je
posrijedi tjelesna sila ona, ipak, punou svoga djelovanja crpi iz Iz
dvojenog Uma, uslijed ega je kadra proizvoditi beskonane ini.
Mi kaemo slijedee: ako je to tako kod tebe, zato se onda ne
bi moglo kazati: govorea dua punou i snagu crpi od svoga Tvorca i
Zaetnika, kojem i pripada sva snaga, pa stoga ne bi trebalo biti udno
da je ona, i pored svoje tjelesnosti, kadra za neto to je beskonano.
Ako bi se ti s tim saglasio, u tom bi sluaju bio u suglasju s poslanicima
i sa razumom, ime bi uniao u red muslimanske zajednice i iziao iz
skupine onih ija stajalita nisu utemeljena na istini.
=
= =
S
to se tie vae izjave u petom sluaj u, naime: "Kada bi sila ra
zuma obitavala u nekom tjelesnom medij u, onda bi ona morala biti
permanentno svjesna tog medija, ili ga uope ne moi biti svjesna!",
ona se temelji na vaem pogrjenom naelu da poimanje predstavlja
dogaanje slike koja je u poimajuoj sili identina predmetu poima
nja.

ak i kada bismo se saglasili s tim vaim naelom, to vam opet

1 32
KNJIGA O DUI
ne bi bilo ni od kakve koristi, s obzirom da bi dogaanje te slike bilo
samo uvjet za dogaanje poimanja. Kad bi rekao, odnosno kada bi
bilo reeno, da poimanje zapravo i jeste dogaanje te slike, neto ta
kvo niko razuman ne bi mogao kazati. Zato se ne bi moglo rei : sila
razuma obitava u posebnom tijelu, a da se sili govora deava i jedno
dodatno stanje koje se naziva svijeu i shvatanjem i da, tek tada, sila
razuma postaje svjesna tog medija. Kad tog dodatnog stanja nema
tada ta sila nije svjesna medija. Ako bi neto takvo bilo mogue, time
bi prigovor u cijelosti bio obesnaen.
Potom kaemo: tvrdite li vi da je, kad mi neto pojmimo, trenu
tna predstava o tom neem u umu identina onome to se poima sa
svih aspekata i obzira, ili kaete da ta identinost u svim aspektima
nije obavezna? Ono prvo niko razuman nee tvrditi budui je isuvie
oigledno da bi njegovu neodrivost trebalo dokazivati. Prema tome,
ako se zna da identinost u svim aspektima nije obavezna, tada nije
iskljuen i nastanak neke druge predstave u srcu, odnosno mozgu, u
smislu sjedinjavanja dvij u slinosti.
Isto tako, sila razuma obitava u esenciji srca ili mozga dok slika
koja se pojavlj uje obitava u sili razuma, tako da je jedno od njih
dvoga obitavalite sile razuma. Takoer, kada pred sobom ugledamo
veliku razdaljinu, daleku udaljenost, da li to vienje ovisi o ocrtavanju
te slike u oku onoga koji to gleda, ili ne ovisi? Ako ovisi, onda to
povlai za sobom spoj dviju srodnih stvari, s obzirom da je sila koja
vidi kod vas tjelesna, to znai da se nalazi u nekom sjeditu koje ima
svoju veliinu i mjeru. Tako, kada se u njemu ostvari veliina i mjera
onoga to se vidi nuno dolazi do sjedinjenja dviju slinosti. Ako bi
to bilo dopustivo tamo, zato to ne bi bilo dopustivo i u ovom naem
pitanju?! Ako poimanje odreene stvari ne ovisi o pojavljivanju pred
stave tog to se gleda u onom koji to gleda, onda va stav po kojem
1 33
Ibn Qajjim el-Dewzi
"shvatanje srca i mozga temelj i se na pojavi predstave srca i mozga u
sili razuma" postaje neodriv.
Isto tako, vaa primjedba da bi, ukoliko bi sila razuma obitavala
u nekom tijelu, ona bi morala biti permanentno svjesna tog tijela,
dok naa svijest o srcu i mozgu nije takva, podrazumijevala bi samo
onoga ko kae da ta sila obitava u srcu ili mozgu, dok se ne bi moglo
odnositi i na onoga koj i tvrdi da obitava u jednom posebnom tijelu,
tj . u nefsu, koje je isprepleteno sa fi zikim tijelom (beden) , budui
da je on miljenja da je dua (nefs) jedno posebno tijelo i da ovjek
uvijek zna da j e ona posebno tijelo, da nikada to ne smee s uma, osim
u sluaju nepanje. Time se eliminira primjedba koj u ste, u svakom
sluaj u, nastojali odrati aktuelnom.
+
+ +

to se tie vae izjave u estom sluaj u, tj. da je svako svjestan

sebe, te da svijest znai postignue biti onog to se poima kod onog
koji to poima, to je prihvatljivo samo ako se uzme da dui nije po
trebno mjesto gdje e obitavati itd. , odgovor bi bio da se to temelj i
na njemu prethodeem naelu, naime na tome da znanje predstavlja
postignue predstave koja je identina onom to se poima u onom
koj i to poima, to nema svoga utemeljenja u istini iz razloga koje
smo naveli kada smo razmatrali pitanje znanja.

ak ako bismo to
i prihvatili, opet je navedena predstava samo uvjet da se postigne
znanje, a ne i samo znanje.
Isto tako, ova primjedba, sa svojim nejasnim izrazima i loim pre
misama, bila bi oborena - ako bismo, npr. , uzeli kamen ili drvo i rekli:
Ovo je esencija koja opstoji sama po sebi, a njezino bie je kod njezina
bia!, to bi znailo da i te neive tvari moraju biti svjesne svog bia.
1 34
KNJIGA O DUI
I sve su ivotnije, takoer, svjesne svog bia, pa ako je neto svjesno
sebe, to znai da je njegovo bie jedna apstraktna esencija, to bi znailo
da su due svih ivotinja apstraktne esencije, to vi ne mislite.
4
4
S
to se tie vae izjave u sedmom sluaju, tj. da neko od nas
moe zamisliti more ive i brdo od safra itd. , to je primjedba koju
je iznio Ebu el-Berekat el-Bagdadi, a koja je vrlo klimava s obzi
rom da se temelji na tome da su te zamisli stvari koje imaju svoje
realno postojanje, da su urezane u razumnu duu na nain kako je
ta dua umetnuta u svoje obitavalite. Meutim, zna se pouzdano
da te zamisli nemaju svoje realne osnove, ve da ih um namee kao
pretpostavke, i da nisu urezane u duu, budui da se ak ni forme
vanjskoga znanja ne urezuju u duu, pa kako da se u nju utiskuju
nerealne imaginacije!? Ova primjedba je, prema tome, pobijena to
ne znai da se ne moe praviti razlika izmeu drugih nerealnosti, jer
ovjekov um pravi razliku izmeu neujenja, nevienja, nemirisa i
dr. , to ne znai da to razluivanje sugerira i realno egzistiranje tih
nerealnosti. Naprotiv, radi se o razluivanju izmeu vrsta nemogu
nosti ije realno postojanje uope nije mogue.
Potom kaemo: ako je zamislivo zalaenje oblika i razmjera u
neto to na bilo koji nain ne posjeduje veliinu i razmjeru, zato
ne bi bilo zamislivo i zalaenje znanja velikog oblika i velike razmjere
u malo tijelo?! Isto tako, ako nepodudarnost u svakom smislu ne
stoji kao prepreka zalaenj u slike i oblika u apstraktnu esenciju, tim
prije nepodudarnost velikog sa malim ne moe biti smetnja da velika
slika ue u malo mjesto. Uz to, vae najranije pretee ustanovile su
dokaz da urezivanje slike koja bi obitavala u apstraktnoj esenciji nije
mogue, za ta su naveli niz razloga.
1 35
Ibn Qajjim el-[ewzi
+
+ +
S
to se tie vae izjave u osmom sluaju, naime "kada bi sila
razuma bila tjelesna, ona bi u vrijeme starosti oslabila", ona ne stoji.
Odgovor na to sastojao bi se iz vie detalja:
1 36
l . zato bi bilo dopustivo kazati da je neophodan samo odre
en stepen zdravlja tijela da bi se mogla odrati optimalna
raz umska sposobnost, dok optimalno stanje tijela u pogledu
zdravlja nije od znaaja za optimalnost stanja razumske
sposobnosti. Ako je mogue da to tako bude, onda nije ne
prilino kazati da se taj minimalni stepen tjelesnog zdravlja
zadrava sve do kraja starake dobi, tako da razum ostaje
(u punoj fnkciji) sve do kraja;
2. starom ovjeku, moe biti, kontinuirano zdravo razumsko
poimanje osigurava to to se njegov razum odrava nekim
organima koje kasno zahvaa kvarenje i deformacija, pa
kada to dvoje zahvati i te organe tada dolazi do kvarenja
njegova razuma i njegova poimanja;
3. nije iskljueno ni to da neki tjelesni sastavi bolje pogoduju
nekim sposobnostima, pa je mogue da tjelesni sastav sta
rijeg ovjeka bolje pogoduje razumskoj sposobnosti, uslijed
ega u njemu dolazi do snaenja razumske moi;
4. kada je tijelo u naponu svoje snage i siline tada su sve sile
snane, tako da su strastvene i gnjevne sile veoma snane,
te snaga tih sila ne doputaju razumu da fnkcionira savr
eno, i tek kada nastupi starost i slabost, usljed te slabosti
doe i do slabljenja tih sila koje su stajale na putu razumu
da djeluje u svom punom kapacitetu. Nemo, isto tako,
zahvaa i sam razum, ali nakon to njega zahvati nemo ta
65
KNJIGA O DUI
se nemo pojavljuje i u njegovim antipodima tako da manj
kavost u jednom od njih biva nadomjetena manjkavou
u drugome, ime se postie poravnanje;
5. star ovjek je nauio mnogo toga i stekao veliko iskustvo,
obavljao je brojne poslove i dobro ih uvjebao, tako da je
stekao brojna iskustva. Sve to doprinosi irini njegove misli
i snazi viden ja, ime kompenzira manjkavost koja se pojavi
sa slabljenjem tijela i sila pohranjenih u njemu;
6. obilnost postupaka proishodi iz duboko ukorij enjenih da
rovi tosti u ovjeku, tako da onaj viak koj i se na taj nain
postigne nadomjeta onu manjkavost koja se javlja uslijed
uruavanja tijela;
7. u vjerodostojnoj predaji biljee se sljedee Vjerovjesnikove,
s.a.w. s. , rijei: "

ovjek stari, dok dvije stvari u njemu ostaju

biti mlade: pohlepa i dugorono nadanje!"65 Stvarnost po
truje ovaj hadis. Medutim, i pored toga to pohlepa i nada
spadaju u tjelesne sile i u prolazna svojstva ipak slabljenje tijela
ne povlai za sobom i obavezno slabljenje tih dvaju svojstava
iz ega proizlazi da uruavanje tijela, njegovo slabljenje ne
znai obavezno i slabljenje svih tjelesnih svojstava;
8. svjedoci smo da mnogi stari ljudi zapadaju u senilnost
i umnu slabost, zahvaa ih rigidnost misaonog procesa.
S
tavie, to je tako u veini sluajeva, kako to naznaavaj u i
rijei Uzvienoga: Mnog od va pod starost dd M najbjednie
stanje kad prestane d zna bilo ta od onoga to je nekad tako
H adis biljee: Tirmi: d i Ibn Madde u odjeljku o zuhdu, ztim Muslim u "Poglavlju o
zktu", te Ahmed u svom "Musncd"-u, ali u slijedeem obliku: " . . . 8dvije stvari ostaju:
pohlepa i nada".
1 37
Ibn Qajjim ei-Dewzi

dobro znaof (En-Nahl, 70) Star ovjek, dakle, u svom naj

bjednijem ivotnom dobu postaje poput djeteta ili zapada
u jo gore stanje od toga, dok se onaj kome se neto takvo
ne desi ne smatra da je vraen u "najbjednije stanje";
9. ne postoji tijesna i neraskidiva i nteraktivna veza izmedu
tjelesne i duevne snage, kao ni izmedu slabosti jednoga i
slabosti drugoga - neko moe biti tijelom snaan, ali slab
duhom, kukavica i straljivac, dok drugi moe biti slab ti
jelom, ali snaan duhom i, kao takav, biti hrabar i odluan
i pored svoje tjelesne slabosti;
1 0. ak i kada bismo se saglasili s onim to navodite, to opet ne
bi bio argument da je dua jedna apstraktna esencija, koja
nije niti unutar niti izvan Ovoga svijeta, da nije ni u tijelu
ni izvan njega, jer da je dua neko isto, svijetlo, nebesko
tijelo, namijenjeno zemaljskim tijelima, ona ne bi mogla biti
izloena rastapanju, slabljenju i promjeni, to je svojstveno
zemaljskim rastvarajuim tijelima. Prema tome, injenica
rastapanja i slabljenja u tijelu, ne znai da se isto to mora
nuno deavati i u duevnoj biti.

S
to se tie vae izjave u devetom sl uaju, tj. "um ili razumska
sila je u svoj im inima neovisna o tijelu, a ono to je u pogledu svoga
djejstva neovisno o tijelu nuno mora biti i u pogledu samoga sebe
neovisno o tijelu", odgovor je slijedei: izrei pouzdan sud o jednoj

Ajet u Korkutovom prijevodu glasi: "Ima vas koji duboku starost doivite, pa brzo Z
boravite ono to saznate!" Mi smo se u ovom sluaju posluili prijevodom Muhammeda
Asada koji je, mislimo, i precizniji, 8 i bolje izraava ono to autor eli kazati.
1 38
KNJIGA O DUI

tjelesnoj sili ne znai da se to isto moe kazati i za sve druge tjelesne

sile. Vi, dakle, u ruci nemate nita drugo do neosnovanu tvrdnju i
pogrjenu analogiju.
Takoder, forma i akcidentalije moraju imati svoje obitavalite, a
ta nji hova potreba za tim obitavalitima dolazi samo zbog njihovih
bia. To to su one kao takve neovisne ne znai da su same po sebi i
neovisne od tih obitavalita. Ako je, dakle, neto neovisno, temeljem
bilo kakve odredbe, ne znai da kao takvo, samim svojim biem,
moe bez tih obitavalita. Opet - Bog najbolje zna!
#
+ *
S
to se tie vae izjave u desetom sluaj u, tj. da se tjelesna mo
iscrpljuje mnotvom aktivnosti, te da se, nakon to jednom oslabi, vie
ne moe vratiti snazi itd. , odgovor na to jest da je mo imaginacije
tjelesna, te da je u stanju zamisliti stvari velikih dimenzija jednako
kako je u stanju zamisliti siune stvari. Tako ona moe zamisliti malu
glavnju na isti nain kako zamilja Sunce i Mjesec.
Isto tako, snanim, dominantnim pogledima promie vienje
beznaajnih stvari. Tako kaemo: visokorazvijeni, veliki umovi ne bave
se promiljanjem sitnih smislova, jer onaj ko se ud ubi u spoznavanje
veliine Gospodara nebesa i Zemlje, Njegovih imena i atributa, on se
u takom stanju ne bavi utvrivanjem jedinstvene esencije i njezine
stvarnosti.
*
#
S
to se tie vae izjave u jedanaestom sluaju, naime da se, kada
reknemo da crno stoji nasuprot bijeloga u naem umu mora dogoditi
uprisutnjenje sutine crnila i bjelila istovremeno, dok e i najprostija
1 39
Ibn Qajjim el-Dewzi
m~
logika kazati da je sjedinjenje tog dvoga u odreenom tijelu nemogue
- odgovor bi bio sljedei: to to kaete temelj i se na postavci da se u
biu onoga koji neto poima formira slika identina predmetu koji
se poima, to, meutim, nema osnova. Vae argumenti ranje utisnu
em slike u ogledalo ne stoj i, budui da se u ogledalo ba nita ne
utiskuje, kako to dri veina umnih ljudi iz reda flozofa, apologeta
i dr. Uostalom, stajalite o utiskivanj u je neodrivo iz vie razloga.
U konanici kaemo: Ao ste ve miljenja da je ono to se utiskuje u
dui kod poimanja crnila i bjelila samo njihov obris (rusum) , njihova
vizuelna reprodukcija, a ne i njihova stvarnost, zato onda ne bi bilo
mogue da se obris tih stvari pojavi i u tjelesnoj tvari?

S
to se tie vae izjave u dvanaestom sluaju, naime "kada bi mje
sto poimanja bilo neko tijelo - a svako tijelo je podlono djeljivosti
- tada bi bilo mogue da jedan dio tog tijela o neemu posjeduje
znanje, a da, istovremeno, drugi njegov dio o tome ne zna nita. U
tom sluaju ovjek bi u jednom asu mogao neto i poznavati i ne
poznavati ga! ", odgovor bi bio slijedei: ta primjedba je neodriva
prema vaim vlastitim naelima, jer su kod vas i strast i srdba i ima
ginacija isto tjelesna stanja ije je obitavalite djelj ivo pa bi, shodno
tome, bilo mogue da se u jednom dijelu pojavi strast i srdba, a u
drugom dijelu neto upravo suprotno njima. Tako bi ovjek mogao
udjeti za neim i odbojnost osjeati prema tome u istO vrijeme, biti
srdit na nekoga i ne biti srdit itd.
1 40

= =
KNJIGA O DUI
S
to se tie vae izjave u trinaestom sluaju, tj. "kada se na tjele
snu tvar utisnu odreene gravure tada samo postojanje tih gravura
onemoguava utiskivanje nekih drugih urezaka.
S
to se tie utisnua
u razum, tu je stvar upravo suprotna od toga " itd. - odgovor bi bio
slijedei: kraj nji domet te vae izjave jeste da se radi o odlinoj ana
logiji, no ne i sveobuhvatnoj. To meutim, nema vrijednosti ni za
pretpostavku, a nekamoli za sigurno znanje, budui da su razumske
utiskovine znanja i spoznaje, dok su one tjelesne forme i slike. Tako
nema nikakve sumnje da su znanja u svojim bitima razliita od slika
i oblika, to znai da se sud o nekoj apstraktnoj stvari ne moe pri
mijeniti i na neto to ne pripada toj vrsti.

= =

to se tie vae izjave u etrnaestom sluaj u, naime "kada bi dua

bila neko tijelo tada bi, izmeu ovjekove elje da nogom napravi
pokret i izmeu pokretanja te noge postojala odredena vremenska
distanca" itd. - odgovor je slijedei: dua, u zajednici sa tijelom, moe
biti samo u jednom od tri stanja:
a) da ga obavija s vanjske strane, poput odjee,
b) da je stacionirana na jednom mjestu, poput srca ili mozga i
e) da proima sve dijelove tijela.
U svakom od ta tri sluaja njezino pokretanje onog to eli
pokrenuti dogaa se, njezinom voljom, bez vremenskog protoka,
kakvo je npr. vienje onoga to se nae pred oima, ujenje neega,
mirisan je, kuanje . . .
U sluaju amputiranja odredenog tjelesnog organa ne dolazi i
do amputacije tijela due koje je bilo zdrueno s tim organom, bilo
da ga je obuj mljivalo iznutra ili izvana: dua taj organ, iji se osjeaj
1 41
Ibn Qajjim el-Dewzi
utrne, istog trenutka naputa, povlai se iz njega bez ikakve vremen
ske zadrke. Njezino naputanje tog organa jest poput povlaenja
zraka iz posude u koju se nalije voda. Kada bi dua bila stacionirana
na jednom mjestu u tij elu, ni tada se ne bi morala odvaj ati s ampu
tiranim organom, a ako bi tijelo obujmljivala sa vanjske strane ni u
tom sluaju ne bi bio potreban nikakav vremenski interval izmeu
njezine volje da pokrene tijelo i samog pokretanja tog tijela, ve bi u
tom sluaj u njezino djelovanje, predstavljeno u pokretanju organa,
bilo poput djelovanja magneta na metal , svejedno to nije u nepo
srednom dodiru sa njim.
Potom velimo: ova bezumnost sa ukljuivanjem vremena upravo
vama ne ide u prilog, s obzirom da kod vas dua nije niti spojena
sa tijelom, niti je razdvojena od njega, nije ni unutar tijela, ni izvan
njega, pa vas to i obavezuje.

to se tie vae izjave u petnaestom sluaju, naime "kada bi dua

bila neko tijelo ona bi bila djeljiva i moglo bi biti da jedan njezin dio
posjeduje znanje, a da drugi dio tog znanja nema, tako da bi ovjek, u
tom sluaju, mogao jednim svojim dijelom biti znan, a drugim dijelom
neznan" - odgovor bi bio slijedei: ova primjedba sastoji se od dviju
premisa: jedne koja podrazumijeva uzajamnu povezanost i druge, koja
podrazumijeva izuzetnost, meutim u obje njih, ili najmanje u jednoj
od njih, ima neto to ih ini neodrivima. Naime, mi ne moemo
bezrezervno prihvatiti tvrdnju da bi ona, ukoliko bi bila neko tijelo,
jednim svojim dijelom mogla biti znana, a drugim neznana s obzirom
na injenicu da je dua prosta, da nije sloena od svih ovih elemenata,
ni sastavljena od razliitih dijelova, tako da kada zna za sebe zna i za
svoje neznanje. Ovo prvu premisu ini neodrivom.
1 42
KNJIGA O DUI
S
to se tie one druge premise, mi ne moemo potpuno iskljuiti
mogunost da dua ne bi mogla jednim svoj im dijelom biti svjesna
dok bi istovremeno drugim svoji m dijelom mogla biti nesvj esna, o
emu vi ne samo da niste iznijeli nikakav dokaz kojim biste iskljuili
tu mogunost, ve za to niste iznijeli ni bilo kakvu primjedbu. Po
znato je, meutim, da je ovjek ponekad svjestan sebe samo u nekim
aspekti ma, ne i u svim, i da se ljudi meusobno razlikuju u tome. Kod
nekih je svijest o sebi mnogo izraenija nego kod drugih. Uzvieni
kae: l nemojte biti kao oni koji su zboravili Allha, pa je On uinio d
zborave i sami sebe! (El- Har, 1 9) Radi se, dakle, o tome da ovi sebe
nisu u cijelosti zaboravili, ve samo u onom dijelu u kojem se nalazi
njihov interes, nj ihova potpunost i sretnost, dok se nisu zaboravili u
onom dijelu gdje se nalaze strasti, strastveni uici i strastvena volja,
uslijed ega je Alah uinio da zaborave ono gdje se nalazi interes
njihovih dua, tj. da postupaj u kako to nalae taj interes i da idu za
realizacijom tih interesa, da nastoje otkloniti manj kavosti i nedostatke
svoj ih dua i da ih prevladaj u, te da otkrivaj u i idu za tim da dosegnu
sve ono to e doprinijeti njihovoj potpunosti, zbog ega su i stvorene.
Prema tome, oni u tim aspektima ne poznaj u stvarnost svoj ih dua,
dok ih istovremeno poznaj u u drugim aspektima.

4
S
to se tie vae izjave u esnaestom sluaju, naime "kada bi dua
bila neko tijelo u tom sluaju bi fziko tijelo moralo dobiti na teini
njezinim zalaenjem u njega, jer je pravilo da se, kada se na jedno
tijelo doda drugo tijelo, teina tog tijela povea", ova primjedba je
veoma teka, a jo je tei onaj koj i je povlai kao argument, budui
da ba svako tijelo i ne mora dobiti na teini kada mu se pridoda
neko drugo tijelo. Ao se, npr., na jedan teki balvan nadoda tijelo
143
Ibn Qajj im el-Dewzi
vatre on e mnogo izgubiti na svojoj teini; ako se u omot, koji
ima svoju teinu, umetne tijelo zraka on e postati laki. To je tako
sa onim tekim tijelima koja po svojoj prirodi zahtijevaj u sjedite i
sredite, i koja se po svojoj naravi upravljaj u prema tome.
S
to se pak
tie onih tijela koja se po svojoj prirodi kreu prema gore, ona nisu
podlona tome, ve je stvar sa njima upravo suprotna od onog kako
je sa tekim tijelima. Ona, naime, kada se pridodaju nekom tekom
tijelu doprinesu tome da to tijelo postane lake. Jedan je, upravo
izraavaj ui tu injenicu, rekao:
Teke biahu fe koje nam stigoe prazne,
ali kad istim vinom napunie se one
postae lhke i samo fto ne poltele uvis!
Tako to s tielima biva - lkfaju kad u njih zlze duJe!
4
= =
S
to se tie vae izj ave u sedamnaestom sluaj u, tj. "da je dua
neko tijelo ona bi morala imati i sve one karakteristike koje posjeduju
i sva druga tijela, tj . morala bi biti lahka ili teka, topla ili hladna,
mehka ili tvrda . . . " itd. -ona je neodriva, argument je koji je pobijen.
Naime, ne moraju sva tijela imati iste osobine i ista svojstva. Allah je
nj ih uinio razl iitim u pogledu svojstava, osobina i prirode. Neka
od nj ih se mogu vidjeti okom i dotaknuti rukom, dok se druga niti
mogu vidjeti, niti dotaknuti; neka imaju boj u, a neka su bezbojna;
neka nisu pod utjecajem toplote i hladnoe, a neka jesu.
Treba kazati da dua ima sebi svojstvenih osobina koja ne dijeli ni
s jednim fzikim tijelom. Ona ima sebi primjerenu lahkou i teinu,
toplinu i hladnou, suhou i njenost. Tako moe vidjeti veoma teka
ovjeka, premda mu j e tijelo lahko i suho, i moe vidjeti suprotno:
1 44
KNJIGA O DUI
ovjek veoma lahak, a tijelo mu teko i krupno; moe vidjeti kako
je neija dua njena i blaga, a neija gruba i tvrda; kako neko ima
zdravo ulo pa moe osjetiti zapah nekih dua, koji je poput usmrdjele
crkotine, odnosno miris drugih dua, koji je ljepi od mirisa miska.
Kada bi Boiji Poslanik, s. a. w. s. , proao nekim putem iza njega
bi na putu ostao mirisan trag tako da bi ljudi znali da je on maloas
tuda proao. To je, svakako, bio miris njegove due i njegovoga srca,
dok je i njegov znoj bio mirisniji od svega drugog, to je bilo rezultat
mirisnosti njegove due i tijela. On, ija je rije najistinitija u svem
lj udskom rodu, rekao je da "kada dua naputa tijelo, od nje se iri
miris poput najljepeg mirisa miska koj i postoji na zemlj i , odnosno
zapah poput najodvratnijeg zapaha crkotine koji postoji na zemlji",
te da bi to i svi prisutni mogli osjetiti da i m j e ulo mirisa dovoljno
razvijeno. Mnogi to doista i osjete. Ne mali broj njih je i priao o
tome. No, dovoljno je ono to je rekao onaj koji najistinitije zbori.
On je kazao jo i to da su "due vjernika bljetave, a due nevjernika
crne!"
Jednom rijej u, osobine dua su isuvie oite i moe ih negirati
samo onaj ko o njima nema ba nikakvoga znanja.
=
= =
S
to se tie vae izjave u osamnaestom sluaj u, naime "da je dua
tijelo, ona bi morala biti dostupna svim ulima, odnosno barem
jednome od njih . . . " itd. - odgovor na to bio bi slijedei: to uope ne
mora biti tako, iako vi ne samo da niste iznijeli nikakav dokaz za tu
svoj u tvrdnj u ve niste ostavili nimalo prostora za razgovor o tome,
za mogunost da je taj va stav upitan. Dua se, ipak, moe dokuiti
ulima tako da se moe dotaknuti, moe se vidjeti i moe se osjetiti
1 45
Ibn Qajjim ei-Dewzi
njezin miris, ili zapah, kako smo to vidjeli kada smo govorili o izla
scima dua iz tijela, samo to mi to ne vidimo.
Za ovim argumentom ne moe posegnuti niko ko prihvata posla
nika uenja, budui da je i melek jedno tijelo koje ne moe dokuiti
nijedno nae ulo. Ista je stvar i s dinnima i ej tanima - i oni su
nevidljiva tijela koja ne potpadaju ni pod jedno nae ulo. Tijela se
u tom smislu veoma razlikuju meu sobom: neka se od njih mogu
dosegnuti s veim brojem ula, dok se neka veim brojem njih ne
mogu dosegnuti; neka se mogu dosegnuti samo jednim ulom, dok
druga vei nom ne moemo desegnuti - premda u nekim situacijama
mogu biti dosezljiva - s obzirom da nam za njih nije stvoreno sredstvo
kojim bismo ih dosezali, ili to ne moemo uiniti zbog neke zapreke,
ili j ednostavno zato to nisu dokuiva naim ulima. Tako tijela koja
nemaju boju nije mogue dosegnuti okom, poput zraka i vatre u nje
nom poel u; tijela koja nemaju aromu ne mogu se dosegnuti ulom
mirisa, poput vatre, kamenice i stakla; tijela koja nisu opipljiva ne
mogu se dosegnuti dodirom, kakav j e npr. miruj ui zrak . . .
Isto tako i dua (rih) poima zahvaljujui spoznajama ovih ula,
posredstvom nj ihovih orua. Tako je i nefs spoznaj no ulo, iako
nije osjetan: tijela i akcidentalije su osjetni i nefs ih osjea i prihvata
nj ihove promjenljive trenutanosti - vrline i pokuenosti - onako
kako nebeska tijela prihvataju sva prolazna stanja koja se smjenjuju
na njima, istovremeno se kreui po svome izboru, silom pokreui
tijelo. Tako u tijelu vri svoj utjecaj i potpada pod njegov utjecaj :
osjea bol i nasladu, radost i tugu, zadovoljstvo i bijes, ugodnost i
oajanje, ljubav i mrnju, prisjea se i zaboravlja, penje se i sputa,
prepoznaje i ne prepoznaje. Njezine manifestacije su i najjaa potvrda
njezina postojanja, ba kao to stvorene stvari svjedoe postojanje
1 46

KNJIGA O DUI
Stvoritelja Uzvienoga i ukazuj u na Njegovu savrenost, budui da
posljedica neminovno ukazuje na uzrok koji ju je izazvao.
Meusobni utjecaj dua jednih na druge ne porie niko ko ima
zdrav osj eaj i nepomuen razum, naroito kada se one u nekom
smislu oslobode tjelesnih smetnji i zaprjeka, uslijed ega se nj ihove
sile mnogostruko uveavaj u. Do toga dolazi naroito onda kada se
dua suprotstavi svoj im porivima i kada te porive upregne u pravac
visokog morala: prema ednosti, hrabrosti, pravednosti i dareljivo
sti, te ih odvrati od niskog morala i svega onoga to karakterizira taj
moraL Tada njezin utjecaj u svijetu postaje mnogo snaniji i daleko
prevazilazi mogunosti tijela i njegove trenutne prilike: tada moe
pogledati u veliki kamen i raspoloviti ga, u veliku ivotinju i ubiti je, u
neije dobro i uiniti da tog dobra nestane. U to su se uvjerili mnogi
narodi , uz svu razliitost svoji h rasa i vjera. To je ono to se naziva
urokom - "pogotkom oka" - pripisujui to djejstvo oku, premda u
stvarnosti to nije njegovo djejstvo ve djejstvo nefsa zakamufiranog u
drugom imenu i ogrtau. Njegovo djejstvo moe biti realizirano tako
kroz izravan pogled oka, ali i ne mora - moe mu se neto opisati i
na udaljenosti pa da on u sebi sprovede odreeni proces i da to neto
tamo upropasti. Ti sam moe vidjeti djelovanje koje dua izazove
u tijelu: moe vidjeti kako tijelo zahvaa bljedilo, crvenilo, kako ga
obuzima pozitivno raspoloenje samim njezinim sueljenjem sa njim,
samom njezinom snagom. To djejstvo umnogome prevazilazi djejstvo
tijela i njegovih prolaznih stanja. Tijelo zapravo i moe djelovati samo
na drugo tijelo s kojim se susretne i s koj i m doe u dodir, moe na
njega izvriti odreen utjecaj .
Razliiti narodi, meutim, svakodnevno su svjedoci djelovanja
unutarnjih podsticaja (himem), koji su u stvarnosti vrlo djelotvorni,
i stoga se nastoje pomoi njima, te upozoriti na nj ihove posljedice.
1 47
Ibn Qajj i m el-Dewzi
Tako je Boiji Poslanik, s.a.w. s. , naredio da ovjek urokljiva pogleda
opere svoja pazuha i druga mjesta na kojima ima neistoe i da potom
tu vodu salije na onoga koga je urekao svojim pogledom, ime e
neutralizirati svoj utjecaj u njemu. To je tako uslijed naravne stvari
koju je ustanovila Boija mudrost: dua sklona zlu (nefs emmarah) je,
naime, u dosluhu sa takvim mjestima, sviknuta je na njih, i vanjski zli
dusi joj pomau i rado svraaj u na ta mjesta, s obzirom da su bliska
njihovoj naravi. Kada se takva mjesta operu vodom ta vatrenost se u
njima ugasi, onako kako se i uarenost eljeza gasi vodom, pa kad se
ta voda salije na onoga koga je zadesio urok ona sa njega skida onu
vatrenost koja se bila prenijela na njega od onog ije je oko urokljivo.
Stoga su lijenici upravo onu vodu u kojoj se hladilo uareno eljezo
propisivali kao lijek za poznate bolove i tegobe.
Ljudi su iskusili zauujue utjecaje dua jednih na druge u svo
jim snovima, kada se due oslobode tjelesne stege. Sve te sluajeve nije
mogue ni izbrojati, a mi smo ranije skrenuli panju na neke od njih.
Svijet dua je, naime, jedan drugi svijet, vei od svijeta fzikih tijela, i
pravila i manifestacije koji tamo vladaju zaudniji su od manifestacija
fzikih tijela.
S
tavie, svi oblici ljudskog djelovanja u pojavnom svije
tu izrazi su djejstvovanja dua, koje taj utjecaj sprovode posredstvom
fizikog tijela. Prema tome, due i fizika tijela zajedniki proizvode
efekat, oboje sudjeluju u djelu. I dok dua ima neke manifestacije u
kojima tijelo ne sudjeluje, dotle fziko tijelo nita ne moe uiniti
samo, bez sudjelovanja due.
#

to se tie vae izjave u devetnaestom sluaju, naime "da je dua

neko tijelo ona bi morala imati duinu, irinu, dubinu, povrinu i
formu, ega ne moe biti bez tvari i boravita" itd. , odgovor je slije-
1 48
KNJIGA O DUI

dei: na vau primjedbu da se sve ove mjere vezuj u za tvar kaemo:

pa ta, i dua ima svoj u tvar od koje je stvorena i od koje je data u
odreenom obliku i u odreenoj formi.
Na vau primjedbu: ''Ako je njezina tvar dua, onda se mora
raditi o spoju dviju dua, a ako nije dua onda ima tijelo i formu",
kaemo: njezina tvar nije dua ba kao to ni tvar ovjeka nije sam
ovjek, tvar dinna nije dinn, tvar ivotinje nije ivotinja.
Vaa konstatacija: "Dua mora imati tijelo i formu" ustvari je
lana premisa. Dua je, naime, stvorena od tvari koja ima odreenu
formu. Tako tvrdimo isto i vi za obaranje ove tvrdnje ne navodite
nikakvu primjedbu, a nekamoli da iznosite kakav kategorian i l i
barem hipotetiki argument.

