ODGOVORI NA PITANJA IZ PREDMETA : Bosna i Hercegovina u

Austrougarskom periodu














































2




1. Civilni adlatus


Kalay je na sjednici zajednike Vlade 1882.g. naglasio da postojea bosanska uprava nije
dobro organzivana, te je predloio da se ojaa uloga zajednikog ministra finansija u
bosanskim poslovima. Smatrao je da se bosansko-her4cegovackoj upravi mora dati cisto
gradjanski karakter, pa je u tu svrhu potrebno odmah uspostaviti funkciju civilnog adlatusa
Zemaljske vlade, koji mora dobiti najirija ovlascenja, a akoja ce biti pod nadzorom
zajednickog ministra finansija. U skladu sa Kalajevim predlozima, ve 3. avgusta 1882. g.
objavljene su naredbe kojima je uvedena funkcija civilnog adlatusa i odreen djelokrug
zemaljske vlade. Prema lanu tri prve naredbe civilni adlatus neposredice ravna ukupnu
civilnu upravu, mada je licno podcinjen zemaljskom poglavaru. Ovim mjerama uspostavljen
je u bosni sistem a-u prave koji ce u sustini ostati nepromjenjen punih 28 godina.


2. Eksploatacija soli


Austro-Ugarska je ve 1879.g. u okolici Tuzle otkupila od muslimanskih porodica rudnike
soli. Od tada poinje inicijativa A-U da se na tim podrujima napravi moderna solana. Ruda
soli bila je jedna od najznaajnih eksploatacija na nasem podruju. Do 1884.g. preces
eksploatacije ove rude vrsio se na jedan dosta primitivan nain, da bi ove godine napravljena
prva moderna solana. Josh od 1880. g. uveden je monopol soli i svako krijumarenje se
kaznjavalo. Drzava je otkupljivala slane izvore i uspotavila kontrolu nad primitivnom
eksploatacijom soli. Dakle, prva moderna solana izgradjena je u Siminom-Hanu, a poslije nje,
dosta vea u Kreki 1892.g. Izgradnjom ovih solana, smanjen je uvoz erdeljske soli, a time i
sprijeen odliv novca iz BiH. U solanama je 1895.g. radilo 241 insana ( 83:% domacih,
17% stranih) a 1914.g. 278 ( 90% domacih)


3. Zemaljski poglavar


Funkcija Zemaljskog poglavara zamijenila je do tada funkciju Valije. Na elu Zemaljske
vlade stajao je zemaljski poglavar. On je bio komandant Austro-Ugarske vojske u BiH i bio je
zaduen za vojne poslove. Svi operativni poslovni povjereni su Zemaljskoj vladi, koja je
3

imala sjedite u Sarajevu i slubeni rad poela je 1. januara 1879.g. neki od zemaljskih
poglavara bili su : Josip Filipovi, Herman Dahlen, Marjan Vareanin, a u toku rata general
Stjepan Sarkoti


4. SDS---Socijaldemokratska stranka

Ova stranka osnovana je 1909.g. Ona se ukljucila u politicku borbu oko ustava trazeci
ukidanje konfesionalnog i stalekog principa u konstituiranju sabora i opste jednako pravo
glasa za sve gradjane BiH. Stranka je odrala vise zborova na kojima je iznosila svoje
zahtjeve i kritikovala vladinu politiku. Vlada se nije osvrtala na prijedloge SDS. Ona nije
nikada usla u Sabor.

5. BiH kao neposredno ratno podruje

Krajem jula 1914.g. u BiH provedena je mobilizacija ljudstva i materijalnih sredstava za
predstojece operacije na balkanskom ratistu. Ogroman broj vojnika dolazioje u regrutne
centre, a po zakonu o ratnim obavezama pribavljani su konji, volovi za vuu, otkupljivane su
sve vrste hljebnog zita... BiH je bila neposredno popriste sirokih ratnih operacija sve do jeseni
1915.g. Peta i sesta A-U armija koncentrisale su se duz lijeve obale Drine. Ratne operacije
poele su 12. avgusta. Tek osvajanjem Srbije i kapitulacijom Crne Gore BiH je postala ratno
zalee. Najvea ratna stradanja dozivjelo je stanovnistvo u istonoj BiH. Razoreno je i
spaljeno vise hiljada stambenih i privrednih zgrada, a opljakana je i unitena pokretna
imovina.

6. Izborni red


Ustav BiH koji je donesen 17.12.1910.g. regulisao je Izborni red za sabor. Graani u saboru
bili su podijeljeni u tri kurije po nacionalnim grupama. Unutar konfesionalnog izbornog reda
postajale su i posebne kurije na socijalnoj bazi ( gradska, seoska, veleposjednika i kurija
inteligencije). Pored izabranih poslanika, u Sabor je ulazio i odreen broj virilnih(clanovi po
polozaju) clanova. Clanom 22 Ustava odredio je ukupno 20 lica koji po polozaju ulazi u
Sabor. Zemaljska vlada je predlozila da se na 25 000 poslanika bira jedan poslanik, a odjel za
statistiku je procjeniuo da je krajem 1909.g. u BiH bilo 1 800 000 st.Polazeci od ovog broja
utvrdjeno je da ce buduci Bos, sabor birati 72 poslanika. Ovaj broj se morao podijeliti u tri
pomenute kurije. Prva kurija se obino nazivala veleposjednikom ili intelektualnom. Drugu
4

su obino sainjavali svi stanovnici gradova koji ne spadaju u neku od napredije pomenutih
kategorija. A svi stanovnici seoskih opcina koji ne pripadaju prvoj kuriji predstavljaju birace
trece kurije. Aktivno birako pravo imali su svi bh pripadnici muskog spola koji su na dan
izbora imali navrene 24 godine. Od 72 birana poslanika na prvu kuriju odpalo je 18, na drugu
20, a na trecu 34 poslanika.

7. Izgradnja zeljeznica

Do A-U uprave samo je bila izgradjena zeljeznicka pruga Dobrljin-Banja Luka. U kratkom
vremenskom razdoblju u BiH su izgradjene glavne pruge. Poetak ini pruga Bos. Brod-
Zenica, koja je sagradjena do juna 1879.g. a onda je u toku 1881./1882.g povezana Zenica sa
Sarajevom. Zeljeznicki spoj Bosne sa morem ostvarne je u dvije etape. Prvo je 1885.g.
dovrsena dionica od Metkovica do Mostara a 1891.g. spoj do Sarajeva. Zatim je gradjena i
pruga Lasva-Travnik-Donji Vakuf-Jajce-Bugojno(1894/95) Tuzlansko rudarsko podruje
povezano je vec 1886. godine na bosansku prugu kod Doboja. Godine 1901.g. napravljen je
odvojak od pruge Mostar-Metkovic i to od Gabele do Dubrovnika i Kotora. Izgradnja
zeljeznica isla je kroz ona podruja koja su bila bogata rudnim bogastvima. Takoer gledalo
se i na to da se preko Bosne poveze sa ostalim trgovackim gradovima na jugoistoku Balkana.
Postojao je plan iz 1913.g. da se pregrade pruge na normalan kolosijek, ali rat je zaustavio.

8. Zemaljski ustav

Ustav BiH donesen je 17.2.1910.g. Svecano proglasanje Ustava izvrio je zemaljski poglavar
Marijan Varesanin. Novi ustavni poredak u BiH reguliran je sa sest zakona koji predstavljaju
cijelinu: -Zemaljski ustav
-Izborni red
Saborski poslovni red
Zakon o drustvima za BiH
---II------o skupljanju za BiH
---II-----o kotarskim vijecima

Ustav je donio malo promjena za BiH u upravi. Vrhovna upravna vlast je ostala u rukama
zajednikog ministra finansija i zemaljske vlade. Ustav i njegovi pratei zakoni uveli su u
politiki zivot zemlje tri nove institucije : Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijee.

9. Katolia hijerarhija
5


Nezadovoljna franjevcima i njihovim nacionalno-politickim miljenjem i ponasanjem,
Austro-ugarska je odmah po okupaciji nastojala preurediti katolicku crkvenu hijerarhiju u
zaposjednutoj zemlji. Poetkom decembra 1878.g. premjesten je general Filipovic a na
njegovo mjesto zemaljskog poglavara dosao je Herzog Wurtemberg koji preduzima akciju da
se u BiH smanji utjecaj franjevaca i i da se u BiH uvede svjetovna katolicka hijerarhija.
Austro_Ugarske zahtjeve Svetoj stolici da se radi poboljanja prilika katolicke crkve u
okupiranoj zemlji izvrsi njeno preuredjenje rimske su kogreacije odbile na sjednici 23.6.
1879.g. To nije pokolebalo A-U u nastojanjima da franjevce zamijeni energicnim svetovnim
svecenstvom, ciji bi izbor zavisio od vladara. A-U je nastavila sa diplomatijom a za svoju
akciju uspjela je pridobiti akovakog biskupa Josipa Juraja Strosmajera. I zagrebackog
nadbiskupa Mihalovica. A-U zakljucila konkordat sa Svetom stolicom 8. juna 1881.g..
Franjevci su izgubili ranije privilegije, prije svega iskljucivo pravo na duhovnu pastvu, pravo
da predlazu kandidate za bosanske biskupe. Povremeno je uspostavljena svjetovna ili
redovita katolicka hijerarhija sa nadbiskupijom. Za prvog sarajevskog(vrhbosanskog)
nadbiskupa, car je 1881.g. imenovao Josipa Stadlera.


10. Agrarno pitanje---opsirno brate mili...stranica u Ferdi Haptmanu...139-188

11. Iskoritavanje uma

Austro-ugarski strucnjaci uvidjeli su velika prirodna bogastva u umi, te se preporucivalo da
se nastavi sa sjecom hrastove sume, koja se kao i do tada iskoristavala za izradu bacvarske
duge. Pojedinim kupcima suma se prodavala putem licitacija a od 1886.g. uprava prelazi na
novi sistem dugoronih ugovora sa kupcima uz fiksni predujam. Jedna od prvih najvecih
tvrki u iskoristavanju shuma bila je trscanska fimra Morpurgo i Perente. Sjecu stabala i
francuske duge obavljali su iskljucivo strani radnici a transport toga su vrsili seljaci s konjima.
Eksploatacijom suma i industrijskom preradom drveta bili su zahvaceni ogromni sumski
kompleksi gotovo u svim krajevima Bih. Medju vlasnicima pilana na parni pogon nalazilla su
se samo dvojica domacih insana, a u svim ostalim sumsko industrijskim preduzecima bio je
ulozen iskljucivo strani kapital. Prema statistici iz 1905.g. u Bih je na eksploataciji suma i
preradi drveta radilo 24 000 radnika (78% domacih).


12. Zavodjenje izvanrednih mjera

6

S proljeca 1913.g izbila je medjunarodna kriza povodom au ultimatuma Crnoj gori da napusti
Skadar. Ovaj dipl sukob poznat je kao skadarska kriza odrazio se i u Bosni. Iz straha od
reakcije srpskog naroda u Bosni, u slucaju sukoboa oko Skadra uvedene su iznimne mjere.
Zemaljski poglavar Otijorek je 3.5. 1913. objavio da se privremeno suspendira osam
najznacajnih clanova ustava i da se izdaju novi propisi kojima se ogranicava kretanje i promet
stranaca: proizvodnja, prodaja i nosenje municije, poostrava se krivicni postupak, ogranicava
se stampa, ukidaju se sva srpska privredna, kulturna i prosjvetna drustva. Posto se crnogorska
vojska povukla iz Skadra cime je izbjegnut rat, izvanredne mjere su se povukle 15.5 iste
godine.

13. Djelatnost sabora

Car Franjo Josip posjetio je Bosnu i Hercegovinu i boravio tri dana (30. maja -03. juna 1910).
Tom prilikom car je 31. maja izdao patent kojim je sazvano prvo zasjedanje
bosanskohercegovakog sabora za 15. juni 1910. Pitanja kojima se Sabor mogao baviti bila su
dosta ograniena samim Ustavom kojim je i predvieno formiranje Sabora. Sabor je mogao
raspravljati samo o poslovima koji se tiu BiH pa ni o njima svima. Sve prethodne zakone
koje je Sabor donosio morale su odobriti vlade Austrije a potom i Ugarske te ih na kraju
sankcionisati car. Ipak, postojao je i znaajan djelokrug pitanja kojima se sabor bavio:
uzimanje novih i konvertiranje postojeih zajmoba, otuenje i optereenje zemaljskog imetka,
gradnja eljeznica, odreena pitanja iz prosvjete, agrarno pitanje, krivino pravosue. Svi
poslovi kojima se mogao baviti bosanski sabor detaljno su navedeni u 27. taaka 42. lanu
Ustava. Od samog poetka dominiralo je i jeziko pitanje koje se sagledava i irem sklopu
nacionalnih odnosa. Ipak, najvanije o emu je Sabor odluivao bio je zemaljski budet.
Naime zemaljski budet nije mogao biti doneen bez saglasnosti Sabora a ako novi ne bi bio
doneen prethodni je vaio i za narednu budetsku godinu. Kako su potrebe vlasti esto bile
mnogo vee nastojao se izdejstvovati kompromis i usvajanhje budeta. Takvu situaciju
koristili su saborski zastupnici da uz pitanje budeta veu jo neka pitanja a donoenje
budeta uslovljavali su usvajanjem tih pitanja.

14. Otpor okupaciji

Prve vijesti o mogunosti Austro-ugarske okupacije poele su u Bosnu stizati jo s proljea
1878. Ove vijesti su posebno meu Muslimanima izazvale uznemirenje pa je ve 05. juna
1878. u Sarajevu formiran Narodni odbor koji je javno djelovao i pripremao otpor okupaciji.
7

Prvih dana jula saznalo se u Sarajevu za odluke Berlinskog kongresa pa je Narodni odbor ve
07. jula iznudio ostavku Veli pae, vojnog komandanta Bosne, ime je jasno pokazao da e se
oduprijeti okupaciji, suprotno od zahtjeva Porte. Od tada, praktino nemiri nisu prestajali a
27. jula 1878. Narodni odbor zbacio je osmanlijsku vlast u Sarajevu i formirao svoju Narodnu
vladu u kojoj su vojni poslovi povjereni Smail-begu Selmanoviu i Muhammedu
Hadijamakoviu, policija Abid-agi Gaaninu i Ahmedu Naki, a uprava telegrafa erifu
Zildiu. Narodna vlada vrila je ubrzane pripreme za oruani otpor a 29. jula primila je
telegrame iz Bosanske Gradike i Broda da je Austrijska vojska poela prelaziti Savu
(predvodio ih je general Josip Filipovi). Pored toga vojska je poela granicu prelaziti i kod
amca, Kostajnice, Vrgorca i Imotskog. Austro-ugarska vojska naila je na ilav otpor u
gotovo svim mjestima, koji je skrila uz upotrebu dodatnih trupa i sa znaajnim gubicima.
Smatra se da je otpor konano sruen ulaskom vojske u Sarajevo 19. augusta. Veza izmeu
austrougarske trupa u Bosni sa onima u Hercegovini uspostavljena je kod Kon jica 08.
oktobra a posljednja arita otpora likvidirana su 20. oktobra. Austro-ugarska je po
sopstvenom priznanju izgubila oko 6 000 (946 poginulih, 3980 ranjenih i 272 nestala).

15. Stav politikih stranaka prema aneksiji

Proglas o aneksiji zatekao je voe Srpske narodne organizacije i Muslimanske narodne
organizacije na putu za Budimpetu. Oni su pokuali da odre zajedniku skuptinu u
Slavonskom Brodu sprijeila je vlast zabranom okupljanja. SNO izdala je sopstveni kominike
u kome savjetuje narodu mirno i suzdrljivo dranje. Predstavnici MNO i SNO su u
Budimpeti izdali zajedniku poruku narodu u BiH. Tu se prije svega da je i okupacija dola
bez njihove volje i pristanka, da A-U monarhija zemljom vlada bez Ustava, a u pogledu
aneksije najvie se polagalo nade u oekivanu konferenciju evropskih sila, koja e, mislili su,
osporiti aneksiju. Narodu je preporueno da se dri mirno i da se ne iseljava a odlueno je da
se u svijet uputi i jedna zajednika delegacija koja e svjetske sile upoznati sa stanjem u BiH i
eljama njenoh naroda. Na drugoj strani, dr. Nikola Mandi, koji je bio na elu Hravatske
narodne zajednice i koji se u tom trenutku nalazio u Beu dao je izjavu u kojoj se zahvaljuje
caru na aneksiji. Muslimani okupljeni oko lista Bonjak takoer su podrali aneksiju, to su
uinili i predstavnici Muslimanske napredne stranke. Jedino su SNO i MNO odbijale priznati
aneksiju,a protiv ina aneksije muslimansko je stanovnitvo protestiralo i masovnim iseljavanjem u
Tursku. Nakon to je kraljevina Srbija priznala aneksiju, delegacija Jeftanovieve grupe SNO-a,
posjetila je 3. 5. 1909. u Beu ministra Buriana i dala izjavu kojom priznaje aneksiju. Tako je na
koncu jedino ostala MNO, kao stranka, MNO je priznala aneksiju tek 8. 2. 1910. i to samo desetak
dana od sankcioniranja ustava. Priznavanje aneksije je bio logian in svih graanskih stranaka
jer bi njenim ne priznavanjem izgubile pravo na legitiman rad u BiH pod habsburkim
suverenitetom.



16. Bonjatvo
8


U trenutku okupacije u Monarhiji nije postojao nikakav zvanicni koncept o vodjenju
odredjene nacionalne politike u BiH. Socijalne i konfesijalne suprotnosti medju bh
stanovnistvom nametale su a-u vlastima potreebu odrzanja atmosfere. Onda je zajednicki
ministar finansija suprostavio Bosaanstvo razlicitim nacionalnim idejama u Bosni, sto je ostro
napadano u srpskoj i hrvatskoj stampi. Kalaj je isticao da on nije izmislio ime Bosna i
Bosanci, pa prema tome ni bosanstvo ni bos jezik. Josh je u turskom vremenu Serif Topal
Osman pasha pokusao da izgradi bosansku nacionalnu ideologiju koji se moze smatrati
tvorcem ideje interkonfesionalnog bonjatva koju ce kasnije kalaj uporno zastupati.
Bosnjastvo u novim uslovima znacilo je naciju koja obuhvata svo stanovnistvo Bosne, ne
samo muslimane kao privilegirani element. Muslimani se tesko primjenili sa idejama
ravnopravnosti sa ostalim u Bosni. Srpska nacionalna ideologija sirila se iz Srbije, a franjevci
su sirili hrvatsku nacionalnu ideologiju iz Hrvatske. Zbog toga je kalajeva ideja i propala.

