HRVATSKI IDENTITET IZMEU PROLOSTI I MODERNITETA Ovaj prilog nije zamiljen tako da na teorijskoj razini razmatra deniciju identiteta, pa zatim nudi recept za budui i poeljan hrvat- ski identitet. Zadaa priloga je samo da upozori na kompleksnost poimanja identiteta u hrvatskoj prolosti te uputi na mogue pravce razvoja u budunosti. Iako kao medievist teko mogu odoljeti a da ne raspravim pitanje o hrvatskom identitetu u predmodernim razdobljima, pa i u srednjem vijeku, smatram da bi u ovom asu to bila preteka zadaa, jer je iden- titet Hrvata prije stvaranja nacije posve neobraen. Spomenimo samo da su u srednjem vijeku prevladavali identiteti zasnovani ponajprije na pripadnosti rodu, lokalnoj zajednici (selu, gradu, upi, upaniji), drutvenom sloju, vjeri, profesiji. 1 Osim njih, ljudi su se identici- rali i kao podanici odreenog vladara ili kraljevstva, a u izvjesnom obliku i kao pripadnici neke etnike skupine. Kada je rije o ranome srednjem vijeku, ono to bismo nazvali hrvatskim identitetom ostaje gotovo neuhvatljivo, jer je satkano od rijetkih i lako kidivih niti ne- pouzdanih i teko protumaivih vrela. 2 Raznim aspektima identiteta u 1 O pitanju etnike pripadnosti u srednjem vijeku: N. Budak, Etninost i povijest, u: E. Herak (ur.), Etninost i povijest, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Jesenski & Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, 1999, 1124. 2 Najnoviji pogledi na tu problematiku: N. Budak, Identities in Early Medieval Dalma- tia (7 th 11 th c.), u: I. Garipzanov, P. Geary i P. Urbanzcyk (ur.), Franks, Northmen and Slavs: Identities and State Formation in Early Medieval Europe, Brepols, series Cursor mundi, volume 5, 2008, 223241; D. Dzino, Novi pristupi izuavanju ranog hrvatskog identiteta, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 41 (2009), 3354. 4 Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu hrvatskom razvijenom i kasnome srednjem vijeku zasad se sustavnije bavio samo Tomislav Raukar, upozoravajui na kompleksnost kasno- srednjovjekovnog osjeaja pripadnosti. 3 Humanistika inteligencija u dalmatinskim gradovima legitimirala se kroz pripadnost (Dalmatinci) i kroz etniku pripadnost (Slaveni) te kroz kategoriju utemeljenu u klasinoj naobrazbi (Iliri). Nositelj hrvatskog identiteta bilo je sve do poetka 16. stoljea uglavnom srednje i nie plemstvo. Protjerano od Osmanlija iz sredinjih dijelova Hrvatske, zadralo se na zapadu kraljevstva, ali je naselilo i Istru i Slavoniju, prenosei sa sobom i hrvatsko ime, te irei ga na krajeve u kojima do tada nije bilo u uporabi ili se koristilo samo sporadino. 4 S doseljenim stanovnitvom iz ue Hrvatske, u srednjovjekovnoj su se Slavoniji poeli mijeati hrvatski i slavonski identitet pa su postupno jezik, sabor, grb i samo kraljevstvo postali hrvatski, iako je dugo vremena bilo neizvjesno nee li prevladati slavonsko ime. 5 Protonacionalna hrvatska ideologija, ili pokuaj osmiljavanja jedinstvenoga hrvatskog identiteta, formulirana je najizrazitije u djelima Pavla Rittera Vitezovia. 6 Na prostoru koji danas obuhvaaju hrvatska nacija i drava, sve do 19. stoljea postojali su desetci identiteta zasnovanih na etnikoj ili teritorijalnoj pripadnosti, od kojih su se samo neki pojavljivali pod 3 T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: kolska knjiga, Zavod za hrvatsku po- vijest Filozofskog fakulteta, 1997 (na vie mjesta, napose str. 386388). 