Milan - Milo Brajovi:

BJELOPAVLII - LjUDI I DOGAAJI

Du rijeke Zete


Grijeh je ne zabiljeiti ono to se o precima zna ili se moe doznati, jer e u budunosti
biti jo vie neznanja i nagaanja o njima


Bjelopavlii se nalaze na stranama - brdima i u ravnici, dolini rijeke Zete.

Zeta dijeli pleme na dva dijela, manji na desnoj, a mnogo vei na lijevoj obali. Na
sjeveru se Bjelopavlii granie upom Nikikom, na istoku su Rovci i Piperi, sa juga sa
Zagaranima, na zapadu se dodiruju sa Pjeivcima.

Bjelopavliima pripada skoro cijela teritorija od izvora Zete do Spua, u pravcu istok-
zapad oko 25 kilometara, a prema sjeveru i jugu skoro toliko. Dolina je na
sjeverozapadu ua, a od Danilovgrada znatno ira.

Prvi put se Bjelopavlii pominju u istorijskim zapisima 1411. godine.

Osniva Bjelopavlia Bijeli Pavle je imao dva sina: epana i Mitra. epan je imao sina
Bubu (Martinii i Vraegrmci), dok je Mitar imao etri sina: Petra (Petruinovii), Pavka
(Pavkovii), Nikolu (Matija i Toma) i Kaletu (Kalezii).



Voe i skuptine


Sjeverno od Danilovgrada nalazi se selo Vuica, u ijem sastavu su Rova, gdje se
odravale plemenske skuptine. Na njima se raspravljalo o unutranjim pitanjima
plemena, meusobnim odnosima bratstvenika. Takoe, donoene su i odluke o otporu
Turcima.
Bratstvo je predvodio knez, koji je u miru sudio nesuglasice meu bratstvenicima, a bio
je vojni starjeina u ratu. Svaki knez na tom prostoru gdje su se odravale skuptine
imao je svoju kamenu plou-stolicu.

Narodno predanje pominje i vojvodu koji je, skupa sa knezom, rjeavao sporove meu
bratstvenicima u plemenu.
Sve se to odigravalo na otvorenom prostoru, nekoliko puta u toku godine, zavisno od
potrebe. Skuptinu su sainjavali svi plemenici koji su mogli da nose puku.
Predsjedavao je vojvoda, knez i nekoliko plemenika iz svakog ireg bratstva.



Kua sa stupom


Meu Bjelopavliima je bilo dosta bratstava koja su se isticala. Meusobno uvaavanje
bilo poznato posebno u ogranku Brajovia-Koutovia koji su od Brajovog sina Vuksana,
a to su Savievii, Jugovii, Begovii, Tomkovii, ukovii, Prelevii, Sekulii i Nikolii.
Njihov rodonaelnik Rade Mitrov sa sinovima imao je u selu Krasovini kuu na spratu.
Gornji dio je sluio za stanovanje, a u donjem dijelu bio je mlin i stupa za valjanje
sukna. Sukno su donosili, osim Bjelopavlia, Piperi, Zagarani, Zeani, pa i stanovnici
Vrake kod Skadra. I danas postoje ostaci tog objekta, pa se pored njega jedna zaravan
naziva Dolina od stupe. Kako se koji sin Radev enio, napustio bi kuu, ali nikako selo,
ni rad u stupi, ve bi istono na prostoru sela u Bostanima, pravilo kuu za stanovanje,
sve jednu do druge dogradnjom, kako bi bili pod jednim krovom.

Kasnije se odlue napuste selo i nastane se u Jelenku, koji se zadugo zvao Donja
Krasovina ili Kotarine, a nije poznato zato.
Jedno od predanja govori da se Radevi potomci Brajovii prezivaju Koutovii jer je
jedan uoi slave ubio koutu i spremio meso od nje za gozbu.
U vrijeme reorganizacije cnrogorske vojske uvode se bataljoni i mnogi Koutovii
postaju stotinai i komandiri eta. Istiu se hrabrou kako za vrijeme Balkanskih
ratova, tako i kasnije.



Odbrana od Turaka


Turci su zbog nepristupanog prilaza rijetko zalazili u bjelopavlika sela Poda,
Krasovinu, Osojnik, Lae i Kolainovie, gdje su ivjeli Brajovii, odnosno njihovi
ogranci, tako da su bili bezbjedni.

Jedne prilike, kad su saznali da e ipak naii Turci, dali su se u zbjeg, tako da je ostalo
jedno predanje kako su Kotleii, ogranak Brajovia, dobili to ime.
Pria se da se Brajov sin Vuksan, jo kao golobrado mome u zbijegu, zatitio od kie
stavljajui kotao na glavu. Od tada se Vukainovom imenu dodavao nadimak Kotlo, a
njegovim potomcima prezime Kotleii.

Pri jednom dolasku Turaka, predvoeni u jednim poturicom, u selo Krasovinu, mjetani
su bili iznenaeni jer do tada nijesu kod njih navraali. Namjera im nije bila samo da
pokupe hara, ve i da pokau silu i natjeraju seljaka na pokornost.

Svoju obijest iskalili su na seoskog kneza i odlue da ga objese o murvu pred njegovom
kuom.
Seljaci koji su se tu zatekli bili su nespremni da ga brane. Meutim, u tom trenutku
naila je njegova ena i, iznenaena onim to je vidjela, uzela je srp i prekinula ue.
Ostali iz sela, kad su uli galamu i vrisku, zapucali su na Turke koji su pobjegli glavom
bez obzira, a jednog Turina su ubili. Pria se da Turci vie nikada nijesu navraali u
ovo selo.



Jedina stara intriga


Poslije smrti oca u drugoj polovini petnaestog vijeka, na crnogorski prijesto dolazi Ivan
Crnojevi. Pored velikih previranja u zemlji, na njegovom dvoru bilo je dosta intriga.

U jednoj je stradao Brajo, sin Pavkov, unuk Mitrov, a praunuk Bijelog Pavla, koji je sa
ostalom poslugom bio na dvoru.

Optuen je i objeen u selu Paiima, u blizini Danilovgrada, i to zbog navodne veze sa
mladom udovicom, snahom Ivana Crnojevia.
Brajova ena sa sinovima uretom, Nikolom, Vuksanom, Vuloem i Vukainom
napustila je Bjelopavlie i nastanila se u Golubovcima-Zeta.
Poslije izvjesnog vremena, kada se utvrdilo da je uinjena nepravda Braju, njegova
ena se vratila sa sinovima (osim urete) u svoju postojbinu i to Nikola u Poda, Vuksan
i Vukain u Krasovinu, dok se Vuloin naselio u Laama.



Udoviin uslov


Nakon doseljavanja u Zetu, najstariji sin ureta oenio se i nastanio u Mojanoviima.
Tu nastaje njegovo brojno potomstvo, pa se jedan broj njegovih sinova vratio kod
strieva Vuksana i Vukaina u Krasovinu. Neke porodice Brajovia-uretia neto
kasnije naselile su Jelenak, Kosovi Lug, a neke se nastanile u Martiniima (Vukeljii,
njihov ogranak).

Ovdje treba istai i ovaj sluaj. Kada su Vuloevi bratanii poli u Mojanovie kod svojih
roaka naili su na mladu udovicu sa sinom Filipom, a poto je Vulou bila umrla ena,
sa kojom nije imao djece, zaprosili su je za strica.

Pametna ena, rodom Crmnianka, prihvatila je ponudu pod uslovom da ne ostavlja
sina Filipa, ve da sa novim porodom sa Vuloem on ima podjednaka imovinska prava.

Oni su to prihvatili i doli u Lae, raunajui da e Vulo biti zadovoljan sa njihovom
namjerom. Tada je, kau rekao brataniima: Zar ete djeco, sa mnom, starcem, da se
sprdate?!

Da li je to izgovorio zbog alosti za preminulom suprugom ili zbog neeg drugog-nije
poznato.

Jedan od bratania mu je postavio ovakvo pitanje: Kad je, striko, uzeti nee, bolje da
se ja sa njom oenim.
Ipak, nakon ubjeivanja, starac je i u braku sa njom dobio sinove: Jova i Ika, od kojih
su Jovovii i Ikovii, a od njihova brata po majci Filipa, nastao je ogranak Filipovii.



I u prii i u boju


Razgovarajui sa Miladinom, sinom Radojice Brajovia, sa Lazina-Kosovi Lug, saznao
sam da su nai bratstvenici naselili ovo selo negdje u devetnaestom vijeku, kada su i
druga bratstva dola u ovaj kraj.

La i nepravdu nijesu podnosili od bilo koje strane da je dolazila. Uivali su dobar glas,
ali su, kako mu je jedan od najbolnijih srodnika Milutin Madzov priao, bili i zloesti.
Znali su zbog nepravde sve avolu da dadu, kako bi narod rekao. Sve to Miladin
potkrepljuje Milutinovim rijeima: Zao Ilija, a gori Milija, a Pureta ni lijeka nema i tako
dalje navodei sve imena predaka.

Sve ovo nije njima smetalo da su imali brojna kumstva i prijateljstva.

Posebno su bili cijenjeni zbog objektivnosti.



Poruka Svetog Petra Cetinjskog


Gospodar Crne Gore, Petar Prvi Petrovi bio je posebno voljen i cijenjen u
Bjelopavliima, za razliku od njegovih nasljednika.