# =
S
to se tie vae izjave u dvadesetom sluaj u, tj. da "jedna od ka
rakteristika tijela jeste da je ono djeljivo, tako da mali dio njega nije
kao i veliki. Kada bi tako i dua bila djel j iva, ukoliko bi i svaki njezin
dio bio, takoer, dua, tada bi ovjek ustvari posjedovao mnoge, a ne
jednu duu. Ako pak ti dijelovi ne bi bili dua, tada ni nj ihov zbir,
isto tako, ne bi mogao biti dua", odgovor bi bio slijedei: ako hoete
kazati da je svako tijelo izvana djeljivo, tada izriete oevidnu la,
budui da to nije tako u sluaj u Sunca, Mjeseca i zvijezda. Isto tako,
nije tano da je svakom tijelu imanentna djel j ivost i diobnost izvana,
to je neupitno kod onih koji poriu postojanje jedinstvene esencije
(dewher ferid), dok kod onih koji priznaju tu esencij u ona zauzima
prostor, no nije joj svojstvena djeljivost.

ak ako bismo i prihvatili

da joj je svojstvena djeljivost, na ta bi nas to imalo obavezivati?
&~ .
1 49
Ibn Qajjim el-Dewzi
Na vae rijei: "Kada bi tako i dua bila djel j iva tada bi, ukoliko bi
i svaki njezin dio bio, takoer, dua, ovjek ustvari posjedovao mnoge, a
ne jednu duu", odgovaramo: To bi moralo tako biti ukoliko bi se jedna
dua, doista, podijelila na vie dua, to je, meutim, apsurdno.
S
to se tie vae primjedbe da "ako ti dijelovi ne bi bili dua, tada
ni njihov zbir, isto tako, ne bi mogao biti dua", treba kazati da je
to lana premisa, bez ikakvih uporita, budui da postoji veliki broj
subjekata koj i svoj subjektivitet imaju tek u zbirnosti svih svojih
dijelova. Takva je kua, ovjek, desetica i sl.
#
+ +
S
to se tie vae izjave u dvadeset i prvom sluaj u, naime "da je i
sama dua neko tijelo tada bi i ona trebala drugu duu i tako dalje,
do unedogled", odgovor bi bio slijedei:

injenica da tijelo potrebuje

duu koja e ga odravati ne znai da i dua potrebu je drugu duu koja
bi nj u odravala. To je jedna lana tvrdnja koja se oslanja na analogij u
ija je neutemeljenost jasna, s obzirom da svako tijelo i ne mora imati
neku duu koja bi ga morala odravati, kakva su tijela minerala, tijelo
zraka, vode, vatre, zemlje i tijela ostalih neivih tvari.
Ako biste vi rekli: ali to nisu ive i razumne stvari, za razliku od
due, koja je iva i razumna?!, mi bismo kazal i: u tom sluaju proi
zlazilo bi da svako ivo, razumno tijelo u svom odranj u i opstojnosti
potrebuje duu pomou koje e egzistirati, to je slobodna i uz to
neutemeljena tvrdnj a, budui da su i dinni i meleki ivi i razumni,
a da u svojoj opstojnosti ne potrebuju druge duhovne subjekte, koji
bi ih odravali.
Ako biste rekli: mi se slaemo sa vama u pogledu dinna i meleka,
no oni nisu tijela koja zauzimaju neki prostor! - mi bismo na to kazali:
1 50
KNJIGA O DUI
mi razgovaramo s ljudima koji vjeruj u u Allaha, Njegove meleke,
knjige i poslanike, dok je razgovor o dui s onima koji ne vjeruju u to
uzaludna stvar s obzirom na to da oni ne vjeruju u Tvorca i Zaetnika
due i meleka i koji ne priznaju ono to su donosili poslanici, te koji
zanemaruju ono na ta upuuje pojavnost uz vodstvo vjerovanja,
budui da oevidne manifestacije djelovanja meleka i dinna - uz
dopust njihova Gospodara - uope nije mogue nijekati. Ne moe
se kazati da te manifestacije nastaju same po sebi, niti da ih mogu
initi lj udske sile.
=
= +
S
to se tie vae izjave u dvadeset i drugom sluaju, tj . "ukoliko
bi bila neko tijelo njezino vezivanje za tijelo, u sluaju da se ono
dogaa na nain meusobnog stapanja (tedihul), podrazumijevalo
bi ulaenje jednog tijela u drugo, dok bi, u sluaju da se dogaa na
nain meusobnog priljubljivanja i susjednosti, jedan ovjek ustvari
predstavljao dva tijela od kojih je jedno vidljivo, a drugo nevidlj ivo",
odgovor bi se sastojao od nekoliko taaka:
l . meusobno stapanje tijela - dvaj u gustih tijela jednog u
drugo, u smislu da zauzimaju isti prostor - nije mogue,
dok je mogue da neko rijetko tijelo zae u gusto i rasprostre
se po njemu;
2. ovo je neodrivo, demantira ga vie oblika: voda, npr. zalazi
u drvo i oblak, vatra u eljezo, hrana zalazi u sve dijelove
tijela, dinni ulaze u onog koga opsjednu . . . Prema tome
dui , zahvaljujui njezinoj fuidnosti, nije nemogue da se
splete sa tijelom i zae u sve njegove dijelove;
1 5 1
Ibn Qajjim el-Dewzi
1 52
3. prostor koji dua zauzme jest tijelo, i taj prostor je njegovo
mjesto koje je odvojeno od njega. Ovakva vrsta stapanja
svakako nije nemogua. Kad se dua rastavi od tijela ona
tada zauzme neki drugi prostor, ne onaj koji ono zauzima.
Tada njih dvoje nisu stopljeni, ve svako od njih dvoga ima
svoj vlastiti prostor. Jednom rijej u, zalaenje due u tijelo
suptilnije je od zalaenja vode u zemno tle i masnoe u ti
jelo. Prema tome, ova primjedba nema nikakvog uporita
i njome se ne moe oponirati onome to sugerira Obj ava
i to podupiru racionalni dokazi. Pa - neka je Allah na
pomoi!
KNJIGA O DUI
RASPRAVA DVADESETA:
DA LI IZRAZI NEPS I RUH
v
OZNACAVAJU ISTU ESENCIJU
ILI SU TO DVIJE RZLIITE STVARI?
Ljudi su o rome zauzeli razliita stajalita.
Jedni kau - a oni su veina - da ta dva izraza oznaavaj u istu
esencij u.
Drugi kau da je to dvoje razliito i mi emo, uz Boiju pomo i
podrku, razjasniti bit ovog predmeta. Tako kaemo slijedee: Izrazom
"nef" oznaava se vie stari. Jedna od njih je i "ruh". El-Dewheri k:
"Nefs, to je ruh. Kae se: Iziao je njegov nefs." Ebu Harra kae:
Spasi se zdrav i iv, dula (ne) mu na vrh jezika bi
Nita drugo ne izbavi t do pl i sabia ti tienica!
Tj. plat i sablja koja titi od zla.
Nefs znai i krv. Kae se: Potekao mu je njegov nef. U hadisu
se kae: "Ono ija krv (nefs) nije tekua, ne ini vodu neistom ako
ugine u njoj!"
Nefs znai i tijelo. Pjesnik kae:

uo sam d Ebu T erim uprska sinove svoje

krviu (tdmur) tiel (ne) Munzirova!
1 5.
Ibn Qajjim el-Dewzi
Tam ur znai k, a znai i urok. K se: Toga i toga je zapahnulo,
tj. urokljivo oko.
Ipak, ne stoj i to kako on kae, jer rije nef ovdje oznaava duu,
odnosno duh (rih), a vezivanje za oko je samo posredujue, budui
da se urok ostvaruje posredstvom pogaajueg pogleda. Prema tome,
ono to ga je pogodilo jest dua/duh urokljivca, kako je to ranije na
znaeno.
Izrazom nefs u Kur'anu se oznaava bie u njegovoj cj elini, kao
npr. u ajetima: A kad ulzite u kue, vi ukuane (nefs, mn. enfus)
njene pozdravite! (En-Nir, 61 ) Na Dan kad e svaki ovjek (nefs)
di d se branif7 (En-Nahl, I l l ) Svaki je ovjek (nefs) zlg onoga
fto je radiof8 (EI-Muddessi r, 38)
Isto tako, izrazom nefs oznaava se samo dua (ruh): A ti, o
smirena dufo . . . ! (EI-Fedr, 27) Izvadite vafe d9 (El-En'am, 93)
I dufu od prohteva uzdro. (En-Nazi'at, 40) T, dufa je sklna zlu!
(Jusuf, 53)
S druge strane, izraz ruh se nikada ne upotrjebljava za tijelo - ni
za njega samoga, niti da oznai njegovu zajednicu sa nefsom. Ruhom
se naziva i Kur'an kojega je Aiah uzvieni objavio Svome Poslaniku.
Uzvieni kae: Na takav nain Mi tebi objavlujemo duha iz Nafe
zpoviedi!0 (E-
S
ura, 52) Koji fa/e Objavu, riei Svoje - kome hoe
od robova svojih! (El-Mu'min, I S) On fa/e melke s Objavom, po voli
Svojoj, onim robovima Svojim kojim hoe! (En-Nahl, 2)
Objava je tako nazvana duhom/duom (rih) budui da se njome
postie koristan ivot, jer bez nje ovjekov ivot je sasvim beskori-
t7
t8
7u
1 54
Kod Korkuta stoj i : "Na Dan u kom e svaki ovjek samo o sebi brinuti."
Kod Korkuta stoj i : "Svaki ovjek je odgovoran Z ono to je radio."
Kod Korkuta stoj i : "Spasite se ako moete!"
Kod Korkuta stoj i : "Na takav nain Mi tebi objavljujemo onu to ti se objavljuje!"
KNJIGA O DUI
stan.
S
tavie, ivot ivotinja i stoke je bolji od njega, u konanici j e
ispravniji.
Ruh (dua) nazvan j e tako jer sa njim zaivlj ava tijelo. Stoga
je i vjetar nazvan "rih", jer se njime postie ivot - ta rije nastala j e
od jezikog korijena r-w-h, te je stoga i jedna od njezinih mnoina
erwah. Pjesnik kae:
Kad vjetrovi (erwdh) zapufu iz pravca zemle vafe
ja stuju im po bubrezima osjetim k' svjeinu mi dragu!
Iz istog j ezikog korijena izvedene su i imenice: rewh (vjetri,
okrjepa, osvjeenje) , rejhan (mirisno strujanje zraka) i istiraha (odmor,
oputanje).
I nefs se naziva ruhom, budui da ivi zahvaljujui njemu. Nef
som je nazvana ili zbog neeg veoma vrijednog, cijenjenog i skupoci
jenog, ili zbog izdisavanja neega, tj. zbog njegovog estog izdisavanja
i udisavanja. 71 Kae se jo i nefes, s pokretnim vokalima, budui da,
kad ovjek zaspi, ona izlazi iz njega, a kad se probudi, ponovo mu
se vrati; kad umre, u cijelosti izie iz njega, a kad se ukopa, opet se
vrati do njega; nakon kaburskog ispita ode, a kad ovjek bude ponovo
proivljen, opet e mu se vratiti!
Prema tome, razlika izmeu nefsa i ruha jest u svojstvima, ne u
samom bitku. Tako se i za krv kae nefs, jer njegovo istjecanje iz tijela,
koje prouzrokuje smrt, nuno za sobom povlai i izlazak due (nefs);
bez krvi se ne moe odrati ivot, ba kao to se ne moe odrati ni
bez due (nefs). Stoga pjesnik kae:
7l
Na oftricama sabli isteu due nafe,
ne isteu one ni na em' drugom!
Glagol disati (renefese) nastan je iz isrog jezikog korijena (n-ts-) kao i imenica ncfs.
1 55
Ibn Qajjim el-Dewzi
Kae se: Prolila se njegova dua (nefs) , Izila j e njegova dua
(nefs) , Odvoj ila se njegova dua (nefs), kao to se kae i: Iziao je
njegov ruh, Odvoji o se njegov ruh. Proljev (fejd) je, pak, trenutani
istek. Odatle je slijev obilan i brz izljev. Medutim, rei e se: On je
izlio (erda)! - kad neto prolije svojom voljom, po svom izboru, a:
Izlio se (rda)! - kad se prolije pod pritiskom, prisilno. Tako Allah
uzvieni duu 'pritisne' prilikom smrti, i ona iscuri, izlije se.
=
= =
Druga skupina uenjak hadisa, fikha i tesavufa dri da je ruh
neto razliito od nefsa. Muqatil ibn Sulejman k: "

ovjek ima ivot,

ruh i nefs pa kada zaspi njegov nefs, kojim poima stvari, izie ali se
ne odvaja od tijela, ve izie poput jedne pruaj ue niti koja ima svoj
trak; ovjek tim nefsom koji izie i njega vidi snove, dok ivot i ruh
za to vrijeme ostaju u tijelu koje tako die i prevre se. Kad se ovjek
prodrma nef se njemu povrati bre od treptaja oka, a kad Allah ovjeka
htjedne usmrtiti u snu, On taj nefs koj i je iziao zadri."
On jo kae: "Kad ovjek zaspi njegov nefs izie i stane se uspi
njati ka gore pa kad ugleda snovienje vrati se i obavijesti o tome
ruh. Tako ruh bude obavijeten i ovjek kad se probudi na taj nain
zna da je sanjao to i to!"
Ebu 'Abdullah ibn Mendeh kae: "Oni se potom meusobno
razilaze u poimanju ruha i nefsa. Jedni kau: ' Nefs je sainjen od
elemenata zemlje i vatre, dok je ruh duhovan i svjetlostan. ' Drugi
kau: ' Ruh je u dosluhu sa Bogom (lahitijja) , a nefs u dosluhu sa
ovjekom (nasitijja)! ' Lj udi su time stavljeni na kunj u."
Jedna skupina hadiskih strunjaka kae: "Ruh je neto razliito
od nefsa. Nefs je drukiji od ruha, on opstoji pomou njega. Nefs je
1 56
KNJIGA O DUSI
ovjekova pojavnost (surah), u njega je umijeana nevolja, zlo i strast.
Tako ovjek nema veeg neprijatelja od svoga nefsa. Sva udnja nefsa
okrenuta je Ovome svijetu, sva njegova ljubav posveena je njemu.
Ruh, pak, stremi onome svijetu, njega preferira. Tako strasti idu za
nefsom, ejtan ide Z nefom i strastima, dok je s umom i ruhom
melek i Allah to dvoje podupire Svoji m nadahnuem i Svojom po
tporom."
Jedni kau: "Ruhovi spadaj u u Allahov emr. Njihovu bit i znanje
o njima On je skrio od ljudi."
Drugi kau: "Ruhovi su jedno od Boijih svjetala, jedan od
Boijih oblika ivota!"72
Potom su se meusobno razili o tome da l i i ruh umire zajedno
sa tijelom i nefsom, ili ne umire.
Jedni kau: " Ruh ne umire, ne truhne i ne propada."
Neki od nj ih kau: " Ruhovi imaj u ljudska oblija, imaju ruke,
noge, oi; uju, vide, imaju jezik!"
Jedna skupina kae: "Vjernik ima tri ruha, dok licemjer i ne
vjernik imaju samo jedan!"
Neki od njih kau: "Vjerovjesnici i oni koji su postigli punu
iskrenost (siddiqin) imaj u pet ruhova."
Drugi kau: "Duhovi su duhovna esencija (ruhanijjet) stvorena
od melekskih elemenata (melekit) , pa kad se oslobode vrate se svojim
elementima."
Mi kaemo slijedee:
S
to se tie onoga ruha koji biva usmren,
kome se oduzme ivot, to je jedan ruh, to je nefs. Onaj pak ruh koj im
m
7I
Ovo bi znailo da je Bog d jelj iv, da Mu je svojstvena fragmenracija, to je u oiglednoj
konfrontaciji s islamskim poimanjem Njegov Bia.
1 57
Ibn Qajjim el-Dewzi

Allah osnauje Svoje miljenike jest jedan drugi ruh, ne ovaj prea
nji , kako je to naznaio i sam Uzvieni: Nima je On u srca njihova
vjerovanje usadio i ruhom73 Svojim ih osnaio! (El-Mudadela, 22) Isto
je i s onim ruhom koj i m je On osnaio Svoga Ruha El-Mesiha, sina
Merjeminog, kako je rekao: Kad Allh rekne: 'O Isa, sine Meremin,
seti se blgodti Moje prema tebi i majci tvojoj: kad sam te pomogao
ruhom svetosti!4 (El-Maida, l l O)
Isti je sluaj i s onim ruhom kojega On sputa kome hoe od
robova Svoj ih - i on je razliit od onog ruha koji se nalazi u tijelu.
S
to se tie onih sila koje se nalaze u tijelu, one se isto tako
nazivaj u ruhovima (erwah) . Tako se kae: videi ruh, sluajui ruh,
miriui ruh . . . Ovi ruhovi jesu sile pohranjene u tijelu, i one umiru
sa smru tijela; oni su razliiti od onog ruha koji ne umire sa smru
tijela, koj i ne truhne i ne propada, kako se to ve dogaa sa tijelom.
Ruhom se naziva i neto to je karakteristinije od svega toga, naime
spoznaj a Boga i obraenost Njemu, ljubav prema Njemu, pobuiva
nje motivacije u traenju Njega, Njegove volje. Ovaj ruh u odnosu
na onaj u tijelu jest poput ovog poto njeg u odnosu na tijelo, pa kad
ga izgubi bude poput tijela kad ostane bez svoga ruha. To je onaj ruh
koj im On osnauje one koji su postigli visoke duhovne stupnjeve
(ewlija' ), koji su Mu pokorni. Stoga ljudi i reknu: Taj i taj ima ruha,
Taj i taj nema ruha.
i sl.
7
1 58
Ruhom se naziva i koa mladog deveta napunjena slamom
Kod Korkuta stoji: "I Svjetlom Svojim ih osnaio!" Mi smo, meutim, slijedei i ntenciju
autora, zdrali izvorni izraz rih.
Kod Korkuta stoji: " Kad sam te Dibrilom pomogo . . . " Mi smo se ipak opredijelili z
doslovan prijevod izraza ruh el-qudfs.
KNJIGA O DUI
Tako: znanje ima svoj ruh, ihsan75 svoj , iskrenost svoj , ljubav
upuenost na Alaha svoj , pouzdanje u Allaha i istinolj ubivost
svoj . . . Lj udi su u pogledu ovih ruhova veoma razl iiti. Kod nekih
od njih prevladaju svi ti ruhovi, pa oni postanu vie duhovni; drugi
ih nemaj u, ili nemaju veine njih, pa postanu prizemni, budu na
ivotinjskoj razi ni.
7\
A - pomo dolazi samo od Allaha!
Ihsan najvii stupanj u pobonosti. Prema jednom hadisu, koji biljee: Buhari, Muslim,
Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Mada, kad je melek Diibril upitao Poslanika, a.s., ta je
ihsan, on mu je odgovorio: "Ihsan je da oboava svoga Gospodara kao da Ga vidi, jer
ako ti Njega ne vidi, vidi On tebe!"
=.
1 59
KNJIGA O DU
S
I

RASPRAVA DVADESET l PRVA:

DA LI SU POSRIJEDI TRI ILI SAMO
JEDNA DUA?
Kod mnogih strunjaka moe se naii na stajalite da ovjek
posjeduje tri due: smirenu duu (nefs mutmeinnah)
l6
, sebekoreu
duu (nefs lewamah)
7
7 i duu sklonu zlu (nefs emmarah)l8, te da
kod nekh ljudi prevagne jedna, a kod nekih druga dua. Kao potporu
toj svojoj tvrdnji oni navode kur'anske ajete: A ti, o duJo smirena . . . !
(EI-Fedr, 27) Kunem se Danom kad Smak svieta nastupi, i kunem
se duom koja sebe kori . . . ! (EI-Qijameh, 2) T, d je sklna zlu!
(Jusuf, 53)
Tano je, meutim, da j e posrijedi jedna dua, no koja ima
vie svojstava pa se, imajui u vidu svako pojedino svojstvo, i naziva
imenom tog svojstva. Tako se naziva smirenom s obzirom na nje
zino smi rivanje uz svoga Gospodara, na njezino oboavanje Njega,
H
77
H
Ili, prema uenju islamskih flozofa: um koji je u savrenom skladu sa Boanskom
Voljom.
lli, prema uenju islamskih flozofa: savjest ili moralni um, koji se bori izmedu dobra i
zla i kaje se zbog uinjenog zla. Muha m med Asad, u svom rumaenju sure EI-Qijameh,
sintagmu "sebkorc dualnef lewamah" objanjava kao "ovjekovo podsvjesno znanje
o svojim nedostacima i propustima".
lli, prema uenju islamskih flozfa: impulsivni um, koji je zjedniki ovjeku i ivoti
njama.
1 61
Ibn Qajj im el-Dewzi
na lj ubav prema Njemu, strah od Njega, okrenutost Njemu . . . , jer
lj ubav prema Njemu, strah od Njega i udnja za Njim s njezine
strane podrazumijevaj u skretanje pogleda od ljubavi prema nekome
drugom, od straha od nekog drugog, od udnje za njim, tako da joj
lj ubav prema Njemu biva sasvim dostatnom, oslobaa je potrebe za
ljubavlju prema nekom drugom, milj u na Njega oslobaa se potrebe
za milju o nekom drugom, enjom za Njim i za susretom sa Njim
oslobaa se potrebe enje za nekim drugim.
Smirivanje uz Allaha je stvarno, ono od Njega, Uzvienoga,
dolazi do srca Njegova roba i itavog ga obuzima, njegovo uznemi
reno srce vraa se Njemu tako da biva kao da je tu pred Njim, da
Njime slua, Njime gleda, Njime se kree, Njime dohvaa. Potom ta
smirenost prome i njegovu duu, i srce, i svaki dio tijela (mefsil), i
sve njegove vidljive i nevidljive sile. Ona njegov ruh privlai Allahu,
omekava njegovu tvrdou, njegovo srce i sve dijelove njegova tijela
da slue Njemu, da tee ka Njegovoj blizini. Istinsku smirenost i
nije mogue postii doli sa Bogom i milj u na Njega, tj. s Njegovim
govorom kojega je On odozgo sputao Svoj im poslanicima, kako to
On kae: One koji vjeruju i ia se srca, kad se Allh spomene, smiruju
(Er-Ra'd, 28), jer smirenost srca, njegov mir i postojanost postiu se
potiskivanjem tjeskobnosti, uznemirenosti i uzrujanosti. To se pak
ne moe postii niim drugim osim Allahom uzvienim i milju na
Njega.
Smirivanje uz bilo ta drugo samo je obmana, pouzdanje u to
je slabost. Allahovo odreenje je nepovratno: svakome onom ko
smi raj svoj potrai kod nekog drugog, mimo Njega, doi e nemir,
uznemirenost i uzrujanost od toga, ma ko taj bio.

tavie, ako ovjek

svoj smiraj potrai ak i u svom znanju, stanj u ili u svoj im djelima,
Allah e mu to oduzeti, liiti ga toga.
1 62
KNJIGA O DUI
, ,~..,.. . .,. ,~.,
Due onih koji svoj smiraj trae mimo Njega Allah uzvieni
uinio je metama za strijele razliitih nedaa kako bi Svojim iskrenim
robovima, i Svojim miljenicima, pokazao da je onaj ko se zakaio za
drugoga ustvari otkaen, da je takav ustvari zaprijeen i da zbog toga
ne moe doi do svoj ih istinskih i nteresa i ciljeva.
Stvarnost smirenosti kojom dua postaje smirena jest da se ona
u spoznaj i Njegovih imena i atributa, u odlijima Njegova savren
stva, smiri uz vijest od Njega, uz ono to je On kazao o Sebi i to su o
Njemu reki Nj egovi poslanici; da to prihvati, preda se i pokori tome
otvorenoga srca i s radou, jer je to jedan od predstavljaa Gospo
dara uzvienoga Svome robu, posredstvom Svoga poslanika. Srce e
u tome biti u krajnjem nemiru i uzrujanosti sve dok se vjerovanje ne
pomijea s imenima Gospodara uzvienog, s Njegovim svojstvima,
Njegovom jednou i uzvienou nad Njegovim Prijestoljem ('Ar) ,
s Njegovim obraanjem Objavom vedrini njegova srca, kad se sve
to spusti na njega poput bistre vode kad se spusti na srce iznureno
eu, pa se ono smiri uz nju, umiri se i obraduje, i njegovo srce, i svi
njegovi organi time se omekaj u, ba kao da su vidjeli ono o emu
su kazivali poslanici.
S
tavie, to njegovom srcu bude jednako vienj u
podnevskog Sunca, pa ako bi mu to neko - bilo ko na Ovome svijetu
- osporavao, on tom njegovom osporavanj u ne bi pridavao nikakav
znaaj . Kad bi vidio i da je ba sasvim sam u rome, rekao bi: I veliki
Siddiq (tj. Ebu Bekr) bio je smiren samo vjerovanjem dok su svi drugi
ljudi bili na drugoj strani, suprotstavljali mu se. Njegovu smirenost
to nije naruilo ni za jednu jotu.
To su prvi stupnjevi smirenosti. Ona potom postaje sve veom kad
god ovjek uje ajet koji u sebi sadri neko svojstvo njegova Gospodara.
To je neto to nema svoga kraja. Ova smirenost je ono temeljno naelo
vjerovanja na kome poiva njegova ukupna konstrukcija.
. ..= , ~,
1 63
Ibn Qajjim el-Dewzi
Srce se potom smiruje uz uenja vjere o onome to nastupa
poslije smrti, o stvarima vezanim za Berzah, i dalje, o stvarnosti
onoga to dolazi poslije Berzaha, ba kao da sve to vidi oevidnim
pred sobom. To je unutranja stvarnost onog pouzdanog vjerovanja
(jeqin) kojim Uzvieni opisuje stvarne vjernike: J koji u Onaj sviet
vjeruju bezrezervno . v . ! (EI-Beqare, 4)
Vjerovanje u Onaj svijet postie se tek onda kad se srce, u pogle
du svega onoga o emu je Allah uzvieni neto kazao, smiri jednako
onako kako se smiri u pogledu onih stvari u koje nimalo ne sumnja,
o koj ima nema nikakve dileme. Samo takav ovjek istinski vjeruje u
Sudnji dan, kako je to reeno u hadisu koji prenosi Harisa. "Osvanuo
sam kao vjernik! ", rekao sam ja, kae on, "i Boiji Poslanik, s. a. w. s. ,
mi j e na to kazao: 'Svaka istina ima svoj u potvrdu, pa ta j e potvrda
tog tvoga vjerovanja?!' 'Moja se dua (nef)' , odgovorio sam, 'okrenula
od Ovog svijeta i od onih koji su se njemu predali , i ja ba kao da
gledam izravno u Prijestolje Gospodara svoga, kao da vidim Dennet:
kako se njegovi stanovnici meusobno posjeuju u njemu, i kao da
vidim Dehennem: kako su u patnji oni u njemu!' ' Ovo je ovjek
ije je srce Allah prosvijetl io! ', rekao je on na to."

= =
Smirenosti uz imena i svojstva Allaha uzvienoga imaju dvije
vrste: smirenost uz vjerovanje u nj ih, uz njihovo priznavanje i srano
prihvatanje (i'tiqad), i smirenost uz izraavanje potinjenosti Njemu
('ubudijjet) koje ta imena i svojstva nalau i podrazumijevaj u. Primjer
toga jest mirno prihvatanje sudbinskog odreenja (qader) , njegovo
priznavanje. Vjerovanje u sudbinsko odreenje nalae smirenost u
svakom onom sudbinskom ispoljavanj u za ije odagnavanje ovje
ku nije izdat nalog, to on ne moe otkloniti. Stoga e se on tome
1 64
KNJIA O DUI
&&
mirno prepustiti i biti s tim zadovoljan; nee se srditi, nee se aliti i
njegovo vjerovanje nee biti time uzdrmano. Tako nee osjeati al
ni za im to mu je promaklo, niti e se plaho radovati onome to
mu je dato. Jer, ta vrsta tekoe sudbinski je predodreena jo prije
nego to zadesi ovjeka, ak i prije njegova stvaranja, kako to kae
Uzvieni: Nema nevole koja zdesi Zemlu i vas, a koja nie, prie
nego to je dmo, zpisana u Knjizi - to je Allhu, uistinu, lhko - d
ne biste tugovali z onim to vam je promakl, a i d se ne biste previe
radovali onome to vam On dd! (El-Hadid, 22) Nikakva nevola se
bez Allhove vole ne dogodi, a On e srce onoga koji u Allha vjeruje
uputiti! (Et-Tegabun, I I )
Mnogi iz ranijih generacij a o ovome kau slijedee: "To je onaj
koga zadesi odreena nevolja pa on bude potpuno svjestan da j e
ona od Allaha, te se pomiri s onim to ga j e pogodilo i u srcu s tim
bude zadovoljan!"
Posrijedi je pristajanje, smirivanje uz djejstvo Allahovih svojstava,
njihovih inicijacija i manifestacija u pojavnome svijetu. To je nado
darak na onu smirenost koja je rezultat samoga znanja o Allahovim
svojstvima i vjerovanja u njih. Isti je sluaj i sa svim drugim svojstvima
i njihovim manifestacijama, i svega onoga to ide uz njih, kao to je
sluh, vid, znanje, zadovoljstvo, srdba, lj ubav . . . Sve je to smirenost
koja dolazi kao rezultat vjerovanja.
S
to se tie one smirenosti koja je rezultat ihsana, ona je smiri
vanje uz Njegovu zapovijed (emr) u smislu doslovne sprovedbe te
zapovijedi, njezinog iskrenog pri hvatanja i zagovaranja. Onaj ko je
na ovom stupnj u nee mimo Allahove zapovijedi pokazivati nikakvu
drugu volj u, nikakav poriv niti povoenje za neim drugim, i nee
prihvatiti nikakvu sumnj u koja bi oponirala onom to je Allah rekao,
i nikakav poriv koji bi stajao nasuprot Nj egovoj zapovij edi.
S
tavie,
1 65
Ibn Qajjim ei-Dewzi
ako bi se i suoio s neim takvim on bi to spustio u ravan ejtanovog
doaptavanja u pogledu kojega bi on vie volio biti sa neba baen na
zemlju nego se njemu odazvati. To j e - kako je to rekao Vjerovjesnik,
s.a. w. s. - pravo vjerovanje.
Znak ove smirenosti jest taj da se ovjek iz tjeskobnosti grijeha i
uznemirenosti koju on nosi u sebi smiri uz pokajanje (tewba) , uz slast
i radost koje ona donosi. Takvo neto njemu postaje lahko budui
da je svjestan da su i slast, i slatkoa, i radost, rezultat postignua
tevbe. To zna samo onaj ko je iskusio i jedno i drugo, ije je srce
kualo plodove i jednog i drugog. Tevba donosi smirenost koja je
ekvivalentna tjeskobnosti i nemiru koje grijeh nosi u sebi. l, ako bi
grjenik pretraivao svoje srce, naao bi da je ono puno strahova,
nemira, tjeskobnosti i uzrujanosti i da to nije oevidno samo stoga
to sve to prekriva omama (sekr) strasti i nehata. Naime, svaka strast
ima svoj u omamu koja je snanija od one koj u ima vino. Srdba ima
veu omamu od omame pia. Stoga e vidjeti kako oni omamljeni
strau ili bijesom ine neto to ne ini onaj koji se napio vina.
Isto tako, ovjek se iz tjeskobnosti nehata i okrenutosti od A
laha smiruje uz mir koji donosi okrenutost k Allahu, uz slast misli
na Njega (zikr), uz vezivanje due za lj ubav prema Njemu i spoznaj u
Njega. Ta, bez toga dua nikada ne moe nai svoj mir! l, ako ovjek
hoe pravedan biti prema sebi, vidjet e da se - ako je ostao bez toga
- nalazi u krajnjem nemiru, tjeskobi i nesigurnosti, samo to sve to
prekriva odredena omama. I tek ako bi strgnuo taj pokrov, tek tada
bi mu postala jasna stvarnost onoga u emu se nalazi.
1 66
+
+ +
KNJIGA O DUI
Ovdje ima jedna suptilna taj na na koju treba ukazati, obratiti
panj u na nju i postii je, rukom Onoga koji vodi do postignua.
Naime, uzvieni Allah je svakom ovjekovom organu odredio nje
govo savrenstvo, njegov optimum, i ako mu taj njegov optimum ne
bude osiguran, on zapadne u tjeskobu, nelagodu, bude uznemiren,
s obzirom na gubitak tog optimuma koji je bio predvien za njega.
Primjer za to jest oko sa vidom, uho sa sluhom, jezik sa sposobnou
govora . . . Tako kada ti organi ostanu bez onih snaga koje ine njihov
optimum, u njima se, uslijed toga pojavi bol i redukcija svrhe. Tako
je optimum srca, njegova ljepota, radost, slast i ozarenost uinjena u
spoznaji Njega, uzvienoga, u elji za Njim, lj ubavi, lj ubavi prema
Njemu, upuenosti na Njega, okrenutosti Njemu, udnji i prisno
sti sa Njim, pa kada srce ostane bez toga ono vie pati i vie bude
uznemireno od oka koje izgubi svjetlost i vid, i od j ezika koji izgubi
sposobnost govora i okusa. Ono ni na koj i nain ne moe postii
smirenost - makar zadobilo itav svijet i sva sredsta njegova, i makar
ovladalo svim njegovim znanjima - osim time da jedino Allah bude
njegov Voljeni, njegov Bog i kraj nji cilj njegovih nastojanja; da On
bude jedini od koga ono pomo trai u postizanj u toga. Sutina ovoga
jest ta da srce nee postii smirenost prije nego realizira naelo: "Samo
Tebe oboavamo i samo od Tebe pomo traimo!"
Sva stajalita komentatora Kur'ana u pogledu smirenosti svode
se na to. Ibn 'Abbas - Allah bio zadovoljan sa njim! - kae: "Smirena
dua - to je ona dua koja je iskreno predana Allahu."
Qatade kae: "To je onaj vjernik koj i se smirio uz ono to je
Allah obeao."
El-Hasan kae: "To je ona dua koja je iskreno prihvatila sve to
je rekao Allah uzvieni."
1 67
Ibn Qajjim ei-Dewzi
Mudahid kae: "To je svaka ona dua koja nema nikakve dvojbe
da je Allah njezin Gospodar, koja Mu je potpuno predana u svemu
kako On postupi prema njoj." Mensur od njega prenosi i slijedee:
"To je svaka ona dua koja bezrezervno prihvata da je Allah njezin
Gospodar i koja se iznutra saglasi s Njegovom zapovijeu i pokor
nou Njemu! "
Ibn Ebu Nedih kae: "Smirena dua jest ona dua koja se smiruje
uz Allaha!" On jo kae: "To je ona koja nema ni kakve dvojbe da e
se susresti sa Allahom!"
Kako se vidi, sve to su oni iz ranih muslimanskih generacija
(selef) kazali o "smirenoj dui" ne izlazi iz okvira ova dva naela:
smirenosti znanja i vjerovanja, i smirenosti volje i djela.

Kada se dua iz stanja sumnje smiri uz sigurnost (jeqin) , iz ne
znanja uz znanje, iz nehata uz sjeanje na Njega (zikr), iz iznevjere
uz pokajanje, iz dvolinjatva uz iskrenost, iz neistine uz istinu, iz
smuenosti uz razboritost, iz osione umiljenosti uz krotku skruenost,
iz hvalisavlja uz skromnost, iz lijenosti uz rad - ona tada osjeti duh
smirenosti. Sve to proishodi, nastaje iz budnosti koja predstavlj a prvi
od svih klj ueva dobra, jer je onaj koji ne vodi rauna o spremnosti za
susret sa svojim Gospodarom, o svojoj popudbini za povratak Njemu,
poput spavaa.
S
tavie, i u gorem je stanju od njega, jer budan ovjek
('aqil) zna za obeanje i prijetnj u Boij u, zna ta sve nalau zapovijedi
Gospodara uzvienoga, a ta Nj egove zabrane, ta propisi o pravima,
i ono to ga zaklanja od stvarnog poimanja toga, zna to mu brani
da se trgne iz toga, zna da je to drijeme njegovog srca. To je nemar u
koji je utonuo, koji ga je snano obuzeo i kojem se prepustio odajui
1 68
KNJIGA O DUi
se svim porivima strasti do krajnje mjere: davei se u bujicama strasti,
kad njime upravljaj u navade i drutvo besposliara, kad drage volje
pristaje biti poput najgorih traara vremena. U tom svom drijemeu
on je sa spavaima, u toj svojoj omami je s opijenima.
Ali, kada s njegovoga srca neki povik istine strgne drijeme tog
nehata i razlegne se po njegovom srcu, on se odazove tom Boijem
zovu koj i se pojavi u srcu Njegova roba vj ernika, ili taj povik na
prijemnom mjestu probudi misao i on zamahne njome i izgovori
tekbir koji mu obasja dvorce dennetske, i rekne:
He ti duJo, tefko t se, pomozi mi,
pokreni se u tamama ovih noi!
Mod s' i ti sama spasi! na Stajanju,
sretna bude po drhtanju!
Ta e mu misao upaliti svjedo i on e pri toj svjetlosti vidjeti za
ta je stvoren, te ta e sve nai pred sobom od trenutka svoje smrti
do ulaska u kuu vjenog boravka; i vidjet e kako kratko traje Ovaj
svijet, kako j e on nevjeran sinovima svoj im, kako ubija svoje zalj u
bljenike, na koje ih naine niti. l na tom svjetlu on e se dii na
noge svoje odlunosti, i rei: O, kakva je samo moja tuga zbog onog
Ito propustih uinit' z Alha!9 (Ez-Zumer, 56)
Potom e s ostatkom svog ivotnog vijeka - u kojem i nee vidjeti
neke druge vrijednosti - nastojati postii ono to je propustio, njime
oivjeti ono to je bio usmrtio, okrenut se prema svoj im ranij im
posrnuima, koristei postojeu mogunost bez koje bi, da mu je
promakla, ostao bez svakog dobra.
?'
Ajet u Korkurovom prijevodu glasi: "Teko meni, koliko sam samo dunosti prema
Allahu propustio!"
1 69
Ibn Qajjim el-Dewzi

Potom e, u svjetlu te budnosti, zapaziti svo obilje blagodati

koje je njegov Gospodar prosuo na njega, sve od vremena njegova
smjetanja u maternici pa do tog njegovog asa, u koj ima je boravio
u vanj tini i nutrini, nou i danju, na javi i u snu, j avno i tajno, pa
ako bi ih pokuao sve izbrojati, ne bi bio u stanj u. Dosta je to to j e
najmanja od njih blagodat udisanja: svakoga dana Alah mu samo
u tome dadne dvadeset etiri hiljade darova!
S
ta tek kazati za druge
blagodati?!
Zatim e u sjaju toga svjetla vidjeti da ne moe ni zaokruiti, ni
izbroj iti sve te blagodati , da je nemoan primjerno se ponijeti prema
njima. l, kad bi Onaj koji je sve te blagodati dao zatraio od njega
da za samo jednu od njih poloi raun, samo za nj u bi mu otila sva
njegova djela! Tada e doi do sigurne spoznaje da se spasiti moe
samo Boijim oprostom, milou i blagodarnou Njegovom.
Zatim e, u svjetlu te budnosti, vidjeti da, kada bi uinio toliko
dobrih djela koliko ih uope mogu uiniti ljudi i dinni zajedno, da bi
ona bila sasvim neznatna u odnosu na veliinu Gospodara uzvienog
i na ono to zasluuje Njegovo Bie i Njegova zastraujua mo. To
j e tako pod pretpostavkom da su ta njegova djela od njega samoga.
S
ta tek kazati kada su ona samo posljedica Allahove blagodarnosti,
dobrostivosti i milostivosti, budui da mu je On otvorio put ka
tim djelima, pomogao mu da ih uini, spremio ga za njih, htio da
ih uini i konano ih stvorio?! Da On to nije tako uradio, on ne bi
imao nikakva puta do njih.
Kad ovjek to spozna, on tada vie ne misli da ta djela pripadaju
njemu - a Allah uzvieni nee primiti nijedno djelo za koje onaj koji
ga je uinio bude smatrao da je ono isklj uivo njegovo, sve dok u
tome ne bude vidio i izravnu Boiju pomo, Njegovu blagodarnost i
milostivost prema njemu - ve da pripadaju Allahu, a da je od njega

1 70
KNJIGA O DUI
.
samo zlo i ono to tamo vodi; da svako dobro koje nalazi kod sebe
potjee samo od Alaha, da je to Njegova sadaka koju mu je udijelio,
ljubaznost kojom ga je poastio, bez ikakve njegove zasluge, bez iega
za ta bi mogao vezivati svoja nadanja u tom pogledu. Tako svog
Gospodara, svog Zatitnika, svog Oboavanog, vidi prikladnim za
svako dobro, dok sebe vidi prikladnog za svako zlo, to je i osnovna
potka svih dobrih djela, vidljivih i nevidljivih, naelo koje ta djela
uzdie gore i unosi ih u registar onih na desnoj strani.