4 O sudbini hrvatskoga plemstva, nositelja hrvatskoga srednjovjekovnog identiteta: I. Jurkovi, Raseljena plemika obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavia de Wer- hreka de Mala Mlaka, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU 20(2002), 125164; 21(2003), 119181. Ovaj je rad samo dio opirnih istraivanja provedenih zbog izrade disertacije na Central European Uni- versity (obranjene 2004). 5 N. Budak, Der Einuss der Migrationen auf die Vernderung der ethnischen Selbst- identikation im Raum des Mittelalterlichen Slawoniens, u: N. Budak i B. Vranje-o- ljan (ur.), Verfestigungen und nderungen der ethnischen Strukturen im pannonischen Raum von 15261790, Internationales kulturhistorisches Symposion Mogersdorf 1997, Band 28, Zagreb 2000, 521. 6 C. A. Simpson, Pavao Ritter Vitezovi. Dening National Identity in the Baroque Age (doktorska disertacija), London 1991; Z. Blaevi, Vitezovieva Hrvatska izmeu stvar- nosti i utopije, Zagreb 2002, 134196. O nekim aspektima protonacionalnih identitea u Hrvatskoj: N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, Hrvatska povijest u ranome novom vijeku, I, Zagreb: Leykam International, 2007, 207217. 5 Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta hrvatskim imenom (npr. hrvatsko srednjovjekovno plemstvo, hrvatsko stanovnitvo Istre, Horvati u nekadanjoj srednjovjekovnoj Slavoniji, Hrvati u knjievnosti i dr.). 7 Procesi nacionalne integracije, 8 koji su u suvremenom smislu zapoeli s ilirskim pokretom a zatim se irili iz Banske Hrvatske na Dalmaciju, Slavoniju, Istru, Bosnu i Hercegovinu i dalje, vremenski do u 20. stoljee, imali su zadau brisanja zasebnih i kreiranja jedin- stvenoga hrvatskog identiteta koji bi bio u slubi stvaranja i ouvanja nacije. itav niz identiteta pao je rtvom tog uniciranja: slavonstvo, dalmatinsko autonomatvo, maaronstvo, osjeaj pripadnosti aus- trijskoj kruni, ilirstvo 9 , slovinstvo 10 . Zasigurno su oslabljeni lokalni identiteti, iako su ipak preivjeli: festa sv. Vlaha jaa osjeaj lokalne pripadnosti, ali nema vie snagu dravnog identiteta. Nestali su ili su ugroeni jezici i dijalekti (npr. dalmatoromanski, hrvatski crkve- noslavenski i akavski), prestao se iskazivati identitet koritenjem razliitih pisama (glagoljica je nestala iz uporabe, a irilica je postala protuhrvatskim pismom). Meutim, hrvatska mikroglobalizacija zapoela je i prije 19. stoljea. U kritinim vremenima otpora Osmanlijama potreba za jedinstvom nije dopustila opstanak protestantizma meu Hrvati- ma, a problem pravoslavlja nastojao se rijeiti unijaenjem. Nakon 7 Mnoge je primjere pojavljivanja hrvatskog identiteta prije 19. stoljea nabrojio J. Fine u knjizi kojom je nastojao dokazati da hrvatskog identiteta prije nacionalno-integracij- skih procesa u 19. stoljeu nije bilo. Usprkos promaenosti teze i mnogim pojedinanim pogrekama, knjiga nudi obilje materijala i zanimljivo zapaanje da se hrvatsko ime najustrajnije pojavljivalo na podruju Hrvatskog primorja, Vinodola i Krka, na teri- toriju kojim su vrlo dugo upravljali knezovi Krki, odnosno Frankapani. J. V. A. Fine ml., When Ethinicty did not matter in the Balkans. A Study of Identity in Pre-Nationa- list Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods, Ann Arbor: The University of Michigan Press 2006. Moja diskusija o toj knjizi: Kako se doista s jugonostalgiarskih pozicija moe negirati hrvatska povijest, ili o knjizi Johna V. A. Fine ml., When Ethinicty did not matter in the Balkans, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 41 (2009), 487495. 