Ernesto Sabato, Sobre Heroesy Titmbas Primera edicion:
1961. Fabril Editores, Buenos Aires Co. 1961.: Ernesto Sabato ERNESTO SABATO O JUNACIMA I GROBOVIMA Prevela sa panskog Slavica Koji PLATO Beograd, 2012. Postoji jedna vrsta proznih matarija pomou kojih pisac pokuava da se oslobodi neke opsesije koja ni njemu samome nije jasna. Po srei ili po nesrei, umem da piem jedino takvu prozu. tavie, jo od rane mladosti oseao sam neodoljivu potrebu da piem te, meni nerazumljive povesti. Na svu sreu, nisam hitao da ih objavim. Tek godine 1948. odluio sam da objavim jednu od njih: TUNEL. Sledeih trinaest godina nastavio sam da istraujem onaj mrani lavirint to vodi sredinjoj tajni naeg ivota. Uvek bih iznova pokuavao da pisanjem izrazim ono do ega sam u svom traganju doao, ali bih, obeshrabren slabim rezultatima, na kraju unitavao najvei deo rukopisa. Sada su me, meutim, neki moji prijatelji, proitavi ono to je od tih rukopisa preteklo, nagovorili da ih objavim. Svima njima elim da ovde izrazim zahvalnost na veri i poverenju, koje ja, naalost, nikada nisam imao. Posveujem ovaj roman eni koja me je ustrajno bodrila u trenucima obeshrabrenja, a njih je bilo ponajvie. Bez nje, nikada ne bih smogao snage da ga zavrim. Iako ona zasluuje neto kudikamo vrednije, ak i ovakav kakav je, sa svim nedostacima, roman pripada njoj. UVODNA NAPOMENA Prvi rezultati istrage pokazali su da je nekadanji vidikovac, koji je inae Alehandri sluio kao spavaa soba, bio zakljuan sa unutranje strane i da je to uinila sama Alehandra. Zatim je (premda se, logino, ne moe pouzdano utvrditi u kom vremenskom razmaku) ubila oca, ispalivi etiri metka iz pitolja kalibra 32. Naposletku, sve je polila benzinom i zapalila. Ova tragedija koja je potresla Buenos Ajres, jer je re o uglednoj, staroj argentinskoj porodici, mogla je u prvi mah da izgleda kao posledica iznenadnog nastupa ludila. Sada, meutim, javlja se nov momenat i remeti tu prvobitnu shemu. Jedan udan spis, Izvetaj o slepima, koji je Fernando Vidal zavrio iste noi kada ga je snala smrt, naen je u stanu u kome je on, pod izmiljenim imenom, iveo u Vilja Devotu. Re je, koliko je nama poznato, o zapisima jednog paranoika. Uprkos tome, kau da se iz njih daju izvui neka tumaenja koja bacaju svetlost na zloin i zbog kojih pretpostavka o pomenutom inu kao posledici ludila ustupa mesto jo mranijoj hipotezi. Ako je taj zakljuak taan, dobilo bi se i objanjenje zato Alehandra nije izvrila samoubistvo jednim od dva metka preostala u pitolju, nego je odluila da se iva spali.
(Odlomak iz policijske hronike, objavljene 28. juna 1955. godine u buenosajreskom listu La Razon.) I ZMAJ I PRINCEZA I Jedne subote, meseca maja 1953., dve godine pre dogaaja u Barakasu, visok i poguren mladi koraao je stazama parka Lesama. Seo je na klupu nedaleko od Cererinog kipa. Sedeo je nepomino, utonuvi u misli. Kao amac to se ljuljka po velikom jezeru, prividno mirnom ali uzburkanom dubinskim strujama, pomislio je Bruno kada mu je, posle Alehandrine smrti, Martin, smueno i u odlomcima, priao neke pojedinosti iz te veze. I ne samo to je to pomislio nego je i te kako shvatao mladia, jer ga je taj sedamnaestogodinji Martin podseao na sopstvenu prolost, na onog davnanjeg Bruna koga je jo pokatkad nazirao kroz maglovito razdoblje od trideset godina, bogaeno i pustoeno ljubavlju, razoaranjem i smru. Sa setom mu se u mati priviao kako eta starim parkom, dok se sutonsko rumenilo lagano gasi na neupadljivim kipovima, na zamiljenim bronzanim lavovima i na stazama prekrivenim prvim uvelim liem. U tom asu poinju da se glaskaju tihi umovi, zamire silna gradska buka, kao to zamire preglasan razgovor u samrtnikovoj sobi, a zatim se razgovetno razaznaju ubor esme, koraci koji se udaljavaju, cvrkutanje ptica koje nikako da se smeste u gnezdima i daleka deja cika. Neto tajanstveno zbiva se u tim trenucima: pada no. I sve biva drukije: drvee, klupe, penzioneri koji pale vatricu od suvog lia, zvuk sirene s nekog broda u Junom doku, daleki huk grada. U tom asu sve poinje da ivi nekako dublje i zagonetnije. A tog asa osobito se pribojavaju usamljene due koje u to doba dana zamiljeno i utke sede na klupama po trgovima i parkovima Buenos Ajresa. Martin podie pare baene novine koje je imalo oblik neke zemlje: nepostojee ali mogue zemlje. Mahinalno prelete pogledom preko rei o Suecu, o trgovcima pohapenim u Vilja Devotu, o neemu to je Georgiju izjavio prilikom dolaska. Na poleini, delimice ukaljana blatom, videla se fotografija: PERON POSETIO POZORITE DISEPOLO. A ispod toga, ratni veteran sekirom iskasapio enu i etvoro dece. Baci novine. Skoro se nikada nita ne deava, rei e mu Bruno, mnogo godina kasnije, pa ak ni kada kuga pomori itavu oblast u Indiji. Ponovo mu iz seanja izroni majino nafrakano lice, ponovo je zau kako mu govori postoji zato to se nisam pazila. Hrabrosti, da, gospodine, hrabrosti nije imala. Inae bi zavrio u kloaki. Majka kloaka. A onda ree Martin najednom osetih da mi neko stoji iza lea i pilji u mene. Nekoliko trenutaka stajao je ukipljen, u onoj nepominosti punoj iekivanja i napetosti kao kada se u pomrini spavae sobe oveku uini da uje neki sumnjiv um. esto je imao takav oseaj na zatiljku, ali mu je uvek bio nelagodan ili ak nesnosan; poto je (objasnio je) sebe uvek smatrao runim i smenim, smetala mu je i sama pomisao da bi neko mogao da ga prouava ili makar posmatra s lea: zbog toga bi u tramvaju i autobusu uvek sedao na zadnje sedite a u bioskop ulazio tek poto bi se sva svetla pogasila. Meutim, u tom trenutku je osetio neto drugo. Neto oklevao je, kao da trai pravu re neto uznemirujue, slino sumnjivom umu koji ujemo, ili nam se uini da ga ujemo, u noi. Napregnuo se da zadri pogled na kipu, ali ga u stvari nije video: pogled mu je bio uprt unutra, kao kada mislimo na stvari iz prolosti i nastojimo da oivimo mutna seanja, za ta nam je potrebna puna duhovna pribranost. Neko pokuava da stupi u vezu sa mnom, ree da je tog trena uznemireno pomislio. Oseanje da ga neko posmatra pojaalo je, kao i uvek, njegov stid: sebi je izgledao ruan, nezgrapan i nespretan. ak mu se i sopstvenih sedamnaest godina inilo smenim. Ali to nije tano, kazae mu dve godine kasnije devojka koja mu je tog trenutka stajala iza lea; silno vreme mislio je Bruno jer se nije merilo mesecima, ak ni godinama, nego, kao to je svojstveno toj vrsti ljudi, duhovnim katastrofama i danima potpune samoe i neopisive tuge; danima koji se izduuju i iskrivljuju kao zastraujue slike na zidovima vremena. To uopte nije tano, a pri tome ga je, grozniavo puei svoju veitu cigaretu, gledala ispitivaki, kao to slikar posmatra svoj model. ekaj, govorila mu je. Vie si nego zgodan momak, govorila je. Ti si zanimljiv i zatvoren mladi, a sem toga spada u neobinu vrstu ljudi. Da, naravno, odobravao je Martin i gorko se osmehivao, mislei vidi da sam u pravu jer te se rei govore nekome ko nije zgodan momak i kada sve ostalo nema znaaja. Ma, stani, kad ti kaem, uzvraala je rasreno. Izduen si i tanak kao likovi El Greka. Martin je gunao. Hajde, prestani, nastavljala je ljutito kao naunik koga zbog nekih triarija ometaju u asu kada je na pragu da otkrije eljenu konanu formulu. udno povukavi dim cigarete, kao i uvek kada je nastojala da se pribere, namrtila se i dodala: Ali, zna, taj lik panskog askete izneveravaju tvoje ulne usne. Pa i te vodnjikave oi. Ne govori, znam ve da ti se ne dopada ovo to kaem, ali dozvoli mi da zavrim. Mislim da ene nalaze da si privlaan, uprkos onome to sam o sebi misli. Da, i izraz tvog lica. Meavina istote, melanholije i priguene ulnosti. Pa, sem toga... asak... Neka enja u tvom pogledu ispod tog ela nalik na strehu. Ipak, ne znam je li to ba ono to mi se kod tebe svia. Mislim da ima neto drugo... Tvoja dua, koja gospodari tvojim telom, kao da si uvek u stavu mirno. Dobro, moda svianje i nije prava re, moda me iznenauje, zadivljuje ili razdrauje, ne znam... Tvoja dua, koja vlada tvojim telom kao neki strog diktator. Kao kada bi Pija XII postavili za nadzornika javne kue. Hajde, ne ljuti se, pa ja znam da si ti aneosko stvorenje. Osim toga, kao to rekoh, ne znam da li mi se to kod tebe svia ili mi je najmrskije. Napregnuo se da zadri pogled na kipu. Ree da je u tom trenutku bio uplaen i opinjen; strepeo je da se osvrne, a neto ga je neodoljivo vuklo da to uini. Setio se da ga je jednom prilikom, u klancu Umauaka, uz samu ivicu avoljeg drela, dok je posmatrao crni ponor, neka neodoljiva sila iznenada podstakla da skoi na drugu stranu. I ovog trenutka mu se deavalo neto slino: kao da ga je neto teralo da skoi preko tamnog ponora na drugu stranu svog ivota. A onda ga je ta nesvesna ali neodoljiva sila naterala da se osvrne. im ju je ugledao, namah je skrenuo pogled i zagledao se u kip. Plaio se ljudi: izgledali su mu nepredvidljivi, a sem toga izopaeni i prljavi. Kipovi su mu, meutim, pruali tihu sreu, pripadali su nekom sreenom, lepom i istom svetu. No, nije uspevao da vidi kip: i dalje mu je pred oima lebdela kratkotrajna slika neznanke, plavkasta mrlja njene suknje, crna boja njene duge i prave kose, bledilo njenog lika, njeno lice nadneto nad njim. Bile su to tek mrlje, kao u slikarskoj skici, bez ikakve pojedinosti koja bi ukazivala na njene godine ili karakter. Ali on je znao naglasio je ovu re da se u njegovom ivotu tog trena dogodilo neto znaajno: ne toliko po onome to je video koliko po onoj snanoj poruci koja mu je utke upuena. Vi ste mi, Bruno, mnogo puta kazali da se stvari ne dogaaju svakog trena, da se ak gotovo nikada nita ne dogaa. Neki ovek proe kroz Dardanele, neki gospodin preuzme dunost predsednika Austrije, kuga desetkuje neku pokrajinu u Indiji, a sve to za nas nema znaaja. Sami ste rekli da je to strano, ali da je tako. Naprotiv, u tom trenutku imao sam jasan utisak da se neto dogodilo. Neto to e promeniti tok mog ivota. Nije mogao tano da odredi koliko je vremena proteklo, ali se seao da je nakon izvesnog vremena, koje se njemu uinilo veoma dugo, osetio da devojka ustaje i odlazi. Dok je odlazila, usudio se da je osmotri: bila je visoka, u levoj ruci nosila je knjigu, koraala odluno i pomalo nervozno. Martin je ustao i nesvesno poao za njom. Ali ubrzo je shvatio ta ini i odmah zastao, uplaivi se pomisli da bi ona mogla da se osvrne i primeti ga kako je prati. Gledao je devojku kako odlazi ulicom Brazil prema ulici Balkarse. Uskoro ju je izgubio iz vida. Polagano se vratio klupi i seo. Ali rekao mu je vie nije bio isti. I vie nikada nee biti isti. II Prolo je mnogo nespokojnih dana. Jer znao je da e je ponovo videti, vrsto je verovao da e se ona vratiti na isto mesto. Za to vreme mislio je samo na neznanku, a svako predveerje je provodio na onoj klupi, sa istom meavinom zebnje i nade. A onda je jednog dana, pomislivi da je sve to samo obina glupost, odluio da ode do Boke umesto da jo jednom odsedi na klupi u parku Lesama. A kada je ve stigao u ulicu Admirala Brauna, okrenuo se i ponovo poao ka uobiajenom mestu; s poetka sporo i neodluno, bojaljivo, a zatim sve bre, da bi na kraju potrao kao da uri da ne zakasni na ugovoreni sastanak. Da, ona je bila tamo. Iz daleka ju je ugledao kako koraa pravo prema njemu. Martin je zastao, oseajui kako mu srce uzbueno lupa, Devojka se pribliavala. Kada je dola do njega, ree mu: ekala sam te. Martin oseti da mu kolena klecaju. Mene? upitao je, crvenei. Nije se usuivao da je pogleda, ali je kriom primetio njen crni demper sa rol-kragnom i crnu ili moda zagasitoplavu suknju (to nije mogao da odredi, a nije ni bilo vano). Uini mu se da ima crne oi. Crne? upitao je Bruno. Naravno, nisu bile crne, samo mu se uinilo. A kada su se nali drugom prilikom, iznenadio se videvi da su joj oi tamnozelene. Verovatno je onaj prvi utisak bio usled slabog svetla ili stidljivosti, zbog koje se nije usuivao da je otvoreno pogleda; najverovatnije je razlog bilo i jedno i drugo. Pri drugom susretu takoe je primetio da ona duga i prava kosa, koja mu se uinila crna kao gavranovo krilo, zapravo ima crvenkaste prelive. Kasnije je polako zaokruio njen portret: usne su joj bile pune a usta velika, ak vrlo velika, a u uglovima su bile urezane bore koje su ostavljale utisak gorine i prezira. Meni da objanjavaju kakva je Alehandra, ree u sebi Bruno, kakvo joj je lice i uglovi usana! Pomisli da se ba po tom izrazu usana i izvesnom mranom sjaju u oima Alehandrino lice razlikuje od lica Heorhine koju je zapravo voleo. Jer, sada uvia, istinski je voleo nju, a kada je poverovao da se zaljubio u Alehandru, tada je Bruno traio njenu majku, kao oni srednjovekovni monasi koji su pokuavali da odgonetnu prvobitni tekst ispod restaurisanih slojeva, izbrisanih mesta i zamenjenih rei. A ta njegova nerazboritost bila je uzrok alosnim nesporazumima sa Alehandrom: ponekad je doivljavao ono isto to bi mogao da oseti ovek kada bi se, posle dugogodinjeg izbivanja, vratio kui u kojoj je proveo detinjstvo i, pokuavi da otvori vrata, naao pred zidom. Naravno, njeno lice je bilo maltene isto kao Heorhinino: ista crna kosa sa crvenkastim prelivima, iste sivozelene oi, ista velika usta, iste mongolske jagodice, isti bledi obrazi bez sjaja. Ali ono maltene bilo je uasno, tim vie to je bilo tanano i neuhvatljivo, te je tako zabluda bila dublja i bolnija. Jer mislio je Bruno lice ne sainjavaju samo kosti i meso, te je ba zato manje telesno nego trup: odreuju ga pogled, izraz usta, bore, sav taj spoj tananih crta kojima se dua obelodanjuje kroz telo. I zbog toga se telo pokojnika naglo menja odmah po izdisaju, tako da moemo rei da kao da nije ista osoba, svejedno to ga sainjavaju iste one kosti i materija od kojih je bilo sainjeno maloas, neznatno pre tog zagonetnog trenutka kada dua naputa telo koje ostaje pusto kao kua zanavek naputena od onih koji su u njoj stanovali i, naroito, u njoj patili i voleli se. Jer osobenost kui ne daju ni zidovi, ni krov, ni pod, nego ukuani koji joj razgovorima, smehom, ljubavima i mrnjama udahnjuju ivot, koji proimaju kuu neim nematerijalnim ali dubokim, neim tako malo materijalnim kao to je osmeh na licu, mada se to ovaplouje u tepisima, knjigama ili bojama. Slike na zidovima, boje na vratima ili prozorima, are na tepihu, cvee u sobama, ploe i knjige, sve su to materijalne stvari (kao to usne ili obrve pripadaju telu), ali one su ipak oblici ispoljavanja due; naim materijalnim oima dua se moe prikazati jedino kroz materiju, to na svoj nain svedoi koliko je dua manjkava, ali i neobino tanana. Kako, kako? upita Bruno. Dola sam da te vidim, ree Martin da je kazala Alehandra. Sela je na travu. Mora da je na Martinovom licu videla zapanjenost, jer dodade: Nije valjda da ne veruje u telepatiju? udilo bi me, jer tako izgleda. Kada sam te onog dana ugledala na klupi, znala sam da e se na kraju osvrnuti. I zar nije bilo tako? Eto vidi, i sada sam bila uverena da e me se setiti. Martin je utao. Koliko puta e se ponoviti isti prizor: ona pogaa njegove misli, a on je utke slua! Imao je oseanje da je poznaje, ono oseanje koje ponekad imamo da smo nekoga videli u nekom ranijem ivotu, oseanje koje lii na stvarnost, kao to neki san lii na dogaaje s jave. Trebalo je da proe dosta vremena pa da shvati zato mu se Alehandra uinila nekako poznata i tada se Bruno ponovo nasmeio u sebi. Zasenjen, Martin ju je pogledao: njenu vranu kosu i njenu bledu kou bez sjaja, njen visoki i koati stas; neto na njoj je podsealo na manekene iz modnih asopisa, ali je u njoj u isti mah bilo i neeg oporog i dubokog, neeg to se ne susree kod takvih ena. Kasnije je retko, gotovo nikada, uoavao kod nje izraz blagosti, jednu od onih crta svojstvenih enama, a pre svega majkama. Osmeh joj je bio opor, sarkastian, smeh neobuzdan, kao njeni pokreti i karakter uopte. Grdno sam se namuila da bih nauila da se smejem, priznala mu je jednom prilikom, ali se nikada ne smejem od srca. Ali dodao je Martin, pogledajui Bruna sa onim udnim izrazom lica kakav poprimaju zaljubljeni kada navedu druge da pred njima priznaju odlike njihovog voljenog bia je li tano da su se mukarci, pa i ene, u prolazu okretali za njom? Dok je priznavao, osmehujui se potajno tom prostodunom izrazu ponosa, Bruno se priseti da je zaista bivalo tako i da je Alehandra, gde god da se pojavila, pobuivala panju mukaraca, pa i ena. Meutim, njihove su pobude bile razliite, jer ona nije mogla ene ni da smisli, mrzela ih je, smatrajui da su soj dostojan prezrenja, te da se moe prijateljevati jedino s mukarcima; zauzvrat, ene su nju mrzele istom snagom, premda iz obratnih razloga, to je Alehandru podsticalo samo na ravnodunost punu prezira. Ali, ene su je zacelo mrzele ne prestajui da se potajno dive egzotinosti njene pojave, kako je to Martin oznaio, one egzotinosti koja je u stvari bila paradoksalan nain ispoljavanja njene argentinske prirode, s obzirom na to da se taj tip lica esto susree u zemljama June Amerike, kada se boja i crte lica belaca nau u spoju sa jagodicama i mongolskim oima indijanskog tipa. Njene duboke i nespokojne oi, njena usta s prezrivim izrazom, ta meavina protivrenih oseanja i strasti koji su se nasluivali u njenim crtama (meavina teskobe i dosade, estine i neke rasejanosti, gotovo divlje ulnosti i izvesnog gaenja zbog neeg posve opteg i dubokog), sve je to njenom liku davalo nezaboravno obeleje. Martin je jo rekao da njeno lice ne bi mogao da zaboravi do kraja ivota, ak i da se meu njima nije nita dogodilo, ak i da je s njom samo jedanput bio ili razgovarao. A Bruno je mislio da je to iva istina, jer ona nije bila samo lepa. Ili, bolje reeno, ovek nije mogao pouzdano rei da je lepa. Drugo neto je bilo posredi. Neverovatno je privlaila mukarce, a to je ovek mogao lako primetiti idui s njom. U izvesnom smislu delovala je rasejano, ali istovremeno i usredsreeno, kao da razmilja o neem munom ili kao da gleda u sebe. Oigledno, svako ko bi je susreo morao je da se zapita: Ko je ova ena? ta trai i o emu razmilja? Taj prvi susret bio je za Martina presudan. Do tada su ene za njega bile ili one iste i herojske device iz legendi, ili stvorenja povrna i lakoumna, spletkaice i gadure, bia samoljubiva, prljava, podmukla i koristoljubiva (kao i sama Martinova majka, uostalom, pomisli Bruno da Martin misli). A onda je iznenada susreo enu koja se nije uklapala ni u jedan od ta dva kalupa, za koje je do tog trenutka verovao da su jedini. Dugo ga je muilo to otkrie, ta neoekivana vrsta ene. S jedne strane izgledalo je da ona ima neke vrline herojskog uzora iz njegovog mladalakog tiva, kojim je bio toliko oaran, a s druge je odavala ulnost koju je smatrao svojstvenom onoj vrsti ena prema kojoj je oseao odvratnost. ak i sada, posle Alehandrine smrti, a nakon to je s njom doiveo tako snanu vezu, nije uspevao da pronikne u tu veliku zagonetku. esto se pitao kako bi se poneo prilikom drugog susreta da je mogao naslutiti da je ona ba ono to se docnije ispostavilo da jeste. Da li bi pobegao? Bruno ga pogleda utke: Da, ta bi uinio? I Martin njega pogleda paljivo, pa posle nekoliko trenutaka ree: Nanela mi je tolike patnje da sam nekoliko puta bio na rubu samoubistva. Ipak, uprkos tome, ak i da sam unapred znao ta e mi se dogoditi, pohrlio bih k njoj. Naravno, pomisli Bruno. A koji to mukarac, mladi ili zreo ovek, glup ili pametan, ne bi uinio isto? Privlaila me je dodade Martin kao tamni ponor. Oajavao sam ba zato to sam je voleo i to mi je bila tako potrebna. Kako moe da nas dovodi do oajanja neto prema emu smo ravnoduni? Dugo je utao, utonuo u misli, a zatim se vratio svojoj opsesiji: upinjao se da se priseti trenutaka provedenih s njom, kao to zaljubljeni iznova itaju staro ljubavno pismo koje dre u depu, kada je onaj ko ga je pisao otiao zanavek; i ba kao pismo, seanja se krzaju i stare, itave reenice nestaju u naborima due, mastilo bledi, a sa njim i one divne i magine rei koje su inile aroliju. Tada valja napregnuti seanje, kao to se napree pogled kada mu se prinese iskrzana i poutela hartija. Da, da: ona ga je zapitala gde stanuje. Otkinula je vlat trave i poela da je gricka (ovoga se jasno seao). Posle ga je upitala s kim ivi. Sa ocem, odgovorio je. A nakon kraeg premiljanja, dodao je da ivi i s majkora. ime se bavi tvoj otac?" pitala je zatim Alehandra, na ta joj on nije odmah odgovorio, da bi naposletku rekao da mu je otac slikar. Ali dok je izgovarao re slikar, glas mu je bio malice izmenjen, nekako loman. Pobojao se da bi njegov uzdrhtali glas mogao da privue njenu panju, kao to ljudi neizbeno obrate panju na nekoga ko ide po staklenom krovu. Alehandra je zacelo zapazila neto neobino u toj rei, jer se nagnula prema njemu i paljivo ga pogledala. Pocrveneo si rekla je. Ja? upitao je Martin. I, kao to obino biva u slinim prilikama, jo vie je pocrveneo. Pa ta ti je? navaljivala je ona, prestavi da gricka travicu. Nita mi nije. Za trenutak je nastupila tiina. Alehandra je ponovo legla na travu. Gledala je u nebo i poigravala se travicom, a Martin je razmiljao kako nema razloga da se stidi oevog neuspeha. Iz luke se zaula brodska sirena i Martin pomisli na Coral Sea, Islas Marguesas. Onda ree: Alehandra je neobino ime. A tvoja majka? upita ona. Martin sede i poe da upka vlat trave. Nae neki kameni i stade da ga ispituje, ba kao geolog. uje li me? Da. Pitala sam te za majku. Moja majka tiho procedi Martin to je jedna kloaka. Alehandra se pridie, nalakti se i paljivo ga pogleda. Martin nije prestajao da zagleda kameni; utke i vrsto stisnutih vilica, mislio je kloaka, majkakloaka. Zatim dodade: Uvek sam joj predstavljao smetnju. Otkako sam se rodio. Oseao se kao da su mu pod golemim pritiskom smrdljivi gasovi ubrizgani u duu. Njegova dua se iz godine u godinu sve opasnije naduvavala i pretila je da svakog asa moe raskomadati telo kroz ije bi pukotine u mlazevima iknula prljavtina. Stalno vie: Zato se nisam pazila! Kao da se, pod silnim pritiskom, svekoliko ubre njegove majke sabilo u njegovoj dui, mislio je, dok ga je nalakena Alehandra posmatrala. A rei kao to su zametak, kupatilo, pomade, stomak, pobaaj plutale su po njegovoj svesti i mislima kao to lepljivi i ogavni otpaci plutaju po ustajalim i prljavim vodurinama. Zatim, kao da govori za sebe, dodade da je dugo verovao da ga mati nije dojila samo zato to nije imala mleka, a onda mu je jednog dana besno skresala da je razlog bio u tome to nije elela da se izoblii. Pri tome mu je potanko saoptila ta sve nije pokuavala samo da pobaci, jedino se nije strugala, jer ne podnosi bol ba kao to oboava bombone i slatkie, ilustrovane revije i lagere. Mada, dodala je, isto tako voli da slua i ozbiljnu muziku, beke valcere i princa Kalendera 1 koga naalost vie nema. Stoga moe da zamisli kolika je bila njena radost kada ga je ipak rodila posle svih onih meseci tokom kojih se borila da do poroaja ne doe, te je skakala preko konopca kao bokseri i udarala se u stomak, zbog ega je (besno mu je objanjavala mati) on i ispao malko aknut, jer samo pukim udom nije zavrio u kloaki. Zautao je, jo jednom se pomno zagledao u kameni i bacio ga daleko. Moda zbog toga dodao je kada god pomislim na majku, pada mi na um re kloaka. I ponovo se nasmejao kao maloas. Alehandra ga pogleda, udei se to mu je do smejanja. Meutim, kada je u njegovim oima ugledala suze, verovatno je shvatila da ono to je ula nije ni bio smeh nego (kako je smatrao Bruno) onaj udnovati zvuk koji pojedini ljudi isputaju u neuobiajenim prilikama, zvuk
1 Muziar koji je svirao sladunjave verzije trausa i opena, omiljen kod enske sentimentalne publike. (Pieva primedba.) koji mi, valjda usled ogranienosti jezika, pokuavamo da oznaimo kao smeh ili kao pla. A taj zvuk je plod udovinog spleta dogaaja dovoljno bolnih da izazovu pla (ak i neutean pla) i toliko grotesknih da poelimo da iz plaa prsnemo u smeh. A sve to skupa naposletku poprima hibridan i uasan izraz, neto najstranije to ljudski stvor moe da proizvede i neto najneutenije ba usled nejasne meavine iz koje proistie. Pred time oveka obuzme uvek isto i protivreno oseanje, slino onome koje u nama pobuuje pojava grbavca ili opavca. Godinama su se patnje gomilale na Martinovim deakim pleima kao sve tei i za njegove snage pregolem teret (podjednako groteskan), te je oseao da mora paljivo da se kree, da stupa kao akrobata koji, hodajui po ici, treba da pree preko ambisa, a pri tom nosi prostaki i smrdljiv teret, ogromne gomile ubreta i izmeta, majmune drekavce, male pajace koji cie i ipaju, a koji mu, dok on pokuava da odri ravnoteu prelazei preko ponora, preko crnog ponora svog ivota, dovikuju uvrede, ismevaju ga i odozgo, sa naslaga ubreta i izmeta, nadiu paklenu dreku, psuju ga i vreaju. Ovaj prizor je (po njegovom miljenju) toliko tragikomian da u gledaocu mora izazvati meavinu munine i neizmernog, udovinog veselja. Stoga je smatrao da nema prava da se prepusti obinom plau, ak ni pred osobom kao to je Alehandra, tim stvorenjem koje je, reklo bi se, ekao ceo vek, nego je mislio da mu je dunost, bezmalo profesionalna dunost pajaca koga je zadesila najvea nesrea, da taj pla preokrene u grevit smeh. Meutim, dok je Alehandri kazivao onih nekoliko kljunih rei, ipak je oseao neko oslobaanje i za asak pomislio da bi njegova grimasa, koja je trebalo da lii na smeh, konano mogla da pree u nezaustavljiv, grevit i dirljiv pla, i da bi mogao da joj se baci u naruje kao da je konano uspeo da pree preko ponora. To bi i uinio, toliko je, o Boe, eleo da to uini, ali nije: samo je pognuo glavu i okrenuo lice da sakrije suze. III A kada je godinama kasnije Martin priao Brunu o tom susretu, jedva da se priseao izdvojenih reenica, ponekog izraza njenog lica, nekog dodira, setnog zvuka sirene sa onog nepoznatog broda: sve je to podsealo na krhotine stubova. A ako je togod i zapamtio, bila je to, verovatno zbog uenja koje je u njemu izazvala, ona reenica koju je izgovorila prilikom tog susreta, gledajui ga paljivo: Ti i ja imamo neto zajedniko, neto veoma vano. Martin se veoma zaudio tim reima. ta je on mogao da ima zajedniko sa tim udesnim biem? Alehandra mu najzad ree da mora da ide, ali da e mu drugom prilikom ispriati mnogo toga i to ga je jo vie zaudilo da za tim osea potrebu. Na rastanku ga jo jednom pogleda, kao da je ona lekar a on bolesnik, i ree neto to e se Martinu urezati u pamenje: Premda, s druge strane, mislim da ne bi trebalo da te vie ikada vidim. Ali, videemo se, jer oseam potrebu za tobom. Sama pomisao, sama mogunost da tu devojku vie nikada ne vidi bacila ga je u oajanje. Nije mario za razloge koje je Alehandra mogla imati da se vie ne via s njim. arko je eleo da se viaju. Uvek, uvek ree vatreno. Ona se osmehnu i odgovori: Da, ba zato to si takav oseam potrebu da te viam. A Bruno pomisli kako je trebalo da prou godine pa da Martin dokui moguno znaenje tih zagonetnih rei. Isto tako, pomisli kako bi ga, da je u ono vreme bio stariji i iskusniji, zapanjile takve rei koje je izgovorila jedna osamnaestogodinja devojka. Ali njemu su se vrlo brzo uinile prirodnim, jer se ona u izvesnom smislu rodila ve zrela ili je sazrela u ranom detinjstvu s obzirom na to da je donekle izgledalo da nikada nee sazreti: kao da je devojica koja se jo igrala lutkama maltene stekla strano iskustvo odraslih; kao da su je grozni dogaaji sunovratili u zrelost a odmah zatim i u smrt, ne dajui joj vremena da se oslobodi odlika detinjstva i mladosti. Tek to su se rastali, posle nekoliko koraka, setio se ili shvatio da se nisu dogovorili kada e se ponovo videti. I, okrenuvi se, potra za Alehandrom da joj to kae. Nita ti ne brini odgovori mu ona. Znau ja ve kako da te naem. Ne razmiljajui o tim neverovatnim reima niti se usuujui da bude uporan, Martin se okrenu i ode. IV Nakon tog susreta, iz dana u dan je oekivao da je ponovo sretne u parku. Zatim iz nedelje u nedelju. I, naposletku, ve oajan, ekao je mesecima. ta je moglo da joj se desi? Zato ne dolazi? Da se nije razbolela? ak joj ni prezime nije znao. Izgledalo je kao da je u zemlju propala. Hiljadu puta je prekorevao sebe to je nije upitao za puno ime. O njoj nije znao ba nita. Prosto nije mogao shvati da je ispao toliko nesmotren. ak je pomiljao da je sve to samo halucinacija ili san. Zar nije vie puta znao da zaspi na klupi u parku Lesama? Moda je sve to sanjao tako upeatljivo da mu se kasnije uinilo kao java. Zatim bi odbacivao takvu pomisao, jer bi se prisetio da su se videli dvaput. A onda bi pomislio da ni to nita ne dokazuje poto se oba susreta mogu sanjati u istom snu. Nije imao nita njeno to bi mu pomoglo da odagna sumnje, ali je naposletku doao do uverenja da se sve zaista dogodilo i da je on jednostavno bio i ostao budala. U poetku je mnogo patio, danonono mislei na nju. Pokuavao je da nacrta njen lik, ali je ispadalo neto neodreeno. Prilikom oba susreta nije se usudio da je pogleda, sem nekoliko puta u magnovenju; stoga su mu crtei bili neodreeni i beivotni, nalik na starinske portrete onih idealnih i legendarnih devica u koje se zaljubljivao. No, mada su te skice bile suvoparne i neodreene, ivo se seao susreta i imao utisak da je susreo veoma snano bie, izrazitih osobina, nesreno i usamljeno kao i on. Ipak, njen lik se gubio u laganom osenenju. Oseao se kao na spiritistikoj seansi, kada rasplinuta i sablazna materijalizacija najednom razgovetno kucne nekoliko puta u sto. A kada bi poinjao da gubi svaku nadu, prisetio bi se dve ili tri glavne reenice susreta: Mislim da ne bi trebalo da te vie ikada vidim. Ali, videemo se, jer oseam potrebu za tobom. Ili one druge: Nita ti ne brini. Znau ja ve kako da te naem. Reenice mislio je Bruno koje je Martin tumaio u najpovoljnijem znaenju i koje su za njega bile izvor neopisive sree, jer on nije, barem ne u ono vreme, zapaao koliki egoizam sadre. Naravno ree Martin da je tada mislio ona je udna devojka. Zato bi takvo stvorenje moralo da se vidi s njim sledeeg dana ili nedelje? Zato da ne prou nedelje, pa ak i meseci, a da ona ne oseti potrebu da ga nae? Ove misli su ga bodrile. Kasnije, meutim, u asovima duboke potitenosti, govorio je sebi: Vie je neu videti, umrla je, moda se ubila, izgledala je posve oajna i nespokojna. Tada bi se priseao sopstvenih pomisli na samoubistvo. Zato neto slino ne bi i Alehandri moglo pasti na pamet? Zar mu nije kazala da su slini, da ih neto duboko spaja i ini slinima? Da nije ciljala na obuzetost samoubistvom kada je govorila o slinosti? No, zatim bi pomiljao da bi ona, ak i da je naumila da se ubije, prethodno dola da se vidi s njim, a ukoliko bi propustila da to uini, bila bi to prevara kakvu od nje ne bi oekivao. Koliko li je emernih dana presedeo na onoj klupi u parku! Minula je jesen i nastupila zima. Proe zima i poe prolee (javljalo se na mahove, zimogroljivo i kratkotrajno, kao neko ko proviruje da vidi kako stoje stvari, a zatim, postepeno, sve odlunije i na due vreme); polagano, topliji sokovi stali su da snanije teku drveem pa je ono poelo da se razlistava, tako da su se za nekoliko nedelja i poslednji ostaci zime izgubili u parku Lesama. I potom nastupie prve decembarske vruine. 2
Ljubiasto je procvetao hakaranda, a tipa se posula narandastim cvetovima. Zatim je to cvee poelo polako da vene i opada, lie je poprimalo zlaanu boju, raznoeno ranim jesenjim vetrovima. Tada je ree Martin izgubio svaku nadu da e je ponovo videti.
2 Redosled godinjih doba u Junoj Americi razlikuje se od onoga na severnoj hemisferi. Prim. prev. V Nadu da e je ponovo videti (pomislio je Bruno sa setnom ironijom). I rekao sebi: zar nisu sve ovekove nade jednako groteskne kao i ova? S obzirom na ustrojstvo sveta, gajimo nadu u dogaaje koji bi nam, ukoliko se dese, doneli samo razoaranje i gorinu. Stoga se pesimisti regrutuju iz redova onih koji su nekada gajili nade, jer da bi ovek imao mrano vienje sveta, morao je u taj svet i njegove mogunosti prethodno verovati. Jo je udnije i paradoksalnije to pesimisti, nakon razoaranja, nisu stalno i sistematski lieni nade, nego se, u izvesnom smislu, ini da su spremni da u svakom trenutku obnove svoja nadanja, premda to skrivaju pod crnim platom preispoljnih mrguda, jer oseaju neku vrstu metafizikog stida; kao da je pesimizmu, da bi vazda bio jak i ustrajan, povremeno potreban podsticaj u vidu novog i surovog razoaranja. I sam Martin (mislio je, gledajui ga tu, naspram sebe), taj isti Martin, novopeeni pesimista, kao to i prilii svakom asnom stvorenju spremnom da oekuje Velike Stvari od ljudi ponaosob i oveanstva uopte, zar nije ve pokuao da se ubije zbog svoje majke koja je obino ubre? Zar ve i ovo nije znak da je oekivao neto drugo, verovatno neto lepo, od te ene? Ali (to je jo udnije), zar nije posle te strane nesree bio povratio veru u ene susrevi Alehandru? Pred njim je bilo to malo bespomono stvorenje, jedno od mnogih u ovom gradu bespomonih. Jer Buenos Ajres je grad u kome naprosto vrvi od njih, to je uostalom sluaj sa svim ogromnim i stranim Vavilonima. Stvar je u tome (pomislio je), to se oni u prvi mah ne primeuju. to dobrim delom ne deluju tako na prvi pogled ili to u mnogim sluajevima uopte ne deluju tako. A i to, za razliku od njih, onaj veliki broj bia koja pokuavaju da sebe predstave kao bespomona, samo doprinosi da se problem jo vie zamrsi i da ovek naposletku poveruje kako zapravo i nema istinski bespomonih stvorenja. Naravno, za oveka bez nogu i ruku svi znamo, ili verujemo da znamo, da je bespomoan. Meutim, im postanemo svesni toga, on istog trena poinje da biva manje bespomoan, jer smo ga zapazili, jer od njega kupujemo nepotrebne eljeve ili fotografije Karlitosa Gardela 3 u boji. A tada taj bogalj bez ruku ili nogu delimino ili potpuno prestaje da pripada vrsti posve bespomonih, do te mere da polako oseamo neku mranu pizmu, moda zbog onog mnotva sasvim bespomonih koji u tom istom trenutku (valjda zato to im nedostaje odvanost ili sigurnost, a moda i nasrtljiva narav prodavaca eljeva ili slika u boji) utke i krajnje dostojanstveno podnose svoju sudbinu istinskih nesrenika. Ba kao i oni utljivi i usamljeni ljudi koji ni od koga nita ne trae i ni sa kim ne govore dok zamiljeni sede na klupama po velikim gradskim trgovima i parkovima: neki od njih su u odmaklim godinama, starci (najoiglednije bespomoni, u toj meri da ve mogu da nas manje zaokupljaju, iz istih razloga kao i prodavci eljeva), sa penzionerskim tapom, koji posmatraju svet u prolazu kao neku sliku iz seanja, starci koji meditiraju i moda na svoj nain ponovo postavljaju velika pitanja koja su doboki mislioci postavljali o sveoptem smislu postojanja, o smislu
3 Veliki argentinski kompozitor i interpretator tanga. Prim. prev. i svrsi svega: braka, dece, ratnih brodova, politikih borbi, novca, kraljeva, konjskih ili automobilskih trka; starci koji rasejano posmatraju, ili se ini da posmatraju, golubove koji kljucaju zrna zobi ili kukuruza, ili ivahne vrapce ili svakojake vrste ptica koje sleu na trg ili ive u kronjama drvea po velikim parkovima. A poto je svemir oigledno nezavisan i slojevit, dok se neki bankar sprema da izvede najfantastiniju operaciju sa vrstim valutama koja je ikada izvedena u oblasti Rio de la Plate (da istovremeno upropasti Konzorcijum X i Akcionarsko drutvo Y), dotle jedna ptiica, stotinak metara dalje, skakue po travi Kolumbovog parka, traei slamicu za svoje gnezdo, neko zrno penice ili zobi, nekog crvia da nahrani sebe ili svoje mladunce, a u nekom drugom sloju, jo beznaajnijem i donekle udaljenijem od svega (ne vie u odnosu na Velikog Bankara nego u odnosu na skroman penzionerski tap), siunija, anonimnija i skrivenija bia ive nezavisnim a ponekad i vrlo aktivnim ivotom: crvi, mravi (ne samo oni krupni, crni, nego i oni mali, crvenkasti, pa ak ijo manji, toliko mali da su maltene nevidljivi) i mnotvo drugih, jo beznaajnijih insekata, svakojakih boja i svojstava. Sva ta bia ive u razliitim svetovima, daleko jedna od drugih, osim prilikom Velikih Katastrofa, kada Ljudi naoruani Zapraivaima i Lopatama povedu Borbu protiv Mrava (borbu koja je, uzgred reeno, potpuno uzaludna, jer mravi na kraju uvek pobeuju), ili kada Bankari otponu svoje Petrolejske Ratove; tako da nebrojeni insekti, koji su dotle iveli po prostranim zelenim livadama ili u mirnim podzemnim svetovima parkova, bivaju uniteni bombama ili otrovima, dok drugi, sreniji od ovih, naime oni to pripadaju uvek pobednikim rasama Crva, koriste priliku i brzo se razmnoavaju, a gore istovremeno raste broj Isporuilaca i Potroaa Oruja. Ipak, osim u tim vremenima razmene i pometnje, udno je da tolike vrste bia mogu da se u istim oblastima vasione raaju, rastu i umiru a da se pri tom ne upoznaju, ne omrznu ili potuju jedni druge; kao one mnogostruke telefonske poruke koje, kako kau, mogu da se odailju jednom jedinom icom zahvaljujui veto nainjenim napravama, a da se pri tom meusobno ne potiru. Tako (mislio je Bruno), pre svega imamo ljude koji sede zamiljeni po trgovima i parkovima. Neki od njih zure u zemlju, zabavljajui se minutima, pa ak i satima, mnogim nerazumljivim radnjama pomenutih ivotinjica: prouavaju mrave, zapaaju da ih ima kojekakvih, procenjuju koliki teret mogu da ponesu, uoavaju kako se dva ili tri mrava ispomau pri teim radovima itd. Ponekad se ti ljudi zabavljaju tako to prutiem ili suvom granicom, kakve je lako nai po parkovima, skreu mrave s njihovih tegobnih putanja, navode one najnepromiljenije da se uzveru na granicu i tre do drugog kraja, odakle se, posle manjih opreznih akrobacija, vraaju na suprotni kraj, uzaludno tumarajui tamo-amo, dok se usamljeni ovek ne umori od igre i ne baci granicu iz samilosti, ali uglavnom iz dosade, a mrav pohita svojim drugarima, te u kratkom i ivom razgovoru sa prvima na koje nabasa objasni zato je zadocnio ili se upozna sa Optim Tokom Poslova za svog odsustva, da bi odmah zatim nastavio sopstveni posao, ukljuujui se opet u dugu i marljivu kolonu. U meuvremenu, usamljeni i zamiljeni ovek nastavlja svoje uoptene meditacije, a misli mu delimino blude jer mu nita posebno ne privlai panju: as posmatra drvo, as dete koje se igra, a koje ga podsea na davne i sada ve nepovratne dane u varcvaldu ili na neke strme uliice u Pontevedru; dok mu se oi zamuuju, pojaavajui onaj suzni sjaj koji imaju starake oi, a za koji se nikada nee saznati da li je posledica fiziolokih procesa ili, u izvesnom smislu, uspomena, nostalgije, oseaja promaenosti ili pomisli na smrt, ili pak one neodreene a neodoljive sete koju u nama vazda pobuduje re KRAJ, stavljena na zavretku neke prie ije su nas tajanstvo i tuga uzbuivali. Drugim reima, to je ivotna pria svakog oveka. Jer, postoji li ljudsko bie ija ivotna pria nije, na kraju krajeva, tuna i zagonetna? Ali ti ljudi to sede zamiljeni na klupama nisu uvek starci ili penzioneri. Katkad su to relativno mladi ljudi, osobe od trideset i etrdeset godina. A to je jo udnije i nad ime se valja zamisliti (mislio je Bruno), ti ljudi nam deluju patetinije i bespomonije to su mlai. Jer, ta je uasnije od slike mladia koji zamiljen sedi na klupi nekog trga, ophrvan mislima, utljiv i udaljen od okolnog sveta? Taj ovek ili mladi ponekad je mornar; ponekad je moda emigrant koji bi eleo da se vrati u domovinu, ali ne moe; esto su to ljudi koje je napustila voljena ena, a pokadto stvorenja nesposobna za ivot; nekada oni koji su zanavek napustili svoj dom, a ponekad opet oni koji razmiljaju o svojoj samoi u sutranjici. Konano, moe to da bude i neki momi, kao Martin, koji sa uasom poinje da shvata da ono apsolutno ne postoji. Isto tako, moe to da bude i ovek koji je izgubio sina i koji u osami, na povratku s groblja, uvia da mu je ivot sada izgubio smisao i razmilja kako ipak ima ljudi koji se smeju i koji su sreni (makar samo trenutno sreni), dece koja se igraju u parku, eto tu (vidi ih), dok je njegov sin ve pod zemljom, u malom kovegu po meri njegovog malog tela, koje je moda napokon prestalo da odoleva stranom i nesrazmerno jaem neprijatelju. Eto taj ovek, to zamiljeno sedi, pita se ponovo, ili prvi put, o optem smislu sveta, jer ne uspeva da shvati zato je njegov deak morao tako da umre, zato je on morao da plati neiju davnu krivicu, a njegovo maleno srce da se mui usled guenja ili paralize, borei se oajniki, ne znajui zato, protiv tamnih senki koje poinju da se nadvijaju nad njim. Taj ovek je u pravom smislu bespomoan. A to je najudnije, to bi mogao da bude glavom onaj Veliki Bankar to je isplanirao fantastinu operaciju sa vrstim valutama, a koju je ranije sam pomenuo s prezirom i ironijom. S prezirom i ironijom (sada mu je bilo lako da shvati), koji obino ispadaju preterani i, konano, nepravedni. Jer ne postoji ovek koji bi u krajnjoj liniji zasluivao prezir ili ironiju: pre ili kasnije, s vrstim valutama ili bez njih, snai e ga nesree, smrt dece, brae, sopstvena smrt i sopstvena usamljenost pred smru. Naposletku ispada da je on bespomoniji od ikoga; kao to je ratnik zateen bez pancira bespomoniji od onog beznaajnog mirnog oveka koji nikada pancir nije imao niti osea da mu nedostaje. VI Od svoje jedanaeste godine, on nije zalazio u mnoge od odaja kue, a ponajmanje u onaj mali odeljak koji je bio neka vrsta majinog hrama, mesto gde je ona, po izlasku iz kupatila, provodila sate uz radio i doterivala se za izlaske. A njegov otac? Poslednjih godina nisu mu bile poznate oeve navike, ali je znao da on vreme provodi uglavnom u ateljeu. Da bi se dolo do kupatila, nije se moralo proi kroz taj odeljak, ali nije bilo ni nemoguno. Da ona nije moda raunala sa mogunou da e je mu tako primetiti? Da li je u svojoj zagrienoj mrnji pomiljala da ga do te mere ponizi? Sve je bilo moguno. Poto nije uo radio, Martin je pretpostavio da ona nije tamo. Bilo je prosto nezamislivo da ona tamo sedi u tiini. Uao je. U polumraku, na divanu, dvostruko udovite se gibalo poudno i besomuno. Izleteo je. Due od sata lutao je kao mesear okolnim ulicama. Zatim se vratio u svoju sobu i bacio se na krevet. Zurio je u tavanicu, a zatim je pogledom preao preko zidova da bi mu se oi najzad zaustavile na ilustraciji iz Billikena koju je u detinjstvu privrstio rajsneglama: general Belgrano i njegovi vojnici polau zakletvu pred nebesno plavo-belom zastavom prilikom prelaska reke Salao 1810. godine. Neukaljana zastava, 4 pomislio je.
4 Argentinci su se izborili za nezavisnost od panije 1810. General Belgrano je bio meu prvim voama oslobodilakih snaga. On je tvorac nacionalne zastave i prvi koji je zahtevao zakletvu odanosti zastavi. Billiken je asopis namenjen deci. Iz seanja mu izronie osnovne rei sopstvenog ivota: hladnoa, istoa, sneg, samoa, Patagonija. Pomislio je na brodove, na vozove. Ali gde da nae novac? Onda se setio velikog kamiona kojeg je viao u garai nedaleko od stanice Sola i koji ga je jednog dana opinio svojim natpisom: PATAGONIJSKI PREVOZ. Moda im je potreban radnik, pomonik ili bilo ta drugo? Naravno da jeste, mome kazao je Busi, drei u ustima opuak. Imam osamdeset i tri pesosa rekao je Martin. Mani se gluposti odgovorio je Busi, skidajui umaen radni kombinezon. Liio je na malo pogrbljenog, sedokosog, cirkuskog dina. Na prostodunog dina dejeg lika. Martin je zagledao kamion: sa strane je velikim slovima pisalo: PATAGONIJSKI PREVOZ, a pozadi, pozlaenim slovima: AH, KAD BI GA VIDELA, STARA. Ajmo ree Busi, ne isputajui opuak iz usta. Po mokrom i klizavom ploniku zatitrala bi na asak mlenocrvena svetlost. Odmah zatim smenjivao bi je ljubiasti blesak, a posle njega bi ponovo zasijalo mlenocrveno: CINZANO-AMERICANO-GANCIA. CINZANO-AMERICANO-GANCIA. Zahladnelo je primeti Busi. Rominja li kia? Bie da je posredi magla i da lebde sitne neopipljive kapljice. Prevoznik je pored njega grabio dugim koracima. Bio je dobroudan i snaan: moda simbol onoga to je Martin traio u ovom seljenju na jug. Osetio se zatienim i prepustio se mislima. Evo, stigosmo, ree Busi. IIN pizza, pivo, vino, sluimo i estoka pia, U zdravlje, kaza Busi. U zdravlje, uzvrati iin i stavi pred
Neukaljana zastava su rei iz jedne rodoljubive pesme koja se peva na kolskim priredbama .-Prim. prev. njih bocu klekovae marke LJAVE. Dve aice, momak mi je drugar. Drago mi je, rekao je iin, koji je na glavi imao kapu i nosio hozentregere preko arene koulje. A stara? upita Busi. Pa keva je tako-tako, ree iin. Jesu li joj izvrili analize? Jesu. Pa? iin slegnu ramenima. Pa, zna ve kako idu te stvari. Otii daleko, hladan i vedar jug, mislio je Martin i gledao portret Gardela u fraku, sa onim osmehom drskog ali predusretljivog derana, plavo-belu kokardu na Fanovom Maseratiju, fotografije goliavih devojaka a u sredini golmana Amerika Tesorjerija naslonjenog na stativu Prijatelju iinu za uspomenu uz hrpu snimaka drugih fudbalera Boke Juniors, sa natpisom SAMPIONI! Preskakanje konopca, sve sem struganja, kao bokseri, ak sam se udarala po trbuhu, zbog toga si i ispao malko aknut, osmehivala se zlobno i prezrivo, sve sam pokuala, pa nije valjda trebalo da zbog tebe unakazim svoje telo, rekla mu je, a njemu je tada bilo jedanaest godina. A Tito? upita Busi. Samo to nije doao, odgovori iin, i odluio je da se preseli u potkrovlje. A ono u nedelju? upita Busi. Otkud ja znam, besno odvrati iin, kunem ti se da vie neu da se ivciram, dok je ona i dalje sluala bolerose, depilirala se, jela slatkie i posvuda bacala lepljive papirie, da se nerviram ni zbog ega, govorio je iin, tono kau ni zbog ega, prljav i lepljiv svet, dok je, tiho besnei, nekoliko puta brisao istu au i ponavljao, molim te lepo, pobei u neki ist, hladan i kristalno jasan svet, a onda ostavio au, uneo se Busiu u lice i viknuo: izgubiti od takve oloi, dok je prevoznik mirkao, razmatrao problem s dunom panjom i komentarisao jes vala, majka mu stara, a Martin i dalje uo one bolerose, oseajui onaj teki zadah kupatila i dezodorantnih krema, topao i zaguljiv vazduh, topla kupka, toplo telo, topao krevet, topla majka, majka-krevet, kanasta-krevet, mlenobele noge podignute kao u stravinom cirkusu gotovo na isti nain kao to je on iziao iz kloake kada je trebalo da ode u kloaku ili bezmalo tako, uto je uao goljav i nervozan ovek uzviknuvi Zdravo da ste, a iin mu je uzvratio Pozdravljamo Umberta J. DArkanhela, zdravo Mali, mladi je prijatelj, drago mi je rekao je gledajui ga ispitivaki onim ptijim oicama, sa onim nespokojnim izrazom koji e Martin uvek opaati kod Tita, kao da je izgubio neto dragoceno, pa to trai svuda, bacajui brz i nemiran pogled na sve strane. Neka sve ide u avolju mater. Ajde, reci. Ispriaj mu ta je bilo. Pravo da ti kaem, sa tim kamionom si poteen kojekakvih sekiracija. Brate slatki ponavljao je iin vie neu da se ivciram. tono kau, ni zbog ega,. Kunem ti se majinim grobom. Zbog tih nesposobnjakovia. Ma, ajde, molim te. De, ispriaj njemu, ajde priaj kako je bilo. Umberto DArkanhelo, koga su inae zvali Tito, odbrusi: Obina pizdarija. Zatim je seo za jedan sto pored prozora, izvadio Kritiku, uvek presavijenu na sportskoj strani, ljutito je stavio na stoi i akajui krnjave zube akalicom koju je uvek drao u ustima, namrgoeno pogledao ka ulici Pinson. Omalen i uzanih ramena, u pohabanom odelu, inilo se da razmilja o sveoptoj sudbini sveta. Posle nekoliko trenutaka ponovo je pogledao prema anku i rekao: Ova nedelja je bila tragina. Izgubili smo kao kreteni, pobedio je San Lorenso, pobedili su lovatori, a pobedio je ak i Tigre. Pa, hajde, reci mi sada: dokle emo tako stii? Zagledao se u prijatelje kao da ih uzima za svedoke, opet pogledao prema ulici i, akajui zube, rekao: Ovoj zemlji vie nema spasa. VII Ne moe biti, pomislio je drei ruku na mornarskoj torbi, ne moe biti. A ipak je bilo, kaalj, samo kaalj i kripanje. Godinama kasnije, priseajui se tog trenutka, takoe je pomislio: kao usamljeni stanovnici dva oblinja, ali neizmernim ponorima odvojena ostrva. Godinama kasnije, kada je njegov otac ve odavno bio istrunuo u grobu, Martin je shvatio da taj nesrenik nije patio manje od njega, te da je, sa tog oblinjeg ali nedostinog ostrva na kome je bitisao, moda ponekad dao neki tih ali dirljiv znak traei njegovu pomo ili barem razumevanje i naklonost. Meutim, to je shvatio tek poto je i sam tota preturio preko glave, kada je ve bilo kasno, kao to to gotovo uvek biva. A sada, u toj prevremenoj sadanjosti (kao da se vreme poigralo, javljajui se pre nego to treba, da bi izazvalo tako groteskne i uproene predstave nalik onima koje stvara neiskusan amater: Otelo koji jo ne zna ta je ljubav), u toj sadanjosti koja bi trebalo da je budunost, grekom se javlja njegov otac i penje se stepenicama kojima se godinama nije peo. Leima okrenut vratima, Martin je osetio da otac ulazi kao neki uljez: uo je njegovo tuberkulozno dahtanje i neodluno ekanje. Sa smiljenom okrutnou, napravio se da ga ne primeuje. Naravno, proitao je moju poruku, eli da me zadri. A emu? Ve godinama jedva da su izmenjali po koju re. Bio je rastrzan izmeu srdbe i saaljenja. Srdba ga je terala da ga ne pogleda, da ignorie njegov ulazak u sobu i, to je jo gore, da mu stavi do znanja da eli da ga ignorie. Ipak se okrenuo. Da, okrenuo se i ugledao oca kakvog je zamiljao: oberuke se drao za ogradu stepenica, odmarajui se od napora, uperak sede kose padao mu je po elu, njegove izbuljene oi su grozniavo sijale, na licu mu je titrao onaj osmeh krivice koji je Martinu veoma smetao i govorio mu pre dvadeset godina ovde je bio moj atelje a zatim je kruio pogledom po potkrovlju i doivljavao isto to bi putnik osetio kada bi se, ostareo i razoaran, vratio u mesto svoje mladosti, nakon to je proputovao mnoge zemlje i upoznao osobe koje su u ono vreme bile predmet njegovih matanja i elja. Priao je krevetu i seo na ivicu, kao da osea da nema prava da zauzme previe prostora ili da se oseti previe komotnim. Dugo je sedeo utke, teko diui, nepomian kao beivotni kip. Najzad je prigueno rekao: Nekada smo bili prijatelji. Njegove zamiljene oi su zasjale, gledajui u daljinu. Seam se, jednom prilikom, u parku Retiro... Tebi je bilo... da vidimo... etiri, moda pet godina... da... pet godina,.. hteo si da se sam vozi elektrinim autiima, ali te nisam pustio, bojao sam se da e se uplaiti prilikom sudaranja. Osmehnuo se blago i setno. Kasnije, na povratku kui, popeo si se na vrteku koja se nalazila na jednoj ledini u ulici Garaj. Ne znam zato te se uvek seam okrenutog leima, u trenutku kada, pri svakom obrtaju, zamie ispred mene. Vetar je leprao tvojom prugastom kouljicom. Bilo je ve kasno i jedva se videlo. Zamislio se, a zatim potvrdio, kao da je u pitanju vana injenica: Da, bila je to kouljica na plave pruge. Vrlo dobro se seam toga. Martin je i dalje utao. Tada sam mislio da emo s godinama postati drugari, da emo uspostaviti... neku vrstu prijateljstva... Ponovo se osmehnuo onim smekom krivice, kao da bi ta nada mogla da izgleda smena, nada u neto na ta nije imao pravo. Kao da je bio uhvaen u sitnoj krai koju je poinio koristei se Martinovom bespomonou. Sin ga pogleda: laktovima se oslanjao o kolena i, pogrbljen, zurio u neku udaljenu taku. Da... sada je sve drukije... Uzeo je neku olovku s kreveta i ispitivao je, sa zamiljenim iz;razom na licu. Nemoj da misli da te ne razumem.,. Kako bismo mogli biti prijatelji? Mora da mi oprosti, Martiniu... Nemam ja ta da ti opratam. Meutim, grub ton njegovog glasa protivureio je njegovoj tvrdnji. Zar ne vidi? Ti me mrzi. I nemoj da misli da te ne shvatam. Martin je poeleo da doda: Nije istina, ne mrzim te, ali je udovino tano bilo da ga mrzi. Zbog te mrnje je bio jo nesreniji i usamljeniji. Kad god bi video svoju nafrakanu majku kako izlazi iz kue pevuei neki bolero, mrnja koju je oseao prema njoj irila se do oca i zaustavljala na njemu, kao da je ba njemu namenjena. Naravno, Martine, shvatam da ne moe da se ponosi jednim propalim slikarem. Martinove oi se napunie suzama. No, kako je njegovo ogorenje bilo ogromno, suze su zastale i nisu potekle, kao to se u istoj posudi ulje ne stapa sa siretom. Uzviknuo je: Ne govori tako, oe! Otac ga je ganuto pogledao, zauen njegovim reagovanjem. Gotovo van sebe, Martin srdito uzviknu: Ovo je odvratna zemlja. Ovde uspeva jedino olo. Otac ga je utke pogledao. Zatim je zavrteo glavom i rekao: Nemoj tako, Martine, nemoj tako. Pogledao je olovku i onda zakljuio: to jest, jest. Ja sam bedni i propali kukavac, a to sam i zasluio: nemam ni talenta ni snage. To je iva istina. Martin ponovo poe da se povlai ka svom ostrvu. Stideo se dirljivosti tog prizora, a oeva pomirenost sa sudbinom navela je Martina da ponovo postane grub. Tiina je postala tako duboka i neprijatna da je otac ustao da poe. Verovatno je shvatio da je sinovljeva odluka neopoziva i da je ponor izmeu njih dvojice suvie dubok i konano nepremostiv. Priao je Martinu i desnom rukom mu stegao miicu. Poeleo je da ga zagrli, ali kako da to uini? Pa dobro... proaputao je, Da li bi mu Martin rekao neku nenu re da je znao da su to poslednje rei koje e uti od oca? Da li bi ovek bio tako grub prema ljudima govorio je Bruno kada bi mu uistinu bilo jasno da e oni jednog dana umreti i da se izgovorena re vie nee moi ispraviti? Video je kako se otac okree i odlazi ka stepenitu. Video je i kako se, pre nego to e nestati, osvre i gleda ga. Taj poslednji pogled e Martin oajniki pamtiti godinama posle oeve smrti. A kada je zauo njegov kaalj na stepenitu, Martin se bacio na krevet i zaridao. Tek nakon nekoliko asova smogao je snage da dovri pakovanje svoje mornarske torbe. Kada je iziao, bilo je skoro dva sata posle ponoi, a u oevom ateljeu video je upaljeno svetlo. Tamo je, pomisli., Uprkos svemu ivi, jo uvek je iv. Uputio se ka garai i pomislio da bi trebalo da osea silno osloboenje, ali nije bilo tako. Neto ga je u dnu due titalo. Koraao je sve sporije. Konano je zastao, u nedoumici. ta je zapravo hteo? VIII Pre nego to sam je ponovo video... u mojoj kui se mnogo toga dogodilo. Vie nisam hteo ni da stanujem tamo. Pomiljao sam da odem u Patagoniju, o tome sam razgovarao sa jednim prevoznikom, prezivao se Busi, zar vam nikada nisam priao o Busiu, ali tog jutra... Ukratko, nisam otiao na jug. Ipak, kui se nisam vratio. Zautao je, kao da prebira po seanju. Ponovo sam je video na istom onom mestu u parku, ali tek u februaru 1955. godine. Kad god sam mogao, odlazio sam tamo i ekao je. A ipak, nisam imao utisak da sam je sreo zahvaljujui tom neprekidnom ekanju na istom mestu. Nego? Martin pogleda Bruna i ree: Nego zato to je ona htela da me nae. inilo se da Bruno ne shvata. U redu, ali ako je dola na to mesto, elela je da Vas sretne. Ne, nisam to hteo da kaem. Ona bi me nala i na svakom drugom mestu. Shvatate li? Ona je znala kako i gde da me nae, ukoliko zaeli. Eto to sam hteo da kaem. A to moje viemeseno ekanje, na onoj klupi, jo je jedan dokaz moje naivnosti. Zamislio se, gledajui Bruna kao da trai neko objanjenje, a zatim dodao: Ba zato to mislim da je ona potraila mene, potpuno svojevoljno i namerno, eto, ba zato ne mogu nikako da shvatim to je ona kasnije... na taj nain... Zadrao je pogled na Brunu koji je netremice zurio u njegovo ispijeno i napaeno lice. Da li to shvatate? Ljudska bia nisu logina odgovorio je Bruno. Uostalom, maltene je sigurno: onaj isti razlog koji ju je naveo da vas potrai, nju je takoe podstakao da... Umalo nije rekao da vas ostavi ali je zastao i kazao: da se udalji. Martin ga je gledao jo asak, a onda se udubio u misli i dugo ostao tako utke. Zatim je ispriao kako se ponovo pojavila. Bilo se gotovo smrklo i vie nije mogao da radi korekturu, pa se zagledao u drvee. Tako je na klupi zadremao. Sanjao je da putuje naputenim brodom, pocepanih jedara, nekom velikom i prividno mirnom, ali snanom i tajanstvenom rekom. Plovio je u sumrak. Predeo je bio samotan i tih, ali se moglo naslutiti da se u umi, koja se poput zida dizala sa renih obala, odvija neki tajni ivot pun opasnosti. Odjednom, neki glas, kao da dolazi iz dubine, nagnao ga je da zadrhti. Nikako nije razabirao ta taj glas govori, ali je znao da se obraa njemu, Martinu. Hteo je da ustane, ali ga je neto u tome spreavalo. Ipak nije odustajao, jer ga je zagonetni i daleki glas sve jae dozivao i to ak (sada je opaao) usplahireno dozivao, kao da se nalazi u stranoj opasnosti i kao da je on, samo on, kadar da spase onog koji ga doziva. Probudio se, obuzet muninom, i gotovo poskoio s klupe. To je bila ona. Drmusala ga je i oporo se smejui rekla: Ustaj, lentino. Uplaen i zbunjen neskladom izmeu onog uasnutog i nespokojnog glasa iz sna i ove bezbrine Alehandre koja je stajala pred njim, nije mogao ni re da prozbori. Primetio je da je ona pokupila nekoliko korigovanih tekstova koji su pali s klupe dok je on sanjao. Kladim se da vlasnik ove tamparije nije Molinari rekla je smejui se. Koje tamparije? One koja ti je dala ovaj posao, glupane. To je tamparija Lopes. Svejedno, ali zacelo nije Molinari. Nita nije razumeo. I kao to e mu se esto deavati s njom, Alehandra se nije potrudila da mu objasni. Oseao se priao je Martin kao lo uenik pred zajedljivim profesorom. Sredio je tekstove i zahvaljujui tom mehanikom poslu malice se povratio od uzbuenja koje je u njemu izazvao taj ponovni, tako eljno oekivani susret. Kao i u mnogim kasnijim prilikama, njegovo utanje i nesposobnovst za razgovor nadoknadila je Alehandra koja je uvek, ili gotovo uvek, pogadala njegove misli. Rukom mu je razbaruila kosu, kao to odrasli ponekad ine deci. Rekla sam ti da emo se ponovo sresti, zar se ne sea? Ali ti nisam kazala kada. Martin je pogleda. Jesam li ti sluajno rekla da u te ubrzo videti? Nisi. Eto tako je (objasnio je Martin) zapoela ta strana pria. Sve je bilo neobjanjivo. Sa njom se nikada nije znalo. Nalazili bi se na tako besmislenim mestima kao to je hol Oblasne banke ili most Aveljaneda. U ma koje doba dana: recimo u dva ujutru. Sve je bilo neoekivano. Nita se nije dalo predvideti ni objasniti: ni trenuci kada se alila a ni kada je besnela, ni dani kada bi se sastajala s njim a da usta ne bi otvorila, dok naposletku ne bi otila. Ni njeni dugotrajni nestanci. A ipak, dodao je, bio je to najdivniji period u mom ivotu. Ali je znao da to ne moe da potraje, jer je sve bilo suludo i, da li mu je ve rekao, kao uzastopne eksplozije nafte u olujnoj noi. Mada je ponekad, dodue veoma retko, izgledalo kao da ona pored njega nalazi trenutke spokoja, kao da je bolesna a da je on neki sanatorijum ili sunano mesto u planini gde se ona najzad povlai u tiinu. Ili bi se, opet, pojavljivala izmuena i onda bi izgledalo kao da joj samo on moe pruiti au vode ili lek, neto to joj je neophodno, da bi se zatim vratila u onu mranu i divlju oblast u kojoj je izgleda ivela. U tu oblast nikada nisam ni mogao da stupim zakljuio je, gledajui Bruna u oi. IX Stigli smo rekla je. irio se miris jasmina. Ograda je bila veoma stara i zarasla u gliciniju. Zarala kapija otvarala se teko i uz kripu. U pomrini su se ljeskale lokve od nedavne kie. Na kui je bio osvetljen jedan prozor, ali bi se po tiini pre reklo da je kua nenastanjena. Ili su ivicom zaputenog i u travu zaraslog vrta, puteljkom pored nekog bonog trema koji je poivao na gvozdenim stubovima. Kua je bila veoma stara, prozori su gledali na trem i na njima su jo stajale reetke iz kolonijalnih vremena; tom vremenu su verovatno pripadale i velike kamene ploe, jer se videlo da su ulegnute, istroene i polomljene. Odnekuda se zauo klarinet: bee to neka nesuvisla muzika fraza, boleiva, nerazgovetna i neprestana. Ko je to? upita Martin. Ujak Bebe objasni Alehandra ludak. Proli su uzanom alejom pokraj stoletnog drvea (Martin je sada osetio jak miris magnolije) i nastavili pociglanom stazicom koja je zavravala kod zavojitog stepenita. A sada, pazi. Idi polako za mnom. Martin se spotae o neto, o neku posudu ili kutiju. Zar ti nisam rekla da ide paljivo! Priekaj. Zastala je i upalila ibicu, koju je zaklonila rukom, i dala je Martinu. Alehandra, zar ovde nema sijalice? Mislim... neko osvetljenje... u dvoritu... Zauo je njen suv i zlurad smeh. Svetiljke! Hajde, stavi mi ruke na bokove i idi za mnom. Duu dalo za slepe. Osetio je da Alehandra zastaje kao paralizovana usled elektrinog pranjenja. Alehandra, ta ti je? uznemireno upita Martin. Nita suvo je odgovorila ali te molim da mi vie nikada ne pominje slepe. Martin je ponovo stavio ruke na njene bokove i pratio je u mraku. Dok su se polako i oprezno penjali metalnim stepenicama, koje su bile trone, zarale i klimave, osetio je prvi put pod svojom rukom Alehandrino telo, tako blisko a ipak tako daleko i zagonetno. Neto, neki drhtaj, neko oklevanje izrazili su to tanano oseanje; na to ga je ona zapitala ta mu je, a on je tuno odgovorio nita. Kada su se popeli, dok je s naporom pokuavala da otkljua vrata, Alehandra je rekla ovo je nekada bio vidikovac. Vidikovac? Da, poetkom prolog veka ovde su bili samo letnjikovci. Ovde su vikende provodile porodice Olmos, Asevedo... Nasmejala se. U vreme kada Olmosovi nisu bili puki siromasi... i ludaci... Porodica Asevedo? upita Martin. Koja porodica Asevedo? Onoga to je bio potpredsednik? Da. Ba ta. Poto se namuila, konano je uspela da otvori vrata. Pruila je ruku i upalila svetlo. Dobro ree Martin ovde barem ima sijalica. Pomislio sam da su u ovoj kui svee jedino osvetljenje. Ej, ne tri pred rudu! Deda Pano koristi samo petrolejku. Kae da elektrika kvari vid. Martin je pogledom preleteo sobu kao da istrauje deo nepoznate Alehandrine due. Tavanica nije imala strop, videle su se velike drvene grede. Bio je tu neki divan prekriven ponom, kao i gomila nametaja koji kao da je bio izvuen iz neke starinarnice. Pripadao je razliitim epohama i stilovima, ali je sav bio polomljen i troan. Doi, bolje sedi na krevet. Opasno je sedeti na tim stolicama. Na zidu je visilo venecijansko ogledalo, gotovo zatamnjeno, sa arom u gornjem delu. Behu tu jo ostaci neke komode i orman. I jedna grafika ili litografija prikaena na zid. Alehandra ukljui reo i pristavi vodu za kafu. Zatim je stavila plou na gramofon. Sluaj ovo ree, a zatim utonu u misli, zurei u tavanicu i uvlaei dim cigarete. Zaula se neka patetina i buna muzika. A onda je naglo skinula plou. Uh! ree sada ne mogu da je sluam. Stala je da priprema kafu. Na premijeri je Brams lino svirao klavir. A zna li ta se dogodilo? Ne. Izvidali su ga. Eto, pa sad vidi kakav je ljudski rod! A moda... ta, moda? uzviknu Alehandra. Zar ne misli da je ljudski rod obino ubre? Pa i taj muziar pripada ljudskom rodu... uj, Martine uzvrati ona sipajui kafu u oljice oni su ti koji pate za ostale ljude. A ostali nisu nita drugo nego drkadije, kurvini sinovi i kreteni. Je l ti jasno? Prinela je kafu. Sela je na rub kreveta i zamislila se. Zatim je ponovo stavila plou na gramofon. Sluaj ovo... Ponovo su se zauli taktovi prvog stava. Moe li da pojmi, Martine, koliko je patnje moralo da bude u svetu pa da nastane ovakva muzika? Sklanjajui plou, dodala je: Fenomenalno. Zamiljena, polako je ispijala kafu. Zatim je spustila olju na pod. U tiini, kroz otvoren prozor, zauo se zvuk klarineta, kao kada dete kraba po hartiji. Kazala si da je lud? Pa zar ne shvata? Ovo je porodica ludaka. Zna li ko je u ovom potkrovlju iveo punih osamdeset godina? Devojica Skolastika. Zna da je nekada bilo u modi imati ludaka zatvorenog u nekoj od donjih odaja. Bebe je zapravo pitom ludak, neka vrsta budale. U svakom sluaju, klarinetom niko ne moe da nanese zlo. Skolastika je takoe bila pitoma luda. Zna li ta joj se dogodilo? Doi. Ustala je i prila litografiji koja je sa etiri rajsnegle bila prikaena za zid. Pogledaj, ovo su ostaci Lavaljeove legije, u klancu Umauaka 5 . Na ovom konju je generalovo telo. Ovaj ovde je pukovnik Pedernera. Pored njega je Pedro Eagve. A taj
5 Argentina se 1810. pobunila protiv panije i stekla nezavisnost. Nastupilo je potom dugo razdoblje graanskih ratova izmeu unitarista i federalista. Federalistiki diktator Huan Manuel Rosas vladao je zemljom punih dvadeset godina uz podrku Masorke, neke vrste politike policije. U tom razdoblju, najogoreniji Rosasovi neprijatelji, meu kojima general Lavalje, junak iz borbi za nezavisnost, iveli su u izgnanstvu u Montevideu. Godine 1840, na elu svoje slavne Legije, Lavalje je krenuo na Rosasa. Rat je trajao blizu dve godine i na kraju su unitaristi bili potueni do nogu. Ostaci su se povlaili 800 milja severno od Buenos Ajresa ka bolivijskoj granici. Prim. prev. drugi bradonja, s desne strane, to je pukovnik Asevedo. Bonifasio Asevedo, brat deda-Panovog dede. Pana zovemo dedom, ali on je u stvari moj pradeda. I dalje je gledala gravuru. Ovaj drugi je zastavnik Seledonio Olmos, deda- Panov otac, dakle moj ukundeda. Bonifasio je bio prisiljen da prebegne u Montevideo. Tamo se oenio jednom Urugvajkom, orijentalkom, kako kae deda, devojkom po imenu Enkarnasion Flores i tamo se rodila Skolastika. Kakvog li imena! Pre njenog roenja, Bonifasio je stupio u Legiju, tako da devojicu nikada nije ni video, jer je pohod trajao dve godine, a zatim su posle Umauake preli u Boliviju, gde je on proveo nekoliko godina; neko vreme boravio je i u ileu. Godine 1852., poetkom 1852., nakon to trinaest godina nije video svoju enu, koja je ivela ovde u ovom letnjikovcu, komandant Bonifasio Asevedo, koji se tada nalazio u ileu sa drugim izgnanicima, nije mogao da odoli enji i preruen u gonia mazgi doao je kriom u Buenos Ajres: govorkalo se da e svakog asa Rosas pasti, da e Urkisa ognjem i maem ui u Buenos Ajres, Ali komandant Asevedo nije hteo da eka, nego je krenuo. Mora da ga je neko potkazao, drugog objanjenja nema, Stigao je u Buenos Ajres i tu ga je ukebala Masorka. Odrubili su mu glavu i proneli je pored ove kue, pokucali na prozor, a kada je prozor otvoren, ubacili su glavu unutra. Od ovoga je Enkarnasion umrla a Skolastika poludela. Nekoliko dana kasnije Urkisa je uao u Buenos Ajres! Imaj na umu da je Skolastika rasla uz prie o ocu i uz njegov portret. Iz ladice od komode izvue neku minijaturu u boji. Ovo je iz vremena kada je bio konjiki pukovnik, u pohodu na Brazil. Njegova blistava uniforma, mladost i uglaenost odudarali su od bradate i propale pojave sa stare gravure. Masorku je raestila vojna pobuna koju je izveo Urkisa. A zna li ta je uinila Skolastika? Majka se onesvestila, a ona je dograbila glavu svog oca i dojurila ovde. Ovde se zatvorila i sa oevom glavom proivela sve do svoje smrti, 1932. godine. 1932.? Da, do 1932. ivela je osamdeset godina, zatvorena ovde sa tom glavom. Ovde su joj donosili hranu i iznosili otpatke. Nikada nije izila niti je poelela da izie. Jo neto: sa lukavou svojstvenom ludacima, sakrila je oevu glavu, tako da je niko nikada nije mogao izneti. Naravno, da su izvrili pretres, nali bi je, ali svaki put kada bi to pokuali, ona bi se uzjogunila i nije bilo naina da je zavaraju. Treba neto da izvadimo iz komode, govorili bi joj, ali nije vredelo. Niko nikada nije uspeo da ita uzme iz komode, ormana niti iz tih bisaga. I sve do njene smrti, 1932., sve je ostalo onako kako je bilo 1852. Shvata li? Prosto mi izgleda neverovatno. Sve je to istorijska istina. I sama sam se esto pitala kako li se hranila i kako su pospremali njenu sobu. Donosili su joj hranu i uspevali da kako-tako odravaju istou. Skolastika je inae bila pitoma luda i ak je razumno govorila o svemu osim o ocu i njegovoj glavi. Za tih osamdeset godina koliko je ovde provela dobrovoljno utamniena, eto, o ocu nikada nije govorila kao o pokojniku. O njemu je govorila iskljuivo u sadanjem vremenu, hou rei kao da je jo uvek 1852. godina i kao da je njoj dvanaest godina, a da joj je otac u ileu i da bi svakog asa mogao banuti. Bila je to mirna starica. Meutim, njen ivot i nain izraavanja naprosto su se zaustavili 1852., kao da je Rosas jo na vlasti. Eh, kad bi taj ovek ve jednom pao!, govorila je i zverala prema ulici kojom su prolazili tramvaji, a na vlasti je ve bio Irigojen. Izgleda da je njena stvarnost imala velike pukotine ili delove koji su bili pod kljuem, a koji kao da ne postoje ako se o njima ne govori i kao da otuda ne postoji ni smrt njenog oca. Za nju je prestalo da postoji sve to je bilo u vezi sa ubistvom Bonifasija Aseveda. A ta je bilo s glavom? Skolastika je umrla 1932. Konano su mogli da pregledaju komodu i komandantove bisage. Glava je bila umotana u krpe (izgleda da ju je starica vadila svake noi, postavljala je na orman i satima gledala u nju, ili bi spavala dok je glava tamo stajala kao vaza). Naravno, glava se mumificirala i smanjila. Takva je i ostala do dana dananjeg. ta? Razume se. A ta misli da je moglo da se uradi s glavom? ta se uopte radi s jednom glavom u slinim prilikama? Pa, ne znam. Cela ova pria je tako suluda, ne znam. A pogotovu imaj na umu kakva je moja porodica, hou da kaem porodica Olmos, a ne porodica Asevedo. Kakva je tvoja porodica? Zar jo treba da pita? Ne uje li ujaka Bebea kako svira klarinet? Zar ne vidi gde ivimo? Kai mi, da li poznaje ikoga ije ime neto znai u ovoj zemlji a da ivi u Barakasu, meu udericama i fabrikama? Shvatie da se s glavom nije moglo desiti nita normalno, kao to uostalom nita od svega to se deava s jednom glavom bez tela ne moe da bude normalno. I onda? Vrlo jednostavno: glava je ostala u kui. Martin se zapanjeno tre. ta, zgranut si? A ta je drugo moglo da se uini? Da se napravi kovei i obavi mala sahrana glave? Martin se razdraeno nasmeja, ali Alehandra je i dalje bila ozbiljna. A gde je drite? Dole je, kod deda-Pana, u jednoj kutiji za eire. Hoe li da je vidi? Za boga miloga! to da ne? To je prekrasna glava i mogu ti rei da mi ba dobro doe da je povremeno vidim, sred svekolikog dananjeg oioa. Ono su barem bili pravi ljudi i ivot su na kocku stavljali za ono u ta su verovali. Mogu ti rei da su gotovo svi lanovi moje porodice bili unitaristi, izuzev Fernanda i mene. Fernanda? Ko je Fernando? Alehandra najednom zauta, kao da joj se neto omaklo. Martin je bio zauen. Imao je utisak da je Alehandra rekla neto nehotice. Ustala je, prila stoiu s primusom i pristavila vodu da se greje. Zapalila je cigaretu, a zatim pogledala kroz prozor. Doi rekla je izlazei. Martin poe za njom. No je bila vedra. Alehandra je prela preko terase ka prednjem delu i naslonila se na ogradu, Nekada se ree odavde moglo videti kako brodovi ulaze u Rijauelo. Ko tu sada stanuje? Ovde? Pa, eto, od imanja nije ostaio gotovo nita. Pre je obuhvatalo ceo blok. Posle su poeli da rasprodaju. Tamo gde su one fabrike i nadstrenice, vidi, sve je to pripadalo imanju. Sa ove druge strane su uderice. Ceo onaj deo iza kue je prodat. A ovo to je preostalo, sve je pod hipotekom i svakog trenutka moe da ode na dobo. Zar ti nije ao? Alehandra slegnu ramenima. Ne znam, moda mi je ao zbog dede. ivi u prolosti i umree ne shvativi ta se dogodilo u ovoj zemlji. Zna li u emu je stvar? U tome to starac ne zna ta je funjara, shvata li? A sada vie nema vremena niti je u stanju da to shvati. Ne znam da li je bolje ili gore to je tako. Jednom su bili oglasili licitaciju i morala sam da odem do Molinarija i zamolim ga da stvar sredi. Molinarija? Martin je po drugi put uo to ime. Da, on je neka vrsta mitoloke ivotinje. Kao kada bi svinja upravljala nekim akcionarskim drutvom. Martin je pogleda, a Alehandra se nasmei i dodade: Imamo izvesno jemstvo o neotuivosti. Jasno ti je da bi licitacija znaila smrt za staroga. Tvog oca? Ma ne, ovee, za dedu. A tvoj otac, zar njega ne zanima taj problem? Alehandra ga pogleda i naceri se, kao kada biste nekog istraivaa upitali da li je u Amazoniji veoma razvijena automobilska industrija. A tvoj otac? bio je uporan Martin u svojoj srameljivosti, osetivi da je izvalio glupost (mada nije znao zato bi to bila glupost) i da je bolje ne raspitivati se. Moj otac nikada ne dolazi ovamo bilo je jedino Alehandrino objanjenje, izreeno promenjenim glasom. Martin, kao ljudi koji ue da voze bicikl i moraju da produe dalje da ne bi pali i koji, nekim udom, naposletku neizbeno nalete na neko drvo ili neku drugu prepreku, upita: A on ivi negde drugde? Pa rekoh li ti da ne ivi ovde! Martin pocrvene. Alehandra ode na drugi kraj terase i tamo ostade due. Zatim se vrati i nasloni se na ogradu pored Martina. Majka mi je umrla kada sam imala pet godina. A u jedanaestoj sam zatekla oca ovde s jednom enom. Ali sada mislim da je s njom iveo jo pre majine smrti. Zatim je prsnula u smeh koji je liio na normalan koliko neki grbavi zloinac moe da nalikuje zdravom oveku. U istom krevetu u kome ja sada spavam dodade. Pripalila je cigaretu i pri svetlosti plamena Martin je mogao da primeti kako na njenom licu ostaju tragovi preanjeg smeha, smrdljivi le grbavca. A onda je u mraku video kako Alehandra duboko uvlai dim cigarete: puila je i udisala dim sa neutaivom i usredsreenom pohlepom. Tada sam pobegla od kue ree. X Ta pegava devojica je ona. Jedanaest joj je godina i ima riu kosu. Devojica je mrava i zamiljena. Ali je zamiljena estoko i svirepo, kao da njene misli nisu apstrakcije, nego pomamne i ljute zmije. U nekom mranom kutku svoga ja, ta devojica je ostala nepromenjena i sada se ona, ova osamnaestogodinja Alehandra, tiho i paljivo povlai u stranu, nastoji da ne zaplai to privienje i posmatra ga oprezno i znatieljno. Toj igri preputa se esto kada razmilja o svojoj sudbini. No, ta igra je teka, prepuna zamki, tanana i kadra da donese razoarenje kao svaka materijalizacija za koju spiritisti vele da treba umeti ekati, treba imati strpljenja i umeti se duboko usredsrediti, ostavljajui po strani sporedne i povrne misli. Sen se pojavljuje postepeno i valja je podsticati da se javlja, ostavi pri tom u potpunoj tiini i sa puno obzira. Dovoljna je mala nesmotrenost da se sen vrati u onu oblast iz koje je poela da izlazi. Sada je eno tamo, ve se pojavila, mogu se videti njene rie pletenice i pege na licu, dok naokolo gleda svojim podozrivim i usredsreenim oima, spremna za svau i vreanje. Alehandra je posmatra sa onom meavinom nenosti i jeda kakvu ispoljavamo prema mlaoj brai kada im podviknemo ne grizi nokte, ivotinjo! iskaljujui na njima bes koji u nama raspaljuju sopstvene mane. U ulici Isabele Katolkinje postoji jedna trona kua. Bolje reeno, postojala je, jer su je nedavno poruili da na njenom mestu podignu fabriku friidera. Godinama niko u njoj nije stanovao usled nekog spora ili nasledstva. Mislim da je pripadala porodici Migens. Bio je to letnjikovac i svojevremeno je bio isto toliko lep kao ovaj. Seam se da su mu zidovi bili zelenkastomodri, poput mora, i oguljeni kao da imaju lepru. Bila sam veoma zagolicana: pomisao da pobegnem i da se sakrijem u nekoj naputenoj kui ulivala mi je oseanje snage kakvo verovatno imaju vojnici kada krenu u juri, uprkos strahu ili iz elje da strah prikriju. O tome sam negde neto proitala, a ti? Ovo ti priam zbog toga to sam se uasno plaila mraka, tako da moe zamisliti ta je tek moglo da me snae u naputenoj kui. Nou sam ludela od straha, privialo mi se kako banditi s fenjerima upadaju u moju sobu ili Masorkini ljudi sa okrvavljenim glavama u rukama (Hustina nam je neprekidno priala prie o Masorki). Padala sam u jame pune krvi. ak se ne seam jesam li to viala u snu ili na javi. Pre mislim da su bile halucinacije, da sam sve to videla na javi, jer ih se seam kao da ih doivljavam ovog trena. Tada bih poela da urlam, dok baba Elena ne bi dotrala da me postepeno smiri. Ali jo dugo posle toga krevet bi se tresao od mog drhtanja; bili su to pravi pravcati napadi. Stoga je moja namera da se nou sakrijem u usamljenu i ruevnu kuu bila prava ludost. I sada mislim da sam to smislila kako bi moja osveta bila to svirepija. Oseala sam da je to divna osveta, izgledala mi je lepa i ea ukoliko su stranije bile opasnosti kojima je trebalo da se izloim. Shvata li? Kao da sam mislila, a moda sam i mislila: Pogledajte kako patim krivicom svoga oca! Neobino je da se posle one noi moj noni uas odjednom pretvorio u ludaku hrabrost. Zar to nije udno? Kako objasniti tu pojavu? Bila je to neka suluda oholost, kako ti rekoh, pred bilo kakvom, stvarnom ili izmiljenom opasnou. Dodue, odvajkada sam bila odvana, a na raspustima koje sam provodila kod usedelica Karasko, starih prijateljica moje babe Elene, podvrgavala sam se tekim vebama: jurila bih preko polja galopom na maloj kobili koju su mi one darovale, a kojoj sam nadenula ime Prezir, jer mi se tako htelo. Imala sam lovaku puku kalibra 22 i jednu kuburu. Znala sam vrlo dobro da plivam te bih, uprkos upozorenjima i svojim obeanjima, odlazila da plivam prema puini i esto sam bila prinuena da se borim sa uzburkanim morem (zaboravila sam da ti kaem da se imanje starica Karasko nalazilo na obali mora, blizu Miramara). Uprkos tome, nou bih ipak drhtala plaei se izmiljenih udovita. Dakle, kazala sam ti da sam naumila da pobegnem i sakrijem se u onoj kui u ulici Isabele Katolkinje. Saekala sam no da bih mogla da se uzverem uz ogradu a da me niko ne primeti (vrata su bila zamandaljena). No, verovatno me je neko primetio i mada s poetka nije tome pridavao znaaj jer moe zamisliti da se ne jedan deran iz znatielje uspentrao pre mene kada se kasnije raulo u kraju i kada se umeala policija, ovek se prisetio i rekao ta je video. Ako se sve to odigralo na taj nain, moralo je protei dugo vremena nakon mog bekstva, jer se policija pojavila u kuerini tek oko jedanaest. Imala sam dakle dosta vremena da doivim strah. im sam se spustila niz ogradu, uputila sam se ka zadnjem delu kue, idui starom kolskom stazom koja je bila zarasla u korov; naokolo behu razbacane stare limenke i leine uginulih maaka ili pasa. Zaboravila sam da ti kaem da sam bila ponela baterijsku lampu, perorez i kuburu koju mi je deda- Pano poklonio za deseti roendan. Kao to rekoh, obila sam kuu kolskom stazom i dospela do donjeg dvorita. Tu se nalazio neki trem slian ovom naem. Na prozorima koji su gledali na trem behu sputene aluzine, neke istrunule a druge izglavljene ili napukle. Nije iskljueno da su se nou ili za izvesno vreme u toj kui sklanjali beskunici i skitnice. Ko mi je mogao jamiti da nee banuti i te noi? Lampom sam osvetlila prozore i vrata prema zadnjem delu, a onda sam ugledala neka vrata ijem je zastoru nedostajalo jedno krilo. Gurnula sam ih i vrata su se otvorila teko i uz kripu, kao da dugo nisu bila otvarana. Istog trenutka uasnuta pomislih da se ni skitnice ne bi usudile da potrae utoite u toj ozloglaenoj kui. Na asak sam se kolebala, a onda pomislila da je bolje da ne uem u kuu nego da prenoim u hodniku trema. Ali bilo je veoma hladno. Trebalo je ui i potpaliti vatru; esto sam viala da to rade na filmu. Pomislila sam da je kuhinja najpogodnija, jer bi se na poploanom podu mogla razgoreti vatra. A nadala sam se i da e vatra rasterati pacove, ivotinje kojih sam se oduvek grozila. Kuhinja je, uostalom kao i cela kua, dospela do poslednjeg stepena raspadanja. Nije mi se legalo na pod, ak i da ga prekrijem slamom, jer sam pomiljala da bi me tu najpre pronaao neki pacov. Izgledalo mi je bolje da legnem na ognjite. Bila je to starinska kuhinja, nalik onoj koju mi imamo i kakve se jo viaju na nekim majurima, sa ognjitima na ugalj i tednjakom. A ostatak kue bih radije pretraivala narednog dana: u tom asu, usred noi, nisam imala hrabrosti da obiem kuu, a nije bilo ni razloga. Trebalo je najpre da nakupim drva u vrtu: ostatke sanduka, iverje, komade drveta, slamu, hartiju, slomljene grane i granje nekog osuenog drveta. Sve sam to naloila blizu kuhinjskih vrata da se kuhinja ne napuni dimom. Posle nekoliko pokuaja, vatra se razgorela i im sam u pomrini ugledala plamen, osetila sam fiziku i duevnu toplotu. Izvadila sam hranu iz torbe. Sela sam na sanduk pored vatre i u slast pojela salamu s hlebom i puterom, a zatim i slatki od krompira. Moj asovnik je pokazivao tek osam sati. Nisam htela ni da mislim ta me sve oekuje u dugim nonim asovima. Policija je stigla oko jedanaest. Kao to rekoh, ne znam da li je ko video da se neko derite vere uz ogradu. A moda je neko od komija primetio vatru ili dim ili moje tumaranje po kuhinji sa svetlom u ruci. Tek, policija je dola i moram priznati da sam se obradovala kada sam ugledala policajce. Da sam morala tamo da provedem no, kada svi spoljni umovi zamru i kada ti se ini da ceo grad spava, mislim da bih poludela oslukujui jurnjavu pacova i maaka, fijukanje vetra i zvukove koje je moja mata mogla da pripie avetima. Dakle, kada je policija stigla, bila sam budna, uurena na ognjitu i premrla od straha. Ne mogu da ti opiem kakvu su mi scenu priredili ukuani kada su me doveli kui. Deda Pano, siromah, imao je oi pune suza i neprekidno m e zapitkivao zbog ega sam poinila takvu ludost. Baba Elena me je grdila i u isti mah histerino milovala. A tetka Tereza, zapravo babina sestra, iji se ivot svodio na uvanje mrtvaca i obilaenje sakristije, vikala je da me to pre valja strpati u internat, u kolu na Aveniji Montes de Oka. Mora da je veanje potrajalo do duboko u no, jer sam ih ula kako raspravljaju u salonu. Sutradan sam saznala da je baba Elena prihvatila miljenje tetke Tereze; ponajpre zato to je, kako danas gledam na sve te stvari, smatrala da bih ja svakog trenutka mogla ponoviti onu grozotu. Osim toga, znala je da mnogo volim sestru Teodolinu. Naravno, odbila sam da kaem ita o svemu tome i nisam izlazila iz svoje sobe. Ipak, pomisao da odem iz ove kue nije mi bila neugodna: pretpostavljala sam da e tako moj otac jae osetiti moju osvetu. Ne znam zbog ega, da li zbog mog odlaska u kolu, mog prijateljstva sa sestrom Teodolinom, krize ili svega zajedno, tek predala sam se religiji, sa istom strau sa kojom sam se odavala plivanju ili jahanju: kao da stavljam ivot na kocku. Od tog dana pa sve dok nisam navrila petnaest godina. Bila je to neka vrsta ludila, ravna onoj pomami sa kojom sam nou plivala u moru, u olujnim noima, kao da mahnito plivam u velikoj religioznoj noi, kroz tmine, opinjena unutranjom burom. Eno oca Antonija: govori o Stradanju i vatreno opisuje ispatanje, ponienje i krvavo Isusovo rtvovanje na Krstu. Otac Antonio je visok i zaudo lii na njenog oca. Alehandra plae. U poetku cvili, zatim njen pla postaje neobuzdan i na kraju grevit. Ona bei. Unezverene, redovnice tre. Pred sobom vidi sestru Teodolinu koja je tei, a zatim joj prilazi otac Antonio koji takoe pokuava da je utei. Pod poinje da se ljulja, kao da se nalazi u amcu. Pod se njie kao more, prostonja biva sve vea i zatim sve poinje da se vrti oko nje; u poetku sporo, a zatim vrtoglavom brzinom. Preznojava se. Otac Antonio prilazi, sada mu je ruka dinovska, njegova ruka se primie njenom obrazu kao topao i odvratan slepi mi. Onda ona pada kao strujom pokoena. Alehandra, ta ti je? vie Martin i naginje se nad nju. Skljokala se na pod, kao protac, bez daha, lice joj je pomodrelo i najednom je poela da se gri. Alehandra, Alehandra! Ona ga ne uje niti osea njegove ruke; jei i grize usne. A onda, kao kada se nevreme na moru postepeno stiava, njeni su jecaji poeli da bivaju rei, blai i alobniji, a telo joj se smirivalo, da bi naposletku omlitavelo kao da je mrtvo. Tada ju je Martin uzeo u naruje i odneo u njenu sobu. Poloio ju je na krevet. Nakon jednog sata, Alehandra je otvorila oi i kao pijana pogledala oko sebe. Zatim je sela, prela rukama preko lica, kao da eli da se pribere, i tako ostala dugo bez rei. inilo se da je strano umorna. Ustala je, potraila pilule i popila ih. Martin ju je gledao uplaeno, Nemoj da pravi takvo lice. Ako misli da bude moj prijatelj, treba da se navikne na ovo. Nije nita strano. Uzela je cigaretu sa stoia i pripalila je. Dugo se odmarala utke. Onda upita: O emu sam ti ono priala? Martin je podseti. Aha. Zna, gubim pamenje. Zamiljeno je puila, a onda dodade: Iziimo, hou da udahnem vazduha. Nalaktili su se na ogradu terase. Znai, priala sam ti o onom bekstvu. Puila je utke. Sestra Teodolina me je danima muila, analizirala moja oseanja i reagovanja. Posle onoga to mi se dogodilo sa ocem Antonijem, podvrgla sam telo mnogim muenjima: kleala sam satima na pariima razbijenog stakla, putala da mi vreo vosak sa votanica kaplje na ruke, ak sam brijaem sekla ruku. A kada je sestra Teodolina, sva uplakana, pokuala da me navede da joj kaem zbog ega sam se posekla, nisam htela da joj odgovorim. U stvari, ni sama nisam znala zbog ega, i mislim da to jo uvek ne znam. A sestra Teodolina mi je govorila da ne smem da radim takve stvari, da se Bogu ne dopadaju takvi ispadi, kao i da u takvom ponaanju ima bezmernog i satanskog ponosa. Kakva novost! Ali to je bilo jae i nepobitnije od ma koje argumentacije. Videe ve kako se zavrila ta ludorija. Zastala je i zamislila se. Zanimljivo je rekla je posle izvesnog vremena pokuavam da se setim kako je tekla ta godina i samo uspevam da se prisetim nepovezanih zgoda, poreanih jedne pored drugih. Deava li se to i tebi? Sada oseam tok vremena, kao da tee mojim venama, mojom krvlju i mojim damarima. Ali kada nastojim da se prisetim prolosti, ne oseam isto: vidim nepovezane prizore, ukoene kao na fotografijama. Njeno pamenje se sastoji od delia ivota, nepominih i neprolaznih: vreme izmeu njih zapravo ne prolazi, a stvari koje su se dogodile u davna vremena povezane su ili objedinjene udnim simpatijama ili antipatijama. Ili moda izbijaju na povrinu svesti sjedinjene apsurdnim ali snanim vezama, kao to je neka pesma, ala ili mrnja. Kao to i sada, za nju, nit koja ih povezuje i utie da se javljaju jedna za drugom, predstavlja neto divlje u traenju neega apsolutnog, neto smeteno to povezuje rei kao otac, bog, plaa, greh, istota, more, smrt. Vidim sebe jednog letnjeg dana i ujem babu Elenu kako govori: Alehandra treba da ode na selo, neophodno je da pobegne odavde, na vazduh. udnovato: seam se da je u tom trenutku baba drala srebrni naprstak. Nasmejala se. Zato se smeje? znatieljno upita Martin. Tek onako, nije vano. Dakle, poslali su me na selo kod starica Karasko, dalekih svojti babe Elene. A ne znam da li sam ti rekla da ona nije poticala od Olmosovih nego se prezivala Lafit. Ta neobino dobra ena bila je udata za moga dedu Patrisija, don Panovog sina. Jednom u ti priati o dedi Patrisiju, otiao je na onaj svet. E, kao to rekoh, te starice Karasko su bile daleke roake moje babe Elene. Okorele usedelice, a i imena su im bila smena: Ermelinda i Rosalinda. Bile su svetice, a ja sam prema njima, ruku na srce, bila ravnoduna kao prema mermernoj ploi ili kutiji za ivenje, Kada bi govorile, nisam se ni osvrtala. Bile su tako prostodune da bi, u sluaju da su mogle proitati moje misli, premrle od straha. A volela sam da odlazim kod njih: tamo sam bila slobodna i mogla sam da jurim na maloj kobili do plae, jer se imanje tih starica nalazilo blizu mora, neto junije od Miramara. Sem toga, arko sam elela da budem sama, da plivam, da jurim na konju, da se osetim sama pred beskrajem prirode, podalje od plae gde se tiskao sav onaj gnusni svet koji sam mrzela. Ve godinu dana nisam videla Markosa Molinu i kopkala me je pomisao da bih ga mogla susresti. Bila je to tako znaajna godina! elela sam da mu saoptim nove ideje, da mu priam o velianstvenom planu i da mu ulijem svoju vatrenu veru. Celo moje telo je plamtelo i mada sam oduvek bila pomalo divlja, tog leta mi se snaga umnogostruila, mada u drugom pravcu. Tog leta Markos je dosta propatio. Imao je petnaest godina, jednu vie od mene. Bio je jak, atletski graen. U stvari, kad dobro razmislim, on e biti izvrstan otac porodice i sigurno e rukovoditi nekom sekcijom Katolike akcije. Nemoj misliti da je bio plaljiv; bio je valjan mladi, preispoljni katolik, dobronameran, prilino bezazlen i miran. A sada uj ovo: im sam stigla, uzela sam ga pod svoje i zapela da ga ubeujem da odemo u Kinu ili u Amazoniju im navrimo osamnaest godina. Kao misionari, shvata? Ponekad bismo jahali plaom, daleko prema jugu, A ponekad bismo vozili bicikl ili satima etali. U dugim, oduevljenim razgovorima pokuavala sam da ga navedem da shvati veliinu ina koji sam mu predlagala. Govorila sam mu o ocu Damijanu i o njegovom radu sa gubavcima s Polinezije, priala mu dogodovtine misionara po Kini i Africi ili o opaticama koje su Indijanci prineli kao rtvu u Mato Grosu. Umreti mueniki i kao rtva, meni je izgledalo kao najvee zadovoljstvo. Zamiljala sam kako nas divljaci hvataju, kako mi svlae odeu i vezuju me za stub, a zatim uz dernjavu i igru prilaze s noevima od zailjenog kamena, razdiru mi grudni ko i upaju raskrvavljeno srce. Alehandra je uutala, ponovo upalila ugaenu cigaretu i nastavila: Markos je bio katolik, ali me je bez rei sluao. A onda mi je jednog dana priznao da su divljenja dostojne sve te muke misionara koji pate i umiru radi vere, ali da se on ne osea sposobnim za takva dela. Uostalom, smatra da se Bogu moe sluiti i na neki drugi, skromniji nain, tako to e ovek biti dobar i nikome nee nanositi zlo. Te rei su me raestile. Ti si kukavica! besno sam mu rekla. Takve scene, neznatno drukije, ponovile su se dva ili tri puta. On bi ostajao ponien i uvreen. A ja bih odlazila od njega, ibala kobilu i jurila u punom galopu, besna i puna prezira prema tom bedniku. Meutim, sutradan bih se s jo veom estinom vraala na istu temu. Do danas nisam shvatila zato sam bila tako uporna, s obzirom na to da Markos nije u meni pobuivao nikakvu vrstu divljenja. Tek, ruku na srce, ja sam bila opsednuta i nisam mu davala mira. Alehandra govorio bi mi dobroduno, stavljajui mi na rame svoju ruerdu prestani ve jednom da propoveda i hajde da se kupamo. Ne! Saekaj! uzviknula bih, kao da on izbegava neku obavezu. I opet bih zapodevala istu priu. Ponekad sam mu priala o braku. Ja se nikada neu udavati govorila sam. A ako se i budem udala, nikada neu imati dece. Kada sam mu to prvi put kazala, pogledao me zaueno. Zna li ti kako se prave deca? upitala sam ga. Pa, otprilike odgovorio je, pocrvenevi. E, kad zna, jasno ti je da je to odvratno. To sam mu rekla odluno, maltene besno i kao da je to jo jedan argument u prilog mojoj teoriji o misionarima i rtvovanju. Ja u zacelo otii, ali moram otii s nekim. Shvata li? Moram da se udam, u protivnom e me ganjati policija i neu moi da odem iz zemlje. Zato sam pomislila da bih mogla da se udam za tebe. Eto, pogledaj, meni je sada etrnaest, a tebi petnaest godina. Kada budem napunila osamnaest, venaemo se uz odobrenje sudije za maloletnike. Niko nee moi da sprei taj brak. U krajnjem sluaju pobei emo i onda e morati da se pomire s injenicom. Tada emo otii u Kinu ili u Amazoniju. ta misli? Ali, venaemo se samo da bismo mogli mirno da odemo, shvata? A ne da bismo imali dece, ve sam ti to objasnila. Nikada neemo imati dece. iveemo zajedno, putovati divljim zemljama, ali se neemo dodirivati. Zar to nije arobno? Pogledao me je preneraeno. Ne treba da beimo od opasnosti. Treba da se suoimo s njom i da je savladamo. Nemoj misliti da i ja ne prolazim kroz iskuenja, ali sam jaka i kadra da im odolim. Zamisli kako je lepo godinama iveti zajedno, spavati u istom krevetu, moda jedno drugo videti nage, a pobediti iskuenje da se dodirnemo i ljubimo? Markos me je gledao uplaeno. ini mi se da govori ludosti uzviknuo je. Uostalom, zar Bog ne zapoveda da se u braku raaju deca? Zapamti da ja nikada neu imati dece! viknula sam. I upozoravam te da me nikada nee dodirnuti. Niko, niko me nee dodirnuti. Obuzeta mrnjom i besom, poela sam da se svlaim. E sada e da vidi! viknula sam, kao da ga izazivam. itala sam da Kinezi spreavaju da njihovim enama rastu stopala tako to ih stavljaju u gvozdene kalupe i da Sirijci, ako se ne varam, izobliavaju glave svoje dece tako to ih vrsto povijaju. im su poele da mi rastu grudi, dohvatila sam arav i nainila traku dugu tri metra, te sam se njome kasnije vrsto opasivala. Ali, svejedno, grudi su mi porasle, kao one biljke koje izrastaju iz pukotina kamenja i na kraju ih razlome. Elem, kada sam skinula bluzu, suknju i donje rublje, poeh da odmotavam traku. Uasnut, Markos je netremice piljio u moje telo. Liio je na pticu opinjenu zmijom. Kada sam ostala gola, legla sam na pesak i zaikavala ga: Hajde, skini se sada i ti! Pokai da si muko! Alehandra! promucao je Markos. Sve to ini samo je ludost i greh! Gledajui me netremice, nekoliko puta je, kao mucavac, ponovio ono o grehu, a ja sam mu dovikivala da je slabi i sve vie ga prezirala. Naposletku, steui besno vilice, poeo je da se svlai. Medutim, kada je ostao bez odee, inilo se kao da je ostao bez snage, ukipio se i plaljivo me pogledivao. Lezi ovde! zapovedila sam mu. Alehandra, to je ludost i greh. Hajde, lezi ovde! ponovo sam naredila. Leali smo jedno pored drugog na pesku i gledali u nebo. Nastupila je tiina, moglo je da se uje kako talasi zapljuskuju obalu. A u visini su kriali galebovi. Osetila sam da Markos dahe, kao posle dugog tranja. Vidi kako je jednostavno i lako? kazala sam. Ovako moemo uvek. Nikada, nikada! povikao je Markos, a onda je naglo ustao, kao da bei pred velikom opasnou. Brzo se obukao, ponavljajui: Nikada, nikada! Ti si luda, ti si potpuno luda! Nita nisam