Evo i njegovih rijei izgovorenih u selu Slatina, okupljenim Bjelopavliima ispred crkve
Vraevi, a pred bitku na Martiniima i Krusima 1796. godine: Evo smo doli, mili moji
vitezovi i estiti junaci, doli smo da s neprijateljem nau krv prolijemo, doli smo da
osvijetlimo obraz pred svijetom, doli smo da pokaemo neprijatelju nae vjere, naeg
imena i nae predrage slobode, da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, koji
dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji ivot na
meu svojih besmrtnih praedova ostavlja: ali pokletog vraga hristijanstva preko sebe
iva ne puta u slobodne nae drage gore, koji su nai praedovi, nai edovi, nai
oevi i mi sami pravednom krivicom oblili!

Jednoglasno je njegova poruka prihvaena i Brda prisajedinjena Crnoj Gori.





U prave ruke



U svoje vrijeme jedini Pavkovi nastanjen meu Martiniima bio je Lale Vukelji-
Brajovi, poznat i priznat tamo gdje se ilo na Turke.
Doe vrijeme da se za junatvo dijele neka odlikovanja, a samo jedna Obilia medalja
na itavi bataljon.
Poslije dugog vijeanja odlue da Obilia medalju dodijele, pred strojem, zaslunom
junaku, bratu komandira Radovia.

Kad medalju okaie slavodobitniku, izae Lale iz stoja, pa e ovo zatraiti da skine
medalju da je on bolje vidi i razgleda. kada to ovaj uini Lale e: Ova medalja pripada
meni, a druga sigurno tebi. Stavi je sebi na prsi i glasno ree: Ko misli da mu pripada,
neka doe da je uzme sa mojih grudi. Niko nije reagovao. Medalja mu je ostala. Brat
komandira je dobio drugu.



Masakr na granici


Nakon odluke Berlinskog kongresa, jula 1878. godine, Crnoj Gori je pripojena i
Podgorica. Granica prema Turskoj istono od Podgorice bila je Cijevna, da bi jedna od
karaula, bolje reeno, predstraa crnogorske vojske bila Arbanaka glavica na prostoru
Matagua blizu sela Vladni.

U noi na osvit Boia graniari su proveli Badnje vee u veselju i pucnjavi, t ih je
kotalo glave. Svi su bili pospali, osim straara koji je bio van atora. Naeni su svi
zaklani, kao i straar. To su bili: Todor Savov, Jovan irov, Milan Radov, Luka ukanov,
etko utanov, Savo Bogdanov, kao i njihov komandir Blao Savov Prinkovi-Kotlei.

I danas se u Nikikom manastiru na tabli 32. Martiniko-Brajovikog bataljona meu
107 na raznim bojitima u ratovima od 1875. do 1880. godine poginulih ratnika tog
bataljona nalaze njihova imena.

Tom traginom dogaaju prisutno je bilo jedno mome iz Bjelopavlia koje je dolo da
posjeti oca. Momak je izbjegao smrt, a kad je vidio ta se dogaa, obavijesto je djelove
jedinice crnogorske vojske koja je bila na podruju Zete.

Crnogorski gospodar, knjaz Nikola traio je da turske vlasti pronau poinioce.
Poginuli ratnici-graniari bili su iz Bjelopavlia i sahranjeni su svaki u svom mjestu.



enluk bez uzvrata


Brajovii su bili poznati ratnici, ali poto su veinom bili siromani rijetko su, odnosno
dosta kasno, dobijali oficirska znamenja.
Jedan od imunih je bio Radonja Brajanov (Kotlei). Za ovo vrijeme vaio bi kao pravi
boem. Nije mu bilo teko uzjahati konja, uvijek spremnog kao za u svatove.
Vrlo esto se znao uputiti na Cetinje, ne alei potroiti usput, a posebno u cetinjskim
birtijama i to uvijek u drutvu.
Zatekao se na Cetinju u vrijeme kada se knjazu Nikoli rodio sin Danilo. Bio je zapaen
po enluenju iz svoje kubure, to je oduevilo knjaza, koji mu je htio pokloniti
ledenicu. Ali zbog uticaja Petra Vukotia, koji je upozorio knjaza da je ne poklanja
Bjelopavliu, knjaz je odustao od te namjere.

Znajui ga kao prijeka ovjeka i plaei se da to ne sazna, jedan od brigadira iz kue
Bokovia predloio mu je da to prije napusti Cetinje, to je Radonja i prihvatio. Tek
po dolasku u Bjelopavlie Radonja je saznao za knjaevu namjeru.



Valjaju i opanci


Evo kako se Branko Petkov Brajovi sjea prie svoga djeda Vukole Maksimova o tome
kako je kao uesnik u Hercegovakom ustanku, skupa s Miom Lukinim i Radonjom
Brajanovim, proveo vie od mjesec dana u Hercegovini po kamenjaru i tako ostao bez
opanaka. Zamijenio ih je novim koje je imao u torbi. Vukoli ne dozvolie da ih baci, ve
rekoe da ih stavi u torbu. Nakon nekoliko dana, poto su izgladnjeli, a praktino na
usta nijesu nita stavljali osim vode, sjete se onih starih opanaka. Odmorili su se uz
naloenu vatru, a Radonja zatrai od Vukole stare opanke, koji su bili od svinjske koe,
i stavi ih na vatru. Kada su praktino bili ve ugljenisani, podijele ih na tri dijela, pojedu
i koliko-toliko utole glad.



udljivi Vaso


Turci su oko crkve na Jelenku razapeli atore. Pripreman je napad crnogorske vojske
koja je bila u Danilovgradu, a predvodio je vojvoda Boo Petrovi. Vojska pod
komandom vojvode popa Ilije Plamenca bila je u Gradini, do su tri brajovike ete bile
kod ukovine klanice. Vojvoda Mao Vrbica sa dva topa bio je u Osojniku.
Naredba za napad bila je da svi krenu u juri kad opale topovi. Priskoili su im u pomo
Bratonoii i Piperi.
Nastala je pometnja meu Turcima; dali su se u bjekstvo uz velike gubitke.

Bilo je poginulih i na drugoj strani.

Vaso Novov Brajovi-Kotlei se uhvatio prsa u prsa sa jednim Turinom. Kada su to
primijetili ostali borci, pomogli su mu da se od njega oslobodi, a zatim i da ga ubije.
Vaso je Turinu odsjekao nos. Vaso Novov roen je 1841. a umro 1919. godine. Isticalo
se da je bio tih, udljiv, nikada nametljiv. Za hrabrost i junatvo dobio je nekoliko rala
zemlje u osloboenom Spuu. Mnoge porodice su tada dobile posjede kao nagradu za
uee u ratovima, kako iz Bjelopavlia tako i iz ostalih krajeva Crne Gore.

Jajoi - crnogorski hajduci



Na jednom mjestu poznati istoriar prof. dr Radoman Jovanovi kae: Branei sebe i
porodicu, bratstvo, pleme i otadzbinu, Crnogorci su sudbinom odreeni da do
posljednjeg ginu za slobodu, da im oruje priraste za srce.

Njihova elja da pomognu svojoj brai pokazale se i u Hercegovakom ustanku 1875.
godine u kojem su uestvovali u bataljonu iji vojnici su bili poznati kao jajoi. Jajoi su
bili samoorganizovani, jer Crna Gora zvanino nije bila u ratu.

U sastavu bataljona jajoa bilo je dosta Bjelopavlia (Pavkovii i Vraegrmci),
Katunjana (Komani i Zagarani), i Pipera.
Velia Belojev Brajovi - ureti iz Krasovine (Pavkovi) bio je brz, te je slan da uhodi
turske logore, pa je dobio nadimak unja, koji je sve do smrti nosio, da bi kasnije
njegovi potomci to isticali i njime se ponosili.

U vrijeme oslobodilakih ratova 1875. do 1878. godine Velia-unja bio je u
Hercegovini ratnik sa iskustvom, isticao se hrabrou, kao i veina njegovih saboraca
tih ratnih godina.

Pria se da mu je u borbi nestalo municije i traio je od nekog Brajovia, koji je bio sa
njim, da mu proda ili pozajmi, pa mu je ak za uzvrat ponudio i dva rala zemlje u
Krakovini i to za dva fieka, to je roak prihvatio.



Kapetan Ilija


Pri posjeti Bjelopavliima knjaz Nikola je obiao i kapetana Iliju Vuurova Popovia na
imanju u Kopitu Petrovia. Tada mu je Ilija rekao da bi elio da zajednii pou u
njegovo rodno mjesto, u Popovie ispod izvora Studenca, ija se voda sa ostalim
izvoritima iz Slatine koristi u Danilovgradu.

Knjaz je to zadovoljstvo prihvatio i sa perjanicima krenuo. Jahali su seoskim putem,
oko est kilometara. Ispred knjaza iao je Ilija, a knjaz Nikola mu je postavio pitanje:
Gdje odlui da stanuje u ovom kamenjaru, kad ima onako lijepu imovinu pored
Zete?. Ilija je preutao odgovor, znajui da e knjaz kad stignu promijeniti miljenje.

Kada su stigli i odmorili se, poli su do Studenca i Ilijine batine, koja je bila puna
raznog voa i povra, a posebno groa i nadaleko poznatih smokava. Ilija je imao i
vodenicu.

Zadrali su se do u kasne sate. Pri odlasku knjaz Nikola je rekao Iliji: Imao si pravo to
si se odluio da ovdje ivi i nipoto nemoj ovo mjesto napustiti do kraja ivota.

Tako je Ilija ostao u Popoviima, gdje i danas ive njegovi potomci.

Bjekstvo od kazne



U Bjelopavliima je potovana zadata rije, a ukoliko bi se desilo da se ne potuje
plemenici su znali biti dosta okrutni prema neposlunima.
Potovan je, tako, dogovor izmeu Bjelopavlia i Turaka o nesmetanom prolasku
turskih karavana kroz bjelopavlika sela na potezu Spu-Niki, trasom starog rimskog
puta preko Martinia, Pavkovia, Vraegrmaca i Povije. Taj dogovor prekrili su Bobiii,
Pavliii i uro Bogeti, napadajui karavane i otimajui to su mogli.