8 N. Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb: Barbat, 2002. 9 O ilirskom ideologemu: Z. Blaevi, Ilirizam prije ilirizma, Zagreb: Golden marke ting, Tehnika knjiga, 2008. 10 Slovinstvo je osjeaj pripadnosti iroj slavenskoj zajednici (u uem, ilirskom smislu, u junoslavenskom smislu ili u smislu opeslavenske pripadnosti) koji postoji od srednjega vijeka i ne valja ga mijeati sa slavonstvom, osjeajem lokalne, slavonske pripadnosti. 6 Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu oslobaanja dijela hrvatskih zemalja, muslimanima nije bilo mogue ostati, a njihovi su vjerski objekti sustavno izbrisani. Od sredine 16. stoljea sve do 90-ih godina 20. stoljea vidljiva je netrpeljivost prema razliitostima i nastojanje da se izbriu sve mogue razlike na putu stvaranja jedinstvenog identiteta. Na taj su nain ve u predmoderno doba napravljeni vani koraci prema uobliavanju suvre- mene nacije. Dvadeseto je stoljee tom procesu dalo svoj najdrastiniji obol: uz velika stradanja pripadnika hrvatske nacije u uem smislu, u Hrvatskoj su gotovo u potpunosti nestali Talijani, Nijemci i idovi, a broj Srba bitno je smanjen, usprkos djelominom povratku izbjegloga srpskog stanovnitva posljednjih godina. Dakako da brisanje posebnosti nije nikada bilo u potpunosti uspjeno. Mnogi su identiteti preivjeli, a stvarali su se i novi, kako doseljavanjem stanovnitva iz drugih dijelova nekadanje Habsburke Monarhije tako i utjecajem ideologija i religija izvana. Napose su Talijani bili uspjeni u irenju svoje nacionalne propagande, to dokazuju brojni dalmatinski i istarski Talijani koji su nosili ili nose slavenska prezimena. Jednako je, ako ne i vie uspjeha, imala Srpska pravoslavna crkva u pretvaranju gotovo cjelokupnoga pravoslavnog stanovnitva Hrvatske u Srbe. Ipak, hrvatska je inteligencija u ustanovama (Sveuilite, Aka- demija, Matica hrvatska, kolstvo, muzeji) nastojala stvoriti privid jedinstvenog identiteta nacije, stvarajui ponajprije jednu povijest 11
i jedan jezik. 12 Neemo sada ulaziti u razlike u shvaanju nacije, pa i nacionalnog identiteta, meu pojedinim nacionalnim ideologijama (u prvom redu meu pravatvom i jugoslavenstvom 13 ): bitno je da je svaka od njih naciju vidjela kao jedinstveno bie, doputajui jedino pokrajinske razlike na etnografskoj razini. 11 Prvi pokuaj pisanja znanstveno utemeljene povijesti Hrvata (izuzmu li se Lui i neki raniji pokuaji) datira s kraja 18. stoljea, kada je J. Mikoczy napisao Otiorum Croatia liber unus (tiskan posmrtno 1806). T. Smiiklas autor je djela Poviest Hrvatska (Za- greb: Naklada Matice Hrvatske, 187982), prve u nizu sinteza hrvatske povijesti, na koju se nadovezuje monumentalno djelo V. Klaia. 12 Z. Vince, Putovima hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1978. 13 M. Gross, Izvorno pravatvo. Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb: Golden Marketing, 2000; ista, Vijek i djelovanje Franje Rakoga, Zagreb: Novi Liber 2004. 