rekla, ali sam se zadovoljno osmehivala. Oseala sam se svemonom. I uzgred, kao da je to nevano, samo sam dobacila: Da si me dotakao, ubila bih te svojim noem. Markos se ukoio od straha. Zatim je naglo potrao prema Miramam. Nalakena, gledala sam kako se udaljava. Zatim sam ustala i potrala u vodu. Dugo sam plivala, oseajui kako slana voda obavija moje golo telo. U svakom deliu mog tela kao da je treperio duh sveta. Markos se danima nije pojavljivao u Pjedras Negrasu. Mislila sam da se uplaio ili da se razboleo. Ali, posle nedelju dana stidljivo se pojavio. Pretvarala sam se kao da se nita nije dogodilo i po obiaju krenuli smo u etnju. Onda mu odjednom rekoh: Pa, Markose, jesi li razmiljao o venanju? Markos je zastao, ozbiljno me pogledao i odluno rekao: Oeniu se tobom, Alehandra. Ali ne onako kako ti kae. ta? viknula sam. ta kae? Oeniu se tobom da bismo imali dece, kao i ostali svet. Osetila sam da mi krv udara u oi. Ili mi je sve bilo crveno pred oima. Van sebe od besa, najednom se bacih na Markosa. Rvui se, padosmo na zemlju. Iako je Markos bio jai i godinu dana stariji od mene, isprva je borba bila ravnopravna, valjda zato to je bes uveao moju snagu. Seam se da sam u jednom trenutku uspela da ga oborim na lea i da ga kolenima udaram u stomak. Nos mi je krvario. Reali smo kao smrtni neprijatelji. Markos je najzad uz grdne napore uspeo da me zbaci sa sebe. Ubrzo se naao na meni. Osetila sam kako me njegove ruke steu kao kleta. Postepeno me je savladao. Osetila sam njegovo lice blizu svog. Tada me je poljubio. Ugrizla sam ga za usnu i on je uzmakao, vritei od bola. Pustio me je i odjurio. Ustala sam, ali nisam pojurila za njim. Stajala sam kao skamenjena i gledala kako odlazi. Preoh rukom preko usta i obrisah usne, kao da elim da zbriem prljavtinu. Polako sam osetila kako u meni ponovo raste bes kao kipua voda u loncu. Skidoh odeu i potrah u vodu. Plivala sam dugo, moda satima, ka puini. Kada bi me talasi podizali, obuzimala me udna milina. Oseala sam se istovremeno snanom i usamljenom, nesrenom i opsednutom avolima. Plivala sam dok nisam osetila da mi ponestaje snaga. Tada sam dugim zamasima zaplivala prema obali. Dugo sam se odmarala na plai, leei poleuke na pesku i posmatrajui galebove u letu. A gore u visinama, mirni i nepomini oblaci davali su sutonu izgled potpune smirenosti, dok je moja dua liila na vrtlog ili olujni kovitlac: gledajui u sebe, inilo mi se da vidim brodi kako se ljulja u oluji. Vratila sam se kui tek poto se bilo ve smrklo, puna neodreenog gneva prema svemu i prema sebi. Oseala sam kako mi kroz glavu prolaze zloinake pomisli. Mrzela sam jedno: to to sam osetila uivanje u onoj borbi i u onom poljupcu. A kada sam legla poleuke, zurei u tavanicu, jo sam oseala kako me obuzima groznica pri pomisli na ono to mi se dogodilo. udno, nisam se seala Markosa kao Markosa (u stvari, ve sam ti rekla da mi je izgledao glupav i da mu se uopte nisam divila). Pre je to bilo neko mutno oseanje na koi i u krvi, seanje na ruke koje me cede, seanje na teinu na mojim grudima i bedrima. Ne znam kako da ti objasnim, ali kao da su se u meni borile dve oprene sile, a ta borba, koju nisam uspevala da shvatim, muila me je i ispunjavala mrnjom. Izgledalo je da se ta mrnja hrani onom groznicom koja je tresla moje telo, a koja se skupljala na vrhovima mojih dojki. Nisam mogla da zaspim. Pogledala sam na sat: bila je skoro pono. Bez razmiljanja sam se obukla i, kao mnogo puta ranije, kroz prozor svoje sobe sila u mali vrt. Ne znam da li sam ti rekla da su Karaskovice imale i jednu kuicu u Miramaru, te su tamo odlazile na nekoliko nedelja ili preko vikenda. Tada smo se nalazile tamo. Otrala sam do Markosove kue (mada sam se bila zaklela da ga vie nikada neu videti). Njegova soba bila je na spratu i gledala na ulicu. Zazvidah kao i obino i saekah. Nije odgovarao. Naoh kameni i hitnuh ga prema prozoru , koji bee otvoren, i ponovo zazvidah. Konano, Markos se pomolio na prozoru i zaueno upitao ta se deava. Sii rekoh mu, Hou da razgovaram s tobom. Mislim da do tog trenutka jo nisam shvatala da elim da ga ubijem, iako sam bila toliko prisebna da ponesem svoj perorez. Ne mogu, Alehandra odgovorio je. Moj otac je strano ljut i ako me uje, bie svata. Ako ne sie rekoh mu glasom punim besnog mira bie jo gore, jer u ja da se popnem. Oklevao je za trenutak, moda odmeravajui kakve bi sve posledice imala moja namera da se popnem, i onda mi ree da saekam. Uskoro se pojavio na zadnjim vratima. Pola sam pored njega. Kuda e? upitao je uplaeno. ta smera? Nisam odgovorila i nastavila sam da idem ka ledini nedaleko od njegove kue. On je i dalje iao za mnom, kao da ga neko vue. Onda sam se naglo okrenula ka njemu i upitala: Zato si me danas poljubio? Moj glas, moj stav, svejedno ta, oigledno je delovao na njega, jer gotovo nije mogao da progovori. Odgovori rekoh mu odluno. Oprosti promucao je uinio sam to nehotice... Moda je stigao da nazre blesak otrice, a moda je posredi bio nagon za samoodranjem, tek bacio se na mene skoro u istom trenutku i oberuke zgrabio moju desnicu, stegavi je da bih ispustila noi. Konano je uspeo da mi ga oduzme i bacio ga je podalje, u travu. Otrgnula sam se i, plaui od besa, poela da ga traim, ali je bilo besmisleno traiti ga po onoj pomrini u ipraju. A onda sam potrala prema moru: spopala me bee elja da isplivam na otvoreno more i da se utopim. Moda slutei moju nameru, Markos potra za mnom. Odjednom sam osetila udarac iza uva i pala u nesvest. Kako sam kasnije saznala, podigao me je i odneo do kue Karaskovih, spustio me pored praga i pozvonio, a kada je video da se svetla pale i da e neko otvoriti vrata, istog trena je pobegao. Na prvi pogled, ovo moe izgledati kao besmislica jer e dovesti do skandala. A ta je drugo Markos mogao da uini? Da ostane pored mene onesveene, u gluvo doba noi, kada su starice smatrale da sam ve u krevetu i da spavam, zamisli ta bi ga snalo! Sve u svemu, uinio je najbolje to je mogao u tim okolnostima. U svakom sluaju, moe da zamisli kakav je skandal izbio. Kada sam se osvestila, nada mnom su bile Karaskovice, sluavka i kuvarica, sa kolonjskom vodom, lepezama i bogzna ime jo. Plakale su i kukale kao da se desila tragedija. Zapitkivale su me, ciale, krstile se, boe dragi govorile su, izdavale nareenja, i tako dalje. Prava katastrofa. Pretpostavlja da sam odbila da dam bilo kakvo objanjenje. Preneraena, stigla je i baba Elena. I ona je uzaludno pokuavala da od mene sazna ta se desilo. Dobila sam groznicu koja e me drati gotovo celog leta. Potkraj leta poela sam da ustajem. Bila sam maltene zanemela i ni sa kim nisam govorila. Odbijala sam da idem u crkvu, jer me je uasavala pomisao da ispovedim ono na ta sam mislila u poslednje vreme. A kada smo se vratili u Buenos Ajres, tetka Tereza (ne znam jesam li ti ve pomenula tu razdraljivu bakutu koja je vreme provodila u bdenijima mrtvima ili na misama, neprekidno toroui o bolestima i leenju), im me je ugledala, rekla je: Slika si i prilika svog oca. Bie obina propalica. Srena sam to nisi moja ki. Izila sam, besna na tu ludu staricu. udno je, meutim, to moj najvei bes nije bio upuen protiv nje nego protiv mog oca, kao da su se njene rei odbile o mene, kao da je bumerang odleteo do mog oca i na kraju opet pogodio mene. Rekoh babi Eleni da elim da se vratim u kolu i da neu vie nijednu no da prespavam u ovoj kui. Obeala je da e da porazgovara sa sestrom Teodolinom da me nekako prime pre poetka nastave. Ne znam ta su njih dve razgovarale, tek nekako su udesili da me prime. Te noi sam klekla pored kreveta i molila Boga da umre tetka Tereza. Molila sam se pomamnom usrdnou i tu molitvu sam ponavljala mesecima, svake noi pred spavanje ili na bogosluenjima u kapeli. Meutim, uprkos preklinjanjima sestre Teodoline, nisam pristajala da se ispovedim, jer (mislila sam), ako bih se ispovedila, morala bih da kaem ta mi je na umu, te bih bila prisiljena da odustanem. No, tetka Tereza nije umrla. Naprotiv, kada sam dola kui za raspust, izgledala je zdravija nego ikada. Uveravam te da je bila zdrava kao dren, iako se stalno alila i gutala kojekakve pilule. Neprekidno je priala o bolesnicima i mrtvima. Znala je da ue u trpezariju ili u dnevnu sobu i da ushieno saopti: Pogodite ko je umro? lli bi, podrugljivo i nadmeno, razvezla: Zapaljenje jetre... A ja sam im lepo govorila da je rak. Tumor od tri kile, ni grama manje. Tada bi otrala do telefona da javi vest, zahvaena onim udnim arom za objavljivanje katastrofa. Birala bi broj i ne gubei vreme, telegrafski, da bi javila vest to veem broju ljudi u to kraem vremenu (da je kogod ne pretekne), govorila: Hosefina? Pipo, rak i tako javljala Mariji Rosi, Bebi, Nini, Mariji Magdaleni, Presvetoj Mariji. Kao to rekoh, kada sam videla u kakvom je zdravlju, svu mrnju sam usmerila protiv Boga. Imala sam utisak kao da me je on obmanuo i poto sam oseala da je on na neki nain na strani tetke Tereze, te stare, histerine i zloudne ene, u mojim oima je postao nalik njoj. inilo se da se sva moja religiozna usrdnost, najednom i svom snagom, okree u drugom smeru. Tetka Tereza je rekla da u biti propalica, to znai da i Bog tako misli, i ne samo da misli nego sigurno i eli. Poela sam da smiljam osvetu. Kao da je Markos Molina boji predstavnik na zemlji, zamiljala sam ta u mu uiniti im stignem u Miramar. U meuvremenu, obavila sam nekoliko sitnih poslova: slomila sam raspee koje je visilo iznad mog kreveta, slike svetaca sam pobacala u klozetsku olju, a svoju haljinu od prvog priea upotrebila umesto toaletnog papira i zatim je bacila u ubre. Doznala sam da je porodica Molina ve otila u Miramar i nagovorila sam babu Elenu da telefonira Karaskovicama. Krenula sam sutradan i u Miramar stigla oko ruka; tamo me je saekao auto, nastavila sam do imanja, te nisam stigla da vidim Markosa. Te noi nisam mogla da zaspim. Vruina je teka i nepodnoljiva. Mesec, skoro pun, usred koluta ukastog kao gnoj. Vazduh je pun elektriciteta, ni listak da zatreperi: sve nagovetava oluju. Alehandra se prevre u krevetu, naga i prenapeta, guei se od vruine, elektriciteta i mrnje. Meseina je tako jaka da se u sobi sve vidi. Alehandra prilazi prozoru i gleda na asovnik: pola tri. Onda gleda napolje: polje je obasjano kao u kakvoj pozorinoj scenografiji koja doarava no; nepomino i tiho brdo kao da skriva velike tajne; vazduh je proet gotovo nepodnoljivim mirisom jasmina i magnolija. Psi su uznemireni, laju na mahove, a lave se udaljava i opet pribliava kao plima i oseka. U toj ukastoj svetlosti ima neeg nezdravog; radioaktivnog i perverznog. Alehandra teko die i osea da je soba pritiska. Tada, gonjena neodoljivim porivom, skae i sputa se kroz prozor. Ide preko travnjaka, a Milord je njui i mae repom. Na tabanima osea vlaan i grubonean dodir trave. Kree prema bregu i kada se ve udaljila od kue, baca se na travu i koliko god moe iri noge i ruke. Mesec joj obasjava nago telo i ona osea kako joj se koa jei u dodiru s travom. Tako ostaje dugo. Kao da je pijana, u glavi nema nikakvu jasnu misao. Osea da joj telo gori i rukama prelazi preko bokova, bedara i stomaka. Tek to je vrhovima prstiju dodimula dojke, osea kako joj se cela koza jei i podrhtava kao u make. Sutradan sam rano osedlala malu kobilu i odjurila u Miramar. Ne znam jesam li ti ve rekla da smo se Markos i ja uvek sastajali kriom, jer niti je njegova porodica trpela mene, niti sam ja mogla da smislim njih. Naroito njegove sestre. Bile su to dve glupae, ija je najvea elja bila da se udaju za igrae pola i da se to ee pojave u revijama Atlantida ili El Hogar. Monika i Patrisija su me podjednako mrzele i im bi me videle sa svojim bracom, udarile bi u ogovaranje. S njim sam se dogovarala tako to bih mu zvidala pod prozorom, kada sam pretpostavljala da je tamo, ili bih poruku ostavljala Lomonaku, uvaru plae. Kada sam tog dana dola do njegove kue, on ve bee iziao, jer nije odgovorio na moje zviduke. Otila sam do plae i upitala Lomonaka da ga nije moda video: rekao mi je da je otiao u Dormy House i da e se vratiti tek posle podne. Na asak sam pomislila da odem i da ga tamo potraim, ali sam odustala, jer mi je Lomonako saoptio da je Markos otiao sa sestrama i njihovim drugaricama. Nije bilo druge nego da saekam. Tada sam mu poruila da u ga ekati u Pjedras Negrasu u est po podne. Prilino neraspoloena, vratila sam se na imanje. Nakon sijeste, uzjahala sam kobilu i zaputila se ka Pjedras Negrasu. Tamo sam ga ekala. Nevreme koje se najavljivalo jo od prethodnog dana, sve vie se spremalo tokom prepodneva; vazduh se pretvarao u teak i lepljiv fluid, od jutra su ogromni oblaci poeli da nadolaze sa zapada, a za vreme sijeste su prekrili nebo, kao da izranjaju iz nekog golemog i tihog mravinjaka. Ispruena u senci borova, oznojena i uznemirena, Alehandra osea kako se atmosfera iz trena u tren nabija elektricitetom koji prethodi velikim nepogodama. Kako se vee pribliavalo, moje nezadovoljstvo i razdraenost su rasli. Ljutila sam se to Markos kasni. Naposletku se pojavio kada je ve poelo da se naglo smrkava zbog oblaka koji su nadolazili sa zapada. Stigao je gotovo trei i ja sam pomislila: boji se nevremena. I dan-danas se pitam zato sam svoju mrnju prema Bogu iskaljivala na tom jadniku, koji je pre bio za potcenjivanje. Ne znam da li sam to inila zato to je spadao u onu vrstu katolika koja mi se oduvek inila reprezentativnom, ili zato to je bio dobar mladi pa je utoliko bilo prijatnije da ga nepravedno zlostavljam. A moda i zato to je imao neto ivotinjsko to me je privlailo, neto posve fiziko to mi je zagrevalo krv. Alehandra rekao je nailazi nevreme i bie bolje da se vratimo u Miramar. Okrenula sam se na bok i pogledala ga prezrivo. Tek to si stigao dobacih mu jedva da si me i video, nisi ni pokuao da sazna zato sam te traila, a ve misli da mugne u svoje gnezdace. Sela sam i poela da se svlaim. Imam mnogo toga da razgovaram s tobom, ali najpre hajde da plivamo. itav dan nisam izlazio iz vode, Alehandra. Osim toga dodao je i prstom pokazao u nebo pogledaj ta se sprema. Nema veze. Hajde ipak da plivamo. Nisam poneo kupae gaice. Kupae gaice? upitah podrugljivo. Pa ni ja nemam kostim. Poeh da skidam farmerke. Sa odlunou koja mi privue panju, Markos povika: Ne, Alehandra, ja odoh. Nemam kupae gaice i neu s tobom da plivam go. Ve sam bila skinula farmerke. Zastala sam i s pretvornom naivnou, kao da ne razumem njegove razloge, upitah ga: A zato? Da se moda ne boji? Kakav si mi ti katolik kada je potrebno da bude obuen da ne bi sagreio? Tako znai: kada si go, potpuno si drugi? Poela sam da svlaim donje rublje i dodala: Oduvek sam smatrala da si kukavica, prava katolika kukavica. Znala sam da e to biti presudno. Markos, koji bee skrenuo pogled kada sam se spremala da skinem rublje, pogleda me, crven od stida i besa, stegnu vilice i poe da se svlai. U toku poslednjih godinu dana bee znatno porastao, njegovo sportsko telo se raskrupnjalo, glas mu bee postao muevan i izgubio je smene tragove deaka od prethodne godine: imao je esnaest godina; ali je bio snaan i razvijen za svoje godine. to se mene tie, ja sam se bila okanila one smene trake i grudi su mi se slobodno razvile, rairili su mi se bokovi i u celom telu sam oseala silnu snagu koja me je gonila da inim neobine stvari. elei da ga muim, dobro sam ga zagledala kada je ostao go. Vie nisi onaj prologodinji balavac, zar ne? Sav postien, Markos mi je okrenuo lea. ak se i brije. Ne vidim nieg loeg u tome to se brijem rekao je jetko. Niko ti i ne kae da je loe. Samo primeujem da se brije. Nije mi odgovorio, valjda da ne bi morao da me gleda nagu ili da ne bi morao da pokae svoju golotinju, potrao je u vodu onog asa kada je munja zaparala nebo i u visinama se razlegao prasak. Kao da je ta munja dala znak, munje i gromovi su poeli da se smenjuju. Olovnosivi okean je postao taman. Digli su se talasi. Prekriveno tmastim oblacima, nebo je svaki as bilo obasjavano bleskovima, kao blicem nekog ogromnog foto-aparata. Na moje ustreptalo i napeto telo pocee da padaju prve kine kapi. Potrala sam ka moru. Talasi su se pomamno razbijali o obalu. Otplivali smo prema puini. Talasi su me podizali kao perce na vetru i ja sam doivljavala u isti mah udesno oseanje snage i krhkosti. Markos se nije udaljavao od mene. Pitala sam se da li to ini iz straha za sebe ili za mene. Onda mi je doviknuo: Alehandra, vratimo se! Uskoro neemo znati ni na kojoj strani je plaa. Veito oprezan! viknuh mu. Onda se vraam sam! Nisam mu odgovorila. Uostalom, nismo ni mogli da se ujemo. Poeh da plivam ka obali. Munje i gromovi parali su crne oblake; inilo se kao da se grmljavina prosto kotrlja iz daleka i svakog asa treba da se obrui na nae glave. Doplivasmo do plae. Potrasmo tamo gde smo ostavili odeu. Tada se nevreme svom silinom srui na nas: divlji i hladni pampaski vetar brisao je plaom, a kia je poela da lije kao iz kabla. Prizor bee zadivljujui: sami nasred puste plae, nagi, oseali smo kako podivljali vendaval 6 baca vodu na naa tela, u tom predelu to je huao i bivao obasjavan munjama. Uplaen, Markos je pokuao da se obue. Bacih se na njega i oteh mu pantalone. Pripijajui se uz njega, oseajui njegovo miiavo i uzdrhtalo telo uz svoje grudi i trbuh, stadoh da ga ljubim, da mu grizem usne i ui, da mu zarivam nokte u lea. Opirao se i poeli smo da se estoko rvemo. Svaki put kada bi uspeo da odvoji svoja usta od mojih, mrmljao bi neke nerazumljive, ali sigurno oajne rei. Najzad sam razabrala: Pusti me, Alehandra, pusti me za Boga miloga! Oboje emo u pakao. Budalo! odgovorila sam. Pakao ne postoji. To je popovska izmiljotina da bi plaili nesrenike kao to si ti. Bog ne postoji! Borio se oajniki i konano uspeo da me odgurne. Pri svetlosti munje ugledah zaprepaenje na njegovom licu. Razrogaenih oiju, kao da je u komaru, on viknu: Ti si luda, Alehandra! Ti si potpuno poludela, u tebe je uao avo! Ba me briga za pakao, budalo! Ba me briga za venu kaznu! Kipela sam od neke strahovite snage i oseala istovremeno neto kao meavinu kosmike snage, mrnje i neopisive tuge. Smejui se i plaui, irei teatralno ruke, kao to to mlade ini, gledajui ka nebu, viknula sam
6 Vendaval vetar koji duva s juga prema zapadu. -Prim. prev nekoliko puta ikajui Boga da me, ukoliko postoji, uniti svojim munjama. Alehandra gleda njegovo golo telo, dok on bei glavom bez obzira, povremeno obasjavan munjama, smean i dirljiv. Ona misli da ga vie nikada nee videti. Huno more i oluja kao da izgovaraju mrane i strane boanske pretnje upuene njoj. XI Vratili su se u sobu. Alehandra prie nonom stoiu i izvadi iz boice dve crvene pilule. Zatim sede na ivicu kreveta i pokazujui levom rukom, ree Martinu: Sedi. Dok je on sedao, ona je progutala pilule. Zatim je prilegla, skupivi noge pored mladia. Moram na asak da se odmorim objasnila je, sklapajui oi. U redu, ja onda idem ree Martin. Ne, nemoj da ide promrmlja ona, kao da je ve bila zadremala. Jo malo da popriaitno... nee trajati dugo... Poela je da die duboko i da tone u san. Cipele su joj pale na pod, a bose noge je pruila pored Martina, koji je bio zbunjen i jo uvek oamuen Alehandrinom priom na terasi: sve je bilo besmisleno, kao da se deavalo u nekom udnom kolopletu i ma ta da preduzme, inilo mu se neprimereno. ta e on tu? Oseao se blesavim i nespretnim. Meutim, iz njemu nedokuivog razloga inilo se da joj je potreban. Zar ga nije ona potraila? Zar mu nije ispriala svoje doivljaje s Markosom Molinom? Nikome, pomislio je ponosno i zaueno, nikome to ranije nije ispriala. U to je bio uveren. I nije elela da on ode, zaspala je pored njega, ime je ispoljila ono vrhunsko poverenje koje ovek ukazuje nekome ako zaspi pored njega: kao ratnik kada otpae bojno oruje. Tako blizu, a ipak odvojena laganim ali neprobojnim i mranim bedemom sna. Martin je pogleda: leala je na leima, disala udno poluotvorenim ustima, onim velikim i ulnim ustima s prezrivim izrazom. Njena duga, prava i crna kosa (s crvenkastim prelivima koji su svedoili da je ova Alehandra bila ona ista riokosa devojica iz detinjstva, a istovremeno i neto toliko drukije), rasuta po jastuku, isticala je njeno uglasto lice, one crte iste i tvrde koliko i njena dua. Drhtao je a u glavi su mu se meale misli kakve nikada ranije nije imao. Svetlost stone lampe obasjavala je njeno oputeno telo, njene grudi koje su se ocrtavale ispod bele bluze i duge, predivne, sastavljene noge koje su ga dodirivale. Prineo je ruku njenom telu, ali pre nego to ju je spustio, uplaeno ju je povukao. Zatim je, posle velikog oklevanja, ruku ponovo prineo i poloio na njena bedra. Tako je, uzburkanog srca, ostao dugo, kao da vri neku sramotnu krau, kao da se koristi snom ratnika da bi mu ukrao neku sitnicu za uspomenu. Ali ona se tada okrenu i on skloni ruku. Skupila je noge podigavi kolena i telo joj se sklupalo kao da podraava poloaj fetusa u materici. Vladala je duboka tiina. ulo se samo nemirno Alehandrino disanje i neki daleki zviduk iz luke. Nikada je neu sasvim upoznati, pomislio je. A ta pomisao bila je za njega iznenadno i bolno otkrovenje. Leala je tu, na domaku njegove ruke i usana. U izvesnom smislu bila je nezatiena, ali koliko daleka, nedostina! Nasluivao je da ih razdvajaju duboki ponori (ne samo ponor sna nego i drugi) i ukoliko bi hteo da stigne do njenog srca, trebalo bi danima peaiti kroz strane, opasne klance, ivicom ivih vulkana, kroz svetlost i tminu. Nikada, pomisli, nikada. Ipak, potreban sam joj, ona me izabrala, pomisli takoe. Naravno, u neku ruku, ona ga je potraila i odabrala za neto to mu je bilo nedokuivo. Ispriala mu je ono to nikada nikome nije priala, a predoseao je da e mu ispriati jo mnogo toga stranijeg i lepeg od onog to mu je poverila. Meutim, u isti mah je slutio da postoje i druge stvari koje mu nikada nee biti otkrivene. A te zagonetne i uznemirujue senke, zar one nisu ba ono najiskrenije u njenoj dui, jedino to je istinski znaajno? Zadrhtala je kada je on pomenuo slepe. Zato? Pokajala se im je pomenula ime Fernando. Zato? Slepi, pomislio je, gotovo u strahu. Slepi, slepi. No, detinjstvo, tmina, tmua, uas i krv, krv, telo i krv, snovi, ponori, nepremostivi ponori, samoa, samoa, samoa, maltene se dodirujemo ali smo na nemerljivoj razdaljini, jedno smo uz drugo ali smo sami. On je bio mali deak pod beskrajnim svodom, usred svoda, usred uasavajue tiine, sam samcit u tom dinovskom beskrajnom svetu. Najednom je primetio da se Alehandra uznemirila, okrenula se na lea i kao da se rukama branila od neega. Iz usta joj je izbijalo nerazgovetno mrmljanje, estoko i udno, a onda je, uz maltene nadljudski napor da artikulie, uzviknula: Ne, ne! i naglo se uspravila. Alehandra! povika Martin i prodrma je za ramena, elei da je izvue iz komara, Meutim, ona je, irom otvorenih oiju, neprekidno jeala, estoko se odupirui neprijatelju. Alehandra, Alehandra! i dalje ju je dozivao Martin i drmusao za ramena. A onda se uinilo da se ona budi izranjajui iz bezdane jame, mrane jame, pune pauine i slepih mieva. Ah ree iznemoglim glasom. Dugo je sedela tako na krevetu, glavu naslonivi na kolena i rukama obujmivi skupljene noge. Zatim je sila s kreveta, upalila vee svetlo, pripalila cigaretu i pristavila kafu. Probudio sam te jer sam primetio da te more runi snovi ree Martin i nespokojno je pogleda. im zaspim, more me runi snovi odvrati ona, ne okreui se, dok je stavljala dezvu na reo. im je skuvala kafu, prui mu jednu oljicu, sede na ivicu kreveta sa odsutnim izrazom lica i poe da ispija kafu. Martinu proe kroz glavu: Fernando, slepi. Osim mene i Fernanda, kazala je. Mada je ve dovoljno poznavao Alehandru i znao da ne bi trebalo da je ita pita o tom imenu koje joj se omaklo, neto nerazumno ga je gonilo da krui oko te zabranjene zone. A tvoj deda upita je da li je i on unitarista? Molim? ree ona odsutno. Pitam da li je i tvoj deda unitarista. Alehandra ga pogleda zaueno. Deda? Moj deda je umro. ta? Mislim da si mi rekla da je iv. Ma ne, ovee. Moj deda Patrisio je umro. iv je moj pradeda, Pano. Zar ti to ve nisam objasnila? Dobro, de, hteo sam da kaem tvoj deda Pano, da li je i on unitarista? Smeno mi je da u ovoj zemlji jo postoje unitaristi i federalisti. Imaj na umu da se ovde sve to doivelo. tavie: pomisli da deda Pano sve jo preivljava, a on se rodio ubrzo posle Rosasovog svrgnua. Zar ti nisam rekla da mu je devedeset pet godina? Devedeset pet? Roen je 1858. Mi moemo da govorimo o unitaristima i federalistima, ali on je sve to doiveo. Shvata li? Kada je on bio dete, Rosas je jo bio iv. A sea li se dogaaja iz tog vremena? Ima slonovsko pamenje. Uostalom, nita drugo i ne radi osim to pria o tome, im mu se namesti. Prirodno je: to je njegova jedina stvarnost. Nita drugo ne postoji. Voleo bih da ga jednog dana ujem. Istog asa u ti ga pokazati. ta? ta to govori? Pa ve je tri sata ujutru! Ne budi blesav! Zar ne shvata da za dedu ne postoji tri sata ujutru? Ne spava gotovo nikada. Ili moda uvek pomalo dremucka, ko e ga znati... Ali naroito nou se rasani i razmilja svu no pored upaljene svetiljke... Razmilja? Dobro, de, ko bi to znao... Otkud moe da zna ta se deava u glavi rasanjenog starca, gotovo stogodinjaka, Moda se samo sea, ta ja znam... Kau da se u tim godinama ovek samo sea... A zatim dodade, smejui se onim svojim suvim smehom. Pripaziu dobro da ne doivim te godine. I kreui posve prirodno, kao da je re o obinoj poseti normalnim osobama u razumno vreme, ona ree: Hajde da ti ga pokaem odmah. Ko ti jami da ve sutra nee biti meu pokojnima? Zastala je. Privikni se malko na pomrinu i lake e sii. Na asak su zastali, naslonili se na ogradu i pogledali prema usnulom gradu. Pogledaj onaj osvetljeni prozor, tamo na onoj kui ree Alehandra i pokaza rukom. Uvek me uzbuuju ta svetla u noi. Moda se poraa neka ena? Moda je neko na umoru? Ili neki siromaan student ita Marksa. O, kako je svet tajanstven! Samo povrni ljudi to ne vide. Razgovara sa ulinim pozornikom, stekne njegovo poverenje i za tili as otkrije da je i on jedna zagonetka. I ubrzo dodade: Dobro, hajdemo. XII Sili su i bonim prolazom oko kue dospeli do vrata na zabatu, ispod venjaka. Alehandra napipa prekida i upali svetlo. Tada Martin ugleda starinsku kuhinju krcatu stvarima, nabacanim kao prilikom selidbe. Taj utisak je bivao sve intenzivniji to su dublje ili nekim hodnikom. Pomislio je da prilikom estih prepravljanja kuerine nisu mogli da se odlue ili nisu umeli da se ratosiljaju stvari i nametaja: pokustva, polomljenih stolica, pozlaenih naslonjaa bez sedita, velikog ogledala prislonjenog uza zid, viseeg sata koji nije radio i imao samo jednu kazaljku i konzole. Kada su stupili u starevu sobu, Martinu pade na um jedna od onih starinarnica u ulici Majpu. Jedan od starih salona bee spojen sa starevom spavaom odajom. Usred sve te starudije, pod bledom svetlou petrolejke, nazirao se starac. Spavao je u invalidskim kolicima. A kolica su se nalazila pokraj prozora s pogledom na ulicu, da bi deda mogao da posmatra svet. Spava proapta Martin sa olakanjem. Bolje da ga ne uznemirava. Ve sam ti rekla da se nikada ne zna da li spava. Stala je ispred starca, nagnula se i blago ga prodrmala. Molim, molim? promuca deda i zakilji. Okice su mu bile zelenkaste i premreene crvenim brazdama, pa su izgledale kao ispucale. Bile su duboko usaene u duplje i oiviene pergamentnim borama na licu koje je izgledalo kao mumificirano i besmrtno. Deda, jesi li spavao? upita ga Alehandra na uho. Molim? Ne, ero, ta ti pada na pamet. Samo sam se odmarao. Ovo je jedan moj prijatelj. Starac je klimnuo glavom, ali je taj pokret bio nalik uzastopnim, najpre snanim a zatim sve slabijim pokretima lutke-klimoglavke kada je zaljuljamo. Pruio mu je koatu ruku. inilo se kao da e ogromne vene iskoiti iz te koe, sparuene i prozirne kao na starom bubnju. Deda viknu ona deder, ispriaj mu ono o poruniku Patriku. Lutka-klimoglavka ponovo se pokrenu. Aha promrmlja Patrik, tako je, Patrik... Nemaj brige, svejedno je ree Alehandra Martinu svejedno je. O emu god priao, naposletku uvek ispadne pria o Legiji, sve dok ne zaboravi i ne zaspi. Aha, porunik Patrik, ba tako. Sitne oi su mu suzile. Elmtriz, mome, Elmtriz. Porunik Patrik Elmtriz. Ko bi rekao da e poginuti u Legiji! Martin pogleda Alehandru. Objasni mu, deda, objasni mu viknula je. Starac je prinosio usahlu i golemu ruku uvetu, naginjui glavu ka Alehandri. Pod maskom od zboranog pergamenta, nadomak smrti, inilo se da ivotari ostatak nekog ljudskog bia, zamiljenog i dobroudnog. Donja vilica mu se malice otromboljila, kao da nema snage da se vrsto dri. Mogle su se videti njegove krezube desni. Ba tako, Patrik. Ispriaj mu, deda. Razmiljao je, kao da se zagleda u davna vremena. Olmos je prevod od Elmtriz. Jer dedi je ve bilo dojadilo da ga zovu Elemetrio, Lemetrio, pa ak i kapetan Demetrio. Kao da se osmehuje uz lagan drhtaj, prineo je ruku ustima. Da, ak i kapetan Demetrio. Bilo mu je dozlogrdilo. A bio se toliko odomaio u ovoj zemlji da mu je smetalo kada bi o njemu govorili kao o onom Englezu. Pa je sebi nadenuo prezime Olmos. Kao to se porodica Ajland pretvorila u Isla ili porodica Kvinfeit u Reinafe. E mnogo mu je to smetalo smejuljenje a i bio je svojeglav i preosetljiv. Ispostavilo se da je postupio ispravno, sasvim ispravno. Zaboga, pa to je bila njegova prava otadbina. Ovde se oenio, ovde decu izrodio. Videi ga na konju arcu, u srebrnom sedlu, niko ne bi pomislio da je stranac. Ako bi ko i posumnjao smejuljenje! ne bi stigao ni da zucne, a don Patrisio bi mu biem zapuio gubicu opet smejuljenje. ...Porunii Patrik Elmtriz, da, gospodine moj. Ko bi to rekao? Niko, kad je sudbina zapetljanija od turske rabote. Ko bi rekao da mu je bilo sueno da pogine pod generalovim zapovednitvom. 7
Najednom se uinilo da ga obuzima dreme, uz lagano krkljanje. Generalovim? Kog generala? upita Martin Alehandru. Generala Lavaljea.
7 Izmeu 1806. i 1807. godine Englezi su bili u ratu sa panijom, te su u dva navrata vrili pohod na Rio de la Platu da bi ove panske kolonije stavili pod svoju vlast. Meu engleskim trupama nalazila se i slavna sedamdeset i prva, ovenana slavom u mnogim bojevirna. Kreolci su uspeno odbili obe najezde. Ove pobede su im ulile veru u svoje snage i podstakle ih da se s orujem odupru pancima. Mnogi engleski oficiri su tada ostali u Argentini, uklopili se u nacionalni ivot i docnije uestvovali u graanskim ratovima. Prim. prev. Martinu nita nije bilo jasno: engleski porunik pod zapovednitvom Lavaljea? Kada? U graanskom ratu, tikvane. Stotinu sedamdeset i pet ljudi, iznemoglih, odrpanih i oajnih, za ijim petama su Oribeovi kopljanici, bee vrletnim stazama u pravcu severa, stalno u pravcu severa. Njegov otac, zastavnik Seledonio Olmos jae mislei na svog mlaeg brata Panita koji je poginuo na Kebrao Eradu i na svog oca, kapetana Patrisija Olmosa, takode poginulog na Kebrao Eradu. Obrastao u bradu, bedan, na izmaku snage, odrpan i oajan, ka severu jae i pukovnik Bonifasio Asevedo. A sa njima jo stotinu sedamdeset i dva oveka kojima se ni imena ne zna. I jedna ena. Bezglavo i danonono bee na sever, ka granici. Otromboljena, podrhtava mu donja vilica: Striko Panito i deda ubijeni kopljima na Kebrao Eradu, mrmljao je, kao da nekome potvrduje. Nita ne shvatam ree Martin. Dvadeset sedmog juna 1806. godine ree mu Alehandra Englezi su nadirali ulicama Buenos Ajresa. Kada sam bila ovolicna i spusti ruku blie podu deda mi je tu priu ispriao stotinu sedamdeset i pet puta. Deveta eta preila je prolaz uvenoj sedamdeset prvoj. (Zato uvenoj?) Ne znam, ali tako su je zvali. Verujem da nikada nije doivela poraz, nikada i nigde, shvata? Deveta eta je nastupala Univerzitetskom ulicom (Univerzitetskom?). Pa naravno, glupane, Bolivarovom ulicom. Priam ti kao to bi ti priao i stari, znam tu priu ve napamet. Kada su stigli do ugla ulice Nuestra Senjora del Rosario, dogodilo se (ta se dogodilo?). ekaj, sada e uti. Bacali su na njih sve i svata. S krovova i terasa su sipali vrelo ulje, bacali tanjire, boce, zdele, ak i nametaj. I pucali su. Bacali su svi: ene, posluga, deca. I tu su ga ranili (koga?). Pa porunika Patrika, pobogu, tu na uglu se nalazila kua Bonifasija Aseveda, starevog dede, brata onoga koji je posle bio Kosme Asevedo (onog po kome ulica nosi ime?), da, onog po kome se ulica zove: jedino nam preostaju imena ulica. Taj Bonifasio se oenio devojkom po imenu Trinidad Arijas, iz Salte (tada je prila zidu, skinula jednu minijaturu i prinela je svetiljci, i dok je stari kanda klimao glavom u znak slaganja s neim dalekim, otromboljene vilice i sklopljenih oiju, Martin je ugledao lice prelepe ene ije su mongolske crte nalikovale pritajenom amoru Alehandrinih crta, amoru razgovora izmeu panaca i Engleza), a ta devojka je izrodila buljuk dece, meu njima i Mariju de los Dolores i Bonifasija, koji e kasnije postati pukovnik Bonifasio Asevedo, onaj ija je glava ubaena kroz prozor. No, Martin je pomislio (a i rekao) da sve manje shvata. Jer, kakve veze ima porunik Patrik u celoj toj zbrci i kako je to on poginuo pod Lavaljeovim zapovednitvom? ekaj, glupane, tek sada dolazi zaplet. Zar nisi od starog uo da je ivot zapetljaniji od turske rabote? Ovog puta sudbina se javila u liku jednog ogromnog i naprasitog crnca, sluge mog ukundede, kome bee ime Benito. Jer sudbina se ne ispoljava apstraktno nego je to ponekad no u rukama sluge, a drugi put je to osmeh neke devojke. Sudbina bira sredstva, zatim se otelotvorava, a onda dolazi zezancija. Ovog puta je uzela oblije sluge Benita koji je noem zadao udarac mladom poruniku, sa dovoljno zle sree (s Benitovog gledita) da Elmtriz postane Olmos i da meni podari ivot. Moj ivot je, tono se kae, visio o svilenom koncu i zavisio od nesigurnih okolnosti, jer da Benito nije uo krike s terase i Mariju de los Dolores kako mu nareuje da ga ne dokusuri, dotukao bi i konano likvidirao poruniia, jer je to bila njegova elja, ali ne i elja sudbine koja, mada se bila otelotvorila u Benitu, ipak nije mislila posve kao on nego se u poneemu razlikovala. Naravno, to se esto deava jer sudbina nema vremena da natenane bira osobe koje e joj posluiti kao sredstvo. Ba kao to ni ti, ukoliko ti se nekuda uri, ako je posredi pitanje ivota ili smrti, nee primetiti da li auto kojim se vozi ima zelene presvlake ili konj na kome jae ima rep koji ti se ne svia. ovek uzme ono to mu je pri ruci. Zbog toga je sudbina esto nejasna i varljiva: ona, u stvari, zna ta eli, ali to ne znaju osobe koje sprovode njenu volju. Ba kao i oni glupi inovnici koji nikada ne obave savreno ono to im se naredi. Eto tako sudbina mora da postupa kao predsednik Sarmijento: da se uradi ono to se mora uraditi, makar bilo i loe uraeno, ali se uraditi mora. esto je prinuena da opije ili oamuti svoje izvrioce. Zato se i kae da je tip bio izvan sebe, da nije znao ta radi, da je izgubio prisebnost. Naravno. U protivnom, umesto da ucmekaju Dezdemonu ili Cezara, ko zna kakvu bi lakrdiju poinili. Eto tako, kao to sam ti rekla, u trenutku kada se Benito spremao da proglasi moje nepostojanje, Marija de los Dolores je tako snano vrisnula s terase da je sluga stao. Marija de los Dolores. Bilo joj je etrnaest godina. Prosipala je vrelo ulje, ali je na vreme vrisnula. Ni ovo ne razumem. Zar nije trebalo spreiti da pobede Englezi? Glupane, zar nikada nisi uo za coup de foudre? E, pa, taj grom iz vedra neba udario je posred metea. Sada vidi kako sudbina postupa. Sluga Benito je nevoljno posluao mlau gospodaricu, ali je ipak uneo mladog oficira u kuu, jer mu je tako zapovedila baba mog pradede Pana. Tamo su mu ene ukazale prvu pomo iekujui da stigne doktor Arheri. Skinule su mu jaknu. Pa to je dete! govorilaje uasnuta gospoa Trinidad. Pa on nema ni sedamnaest godina! uzvikivale su ene. Kakva nepromiljenost! jadikovale su. Oprale su ga istom vodom i rakijom i previle aravskim platnom. Onda su ga poloile u krevet. Nou je buncao i mrmljao neke engleske rei. Molei se i plaui, Murija de los Dolores je menjala obloge od sireta. Prema dedinom prianju, devojica se zaljubila u mladog stranca i odluila da se za njega uda. I znaj, govorio mi je deda, kada ena tako neto utuvi u glavu, nema te sile nebeske niti zemaljske koja e je odvratiti. E, pa, dok je siroti porunik buncao i verovatno sanjao svoju domovinu, devojka je ve odluila da ta domovina prestane da postoji i da e se Patrikovi potomci roditi u Argentini. Kasnije, kada je svest poela da mu se vraa, ispostavilo se da je on sestri ni manje ni vie nego samog generala Bersforda. Moe da zamisli kako je izgledao dolazak generala Bersforda u kuu i trenutak kada je poljubio ruku gospoe Trinidad. Sto sedamdeset i pet ljudi promrmljao je stari, klimajui glavom. A ta je sad to? Legija. Uvek misli na isto: na detinjstvo, a to znai na Legiju. Nastavljam s priom. Bersford je zahvalio za sve to su uinili za mladia. Odlueno je da mladi ostane u kui sve dok se potpuno ne oporavi. I tako, dok su engleske snage zauzimale Buenos Ajres, Patrik se sprijateljio s porodicom, to nije bilo lako, jer su svi, pa i moja porodica, mrzeli okupatore. Ali najgore je dolo sa osloboenjem: potresni prizori, pla itd. Naravno, Patrik je morao da se pridrui svojoj vojsci i da se bori protiv nas. A kada su Englezi bili prinueni na povlaenje, Patrik je u isti mah osetio silnu radost i duboku alost. Mnogi od poraenih zatraili su da ostanu ovde, pa su ih internirali. Patrik je, razume se, eleo da ostane, te su ga internirali na majur La Orketa, jedan od poseda moje porodice, nedaleko od Pergamina. Bilo je to 1807. godine. A godinu dana kasnije njih dvoje su se venali i sreno su iveli. Don Bonifasio mu je poklonio deo imanja i onda je poelo Patrikovo pretvaranje u Elemetri, Elemetrio, don Demetrio, porunik Demetrio i odjednom u Olmos. I jao si ga onome ko bi otada kazao onaj Englez ili Demetrio. Bilo bi bolje da su ga ubili na Kebrao Eradu mrmljao je starac. Martin ponovo pogleda Alehandru. Misli na pukovnika Aseveda. Shvata li? Da su ga ubili na Kebrao Eradu, ne bi ga zaklali ovde, u trenutku kada se nadao susretu sa enom i kerkom. Bilo bi bolje da su me ubili na Kebrao Eradu, misli pukovnik Bonifasio Asevedo dok bei prema severu, ali iz drugog razloga, iz razloga koji mu izgledaju uasni (taj oajniki mar, taj bezizlaz, taj potpuni poraz), ali koji su neizmerno manje uasni od onih koje je mogao da ima, dvanaest godina kasnije, u trenutku kada je, ispred svoje kue, osetio no na sopstvenom vratu. Martin je primetio kako Alehandra prilazi vitrini i viknuo je, ali mu je ona dobacila: Ne budi slabi! Izvadila je kutiju, skinula poklopac i pokazala mu pukovnikovu glavu. Martin je rukama zaklonio oi, dok se ona jetko smejala, vraajui glavu u kutiju. Na Kebrao Eradu mrmljao je stari i klimao glavom, I tako je jo jedno udo ree Alehandra omoguilo da se ja rodim. Jer da su njenog pradedu, zastavnika Seledonija Olmosa, ubili u Kebrao Eradu, kao brata mu i oca, ili da su ga zaklali pred njegovom kuom, kao pukovnika Aseveda, ona se ne bi rodila i ovog asa ne bi bila tu, u sobi, niti bi mu priala o prolosti. Doviknula je dedi na uho: Ispriaj mu ono o glavi i rekla Martinu da mora odmah da ode; nestala je pre nego to se on osvestio da bi potrao za njom (moda zato to je bio kao oamuen) i ostavila ga sa starcem, koji je ponavljao glava, da, glava i klimao glavom kao lutka-klimoglavka. Vilica mu je potom zadrhtala, na asak se otromboljila, usne su promrmljale neto nerazgovetno (moda kao neko presliavanje, kao deca kada ih prozovu da odgovaraju lekciju) i konano rekao: Da, Masorka. Ubacili su glavu kroz prozor salona. Sjahali su s konja, buno i veselo su se cerekali, prili prozoru i viknuli: Ehej gazdarice, lubenice! Svee lubenice! A kada je prozor otvoren, ubacili su okrvavljenu glavu pukovnika Bonifasija. Bolje bi bilo da su i njega ubili na Kebrao Eradu, kao strica Panita i deda Patrisija. Mislim da bi bilo kudikamo bolje. A to isto je mislio i pukovnik Asevedo dok je beao prema severu kroz klanac Umauaka, sa svojih sto sedamdeset i etiri druga (i jednom enom), progonjen i odrpan, poraen i ojaen, ali ne znajui da e iveti jo dvanaest godina, u tuini, iekujui trenutak kada e ponovo videti enu i ker. Vikali su svee lubenice, a posredi je bila glava, sinko! A sirota Enkarnasion je pala kao protac kada je ugledala glavu. Umrla je posle nekoliko asova, ne doavi sebi. A sirota Skolastika, koja je bila devojurak od jedanaest godina, skrenula je pameu. Eto, tako ti je to. Klimajui glavom, starac je zadremao, a Martin je stajao kao ukopan, obuzet nekim udnim i nemim strahom, u toj polumranoj sobi, pored tog stogodinjeg starca, nadomak glave pukovnika Aseveda u kutiji, u blizini ludaka koji se tu negde vrzmao. Pomislio je da bi najbolje bilo da ode iz istih stopa, ali je stajao kao skamenjen plaei se da bi mogao nabasati na ludaka. Onda je rekao sebi da ipak prieka dok se Alehandra vrati, ona se nee zadrati, mora se brzo vratiti, jer zna da on nita ne moe sa starcem. Oseao je kao da polagano tone u neki neobino blag komar u kome je sve nestvarno i besmisleno. Sa zidova kao da su ga posmatrali onaj gospodin, kojeg je naslikao Prilidijano Puejredon, i ona dama sa velikim eljem u kosi. inilo se kao da due ratnika, osvajaa, ludaka, venika i svetenika nevidljivo ispunjavaju sobu i tiho apuu meu sobom prie o osvajanju, bitkama, pogibijama od kopalja i o klanju. Sto sedamdeset i pet ljudi. Pogledao je starca: otromboljena, njegova donja vilica je odobravala i podrhtavala. Sto sedamdeset i pet ljudi, da, gospodine moj... I jedna ena. Ali starac to ne zna, ili ne eli da zna. To je sve to je ostalo od ponosne Legije, posle etiri hiljade kilometara povlaenja i poraza, dve godine razoarenja i umiranja. Kolona od stotinu sedamdeset i pet bednih i nemih ljudi (a sa njima i jedna ena) galopira ka severu, stalno ka severu... Da li e ikada stii? Postoji li zemlja Bolivija, tamo iza nepregledne planine? Oktobarsko sunce ee i generalovo telo poinje da se raspada. Nona hladnoa ledi znoj i zaustavlja vojsku crva. I opet je dan, i opet pucnji iz pozadine, neprekidna pretnja Oribeovih kopljanika. Zadah, uasan zadah natndelog generala. Glas koji peva u nonoj tiini. Palomita blanca vidalita que cruzas el valle, v a decir a todos, vidalita, que ha muerto Lavalle. 8
8 Golubice bela, to prelee dolinu, idi kazuj svima da Lavalje poginu.Prim. prev. Ornos ih je napustio, do avola! Rekao je: Prikljuiu se Pasovoj vojsci. Te ih napustie on i komandant Okampo. Do avola! A Lavalje ih je gledao kako odlaze sa svojim ljudima, prema istoku, kroz prainu i dim. Moj otac veli da mu se uinilo kako je generalovo oko zasuzilo dok je gledao kako eskadroni odlaze. Sa njim je ostalo sto sedamdeset pet ljudi. Klimajui glavom, kao da nekome odobrava, starac se zamisli. Crnci su voleli Ornosa, mnogo su ga voleli. Te ga je tata naposletku primio. Dolazio bi ovde, u letnjikovac, pili bi mate i seali se pohoda. Klimnuo je glavom, vilica mu se otromboljila i promrmljao je neto o komandantu Ornosu i pukovniku Pederneri. A zatim je uutao. Je li spavao, razmiljao? Moda je u njemu tekao neki latentan i tih ivot, blizak venosti, poput ivota koji traje u guterima tokom dugih zimskih meseci. Pedernera razmilja: dvadeset i pet godina pohoda, bitaka, pobeda i poraza. Ali u ono vreme smo znali za ta se borimo. Borili smo se za slobodu kontinenta, za Veliku Otadbinu. A sada... Oj koliko je krvi poteklo tlom Amerike, koliko smo beznadnih veeri doiveli, koliko se pomamnih krikova nasluali u bratoubilakim borbama... Eno stie i Oribe, spreman da nam odrubi glavu, da nas probode kopljima, da nas dokusuri. A zar se on i ja nismo rame uz rame borili u Andskoj vojsci? Odvani, stameni general Oribe. Gde je istina ? Kako su divna bila ona vremena! O, kako je gordo jahao u uniformi majora grenadira kada smo ulazili u Limu! Sve je tada bilo jasnije, sve je bilo lepo, kao i uniforma koju smo nosili... E pa vidi, mome: mnogo je svaa bilo u naoj porodici, a sve povodom Rosasa. Iz tog vremena potie i razdvajanje na dva ogranka, naroito u porodici Huana Batiste Aseveda. Od tih Aseveda mnogi su bili zatucani federalisti, kao Evaristo, koji je bio lan Predstavnikog doma, a drugi kao Marijanito, Visente i Rudesindo, premda ne tako zakleti federalisti, ipak su bili uz Rosasa tokom blokade i nikada nam nisu oprostili... Nakaljao se. Na trenutak se uinilo da e zadremati, ali odjednom je nastavio s priom: Jer, sinko, o Lavaljeu moe svata da se pria, ali niko nee moi da porekne njegovu dobronamernost, estitost, plemenitost i nesebinost. Da, gospodine. Uestvovao sam u stotinu i pet bitaka za slobodu ovog kontinenta. Borio sam se na bojnim poljima ilea, pod komandom generala San Martina, borio se u Pemu pod komandom generala Bolivara. Borio sam se potom protiv imperijalnih snaga na brazilskom tlu. A kasnije, u ove dve nesrene godine, borio sam se irom nae jadne otadbine. Moe biti da sam grdno greio, a najvea greka je bilo Doregovo streljanje. Ali, ko zna celu istinu? Vie nita ne znam. Jedino znam da je ova surova zemlja ipak moja i da je ovde trebalo da se borim i da ovde umrem. Moje telo truli na mom bojnom konju, to je sve to znam. Da, gospodine izustio je starac, kaljui i krkljajui, utonuo u misli, i suznih oiju. Da, gospodine, ponavljao je neprekidno, kao da odobrava nekom nevidljivom sabesedniku. Zamiljen i suznih oiju, zurio je u svoju stvarnost, jedinu stvarnost. Stvarnost organizovanu po veoma udnim zakonima. Bilo je to negde 1832., po prianju mog oca, tako je. Samo da zna: ona rabota sa unapreenjem stoarstva je imala dobre i loe strane. Englez Miler, zajedno sa uvenim Tarkinom, zapoeo je negde oko 1830. Da, ba tako, uveni bik Tarkino, sa farme Kaledonija. Sjajan dasa taj Englez Miler. Radan i tedljiv, kao svi koti, nema ta. krtac, da budem jasniji (smejuljenje i opet kaljucanje). Nije bio kao mi domai to smo preiroke ruke, pa nam zato i ide tako (kaljucanje). Don Huan Miler se oenio devojkom Dolores Balbastro. Bila je to vrlo energina gospa; esto je rukovodlila odbranom farme pred nasrtajima Indijanaca i ak je kao pravi mukarac pucala iz karabina. Kao i baba, koja je takoe bila veta u rukovanju orujem. Bile su to ilave ene, mladi prijatelju. Razume se, takvima ih je nainio teak ivot. O emu sam ti ono govorio? O Englezu Mileru. Da, da, o Englezu Mileru. Svi su priali o njemu i o glasovitom Tarkinu. Ponovo se nasmejao i nakaljao. Nespretno je obrisao maramicom oi koje su suzile. O emu sam ti ono govorio? O rasnim bikovima, gospodine. E, to, o bikovima. Nakaljao se i za trenutak zanjihao glavom. Zatim je nastavio: Evaristova porodica nam nikada nije oprostila. Nikada. Ni onda kada su mom stricu odrubili glavu. Sve u svemu, moja porodica se podvojila zbog tiranina. Mogao bih da ti ispriam hiljadu zgoda iz onog vremena, posebno iz 1840., kao, na primer, kada su odrubili glavu nekom momku Iransuagi, vereniku neke Isabelite Ortis, nae dalje roake. Niko nije imao miran san. A moe da zamisli zabrinutost u kui mojih roditelja, gde je majka ivela sama od kada se moj otac pridruio Legiji. Bio je otiao i moj deda Patrisio. Jesam li ti priao o don Patrisiju? I deda Bonifasio je bio otiao, i stric Panito. Na imanju je ostao samo stric Saturnino, najmlai od brae, koji je bio jo dete. A ostalo, sve ene. Sve same ene. Ponovo je maramicom obrisao oi, koje su suzile, kaljucnuo, zanjihao glavom i kao da je utonuo u san. Ali najednom progovori: Gotovo trista pedeset kilometara. A za petama im Oribeovi vojnici. Otac je priao da je oktobarsko sunce prilo. Generalovo telo je brzo trulilo i posle dva dana galopiranja zadah je postao nepodnoljiv. A trebalo je prevaliti jo dve stotine kilometara do granice! Pet dana i vie od dve stotine kilometara. A samo zato da bi se spasle Lavaljeove kosti i glava. Samo zbog toga, sinko moj! Jer oni su bili izgubljeni, nita drugo nije moglo da se uini, ni da se ratuje protiv Rosasa, ba nita. A oni drugi bi leu odsekli glavu, naboli je na koplje i poslali Rosasu. Uz natpis: Ovo je glava divljeg, gnusnog, odvratnog unitaristikog psa Lavaljea. Stoga je po svaku cenu trebalo sauvati generalovo telo, stii do Bolivije, branei se od paljbe u tih sedam dana beanja. Gotovo trista pedeset kilometara ubitanog povlaenja. Bez predaha. Ja sam komandant Alehandro Danel, sin majora Danela, onog iz Napoleonove vojske. Jo ga se lepo seam kako jae na konju vraajui se s Velikom Vojskom, negde na Jelisejskim poljima ili u Tilerijama. Jo uvek vidim Napoleona, u pratnji svojih prekaljenih ratnika sa legendamim kratkim sabljama. A kasnije, kada Francuska vie nije bila zemlja Slobode, poto sam se zanosio da se borim za potlaene narode, ukrcao sam se na brod i krenuo u ove krajeve, zajedno s Brujom, Vjelom, Bardelom, Brantsenom i Room koji su ratovali pod Napoleonovom zastavom. Boe mili, koliko je vremena minulo, koliko je bitaka, pobeda i poraza, koliko pogibija i koliko krvi bilo! Od onog predveerja 1825. kada sam ga upoznao i kada mi se uinio kao carski orao, na elu svog puka konjanika oklopnika. I tada sam krenuo s njim na vojnu protiv Brazila. A kada je pao u Jerbalu, podigao sam ga i sa svojim ljudima nosio gotovo pet stotina kilometara preko reka i vrleti, dok nas je neprijatelj sustopice gonio, kao i ovo sada... I nikada se vie nisam rastao od njega... A sada, posle etiri hiljade kilometara, jaem uz njegovo istrulelo telo, u pravcu nitavila... Kao da se stari tre iz dremea i ree: Neke stvari sam svojim oima video, neke sam uo od oca, a naroito od matere, jer je otac bio utljiv i retko je govorio. Kada bi general Ornos ili pukovnik Okampo dolazili na mate, oivljavali bi seanja na stare dane i Legiju, a otac bi samo sluao i povremeno prozborio: Strano, zar ne? ili: Tako je to, pobratime. Ponovo je zanjihao glavom i na asak zadremao. Ali se ubrzo trgao i rekao: Jednog dana u ti ispriati zanimljivu priu o dedi, koji se nije prezivao Olmos nego Elmtriz, a koji je ovamo doao kao porunik engleske vojske u vreme najezde. Ah, vrlo zanimljiva pria (nasmejao se i zakaljao). Ponovo je zanjihao glavom i iznenada zahrkao. Martin je pogledao prema vratima, ali se nije uo nikakaiv um. Gde li je Alehandra? ta li radi u svojoj sobi? Pomislio je da nije otiao ne zato da ne bi ostavio starca samog, jer ga ovaj nije ni uo a moda ni video: starac je nastavljao svoj tajanstveni i podzemni ivot, njega nije zanimao ni Martin niti iko iz ovog vremena, jer je bio izolovan godinama, gluvoom i dalekovidou, a pre svega seanjem na prolost koja se ispreila kao mrani bedem od sna. iveo je na dnu tamne jame, seao se crnaca, konjikih pohoda i dogodovtina u Legiji. Martin nije ostao iz obzira prema starcu nego zato to je oseao da ga je naprosto skamenio neki strah od prelaska kroz one oblasti stvarnosti u kojoj su kanda iveli taj starac, onaj ludak i sama Alehandra. Nije se usuivao da stupi u te zagonetne i sulude oblasti, besmislene i nejasne kao snovi, a isto toliko zastraujue. Ipak je ustao sa stolice na kojoj je dotle sedeo kao prikovan i poeo da se tiho udaljava od starca. Zaobilazei stari nametaj, zverao je oko sebe i pogledivao onu kutiju u vitrini. Sa zidova su ga gledali preci. Tako je stigao do vrata, zastao i nije imao smelosti da ih otvori. Prislonio je uvo uz kljuaonicu: imao je utisak da se ludak nalazi s one strane vrata, s klarinetom u rukama, i da oekuje da on izide. ak mu se uinilo da uje njegovo disanje. Zaplaen, vratio se i ponovo seo. Nema vie od sto devedeset pet kilometara odjednom je promrmljao starac. Da, preostaje jo sto devedeset pet kilometara. Tri dana jahanja galopom kroz planinu, s naduvenim leom koji zaudara i iji se zadah iri na stotine metara unaokolo, dok iz gnjilei ve curi uasna tenost Stalno napred, s nekoliko strelaca u zatitnici. Od Huhuja do Uakalere, sto trideset tri kilometra. Jo samo sto devedesetpet kilometara, ohrabruju jedan drugoga. Jo samo etiri, moda pet dana jahanja galopom, ako budu imali sree. U gluvoj noi uje se samo topot avetinjske konjice. Stalno prema severu. A u tim planinskim klancima sunce estoko ee, jer su velike visine i vazduh je veoma ist. Tako je ve posle dva dana jahanja telo bilo naduveno, priae moj otac, a zadah se oseao nekoliko stotina metara unaokolo, pa su treeg dana morali da odvoje meso od kostiju, ba tako. Pukovnik Pedernera komanduje stoj i razgovara sa svojim drugarima. Telo se raspada, zadah je uasan. Odvojie meso od kostiju i sauvae generalove kosti. I srce, ree neko. Ali pre svega glavu: Oribe nikada nee dobiti glavu, nikada nee moi da obeasti generala. Ko je spreman da to uini? Ko je kadar? Uinie to pukovnik Alehandro Danel. Tada s konja skidaju generalovo telo, koje grozno zaudara. Polau ga pored potoka Uakalera, a onda se pukovnik Danel sputa na kolena pored njega i vadi svoj lovaki no. Kroz suze posmatra golo i izoblieno telo svog voe. Sa suzama u oima, posmatraju ga ti tvrdi i zamiljeni ljudi, odrpani ratnici koji prave krug oko njih dvojice. Zatim pukovnik Danel polagano zabada no u trulo meso. Starac zanjiha glavom i ree: Za vlade don Bernardina imenovali su ga kapetanom milicije u Guardiji de la Orketa, tako se zove tvravica, a sada se selo zove Kapetan Olmos. Kasnije je bio gradonaelnik, dok na vlast nisu doli federalisti. A o emu sam ti ono govorio? O tome kako je on (ko?) napustio mesto gradonaelnika, gospodine. E, da, mesto gradonaelnika. Napustio ga je kada su doli federalisti, e, da. A svakome ko je hteo da ga uje, moda zato da bi njegove rei doprle do don Huana Manuela, govorio je da je prezauzet kravama i Indijancima, te da nema vremena za politiku (smejuljenje). Meutim, Obnovitelj nije bio glup ovek i nikada nije poverovao u te rei (smejuljenje). A da nije bio na krivom putu dokazuje i okolnost da je moj deda saznao da je don Huan Manuel slao pisma gradonaelniku La Orkete u kojima mu je nalagao da ne isputa iz vida Engleza Olmosa (smejuljenje i kaljucanje), jer je doznao da Olmos kuje zaveru sa drugim zemljoposednicima u Salti i Pergaminu. Prepredenjak jedan! Nije greio. A i kako da grei takav jedan lisac! Ruku na srce, deda se domunavao sa pajtaima, to je i izilo na videlo kada se general Lavalje, avgusta 1840., iskrcao u San Pedru. Deda se pojavio tamo sa svojom konjicom i dva starija sina: Seledonijom, mojim ocem, kome je tada bilo osamnaest godina, i godinu dana starijim mojim stricem Panitom. Eh, zlosrenog li pohoda tog iz 1840.! Deda je odolevao na Kebrao Eradu do poslednjeg topovskog uleta, titei Lavaljeovo povlaenje. Mogao je da pobegne, ali nije hteo. A kada je sve ve bilo izgubljeno, ispalio je poslednje topovsko ule i predao se Oribeovim trupama. Kada je saznao za smrt svog sina Panita, svog mezimca, samo je izustio: Barem se general spasao. Eto tako je zavrio svoj ovozemaljski ivot moj deda Patrisio Olmos. Stareva glava poela je da se njie. Mrmljajui Armistron, e, da, Armistron, najednom je utonuo u dubok san. XIII Martin je ekao. Vreme je prolazilo a starac se nije budio. Pomisli da je starac sada zaista zaspao i tada polako, trudei se da ne pravi buku, ustade i krenu ka vratima kroz koja je izila Alehandra. Bio je veoma uplaen, jer se uveliko razdanilo i jutarnja svetlost je ve obasjavala don Panovu sobu. Sinu mu kroz glavu da bi mogao nabasati na ujaka Bebea ili da bi stara Hustina, sluavka, mogla ve biti na nogama. A ta bi im tada kazao? Doao sam sino sa Alehandrom, tako bi im rekao. Zatim pomisli da u toj kui nita ne moe izgledati udnovato, tako da nema razloga da strepi od neke neprijatnosti. Osim moda susreta sa ludakom, ujakom Bebeom. A onda je zauo ili mu se uinilo neko kripanje, neke korake u hodniku iza vrata. Drei ruku na bravi, uzdrhtalog srca, ekao je u tiini. Zauo se pisak nekog voza u daljini. Prislonio je uvo na vrata i napregnuto oslukivao: nita se nije ulo. Ve je nameravao da ih otvori kada zau lagan, ali razgovetan um: bili su to koraci, oprezni i spori, kao da se neko prikrada tim istim vratima, ali s druge strane. Ludak, uzbueno pomisli Martin i na asak odvoji uvo od vrata, plaei se da neko ne naie i zatekne ga u tom sumnjivom poloaju. Ne znajui ta da uini, ostao je due u tom poloaju. S jedne strane, plaio se da otvori vrata i sretne se s ludakom; s druge, gledao je don Pana i strepeo da bi ovaj mogao da se svakog trena probudi i zovne ga. Ipak, pomisli, moda bi bilo bolje da se starac probudi. Jer, ako bi ludak uao, naiao bi na don Pana i on bi mogao da mu objasni. A moda ludom nije ni potrebno objanjavati. Priseti se da je Alehandra kazala da je re o mirnom ludaku, koji samo svira svoj klarinet, bolje reeno, veito ponavlja jednu te istu melodiju bez glave i repa. Ipak, nije valjda da slobodno tumara kuom? Ili je moda zatvoren u nekoj sobi, kao to je bila Skolastika, kao to je uobiajeno u tim starim porodinim kuama? Jedno vreme je tako premiljao i napregnuto oslukivao. Poto nije uo nita novo, umirio se, ponovo prislonio uvo uz vrata i napregnuo se da razazna najmanji um ili sumnjivo kripanje. Ne, sada zaista nije uo nita. Polagano je okretao bravu. Bee to jedna od onih brava s kljuaonicom od desetak santimetara. Uinilo mu se da je nastala silna buka pri otvaranju vrata. Ukoliko se ludak mota naokolo, mogao bi da ga uje i zauzme odbrambeni stav. No, sada, ta je tu je. Stoga je, odluniji pred skoro svrenim inom, naglo otvorio vrata. Umalo nije kriknuo. Pred njim je dostojanstveno stajao ludak. Bio je to ovek od preko etrdeset godina, zarastao u viednevnu bradu, bez kravate, u iznoenoj odei, razbaruene kose. Na sebi je imao sportski sako, svojevremeno valjda tamnoplav, i sive flanelske pantalone. Koulja mu bee razdrljena. Sve na njemu bee izguvano i prljavo. U desnoj ruci, oputenoj niz telo, drao je svoj uveni klarinet. Lice mu je bilo odsutno i ispijeno, a oi nepomine i zabludele, to je est sluaj u ludaka; lice mravo i izdueno, a na njemu sivozelene oi Olmosovih i snaan orlovski nos. Glava mu je bila ogromna i izduena poput cepelina. Skamenjen od zaprepaenja i straha, Martin nije imao snage ni da izusti re. Ludak je u njega zurio dugo i utke, a onda se, bez rei, okrenuo i njiui se blago (ali jedva primetno, poput deaka iz uline kapele), otiao hodnikom verovatno ka svojoj sobi. Martin je maltene trkom krenuo u suprotnom smeru, ka dvoritu koje je ve obasjavala jutarnja svetlost. Postarija Indijanka prala je rublje u koritu. Hustina pomisli Martin i ponovo se lecnu. Dobar dan ree, trudei se da deluje pribrano i da se ponaa kao da je sve potpuno prirodno. Starica ne odgovori. Moda je gluva, kao don Pano, pomisli Martin. Ipak, zagonetan i nedokuiv pogled Indijanke pratio ga je nekoliko trenutaka koji su se Martinu uinili beskonani. A onda je produila da pere. Martin je na asak zastao i oklevao. Ali, shvativi da treba da se ponaa prirodno, zaputi se prema zavojitim stepenicama koje vode na vidikovac. Stigavi do vrata, pokucao je. Poto nije bilo odgovora, ponovo je pokucao. Opet nije bilo odgovora. Onda je prineo usta kljuaonici i zovnuo Alehandru. Vreme je prolazilo a niko nije odgovarao. Pretpostavio je da ona spava. Tada pomisli da e biti najbolje ako ode. Ipak, nastavi ka prozoru vidikovca. Kada je priao, primeti da zavese nisu navuene. Pogleda unutra i pokua da razazna Alehandru u polutami. Kada mu se pogled navikao na pomrinu, iznenadio se opazivi da nje nema u sobi. Na trenutak nije znao ta da ini niti je mogao da doe sebi od iznenaenja. Onda se uputio ka stepenicama i poeo paljivo da silazi, trudei se da togod smisli. Proao je zadnjim dvoritem, obiao oko kuerine zaputenim bonim vrtom i konano se obreo na ulici. Neodluno je koraao plonikom prema ulici Montes de Oka, da tamo uhvati autobus. Ubrzo je zastao, osvrnuo se i pogledao prema kui porodice Olmos. U glavi mu je vladala potpuna pometnja i nije znao ta da ini. Poao je nekoliko koraka prema kui, a zatim ponovo stao. Pogledao je ogradu obraslu mahovinom, kao da neto oekuje. ta? Pri dnevnoj svetlosti, kuerina je izgledala jo udnovatija nego nou, jer su njeni podlokani i oguljeni zidovi, vrt zarastao u travurinu, reetke obrasle mahovinom i maltene izvaljena vrata jo vie danju odudarali od fabrika i dimnjaka koji su se isticali u pozadini. Kao to i aveti izgledaju udnovatije danju. Martinov pogled se naposletku zaustavio na vidikovcu: tamo gore, izgledao mu je usamljen, pust i zagonetan kao i Alehandra. Boe mili pitao se ta se ovo deava? Sada, pri dnevnoj svetlosti, no provedena u toj kui izgledala mu je kao nekakav san: skoro besmrtan starac, glava komandanta Aseveda u kutiji za eire, ludi ujak sa klarinetom i halucinantnim oima, stara Indijanka, nagluva ili ravnoduna prema svemu, do te mere da se nije potrudila ni da sazna ko je i ta trai taj stranac to izlazi iz kue a zatim se penje na vidikovac, pria o kapetanu Elmtrizu, neverovatna pria o Skolastici i njenom ludilu, a nadasve sama Alehandra. Stao je polako da razmilja: nije mogao tek tako da ode do ulice Montes de Oka; bilo bi previe surovo. Odluio je da krene peice, dakle ulicom Isabele Katolkinje prema ulici Martina Garsije. U etnji tom starom ulicom nekako je sredio svoje zbrkane misli. Najvie ga je kopkalo i brinulo to od Alehandre nema ni traga. Gde li je provela no? Nije li ga odvela do dede samo da bi ga se otarasila? Nee biti, jer bi mu u tom sluaju jednostavno dozvolila da ode onda kada je on hteo, posle njene prie o Markosu Molini, o onome to se desilo na plai i o misionarstvu u Amazoniji. Pa zato ga tada nije pustila da ode? Moda ni ona nije sve to predvidela. Moda joj je dolo da ode dok je on bio kod dede Pana. Ali, u tom sluaju, zato mu to nije rekla? Uostalom, postupak nije bitan. Bitno je da Alehandra nije provela no na vidikovcu. Onda valja pretpostaviti da noiva na nekom mestu. Da negde obino noiva, jer po svemu sudei te noi se nije desilo nita neuobiajeno. Ili je jednostavno izila da se proeta ulicama? Da, da, pomislio je sa iznenadnim olakanjem, maltene sa ushienjem: izila je da proeta, da razmisli i da sebi nae oduka. Ona je takva: nepredvidiva i napaena, udna, spremna da nou luta pustim prigradskim ulicama. A to da ne? Zar se nisu upoznali u parku? Zar ona ne sedi esto na parkovskim klupama? Zar se na takvom mestu nisu i upoznali? Da, sve je moguno. Donekle umiren, preao je nekoliko stotina metara. A onda se prisetio dveju pojedinosti koje su mu u datom trenutku privukle panju i sada ga kopkale: imena Fernando, koje je samo jedanput pomenula a odmah zatim kao da se pokajala, i Alehandrinog estokog reagovanja kada je on pomenuo slepe. Kakve veze imaju slepi ? Mora da je u pitanju neto znaajno, jer se ona naprosto skamenila. Taj zagonetni Fernando, nije li on slep? Uostalom, ko je taj Fernando koga ona oevidno nije elela da pomene, valjda iz neke vrste straha, kao to se neki narodi plae da pomenu ime boje? Tuno pomisli da ga od nje razdvajaju mrani ponori i da e ih oni verovatno uvek razdvajati. Ipak, neka nova nada grejala mu je srce: zbog ega mu je prila u parku? Zar nije kazala da osea potrebu za njim, da njih dvoje imaju neto bitno zajedniko? Neodluno je iao jo nekoliko koraka, a onda je zastao, pogledao u plonik kao da sebe pita i procedio: Ali, za ta sam ja to njoj potreban? Obuzela ga je zaslepljujua ljubav prema Alehandri. Tuno je pomislio da ona ne osea nita slino prema njemu. I da, ukoliko je Martin njoj potreban, posredi nije ipak isto oseanje ljubavi. U glavi mu je nastala potpuna zbrka. XIV Alehandra se nije javljala danima. A Martin je lutao oko kue u Barakasu i nekoliko puta poizdalje pogleivao zarala vrata i ogradu. Potpuno je klonuo duhom kada je izgubio posao u tampariji. Jedno vreme nee biti posla, rekoe mu. Ali njemu je bilo savreno jasno da je razlog za otputanje leao u neemu sasvim drugom. XV Nije doao svesno: ali sada je bio tu, pred gostionicom u ulici Pinson i oseao kako bi svakog asa mogao da se onesvesti. inilo se da ga rei PIZZA, PIVO, VINO ne udaraju u glavu nego pravo u stomak, kao to je sluaj sa Pavlovljevim psima. Kada bi barem Busi bio tu. Ali ni od njega nije bilo traga. Mora da je otperjao nekuda na jug i ko zna kada e se vratiti. Tu je bio iin, sa svojom kapom i crvenim hozntregerima, i Umberto J. D Arkanhelo, poznatiji kao Tito, sa akalicom u ustima umesto cigarete i Kritikom presavijenom u desnoj ruci to su, moglo bi se rei, bili njegovi osobeni znaci, jer samo bi obina varalica mogla da bez akalice i Kritike u desnoj ruci izigrava da je Umberto J. DArkanhelo. Imao je neto ptije, sa kukastim i iljatim nosem, sa razrokim i sitnim oima usaenim malko postrance na tom pljosnatom i koatom licu. Nervozan i nemiran kao i obino, akao je zube i nametao pohabanu kravatu. Isturena Adamova jabuica etala mu je gore-dole. Martin ga je posmatrao opinjeno, sve dok ga Tito nije primetio. Dajui mu znak presavijenom Kritikom, slino saobraajcu, pozva ga da ue, posadi ga na stolicu i porui mu incano s biterom. U meuvremenu je rairio novine, ve otvorene na sportskoj strani, udario po njoj rukom, koja je bila gotovo kost i koa, nagnuo se prema Martinu preko mermernog stolia i muljajui akalicu po ustima, rekao: Zna li koliko je dato love za ovog oveka? Na to pitanje Martin je poprimio zaplaen izraz, kao uenik kad ne zna lekciju; mada su mu se usne pokrenule, nije smogao snage da prozbori ni re, dok je DArkanhelo, ije su oi sevale od besa a Adamova jabuica zastala negde na sredini grla, ekao odgovor: podrugljivo se i jetko osmehivao unapred zbog neizbene greke, ne samo mladieve nego i bilo koga ko ima iole mozga. Sreom, priao je iin s bocama i onda mu je Tito okrenuo uiljeno lice i rekao: Deder, iine, kai ti meni koliko su platili za ovoga nesposobnjakovia inkotu? Sipajui vermut u ae, iin je odgovorio pa otkuda ja da znam, pet stotina, na ta se Tito zlurado nacerio (jer se pokazalo do koje mere je on, Umberto DArkanhelo, bio u pravu), uzviknuo ha, presavio Kritiku, kao to profesor vraa u vitrinu aparat posle praktinog ogleda, dodao: Osam stotina 'iljada, brajko, i posle pauze srazmerne ogromnoj besmislici, zakljuio: Pa mi onda reci da u ovoj zemlji nismo svi ludi. Netremice je gledao iina, kao da, ma njegovom licu trai i najmanji znak negodovanja. Za trenutak sve bee zastalo: DArkanhelova jabuica, njegove podrugljive oi, Martinov paljiv izraz na licu i iin sa svojom kapom i crvenim hozntregerima dok je u vazduhu drao bocu vermuta. Neobian prizor potraja sekundu ili dve. Tito nasu sodu u vermut, otpi nekoliko gutljaja i utonu u turobno utanje, gledajui, kao i obino u slinim trenucima, prema ulici Pinson. Pogled mu je bio bezizraajan, u neku ruku simbolian, i nije odgovarao stvarnom vienju spoljnih dogaaja. Zatim se vratio svojoj omiljenoj temi: Eh, fudbal vie nije ono to je bio. ta da oekuje od igraa koji se kupuju i prodaju? Pogled mu postade sanjarski i on se, po ko zna koji put, priseti Velike epohe kada je jo bio klinac, evo ovolicki I dok je Martin, iz puke stidljivosti, pio vermut, uveren da e mu loe pasti posle dva dana gladovanja, Umberto J. DArkanhelo mu je govorio: Treba maznuti lovu, mome. Posluaj ti mene. To ti je jedini ivotni zakon. Zgrnuti mnogo love, maznuti glavni zgoditak, a za to vreme je nametao izlizanu kravatu i povlaio rukave pohabanog sakoa koji su bili dokaz da je on, Umberto DArkanhelo, suta suprotnost filozofiji koju propoveda. I dok je dobronamerno nutkao mladia da iskapi vermut, avrljao je o onim vremenima i Martinu se ubrzo uinilo kao da se taj razgovor vodi negde na puini. Govorim ti o 1915. godini, mome, kada sam odlazio na utakmice sa ujkom Visenteom. Bee zavladala prava pomama, a Martin je oseao muku i tuno se seao Alehandre, a sve povodom Segela i Ministra Brina. Sve ti je to tako potrajalo dok nisu doveli u tim Bransena i Del Krusera. A to bese 1923. Eh, iine, sea li se kako je samo izgledao prvi tim. iin na trenutak prestade da brie ae, zakilji prema plafonu i nakon to je najpre neto promrmljao, izrui kao iz rukava: De lo Santo, Vergara, Sereso, Prijano, Penej, Grande, Farenga, Moltedo, Hose Farenga i Basigalupi. A onda nastavi da brie ae. No tada Tito razveza: Ba tako, ba tako, brale. I mada je Rasing osvojio prvenstvo, nai momci zauzee etvrto mesto. Godine 1918. Ve smo bili trei, a sledee godine osvojismo kup. Ajde, iin, reci koja su to bila jedanaestorica. Premiljajui asak, iin zamuri i izrea imena: Ortega, Busio, Tesorjeri, Lopes, Kanaveri, Kortelja, Elji, Boso, Kalomino, Miranda i Martin, zatim se lati pranja, a Tito prihvati: Tako je, bogami, tako je. Eh, kakav tim, mome. Veliki Tesorjeri. Niti je bilo niti e biti golgetera kakav je bio Ameriko Tesoijeri, to vam jamim ja, Umberto DArkanhelo, koji je video kako se igra veliki fudbal, pravi fudbal. Opet je neto natezao s kravatom i gnevno pogledivao prema ulici Pinson, dok je ojaeni Martin, kao u nekakvoj fantasmagoriji, video starog Panu Olmosa kako govori o Legiji, Alehandru naslonjenu na ogradu od terase i glavu komandanta Aseveda. A to isto vai, bratac, za slavnog Pedra Lea Zumala, najbre krilo koje je ikada pikalo loptu na naim stadionima. On ti je izmislio dupli pas, koji e kasnije mnogi pokuati da oponaaju. Eh, kakva su to bila vremena! zakljui Tito i prebaci akalicu iz levog u desni ugao usta, pa se ponovo zagleda prema ulici Pinson. A Martinu se u mislima priviala Alehandra, inila mu se kao da spava na ivici ponora. Ali, primeti D'Arkanhelo, treba kazati to jest jest, ne sme ovek da grei duu, nije tada igrala sjajno samo momad Boke, bilo je i drugih majstora, nemojmo se zavaravati. Eto, da ne idemo dalje, uzmi onog crnog Seoanea, uvenog Praia Seoanea koji je godinama bio centarfor Crvenih avola. Budimo iskreni, mladiu: crnac Seoane je oliavao klasine kreolske vragolije u slubi plemenitog sporta. Bio je otrouman i neustraiv.; straota od strelca svog doba. Zna li ta je o njemu rekao Amenko Tesorjeri? Kralj protivnike polovine. I time je sve reeno, sinko. A Domingo Taraskoni? Veliki Taraska je bio zvezda amaterskog fudbala. Dobar dribler; sjajan uteri izvoa slobodnih udaraca s desne strane, oznaio je slavno razdoblje u istoriji argentinskog sporta. Ali... a u fudbalu uvek postoji jedno ali, kao to govorae pokojni Saneta, u isto vreme kada i Taraska, blistao je veliki Seoane. DArkanhelo se prepusti mislima, muljajui akalicu po ustima i zurei u ulicu Pinson. To su bila vremena promrmlja za sebe. Zatim privrsti kravatu, povue rukave sakoa, okrenu se ka Martinu s gorkim izrazom na licu, kao neko ko se vraa u surovu stvarnost, lupi po novinama i ree: Osam stotina hiljada srebrnjaka za tog nesposobnjakovia. Tako ti je to. Dok je privrivao pohabanu kravatu, sitne oi su mu besno sevale. A onda, pokazujui vertikalno kaiprstom, kao da govori stolu, dodade: Ovde, u ovoj zemlji treba se opametiti. Ili e se opametiti ili e biti zeznut za sva vremena. Gledajui okupljene mladie, ali se bajagi obraajui Martinu (koji je kao u nejasnom i poetskom snu ve poeo da nazire usnulu Alehandru), vitlajui ponovo presavijenim novinama, Tito nastavi: Eto, uzme pa ita novine i sazna za neku muku. I ta ti preostaje nego da misli na mesec ili ita te knjige. Sea li se muke sa Korporacijom? A ta je bilo posle revolucije od 45-te? Sve te vojniine i pandurija uvek ponavljaju jedno isto, da e zemlju oistiti i dovesti u red. Ali, na kraju uvek ispadne isto: podmiivanje i otimaina. A onda je, privrstivi kravatu, bacio besan pogled na ulicu Pinson i nakon krae (ljutite) filozofske meditacije, dodao: Ti samo bubaj, postani Edison, izmisli telegraf ili lei hriane, otii u Afriku kao onaj stari Nemac s velikim brkovima, rtvuj se za oveanstvo, danonono crni i dirini, i videe da e te raspeti, a drugi e se nafilovati lovom. Zar ne zna da veliki ljudi uvek zavre kao siromani i zaboravljeni? Ponovo je ljutito pogledao prema ulici Pinson i povukao iskrzane rukave sakoa, dok su mu se mladii smejali ili dobacivali zar ba mora da nas veno gnjavi istom priom? Onako dremijiv, Martin je ponovo video Alehandru kako sklupana spava pred njegovim oima, kako udno die kroz poluotvorena usta, ona njena sona, ulna i podrugljiva usta. Video je njenu dugu i pravu crnu kosu s crvenkastim prelivima, rasutu po jastuku, njeno izdueno lice, njene crte isto tako opore kao i njena napaena dua. I njeno telo, njeno klonulo telo, njene grudi ispod bele bluze i one divne, dugake i skupljene noge koje ga dodiruju. Da, ona je bila tu, nadohvat njegove ruke i njegovih usta, na izvestan nain nezatiena, ali koliko samo daleka, koliko nedostina! Nikada, rekao je sebi ozlojeeno i gotovo glasno, dok je neko vikao u pravu je Peron, sve bi te glaveine trebalo poveati na Majskom trgu, nikada, a ipak je odabrala njega. A zbog ega, blagi boe, zbog ega? Jer, vrsto je verovao, nikada nee saznati njene najskrovitije tajne i ponovo mu padoe na um rei slep i Fernando u asu kada je neki mladi ubacio novi u duboks i zaula se pesma Platerosa. Tada DArkanhelo planu, dograbi Martina za ruku i povika: Ajmo, mome. Nama nije mesto ovde. Dokle emo dospeti sa svim tim lakrdijaima to nam probijaju ui fokstrotom. XVI Hladan povetarac rasanio je Martina. DArkanhelo je i dalje gunao. Zadugo se nije smirio. Tada ga je upitao gde radi. Postien, Martin odgovori da je bez posla. DArkanhelo ga pogleda. Ve dugo? Da, poodavno. A ima li porodicu? Ne. Gde ivi? Martin je oklevao sa odgovorom. Bee pocrveneo, ali sreom (pomislio je) bila je no. DArkanhelo ga opet paljivo odmeri. U stvari... promrmlja. ta? Ovaj... otkazali su mi sobu... A gde sada noiva? Martin postieno promrmlja da noiva gde stigne. A da bi ublaio tu injenicu, dodade: Ionako jo nije hladno. Tito zastade i ispitivaki ga pogleda pri svetlosti uline svetiljke. A ima li love, barem za klopu? Martin je utao. Tada DArkanhelo prasnu: Do avola! Moe li se znati zato nita nisi rekao? Ja tu raspredam vazdan o fudbalu, a ti bocka meze. Zajebi! Odveo ga je u jednu gostionicu. Dok su jeli, zamiljeno ga je posmatrao. Kada su zavrili i izili, privrujui kravatu, ree mu: Ne sekiraj se, mome. Sada idemo kui. Posle emo ve videti. Uli su u staro spremite za koije, koje je nekada verovatno pripadalo nekoj gospodskoj kui. Zna, moj ti je matori do pre desetak godina bio koija. Otkako ga je stegla reuma, ne moe ni makac. Sem toga, ko bi danas i iznajmio koiju. Moj stari je jedna od mnogih rtava napretka u velegradu. Uostalom, zdravlje je najvanije. Bila je to kuerina s vie stanova i konjunica: ulo se dovikivanje, razgovori i nekoliko radio-prijemnika u isti mah. Svuda je zaudaralo na izmet. U starim spremitima bilo je nekoliko dostavnih kola i jedan kamionet. ulo se trupkanje konja. Uputili su se ka dnu dvorita. Dok sam jo bio klinac, ovde su stajale tri koije. Milina ih bee pogledati: trideset devetka, etrdeset dvojka i devedesetica. Trideset devetkom je koijaio moj matori. Bila je pravi dragulj. Ne zato to je bila aletova, jok, ali ti tvrdim da je bila prava mezimica. On ju je bojio, glancao, lickao joj fenjere. A pogledaj je sada. Prstom je pokazao na ugao u kome je, odbaen, stajao trup nekakve koije: bez fenjera, bez guma, sva raspukla, sa ubuanim i poderanim krovom. Sirotica, a do pre nekoliko meseci jo je voena. Vozio ju je Nikola, ortak mog matorog, ali je taj umro. A da budem iskren, bolje je to je umro, jer onako kako je taj nesrenik radio, bolje je to ga nema. Bio je nosa na stanici Konstitusion, teglio je prtljag. Pogladio je toak stare koije. Be ga kazao je promuklo trebalo je videti ovu koiju na korzu Barakasa u vreme karnevala. I moga starog gore na seditu, sa eirom na glavi. Deko moj, veruj mi na re da je izazivao divljenje. Martin ga zapita da li tu stanuje i njegova porodica. Kakva porodica i kakvi bakrai, mladiu moj. Sami smo ovde ale i ja. Keva je umrla pre tri godine. Moj brat Ameriko ivi u Mendosi. Drugi brat, Baia, oenjen je i ivi u Mataderosu. Brat Arhentino, zvani Tino, bio je anarhista i ubijen je tridesete na Aveljanedi. Jedan brat po imenu ikin, u stvari tako smo ga mi zvali, umro je od suice. Nasmejao se. Zna, nekoliko nas je ispalo zafrknuto s pluima. Mislim da je to zbog olova iz boje. I sestra Mafalda je udata i ivi u Asulu. Jedan od moje brae, Andres, malo je aknut, pa ak i ne znamo gde se trenutno nalazi, mislim da se mota negde oko Baija Bianke. Zatim, tu je Norma, ta da ti priam. Ona ti je od onih to povazdan itaju filmske i radio-revije, a arko eli da postane glumica. Eto tako, matori i ja smo sami. ta ti je ivot, mladiu: oeni se, izrodi decu, a na kraju uvek ostane sam, kao moj matori. Sreom te sam ja donekle lud, a nee me nijedna ena, jer inae ko zna ne bih li i ja ostavio taticu da lipe sam kao pas. Uli su u sobu. U njoj su bila dva kreveta: jedan je pripadao onom bratu skitnici koji se vrzmao oko Baija Blanke. Stoga je Martin, do daljnjeg, mogao da spava tu. Pre toga mu je Tito pokazao svoje dragocenosti: fotografiju Amerika Tesorjerija, prikaenu na zidu, a preko nje argentinsku kokardu. U dnu fotografije bila je posveta: Prijatelju Umbertu J. DArkanhelu. Tito je zadivljeno gledao u sliku. Onda ree: Veliki Ameriko. Po zidovima je bilo i drugih fotografija i iseaka iz lista El Grafiko, a preko svega bee rairena velika zastava fudbalskog tima Boka. Na sanduku je stajao starinski fonograf sa rogom i na navijanje. Radi li? upita Martin. DArkanhelo ga iznenaeno i maltene prekorno pogleda. Ba bih voleo da vidim neki od ovih dananjih gramofona da svira kao ovaj. Priao je i maramicom skinuo nekakvu trunicu sa velikog roga. ak i da mi daju lovu pride, ne bih se menjao ni za jedan od ovih dananjih. Zna ta, ti aparati su suvie komplikovani. Ovi su bili prirodniji, a glas kao iz grla da izlazi. Stavio je plou Ojaena dua i navio fonograf. Kroz rog se zauo Gardelov glas, jedva se probijajui kroz gusti od umova. A Tito je klimao glavom i uzbueno aputao; Divota jedna, deko moj, divota jedna! utali su. Kada je ploa dola do kraja, Martin primeti suze u DArkanhelovim oima. Be ga... ree i usiljeno se osmehnu. Svi ovi to su se posle njega pojavili, svi su oni obino sranje. Vratio je plou u nekakav prastar i izlepljen omot, paljivo ga spustio na jednu hrpu i zapitao: A tebi, mome, dopada li ti se tango? Da, naravno oprezno odgovori Martin. Ba mi je milo. Jer, da ti pravo kaem, ova dananja mlade nema pojma ta je pravi tango. Udarili u fokstrot, bolero, rumbu, u sav taj cirkus od muzike. Tango je neto ozbiljno, neto duboko, mladiu. Navodi te na razmiljanje. Seo je na krevet i zamislio se. Ali ree potom sve je to prolost. Ponekad, mladiu moj, pomislim da je u ovoj zemlji sve ve prolo, da je sve to je bilo dobro otilo u nepovrat, ba kao to i tango kae. Otilo u nepovrat: i tango i fudbal i karneval i korzo i ta ti ja znam ta sve nije. Pa kad nekome od tih pajaca padne na pamet da komponuje tango, ta da ti priam. Tango mora da bude tango, inae pii propalo. I s tim je gotovo, mome, gotovo je. To je neto od ega ti se srce cepa, ali je istina velika ko kua. No, kako je uvek nastojao da bude pravedan, dodade: Pa dobro, moe biti da je re o nekoj znaajnoj muzici, avo e ga znati. Moda Pjacola i ovi dananjj momci komponuju neto znaajno, ozbiljnu muziku, poput trausovih valcera. Ne sumnjam u to. Ali tango, tango u pravom smislu te rei, uveravam te, mladiu moj, to sigurno nije. Potom mu je priao o tome kako mu otac boluje od tekog oblika reumatizma i kako ga je naroito pogodila svaa sa Baiom. Zna mrzovoljno ree jednog dana Baia saopti matorom da e prodati etrdeseticu i od dobijenih para kupiti u ortakluk nekakav taksi. Moe da zamisli kako se stari rasrdio. Naljutio se, psovao ga, preklinjao, ali sve je bilo uzalud, jer je Baia tvrdoglav kao mazga. Da sam ja kojim sluajem imao pri ruci ciglu, kunem ti se da bih mu glavu rascopao. Ali sve je bilo uzalud. Kupio je taksi i, da nevolja bude vea, dovezao ga ovde. Stari je pao u krevet i leao jedno mesec dana. Kada se pridigao, vie nije bio onaj od ranije. Zatim dodade: Ne samo da je uradio ono to je naumio, nego mu je jo govorio: koije su, matori, odsluile svoje, treba se pomiriti sa istinom, govorio je, kako misli da ovek moe da ivi od tog kra, matori, zar ne vidi da moramo da idemo u korak s napretkom, govorio je, zar ne kapira da svet ide napred, a ti se upinje ne bi li zadrao tu krntiju, i to tek onako, jer ti se efnulo, zar ne vidi da ljudi trae brzinu i efikasnost, govorio je, svet mora da ide sve bre, govorio je. A svaka re bila je poput noa. Onda krenue na poinak. XVII Sutradan je Martin doneo odluku. Otiao je Alehandrinoj kui i poto je nije zatekao tamo, ostavio joj je poruku da mu se javi na iinovu adresu, jer mu je hitno potrebna. Nekoliko dana ekao je uzalud. Najzad, iin mu dade znak i predade mu koverat. Drhtavim rukama ga je otvorio i poeo da ita pismo. Krupnim, neujednaenim i nervoznim rukopisom Alehandra mu je jednostavno poruila da ga eka u est. Neto pre est bio je ve na klupi u parku, uzbuen ali i srean, mislei kako sada ima nekoga kome e ispriati svoje nevolje. I to nekoga kao to je Alehandra, to je isto tako prekomerno kao kada bi neki prosjak pronaao basnoslovno blago. Potrao je ka njoj kao dete i ispriao joj o tampariji. Pomenula si nekog Molinarija rekao je Martin. Ako se ne varam, kazala si da je vlasnik velikog preduzea. Alehandra je podigla pogled ka mladiu, izvijajui obrve u znak uenja. Molinarija? Ja ti govorila o Molinariju? Da, i to ba na ovom mestu, kada si me zatekla kako spavam. Sea li se? Kazala si mi: sigurno ne radi za Molinarija. Pamti li? Moe biti. Je li on tvoj prijatelj? Alehandra ga odmeri podsmeljivo. Zar sam ti rekla da mi je prijatelj? Meutim, tog trenutka je Martin bio suvie ispunjen nadom da bi njenom izrazu pridao neko skriveno znaenje. ta misli? upita on. Veruje li da bi on mogao da me zaposli? Ona ga odmeri kao to lekari gledaju regrute pred odlazak na odsluenje vojnog roka. Umem da kucam na maini, mogu da piem pisma, da... vrim korekture... Martin pocrvene. Da li ti ima blagog pojma ta znai raditi u velikom preduzeu? Tamo gde postoji mera vremena i sve ostalo? Martin izvadi svoj beli perorez, rasklopi ga i, pognuvi glavu, ponovo ga sklopi. Nisam probira. Ako ne mogu da radim u kancelariji, mogu da radim u pogonu ili kao fizikalac. Alehandra pogleda njegovo pohabano odelo i poderane cipele. A kada je Martin podigao pogled ka njoj, primetio je njen ozbiljan izraz i namrteno elo. ta, zar je tako teko? Ona odmahnu glavom. A zatim ree: U redu, nemoj da se sekira, nai emo neko reenje. Ustalaje. Doi. Hajde da proetamo, uasno me boli eludac. eludac? Da, boli me esto. Mora da je ir. Dooe do kafea na uglu ulica Brazil i Balkarse. Alehandra pride anku, porui au vode, izvadi iz tane boicu i usu nekoliko kapi u au. ta ti je to? Laudanum. Ponovo prooe kroz park. Hajdemo malo do luke ree Alehandra. Sili su ulicom Admirala Brauna, skrenuli u ulicu Biskupa Espinose nadole i ulicom Pedra de Mendose stigli do nekog vedskog broda na koji se vrio utovar. Alehandra je sela na jedan od velikih vedskih sanduka i zagledala se u reku, a Martin na jedan manji, kao da je krotki podanik te princeze. Oboje su zurili u veliku utosmeu reku. Vidi li da imamo mnogo zajednikih osobina? upita. A Martin je mislio: da li je mogue! Mada uveren da oboje vole da posmatraju reku, mislio je da je to beznaajno u poreenju sa onim drugim ozbiljnim stvarima koje ih razdvajaju, sitnica koju niko ne bi mogao da shvati ozbiljno, a ponajmanje sama Alehandra, imajui u vidu pomisli kako je veselo izgovorila tu reenicu; tako i znamenite linosti umeju da se odjednom, demokratski, fotografiu na ulici pored nekog radnika ili dadilje, te da se pri tom pokroviteljski smee. Mada bi ta reenica mogla da bude i klju neke tajne istine, a da to njihovo zaneseno posmatranje reke predstavlja tajnu formulu saveznitva u neemu znatno presudnijem. Jer, kako je ovek mogao da zna o emu ona u stvari razmilja? Gledao ju je odozdo, nespokojno, kao to bi neko napregnuto gledao dragog akrobatu koji se kree na opasnoj visini gde mu niko ne moe pritei u pomo. Gledao je u nju, tajanstvenu i uznemirujuu, dok joj je povetarac mrsio crnu i pravu kosu. Ispod bluze su se oc:rtavale njene isturene i malice razmaknute grudi. Gledao ju je kako pui, sa odsutnim izrazom na licu. inilo se da je taj predeo kojim su brisali vetrovi stiala seta, kao da su ti vetrovi stali pa je sve prekrila gusta magla. Kako bi bilo lepo otii nekuda daleko ree ona najednom. Otii nekuda iz ovog groznog grada. Martina je pogodio taj bezlini oblik: otii. Otila bi? upita je slomljenim glasom. Ne gledajui ga, gotovo potpuno odsutna, ona odgovori: Da, drage volje, Otila bih nekuda daleko, gde nikoga ne bih poznavala. Moda na neko ostrvo, na neko od onih ostrva kakvih sigurno jo ima ponegde. Martin pognu glavu i stade da perorezom strue sanduk i da ita natpis THIS SIDE UP. Alehandra se okrenu prema njemu, pogleda ga letimice, a onda ga upita ta mu je. Struui sanduk i itajui THIS SIDE UP, Martin joj odgovori da mu nije nita, ali ga je Alehandra i dalje posmatrala i razmiljala. Oboje su dugo utali. Ve se smrkavalo i na lukom molu je zamirao amor: dizalice su prestale da rade, a luki radnici su kretali kuama ili su zalazili u oblinje kafane. Hajdemo u Moskvu ree Alehandra. U Moskvu? Da, u ulici Independensija. Da nije preskupo? Alehandra se nasmeja. ovee, pa to je obina krma. Osim toga, Vanja mi je prijatelj. Vrata su bila zatvorena. Nema nikoga primeti Martin. Umukni odbrusi Alehandra i pokuca. Ubrzo im otvori ovek u koulji: kosa mu je bila prava i bela, lice dobroduno i prefinjeno, a na njemu je titrao setan osmeh. Na obrazu, pored oka, poigravao mu je ivac. Ivane Petroviu ree Alehandra, pruajui mu ruku. Uz mali naklon, ovek je prinese usnama. Seli su pored prozora koji je gledao na Kolumbovo etalite. Lokal je bio slabo osvetljen kiljavom svetiljkom okaenom pored kase, gde je neka debeljukasta i onia ena, slovenskih crta, pila mate. Imam poljsku votku ree Vanja. Jue sam je nabavio, stigao je brod iz Poljske. Kada se udaljio, Alehandra ree: Sjajan ovek, ali ona debela i pokaza prema kasi ta debela je pokvarena. Pokuava da Vanju strpa u ludnicu da bi sve ovo ostalo njoj. Vanju? Zar mu se nisi obratila sa Ivane Petroviu? Tupavko: Vanja je deminutiv od Ivan. Svi ga zovu Vanja, ali ja ga zovem Ivane Petroviu, da bi se oseao kao u Rusiji. A i meni se tako dopada. A zbog ega da ga strpaju u ludnicu? On uiva morfijum i dobija napa.de. A tada ona debela hoe da iskoristi priliku. Doneo je votku i dok je toio, ree: Aparat sada dobro radi. Imam Bramsov violinski koncert, hoete li da ga ujete? Svira niko drugi nego Hajfec. Kada se odmakao nekoliko koraka, Alehandra ree: Vidi li? Suta velikodunost. Bio je violinista u pozoritu Kolumbo, a sada ga je alosno videti kako svira. A nudi ti upravo jedan violinski koncert, i to Hajfeca. Jednim pokretom mu skrenu panju na zidove: kozaci kako u galopu upadaju u selo, vizantijske crkve sa zlatnim kubetima, Cigani. Sve je bilo oskudno i sirotinjsko. Ponekad mislim da bi voleo da se vrati. Jednog dana mi je rekao: Zar vam se ne ini da je Staljin, sve u svemu, veliki ovek? I dodao da je, na izvestan nain, on jedan novi Petar Veliki i da, na kraju krajeva, eli da Rusija bude mona. Ali sve je to rekao tiho, pogledajui svaki as prema debeloj. Mislim da ona po micanju usana zna ta on govori. Sa izvesnog odstojanja, kao da ne eli da uznemirava ljude, pokretom ruke pokazivao je na muziku kutiju i davao neke znakove kao da je hvali. A Alehandra se osmehnu i potom ree Martinu: Svet je jedno ubre. Martin se usprotivi: Nije, Alehandra! Na svetu ima mnogo lepih stvari. Ona ga pogleda, a pri tome je moda mislila na njegovo siromatvo, na njegovu majku, na njegovu usamljenost: uprkos svemu, jo je kadar da nalazi lepote u svetu! Podrugljiv osmeh je prekrio njen malopreanji razneeni izraz. Lice joj se zgrilo kao kada kiselina kapne na nenu kou. Kojih? Mnogih, Alehandra! uzviknu Martin i pritisnu njenu ruku na svoje grudi. Eto, ta muzika... ovek kao Vanja... a naroito ti, Alehandra... ti... Zaista u pomisliti da si jo balavo derite, glupane jedan. Na asak se zamisli, otpi malo votke, a zatim nastavi: Dabome, u pravu si. Na svetu ima divnih stvari... naravno da ima... A onda se okrenu ka njemu i gorko dodade: Ali ja sam ubre, Martine. Razume li me? Ne zavaravaj se. Martin oberuke stegnu Alefaandrinu ruku. prinese je usnama i stade da je vatreno ljubi. Nisi, Alehandra! Zato govori tako okrutno? Ja znam da to nije tano. Sve to si rekla o Vanji, a i mnogo toga to sam uo od tebe, dokazuje da to nije istina! Oi su mu bile pune suza. Dobro, de, ne uzrujavaj se ree Alehandra. Martin spusti glavu na Alehandrine grudi i vie ga nita pod nebom nije zanimalo. Kroz prozor je video kako no pada na Buenos Ajres, zbog ega se oseao jo zatieniji u tom skrovitom kutku okrutnog grada. Odnekuda mu se javi pitanje koje nikada nikome nije postavio (a i kome je mogao da ga postavi?) pitanje istih i jasnih obrisa, kao to su ivice novia kojeg hiljade bezimenih i prljavih ruku jo nisu izlizale, iskrzale ni otetile: Voli li me? Na trenutak je izgledalo da ona okleva, ali zatim odgovori: Da, volim te. Mnogo te volim. Martin se oseao udesno izdvojen od grube spoljanje stvarnosti, kao to biva u pozoritu (mislio je godinama kasnije) kada se uivimo u svet pozornice, dok nas napolju ekaju bodlje svakodnevice, stvari koje e nam zacelo naneti bol im se pogase svetlosti pozornice i arolija mine. I kao to spoljanji svet, mada u ublaenom vidu, uspe jednog dana da dopre do nas u pozoritu, u obliku daleke vreve (automobilske sirene, uzvici prodavca novina ili pitaljka saobraajca), tako su do njegove svesti dopirali, nalik uznemirujuem amoru, nevani dogaaji, rei koje su unosile nemir i naruavale aroliju: one rei koje je izrekla u luci i iz kojih je on bio svirepo izuzet (vrlo rado bih otila iz ovog groznog grada), zatim malopreanje rei (ja sam ubre, nemoj da se zavarava), rei koje su kao potmuo bol prodirale u ejegovu duu i koje su (dok se on s glavom na Alehandrinim grudima tog trena preputao silnoj srei) rile kroz dublje i skrovitije zone njegove due, saaptavajui se s drugim tajanstvenim reima: slepi, Fernando, Molinari. Ali, nije bitno uporno je ponavljao nije bitno, zagnjurujui glavu u njena topla nedra i milujui joj ruke, kao da na taj nain osigurava da arolija potraje. A koliko me voli? upitao je detinjasto. Mnogo, ve sam ti rekla. Ipak, njen glas mu se uinio nekako dalek. Podigao je glavu, pogledao Alehandru i primetio da je odsutna duhom, da joj je panja usmerena na neto to nije tu, uz njega, nego negde drugde, daleko i neznano gde. Na ta misli? Ona ne odgovori. inilo se da ga nije ula. Onda je Martin ponovio pitanje, steui joj ruku, kao da eli da je vrati u stvarnost. Tada ona ree da ne misli ni na ta: nita naroito. Martin e esto osetiti kako se ona gubi duhom i udaljava. Otvorenih oiju, pa ak i kada neto radi, ona se udaljavala, kao da njome upravlja neka daleka sila. Odjednom, Alehandra pogleda Vanju i ree: Volim neuspene ljude. Ne deava li se i tebi isto? On se zamisli nad tom neobinom izjavom. Uspeh nastavi ona ima u sebi uvek neto nisko i grozno. Na asak je zautala, a zatim dodade: Kakva bi ovo zemilja bila kada bi svi ljudi bili uspeni! Ne smem ni da pomislim. Unekoliko nas spasava neuspeh tolikog broja ljudi. Jesi li gladan? Jesam. Ustala je i otila do Vanje. Kada se vratila, Martin joj, crvenei, ree da on nema novca. Alehandra prsnu u smeh. Otvorila je svoju trobu i izvadila dve stotine pesosa. Uzmi. Kai mi kada ti ponovo zatreba. Postien, Martin pokua da odbije, a Alehandra ga zaueno pogleda. Jesi li lud? Ili si moda jedan od onih malograania koji misle da nije lepo prihvatiti novac od ene? Kada su zavrili s jelom, zaputie se peice prema Barakasu. Nakon to su utke proli kroz park Lesama, krenue ulicom Ernandarijas. Da li ti je poznata pria o Zaaranom gradu Patagonije? upita Alehandra. Malo, ne ba mnogo. Jednog dana pokazau ti papire koji se i dan-danas nalaze u onim komandantovim bisagama. Papire o ovome ovde. O ovome? O kome? Alehandra pokaza tablu. O Ernandarijasu. Kod tebe? Otkuda to? Papiri, imena ulica. To je jedino to nam preostaje. Ernandarijas je predak porodice Asevedo. Godine 1550. krenuo je u ekspediciju tragajui za Zaaranim gradom. Neko vreme su ili, a onda Alehandra stade da recituje: Ahi esta Buenos Aires. El tiempo que a los hombres trae el amoro el oro, a mi apenas me deja esta rosa apagada, esta vana madeja de calles que repiten los preteritos nombres de mi sangre: Laprida, Cabrera, Soler, Suarez... Nombres en que retumban ya secretas las dianas, las republicas, los caballos las maanas, las felices victorias, las muertes militares... 9
Opet je zautala, pa su tako utke preli jo nekoliko stotina metara. A onda najednom upita: uje li zvonjavu? Martin oslunu i odvrati da ne uje. Kakvu zvonjavu? upita on znatieljno.