17. Prioriteti hrvatske politike u BiH

Hrvatska klerikalna i gradjansko-liberalna struja nakon duzih priprema ujedinile su se u
februaru 1908 u hrvatsku narodnu zajednicu. Glavni ciljevi i programska nacela hrvata bila su
zauzimanje stava da su BiH etnicki i drzavno pravno hrvatske zemlje,Prirodna teznja da se
BiH sjedini s hrvatskomm u okvirima habsburske monarhije. Za muslimane se govorilo da su
oni Hrvati samo druge vjere. Hrvati su nastojali da pridobiju muslimane za svoj nacionalni
pokret. Predsjednik hrvatske narodne zajednice bio je Nikola Mandi. Hrvati su nastojali da
sprijee da se BiH spoji sa Hrvatskom ili da eventualno dobije potpunu autonomiju.

18. Knjizevnost u doba Austro-Ugarske ---------ovo nam je mrsko bilo traziti...brate
mili glupo pitanje...cuj knjizevnost:S:S:...lOl



19. Kulturna drustva

Poslije A-U okupacije BiH u oblasti kulture i prosvjete postojala su dva usmjerenja. Jedno je
slijedila A-U vlast, a drugo domace stanovnistvo u okviru svojih vjerskih i nacionalnih
zajednica. Kulturno-prosvjetna aktivnost domaceg st pocela je nicati iz naroda inicijativom
pojedinica i grupa, koje je dozvoljavala A-U vlast. Prvo je pocelo s pjevackim drustvima i
citaonicama a onda se preslo na osnivanje kulturno-prosvjetnih drustava. Poseban znacaj u
ovoj oblasti djelovanja imala su drustva sa kulturno-prosvjetnim i humanim ciljevima: srpska
9

Prosvjeta, muslimanski GAJRET i hrvatski Napredak. Njihovi osnovni zadaci bili su
pomaganje siromasnih djaka i studenata odnosno stvaranje nacionalne inteligencije i
obrazovanje modernih zanatlija i trgovaca. Vremenom su ova drustva postala prave matice
nacionalnih pokreta u BiH.

20. Listovi u BiH

Dolaskom A-U u BiH nastaju novi i mnogi plodniji periodi bh publicistike. Javljaju se dnevni
i nedjeljni listovi. Diferencira se stampa po oblastima i strukturama. Osim sluzbenih listova
javlja se stampa sa vjerskim i nacionalnim obljezljijima:S:S.. Za 40 god A-U vladavine
pokrenuto je i izlazilo 125 listova stampano na nasem jeziku,turskom, njemackom,
madjarskom itd... A_u je vilajetsku stampariju pretvorila u vladinu stampariju i pokrenula tu
bh novine. Medju listovima na vjerskoj i nacionalnoj osnovi najznacajniji su bili Vatan
(domovina) kojeg je uredjivao Muhamed Kulusi. U isto vrijeme pokrenuto je vishe hrvatskih
listova: Hercegovacki bosiljak, Osvit itd. Najznacajniji srpski listovi bili su Trebevic,
Prosveta, Napredak itd. List Bosnie Korespondez bio je rezimski list na njemackom jeziku.

21. Odnos stranih zemalja prema aneksiji

Proglasom aneksije stavljene su evropske pred svrsen cin. Povlacenjem trupa iz
Novopazarskog sandzaka Car je davao je dokaze o svojim miroljubivim namjerama. Britanija
i Francuska smatrale su da je aneksijom A-U jednostrano izmjenila Berlinski ugovor.
Aneksija je izazvala veliko uzbudjenje u Italiji i Rusiji, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i
Turskoj gdje je proglasen bojkot A-U robe a vrsene su i izvjesne vojne pripreme. Njemacka je
odlucno podrzavala A-U. Turska je poslije kracih pregovora 26. februara 1909.g. priznala
aneksiju cime je BiH dosla i formalno pod habsburski suverenitet. Nakon sto je njemacka 21.
marta 1909.g. predala vladi u Petrogradu ultimatum kojim je trazila da Rusija prizna aneksiju,
sto je ova odmah i ucinila, ovaj drzavno-pravni cin priznale su onda i Srbija i Crna Gora.


22. Osnivanje politikih stranaka (MNO, MNS, SNO, SNSS, HNZ, HKU)


Sredinom prve decenije XX. st. formiraju se iz vjersko-prosvjetnih pokreta, graanske
politike stranke, koje su po svom obliku i politikoj ideologiji odgovarale tipu narodnih
organizacija nastalih u zemljama pod kolonijalnom vlau u doba njihove borbe za nacionalno
10

osloboenje. Nakon Kalajeve smrti 1903. dolazi do jenjavanja apsolutistikog birokratskog
aparata. Tada se ukida cenzura tampe, poinju poreske reforme i okonava se borba za
vjersko-prosvjetnu autonomiju. Prva graanska politika stranka u BiH, koja je istakla svoj
program i organizaciju, bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO). Osnovana je 3.
12. 1906. Predsjednik stranke bio je Alibeg Firdus. Program stranke je zahtjevao vjersku i
vakufsko-mearifsku autonomiju i politiku, tj. dravno-pravnu autonomiju BiH pod
sultanovim suverenitetom. Uivala je podrku skoro svih Muslimana iako je vostvo stranke
bilo iskljuivo iz redova veleposjednika. MNO agrarne interese postavlja kao
opemuslimansko pitanje. Cilj im je bio seljaka liiti kmetskog prava i time ga pretvoriti u
najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu. Tu su se MNO-ovci pozivali na Ramazanski
zakon iz 1858. i Safersku naredbu iz 1859. Pored MNO-a formirala se i MNS (Muslimanska
napredna stranka), osnovana je od 24. do 26. 8. 1908., a osnovana je na inicijativu reimski
orjentiranih Muslimana, meu kojima je bio veliki broj intelektualaca i reimskih inovnika.
Program MNS-a nije se u sutini razlikovao ni po emu, osim to je MNS zastupala
prohrvatski stav. 1910. MNS se odrie hrvatskih nacionalnih ideja i istovremeno mijenja
ime u MSS ( Muslimansku samostalnu stranku). Pred prve saborske izbore frakcija
prosrpski orjentiranih pojedinaca se izdvaja iz MNO, istiui da se pitanja muslimanskih
seljaka ne rjeavaju u MNO-u.
Srpska narodna organizacija (SNO) osnovana je na skuptini od 27. do 31. 10. 1907.
ujednijenjem triju politikih grupacija. Jednu od njih inili su voe autonomne borbe sa
srpskom arijom i perdvodili su ih Gligorije Jeftanovi i Vojislav ola Oni su 1905.
pokrenuli list za politiku, prosvjetu i privredu Srpska rije. Oni su bili kritikovani od
strane mlade srpske graanske inteligencije, koja je traila da se sa crkveno-kolskog
programa pree na politiku borbu. Mlada srpska graanska inteligencija za sjedite svog
rada uzima Mostar., gdje pokreu list Narod. Oni su predstavljali tu drugu grupaciju.
Trea grupacija je izdavala svoj list Otabina i djelovala je uglavnom u Bosanskoj krajini.
List Otabina pokrenuo je ureivao Petar Koi. Ova frakcija se zalagala za poboljanje
stanja seljaka i za radikalno rjeenje agrarnog pitanja.
11. 5. 1907. Poslije duih pregovora predstavnici sve tri grupacije su usvojili
Sarajevsku rezoluciju kojom trae neodlono formiranje srpske politike organizacije,
ustavne slobode i parlament, te potpunu autonomiju BiH bez promjene suvereniteta. Ministar
financija Burian odobrio je sazivanje osnivake skuptine SNO-a, uz uvjet da se na njoj ne
istie program Sarajevske rezolucije. Skuptina je ipak u cijelosti usvojila Sarajevsku
rezoluciju kao politiki program SNO-a. Na skuptini je agrarno pitanje izazvalo najveu
11

raspravu, preovladalo je iz politikih razloga miljenje da se treba nuno ouvati savez sa
MNO-m.
U maju 1907. osnovana je Srpska narodna samostalna stranka. Osnovao ju je
sarajevski lijenik Lazar Dimitrijevi koji je ujedno pokrenuo novine Dan. U Danu je
Dimitrijevi napadao voe autonomne borbe nazvajui ih agama i kmetoderima i
propagirao je radikalno rjeenje agarnih pitanja, ali je uz to potpuno prihvatao vladavinu
Monarhije u BiH. Poslije potpunog izbornog neuspjeha 1910. njegova se stranka ugasila.
U hrvatskom politikom pokretu poetkom XX. st. isticale su se dvije politike struje
klerikalna i graansko-liberalna. 21. 2. 1908. Osnovana je Hrvatska narodna zajednica,
nastala na inicijativi graansko-liberalne struje uz koju su pristali i franjevci. Za predsjednika
je izabran dr. Nikola Mandi, ali je stvarni pokreta, glavni teoretiar i ideolig HNZ-a bio
dr. Ivo Pilar inae tuzlanski advokat. Osnova programa HNZ-a je bila da su Bosna i
Hercegovina po dravnom pravu i plemenu starosjedilaca, hrvatske zemlje, pa su
prirodnim smatrali prikljuenje Hrvatskoj. Vodstvo stranke je smatralo da HNZ-a mora imati
nadkonfesionalnu organizaciju, s ciljem da se unutar HNZ-a ponu okupljati i svi ostali
katolici drugih nacionalnosti, a posebno su raunali na mogunost pridobijaja Muslimana za
hrvatsku nacionalnu ideju. Po pitanju agrara HNZ nije zauzimala nikakav stav iako su u vie
navrata vodili rasprave ne tu temu. HNZ je zastupala stav da konfesionalnost ne treba uplitati
u narodnu organizaciju i zbog toga su doli u sukob sa sarajevskim nadbiskupom dr. Josipom
tadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u BiH okupiti sve katolike
bez obzira na narodnost.
Nakon uzaludnih pokuaja da preuzme vlast nad HNZ-om, nadbiskup tadler je 18. 1.
1910. osnovao svoju stranku Hrvatsku katoliku udrugu za BiH (HKU). U svojoj
ekskluzivno katolikoj politici tadler je uivao potporu austrijskih kranskih socijalista i
slovenakih klerikalaca. Raunao je i sa trijalistikim preureenjem Monarhije. Osnova
stranakog programa se isticala u zahtjevu da se na temelju dravnog prava i narodnog
naela BiH prikljui Hrvatskoj, kojoj bi se pritom prikljuile i slovenske zemlje. HKU se
zalagala za to bre i lake rjeenje agrarnog pitanja, to politikim rijenikom znai
nezainteresiranost za rjeenje ovog pitanja.
U ovom bosanskohercegovakom graansko-politikom mozaiku, samo su se SNO i
MNO postavljale u opoziciju prema okupacionoj upravi, dok su joj sve ostale stranke
iskazivale lojalnost. Stranaki mozaik BiH je dopunjavala, prije donoenja Zemaljskog
ststuta(ustava) i Socijal demokratska stranka za BiH, osnovana 28-29. 6. 1909

12

23. BiH u drugoj fazi Prvog svjetskog rata

Nakon to je Austrougarska vojska u toku 1915 godine porazila Srpsku i Crnogorsku vojsku
te prodrla na tlo Srbije, BiH prestaje biti ratno poprite i od tada njena teritorija koristi se kao
vojno zale A.U vojske. Rtana razaranja, naroito na podruju vojnih operacija, vojne
mobilizacije najsposobnijeg djela stanovnitva, saobraajne tekoe, izbjeglitva, evakuacije i
internacije, ostavili su sela i gradove bez radne snage...Industrijska i druga proizvodnja nahlo
je padala jer je bila upuena na ensku i djeiju radnu snagu, a poljoprivreda na prisilnu
mobilizaciju. Agrarni prinosi brzo su opadali, tako da su oni 1916. bili gotovo dvostruko
manji nego 1914. godine. U prvoj ratnoj godini proizvedeno je 650.000 tona ita, a u
posljednjoj 1918. svega 250.000 tona. Rat je posebno pogodio siromane slojeve
stanovnitva. BiH su posebno teko pogaali austrougarski zakoni o racionalnim
snabdjevanjima stanovnitva neophodnim ivotnima namirnicama. U toku rata 1915. je
zakonom utvreno da mjeseno po glavi stanovnika doe 7,2 kg brana, to je dnevno 250 g.
brana, a normalna potronja bi bila dva puta vea. Iste godine su uvedene kartice za dodjelu
hljeba i brana. Godine 1916. je smanjena koliina ita i za selo i dozvoljeno je poveano
klanje stoke, da bi se nadomjestio nedostatak hljeba. Sua je 1917. zadesila BiH, pa je u
zemlji zavladala glad, koja se najvie osjetila slijedee godine, kada je oskudica hrane dosegla
svoj vrhunac, tada je mjeseno po glavi stanovnika dodjeljivano 4 kg ita, u nekim mjestima
kg ita, a negdje snabdjevanje uope nije stizalo. Glau su najvie bili pogoeni Bosanska
krajina i istona Bosna. U zimu 1916. uz nekontrolisan porast cjena ivotnih namirnica dolazi
i do pojave ratnih pekulanata, koji se uspjevaju preko noi obogatiti. Od 1914-1918.
vrijednost ivotnih namirnica je porasla sa 350 % na ak do 2.300 %. Stanje je naroito bilo
teko u zadnje dvije godine rata, gdje je uslijed svega dolo i do pojave zaraznih blesti i
epidemija, naroito tzv. panjolske groznice. Broj rtava rata u BiH kretao se od 12-15% od
ukupnog broja stanovnitva, tj., 250-300.000 lica.

24. Zemaljski muzej u Sarajevu

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu je najstarija muzejska institucija u Bosni i
Hercegovini, osnovana 1888. godine, za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. U poetku je
muzej bio smjeten u neuslovnim prostorijama, da bi regulacijskim planom iz 1909. godine
nainjena skica muzeja i predviena njegova izgradnja u sredinjem dijelu grada Sarajeva, na
dananjem Trgu Bosne i Hercegovine. Arhitekt Karlo Parik je uradio projekt za zgradu
13

muzeja, koja se sastoji od etiri zasebna paviljona, meusobno povezana terasama, sa
unutranjim atrijom gdje je smjetena botaniki vrt. Zgrada je raena u neorenesansnom stilu.
Zanimljivo je da je to jedina zgrada muzeja u jugoistonoj Europi koja je namjenski graena
za tu svrhu. Glasnik Zemaljskog muzeja je bosanskohercegovaki znanstveni asopis. Nakon
osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, prve znanstvenoistraivake institucije u Bosni i
Hercegovini koja je na sebe preuzela zadau prikupljanja, obrade, prouavanja i uvanja
vrijednih arheolokih, etnolokih i drugih nalaza, ubrzo je identificirana potreba za
pokretanjem znanstvenog asopisa koji e pratiti rad na terenu, i gdje e istaknuti naunici iz
cijele Monarhije moi objavljivati rezultate svojih istraivakih pothvata. Inicijativa za
pokretanje lista takovoga tipa realizirana je koncem 1888. godine i prvi broj Glasnika
zemaljskog muzeja predan je na uvid javnosti 1. januara 1889. godine. Ve je prvi broj
posvjedoio utemeljenost ambiciozno zacrtanog cilja, istaknutog u proslovu tog istog broja -
objavljivanje priloga iz podruja starog i novog zemljopisa, historije, starinarstva
(arheologije), itd. Svjetlo dana su tako ugledali izuzetno vrijedni prilozi uglednih domaih i
inozemnih naunika, koji su prepoznali znaaj i poslanje pokrenutog projekta. asopis je
primao dobrovoljne priloge, a godinja pretplata je iznosila dvije forinte. S prekidima, izlazio
je do 2006. godine.

25. Obrazovanje za vrijeme A.U.

Za vrijeme Turske vladavine pismenost i cjelokupan duhovni ivot nosio je konfesionalno
obiljeje, pa su i kole u ovom vremenu mogle biti samo katolike, pravoslavne, muslimanske
ili jevrejske. Austrougarskom okupacijo po prvi put javljaju se dravne kole, koje osniva i
izdrava drava, propisujui ujedno nastavne planove i programe. Po okupaciji vrklo brzo
nestaje franjevakih kola. Osnivanju dravnih kola u poetku se opiralo domae
stanovnitvo, naroito Srbi i Muslimani. Do 1886. godine u BiH su osnovane 93 kole.
Godine 1912 donesen je Zakon o obaveznom osnovnom kolovanju. Te godine u BiH je bila
331 osnovna kola. Da bi se osigurao potreban broj uitelja za dravne i osnovne kole, u
Sarajevu je otvoren pripremni uiteljski kurs 1882. godime, koji je 1886. prerastao u redovnu
uiteljsku kolu , a 1913. otvara se uiteljska kola u Mostaru
Muslimanske kole u ovom periodu Sibijan Mektebi reformiu se u Mektebi Iptadaije.
Okosnica nastave u ovim kolama je islamska religija, ali je nastava organizovana i nastavnici
imaju iriju naobrazu.
14

Srpske kole u BiH ne samo da su se odrale, nego ih je bilo sve vie. Kako je vasoitanje bilo
izrazito nacionalno usmjereno, te su kole bile na udaru reima. Srpske kole su ukinute
izbijanjem Prvog svjetskog rata. Od katolikih kola u ovom periodu radile su kole asni
sestara u vie mjesta u kojima je ivjelo hrvatsko stanovnitvo. kole koje su drali Franjevci
odrale su se do 1883. godine, a onda se ukinute. A.U. uprava zatekla je u BiH 43 srednje
kole-medrese, te uz katolike samostane vjerske gimnazije. A.U. uprava otvara vjerske kole
po austrijskom uzoru. To su bile gimnazije i trgovake (graanske) kole. Prva gimnazija
otvorena je u Sarajevu 1879. godine, a zatim u Mostaru, Tuzli, Bihau. kole su radile po
utvrenim planovima i programima, udbenici su u poetku nabavljani u Hrvatskoj, a kasnije
su tampani u Sarajevu. Gimnazije su imale obrazovane profesore, veinom strance.
Pored dravnih gimnazija, u ovom periodu razvile su se i privatne katolike kole u Travniku,
Visokom...Otvorene su i trgovake kole u Bihau, Brkom, Bijeljeni...Srednjim kolama u
ovom periodu smatrane su i Pravoslavna bogoslovija u Reljevu kod Sarajeva (1882),
Isusovaka bogoslovija u Sarajevu (1882) kao i erijatsko-sudaka kola u Sarajevu (1887).
Ove kole je finansirala drava. A.U je u toku svoje cjelokupne uprave u BiH otvorila 6
gimnazija....Prvi oblici strunog kolstva javljaju se pri kraju Turskog perioda, a nastaju
uglavnom produivanjem osnovnog obrazovanja. Prvi oblik strunog obrazovanja s dolaskom
A.U uprave bio je vojni pansionat u Sarajevu u kome su se kolovali uenici za slubu u
vojsci. Godine 1882. u Sarajevu se otvara uiteljski teaj za privremeno osposobljavanje
uitelja, ovaj teaj 1886. prerasta u redovnu uiteljsku kolu. Godine 1892. otvorena je u
Srajevu jo jedna kola u kojoj su se obrazovali nastavnici za sibijan-mektebe. Za potrebe
kolovanja srednjeg tehnokog kadra otvorena je u Sarajevu 1899. Srednja tehnika kola. Od
srednjih strunih kola otvorena je Trgovaka akademija u Sarajevu (1912). U ovom periodu
otvaraju se u Sarajevu i Mostaru zanatske kole, i kojima su se izuavali zanati metalske
struke. Otvoren je i veliki broj enskih strunih kola u kojima se uilo ivanje, krojenje i
domainstvo. Od 1907. godine u Sarajevu djeluje umarska kola, a organizovan je i vei broj
kraih ili duih teajeva za umarstvo, stoarstvo, ratarsvo i voarstvo.