Potom mu, u svjetlu te budnosti, bljesne i jedan drugi bljesak

i on u njegovoj svjetlosti ugleda nedostatke samoga sebe i krnjavost
svog djela; ugleda sva ona zla djela i rune postupke koje je poinio,
sve svetinje koje je povrijedio i sve obaveze i prava koja je zanemario
i kad bi to pridodao svim onim oevidnim blagodatima kojim ga j e
Allah darovao i svim Allahovim upletenostima kod njega, vidio bi
da mu nije ostalo nijedno dobroinstvo kojim bi mogao dii svoj u
glavu s obzirom na pravo Onoga koji mu je dao sve te blagodati i na
Njegove naloge. Tako bi njegovo srce postalo smireno, dua svladana i
organi skrueni, i on bi Allahu iao pognute glave, imajui pred oima
Njegove blagodati, svoje zle postupke, svoje nedostatke i manjkavosti
svoj ih djela, govorei : "Dolazim Ti sa svim Tvoj im blagodatima koje
si mi dao, ali i sa svoji m grijesima, pa oprosti mi, jer grijehe niko
drugi, sem Tebe, ne moe oprostiti!"
Tako ne vidi nijedno svoje dobroinstvo, niti sebe vidi prikla
dnim za kakvo dobro, to rezultira dvjema velikim stvarima:
80
a) opsenij i m vienjem Boijih blagodati
b) uvianjem nedostatnosti vlastitih izraza pokornosti, ma
koliki bili.
Tj. u sastavu dobrih djela.
~+
1 7 1
Ibn Qajji m el-Dewzi
Potom bu bljesne drugi bljesak i on u toj njegovoj svjetlosti
raspozna znaaj svoga vremena, njegovu vanost i asnost; shvati da
je to osnovni kapital njegove sree, pa povede rauna o tome da taj
kapital ne potroi u neto to ga nee pribliiti njegovom Gospoda
ru, jer u traenj u tog kapitala je propast, gorina i kaj anje, dok je u
njegovu uvanju i ispunjavanju profit i srea. Stoga stane nastojati da
mu i samo disanje ne ode u ono to mu nee biti od koristi u danu
kad bude vraen svome Gospodaru.
+
+ +
Potom, u svjetlu tog bljeska, opazi da mu ta njegova budnost
prema nehatnom drijemeu nalae pokaj anje, samoobraun i kon
trolu, da niemu ne daje prednost pred svoji m Gospodarom, da svoj
udio u Njegovom zadovoljstvu njime, u Njegovoj blizini i asnosti ne
proda za neku triavu dobit u kui brzog nestanka, pazei da njegova
dua zadri svoju njenost za Onog koga voli, odnosno svoju misao o
Njegovoj vanrednoj ljepoti; da svoj u konanicu sagleda duhovnim
okom, koje ljubavlj u prema Njemu zadobiva naroit kvalitet.
Sve su ovo rezultati budnosti, njezini nuni efekti, i prve su po
staje smirene due, s kojih ona zapoinje svoje putovanje ka Alahu
uzvienom, i ka ahiretskoj kui.
+
+ +
S
to se tie sebekoree due (nefs lewamah), one kojom se za
klinje Uzvieni: I kunm se duJom koja samu sbe kori! (El-Qijameh,
2) , o njoj postoje razliita stajalita. Jedna skupina kae: "To je ona
koja se ne zadrava u jednom stanj u! ", temeljei svoj stav na izrazu
telwwum koji znai kolebljivost, neodlunost, iz ega proizlazi da je
1 72
KNJIGA O DUI
to ona dua koja je veoma varijabilna, koja askom poprima razliite
boje, zbog ega i jest jedno od najvelianstvenijih Allahovih znamenja,
s obzirom na to da se, kao jedno od Njegovih stvorenja, mijenja i
varira u samo jednom trenutku, a nekamoli u danu, mjesecu, godini
i itavom ivotnom vijeku, da permanentno mijenja svoje boje: as
je budna, as nehaj na; as prihvaa Boiji nalog, as se okree; as se
skriva, as otkriva; as se pokazuje krotkom, as osionom; as voli,
as mrzi; as se raduje, as tuguje; as j e zadovoljna, as kivna; as
je pokorna, as bogobojazna, as razvratna . . . Stanja i boje koje po
prima veoma su razueni.
S
tavie, u svakom trenutku ona posjeduje
mnoge boje!"
To je jedno stajalite.
Druga skupi na kae: "Nj ezi na atri butativna odredni ca:
lewamah/sebekorea, uzeta je od imenice lewm (korenje, predba
civanje, prigovor)", i potom se meu sobom razilaze. Jedni od njih
kau da je posrijedi vjernikova dua, da j e to jedno od njoj imanen
tnih svojstava. Hasan el-Basri kae: "Nee vidjeti vjernika da sebe
stalno ne kori: Ovim nisam to elio, zato sam uinio ovo, ono j e
bilo prjee i sl. ! "
Drugi kau: "To j e dua vjernikova koja ga j e najprije odvela
u grijeh, a potom ga stala koriti zbog toga. Prema tome, to korenje
je rezultat vjerovanja, za razl iku od nesretnika, koji sebe ne kori ni
zbog kakvog grijeha ve, naprotiv, on nj u - i ona njega! - kori zbog
nekog proputenog grijeha!"
Drugi kau: "Naprotiv, korenje je prisutno i u jednom i u dru
gom sl uaju, jer obojica njih - i onaj dobri, i onaj loi - kori sebe:
sretnik kori svoj u duu zbog nekog poinjenog neposluha prema
Bogu, zbog neke nepokornosti Njemu, a nesretnik je kori zbog neke
proputene prilike da se udovolji njenom porivu!"
1 73
Ibn Qajjim el- Dewzi
~&
Trea skupina kae: "To e se desiti na Sudnjem danu, kad e
svako sebe koriti: onaj koj i je postupao runo korit e sebe zbog
takvog postupanja, dok e dobroini telj sebe koriti zbog toga to
nije jo vie inio dobra!"
Sva ova stajalita jesu ispravna, nisu meusobno iskljuiva, jer
se dua, doista, svim tim odlikuje. S obzirom na sve to i jest nazvana
"onom koja samu sebe kori".
Njih, meutim, ima dvije vrste:
l . ona koja je prezrena (melamah) ; to je ona neupuena,
nasilna dua kojoj osudu izriu Allah i Njegovi meleki i
2. ona koja nije predmet osude (gajr melamah); to je ona
dua koja neprekidno kori svoga vlasnika zbog njegovog
nedostatnog izraavanj a pokornosti Bogu, i pored napora
koji on ini u tom smislu. Takva dua nije predmet korenja.
Najasnije due jesu upravo one koje sebe kore u vezi s izra
avanjem pokornosti Bogu, koje podnose osude i korenja
onih koji im to upuuju upravo zbog nji hova nastojanja
da postignu Njegovo zadovoljstvo, premda predbacivanje
ni koga od njih na njoj ne ostavlja traga . . . Takve due izbjegle
su Allahovu osudu, Njegov ukor, dok e one druge, one koje
su bile sasvim zadovoljne svoji m postupcima, koje sebe nisu
korile i koje nisu bile korene radi Allaha, biti predmetom
osude i ukora Allaha uzvienoga.
#
# 4
S
to se pak tie one due koja je sklona zlu (nefs emmarah) , ona
je pokudena, budui da nalae injenje svakoga zla to proishodi iz
same njezine naravi, osim ako joj Allah ne prui svoju potporu, ne
1 74
KNJIGA O DUSI
uvrsti je i ne pomogne. Na koncu, niko se nije ni sauvao od zla
sebe samoga, ukoliko mu Allah nije pruio Svoj u potporu, kako to
naznaava i Sam Uzvieni, navodei rijei ene velikodostojnikove:
ja ne pravdm sebe, ta dufa je sklna zlu, osim one kojoj se Gospodr
moj smiluje! Qusuf, 53), ili kako kae: A d nie Allhove dobrote pre
ma vama i milosti Negove, ni jedn se od vas ne bi nikad od grieha
oistio! (En-N ur, 2 1 ) , odnosno kako kae za najasnijeg Svog stvora,
za onog najdraega Mu od njih: A d te nismo uinili vrstim, gotovo
d bi im se mal priklnio! (El-Isra' , 7 4)
I Vjerovjesnik, s. a. w. s. , poduavao ih je da, pri obraanj u Allahu
zarad kakve potrebe, reknu: "Sva zahvala pripada Allahu; Njemu se
zahvalj ujemo i od Njega pomo traimo, i molimo Ga za oprost;
utjeemo se Allahu od zla dua naih, i od runih postupaka naih.
Onoga koga Allah uputi niko u zabludu odvesti ne moe, a onaj koga
On u zabludu odvede nee imati nikoga ko bi ga mogao uputiti!"
(El-hamdu lillahi nahmeduhu we neste'inuhu we nestagfi ruh. We
ne'uzu billahi min ururi enfusina we min sejji'ati e'amalina. Men
jehdihillahu fe la mudille lehu, we men j udlilhu fe la hadije leh).
Prema tome, zlo je pritajeno u dui i ono nalae injenje ru
nih djela, pa ako bi Allah ovjeka prepustio samome sebi, njegovoj
dui, on bi, suoen s njezinim zlom i runim postupcima koje ono
nalae, neminovno bio odveden u propast. Od toga se moe izbaviti
samo s Allahovom podrkom i podupiranjem. Stoga, molimo Allaha
uzvienoga da nas zatiti od zla nas samih, naih vlastitih dua, i od
runih postupaka naih!
Allah uzvieni je ovjeka s ovim dvjema duama: onom koja je
sklona zlu (emmara) i onom koja samu sebe kori (lewwamah) stavio na
kunju dok ga je onom smirenom (mutmeinnah) poastio. Ustvari, to
je jedna dua - bude sklona zlu, potom samu sebe kori i, najzad, bude
1 7 1
Ibn Qajjim el-Oiewzi
-
smirena, to je njezin kraj nji razvojni stupanj i najispravnije njezino
stanje. Smirena dua biva podrana brojnom vojskom, njoj se dodjeljuje
melek, on biva njezin pratilac i drug koji je stalno prati, pravilno je
usmjerava, u nju unosi istinu, pobuuje joj elju i ljubav prema istini
i otkriva joj ljepotu istine; odbija od nje neistine, povlai je od nje i
otkriva joj njezino runo lice, opskrbljujui je raznim oblicima zikra
i dobroinstava kojima j u je poduio iz Kur'ana, to rezultira time da
joj sa svih strana potee obilje dobra, sokovi potpore. I kada god ona
to primi s radou, zahvalnou i blagodarnou, i kad god iza svega
toga bude vidjela Allaha, ti njezini sokovi bit e obilniji i ona e biti
sve snanija u borbi protiv one koja je sklona zlu (emmarah) , i taj sok
bit e sastavni dio njezine vojske, tavie bit e njezin stup, dok e joj
vladar biti vjerovanje (iman) i puno ubjeenje (jeqin).
Sve islamske vojske pod zastavom su tog vladara, oiju uprtih u
njega, pa ako je on postojan i one su postojane, ako on doivi poraz
i one se okreu i bjee. Potom, zapovjednici te vojske i oni koji ih
predvode - oni su ogranci vjerovanja, vezani za organe u svoj njiho
voj razliitosti, poput namaza, zekata, posta, hadda, nastojanja na
Boijem putu (dihad), zagovaranja dobra, suzbijanja zla, upuivanja
ljudi, lijepog postupanja prema njima sa svim oblicima prijaznosti
i sa svim unutarnj i m komponentama vezanim za srce, kakva je npr.
iskrenost, puno pouzdanje u Boga, upuenost Njemu, pokajanje,
samonadzor, strpljivost, blagost, skromnost, oskudnost, ispunjenost
srca lj ubavlj u prema Alahu i Njegovom Poslaniku, dostatna panja
Allahovim zapovijedima i Njegovim pravima, budno motrenje na
granice koje je Allah defnirao, djelovanje u Nj egovo ime, hrabrost,
ednost, istinolj ubivost, samilost i milost.
Osovinu svega toga predstavljaju iskrenost (ihlas) i istinolj ubivost
(sidq) - iskren, istinoljubiv ovjek stoga se nee zamarati, budui je
1 76
KNJIGA O DUI
postavljen na Pravi put, koj i m se vodi i dok miruje. Nee se zamarati
ni onaj koji je bez iskrenosti i istinoljubivosti - takvome je preprijeen
put, njega obuzmu ej tani i u njega unesu zbunjenost, pomute mu
jasno vienje pa on, ako hoe, moe vriti Boije naloge, a ako hoe
moe ih i zanemariti: njegovo djelo samo ga jo vie udaljava od A
laha. Ukratko, sve ono to je posveeno Allahu, i za ta se smatra da
se ostvaruje Nj egovom potporom, u sastavu je vojske smirene due
(nefs mutmeinnah).
Onoj pak dui koja je sklona zlu, njoj je za pratioca i druga
odreden ej tan. On stoj i iza nje, daje joj obeanja, pobuuje nada
nja. On u nj u umee neistinu, nalae joj injenje runoga i to runo
joj prikazuje lijepim; on joj pobuuje osjeanje da vremena ima jo
mnogo, la joj pokazuje u obliku koji joj je prihvatlj iv, koji joj godi,
i opskrblj uje je raznim vidovima nevaljale potpore, kakve su unita
vaj ue strasti i lana nadanja, koristei se pritom njezinim porivima
i volj om. Kroz to u nj u uvodi sve nevalj alo.
Protiv lj udske due on se i nije mogao posluiti niim boljim
od njezina poriva i vlastite joj elje. Od njega su to nauila i njegova
sabraa, ej tani iz lj udske vrste - i oni se za nedostupne oblike ne
mogu potpomoi niim snanijim od vlastitog poriva i elje, pa kad
ih jedan od tih oblika izda, oni nastoje pronai drugo za im ude
nj ihove due, to im je milo.
Potom tragaju za nainom kako to postii, ime ga uloviti, pa
kad im dua otvori vrata strasti oni ulaze na njih i zalaze posvuda
- i pustoe, i rue, i obeauj u, i zarobljavaj u, i rade sve ono to
neprijatelj uradi po zemlji svoga neprijatelja kada zavlada njome.
Tako unite obiljeja vjerovanja, zikra i namaza, i porue damije, a
oive si nagoge, i crkve, i krme, i bordele i uprave se prema meleku,
pa ga zarobe i oduzmu mu njegovo carstvo - od oboavanja Milo-
1 77
Ibn Qajjim ei-Dewzi
am w+ ~
stivoga, u kojem stanju se ono nalazilo, preobraze ga u oboavanje
razvratnica i idola, iz asti pokornosti u bijedu neposluha, iz sluanja
onog u emu se nalazi milost u sluanje onog ejtanskoga, iz pripra
vnosti za susret s Gospodarom svih svjetova u pripravnost za susret s
ejtanovom braom. l, dok je ranije uvao Allahova prava i Njegove
zapovijedi, odjednom je postao uvar svinja; dok je bio na poloaju
da slui Silnoga, Milostivoga, doveden je u poloaj da slui svakog
ejtana prokletoga!
Hoe se kazati da je melek pratilac smirene due, a ejtan pratilac
one koja je sklona zlu.
Ebu el-Ahwas, posredstvom 'taa ibn es-Saiba i Murre, prenosi
slijedeu Abdullahovu izjavu: "Boiji Poslanik, s. a. w. s. , rekao je: ' I
ejtan i melek, doista, svraaj u do ovjeka, pa ga ejtan strai zlom
i navodi ga na poricanje istine, dok mu melek svoj i m navraanjem
nagovjetava dobro i navodi ga na priznavanje istine, pa ko takvo to
osjeti neka zna da je to od Allaha, i neka Allahu bude zahvalan. A ko
osjeti ono drugo, neka se utjee Allahu od prokletog ej tana!' Zatim
je prouio:

etan vas pli neimatinom i navraa vas na razvrat!1

(El-Beqare, 268)
Ovaj hadis prenosi i 'Amr, takoer posredstvom 'taa ibn es
Saiba, i jo dodaje: "Mi smo u vezi s ovim hadisom sluali i komentar:
Ao neko od vas osjeti neto od melekovog navraanj a, neka Allahu
izrekne zahvalu, neka Ga zamoli da mu dadne neto od te dobrote,
a ako neto osjeti od ejtanova navraanj a, neka se Allahu obrati za
oprost, i neka zatrai zatitu od ejtana!"
8!
1 78
U Korkurovom prijevodu stoji: " . . . i navraa vas da budete krti". Meutim, izraz d
fahi', koji je upotrijebljen u ovom ajetu,oznaava sve to je razvratno, amoral no, kako u
uem, tako isto i u irem kontekstu, i mi smo ga ovdje preveli u skladu s tim njegovim
znaenjem.
=
=
KNJIGA O DUI
=~
Prema tome, kod smirene due melek i njegova vojska rezultanta
su vjerovanja (iman) - oni od smirene due trae tewhid, ihsan, do
broinsrvo, prisutnost svijesti o Bogu u svakom postupku, strpljivost,
pouzdanje u Boga, pokajanje, sklanjanje pod Boije okrilje, okrenu
tost ka Allahu, hi trost u primjeni Njegovih naloga, pripravnost za
smrt i za ono to slijedi iza nje.
S druge strane, ejtan i njegova vojska rezultanta su nevjersrva
(kufr) i oni od due koja je sklona zlu (emmirah) trae upravo suprotno.
Allah uzvieni svemu onom to nije Njemu posveeno, ime se nije
nahodilo postii Njegovo zadovoljsrvo, to nije oznaavalo pokornost
Njemu, namee ejtana, preputajui mu da to bude njegovo podru
je, njegov feud, i on u tim djelima i u tom feudu onu duu koja je
sklona zlu upuuje da od smirene due preuzme njezina djela i da ih
uini pretpostavkama svoje snage. Stoga njezina glavna preokupacija
i jest da onu lii svih djela, da sva ona pripadnu njoj. Smirenoj dui
je tako najtee sauvati djela od ejtana i od zlu sklone due i zadrati
ih posveene Allahu. Pa, ako bi od njih makar j edno djelo stiglo kako
treba njime bi se ovjek mogao izbaviti, meutim dua koja je sklona
zlu i ejtan ne ele joj ostaviti ni jedno jedino djelo da stigne do Allaha.
Tako neki od onih koji poznaju Allaha ('arifn) , i koji poznaju sebe,
kau: ''laha mi, da znam da mi je jedno jedino djelo stiglo do Allaha,
doista bih se vie radovao smrti nego to se raduje onaj koji se nakon
dugog izbivanja vratio svoji m ukuanima!"
Abdullah ibn Omer kae: "Da znam da mi je Allah primio
jednu jedinu moju seddu, nita od onog to mi nije dostupno ne
bi mi bilo drae od smrti! Allh prima samo od onih koji su dbri!
(El-Ma'ida, 27)
1 79
Ibn Qajjim el- Diewzi
4
4 4
Dua koja je sklona zlu na suprotnom je poloaj u od smirene
due, i na svako dobro koje potekne od one prve ova druga joj uz
vrati njemu primjerenim zlom kako bi joj to dobro pokvarila. Tako,
kad ona prva pokae vjerovanje i tewhid, ova pokae sumnju ili
licemjerstvo koje to vjerovanje ugroava, ili pokae neki oblik mno
gobotva (irk) koji ga odbija, ili lj ubav mimo lj ubavi prema Bogu,
nade i straha od Njega. Ona u tome biva zadovoljna tek onda kada
uspije ljubav prema nekome drugom staviti ispred lj ubavi prema
Njemu, uzvienom, ispred straha i nade vezanih za Njega; kad, dakle,
ono to je posveeno Njemu bude pozadi , a ono to je namijenjeno
ljudima bude naprijed, to je prisutno kod veine ljudi. I kad ona
pokae isto slijeenje Poslanika, a. s. , ova stane navoditi prosudbe
ljudi i nj ihove izjave o Objavi, iznosei i takve dileme koje odvode
u zabludu i koje onu ometaju od cjelovitog slijeenja i od uzimanja
Sunneta za suca, te od toga da se ne obazire na ono to su kazali lju
di. Tako dolazi do sukoba tih dviju dua, i pobjednik tu bude onaj
kome pomogne Allah!
Kad ona pokae iskrenost, istinolj ubivost, pouzdanje u Boga,
priljenost Njemu i samokontrolu, ova pokae ono to je upravo
suprotno od toga pokazujui to kroz brojne oblike - zakl injui se
Allahom da na hatru nije imala nita drugo do dobro (ihsan) i prikla
dnost (tewfq) , a Allah zna da ne govori istinu, da je na hatru imala
samo udovoljiti svom unutranjem porivu u mjeri u kojoj je to bilo
mogue i umjesto tamnice slijeenja ( Poslanika) i isto sunnetske
presudbe u stvarima ii za zadovoljavanjem svoje vlastite elje, strasti i
nahoen ja. Meutim ona se time, Allaha mi, samo liava lagodnosti
koja se nalazi upravo u slijeenj u i preputanju Sunnetu i sebe uvodi u
1 80
KNJI G O DUI

tamnicu strasti i elje, u njezinu tjeskobu, njezin mrak i amu. Tako
jo na Ovome svijetu postane utamniena, u Berzahu bude u jo veoj
tjeskobnosti a u danu svog drugog povratka bit e u jo veoj !
Ono to je najzaudnije u vezi sa njom jest to da je ona u stanju
opiniti razum i srce - tome to je najasnije, najbolje i najvrjednije
ona prilazi i izvodi ga u prezrenom obliku. Kako veina ljudi ima
djeiju pamet i djeije snove, tj . kako nisu dostigli ni stupanj prvog
odbijanja od sise u pogledu neovisnosti od sviknutosti, a nekamoli
dosegli onu zrelost kojom zreo, razuman ovjek moe razlikovati
ta je od dva dobra bolje pa tom dobru dati prednost i koje je od
dva zla gore pa ga izbjegavati palj ivije, to ona nepomueni tewhid,
koji je svjetliji od Sunca i od Mjeseca, njima prikazuje u krnjavom,
prezrenom obliku.
Velikani su ostavljali svoje visoke drutvene poloaje i s njih se
sputali do stupnja pravoga ropstva, siromatva, poniznosti i pune
ovisnosti, kad u svom posjedu vie ne bi imali nita, ni vlastite volje
ni zauzimanja, osim ako bi im to Allah dopustio, pa bi im dua
arobnica taj nj ihov stupanj uspijevala prikazati kao nj ihove najvee
nedostatke, njihovu unienost, gubitak ugleda, uvjeriti ih da se ni
po emu ne razlikuju od obinih siromaha i bijednika, i tako bi u
njima izazivala otpor i prijezir istog monoteizma (tewhid) , i oni bi
govorili: Zar on d bogove svede na Boga jednog? T je, zista, neto
veoma udno! (Sad, 5)
I isto slijeenje Poslanika u svemu onome s ime je doao i
preferiranje toga nad svim ljudskim miljevinama, prikazivala bi i m
tako to bi u njihovim oima umanjivala vrijednost vjerskih uenjaka
('ulema') i navodila ih na odbacivanje njihovih stajalita i poimanja
Boijeg i Poslanikovog govora - to je nedolian odnos prema nji
ma, istravanje ispred nj ih - i to bi dovodilo do toga da oni o njima
I RI
Ibn Qajjim ei- Dewzi
ponu misliti runo, da ponu vjerovati kako su to ljudi kojima je
ispravnost promaknula, i da im oni mogu primjereno uzvratiti, biti
uspjeniji i ispravnost imati u svoji m rukama, mimo njih; to bi pre
ma njima izazivalo kraj nj u odbojnost, dok bi se rijei ovih potonjih
tretirale jasnim i nedvojbenim (muhkem), koje se imaju obavezno
slijediti, a rijei Poslanikove dvoj benim, manje jasnim (muteabih),
koje se i maj u ravnati prema onome to su oni kazali, pa ono to bude
u suglasju sa njima to e se i prihvatiti, a to bude u nesuglasj u to e
biti odbaeno, dat e mu se odgovaraj ue tumaenje ili e pak biti
ostavljeno postrani. I nakon svega toga, dua arobnica e se j ednako
kleti: "

elimo samo dobro i prikladnost! ", a Allah najbolje znade ta

je u srcima njihovim.
#
# #
Ona bi im iskrenost jo pokazivala i u takvom obliku od kojega
se bjei, koji izlazi iz razumskih okvira u pogledu ivota, ivotne
prij aznosti i draesnosti, i koji ovjekovo duhovno stanje i drutvenu
komunikacij u postupno odvodi nadolje. Tako oni u svoj im djelima
mogu biti potpuno iskreni, ali, budui da nikome ne urade kakva
dobra, klone se ljudi i oni se klone njih, i ponu ih mrziti i oni ponu
mrziti njih, ponu se neprijateljski odnositi prema njima, i oni prema
njima, pa kada shvate da je to besmisleno stanu iz tog stanja bjeati
na svaki nain. Njihova konanica bude da samo u malom dijelu
svojih djela - onih koja se ne tiu ljudi - ostanu iskreni, a da sva druga
nj ihova djela budu posveena nekome drugom, ne Alahu.
1 82
+
+ +
KNJIGA O DUI

ovjekov ispravan odnos prema Allahu (sidq) i borbu protiv

onih koji napuste Njegovu vjeru i Nj egovu zapovijed dua sklona
zlu mu predstavlja kao neprijateljsko atakovanje na lj udska bia,
na njihovo uznemiravanje i orobljavanje, sugerira da se time izlae
neizdrivim nedaama, da e se time dovesti do toga da e biti meta
strijelama zlobnika i druge sline dileme koje nanosi dua arobnica,
o emu pobuuje misli . Stvarnost borbe na Boijem putu (dihad)
predstavlja mu kao neto gdje se ubija ljudsko bie, neto to e mo
da rezultirati time da se neko drugi oeni njegovom enom, neto
uslijed ega djeca ostaju siroad a imovina se dijeli nasljednicima;
stvarnost zekata i sadake predstavlja mu kao rastajanje sa imetkom,
njegovo umanjivanje, isputanje iz ruku, s primislima da bi ga to
moglo uiniti ovisnim o ljudima, izjednaiti ga sa svakim siromahom i
vratiti ga nazad s njegova drutvenog poloaja; stvarnost potvrivanja
savrenosti Allahovih svojstava predstavlja mu u obliku antropomor
fzma (tebih) i usporedivosti (temsil), to ga odvraa od priznavanja
Boijih svojstava, od ega stane odvraati i drugoga, istovremeno mu
predstavljajui nevjerovanje u Boija svojstva (ta'til) kao velianje
Boga, Njegovo uzdizanje ponad svakoga nesavrenstva (tenzih) .
Ono to je jo zaudnije od toga jest to ona sve one postupke,
etinosti i svojstva koja vole Allah i Nj egov Poslanik sravnj uje sa
onima koja ne vol i , i ovjeka smuuje u jasnom raspoznavanju jednog
od drugog, to mogu prevladati jedino oni koj i su obdareni snanom
pronicljivou (erbab el-besair) - budui da postupci proishode iz vo
lje, da se na organima pokazuju proishodei iz dvij u dua: one sklone
zlu, i one smirene - pa djela u svojoj vanjskoj manifestaciji mogu biti
slina dok su u svojoj unutranjoj stvarnosti sasvim razliita.
Za to se moe navesti mnogo primjera, kao to je npr. ljubaznost
(mudarat) i laskavost (mudahena) - prva proishodi od smirene due,
1 83
Ibn Qajjim el-Diewzi
a druga od one sklone zlu; zatim skruenost koja proishodi iz vjerova
nja i ona skruenost koja pro ishodi iz prijetvornosti; dostojanstvenost i
uobraenost, nadutost i osornost; skromnost i ponienost; mo u fun
kciji Allahove zapovijedi i ona koja je u fnkciji oholjenja na zemlj i;
zagrijanost za Allaha i srdba zbog onoga to Njega srdi i zagrijanost
i srdba radi vlastitih poriva; dareljivost i rasipnitvo; harizmatinost
i oholost; briga o asti i umiljenost; hrabrost i drskost; opreznost i
kukaviluk; umjerenost i krtost; obazrivost i runa primisao; proni
cavost i priin; korisna poduka i ogovaranje; poklon kao znak panje i
mito; samokontrola u emotivno nabi jenim situacijama i neosjetljivost;
prelaenje preko neijeg runog postupka i potinjenost; ispravnost
srca i blesavost i nehaj ; povjerlj ivost i neopreznost; izgledno nadanje
i pusto snivanje; pokazivanje Allahovih blagodati i uznoenje njima;
radost srca i radost strasti; njenost srca i njegova bojaljivost; gnjevnost
i mrnja; zdravo nadmetanje i zavist; udnja za elnitom (hubb er
riase) i udnja za elno m pozicijom u bogobojaznosti (hu bb el-imame) i
pozivanj u na Boi ji put; lj ubav za Allaha i ljubav uz Allaha; oslanjanje
na Boga i nedostatnost vlastitog angamana ('adz) ; predostronost
i runo sumnj ienje; nadahnue koje je od meleka i ono koje je od
ej tana; temelj itost u radu i prolongiranje rada; umjerenost i zakidanje;
naprezanje i prekomjernost; lijep savjet i predbacivanje; inicijativnost i
ishitrenost; otkrivanje drugima, pri potrebi, svog stanja i kuknjava.
Tako jedna stvar moe imati jednaku vanjsku mani festacij u, no
ipak se dijeliti na pohvaljeno i pokueno, poput, naprimjer, snane
radosti i snane alosti, ljutnje zbog nekog neprilinog postupka i
bijesa, ljubomore i uznositosti, pri tajene udnje i strplj ivosti (tedem
mul ), skruenosti i zavisti , radovanja i odvanosti, ala za izgubljenim
i ala zbog gubitka njegove materijalne vrijednosti (hirs), nadmetanja
i pukog isticanja Boije blagodati , zakl injanja i pokazivanja nemoi i
1 84
KNJIGA O DUI

jadnosti, utljivosti i suzdranosti u govoru, pobonosti i osamljivanja,

povlaenja od ljudi i uobraenosti, impulsivnosti i ogovaranja . . .
Tako se u hadisu kae "da ljubomore ima takve koj u Allah voli,
ali i takve koj u mrzi!" Ljubomora koju Allah voli jest ona opravdana,
kad postoji neka sumnja, a ona koju ne voli jest ona gdje ne postoji
nikakva sumnja. U hadisu se, isto tako, kae da "ima ponositosti
koju Allah voli , ali i one koj u ne voli. Ponositost koju voli jest ona
koja se pokae u ratu!"
U vjerodostojnom (sahih) hadisu se, takoder, kae: "Zavisti
nema mjesta, osim u dvome: kad Allah nekome dadne imetak pa
ga on upregne u troenje na pravdu i istinu, i kada Allah nekome
dadne mudrost, pa on prosuuje po njoj i njoj poduava drugoga!"
Takoder se u vjerodostojnom hadisu kae "da je Allah paljiv i da voli
paljivost, da za paljivost podaruje ono to ne podaruje za prijekost!"
Tu jo stoj i: "Onoliko koliko je ovjeku dato paljivosti, toliko mu
je dato i dobra!"
Treba kazati da je paljivost (rifq) jedno, a inertnost (et-tewani)
i lijenost neto drugo. Inertnome je, naime, teko pokrenuti se i za
onim to je samome njemu od koristi, svejedno to mu je to do
stupno, zbog ega to proputa, dok onaj paljivi tu korist nastoji
dostii na najprijazniji nain, u granicama mogunosti, s krajnjom
popustlj ivou.
Isti je sluaj i s lj ubaznou i laskavou - prva je pohvalno
svojstvo, druga pokudeno. Razlika izmeu njih je u tome to e
ljubazan ovjek sa svoj im sagovornikom biti prijazan i tako iz njega
izvui istinu, ili ga pak odvratiti od neeg pogrjenog, dok e laskavac
s njim isto tako biti prijazan, ali s namjerom da ga podri u njegovoj
pogrjenosti, da ga zadri u nj egovoj ponesenosti. Lj ubaznost je,
dakle, primjerena vjernicima, a laskavost licemjerima.
1 85
Ibn Qajjim el-Dewzi
Za neto takvo kao primjer se navodi ovjek koji na sebi ira ir
koji mu uzrokuje veliku bol, pa mu doe blag lijenik, upozna se sa
stanjem rane i potom je stane orekavati. Kad rana sazrije, tada je
rasijee njeno i paljivo, i tako izvadi ono to je u njoj. Potom na
nju metne lijek i rehler koji budu brana inficiranju, kojemu na taj
nain prekida opskrbu. Iza toga na to mjesto stavlja druge rehlere
kojima se podstie zarlaivanje a onda, po formiranju nove koe,
po njoj prosipa praak koji joj osigurava potrebnu vlanost. Nakon
toga vee je u zavoj i dalje je prati, sve dok to mjesto ne postane
sasvim zdravo.
Laskavac pak takvome rekne: "Ne boj se, nee ti nita biti od nje.
Nije to nita. Prekrij je kakvom krpom i ne obaziri se na nju!"
Tako rana vremenom sve vie j aa i vrsne, sve dok se posve ne
zatruje.
Ovo se doslovno moe primijeniti i na duu koja je sklona zlu
(errirah) i na onu smirenu duu (rutreinnah), pa razmisli o tore!
Ako je stanje takvo kod ira zbog samo jedne fontanele82, kako je
tek s onom boleu koja u svojoj opakosti nahrupi iz due sklone
zlu, koja je rudnik svih strasti, boravite svakog poroka, koju u stopu
prati ejtan s kraj njom lukavou i prepredenou, dajui joj lana
obeanja, pobuujui joj puste elje, opsjenjujui je svakom vrstom
opsjene, tako da se ono to je korisno pokazuje tetnim, a ono to je
tetno korisnim, lijepo runim, runo lijepim . . .
To je, tako mi Boga, najopasniji vid opsjene (sihr). Stoga Uzvie
ni kae: Pa zto ond doputate d budte opsjenjeni83. (El-Mu'rinun,
82
8I
1 86
Fontanela - umjetni kanali za odvod gnoja i sl.
Kod Korkuta stoji: " . . . da budete zavedeni!?"
KNJIGA O DUI
89) - upravo, dakle, ono za ta su oni optuivali poslanike - mir i
blagoslovi Allahovi neka su na njih! - isto onako kako su im pripisivali
i zabludjelost, izazivanje nereda, ludost i blesavost.
Vjerovjesnici, poslanici i velikodostojnici svih naroda utjecali
su se Bogu od zla one due koj a je sklona zlu i od njezinog pratioca
i druga - ejtana upravo zato to su njih dvoje ishodite svakoga zla,
njegov stub i njegovo izvorite; to jedno drugo podupire u zlu, to
se potpomau.
Dvojica koji mlieko sisae sa grudi jedne majke,
zklee se bradvicama tim: rastat se neemo nikad!
Uzvieni Allah kae: Kad hoe d ui Kur'n, ztrai od Allha
ztitu od prokltog etana! (En-Nahl, 98) A ako etan pokua d te
na zlo naved, ti potrai utoite u Allha, On uistinu sve uje i zna!
(El-A' raf, 200) l reci: "Tebi se ja, Gospodru moj, obraam z ztitu
od prividenja etanskih, i tebi se, Gospodru moj, obraam d me od
njihova prisustva ztiti!" (El-Mu'mi nun, 97-98) Reci: "Uteem se
Gospodru svitanja od zl onoga to On stvara, i od zl mrkl noi kad
razstre tmine, i od zl smutlivca kad smutnje sie, i od zl zvidlivca
kad zvist ne krie!(Sra El-Feleq) Reci: "Uteem se Gospodru ludi,
vldru ludi, Bogu ludi, od zl etana-napasnika, koji zle misli unosi
u srca ludi - od dinna i od ludi!" (Sura En-Nas).
Ovo je utjecanje od njezinog prijatelja i pratioca - a kako j e
on samo ruan drug i pratilac! - pa je Allah uzvieni naredio Svome
Vjerovjesniku i njegovim sljedbenicima da se utjeu Njegovoj punoj,
savrenoj Boanstvenosti od ta dva stvorenja koja su vrlo utjecaj na u
proizvodnj i zla i nereda.
Srce se tako nalazi izmeu ta dva neprijatelja ije ga zlo stalno
salij ee i nahre na nj , i prvo oboljenje koje ga zahvati od due sklone
1 87
Ibn Qajjim el-Dewzi
zlu jest strast i lj ubav, i ar, i tranj a, i bijes koji proisteknu iz nje, iz
ega se potom izrodi oholost, zavist, nasilje i elja za dominacijom
nad drugim (tesellut). Srce s tom svojom boleu upozna ljekara
varalicu, prevaranta, i on mu doe u posjetu i propie mu razne vr
ste otrova i tetnih sastojaka i to mu, svoj om opsjenom, prikae kao
ono u emu je njegov lijek. Tako se slabost oboljeloga srca i snaga
due sklone zlu, i ejtan, saglase na tome da ovo dvoje prue svoju
ispomo, jer je to gotovina i trenutana slast, za im se vapi sa svih
strana. I tako elja raste, pobudama strasti se ne prilazi ozbilj no, te
stane se ugledati na veinu, njih oponaati, pristajui na to da i on
zadobije ono to imaju oni.
Pa, kako da se, uz sve te brojne zapreke, odazove zovu imana,
pozivau u Dennet?! To e biti u stanju samo onaj kome Allah
osigura Svoj u potporu, koga osnai Svojom milou i za koga On
preuzme uvanje i zatitu, ijem srcu otvori vid pa on mogne vidjeti
brzinu prolaznosti ovoga svijeta, nj egov brzi zalazak; vidjeti kako se
on na koncu okree protiv onih koji su mu se predali, ta ini od
nj ih; vidjeti da je on, u odnosu na Vjeni ivot, poput zagnj urka
koj i utone u more.
=
= =
Razlika izmedu skruenosti imana i skruenosti licemjerstva sa
stoji se u tome to je skruenost imana ustvari skruenost srca pred
Allahom, proetog pijetetom, velianjem, potovanjem, strahopo
tovanjem i stidom, kad se ono sasvim pribije uz Allaha, ispunjeno
strahom, sramom, ljubavlju i stidom, i kad mu budu oevidne Alla
hove blagodati i njegovi vlastiti propusti. Pred tom injenicom ono
e se, neminovno, skruiti, a za njim e se u tome povesti i svi drugi
organi - i oni e postati skrueni.
1 88
KNJIGA O DUI
Ona pak skruenost koja potekne od licemjerstva manifestirat
e se samo na organima, vjetaki i usiljeno, dok istovremeno samo
srce nee biti skrueno. Jedan ashab je govorio: "Sauvaj me, Boe,
skruenosti licemjerstva! ", pa kad je upitan kakva je to skruenost
licemjerstva, rekao je: "Da se tijelo vidi skruenim, a da srce ne bude
skrueno!"
Naime, onaj ko je skruen Allahu jest ovjek kod kojeg je ugasla
vatra njegove strasti, ijeg je dima nestalo u njegovim prsima pa su ona
ostala ista i sjaj na, te ih je obasj alo svjedo Velianstvenosti, uslijed
ega su strasti njegove due zamrle zbog straha i ozbiljnosti koj ima
se ono ispuni. Organi se tako umire, srce postane staloeno i smiri
se uz Allaha i uz misao na Njega, zahvalj uj ui upravo onoj mirnoi
koja se spusti na nj od njegova Gospodara. Tako Mu postane ponizno
- a ponizni je onaj smireni, jer je imenica ponizan (muhbit) izvedena
iz glagola habute, to znai: sii u nizinu, spustiti se u iroku ravan,
koja j e, dakle, mirna pa se voda sakuplja u njoj.
Isti je sluaj i s poniznim srcem - ono se skrui i umiri, poput
ravne povrine zemlje u koj u se slijeva voda, i gdje se zadrava. Takvo
srce se pred svojim Gospodarom sputa na seddu, veliaj ui Ga,
ostajui tako ponizno i skrueno pred Njim, i ne podie glavu s te
sedde sve do susreta sa Njim.
Oholo pak srce titra od svoje oholosti i nadima se, pa bude po
put istroene zemlje na kojoj se ne moe zadrati voda. A skruenost
imana je onakva.
S
to se tie one umrtvljenosti i skruenosti koje potjeu od licemjer
stva, to je jedno stanje proizvedeno usiljenou i prijetvornim i vjeta
kim umiren jem organa, dok je dua iznutra ostala mlada j sona, puna
strasti j pohotnih tenji . Takav se ovjek u vanjskoj pojavnosti nadaje
skruenim, dok iznutra njega preaj u lav i tigar, ekaj ui rtvu.
1 89
Ibn Qajjim el-Dewzi