Saznavi za taj prestup, organizuje se suenje na upljoj glavici kod sela Gorice, gdje
su bili i poinioci, osim ura Bogetia koji je bio malo dalje od skupa jer je znao ta ih
eka. Poto je presuda bila da se osude na smrt. uro se dao u bjekstvo i nastanio u
Ostrog, ostavljajui porodicu u Vuici. Nikada se nije vratio, u Ostrogu je i umro. Kau
da se tamo i oenio, ali nije imao poroda. Sve navedeno nije smetalo da se njegovi
potomci istaknu po ponaanju i junatvu.
U Vuici je ivio njegov sin Pejo, za ijeg su nasljednika Obrada vezane mnoge prie.
Bio je ugledan kako u bratstvu, tako i u plemenu. Njegova rije je potovana istican je
kao mudar ovjek. Pozivan je da rjeava mnoge sporove u plemenu. Cijenjen je i od
ondanjeg gospodara Crne Gore, Petra Prvog Petrovia, koji mu je ak povjerio da bude
posrednik u razgranienju Bjelopavlia sa Pjeivcima, koji su imali posjede na desnoj
obali Zete do Kujeve, pa ak i do Frutka. Doivio je duboku starost.

Obradov unuk Novica, a sin Boov, bio je poznati ratnik u oslobodilakim ratovima, pa
se njegovo ime nalazi upisano u Petruinskom bataljonu u Nikikom manastiru.

Kako narod kae-od dobra korijena mora takav biti i izdanak, tako iz tog bratstva
Bogetia treba istai Noviinog unuka Miliju. Bio je odabran da pohaa vojnu kolu u
Srbiji, gdje ga je zatekao Prvi svjetski rat. Zajedno sa srpskom vojskom uestvovao je
u svim bitkama i zavrio na Krfu.

Meu prvima je stupio u jedinicu srpskih i saveznikih snaga protiv austrougarske
vojske. Sa grupom boraca, kao prethodnica, zauzeo je jedan od poloaja na
Kajmakalanu, omoguavjaui tako napredovanje jedinice, ali je ubrzo poginuo.
Danas se njegov grob nalazi na srpskom groblju Zejtinlik u Solunu.
Milijina hrabrost i junatvo se ne zaboravljaju, tako da posmrtno biva odlikovan
najveim odlijima: Medaljom Obilia (dvije zlatne i jedna srebrna), Karaorevom
zvijezdom sa meevima. Francuskim krstom sa maevima. Albanskom spomenicom i,
posebnim odlijem, Aleksandar svojim ratnim drugovima.
Nasljednici Milijni brino uvaju sva ta odlikovanja.



Neobina uspavanka


Drekale Puljanov je, osim bavljena zemljoradnjom, bio poznat kao zidar, a i danas
pokazuju kue koje je on zidao. Imao je brau Jovana i Milosava. Pred sam Balkanski
rat umrla mu je ena, snaha i braa i to sve u nepunih deset dana. Ostalo je dosta
siroadi, o njima je morao on da se brine. Bio mu je teak ivot. Preko dana, od ranih
jutarnjih sati, iao bi na rad kako u selo tako i u Danilovgrad, a potom bi djeci spremao
jelo, prao ih, krpio i pravio opanke. Djecu nikako nije mogao utjeiti. Da bi ih ovesilio
uzeo bi gusle, okupio ih, to preteno uvee i tako ih uspavljivao. Blinji roaci su se
udili i pitali ga ta to radi, plaei se da sluajno nije poeo da gubi svijest. Tek su se
zbunili kada su uli da on uz gusle uspavljuje djecu.

Prialo se da je svu djecu sa takvom toplinom prihvatao, a oni su mu uzvraali ljubavlju
i potovanjem.
Odselio je sa sinovima u Metohiju, da bi nakon progona od strane iptara 1941. godine
sa porodicom otiao u Uice. Neki od njegovih potomaka vratili su se u Bjelopavlie.



Rije starijeg brata


Od blinjih roaka Maana Joviina Brajovia saznao sam ovu priu.

Stasao Maan za enidbu, vrijedan i divan momak. Sjedeljke i veernje zabave bile su
redovne, kako u njegovom selu, tako i u drugim. U tim susretima upoznavali su se
momci i djevojke. Brakovi, nijesu sklapani bez upoznavanja brae i roditelja. To se nije
deavalo napreac, ve je to znalo da potraje.
Poslije izvjesnog vremena, Maan je upoznao svog brata Laka sa namjerom da zaprosi
djevojku iz dotinog sela, sa kojom se dugo gledao. Lako da li zbog nekih poroka ili
neeg drugog, im je to uo rekao je: to si, Maane, namjerio da se eni neka je sa
sreom, ali ona u ovaj dom nee prag preskoiti. Nije bio protiv njegove enidbe, ve
nezadovoljan njegovom izabranicom, bolje reeno njenom porodicom.
Maan mu je na to odgovorio vrlo kratko i jasno: Kada nee ona, nee ni druga.

Ostao je dosljedan svojim rijeima, odnosno miljenju svog bratka Laka i umro
neoenjen. Doivio je duboku starost.



Hrabrost popa Rada Bokovia


Iz Istorijskih pria vojvode popa Rista Bokovia izdvajam, po meni, dvije
karakteristine. Prva je Bjelopavliki zbor na Podojnice, a druga Udar na karavan. I
u jednoj i u drugoj istie se ime popa Rada Bokovia.

Zvjerstvima u Bjelopavliima ne bjee kraja. Na zboru u Podojnicama, Turci izdvoje
jednog Bjelopavlia, koga maltretirahu i poniavahu pred ostalima, pokazujui na taj
nain svoju silu. Svi prisutni su utali, sem eloa Radova iz Martinia. On dohvati
puku i udari Turina iza vrata. Ovaj se stropota, a ostali Turci dograbe konje i uteknu
u Spu.


Napad na karavan


Pri ovom je pop Rade Bokovi prekorio ostale to oni nijesu poput eloa udarali na
Turke. Pravdali su se da im nijesu stariji dozvolili.
U drugoj prii pop Rade biva obavijeten da iz Spua kree turski karavan sa 44 tovara
skadarske robe za Sarajevo. Okupi nekoliko Bjelopavlia u koje se uzdao i doeka ih u
Tamniku kod Slapa, pri samoj Zeti. Tada je ubijeno 40 Turaka. I kod ove akcije bilo je
kolebanja oko toga ko e prvi poeti. Rade je prvi poeo govorei P5jbjelzovara da je
zlo, ali se mora, za njim i ostali poee. Glave turske posijeku, a robu podijele.



Ljudske vrline Seknine


Starica Sekna, odiva Kalezia, a snaha Brajovia, iz sela Krasovina, poznata je bila po
rjeitosti. esto je znala njoj upuene poalice uzvratiti istom mjerom.
Znala je, kako se kae, odbrusiti, nezavisno o kome se radi. Uz to, bila je gostoprimna.
Umjela je procijeniti ojstvo i junatvo svakoga, ak mu i njegove karakteristike
sasuti u lice. Pria se kako je doekala dva seljanina iz dotinog sela, Blagotu aletia
sa drugom, koji su doli radi nekog posla, jer im je bilo stalo do njenog miljenja.
Posluila ih je rakijom i kafom. Ali, po izlasku iz kue, usput, Blagotin drug e pitati
Blagotu kako mu se dopala rakija koju su pili. Blagota je odgovorio da je bila ba dobra,
dok je ovaj drugi imao zamjerku. Blagota je bio zauen njegovim rijeima.

U narednom susretu ona je pitana da li je mogue da je posluila lou rakiju.
Odgovorila je da je ovjek bio u pravu. Rakiju je posluila po ojstvu.
Za vrijeme ratnih godina, kada su crnogorski ratnici bili na bojitima (Deia i
Bardanjola) za vrijeme Balkanskog rata, kako nju tako i druge nijesu mogli odvratiti, po
cijenu ivota, da ne bude uz borce, povremeno im donosei potreptine.



Zatitnik i dobroinitelj


Toko Nikin aranovi poznat je kako u Bjelopavliima tako i u Crnoj Gori. Meutim,
jedan dogaaj koji se, prema bratstvenikom predanju, prenosi i do dananjih dana, ne
treba zaboraviti.

U bratstvu aranovia bila je poslije smrti mua ostala mlada udovica. Bila je cijenjena i
vrlo ugledana u bratstvu. Ali, poslije izvjesnog vremena bila je uznemiravana od
ovjeka iz susjedstva, koji ju je prije udaje prosio.

U elji da po svaku cijenu doe do nje, zakucao je na njena vrata u kasne sate i kada je
uao, ogrnut bijelim aravom, ree joj: Ne boj se od mene, ja sam tvoj mu - vampir,
dua mi je ostala kod tebe, zato u dolaziti kod tebe.

Uplaena ena zapomaganjem je probudila itavo selo. On je, naravno, pobjegao. Meu
prisutnim naao se i Toko Nikin, koji je predloio da neko od njih saeka naredne noi,
to svi odbie. Toko odlui da to on lino uradi, odnosno sazna ko je taj vampir. Oko
ponoi neopaen doe do kue te ene. Da ne bi bio primijeen popeo se na kuu, ba
iznad vrata. Kada je no poodmakla, pojavio se vampir, ponovo ogrnut bijelim
aravom i doe blizu vrata okrenut leima, kako bi po narodnom vjerovanju, tragovi
potvrdili da je vampir (peta naprijed, prsti pozadi). To je bilo presudno da Toka ne
primijeti. Kad je uao u kuu, ena je poela da zapomae. Uto je uao i Toko i zatvorio
vrata, uhvatio vampira za grudi i trnovom lulom iz koje je puio snano ga udario tri
puta po glavi, vjerujui predanju da e se vampir prosuti i da e ostati samo uplja
kost.