26. Agrarno pitanje u saboru

Jo u vrijeme saborskih izbora znalo se da e agrarno pitanje igrati kljunu ulogu u politikom
prestrojavanju u zemlji. Muslimansko politiko vostvo, u kome je begovat imao odluujuu
rije, elio je zadrati zemljini posjed, i utu svrhu iskoristio osjeaj ugroenosti svih slojeva
muslimanskog stanovnitva. U toj borbi dolazi do sejdinjavanja Hrvata i muslimana. Srpska
15

narodna organizacija zahtjevala je obavezno otkupljivanje kmetova. Pokuavalo se dokazati
da je obavezan otkup kmetova i u interesu Muslimana, ko bi mogli uloiti dobijeni novac u
produktivne svrhe. Time bi muslimanski zemljoposjednici postali vlasnici bankovnih,
industrijskih i trgovakih preduzea. MNO i MNS su isticale da je odnos izmeu age i kmeta
privatnopravni a ne javnopravni. Seljajki pokret trajk u Bosanskoj Krajini i Posavini u
ljeto i jesen 1910. veoma je zaplaio muslimanske zemljoposjednike i vjerovatno konano
presjekao sporazum i saradnju sa Srbima. Pokret je trebao da bude sredstvo pritiska na vlast,
da odbaci fakultativni i usvoji obavezni otkup. Muslimanska tampa je otvoreno optuivala
srpska glasila i saborske poslanike da je trajk posljedica njihove agitacije. Kao uslov za
prihvatanje fakultativnog otkupa HNZ je traila da Muslimani podre u saboru Mandiev
prijedlog zakona o zvaninom jeziku u BiH, podnijet 30. januara 1911 godine, te je dolo do
Hrvatsko-Muslimanskg sporazuma. Car je runim pismom 3.marta 1910 naredio Istvanu
Burianu da se za prvi Bosanski sabor izradi zakonska osnova o dobrovoljnom otkupljivanju
kmetovskih selita. Sutina prijedloga je da otkupljivanje moe usljediti samo na temelju
dobrovoljnog sporazuma izmeu vlasnika zemlje i kmeta. Predloeni prijedlog je ustvari
samo ozakonjivao dotadanju praksu pri otkupu kmetova, ali s tom razlikom to je
obezbjeivao potrebna finansijska sredstva za to, kao i obavezno posredovanje zemaljskih
vlasti. Ako se kmet i aga sporazumiju o otkupu i cjeni, Vlada je duna posredovati i pozajmiti
kmetu cjelu otkupnu sumu, koju e ovaj u toku vie godina otplaivati uz kamatnu stopu
povoljniju od bankovne. 11 aprila 1911. godine izglasan je apsolutnom veinom vladin
prijedlog zakona o fakultativnom otkupu kmetovskih selita.



27. Iskoritavanje rude


Izvjetaji strunjaka o rudnom bogastvu okupiranih zemaja 1897. godine glasili su pozitivno,
te se zakljuilo da je BiH jedna od najbogatijih zemalja Evrope por uudnom bogastvu. A.U je
dokinula sva prava prijanjih vlasnika za otkop rude. Poto se slabo ulagalo vanjskog kapitala
u vaenje ruda (zbog rizika okupacionog statusa) preostala je jedino drava kao imvestitor i
pooduzetnik. Uprava BiH u vlastitoj reiji 1886. godine poinje vaditi vareku rudau, a 1891.
izgrauje pogon s visokom pei. Godine 1895. uspjelo joj je da privue privatnii kapital iz
Monarhije te s njime osniva eljezno-industrijsko drutvo u Vereu. Uz prilino finansijsko
sudjelovanje bosanskohercegovake uprave nastaje 1893 godine i eljezara u Zenici, koja se
1899. pretvara u doniko drutvo. Dio eljezne rudae prodavao se austrijskim i ugrarskim
16

eljezarama pri emu je cjena za austrijsku industriju bila tako niska da je jedva pokrivala
proizvodne trokove.
***


Primitivnom eksploatacijom eljezne rude , soli i neto mrkog uglja za potrebe domainstva
iscrpljivala se, posljednjih decenija turske vladavine, itava rudna aktivnos BH stanovnitva.
Poslije A.U okupacije naputena su primitivna rudarska okna. Rudna bogastva BiH
predstavljala su znaajan ekonomski motiv okupacije pa je njihovo iskoritavanje zahtjevalo
savremen tehniko-tehnoloki pristup. Za takav rad bilo je neophodno obezbjediti dovoljan
broj iskusnih strunjaka iz monarhije. Uporedo s rudnim istraivanjem u srednjoj Bosni,
poele su pripreme za iskoritavanje soli i uglja u Tuzlanskoj oblasti. U toku 1879. godine
A.U uprava otkupila je primitivne solane od tuzlanskih muslimanskih porodica koje su za
vrijeme turske vladavine imale koncesije za proizvodnju soli. Za poetne rudarske radove u
BiH bili su angairani strani strunjaci, te su uporedo sa strancima u posao uvoeni domai
ljudi, preteno seljaci koji su se ranije bavili rudarstvom. Dalji poticaj za razvoj rudarstva
uslijedio je naon izdavanja rudarskog zakona i formiranja Rudarskog satnitva 1881. godine, a
posebno izgradnjom pojedinih eljeznikih pruga. Godine 1894. bilo je upoljeno u rudarskim
i metalurkim poslovima 1.733 radnika, od toga bili su stranci. Bilo je sluajeva da su
radnici, ljeti zbog poljoprivrednih poslova, naputali rudnike a u jesen se opet vraali.
eljezara u Zenici je do 1914. godine upoljavala oko 30% stranaca, a tako visok procenat
stranaca moe se objasniti viim stepenom prerade eljeza koja je zahtjevala vei broj
specijalizovano kvalifikovanih radnika. Od 1905-1914 broj stranih radnika u rudarstvu i
metalurgiji nije prelazio 1/5 ukupne radne snage. Godine 1907. u rudnicima uglja i solanama
u BiH radilo je 2.797 radnika.


28. Duhanska industrija

Prve fabrike duhna u BiH podignute su u Sarajevu i Mostaru 1880-1881. Broj radnika u
sarajevskoj fabrici kretao se od 254 do 337, a u mostarskoj 8-130. Obje fabrike duhana
zaposljavale su domacu zensku snagu koja je s obzirom na prirodu posla bila veoma pogodna
i jeftina. Pored domacih bilo je zaposlen i manji broj stranih radnika koji su kao strucna radna
snaga uvodili u posao dmoace radnike i nadgledavali njihov rad. Poslije se otvaraju fabrike
17

duhana u Travniku i Banja Luci. U vrijeme berbe duhana zaposljavani su novi radnici
(sezonski). Nakon 1905.g. uvezena je jedna univerzalna masina koja je zamijenila veliki broj
radnika. Pored masina za proizvodnju cigareta uvezene su masine za rastresavanje i susenje
duhana koje su izvrsile veliko ubrzanje procesa proizvodnje. Uvodjenjem tehnickih i
tehnoloskih promjena doslo je do velikog skoka u proizvodnji te stalnim opadanjem broja
fabrickih radnika.

29. Vojni zakon

Donesen je krajem 1881. godine. Njime je A-U dala sebi pravo podizanje regruta u
okupiranoj zemlji. Stanovnici BiH su osmanski drzavljani, pa ovaj zakon predstavlja nasilje
nad njihovim podanackim obavezama prema sultanu kao legitimnom suverenu. Dakle, nakon
visemjesecnih rasprava u vrhovima A-U politike, proglasen je privremeni odbrambeni zakon
za BiH, kojim je bosanskohercegovacko stanovnistvo obuhvaceno redmnom vojnom
obavezom. Proglasenje ovog zakona imalo je izvjestan medjunarodni odjek s obzirom na
sultanov suverenitet nad BiH. U najvecem dijelu BiH zakon nije izazvao krupne unutrasnje
potrese, mada je unio izvjestan nemir medju muslimansko i srpsko stanovnistvo.

30. Ustanak Hercegovini

Poceo je krajem decembra 1881.g i pocetkom januara 1882.g. Bio je reakcija na vojni zakon.
U njemu je zajedno ucestovalo muslimansko i srpsko seljastvo. Poslije dva-tri mjeseca borbi
A-U trupe su ugusile ovaj ustanak. Citav ustanak, koji se uglavnom ogranicio na krajeve cije
se stanovnistvo, usljed navika i stila zivota stvorenih dugom tradicijom cetovanja i
hajdukovanja, sporo privikaovao na obaveze koje namece moderna burzoaska drzava, nije
mogao izazvati sira politicka gibanja u BiH. Ustanak je ipak za A-U politicke vrhove
predstavljao upozorenje da je nuzno poboljsati efikasnost organa vlasti u BiH i konacno
rijesiti pitanje njene uprave, s obzirom na sve medjunarodne i unutrasnje okolnosti u kojima
Monarhija izvrsava svoj okupacioni mandat.

***


Cilj Austrougarske je bio okupaciju to prije pretvoriti u trajnu aneksiju i u tom cilju je
donesen vojni zakon 4. 11. 1881. po kojem je uspostavljena vojna obaveza zemaljskih
pripadnika i zapoeto formiranje bosanskohercegovakih jedinica u sastavu austrougarske
18

armije. U narodu je ovaj zakon protumaen kao naruavanje sultanovog suvereniteta. To je
rezultiralo Hercegovakim ustankom 1882. i iseljavanjem Muslimana iz Bosanske krajine i
istone Bosne u Tursku. Hercegovaki ustanak je mnogo vie bio agrarnog karaktera. Srpski
kmetovi su traili rjeenje njihova statusa, a austrougarska vlast je politiki oslonac u ovoj
borbi nalazila u muslimanskim zemljoposjednicima. Tako je vlast preutno u svom interesu
zaotravala odnose meu tim dvijema socijalnim kategorijama, stavljajui naglasak na
nacinoalnu ili vjersku komponentu, a negirajui socijalni momenat kao sutinski problem.
Seljacima je najtei bio prelazak poreskog sistema sa naturalnih podavanja na novana, koji je
sproveden 1879. godine.
Hercegovaki ustanak je poeo u januaru 1882. napadom naoruanih ustanika na
andarmerijsku stanicu u Ulogu, trajao je do novembra kada se posljednja grupa predvoena
Salkom Fortom prebacila na teritorij Crne Gore. Voe ustanka su bili Pero Tunguz, Stojan
Kovaevi i Salih-aga Forta. Ustanici su sve ukupno brojali oko 2.000-3.000 vojnika. U
poetku su zavladali teritorijem od Gacka i Bilee preko planinskog masiva Prenja do gornjih
tokova Neretve. Najvie sukoba bilo je u Podrinju i oko Trnova. Foa je bila centar aktivnosti
diverzantskih ustanikih jedinica koje se nisu frontalno sukobljavale sa austrijaskom vojskom.
Najvei ispjeh je unitenje nekoliko desetina andarmerijskih stanica i kontrola skela na Drini
i neuspjeli napad zauzimanja Foe i zatim i Trnova. Ovo je odjeknulo pozitivno i ustanak se
proirio i preko Neretve.
Historiar ovog ustanka dr. Hamdija Kapidi utvrdio je da je ausrtougarska vojska
nespremna doekala ovaj ustanak i da bi ga uguila morala je prestrojiti trupe na jugu
Monarhije, posebno su morali angaovati diplomaciju da ne doe do prerastanja ustanka u
meunarodno pitanje. Stoga su izvjetaji sa terena imali za cilj umanjiti znaaj i razmjere
ustanka, a naroiti srpsko-muslimansku saradnju u njemu. U cilju guenja ustanka planirano
je 10.000 pjeaka i 4, brdske baterije. Plan je bio s pet kolona opkruiti ustanike i sprijeiti
njihovo prebacivanje preko granice u Crnu Goru. Najvei okraj dogodio se kod utvrenog
Uloga. Nakon toga su ustanici razbijeni u manje grupe nastavili gerilsku borbu. Na taj su
nain izazivali efekat nevidljivog neprijatelja, te su tako prisiljavali austrougarsku vojsku na
vei broj angairanih vojnika. Jenjavanje ustanka u martu posluilo je Zemaljskoj vladi za
BiH da izda proklamaciju o uguenju ustanka u aprilu i proglasi amnestiju u roku do 20. maja
1882. Od amnestije bilo je izuzeto 241. lice. Iako su ustanak vlasti proglasile uguenim, na
teritoriju zahvaenom ustankom zadrali su i preko ljeta oko 60.000 austrougarskih vojnika.
Saradnja Muslimana i Srba u ustanku bio je osobenost koju nije imao ni jedan raniji ustanak u
BiH. Saradnja se objanjava objedinjenjem razliitih interesa u svrhu postizanja istog
19

politikog cilja, ali ipak razliitih socijalnih aspiracija. Ovo je posljednji seljaki ustanak u
XIX. st.



31. Hrvatska narodna zajednica ili Vam ga HNZ

Inicijativu za stvaranje jedne hrvatske politicke organizacije dala je liberalno-gradjanska
struja, pa je nakon duzih priprema, krajem februara 1908.g. osnovana Hrvatska narodna
zajednica. Temelji ove organizacije polozeni su 16. avgusta 1906. g. na skupstini u Docu kod
Travnika. Glavni teoreticar i stvarni pokretac ovog pokreta bio je dr Ivo Pilar. Nacela pokreta
ogledala su se kroz slijedeca nacela : -zauzimanje stava da je Bih etnicki i drzavno-pravno
hrvatska zemlja,-prirodna teznja bh Hrvata za sjedinjavanje BiH sa Hrvatskom, a u okvirima
Habsburske Monarhije,-odredjivanje stava prema Muslimanima i Srbima,-tolerancija jedne
sveopste narodne organizacije kod bh katoila,-stroga nezavisnost prema Zemaljskoj vladi. Za
muslimane se kaze da su neprijeporni Hrvati. Srpska narodna organizacija zauzela je prema
HNZ-u izrazito negativan stav. U vodjstvu HNZ preovladavalo je uvjerenje da se usljed
malodobnosti Hrvata u BiH, hrvatski drzavnopravni ciljevi mogu ostvariti samo ako se
muslimani pridobiju za hrvastvo, sto se eventualno moze postici nediranjem u agrarne interese
begovata, u cijim rukama je bilo politicko vodjstvo muslimanskog naroda. HNZ je posebno
ocekivala da ce ostvariti cvrscu suradnju sa Muslimanskom naprednom strankom, cije je
osnivanje posebno pozdravila.------Za one koji zele vishe..M.Imamovic, Pravni
polozaj...str. 166-171.


32. Gimnazije u A-U periodu

U vrijeme A-U vladavine pocele su se otvarati srednje skole prema austrijskom uzoru. To su
bile gimnazije i trgovacke (gradjanske) skole. Prva gimnazija otvorena je u Sarajevu 1879.
godine, a zatim u Mostaru, Tuzli, Bihacu. Prva realna gimnazija otvorena je u Banja Luci
1895. godine, zatim u Sarajevu i Derventi. Skole su radile po utvrdjenim planovima i
programima. Udzbenici su nabavljani u pocetku u Hrvatskoj, kasnije su neki bili stampani i u
Sarajevu. Gimnazije su imale obrazovane profesore, a isprva su to bili stranci. A-U rezim je
nastojao da u ovim skolama pored opste naobrazbe ucenike vaspita u duhu koji bi odgovarao
20

ciljevima okupacije. A-U je u toku svoje cjelokupne uprave u BiH otvorila sest gimnazija.
Istaknutu ulogu unapredjenja srednjoskolskog obrazovanja imala su nacionalno-kulturno-
prosvjetna drustva: Prosvjeta, Napredak i nashi Gajret---oleeeeeee:D



KUTAK ZA RADOZNALE (ZNAI ZA SVE VAS )


Dokidanje osmanlijske vlasti i pokret otpora austrougarskoj okupaciji
Bosne i Hercegovine 1878. god.