+
= +
S
to se tie asnosti due, ona je njezina zatita od niskosti, pro
stota i svih onih aspiracija koj i m se rui sve pred sobom, koj im se
ljudima skidaju glave, jer upravo zahvaljujui toj asnosti ovjek se
osjea suvie po nosnim da bi svoj u duu upleo u takvo neto, to nije
sluaj i s hvalisavou (tih) koja nastaje od dviju stvari: od zadivljenosti
sobom i od nipodatavanja drugog; iz tog dvoga raa se hvalisavost,
dok se ono prvo raa iz dviju plemenitih karakternih crta: ponosi
tosti due i njezine plemenitosti i potivanja njezinoga Posjednika i
Gospodara, tj. iz nepristajanja na to da Njegov rob bude nizak, prost
i podaJ, iz ega se raa asnost due, sauva se njezina ispravnost.
Osnova svega toga jest spremnost due, njezina pripravnost i podrka
koja joj pritj ee od njezinoga Gospodara i zatitnika. Ako ostane bez
te spremnosti i tog dotoka, ostaje bez svakog dobra.
+
= =
Isto je i s razlikom izmeu gorljivog prijezira (hamijjah) i siro
vosti (defa') - gorlj ivost prijezira je odbijanje due od prijekornog
dojenja, od sise koj a je l ijevak odvratnosti, prostore i niskosti za ije
bi mlijeko - ako bi bilo puteno da tee obilno - ljudi kidisavali jedni
na druge, pa se moraju odbiti od tog dojenja, za kojim se digerice
trgaj u od silne elje za nj im, no koje se mora prekinuti. Pa, ako po
uri s tim odbijanjem bit e ti se zahvalno i ti e biti hvalevrijedan,
a ako otegne sa nji m nee imati nagrade.
Stvar je sasvim razliita sa sirovou. Ona je osionost u dui,
grubost u srcu, neobraenost u naravi, iz ega se raa jedna karakterna
osobina koja se zove sirovost.
1 90
=
= =
KNJIGA O DUI
Razlika izmeu skromnosti (tewadu') i snishodljivosti (mehanah}
nalazi se u tome to se skromnost raa iz znanja o Allahu - uzvien
neka je On! - , poznavanja Njegovih imena i atributa, te obrisa Nje
gove velianstvenosti, zatim Njegova potivanja, voljenja i velianja,
i iz poznavanja samoga sebe, manjkavosti i nedostataka svoga djela.
Iz svega toga raa se jedna karakterna crta - skromnost. To je svi janje
srca uz Allaha, sputanje krila poniznosti prema Njegovim robovi ma,
kad ovjek ne vidi da je imalo bolji od bilo koga od njih, da kod bilo
kog od njih ima neko pravo; naprotiv, kad vidi da su drugi ljudi bolji
od njega i da, prije, oni imaju svoja prava kod njega. Tu karakternu
crtu Allah, d.., podaruje onome koga voli, kome hoe ukazati poast
i koga pribliava Sebi.
Snishodlj ivost je pak niskost, bijednost, podatnost i vulgarnost
due, sve sa ciljem da se udovolji njezinim strastima i ugodnostima,
kakva je, npr., poniznost prostaka radi udovoljavanja svojim strasti
ma, poniznost objekta prema svome subjektu, i kakva je poniznost
onoga ko tei postignuti svako zadovoljstvo prema onome za koga se
nada da bi od njega mogao dobiti ta zadovoljstva. Sve je to niskost, a
ne skromnost, dok Allah uzvieni voli skromnost, a ne voli niskost i
snishodljivost. U jednom vjerodostojnom hadisu Poslanik, s.a.w.s.,
kae: "Objavljeno mi je: ' Budite skromni tako da se niko ne smatra
bolj im od drugoga, da ne bude nepravedan prema drugome!"
Postoje dvije vrste pohvalne skromnosti:
l . Prva je ovjekova skromnost koja se manifestira kroz vrenje
Boi j ih naredbi i kroz nekrenje Njegovih zabrana jer dua,
idui za onim to joj je lake, sklona je nemaru prema Nje
govoj zapovijedi, ime izraava neku vrstu prkosa i bunta,
1 91
Ibn Qajjim el-Dewzi
bjeanj a od pokornosti, dok, s druge strane, rado pristaje
uz Njegove zabrane idui za tim da doe do neeg to joj se
zabranj uje. Tako, kad ovjek sebe svede na Allahovu zapo
vijed i Njegovu zabranu on time izraava svoj u skromnost,
postaje ponizan za pokornost.
2. Druga vrsta j e ovjekova skromnost pred velianstvenou
Gospodara, pred Njegovom veliinom, njegova skruenost
pred Njegovom moi i veliaj nosti, pa kad god mu se dua
stane uzdizati, prisjeti se velianstvenosti Gospodara uzvi
enoga, Nj egove jedinstvenosti u tome i Njegove velike
srdbe prema svakom onom ko pokae sklonost da se s
Njim u tome nadmee, ponizno se postavi prema Njemu
i ovjekovo se srce privije uz velianstvenost Boij u, smiri
se uz Njegovu Boansku autoritativnost i pokorno se preda
Nj egovoj vlasti, to je i kraj nja skromnost. Ona obavezno
sadri i onu prvu vrstu, premda nije i obratno.
Stvarno je pak skroman samo onaj ko pri sebi ima i jedno i drugo,
a - samo je Allah Taj od koga treba traiti pomo!
+ =
Isti je sl uaj i sa snagom koja se primjenjuje u realizacij i Boije
zapovijedi - i to predstavlja Nj egovo potivanje, potivanje Njegovih
naloga i prava predstavljeno u nj ihovu ozbilj enju, dok uznositost na
zemlji predstavlja velianje svojega nefsa, nastojanje da on bude prvi,
da se sprovodi njegova rije, bilo da se pritom potiva Boija zapovijed
ili da se omalovaava.
S
tavie, ukoliko se njegovom samouznoenju
isprijei neka Allahova zapovijed, neko Njegovo pravo ili neto to mu
je drago, on se na to nee obazirati, ponaa t e se kao da i ne postoji i
umrtvit e ga kako bi mogao ostvariti svoju uznositost.
1 92
KNJI A O DUI

Tako je i s gorljivou za Allaha i s gorljivou za nefs. Onu prvu
pobuuje pijetet prema zapovijedi i onome ko ju je izdao, dok drugu
pobuuje velianje nefsa i bijes zbog promaknua nekog njegovog
uitka. Tako gorljivost za Allaha do izraaja dolazi kad ovjekovo
srce pro kljua osjeajima velianja Njegovih prava, to je stanje onog
ovjeka ije srce obasja svjetlo Allahove moi (sultan) , pa se ono svo
ispuni tim svjetlom, te kad se rasrdi rasrdi se upravo zbog svjetla te
moi koje se spustilo na njegovo srce.
Kad bi se Boiji Poslanik, s. a. w. s. , jako rasrdio njegove one
jagodice bi se zacrvenjele, dok bi mu se izmeu oiju ukazao znoj
kojega bi bijes potiskivao u obilju, pa ipak ne bi udovoljavao tom
bijesu, ve bi traio da se zadovolji ono to Allah zahtijeva.
Zejd ibn Eslem prenosi od svoga oca da bi Musau ibn Imranu,
s.a.w.s., kad bi se rasrdio kapa buknula vatrom.
Sasvim je pak drukija ona gorljivost koja potekne od nefsa - tu
je posrijedi vrelina koju nefs raspiri zato to joj je promakao neki
ugoaj ili izmaknulo neto to je nastojao ostvariti. Tako se poriv za
zlom (ftnah) nalazi u nefsu, on je pogonsko gorivo dok nefs plamti
vatrom strasti i bijesa. Prema tome, posrijedi su dvije vreline koje se
manifesti raj u na tjelesnim organima - jedna potjee od smirene due
i posljedica je velianja Allahova prava, dok druga dolazi od due
sklone zlu i rezultat je kivnje zbog neke proputene pril ike.

= =
Razlika izmeu darelj ivosti (dud) i rasipnitva (seref) sastoji
se u tome to je dareljivi ovjek ustvari mudrac koji dar stavlja na
njemu prilino mjesto, dok je rasipnik nasumini baca - njegov dar
pokatkad padne i na pravo mjesto, ali esto promai. To pojanjava
1 93
Ibn Qajjim ei-Dewzi
&
injenica da je Allah uzvieni, Svojom mudrou, u pogledu imetka
odredio neke obaveze, kojih je dvije vrste: prvostepene i drugostepene.
Prvostepene su, npr., zekat, obavezno izdvajanje za one koje se du
no izdravati i sl., dok su drugostepene, npr., pravo gosta, uzvratno
darivanje, neto ime se uva obraz i sl.
Dareljiv ovjek svoji m imetkom nastoji sve te obaveze izvriti na
najpotpuniji nain, s draga srca, sa zadovoljstvom i s nadom da e na
Ovome svijetu to dati lijepe plodove onima koj i e ostati iza njega, a
na Onome svijetu rezultirati nagradom. On to izdvaja s dragovolj
nou srca, s velikodunou i s lahkoom za razliku od rasipnika
koji ruku sa svoji m imetkom prua nasumice voen svojim po rivom
i strau, ne sraunato i imajui pred oima svrhu i korisnost, makar
ih pritom i potrefo.
Onaj prvi je poput onoga koji sjemenku posije u zemlju kako
bi iznikla iz nje, vodei rauna da je posije na plodno tle, pogodno
za klijanje i rast. On se nikako ne moe smatrati rasipnikom, ni
blesavim. Onaj pak drugi jest poput onoga koj i sjemenku posije
u neobradivo i tvrdo tle, pa ako neko njegovo sjemenje i padne na
mjesto s kojega moe nii, on ga veinom razbaca nasumce, i ono
se nagomila jedno preko drugoga. Na takvom mjestu sjemenje je,
dakako, izgubljeno, nee dati izglednog ploda. Iz takvog mjesta,
na kojem je sjemenje nagomilano jedno preko drugoga, jedan dio
mora biti odstranjen kako bi preostali dio mogao rasti, te kako bi ga
zemljite moglo razvijati.
Allah uzvieni - On je apsolutni Dareljivac.
S
tavie, sve dare
ljivosti, one u viem, i one u niem svijetu, u odnosu na Njegovu
dareljivost manje su od jedne kapljice u odnosu na sva zemaljska
mora, koja su, takoer, dio Njegove darelj ivosti. Pa, i pored toga,
On s mjerom sputa ono to hoe, Njegova dareljivost ne oponira
1 94
KNJIGA O DUI

Njegovoj mudrosti; On Svoj dar sputa na njemu primjereno mjesto,

premda veina ljudi ne zapaa da je upravo to mjesto primjereno
Boijem davanj u. Allah, meutim, zna gdje e spustiti Svoje dobro,
koja su mjesta najpogodnija za nj .
=
= =
Razlika izmeu harizme (mehabah) i oholosti (kibur) sastoji se
u rome to je harizma jedna od manifestacija ispunjenosti srca veli
inom Boijom, ljubavlju i velianjem Njega - naime, kada se srce
time ispuni u njemu se poj avi svjetlo, na njega se spusti smirenost
i ovjek bude ogrnut platom harizmatinosti (hejbet) , njegovo lice
prekrije slatkoa i harizma i ono u ljudskim srcima stane pobuivati
naklonost i snano potovanje i ona ponu naginjati njemu, a oi
osjeati radost u gledanju u nj , srca prijatnost u druenju sa njim. Tada
njegov govor postaje samo svjetlo, ulazak svjetlo, izlazak svjedo, svaki
postupak svjetlo. Ako uti, utnja mu bude dodatak dostojanstvu, a
ako progovori, govor mu privue i srca i ui lj udi.
Oholost je pak jedan od obrisa samodopadljivosti i nepokornosti i
ona pro ishodi iz srca koje je ispunjeno neznanjem i nasiljem, iz kojeg
se odselila potinjenost Bogu (el-'ubidijjeh) i na koje se spustila mr
nja. Stoga takav na ljude gleda s prezrenjem, meu ljudima se kree
gordo i s njima saobraa tako to u svemu prednost daje sebi, nikada
njima, i nikad ravnopravno. Sam hodi bez cilja i prvi ne pozdravlja
onog na koga naie - ako ak i uzvrati na njegov pozdrav, dri da je
time prema dotinome iskazao pretjerano potovanje. Onima koje
susretne ne pokazuje radosno lice, ni velikodunost, niti misli da
iko kod njega ima neko svoje pravo, ve da samo on kod drugih
ima prava; ne misli da su drugi bolji od njega, ve da je on bolji od
1 95
Ibn Qajjim ei-Dewzi
drugih. Takav se sve vie i vie udaljava od Allaha, a u oima ljudi
postaje sve manji, i sve prezreniji.
=
= =
Razlika izmeu pedantnosti (sijanah) i nadmenosti (tekebbur)
sastoji se u tome to je onaj koj i dri do sebe poput nekog ko obue
novo odijelo, isto, bijelo i skupocjeno, u kojem ulazi pred vladare
i druge uglednike i koje, stoga, uva de se ne uprlja, da na njega ne
padne praina, da se ne ufeka i da na njemu ne ostanu bilo kakvi
tragovi, sve u nastojanju da ono zadri svoju bjelinu i istou. Takvoga
bi mogao vidjeti kako izbjegava i zaobilazi sva ona mjesta za koja se
plai da bi se u njima mogao zaprljati, ne doputajui tako da na
njegovome odijelu ostane bilo kakav trag, feka ili neist, a ako bi se
neto od toga ipak na neki nain nalo na njegovom odijelu, pohitio
bi da ga skine, da ga odstrani i izbrie njegov trag.
Isti je sl uaj i s onim koji dri do svoga srca i svoje vjere - moe
ga vidjeti kako izbjegava feke grijeha i sve one tragove koje oni osta
vljaj u. Grijesi, naime, na srcima ostavljaju Aeke i tragove mnogo vee
od onih groznih Aeka koje ostaju na istoj i bijeloj odjei, no kako
je na oi navuena koprena one ih ne mogu vidjeti; moe ga vidjeti
kako zaobilazi sve ono to bi moglo zaprljati srce, pa se tako uva ljudi
i dri se podalje od onih koji se pretjerano drue sa njima, strahujui
da se i njegovom srcu ne dogodi ono to se dogodi odijelu koje se
suvie priblii koarima, mesarima, kuharima i njima slinima.
Stvar je sasvim razliita u pogledu nadmenog ovjeka. Naime,
premda on nalikuje ovome malopreanjem u pogledu njegove panje
i opreza, on u sutini tei za tim da sebe uzdigne nad drugima, da njih
spusti pod svoje noge. To je jedno, a ono je neto sasvim drugo.
m =~~
196

KNJIGA O DUI
Razlika izmedu hrabrosti (uda'ah) i smjelosti (dur'ah) jeste u
tome to hrabrost potjee iz srca ona je njegova postojanost, njegova
stabilnost kod sueljavanja sa iskuenj ima straha. Hrabrost je posebna
karakterna crta (huluq) koja se rada iz strpljivosti i pozitivnog miije
nja. Naime, ako ovjek bude uvjeren u pozitivan ishod i u tome mu
saveznik bude strpljivost, on e u tom sluaju biti postojan, upravo
onako kako se straljivost i kukaviluk radaj u iz negativnog miljenja
i odsustva strpljivosti, kad ovjek ne misli da e ishod biti pozitivan
i kad mu saveznik ne bude strpljivost.
Straljivost u osnovi potjee od negativnog miljenja i sugestije
da e se stvar zavriti nepovoljno, i razvija se iz plua kad prevlada
negativno miljenje i zlokobna sugestija, plua se nadimaju i pritiu
srce u njegovom stanitu, stiu ga i destabiliziraju, uslijed ega se ono
poinje tresti, drmati se, sve zbog pritiska i uznemiravanja od strane
plua. Tako u hadisu koji Ahmed i drugi autori biljee posredstvom
'Amra ibn el-'
A
sa Vjerovjesnik, s.a.w. s. , kae: "Najgore to se nalazi u
ovjeku jest razuzdana straljivost i strijepea lahkomost!" Straljivost
je, kako se vidi, nazvana razuzdanom, tj . onom koja razuzdava (hali' ),
budui da ona razuzdava srce, pomjera ga s njegovog leita uslijed
nadimanja plua, kako je Ebu Dehl prilikom Bitke na Bedru rekao
' Utbi ibn Rebi'u, naime: "Eto su ti se plua nadula!"
Tako, kada se srce pomjeri sa svoga leita djejstvo uma se redu
cira i ekstremitete zahvaa deformacija, stvari se izbacuju iz njihovog
prirodnog stanja. Prema tome, hrabrost je vrelina srca, njegov bijes,
njegovo dizanje, uspravljanje i stabilnost, pa kad ga drugi organi zapaze
kao takvog priteknu mu upomo, jer su oni njegove sluge, njegovi
1 97
Ibn Qajjim el-Dewzi
vojnici. Isto tako, ako se ono dadne u bijeg, u bijeg se dadnu i svi
njegovi "vojnici".
U pogledu smjelosti, pak, takoer postoji istup prema iskue
nju straha (iqdam) , no on se tu deava kao posljedica nedovoljne
promiljenosti, kao posljedica nerazmiljanja o posljedicama jednog
takvog ina, kad se istup pravi moda u pogrjeno vrijeme, suprotno
zahtjevu trenutka, pa - bilo na svoj u tetu, ili korist!
=
= =
S
to se tie razlike izmeu odl unosti (hazm) i straljivosti
(dubn) , ona se sastoj i u tome to su kod odlunog ovjeka (hazim)
aspiracija, volja i razum sjedinjeni, to on stvari mjeri jedne o druge i
za svaku od njih ima spreman odgovor. Sam izraz "odlunost" suge
rira sposobnost i sabranost/uvezanost. Tako se za snop suharaka kae
"sveanj" (huzmah}84 Prema tome, kod onoga iji je stav odluan i
nepokolebljiv svi elementi njegova stava su sabrani i uvezani tako da
on zna koje je od dva dobra bolje, a koje od dva zla gore. Stoga on i
pokazuje snanu odlunost kako u izraavanju stava tako i u umnom
pregnuu, bez straljivosti i slabosti:
Onaj slbe misli priliku svoju gbi,
i stvar kad promakne huli klto} sudbi.
=
= =
Razlika izmeu tedljivosti (iqtisad) i sebinosti (uhh) nalazi
se u tome to je tedljivost pohvalna karakterna crta, koja se raa iz
1 98
Tj. rije "huzmah" (sveanj) ima isti korijenski glagolski osnov (h-z-m) kao i rije "hazm"
(odlunost).
KNJ IA O DUSI

druge dvije karakterne crte - iz uravnoteenosti i mudrosti. Uravno

teenou se iznalazi mjera u pogledu nedavanja i davanja, dok se
mudrou svako od tog dvoga stavlja na njemu pripadajue mjesto,
koje mu je prilino. Tako se iz toga raa tedljivost, ona je sredina u
odnosu na dvije pokuene ekstremnosti, kako to kae Uzvieni : Ne
dri ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu - d ne bi priekor zsluio i
bez iega ostao! (El-Isra' , 29). J oni koji, kad udeiuju, ne rasipaju i ne
krtare, ve se u tome dre sredine! (El- Furqan, 67) l jedite i pite, samo
ne preterujte; On ne voli one koji preteruju! (El-A' raf, 3 1 ) .
Sebinost je, pak, pokuena karakterna crta. Ona proishodi iz
negativnog miljenja i slabosti due (nefs}, a dodatno ga pothranjuje
ejtansko straenje sve dok ovjek ne postane uznemiren u smislu da
nad neim stane drhtati, da prema tom neem bude halapljiv, iz ega
se izrodi brana prema troenju toga, strah da se ne ostane bez njega,
kako to kae Uzvieni:

ovjek je, uistinu, stvoren s nemirom naravi:

kad ga nevoia snade - ispunjen je samosaienjem, a kad mu se posrei
- on to sebino zdrva (od drugih)!5 (El-Me'arid, 1 9}
+
= =
Razlika izmeu opreznosti (ihtiraz) i runog miljenja (si' ez
zann) sastoj i se u tome to je oprezni poput ovjeka koji je poao na
put sa svojim prijevoznim sredstvom i svojim novcima i koji se, koliko
moe, uva presretaa na putu, ali i svakog onog mjesta iz kojeg bi ga
moglo snai neko zlo. Tako je on uvijek pripravan i spreman i dri
se svih onih pretpostavki koji m bi se mogao izbaviti iz neugodnosti.
Ajer Korkurovom prijevodu glasi: "

ovjek je, uistinu, stvoren malodunim: kad ga

nevolja snae - brian Je, a kad mu je dobro - nepristupaan je!"
1 99
Ibn Qajjim ei-Dewzi
e
Oprezan ovjek je, prema tome, poput naoruanoga, titom zatie
noga, koji se spremio za susret sa svojim neprijateljem, protiv kojega
se primjereno pripremio - ija je sva panja bila usmjerena na osigu
ravanje sredstava za spas, za obraun sa svoj im neprijateljem, to mu
nije davalo vremena za razvijanje negativnih misli o njemu. Potom,
sve to se te negativne misli o neprijatelju budu vie razvijale, to e
on osiguravati sve razliitije vrste pripreme i spreme protiv njega.

to se pak tie runog miljenja, to je stanje kad se ovjekovo

srce ispuni runim mislima o ljudima i potom se to prelije i odrazi
i na njegovom jeziku i ekstremitetima i ljudi se prema njemu per
manentno stanu odnositi s podsmijehom, s porugom, s provocira
njem, s uvrjedama i mrnjom, pa on stane mrziti nj ih, a oni njega,
on njih stane proklinjati, a oni njega, on se njih stane pribojavati,
a oni njega.
Onaj prvi, dakle, zalazi meu ljude, zadravajui odreen oprez,
dok ih ovaj drugi izbjegava i stalno se suoava s neprijatnostima s
njihove strane. Onaj prvi meu ljude zalazi sugerirajui im dobro
i dobroinstvo, uz odreen stepen opreznosti, dok ovaj drugi ivi
izvan njih, nepovjerljiv prema njima, s pritajenom mrnjom i pri
jezirom.

= =
Razlika izmeu proniclj ivosti (frasah) i sumnj iavosti (zann)
sastoji se u tome to se sumnj iavost katkada pokae neopravdanom,
a katkad opravdanom, zavisno od toga da li je prati crnilo srca ili
njegova svjetlost, njegova istota ili prljavtina. Upravo iz tog razlo
ga Uzvieni je naredio da se ovjek ima kloniti veine sumnjienja,
navodei da su neka od njih i grijeh.
200
KNJIGA O DUI
S druge strane, onim pronicljivim je izrekao pohvalu, pohvalio
ih, kazavi: T su, zista, pouke z one koji posmatraju! (El-Hidr, 75)
Ibn Abbas - Allah bio zadovoljan sa nj im! - kae: "Tj . , pouke su za
one proniclj ive ( muteferrisin) ! " Uzvieni jo kae: Pa onaj koji nie u
to upuen misli d su, zbog skromnosti, imuni; poznat e ih po izgldu
njihovu! (El-Beqare, 273) A d hoemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazli
i ti bi ih, sigrno, po bilezima njihovim poznao. Ali, t e ih poznati
po nainu govora njihova! (Muhammed, 30)
Istinska pronicljivost moe oistiti srce, moe ga proistiti i od
njega odstraniti svaku neist, moe ovjeka dovesti u blizinu Boi
j u, kad ovjek stane gledati Alahovim svjetlom koje On pohrani u
njegovo srce. Tirmizi i neki drugi autori biljee, posredstvom Ebu
Se'ida, slijedei hadis: "Boiji Poslanik, s. a. w. s. , rekao je: '

uvajte se
vjernikove pronicljivosti, jer on gleda Allahovim svjetlom! "
Ova proniclj ivost se vjerniku razvije uslijed nj egove priblieno
sti Allahu, jer kad se srce priblii Allahu od njega se otrgnu sve one
negativne isprjeice koje mu onemoguavaj u raspoznavanje istine,
njezi no poimanje. Ono tada crpi iz jedne nie iz neposredne Allahove
blizine onoliko snano koliko je njegovo primaknue Allahu. To
svjedo na njega prosipa svjetlost u onoj mjeri u kojoj j e primaknut
Bogu, i on u tom svjetlu vidi ono to ne vidi onaj koji je daleko,
odnosno koj i je zaklonjen od njega, kako je to potvreno u autenti
nom hadisu koj i se prenosi posredstvom Ebu Hurejrea, a u kojem
Vjerovjesnik, s. a. w. s. , prenosi rijei Allaha uzvienoga, naime: "Moj
rob mi se niim ne moe tako pribliiti kao onim to sam mu Ja
propisao kao strogu obavezu. Potom se on dalje permanentno Meni
pribl iava dobrovoljnim oblicima ibadeta (newafil) sve dok ga Ja ne
zavolim, pa kad ga zavolim Ja tada postanem njegovo uho koj im
slua, njegovo oko koj im gleda, njegova ruka kojom hvata, njegova
201
Ibn Qajjim el-Dewzi
noga kojom hodi - ta on tada Mnome slua, Mnome gleda, Mnome
hvata, Mnome hodi!"
Uzvieni nas, dakle, obavjetava da ovjeku njegovo pribliavanje
Allahu priskrbljuje Njegovu lj ubav, pa kad ga On zavoli primakne
se njegovu uhu, njegovu oku, nj egovoj ruci i nozi tako da pone
Njime sluati, Njime gledati , Njime hvatati i Njime hoditi. Tako srce
postane poput istog ogledala na kojem se slike realnosti ogledaj u
u svom pravom svjetlu, tako da njegova pronicavost skoro nikad
ne promai. Naime, kad ovjek Allahom gleda, on tada svaku stvar
vidi u njezinoj pravoj naravi, kada Allahom slua ono to uje uje
u nj egovoj stvarnosti.
Tu se ne radi o poznavanj u onostrane stvarnosti (' ilm el-gajb).
Naprotiv, Onaj koj i poznaje sve zakrivenosti i sve tajne ('Alhlm el
gujub) u srce koje Mu je blizu, koje je osjetilo radost Njegovoga
svjetla i koje nije zauzeto urezima neistina, opsjena i obmana, koje
mu onemoguuju da se u njemu oslikaju slike stvarnosti, ubacuje
istinu i, kada na srcu svjetlo postane preovlauj ue ono se rasprostre
i po svim drugim organima. Tako iz srca prodre i do oka, pa ovj eku
se stvarnost otkrije i u njegovom vlastitom pogledu, ve prema jaini
tog svjetla.
Boiji Poslanik, s. a. w. s. , svoje j e ashabe vidio i u namazu, kad
su se nalazili iza njega jednako kako i h j e vidio i kad su bili ispred
njega; i vidio je Hram u Jerusalem u (Bejt el-maqdis) neposredno, a
nalazio se u Mekki86; i vidio je dvorce u

amu, vrata Sane i Kisrine

86
202
Tj. dok je prisutnima kazivao o svom neobinom nonom purovanju (isra') do Jerusale
ma, a odade i u nebeske visine (mi' rad), koje se dogodilo godinu dana prije preseljenja u
Medi nu, dakle nakon dvanaest godina poslanike misije u Mekki. Naime, na insistiranje
Ebu Oehla, jednog od najeih Poslanikovih oponenata u Mekki, da im opie Hram
KNJIGA O DU