9 Tu se nalazi Buenos Ajres. Vreme to ljudima donosi ljubav ili bogatstvo, meni jedva da ostavlja ovu uvelu ruu, ovo beskorisno klupko ulica koje ponavljaju pradavna imena moje krvi. Laprida, Kabrera, Solei; Suares... Imena u kojima odjekuju sada ve tajne budnice, republike, konji i jutra, srene pobede, vojnike smrti... (Odlomak iz pesme Horhea Luisa Borhesa. Prim. prev.) Nita, samo ponekad ujem zvona koja zaista postoje, ali ponekad ujem i nepostojea zvona. Nasmejala se i dodala: Kada ve govorimo o crkvama, noas sam sanjala udan san. Kao, nalazim se u nekoj katedrali, maltene utonuloj u tamu , moram da stupam krajnje oprezno da se ne bih sudarala sa ljudima. Imam utisak (poto se nita ne vidi) da je crkveni brod prepun ljudi. Tekom mukom uspevam da se probijem do svetenika koji govori za propovedaonicom. Ne uspevam da razumem ta govori, mada sam vrlo blizu, a najgore je to imam utisak da se obraa ba meni. Do mene dopire neko nerazgovetno romorenje, kao da govori na nekom neispravnom telefonu, a to me mui sve vie. Rairim oi, prosto se izbeim da mu barem vidim izraz lica. Tada spazim da on nema lica, da je namesto njega glatka koa i da na glavi nema kose. U tom trenutku oglasila su se zvona, koja isprva zvone polako, a onda sve jae i jae, da bi konano prela u estoku zvonjavu, dok se nisam probudila. Sem toga, udno je to sam u istom snu, zapuivi ui, govorila sebi kao da je to razlog za uas: to su zvona Svete Lucije, crkve u koju sam kao dete odlazila! Zamislila se. Pitam se ta bi to moglo da znai rekla je zatim. Veruje li ti u znaenje snova? Misli na psihoanalizu? Ne, ne mislim. Pa dobro, recimo i na nju, to da ne. Ali snovi su zagonetni i ve hiljadama godina oveanstvo pokuava da ih odgonetne. Nasmejala se istim udnim malopreanjim smehom. Nije to bio smeh spokojan i zdrav, nego nespokojan i pun zebnje. Uvek sanjam. Vatru, ptice, zmije, movare u koje tonem ili pantere koji me razdiru. Ali naroito vatru. Na kraju, uvek bude vatre. Zar ne misli da u vatri ima neeg zagonetnog i svetog? Stizali su. Martin je izdaleka ugledao kuerinu, a na vrhu vidikovac, taj avetinjskd ostatak jednog sveta koji vie ne postoji. Uli su, proli kroz vrt i obili kuu: ula se besmislena, ali spokojna ludakova svirka na klarinetu. Svira li uvek? upita Martin. Maltene uvek. Ali na kraju ogugla. Zna li da sam ga video one noi kada sam izlazio? Prislukivao je iza vrata. Da, ima taj obiaj. Popeli su se zavojitim stepenicama i Martin je ponovo doiveo aroliju na toj terasi u letnjoj noi. Sve je moglo da se dogodi u tom ambijentu koji kao da se nalazio van vremena i prostora. Uoe u vidikovac i Alehandra ree: Sedi tamo, na krevet. Ve ti je poznato da je ovde opasno sedeti na stolicama. Dok je Martin sedao, ona je ostavila svoju tanu i pristavila vodu da se greje. Zatim je odabrala neku plou i stavila je na gramofon: dramatini zvuci bandoneoana poeli su da izvijaju neku setnu melodiju. Alehandra zatim skuva kafu i ree: Sluaj tekst. Yo quiero morir contigo, sin confesion y sin Dios, crucificado en mi pena, como abrazado a un rencor. 10
10 elim da s tobom mrem bez ispovedi i bez Boga, Poto su popili kafu, izili su na terasu i nalaktili se na ogradu. Odozdo se uo klarinet. No je bila tamna i topla. Bruno uvek govori da nam je, naalost, ivot kao svatara. Neto to nije savreno, pisac moe i da preradi ili da baci u ko. Sa ivotom se to ne moe: ono to je proiveo, ovek nikako ne moe da dotera, proisti niti pak da odbaci. Shvata li koliko je to strano? Ko je Bruno? Jedan moj prijatelj. ime se bavi? Niim, to ti je jedan misaon tip, mada on o sebi kae da je jednostavno bezvoljnik. Ipak, mislim da se bavi pisanjem. Ali nikada nikome nije pokazao ta pie i verujem da nikada nita nee objaviti. Pa, od ega ivi? Otac mu ima mlin u Kapetan Olmosu. Odatle se poznajemo, bio je veliki prijatelj moje majke. Mislim dodala je smejui se da je bio zaljubljen u nju. Kakva je bila tvoja majka? Kau da je bila ista kao ja, mislim to se tie fizikog izgleda. Jedva da je pamtim: imaj na umu da je meni bilo pet godina kada je umrla. Zvala se Heorhina. Zato kae da ste fiziki bile sline? Zato to se u duhovnom pogledu veoma razlikujem od nje. Po Brunovom prianju, ona je bila nena, enstvena, mila i tiha. A na koga ti lii? Na oca? Alehandra je utala. Zatim se odmakla od Martina i promenjenim, slomljenim glasom rekla:
raspet u bolu svom, obgrljen i sapet mrnjom.-Prim. prev. Ja? Ne znam... Moda sam otelotvorenje nekog od onih manjih avola, sataninih slugu. Raskopala je dva gornja dugmeta na bluzi, obema rukama protresla male revere, kao da eli da doe do vazduha. udno diui, otila je do prozora i tamo udahnula nekoliko puta, dok se nije uinilo da se smirila. Salila sam se kazala je i sela po obiaju na ivicu kreveta, pravei Martinu mesto pored sebe. Ugasi svetlo. Ponekad mi uasno smeta, oi me peku. eli li da odem, hoe li da spava? upita je Martin. Ne, ne bih mogla da spavam. Ostani, ukoliko ti nije dosadno da uti. Ja u da prilegnem, a ti moe da ostane ovde. Mislim da je bolje da odem, da te pustim da se odmori. S primesom besa u glasu Alehandra odvrati: Zar ne shvata da elim da ostane? Ugasi i stonu lampu. Martin ugasi lampu i ponovo sede pored Alehandre. Bio je zbunjen, nespokojan i stidljiv, a u dui mu je vladala pometnja. Zbog ega je potreban Alehandri? On je, zauzvrat, o sebi mislio da je beznaajno i nespretno stvorenje, jedino kadro da je slua i da joj se divi. A ona je jaka i snana. Kakvu je onda pomo mogao da joj prui? ta tu guna? upita Alehandra odozdo, cimnuvi ga za ruku, kao da eli da ga vrati u stvarnost. Gunam? Nita. Dobro, o emu razmilja? O neemu razmilja, budalo. Martin nije eleo da oda svoje misli, ali je pretpostavio da ih ona, kao i uvek, svakako nasluuje. Razmiljao sam... da... zbog ega bih ja tebi bio potreban? A to da ne? Ja sam beznaajan mladi... Za razliku od mene, ti si jaka, jasno zna ta hoe, hrabra si... Mogla bi sama da se odbrani od plemena ljudodera. uo je njen smeh. Zatim Alehandra ree: Ni sama ne znam. Ali sam te potraila zato to si mi potreban, jer ti... Uostalom, zato time da razbijamo glavu? Pa ipak uzvrati Martin s prizvukom gorine evo ba danas, u luci, rekla si da bi rado otila na neko udaljeno ostrvo. Nisi li rekla? Pa ta? Kazala si da bi otila, a ne da bismo otili. Alehandra se ponovo nasmeja. Martin je uze za ruku i grozniavo je upita: Da li bi otila sa mnom? inilo se da Alehandra rcizmilja. Martin nije mogao da razazna crte njenog lica. Da, mislim... da bih... Ali ne vidim zato bi te to radovalo. A zato da ne? upita Martin bolno. Ozbiljnim glasom ona odgovori: Zato to ne podnosim nikoga pored sebe i zato to bih ti nanela zlo, mnogo zla. Zar me ne voli? Ah, Martine... ne poinji opet s tim pitanjima... Onda, znai da me ne voli. Naravno da te volim, tikvane jedan. Nanela bih ti bol ba zato to te volim. Zar ne shvata? ovek ne nanosi zlo onima prema kojima je ravnoduan. Ali voleti, Martine, to je tako irok pojam... Voli se ljubavnik, pas, prijatelj... A ja? drhtei upita Martin ta sam ja za tebe? Ljubavnik, pas, prijatelj? Rekla sam ti da oseam silnu potrebu za tobom. Zar ti to nije dovoljno? Martin je zautao. Aveti koje su dotle obigravale na odstojanju, sarkastino se pribliie: re Fernando, reenica seti se uvek da sam ja obino ubre, njen odlazak one prve noi. I sa setnom gorinom pomisli: Nikada, nikada. Oi mu se napunie suzama, a glava mu klonu, kao da se povi pod bremenom tih misli. Alehandra prinese ruku njegovom licu i vrhovima prstiju opipa njegove oi. Tako sam i mislila. Doi ovamo. Privila ga je uz sebe. Hajde da vidimo hoe li da bude dobar ree, kao da se obraa detetu. Ve sam ti rekla da si mi potreban i da te mnogo volim. ta jo hoe? Prinela je usne njegovom obrazu i poljubila ga. Martin oseti kako mu marci prolaze telom. Snano je zagrlio Alehandru i oseajui njeno toplo telo, kao obuzet nesavladivom moi stao je da ljubi njeno lice, obraze, kosu, udno traei ta velika i mesnata usta koja je oseao pored sebe. U magnovenju je osetio da Alehandra izbegava njegov poljubac. Kao da se celo njeno telo ukrutilo a ruke joj se pokrenule u znak opiranja. Zatim joj se telo opustilo i izgledalo je kao da je pomahnitala. A onda se dogodilo neto to je Martina uasnulo: poput kandi, njene su ga ruke epale i zarile mu se u kou. Odgurnula ga je i ustala. Ne vrisnula je, skoila na noge i otrala do prozora. Preneraen, Martin se nije usuivao da joj prie. Posmatrao ju je kako razbaruene kose, zadihanih grudi, snano udie vazduh, kao da joj nedostaje, i grevito stee okvir prozora. Naglo rairi bluzu, pokidavi dugmad, i kao protac pade na pod. Lice joj je pomodrelo, a telo iznenada poelo da se trza. Uasnut, nije znao ta da ini. Videi je kako pada, pritrao joj je, podigao je u naruje i pokuao da je smiri. Ali Alehandra nije nita ula ni videla: previjala se i stenjala, otvorenih i izbezumljenih oiju. Martin pomisli da jedino moe da je prenese na krevet. Tako je i uinio i laknulo mu je kada je primetio da se Alehandra postepeno smiruje i da se njeni jecaji proreuju. Sedei na ivici kreveta, smeten i preplaen, Martin je kroz poluotkopanu bluzu video njene obnaene grudi. Na asak je pomislio da je on na neki nain zaista potreban tom izmuenom i napaenom stvorenju.. Onda je zakopao Alehandrinu bluzu i ekao. Njeno disanje je postalo ravnomernije, oi su joj bile sklopljene i inilo se da je zaspala. Tako je prolo due od jednog asa. A onda je otvorila oi, pogledala ga i zatraila vode. Rukom je prihvatio Alehandru i dao joj da pije. Ugasi to svetlo ree ona . Martin poslua i sede ponovo pored nje. Martine ree mu ona priguenim glasom strano sam umorna, htela bih da spavam, ali ti nemoj da ode. Moe da spava ovde pored mene. On se izu i lee pored Alehandre. Ti si pravi svetac primeti ona, uurivi se pored njega. Martin oseti kako ona odjednom tone u san. Pokuavao je da sredi svoje zbrkane misli. U glavi mu je, meutim, vladala potpuna pometnja, misli su mu bile toliko nepovezane i protivrene da ga je postepeno obuzimao nesavladiv dreme i (uprkos svemu) blaeno oseanje da se nalazi pored voljene ene. Ipak, neto mu nije dalo da zaspi i postepeno je poela da ga podilazi zebnja. Sebe je zamiljao kao princa koji se, nakon lutanja prostranim pustarama, naposletku obreo pred peinom u kojoj ona spava, a pred ijim ulazom straari zmaj. I kao da, na nesreu, uvia da strani zmaj ne straari pokraj nje, kao u bajkama, nego u njoj samoj, a to je jo stranije, kao da je re o princezi-zmaju, o dvogubom udovitu, devianski istom ali istovremeno demonskom, ednom ali i gnusnom. Kao da neku devojicu istog srca, obuenu za priee, spopadaju more o gmizavcu ili imiu. Tajanstveni vetrovi kao da su duvali iz tamne pilje zmaja-princeze, pustoili su njegovu duu, misli su mu bile sluene, a telo potreseno munim oseanjima. Njegova majka (mislio je), njegova majka, telo i prljavtina, topla i vlana kupka, tamna masa kose i zadah, odvratna luevina koe i toplih usana. A on (nastojei da obuzda haos u glavi), on je ljubav delio na prljavo telo i isto oseanje; na isto oseanje i na odvratan, neist seks koji je trebalo da odbaei, mada su se (ili zato to su se) njegovi nagoni toliko puta bunili, a on se uasavao te pobune, kao to se uasavao kada bi, iznenada, otkrivao crte svoje majke- kreveta na svom sopstvenom licu. Kao da njegova majka- krevet, podmuklo i gmiui, uspeva da prebrodi one duboke jendeke koje je on oajniki svakodnevno kopao da bi spasao svoju kulu, a ona se, poput nemilosrdne zmije, iznova javljala svake noi kao smrdljivo prividenje u kuli, gde se on branio svojim otrim i istim maem. O, boe, ta se ovo deava sa Alehandrom? Kakvo to dvosmisleno oseanje rui sada sve njegove brane? Telo mu se odjednom priinjava kao dua, a njegova ljubav prema njoj se pretvara u telo, u toplu elju za njenom koom, njenom vlanom i tamnom piljom zmaja-princeze. Ali, boe, preblagi boe, zbog ega izgleda da ona brani tu pilju bljujui vatru i isputajui pomamne krike kao ranjeni zmaj? Ne smem da mislim, rekao je sebi, pritiskajui slepoonice i pokuavajui da zaustavi misli kao to bi pokuao da zaustavi disanje. Upinjao se da smiri taj mete u glavi. Napregao se i uspeo je da na tren, makar na tren, razbistri misli i oseti prazninu, a zatim je s bolnom lucidnou pomislio ALI SA MARKOSOM MOLINOM, TAMO NA OBALI, NIJE BILO OVAKO, JER ONA JE MARKOSA HTELA ILI POELELA, STRASNO GA JE LJUBILA, a njega, Martina, eto odbija. im je naprezanje popustilo, oni vetrovi su ponovo poeli da haraju njegovom duom, kao za vreme estoke oluje, dok je on oseao kako se ona pokraj njega trza, stenje i apue nerazgovetne rei. Kad spavam, uvek me more runi snovi, rekla je jednom prilikom. Martin sede na rub kreveta i zagleda se u nju: na meseini je mogao da ispitivaki gleda njeno lice uznemireno onom drugom, njenom burom o kojoj on nikada (ama ba nikada) nee nita saznati. Kao kada bi se usred izmeta i blata kroz pomrinu ukazala bela i nena rua. U svemu je najudnije to to on voli to viegubo udovite: zmaj-princezu, ruu-blato, devojicu-imia. To isto devianski isto, toplo, a moda i porono stvorenje koje se trza pored njegovog tela, uznemireno ko zna kakvim uasnim morama. A najmunije od svega je to to se ini da ona njega ne eli da prihvati, mada je on nju prihvatio takvu kakva jeste: kao da devojica u belom (okruena blatom, jatima slepih mieva, lepljivih i odvratnih imia) vapi za njegovom pomoi, odbijajui istovremeno silovitim pokretima njegovo prisustvo, gurajui ga dalje od tog mranog mesta. Da: princeza se trzala i stenjala. Dozivala je njega, Martina, iz pustih predela obavijenih tamom. A on, ubogi i zbunjeni mladi, nije imao snage da stigne do nje, odvojen nepremostivim ponorima. I tako, nita drugo nije mogao da uini nego da je odavde alosno posmatra i eka. Ne, ne! vikala je Alehandra, pruajui ruke kao da se brani od neega. Onda se probudila i opet se ponovio prizor koji je Martin video one prve noi: on je doziva po imenu i smiruje je, a ona postepeno izranja iz dubokog ponora punog mieva i pauine. uurena, s glavom na kolenima, Alehandra je sedela na krevetu i postepeno se vraala svesti. Posle izvesnog vremena, najzad je pogledala Martina i rekla mu: Nadam se da si se ve privikao. Umesto odgovora, Martin je pokuao da joj pomiluje lice. Ne dodiruj me! uzviknu ona i ustuknu. Zatim ustade i ree: Odmah se vraam. Odoh da se okupam. Zato si se toliko zadrala? upitao ju je kada se konano pojavila. Bila sam mnogo prljava. Poto je pripalila cigaretu, legla je pored njega. Martin je pogleda: nikada nije znao da li se ali ili ne. Ne alim se, glupane, ozbiljno ti kaem. Martin je zautao: bio je naprosto obamro od silnih sumnji, zbrkanih misli i oseanja. Namrteno je zurio u tavanicu, pokuavajui da se pribere. O emu razmilja? Nije odmah odgovorio. O mnogo emu i ni o emu, Alehandra... U stvari... Ne zna o emu? Nita ne znam... Otkako sam tebe upoznao, u meni vlada potpuna zbrka misli i oseanja... Eto sada, kada si se probudila, kada sam hteo da te pomilujem... I pre nego to si zaspala... Kada... ulo se samo kako Alehardra udno povlai dim cigarete. Nita ne kae dobaci Martin s gorinom. Ve sam ti govorila da te volim, da te mnogo volim. ta si malopre sanjala? turobno upita Martin. Zato hoe da zna? ta e ti to? Eto vidi. U tebi postoji jedan meni nepoznat svet, pa kako onda moe da kae da me voli? Volim te, Martine. Pih... voli me kao to bi volela neko dete. Ona ne ree nita. Vidi ree Martin vidi li? Ne, glupane, nije tako... Razmiljam... Ni meni samoj stvari nisu jasne... Ali te volim, u to sam uverena... Nisi dozvolila da te poljubim. Maloas mi ak nisi dopustila ni da te dodirnem. Oh, boe! Zar ne vidi da sam bolesna, da preivljavam uasne stvari? Nema pojma kakav sam komar malopre doivela... Jesi li se zato okupala? zajedljivo upita Martin. Da, okupala sam se zbog tog komara. Zar se komari spiraju vodom? Da, Martine, vodom i sapunom. Smatram da nije nimalo smeno to to govorim. Ne smejem se, malecki. Smejem se moda samoj sebi, svojoj besmislenoj zamisli da operem duu vodom i sapunom. aave li zamisli! Dabome da je aava. Alehandra se uspravi, ugasi pikavac u pepeljari na nonom stoiu i ponovo lee. Ja sam neiskusan mladi, Alehandra. Moda ti se ak ini da sam malice aknut. Ipak, pitam se: ako ti se ne dopada da te dirnem, da te ljubim u usta, zato si traila da legnem pored tebe? Mislim da je to surovo. Ili je moda posredi jo jedan eksperiment kao onaj s Markosom Molinom? Ne, Martine, nije to nikakav eksperiment. Markosa Molinu nisam volela , sada to uviam. S tobom je drukije. I ,
za divno udo, ni sebi ne umem to da objasnim: odjednom oseam potrebu da bude tu u blizini, pokraj mene, da osetim toplinu tvog tela pored sebe i dodir tvojih ruku. Ali da te ne ljubim. Alehandra nije odmah odgovorila. Sluaj, Martine, u meni ima mnogo toga, ja... uj, ne znam. Moda stoga to si mi drag. Shvata li me? Ne. Naravno... ni sama sebi ne umem da objasnim. Zar nikada neu moi da te ljubim, niti da dodirnem tvoje telo? upita Martin s detinjastom, gotovo smenom ogorenou. Video je kako uranja lice u ruke i stee slepoonice kao da je bole. Posle je pripalila cigaretu, utke otila do prozora i tamo ostala dok je nije popuila. A onda je prila krevetu, sela, ozbiljno pogledala Martina i poela da se svlai. Uasnut (kao neko ko prisustvuje dugo eljenom inu i pri tom uvia da je taj in straan), Martin opazi kako njeno telo polagano izranja iz tame. Stojei, posmatrao je njen struk na meseini, vitak struk koji bi se mogao obujmiti rukom, njene iroke bokove, njene propete i jedre dojke, koje su podrhtavale pri svakom pokretu, njenu dugu i pravu kosu koja joj je padala niz plea. Lice joj je bilo ozbiljno, gotovo tragino, kao da ga obeleava neko besuzno, ali silno i maltene elektrino oajanje. Martinove oi su se napunile suzama, a telo je drhtalo kao u groznici. Alehandra mu je izgledala kao lepa i ustreptala amfora od krvi i mesa, odnosno tela koje je u Martinu budilo elju za spajanjem jer, po Brunovom tvrenju, jedna od traginih manjkavosti due, ali i njenih najlepih tananosti lei u tome to ona moe da postoji jedino u telu. Za Martina je spoljanji svet prestao da postoji i sada ga je arobni krug vrtoglavom brzinom odvajao od stranog grada, od njegove bede i runoe, od miliona mukaraca, ena i dece koji su razgovarali, patili, svaali se, mrzeli i jeli. Fantastina mo ljubavi uinila je da sve to iezne, sve osim Alehandrinog tela koje je ekalo tu pored njega, tela koje e jednog dana umreti i istrunuti, ali koje je sada besmrtno i neunitivo, kao da mu dua udahnjuje osobine venosti. Otkucaji njegovog srca svedoili su da on dosee vrhunac koji nikada dotle nije dosegao, vrhunac gde je vazduh ist ali razreen, vrh neke planine okruene valjda naelektrisanom atmosferom, svedoili su da se vinuo u nepregledne visine iznad mranih i smrdljivih barutina u kojima je ranije uo ljapkanje nakaznih i prljavih zveri. Bruno (a ne Martin, naravno) pomislio je da je tog trenutka Alehandra izgovarala tihu ali dramatinu i traginu molitvu. I taj isti Bruno pomislie kasnije da ta molitva nije bila usliena. XVIII Kada se probudio, Martin opazi da zraci zore ve prodiru u sobu. Alehandra nije bila pored njega. Pridigao se, uznemirio i tada je primetio da ona stoji naslonjena na prozor i zamiljeno gleda napolje. Alehandra ree s ljubavlju. Ona se okrenu; na licu joj se ogledala setna zabrinutost. Prila je krevetu i sela. Jesi li odavno ustala? Maloas. Ali ja esto ustajem. Zar si i noas ustajala? zaueno je upita Martin. Naravno. Kako to da te nisam uo? Alehandra sae glavu, skrenu pogled, namrti se kao da naglaava svoju brigu, zausti neto da kae, ali ipak ne ree nita. Martin ju je gledao tuno, i mada nije shvatao razlog toj seti, uinilo mu se da hvata njen daleki zvuk, njen nejasan i tajanstven um. Alehandra ree on i enjivo je pogleda ti... Ona se osvrnu s neodreenim izrazom na licu. ta je? Ne saekavi odgovor, ona prie nonom stoiu, uze cigarete i vrati se prozoru. Martin ju je uplaeno pratio pogledom, strahujui da, kao u bajkama, u osvit zore tiho ne nestane dvorac koji je iskrsao u toku nou. Nejasna slutnja ga je opominjala da svakog asa moe ponovo da se pojavi ono surovo bie kojeg se toliko plaio. A kada se posle izvesnog vremena Alehandra okrenula ka njemu, shvatio je da je arobni dvorac otiao u nitavilo. Martine, kazala sam ti da sam ubre. Ne zaboravi da sam te upozorila. Zatim je nastavila da pui i da utke gleda kroz prozor. Martin se oseao smenim. Bee se pokrio aravom kada je primetio otvrdnuo izraz na njenom licu, pa je sada pomislio da bi trebalo da se obue pre nego ga ona ponovo pogleda. Nastojei da ne izazove nikakav um, seo je na ivicu kreveta i poeo da se oblai, netremice gledajui prema prozoru i plaei se trenutka kada e se Alehandra okrenuti. Kada se obukao, jo uvek je ekao. Jesi li zavrio? upita ga ona, kao da je sve vreme znala ta Martin radi. Jesam. Dobro, onda me ostavi samu. XIX Te noi je Martin usnio ovaj san: kroz gomilu sveta prilazio je neki prosjak, lice mu se nije videlo, skinuo je zaveljaj, spustio ga na tlo, razvezao uzlove, otvorio ga i stao da pokazuje Martinu ono to se nalazilo unutra. Onda je podigao pogled i promrmljao neto nerazgovetno. Sam po sebi, san nije bio straan: prosjak je bio obian i njegovi postupci uobiajeni. Ipak, Martin se probudio od nekakve mune zebnje koja ga bee obuzela, kao da je u pitanju tragian simbol neega to nije uspevao da shvati; kao kada bi mu neko uruio pismo od sudbonosnog znaaja a on, otvorivi ga, primetio da je nemoguno odgonetnuti rei koje su vreme, vlaga i nabori izobliili ili izbrisali. XX Kada je posle vie godina Martin pokuao da objasni tu vezu, Brunu je, izmeu ostalog, rekao da je, uprkos Alehandrinom promenljivom raspoloenju, nekoliko nedelja bio srean. Kada je uo tako neoekivane rei o neemu to se odnosilo na Alehandru, Bruno je podigao obrve, a na elu su se nabrale vodoravne bore. Poto je Martin razumeo taj mali i preutni komentar, dodao je posle kraeg razmiljanja: Tanije reeno, maltene srean. Ali beskrajno. Jer, u stvari, re srea nije pristajala niemu to bi imalo neke veze sa Alehandrom; a ipak je postojalo neko oseanje ili duhovno stanje koje se vie od iega pribliavalo onome to nazivamo sreom. Ali to oseanje nikada nije postalo srea u potpunosti (otuda ono maltene), s obzirom na to da je sve u vezi sa Alehandrom bilo nespokoj i neizvesnost, a dostizalo neto slino vrhuncima (otuda ono beskrajno), vrhuncima na kojima je Martin doiveo ono oseanje uzvienosti i istote, ono oseanje strasnog utanja i samotnikog ushienja koje doivljavaju planinari kada se uspnu na velike vrhove. Bruno ga je posmatrao zamiljeno, drei se za bradu. A ona upita je li i ona bila srena? Ovo pitanje je nehotice imalo neprimetan i srdano podrugijiv prizvuk, kao to ga moe imati pitanje kod kue dobro kao i uvek? upueno roaku nekog od teksakih strunjaka za petrolejske poare. Pitanje u kome Martin moda nije primetio prizvuk neverice, ali ija ga je doslovna izriitost navela da se zamisli, kao da ranije nije ni pomislio na tu mogunost. Tako da je, posle izvesnog oklevanja, odgovorio (ali je njegovu duu ve bila nagrizla Brunova sumnja): Dobro... moda... u ono vreme... Zapitao se koliku sreu je ona moda mogla da oseti ili makar da ispolji: u nekom osmehu, nekoj pesmi, nekoj rei. Za to vreme Bruno je premiljao. Pa dobro, to da ne? Na kraju krajeva, ta je srea? I zbog ega je ona ne bi doivela s tim mladiem makar u trenucima likovanja nad samom sobom, u ono vreme kada se bila upustila u teku borbu ne bi li svoje telo i svoju duu oslobodila demona! I dalje je, glavu oslonivi na aku, posmatrao Martina, pokuavajui da bolje razume Alehandru na osnovu Martinove tuge, njegovih posmrtnih nadanja i njegove strasne enje; sa istom onom setnom panjom (mislio je) s kojom kroz prianje drugih putnika neko oivljava daleku i tajanstvenu zemlju koju je drugim putevima i u drugo vreme sa uzbuenjem posetio. I kao to gotovo uvek biva pri razmeni miljenja, obe strane se nau negde na sredini i vie nijedna nema onu vrstinu ili jasno obeleje kakvo su ispoljavale napoetku. Dok je Bruno na kraju prihvatio mogunost da je Alehandra doivela neku vrstu ili neki stepen sree, Martin je sa svoje strane, preispitavi seanja (neki izraz njenog lica, neku grimasu, neki sarkastian osmeh), doao do zakljuka da Alehandra nije bila srena ak ni u onih nekoliko nedelja. Jer kako inae objasniti onaj strani slom to je potom usledio? Zar to nije znailo da su se u njenoj namuenoj dui i dalje borili oni demoni za koje je znao da postoje, ali koje je hteo da ignorie pravei se da ih ne primeuje, kao da na taj magino bezazlen nain moe da ih uniti? I ne samo da su mu u seanje dolazile rei ije znaenje mu je od prvog trenutka privuklo panju (slepi, Fernando), nego i pokreti ili podrugivanja povodom treih, kao to je Molinari, utanja i preutkivanja, a naroito ono stanje duhovne odsutnosti u kome je izgleda provodila itave dane, kada je Martin bio ubeen da je njena dua nekuda odlutala, a telo joj opustelo kao tela divljaka kada im vra iupa duu i kada ona luta nepoznatim krajevima. Mislio je i na nagle promene raspoloenja, na njene nastupe besa i na njene snove o kojima bi mu tu i tamo poneto neodreeno kazala. Pa ipak, i dalje je verovao da ga je Alehandra u tom razdoblju silno volela i da je doivela, ako ne sreu, ono barem trenutke spokojstva ili mira; jer on se seao blagougodno lepih predveerja, nenih i luckastih rei izgovaranih u tim prilikama, malih nenosti i umiljatih ala. U svakom sluaju, bila je kao oni ratnici to se vraaju s bojita, ranjeni i izmrcvareni, iskrvareni i goloruki, pa se postepeno vraaju u ivot, provodei dane slatkog spokoja pored onih koji ih neguju i rane im vidaju. Neto od svega ovoga kazao je Brunu, a Bruno se zamislio, ne sasvim ubeden da stvari tako stoje. Ili, blae reeno, nije mislio da je bilo samo tako. A poto ga je Martin gledao, oekujui neki odgovor, promrmljao je neto nerazumljivo, nejasno koliko i njegove misli. Ne, ni Martinu nije bilo jasno. Zaista nikada nije mogao da objasni ni oblik ni tok tog procesa, mada je sve vie naginjao pretpostavci da Alehandra nikada i nije bila potpuno izila iz haosa u kome je ivela pre nego to je upoznala njega, svejedno to je povremeno doivljavala spokojstvo; ali one mrane snage koje su delovale u njoj nikada je nisu napustile, da bi pred kraj iznova hrupile svom estinom. Kao da se njena borbena sposobnost bila iscrpla, a kada je uvidela poraz, obuzelo ju je jo vee oajanje. Martin je rasklopio perorez. Misli su mu odlutale u ono vreme koje mu je sada izgledalo veoma davno. Njegovo seanje je bilo kao neki maltene slep starac koji tapom opipava stare staze, sada zarasle u korov. Predeo koji su vreme, nesree i oluje izmenili. Da li je bio srean? Ne, kojeta. Proiveo je niz ushienja i slomova. Ponovo se setio one zore na vidikovcu i uasnih Alehandrinih rei: Dobro, a sada me ostavi samu. Seao se kako je kasnije, smeten i tronut, poput automata iao ulicom Isabele Katolkinje. Seao se kako je narednih dana, usamljen i bez posla, oekivao neki povoljan znak od Alehandre, zatim onih trenutaka zanosa i novog razoarenja i tuge. Da, bio je poput slukinje koju svake noi odvode u arobni dvorac, a koja svakog jutra osvie u svojoj straari. II NEVIDLJIVA LICA I Zanimljivo je (imajui u vidu kasnije dogaaje) da je Martin kao retko kada u ivotu bio srean u asovima koji su prethodili susretu s Bordenaveom. Alehandra je bila divno raspoloena i ilo joj se u bioskop: raspoloenje joj nije pokvarilo ni to to ih je Bordenave omeo u tome zakazujui Martinu sastanak u sedam sati. A kada je Martin zaustio da upita za ameriki kafe, ona ga je cimnula za rukav, kao neko ko poznaje tu kafanu: bila je to prva epizoda koja je pomutila sreu tog popodneva. Konobar mu je pokazao Bordenavea. Bio je u drutvu dva gospodina. Sva trojica su neto raspravljali nad papirima rasprostrtim po stolu. Bordenave je bio ovek od etrdesetak godina, visok i elegantan, prilino nalik na Entoni Idna. Meutim, zbog blago ironinog izraza u oima i pomalo iskrivljenog osmeha, delovao je vrlo argentinski. Ah, to ste vi, kazao je Martinu i, izvinjavajui se onoj gospodi, pozvao ga da sednu za oblinji sto. Ali poto je Martin, zamuckujui, pogledao u pravcu Alehandre, Bordenave je osmotri i ree: Ah, vrlo dobro, onda hajdemo tamo. Martin je opazio da se taj ovek nimalo ne dopada Alehandri. Ona je, tokom razgovora, neprekidno crtala ptice na papirnoj salveti, to je bio jedan od Martinu poznatih znakova njenog neraspoloenja. Uznemiren tom naglom promenom raspoloenja, Martin je s naporom pratio ta pria Bordenave. A on je, izgleda, govorio o stvarima bez mnogo veze sa onim zbog ega je Martin doao. Sve u svemu, Bordenave mu se uinio kao bezobziran pustolov, ali bitno je bilo to je izdejstvovao da se osujeti iseljenje DArkanhelove porodice. Kada su izili, preli su ulicu, seli na jednu klupu na trgu i Martin je zabrinuto upitao Alehandru ta misli kakav je tip taj Bordenave. ta ima da mislim. Argentinac. Pri svetlosti ibice, Martin je primetio da je njeno lice poprimilo tvrd izraz. Zatim je uutala. A Martin se pitao zbog ega se tako naglo izmenila. Oigledno, razlog je bio taj Bordenave. Taj ovek je bez potrebe govorio o onim Italijanima sa kojima je bio u drutvu, a to to je rekao, ostavilo je muan utisak. ta je moglo da bude posredi? U svakom sluaju, njegova pojava je pomutila preanji mir, kao kada gmizavac uskoi u kristalno istu vodu. Alehandra ree da je boli glava i da bi radije otila kui da legne. Pre nego to e se rastati, u ulici Rio Kvarto, ona mu napokon saopti da e porazgovarati sa Molinarijem, ali neka on ne gaji velike nade. A ta ja da radim? Hoe li mi dati neko pismo? Videemo ve. Moda u mu telefonirati, a tebi u ostaviti poruku. Martin je zaueno pogleda. Poruku? Da, obavestie ga. Ali... zamucao je. ta? Mislim... Zar ne bi mogla da mi to saopti sutra, kada se budemo videli? Uini se kao da je Alehandrino lice najednom ostarelo. uj! Sada ti ne mogu rei kada emo se videti. Zapanjen, Martin promuca da su se te veeri dogovorili da se nau sutradan. Tada ona uzviknu: Zar ne vidi da mi nije dobro? Martin se okrenu da poe, dok je ona otvarala kapiju. Bee ve odmakao kada zau da ga doziva: Priekaj! Manje osornim glasom Alehandra mu ree: Ujutru u telefonirati Molinariju, a u podne u ti ostaviti poruku. Pre nego to je ula u kuu, zajedljivo se osmehnula: Obrati panju na njegovu sekretaricu, onu plavuu. Martin je pogleda zbunjeno. Ona je jedna od njegovih ljubavnica. Eto, to se dogodilo tog dana. Proi e neko vreme pre nego to Martin preispita susret sa Bordenaveom, ba kao to se nakon zloina paljivo ispituju mesto ili predmet kojima ranije niko nije pridavao znaaj. II Kada se posle nekoliko godina Martin vratio s juga, jedna od tema njegovih razgovora s Brunom bila je veza izmeu Alehandre i Molinarija. Zapodevao je razgovor o Alehandri mislio je Bruno kao neko ko pokuava da oivi duu ve dospelu u stanje raspadanja, kao neko ko udi za tim da dua bude besmrtna, ali sada osea kako se, s truljenjem tela, i dua polako rastae, kanda nesposobna da ivi bez tog svog telesnog uporita, te valjda moe da traje samo onoliko koliko laka emanacija koja se u asu smrti odvojila od tog tela: neka vrsta ektoplazme ili radioaktivnog gasa to e kasnije polagano iileti, emanacija koju smatraju privienjem umrlog, privienjem koje zadrava nejasne obrise pokojnika, ali koje e bivati sve nejasnije dok se jednom ne raspline u venom nitavilu; tog trenutka dua valjda nestaje zanavek, ako se izuzmu oni delii ili odjek delia to traju (ali, koliko dugo?) u dui ostalih, onih koji su poznavali, mrzeli ili voleli to umrlo stvorenje. Tako je Martin u razgovorima s Brunom nastojao da spase makar delie, obilazio je ulice i mesta, bezumno skupljao stvarice i rei, kao to se oni od tuge izbezumljeni roaci upinju da sakupe razbacane delove osakaenog tela svojih blinjih na mestu avionskog udesa; ali ne odmah, nego mnogo kasnije, kada su ti ostaci ve istruleli. Bruno nije mogao drukije da objasni zato se Martin upinjao da proanalizira ono to se odnosilo na Molinarija. I dok je on razmiljao o telu i rastakanju due, Martin, koji je maltene govorio kao da se obraa sebi, primeti da je, po njegovom miljenju, onaj udni susret s Molinarijem bio nesumnjivo presudan trenutak u njegovoj vezi s Alehandrom. Taj susret mu je u ono vreme izgledao neobian: ne toliko to mu ga je izdejstvovala Alehandra, premda je svakako znala da ga Molinari nee zaposliti, koliko stoga to je jedan znaajan i prezaposlen ovek kao Molinari posvetio toliko vremena njemu, beznaajnom mladiu. Da je u onom trenutku mislio je Bruno imao dananju otroumnost, mogao bi da primeti ili barem nasluti da neto uznemirujue svakog trena moe buknuti u Alehandrinoj dui. A ti znaci bi mu mogli nagovestiti da se ljubav, privrenost ili ve to to je oseala prema Martinu, pogubno blii kraju. Svi treba da radimo dodala je tom prilikom Alehandra. Rad oplemenjuje oveka. I ja sam odluila da radim. Mada izgovorene podrugljivo, ove rei su ipak obradovale Martina, jer je smatrao da e joj koristiti svaki konkretan posao. A izraz njegovog lica naveo je Alehandru da primeti: Vidim da te vest raduje. Pri tom joj se na licu ocrtavao izraz u kome je bilo preanjeg sarkazma, ali kao da su se nazirali i znaci nenosti. Kao kada bi se na polju opustoenom nepogodama (pomislio je kasnije), meu uginulim, naduvenim, smrdljivim, rasporenim ivotinjskim leinama, koje rastru ptice grabljivice, uprkos svemu upinjala da poraste neka travica, crpei neznatne i nevidljive ostatke vode koji udom opstaju u dubljim slojevima neplodne pustare. Ali ne bi trebalo da te to toliko raduje primeti ona. A poto ju je Martin pogledao, Alehandra objasni: Radiu s Vandom. Tada je nestalo njegove radosti priao je Brunu kao to kristalno ista voda nestaje u slivniku, gde znamo da e se izmeati sa odvratnim otpacima. Jer Vanda je pripadala onom svetu iz koga je izgleda Alehandra dolazila kada ga je srela (mada bi tanije bilo rei kada ga je potraila), svetu od koga se drala podalje tokom onih sedmica relativnog spokojstva; mada bi bilo tanije rei od koga je on verovao da se drala podalje, jer se sada, u magnovenju, prisetio da je poslednjih dana Alehandra poela da pije kao i ranije, a da su njeni nestanci i odsustvovanja bivali ne samo sve ei nego i neobjanjiviji. No , kao to je teko zamisliti neki zloin po svetlom i vedrom danu, tako je njemu bilo teko da zamisli njen povratak u taj svet, svejedno to postoji tako ista veza kao to je njihova. Otuda je on glupavo (prilog je dodat mnogo kasnije) rekao: Haljine? Ti da crta modele enskih haljina?, na ta je ona odgovorila pitanjem zar ne shvata da ovek moe da nae zadovoljstvo u tome da zarauje novac na neemu to prezire. Tada mu se ta reenica uinila karakteristinom Alehandrinom dosetkom, ali je posle njene smrti imao razloga da se te reenice seti sa uasavanjem. Uostalom, to ti je kao neki bumerang, shvata li? to vie prezirem te nafrakane torokue, vie prezirem i sebe. Zar ne vidi da je to pun pogodak? Svu no je odgonetao smisao tih rei. Naposletku ga je umor neno ali odluno povukao ka onome to Bruno naziva predgraem koje vodi u smrt, predskazujuim oblastima u kojima se uimo velikom snu, malim i nespretnim natucanjem mrane i konane pustolovine, smuenim svatarama konanog zagonetnog tiva, u kojima none more znae prolazni pakao. Otuda narednog dana i jesmo i nismo isti, jer nas jo tite tajna i odvratna nona iskustva. Otuda i posedujemo poneka svojstva vaskrslih ili aveti (govorio je Bruno). Ko zna kakav mu izopaen preobraaj Vandine due nije davao mira te noi, a izjutra je, jo dugo, oseao da se neto teko ali neodreeno kree u mranim podrujima njegovog bia, dok najzad nije shvatio da to pred njim maglovito leluja Vandin lik. to je jo gore, to je shvatio tek kada je ve bio stupio u onu impozantnu ekaonicu, kada makar samo zlbog srameljivosti nije mogao da se povue i kada je njegovo oseanje nezgrapnosti dostiglo vrhunac; kao u onoj ehovljevoj ili Averenkovoj pripovetki (mislio je) u kojoj neki jadnik dospeva pred poslovou banke i naposletku mu objanjava da eli da otvori raun na dvadeset rubalja. Zar sve to nije puka besmislica? Ve je takorei prikupljao svu snagu da ode odatle, ali je tada zauo kako ga jedan posluitelj, panac, oslovljava sa Gospodine Kastiljo. Zajedljivim tonora, naravno (pomislio je). Jer niko ne osea takav prezir prema ubogim kukavcima kao uniformisani kukavci. U velikim konim foteljama ekali su mukarci dostojanstvenog dranja, u izglancanim cipelama, u odelima na ijim prslucima poslednje dugme bee otkopano, sa aktentanama prepunim Odluujuih Dokumenata. Oni ga pogledae zaudeno i podsmeljivo (mislio je) dok je prilazio velikim vratima, a na drugom nivou svoje svesti ponavljao dvadeset rubalja i gorko se podsmehivao samom sebi, svojim poderanim cipelama i umazanom odelu; svi oni uvaeni imali su zlatne rune asovnike koji tano pokazuju takoe zlatno vreme prepuno Znaajnih Finansijskih Dogaaja: vreme suprotno velikim beskorisnim razdobljima njegovog ivota kada je samo mislio na jednu klupu u parku; deli iskrzanog vremena koje odudara od tog zlatnog vremena kao to njegov sobiak u Boki odudara od prekrasne zgrade IMPRE. Stupajui u sveti odeljak, pomislio je: Imam groznicu, kao to bi uvek pomislio kada bi se naao na velikoj muci. Za ogromnim pisaim stolom, u velikoj naslonjai, ugledao je oveka tako krupnog kao da je napravljen po meri tog golemog zdanja. I s besmislenom snagom u sebi je ponovio gospodine, doao sam da uloim dvadeset rubalja. Izvolite, sedite rekao mu je ovek, pokazujui na jednu od fotelja, dok je potpisivao Dokumenta koja mu je prinosila ofarbana ena ija je ulnost navodila Martina da se osea nekako jo manjim, jer bi (pretpostavio je) ona bila spremna da se pred njim svue kao pred najobinijim predmetom bez svesti i ula; onako kako se svlae velike miljenice pred svojim slugama. Vanda pomislio je tada, Vanda dok ispija svoje pie, dok koketira s mukarcima, ak i s njim, dok se smeje s frivolnom ulnou, kako jezikom vlai usne, kako gricka bombone kao njegova majka. U meuvremenu, primetio je hromiranu mastionicu na velikom pisaem stolu, s minijaturnom argentinskom zastavom, konu fasciklu, ogroman Peronov portret s posvetom gospodinu Molinariju, nekoliko uokvirenih diploma, jednu fotografiju u konom ramu okrenutu ka gospodinu Molinariju, jedan plastini termos, poemu AKO Radjarda Kiplinga, ispisanu goticom, uokvirenu i okaenu na zidu. Mnogi slubenici i funkcioneri sa spisima pod mikom ulazili su i izlazili; farbana sekretarica, koja bee izila, vratila se i podnela mu na uvid neka Akta, pri emu mu se obraala tiho ali bez imalo prisnosti, tako da niko, a ponajmanje slubenici Kue, ne bi posumnjali da ona spava s gospodinom Molinarijem. Obraajui se Martinu, on ree: Znai, vi ste Druin prijatelj. Videvi zaueno mladievo lice, nasmejao se i dodao kao da je re o kakvoj ali: Ah, jasno, jasno, dok je Martin, zauen i lecnut, mrmljao Alehandra, Alehandrua, Drua, i, uprkos tome ili ba zbog toga, ispitivaki posmatrao tog krupnog i visokog oveka, u odelu od tamnog kamira na svetle pruge, s plavom kravatom na crvene tufne, u svilenoj koulji sa zlatnim dugmadima, s bisernom iglom u kravati, svilenom maramicom u gornjem depu od sakoa i sa amblemom Rotarija. Bee dosta proelav, ali ostatak kose je briljivo oeljao i ietkao. Namirisan kolonjskom vodom, kao da se obrijao samo deli sekunde pre Martinovog ulaska u kancelariju. Martin se uasnuo kada ga je uo kako se zavaljuje u fotelju i govori da je spreman da saslua Martinov Znaajan Predlog. Da ujem. A Martina je spopala neka udnovata elja da sebe mui i ponizi, da ve jednom prizna svoju strahovitu beznaajnost pred svetom i svoju glupavu bezazlenost (zar nije Alehandru nazvao Druom?), te umalo nije rekao: Doao sam da uloim dvadeset rubalja. Uspeo je da obuzda taj udni poriv i, na jedvite jade, kao u nekom komaru, objasnio da je ostao bez posla i da bi moda odnekuda je pomislio mogao da se za njega pronae nekakav posao u IMPRI. Dok je to govorio, gospodin Molinari se mrtio. Kada ga je zapitao gde je ranije radio, prvobitni profesionalni osmeh bee sasvim nestao. U tampariji Lopes. Kao? Kao korektor. Radno vreme? Martin se setio Alehandrinih rei, pocrveneo je i rekao mu da nije imao radno vreme nego je materijal za korekturu nosio kui. Tada je gospodin Molinari jo vie nabrao elo, sve vreme odgovarajui na pozive preko interfona. A zato ste izgubili taj posao? Martin je odgovorio da se u tampariji smenjuju periodi kada ima posla napretek i kada ga ima manje, tako da u ovom drugom sluaju otputaju honorarne korektore. Ponovo je ula sekretarica i neto apnula Molinariju. On je klimnuo glavom u znak odobravanja, sekretarica je izila, a on je ponovo odgovorio na poziv preko interfona, ovom prilikom povodom nekog predstavnika u Kordovi, rekavi samo videe se idue sedmice. Zapisao je neto u rokovnik i okrenuo se Martinu: To znai da e vas ponovo angaovati kada bude vie posla? Martin je opet pocrveneo, mislei kako je taj gospodin avolski dovitljiv i da je ovo poslednje pitanje upueno s ciljem da sazna istinu. A istina je, naravno, bila poniavajua. Ne, gospodine Molinari, ne verujem. Zato? upitao je, dobujui prstima po stolu. Mislim, gospodine, da sam bio suvie zaokupljen svojim problemima i da... Molinari ga je posmatrao utke i ispitivaki hladno. Sputajui pogled, Martin je nehotice zauo sebe kako govori: Moram da radim, gospodine, preivljavam teke trenutke, suoen sam sa ozbiljnim novanim potekoama, a onda je podigao pogled, uinilo mu se da primeuje podrugljiv sjaj u Molinarijevim oima. Pa, veoma mi je ao, gospodine Kastiljo, to ne mogu da vam budem od koristi. U prvom redu zato to se na posao ovde dosta razlikuje od onoga to ste obavljali u tampariji Lopes. Osim toga, postoji i jedan oteavajui razlog: vi ste Alehandrin prijatelj i to mi namee veoma osetljiv problem u organizaciji. Vie volimo da sa naim slubenicima imamo to manje lian odnos. Ne znam da li me shvatate. Da, gospodine, potpuno vas shvatam ree Martin i ustade. Moda je Molinari u Martinovom ponaanju opazio neto to mu se iz nekog razloga nije dopadalo. Ipak, kada budete stariji... koliko vam je godina? Dvadeset? Devetnaest, gospodine. Kada budete stariji, priznaete da sam u pravu. ak ete mi biti zahvalni za ovo. Upamtite, ja vam ne bih uinio nikakvu uslugu ako bih vas ovde zaposlio iz istog prijateljstva, naroito ukoliko bismo uskoro, to se lako moe pretpostaviti, imali potekoa. Pogledao je jedan Dokument, promrmljao neke primedbe i nastavio: To bi imalo ravih posledica po vas, po nau organizaciju, po samu Alehandru... S druge strane, ini mi se da ste vi isuvie ponosni da biste prihvatili neki posao samo iz prijateljstva. Zar ne? Jer, kada bih vas zaposlio samo iz panje prema Alehandri, vi ne biste prihvatili, zar nije tako? Tako je, gospodine. Naravno. I svi bismo na kraju bili na gubitku: vi, Preduzee, prijateljstvo, svi. Moje geslo je: ne meati oseanja s ciframa. Uto ue neki ovek s Papirima i pogleda Martina kao da ne zna ta da ini. Martin ustade, ali mu Molinari, uzevi one Papire i ne podigavi pogled, ree da saeka, da nije zavrio. I dok je on pregledao taj memorandum, ili ve ko zna ta je bilo, Martin je, strahovito nervozan, zbunjen i ponien, pokuavao da shvati razloge svega ovoga: zato ga Molinari zadrava, zato trai vreme sa tako beznaajnim ovekom kao to je on. Za inat, onaj Mehanizam kao da je odjednom poaavio: pozivi na neki od etiri telefona, razgovori preko interfona, ulasci i izlasci ofarbane sekretarice, potpisivanje Papira. Kada mu preko interfona rekoe da gospodin Vilson eli da zna na emu je ostalo ono u vezi s Centralnom bankom, Martin je pomislio da se njegova sopstvena visina valjda svela na razmere insekta. Tada je, nakon to se posavetovao sa svojom sekretaricom, Molinari maltene viknuo: Neka saeka! I pre nego to e sekretarica izii, on ljutito dodade: Da me niko ne uznemirava dok ne pozovem! Jasno? Iznenada nastupi tiina: kao da svi listom ieznue, telefoni prestae da zvrje, a gospodin Molinari, nervozan i neraspoloen, dobujui prstima, na trenutak se zamisli. A onda ga paljivo pogleda i upita: Gde ste upoznali Alehandru? Kod jednog prijatelja slaga Martin i pocrvene, jer nikada nije lagao, ali mu je bilo savreno jasno da bi ispao smean da je kazao istinu, inilo se da ga Molinari pomno posmatra. Jeste li joj blizak prijatelj? Ne znam... hou rei... Molinari podie desnu ruku, kao da pojedinosti nisu vane. Posmatrajui ga paljivo, ubrzo dodade: Vi, dananja mlade, vi mislite da smo mi redom reakcionari. Ipak, a to e vas sigurno zauditi, svojevremeno sam i ja bio socijalista. U tom trenutku kroz bona vrata proviri jedan Znaajan ovek. Molinari mu ree: Ui, ui. Gospodin ue, poloi ruku na Molinarijevo rame i apnu mu neto na uvo, dok je ovaj odobravao klimanjem glave. Dobro, dobro, u redu, neka urade kako hoe. Osmehujui se nekako pritajeno i podsmeljivo, on dodade, uzgred pokazujui prema njemu: Evo, ovaj mladi je Alehandrin prijatelj. Drei se za naslon od Miolinarijeve fotelje, nepoznati gospodin se dvosmisleno osmehnu i lagano klimnu glavom u znak pozdrava. Doao si u pravi as, Ektore ree mu Molinari. Vrlo dobro zna koliko me zaokuplja problem argentinske omladine. Nepoznati gospodin pogleda Martina. Ba sam mu govorio o tome kako mladi vazda misle da prethodna generacija nita ne valja, da je u zabludi, da je to krdo reakcionara. Nepoznati gospodin se osmehnu blagonaklono, gledajui ga kao predstavnika Nove generacije (pomislio je Martin). Isto tako, pomislio je da je Sukob Generacija toliko nesrazmeran da je samo uveao njegovo oseanje da je smean, mada se inilo da to oseanje ne moe biti vee: oni, iza impozantnog pisaeg stola, sa Deoniarskim drutvom IMPRA, Peronovim portretom sa autogramom, Mastionicom sa zastavom, Meunarodnim Rotari-klubom i dvanaestospratnim zdanjem; on, u pohabanom odelu i sa dvodnevnim gladovanjem. Otprilike kao pleme Zulua sa strelama i arenim konim titovima naspram engleske imperijalne vojske, pomislio je. Dakle, kao to rekoh, i ja sam svojevremeno bio socijalista, pa ak i anarhistaon i pridolica se nasmejae, kao da se priseaju neeg smenog a, evo, moj prijatelj Peres Moreti nee mi dozvoliti da laem, jer smo nas dvojica mnogo toga zajedno preturili preko glave. Samo, nemojte da mislite da se mi stidimo. Ja sam od onih to smatraju da nije zgoreg da omladina jedno vreme ima iste ideale. Bie vremena da se te iluzije izgube. ivot nas kasnije naui da ovek nije roen za te utopijske drutvene zajednice. Nema ak ni dva istovetna oveka na svetu: jedan je preduzimljiv, drugi je nemaran, jedan je radan, drugi je lenuga, jedan eli da napreduje, kao prijatelj Moreti i ja, a drugog ba briga to e ceo vek proiveti kao bedno piskaralo. Uostalom, da ne duim, po svojoj prirodi ljudi su nejednaki i uzaludno je nastojanje da se stvore drutva u kojima bi svi bili jednaki. Sem toga, zar ne bi bila velika nepravda da vredan ovek prima isto koliko i onaj koji lenstvuje? I zato da jedan genije, jedan Edison, jedan Henri Ford, bude tretiran isto kao i onaj nesrenik koji je roen da isti pod ove prostorije? Zar ne mislite da bi to bila ogromna nepravda? I kako u ime pravinosti, upravo u ime pravinosti, da se uspostavi reim nepravdi? To je jedan u nizu paradoksa. Uvek sam smatrao da bi o tome valjalo da se nadugako pie. Znajte, esto sam bio u iskuenju da sam napiem neto o tome rekao je i pogledao Peresa Moretija, kao da ga poziva za svedoka. Videi kako ovaj klima glavom u znak odobravanja, Martin se pitao ali zato ovaj ovek gubi sve ovo silno vreme sa mnom i dolazio do zakljuka da tog tipa neto od ivotnog znaaja sigurno vezuje za Alehandru, neto to iz nekog nepoznatog razloga za njega predstavlja vrednost, A pomisao da bi izmeu Molinarija i Alehandre mogle da postoje neke znaajne veze, svejedno kakve, muila ga je sve vie to je razgovor odmicao, jer je duina tog razgovora bila srazmerna znaaju te veze. A onda se ponovo pitao zbog ega ga je poslala Molinariju i , ne znajui zato, dolazio do uverenja da je Alehandra to uinila da bi neto dokazala, u trenutku kada su njihovi odnosi ulazili u muno razdoblje. Ponovo se priseao svih epizoda, sitnih ili krupnih. koje su se u njegovom seanju vrtele oko imena Molinari kao to detektiv trai lupom bilo kakav trag ili znak, makar beznaajan na prvi pogled, koji bi mogao da dovede do konanog raspleta; ali mu je u mozgu vladala pometnja, jer je to muno traganje prekrivao Molinarijev glas koji je nastavljao da razvija svoje Opte Shvatanje Sveta. Godine, ivot teak i okrutan, uveravaju oveka da ti ideali, svejedno koliko su plemeniti, a nema razloga da se u njihovu uzvienost posumnja, nisu stvoreni za ljude takve kakvi zapravo jesu. To su ideali kakvima ih zamiljaju sanjari, pesnici, usudio bih se da kaem. Vrlo lepi, pogodni za pisanje knjiga, za govore na barikadama, ali koji se nikako ne mogu sprovesti ni ostvariti. Voleo bih ja da vidim jednog Kropotkina ili pak jednog Malatestu kako upravljaju preduzeima kao to je ovo i kako se svakodnevno bore s normama Centralne banke (ovde se nasmejao i u tome mu se rado pridruio gospodin Peres Moreti) i da mora da bude sposoban da napravi hiljadu i jedan manevar da bi izbegao da mu sindikat ili Peron, ili oboje zajedno, ne podmetnu nogu. A s druge strane gledano, dobro je da jedan mladi ili devojka imaju te ideale o nesebinosti, drutvenoj pravdi i poloaju u drutvu. Meutim, jednog dana vi se oenite, poelite da sredite svoj status pred drutvom, da zasnujete dom, to je prirodna elja svakog normalnog oveka, a to dovodi do postepenog naputanja tih himera. Ne znam da li shvatate na ta mislim? Vrlo je lako zastupati anarhistiku doktrinu dok je ovek mlad i dok ga izdravaju roditelji. A neto je sasvim drugo kada ste primorani da se suoite sa ivotom, kada ste primorani da odravate dom koji ste stvorili, naroito kada stignu deca i druge obaveze svojstvene porodici: te odea, te kola, te udbenici, te bolesti. Drutvene teorije su vrlo lepe, ali kada treba nahraniti eljad, tono narod veli, mladi prijatelju, treba poviti grbau i poeti shvatati da svet nije stvoren za Malateste ili Kropotkine. I obratite panju da vam govorim o anarhistikim teoretiarima jer oni barem ne propovedaju diktaturu proletarijata, kao to to ine komunisti. Moete li da zamislite takvu strahotu kao to je diktatorska vladavina? Uzmite, na primer, Rusiju! Milioni robova koji rade pod biem. Sloboda je, prijatelju, svetinja, jedna od velikih vrednosti koje treba da spasemo po svaku cenu. Sloboda svima: sloboda radniku da moe da potrai posao tamo gde mu najvie odgovara, sloboda gazdi da moe da zaposli koga bude smatrao najboljim. Zakon ponude i potranje i slobodno razvijanje drutva. Gledajte ovaj sluaj: vi dolazite ovde, slobodno, nudite mi svoju radnu snagu; meni, iz razloga iks, ne odgovarate i ne zapoljavam vas. Ali, vi ste slobodan ovek i moete da odete odavde i ponudite svoje usluge preduzeu preko puta. Pogledajte kako je sve to neprocenjivo: vi ste obian mladi, a ja predsednik velikog preduzea, a ipak obojica delujemo u jednakim uslovima zakona ponude i potranje, Pristalice uplitanja Drave u upravljanje privredom mogu da govore to im je drago, ali to vam je vrhovni zakon dobro organizovanog drutva, dok ovde, svaki put kada se ovaj ovek (pokazao je Peronovu fotografiju s posvetom), svaki put kada se ovaj gospodin uplete u poslovanje slobodnog preduzea, verujte, uvek samo nanese tetu. U krajnjoj liniji, nanosi tetu i celoj zemlji. Zbog toga je, a to gospodin Moreti dobro zna, moje geslo: ni diktature ni socijalne utopije. Da vam ne priam o drugim problemima, koje bismo mogli da nazovemo problemima moralne prirode, jer ovek ne ivi samo od hleba. Mislim na potrebu koju nae drutvo osea za redom, za moralnom hijerarhijom, bez koje, verujte mi, sve pada u vodu. Da li biste, na primer, voleli da neko posumnja u potenje vae majke? Molim vas, to je samo jedna pretpostavka koju sebi doputam i navodim kao primer. Vidim da ste se ve namrtili, a sam taj gest, koji vam ini na ast, ve otkriva kolika je svetinja za vas, kao i za mene, sam pojam majke. Pa, dobro, kako spojiti taj pojam sa drutvom u kome postoji slobodna ljubav, u kome niko nije odgovoran za decu koja se raaju, u kome je brak odbaen kao obina graanska institucija? Ne znam da li shvatate ta elim da kaem. Ako se uzdrmaju temelji doma... ali, ta je s vama? Martin je, vrlo ubledeo, na ivici da se onesvesti, rukom brisao elo obliveno ledenim znojem. Nita, nita odgovorio je. Dakle, kao to rekoh, ako se podriju temelji doma, koji su i temelji drutva u kome ivimo, ako razorite presvetli pojam braka, ta ostaje? Pitam ja vas. Haos. Kakve ideale, kakve uzore moe da ima omladina koja tek raste? Tu nema ale, mladiu. Jo u vam neto rei, neto to retko kome govorim, ali to oseam svojom dunou da kaem vama. Mislim na problem prostitucije. Ali u tom trenutku se oglasio interfon i dok je Molinari zlovoljno pitao: ta! ta! Martin je takorei tragao sa svojom lupom, teturajui se, sve vie izgubljen u toj odvratnoj maglutini i u sebi govorio: Vanda, Vanda, ponavljajui one cinine Alehandrine rei o potrebi da se radi, onu reenicu o preziru prema nafrakanim torokuama, dakle i prema samoj sebi. Tako, znai, promrmljao je, kao da sumira istraivanje, Vanda je jedan od inilaca zagonetke, Molinari je drugi, a koliko ih jo moe biti? Ponovo se priseao ranijih epizoda i nije video nita to bi se posebno isticalo. Bio je tu samo onaj susret s Bordenaveom, tipom koga Alehandra nije poznavala i koji joj je toliko iao na nerve da se najednom oneraspoloila, postala nepristupana i natmurena. Za to vreme video je kako se onaj tvrdi izraz lica, koji je Molinari poprimio dok je govorio preko interfona, polako menja u izraz koji je odluio da pokae njemu, Martinu. Gledajui ga, inilo se da gospodin Molinari pokuava da se vrati preanjoj misli, a onda nastavi: E, da, prostitucija... Gledajte, kakav paradoks! Ako vam kaem da je prostitucija potrebna, savreno znam da ete vi, u ovom trenutku, to da odbacite, zar ne? Ali ako biste podrobno razmotrili problem, ubeen sam da biste se sloili sa mnom. Zapravo, zamislite kakav bi svet bio bez tog izduvnog ventila. Ba sada i, da ne idemo dalje, ba ovde, u naoj zemlji, loe shvaen pojam morala, a upozoravam vas da sam katolik, naveo je argentinsko svetenstvo da zabrani prostituciju. Dakle, prostitucija je zabranjena godine... Za trenutak se dvoumio i pogledao gospodina Peresa Moretija, koji ga je paljivo sluao. Mislim da je to bilo 1935. godine primetio je gospodin Peres Moreti. Pa. dobro, i kakav je rezultat bio? Takav da se pojavila ilegalna prostitucija. Logino. Medutim, posebno zabrinjava to je ilegalna prostitucija opasnija, jer ne postoji zdravstvena kontrola. Ima tu jo neto: skupa je, nije dostupna depu radnika ili inovnika. Jer nije posredi samo plaanje eni nego treba platiti i iznajmljeni stan. Rezultat svega toga je da Buenos Ajres doivljava proces demoralizacije ije su posledice nesagledive. Iskrenuo je glavu i obraajui se gospodinu Peresu Moretiju, napomenuo: Ba na poslednjem sastanku Rotari-kluba govorio sam o ovom problemu koji postaje ljaga ovog grada a moda i cele zemlje. Zatim se ponovo obrati Martinu: To vam je kao u bojleru u kome raste pritisak zbog zavrnutih ventila. Jer, organizovana i legalna prostitucija jeste to: izduvni ventil. Ili e biti lakih ena pod kontrolom drave ili e dolaziti do ovoga. Ili e biti dobre, kontrolisane prostitucije ili e se drutvo, pre ili kasnije, souiti sa ozbiljnom opasnou od ruenja osnovne institueije. Moje je miljenje da je ovo neizbena dilema i spadam meu one koji smatraju da se ne treba ponaati kao noj to pred opasnou zariva glavu u pesak. Pitam se da li danas jedna pristojna devojka moe da bude spokojna, a naroito mogu li da budu spokojni njeni roditelji. Na stranu psovke i bljuvotine koje devojica neizbeno slua na ulici iz usta raznoraznih klipana ili ljudi koji ne nalaze prirodan oduak svojim nagonima. Na stranu sve to, koliko god neprijatno bilo. A ta velite o drugoj opasnosti? O opasnosti da se u odnosima izmeu mladih, izmeu verenika ili izmeu mladia i devojke koji se jednostavno simpatiu, ode dalje? Do vraga, u mladiu tee krv, najzad, on ima svoje nagone. Vi ete mi oprostiti to govorim ovako otro. ali nema drugog naina da se suoimo s ovim problemom. Taj mladi, na nesreu, ivi uspaljen jer nedostaje prostitucija dostupna njegovim ekonomskim mogunostima; od bioskopa spasi nas boe, od pornografskih publikacija takode, i onda ta moete da oekujete? S druge strane, omladina nema konica koje joj je nekada nametao dom zasnovan na vrstim naelima. Jer, treba priznati da smo mi katolici samo spolja. Ali pravih katolika, onih koje zovemo istinskim katolicima, verujte mi da nema vie od pet posto, a i tu verujem da sam preterao. A ostali? Bez te moralne konice, uz roditelje koji su vie zaokupljeni svojim linim stvarima nego brigom o onome to bi trebalo da bude istinski hram... ali ta je s vama? Gospodin Peres Moreti i gospodin Molinari pritrae Martinu. Nije mi nita, gospodine. Nije nita rekao je pribravi se. Oprostite mi, ali bolje da ja odem... Ustao je da krene, ali je izgledalo da se tetura. Bio je bled i oznojen. Ali, ovee, stanite. ekajte, rei u da vam donesu kafu ree gospodin Molinari. Nemojte, gospodine Molinari. Ve mi je dobro, mnogo vam hvala. Dobro e mi doi da iziem na sve vazduh. Hvala lepo, do vienja. im je kroio van kancelarije, do ijih vrata su ga pod ruku dopratili gospodin Molinari i gospodin Peres Moreti, im se naao daleko od njihovih pogleda, potrao je koliko su ga noge nosile. A kada je dospeo na ulicu, pogledom je potraio neku kafanicu, ali je nigde u blizini nije video, a on nije mogao da eka. Poleteo je ka jednom praznom prostoru izmeu dva automobila i tu se ispovraao. III Dok je ekao u The Criterion-u, posmatrajui fotografije kraljice Elizabete na jednom zidu i slike nagih ena na drugom, kao da Imperija i Pornografija (sinulo mu je kroz glavu) mogu asno da koegzistiraju, kao to mogu da koegzistiraju potene porodice i javne kue (ne uprkos tome nego upravo stoga, kako mu je sjajno objasnio Molinari), misli su mu se vraale Alehandri, dok se pitao kako i sa kim je otkrila ovaj viktorijanski kafe. Za ankom, ispod malograanskog osmeha kraljice (nikada nije postojala tako beznaajna kraljevska porodica, kazala mu je kasnije Alehandra), poslovoe i visoki engleski inovnici ispijali su din ili viski i smejali se svojim vicevima. Biser Krune, pomislio je takorei u trenutku kada je ugledao nju kako dolazi. Poruila je din i poto je sasluala Martina, ree: Molinari je uvaen ovek, Stub Nacije. Drugim reima: savrena svinja, znameniti kurvin sin. A onda dodade, zovui konobara: esto si me pitao za Bruna. Sada u te upoznati s njim. IV Otili su u kafanu La Helvetica. Bio je to mraan lokal, sa visokim drvenim ankom i starom boiserie. Umrljana i zamagljena ogledala uveliavala su i turobno odraavala zagonetnost i setu tog mesta koje je vreme pregazilo. Priao im je da ih pozdravi ovek svetloplave kose, plavih oiju i naoara s neverovatno debelim staklima. ulnog i misaonog izgleda, imao je otprilike etrdeset i pet godina. Martin je primetio da ga ovaj gleda blagonaklono i, pocrvenevi, pomislio: Priala mu je o meni. Neko vreme su askali, ali je Alehandra bila odsutna duhom, a onda je ustala i oprostila se. Martin je tada ostao sam s Brunom, oseajui tremu kao pred ispit, rastuen naglim i kao uvek neobjanjivim Alehandrinim odlaskom. Odjednom razabra da mu Bruno postavlja neko pitanje iji poetak nije uo. Upravo je, onako zbunjen, naumio da ga zamoli da ponovi, kada sreom naie neki ovek, ri i pegav, sa orlovskim nosem, ije su oi ispitivaki gledale kroz naoare. Osmehivao se brzo i nervozno. Sav njegov izgled bio je uznemirujui i na mahove poprimao sarkastinu notu, te je Martin oseao da, ukoliko bi ostao nasamo s njim, ak i u sluaju poara, ne bi smogao snage ni da otvori usta. Za inat, pridolica je gledao oveka pravo u oi, ne dozvoljavajui stidljivcima nikakvo vrdanje. Dok je razgovarao s Brunom, naginjui se preko stolia ka njemu, iskosa je pogledao uokolo, kao neko koga policija progoni ili ga je nekada progonila. Stavio je neku knjigu na stoi. Upravo sam proitao jedan Perejrin lanak ree Bruno, osmehujui se i aludirajui na knjigu. Na Mendesovom licu pojavi se jedan od njegovih najuverljivijih dijabolinih izraza. Reklo bi se da njegova ria kosa baca varnice, kao to pajalice vrcaju kada ih na asu fizike punimo statikim elektricitetom. Oi su mu ironino sevale. Hm! Ve od naslova prelazi u napad. Zamislite: Latinska Amerika, jedna zemlja! Ba tako. On tvrdi da je ovo bio zbir raznih nacionalnosti pod panskim jarmom. Hm! Glava tog tipa je prepuna ruskih pitanja. Zbir nacionalnosti! Sve vreme misli na Kirgize, Kavkaane, Beloruse, zemlja (mislio je Martin), zemlja, dom, traenje peine po mraku, dom, toplo ognjite, ugodan i svetao zaklon sred mraka, a Bruno podie oi, moda sumnjajui, te oi koje su videle Alehandru dok je jo bila devojica, te setne i blago ironine oi, dok je gledao kako Vandina figura izranja zajedno s reenicom zaraivati novac na neem to preziremo ne slutei meutim u tom asu kakav e udovini domet imati te rei jednog dana, ali s dometom ve dovoljno mranim da bi ga muio videi Vandu kako ispija pie, razgovara s mukarcima, smeje se frivolnom ulnou, a taj Janus, taj neobjanjivi mu, a Bruno ga je sluao zamiljeno i meajui kafu i onda je Martin posmatrao njegove duge grozniave prste i pitao se kakva je mogla da bude ljubav tog oveka prema Alehandrinoj majci, jo ne znajui da se ta ljubav na izvestan nain protegla na njenu ker, tako da je ista Alehandra na koju je Martin u tom trenutku mislio bila predmet razmiljanja i oveka koji sada sedi pred njim, mada (kao to e sam Bruno mnogo puta pomisliti pa ak i natuknuti) Alehandra iz njegovih misli nije bila ista ona Alehandra koja sada mui Martina jer nikada (smatrao je Bruno) nismo ista osoba za razliite sagovornike, prijatelje ili ljubavnike: bakao i oni sloeni rezonatori na asovima fizike to odgovaraju nekoj od ica na svaki zvuk koji ih stimulie, dok druge ice ostaju neme i kao odsutne, daleke, rezervisane za pozive koji e jednog dana moda zahtevati njihov odgovor; poziv koji ponekad uopte ne stigne, u kom sluaju te ugasle ice proive svoj vek zaboravljene od sveta, odsutne i usamljene, dok je Mendes, obuzet silnim i zajedljivim besom, uzvikivao: On da pria o apstraktnom internacionalizmu! Bravo, Perejra! Bravo! Sada je otkrio Argentinu. Godinama je iveo po ruski, jeo bor umesto supe, pio aj umesto matea, a votku umesto rakije. Argentina je bila egzotino ostrvo na kome smo bili osueni da ivimo, ali je nae srce, drue, bilo u Moskvi! a on je ponovo video Janusa, onaj njegov dvosmislen i grozniav pogled (zbog ega?), njegovu preteranu i laskavu ljubaznost, kako joj ljubi ruke, kako joj govori oui, ma chere ili comme tu veux, ma chere izbog ega mu se sada tako uporno privia taj odvratni ovek, koji kao da vazda nekog vraga trai, kao da je neprestano na oprezu, na grozniavom oprezu, sigurno uslovljenom Vandinim ponaanjem, ali tada primeti kako neko pozdravlja Bruna i seda tamo pored onih koji govore tiho, dok je Mendes zajedljivo merkao taj pozdrav i govorio: Sigurno kuju neku zaveru. Ti kleronacionalisti, ti hispanofili bez premca to su sada otkrili Sjedinjene Drave! Naravno, nahvatali su se prpe od peronizma, te jedine zatite od sovjetske svireposti i ponovo je odlutao u mislima, jer je opet mislio na onog Janusa, dok mu se nije uinilo da Bruno govori neto o kompciji i onda je Mendes rekao: To je malograansko moralisanje, dok je Bruno dobroudno odmahivao glavom i govorio: Nisam to hteo da kaem a Martin se jeo to njegova misao ne uspeva da prati raspravu i mislio uasno sam sebian jer se njegova misao ponovo vraala onom groznom laskavcu, njegovom ponaanju i neprekidnom oprezu, neto to je zacelo bilo uslovljeno Vandinim prisustvom ili odsustvom, ali ta? i tome kako ga ona prihvata s meavinom susretljivosti i podsmeljivosti, kao da oboje, kao da meu njima dvoma, ali tada je Bruno rekao zato to iskvari sve ega se dotakne, jer je cinik koji ni u ta ne veruje, ne veruje ni u narod pa ak ni u peronizam, jer je kukavica i sitna dua, dok je Mendes podrugljivo klimao glavom, svakako mislei neizleivi malograanin a Martin mislio kako je sve to zbrkano, kako je teko iveti i shvatati, kako je taj dvolini Janus maltene simbol zbrke koja u njemu vlada, kao da ono osnovno u ljudskim stvorenjima jeste ba dvolinost, Janus i njegova laskava lana ljubaznost prema sopstvenoj eni, a ipak i on je to dobro primetio, kao uostalom i sve drugo to se odnosilo na Alehandru, s tim nemimim i grozniavim pogledom nekoga ko strahuje od neega ili neto oekuje, u ovom sluaju od Vande, zbog ljubomore, moda? na ta se Alehandra nasmejala rekavi Kakvo si ti dete, jo uvek, dodajui onu reenicu koje e se kasnije, nakon tragedije, seati sa uasavajuom jasnoom: Janus je jedna vrsta ljigavog udovita a poto je u tom trenutku Bruno ustao da telefonira, Martin je ostao sam naspram Mendesa, koji ga je radoznalo posmatrao, dok je on iz puke stidljivosti pijuckao vodu. Sreom, ubrzo se vratio Bruno. Vruina je neizdrljiva ree on Martinu. Predlaem da iziemo. U ovom kafeu je veoma zaguljivo, ali mi se dopada. Nee jo dugo... pomislite samo koliko miliona vredi ovaj kutak. Neizbeno je: sruie ga i podii oblakoder, a u prizemlju smestiti jedan od onih meuplanetarnih kafea punih blistavog arenila boja i zvukova koje su izmislili Amerikanci. Olabavio je kravatu. Kada su stigli do mosta u ulici Belgrano, Bruno je zastao, naslonio se na kamenu ogradu i kazao: Sada barem moe da se die, a Martin se pitao da li je naviku da luta mostom Alehandra poprimila od Brana. Ali je zatim pomislio da e pre biti obratno, jer mu se Bruno inio kao ovek u sutini pasivan, sklon da prati tok sopstvenih misli. Posmatrao je njegovu meku kou i nene ruke, pa ih uporeivao s grubim i poudnim Alehandrinim, s njenim napregnutim i izduenim licem. A za to vreme, Bruno je mislio: ove predele je samo impresionizam mogao da naslika, ali to ve pripada prolosti, te otuda umetnik koji osea ovo i nita drugo nema izgleda da uspe; gledajui to nebo zastrto oblacima, u vlanom i pomalo tekom vazduhu, te odsjaje brodova po mirnoj vodi, mislio je da su nebo i vazduh Buenos Ajresa slini onima u Veneciji, valjda usled isparavanja ustajale vode, dok je njegova misao iz drugog sloja bila i dalje s Mendesom: Knjievnost, na primer. Mendes i njegovi istomiljenici su grubo shematini. Po njihovom uverenju, Prust je izopaen umetnik jer pripada dekadentnoj klasi. Nasmejao se. Ukoliko bi ova teorija bila ispravna, ne bi postojao marksizam, a samim tim ni Mendes. Trebalo bi da je marksizam izmislio neki radnik, i to zaposlen u tekoj industriji. Koraali su plonikom, a onda ga Bruno pozva da sednu na ogradu mosta, odakle se irio pogled niz reku. Martina je iznenadila ta Brunova mladalaka crta. Nju je shvatio kao izraz srdanog drugarstva; a vreme koje mu je poklanjao i njegova srdana prisnost izgledali su kao zaloga Alehandrine naklonosti prema njemu, Martinu; jer ne bi mu ukazivao panju jedan znaajan ovek da on sam, beznaajan mladi, nema iza sebe Alehandrino uvaavanje, a moda ak i njenu ljubav. Stoga su taj razgovor, ta etnja i zajedniko sedenje na kamenoj ogradi bili kao potvrda (mada posredna i slabana) njene ljubavi, izvesna priznanica (mada neitka i nejasna) da ona nije tako daleka kako je on pretpostavljao. Dok je Bruno udisao povetarac koji je pirkao s reke, Martin se priseao slinih trenutaka provedenih na istoj ogradi sa Alehandrom. Ispruen na kamenoj ogradi, drei glavu u njenom krilu, bio je (bejae) istinski srean. U tiini tog predveerja uo je kako reka ubori ispod mosta i posmatrao kako se oblaci neprekidno menjaju doaravajui glave proroka, karavane u snenoj pustinji, jedrenjake, uvale pod snegom. U tom asu sve je bilo (bejae) mir i spokoj. S mirnim oseanjem ulnog uitka, kao nakon buenja kada smo jo bunovni i lenji, mekoljio se nametajui glavu u Alehandrinom krilu i pri tom mislio kako je prijatno i umilno osetiti njeno telo pod zatiljkom; to telo koje je, po Brunovom miljenju, bilo neto vie od tela, sloenije, tananije i zagonetnije od obinog tela sainjenog od elija, tkiva i ivaca; jer je ono isto tako (u Martinovom sluaju) ve predstavljalo seanje, a time i zatieno od smrti i propadanja, neto prozirno, kratkoveko, ali sa izvesnim svojstvom venosti i besmrtnosti; bilo je Luis Armstrong i zvuci njegove trube na vidikovcu, nebo i oblaci Buenos Ajresa, krotki kipovi parka Lesama u smiraj dana, sviranje nekog neznanca na citri, jedno vee provedeno u restoranu Zur Post, jedna kina no kada su (smejui se) stajali pod nekom nadstrenicom, zatim ulice junih delova grada ,
krovovi Buenos Ajresa vieni iz kafea na dvadesetom spratu zgrade Comega. Sve je to oseao kroz njeno telo, kroz njeno neno i uzdrhtalo telo koje mu je, mada predodredeno da se raspadne meu crvima i grumenjem vlane zemlje (tipina Brunova misao), sada omoguavalo da nasluti venost; jer, kao to e mu Bruno jednom prilikom kazati, mi smo sazdani tako da nam je sueno da kroz kratkoveno telo samo naslutimo venost. On je uzdahnuo a ona ga je upitala: ta je? On joj je odgovorio nita, kao to odgovaramo kada mislimo sve. Onda je Martin gotovo nehotice kazao Brunu: Ovde smo Alehandra i ja bili jednog predveerja. Kao da nije u stanju da zaustavi svoj bicikl, kao da je izgubio kontrolu nad njim, on dodade: Kako sam bio srean tog predveerja! Namah se pokajao i postideo tako intimnih i patetinih rei. Ali se Bruno nije nasmejao niti nasmeio (Martin ga je gledao maltene uasnuto) nego je ostao zamiljen, ozbiljan i zagledan u reku. A kada je, posle dueg vremena, Martin ve pomislio da nee nita komentarisati, Bruno je kazao: Tako se ukazuje srea. ta je time hteo da kae? Nastavio je da ga slua, eljno kao i uvek kada je bilo neto u vezi sa Alehandrom. U delovima, na mahove. Kao deca, nadamo se velikoj srei, nekoj golemoj i apsolutnoj srei. I u iekivanju da se to desi, mi putamo da mimo nas prolaze male sree, jedine koje postoje. Ne umemo ni da ih cenimo. To je kao... Ipak, nije dovrio misao. Ubrzo nastavi: Zamislite nekog prosjaka koji uz put odbija milostinju, jer je nauo da negde postoji neko basnoslovno blago. Neko nepostojee blago. Ponovo je utonuo u misli. Nama izgledaju kao malenkosti: prijatan razgovor s prijateljima, moda let galebova, ovo nebo, pivo koje smo maloas popili. Pomerio se. Utrnula mi je noga. To je kao da oveku ubrizgaju sodu. Siao je i onda dodao: Ponekad mislim da te male sree postoje ba zato to su malene. Kao i taj beznaajan svet koji prolazi neprimetno. Uutao je, a onda ree bez ikakvog vidnog povoda: Da, Alehandra je komplikovano stvorenje. I tako razliita od majke. U stvari, glupo je oekivati da deca budu nalik roditeljima. A moda su u pravu budisti, pa kako onda moemo da znamo ko e da se otelotvori u telima nae dece? Kao da kazuje neto aljivo, stade da recituje: Moda se po samrti naoj dua seli u nekakvog mrava, u neko drvo, u bengalskog tigra, dok se telo nae rastae meu crvima i nestaje kroz zemlju u zaborav, da bi potom iknula uz stabljike i lie, pa sepretvorila u posunac ili vlat trave, a zatim u krmno bilje i otuda u bezimenu i zooloku krv, u kostur, u izmet. Moda je snae uasnija sudba u telacu nekog deteta koje e jednog dana pesme ili romane pisati, i koje e u svojim mranim teskobama (i ne znajui to) ispatati svoje nekadanje grehe ratnika ili zloinca, ili ponovo iskusiti uase, strah neke gazele, odvratnu runou lasice, svoje mrano stanje zametka, kiklopa ili gutera, svoj ugled vraare ili prostitutke, svoje davnanje osame, svoje zaboravljene kukaviluke i izdajstva. Martin ga je sluao zbunjeno. S jedne strane, inio se da Bruno recituje u ali, a s druge stirane je oseao da na neki nain ta pesma ozbiljno izraava ono to Bruno misli o ivotu: njegove nedoumice, njegove sumnje, I znajui ga ve kao krajnje stidljivog, ree sebi: Pesma je njegova. Oprostio se; trebalo je da se nae s DArkanhelom. Bruno ga je ispratio blagonaklonim pogledom i promrmljao koliko e jo morati da propati! Zatim se ispruio na ogradi mosta, stavio ruke ispod glave i utonuo u misli. Galebovi su leteli u visini. Sve je bilo tako prolazno i tako nestalno. Da se pie makar zato da bi se ovekoveilo neto kratkotrajno. Moda neka ljubav. Alehandra, pomislio je. I Heorhina. Ali, ta od svega toga? Kako? Sve je tako teko, tako beznadno, krhko kao staklo. Osim toga, nije samo to u pitanju, nije stvar u tome da se to ovekovei nego da se istrai, da se eprka po ljudskom srcu, da se ispitaju najskrovitiji prevoji i nabori naeg bia. Nita i sve, maltene je rekao glasno, po navici koju je imao da iznenada progovori naglas, dok se nametao udobnije na kamenom zidu. Gledao je u olujno nebo i sluao ritmino zapljuskivanje te reke koja (za razliku od drugih reka na svetu) ne tee ni u kom pravcu, reke koja se, gotovo nepomina, prostire na sto kilometara irine, kao neko mirno jezero, a koja tokom vetrovitih dana to donose kiu poinje da lii na pobesnelo more. Ali u tom asu, tog toplog letnjeg dana, tog vlanog i sparnog predveerja, sa providnom izmaglicom Buenos Ajresa to je lebdela nad obrisima nebodera naspram velikih olujnih oblaka sa zapada, jedva namrekana laganim povetarcem, njena koa je tek malice drhturila, kao usled nejasnog seanja na velike nepogode, na olujine o kojima zacelo sanjaju mora dok dremaju, na avetinjske i bestelesne nepogode, na snove o nepogodama od kojih se najee povrine voda, kao to se jee i neprimetno ree veliki samsovi to sanjaju lov ili borbe. Sve ili nita. Pogledao je u pravcu grada i ponovo se zagledao u obrise nebodera. est miliona ljudi, pomislio je. Najednom, sve mu se uinilo kao nemogunost. I uzaludnost. Nikada, ree sebi. Nikada. Istina, pomisli i podrugljivo se osmehnu. Odnosno, eto, da kaemo: JEDNA istina. A zar jedna istina nije i jedina istina? Ne dolazi li se do jedine istine tako to se zaroni u dubine jednog jedinog srca? Nisu li, na kraju krajeva, sva srca ista? Jedno jedino srce ree sebi. Neki mladi ljubio je devojku. Proao je na biciklu prodavac sladoleda Laponija. Zviznuo mu je. I dok je, sedei na podzidu, lizao sladoled, ponovo je gledao to udovite: milione ljudi, ena, dece, radnika, slubenika, rentijera. Kako progovoriti o svima? Kako na stotinu, kako na hiljadu, kako na milion stranica predstaviti tu neobuhvatnu stvarnost? Ali mislio je umetniko delo je pokuaj, moda i besmislen, da se u granicama jedne slike ili jedne knjige prikae bezgranina stvarnost. Jedan izbor. Ipak, teij izbor je beskrajno teak i uglavnom katastrofalan. est miliona Argentinaca, panaca, Italijana, Baskijaca, Nemaca, Maara, Rusa, Poljaka, Jugoslovena, eha, Sirijaca, Libanaca, Litvanaca, Grka, Ukrajinaca. O Vavilone! Najvei panski grad na svetu. Najvei italijanski grad na svetu. I tako dalje. Vie picerija nego u Napulju i Rimu zajedno. Nacionalno! O, blagi boe! ta je to nacionalno? O, Vavilone! Pogledom malog nemonog boga posmatrao je taj turobni i dinovski konglomerat, nean i grub, omraen i drag, to se poput stranog levijatana ocrtavao prema oblacima na zapadu. Nita i sve. Ali je takoe tano pomisli da je dovoljna samo jedna osoba. Ili moda dve, tri, etiri. Ako zaronite u dubine njihovih srca. Nadniari ili bogatai, nadniari ili bankari, lepotani ili bogalji. Sunce je polako zalazilo. Iz trena u tren menjale su se boje oblaka na zapadu. Veliki sivkastoljubiasti dronjci izdvajali su se na pozadini jo udaljenijih sivih, ljubiastih, zagasitih oblaka. teta za onu ruiastu boju, pomislio je, kao da se nalazi na nekoj slikarskoj izlobi. A onda se ruiasta boja irila sve vie zasenjujui ostale boje oko sebe. Zatim je poela da se gasi tako da je, preko plavkaste i ljubiaste, stigla do sive i naposletku do crne to najavljuje smrt, a ta boja je uvek sveana i uvek deluje dostojanstveno. I tako je sunce zalo. Protekao je jo jedan dan u Buenos Ajresu: neto zanavek nepovratno, neto to ga je neumitno za korak pribliavalo blie sopstvenoj smrti. I to tako brzo, tako brzo! Ranije su godine proticale sporije i sve je izgledalo moguno u vremenu koje se prostiralo pred njim kao put otvoren ka horizontu. Ali sada su godine proticale bre ka zapadu i svakog trenutka bi sa iznenaenjem uo sebe kako govori ima tome dvadeset godina kada sam ga video poslednji put ili neto isto tako otrcano ali podjednako tragino; odmah zatim bi pomislio, kao da se nalazi na rubu ponora, kako malo, kako bedno malo ostaje od tog hoda ka nitavilu. Pa emu onda sve to skupa? A kada bi stigao dotle i kada je izgledalo da vie nita nema smisla ni svrhe, naleteo bi moda na neko ulino psetance, izgladnelo i eljno nenosti, s njegovom majunom sudbinom (malenom kao njegovo telo i njegovo maleno srce koje e hrabro odolevati do kraja, branei taj maleni i skromni ivot kao iz neke majune tvrave) i onda bi ga pokupio, odneo ga do neke improvizovane psee kuice gde mu barem nee biti hladno, nahranio ga, te bi time postao smisao ivota tog kukavnog stvorenja, a neto zagonetnije ali jae od filozofije kao da bi vraalo smisao njegovom sopstvenom ivotu. Kao dvoje ubonika koji u svojoj usamljenosti spavaju zajedno da bi se tako ugrejali. V Moda se posle nae smrti dua seli, ponavljao je u sebi Martin dok je koraao ulicom. Odakle potie Alehandrina dua? Izgledalo je da njena dua ne zna za godine, izgledalo je da njena dua dolazi sa dna vremena. Svoje mrano stanje zametka, svoj ugled vraare ili prostitutke, svoje vajkadanje osame. Pred vratima stana sedeo je starac na slamnoj stolici. Drao je vornovat tap, a njegov pohabani zelenkasti eir odudarao je od njegove grube vunene majice. Zdravo, stari rekao je Tito. Uli su okrueni deurlijom, makama, psima i kokokama. Tito je iz sobe izneo jo dve stoliice. Dri rekao je Martinu odnesi, a ja u odmah doneti mate... Mladi je odneo stolice, namestio ih pored starca, srameljivo seo i ekao. E, da... promrmljao je stari koija tako je to bilo... A ta je to tako bilo? upitao se Martin. E, da... ponovo je promrsio starac, klimajui glavom, kao da odobrava nekom nevidljivom sagovorniku. Odjednom ree: Zna, bio sam vra, ba kao onaj malian kod koga je lopta, kada je otac pevao: Quando la tromba sonaba alarma con Garibaldi doviamo parti. 11
Nasmejao se, klimnuo glavom nekoliko puta i ponovio e, da. Lopta se dokotrljala do njih i gotovo se odbila od staroga. Don Fransisko je rasejano zapretio vornovatim tapom deci koja su dotrala, dograbila loptu i otrala kikoui se. Ubrzo dodade: Odlazili bismo gore na brdo sa decom ovih Kafareda, sedeli smo i gledali niz more. Jeli bismo peeno kestenje... O kakvo plavo more! Tito se pojavi s mateom i ajnikom. Ve je dohvatio da te masira o svom selu. Ej, matori, ne zamaraj momka glupostima! rekao je namigujui Martinu i osmehnuo se eretski. Starac je odmahnuo glavom, gledajui ka onom dalekom i izgubljenom kraju. Tito se osmehivao s blagim podsmehom i pripremao mate. Zatim je, kao da otac ne postoji (a ovaj sigurno nije ni uo) objasnio Martinu: Zna, on ti povazdan misli na zaviaj. Okrenuo se ka ocu, cimnuo ga za ruku kao da ga budi, i upitao ga: Ej, ale! Da li bi voleo da jo jednom vidi stari kraj? Pre nego to umre? Starac je nekoliko puta klimnuo glavom neprekidno zurei u daljinu. Kada bi imao novaca, da li bi iao u Italiju? Starac je ponovo klimnuo glavom.
11 Kada se trube zauje zov/ S Garibaldijem moramo po. Prim. prev. Kada bi mogao da ode makar samo na minut, stari, makar samo na minut, pa makar posle toga morao da umre, reci, da li bi voleo, a, stari? Starac snudeno odmahnu glavom, kao da veli: emu zamiljati sve te divne stvari? I kao ovek koji je dokazao neku istinu, Tito pogleda Martina i ree: Ne rekoh li ti, mome? Uutao je i zamiljeno pruio Martinu au matea. Posle nekoliko trenutaka dodade: Samo kada pomislim da ima ljudi koji plivaju u novcu. E,vo ti jednog primera. Moj ti je stari doao u Ameriku s jednim prijateljem po imenu Palmijeri. Obojica tono kau goli i bosi. Jesi li uo za doktora Palmijerija? Hirurga? Da, hirurga. Onoga to je bio i radikalski poslanik. E pa, on ti je sin onog prijatelja koji je ovamo doao s mojim matorim. Kako rekoh, po dolasku u Buenos Ajres njih su dvojica zajedno bazali trbuhom za kruhom. Svakojake poslove su obavljali: bili su nadniari, poploavali ulice, ta ti ga ja znam ta sve nisu radili. Staroga vidi i sam. Onaj drugi se obogatio i visoko odskoio. I zaboravio stare poznanike. Jednom prilikom, dok mi je keva bila iva, kada je Tino uhapen kao anarhista, stara je toliko navaljivala da je ale napokon pristao da ode i poseti poslanika. Moe li da veruje da ga je pustio da eka tri puna sata, a onda mu kazao da doe sutradan. Kada se vratio kui, ja sam mu kazao: ,.Stari, ukoliko ponovo ode do tog gada, odrei u te se Iz njega je izbijalo ogorenje. Namestio je pohabanu kravatu, a zatim dodao: Eto, mome, to ti je Amerika. Nego lepo, posluaj ti mene: ovek treba da je tvrd kao ja. Da se ne obazire ni na ta. Pripretio je deurliji, a onda ozlojeeno primetio: Poslanik! Svi politiari su manje-vie isti, veruj mi, mladiu, svi su oni raeni na isti kalup. Bio je u pravu Tino kada je govorio da bi ljudski rod trebalo da je bezvlastan. Da ti pravo kaem: ja nikada ne bih glasao kada ne bih morao da glasam za konzervativce. Martin ga zaudeno pogleda. To te udi? A ipak je iva istina. ta da se radi! Ali, zato? E, moj deae, svako zato ima svoje zato, kako je to umeo da kae pokojni Saneta. Uvek postoji neka zagonetka. Srknuo je mate. Neko vreme je utao, gotovo ophrvan setom. Moj ti je stari vozio don Olegarija Souta, koji je bio voda konzervativaca severnog Barakasa. A jedna od don Olegarijevih keri zvala se Marija Elena. Bila je plavua i lepa kao san. Zautao je i snebivljivo se osmehnuo. Ali, pomisli, deko moj... oni su bili bogat svet... a ja, sem toga... s ovakvom facom... A kada je sve to bilo? zadivljeno upita Martin. Devetsto petnaeste, sinko. A ona? ta je posle bilo? Ona? Pa... ta je moglo da bude... udala se... jednog dana se udala... Seam se toga kao da je danas. Dvadeset treeg maja 1924. Utonuo je u misli. I zbog toga uvek glasate za konzervativce? Tako je, mome. Vidi da sve ima neko svoje objanjenje. ta da se radi? Martin ga je posmatrao s divljenjem. E, da... proapta stari. Za Boi su ih putali da siu. Tito namignu Martinu. Koga, stari? Razbojnike. Vidi? Uvek jedno te isto. A zato su ih putali da siu? Perandare a la santa misa. Due ore. 12
Klimnuo je glavom, neprekidno zurei u daljinu. E, da... La notte di Natale. I fusilli su svirali na la zampogna. 13
A ta su pevali, matori? Pevali su: La notte de Natale e una festa principale que nascio nostro Signore a una povera mangiatura. 14
A, je l bilo puno snega, stari? E, da... I nastavio je da razmilja o onoj bajkovitoj zemlji. A Tito se nasmeio Martinu. U njegovom pogledu meale su se ironija, tuga, skepsa i srameljivost. Ne rekoh li ti? Uvek ista pria.