Ve 11. aprila sarajevska ulema je protestvovala protiv oduzimanja teritorija od BiH, uz
konstataciju da time ova pokrajina visi u zraku. Domai muslimani su se nadali dobijanju
autonomije, pa su u tom cilju uputili u Portu zahtjev takvog karaktera. Ve tada je bio odbaen turski
jezik i poela je iskljuiva upotreba domaeg-bosanskog jezika.
5. juna 1878. Dolazi do formiranja Narodnog odbora kao nacionalno mjeovitog tijela. Narodni
odbor je formirao Narodnu skuptinu, sainjenu od 32. lana, od toga 20. lanova iz Sarajeva. U
organizovanju naroda najvie su se isticali Muhamed-ef. Hadijamakovi i Abdulah ef. Kaukija.
Jedan od prvih zahtjeva Narodne skuptine bilo je smjenjivanje vojnog komandanta Veli-pae.
Situacija je postala komplikovanija kada je iz austrougarskog generalnog konzulata u Sarajevu
procurila informacija da je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira BiH. Konzul Konrad Vasi je
predloio jednom broju uglednih Muslimana, da zaponu radove na pripremanju mirnog prihvatanja
okupacije.
4. jula naveer u Begovoj damiji okupio se vei broj vjernika i nezadovoljnika, pri emu se mimo
obiaja, vjerski obred polagano pretvorio u politiki skup na kojem su rije uzeli Hadijamakovi,
Kaukija i jo neki drugi. Na skupu je otvoreno izjavljeno da e Austrija zauzeti BiH. Ogorena masa
je zapoela vatrene prosvjede i voe skupa su poeli gubiti kontrolu nad vostvom, a u narodu se
svojim radikalnim i vatrenim govorom kao voa istakao Salih Vilajetovi u narodu poznat kao Hadi
Lojo. On je narod pozvao na pobunu protiv vlasti i na protjerivanje austrijskog konzula Vasia i
ostalih uposlenika u austijskom konzulatu. Narodna masa je krenula prema Konaku da smijeni sa
vlasti Veli-pau, valija, doveden pred svren in, pristao je na smjenu Veli-pae. Narednih nekoliko
dana Sarajevo je potresala anarhina situacija. Hadi Lojo je vodio svoje naoruane odrede i pozivao
krane da se pridrue pobuni, jedan broj prvaka se distancirao od pokreta. U Sarajevo su poeli
pristizati Visoaci i Fojniani, a Travnik se digao na pobunu.
U Bosnu je upuen iz Porte posljednji komandant Hafiz-paa u pratnji pljevaljskog muftije
emdsekadia, jednog od najveih vojskovoa pokreta.
Potpisivanje Berlinskog traktata u Bosni je odjeknulo kao surova stvarnost. Na sjednici Narodnog
odbora 13. jula 1878. emsekadi se zalagao za pruanje otpora i jaanje pokreta i preduzimanje mjera
protiv onih koje odbiju da mu se prikljue, na to je Hafiz-paa zabranio rad Narodnog odbora i na taj
nain je dao do znanja da vlast nee i ne smije podrati pobunjenike. Bez obzira na zabranu Narodni
odbor je nastavio sa radom na pripremi organizovanja naroda. Sjedite otpora postao je Moria han.
Odbor je uputio protestno pismo kancelaru Bizmarku istiui da e narod odluno braniti svoju zemlju
od austrijske okupacije i da ne prihvataju odluke Berlinskog kongresa. Mobilizacija ljudstva poela je
21. jula, a ve 27. jula su pale i prve rtve prilikom opsade Konaka i zahtijeva da svi osmanski
funkcioneri napuste vlast i narodu predaju oruje pohranjeno u kasarnama.
Narednog 28. jula 1878. Mahzar-paa i Konstanpaa podnose ostavke, zatim voe pokreta
odravaju skup i izabiru narodnu vladu. Tim aktom je prestala 400-stogodinja osmanska uprava
nad Bosnom i Hercegovinom. Razdjeljene su funkcije nosiocima civilnih, vojnih i policijskih vlasti.
Svo ovo vrijeme Hadi Lojo je patrolirao s naoruanim pratiocima ulicama grada, pozivajui narod na
oruanu pobunu. Njegova podmitljivost je izlazila na vidjelo. Ipak nakon proglaenja Narodne vlade
multikonfesionalno i multinacionalno jedinstvo Sarajlija dolo je do izraaja. Uslijedilo je
21

openarodno veselje uslijed pada osmanske vlasti. Hadi Lojo je na koncu oslobodo zatvorenike.
Slijedeeg dana Sarajevo su napustile osmanske jedinice zajedno sa viim instancama vlasi i valijom.
Vojne pripreme za izvoenje okupacije prevodio je baron Josip Filipovi, koji je od ranije bio
poznat kao vrstan vojskovoa. Prema zveninim podacima Austro-Ugarska je pripremila 82.000
vojnika i oficira za okupaciju. Razmjetaj trupa Filipovi je organizirao u junu i julu 1878. Generalna
komanda u Zagrebu imala je kompletirane podatke o bosanskim cestama, prelazima, telegrafskim
linijama, utvrdama i gradovima, uz to i vrlo precizne podatke o nacionalnoj i socijalnoj strukturi
stanovnitva.
Uslijedila je zvanina proklamacija upuena od strane barona Filipovia, po njoj saopava da
austrougarske trupe dolaze u BiH u svojstvu prijatelja naroda da uspostave red i mir, naglaavajui da
su monarhiji taj zadatak povjerile evropske sile uz saglasnost sultana, obeavajui da e vojska tititi
svakoga i da e svi pred zakonom biti ravnopravni uz garanciju obiaja naroda i da e se zemaljski
prihodi koristiti za potrebe zemlje.
29. jula 1878. austrougarske trupe su prele bosansku granicu preko Save na 4. mjesta a narena
dva dana i iz pravca Dalmacije. Cilj je bio Sarajevo a putevi dolina Une, Sane, Vrbasa, Bosne i
Neretve. Prvih dana pali su Banja Luka, Prijedor i Ljubuki. Austrijski konzul je na to napustio
Sarajevo. U Mostaru se na elu pokreta naao Arif ef. Kajtaz, a u Tuzli Mehmedbeg emerli.
Najvea mana pokreta bio je nadostatak oficirskog kadra, koji su do tada u Bosni inili
uglavnom Turci, a nakon to su austrougarske trupe postigle prve uspjehe dolo je do osipanja pokreta,
u prvom redu su Srbi i Hrvati naputali ideju otpora. Tako su se prognoze okupatora pokazale
istinitim. Smatra se da je pokret raspolagao sa oko 93.000 boraca, po austrijskim izvorima, centar mu
je bilo Sarajevo.
Hadijamakovi je porazio austrijske trupe kod Maglaja, a emsekadi je organizovao odbranu
Tuzle i uspio zaustaviti austrijsko napredovanje glavnine vojske dolinom Bosne, meutim dolinom
Vrbasa brzo se napredovalo. Pali su Banja Luka, Jajce i Travnik, meutim uspostava kontrole nad
zauzetim gradovima nije tekla po planu, pa se Filipovi dao na organizovanje prijekih sudova i
likvidaciju pobunjenika. Pali su epe, Kakanj i Visoko i 17. augusta austrijske trupe su bile pred
Sarajevom.
Odbranu Sarajeva je organizovao Hadijamakovi rasporedivi oko 5.000 vojnika na kote oko
grada, a Filipovi je imao 14.000 vojnika i 9. artiljerijskih baterija.
Napad na grad zapoeo je u rano jutro 19. augusta iz svih pravaca a najvee borbe su se vodile na
Painom brdu, zatim su pali Koevsko Brdo i Gorica, zatim Vraca i Debelo Brdo. Austrijanci su uli u
grad i zapoele su uline borbe, likvidacije, silovanja i masakri. Bilans rtava meu braniocima kretao
se oko 400 ljudi. Otpor je skren oko 14. sati i uslijedila su hapenja po gradu. Uhapeni su odvoeni u
sabirne logore i zatim je njih 600 osueno na robiju i deportovano u Olmuc, nakoliko desetina je
prijeki sud osudio na smrt. Mustafa Hadijamakovi je osuen na kaznu vjeanjem, ali je pred sam
in oteo puku vojniku, ranivi pritom dvojicu, zatim je izmasakriran objeen.
Austrijske vlast su s razlogom potencirale da je voa pobune bio Hadi Lojo, negirajui pripisati
vostvo pobune pripadnicima uleme. Stoga se otpor austrougarskoj okupaciji BiH u historiografiji
dugo vremena naziva Hadi Lojina buna.
Tek je 20. oktobra 1878. , padom Kladue zavrena austrijska okupacija BiH. Za nepuna tri
mjeseca jedna od najsavremenijih armija Evrope okupirala je BiH uz nemale rtve i neoekivano ilav
otpor domaeg stanovnitva. Narednih 40-ak godina Austro-Ugarska vladavina e udariti peat
historijskog razvoja BiH.



Struktura bosanskohercegovakog stanovnistva (1878-1918)

U momentu okupacije BiH je brojala oko 1.150.000 stanovnika, da bi poetkom I. Svj.rata broj
stanovnitva porastao do 1.800.000. Pored tradicionalnog graanstva dolazi do pojave novog
graanstva koje su sainjavali doseljenici raznih nacionalnosti sa podruja monarhije, 1912. ono je
brojalo 13.500 ljudi.

Nova privredna aktivnost i nastanak radnitva
22


Nakon ukidanja esnafske organizacije 1851. zapoinje slobodno razvijanje kapitalistikih
drutvenih odnosa, a od dolaska austrougarskih vlasti pojaan je interes stranog kapitala za domaa
bogatstva. U gradovima se razvija manufaktura i poetni oblici industrijske proizvodnje, dok je
vangradsku privredu obiljeila prerada drveta, pri emu su radnu snagu uglavnom sainjavali stranci.
Kvalifikovani industrijalci su takoer dovoeni iz drugih dijelova Monarhije. Za realizaciju velikih
investicija kao to je izgradnja eljeznica takoer su dovoeni stranci iji je boravak u BiH bio
sezonskog karaktera. Najvei broj radnika zapoljavala je drvna industrija, zatim rudarstvo,
metalurgija i saobraaj. Jedna od znaajnih karakteristika radnitva u BiH jeste njihova
heterogena vjerska i nacionalna struktura koja ni po emu nije odgovarala proporcijama
ukupnog stanovnitva. Najzasupljeniji su bili katolici raznih nacija iz Monarije. Muslimansko
stanovnitvo se uglavnom bavilo sitnim zanatstvom i trgovinom, te se tako nije znatnije ukljuivalo
u procese industrijalizacije. Srbi su bili najzastupljeniji u drvnoj industriji, trgovini, tekstilnoj,
duvanskoj i grafikoj industriji. Muslimane je pogaala injenica stalnog iseljavanja i tradicionalne
neangairanosti muslimanki u van kunim djelatnostima. Zadravanje kmetskih odnosa u agraru
uspostavilo je kontinuitet u socijalnoj strukturi stanovnitva i poslije 1878, dok je razvoj industrije,
saobraaja i drugih privrednih grana vodio stvaranju dvaju novih socijalnih grupacija buroazije i
radnitva. Svi ovi tokovi su vodli brojnim proturjenostima tradicije i modernizacije.

Organizacija vlasti u BiH 1878-1918

Okupacijom 1878. BiH je faktiki ula u satav Austrougarske monarhije, iako je sve do aneksije
1908. formalno-pravno ostala pod sultanovim suverenitetom. Usljed brojnih sloenih prilika, BiH je u
okviru Habsburke monarhije imala poseban dravno-pravni poloaj i posebnu organizaciju i strukturu
vlasti. Osnovni meunarodni akti pravnog karaktera koji su odreivali takav poloaj BiH su bili lan
25. Berlinskog ugovora i tzv. Novopazarska konvencija, tj. poznata i kao Carigradska konvencija.
lan 25. Berlinskog ugovora je odredio austrougarski okupacioni mandat kao pravo zaposjedanja i
upravljanja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Istovremeno je bilo odreeno da Austrougarska
ima pravo da na podruju Novopazarskog sandaka dri svoje garnizone, o emu e se naknadno
sporazumjeti s Portom.
Nakon duih pregovora Porta i Austro-Ugarska su 21. 4. 1879. zakljuile u Istanbulu Meusobni
sporazum ili Carigradsku Konvenciju, u kojij se u prvom redu navodi da injenica okupacije ne
vrijea suverena prava sultana nad BiH, garantuju se lina, imovinska i vjerska sloboda, zatim sloboda
muslimanima da njeguju kontakte sa poglavarom u Carigradu, da izvese osmansku zastavu na
damijama. Meusobnim sporazumom je postavljen princip samofinansiranja bosanskohercegovake
uprave, kojeg se A-U cijelo vrijeme svoje uprave pridravala.
Poslije duih politikih rasprava na relaciji Be-Budimpeta, parlamenti Austrije i Ugarske su
usvojili Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom. Po tom zakonu nadzor nad privremenom
upravom u BiH pripao je zajednikoj vladi, ali da se pravci i naela te uprave ne mogu utvrivati bez
saglasnosti austrijske i ugarske vlade. Takoer je utvreno da se status BiH prema Monarhiji moe
promijeniti samo uz suglasnost parlamenata Austrije i Ugarske. Znai svaki radikalniji upravno
politiki zaokret u BiH doveo bi u pitanje dualistiku strukturu Monarhije. Stoga je Austro-
Ugarska u biti zadrala:
1. zateenu osmansku administrativnu organizaciju;
2. pravni poredak;
3. poreski sistem;
4. postojee stanje agrarnih odnosa;
Prema tome, na upravnom polju, Bosanski vilajet je preimenovan u Reichsland, Sandaci su
postali okruzi, kaze(srezovi) kotari, a nahije kotarske ispostave. Dotadanju funkciju valije obnaao je
zemaljski poglavar, mutesarifi(upravnici sandaka) su postali okruni predstojnici, a
kajmakami(upravnici srezova-kaza) kotarski predstojnici.
Slino upravi, i u pravosuu je zadrana osmanska organizacija sudstva. U Sarajevu je od 1879.
poeo sa djelovanjem Vrhovni zemaljski sud. Postojalo je 6. okrunih sudova, koji su djelovali i kao
trgovaki sudovi. Pored kotarskih sudova postojali su i erijatski sudovi, uglavnom za porodine u
23

naslijedno-pravne odnose kod Muslimana. Pri Vrhovnom sudu postojao je apelacioni erijatski sud u
Sarajevu.
Zemaljska vlada je vrila sve operativne poslove za BiH. Sa sjeditem u Sarajevu rad je poela 1.
1. 1879. U poetku su Zemaljsku vladu inila tri odjeljenja: Unurtanji poslovi, Finansije i Pravosue,
i ovo je bilo preuzeto iz ranijeg osmanskog sistema. U Beu je pri zajednikom ministarstvi finansija
postojao Bosanski biro, koji je preko Zemaljske vlade u Sarajevu upravljao poslovima BiH.
Zemaljsku vladu su sainjavali zemaljski poglavar, kao titularni ef vlade, civilni adlatus je stavrno
rukovodio radom vlade, te efovi odjeljenja ( uz prvobitna tri uvedeni su i graevinski odjel, odjel za
nastavu i bogotovlje i tehniko odjeljenje). Reorganizacijom Zemaljske uprave 1912. ukinuta je
funkcija civilnog adlatusa a stvarni rukovodioc vlade od tada postaje zemaljski poglavar, koji je
tada dobio svog zamjenika. Zemaljski poglavar je ujedno bio i zapovjednik okupacionog korpusa, pa
su stoga funkciju zemaljskog poglavara u BiH obnaali stalno visoki carski oficiri. To je bila
osobenost BiH jer ni u jednoj drugoj pokrajini Monarhije zemaljski poglavari nisu mogli
istovremeno biti vojni komandanti.
Jedino to nisu preslikali iz osmanskih institucije bilo je pravo na formiranje Bosanskog sabora (
po Midhat-painom ustavu iz 1876.). Jednio su omoguili postojanje institucija tzv. Upravnih vijea
pri Zemaljskoj vladi, okrunim i kotarskim uredima i njihovim ispostavama. Upravno vijee pri
Zemaljskoj vladi sastojalo se od 12. lanova, u okrunim oblastima po 6. lanova, a na niim
istancama po 4. lana. Svoju posljednu sjednicu Zemaljsko upravno vijee odralo je 8. 3. 1881. i od
tada nikad nije vie ponovo sazivano.

Donoenje vojnog zakona 1881. i Hercegovaki ustanak 1882. godine

Cilj Austrougarske je bio okupaciju to prije pretvoriti u trajnu aneksiju i u tom cilju je donesen
vojni zakon 4. 11. 1881. po kojem je uspostavljena vojna obaveza zemaljskih pripadnika i zapoeto
formiranje bosanskohercegovakih jedinica u sastavu austrougarske armije. U narodu je ovaj zakon
protumaen kao naruavanje sultanovog suvereniteta. To je rezultiralo Hercegovakim ustankom
1882. i iseljavanjem Muslimana iz Bosanske krajine i istone Bosne u Tursku. Hercegovaki ustanak
je mnogo vie bio agrarnog karaktera. Srpski kmetovi su traili rjeenje njihova statusa, a
austrougarska vlast je politiki oslonac u ovoj borbi nalazila u muslimanskim zemljoposjednicima.
Tako je vlast preutno u svom interesu zaotravala odnose meu tim dvijema socijalnim
kategorijama, stavljajui naglasak na nacinoalnu ili vjersku komponentu, a negirajui socijalni
momenat kao sutinski problem. Seljacima je najtei bio prelazak poreskog sistema sa naturalnih
podavanja na novana, koji je sproveden 1879. godine.
Hercegovaki ustanak je poeo u januaru 1882. napadom naoruanih ustanika na andarmerijsku
stanicu u Ulogu, trajao je do novembra kada se posljednja grupa predvoena Salkom Fortom
prebacila na teritorij Crne Gore. Voe ustanka su bili Pero Tunguz, Stojan Kovaevi i Salih-aga
Forta. Ustanici su sve ukupno brojali oko 2.000-3.000 vojnika. U poetku su zavladali teritorijem od
Gacka i Bilee preko planinskog masiva Prenja do gornjih tokova Neretve. Najvie sukoba bilo je u
Podrinju i oko Trnova. Foa je bila centar aktivnosti diverzantskih ustanikih jedinica koje se nisu
frontalno sukobljavale sa austrijaskom vojskom. Najvei ispjeh je unitenje nekoliko desetina
andarmerijskih stanica i kontrola skela na Drini i neuspjeli napad zauzimanja Foe i zatim i Trnova.
Ovo je odjeknulo pozitivno i ustanak se proirio i preko Neretve.
Historiar ovog ustanka dr. Hamdija Kapidi utvrdio je da je ausrtougarska vojska nespremna
doekala ovaj ustanak i da bi ga uguila morala je prestrojiti trupe na jugu Monarhije, posebno su
morali angaovati diplomaciju da ne doe do prerastanja ustanka u meunarodno pitanje. Stoga su
izvjetaji sa terena imali za cilj umanjiti znaaj i razmjere ustanka, a naroiti srpsko-
muslimansku saradnju u njemu. U cilju guenja ustanka planirano je 10.000 pjeaka i 4, brdske
baterije. Plan je bio s pet kolona opkruiti ustanike i sprijeiti njihovo prebacivanje preko granice u
Crnu Goru. Najvei okraj dogodio se kod utvrenog Uloga. Nakon toga su ustanici razbijeni u manje
grupe nastavili gerilsku borbu. Na taj su nain izazivali efekat nevidljivog neprijatelja, te su tako
prisiljavali austrougarsku vojsku na vei broj angairanih vojnika. Jenjavanje ustanka u martu
posluilo je Zemaljskoj vladi za BiH da izda proklamaciju o uguenju ustanka u aprilu i proglasi
amnestiju u roku do 20. maja 1882. Od amnestije bilo je izuzeto 241. lice. Iako su ustanak vlasti
proglasile uguenim, na teritoriju zahvaenom ustankom zadrali su i preko ljeta oko 60.000
24

austrougarskih vojnika. Saradnja Muslimana i Srba u ustanku bio je osobenost koju nije imao
ni jedan raniji ustanak u BiH. Saradnja se objanjava objedinjenjem razliitih interesa u svrhu
postizanja istog politikog cilja, ali ipak razliitih socijalnih aspiracija. Ovo je posljednji seljaki
ustanak u XIX. st.

