1

Sadik Idrizi Aljabak

GORA
DALEKA I SAMA











2


Sadik Idrizi Aljabak



Gora, daleka i sama
(Granica - zid)









Draga, 2004.


3


Sadik Idrizi Aljabak
Gora, daleka i sama


Recenzent
Alija Dogovi


Izdava
ALEM, Prizren


Za izdavaa
Mustafa Balje


tampa
Goragraf


Tira
1000 primjeraka






4





























5

Postoji legenda o Gori koja je nastala u
vrijeme kada se meu ljudima veoma malo ili se
uopte nije koristila pisana rije. Ja sam je vie
puta uo, ali samo jednom zapisao. Bilo je to pri
kraju osamdesetih godina prologa vijeka dok
jo nisam bio dovoljno svjestan planova koji su
nam pripremani. U svojoj naivnosti mogli smo
povjerovati i laima koje su svakodnevno
lansirali o naem porijeklu i korijenima.
Prijatelj Mesud me je upozaravao da razmislim,
jer neke stvari ne slute na dobro i da nas mogu
skupo kotati. Bilo je to vrijeme kada su pored
nas prolazili neki tipovi koji e kasnije zaigrati
crno kolo. Bilo je vrijeme u kojem je komunizam
bio na izdisaju, vrijeme u kojem su padale stare
vrijednosti, dok se nove nisu mogle izboriti za
svoje mjesto. Bilo je vrijeme ruenja Berlinskog
zida i kosovske autonomije. Bio je raskol.
Legendu o Gori sam uo u ranoj mladosti
dok jo nisam putovao predjelima sna. uo sam
je od komije Mehmeda Muina koji je znao
bezbroj pria iz turskoga vakta, mada mi se i
inilo da ova pria nema nieg zajednikog sa
tim vremenom, jer je mnogo starija od njega.
Mehmed Muin je najbolje u cijelom kraju
priao o Jusufu i Demilji i Ilinki divojki, priao
je o Beir-Kapetanu i drugim naim junacima.
Toliko je bio ubjedljiv da ste mogli pomisliti da
6

je bio uesnik u svakom dogaaju o kojem je
govorio.
Legenda koju sam uo od Mehmeda i koju
sam mnogo godina kasnije zapisao, glasila je:
Kada je Bog stvarao svijet, Gori je zapalo
najgore mjesto meu brdima i planinama
gdje zima traje i po est mjeseci. Zbog toga je
Gora bila tuna i utuena. Bog je vide tako
zamiljenju, pa joj ree:
- ta ti je, to si nevesela?
Gora, sva uplakana, odgovori:
- Kako da budem vesela kad sam sama na
kraju svijeta i kad me ovakvu niko nee.
Bogu bi ao, pa joj obea:
- Ne budi tuna, poslau ti itelje koji e ti
se radovati kao to se nikome na svijetu ne
raduju. Bie tuni i veseli zbog tebe. Tuni, kad
te budu ostavljali, a veseli kad ti se budu
vraali.
Tako i bi. Goru naselie ljudi koji joj se
vjekovima raduju i plau za njom kao niko na
ovome svijetu.
I ova knjiga je pria o Gori i njenom usudu.
Zapravo, ovo je samo manji dio prie u
fragmentima. Mnogo vei dio nalazi se skriven u
duama naih ljudi razasutih od Anadolije do
Skandinavije i Kanade. Svaka njihova pria je
nova knjiga o Gori.
7



JUSUF I DEMILJA

Poslije rata na Kosovu, kada je granica
prema Albaniji postala meka, poelio sam da
odem do iteeca, najveeg sela u albanskom
dijelu Gore. Namjera mi je bila da obiem
pjesmom opjevana itejeka grobita i
pronaem mezar uvene Demilje. uo sam da
je mezar obiljeen nianom i da je na njemu
samo godina njenog preseljenja 1936. Bio sam
iznenaen siromatvom i bijedom koja vlada u
tom kraju, ali i brigom koju imaju prema
mezarju. Vidio sam pristojno ograena
grobita i dobro ouvane stare niane
(izglavnike, klanike). Jedan od njih je bio
Demiljin. Jusufovog niana nisam pronaao ni
u Kruevu u kojem je bio roen, mada sam od
starijih ljudi u selu pokuavao da saznam neto
vie o njemu. Niko nije znao gdje je Jusuf
zavrio. Mnogi su govorili da je ivot okonao
daleko, u pustarama Anadolije.

Jusuf i Demilja su roeni sredinom XIX
vijeka u Kruevu. U njihovim ivotima sve je
bilo normalno i sve bi ostalo izvan pjesme da se
8

u njihov brak nije umijeala Jusufova majka. U
njeno poimanje ivota se nikako nije uklapalo
ponaanje mlade i prelijepe Demilje. Demilja,
koja je bila nian vo Gora, je mimo svih
obiaja u selu preesto izlazila na kapiju dok je
Jusuf odlazio na pazar, u Prizren. Svekrva joj je
to uzela za neoprostiv grijeh.
Jednoga dana majka pozva Jusufa u svoju
odaju i zamoli ga da ostavi (turi) Demilju:
- Ona neje za tebe. Ti nosi golemo ime,
ti si hadija.
Ama, majko, ja ne i viim mahana.
- Ti nito i ne vii, ti si orav. Demilja
nema mesto vo kua naa.
Jusuf je u ivotu mogao uraditi sve, ali nije
mogao da ne poslua majku. U jednom trenutku
krize prihvata majin savjet i ostavlja Demilju.
Ubrzo uvia greku, ali ispravke u ovakvim
sluajevima su rijetke i, gotovo, nemogue.

Da lji ste ulje razbralje
o bilo udo goljemo
vo tija selo Kruevo?
Se beret hode, hadije
i Demiljina akraba,
Demilja e ga turaje.

9

Iz inata ili, moda, iz srdbe, Demilja se
ubrzo preudaje, sada u susjedni iteec. Jusuf,
koji se jo nije pribrao od posljedica svoga
postupka, bio je potpuno izgubljen i slomljen.
Prestao je odlaziti na pazar, a sa majkom je
sve manje razgovarao. U ariju nije silazio
mjesecima. U damiju je iao samo za dumu,
dok je sve ostale namaze obavljao kod kue.
Mnogo puta bi zastao u namazu i nije znao na
kojem je rekjatu. esto se pitao da li mu je
namaz valjan, jer dok ga obavlja otputuje pa
mu treba vremena da se pribere i povrati. Mada
je bio iskren vjernik, sve je vie dolazio u
kunju i pitao se da li je to to mu se deava
normalno i da li je jo u vjeri. ak je traio
savjete i od uvenog imama iz Restelice, od
kojeg je dobio ohrabrenje, jer mu je ovaj
poruio:
- Proi e to, ti si do sada bio primjer
ostalima. Alah nas stavlja na iskuenje da bi
vidio koliko smo jaki u tekim situacijama.
To mu nije mnogo pomoglo, jer je i dalje
ostao u bunilu.
Demiljina druga svadba bila je mimo svih
obiaja . To i nije bila obina svadba, nego neto
to se dogodi jednom u sto godina. Do tada su se
u Gori rasputenice uvijek udavale i odlazile u
novu kuu oko ponoi, da ih niko ne vidi i ne
10

uje. Nekoliko ena, mahom tetke, bi je otpratile
do novog doma. Selo bi o tome saznalo mnogo
kasnije i ta se vijest prenosila apatom.
U svatove po Demilju se digao cijeli
iteec. Svi na konjima i sa pukama. I muzika
je bila buna i neobina dve ralje svirlje i
tupani (etiri goa i etiri zurle).
Kruevo, koje je kao u kazanu i gotovo
ispod zemlje, jei od muzike i pucnjave.
Beskrajna kolona svatova sputa se preko Mlake
i Bele zemne. Preko drvenog mosta ulaze u
centar sela. Tu se stvorila guva kakvu selo do
tada nikada nije vidjelo.
U Jusufovoj kui je tiho kao da se uva
denaza. On se, slomljen od bola, zatvara u
svoju odaju da ne uje svu tu jeku i ne vidi
svatove svoje bive ene. Pokuava da bude jak,
da pobijedi samoga sebe, ali nikako ne moe da
odoli svom nagonu. Na kraju donosi odluku da
krene i pridrui se onima koji e ispraati
Demilju. Sestru zamoli da mu osedla konja
Doriju. Sestra Raza prepoznaje njegovu namjeru
i moli ga da ne ini ludost i ne bruka sebe i cijelu
familiju:
- Brate, nemoj da ni se smije Gora!
- Nemoj ti da se mea vo muke rabote,
osedlaj konja i nito ne zbori.
11

Sestra, na koju Jusuf nikada u ivotu nije
podigao glas, bez rijei poslua brata. Jusuf
kree za svatovima i sustie ih na izlazu iz sela,
vie Pirove njive.
Blizu itejekog groblja dogodila se velika
drama, kada je Jusuf smogao snage da zaustavi
Demiljine svatove. Zatraio je da mu dozvole
da jo jednom vidi Demilju, da je daruje i
zamoli da mu halali greku. Od nje je zatraio da
podigne duvak, kako bi je darovao dukatima koji
su bili njoj kupljeni i koji drugoj ne prilie.

Ej, mori, bela Demiljo,
podigni duak ot elo,
jo jen put da se viime,
ja da ti dajem daroji
i halaf da se uinime,
eto ti nosim, danam, amanet,
amanet kapa so dukati,
zemi i derdan nareden,
za druga ovja ne ljii.
Oj, more, Jusuf-hadija,
ne digam duak ot elo,
ot tebe imam havalje.
Zamalje Jusuf, premalje,
na itejeke grobita.

12

Samo veliki ljudi, a Jusuf-hadija je bio
takav, mogu da urade neto slino, da zaustave
tue naoruane svatove. Meu svatovima je,
vjerovatno, bio neko ko je u Jusufovom bolu
prepoznao sebe i nije dozvolio da se dogodi
tragedija.
Ipak , kod itejekog groblja dogodilo se
neto to je moralo ui u pjesmu. Dogodilo se
neto to je jae i od smrti. Uvrijeena Demilja
odbija Jusufovu molbu govorei: Ne digam
duak ot elo, ot tebe imam havalje. Jusuf gubi
svijest i pada ispod itejekih ornicca, sada
potpuno slomljen kao ovjek i bez snage da bilo
ta preduzme u ivotu. Naputa svoju majku i
dom, naputa svoju Goru i odlazi u Tursku.
Odlazi u daleke pustare Anadolije. Tamo je,
kau, zavrio svoj nesretni ivot.
Mnogo godina kasnije je neki obanin, koji
je svoje stado tokom zime uvao u Turskoj,
priao kako je sreo Jusufa kao sijedog starca.
obanin je negdje tamo pjevuio pjesmu o
Jusufu i Demilji a ovaj to uo i zamolio ga da
jo jednom otpjeva pjesmu. Dok je obanin
pjevao, starac je plakao kao dijete. Iz depa je
izvadio dukat i rekao: Uzmi, ovo je pjesma o
meni, ovo je moja pjesma. obanin je u udu
otiao za svojim stadom, a Jusuf nestao kao
privienje. Preselio se u pjesmu.
13

***

U gornjem dijelu itejekog groblja nalazi
se tee. Svake veeri tamo neko zapali svijeu.
Po noi se niko ne pribliava, jer kau da se tu
svake noi sastaju Jusuf i Demilja. Kau da e
tako biti do Kijametskog dana.





















14

























15



PERSIJSKI ILIM

Rahmetli nana mi je priala da joj je svekar
Idriz u mladosti radio u Bugarskoj, u gradu
Vrbnici. (Pokuavao sam da na geografskoj karti
pronaem ime tog mjesta, ali uzalud. Ili je ovo
mjesto malo pa ga nema na karti, ili mu je u
doba komunizma ime promijenjeno.) Bio je
ortak sa izvjesnim Muratom iz Rape. Drali su
malu radnju u kojoj su prodavali bozu i salep.
Jedan od njih je pravio robu, a drugi sa
ugumima iao od sokaka do sokaka i nudio
svoje proizvode. Jednom godinje, negdje u
proljee, dolazili su kui i ostajali po dvije-tri
nedjelje.
Tih dana bi kua oivjela, djeca bi bila
vesela, jer im je doao babo o kojem im je nana
priala tokom cijele godine.
Kad se vraao nazad, ustajao je rano,
mnogo prije sunca. Sabah-namaz je klanjao na
putu ka Brodu, poto bi najprije uzeo abdest na
esmi kod ikovog korita. Sa Muratom se
sastajao na prevoju iznad Brodske planine,
odakle su zajedno nastavljali put do Tetova i,
dalje, do Bugarske.
16