I
Medaine dok je u Medini kopao rov87; vidio je zapovjednike svoje
vojske u Mu'ti8 kako zadobivaju rane, dok je sam bio u Medini;
vidio je Neddaija89 u Etiopiji kad je preminuo - a sam se nalazio
u Medini - pa je iziao na meraj u ( musalla) i klanjao mu denazu;
Omer je vidio Sariju u Nehawendu, u perzijskom podruju, i njega i
muslimansku vojsku dok su se sukobljavali sa svojim neprijatelj ima,
pa mu je viknuo: "Sarija, dri se brda!"90; kad je kod njega dola jedna
8
88
u Jerusalem u, budui da su znali da nikada nije putovao tamo, on ga je stao opisivati.
"Opisujui ga tako", prenose se Poslanikove rijei, "najednom mi neki detalji nisu bili
najjasniji, pa sam vidio kako Hram dolazi i smjeta se ispred Ukajlove kue, te sam ga
opisivao gledaj ui u njega!" (Nav. prema: Abdulhalim Mahmud, "Isra' i mi'rad", EI
Kalem 2003., str. 49).
U nekim historijskim izvorima navodi SC kako su muslimani, dok su kopali uveni HV
oko Medine, kako bi se zatitili od velike mekkanske vojske koja je, sa svojim saveznici
ma, krenula da ih uniti, naili na jednu stijenu koju nisu mogli razbiti, te kako je tada
Poslanik, a.s., alatku uzeo u svoje ruke i uzviknuvi: Allahu ekber! (Allah je najvei),
udario u stijenu. Selman el-Farisi, svjedok tog dogaaja, kasnije je govorio: "Vidio sam
vdiku svjetlost, koja je obasjala itavu Medinu! Poslanik je i drugi put udario u stijenu
i ona se raspuknula jo vie. 'Allahu ekber!', rekao i tada. 'Dati su mi kljuevi Perije,
osvijetljene su mi palae grada Hire (u Periji) i Kisrin grad Medain, i moj e Ummet
ovladati njome!" (Nav. prema: Hai id Muhammed Halid, " Ridal havle er-Rcsui"/Ljudi
oko Poslanika, u dijelu koji govori o Selmanu ei-Farisiju).
Mu'ta - selo u podruju ravnice Beqa' u Siriji, gdje se, 8. godine po Poslanikovom
preseljenju u Medinu, odigrala uvena bitka izmedu malobrojne muslimanske vojske i
Bizantinaca, u kojoj je zaredom poginulo nekoliko muslimanskih zapovjednika, medu
kojima i Da'fer ibn ebu Talib, Poslanikov amidi. Prema pouzdanim historijskim
izvorima, dok se to s njima tamo dogaalo Poslanik, a. s. , j e onima oko sebe u Medini
govorio pojedinosti tih dogaanja, to se, po njihovom povratku u Medinu, pokazalo
kao potpuno vjerodostojno.
Neddai - negus, etiopski vladar koji je pruio utoite prvim muslimanima koji su,
na nagovor Poslanika, a.s., otili kod njega kako bi izbjegli progone i torture koj ima su,
zbog svoje nove vjere, bili izloeni u svom zaviaj u. To je bila tzv. prva hidra, u kojoj
su uea uzele 83 osobe. Njih je predvodio Poslanikov amidi Dafer ibn ebu Tali b.
Vei broj historijskih izvora biljei taj neobini sluaj. Tako, npr., El-Hatib, u svom djelu
"Ruwat el-Malik" navodi slijedeu izjavu, koj u Nal' prenosi od Ibn Omera: "Omer je
203
Ibn Qajjim ei-Dewzi
skupina ljudi iz plemena Mezhid, meu kojima je bio i El-Eter
en-Nehai, on je prema njemu podigao pogled i zagledao se u nj , te
upitao: " Ko im je ovaj?! " "To je Malik ibn el-Haris", kazali su mu,
nata je on rekao: "
S
ta mu je, ubio ga Allah! Vidim, doista, da e
muslimani jednoga dana od njega imati sektaki istup! "91
'mr ibn 'Ubejd je doao kod El-Hasana i rekao: "Ovo e biti
prvak meu muevima, ukoliko ne bude priao . . . ! "
Pripovijeda se da su jednom kod Ka'be sjedili imam

af' i i
Muhammed ibn el-Hasan kad je u Harem uao jedan ovjek, pa je
Muhammed rekao: "Zar ne vidi da je stolar?" "Zar ti ne vidi da je
kova?", kazao je
S
af 'i. Kad su dotinoga upitali ta je po zanima n j u,
rekao je: "Bio sam kova, a sada se bavim stolarstvom! "
Ebu el-Hasan el-Boandi i El-Hasan el-Haddad su poli obii
Ebu el-Qasima el-Menawija i usput su mu uzeli jabuka u vrijednosti
pola dirhema, na odgoeno plaanje. Kada su uli kod njega, on ih je
upitao: " Kakva je to tama?! ", nata su oni izili. "Ne znamo! ", rekli su.
"Moe biti da je zbog onih neplaenih jabuka!?" Kad su platili cijenu
jabuka, ponovo su se vratili k njemu i njegov se pogled zadrao na
njima. "Zar ovjek moe tako brzo izii iz tame?!", rekao je. "Recite
mi ta ste to uinili?", pa kad su mu ispriali, kazao je: "Da, obojica
D
204
otpremio jednu vojsku i na njeno elo postavio ovjeka po imenu Sari ja. Tako je Omer
jedanput dro gvor i iznenada stao vikati: "Sarija, brdu!" To je viknuo tri puta i kasnije,
kad je stigao glasonoa te vojske, Omer ga je upitao kako su proli. "Voo pravovjernih",
ko je on, "bili smo ve porani kad smo zuli neki gla koji je tri puta viknuo: "S:rija,
bru!" Mi smo, ztim, svoja leda okrnuli brdu i Allah je njima nanio pra!" (Nav. prema:
Daluddin es-Sujiti, "Povijest halif", izdava: NIO "Novi Kevser", 203., str. 21 1 )
On je, naime, bio jedan od glavnih generatora medumuslimanskog sukoba, poznatog
kao Bitka oko deve, koji se dogodio u Basri 36. h. godine, u kojoj je aktivno uee uzela
i Poslanikova ena Aia, stavivi se na stranu oponenata halife Alija ibn Ebu Taliba.
KNJIGA O DUI
ste se bili oslonili na onog drugog u pogledu isplate vrijednosti jabuka,
a prodavac se stidio da vam zatrai isplatu!"
Izmedu Ebu Zekerijjia en-Nahija i jedne ene je, prije nego e se
pokajati, postojala veza pa je tako jedanput, stojei ponad glave Ebu
Osmana el-Hirija, stao misliti o njoj . Utom je Ebu Osman podigao
glavu prema njemu, i rekao mu: "Zar te nije stid!?"
S
ah el-Kermini bio je izvanredno pronicljiv, nepogrjeiv u tome.
Govorio je: "Ko svoj pogled spusti pred onim to je zabranjeno, ko
se suzdri od strasti, ko svoju unutranjost podvrgne permanentnom
nadzoru, a svoju vanjtinu uskladi sa Sunnetom, te uobiaji jesti samo
halal hranu, toga e pronicljivost biti nepogrjeiva!"
=
+ +
Jedan mladi, koji je pratio Dunejda, otkrivao je ono to je ljudi
ma strujalo u mislima, pa kad je to saopeno Dunejdu, on g je upitao:
"Je li tano to to mi je reeno o tebi?'' "Zamisli neto!", kazao mu je on,
i Dunejd mu je rekao da je zamislio. "Zamislio si to i to!", rekao mu
je mladi i on mu je odgovorio odrino. "Zamisli neto drugo!", kazao
mu je i on mu je rekao da je zamislio. "Zamislio si to i to!", rekao mu
je mladi i on je opet odgovorio odrino. "Zamisli neto tree!", rekao
mu je i on je rekao da je zamislio. "Zamislio si to i to!", kazao mu je, a
on mu je i ovoga puta odgovorio odrino. "Ovo je neobino", rekao
je dotini mladi, "a ti zbori istinu! Ali, ja znam svoje srce!!" "U sva
tri sluaja rekao si istinu", kazao mu je Dunejd, "i ja sam samo htio
iskuati tvoje srce, vidjeti hoe li se promijeniti!"
Ebu Se' id el-Harriz kae: "Uao sam u harem Ka'be, i utom je
uao i jedan siromaak - sa dva dronjka na sebi - traei da mu se
togod udijeli. Ja sam u sebi pomislio: Ovakvi su ljudima samo teret!,
205
Ibn Qjjim cl-Dewzi
no on se okrenu prema meni i ree: Imajte na umu d Allh zna ta
je u duama vaim, pa Ga se priuvajte! (EI-Beqare, 235) "Ja sam se",
kae on, "u sebi odmah pokajao, a onaj mi se opet obrati, doviknuvi
mi: On prima pokajanje od robova Svojih! (E-
S
ura, 25)
Ibrahim ei-Hawas k: "Bio sam u damiji kad nam je priao
jedan mladi: mirisao je lijepo, imao prijatno lice i dostojanstveno dr
anje. Ja sam svojim prijateljima rekao: ' Neto mi govori da je jevrejin! ' i
oni su, svi, stali negodovati zbog toga. Potom sam iziao, a iziao je i on.
No, ubro zatim on se vratio i, priavi njima, upitao ih: '
S
ta je onaj ej h
rekao o meni?', i oni su se postidjeli, osjetili nelagodu, ali nakon njegova
insistiranja kazali su mu: ' Rekao je da si jevrej in!' Potom je doao kod
mene, nadnio se nad moju ruku i izjavio svoje prihvatanje islama. Kad
sam ga upitao ta ga je navelo na to, rekao je: ' Mi u naoj vjerskoj knjizi
nalazimo da onaj koji je iskreno predan pravoj vjeri (siddiq) ne grijei u
svom vienju stvarnosti, pa sam odluio iskuati muslimane. Promislio
sam i rekao: 'ko meu njima ima takvih, on mora da se nalazi meu
ovom ovdje skupinom!' Tako sam, zakamufiran, zaao meu vas, pa
kad me ovaj ej h prepoznao, kad je otkrio moju stvarnost, shvatio sam
da je on taj koj i je predan pravoj vjeri!"
Kod Osmana ibn Afa je doao jedan ashab, koj i je, idui
prema njemu, usput ugledao neku enu i dobro se zagledao u njezi
ne drai, pa mu je Osman rekao: "Kako neko od vas moe ui kod
mene kad mu se u oima jo oevidno raspoznaje trag zinal uka92?!"
'H
206
Zinaluk (ar. zina) - blud. U jednom l'oslanikovom, a.s., hadisu kojeg. u razliitim
varijacijama biljee: Buhari, Ebu Davud, Ahmed i Bejheqi, stoji da je svakom ovjeku
dosuen njegov udio u zinaluku. ''Allah je", kae se u had isu, "ovjeku propisao njegov
udio u zinaluku i teko da ovjek moe izbjei taj svoj udio. Tako je zinaluk oiju - gle
danje, zlnaluk jezika - govorenje, a dua ( nds) prieljkuje i udi . No sve to potvruje,
ili ne potvruje. polni organ!"
KN JI UA O DUI
"Zar ima objave i nakon Boij ega Poslanika, s. a.w.s. ?! ", upitao sam
ja, kae dotini ashab, nata je on rekao: "Nema, ali ima razboritost,
imaju znaci i stvarna pronicljivost!"
Eto, takva je proniclj ivost. To je svjedo koje Allah ubaci u srce,
pa se u njemu pojavi neki smisao, te i bude tako kako se pojavilo
u njemu - to se potom proslijedi do oka, pa ono tada vidi ono to
drugo oko ne vidi.
+
* *
Razlika izmeu savjetovanja (naslhat) i ogovaranja (glbet) sastoj i
se u tome to se kod savjetovanja musliman namjerava upozoriti na,
npr. , inovatora u vjeri, smutljivca, varalicu ili pokvarenjaka, kad se
osobine nekoga takvog njemu otkriju ukoliko se on obrati u vezi
s tim, tj . da li da se drui sa nj im, da s nj i m sarauje i bude u vezi,
kako je to rekao Vjerovjesnik, s. a. w. s. , Fatimi bint Qaj s, koja ga j e
konsultirala o tome da l i da se uda za Mu:vij u, i li za Ebu Dehma;
rekao joj je: "
S
to se Muavije tie, on je puki proleter, a Ebu Dehm
svoj tap ne skida s ramena!"93
Jedan od onih koj i su putovali s Ebu Dehmom kae: "Kad izie
iz podruja u kojem ivi njegov narod, uvaj ga se!"
Tako, ako se i desi ogovaranje na nain da ono bude savjet u
interesu Allaha, Njegova Poslanika i muslimana, tada se ono svrstava
u red svih drugih dobrih djela, koja ovjeka pribl iavaju Allahu, ali
ako se ono desi na nain da pokudi svoga brata, da mu ukalja obraz,
da mu se podsmijehne ili ga obezvrijedi kako bi mu u srcima ljudi
^.\
Tj. grub je, agresivan.
207
Ibn Qajjim el-Dewzi
umanjio znaaj , onda je ono opaka bolest, vatra za dobroinstva koja
ih sagorijeva onako kako prava vatra sagorijeva suharke.

=
Rzlika izmeu poklona (hedija) i mita (ruwah), uz njihovu
formalnu meusobnu slinost, sastoji se u tome to onaj koj i daje
mito namjerava time obesnaiti istinu ili zastupiti neistinu. Takav
podmitljivac je proklet jezikom Boijega Poslanika, s. a. w. s. Meutim,
ukoliko ovjek dadne mito kako bi se oslobodio nepravde koja se nad
nji m vri, prokletstvo tada dotie samo onoga koji mito uzima.
Onaj pak koji daje poklon time namjerava zadobiti naklonost,
poznanstvo i dobrobit - ako svojim darom bude namjeravao nekome
neto kompenzirati, onda je nadoknadnik, a ako bude namjeravao
time postii profi t, smatrat e se profterom, koji neto nastoji postii
preko mjere.
=
=
Razlika izmeu strplj ivosti (sabur) i okorjelosti (qaswah) sastoji se u
tome to je strpljivost karakterna crta koja se stjee, koju ovjek usvaja.
Ona podrazumijeva suzdranost kod uzrujanosti, bojazni i bolesti,
u smislu obuzdavanja huje, sputavanja jezika od izricanja jadikovke i
kontroli ranja ekstremiteta kako ne bi inili neto to nije prilino, uz
smirenost srca pred sudbinskim i eri'atskim odredenostima.
Okorjelost je pak jedna suhoa u srcu koja mu onemoguava
primjerenu emotivnu reakciju. To je jedna ogrubjelost koja udarcima
sudbine prijei da ga dotaknu. Ono tada ne reagira ne uslijed svoje
strpljivosti i trpljivosti, ve usljed svoje okorjelosti i grubosti.
208
KNJIGA O DUI

Da bi ovo bilo jasnije, treba kazati da imaju tri vrste srca:

Jedno je okorjelo - ono je grubo, poput osuene ruke; drugo je
itko i rasteglj ivo, dok je tree veoma osjeaj no. Prvo ne reagira, poput
kamena, dok je drugo poput vode. Oba su manjkava. Najbolje je ono
srce koje je njeno, isto i vrsto. Ono svojom isto tom jasno raspoznaje
istinu od neistine, prihvaa istinu i, zahvaljujui svojoj finoi, stavlja je
na prvo mjesto i uva je, dok se svojom vrstoom suprotstavlja svome
neprijatelju. U jednom predanju stoji: "Srca su Allahove posude na
Zemlji, pa su Mu od tih posuda najdrae one koje su najfinije, najvre
i najie!" Takvo je 'stakleno srce', jer upravo staklo se odlikuje s te tri
stvari, dok je Allahu najmre grubo srce. Uzvieni k: Tfko onima
ia su srca neosjetiiva kad se somene Allh! (Ez-Zumer, 22); Potom srca
vaa otvrdnufe, kao kamen ili jo tvrd postae! (El-Beqare, 74); Da bi
uinio ono to je etan ubacivao kufnjom z one u iim srcima je bolst
i z one ia su srca okorel! (El-Hadd, 53)
Tako navodi dva deformirana, neuravnoteena srca - jedno od
njih je takvo usljed svoje bolesti, a drugo uslijed okorjelosti.

ejtana
vo ubacivanje uinjeno je kunjom za sve one koj i imaju takva srca,
ali za posjednike treeg srca, tj. istoga srca koje - zahvalj ujui toj
svojoj istoti - jasno razlikuje ono to mu nanosi ejtan od onog to
mu nanosi melek pa svojom fnoom i naklonou prihvaa istinu, a
svojom vrstoom i snagom opire se onim duhovima koji promoviraju
neistinu, uinjeno je milou. Stoga Uzvieni odmah potom kae:
J d bi oni koji su znanjem obdreni spoznali d je Kur'n istina od
Gospodra tvoga, pa u nj povjerovali i d mu srca njihova budu sklna. A
Allh e vjernike, ista, na Pavi put izvesti! (El-Hadd, 54)
=
= =
209
Ibn Qajjim ei-Dewzi
Razlika izmeu opratanja iz velikodunosti ('af) i opratanja
iz malodunosti (zull) sastoj i se u tome to se u prvom sluaju ovjek
odrie svoga prava iz svoje darelj ivosti, asnosti i dobrostivosti i po
red toga to je u stanj u primjereno uzvratiti; ne poduzima nikakvu
protumjeru idui za dobrom, rukovodei se plemenitom etinou.
Stvar je sasvim razl iita kad je posrijedi opratanje iz malodu
nosti - tu onaj maloduni odustaje od poduzimanja protumjere
samo zbog svoje slabosti, straljivosti ili niskosti due. Ovakav je
pokuen, nije hvalevrijedan. Moda je onaj koj i uzvrati, ne prelaze
i preko neijeg runog postupka uinjenog prema njemu, svetei
se, dakle, za svoje povrijeeno/uzurpirano pravo i boljega stanja od
njega. Uzvieni kae: I z one koji se odupiru kad se suoe s kakvom
drskofu94! (E-
S
ura, 39)
On, dakle, hvalu izrie nj ima zbog toga to su moni uzvratiti i
izbaviti se iz toga stanja, i ak kad budu jai od onih koji su prema
njima uinili kakvu nepodoptinu, kad budu u stanju ostvariti ono
to im objektivno pripada, On ih upuuje na plemenito postupanje,
na opratanje i pomirlj ivost: Nepravd se moe uzvratiti istom mjerom,
a onoga koji oprosti i izmiri se Allh e nagaditi; On, uistinu, ne voli
one koji nepravdu ine! (E-
S
ura, 40)
21 0
Allah, tako, navodi tri situacije:
a) pravino poravnanje, koje doputa;
b) velikoduno opratanje, koje preporuuje i
e) nasilje, koje zabranjuje.
Kod Korkuta stoji: "i Zone koji se odupiru onima koji ih ugnjetavaju (el-bagj u), to
je samo jedno od znaenja rijei "bagun", upotrijebljene u navedenom aj ecu. Mi smo
se, slijedei autorovu i ntenciju, opredijelili Z gornji prijevod s obzirom na kontekst
govora. Inae, rije "bagjun" znai jo i: prijestup. ncpravinosc, nasilje i sl.
KNJIGA O DUI
Ako bi neko kazao: Kako im moe izricati pohvalu i za odupi
ranje i za velikoduno opratanje, kad se te dvije stvari meusobno
isklj uuj u?! , odgovor bi bio slijedei: Njima se ne izrie pohvala zbog
toga to oni ni za dlaku ne odustaju od svoga prava, to uzvraaj u
na svaku njegovu povrjedu, ve zato to su moni oduprijeti se, to
imaju snage i sposobnosti da zatite svoje pravo, pa kad su ve u takvoj
situaciji sugerira im se opratanje. Jedan iz ranij ih generacija kae:
"Iz ovog ajeta da se razumjeti da su prvi muslimani nastojali ne biti
u podreenom poloaj u, ve iz pozicije snage biti velikoduni - pa
im je Ku'an izrekao pohvalu za tu njihovu velikodunost koju su
pokazivali nakog to su postigli to da budu snani - ne iz pozicije
ponienosti, nemoi i emernosti!"
To je, prema tome, ona potpunost kojom Uzvieni Sebe hvali
rijeima: Allh prata i oprata! (En-Nisa', 99) Allh oprata i samilstan
je! (El-Beqare, 2 1 8)
U poznatom hadisu naznaava se da su nosioci Prijestolja Boije
ga ('r) etverica: dvojica od njih govore: Slavljen neka si, Gospodaru
na, Tebi pripada svaka hvala: hvala na blagosti koja Ti slijedi znanje!,
a druga dvoj ica: Slavljen neka si, Gospodaru na, Tebi pripada svaka
hvala: hvala za oprost, koj i Ti slijedi mo!
Tako i Isa, a. s., kae: Ako ih kani rbovi su Tvoji, a ako im oprst
siln i mudrsi T/ (El-Maide, 1 1 8) , tj. ako im oprosti, oprostit e im
iz snage, koja predstavlja savrenost moi, i iz mudrosti, koja predstavlja
savrenost znanja. Tako im oprata nakon to Ti je poznato sve ta su
radili, i nakon to si ih u cijelosti obuhvatio Svojom moi.

ovjek pokatkad oprata samo zato to nije u stanju uzvratiti i

zato to ne poznaje sutinu onog postupka koj i je potekao od ovjeka
koj i se prema njemu ponio neprimjereno. Velikoduno opratanje
2 1 1
Ibn Qajjim el-Dewzi
od strane ovjeka u svojoj vanjskoj manifestaciji izgleda kao unienje
(dim), kao malodunost, dok je u svojoj sutini ustvari monost.
S druge strane, niskost i osvetnitvo u svojoj vanjskoj manifesta
cij i nadaju se kao monost, dok su u sutini izrazi niskosti i malodu
nosti. Stoga Allah ovjeku, njegovim izraavanjem velikodunosti,
samo jo vie mo poveava, dok se, s druge strane, niko nije osvetio
za neku nepodoptinu koja mu je uinjena, a da se nije unizio, makar
samo time to je propustio snagu oprosta. Iz tog razloga se Boiji
Poslanik, s. a. w. s. , nikada nije svetio za neto to je uinjeno prema
njemu.
Obrati panju na rijei Uzvienoga: I z one koji se odupiru . .
(E-
S
uri, 39) da l i se i z njih ikako moe razumjeti da oni u sebi
imaju dovoljno snage da se odupru i samima sebi, porivima koji
oive u njima, da im u tome nije potrebna pomo nekoga drugog!?
Naime, budui da ljudi, prilikom uzvraanja, veinom ne ostaj u u
granicama pravednosti ve je prekorauj u, Uzvieni je u vezi s tim
propisao istost i istomjernost, a vie od toga proglasio zabranjenim,
te preporuio velikoduan oprost.
Hoe se kazati da velikoduan oprost (el-'af) spada u karakterne
crte smirene due, a onaj maloduni (zull) u crte due sklone zlu.
Kuriozitet ovoga pitanja jeste u tome to j e osveta jedno, a odupiranje
neto drugo. Odupiranje znai ovjekovo aktivno podupiranje nekog
AJlahovog prava, za ta snage ima samo onaj ko se izbavio iz bijednosti
svog stanja i ropske stege svoje strasti - tada on postie udio snage
i dostojanstva koje je Allah dodijelio istinskim vjernicima. Kada se
prema njemu uini nasilje on se onome koj i to nasilje uini odupire
imajui pred oima upravo ono dostojanstvo koj i m ga je Allah poa
stio, brino nastojei da ono ne bude oskrnavljena i svladano, gorlj ivo
se zalaui za to da ovjek koj i se vezuje za Hvalevrijednog i Monog
2 1 2
KNJIGA O DUI
Alaha ne smije biti izloen ponienj u. On time kao da onome koji
mu ini nasilje govori: "Ja sam rob Onoga iji se robovi ne smij u
poniavati. On ne voli da mu iko poniava Njegovog roba!"
Ako je pak dua takvoga ona koj a je sklona zlu (emmarah),
utemeljena na svoj im izvornim nael ima, on e onoga koji mu uini
kakvu nepodoptinu traiti da mu se osveti, da mu uzvrati, samo da bi
zadovoljio njezinu tatinu, da bi ona bila pobjednica nad njim, zlurada
prema njemu, eljna da ga ponizi. Ona pak dua, koja je, napustivi
bi jednost svoga stanja i ropsku stegu svoje strasti, ula u asnu sferu
svog jednobotva (tewhid), privivi se uz svoga Gospodara, ona se, kad
se suoi s kakvom nepodoptinom, pokree i uzvraa gorlj ivo kako bi
zatitila onu ast koj om ju je Allah poastio, koj u je dobila od Njega.
To je, u sutini, gorljivost za njezina Gospodara i Zatitnika.
Za primjer neega takvog navode se dvoj ica prinosnih robova:
naime dvojica zemljoradnika, od koj i h jedan udari onog drugog pa
taj drugi to porekne iskazuj ui time, s jedne strane, blagonaklonost
prema svome gospodaru a, s druge strane, bojazan za onog koj i ga
je udario da ga gospodar nee kazniti. Tako svoga gospodara potedi
neprijatnosti kanjavanja onoga, te njegova upropatavanja udarcima,
zbog ega on bude zahvalan opratau na toj njegovoj velikodunosti
i taj nj egov in srdano primi k znanj u.
Drugog roba stavi preda se, dotjera ga i obue u lijepo odijelo
da takav bude pred nj im, pa naiu neki konj uari ili neki njima
slini i uprljaju mu to odijelo balegom ili ga pocijepaj u - ako bi,
dakle, velikoduno oprostio onome koj i mu je to uinio ta njegova
velikodunost ne bi bila suglasna s miljenjem njegova gospodara,
ne bi bila podudarna s nj egovom naklonou, i njemu bi uzvraanje
na to bilo i drae i blie njegovu zadovoljstvu, kao da kae: "Ovaj j e
to tebi uinio pokazujui drskost prema meni, potcjenj ujui moju
21 3
Ibn Qajjim el-Dewzi

vladarsku ast! ", pa kad bi ga mogao kazniti, poniziti ga i svladati, ne

bi asio, odmah bi ga epao i on bi ostao ponien, slomljenoga srca.
Njegov gospodar bi pak vie volio da ga on ne kanjava ni jednog
trenutka, ve da je onaj od njega naplatio njegovo pravo. Prema tome,
u tom sluaju on bi uzvratio samo zbog prava svoga gospodara, ne
i za samoga sebe.
Tako se prenosi od Alije - Allah bio zadovoljan sa nj im! - da ga
je, dok je prolazio pored nekog ovjeka, taj ovjek pozvao upomo.
"Ovaj mi uskrauje moje pravo", rekao je, "nee da mi ga da
dne!"
" Podaj mu njegovo pravo! ", rekao je Aija onome, pa kad ih je
proao onaj nasilnik je planuo i onoga koji je imao pravo oamario,
te je on pozvao Aliju upomo. Alija se vratio i rekao mu: "Stigla ti
je pomo! Uzmi sad svoje pravo!"
"Opratam mu, voo pravovjernih!", no Alija mu je udario devet
udaraca biem. "Oprostio ti je onaj koga si oamario, no ovo je pravo
vladarevo! ", rekao mu je.
Tako ga je Alija kaznio poto se drznuo da povrijedi Allahovu
vlast. Nije mu htio prijei preko toga.
Slino je bilo i s onim ovjekom koji je doao kod Ebu Bekra
- Allah bio zadovoljan sa nj im! - i rekao mu: " Ukrcaj i mene, jer sam
ja, Allaha mi, promuurniji i od tebe i od tvog sina!" T u je, kod njega,
bio i El-Mugira ibn
S
u'ba, pa je zavrnuo svoj rukav i dotinoga laktom
udario po nosu tako da ga je oblila krv. Iza toga su kod Ebu Bekra
- Allah sa njim bio zadovoljan! - doli roaci tog ovjeka i rekli mu:
" Pusti nas da se osvetimo Mugiri!" "Zar da vas pustim da se svetite
onima koji brane da se vrijeaju Allahove sveti nje?! Neu vas pustiti
da mu se svetite!"
21 4
KNJIGA O DUI
Ebu Bekr je, naime, smatrao da je Mugira onome uzvratio iz
gorljivosti prema Allahu i prema onoj asti kojom je On darovao
halifu Boijega Poslanika, s. a. w. s. , kako bi, zahvalj ujui toj asti,
mogao ono to je naslijedio od Poslanika sprovoditi na najljepi nain
i u cijelosti uspostaviti njegovu vjeru. Iz tog razloga je zanemario
onoga kojeg je on udario, smatrajui da je povrijedio Allahovu vlast
i dirnuo u onu poast kojom je on darovao Svoga Poslanika, njegovu
vjeru i njegovoga halifu. To je jedno, dok bi udarac iz gorljivosti za
duu koja je sklona zlu bilo neto sasvim drugo.
=
= =
Razlika izmeu zdravosti srca (selamet el-qalb) i tupoumnosti
(beleh) i nehajnosti (tegaful) sastoji se u tome to zdravost srca po
drazumijeva njegovu nesklonost ka zlu, nakon to se upozna sa zlom,
kad srce ovjekovo postane zdravo u smislu odsustva tenje prema
njemu, usmjerenja prema njemu, a ne u smislu odsustva njegova
poznavanja i prepoznavanja.
Stvar je sasvim razliita s tupoumnou i nehajnou - tu je, na
ime, posrijedi neznanje ili nedovoljna upuenost, to svakako nije za
pohvaliti, budui je posrijedi manjkavost. Ljudi se o nekome takvom
izraavaj u pohvalno samo stoga da bi bili sigurni od njegova zla, dok
je potpunost u tome da srce poznaje ak i pojedinosti zla, ali da bude
lieno tenje ka njemu.
Omer ibn el-Hattab - Allah bio zadovoljan sa njim! - kae: "Ja
nisam lukavi varalica, ali me lukavi varalica ne moe ni prevariti!"
Omer je, naime, bio inteligentniji od toga da bi ga neko mogao
prevariti, ali i bogobojazni ji od toga da bi sam nekog drugog varao.
2 1 5
Ibn Qajjim ci-Dewzi
Uzvieni kae: l samo e onaj koji Allhu srca zdrava95 dde spaen
biti! (E-
S
u'ara' , 89) Rije je o srcu koje je lieno svih onih bolesti
koje zahvaaju bolesna srca, kakve su npr. , sumnj iavost, koja nalae
povoenje za fkcijom (zann), i strasnost, koja nalae povoenje za
svim onim za im due ude. Zdravo srce je, prema tome, ono koje
je sigurno i od jednog i od drugog.
+
= =
Razlika izmeu pouzdanosti (siqah) i nepouzdanosti (garrah)
sastoji se u tome to je pouzdanost jedna smirenost oslonjena na
argumente i jasno znakovlje uz koja se srce smiruje, pa to god to
znakovlje bude izraenije time i pouzdanje biva izraenije i vre,
osobito ako mu jo prethodi veliki broj iskustvenih potvrda i potvr
enih pronicavosti.
Sama rije pouzdanost (siqah) izgleda da je - a Bog najbolje zna!
- nastala od rijei "wesiq", to znai lanac, okov, konop, vezica. Prema
tome, srce se vezuje za onoga u koga se pouzdaje, oslanjajui se na nj, u
pogledu koga ima lijepo uvjerenje ime ulazi u okove njegove ljubavi i
korespondencije, oslanjajui se na nj, pouzdavajui se u nj.

ovjek se
nae u okovima toga i svojim srcem, i svojom duom, i svojim tijelom.
Prema tome, kada srce pristane uz Allaha i okrene se samo Njemu,
ono se svee ljubavlj u prema Njemu, nae se u okovima ubudijjeta96, i
osim Njega mu ne preostane nikakvo drugo pribjeite u tekoama,
nikakav drugi zaklon; On mu postane sva njegova sprema, sva njegova
i
1
'6
21 6
Kod Korkuta stoj |
-
SILa ista dode", to j e samo jedno od 1. nacnja rijei "selim", koja
u doslovnom prijevodu znai: zdrav, ro je U ovom kontekstu i primjerenije.
' Ubudijjer - dosl.: potinjenost, pokornost, ropski odnos; sve ono ime ovjek izraava
svoju pokomost Bogu.
KNJIGA O DU

sila, sva rezerva u njegovim tekoama, On mu bude pribjeite kod

udaraca sudbine, Onaj kome se obraa Z svoje potrebe, za ono to
mu je nuno.
S druge strane, nepouzdanost je stanje obmanu tog, onog koga
je zaveo njegov nefs, njegov ejtan, njegova strast i njegova lana,
varljiva nada u svog Gospodara u smislu da se njegova dua okrenula,
voena svoj im vlastitim porivima, istovremeno oekujui od Allaha
ispunjenje svojih neosnovanih nadanja. Obmanutost jest pouzdavanje
u nekog nepouzdanog, smi rivanje uz nekog uz koga se ne moe biti
miran, pogledanje koristi odakle nikada ne dolazi neko dobro, kakav
je sl uaj npr. s onim koga zavede fatamorgana. Uzvieni kae: A del
nevjerika su kao varka u ravnici u kojoj edn vidi vodu, ali kad d tog
mjesta dode, nita ne nade - a ztei e d ga eka kraj njega Allhova
kazna i On e mu potuno ispltiti raun njegov jer Allh veoma brzo
obraunava! (En-N ur, 39)
Opisujui one zavedene Uzvieni kae: Reci: "Hoete li d vas
izviestimo o onima koji e biti najvei gubitnici u pogledu svojih del,
ii e trud na Ovome svietu izgublen biti, dok e oni raunati d ine
dobro?'' (El-Kehf, l 03- 1 04) Naime, kada takvima s oiju bude ski
nut pokrov i stvari im se ukau u njihovoj pravoj naravi, oni e tada
shvatiti da zapravo nisu bili ni na emu: Od Allha e im se ukazti
neto nata nisu rauna/ifJ? (Ez-Zumer, 47)
U opepoznato m hadisu se kae: " Kad vidi da ti Allah uzvieni
poveava svoj u blagodat u vrijeme dok si ti ustraj an u neposluhu
Njemu - uvaj Ga se, jer te On time postupno odvodi u propast!"
Potvrda ovoga u Kur'anu se nalazi u rijeima Uzvienoga: Pa kad
bi zboravili ono ime su bili opominjani, Mi bismo im kapie svega
'7
Kod Korkut stoji: "A Allah e ih kazniti kaznom kakvu nisu mogli ni slutiti!"
2 1 7
Ibn Qajjim el-Dewzi
otvorili, i kad bi se oni onome Ito im je dto obradvali, iznenad bismo
ih kaznili i oni bi odednom svaku nadu izgbili! (El-En'am, 44)
Ovo je jedna od najveih zavodljivosti, naime kada vidi kako ti
On dodjeljuje Svoje blagodati, sve jednu za drugom, dok ti postupa
onako kako On ne voli.
S
ejtan je zaduen za zavoenje a, s druge strane, zavoenje je
i u samoj naravi due sklone zlu ( nefs emmarah), pa kad se sjedine
ponikla elja i razuzdanost - a ponikla elja je u potrebi za jo ne
im, dok je ejtan veoma zavodlj iv - i dua obmanuta, tada ne bude
nikakva nesuglasj a. Ta, upravo su ej tani ti koji su obmanuli one
zavedene u pogledu Allaha - oni su im, uz sve one njihove postupke
koj i izazivaj u srdbu i bijes Allahov, raspirivali nade u Njegov oprost,
Njegovu tolerantnost, oni su im najavljivali pokajanje, kako bi im se
srca smirila, a potom ih podsticali na odgodu tog pokajanja sve dok ih
smrtni as ne bi iznenadio, kad bi bili uzeti u svom najgorem stanj u.
Uzvieni kae: I puste ele su vas zvaraval, dok nie df Allhova
odredba, a fetan vas je o Allhu obmanuo! (El-Hadid, 1 4) ; O ludi,
Allhova prietnja je istinita, pa neka vas nikako ivot na Ovome svietu
ne zvara i neka vas u Allha fetan ne pokolba! (Luqman, 33)
Onaj koj i je najvie obmanut u pogledu svoga Gospodara jest
onaj kojeg je Allah dotaknuo Svoj om milou i dobrotom, pa on
rekne: "Ovo i pripada meni! " , tj. j a i jesam za toga, dostojan sam
toga, zasluujem to, i potom jo doda: l ne mislim d e ikad Smak
svieta di! (El-Kehf, 36) , i tako pomisli da je on doista vrijedan svih
onih blagodati kojima ga je On obasuo i pored svog nevjerovanja u
Allaha, a zatim jo vie ode u zabludu i rekne: A ako budem i vraen
Gospodru svome, mene e kod Nega ekati liepo boravifte! (Fussilet,
50) , tj. Dennet i dostojanstvena pozicija.
2 1 8
KNJIGA O DUI
Tako izgleda obmanu tost u pogledu Allaha. Tako je onaj kojeg je
ejtan obmanuo ustvari zaveden njegovim obeanj ima i pobudivanj i
ma lanih nadanja, u emu mu j e pri pomagala i njegova obmanutost
sobom i svoj im ovosvjetskim dobrima. On ostaje u takvom stanju
sve dok se ne strovali u jame propasti.
=
+ +
Razlika izmedu izglednog nadanja (reda') i sanjarenja (temenna)
jeste u tome to izgledno nadanje ide uz ulaganje napora i mobilizaciju
sveg potencijala u pravcu osiguranja pretpostavki uspjeha i efkasnosti,
dok je sanjarenj e elja da se doe do istog tog, no uz prenebregavanje
svih onih pretpostavki koje do toga dovode. Uzvieni kae: Oni koji
vjeruju i koji se isele i bore na Allhovom Putu, oni se mog nadti
(red'erdime) Allhovoj milosti! (El-Beqare, 2 1 8)
Tako Uzvieni zasunjuje izgledno nadanje pred svima drugima
osim pred dotinima. Oni pak zavedeni kau: Oni koji su zapostavili
Njegove naredbe, koji su prekrili Nj egove zabrane i slijedili ono to
izaziva Njegovu srdbu i zaobilazili ono s ime je On zadovoljan - eto,
to su oni koj i se nadaju Njegovoj milosti.
To nije nita novo u zavodlj ivosti nefsa i ejtana. Prema tome,
nadanje pripada onome ovjeku ije j e srce ispunjeno vjerovanjem
u Allaha i u Sudnji dan, uslijed ega pred svojim oima ima jasnu
predstavu sve one Boanske poasti i Njegova Denneta koje mu je
Uzvieni Allah obeao, prema kojima se naklonilo srce sa udnjom i
brinou. Takav je slian onome koji istee svoj vrat prema neemu
to trai, a to se nalo u njegovu vidokrugu. Znak pravog nadanja
jest taj da se onaj koji se nada boji da mu ne izmakne Dennet, da mu
ne promakne nj egov udio u njemu na nain da se kloni svega onoga
za ta se boji da bi mu moglo biti preprekom za ulazak u nj .
21 9
Ibn Qajjim el-Dewzi
On je poput ovjeka koji je jednu uglednu enu od asti i polo
aja zaruio kod njezine porodice, pa kad je dolo vrijeme sklapanja
branog ugovora i sastanka uglednika i velikaa i njegova pojavljivanja
na tome skupu on se, naveer uoi toga dana stane pripremati za taj
dolazak, da ga vidi dotina ena i uglednici, zbog ega se brilj ivo
spremi, dotjera i uljepa, odstrani suvine dlake, oisti se i namirie,
obue najljepe svoje odijelo i zaputi se prema toj kui brilj ivo se
uvajui u putu svake neisti, prljavtine i Reke, ak i praine i dima,
i jo bezazlenijih stvari, pa kada stigne pred vrata kue njezin doma
in ga doeka srdano i napravi mu mjesto odmah u predvorj u, na
minderu i j astucima, i sve oi budu uprte u njega, i sa svih strana
bude obasut izrazima gostoprimstva.
Ako bi on, dakle, nakon to je sav taj ures stavio na sebe, otiao i
sjeo u smetljarnik i promekoljio se i provaljao u njemu i tako onom
prljavtinom i neisti uprljao i sebe i svoje odijelo, i ono mu zalo u kosu,
u kou i u odjeu, pa on takav otiao do one kue i htio unii u nju, na
temelju ranijeg dogovora, vratari bi svakako poskoili prema njemu,
nasrnuli na nj i otjerali ga s vikom i galamom kako s njezinih vrata tako
i sa puta koj i vodi ka njoj, i on bi se vratio oajan i skrhan.
Onaj prvi oslikava stanje onoga ije je nadanje utemeljeno,
a ovaj drugi stanje onoga koji samo prieljkuje, koj i samo sanjari
o velikom postignuu.
Za ovo se mogu uzeti za primjer i dvoj ica ljudi u odnosu na
vladara koj i je veoma tat u pogledu nepodoptina, koj i je od naj
veeg povj erenja i najljepe komunikacije, kod koga niije pravo
nije zanemareno i koji sa ljudima korespondira iza zastora tako da
ga niko ne vidi, dok su nj egove hale, nj egov kapital, roba, robovi i
robinje oevidni, istaknuti u njegoovj kui, tako da ih oni s koj ima
on korespondira mogu vidjeti.
220
KNJIGA O DUI
Tako kod njega udu dvojica ljudi i jedan od njih se prema njemu
postavi iskreno, s povjerenjem i naklonou, ne isprobavajui pri
mijeniti prema njemu kakvu varku, prevaru ili spletku, i proda mu
svu svoju robu, a prema njegovim slugama i slukinjama se postavi
dostoj no, kako i dolikuje, pa kad mu god dode s nekom svojom
robom izabere za nj onu najljepu, koja mu je najdraa; ako je pak
bude pravio svoji m rukama, uloit e kraj nji napor da je to vie
uljepa i dotjera, uinivi tako da unutranjost toga bude ljepa od
njegove vanjtine, primivi isplatu od onog od koga mu je on naredio
da uzme, povodei se za napucima posrednika izmedu njih dvojice u
onoj mjeri u kojoj on to zatrai od njega: na nain, u obliku, u formi,
u vremenu i u svemu drugome to se odnosi na to.
Drugi kod njega ude s najmizernijom robom koj u je mogao
pronai, koju nije oistio od karta i u pogledu koje nije bio iskren,
nije se drao u vezi s njom onoga to mu je rekao vladarev tuma i
izaslanik izmedu njega i trgovaca i zanadija, ve se s njom odnosio
onako kako su ga nosili njegovi porivi; uz to, i varao je vladara u nje
govoj kui, budui je bio izvan njegovog vidokruga, pa mu se nita
ne dopadne, a da ga ne prevari u tome, i ne bude niti jedne vladareve
svetinje, a da on svoj pogled ne prui prema njoj i ne potrudi se da
je povrijedi, i ne bude niega to izaziva vladarevu srdbu a da on to
ne poini ako je imao mogunosti za to. Tako njih dvojica postupaju
jedno vrijeme, a zatim bude reeno: Vladar e danas izii pred one s
kojima je korespondirao da s njima svede obraun i da im da ono to
im pripada. Tako ta dvojica stanu pred njega i on se prema svakom
od njih ponese na zasluen nain.
Eto, razmisli o ova dva primjera, jer oni vjerno izraavaj u stvar
nost. Tako je onaj koji gaji osnovanu nadu ustvari onaj ije se i srce
usmjerilo prema Dennetu, nakon to se on naao pred njegovim
221
Ibn Qajjim el-Dewzi
oima, njegovim nadanjima i izgledanjima, pa se sav posveti napo
rima da doe do nj.
Izgledno nadanje je, prema tome, pruenost srca, njegovo na
gnue. Njega moe realizirati samo puna sprema, stalan strah od
mogunosti da mu cilj izmakne i respektiranje znakova upozorenja.
Rije nadanje (reda') svoje znaenje i crpi iz rijei 'tenehhi', to znai:
nagetost, zakrivljenost. Strana bunara (reda' el-bi'r) - to je ona nje
gova kosina. Strane neba jesu njegove kosine. Prema tome, pruenost
srca do voljenoga, zakrivljena od svega onoga to bi joj moglo stajati
na putu, podrazumijeva njegovu zakrivljenost, okrenutost od due
sklone zlu, od njezinih sredstava i svega onoga emu ona poziva.
Ta pruenost, ta zakrivljenost i ta bojazan - to je ono to je
svojstveno smirenoj dui, jer srce, kad mu se otvori njegov pogled
pa ugleda Ahiret i sve ono u njemu to je Allah obeao onima koj i
Mu budu u pokornosti i ono to je obeao onima koji Mu budu
u nepokornosti, osjeti zebnju i ilo se dadne na put prema Allahu i
ahiretskom prebivalitu, dok je prethodno bilo mirno uz nefs, a nefs
mirno preputen strastima i Svijetu ovom. No, kad mu se skloni onaj
zastor nefsa, ono postane ilo i udalji se iz blizine nefsa, traei blizinu
Milostivog Monika, u perivojima blagodati. Tu svaki bojalj ivac biva
ispunjen nadom, a svaki ispunjeni nadom postaje bojaljivcem, pa
ime jednoga podrazumijeva i onog drugog, budui da je srce onoga
ispunjenog nadom vrlo slino srcu onog ispunjenog strahom. Srce
onoga s takvim nadanjem skrenulo je od blizine nefsa i ejtana i za
putilo se prema Allahu. Njemu se podigla dennetska zastava i on se
sav upravio prema njoj, svo srce usmjerivi prema tamo.
Onaj bojalj ivac pobjegao je, takoder, iz nj ihove blizine traei
utoite uz Allaha pred onima koji su ga zatvorili u tamnicu njih
dvoga na Ovome svijetu, da s njima bude i proivljen poslije smrti i
222
KNJIGA O DUI
na Sudnjemu danu, jer je ovjek sa svoj im drugom i na Ovome i na
Onome svijetu, pa kada uje prijetnj u, napusti svog loeg susjeda i
kloni ga se na oba svijeta. Stoga mu se i daje ime bojaljivac. l, kada
uje ono to mu se obeava kao nagrada, okrene se i poleti iz udnje
za tim, radujui se postignuem toga. Stoga mu se i daje ime ' radi' ,
onaj koji je ispunjen nadanjem.
Stanja njih dvojice su meusobno povezana, neodvoj iva jedno
od drugog. Svaki onaj koji je ispunjen takvim nadanj ima boji se da
mu ne izmakne ono emu se nada, ba kao to se i svaki bojalj ivac
nada da e biti siguran od onog od ega se plaL Zato se naziva s
oba ta imena. Uzvieni kae:

ta vam je, zto svoju nadu ne veete z

Allhovu dstojanstvenost?!8 (Nuh, 1 3)
Uenjaci kau da se ajetom hoe kazati: Zato se ne bojite Al
lahove vel iine?!
Ve smo ranije kazali da je uzvieni Allah zasunio nadanje pred
svima osim pred onima koji budu vjerovali , napustili mjesto svoga
boravka zarad vjere i borili se za zastupljenost vjerskih naela. Vje
rovjesnik, s.a.w.s. , o vjerovanju (el-iman) je kazao da ima mnoge
komponente, te vidlj ive i nevidljive obrise; za naputanje mjesta
boravka zarad vjere (el-hidra) kazao je da to znai naputanje svega
onoga to je Allah zabranio, dok je o borbi za zastupljenost vjerskih
naela kazao da je to borba protiv niskih poriva u ime Alaha. Nai
me, Vjerovjesnik je rekao: "Iseljenik je onaj ko je napustio ono to
je Allaha zabranio, a borac na Boijem putu (el-mudahid) je onaj
ko sebe upregne u rad za Allaha!"
Korkuta stoji: "
S
ta vam je, zto se Allahove sile ne bojite?!"
223
Ibn Qajj im el-Dewzi
Hoe se kazati da je Allah uzvieni izgledno nadanja rezervirao
samo za one koj i budu vjerovali, selili se i borili na putu Istine, dok
je sve druge iskljuio iz te kategorije.
S
to se tie sanjarija (el-erani) one su kapital steaj nika koji
su upakovali u kalup izglednog nadanja, no to su samo puste elje
nj ihove. Takve elje proistjeu iz srca obuzetog doaptavanj ima nef
sa, ij i dim ga je zatamnio, uslijed ega takav srce stavlja u slubu
njegovih hirova, pa kada god on tako postupi nefs mu doapne da
e u konanici imati lijep ishod, da e biti spaen, vezujui mu to za
velikodunost, oprost i dobrostivost, sugeri raj ui mu da Plemeniti
nee traiti Svoje pravo, da Njemu njegovi grijesi ne kode, te da mu,
stoga, nee nimalo nauditi zadobijanju oprosta. Iz tog razloga on to i
naziva izglednim nadanjem (redi' ); to su, meutim, samo obmane i
neutemeljene sanjarije, koje nefs ubacuje u neuko srce pa se ono uz
nj ih smiruje. Uzvieni kae: T nee biti ni po vaim sanjama ni po
sanjama sledbenika Knjige;99 onaj ko radi zl bit e kanjen z to i nee
nai, osim Allha, ni ztitnika ni pomagaa! (En-N isa' , 1 23)
Kad ovjek, dake, napusti zatitu i pomo Boiju Allah prestane
da ga titi i pomae, te on, mimo Allaha, ne moe sebi nai ni zati
tnika ni pomagaa. A kada napusti Nj egovu zatitu i pomo, tada
ga preuzme njegov nefs i ejtan, pa mu njih dvoje postanu zatitnici i
on bude preputen svome nefsu i on pone uzvraati u njegovo ime
umjesto u ime Allaha i Njegovoga Poslanika, ime Allahovu zatitu
zamijeni za zatitu svog nefsa i svog ejtana, a Allahov hator za ha tor
svog nefsa i njegovog hira. Tako izgledno m nadan ju ne ostavi nimalo
mjesta. Prema tome, kad ti tvoj nefs rekne: "Ja imam izgledno na-
99 Kod Korkma stoji: "ni po vaim ljama ni po eljama sljedbenika Knjige".
224
KNJIGA O DUI
danje! ", ti mu za to zatrai dokaz, i reci: "To je pusta sanja, pa dajte
vae dokaze, ako govorite istinu! "
Prema tome, inteligentan ovjek e raditi dobra djela s nadom i
udnjom, dok e onaj drugi, inertni, dobra djela zanemariti i osloniti
se na sanje, koje e nazvati izglednim nadanjem.
Neka je Allah na pomoi!
+
= =
Razlika izmedu kazivanja o Allahovim blagodatima (tehaddus
bi ni'amillah) i hvalisavosti (fahr) njima jeste u tome to je kaziva
o blagodati ustvari izvjestitelj o svojstvima svoga Zatitnika, o isto
Njegovoj dareljivosti i dobrostivosti. On, naime, hvali Njega po
kazujui te blagodati i kazujui o njima, time Mu izriui zahvalu
i svakoga upoznajui s onim to mu je On dao. Njegova je namjera
da na taj nain istakne Allahova svojstva, da Mu hvalu i zahvalu
izrekne, da ovjeka podstakne da trai samo od Njega, mimo bilo
koga drugoga, da svoje osjeaje i svoje nade usmjeri ka Njemu. Tako
on, istiui Allahove blagodati, obznanjujui ih i kazujui o njima
zapravo pokazuje svoj u ljubav prema Njemu.
S druge strane, hvalisavost blagodatima znai da se ovjek njima
uzdie nad drugima, da i m time sugerira da je on vrjedniji i vii od
njih pa, stoga, jae preko njihovih vratova, porobljava i m srca i nastoji
ih okrenuti prema sebi da ga veliaju i da mu slue. Nu'man ibn Beir
kae: "
S
ejtan ima svoje mree i svoje zamke. Medu njima su i osio
nost u Allahovim blagodatima, uzdizanje nad Allahovim robovima
(ljudima), hvalisavost Allahovim davanjem i spokoj u neemu izvan
Allahova zadovoljstva! "
25
Ibn Qajjim ei-Dewzi
=
= =
Razlika izmedu radosti srca (fereh el-qalb) i radosti nefsa (fereh
en-nefs) je oigledna. Naime, radovanje Allahu, Njegovu upozna
vanj u, Njegovoj ljubavi i govoru dolazi iz srca. Uzvieni kae: Neki
od onih kojima smo dli Knjigu raduju se svemu fto objavlujemo tebi!
(El-Ra'd, 36) .
Prema tome, ako se sljedbenici ranijih objava raduju Objavi, tim
prije joj se raduju Allahovi tienici (evlija') , sljedbenici Njegovoga
Poslanika. Uzvieni kae: A kad bud objavlena neka sura, ima ih koji
govore: "Kome je od vas ova uvrstil vjerovanje, i oni se raduju!" (Et
Tewba, 1 24) Jo kae: Reci: "Neka se zto Allhovoj blgodti i milsti
raduju, to je boye od onoga fto gomilju!" (]unus, 58)
Ehu Se' id el-Hudri kae: "Allahova blagodat - to je Kur'an;
Njegova milost - to je injenica da vas je uinio njegovim sljedbe
nicima!"
El-Hilal ibn Jesafkae: "Allahova blagodat i milost - to je islam
kojem vas je naputio; Kur'an kojem vas je poduio bolji je od zlata
i srebra koje gomilate".
Ibn 'bbas, El-Hasan, Qatada i veina komentatora Kur'ana stoje
na stanovitu da se pod izrazom 'Allahova blagodat' misli na islam, a
pod izrazom ' Njegova milost' na Kur'an. Prema tome, rije je o ra
dosti srca, to je znak vjerovanja, neto za ta e ovjek biti nagraen
- injenica da se on tome raduje sugerira da je on time zadovoljan.
S
tavie, to je i vie od samog zadovoljstva: radovanje tome sukladno
je ljubavi prema njemu.
Radost je usrvari posljedica dosezanja onoga to se voli i upravo
u onoj mjeri u kojoj se to 'neto' voli, u toj mjeri se i raduje njegovu
postignuu. Proizlazi da je radovanje Allahu, Njegovim imenima,
226
KNJIGA O DUI
svojstvima, Njegovom Poslaniku, Poslanikovom Sunnetu i govoru
- isti iman, njegova sr, najodabranij i dio (safah) . Takav iman
ima toliki uinak u srcu i tako zaudnu pokornost da se to ne moe
iskazati . Ushienost, razdraganost i radost srca Allahom, Njegovim
imenima, svojstvima i govorom, Njegovim Poslanikom i susretom sa
Njim jest neto najbolje to mu se podaruje.
S
tavie, to je i glavnina
njegovih darova. Radovanje Allahu i susretu sa Nji m na Onome
svijetu bit e proporcionalno ovosvjetskoj radosti i ljubavi prema
Njemu. Radost zbog dosezanja voljenoga ekvivalentna je snazi,
odnosno krhkosti ljubavi, to je karakteristika radosti srca.
Srce ima i jednu drugu radost, veoma dojmljivu, fascinirajuu
- radost koja ga proima uslijed pokajanja. Ona je tako neobina da
se s njom ne moe ni usporediti radost koja dolazi od nekog grijeha.
Kada bi grjenik znao da slast pokajanja i radost koju ono donosi
sobom viestruko prevazilazi slast i radost grijeha, on bi bre hitao k
njoj nego to se povodi za slau grijeha. Tajnu ove radosti poznaje
samo onaj ko poznaje tajnu radovanja Gospodara Uzvienoga poka
janju Svojega roba. On joj se raduje najveom zamislivom radou.
Boiji Poslanik, s. a. w. s. , za nju je naveo primjer koji nadvisuje sve
druge ovosvjetske radosti. "To je radost ovjeka koji poe na put sa
svojom jahaom ivotinjom na kojoj mu je hrana i pie, pa tu ivoti
nju u jednom beznadenom bespuu izgubi te uloi sve svoje napore
da je pronae, no to mu ne poe za rukom i on izgubi svaku nadu
da e je pronai, nakon ega sjedne i stane iekivati smrt. No kad
se pojavi Mjesec, on na mjeseini ugleda svoj u ivotinju - povodac
joj se zakaio za neko stablo - i on od svoje silne radosti uzvikne:
"Boe, Ti si moj rob, a ja sam tvoj Gospodar!" Tako se smete od silne
radosti. Eto, Allah se vie obraduje pokajanju Svog roba, nego ovaj
svojoj ivotinj i ! "
227
Ibn Qajjim cl-Dewzi
Nesporno je da e i sam pokaj nik osjetiti obilnu radost od svog
pokaj anja. Ovdje se, meutim, mora ukazati na jednu injenicu:
naime, on e do toga stii tek nakon mnogih zebnj i , bolova i tekoa
pred kojima ni brda ne bi mogla ostati postojana. Ako ih bude str
plj ivo podnosio, dosegnut e slast radosti, a ako poklekne pod tim
teretom i ne nae potrebne strpljivosti za nj - nee postii nita! Na
kraju e nestati i one radosti i slasti od grijeha kojima se bio priklo
nio, te e ostati bez oboga - postii e neto upravo suprotno slasti:
kombiniranu bol koju e mu zadavati pogibelj u koj u je zaao, te
gubitak onoga to j e volio!
A - odredba pripada Allahu, Velikom, Uzvienom!
#
# #
Postoji i jedna radost vea od svega ovoga - radost kod napu
tanja Ovoga svijeta i odlaska Allahu, kad On ovjeku poalje Svoje
izaslanike pa ga oni obraduju susretom sa N j i m; kad mu melek smrti
rekne: "Izii, dobra duo iz tog dobrog tijela! Raduj se mirisu i lje
poti, i Gospodaru koji ti srdit nije! Izii zadovoljna, jer i robom se
zadovoljno: A t, o duo smirena, vrati se Gospodru svome zdovolna,
a i On tobom zdovolan, pa udi medu robove Moje, i udi u Dennet
Moj!' (El-Fedr, 27-30)
Kad pred pokajnikom ne bi bilo ni kakve druge radosti osim
ove, razum bi nalagao njezino preferiranje, a nekamoli kad poslije
nje slijede jo razl iite radosti: nose je meleki, oni izmeu nebesa i
Zemlje, otvaraj u joj se vrata nebesa, blagosiljaj u je nebeski meleki,
oni tu bliski prate je do drugog neba, to drugo nebo joj se otvara
i njegovi stanovnici je blagosiljaju, oni opet tu bliski ispraaju je, i
tako sve do sedmoga neba . . . Kako se, dakle, moe procijeniti njezina
228
KNJIGA O DUI
radost kad se, upravo njoj, trai dozvola njezina Gospodara, njezina
zatitnika i voljenoga, kad ona zastaje pred Njim i On joj doputa
da Mu uini seddu, i ona mu seddu uini, zatim Njega, uzvie
noga, uje kako govori: " Registar djela njegovih zavedi te me' one u
Illijj unu!" Potom bude odveden pa vidi Dennet, vidi svoje mjesto u
njemu i sve ono to mu je Allah pripremio, susretne svoje prijatelje
i rodbinu koji mu se obvesele i obraduj u, i kojima se on obraduje
onako kako se obraduje onaj koj i doe svojoj eljadi nakon dugoga
izbivanja i zatekne ih u lijepom stanj u; doe im na najljepi nain
na koji moe doi putnik!
Sve to bude prije one najvee radosti u Danu oivljavanja tijela, kad
e sjediti u hladu Prijestolja Boijega ('r) i piti iz dennetskoga vrela
(Havd) , kad e knj igu svojih djela uzeti svojom desnom rukom, kad
mu njegova djela na Boi joj Vagi budu teka, a lice njegovo bijelo, kad
njemu bude dato potpuno svjetlo dok drugi ljudi budu bili u tami, kad
most dehennemski pree bez prepreke i stigne do vrata dennetskih,
kad mu se za vrijeme stajanja Dennet primakne, a uvari dennetski
doekaj u ga s dobrodolicom, selamom i radosnim nagovjetaje

, kad
doe do svojih odaja, svoj ih dvoraca, supruga i priljenica.
I nakon toga - jo jedna radost koj u nije mogue vrjednovati,
koja se ne moe iskazati, pred kojom se gube sve ove radosti - radost
koju e osjetiti oni iskreni sljedbenici Poslanikova Sunneta - ona
e se pojaviti onda kad iznad sebe ugledaj u Lice Gospodara svoga,
Uzvienog, Plemenitog, koji e ih pozdraviti, obratiti im se i razgo
varati sa njima:
l sve te radosti samo e z onog koji u Kui nesrea tun
biae bit:
Stog' pri korak koliko mo i zpni dbr - nee! li st'
d Onog koji obilne dre dje!
229
Ibn Qajjim el-Dewzi
l posta budi od svake slsti od koje uti u sebi strah,
i idi tako slstima onim koje ti nee prouzroit: ah!
Ostavi eiu z kojom e patit' ako ne bude dto d
dhvati je ti;
z koju e videt, ako je epa, d trenutna je, smrtna,
d spi!
l ne misli Poslnikovo obeanje - koji s istinom dde od
Gospodra stvorenja svih
- d dleko je!
Ne, blie je od radsti koja biae juer, ako razborit si ti!
+
+ +
Razlika izmedu tankoutnosti srca (riqqah) i ala za propute
nim (deze') jeste u tome to je takav al jedna slabost u dui i strah
u srcu, koj i pothranj uje velika pohlepnost i pouda i koji se rada
iz slabog vjerovanja u sudbinsko odreenje (qader) . U protivnom,
kad ovjek sasvim izvjesno zna da se ono to je sudbinski odredeno
neminovno i dogaa, tada je al za onim to ga je mi moilo samo
nepotrebna muka i dodatna nedaa. Uzvieni kae: Nema udesa koji
zdsi Zemiu, niti zdesi vas, a d nie u Knjizi i prie nego ga dmo.
Zbiia je to Allhu lhko, d ne biste oajavali zbog onoga to vam je
izmaklo i d se prekomjero ne biste radovali onom to vam je On do!
(El-Hadid, 22)
Prema tome, kad ovjek pone vjerovati u sudbinsko odreenje
i kad mu postane sasvim jasno da je nedaa kao takva unaprijed bila
odredena - kako u pogledu onog to ga je zadesilo, tako i u pogledu
onog to mu je promaklo - on tada u sebi prestane osjeati al za
proputenim, kao i pretj eranu radost zbog onog dobivenog.
230
KNJI UA O DUI
Ovo nimalo nije u konfrontacij i s tankoutnosti srca, budui da
ona pro ishodi iz svojstva milosti, koje predstavlja potpunost. Uzvieni
Allah, naime, pokazuje Svoju milost prema onim svojim robovima
koj i su milostivi, dok je Boiji Poslanik, s. a. w. s. , bio ovjek najnjeni
j ega srca i od svih njih najmanje alio za onim to ga je mimoilo.
Tankoutnost srca je, prema tome, samilost i milostivost, dok
je srani al za proputenim bolest i slabost. Taj al predstavlja stanje
srca bolesnog za Ovim svijetom, srca kojeg j e obavio dim due sklone
zlu, pa mu zaustavio dah i suzio mu ahiretske pute i ono se tako nalo
u tamnici strasti i nefsa - tijesnoj tamnici zamraenih staza. Tako ta
skoljenost srca, njegova prignjeenost, ine da ono osjea bojazan, da
se uznemiri od svega to ga zadesi , da to ne moe podnositi.
Kada, meuti m, u njemu bljesne svjetlo vjere i pouzdanja u dato
mu obeanje, kada se ispuni ljubavlju prema Allahu i pijetetom pre
ma Njemu, tada postane tankoutna i u njemu ponikne samilost
i milostivost. Takvog ovjeka vidi milostivog, blagoga srca prema
svakom iz njegova roda, i prema svakom muslimanu; vidi ga kako
je milostiv i prema mravu u njegovoj Jogi, i prema ptici u njezinom
gnijezdu, da se i ne govori o drugima iz njegove vrste. Takvo srce je
najbl ie Allahu. Enes kae: "Boij i Poslanik, s. a. w. s. , bio je najmilo
stiviji ovjek prema kunoj eljadi! "
Kada Allah uzvieni hoe da se smiluj e nekom ovjeku On u
njegovo srce nastani samilost i milostivost, a kada hoe da ga kazni
to dvoje istrgne iz nj egovoga srca i, umjesto nj ih, u srce nastani
grubost i surovost.
U vjerodostoj nom hadisu stoj i: "Milostivost se istrgne samo iz
nesretnika!"
U hadisu se, takoer, kae da se "prema onome ko ne bude
imao milosti prema drugome, milosti nee imati ni prema njemu".
&&&.~ .
2 3 1
Ibn Qajjim el-Dewzi
Jo se kae: "Vi budite milostivi prema onima na Zemlj i pa e prema
vama biti milostivi oni na Nebu!" I kae se: "Troj ica e biti stanovni
ci Denneta: pravedni vladar, koj i bude dijelio milostinju, milostiv
ovjek, koj i bude njean prema svakom svom roaku i muslimanu i
krjepostan ovjek, suzdrlj iv, koj i ima mnogo eljadi o koj ima mora
brinuti".
Es-Siddiq (tj. Ebu Bekr) - Alah sa njim bio zadovoljan! - nadma
io je sav preostali ummet zahvalj ujui onoj sveopoj milostivosti koja
se nalazila u njegovom srcu, pored one pune iskrenosti. Tako se ona
manifestirala u svim njegovim postupcima, pa i u pogledu zarobljenih
neprijateljskih boraca u Bici na Bedru100, kad je upravo njegovo takvo
miljenje i prevagnula u donoenju konane odluke u vezi s njima.
Vjerovjesnik, s. a. w. s. , ga je usporedio sa lsaom i Ibrahimom.
Uzvieni Gospodar je Milostivi, Samilosni, pa su Njemu i naj
blii oni koji u sebi imaju najvie samilosti i milostivosti, kao to su
najudaljenij i od Njega oni koji se karakteriziraj u njima suprotnim
svojstvima, to je podruje u koje smiju zai samo pojedinci u ita
vome svijetu.
=
= =
Razlika izmedu gnjeva (mewdida) i zlobe (hiqd) sastoj i se u
tome to je gnjev trenutni osjeaj prema onome koji ti je prouzroio
bol, njegova akcepcij a, te pokretanje due u pravcu prevladavanja
1
232
Naime, kada sc raspravljalo o tome kako da sc postupi sa zarobljenim neprijateljskim
vojnicima u toj uvenoj bici, koja se odigrala 1 7. ramazana druge godine po Hidri,
nakon dugog vijeanja, kada su neki uesnici traili smrtnu kaznu Z njih, uvaen je
stav Ebu Bekra da se od imunih zarobljenika uzme otkupnina, te da se oni pismeni
oslobode nakon to po desetericu muslimana naue itati i pisati.
KNJIGA O DUI
tog stanj a, to spada u ovjekovu kompletnost. Zloba je pak pohra
njivanje zla, stalna mogunost njegove poj ave prema onome prema
kome si osjetio negativan osjeaj , tako da njezin utjecaj srce nikako
ne ostavlja postrani.
Postoj i jo jedna razlika: gnjev je tvoja reakcija na ono to te
zadesilo od strane nekoga, dok je osjeanje zlobe povezano sa onim
to nekoga tek treba da snae od tebe. Prema tome, gnjev j e aktuelna
neprijatnost koj u ti je drugi prouzrokovao, dok je zloba izgledan je da
se i njemu dogodi srazmjera neprijatnost. Gnjev je brzoprolazan, a
zloba sporoprolazna. Zloba korespondira s tjeskobnou srca, sa su
premacijom duevnog mraka i dima na srcu, dok gnjev korespondira
sa sranom snagom, vrstoom, snagom njegova svjetla i osjeaj a.
=
= =
Razlika izmeu nadmetanja (munafesa) i zavisti (hased) sastoj i se
u tome to je nadmetanje inicijativa prema potpunosti koj u zapazi
kod drugoga pa se s nj i m pone nadmetati u tome kako bi dosti
gao taj njegov stupanj ili ga jo i prevaziao u tome. Takvo neto j e
karakteristika asnosti due, izraz j e visoke motivacije i znak velike
vrijednosti. Uzvieni kae: Pa, neka se u tome nateu oni koji hoe d
se nateu! (El-Mutaff, 26)
Rije nadmetanje izvedena je iz neega to je veoma vrijedno, to
je konkurentno, za ta se vezuj u ljudske due sa udnjom i tenjom
za nj im, pa se za nj natjee svaka dua s onom drugom i moda jo
osjea i radost to i ona druga u tome sudjeluje sa njom, onako kako
su se ashabi Boi jega Poslanika, s. a. w. s. , meusobno natjecali u dobru i
jedni drugima se radovali to i oni sa njima sudjeluj u u tome.
S
tavie,
jedni druge su podsticali na to i pored toga to su im u tome bili neka
233
Ibn Qajji m el-Oewzi
vrsta konkurencije. To je jedan vid utrke. Uzvieni kae: Pa, nateite
se u injenju dbra! (El-Beqare, 1 48) Jo kae: Nateite se z oprostom
od Gospodra vaeg i Dennetom irokim kao nebo! (El-Hadid, 21 )
Omer ibn el-Hattab se natjecao sa Ebu Bekrom - Allah bio za
dovoljan sa nj im! - pa ga nikada nije uspio pretei. Kad mu je postalo
sasvim jasno da Ebu Bekru defnitivno pripada vodea pozicija, rekao
je: "Nikada te, Allaha mi, neu preduhitriti ni u kakvu dobru!" Jo je
rekao: ''llaha mi, nikada nisam poao preduhitriti ga u kakvu dobru,
a da ga nisam naao da je u tome bio bri od mene!"
Dvojica takmaca su poput dvojice robova koji se pred svoj im
gospodarom natjeu i nadmeu koj i e od njih zadobiti njegovu
naklonost, zbog ega ure uiniti to vie onoga to on voli. U nji
hovom gospodaru to, svakako, izaziva ushit i on ih bodri na to, dok
istovremeno svaki od njih dvojice voli onoga drugog i podstie ga na
ono ime moe postii zadovoljstvo svoga gospodara.
Zavist je, meutim, karakterna crta niske, proste i bijedne due
u kojoj nije razvijen osjeaj za dobrom, pa uslijed te svoje nemoi i
slabosti zavidi svakome ko postie neko dobro, neto to je hvalevri
jedno, ime pred njom odnosi pobjedu. Takva dua bi rado vidjela
da svakom takvom izmakne to njegovo postignue, kako bi bio ravan
sa njom u odsustvu toga, kako to kae Uzvieni: Oni el d se vi
vratite u nevjernike kao to su i oni nevjernici, pa d ond budte isti!
(En-Nisa, 89) Jo kae: Mnogi sledbenici Knjige ele d vas, nakon
to ste postali vjerici, vrate u nevjerike, sve iz zvisti svoje, i to nakon
to im je istina postal jasnom! (El-Beqare, l 09)
Prema tome, zavidljivac je neprijatelj svake blagodati i on iskreno
eli da bez nje ostane onaj kome on zavidi, onako kako je bez nje ostao
on, dok takmac nastoji sustii svaku blagodat, iskreno je elei postii u
cijelosti, kao to eli da je ima i onaj s kim se u tome natjee. On se,
234
KNJIGA O DUI
dakle, s drugim natjee zato da bi dostigao njegovu visinu, kako bi
bio ravan njemu u tome ili kako bi ga ak i nadmaio u tom dobru.
S druge strane, zavidljivac bi onoga drugog volio spustiti dolje kako
bi bio jednak njemu u manj kavosti.
Veina dobrih, estitih dua ima velike koristi od natjecanja.
Onaj koji pred sobom ima nekog dobroinitelja, prvaka u dobru,
pa se s njim stane natjecati u tome, imat e velike koristi od njega,
jer e nastojati biti kao on, izravnati se sa nj im, ili ak otii ispred
njega. Neko takav ne treba biti predmet kuenja.
Zaviu se ponekad naziva i pohvalna konkurencija, kako to
nalazimo u hadisu koj i se vjerodostojno prenosi od Vjerovj esnika,
s. a. w. s. , naime: ''Zavidjeti se smije samo dvoj ici: ovjeku kome j e
Allah dao da se uputi u Kur'an pa on postupa po njemu nou i da
nj u, i ovjeku kome je Allah dao imetka pa ga upregao da ga troi
u prave svrhe!"
Posrijedi je, dakle, zavist koja motivira na to da se bude kon
kurentan takvim lj udima, ne na to da i nj ima ta blagodat bude
uskraena. Ovakva zavist otkriva visoku motivacij u svoga batinika,
veliinu njegove due i njezino nastojanje da i ona bude nalik istin
skim dobroinitelj ima.
=
= =
Razlika izmeu lj ubavi prema vlasti (hubb er-ri'asah) i ljubavi
prema predvodnitvu u vjeri (hubb el-imamah) kao sredstvu za
promicanje istina koje je Allah objavio jest, ustvari, razlika izmeu
velianja Allahove zapovijedi i naklonosti ka njoj i velianja nefsa i svih
onih postupaka koj im se tei postii njegova zadovoljtina. Naime,
onaj ko je odan Allahu, ko Njega velia i emotivno se vee za Njega
235
Ibn Qajji m el-Dewzl
on eli da s bude u pokornosti njegovom Gospodaru, da se prema
Njemu ne iskazuje neposluh, da Njegova rije bude gornja, da sav
ivot bude ureen na naelima koje je On objavio, da ljudi postupaj u
po Njegovim nalozima i da se klonu onoga to je On zabranio. Na
taj nain on svoj u naklonost Allahu pokazuje svojom pokornou
Njemu, a naklonost ljudima njihovim pozivanjem da slijede od Boga
objavljeni program ivota. Takav, dakle, voli biti predvodnik u vjeri.

tavie, on e svoga Gospodara jo moliti da ga uini predvodnikom

bogobojaznih ljudi, onim za koj im e se bogoboj azni povoditi onako
kako se i on sam poveo za bogoboj aznima.
Kada bi ovjek koj i poziva Allahu zavolio da u oima ljudi bude
velik, u njihovim srcima mnogo cijenjen i mio, da mu oni budu
posluni kako bi se povodili za njim i posredstvom njega slijedili
Poslanikov trag, to ne bi imalo nikakvih tetnih poslj edica po njega,
ve bi mu za to trebalo biti iskazano priznanje, budui da on poziva
Allahu i voli da Mu se bude pokorno, da se oboava i istie Njegova
jedinost, pa stoga eli biti pripomo, spojnica u tome pravcu.
Iz tog razloga, kada Uzvieni spominje one Svoje robove koje
je posebno odabrao za Sebe i izrekao im pohvalu u svojoj Objavi,
najavivi im lijepu nagradu na Dan susreta sa Njim, spominje ih po
njihovim najbolj i m djelima i najljepim osobinama, a potom kae:
I oni koji govore: "Gospodru na podri nam u branim drugovima
naim1 01 i deci naoj radst i uini d se bogobojazni na nas ugldju!"
(El-Furqan, 74)
Oni Ga, dakle, mole da im priini radost time to e vidjeti da
su i njihovi brani drugovi, i nj ihova djeca, Njemu u pokornosti,
I0|
236
Kod Korkuta stoji: "u enama naim". Meutim, budui da izra zewd (pl . ezvad)
oznaava svakog od dva inioca brane zjednice, tj . kako mukarca, isto tako i enu,
drimo da je primjerenije taj izraz prevesti kao gore.
KNJIGA O DU

I
da im srca obraduje time to e bogobojazni slijediti upravo njih u
pokornosti Njemu, u oboavanj u Njega, budui da su predvodnik
i sljedbenik jedan drugome u uzajamnoj pomoi u pokornosti. To
znai da od Njega iu ono ime e pripomoi onim bogobojaznim
da budu u Njegovu zadovoljstvu, Njemu u pokornosti, to je ustvari
nj ihovo pozivanje Allahu samom injenicom predvodnitva u vjeri,
iji su osnovni elementi strplj ivost i sigurnost uvj erenja (jeqin) , kako
to kae Uzvieni : l Mi smo njih inili predvodnicima, koji su upuivali
po N aJoj zpoviedi, s obzirom d su strpiivi bili i vrsto vjerovali u ajete
Naef02 (Es-Sedda, 24)
Dakle, njihova molba da ih Allah uini predvodnicima onim
bogobojaznim zapravo j e molba da i h povede Pravim putem, da ih
naputi ispravnom stazom i otvori im kapije svih korisnih znanja
i dobrih djela, kako u onom to pokazuj u, tako i u onom to ne
pokazuj u, ime se takvo predvodnitvo jedino i moe postii.
Vidi kako Uzvieni takve vezuje za ime Er-Rahman (Svemilo
snik) - uzviena neka je veliina Nj egova! - kako bi Njegova stvorenja
znala da su oni to postigli samo zahvaljujui milosti Njegovoj , isto
Njegovoj dareljivosti i blagodarnosti. Obrati panj u na to da su za
takve, u ovoj suri, kao nagrada predviene odaje, tj . visoka mjesta
u Dennetu. Naime, budui da vodea pozicija u vjeri, kao takva,
spada u visoke stupnjeve - tavie, to su najvii stupnj evi koje jedan
ovjek uope moe postii u vjeri - to je i nagrada koja ga u Dennetu
sljeduje za to: visoko mjesto!
Stvar je sasvim razliita kod tenje za vladaj uom pozicij om, jer
oni koji tee k tome tim svojim nastojanjima pokuavaj u postii svoje
|02
Ajet u Korkurovom prijevodu glasi: "Izmedu njih smo Mi vode odreivali i oni su,
odazivajui se zapovijedi Naoj, na Pravi put upuivali, jer su strpljivi bili i u dokaze
Nae vrsto vjerovali!"
237
Ibn Qajjim el-Dewzi
~ =
ciljeve koj i podrazumijevaj u supremacij u na Zemlj i , potinj avanje
ljudskih srca, njihovo usmjeravanje prema sebi, potpomaganje njima
u ostvarivanju svih tih cilj eva i pored toga to su iznad nj ih, to ih
dre u svojoj vlasti. Ovo za posljedicu ima brojne deformacije, koje
samo Allah zna, poput tiranije, zavidnosti, drznitva, mrnje, nasi
lja, smutnj i , gorljivosti u udovoljavanju strastima - mimo Alahova
prava - velianj a onoga koga je Allah prezreo i preziranja onog koga
j e poastio . . .
Predvodnitvo koj e pred oima ima samo Ovaj svijet jedino se
time i moe postii, samo se na taj nain i moe zadobiti, uz viestruke
oblike deformacija. Ovosvjetski vladari to ne vide, pa kad im koprena
bude skinuta, tek tada e im se pokazati sva pokvarenost onoga na
emu su bili. To e naroito doi do izraaja onda kada budu proi
vljeni u obliku sitnih prakica koje e oni na Stajanju gaziti svojim
nogama, tako ih nipodatavaj ui, prezirui ih i omalovaavaj ui
onako kako su oni omalovaavati Boiju zapovijed i nipodatavali
Njegove robove.