Uticaj ustanka na organizaciju vlasti (Benjamin Kalaj,poreski sistem)

Ustanak je potakao austrougarske vlasti na iznalaenje naina za rjeavanje pitanja kako organizirati
efikasniju upravu u BiH, imajui u vidu sve unutranje i meunarodne okolnosti koje su oteavale
rjeenje bosanskohercegovakog pitanja. Drugim rijeima kako uvrstiti pozicije Monarhije u BiH i
pripremiti plan provoenja okupacije u aneksiju. U tom cilju je na mjesto zajednikog ministra
finansija imenovan Benjamin Kalaj. Imenovanjem na finkciju zajednikog ministra financija ujedno je
preuzeo i odgovornost za upravu nad BiH. Car Franjo Josip polagao je nade u Kalaja smatrajui ga
najboljim poznavaocem Balkana u Monarhiji.
Kalaj je smatrao da bosanskohercegovaka uprava mora djelovati kao da je okupirana zemlja ve
sastavni dio Monarhije. Tzv. Kalejavom reformom bosansko-hercegovaka uprava je dobila
graanski karakter, pod neposrednim ravnanjem civilnog adlatusa. U cilju ostvarenja uslova za
aneksiju Kalaj se odluio izgraditi vrst inovniki aparat u BiH, sainjen od velikog broja
visokoobrazovanih inovnika. Da bi podigao inovniki nivo Kalaj je dovodio u BiH ljude iz
konzularne slube. Tako je stvarao inovniku elitu svoje uprave, nazvanu Kalajeva apsolutistika
uprava, to znai vladati bez naroda, ali istovremeno raditi na njegovu poloaju onoliko koliko
dozvoljavaju bosanske financije i interesi Monarhije. To je u osnovi bio sistem prosvjeenog
apsolutizma, koji je prema Kalajevoj zamisli trebao osigurati uvjete za pretvaranje okupacije u
aneksiju.
Najvie reformi i prilagodbi zahtjevao je poreski tj. financijski sistem, carinski sistem, bankarski
sisitem i agrarni odnosi kao najvei problem. Od 1.1.1880 BiH je prikljuena carinskom podruju
Austrougarske monarhije. Time je ukinuta granica BiH prema Monarhiji i prenesena je na Granicu
BiH prema Turskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Suprotno odredbama Carigradske kovencije, Zemaljska vlada
je izriito zabranila promet osmanskog papirnog i bakarnog novca, a u opticaju je ostavila zlatnike i
srebrenika. Prihodi od carina su neznatno doprinjijele samofinanciranju BiH. Ubiranje poreza u vidu
desetine je bilo problem, koji je djelomino rijeen 1906. kada je zamijenjen desetinskim
paualom koji je intenzivirao privredu na selu iz razloga to je odreen na deset godina u istom
iznosu. Za kvalitetan bankarski sistem bio je potreban strani kapital, stoga je vlada 1895. osnovala
Privilegovanu zemaljsku banku za BiH, koja je postepeno privlaila privatni kapital iz Monarhije.
Agrarni odnosi Sloena evolucija osmanskog agrarnog sistema u BiH pravno je zavrena
donoenjem uredbe o iflucima u Bosni, poznatije pod nazivom Saferska naredba, njome su
ozakonjeni agrarni odnosi stvoreni procesom ifluenja. Saferskom naredbom kmet je smatran za
stalnog i nasljednog zakupca na imanju zemljoposjednika. Time su odnosi izmeu ifluk-sahibije i
ifije dobili graanski karakter. Posjednik zemlje postao je formalno pravno njen vlasnik, a
kmet zakupac. Odnosi izmeu vlasnika zemlje i kmeta ureivani su meusobnim ugovorom, po
kojem je vlasnik ulagao zemlju, a seljak rad. Neispunjeni zahtjevi seljaka da prisvoje zemlju koju
obrauju rezultirali su ustankom u istonoj Hercegovini 1875. koji je eskalirao na Veliku istonu krizu
koja se zatim zavrila austrijskom okupacijom BiH i upravo na kartu rjeavatelja agrarnog
problema u BiH, A-U. je dobila Berlinskim ugovorom mandat nad BiH. I tako je Austrija,
umjesto da sprovede reforme agrarnog sistema, upravo suprotno ozakonila odredbe Saferske
naredbe i zadrala postojee stanje. Austrougarska se u praksi orijentirala na rjeavanje agrarnog
pitanja tako to je ozakonila dobrovoljni sporazum izmeu age i kmeta, po pitanju otkupljivanja
kmetovskih selita. Na ovoj je osnovi otkup tekao veoma sporo. U XX. st. su se i gradski Srbi poeli
javljati kao zemljoposjednici tako to su steenim kapitalom otkupljivali posjede od aga i begova, a
samim tim i njihove odnodr na ifluku sa prijanjim kmetovima. Agrarna situacija je kulminirala
raspadom Austrougarske 1918. kada su mnogi kmetovi i zakupci silom u okrilju anarhije
prisvajali zemlju. Takvo nasilno steeno pravo vlasti nad zemljom regent Aleksandar je potvrdio
svojom proklamacijom seljatvu 6. januara 1919.

Austrougarska vojska u BiH do 1914. godine
25


Strateka vanost okupirane BiH uvjetovala je da i u mirnodopskim uvjetima u njoj bude stacioniran
relativno velik broj okupacione vojske. Od 2/3 do vojske je bilo stacionirano u gradovima, a u
posljednje dvije decenije Austro-Ugarska je svoju vojsku koncentrisala uz granicu sa Srbijom i Crnom
Gorom. Gradovi uz Drinu su dobili veoma brojne kontingente, a uee bosanskohercegovakih
armija, po brojnosti je bivalo sve vee i vee. U nekim gradovima u istocnoj Bosni i Hercegovini broj
vojnika je premaivao broj stanovnika, a Sarajevo i Mostar su 1910. postali najznaajniji vojni centri
Austro-Ugarske monarhije, iz njih su polazili strateki eljezniki putovi ka Drini i Trebinju, a sve s
ciljem bre i efikasnije vojne mobilizacije i prebacivanja vojnih trupa. Neki od
bosanskohercegovakih gradova su, zbog prisustva velikog broja vojske, uivali ekonomski
prosperitet, stoga su neki gradovi, kao npr. Biha i Travnik podnosili zahtjeve za poveanjem broja
garnizona. Od vojske su najveu korist imali zanatlije i trgovci. Vojska je poetkom XX. st. troila
10% BH budeta. Meu oficirima kojih je bilo pedesetak nije bilo lokalnog stanovnitva, dok je meu
andarmima bilo. endarmerija je 1903. dobivala 7,5% BH budeta. Po broju andarma BiH je
premaivala zemlje sa izrazitim policijskim sistemima, kao to je bila Zemaljska straa u ruskom
Zakavkazju.

Bosanskohercegovaka vojska u okviru austrougarske armije

Bosanskohercegovaka vojska u okviru austrougarske armije formirala se postupno. Nakon
donoenja Vojnog zakona 1881., najprije su formirane etiri okrune komande u Sarajevu, Banja Luci,
Tuzli i Mostaru, a naredne godine formirane su etiri bosanskohercegovake pjeadijske ete. Dalje
formiranje eta, bataljona i pukova ( regimenti ), teklo je u kontinuitetu do kraja I. Svj. rata.
Bosanskohercegovaki pjeadijski puk br. 1. popunjavao se sa podruja sarajevskog vojnog okruga, a
sjedite taba bilo mu je u Beu. Drugi BH pjeadijski puk je bio banjaluki sa sjeditem u Gracu, trei
BH pjeadijski puk je bio tuzlanski sa sjeditem u Budimpeti, a etvrti je bio mostarski sa sjeditem u
Beu, odnosno Trstu.
Jedan puk je brojao etiri bataljona i jedan rezervni, to znai pet, svaki bataljon sastojao se od tri
ete, a svaka je brojala po 124. vojnika. Dvogodinji vojni rok je bio do 1900. a nakon toga uveden je
trogodinji, ime je proporcionalno vremenskom trajanju smanjen broj regruta. Nakon aneksije BiH
njeni zemaljski pripadnici izjednaeni su u vojnim obavezama sa dravljana ostatka Monarhije.
Godine 1912. u Novom zakonu o odbrani BiH ukinuta je mogunost zamjene za regrutovano lice, to
je bio ostatak turskog vojnog zakona (bedeluk=plaena zamjena).
Osnovu bosanskohercegovakih trupa do izbijanja Prvog svjetskog rata u okviru austrougarske
armije inile su 4 bosanskohercegovaka pjeadijska puka i 4 lovaka bataljona, ipak su obaveze BH
stanovnitva prema oruanim snagama Monarhije rasle bre nego nego u drugim zemljama Monarhije.
Mobilzacijom 1914. oformljeno je 8 BH pjeadijskih pukova i isto toliko lovakih, zatim brdska
artiljerija, rezervni bataljoni, tvravski pjeadijski bataljoni i radni odredi, uz to BH vojska nije
imala konjike jedinice. U maju 1917. BH trupe su brojale oko 235.000 vojnika u austrougarskoj
armiji, od toga je u pjeadiji bilo preko 90% od ukupnog broja, a u decembru iste godine BH trupe su
brojale oko 300.000 vojnika, ne raunajui gubitke poginulih, umrlih i teko ranjenih, tjekom 1917.
godine. U svim BH jedinicama oficirski kadar su inili Nijemci, Maari i esi, oficira domaih
nacionalnosti nije bilo.
Od poetka rata protiv Srbije, a posebno nakon neuspjeha na ovom ratitu, Austrougarsko ratno
ministatstvo donijelo je propise o mjerama koje treba preduzeti kako bi se neutralizirali poltitiki
nepouzdani vojni elementi u BH vojnim jedinicama. U tu svrhu se oformljivani nenaoruani radni
odredi, kojima je stavljeno u zadatak da opremaju utvrena mjesta, utvrivaju mostove, popravljaju i
izgrauju puteve i eljeznice. Vrhovna komanda armje naredila je da se kod svih BH pukova formiraju
po dva bataljona od pouzdanih elemenata, a od ostatka nenaoruani radni odredi. Pored radnih
odreda i njima analogno formirali su se rezervni bataljoni od pouzdanih pripadnika sve tri
nacionalnosti jednako zastupljenih i stalno pripravnih da se u momentu mogu prikljuiti BH
pukovima kao njihovi bataljoni. Tako je mobilizacija rezervista trebala nadomjestiti dezertere i
nepouzdana elemente. Tu se krila sva tajna o pretjeranom mobilizovanju BH stanovnitva u
odnosu na druge zemlje Monarhije. Sve ove radnje su pokrenute nakon neuspjeha na Balkanskom
26

ratitu do kraja 1914. Nakon 1914. pripadnici srpse nacionalnosti su iskljueni iz jedinica brdske
artiljerije i razvrstani u radne odrede.
U prvoj godini rata BH pukovi su bili rasporeeni na svim ratitima i borili su se u svim bitnijim
bitkama protiv srpskih snaga na podruju Srbije i istone Bosne, a bili su prisutni i na galicijskom,
ruskom, poljskom i karpatskom ratitu. Vea dezerterstva zapoinju ve krajem 1914., Srbi nastavljaju
sa dezerterstvima i tokom 1915. i to uglavnom na ruskom ratitu. Tada poinju i vei gubici u ljudstvu,
pa se redovi poinju popunjavati slabo izvebanim i isto tako motivisanim regrutima. Jedan od veih
problema je bilo sporazumijevanje u vojnim redovima izmeu njemake komande i
junoslavenskih jedinica. Krajem 1916. i poetkom 1917. u BH jedinice su primani i albanski
dobrovoljci, oni su smatrani pripadnicima carske i kraljevske armije, ali u jednoj je eti mogao biti
samo jedan vod albanaca.
Krajen 1917. BiH je bila krajnje iscrpljena zemlja, zaputene privrede, a loe stanje na ratitima
rezulturalo je brojnim dezerterstvima i naglim porastom broja naoruanih bjegunaca koji se odmeu u
zeleni kadar, to nisu mogle sprijeiti ni otre disciplinske mjere, ni uvoenje prijekih sudova.
Posljednji okraji u 1918. i pojave epidemija zaraznih bolesti izbacili su iz ratnog stroja veliki broj
ljudi. BH trupe smatrane su elitnim jedinicama austrougarske armije, to potvruju medalje za
hrabrost dodijeljene velikom broju BH vojnika.

Nacionalno -politiki kurs okupacione uprave

Neposredno po okupaciji, prvi zemaljski poglavar general Josip Filipovi je pokuavao uz
oslonac na inovniku ekipu, koju je doveo iz Hrvatske, sprovoditi u upravi i nacionalnoj politici BiH,
hrvatski kurs, meutim ve je, nakon pritubi austrougarskih vladajuih krugova, u decembru 1878.
smijenjen sa dunosti i time prestaje hrvatski kurs okupacione uprave.
Benjamin Kalaj od svog dolaska 1882. posveuje posebnu panju srpskom nacionalnom pokretu,
smatrajui potrebnim neutralizirati njegove nacionalno-politike tenje. U tom smislu dozvolio je
slobodnu upotrebu srpskog imena, a vlada je pokrenula list Prosvjetu koji je tampan na irilici.
Srpski kurs je oliavao civilni adlatus baron Fedor Nikoli (unuk kneza M. Obrenovia i roak
kralja Milana), a uz njega su vlasti nastojale pridobiti za svoju politiku vodee krugove srpskog
graanstva. Nikoli u tim nastojanjima nije uspio, pa je 1886. napustio BiH.
Nikolievim uklanjanjem Kalaj je uzeo sebi za cilj da u cjelokupnom domaem stanovnitvu
razvije i uvrsti osjeanje zemaljske bosanske posebnosti i narodnosti. To je bio pokuaj da se
nasuprot razliitim nacionalnim idejama suprotstavi koncept koji bi pod bonjakim imenom
okupio sve vjersko-etnike grupe u BiH, bez obzira na vjersku pripadnost. Ova ideja je postojala jo
od sredine XIX. st., a pokrenule su je tada osmanske vlasti u sklopu lakeg sprovoenja reformi
(Omer-paa Latas-pedesetih i Osman Topal-paa-ezdesetih). Kalaj je tako svoju ideju
interkonfesionalnog bonjatva nadogradio na njihovu i zapoeo njeno ostvarenje sa puno vie
energije. Sva njegovan nastojanja ostala su uzaludna jer su nacionalne ideje Srbije i Hrvatske ve
uhvatile dubokog korijena meu Srbima i Hrvatima u BiH.
Bonjatvo je u BH ivotu dolo do izvjesnog izraaja kada je 1891. godine Mehmed-beg
Kapetanovi pokrenuo list Bonjak. U prvom broju Bonjak se oglasio kao muslimanski list,
branei i propagirajui opebosansku nacionalnu ideju. Njegova pojava naila je na otre kritike u
srpskoj i hrvatskoj tampi, podjednako u BiH i u susjednim zemljama. Veina muslimanskog
graanstva odbacuje ideje lista Bonjak smatrajui ga proreimskim produktom, a uz to i mlada
muslimanska inteligencija prekida suradnju s listom Bonjak.
Od sredine devedesetih bonjatvo ne predstvlja vie nikakvu alternativu nacionalnim pokretima u
BiH. Austro-Ugarska vlast to polako i preutno priznaje prihvatajui saradnju poetkom XX. st. sa
nacionalno-politikim pokretima u BiH, koji tako postaju partneri vlasti u BH politici.