Jedne godine je babo Idriz iz Bugarske
donio persijski ilim. Svi su se u selu udili
njegovoj ljepoti, ali su se jo vie udili kako ga
je mogao nositi na leima preko planine. Umro
je na poetku XX vijeka, 1901. ili 1902.
goPdine, od neke zarazne bolesti, vjerovatno od
kolere ili velikih boginja. Te godine u selu je
bilo i po nekoliko denaza na dan. Mnogi su
pokopani u baama, jer nije bilo sposobnih ljudi
da ih nose do mezarja. ak su i ene, to nije u
naoj islamskoj tradiciji, vrile zakop umrlih.
I djed Omer je iao u Bugarsku sve do
1912. godine, kada se jedva izvukao i stigao do
sela. Poslije te godine desio se lom u duama
mnogih naih ljudi. Nastupaju teke godine
gladi, bijede, nasilja. Mnogi su stradali od raznih
vojski, drugi od pljakaa (haramija), veina
krenula na put u daleku Tursku. Sela su gotovo
opustjela. U korov su zarasle kaldrme u mnogim
avlijama.
Djed Omer je samo u toku jedne zime
osamnaest puta iao preko planine do Tetova ne
bi li donio neto ita. Samo je tri puta uspio da
na leima prebaci koju oku. Vie puta su ih kod
utmanskog jezera presretale haramije i
oduzimale sve. ak su im i odjeu skidale.
Na dvije sedmice prije urevdana, u
proljee 1919. godine, grupa haramija iz Ljume
17

napala je kuu Abidina aje iz Krueva. U
odbrani kue i stoke poginuli su Esat i Alija,
Abidinovi sinovi. Obojica su bili mladi jedan
je bio tek oenjen, a drugi je imao vjerenicu.
Abidinov sin Hasan, koji je bio kaak, iz
susjedne je kue pobio nekoliko haramija.
Hasanova kerka Fatma je bila beba od godinu
dana i kolijevka u kojoj je leala pogoena je
metkom, ali je ona ostala nepovrijeena.
Doivjela je duboku starost. Danas je najstarija
ena u selu.
Sve to je bilo vrijedno u kui pokustvo,
posteljina i nakit - prodato je u zamjenu za ito.
Nana je dala cjelokupni nakit koji je dobila kao
poklon od rodbine. Na red je doao i persijski
ilim, uspomena na babo-Idriza, neto to je u
kui imalo posebno mjesto i ija se vrijrdnost
mjerila sa rijetkim musafima uvanim u
musandri.
Bugarska vojska je tokom Prvog svjetskog
rata uspostavila granicu na prevoju ispod Vrace.
Tu je za kratko verijeme napravljena i karaula.
Toga dana, kada je djed Omer ponio da proda
ilim, sa njim je bila povea grupa seljana. Svi
su imali poneto za prodaju ili razmjenu. Bilo je
rano proljee i snijeg se proarao planinom. U
odlasku su nekako izbjegli bugarsku patrolu i
stigli do Tetova bez veih problema. Prodali su
18

robu i dobili po dvadeset oka ita. Djedu su za
ilim ponudili petnaest oka , ali ga on nije htio
dati, traio je dvadeset. Ostala petorica su mu
ponudili po oku svoga ita, ne bi li prije mraka
preli planinski prevoj, ali djed nije na to pristao.
Sa ilimom na leima krenuo je nazad.
Na povratku u selo, presrela ih je bugarska
patrola i sve strpala u karaulu. Jednom vojniku
se svidio ilim, pa im je za njega ponudio
slobodu. Djed nije prihvatio ponudu, to je
naljutilo vojnike. Onda su sve sproveli i strpali u
neki magacin za duvan na periferiji Tetova. Tu
su ih zadrali est dana, a potom pustili da se
vrate natrag. U selu su vjerovali da su ubijeni i
ve su ih prealili.
Negdje u planini iznad Restelice, kod
Mavre, grupa haramija je iz zasjede na njih
otvorila vatru. Ubijeni su Zenun Abazov i
Ibrahim agulj. Dvojica su bila ranjena. Ostala
dvojica, od kojih je jedan bio djed Omer, su
ranjene na ilimu jedva dovukli u selo. Tada je
djed Omer shvatio da mu ilim ne donosi neku
sreu.
Svake godine poetkom juna mladi izlaze u
planinu. etaju se i beru cvijee. Na Mavri,
pored esme, su dva mezara. Jedan je obiljeen
nianom. Na njemu je ime Ibrahima agulja.
Ispod imena stoji da hajret podie njegova
19

sestra. Ovo nije jedini hajret u naem kraju koji
podiu sestre. Izgleda da su sestrina ljubav i bol
beskrajni.
Jul 2002. U selu opet svadba, kao nekada.
Prilazi mi Harun, kojeg znam iz rane mladosti i
ija porodica vie od etrdeset godina ivi u
Turskoj. Sa njim je jo jedan ovjek sa kamerom.
Harun kae da je nepoznati unuk Ibrahima
agulja i da ne govori na jezik. Jo kae da su
doli da obiu mezare i vide ostatke kua svojih
predaka.
Vi ne znate kako je nama tamo, koliko
esto sanjamo ova brda i izvore, kae Harun. A
aguljin unuk sa kamerom odlazi u sokak gdje je
nekad bila kua njegovog baba, koju su prekrili
korov i pauina.











20





























21



SENKA

Rahmetli nana, koja je doivjela duboku
starost i preselila u 105. godini ivota, bila je
prava enciklopedija. esto nam je govorila:
Traiete vi mene, ali e biti kasno. Danas,
dvadeset godina kasnije, shvatam svu iskrenost i
dubinu njenih rijei i vidim ta smo sve
propustili. Kadgod neto piem iz nae blie ili
dalje prolosti, javlja se slika rahmetli nane i
njene sobe sa starim sahatom, koji je vrijeme
mjerio a la turka, i knjigama na musandri.
Uvijek je vidim u velikoj fotelji od pletenog
prua, ili u uglu sobe okrenutoj kibletu kako
obavlja namaz. Do kraja ivota je bila pedantna i
ista, bila je savrenstvo vjere i sve do danas
ostala nam je uzor.
Ona je nas djecu, njene unuke, uila vjeri
ali i govorila da znamo ko smo i gdje se nalaze
nai najblii, jer joj se nakon 1912. godine
gotovo cijela familija iselila u Tursku dvije
sestre (brata nije imala), amida Muso, amidii,
daide i mnogi drugi. Ipak, najvie je govorila o
svojim daidama. Imala ih je etvoricu i svi su
do propasti Turske ivjeli u Pritini i Skoplju.
22

Neki od njih su bili visoki oficiri u turskoj
vojsci. Uvijek je bila ponosna na njih i na njihov
poloaj. Govorila je da su bii zengil i da je kao
djevojica od deset ili jedanaest godina bila na
gosti kod njih u Pritini. Hvalila se kako su
daide jo u ono vrijeme imali hamamdike sa
tekuom vodom. Priala nam je kako se od
Pritine do Ferizovia vozila pampurom
(vozom). Tada je upoznala svoju vrnjakinju i
najmlau ker daide-Ishaka, koju su svi od
milja zvali Senka.
Kasnije, tokom balkanskih ratova, gotovo je
izgubila svaki trag svojim daidama. Jedino je
ula da je Ishak poginuo u bici kod anakala u
rano proljee 1916. godine. U toj bici je izginulo
mnogo naih ljudi branei Tursku kojoj je
prijetila opasnost potpunog nestajanja. Neki su
ostali na Galipolju i o njima svjedoe nebrojeni
niani. Po gorskim selima ostale su udovice,
godinama ekajui svoje mlade mueve. Mnoge
su majke-kukavice do kraja ivota bile u nadi da
e im se sinovi vratiti. Skoro se niko nije vratio.
Zlipotok je prije Prvog svjetskog rata bio
jedno od najveih sela u Gori. Prema jednom
popisu iz 1913. godine selo je imalo 914
stanovnika, da bi na popisu od 1921. godine bilo
samo 264 itelja. Pria se da je poslije bitke kod
anakala u selu ostalo vie od 70 udovica.
23

U proljee 2003. godine grupa mladih ljudi
iz Gore, mahom iz Zlipotoka, posjetila je
mezarluke kod Galipolja i anakala. Nakon
devedeset godina otili su da se poklone sjenima
palih ehida.
Rahmetli nana je saznala da su u to vrijeme
Senki izgubili svaki trag. Poslije oeve smrti
braa su je, kako bi se prehranila, ostavili da
slui kod neke imunije porodice. U novom
domu joj je bilo dobro i prihvatili su je kao svoje
dijete. Iz kue u kojoj je bila sluavka udala se
negdje na jug Turske, u neki mali gradi na
granici prema Siriji. U godinama koje su
dolazile gotovo je bila zaboravljena.
Nana je esto pominjala Senku i svakoga ko
je dolazio iz Turske pitala da je sluajno nisu
pronali. Bila je ljuta na Senkinu brau, jer je
smatrala da su zaboravili na sestru, ili moda
izgubili nadu da jo postoji.
Mene je 1974. godine poslala u Eskiehir da
brau podsjetim da su imali sestru i da ih
zamolim da je potrae i nau ako je jo iva.
(Nani se sve inilo da su braa bezosjeajna i da
su zbog zauzetosti u borbi za opstanak zaboravili
na sestru.)
U jedno toplo junsko predveerje stigao
sam u Eskiehir koji je zaista divan grad.
Pronaao sam rodbinu, ali je najvei problem bio
24

moje nepoznavanje turskog jezika. Stariji
lanovi porodice su negdje na ivici pamenja
zadrali poneku nau rije, ali to nije bilo
dovoljno za normalno komuniciranje. Ponekad
je moj engleski bio jedini nain optenja. Ipak
sam shvatio da su i oni svih proteklih decenija
inili sve kako bi pronali sestru, ali je njihov
trud ostajao bez uspjeha.
Idue godine Senka se iznenada pojavila i
pronala svoju brau. Svi su se udili i bilo im je
milo. Kada je to ula rahmetli nana, svima nam
je davala poklone kao za Bajram. Bila je
presrena i ubjeena da je njeno insistiranje dalo
rezultata. Govorila je: Eto, vidite da je Senka
iva.
A Senka je priala da je njen mu obilazio
gradove irom Turske i du obale Crnog mora i
raspitivao se o njenoj rodbini. To su radila i
njena djeca koja su se osjeala kao drvo bez
korjena.. Majka ih je theila i govorila da ima
rodbinu i da nije Jermenka, kako ju je ponekad
nazivao mu, kome je bilo krivo to njegova
ena nema nikoga. Sada, u dubokoj starosti
pronala je dio svoje familije, jer mnogi vie
nisu bili ivi. Uporno je ponavljala da je
zapamtila ime oca Ishak i ime sestre Rahima,
to je bilo ime moje nane koju je u ranoj
mladosti srela u Pritini.
25

Samo u toku dva dana 1917. godine iz
Krueva je put Turske krenulo sedamdeset
porodica. Selo je gotovo opustjelo. Komija
Hazir mi je priao da je kao dijete od desetak
godina ispraao muhadire do Stratorja. Tu je
zadnji put u ivotu vidio sestru, koja se tek
udala i ija se nova porodica odluila za
madir. Sestrina pisma je do kraja ivota
uvao kao hamajlije. Umro je u dubokoj starosti
ne doekavi susret sa sestrom.
Jalikej je selo na obali Crnog mora u kome
je Senka sa porodicom ivjela prvih nekoliko
godina po preseljenju u Tursku.. U to selo se
nakon balkanskih ratova i tokom Prvog
svjetskog rata doselilo mnogo naih ljudi,
najvie iz Krueva, iteeca i Restelice. Iz
Jalikeja je u rat otiao i njen babo, Ishak, koji se
nikada nije vratio. Senka je zapamtila more i
malu dmiju u centru sela ija je slika pratila
svih proteklih decenija. U njenoj glavi je sve
bilo u fragmentima.
Poto je pronala familiju, Senku su
jednoga dana doveli u Jalikej. Cijelo selo je bilo
na okupu ispred seoske damije. Kada je izila iz
auta, Senka je samo zaplakala i rekla: Ovu je
damiju pravio i moj babo.
Posljednji muhadirski talas prema Turskoj
dogodio se u periodu od 1956. do 1961. godine,
26

u vrijeme Rankovia. Te godine je iz Krueva
protjerana uvena porodica Etrefa Gazija, sina
Mula Arifa, sa vie od 25 lanova. Kratko
vrijeme su boravili u Tetovu, a onda krenuli
prema Turskoj. Stigli su u Jalikej, selo u kojem
se prije vie godina doselio njihov brat Emin.
Mnogobrojni lanovi ove porodice i danas
ive u ovom selu, mada su se neki preselili u
Istambul. Veoma rijetko posjete svoj stari kraj, u
kojem im je ostao dio rodbine.
Moj babo ima vie od osamdeset godina.
Pola ivota je proveo u Gori, a pola u Turskoj.
Tamo je samo ovjek-biljka, dok je sve to je
volio ostalo ovdje, pria nam najmlaa kerka
Ibrahima Gazije, koju je otac poslao da umjesto
njega posjeti stari kraj. Kazao mi je koje esme
da obiem, koje njive i livade. Kada je babo
zadnji put posjetio Goru, nije vidio svoga
drugara sa planine, Veliju, pa mi je rekao da mu
napravim nekoliko fotografija na kojima je on u
naoj nonji, starinskoj. U naoj kui se ne vodi
drugi muhabet, osim o Gori. I svaki put babo
zaplae. Dok je bio mlai, mogao se i suzdrati,
ali sada nikako ne prestaje. Od njega ne
moemo pustiti neku nau pjesmu na kaseti.
Prije nekoliko dana stigla je vijest da je
Ibrahim preselio. Leao je mjesecima bolestan u
staroj kui na obali Crnog mora u kojoj su se
27

doselili prije gotovo etrdeset godina. Posljednje
rijei koje je izgovorio bile su: Moda u se na
Onome svijetu vratiti u svoju Goru, daleku i
samu. A ako tamo nema Gore, bolje je i da ne
umrem".
A daleko u Gori, moja se nana sve vie
naginjala prema zemlji, ali se i dalje pet puta na
dan okretala kibli. Bliila se stotoj. Te godine joj
se rodila jo jedna praunuka. Dali su joj ime
Senka. Ko je mogao da nani ne ispuni elju.


