12 Da idu na slubu boju. Dva sata. Prim. prev. 13 Badnje vee. Pastiri su svirali na fruli. Prim. prev. 14 Badnje je vee najvei praznik jer se tada rodi na Gospod u jaslama. Prim. prev. VI Dok je te noi Martin besciljno lutao obalom, posle dugih varljivih i oprenih nagovetaja pala je kia. Uz sve ee sevanje munja, poele su da padaju krupne kapi, neodluno ali dovoljno da kako je smatrao Bruno podele stanovnike Buenos Ajresa na ona dva tabora to se uvek obrazuju u sparnim letnjim danima: na tabor onih koji, sa ve pomalo otrcanim izrazom skepse i ogorenja, tvrde da od kie nee biti nita, da e se krupni oblaci razii i da e narednog dana biti jo toplije i sparnije; i na tabor onih drugih, prostodunih i punih nade, koji tvrde da e ti oblaci doneti kiu iste noi ili, u najgorein sluaju, ve sutra, a kojima je jedna zima dovoljna da zaborave na teinu tih jezivih dana. Na tabore to su jednako uporni i iskljuivi poput tabora onih to smatraju da je ova zemlja propala i onih drugih to vele isplivaemo, jer ovde uvek ima velikih rezervi. Ukratko: buenosajreske oluje podele stanovnike ovog grada ba kao to letnje oluje podele ljude bilo kog grada na svetu: na pesimiste i optimiste. A ta podela (kako je to Bruno objasnio Martinu) postoji a priori, nezavisno od oluja, nezavisno od elementarnih ili politikih nedaa. Ona, meutim, izbija na videlo u tim prilikama poput latentne slike na ploi za razvijanje filma. Pa (takoe mu je kazao), iako ovo vai za bilo koji kraj na svetu gde ive ljudska bia, postotak pesimista je u Argentini, a naroito u Buenos Ajresu, mnogo vei, zato to je i tango tuniji nego tarantela, polka ili bilo koji drugi ples iz bilo kog kraja sveta. Elem, te je noi kia lila kao iz kabla, prisiljavajui pesimiste da uzmaknu. Ali, to je uvek samo trenutno povlaenje, jer se taj tabor nikada potpuno ne povlai i nikada ne priznaje svoj konani poraz, poto uvek moe da kae (a i kazuje) videemo da li e stvarno da osvei. Meutim, to je kia due padala, juni vetar je duvao sve jae, donosei suvu i otru hladnou Patagonije, navodei pesimiste, koji se nikada ne predaju, na proricanje gripova i nazeba, ako ne i upala plua, jer u ovom prokletom gradu ovek, kada ujutru polazi na posao, ne zna da li treba da obue kaput (uprkos toploti) ili lagano odelo (uprkos hladnoi). Stoga, smatraju oni, onim jadnicima koji stanuju u predgraima, na sat vonje vozom ili podzemnom eleznicom od svojih kancelarija, stalno preti opasnost od iznenadne hladnoe ili od vlane, nepodnoljive vruine. A tu misao je Bruno saeo rekavi da u Buenos Ajresu ne postoji klima nego dva vetra: severac i jugo. Iz kafea na uglu ulica Admirala Brauna i Pedra de Mendose Martin je posmatrao kako kia spira brodske palube osvetljavane munjama. A kada je, negde posle ponoi, naposletku mogao da izie, morao je da treim korakom ode do svoje sobe kako se ne bi smrzao. VII Minulo je mnogo dana a od Alehandre nije bilo ni traga ni glasa. A onda je jednog dana odluio da joj telefonira. Pristalaje da se nakratko vide u kafeu na uglu ulica Esmeralda i arkas. Taj susret ga je bacio u jo vee oajanje: Alehandra mu je samo pripovedala (s kojim ciljem?) o gadostima onih ena iz butika. Onda su ponovo proticali dani i Martin se ponovo osmelio da je pozove telefonom. Vanda mu je odgovorila da Alehandra trenutno nije tu, ali da e joj svakako preneti poruku. Ipak, ona se nije javila. Nekoliko puta bio je u iskuenju da ode do butika. Ali se na vreme obuzdavao, jer je znao da bi, ukoliko to uini, tim odlaskom opteretio Alehandru jo vie i, samim tim, udaljio je jo vie od sebe; kao to brodolomnik, na amcu, oajno edan, mora da odoli iskuenju da pije slanu vodu, jer zna da bi mu to samo povealo e. Ne, naravno, nee je zvati. Moda je on suvie sputao njenu slobodu, preterano je opteretio svojim prisustvom; jer on se bacio, takorei obruio na Alehandru, muen svojom usamljenou. A moda bi meu njima sve moglo da bude kao to je bilo, ukoliko bi joj pruio slobodu za kojom udi. Ipak, jedno dublje uverenje, mada neizreeno, navodilo ga je na pomisao da se ovekovo vreme nikada ne vraa unazad, da nikada nita vie ne moe da bude kao to je nekada bilo i da, kada se oseanja pogoraju ili izmene, nema tog uda koje ih moe vratiti u preanje stanje: kao to se i zastava isprlja i izlie (uo je od Bruna). Ali je njegova nada odolevala. Jer, kako je mislio Bruno, nada postoji ak i kada je borba osuena na poraz, poto se nada raa ba u nesrei i usled nesree. Zar e neko moi da joj kasnije prui ono to joj je on pruao? Njegovu nenost, njegovo razumevanje, njegovu bezgraninu ljubav? Ali bi re kasnije odmah pojaavala njegovu tugu, navodei ga da zamilja jednu budunost u kojoj ona vie nee iveti pored njega, neku budunost u kojoj e joj neko drugi (drugi!) govoriti rei sline onima koje joj je on govorio, a koje je ona sluala sa arom u oima, u onim trenucima koji su mu ve izgledali neverovatni; oima i trenucima za koje je on smatrao da e veno biti njegovi, da e zauvek ostati apsolutno i dirljivo savreni kao lepota nekog kipa. I ona i taj Drugi, iji lik nije mogao da zamisli, prolazie zajedno istim ulicama i mestima kojima je ona ve prolazila s Martinom. Tada on vie nee postojati za Alehandru ili e znaiti tek seanje to se gubi i izaziva tugu ili nenost, a moda i oseanje dosade ili neraspoloenja. Potom se trudio da je zamisli u trenucima strasti dok izgovara tajne rei koje se izgovaraju u tim trenucima, kada svi, pa prema tome i Martin, naroito Martin, bivaju uasno iskljueni iz sobe u kojoj su njihova naga tela i njihovi uzdisaji. Tada bi Martin trao do telefona, govorei sebi da je uostalom dovoljno da okrene est brojeva pa da uje njen glas. Meutim, pre nego to bi zavrio sa okretanjem, spustio bi slualicu, jer je ve imao dovoljno iskustva da shvati kako je moguno biti pored druge osobe, sluati je i dodirivati, a da ipak izmeu njih dvoje postoje neprelazni bedemi; kao to, nakon smrti, nae due mogu da budu blizu onih koje smo voleli, a ipak muno odvojene od njih nevidljivim ali nesavladivim bedemom koji zauvek spreava mrtve da opte sa svetom ivih. Prolo je, dakle, mnogo dana. Naposletku je ipak otiao u butik, mada je znao da time nita nee postii nego da e samo razjariti onu zver skrivenu u Alehandri, onu zver koja je mrzela svako uplitanje. Dok je sebi govorio ne, neu ii, ve se bio zaputio ka ulici Serito; ak i kada je ve stigao do kapije, jo je u sebi ponavljao s tvrdoglavom ali uzaludnom odlunou apsolutno ne treba da je vidim. Ba tog asa iz butika je izlazlla neka nakindurena i nafrakana ena, buljavib i zlobnih oiju. Nikada mu Alehandra nijje izgledala toliko daleka kao kada bi se nala u krugu tih ena: supruga ili ljubavnica raznoraznih direktora, znamenitih lekara ili menadera. A tek razgovori! priala je Alehandra. Razgovori kakvi samo mogu da se uju u modnim salonima ili kod enskih frizera. Meu farbama za kosu, ispod marsovskih aparata, sa kosama svih boja iz kojih se cedi teno ubre; iz njihovih usta nalik ubritu, nalik odurnim rupagama na napomaenim licima, uju se uvek iste rei i ogovaranja; te ene daju savete, otkrivaju sopstvene loe strane i ozlojeenost, priaju ta se sme a ta se ne sme raditi s nekim dasom. A sve je to zainjeno bolestima, novcem, nakitom, krpicama, fibromima, koktelima, rukovima, pobaajima, direktorskim mestima, unapreenjima, deonicama, potencijom ili impotencijom ljubavnika, razvodima, neverstvima, sekretaricama i rogovima. Martin ju je sluao zaudeno, a ona bi onda prsnula u smeh, odvratan ba kao i opisani prizor. Ali, pitao je Martin zamuckujui, kako moe da sve to podnese? Kako moe da radi u takvoj sredini? Na ta naivna pitanja ona je odgovarala jednom od svojih ironinih grimasa, jer, upamti ovo to u ti rei, sve ene na kraju krajeva imaju telo i uterus. To ne treba zaboraviti i te karikature treba posmatrati kao to na srednjovekovnim gravirama lepe gospe posmatraju neku lobanju. Za divno udo, te spodobe su u neku ruku prilino potene i dosledne, jer je podlost u njima suvie vidljiva da bi ikoga mogle da zavaraju. Ne, Martinu nije bilo jasno. Bio je uveren da Alehandra skriva od njega ta zapravo misli. Tada je otvorio vrata i kroio u butik. Alehandra ga je iznenaeno pogledala, pozdravila ga je, ponudila ga da sedne i nastavila posao. U tom asu u salon je uao veoma udan ovek. Mes dames... rekao je, klanjajui se s izvetaenom uglaenou. Poljubio je Vandinu a potom Alehandrinu ruku i dodao: Kao to je govorila Popeskova u Lhabit vert: Je me prostitu vos pieds. 15
Zatim se okrenuo prema Martinu i osmotrio ga kao da je on neki neobian komad nametaja spreman za prodaju. Smejui se, Alehandra ga sa odstojanja predstavi. Vi me, mladi prijatelju, gledate s uenjem i potpuno ste u pravu ree on neusiljeno. Objasniu vam. Ja sam zbir neoekivanih elemenata. Tako, na primer, kada utim, oni koji me ne poznaju misle da imam glas aljapina. U stvari, glas mi je piskav. Kada sedim, pretpostavljaju da sam onizak, jer mi je trup kratak, a posle uvide da sam gorostas. Gledano spreda, mrav sam. Ali iskosa, ispada da sam korpulentan. Dok je to govorio, praktino je dokazivao svaku od svojih tvrnji i Martin je zapanjeno uvidao da su potpuno tane. Pripadam tipu Gillete, po uvenoj klasifikaciji profesora Mongoa. Lice mi je uiljeno, nos dugaak i iljat, a imam i povelik stomak, iljat kao u idola sa Uskrnjih ostrva. Kao da sam rastao izmeu dve daske. Shvatate li?
15 Zelena odeda: Padam ponizno pred vae noge. Prim. prev. Martin primeti da se obe ene smeju; smejale su se sve dok je taj takozvani Kike bio u butiku, a taj smeh je poput muzike u filmu bivao povremeno priguen da ne bi ometao njegova domiljanja, a opet ponekad gromoglasan, jer to njemu nije smetalo. Martin je bolno gledao Alehandru. Kako je mrzeo to njeno lice, to butik-lice, koje kao da je poprimala da bi uestvovala u tom tatom svetu, ali koje je jo imala kada se nalazila nasamo s njim, da bi ono zatim polagano iezavalo, dok se iza njegovih odvratnih obrisa postepeno pomaljalo jedno od onih lica koje je pripadalo njemu i koje je on iekivao, kao to usred odvratne rulje ekamo nekog eljenog i dragog putnika. Jer, kako je govorio Bruno, lice znai maska i svako od nas ima mnotvo maski: masku oca, profesora, ljubavnika. Ali, koja od njih je prava? Postoji li uopte maska koja je istinska? Na mahove je mislio da ova Alehandra koju sada gleda, dok se smeje Kikeovim dosetkama, nije niti moe da bude ista ona koju on poznaje, a pogotovo ne moe da bude ona najzagonetnija, ona divna i strana Alehandra koju on voli. Ali, to su sedmice vie prolazile, kasnije je sve vie bio sklon miljenju, kao i Bruno, da su sve maske istinite, te da je i ono butik-lice nepatvoreno i da na svoj nain izraava neku vrstu stvarnosti Alehandrine due, stvarnosti koja je (i ko zna koliko jo drugih!) njemu strana, koja mu ne pripada niti e mu ikada pripadati. A onda, kada bi ona stigla, s jo primetnim tragovima drugih likova, kao da nije imala vremena (ili elje) da ih izmeni, Martin bi u nekom gru njenih usana, u kretnji ruke, u sjaju njenih oiju otkrivao tragove neobinog ivota: kao neko ko je izvesno vreme proveo na smetlitu pa u naem prisustvu jo pomalo vonja na raniji smrad. O tome je mislio kada je zauo Vandu (koja je neprekidno grickala bombone) kako kae: Deder, priaj jo neto o onome sinonjem... Na to je Kike spustio knjigu na sto i rekao obazrivo, mirno i bespogovorno: Obina kaka, ma chre. Obe ene se slatko nasmejae. A kada se povratila od smeha, Vanda upita: Koliko zarauje u novinama? Pet hiljada sedam stotina dvadeset tri pesosa i pedeset sedam sentavosa, pride trinaesta plata na kraju godine i baki od efa kada mu kupim cigarete ili mu izglancam cipele. uj, Kike: bolje batali novine, a mi emo ti plaati hiljadu pesosa vie. Samo da nas zasmejava. Sorry, 16 To mi ne dozvoljava profesionalna etika. Pomisli da bi, ako bih ja otiao, pozorine hronike pisao Roberto J. Martorel. A to bi, keri moja, bila nacionalna katastrofa. Znam, znam, Kike. Priaj kako je bilo sino navaljivala je Vanda. Kao to rekoh: obina kaka. Dozlaboga prostako. U redu, krele, ali ispriaj nam pojedinosti. Posebno o Kristini. Ah,femme! Vanda, ti si savrena predstavnica i olienje ene kako ju je shvatao Oto Vajninger. Bomboni, prostitucija, ogovaranje. Oboavam te. Vajninger? na to e Vanda. A ko je to, ta je to? To, ba to rekao je Kike. Oboavam te. Hajde, budi dobar, priaj nam o Kristini. Jadnica, krila je ruke kao Franeska Bertini u jednom od onih starih filmova to ih klincima prikazuju po kino- klubovima. Ali onaj to je glumio pisca bio je glavom slubenik Ministarstva trgovine. Ma nemoj! Poznaje ga?
16 ao mi je. Prim. prev. Ne, ali sam ubeden da je tako. Premoren slubenik, jadnik. Oigledno, bio je zaokupljen nekim problemom s radnog mesta, povodom penzije ili neega slinog tome. Omanji debeljko to je upravo ostavio spise pour jouer l ecrivain. 17 Ne mogu da vam opiem koliko me tronula njegova izlapelost. Uto neka ena ue u salon. Martin, koji kao da se nalazio u nekom grotesknom snu, oseti kako mu je predstavljaju. Kada je shvatio da je to lino Kristina o kojoj je Kike maloas govorio i kada je video kako ju je ovaj doekao, pocrveneo je. Kike se poklonio pred njom i rekao joj: Lepoto. Opipavi tkaninu njene haljine, dodao je: Kakva divota. Ljubiasto ti odlino pristaje uz frizuru. Kristina se smekala srameljivo i plaljivo: nikada nije znala da li da mu veruje ili ne. Nije se usuivala da ga upita za miljenje o komadu, ali je Kike pohitao da joj ga saopti: arobno, Kristina! Kakav napor, sirotani moji! Uz svu onu buku iz susedstva... ta li je u onoj prostoriji do vae? Plesna dvorana odgovori nepoverljivo Kristina. Pa da, jasna stvar... Kakav uas! U najdramatinijem trenutku, eh, navali s mambom . A da nesrea bude vea, izgleda da su imali i bas-tubu. Prostakluk. Martin primeti kako Alehandra odjuri u drugu prostoriju. Vanda je nastavila da radi, leima okrenuta Kikeu i Kristini, dok joj se telo trzalo u tihom drhtanju. Kikea nije nita moglo da omete i on nastavi: Tube bi trebalo zabraniti, zar ne misli, Kristina? Kakav prostaki instrument! Naravno, vi ste jadnici morali da se derete iz petnih ila da bi vas uli. Dozlaboga teko,
17 Da bi glumio pisca. Prim. prev. zar ne? Naroito za onog koji je glumio poznatog pisca? Kako se zvae? Tonaci? Toneli. Da, Toneli. Jadnik! Tako malo physique du role, zar ne? A na nesreu morao je sve vreme da se nadmee s tubom. Kakav napor! Vanda, publika ne shvata ta to znai. Osim toga, Kristina, mislim da su dobro postupili to su odabrali takvog oveka koji ne lii na pisca, kojji pre lii na inovnika pred penzionisanje. Eto, tako su jednom u Telonu postavili ONilovo Ue, a mornar je izgledao ba kao mornar. E, i to mi je tos: tako svako moe da predstavi mornara. Mada je, u trenutku kada je progovorio, bolje rei kada je poeo da mrmlja (jer se nita nije razumelo), taj tip ispao avolski lo uprkos tome to je izgledao kao mornar: mogao je da bude istaulica, graevinski radnik, konobar. Ali, mornar? Never! 18 Dovraga, zbog ega su, Kristina, sve nezavisne pozorine trupe navalile na ONila? Kakva nesrea za tog jadnog oveka! Uvek ga je pratila nesrea: prvo otac i Edipov kompleks. Posle, ovde, u Buenos Ajresu, kada je morao da tegli dakove u luci. A sada sva ova nezavisna i amaterska pozorita irom sveta. Rairio je ruke kao da eli da obuhvati celu zemaljsku kuglu i sa izrazom iskrene tuge na licu, dodao: Na hiljade, ta kaem, milioni nezavisnih trupa igraju istovremeno Ue, Crnina pristaje Elektri, Cara Donsa, udnju pod brestovima... Jadniak! Pa da ne poeli da utone u pie i da vie nikome ne izie na oi! Naravno, Kristina, to sa vama je neto drugo. Jer vi ste, u stvari, ve neto kao profesionalno pozorite, jer zaraujete kao da ste profesionalci. A to je i bolje: zamisli, molim te, da ti siroti ljudi danju rade kao istai klozeta ili blagajnici a da zatim nou igraju kralja Lira... Zamisli! A tekkoliko zloini
18 Nikada. - Prim. prev. zamaraju... Naravno, uvek ostaje mogunost da se postave mirnija dela, bez zloina i bez rodoskvrnua. Ili, u najgorem sluaju, sa jednim do dva zloina. Ali ne: amatere zanimaju dela u kojima ima zloina napretek, pravih pokolja, kao kod ekspira. A da ne govorim o dodatnim poslovima kao to su ienje sale, nametanje kulisa, bojenje zidova, prodaja ulaznica, posao razvodnika, ienje nunika. Za podizanje opteg morala. Neka vrsta falansterije. Po strogom rasporedu, svi moraju da peru klozete. I tako, dok jednog dana gospodin Saneta reira Hamleta, Nora Rolan, ne 19 Fani Rabinovi, pere i muki i enski klozet. Sledeeg dana, pomenuti Saneta pere oba klozeta, a Nora Rolan reira udnju pod brestovima. Na stranu to to su tokom dve i po godine svi kao ludi obavljali zidarske, stolarske, molerske, elektriarske poslove, podiui lokal. Plemenite aktivnosti zbog kojih su bili fotografisani i intervjuisani od strane mnogih novinara, aktivnosti koje doputaju upotrebu rei kao ar, zanos, plemenite tenje, narodsko pozorite, prave vrednosti i vokacija. Naravno, deava se da ta falansterija i propadne. Diktatura uvek vreba iza demagogije. Dogodi se tako da gospoda Mastronikola ili Ernan Sol ili Verdievski ili Mongo Aurelio, nakon to su dva-tri puta oribali oba klozeta, izmisle doktrinu po kojoj je gospoica Kaka Pastafrola, u pozorinim krugovima poznata po svom nom de guerre 20 Elizabeta Lin, previe umiljena, da je u svojim malograansko- kontrarevolucionarnim, trulim i dekadentnim usmerenjima potpuno iskvarena, te da je, u interesu njenog moralnog i scenskog formiranja, potrebno da riba nunike cele pedeset este, koja je na nesreu i prestupna godina. Sve to komplikovano aferama Ester Avramovi koja je pristupila
19 Roena. - Prim. prev. 20 Nadimak - Prim. prev. nezavisnom pozoritu da bi se, tono kau, iroko razmahnula, a koja je, prema prianju direktora, taj uzvieni kutak iste umetnosti pretvorila u javnu kuu, to opet... A tek ljubomora Meneke Apiafuoko, alijas Dijana Ferer, kojoj ni ne pada na pamet da napusti pomenutog Mastronikolu. I nagomilani gnev mladog karakternog glumca Ramsesa Kuaronija, koga su stavili na blagajnu iz iste zavisti otkako je propala rotirajua demokratija. Sve u svemu, divan burdelj. Stoga je, Kristina, najbolje prei u profesionalce, kao to ste vi uinili. Mada onaj stari, radi li on danju u nekom ministarstvu? Koji stari? Tonaci. Toneli. Toneli nije star. Tek mu je etrdeseta. Tiens! 21 A ja bih se zakleo da mu je etrdeset i kusur. Eto ta znai slabo osvetljenje! Ali danju negde radi, zar ne? ini mi se da sam ga video u kafeu preko puta Ministarstva trgovine. Ne, on dri radnju s knjigama i kolskim priborom. Vandina ramena su se tresla kao da ima malariju. Ah, pa to je divno! Sada mi je jasno zato su mu dodelili ulogu pisca. Pa da. Mada mi on pre lii na dravnog inovnika, ali bie da sam sino bio premoren, a i ta Elektrodistribucija, osvetljenje je tako loe da vi ni najmanje niste krivi, naravno. Dobro, sreom da ima neku radnjicu. Tako barem ne mora dla porani na posao. Jer mora da mu grlo strada, jadniku. Uz taj prokleti mambo i tubu. U redu, moram da idem, ve uasno kasnim. Kristina, sve moje estitke. Zbogom, zbogom, zbogom! Poljubio je Vandu u obraz i uzeo bombon iz kutije.
21 Gle! - Prim. prev. ao, Vanda. I pazi na liniju. Zbogom, Kristina, i jo jednom estitam... Taj ensemble 22 ti stoji prekrasno. Pruio je ruku Martinu, koji je sedeo kao skamenjen, a zatim je, iznad paravana koji je delio salon od zadnjeg dela, doviknuo u pravcu u kome se nalazila Alehandra: Mes hommages 23 najdraa.
22 enski kostim. -Prim. prev. 23 Moje potovanje! -Prim. prev. VIII Martin je kao skamenjen sedeo na visokoj stolici i oekivao da mu Alehandra uputi bilo kakav znak. im je Kike otiao, Alehandra ga je rukom pozvala da poe za njom u drugu prostoriju u kojoj je crtala. Vidi objasnila mu je, kao da opravdava svoje nejavljanje. Imam uasno mnogo posla. Martin je pratio Alehandrine poteze po beloj hartiji, pri tom otvarajui i zatvarajui beli perorez. Ona je utke crtala, a vreme kao da je prolazilo kroz betonske blokove. Pa dobro rekao je Martin, skupivi svu snagu ja odoh. Alehandra mu prie i steui mu miicu ree da e se uskoro videti. Martin pognu glavu. Kaem da emo se uskoro videti ponovi ljutito. Martin podie glavu. Alehandra, ti dobro zna da ne elim da se meam u tvoj ivot, da je tvoja samostalnost... Nije dovrio reenicu, ali zatim dodade: Ne, hou da kaem... barem... eleo bih da te vidim bez urbe... Da, naravno sloi se ona, kao da premilja. Martin ivnu. Pokuaemo da nam bude kao ranije, sea li se? Alehandra ga pogleda sa izrazom setne neverice u pogledu. ta, zar misli da nije moguno? Jeste, Martine, jeste ree ona, obarajui pogled i poe da pravi olovkom neke crtee. Da, proveemo lep dan... videe ve... Ohrabren, Martin primeti: Uzrok mnogih naih nesporazuma u poslednje vreme su tvoji poslovi, urba i sastanci... Alehandrino lice stade da se menja. Biu veoma zauzeta do kraja meseca. Ve sam ti objasnila. Martin se upinjao da joj nita ne prebaci, jer je znao da bi bilo kakav prekor imao neeljeno dejstvo. Meutim, rei su tihom ali neukrotivom snagom izvirale iz dubina njegove due. Boli me kada vidim kako stalno gleda na sat. Ona je podigla pogled nabravi elo i odmerila ga. Martin sa uasavanjem pomisli nijednu re prekora vie, ali dodade: Kao ono u utorak, kada sam mislio da emo zajedno provesti poslepodne. Alehandrino lice je najednom ogrubelo i Martin ustuknu kao pred ponorom. U pravu si, Martine sloi se ona. Tada se Martin usudi da napomene: Zato vie volim da ti sama kae kada emo moi da se vidimo. Alehandra je neto preraunavala, a onda ree: U petak. Mislim da u do petka posvravati ono najhitnije. Ponovo se zamislila. Ali moe da se desi da, u poslednjem trenutku, neto iskrsne, da zatreba neto da se prepravi ili da se jo doda, ta ti ga ja znam. Ne bih htela da eka uzalud... Zar ne misli da je bolje da to ostavimo za ponedeljak? Ponedeljak! Jo gotovo itava sedmica. No, ta mu je preostajalo nego da pomirljivo prihvati? Tokom te beskonane sedmice pokuavao je da nade neku utehu u radu, itao je, etao, odlazio u bioskop. Traio je Bruna i mada je goreo od elje da mu pria o njoj, nije bio u stanju ak ni ime da joj izgovori; a poto je Bruno nasluivao ta se deava u njegovoj dui, izbegavao je tu temu i priao o drugim,optim stvarima. Tada bi se Martin usuivao da kae neto to naizgled ima opte znaenje, to pripada apstraktnom i bestelesnom svetu istih ideja, ali to je u stvari bilo tek obezlieno izraavanje njegovih teskoba i nadanja. Kada bi mu Bruno govorio o apsolutu, Martin bi, na primer, pitao da nije i prava ljubav jedan od tih apsoluta. U tom pitanju re ljubav imala je isto toliko veze sa onom koju su upotrebili Kant ili Hegel kao re katastrofa sa stvarnim iskl iznuem voza iz ina ili pak sa zemljotresom, sa ranjenima i postradalima, s njihovim jaucima i njihovom krvlju. Bruno bi odgovarao da se, po njegovom miljenju, vrste ljubavi izmeu dva bia menjaju iz trena u tren, te je tako u jednom asu uzviena, da bi se potom spustila do trivijalnosti, prerastajui potom u neto prijatno i lagodno, da bi se iznenada pretvorila u traginu i razornu mrnju. Jer, dogaa se da se ljubavnici meusobno ne vole, ili da jedno od njih ne voli ono drugo, da ga mrzi ili da ga prezire. Mislio je na rei koje je jednom prilikom izgovorila anet: Lamour cest une personne qui souffre et une autre qui s'enmerde. 24 I seao se, kao posmatra nesrea, onog para to ga je jednog dana video u polutami kafea, u jednom usamljenom uglu, seao se njega iskopnelog, neobrijanog i
24 Ljubav, to je jedna osoba koja pati i druga osoba koja se grdno dosauje. Prim.prev. ispaenog, kako ita i po stoti put proitava neko pismo sigurno njeno prekorevajui je i stavljajui joj besmislenu hartiju kao dokaz ko zna kakve obaveze ili obeanja; i nje koja je, dok se on uporno usredsreivao na neku reenicu iz pisma, gledala na asovnik i zevala. A poto ga je Martin upitao zar izmeu dva bia koja se vole ne bi moralo sve da bude jasno, prozrano i zasnovano na istini, Bruno je rekao da nikada ne smemo rei istinu kada je re o ljudskim biima, jer se time nanosi bol, izazivaju tuga i muke. Dodao je da je on oduvek imao u planu (ali ja sam samo to: ovek od istih planova, rekao je i osmehnuo se stidljivo sarkastino) da napie roman ili pozorini komad o tome: pria o mladiu koji odluuje da uvek i po svaku cenu govori istinu. Naravno, on na svom putu seje uas, razaranje i smrt. Dok na kraju ne uniti i samog sebe, dok ne izazove i sopstvenu smrt. Znai da treba lagati kazao je Martin s gorinom. Kaem da se ne sme uvek rei istina. Tanije, gotovo nikada. Dakle, treba lagati da bi se zaobila istina? Otprilike, tako neto odgovorio je Bruno i pogledao ga ispod oka , strahujui da ga ne povredi. Tako znai, vi ne verujete u istinu. Mislim da je istina dobra u matematici, hemiji ili filozofiji. U ivotu je vanija iluzija, mata, elja i nada. Osim toga, da li mi uopte znamo ta je istina? Ako vam kaem da je ono pare prozora plavo, ja izgovaram jednu istinu. Ali to je delimina istina, pa samim tim i neka vrsta lai. Jer, taj prozor nije sam, on se nalazi na jednoj kui, u jednom gradu, u jednom predelu. Okruen je sivilom onog betonskog zida, plavetnilom neba, izduenim oblacima i sijasetom drugih stvari. Ako ne kaem sve, apsolutno sve, ja laem. A rei sve nije moguno, ak ni u sluaju prozora, jednog obinog dela fizike stvarnosti, obine fizike stvarnosti. Stvarnost je beskonana i beskonano iznijansirana. Ako zaboravim samo jednu nijansu, ve laem. Sada zamislite stvarnost ljudskih bia, sa svim njenim zapletima i zavrzlamama, protivurenostima i promenljivostima. Jer stvarnost se menja iz trena u tren. Ono to smo bili maloas, sada to vie nismo. Da li smo, moda, uvek ista osoba? Oseamo li uvek isto? ovek moe nekoga da voli, a da ipak u jednom trenutku prema njemu oseti prezir ili mrnju. Ako bismo, meutim, u trenutku kada ga ne cerimo, poinili greku i to mu rekli, to predstavlja jednu istinu, ali trenutnu istinu, koja nee biti istina kroz jedan as, sledeeg dana ili u drugim okolnostima. Ipak, stvorenje kome kaemo tu istinu poverovae da je to istina, jedina istina za sva vremena. I pae u oajanje. IX Doao je ponedeljak. Gledajui je kako se pribliava restoranu, Martin pomisli da za nju nije prikladna re ljupka, pa ak ni draesna; za nju bi se pre moglo rei da je bajna, ali povrh svega da izgleda kraljevski. ak i u toj jednostavnoj beloj bluzi, u crnoj suknji i ravnim cipelama. U toj jednostavnosti su se jo vie isticale njene egzotine crte, kao to je i kip uoljiviji na neukraenom trgu. Kao da je sve blistalo tog popodneva. Pa i taj tihi dan, bez daka vetra, jako sunce koje kao da je odlagalo dolazak jeseni (kasnije je pomislio da je jesen ekala u potaji da bi svu svoju tugu izlila u trenutku kada on bude sam), kao da je sve ukazivalo da su im zvezde naklonjene. Spustili su se do Avenije Kostanera. Lokomotiva je teglila nekakve vagone, dizalica je podizala neku mainu, hidroavion je nisko leteo. Progres nacije primeti Alehandra. Seli su na jednu klupu s pogledom na reku. Gotovo itav as sedeli su utke ili barem ne rekavi nita znaajno, zamiljeni, u onoj tiini koja je toliko uznemiravala Martina. Rei su im bile telegrafski kratke i za neupuenu osobu ne bi imale nikakvog smisla: ta ptica uta boja dimnjaka, Montevideo. Ali nisu kovali planove kao ranije i Martin je pazio da ne kae neto to bi moglo da pokvari to popodne prema kojem se odnosio kao prema dragom bolesniku, u ijem prisustvu treba govoriti tiho i koga treba potedeti svake neprijatnosti. Ipak nije mogao da se obuzda Martin to oseanje je u sutini bilo protivreno. Jer, ukoliko je on eleo da sauva sreu tog popodneva, to je bilo upravo zbog sree, zbog onoga to je za njega predstavljalo sreu: a to znai biti s njom a ne pored nje. I vie od toga: biti u njoj, nalaziti se u svakom njenom procepu, u svakoj njenoj eliji, svakom njenom koraku, svakom njenom oseanju, svakoj njenoj misli, pod njenom koom, nad njenim telom i u njemu, pored tog tela za kojim je eznuo i kome se divio, sa njom i u njoj. Hteo je zblienje a ne obinu, tihu i setnu blizinu. Stoga je ouvanje istote tog popodneva utanjem, ne pokuavajui da ue u nju, bilo lako, ali isto tako besmisleno i beskorisno kao nemati uopte nijedno popodne, tako lako i tako bezumno kao ouvanje kristalne istoe neke vode pod uslovom da je niko ne pije pa makar bio mrtav edan. Hajdemo do tebe, Alehandra ree joj Martin. Ona ga pogleda ozbiljno i ubrzo mu ree da bi vie volela da idu u bioskop. Martin izvadi perorez. Nemoj da si takav, Martine. Nije mi dobro, uopte se ne oseam dobro. Blista uzvrati joj Martin, otvarajui seivo peroreza. Kad ti kaem, opet se ne oseam dobro. Sama si kriva prekori je Martin. Ne uva se. Evo sad sam video da jede ono to ne bi smela da jede. Osim toga, naliva se piem. Zautao je i stao da strue klupu. Nemoj da si takav. Poto je on i dalje tvrdoglavo drao pognutu glavu, ona ga uze za podbradak i podie je. Martine, obeali smo jedno drugom da emo provesti mirno poslepodne. Martin neto proguna. Naravno nastavi ona ti sada misli da ukoliko ne provodimo prijatno popodne, to svakako nije tvojom krivicom, zar ne? Bilo je uzalud: Martin nije odgovarao. Alehandra je zautala. Odjednom, Martin u kako mu ree: Dobro. U redu, hajdemo do mene. Ali Martin nita ne progovori. Ona je ve bila ustala i uzimajui ga pod ruku upita: ta tijesad? Nita. Ti to ini kao da se rtvuje. Ne budi lud. Hajdemo. Krenuli su uz ulicu Belgrano, Martin je bio ivnuo i odjednom, gotovo oduevljeno, uzviknu: Hajdemo u bioskop! Ne budali. Ne, neu da propusti ovaj film. Toliko si ga oekivala. Pogledaemo ga drugom prilikom. Zaista ne eli? Da je kojim sluajem pristala, obuzela bi ga najcrnja tuga. Ne, ne elim. Martin oseti kako mu radost preplavljuje duu, kao kada se tope snegovi na planinama i reke nabujaju. Koraao je odluno, drei Alehandru pod ruku. Kada su proli pokretni most, primetie jedan taksi koji se kretao ka reci, ali je bio zauzet. Za svaki sluaj, dadoe mu znak da ih pokupi na povratku, pokazujui mu da idu u grad. Voza im potvrdi da je primio porudbinu. Tog dana im je sve ilo naruku. Naslonili su se na ogradu mosta. U daljini prema jugu, kroz izmaglicu koja je poela da se sputa, ocrtavali su se iani mostovi za prenoenje robe u Boki. Taksi se vratio i oni uoe. Kada su stigli, ona je pripremala kafu, a on je razgledao ploe. Pronaao je jednu koju je Alehandra nedavno kupila. Trying. A kada je razdirui glas Ele Ficderald otpevao: Im trying to forget you, but try as I may; You're still my every thought every day... 25
primetio je kako Alehandra zastaje sa oljicom u ruci, a zatim kazuje: Uh, strahota jedna! Knocking, knocking at your door... 26
Martin je posmatrae utke, oseajui neku tugu zbog senki koje su lebdele iza pojedinih Alehandrinih reenica. A onda su se te misli rasprile kao lie na vetru. Grlili su se bezumno kao dva bia koja ele da se uzajamno proderu seao se i jo jednom se ponovio onaj neobini obred, sve ei, dublji i beznadniji. Poneta telom, sred raspaljenog i izludenog tela, Martinova dua je pokuavala da nae razumevanja u onoj drugoj dui koja je bila s one strane ponora. Ali taj pokuaj optenja, koji e se zavriti gotovo oajnim kricima, bee poeo jo u trenucima koji su prethodili preokretu: ne samo reima koje su jedno drugome kazivali, nego i kroz poglede i kretnje, milovanjima, ak i poudnim dodirivanjem ruku i usana. Martin je pokuavao da se zblii sa Alehandrom, da je oseti i shvati dodirujui njeno lice, milujui joj kosu, ljubei joj ui, vrat, grudi i stomak, kao pas koji traga za skrivenim blagom i njui zagonetnu povrinu, punu nagovetaja, ali onih suvie nejasnih i neprimetnih nagovetaja koji se teko naslute. I kao to pas, osetivi da je blizu onoga za im je tragao, poinje da mahnito rije (ne hajui za spoljanji svet, izbezumljen i pomahnitao, mislima i oseanjima usredsreden na tu, sada ve blisku, jedinstvenu i monu tajnu), tako je i on nasrtao na Alehandrino telo, pokuavao da kroz nju prodre do mranog dna bolne zagonetke: rijui,
25 Pokuavam da te zaboravim, onako kako mogu, ali na tebe jo svakodnevno mislim. -Prim. prev. 26 Kucam, kucam na tvoja vrata. Prim. prev. grizui, pomamno prodirui i pokuavajui da uhvati te slabe i sve blie zvukove tajanstvene i skrivene due tog stvorenja, tako svirepo bliskog i tako neuteno dalekog. Dok je Martin rio, Alehandra se moda borila na svom pustom ostrvu, dovikujui ifrovane poruke, nerazumljive Martinu, verovatno njoj zaludne, a za oboje beznadene. Zatim su, kao posle borbe koja je na bojitu ostavila mnogo leeva a da niemu nije posluila, oboje zautali. Martin je pokuao da joj vidi izraz lica, ali nije mogao da ga nazre u gotovo potpunoj pomrini sobe. Onda krenue napolje. Treba da telefoniram ree Alehandra. Ula je u jedan kafe i telefonirala. S vrata, Martin ju je nespoko jno gledao. Kome li se to javlja? ta li govori? Izila je potitena i rekla: Hajdemo. Martin je zapazio da je postala odsutna. Kada bi joj o neemu priao , ona bi mu odgovarala: Molim! A! ta! S vremena na vreme bi pogledala na asovnik. ta misli sada da radi? Ona ga pogleda kao da nije razumela pitanje. Martin joj ga ponovi i tada ona odvrati: U osam treba da budem na jednom mestu. Daleko? upita Martin drhtavim glasom. Ne odgovori ona neodreeno. X Tuno je gledao Alehandru kako odlazi. Bee poetak aprila, ali su jesen ve nagovetavali predznaci, kao oni setni odjeci trube mislio je to se uju u pozadini glavne teme neke simfonije, ali koji nas (neodluno, neno, ali sve upornije) ve opominju da se ta tema blii kraju a da e daleki odjeci truba bivati sve jai, sve dok sami ne prerastu u glavnu temu. Poneki suvi list, nebo koje se ve sprema za duge oblane dane maja i juna, nagovetavali su da stie najlepe godinje doba u Buenos Ajresu. Kao da posle nesnosne letnje razmetljivosti nebo i drvee poinju da se povlae u sebe pripremajui se za dugo mirovanje. XI Gotovo nesvesno je otiao do gostionice, ali je u mislima neprekidno bio sa Alehandrom. Uz uzdah olakanja, kao po dolasku u poznatu luku posle neizvesnog putovanja punog opasnosti, uo je kako Tito govori ovoj zemlji vie nema spasa, udarajui rukom po Kritici i zastupajui neto o emu se upravo raspravljalo. Za to vreme Poroto je mumlao: zato to je okruen pravom mafijom dok je iin za ankom brisao nekakvu au i kazivao ma grei to svim tim mangupima ne da nogu, a Tito (besan, zadihan, s neiskorenjivom argentinskom skepsom), nametajui pohabanu kravatu i prsei se, naglaavao to ti veli Umberto J. D'Arkanhelo. A tada je pridolica (Peruci, Pereti?), nagizdan, u kaputiu italijanskog kroja, besprekoran i namirisan, na priuenom panskom jeziku rekao da se on slae s gospodinom DArkanhelom i da, na primer, pada u oi alosno stanje ovdanjih tramvaja, te da je prosto nezamislivo da u ovim godinama dvadesetog veka u gradu kakav je Buenos Ajres jo dre takve nakarade. Na to je Umberto DArkanhelo, koji ga je sve vreme posmatrao s priguenom srdbom, upitao s pretvornom i zajedljivom ljubaznou (privrujui kravatu): Izvinite to pitam, ali ba me zanima: zar tamo, u vaoj otadbini vie nema tramvaja? Onda je mladi Peruci ili Pereti odvratio da ih tamo postepeno povlae iz gradskih centara i da su, uostalom, tamonji tramvaji veoma brzi, moderni, isti i aerodinamini, kao i inae ceo saobraajni sistem. Znaju li oni da je voz na liniji enova-Napulj potukao sve meunarodne rekorde u brzini? A ovde, iskreno da kaem, ovdanji vozovi izazivaju saaljenje, pa ak i smeh, kako je to maloas dobro primetio gospodin DArkanhelo. Stoga, bie da ga je poprilino zaudilo reagovanje tog istog gospodina DArkanhela kada je, lupivi koatom akom po prvoj stranici Kritike, na kojoj je preko osam stubaca pisalo o Fanovoj pobedi na trkama u Remsu, maltene viknuo: A ovaj ovde, je li i on Italijan? Na ovo pitanje je mladi Peruci ili Pereti (iznenaen poput oveka koga bi neko zaustavio na ulici i ljubazno ga zamolio da pripali cigaretu, a potom potegao pitolj s namerom da ga opljaka) stao da odgovara zamuckujui, to je nagnalo Tita da, ceptei od besa, jedva ujnim glasom procedi: Gledajte, majstore, Fano je Argentinac iako je sin Italijana, poput mene ili iina ili gospodina Lambruskinija, koji smo Argentinci i time se diimo, sin onih Italijana koji su ovamo doputovali natiskani u potpalublju brodova i koji su zatim pedeset godina dirinili ne diui glave, pa su ipak zahvalni Americi a njihova deca s ponosom gledaju nebeskoplavo-belu zastavu i nisu poput ovih Italijana to sada dolaze ovamo i povazdan kritikuju ovu zemlju: te ove rupage, te ovi prokleti tramvaji, te ovi vozovi, te ova prljavtina, te ova prokleta buenosajreska klima, te ova vlaga, te u Milanu stvari stoje tako i tako, te ovdanje ene nisu elegantne nego su trapadoze, a ako se niega drugog ne dosete, oni se okome na biftek. E pa, pitam se ja, a pitam i uvaene prisutne, zato se, ako im je toliko loe u ovoj zemlji, ne spakuju i ne odu odavde? Zato se ne vrate u Italiju, ako je tamo raj kao to oni priaju? ta hoe svi ti naelnici, doktori, inenjeri! I besno ustavi sa stolice, namesti kravatu, presavi Kritiku, doviknu Martinu Ajmo kui, mome i izie bez pozdrava. XII Na izlazu iz gostionice Martin se rastao od Tita i krenuo ka parku. Popeo se stepenicama nekadanjeg letnjikovca, jo jednom osetio jak vonj ustajale mokrae to se uvek tu oseao, i seo na klupu naspram kipa, gde je navraao vazda kada bi mu se inilo da njegova ljubav zapada u krizu. Dugo je sedeo zamiljen nad svojom sudbinom. Progonila ga je pomisao da je Alehandra u tom trenutku moda s nekim drugim. Naslonio se na klupu i prepustio se mislima. XIII Sutradan se Martin javio jedinoj osobi koju je mogao da vidi umesto Alehandre: jedinom mostu ka nepoznatoj oblasti, mostu koji bee pristupaan, ali koji je vodio do maglovitog i setnog kraja. Na stranu to to ga je sopstveni stid a i Brunov spreavao da govori o onom jedinom to ga je zanimalo. Dogovorili su se da se nau u kafani La Helvetica. Treba da odem do Oca Rinaldinija. No , ii emo zajedno. Objasnio mu je da je Otac Rinaldini ozbiljno oboleo i da se ba on, Bruno, zauzeo kod Monsinjor Hentilea ne bi !i Ocu Rinaldiniju dozvolili da se vrati u Riohu. Njega su, meutim, biskupi mrzeli i moe se rei da je Rinaldini inio sve mogue ne bi li izdejstvovao dozvolu da ode. Jednog dana, kada bude umro, o njemu e se ninogo priati. Kao i u sluaju Gali Maininija. Jer u ovoj zemlji ozlojeenih ljudi ovek poinje da biva velik tek kada prestane da bude ozlojeen. Zaputie se ulicom Peru. Steui ga za miicu, Bruno mu pokaza oveka koji je koraao ispred njih, pomaui se tapom. Borhes. Kada su mu se pribliili, Bruno mu se javi. Pozdravie se. Tada Martin primeti da su Borhesove ruke majune, gotovo bez kostiju i bez snage. Crte tog oveka su izgledale kao da su najpre bile nacrtane, a zatim delimice izbrisane gumicom. Zamuckivao je. Ovo je prijatelj Alehandre Vidal Olmos. Ma, nemojte mi rei... Alehandrin... pa vrlo dobro. Podizao je obrve i posmatrao Martina odsutnim, svetloplavim, vodnjikavim oima, s apstraktnom i nikome posebno namenjenom srdanou. Bruno ga upita ta sada pie. Pa eto, bogamu... zamucao je, dok mu je na licu titrao osmeh: neka meavina oseanja krivice i obesti, kakav se moe videti u argentinskih seljaka, ironino skroman, meavina prikrivene nadmenosti i prividne skruenosti, svaki put kada bi im neko hvalio konja ili njihovu umenost u tavljenju koe. Bogamu... pa eto... pokuavam da napiem neku stranicu a da to bude ipak neto vie od vebanke... Eh, eh! I tako je zamuckivao uz niz aljivih grimasa na licu. Dok su ili Rinaldinijevoj kui, Bruno je u mislima video Mendesa kako sarkastino govori: Predava za gospoe pripadnice drutvene vrhuke! Ipak, sve je bilo mnogo sloenije od onoga kako je to Mendes zamiljao. Zanimljiv je kvalitet i znaaj koji u ovoj zemlji ima fantastina knjievnost ree Bruno., Pitam se ta je razlog tome. Martin ga stidljivo upita da to nije moda posledica neprijatne argentinske stvarnosti, neka vrsta izbavljenja iz nje. Nije. Neprijatna je i amerika stvarnost. Mora da postoji i drugo objanjenje. A to se tie onoga to Mendes misli o Borhesu... Nasmeio se. Vele da ima malo argentinskog u sebi primeti Martin. A ta bi drugo mogao da ima u sebi? On vam je tipian nacionalni proizvod. Nacionalno je ak i njegovo evropejstvo. Evropljanin nije evropeista: on je naprosto Evropljanin. Mislite li da je on velik pisac? Bruno se zamisli. Ne znam. Ali sam uveren da je njegova proza najistaknutija od svih koje se danas piu na panskom jeziku. Meutim, njegov stil je previe doteran da bi bio veliki pisac. Moete li da zamislite Tolstoja kako pokuava da zadivi itaoca nekim prilogom u asu kada je posredi ivot ili smrt neke od njegovih glavnih linosti? Ipak, nije u njemu sve kitnjasto, vizantijsko; daleko od toga. U njegovim najboljim stvarima ima neto vrlo argentinsko: neka seta, neka metafizika tuga... utke su proli deo puta. U stvari, mnogo se gluposti izgovori o onome to bi trebalo da je argentinska knjievnost. Vano je da bude duboka. Sve ostalo dolazi samo od sebe. Meutim, ukoliko nije duboka, uzaman je da na scenu uvodi gaue ili kojekakve prikane. Najreprezentativniji pisac elizabetanske Engleske bio je ekspir. Ipak, pozornica mnogih njegovih dela nije bila Engleska. Zatim dodade: ...A najsmenije od svega je to Mendes odbacuje evropski uticaj na nae pisce. A na emu to zasniva? E, to vam je najzabavnije: na filozofskoj doktrini koju su razradili Jevrejin Marks, Nemac Engels i Grk Heraklit. Ako bismo bili dosledni njihovim sudovima, tada bi trebalo pisati na jeziku guerandi o lovu na nojeve. Sve ostalo bi bila pozajmica i antinacionalno. Naa kultura potie iz Evrope i kako onda moemo to da izbegnemo! I zato da to izbegavamo? Ne seam se ko je bio taj to je rekao da ne ita da ne bi izgubio originalnost. Shvatate li? Ako je neko roen da ini ili kazuje neto originalno, on bez sumnje nita nee izgubiti itajui knjige. Ako nije roen za to, itanjem knjiga nita nee izgubiti... Osim toga, ovo ovde je neto novo, mi Latinoamerikanci ivimo na drugaijem kontinentu, sve se odvija u drukijem smeru. Pa i Fokner je itao Dojsa i Hakslija, Dostojevskog i Prusta. ta bi hteli? Originalnost potpunu i bezuslovnu? Ona ne postoji. Ni u umetnosti, a ni u emu drugom. Sve je samo nadgradnja. istote nema ni u emu to je ljudsko. I grki bogovi su bili hibridni i inficirani (da tako kaem) istonjakim i egipatskim religijama. U Vodenici na Flosi ima jedan odlomak u kome neka ena proba eir pred ogledalom: to je Prust. Hou da kaem, zametak Prusta. Sve ostalo je proces razvitka. Genijalan, kancerozan ak, ali ipak proces razvitka. Isto je i sa jednom Melvilovom pripovetkom, mislim da se zove Bertleby ili Bartleby, ili neto slino. Dok sam je itao, na mene je ostavila dubok utisak kafkijanska atmosfera te pripovetke. I to je tako u svemu. Eto, na primer, mi smo Argentinci ak i kada se odriemo zemlje, kao to to esto Borhes ini. A naroito kada je se odriemo s istinskim gnevom, kao to to Unamuno ini sa panijom; kao oni zagrieni ateisti koji podmeu bombe u crkvi, to je opet jedan vid verovanja u Boga, Pravi ateisti su ravnoduni, cinici. A kada je u pitanju otadbina, ono to bismo mogli da nazovemo ateistima u odnosu na otadbinu, to su kosmopoliti, pojedinci kojima je svejedno da li ive ovde ili u Parizu ili pak u Londonu oni ive u jednoj zemlji kao u nekom hotelu. Ipak, budimo pravini: Borhes nije od tih. Mislim da on na izvestan nain boluje za otadbinom, mada, naravno, nema senzibilitet ili irokogrudost da bi bolovao za svojom zemljom kao to moe da boluje seoski nadniar ili radnik u hladnjai. To otkriva njegov nedostatak veliine, njegovu nesposobnost da shvati i oseti sveukupnost otadbine, ukljuujui i njenu prljavu sloenost. Dok itamo Dikensa, Foknera ili Tolstoja, mi oseamo to potpuno poimanje ljudske due. A ta mislite o Giraldesu? U kom smislu? Pa, u smislu evropeizma. Aha, to. U neku ruku, pojedini delovi romana Don Segundo Sombra mogu da izgledaju kao da ih je napisao neki Francuz koji je proveo izvesno vreme u pampi. Ipak, pogledajte, Martine, obratite panju na to da sam rekao u neku ruku, pojedini delovi...A to znai da taj roman nije mogao da napie neki Francuz. Mislim da je on u sri argentinski, mada su Linovi gaui verniji od Giraldesovih. Don Segundo je mitoloki seljak, ali i takav je nita manje nego mit. injenica da se usadio u duu naeg naroda dokazuje da je on autentian mit. Na stranu to je Giraldes Argentinac po svojoj metafizikoj usmerenosti. To je karakteristino: bilo da je re o Ernandesu, Kirogi ili Robertu Arltu. Robertu Arltu? Bez ikakve sumnje. Mnoge budale misle da je on znaajan zbog svoje slikovitosti. Nije, Martine, gotovo sve to je kod njega slikovito predstavlja manu. Uprkos tome, on je velik. Velik i zbog strahovitog metafizikog i religioznog naboja Erdosainovih monologa. Roman Sedmorica ludaka ima sijaset mana. Ne kaem stilskih ili gramatikih greaka, jer to ne bi ni bilo znaajno. Kaem da je pun knjievnosti u navodnicima, pretencioznih ili apokrifnih likova, kao to je Astrolog. No, velik je uprkos svemu tome. Nasmeio se. Ali... sudbina velikih umetnika je prilino tuna: kada im se dive, ljudi to ine mahom zbog njihovih slabosti ili mana. Vrata im je otvorio sam Rinaldini. Bio je to visok ovek, sede kose, orlovskog i strogog profila. U izrazu njegovog lica zapaali su se u isti mah dobrota, ironija, inteligencija, skromnost i ponos. Stan je bio oskudno nameten, prenatrpan knjigama. Kada su oni stigli, pored hartija i pisae maine bili su ostaci hleba i sira. Stidljivo, nastojei da to sakrije od njih, Rinaldini je pokuao da ih ukloni. Mogu samo da vas ponudim aom vina iz Kafajatea. Doneo je bocu. Oe, maloas smo na ulici videli Borhesa kazao je Bruno. Stavljajui ae pred njih, Rinaldini se nasmei. Bruno tada objasni Martinu da je Rinaldini napisao znaajne stvari o Borhesu. Dobro, de, ali od tada je proteklo ve dosta vode ispod mosta primeti Rinaldini. ta, valjda niste promenili miljenje? Ne odgovori on ali bih sada kazao jo neto. Sve manje podnosim njegovo pisanje. Ali, Oe, njegove su vam se pesme mnogo dopadale. U redu, neke jesu, da. Ali ima puno visokoparnosti. Bruno ree da njega uzbuuju one pesme koje govore o detinjstvu, o nekadanjem Buenos Ajresu, o starim dvoritima i prolaznosti. Da priznao je Rinaldini. No, ja teko podnosim one njegove filozofske divertismane, mada bi bolje bilo rei kvazifilozofske. On je ingeniozan pisac, davolski vet. Ili sofisticiran, to bi rekli Englezi. Ipak, Oe, u jednom francuskom listu govori se o Borhesovoj filozofskoj dubini. Rinaldini ih ponudi cigaretama, osmehujui se mefistofelovski. Ma ta kaete... Pripali cigaretu i ree: Gledajte, uzmite bilo koji od tih divertismana. Vavilonsku biblioteku, na primer. Tu se Borhes poigrava s pojmom beskonanog, brkajui ga s pojmom neodreenog. Osnovnu razliku izmeu ta dva pojma moete nai u ma kojoj raspravici u poslednjih dvadeset pet vekova. Naravno, iz apsurdne premise moe da se izvede bilo kakav zakljuak. Ex absurdo sequitur guodlibet. Te tako iz te detinjaste zbrke izvlai neku vrstu opake parabole koja namee zakljuak da je ovaj svet nerazumljiv. Svaki student to zna, a ak i ja bih se usudio da iznesem pretpostavku (to bi rekao Borhes) da ostvarenje svih mogunosti istovremeno nije moguno. Ja mogu da stojim i mogu da sedim, ali ne i da stojim i da sedim istovremeno. A pripovetka o Judi? Jedan irski svetenik rekao mi je jednom prilikom: Borhes je engleski pisac koji odlazi u predgrae da bogohuli. Trebalo bi dodati: u predgraa Buenos Ajresa i filozofije. Teoloko rasudivanje koje izlae gospodin Borhes Serensen, ta vrsta skandinavsko-buenosajreskog kentaura, nema ni trunke pravog rasuivanja. I ja bih, da pripadam apstraktnoj slikarskoj koli, mogao da naslikam kokoku u vidu jednog trougla i nekoliko takica, ali iz toga ne bih mogao da dobijem kokoju supu. E pa sad, da li je kod Borhesa ova igra sraunata ili je prirodna? Mislim: da li je on sofist ili sofistik? To izrugivanje nije doputeno nijednom potenom oveku, pa makar da je u pitanju ista knjievnost. U Borhesovom sluaju i jeste ista knjievnost. On bi to sam rekao. Utoliko gore po njega. Sada je ve bio ljut. To milostivo fantaziranje o Judi otkriva sklonost ka mekutvu i kukaviluku. Uzmie se pred vrhunskim stvarima, pred vrhunskom dobrotom i vrhunskom zlobom. Tako danas laljivac pokuava da spase davola. Nije davo tako crn kakvim ga prikazuju, ma hajte molim vas! Pogledao ih je kao da ih poziva da porazmisle o tome. Stvari stoje obratno. Vrag je crnji nego to ga ti ljudi prikazuju. Nisu oni loi filozofi; po njih je gore to to su loi pisci. Zato to ne opaaju ak ni tu kapitalnu psiholoku stvarnost koju je jo Aristotel video. Ono to je Edgar Po nazvao the imp of perversity. 27 Veliki pisci prolog veka su to ve jasno videli: od Blejka do Dostojevskog. Ali, naravno... Nije dovrio misao. Letimino je pogledao kroz prozor i blago se osmehnuvi, rekao: Elem, Juda slobodno eta Argentinom... Zatitnik ministara finansija, poto je izvukao novac odonud otkuda nikome ne bi palo na pamet. Siroti Juda, meutim, nije ni sanjao o tome da vlada. A sada evo u naoj zemlji samo to nije dobio, ili je ve dobio, mesto u vladi. Ipak, u vladi ili van nje, Juda se na kraju sam obesi. Zatim mu je Bruno ispriao ta je razgovarao sa Monsinjor Hentileom. Rinaldini odmahnu rukom, osmehujui se s pomirljivom i dobrodunom ironijom. Ne sekirajte se, Basane. Biskupi me nee napustiti. A to se tie tog Monsinjora Hentilea koji je, naalost, va roak, bilo bi mu bolje, da umesto to se bavi crkvenim politikantstvom, povremeno proita Jevanelje. Odoe. On ostaje tamo sam, sirot, u pohabanoj mantiji, pomislio je Martin.
27 Zametak perverzije. Prim. prev. XIV Od Alehandre nije bilo ni traga. Martin je traio utehu u poslu i druenju s Brunom. Bili su to dani tunih razmiljanja: ali dani haotine i mrane tuge jo ne behu nastupiLi. Njegovo raspoloenje i dua bili su u skladu sa tom buenosajreskom jeseni koju ne obeleavaju sanio suvo lie, olovno nebo i rominjanje kie nego i oseanje izgubljenosti i mutnog nezadovoljstva. Ljudi su zazirali jedni od drugih, govorili razliitim jezicima, srca im nisu kucala istim ritmom (kao to biva u otadbinskim ratovima ili optim slavljima): dve nacije su postojale u jednoj zemlji, a te nacije su bile smrtni neprijatelji, popreko su se gledale i mrzele jedna drugu. A Martin je oseao usamljenost i pitao se o svemu: o ivotu i smrti, o ljubavi i apsolutnom, o otadbini i o ovekovoj sudbini uopte. No, nijedno od tih razmiljanja nije bilo isto filozofsko nego se neizbeno ticalo seanja na Alehandru, njenih sivozelenih oiju, njenog zlovoljnog i protivrenog izraza na licu. Odjednom bi se priinilo kao da je Alehandra sama otadbina, a ne ona lepa, mada konvencionalna ena koja je na slikama simboliki predstavljala otadbinu. Otadbina je detinjstvo i mati, dom i nenost, a ba to Martin nije imao; mada je Alehandra bila ena, on je delimino oekivao da u njoj nae toplinu i majku. Meutim, ona je bila mrana i uzburkana oblast koju potresaju zemljotresi i pustoe uragani. Sve se uskomealo u njegovoj nespokojnoj i opijenoj dui. Sve se vrtoglavo vrtelo oko Alehandrine pojave, ak i kada je razmiljao o Peronu ili Rosasu, jer se u toj devojci, potomku unitarista a ipak pristalici federalista, u tom protivrenom i ivom zbiru argentinske istorije, pred njegovim oima kanda saimalo sve to je bilo haotino i sporno, izopaeno i raspusno, nejasno i mrano. Tada bi mu se ponovo privideo siroti Lavalje kako jae tihim i neprijateljskim predelima provincije, sluen i utljiv, razmiljajui moda o zagonetki koja se zove narod, ili kako u dugim hladnim noima, zaogrnut nebeskoplavim ponom, zamiljeno posmatra lelujavi plamen logorske vatre. Izgleda da je i Bruno za koga se Martin grevito hvatao i upitno ga gledao bio obuzet sumnjama dok se neprekidno pitao o smislu ivota i o biti-ili-ne-biti tog mranog kutka sveta u kome su iveli i patili on, Martin, Alehandra i milioni drugih stanovnika Buenos Ajresa, koji, reklo bi se, tumaraju gradom kao da se nalaze u nekoj pometnji, a da niko ne zna gde je istina, a da niko vrsto ne veruje ni u ta; oni stariji kao don Pano (mislio je Bruno) koji snuju o prolosti, pustolovi koji zgru blago ne obazirui se ni na koga, dok stariji doseljenici snuju (i oni) neku drugu stvarnost, fantastinu i daleku stvarnost, kao stari DArkanhelo koji zuri u one sada ve nedostine krajeve i apue: Addio patre e matre, Addio sorelli e fratelli. Rei koje je moda izgovorio neki iseljenik-pesnik stojei pored starca, u asu kada se brod udaljavao od obala Reda ili Paole, a kada su oni ljudi, mukarci i ene, zurei u brda onoga to je nekada bila Magna Graecia, vie nego oima tela (slabanim, manjkavim i najzad nesposobnim da vide) gledali oima due, tim oima to jote vide ona brda i one kestenove preko mora i kroz minule godine: nepominim i bezumnim oima, koje ni beda ni ivotne mene, a ni udaljenost niti starost nisu mogli da satru. Oima kojima je stari DArkanhelo (smeno uparaen, s pohabanim zelenim eirom na glavi, kao karikatura, kao komian simbol Vremena i Razoarenja, ludo neustraiv iako pitom) gledao svoju daleku Kalabriju dok je Tito n jega pogledivao podsmeljivo, pijuckao mate i razmiljao do avola, to nemam neto novaca. Dakle (mislio je Martin, gledajui Tita, a ovaj je opet gledao svog oca), ta je Argentina? Na ovo pitanje esto e mu odgovoriti Bruno: kazae mu da Argentina nisu samo Rosas i Lavalje, gauo i pampa nego i (jo kako tragino!) taj stari DArkanhelo sa zelenim eiriem i bludeim pogledom, kao i njegov sin Umberto J. DArkanhelo s meavinom skepse i nenosti, ozlojeenosti i neizmerne irokogrudosti, sklon boleivosti, analitikog uma, s hroninim beznaem, u grozniavom i neprekidnom iekivanju NEEGA. Mi, Argentinci, mi smo pesimisti (govorio je Bruno), jer se u nama nalaze pohranjene silne nade i iluzije. Da bi ovek bio pesimista, prethodno mora da je gajio nade. Mi nismo cinian narod, mada u zemlji ima dosta cinika. Pre e biti da smo napaen narod, a to je neto sasvim suprotno; ciniku je sve ravno do mora i ni za ta ga nije briga. Argentinac brine zbog svega i svaega, esti se, sekira se, negoduje, jedi se. Argentinac je nezadovoljan svim i svaim, ak i samim sobom, srdit je, zlovoljan, straan i naprasit. Da, nostalgija starog D Arkanhela, komentarisao je Bruno kao da govori sebi. ...Elem, ovde kod nas je sve nostalgino, jer mora da je malo zemalja na svetu u kojima se to oseanje tako esto doivljavalo: doiveli su ga prvi Spanci, osvajai, koji su eznuli za dalekim zaviajem; zatim Indiosi, koji su eznuli za izgubljenom slobodom i za sopstvenim smislom postojanja; potom gaui, potisnuti od strane doljaka, izgnani u sopstvenoj zemlji, dok su se seali zlatnog doba svoje divlje nezavisnosti; zatim stari domai patrijarsi, poput don Pana, koji su oseali da se ono divno vreme irokogrudosti i uljudnosti izmetnulo u vreme uskogrudosti i pretvornosti; naposletku, doseljenici, koji su eznuli za starom rodnom grudom, njenim hiljadugodinjim obiajima, legendama i boinim praznicima pokraj ognjita. Pa kako onda ne razumeti starog DArkanhela? Jer, ukoliko se vie pribliavamo smrti, blii smo zemlji, i to ne zemlji uopteno uzev nego onom paretu, onom majunom delu zemlje (koje toliko volimo i za njim eznemo) na kome smo proveli detinjstvo, gde su se odvijale nae igre i arolije, neponovljiva zavodljivost neponovljivog detinjstva. Tada se priseamo nekog drveta, moga lica nekog prijatelja, nekog psa, nekog pranjavog puta na podnevnoj pripeci, cvranja cvrcaka ili ubora nekog potoka. Eto, takvih stvari... Ne velikih nego malih i obinih stvari, ali koje u predsmrtnom asu dobijaju neverovatnu vanost, naroito kada se, u ovoj zemlji doseljenika, ovek na umoru moe da brani jedino seanjem (tako bolno nepotpunim, providnim i maltene nestvarnim) na ono drvo ili onaj potok iz detinjstva, od kojih nas ne dele samo vremenske provalije nego i prostranstvo Atlantskog okeana. Tako moemo da vidimo mnogo staraca nalik D ? Arkanhelu koji jedva izuste po neku re i reklo bi se da neprekidno gledaju u daljinu, a oni u stvari gledaju u sebe, u najvee dubine svog seanja. Jer seanje odoleva vremenu i njegovoj razornoj snazi. Ono je neto kao oblik kakav venost moe da poprimi u neprekidnom toku vremena. Mada se mi (naa svest, oseanja i tegobno iskustvo) s godinama menjamo, a naa koa i bore postaju dokaz i svedoanstvo tog vremenskog hoda, ima neeg u nama, doboko u nama, u onim mranim oblastima, neeg to se noktima i zubima hvata za detinjstvo i prolost, za rasu i zemlju, za tradiciju i snove, to kanda odoleva tom traginom procesu: to je seanje, tajanstveno seanje na nas, na ono to jesmo i na ono to smo bili. A bez seanja (kako li uasno mora da je tada! govorio je u sebi Bruno), ti ljudi to su ga izgubili, kao prilikom neke strahovite i razorne eksplozije u onim dubokim podrujima, ti ljudi su samo slabano, nepostojano i lagano lie koje bezumni i pomamni vihor vremena raznosi na sve strane. XV A onda se jednog popodneva dogodilo neto to ga je zaprepastilo. Dok je ekao autobus na uglu ulica Leandro Alem i Kangaljo, kada se saobraaj zaustavio pred crvenim svetlom, ugledao je Alehandru sa onim ovekom, u jednom sportskom kadilaku. I oni su primetili njega. Alehandra je prebledela. Bordenave ga je pozvao u kola i rekao da e ga povesti, a Alehandra se pomerila ka sredini da mu napravi mesta. Vau prijateljicu sam sreo dok je ekala autobus. Kakve li sluajnosti! Kuda idete? Martin mu odvrati da ide u Boku, u svoju sobu. U redu, onda emo najpre da odvezemo vas. Zbog ega? upitao se Martin kao u bunilu. Re najpre prouzrokovae mnoga muna pitanja. Ne dobaci Alehandra ja u ranije da siem. Evo ovde, na Aveniji Majo. Bordenave ju je pogledao iznenaeno; ili se barem tako uinilo Martinu kada je kasnije razmiljao o tom susretu. Primetio je da je i Bordenaveovo iznenaenje bilo u neku ruku iznenaujue. Kada je Alehandra izila, Martin je upita da li hoe da je otprati, ali ona odgovori da se uri i da je bolje da se vide drugom prilikom. Ipak, pre nego to e otii, zastala je kolebljivo, okrenula se i kazala mu da e ga ekati sutradan u est posle podne u Dokej-klubu. Bordenave je utao i do Boke bio maltene smrknut. Martin je pokuavao da analizira taj neobian susret. Da, moguno je da je taj ovek sluajno sreo Alehandru. Zar nije i njega sluajno sreo? Isto tako, nije neobino to ju je, prepoznavi je na ulici, pozvao u kola, s obzirom na injenicu da je on bio ovek svetskih manira. Na kraju krajeva, sve to nije nimalo udno. udno je, pak, to je Alehandra prihvatila njegov poziv. S druge strane, zato se Bordenave iznenadio kada je ona rekla da e izii na Aveniji Majo? Iz toga bi se dalo zakljuiti da je njihov susret bio dogovoren a ne sluajan, te da je ona odluila da izie ranije da bi Martinu predoila da je u pitanju samo sluajan susret. A ta odluka je toliko iznenadila Bordenavea da nije mogao da sprei onaj pokret koji ga je odao. Martin je osetio kako se neto rui u njegovoj dui, ali se opirao oajanju, pa je s tvrdoglavom otroumnou nastavio da analizira ceo taj dogaaj. Tada je, s izvesnim olakanjem, pomislio da je Bordenaveovo iznenaenje moglo da ima i drugi uzrok: ulazei u auto, ona mu je kazala da ide svojoj kui, u Barakas (emu u prilog govori okolnost da su se vozili ulicom Leandro Alem prema jugu), ali je, na pomisao da bi Martin mogao neto da posumnja ukoliko bi ostala sa Bordenaveom nakon njegovog izlaska u Boki, odluila da izie na Aveniji Majo; a ta iznenadna i udna odluka privukla je Bordenaveovu panju. U redu, ali zbog ega se taj ovek natmurio i sneveselio? Dobro, jer je dakako nameravao da sa Alehandrom flertuje nasamo i njena nagla odluka mu je osujetila nameru. Postojao je, meutim, razlog za sumnju. Zato se Alehandra usprotivila da je Martin otprati? Nee li se kasnije sastati s Bordenaveom, tamo gde su se sigurno uputili? Utena pojedinost: kako je, ako ne sluajno, Alehandra mogla da stupi u vezu sa Bordenaveom? Nije ga poznavala, nije znala gde stanuje, a to se tie Bordenavea, on nije znao ak ni Alehandrino ime. Ipak, neko mutno oseanje nije mu dalo mira. Iznova je analizirao onaj naizgled trivijalan susret koji je sada, u svetlosti novog susreta, dobijao izuzetan znaaj. Mnogo godina posle Alehandrine smrti uverio se u ono to je tada bila tek podmukla klica sumnje: Bordenave je imao neke veze s njenim porivom da ga poalje Molinariju posle sastanka sa Bordenaveom u hotelu Plaza Dogaaji koji su doveli do njenog samoubistva i poslednji razgovor sa Bordenaveom ukazae mu jednog dana kakvu je ulogu taj ovek odigrao u toj tragediji. A kada je posle mnogo godina razgovarao s Brunom, tuno se podsmehnuo injenici da je upravo on, Martin, bio taj koji je Bordenavea izveo na Alehandrin put. Jo jednom e se, ludaki podrobno, seati pojedinosti onog prvog susreta u Plazi, onog trivijalnog razgovora koji bi potpuno nestao u nitavilu beznaajnih zgoda da zavrni dogaaji nisu bacili neoekivanu i jjezivu svetlost na ono to je predstavljalo neku vrstu zaboravljenog rukopisa. Meutim, ovog asa Martin nije mogao da dokui to krajnje znaenje. Iznova je razmiljao o sastanku u Plazi i priseao se da su Alehandrine oi blesnule kada joj je predstavljao Bordenavea, a zatim se ona ukrutila i ostala takva sve dok je trajao razgovor. Mada je moguno (mislio je Bruno) da je i taj detalj samo varljivo seanje, detalj zapaen naknadnom lucidnou koju nam daju ili mislimo da nam je daju kobni dogaaji, kada kaemo sada se seam da sam uo neki sumnjiv um a taj um je u stvari pojedinost koju mata pridodaje istinskim i konkretnim injenicama usadenim u pamenje. To je uobiajeni nain na koji sadanjost utie na prolost i pri tome je menja, obogauje i izobliava slutnjama i predznacima. Martin je pokuao da se priseti ta je Bordenave doslovce kazao u onom razgovoru, ali nita nije bilo znaajno, barem nije za njegov problem. Dakle, Bordenave je kazao da su ti Italijani pogledavi pri tom podrugljivo prema susednom stolu za kojim su sedela dvojica Italijana svi isti: svi su oni inenjeri, advokati, poslovoe. A u stvari su takvi nitkovi da ovek medu njima ne sme da se kree bez puke. Martin se takoe seao da se Alehandra, dotle neraspoloena, sada naprosto smrknula, crtajui neke vrljotine na papirnoj salveti. Prva re im je corruzione 28
(nastavljao je Bordenave svoju priu) i onda se ovek neizbeno seti kako su se onim nesrenicima, upuenim u Afriku da se bore protiv Engleza, njihovi krevi od tenkova raspadali jo u putu. Nisu znali kuda da se denu. Nita im nije ilo od ruke: podmazivali su one koje nije trebalo, a nisu one koje je trebalo, i sve tako... Otuda im se on, kada su se njemu obratili, nasmejao u brk. ta, zar se niste povezali s Bevilakvom ? Da bi ih pecnuo, naglasio je da dodue ima italijansko prezime, ali da, uprkos tome, pije jo neto osim vode. Uz to je dodao: Vi, Italijani, shvatiete vic. Ali, vraga, njima uopte nije bilo vickasto. Male osvete kojima su ljudi skloni, doavola... Hoe ovde da izigravaju svece... sem toga, kao to im je i sam rekao, ako su toliko osetljivi kada je posredi moral, zato se uputaju u igru? Jednako su prljave ruke onoga ko prima mito kao i onoga ko mito nudi. Martin ga je gledao s uenjem. Kada je posle Alehandrine smrti ponovo razmiljao o svakoj sceni kojoj je ona prisustvovala, zakljuio je da se u tom asu Bordenave obraao ba Alehandri, to je Martinu bilo udno, jer nije mogao da shvati kako je to Bordenave nameravao da je osvoji priajui takve stvari. Zatim se raspriao o politiarima: svi su oni korumpirani. Naravno, nije pri tome mislio samo na peroniste: mislio je na sve, govorio o njima uopte, o venicima iz 1936., o aferi Palomar, o muki u Odeljenju za koordinaciju. Sve u svemu, korupcija u nedogled... to se tie industrije, alili su se (Martin pomisli
28 Mito, podmiivanje, korupcija. Prim. prev. na Molinarija), ali nikada nisu zaraivali toliko kao sada, svejedno to truaju o korupciji, o tome kako bez podmiivanja nije moguno uvesti ni iglu ili o tome kako radnici as hoe da rade a as nee. Okreni-obrni, uvek ista pesma. Ali kada, pitao se on, kada je industrija imala tako basnoslovne zarade kao ovih poslednjih godina? Svaka ua ima mainu za pranje rublja i elektrini mikser. A vojna lica? Od pukovnika navie, sem asnih izuzetaka, sem ponekog ludaka koji jo veruje u otadbinu, svi su oni potkupljeni dozvolama za kupovinu stranih automobila i pekulisanje devizama. A radnici? Njima je jedino stalo da dobro ive, da dobiju trinaestu platu na kraju godine, da pobedi River ili Boka, da masno unove naknade zbog otputanja i to mi je nacionalna industrija! da imaju plaeni odmor i slobodan dan na Svetog Perona. Uz osmeh je dodao: Jedino im nedostaje kapitali pa da budu buruji. Zatim, meajui kaiprstom led u viskiju, primeti: Sve sam iardija Lovu na sunce i u ovoj zemlji imae sve. Ako je neko bogat, makar bio bandit, svi e ga obasuti panjom, on e biti gospodin, uvaena linost. To ti je tako i ne vredi se uzrujavati. Sve se do sri iskvarilo i tu pomoi nema. Zemlju su osramotili stranci i ovo vie nije onaj narod koji je doneo slobodu ileu i Peruu. Ovo je danas nacija bogataa, kukavica, napolitanskih kockara, vucibatina, meunarodnih pustolova, kao ovi ovde to su, varalica i fudbalskih navijaa. Tada je Bordenave ustao, pruio ruku Martinu i na rastanku mu rekao da se ne brine, da oni nee biti izbaeni na ulicu. Kada su izili, preli su kolovoz i seli na jednu klupu naspram reke. Seao se svakog Alehandrinog pokreta kada ju je zapitao ta ona misli kakav je tip taj Bordenave: pripalila je cigaretu i on je pri svetlosti ibice primetio kako joj je lice otvrdlo i natuteno. ta ima da mislim, kazala je. Argentinac. Zatim je uutala i bilo je vie nego oigledno da vie nita nee progovoriti. U tom trenutku Martin je video samo da je pojavljivanje Bordenavea pomutilo njeno spokojstvo, kao to gmizavac pomuti kristalno istu vodu. Onda je Alehandra dodala da je boli glava i da bi najradije otila kui da prilegne. Pre nego to e se rastati, pred kapijom u ulici Rio Kvarto, mrzovoljno mu je rekla da e razgovarati s Molinarijem, ali da on ne treba da se previe nada. Kada je pregledao taj stari dokument pohranjen u njegovom seanju, Martinu su se sa gotovo surovom jasnoom ukazale neke rei koje je Alehandra izgovorila, a koje su nakon njene smrti dobile neoekivano znaenje. Da: izmeu onog spokojnog predveerja kada su etali drei se za ruke i besmislenog razgovora s Molinarijem pojavljuje se Bordenave. Neto jezivo je pokuljalo. XVI A onda se naao pred iinovom gostionicom, iako nije doao svesno. Ve s vrata je uo Baragana Jurodivog kako, ispijajui rakiju, po obiaju propoveda, preti, opominje, kune i proroanski izgovara Momci, nastupa vreme krvi i ognja, s uzdignutim kaiprstom desne ruke obraajui se klipanima koji su terali egu s njim, a koji nisu bili kadri da uzmu za ozbiljno ita to nije Peron ili nedeljna utakmica sa ekipom Ferokaril Oeste, dok se Martin priseao kako je Alehandra prebledela kada su se sreli, ili mu se to samo priinilo, jer nije bilo lako razaznati njeno lice u senci; a ta injenica jebila izuzetno znaajna jer je ukazivala na to da susret sa Bordenaveom nije bio sluajan neg;o dogovoren. Meutim, kako i kada, Boe presveti, kako i kada? Vreme osvete, momci i pokreui desnu ruku kao da krupnim slovima ispisuje te rei po vazduhu, Baragan je dodavao tako je sueno, na ta je mladarija pucala u smeh, a Martin razmiljao kako iz injenice da je ona prebledela ipak ne mora da izvue nedvosmislen zakljuak, jer je moglo da znai da se stidela to ju je Martin zatekao u drutvu tog tipa prema kome je ranije ispoljila odbojnost. Osim toga, kako su mogli da se dogovore da se nau kada ona nije znala. gde Bordenave stanuje? ak je i za njegovu bujnu matu nepojmljivo da je ona mogla da potrai u imeniku Bordenaveovu adresu ili broj telefona i da mu se javi. Vreme krvi i ognja, jer oganj ima da proisti ovaj prokleti grad, ovaj novi Vavilon, jer svi smo mi u greh ogreznuli. Dodue, moda su se sreli u kafeu hotela Plaza gde Alehandra oigledno navraa, ili je ranije navraala, o emu svedoi injenica da ga je bez lutanja odvela tamo onog dana, tako da je moda ula u kafe (ali ta e tamo, Boe mili, ta e tamo?) i susrela se s Bordenaveom, moe biti da su zapodenuli razgovor, najverovatnije na njegovu inicijativu, jer je oigledno enskaro i mondenski ovek. Da, smejte se vi koliko hoete, vucibatine jedne, ali ja vam kaem da nas moraju stii oganj i krv i mada su se svi smejali, u emu bi im se i sam Baragan povremeno pridruivao, smejui se na sopstveni raun jer je bio toliko dobar, ali bi se u njegovim oima javljao grozniav sjaj kada bi pogledao Martina, moda proroanski sjaj, svejedno to je dolazio od ubogog, pijanog i tupavog mesnog proroka (ali, mislio je Bruno, ta mi uopte znamo kojim sredstvima sudbina nagovetava svoje namere, a moe biti da, s obzirom na dvosmislenost i izopaenost njenih dela, sudbina alje svoje lukave poruke posredstvom bia koja retko uzimamo ozbiljno, kao to su ludaci i deca?), i kao da govori neki drugi ovek, a ne onaj koji se alio s prisutnim mladiima, dodade ali tebe, mladiu, ne, jer ti treba da sve nas spase, na ta svi zautae i tiina obavi ove neoekivane ludakove rei; i mada su ubrzo zagalamili i zapitkivali ga ej, ti, ludi, reci koji e broj sutra da dobije, Baragan je odmahivao glavom, pijuckao svoju rakiju i odgovarao da, samo se vi smejte, ali ete se uveriti ve u ovo to vam kaem, uveriete se svojim oima, jer ovaj kurvinski grad mora da bude kanjen i da doe Neko, jer svet ovako ne moe dalje i tada je Martin, pod dubokim utiskom, gledajui netremice u Baragana, povezao njegove rei sa onim to je Alehandra govorila o snovima punim predskazanja i o proienju kroz oganj. Oduzeli su nam Hrista. A ta su nam dali zauzvrat? Automobile, avione, elektrine hladnjake? Ali ti, iine, ti, na primer, reci poteno, jesi li sreniji sada kad ima elektrini hladnjak ili si to bio kada je svraao hromi Akunja i donosio ti poluge lea? Pretpostavimo, naravno, u pitanju je samo pretpostavka, da se tebi, Lojakono, sutra prui prilika da ode na Mesec ove rei su izazvale buran smeh ali kad vam kaem, glupanderi, da je to samo pretpostavka, i ta? Da li e zbog toga biti sreniji nego sada? Ma, o kakvoj mi srei trabunja odbrusi Lojakono s gorinom u glasu kada ja nikada u svom jebenom ivotu nisam ni znao ta je srea. Dobro, de , kaem da je samo pretpostavka. Ali te lepo pitam: da li bi bio sreniji da te poalju na Mesec? ta mu ga ja znam odvrati Lojakono. Baragan Jurodivi je ve nastavljao svoju propoved, ne sluajui Lojakonov odgovor, jer je njegovo pitanje bilo isto retoriko: Zato vam ja kaem, momci, da sreu treba traiti u sopstvenim srcima. No, za to je potrebno da Hrist ponovo doe. Zaboravili smo ga, smetnuli s uma njegov nauk, zaboravili da je stradao naom krivicom i za spasenje nae. Mi smo rulja nezahvalnika i nitkova. A ako ponovo dode, moe se dogoditi da ga ne prepoznamo, pa ak i da s njim zbijamo ale. Ko e mu ga znati umea se Dijas moe biti da si ti Hrist glavom, a mi uhvatili pa te zezamo. Svi se nasmejae Dijasovoj upadici, ali je Baragan samo zavrteo glavom uz dobroudan smeh pijanca i, zapliui jezikom, nastavio: Svi smo mi tuni (neki od prisutnih se pobunie, povikae: Ja bogme nisam, Ma nemoj! itd.). Momci, svi smo mi tuni. Nemojmo da se zavaravamo. A zato smo tuni? Zato to nam srce nije zadovoljno, zato to znamo da smo bednici i hulje. Zato to smo nepravedni, zato to smo lopue, zato to nam je dua prepuna mrnje. I samo nekuda bezumno jurimo. Zato? Pitam vas zato? I kuda? Svi se ubismo ne bismo li zaradili neku crkavicu. A zato? emu? Zar neemo svi do jednoga umreti? I ta e nam ivot ako ne verujemo u Boga? Hej, leba ti, prekini obrecnu se Lojakono. A i ti, Jurodivi, i ti mi bee neka cveka. Ti ovde pria li pria o Bogu, o Hristu, a tamo puta enu da rmbai i da te izdrava. Baragan Jurodivi ga pogleda dobroduno. Otpi gutljaj rakije i upita: A ko ti je rekao da ja nisam svinja? Pokazujui na svoju au s rakijom, on alostivo dodade: Ja sam vam, momci, pijandura i avetinja. Zovu me Baragan Jurodivi. Pijanim, dane traim u lutanju i presipanju iz upljeg u prazno, dok gazdarica radi od jutra do sutra. ta u. Takav sam se rodio, takav u i da umrem. Ne poriem da sam gad. Ali, nisam to hteo da vam kaem, momci. Zar se ne kae da deca i ludaci govore istinu? E pa, ja jesam lud i esto, ovoga mi krsta, ne znam ni zato sve to govorim. Svi se nasmejae. Neka, neka, samo se vi smejte. Ali kada vam kaem da mi se jedne noi Hrist javio u snu i rekao mi: Jurodivi, svet treba da bude proien krvlju i ognjem, dogodie se neto uasno, vatra e se s nebesa sruiti na sve ljude i ja ti velim da e sve saei, kamen na kamenu nee ostati. Eto, to mi je Hrist kazao. Mladii su se krivili od smeha, svi osim Lojakona. Samo vi napred, samo nastavite, momci. Smejte se a posle ete mi prebacivati. Ovde samo jedan zna ta govorim. Smeh naglo prestade i poslednje rei odjeknue u tiini. No, ubrzo svi nastavie sa egaenjima, a zatim poee da nagaaju ko e pobediti u nedeljnoj utakmici. A Martin je gledao u Jurodivog, dok su mu iz seanja ponovo navirale one Alehandrine rei o ognju. XVII Alehandra se nije pojavila. Umesto nje dola je Vanda i donela mu poruku od nje: ona nee moi da se nae s njim te nedelje. Ima posla preko glave dodala je Vanda pogledujui svoj upalja koji svira. Posla preko glave ponovio je nesvesno Martin, dok mu je u seanju podmuklo iskrsavao Bordenaveov lik. Vanda je nekoliko puta kljocnula upaljaem. Ona e se tebi javiti. U redu. Nakon to je Vanda otila, grdan teret je pao na njegovu duu i nije mu dao da ustane. Naposletku, nekako je otiao da telefonira Brunu. Javljao mu se stidljivo, ne pominjui mu dla bi eleo da doe, ali bi Bruno na kraju uvek navaljivao da Martin doe do njega. Sedoe u jedan ugao, a Bruno je pokuavao da ga razgali priajui mu o svemu i svaemu. Priao mu je o knjizi koju upravo ita, o vremenu, objasnio mu razliku izmeu astronomskog i ovekovog vremena, a pri tom mislio kako sve to slui Martinu kao puka razbibriga. Nikakvo apstraktno razmiljanje, makar se bavilo ljudskim problemima, ne moe da prui utehu oveku, ne moe da ublai tugu ni muku konkretnog stvorenja od krvi i mesa, stvorenja ije oi grozniavo gledaju (prema emu ili prema kome?), stvorenja koje samo nada odrava u ivotu. Jer, sreom (mislio je), ovek nije sazdan samo od beznaa nego i od vere ili nade, ne samo od smrti nego i od elje za ivotom, ne samo od usamljenosti nego i od trenutaka zajednitva i ljubavi. Ukoliko bi prevladalo beznade, svi bismo se prepustili smrti ili bismo se ubili. a to se ipak ne deava. Po njegovom miljenju, to pokazuje koliko je razum malo vaan, jer nije razumno gajiti nadu u svetu u kome ivimo. Na razum, na um nam neprekidno dokazuju da je ovaj svet uasan. Stoga je razum poguban i vodi skepsi, cinizmu i konano unitenju. Sreom, ovek gotovo nikada nije razumno bie i zbog toga se nada uvek iznova raa na zgaritu i pepelitu. Aba to ponovno raanje neeg besmislenog, u sutini duboko besmislenog i potpuno neosnovanog, dokaz je da ovek nije racionalno bie. Tako se deava da, tek to zemljotresi razore itave oblasti Japana ili ilea, tek to golema poplava unesrei na stotine hiljada Kineza u oblasti Jang-Ce, tek to bespotedan i za veinu njegovih rtava besmislen rat, poput onog Tridesetogodinjeg u kome su ene i decu sakatili, muili, ubijali i napastvovali, a sela spaljivali i sravnjivali sa zemljom, oni preiveli (koji su i sami bili uasnuti i nemoni svedoci tih elementarnih nepogoda ili nesrea koje su izazvali ljudi), ona ista stvorenja koja su u asovima oaja mislila da vie nikada nee poeleti da ive. da vie nikada nee stvarati svoje ivote, ak i kada bi mogli i eleli, ti isti ljudi i te iste ene (a naroito ene, jer je ena suti ivot i majka zemlja, ona koja nikada ne gubi poslednji traak nade), dakle, ta ista lomna ljudska stvorenja ve poinju (poput sumanutih ali odvanih mrava) da iznova grade svoj mali svakodnevni svet. Dodue mali, ali ba zato dirljiviji svet. Svet ne spasavaju ideje, intelekt ni razum nego neto sasvim drugo: one nerazumne ovekove nade, njegovo upinjanje da preivi, njegova elja da die dokle god moe, njegovo malo, tvrdoglavo i smeno svakodnevno junatvo naspram zle kobi. Akoje strepnja iskustvena spoznaja Nit avila, neto kao ontoloki dokaz Nitavila, zar nada ne bi mogla da bude dokaz Skrivenog Smisla Postojanja, neto za ta se vredi boriti? A poto je nada jaa od strepnje (jer je uvek pobeuje, inae bismo svi dizali ruke na sebe), zar taj Skriveni Smisao ne bi mogao da bude istinskiji recimo od famoznog Nitavila? U meuvremenu, Martinu je priao o neemu to naoko nije imalo veze s njegovim dubokim razmiljanjima, ali to je zapravo s njima bilo povezano iracionalnim ali vrstim sponama. Uvek sam mislio da bih voleo da budem neto kao vatrogasac. Martin ga je pogledao zaueno. Pomislivi da bi ovakva razmiljanja mogla da budu od koristi Martinu u njegovoj nesrei, Bruno dodade: Moda voa vatrogasne ete. Jer tada ovek osea da pripada zajednici, osea da radi u korist drugih i pri tome svoj ivot izlae opasnosti. I to voa ete, jer bi se pretpostavljam oseao odgovornim za svoju grupicu. Da za njih budem zakon i nada. U tom malenom svetu u kome se dua pojedinca stapa u kolektivnu duu. U kome je tuga pojedinca zajednika tuga, kao to i radost jednoga znai radost za sve. A povrh svega saznanje da ovek moe i treba da se pouzda u svoje drugare, saznanje da e se u najteim ivotnim okolnostima, u onim neizvesnim i tegobnim trenucima kada nas iznenada i estoko skoli smrt, oni, ti nai drugari boriti protiv nje, da e nas braniti, nadati se i patiti u ime nas. A onda, tu je i ta mala, skromna sudbina svedena na odravanje opreme, ienje i otrenje sekira, na jednostavno ivljenje i proivljavanje svakodnevnih trenutaka koji ipak prethode opasnosti, a moda i smrti. Skinuo je naoari i obrisao ih. esto sam zamiljao Sent-Egziperija, gore u visinama, u njegovom malom avionu kako se junaki i utke bori protiv oluje nasred Atlantika, i njegovog telegrafistu kako sedi iza njega, zamiljao sam njih dvojicu sjedinjene tiinom i prijateljstvom, zajednikom opasnou ali i zajednikom nadom, kako oslukuju brujanje motora, sa zebnjom proveravaju zalihe goriva i pogleduju jedan u drugoga. Drugarstvo naspram smrti. Stavio je naoari, osmehnuo se i pogledao u daljinu. Dobro, moda se ovek vie divi onome to ne moe dla uini. Ne znam da li bih ja bio sposoban da uinim stoti deo od onoga to je uinio Sent-Egziperi. Naravno, to je junatvo velikih razmera. Ipak, hteo sam da kaem da ak i u malom... voa vatrogasne ete... a eto ja... ta sam ja? Usamljenik, kontemplativan tip , niko i nita. Ne znam ak ni da li u ikada uspeti da napiem roman ili dramu. A kada bih i napisao... ne znam da li ita od toga moe da se uporedi sa pripadanjem jednoj eti i bdenjem sa pukom u ruci nad snom i ivotom svojih drugova... Ne mari to rat vode nitkovi, razbojnici na finansijskom ili petrolejskom polju: ta eta, taj san nad kojim bdimo, to pouzdanje naih drugara predstavljae uvek apsolutne vrednosti. Martin ga je gledao zadivljeno, zamagljenih oiju. Bruno je pomislio: Uostalom, zar nismo svi u nekoj vrsti rata? Nisam li i ja deo neke male ete? I zar Martin nije, na izvestan nain, neko nad ijim snom bdim, iju zebnju pokuavam da ublaim i iju nadu odravam kao neki plamiak, dok svuda naokoio besni oluja? Istog trenutka se postideo te pomisli. A onda je ispriao neki vic. XVIII U ponedeljak je celog dana uzalud ekao da mu se javi Alehandra. U utorak je izgubio strpljenje i javio joj se u butik. Izgledalo je da Alehandrin glas zvui grubo, ali to je moglo da bude zbog posla. Na Martinovo navaljivanje rekla mu je da e ga saekati u kafani na uglu ulica arkas i Esmeralda. Martin je urno poao tamo. Ona je ve bila stigla: puila je i zurila prema ulici. Razgovor je bio kratak, jer je ona morala da se vrati u salon. Martin joj ree da bi rado proveo s njom jedno prijatno popodne. Nemogue mi je, Martine. Susrevi mladiev pogled, poela je da lupka mutiklom. inilo se kao da neto rauna i premilja. elo joj je bilo natuteno, a izraz na licu zabrinut. Mnogo sam bolesna ree. ta ti je? Bolje reeno, ta mi nije. Uasni snovi, glavobolja (bolovi u zatiljku koji se zatim ire na celo telo), svetlucanje pred oima. A povrh svega, ta crkvena zvona. Kako vidi, ja sam ti meavina bolnice i crkve, eto ta sam. Znai, zbog toga ne moe da se vidi sa mnom ree Martin zajedljivo. Ne , nisam to rekla. Ali sve se nakupilo, shvata li? Sve se nakupilo, ponovio je Martin u sebi, znajui da se u tome sve krije ono to njega najvie titi. Znai da nije moguno da se vidimo? Alehandra je za asak izdrala Martinov pogled , ali zatim spusti svoj i stade da lupka mutiklom o sto. Dobro ree naposletku videemo se sutra posle podne. Na koliko vremena? upita je Martin udno. Celo popodne, ako hoe odgovori Alehandra, ne gledajui ga i neprekidno lupkajui mutiklom. Zatim podie pogled i primetivi da Martinove oi blistaju, dodade: Ali pod jednim uslovom, Martine. Sjaj u Martinovim oima zgasnu. XIX Sutradan je sunce sijalo kao onog ponedeljka, ali vetar je snano duvao i dizao prainu. Tako je, eto, sve bilo slino, ali nita nije bilo isto. Kao da se onaj povoljni poloaj zvezda, koji su imale onog dana, ve bio poremetio strepeo je Martin. Sklopljeni dogovor uticao je da ovaj susret bude nekako setno spokojan: askali su kao dvoje dobrih prijatelja. Ali ba zbog toga je ovaj susret Martinu izgledao tako tuan. On je posve nesvesno (mislio je Bruno) jedva ekao da siu do reke i da sednu na istu onu klupu, kao kada ovek eli da se neki dogaaj jo jednom odigra pa ponavlja arobne formule koje su ga prvi put izazvale. Naravno, nije znao do koje je mere onaj ponedeljak za njega inae aroban bio za Alehandru muan. Stoga su ponovljeni dogaaji u Martinu budili oseanje sree, a u Alehandri muno nespokojstvo; na stranu okolnost da je uvek pomalo zlokobno ako se ovek vraa na mesta gde je doiveo pravu sreu. Onda su sili do reke i seli na istu klupu. Dugo su utali, utonuli u neku vrstu spokojstva. Spokojstva koje se u Martinu, posle bezazlene nade koja se u njemu zaela u onom restoranu, ipak polako bojilo sve veom setom, jer je taj mir upravo i postojao zbog uslova koji je Alehandra nametnula. A to se nje tie (mislio je Bruno), to spokojstvo je znailo samo nekakav predah, kratak i nesadrajan poput olakanja koji injekcija morfijuma moe da prui obolelom od raka. Gledali su brodove i oblake. Posmatrali su i mrave koji su uurbano radili s njima svojstvenom marljivou i ozbiljnou. Gledaj ih kako proizvode rekla je Alehandra. Drugi Petogodinji Plan. Pogledom je pratila kretanje jednog od njih: traio je put posrui pod teretom koji je za njega bio nesrazmerno velik, kao to je za oveka automobil. Pratei kretanje mrava, upitala je: Zna li ta je Huansito Duarte rekao Subisi kada je ovaj dospeo u pakao? Da, znao je. A vic o Peronu u paklu? Ne, taj jo ne bee uo. Ispriali su jedno drugom jo neke najnovije viceve. A zatim se Alehandra opet vratila mravima. Pamti li Mark Tvenovu priu o mravima? Ne. Nekoliko mrava treba da prenesu nogu skakavca do svog skladita. Dokaz da su mravi najgluplji stvorovi na svetu. Prilino je zabavno: izvesno osveenje posle one preterane boleivosti Meterlinka i bratije. Zar ti se ne ini da je to vrhunac gluposti? Nikada nisam razmiljao o tome. Kokoke su jo gore. Jednog popodneva, na Huan Karlosovom imanju, satima sam pokuavala da u njima, prutom ili hranom, izazovem neki refleks. Na isti nain kao i Pavlov. Ali nita nisam postigla. Eh, da mi je videti Pavlova s kokokama! Toliko su glupave da te na kraju potpuno razbesne. Zar tebe glupost ne dovodi do besa? Ne znam, zavisi. Ako su posredi glupost i cepidlaenje, moda. Ne, ne rekla je sa arom. Govorim ti o istoj gluposti. Martin je pogleda radoznalo. Ne verujem. To je kao kada bi me kamen naveo da puknem od besa. To nije isto! Kokoka nije kamen: kree se, jede, ima svoje namere. Ne znam rekao je Martin zbunjeno. Ne shvatam zato bi to moralo da u meni izazove bes. Opet su zautali, ali su moda mislili na razliite stvari. Martin sa izvesnom slutnjom da e u njoj uvek biti njemu nedokuivih oseanja i misli, a ona (mislio je Martin) sa izvesnim prezrenjem. Ili, to je jo gore, sa nekim oseanjem koje ak nije mogao ni naslutiti. Alehandra uze svoju tanu, izvadi belenicu i iz nje izvue jednu fotografiju. Svia li ti se? upita ga. Ta fotografija je snimljena na terasi u Barakasu, a na njoj se videla Alehandra naslonjena na ogradu. Lice joj je imalo onaj dubok i nespokojan izraz iekivanja neeg neodredenog, koji ga je toliko oarao kada ju je upoznao. Svia li ti se? upita ga ponovo. Snimljena je nedavno. Zaista, Martin je prepoznao bluzu i suknju. A sve je izgledalo tako daleko i davno! Zato mu je sada pokazivala tu fotografiju? Meutim, ona je bila uporna: Svia li ti se ili ne? Naravno, kako mi se ne bi sviala. Ko te je snimio? Neko koga ne poznaje. Tmuran oblak zamraio je setno ali mirno nebo. Zatim je Martin, drei fotografiju i posmatrajui je sa zbrkanim oseanjima, stidljivo upita: Moe li da mi je da? Donela sam je da bih ti je dala. Naravno, ukoliko ti se svia. Martin je bio ganut, ali se i rastuio. Ovo je liilo na nagovetaj rastanka. Neto u tom smislu joj je i rekao, ali ona nije odgovorila. utala je i posmatrala mrave, dok je Martin ispitivaki zurio u njeno lice. Obeshrabren, pognuo je glavu, a pogled mu je pao na Alehandrinu ruku, koja je poivala na klupi pored Martinovog tela i drala jo uvek otvorenu belenicu: u njoj se videla presavijena koverta nekog pisma. Adrese koje je beleila, pisma koja je primala, sve je to za Martina predstavljalo svet u koji nije imao pristupa. Mada se uglavnom zaustavljao na ivici, ponekad mu se omakio neko zlosreno pitanje. Tako je bilo i ovog puta. Pismo je od Huana Karlosa odgovorila je Alehandra. A ta kae taj gusan? upita Martin ozlojeeno. Zna se. Uvek iste gluposti. Kakve gluposti? Pa o emu moe da pie Huan Karlos u jednom pismu, bilo ono avionsko ili ne? Hajde da vidimo, neka odgovori uenik Del Kastiljo. Gledala ga je i smekala se, ali je Martin odgovorio sa ozbiljnou koja je njoj (bio je ubeen) zacelo izgledala glupava: O flertovanju? Vrlo dobro, deko. Evo vam devetka. Neu vam dati desetku, jer ste pitali umesto da neposredno pretpostavite. Stotine, hiljade flertova sa visokim, priglupim i neno plavim Dankinjama. Najzad, takve ga cure najvie privlae. Sve su bajno preplanule zahvaljujui sistematskomi bavljenju sportom na otvorenom prostoru. Zahvaljujui putovanjima u kanuima i milionima milja predenih u bratskom druenju sa plavim mladiima, preplanulim i visokim kao i one. I mnogo practical joke 29 , to Huan Karlos oboava. Pokai mi marku zamoli je Martin. Sauvao je detinju strast prema markama iz dalekih zamalja. Kada je uzimao pismo, uini mu se da je Alehandra napravila mali, moda nesvestan pokret kao da hoe da ga zadri. Uznemiren tim pokretom, Martin se napravi kao da pomno ispituje marku. Vraajui joj pismo, paljivo je pogleda i uini mu se da joj je nelagodno. Nije od Huana Karlosa usudi se da kae. Naravno da je od Huana Karlosa. Zar ne vidi rukopis deaka iz etvrtog osnovne? Martin zauta, kao i uvek u slinoj situaciji. Nije bio kadar da nastavi dalje, da se zaputi tim nerazgovetnim predelom njene due. Uzeo je pruti i stao da ara po zemlji. Ne budi lud, Martine. Nemoj da budalatinama kvari ovaj dan. Pokuala si da zadri pismo ree Martin, neprekidno arajui prutiem. Ona je utala. Vidi? Bio sam u pravu. Jeste, Martine, u pravu si priznade ona. Zato to ne pie lepo o tebi. Pa ta? odvrati on naizgled ravnoduno. Ionako nisam mislio da ga proitam. Naravno da nisi... Ipak, inilo mi se neumesnim da takvo pismo dri u ruci, tako bezazleno... ne slutei ta u njemu pie. U stvari, kada bolje razmislim, vidim da je to bio razlog. Martin podie pogled ka njoj.