Tada vampir izgovori: Ne vie Toko Nikin, Bog ti i Sveti Jovan. Ja nijesam vampir
nego taj i taj.
Na to e Toko: Ro samoroena, sa ijim se ti obrazom igra, nee ti biti drugoga suda
osim moje sablje.
Uplaeni vampir nastavio je sa molbama i obeanjem da se to nee vie ponoviti.
Ponudio mu je i kumstvo.
Tako je hladnokrvno rekao eni da naloi oganj. Tu se povela pria o uinjenom djelu,
poinilac je kritikovan, a eni je skrenuta panja da niko za njegova ivota o ovome ne
sazna, jer e je stii kazna od Toka i od Boga.
Tako je bilo za Tokova ivota, ali je nakon njegove smrti istinu ispriala njegovoj
familiji.
Ta plemenita ena ak i u tubi nad odrom kapetana Toka izgovorila je, pored ostalog,
ove rijei:

.... Spasitelju mog obraza
to nikome ti ne kaza;
i ne dade nikad mene
jedno ime da spomenem.
No da utim ka si reka.
Da ne brukam tog ovjeka.
Neka ti je za to hvala,
I dua ti carovala.



Sjedi na kamen


Jagoda - Jana Brajovi, roena i udata u Krasovini, rano je ostala bez oca Blaa, a za
nedugo majka se preudala, da bi brigu o njoj vodila baba. Govorilo se da je bila
izuzetno lijepa, stasita, privrena svojoj babi koju je bezgranino voljela. Od nje se nije
odvajala, dok nije zapala za oko momku iz sela Milutinu, sa kojim je sklopila brak. Imali
su dva sina, pa je svoju narav i toplinu prenosila na njih. Bili su joj toliko privreni, kao
da je to priznavalo brzi rastanak sa njom. Mlada je umrla.
ivjeli su dosta skromno. Kao supruga bila je primjerna, Milutinove rijei za nju su bile
zakon, bez provjere. Potovala ga je u granicama mogueg, kao mudra ena.


Sve to je njeno



On je sve to vraao panjom prema njoj, bio je vjeran i odan. Ovo potvruje i njegov
odnos prema djeci poslije njene smrti. Nije pomiljao na novi brak, iako je bio
pedesetogodinjak.

Kao u svakom braku, bez izuzetka, ranije ili kasnije, bilo je nesporazuma, bolje rei
nerazumijevanja.
Evo kako je ona kao pametna ena to prevazila.

Jedne prilike mu, kako je bio ljut na nju, predloi joj da napusti dom i uzme sve to
ima, to je njeno. Da li je to bila provjera privrenosti njemu (to je bilo u prvoj godini
braka) ili neto drugo-sve do njegove smrti niko nije saznao pravu istinu.

Pri ulasku i izlasku iz kue on je ponavljao iste rijei. Ona se na to nije obazirala. Kada
je ta otrica prevrila mjeru, Jana je uzela urivak, postavila ga na kamen pred kuom i
na njegovo ponovno pitanje: ta eka, uzmi iz kue to je tvoje i odlazi!, mudra Jana
mu je odgovorila: Sjedi na ovaj kamen, jer ja iz ovog doma nemam ta odnijeti bez
tebe.



Ne pada iver daleko od klade


Veina prosidbi-zaruivanja momka i djevojke bila je preputena njihovim roditeljima.
Iz tog perioda u Bjelopavliima datira ovaj sluaj. Na jednom skupu mladei zagledao
se momak u djevojku. Na njegovo insistiranje na vjeridbu ona nije pristala.
Djevojka je njegovu ponudu pri dolasku kui saoptila roditeljima. Donesena je odluka
da brat djevojke provjeri o kakvoj se porodici radi, ko je momak.
Sjetio se on da u tom selu ima dobrog druga. Srete se sa njim i povjeri mu se.

Pametno mome odlui da on ne donosi odluku, ve da to provjere kod potovanog i
istinitog ovjeka u selu. Odmah se upute kod njega. Saopte mu se razlog dolaska i,
onako sjedei pored ognjita, pitaju starca ta misli o dotinom momku. Puei simsiju
(lulu) koju je prethodno pripalio ugarkom, izgovorio je sljedee:
Kad me pitate za tog momka, mogu vam rei da mu je ed bio dobar i ugledan
domain, priznat i potovan kako u selu-bratstvu tako i u plemenu.
Provjeravajui da li je dobro razumio ta ga pitaju, starac nastavlja: Ni otac mu nije
bio gori od njegova eda, tako mi Bog pomoga.
Jo su se malo zadrali, a zatim se pozdravili i napustili starca.

Drug nije dobro razumio stareve rijei, da bi mu ovaj objasnio: Izgovorene rijei
starca o edu i ocu znae mnogo, jer iz dobrog korijena mora biti i dobar izdanak.
Po dolasku kui sve je ispriao roditeljima, pa su dvoje mladih ubrzo sklopili brak.



Mladi na putu ojstva



Prentina Glavica je bila zborno mjesto Bjelopavlia. Tako je jednog dana za zbor bio
povod izmirenja krvi, poslije svae bratstava uranovia i Brajovia. Okupili su se
vieniji plemenici da im pomognu u izmirenju.

Prema obiaju u takvim sluajevima, otpoee pregovori. Bila je velika zategnutost i sa
jedne i sa druge strane. Jedan uranovi odlui da na istom mjestu osveti krv svoga
brata. Trgne kuburu iza pasa i opali na jednog Brajovia. Skoie i jedni i drugi na
oruje i kad ostali plemenici saznae da Brajovi nije stradao, navalie jo veom
estinom da ih izmire. Tako i bi. Nakon izvjesnog vremena svi se razioe.

Tom prilikom ostalo je utei da sjedi, ne pomiui se, golobradi momak od petnaest
godina, po imenu Blao Radovi, prigrnut obanskom strukom. Priao mu je otad Rade
(koji je bio siromah, ali poten ovjek), i pozvao Blaa da dou kui. On zamoli oca da
mu prie jer ima neto da mu saopti: Ja sam ranjen u prsa, jedva sam se do sada
odrao da mi se ne primijeti.

Tek tada se saznalo da je onaj uranovi, koji je pucao u Brajovia, pogodio Blaa. On
je utao za vrijeme pregovora jer bi, da se sazna, bilo prolivene bratske krvi.
Blao je prebolio. O ovom sluaju se ulo u plemenu. To je saznao i gospodar Crne
Gore, vladika Rade, koji je elio susret sa njim i odmah ga primio za perjanika, a neto
kasnije postao je i serdar.

Postao je ugledan i uvaavan kako na dvoru, tako i u svojim Martiniima, odnosno
Bjelopavliima.



Prenta mirotvorka


Prentina Glavica dobila je ime po Prenti iz Rovaca, inae odivi Lakovia iz Kua. Ovo se
moe saznati iz zapisa i predanja koja se mogu uti u Bjelopavliima, Kuima i
Rovcima.

Sve ovo treba povezati sa prvom poharom Kua 1774. godine. Izloeni velikim ljudskim
rtvama, prevelikoj turskoj vojsci, poli su prema Maloj rijeci u uvale i skrivena mjesta,
mislei da ih Turci nee nai. Meutim, velika vezirova vojska nastavila je dalje za
njima. Preivjeli Kui, prebjegnu na bratonoiku stranu. Smjestili su se potom u peine
morakih strana, odnosno u Platije.

Rovani su Kue drali punih sedam godina, od 1774. do 1781. godine.

Turci ne ostavie Kue na miru ni u Rovcima, zahtijevajui da ih vrate, prijetei da e
sva Rovca popaliti. Poto im nije udovoljeno Turci pripremie veliku vojsku od Spua,
Bjelopavlia i Pipera.

Odbijeno kumstvo




Saznavi za njihovu namjeru, Rovani poljau u tursku vojsku jednu enu s djetetom u
kolijevci, kako bi ponudili kumstvo, jer su Turci takva kumstva prihvatali, kako navodi
Marko Miljanov u knjizi Pleme Kui u narodnoj prii i pjesmi.

Ova hrabra Rovanka-mirotvorka, ena je rovakog kneza Milutina Bulatovia iz Gornjih
Rovaca (predvodio je Rovane protiv Turaka u Nikiu 1786. godine), rodom iz Kua,
ker uvenog Jova Lakovia iz Donjeg Meduna, koji se osobito istakao u ratu protiv
Turaka 1737 - 1739, godine, kad je sa Novom Popovim zarobio skadarskog pau a
zatim ga pustio, kako navodi Miljanov.

O ovoj eni, u kojoj se sjedinjuju vrline ova dva bratska plemena, kae se ovo:
Skadarski paa Mahmut Buatlija doao je s vojskom u Bjelopavliko polje - Martinie
da ide na Rovane. Prenta stie pred pain ator i obrati mu se rijeima: estiti vezire,
poslali su me Rovani da te u ime njih zovem na kumstvo. Primi Boga i svetog Jovana,
tako ti tvoga dina i turske vjere! Evo ti dijete. Paa je izaao iz atora, udario kolijevku
nogom i dijete je zaplakao.
Nosi to tene! Ne primam vaeg Boga i svetog Jovana, odgovori paa.