28





























29


JAVORI

Krajem novembra 1912. godine u Goru
ulazi srpska vojska. Najvei otpor vojsci su
pruili mjetani sela Vranite potpomognuti
Ljumjanima. I u srpskim vojnim izvjetajima
stoji da su kod Vranita besno navaljivali
Ljumljani, Maani i metani Vranita, ali su ih
uveane srpske trupe zaustavljale.
Preplaeni ljudi oekuju ta e donijeti
svaki novi dan, jer su uli da vojska po selima
ubija vienije ljude kako bi se ostali zaplaili.
Najvei masakri dogodili su se u albanskom selu
Topoljanu gdje je ubijeno vie desetina civila. I
u gorskom dijelu se, takoe, dogodilo nekoliko
stranih zloina. U Kruevu je ubijeno devet
lanova porodice Mula Arifa, meu kojima je
bilo i djece. U Brodu je ubijeno vie vienijih
ljudi na koje podsjeaju mezarluci na mjestu
Zdraejec. U Globoici je ubijen seoski imam
Kahriman o ijoj se moralnoj vrstini i danas
govori. Ipak, najvei zloin u Gori dogodio se u
Restelici.
Na izlazu iz sela, na putu prema Zlipotoku,
nalazi se nekoliko mezara. Ovo mjesto narod
30

naziva Javori. Tu je septembra 1913. godine
izvren veliki zloin nad nedunim ljudima.
Vojska je od seoskih prvaka Ruita aua i
Husena Rue zatraila imena petnaestorice ljudi
za likvidaciju. U suprotnom oni e biti prve
rtve, a potom i cijelo selo. U Husenovoj kui se
vodio tajni razgovor ove dvojice seoskih prvaka
koji je, sakriven na tavanu, sluao djeak
Mevljan Turan. On je kasnije postao seoski
imam, a ono to je uo prenio svojoj eni
Demilji koja je ovjekovjeila taj razgovor.
- to da inime, ako ne odredime ljui, celo
selo e nosime na ija rekao je Ruit.
- Ne znam to da rabotame. Kako da
raelame nekuje deca, kako da nosime na dua
jetimi rekao je Husen.
- Ne znam to je najhubvo da spasime
selo. Ja ovja ne moem da izdrim progovorio
je Ruit.
- Ja nikogo ne odredujem, pa to saka neka
bide zakljio je Husen.
Ljudi su pozvani sa njiva i dovedeni u
ariju i ne slutei ta ih eka. Tu su im srpski
vojnici vezali ruke i poveli prema Javorima gdje
su ih strijeljali bez ikakvog razloga i krivice.
Strijeljani su sluajno izabrani ljudi, samo da se
ostali zaplae i da znaju ta ih ubudue moe
zadesiti u svakom trenutku.
31

Strijeljano je trinaestoro mjetana, ali su
nam poznata samo neka imena: Muhamed i Alija
Aljabak, Rahman Ese, Mustafa Bajro, Maksut
iko. Ragip Ese je uspio da pobjegne i sauva
glavu.
Mula Vejselj je bio ranjen i zatraio je
vodu. uo ga je srpski vojnik, vratio se,
zamahnuo sabljom i odsjekao mu nos i oi.
Doivio je duboku starost i sa tapom u ruci pet
puta na dan iao od kue do seoske damije. Bio
je mujezin. Bio je i ljudska nakaza i opomene
jednog stranog zloina.
Sredinom avgusta 2003. godine bio sam u
irovnici, selu u Zapadnoj Makedoniji koje je
priljubljeno uz visoki Korab. Veliko i lijepo
ureeno muslimansko selo. Oko adrvana seoske
damije, jedne od tri koliko ih je u selu,
razgovaramo sa dematlijama o vremenu
sadanjem i vremenu prolom. Jedan stari
dematlija, sa fesom, pria nam da je u ranoj
mladosti, u doba Kraljevine, radio kao zidar po
gorskim selima, naroito u Restelici. Od ljudi
koje je zapamtio prvo pominje Mula Vejselja
koji se, kae, onako slijep pet puta na dan peo na
minare i uio ezan. Do kraja ivota u nositi
sliku tog ovjeka, zavrava stari amida sa
fesom iz irovnice.
32

Prva je na mjesto zloina stigla Alijina
majka, Aja. Sa Kuranom u rukama, na krilo
uzima sina i brata i ui im Jasin. Svi su se u selu
udili i godinama govorili o njenoj hrabrosti i
snazi.
Svi su ukopani na mjestu koje se dotad
zvalo Bubalina rupa. Idueg proljea, Adem
Aljabak je na mjestu gdje je pala ehidska krv
posadio javorove. Danas su to ogromna stabla
koja su obiljeje i opomena. Ime Javori za
Restelicu ima posebnu vrijrdnost i simboliku.
To nije samo toponim, ve i nian da se za vatan
platilo ivotima mladih ljudi.
U blizini Javora je esma i Begzadin grob.
Begzada je, drugom prilikom, izgubila est
sinova i mua. Dolazila je svakoga dana da
obie mezare i oplakuje najmilije. Jednoga dana
je i sama prepukla od bola i ostala gore, na putu
prema Javorima.
Svakoga proljea sa vrha javora oglasi se
kukavica. Jedan cijeli vijek dolaze crne ptice i
rugaju se naoj sudbini od koje ne moemo
nikud pobjei.
I na pjesnik, iji su korijeni u Restelici,
jednom je zapisao:

Putnie, umorni namjernie,
kada iznad naeg topraka dunjalukog,
33

preko Begzadinog groba,
Barbulom hoda,
sjeti se, da ne zaboravi mjesto
i da zemlju Boiju gazi,
zemlju umornih ratara
na kojoj uvijek hair nie.
Putnie umorni,
to esto zaboravi pute,
sjeti se i nas,
fatihu proui koju
da i tebe sunce jednom ogrije.
















34

KARCULA PEHLIVAN

Karcula je bio veliki pehlivan iz Krueva.
I danas u cijelom naem kraju ivi legenda
o njemu i junatvu njegovom. Majke jo svojoj
djeci tepaju: Ka e poraste, da mi bide ka
Karcula. Pravo ime mu je bilo Emin, ali ga svi
znaju i pamte po nadimku koji je dobio u ranoj
mladosti.
A u njegovo vrijeme, pred kraj XIX vijeka,
svako je selo imalo svoga pehlivana. Narod jo
pamti i pominje Dapuna iz Pakie, Beira iz
Radee i Bura iz Restelice. Mjesecima prije
borbe selo je pripremalo i hranilo svoga
pehlivana, jer je on bio njihov ponos i dika.
U nekim selima pravila se zajednika
svadba i tada su pozivani pehlivani iz svih
krajeva Carevine iz Stambola, Skoplja, Tetova,
Prizrena. U Restelici je pravljena zajednika
svadba svake godine 23. avgusta. Toga dana je
u selu sklapano i po ezdeset novih brakova.
Selo je bilo na nogama. Osim obana, koji
su bili u planini, svi su bili zauzeti oko svadbe.
Za taj dan se u selu zakolje na desetine grla
sitne i krupne stoke. Na estitanje dolaze
prijatelji i rodbina iz svih okolnih sela. Osim
borbe pehlivana, organizuju se i konjske trke.
35

Uestvuju konji iz cijele nahije, ak i iz Ljume.
Pobjednik kao nagradu dobija vola. Najvee
selo u Gori se mora pokazati. Sve mora biti
savreno.
Karcula se uoi svake borbe nedjeljama
pripremao i ustajao rano. Poto bi klanjao sabah,
odlazio bi pored rijeke i satima se hrvao sa
vrbama. Mnogi su u selu govorili da je
skrenuo, da oof po tupani.
Teko mu je pala poruka koju je dobio od
uvenog pehlivana iz Restelice Omera, zvanog
Buro:
- Svakoga dana pojedem po jednog brava, a
tebe u pojesti kao jagnje.
Karcula je samo utao i spremao se za
borbu. I selo je utalo i spremalo se za taj dan. A
taj dan je brzo doao. (Svi dani brzo dolaze,
samo se nama ini da nije tako.) Sve to je
moglo da hoda, izilo je na ledinu ispod sela. I
mlado i staro. ene u bijelim amijama gledale
su iz daljine, a mukarci se nagurali do samih
pehlivana. Borba je poela.
Pehlivani u konim akirama, k'spetima,
maslom premazani klize iz ruku kao jegulje.
Bjee jedan od drugog, mjerkaju se. Buro, kao
vo uhranjen, sav se trese. Ko zna koliko je samo
jagnjadi pojeo protekle zime i proljea.
36

Karcula je tokom borbe razmiljao samo o
jednoj stvari - ako pobijedi bie ba u cijeloj
Gori. I drugo, do bola ga je pekla poruka koja je
stigla od Bura. Bio je ljut i uvrijeen. To mu je
davalo poseban motiv i snagu.
I publika se podijelila. U jednom trenutku je
izbila tua u gledalitu. Utrali su aui, hode i
stariji ljudi te nekako smirili zagrijanu masu.
Bilo je vrijeme pred kosu, vrijeme kad stiu
prve trenje. Bio je vakat koji moe da izmami i
pokrene. Bili su dani svadbi koji lie na rosu .
Bili su dani koji poinju od podneva i traju i
pamte se do kraja ivota.
Borba je trajala gotovo dva sahata.
Pehlivani su se topili na suncu, publika se drala
bez prestanka. U jednom trenutku je Karcula,
stari iskusni mejdandija, kleknuo na koljeno,
poduhvatio i na rame podigao debelog Buru.
Bila je to pobjeda i radost jednih. Bila je
nevjerica i tuga drugih. Kao u svim borbama,
kao u cijelom ljudskom ivotu - koji je samo
pobjeda i poraz. Mjesecima se o tome govorilo,
do neke nove borbe i pobjede. A Karcula ih je
nizao. Postao je nadaleko uven.
Kasnije su ga pozvali a on prihvatio da ode
u daleki Stambol. Postao je najvei pehlivan u
cijeloj ondanjoj Turskoj. S vremena na vrijeme,
u selo bi stigao neki haber o njemu. Prialo se da
37

je stigao do samog sultana. (Za sve koji odu u
Stambol, govori se da su stigli do sultana.) ulo
se i da je bio veliki ratnik u borbama protiv Rusa
i da je bio ranjen sedamnaest puta. Najzad je pao
u rusko zatoenitvo i odveden je na neko pusto
ostrvo u Crnom moru.
Dok je leao u eliji, sjetio se svog sela u
dalekoj Gori. Sjetio se svojih roditelja i djevojke
Asime kojoj je obeao da e se, kad-tad, vratiti.
Uvijek mu se javljala njena slika kako sa esme
u centru sela ugumom zahvata vodu. Ta ga je
slika pratila i u svim pehlivanskim borbama
irom svijeta. Sa tom slikom je nizao pobjede.
Odluio je da se, ukoliko bude puten iz
tamnice, odmah vrati u svoj gotovo zaboravljeni
kraj. Tek je u tamnici shvatio da slava i junatvo
unitavaju ljudskost i osjeanja, shvatio je da u
ivotu postoje i sitnije stvari koje donose vie
radosti. U tamnici se sjetio i stare majke koja ga
je molila da ne odlazi, jer se, govorila je, niko
odatle nije vratio.
Po sklapanju primirja sam je sultan traio
da Karcula bude osloboen. Izvrena je
razmjena zarobljenika i on je puten u zamjenu
za nekoliko visokih ruskih oficira.
U Stambol je stigao mrav i nedovoljno
zacijeljen. Bio je gladan i iznemogao. Uao je u
prvu ainicu i poruio cijeli jemek koji su imali.
38

Toliko se prejeo da je pao i na mjestu ostao
mrtav. Barem je takav haber stigao u selo.
Takav je haber stigao i do njegovih starih
roditelja. I njegova djevojka je tada presekla
svaku nadu da e Emin odrati amanet.
I sve do danas u selu se pria da je tako
zavrio veliki Karcula.

***

Kadgod neko pomene Karculu, meni se
javlja slika iz ranog djetinjstva. Bilo mi je
petnaest ili esnaest godina. ivio sam u jednom
malom kosovskom gradiu. Bila je rana jesen i
na susjedovom su krovu drijemali golubovi. U
duan ulazi starac, na prvi komija, Turin
Sado.
- Bak, Gore, bak!
Ispod kaputa vadi staru poutjelu gazetu.
Samo dva lista i veliki naslov EMIN GORALI
AMPION. I nekoliko fotografija. Na jednoj
Emin u naoj nonji, staroj. Na drugoj u
pehlivanskom kspetu, krupan kao planina. I
ispod nje PARIS 19.. godina.
Starac uzima novine i odlazi. Nikada nisam
saznao ta je jo pisalo u njima.
Kasnije sam esto pitao starije ljude u selu
da mi jo neto kau o Karculi. Znali su samo da
39

je bio veliki pehlivan, najvei u cijeloj Turskoj. I
nita vie. Sve je ostalo zamotano, u magli. Cijela
je naa prolost takva. Nejasna. U legendama i
fragmentima.
