29 egaenje na tui raun. Prim. prev. A zato pie ravo o meni? Tja, nema veze. Nepotrebno bi te raalostilo. A otkuda me zna taj mamlaz? ak me nije nikada ni video. Martine, pa valjda sam mu priala nekada o tebi. Tom mazgovu si priala o meni, o nama? Ali, Martine, to je kao da nikome govori. Kao da se obraa zidu. Nikome nisam nita kazala, razume li? A njemu, to je kao da pria zidu. Ne, ne razumem, Alehandra. Zato ba njemu? Voleo bih da mi prepria ili da proita ta to pie o meni. Ali emu? To ti je najobinija Huan Karlosova budalatina. Pruila mu je pismo. Upozorila sam te da e se rastuiti jetko primeti. Ne mari odgovori Martin nestrpljivo uzimajui pismo. Ona prie blie njemu, kao da hoe da ita zajedno s njim. Martin je pomislio da ona time nastoji da ublai utisak koji bi pismo moglo da izazove. Tako je to objasnio Bmnu. A Bruno je mislio da je Alehandrino ponaanje bilo isto tako nerazumno kao kada motrimo na pokrete nekoga ko loe upravlja autom kojim se vozimo. Martin je krenuo da izvadi pismo iz koverte, ali je najednom shvatio da bi taj potez mogao da uniti one malobrojne i krhke ostatke Alehandrine ljubavi. Ruka s kovertom klonula je obeshrabreno. Tako je on ostao neko vreme , a onda joj je vratio pismo. Alehandra ga strpa u torbu. Takvom kretenu se poverava primeti on, nekako slutei da je nepravian, jer takvom tipu Alehandra nikada ne bi mogla da se poverava. Moda neto bolje ili gore od toga, ali poveravanje nikada! Oseao je potrebu da je povredi i znao je ili je nasluivao da e je te rei povrediti. Ne govori budalatine! Maloas sam ti kazala da je obraati se njemu isto to i razgovarati s konjem. Zar ne shvata? U svakom sluaju, tano je da nije trebalo nita da mu govorim, tu si u pravu. Ali, bila sam pijana. Pijana, u njegovom prisustvu (pomisli Martin jo ozlojeeniji). To je dodade ona brzo i nenije to je kao da konju pokazuje sliku divnog predela.. Martin oseti kako neka velika srea pokuava da prodre kroz teke oblake; u svakom sluaju, izraz divan predeo dopirao je do njegove napaene due kao svetla poruka. Ali ta poruka je morala da se probije kroz one teke oblake i naroito kroz ono bila sam pijana. Slua li me? Martin potvrdi. Znaj, Martine uo je najednom njen glas. Ja u te napustiti, ali nemoj nikada da misli pogreno o naoj vezi. Martin je pogleda zaprepaeno. Da, Martine. Iz mnogo razloga ovo meu nama ne moe da se nastavi. Bie bolje za tebe, mnogo bolje. Martin je prosto zanemeo. Oi mu se napunie suzama. Da ona to ne bi primetila, zagledao se u daljinu: kao na impresionistikoj slici, video je u daljini brod mrkog trupa i bele galebove nad njim. Sada e poeeti da misli da te ne volim, da te nikada nisam volela ree Alehandra. Martin je kao omamljen pratio kretanje broda mrkog trupa. A ipak... zausti Alehandra. Martin pognu glavu i zagleda se u mrave: jedan od njih je nosio veliki trouglasti list slian jedru majunog broda: vetar ga je njihao i time uveavao slinost. Osetio je kako ga Alehandrina ruka uzima za podbradak. Hajde rekla mu je odluno. Glavu gore! Medutim, Martin je tvrdoglavo odbio da digne glavu. Ne, Alehandra, sada me ostavi. Idi i ostavi me samog. Ma, ne luduj, Martine! Proklet bio trenutak kada si video to bezvezno pismo. A ja proklinjem as kada sam te sreo. To je bio najnesreniji as u mom ivotu. uo je Alehandru kako ga pita: Zar zaista misli tako? Da. Alehandra je zautala. Ubrzo je ustala s klupe i rekla: Hajde barem da proetamo zajedno. Martin s naporom ustade i poe za njom. Alehandra ga prieka i uze pod ruku: Martine, ne jednom sam ti kazala da te volim, da te mnogo volim. Nemoj to da zaboravi. Ja nikada ne govorim ono u ta ne verujem. Te rei su spustile lagan i sivkast mir na Martinovu duu. Koliko je samo bio bolji i onaj nemir uasnih trenutaka od ovog beznadnog sivog mira! Ili su jedno pored drugog, svako obuzet svojim mislima. Kada su stigli do poslastiarnice na kupalitu, Alehandra ree da mora da telefonira. U kafanici je sve delovalo pusto, kao to u radne dane izgledaju pusta sva ona mestaca za odmor i razonodu. Stolovi i stolice su bili nagomilani jedni preko drugih. Neki konobar u koulji, zavrnutih nogavica, prao je pod. Dok je Alehandra telefonirala, Martin je zatraio kafu, ali mu odgovorie da aparat ne radi. A kada se Alehandra vratila, Maritin joj saopti da nema kafe, na to ona predloi da skoknu do Moskve na pie. No, tamo je bilo zatvoreno. Uzalud su kucali na vrata. Raspitae se u oblinjem kiosku. ta, zar ne znate? Strpali su ga u ludnicu, u Viejtes. To je najednom poprimilo simbolino znaenje: na tom mestu je upoznao sreu sa Alehandrom. U trenucima najvee potitenosti tokom veze s njom, Martinu se uvek javljalo seanje na ono predveerje, na onaj blaeni spokoj ukraj prozora, dok su gledali kako se no sputa na krovove Buenos Ajresa. Nikada se, kao u tom trenutku, nije osetio dalji od grada, od gungule i pomame, od nerazumevanja i okrutnosti, nikada se nije osetio dalji od prljavtine i gnusobe svoje majke, od obuzetosti novcem, od te sredine u kojoj vladaju veze i vezice, cinizam i ostrvljenost svih prema svima. Tamo, u tom malom ali skrovitom kutku, pod pogledom onog oveka ogrezlog u alkohol i drogu, propalog ali plemenitog, inilo se kao da nestaje gruba spoljanja stvarnost. Kasnije je pomislio da stvorenja osetljiva kao Vanja neizbeno na kraju posrnu u alkohol ili u droge. Dirljivi su mu bili oni neveti crtei' po zidovima koji su tako jednostavno prikazivali daleku Vanjinu otadbinu. Kako je sve to delovalo potresno, ba zato to je uraeno nespretno i naivno! Nije to bilo slikarstvo s pretenzijama, rad nekog mazala koji umilja da je dobar slikar, nego zacelo delo umetnika podjednako propalog i nita manje pijanog od Vanje, isto toliko nesrenog i zanavek prognanog iz otadbine; a obojica su osudeni da do smrti ive ovde, u bestragiji, u tudoj, za njih besmislenoj zemlji. A te slike, mada neveto uradene, ipak su ih podseale na daleku otadbinu, kao to dekor na pozornici, mada uraen od papira, esto nespretno i grubo izveden, slui da nam doara istinsku dramu ili tragediju. ovek iz kioska je klimnuo glavom. Bio je to dobar ovek ree. A glagol upotrebljen u prolom vremenu doaravao je jezi've zidove tamnice. Vratie se na Kolumbovo etalite. Ona gadura je ipak na kraju isterala svoje dobaci Alehandra. Najednom je postala sasvim potitena, a onda je predloila da odu do Boke. Kada su se spustili do raskrsnice ulica Pedra de Mendose i Admirala Brauna, uoe u oblinji restoran. Iz brazilskog teretnjaka Recife izie gojazan i znojav crnac. Luj Armstrong dobaci Alehandra, pokazujui na njega rukom u kojoj je drala sendvi. Kasnije su proetali kejovima. Otpeaili su poprilino daleko, a tamo, na otvorenom prostoru, seli uz ivicu doka i gledali signalne ureaje. Pojedini dani su astroloki ravi ree Alehandra. Martin je pogleda. Koji je tvoj dan? upita je. Utorak. A boja? Crna. Moja je ljubiasta. Ljubiasta? iznenadi se Alehandra. To sam proitao u asopisu Maribel. Vidim da bira dobro tivo. To je jedan od omiljenih asopisa moje majke ree Martin jedan od izvora njene kulture. To je njena Kritika istog uma. Alehandra odmahnu glavom. Za astrologiju ti nema nita bolje od Damas i Damitas. Ludo... Gledali su kako brodovi ulaze u luku ili isplovljavaju. Jedan od njih, belog trupa i izduenih linija, kao velika morska ptica, klizio je Rijauelom. Vukao ga je remorker prema uu. Pokretni most se lagano podie i brod proe, oglasivi se nekoliko puta sirenom. Neobian je bio nesklad izmeu njegovih mekanih i elegantnih linija, njegovog tihog kretanja i snanog brektanja remorkera. Dona Anita Segunda proitala je Alehandra ime prednjeg remorkera. Ushiivala su ih ta imena, nadmetali su se i izmiljali nagrade za onog ko otkrije najlepe: Garibaldi Tercero, La Nueva Teresina, Doha Anita Segunda nije loe, ali Martinu vie nije bilo do nadmetanja. Mislio je o tome kako oni, zajedno sa svime, pripadaju prohujalom vremenu.. Remorker je brektao, rigajui crn i lelujav dim. Uad su bila zategnuta kao tetive nekog luka. Uvek mi se ini da bi jednog dana remorker mogao da dobije kilu ree Alehandra. Martin setno pomisli kako e sve to, ama ba sve, nestati iz njegovog ivota. Tiho ali neumitno, kao i taj brod. Ka dalekim i nepoznatim lukama. O emu razmilja, Martine? O kojeemu. Kai. Tako, o svemu i svaemu, nita odreeno. Hajde, nemoj da si zloa, kai. O tome kako smo umeli da se nadmeemo. Kako smo kovali planove da pobegnemo iz ovog grada. Da sloi se ona. Iznenada, Martin joj saopti da je nabavio neke injekcije koje izazivaju prestanak rada srca. Ma nemoj mi rei uzvrati Alehandra, naizgled nezainteresovano. On joj ih pokaza. Zatim ree setno: Sea li se kako smo jednom priali da se ubijemo zajedno? Da, seam se. Martin je pogleda, a zatim spakova. injekcije. Ve se bee smrklo kad Alehandra ree da bi mogli da pou kui. Ide li u centar? upita Martin, s bolom pomiljajui kako se sve ve neizbeno blii kraju. Ne, idem kui. Hoe li da te otpratim? Hteo je da mu glas zvui ravnoduno, ali je njegovo pitanje bilo puno strepnje. Dobro, ako ve eli odgovori ona posle kraeg oklevanja. Kad stigoe do kue, Martin oseti da ne moe tu da se rastane s njom i zamoli je da ga uvede u kuu. Ona s oklevanjem pristade. A kada su se popeli do vidikovea, izgledalo je da e se Martin onesvestiti. Kao da se sva nesrea ovog sveta sruila na njegova plea. Bacio se na krevet i zaridao. Alehandra sede pored njega. Martine, bolje je ovako, bolje je za tebe. Znam ta ti govorim. Vie ne treba da se viamo. Mladi joj kroz jecaje ree da e se u tom sluaju ubiti injekcijama koje joj je pokazao. Alehandra se zamisli, oigledno ne znajui ta da ini. Martin se postepeno smirio i onda se dogodilo ono to nije smelo da se dogodi. A nakon to se dogodilo i prolo, uo je Alehandru: Nali smo se jer si mi obeao da do ovoga nee doi. U izvesnom smislu, Martine, poinio si neku vrstu... ega? upita Martin bojaljivo. Nije vano, sada je ve gotovo. Ustala je i poela da se oblai. Izioe i ona ree da bi elela da odu na pie. Glas joj je zvuao grubo i neveselo. Koraala je rasejano, obuzeta nekom skrivenom milju. Poela je da pije u jednoj od onih lukih krmi. A zatim (kao i obino kada bi je obuzeo onaj nejasni nemir, ona duhovna odsutnost koja je Martina toliko bolela), nije mogla due da se skrasi u jednoj kafani nego je morala da pree u drugu. Bila je uznemirena, kao neko ko uri na voz i svaki as pogleduje na sat, dobovala je prstima po stolu, nije ula ta joj govori ili je odgovarala: hm, molim?, ali nita nije shvatala. Naposletku su uli u jedan lokal u ijem su izlogu bile fotografije polunagih ena i pevaljki. Osvetljenje bee crvenkasto. Vlasnica je razgovarala na nemakom s nekim mornarem koji je pio iz visoke crvene ae. Za stoiima su se mogli videti mornari i oficiri sa prostitutkama iz parka Retiro. Tada je na scenu izila ena od pedesetak godina, nafrakana i platinaste kose. Imao se utisak da e njene ogromne grudi, utegnute u satenskoj haljini, svakog trena puknuti kao dva balona. Na rukama, po prsima i oko vrata bee iskiena nekim drangulijama koje su bletale pri crvenkastoj svetlosti na podijumu. Glas joj je bio promukao kao u pijanca. Alehandra ju je opinjeno posmatrala. ta je s tobom? upita je Martin. Ali ona nije odgovarala; netremice je zurila u debelu enu. Alehandra ponovi on i dodirnu joj ruku. Alehandra. Ona ga najzad pogleda. ta je s tobom? upita ponovo. Tako je ofucana, pravi kr. Nema glasa, a verovatno vie ne vredi ni u krevetu, osim da zadovolji neiji suludi ef. Ko bi se baktao s takvim udovitem? Opet se zagledala u pevaicu i proaputala kao da govori sebi: ta bih dala da sam kao ona! Martin je zaueno pogleda. Posle uenja usledilo je ve uobiajeno oseanje nespokoja i tuge pred tom zagonetkom koja se zove Alehandra i u koju mu nije sueno da pronikne. A iz iskustva je ve znao da e se, im stigne do tog stupnja, izliti sva njena neobjanjiva mrnja prema njemu, ona plamtea i sarkastina zlovolja koju nikada nije uspeo da razume, a koja je poslednjih dana njihove veze grubo izbijala na videlo. Dakle, kada ga je opet pogledala onim oima koje su se caklile od alkohola, on je ve znao da e sa njenih stisnutih i prezrivih usana potei surove, osvetnike rei. S visine svog paklenog pijedestala, gledala ga je nekoliko trenutaka, koji se Martinu uinie kao venost. Izgledala je kao jedan od onih drevnih i okrutnih actekih bogova koji itu ivo srce svojih rtava. I tada mu je rekla priguenim glasom: Neu da te vidim ovde! Odlazi iz ovih stopa i ostavi me samu. Martin je pokuao da je smiri, ali je ona pobesnela, ustala i doviknula mu da se gubi. Kao automat Martin ustade i krenu ka izlazu, praen pogledima mornara i prostitutki. Kada se naao na ulici, sve vazduh, sve noni vazduh mu je pomogao da se pribere. Uputio se prema Retiru i na kraju seo na jednu klupu na Britanskom trgu. Sat na tornju pokazivao je pola dvanaest. U glavi mu je vladao haos. Za trenutak je pokuao da se dri hrabro, ali odjednom su ga izdale snage i klonuo je. XX Prolo je nekoliko dana, a onda je Martin u oajanju telefonirao u butik. Ali kada je uo Vandin glas, nije imao hrabrosti da progovori: spustio je slualicu. Saekao je tri dana i opet pozvao. Javila se Alehandra. ta se udi? odgovorila je. ini mi se da smo se dogovorili da se vie ne viamo. Usledio je zbrkan razgovor, Martin je neto zamuckivao i smueno natucao, a onda mu je Alehandra ipak obeala da e doi sutradan u kafe na uglu ulica arkas i Esmeralda. U dogovoreno vreme, meutim, nije se pojavila. ekao je due od sata, a onda odluio da ode do salona. Vrata od butika bila su odkrinuta. Pri svetlosti kiljave sijalice video je Kikea iskosa kako sedi sam. U prostoriji nije bilo nikoga, a Kike je sedeo poguren, zurei u pod, kanda zadubljen u misli. Martin zastade, dvoumei se kako da postupi. Oigledno, ni Vanda ni Alehandra nisu bile u onoj drugoj prostoriji, inae bi se njihov razgovor uo. Vladala je tiina. Mora da su se povukle u sobicu za probe koju je Vanda imala gore, u zadnjem delu stana, a do koje su vodile male stepenice; inae se ne bi moglo objasniti Kikeovo prisustvo i otvorena vrata. Martin je ipak oklevao da ue: spreavalo ga je to to Kike izgleda tako usamljen i utonuo u sebe. Moda zato to je sedeo pogrbljen, uinilo mu se da je ostareo, a na licu mu je zapazio ozbiljan izraz koji ranije nikada nije video. Ni sam ne znajui zato, odjednom je osetio saaljenje prema tom usamljenom oveku. Godinama e u seanju sauvati takav njegov lik. Pokuavae da shvati da li je ono saaljenje, ono nejasno oseanje samilosti, osetio ba u tom trenutku ili mnogo kasnije. Setio se ta mu je svojevremeno kazao Bruno: strano je videti oveka koji veruje da je potpuno i nesumnjivo sam, jer u njemu ima neto tragino, ak i sveto, a u isti mah jezivo i sramotno. Uvek kazao je nosimo nekakvu masku, koja nikada nije ista nego se menja zavisno od uloge koju treba da odigramo u ivotu: masku profesora, ijubavnika, intelektualca, prevarenog mua, junaka, nenog brata. Ali koju masku stavljamo ili kakva nam maska ostaje kada smo sami, kada mislimo da nas niko, ba niko na svetu, ne posmatra, ne motri na nas, ne slua nas, ne zahteva nita od nas, ne zastrauje nas, ne nasre na nas? Moda taj trenutak ima u sebi neto sveto zato to se ovek tada suoava s Bogom ili, u najmanju ruku, sa svojom neumoljivom saveu. Moda niko nee oprostiti onome ko ga bude zatekao u toj krajnjoj i sutinskoj golotinji, uasnijoj i stvarnijoj od svih golotinja, jer ona otkriva nezatienu duu. A utoliko je uasnija i sramotnija kod jednog takvog komedijanta kakav je Kike, te je logino (mislio je Martin) da on pobudi vee saaljenje nego neki prostoduan ili obian ovek. Stoga se Martin, kada je naposletku odluio da ue, tiho povukao i ponovo krenuo napred, lupkajui potpeticama kroz hodnik koji je vodio do butika. Tada je, brzinom komedijanta, Eike navukao pred Martinom masku pokvarenosti, lane naivnosti i znatielje (ta taj mladi moe da ima sa Alehandrom?). Njegov cinian osmeh izbrisao je oseanje samilosti to se maloas zaelo u Martinovoj dui. Martin se u drutvu nepoznatih ljudi oseao nelagodno, a u Kikeovom prisustvu nije znao kako da sedne, jer je bio ubeen da Kike sve posmatra i slae u svoje pokvareno pamenje: ko zna gde i kako e se kasnije smejati njegovom izgledu i njegovoj smetenosti. Kikeovi teatralni gestovi, izvetaeno izraavanje, pritvornost, sjajni govorni obrti, sve je to uticalo da se Martin osea kao insekt pod lupom zajedljivog i sadistiki nastrojenog naunika. Zna li da me podsea na neki od El Grekovih likova? zapita Martina im ga je spazio. Ta reenica, kao uostalom i svaka Kikeova izjava, mogla je da bude protumaena kao pohvala ili kao neobina figura. Bio je ve poznat po svojim bajagi-pohvalama u svojim pozorinim hronikama, a koje su u stvari bile podmukle otrovne zamerke: On sebi nikada ne bi dozvolio upotrebu dubokih metafora, Nijednog trenutka on ne pada u iskuenje da se istakne, On ne strahuje da se suoi s dosadom gledaoca. Povukavi se utke u ugao, Martin je, kao i prilikom ranije posete, seo na visoku klupu za crtanje i nagonski se, kao vojnici u ratu, skupio ne bi li bio manje uoljiv. Sreom, Kike poe da govori o Alehandri. Tamo je, u saloniu za probe, sa Vandom i groficom Teleki, ne Iturerija, iliti prostije Gnjidica. Gledajui ga ispitivaki, upita: Poznaje li odavno Alehandru? Nekoliko meseci odgovori Martin i pocrvene. Kike primae stolicu i tiho ree: Mogu ti rei da ja OBOAVAM Olmose. Ve i sama injenica da ive u Barakasu dovoljna je da haut monde 30
umire od smeha, a za moju roaku Lalu da pati od jetre i dobija histerine napade im neko otkrije da smo mi i Olmosi u nekom dalekom srodstvu. Jer, kako mi je onomad besno rekla: moe li ti meni, molim te lepo, da kae KO jo ivi u Barakasu? Ja sam je, naravno, umirio odgovorivi da tamo ne ivi NIKO izuzev jedno etiri stotine hiljada
30 Visoko drutvo, otmeni krugovi. Prim. prev. rmbaa i jo toliko pasa, maaka, kanarinaca i kokoaka. I dodao sam da nam taj svet (Olmosi) nikada nee prirediti neku preveliku neprijatnost, jer je matori don Pano prikovan za invalidska kolica i ne vidi i ne uje nita osim Lavaljeove Legije, tako da je teko zamisliti da bi jednog dana tek tako zapucao u posete gospodskom delu grada ili stao da daje izjave za tampu o Peronu; stara Skolastika, premda luda, ve je pokojna; ujak Bebe, premda i on lud, ivi povueno, tono kau u svojim odajama, i samo izuava klarinet; tetka Tereza, premda i ona luda, sreom je i ona ispustila duu, a uostalom, sirotica, stalno se majala u crkvi ili po sahranama, tako da nikada nije imala vremena nikome da dosauje u uvaenom delu grada, naroito zato to je bila odana svetoj Luciji i praktino nikada nije prela colour line? 31 pa ak ni da poseti paroha i raspita se za zdravlje nekog svetenika ili za pravo stanje raka nekog biskupa. Tu su jo (rekao sam Lali) Fernando i Alehandra. Jo dvoje ludaka! ciknula je moja rodaka. A Manuo, koji se bee zatekao u tom trenutku, zavrteo je glavom, podigao pogled ka nebu i povikao: Kao tono vele u Fedri: O, deplorable race! 32 Istini za volju, Lala je poprilino staloena, osim kada su u pitanju Olmosi. Za nju se svet svodi na borbu izmeu Grozomornog i Cakanog. Ovu re ne smemo brkati sa filozofskim pojmom. 33
Primeri za Grozomorno: Ah, grozomornog li romana! uj, ne zameri, ali ono to imam da ti ispriam, pa to je grozomorno!
31 Granina linija. Prim. prev. 32 O, kukavno pleme! -Prim. prev. 33 Monada; ova panska re znai cakano, majmunisanje, grimasa, cerenje, ali i ,,monada, dakle pojam iz filozofije Lajbnica. -Prim. prev. Slikarstvo tog i tog je grozomorno. Grozomorno je to je ta bagra (a to znai: peronisti) dospela ak i u ulicu Santa Fe. Primeri za Cakano: Ba je cakana najinovija Monikina pria objavljena u La Nacionu. Ba je cakan onaj film sa. Miel Morgan, nema ta! Svet se deli na Grozomorno i Cakano. Vena borba, bez kraja i konca, izmeu te dve sile izaziva promenu stvarnosti. Kada prevlada Grozomorno, to je da lipe; uasna moda, zamreni teoloki romani, predavanja knjievnika Alberta Larete u Klubu prijatelja knjige na koje je ovek prinuen da ide jer e se inae na dragi mali Alberto uvrediti, gosti koji dolaze u nedoba, bogati roaci koji nikako da odapnu (Ba je Marselo grozomoran, ivee doveka a tolike hektare ima!). A kada prevlada Cakano, stvar postaje zabavna (jo jedna re iz osnovnog Lalinog renika) ili u najmanju ruku podnoljiva. Na primer, mladi koji se bavi pisanjem, ali ipak nije prestao da igra polo ,
roman Grema Grina o pijunima ili ruletu, pukovnik kome nije cilj da podbada mase, predsednik republike koji je veliko srce i ide na konjske trke. Ali stvari nisu uvek tako striktno razluene. Jer, kao to rekoh, izmeu te dve snage vodi se neprekidna borba, te je tako stvarnost ponekad sloenija i dogodi se da Lareta iznebuha ispria neki vic (pod zagonetnim uplivom Cakanog) ili, obratno, da Vandi, koja je inae jedna cakana modiskinja, tako iznenada dune da se povede za amerikim modnim ludostima, a onda je to grozomorno. Sve u svemu, nekada je svet bio prilino zabavan, ali u poslednje vreme, sa peronistima i njihovim ulinim demonstracijama, ruku na srce, postao je dibidus Grozomoran. Eto, to je filozofija moje roake Lale. Uto su se zauli glasovi Vande i muterije. Pojavile su se u salonu, a za njima je ubrzo ula i Alehandra. Kao da je Martinovo prisustvo nije ni najmanje iznenadilo. Ali, nju je Martin dobro poznavao i slutio je da ona prosto kipti od besa. U toj bezveznoj sredini, dok je na njegov pozdrav uzvratila s istom povrnom ljubaznou s kojom bi mogla da pozdravi svakog znanca, ne potrudivi se da ga na asak pozove u stranu i da mu objasni zato nije dola na sastanak, s onim frivolnim dranjem pred Vandom i Kikeom, inilo se da Alehandra pripada vrsti koja ne govori istim jezikom kojim govori Martin i da ak moda nije kadra da razume onu drugu Alehandru. Muterija je s Vandom neprekidno naklapala o neodlonoj potrebi da Peron bude ubijen. Trebalo bi ucmekati svu tu peronistiku gadiju govorila je. Dolo je dotle da pristojan svet vie ne moe ni da ide ulicom. Nejasna i protivrena oseanja jo vie rastuie Martina. Kada vam ja kaem nastavljala je ena, nakon to se izljubila s Kikeom dolazi komunizam. Ali ja sam se bogme ve dosetila: ako komunizam doe, ja kupim prnje i pravo na svoje imanje. Dok se nehajno pozdravljala s Martinom prilikom upoznavanja, Kike je, cerei se, preko njenog ramena gledao Alehandru. Jer, kako je kasnije rekao: Zaboga, kako nekome uopte mogu da padnu na pamet takve rei? Martin je gledao Alehandru, nastojei da izgleda ravnoduan, ali mu je lice, mimo njegove volje, odavalo neizbene i neprijatne znakove prekora, patnje i pitanja. XXI Martin je oekivao da e mu dati nekakav mig ili da e ga pozvati u stranu. A onda, stavljajui sve na kocku, priao joj je i upitao da li bi mogli na asak da iziu. Dobro, odgovorila je. Zatim ree Vandi: Vraam se kroz nekoliko minuta. Nekoliko minuta, proe Martinu kroz glavu. Krenuli su ulicom Carkas u pravcu kafea na uglu ove i ulice Esmeralda. ekao sam te sat i po ree joj Martin. Iskrsnuo je hitan posao i nisam znala kako da ti javim. Martin je predoseao katastrofu i pokuavao je da barem izmeni glas, da sve prihvati mirnije i ravnodunije. Ali, uzalud. Pred tim ljudima izgleda drukija. Ja ne shvatam da... Uutao je, a onda dodao: Mislim da si zaista druga osoba. Alehandra ne odgovori. Zar nije tako? Moda. Alehandra ree Martin. Kada si ti ona prava Alehandra? Reci, kada? Uvek se trudim da budem prava, Martine. Pa, kako moe da zaboravi trenutke koje smo proveli zajedno? Ljutito se okrenula prema njemu: A ko ti je rekao da sam ih zaboravila? Posle kraeg utanja, dodade: Ba zato to ne elim da te izluujem, Martine, vie volim da se ubudue ne viamo. Bila je natmurena, utljiva i neprekidno je okoliila. Najednom ree: Ne elim vie da doivljsivamo takve trenutke. I sa okrutnom ironijom dodade: One famozne trenutke savrene sree! Martin ju je gledao, oajao ne samo zbog onoga to je rekla nego i zbog pogubnog tona njenog glasa. Svakako se pita zato se podsmevam, zato te tako muim. Zar ne? Martin se zagleda u tamnu mrlju na ruiastom stolnjaku. E pa, ni sama ne znam nastavi ona. Isto tako ne znam zato vie ne elim da doivim jedan od onih famoznih trenutaka s tobom. Shvati, Martine: ovo meu nama treba ve jednom da prestane. Neto ne ide. Najpotenije je da se uopte ne viamo. Martinove oi se napunie suzama. Ako me ostavi, ubiu se ree. Alehandra ga ozbiljno pogleda. A onda, s neobinom meavinom strogosti i sete u glasu, promrmlja: Nita ja tu ne mogu da uinim, Martine. Ba je tebe briga da li u se ja ubiti? Naravno da nije tako. Kako da me ne bude briga? Ali ne bi mrdnula prstom da me sprei? Kako bih mogla da te spreim? Znai, tebi bi bilo svejedno da se ubijem ili da nastavim da ivim? Ja to nisam rekla. Ne, ne bi mi bilo svejedno. Mislim dla bi bilo uasno da se ubije. Da li bi te mnogo pogodilo? Strano. Dakle? Pogledao ju je paljjivo i sa strepnjom, kao to gledamo nekoga u neposrednoj opasnosti i traimo slamku spasa. Ne, to ne moe biti, mislio je. Osoba koja je doivela sve ono to je ona doivela sa mnom, samo pre nekoliko nedelja, ne moe zaista tako da misli. Dakle? ta, dakle? Kaem ti da u moda ovog asa da se ubijem, da se bacim pod voz u Retiru ili pod metro. Hoe li ti biti svejedno? Ve sam ti kazala da mi nee biti svejedno, da u uasno patiti. Ali e nastaviti da ivi. Ona ne odgovori. Promeala je ostatak kafe i pogledala u dno oljice. Tako, znai: sve ono to smo zajedno doiveli poslednjih meseci, sve je to ubre koje treba izbaciti na ulicu! To niko nije rekao! maltene povika ona. Martin uuta, zbunjen i ojaen. A onda ree: Ne razumem te, Alehandra. U stvari, nikada te nisam ni razumeo. Sve ovo to mi govori, sve ovo to mi ini, sve to menja i ono to smo zajedno doiveli. Oajniki se upinjao da sredi misli. Alehandra je sedela natmurena. Moda ga nije ni sluala. Grledala je u neku taku na ulici. I ta sada? navaljivao je Martin. Nita suvo odgovori ona. Vie se neemo viati. To je najpotenije. Alehandra, ne mogu da podnesem pomisao da te vie ne viam. elim da te viam, bilo kako, kada ti bude htela... Alehandra nita ne odgovori Iz oiju poee da joj teku suze, ali joj je lice i dalje bilo kruto i odbojno. Pa, Alehandra? Ne, Martine. Mrzim polovinosti. Ili e jo biti scena poput ove, koja ti zadaje toliki bol, ili e se ponovo desiti ono to se desilo u ponedeljak. A ja ne elim, razume li, ne elim vie da spavam s tobom. Ni za ta na svetu. Ali, zato? uzviknu Martin i dohvati je za ruku, oseajui uzbueno da neto vrlo znaajno, uprkos svemu, postoji i dalje meu njima. Zato to ne i ne! viknu ona i istre ruku. Iz oiju joj je sevala mrnja. Ne razumem te promuca Martin. Nikada te nisam ni razumeo... Neka te to ne brine. Ni ja sebe ne razumem. Niti znam zato sve ovo inim. Ne znam zato ti nanosim toliki bol. I uhvativi se za glavu, uzviknu: O, kakav uas! Zarivi lice u dlanove, zaplaka histerino, ponavljajui kroz jecaje: kakav uas, kakav uas! Za sve vreme koliko je trajala njihova veza Martin je retko video Alehandru da plae i njega bi to plakanje uvek duboko pogodilo. Izgledalo je jezivo, kao da suze proliva neki smrtno ranjen zmaj. Ali te suze bile su zastraujue, nikako znak slabosti ili potrebe za nenou, nego su izgledale kao gorke kapi tenog jeda, uzavrele i razorne. Uprkos tome, Martin se usudi da je uzme za ruke, pokuavajui neno ali odluno da joj ih skloni s lica. O, kako ti pati, Alehandra! I ti si naao mene da saaljeva! promrsi ona kroz ruke, glasom za koji se ne bi moglo rei da li je odavao bes, prezir, podsmeh ili tugu, ili pak sva ta oseanja istovremeno. Jeste, Alehandra, dabome da te alim. Zar ne vidi kako uasno pati? A ja neu da pati. Kunem ti se da se ovo vie nikada nee ponoviti. Ona se polagano smirivala. Konano je maramicom obrisala suze. Ne, Martine ree. Bolje je da se vie ne viamo. Jer, pre ili kasnije, morali bismo da se rastanemo na jo bolniji nain. Ja ne mogu da ukrotim sve one grozote koje nosim u sebi. Ponovo je zarila lice u ruke i ponovo je Martin poeleo da ih ukloni. Ne, Alehandra, neemo jedno drugome da nanosimo zlo. Videe ve. Ja sam kriv, ja sam navaljivao da se vidimo. Kriv sam to sam te potraio. Pokuavajui da se nasmeje, on dodade: To je otprilike kao kada bi ovek krenuo kod doktora Dekila a susreo se sa g. Hajdom. Nou. A on preruen. S noktima kao u Frederika Mara.. A, Alehandra? Viaemo se samo kada ti to zaeli, kada me pozove. Kada se bude oseala dobro. Alehandra nije odgovorila. Minuti su prolazili, a Martin je oajavao to vreme protie tako uzalud, jer je znao da ona ve kasni, da e morati da ode, da e svakog asa otii i ostaviti ga u potpunom beznau. A onda e nastupiti crni dani. Bie daleko od nje i izvan njenog ivota. Dogodilo se ono to je moralo da se dogodi: pogledala je na sat i rekla: Moram da krenem. Alehandra, ne rastajmo se ovako. To je grozno. Dogovorimo se prethodno ta emo. Ne znam, Martine, ne znam. Hajde barem da se dogovorimo da se naemo nekog drugog dana, kada ne bude toliko urila. Nemoj donositi nikakve odluke u ovakvom duevnom stanju. Dok su izlazili, Martin je mislio kako mu ostaje uasno malo vremena u tih dve stotine metara. Ili su polagano, ali je uskoro preostalo samo pedesetak koraka, zatim dvadeset, pa deset i naposletku nita. Tada je, u oajanju, Martin dodirnuo njenu miicu i steui je, ponovo stao da je preklinje da se makar jo jednom vide. Alehandra ga pogleda. Elao da joj je pogled dolazio iz velike daljine, iz neke tuno strane oblasti. Obeaj mi to, Alehandra preklinjao je sa suzama u oima. Alehandra ga odmeri dugim i strogim pogledom: Dobro, u redu. Sutra po podne u est, kod Adama. XXII Proticali su bolno dugi sati: inilo se kao da se penje uz planinu iji su krajnji visovi gotovo nesavladivi. Oseanja su mu se meala: s jedne strane, oseaoje grozniavu radost to ejejo jednom videti, a s druge, nasluivao je da e taj susret biti samo jedan susret vie, a moda i poslednji. Mnogo pre est sati bio je kod Adama. Seo je i netremice gledao u vrata. Alehandra je stigla negde posle pola sedam. Nije to bila agresivna Alehandra od jue; na licu joj je titrao onaj odsutan izraz koji je Martina dovodio do oajanja. Zato je onda uopte dola? Konobar je morao da joj vie puta ponovi pitanje. Poruila je din i odmah pogledala na svoj prokleti asovnik. ta, zar ve mora da ide? obrecnu se Martin tuno i podsmeljivo. Alehandra ga letimino pogleda i, ne opaajui podsmeh. ree da jo ima vremena. Martin pognu glavu i pomaknu au. Zato si onda dola? ne uzdra se. Alehandra ga je gledala kao da svu panju usmerava na njegovo pitanje. Obeala sam ti da u doi. Zar nije tako? im su joj doneli din, ona ga popi naiskap. Zatim ree: Hajdemo odavde. Hou da udahnem malko vazduha. Kada su izili, Alehandra se uputi prema trgu, pree preko travnjaka i sede na klupu prema reci. Jedno vreme su utali, a onda ona izusti: O, kako mrnja okrepljuje! Martin je posmatrao Englesku kulu, olienje napretka. U pozadini se isticalo zdanje Elektrodistribucije, s visokim i demekastim dimnjacima, kao i Nova luka sa dizalicama i kranovima: apstraktnim prepotopskim ivotinjama, sa svojim elinim kljunovima i glavama dinovskih ptica ustremljenih nadole, kao da hoe da pokljucaju brodove. utljiv i potiten, gledao je kako se no sputa na grad, kako na plavocrnom nebu poinju da svetlucaju crvena svetla iznad dimnjaka i tornjeva, kako se pale svetlee reklame parka Retiro i svetiljke na trgu. U meuvremenu, hiljade mukaraca i ena trei su izlazili iz eljusti podzemnih eleznica i sa istom svakodnevnom grozniavou uletali u eljusti medugradskih vozova. Pogledao je zgradu Kavanag iji su prozori poeli da se svetle. Tamo gore, na tridesetom ili trideset i petom spratu, moda u sobiku nekog usamljenika, takoe se palilo svetlo. Koliko li nesporazuma poput ovog njihovog, koliko li usamljenih dua samo u jednom neboderu! A tada je uo ono ega se plaio da e svakog asa uti: Moram da krenem. Zar ve? Da. Zajedno su se spustili niz travnatu padinu, a kada su sili, ona se oprostila i krenula svojim putem. Martin je iao nekoliko koraka iza nje. Alehandra! viknu, a izgledalo je kao da neko drugi dovikuje iz njega. Ona zastade i prieka. Svetlost iz izloga prodavnice oruja obasjavala joj je lice: ono je bilo ukrueno, a izraz nedokuiv. Ali Martina je najvie zabolela njena pizma. ta joj je uinio? Postavio joj je to pitanje nehotice, mimo volje, potaknut patnjom. Ona je jo vre stegla vilice i skrenula pogled u izlog. Samo sam bio nean i pun razumevanja prema tebi. Umesto svega, ona samo odgovori da ne moe da ostane ni trenutka due: u osam treba da bude na jednom mestu. Gledao ju je kako odlazi. Najednom je odluio da je prati. ta bi gore od ovoga moglo da mu se dogodi ukoliko bi ona primetila da je prati? Alehandra je peaila nekoliko stotina metara ulicom Rekova, skrenula u ulicu Rekonkista i konano ula u restorani po imenu Ukrajina. Martin se oprezno priunjao i iz mraka zurio unutra. Srce mu se steglo i presvislo, kao da su mu ga iupali pa bacili na santu leda: Alehandra je sedela naspram nekog mukarca koji mu je izgledao zlokoban kao i sam lokal. ovek bee tamnoput, ali je imao svetle, moda sive oi. Kosa prava i seda, zaeljana unazad. Crte su mu bile grube, a lice kao isklesano. Taj ovek ne samo da je delovao snano nego bee turobno lep. Martinov bol je bio toliko golem, osetio se toliko beznaajnim naspram tog neznanca da mu je sve odjednom postalo besmisleno. Pomislio je: ta uasnije od ovoga moe jo da me snae? Opinjen i ojaen, motrio je trzaje na ovekovom licu, njegovo utanje i pokrete njegovih ruku. U stvari, govorio je malo, a kada bi to inio, reenice su bile kratke i odsene. Mrave i nervozne ruke liile su donekle na orlovske ili sokolove kande. Da, ba tako: sve je na tom tipu podsealo na ptice grabljivlce. Nos mu je bio uzan, ali orlovski jak, ruke koate, pohlepne i nemilosrdne. Taj ovek je bio surov i spreman na sve. Martinu se uinilo da lii na nekoga koga poznaje, ali nije uspevao da se seti na koga. Na trenutak je pomislio da ga je moda nekada negde video, jer se takvo lice ne zaboravlja, a i da ga je samo jednom video, sada bi silom prilika njegovo lice moralo da mu se uini poznatim. Alehandra je govorila uzbueno. udno: oboje su bili napregnuti i izgledalo je kao da se mrze. Ipak, ta ga pomisao nije umirila. Naprotiv, kada je to zapazio, pao je u jo vee oajanje. Zbog ega? A onda mu se uinilo da je shvatio istinu: to dvoje je vezano nekom estokom strau. Kao da se vole dva orla, pomisli on. Kao dva orla, kadra a moda i spremna da se komadaju i rastru kljunovima i kandama dokjedan drugog ne usmrte. A kada je video kako Alehandra rukom dotie ruku (kandi) tog tipa, Martin oseti da mu je od tog trenutka sve svejedno pod kapom nebeskom i da za njega svet gubi svaki smisao. XXIII Ve se bliila zora kada mu je najednom sinulo: onaj ovek lii na Alehandru! Istog asa setio se scene na vidikovcu, kada je ona ustuknula im je izustila ime Fernando, kao da je odala neko irae zavetovano da ostane tajna. To je Fernando proe Martinu kroz glavu. One sivozelene oi, mongolske jagodice, ona tamna put i lik Trinidad Arijas! Time se, dabome, objanjava zato mu se uinio poznatim: mnogo je liio na Alehandru i na Trinidad Arijas, enu s portreta koji mu je pokazala Alehandra. Svi izuzev mene i Fernanda, kazala je Alehandra, kao neko ko se povlai iz sveta i ivi usamljeno sa ovekom kome se, sada je shvatao, ona divila. Ali, ko je taj Fernando? Stariji brat ili brat koga nije elela da pominje. Pomisao da joj je taj ovek valjda brat umiri ga samo delimino iako je trebalo da mu potpuno vrati mir. Zato se ne radujem? upitao se. U tom asu nije nalazio odgovor na to pitanje. Samo je uvideo da nikako ne uspeva da se smiri. Te noi nije mogao da sklopi oka: kao da je posumnjao da je u njegovu sobu uleteo vampir. Neprekidno je mozgao o sceni kojoj je prisustvovao, pokuavajui da otkrije razlog svom nespokojstvu. A onda mu se konano uinilo da ga je otkrio: ruka! Sa iznenadnom tugom setio se na koji je nain milovala ruku tog oveka. Tako sestra ne miluje bratovljevu ruku! A ona je sve vreme mislila na njega: na njega kojim je bila oarana. Beala je od njega, ali je, pre ili kasnije, kao pomahnitala, morala da mu se vrati. Mislio je da sada moe da objasni mnoge od njenih nerazumljivih i protivrenih postupaka. Tek to je pomislio da je naao klju, suoio se s jo jednom zagonetkom: njihova slinost Bez sumnje, taj ovek je pripadao njenoj porodici. Pade mu na um da bi joj mogao biti roak. Da, on joj je roak i zove se Fernando. Drukije nije moglo da bude. jer time se objanjavalo sve: njihova upadljiva slinost i njena iznenadna utljivost nakon to joj se, one noi, omaklo Fernandovo ime. To ime (pomisli) je kljuno, tajno ime. Svi izuzev Fernanda i mene, nehotice je rekla, a potom naglo zastala i nije odgovorila na njegovo pitanje. Sada mu je sve bivalo jasno: gordo izdvojeni od svih, njili dvoje su iveli u nekom posebnom svetu. A ona je volela Fernanda i zbog toga se pokajala to je pred Martinom izgovorila njegovo ime. Dani su prolazili, a Martinov nemir je bivao sve vei. Konano, ne mogavi vie da izdri, telefonirao je Alehandri i rekao joj da o neemu vanom mora hitno da razgovara s njom, Makar bilo i poslednji put. Kada su se nali, maltene nije mogao ni re da izusti. XXIV ta ti je sad? upitala ga je ona grubo, jer je predoseala da je Martina neto pogodilo. A to je nju jo vie estilo, jer mu je nekoliko puta ve predoila da on ne polae nikakvo pravo na nju, nita mu nije obeala i stoga mu ne duguje nikakvo objanjenje. A naroito ne sada kada su odluili da raskinu. Martin je glavom klimnuo, ali su mu oi bile pune suza. Kai mi ta ti je upita ga i cimnu za ruke. Saekala je nekoliko trenutaka, netremice ga gledajui u oi. Samo jedno elim da znam, Alehandra: ko je Fernando? Ona je prebledela, a oi su joj sevnule. Fernando? upita. Otkuda tebi to ime? Pomenula si ga one noi, kod tebe u sobi, kada si mi priala o svojoj porodici. I kakve to veze ima? Ima vie nego to moe da zamisli. Zato? Jer mi se uinilo da si se pokajala to si izgovorila tu re, to ime. Zar nije tako? Pretpostavimo da je tako. Pa ta? Kakvo pravo ima da mi postavlja takva pitanja? Nikakvo pravo, ve znam. Ali, preklinjem te, kai mi ko je Fernando? Je li ti on brat? Ja nemam brae ni sestara. Onda ti je neki roak. Zato mora da mi bude roak? Rekla si da u tvojoj porodici samo Fernando i ti niste unitaristi. Stoga, ako ti nije brat, moda ti je neki roak. Zar ne? Zar ne da ti je roak? Alehandra je konano pustila Martinove ruke koje je dotle stezala. Potitena, zautala je. Pripalila je cigaretu i potom rekla: Martine, ako eli da te se seam kao prijatelja, ne postavljaj mi pitanja. Postavio sam ti samo jedno pitanje. Ali zbog ega? Jer mi je veoma vano. Zato ti je vano? Jer sam doao do zakljuka da voli tog oveka. Alehandrino lice je ponovo otvrdnulo, a oi stadoe da joj sevaju kao u najcrnjim trenucima. Na osnovu ega to zakljuuje? Pa, intuicija. Znaj, grdno se vara. Ne volim Fernanda. Dobro, moda nisam upotrebio pravu re. Hteo sam da kaem da si zaljubljena u njega. Moda ga ne voli, ali si zaljubljena u njega. Poslednje rei je izgovorio tronutim glasom. Alehandra ga epa za ramena grubim i snanim akama (nalik na njegove, nalik na njegove! pomisli Martin u oajanju), prodrma ga i ree mu s mrnjom u glasu: Pratio si me! Jesam povika on pratio sam te do restorana u ulici Rekonkista. Video sam te sa ovekom koji lii na tebe i u koga si zaljubljena! A kako zna da je taj ovek Fernando? Jer lii na tebe... jer mi se uinilo da izmeu tebe i Fernanda postoji nekakva tajna, jer ste izgledali izvan sveta, dovoljni jedno drugome i odvojeni od ostalih, jer si se pokajala im si pomenula njegovo ime... A i zbog naina na koji si mu drala ruku. Alehandra ga je cimala, kao da ga udara, a on se mlitavo i nepokretno preputao. Zatim ga je pustila i grozniavim rukama zgrabila lice, kao da hoe da ga izgrebe. Kanda je i zajecala, na sebi svojstven nain, bez suza. A onda je viknula kroz polurairene prste. Budalo! Budalo jedna! Taj ovek je moj otac! Zatim je izjurila kao bez due. Martin je ostao kao skamenjen. Nije imao snage da se pokrene niti da bilo ta kae. XXV Kao da je snaan udarac u talambas najavio tminu posle onih uasnih Alehandrinih rei, Martinu se inilo da tone u beskrajan crni san koji ga gui kao da spava na dnu okeana tenog olova. Danima je besciljno tumarao Buenos Ajresom i razmiljao kako se to udesno stvorenje, iskrslo neznano otkuda, sada tamo i vratilo. Dom i ognjite, pomislio je najednom, dom i ognjite. Nepovezane i naizgled besmislene, te rei su se moda odnosile na oveka koji se, za vreme nepogode, dok gromovi i munje sve ee sevaju u noi, sklanja u svoju toplu, prisnu i prijatnu peinu. Dom, ognjite, svetlo i prijatno sklonite. Zato je (govorio je Bruno) ovek mnogo usamljeniji dok ivi u inostranstvu, jer je otadbina isto to i dom, ognjite i detinjstvo, isto to i krilo materino. Boraviti u inostranstvu je isto toliko tuno kao i stanovati u nepoznatom i hladnom hotelu: bez uspomena, bez poznatog drvea, bez detinjstva, bez privienja; jer otadbina znai detinjstvo i zato bi za nju moda bio prikladniji naziv materbina, zato to ona titi i greje u trenucima kada oveka skoli samoa i kada mu je hladno oko srca. A kada je on, Martin, uopte imao majku? Osim toga, ova njegova otadbina izgleda negostoljubiva i gruba, ona ne prua utoite. Jer (kako je govorio Bmno, mada se sada nije seao tog kazivanja, nego je to fiziki oseao, kao da se nalazi na vetrometini dok besni oluja) nesrea nas Argentinaca je u tome to nismo do kraja stvorili naciju od onog sveta koji je poeo da kripi, a zatim i da se rui, te tako u ovoj zemlji nemamo ak ni onaj privid venosti to ga u Evropi, u Meksiku ili u Kusku predstavljaju hiljadugodinje ruevine. Jer mi ovde (govorio bi Bruno) nismo ni Evropa ni Amerika, mi smo naprosto iaena oblast, nestabilno, tragino, nemirno podruje lomljenja i satiranja. Zato je ovde sve tako nepostojano i trono, ne postoji nita vrsto za ta bi se ovek; uhvatio, a ovekovo bie izgleda jo smrtnije i prolaznije. A on (Martin), koji je eleo neto vrsto i apsolutno za ta bi se uhvatio sred nesree, neku toplu peinu u koju bi se sklonio, on nije imao ni doma ni otadbine. ili, jo gore, imao je dom podignut na ubretu i razoarenju, imao je tronu i zagonetnu otadbinu. Zbog toga je oseao da je sam, sam, sam: jedino je tu re jasno osetio i nje se setio, ali ona je zacelo sve to izraavala. Kao brodolomnik u noi bio je pohrlio Alehandri. Ali to je bilo kao da je potraio zaklon u peini iz koje bi najednom kidisale krvoedne zveri. XXVI A onda je najednom, jednog od onih hesmislenih dana, osetio da ga nosi svetina koja je nekuda hrlila, dok su u visini urlali mlazni avioni a ljudi vikali Trg Majo, dok su kamioni s mnotvom radnika sumanuto jurili ka tom trgu, dok su se meali uzvici, a avioni u briuem letu promicali iznad nebodera. Potom nastade pratanje bombi, tektanje mitraljeza i protivavionskih topova. A ljudi su i dalje jurili, provaljivali u zgrade, a im bi avioni odleteli, oni bi znatieljno provirivali, izlazili, nervozno razgovarali, sve dok se avioni ne bi vratili, na to bi ponovo traili zaklon u ulazima. U meuvremenu, neki drugi ljudi, koji su se sklanjali pripijeni uza zidove (kao da je u pitanju obina kia), gledali su uvis, zbunjeni, radoznali, ili su irili ruke i mlatarali, kao da pokazuju na neto u daljini. Potom je pala no. Poela je da rominja kia nad preplaenim gradom koji je potresala huka. 34
34 Juna 1955. godine izbila je pobuna mornara protiv Perona. Mornariki avioni bombardovali su mitinge njegovih pristalica. Iste noi, poto je propao dravni udar, peronistike diverzantske grupe zapalile su vie crkava, jer se Crkva stavila na stranu Peronovih protivnika. Prim. prev. XXVII Samoa je bila muna i zloslutna. Poari su plamteli u noi, a plameni jezici su se zlokobno izvijali prema olovnom nebu. Peronisti su udarali u velike bubnjeve kao na kakvom karnevalu ludaka. Martin se, noen poludelom i sluenom svetinom, najednom obreo pred crkvom. Pojedinci su nosili revolvere i pitolje. Iz Alijanse su, ree neko. Ubrzo su planule crkvene dveri polivene benzinom. Rulja provali u crkvu. Do vrata dovukoe klupe i lomaa stade da raste. Drugi su iznosili klecala, slike svetaca i klupice na ulicu. Studena kia ravnoduno je sipila. Sve ispolivae benzinom i drvenarija planu. Hladan vetar raspirivao je vatru. ula se vika, odnekuda odjeknue pucnji; neki su trali, drugi se sklanjali u ulaze, uza zidove, a svi su bili opinjeni poarom i obuzeti panikom. Jedan ovek podie kip Device i htede da ga baci u vatru. A drugi, koji je stajao pored Martina, neki mlad radnik indijanskog lika, povika: Daj mi taj kip, ne spaljuj ga! ta? obrecnu se onaj drugi, ne isputajui kip Device, i pogleda ga besno. Nemoj da ga spaljuje, prodau ga za neku paru ree mladi. Onaj spusti kip, zavrte glavom i dade mu ga. Zatim stade da baca slike i klupe u vatru. Kip je leao na tlu pred mladievim nogama. A on se obazre traei nekoga ko bi mu pomogao da iznese Devicu. Ugleda jednog policajca koji je posmatrao ta se deava i zamoli ga da mu pomogne. Mome, okani se toga preporui mu policajac. Martin prie mladiu. Ja u ti pomoi. Dobro, hvataj za noge ree mu mladi radnik. Izioe. Napolju je i dalje padala kia, ali se poar irio i sve je pucketalo od benzina pomeanog s kapima kie. Visoka plava ena, rasputene i razbaruene kose, nosila je bronzano kandilo razmahujui njime kao tapom i vukla nekakvu vreu u koju je trpala slike svetaca i obredne predmete. Nitkovi govorila je. Umukni! Zaepi gubicu, ludao! dovikivali su joj. Nitkovi ponavljala je svi ete vi u pakao. Ila je dalje teglei veliku vreu i kandilo kojim se branila. Neki mladi je utinu za stranjicu, drugi joj je dobacivao gadosti, ali je ona i dalje ila branei se kandilom i ponavljala: Nitkovi! Tornjaj se, bogomoljko! dovikivali su. Ona se nije osvrtala, ila je dalje, vikala nitkovi, promuklim i suvim glasom, tvrda kao kamen, zanesena i fanatina. Ma, pustite je, zar ne vidite da je aknuta! vikali su sa svih strana. Plavua je ila sa svojom vreom, probijala se kroz mlaariju koja joj je dovikivala bezobrazluke, bacala uarene ugarke na nju, cerekala se i pokuavala da je tipne. Veliki plamenovi sukali su iz parohove zbornice: goreli su spisi i registri. Neki crnomanjast ovek s naherenim eirom na glavi histerino se cerekao bacajui kamenje, maiter i grumenje zemlje. Plavua je nestala sa prostora osvetljenog vatrom. Ponovo se zaula vesela karnevalska muzika. Pri svetlosti plamenova izvijanje ulinih muzikanata izgledalo je jo fantastinije. Ciboriji su im sluili kao cimbala: bili su navukli misnice, te su tako prerueni podigli visoko putire i krstove, maui kandilima u ritmu muzike. Neko je ritmiki udarao u veliki bubanj, a mladii su i dalje izvijali telima pri svetlosti poara, maui kandilima. Ponovo se zaula pucnjava i opet nastade jurnjava. Nije se znalo otkuda dolaze i ko su ti to tre. Zavlada panika. Zau se da neko ree: To su oni iz Alijanse. Neki su pokuavali da umire masu, pozivajui je da sauva mir. Drugi su trali i vikali: Evo ih, dolaze ili Mir, momci. Nasred ulice lomaa se rasplamsavala. Grupa mladia i ena dovue jednu ispovedaomcu i nabaci je na vatru. Ljudi su neumorno dovlaili kipove i slike. Neki ovek je vukao Hrista, a jedna ena odnekud iskrsnu i doviknu mu besno i odluno: Dajte mi ga. ta? ree ovek odmerivi je prezrivo. Neko dobaci: Ona je iz Fondacije. Ko? Ko to? zaula su se pitanja. ena poe za ovekom i uze Hrista za noge da se ove ne bi vukle po tlu. Ostavite ga razdra se ovek. Dajte mi ga viknu ena. Za trenutak je Hrist visio u vazduhu izmeu njih dvoje koji su se otimali o kip. Doite, gospoo ree mladi koji je izneo Devicu iz crkve. ta? upita ena, ne isputajui Hristove noge. Doite, ostavite to. ta? ponovi ena, gotovo pomahnitala. Uzmite ovaj kip ree joj mladi. Izgledalo je kao da se ena dvoumi, ne isputajui Hrista koji se njihao. Doite, gospoo ree mladi. ena se kanda jo dvoumila, ali je ovek cimnuo Hrista i izvukao joj ga iz ruku. Kao van sebe, ena pogleda za njim dok je odlazio, a zatim se zagleda u kip Device na zemlji, pored mladievih nogu. Hajte, gospoo ponovi mladi. ena prie. To je Devica Bespomonih ree joj mladi. ena ga pogleda, ne shvatajui. Izgledalo je da ne veruje: mladi je bio peronista. Moda je mislila da njih dvojica smeraju da je napadnu. Da, gospoo ree Martin izneli smo je iz crkve. Ovaj mladi ju je spasao lomae. Dobro ree ona odneemo je kui. Mladi i Martin se sagnue i podigoe Devicu. Ne, priekajte ree ona. Raskopala je kaput, skinula ga i njime prekrila kip. Ondla je htela da im pomogne. Ostavite dobaci mladi moemo sami. Kaite kuda dla idemo. Krenue. ena je ila ispred njih, a ovek za njima. Kia je padala sve jae i mladi je oseao kako mu se zvezdolika kruna zariva u lice. Vie nita nije znao: sve je bilo zbrkano. U pitanju je ranjenik, pustite nas da proemo. Propustie ih. Ili su ulicom Santa Fe prema ulici Kaljao. Crvenkasti sjaj je bivao sve manji, a onda je polagano zavladala no, mrkla, zloslutna, pusta i ledena. Kia je tiho padala, a u daljini su se povremeno uli uzvici, poneki pucanj i zviduci. Stigoe do enine kue, popee se liftom do sedmog sprata, uoe u luksuzan stan i Martin primeti da se mladi radnik zbunio. Gledao je u sluavku plaljivo i stidljivo, nije umeo da se kree izmeu tamnog nametaja i umetnikih predmeta. Uspravie kip u jednom oku, i, moda nesvesno, mladi nasloni svoju umornu glavu na Devicu, kao da se odmara. Odjednom shvati da mu se neko obraa. Hajdemo ree ena treba se vratiti. Da mahinalno odgovori mladi. Pogledao je naokolo, kao da neto trai. Hteo bih... zausti mladi. ta bi to hteo, mladiu? upita ena. Hteo bih au vode. Donesoe mu vode i mladi je ispi kao da je speen. Dobro, hajdemo sada ree ena. Kia je oslabila, ali je vatra ispred erkve i dalje gorela, samo to je sada vladala tiina: ene i mukarci, kao nemi i opinjeni posmatrai, stajali su na ploniku preko puta. Jedan ovek je pod mikom drao misnice. Da li biste mi dali te misnice? upita ena. ta? iznenadi se ovek. Misnice. Da li biste mi ih dali? upita ena. ovek ne odgovori: pogleda u vatru. Misnice ponovi ena smireno kao mesearka. elim da ih sauvam za crkvu, kada je budu obnovili. ovek je i dalje utke gledao poar. Mora da vi niste katolik? upita ena s mrnjom. ovek je i dalje gledao poar. Jeste li vi, ovee, krteni? na to e ena. ovek je i dalje gledao poar, ali mu je pogled (primetio je Martin) postao tvrd. Zar vi nemate dece? Nemate majku? ovek planu: Idite vi u materinu! Ja sam katolkinja ree ena mesearskim spokojnim glasom. elim da te misnice sauvam za crkvu kada je budu obnovili. ovek je pogleda i neoekivano progovori normalnim tonom. uvam ih da bih se zatitio od kie. Molim vas, dajte mi misnice ponovi ena spokojno. Stanujem daleko, u General Rodrigesu odvrati ovek. Neko ko je stajao iza uporne ene dobaci: Tako, znai, doli ste iz General Rodrigesa. Vi ste, dakle, od onih koji su zapalili crkvu. Uporna ena se osvrnu: taj to je govorio bio je neki sedokosi starac. Neki ovek s naherenim eirom raskopa kini mantil i potegnu pitolj. Hladno, s prezirom, unese se starcu u lice: A ko ste vi da ljude ispitujete? upita. ovek koji je drao misnice takode izvue nekakav pitolj. Jedna ena, s velikim kuhinjskim noem u ruci, prie eni koja je traila misnice i ree joj: Hoe li da ti nabijemo u dupe te misnice? Mahnita ena koja je traila misnice predloi oveku da se menjaju. Ovaj kiobran ima drku od zlata ree ona. ta? Dajem vam ga u zamenu za misnice. Drka je zlatna. Pogledajte. ovek zagleda drku. ena s kuhinjskim noem ponovi preanje rei. U redu ree ovek. Dajte mi taj kiobran. ena s noem mu besno doviknu: Huljo! Prodana duo! Kakva prodana dua ree ovek s misnicama i naceri se. ta e meni misnice? Ti si hulja i prodana dua, eto ta si! dernjala se ena s noem. ovek s misnicama najednom planu: Tebi e biti bolje da umukne, ukoliko ne eli da te napunim olovom. ena s noem ga opsova i prinese no njegovom licu, ali on uze kiobran i ne odgovori. ena se udalji, s misnicama u ruci, praena povicima i psovkama. ovek s naherenim eirom tada dobaci: Drutvo, ovde nema vie ta da se trai. Hajdemo. ena s misnicama prie Martinu i mladiu peronisti, koji su plaljivo stajali postrance. Ponovo su je otpratili do stana u ulici Esmeralda. I ponovo se Martinu uinilo da je mladi tuan, dok je laganim pogledom prelazio preko tih fotelja, slika i porcelanskih predmeta. Udi navaljivala je ena. Ne, gospoo ree mladi odoh ja. Nisam vam vie ni potrebam Priekaj ree mu ena. Mladi saeka, s potovanjem i dostojanstvom. Ona ga pogleda. Ti si radnik? upita ga. Jesam, gospoo, tekstilni radnik na to e mladi. Koliko ti je godina? Dvadeset. I peronista si? Mladi je utao pognute glave. ena ga strogo pogleda. Kako moe da bude peronista? Zar ne vidi kakve strahote rade? Ti to su palili crkve su razbojnici, gospoo ree. ta? ta? Oni su peronisti. Ne, gospoo. Nisu pravi peronisti. Nisu istinski peronisti. ta? besnela je ena. ta govori? Smem li da odem, gospoo? upita mladi i podie glavu. Ne, ekaj... ree ona zamiljeno. A zato si spasao Devicu Bespomonih? Otkud ja to znam, gospoo. Ja ne volim da palim crkve. Uostalom, ta je u svemu tome Devica kriva? U emu? Pa, u tom bombardovanju Trga Majo, ta ja znam. Znai, ti ne odobrava bombardovanje Trga Majo? Mladi je iznenaeno pogleda. Zar ne zna da Perona treba srediti jednom zasvagda? Stati na put tom sramnom oveku, tom pokvarenjaku? upita ona. Mladi je i dalje gledao u enu. A? Zar ne misli? navaljivala je. Mladi pognu glavu. Ja sam se nalazio na Trgu Majo ree. Ja i jo hiljade drugova. Mojoj drugarici je, meni naoigled, bomba raznela nogu. Jednom prijatelju je raznela glavu, a drugom utrobu. Bilo je na hiljade mrtvih. ena ree: Zar ne shvata da brani jednog gada? Mladi je utao. Zatim ree: Ja sam iz siromane porodice, gospoo. Odrastao sam u sobi u kojoj smo iveli moji roditelji i nas sedmoro dece. Saekaj! doviknu gospoa. Martin pode. A ti? upita ga ena. Jesi li i ti peronista? Martin ne odgovori. Napolju ga doeka no. Mrano i ledeno nebo inilo se kao simbol njegove due. Sipila je kiica praena jugoistonim vetrom koji (govorio je Bruno) pojaava setu Buenosajreanina koji, zurei na ulicu kroz zamagljen kafanski prozor, gunda zajebanog li vremena, dok neki drugi, misaoniji tip, razmilja kako je sve beskrajno tuno. Oseajui da ga kia prska po licu, tumarajui bez cilja, natmureno gledajui ispred sebe kao da se udubljuje u neku veliku i zamrenu zagonetku, Martin je u sebi ponavljao tri rei: Alehandra, Fernando, slepi. XXVIII Satima je besciljno lutao ulicama. Odjednom se naao u Belgranu, na Trgu Bezgrenog zaea. Seo je na jednu klupu. Naspram njega, crkva polukrunog oblika kanda je jo preivljavala strahote proteklog dana. Zloslutna tiina, mrtvaka svetlost, kia to je rominjala, sve je to davalo tom kutku Buenos Ajresa jeziv i pretei izgled. inilo se da ona stara zgrada tik uz crkvu skriva nekakvu veliku i zastraujuu zagonetku. Kao opinjen nekom neobjanjivom maijom, Martin je netremice zurio u to mesto koje je video prvi put u ivotu. A onda, najednom, umalo nije vrisnuo: preko trga je ila Alehandra u pravcu one stare zgrade. U senci, pod kronjama drvea, bio je zaklonjen od njenog pogleda. Uostalom, ona je ila mesearskim korakom, s onom mahinalnou koju je esto opaao kod nje, ali koja mu se sada inila jaa i apstraktnija. Alehandra je koraala kao automat, pravolinijski, preko ardinjera, kao neko ko u snu ide ka cilju koji su odredile vie sile. Oigledno, nita vie nije videla niti ula. Koraala je odluno, ali i odsutno, kao da je hipnotisana. Brzo je stigla do zgrade, bez oklevanja se zaputila ka jednoj od onih zatvorenih i tihih kapija, otvorila je i ula. Martin je za trenutak pomislio da moda sanja ili da mu se privia: nikada ranije nije bio na tom malom trgu Buenos Ajresa i nita ga svesno nije navelo da te zlokobne noi krene u tom pravcu. Nita nije moglo da ga navede da nasluti tako udesan susret. Bilo je u tome previe sluajnosti i razumljivo je to je jednog trenutka pomislio da mu se sve to privia ili da sanja. Meutim, dugi sati ekanja pred tim vratima razvejali su njegove sumnje. Alehandra je zaista ula tamo i nalazila se unutra. A razloge on nije mogao da dokui. Svanulo je i Martin se nije usudio da je jo eka, jer se plaio da ga Alehandra moe primetiti kada svane dan. Osim toga, ta bi postigao time da je vidi kako izlazi? S tugom koja je prerastala u fiziki bol, uputio se prema Kabildu. Oblaan i siv, sumoran i setan, budio se dan iz nedara te halucinantne noi. III IZVETAJ O SLEPIMA O, bogovi noi, o, bogovi tmine, rodoskrvnua i zloina, sete i samoubistva! O, bogovi pacova i peina, slepih mieva i bubavaba! O, vi, estoki, nedokuivi bogovi snevanja i smrti! I Kada je poelo sve ovo to e sada skonati mojim ubistvom? Moja svirepa otrovidost sada je nalik reflektoru iju svetlost mogu da uperim ka prostranim oblastima svog seanja. Vidim lica, pacove u nekom ambaru, ulice Buenos Ajresa ili Alira, prostitutke ili mornare. Pomeram snop svetlosti i vidim jo vie unazad: bunar na imanju, sparnu sijestu, ptice i oi koje probadam ekserom. Moda je bilo tada , ali ko bi ga znao da nije bilo i mnogo ranije, u vremenima kojih se ne seam, u najranijem detinjstvu. Ne znam. Uostalom, emu to? Zauzvrat, savreno se seam kako je zapoelo moje sistematino istraivanje (ali ono drugo, nesvesno, moda najdublje, otkuda bih ja to znao?). Jednog letnjeg dana 1947. godine prolazio sam pored Majskog trga, ulicom San Martin, plonikom ispred Gradske venice. Bio sam rasejan i zanesen. Odjednom sam zauo neko zvonce, kao da neko eli da me probudi iz hiljadugodinjeg sna. Koraao sam, ali sam i dalje uo ono zvonce ko|e je pokuavalo da prodre do najdubljih slojeva moje svesti. uo sam ga, ali ga nisam sluao. A onda najednom, kao da je taj nean, ali prodoran i uporan zvuk dotakao neku osetljivu zonu moga JA, neko od onih mesta gde je koa naega JA vrlo tanana i neprirodno osetljiva. Prenuh se iz sna, kao da me skolila iznenadna i podmukla opasnost, kao da sam rukama u mraku dodirnuo ledenu kou gmizavca. Ispred sebe, okrenutu prema meni lice joj je bilo zagonetno i grubo ugledah slepu enu kako prodaje nekakve drangulije. Bee prestala da zvoni; kao da je zazvonila samo zbog mene, da bi me probudila iz bezumnog sna, da bi me opomenula da je moj dotadanji ivot priveden kraju, kao neko glupo pripremno razdoblje, ta da sada treba da se suoimo sa stvarnou. Nas dvoje ona nepomina, sa bezizraznim licem okrenuta prema meni, a ja ukoen kao pred paklenim i ledenim privienjem ostadosmo tako nepomini nekoliko trenutaka koji ne pripadaju vremenu nego vode ka venosti. A onda, kada je moja svest ponovo stupila u vremenski tok pobegoh. Eto tako je zapoelo poslednje razdoblje mog ivota. Od tog dana sam shvatio da ne smem da propustim ni aska i da smesta moram zapoeti sa istraivanjem tog mranog i tajanstvenog sveta. Prolo je nekoliko meseci, a onda je jednog dana te jeseni dolo do drugog presudnog susreta. Bio sam u jeku istraivanja, ali moj rad je usporavala neka neobjanjiva bezvoljnost za koju danas mislim da je sigurno bila pritvoran oblik straha od nepoznatog. Ipak, pomno sam posmatrao i prouavao slepe. Zanimali su me odvajkada i u nekoliko navrata sam raspravljao o njihovom poreklu, hijerarhiji, nainu ivota i zoolokom stanju. Mada sam u to vreme tek poinjao da skiciram svoju teoriju o hladnoj koi, ve su me, pismeno ili usmeno, napali pojedini lanovi udruenja koja su bila u vezi sa svetom slepih. I to blagodarei efikasnom, brzom i zagonetnom nainu obavetavanja koje odlikuje loe i tajne sekte, one loe i sekte nevidljivo rasprostranjene meu ljudima, koje neprestano motre na nas, progone nas, odluuju o naoj sudbini, o naoj propasti, pa i o naoj smrti, a da mi to uopte ne znamo niti slutimo. Ovo je uveliko sluaj sa Sektom slepih u ijoj slubi su, na jo veu nesreu neupuenih, mnogi normalni mukarci i ene, delimice obmanuti od strane Organizacije, delimice zavedeni boleivom i demagokom propagandom, a dobrim delom, naposletku, i iz straha od fizikih i metafizikih kazni koje, kako se govorka, sustiu one koji se drznu da zadiru u njihove tajne. Kazne za koje sam, uzgred budi reeno, tada pomiljao da su me ve delimino sustigle i verovao da e me i dalje sustizati, u sve uasnijem i podmuklijem vidu, te da e one, svakako zbog mog ponosa, samo pojaati moju srdbu i nameru da svoja istraivanja nastavim do kraja. Da sam kojim sluajem lakomisleniji, moda bih se mogao i pohvaliti da sam tim istraivanjima potvrdio teoriju koju sam jo kao mladi stvorio o svetu slepih, jer su mi upravo komarni snovi i halucinacije iz detinjstva doneli prvo otkrie. Kasnije, kako sam rastao, bivao sam podozriviji prema tim nasrtljivcima, toj svojevrsnoj feli moralnih ucenjivaa koji se naveliko susreu u podzemnim eleznicama, to je inae razumljivo s obzirom na njihovo stanje usled kojeg su nalik ivotinjama hladne krvi i ljigave koe to prebivaju u peinama, piljama, podrumima, starim podzemnim prolazima, jendecima, odvodnim cevima, vodovodu, dubokim pukotinama, naputenim rudnicima, jamama u koje se slivaju tanki mlazovi vode; a neki, najmoniji od njih, ive u ogromnim podzemnim peinama, pokatkad na dubinama od nekoliko stotina metara, to se da zakljuiti iz izvetaja speleologa i tragaa za blagom, iz izvetaja nejasnih i turih a ipak dovoljno jasnih onima koji znaju kakve se pretnje nadvijaju nad svakim ko pokua da prodre u veliku tajnu. Ranije, dok sam bio mlai i manje nepoverljiv, mada ubeden u svoju teoriju, ustezao sam se da je proverim, pa ak i da je izlaem, jer su me one sentimentalne predrasude (to predstavljaju demagogiju oseanjja) spreavale da probijem brane koje je Sekta podigla oko sebe, brane utoliko neprobojnije ukoliko su tananije i neprimetnije, sainjene od parola koje se ue po kolama i itaju u novinama, koje potuju vlada i policija, a koje propagiraju dobrotvorne ustanove, gospoe i uitelji. Brane koje spreavaju da se dopre do onih mranih predgrada gde su opta mesta sve rea i gde poinje da se nasluuje istina. Trebalo je da prou godine i godine pa da uspem da probijem te spoljne brane. I tako satn, postepeno, gonjen snagom tako velikom i paradoksalnom poput one koja nas u komarnim snovima navodi da idemo u susret uasu, prodirao u zabranjene zone gde poinje da caruje metafiziki mrak. Isprva mutno, kao da preda mnom lelujaju neke senovite i nejasne utvare, a potom sa sve veom i jezivom jasnoom, nazirao sam naokolo itav jedan svet odvratnih bia. Ispriau kako sam stekao tu uasnu povlasticu da ih upoznam i kako sam, posle toliko godina traganja i smrtnih opasnosti, uspeo da uem u tu oblast gde gamie mnotvo udovita, u poreenju s kojima obini slepi ljudi predstavljaju bezazlena bia. II Dobro pamtim taj etrnaesti jun: dan prohladan i kiovit. Pomno sam posmatrao ponaanje jednog slepog oveka koji je radio u podzemnoj eleznici na liniji za Palermo: bee to onizak, zdepast, crnomanjast, izuzetno krepak, okretan i nevaspitan ovek. Zlobno i bezobzirno se tiskao kroz vagone i kroz stenjenu svetinu. Nudio je fibajne, probijao se grubo i s mrnjom, drei ispruenu ruku u koju su mu kukavni putnici, ispunjeni zebnjom od sila nedokuivih, stavljali priloge, dok je u drugoj ruci drao simboline fibajne, simboline u tom smislu to neko stvarno ne moe da se izdrava od prodaje tih tapia, jer oveku moe zatrebati par fibajna godinje, pa ak i meseno; ali niko, makar bio lud ili milioner, nee kupovati tuce fibajna dnevno. Otuda je, logino a svi to tako i razumeju prodavanje fibajna samo izgovor, neto kao znak raspoznavanja slepog oveka, ono po emu se, osim famoznog belog tapa, on razlikuje od ostalih smrtnika. Dakle, budno sam posmatrao ta se deava, spreman da tog tipa pratim do kraja da bih jednom zauvek proverio svoju teoriju. Bezbroj puta sam se provozao na liniji Majski trg Palermo, trudei se da na stanicama ostanem neupadljiv, jer sam strahovao da ne pobudim sumnju Sekte i budem prijavljen kao deparo ili neto slino tome, a tada mi je svaki dan bio dragocen. Prema tome, oprezno sam se majao negde u blizini slepog oveka, a kada smo napokon zavrili i poslednju vonju, u pola dva posle podne, 14. juna, spremio sam se da ga pratim do sklonita. Pre nego to e eleznica krenuti na poslednju vonju do Palerma, siao je na stanici Majski trg i uputio se ka izlazu na ulicu San Martin. Tom ulicom zaputismo se ka ulici Kangaljo. Na raskrsnici je skrenuo prema lukoj etv r rti. Morao sam da budem jo oprezniji, jer u toj samotnoj zimskoj noi nije bilo, ili maltene nije bilo drugih prolaznika osim slepog oveka i mene. Zato sam ga pratio na razumnom odstojanju, imajui na umu sluh slepih i njihov instinkt koji ih upozorava ako neka opasnost zapreti njihovim tajnama. Tiina i samoa su kao i uvek carovale u Bankarskoj etvrti; etvrti koja je nou mnogo tia i samotnija od svake druge, zato to ta tiina predstavlja vei kontrast prema onoj ivosti koja danju vlada na njenim ulicama, prema neopisivoj zbrci, buci, uurbanosti i svetini koja se tuda tiska u Radno vreme. Ali isto tako i zbog jezive pustoi koja tu vlada kada Novac miruje. Nakon to su poslednji slubenici i direktori otili, nakon to je zavren taj iscrpljujui i besmislen posao, pri emu kroz ruke nekog siromaka sa mesenom zaradom od pet hiljada pesosa proe dnevno pet miliona, dakle, poto je okonan taj posao u kome ljudi beskrajno oprezno ulau parad hartije s arobnim svojstvima, koju drugi ljudi podiu na drugim alterima s ne manjim oprezom. Taj proces je potpuno nestvaran i opsenarski. Jer, iako oni, ti vernici, misle da su realni i praktini, primaju tu hartijicu na kojoj se, uz mnogo napora, moe razaznati neko besmisleno obeanje, prema kome se gospodin, koji se ak i ne potpisuje svojeruno, obavezuje u ime Drave da e verniku dati ta ti ga ja znam ta u zamenu za tu hartijicu. Zanimljivo je da je ovom tipu dovoljno obeanje, jer, koliko je meni poznato, niko nikada nije zahtevao da se obaveza ispuni; a to je jo udnije, u zamenu za te prljave hartije predaje mahom neku drugu hartiju, istiju ali besmisleniju, na kojoj se drugi gospodin obavezuje da e u zamenu za tu hartiju uruiti verniku izvesnu koliinu tih prljavih hartijica: to mu doe neto kao ludost na kvadrat. A sve to u ime Neega to niko nikada nije video i to kau da lei deponovano Negde, prvenstveno u Sjedinjenim Dravama, u elinim piljama. A da je sve ovo stvar vere, svedoe rei kao to su kredit i poverenik. Dakle, kao to rekoh, te etvrti, im ih napusti pomamna masa vernika, u nonim asovima opuste vie negoli druge, jer u njima niko ne ivi, niti bi mogao da ivi, zbog te tiine i uasne pustoi dinovskih holova tih hramova i velikih podmma u kojima se uvaju basnoslovna blaga. Za to vreme, monici koji dre konce te arolije, spavaju nemirnim snom, uz pomo pilula i droga, progonjeni komarima o finansijskim krahovima. A i zato to u tim etvrtima oigledno nema hrane niti iega to omoguava stalan ivot ljudskim biima, ili makar pacovima i bubavabama, jer krajnja istoa vlada u tim skrovitima nitavila, gde je sve simbolino, a u najboljem sluaju papirnato; pa ak i te hartijice, iako bi mogle da budu hrana za nioljce ili za ueke druge majune insekte, uvaju se u golemim elinim sefovima, u koje ne mogu da prodru nikakva iva bia. Dakle, u potpunoj tiini koja vlada Bankarskom etvrti, pratio sam slepog oveka ulicom Kangaljo u pravcu luke zone. Njegovi koraci su muklo odjekivali i iz trena u tren bivali sve tajanstveniji i perverzniji. Spustili smo se tako do Avenije Leandro Alem, preli je, a onda se zaputili ka lukoj zoni. Koraao sam krajnje oprezno. U jednom trenutku sam pomislio da bi slepi ovek mogao uti moje korake, pa ak i moje ubrzano disanje. Sada je iao sa sigurnou koja mi se uinila uasavajuom, jer sam odbacio pomisao da on moda i nije slep. Ali me je zaudilo i jo vie uplailo kada je najednom ponovo skrenuo ulevo ka Luna-parku. Kaem da me je uplailo, jer to nije bilo logino; ukoliko mu je to bila poetna zamisao, nije imao nikakvog razloga da skree udesno, nakon to je preao aveniju. A poto se pretpostavka da je ovek zalutao nije mogla prihvatiti zbog sigurnosti i brzine hoda, preost ala je strana hipoteza da je osetio kako ga pratim i da pokuava da zametne trag. Ili, to je kudikaino gore, da mi namesti zasedu. Meutim, onaj isti nagon koji nas vue da se nagnemo nad provaliju, navodio me je da sve odlunije pratim tog oveka. Tako se moglo videti kako jedan tip s belim tapom i mnotvom fibajna u depu ide maltene trei (to bi bilo smeno da nije izgledalo jezivo), a drugi tip ga tiho ali uporno prati: najpre ulicom Buar ka severu, a zatim, tamo gde se zavrava zdanje Luna-parka, udesno, kao neko ko smera da sie u luku etvrt. Tada mi je nestao iz vidokruga, jer sam ga, to je prirodno, pratio na rastojanju od pedesetak koraka. U oajanju ubrzah hod, strahujui da ga ne izgubim sada kada sam ve imao (tako sam tada pomislio) dobar deo tajne. Maltene u trku stigoh do ugla i naglo skrenuh udesno, kao to i onaj bee uinio. O, kakvog li uasa! Slepi ovek je stajao naslonjen uza zid, uznemiren, oevidno me oekujui. Nisam uspeo da ga izbegnem: naleteo sam na njega. Tada me je nadljudskom snagom epao za ruku, osetio sam njegov dah na svom licu. Ulino osvetljenje je bilo slabo i teko sam razaznavao izraz na njegovom licu. Meutim, itavo njegovo dranje, ruka koja me je stezala poput kleta, njegovo dahtanje i glas, sve je odisalo mrnjom i besom. Pratili ste me! prosiktao je. Zgaen (jer sam oseao njegov dah na svom licu i vonj njegove vlane koe), preplaen, stadoh da zamuckujem, oajniki i uporno da poriem. Vikao sam: Ne, gospodine, greite! Umalo se nisam onesvestio od gaenja i odvratnosti. Kako je mogao primetiti da ga pratim? U kom trenutku? Na koji nain? Smeno bi bilo pomisliti da je normalnim sredstvima obinog ljudskog bia primetio da ga pratim. Pa, zaboga, kako onda? Moda pomou sauesnika? Onih nevidljivih saradnika Sekte, lukavo rasporeenih kojekuda, tamo gde bi ih ovek najmanje oekivao: meu dadiljama, srednjokolskim profesorima, cenjenim gospoama, bibliotekarima, tramvajdijama? Ko bi to znao! Sve u svemu, eto tako se te noi obistinila jedna od mojih slutnji o Sekti. Sve mi je to vrtoglavom brzinom sinulo kroz glavu, dok sam se borio ne bih li se oslobodio njegovih kandi. im sam se izbavio, pobegao sam kao bez due i dugo se nisam usudivao da nastavim istraivanja. Ne samo iz straha, premda je postao nepodnoljiv, nego i zbog raunice, jer sam pomiljao da bi me, posle onog nonog dogaaja, slepi mogli podvrgnuti najstrooj i najopasnijoj vrsti nadzora. Trebalo je da ekam mesecima, moda i godinama, trebalo je da zametnem trag, da ih navedem da poveruju da sam slepog oveka pratio s jedinom namerom da ga opljakam. Jedan drugi dogadaj, vie od tri godine kasnije, odveo me je na trag i konano sam mogao da uem u nepristupanu i utvrenu postojbinu slepih. III Postoji osnovna razlika izmeu ljudi koji su vid izgubili usled bolesti ili nesrenim sluajem i onih koji su slepi od roenja. Ovoj razlici mogu da zahvalim to sam konano prodro u njihova skrovita, mada nikada nisam dospeo do najskrovitijih jazbina, odakle Sektom, to znai Svetom, upravljaju veliki i nepoznati poglavari. Iz tog takorei predvorja uspeo sam da pribavim poneka obavetenja, vazda tura i nejasna, o tim udovitima i sredstvima kojima se slue da upravljaju celim svetom. Tako sam doznao da se ta prevlast postie i odrava ne samo obinom, sveprisutnom boleivou, nego i anonimnim pozivima, spletkama, sejanjem zaraznih bolesti, kontrolisanjem snova i komara, mesearstvom i trgovinom drogama. Dovoljno je da se prisetimo operacije sa marihuanom i kokainom koja je otkrivena u srednjim kolama u Sjedinjenim Dravama, gde su na porok navodili devojice i deake od jedanaest ili dvanaest godina te ih tako drali u bezuslovnoj i potpunoj potinjenosti. Naravno, istraga je zavrila tamo gde je trebalo da pone istina: na pragu oblasti u koju nije smelo da se kroi. to se tie upravljanja putem snova, komara i crne magije, nije potrebno ni dokazivati da Sekta u tu svrhu raspolae celom vojskom vidovnjaka, lokalnih vetica, vraeva, nadrilekara, spiritista i onih to proriu budunost gledajui u karte. Veina od njih su obini prevaranti. Drugi, meutim, poseduju prave moi i, to je zanimljivo, esto ih skrivaju pod platom izvesnog arlatanstva da bi to bolje upravljali svetom koji ih okruuje. Ako, po optem uverenju, Bog vlada na nebu, Sekta vlada na zemlji i u telu. Ne znam da li. u krajnjoj liniji, ova organizacija mora, pre ili kasnije, da polae raune onome to bismo mogli da nazovemo Svetlom Silom. Oigledno je, medutim, da je svet u njenoj vlasti, da ona vlada ivotom i smru, a tu vlast sprovodi pomou kuge ili revolucije, bolesti ili muenja, obmane ili lanog saaljenja, mistifikacije ili anonimnosti, uiteljica ili inkvizitora. Nisam teolog i ne znam da li te avolske ini mogu da imaju objanjenja u nekoj iskrivljenoj Teodiceji. U svakom sluaju, to bi bila samo teorija ili nada. A ostalo, ono to sam ja video i doiveo, jesu injenice. Ali, vratimo se razlikama. Ipak zastanimo: ima jo mnogo toga da se kae o avolskim inima, jer neko naivan moe pomisliti da je re o obinoj metafori a ne o gruboj stvarnosti. Oduvek me je zaokupljao problem zla, jo od detinjstva kada sam s ekiem prilazio mravinjaku i iz ista mira poinjao da ubijam ta stvorenjca. Preiveli mravi bi u panici beali na sve strane. Zatim sam ih polivao mrkom. Zamiljao sam ta se deava unutra: vanredne mere, jurnjava, naredbe i protivnaredbe da bi se spasla skladita hrane, jaja, kraljiin ivot itd. Na kraju bih dograbio lopatu i isprevrtao ceo mravinjak, kopao velike rupe, tragao za preivelim mravima i mahnito ih unitavao: bila je to sveopta katastrofa. Zatim bih razmiljao o smislu ivota, o naim sopstvenim poplavama i potresima. Tako sam razradio niz teorija, jer mi se pomisao da nama upravlja neki svemogui, sveprisutni i dobrostivi bog inila tako suprotna svemu da ak nisam ni verovao u mogunost da je neko ozbiljno shvata. Negde u to vreme, kada sam postao lan pljakake bande, razradio sam sledee mogunosti: 1. Bog ne postoji. 2. Bog postoji i on je obian nitkov. 3. Bog postoji, ali ponekad spava: njegovi komari su na ivot. 4. Bog postoji, ali povremeno ima nastupe ludila: ti nastupi su na ivot. 5. Bog nije sveprisutan i ne moe biti svugde. Ponekad je odsutan. U drugim svetovima? U drugim stvarima? 