Na to e Prenta: to uradi, vezire! Ubio te Bog i sveti Jovan, kao i to oe!. Uze
prelicu koju je spustila sa kolijevkom, pobode je pred ator i viknu: ik vezire, ako
nijesi gori od tvoje bule, idi i udri na Kue i Rovane! Ajte, Turci na Rovca, ako vam
majka nije kurva. Spremili su vam Rovani i Kui darove.
Uze kolijevku, rano doe u Rovca i ispria to joj se dogodilo, kao i da Turci idu na
Rovca.

Ovo mjesto gdje je Prenta pobola preslicu pred vezira naziva se Prentina Glavica, gdje
su se odravali pazari do osnivanja Danilovgrada.
Rovani, pred nadmonijom turskom vojskom, sklone eljad i stoku pored Mrtvice i u
Platije, dok Turci popale jedan dio Rovaca.
U povratku ih napadnu Rovani sa dvije strane u gustim umama Ivaeva dola i potuku.
To mjesto gdje su Turci najvie stradali zove se Turske rupe. Kau da ih je tuda naveo
njihov vodi Bjelopavli iz Martinia, koji je bio naklonjen Rovanima.



Svako vrijeme nosi svoje breme


Novo Milutinov Brajovi u svojim zapisima navodi kako se ivjelo za vrijeme okupacije
pod Austro-Ugarskom. Jedne proljene noi bio je prisutan dogovoru mladia za odlazak
u Tuzi, kako bi nali neki posao. Ranom zorom poao je s njima, iako odvraan jer je
bio nekoliko godina mlai od njih. U predveerje stigli su u Tuzi, nali prenoite u kui,
kako se sjea, nekog Vukevia, koji ih je savjetavao da sjutradan pou u okolna sela i
potrae posao, to su i uradili. Novo nije poao sa njima, ve se uputio prema podnoju
Deia. Naiao je na nekog hodu koji je ponudio da mu u dijelu okunice okopa
krompir i neto kukuruza. Da je hoda bio zadovoljan radom, Novo je zakljuio po tome
to mu je hodinica donijela pitu za ruak, a nakon zavretka posla dobio je od hode
15 kruna, prvu dnevnicu u ivotu, kako navodi u svojim zapisima. Za veeru je kupio u
pekari lepinju sa kajmakom, a za prenoite platio tri krune. Sjutradan je poao za
Podgoricu, koristei vojni kamion. Bez znanja vozaa uskoio je na karoseriju i stigao
do Pobreja. Navratio je kod strica Baja, neto pojeo, a zatim poao kui u Krasovinu.
Poslije izvjesnog vremena, te 1917. godine, poao je sa bratom od strica Dimitrijom i
ujakom Paviem u Zetu na izgradnju pruge Plavnica-Podgorica. Na radu su se zadrali
oko dva mjeseca, utovarajui vagone ljunkom koji je korien kao poodloga za
postavljanje ina.

Noi su provodili u atorima u logoru Berislavci, gdje je bilo dosta radnika i ena sa
djecom. Pored posla na vagonima, skoro svakodnevno su bili angaovani na
sahranjivanju mrtvih koje bi nalazili izjutra u atorima, a umirali su od panjolske
groznice. Njih trojica su nakon isplate u oktobru poli kui, plaei se bolesti.



Do Boldogasona i natrag


Nakon kapitulacije Crne Gore, u logoru Boldogason u Maarskoj meu prvim
internircima bio i Milutin unjin Brajovi. Osim interniraca, u logoru su bili i deportovani
zarobljenici sa frontova Crne Gore i Srbije, a bilo ih je i iz drugih zemalja, ponajvie
Rusa. U poetku, ali ne zadugo, bili su logoru, da bi potom bili ustupani seljakim
domainstvima na rad. On biva rasporeen na rad u logorsku kuhinju. Radei u kuhinji
na pranju posua, naiao je na porciju sa privjeskom, koji je skinuo. Njegov
pretpostavljeni mu je skrenuo panju da to ne smije raditi. Milutin je odgovorio da niko
ne treba da ima privilegiju. Meutim, ovo je bio razlog da ga otpuste sa poslova u
kuhinji.

Ponovo je prikljuen ostalim logoraima, ali ne zadugo. Jednog dana iskoristio je
nebudnost straara, uspio je da se odvoji od grupe i pobjegne. Poslije nekoliko dana
putovanja stigao je u Slavoniju, u Orahovac, na farmu kod nekog Jevreja, gdje je ve
radilo dvadesetak radnika, veinom Rusa. Vrlo brzo je stekao povjerenje gazde i postao
ef farme. Jednog dana gazda Jevrej je rekao Milutinu da se, ukoliko pljakai (lagoi)
napadnu farmu, svako snalazi kako zna, a njega zamolio da mu manji sanduk sa
posebnim vrijednostima negdje sakrije. Milutin je sanduk zakopao u ubre. Kad su
pljakai napali farmu, gazda je uspio da se skloni, a Milutin je ostao sa dvojicom
radnika na imanju. Pljakai su demolirali kuu, odnijeli sve vrijedno, ak i vrata i
prozore.




Pobuna uitelja


Navee trei dan poslije napada doao je gazda Mate imi i zahvalio se Milutinu za
sauvano blago. Milutin je ostao kod njega do osloboenja, kad se prijavio mjesnim
vlastima i nakon sasluanja bio upuen u magacin da uzme od odjee i obue to mu je
potrebno. panjolska groznica ga je sprijeila da vozom poe put kue. Privremeni
smjetaj naao je u oblinjem manastiru, ali je jo nedovoljno oporavljen od bolesti
poao za Crnu Goru.
U vozu mu je ukraden ruksak. Vozom je stigao do Zelenike, zatim brodom do Kotora,
pa pjeke preko Njegua i Cetinja do Podgorice. Po dolasku u Podgoricu neko vrijeme
se zadrao kod brata Baja, a zatim poao kod porodice u Krasovinu.


Otpor okupatoru


Poetkom 1916. godine, tanije 3. marta, Austrija uvodi vojnu upravu u okupiranoj
Crnoj Gori. Vre se strane represije nad narodom, pa te prve godine biva internirano u
logore 15.000 Crnogoraca i to najvie u Maarsku, zatim Albaniju i druge krajeve koji
su bili pod austrijskom okupacijom.
Hapenjem i interniranjem okupator nije mogao uguiti slobodarski duh naroda. Jedan
broj ljudi se latio oruja i odmetnuo u ume. Svakog dana pokret odmetnika je bio sve
masovniji, nailazei na podrku mnogih porodica interniraca.

Posebne mjere okupator je u Crnoj Gori sproveo u kolstvu. Nareeno je da se u
crnogorske kole uvede latinino pismo, a da se izbaci irilica. U nekim sredinama
latinica je prihvaena bez otpora, meutim, poznat je otpor uitelja iz Bjelopavlia, njih
etrnaest, dok su ostali prihvatili primjenu novog programa.
Bili su dosljedni u svojoj odluci, podnosei otkaz i istiui da je irilica dio srpske
istorije. Po tom novom programu takoe je bilo zabranjeno izuavanje junakih i
patriotskih pjesama.

Nije pomoglo ubjeivanje, pa su ubrzo uitelji pohapeni i stavljeni pod vojni sud.
Nakon dvomjesene istrage izreene su kazne kako uiteljima tako i trojici njihovih
navodnih podstrekaa, pravnicima iz Bjelopavlia: Nikoli Dragoviu, Marku Jovieviu i
Radovanu Bokoviu.
Uesnici pobune bili su uitelji Vuksan Radovi, Savo urovi i Velizar uranovi, koji
su poslije dva mjeseca provedena u zatvoru puteni na slobodu, dok su njih
jedanaestorica - Ilija Mijukovi, Tripko Brajovi, Andrija Dragovi, Savo Jovovi, Tomo
Dragovi, Radovan Popovi, Miladin Vujadinovi, Novo Vuini, Blao Radonji, Cvetko
Stanii i Jaka Brajovi - internirani u Boldogason, a kasnije za Neider, gdje su ostali
sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Evo kako se u zapisima Jake Brajovia svjedoi o ovom vremenu:
Nas uitelje iz Bjelopavlia pozvala je jednog dana Okruna komanda u Podgorici. Rekli
su nam da se otvaraju kole i da e se raditi po crnogorskom kolskom programu.
Saopteno nam je da se sami dogovorimo o uiteljskim mjestima. Mi smo se povukli na
dogovor i zakljuili da je to lijep i human gest okupatora... Po starom crnogorskom
programu, uitelji su radili neto oko mjesec dana. Potom je stigla naredba da se
program mijenja. Promijenjeni su svi udzbenici osim za vjeronauku i matematiku, a i
oni su tampani latinicom. Kad sam dobio ovaj akt napisao sam ostavku i poao u
Danilovgrad da je predam u mjesnu komandu. Bio sam uitelj u Gostilju.

Kako dalje navodi, bili su u logoru redovno u toku zbivanja u Crnoj Gori, posebno o
komitskom pokretu, bili su inicijatori pisanja deklaracije kojom se doprinijelo
omasovljenju borbe naroda Crne Gore za osloboenje, koje je ubrzo i uslijedilo.



Stevan ikni, plemenski prvak


Na nadgrobnom spomeniku pred crkvom na Jelenku zapisane su ove rijei:

Dok se ljudi ovdje kupe
nek se sjete ove grupe,
koje ovaj spomen glasi:
da su bili vitezovi.
ikni Stevan kapetane
sa tri sina odabrana
Goo, Marko i Tiodor,
Spasoje podkomandir
sa dva brata zor junaka
ikni Krsta i Novaka.
Njin potomak blagodarni,
podie im spomen ovi:
struak ovaj njima na dar
stavlja ikni Markov Lazar.
Godine 1914.