= =
Razlika izmeu "voljenja zarad Boga" (hubb fl-lahi) i "voljenja
uz Boga" (hubb me'al-lahi) jedna je od najvanij ih razlika koje treba
diferencira ti, to treba imati na umu svaki ovjek.
S
tavie, svako treba,
odnosno prinuen je ustanoviti razl iku izmeu jednog i drugog.
Naime, "voljenje zarad Boga'' predstavlja potpunost u vjerovanju,
dok je "voljenje uz Boga" isto mnogobotvo. Razlika meu njima
oituje se u tome to onaj koj i voli u tom svom voljenj u slijedi lju
bav prema Allahu. Tako, kad se ta ljubav uvrsti u ovjekovom srcu
ona sama ini da njegovo srce stane voljeti ono to Alah voli, pa
238
KNJIGA O DUI
kad zavoli ono to voli i njegov Gospodar i Zatitnik time ta lj ubav
pripadne Njemu, bude za Njega, onako kako ovjek voli Njegove
poslanike, vjerovjesnike, meleke i miljenike voli ih, dakle, stoga
to ih i Uzvieni voli dok one koji njih ne vole ne voli, budui da
ih ne voli ni Uzvieni.
Znak ovakvog voljenja i mrnje "zarad Boga" jeste taj da se
ovjekov prijezir onoga koga i Allah prezire nikada nee preobraziti
u ljubav prema njemu uslijed nekog njegovog dobroinstva prema
njemu, uslijed kakve usluge koj u mu dotini uini ili izie ususret
nekoj njegovoj potrebi, niti e se ikada njegovo osjeanje ljubavi
prema nekom Allahovom miljeniku preobraziti u mrnj u ukoliko g s
njegove strane snae neto neprijatno i, svjesno ili nesvjesno, bol mu
prouzroi. U takvim situacijama on e uvijek Allahu biti pokoran, te
postupke e tumaiti primjereno i vezivati ih za Allaha, nastojat e
ostati postojan u tome ili e, kao neko ko je nepravedno postupio,
ustuknuti i pokajati se.
Sva vjera u osnovi se temelj i na etiri naela: na ljubavi i mrnj i i,
posljedino, na injenju i neinjenj u. Vjerovanje onoga ija je lj ubav
i mrnj a, injenje i neinjenje posveeno Allahu upotpunjeno je tako
da kada neto voli to voli zarad Allaha, kad neto mrzi to mrzi zarad
Allaha; kad neto uradi uradi to u ime Allaha, kad neto ostavi to
ostavi zarad Njega. Onoliko koliko od tog etveroga bude manjkalo
kod ovjeka, upravo toliko mu manjka i vjerovanja i vjere.
Stvar je razliita u pogledu "voljenja uz Boga", kojega imaju dvije
vrste: jedna zadire u samo naelo izraavanja Boije jedinosti (tewhid)
i ona se smatra mnogobotvom, dok druga zadire u iskrenost i lj ubav
prema Allahu i ne izlazi iz okvira islama.
Prva vrsta: to je, naprimjer, lj ubav koj u mnogoboci gaje prema
svoj im kumirima i svoj im idolima. Uzvieni kae: Ima ludi koji su
239
Ibn Qajjim ei-Dewzi

umjesto Allha kumire prihvatili, vol ih kao fto se Allh voli! (El-Be
qare, 1 65)
Ti mnogoboci, naime, vole svoje kumire, svoje kipove i svoja
boanstva, uz Allaha, jednako kako vole i Allaha. Posrijedi je gajen je
ljubavi prema neemu za ta se dri da ima neke boanske prerogative
i mo zatite, to rezultira strahom od njega, nadom, oboavanjem
i obraanjem njemu.
Takva lj ubav je, prema tome, isto mnogo botvo, koje Allah nee
oprostiti, i ne moe se imati istinsko vjerovanje (iman) bez osude tih
lanih boanstava (endid) , bez nji hova preziranja i preziranja onih
njima odanih, bez osjeaja neprijateljstva prema njima i borbe pro
tiv njih. Upravo je zato Allah i slao sve Svoje poslanike, objavio sve
svoj e objave, stvorio Dehennem za one koj i u sebi budu njegovali
ta mnogoboaka osjeanja, a Dennet za one koj i se budu borili
protiv nj ih, koj i su u Njegovo ime i za Njegovo zadovoljstvo bili
nepomirljivi prema njima.
Ko, dakle, bude oboavao bilo ta, sve od Allahova Prijestolja pa
do samoga dna Njegove Zemlje, smatrat e se da je, umjesto Allaha,
sebi uzeo drugog boga i zatitnika i da je, pored Njega, stao oboavati
jo nekoga - ma ko on bio - te ga se urgentno mora odrei.
Druga vrsta: voljenje onoga to je Allah ljudima uinio milim,
kakve su ene, sinovi, zlato, srebro, rasni konj i , stoka, etva i sl. , to
ovjek voli strasno, kao gladan hranu i edan vodu.
240
Takvog voljenja imaju tri vrste:
a) ako se ovjek, takvom svojom lj ubavlj u, bude vezivao za
Njega, potpomaui se onim to voli u postizanju Njegova
zadovoljstva i pokornosti prema Njemu, Z to svoje voljenje
imat e nagradu i ono e se smatrati dijelom "lj ubavi prema
Bogu", neim to dovodi do Njega, te e ovjek za onaj
KNJIGA O DUI
uitak u tome imati jo i dodatnu slast. Upravo takvo bilo
je stanje najsavrenijeg ovjeka (tj. poslanika Muhammeda,
a.s.) kome su, od blagodati ovoga svijeta, dragim uinjene
ene i mirisi tako da mu je njegovo voljenje tog dvoga bilo
podrka u lj ubavi prema Bogu, u dostavi Njegove obj ave i
u realizaciji Njegove zapovij edi;
b) da je to dvoje pak volio samo odazvavi se pozivu svoje
prirode, svoje strasti i elje, no ne dajui im prednost nad
bilo im to Allah voli i s ime je On zadovoljan - da je,
dakle, iao za njihovim postignuem samo na temelj u svog
prirodnog nagona, tada bi ta njegova lj ubav prema njima
spadala u ono to j e doputeno, za ta ne bi imao nikakvih
posljedica, niti bi to imalo krnjila njegovu lj ubav prema
Allahu i voljenje u Njegovo ime;
e) meutim, da j e to bila sva njegova namjera, sva njegova
nakana i svo njegovo nastojanje, tj . da ih imadne u svome
posjedu, te da im je davao prednost nad neim to Allah voli i
to je u Njegovu zadovoljstvu, u tom sluaj u bi samome sebi
nasilje inio, bio onaj koji se povodi za strastima svojim.
Prvi sl uaj odraava voljenje onih koj i se prvi odazivaj u Boijem
zovu (sabiqun).
Drugi sluaj odraava voljenje onih osrednj ih.
Trei sluaj odraava voljenje onih koji ine nasilje.
Eto, pa obrati panj u na ovaj stavak, na ono to je u njemu
kompatibilno, i na ono to je sasvim razliito, jer je to zapravo ra
zluivanje due sklone zlu od smirene due.
A - pravom stazom ii e samo onaj kojega njome bude vodio
Allah!
241
Ibn Qajjim ei-Dewzi
+
= =
Razlika izmeu pouzdavanja u Allaha (tewekkul) i inertnosti
('adz) sastoji se u tome to je pouzdavanje jedna srana aktivnost,
srani ibadet kojim ono izraava svoje pouzdanje u Boga, povjerenje u
Nj, pribjegavanje Njemu, preputanje daljnjega toka stvari Njemu,
uz pristajanje uz ono to On odredi u vezi s ti m, budui da zna da je
On, Uzvieni, dostatan za to i da On odabire ono to je za ovjeka
najbolje kad god se izbor prepusti Njemu. To, svakako, podrazumijeva
da je ovjek prije toga poduzeo sve one mjere koje su mu stavljene
u dunost, da je uloio sav svoj napor da zastupi sve komponente
tih mjera. Tako je Boiji Poslanik, s. a. w. s. , imao najvee pouzdanje
u Allaha, pa je i pored toga oblaio svoje ratno odijelo i uzimao tit.
S
tavie, u Bici na Uhudu pojavio se sa dva oklopa na sebi, tri dana
se skrivao u peini itd. Prema tome, on se pouzdavao u Boga kroz
korienje svih onih sredstava koja su mu stajala na raspolaganj u, ali
se njegovo pouzdavanje nije ograniavala samo na ta sredstva.
Inertnost je, s druge strane, zanemarivanje i jednog i drugog, ili
pak jednoga od njih. Kod inertnosti ovjek e, iz svoje vlastite slabosti,
ili zanemariti sva ona sredstva koja su mu dostupna tvrdei da time
izraava svoje pouzdanje u Boga - dok je rije o njegovoj inertnosti
i nemarnosti - ili e upotrijebiti sva raspoloiva sredstva i svu svoju
panju ograniiti na njih, svoje pouzdanje vezati samo za njih, zane
marujui Onoga Uzronika koji iza njih stoji , potpuno okrenut od
Njega.

ak ako Ga se i sjeti, ta misao nee dugo ostati u njegovoj

svijesti, on svoje srce nee u cijelosti vezati za Nj u smislu da mu srce
bude s Allahom, a tijelo s mjerama koje je poduzeo. Pouzdanje u Boga
kod ovakvoga je inertnost, a inertnost je njegovo pouzdanje.
242
KNJIGA O DUI

Na ovoj taki ljudi su se podijel i li na dva ekstremna dijela, dok

su jedni zauzeli sredinji stav. Jedni od onih koji su zauzeli ekstremno
stajalite jesu oni koji rasploivim sredstvima ne pridaju nikakav
znaaj , to ine kako bi zadrali puno pouzdanje u Boga.
Drugi isklj uuj u pouzdavanje u Boga kako bi materijalnim
sredstvima zadrali dignitet.
Oni srednjega stava znaju da se sutina pouzdavanja u Boga ne
moe dokuiti drukije osim uzimanjem u obzir svih raspoloivih
sredstava. Prema tome, pouzdanje u Boga izraava se kroz samu zastu
pljenost svih onih poretpostavki koje ovjeku stoje na raspolaganj u.
Onaj koji ne uzima u obzir raspoloiva sredstva, tvrdei da ima puno
pouzdanje u Allaha, zaveden je, obmanut i preputen pustim sanjama.
On je poput ovjeka koji ne uzima u obzir zasnivanje braka, seksualni
odnos sa enom, a pouzdaje se da e imati dijete; koji prenebregava
saenje i sijanje, a pouzdava se u prinose; koji prenebregava jedenje
i pijenje, a pouzdaje se da e biti sit i napojen.
Pouzdanje je, dakle, saobrazno s izglednim nadanjem (reda' ) , a
inertnost s pustim sanjama (temenni). Sutina pouzdavanja jest ta da
ovjek svoga Gospodara uzme sebi za povjerenika kojemu preputa
svoje stvari, onako kako povjerilac preputa svoje stvari svome po
vjereniku za iju sposobnost zna, ij i su mu poduzetnost, naklonost,
povjerlj ivost, iskustvo i ljepota izbora poznati.
Gospodar uzvieni je naredio ovjeku da uloi svu svoj u umje
nost i da se pouzda u Njega da e mu On iz toga izvesti ono to
e biti u njegovome interesu. Tako mu je naredio da zasadi zemlju,
da u nju baci sjeme, da je obrauje i da kroz to tei osigurati sebi
prehranu, kako je to odredio i regulirao On, Uzvieni, i kako je to
naloila Njegova mudrost, i naredio mu je da svoje srce ne vee ni
za koga drugoga, osim za Njega - tavie, uinio je da svoja izgledna
243
Ibn Qajjim el- Dewzi
nadanj a vee samo za Njega, da strahuje samo od Njega, da ima
puno povjerenje u Njega i da se oslanja samo na Njega. Kzao mu
je da je On, Uzvieni, dobar za vodenje poslova, da je pouzdan za
skrbnitvo.
I nertan ovjek sve tO zabacuje za leda i iz lijenosti svoje sjeda,
teei bezbrinosti, rade pristajui uz pasivu. "Nafaka sustie ovjeka",
govori on, "onako kako ga sustie i smrt! Ono to mi je propisano
doi e mi i pored moje slabosti; ono to mi nije propisano ne mogu
postii i pored sve svoje snage. I kad bih ja bjeao od svoje nafake,
kao i kada bih bjeao od smrti, ona bi me opet sustigla!"
Takvome treba rei slijedee: Da, sve je to istina. Ti dobro znade
da je nafaka ve odredena, no kako znade kako je tebi odredena: da li
uz tvoje nastojanje, ili bez njega? Ako j e odredena uz tvoje nastojanje,
na koji nain je, dakle, mora stei, i odakle? Ako to ne zna, kako
onda zna da e ti doi onako, bez tvog vlastitog nastojanja i muke? Pa,
koliko si se za neim trudio, a ono bilo dosueno drugome, a koliko
se za neim trudio drugi, a ono bilo tebi dosueno kao nafaka?
Ako ti je to ve oevidno, kako onda znade da ti je sva tvoja
nafaka dosuena trudom nekoga drugog? To tebi, takoder, nanosi nefs
a ti njega mora odstraniti u svemu onome to ti stoji na raspolaganj u i
tO rezultira odredenim efektima, ak i u pogledu onih sredstava koja
te uvode u Dennet i koja su ti spas iz Dehennema. Hoe li i ta
sredstva zanemari ti, oslanjajui se pritom na svoje pouzdanje u Boga,
ili e ih ipak zastupici, istOvremeno se pouzdavaj ui u Nj?
S
tavie, na Zemlji e uvijek biti onih koji e se pouzdavati u
Allaha, koj i e pribjegavati trpnji zarad Njega, ija e srca biti ispu
njena povjerenjem u Nj, izglednim nadanjem kod Njega i lijepim
miljenjem o Njemu, a koja, i pored toga, nee moi smoi snage
poduzeti neke mjere, uslijed ega e se smi rivati uz Allaha, uz Njega
244
KNJIGA O DUI

se privijati, imati povjerenja u Njega. Neto takvo moe biti upravo

najsnanije njihovo sredstvo za dobijanje nafake.
Sredstvo, dakle, ni u tom sl uaj u nije zanemareno, ve se
samo odustalo od jednog i pribjeglo drugom, mnogo snanijem
sredstvu.
Oslanjanje na Boga takvoga ovjeka tako biva njegovo najpou
zdanije sredstvo koji m raspolae. Zauzetost njegovoga srca Allahom,
njegovo smirivanje uz Njega i skruenost prema Njemu bivaj u mu
drai od zauzetosti nekim (drugim) sredstvom koje bi ga ili sasvim
odvratilo od neeg takvog, ili bi ga znatno umanjilo. Budui da mu
srce nije dovoljno i za jedno i za drugo, od jednog od njih dvoga se
okrenuo i priklonio se onom drugom.
Ovakav ovjek je, bez sumnje, boljega stanja od onog koji svoje
srce sasvim ispuni sredstvima koja su mu na raspolaganj u, uslijed
koj ih zaboravi na svoga Gospodara, a od njih obojice je bolji onaj koji
zastupi i jedno i drugo. Takvi su bili vj erovjesnici i ashabi. Zekerijja,
a.s. , bio je stolar, Nuhu je Allah naredio da napravi ladu, a nema
niti jednog ashaba koji je zanemarivao sredstva pri oslanjanju na
Allaha. Naprotiv, oni su bili ljudi koji su najbrilj ivije vodili rauna
i o jednom i o drugom. Zar ne vidi da su ulagali svoje krajnje na
pore - verbalne i praktine - u borbi protiv neprijatelja vjere, i time
princip oslanjanja na Boga real izirali u nj egovoj stvarnosti. Na taj
nain stjecali su svoja imanja na astan i ispravan nain, osiguravaj ui
svojoj eljadi dovoljno sredstava za ivot, slijedei u tome prvaka
medu onim koji se pouzdaj u u Allaha - mir i blagoslovi Boiji neka
su na nj i na njegovu porodicu!
=
= =
245
Ibn Qajji m el-Dewzi

Rzlika izmeu opreznosti {ihtijat) i ejtanskog navoenja (we

swesah) jeste u tome to opreznost podrazumijeva kraj nj u panju
i nastojanje da se slijedi Sunnet i sve ono na emu su bili Boiji
Poslanik, s. a. w. s. , i njegovi ashabi, bez pretjerivanja u tome, tj. bez
prekoraivanja tih granica, kako u smislu njihova proirivanja, tako i
u smislu njihova suavanja. To je ona opreznost kojom su zadovoljni
i Allah i Njegov Poslanik.
S
ejtansko pak navoenje podrazumijeva uvoenje u ivot neega
to nije proklamirano Sunnetom, to nije inio ni Boiji Poslanik,
s. a. w. s. , niti iko od njegovih ashaba, sa tvrdnjom da se time postie i
osigurava neki vjerski propis, kao npr., kad neko, iz svog navodnog
opreza, prilikom uzimanja abdesta svoje organe pere po vie od tri
puta, rasipajui tako vodu pri uzimanj u abdesta ili pri kupanju poslije
polucije; i l i kad glasno vie puta, ili makar samo jedanput, izgovori
nijjet za namaz; ili kad svoj u odjeu stane prati i pored toga to na
njoj nije nesumnjivo ustanovljena neka neistoa, tj. iz iste opre
znosti; ili odustane od obavljanja namaza u (istoj) obui, iz opreza, i
mnogih drugih stvari koje oni koji su potpali pod ejtansko navoenje
smatraj u dijelom vjere.
Oni sve to nazivaj u opreznou. Prjea bi im, meutim, bila ona
opreznost koja podrazumijeva slijeenje upute Boijega Poslanika,
s. a. w. s. , jer ko izie iz okvira te opreznosti, taj je sasvim ostao bez
opreznosti i odstupio j e od Pravoga puta.
Sva opreznost jeste u tome da se izie iz svega onoga to je u
konfrontaciji sa Sunnetom, makar se pritom dolo u konfrontaciju s
vei nom stanovnika Zemlje, ili ak i sa svima njima.
246
=
= =
KNJIGA O DUI
Razlika izmeu melekovog nadahnjivanja (ilham el-melek) i
ejtanovog ubacivanja (ilqa' e-ejt:n) manifestira se u vie vidova:
jedan od njih je da je ono to je posveeno Allahu i korespondentno
s Njegovim zadovoljstvom, te ono s ime je doao Nj egov Poslanik,
jeste ono to je stiglo od strane meleka, a da je ono to je posveeno
nekome drugom, ne Allahu, i to nije korespondentno s Njegovim
zadovoljstvom ejtanovo ubacivanje; drugi vid je da je ono to rezul
tira posveenou Allahu, pribj egavanjem Njemu, injenjem zikra
Njemu i raspirivanjem ambicije koja strijemi Njemu - melekovo
ubacivanje, a da je ono suprotno od toga - ejtanovo ubacivanje; trei
vid jeste taj da je ono to u srcu ostavlja prisnost i svjetlo, te irinu u
grudima, dolo od meleka, a ono to u srcu ostavlja neto suprotno
od toga - dolo od ejtana; etvrto: ono to sobom donosi smirenost
i mirnou, dolazi od meleka, a ono to u srcu ostavlja tjeskobnost,
uznemirenost i nemir - dolazi od ejtana.
Prema tome, melekovo nadahnjivanje je esto u istom, neukalja
nom srcu, koje se obasjalo Allahovim svjetlom. Melek je u kontaktu
sa takvim srcem, izmeu njih postoj i veza, jer melek je dobar i ist
i pribliava se samo onom srcu koje mu je srodno. Tako je diticaj
meleka sa takvim srcem mnogo ei od doticaja ejtana. S mranim
pak srcem, koje je pocrnjelo od dima strasti i sumnj iavosti, doticaj
i ubacivanje ejtanova je ee od melekovog.
=
= =
Razlika izmeu umjerenosti (iqtisad) i nedostatnosti (taqsir)
sastoji se u tome to je umjerenost posrednitvo izmeu dvaj u ek
strema: prekomjernosti i nedomjernosti. Na svoj i m stranama ima
svoje dvije suprotnosti: nedostatnost i prekoraenje. Prema tome,
247
Ibn Qajjim el-Dewzi
umjeren ovjek je onaj ko se prihvatio njihove srednje vrijednosti,
odstupivi i od jednog i od drugog kraka. Uzvieni kae: I oni, koji
udeiuju, ne rasipaju i ne krta re, ve se u tome dre sredine! (El-Furqan,
67) Ne dri ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu d ne bi priekor
zsluio i bez iega ostao! (El-Isra', 29) I jedite i pite, ali ne preterujte!
(El-A' raf, 3 1 )
Sva se vjera, zapravo, nalazi izmeu ove dvije kraj nosti.
S
tavie,
islam je ona sredinja vrijednost meu vjerama, Sunnet je sredinja
vrijednost izmeu novotarija, a Allahova vjera je izmeu onih koji
pretjeruju u njoj i onih koji su prema njoj indolentni. Isti je sluaj
i sa dihadom koj i predstavlja ulaganje napora u neto to je Allah
propisao - ekstremni postupak u vezi s nj i m je prekoraivanje te
granice, prelazak njegovih okvira. Allah nita nije propisao, a da
ejtan u tome nema svoja dva podsticaja - ili prema pretjerivanj u i
prekoraivanj u, ili prema nedomjernosti i nedostatnosti.
To su dvije boljke koje u vjerovanj u, u nakani i u postupanju ne
moe izbjei niko osim onaj koji bude iao za Boiji m Poslanikom,
s. a. w. s. , ostavivi miljenja ljudi i njihova gledita o onome s ime je
doao, a ne ostavivi ono s ime je on doao zarad njihovih miljenja
i gledita. Te dvije opasne bolesti zahvatile su veinu lj udskoga roda
i ranije generacije su najozbiljnije upozoravale na njih, izraavajui
otvorenu bojazan da je propao svaki onaj ko bude iskuan jednom
od njih. Obje se mogu nai u jednoj osobi, kakav je sl uaj s veinom
lj udi: dok su u jednom dijelu svoje vjere vrlo indolentni i oputeni,
dotle su u drugom dijelu najee prekomjerno priljeni.
248
A - pravom stazom ii e samo onaj koga bude vodio Alah!
=

KNJIGA O DUSI
Razl ika izmeu savjeta (en-nasihat) i grdnje (et-te' nib) sastoji se
u tome to je savjet izraz dobrostivosti (ihsan) prema onome kome
se upuuje, izraen u vidu milosti prema njemu, brinosti za njim,
panje prema njemu i za nj. To je isto dobro, proistekla iz milosti i
tankoutnosti. Tim inom savjetnik eli postii samo Allahovu ljubav
i Njegovo zadovoljstvo, biti dobrostiv prema Njegovim stvorenj ima,
zarad ijega postignua e pokazivati krajnju ljubaznost i biti spre
man podnijeti uvrjedu onoga kome upuuje savjet, otrpjeti njegovu
negativnu reakcij u. On e se prema njemu odnositi poput ljekara
specijaliste, koji je brian prema tekome bolesniku i koj i je, stoga,
strpljiv prema njegovoj angrizavosti, njegovoj zlobnosti i odurnosti,
te se odnosi s blagou i panjom kako bi, na svaki nain, dostavio
mu lijek. Eto, takav je iskreni savjetnik.
Grditelj , meutim, svojim inom ima namjeru izraziti, omalo
vai ti i ukoriti onoga koga grdi i vrijea, no u vidu savjeta. Tako mu
govori: O ti, koji uini to i to! O ti, koj i zasluuje svaku pokudu i
prijezir!, u formi brinoga savjetnika. Takav se odlikuje time da se ne
bi tako ponio i prema nekome koga voli i prema kome je dobrostiv
ako bi on uinio neto poput ovoga, ili ak i gore od toga; njemu
ne bi rekao nita i iznalazio bi mu razliite izgovore. Ako bi pak bio
pritisnut argumentima, rekao bi: Zar ima neko kome je osigurana
bezgrjenost?! Ta, svaki ovjek je podloan grjeci, no njegova su
lijepa svojstva brojnija od onih drugih, a Allah je milostiv i grijehe
oprata! ", i sl. Kako udno: kako ovaj kojega voli moe biti drukije
tretiran od onog kojeg ne voli?! Kako jedan moe biti koren - u vidu
savjeta - a za drugog se iznalaziti opravdanja i traiti oprotenje i
razumijevanje.
Pored ostalih, jo jedna razlika izmeu dobronamjernog savjetni
ka i grdi telja nalazi se i u tome da onaj prvi nee prema tebi pokazati
249
Ibn Qaj j im el-Dewzi
neprijateljstvo ako ne prihvati njegov savjet; rei e: "Moja je nagrada
u Allaha, svejedno da li moj savjet prihvata ili ne!", i za te e se moliti
u odsustvu, nee priati o tvoj im mahanama, niti ih objelodanjivati
medu svijetom. Onaj drugi postupat e upravo suprotno.
=
= =
Razlika izmedu pohitnosti (mubaderah) i ishitrenosti ('adelah)
sastoj i se u tome to je pohitnost pravovremeno iskoritavanje uka
zane prilike koj u bi ovjek, ako bi mu promaknula, poslije morao
traiti. Prema tome, u tom sluaju ovjek ne tei za stvarima tek onda
kada one prou, niti pak prije njihova vremena, ve pravovremeno
pohiti prema njima i na nj ih se baci onako kako se lav baci na svoju
rtvu. Takav je poput onoga koj i pohiti ubrati plodove kad uzru,
kad sasvim dozriju.
Ishitrenost je, medutim, uzimanje neega prije vremena. Naime,
uslijed svoje pretjerane udnje za tom stvari on je tada poput ovjeka
koji plodove bere prije nj ihova dozrijenja. Tako je pohitnost sredina
izmedu dvij u pokudenih kraj nosti, od kojih jedna predstavlja zaka
njelu reakcij u, gubitak povoljne prilike, a druga preuranjenu reakcij u.
Stoga j e ova potonja od ejtana, budui da predstavlja olahkost, br
zopletost i silovitost u ovjeku to mu ne doputa da bude postojan,
dostojanstven i odmjeren, i to mu nalae da stvari stavlja na mjesta
koja im ne pripadaj u, uzrokujui mu na taj nain raznovrsna zla,
uskrauj ui mu raznovrsna dobra. To je vjerni pratilac kajanja, jer
se malo ko od onih koj i su tako postupali nije pokajao. Isto tako je i
inertnost vjerni pratilac proputene i izgubljene prilike.
#
+ +
-&&+
250
KNJIGA O DUI
Razlika izmedu konstatiranja stanja (ihbar bi-l-hai) i kuknjave
(ekwa) , i pored meusobne slinosti u vanjskoj manifestacij i, sastoji
se u tome to onaj koji otkriva stanje time eli onoga drugog upoznati
sa razlogom zbog kojega je izloen osudi, ili se pak svome bratu izvi
niti zbog neke stvari koju je ovaj traio od njega, ili ga upozoriti da
i on ne zapadne u situaciju u koju je on zapao. Na taj nain on biva
njegov dobronamjerni savjetnik, odnosno ponuka va ga na strpljivost
tjeei ga svoj im stanjem. Tako se prenosi da je jedan ovjek doao
kod Ahn efa i stao mu se neto j aditi. "Bratiu moj ", rekao mu je on,
"ja sam, prije toliko i toliko godina, ostao bez svjetla svoga oka, pa
nikome o tome nisam priao! "
Ova konstatacija j e, dakla, imala za cilj da onog jadikovca navede
na strpljenje, da se on utjei stanjem u kojem se nalazi onaj kome se
obratio i njegovom trpnjom, za koju e imati nagradu. U vanjskoj
formi sasvim nalikuju jedno drugom, ali ono to ih ini razliitim
jeste nakana. Moda upravo u ovu kategoriju spadaj u Vjerovjesnikove,
s.a.w. s. , rijei Aii, koja mu se poalila na svoj u glavobolj u, naime:
"Oh, a moja glava! ", tj . moja glavobolja je jaa, moje je stanje u tom
pogledu tee, pa tjei se mnome, ne jadi se!
Ovdje mi se nadaje i jedan drugi smisao. Ona je, naime, bila
miljenica Boijem Poslaniku, s. a. w. s. , ili, tavie, apsolutno naj draa
ena, pa kad mu se poalila na svoj u glavobolju, kazao joj je da i on
osjea bol, jednaku njezinoj boli, to je i kraj nja podudarnost izmedu
volitelja i onoga kojeg on voli, tj. da i on osjea bol uslijed boli onog
drugog, i da osjea radost zbog radosti tog drugog, do mjere da ako
onoga kojeg on voli zahvati bol u samo jednom organu, i ovaj pone
osjeati bol u istom tom svom organu! Takvo neto rezultat je iskrene
lj ubavi i istoe emotivne vezanosti (meweddah) .
251
Ibn Qajj im el-Dewzi

U prvom sluaj u smisao bi bio slijedei: Ne jadi se, budi str

pljiva, jer i ja osjeam istu bol kao i ti, pa se ugledaj u mene u trpnj i
i nejadanj u! U drugom sluaju bi bilo njegovo kazivanje do koje
mjere je njegova lj ubav prema njoj iskrena, tj . : Pogledaj kako je moja
ljubav prema tebi jaka, kako ravnomjero sudjelujem u tvome bolu,
u tvojoj glavobolji. Ti ne moe osjeati bol, a da je ne osjeam i ja,
ve - sve to boli tebe, boli i mene, kao to me i raduje sve ono to
raduje i tebe!, kako se kae:
Najprei d sa njim podie/i radost
onaj je koji je s tobom dielio lst!
S
to se tie jadikovanja, ono je konstatiranje lieno ispravnog
nijjeta.
S
tavie, njegovo ishodite je bijes, jadanje drugome onoga koji
je doveden u neko iskuenje. Ako bi se takav poalio Uzvienome,
tada to ne bi bila jadikovka, ve traenje naklonosti, dodvoravanje
i iskanje milosti, poput rijei Ejjubovih: Mene je nevoia snal, a Ti
si od milstivih najmilstivii! (El-Enbija' , 83) , i rijei ]akubovih: ja
tug svoju i jad svoj pred Allha iznosim! Qusuf, 86), i rijei Musa
ovih: "Boe moj, Tebi pripada svaka hvala i samo se Tebi ja jadam.
Ti si onaj od koga se pomo trai, pomo je samo sa Tobom, samo
je na Tebe oslonac. Nema ni snage ni moi, osim s Tobom! ", i rijei
najodabranijeg iz ljudske vrste: "Boe moj , Tebi se alim za slabost
svoje snage, za oskudnost svoje mogunosti, za svoj u mizernost kod
lj udi. Ti si Gospodar potlaenih, Ti si moj Gospodar, pa kome me
to preputa: dalekom, koji me mrko gleda, ili neprijatelj u, kojem
si dao da vlada moj im stanjem!? Pa ipak, ako Ti nisi srdit na mene,
nije me briga, s tim da bi mi Tvoja razgala bolje prijala. Utjeem se
svjetlu Lica Tvojega, pred koj i m se obasjavaj u sve postojee tame i
na temelj u kojega ispravnost zadobija i Ovaj i Budui svijet, da mi
rasplete Tvoju srdbu, ili sa mene skine Tvoj bijes. Tvoje je da uzme
252
KNJIGA O DUI
Svoj e zadovoljenje, sve dok s tim ne bude rad. Nema ni snage, ni
moi, osim sa Tobom! "
Jadanje Allahu uzvienome ni na koj i nain ne podriva trpnj u.
Naime, Allah, uzvieni, za Ejj iba kae slij edee: Mi smo ga nafli str
plivim; divan je rob on bio i mnogo J kajao! (Sad, 44) i pored onog
njegovog jadanja Njemu, navedenog u rijeima: "Mene je nevolja
snala!"
O Svom vjerovjesniku JakObu je izvijestio da je on od sebe
obeao lijepu strplj ivost - a, kada neki vjerovjesnik neto obea, on
i ispuni svoje obeanje - i pored svoj ih rijei: ja tugu svoju i jad svoj
pred Allha iznosim/ (Jusuf 86) , ne drei to pomanjkanjem njegove
strpljivosti.
U ovom pogledu ne treba obraati panj u ni na kakve neute
meljene izjave, kao to, npr., neki kau da je uzvieni Allah, kada
je Ejj ib rekao: "Mene je nevolja snala", kazao: "Mi smo ga nali
strpljivim (sabiren) ", a ne: "veoma strpljivim (sabiren)", budui da
se pojadao: "Mene je nevolja snala". Neki kau: "Nije rekao: Smiluj
mi se!, ve: 'Ti si naj milostivij i! ' , tako da j e samo izvijestio o svome
stanj u i atriburirao svoga Gospodara!" Drugi kau: "Poalio se da ga
je nevolja snala tek kad mu jezik vie nije bio u stanj u initi zikr.
Zapravo se pojadao na nevolju predstavljenu u nemogunosti injenja
zikra, a ne na bol ili bolest!" Drugi kau: "Izvukao je iz njega te rijei
kako bi bio uzor slabima iz reda ovog ummeta!"
Onaj koj i je izrekao ovo stajalite kao da je smatrao da je jadanje
Allahu oprjeno strpljivosti, ime je napravio groznu pogrjeku. Ono
to je oprena strpljivosti jeste jadanje na Njega, ne jadanje Njemu.
Naime, Allah Svog roba stavlja na kunju kako bi uo njegovu skrue
nost, njegovu dovu i po j adanje Njemu. On ne voli krutu oblopornost
prema Sebi. Ono to On najvie voli jest skrhanost Nj egovoga roba
253
Ibn Qajjim el-Dewzi
pred Njim, njegova poniznost prema Njemu, pokazivanje vlastite
nemoi, potrebitosti, nemogunosti i nedostatnosti strpljivosti. Stoga
strogo vodi rauna o tome da prema Njemu ne pokae oblopornost,
ve se dri skruenosti i nemostva, i pokazuj svoju nemogunost,
potrebi tost, poniznost i slabost - Njegova milost je takvom srcu blia
od ruke ustima!
=
=
Ovaj odjeljak o razliitostima je opsean i mi emo, ako nam
sudbina bude naklonjena, o tome sainiti jednu veliku knjigu. U gore
iznesenim natuknicama htjeli smo samo ukazati na naela u tome, a
inteligentnom ovjeku e biti dovoljan i samo jedan dio toga.
Sva vjera je razlunost. I Allahova Knjiga je Razluiva (EI
Furqan) , i Muhammed, s. a. w. s. , je razluiva ljudi, i onaj ko se
Allaha boji On njemu podaruje ono ime e moi razluivati stvari
jedne od drugih: O vjerici, ako se budete Allha bojali, On e vam
sposobnost drovati pa ete istinu od neistine moi razluiti! (El-Enfal,
29) Tako je i dan Bitke na Bedru nazvao Danom razluivanja (jewm
el-furqan) , jer je na taj dan napravio jasnu razdjelnicu izmeu svojih
miljenika i svojih neprijatelja.
I uputa Boija je sva razluiva, dok je zabluda u osnovi sjedinja.
Tako su mnogoboci sjedinili oboavanje Allaha i oboavanje kipo
va, sjedinili su ljubav prema Njemu i ljubav prema kipovima, ono
to On voli i s ime je zadovoljan i Njegovu odredbu i propis . . . Od
toga su sainili jedno. Ono to je On odredio i propisao uzeli su kao
dokaz Njegove ljubavi i Njegova zadovoljstva; u istu ravan stavili su
kamatu i trgovinu; rekli su: Kamata je ito to i trgovina! (El-Beqare,
275) Potom su u istu ravan stavili i zaklanu i uginulu ivotinju; rekli
254
KNJIGA O DUI
su: "Kako bismo mogli jesti ono to smo mi usmrtili, a ne jesti ono
to je usmrtio Allah!?"
Oni koj i su izili iz okvira Boijih zakona izjednaili su ono to
je dozvoljeno s onim to je zabranjeno; rekli su: "I ovu je enu Bog
stvorio, kao i ovu! I ovu ivotinju je On stvorio, kao i ovu, pa kako
jedno moe biti dozvoljeno, a drugo zabranjeno?! " l sjedinili su Al
lahove miljenike, i ejtanove miljenike, a onda su doli pan teisti i sve
poravnili, sve uinili jednim; rekli su: "To je sve Allah, osim kojeg
drugog boga nema!" Autor njihovih bilj ura, i njihovih svetih tekstova,
stao je nauavati da je Obj ava itaka, ne razluivaka:
l sve je samo jedn jedinca t niz,
ni pohva/nog ni pokudnog tu nema.
Razlunost se samo iz navike pravi,
iz diviaja linog i zrad propisa vjere.
Hoe se kazati da su pronicljivi ljudi ustvari razluivai. Prema
tome, najvei razluivai medu meusobno slinim stvarima ujedno
su i najpronicljiviji ljudi. Meusobna slinost nadaje se u iskazima,
u postupcima, u stanjima, u kapitalima i u ljudima, i veina uenih
ljudi je u svemu tome (nekritiki) prilazila onome to je meusobno
veoma nalikovalo jedno drugome.
Razl uivanj e ispravnog od neispravnog pak moe se postii
samo pomou svjetla koje Allah ubaci u srce onoga kome hoe i u
ijoj svjetlosti dotini vidi istinsku narav stvari, tako da moe jasno
razl uiti istinito od lanog, ispravno od neispravnog: A onaj kome
Allh ne d svjetl nee svjetl ni imati! (En-N ur, 40)
Ovaj odjeljak neemo oduljivati, premda je on, moda, i neto
najvrjednije u ovoj knjizi, i potreba za nji m je velika. No, ako ti Al
lah, u pogledu njegova sadraj a, podari pronicljivost iz njega e izii
255
Ibn Qajjim el-Dewzi
u jedan jo vei razluiva, koj i tretira razliku izmeu monoteizma
vjerovjesnika i onog monoteizma kojeg zastupaju oni koj i dre da Bog
ne posjeduje nikakvo svojstvo (mu'attilun), te razliku izmeu tenziha
jednih i tenziha drugih; razliku izmeu potvrivanja Boi j ih svojstava,
gornjosti, govora i govorenja kao stvarnih, i kao parabolinih i meta
forinih; razliku izmeu naelnog volj no-praktinog mnogobotva i
njegovih stupnj eva koje su usvojili njegovi batinici, onih stupnjeva
na koje ih je postavio Allah; razliku izmeu dosljednog povoenja
za Bezgrijenim i izmeu nipodatavanja stajalita uenjaka, njihova
anuliranja i neobaziranja na njih; razliku izmeu slijepog oponaanja
nekog uenjaka i izmeu koritenja svjetlom njegovog znanja i potpo
maganj a njegovim shvatanjem; razliku izmeu miljenika Milostivoga
i miljenika ejtanovih; razliku izmeu vjernikog stanja duha i onoga
ejtansko-nevjernikog; razliku izmeu objavljenog propisa kojega je
obavezan slijediti svaki pojedinac i izvedenog propisa iji je kraj nji
domet da ga je, po potrebi, doputeno slijediti, s tim da onaj ko
postupi protivno njemu nee imati nikakvih posljedica.