6. Bog je obian sinji kukavac, suoen s problemom suvie sloenim, koji prevazilazi njegove snage. Bori se s materijom, kao umetnik sa svojim delom. Katkad mu poe za rukom da bude Goja, ali je uglavnom jad i beda. 7. Bog je poraen, pre poetaka Istorije, u boju s Knezom Tame. Pretvoren u navodnog avola, Bog je uveliko izgubio od ugleda, jer mu se pripisuje da je stvorio ovaj kukavni svet. Nisam ja izmislio sve te mogunosti, mada sam u ono vreme smatrao da je tako; docnije sam saznao da su u neke od njih ljudi vrsto verovali, a naroito u hipotezu o avolu kao pobedniku. Vie od hiljadu godina neustraivi i otrovidi ljudi podvrgavani su muenju i ubijani zato to su otkrili tu tajnu. Istrebljivani i proterivani, jer moemo da pretpostavimo da se snage koje upravljaju svetom nee zadrati na sitnicama kada su ve u stanju da uine ono to uglavnom i ine. I tako je te uboge kukavce ili genije muila, spaljivala i veala Inkvizicija, a nekima je i kou derala. itavi narodi su desetkovani ili raseljavani. Od Kine do panije, dravne religije (hriani ili mazdaisti) oistile su svet od svakog pokuaja da se otkrije tajna. Moe se rei da su, u izvesnoj meri, postigli svoj cilj. Jer ak i kada nisu mogle da unite neke sekte, one su postale nov izvor lai, kao to je to sluaj s muhamedancima. Pogledajmo mehanizam: prema gnosticima, svet je stvorio demon po imenu Jehova. Dugo ga je Vrhovno Boanstvo putalo da slobodno deluje u svetu, ali je na kraju poslalo svog Sina da se privremeno nastani u Isusovom telu ne bi li tako oslobodilo svet lanih Mojsijevih uenja. E pa sada: Muhamed je mislio, poput gnostika, da je Isus obian ljudski stvor, da je Sin Boji siao u njega pri krtenju, a napustio ga prilikom Stradanja, jer se inae ne bi mogao objasniti onaj uveni uzvik: Boe moj, Boe moj, zato si me napustio? A kada Rimljani i Jevreji raspinju Isusa, oni raspinju utvaru. Nevolja je u tome to se na ovaj nain (a neto manje-vie slino deava se i s drugim otpadnikim sektama) mistifikacija ne razobliava nego se uvruje. Tako je bilo sa hrianskim sektama koje su smatrale da je Jehova Demon i da sa Isusom poinje nova era, tako je bilo i sa muhamedancima koji su verovali da je Knez Tame vladao do Isusa (ili do Muhameda), ali da je pobeden i da se vratio u svoje paklene ralje. Kao to vidite, u pitanju je dvostruka identifikacija: kada velika la oslabi, ti ubogi nesrenici je uvrste. to se mene tie, zakljuak je savreno jasan: i dalje vlada Kinez Tame. A ta vladavina se odrava posredstvom Svete Sekte Slepih. Sve je do te mere jasno da bih se gotovo nasmejao da nisam obuzet uasom. IV Ali, vratimo se ve jednom razlikama. Pre svega, postoji bitna razlika izmeu ljudi slepih od roenja i onih koji su vid izgubili usled bolesti ili nesrenim sluajem. Dodue, pridolice vremenom stiu mnoge osobine slepih od roenja, delimice kao to Jevreji pribegavaju mimikriji u sredinama koje ih mrze ili preziru. Jer ovo je veoma udno od mrnje koju slepi ljudi oseaju prema onima koji vide jo je vea njihova mrnja prema pridolicama. ta je uzrok ovoj pojavi? Isprva sam mislio da su povodi jednaki uzrocima mrnje izmeu susednih zemalja ili izmeu sunarodnika u istoj zemlji. Poznato je da su graanski ratovi najkrvaviji. Dovoljno je da se prisetimo graanskih borbi u Argentini u prolom veku ili panskog gradanskog rata. Jedna skromna uiteljica, po imenu Norma Gladis Puljeze, koja mi je mesecima sluila da prouim izvesna reagovanja tobonjih intelektualaca, mislila je da mrnju i ratove meu ljudima raspiruju meusobno nepoznavanje i opte neznanje. A ja sam morao da joj objanjavam da jedini nain odravanja mira meu ljudima jeste meusobno nepoznavanje i opte neznanje. Jedino u tim uslovima ova stvorenja su relativno dobroudna i pravedna, jer svi smo mi prilino ravnoduni prema stvarima koje nas ne zanimaju. Pomou nekoliko udbenika istorije i policijskih rubrika iz veernjih listova, bio sam prisiljen da u najkraim crtama objanjavam ljudsku sudbinu toj sirotoj devojci koja se kolovala pod nadzorom uglednih nastavnica i koja je, u izvesnoj meri, verovala da se opismenjavanjem reava glavni prohlem oveanstva. Tada sam je podsetio da je najpismeniji narod na svetu stvorio koncentracione logore za masovno muenje i spaljivanje Jevreja i katolika. Na to bi ona, kao po pravilu, skakala s kreveta, ogorena na mene, umesto da bude ogorena na Nemce; jer mitovi su uvek jai od injenica koje pokuavaju da ih pobiju, a mit o> osnovnom obrazovanju u Argentini, svejedno koliko izgledao besmislen i smean, odolevao je i odolevae svakoj satiri na njegov raun, kao i svim injeninim dokazima. No, vratimo se problemu koji nas zanima. Kasnije, kada sam upoznao i poblie prouio Sektu, razmiljao sam o tome kako je osnovni razlog toj mrnji prema pridolicama upravo kastinski ponos i, kao posledica toga, kivnost prema svima koji pokuavaju i, u neku ruku, uspevaju da postanu lanovi Sekte. Naravno, ovo nije svojstveno samo slepima. Slino se dogaa i u visokim drutvenim krugovima u koje, posle mnogo vremena, natezanja i preko volje, bivaju primljeni oni koji, zahvaljujui svom velikom bogatstvu ili branim vezama svoje dece, uspeju da se nekaku utrpaju u vie drutvene slojeve. Prema njima postoji prezir koji se kasnije postepeno mea sa sve veom kivnou. Moda zbog toga to nasluuju da to postepeno ali uporno nadiranje i osvajanje znai da oni nisu bezbedni i naoruani kako su zamiljali, tako da ih, zbog toga, poinje da spopada neverovatno oseanje nie vrednosti. Na to, konano, utie i injenica to stvorenja, koja su do jue bila njihove nesvesne rtve i predmet njihovih najsurovijih postupaka, sada najednom imaju pristup u njihove tajne. Tako pridolice postaju neeljeni svedoci koji, iako lieni mogunosti da se vrate u svet iz kojeg su doli, s uenjem otkrivaju ideje i oseanja tih stvorenja za koja su mislili da su krajnje bespomona. Medutim, sve ovo je samo analiza i, to je jo gore, analiza pomou rei i pojmova vaeih za nas. Zapravo, mi imamo istu mogunost da razumemo svet slepih kao i svet maaka ili zmija. Mi kaemo: make su nezavisne, aristokratske, prevrtljive i u njih se ne moemo pouzdati. A svi ti pojmovi, u stvari, imaju relativnu vrednost, jer pojmove i ljudsko vrednovanje primenjujemo na biima koja sa nama nemaju nita zajedniko. Kao to ljudi nisu u stanju da zamisle bogove bez izvesnih ljudskih karakteristika, svejedno koliko groteskno ti bogovi izgledali: dovoljno je, na primer, setiti se da su grki bogovi esto prikazivani s rogovima. V A sada u ispriati kako je na scenu stupio slovoslaga Selestino Iglesijas i kako sam se naao na velikom tragu. No, pre toga, elim da kaem ko sam ja, ime se bavim itd. Zovem se Fernando Vidal Olmos. Roen sam 24. juna 1911. u mestu Kapetan Olmos, naselju u provinciji Buenos Ajres, a koje je ime dobilo po mom ukundedi. Visok sam 178 centimetara, teak otprilike 70 kilograma, oi su mi sivozelene, kosa prava i seda. Osobenih znakova nemam. Neko bi se mogao zapitati kog avola dajem ove podatke o sebi. Meutim, nita nije sluajno u ljudskom svetu. Jo kao dete esto sam sanjao jedan san: video bih u snu nekakvog deaka (a taj deak, za divno udo, bio sam ja, tako da sam posmatrao sebe kao da je posredi neko drugi) kako se utke igra nekakve meni neshvatljive igre. Posmatrao sam ga paljivo i pokuavao da otkrijem znaenje njegovih kretnji, pogleda i rei koje je mrmljao. Iznenada, gledajui me ozbiljno, deak bi progovarao: Posmatram senku ovog zida na podu; ako se ta senka pomeri, ne znam ta sve moe da se dogodi. Njegove rei su bile pune nekog suzdranog, a istovremeno i jezivog iekivanja. Tada bih i ja nespokojno poinjao da motrim na senku. Izlino je rei da nije re o obinom pomeranju senke usled sunevog kretanja: NE, BILO JE TO NETO DRUGO. Tako bih i ja grozniavo motrio na senku, dok ne bih primetio da ona poinje da se lagano ali primetno pomera. Budio sam se, viuei i obliven znojem. ta li je znaio taj san? ta nagovetava? ta simbolizuje? Svake noi bih legao strahujui od sna. A svakog jutra, im bih se probudio, grudi bi mi odahnule kada bih uvideo da sam jo jednom izbegao tu opasnost. Pojedinih noi, medutim, dolazio bi opet taj strani trenutak: ponovo bih video deaka, zid i senku; opet bi me deak zloslutno gledao, ponovo izgovarao one udne rei i opet bih, posle grozniavog motrenja na senku, naposletku video kako ona poinje da se pomera i izobliava. Tada bih se budio u znoju i viui. Taj san me je muio godinama, jer sam shvatao da, kao bezmalo svi snovi, sigurno ima skriveno znaenje i da je, u ovom sluaju, svakako nagovetavao neto to e mi se jednog dana neizbeno dogoditi. Dakle, ne znam da li je taj san bio nagovetaj kasnijih dogaaja ili njihov simbolian poetak. Prvi put se to dogodilo pre mnogo godina, kada sam, s nepunih dvadeset godina, bio na elu jedne razbojnike bande (kasnije u se pobrinuti da ispriam poneto o tome). Odjednom sam shvatio da e svekolika stvarnost poeti da se izobliava ukoliko ne budem svu svoju volju usmerio na to da je zadrim u stabilnom obliku. Strahovao sam da bi svet koji me okruuje mogao svakog asa da pone da se pokree, da se izobliava, najpre lagano a potom naglo, da se razgrauje, menja i gubi svaki smisao. Slino deaku iz sna, svu snagu sam usredsredio na posmatranje te senke koja zapravo jeste stvarnost koja nas okruuje, senke nekog zdanja ili zida. Jednog dana (leao sam u svojoj sobi na Aveljanedi, sreom sam) sa uasom sam primetio da se senka pomera i da moj stari san postaje stvarnost. Osetio sam vrtoglavicu, izgubio svest i utonuo u haos; na kraju sam uspeo da se uz grdne napore izbavim, te sam poeo da povezujem delove stvarnosti koji kao da su hteli da otplutaju. Neto kao sidro. Ba to: kao da sam morao da usidrim stvarnost, ali kao da je taj brod bio sastavljen iz mnogo delova i kao da ih je najpre trebalo spojiti, a zatim baciti golemo sidro da ne otplutaju. Na moju nesreu, taj doivljaj se ponavljao, a pokadto je bivao jo snaniji. Odjednom bih osetio da poinje klizanje a potom i rastavljanje. No, poto sam ve razaznavao simptome, nisam se vie tek tako preputao kao prvom prilikom, nego sam odmah poinjao da se iz sve snage odupirem opasnosti. Ljudi nisu shvatali ta se to deava sa mnom, primeivali bi kako se usredsreujem, kako zurim odsutno i netremice, te su pomiljali da ludim, ne shvatajui da je u pitanju neto suprotno, neto sasvim suprotno, jer sam zahvaljujui tom naprezanju uspevao da odrim stvarnost na svom mestu i u svom obliku. Ipak, pokatkad, uprkos svim mojim naporima, stvarnost bi poinjala da se polagano rastae, da se izobliava, da se rastee kao da je od gume: neko lice bi poinjalo da otie, s jedne strane bi se naduvao neki balon, oi bi se postepeno spajale, usta bi se uveavala do prskanja, a jeziva grimasa bi izobliavala lice. Bilo kako bilo, uasavao sam se tih trenutaka: muila me je potreba da moj duh bude uvek budan, oprezan, paljiv i preduzimljiv. Odjednom sam dobijao elju da me strpaju u neku ludnicu ne bih li se odmorio, poto tamo niko nema potrebu da stvarnost odrava onakvom kakva se smatra da jeste. Kao da bi ovek tamo mogao da kae (a zacelo i kae): A sada neka se drugi snalaze kako znaju i umeju! Ipak, ono najgore se nije deavalo oko mene nego u meni, jer bi moje JA odjednom poinjalo da se izobliava, da se izduuje i preobraava. Ime mi je Fernando Vidal Olmos, i te tri rei znae neto kao peat, kao jemstvo da sam ja neto, neto vrlo odreeno, ne samo po boji oiju, visini, godinama starosti, mom datumu roenja, kao i datumu roenja roditelja (ukratko, po podacima koji se nalaze u linoj karti), nego po neem dubljem i duhovnijem, naime po skupu seanja, oseanja, misli, koje u tom neemu odravaju sklop toga neega to se zove Fernando Vidal Olmos a ne potar ili mesar. Ali, ta to spreava da se u to telo opisano u mojoj bukvici najednom, usled neke kataklizme, useli dua kakvog vratara ili duh Markiza de Sada? Da moda ne postoji kakva neprikosnovena veza izmeu moga tela i moje due? Oduvek me zapanjivalo da ovek moe da raste, gaji iluzije, doivljava nesree, ratuje, duhovno se kvari, menja miljenja i oseanja a da ipak i dalje nosi jedno te isto ime: Fernando Vidal. Ima li to smisla? Ne postoji li moda, uprkos svemu, izvesna beskonano rastegljiva nit sa udnom sposobnou objedinjavanja, te tako, uprkos menama i lomovima, odrava identitet mog JA? Ne znam kako je s drugima. Znam samo da se u meni taj identitet naglo gubi i to izobliavanje moga JA najednom dobija ogromne razmere: prostrane oblasti mog duha se ire (ponekad oseam ak i fiziki pritisak u svom telu, naroito u glavi); kao tihi pseudopodiji, slepi i tajanstveni, prikradaju se ka drugim oblastima vrste i naposletku ka drevnim i mranim zoolokim oblastima. Nekakvo oseanje poinje da nadolazi i postepeno to prestaje da biva onaj zvuk iz Igre vilinih konjica koji sam u detinjstvu jedne noi uo da neko svira na klavira, zatim postaje nekakva sve udnija i glasnija muzika koja se potom pretvara u krike i vapaje, a naposletku i u jezivo zavijanje, a onda u zagluujuu zvonjavu, da bi zatim, to je jo udnije, poela da prerasta u kiselkast i odvratan ukus u mojim ustima, kao da mi iz uiju prelazi u grlo i stomak mi se gri od munine, dok drugi zvukovi, druga seanja i druga oseanja podleu slinim preobraajima. Ponekad pomiljam da reinkarnacija zaista postoji i da u najskrovitijim kutovima naega JA spavaju seanja tih bia koja su nam prethodila, kao to u nama traju pradavni ostaci ribe ili gmizavca; u vlasti novog JA i novog tela, spremne da se prenu i kidiu kada one snage, onaj pritisak, one ice i zavrtnji to odravaju sadanje JA, iz nama nepoznatog razloga olabave i popuste, dakle tada se razuzdavaju i izlaze na slobodu one zveri i praistorijske ivotinje koje jo prebivaju u nama. A to to se dogaa svake noi, dok spavamo, odjednom postaje neobuzdano i poinje da nas spopada i u komarima na javi. Meutim, dokle god mogu da vladam svojom voljom, oseam izvesnu sigurnost. Znam da zahvaljujui volji mogu da isplivam iz haosa i da reorganizujem svoj svet: moja volja je jaka kada deluje. Najgore je kada osetim da se moje JA rastae ak i kada je re o mojoj volji. Kao da mi volja jo uvek pripada, ali ne i oni delovi tela ili sistema koji je prenose. Ili kao da je telo moje, ali da se neto ispreilo izmeu mog tela i moje volje. Na primer, elim da pomerim ruku, ali ruka me ne slua. Usmerim svu panju na ruku, gledam je, napreem se, ali primeujem da me ona ne slua. Kao da su se pokidale veze izmeu mog mozga i moje ruke. esto mi se to deavalo, kao da je nae JA neka zemljotresom opustoena oblast po kojoj su zinule raseline i pokidale se telefonske veze. A u takvim okolnostima moe tota da se dogodi: nema policije, nema vojske. Moe da se desi svakojaka nesrea, svakojaka pljaka ili otimaina. Kao da moje telo pripada drugom oveku a ja, nemono i nemo, posmatram kako poinju sumnjivi pokreti i podrhtavanja to nagovetavaju nove potrese u tom tuem predelu, dok postepeno ali sve snanije katastrofa ne svlada moje telo, a naposletku i moju duu. Sve ovo priam da biste me bolje razumeli. A i zato to bi, u protivnom, mnogi od dogaaja o kojima u priati bili nerazumljivi i neverovatni. Ali su se, dobrim delom, desili ba zbog tog pogubnog raskola moje linosti: ne uprkos raskolu, nego upravo zahvaljujui njemu. VI Moj naum je da se posle moje smrti, od koje me ne deli mnogo, ovaj Izvetaj nameni i preda kakvoj ustanovi spremnoj da nastavi istraivanje o ovom do dana dananjeg neispitanom svetu. Stoga ovaj Izvetaj govori samo o DOGAAJIMA takvima kakvi su se zbili. Po mom miljenju, njegova vrednost je u tome to je potpuno objektivan: elim da govorim o svom iskustvu, kao to bi istraiva govorio o svojoj ekspediciji po Amazoniji ili Centralnoj Africi. Mada bih, to je prirodno, mogao esto da se povedem za strau i mrnjom, naumio sam da sve opiem tano i da ne dozvolim da me pomenuta oseanja zavedu. Doiveo sam strahote, ali ba zbog toga elim da se drim injenica, iako te injenice bacaju neprijatnu svetlost na moj ivot. Posle onoga to budem kazao, niko pametan ne bi mogao pomisliti da je svrha ovog kazivanja da pobudim simpatije prema sebi. Evo, naprimer, kao dokaz svoje iskrenosti, naveu jednu od neprijatnih injenica: prijatelja nemam niti sam ih ikada imao. Strasti jesam doivljavao: ali nikada nisam osetio ljubav ni prema kome, a mislim da je niko nije osetio ni prema meni. Odravao sam, ipak, veze s mnogim osobama. Imao sam poznanstva, kako se to dvosmisleno kae. A jedan od tih poznanika, vaan za ono to predstoji, bio je mrav i utljiv panac po imenu Selestino Iglesijas. Sreo sam ga prvi put 1929. godine u predgrau Aveljaneda, u anarhistikom centru koji se zvao Zora. Poseivao sam mesta gde su se okupljali anarhisti, jer mi se po glavi vrzmala pomisao da organizujem razbojniku bandu, to sam kasnije i uinio. Mada nisu svi anarhisti razbojnici, ovek je meu njima mogao da sretne svakojake pustolove, nihiliste i, sve u svemu, onu vrstu drutvenih neprijatelja koja me je odvajkada privlaila. Jedan od tih tipovabio je i Osvaldo R. Podesta, uesnik pljake Banke San Martin, koga su za vreme panskog graanskog rata sami crveni mitraljirali nedaleko od luke Taragona kada je s mnotvom novca i nakita pokuao da amcem klisne iz Spanije. Podesta me je upoznao sa Iglesijasom: kao da me je vuk upoznao s jagnjetom. Jer, Iglesijas je bio jedan od onih dobroudnih anarhista nesposobnih muvu da ubiju. Bio je miroljubiv, vegetarijanac (jer mu se gadilo da ivi od neije smrti) i gajio ludu nadu da e jednog lepog dana svet postati zbratimljena zajednica ljudi spremnih da ive u slozi i slobodi. Taj Novi Svet bi govorio jednim jezikom, a taj jezik bi bio esperanto. Zbog toga je na jedvite jade nauio taj jezik, to govorno ortopedsko pomagalo, jezik koji nije samo ruan (to za jedan univerzalni jezik i ne bi bilo najgore), nego njime ne govori praktino niko (to je za univerzalni jezik porazno). Tako je, putem pisama, koja je pisao isplaenog jezika, odravao veze sa ponekom od petstotinak osoba koje u preostalom delu sveta dele njegovo miljenje. Neobino je, ali esto meu anarhistima: aneosko stvorenje poput Iglesijasa bilo je ipak u stanju da se bavi krivotvorenjem novca. Video sam ga po drugi put ba u jednom podrumu u ulici Boedo, gde je Osvaldo R. Podesta drao svu opremu nunu za takvu jednu delatnost i gde je Iglesijas obavljao poverljive zadatke. U to vreme bilo mu je oko trideset pet godina, bio je mrav i crnomanjast, onizak, suvonjav, kao i mnogi panci to izgledaju kao da su iveli na krakoj zemlji, takorei bez jela, speeni i sparueni estokim letnjim pripekama i surovim zimskim studenima. Bio je krajnje dareljiv i irokogrud, nikada pri sebi nije imao prebijene pare (sve to je zaraivao, i novac koji je falsifikovao, bilo je namenjeno sindikatu ili mutnim rabotama Osvalda R. Podeste), uvek bi u svom sobiku davao utoite nekom od onih gotovana koji se susreu meu anarhistima i, mada ne bi bio kadar da ubije muvu, najvei deo ivota je proveo po panskim i argentinskim tamnicama. Iglesijas je, slino Normi Puljeze, zamiljao da e se sva zla oveanstva jednog dana razreiti zahvaljujui sprezi Nauke i Uzajamnog Poznavanja. Treba se boriti protiv Mranih Sila to stoleima spreavaju pobedu Istine. Meutim, Napredak Ideja je neprestan, tako da e, pre ili kasnije, neizbeno svanuti Zora. U meuvremenu, treba se boriti protiv organizovanih snaga Drave, razobliavati Podvale Svetenstva, drati Vojsku na oku i unapreivati kolstvo. Osnivane su biblioteke u kojima se nisu nalazila samo dela Bakunjina ili Kropotkina nego i Zolini romani, Spenserove i Darvinove rasprave, jer im se ak i teorija o evoluciji inila subverzivnom, te je udna veza spajala istoriju Riba i Torbara sa Trijumfom Novih Ideja. U bibliotekama se mogla nai i Osvaldova Energetika, neka vrsta termodinamike biblije u kojoj Boga zamenjuje nekakvo laiko, ali neobjanjivo sutastvo po imenu Energija koje, kao i njegov prethodnik, sve objanjava i sve moe, a ima tu prednost da je povezano s Napretkom i Lokomotivom. Mukarci i ene koji su se sretali u ovim bibliotekama stupali bi potom u potpuno slobodan brak i raali decu kojoj bi nadevali imena Svetlanka, Slobodanka, Novoerka ili ordano Bruno. U najveem broju sluajeva, ta deca su, usled onog poriva koji decu okree protiv roditelja ili naprosto usled zamrenog i uglavnom dijalektikog Hoda Vremena, izrastala u trajkbrekere, obine buruje, pa ak i estoke progonitelje Pokreta, kao to je sluaj s uvenim komesarom ordanom Brunom Trentijem. Kada je izbio panski graanski rat, prestao sam da viam Iglesijasa. Kao i mnogi slini njemu, on je otiao da se bori pod zastavom Iberijske anarhistike federacije. Godine 1938. prebegao je u Francusku, gde je svakako imao priliku da proceni bratska oseanja, graana te zemlje i prednosti Susedstva i Poznanstva nad Daljinom i Uzajamnim Nepoznavanjem. Odatle je, naposletku, uspeo da se vrati u Argentinu. Tako sam ga ovde ponovo susreo nekoliko godina posle one ve opisane epizode s ovekom u podzemnoj eleznici. Ja sam bio povezan s jednom grupom falsifikatora i poto nam je bio potreban ovek od poverenja i iskustva, setio sam se Iglesijasa. Traio sam ga meu starim znancima, meu anarhistikim grupama iz La Plate i Aveljanede. Najzad sam ga pronaao: radio je kao slovoslaga u tampariji Kraft. Stekao sam utisak da se znatno izmenio, naroito zbog toga to je hramao: za vreme rata odsekli su mu desnu nogu. Bio je suvlji i nepristupaniji nego ikada. Dvoumio se, ali kada sam mu kazao da je taj novac namenjen kao pomo grupi anarhista iz vajcarske, na kraju je ipak prihvatio moju ponudu. Njega je bilo lako ubediti u sve to bi doprinosilo Stvari, svejedno to bi na prvi pogled izgledalo utopijsko, a naroito ako je bilo utopijsko. Njegova bezazlenost je bila bezgranina: pa zar nije radio za jednog takvog pokvarenjaka kao to je Podesta? Dvoumio sam se na asak koju nacionalnost anarhista da navedem, ali sam se na kraju odluio za vajcarsku, jer je besmislica bila golema. Za normalnog oveka verovanje u vajcarske anarhiste znailo bi isto to i verovanje da pacovi ive u elinim bankarskim kasama. Kada sam se prvi put obreo u vajcarskoj, imao sam utisak da nju domaice iste temeljno svakog jutra (istresajui, naravno, prainu u Italiju). To je na mene ostavilo tako snaan utisak da sam jo jednom razmotrio pitanje nacionalnih mitova pojedinih zemalja. Anegdote su, u sutini, istinite, jer se izmiljaju deo po deo, s ciljem da odgovaraju odreenom tipu. Neto slino se deava i sa nacionalnim mitovima koji se stvaraju s ciljem da opiu duu neke zemlje. Tada mi je palo na um da legenda o Viljemu Telu verno izraava vajcarsku duu: kada je strelac ustrelio jabuku, pogodivi je usred srede, vajcarci su izgubili jedinu istorijsku priliku da imaju veliku nacionalnu tragediju. Pa ta onda ovek da oekuje od takve zemlje? U najboljem sluaju, soj asovniara. VII Moete zamisliti koliko je sluajnosti trebalo da bih konano stupio u svet slepih: eto, da nisam bio u vezi s anarhistima, da medu njima nisam pronaao oveka kakav je Iglesijas, da Iglesijas nije bio krivotvoritelj novca, pa ak i da, budui to, nije doiveo nesreu u kojoj je oslepeo, da... itd. emu nabrajati? Dogaaji jesu sluajni, ili se ini da su sluajni, zavisno iz kog ugla posmatramo stvarnost. Ako pogledamo iz suprotnog ugla, zato ne bismo pretpostavili da nam se sve deava u skladu s nekim viim ciljevima? Jo od ranog detinjstva bio sam obuzet slepima. Dokle moje pamenje see, seam se da sam uvek nejasno ali uporno nameravao da jednog dana kroim u njihov svet. Da mi se pri ruci nije naao Iglesijas, ve bih se ja dosetio, naao bih neko drugo sredstvo, jer sam svu svoju duhovnu snagu usmerio ka postizanju tog cilja. A kada ovek sebi odluno postavi neki cilj u okvirima mogunosti datog sveta, kada se pokrenu ne samo svesne snage nae linosti nego i one najjae snage nae podsvesti, tada se oko nas naposletku obrazuje polje telepatskih snaga koje nau volju nameu drugim ljudima, pa se tako deavaju naizgled sluajni dogadaji; no, ti dogaaji su determinisani nevidljivim silama naeg duha. Nakon mog neuspeha sa slepim ovekom iz podzemne eleznice, nekoliko puta sam pomislio kako bi mi koristio posrednik izmeu dva kraljevstva, neko ko bi, nesrenim sluajem ostavi bez vida, jo uvek pripadao, makar na izvesno vreme, svetu nas koji vidimo, ali koji je istovremeno ve zakoraio u onu drugu oblast. Ko zna da ta pomisao, svakim danom sve privlanija, nije najzad toliko ovladala mojom podsveu da je poela da deluje, kao to rekoh, u obliku nevidljivog ali jakog magnetnog polja i uticala da se nekome od onih koji su se obreli u tom polju dogodi ono to sam tada najvie eleo: nesrean sluaj koji bi izazvao slepilo. Kada razmiljam u kakvim okolnostima je Iglesijas rukovao onim kiselinama, priseam se da je do eksplozije dolo odmah po mom ulasku u laboratoriju. Seam se da sam odnekuda pomislio da e doi do eksplozije ukoliko Iglesijas pride Bunsenovom plameniku. Da li je to bilo predoseanje? Ne znam. Ko zna da ona nesrea nije unekoliko bila posledica moje elje i da taj dogaaj koji e kasnije izgledati kao svojevrsna pojava ravnodunog materijalnog sveta nije bio tipian fenomen sveta u kome nastaju i razvijaju se nae najmranije opsesije? Ni meni taj dogaaj nije potpuno jasan, jer sam tada prolazio kroz jedno od onih razdoblja kada mi je ivljenje predstavljalo grdnu muku, kada sam se oseao kao kapetan broda u oluji, dok uraganski vetrovi briu palubom, dok brodski trup kripi pod naletima tajfuna, a ja nastojim da sauvam bistar um ne bih li sve sauvao na svom mestu i upinjem se da odrim kurs broda koji se, obavijen tamom, naginje pod nasrtajima pobesnelih valova. Zatim bih se sruivao na leaj, bez volje i s velikim prazninama u pamenju, kao da je moju duu opustoila oluja. Danima sam dolazio sebi, a seanja na bia i dogaaje iz stvarnog ivota iskrsavala bi ili izranjala postepeno, seanja sumorna i tuna, smuena i siva, dok se istovremeno voda polako smirivala. A kada bi ta razdoblja najzad prola, vraao sam se uobiajenom ivljenju, kao kroz maglu se priseajui svog preanjeg ivota. Tako mi se postepeno iz seanja pojavio Iglesijas i na jedvite jade sam uspeo da nekako rekonstruiem dogaaje koji su doveli do eksplozije. VIII Prvim rezultatima prethodio je dug proces, jer kako se moe i zamisliti taj meuprostor izmeu dva sveta prepun je dvosmislenosti, lutanja i nejasnoa. S obzirom na tajanstvenu i jezivu prirodu sveta slepih, razumljivo je da niko ne moe da stupi u taj svet ako prethodno nije doiveo itav niz promena. Pomno sam pratio taj proces i od Iglesijasa sam se odvajao jedino kada sam morao: to mi je bila najpouzdanija prilika da kroim u zabranjeni svet i nisam eleo da je proerdam zbog kakve grube greke. Zato sam nastojao da budem pored njega to due, ali da time ipak ne pobudim sumnju. Brinuo sam se o njemu, itao mu Kropotkina, govorio mu o Uzajamnoj Pomoi, ali sam nadasve posmatrao i ekao. U svojoj sobi sam postavio ogroman plakat, vidljiv sa uzglavlja mog kreveta, a na njemu je pisalo: POSMATRATI EKATI Govorio sam sebi: pre ili kasnije, ONI moraju da se pojave. U ivotu tek oslepelog oveka mora da postoji trenutak kada ONI dolaze po njega. Meutim, taj trenutak (govorio sam zabrinuto sebi), taj trenutak ne mora da bude posebno upadljiv. Naprotiv, on moe da izgleda kao neto sasvim uobiajeno i svakodnevno. Valjalo je paziti na svaku, ma i najmanju pojedinost, motriti na svakoga ko bi mu priao, koliko god na prvi pogled ne izgledao sumnjiv, a naroito ukoliko bi izgledao sumnjiv, tada je valjaio otvarati pisma i prislukivati telefonske razgovore itd. Kao to se vidi, program je bio ubitaan i zamren kao lavirint. Dovoljan je samo jedan detalj i da se zamisli u kakvoj sam groznici iveo tih dana: neko drugi iz pansiona mogao je, mirne due, da bude posrednik Sekte; a ta individua je mogla da se sastaje sa Iglesijasom u trenucima kada nisam imao naina da motrim na njega. Mogla je ak da ga saeka u kupatilu. Dok sam u dugim noima mozgao u svojoj sobi, razradio sam plan osmatranja do takvih tanina da bi mi za njegovo ostvarenje bila potrebna itava pijunska organizacija kakva je, recimo, neophodna jednoj zemlji za vreme rata, pri emu se uopte ne umanjuje opasnost od kontrapijunae. Jer, kao to je dobro poznato, svaki pijun moe da bude dvostruki pijun, a te opasnosti niko nije poteen. Sve u svemu, posle dugotrajnih analiza, kada mi se inilo da sam na rubu ludila, pojednostavljivao bih planove i svodio ih na ono to sam mogao da uradim. Trebalo je da postupam temeljno i strpljivo, odvano i oprezno: moje neslavno iskustvo sa tipom koji je prodavao fibajne nauilo me je da nita neu postii ako izaberem najkrai put i frontalni napad. Napisao sam re odvano, ali sam isto tako mogao da napiem re strepei. A sve zbog toga to me je muila sumnja da me je, posle dogodovtine s onim tipom, Sekta podvrgla najstroem nadzoru i motrenju. A i zato to sam smatrao da su sve mere opreza nedovoljne. Evo jednog primera: dok bih se pravio da itam novine u kafanici u ulici Paso, munjevito bih podizao pogled, nastojei da iznenadim konobara Huanita, ne bih li zapazio kakav sumnjiv izraz na njegovom licu, kakav sjaj u oima ili crvenilo na njegovim obrazima. Zatim bih ga pozvao da prie. Huanito, govorio bih mu ukoliko nije pocrveneo, zbog ega crvenite? Naravno, on bi to poricao. Ipak, i to je bilo odlino iskuavanje: ako bi poricao ne crvenei, to bi poprilino govorilo u prilog njegovoj nevinosti; ako bi, pak, pocrveneo, to bi bio znak za uzbunu. Mada, naravno, to to on ne bi pocrveneo na moje pitanje nije znailo nepobitan dokaz da nije upleten u zaveru (stoga sam napisao poprilino), jer dobar pijun ne sme imati takve mane. Sve ovo bi moglo da se shvati kao znak manije gonjenja, ali kasniji dogaaji su POKAZALI da moje nepoverenje i sumnje nisu, naalost, bili tako besmisleni kao to bi neko neupuen pomislio. Zato sam se ipak izlagao opasnosti i pribliavao rubu ponora? Zbog toga to sam raunao s neizbenom nesavrenou stvarnog sveta: od nje valjda nije poteena ni sluba slepih za obavetavanje i pijunau. Raunao sam i sa neim to je bilo logino pretpostaviti: meu slepima mora da postoje mrnje i antipatije, kao to postoje, uostalom, u svakoj grupi smrtnika. Ukratko, mislio sam da se potekoe sa kojima ovek moe da se suoi prilikom istraivanja tog sveta nee mnogo razlikovati od tekoa na koje je jedan engleski pijun za vreme rata mogao da naie u hitlerovskom reimu, tako sistematinom ali punom pukotina i mrnji. Uprkos tome, problem je bio dvostruko sloen. Jer, kao to se moglo i oekivati, poela je da se menja Iglesijasova narav; mada je ovde pre bila re o promeni vrste ili zoolokog stanja nego o promeni njegove naravi. Otprilike kao kada bi, usled kakvog eksperimenta s genima, jedno ljudsko stvorenje poelo polako ali nepovratno da se pretvara u slepog mia ili gutera a da (to je jo uasnije) spoljanjim izgledom uopte ne odaje tako duboku promenu. Nalaziti se nou sam u zakljuanoj i mranoj sobi, a znati da se u njoj nalazi i slepi mi, svakako je jezivo, naroito kada se uje letenje tog krilatog pacova i kada (to je ve nepodnoljivo) osetimo da je u svom odvratnom neujnom preletu okrznuo nae lice. Koliko li tek uasnije moe da bude to oseanje kada ivotinja ima ljudsko oblije! Te tanane promene, koje je Iglesijas doivljavao, moda su drugima mogle promai, ali ne i meni koji sam budno i sistematino motrio na njega. Svakim danom je postajao sve nepoverljiviji. A to je bilo prirodno: jo nije bio u pravom smislu rei slep ovek, obdaren sposobnou da se kree kroz tamu i s izotrenim ulom sluha i dodira svojstvenim slepima; ali vie nije imao vid obinog oveka. Stekao sam utisak da se on oseao izgubijenim: nije imao slvarno oseanje razdaljine, pravio je kinestetike greke, sudarao se s predmetima, posrtao, ruio au dok bi je napipavao rukama. To bi ga razbesnelo, mada mu ponos nije dozvoljavao da to pokae. Ne mari, Iglesijase govorio bih mu ja , umesto da outim i da se pravim nevet. Time bi se opet pojaavao njegov bes, a pokreti bi mu postajali jo nespretniji, emu sam upravo i teio. Iznenada bih zautao i putao ga da takorei utone u tiinu. A za slepog oveka potpuna tiina je isto to i za nas zastraujui ponor koji nas deli od preostalog sveta. On tada ne zna gde je ni ta e, sve njegove veze sa spoljanjim svetom gube se u toj tami koju za slepe ljude znai potpuna tiina. Mora da oslukuje svaki um, jer opasnost vreba sa svih strana. U tim trenucima, slepi ljudi su usamljeni i nemoni. Obino kucanje nekog sata za njih moe da bude kao slabana svetiost u daijini, ona svetlost koju u bajkama preplaeni junak ugleda kada je ve mislio da je zalutao u umi. Onda bih ja jednim prstom lagano, bajagi sluajno, kucnuo o sto ili stolicu i istog trena bih primetio kako Iglesijas naglo i s neurotinom zebnjom usmerava itavo svoje bie u pravcu tog kucanja. Usred svoje samoe, moda se pitao: ta li Vidal smera? Gde li je? Zato uti? Zaista je prema meni bio vrlo podozriv. To podozrenje je raslo iz dana u dan, a posle tri nedelje, pre nego to e se zavriti njegov preobraaj, ono je postaio nepremostivo. Ukoliko moje teorije nisu bile pogrene, jedan znak je trebalo da obelei Iglesijasovo konano stupanje u novo kraljevstvo, njegovo potpuno preobraavanje: gaenje koje su u meni izazivali slepi. Meutim, ni to gaenje, uasavanje ili fobija ne javljaju se odjednom. Iskustvo me ui da se i to deava postepeno, dok se jednog dana ne naemo pred svrenim inom od koga nam se die kosa na glavi: pred nama se nalazi slepi mi ili gmizavac. Seam se tog dana. Jo dok sam prilazio sobi u pansionu u kome je Iglesijas iveo posle nesree koja ga je snala, osetio sam nelagodnost i sve vei strah, tako da sam na asak oklevao pre nego to upokucati. Aonda sam, skoro drhtei, povikao: Iglesijase, na ta mi je NETO odgovorilo: Uite. Otvorio sam vrata i u pomrini (jer nije palio svetlost dok je bio sam) osetio disanje novog udovita. IX Meutim, pre nego to e nastupiti taj presudni as, pre nego to e se Iglesijas sasvim preobraziti, dogodilo se tota to treba da ispriam, jer su mi ti dogaaji omoguili da uem u svet slepih. Bio sam poput onih oajnih glasonoa to u ratu treba na motociklu da preu preko mosta za koji znaju da svakog trena moe odleteti u vazduh. Jer, ja sam video kako se sudbonosni trenutak pribliava i trudio sam se da pourim. Ponekad sam pomiljao da ipak neu stii pravovremeno i da e neprijatelj razneti most pre nego to ja, u ludakoj vonji, uspem da preem preko provalije. U sve veoj groznici gledao sam kako prolaze dani. inilo mi se da Iglesijasov unutarnji proces ima svoj neumitan tok i nisam video nikakav znak koji bi ukazivao da su se ONI pojavili. Kao besmislenu, odbacio sam pretpostavku da slepi moda nisu saznali da je neko izgubio vid i da, prema tome, oni treba da pronau tog novog lana i pripoje ga Sekti. Meutim, kako su dani prolazili a nita se nije dogaalo, moj nemir je rastao i naveo me da jo jednom pomislim na tu pretpostavku i jo neke, takoe besmislene; kao da su mi emocije najednom pomutile razum i, tavie, uinile da zaboravim sve to sam ve znao o Sekti. Istini za volju, moda su emocije pogodne za pisanje stihova ili komponovanje muzikih dela, ali su pogubne za stvari koje se tiu istog razuma. Postidim se kada se setim kakve su mi gluposti padale na pamet kada sam poeo da strahujem da neu uspeti da preem preko mosta. Iao sam ak dotle da sam pretpostavio da bi jedan oslepeo ovek mogao da ostane kao ostrvce usred beskrajnog, ravnodunog okeana. Hou da kaem: ta bi se dogodilo s ovekom koji bi, poput Iglesijasa, oslepeo nesrenim sluajem i koji, zbog svoje naravi, ne bi eleo niti traio da se povee s drugim slepim ljudima? S ovekom koji, zbog mrnje prema ljudima, malodunosti ili stidljivosti ne eli da stupi u vezu s tim drutvima koja su vidljive (i povrinske) manifestacije zabranjenog sveta: s Bibliotekom za Slepe, Horovima itd.? ta bi, naizgled, moglo da sprei oveka kao to je Iglesijas da ostane po strani, da ne potrai nego ak i da izbegava drutvo ljudi srodnih sebi? Zavrtelo mi se u glavi kada sam pomislio na tu budalatinu (jer i budalatine mogu da nas uzbude). Pomislio sam: Iglesijas mora da se zaposli, siromaan je, ne moe tek tako da krade bogu dane. Kako slep ovek zaraduje za ivot? Mora da izie na ulicu i da radi poneto od onoga to rade ostali slepi: da prodaje eljeve i drangulije, fotografije popularnih pevaa, famozne fibajne, ukratko, neto to e ga uiniti uoljivim i kad-tad mu otvoriti vrata Sekte. Pokuao sam da ubrzam taj proces, nagovarajui ga da zapone kakav posli. Oduevljeno sam mu govorio o fibajnima i o tome koliko bi mogao da zarauje u podzemnoj eleznici. Budunost sam mu predstavljao u ruiastim bojama, ali je Iglesijas nepoverljivo utao. Ostalo mi je jo neto novaca. Kasnije emo ve videti. Kasnije! Ta re me je bacila u oajanje. Pominjao sam mu da prodaje novine u kiosku, ali ga ni to nije oduevljavalo. Preostalo mi je da ekam i da ga posmatram, sve dok ga nuda ne natera da izie. Ponavljam da se stidim to sam iz straha bio do te mere blesav, Kako sam, pri zdravom razumu, mogao da pretpostavim da bi trebalo da slovoslaga otvori kiosk s novinama pa da Sekta tek onda sazna za njega? A ta je s ljudima koji su bili prisutni kada su izneli unesreenog Iglesijasa? ta je s bolniarima i lekarima u bolnici? Sve sam to smetnuo s uma. A da i ne govorimo o Sektinim moima, o njenom ogromnom i sloenom sistemu obavetavanja i pijunae, koji kao kakva beskrajna nevidljiva pauina obavija svet. Moram rei da sam , posle nekoliko nespokojnih noi, ipak doao do zakljuka da su sve te pretpostavke besmislene i da ne postoji ni najmanja mogunost da Iglesijas bude naputen ili preputen sebi. Jedino sam strepeo da bi ONI mogli da s njim stupe u vezu kada za mene bude prekasno. Ali tu nisam mogao nita da uinim. Poto nisam mogao da sve vreme budem uz njega, potraio sam nain kako da ipak bude pod prismotrom. Preduzeo sam sledee mere: 1. Tutnuo sam pozamanu svotu novca gazdarici pansiona, izvesnoj gospoi Eepareborda, koja mi se, sreom, uinila kao poprilino zaostala i aknuta. Zamolio sam je da pripazi na Iglesijasa i da mi skrene panju na sve to se bude odnosilo na slovoslagaa, a kao razlog za moje staranje, naravno, naveo sam njegovu invalidnost. 2. Zamolio sam slovoslagaa da nita ne preduzima dok me prethodno ne obavesti, jer sam eleo da mu se naem u svakoj prilici. Nisam mnogo verovao u ovu varijantu, jer sam, s razlogom, mislio da e se on svakim danom sve vie otuivati od mene i da e njegovo nepoverenje prema meni neizbeno rasti. 3. Trudio sam se da u najveoj meri budno motrim na svaki njegov korak, ukoliko bi mu palo na pamet da izie, ili na ljude koji bi eventualno mogli da mu priu. Njegov pansion se nalazio u ulici Paso. Sreom, na dvadesetak koraka od njega nalazio se jedan kafe u kome sam mogao, kao toliki dokoliari, da satima sedim, pravei se da itam novine ili da razgovaram s konobarima s kojima je trebalo da se sprijateljim. Bilo je leto i, sedei pored otvorenog prozora, mogao sam da motrim na ulaz u pansion. 4. Koristio sam Normu Gladis Puljeze, s dvostrukim ciljem: da ne pobudim sumnje koje moe da izazove usamljen ovek ako neprekidno motri, kao i da razgovore o fudbalu i politici garniram s onim malim uivanjem koje sam nalazio u tome da kvarim nastavnicu. X Narednih pet dana bio sam u grdnom oajanju. ta sam mogao da radim osim da razmiljam, askam s konobarima i da listam novine i asopise? Naslaivao sam se itajui dve stvari koje su me oduvek oaravale: male oglase i policijsku hroniku. To su bile jedine stvari koje sam itao od svoje dvadesete godine, jer jedino one osvetljavaju ljudsku prirodu i velike metafizike probleme. U estom izdanju pie: U NASTUPU LUDILA, SEKIROM UBIO ENU I ETVORO DEICE. Nita ne znamo o tom oveku, osim da se zove Domingo Salerno, da je bio marljiv i poten, da je drao nekakvu radnjicu u Vilja Luganu i da je oboavao enu i decu. I, eto, odjednom ih iskasapljuje. Duboka zagonetka! Osim toga, itanje kriminalistike rubrike ostavlja na itaoca snaan utisak; istinitosti, za razliku od izjava politiara koje se mogu proitati u istim novinama! Svi ti politiarii izgledaju kao medunarodne varalice, probisveti i prevaranti, prodavci vodica za kosu i vaarski zabavljai! Kako ovek moe da poredi jednog od tih obmanjivaa sa neiskvarenim stvorenjem poput Salerna? Uzbuduju me i oglasi: POBEDNICI SUTRANJICE KOLUJU SE NA AKADEMIJAMA PITMAN. Dvoje mladih, mladi i devojka, ozarenih lica dre se za ruke i, nasmejani i blistavi, koraaju ka Sutranjici. U drugom oglasu vidi se pisai sto a na njemu dva telefona i jedan interfon; fotelja je prazna i spremna da vas primi, a iz telefona izlaze svetlee strelice. Ispod pie: OVO MESTO VAS OEKUJE. Svojom demagogijom privlai me oglas Optike Podesta: VAE OI ZASLUZUJU ONO TO JE NAJBOLJE. Reklame za kreme za brijanje sroene su u obliku priica s naravouenijem. Na prvoj slici, Pedro, vidno obrastao u bradu, poziva Mariju Kristinu da zaplee s njim; na drugoj slici, u krupnom planu, vidi se zbunjeno Pedrovo lice, a na licu Marije Kristine zapaa se izraz duboke neprijatnosti. Ona plee, ali se trudi da svoje lice odmakne to dalje od Pedrovog; na treoj slici, ona saoptava svojoj prijateljici: Boe, kako je Pedro odbojan s tom bradom!, a ova joj uzvraa: Zato mu to ve jednom ne kae?; na sledeoj slici, Marija Kristina joj odgovara da se ne usuuje, ali da bi moda ona, njena prijateljica, mogla da to poveri svom momku, a da ovaj opet to prenese Pedru; na pretposlednjoj slici, doista, vidi se kako prijateljiin momak neto doaptava Pedru; a na poslednjoj slici vide se u prvom planu Pedro i Marija Kristina kako pleu sreni i nasmejani: sada je on savreno obrijan kremom PALMOLIVE. A ispod pie: ZBOG ZLOSRENOG NEMARA MOGLI STE DA IZGUBITE SVOJU DEVOJKU. Postoje i varijante: na jednoj slici, recimo, tip gubi izvanrednu priliku za zaposlenje; na drugoj, opet, nikada ne napreduje u poslu: u dnu velike dvorane s mnotvom pisaih stolova i slubenika, medu kojima je lako zapaziti neobrijanog Pedra, jedan ef ga posmatra, poizdalje, sa izrazom odbojnosti i nezadovoljstva. Zatim, dezodoransne kreme: verenitva, nametenja u odlinim preduzeima, pozivi na zabave, sve to moete proerdati ukoliko niste upotrebili ODORONO. Reklame na kojima se vide gospoda sportskog izgleda, dobro oeljana i nasmejana, ali istovremeno odluna i stamena, s velikim i etvrtastim vilicama kao u Supermena: ta gospoda udaraju pesnicom o sto na kome ima mnogo telefona, i nevidljivom srameljivom sagovorniku dovikuju: USPEH VAM JE NADOHVAT RUKE! Na drugoj slici, Supermen ne udara pesnicom o sto, nego odluno upire kaiprstom u itaoca novina, malodunog i lenjog, koji neprekidno trai svoje Vreme i svoje izvanredne Sposobnosti, pa mu veli: ZARADITE PET HILJADA PESOSA MESENO U ASOVIMA DOKOLICE,pozivajui ga da odmah popuni kupon i da ga poalje na naznaenu adresu. ilav, Mister Atlas pokazuje svoje snane miie i upuuje poziv svim slabotinjama irom sveta: za sedam dana primetiete Napredak ukoliko se posvetite svom telu sa eljom da budete graeni kao i sam Mister Atlas. Pa lepo pie: LJUDI SE DIVE IRINI VAIH PLEA VI ETE OSVOJITI NAJLEPU DEVOJKU I DOBITI NAJBOLJI POSAO! Meutim, sve je to luk i voda u poreenju s Readers Digest-om za buenje Optimizma i Dobrih Oseanja. Jedan lanak gospodina Frenka I. Endrjua, pod naslovom Kada se sastanu hotelijeri, poinjao je ovako: Upoznavanje sa istaknutim hotelijerima koji su doli u SAD kao predstavnici svojih kolega iz hispanoamerikih zemalja bio je za inene jedan od najdirljivijih trenutaka u ivotu. A zatim na stotine lanaka s ciljem da vrate volju i duh siromanima, gluvonemima, leproznima, opavima, edipovcima, gluvima, slepima, nemima, gluvonemima, epileptiarima, tuberkuloznima, bolesnima od raka, oduzetima, makrocefalima, mikrocefalima, neurotiarima, deci ili unucimabesnih ludaka, dustabanlijama, astmatiarima, bedacima i mentalno zaostalima, mucavcima, tipovima kojima bazdi iz usta, nesrenima u braku, reumatiarima, slikarima koji su izgubili vid, vajarima koji su izgubili ruke, muziarima koji su ogluveli (pomislite na Betovena!), atletama koji su u ratu ostali paralizovani, rtvama bojnih otrova iz Prvog rata, runim enama, deci sa zejom usnom, unjavima, stidljivim prodavcima, izuzetno visokim osobama, izuzetno niskim (gotovo patuljcima), ljudima sa preko 200 kg, itd. Naslov: S PRVOG POSLA SU ME IZBACILI NAGLAVAKE; NAA ROMANSA JE POELA U LEPROSARIJUMU; IVIM SRENO SA SVOJIM RAKOM; IZGUBIO SAM VID, ALI SAM DOBIO ITAVO BOGATSTVO; VAA GLUVOA MOE DA BUDE PREDNOST itd. Po izlasku iz kafea i nakon svoje none posete pansionu, zastao sam na Trgu Onse i zagledao se u veliki plakat to je reklamirao rezance Sveta Katarina. Mada se ne seam ko je bila sveta Katarina, pomislio sam da je najverovatnije umrla muenikom smru, jer pravi sveci kao po zadatku gotovo uvek umiru muenikom smru. To im dode kao neki zanat. Tada bi mi se nametala misao o onoj karakteristici ljudskog ivota, naime da onaj koji je bio raspet ili iv odran, eto, vremenom postaje marka nekih rezanaca ili konzervi. XI Verovatno zato to je bila kivna na mene, Norma je jednog dana banula u kafe u pratnji nekakve mukobanjaste spodobe po imenu Ines Gonsales Iturat. Bila je to ogromna i vrlo snana ena, s primetnim brkovima, sedokosa, obuena u kostim strogog kroja, a na nogama je imala muke cipele. Da nije bilo njenih pozamanih grudi, ovek je, letimino je pogledavi, mogao da pogrei i da joj se obrati sa gospodine. Bila je energina i odluna, oevidno je potpuno vladala Normom. Ja vas poznajem rekoh. Mene? bubnu enetina iznenaeno i razdraeno, kao da je ta mogunost uvredljiva, jer joj je Norma, naravno, tota natruala o meni. Meni se zaista inilo da sam je negde ve video, ali sam tek na kraju tog nezgodnog susreta (morao sam da motrim na broj 57 iza njene telesine) razjasnio tu malu zagonetku. Norma je tako grozniavo udela da meu nama dvoma izbije arka: Normini esti porazi sa mnom naveli su je da unapred likuje pri pomisli na nekakvu moju raspravu sa tim atomiarem, u kojoj u neizbeno doiveti poraz. Ali, moje misli su bile drugde, jer nisam smeo da gubim iz vida broj 57, te nisam ispoljavao ni najmanje zanimanje da se upustim u raspravljanje sa tom trupinom. Na nesreu, nisam mogao da tek tako ustanem i odem, kao to bih uinio u bilo kojoj drugoj prilici. Normine grudi su se nadimale i splanjavale kao kovaki mehovi. Ve sam ti rekla da je Ines bila moja profesorka istorije. Jesi uljudno sam se sloio. Mi, cure kojima je ona predavala, mi smo tako slone i povezane, a Ines nam je mentor. Odlino rekao sam istim tonom. Razgovaramo o knjigama, poseujemo izlobe, idemo na predavanja. Vrlo dobro. Odlazimo na studijska putovanja. Sjajno. Kipela je od besa. Onda je, gotovo van sebe, dodala: Sada sa njom i profesorom Romerom Brestom poseujemo slikarske izlobe. Oinula me je pogledom koji je bljuvao vatru, oekujui da neto zucnem. Utivo procedih: Nema ta, to vam je dobra ideja! Maltene je zaurlala: Ti misli da ene treba samo da rintaju, da ribaju podove, peru sudove i paze kuu. Uto je neki tip zastao ispred broja 57, ali kada je paljivije pogledao broj, produio je do sledeeg ulaza. Smirivi ivce, zamolio sam je da ponovi poslednju opasku, jer je nisam dobro uo. Na to se ona jo vie razbesnela. Naravno viknula je. Ti me ak i ne slua. Eto koliko te zanima moje miljenje. Veoma me zanima. Laljive! Nebrojeno puta si mi rekao da se ene razlikuju od mukaraca! Pa to je razlog vie da me zanimaju njihova miljenja. oveka uvek kopka ono to je drukije ili nepoznato. Dakle, priznaje da je za tebe ena ipak neto sasvim drukije od mukarca! Ne treba se uzbuivati zbog neega to je tako oigledno, Norma. Profesorka istorije pratila je scenu s podrugljivim izrazom na licu, nesumnjivo upozorena da sam ja nazadan tip. Odjednom se umea: Zar zaista mislite? ta, zar zaista mislim? upitah nevino. Da je razlika izmeu mukarca i ene oigledna odgovorila je, jetko naglasivi poslednju re. Svi se slau da izmeu mukarca i ene postoje oite razlike objasnio sam joj sasvim smireno. Nisam na to mislila uzvrati nastavnica s ledenim besom u glasu. A i vi to dobro znate. Na to? Na ta to niste mislili? Na pol, to je vama dobro poznato odbrusi ona. Bila je kao otar i dezinfikovan no. A zar mislite da je to malo? upitah. Postajao sam raspoloeniji. Uostalom, njih dve su mi olakavale ekanje. Samo mi je i dalje smetao onaj nejasni utisak da sam profesorku negde ve video, ali nisam mogao da se setim gde. Nije to ono najvanije! Ja mislim na neto drugo, na duhovne vrednosti. Razlike koje vi mukarci vidite izmeu neeg to uradi mukarac i onog to uradi ena tipine su za zaostalo i nazadno drutvo. Ah, shvatam uzvratih sasvim smireno. Za vas ene, za vas je razlika izmeu uterusa i falusa muno breme iz Mranih Vremena. Nestae zajedno sa osvetljenjem na gas i nepismenou. Nastavnica se zacrvenela: te rei nisu u njoj izazvale samo bes nego i stid, ali ne samo puko izgovaranje rei kao uterus ili falus (one su bile iz naunog renika, tako da nisu mogle da je postide vie od rei neutron ili lanana reakcija), nego zato to su u njoj izazvale nelagodu kakvu bi u profesoru Ajntajnu moglo da izazove pitanje o radu njegovih creva. To je ista fraza ree ona nabusito. Neosporno je da ena moe danas da se takmii sa mukarcem u svakom poslu. A to je ba ono to vas, mukarce, izvodi iz takta. Pogledajte delegaciju amerikih ena koja je upravo doputovala: meu njima se nalaze tri direktorke teke industrije. Na to me Norma, koja je bila vrlo enstvena, pogleda likujui: ta sve nije u stanju da uini oseanje mrnje! Ta enska udovita su je na izvestan nain svetila za njenu potinjenost u krevetu. Razvoj metalurke industrije u Sjedinjenim Dravama ublaavao je unekoliko krike koje je isputala u orgazmu, kao i zanos njenog bezuslovnog predavanja. Jenkijevska petrohemija je bila protivtea njenom poniavajuem poloaju. Ruku na srce: seam se da sam. listajui novine, primetio vest o dolasku te troupe. Ima i ena boksera primetih. Pa ako vas ta udovinost ohrabruje... Vi nazivate udovinou to da jedna ena postane lan uprave neke velike industrije? Ponovo sam bio prinuen da pogledom, preko atletskih ramena gospoice Gonsales Iturat, pratim jednog sumnjivog prolaznika. Taj moj pokret, savreno razumljiv, naprosto je razbesneo tu preispoljnu rospiju. Vama izgleda udovino i to to se u nauci pojavio takav genije kao to je madam Kiri? tresnu ona, podmuklo mirkajui oima. Vie nije bilo vrdanja. Genije objasnih joj pouitelnim i mirnim tonom to je onaj ko otkrije identinost meu protivrenostima. Vezu izmeu stvari koje naizgled nemaju meusobnih veza. Onaj ko otkrije istovetnost u razlinosti, stvarnost u prividu. Onaj ko otkrije da su kamen koji pada i Mesec koji ne pada zapravo jedan te isti fenomen. Nastavnica je pratila moje izlaganje s podragljivou u kiljavom pogledu, kao to uiteljica odmerava aia koji lupeta kojetarije. A zar je malo to to je madam Kiri otkrila? Madam Kiri, gospoice, nije pronala zakon o poreklu vrste. Krenula je s pukom u lov na tigrove, a nabasala je na dinosaurusa. Po tome merilu, genije bi bio isto tako i onaj prvi mornar koji je ugledao Rt Horn. Moete vi da govorite koliko vam drago, gospodine, ali pronalazak madam Eliri predstavlja revoluciju u nauci. Ako vi krenete u lov na tigrove, a naiete na kentaura, takoe ete izazvati revoluciju u zoologiji. Ali to ipak nije ona vrsta revolucije koju izazivaju geniji. Po vaem miljenju, eni nema pristupa nauci. Ne, zar sam tako neto rekao? Osim toga, hemija je slina kuhinji. A filozofija? Vi biste zabranili devojkama upis na filozofski fakultet. Ne, ne bih. Zato? Nauditi nee NIKOME. Osim toga, tamo e nai momka i udati se. A filozofija? Neka studiraju, ukoliko ele. Nee im biti zgorega. Ali im bogme nee ni previe koristiti. Nita im nee pomoi. Sem toga, nema nikakve opasnosti da e postati filozofi. Gospoica Gonsales Iturat ciknu: A znate li zato? Zato to im ovo apsurdno drutvo ne prua iste mogunosti kao i mukarcima! Kako to? Zar nismo kazali da ih niko ne spreava da se upiu na filozofski fakultet? tavie: ujem da ta ustanova vrvi od ena. Niko im ne zabranjuje da filozofiraju. Nikada ih niko nije spreavao da misle, ni u svojoj kui niti izvan nje. Moemo li ikoga spreiti da misli? A filozofija trai samo glavu i volju za razmiljanjem. Tako je danas, tako je bilo i u doba Grka, tako e biti i u XXX veku. Drutvo bi eventualno moglo da osujeti neku enu da objavi knjigu iz filozofije. Recimo, pribegavajui podsmehu, bojkotu, sve u svemu neemu slino tome. Ali, molim vas, spreiti je da misli? Moe li ijedno drutvo da suzbije predstavu o platonskom svetu u glavi jedne ene? Gospoica Gonsales Iturat je planula: Sa ljudima poput vas, znajte, u svetu ne bi bilo napretka. A po emu zakljuujete da je svet napredovao? Prezrivo se osmehnula. Naravno, stii u Njujork za dvadeset asova nije napredak. Ne vidim zaista da je nekakva prednost stii tako brzo u Njujork. to kasnije, to bolje. Sem toga, inislio sam da vi govorite o duhovnom napretku. O svemu, gospodine. Taj primer sa avionom nije uzet sluajno: avion je simbol opteg napretka. Pa i etike vrednosti. Nemojte mi rei da oveanstvo danas nije na viem moralnom stepenu nego u vreme robovlasnitva. Aha, vie volite robove koji dirine za platu. Lako je biti cinian. Ipak, svaki dobronameran ovek zna da dananji svet poznaje moralne vrednosti koje nisu bile poznate u antiko doba. Da, shvatam. Landri koji putuje vozom superiorniji je od Diogena koji putuje laom na tri vesla. Vi namerno birate neobine primere. Ali to je oigledno. Upravnik iogora u Buhenvaldu je superiorniji od zapovednika galije. Bolje je ijudska bia ubijati napalm bombama nego lukovima i strelama. Bomba baena na Hiroimu je ovenija od bitke kod Poatjea. Naprednije je muenje elektrinim iljkom nego pomou pacova, kao to piredlau Kinezi. Sve su to sofizmi! To su izuzeci i usamljeni sluajevi! oveanstvo e nadvladati i te strahote. A neznanje e, na kraju, morati da potpuno ustukne pred naukom i znanjem. Religiozni duh je danas jai nego u XIX veku primetih smireno i perverzno. Mranjatvo svake fele e na kraju pokleknuti, Ali, tok napretka podrazumeva povremeno neznatna zaostajanja i lutanja. Maioas ste pomenuli teoriju o Postanju. Eto vam primera ta je sve nauka kadra da uini u borbi protiv religioznih mitova. Ne vidim da je ta teorija delovala porazno. Zar nismo maloas priznali da je religiozni duh danas u usponu? Razlozi su drugi. Ipak, teorija je konano razbila mnoge zablude, kao to je i zabluda o postanju sveta za est dana. Gospoice, ako je Bog svemogu, ta njega kota da stvori svet za est dana i porazbaca tu i tamo kosture nekoliko megaterijuma ne bi li iskuao ljudsku veru ili glupost? Hajte, molim vas! Neete me valjda uveravati da ozbiljno shvatate taj sofizam. Osim toga, maloas smo hvalili genija koji je otkrio teoriju postanka. A sada terate egu s njim. Ne egaim se. Samo kaem da ona ne dokazuje nepostojanje Boga, kao to ne odbacuje ni stvaranje sveta za est dana. Kad biste vi odluivali, ni kole ne bi postojale. Ako se ne varam, vi ste zacelo pristalica nepismenosti. Nemci su 1933. godine bili jedan od najpismenijih naroda na svetu. Kada ljudi ne bi znali da itaju, barem ih ne bi svakodnevno zaglupljivale novine i revije. Naalost, ak i da su nepismeni, tu su i druga uda napretka: radio i televizija. Deci bi trebalo probiti bubne opne i iskopati oi. Ali, taj program bi se teko dao izvesti. Razbacujte se sofizmima koliko vam drago, svetlost e uvek pobeivati mrak, a dobro odnositi pobedu nad zlom. Neznanje je zlo. Do sada je, gospoice draga, zlo uvek pobeivalo dobro. Jo jedan sofizam. Odakle samo izvlaite te besmislice? Nita ja ne izvlaim, gospoice. Tvrdnja se zasniva na istoriji. Otvorite bilo koju stranicu istorije i naii ete samo na ratove, klanja, zavere, muenja, dravne udare ili inkviziciju. Uostalom, ako pobeuje dobro, zbog ega ga onda treba propovedati? Da ovek po prirodi nije sklon zlu, zato bi se zlo stavljalo izvan zakona, spreavalo, igosalo itd.? Vidite: najrazvijenije religije propovedaju dobro. tavie, one izdaju zapovesti koje zabranjuju preljubu, ubijanje i krau. Ljudima treba zapovedati da to ne ine. A snaga zla je tako velika i izopaena da se ona ak koristi da bi se preporuilo dobro: ukoliko ne uinimo to i to, prete nam paklom, Dakle viknu gospoica Gonsales Iturat po vaem uverenju, trebalo bi propovedati zlo. Ja to nisam rekao, gospoice. Stvar je u tome da ste se vi jako uzbudili i da me vie ne sluate. Zlo ne treba propovedati: ono dolazi samo. Pa ta vi hoete da dokaete? Nemojte da se uzbuujete, gospoice. Ne zaboravite da vi branite nadmonost dobra, a vidim da biste me slatko sasekli na komade. Jednostavno sam eleo da vam kaem da ne postoji duhovni napredak. A valjalo bi preispitciti i taj materijalni napredak o kome se toliko trubi na sve strane. Ironina grimasa pokrenula je nastavniine brkove. Ah, sada ete mi dokazivati da dananji ovek ivi gore od starih Rimljana. Zavisi. Na primer, ne verujem da je jadnik koji osam asova radi u nekoj topionici, pod nadzorom elektronskih uredaja, sreniji od kakvog grkog pastira. U Sjedinjenim Dravama, tom raju mehanizacije, dve treine stanovnitva su neurotiari. Volela bih da znam da li biste radije putovali koijom nego eleznicom. Naravno da bih. Putovanje koijom bilo je lepe i mirnije. A najlepe je bilo jahati: udisati vazduh i uivati na suncu, bezbrino posmatrati predeo kroz koji se putuje. Apostoli masine kazali su nam da e ovek svakim danom imati sve vie slobodnog vremena. A istina je obratna: ovek ima sve manje vremena i svakim danom je sve lui. ak je i ratovanje nekada bilo lepo, zabavno i muevno, sa gizdavim i arenim uniformama koje je bilo milina pogledati. ak je bilo i zdravo. Pogledajte, na primer, na oslobodilaki rat i nae graanske ratove: ako je ovek imao tu sreu da ga ne probodu kopljjem ili mu ne odrube glavu, mogao je da poivi stotinu godina, kao moj ukundeda Olmos. Naravno, blagodarei ivljenju pod vedrim nebom, vebanju i jahanju. Ako bi neki deai bio nejaak, slali su ga u rat da ojaa. Gospoica Gonsales Iturat besno ustade i doviknu svojoj uenici: Ja odoh, Normice. A ti zna ta ti valja initi. I ode. Norma sevnu oima i ustade za njom. Dok je kretala, besno mi dobaci: Ti si neotesan tip i cinik! Presavio sam novine i namestio se da posmatram broj 57, poto mi pozamano nastavniino telo vie nije zaklanjalo vidik. Dok sam te veeri sedeo na klozetskoj olji, u onom stanju koje varira od patoloke fiziologije do metafizike, dok sam se u isti mah napinjao i razmiljao o optem smislu sveta, kako sam esto imao obiaj da inim u tom najfilozofskijem delu kue, razjasnio sam ono to mi nije dalo mira jo od samog poetka tog susreta: ne, ja gospoicu Gonsales Iturat nisam video ranije, ali je bila neverovatno slina onom neprijatnom i grubom ljudskom stvoru koji u Osmorici osuenih baca feministike letke iz Mongolfijerovog balona. XII Dok sam te noi po obiaju jo jednom sreivao utiske o dogaajima proteklog dana, najednom me obuze nemir: zbog ega mi je Norma dovela gospoicu Gonsales Iturat? Nije puka sluajnost to su me njih dve navele da govorim o postojanju zla. Kada sam bolje promislio, uinilo mi se da profesorka ima sva obeleja lanice Biblioteke za Slepe. A moja sumnja se odmah prenela i na Normu Puljeze. Ona je ,
uostalom, privukla moju panju zato to joj je otac bio socijalista koji je svakog dana po dva sata prepisivao knjige po Brajevom sistemu. esto sebe prikazujem u dvosmislenom vidu i ta nesmotrenost moe da iznenadi itaoce ovog Izvetaja. Istini za volju, ma koliko da teim sistematinosti, u stanju sam da uinim najneoekivanije poteze koji su opasni s obzirom na moju sadanju delatnost. A najneshvatljivije gluposti sam poinio zbog ena. Sada u pokuati da objasnim o emu je re, jer nisam ja ni tako sumanut kao to bi nekome moglo da se uini na prvi pogled. Oduvek sam enu smatrao izvesnim predvorjem sveta slepih. Stoga ni moji odnosi s njima nisu tako nepromiljeni ni tako bezazleni kako bi povran posmatra mogao da pomisli. Ali nije to ono to sebi prebacujem u ovom asu. Ja sebi zameram to povremeno nisam nimalo predostroan, kao u sluaju s Normom Puljeze. To je savreno logino sa stanovita sudbine, jer sudbina zaslepljuje one koje eli da upropasti, ali je apsurdno i neoprostivo s mog stanovita. Stvar je, meutim, u tome da kod mene, posle blistave jasnoe uma, nastupaju razdoblja kada moje postupke usmerava i sprovodi kanda neka druga osoba, tako da se najednom zadesim u opasnim prilikama kada mi sve naprosto izmie iz ruku, otprilike kao kada bi moreplovca, dok plovi opasnim vodama, savladao san i kada bi nakratko zadremao. Nije meni lako. Voleo bih da se neko od mojih kritiara nae u mojoj koi. Recimo, da oko njega krue mnogi prepreeni neprijatelji, da pijuni i dounici svuda naokolo razapinju nevidijive mree, a da pri tome on mora da danonono motri na svaku osobu i da budno prati ta se deava. Kladim se da bi oni koji me prekorevaju bili manje samopouzdani. Shvatili bi da su takve greke ne samo mogune nego da su praktino i neizbene. Neposredno pre susreta sa Selestinom Iglesijasom, na primer, bio sam u potpunoj duhovnoj pometnji. U takvim prilikama imam utisak da me pakleni mrak naprosto usisava posredstvom ena i alkohola. Na taj nain, ovek prodire u lavirinte Pakla, odnosno u svet slepih. Mogu mirne due rei da u tim mranim razdobljima nisam zaboravljao svoj veliki cilj. Naprotiv! Posle otroumnog i naunog istraivanja nastupao bi haotian prekid, sunovraivao bih se naglavce tamo gde naizgled vlada ono to nerazboriti nazivaju sluajnou, a to u stvari jeste slepa uzronost. Usred sve te pometnje, oamuen, pijan, zgaen i bedan, ipak bih najednom promrmljao: Ne mari. U svakom sluaju, ovaj svet moram da istraim. Preputao bih se onoj bezumnoj vrtoglavici, onom sladostrau koje oseaju junaci u najopasnijim trenucima bitke, kada razum vie nema ta da nam savetuje i kada se naa volja kree mranim podrujem krvi i nagona. A onda bih se posle tih dugih mranih razdoblja polako budio; i kao to posle bludnienja dolazi asketizam, tako je mene posle stranog haosa spopadala sumanuta elja da svoj ivot dovedem u red. Ta mahnita elja me je spopadala ba zato to sam inae bio sklon neredu. Tada bi moj um poinjao da radi ubrzano i zapanjujue jasno. Donosio bih nune i prave odluke, sve bi bilo jasno i razgovetno kao teorema. Ne bih se povodio za nagonima, nego bih umeo da ih potpuno obuzdam. Za divno udo, medutim, te razlone odluke i te osohc koje bih upoznao u trenucima razboritosti, ubrzo bi me ponovo odvodile u razdoblje duhovnog pomraenja. Tako, na primer, upoznam enu predsednika Komisije za saradnju Hora Bezvidnih. Shvatim da mogu doi do dragocenih podataka blagodarei njoj, pa je obradim i naposletku, sasvim u naune svrhe, odvedem u krevet. A onda se ispostavi da ta ena izaziva nuininu u meni, da je razbludnica ili skarednica, te tako moji planovi propadaju ili bivaju odloeni, ako ne i dovedeni u ozbiljnu opasnost. Naravno, to nije bio sluaj s Normom Puljeze. No, ak i u njenom sluaju poinio sam greke koje nije trebalo da poinim. Gospodin Ameriko Puljeze je dugogodinji lan Socijalistike partije i svoju ker je vaspitao na principima koje je Huan B. Husto 35 postavio od poetka: Istina, Nauka, Zadrugarstvo, Borba protiv Duvana, Antialkoholizam. Bio je vrlo astan ovek, mrzeo je Perona i bio veoma cenjen na radnom mestu od svojih politikih protivnika. Kao to je lako zamisliti, sve je to u meni izazivalo silnu elju da spavam s njegovom kerkom. A ona je bila verena za jednog mornarikog porunika. Ova okolnost se savreno slagala s antimilitaristikom nastrojenou gospodina Puljezea, usled onog psiholokog mehanizma koji navodi antimilitariste da se dive pomorcima: eto, oni nisu tako grubi, dosta su putovali, mnogo nalikuju civilima. Kao da bi ta poslednja odlika mogla da bude dostojna hvale. Jer, kako sam ve objasnio
35 Osniva argentinske Socijalistike partije. Prim. prev. Normi (koja je zbog toga besnela), hvaliti vojnika zato to ne izgleda kao da je vojnik znailo bi to i hvaliti podmornicu koja ima potekoa da zaroni u vodu. Takvim argumentima sam minirao osnove Ratne Mornarice i ubrzo sam uspeo da spavam s Normom, to svedoi da put do kreveta inoe da vodi kroz najnepredvidljivije ustanove. Ujedno, to je dokaz da su za ene jedini vaei argumenti upravo oni koji ih vode u vodoravan poloaj. Sasvim suprotno od mukaraca. Zato je mukarca i enu teko postaviti u isti geometrijski poloaj: naprosto treba pribei paralogizmima ili opipavanju. Poto sam uspeo da je postavim u horizontalu, trebalo mi je dosta vremena da je prevaspitam i naviknem na Novu koncepciju Sveta: da pree put od Huana B. Husta do Markiza de Sada. Nije to ilo nimalo glatko. Valjalo je poeti od samog njenog naina izraavanja. Poto je bila oarana naukom i itala dela kao to je Savren brak, ona je imala obiaj da u krevetu upotrebljava tako neprikladne izraze kao, na primer, zakon hromatske refrakcije ime je htela da opie zalazak sunca. Oslanjajui se na ovu osnovnu istinu (a istina je za nju bila svetinja), postepeno sam je navodio na najvei razvrat. Sve ono to su godinama strpljivo izgraivali poslanici, venici, socijalistiki predavai, mesne biblioteke, sve je to bio jalov posao: samo posle nekoliko nedelja Norma se odala svakojakim nastranostima. Pa sad veruj u zadrugarstvo! Lepo, smejmo se mi Normi Puljeze, kao to sam joj se esto smejao u trenucima superiornosti. Meutim, mene su obuzele sumnje i sada sam uvideo da je ona jedan od najsuptilnijih neprijateljskih pijuna. A to je, s druge strane, moglo i da se oekuje, jer bi samo priprost ili priglup neprijatelj uzeo za pijuna sumnjivu osobu. Zar to to je Norma bila tako bezazlena, tako neposredna, to se toliko protivila laima i podvalama, zar to nije trebalo da bude i najjai argument u prilog tome da treba da se pripazim nje? Obuzeo me nemir i poeo sam da analiziram nae odnose. Verovao sam da sam dobro procenio Normu Puljeze, a s obzirom na to da je vaspitavana u skladu sa socijalistikim i sarmijentovskim 36 principima, mislio sam da u je lako upoznati. Ozbiljna greka! esto je znala da me iznenadi neoekivanom reakcijom. A i njeno odavanje razvratu nije bilo spojivo sa onim zdravim i istim vaspitanjem koje je primila od oca. No, ako inukarac ima tako malo veze s logikom, ta tek onda da se oekuje od ena? Proveo sam, dakle, besanu no. Priseao sam se svih njen ih reagovanja prema meni i analizirao ih. Tako sam imao mnogo razloga za nespokojstvo, ali i jedan razlog za zadovoljstvo: na vreme sam primetio kakva mi opasnost preti od Norme Puljeze.
36 Domingo Faustino Sarmijento, jedan od mladih intelektualaca koji se borio protiv Rosasove tiranije iz izgnanstva. U ileu je napisao Fakunda, jedno od najznaajnijih argentinskih knjievnih dela. Posle Rosasovog pada, bio je jedna od glavnih linosti u Pokretu nacionalne obnove (1868-74). Zahvaljujui uglavnom njegovoj kampanji za prosveivanje naroda, zajedno s talasom emigranata iz Evrope, Argentina je pod njegovim predsednitvom postala primer drutvenog napretka. Prim. prev. XIII ini mi se da bi neko od vas, dok bude itao ovo to sam napisao o Normi Puljeze, mogao pomisliti da sam obian gad. Odmah da vam kaem: u pravu ste. Smatram da sam gad i sebe ni najmanje ne potujem. Ja sam estoko preispitao sopstvenu savest. A recite mi da li onaj ko je dobro prekopao po svojoj savesti moe da potuje sebe? Ipak, barem sebe smatram potenim, nemam iluzija o sebi niti pokuavain da zavaram druge. Verovatno ete me zapitati kako sam bezobzirno varao tolike nesrenike i ene sa kojima sam se u ivotu sreo. Ali, gospodo, ima prevara i prevara. To su male prevare, beznaajne prevare. Kao to ne bismo mogli da nazovemo kukavicom generala koji komanduje povlaenje samo zato da kasnije pree u odluujui napad. To su bile i to jesu taktike, prolazne varke, ve prema okolnostima, u prilog sutinske istine i nemilosrdnog istraivanja. Ja istraujem zlo. A moe li ovek da istrauje zlo ako se do gue ne zaglibi u prljavtinu? Kazaete da sam, po svemu sudei, u tome nalazio ivo zadovoljstvo, umesto da osetim odbojnost i gaenje kao pravi istraiva prinuen da se time bavi samo zato to mu je to dunost, i to neprijatna dunost. Tu ste u pravu i ja to viteki priznajem. Vidite li kako sam poten? Nikada nisam rekao da sam dobar tip: rekao sam da istraujem Zlo, a to je neto sasvim drugo. Osim toga, priznao sam da sam nitkov. ta jo hoete od mene? Pravi pravcijati nitkov, eto ta sam. Ponosan to pripadam onoj farisejskoj vrsti ljudi koji su isto tako zloesti kao i ja, ali se prave da su estiti tipovi, stubovi drutva, uglaena gospoda, ugledni gradani na ije pogrebe hrli silan svet i iji nekrolozi potom izlaze u ozbiljnim novinama. Ne, ako se moje ime ikada bude pojavilo u novinama, bie to sigurno u kriminalistikoj hronici. Ali mislim da sam ve objasnio ta mislim o ozbiljnoj tampi i o kriminalistikoj strani u novinama. Zato mi nije ni na kraj pameti da pocrvenim od stida. Prezirem tu sveoptu komediju uzvienih oseanja. Taj sistem konvencija koji se ispoljava i putem jezika: tok vrhunskog krivotvorca Istine sa velikim slovom I. Konvencija po kojima imenici stari neizbeno prethodi pridev ubogi; kao da svi ne znamo da ostareli pokvarenjak ostaje i dalje pokvarenjak, samo to njegovu pokvarenost sada uveavaju sebinost i pizma koji se stiu ili rastu uporedo sa sedim vlasima. Trebalo bi napraviti udovian autodate od svih tih apokrifnih rei koje je sazdala narodna boleivost, a prihvatili ih licemeri koji upravljaju drutvom, koje opet tite kola i policija: asni starci (veina od njih zasluuje samo da im se pljune u lice), ugledne matrone (maltene svaka rukovoena tatinom ili najsurovijim sebilukom) itd. A da i ne govorimo o ubogim slepiima koji su i povod ovom Izvetaju. Moram rei da me se ti ubogi slepii plae samo zbog toga to sam gad, jer znaju da sam jedan od njih, dakle tip koji nee sebi dozvoliti da se povede za budalatinama i optim mestima. Kako bi uopte mogli da se plae nekoga od onih nesrenika to im pomau da preu ulicu, a kod kojih izazivaju ganutljive simpatije u stilu Diznijevih filmova s ptiicama i arenim boinim vrpcama? Ako bi se postrojili svi nitkovi nae planete, boe mili, kakva bi to golema vojska bila! Kakva nepojamna zbirka jedinstvenih primeraka! Od deice iz osnovne kole (suta deja nevinost) do besprekornih optinskih funkcionera koji, meutim, drpiu i kui odnose hartiju i olovke iz kancelarije. Ministri, guverneri, lekari i advokati gotovo bez izuzetka, zatim ve pomenuti ubogi starii (u velikom broju), i ve pomenute matrone koje se sada nalaze na elu drutava za pomo leproznima ili sranim bolesnicima (a koje su svojevremeno galopirale po tuim krevetima i tako doprinosile da se povea broj sranih oboljenja), direktori velikih preduzea, devojurci krhkog stasa s oima kao u srne (ali sposobni da opeljee svaku budalu koja veruje u ensku romantinost ili u njihovu slabanost i bespomonost), optinski inspektori, kolonijalni funkcioneri, ambasadori s odlikovanjima itd. GADOVI, NAPRED MAR! Kakve li vojske, presveti boe! Samo napred, kurvini sinovi! Bez zastajkivanja, bez cmizdrenja, sada kada vas oekuje ono to sam vam spremio. GADOVI, NAVALI! Divnog li i pounog prizora! Kada stignu do tale, svaki od vojnika nahranie se sopstvenim gadostima, pretvorenim u pravi izmet (a ne metaforiki). Nema poteda i ne pale veze. Nema nita od toga da se siniu gospodina ministra dozvoli da jede bajat hleb umesto govanceta koje mu sleduje. Ne, gospodine: ima da se radi kako valja ili dii ruke od rabote. Neka pojede svoje govno. I vie od toga: neka pojede sva svoja govna. Jo bi nekako i ilo ako bismo mu dozvolili da pojede neku simbolinu koliinu. Ali, nita od simbola: svako mora da pojede upravo svoje sopstvene gadosti, i to cele celcate. Razumeete da je to najpravinije: ne mogu jednako da prou onaj nesrenik koji je jednostavno s radou doekao da mu umru preci da bi nasledio nekakvu crkavicu i jedan od onih anabaptista iz M ineapolisa koji se nadaju da e otii u raj, a u meuvremenu izrabljuju crnce u Gvatemali. Ne, gospodine moj! PRAVDE I SAMO PRAVDE! Svakome govno koje mu sleduje, ili nita. Na mene ne raunajte, barem ne za takve muke. Neka se zna da moj stav nije samo nesalomljiv nego je i nepristrasan, jer bih i ja, kao savren gad to sam ve lino priznao! bio svrstan u tu armiju govnojeda. Jedino traim da mi se upie kao zasluga to to nikoga nisam obmanuo. A ovo me navodi na pomisao da valja prethodno izmisliti nekakav sistem za otkrivanje gadosti u uglednih linosti i da se te gadosti tano izmere da bi se svakom pojedincu odbila ona koliina koju mu treba odbiti. Nekakav gadometar, ija bi igla pokazivala koliinu govana koju je gospodin X proizveo u ivotu do Sudnjega Dana, koliinu koju mu treba odbiti na ime iskrenosti ili dobre volje i neto koliinu koju mora da podere kada mu rauni budu svedeni. Poto bude izvreno tano merenje svakoga ponaosob, ogromna vojska morae da odmarira do svojih brloga, gde e svako od pripadnika pojesti sopstveno ubre, i to do poslednje mrvice. Ta radnja je beskonana, to je i razumljivo (a u tome i jeste tos), jer bismo pranjenjem creva, shodno principu ouvanja izmeta, izbacili iz sebe istu koliinu koju bismo u sebe uneli. A tu koliinu, stavljenu pred njihove njuke, po zapovesti, morali bi slono da ponovo pojedu. I tako, ad infinitum. XIV ekanje je potrajalo jo dva dana. U meuvremenu, primio sam jedno od onih pisama kakva se alju u lancu. U normalnim prilikama, takva pisma odmah bacamo. U ovom sluaju, meutim, to pismo me je jo vie uznemirilo, jer sam iz iskustva znao da nita, ama ba NITA ne sme da bude zanemareno u jednom tako fantastinom spletu zbivanja. Zato sam paljivo proitao pismo, trudei se da u njemu otkrijem nekakvu vezu izmeu svega to je snalo advokate i generale i mog istraivanja o slepima. U pismu je pisalo: Ovaj lanac dolazi iz Venecuele. Napisao ga je gospodin Baldomero Mendosa i on treba da obie svet. Napravite dvadeset etiri kopije pisma i poaljite ih prijateljima, ali nikako rodacima, svejedno koliko daleki bili. ak i ako niste sujeverni, dogaaji e vam potvrditi delotvornost pisma. Na primer: gospodin Esekijel Goitikoa nainio je kopije, poslao ih svojim prijateljima i posle devet dana dobio toliko novaca da se obogatio. Izvesni gospodin Barkilja je ovaj lanac shvatio kao alu i zato je njegovu kuu zadesio poar, u kome je stradao i deo njegove porodice, a on sam je poludeo. Godine 1904. general Hoakin Dijas doiveo je teak udarac i usled toga ozbiljno oboleo. Kasnije je naiao na ovaj lanae i naloio svojoj sekretarici da ga umnoi i kopije razaalje. Ubrzo je poeo da se oporavlja, ozdravio je i danas je krepkog zdravlja. Izvesni slubenik nainio je kopije, ali je zaboravio da ih poalje: posle devet dana na poslu je doiveo neprijatnost i izgubio nametenje; potom je napravio nove kopije, razaslao ih , bio vraen na posao, pa ak i dobio obeteenje. Advokat Alfonso Mehija Rejes, iz Sijudad Meksika, dobio je kopiju ovog lanca, ali ju je negde zaturio. Devetog dana na glavu mu je palo pare krovnog venca i tako je na tragian nain izgubio glavu. Inenjer Delgado je prekinuo Janac, a neto kasnije je otkriveno da je bio umean u neku proneveru. Ne prekidajte ovaj lanac ni za ivu glavu. Umnoite ga i razaaljite. Decembra 1954. XV A onda sam jednog dana ugledao nekog slepog oveka u ulici Paso. Polako je dolazio iz pravca ulice Rivadavija i iao ka ulici Bartolome Mitre. Srce poe da mi lupa. Instinkt mi je govorio da taj visoki i plavokosi ovek ima nekakve veze sa Iglesijasovim problemom, jer se nije kretao onim ravnodunim korakom kakvim bi iao ovek iji je cilj jo daleko. Nije zastao pred brojem 57, ali je pored ulaza naglo usporio, kao da belim tapom ispituje poprite buduih odluujuih operacija. Pretpostavio sam da je on izviaka prethodnica i od tog trenutka sam udvostruio panju. Tog dana, meutim, nije se desilo nita to bi mi privuklo panju. Neto pre devet uvee popeo sam se do sedmog sprata, ali se ni tamo nije dogodilo nita neobino: dolazili su samo sodadije, trgovaki putnici, sve u svemu, uobiajen svet. Te noi nisam mogao oka da sklopim, prevrtao sam se u krevetu, a ve pre svanua sam ustao i odjurio u ulicu Paso, strahujui da bi neko mogao da se popne do stana im vrata budu otvorena. Meutim, nije uao niko ko bi mi izgledao sumnjiv. Celog tog dana nisam primetio nikakav sumnjiv znak. Da li je pojava tog visokog i plavokosog slepog oveka bila puka sluajnost? Ve sam kazao da malo verujem u sluajnosti, a jo manje kada su u pitanju slepi. Zato sam, iste veeri, po zavretku svog dnevnog deurstva, odluio da se popnem u pansion i potanko o svemu ispitam gospou Eepareborda. Toliko sam strepeo da sam spao na najodvratniju demagogiju. Mrzim debele ene, a vlasnica pansiona bila je pozamasna; u haljini koja kao da je bila saivena za enu normalne vehcine, s podvaljkom i ogromnim bledim grudima, liila je na ogroman i bibav puding: ali puding sa crevima. Pohvalio sam njen ten, rekao da je mladolika i da joj niko ne bi dao etrdeset pet godina. Pohvalno sam se izrazio i o saloniu u kome je ivela i gde su svaki sto, stoi, svaka horizontalna povrina bili prekriveni miljeima od makramea. Nekakav horror vacui 37 terao ju je da svaki deli prostora pokrije ili popuni. Bilo je tu porcelanskih Pjeroa, bronzanih lavova, staklenih labudova, hromiranih Don Kihota, a tu se nalazio i jedan veliki Bambi, u gotovo prirodnoj veliini. Na klaviru koji, kako mi ree, nije svirala od muevljeve smrti, bila su dva miljea, jedan na dirkama a drugi na gornjem postolju. A na njemu, opet meu krpenim lutkama, koje su predstavljale gaue i seljanice, stajala je fotografija gospodina Eepareborda: ozbiljno zagledan u ogromnog bronzanog slona, kao da je predvodio tu zbirku nakaza. Pohvalio sam odvratan hromiran ram te fotografije, a ona mi je, gledajui portret tuno i sanjalaki, na to rekla da joj je mu umro pre dve godine, kada mu je bilo tek etrdeset osam godina, takorei u naponu snage, kada je, po njenim reima, izgledalo da e mu se ostvariti san o penzionisanju. Bio je jedan od efova za isporuke u unutranjost, u firmi Los Gobelinos.
37 Strah od praznine. Prim. prev. Kipteo sam od besa i nestrpljenja zato to do tog trenutka nisam uspeo da zaponem sa ispitivanjem, ali sam se suzdrao i kazao: O, pa to je znaajna kua. Nego ta potvrdila je ona zadovoljno. Mesto od poverenja dodao sam. I jeste, dabome odgovorila je. Ne potcenjujui druge, mogu rei da je moj pokojni suprug uivao puno poverenje. asno je nosio svoje ime. Ba tako, gospodine Vidal. estitost Baskijaca, flegmatinost Britanaca, odmerenost Francuza, to su mitovi koje, kao ni druge mitove uostalom, injenice ne mogu da poljuljaju. Zaista, menja li se ita ako kaemo proneverioci kao ministar Eeveri, goropadnici kao gusar Morgan ili fenomeni kao Rable? Pomirio sam se s tim da razgledam slike iz porodinog albuma koje je debela ena zapela da mi pokazuje. Na jednoj su se videli njih dvoje u Mar del Plati, na letovanju 1948., oboje u vodi. Ba tog leta kazala je, pokazujui u pravcu svetionika od koljki koji se nazirao na malom miljeu poklonio mi je taj svetionik. Ustala je, donela ga i pokazala mi legendu: Uspomena iz Mar del Plate. Pri dnu je, mastilom, bio dopisan datum: 1948. Onda se opet latila albuma, dok sam ja goreo od nestrpljenja. Na drugoj fotografiji se video gospodin Eepareborda sa suprugom u vrtovima Palerma. Na sledeoj, ako se ne varam, bio je okruen neacima i urakom, izvesnim gospodinom Rabufetijem ili neto slino. Na drugoj, opet, bio je sa osobljem firme Los Gobelinos na proslavi nekakvog praznika, kako mi je to dala na znanje gospoa Eepareborda. Valjda u restoranu El Pescadito, u Boki. Itd. Pred mojim oima su defilovala goliava deca u leeem poloaju, zablenuta u kameru, slike s venanja, opet nekakvo letovanje, uraci, bratuad, prijateljiice (tom reju je vlasnica pansiona oznaavala stvorenja pozamana poput sebe). Presrean, primetio sam kako napokon sklapa album i sprema se da ga ostavi u ladicu od komode. Iznad tog komada nametaja, okrueno figuricama i uokvireno, na zidu je stajalo geslo: NEK JE SVAK DOBRODOAO U TVOJ DOM Znai, nema nita novo sa jadnim Iglesijasom? upitah. Ne, ba nita, gospodine Vidal. Eno, jadniak, tamo sedi u svojoj sobi i ne eli da mu iko doe. Da vam pravo kaem, gospodine Vidal, srce mi se cepa. Dabome, prirodno. Zar niko nije dolazio da se raspita za njega? Zar se niko nije zainteresovao za njegovo stanje? Nije, gospodine Vidal. Barem za sada, niko. udno, vrlo udno rekoh kao za sebe. Kazao sam joj da sam ve stupio u vezu sa nadlenim ustanovama. Tom lai sam postizao dve stvari, obe neprocenjivo vane: spreavao sam svaku njenu linu inicijativu (koja je, kao to moete da pretpostavite, krila u sebi opasnost da bude nekontrolisana); to mi je opet omoguavalo da u meuvremenu budem obaveten o svemu to bi se dogodilo. Ne treba smesti s uma da je moja namera bila ne samo da iskoristim Iglesijasa da bih stupio u tajnu oblast slepih, nego i da prethodno proverim i potvrdim neke od svojih pretpostavki o toj organizaciji. Ukoliko bi slovoslagaa pronali a da prethodno nikoga nisam upoznao s njegovim stanjem, to bi znailo potvrdu mojih najgorih pretpostavki i ja bih morao da udvostruim svoju predostronost. S druge strane, meutim, to iekivanje je postajalo opasno i uveavalo je moju strepnju, jer sam se plaio da neu stii na vreme. U meuvremenu, nastavljao sam svoje zlosreno ekanje. Pratio sam kako se Iglesijas preobraava, ispitivao sam mu crte i kretnje. Nou, posebno, poto bi ulazna vrata bila zakljuana i tako prestajala opasnost da u pansion stigne glasnik od koga sam strahovao i koga sam prieljkivao (Sekta nipoto nije smela da me zatekne sa slovoslagaem), imao sam obiaj da uem u njegovu sobu i da zapodevam razgovor s njim ili da mu, barem, pravim drutvo sluajui s njim radio. Iglesijas je, kao to sam rekao, svakim danom bivao sve utljiviji. Uporedo sa maltene vidno rastuim nepoverenjem, u njemu se raala i ona ledena mrnja koja odlikuje lanove njegove kaste. Motrio sam i na isto fizike znakove promene. Kada bih se rukovao s njim, proveravao sam da li je njegova koa ve poela da lui onaj bezmalo neprimetan hladan znoj, to je jedno od svojstava koja otkrivaju srodnost njihove vrste sa abama, guterima i slinim ivotinjama uopte. Dakle, poto bih pokucao na vrata i zauo ono njegovo Uite, oprezno bih ulazio, palio svetlo prekidaem pored levog dovratka i sedao. uuren u jednom uglu pored radija, svakim danom sve ozbiljniji i povueniji, Iglesijas me je gledao belo, kao to ine slepi, s praznim izrazom, a to je, prema mom iskustvu, prva osobina koju steknu u svom laganom preobraavanju. Crne naoari, ija je jedina svrha u tome da sakriju njegove sprene duplje, inile su da izraz njegovog lica deluje jo upeatljivije. Dobro sam znao da iza tih crnih stakala ne stoji nita, ali je ba to NITA mene najvie uasavalo. Oseao sam da me gledaju nekakve druge oi, smetene negde iza njegovog ela, nevidljive ali sve surovije i lukavije. One su me prodorno gledale. Nikada nije izgovorio nikakvu neprijatnu re. Naprotiv, prema meni je ispoljavao jo veu ljubaznost kakvu esto susreemo kod ljudi rodom iz izvesnih krajeva panije, onu ljubaznost na odstojanju koja obinim seljaeima sa surih visoravni Kastilje daje neto gospodstveno. Meutim, dani su proticali i kako se ponavljala ta tiha scena u kojoj smo nas dvojica sedeli i ledeno se posmatrali kao dve egipatske statue, oseao sam kako mrnja postepeno osvaja svaki deli Iglesijasovog bia. Puili bismo utke. Iznenada, da bih razbio nepodnoljivu tiinu, govorio bih o bilo emu to je nekada ranije moralo zanimati slovoslagaa. Udruenje radnika objavilo je trajk lukih radnika. Iglesijas bi promrmljao neku jednoslonu re, snano povukao dim iz svoje cigarete sa crnim duvanom, a zatim bi u sebi pomislio: Znam te, gade. Kada bi situacija postajala nesnosna, ustajao bih i odlazio. U svakom sluaju, zanemarivi svu nelagodnost koju su u meni ostavljali ti susreti, ja sam ostvarivao svoju nameru da neposredno pratim kako se Iglesijas preobraava. Iziavi na ulicu, polazio bih u krae nono izvianje. Zvidukao sam i naizgled besciljno tumarao ulicama, trudei se da izgledam kao ovek koji je iziao da se nadie sveeg vazduha. U stvari, budno sam osmatrao ne bih li opazio bilo kakav znak prisustva neprijatelja. Meutim, u ona dva dana nakon to se pojavio onaj plavokosi i visoki ovek, nisam primetio nita naroito znaajno. XVI No, kada sam sutradan doao u pansion u svoju veernju posetu, zapazio sam nov i uznemirujui znak. Pre nego to bih uao u Iglesijasovu sobu, imao sam obiaj da prethodno navratim do gospoe Eepareborda i da se malo raspitam. Te veeri, kao i obino, ona me je pozvala da popijemo kafu. Tada sam pomislio da je vlasnica pansiona uobrazila da ja u stvari navraam samo zbog nje, a da mi Iglesijasovo slepilo slui tek kao izgovor. I, tono kau u odgovarajuem argonu, ja sam pothranjivao njene iluzije: jednog dana bih joj uvalio haljinu, drugog dana se oduevljavao nekim novim hromiranim predmetom, a ponekad bih je molio da mi pria o gospodinu Eepareborda. Te veeri, dok je ona spremala famoznu kafu, postavio sam joj uobiajena pitanja. A ona je, kao i obino, odgovorila da se niko nije raspitivao za slovoslagaevu sudbinu. To je da ovek prosto ne poveruje, gospodine Vidal. Prosto da ovek izgubi veru u ijude. Nikada ne treba gubiti nadu odgovorih, posluivi se jednom od slavnih izreka gospodina Eepareborda. Treba imati poverenja u Zemlju, Takav je ivot, Treba verovati u Nacionalne Rezerve. Te izreke su pokazivale hijerarhiju pokojnog drugog efa ekspedicije u firmi Los Gobelinos i, posle njegove smrti, one su uzbuivale njegovu suprugu. To je uvek govorio i moj pokojni mu kazala je i pruila mi posudicu sa eerom. Zatim je stala da pria o skupoi. Svemu je kriv taj gad Peron. Nikada joj se nije dopadao taj tip. A znate li zato? Zbog naina na koji trlja ruke i osmehuje se: kao kakav svetenik. Njoj se popovi nikada nisu dopadali, mada potuje sve religije, to jest-jest (ona i njen pokojni mu bili su lanovi organizacije Escuelas del Hermano Basilio 38 ). Na kraju je izvalila da je skandalozno to to je struja opet poskupela. Ti ljudi rade ta im se prohte nastavi ona. Danas, na primer, bio je ovde jedan ovek iz Elektrodistribucije i poeo da pregleda celu kuu da bi proverio jesu li nam u redu elektrini ureaji, pegle, bojleri i tome slino. Pitam se ja, gospodine Vidal, da li je to pravo da vam neko iznebuha upada u kuu i pretresa je? Kao to se konji najednom zaustave u trku i propnu, podignu glavu i naulje ui kada pred sobom ugledaju kakav sumnjiv predmet, tako su i mene uzdrmale njene rei. Slubenik iz Elektrodistribucije upitah i gotovo poskoih sa stolice. Da, iz Elektrodistribucije odgovori ona, oevidno zauena mojim pitanjem. U koliko sati? Malo je razmislila, a onda ree: Pa, negde oko tri po podne. Jedan debeljko? Nekakav tip u svetlom odelu? Da, debeo jeste... odgovorila je ona u udu i pogledala me kao da sam bolestan. Dobro, a da li je ili nije bio u svetlom odelu? grubo sam navaljivao.