Pred ovim stihovima, nastalim poslije njegove pogibije, potrebno je pojasniti o kojem
hrabrom junaku se radi.
Zbog Stevanove objektivnosti i principijelnosti knjaz Danilo dolazi brzo sa njim u sukob.
Smatrajui da gospodarstvo pripada do tada uglednijim a posebno starijim, pridruuje
se drugim kapetanima, ali bez rezultata. Knjaz je izabrao da se za taj njegov in
neposlunosti osveti, odnosno digne ruku na njegova dva sina, Goa i Tiodora.

Naredio je kapetanu Toku Nikinu aranoviu (oduzimajui kapetanstvo Stevanu) da
sazove zbor plemenika pred Jelenakom crkvom. Raunajui da se radi o uobiajenom
dogovoru oni pou, inae se ne bi odazivali pozivu na zbor.
Ne ekajui, ak ni poetak zbora, im su ugledali perjanici u masi Goa i Tiodora
poveu ih i sprovedu navodno u sudilite na Prentinu glavicu. Na putu se Tiodor odvoji i
odvee i da se u bjekstvo. Nastala je potjera, da bi ga presrio neki roak i predao ga
perjanicima koji su ga na licu mjesta ubili. Goo se u obraunu istakao, nastradaju neki
perjanici a on biva ubijen.

Obojicu su objesili i naredili da im niko ne smije prii. Ovim inom trebalo je opomenuti
Bjelopavlie da e tako svako proi ko bude nevjeran gospodaru.
Poto njihovoj majci nijesu dozvolili da im prie, ona smogne snage da poe sama na
Cetinje, traei prijem kod knjaza. Ta ena je bila od poznatog bratstva Bokovia.



Knjaz se pokajao


Interesantan je bio njen susret sa gospodarom Crne Gore, knjazom Danilom, koji joj je
odgovorio na njenu molbu da ih obie rijeima: Mi smo svoje zavrili. Istiui pred
njom njihovu hrabrost, naglasio je da li zabog kajanja ili neega drugog: Njih bi sada
pozlatio, a ne da tebe ne omoguim njihovu dostojnu sahranu.
Njegovu brzopletost pri pogubljenju Goa i Tiodora, a i kajanje pojasnio mi je njihov
potomak Drago ikni, danas penzioner iz Kosia. On navodi da je njen trei sin Marko
bio pozvan u Crnogorsku oficirsku kolu i nakon zavretka postavljen za pomonika
Baja Bokovia, komandanta Bjelopavlike brigade. Ali na alost, za nepunu godunu
dana umro je od kolere, koja je tada harala.

Drago ne zaboravlja da kae ta je uo od svojih predaka. Poslije bitke na Maljtu
Spasoje tiodorov ikni, potkomandir Martiniko-Brajovikog bataljona, bio je
nezadovoljan procjenom gospodara, bolje reeno njegovih dounika, o ishodu bitke.
Nakon otrih rijei Spasoju gospodar daje pravo.Zbog uvrede koju nije mogao otrpjeti, i
pored toga to je gospodar javno saoptio na zboru u Spuu ime dounika, Spasoje je
zatraio da mu se odobri da napusti Crnu Goru. Nikakvo ubjeivanje nije pomoglo da se
ovaj glasoviti vojskovia ne odseli u Raku, gdje on, i njegov porod, nastavi da ivi.

Junak bez premca


Meu bjelopavlikim junacima vrijedno je pomenuti Toka Maovog Filipovia. Za svo
vrijeme crnogorsko-turskih ratova isticao se hrabrou meu plemenicima, a posebno
meu bratstvenicima. Bio je poznat kao neustraiv, a nadasve predvodnik u svim
bitkama. Uvaavan je i potovan. S pravom su ga isticali, polazei u boj s rijeima:
Gdje je onaj junak bez premca i mane, da stane pred nama. To zvanje-junak bez
premca, dobio je u bici na Maljtu, gdje se mnogi iz njegovog bataljona - ete nijesu
mogli pohvaliti. Kad je posjekao Turina, njegovu glavu je odnio gospodaru na Cetinje.
Tom prilikom dobio je odlije, jedinstvneo, a i rijetko tada u Crnoj Gori - Karakovaa
medalju.



Ostavio je najljepe uspomene


Iz Vraegrmaca istiem jednu od poznatih linosti - popa Jagoa Begova Nikolia.

Zavravajui Bogosloviju, postaje narodni uitelj u vrletima morakog plemena, da bi
poslije prosvjetiteljskog rada bio rukopoloen za svetenika i postavljen za staratelja u
rodnim Vraegrmcima u parohiji Daboviko-roakoj.

Kada je 1876. godine Knjaevina Crna Gora krenula u osloboenje od turskog jarma
pod vostvom svoga gospodara, knjaza Nikole Prvog Petrovia, pop Jago ne kao
svetenik sa krstom u ruci, nego kao vojnik sa pukom poao je sa svojom braom
Vraegrmcima u krvavu borbu na Kleku, blizu Metkovia, rame uz rame sa glasovitim
ujakom Markom Borikinim Maruiem. Tu je poginuo njegov brat od ujaka potkomandir
Rade, a Jago je, da bi ga osvetio, u borbi uhvatio turskog vojnika i predao ga Baju
Vidovom Bokoviu, uvenom po svoj Crnoj Gori. I dalje je nastavio da uestvuje u
oslobodilakim ratovima. Posebno se istakao u osloboenju Nikia, a i za vrijeme borbi
u Balkanskom ratu.

Poslije Balkanskog rata ponovo je prihvatio dunost u Pjeivcima i istakao se u
podizanju i obnavljanju mnogih hramova koji su u ratovima stradali.
Ove navode saznao sam od njegovih blinjih roaka koji brino uvaju uspomenu na
popa Jagoa, pa ak i oprotajni govor prota Jovana Damjanovia, paroha Poarskog,
iji je otac pop Boko takoe bio poznati vraegrmski junak, istiui i danas ove stihove
o njemu:

Prvi handzar ljute zmije, popa Boka iz Poara,
skide glavu od ordije tosakoga barjaktara.



Crnogorski kabadahija


U selu Viniima, koje se sa sjevera granii Nikikom upom, s juga i istoka
Pavkoviima, dok su zapadno Vraegrmci, bilo je niz istaknutih ratnika iz bratstva
Staniia.

Jedan od njih je i Radosav Savov Stanii, hrabar i human ovjek, plemenitog stasa,
gorostas, uvijek odjeven u crnogorsku narodnu nonju.
On se vrlo mlad istakao u borbama za slobodu. Biva u prvim borbenim redovima u
Omer-painoj godini, da bi ubrzo bio primljen na dvor knjaza Nikole za perjanika.
Uskoro skree panju na sebe, pa ga gospodar postavlja za kabadahiju.

Izbijanjem ustanka u Hercegovini, meu prvim stupa u jajoe, da bi potom u
oslobodilakom ratu uestvovao u borbama na Vujem dolu, Nikiu, Baru i drugim
mjestima.

Prilikom osvajanja Bara, 1878. godine, posjekao je dvije turske glave.

Nepravdu nije mogao da podnese, pa se na dvoru sukobio sa perjanicima, ak i sa
knjazom Nikolom i zbog toga emigrirao u Srbiju. Na intervenciju Ljubomira Nenadovia
vratio se iz emigracije i nastanio u Nikiu. Radosav je bio mudar ovjek, uz to je imao
izvanredno pamenje. Umio je divno da pria, pa ga je milina bila sluati. esto je
rjeavao pojedine sporove i donosio presude.

Za steene zasluge u ratu i miru Radosav je odlikovan mnogim crnogorskim i stranim
odlikovanjima, meu kojima i Obilia medaljom.
Umro je 1929. u 89. godini ivota. Tada su Nikiani ovom zaslunom i plemenitom
ovjeku odali potovanje dostojno njegove linosti. Nekrolog o njegovoj smrti objavila
je Slobodna misao, gdje se, izmeu ostalog, navodi: Radosav Savov Stanii ivio je
meu nama kao veza starih generacija, davno preminulih, i onih koji nastaju. Nestaju ti
nai veliki ljudi, junaci i vitezovi, primjeri ojstva i junatva. Tek onda osjeamo njihovu
veliinu, kada ih nema, kada vie nijesu meu nama.


Jednaki prema svima

Blao Miin Koljeni iz Slatine


Za mnoge je bilo zagonetno kako je jedan Pavkovi bio meu Petruinoviima. Mia
Koljeni kao poznat i hrabar ratnik i zasluan u mnogim borbama biva nagraen
posjedom u pitomoj Slatini, ostavljajui imovinu u rodnoj Sretnji svojim roacima.

U Slatini zasniva porodicu, dobija sina Blaa koji kao kolovani oficir Crnogorske vojske,
sa inom porunika, uestvuje u treoj eti Martiniko-Brajovikog bataljona u vrijeme
Balkanskih ratova. Poslije ratova biva unaprijeen u in kapetana i ubrzo je postavljen
za komandanta mjesta u urakovcu - Istok, na samoj granici prema Srbiji. Tamo je
ostao sve do novembra mjeseca 1915. godine, kada mu ivot uzima jedan od iptara,
presvuen u ensku odjeu. Priali su tada njegovi plemenici kako je nastradao.
Njegova kancelarija bila je u centtu Istoka, a obezbjeivala je granina jeidnica. Kau
da ga je miliona bila pogledati kako se kretao uvijek bez obezbjeenja sa sabljom i
revolverom o pojasu i apkom na glavi, sa istaknutim grbom. Bio je potovan od
pripadnika svih konfesija koje su tamo ivjele. Stoga je svima bilo udno kako je
nastradao takav ovjek, potovan od svih, koji se nije sukobljavao ni sa kim.
Glas o njegovoj smrti saznali su u Pei u zbjegu njegovi plemenici, kao i mnogi Pjeivci.
upljani i drugi iz ostalih krajeva Crne Gore i spremili se da napuste Metohiju.