7 Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta Tako zamiljena jedinstvena nacija morala je imati jedinstven identitet. Vrlo stari motiv stoljetne borbe za kranstvo, a protiv Osmanlija, bio je njegov jak konstitutivni element, iako ideja nije bila originalna: titulom predzia kranstva kitili su se od Litve do Jadrana, a isti je motiv posluio i Srbima, Bugarima i Grcima. U hrvatskoj je verziji, naravno, bilo naglaeno katolianstvo, odnosno pripadnost zapadnomu civilizacijskom krugu, pa je s vremenom nastao mit o civilizacijskoj granici na Drini. 14 Trei vaan element postala je teza o tisuljetnoj hrvatskoj kulturi, simboliziranoj najee motivima ple- terne ornamentike, inae zajednike irokom podruju langobardske i karolinke umjetnosti, ali pretvorene u toboe ekskluzivno hrvatski umjetniki proizvod. 15 Pokuamo li svesti na zajedniki nazivnik ono to je do Drugoga svjetskog rata velika veina prihvaala kao obiljeje hrvatskog iden- titeta, doi emo do zakljuka da su to bili sljedei elementi: 1. hrvatski jezik (uz minimalnu toleranciju dijalekata), 2. latinino pismo (uz podsjeanje na nekadanju uporabu glagoljice i manje irilice), 3. pripadnost zapadnomu civilizacijskom krugu, 4. pripadnost kranstvu, odnosno katolianstvu (uz odreenu tole- ranciju drugih oblika kranstva, pa ak i drugih religija: islama i idovstva), 5. tisuljetna kultura, pri emu se naglasak stavljao na djela nastala nakon pretpostavljenog doseljenja Hrvata poetkom 7. stoljea i na knjievnost na hrvatskom jeziku, 6. nepostojea, ali eljena drava, iji su korijeni traeni u ranosred- njovjekovnom kraljevstvu. Za potkrepu ovih elemenata stvoren je niz mitologema, za to su, uz politiku, ponajprije bile zaslune historiograja i knjievnost 19. stoljea. Tako su nastali mitovi o Tomislavu i krunidbi na Du- 14 I. Goldstein, Granica na Drini znaenje i razvoj mitologema, u: Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo: Institut za istoriju, 2003, 109137. 15 J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Zagreb 1939. 8 Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu vanjskome polju, 16 o Grguru Ninskom, 17 Nikoli ubiu Zrinskom, 18
uroti zrinsko-frankapanskoj, 19 Rakovikoj buni, banu Josipu Jelaiu i o granici na Drini, a koriten je i jedini autentini srednjovjekovni mit, onaj o ubojstvu kralja Zvonimira. 20 Tome valja pridodati i mit o Matiji Gupcu, iji je tvorac A. enoa utjecao i na stvaranje mita o senjskim uskocima 21 . Motiv Seljake bune 1573. mogao je dobro posluiti ideologijama koje su se zasnivale na socijalnim faktorima (ideologija brae Radi ili komunista). Kombinacijom pojedinih mitologema i njihovih varijanata stvarali su se idealni identiteti, prilagoeni potrebama stranaka ili ideologija. Tako su ideolozi jugoslavenstva naglaavali Tomislavovu suradnju sa Srbima u ratu protiv Bugara i njegove pobjede nad Maarima, kao i borbu Grgura Ninskog za slavenski jezik protiv romanskih (itaj: talijanskih) tuina. Podobni su bili i mitovi koji su govorili o borbi protiv Habsburga i Osmanlija kao o zajednikom junoslavenskom otporu, ali samo u mjeri u kojoj nisu naglaavali tenju za hrvatskom dravnou, a Jelai je bio pogodan za dokazivanje hrvatsko-srpske sloge u ratu protiv Maara. Prikazi velike Hrvatske u doba Petra Kreimira IV. bili su doputeni u kolskim udbenicima samo zbog uspostavljanja ravnotee s velikom Slovenijom (Karantanijom), Sr- 16 Mit o Tomislavu nastao je u radovima I. Kukuljevia Sakcinskog i F. Rakog, a znatan poticaj dobio je u vrijeme proslave 1000-te obljetnice Hrvatskoga kraljevstva 1925. Vidi: Zbornik kralja Tomislava, Zagreb: JAZU, 1925. 