40





























41




JETIM

Husein Roga je imao manje od deset
godina kada je, zajedno sa ocem i majkom,
krenuo u muhadirluk. Sada, 1984. godine, on je
gotovo starac od osamdeset godina. Poslije
sedam decenija po prvi put se vraa u svoj stari
kraj, u svoj zaboravljeni memljeet. Dok autobus
klizi evropskim dijelom Turske, na putu od
Istambula prema Jedrenu, kao kroz san javljaju
se slike iz najranijeg djetinjstva.
Bila je jesen i poele su prve kie poslije
dugog i sunog ljeta. Cijelo se selo spremalo na
put. Danima niko nije nita govorio, ali se u
vazduhu osjealo neto strano. Samo oni koji su
u ivotu doivjeli madir i ostavili mrtve i ive
znaju teinu rastanka. Ostali samo mogu da
naslute taj momenat. Jo ako pripreme za put
traju dugo, onda je situacija nepodnoljiva.
Mnogo je lake kad se odluka donese na brzinu i
kada nema vremena za tugu i plakanje. Od svega
je najtee odvojiti se od mrtvih, ostaviti mezarje
pored puta.
42

Tri prethodne godine su bile sune i zemlja
nije mogla da sve prehrani. I putevi prema
Tetovu i Prizrenu bili su nesigurni. Granica, koja
jo nije valjano uspostavljena, donosila je
nesreu. Vojske dolaze i odlaze i ostavljaju
grobove. Ponekad na sirotinju udare i haramije.
Ne znaju od koga da se brane. Sve to poveava
nesigurnost i nematinu. Muhadirluk se ini kao
jedini izlaz. Samo da se izvue iva glava.
Hou li nekoga prepoznati? Ima li koga jo
u ivotu? Svakako moram prepoznati Ahmeda.
Bili smo komije i drugari. Imao je plave oi bez
trepavica. Moda jo nekoga, ali koga? Od tada je
prolo mnogo vremena, gotovo cijeli vijek. Sve je
prekriveno prainom. Muhadiri ive dva ivota.
Ne, oni ne ive. Oni samo dva puta umiru.
Toga dana je krenula najvea skupina,
gotovo pola sela. Oni koji se jo nisu odluili za
put, ispraali su ih do Stratorja. Muhadiri su
odatle nastavljali put prema Tetovu ili Prizrenu.
Tu su ostale mnoge suze, tu je mnoga sestra
zadnji put vidjela brata, tu su se odvajali meraci.
Mnoge je taj rastanak pratio tokom narednih
godina i ovdje ali i tamo, na obali Crnog mora.
Na skopskoj stanici prava guva. Pristigle
su Sanaklije, Arnauti Kosovari, Rekalije, Gorani
i poneko iz upe i Podgora. Vozovi naikani,
tuga beskrajna. Sve neizvjesno.
43

Najvea skupina iz naeg sela stigla je na
obalu Crnog mora, u blizini atalde. Takav su
raspored dobili. Ranije su u tom selu ivjeli
crnomorski Grci koji su tokom rata protjerani u
Grku. Nai su uli u naputene kue koje su u
poreenju sa kuama koje su ostavili bile prave
kule. Crkvu, koja se nalazila u centru sela, su
preuredili u damiju.
I u novom kraju im nije bilo lako. Glad je
esto navraala u njihove domove. Rat jo nije
bio zavren. Jednoga dana su pozvali sve odrasle
mukarce da ih, navodno, upiu u neke teftere
kako bi im dodijelili ito i druge namirnice.
Kasnije su saznali da je to bila varka, jer su ih
evidentirali za odlazak u rat. Sve sposobne
mukarce su odveli na ratita kod Galipolja i
anakala. Mnogi su, nevjeti ratovanju, izginuli
kao jaganjci. Tih dana se veina popimanila to
je ostavila stari kraj.
Majke i djeca su godinama ekali da se
njihovi najmiliji vrate. Tek se poneko vratio.
Ostale su mnoge udovice i poneki starac. I majke
nikada neutjeene.
Mene je majka svakoga dana izvodila na
brdo na kraju sela gdje smo do akama ekali da
se babo vrati. Popeli bismo se na najviu stijenu
pored mora sa koje se vidi daleko, ak do kraja
Jalikeja, i satima ekali i gledali u daljinu. Babo
44

se nikada nije vratio. Nikada nismo saznali kada
je i kako zavrio. Jedino sam saznao da sam ostao
bez oca, da sam jetim. Taj sam biljeg nosio
itavog ivota. Jetimi brzo odrastu, jer nemaju
djetinjstvo. Njih uvijek mue problemi odraslih. I
danas se jo pitam za kojeg sam sultana ostao
jetim. Mnogo godina docnije majci su donijeli
medalju kojom je odlikovan moj rahmetli babo.
Ja je nikada nisam pogledao. I u koli, kad su
nam govorili o slavnim bitkama, ja sam najvie
mrzio uitelja to me podsjea na oca.
Kasnije sam itavog ivota radio kao
umski radnik. Pravili smo umur i brodom ga
prevozili do Istambula. Nikada nisam zaradio
dovoljno da posjetim stari kraj. Ovo su djeca
zaradila i htjela da mi ispune elju. Predloili su
mi hadiluk i Goru. Ja sam se odluio za Goru, a
na had u, ako Bog da zdravlja, kasnije. Pitao
sam i seoskog imama ta misli o tome. I on je
rekao da je za mene vei hadiluk ako posjetim
stari kraj.
Amida-Mustafa mi je priao da su nai
iseljenici iz Turske trideset godina nakon odlaska
prvi put posjetili Goru. Govorio mi je da je
veina bila u istim gunjevima sa kojima su otili
odavde. I bili su mravi kao prije.
Na obali Crnog mora sam uvijek sanjao
izvor na livadi nie Barbule. Sanjao sam i stariju
45

sestru koja se vratila sa Stratorja i koju vie
nikada nisam vidio. Nikada joj nismo napisali da
je babo nestao. Tako je odluila majka. Nismo
htjeli da je bolom ubijamo.

Guva na tursko-bugarskoj granici. Husein
za trenutak prekida svoje putovanje u prolost. I
glasno progovori: Sigurno u nekoga
prepoznati.



















46





























47



AMAR

Sulejman Toro je bio kiridija i skoro je
svakoga dana iao do Prizrena za potrebe seoske
andarmerije. Putovao je po sedam sahata u
jednom pravcu kako bi prehranio enu i dvije
male kerkice Haderu i Fejziju. Bio je tih i
skroman ovjek i veoma je rijetko govorio, jer je
imao uroenu govornu mahanu mucao je.
Bilo je ljeto 1931. godine. Jednog julskog
dana Suljo je sa enom i kerkicama plastio
sijeno na livadi iznad sela. Negdje iza ruka do
njega su svratila dvojica andarma koji su se
vraali nakon obilaska granice prema Albaniji.
andarmi su ga dobro poznavali, jer im je vrio
usluge i esto kupovao razne stvari iz Prizrena.
Suljo je odmah shvatio da stvar nee izii na
dobro, jer se tek tada sjetio da je zaboravio da im
iz Prizrena kupi rakiju.
- Suljo, gdje je rakija? poeo je da se dere
jedan pripiti andarm.
- Za-bo-ra-vio sam mucajui je odgovorio
uplaeni Suljo.
andarm se zaletio i poeo da ga bije i
rukama i nogama. Suljo se branio koliko je
48

mogao. Potrala su i preplaena djeica ne bi li
pomogla raskrvavljenom ocu. ena je stajala po
strani plaei se da joj se neto ne dogodi. Kad
su mislili da su dovoljno naplatili greku,
andarmi su na livadi ostavili onesvjeenog
Sulejmana. Tek tada je potrala i ena i nekako
su ga, polivajui vodom po licu, povratili k sebi.
(Sve se ovo dogodilo u vrijeme kada je selom
patrolirao po zlu zapameni andarm Savi koji
je utirao svakoga koga bi sreo sa bijelom
ravnom kapom na glavi.)
Unakaen i do srca uvrijeen Suljo naputa
livadu i silazi u selo. U akam istoga dana plaa
seoskom telalu da oglasi da on, Sulejman Toro,
prodaje kuu i imanje. Njegov brat, koji je bio i
seoski kmet, uzalud pokuava da ga odvrati od
namjere govorei da su andarmi bili pripiti i da
nisu znali ta rade. Ali, sve je bilo uzalud. Suljo
je donio vrstu i konanu odluku muhadirluk
(madir). Put u daleku Tursku.
Za nekoliko dana prodao je sve to se
moglo prodati, mada su seljani izbjegavali da
kupuju od njega iz straha od andarma. Pokupio
je najpotrebnije stvari i sa enom i kerkicama
krenuo na put bez povratka.
Otiao je tiho prije sabaha i nikada se nije
vratio u svoj rodni kraj. Mnogo godina kasnije u
selo je stigla njegova ena i ispriala da Sulju
49

niko ne moe natjerati da posjeti stari kraj.
Govorila je da su se prvih godina po dolasku u
Tursku mnogo namuili i da su i tamo esto
gladovali. Priala je da se Suljo i u Turskoj esto
u snu plaio andarma. Kada je iz starog kraja
dolazio po neki haber da se i tamo dobro ivi,
Suljo nije vjerovao i kratko je odgovario:
uur da je tako, a ja znam kako je.
U selu je ostala pria o njemu i njegovoj
moralnoj vrstini. Zapamen je kao siromaan
iradija ,ali jak u namjeri da sa utekom koji
je dobio ovdje vie ne moe ivjeti. Da je na
livadi bio sam, podnio bi i vee batine. Ali
ovako, sa ovim ponienjem nije mogao da enu i
djecu pogleda u lice. Nije mogao smisliti neko
opravdanje za nemo koju je pokazao pred
andarmima. Jedino to je mogao da uradi bilo
je bjekstvo i odluka da se nikada ne vrati u svoj
rodni kraj. Mnogo godina kasnije, kada je kerke
udomio i stekao neki imetak, ena ga je zamolila
da obiu stari kraj i posjete svoje ive i mrtve.
Kratko joj je odgovorio: Ti idi, a mene ostavi
na miru i ne otvaraj mi rane koje sam zalijeio.
Tako je i bilo. Njegova ena je posjetila svoju
rodbinu u Gori, ali po povratku u Tursku svome
muu nije htjela nita pominjati. Rekla mu je
samo da mu brat halali nijet i da mu je ao to
mu se i on nije pridruio.
50

U selu se i danas govori o Sulejmanu i
njegovoj odluci. Svi kau da je to bio visoko
moralni in i da tako neto mogu uraditi samo
veliki ljudi kojih je danas sve manje. A
Sulejman Toro je, zaista bio takav. Naizgled
sitan i beznaajan ovjek on ima visoko mjesto u
naem historijskom pamenju.
I svih proteklih godina kao pojedinci i kao
cjelina bili smo na iskuenju. Mnogi se na brzinu
odlue i napuste svoj kraj, svoj dom. ini mi se
da mnogi to urade bez razloga i po nekoj
inerciji. Jednostavno, spakuju stvari i nema ih.
Samo se pravac neto promijenio. Ipak, svako je
odgovoran za sebe i svoje najblie.
Kad se ele istaknuti moralni principi i
snaga obinih ljudi, uvijek se u naem selu za
primjer uzima Sulejman Toro. Iz tih razloga i ja
mu ustupam mjesto u svojim crticama. Samo
ne znam da li je to dovoljno.









51



OVJEK NA BIJELOM KONJU

esto sam pitao svoga amiidu, Mustafu, da
mi neto kae o njemu. Ali uvijek, kad bih
zapoeo razgovor o babu, amida bi samo
odmahnuo rukom i procijedio kroz zube: Ostavi
to, bilo pa prolo. Dugo mi nije bilo jasno zato
amida izbjegava da govori o tome.
Ipak, jednoga dana pozvao me je u svoju
odaju i ispriao neto to e me pratiti itavog
ivota.
U proljee, druge godine po osloboenju,
u nae selo je na bijelom konju doao, bolje rei
dojahao, Ahmed Saip.
U vojnikoj uniformi, ne silazei sa konja,
zatraio je od staraca okupljenih ispred seoske
damije da mu pokau kuu naeg prvog
komije Naima. Svi su skoili, a opavi Alija ga
je odveo do komijine kue. Istoga dana Ahmed
se uselio u Naimovu kuu, a ovome pokazao
rjeenje za preseljenje u optinsku zgradu.
Uzalud je komija govorio da ima malu djecu i
da je optinska zgrada trona i vlana i da se
svakoga asa moe sruiti. Na kraju je morao
postupiti po nareenju i napustiti svoju kuu.
52

Od toga dana dobili smo novog komiju,
ovjeka na bijelome konju. Govorilo se da sa
konja silazi samo kad spava i kad vri nudu.
Inae, na konju i jede i pije.
Na zboru graana, koji je odran prvog
dana po njegovom dolasku u selo, zaprijetio je
da e ubiti svakoga ko se bude usprotivio
izgradnji nove narodne vlasti.
Tvoga oca nikako nije podnosio. Uvijek bi
mu skrenuo panju da mnogo ne filozofira jer,
govorio je, potrebni su nam radnici, graditelji, a
ne mudraci. Socijalizam se gradi rukama a ne
priom, bila je sva njegova mudrost.
Jednom , za vrijeme otkupa, tvoj se babo
posvadio sa komisijom koja je vrila mjerenje
ita. Nije prihvatao da se uzorci uzimaju iz
najbolje parcele. Uvee ga je Ahmed pozvao u
optinsku zgradu. Vratio se kui poslije ponoi
isprebijan i sa modricama po licu i tijelu.
Govorio sam mu da ne zamee kavgu, jer
ut sa rogatim nikada ne moe. On je samo
utao. Bio je mlad i nije se mirio sa mnogim
stvarima koje su se deavale u selu.
U proljee 1951. godine bio sam na radnoj
akciji na Novom Beogradu, dva mjeseca.
Telegramom su me pozvali da doem kui. Nisu
mi kazali zato. Sve sam oekivao, ali to ne.
53

obani ga pronali kod Izvora, na vrbi. Sam
je sebi presudio. Na denazi je bio i Ahmed.
Tvoja majka mi je priala da su ga, dok sam
bio na akciji, esto nou pozivali u optinu i da
je bio zamiljen. Govorio je da sam mu potreban
i da ne zna kako e. Priala je da se budio nou i
da je sanjao kako ga bijeli konji proganjaju po
itu.
Nekoliko dana nakon denaze otiao sam u
optinsku zgradu, kod Ahmeda. Kad sam uao,
pisao je neto na maini. ekao sam neko
vrijeme, a onda ga upitao:
- ta ste uradili od brata?
On me je samo pogledao. Neko je vrijeme
utao, a onda skoio, lupio akama o sto i poeo
da se dere:
- Mar napolje, dukelo jedna! Hoe
da kae da sam ja!
Izaao sam vani. Bilo mi je teko i nisam
znao ta da radim. Bio si u kolijevci i mislio sam
ta e biti sa tobom. Plaio sam se da nam se
kua ne zatvori, da nam se korijen ne sasui.
Kad je amida zavrio, jo dugo sam utao.
Kroz glavu su mi jurili bijeli konji. Pokuavao
sam da stvorim lik svoga baba. Najzad sam ga
upitao:
- Pa dobro, zna li zato se ubio?
-Ne, i nikada niko nee to saznati, rekao je.
54