O njemu kao linosti istiem rijei njegovog klasnog druga Jevrta T. Ruia,
potpukovnika Jugoslovenske vojske koji navodi: Meu 285 pitomaca Oficirske kole
nije bilo od njega stasitijeg ni ljepeg momka u koli. Orlovit i ponosan, ama pravi lik
Blaa Bokovia, sa kojim su se Bjelopavlii ponosili.



uvao je ugled Crne Gore


Jedan od crnogorskih vojnika odreenih u misiju mira na Kritu bio je meu odabranim
po stasu i ljepoti Koljeni Dulev Rade-Rako, roen u selu Sretnja 1874. godine. Treba
se podsjetiti da su Crnogorci bili upueni u okviru meunarodnih snaga, kao
prethodnica, kako bi im pripremili teren.

Povod za odlazak misije na Krit bio je graanski rat izmeu Grka i Turaka 1896/1897.
godine na tom ostrvu. U tom odredu, bolje rei eti, bilo je negdje oko 80 ljudi
odabranih iz mnotva dobrovoljaca, kako sa Cetinja tako i iz drugih krajeva Crne Gore.
Pri izboru vodilo se rauna da to budu poteni, hrabri, provjereni ratnici, a iznad svega
vieni stasom, kakvi su u veini bili Crnogorci. Nakon izbora obratio im se knjaz Nikola,
prvo imenujui Maana Boovia, kapetana, za komandira, a Jova Beira za njegovog
zamjenika, naglaavajui da treba savjesno da obave povjerenu dunost, uvajui ast i
ponos Crne Gore.

Kako se sjea Radev unuk Miroslav, djed je znao oaravati priama iz oslobodilakih
ratova, a posebno o ueu u mirovnoj misiji. Imali su velikog udjela u mirenju
zavaenih Grka i Turaka, posebno u obezbjeenju imovine. Zakljuio je da su savjesno
i odgovorno obavili dunost i bili hvaljeni od svih.
Sve ovo potkrepljuje komandant Maan Boovi utiscima sa Krita u jednom svom
pismu, navodei:

Mi smo im (muhamedancima) od nekog vremena postali miliji od svakoga i javno
govore da su jedino Crnogorci bespristrasni, jednaki Turcima i hristijanima, a opet kad
to vide, da nikome ne oproste.

O danu povratka Crnogoraca u svoju domovinu sauvan je u Dravnom arhivu u Cetinju
telegram M. Petrovia vojvodi Plamencu od 6. marta 1899. godine. Njegova sadrina
glasi:

Jutros stigoe vaporom vojnici s Krita koji su sa dozvolom g. kap. Boovia kupili
revolvere i donijeli sobom. Molim za izvjee da ne bi ovdje dangubili vrijeme.
Kako navodi na kraju Miroslav, kako onda tako i danas, svaki bratstvenik ponosio se
ako je imao pretka u ovoj misiji; istie da je porodica za dugo vremena uvala taj
revolver, koji je donio sa Krita.



Pero elov Ikovi


Negdje poetkom devetnaestog vijeka roen je u selu Lae Pero elov Ikovi. Od ranih
dana poeo se baviti stoarstvom, izdiui iz krovitih Laa na planinu Vukoticu,
pogodniju od Ponikvice, takoe planine Brajovia, zbog toga to se sa stokom moglo
ostajati do kasne jeseni.

Na Vukotici bi se obani udruivali, njih vie od petnaest. Puni snage i hrabrosti, esto
bi ili u pravcu upe, Kolaina, Spua, Podgorice, ne bi li ugrabili tursko oruje i plijen.
Plijen su ovi hajduci podjednako dijelili, kako onima koji su bili u akciji, tako i onima
koji su uvali stoku.

U tim pohodima biran je kao starjeina onaj ko se isticao hrabrou, to nikada nije
moglo mimoii Pera elova, koji je grupu vodio smjelo i umjeno. Takav je bio, i kada
je u borbi prsa u prsa ubio Agicu Vukieva i time osvetio Baja Radovanova, za to su
mu Petruinovii bili zahvalni.
I danas se sjeanje na taj dogaaj uva na njegovom grobu pred crkvom Jelenakom
rijeima uklesanim nakon njegove smrti: Ovdje poiva u vjeni mir Pero elov koji je
posjekao i osvetio Baja Radovanova.

Pero je jedne jeseni sa svojim brojnim stadom ostao u Vukotici due od ostalih.
Primijetio je da neko dolazi bez najave i da hoe da mu plijeni stado. Uzeo je oruje, od
koga se ni pri spavanju nije odvajao, kao i ma zvani vranokorac koji je zaplijenio od
ubijenog Turina. Otvorio je strugu i viknuo ugiu: i jablane zamnom Bog i Sv. Jovan,
ja sam vi so davao. Ovan je krenuo za njim, sa aktarom koji se nadaleko uo, a za
njim sve ovce.


Donio ivu glavu


Napadai, vidjevi da im umie plijen, presijeku put. Uinio je to jedan mlad momak,
pristigao ovna i maem mu odsjekao glavu. Prestao je da bije aktar, pa su ovce stale.
Pero opali iz svoje ostrogue, pogodi ga a zatim mu odsijee glavu i dade se u bjekstvo
uz planinski masiv Lisca, nosei glavu za perin (kosu). Vrlo brzo se pokajao i saoptio
gdje e ostaviti glavu. Znajui da je Perova rije vrsta, uzmu je i sastave sa trupom.

Saznavi da ovaj dogaaj vladika Rade poalje u Pipere svoje izaslanike sa ciljem da se
sprijei kakva osveta nad roacima i bratstvenicima Perovim. Ostatak ovaca su vratili u
Lae.

Od tada je Pero elov bio odmetnik. Jednog dana odlui da se preda lino gospodaru.
Pri susretu se vodio ovakav razgovor: Traite li vi glavu Pera elova?, upita gospodar
istiui da ko to uradi bie dobro nagraen. Na to Pero uzvrati.: Ja sam je ivu donio,
pa inite to injet trebuje.
Odmah naredi da ga razoruaju i zatvore. Javi Piperima kako je uhvaen Pero elov.

Nakon njihovog zahtjeva da im ga predaju, vladika vrati Peru oruje i naredi da ide na
dvoboj na Bijele rudine bimbai kao uslov da ivi slobodno u Laama.
Poe, ali biva uhvaen, razoruan i zatvoren. Iskoristio je jedne noi nebudnost strae -
jednog straara ubije a drugog savlada i pobjegne.
Tako je bez povrede stigao kod vladike. Kad se uvjerio u Perovu istinitost dao mu je
handzar i ledenicu i poslao kui u Lae da slobodno ivi.
On je svoje junatvo pokazivao i kasnije, pa je zato primio dvije medalje za hrabrost i
jo neka odlikovanja.

Sudbina je htjela da je u 62. godini ivota poginuo od Turaka u boju kod Jelenka 1877.
godine.

Do ovih podataka doao sam od jednog od njihovih brojnih potomaka, Isaka Bokova
Brajovia.



Vue Novo, a vue i Knjaz


Kao devetnaestogodinjak Novo Krstov Tomkovi iz Osojnika biva zapaen kao hrabar
ratnik. U prvom ratnikom krtenju u Spuu istakao se vie od ostalih. Biva pozvan od
knjaza Nikole na Cetinje, u ijoj pratnji je bio njegov stric Pavle, barjaktar Martinoviko-
Brajovikog bataljona. Knjaz, ugledavi golobrado mome sa noem bez balaka, upita
ga je ta mu je to bilo. Slomio sam ga u borbi sa Turcima, odgovori Novo. Uzaas,
zar je to tebi bastalo, kae knjaz, a zatim zatrai da pogleda no.

No je bio zapeen od krvi i ne mogae se izvui iz nonice. Kau da je knjaz uzeo da
pokua, ali bez uspjeha, a tada mu je priao Novo. Vue Novo nonicu, a knjaz Nikola
no. Kad se uvjerio da je Novo istinu govorio, jer je no bio itavom duinom krvav,
nagradio ga je sa nizom zlatnika, postavljajui ih koliko je na no moglo stati.

Poslije toga Novo je uestvovao u mnogim bitkama, nakon kojih je dobio brojna
odlikovanja, meu kojima Obilia medalju i elini krst koje su njegovi potomci uvali,
kako istie njegov unuk Radomir K. Tomkovi, da bi sva ona nestala u vihoru Drugog
svjetskog rata.
Iz njegovih ratnih dana vrijedan je panje i ovaj dogaaj. Kad je pred bataljonom kao
barjaktar nosio Obilia medalju, natakao je na barjak. Upitan to to radi, odgovorio je:
Kad je na barjaku-svih Brajovia je, a kada je na prsa, samo bi bila moja.

O junatvu njegovom i njegovih roaka iz Osojnika najubjedljivije govori i pria koja se
i danas moe uti u Bjelopavliima, posebno meu Brajoviima, o pohodu na Turke
Martiniko-Brajovikog bataljona. Dok su ih ekali, bili su mnogi borci bataljona
nestrpljivi, istiui da mogu bez njih, na to je reagovao komandant bataljona Novica
Radovi i prekorio ih rijeima: ta se tu hvalite, znajte da je Novo sa sedam
Tomkovia (Todor, Pavle, oko, Petko, Boo, Neko, Goo) bolji no ijedan od vas i bez
njih nam nema nigdje puta.