17 N. Budak, Prva stoljea Hrvatske, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 1994, 159 198. 18 U mitu o obrani Sigeta nisu sporne injenice junake obrane i pogibije branitelja, ve nastojanje da se sve branitelje proglasi Hrvatima (kao to u maarskoj nacionalnoj memoriji sve branitelje, ukljuujui Zrinskog, dre Maarima). 19 Zavjera velikaa protiv Leopolda I. prikazuje se u naoj historiograji, ali i u kolskim udbenicima i publicistici kao ekskluzivno hrvatski izraz nezadovoljstva vladavinom Habsburga, a u potpunosti se zanemaruje maarska komponenta koja je, pogotovo do smrti Nikole Zrinskog, bila znatno vanija od hrvatske. Takoer se u potpunosti zane- maruju osobni motivi urotnika, a naglaava se njihova tobonja borba za neovisnu Hr- vatsku, iako je i samim urotnicima bilo jasno da nikakva neovisna Hrvatska u onim politikim prilikama ne bi bila mogua. 20 I. Goldstein, Kako, kada i zato je nastala legenda o nasilnoj smrti kralja Zvonimira, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 17 (1984), 3552. 21 C. Wendy Bracewell, Senjski uskoci, Zagreb: Barbat, 1997, 817. 9 Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta bijom u vrijeme Duana, Bosnom u vrijeme Tvrtka, a u socijalistikoj Jugoslaviji i s Crnom Gorom u vrijeme dukljanskih vladara te Make- donijom u doba Samuila. Hrvatski su nacionalisti naglaavali mitologeme koji su sluili izraavanju tenji za samostalnom hrvatskom dravom (Tomislavova krunidba, Grgurova borba za primat Ninske biskupije u hrvatsko-dal- matinskoj crkvenoj provinciji, borba protiv Osmanlija i Habsburga za ouvanje dravnosti i stjecanje ponovne neovisnosti). Oni radikalniji odbacivali su Grgura kao protagonista bizantske politike (zbog nje- gova tobonjeg zauzimanja za glagoljicu i otpora Rimu) i inzistirali na mitologemima koji su utvrivali granicu civilizacija na Drini. Svima je, meutim, bilo zajedniko brisanje sjeanja na Maare, a u manjoj mjeri i na Talijane (Veneciju), Austrijance (Nijemce) i Osmanlije. U versailleskom poretku Maari su bili najopasniji protivnici, a uspomene na sukobe s njima bile su i najivlje, pa su nastojanja da ih se potpuno izbrie iz hrvatske (i junoslavenske) memorije razumljiva. Kako se na maarskoj strani postupalo na isti nain, svijest o osam stoljea hrvatsko-maarskoga suivota gotovo je sasvim nestala u nacionalnom sjeanju obiju strana. Postojale su i druge razlike, poput opreka izmeu liberala i konzer- vativaca, a u 19. stoljeu ne smijemo zaboraviti austrole, maarone i autonomae, kojima su povijesni pobjednici oduzeli legitimitet nositelja hrvatskog identiteta, iako su neki od pristaa tih politikih opcija dali bitan prinos izgradnji hrvatskih nacionalnih institucija (poput I. Krnjavoga). Mogli bismo zakljuiti da se identitet hrvatske nacije formirao u drugoj polovici 19. stoljea i u prvim desetljeima 20. stoljea kao niz opeprihvaenih, ali ne dokraja odreenih mitologema. Iz toga zajednikog nazivnika svatko je mogao uzimati to eli i odabirom sebi prihvatljivih elemenata kreirati vlastiti identitet. To bi znailo da je hrvatski identitet postojao kao nikad ostvareni ideal, a da su stvarno egzistirali samo parcijalni hrvatski identiteti, prilagoeni ideolokim potrebama njihovih nositelja. Takva denicija identiteta, svedena gotovo iskljuivo na nacio- nalne vrijednosti (jer se i katolianstvo, kao internacionalna kate- 10 Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu gorija, shvaalo nacionalno), bila je ograniavajua, a ne poticajna i kreativna. Usprkos tome, bilo je nastojanja da se identitet trai i u internacionalnom, a ne samo nacionalnom. U umjetnosti se nacionalni i internacionalni stilovi sukobljavaju ponajprije u glazbi i arhitekturi, ali se kao odraz identiteta prihvaa uvijek samo nacionalno. 