Od tada je prolo mnogo godina. Kroz selo
vie ne prolazi ovjek na bijelom konju. I
amida Mustafa nije vie meu ivima. A
Ahmed Saip se preselio u varoicu. Jedno
vrijeme je ivio sam bez prijatelja. Propio se i po
cio dan amio u maloj birtiji na kraju varoi.
Hvalio se da je u mladosti u Beogradu pohaao
nekakv kurs za pijune i da je kod Rankovia bio
visoko rangiran, ak je govorio da je bio meu
deset najpovjerljivijih ljudi. Do rata na Kosovu
pokazivao je neki papir sa potpisom Rankovia,
jer je smatrao da je to neka privilegija koju treba
iskoristiti. Kasnije je prestao da govori o tom
periodu svoga ivota, jer je shvatio da zbog
svoje prolosti moe imati problema.
Nakon rata na Kosovu, nae selo su
posjetili mnogi koji su proteklih decenija
protjerani u Tursku i druge zemlje. Zaim ve
etrdeset godina ivi u Briselu, poto mu je
najprije porodica proglaena za neprijateljsku.
Zanimljiv je sagovornik, jer pamti mnoge
detalje iz onog vremena. Dok priamo na terasi
seoske kafane, prdravajui se takama,
pribliava se starac od osamdeset godina i sjeda
za susjedni sto. Zaima pitam da li ga poznaje, a
kada odgovori odrino, kaem mu da je to
Ahmed Saip.
- Poznaje li me Ahmede? pita ga Zaim.
55

- Ne, ko si ti? odgovara Ahmed.
- Ja sam Zaim. to ti bi da puca na mene?
Zna li da sam imao samo sedamnaest godina.
Da si me pogodio moda bi me spasio svih
muka. Zna li ko puca na ovjeka? Samo oni koji
nemaju drugih rjeenja. A vi niste znali za druga
rjeenja.
- Zna Zaime, ja sam htio i sebe da ubijem.
Prole godine sam rukama uhvatio golu icu,
ali sam ostao iv, jer je izbacio osigura.
- To nije isto, moj Ahmede. A moli li se
Bogu?
- Molim se skoro svakoga dana, odgovara
Ahmed.
- Malo je to, Ahmede, malo. Koliko ste vi
grjeni i koliko ste zla nanijeli ljudima, morate
se bez prestanka, do kraja ivota, moliti kako
biste lake napustili ovaj dunjaluk.
Prologa ljeta Ahmed je umro poto se
najprije dobro napio. U zoru ga je policija
pronala pored kontejnera za smee. Ljekari su
utvrdili da je uzrok smrti pretjerana doza i
trovanje alkoholom.
Do groblja ga je otpratilo nekoliko ljudi.
Otiao je kao da ga nije ni bilo. U selu se
govorilo da je ivio kao pas i da je kao pas i
zavrio.
56

A ja esto razmiljam o ocu i tajni koju je
ponio. Kad vidim bijelog konja, uvijek se sjetim
oca i njegovog sna. Sjetim se i svoga djetinjstva
kroz koje me je kao sjenka pratilo ime jetim i
viedecenijska nepodobnost moje familije.























57



GRANICA

ivot na granici je zanimljiv, pun promjena
i veoma opasan. Granica prema Albaniji je
uspostavljena dvadesetih godina prologa vijeka
nakon petsto godina turske vlasti. Uvijek je u
vrijeme burnih dogaaja dolazilo do ruenja
granice i pomjeranja stanovnitva. Tako je bilo i
tokom Drugog svjetskog rata, ali i nakon
posljednjeg rata na Kosovu. U naem narodu se
pamti reenica koju je nekom naem ovjeku
rekao komija negdje u Crnoj Gori. Kada mu je
na ovjek kazao gdje ivi, ovaj ga je upitao:
Pravite li kue na tokovima? (aluzija na
nesigurnost ivota na granici.)
Poslije Rezolucije Informbiroa 1948.
godine, granica prema Albaniji je zatvorena,
gotovo blindirana. Gora je zidom do neba
podijeljena na dva dijela. Sa obje strane ostale su
razdvojene porodice, najblii. Preko etrdeset
godina mnogi su ivjeli sa bunarom u dui.
Mnoge su majke umrle ne videvi svoju djecu i
obrnuto. Tako je bilo do nedavno.
Nau su tetku grabili nekoliko dana prije
zatvaranja granice i odveli je u neko selo iza
58

eljezne linije. Priali su da se vrsto odupirala
otmiarima i da im se u jednom trenutku ak
izvukla i rukama prikljijetila za neko stablo, te
su morali testerom da sijeku stablo i tako je
odnesu do novog doma. Svadbu su joj napravili
bez prisustva rodbine, jer je granica ve bila
zatvorena.

Postoji jedno gorsko selo u Albaniji koje se
zove Orikle. To je malo selo koje je gotovo na
kamenu. Pria se da itelji ovoga sela do
podneva govore na jezik a od podneva albanski.
U blizini ovoga sela je albansko selo Lomja,
koje se bukvalno nalazi na kamenu.
Pria se da je u tursko vrijeme neki
Lomjanin ubio ovjeka. Kada su zaptije iz
Prizrena nekako stigle do sela i uhapsile ubicu,
neko od njih je predloio da ga puste i nikako ne
vode u grad. Tako su i uradili.
Kada su se u Prizren vratili neobavljena
posla, svom pretpostavljenom su objasnili da su
ubicu uhvatili a potom ga pustili, jer mjesto u
kojem on ivi nita nije bolje od zatvora. On je,
govorili su, od roenja osuenik. Ovako bi
moda, nakon izdrane kazne, ostao da ivi u
gradu i kazna bi mu se pretvorila u nagradu.

59

Prvih godina nakon Rezolucije, pjesma je
bila jedini nain sporazumijevanja. ene i
djevojke bi se popele na neko brdo u blizini
granice i pjesmom kazivale novosti sa jedne i
druge strane - ko se oenio, ko je umro, ko
odveden u logor ili slino. Vojnici sa obje strane
granice nisu razumijevali poruke, jer se pjevalo
na naem jeziku.
Tetki su jednom prilikom pjesmom prenijeli
da joj je umrla majka. Komije i prijatelji su
poeli dolaziti na hatar. Ovo je stiglo do
Sigurimija, albanske tajne policije, pa su poela
dugotrajna ispitivanja odakle im vijest o smrti.
Pokuali su da se nekako izvuku, ali nisu mogli,
jer godinama nije bilo nijedne vijesti sa druge
strane granice. Na kraju su morali priznati, tako
da je bio provaljen jedini nain komuniciranja.
Sigurimi donosi odluku da se u blizini granice ne
smije pjevati. Nastupa potpuni mrak koji traje
decenijama. Mnogi su umrli ne doekavi da
vide svoje najblie.
Mnogo godina kasnije, nakon 1990. godine
i promjena koje su se dogodile u Albaniji, Sejdi
Dokle iz Borja mi je priao o mnogim
zanimljivim dogaajima sa one strane granice,
koje je godinama marljivo zapisivao u svom
dnevniku. I priu o tetki sam pronaao u
njegovoj zaostavtini.
60

Tu sam naao i priu o nekom Faiku koji je
bio osuen na osamnaest godina zatvora zbog
toga to je sluao pjesme na radio Skoplju.
Komija ga je prijavio kod Sigurimija, albanske
tajne policije, jer se i to smatralo neprijateljskim
djelom. Na suenju je predloio da naprave
radio koji e hvatati samo Tiranu, kako ne bi
sluali druge stanice. Nita mu nije pomoglo.
Najbolje godine ivota je proveo u nekom
logoru nadomak Skadra radei u kamenolomu. I
njega sam sreo 90-tih godina prologa vijeka.
Ostao je bez porodice i traio da mu pomognem
kako bi stignao do Novog Sada u kojem je
ivjela njegova prijateljica koju je upoznao u
logoru. Nisam saznao da li je pronaao, ali sam
uo da je umro iznenada kao to obino umiru
ljudi koji su, krivicom drugih, od ivota dobijali
samo uvrede i ponienja. Ljudi koji, zapravo, i
nisu ivjeli, ve samo troili dane.
I priu o musafima sam takoe pronaao
u Sejdovom dnevniku. Kada je 1967. godine u
Albaniji vjera zabranjena dekretom, on je sve
knjige sa vjerskim sadrajem pohranio u drveni
sanduk sa duplim dnom. Tu su ostale vie od
trideset godina. Knjige su sauvane od unitenja
u doba bezbonikog reima, ali sada nije imao
ko da ih ui. ak niko nije htio ni da ih pregleda.
Sejdo je prije nekoliko godina preselio na ahiret,
61

a iza njega je ostao njegov dnevnik kao
svjedoanstvo i slika jednog vremena i jednog
neuspjelog eksperimenta sa ljudima.
I ja sam svih proteklih godina bio vezan za
nae ljude u Albaniji. Uvijek sam se pitao ta se
krije iza linije. Njima sam posvjetio i nekoliko
svojih pjesama. alio sam ih puno zbog sudbine,
zbog totalitarizma u koji su upali tuom
krivicom. Po zavretku rata na Kosovu, obiao
sam naa sela tamo i vidio jad i bijedu. Vidio
sam i bunkere na svakom koraku. Vidio sam
ljude kojima je neko pokuao oduzeti duu. Da
se po zidovima pojedinih domova ne vide ostaci
parola iz Enverovog perioda, ovjek bi pomislio
da se vratio u XVII stoljee, jer sve na to
podsjea .
Kasnije sam sve ree odlazio tamo.
Ponekad su sa te strane dolazili i pljakai koji
su ljudima krali stoku i drva, pa se moja alost
vremenom pretvarala u srdbu i bijes. Nisam
mogao vjerovati da tako postupaju ljudi u ovom
vremenu. Shvatio sam da je, na silu instaliran
vulgarni ateizam, ostavio duboke tragove u
svijesti ovih ljudi. Jer, kad neko prihvati
ateizam bez nauke i saznanja, onda je on samo
vapijua praznina.
I Nazif Dokle, veliki ovjek sa druge strane
granice, mi je esto govorio o tom vremenu i
62

godinama koje su pojeli skakavci. Jednom mi
je rekao da se sada vie i ne udi tom vremenu,
nego se udi sebi kako je mogao biti ubijeen da
je to najbolji sistem na svijetu. U jednom pismu
iz 1992. godine napisao mi je: Samo oni koji su
ivjeli po albanskim zatvorima, moda znaju ta
te je moglo snai ukoliko si htio saznati neto
vie od onoga to je prolo kroz sito cenzure.
Ljudske iluzije i zablude nikada ne prestaju.
Samo se ponavljaju i razlikuju u nijansama.


