Organizacija vjerskih zajednica

Pravoslavna crkva - Cilj koji su sebi austrougarske vlast u BiH postavile po pitanju pravoslavne
crkve je bio, odvojiti je od Carigrada i podvri je pod peku patrijariju sa sjeditem u Sremskim
Karlovcima. Na to je pristao sarajevski mitropolit Grk Antim, ali m se pravovremeno suprotstavio
arhimandrit Sava Kosanovi, a zatim i sve pravoslavne opine u zemlji. Iz straha da bi time bili jae
27

vezani za Monarhiju, kojoj bi to utrlo put ka aneksiji, Dabrobosanska mitropolija se iz tih razloga
politike prirode drala Carigrada. Nakon due diplomatske akcije austrougarska vlada zakljuuje
konkordat 1880. sa Carigradskom patrijarijom, ime austrijski car dobija pravo imenovanja i
smjenjivanja pravoslavnih episkopa i mitropolita. Tako je Carigradskim konkordatom pravoslavna
crkva u BiH dola pod upravu austrougarske vlade. Monarhija je plaala carigradskog patrijarha i
episkope iz svog budeta, a pravo ubiranja crkvenih doprinosa prelo je na dravu. Za novog
mitropolita iste godine postavljen je Sava Kosanovi nakon to je u careve ruke poloio izjavu o
lojalnosti. Nakon 4. godine Kosanovi je podnio ostavku izjavivi da se vlasti bezobzirno mjeaju u
upravu pravoslavne crkve u BiH, te da podravaju rimokatoliku propagandu na tetu pravoslavlja.
Katolika crkva Ovdje je problem A.-U. vlastima u BiH predtavljala crkvena hijerarhija. Na
mjesto zemaljskog poglavara u BiH nakon Filipovia dolazi 1878. u decembru Vilhelm Virtemberg
koji preduzima akciju smanjenja uticaja franjevaca i uvoenja svjetovne katolike hijerarhije Jezuita tj.
Isusovaca. Nakon to su austrougarske vlasti odezele crkvi zemlju za izgradnju kasarne (danas Dom
armije), na kojij je bila predviena izgradnja crkve, sarajevski biskup prekida odnose sa vlastima i
tako zapoinje otvoreni diplomatski sukob franjevaca i okupacionih vlasti u Vatikanu. Vlast uspjeva
uz pomo akovakog biskupa Josipa Juraja trosmajera isposlovati 1881. konkordat sa Sv.
Stolicom, ime austrijski car dobija pravo imenovanja bosanskih biskupa. Za prvog vrhbosanskog
nadbiskupa imenovan je Josip tadler, profesor teolokog fakulteta u Zagrebu. tadler je tu dunost
obnaao od januara 1882 do svoje smrti 1918. Pripadao je redu isusovaca i za cilj si je postavio
materijalno ojaati katoliku crkvu u BiH, koja je 1918. bila jedna od najbogatijih nadbiskupija na
junoslavenskom podruju. Uz to tadler je radio svesrdno na pokatoliavanju Muslimana, to ga je
dovelo u konfrontaciju sa Kalajem koji je Zakonom uredio dobrovoljno prelaenje iz jedne vjere u
drugu, da umanji jaz javnosti u BiH i nezadovoljstvo Porte. tadler je vrlo veto izbjegavao svojoj
aktivnosti pripisati hrvatsko nacionalno obiljeje, neutralizirajui to multinacionalnim elementima koji
su se naselili iz Monarhije u BiH i tako odravajui dobre odnose sa vlastima, ali je injenica da su
upravo finacijska sredstva koje je katolika crkva prikupila sluila u prvom redu za financiranje
hrvatskog nacionalno-politikog pokreta u BiH u prvoj deceniji XX. st. franjevci su se povukli u svoje
upe, a isusovi su vodili otvorenu vjersko-politiku politiku u BiH.
Islamska zajednica Cilj vlast je bio odvojiti Muslimane od Carigrada i omoguiti im vlastitu
hijerarhiju i organizaciju, te ih tako odvojivi od Turske vezati vrsto za Monarhiju. Za to je bilo
potrebno dati pravni poloaj i sprovesti unutranju organizaciju IZ u BiH. Najzainteresovaniji za
suradnju sa vlau na vjerskom polju su bili u prvom redu muslimanski veleposjednici i trgovci, a ne
vjerski slubenici. To se vidjelo u prinuenoj izjavi koju je 1878. potpisalo 58. sarajevskih
uglednika i na koju su se vlasti stalno pozivale. Vlasti su predstavnikom IZ u BiH smatrale vrhovnog
erijatskog sudiju Huseina Nur ef. Hafizovia, a prekidu odnosa sa Carigradom protivili su se i
Muslimani i Porta. Carigradskom konvencijom iz 1879. vlasti su morale dozvoliti slobodno
odravanje veza BH Muslimana i Porte. Od tada, na prijedlog grofa Andraija, zemaljska vlada radi
na podravanju svih onih vjerskih elemenata koji su bili za prekide odnosa sa Carigradom, javno
istiui svoju neutralnost u pitanju o kojem trebaju odluiti sami Muslimani. A.-U. se u naelu slagala
da sejhul islam imenuje vjerske slubenika u BiH, ali samo iz reda domaih ljudi. Tako je okupaciona
vlast isposlovala imenovanje Hilmi Omerovia za sarajevskog muftiju u momentu kad je
rumelijski kadiasker trebao biti doveden na taj poloaj. Iste 1882. godine Austro-Ugarska je
carskim dekretom potvrdila imenovanje Hilmi ef. Omerovia za prvog rejsul ulemu IZ u BiH,
zatim je car imenovao i prve lanove Uleme medlisa i time je faktiki u BiH uspostavljena
institucija Rijaseta, kao jedinstven primjer presedana u historiji islamskog svijeta. Ministarstvo
financija je sprovelo organizaciju IZ u BiH i od tada su car i Zemaljska vlada postavljali lanove
Uleme medlisa i ostale vjerske slubenike, tako vjerski organi nisu imali svoju samostalnost. Isto je
tako ministarstvo financija upravljalo vakufskim poslovima u BiH, za ijeg je predsjednika
formalno postavljen sarajevski gradonaelink Mustajbeg Fadilpai, a ustvari su dvojica stalnih
vladinih izaslanika upravljali cijelokupnim radom vakufa u BiH. Bez obzira na sve, vakufska
uprava je znatno unaprijedila rad i financijsko stanje vakufa u BiH.




28

Pismenost i kolstvo

Zakon o osnovnim kolana donesen je 1880., a za model je uzeta interkonfesionalna kola koja
se jo i zvala i komunalna, zatim opa osnovna i na kraju narodna osnovna kola. Osnivanje ovih
kola zapoeto je godinu ranije u Sarajevu, a ve narednih godine su se osnivale u veim gradovima
BiH, da bi 1900. bilo 300. osnovnih kola u BiH, od toga 200 opih, 64 pravoslavne, 32. katolike i 4
privatne. U osmanskom periodu je bilo oko 3% pismenog stanovnitva, a 1910. u BiH je oko 12%
pismenih. Znaajniji procenat pismenosti zabiljeen je samo u etiri gradska sreza: sarajevski 57%
pismenih, mostarski 52%, tuzlanski 48% i banjaluki 45%, u svim drugim srezovima broj pismenih
nije prelazio 20% stanovnitva starijeg od 7 godina. Broj nepismenih je naroito bio velik kod
muslimanskog stanovnitva iz razloga to se u sibijan mektebu nije uilo ni irilino ni latinino
pismo,ve arabica. Najvei problem vlastima je predstavljala injenica da je BH drutvo
naslijedilo iz osmanskog perioda zatvorenost kulture i prosvjete u okvire vjerskih zajednica. Ova
je tradicija nastavljena ali je prilagoena potrebama nacionalnih pokreta i u ovom priodu. Tako je
nacionalna borba za kole bila presudna u BiH.
Tek oko 1892. dolazi do reforme sibijan mekteba i preimenovanja u mekteb ibtidaije, tada se
uvodi maternji jezik, raunica i drugi svjetovni predmeti. Reforma kolstva je tekla veoma sporo jer
Muslimani nisu rado slali svoju djecu u svjetovne kole, upravo su tu ulogu trebali preuzeti
reformirani mektebi na sebe.
Pravoslavne i katolike kole su bile vjerske, ali su se u njima predavali svjetovni predmeti, a uz
vjerski odgoj, njegovao se i nacionalni odgoj. Pravoslavne kole vodili su popovi i uitelji najee
dovedeni sa strane, a katolike kole osnivali su franjevci, a od 1871. i sestre milisrdnice Svetog Vinka
iz Zagreba.
Osim najvee koncentracije osnovnih i srednjih kola u Sarajevu su se nalazile i jednije dvije
naune institucije, Zemaljski muzej osnovan 1889. i Institut za istraivanje Balkana 1904. Do
Prvog svjetskog rata u BiH izlazilo je oko 190 dnevnih listova i asopisa, a ideja o otvaranju
filozofskog i pravnog fakulteta, naalost nije tada realizovana.

Kulturno-prosvjetna drutva
matice nacionalnih pokreta u Bosni i Hercegovini

S ciljem da se naglasi kulturna misija Austro-Ugarske, poele su se pod okriljem Zemaljske vlade
njegovati odreeni oblici kulturne i umjetnike djelatnosti. Ove kulturne djelatnosti su zadovoljavale
uglavnom potrebe doseljenika, dok je kulturno-prosvjetna aktivnost domaek stanovnitva nicala iz
naroda inicijativom pojedinaca i grupa, ali samo u obliku koji je dozvoljavala okupaciona
austrougarska vlast.
Baza iz kojih su nastala kulturno-prosvjetna drutva bile su pjevaka drutva i itaonice, uz
kulturno-prosvjetna nastaju i humanitarna i sportska drutva. Srpska Prosvjeta osnovana je 1902.,
a Gajret 1903., Napredak 1907. godine. Ova su drutva pomagala ake i studente, egrte i
zanatlije, a vremenom su postali matice nacionalnih pokreta u BiH.
Napredak je nastao 1907. iz dva potporna drutva jednog osnovanog u Mostaru i jednog
osnovanog u Sarajevu.
Osim matinih nacionalnih drutava, stipendije za ake davala je i drava preko Zemaljske vlade i
sreskih ureda. Dio zanatlija se tako putem stipendija kolovao u Beu, Pragu, Gracu, Brnu i
Budimpeti.
Jevreji su imali 24. drutva od kojih su tri puta brojnija bila drutva Akenaza, nago Sefarda.
Najostaknutije jevrejsko drutvo je bilo La Benevolentia. U Sarajevu je bilo smjeteno 14.
jevrejskih drutava.
Mjeovitih drutava je bilo samo tri. Srpsko-hrvatski klub u Sarajevu, Hrvatsko-muslimanski klub
u Viegradu i Hrvatsko-muslimanski soko u Maglaju.

Drutva doseljenika stranaca

29

Od stranih drutava i klubova najvie je bilo njemakih 21., pa maarskih 4. zatim su postojala
eka drutva eka beseda, poljski klubovi 2., i slovenaki klub u Sarajevu, te rusinska itaonica u
Prnjavoru. Veina su osnovana u prvoj dekadi XX. st.
Postojala su i internacionalna drutva u kojima nisu postojala pravila vjerskih i nacionalnih ograda.
Meu internacionalnim drutvima najbrojnija su bila radnika, zatim drutva za zatitu stalekih
interesa, razni klubovi i itaonice, zatim vatrogasna i pelarska drutva, zatim sportska, pogrebna,
zanatlijska, trgovaka, vjerska, enske zadruge i razna druga.

Borba za crkveno-kolsku autonomiju Srba u BiH i
borba bosanskohercegovakih Muslimana za vjersku i vakufsko mearifsku (prosvjetnu)
autonomiju

Borba za crkveno-kolsku autonomiju Srba u BiH je zapoeta netom nakon sklapanja Carigradskog
konkordata 1880., ali je najintenzivnija postala nakon pobjede radikala u Srbiji 1889., iz razloga to je
okupaciona vlast tvrdila da su sve akcije bh. Srba podsticane iz Srbije. Koliko istine ima u tome
diskutabilno je. injenica je da je cilj vlasti bio potpuno odsjei bh Srbe od matice i uvrstiti svoju
vlast nad njima. Radikali su odbijali priznati Tajnu konvenciju koju je 1881. potpisao kralj Milan
Obrenovi sa Austro-Ugarskom, kojom je bio dogovoren skriveni protektorat A.-U. nad Srbijom.
1896. godine skuplja se 14. crkvano-kolskih opina da podnesu caru zajedniki memorandum u
kojem su iznijeli svoje zahtjeve o povratku prava iz turskog vremena. Predstavnici su lino eljeli
pristupiti i caru iznijeti svoje elje i albe, ali su bili odbijeni, a omogueno im je predati
memorandum samo dvorskoj kancelariji. Predajom ovog memoranduma poelo je pokret Srba za
crkveno-kolsku autonomiju u BiH. Na memorandum nije odgovoreno i pojaan je pritisak na voe
tek oformljenog autonomnog pokreta. Na to su predstavnici opina sastavili novi memorandum koji su
opet podnijeli caru 1897., ovaj put car ih je primio ali kao privatna lica, a ne kao deputaciju. Ni ovaj
put nije bilo odgovora. Trea inicijativa Srba je bilo formiranje neformalnog odbora koji su inili
srpski predtavnici iz gradova. Manjkavost ovog narodnog pokreta je bila ta to nisu uivali podrku
ni polovine crkveno-kolskih opina u BiH, posebno seoskih opina. 1898. voe narodnog pokreta
su u Sremskim Karlovcima izradili Nacrt ustava crkvene i kolske samouprave srpskog
pravoslavnog naroda u BiH i iste su ga godine uruili Kalaju. Istovremeno nacrt je upuen i
Caraigradskoj patrijariji koja ga je ocijenila pozitivno, naglasivi da se u Carigradu osmanska vlast
ne mijea u crkveno-kolske poslove. Ova izjava je potakla austrijsku diplomatsku akciju u Carigradu
nakon koje je Patrijarija potpuno izmijenila svoje miljenje, te je 1899. uputila poslanicu
mitropolitima i narodu kojom odbacuje nacrt u potpunosti. Narodne voe odlaze u Carigrad nastojei
bez uspjeha izmijeniti stav Patrijarije. Povratkom iz Carigrada srpskih narodnih voa, zapoela je
borba Muslimana za vakufsko-mearifsku autonomiju. Tako se voama srpskog autonomnog pokreta
ukazala prilika da pokuaju ostvariti savez sa Muslimanima u borbi protiv Austrije. 1900. je dolo do
izvjesne saradnje. Razdor izmeu narodnih voa i bosanskih mitropolita rezltirao je 18.-omjesenim
pregovorima koji nisu urodili plodom. Na podsticaj okupacionih vlasti 1904. je dolo do sporazuma o
svim spornim pitanjima, osim o nainu izbora mitropolita. Rjeenje ovog pitanja ostavljeno je
Carigradskoj patrijariji, a Patrijarija je 1905. veinu spornih pitanja rijeila prema austrougarskih
zahtjevima. Statut je 13. 8. 1905. potpisao car Franjo Josip i time je crkveno-prosvjetna uredba
postala zakon. Sveano proglaenje izvreno je na carev roendan 18. 8. 1905 u Sarajevu. Time je
zavrena borba Srba za crkveno-kolsku autonomiju i ujedno okonan prvi period
organiziranog politikog pokreta Srba, tanije srpskog graanstva u BiH.
Nezadovoljstvo Muslimana vjersko-prosvjetnih institucija zapoelo je netom nakon uspostavljanja
Rijaseta IZ u BiH 1882. godine. Prvi vei protst pojavio se 1885. kada je Privremena vakufska
komisija odliila dva sarajevska groblja, na inicijativu Zemaljske vlade, pretvoriti u parkove.
Slijedee godine upuena je predstavka caru i tme 1886. zapoinje latentna borba Muslimana za
vakufsko-mearifsku autonomiju. Prilikom izrade Uredbe o konanom ureenju vakufa 1893. koju
je vodio mustarski muftija Ali Fehmi ef. Dabi, zatraena je prvi put potpuna vakufsko-
mearifska(prosvjetna) autonomija.
Drugi problem su bile albe muslimanskih veleposjednika na stanje u agraru, koje je predvodio
Muharem-beg Teskeredi iz Travnika. On je podnio kolektivnu albu caru i sultanu sa
sastavljenim potpisima od 85. veleposjednika. I ovdje se trai od vlade preputanje vakufsko-
30

mearifskih poslova Muslimanima. Kalaj je odmah predloio caru da se ova alba odbije. Kalaj je tako
postupio da ne bi izazvao reakciju velikog broja kmetova i njihovo povezivanje sa srpskom arijom
koja je jo vodila borbu za crkveno-kolsku autonomiju Srba u BiH.
Trei problem su predstavljale prozelitistike akcije katolike crkve koja je vodila agresivnu
politiku pokrtavanja Muslimana. Ovaj problem je doao do izraaja prilikom incidenta otmice jedne
muslimanske djevojke u Mostaru 1899. godine. Ovaj incident je bio povod da se formira 12.-olani
odbor u Mostaru predvoen muftijom Dabiem. Ovaj je odbor podnio zahtjev da se djevojka
pronae i da se obuzda agresivna katolika propaganda prema Muslimanima. Vlasti su na to
odgovorile da je za pokatoliavanje Muslimana najvie kriv vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Na
ovo je reagiralo ire stanovnitvo Hercegovine i iste je godine podnesen zahtjev za vakufsko-
mearifsku autonomiju caru i Kalaju, te je iznesen Nacrt autonomnog statuta za vakufsko-mearifsku
zakladu u Hercegovini uz to se trailo i formiranje Isamskog duhovog odbora sa vrlo irokim
ovlatenjima. Sutina predstavke je upuivala na nepovjerenje Muslimana prema vjerskim i vakufskim
organima koje je oformila vlada. Vlada je iste godine odbila predstavku i nacrt statuta, 1900 je
smijenila muftiju Dabia i zatvorila mostarsku kiraethanu kao mjesto okupljanja reakcionarnih
elemenata. Na takvu akciju vlade pokret se iri i na Bosnu, gdje Travnik na sebe preuzima inicijativu.
Vlada je pokrenula akciju prikupljanja potpisa uglednih Muslimana protiv Dabia i odaziv je bio vie
nego slab. Pokret se ubrzano irio i po selima i po gradovima osnivanjem odbora.
Tada dolazi do povezivanja sa srpskim autonomnim pokretom. 1900. putuje u Budimpetu
prva muslimanska deputacija predvoena Dabiem, a Gligorije Jeftanovi daje izvetaj ekim
novinama da podre Deputaciju jer je ona u korist i Srbima. U Budimpeti se deputacija povezala sa
maarskom opozicijom, kojima je isto cilj bio sruiti Kalaja. Tek zada su vlasti uvidjele da ne mogu
vie ignorisati muslimanski pokret za autonomna prava, pa je Kalaj krajem 1900. odluio otvoriti
pregovore. Pregovori vlade i Dabievog odbora zapoeti su 1901. Nakon iscrpljujuih pregovora i
neuspjeha da se pregovori obnove Dabi odlazi u Carigrad po diplomatske instrukcije, a vlada
koristi njegovo odsustvo i 1902. ga proglaava neovlatenim iseljenikom, ime mu zabranjuje
povratak u BiH pod prijetnjom zatvorske kazne ili ponovnog protjerivanja. U cijeloj je zemlji
pootren policijski teror koji je rezultirao valom iseljenja muslimanskog stanovnitva u Tursku.
Jo prije Dabievog odlaska, 1901. je u Kiseljaku odran Tajni sastanak muslimanskih i
srpskih prvaka sa Dabiem i Jeftanoviem na elu. Nakon Dabievog odlaska Muslimane su
zastupali Alibeg Firdus i Bakirbeg Tuzli. Srbi su ponudili Nacrt ugovora o politikoj saradnji. U
nacrtu ugovora se traila autonomija BiH pod sultanovim suverenitetom, na elu vlast bi se
naizmjenino smjenjivao jedan Musliman i jedan pravoslavni Srbin, ali ugovor je ostao nepotpisan
sa muslimanske strane jer nije ponudio ni jednu stavku o rjeenju agrarnog pitanja, pored toga
muslimani su odbijali pristati na stavku kojom se jezik u BiH nazivao srpskim, te da se u javnim
ustanovama i dravnim organima upotrebljava iskljuivo irilica. Nacrt je stoga propao, ali se savez
odrao do 1910. kada je sa radom poeo prvi bosanskohercegovaki Sabor.
Progonom Dabia autonomni pokret je utihnuo jer nije bilo jasno ko su mu voe.
Novi zajedniki ministar financija Burian propisuje 5% prihoda za izdravanje islamskih
kola 1904, meutim ni ovo nije uspjelo uutkati Muslimane. 1905. voe pokreta upuuju predstavku
ministru Burianu u kojoj trae dozvolu povratka prognanih u domovinu i ukidanje vandrednih
policijskih mjera. 1906. Zemljoposjednici preuzimaju u Carigradu od Dabia dokumente i
punomo za nastavak autonomne borbe, a iste godine i lanovi Zemaljskog vakufskog povjerenstva
otvorenog u maju 1906., otvoreno podrae autonomni pokret. Tada Burian odluuje nastaviti
pregovore iz 1901/2. Burian trai od Muslimana slaganje u pogledu svojih zahtjeva i odabira
zastupnika prije poetka pregovora. Na to Alibeg Firdus organizira sastanak muslimanskih prvaka
iz svih krajeva BiH u Slavonskom Brodu krajem 1906. na satanku je utemeljena Muslimanska
narodna organizacija i izabran je njen izvrni odbor, a za predsjednika MNO-a je izabran Alibeg
Firdus, zemljoposjednik iz Livna. U prvi plan MNO-a, stavljeni su agrarni zahtjevi
zemljoposjednika, zatim vjerska i vakufsko-mearifska pitanja. Poetkom 1907. obavljeni su izbori
u cijeloj BiH, na kojima je uestvovalo preko 130.000 odraslih Muslimana, a iste godine su poslani
delegati na prvu stranaku skuptinu odranu u Budimpeti, ti su odobrene sve odluke sa skupa u
Slavonskom Brodu.
Izvrni odbor MNO-a je nastavio autonomnu borbu sa Zemaljskom vladom, u vidu slanja
deputacija u Be i Istanbul. Borba za autonomiju je okonana nakon aneksije i smirivanja
31

aneksione krize 1909, kada je pitanje vjerske autonomije bh Muslimana izgubilo dravno-pravni
znaaj za Austro-Ugarsku. Tako je konano 15. 4. 1909. ozakonjen Statut za autonomnu
upravu islamskih vjerskih vakufsko-mearifskih poslova u BiH ili tzv Autonomni statut.
Moe se rei da je u pozadini ove borbe za autonomiju bila borba za politiku autonomiju kao
Srba, tako i Muslimana, s tim to ja ona Muslimanima bila trajni cilj, a Srbima prelazno rjeenje do
konanog prikljuenja Srbiji. Zato su iz ovih autonomnih pokreta izrasle budue politike stranke