Ovu knjigu zavrit emo samo tanahnim ukazivanjem na razli
itost meu tome, budui da svaka pojedina razdioba zahtij eva da
se o njoj napie itava jedna obimna knjiga.
Dakle, razlika izmeu monoteizma kojeg zagovaraju poslanici
i onog kojeg zastupaj u oni koji dre da Bog ne posjeduje nikakvo
svojstvo (mu'attiltn) sastoji se u tome to monoteizam poslanika
podrazumij eva potvrivanje Allahu svojstava savrenstva na j edan po
droban nain, oboavanje jedino Njega, koji nema sudruga, na nain
da Mu se ne nalazi nikakav takmac u namjeri, u ljubavi, u strahu, u
uzdanj u, u verbalnom izriaju, u zakletvi i u zavjetu, ve da ovjek ima
256
KNJIGA O DUI
eliminirati iz svoga srca, iz svoje nakane, jezika i izraza oboavanja sve
to bi moglo izgledati kao takmac Njemu. Naime, kako tih takmaca
zaparavo i nema, kako oni u stvarnosti i ne postoje, tako ih ovjek ne
treba stvarati ni u svom srcu, ni u svom verbalnom izriaju.
S
to se tie monoteizma onih koj i dre da Bog ne posjeduje
nikakvo svojstvo (mu'attilfm) , on podrazumijeva odrian stav o re
alnostima Njegovih imena i svojstava, njihovo anul iranje, i onaj od
njih kojemu pode za rukom da ih eliminira iz svoga jezika on ih i
eliminira, uope ih ne spominje, ak ni ajet koji ih sadri, ni hadis
koji neto od toga dotie nedvosmisleno. Onaj pak koj i ne moe
izbjei njihovo spominjanje, daje im pogrjeno tumaenje, negira
njihovu stvarnost, tretira ih praznim nomenima, bez znaenja, ili
tvrdi da im je znaenje ifrirano i zagonetno.
Treba kazati da onaj od njih koji porie sve Boije atribute zna
da je ono znaenje koje je sam dao svoji m tumaenjem Objave u
istoj ravni sa znaenjem od kojega je pobjegao, jer ako u stvarnosti
priznaje parabol u, usporedbu i nastajanje, onda to mora priznavati i
u znaenju koje je dao svoji m tumaenjem Objave. Ao se toga ne
dri u tome, onda se tim prije toga ne bi trebao drati u stvarnosti,
pa kad mu to bude jasno, ne ostaje mu nita drugo do da se odrjeno
postavi prema svemu tome, to je opet negiranje samog naela ta'ti
la. '03 Razliitost mu je jo blia, no on je kontradiktoran, prosuuje
neispravno: Bogu potvruje dio onoga to On sebi potvruje, dok
Mu drugi dio porie! Medutim, to mora imati ravnopravan tretman,
ne moe se jedan dio tretirati ovako, a drugi onako.
Ukratko, oni odricanje Bogu Njegovih svojstava nazivaju mono
teizmom (tewhid) , medutim, to je nevj erovanje u imena Gospodara
|03
Ta'til - unje prema kojemu Bog ne posjeduje nikakvo svojstvo.
257
Ibn Qajjim ci-Dewzi
uzvienoga, u Nj egove atribute, odnosno nepriznavanje nj ihove
stvarnosti.
+
= +
Razlika izmeu tenziha104 kojeg zagovaraj u poslanici i onog
kojeg zagovaraj u oni koji poriu Boija svojstva i atribute (mu'at
tillah) sastoj i se u tome to poslanici Njega, uzvienoga, dre istim
od svakog onog nedostatka i manj kavosti koje je On sam defnirao
kao Sebi nepriline, koje su u koliziji s Njegovom savrenou, sa
savrenou Njegove boanstvenosti i Njegove uzvienosti, kakvi su
npr. drijeme, san, nemar, smrt, sustalost, nepravednost i voljnost
za njom, etiketiranje njome, sudrug, druica, takmac, dijete, zago
vornik mimo Njegova doputenja, preputanje Njegovih robova bez
interesiranja za njih, njihovo stvaranje bez ikakve odreene svrhe, ne
svrsishodnost stvaranja nebesa i Zemlje, i onoga to se nalazi izmeu
njih - dakle, ni da bi se postigla nagrada, ni da bi se zasluila kazna,
ni da bi se izvravala naredba ni izbjegavala zabrana; da u Njegovim
oima j ednaki budu Nj egovi prijatelji i Njegovi neprijatelj i, dobri i
loi, nevjernici i vjernici; da u Nj egovome kraljevstvu bude i neto
mimo Njegove volje; da osjeti bilo kakvu potrebu za nekim drugim,
na bilo koj i nain, odnosno da u Nj egovoj boanstvenosti ima udjela
jo bilo ko; da Ga obuzme nemar, smetnue ili zaborav; da ne ispuni
Svoje obeanje, ili povue Svoj u ve izreenu rije, ili da Mu se pripie
zlo - nominalno, atributativno ili praktino. Naprotiv, sva Njegova
imena su lijepa, sva Nj egova svojstva su sama savrenost, a svi Njegovi
ini su samo dobro, mudrost i korist.
.
|04
Tenzih izraz koj i m se izraava stajalite da je Bog slobodan od svega onoga to hi na
bilo koji nain moglo predstavljati neku manj kavost.
258
KNJIGA O DUI
Eto, to je tenzih koji zagovaraj u poslanici u pogledu svoga
Gospodara.
Oni, medutim, koji Bogu poriu Nj egova svojstva i atribute
(mu'attilhin) odriu Mu, isto tako, i sva ona svojstva savrenosti
kojima je On sam Sebe opisao. Tako Mu odriu injenicu govora,
odnosno govorno obraanje bilo kome; odriu Mu uspravljanje na
Prijestolju (el-istiwa' 'ala el-'Ar); da se ruke podiu prema Njemu,
da se prema Njemu die lijep govor; da se bilo ta sputa od Njega,
ili da se prema Njemu uzdiu meleki i Ruh; da se On nalazi iznad
Svoj ih robova, iznad svih Svoj ih stvorenja, u smislu da i h nadvisuje;
odriu Mu to da se u jednoj Njegovoj ruci nalaze nebesa, a u drugoj
Zemlja; da na Svojim prstima pridrava nebesa, na prstima Zemlju,
na prstima planine, na prstima drvee; odriu Mu postojanje Lica;
poriu da e Ga vj ernici u Dennetu moi vidjeti svoji m oima, da
e im se On obraati govorom, da e ih pozdravljati i ukazivati im se
nasmijan; da se svake veeri sputa na nama najblie nebo i govori:
"Ko Me moli za oprost, pa da mu oprostim? Ko neto trai od Mene,
pa da mu dadnem?!"
Kod njih nema nikakvog sputanja, ni govora. Oni Mu odriu da
bilo emu neto uradi. Po njima, Njegovi ini nisu tu ni zbog kakve
mudrosti ili namjerene svrhe. Oni Mu odriu posjedovanje savrenog
htijenja i sprovodive volje, ve stoje na stanovitu da On moe htjeti
jedno, a ljudi neto sasvim drugo. To oni nazivaju pravednou, ba
kao to i svoj takav tenzih nazivaju monoteizmom (tewhid) . Isto
tako, oni Bogu odriu injenicu da voli, ili da bude voljen, kao
to Mu odriu i samilost, i milost, i srdbu, i zadovoljstvo. Drugi
mu odriu i sluh, i vid, trei Mu ne priznaju znanje. Jedni Ga opet
liavaju egzistencije; kau: Ono emu su pribjegli oni l iavaoci, tj.
Njegovu osliavanj u i uporedivanj u (et-tebih we et-temsil) , nalae
259
Ibn Qajjim el-Dewzi
nam priznavanje egzistencije (wudid) , te Mu moramo odrei i to
svojstvo!
Eto, to je tenzih nevjernika. Onaj prvi tenzih jest tenzih po
slanika.
=
+
Razlika izmeu priznavanja realnosti Boij ih imena i svojstava,
s j edne, i osl iavanja (tebih) i uporeivanja (temsil) s druge strane,
razaznaje se iz izjave imama Ahmeda i drugih predvodnika Upute
koj i su bili na tragu toga, naime: "Osliavanje i uporeivanje jesu to
da kae: Ruka, poput moje ruke; sluh, poput mog sluha; vid, poput
mog vida i sl. Meutim, ako bi ti rekao: Sluh, vid, ruka, lice i uspra
vljanje, koji nisu nalik niemu od svojstava stvorenih bia, ve je razlika
izmeu jednog i drugog onolika kolika je i razlika izmeu jednog i
drugog subjekta koji se time odlikuje - u tom sluaj u ne bi moglo biti
ni govora o nekom tebihu i temsilu. Zar bi neko mogao i pomisliti o
sl inosti jednog i drugog da nije smuivanja onih bezbonika?! Istina
u vezi s tim nalazi se u okviru onog oko ega su saglasni svi Boiji
poslanici, tj . da se Allah atributira onim atributima kojima je Sam
Sebe atriburirao, te onim kojima Ga je opisao Njegov Poslanik, bez
ikakvog usiljenog tumaenja (tahrif) ili nepriznavanja tih svojstava, i
bez bilo kakvog osliavanja ili usporedivosti. Sva ta svojstva imaj u se
konstatirati i istovremeno odbaciti svaku mogunost njihove slinosti
s onim svojstima kojima se karakteriziraj u stvorenja. Tako onaj koji
Allaha usporedi s nekim Njegovim stvorenjem zalazi u nevjerstvo. Isto
tako, u nevjerstvo zalazi i onaj ko zanegira bilo koje svojstvo kojim
je Allaha Sebe predstavio. Na pravoj stazi e biti samo onaj ko Bogu
prizna realnosti Njegovih imena i svojstava, i zanegira svaku Njegovu
slinost sa stvorenjima."
260
+
+ +
KNJIGA O DUI
Razlika izmeu pune vjernosti islamskom monoteizmu (tewhid) i
nepriznavanja neprikosnovenosti (hadm) onima koj i su dostigli visoke
poloaje sastoji se u tome to vjernost tewhidu podrazumijeva da se
nekom stvorenju - bilo kojem stvorenju - ne pridodaje nita to je
iskljuivo pravo Stvoritelja, to spada u Njegove osobenosti, u smislu
da ono ne bude oboavano, da mu se ne klanja, ne ini sedda, da se ne
zaklinje njegovim imenom, da mu se ne zavjetuje, da se pouzdavanje
ne vezuje za njega, da se ne tretira boanstvom, da se ne zaklinje njime,
pored Allaha, da se ne oboava kako bi ovjeka pribliilo Allahu, da se
ne stavlja u istu ravan s Gospodarom svih svjetova, tj . da se ne govori:
"Kako ste to htjeli Allah i ti! ", "Ovo je od tebe i Allaha! ", "Ja sam s
Allahom i s tobom! ", "Oslanjam se na Allaha i na tebe!", "Allaha imam
na nebu, a tebe na zemlji! ", "Ovo je od tvoj ih i Allahovih sadaka! ",
"Kajem se Allahu, i tebi! ", "Dovolj ni ste mi Allah i ti!"
Isto je i da ovjek ini seddu nekom stvorenj u, onako kako
mnogoboci ine seddu svojim ejhovima, kako neki od njih zarad
njega obrije svoju glavu, zaklinje se njegovim imenom, njemu se
zavjetuje, seddu ini nj egovome grobu nakon nj egove smrti i njega
priziva za zadovoljenje svoj ih potreba i ostvarivanje svojih nadanj a,
njega nastoji udobrovoljiti izazivanjem srdbe Allahove, pazei da
nikad ne postupi drukije - naime da u njemu ne izazove srdbu
za neko Allahovo zadovoljstvo, njemu se nastoji pribliiti vie nego
Allahu, njega voli, boji ga se i eli ga vie nego to voli Allaha, to se
boji Allaha i eli Allaha, ili makar j ednako toliko.
Meutim, kada se stvorenju odbije priznati osobenosti boan
stvenosti i svede ga se na razinu roba, sasvim potinjenoga, koj i ni
samome sebi - a nekamoli nekom drugom - ne moe ni neku tetu
261
Ibn Qajji m el-Dewzi
nanijeti, ni korist pribaviti, ni ivot ni smrt dati, ni povratiti u ivot,
to nipoto ne znai njegovo skrnavljenj e, niti umanj ivanje njegove
pozicije, makar mnogoboci i mislili drukije.
Od najodabranijeg Ademova potomka (tj. od Vjerovjesnika)
vjerodostojno se, naime, prenosi slijedee: "Nemojte i vi sa mnom
uiniti ono to su krani uinili sa sinom Merjeminim, jer ja sam
samo rob; stoga govorite: Allahov rob i Njegov poslanik!" Jo je rekao:
"O ljudi, ne bih volio da me uzdiete iznad moje stvarne pozicije!",
"Nemojte od moga mezara praviti svetilite! ", "Boe moj , nemoj moj
mezar uiniti idolom koj i e se oboavati ! ", "Nemojte govoriti: Kako
hoe Allah i kako hoe Muhammed!"
Jednom mu je jedan ovjek rekao: "Kako hoete Allah i ti! ", i
on mu je na to rekao: "Zar me ini Allahu ravni m?!" Jedan drugi
ovjek je, nakon to je poinio neki grijeh, rekao: "Boe moj, Tebi
se kajem, a ne kajem se Muhammedu! ", i on j e to prokomentirao
rijeima: "Eno onaj svoju eljad upozna sa Istinitim!"
Allah mu je rekao: T nema nita s tim!05 (Au ' lmran, 1 28), &ci:
"O svemu odluuje samo Allh!" (Alu ' Imran, 1 54) , Reci: "Sam od sebe
ne mogu nikakvu tetu otklniti, a ni neku korist sebi pribaviti; biva
onako kako Allh hoe! Ounus, 49), Reci: "a niam u stanju d od vas
kakvu tetu otk/nim niti d nekom od vas kakvu korist pribavim. "Reci:
"Mene niko od Allhove kazne ne moe u ztitu uzeti; samo u Nega ja
mog utoite nai!" (El-Dinn, 2 1 -22) , tj. mimo Njega ja ne mogu
nai nikoga drugog ko bi mi mogao pruiti utoite, na koga bih se
mogao osloniti. Svojoj kerci Fatimi, svome amidi Abbasu i tetki
Safjj i rekao je: "Ja vas od Allaha niim ne mogu zatititi ! "1 0
I01
I06
262
U Korkucovom prijevodu ajec glasi: "Od cebe ne zavisi (da li e On pokajanje njihovo
primici ili e ih na muke scavici)!"
Hadis biljeie: Buhari, Muslim, En-Nesai i Amed u svom "Musnedu".
KNJIGA O DUSI
U Buharijevoj verziji hadis glasi: "Ja vas niim ne mogu sauvati
od Allaha!"
To mnogobocima izgleda neprilino u pogledu njihovih ejhova
i boanstava, pa stoga sve to odbijaju i za svoje ejhove, predmete
svoga oboavanja, vezuju upravo suprotno od svega toga, tvrdei da ih
onaj ko ih liava toga skrnavi i nipodatava njihove pozicije. Ustvari,
oni su ti koj i snano skrnave aspekt boanstvenosti i nipodatavaj u
je, zbog ega imaju znaajnog udjela u rijeima Uzvienoga: Kad se
Allh samo spomene, ge se srca onih koji koji u Onaj sviet ne vjeruju,
a kad se spomenu oni kojima se oni pored Nega klnjaju, odednom ih
radst obuzme! (Ez-Zumer, 45)
=
= =
Razl ika izmeu vjernog slijeenja onog koji je zatien od grijeha
(tj. Vjerovjesnika, s.a.w.s.) i obezvrjeivanja stavova uenjaka i, ak,
odbacivanja tih stavova sastoj i se u tome to ono prvo podrazumijeva
da niiji stav, niti miljenj e - ma ko on bio - ne smije staviti ispred
onoga s ime j e doao Zatieni od grijeha. Naprotiv, najprije e
razmotriti autentinost hadisa pa, ako se on pokae vjerodostoj nim,
razvidjet e njegov smisao. Kad ti njegov smisao postane bjelodano
jasan tada nee odstupiti od njega makar svi ljudi, od Istoka do Za
pada, stali na suprotnu stranu. A - Boe sauvaj! - Ummet se nikada
nee saglasiti sa neim to je u koliziji sa onim s im je doao njegov
Vjerovjesnik.
U Ummetu svakako mora postojati neko ko se ispravno izrazio o
tome i, ukoliko to tebi ne bude poznato, nemoj injenicu da ti nije
poznat taj koji se o tome izrazio ispravno uzimati kao dokaz protiv
Allaha i Njegova Poslanika, ve se dri doslovnog teksta hadisa (nass)
263
Ibn Qajjim d-Ofewzi
i nemoj posustajati. Budi siguran da je, bez imalo sumnje, neko to
ve elaborirao samo to to jo nije stiglo do tebe.
Tako e postupiti uz puno ouvavanje digniteta uenjaka
i njihov respekt, s uvjerenjem u njihovu svetost, njihovu vjernost
i njihovo iskreno nastojanje da se vjera sauva i zadri ispravnom.
Oni se, naime, nalaze u tromei izmedu zadobi janja jedne nagrade,
zadobijanja dvije nagrade i oprosta. Pa ipak, to ne znai da treba
prenebregnuti izvorne vjerske tekstove (nusus) i stavu bilo koga od
njih dati prednost nad njima pod sumnjom da su oni upueniji u
njih od tebe. Ako to, doista, jeste tako svetom tekstu je pristupao i
drugi koji je, takoder, znaniji od tebe pa zato se, dakle, sa njim ne
bi saglasio, ako si iskren?
Prema tome, onaj koji stavove uenjaka podvrgne autentinim
vjerskim tekstovima i odmjeri ih prema njima, te odbaci one koji su
u nesuglasju s tim tekstovima, on time nee pokazati nepotivanje
njihovih stavova, niti e povrijediti njihov dignitet. Naprotiv, time
e pokazati da slijedi upravo njihov put, budui da je i svima njima
nareeno da imaju tako postupiti. Njihov istinski sljedbenik je, dakle,
samo onaj ko se dri naela onoga to je njima stavljeno u obavezu,
a ne onaj koj i se sa njima razie u stavu.
Prema tome, zauzeti stav koji je razliit od njihova stava, koji je
u nesuglasj u s izvornim vjerskim tekstom, jeste maliciozniji in od
razilaenja sa njima u osnovnom naelu koje im je naloeno i kojem
se pozivaju - naime, da izvorni vjerski tekst uvijek imaju staviti ispred
svoj ih vlastitih stavova.
Eto, iz ovoga se j asno raspoznaje razlika izmedu slijepog slijeenja
nekog uenjaka u svim njegovim stavovima i izmedu potpomaganja
njegovim shvatanjem i obasjavanjem svjetlou nj egovoga znanja.
U prvom sluaj u radi se o prihvatanj u njegovoga stava bez njegova
264
KNJIGA O DUI
kritikog propitivanja i bez potrage za argumentom na kojem se za
sniva u Kur'anu ili Sunnetu, to biva poput ueta koje onaj stegne oko
njegovoga vrata i tako ga vue za sobom. Stoga se takav in i naziva
taqlidm1 07 (dosl. imitiranje, povodenje, slijepo oponaanje).
Stvar je sasvim drukija kad se radi o potpomaganju njegovim
shvatanjem i osvjecljavanjem svjetlom njegovoga znanja kako bi se sti
glo do Poslanika, s.a.w.s., jer je on uenjake stavio u ravan vodia koji
trebaj u dovesti do prvog vodia. Tako kad uenjak dovede do njega,
tada je njegovo vodenje sasvim dovoljno i nema potrebe za bilo ijim
drugim dalj nj im voenjem. Naime, kada onaj koj i , orijentiraj ui se
prema zvijezdama, ugleda Ka'bu njegovo daljnje orijentiranje prema
zvijezdama tada gubi svaki smisao. Imam

af'i kae: "Uenjaci su

jednoglasni u tome da ovjek, nakon to mu postane bjelodano jasan
Sunnet Boijega Poslanika, s. a.w. s. , ne smije taj Sunnet zanemariti
ni zbog ijega (drukijega) stava! "
=
= =
Razlika izmedu tienika Milostivoga i tienika ej tanovih sa
stoj i se u tome to se tienici Milostivoga niega nee bojati i ni z
im nee tugovati! ()unus, 62). Oni su oni koji su vjerovali i Allha se
bojali ()unus, 63); oni su oni koji se navode ve na samom poetku
sure EI-Beqare: Oni e ono to ele ostvariti! (El- Beqare, 5) , zatim u
sredini te sure:

estiti su oni koji vjeruju u Allha i u Onaj sviet, i u

meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag,
dju rodcima, i siroadi, i siromasima, i putnicima, i prosacima, i z
l07
Taqlid - glagolska imenica, nastala od korijenskog glagola qaledelaqlidu, ije je jedno
od osnovni h znaenja: Oko vrata objesi ti ; omotati, ohaviti oko vrata, svezati.
265
Ibn Qajjim el-Dewzi
otkup iz ropstva, i koji molitvu obaviaju i zekat dju, i koji obavezu
svoju, kad je preuzmu, ispunjavaju, naroito oni koji su izdriivi u
neimaftini, i u bolsti, i u boju iutom. Oni su iskreni vjerici, i oni se
Allha boje i runih postupaka klone! (El-Beqare, 1 77); oni su, isco
tako, spomenuti i na poetku sure El-Enfl: Pavi vjerici su samo
oni ia se srca strahom ispune kad se Allh spomene, a kad im se riei
Njegove kazuju, vjerovanje im uvrju i samo se na Gospodra svoga
oslnjaju, oni koji molitvu obaviaju i dio od onoga to im Mi djemo
udeiuju. Oni su, zbiia, pravi vjerici - njih poasti, i oprost, i obiie
plmenito kod Gospodra njihova ekaju! (EI-Enfl, 2-4) , zatim na
poetku sure El-Mu'minin: Oni e u njemu vjeno boraviti! (El
Mu'minin, l l ) , kao i na kraj u sure EI-Furqan; potom u 35. ajetu
sure El-Azab: Muslimanima i muslimankama . . . , sve do kraja ajeta;
zatim u ajetu: Oni koji se Allhu i Poslniku Negovu budu pokoravali,
koji se Allha budu bojali i koji od Nega budu strahovali - oni e postii
ono to budu eieli! (En-Nir, 52), zatim: Osim vjerika, koji molitve
svoje budu na vrieme obavia/i, i oni u iim imecima bud odredn
dio z onoga koji prosi i z onoga koji ne prosi, i oni koji u Onaj sviet
budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodra svoga budu strahovali - a
od kazne svoga Gospodra niko nie sigran - i oni koji stidna mjesta
svoja budu uvali i ivjeli jedino sa enama svojim ili sa onima koje
su u vlsnitvu njihovu - oni, doista, priekor ne zsluuju - a oni koji
trae izvan toga, oni u gieh upadju, i oni koji povjerene im amane te
budu uvali i obaveze svoje ispunjavali, i oni koji dug svjedoenja svoga
budu izvrali, i oni koji molitve svoje budu revnosno obavia/i - oni e u
dennetskim baJama biti poaeni! (El-Me'arid, 22-35) ! , te u rije
ima: Oni se kaju, i Nemu klnjaju, i Nega hvale, i poste, i molitvu
obaviaju, i trae d se ine dobra del, a od nevaialih odvraju i
A/thovih propisa se pridrvaju! (Et-Tewba, 1 1 2)
266
KNJIGA O DUI
Prema tome, tienici Milostivoga jesu oni koj i su iskreni prema
svome Gospodaru, koji se povinjavaju Njegovom Poslaniku u pogledu
onoga to je zabranjeno i onog to je doputeno, koji se s drugima
razilaze zarad njegovoga Sunneta, a ne razilaze se s njegovim Sunne
tom zarad nekoga drugog, pa tako ne uvode novotarije u vjeru i ne
pozivaj u novotarij i, i ne priklanjaju se nikakvoj drugoj skupini osim
Allahu, Njegovu Poslaniku i njegovim ashabima, koj i svoju vjeru ne
uzimaju za igru i zabavu i ne sluaju radije ejtanski zvuk od zvuka
Kur'ana, ne preferiraju drutvo zavodljivosti nad zadovoljstvom Mi
lostivoga, ni harf i lutnju nad "sedam ponavljaj uih"108:
Mi pribjegosmo okrilu Boiem
od onih u kojima bolst, izvor lenosti dobra, se nade.
T, govorimo im esto:
- Vi na ivici ste provalie, ludi, u/ied sluanja svirke!
Ali, kad podmiehnue se upozrenjima naim,
mi klnismo se zblude/ga i onog to ubirae on.
Hajd: kako bi se pozivu upute i mogao odzvat onaj
kom svirka postade obiaj?!
Tko mi ivjesmo na vjeri Odbranika Boieg,
a oni umirae k' otad nam na, zudraju pritom!
S
tienike Milostivoga nije u stanju razlikovati od tienika ejta
novih samo onaj ko nema duhovnoga oka, i ko nema vjere. Kako bi,
dakle, oni koji su se okrenuli od Njegove Knjige i od upute Njegova
Poslanika i njegova Sunneta, koji su se razili s njim i priklonili se
drugome mogli biti Njegovi tienici kad su srano se priklonili ne-
l0
Sedam ponavljajuih - kur'anska sintagma. Prema veini strunjaka pod tim sc misli na
sedam prvih ajeta u Kur'anu, koji ine uvodnu suru - Fatihu.
267
Ibn Qajji m el-Dewzi
suglasj u sa Nj im, i kad su odstupili od upute Njegova Vjerovj esnika i
njegova ivotnoga puta: Oni nisu Negovi !tienici. Negovi !tienici su
samo oni koji se Allha boje, ali veina njih ne zna!09 (El-Enfl, 34)
S
tienici Milostivoga su, prema come, odjenuti onim to je drago
njihovu Zatitniku; oni pozivaj u k Njemu i u neprij ateljstvu su s oni
ma koj i su se odmetnuli od Njega. S druge strane, tienici ejtanovi
odjenuti su onim to je drago njihovu zatitniku, rijeju i djelom, oni
pozivaj u k njemu i neprijateljski su raspoloeni prema onima koji
im to prijee. Tako kad vidi nekog ovjeka da voli ejtanov zvuk,
ejtanova pozivaa i brau ejtanovu, i koji poziva onome to ejtan
voli , npr. mnogobotvu, novotarijama u vjeri i razvratnosti znaj da je
on jedan od tienika njegovih. Ao pak bude u nedoumici, moe
ga otkriti u trome: u njegovoj molitvi i odanosti Sunnetu i njegovim
sljedbenicima, odnosno u njegovu izbjegavanj u svega toga, zatim
u njegovu nepozivanj u Allahu i Njegovu Poslaniku, te u odsustvu
nepomuenog tewhida i dosljednog slijeenja i podvrgavanja Sun ne
tu. Time ga izmjeri, nemoj ga vrjednovati niim drugim - nikakvim
drugim stanjem, nikakvim otkrovenjem ni udom, makar hodao po
vodi i letio po zraku!
=
= =
Time se raspoznaje razlika izmeu imanskog i ejtanskog stanja.
Prema tome, imansko stanje jest plod slij eenja Poslanika, iskrenosti u
djelima i istoe tewhida. Rezultat coga jest korist za muslimane, kako
l ui
U Korkutovom prijevodu ajet glai: "A oni nisu njegovi uvari. uvari njegovi trebaju
biti samo oni koji se Allaha boje, ali veina njih ne zna!" Naime, Korkut je iao z rim
da 5C prisvojna zamjenica za tree lice hu (njega, njegov) u rijei (UJ!iar-hu odnosi na
asni hram, a ne na Allaha, kako to smatra autOr.
268
KNJIGA O DUI
u pogledu njihove vjere tako i u pogledu njihova ovosvj etskog statu
sa, koji e uvijek biti zadovoljavaj ui dokle god se bude ustrajno na
Sunnetu i imalo se ispravan odnos prema Boijoj naredbi i zabrani.
S druge strane, ejtansko stanje vezuje se ili za mnogobotvo
ili za pokvarenost, to proishodi iz bliskog dodira sa ej tanima, iz
povezanosti sa njima i slinosti s njima. Takvo stanje imanentno je
oboavateljima ki pova, krieva, vatre i ejtana. Onome koj i zapadne
u takvo stanje ejtan - budui da ovaj njega oboava - podari jedno
stanje pomou kojega lovi one slabih razuma. Boe dragi, koliko su
samo tako unitili ljudi, d bi ih upropatili i d bi ih u vjeri njihovoj
zbunili. A d je Allh htio, oni to ne bi inili! (El-En'am, 1 37)
Prema tome, svako stanje koj im njegov posjednik izae iz okvira
Kur'ana i onoga s ime je doao Poslanik, a. s. , jeste ejtansko, bilo
o kome da se radi.
Ja sam sluao o nekim stanjima sihirbaza, oboavatelja vatre i
oboavatelja kria, te mnogih koj i se formalno vezuj u za islam - a s
koj im u sutini nemaju nita - da posjeduju neka takva stanja, ve
prema stepenu svoje odanosti ejtanu i iskazanom neprijateljstvu
prema Milostivome.

ovjek ponekad moe biti i iskren, ali mu se,

uslijed njegova neznanja, stvari pobrkaj u, pa mu stanje bude ej
tansko i pored njegovog zuhda, ibadeta i iskrenosti, jer mu, uslijed
pomanjkanja znanja o onome ta je ejtansko, a ta meleksko, te
uslijed nepoznavanja stvarnosti vjerovanja, doe do zbrke u vienj u.
I jedni i drugi kazuju neto to nije od nj ih pa izgledaj u kao neko ko
ima vizije i natprirodnosti.
Ljudi su, uslijed nerazluivanja jednih od drugih, zapali u tekou
tako da su svako crnilo stali smatrati datulom, a svaku bjelinu lojem.
Ono to to dvoje razluuje jest ono najvrjednije na Ovome svijetu
- svj etlo koje Allah ubaci u srce, pomou kojega se jasno razluuje
269
Ibn Qajjim ei-Dewzi
istina od lai, koj i m se odmjeravaj u sutine stvari: da li su dobre ili
loe, ispravne ili neispravne. Onaj ko u sebi ne bude imao tog razlu
ivaa taj e, neminovno, upasti medu ejtanove ortake.
Pa, neka Allah bude na pomoi, svo pouzdanje je u Njega!
=
= =
Razlika izmedu obj avljenog propisa, ija je primjena obavezu
j ua, i onog pretpostavljenog propisa (hukm muevvel) , iji je kraj nji
domet da ga je dopustivo slijediti, sastoji se u tome to je objavljeni
propis objavio sam Allah Svome Poslaniku i ovaj ga primjenjivao
medu ljudima. To je, dakle, Njegova odredba za koju nema nikake
druge alternative.
Pretpostavljeni propis pak obuhvata svu onu razliitost u stavo
vima mudtehida, koj i se ne moraju obavezno slijediti i u pogledu
kojih onaj ko bi postupao suprotno njima ne bi mogao biti proglaen
nevjernikom ili licemjerom. lzricatelji tih stavova nikada nisu kazali
da je to Allahov propis ili propis Njegova Poslanika; uvijek su govorili:
"To je ono to smo dokuili svoj i m vlastitim umnim pregnuima,
pa ko hoe neka to prihvati, a ko nee ne mora!" Oni, dakle, tim
svoj i m stavovima nisu obavezivali muslimane.

tavie, Ehu Hanifa

je rekao: "Ovo je moje miljenje, pa ako neko iznese bolje miljenje,
ja u ga prihvatiti!"
Da je, dakle, Ehu Hanifi n stav predstavljao sam Boiji propis,
tada Jusuf i Muhammed
I _
kao ni drugi znalci, ne bi smjeli zauzimati
nikoj i drukiji stav.
I 0
Tj . njegovi slavni uenici.
270
KNJIGA O DUI
Isti je sl uaj i s Malikom: Halifa Reid ga je pitao ta misli
o tome da on natjera ljude da slijede ono to se nalazi u njegovom
"Muwetta"' -u, no on mu to nije dopustio. Rekao je: 'shabi Boi jega
Poslanika, s. a. w. s. , razili su se na sve strane tako da jedni od njih
posjeduju znanje koje drugi ne posjeduj u!"
I imam
S
af' i, takoder, nije doputao svoj im uenicima da se
slijepo povode za nj im. Traio je od njih da imaju zanemariti njegovo
miljenje ukoliko dodu do nekog vjerodostojnog hadisa koji kazuje
drukije.
Isto tako, ni imam Ahmed nije dao za pravo onima koj i su za
pisivali njegove fetve i dr.; govorio je: "Nemojte se slijepo povoditi
za mnom, niti bilo za kim drugim od nas, ve i vi crpite odande
odakle su crpili i oni!"
Prema tome, da su muslimani vjerovali da se stavovi imama
imaju slijediti bespogovorno, oni bi njihovim uenicima zabranili
da se raziu sa njima u miljenju i oni ne bi mogli izdati nijednu
svoj u fetvu koja bi bila drukija od njihove, kao to ni neki od njih
ne bi mogao jedanput izrei jedan stav, a potom drugi, razliit od
njega, tako da se u vezi s istim pitanjem od njega prenose dva, tri ili
vie razliitih stavova.
Kada je, dakle, posrijedi miljenje i vlastito rasuivanje njega je, u
najboljem sl uaju, dopustivo slijediti. Kad je pak posrijedi objavljeni
propis, muslimanu nije dopustivo postupiti drukije od tog propisa
niti izii iz okvira njegove protenosti.
S
to se tie izmijenjenog propisa, tj. onog propisa koji nije su
kladan onome to je Allah objavio, njega nije dopustivo sprovoditi,
niti ga primjenjivati, kao ni povoditi se za njim. Onaj ko zagovara
neki takav propis nalazi se izmedu nevjerstva, l icemjerstva i mno
gobotva (zulm).
27 1
Ibn Qaj j im ei-Dewzi

Ovim smo namjeravali ukazati na neka stanja smirene, sebeko

ree i zlu skone due, te na ono zajedniko svom trome, odnosno
na ono po emu se razlikuje jedno od drugog, zatim na ine svake
pojedine od nj ih, na njihovu razliitost i razliitost njihovih intencija
i nahoenja. U tome je sadrano i ukazanje na ono to se nalazi iza
toga.
Dua je, dakle, jedna - jednom bude skona zlu (emmarah} ,
drugi put je sebekorea (lewamah) a trei puta j e smirena (mutme
innah). Kod veine ljudi preovladava dua sklona zlu (emmara) , dok
je smirena dua (mutmeinnah) u lj udskoj vrsti najmalobroj nija, ali
i najvrjednija kod Alaha. To je ona dua kojoj se rekne: A ti, o duo
smirena, vrati se Gopodru svome zdvolna, a i On tobom zdvolan,
pa udi medu robove Moje, i udi u Dennet Moj! (El-Fedr, 27-30)
Alaha uzvienoga molim - nadajui se Njegovu uslienju - da
nae due uini smirenima uz Njega, da Njemu budu okrenute svoj im
stremlj enjima, da se Njega plae i da ude za onim to je kod Njega,
da nas zatiti od naih vlastitih zala i runih postupaka naih; da nas
ne uini od onih ija je srca uinio nehaj nim za sjeanjem na Njega
i koji strast svoj u slijede i iji su postupci daleko od razboritosti 1 1 1 , i
od onih ii e trud u ivotu na Ovom svietu uzludn biti, a koji e
misliti d je dobro ono to rade! (El-Kehf, l 04)
On je Onaj koji uje dovu i one koji svoja nadanja vezuj u za
Nj . On nam je dovoljan, On j e divan Zatitnik!
I | |
V. 28. ajet sure El-Kchf.
zn
KNJIGA O DUI

Sadaj
Rasprava sedamnaesta:
DA Ll DUA POSTOJ I ODVAJ KAA
I LI JE STORNA, NASTALA? o o o 5
Rasprava osamnaesta:
DA LI SU DUE STVORENE PRIJETIJELA,
I LI PAK NJIHOVO STVARANJE SLI J EDI
S1RANJE TIJEL? o o o o o o o o o 33
Rasprava devetnaesta:
TA JE USTVARI DUA? o o o o o o 75
Rasprava dvadeseto:
DA Ll IZRAZI NEFS I RUH
OZNAAVAJU ISTU ESENCIJU
I LI SU TO DVIJE RAZLIITE STVARI? o o o o o o 1 53
Rasprava dvadeset i pra:
DA LI SU POSRIJEDI TRI
ILI SAMO JEDNA DUA? o o o o o o o o o o e o o s o 1 61
273