63



NIAN PLOA

Mlike je veoma pitomo mjesto i, kau,
najljepe selo u Gori. Smjeteno je na mjestu
gdje Brodska rijeka gubi brzinu i okrueno je
umama. Poznato je po tome to je proteklih
pedeset godina veina stanovnika emigrirala u
Beograd. Tamo danas ivi oko hiljadu Mliana a
u selu tek stotinu, mahom starijih, osoba. Seoska
kola je zatvorena, jer nekoliko godina u selu
nema nijednog uenika.
Meutim, Mlike je mnogo poznatije po
nian-ploi koja se nalazi na seoskoj damiji. To
je jedna pravougaona kamena ploa uzidana u
minare damije, desno od ulaza. Natpis je,
naravno, na arapskom i prevod na na jezik
glasi: Dogradio ovu veljelepnu damiju
Ahmed-aga u godini 1268. kao to je bila
sagraena 688. po Hidri, i tarih joj ree. I
ovaj natpis i godina koja se pominje izaziva
znatielju mnogih historiara i etnografa. Svi oni
postavljaju pitanje odakle Islam na ovim
prostorima daleko prije dolaska Turaka
Osmanlija.
Odgovor na ovo pitanje se, vjerovatno,
nalazi u predanju i dokumentima koji su
64

pronaeni u posljednje vrijeme. Naime, tokom
krstakih ratova je iz Sirije na prostor
Povardarja, a kasnije i Gore, stigla povea grupa
muhadira, preteno zanatlija. Poto su mahom
bili iz provincije i grada Halepa, njihovi dananji
potomci jo uvaju porodino ime Halepovci
(Aljabakovci) i ima ih u Mlikama, Kruevu,
Dragau i Restelici. Takoe ih ima i u Prizrenu
gdje su kovai i zanatlije. Ima ih i u drugim
dijelovima Kosova i Makedonije. Postojanje
pojedinih zanata u Gori (pukarski i kovaki)
dovodi se u vezu sa ovim porodicama.
I mlika damija i nian-ploa na njoj je,
najvjerovatnije, sa ovim povezana, jer slinih
dokumenata islamske kulture iz ovog perioda
ima i u Povardarju koje je tako blizu. Kao
potvrda ove teze je i dokumenat koji smo dobili
iz Damaska 1995.godine od Ministarstva Vakufa
Sirijske Arapske Republike, a koji u prevodu
glasi: Mi, Muftijstvo Okruga Halep, u Arapskoj
Sirijskoj Republici, potvrujemo da je porodica
Al-Aga jedna vrsta i drevna porodica od koje je
nekoliko lanova iselilo 1095. godine i
nastavljeno je njihovo iseljenje do 1291. godine i
izgradili su damiju u njihovom selu Mlike da im
bude mjesto za obavljanje vjerskih obreda. Na
osnovu toga, ova damija je zaista vlasnitvo
ovih porodica, odnosno, arapskih muslimanskih
65

iseljenih porodica i nije od osmanlijskih
graevina. Mi potvrujemo njihovo vlasnitvo i
molimo nadlene da im u tome pomognu.
(Slijede potpisi i peat)
Mnogi su proteklih godina sumnjali u
originalnost ove ploe i natpisa na njoj.
Meutim, predanje koje ivi i koje se prenosi s
koljena na koljeno kae da su mjetani sela znali
pravu vrijednost ove ploe pa su je kroz vjekove
uvali i sakrivali. Zna se da je damija dva puta
spaljena i obnavljana, a ploa uvana i sakrivana
po tavanima da joj se neto ne dogodi. Kada je
damija zadnji put obnovljena, ploa je uzidana
u zid minare. I danas je na tom mjestu i pokazuje
dubinu naih korijena.
Ja sam prije nekoliko godina, zadivljen
onim to sam vidio na mlikoj damiji, napisao
pjesmu Boanska jazija. Od svega to sam do
sada napisao ova pjesma mi je najdraa, jer je
nastala u jednom dahu.
Posebno me pogaa nemar i podanitvo
naih ljudi. Jo tee mi pada kada se divimo
tuim vrijednostima, a svoje ne primjeujemo. I
svih ovih godina sam pun neke srdbe i ne mogu
da se smirim gledajui lutanje i tumaranje
jednog dijela naeg naroda. I Boansku jaziju
sam zavrio stihovima:

66

Drugi bi da te imaju
pjesmom do neba slavili tvoju ljepotu
a Tebi
( oprosti naoj skromnosti )
ostaje samo nekoliko
mojih ubogih rijei






















67



AMIDA HILMO

Pamtim ga dobro iako sam bio mlad kada je
preselio. Pamtim ga po bijeloj bradi i zanimljivoj
kapi kakvih vie niko ne nosi u naem kraju. Ali
najvie pamtim njegove prie o konjima koje je
oboavao. Govorio je da su stone pijace bile
prvo mjesto koje posjeti kad stigne u neki grad.
Osim toga, priao je da se nije dugo zadravao u
gradu na ijoj pijaci nije bilo dobrih konja. Jer,
gdje ima dobrih konja tu su i ljudi dobri,
govorio je. Smatrao je da ovjek koji ne voli
konje nije ovjek, ve samo sjenka od ovjeka.
U ranoj mladosti, izmeu dva svjetska rata,
radio je u mnogim varoicama po Bosni i
Sandaku. Radio je u Stocu, Prijepolju, Rogatici,
Priboju na Limu i Sjenici.
Po tim gradovima su jo krajem XIX vijeka
stvorene prve kolonije doseljenika iz Gore,
posebno iz Borja. Gotovo da nije bilo grada u
Bosni i Sandaku u kojem nisu radili Borjani.
Mahom su bili slastiari i buregdije. Veina
njih je ostala tamo, a njihovi potomci samo iz
pria znaju da su im oevi i djedovi roeni
negdje na Jugu, na nekoj planini izmeu
68

Albanije i Makedonije. Imena kao to su
Kalabak, Koritnik, Galai zauzimaju posebno
mjesto u pamenju ovih iseljenika. Neki od njih
nikada nisu posjetili postojbinu svojih djedova,
ali su nauili gotovo sve pjesme i prie iz
staroga kraja. Znaju i imena najmanjih mjesta,
sokaka, stara porodina imena. Tamo su, u
Bosni i Sandaku, stvarali jedan poseban svijet i
nain ivljenja koji se prenosio priama starih
nana. I oni su u doba Enverovog reima
podijelili sudbinu svojih sunarodnika koji su
ostali iza linije. Njima je bilo mnogo tee, jer
im je rodbina ivjela tamo, dok su nae veze bile
neto slabije .
Takve su varoice najvie odgovarale
Hilmovoj filozofiji ivljenja. Samo su kasabe
mogle da ga zadre due vrijeme, dok vee
gradove nije podnosio. Govorio je da nikada ne
bi ivio u gradu u kome ne poznaje veinu
itelja. Jo je govorio da su u velikim gradovima
svi stranci.
Uvijek kad je dolazio u Goru, doveo bi
konja, mahom dobrog. Ljudi su dolazili da ga
posjete, ali jo vie da vide kakvog je konja
doveo amida Hilmo. Hvalio je svakog konja i
nije dozvoljavao da mu neko nae mahanu. To
su konji, a ne ovi nai koji su vie magarci nego
konji, govorio je u zanosu. Tako je podizao
69

cijenu konjima, jer ih je poslije par dana obino
prodavao.
Drugi svjetski rat ga je zatekao u Priboju na
Limu gdje je pravio lokum i eerleme i na tabli
ih prodavao. Kada je poetkom 1942. godine
uo da je u Fou ula italijanska vojska, pourio
je tamo mislei da e prodavati svoje proizvode.
Ali, prevario se. Ubrzo u Fou ulaze etnici koji
vre strane pokolje nad muslimanskim ivljem
u Istonoj Bosni.
etnici i druge lokalne srpske postrojbe
pobili su na tisue muslimana u zimu sa 1941.
na 1942. nodinu i u ljeto 1942. godine. Najvei
su pokolji bili izvreni u okolini Foe i ajnia.
Najmanje 2000 muslimana pobile su ondje
postrojbe pod zapovjednitvom lokalnog
etnikog komandanta Zaharija Ostojia u
kolovozu 1942. godine, a u veljai 1943. godine
pobijeno ih je vie od 9000, od kojih 8000
starijih ljudi, ena i djece. (V.Dedijer)
I Hilmo je bio u grupi koja je odvedena na
strijeljanje. etnici su ga pretukli i mislili da je
mrtav. Kundakom su mu razbili eonu kost. Ne
pomjerajui se saekao je no i krenuo prema
Priboju. Sedam dana mu je trebalo da stigne od
Foe do Priboja. Putovao je samo nou, dok se
tokom dana sakrivao u neki gusti. Do kraja
70

ivota ostalo mu je veliko udubljene iznad nosa,
na mjestu gdje mu je smrskana kost.
Kad se malo oporavio, krenuo je prema
Gori. Putovao je danima, to na konju a to
pjeice. Negdje u Deanima primjetio je da mu
nema konja. Sluajno je pored njega proao neki
ovjek na konju iza kojeg je odzvanjao topot
kopita na kaldrmi. Najprije je pomislio da je
njegov konj bos (nepotkovan), ali kada se
okrenuo, vidio je da u rukama dri samo oglav a
da konja nema. Iz Deana se vratio nazad u Pe i
tamo u parku pronaao konja.
Amida Hilmo je bio rodom iz Globoice, a
dobro je poznato da Globoani mnogo vole
konje i drva. O kojnima bi priali danima i
nikad ne bi propustili konjske trke. Ranije su
organizovane za svaku svadbu ili praznik. Sada
u Globoici nema nijednog konja za trku. Trke
konja ima jo jedino u Retselici i tada gotovo svi
odrasli mukarci iz Globoice odlaze u dvanaest
kilometara udaljenu Restelicu da bi uivali u
sportu koji polako izumire. To se deava i sa
drugim stvarima koje su nekada bile sastavni dio
ivotne radosti.
A drva, bilo ogrevna ili tehnika, su
posebna pria za Globoicu. I danas se pominje
dogaaj koji se desio prilikom raspada bive
Jugoslavije. Tada je blizu Globoice, na putu
71

prema Borju, prestala da radi Carina. Mjetani sa
obje strane granice su pojurili da prigrabe neto
namirnice, posue ili drugo. Amida Hilmo,
koji je prvi stigao u dvorite Carine, uzeo je
trupac na kome se cijepaju drva i to donio kui.
Kad je to vidjela njegova ena, bila je bijesna i
nije mogla da se naudi njegovoj naivnosti. Svi
su nosili neto vrijedno, a on je natovario balvan.
eni je samo kratko odgovorio: Nikada nismo
imali ovakav trup za drva.
Postoji legenda prema kojoj je u Globoici
nekada postojala stroga zabrana see bukovog
drveta sa estaka. Za umokradice je bila
predviena stroga kazna. Ukoliko bi neko bio
uhvaen da krade drva, u centru sela vaen mu
je zdravi zub. Na taj nain se uma titila i drva
su se mogla koristiti samo za pravljenje alata
rala, samara, dralja i slino. ( Danas je estak,
mada pripada umskom gazdinstvu i tite ga
dvojica plaenih umara, na udaru mnogih i sa
jedne i sa druge strane granice. alosno je
posmatrati kako se rastae neto to je nekad
imalo simboliku discipline i reda naeg naroda.)
Amida Hilmo je kasnije, kad je prestao
odlaziti na gurbet, postao seoski imam. Onako
priuen, vie je koristio ivotno iskustvo nego
neko znanje dok je dematlijama drao dersove.
Neki su govorili da je dobar imam, dok su drugi
72

zbog njega prestali dolaziti na namaz, jer su
smatrali da dambaz ne moe biti hoda.
Njega je to mnogo estilo, pa je umio kazati:
Zato dolaze u seosku kafanu gdje esto igram
domine. Tamo im ne smetam. A u damiju ne
dolaze zbog mene, ma nemoj! To oni samo trae
razlog da ne bi obavljali svoje dunosti. Oni ne
bi u damiju , taman da je reisul-ulema imam.
Kad je preselio, najmlai sin je Hilmi
napravio mezar sa nianima. Braa su se
dogovorila da e zajedniki praviti mezar, ali je
najmlai sin iz Novog Pazara donio velike
mermerne niane sa natpisom o godini roenja,
preseljenja, ali i imenima onih koji podiu nian.
Kasnije je najmlai sin Hilmov nekoliko puta
od brae traio da plate svoj dio za mermerne
niane, a kad to nisu uradili, on je na nianu, iza
njihovih imena, dopisao: Nisu dali pare. I to
je bilo u skladu sa ponaanjem rahmetli-Hilme,
koji je itavog ivota bio poseban. U mladosti je
radio stvari koje je trebalo raditi kasnije, dok je u
starosti radio neto to je propustio u mladosti.
Zbog toga je svaki njegov postupak ostao
posebna pria za okolinu. I danas se u naem
kraju veoma esto uje reenica: Tako je
govorio rahmetli Hilmo.


73



RAT I NAFAKA

Tri dana prije poetka NATO napada Faruk
Bego je sa porodicom napustio kuu i radnju u
V. na Kosovu i jedva se dovukao do Gore.
Iskustvo iz prologa rata ga je uilo da je u
vrijeme ratnih deavanja Gora najsigurnija zbog
udaljenosti od vanijih puteva.
Do kue je putovao preko Brezovice, jer je
put kroz crnoljevsku dolinu i Dulje bio zatvoren
zbog borbi koje su se na tom prostoru vodile
vie od godinu dana. Poliscijske i vojne kontrole
su bile este i autobus kojim su putovali bio je
zaustavljan i kontrolisan desetak puta od
Pritine do Dragaa.
Faruk je bio od onih ljudi koji su uvijek
gledali svoja posla. Tokom prethodnih godina
nije se eksponirao i zauzimao stranu albansku
ili srpsku. esto je govorio da je ovo Balkan i da
je bavljenje politikom hodanje po ici i da u
svakom trenutku moe pasti i nestati. Tako je
vaspitavao i svoju djecu koja su u svemu liila
na oca. I u selu su vaili za povuenu i primjernu
porodicu.
74

Kada je zapoelo bombardovanje, bio je
uplaen i danima nije izlazio iz kue. Djeci je
zabranio da naputaju kuu da ih sluajno ne bi
mobilisali u jugoslovensku vojsku to bi bio kraj
svih njegovih nada da e zadrati kuu i radnju u
V.
U svom dnevniku, koji je vodio svih 78
dana bombardovanja, zapisivao je dogaaje i
svoja ratna preivljavanja.

Nedjelja, 28. mart 1999.
Prvi je dan Kurban-Bajrama. Sam sam u
svojoj kui. Danas je peti dan NATO napada.
Osjeam neku tjeskobu oko sebe, u sebi. Strah.
Bajram-namaz smo klanjali u seoskoj damiji i
posjetili mezarluke. Sve je sivo, sumorno. Loe
vijesti stiu sa svih strana. Ne znam ta e biti sa
nama. Noi su duge i presporo prolaze. Sa prvim
sumrakom iskljue struju i nema je do jutra.