Starac Novo nije posustao ni u napadu na Skadar. Njegovo ratniko iskustvo znailo je
mnogo kao podstrek ostalim. Ubio je i zarobljenika Turina, zato to ga je uvrijedio
rekavi mu: uti ti stari, ta ti zna?.

Tada je neko rekao: Kaznie ga kralj Nikola. Odmah je reagovao komandant: Kad bi
Nova Tomkovia kanjavali za tursku glavu, koliko ih je posjekao, da ih ima deset na
ramenu nijednu ne bi imao.

A kada bi nekome neto osporavali u izvrenju nekog zadatka govorili bi: ne bi ti
pomogao ni handzar Nova Krstova Tomkovia.



Sa acima na strijeljanje


urovi orije Radosav, iz sela Frutka, ponio je rodoljublje i hrabrost sa ognjita svog
doma. Otac orije, dobrovoljac iz Amerike, nije propustio ni jednu bitku u pohodu za
oslobaanje zemlje. Zapaen po pokazanom junatvu i hrabrosti na Solunskom frontu
dobija Zlatnu medalju Obilia.

Po osloboenju dolazi u svoje rodno mjesto.

Njegov sin Radosav ide primjerom svog oca. Zavrio je uiteljsku kolu u Danilovgradu,
a njegovo prvo slubovanje bilo je u Crmnici. Po zavretku Pedagoke kole u Beogradu
bio postavljen za nastavnika u Graevinskoj koli u Kragujevcu.
Slijedei tradiciju svog bratstva i plemena, tog kobnog oktobarskog dana 1941. godine
odbija ponudu Njemaca da se izdvoji kao razredni starjeina od svojih uenika.

Smjelo je poao sa svojim odjeljenjem na gubilite u umaricama.



Bez mane i straha

Toko Nikin aranovi


Ni danas, dosta godina otkako je kapetanska titula prestala da postoji i odreuje
vrijednosti u plemenskoj i bratstvenikoj hijerarhiji, u narodu Crne Gore ne mijenja se
miljenje o znaaju te titule, a posebno o linostima kojima je ona pripadala.

Jedan od takvih ljudi, bio je Toko Nikin aranovi.

Toko je bio kapetan Petruinovia, centralnog dijela Bjelopavlia. Prema zapisima i
narodnom predanju, na kapetanskom mjestu naslijedio je kapetana Stevana iknia.

Iako je ivio relativno kratko, Toko je ostavio zapaen trag kao ratnik, ali i bistrinom
uma.
Iz njegovog burnog ivota, po rijei njegovog bratstvenika Milenka Milovanova
aranovia, evo jednog karakteristinog detalja.

Taj detalj zabiljeio je Milutin Vekovi u knjizi manastir drebaonik-Sveti Arsenije
Drugi arhiepiskop Srpski. Dogaaj se desio na Gospoindan 1861. godine ispred
Manastira. Poznato je da su sabore ranije posjeivali crnogorske vladike, a tada je
vladar Crne Gore bio knjaz Nikola, kome su Bjelopavlii pripremili dobrodolicu.
Zadovoljan doekom, istakao je da je ponosan to je gospodar i Bjelopavlia, lijepog i
plemenitog soja ljudi. Posmatrao je kola, gdje su pjevali, pored ostalih, i njegovi stihovi
o Bjelopavliima.

Usred tog veselja knjaz se uozbilji, posta sjetan, obori pogled i sjeti se pogibije strica
mu Danila. Sa glasom punim prijekora prisutnima se obratio rijeima: E, Bjelopavlii,
Bjelopavlii, tako ste otmeni, hrabri, bastaduri i gospodstveni, a raniste mi srce i
onakav zloin uiniste! Poslije kraeg tajaca, Toko Nikin upita gospodara: Kakav to
zloin uinjesmo, gospodaru?. Kakav veli, ubiste mi onakvoga strica, odgovori knjaz
prijekorno i otro. Toko ree u odgovoru: A, due mi, srenije puke u Crnoj Gori za
tebe nije puklo od puke Todora Kadia.

Kako to srena, nastavi ozbiljno knjaz.
A, ta puka da ne pue, ti danas ne bi bio gospodar Crne Gore, no samo desetar ili
barjaktar, ree Toko.
Knjaz ljutitim pogledom prostrijeli Toka, pa nastavi: Moda je ba tako Toko Nikin, no
niim se ne moe opravdati taj zloin, a malo je falilo vama aranoviima da i vas kao
najblie roake Kadia proeram kao njih iz Crne Gore. Srea vaa to bijaste tada sa
njima u nekakvoj krvnoj zavadi. Samo vas to spasi prognanstva.
Na to e Toko: Gospodaru, mi tada jesmo bili u zavadi sa njima, ali u ivotu ovjek je
nekad u zavadi sam sa sobom. Znam da Petrovii voljeti Kadie nee, ali ni oni njih, jer
ko te jue bio, ne moe ti danas biti mio. No, svi emo umrijeti, a Bjelopavlii ivjeti i u
njima ostati upameni.
Zatim Toko nastavi pripovijedati o veliini kue Kadia i njihovom ugledu. Bili su
najbolje bratstvo u Bjelopavliima, stasiti, visoki i zgodni momci i djevojke. Slomili ste
Bjelopavliima desno krilo. Mnogo bi bilo pred Bogom i pred ljudima da ste i nas
proerali, jer bi ste onda slomili oba krila. Kadii van Crne Gore ne mogu opstati, kao
to orao bez visine nije orao.

Tako je Toko Nikin aranovi progovorio srcem i istinom.



Vaso Brajovi Crnogorac


Istorijska istraivanja u Grkoj, iako do sada nedovrena, pokazuje da je znaajan broj
Crnogoraca ratovao u grkom ustanku.
Najznaajniji je bio Vaso Brajovi (1797-1847) iz Bjelopavlia, koji je doao do najviih
inova u vojnoj hijerarhiji i nakon zavretka ustanka ostao u Grkoj. Stigao je u Atinu iz
Smirne 1829, i prikljuio ustanku skupa s drugim Crnogorcima.

Sam Vaso Brajovi-Crnogorac ovako opisuje uee u grkom ustanku: Na zvuk trube
domovina koja je pozvala svoju djecu u odbranu da bi se zbacio turski jaram, napustivi
svoju domovinu, djelovao sam u Grkoj. Ratujui protiv neprijatelja nae vjere, ispunio
sam u svakom pogledu svoj dug prema domovini, i moja savjest je time zadovoljena.

Crnogorski korpusi u komandama Grkog ustanka, integrisali su se sa grkim. Mnogi
Crnogorci stekli su grko dravljanstvo, ivjeli su i radili kao Grci, formirali porodice i
stekli potovanje. Kao primjer se navodi sin Vasa Crnogorca, Timoleon Vasos, koji je
dospio do ina generala i djelovao i u ustanku na Kritu.
Veina crnogorskih boraca je bila sa podruja Bjelopavlia. Zbog strahovanja od
posljedica po svoju rodbinu koja je ivjela pod turskom vlau, odbacivali su svoje
pravo prezime, i zamjenjivali ga imenom rodog mjesta. Ta injenica oteava
istraivanja o velikom broju boraca za koje se navodi samo ime i nadimak Crnogorac.
Katalog imena ete Vasa Brajovia, sa datumom od 23. septembra 1824. godine,
obuhvata 22 osobe sa nadimkom Crnogorac. Kao primjere navodim: Jovan
Montenegrin, Jovan Slavan Crnogorac, Grigorije urovi, Rade i Rado Crnogorac, koje
Vaso naziva braom.

Pod Vasovim vostvom uestvuju crnogorski borci u mnogim bitkama irom Grke (u
oblasti Euboje i Istone Stereje, u bici kod Stira, u opsadi Karista i u bici kod Vrisakija,
a posebno u pomorskoj operaciji na Pasari).

Grka priznaje veliki doprinos Vasa Crnogorca i u pismu sa datumom od 20. decembra
1826. D. Ispilatis pie Vasu Crnogorcu: Hrabri generale, od strane mnogih i naravno
od strane generala Evmorfopulosa, obavijeten sam o tvom patriotizmu, o tvom
generalskom duhu i tvojoj hrabrosti....
Na najprometnijoj podgorikoj ulici, preko puta Telekoma 19. decmebra 2003. godine
konzul Republike Grke u Podgorici Sotirios Atanasiju na sveanosti prilikom otkrivanja
spomenika Vasu Brajoviu (Vasu Mavrovunjotisu), grkom heroju crnogorskog
porijekla, pored ostalog je rekao:
Vaso Mavrovunjotis je bio izuzetna linost, hrabar Crnogorac, izvanredan vojnik,
briljantni politiar, koji je sav svoj ivot posvetio promociji vrijednosti slobode i
nacionalne nezavisnosti. Roen je 1797. godine u Bjelopvliima, a 1817. bio je
primoran da napusti Crnu Goru kako bi izbjegao progone Otomanske imperije.
Hiljade stranih dobrovoljaca dolo je u Grku da pomogne ustanicima. Meu njima bio
je i znaajan broj Crnogoraca. Vaso Crnogorac bio je voa jednog njihovog odreda.
Uestvovao je u mnogim pobjednikim bitkama, uglavnom na ostrvu Eubeja.
Dragocjena pomo crnogorskih boraca istorijski je potvrena u vie zvaninih
dokumenata ovog perioda.

Pored vojnikih vrlina, hrabrosti i posveenosti uspjenom ishodu ustanka Vaso
Crnogorac bio je i vojni predstavnik na Drugoj narodnoj skuptini. Grka priznaje
doprinos Vasa Crnogorca, ukazala mu je ast, proglasivi ga narodnim herojem.







Kraj