Osnivanje politikih stranaka

Sredinom prve decenije XX. st. formiraju se iz vjersko-prosvjetnih pokreta, graanske politike
stranke, koje su po svom obliku i politikoj ideologiji odgovarale tipu narodnih organizacija nastalih u
zemljama pod kolonijalnom vlau u doba njihove borbe za nacionalno osloboenje.
Nakon Kalajeve smrti 1903. dolazi do jenjavanja apsolutistikog birokratskog aparata. Tada se
ukida cenzura tampe, poinju poreske reforme i okonava se borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju.
Prva graanska politika stranka u BiH, koja je istakla svoj program i organizaciju, bila je
Muslimanska narodna organizacija (MNO). Osnovana je 3. 12. 1906. Predsjednik stranke bio je
Alibeg Firdus. Program stranke je zahtjevao vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju i politiku, tj.
dravno-pravnu autonomiju BiH pod sultanovim suverenitetom. Uivala je podrku skoro svih
Muslimana iako je vostvo stranke bilo iskljuivo iz redova veleposjednika. MNO agrarne interese
postavlja kao opemuslimansko pitanje. Cilj im je bio seljaka liiti kmetskog prava i time ga pretvoriti
u najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu. Tu su se MNO-ovci pozivali na Ramazanski zakon iz
1858. i Safersku naredbu iz 1859. Pored MNO-a formirala se i MNS (Muslimanska napredna
stranka), osnovana je od 24. do 26. 8. 1908., a osnovana je na inicijativu reimski orjentiranih
Muslimana, meu kojima je bio veliki broj intelektualaca i reimskih inovnika. Program MNS-a nije
se u sutini razlikovao ni po emu, osim to je MNS zastupala prohrvatski stav. 1910. MNS se
odrie hrvatskih nacionalnih ideja i istovremeno mijenja ime u MSS ( Muslimansku samostalnu
stranku). Pred prve saborske izbore frakcija prosrpski orjentiranih pojedinaca se izdvaja iz MNO,
istiui da se pitanja muslimanskih seljaka ne rjeavaju u MNO-u.
Srpska narodna organizacija (SNO) osnovana je na skuptini od 27. do 31. 10. 1907.
ujednijenjem triju politikih grupacija. Jednu od njih inili su voe autonomne borbe sa srpskom
arijom i perdvodili su ih Gligorije Jeftanovi i Vojislav ola Oni su 1905. pokrenuli list za
politiku, prosvjetu i privredu Srpska rije. Oni su bili kritikovani od strane mlade srpske graanske
inteligencije, koja je traila da se sa crkveno-kolskog programa pree na politiku borbu. Mlada
srpska graanska inteligencija za sjedite svog rada uzima Mostar., gdje pokreu list Narod. Oni
su predstavljali tu drugu grupaciju. Trea grupacija je izdavala svoj list Otabina i djelovala je
uglavnom u Bosanskoj krajini. List Otabina pokrenuo je ureivao Petar Koi. Ova frakcija se
zalagala za poboljanje stanja seljaka i za radikalno rjeenje agrarnog pitanja.
11. 5. 1907. Poslije duih pregovora predstavnici sve tri grupacije su usvojili Sarajevsku
rezoluciju kojom trae neodlono formiranje srpske politike organizacije, ustavne slobode i
parlament, te potpunu autonomiju BiH bez promjene suvereniteta. Ministar financija Burian odobrio je
sazivanje osnivake skuptine SNO-a, uz uvjet da se na njoj ne istie program Sarajevske rezolucije.
Skuptina je ipak u cijelosti usvojila Sarajevsku rezoluciju kao politiki program SNO-a. Na skuptini
je agrarno pitanje izazvalo najveu raspravu, preovladalo je iz politikih razloga miljenje da se treba
nuno ouvati savez sa MNO-m.
U maju 1907. osnovana je Srpska narodna samostalna stranka. Osnovao ju je sarajevski
lijenik Lazar Dimitrijevi koji je ujedno pokrenuo novine Dan. U Danu je Dimitrijevi napadao
voe autonomne borbe nazvajui ih agama i kmetoderima i propagirao je radikalno rjeenje agarnih
pitanja, ali je uz to potpuno prihvatao vladavinu Monarhije u BiH. Poslije potpunog izbornog
neuspjeha 1910. njegova se stranka ugasila.
U hrvatskom politikom pokretu poetkom XX. st. isticale su se dvije politike struje klerikalna i
graansko-liberalna. 21. 2. 1908. Osnovana je Hrvatska narodna zajednica, nastala na inicijativi
graansko-liberalne struje uz koju su pristali i franjevci. Za predsjednika je izabran dr. Nikola
Mandi, ali je stvarni pokreta, glavni teoretiar i ideolig HNZ-a bio dr. Ivo Pilar inae tuzlanski
advokat. Osnova programa HNZ-a je bila da su Bosna i Hercegovina po dravnom pravu i plemenu
starosjedilaca, hrvatske zemlje, pa su prirodnim smatrali prikljuenje Hrvatskoj. Vodstvo stranke je
32

smatralo da HNZ-a mora imati nadkonfesionalnu organizaciju, s ciljem da se unutar HNZ-a ponu
okupljati i svi ostali katolici drugih nacionalnosti, a posebno su raunali na mogunost pridobijaja
Muslimana za hrvatsku nacionalnu ideju. Po pitanju agrara HNZ nije zauzimala nikakav stav iako su u
vie navrata vodili rasprave ne tu temu. HNZ je zastupala stav da konfesionalnost ne treba uplitati u
narodnu organizaciju i zbog toga su doli u sukob sa sarajevskim nadbiskupom dr. Josipom
tadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u BiH okupiti sve katolike bez
obzira na narodnost.
Nakon uzaludnih pokuaja da preuzme vlast nad HNZ-om, nadbiskup tadler je 18. 1. 1910.
osnovao svoju stranku Hrvatsku katoliku udrugu za BiH (HKU). U svojoj ekskluzivno katolikoj
politici tadler je uivao potporu austrijskih kranskih socijalista i slovenakih klerikalaca. Raunao
je i sa trijalistikim preureenjem Monarhije. Osnova stranakog programa se isticala u zahtjevu da se
na temelju dravnog prava i narodnog naela BiH prikljui Hrvatskoj, kojoj bi se pritom prikljuile i
slovenske zemlje. HKU se zalagala za to bre i lake rjeenje agrarnog pitanja, to politikim
rijenikom znai nezainteresiranost za rjeenje ovog pitanja.
U ovom bosanskohercegovakom graansko-politikom mozaiku, samo su se SNO i MNO
postavljale u opoziciju prema okupacionoj upravi, dok su joj sve ostale stranke iskazivale lojalnost.
Stranaki mozaik BiH je dopunjavala, prije donoenja Zemaljskog ststuta(ustava) i Socijal
demokratska stranka za BiH, osnovana 28-29. 6. 1909.

Aneksija Bosne i Hercegovine

Aneksija je od poetka predstavljala glavni fokus svih tokova austrugarske politike u BiH. esto se
navodila i izreka da je aneksija starija od same okupacije. Mada se sa meunarodnopravnog
stanovita austrougarska okupacija BiH smatrala privremenom, austrougarska je upravna vlast u BiH
od poetka nastojala djelovati kao da je okupirana zemlja ve ukljuena u Monarhiju. O aneksiji se
raspravljao ve od 1892. Aneksija je zavisila od satnja meunarodnih odnosa, a jo vie od sporazuma
Austrje i Ugarske o nainu uklapanja BiH u dualistiku strukturu Monarhije. Maarska vlada je bila za
aneksiju na bazi podjele BiH, po kojoj bi Ugarskoj pripali Banjaluku i Bihaki okrug, a Austriji
ostala etiri: Sarajevski, Travniki, Mostarski i Tuzlanski. Tome se car protivio, pa je pitanje aneksije
odloeno za kasnije.
Slijedea rasprava o aneksiji bila je 1896., kada je Tursku potresao Armenski i Kritski ustanak.
Tada je odlueno da se aneksija proglasi kad se ocjeni da predstoji konani pad Osmanske imperije.
1908. slijedi Mladoturska revolucija i ocijenjeno je da je taj uslov ispunjen i da je vrijeme da
se sprovede aneksija. Mladoturci su vratili u ivot liberalni osmanski ustav iz 1876. i to je uticalo
na pokretanje zajednike akcije MNO i SNO za dobijanje ustava, na koje su imali formalno pravo,
jer je BiH i dalje bila u pro formi kao sastavni dio Osmanskog carstva. Firdus i Jeftanovi su uputili
predstavku austrougarskom ministru financija Burianu 7. 9. 1908. U prestavci se zahtjevao savremen
i potpun ustav bez aneksije, kojim bi bili garantovane graanske i politike slobode, te bi se uveo
parlament.
Aneksija je proglaena 7. 10. 1908. carskom proklamacijom stanovnicima BiH. in aneksije
pravdan je potrebom donoenje ustava, iji je prvi uvjet bilo jasno definiranje dravno-pravnog
poloaja u BiH. Proglasom aneksije stavljene su evropske sile pred svren in. Proklamacija i sam
akt aneksije izazvali su veliku diplomatsku krizu, poznatu kao aneksiona kriza. Aneksijom je
Austro-Ugarska izmijenila Berlinski ugovor, to su potvrdili Francuska i Engleska. Posebno veliko
uzbuenje aneksija je izazvala u Srbiji, Crnoj Gori i Turskoj. Za smirivanje cijele krize presudan je
stav bio Njemake koja je podrala Austro-Ugarsku. Posredstvom njemake diplomacije, Turska je
nakon kraih pregovora sa A.-U. priznala aneksiju 26. 2. 1909. i ovim aktom priznanja od strane
Turske BiH je formalno i pravno dola pod habsburki suverenitet. Tom se prilikom A.-U. odrekla
dranja svojih kontingenata u Novopazarskom sandaku i obavezala se Porti isplatiti 2,5 miliona funti
odtete, uz posebno obeanje da e osigurati punu vjersku slobodu Muslimanima u BiH. Nakon to je
Njemaka 21. 3. 1909., predala vladi u Petrogradu ultimatum (najvaniji dokument u krizi) kojim je
traila da Rusija bezuvjetno i jasno prizna aneksiju, to je Rusija odmah i uinila. Nakon toga su
aneksiju formalno i pravno prizunala i Srbija i Crna Gora. 31. 3. 1909., odnosno 5. 4. 1909.
Veliki broj bh. politiara i proreimskih stranaka je iao ili slao deputacije i delegacije u Be, kako
bi vladaru izrazili zahvalnost za aneksiju i obeani ustav: predsjednik HNZ-a dr. Nikola Mandi,
33

predsjednik SNSS-a dr. Lazar Dimitrijevi, sarajevski gradonaelnik, voa naprednih Muslimana
Esad ef. Kulovi, vrhbosanski nadbiskup dr. Josip tadler.
Jedino su SNO i MNO odbijale priznati aneksiju,a protiv ina aneksije muslimansko je
stanovnitvo protestiralo i masovnim iseljavanjem u Tursku. Nakon to je kraljevina Srbija priznala
aneksiju, delegacija Jeftanovieve grupe SNO-a, posjetila je 3. 5. 1909. u Beu ministra Buriana i dala
izjavu kojom priznaje aneksiju. Tako je na koncu jedino ostala MNO, kao stranka, MNO je priznala
aneksiju tek 8. 2. 1910. i to samo desetak dana od sankcioniranja ustava. Priznavanje aneksije je bio
logian in svih graanskih stranaka jer bi njenim ne priznavanjem izgubile pravo na legitiman
rad u BiH pod habsburkim suverenitetom.
Poslije sreivanja aneksione krize postavljalo se pitanje ukljuenja BiH u strukturu dualistike
Monarhije. U razdoblju izmeu 1878-7. 10. 1908 od okupacije do aneksije, BiH je formalno-pravno
bila osmanska provincija, ali je stvarna vlas u njoj pripadala Austro-Ugarskoj. Proglaenjem aneksije
BiH formalno-pravno postaje habsburka pokrajina, sa posebnim ststusom unutar Monarhije.
Inae, Monarhija se dijelila na Austriju i Ugarsku tj. cislajtanijske (austrijske) i translajtanijske
(ugarske) pokrajine, BiH nije pripala ni jednoj ni drugoj ve je stajala kao zasebno tree tijelo
unutar dualistiki ureene Monarhije. BiH je smatrana krunskom zemljom Habsburgovaca, kojom
su upravljale vlade Austrije i Ugarske. Stanovnici BiH nisu bili ni austrijski, ni ugarski dravljani, ve
su bili zemaljski pripadnici BiH. BiH nije mogla uestvovati u zajednikim poslovima Monarhije,
pa je politiki bila u zavisnosti od Austrije i Ugarske.
Aneksija BiH je probudila nade meu hrvatskim politiarima u Hrvatskoj i BiH, koji su dugo
vremena gajili nade u preustrojstvo Monarhije sa dualistikog na trijalistiki dravni poredak. Po
trijalistikom dravnom poretku, trei dio Monarhije se trebao oformiti od slovenskih zemalja,
Dalmacije, Hrvatske i BiH. Car i kralj Franjo Josip su u startu odbili rjeenje pitanja statusa BiH na
bilo kakvoj trijalistikoj osnovi. Na koncu su Austrija i Ugarska odluili o ustrojstvu BiH nakon
aneksije.