Srijeda, 31.mart
Zbunjen sam situacijom i ne mogu da
shvatim neke stvari koje se pripremaju.
Vjerovatno su negdje napravljeni planovi u koje
emo se teko uklopiti. Niko ne zna ta nas eka
i to nam valja initi. Boe veliki, zar e nas
zadesiti sudbina Bosne? Pitam se da li e poslije
75

svega to se ovdje deava ivot uopte imati
smisla.

Nedjelja, 25. april
Proljee se zaplelo u kronjama. Nikada
ljepeg proljea u baama, po livadama, a
nikada vee tuge u dui. Nikada veeg srtaha za
sutra. Sve je tako neizvjesno i sve smo dalje od
radosti. Sada jo vie shvatam ono to se
deavalo u Srebrenici prije nekoliko godina.
itam Korkutov prijevod Kurana koji me
smiruje i daje neku nadu da moda ima nekog
izlaza iz ovog zatvorenog kruga. Primjeri iz
Knjige daju mi utjehu da emo se izvui iz ovog
haosa i ludila. Plaim se da e na narod platiti
visoku cijenu u ovome ratu. Stvari se kreu
svojim tokom i mimo nas, a mi smo samo
posmatrai i bespomoni sudionici u haosu.

Nedjelja, 16. maj
Jo jedan proljetni dan putuje ispunjen
bolom i strahom. Jo jedna nedjelja ne donosi ni
zraak svjetlosti. Jo jedan dan koji slii drugim
danima. Ljepota vie ne stanuje ovdje. Nikada i
nita vie nee biti kao prije. Ne mogu da
zamislim od ega e ljudi ivjeti kad je sve
uniteno. Ne mogu da zamislim kako e ljudi
76

ivjeti jedni pored drugih poslije tolikog zla koje
je uinjeno.

etvrtak, 27. maj
Vijesti ne najavljuju skori mir. Postoje
samo lane inicijative, trikovi. U Hagu je
podignuta optunica protiv Miloevia i jo
etvorice elnika. Po okolnim brdima padaju
granate. NATO nastavlja svoj posao.
Glad prijeti mojim susjedima, prijeti svima.
Mi smo gotovo kao u logoru. Okrueni minama
sa svih strana, bez puteva, bez nade.
A ratno proljee putuje tromo, sa
izbrisanom granicom izmeu dana i noi. Putuje
jedno proljee koje emo, ako Bog da te
preivimo, pamtiti do smrti.
Neke udne ptice pjevaju po cijelu no.
Neke ptice kakvih do sada nije bilo u naem
kraju. Moda su, traei ljude, stigle do nas
preplaene od neprekidne buke. I tokom rata u
Bosni mnoge su zvjeri stigle do naih krejeva
bjeei od neprekidne pucnjave.

Nedjelja, 30. maj
ovjek se na sve privikne. Noas u jedan
sat po ponoi su po trei put od poetka rata
dolazili apai. To su helikopteri koji tokom
noi gaaju poruene karaule i poloaje
77

jugoslovenske vojske. Paljba je trajala 35
minuta. Ove letjelice prireuju strvian prizor
usred noi. Njihova buka je uasna i stvara
paniku od koje niko ne moe zaspati do jutra.
Mala djeca plau i niko ih ne moe smiriti.
Prilikom prvog napada, prije gotovo mjesec
dana, bila je poruena karaula iza Koritnika i
tada je poginulo vie vojnika meu kojima i
jedan vodnik iz Ljubote.

Subota, 5. juni
Rat je, izgleda, pri kraju.Toplo vrijeme,
sua. Valjda je rat nesrea koja ne dolazi sama.
Sa svoja dva bratanca iao sam u planinu
po tavalj i cvijee. Iznad nas, mada rijetko,
nadlijeu avioni. Sa okolnih brda odjekuju
rafali. To srpski rezervisti i regularna voska
slave pobjedu nad NATO-m. udan neki
narod. Od kosovske bitke do danas slavi poraze i
pretvara ih u pobjede. Nedavno sam u jednom
udbeniku historije proitao da je ishod
kosovske bitke jo nepoznat. Bez obzira to je
Turska nakon toga jo petsto godina vladala
ovim prostorima.
Dobio sam pismo od jednog prijatelja iz V.
Javlja mi da je radnja opljakana, dok su kua i
jedna druga radnja na autobuskoj stanici
potpuno unitene. Pretpostavljam da teta
78

prelazi sto hiljada njemakih maraka. Od svega
to je donio ovaj rat najtee mi padaju
pljakaki pohodi razularenih bandi. Pitam se
da li je od krstakih ratova do danas bilo vojske
kojoj je toliko nedostajao moralni princip.
Mnogo je ljudi na svim stranama koji se ne plae
harama. Ali kad to postane zanimanje
regularnih vojnih jedinica, tu nema sree i
budunost sigurno vodi u propast. Vojska koja
pljaka ne moe pobijediti u ratu. To su govorili
i nai stariji.

etvrtak, 10. juni
Sino oko 22 sati srpski su generali u
Kumanovu potpisali mir (itaj: kapitulaciju). Rat
je, najzad, zavren. Za 78 dana NATO je uspio
da iz zraka natjera spsku vojsku na predaju.
Srbijanski radio javlja o pobjedi miroljubive
politike za koju se zalagao njihov predsjednik.
Besramni cinizam.
Osjeam veliko zadovoljstvo zbog zavretka
rata, osjeam radost. Ipak smo dobro proli u
ovom ludilu koje ostaje iza nas.

Subota, 12. juni
Rano jutros su snage Alijanse ule na
Kosovo. Ovo je poetak kraja jednog perioda na
ovim prostorima. Kod veine naih ljudi vlada
79

velika neizvjesnost. Jugoslovenska vojska i
policija razoarano naputa svoje poloaje.
Slino im se dogaalo i u Sloveniji, Hrvatskoj i
Bosni. Demobilisani su i nai silom obueni
rezervisti. Nekoliko dana bili su u dilemi ta da
rade sa orujem koje im je ostavljeno. Sve me
podsjea na slike iz romana u kojima je opisana
kapitulacija Jugoslavije u aprilu 1941. godine

Nedjelja, 13. juni
Negdje oko 16 sati i posljednji autobus sa
srpskim vojnicima napustio je selo. Ne znamo
ta se dogodilo, a mnogi nisu ni svjesni ta e
biti dalje. Sve sama nagaanja, uenje. Od
danas, mada u selo jo nisu ule meunarodne
snage, poinje protektorat nad Kosovom. Neki
ovaj dan doivljavaju kao tragediju, dok drugi
kao poetak novog ivota. Ja samo znam da vie
nita nee biti kao prije. Rat je, konano,
prestao, a neizvjesnost i dalje kopka sve nas.Na
rat smo se brzo navikli, za mir nam treba mnogo
vie vremena. A vrijeme, smireni sudija,
pokazae ta se sve dogodilo.

Nakon povlaenju srpskih snaga sa Kosova,
put prema Prizrenu je bio gotovo blokiran od
izbjeglica iz Opolja koji su se vraali iz
Albanije. Tek krajem juna Faruk je odluio da
80

ode do V. i obie imovinu koja mu je tamo
ostala.
Bio je iznenaen onim to je vidio. Grad je
jo mirisao na paljevinu, mnoge kue do temelja
poruene. Sve tri gradske damije sruene, a ona
glavna, u centru varoi, poruena do temelja. Na
mjestu gdje je bila damija stara vie od tri
stoljea nije ostalo ni kamena. Tu je Faruk
plakao kao dijete, jer je toliko puta u njoj klanjao
namaz. I Farukov rahmetli babo je klanjao u njoj
i bio je veliki dobrotvor i potovan od demata
ove damije.
Stara kua mu je bila sauvana, dok je lokal
u centru grada bio demoliran i iz njega su lopovi
odnijeli sve vrijedne stvari. I iz kue je sve
pokradeno. Ostali su samo zidovi. A krali su svi.
U poetku su najvrednije stvari uzeli Srbi,
kasnije su sitnije stvari odnosili Cigani, da bi na
kraju, u optem haosu, i Albanci pokupili ono
to je preostalo. Lopovi nemaju naciju, jer oni ne
odvajaju haram od halala.
Prvi komija, Albanac, kome je kua bila
zapaljena i koji je stanovao u sobama bez
tavana, zamolio ga je da prvu no prespava kod
njega bojei se da mu se neto loe ne dogodi.
Komija je govorio da su u grad stigli neki
nepoznati ljudi koji ulaze u naputene kue i
otimaju lokale. Faruk nije mogao vjerovati da se
81

i njemu moe neto loe dogoditi, jer je svih
proteklih godina dijelio sudbinu svojih susjeda.
Sutradan je odluio da zastakli izloge na
radnji. Otiao je kod staklara sa kojim se druio
od najranije mladosti. Ovaj mu je rekao da ima
puno posla, ali e uiniti sve da u toku dana
zavri zastakljivanje.
Predvee, dok se spremao da ode kod
komije na spavanje, u radnju je ula grupa
mladih nepoznatih ljudi u crnim kouljama i
napala ga govorei neto to bi na na jezik
otprilike izgledalo:
- Stari, za vas ovdje nema mjesta.
- Zato nema mjesta? upitao je Faruk.
- Tvoji su sinovi bili obueni.
- Moji sinovi, to nije istina. Moji su si-
novi uvijek znali ta rade. Ja sam djecu
vaspitavao da budu dobri sa svima. Pitajte u
gradu za moje sinove. Svi ih znaju. Pitajte nae
komije. Ne grijeite duu za moju djecu. Bog
mi je svjedok da nisu bili 'obueni' .
Ljudi u crnim kouljama ga nisu ni sluali,
samo su su mu, kad je zavrio, rekli da bi vidio
Boga da je mlai, a ovako mora jo noas da
napusti grad.
Sve je mogao oekivati, ali ne i to da za
njega nema mjesta u gradu u kojem je proveo
itav ivot i u kojem je uloio sav imetak.
82

Sutradan se vratio u Goru i djeci rekao da
nije sve onako kako je zamiljao. Predloio im je
da prodaju sve u V. i da sreu i nafaku potrae
negdje na drugom mjestu. Svijet je veliki i
ovjek treba da trai sreu tamo gdje je
spokojan, govorio je djeci.
Jedan Farukov sin je otiao u Italiju i
zaposlio se na graevini, dok je drugi ostao kod
kue i postao umski radnik. I on sprema papire
i eka povoljan trenutak za odlazak.
Faruk ivi od penzije i nikome vie ne
vjeruje. I nikoga ne okrivljuje. esto govori da
nas u ivotu Alah stavlja na iskuenje da vidi
koliko smo strpljivi. I jo govori da je nafaka
varljiva stvar a nekad doe i do njenog zastoja.
Ovoga puta je red doao na moju familiju,
smireno zakljuuje Faruk.











83



Alija Dogovi: Prie iz Gore

Sadik Idrizi Alabak, pjesnik i publicista iz
arplaninskog sela Kruevo, nedaleko od Dragaa, u
Gori, ve se afirmisao kao stvaralac osobitog knjievnog
dara, naunih afiniteta i motivacije da svoj lijepi gorski
zaviaj predstavi italakoj i knjievnoj javnosti u
pravom svijetlu: njegovu istorijsku sudbinu sudbu
eloveka, kako bi rekao olohov, zatim njegov
bajkoviti i impresivni multikulturni sadraj u kojem je
zgusnuta mnogovjekovna egzistencija gdje se radost i
tuga mijeaju u jedan boanski napitak (bez kojeg se ne
mogu zamisliti ni Gora ni njeni ljudi); te njegov poetski
govor sa udastvenom polifonijom i semiotikom. Meni
se, u kontaktu sa ljudima Gore, uvijek inilo da oni ne
govore uobiajenom retorikom i govornom
komunikacijom, ve da pjevaju meu sobom. I sada
tvrdim, da oni svoj govor zbore, da mu daju osobitu
tonsku boju, melodiju i ritam, koji se sadri i u onoj
ekspiratorinoj prozodemi te u njegovom
sintagmatskom muzikom karakteru. Sve je, dakle, u
ovom govoru: i reenica, i gnom, i stih, i kontekst. Sve
to moe biti sadrano samo u jednoj rijei. Svaka rije je,
ovdje, pria (bajkovita i istorina), a u njoj je otisak
ivota i smrti, otisak prirode, pealbe, tuge i derta. I
samo jedna rije moe biti stih, strofa, pjesma.
Ovim semantemama, iz bogatog dijalekatskog
sistema Gore, Sadik Idrizi je izgradio svoju poetiku
svoj osobeni stilski manir, nalazei ga u sopstvenom
govoru, u govoru svoje nane i svojih Goranaca u
84

skrovitim selima izmeu visokih arskih visova.
Transformiui leksiku ove dijalekatske oblasti u
standarde bosanskog jezika, Sadik idrizi je pokazao
koliko su ove jezike norme bliske po svojim
lingvistikim sadrajima, poetskoj fleksiji i poetskoj
funkciji u umjetnosti kojoj je rije kreativna materija,
kulturna tradicija i nacionalni (bonjaki) identitet od
ijekavskih i ikavskih izoglosa, na zapadu BiH, do
ekavskih i poluglasnikih refleksa are i istonije od
nje.
Pjesnik Sadik Idrizi objavio je do sada nekoliko
knjiga stihova, kao i vei broj nauno publicistikih
tekstova. Sada se, to se i oekivalo, javio i sa knjigom
pria, goranskih pria pria o Gori i Gorancima sa obe
strane Berlinskog zida. Knjiga ima podnaslov
Granica zid, to asocijativno potvruje onaj razmak
u istoriji, ivotu i dui jednoga naroda Bonjaka cijele
Gore: ove ovamo i one onamo, ove izmeu
Koritnika i Ljubotena i one galaiko ljumanske. A
jedno su stablo, jedna pjesma, jedna sudbina, jedan
govor. Samo ih dijele potoci to teku niz restelike ume,
juno od Krueva i kroz selo Oruu, te pored sela Borje
i Zapod. Berlinskim zidom su podijeljeni na dva tamna
vilajeta, a sve im je drugo isto: i rije i tepeluci tereta na
glavi, i dua pealbarska, i snovi o boljem ivotu, i one
usmene prikake, i pjesme (kojima se preko granice-zida
dogovaraju i raspituju ko je umro a ko se rodio, ili
oenio, ili koga su aramije ubile, ili vlasti odvele u neki
logor i zindan). Odvojeni su im i novi mezari, a oni stari
su ve dobro travom ili umom obrasli, i oni najstariji s
bogumilskim predznakom, ovdje-ondje se tek
raspoznaju, jer je hrianska nemanjika inkvizicija
85