38 Poznata buenosajreska spiritistika organizaeija. Prim. prev. Jeste... u svetlom odelu... da, od puplina, u laganom odelu kakva se sada nose. Blenula je u mene zaprepaeno. Oseao sam da joj moram dati neko uverljivo objanjenje, inae bi toj nesrenici moje ponaanje postalo sumnjivo. Ali, ta i kako da joj objasnim? Pokuah da smislim neto uverljivo. Pomenuh nekakav novac to mi ga taj tip navodno duguje, na brzinu promrmljah itav niz rei. Uviao sam da ne mogu rei ita to bi objasnilo moje nespokojstvo. A nespokojstvo je poticalo otuda to sam ba log popodneva, oko tri sata, zapazio jednog debeljka, u svei lom puplinskom odelu, s nekakvim koveiem u ruci: motao se oko broja 57 u ulici Paso. injenica da mi je taj tip odmah postao sumnjiv i da se moja sumnja pokazala osnovana, to se videlo iz prie vlasnice pansiona, bila je dovoljna da se naprosto izbezumim. Kasnije, kada sam razmiljao o dogaajima povezanim sa mojim istraivanjima, pomislio sam da su bile veoma nerazborite moja zapanjenost, smetenost kada sam uo za oveka iz Elektrodistribucije, kao i moje rei kojima sam vlasnici pansiona hteo da objasnim svoje ponaanje. Da je ona kojim sluajem bila iole otroumna, te dve stvari bi bile dovoljne da u njoj podgreju sumnju. Ovo, meutim, nije ona pukotina koja e podlokati zdanje koje sam tekom mukom podigao. Te noi je u mojoj glavi vladao pravi mete. Oseao sam da se pribliava odluujui trenutak. Sutradan sam po obiaju, ali nervozniji nego inae, rano zauzeo mesto na svojoj osmatranici. Popio sam belu kafu i rairio novine, ali u stvari nisam skidao pogled s broja 57. Ve sam se prilino izvetio za tu dvostruku igru. I dok mi je Huanito nagvadao o nekakvom trajku metalaca, opazio sam, s neprikrivenim uzbuenjem, kako se u ulici Paso opet pojavljuje ovek iz Elektrodistribucije, sa istim koveiem i u istom svetlom odelu kao jue. Ovog puta nije iao sam. S njim je bio sitan i onizak gospodin ije je lice podsealo na Pjera Frenea. Ili su i askali, a onda mu je debeljko neto apnuo, onaj drugi je klimnuo glavom u znak odobravanja. Kada su stigli do broja 57, malecki je uao u stambenu zdradu, a ovek iz Elektrodistribucije se proetao do ulice Mitre i tu na uglu stao da eka. Izvadio je cigaretu i pripalio. Da li e Iglesijas sii sa onim ovekom? Mislio sam da nee, jer on nije bio neko ko bi tek tako prihvatio kakav predlog ili poziv. Pokuao sam da zamislim prizor u Iglesijasovoj sobi: ta li e mu rei taj ovek? Kako li e se predstaviti? Taj tip e se najverovatnije predstaviti kao lan Biblioteke, Hora ili sline ustanove. Rei e mu da je saznao za nesreu koja ga je zadesila, kazae mu da pripada organizaciji koja prua pomo slepima itd. Ali, kao to rekoh, nisam verovao da bi Iglesijas krenuo s njim ve prvom prilikom: postao je suvie nepoverljiv. Osim toga, jo vie je do izraaja doao njegov ponos koji je i pre slepila bio, kao kod mnogih panaca, vrlo izraen. Kada je izaslanik siao sam i zaputio se prema oveku iz Elektrodistribucije, sa zadovoljstvom sam uvideo da su moje pretpostavke bile tane, to mi je svedoilo da sam imao tanu predstavu o razvoju dogaaja. inilo se da ovek iz Elektrodistribucije sa osobitim zanimanjem slua izvetaj koji mu je podnosio onaj malecki, a zatim su se, u ivom razgovoru, uputili u drugom pravcu, prema Aveniji Puejredon. Otrao sam do pansiona i popeo se na sprat. Bilo je neophodno da to pre saznam ta se desilo, a da ipak ne pobudim Iglesijasovu sumnju. Udovica me doekala ushieno: Konano su doli oni iz drutva uskliknula je i dograbila me za ruke. Pokuao sam da je smirim: ujte, gospoo, nita ne govorite Iglesijasu. Nemojte da vam se omakne da mu kaete da sam ja bio taj koji je tim ljudima skrenuo panju na njega. Uveravala me je da e potovati moja uputstva. Odlino rekoh joj. I ta je Iglesijas odluio? Ponudili su mu posao. Kakav posao? Ne znam. Nita mi nije kazao. A ta je on odgovorio? Da e razmisliti. Do kada? Do danas po podne, jer e posle podne taj gospodin ponovo doi. eli da ga predstavi. Da ga predstavi? Gde? E, to ve ne znam, gospodine Vidal. Zadovoljan rezultatom ispitivanja, oprostio sam se od gospoe Eepareborda. Pre nego to u izii, upitah je: Umalo da zaboravim: u koliko sati e doi taj gospodin? U tri. Odlino. Sve je krenulo kao po loju. XVII Kao uvek u slinim prilikama, nervoza je u meni izazvala potrebu da obavim nudu. Uao sam u bar Antigua Perla del Once i uputio se ka toaletu. Zanimljivo je da se u ovoj zemlji govori o Damama i Gospodi jedino na onom mestu gde svi, bez izuzetka, prestajemo da budemo dame i gospoda. Ponekad pomislim da je to jedan od mnogih oblika argentinske ironine skepse. Dok sam se nametao u smrdljivoj prostorijici, uviao sam svu ispravnost moje davnanje teorije po kojoj je nunik jedino istinski filozofsko mesto i poeo sam da odgonetam vrljotine po zidovima. Iznad onog neizbenog i osnovnog IVEO PERON, neko je ljutito precrtao re IVEO i zamenio je reju DOLE, koja je opet bila precrtana i zamenjena ponovnim IVEO, i tako se to realo, u obliku pagode ili pre nekakve ruevne graevine. Levo i desno, gore i dole, sa strelicama, usklinicima ili aluzivnim crteima, onaj prvobitni izraz bio je ukraavan, obogaivan ili tumaen (rukom obesnih pornografskih egzegeta) razliitim komentarima o Peronovoj majci, o drutvenim i anatomskim karakteristikama Eve Duarte, o tome ta bi nepoznati komentator koji prazni creva radio ako bi imao sreu da se s njom nae u krevetu, u fotelji ili ak u samom nuniku u Antigua Perla del Once. A rei i izrazi elja su zatim delimino ili potpuno precrtavani ili obogaivani kakvim perverznim ili pohvalnim prilogom, pojaavani ili ublaavani umetanjem ponekog prideva; a sve je ispisivano kredama ili olovkama raznih boja, uz ilustracije za koje bi se moglo pomisliti da su delo nekog slinavog i pijanog profesora anatomije. A na razliitim praznim mestima, dole ili sa strane, esto matovito uokvireni (kao neki znaajan oglas u novinama), razliitim rukopisima (grozniavim ili beivotnim, punim nade ili zajedljivim, upornim ili povrnim, kaligrafskim ili grotesknim), stajali su zahtevi i telefonske ponude ljudima ovakvih ili onakvih svojstava, koji su spremni na ovakve ili onakve kombinacije ili radnje, vetine ili fantazije, mazohistike i sadistike gnusobe. Ponude i molbe su opet bile modifikovane ironinim ili uvredljivim, agresivnim ili humoristikim komentarima treih lica, koja iz nekog razloga nisu spremna da sudeluju u odreenoj kombinaciji, ali su spremna i u izvesnom smislu elela (to su dokazivali svojim komentarima) da sudeluju ili su ve uestvovala u toj besramnoj i halucinantnoj magiji. Usred tog haosa, sa odgovarajuim strelicama, naao bi se enjiv odgovor pun nade nekog ko je navodio kako e i gde ekati Kakografskog i Analnog Princa, ponegde s nenom napomenom, naizgled neprimerenoj tim vestima iz nunika: DRAU CVET U RUCI. Nalije sveta, pomislio sam. Kao i na kriminalistikoj stranici novina, inilo se da se na ovom mestu otkriva sutinska istina ljudskog roda. Ljubav i izmet, pomislih. Dok sam se zakopavao, prolete mi kroz glavu: Dame i Gospoda. XVIII Za svaki sluaj, u dva po podne sam se ve namestio na osmatranici u kafeu. oveuljak slian Pjeru Freneu, meutim, pojavio se tek u tri. Danas je koraao bez oklevanja. Kada se pribliio pansionu, pogledao je na gore da proveri broj (jer je dotle koraao pognute glave, kao da mrmlja neto sebi u bradu) i uao u broj 57. Nepregnutih ivaca, oekivao sam da izie. Pribliavao se najopasniji deo moje pustolovine. Premda sam na asak pomislio da bi mogli jednostavno da odvedu Iglesijasa u neko od drutava za uzajamnu pomo ili u neku dobrotvornu ustanovu, intuicija mi je odmah kazala da nee biti tako: to e ONI ve docnije uiniti. Prvi korak bi trebalo da bude manje bezazlen: recimo, da ga odvedu nekom od znaajnih slepih ljudi, moda nekome od ljudi za vezu sa najvanijim voama. Na emu sam zasnivao takvu pretpostavku? Smatrao sam da, pre nego to takorei puste u promet novooslepelog oveka, voe ele da upoznaju njegove osobine, sposobnosti i sklonosti, stepen njegove otroumnosti ili gluposti. Dobar ef pijunae ne poverava agentu misiju a da prethodno nije prouio njegove vrline i mane. Za sakupljanje dobrovoljnih priloga u podzemnoj eleznici svakako nisu neophodne iste sposobnosti kao za straarenje pored jednog tako znaajnog mesta kao to je Mornariki centar (gde budno osmatra onaj visoki slepi tip sa eirom irokog oboda, ovek od ezdesetak godina; on tamo veito stoji s olovkama u ruci i podsea na engleskog dentlmena koji je hirovitom igrom sudbine spao na niske grane). Kao to rekoh, postoje razliite vrste slepih. Mada svi imaju isto sutinsko obeleje, ipak ne smemo ovaj problem toliko da pojednostavimo i da verujemo da su svi slepi podjednako prepredeni i pronicljivi. Tma slepih koji slue samo za dirinenje, ima opet onih koji su isto to i dokeri ili andarmi, a naposletku meu njima postoji poneki Kjerkegor ili Prust. Uostalom, teko je predvideti ta e ispasti od ljudskog stvora koji oslepi usled bolesti ili nesrenim sluajem, pa potom stupi u Sektu. Kao i u ratu, ovde se takoe deavaju neverovatna iznenaenja. Kao to niko nije mogao predvideti da e onaj srameljivi slubenii Bostonske banke postati junak sa Guadalkanala, tako se ne moe predvideti ni onaj iznenaujui nain na koji slepilo moe da podstakne uspon nekog portira ili slovoslagaa. Pria se da jedan od etvorice vrhunskih voa Sekte u svetu (a koji prebivaju negde u Pirinejima, u nekoj peini na ogromnoj dubini koju je 1950. godine pokuala da ispita grupa speleologa, ali se njihov pohod zavrio tragino) nije bio slep od roenja i da je da udo bude vee svojevremeno bio obian dokej na hipodromu u Milanu, te da je tamo pao s konja i tom prilikom izgubio vid. Kao to se moe pretpostaviti, ovo je obavetenje stiglo iz ko zna koje mke. Mada smatram da je malo verovatno da ovek koji nije slep od roenja postane jedan od vrhovnih voa, ponavljam priu samo da bih pokazao do kog stepena ovek moe da se uzdigne gubitkom vida. Sistem napredovanja je toliko ezoterian da ne verujem da iko ikada moe saznati identitet Tetrarha. U svetu slepih se veito govorka ili se ire glasine koje nisu uvek istinite, delimino zato to su slepi, poput ostalih ljudskih bia, takoe skloni spletkarenju i ogovaranju, ali u njihovom sluaju ta sklonost narasta do patolokih razmera, a delimice zato to (ovo je moja pretpostavka) vode pribegavaju lanom obavetavanju kao sredstvu za odravanje vela tajanstva i nejasnoe oko Sekte, a to su dva mona oruja u rukama svake sline organizacije. Elem, da bi jedna vest bila uverljiva, trebalo bi da je takva vest naelno moguna, a ovo je opet dovoljno da pokae, kao u sluaju navodnog dokeja, do kog stepena slepilo moe da uzdigne obinog oveka. No, vratimo se naem problemu. Dakle, zamiljao sam da Iglesijasa nee ve prvom prilikom odvesti u neko od ezoterinih udruenja, u neku od ustanova u kojima slepi iskoriavaju boleive upljoglavce ili gospode dobrog srca ali pilee pameti, tako to poseu za najgorim i najotrcanijim sredstvima sentimentalne demagogije. Stoga sam nasluivao da bi taj prvi Iglesijasov izlazak mogao da me odvede pravo do nekog od Sektinih tajnih skrovita, dodue uz svakovrsne opasnosti, ali i sa sjajnim izgledima. Prema tome, pre nego to sam tog popodneva zauzeo mesto u kafeu, preduzeo sam sve razborite mere opreza u sluaju da dode do takvog putovanja. Neko bi mogao da mi kae da se mogu izvriti razumne pripreme za putovanje u planine Kordobe, ali da nije jasno kako ovek, ukoliko nije lud, moe preduzeti razumne mere kada je u pitanju istraivanje sveta slepih. Dobro, de! Tano je da su se te famozne pripreme sastojale od dve-tri relativno logine stvari: elektrine baterije, neto hrane u koncentratu i nekoliko slinih stvarica. Odluio sam da je najbolje da ponesem malo okolade, kao to ine plivai-maratonci. S baterijskom lampom, okoladom i belim tapom (u poslednjem asu palo mi je na pamet da bi mogao da mi bude od koristi, kao to neprijateljska uniforma moe da poslui u izvidnici) oekivao sam da Iglesijas i onaj oveuljak iziu. ivci su mi bili prenapeti. Naravno, postojala je mogunost da slovoslaga, kao tipian Spanac, odbije da poe sa oveuljkom i odlui da ostane u svojoj gordoj usamljenosti. U tom sluaju, sve to sam stvarao sruilo bi se kao kula od karata, a okolada, baterijska lampa i tap bi se istog trena pretvorili u grotesknu ludaku opremu. Iglesijas je, meutim, siao! Onii gospodin mu je neto ushieno priao, a slovoslaga ga je sluao dostojanstveno kao ubogi hidalgo koji se nije ponizio niti e se ikada poniziti. Kretao se nespretno i bojaljivo baratao belim tapom to mu ga je onaj ovek doneo. Povremeno ga je dizao i nosio kao kakav termos. Koliko mu je jo nedostajalo da potpuno ispee zanat! Kada sam ovo opazio, ponovo sam ivnuo i krenuo za njima s prilino samopouzdanja. Nijednog trenutka onii ovek nije niim pokazao da je primetio da ih pratim, to je toliko pojaalo moju samouverenost da se u meni rodio nekakav ponos zato to se sve odvija onako kako sam predvideo tokom dugogodinjeg iekivanja i tolikih godina pripremnih izuavanja. Ne znam da li sam ovo ve rekao, ali posle mog propalog pokuaja sa slepim tipom iz metroa za Palermo, vreme sam uglavnom posvetio sistematskom i podrobnom posmatranju svakog slepog oveka na koga bih naiao na ulicama Buenos Ajresa. Za te tri godine nakupovao sam na stotine nekorisnih asopisa, nakupovao i pobacao silesiju fibajna, kupovao na hiljade olovaka i blokia, odlazio na koncerte koje su prireivali slepi muziari, nauio Brajovu azbuku i provodio beskonane dane u Biblioteci za Slepe. Razumljivo, sve je to podrazumevalo silnu opasnost, jer, da su posumnjali na mene, propali bi svi moji planovi, a da i ne govorimo da bi i moj ivot doao u pitanje. No, to je bilo neizbeno i, na paradoksalan nain, predstavljalo moju jedinu ansu da se spasem suoen s tim istim opasnostima: neto kao obuavanje vojnika da, uz opasnost po ivot, otkrivaju mine. Ipak, nisam bio ni takva budala da se suoim s tim opasnostima a da prethodno ne preduzmem elementarne mere opreza: menjao sam odeu, lepio vetake brkove ili bradu, nosio tamne naoare, menjao glas. Tako sam, za te tri godine, ispitao mnoge stvari. Zahvaljujui predanom pripremnom radu, bio sam spreman da uem u tajanstvenu oblast. A tako sam eto i zavrio... Jer u ovim danima koji prethode mojoj smrti verujem da je moja sudbina bila unapred odluena, moda ve od poetka mog istraivanja, od onog zlokobnog dana kada sam motrio na slepog oveka u podzemnoj eleznici tokom nekoliko vonji od Trga Majo do Palerma. Ponekad pomislim da su na mene najbudnije motrili i da sam najvie srljao u propast ba kada sam verovao da postupam najrazboritije i kada sam umiljeno estitao sebi na onome to sam smatrao vrhuncem svoje umenosti. Iao sam ak dotle da posumnjam u samu gospou Eepareborda. Kako mi danas jezivo smena izgleda pomisao da je itava ona nametaljka, sa svim onim jeftinim ukrasima i dinovskim Bambijem, onaj trik sa fotografijama s letovanja jednog malograanskog branog para, s prijaznim geslima uramljenim na zidu, da je, na kraju krajeva, sve ono to mi je dozvoljavalo da se samozadovoljno osmehujem i likujem, sve bila samo jedna vulgarna, jezivo komina inscenacija. Najzad, ovo su samo pretpostavke. A moja je namera da govorim o injenicama. Vratimo se dakle, razvoju dogaaja. Onih dana pre Iglesijasovog izlaska prouavao sam, kao u ahovskoj partiji, sve mogune varijante tog izlaska, jer je trebalo da budem pripravan za svaku od njih. Lako je, na primer, moglo da se dogodi da ti ljudi dou po njega taksijem ili privatnim kolima. Poto nisam smeo da propustim najzgodniju priliku svog ivota, u blizini sam parkirao kamionet pozajmljen od R., jednog od saradnika na krivotvorenju novca. Ali, kada sam tog dana video da je glasnik slian Pjeru Freneu doao peice, shvatio sam da je moja predostronost bila izlina. Ostajala je, ipak, mogunost da oni povedu Iglesijasa peice, a da kasnije zaustave neki taksi. Mada je danas dobiti taksi u Buenos Ajresu jednako teko kao nabaviti mamuta, nisam odbacio ni tu mogunost kada sam ih video kako izlaze. Meutim, ONI nisu zastali pred ulaznim vratima, kao neko ko eka da naie taksi. Naprotiv, ne osvrnuvi se, oveuljak je uzeo slovoslagaa pod ruku i poveo ga prema ulici Bartolome Mitre: sada je bilo jasno da e, ma kuda da su se zaputili, koristiti gradski saobraaj. Dodue, nije iskljueno da ih onaj drugi, debeljko iz Elektrodistribucije, negde saeka kolima, mada mi ta mogunost nije izgledala logina, jer nisam shvatao zbog ega ih onda ne bi saekao odmah tamo u ulici Paso. S druge strane, vonja autobusom ili minibusom inila mi se prikladnijom, jer ONI verovatno nisu eleli da novooslepeli ovek odmah stekne utisak da pripadaju svemoguoj Sekti: skromnost u postupcima, ak i siromatvo sredstava, efikasno su oruje u drutvu surovom i sebinom, ali sklonom sentimentalizmu. Mada bi ovo ali trebalo zameniti jednostavnim veznikom i. Pratio sam ih na opreznom odstojanju. Stigavi do ugla, skrenuli su ulevo i produili ka ulici Puejredon. Tamo su se zaustavili na autobuskoj stanici. A tamo ve bee podugaak red mukaraca i ena. No, na predlog jednog gospodina sa aktentanom i naoarima (koji je izgledao kao graanin dostojan potovanja, a neto mi je govorilo da je preispoljni pokvarenjak), svi propustie slepog oveuljka. Tako se sada red otegnuo iza naa dva oveka. Na autobuskoj tabli bila su ispisana tri broja; oni su za mene predstavljali poetni klju velike zagonetke: to vie nisu bili brojevi autobusa koji idu ka Retiru ili Pravnom fakultetu, ka Klinici ili Belgranu, nego ka vratima Nepoznatog. Uli su u autobus za Belgrano. Poto sam ispred sebe propustio nekoliko putnika da mi poslue kao paravan, uao sam i ja za njima. Kada je autobus stigao na Kabildo, zapitao sam se u kom e delu Belgrana ONI sii. Autobus je produio, a oveuljak nije pokazivao nameru da sie. Najzad, kada smo stigli do Virej del Pino, tip je poeo da se probija ka izlaznim vratima i tu su se on i Iglesijas zaustavili. Sili su u ulici Sukre. Tom ulicom su produili do ulice Obligado a njome krenuli pravo ka severu do ulice Huramento, njome do ulice Kuba, pa tom ulicom opet ka severu; kada su stigli do ulice Monro, vratili su se u ulicu Obligado i tom ulicom izbili opet na mali trg kojim su ve bili proli, na onaj maleni trg gde se sustiu ulice Eeverija i Obligado. Po svoj prilici, nastojali su da zavaraju trag. Ali, zbog koga? Zbog mene? Zbog svih koji bi, kao ja, pokuali da ih prate? Ovu pretpostavku nije trebalo odbacivati, jer svakako nisam prvi koji je pokuao da ue u tajanstveni svet. Verovatno je takvih bilo vie u istoriji. U svakom sluaju, ja pomiljam na dvojicu: na Strindberga, koji je taj pokuaj platio ludilom, i na Remboa, koji je poeo da biva proganjan jo pre svog odlaska u Afriku, to se da naslutiti iz jednog pisma koje je pesnik uputio svojoj sestri, a koje Zak Rivijer pogreno tumai. Moglo se takoe pretpostaviti da su nameravali da zavaraju samog Iglesijasa, iji se oseaj za orijentaciju izotrio kao kod svakog oveka im izgubi vid. Ali, zato da ga zavaraju? Bilo kako bilo, posle prilinog vrludanja, vratili su se na onaj mali trg gde se nalazi crkva Bezgrenog zaea. Na asak sam poverovao da e ui u crkvu i u magnovenju pomislio na kripte i na nekakav tajni pakt izmeu te dve organizacije. Ali, nita od toga: oni se uputie ka onom udnovatom kraju Buenos Ajresa, koji se sastoji od niza starih dvospratnica tik pored crkve. Uli su kroz jedna vrata koja su vodila na sprat i stali da se penju prljavim i tronim drvenim stepenicama. XIX Sada poinje najtea i najopasnija etapa mog istraivanja. Zastao sam na trgu da razmislim ta mi valja initi. Razume se, nisam mogao da iz istih stopa poem za njima, jer valja imati na umu da se sa Sektom nije aliti. Imao sam da biram izmeu dve mogunosti: ili da saekam da ONI iziu i odu, pa da se zatim popnem, da osmotrim i da saznam to se saznati moe; ili pak da, bez imalo ekanja, oprezno ali odluno uem u pansion. Mada je ova druga varijanta bila opasnija, ona je istovremeno pruala vie izgleda. Bila je utoliko povoljnija to bi, u sluaju da moja izvianja omanu, ipak ostajala ona druga mogunost da na klupi u parku saekam da oni iziu. Saekao sam desetak minuta i poeo da se oprezno penjem, mada se moglo pretpostaviti da sve to sa Iglesijasom, njegovo predstavljanje nekome ili ve neto tome slino, nee biti pitanje minuta nego asova. U protivnom, znailo bi da sam imao potpuno pogrenu predstavu o toj organizaciji. Stepenice su bile prljave i trone: bee to jedna od onih starih kua koje su neko pristojno izgledale, a sada su, zaputene i zagaene, uglavnom bile izdeljene na vie stanova za izdavanje. Te kue su bile prevelike za samo jednu siromanu porodicu, a suvie neugledne za porodicu od izvesnog dmtvenog prestia. O svemu ovome sam razmiljao, jer bi, ukoliko kuu izdele na stanove, problem postao zamren kao lavirint: kod koga li su uli, u koji od stanova? Osim toga, izgledalo mi je malo verovatno da veliki gazda, ili ovek za vezu s njim, ivi u tako skromnim, pa ak i bednim uslovima. Dok sam se peo stepenicama, ove misli su me ispunjavale neizvesnou i gorinom; jer sama pomisao da se posle toliko godina iekivanja nadem tek pred ulazom u nekakav lavirint delovalaje obeshrabrujue. Na svu sreu, sklon sam da uvek pomiljam na najgore. Kaem na svu sreu, jer se zbog toga valjanije pripremim na suoavanje s problemima koje e mi stvarnost kasnije nametnuti. Akada sam spreman na najgore, stvarnost mi doe nekako laka nego to sam oekivao. Tako je bilo i ovom prilikom, barem to se tie kue. A to se ostalog tie, prvi put je ispalo gore nego to sam predviao. Kada sam stigao do odmorita na prvom spratu, utvrdio sam da postoje samo jedna vrata i da se na tom mestu stepenite zavrava. Dakle, nije bilo potkrovlja niti dva stana: ukratko, problem nije mogao da bude jednostavniji. Neko vreme sam stajao pred tim zatvorenim vratima, napregnuto oslukujui ne bih li uo makar i najmanji um koraka, spreman da se po potrebi sjurim niz stepenice. Rizikujui sve, prineo sam uvo kljuaonici i pokuao da ujem bilo kakav zvuk. Ali ne uh nita. Stekao sam utisak da u tom stanu nema nikoga. Preostalo mi je da saekam na trgu. Siao sam i seo na klupu. Naumio sam da za to vreme dobro prouim okolinu. Ve sam rekao da je graevina imala neobian oblik: sastojala se zapravo od niza kua koje su predstavljale tangentu u odnosu na trg ispred crkve. Sredinji deci, koji je dodirivao crkvu, zacelo je pripadao samoj crkvi. Pretpostavio sam da se u tom delu nalazi sakristija i jo neke crkvene odaje. Meutim, u ostalim delovima graevine, s leve i desne strane, stanovale su porodice, o emu su jasno svedoile saksije sa cveem na balkonima, rublje na konopcima, kanarinci u krletkama itd. U tom posmatranju nije mogla da mi promakne injenica da su se prozori koji, kako sam procenio, pripadaju stanu slepih ljudi unekoliko razlikovali od ostalih; na njima se nije zapaao nikakav znak koji bi ukazivao da tu neko stanuje. tavie, ti prozori su bili zatvoreni. Moglo bi se na to primetiti da slepim ljudima nije potrebna svetlost. A da li im je potreban vazduh? S druge strane, ovi znaci potvrdili su utisak koji sam stekao oslukujui kroz ona vrata gore na spratu. Motrei na izlaz, nastavio sam da razmiljam o toj zanimljivoj injenici i, okreni-obrni, doao sam do zakljuka koji mi je izgledao udan ali i nepobitan: U tom stanu niko ne stanuje. Kaem udan, jer ukoliko u tom stanu niko ne stanuje, zato su tamo uli Iglesijas i oveuljak nalik Pjera Freneu? Iz svega se onda moe nepobitno zakljuiti: stan slui kao ulaz u neto drugo. A sebi sam rekao neto drugo, jer je lako mogao da bude ulaz u drugi, moda susedni stan, isto tako je moglo da bude ..neto tee zamislivo, s obzirom na to da je re o slepima. Nekakav unutranji prolaz koji vodi ka podrumima? Nije nemoguno. Sve u svemu, zakljuio sam da tog asa ne treba dalje da time razbijam glavu, poto u kasnije, kada ona dvojica iziu, imati priliku da podrobnije sagledam problem. Predvideo sam da e predstavljanje Iglesijasa biti sloeno, te da e potrajati. Ipak, mora da je ispalo sloenije nego to sam zamiijao, jer su izili tek oko dva asa posle ponoi. Negde oko ponoi, posle osmoasovnog budnog iekivanja, kada je u pomrini taj udni deo Buenos Ajresa izgledao jo tajanstveniji, srce je poelo da mi se stee, kao da je nasluivalo da se u skrovitim podzemnim mestima. u vlanim hipogejima, vri gnusan obred posveivanja, pod vodstvom nekog stranog i slepog mistagoga i kao da ti mrani obredi predskazuju ta e mi se dogoditi. Dva asa posle ponoi! Iglesijas je sada koraao nesigurnije nego pri ulasku i imao sam oseaj da nekakvo golemo breme lei na njegovoj dui. Moda je to bio samo moj utisak, izazvan turobnim sticajem okolnosti: mojim predstavama o Sekti, grobnom svetlou na trgu, ogromnim crkvenim kupolama i naroito mutnom svetlou koju je na stepenite bacala prljava sijalica nad ulazom. Saekao sam da odu. Primetio sam da odlaze prema Kabildu. A kada sam bio uveren da se nee vratiti, potirao sam u kuu. U tiini tih sitnih sati, bat mojih koraka odjekivao je gromoglasno. Uvek kada bi neki od tronih basamaka kripnuo, lecnuo bih se i osvrnuo. A kada sam se popeo do odmorita, oekivalo me je najvee iznenaenje u ivotu: na vratima je bio katanac! Tb zaista ni u snu nisam zamiljao. Ovo otkrie me je toliko porazilo da sam se skljokao na prvi stepenik tog prokletog stepenita. Sedeo sam neko vreme, potpuno smoden. A onda mi je ubrzo mozak ponovo proradio i mata je ponudila nekoliko pretpostavki: Izila su samo njih dvojica i niko posle njih. Dakle, katanac je pri ulasku skinuo i po izlasku ga ponovo stavio ovek nalik Pjeru Freneu. Elem, ukoliko neko stanuje u toj kui ili ako ona tajnim prolazom vodi ka neemu gde neko ivi, ta stvorenja svakako ne ulaze niti izlaze kroz ova vrata. Prema tome, to neto, taj stan, kua, pilja ili ve ta bilo, ima drugi ulaz ili nekoliko drugih izlaza, koji moda vode ka drugim delovima te etvrti ili grada. Znai li to da su zakatanena vrata bila rezervisana za oniskog glasnika ili posrednika? Dobro, de: za njega ili za neke druge ljude sa slinim misijama, pri emu svaki od njih sigurno ima isti klju? Ta razmiljanja su potvrdila pretpostavku koja mi se ve nametala dok sam s malog trga posmatrao kuu: u njoj niko ne stanuje. Dakle, mogao sam ve tada da izvedem zakljuak vaan za moja budua traganja: stan je obian ulaz koji VODI NEKUDA DRUGDE. A ta je moglo da bude to drugde? To nisam mogao da zamislim i jedino mi je preostalo da skupim hrabrost i da obijem katanac, da uem u tajanstveni stan i tamo ustanovim kuda vodi. A za to mi je bio potreban otpira. Ili da nasilno obijem katanac kletima ili kakvom polugom? Obuzelo me takvo nestrpljenje da nisam mogao da ekam ni dana vie. Odbacio sam pomisao da obijem katanac, jer bi to izazvalo buku. A onda mi je sinulo da e biti najbolje ako zamolim nekog od poznanika vinih toj raboti. Siao sam na ulicu, otiao do Kabilda i saekao taksi, koji se mogao lako dobiti u te sate. Imao sam sreu: samo posle nekoliko minuta naiao je taksi i odvezao me u ulicu Paso. Tamo sam seo u kamionet i uputio se u Florestu gde ivi F. Viui iz sveg glasa (F. je bio poznat po tvrdom snu), objasnio sam mu da jo iste noi treba da obije jedan katanac. Kada se rasanio i razabrao o kakvoj bravi je re, toliko se razgoropadio da se maltene ponovo strpao u krevet. Probuditi njega da bi otvorio piljivi katanac znailo je sto i upitati Staviskog za savet kako da ovek na prevaru doe do hiljadu franaka. Drmusao sam ga, pretio mu i konano ga odvukao do kamioneta. Jurei kao da Organizacija moe da se raspadne jo te noi, stigao sam za pola asa na mali trg u Belgranu. Parkirao sam kola u ulici Eeverija i, poto sam se uverio da naokolo nema ive due, F. i ja smo izili i zaputili se ka onoj kui. F. je obio katanac za ciglo tridesetak sekundi. Potom sam mu rekao da e morati sam da se vrati u Florestu, jer u se ja zadrati u toj kui. To ga je jo vie razjarilo, ali sam ga ubedio da je u pitanju neto izuzetno vano za mene i da e na Kabildu lako nai taksi. Dostojanstveno je odbio novac koji sam pokuao da mu dam za taksi i otiao bez pozdrava. Dok sam iao ka ulici Paso, nametalo mi se pitanje: zato na vratima nije bilo katanca kada sam se prvi put popeo? U redu, logino je to ga nije bilo, jer su ona dvojica ve bili unutra i nisu mogli da stave katanac sa spoljne strane. Meutim, ako je taj ulaz toliko vaan, a sve ukazuje na to da jeste, kako objasniti injenicu da su ga ostavili otvorenog za bilo kog uljeza? Pomislio sam da se to moe objasniti samo ovako: poto je uao, oveuljak je sa unutranje strane navukao neku rezu. Kao to se moglo i oekivati, unutra su vladali potpuni mrak i grobna tiina. Vrata su se otvorila uz kripu koja mi se uinila gromoglasnom. Baterijskom lampom sam osvetlio stranji deo vrata i zadovoljno ustanovio da na njima postoji reza. Ta bronzana reza nije bila zarala, to je znailo da je neko koristi. Time je potvrena moja pretpostavka o zabravljivanju s unutranje strane, kao i slutnja (od koje sam zebao) da ta vrata ni trenutka nisu smela da ostanu otkljuana. Kada sam mnogo kasnije razmiljao o svemu tome, pitao sam se zato je na tim vratima ako su bila toliko vana stajao katanac koji je F. uspeo da obije za tridesetak sekundi. Ta injenica ima samo jedno objanjenje: trebalo je da sve izgleda kao obian stan u kome, iz ovog ili onog razloga, niko ne stanuje. Iako sam bio uveren da nema stanara, uao sam obazrivo i poeo da osvetljavam zidove prve prostorije. Nisam plaljivac, ali svako bi u mojoj situaciji osetio istu zebnju kao i ja dok sam polako i paljivo pretraivao taj naputen i prazan stan utonuo u tamu. Zanimljivo je rei da sam pri tom lupkao o zidove svojim belim tapom kao da sam uistinu slep! Dotle nisam razmiljao o tom uznemirujuem znaku, mada sam oduvek smatrao da ovek koji se godinama bori protiv nekog jakog neprijatelja, naposletku neminovno poinje da lii na njega. Jer, ako neprijatelj izmisli mitraljez, potrebno je da ga i mi, pre ili kasnije, izmislimo ukoliko ne elimo da nam doe glave. A ono to vai za obinu, materijalnu stvar kao to je oruje za ratovanje, isto tako, iz dubljih i tananijih razloga, vai i za psiholoko i duhovno oruje: za grimase, osmehe, kretnje, nain na koji ovek obmanjuje druge, kako se izraava, kako doivljava stvari i kako ivi. Stoga je est sluaj da mu i ena vremenom ponu da lie jedno na drugo. Da, vremenom sam i ja poeo da poprimam mnoge od mana i vrlina te proklete vrste ljudi. I, kao to bezmalo uvek biva, istraivanje njihovog sveta znailo je (sada toga bivam svestan) i istraivanje mog sopstvenog mranog sveta. Svetlost moje lampe otkrila mi je ubrzo da u toj prostoriji nema niega, nijednog komada nametaja, pa ak ni neke zaboravljene starudije. Sve je bilo pranjavo, podovi puni rupa, a sa oguljenih zidova visili su ostaci tapeta koji su svojevremeno ukraavali prostoriju. Donekle sam se umirio, jer je sve to potvrivalo ono to sam pretpostavio dok sam sedeo na trgu: kua je nenastanjena. Tada sam odlunije i bre krenuo u obilazak ostalih prostorija, te sam postepeno upotpunio i potvrdio svoj prvobitni utisak. Onda sam shvatio zato nije trebalo preduzimati posebne mere opreza na ulaznim vratima; jer, ukoliko bi nekim sluajem lopov i provalio u kuu, brzo bi iziao razoaran. U mom sluaju bilo je drukije, jer sam znao da ta avetinjska kua nije cilj nego sredstvo. U protivnom, ovek bi morao pretpostaviti da je onaj beznaajni oveuljak koji je doao po Iglesijasa, nekakav ludak koji je panca dovukao do ove rupage, da bi mu tu, u potpuno mranoj prostoriji gde nema ni stolice da se sedne, punih deset asova priao o neemu to je, koliko god strano bilo, mogao da mu ispria i u slovoslagaevoj sobi. Trebalo je da potraim izlaz koji vodi nekuda drugde. Prva i najjednostavnija pomisao bila je da pronaem neka vrata, vidna ili skrivena, koja bi vodila u susednu kuu. Druga, manje jednostavna pretpostavka (ali zato ne i manje verovatna, jer, kakvu jednostavnost moemo oekivati kada su u pitanju tako udovina stvorenja?) bila je da ta vidljiva ili tajna vrata izlaze na neki hodnik koji vodi do podruma ili do jo daljih i opasnijih mesta. U svakom sluaju, moj zadatak je bio da sada pronaem ta skrovita mesta. Najpre sam proverio sva vidljiva vrata. Sva su, bez izuzetka, meusobno povezivala sobe i druge prostorije stana. Kao to se moglo i pretpostaviti, vrata koja sam traio nisu bila vidljiva ili, u najmanju ruku, nisu bila vidljiva na prvi pogled. Prisetio sam se slinih okolnosti koje sam video u filmovima ili proitao u romanima: svaki okvir ili ram kakvog portreta mogao bi da predstavlja tajna vrata. Poto u naputenoj kui nije bilo nikakvih slika, nije imalo svrhe da se time zamajavam. Idui iz odaje u odaju, zagledao sam oguljene zidove ne bih li otkrio da moda neki oak, garnina ili oplata ne skrivaju elektrino zvonce ili slian mehanizam. Nita nisam otkrio. Briljivije sam pretraio one prostorije koje, po svojoj nameni, nude vie mogunosti: kuhinju i kupatilo. Mada su bile u neredu, zaista su pruale vie mogunosti nego druge prostorije. Klozetska olja, inae bez poklopca, nije nudila neke vee mogunosti, ali sam ipak pokuao da odvrnem stare baglame nepostojeeg poklopca. Zatim sam povukao lanac, otklopio kotli, pokuao da pritisnem ili odvrnem svaku slavinu, da odignem staru kadu itd. Na slian nain sam postupio u kuhinji, ali bez ikakvog rezuitata. Sve sam proveravao podrobno i vie puta. Sigurno bih na kraju digao ruke od svega da nisam znao da su ona dvojica bili tu te veeri. Obeshrabren, seo sam na stari plinski poret. Iz iskustva sam znao da kada ovek doe do izvesne take, nema svrhe da nastavlja dalje istim putem, jer se tako samo obrazuje mentalna zaseklina koja onemoguava svaki drugi izlaz. A onda sam najednom poeo da grickam okoladu koju sam poneo sa sobom. Pomislio sam kako bi to izgledalo smeno nekome ko bi me kriom posmatrao iz prikrajka. Gotovo sam se nasmejao u sebi tom zamiljenom prizoru kada maltene na premreh od pomisli: ko mi jami da me NEKO zaista ne posmatra sa nekog nevidljivog mesta? Na tavanicama je bilo rupa, zidovi su bili oguljeni tako da su mogli da skrivaju otvore kroz koje je neko mogao da motri iz susedne kue. Ponovo me obuzeo uas te sam na nekoliko minuta ugasio baterijsku lampu, kao da mi je ta zakasnela predostronost mogla pomoi. U toj pomrini, dok sam se upinjao da razaznam svaki um, bio sam toliko razborit i uvideo da je moja zakasnela predostronost ne samo glupa nego i necelishodna: bez osvetljenja sam bio samo jo bespomoniji. Ponovo sam upalio lampu i njome osvetlio mesto na kome sam se obreo. Mada nervozniji nego ranije, pokuao sam da misli usredsredim na tajnu koju je trebalo da razreim. Obuzet milju o postojanju nekakvih pijunki, stao sam da svetlosnim snopom ispitujem svodove te naputene kue: tavanice su bile gipsane, podignute na drvenoj konstrukciji, gips je na mnogim mestima zaista otpao, a i venci na plafonu su bili polupani. Stoga je jedna ili vie osoba mogla da nadzire stan kroz te otvore, ali se na tavanicama nije primeivalo nita to bi liilo na ulaz ili prilaz. Osim toga, ak i da ih je bilo, trebalo bi nai neke merdevine, a njih nije bilo nigde u stanu. Osim ukoliko nisu upotrebljavali lestvice od uadi. Dok sam tako razgledao svodove i razmiljao o toj mogunosti, konano se dosetih pravog reenja: podovi! Bilo je to najjednostavnije reenje, ali ono, kao to uvek biva, oveku poslednje padne na um. XX U meni je rasla napetost. Grozniavo sam stao da osvetljavam svaki deli poda dok nisam naao ono to je trebalo da naem: jedva primetan usek etvrtastog oblika oznaavao je kapak kroz koji se silazilo u podrum. Ko bi uopte mogao da pomisli da u stanu na prvom spratu moe da postoji ulaz u podrum? U neku ruku to je potvrivalo moju prvobitnu pomisao da je stan tajnim vratima povezan sa susednim stanom. Ali, kome bi moglo pasti na um da je re o stanu ispod ovoga? Tog asa sam bio toliko uzbuen da sam prevideo neto to bi me inae nagnalo da prestravljeno pobegnem odatle: bat mojih koraka. Kako da taj bat proe nezapaeno, pogotovu slepima koji zacelo ive u donjem stanu? Ta nesmotrenost, ta moja greka dozvolila mi je da nastavim s traganjem; uostalom, nije uvek istina ta koja nas vodi ka velikim otkriima. Ovo navodim kao primer previda i greaka koje sam poinio u svom istraivanju, iako sam sve vreme napregnuto i grozniavo ramiljao ta mi valja initi. Sada verujem da nas u ovakvim traganjima vodi neto jae, nekakva nejasna ali nepogreiva intuicija, koliko neobjanjiva toliko i pouzdana, kao ona vrsta vida koja mesearima omoguava da idu pravo ka svojim ciljevima. Ka svojim neobjanjivim ciljevima. Kapak je bio tako hermetiki zatvoren la se nije mogao otvoriti bez kakvog tvrdog i iljatog predmeta; po svoj prilici, njega otvaraju s donje strane i u vreme dogovoreno s glasnikom. Obuzeo me crni oaj pri pomisli da tu radnju moram da izvedem jo iste noi, jer e sutradan neko opaziti da jekatanac obijen, pa e sve postati tee, a moda i nemogue. ta da radim? Pri ruci nisam imao nita podesno. Od onoga to sam video u stanu, moda bi samo u kuhinji i kupatilu moglo da se nae togod upotrebljivo. Odjurio sam u kuhinju, ali u njoj nisam naao nita. Potom sam otiao u kupatilo i najzad uvideo da bi mi donekle mogla da poslui ruka od plovka. Skinuo sam plovak, cimnuo ruku, otkinuo je i onda otrao u sobu gde se nalazio otvor. Natezao sam se due od sata i naposletku, koristei se hrapavim ivicama ruke, nekako sam uspeo da s jedne strane malice odignem kapak. U taj otvor sam uvukao gvozdenu ruku i paljivo poeo da odiem. Posle nekoliko neuspelih pokuaja, polo mi je za rukom da kapak odignem toliko da uvuem prste i rukama dovrim posao. Oprezno sam skinuo kapak i stavio ga u stranu. Zatim sam svetlost svoje lampe uperio ka unutranjosti otvora. Otvor nije vodio u donji stan, kako sam zamiljao, nego je izbijao na nekakvo dugako i zavojito stepenite koje se nekuda sputalo. Krenuo sam niz stepenice. Spustio sam se u nekakav stari podrum, smeten valjda ispod donjeg stana. Taj podrum je najverovatnije pripadao stanu u prizemlju, ali je svojevremeno, po dogovoru izmeu nekadanjih vlasnika oba stana, pripao gornjem stanu do koga su vodile ove neobine i neoekivane stepenice. Podrum je bio kao i toliki nebrojeni podrumi Buenos Ajresa, ali potpuno prazan i jednako pust kao stan kome je pripadao. Da nisam pogreio? Nisam li se moda toliko namuio da bih naposletku dospeo u orsokak? Ipak, trebalo je da podrum pretraim isto tako marljivo kao to sam pretraio stan. Meutim, tu nije bilo niega naroitog: betonski zidovi su bili glatki i nisu obeavali nita zanimljivo. Bio je tu nekakav reetkast otvor kakve esto susreemo u slinim zgradama. Kroz njega se videla ulica i dopirala svetlost s malenog trga. Zatim je podrum skretao u obliku slova L. Poto sam lampom osvetlio taj ugao, u prvi mah neprimetan, ugledao sam jo jedan reetkasti otvor, vei od prethodnog, koji je gledao na... Na ta li je gledao? Na podrum susedne kue? Kako nije bilo drugog izlaza, pomislio sam da je taj otvor verovatno pokretan i da on predstavlja taj toliko traeni izlaz. Dohvatio sam reetku sa oba kraja i osetio da se zaista lako skida: srce mi je ponovo zalupalo. Spustio sam reetku i osvetlio otvor: u pitanju nije bio podrum susedne kue nego nekakav hodnik iji se kraj nije nazirao. Ja sam to, meutim, pripisao ogranienom dometu lampe. Posle dve stotine metara otprilike, hodnik je skretao udesno, a na tom zavoju se nalazilo stepenite od dvanaest stepenika (izbrojao sam ih da izraunam koliko sam se popeo visoko). Dok sam to sraunavao, najednom sam primetio da odmorite, na kome se stepenite zavrava, izbija pred nekakva vrata, bolje reeno vratanca, toliko niska da svak mora da se sagne. Bio sam iznenaen, pa i razljuen, jer sam pomislio da me ta vrataca spreavaju da uem u kljuno skrovite jo te iste noi, a kazati jo te iste noi moglo je da znai isto to i kazati zauvek, poto bi, posle svega to sam poinio u lanom stanu, slepi sutradan preduzeli bezbednosne mere i onemoguili mi povratak. Prokleo sam svoje nestrpljenje i to sam prerano otpustio F.: dodue, njemu nisam smeo da poverim ta sam naumio (jer bi tu moju zamisao smatrao suludom), ali sam mogao da ga zamolim da poe sa mnom sve dok okolnosti ne pokau da mi vie nije potreban. A kako, do avola, sada da otvorim vrata? Stajao sam na odmoritu i razmiljao: nije li to ulaz u kuu ili u stan koje sam ovde oekivao, dok sam mozgao na malom trgu? Dvanaest stepenika, svaki visok po dvadesetak santimetara, sve to ini ukupno oko tri metra. Znai da se stan nalazi u ravni ulice, a gotovo sigurno ima normalan ulaz iz neke od oblinjih ulica, moda iz nekog butika. Ne znam otkuda mi je palo na pamet da se taj ulaz moda nalazi u nekom krojakom ili modnom salonu. Ko bi zaista mogao da posumnja da salon neke modiskinje skriva ulaz u veliki lavirint? Bilo je sasvim logino to oveuljak nalik na Pjera Frenea ipak nije uao kroz normalan ulaz: ta bi dvojica mukaraca, od kojih je jedan slep, radila u modnom salonu? Moda bi jednom mogli da prou nezapaeno. Meutim, ukoliko bi se to ponovilo, ljudi bi poeli da pridaju vei znaaj njihovim posetama, a ne verujem da bi Loa zanemarila mogunost da se meu ljudima nae i tip poput mene. Stoga je sasvim razumljivo to oni dre prazan stan koji im slui kao prolaz. Sve ovo sam izmozgao stojei pred tajanstvenim vratacima. Nije se uo nikakav um. U pola pet izjutra modiskinja spava blaenim snom. Moji napori nisu urodili plodom. Kao to posle neuspelog dravnog udara pobunjenike proglase razbojnicima i izvrgnu ih ruglu, tako sam i ja sebe video u najsmenijem izdanju. Pogledao sam beli tap i pomislio: Kakva sam ja budaletina i nakarada! Odrastao ovek, neko ko je itao Hegela i uestvovao u pljaki banke, sada dredi u jednom buenosajreskom podrumu, u pola pet izjutra, pred vratacima iza kojih zamilja da stanuje neka tobonja modiskinja u slubi nekakvog tajnog drutva. Zar to nije besmisleno? A beli tap, koji sam osmotrio s onim bolnim zadovoljstvom kakvo oseamo kada dodirnemo bolni deo tela, doprinosio je da bude jo smenija situacija u kojoj sam se nalazio. U redu, rekoh sebi, s ovim je svreno. Ba kada sam nameravao da se vratim istim onim tegobnim putem, sinul a mi je misao da vrata moda nisu zakljuana. Ta pomisao mi je izazvala novo iznenaenje i novu nadu, jer tada nisam ni pomislio na zakljuak koji bi mogao da se izvue iz te prividno povoljne okolnosti: naime, na stravian zakljuak da me oni oekuju. Priao sam vratima i obasjavajui ih baterijskom lampom, zastao na asak u nedoumici. Ne, to nije moguno, pomislih. Ova vrata su otvorena samo kada se oekuje slepi ovek s glasnikom. Meutim, neko predoseanje je navelo moju drhtavu ruku da dohvati kvaku. Okrenuo sam je i gurnuo. Vrata nisu bila zakljuana! XXI Sagnuo sam se i kroz oniska vrataca stupio u sobu. Zatim sam se uspravio i lampom osvetlio unaokolo da vidim gde se nalazim. Kao da mi je ledena struja protresla telo: svetlost je preda mnom obasjala neije lice. Jedna Slepa ena zurila je u mom pravcu. Liila je na privienje iz pakla, ali iz studenog i crnog pakla. Oevidno, vratancima nije prila zato to su je uznemirili slabi umovi dok sam ulazio. Ne: ona je bila potpuno obuena i nesporno me je EKALA. Ne znam koliko sam izdrao taj jezivi i ledeni pogled meduze pre nego to u se onesvestiti. Nikada se ranije nisam onesveivao. Kasnije sam se pitao nije li to ovom prilikom izazvao strah ili magine ini Slepe ene. Jer, kako mi se sada ini, ta hijerofantkinja je imala mo da prizove ili da izlije demonske sile. Dodue, nije to bila potpuna nesvestica niti gubljenje svesti. Kada sam pao na pod (mada bi bilo prikladnije rei kada sam se stropotao), poeo je da me hvata dreme, a neka malaksalost je ovladala mojim miiima kao kada ovek dobije jai grip. Seam se da su mi damari ubrzano tukli. A onda mi se odjednom uinilo da moja glava moe svakog trena da eksplodira kao bojler pod pritiskom od hiljadu atmosfera. Telom mi se pela groznica kao kipua tenost u posudi. Istovremeno, nekakav fosforescentni sjaj je uticao na to da Slepa ena bude sve vidljivija sred tame. A onda mi se uinilo da mi bubne opne prskaju usled neke strane eksplozije i tada sam se, kao to ve rekoh, sruio na pod. XXII Zamutilo mi se pred oima i vie nita nisam video. Ipak, imao sam utisak da se budim u nekoj drugoj stvarnosti. inilo mi se, ili mi se sada tako ini, da je ta stvarnost ubedljivija od svakidanje i da ima onu pomalo usplahirenu snagu halucinacija koje se javljaju u groznici. Obreo sam se u nekom amcu koji je klizio po golemom jezeru ije su vode bile mirne, crne i bezdane. Vladao je neopisiv muk. A u meni je rastao nemir, jer sam nasluivao da u toj polutami (ne bee suneve svetlosti, samo je udna i avetinjska svetlost dolazila od nonog sunca) nisam sam, slutio sam da me gledaju i vrebaju stvorenja koja nisam mogao da nazrem, ali koja su zacelo prebivala van domaaja mog zamuenog vida. ta su ta bia oekivala od mene i ta je oekivalo mene u tom pustom prostranstvu ustajalih i mrtvih voda? Vie nisam mogao da mislim, iako sam jo imao nejasnu svest i muno seanje na detinjstvo. inilo se da su ptice, kojima sam u onim okrutnim godinama iskopao oi, sada letele u visinama i pratile me na mom putovanju. Ne razmiljajui (uostalom, vie nisam ni bio kadar da mislim), veslao sam u onom pravcu u kome je izgledalo da e satima ili vekovima kasnije zai to nono sunce. inilo mi se da ujem teak lepet njihovih velikih krila. Kao da su se one ptice iz mog detinjstva pretvorile u ogromne pterodaktile ili u dinovske slepe mieve. Iznad i iza sebe, dakle tamo kuda je trebalo da bude istok te beskrajne crne puine, nasluivao sam starca, koji je kipeo od goleme mrnje i budno pratio moje putovanje. Kao kiklop, na elu je imao ogromno oko i bio tako gorostasan da mu je glava sezala do zenita a trup se sputao ka horizontu. Zbog njega, ije sam prisustvo oseao tako nepodnoljivo i maltene mogao da opiem jeziv izraz njegovog lica, nisam imao hrabrosti da se osvrnem, nego sam telom i licem bio okrenut u suprotnom pravcu. Samo da se dokopam obale pre zalaska sunca, sinulo mi je kroz glavu. Zaveslao sam iz sve snage, ali sam se kretao sporo kao u komarnim snovima. Uvek kada bi veslo zaronilo u crne i blatnjave vode, zauo bih teko ljapkanje. Veliki plovei listovi i cvetovi nalik dinovskim lokvanjima, ali turobni i nagnjili, razmicali su se pri svakom zaveslaju. Svu snagu sam ulagao u naporno veslanje i nisam hteo da pomiljam kako izgledaju ta uasna udovita koja su u to sam bio uveren ivela u ovim zagaenim i bezdanim vodama. Gledajui netremice ka zapadu, ili tamo gde sam zamiljao da je zapad, unezvereno i uporno sam veslao, upinjui se da stignem do obale pre sunevog zalaska. Ta plovidba je bila muna, naporna i spora. A i sunce se sporo sputalo ka zapadu. Snagu da pokreem teka vesla cedio sam iz grozniave i jedine misli da stignem pre sunevog zalaska. A sunce se ve bliilo smiraju kada sam osetio da amac dodiruje dno. Odbacio sam vesla i pojurio ka pramcu. Iskoio sam iz amca i, gacajui kroz kaljugu, krenuo ka obali koja se nazirala u pomrini. Ubrzo sam osetio da se nalazim na onom to bi moglo da se nazove vrstim tlom, a to je zapravo bila movara. Po njoj je hod bio jednako teak kao i plovidba amcem. Svaki put kada je trebalo da koraknem, morao sam da se grdno napreem. Ipak, gonjen oajanjem, napredovao sam polako ali sigurno. I kao to sam maloas mislio da se doepam vrstog tla, tako je sada moja misao vodilja bila da se dokopam neke planine koja se jedva nazirala na zapadnoj strani. Tamo je peina, seam se da sam pomislio tog asa. Kakva peina? I ta u ja tamo? Tada nisam postavio nijedno od tih pitanja, a ni sada na njih ne bih umeo da odgovorim. Jedino sam znao da treba da se dokopam peine i da po svaku cenu uem u nju. Moram rei da sam i dalje oseao prisustvo gorostasnog neznanca iza sebe. Svoj im jedinim, stalno otvorenim okom, koje je plamtelo mrnjom, on je kanda motrio na moje kretanje prema zapadu. ak bi se moglo pomisliti da je upravljao njime, kao podmukao putovoa. Rairenih ruku, on je zaklanjao itavo nebo iza mojih lea. Izgledalo je kao da se akama oslanja na sever i jug, te da zaprema polovinu nebeskog svoda iza mene. U tom poioaju jedino mi je preostajalo da idem ka zapadu. A to mi je izgledalo logino i razumno usred te bezumne stvarnosti. Naumio sam da umaknem njegovom pogledu, da pobegnem u peinu, poto sam znao da e pred njom njegov pogled najzad biti nemoan. Tako sam iao izvesno vreme, a izgledalo mi je kao da idem itavu godinu. Nono sunce se sputalo, ali je razdaljina i dalje bila strahovito velika, mada je planina sada bila blia. Poslednju deonicu savladao sam borei se protiv umora, straha i beznaa. Iza sebe sam oseao teak let pterodaktila. Povremeno bi me u naletu okrznuli krilima. Nisam strahovao samo od njihovog ljigavog i hladnog dodira, nego i od mogunosti da se ustreme na mene i da mi nazubljenim kljunovima iskopaju oi. Slutio sam da me putaju da crknem od uzaludnih napora, da se izmorim viegodinjim besmislenim hodanjem i da mi, kada budem pomislio da sam konano stigao do cilja, iskopaju oi i tako pokopaju moju nerazumnu nadu. To oseanje se javilo u meni na poslednjoj deonici tog puta. Kao da je sve bilo smiljeno da mi nanese najvee zlo i patnju. Jer da su mi iskopali oi na samom poetku, ne bih gajio nikakvu nadu i ne bih se otisnuo u ovo ubistveno tumaranje po neznanim morima i ogavnim barutinama, pomislio sam u trenutku prisebnostL Dok mi se ova pomisao vrzmala po glavi, osetio sam kako Starevo lice zrai nekom divljom radou. Shvatio sam da je sve to istina i da me sada oekuje najgore to je moglo da me snae na putovanju. Ipak, nisam hteo da se osvrnem. A nije ni bilo potrebno: ulo sluha mi je kazivalo da su ptice ogromnih i otrih kljunova poele sve blie da obleu oko moje glave. Oseao sam lepet njihovih tekih krila, irokih valjda nekoliko metara, i iznova oseao njihov lagan i kratkotrajan, ali odvratan dodir na svojim obrazima i po kosi. Nedostajalo mi je sasvim malo pa da stignem do peine koju sam ve nazirao u nekoj fosforescentnoj polutami. Telo mi bee ukaljano lepljivim muljem; ve sam iao etvoronoke. Rukama sam dodirivao i s gaenjem sklanjao s puta zmijurine koje su gmizale u movari. Meutim, strah od onoga to sam znao da mi predstoji bio je toliki da zmije gotovo nisu vredne pomena. Konano, umor je nadvladao moje beznade i posrnuo sam. Upinjao sam se da glavu odrim iznad blata. Izdizao sam glavu i zurio ka peini, dok mi je preostali deo tela tonuo u kaljave vode. Moram da diem, pomislio sam. Ali sam isto tako pomislio: Ako budem drao glavu uspravno, moje oi e biti laki plen. Uinilo mi se kao da neko prokletstvo visi nada mnom, kao da sam osuen na taj jezivi in i kao da sam sebe nudim za taj uasan i naizgled neizbean obred. Zaglibljen u kaljuzi, dok mi je srce tuklo sred te prljavtine, netremice sam zurio uvis i video kako goleme ptice krue oko moje glave. Opazio sam kako jedna ptiurina dolee otpozadi, kako se pribliava sve vie, dok joj se obris ocrtava na zapadu, a zatim, proizvodei krilima upalj zvuk u dodiru s povrinom te barutine, slee ba pored moje glave. Kljun joj je bio otar kao bode, a pogled prazan kao u slepih. Nije imala oi: ve sam mogao da razaznam njene prazne duplje. Izgledala je kao drevno boanstvo neposredno pre prinoenja rtve. Osetih kako se taj kljun ustremljuje na moje levo oko. Posle kratkotrajnog elastinog otpora zenice, kljun je bolno i grubo prodro u moje oko, a tenost je poela da mi se sliva niz obraz. Voen nekim porivom iji mi smisao ni dan- danas nije jasan, jer je potpuno neprirodan, ja sam i dalje drao glavu u istom poloaju, kao da sam eleo da ptiurini olakam tu perverznu rabotu, ba kao to, uprkos bolu, pred zubarom drimo otvorena usta i uspravljenu glavu. Dok sam oseao kako mi se tenost iz oka i krv slivaju niz levi obraz, razmiljao sam: Sada u morati da to isto otrpim i na desnom oku. Staloeno, ak mi se ini da je to radila bez imalo mrnje (to me je, seam se, iznenadilo), ptica je dovrila svoj posao na levom oku, a zatim je malice uzmakla i ponovila istu radnju na desnom oku. Ponovo sam osetio onaj lagan i kratkotrajan otpor zenice, a potom grubo i bolno prodiranje. Zatim sam, jo jednom, osetio kako mi se niz obraz slivaju krv i ona kristalna tenost: dve tenosti koje sam savreno razlikovao zato to je ona kristalna bila retka i ledena, a krv topla i lepljiva. Zatim je ptiurina uzletela, a s njom i njene drugarice, jer sam uo kako su zaleprale krilima i otile. Ono najgore je prolo, pomislio sam. Sada vie nita nisam mogao da vidim. Meutim, ni ogroman bol ni udna odvratnost to sam je sada oseao prema sebi nisu me odvratili od namere da se dovuem do peine. U tome sam na jedvite jade uspeo. ak je i moj napor poeo da biva nagraen: movara je postepeno nestajala ispod mojih nogu i ubrzo su me udnovata tiina, oseanje skuenosti ali i bezbednosti naveli da zakljuim da sam konano uao u peinu. Tada se sitrovalih u san. XXIII Kada sam doao svesti, osetio sam da mi je telo smodeno strahovitim umorom, kao da sam u snu obavio neki golem posao. Leao sam na podu i nikako nisam shvatao gde se nalazim. Oteale glave, zverao sam naokolo, pokuavajui da se prisetim ta mi se dogodilo: pomislio sam da sam, kao nekada, pijan doao kui i skljokao se na pod. Odnekuda je u sobu prodirala slaba svetlost praskozorja. Pokuao sam da pridignem glavu i tada sam se polako i s mukom obazreo oko sebe. Iako iznemogao, maltene sam poskoio: Slepa ena! U tren oka sam se prisetio: Iglesijas, onaj tip nalik Pjeru Freneu, mali trg u Belgranu, tajni prolaz. U polusedeem stavu, uz nadljudske napore uspeo sam da se uspravim. Munjevito sam razmiljao u kakvom sam to poloaju i kako da se izvuem. Nekako sam uspeo da stanem na noge. Slepa ena je i dalje stajala u istom hijeratikom stavu u kome sam je ugledao kada sam je osvetlio lampom u mraku. Nije li to puka i prolazna varka? Privienje? Nije li moj komar poeo kada sam pao u nesvest? Pri svetlosti praskozorja pokuao sam da na brzinu ustanovim gde se nalazim. Bio sam u obinoj sobi s krevetom, stolom (radnim?), nekoliko stolica, sofom i radio-aparatom. Primetio sam da nema slika ni fotografija, to je potvrivalo moju pretpostavku da u toj prostoriji stanuje slepa osoba. Vrata kroz koja je prodirala svetlost praskozorja sigurno su vodila u neku odaju do ulice. A ta odaja bi, kako sam ve pomislio, mogla da pripada kakvom krojakom salonu. Sa strane su bila jo jedna vrata: verovatno su vodila u kupatilo. Osvrnuo sam se: da, tamo su bila i ona vratanca. Od silnog uasa koji je u meni izazvao taj besmisleni patuljasti ulaz, maltene sam poeleo da ih nema. Svekoliko ovo razgledanje potrajalo je samo nekoliko sekundi. Slepa ena je i dalje stajala utke ispred mene. Dve stvari su me jo vie uznemirile: injenica da me je ona oekivala iza zatvorenih vratanaca, ega sam se strahovito jasno seao, i ona druga, neverovatna injenica da je ona tu stajala nepomino, u zagonetnom i preteem stavu. Pitao sam se ta da uradim i da kaem a da to izgleda to suvislije i uverljivije. Oprostite promucao sam eto, ja krenuo u krau, a kada sam vas ugledao, onesvestio sam se... im sam ih izgovorio, shvatio sam koliko su te rei besmislene. Moda bi one mogle da zvue ubedljivo normalnom stanaru neke normalne kue. Ali, koliko uverljivo mogu da zvue Slepoj eni? eni koja me je oevidno OEKIVALA. Uinilo mi se da sam na njenom licu spazio podrugljiv izraz. Zatim je izila kroz ona vrata to behu otvorena. Zatvorila ih je za sobom i uto sam uo kako ih zakljuava. Ostao sam u mraku. Nabadajui, u oajanju, posrljao sam ka vratima. Dohvatio sam kvaku, ali uzalud. Zatim, pipajui zidove, dooh do drugih vrata, na suprotnoj strani. No, i to bee uzalud, jer su i ona bila zakljuana. Oslonjen o zid, bespomono sam stajao, obuzet strahom i neizvesnou. Po glavi su mi se vrzmale svakojake misli: Upao sam u zamku iz koje mi izlaza nema. Slepa ena je otila po NJIH: sada e ONI odluiti o mojoj sudbini. Slepa ena me oekivala: dakle, znali su da u doi. Kada su to saznali? Saznali su to prethodnog dana. Verovatno su nekom elektrinom napravom mogli da iz daljine motre na ona zakatanena vrata. Znali su to od onog trenutka kada je Iglesijas stekao natprirodne moi svojstvene Loi slepih, pa je mogao da prozre moje skrivene namere. Znali su to jo mnogo ranije: tek sada sam primetio ogroman previd u svojim proraunima , jer sam iz neobjanjivih razloga zaboravio (zaboravio?) da je, nakon otputanja iz bolnice , Iglesijas odveden u pansion po preporuci jednog bolniara, panca, uz napomenu da e ga tamo dobro negovati. U tom trenutku postalo mi je jasno, jezivo i groteskno jasno: dok sam uobraeno estitao sebi na lukavstvu, Sekta je izbliza i sve budnije motrila na mene. I to posredstvom nikog dmgog nego komine gospoe Eepareborda! Koliko mi je sada bila smena pomisao da sve one jeftine dide, izreke uokvirene na zidu i nametaljka sa fotografijama s letovanja branog para Eepareborda nisu nita drugo do neviena inscenacija! Stideo sam se pomisli da ONI nisu ni nali za shodno da me prevare na suptilniji nain. Ili su moda, osim prevare, uzgred eleli da povrede i moj ponos, obmanjujui me neim zbog ega u se kasnije podsmevati sebi. XXIV Ne znam koliko sam sati proveo zatvoren u tom mraku i obuzet zebnjom. Na nesreu, uinilo mi se da mi ponestaje vazduha. Uostalom, to je prirodno, budui da ta prokleta prostorija nije imala druge ventilacije osim obinih pukotina: mogao sam da osetim slabano strujanje vazduha barem kod vrata koja su vodila u prvu sobu. Da li je to dovoljno da se obnovi kiseonik u odaji? Izgleda da nije, jer sam oseao kako se sve vie guim. Mada je, pomislio sam, to moglo da bude iz psiholokih razloga. A ta ako je Sekta naumila da me ivog sahrani u ovoj zakljuanoj prostoriji? Odjednom sam se setio dogaaja za koji sam saznao tokom svojih dugotrajnih istraivanja. U svojoj kui u ulici Gido, dok je stari jo bio iv, porodica Eagve je drala jednu sluavku. No, nju je izrabljivao makro koji je bio slep, gonei je da slobodnim danima radi u parku Retiro. Godine 1935., zaposlili su kao vratara mladog i vatrenog Spanca, koji se potom zaljubio u tu devojku. Tom mladiu je konano polo za rukom da je udalji od makroa. Devojka je mesecima ivela u strahu dok nije naposletku, uz vratareva razuveravanja, poverovala da su samo prazne prie sve kazne kojima joj je izrabljiva pretio. Prole su dve godine. Prvog januara 1937. godine porodica Eagve kretala je na svoje imanje gde je trebalo da provede leto. Svi su ve hili izili iz kue osim vratara i sluavke, koji su stanovali na spratu. Meutim, stari sluga Huan, koji je ujedno bio nastojnik, mislei da su i njih dvoje izili, iskljuio je struju, a potom je i sam iziao i za sobom zakljuao ulazna vrata. Elem, u trenutku kada je Huan iskljuio struju, vratar i devojka su silazili liftom. Kada se, posle tri meseca, porodica Eagve vratila kui, u liftu su pronali kosture vratara i sluavke za koje su mislili da su tokom odmora bili ostali u Buenos Ajresu. Kada mi je Eagve ispriao ovu priu, jo sam bio daleko od pomisli da u se jednog dana baviti istraivanjem slepih. Godinama kasnije, osvrui se na sva obavetenja o Sekti, setio sam se slepog makroa i bio uveren da je taj prividno sluajan dogadaj s liftom bio smiljeno delo Sekte. Ali, kako da to ovek proveri? Porazgovarao sam sa Eagveom i izneo mu svoje sumnje. Pogledao me je u udu i sa izvesnim podsmehom u svojim mongolskim oima. Ipak, sloio se da sam moda u pravu i upitao me: ta misli, kako bismo mogli da saznamo? Zna li gde stanuje Huan? Moemo da priupitamo Gonsalesa. Mislim da on odrava veze s njim. U redu. I zapamti to sam ti rekao: taj ovek je sigurno umean. On je znao da ono dvoje nisu izili. tavie, ekao je da lift krene i kada je izraunao da se nalaze izmeu spratova (sve je bilo isplanirano, sa satom u ruci, u ranijim probama), iskljuio je struju. Ili je, reju ili mahanjem, zapovedio onom drugom koji je verovatno ve drao ruku na prekidau. Onom drugom? Kom drugom? Otkuda bih ja znao? Nekom drugom, bilo kome od pripadnika bande. Nekome ko ne mora da pripada kunoj posluzi. Mada moe biti da je to bio isti taj Gonsales. Znai, ti misli da je Huan lan bande koja je na neki nain povezana sa slepima ili su oni njom upravljali? Ni najmanje ne sumnjam. Raspitaj se o njemu i videe. Ponovo me je pogledao, s prikrivenim podsmehom, ali je samo rekao da e ispitati stvar. Posle nekog vremena pozvao sam ga telefonom i upitao ima li kakvih novosti. Kazao mi je da eli da me vidi. Nali smo se u jednoj kafanici. Kada je doao, zurio je u mene zabezeknuto. A famozni Huan? upitah ga. Gonsales je odravao veze s njim. Rekao sam mu da bih voleo da vidim Huana. Uinilo mi se da izvrdava kada mi je odgovorio da Huana odavno nije video, ali da e pokuati da ga nae u njegovom stanu. No, nije siguran da e ga nai, jer je Huan izgleda kanio da se preseli. Upitao me je da li je u pitanju neto vano ili hitno. Imao sam utisak da je uznemiren. To sam shvatio tek kasnije kada sam ponovo razmiljao o toj sceni. Bio sam prilino nesmotren, jer sam mu rekao da sam oduvek eleo da utvrdim pod kojim okolnostima se dogodilo ono s liftom, pa eto mislim da Huan moe da mi prui jo neka obavetenja. Gonsales me je sasluao s neprobojnim izrazom na licu... kako da ti kaem, sa izrazom pokeraa. Hou rei da je taj izraz bio potpuno nedokuiv. Toga sam se setio tek docnije. Naalost. Jer, da sam se toga setio tada, odveo bih ga na neko skriveno mesto, dograbio ga za okovratnik i uz dve-tri uke, on bi propevao. Eto, nije potrebno da ti ispriam kraj. A kraj je? Eagve je promeao kafu i dodao: Nikakav. Odnosno, vie nikada nisam video Gonsalesa. Nestao je bez traga. Naravno, ako ti je stalo, moemo da se obratimo policiji s molbom da obojici uu u trag. Ni sluajno. Ovo je sve to sam eleo da znam. Ostalo mogu da zamislim. Eto toga sam se sada prisetio. A poto sam sklon zamiljanju kojekakvih grozota, u mislima sam sebi predoavao pojedinosti tog dogadaja, Pre svega, malo vratarevo iznenadenje kada primeti da se lift zaustavlja. Nekoliko puta pritiska dugme, otvara i zatvara vrata koja su u obliku harmonike. Zatim dovikuje Huanu neka zatvori donja vrata ukoliko ih je otvorio. Niko mu ne odgovara. Vie glasnije (zna da Huan eka u prizemlju da svi iziu), ali mu niko ne odgovara. Vie jo nekoliko puta, sve glasnije i konano ga spopada strah. Opet prolazi neko vreme, on i ena se zgledaju, kao da se pitaju ta se deava. Ponovo vie on, zatim ona, pa oboje uglas. ekaju, nagaajui ta bi moglo da bude: Otiao je u nunik, napolju razgovara s Dombrovskim (vratarom susedne kue, inae Poljakom), otiao je da obie kuu, da vidi nije li neto ostalo itd. Prolazi jo petnaest minuta i oni opet poinju da viu: uzalud. Viu celih pet ili deset minuta: niko ne odgovara. ekaju jo neko vreme, sve uznernireniji, zgledaju se sa sve veom zebnjom. Nijedno od njih dvoje ne eli da kae neto obeshrabrujue, ali ve pomiljaju na to da su moda svi ve otili i da su iskijuili struju. Tada poinju da viu, najpre jedno, zatim drugo, pa oboje uglas: isprva vrlo glasno, da bi zatim poeli da urlaju od straha, a potom da zavijaju kao ivotinje okruene divljim zverima. To zavijanje traje satima, sve dok postepeno ne ponu da posustaju: promukli su, iscrpljeni od fizikog napora i uasa. Sada cvile sve tie, plau i sve slabije udaraju o masivni zid to deli dva sprata. ovek moe da zamisli i neke kasnije prizore: moe da nastupi obamrlost kada oboje ute tupo u mraku. Potom moda razgovaraju, razmenjuju misli i ak jedno drugome ulivaju slabane nade: Huan e se vratiti, skoknuo je do oka na aicu, Huan je zaboravio neto u kui i vraa se, otkriva njih zaglavljene u liftu, a oni ga doekuju sa suzama i kau mu: Oh, Huane, da zna kako smo se uplaili. A zatim sve troje izlaze, prepriavaju komar kroz koji su proli i, ludi od sree, smeju se kojeemu. Ali, Huan se ne vraa, nije otiao u oblinju krmu, niti se zadrao s vratarom Poljakom. Sati prolaze a nita se ne deava u gluvoj naputenoj kui. U meuvremenu, prikupili su malo snage i opet poinju da viu, zatim da urliu, potom da zavijaju, da bi na kraju stali da sve slabije cvile. Moda u tom asu ve lee skljokani na podu lifta i razmiljaju kako neto tako uasno ne moe da se dogodi. A takve misli su svojstvene ljudima uvek kada se desi togod strano. Tada sebi govore: To ne moe biti, to ne moe biti! Ali biva, i uas ponovo poinje da ih satire. Moda tada ponovo poinju da naizmenino dozivaju, vrite ili da zavijaju. Ali, emu sve to? Huan je sada na putu za imanje, jer je krenuo s gazdama, voz je otiao u deset uvee. Ne pomau ni krici, iako ljudi veruju da krici i zapomaganje mogu da pomognu, jer je to dokazano u mnogim katastrofama. Tako oni, s ono preostale snage, ponovo poinju da vrite i ree, da bi na kraju, kao i uvek, zavrili sa cviljenjem. Naravno, ni to ne moe da potraje: dolazi trenutak kada se gubi svaka nada. A tada, koliko god to smeno izgledalo, ovek pomilja na hranu. No, emu jesti? Da bi se produilo muenje? Leali su na podu u tom mranom sanduku (oseajui jedno drugo i dodirujui se) sa istom i jezivom milju: ta e jesti kada glad postane nepodnoljiva? Vreme prolazi, a oni pomiljaju i na smrt koja e neizbeno nastupiti kroz nekoliko dana. Kakva e biti? Kakva je smrt od gladi? Oboje misle na dogaaje iz ivota i priseaju se srenih vremena. Njoj sada izgleda predivno ono vreme kada je bludniila u parku Retiro: bilo je sunano, a mladi mornari i regruti umeli su ponekad da budu tako paljivi i neni; sve u svemu, naviru uspomene na one sitnice koje sainjavaju ivot, a koje nam uvek izgledaju predivne u asu umiranja, svejedno i da su bile gadne. On se sigurno prisea dogaaja iz detinjstva, na uu neke reke u Galiciji, sea se pesama i seoskih igranki. Kako je sada sve to daleko! Ponovo on ili ona, a moda i oboje misle: Ne, to nije moguno! Takve stvari se ne dogadaju. Otkuda bi tako neto moglo da se dogodi? Moda tada zapoinju ponovni krici, ali bivaju slabiji i krai od prethodnih. Zatim se vraaju svojim mislima i uspomenama, Galiciji i srenom dobu prostitucije. Ali emu nastavljati s podrobnim opisivanjem? Svak, ko ima iole mate, mogao bi da sebi predstavi sliku: sve ea glad, uzajamna sumnjienja, svae, prebacivanja za stvari iz prolosti. On moda poeli da pojede sluavku, a da bi mu savest bila ista, poinje da joj prebacuje to se bavila prostitucijom. Zar se ne stidi? Zar joj nije padalo na um da je sve to ogavno? Itd. Onda on (posle dan ili dva dana gladovanja) misli kako bi, ne ubijajui je potpuno, mogao barem da pojede deo njenog tela: mogao bi da joj istrgne makar nekoliko prstiju ili da joj pojede jedno uvo. Onaj ko eli da sebi predoi sve pojedinosti ovog sluaja ne treba da zaboravi da ova dva ljudska stvorenja treba na tom mestu da vre i nudu, te tako slika iz trena u tren postaje sve prljavija, gadnija i odvratnija. Osim toga, e i glad sve vie rastu. e jo i moe da se utoli mokraom: mokrie u aku, a zatim e to piti (ovakvih primera ima napretek). A glad? Dokazano je da niko nee jesti svoje udove ukoliko mu je u blizini drugo ljudsko stvorenje. Da li se seate tamnovanja grofa Ugolina i njegovih sinova? Sve u svemu, moguno je ma ta govorim? sigurno je da posle etiri dana provedena u tom smrdljivom zatvoru, a moda i pre, uz sve veu mrnju, jai pone da jede slabijega. U ovom sluaju, vratar jede sluavku. Moda najpre deo po deo, poev od prstiju, poto ju je prethodno udario po glavi ili njenom glavom tresnuo o zid lifta, dok je celu ne pojede. Dve pojedinosti potkrepljuju moje vienje: odea s nje je bila potrgana i naena razbacana po podu, sred te prljavtine. Mnoge njene kosti takoe su bile razbacane po podu, kao da ih je pobacao sluga-ljudoder. A njegovo istrulelo telo,'delimino pretvoreno u kostur, lealo je postrance, ali je bilo itavo. U oajanju sam otiao dotle da pomislim da je moja sudbina odluena jo u vreme moje pustolovine sa onim slepim koji je prodavao fibajne i da sam due od tri godine verovao da ja budno motrim na njih, dok su oni zapravo progonili mene. Palo mi je na pamet da itavo ovo traganje nije plod moje volje, moje famozne slobode, nego da je stvar sudbine i da sam ja osuen da idem u susret ljudima iz Sekte, a samim tim i u susret sopstvenoj smrti ili neem gorem od smrti. ta sam ja, u stvari, znao o onome to me oekuje? Nije li taj komar, kroz koji sam upravo proao, bio nekakav predznak? Nee li mi ONI sada iskopati oi? Nisu li one ptiurine samo simboli surovog ina koji mi u stvarnosti predstoji? Najzad, zar se, tokom tog komarnog sna, nisam prisetio kako sam u detinjstvu kopao oi makama i pticama? Nisam li ja osuen jo u ranoj mladosti? XXV U takvim nagaanjima i priseanjima na moje istraivanje slepjh protekao mi je taj dan. Povremeno sam pomiljao na Slepu enu, na njen nestanak i na moje zatoenitvo. Razmiljajui o onoj drami u liftu, jednog trenutka sam pomislio da mi, kao kazna, predstoji smrt od gladi u toj nepoznatoj prostoriji. Meutim, ubrzo sam shvatio da bi ta kazna bila izuzetno milosrdna u poreenju s kaznom koja je sustigla ono dvoje nesrenika. Umreti od gladi u mraku? Hajte, molim vas! Maltene sam se podsmehnuo svojoj nadi. Dok sam tako razmiljao, uinilo mi se da kroz vrata ujem priguene glasove. Ustao sam neujno i bosonog priao onim vratima za koja sam verovao da vode u prednju sobu. Oprezno sam prislonio uvo uz kljuaonicu: nita se nije ulo. Zatim sam, pipajui zidove, doao do drugih vrata i uradio isto: uinilo mi se da su oni, koji su s druge strane zida dotle govorili, najednom uutali kada sam prislonio uvo. Uprkos mojoj obazrivosti, zacelo su uli moje kretanje. Ipak, dugo sam stajao, napregnuto iekujui i drei uvo uz kljuaonicu. No, nisam uspeo da ujem ni najmanji um glasova ili kretnji. Pomislio sam da s one strane zaseda Savet Slepih i da njegovi lanovi nepomino sede, oekujui da odustanem od svoje budalaste namere. Shvativi da nita ne bih dobio pijuniranjem (osim to bih te ljude jo vie razbesneo), odmakao sam se od vrata. Uinio sam to manje paljivo, jer su me oni ionako uli. Bacio sam se na krevet i odluio da puim. A ta mi je drugo i preostajalo? U svakom sluaju, bio sam uveren da taj tajni savet najavljuje skoranju odluku o meni. Dotle sam odolevao elji za puenjem, da ne bih potroio kiseonik koji je , po mojim proraunima, strujao kroz pukotine. Ali, pomislio sam, kako stvari stoje, najbolje bi bilo da umrem od guenja duvanskim dimom. Stoga sam udario da puim kao Turin, pa je kiseonika bilo sve manje. U glavi su mi se rojile misli i seanja, a naroito povodom Sekte i njene osvete. Ponovo sam poeo da analiziram sluaj Kastel 39 , o kome se toliko govorilo ne samo zbog upletenih linosti, nego i zbog hronike koju je ubica iz ludnice uspeo da doturi jednom izdavau. Taj sluaj me je zanimao iz dva razloga. Poznavao sam Mariju Iribarne i znao da joj je mu slep. Lako se moe zamisliti koliko sam eleo da se upoznam s Kastelom, ali je jo lake zamisliti moj strah koji me spreavao da to uinim, jer bi to znailo isto to i upasti u vuje eljusti. ta mi je preostajalo nego da iitavam i podrobno prouavam njegovu hroniku? Oduvek sam zazirao od slepih, priznaje on. Kada sam prvi put proitao taj spis, doslovce sain se prenerazio, jer se u njemu govori o hladnoj koi, o vlanim rukama i o drugim osobinama slepih. A njihove osobine sam ve zapazio i one su me zaokupljale (na primer, njihova sklonost da ive u peinama ili mranim mestima). A i sam naslov hronike nagnao me je da uzdrhtim zbog znaenja koje je imao: naslov joj je bio Tunel. Pre svega sam dobio elju da odjurim u ludnicu, da pronaem slikara i da saznam dokle je stigao u svom istraivanju. Ali sam odmah shvatio da je moja zamisao
39 Videti Sabatov roman Tunel, koji predstavlja svojevrstan uvod u romane O junacima i grobovima i Abadon, aneo unitenja. Prim. prev. jednako opasna kao kada bih u mraku upalio ibicu da ispitam bure baruta. Bez imalo sumnje, Kastelov zloin je bio neizbean rezultat Sektine osvete. Ali, kako je izveden? Godinama sam pokuavao da ga odgonetnem i analiziram, ali nikada nisam uspeo da rasvetlim nejasnoe neizbene u svakoj operaciji koju organizuju slepi. Ovde iznosim svoje zakljuke, a oni se istog trena ravaju kao hodnici lavirinta. Kastel je bio ovek veoma poznat u intelektualnim krugovima Buenos Ajresa, pa je samim tim i njegovo miljenje o raznim pitanjima bilo optepoznato. Prosto nije moguho da mu se nije omaklo da u nekoj prilici ispolji svoje duboko zanimanje za slepe. A Sekta, posredstvom Aljendea, mua Marije Iribarne, odluuje da ga kazni. Aljende nareuje svojoj eni da ode do galerije u kojoj Kastel izlae najnovije slike. Ona pokazuje veliko zanimanje za jednu od tih slika, zadrava se pred njom dovoljno dugo da je Kastel zapazi i osmotri, a onda ona nestaje. Nestaje... to se tako samo kae. Kao to uvek biva sa Sektom, progonitelj u stvari postaje progonjeni. Pre ili kasnije, rtva uvek padne u njihove ruke. Kastel konano pronalazi Mariju, strasno se zaljubljuje u nju, kao lud (i kao budala) danonono je salee, pa ak odlazi i njenoj kui gde mu njen mu lino uruuje Marijino ljubavno pismo. Ovo je kljuna injenica: kako inae ako ne Sektinom zlokobnom namerom objasniti takav muevljev postupak? Setiete se da ni Kastel nije mogao da to objasni sebi. Izlino je ponavljati ono to je usledilo. Dovoljno je setiti se da Kastel pobesni od ljubomore, na kraju ubija Mariju i biva strpan u ludnicu. Tako se Sektin plan besprekorno izvrava. Nestaje opasnost da ikada bude razoblien. Ko bi poverovao navodima jednog ludaka? Sve ovo je jasno kao dan. Tek sada nastaju nejasnoe i poinje lavirint, jer se otvaraju sledee mogune kombinacije: 1. Marija je morala da bude ubijena, jer je to bio nain da Kastel dospe u ludnicu. Aljende, meutim, nije znao za taj plan; svoju enu je istinski voleo i ona mu je bila potrebna. Otuda re bezumnie i oaj tog oveka u zavrnoj sceni. 2. Bilo je odlueno da Marija bude ubijena i Aljende je znao za tu odluku. A ovde se otvaraju dve podmogunosti: a) Aljende se mirio s tom odlukom jer, mada je svoju enu voleo, morao je da se iskupi za neto to je poinio pre nego to je oslepeo, odnosno da plati neku nama nepoznatu kaznu koju je ve delimice platio kada ga je Sekta oslepela. b) Aljende je odluku prihvatio sa zadovoljstvom, jer enu nije voleo, nego ju je mrzeo iz dna due i nadao se da e joj se tako osvetiti za mnoge prevare. Kako spojiti ovu varijantu sa Aljendeovim oajanjem na kraju? Vrlo jednostavno: to je bila predstava za publiku, ak i gluma koju mu je Sekta nametnula da bi se zameli tragovi opake osvete. Postoje jo neke varijante, ali mislim da ne treba da ih opisujem, jer svako od vas lako moe da ih zamilja kao vebu. Kao beskorisnu vebu, jer se nikada ne zna kako i kada ovek moe da bude zahvaen nekim od nejasnih mehanizama Sekte. to se mene tie, prenerazio me je taj dogaaj koji se desio neposredno posle one moje dogodovtine sa slepim prodavcem fibajna. Prestravljen, odluio sam da zametnem trag, ne samo vremenski nego i prostorno: otputovao sam iz zemlje. Mnogi od italaca ovih memoara pomislie da je preterana ta mera koju sam preduzeo. Odvajkada sam se smejao onoj nematovitoj gospodi koja veruje da bi, radi otkrivanja istine, valjalo postupati sa odgovarajuim oseanjem za meru. Ti patuljci (koji naravno imaju matu, ali patuljastu) zamiljaju da stvarnost ne prelazi njihovu sopstvenu visinu i da nije sloenija od njihovog muvljeg mozga. Te protuve sebe nazivaju realistima, jer nisu kadri da vide dalje od nosa, a Stvarnost brkaju sa Krugom-od-dva-metra-u-preniku, u ijem je sreditu njihov ogranieni mozak. S tipinom seljakom prepredenou, oni posprdno odbacuju sve one ludake koji im dolaze s planovima za otkrie Amerike, ali svejedno nasedaju i kupuju potansko sandue im siu u grad. Skloni su da smatraju loginim (jo jedna re koja im se svia!) ono to je isto psiholoko. Otuda je njima razumno ono to im je blisko i poznato, po istom onom naelu po kome Laponcu izgleda razumno da svoju enu ponudi putniku namerniku, dok Evropljanin to smatra ludou. To je ona vrsta ljudi, poput nevernog Tome, koji su uporno odbijali da poveruju u antipode, mitraljeze, mikrobe, hercne talase, realisti skloni da odbace ono to e jednog dana postati stvarnost. Oni se sprdaju sa onima koji u sve to veruju, odluno ih pobijaju i osuuju ih na tamnicu ili ih trpaju u ludnicu. A da i ne pominjemo onaj vrhovni aforizam o pravom oseanju mere. A zar je u istoriji oveanstva bilo ita iole znaajno to nije bilo preterivanje: poev od Rimskog Carstva do Dostojevskog. No, batalimo gluposti i vratimo se jedinoj temi koja bi trebalo da zanima ljudski rod. Odluio sam da otputujem iz zemlje. Mada sam najpre nameravao da se niz Deltu otisnem nekim od onih amaca koji pripadaju krijumarima sa kojima je bio povezan. , kasnije sam zakljuio da tako neu otii dalje od Urugvaja. Dakle, nije bilo druge nego da pribavim lani paso. Povezao sam se sa izvesnim Nasifom, Turinom, i dobio paso na ime Federika Ferarija Hardoja. Taj paso je, sa mnogima koje je ukrala Turinova banda, ekao svoju konanu namenu. Izabrao sam ba taj paso, jer sam se svojevremeno zakaio sa Ferarijem Hardojem i sada mi se pruala prilika da poinim neka zlodela pod njegovim imenom. Iako sam pribavio ovaj dokument, smatrao sam da je poeljnije bezbednije otii nekim krijumarskim brodiem do Montevidea. Tako sam se brodiem prevezao do Karmela a odatle autobusom do Kolonije. Tamo sam preseo u drugi autobus i njime stigao u Montevideo. Vizirao sam paso u argentinskom konzulatu i nabavio avionsku kartu za ,,Er-Fransov let kroz dva dana. ta da radim tokom ta dva dana? Bio sam nervozan i nespokojan. etao sam Avenijom 18. jula, svratio u jednu knjiaru, popio nekoliko kafa i konjaka da se zgrejem. Dan je, ipak, proticao oajno sporo. Jedva sam ekao da mene i prodavca fibajna rastavi ceo jedan okean. Naravno, nisam eleo da sretnem nikoga od poznanika. Ali, na nesreu (ne sluajno, nego ba na nesreu zbog moje nesmotrenosti, jer je trebaio da ta dva dana u Montevideu provedem negde gde su bili mali izgledi da sretnem poznanike), u kafeu Tupi-Namba" ugledali su me Bajse i mlada plavokosa slikarka, koju sam svojevremeno takoe upoznao u Montevideu. S njima je bio neki tip u dinsu i udnim bakandama. Bio je to mlad i mrav ovek, izgledao je veoma produhovljeno i inio mi se odnekuda poznat. Nije mi bilo spasa: Bajse mi je priao i poveo me za njihov sto. Pozdravio sam se sa Lili i zapodenuo razgovor sa ovekom u bakandama. Rekao sam mu da mislim da sam ga ve negde sreo. Da li je ikada bio u Valparaisu? Nije li arhitekta? Arhitekta jeste, ali nikada nije bio u Valparaisu. To me je zagolicalo. Lako je razumeti da mi je sve to izgledalo sumnjivo: bilo je tu previe sluajnosti. Ne samo to mi je ovek izgledao poznat, nego sam pogodio i ime se bavi. Nije li porekao da je bio u Valparaisu samo da ne bih iz toga izvukao opasne zakljuke? Bio sam toliko uznemiren (pomislite da je od dogaaja s prodavcem fibajna proteklo tek nekoliko dana) da nisam mogao da se unesem u njihov razgovor. Razgovarali su o Peronu (uvek o njemu!). o arhitekturi, o nekakvoj teoriji i o modernoj umetnosti. Arhitekta je pri ruci imao primerak asopisa Domus. Hvalili su nekakvog keramikog petla, te sam i ja morao da ga letimice pogledam: bee to delo nekog Italijana po imenu Dureli ili Frateli (zar je vano ime?), a taj ga je preuzeo navodno od nekog Nemca po imenu Staut, koji je plagirao Pikasa, a Pikaso je plagirao nekog afrikog crnca. Elem, jedino taj crnja nije zaradio ni groa na pevcu. Mene je i dalje muio arhitekta. Posmatrao sam ga i bio svc ubeeniji da smo se negde ve sreli. Rekao je da se preziva Kapuro. No, da li mu je to pravo prezime? Dobro, de! Pitanje je besmisleno: bio je iz Montevidea, Bajse i Lili su mu prijatelji, pa kako bi onda mogao da se lano predstavlja? Najzad, nije vano. Moglo je da bude, a verovatno je i bilo njegovo pravo prezime. Meutim, zar zaista nikada nije bio u Valparaisu? Ako je bio, zato to krije? Pokuao sam u magnovenju da se prisetim nije li meu onim ljudima koje sam upoznao u Valparaisu bio neko ko je, posredno ili neposredno. ispriao neto povodom slepih. Bilo je, na primer, indikativno to se taj Kapuro zanimao za petlove; dakle, slepilo je neizbena posledica borbe petlova. A onda mi je odjednom palo na pamet da ga nisam video u Valparaisu nego moda u Tukumanu. Da li ste ikada bili u Tukumanu? - upitao sam ga iznebuha. U Tukumanu? Nisam, nisam bio ni tamo. esto sam boravio u Buenos Ajresu, naravno, ali u Tukuman nisam iao. A zbog ega me to pitate? Ni zbog ega. U stvari, poznati ste mi i pitam se gde sam vas to video. ovee, najverovatnije si ga video nekom prilikom ovde u Montevideu umeao se Bajse i nasmejao se mojoj upornosti. Odmahnuo sam glavom i ponovo se zamislio. A oni su i dalje raspredali o petlu. Naveo sam neki izgovor i rastao se od njih. Otiao sam u drugi kafe, ali mi arhitekta nije izbijao iz glave. Pokuao sam da u mislima rekonstruiem svoje veze s ljudima iz Tukumana. A njima sam se, kao i obino, koristio da prikrijem svoje prave delatnosti. Naravno, ne bih se valjda druio s tamonjim krivotvorcima ili se pojavljivao u drutvu provincijskih provalnika. Telefonirao sam jednoj devojci arhitekti s kojom sam svojevremeno vodio ljubav. Otiao sam do nje. U meuvremenu se afirmisala, predavala je na fakultetu i saraivala s grupom mladih arhitekata koji su u Tukumanu pravili neto to mi je kasnije pokazala u nacrtima: fabriku, kolu ili sanatorijum. Pojma nemam ta, sve mu to danas doe na isto: u takvim graevinama moe podjednako da bude fabrika ili porodilite. To oni nazivaju funkcionalizam. Kao to rekoh, moja prijateljica je uspela u ivotu. Vie nije ivela u studentskoj sobici, kao svojevremeno u Buenos Ajresu. Sada je stanovala u modernom stanu koji je odraavao njenu linost. Kada mi je kuna pomonica otvorila vrata, umalo se nisam okrenuo i otiao: pomislio sam da tu niko ne stanuje. Tek kada sam pogledao nanie, ugledao sam nametaj. Sve je bilo postavljeno maltene u visini poda, kao da je namenjeno krokodilima. Pedeset santimetara od poda navie stan je bio potpuno nenameten. Ipak, kada sam uao, video sam na ogromnom zidu jednu jedinu sliku, delo nekog Gabrijelinog prijatelja: na elinosivoj jednobojnoj pozadini on je povukao vertikalnu plavu liniju, a na pedesetak santimetara desno od nje nacrtao je krui u oker boji. Opruili smo se po podu. Nije bilo previe udobno. Gabrijela je otpuzala do stoia visokog dvadesetak santimetara da bi mi natoila kafu u keramiku oljicu bez drke. Poto sam oprio prste, pomislio sam da u toj ledari od Gabrijelinog stana neu moi da dostignem odgovarajui stepen temperature i da ponovo spavam s njom. Ve sam se bio pomirio sa sudbinom, kada su se pojavili neki njeni prijatelji. Kada su mi prili, zapazio sam da je meu njima jedna ena u farmerkama. Dvojica mukaraca su bili arhitekte: jedan je bio mu te ene u pantalonama, a drugi je oigledno bio Gabrijelin prijatelj ili ljubavnik. Svi su nosili farmerke, a na nogama neke udne bakande, kakve su svojevremeno nosili nai regruti. Sada ih zacelo prave po meri i za potrebe arhitektonskog fakulteta. Jedno vreme su govorili svojim argonom: povremeno je bivao zainjen argonom iz psihoanalize, tako da je izgledalo da se podjednako oduevljavaju nekom logaritmikom spiralom Maksa Bila, kao i analno-oralnim sadizmom nekog prijatelja o kome su potanko raspredali. Razglabali su i o nekakvom projektu Klorinda Teste za izgradnju prototipa policijske stanice na teritoriji Misionesa. Sa elektrinim iljcima? Dok sam tako rekonstruisao dogaaje, najednom mi je sinulo. Zbog moje opsesije pomislio sam da sam Kapura ve ranije video, u Valparaisu ili u Tukumanu. U stvari, sav taj svet je meusobno liio i te ljude je teko razlikovati, naroito iz daljine, u polumraku ili u trenucima jakog uzbuenja, kao to je sa mnom sluaj. Poto sam nekako sredio i to pitanje Kapura, prijatnije sam proveo preostalo vreme do polaska. Iao sam u bioskop, zatim popio aicu u jednoj od kafanica u predgrau i na kraju otiao u hotel. Kada se sutradan avion Er-Fransa odlepio od piste aerodroma Karasko, pao mi je kamen sa srca. Sleteli smo na Orli po uasnoj vruini (bio je avgust). Preznojavao sam se i dahtao. Paso mi je pregledao jedan od onih francuskih slubenika koji napadno gestikuliu (iako smatraju da je to svojstveno Latinoamerikancima) i rekao mi s meavinom podsmeha i saoseanja: Ali, vi tamo mora da ste navikli na jo gore vruinine, zar ne? Svi znaju da su Francuzi veoma logian narod. A umovanje tog Dekarta iz Carinske slube bilo je neoborivo: Marsej je na jugu i tamo je topio; Buenos Ajres je jo mnogo junije i stoga tamo sigurno vlada paklena vruina. Ovo pokazuje do kakvih besmislenih zakljuaka vodi logika: valjano rezonovanje moglo bi da ukine Juni pol. Sloio sam se s njim. Iz laskanja, rekao sam mu da mi u Buenos Ajresu stalno idemo u kupaim gaama i da nam je nepodnoljivo vrue im se obuemo. Na to mi je on razdragano udario peat, vratio mi paso i uz osmeh kazao: Allezy! 40 Malo u civilizaciju! Nisam imao nikakvih odreenih namera po dolasku u Pariz, ali sam smatrao da bi bilo razborito da uradim dve stvari: kao prvo, da se poveem s prijateljima mog poznanika F., jer bih mogao da ostaneni bez novca; kao drugo, da zavaram trag, druei se sa svojim prijateljima (?) s Monparnasa i iz Latinske etvrti: Kataloncima,
40 Proite! Prim. prev. Italijanima, poljskim i rumunskim Jevrejima koji sainjavaju Parisku kolu. Iznajmio sam sobuujednom konaitu u Rue du Sommerrand u kojoj sam stanovao pre rata. Meutim, gospoa Pinar vie nije bila vlasnica te kue. Umesto nje, neka druga debela ena duna je da iz conciergerie 41 prati dolaenje i odlaenje studenata, propalih umetnika i podvodaa koji nisu samo stanari pansiona, nego su i predmet vratarkinog ogovaranja i neiscrpna grada za njenu Filozofiju Egzistencije. Iznajmio sam sobiak na treem spratu. Zatim sam krenuo da pronaem svoje nekadanje poznanike. Najpre sam otiao u Dme, ali tamo nisam naao nikoga. Tu su mi rekli da su se svi preselili u druge kafane. Saznao sam gde mogu da naem Domingesa. Otiao sam do njega u atelje, koji se sada nalazio u Grande Chaumiere. Elem, ve se pokazalo da ne mogu nita da uradim a da me to kad-tad ne odvede u Zabranjenu Oblast. tavie, izgleda da me neko ulo nepogreivo vodi ka tome. Ovo je portret jedne slepe ene koja mi slui kao model, rekao mi je Dominges i nasmejao se. Bilo je sklon izvesnim nastranostima. Noge mi se odsekoe. ta ti je? upitao me je Dominges. Prebledeo si. Doneo mi je konjak. Mui me stomak objasnio sam mu. Otiao sam od njega, reen da se vie nikada ne vratim u atelje. Ali, sutradan sam shvatio da bi to bilo najgore od svega to bih mogao da uradim, a to dokazuje sledei niz mogunosti: 1. Dominges bi se iznenadio to me nema. 2. Pokuao bi da se priseti neega to bi moglo da objasni moj nestanak. Jedino ega bi mogao da se seti bilo je
41 Portirnica. Prim. prev. da sam se maltene onesvestio kada mi je pokazao platno na kome je slikao slepu enu. 3. Ta zgoda je bila toliko upadljiva da e je na kraju ispriati nekome, a pogotovu slepoj eni. 4. Ona bi ga zapitala ko sam ja. 5. Pitala bi ga za moje ime i prezime, otkuda sam itd. 6. Odmah bi to saoptila Sekti. Jasno je ta bi se potom dogodilo: ivot bi mi se ponovo naao u opasnosti, te bih morao da beim iz Pariza, moda u Afriku ili na Grenland. Tako sam odluio ono to biste mogli pomisliti: odluio sam ono to bi svaka razumna osoba mogla da pretpostavi. Jedini nain da ne pobudim Domingesovu sumnju bio je da ponovo odem u njegov atelje, kao da se nita nije dogodilo i da rizikujem da se eventualno sretnem sa slepom enom. Posle dugog i skupog putovanja, ponovo sam se suoio sa svojom sudbinom. XXVI O, kakve li zapanjujue lucidnosti u trenucima koji prethode mojoj smrti! Hitam da pribeleim pojedinosti koje bih hteo da proanaliziram ako mi ONI budu dali vremena. Leprozni starci. Afera Klii, pijunaa u knjiari. Tunel izmeu kripte Saint-Julien-le-Pauvre i groblja Per Lachaise, Jean-Pierre, obrati panju. XXVII Manija gonjenja! Opet ti realisti, ti izvikani tipovi koji propovedaju oseanje za meru. Kada me naposletku moji neprijatelji budu ivog spalili, oni e tek tada poverovati. Kao da je oveku potrebno da metrom premeri prenik sunca da bi poverovao u ono to tvrde astrofiziari. Ovi zapisi posluie kao dokaz. Tatina post mortem? Moda. Tatina je tako fantastina, tako malo realistina da nas ak navodi da brinemo o tome ta e ljudi o nama da misle kada mi ve budemo u grobu. Nije li to nekakav dokaz o besmrtnosti due? XXVIII Zaista, kakvi su to pokvarenjaci! Da bi vam poverovali, njima je potrebno da prethodno budete ivi spaljeni! XXIX Dakle, ponovo sam otiao u atelje. im sam doneo takvu odluku, postao sam nestrpljiv da tamo odem to pre. Kada sam stigao, odmah sam zamolio Domingesa da mi pria o slepoj eni. Meutim, on je bio treten pijan i, kao to obino ini kada izgubi glavu, ispsovao me na pasja kola. Povijen, mrk, ogroman, on se pod uticajem alkohola pretvarao u udovite. Sutradan sam ga zatekao kako mirno slika. Na licu je imao onaj njegov volovski izraz. Upitao sam ga za slepu enu. Rekao sam mu da bih voleo da je posmatram dokbude pozirala, ali pod uslovom da ona to ne zna. Prema tome, ponovo sam krenuo u traganje, ak i pre nego to sam zamislio, iako je razdaljina od petnaest hiljada kilometara zacelo jednaka razmaku od nekoliko godina. Eto to sam tada budalasto pomislio. Izlino je rei da Domingesu nisam pomenuo svoja tajna razmiljanja. Kao razlog, naveo sam obinu znatielju, bolesnu znatielju. Rekao mi je da mogu da sednem gore, da sluam i gledam do mile volje. Pretpostavljam da znate kako izgleda slikarski atelje. To vam je velika prostorija s visokom tavanicom, u ijem donjem delu se nalaze tafelaj, ormari za slikarski pribor, leaj za model, stolovi i stolice za sedenje i jelo itd, Sa strane, na visini od dva metra nalazi se parketirani podijum na kome je slikarev krevet. E, taj krevet je bio moja osmatranica: pogodnija nije mogla da bude ni da je pravljena posebno u tu svrhu. U oekivanju da naie slepa ena, askao sam s Domingesom i pominjao nekadanje prijatelje. Setili smo se Mate, koji je sada bio u Njujorku, zatim Estevana Fransesa, Bretona, Tristana Care, Perea. A ta je s Marselom Ferijem? (Savreno se seam da tada nisam upitao za Viktora Braunera: sudbina nas zaista zaslepljuje!) Najzad, kucanje na vratima najavilo je da stie model. Hitro sam se popeo na podijum i uskoio u neuredni i po obiaju prljavi Domingesov krevet. Spremio sam se da utke posmatram neobine stvari, jer mi je Dominges ve napomenuo da je slepa ena toliko pohotna da ponekad nema druge nego da vodi ljubav s njom. Kada sam je ugledao na vratima, podili su me marci. Presveti boe, nikako ne mogu da pogledam slepu osobu a da me ne prou marci! Bila je srednjeg rasta, moda i oniska, ali je po pokretima podseala na maku u doba parenja. Sama je prila divanu i svukla se. Telo joj je bilo privlano i neno, ali najprivlaniji su bili njeni makasti pokreti. Dok ju je Dominges slikao, ona je priala o svom muu. Bacala je na njega drvlje i kamenje, to me nije previe zanimalo sve dok nisam shvatio da joj je i mu slep. Bila je to jedna od pukotina za kojom sam oduvek tragao! Neprijateljski narod, posmatran iz daljine, uvek nam izgleda kao vrst i neprobojan blok bez pukotina, u koji nikada neemo moi da prodremo. Meutim, u njemu postoje mrnje, trvenja, elje za osvetom, inae bi pijunaa bila neizvodljiva a saradnja sa okupatorom nezamisliva. Naravno, nisam odmah radosno jurnuo ka toj pukotini. Prethodno je valjalo proveriti: a) da li ta ena stvarno ne zna za mene i moje prisustvo; b) da li zaista mrzi svog mua (to je mogao da bude mamac da bi se upecale uhode); c) da li je i njen mu zaista slep. U glavi mi je nastupila pometnja kada sam uo za njenu mrnju prema muu, a jo vie je porasla kada je pred mojim oima zapoeo sledei prizor. Perverznjak i sadista, Dominges joj je inio hiljadu gadosti, koristio se njenim slepilom i navodio je da ga ona nasumce trai po prostoriji. ak je i mene pozivao znakovima da im se pridruim. Ali, poto sam hteo da iskoristim tu dragocenu priliku, nisam eleo da je upropastim radi obinog seksualnog zadovoljstva. Ta njihova borba se uto pretvorila u mranu i jezivu seksualnu borbu izmeu dva pomahnitala bia koja su vritala, ujedala se i grebala. Ne, nisam sumnjao u njenu iskrenost. Ta injenica je bila posebno znaajna za moje dalje istraivanje. Iako sam znao da su ene kadre da hladno lau, ak i u trenucima najvee strasti, bio sam sklon da verujem da je ova ena iskreno govorila o svom slepom muu. No, to je ipak valjalo proveriti. Kada su se njih dvoje primirili, u ateljeu je ostao rusvaj. (Oni su vritali i urlali, a Dominges ju je uvredama, gnusnim reima i bestidnostima podsticao da ga, spotiui se, ganja po ateljeu.) Dugo su leali utke, a onda se ona obukla i kazala: Vidimo se sutra, kao to bi slubenica rekla izlazei iz kancelarije. Dominges joj nije ni odgovorio. Leao je nag na divanu i dremuckao. A ja sam se oseao glupo, sedei na osmatranici. Konano sam odluio da siem. Upitao sam ga da li je njen mu zaista slep i da li ga je ikada video? Da li ga ona zaista mrzi kao to izgleda? Na to mi je Dominges odgovorio da je ta ena smislila nain na koji e da mui svog mua a to je da svoje ljubavnike dovodi u sobu gde njih dvoje ive i pred njim vodi ljubav s njima. Poto nisam mogao da shvatim da je tako neto moguno, Dominges mi je potvrdio da je to iva istina. Ne samo da je taj ovek slep, nego je i paralizovan. Sedei u invalidskim kolicima, on prisustvuje prizorima koje mu ona prireuje. Ali kako? upitao sam ga. Zar se on ne kree makar u kolicima? Zar ih ne ganja po sobi? Dominges je zevnuo ustima nalik na eljusti nosoroga i odmahnuo glavom, Ne, taj ovek je potpuno nepokretan. Jedino je kadar da malice pokrene prste desne ruke i da piskutavo cvili. Kada prizor dosegne vrhunac, izlueni mu pokrene nekoliko prstiju i zacvili. Zato ga ona toliko mrzi? Dominges nije umeo da mi odgovori. XXX No, vratimo se modelu. I dan-danas me podidu marci kada se setim svoje kratkotrajne veze sa slepom enom, jer nikada kao tada nisam bio blie ponoru. Koliko sam bio neoprezan i glup! A umiljao sam da sam prevejani lisac, koji ni koraka ne bi nainio a da prethodno ne ispita teren. Smatrao sam da rasuujem savreno i takorei nepogreivo. Kukala mi majka! Nije mi bilo teko da se zbliim sa slepom enom (ovo mu doe kao kada bi neki mazgov kazao: Nije mi bilo teko da postignem da me namagare). Sreli smo se u Domingesovom ateljeu. Izili smo zajedno, askali o vremenu, o Argentini i o Domingesu. Oevidno, ona nije znala da sam ih ja jue posmatrao sa osmatranice. Kazala mi je: On je straan tip. Volim ga kao brata. A te rei su mi potvrdile da nije znala da sam bio na osmatranici i da je ona laljivica. Dakle, morao sam da budem oprezan i da njene rei ne uzimam zdravo za gotovo. Sve je trebalo proveriti i ustanoviti ta je istina. Trebalo je da proe neko vreme, kratko po trajanju ali znaajno po sadraju, da bih shvatio ili naslutio da je moj zakljuak preuranjen. Da li je za moje prisustvo saznala intuitivno, nekim estim ulom koje slepima omoguava da osete neije prisustvo? Ili je Dominges umeao prste? O tome e kasnije biti rei. A sada mi dopustite da nastavim sa pripovedanjem. Neumoljiv sam prema sebi, ali i prema ostatku ljudskog roda. Jo i danas se pitam da li me je obuzetost Sektom gurnula u pustolovinu s Lujzom. Pitam se, na primer, da li bih mogao da spavam sa slepom enom koja bi bila istovremeno runa. To bi tek bio pravi nauni duh! Kao duh onih astronoma koji ispod kupola, cvokoui od hladnoe, provode duge zimske noi beleei poloaj zvezda i noivaju na drvenim leajima. Jer, ukoliko bi im leaj bio udoban, oni bi se uspavali. A oni ne tee snu nego istini. Dotle ja, ovako nesavren i pohotan, dozvoljavam sebi da me uvuku u situacije kada mi svakog asa preti opasnost, zanemarujui pri tom one velike transcendentalne ciljeve koje sam sebi postavio. Ipak, nisam kadar da razluim koliko je u tome bilo pravog istraivakog duha, a koliko bolesnog uivanja. Sebi govorim da je i to uivanje jednako korisno kao sredstvo da proniknem u Sektinu zagonetku. Jer, ukoliko Sekta vlada svetom pomou sila tame, najbolje je zaroniti u strahote tela i duha i prouiti granice, obrise i domete tih snaga. Nisam potpuno uveren u ovo to govorim. Jednostavno razmiljam i pokuavam da saznam, bez imalo boleivosti prema sebi, koliko sam tada udovoljavao svojim slabostima a koliko sam bio neustraiv i spreman da priem ponoru istine, pa i da zaronim u njega. Izlino je da potanko opisujem svoje odvratno optenje sa slepom enom. Time ne bih znaajnije dopunio Izvetaj koji elim da ostavim buduim istraivaima. Hteo bih da ovaj Izvetaj bude u istom odnosu s tom vrstom opisa kao i socioloka geografija Sredinje Afrike sa opisom nekog ljudoderstva. Samo u rei da, dok sam iv, makar poiveo pet hiljada godina, neu moi da zaboravim one letnje podnevne asove provedene s tom bezimenom enkom koja je bila mnogokraka kao hobotnica, spora i pipava kao pu, savitljiva i razbludna kao neka golema zmija, naelektrisana i pomahnitala kao maka nou. Za to vreme, onaj drugi ovek je sedeo nemoan i straan u invalidskim kolicima, pokreui ona dva prsta desne mke i otvrdlim jezikom mrmljajui avo bi gaznao kakve kletve i mrane (a uzaludne) pretnje. Poto bi isisala svu moju krv, ta vampirua bi me ostavljala kao odvratnog i bezoblinog mekuca. Zanemarimo, dakle, tu stranu ovog pitanja i pogledajmo dogaaje vane za ovaj izvetaj. Osvrnimo se na sve ono to ukazuje na Zabranjeni Svet. Oevidno, trebalo je pre svega da proverim prirodu i jainu njene mrnje prema muu. Takva pukotina, kao to sam ve rekao, bila je mogunost za kojom sam odavno tragao. Izlino je rei da to nisam proveravao postavljajui Lujzi neposredna pitanja. Takvo propitivanje bi privuklo njenu panju ili pobudilo sumnju. Umesto toga, nadugo sam razgovarao s Lujzom o ivotu uopte, a kasnije, u tiini sobe, analizirao sam njene odgovore, komentare, preutkivanja ili izbegavanja odgovora. Tako sam, na vrstim osnovama, doao do zakljuka da je taj ovek zaista njen mu i da ga ona mrzi zaista toliko koliko proistie iz te perverzne zamisli da pred njim spava s drugim mukarcima. Kaem koliko proistie, jer sam posumnjao da je re o smiljenoj predstavi da bih ja naseo i to u skladu sa sledeom shemom: a) ona mrzi svog mua; b) ona mrzi slepe uopte; c) ja joj otvaram svoju duu! Iskustvo mi je nalagalo oprez pred tako podmuklim zamkama. Mogao sam da se obezbedim jedino ako budem proverio da li je njena mrnja istinita. Za mene se najubedljivija okolnost krila u vrsti Lujzinog slepila: dok je njen mu izgubio vid kao ve odrastao ovek, ona je bila slepa od roenja. A ve sam naglasio kako slepi od rodenja estoko mrze pridolice. A evo prie o njima: upoznali su se u Biblioteci za Slepe, zaljubili se jedno u drugo i zapoeli zajedniki ivot. Zatim su usledile prepirke, uzajamna vreanja i svae izazvane njegovom ljubomorom. Po Lujzinim reima, njen mu Gaston nije imao razloga za ljubomoru. Ona je volela njega koji je bio privlaan i sposoban ovek. Elem, Gaston je postao bolesno ljubomoran tako da je jednog dana naumio dajoj se osveti: svoju slepu enu je vezao za krevet, pa je doveo drugu enu i s njom vodio ljubav u Lujzinom prisustvu. Razdirana patnjom, Lujza se tada zaklela da e mu se osvetiti i posle nekoliko dana, kada su zajedno izlazili iz sobe (stanovali su na etvrtom spratu, a zna se da u takvim pariskim hoteliima lift slui samo za penjanje), ona ga je gurnula niz stepenice. Gaston se strmoglavio na nii sprat. Od pada je ostao paralizovan. Jedino mu je izvanredno ulo sluha ostalo neoteeno. Tako su prekinute njegove veze sa spoljanjim svetom. Poto nije mogao da govori ni da pie, niko nikada nije saznao pravu istinu i svi su poverovali u Lujzinu verziju o Gastonovom padu, a u nju je lako moglo da se poveruje s obzirom na to da je re o slepom oveku. Onemoguen da kae pravu istinu i muen prizorima koje mu je Lujza prireivala u znak osvete, Gaston je iveo kao zazidan u krutom oklopu, dok mu je vojska mrava mesodera razjedala telo uvek kada bi slepa ena stenjala u postelji sa svojim ljubavnicima. Uverivi se da je Lujzina mrnja prema muu istinita, poeleo sam da saznam neto vie o njemu. Jedne noi, dok sam razmiljao o zbivanjima od proteklog dana, najednom me obuzela sumnja: a ta ako je taj ovek, pre nego to e oslepeti, bio jedan od onih ljudi koji ve hiljadama godina, bezimeni i smeoni, pronicljivi i neumoljivi, pokuavaju da stupe u Zabranjeni Svet? Nije valjda da ga je Sekta oslepela (to je prvi stepen u kanjavanju), a zatim ga prepustila uasnoj i neprekidnoj osveti te slepe ene koja ga je prethodno zavela po zapovesti Sekte? Na asak sam sebe zamislio kako iv zazidan u tom oklopu, neoteenog uma, sa eljama moda raspaljenim i istananog sluha, sluam enu koja me je svojevremeno zaluivala, kako stenje i urla s nekim od ljubavnika koji se neprekidno smenjuju. Samo su slepi kadri da smisle takvo muenje! Ta pomisao je podstakla nemir u meni. Ustao sam iz kreveta. Te noi vie nisam mogao oka da sklopim, satima sam hodao po sobi, puio i razmiljao. Trebalo je da nekako proverim takvu mogunost. Meutim, taj korak bi bio opasniji od svih koje sam dotle preduzeo u svom istraivanju o Sekti. Trebalo je da saznam u kojoj meri taj muenik predoava moju buduu sudbinu! Kada je svanulo, vrtelo mi se u glavi. Okupao sam se ne bih li se pribrao. Poto sam se malo smirio, pomislio sam: ako Sekta kanjava tog oveka, zato mi je ona dala to obavetenje koje bi u meni moglo da pobudi ba ovakvu sumnju? Zato mi je poverila da ga ona lino kanjava? Ukoliko je elela da padnem u zamku, mogla je i morala da sakrije tu injenicu. Bez njene pomoi, nikada ne bih uspeo da to otkrijem. Samo zahvaljujui njenoni obavetenju, znao sam da Gaston uje i da pati. tavie, ako je namera Sekte bila da upadnem u zamku te slepe ene, zato joj je trebalo da mi slepog oveka pokae u tom neobinom i meni svakako sumnjivom stanju? Uostalom, pomislio sam, Dominges vodi ljubav s njom u istim okolnostima, to svedoi da ovo nema nikakve veze s mojim istraivanjem. Ovo me je umirilo, ali sam reio da budem krajnje oprezan. Tog dana sam uradio neto o emu sam ve razmiljao, ali sam se do tog asa ustezao: odluio sam da prislukujem kroz vrata. Ako je njena mrnja istinska, verovatno ga vrea i kada su sami. Liftom sam se