22 Tijekom Drugoga svjetskog rata (i neposredno uoi njega) glav- ne sukobljene ideologije nastojale su hrvatski identitet opteretiti radikalnim nacionalizmom i komunizmom, ali je on u osnovi ostao nepromijenjen, jer je nacionalna svijest ve vrsto bila ukorijenjena i teko ju je bilo preoblikovati. Tek od pedesetih godina, a osobito u 60-ima, tanki sloj obrazo- vanoga graanstva prihvaa u veoj mjeri modernizam i internacio- nalizam, osobito u glazbi, likovnim umjetnostima, lmu, kazalitu, elektronikim medijima i plesu (Muziki biennale, EXAT, Nove tendencije, kiparstvo V. Bakia i D. Damonje, lmovi B. Bauera, eksperimentalni lm T. Gotovca, rad A. Martija na televiziji, Tjedan suvremenog plesa, Studentsko eksperimentalno kazalite, rock-glazba, stripovi). 23 Suvremena se hrvatska kultura prvi put snanije otvara i aktivno sudjeluje u meunarodnim dogaanjima. Naalost, nisu mi poznata istraivanja koja bi govorila koliko su ti internacionalni ele- menti postali dio identiteta barem jednoga dijela hrvatskoga drutva, ali nema sumnje da su utjecali na razbijanje usko nacionalnih iden- titetskih okvira. Naravno, veina stanovnitva Hrvatske participirala je u paralelnoj, ruralnoj kulturi, potisnutoj u drugi plan, s nizom lokalnih identiteta. Uostalom, pripadnost lokalnom i globalnom hrvatskom identitetu nije se nikad iskljuivala. Pitanje je to je za neobrazovano, ili po- luobrazovano stanovnitvo, koje je inilo veliku veinu, zapravo bio hrvatski identitet? Posrednici identiteta za njih su bili Crkva, obiteljska tradicija, povijesne slike na Kraevim bonbonijerama ili na Matiinim kalendarima, u vrlo maloj mjeri neka znanja steena u 22 Npr: I. Kocelj, Jakov Gotovac, u: N. Budak (ur.), Croatica hrvatski udio u svjetskoj batini, II, Zagreb: Prol International 2007. (drugo, izmijenjeno izdanje), 658661; ista, Boris Papandopulo, Croatica, 698701. 23 Vidi niz lanaka u N. Budak (ur.), Croatica hrvatski udio u svjetskoj batini. 11 Hrvatski identitet izmeu prolosti i moderniteta koli, poneka manifestacija, nacionalni simboli (grb i zastava, makar i sa socijalistikom petokrakom), spoznaja da govore hrvatskim je- zikom (iako su najee vladali nekim dijalektom). Na toj se razini identitet i nije mogao graditi drugaije nego kao identitet protiv nekog drugog, a ne kao identitet za sebe. U doba zrelog socijalizma, u 70-im i 80-im godinama 20. stoljea, postoji i meu Hrvatima jugoslavenski identitet 24 . Jugoslavenski je identitet kod nekoga mogao postojati i paralelno s hrvatskim, ne kao primarni, nego kao sekundarni osjeaj pripadnosti. Politike promjene na poetku 90-ih (osamostaljenje Hrvatske, slom socijalizma, rat i s njim povezana nacionalna mobilizacija, mi- gracije stanovnitva iz ratom ugroenih podruja u gradove) stvaraju preduvjete za protuudar ruralne kulture: nacionalni se identitet poinje izraavati kroz tamburaku glazbu, povratak folka, naivnu umjetnost. U urbanizmu i arhitekturi padaju i zadnje barijere kaosu i neukusu pa dolazi do urbanistike devastacije itavih dijelova Hrvatske, ukljuujui i