zatrpavala lanom politikom i lanim porijeklom po
naertanijevskoj asimilatorskoj logici. Ali, eto, ostae
dobri Bonjani dobri ljudi Goranci i Goranke. Jo i
danas uspravno stoje steci njihovih bogumilskih
pradjedova, ija su imena prepoznatljiva i u prvim
turskim popisima obavljenim poslije kosovskog boja
koji je bio prelom u ivotu i kulturi balkanskih naroda,
pa i Goranaca, jer su pretekli ivi poslije nemanjikih
progona bogumila i urezivanja njihovih jezika . Zato
su preci Goranaca i upljana, i drugih u kosovskom
vilajetu u Islamu nali svoju slobodu i ljudsku
egzistenciju i, s pravomo moe rei, bili prethodnica i
prvi muslimani, prvi dobri Bonjani u balkanskim
arealima. Preporodu i afirmaciji dobrih Bonjana, od
bana Kulina ovamo, po Bosni i Hercegovini, Sandaku,
Kosovu davali su nacionalnu boju i karakter i preci
Goranaca i upljana, kao i oni s druge strane are na
predjelima Urvia, Jelovjana, Radike, to je potvreno
njihovom zajednikom tradicijom, imenoslovom,
radnom i porodinom kulturom, folklorom, pjevanjem i
pripovjedanjem o istim linostima i temama.
Pjesnik Sadik Idrizi krenuo je od iste ivotne
slojevitosti, od istih tema o ljudskoj sudbini utkanoj u
svaku leksemu, narodnu pjesmu i narodnu priu, u svaku
aru lijepe goranske nonje, u svaki ornament na
ilimima, pa ak i na arapama.
Uspostavljajui svoju sopstvenu stilistiku (stilsku
normu) Sadik je primijenio stilski model narodnog
govora i usmenog stvaralatva svojeg zaviaja i time
stvorio originalni umjetniki govor i stilski manir.


86

II

Sadikova knjiga sadri dvanaest proznih tekstova.
Sa aspekta teorije knjievnosti ovi tekstovi se mogu
staviti pod odrednicu kratka umjetnika pria, saeta
realistika proza koja u osnovi ima neki stvarni dogaaj,
transformisan i u usmenu narodnu formu najee
pjesmu, prozno predanje, alu, gnomu, ali i u istorijsko
pamenje. Pisac je vjeto birao teme iz korpusa
narodnog folklora, one najakutnije i najeksponentnije u
ivotu naroda Gore s obe strane zida, formuliui oko
ovih tematskih sadraja prozno prianje po modelu
goranskih prikaki strogo realistiki, ali vrlo esto i
novelistikim anrom i lirskom stilogenou, gdje se u
bogatstvu motiva i lirskog sentimenta dominantno
eksponiraju motivi muhadirluka i pealbe. Naravno, u
ovoj sloenoj tematici zastupljeni su oni poznati motivi
koji su skoro postali stalni motivi i atributi
svakodnevnog ivota Goranaca, atributi njihove sudbine,
svakodnevni sociokulturni i egzistencijalni folklor.
U diskursu ove kompaktne motivistike su teak rad
u egzotici ar-planine i u tuini (na pealbi), skoro
naslijeeno bioloko breme tuge i lamenta na
neizvjesnou i nepoznanicama budunosti, znak
jednakosti izmeu roenja i smrti, istorije kao zatamnjeli
vilajet, vjeita borba sa silama prirode i nasiljem onih
koji nose zlo u jeziku i ognju, zatim ona velika usmena
knjiga zvana pjesma, igra i zvuci goa i zurle pomijeani
sa planinskim cvijeem i emerom, te ona feniks-ptica
koja se, kada selo opusti, ponovo vine iz pepela nekog
starog ognjita i selo opet ivne.
87

Pisac je ovim priama apostrofirao i one stare
goranske(pagansko bogumilske) kultove kao to su
cijena snage (Karcula), uzvienost ljubavi (Jusuf i
Demilja), plemenitost i boanski lik majke (Javori), kult
umrlih, nainski govor, kult pjesme i igre, kult cvijea,
i drugih bilja, kult proljea i sunca, kult ognjita i kue
pa i onog trupca to ga je amida Hilmo dokotrljao otuda
iza linije (Amida Hilmo)
Meni se ini da se ivot nigdje nije tako nagomilao,
slojevito i velianstveno, kao ovdje, na ar- planini. i
opet mi se ini da je ova planina nikla iz ljudske patnje i
prometejske snage, da je tako visoko narasla i da danas
biva sve via taloei ivot na ivot plemenitih gortaka.
Tako je ara postala ogromni steak najvea
ploa-nian sa onom humkom na mjestu Javori. Tako
postaju visoke planine od energije zvane ovjek.
ovjenost i humanizam su osnovne filozofske
aksiome, odnosno mudrosti, u ivotu ovih ljudi, a piac
je, moda intuitivno, literarno aktuelizovao ba ove
ljudske vrijednosti gotovo u svakoj linosti. A spektar
tih vrijednosti je irok, razloen na konstituante
karakterologije gortaka, muhadira, putnika, ena koje
uvaju dom i slau one kopice na njivicama, te onih
dejki ija je ljubav jaa i od smrti, koje svoju ljubav ute
i nose sa sobom u vjenost, kao Demilja u narodnoj
pjesmi Jusuf i Demilja i istoimenoj drami Hamida
Isljami, te u istoimenoj prii Sadika Idrizi. Uoljivo je
da su ova pjesma i ova tema u Gori osobito popularne.
Pjesma se pjeva sa osobitim arom, o Jusufu i Demilji
se pripovijeda, pa je ova ljubavna storija ve prela u
legendu u usmeno predanje po modelu epske formule
koju vjekovima neguju goranski aedi i rapsodi. Zato,
88

zbog svoje ljepote i epsko-lirske sadrine, ova povijest
postala je privlana i za pisce u Gori, ali i elemenat
goranskog kulturnog i duhovnog identiteta.

III

Predanje o Jusufu i Demilji, u Gori jedna od
najomiljenijih tema, inicirala je i pisce iz ovih krajeva da
u razliitim poetskim oblicima afirmiu uzvienu ljubav,
kao najvei in u ivotu dvoje zaljubljenih. To je onaj
vjeiti baladini sociomotiv kao u pjesmi Omer i Merima
i ekspirovoj tragediji Romeo i Julija. Sadik Idrizi je
ovoj istorinoj goranskoj temi priao analitiki -
nauno-pripovjedaki, ali u osnovi pjesniki i s osobitim
pijetetom prema moralnim vrijednostia Demilje i
Jusufa. Po ovom predanju oboje su iz sela Kruevo.
Tradicionalnim (ukorijenjenim) sukobom, i ova ljubav
nije ostvarena. Demilja je ispraena na iteeko
grobite, a Jusuf se izgubio negdje u Anadolji, da bi u
starosti zadnji put, daleko od zaviaja, uo zvuk
obanskog kavala i njegov dirljivi melos, sroen u Gori
na dogaaj o njegovoj i Dmiljinoj ljubavi.
Persijski ilim je socijalno-realistika pria o
Idrizu iz Krueva i Muratu iz Rape, ali i o svakom
drugom Gorancu , jer je ovdje na ari ivot uvijek isti:
ljudi se raaju sa skoro istovjetnim sudbinama.
Mezarite na Mavri je njihova matina knjiga epopeja,
odnosno njihova velika Egipatska knjiga mrtvih
(reeno po modelu komparativne metafore).
Pripovijest Senka je novelistikog anra, lirsko-
epska pria o sestri i brai tipina za muhadirsku
sredinu Goranaca.
89

Cijela je naa prolost takva, madirska, u
legendama i fragmentima, rei e pisac u prii o pelivanu
Karculi (Pelivan Karcula) - o snazi koja je simbol
ljudske fizike i duhovne snage svakog Goranca, a borba
i pobjeda osobiti ideal i kult u ovoj sociosredini. Likovi
su dio ambijenta, slika iste prirode samostalne i
autentine. I kada se posumnja da je ovjek ovdje drvo
bez korijena, po onoj prastaroj mitskoj temi, onda iz
novog korijena se reinkarnira novo stablo, kao oni javori
u Restelici. Tu je Begzadin grob mezar Velike Majke,
sline onoj ahi iz ahovia, i onim majkama iz
Srebrenice. Prie su poznate, i njihova istorija. Pjesnici
im napisae pjesme, poeme, napisae mevludelijepu
priu o Begzadinoj tragici i uzvienom dostojanstvu
napisa Sadik Idrizi. Njen moralni i herojski in ravan je
onom koji nam je Sofokle ispriao o Antigoni. Lik majke
Begzade graen je od epskih elemenata Antigone,
Andromahe, i one Majke Sparanke koja je svoju
moralnu veliinu uinila vjenom sintagmom s njim ili
na njemu. Dakle, Homer na visokom Skardusu, u Gori,
ne prestaje da pjeva i pripovjeda.
Jetim je jo jedna pria o madirluku onom od
Stratorja do Crnog mora. Husein Roga, madir-jetim,
rei e: Najtee je odvojiti se od mrtvih, ostaviti
mezarje pored puta i Muhadiri dva puta umiru. A
zatim se pita: Za kojeg sam sultana ostao jetim?
Takve su prie o Gorancima . dirljive, tune,
mune. Kao ona o Sulejmanu Toru (amar) koji nije
mogao da otrpi amar, niti da ga napasniku vrati onom
andarmu pijanduri Saviu koji je utirao svakog koga
bi sreo sa bijelom ravnom kapom na glavi. Toro je
jednostavno otiao iz zaviaja u madir.
90

Granica je pria o zidu prije Berlinskog zida. I
ovdje, na ari, preskakalo se preko nevidljivog i opasnog
zida, grabile se lijepe dejke i odvodile u Nevidbog.
Nau su tetku grabili , kae jedna linost. Grabili su
sve to se moe ponijeti i potjerati. Ipak, ostalo je
ognjite sa kultovima o kui, vatri, pa ak i o trupcu
na kojem se krate drva (pria Amida Hilmo). Hilmo
e svojoj eni saoptiti lijepu radost: Ovakav trup za
drva nismo imali nikad. Zaista, ovjeno, moralno,
impresivno. Svakako e i ovo biti kult drveta, kult kue.
Konj i drvo se u ovoj sredini osobito cijene jer ine
ivot.
Nian-ploa je, po literarnom pristupu temi,
analogna prii Jusuf i Dmilja, mada se po fabuli
razlikuju. Pisac je i ovom prilikom primjenio nauno-
knjievnu stilsku praksu. Tema je predanje i istorinost o
gradnji damije u selu Mlike kod Dragaa, o kojoj je i
sam Sadik napisao pjesmu sa lijepim tarih-naslovom
Boanska jazija. Naalost, i pored ljepote i duhovnog
znaaja ove damije, Mlike su tuno selo, sa jo
nekoliko starijih itelja. Pjesnikov lament nad lutanjem
i tumaranjem naeg naroda je opravdan.
Nian-ploa i tarih Boanska jazija idu u red
lijepe literature koja se stvara u Gori na bosanskom
jeziku i na njegovoj dijalekatskoj komponenti na
nainskom govoru.
Sadikove prie o Gori i Gorancima su dobro tivo
za obradu u nastavi jezika i kjievnosti u kolama na
svim nivoima. Preporuujemo ih i itaocima osobito
onima iji su afiniteti i interesovanja usmjereni ka
estetskim vrijednostima knjievnog djela.

91


Katalogimi n publikim ( CIP)
Biblioteka Kombtare dhe Universitare e Kosovs


821.163.4-32 (496.51)

ALJABAK, Sadik Idrizi
Gora daleka i sama / Sadik Idrizi Aljabak.-
[Prizren: Alem ], 2004 (Draga: Goragraf ).-
89str.; 21 cm
Sadik Idrizi Aljabak: fq. 89

ISBN 9951-8518-3-5








tampanje ove knjige su pomogli Suzana i
Tefidin Kuljii koji trenutno ive u Cirihu. Autor
knjige im se najsrdanije zahvaljuje i moli Alaha
d.. da ih nagradi onako kako samo On
nagrauje za dobra djela.


92


SADIK IDRIZI ALJABAK

Roen je 1954. godine u Kruevu kod Dragaa.
U Skoplju je zavrio Filoloki fakultet (Grupa za jezik i
knjievnost).
Profesor je na Edukativnom fakultetu u Prizrenu.
Bavi se naunim i publicistikim radom. Prevodi sa
albanskog, makedonskog i engleskog jezika.
Poslanik je u Kosovskom Parlamentu.
Pjesme su mu prevoene na turski, albanski i romski
jezik.

Objavio je knjige pjesama: Muhadirluk (1997.) i Iareti
(2002.)