Bosanskohercegovaki ustav i sabor

Nakon dugih priprema car Franjo Josip je 17. 2. 1910. sankcionirao na Zakone o ustavnim uredbama
za BiH. Zemaljski ustav (statut) za BiH sveano je proglaen u velikoj dvorani Zemaljske vlade u
Sarajevu, 20. 2. 1910. Sveano proglaenje ustava izvrio je zemaljski poglavar vlade Marjan
Vareanin pred svim instancama vojnih, graanskih, vjerskih i administrativnih vlasti i funkcionera.
Ustavni poredak BiH reguliran je sa 6. zakona koji predstavljaju cjelinu:
1. Zemaljski ustav (statut)
2. Izborni red
3. Saborski poslovni red
4. Zakon o drutvima za BiH
5. Zakon o skupljanjima za BiH
6. Zakon o kotarskim vjeima
Ustavni poredak BiH predstavljao je ideju tzv. piramidalne ustavnosti, prema kojoj se prvobitna
minimalna ustavna prava zagarantovana ustavom imaju vremenom proirivati, sutinski to je koncept
ograniene ustavnosti.
Vrhovna upravna vlast ostala je i dalje u rukama ministra financija u Beu i Zemaljske vlade
u Sarajevu. Sabor nije mogao imati nikakvog uticaja na upravne poslove. Sve to su po pitanju
upravne vlasti mogli raditi lanovi sabora bilo je staviti interpelaciju na zemaljsku vladu, a
odgovor vlade na interpelaciju nije se smjeo pretresati na saboru.
Zakonodavna vlast je po Ustavu i dalje ostala u nadlenosti cara, tj vlada u Beu i
Budimpeti. Sabor nije ak imao pravo saraivati na izradi svih zakona, smjeo se baviti iskljuivo
bosanskohercegovakim poslovima, ali tek nakon to prvenstveno vlade obiju drava Monarhije
pristanu predati izradu zakona bh saboru, uz to zakon koji je izglasan na saboru morao je biti potvren
od zajednikog minisra financija, poto prethodno dobije pristanak obaju drava Monarhije.
Bez obzira na sva ogranienje Ustav i njegovi pratei zakoni omoguili su uspostavu triju novih
institucija u politikom ivotu BiH, a to su:
1. Sabor
2. Zemaljski savjet
34

3. Kotarsko vijee
Uz to su zakonski garantovana osnovna graanska prava i pravo na javno okupljanja i udruivanje.
Prema tome sistem bosanskohercegovakog ustava obuhvatio je etiri pitanja: sabor s njegovim
izbornim redom, zemaljski savjet, kotarsko vijee i opa graanska prava.
1. Prema izbornom saborskom redu, graani su na konfesionalnom principu bili podjeljeni
na tri kurije. Tako je svaka konfesionalna grupa imala zastupnikih mjesta, srazmjerno
brojnosti te etniko-vjerske grupe u odnosu na ukupan broj stanovnitva BiH. Unutar svake
etniko-vjerske kurije bila je podjela po socijalnoj osnovi na gradsku, seosku, veleposjedniku
i kuriju inteligencije. Aktivno birako pravo imali su mukarci stariji od 24 godine i ene
veleposjednice ukoliko plaaju zemljarinu. Pasivno birako pravo imali su mukarci sa
navrenih 30 godina. Mandat zastupnika trajao je 5 godina. Predsjednika i podpredsjednika
Sabora birao je car prije svakog zasjedanja pazei strogo da se potuje princip konfesionalne
ravnotee. Pored izabranih zastupnika u saboru je bilo i 20 tzv. virilista koje su uglavnom inili
predtavnici sve etiri religijske pastve u BiH sa ostalim vjerskim funkcionerima, tako je vlast
preko njih eljela konzervativnu struju ouvati u saboru.
2. Zemaljski savjet je, poto je saboru bilo zabranjeno, vrio komunikacijsku funkciju
saboba sa ostalim organima vlasti. Zemaljski savjet je inilo 9 lanova 4 pravoslavna 3
muslimana i 2 katolika. Zemaljski savjet je iznosio saboru zahtjeve Zemaljske vlade i obratno.
Predsjednik Sabora je istovremeno bio i predsjednik Zemaljskog savjeta
3. Zakon o kotarskim vjeima ukinuo je kotarske upravne medlise i uveo kotarska vjea
kao izborne samoupravne organe. Izbor za lana kotarskog vjea se vrio po konfesionalnom
kljuu. Na 1.500 pripadnika jedne konfesije dolazio je jedan lan kotarskog vijea. Mandat je
trajao 6 godina. Kotarsko vijee je raspravljalo o upravi javnih poslova kotara i nije imalo
nikakve ingerencije na nivou zemlje. Tako je ovaj autnomni politiki organ bio lokalnog
karaktera i politiki gotovo beznaajan. Vlada je imala mo raspustiti kotarsko vijee.
4. Uredbe o graanskim pravima su dale svim zemaljskim pripadnicima pravo na ouvanje
narodnih osobina i jezika, ali je jednim lanom, u sluaju rata, nereda i veleizdajnikih akcija,
Zemaljska vlada mogla suspendirati graanska prava navedena u Ustavu.
Po ustavu BiH je predstavljala posebnu upravnu jedinicu, tj territorium separatum, ili
podruje zajednike uprave dviju drava Monarhije. Bez obzira na sva ogranienje bh. Sabor je
predtavljao pozornicu u okviru novih formi graanskog politikog ivota u BiH.
Prvi saborski izbori odrani su po pjedinim kurijama od 18. do 28. 5. 1910. Na njma su SNO i
MNO osvojili sve narodne mandate pravoslavnih i muslimana, dok je HNZ osvojila 12, a HKU 4
mandata. U poetku su svi nastupali zajedniki prema Zemaljskoj vladi.
U toku etverogodinjeg rada bilo je vie stranakih i frakcijskih koaliranja. Prvi sukob u
Saboru izazvala je rasprava o potanskoj tedionici, a kulminaciju je doivjela za vrijeme
raspravljanja o fakultativnom otkupljivanju kmetovskih selita. To je ujedno i bio najznaajniji
projekat kojim se Sabor bavio. Tada je sklopljen Hrvatsko-muslimanski pakt (MNO, HKU i HNZ),
pri emu su petorica zastupnika MNO-a odbili potpisati pakt pa su se izdvojili u posebnu frakciju.
Nakon pakta dolo je i do spajanja MNO i MSS u Ujedinjenu muslimansku organizaciju UMO.
Dolo je i do rascjepa u SNO kada je 12 lanova glasalo (Srpska rije), zajedno sa muslimansko-
hrvatskom koalicijom, za vladin priedlog zakona. Zatim je pokuaj hrvatske strane da Paktu da
nacionalno-politiki znaaj, odluno odbijen od strane Muslimana.
Zemaljska vlada se nije eljela u Saboru oslanjati iskljuivo na koaliciju, pa je insistirala na
stvaranju tzv. radnih veina, koje su na koncu sastavljane od zastupnika sve tri konfesionalne grupe.
Pri tome je cilj vlade bio preko radnih veina stvoriti u Saborsku kritinu masu zastupnika spremnih
da ozakone vladine prijedloge. 12. lanova SNO, tj. privredne grupe (Srpska rije) predvoenih
Gligorijem Jeftanoviem se nakon dueg kolebanja, poto ih je odbacila i vlada i koalicija, podnijeli
ostavke 13. 9. 1913.
Tako se u Saboru stvorio interkonfesionalni polaritet koji su inili vladina radna veina i
opozicija. Opoziciju su inile grupa Narod i Otabina i po trojica muslimanskih i hrvatskih
disidenata.
Svoje posljednje (etvrto) zasjedanje bosanskohercegovaki Sabor je odrao poetkom 1914. i
proteklo je u relativno mirnoj i poslovnoj atmosferi. Atentat i ubistvo prestolononaslijednika princa
Franca Ferdinanda izvreno je 28. juna 1814., a slijedeeg dana Sabor je odrao svoju zadnju i
35

ovom prilikom, komemorativnu sjednicu. Pred atentat Sabor se bavio pitanjima upotrebe i naziva
slubenog jezika, agrarnim pitanjem, planovima o pretvaranju fakultativnog u obavezni otkup
kmetova. Svi ovi novi pravci u bh. politici prekinuti su atentatom i Prvim svjetskim ratom.


Bosna i Hercegovina u Prvom svjetskom ratu
i njen ulazak u zajedniku jugoslavensku drzavu, Kaljevinu SHS

Austro-Ugarska je Srbiji objavila rat 28. 7. 1914. Tim inom otpoeo je Prvi svjetski rat.
Osnovno obiljeje Prvom svjetskom ratu dale su imperijalistike sile svojim ueem i meunarodnim
obraunima. Svijet se podijelio izmeu dva bloka, Antante i Centralnih sila. Antantu su inile V.
Britanija, Francuska i Rusija, a Centralne sile Njemaka, Austro-Ugarska, povremeno i Italija.
Odmah na poetku u rat je ulo 9 drava, da bi kasnije obuhvatio 28 drava sa svetkom populacijom
1,5. milijarde stanovnika, ili ukupnog svjetskog stanovnitva. Mobilisano je 70 miliona ljudi.
Vojske suprotstavljenih blokova sukobile su se na tri, a od 1915. i ulaska Italije na strani Antante, i na
etiri fronta. Od toga su dva u cijelini ili djelominio bila na junoslavenskom prostoru.
Junoslavenski narodi nali su se podijeljeni u okviru zaraenih strana i u znatnom su broju
uestvovali na tri evropska ratita.
Krajem jula i poetkom augusta 1914. provedena je opa mobilizacija stanovnitva i materijalnih
sredstava u BiH. Po zakonu o ratnim obavezama pribavljani su ratni konji, volovi za vuu i razna
stoka za klanje. Kovai, kolari, samarije, sedlari, zidari, tesari, kuhari, sve su to bila zanimanja koja
su traena u vojsci. Uskotrane bh. eljeznice stavljene su na raspolaganje vojnim komandama koje su
iz drugih dijelova Monarhije prebacivali trupe i ratnu tehniku.. Zbog zakrenosti pruga, formiranje
ratne komore u neposrednoj blizini ratnih operacija na Drini, bilo je od velikog znaaja za otvaranje
balkanskog ratita.
Neposredno nakon izbijanja rata BiH je postala neposredno poprite irokih ratnih operacija sve do
jeseni 1915. godine. Peta (V.) i esta (VI.) austrougarska armija su koncentrisale svoje snage du
lijeve obale Drine, da bi s tih poloaja otpoele operacije na srpsko podruje i to, 12. augusta na
sektoru donje Drine, s 15. na 16. august sukobile su se austrougarska VI. i II. Srpska armija, na Ceru,
gdje su Srbi nanijeli teak poraz austrougarskoj vojsci i 20. augusta oko Viegrada i Priboja. Nakon
poraza na Jadru austrougarska vojska se morala povui natrag preko Drine. Zatim, 3. septembra
zapoinje srpsko-crnogorska protuofanziva Uike grupe s upadom u Bosnu, a tri dana kasnije i
Sjeverne grupe s prelaskom preko Save u Srijem. 7/8. septembra austrougarska vojska potiskuje
srpsku vojsku do Krupnja, u isto vrijeme srpsko-crnogorske ete probijaju se i stiu na Romaniju.
Na Romaniji se od 18.-30. oktobra vode teke borbe za odbranu Sarajeva. U novoj ofanzivi probijaju
se austrougarske jedinice u novembru do Kolubare, osvajaju Valjevo i Beograd, a zatim u tekim
borbama u Kolubarskoj bitci trpe poraz i hitno se povlae preko Drine. U Kolubarskoj ofanzivi
osloboene ja itava Srbija. Od tog vremena pa do zajednike akcije Nijemaca, Austro-Ugara i Bugara
tj. tzv. Makenzenove ofanzive, kojim je 6. oktobra 1915. napadnuta Srbija iji je sjeverni dio do
kraja mjeseca ve bio u rukama austrougarske vojske, sve to vrijeme BiH je bila frontalno podruje
ratnih dejstava i tek osvajanjem Srbije i kapitulacijom Crne Gore BiH je postala ratno zalee. U BiH u
Prvom svjetskom ratu najvie su stradala podruja istone Bosne i istone Hercegovine, BiH je
napustilo nato manje od 50.000 izbjeglica, doke je oko 20.000 Srba, uglavnom prisilno, evakuirano u
zapadnu Bosnu. Broj izbjeglih i raseljenih lica u BiH se na koncu popeo na oko 90.000. Razaranje,
pale i pljaka bili su sveprisutna injenica. Rat je ostavio sela i gradove bez radne snage. BiH su
posebno teko pogaali austrougarski zakoni o racionalnim snabdjevanjima stanovnitva
neophodnim ivotnima namirnicama u toku rata. 1915. je zakonom utvreno da mjeseno po glavi
stanovnika doe 7,2 kg brana, to je dnevno 250 g. Brana, a normalna potronja bi bila dva puta
vea. Iste godine su uvedene kartice za dodjelu hljeba i brana. 1916. je smanjena koliina ita i za
selo i dozvoljeno je poveano klanje stoke, da bi se nadomjestio nedostatak hljeba. Sua je 1917.
zadesila BiH, pa je u zemlji zavladala glad, koja se najvie osjetila slijedee godine, kada je oskudica
hrane dosegla svoj vrhunac, tada je mjeseno po glavi stanovnika dodjeljivano 4 kg ita, u nekim
mjestima kg ita, a negdje snabdjevanje uope nije stizalo. Glau su najvie bili pogoeni
Bosanska krajina i istona Bosna. U zimu 1916. uz nekontrolisan porast cjena ivotnih namirnica
dolazi i do pojave ratnih pekulanata, koji se uspjevaju preko noi obogatiti. Od 1914-1918.
36

vrijednost ivotnih namirnica je porasla sa 350 % na ak do 2.300 %. Stanje je naroito bilo teko u
zadnje dvije godine rata, gdje je uslijed svega dolo i do pojave zaraznih blesti i epidemija, naroito
tzv. panjolske groznice. Broj rtava rata u BiH kretao se od 12-15% od ukupnog broja stanovnitva,
tj., 250-300.000 lica.

Razvoj dravno pravnih prilika 1914-1918

Nakon atentata kojim je Gavrilo Princip 28. juna 1914. ubio austrijskog nadvojvodu Franca
Ferdinanda u Sarajevu su izbili opi neredi i istog je dana proglaen prijeki sud koji je ukinut
dva dana prije poetka rata. Tadanj zajedniki ministar financija Leon Bilinski je pokuavao
Saboru omoguiti nastavak rada i tako u cijeloj zemlji primiriti ratnu psihozu.
Izbijanjem rata u BiH je dolo do sudskih progona i zatvaranja srpskog stanovnitva, posebno u
oblastima uz Drinu. Reisul-ulema Demaludin auevi je nastojao javnim izjavama osuditi progon
Srba i pozvati Muslimane da ne uestvuju u takvim aktivnostima. Ipak anarhino stanje u istonoj
Bosni i istonij Hercegovini rezltiralo je masovnim zbjegovima stanovnitva, a dolazilo je i do
neljudskog revanizma srpskih i crnogorskih eta nad Muslimanskim stanovnitvom, kad su ove
provalile u BiH 1915. Poslije sloma Srbije i Crne Gore u oktobru 1915. BiH prestaje biti neposredno
ratite, ali posljedice rata, kao to su glad i epidemije nastavljaju potresati bh. stanovnitvo.
U nastojanjima da se sprijei raspad Austro-Ugarske, na dnevnom redu obaju monarhijskih
parlamenata razmatrano je rjeenje Jugoslavenskog pitanja. I Austrija i Ugarska su eljele BiH
samo za sebe, ali i o podjeli BiH se razgovaralo. Nakon to je Austrija pripojila Poljsku,
predsjednik ugarske vlade grof Itvan Tisa je na principu ravnotee u Monarhiji zastupao stav da se
BiH treba pripojiti Maarskoj. Tako je ugarska vlada na sjednici 2. 10. 1915. slubeno usvojilq
plan o prikljuenju BiH Ugarskoj. Grof Tisa se drao svog plana sve do pred kraj i slom Habsburke
monarhije. Tako je grof Tisa u septembru 1918. posjetio Sarajevo i razgovarao je sa bh. politiarima o
pripojenju BiH Ugarskoj, ali su mu 20. 9. 1918. srpski i hrvatski bh. politiari, predali memorandum
na osnovi samoopredjeljenja naroda, i to u formi ravnopravnih i dravno samostalnih naroda.
Istovremeno je sa druge strane takoer rjeavano Jugoslavensko pitanje izmeu vlade kraljevine
Srbije i Jugoslavenskog odbora. Jugoslavenski odbor je formalno konstituiran u Parizu 1. maja
1915., znai tad je dobio ime. Ono to je prethodilo formiranju Jugoslavenskog odbora je bilo
zasjedanje narodne skuptine u 7. decembra 1914. na kojoj je donesena Nika deklaracija po kojoj
se Srbija, pored borbe za svoju nezavisnost bori i za osloboenje brae Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ovu deklaraciju su prihvatili junoslavenski politiki emigranti koji stupaju u vezu sa srpskom
vladom. Predsjednik odbora je bio dr. Ante Trumbi, hrvatski politiar iz Dalmacije. Stalno
sjedite odbora bilo je u Londonu. BiH su u J.odboru predstavljali trojica srpskih bosanskih
politiara
20. jula 1917. Usvojena je Krfska deklaracija. U njoj je izneseno da e se po okonanju rata
obrazovati slobodna, nacionalna i nezavisne drava Srba, Hrvata i Slovenaca. Krfska deklaracija
polazila je iz dva osnovna naela, naela nacionalnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca kao jednog
naroda, te naela samoopredjeljenja naroda. Prema deklaraciji, zajednika drava e biti
parlamentarna monarhija sa dinstijom Karaorevia na elu, obuhvaena su i manja pitanja kao
ravnopravnost vjeroispovjesti, latinice i irilice, zjednaavanje kalendara, dravna zastava i grb,
birako pravo itd. Istovremeno kljuno pitanje unutranjeg rjeenja ostalo je nerijeeno, ali je iz
toga pregovora proisticalo da e zajednika drava biti unitarna sa odreenom
administrativnom decentralizacijom.
30. maja 1917. Usvojena je tzv. Majska deklaracija u Beu, ona je oznaila poetak pokreta
koji je postepeno doveo do ujedinjenja junoslavenskih zemalja koje su bile pod habsburkom vlau,
a koje je politiki predvodio dr.Anton Koroec, voa Slovenske ljudske stranke, osnovavi u
bekom parlamentu Jugoslavenski klub.
Reakcije u BiH na Majsku i Krfsku deklaraciju, predvodio je tadler sa svojom strankom
zastupavi tzv. hrvatsko rjeenje o ouvanju Monarhije trijalistikog ureenja. Od muslimanskih
politiara oglasio se erif Arnautovi, jedan od voa Ujedinjene muslimanske organizacije. On je
rjeenje vidio u prikljuenju BiH Ugarskoj, sa autnomnim statusom. Nasuprot Arnautoviu, mladi
muslimanski intelektualci prihvataju postepeno jugoslavensku orjentaciju. Predvodio ih je tadanji
37

sekretar trgovake i obrtnike komore u Sarajevu dr. Mehmed Spaho. A tek septembru 1918. oglasili
su se i bh. franjevci izrazivi svoju solidarnost sa Jugoslavenskim klubom u Beu.
Zagrebaku rezoluciju od 3. marta 1918. potpisala su petorica bh. politiara, a rezolucija je
zahtjevala uspostavu demokratski utemeljene drave SHS. Na osnovu Zagrebake rezolucije, po
raspadu Austro-Ugarske u jesen 1918. na svim junioslavenskim teritorijama osnovana su Narodna
vijea Drave SHS. Narodno vijee SHS-a u BiH inolo je 18 lanova, a u sredinjo odbor
Narodnog vjea ulo je 6 bh. lanova meu kojim nije isprva bilo Muslimana, nato su uslijedili
protesti nakon kojih su u sredinji odbor uvrtena i dava Muslimana, Halid-beg Hrasnica i Hamid
Svrzo.
Glavni odbor Narodnog vijea SHS osnovan je u Sarajevu 31. okrobra 1918, a 3. novembra je
osnovana i prva bosanskohercegovaka Narodna (Zemaljska) vlada koja je brzojavom obavijestila
sve kotarske urede da preuzima sve poslove zemaljske uprave uz cilj da obezbjedi u BiH redi i mir i
pozove na milostiv i velikoduan oprost i zaborav, ali u BiH je jo uvijek vladalo agrarno nasilje,
a nakon Viegradskog sastanka odranog u novembru 1918. dogovoreno je izmeu Glavnog odbora
Narodnog vijea SHS za BiH i komandanta Druge srpske armije Stepe Stepanovia da srpske armije
uu u BiH i osiguraju red i mir, tako su 6. novembra srpske armije ule u Sarajevo, a kasnije i u druge
gradove BiH.
1. decembra 1918. regent Aleksandar Karaorevi je proglasio ujedinjenje Srbije sa
zemljama nezavisne drave Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i
Slovenaca. Tako je BiH ula u sastav nove jugoslavenske drave.