dijelove Zagreba. Shvaanje hrvatskoga nacionalnog identiteta vraa se na stanje prije Drugoga svjetskog rata pa dolazi do paradoksalne situacije: dok se Hrvatska deklarativno eli pribliiti Zapadnoj Europi, u stvarnosti je od nje sve udaljenija. U obrascima ponaanja poinju dominirati patrijarhalnost, nasilje, nepotivanje pravnog sustava kojeg zamjenjuju neformalne klanske veze; drugim rijeima, dominiralo je sve ono to volimo nazivati balkanskim. Prestankom rata, u nedostatku vanjskog neprijatelja protiv kojeg bi se gradio vlastiti identitet, poinju jaati lokalni identiteti, izraeni moda najjasnije, ali ne i najtonije u privrenosti lokalnim no- gometnim klubovima. Do izraaja, kroz sukobe sa Zagrebom kao sreditem vlasti, dolaze i regionalni identiteti: slavonski, dalmatin- ski, istarski. Oni nisu istovjetni nestalom slavonstvu, dalmatinskom autonomatvu ili talijanski obojenom istrijanstvu, jer nisu protuhr- vatski, ali postoji opasnost da ti parcijalni identiteti nadjaaju opi hrvatski identitet. 24 Sekuli i dr., Sukobi i tolerancija, Zagreb: Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, 2004. 12 Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu Moemo li danas pretpostaviti kakav bismo identitet trebali graditi u skorijoj budunosti, elimo li da Hrvatska u europskoj i svjetskoj zajednici zauzme mjesto koje bi veini njezinih stanovnika odgova- ralo? To je, naravno, vrlo teko, jer nam vjerojatno nije sasvim jasno kakvo bi to mjesto trebalo biti, no pretpostavimo da nam je cilj ravno- pravno lanstvo u Europskoj uniji te prepoznatljivost i prihvat ljivost u meunarodnoj zajednici. Takav novi hrvatski identitet trebao bi biti poticajan, a ne restriktivan; morao bi biti kompleksan i prilagodljiv, a ne sveden na nekoliko okamenjenih elementarnih estica. U njega bi trebalo biti ukljueno sve to je nastalo na prostoru Hrvatske, bez obzira na etniku pripadnost tvoraca odreene batine (rimske graevine, latinska knjievnost, talijanska kultura u Dalmaciji i Istri, srpski manastiri i dr.). On bi trebao ukljuivati i pozitivne utjecaje globalizacijskih procesa, uz potivanje lokalnih identiteta. Trebalo bi ponovno osnaiti zajednike elemente identiteta, tolerirajui regio- nalne, jer je zajedniki identitet potreban za normalno funkcioniranje drave. Neophodno je da odredimo pravu mjeru naih vrijednosti, naspram sadanjoj megalomaniji i nekritinosti, u kojima smo skloni precije- niti ono to imamo i to smo stvarali, jer neopravdano uvjerenje u vlastite velike vrijednosti umrtvljuje inicijativu, poduzetnitvo i elju za postizanjem to boljih rezultata. Potrebni su nam jasni simboli identiteta kao poruka o tome to smo i to nudimo drugima. Ti simboli ne smiju biti svedeni na banalnosti tipa kravate (iako je ta vrsta simbola pogodna u turistike svrhe). Osnovne vrijednosti identiteta moraju se zasnivati na potivanju de- mokracije, pravnog sustava (napose ljudskih prava i prava manjina), otvorenosti prema kulturnim tekovinama drugih naroda i na kvalitet- nom obrazovanju (kvaliteti radne snage) kao opim vrijednostima, te na hrvatskom jeziku i vlastitoj kulturi kao posebnim elementima. Potrebno je pronai pravu mjeru odnosa opeg (internacionalnog) i nacionalnog. Stvaranje novoga, suvremenoga hrvatskog identiteta, jedna je od najvanijih zadaa hrvatske intelektualne elite. Bez njegova ostvarenja Hrvatska e se teko izboriti za bolju budunost.