popeo na peti sprat, zatim sam neujno siao na etvrti, zastajkujui po pet minuta na svakom stepeniku. Tako sam priao njihovoj sobi i prislonio uvo na vrata. uo sam kako Lujza razgovara s nekim mukarcem. To mi je privuklo panju. Mada tek kroz jedan as, Lujza je oekivala moju posetu. Nije valjda bila kadra da s drugim mukarcem bude maltene do mog dolaska? Preostalo mi je da priekam. Beumno sam proao hodnikom i stao u jedan ugao. Mislio sam: ako neko naie ovuda, krenuu niz stepenice i neu pobuditi nikakvu sumnju. Sreom, u to vreme tuda niko nije prolazio pa sam mogao da saekam zakazani trenutak. Meutim, onaj mukarac nije izlazio iz sobe. Pomislio sam da ona moda razgovara sa nekim prijateljem ili poznanikom dok me oekuje. Bilo kako bilo, zakazano vreme je dolo. Priao sam vratima i pokucao. Otvorila mi je Lujza i ja sam uao. Samo to se nisam onesvestio! U sobi nije bilo nikog osim nje i paralizovanog oveka u invalidskim kolicima. U magnovenju sam zamislio tu jezivu komediju koju su za mene izreirali: slep i navodno paralizovan ovek kojeg je Sekta postavila kao mua one gadure, a sve zato da bih upao u zamku navodne mrnje, pukotine i neizbene ispovesti. Pobegao sam glavom bez obzira. Moj um, bistar i priseban kao retko kada , govorio mi je da sam lukavo postupio to nikome nisam rekao svoju adresu, ak ni Domingesu, kao i da e bio paralizovan ili ne slepilo spreiti tog lakrdijaa da pojuri za mnom niz stepenice. Kao vihor sam zadio bulevarom, uleteo u Luksemburki park i trei bez prestanka izjurio na drugi njegov kraj. Tamo sam zaustavio taksi: naumio sam da odem u hotel po kofer i da zbriem iz Pariza. Meutim, dok sam tako navrat-nanos kovao planove o putovanju, palo mi je na pamet da je, mada nikome nisam dao adresu, vrlo moguno (ma ta moguno? nesumnjivo!) da me je Sekta pratila do hotela, jer je predvidela ovakav iznenadan beg. Kog e mi avola kofer? Paso i novac sam uvek nosio sa sobom. tavie: ne znajui tano ta sve moe da me snae, dugogodinje iskustvo u tom istraivanju navelo me je da preduzmem neke mere koje sam sada smatrao genijalnim: u pasou sam imao vize za dve ili tri zemlje. Jer, kao to se moe i oekivati, posle dogaaja u ulici Gej Lisak, Sekta e odmah postaviti strau u argentinskom konzulatu ne bi li mi ula u trag. Jo jednom me je, mada uznemirenog, obuzelo oseanje moi, izazvano mojom dalekovidou i domiljatou. Taksisti sam rekao da me odvede do Velikih bulevara i da me tamo ostavi pred nekom putnikom agencijom. Izvadio sam kartu za prvi sledei avion. Pomislio sam da bi mogli da poalju uhode i na aerodrom, ali sam se ponadao da e Sekta zalutati oekujui da, najpre odem u konzulat. Tako sam otputovao za Rim. XXXI Koliko budalatina poinimo onda kada mislimo da se rukovodimo strogim logikim rasuivanjem! Zaista, mi rasuujemo dobro, rasuujemo izvanredno, na osnovu premisa A, B i C. Jedino to nismo uzeli u obzir premise D i E, a ni F. Kao ni preostala slova latinine abecede ili iriline azbuke. Taj isti mehanizam navodi pametne psihoanalitiare da budu bezbrini nakon to su izveli sasvim ispravne zakljuke na slabanim osnovama. Koliko me je gorkih misli obuzimalo na tom letu u Rim! Pokuavao sam da sredim svoje zamisli, teorije i doivljaje. Budunost moemo da predvidimo samo ako pokuamo da otkrijemo zakonomernosti prolosti. Koliko je samo greaka bilo u toj prolosti! Koliko previda! Koliko naivnosti! Tada sam se prisetio onog to se dogodilo Viktoru Brauneru i najednom uvideo kakvu je dvosmislenu ulogu odigrao Dominges. Sada, posle mnogo godina, moja pretpostavka je potvrena: Dominges zavrava u ludnici i izvrava samoubistvo. Za vreme tog leta za Rim setio sam se ta je snalo Viktora Braunera. Takoe sam se prisetio da sam, susrevi se sa Domingesom, upitao za sve redom, za Bretona, za Perea, za Estevana Fransesa, za Matu, za Marsela Ferija. Jedino nisam pitao za Viktora Braunera. Nesmotrenog li zaborava! Ispriau taj dogaaj za one itaoce kojima nije poznat. Kao slikara, Braunera je zaokupljalo slepilo i na nekoliko slika je naslikao ljude s jednim probuenim ili izbijenim okom. ak je naslikao i jedan autoportret na kome je jedno njegovo oko izgledalo uplje. Elem, negde uoi rata, prilikom orgijanja u ateljeu jednog nadrealistikog slikara, Dominges se napio i u pripitom stanju gaao nekoga aom. Taj se izmakao a aa je pogodila Viktora Braunera u oko i izbila mu ga. Hajde, sada, recite: moemo li uopte da govorimo o sluajnosti? Ima li sluajnost udela meu ljudima? Ni govora! Ljudi se kreu kao meseari ka ciljevima koje pokatkada jedva naziru. Medutim, ti ciljevi ih privlae, kao to plamen privlai leptirice. Tako je Brauner krenuo u susret Domingesovoj ai i svom slepilu. Tako sam i ja 1953. godine krenuo ka Domingesu , ne znajui da jo jednom idem u susret svojoj sudbini. Od svih ljudi koje sam tog leta 1953. mogao da potraim, gle, jedino sam se setio da potraim oveka koji je na neki nain bio u Sektinoj slubi. Ostalo je jasno kao dan: slika koja je privukla moju panju i prestravila me, slepa ena kao model (model za tu jednu priliku), ona lakrdija od voenja ljubavi sa Domingesom, moje blesavo posmatranje sa osmatranice, moja veza sa slepom enom, ona komedija s paralizovanim ovekom itd. Upozorenje naivnima: SLUAJNOST NE POSTOJI A naroito upozorenje onima koji posle mene, nakon to proitaju ovaj izvetaj, budu odluili da preduzmu traganje i da odu dalje nego to sam otiao ja i mnogi drugi nesrenici pre mene: Mopasan (koji je platio ludilom), Rembo (koji je, uprkos bekstvu u Afriku, ipak naposletku poludeo i zadobio gangrenu) i mnogi drugi znani i neznani junaci. Junaci koje ne poznajemo, a koji su skonali meu zidovima ludnice, umrli od rana zadobijenih prilikom muenja kome ih je podvrgnula politika policija, ugueni u slepim jamama, utopljeni u movarama, nestali kao rtve mrava mesodera u Africi ili u eljustima morskih pasa, ukopljeni i prodati sultanima na Istoku ili, kao ja, osueni da umru spaljeni. Iz Rima sam pobegao u Egipat, a tamo sam se ukrcao na brod za Indiju. Kao da me je sudbina preduhitrila i ve ekala tamo: u Bombaju sam se obreo u javnoj kui u kojoj su sve prostitutke bile slepe. Prestravljen, pobegao sam u Kinu a odatle za San Francisko. Nekoliko meseci sam se skrasio u pansionu neke Italijanke po imenu ovana. A kada sam poverovao da se vie nita sumnjivo ne deava, odluio sam da se vratim u Argentinu. Kada sam se ponovo obreo ovde, pouen ranijim iskustvom, oprezno sam iekivao dan kada u posredstvom nekog roaka ili poznanika, oslepelog nesrenim sluajem, ponovo uspostaviti vezu. Ve znate ta se kasnije dogodilo: slovoslaga Selestino Iglesijas, iekivanje, nesrean sluaj, ponovo iekivanje, stan u Belgranu i, naposletku, hermetiki zatvorena soba u kojoj sam poverovao da me eka kraj. XXXII Ni sam ne bih umeo da kaem: da li usled umora, vieasovnog iekivanja ili zaguljivog vazduha, tek, poeo je da me hvata dreme. Naposletku sam zaspao, ili mi se danas tako ini, utonuo sam u nemiran i teak polusan. Komari su se smenjivali, izmeani ili pothranjivani seanjima na dogaaje, kao to je dogaaj s liftom ili onaj s Lujzom. Seam se da mi se u jednom trenutku uinilo da se guim. Izbezumljen, ustao sam i jurnuo ka vratima i stao silovito da udaram u njih. Onda sam skinuo sako a potom i koulju, jer me je sve stezalo i guilo. Do tog trenutka svega se jasno seam. Ne znam da li su se zbog mog lupanja i vikanja otvorila vrata i na njima pojavila Slepa ena. Jo i sada vidim kako se njena hijeratika pojava ocrtava na vratima, obasjana nekom fosforescentnom svetlou. Delovala je velianstveno. Iz njenog dranja i lica zrailo je neto neodoljivo i zanosno: kao da se, uspravna i tiha, na vratima pojavila zmija zagledana u mene. Napregnuo sam se ne bih li razbio aroliju koja me bee skamenila: moja namera (suluda ali i logina, s obzirom na to da mi je bila jedina nada) bila je da se bacim na nju, da je oborim ukoliko zatreba, da naem izlaz i da pobegnem. Meutim, jedva sam se drao na nogama. Oseao sam kako me obuzima dreme, umor mi se uvlaio u miie; kao da me obuzela groznica. Zaista, bilo mi je udaralo sve jae, a onda sam u jednom trenutku pomislio da e mi se glava rasprsnuti kao plinska boca. Ipak, u asu prisebnosti rekao sam sebi da mi, ukoliko ne iskoristim tu priliku, nikada vie nee poi za rukom da se izbavim. Uz ogroman napor, skupio sam preostalu snagu i bacio se na Slepu enu. estoko sam je odgurnuo i jurnuo u drugu odaju. XXXIII Spotiui se u pomrini, potraio sam izlaz. Otvorio sam neka vrata i obreo se u odaji mranijoj od prethodne. Izbezumljeno sam srljao, saplitao se o stolove i stolice, spoticao se, opipavao zidove, da bih naposletku napipao neka vrata. Otvorio sam ih i naao se u jo mranijoj prostoriji. Seam se da sam, onako smuen, pomislio: O, boe, izgubljen sam. Kao da sam iscrpeo poslednji deli snage, sruio sam se na pod. Izgubio sam svaku nadu: sigurno sam uleteo u nekakav lavirint iz koga mi izlaza nema. Tako sam leao nekoliko minuta, dahui i preznojavajui se. Ne smem da izgubim prisustvo duha, prolo mi je kroz glavu. Pokuao sam da se priberem i tek tada sam se setio da u depu imani upalja. Upalio sam ga i video da je soba prazna i da postoje jo jedna vrata. Priao sam i otvorio ih: vodila su u nekakav hodnik kome se nije video kraj. Preostalo mi je samo da poem njime, jer mi je to bila jedina nada. Osim toga, posle kratkog razmiljanja, shvatio sam da sam maloas pogreno mislio da sam izgubljen u nekakvom lavirintu, jer me Sekta sigurno ne bi osudila na tako lagodnu smrt. Pun zebnje, zaputio sam se hodnikom. Koraao sam nestrpljivo ali polako, jer je u upaljau bilo malo goriva pa sam ga tek povremeno palio ne bi li mu svetlost due trajala. Posle tridesetak koraka, hodnik je izbijao na nekakvo stepenite koje se sputalo (slino stepenitu kojim sam iz prvog stana dospeo u podrum). Kroz stanove ili kue, ono je vodilo u podrume ili podzemne prolaze Buenos Ajresa. Posle desetak metara stepenite vie nije imalo cevkast oblik i vodilo je kroz iroke otvorene prostore koji su bili u potpunoj tami. Pomislio sam da su to verovatno podrumi ili skladita, mada nisam mogao da vidim daleko, jer mi to nije omoguavala slaba svetlost upaljaa. XXXIV to sam dublje silazio, sve jai je bivao um tekue vode. Zato sam pomislio da se primiem nekom od podzemnih kanala koji obrazuju ogromnu, hiljadama kilometara dugu, lavirintsku vodovodnu mreu Buenos Ajresa. Zaista, ubrzo sam se obreo u jednom od tih smradnih tunela ijim dnom teku bujice smrdljivih voda. U daljini je slabana svetlost nagovetavala da se, u pravcu toka, verovatno nalazi otvor za odvod kinice ili aht koji izbija na neku ulicu ili moda vodi ka uu u neki od glavnih kanala. Odluio sam da krenem u tom pravcu. Morao sam da koraam oprezno uzanom stazom s koje nisam smeo da se okliznem, jer to ne bi bilo samo pogibeljno nego i neopisivo odvratno. Sve je bilo smradno i lepljivo. Zidovi i svodovi su bili vlani, a niz njih su se slivali tanki mlazevi vode, koji su se verovatno cedili kroz gornje slojeve terena. esto sam u ivotu razmiljao o toj podzemnoj mrei, bez sumnje zato to sam po prirodi sklon da mislim o podrumima, jamama, tunelima, peinama, piljama, peterima i o svemu to ima iole veze s tom zagonetnom podzemnom stvarnou: o guterima, zmijama, pacovima, bubavabama, lasicama i slepim ljudima. Odvratni, golemi slivnici Buenos Ajresa! O, jezivi donji svete, o, postojbino smea! Zamiljao sam kako tamo gore, po raskonim salonima, etaju zanosne i prefinjene ene, zamiljao sam besprekorne i uglaene direktore banaka, uiteljice kako acima govore da ne smeju da ispisuju rune rei po zidovima, zamiljao bele utirkane mantile, veernje haljine od tila i muslina, poetske rei koje se kazuju voljenoj eni, dirljive govore o graanskim vrlinama. A dotle, ovde dole, u ogavnoj i sramnoj bujici, teku izmeane menstruacije romantinih dragana, izmeti lepravih devojaka u muslinskim haljinama, prezervativi koje su upotrebili uglaeni direktori, fetusi ubijeni prilikom nebrojenih abortusa, otpaci iz miliona kua i restorana, beskonano, neizmerno ubre Buenos Ajresa. I sve je to teklo tajnim kanalima prema Nitavilu, kao da Oni Odozgo ele da zaborave, kao da se trude da se oglue o ovu stranu svoje istine. Kao da su junaci s nalija, poput mene, osueni na taj avolski i prokleti posao da obelodane tu stranu stvarnosti. O, istraivai Prljavtine, svedoci ubreta i Zlih Misli! Da, odjednom sam imao utisak da sam nekakav junak, junak s nalija, crn i odvratan junak, ali ipak junak. Kao nekakav Zigfrid tmine, stupam kroz mrak i smrad, visoko diui svoj crni barjak koji fijue pod naletima paklenih uragana. Stupam u pravcu ega? Eto to nisam umeo da razaberem i jo uvek, u ovim asovima koji prethode mojoj smrti, to ne mogu da shvatim. Najzad sam dospeo do onog otvora za odvod kinice (bar sam tako mislio, jer je otuda dopirala ona slaba svetlost koja mi je pomagala da koraam kanalom). Zaista, na tom mestu se moj kanal ulivao u nekakav vei ije su vode maltene huale. Gore, visoko sa strane, bio je nekakav otvor, dugaak otprilike metar i irok dvadesetak santimetara. Tuda se nipoto nije moglo izii, jer je otvor bio uzan i nepristupaan. Obeshrabren, skrenuo sam udesno, idui pravcem tog novog i ireg kanala. Pomislio sam da u tako, pre ili kasnije, naii na neko glavno ue, ukoliko se prethodno ne onesvestim od tog smradnog i zaguljivog vazduha i ne sunovratim se u tu silnu bujicu. Ali, posle manje od stotinu koraka, na svoju preveliku radost, spazio sam male kamene ili betonske stepenice koje su iz mog uzanog nogostupa vodile navie. Bio je to nesumnjivo jedan od otvora koji koriste radnici prinueni da povremeno silaze u ove jazbine. Ohrabren, poeo sam da se penjem tim stepenicama. Posle est ili sedam stepenika, stepenice su skretale udesno. Popeo sam se jo nekoliko stepenika, a onda sam dospeo na neko odmorite koje je vodilo u novi hodnik. Zaputio sam se njime i najzad stigao do drugih stepenica, koje su bile sline preanjim, ali su, na moje veliko iznenaenje, vodile nadole. To me je zbunilo i nekoliko asaka sam stajao u nedoumici. ta da radim? Da se vratim natrag u veliki kanal i da produim njime dok ne naiem na neke stepenice koje bi vodile navie? udilo me je to iznova valja sii, iako bi bilo logino peti se. Ipak, pomislio sam da ono prethodno stepenite, onaj hodnik kojim sam proao i ovo novo stepenite koje vodi nadole, predstavljaju neku vrstu mosta iznad poprenog kanala, kakvih ima u podzemnim eleznicama na stanicama gde se preseda na druge linije. Pomislio sam da u, ukoliko nastavim istim pravcem, svakako na kraju izii na povrinu. Dakle, nastavio sam put. Spustio sam se novim stepenicama, a zatim produio drugim hodnikom koji je odatle poinjao. XXXV to sam dalje iao, prolaz je sve vie liio na rudarsko okno. Poeo sam da oseam vlanu hladnou i tada sam primetio da ve neko vreme koraam po raskvaenom tlu. A tlo su sigurno raskvasili oni tanki mlazevi vode to su se slivali niz hrapave zidove. Uostalom, vie to nisu bili betonski zidovi delo graevinaca nego kanda zidovi okna iskopanog ispod grada Buenos Ajresa. Vazduh je bivao sve razreeniji. A moda mi se to samo inilo zbog tame i zato to sam se oseao utamnien u tom beskrajnom tunelu. Takoe sam primetio da tlo vie nije vodoravno nego da se postepeno sputa, kao da su oni to su kopali okno, pratili nagib terena. Drugim reima, oigledno taj hodnik nisu planski kopali inenjerci pomou maina. Imao sam utisak da se nalazim u neistom podzemnom oknu koje su iskopali preistorijski ljudi ili ivotinje, koristei ili moda proirujui prirodne udubine i korita podzemnih potoka. Taj utisak je potkrepljivala sve obilnija voda. Sve tee sam koraao i na mahove ljapkao po blatu, dok ne bih naiao na tvre i kamenitije delove. Voda je sve obilnije tekla niz zidove. A okno je bivalo sve prostranije. Tada sam najednom primetio da preda mnom zjapi peina; mora da je bila ogromna, jer moji koraci su odzvanjali kao da koraam pod dinovskim svodom. Naalost, pri krtoj svetlosti upaljaa, nisam mogao da nazrem dokle se prostire. Uoio sam i nekakvu maglu koja nije bila obino vodeno isparenje nego je, sudei po jakom zadahu, moda poticala od postepenog sagorevanja istrulelog drveta. Zastao sam, verovatno prestravljen nesagledivom veliinom te peine ili udovinog svoda. Pod nogama sam oseao tlo pokriveno vodom. No, to nije bila stajaa voa; ona je tekla u pravcu za koji sam pomislio da vodi ka nekom od onih podzemnih jezera koja istrauju speleolozi. Potpuna samoa, nemogunost da sagledam veliinu te peine, prostranstvo tih voda koje mi je izgledalo beskonano, ta para ili dim koji su me guili, sve je to u meni uveavalo teskobu do te mere da je postala gotovo nepodnoljiva. Pomislio sam da sam sam samcit na svetu. Najednom mi je kroz glavu sinula pomisao da sam siao do prapoetaka sveta. Osetio sam se velianstvenim i beznaajnim. Strahovao sam da me ta isparenja na kraju ne omame i da se ne skljokam u vodu, te da se udavim ba kada sam bio na putu da odgonetnem osnovnu tajnu ivota. Od tog asa vie ne mogu da razluim ono to sam stvarno doiveo od onog to sam sanjao ili su me ONI naveli da sanjam, tako da nisam siguran ni u ono to mislim da se dogodilo minulih godina ili dana. Danas bih posumnjao i u epizodu sa Iglesijasom da nisam bio oevidac nesree u kojoj je izgubio vid. Svega ostalog to se zbilo posle tog nesrenog sluaja seam se s nekom grozniavom jasnoom, kao da je posredi dugotrajan i jeziv komar: pansiona u ulici Paso, gospoe Eepareborda, oveka iz Elektrodistribucije, glasnika nalik Pjeru Freneu, ulaska u kuu u Belgranu, Slepe ene, zatoenitva u oekivanju presude. U glavi je poelo da mi se muti. Uveren da u se ranije ili kasnije onesvestiti, smogao sam snage da se povuem na jedno mesto gde je vodostaj bio nii i tu sam se sruio od iscrpljenosti. Tada sam, zacelo u snu, zauo ubor potoka Las Moharas koji se na naem posedu u Kapetan Olmosu uliva u reku Aresifes. Leao sam na travi, u smiraj letnjeg dana, a odnekuda je, kao iz velike daljine, dopirao glas moje majke koja je, po obiaju, pevuila dok se kupala u potoku. Njena pesma mi je isprva izgledala vesela, ali je zatim poela da biva sve alovitija; hteo sam da je razumem, ali nisam uspevao, a moja teskoba je bivala sve nepodnoljivija pri pomisli da su rei te pesme od presudnog znaaja, takorei pitanje ivota ili smrti. Probudio sam se viui: Ne mogu da razumem! Ne mogu da razumem! Kao to esto biva kada se ovek probudi posle komarnog sna, pokuao sam da razaberem gde se nalazim i u kakvom sam stvarnom stanju. esto mi se, u zrelim godinama, priinjavalo da se nalazim u svojoj dejoj sobi, tamo u Kapetan Olmosu, pa je trebalo da proe vie dugih i munih minuta dok se ne vratim u stvarnost i shvatim u kojoj se sobi i u kom vremenu nalazim. Borio sam se kao davljenik, kao neko ko se boji da ga ponovo ne zahvati nabujala reka iz koje je na jedvite jade poeo da se iskobeljava, hvatajui se za rubove stvarnosti. U asu kada je teskoba od pesme ili alopojke dostigla vrhunac, ponovo me obuzelo to udno oseanje i oajniki sam pokuao da se dokopam ruba te stvarnosti u kojoj sam se probudio. Ali, ovom prilikom stvarnost je bila jo gora, kao da sam se naao u izokrenutom komaru. Moji krici, koji su se razlegali pod ogromnim svodovima, suoie me sa stvarnou. Kroz muklu i crnu tiinu (kada sam se skljokao, upalja mi je pao u vodu) bezumno sam vikao, ali su se moje rei gubile u gluvim daljinama. Kada je poslednji odjek mojih krikova zamro u tiini, dugo sam sedeo potpuno smoden. Tek tada mi se uinilo da potpuno shvatam samou i tamu koje me okruuju. Dotle ili, bolje reeno, do trenutka koji je prethodio snu o mom detinjstvu, iveo sam naprosto u vrtlogu svog istraivanja i imao utisak da sam plen sumanute nesvesnosti; strahovi ni uasi koje sam proiveo nisu bili u stanju da me zaustave; kao da se celo moje bie upustilo u ludaku trku ka ponoru, koju nita nije moglo da zaustavi. Tek tada, dok sam sedeo u blatu sred podzemne peine, ije granice nisam mogao ni da naslutim, obavijen tamom, poeo sam jasno da shvatam svoju potpunu i surovu samou. Kao da je posredi puka opsena, priseao sam se one vreve koja sada vlada gore, u onom drugom svetu, setio sam se haotinog Buenos Ajresa u kome ive mahniti pajaci: sve mi je to izgledalo kao detinjasta fantasmagorija, nestvarna i beznaajna. Stvarnost je ipak neto drugo. I, kao to rekoh, sam samcit, na vrhuncu tog sveta, oseao sam se u isti mah velianstvenim i beznaajnim. Ne znam koliko sam dugo proveo u toj otupelosti. Medutim, tiina nije bila ravnomerna i apstraktna, nego je postepeno postajala sloenija, kao to obino biva kada je due grozniavo oslukujemo. Tada razaznajemo da nju ispunjavaju sitne neravnomernosti, maltene neujni zvuci, prigueni apati i tajanstveno pucketanje. I kao to strpljivim posmatranjem vlanih mrlja na zidu poinjemo da naziremo obrise lica, ivotinja i mitolokih udovita, tako je u gluvoj tiini te peine moje paljivo uvo poelo da otkriva strukture i da doarava oblike koji su postepeno dobijali smisao: um dalekog vodopada, priguene glasove obazrivih ljudi, saaptavanje bia moda negde u blizini, zagonetne i isprekidane molitve, krianje nonih ptica,. Sve u svemu, bezbroj glasova i znakova, koji su izazivali novi uas ili lakomislenu nadu. Kao to ni Leonardo da Vini nije izmiljao lica i udovita gledajui vlane mrlje na zidu, nego ih je otkrivao u onim lavirintskim skrovitima, tako je isto bezrazlono pomisliti da sam pod uticajem svoje grozniave mate i iz straha uo jezive zvukove, priguene glasove, molitve, lepet krila ili krianje ptiurina. Ne, moja strepnja, moje dugotrajno i jezivo naukovanje, dok sam izuavao Sektu, izotrenost mojih ula i mog uma za tolikih godina istraivanja, sve mi je to omoguilo da razaznam i otkrijem zloudne glasove i strukture koje obian ovek ne bi zapazio. Jo u ranom detinjstvu nazreo sam prve slike tog izopaenog sveta kroz svoje komare i halucinacije. Sve to sam docnije uinio ili video, bilo je u nekoj vezi sa tim svetom, a stvari koje drugima nisu nita znaile, meni bi se ukazivale jasno kao na onim dejim crteima u kojima ovek treba da otkrije zmaja skrivenog meu drveem i potoiima. I dok su drugi deaci s dosadom preletali preko Homerovih stranica, itajui ih samo zato to su ih nastavnici terali, ja, koji sam pticama kopao oi, ja sam osetio prvi drhtaj itajui kako taj pesnik, s jezivom upeatljivou i gotovo mehanikom preciznou, s perverznou znalca i osvetnikim sadizmom, opisuje trenutak kada Odisej i njegovi drugari uarenim drvetom kopaju veliko Kiklopovo oko. A zar i Homer nije bio slep? A jednog dana sam nasumce otvorio majinu knjigu iz mitologije i proitao: I ja, Tiresija po imenu, za kaznu to videh i poeleh Atinu dok se kupala, bejah oslepljen, ali se Boginja smilova na mene i obdari me sposobnou da razumem govor ptica proroica, te stoga kaem tebi, Edipe, da si ti, mada ne zna, onaj koji je ubio oca svoga i oenio se majkom svojom, te e stoga biti kanjen. A poto ni kao dete nisam verovao u sluajnost, to probadanje oiju pticama, koje sam smatrao samo igrom, uinilo mi se kao predskazanje. Vie nikada nisam uspeo da zaboravim kako je Edip na kraju, poto je shvatio Tiresijine rei i video svoju majku obeenu, probo iglom svoje zenice. Niti sam iz due mogao da odagnam sve jae i osnovanije ubeenje da svetom upravljaju slepi: posredstvom nonih mora i halucinacija, kuge i vetica, vraara i ptica, zmija i svih onih udovita tame i peina. Tako sam postepeno iza privida razaznavao taj gnusni svet. I tako sam svoja ula izotravao kroz strasti i strepnje, nadanja i strahove, da bi naposletku mogle da vide te velike sile tame, kao to mistici uspevaju da vide boga svetlosti i dobrote. A ja, mistik UBRETA i PAKLA, mogu i treba da kaem: VERUJTE U MENE! Tako sam, dakle, u toj prostranoj pilji konano nazreo predvorje zabranjenog sveta u koji je, kako izgleda, izuzev slepih, malo koji smrtnik kroio. Svoje otkrie oni su platili stranim kaznama, da do dana dananjeg nikakvo njihovo svedoanstvo nije u nepobitnom obliku dospelo u ruke ljudi koji tamo gore i dalje ivotare svoj naivni san, prezrivo odbacujui znakove koji bi inae trebalo da ih trgnu iz sna ili sleui ramenima pred tim znacima: nekim snom, vizijom u magnovenju, priom deteta ili ludaka. A ti ljudi radi razbibrige itaju krnje izvetaje nekolicine onih kojima je moda polo za rukom da zau u zabranjeni svet, pisaca koji su na kraju poludeli ili izvrili samoubistvo (kao Arto, Lotreamon, Rembo) i koji su time samo zasluili da ih udostojimo meavinom uenja i prezira koje odrasli ispoljavaju prema deci. Dakle, oseao sam kako nevidljiva stvorenja gamiu kroz tamu, slutio sam horde golemih gmizavaca, zmije sklupane u blatu poput crva u leini dinovske ivotinje, ogromne slepe mieve, neku vrstu pterodaktila, ija sam krila uo kako muklo lepraju i kojima bi me na ogavan nain povremeno okrznuli po telu ili po licu, najzad, slutio sam ljude koji zapravo vie nisu bili ljudska bia usled trajnog druenja s tim podzemnim udovitima ili usled nude da se kreu movarnim terenima te vie ne hodaju nego praktino gmiu kroz blato i ubre koje se gomila u tim piljama. Ne bih mogao da kaem da sam sve ove pojedinosti video svojim oima (jer je vladao mrak), ali sam mogao da ih naslutim po onih hiljadu znakova koji nikada ne varaju: po dahtanju, mumlanju i ljapkanju. Dugo sam ostao tako nepomian, nasluujui taj odvratni i pritajeni ivot oko sebe. Kada sam ustao, osetio sam kao da mi praina i pauina ispunjavaju modane vijuge. Dugo sam stajao na klecavim nogama, ne znajui ta da radim. A onda sam zakljuio da treba da poem u onom pravcu odakle mi se uinilo da dopire neka slabana svetlost. Tada sam shvatio koliko su rei svetlost i nada bile vrsto povezane u jeziku prvobitnog oveka. Kretao sam se neravnim terenom: as bi mi voda sezala do kolena, as bi jedva vlaila tlo, koje mi je izgledalo ba kao dno laguna iz pampe mog detinjstva: bilo je glibavo i elastino. Kada bi nivo vode poinjao da raste, skretao bih s puta i iao onuda gde je bilo manje vode, da bih zatim opet nastavljao u pravcu one udaljene svetlosti. XXXVI to sam dalje iao, svetlost je postajala sve jaa. Naposletku, shvatio sam da je peina, u kojoj sam verovao da se nalazim, u stvari ogroman amfiteatar koji se otvarao prema velianstvenoj zaravni osvetljenoj bledocrvenkastom i ljubiastom svetlou. Kada sam iziao iz amfiteatra toliko da mogu pogledom da obuhvatim to neznano nebo, video sam da ta bleda svetlost potie od zvezde verovatno stotinak puta vee od naeg sunca, ali je njen onemoali sjaj kazivao da je to jedna od onih zvezda na izdisaju i da preostalom snagom obasjava hladne i puste planete njihove vasione, svetlou poput one koju, u mraku kakve velike sobe, iri kamin u kome su cepanice dogorele pa su ostali samo ugarci i pepeo koji se lagano gasi. Bio je to zagonetni rumenkasti sjaj koji nas, u nonoj tiini, uvek navodi na setne i tajanstvene misli: zaronivi u ono to je najdublje u nama, razmiljamo o prolosti, legendama i dalekim zemljama, smislu ivljenja i umiranja, sve dok, u polusnu, ne pomislimo da lebdimo nad jezerom nejasnih sanjarija i da u suton plutamo na splavu po nekakvom dubokom i nepominom okeanu. Predele sete! Ojaen tiinom i pustonou, dugo sam stajao nepomino i posmatrao taj prostrani predeo. A tamo gde mi se inilo da je zapad, u ljubiastom sutonu olujnog ali nepominog neba, kao da je na mig zaleena i skamenjena velianstvena olujina, naspram tog neba, na kome su oblaci izgledali kao razbacane guvice vate natopljene krvdju, ocrtavali su se udnovati tornjevi, dinovsld visoki, koje su vekovi razorili, a moda i ta katastrofa kojaje opustoila ovaj mrtvaki predeo. Skeleti visokih bukava, iji su se avetinjski pepeljasti obrisi isticali naspram onih krvavih oblaka, kao da su ukazivali na to da je neki planetarni poar bio poetak ili kraj te katastrofe. Okruen tim tornjevima, u sredini se uzdizao kip. Bio je visok koliko i te kule. U sredinjem delu kipa, negde blizu pupka, blistao je fosforescentni far. Zakleo bih se da trepe samo da smrt, koja je carovala u tom predelu, nije ukazivala da je to treptanje samo opsena mojih ula. Bio sam ubeen da tu zavrava moje hodoae i da u moda u tom bezbednom skrovitu konano otkriti smisao svog ivota. Prema severu, ovu setnu pusto opasivao je lanac meseinastih planina, visok sigurno dvadeset ili trideset hiljada stopa. Taj planinski lanac je liio na hrbat udovinog okamenjenog zmaja. Na junoj strani te goleti, meutim, isticala su se vulkanska grotla. Podseala su na meseeve prstenove. Ugaena i naizgled ohladena, ta grotla su se nizala u nedogled ka junim krajevima. Nisu li to bili oni vulkani to su svojevremeno bujicama lave razorili i pretvorili u pepeo ove predele? Odavde gde sam se nalazio, opinjen i skamenjen, nisam mogao da razaberem da li su se ti gorostasni tornjevi (moda posveeni neznanim obredima) uzdizali usamljeni na toj zaravni ili su se, pak, nalazili u sreditu nisko gradenih mrtvih gradova koji su se mogli videti sa mesta gde sam stajao. inilo se da me Fosforescentno Oko poziva. Pomislio sam da mi je sudbina odredila da idem prema tom velikom kipu na ijem se stomaku to Oko nalazilo. Meutim, kao da je moje srce zapalo u ono latentno stanje u kome gmizavci ive za dugih zimskih meseci: jedva da je kucalo. Imao sam bolno i potmulo oseanje da se ono zgrilo i otvrdnulo pri pogledu na taj zloslutni predeo. U tom mrtvom carstvu nije se uo ni zvuk, ni glas, nikakav um ili uanj. Neopisiva seta dizala se i kao magla irila preko tog zagonetnog i pustog predela. Da li su te goleme kue zaista puste? Na asak sam pomislio da su u njima nekada iveli zverski dinovi, ovekomrsci. Fosforescentno Oko me je i dalje mamio, tako da je ta privlanost postepeno nadjaala moju otupelost te sam se uputio ka kulama. Po toj srebrnkastoj zaravni koraao sam neko vreme, ali ne mogu da procenim koliko je trajaio, jer je zalazea zvezda na olujnom nebu i dalje nepomino stajala. Idui tako, primetio sam da tu nema ivog stvora, da je lava sve pretvorila u kre i da je uareni pepeo (koji je kosmika kataklizma sruila u drevna vremena) sve okamenio. to sam se vie pribliavao kulama, one su bivale velianstvenije i zagonetnije. Bilo ih je dvadeset i jedna: rasporeene na poligonu iji prenik nije bio manji od prenika Buenos Ajresa. Bile su sazidane od crnog, moda bazaltnog kamena, pa su se stoga sveano isticale na toj pepeljastoj visoravni spram ljubiastog neba po kome su bile razbacane gromuljice purpurnih oblaka. Iako razarane vekovima i katastrofama, delovale su impozantno u svojoj veliini. U sredini se jasno isticao kip nekog nagog boanstva na ijem stomaku je blistalo Fosforescentno Oko. Boanstvo je bilo okrueno dvadeset jednom kulom koje su kanda straarile oko njega. Bilo je isklesano od ukastosivog kamena. Imalo je telo ene, ali su mu krila i glava, isklesani od sjajnog crnog bazalta, podseali na vampira. Na rukama i nogama je imalo snane kande. Boginja nije imala lice, ali joj je na mestu pupka bletalo dinovsko Oko koje me je vodilo i privlailo. To Oko je moglo da bude ogroman dragi kamen, moda rubin, ali bih pre rekao da je to bio lelujav odsjaj unutarnje i vene vatre, jer mi se inilo da je taj sjaj zaista iv, to je usred sumorne pustoi izazivalo strah i divijenje. Bilo je to uasno i setno boanstvo, sablasni demon koji je verovatno imao vrhovnu vlast nad ivotom i smru. to sam se vie pribliavao boginji, primeivao sam da je mineralna zaravan naokolo prekrivena posmrtnim ostacima: bio je to ugijenisan i nepomian muzej strave i uasa. Zapazio sam skamenjene hidre koje su ivele u drevna vremena, idole utih oiju u tihim praznim stanitima, boginje arene poput zebri, slike nemog idolopoklonstva s nedokuivim natpisima. inilo se da se u tom predelu odigrava jedan jedini obred, okamenjeni Obred Smrti. Iznenada sam se osetio strahovito usamljen, te sam kriknuo. A u toj mineralnoj i vanistorijskoj tiini moj krik je odjekivao kao da prolazi kroz minula stolea i izumrle narataje. Zatim je ponovo zavladala tiina. Tada sam shvatio da treba da idem do kraja: Oko tog boanstva je bletalo i nedvosmisleno me pozivalo. Dvadeset i jedna kula bili su vrhovi poligonalnog zida kome sam se pribliavao na svom iscrpljujuem putu. A to se razdaljina smanjivala, zid je izgledao sve vei. Kada sam stigao do njegovog podnoja i pogledao uvis, ocenio sam da je taj zid, oigledno neprobojan, visok kao gotska katedrala. A kule su zacelo bile sto puta vie. ZNAO SAM da mora postojati nekakav ulaz kroz taj kameni opasa kuda bi se moglo ui u taj prostor, i da taj ulaz postoji MODA SAMO U TU SVRHU. Moj duh je sada bio naprosto opsenjen saznanjem da je sve to (te kule, taj pusti predeo, mesto gde se nalazi boanstvo, ta zvezda na zalasku) nesumnjivo ekalo da ja doem i da sve to nije nestalo u nitavilu samo zato to je ekalo na mene. I da e se, poto budem uao u Oko, sve raspriti kao hiljadugodinji privid. Ovo ubeenje mi je dalo snage da istrajem u traganju za ulazom. Poto sam danima kruio oko tog golemog bedema, konano sam iznuren nabasao na ulazna vrata. Kamenite stepenice vodile su od ulaza ka Fosforescentnom Oku. Preda mnom je bilo na hiljade stepenika. Strahovao sam da me ne uhvati vrtoglavica i da me ne savlada umor. Ipak, gonjen fanatinom eljom i beznadem, poeo sam da se penjem. Neko vreme (ije trajanje ne bih umeo da odredim, jer je zvezda i dalje stajala na istom mestu i obasjavala taj bezvremeni predeo) penjao sam se beskrajnim stepenitem. Moje izranavljene noge i stegnuto srce svedoili su o tom nadljudskom naporu. Dok se tiina irila ugljenisanom zaravni prekrivenom okamenjenim idolima i drveem, za mnom se dizao veliki Severni planinski lanac. Niko, ama ba niko nije mi pomagao usrdnim molitvama. Pa ak ni mrnjom. Tu divovsku borbu trebalo je da vodim SAM sred okamenjene ravnodunosti nitavila. to sam se vie peo beskrajnim stepenitem, Fosforescentno Oko je sve vie raslo. Kada sam najzad dospeo do Njega, pao sam niice od umora i straha. Tako sam ostao neko vreme. Onda je potmuo i zapovedniki glas, kao da dopire iz Oka, SADA UI. OVO JE TVOJ POETAK I TVOJ KRAJ. Uspravio sam se i, zaslepljen crvenim sjajem, uao. Snaan ali neodreen blesak, svojstven fosforescentnoj svetlosti koja rastae obrise i ini da oni podrhtavaju, obasjavao je dugaak i uzan hodnik koji je vodio u visinu. Morao sam da se puzei penjem. A taj blesak je dolazio s kraja tunela, kao iz tajanstvene podvodne peine. Blesak koji su moda stvarale alge, avetinjska a istovremeno jaka svetlost, nalik onoj koju sam u tropskim noima, poudno zurei u morske dubine, ugledao plovei Sargakim morem. Fluorescentno sagorevanje algi to u gluvilu podvodnih bezdana obasjava predele nastanjene udovitima koja izranjaju na povrinu samo u neobinim i uasnim prilikama, sejui paniku meu brodskim posadama koje zla srea nanese tim podrujima, tako da se deava da itave posade polude i pomorci poskau u more, a brodovi, preputeni sudbini, kao nemi svedoci nesree, avetinjski i tajanstveni, godinama ili decenijama docnije plutaju, noeni morskim strujama i vetrovima, sve dok kie, tajfuni istonih mora, arko tropsko sunce, monsuni Indijskog okeana i vreme (jednostavno Vreme) ne uine da istrunu i zatim raznesu njihove trupove i jarbole, da bi na kraju sve bilo izjedeno solju i jodom, gljivama i ribama, a ostaci nestali u okeanskim dubinama, esto blizu iste one nemani to je izazvala katastrofu, a koja je godinama paljivo, perverzno i neumoljivo pratila to besmisleno hodoae ukletog broda. ta me je u toj peini podsetilo na godine traganja kada sam na onom neuglednom teretnjaku plovio pod zvezdama Kariba? Dok sam se penjao tim klizavim, sve toplijim i zaguljivijim tunelom, dogodilo mi se neto uasno: moje telo poelo je da se pretvara u telo ribe. Moji udovi su se polako preobraavali u peraja i osetio sam da mi kou prekrivaju tvrde krljuti. Blesak na izlazu iz tunela bivao je sve jai: privlaio je a u isti mah i uasavao. U toj stranoj tiini ponovo mi se uinilo da ujem onaj daleki vapaj ili zov, neto to me je, kao u snu, podsealo na davne dogaaje koji mi blede u seanju. Moje telo-riba jedva da je jo moglo da klizi tim prolazom. Vie se nisam peo zahvaljujui sopstvenom naprezanju, jer nisam mogao da pokreem peraja: snana grenja tog uzanog tunela, koji je sada izgledao kao da je od gume, stezala su me, ali su me i nosila nezadrivom usisnom snagom u pravcu halucinantnog kraja. Sve dok najednom nisam izgubio svoju svest-ribu. Prostrane planetarne oblasti i ogromne koliine vremena bile su silovito usisane. A u onih nekoliko sekundi, koliko je potrajalo uspee do tog Sredita, kroz moju svest je munjevitom brzinom prodefilovalo mnotvo lica, katastrofa i zemalja. Video sam stvorenja koja su zurila sa izrazom uasavanja na licu, jasno sam razaznavao prizore iz svog detinjstva, planine Azije i Afrike iz svog skitalakog ivota, ptice i ivotinje osvetnike i zajedljive, zatim tropske sutone, pacove u nekom ambaru u Kapetan Olmosu, neugledne javne kue, potom onog ludaka koji izgovara kljune ali naalost nerazumljive rei, ene koje raskalano pokazuju svoj raepljeni polni organ, ptice grabljivice kako nadleu naduvene strvine po pampi, vetrenjae na imanju mojih roditelja, pijandure kako preturaju po kantama za ubre i velike crne ptice kako se otrim kljunovima ustremljuju ka mojim uasnutim oima. Pretpostavljam da se sve to odigralo u nekoliko sekundi. Onda sam izgubio svest i osetio da se guim. Meutim, tada se uinilo da moju svest zamenjuje snano ali neodreeno oseanje: oseanje da sam konano uao u veliku peinu i utonuo u njene tople, elatinaste i fosforescentne vode. XXXVII Ne znam koliko sam vremena proveo u besvesnom stanju. Jedino znam da sam, doavi svesti, imao utisak da sam u meuvremenu prokrstario zoolokim erama i siao u ponore dubokog, drevnog i nepoznatog okeana. Najpre nisam shvatao gde se nalazim, nisam se seao dugotrajnog hodoaa do Boanstva, ni dogaaja koji su mu prethodili. Leao sam na krevetu, glava mi je bila teka, kao napunjena olovom, a moje zamuene oi jedva su gledale: uspevao sam jedino da opazim udno svetlucanje, postepeno shvatajui da je tako svetlucalo i u sobi Slepe ene pre nego to sam pobegao. Meutim, nesavladiva tromost obuzela mi je miie i nisam mogao da se pokrenem, pa ni da pogledam oko sebe ne bih li dokuio gde se nalazim. Kao da se moje pamenje postepeno obnavljalo (poput centra za veze posle zemljotresa) i tada su poeli da mi se priviaju delii moje pustolovine: Selestino Iglesijas, ulaz u stan u Belgranu, prolazi, pojava Slepe ene, zatoenitvo u sobi, beg i, naposletku, sputanje do Boanstva. Tek tada sam primetio da je svetlucanje, koje je obasjavalo sobu u kojoj sam se sada nalazio, potpuno isto kao u peini ili na stomaku velikog kipa i istovetno svetlucanju u sobi Slepe ene kada se ona ponovo ukazala preda mnom. To seanje (kao i ono to su moje oi postepeno nazirale na tavanici, na zidovima te prostorije) navelo me je na pomisao da se opet nalazim u sobi Slepe ene iz koje sam verovao da sam pobegao. Kao da su mi ula postala ponovo izotrena i mada se nisam usuivao da pogledam ka vratima, sada sam imao oseaj da na njima ponovo stoji Slepa ena. Ne usuujui se da se osvrnem, pokuao sam da krajikom oka proverim taj utisak. Mada nisam mogao da razaznam pojedinosti, nazreo sam hijeratiku ensku priliku. Ponovo sam se nalazio u sobi Slepe ene. Svekoliko moje hodoae po podzemlju i slivnicima otpadnih voda, moj hod golemom peinom i konano moj uspon do Boanstva bili su samo fantasmagorija koju su Slepa ena ili itava Sekta nainili svojim maginim moima. Ipak, nisam na to pristajao; iako su ona velika pusta zaravan, one hiljadugodinje kule i onaj ogromni kip izgledali kao komar, moj silazak u kloake Buenos Ajresa i moj hod po blatnjavom podzemlju krcatom udovitima imali su, naprotiv, snagu i ivotnost neega nesumnjivo doivljenog. To me je navelo na pomisao da je i ono drugo, ono moje putovanje do Boanstva, bilo stvaran dogaaj a ne pusti san. U tom asu um mi nije bio dovoljno bistar, a nisam bio ni dovoljno pribran da o svemu porazmislim. Sada mislim da sam sve to zaista doiveo i da su mi arobne moi Slepe ene (ak i u sluaju da nikada ne iziem iz njene sobe) omoguile da sve to doivim ne pomakavi se s mesta, kao to je to sluaj s magijama prvobitnih kultura: telo spava ili imamo utisak da spava, dok dua putuje dalekim krajevima. Zar dua nije zamiljena kao ptica koja moe da leti dalekim zemljama? im pobegne iz svoje tamnice, sainjene od tela i vremena, duaje kadra da uzleti u bezvremena nebesa, gde ne postoji ni ranije ni kasnije, gde se ono to e se dogoditi kasnije, ili izgleda da e se dogoditi, ovekoveuje s tim istim njenim telom u vidu kipova Nevolje i Nesree. Ukoliko svaki san znai lutanje due po tim predelima venosti, svaki san, za onoga ko ume da ga protumai, predstavlja predskazanje ili izvetaj o onome to tek predstoji. I tako sam ja na tom putovanju saznao kao to je Edip uo iz Tiresijinih usta kakav mi koban kraj predstoji, Osetio sam da ta ena prilazi mom krevetu. Moja nadraena ula, a ne njeni koraci (neujni u toj tiini kroz koju je stupala valjda bosonoga), nagovestila su mi da ona dolazi. Gotovo skamenjen, zurei u tavanicu, oseao sam kako mi razbludno prilazi. Sklopljenih oiju, kanda elei da spreim ono to e uslediti, govorio sam sebi: Ona je na tri koraka od mog kreveta, Sada je, evo, na dva koraka, Evo je pored mene. Tada sam osetio to bie pored mog uzglavlja. Nisam hteo da otvorim oi, ali sam znao da je ona tu, da me posmatra; njeno iekivanje postalo je nepodnoljivo. udnovato: imao sam utisak da je ta ena dola odazivajui se mranom ali upornom zovu mog bia. Jo i sada ne umem da to objasnim. Nema sumnje da sam bio Sektin zatoenik i da je ta ena, koja sada stoji pored mog uzglavlja, sa kojom mi predstoji najgrozniji snoaj, predstavljala deo ili poetak Kazne koju mi je dosudila Sekta. Ali je bio i kraj dugotrajne potrage koju sam,po sopstvenoj volji, dugo, strpljivo i smiljeno vodio godinama. inilo mi se da je u pitanju dvostruka magnetska privlanost. Poput meseara, bio sam odveden u tajne oblasti Sekte, ali se takoe inilo da sam godinama ulagao svoje najmranije i najvee snage, teei da jednog dana u tu sobu u Belgranu prizovem enu koju sam na izvestan nain eleo najvie u ivotu. Dakle, paralizovalo me i istovremeno omamljivalo neko sloeno oseanje: meavina straha i udnje, munine i ulnosti. A kada sam naposletku otvorio oi, ugledao sam je kako stoji gola preda mnom, kako njeno telo zrai elektrinim fluidom koji je strujao do mog tela i budio moju poudu. Kako je ta ena mogla da bude Kazna koju je Sekta od pamtiveka zamislila, sadistiki pripremila i sada sprovodila u delo? Sa uasom, ali i sa nadom koja bi se mogla nazvati mranom (nadom kakva zacelo postoji u Paklu), video sam kako se ta zmija sprema da legne pored mene. U tmastim tropskim noima viao sam kako avetinjski elektricitet ognja svetog Elma varnii s vrhova jarbola; a sada sam video kako to magnetsko svetlucanje varnii s vrhova njenih prstiju, njene kose, njenih trepavica i sa drhtavih bradavica njenih dojki eznutljivih kao kompasi uarenog tela u blizini snanog magneta to ih je privukao kroz mrane i delirine predele. Crna Zmija opsednuta neistim silama, a ipak obdarena svetom mudrou! Nepomian i miran kao ptica pred pogledom koji hipnotie, gledao sam je kako mi prilazi lagano i razbludno. Kada su njeni prsti napokon dodirnuli moju kou, to je liilo na elektrino pranjenje Velike Crne Rae koja boravi u morskim dubinama. Snaan blesak me je oinuo i zaslepeo. U magnovenju mi je sinulo sada ve neporecivo otkrovenje: TO JE ONA! U tom trenu vladala mi je zbrka u glavi. Ali sada, dok oekujem smrt, razmiljam o zagonetnosti tog otelovljenja, moda slinog onome to, prizivano neprikosnovenom eljom, proima telo medijuma; s tom razlikom to ta prizivana svojstva poprimaju podjednako dua i telo. Pitam se, takoe, da li je moja mrana, nehotina elja strpljivo izazvala to otelovljenje koje mi je Slepa ena razbludno podarila ili su, naprotiv, ta Slepa ena i ceo taj Svet Slepih (kome je ona pripadala) bili stravina organizacija u mojoj slubi, smiljena za moje sladostrasno uivanje, moje stradanje i konano za moje kanjavanje. Taj trenutak lucidnosti bio je, meutim, samo munja koja je obasjala ponor. Zatim sam izgubio oseanje za svakodnevicu, jasno seanje na svoj pravi ivot i svest koja vri velike i presudne podele po kojima ovek treba da ivi: podele na raj i pakao, na dobro i zlo, na telo i duu. Ali i na vreme i venost: jer ne znam, niti u ikada znati, koliko je potrajalo to neastivo sparivanje, poto u jazbini nije svitalo ni mrknulo nego je trajao jedan jedini pakleni dan. Danas vie ne sumnjam da je to stvorenje umelo da rukuje inima i tajnim silama koje su, mada ne ine stvarnost, svakako u stanju da stvaraju jeziva privienja van vremena i prostora ili u okviru njih, te da ih menjaju, preokreu ili izobliavaju. Bio sam oevidac katastrofa i muenja, video sam svoju prolost i budunost. (svoju smrt), osetio kako se moje vreme zaustavlja i na trenutak mi otkriva deli venosti, proiveo geoloka razdoblja, bio ovek, bio riba, bio vodozemac, bio velika preistorijska ptica. Sada je, meutim, sve tako zbrkano i ne mogu da se setim svih svojih preobraaja. No, to nije ni potrebno: na kraju je uvek iznova dolazilo do udovinog, neutaivog, neodoljivog i razbludnog parenja. Mislim da se seam mutnog i arkog predela, zaraslog u dinovsku paprat, nalik predelima iz preistorije: mutan i radioaktivan mesec obasjavao je more od krvi koje je zapljuskivalo ukaste ale. Apodalje od ala, prostirale su se pregoleme barutine po kojima su plivali lokvanji nalik onima koje sam video u drugom snu. Kao kentaur u doba parenja, jurio sam po tom vrelom pesku ka eni crne puti i ljubiastih oiju. Ona je ekala mene, urlajui na mesec. I dan-danas vidim njena otvorena i krvavocrvena usta i polni organ na njenom crnom i znojavom telu. Silovito sam uao u tog idola. Uinilo mi se da sam se zario u vulkan od mesa, ije me drelo gutalo. Njegova plamena utroba sezala je do sredita zemlje. A to pohotno drelo, iz koga je jo curila moja krv, oekivalo je da ponovo uem u njega. Kao poudan jednorog jurio sam po uarenom pesku ka crnoj eni, a ena je ekala mene i urlala na mesec. Gacao sam kroz lagune i smrdljive bare, crni gavranovi su uzletali i graktali za mnom; a onda sam najzad uao u Boginju. Ponovo sam osetio kako me taj telesni vulkan prodire i saie. Iz grotla mu je liptala moja krv; urlajui, oekivalo je da se ponovo zarijem u njega. Onda sam se prometnuo u zmiju koja puzi po itavom, sipkom, elektrinom pesku. Opet sam isprepadao zveri i ptice, opet sam s divljakom neobuzdanou uao u vulkansko drelo. Jo jednom sam osetio vulkan-telo, ije su nutrine sezale do zemljinog jezgra. Potom sam postao riba-sabljarka. Zatim bejah hobotnica: mojih osam pipaka su jedan za drugim ulazili u boginju i njen plotski vulkan ih je redom gutao. Boginja je urlala i neprekidno oekivala da se ponovo zarijem u nju. Potom bejah vampir. eljan osvete i krvi, pomamno sam se bacio na enu crne puti i ljubiastih oiju. Osetio sam da se njen telesni vulkan otvara, da me prodire, osetio sam da nutrina njena see do jezgra zemljinog. Iz drela joj je lila moja krv. A ja sam se neumorno zarivao u enu- drelo. Zatim bejah dinovski satir, potom bejah poludela tarantula, kasnije bejah poudan dadevnjak. I uvek me je gutao uareni vulkan-tela-ene. Naposletku se sruila strahovita oluja. Obasjana munjama, pod krvavom kiom, boginja crne puti i ljubiastih oiju bila je sveta prostitutka, peina i jama, pitija i rtvena devica. Naelektrisanim vazduhom fijukao je uragan i razlegali su se urlici. Na uarenoj peanoj obali, usred oluje od krvi, morao sam da utoljavam pohotu crne boginje kao vra, kao pregladneo pas, kao minotaur. I uvek me je ena-vulkan prodirala. Potom sam bio ar-ptica, ovek-zmija, falusni pacov. Pretvarao sam se u brod s jarbolima od pohotne puti, u poudni zvonik. I ponovo bivao prodiran. Oluja se tada pretvorila u beskrajan haos i um: zveri i bogovi su, zajedno sa mnom, optili s boginjom. Tada su taj telesni vulkan rastrzali rogovi minotaura, pohlepno ga razjedali dinovski pacovi, okrutno ga gutali zmajevi. Svekolika ta drevna pokrajina drhtala je od proloma gromova. Obasjavale su je munje i brisali uragani krvi. A onda se zlokobni radioaktivni mesec rasprsnuo poput vatrometa: njegovi delovi kao kosmike varnice, sunovratili su se kroz crni prostor i upalili ume; buknuo je strani poar i, bezumno se irei, satirao sve pred sobom. Sejao je smrt na sve strane. Uz vapaje i jauke, u ognju su pucketali ili kroz vazduh leteli okrvavljeni i rastrgani komadi tela. Prostrane oblasti su se provaljivale, otvarali su se bezdani i irile se movare u koje su ljudi i zveri tonuli ili bivali ivi progutani. Osakaena stvorenja tumarala su kroz ruevine. Ruke otrgnute od tela, oi koje su se kotrljale ili poskakivale kao lopte, glave bez oiju koje su se nasumce kretale, noge koje su trale odvojene od trupova, creva koja su se uvijala kao lijane od mesa i ubreta, materice koje su jeale, naputeni fetusi po kojima je gazilo mnotvo udovita i oloa. Vaskolika vaseljena sruila se na mene. XXXVIII Ni sam ne znam koliko je potrajao taj dan. A kada sam se, da tako kaem, probudio, oseao sam da me nepremostivi ponori dele od tog nonog sveta. Ponori vremenski i prostorni. Obnevideo i ogluveo, kao ovek koji izranja iz morskih dubina, ponovo sam se vraao svakodnevnoj stvarnosti. Pitam se da li je ta stvarnost napokon prava. Jer kada se moja dnevna svest pribrala, kada su moje oi mogle najzad da sagledaju obrise okolnog sveta, kada sam shvatio da se nalazim u svojoj sobi u Vilja Devotu, u svojoj jedinoj i znanoj sobi u Vilja Devotu, prestravljeno sam pomislio da mi predstoji moda novi, jo nerazumljiviji komar. Komar posle kojeg me neizbeno oekuje smrt, jer se seam te budunosti od krvi i vatre koju mi je bilo sueno da posmatram tokom one pomamne magije. udno je, ali izgleda da me sada niko ne uhodi. Okonan je komar koji sam doiveo u onom stanu u Belgranu. Ne znam kako sam uopte na slobodi, u svojoj sobi, kako to da sada (po svoj prilici) niko ne motri na mene. Mora da je Sekta beskrajno daleko. Kako to da sam ponovo stigao svojoj kui? Kako to da su me slepi pustili da iziem iz one sobe u sreditu lavirinta? Ne znam. Ali znam da se sve to dogodilo, sve do najmanje sitnice. Ukljuujui i to naroito! onaj poslednji turobni dan. Takoe znam da su mi dani izbrojani i da me eka smrt. A to je najudnije i najneshvatljivije, ta smrt me na izvestan nain eka po mojoj sopstvenoj volji, jer niko nee doi ovamo po mene, nego u ja biti taj koji e morati da ode do mesta gde treba da se ispuni predskazanje. Lukavstvo, elja za ivotom i oajanje naveli su me da zamislim hiljade naina da pobegnem, hiljade naina kako da izbegnem svoju zlu kob. Meutim, ko moe da pobegne od sudbine? Dakle, ovde zavravam svoj Izvetaj. Sakriu ga tamo gde Sekta nee moi da ga pronae. Pono je. Kreem tamo. Znam da me ona eka. IV NEPOZNATI BOG I U noi dvadeset etvrtog juna 1955. godine Martinu nikako nije dolazio san na oi. Ponovo mu se priviala Alehandra, kao onom prvom prilikom kada mu je prila u parku; zatim su mu zbrda-zdola navirali iz seanja neni ili svirepi trenuci provedeni s njom; potom mu se priviala kako mu prilazi kao prilikom prvog susreta, nova i arobna. Onda je lagano poeo da ga obuzima teak dreme i da mu mata bludi kroz polusan. Uinilo mu se da uje daleku, setnu zvonjavu i nerazgovetno cviljenje, moda nerazumljiv zov. To cviljenje se postepeno pretvaralo u neutean i jedva ujan glas koji ga je dozivao. A zvona su zvonila sve jae da bi se naposletku pomamna zvonjava razlegala do nebesa. Nebo, to nebo iz sna, kao da je bilo obasjano krvavim odbleskom poara. A onda je ugledao Alehandru: prilazila mu je iz crvenkastog mraka. Izoblienog lica, pruala je ruke prema njemu, miui usnama kao da bolno i nemo ponavlja taj vapaj. Alehandra! vrisnuo je Martin i probudio se. Kada je drhtei upalio svetlo, uvideo je da se nalazi u svojoj sobi. Bilo je tri posle ponoi. Neko vreme nije znao ta da ini. Konano je poeo da se oblai i dok je navlaio odeu obuzimala ga je sve vea nervoza. Onda je izjurio na ulicu i trkom se uputio ka kui porodice Olmos. A kada je izdaleka ugledao odsjaj poara naspram oblanog neba, nestala je svaka sumnja. Oajniki je trao, uspeo je da stigne do kue, a onda se sruio usred one svetine koja se naokolo tiskala. Kada se osvestio u kui nekih suseda, ponovo je odjurio do doma Olmosovih, ali policija je ve bila odnela leeve, a vatrogasci su ulagali poslednje napore da lokalizuju poar na vidikovcu. Samo se poneto nepovezano i iskrzano sauvalo u Martinovom seanju na tu no: recimo, predstava kakvu bi o nekoj nesrei mogao da ima idiot. A stvari su se verovatno odvijale ovako: Negde oko dva posle ponoi, neki ovek je (kako je kasnije izjavio) iao ulicom Patrisios i ugledao dim. Kasnije se, kao to obino biva, ispostavilo da je nekolicina njih videla dim ili vatru, ili im se neto uinilo sumnjivo. Jedna starica iz susedstva je izjavila: Imam slab san, pa sam osetila miris dima i obavestila sina, zaposlenog u TAMET- u, koji inae spava u mojoj sobi i ima tvrd san; odbrusio mi je da ga ostavim na miru, dodajui pri tom: I vidite da sam bila u pravu Izgovorila je to s onim ponosom mislio je Bruno s kojim veina ljudskih bia, naroito starijih, izgovara sline rei, uvereni da su u pravu kada su predskazali teke bolesti ili kobne nesree. Dok su vatrogasci pokuavali da nekako ugase poar na vidikovcu, nakon to su odnesena tela Alehandre i njenog oca, policija je iz kue iznela starog don Pana, umotanog u ogrta i zgurenog u invalidskim kolicima. A ludak! A Hustina ? pitala se svetina. Onda su videli kako izvode nekog sedokosog oveka ije je lice bilo izdueno poput cepelina. U ruci je nosio klarinet. Kao da je iz njega zraila neka radost. A lice stare slukinje, Indijanke, bilo je zagonetno kao i uvek. Policajci su vikali i zahtevali da se ulica raskri. Nekoliko suseda pomagalo je vatrogascima i policiji, spasavajui nametaj i odeu. Vladala je strka i pometnja, a ljudi su bili van sebe kao uvek u slinim prilikama, kada se dogodi neka nesrea i izvue ih, makar na kratko, iz svakodnevnog sivila i amotinje. O ostalome to se dogodilo te noi, Bruno nije uspeo da sazna nita drugo vredno pomena. II Sutradan je Ester Milberg telefonirala Brunu i saoptila mu da je u veernjem izdanju lista La Razon maloas proitala policijski izvetaj (jutarnje novine sigurno nisu stigle da objave vest). Bruno nije imao pojma: Martin je kao ludak lutao ulicama Buenos Ajresa i jo nije bio stigao do Bruna. U prvom trenutku, Bruno nije znao ta da radi. Zatim je, iako nije imalo svrhe, odjurio u Barakas da vidi ta je ostalo posle poara. Policajac mu nije dozvolio da prie kui. Upitao je za starog Olmosa, za slukinju i za ludaka. Iz policajevih rei i iz docnijih obavetenja zakljuio je da je porodica Olmos brzo preduzela niz koraka, razgnevljena i zaplaena veu koju su novine objavile u veernjim izdanjima (ne toliko zbog samog dogaaja, jer porodicu Asevedo verovatno nije moglo da iznenadi nita to bi dolazilo od one porodice ludaka i degenerika), veu koja je za celu porodicu predstavljala skandal i inila je predmetom govorkanja, mada su porodice Asevedo i Olmos bile tek u dalekom srodstvu. I tako su oni, pripadnici bogatog i zdravog ogranka familije, koji su uvek umeli da nezdravi deo porodice dre u tajnosti (tako da je malo njih u buenosajreskim krugovima znalo za njihovo postojanje, a jo manje za njihovo srodstvo), najedared saznali iz kriminalistike rubrike da se njihovo ime dovodi u vezu s tim skandalom. Zbog toga su (razmiljao je Bruno) bre-bolje odveli don Pana, Bebea i Hustinu da ne ostane nikakav trag, elei da osujete novinare da ita izvuku iz tih neodgovornih stvorenja. Jer, Bruno je odbacio mogunost da je porodica Asevedo tako postupila iz ljubavi ili iz saaljenja prema tim biima, poto je znao koliku su mrnju njeni lanovi gajili prema tom bednom ostatku jedne sjajne prolosti. Kada se te veeri Bruno vratio kui, domaica Pepa mu je saoptila da ga je traio onaj mravi mladi koji je, sudei po prekornom izrazu na njenom licu (Pepa je Brunu uvek nabijala na nos sve mane njegovih drugara), sada jo izgledao i kao izgubljen. A ono sada jo nateralo ga je na smeh usred sveg tog uasa, jer je ukazivalo na niz mana koje je Brunova domaica iznalazila jadnom Martinu, sve do tog najnovijeg i nesrenog stanja izgubljenosti. Taj opis je odgovarao stvarnom i jezivom stanju Martinove due: bio je kao deak koji od straha drhti nou, lutajui u velikoj umi. Bruno se nije iznenadio to ga je Martin traio. Iako je bio povuen i krajnje uzdran (Bruno nije nikada uo od njega nita potanko o bilo emu, a ponajmanje o Alehandri), nije udno to je potraio ba njega, jedino bie kod koga je mogao da nae oduka: objanjenje, utehu ili podrku. Naravno, Brunu nije bilo nepoznato da je izmeu Martina i Alehandre neto postojalo, ali za tu vezu on nije doznao od nje (jer ona nije bila sklona ispovedanju) nego je to dokuio iz mladieve elje da kod njega trai utoite, iz rei koje bi povremeno promucao o Alehandri, a ponajvie iz one neobuzdane elje zaljubljenih da uju sve to se iole odnosi na voljeno bie. A Martin nije ni slutio da zapitkuje ili slua oveka koji je i sam, na izvestan nain, gajio ljubav prema Alehandri (svejedno to je ona bila samo odblesak ili varljiva i trenutna projekcija one druge ljubavi, istinske ljubavi prema Heorhini). Mada je znao ili slutio da Martin odrava izvesnu vrstu odnosa sa Alehandrom (a izraz izvesnu vrstu bio je neizbean kada su posredi odnosi s njom), Brunu nisu bile poznate pojedinosti tog ljubavnog prijateljstva koje je on s uenjem pratio. Premda je Martin po mnogo emu bio izuzetan mladi, on je bio to i nita vie mladi, maltene deak! dok je Alehandra, iako starija samo godinu dana, imala jezivo i gotovo hiljadugodinje ivotno iskustvo. To uenje (pomiljao je Bruno) svedoilo je o upornoj i naizgled neiscrpnoj sveini njegove due, jer je znao (ali razumom a ne srcem) da ne treba da zauuje nita to ljudi ine, a povrh svega zato to, kako je rekao Prust, svako iako znai gotovo uvek neko neznano zato to. Moda bi ba taj jaz od duhovnog i ivotnog iskustva mogao da objasni zblienje ene poput Alehandre i mladia poput Martina. To Brunovo nasluivanje se postepeno potvrivalo nakon poara i njene smrti, dok je sluao one zbrkane, ali minuciozne, a ponekad i manijakalne pojedinosti o Martinovoj vezi sa Alehandrom. Te pojedinosti su bile manijakalne i minuciozne ne zato to bi Martin bio nenormalan ili lud, nego zato to ga je halucinantno vrzino kolo u kome se uvek kretala Alehandrina dua navodilo na tu gotovo paranoidnu analizu. Jer, mislio je Bruno, bol izazvan strau koja stalno nailazi na prepreke, naroito na mrane i neobjanjive prepreke, predstavlja uvek vie nego dovoljan razlog da i najrazboritiji ovek pone da razmilja, postupa i osea kao neko ko nije pri zdravoj pameti. Naravno, Martin mu nije sve to ispriao one prve veeri posle poara, kada se pojavio nakon to je kao sumanut lutao ulicama Buenos Ajresa, potpuno otupeo i obamro zbog zloina i poara. Ne, to mu je ispriao kasnije, u onih nekoliko narednih dana i noi pre nego to e se, na nesreu, setiti Bordenavea; onih dana i noi kada bi sedeo pored Bruna i ponekad utao satima, a pokatkad priao kao ovek kome su ubrizgali serum istine ili, tanije reeno, moda neki od onih seruma koji izazivaju zbrkane i delirine slike iji koreni lee u najdubljim i najskrivenijim kutovima ljudskog bia. Tako je bivalo i godinama kasnije, kada bi Martin dolazio s dalekog juga i poseivao Bruna, zacelo iz one potrebe kakvu ljudi oseaju da se grevito hvataju za najmanji ostatak nekoga koga su mnogo voleli, za ostatke tela i due koji su posle njih ostali naputeni u nejasnoj i nepotpunoj besmrtnosti portreta, rei kazivanih nekome, seanja na pojedine izraze lica, zatim u onim sitnicama koje na taj nain poprimaju simboliku i prekomernu vrednost (kutija ibica, bioskopska ulaznica), u predmetima i reima kadrim da makar na tren udahnu ivot tom duhu, kao to u nama oivi draga uspomena kada nas u prolazu zapahne neki miris ili do nas dopre deli neke melodije koja ne mora da bude znaajna ni duboka, skromne i otrcane melodije ijoj smo se prostoti nekada smejali, ali koja nam sada, oplemenjena smru i venim rastankom, izgleda dirljiva i duboka. Jer i vi kazao mu je Martin kada je doao s juga, podiui na asak uporno pognutu glavu (a taj stav, steen u mladosti ili ve u detinjstvu, nikada nee promeniti, kao to otisci prstiju prate oveka do samrtnog asa) jer i vi ste je voleli. Zar ne? Do tog zakljuka je najzad doao tamo na jugu dok je dugo razmiljao u tihim noima. A Bruno je slegnuo ramenima i outao. A ta je mogao da mu kae? I kako da mu objasni sluaj sa Heorhinom, onu zavodljivu opserm iz svog detinjstva? tavie, ni on nije bio siguran ta je istina, barem u onom smislu u kome bi Martin to mogao da zamisli. Zato mu nije odgovorio. Samo ga je neodreeno pogledao i pomislio kako posle toliko godina utanja i udaljenosti, posle toliko godina razmiljanja u osami, taj stoiki mladi jo osea potrebu da nekome ispria svoju priu, jer se moda jo jo uvek! nada da e nai klju za taj tragini i arobni nesporazum. Oseao je tu arku ali naivnu potrebu koju ljudi inae oseaju za iznalaenjem navodnog kljua, premda su, ukoliko postoje, ti kljuevi jednako nejasni i zagonetni kao i sami dogaaji koje navodno objanjavaju. Meutim, prve noi posle poara, Martin je liio na brodolomnika koji je izgubio pamenje. Lutao je ulicama Buenos Ajresa, a kada je naposletku doao kod Bruna, nije imao ta da mu kae. Video je Bruna kako pui, kako ga eka, gleda i shvata. Ali ta da mu kae? Alehandra je mrtva, istinski mrtva, svirepo mrtva, izgorela u poaru, sve je uzaludno, sve je donekle nestvarno. Akada je polazio, Bmno mu je stegnuo miicu i kazao nekoliko rei iji smisao nije razumeo. U svakom sluaju, nikako nije mogao da se seti ta mu je Bruno tada rekao. Zatim je kao mesear lutao ulicama i ponovo obilazio mesta gde mu je izgledalo da bi ona mogla svakog asa da se pojavi. Ipak, prilikom kasnijih susreta i udnovatih, povremeno nepodnoljivih poseta, Bruno je postepeno tota saznao. Martin bi najednom poinjao da govori kao navijen, izgovarao bi nepovezane reenice; inilo se kao da neto trai, neki dragocen trag u pesku na plai kojom je prohujao vihor. Nepostojane tragove utvara. Traio je klju, traio je odgonetku, traio je skriveno znaenje. A Bruno je mogao da zna, morao je da zna. Pa zar nije jo od detinjstva poznavao Olmosove? Zar nije poznavao Alehandru takorei od njenog dolaska na svet? Zar nije bio Fernandov prijatelj, ili tako neto? Jer on, Martin, nita nije shvatao, ni Alehandrina odsustvovanja, ni njene udne prijatelje, ni Fernanda. Ne, nita nije shvatao. Bruno ga je samo gledao, sigurno ga je shvatao i verovatno alio. Bitne stvari Bruno je saznao tek kada se Martin vratio iz onog dalekog kraja u kome je sebe takorei zakopao i kada je izgledalo da je vreme uinilo svoje pa se bol slegao na dnu njegove due. No, taj bol je izgleda ponovo pomutio Martinov duh kada se opet susreo sa ljudima i stvarima nerazluivo povezanim sa tragedijom. I mada je u to vreme Alehandrino telo ve bilo istrunulo i pretvorilo se u prah, taj mladi sada ve zreo ovek bio je i dalje opsednut svojom ljubavlju. Ta ljubav e ga zaokupljati verovatno do smrti, to predstavlja, po Brunovom miljenju, dokaz besmrtnosti due. On je morao da zna, ponavljao je u sebi Bruno s nekom ironinom setom. Naravno da je znao. Ali, koliko je znao? Kakvo je to znanje bilo? Konano, ta mi uopte znamo o osnovnoj tajni ljudskih bia? Pa i onih koji su nam najblii? Pamtio je Martina kakav je izgledao one prve veeri: tada mu je liio na nekog od onih deaka ije se fotografije pojavljuju u novinama posle zemljotresa ili nonih eleznikih nesrea, a koji sede na zaveljaju ili gomili ruevina, ugaslog pogleda i naglo ostarelih pod dejstvom katastrofe. (Nesree su kadre da za nekoliko asova u ovekovom telu i dui naine pusto koju inae polagano donose godine, bolesti, razoaranja i smrt.) Na tu sliku su se kasnije nastavljale druge slike, a na njima je Martin liio na one ratne invalide koji se, vremenom, pomou taka, pridignu iz sopstvenih ruevina, ve daleko od rata u kome umalo nisu izgubili glavu, ali ti invalidi vie nisu oni nekadanji, jer ih pritiskuju doivljene strahote i smrt s kojom su se suoili. Video bi ga kako sedi, obeenih ruku, kako netremice zuri u neku taku najee iza ili desno od Brunove glave. inilo se kao da s tihom i bolnom svirepou prebira po svojim uspomenama, kao kada smrtno ranjen ovek beskrajno briljivo pokuava da iz svog ranjenog tela izvue otrovnu strelu. Kako li je usamljen, mislio je tada Bruno. Nita ne znam. Nita ne razumem iznenada bi progovarao Martin. To sa Alehandrom bilo je... A onda bi prekidao reenicu, podizao pognutu glavu i najzad pogledao Bruna, iako se inilo da ga ne primeuje. Pre bi se reklo... zamuckivao je i s grozniavom upornou traio prave rei, kao da strepi da nee moi da tano predstavi ono to je bilo sa Alehandrom; a tu misao je Bruno, dvadeset i pet godina stariji, lako dopunjavao: To sa Alehandrom bilo je prekrasno i jezivo. Znate... promucao bi, do bola grei prste na odnos nikada nije bio jasan... nikada nisam shvatio... I pri tom bi vadio svoj uveni perorez, razgledao ga i rasklapao. esto sam pomiljao da je to bilo nalik nizu eksplozija... Traio je pravo poreenje. Kao eksplozija nafte, ba tako... kao eksplozija nafte u mranoj, olujnoj noi... Opet je pogledao Bruna, ali su njegove oi bez sumnje gledale ka svom unutarnjem svetu, zaokupljenom takvom vizijom. Tom prilikom je, posle izvesnog utanja, dodao: Mada mi se ponekad... dodue retko... inilo da se ona pored mene na izvestan nain oputa... da se odmara... Odmara se (mislio je Bruno), kao to se u jarku ili u privremenom zaklonu odmaraju vojnici koji nastupaju nepoznatim i mranim predelom, pod paklenom mitraljeskom vatrom. Ane bih mogao ni da odredim tu vrstu oseanja... Opet je pogledao Bruna, ovom prilikom ga je zaista video, kao da od njega trai klju; poto Bruno nije nita kazao, on je ponovo oborio pogled i zagledao se u svoj beli perorez. Naravno izustio je tiho to nije moglo da potraje... Ba kao u ratno vreme, kada se ivi od danas do sutra.... pretpostavljam... jer je budunost neizvesna i uvek uasna. Zatim mu je objasnio da su se u toj pomami javljali znaci predstojee nesree, kao to se moe pretpostaviti ta e biti s vozom iji je mainovoa poludeo. To ga je onespokojavalo, ali i privlailo. Opet je pogledao Bruna. Tada je, tek da neto kae i prekine utanje, Bruno rekao: Da, shvatam. Ali, ta je shvatao? ta? III Fernandova smrt (rekao mi je Bruno) potakla me je da se jo jednom setim njegovog ali i svog ivota, to pokazuje koliko je Fernandov ivot uzdrmao moj i Heorhinin ivot, kao i ivote mnogih mukaraca i ena. Ljudi me saleu i zapitkuju: Vi, koji ste ga blie poznavali... Meutim, rei poznavali i blie zvue smeno kada je u pitanju Vidal. Istini za volju, proiveo sam neke presudne trenutke u njegovoj blizini i upoznao jednu stranu njegove linosti: onu stranu koja je, kao i meseeva, okrenuta ka nama. Naravno, imam i neke svoje pretpostavke o njegovoj smrti. Ipak, nisam sklon da ih iznosim na videlo jer je vrlo moguno da se prevarim kada je on u pitanju. Ve sam kazao da sam se (fiziki) nalazio blizu Fernanda u nekoliko navrata: tokom naeg detinjstva u Kapetan Olmosu, sve do 1923., zatim, dve godine kasnije, u njegovoj kui u Barakasu, kada ga je, posle majine smrti, deda doveo ovamo, potom 1930., kada smo se zamomili, u anarhistikim krugovima i, najzad, prilikom kraih susreta poslednjih godina. Ipak, on je u poslednje vreme za mene postao potpuni stranac, a u izvesnom smislu stranac i drugima (izuzev, naravno, Alehandri). Ve je bio ono to moemo da nazovemo otuenikom, stranac u ovome to, moda lakomisleno, smatramo svetom. Jo pamtim onaj ne tako davni dan kada sam ga video kako kao mesear koraa ulicom Rekonkista: uinilo se da me nije video ili se pretvarao da me ne vidi, mada je i jedno i drugo bilo moguno u njegovom sluaju. Poto se nismo videli punih dvadeset godina, to bi za svakog normalnog oveka bio dovoljan razlog da zastane i popria. A ako me je video, zato se pretvarao da me nije video? Na ovo pitanje ne bih mogao da pouzdano odgovorim, ba zato to je Vidal u pitanju. Evo jednog od mogunih odgovora: moda je upravo tada prolazio kroz neki od onih perioda kada ga je obuzimala manija gonjenja, tako da je moda pobegao od mene ba zato to smo stari znanci. Meutim, duga razdoblja njegovog ivota meni su sasvim nepoznata. Naravno, znam da je proputovao mnoge zemlje. Poto je re o Fernandu, moda bi tanije bilo rei da je beao kroz mnoge zemlje. Sauvali su se tragovi tih putovanja i istraivanja. Delimine vesti o njegovom kretanju potiu od osoba koje su ga tu i tamo sretale ili sluale o njemu: Lea Lublin ga je jednom srela u pariskoj kafani Dome, Kastanjino ga je jednom video da ruava u jednoj gostionici pored panskog trga u Rimu, mada je on, im bi primetio da ga je neko prepoznao, zabijao lice u novine, kao da paljivo ita ili kao da je kratkovid. Hulio Bajse je potvrdio tanost jednog pasusa iz Izvetaja: sreo ga je u kafani Tupi-Namba u Montevideu. I to je sve. Mi ne znamo nita podrobnije i uverljivije o njegovim putovanjima, a jo manje o njegovim ekspedicijama po Pacifikim ostrvima ili odlasku na Tibet. Priao mi je Gonsalo Rohas da je jednom uo za nekakvog Argentinca, takvog i takvog, koji se u Valparaisu raspitivao za mesto na nekom jedrenjaku koji je povremeno plovio do ostrva Huan Fernandes. Iz tih podataka i mojih objanjenja izvukli smo zakljuak da je taj Argentinac bio Fernando Vidal. Zato je putovao na to ostrvo? Znamo da je odravao prisne veze sa spiritistima i ljudima koji se bave crnom magijom. Ali svedoenje takvih ljudi valja, blago reeno, smatrati sumnjivim. Od svih tih tajanstvenih zgoda, moda bi se mogao uzeti kao istinit jedino njegov susret sa Gurijevom u Parizu, jer je meu njima izbila tua, o emu ak postoji zapisnik u policiji. Sigurno ete me podsetiti na njegove memoare i na njegov uveni Izvetaj. Mislim da taj Izvetaj ne moe da bude prihvaen kao verodostojan dokument, kao verno prikazivanje stvarnih dogaaja, iako ga moemo smatrati autentinim u dubljem smislu rei. Kao da ti memoari otkrivaju prvenstveno njegove trenutke halucinacije i delirijuma, a to znai bezmalo itavo poslednje razdoblje njegovog ivota, dakle one trenutke kada se povlaio iz sveta i skrivao od svakoga. Proitavi stranice tog Izvetaja o slepima, odjednom sam stekao utisak da je Vidal neko ko tone u ponore pakla i mae nam maramom u znak rastanka, neko ko izgovara bezumne i jetke rei oprotaja ili moda oajniki vapi i zove u pomo, pri emu su hvalisavost i oholost zasenili pa i priguili te njegove vapaje. Sve ove pojedinosti pokuavam da vam ispriam iz poetka ali nekako na kraju ispada da vam priam uopteno. Ne mogu da se setim niega iole znaajnog u svom ivotu to nije bilo u nekoj vezi sa burnim Fernandovim ivotom. ak i posle smrti, njegov duh ne prestaje da vlada mojim duhom. Svejedno: ne pada mi na pamet da se ograujem od njegovih ideja, onih ideja koje su sainjavale i rainjavale moj, ali ne i njegov ivot. Bio je kao oni strunjaci za eksploziv koji bez imalo opasnosti umeju da sastave i da rastave bombu. Dakle, neu da sebi nameem kojekakve obzire niti da pravim nepotrebne digresije. S druge strane, smatram da sam dovoljno poten da priznam da je on bio superiorniji od mene. Moje potovanje prema njemu bilo je prirodno. Kada priznajem ovu injenicu, oseam olakanje i izvesno zadovoljstvo. Ipak, nisam ga voleo, iako sam mu se esto divio. Mrzeo sam ga, nikada nisam bio ravnoduan prema njemu. Ukratko, nije bio od onih ljudi pored kojih ovek moe da proe ravnoduno. Brzo bi nas privlaio ili odbijao, a najee je bivalo oboje u isti mah, Imao je magnetsku snagu, a ta snaga je mogla da privlai ili da odbija. A kada bi se u sferi njegovog uticaja nale misaone i neodlune osobe poput mene, bivale bi uzdrmane kao mali kompasi kada se nau u krajevima koje potresaju magnetske bure. Bio je vrlo nestalan. Iz najveeg ushienja padao je u najdublje depresije. To je bila jedna od stotinu njegovih protivrenosti. U jednom trenutku bi rasuivao gvozdeno vrstom logikom, da bi ve u narednom asu postajao ludak koji, razmiljajui naizgled jo strogo logiki, dolazi do najneverovatnijih budalatina koje su njemu ipak izgledale kao normalni i ispravni zakljuci. as bi sa uivanjem briljantno askao a as se pretvarao u samotnjaka kome niko ne sme ni da se obrati. Mislim da sam pomenuo re razbludnost kojom valja opisati njegovu narav; a ipak se povremeno predavao strogom, krajnje asketskom nainu ivota. as bi tonuo u sanjarije i razmiljanja, a as opet pomamno radio. Dok smo bili deca u Kapetan Olmosu, video sam kako strahovito surovo postupa s bespomonim ivotinjama da bi, asak kasnije, prema njima postajao nean, to se uzajamno kosilo. Da li je to bilo pretvaranje? Da li je to bila predstava koju je igrao preda ninom, podstaknut svojom zajedljivou i cinizmom? Ni sam ne znam. Ponekad se sebi divio sa odvratnom narcisoidnou, da bi odmah zatim izricao o sebi najcrnje sudove. Branio bi Ameriku, a zatim ismevao indiheniste. Kada bi neko, izazvan njegovim epigramima ili sarkazmom na raun naih velikana, davao svoj mali doprinos njihovom velianju, on bi ga naprosto pokopao kakvom zajedljivom opaskom. Sve u svemu, bio je suta suprotnost onome to zovemo uravnoteenom linou ili pak onome to smatramo linou (ukoliko se linost od osobe razlikuje po izvesnoj vrstini, postojanosti i doslednosti u miljenju i oseanju). Njega nije krasila nikakva doslednost osim doslednosti u ozbiljnim i trajnim opsesijama. Bio je suta suprotnost filozofu, dakle oveku koji misli i razvija sistem kao kakvu skladnu gradevinu. Bio je neto kao terorista misli, neka vrsta antifilozofa. Ni lice mu nije bilo uvek isto. U stvari, vazda sam mislio da u njemu postoji nekoliko razliitih ljudi. I mada je bez sumnje bio gad, usudio bih se rei da je u njemu bilo neke istote, makar to bila i paklena istota. Bio je neto kao svetac pakla. Jednom sam ga i uo da govori kako u paklu, kao i u raju, vlada hijerarhija, poev od ubogih i osrednjih grenika (malograana pakla, govorio bi) do velikih pokvarenjaka i oajnika, crnih udovita koja uivaju pravo da sede desno od satane. Moda je, ne govorei izriito, izricao sud o samome sebi. Ludaci, kao i geniji, premaaju (esto na poguban nain) granice svoje domovine ili svog vremena i zalaze u tu niiju zemlju, apsurdnu i arobnu, delirinu i nemirnu, koju ispravni gradani posmatraju s promenljivim oseanjima, naime od oseanja straha do mrnje, od prividnog potcenjivanja do groznog divljenja. Ipak, ti izuzetni tipovi, ti ljudi koji ive izvan zakona i domovine zadravaju, po mom miljenju, mnoge osobine rodne grude i onih ljudi koji su do jue bili njihovi blinji, iako bi se za te osobine moglo pomisliti da su izobliene kao u udubljenim staklima ili jakim pojaalima u nekakvom udovinom projekcionom sistemu. Kakav bi ludak mogao da bude Don Kihot ako ne panski ludak? I premda ga njegov nesvakidanji lik i njegovo ludilo ine univerzalnim, to je razlog da ga ljudi irom sveta shvataju i da mu se dive. ipak u njemu postoje osobine koje mogu da se jave jedino u paniji, zemlji istovremeno krajnje realistinoj i arobno bezumnoj. Uprkos svemu, bilo je u Fernandu Vidalu mnogo toga tipino argentinskog. Dobar deo njegovih protivrenosti bile su, naravno, posledice njegove naravi, bolesnog naslea i mogle su da se jave u svakom kraju sveta. Ali mislim da su neke od njih bile plod njegove argentinske prirode, jedne vrste argentinstva. Mada je, po majinoj lozi, poticao od stare ugledne porodice, ipak nije bio, kako se moe pomisliti, jednostran i jednostavan izraz onoga to sada nazivamo nacionalnom oligarhijom. Ili barem nije imao one osobine koje obian ovek sa ulice oekuje da sretne kod tih ljudi, to veinu navodi da ih, krajnje povrno, zamiljaju kao flegmatine ljude i da se zbune ako im neko pomene pojedince kao to je eril. Dodue, ta odstupanja od norme mogla su, s jedne strane, da potiu od oeve loze, a s druge strane, ne zaboravimo da je porodica Olmos bila pomalo na svoju ruku i oronula (mada je i ovo isto nacionalna odlika mnogih starih porodica). Ova dekadentna porodica ostavljala je utisak da je sainjavaju utvare ili rasejani meseari u gruboj stvarnosti koju nisu oseali, uli ni shvatali. A to im je na udesan i smean nain odjednom davalo neobino preimustvo da mogu da prolaze kroz strahovito tvrd zid stvarnosti, maltene kao da on i ne postoji. Ali Fernando nije sasvim pripadao toj porodici jer je posedovao, premda na mahove, u silovitim naletima, neku mahnitu snagu, koju je, meutim, uvek koristio za poricanje ili razaranje. Tu crtu je nesumnjivo nasledio od oca, duha inferiornog ali obdarenog estokom i mranom snagom koju je nasledio njegov sin, iako ga je ovaj mrzeo i odbijao da to prizna; a moda ga je mrzeo i odbijao da to prizna zato to je u sebi otkrivao svojstva oveka kojeg je toliko mrzeo i, kao deak, jednom pokuao da otruje. Ova injekcija krvi Vidalovih ubrizgana u porodicu Olmos izazvala je kod Fernanda, a kasnije i kod Alehandre, burnu reakciju, kao kada zloudni spoljanji podstrekai izazovu rak na boleivim i slabanjim Ibiljkama, rak koji zahvati i sve uniti svojom udovinom vitalnou. To se dogodilo i toj staroj lozi koja je bila tako dobroduna i dirljivo smena zbog potpunog odsustva smisla za stvarnost. Bili su toliko neverovatni da su i dalje iveli u onoj staroj kui, odnosno u onome to im je od nje ostalo u Barakasu, gde su njihovi preci nekada imali letnjikovac, a gde su sada ivotarili okrueni fabrikama i udericama, i gde je pradeda dremuckao eznui za starim vrlinama koje je unitila surova dananjica. Kao to haotino tretanje unitava bezazlenu i nenu baladu iz davnih vremena. I ja sam, na svoj nain, bio zaljubljen u Alehandru, sve dok jednog dana nisam shvatio da u stvari volim njenu majku, Heorhinu; a kada me je Heorhina odbila, svoju ljubav sam preusmerio na njenu ker. Vremenom sam uvideo svoju zabludu i tada sam se vratio svojoj prvoj (i uzaludnoj) strasti koja e, verujem, trajati dok Heorhina bude iva i dok bude postojao makar zraak nade da e jednog dana ipak biti moja. Jer, mada vas to moe iznenaditi, Heorhina je jo iva, ona nije umrla kako je Alehandra mislila... ili kako se pretvarala da misli. Alehandra je imala puno razloga da mrzi majku zbog njenog temperamenta i shvatanja sveta. Imala je puno razloga da je smatra mrtvom. Ali da odmah razjasnim jednu stvar: suprotno onome to biste posle ovoga mogli da pretpostavite, Heorhina je izuzetno dobra ena, nesposobna da ikome nanese zlo, a ponajmanje svojoj keri. Zato ju je onda Alehandra toliko mrzela? Zbog ega je nju od detinjstva smatrala mrtvom? Zbog ega je Heorhina ivela daleko od nje i, uopte, daleko od svih Olmosovih? Ne znam da li u moi da odgovorim na ova i druga pitanja u vezi s tom porodicom koja je toliko uticala na moj ivot, a sada i na ivot tog deaka. Priznajem, nisam nameravao da vam ita kaem o svojoj ljubavi prema Heorhini, jer... pa eto... recimo, nisam sklon da poveravam svoje line jade. Ali sada uviam da ne bih mogao da objasnim neke crte Fernandove linosti ukoliko ne bih poneto ispriao o Heorhini. Jesam li vam ve rekao da je Heorhina bila Fernandova sestra od ujaka? Da, ona je ki Patrisija Olmosa, sestra onog Bebea, ludaka s klarinetom. A Ana Marija, Fernandova mati, bila je sestra Patrisija Olmosa. Shvatate li? Tako su Fernando i Heorhina bili u krvnom srodstvu. Osim toga ova pojedinost je vrlo znaajna Heorhina je neverovatno liila na Ana Mariju. Ne samo likom, kao Alehandra, nego i, naroito, duhom. Ona je bila neto kao kvintesencija porodice Olmos, nezagaena estokom i zloudnom krvi Vidalovih, prefinjena i plemenita, stidljiva i nestvarna, neno i enstveno ulna. A to se tie njenih odnosa sa Fernandom... Zamislimo ovakav prizor: prekrasna ena koja nas privlai ozbiljnou, diskretnom lepotom i dranjem, medutim, slui kao medij ili subjekt u nekakvom eksperimentu hipnoze ili prenoenja misli, slui jakom i opakom hipnotizeru. Svi smo prisustvovali nekoj od tih predstava i primetili kako ena automatski izvrava nareenja i prati pogled hipnotizera. Svi smo zapazili taj prazan pogled, nalik pogledu slepih, koji imaju rtve eksperimenta. Zamislimo da nas ta ena neodoljivo privlai i da, u izvesnoj meri, dok je budna ili pri istoj svesti, ona osea izvesnu naklonost prema nama. ta moemo da uinimo kada se ona nalazi u vlasti hipnotizera? Samo da oajavamo i tugujemo. To se meni dogaalo sa Heorhinom. Tek u retkim trenucima izgledalo je da ta zloudna mo poputa i ona bi tada (o divnih li, varljivih i kratkih trenutaka!) sputala glavu na moje grudi i tiho jecala. No, ubrzo bi opet bivala hipnotisana i sve bi bivalo uzalud: mogao sam da maem ispred njenih oiju, da joj govorim ili da je uzimam za ruku, ali ona me ne bi videla, ni ula, niti bi me uopte oseala. A Fernando, da li je on voleo nju? I kako ju je voleo? Ne bih umeo tano da vam kaem. Pre svega, verujem da on nikada nikoga nije voleo. Osim toga, njegovo oseanje superiornosti bilo je toliko da ak nije oseao ni ljubomoru; u najboljem sluaju, kada bi video da se neki mukarac mota oko nje, jedva da bi uinio podrugljiv i prezriv mig. S druge strane, meutim, znao je da je dovoljan najmanji mig pa da raspri svako oseanje koje je moglo da se zane u njoj, kao to je dovoljan mali udar prstom da se srui kula od karata koju smo strpljivo i tekom mukom podigli. A ona je kanda udno oekivala taj Fernandov mig, kao da bi to bio njegov najvei izraz ljubavi. Bio je neranjiv. Seam se, na primer, kako se Fernando oenio. Naravno, vi to ne znate. I eto jo jednog razloga za uenje. Ne zato to se oenio nego zato to se nije oenio svojom sestrom od ujaka. U stvari, kada bolje razmislim, bilo bi maltene nepojmljivo da je to uinio. U svakom sluaju, to bi tek bio razlog za pravo iuavanje. Ne: sa Heorhinom je odravao tajne odnose, jer mu je u to vreme bio zabranjen pristup u kuu Olmosovih. Ne sumnjam da bi ga don Patrisio ubio iako je bio plemenit ovek. A kada je Heorhina donela na svet devojicu... dobro, bilo bi predugo da vam o svemu tome priam, a nema ni svrhe... Moda je dovoljno ako kaem da je otila od kue. Ne toliko zbog stida i sramote, jer ni don Patrisio ni njegova ena ne bi bili u stanju da sa njom postupaju grubo. Ipak, Heorhina je otila, nestala je uoi Alehandrinog roenja, kao da je u zemlju propala. Zato se, meutim, rastala od Alehandre kada je maloj bilo tek deset godina? Zbog ega je devojica otila da ivi sa dedom i babom u kui u Barakasu? Zbog ega se Heorhina vie nije vratila tamo? Ta pitanja bi me odvela predaleko, ali vi ete moda moi da delimino shvatite razloge ukoliko se seate onoga to sam vam ve rekao o mrnji, zagrienoj mrnji koju je Alehandra, kako je rasla, sve vie oseala prema majci. Dakle, vraam se na ono o emu sam vam priao: na Fernandovu enidbu. Svakoga bi iznenadilo da je taj nihilista, taj moralni terorista koji se podsmehivao burujskim oseanjima i idejama, uopte mogao da pomisli na enidbu. Ali jo vie bi se zaudio kada bi znao kako se Fernando oenio. I kime... Oenio se jednom vrlo lepom i bogatom esnaestogodinjom devojkom. Fernando je mnogo voleo lepe i ulne ene (ba kao to ih je i potcenjivao). Ta sklonost je bila vea ukoliko su one bile mlae. Ne znam sve pojedinosti, jer u to vreme nismo se viali esto. A i da smo se viali, ne bih doznao bogzna ta, jer on je bio ovek kadar da lagodno ivi na dva ili vie koloseka. Ipak, tu i tamo sam poneto nauo iako su te prie bile nepouzdane, kao uostalom sve to se ticalo Fernandovog ivota. Naravno, rekli su mi da je bacio oko na devojino bogatstvo, da je taj komedijant zaslepio klinku, zuckali su da je Fernando odravao odnose (neki su tvrdili da je to bilo pre enidbe, a drugi opet da se to nastavilo i kasnije) s njenom majkom, poljskom Jevrejkom od etrdesetak godina, tobonjom intelektualkom, koja je ivela u problematinom braku s nekakvim gospodinom Senfeldom, vlasnikom tekstilne fabrike. Govorkalo se da je (dok je Fernando odravao odnose sa majkom) ker ostala u drugom stanju i da zbog toga nije bilo drugog izbora nego da se venaju. Te rei su me zaista nasmejale, jer je bilo suludo pripisivati Fernandu tako neto. Pojedine torokue, koje su sebe smatrale pozvanijim od drugih da truaju, jer su igrale kanastu u kui u San Isidru, tvrdile su da je dolo do burnih scena medu uesnicima te groteskne komedije, do estokih scena ljubomore i pretnji, da je Fernando, to je posebno smeno, tom prilikom rekao da on ne moe da se oeni gospoom Senfeld, ak i ukoliko bi se ova razvela, jer on pripada staroj katolikoj porodici, a da je njegova dunost da se oeni devojkom sa kojom je odravao odnose. Lako moete zamisliti da su nekoga ko je kao ja poznavao Fernanda ta govorkanja mogla samo da razvesele. Ipak, u njima se krilo zrnce istine, kao to ima pomalo istine i u najneverovatnijim priama. Bilo kako bilo, to su injenice. Fernando se oenio esnaestogodinjom Jevrejkom. Nekoliko godina je uivao u divnoj kui u Martinesu, koju im je kupio i poklonio gospodin Senfeld. No, ubrzo je prokockao novackoji je sigurno dobio za venanje, zatim je spiskao i kuu, a naposletku je napustio devojku. To su injenice. A to se tie prepriavanja i govorkanja, njih bi valjalo paljivo proveriti. Moda nee biti naodmet ako vam kaem ta ja mislim o svemu tome, jer te epizode unekoliko bacaju svei lost na Fernandovu linost, makar ne vie od svetlosti koju na sutinu avola moe da baci poznavanje njegovih tragikominih podlosti. Zanimljivo je da mi se re tragikomiar javlja prvi put povodom Fernandove linosti, ali mislim da je ta re umesna. Fernando je u osnovi bio tragina linost, ali pojedini trenuci u njegovom ivotu granie se sa humorom, svejedno to je u pitanju crni humor. Sigurno je, na primer, da je taj svoj crni humor izlio u svim onim burgijadama s venanjem i da je, izvodei te paklene burgijade, ludo uivao. Eto, na primer, uzmite one rei koje su mu pripisivale gospode to su igrale kanastu, rei o katolianstvu njegove porodice i o nemogunosti da se oeni rasputenicom. Te rei su dvojako ekstravagantne: ne samo to je njima ismevao katolicizam svoje porodice, katolicizam uopte, svakoga i svaki princip ili osnovu drutva, nego te rei upuuje majci devojke s kojom je takoe odravao intimne odnose. Sposobnost da povee ono to je dostojno potovanja sa onim to je nedostojno bila je jedna od Fernandovih osobina. Setimo se onih rei koje je navodno izgovorio s namerom da zadri onu divnu kuu u Martinesu: Napustila je branu lonicu. A devojka je, u stvari, pobegla uasnuta ili, to je jo verovatnije, oterana nekim avolskim smicalicama. Jedna od omiljenih Fernandovih zabava sastojala se u tome da dovodi u kuu ene koje su oigledno bile njegove ljubavnice. Tada bi ubeivao (a njegova ubedljivost nije imala granice) devojku da ih prima i ugoava. Taj eksperiment je sigurno izvodio postepeno, s namerom da se sirotica umori od svega i naposletku pobegne od kue. Ne znam kako je dolo do toga da posed ostane u njegovim rukama. Fretpostavljam da je umeo s majkom (koja ga je i dalje volela i stoga bila ljubomorna na ker) i sa gospodinom Senfeldom. Kako je taj ovek mogao da se sprijatelji sa nekim ko mu je nabijao rogove (kako se govorkalo), kako je to prijateljstvo moglo da bude toliko da prevejanog biznismena navede da daruje raskonu kuu tom tipu koji nije samo bio ljubavnik njegove ene nego je i unesreivao njegovu ker? To e ostati veita tajna mrane Vidalove linosti. Ipak, uveren sam da je Fernando, da bi to postigao, morao izvesti otrouman potez slian potezu kakvom pribegavaju makijavelistiki vladari kada je re o protivnikim partijama koje su opet u meusobnom neprijateljstvu. Mislim da je bilo ovako: Senfeld je mrzeo svoju enu. Ona ga nije samo varala s Fernandom nego je to ranije inila i sa nekim apiroom, Senfeldovim poslovnim partnerom. Bie da je Senfeld osetio golemo zadovoljstvo kada je saznao da neko poniava nju i da nanosi bol toj uobraenoj eni koja ga je esto prezirala. A od tog golemog zadovoljstva do divljenja, pa ak i simpatije, moda je samo korak. Na taj korak naveo ga je Fernando, vet da zavede osobu na koju se nameri. A tu Fernandovu vetinu obilno je dopunjavalo potpuno odsustvo iskrenosti i potenja. Poznato je da iskreni i poteni ljudi unose u prijateljstvo neizbene primedbe na hiljadu i jednu okolnost koje iskrsavaju medu ljudskim biima, ak i meu najboljima, pa zbog toga nikada ne mogu da budu onako zavodljivi kao cinine i laljive osobe; uostalom, la je uvek prijatnija od istine, kao to ak i osobe takorei savrene, kojima bismo hteli da se dopadnemo i da im udovoljimo, imaju nedostatke i rune osobine. Osim toga, zadovoljstvo gospodina Senfelda je svakako poraslo kada je shvatio da patnja njegove ene potie od ranjenog ponosa i uvrede nanete verovatno njenim godinama; jer nju je Fernando varao s mladom i lepom devojkom. Najzad i ovaj inilac ne treba zanemariti gubitnik u celoj ovoj zavrzlami nije bio Senfeld, poto je status prevarenog mua stekao ve ranije, nego je gubitnik bio gospodin Sapiro koji je, kao preljubnik, morao imati izrazitije oseanje ponosa i biti, samim tim, ranjiviji od gospodina Senfelda. apiroov poraz na tom planu, jedinom planu na kome je bio nadmoniji od svog partnera (jer je Senfeld, kakvi god bili njegovi neuspesi u svojstvu mua, bio poznat kao veoma uspean poslovan lovek), stavio je apiroa u poniavajui poloaj koji je opet ojaao Senfeldove snage. Najverovatnije je bilo tako. Ne samo da su tekstilna preduzea ula u ove smele poslove i dobila nove podsticaje nego se, od Fernandove enidbe, gospodin Senfeld s pokroviteljskom simpatijom obraao svom partneru pred treim licima. A to se tie Heorhine, ispriau vam neto karakteristino. Svadba je bila 1951. godine. Negde u to vreme sreo sam je u ulici Majpu. Time sam bio iznenaen, jer ona nikada nije dolazila u centar grada. U etrdesetoj godini, njena lepota je bila ocvala, bee postarila, tuna i utljivija nego ikada. Mada je oduvek bila povuena i krta na reima, tog trenutka je njeno utanje bilo takorei nepodnoljivo. Nosila je nekakav paket. Kao i uvek, osetio sam silno uzbuenje. Gde se skrivala svih ovih godina? Gde li je u povuenosti preivljavala svoju dramu? ta je radila sve to vreme, ta je mislila i preivela? Poeleo sam da je sve ovo upitam, ali sam znao da bi pitanja ostala bez odgovora. Koliko god se ustezala od razgovora, jo tee, moda i nemogue, bilo je iskamiti odgovor na ovakva pitanja. Heorhina me je uvek podseala na one kue kakvih ima u udaljenim gradskim etvrtima, kue koje su gotovo uvek zatvorene i tihe, a u kojima stanuju odrasle i zagonetne osobe nekakav par neenja (dva brata), neki usamljeni ovek koji je doiveo tragediju, nekakav propao ili nepoznat umetnik, ovekomrzac s kanarincem i makom na kue o kojima nita ne znamo a koje se otvaraju samo da pritne namirnice, ali ne i da prime prodavce ili raznosae nego samo stvari koje, kroz odkrinuta vrata, preuzima ruka usamljenog stanara. Kue u kojima se nou pali uglavnom jedno svetlo, moda u kuhinji gde usamljenik jede i prebiva; zatim se svetlo prenosi u drugu prostoriju u kojoj verovatno spava, ita ili radi neto besmisleno kao to je stavljanje broda u bocu. Poto sam znatieljan i sklon nagadanju, usamljeno svetlo me je uvek navodilo da se zapitam: ko je taj ovek? Od ega ivi? Od neke rente ili od nasledstva? Zato nikada ne izlazi? Zato dri upaljeno svetlo do duboko u no? Moda ita? Ili pie? Ili je posredi neko od onih usamljenih i plaljivih bia koja se brane od samoe uz pomo svetlosti, tog velikog neprijatelja stvarnih ili izmiljenih aveti. Da bi me prepoznala, morao sam Heorhinu da uhvatim za ruku i da je prodrmam. inilo se kao da hoda u polusnu. Bio sam iznenaen kada sam je ugledao u onoj suludoj vrevi Buenos Ajresa. Na njenom umornom licu nazreo se osmeh, kao kada se upali svea i nena svetlost obasja mranu, tihu i tunu odaju. Doi! rekao sam i poveo je ka restoranu London. Seli smo. Poloio sam ruku na njenu. O, kako je izgledala propala i oronula! Meutim, nisam znao ta da joj kaem ni ta da je pitam. Ono to me je zaista zanimalo nisam mogao da je pitam. A o emu drugom da je pitam? Samo samje gledao, setno i neno zapaajui da su godine uinile svoje. Gledao sam je kao neko ko tiho obilazi stare predele iz minulog vremena gledajui srueno drvee, oronule kue, nepoznato bilje u starom vrtu, korov i prainu po nametaju. Ne mogavi da se obuzdam, sa odvratnom meavinom ironije i aljenja, rekao sam: Eto, Fernando se oenio. Mada sam to izgovorio nehotice, ipak nisam smeo da izgovorim takve rei i odmah sam se pokajao. Iz Heorhininih oiju skliznule su dve neprimetne suze, kao kada bi se iz izgladnelog i izmuenog samrtnika poslednjim udarcem izvuklo jo jedno priznanje. Umesto da nekako ublaim i izgladim preanju nespretnost, najednom sam ogoreno rekao: I jo plae! Na trenutak se u njenim oima javila iskra koja je podsetila na onaj nekadanji sjaj, kao to seanje podseti na neto to se dogodilo. Zabranjujem ti da sudi o Fernandu! uzviknula je. Povukao sam svoju ruku. Zautali smo. utke smo popili kafu. Zatim je ona rekla: Moram da krenem. Gbuzela me je nekadanja tuga, ona tuga koja se bee pritajila u tolikim godinama odricanja. Ko zna kada u ponovo videti Heorhinu. Rastali smo se utke. Ali posle nekoliko koraka je zastala, delimino se i stidljivo okrenula, a u njenim oima sam primetio aljenje, nenost i oajanje, Palo mi je na um da potrim za njom, da je stignem, da ljubim njeno naborano lice, njene uplakane oi, njene usne sa izrazom gorine, da je molim, da je preklinjem da se ponovo vidimo, da mi dozvoli da budem neko vreme s njom. Ipak, uzdrao sam se. Znao sam da je to utopija i da e se nai putevi sve vie razilaziti do smrti. Ubrzo posle mog sluajnog susreta s Heorhinom, dolo je do raskida izmeu Fernanda i njegove ene. Saznao sam da je ona kua u Martinesu, poklon gospodina Senfelda, prodata na licitaciji i da se Fernando preselio u neku kuicu u Vilja Devotu. Moda su se u tom razdoblju dogodile mnoge stvari i moda je ta epizoda bila posledica burnih dogaaja u Fernandovom ivotu. Znao sam da se u to vreme kockao na ruletu u Mar del Plati i da je gubio velike svote. Poverili su mi da je sudelovao u nekom grdnom poslu ili u nekoj muki sa zemljitem blizu aerodroma Eseisa, mada je to moda izmiljotina koju su lansirali neki od prijatelja porodice Senfeld. Bilo kako bilo, on se nastanio u skromnoj kuici u Vilja Devotu u kojoj je, uostalom, i pronaen onaj Izvetaj o slepima. Ve sam vam rekao da mu je Senfeld pomogao. Danas mislim da bi bilo bolje rei da ga je nagradio za neverovatnu enidbu. I on je, kao mnogi drugi, uleteo u Fernandovu mreu, pa mu je kasnije ak pomagao u pekulacijama ili kada bi zbog kocke zapao u novane neprilike. Sve u svemu, iz meni nepoznatih razloga, to udno prijateljstvo s gospodinom Senfeldom zacelo je jednog dana prestalo ili je moralo da prestane jer boljeg objanjenja ne vidim za Fernandov bedni kraj. Poslednji put kada sam ga sreo na ulici (ne raunajui onaj susret blizu stanice Konstitusion, kada se pretvarao da me nije video, ili me zaista nije video, jer je iao potpuno zaneseno, a to je ve bilo vreme kada je njegova sumanuta opinjenost slepima dostigla vrhunac), Fernando je bio u drutvu nekog visokog plavokosog tipa, veoma grubog i surovog lica. Poto sam maltene naleteo na Fernanda, nije mogao da me izbegne. Izmenjao je sa mnom nekoliko rei, dok je onaj tip, posle upoznavanja, stajao postrance i gledao niz ulicu: imao je nemako ime koje sam u meuvremenu zaboravio. Nekoliko meseci kasnije naleteo sam na njegovu fotografiju u kriminalistikoj rubrici lista La Razn; njegovo nemilosrdno lice nisam mogao da zaboravim, te stisnute usne i stegnute vilice. Njegova slika je stajala pored slika jo nekih tipova za kojima je policija tragala, a koji su bili osumnjieni za napad na filijalu Galicijske banke u Floresu, Posredi je bila savrena pljaka pa je policija smatrala da su je izveli ratni komandosi. A onaj tip je bio Poljak, komandos u Andersovoj vojsci. Njegovo prezime se razlikovalo od prezimena koje je Fernando izgovorio kada nas je upoznavao. Ova nepodudarnost je potvrdila moju pomisao da se policija ne vara. Taj tip je spremao neto ozbiljno ve u vreme naeg sluajnog susreta. Da li je i Fernando bio upleten u taj poduhvat? Vrlo verovatno. Kao mladi, predvodio je bandu pljakaa na Aveljanedi a, s obzirom na njegovo loe novano stanje, najverovatnije se vratio nekadanjoj strasti: pljaki banaka. Odvajkada je smatrao da je to idealan nain da najednom stekne veliku svotu novca, ali je to za njega istovremeno imalo i simbolino znaenje. Banka kazao mi je vie puta u mladosti Banka sa velikim B, to je hram graanskog duha. Bilo kako bilo, njegovog imena nije bilo na onoj policijskoj poternici. Nisam ga video ni sledee dve godine. Tada se on, sudei po onim udnim spisima, izgleda potpuno odao bezumnom istraivanju podzemnog sveta. Otkako pamtim, njega su neodoljivo zaokupljali slepi i slepilo. Seam se jednog karakteristinog dogaaja uoi smrti njegove majke, doksmo jo iveli u Kapetan Olmosu. Bee uiovio vrapca i odneo ga u sobu na spratu, koju je nazivao tvravom. Tamo je vrapcu izbio oi. Zatim ga je pustio. Poludela od straha i bola, ptica je mahnito lepetala, udarala o zidove, nemona da nae izlaz. Meni koji sam pokuao da ga spreim da osakati pticu pozlilo je od tog prizora. Dok sam silazio niz stepenice, imao sam utisak da u se onesvestiti. Dugo sam stajao i pridravao se za ogradu dok se nisam povratio; za to vreme sam uo kako mi se Fernando smeje iz sobe. Mada mi je esto priao kako vadi oi pticama i drugim ivotinjama, tada sam prvi a i poslednji put video da to zaista ini. Nikada neu zaboraviti kako sam tog jutra bio zaprepaen. Zbog tog dogaaja vie nisam odlazio u tu kuu ni na imanje, ime sam sebi uskratio ono to mi je tamo bilo najvanije: da gledam njegovu majku i da sluam njen glas. Ali sada uviam da tamo nisam odlazio ba zato to nisam mogao da podnesem pomisao da je ona majka deaka kao to je Fernando. I ena oveka kao to je Huan Karlos Vidal koga se i danas seam s gnuanjem. Fernando je mrzeo oca. Tada mu je bilo dvanaest godina, bio je cmokos i imao oeve grube crte lica. Mada je oca mrzeo, na njega je liio ne samo likom nego i temperamentom. Imao je neka obeleja svojstvena Olmosovima: zelene oi i istaknute jagodice. Sve ostalo je bilo oevo. Kako su godine prolazile, njemu je sve vie smetala slinost sa ocem. Mislim da je ona bila jedan od glavnih uzroka mrnje koju bi najednom oseao prema sebi. Pa i ta njegova neobuzdanost i surova ulnost poticale su od oca. Ulivao mi je strah. Bio je utljiv, a onda bi ga odjednom obuzimao bes. Smeh mu je bio opor. Moda kao reakcija na oca, koji je bio enskaro i pijandura, u mladosti Fernando nije godinama okusio alkohol a esto je znao da ivi zastraujue asketski, kao da eli da mui svoje telo. Posle toga bi nastupila razdoblja bludnienja, kada se odavao sadistikom razvratu, uzimao ene za svoja paklena uivanja, istovremeno ih prezirui i kasnije odbacujui grubo i zajedljivo, kao da su one krive za njegovo nesavrenstvo. Uprkos pretvaranju i ludiranju, bio je usamljen i stoiki tip, nije imao prijatelja, nije eleo niti je mogao da ih ima. Mislim da je jedino voleo majku, iako teko mogu da zamislim da je taj mladi mogao ikoga da voli, ukoliko tom reju hoemo da izrazimo neku vrstu privrenosti, nenosti ili ijubavi. A moda je prema majci oseao samo bolesnu i histerinu strast. Seam se jednog dogaaja: bio sam napravio neki akvarel na kome sam naslikao ridana po imenu Fric, konja koga je Ana Marija esto jahala i mnogo volela. Oduevljena crteom, ona me je neno poljubila. Tada je Fernando priao i nasrnuo na mene. Ona nas je razdvojila i izgrdila sina. Na to se on nekuda izgubio. Kada sam ga pronaao pored potoka u kome se obino kupao, pokuao sam da se izmirim sa njim. Sluao me je utke i grizao nokte, kao i uvek kada bi ga neto titalo, a onda je odjednom nasrnuo na mene otvorenim perorezom. Oajniki sam se rvao s njim ne shvatajui njegov bes. Kada sam uspeo da mu nekako istrgnem perorez iz ruke i da ga hitnem daleko, on se otrgao, dograbio oruje i, na moje veliko iznenaenje, zario ga sebi u ruku. Trebalo je da proe mnogo godina dok nisam shvatio kakvo se oseanje oholosti krilo iza tog ina. Ubrzo zatim desilo se i ono sa vrapcem pa vie nisam viao Fernanda. Nisam odlazio u njihovu kuu ni na imanje. Imali smo dvanaest godina. Te zime, nekoliko meseci kasnije, umre Ana Marija. Po miljenjujednih, umrlaje odjada, apo miljenju drugih, od prevelike doze pilula za spavanje. Ponovo sam ga sreo tek posle tri godine. Tada sam iveo u jednom pansionu u Buenos Ajresu i tokom dugih nedeljnih popodneva, sa svojih smenih petnaest godina, ja sam se uporno u mislima vraao Kapetan Olmosu. Mislim da sam ve rekao da jedva pamtim svoju majku koja je umrla kada je meni bilo tek dve godine. Zar je onda udno to je Kapetan Olmos za mene predstavljao u neku ruku seanje na Ana Mariju? U mislima sam je viao kako u letnjim sutonima recituje na francuskom jeziku stihove koje nisam razumevao, ali koji su u meni, zahvaljujui dubokom Ana Marijinom glasu, izazivali tanano ulno zadovoljstvo. Oni su tamo, pomiljao sam, oni su tamo. Upotrebljavajui taj glagol u mnoini, ja sam svom duom i htenjem pokuavao da obuhvatim i nju, kao da u toj staroj kui u Barakasu, koju sam poznavao kao da sam je video svojim oima (Ana Marija mi je esto priala o njoj), njena dua na izvestan nain i dalje ivi. Kao da je u njenom sinu, njenom odvratnom sinu, u Heorhini, u ocu i sestrama, mogao da se nasluti, preuoblien ili izoblien, Ana Marijin trag. A ja sam lutao oko kuerine i nikako se nisam usuivao da pozvonim. Sve dok jednog dana nisam ugledao Fernanda kako ide kui i nisam eleo ili nisam mogao da pobegnem. Otkuda ti? upitao me i prezrivo se osmehnuo. Ponovo sam, kao i uvek u njegovom prisustvu, doiveo neshvatljivo oseanje krivice. Otkuda ja tu? Njegove prodorne i zlobne oi nisu mi dozvoljavale da laem. Osim toga, to ne bi ni vredelo: naslutio je da sam obletao oko kue. Osetio sam se kao neiskusan i nespretan prestupnik, jednako nesposoban da mu priam o svojim oseanjima, svojoj nostalgiji, kao i da u sali za seciranje, okruen leevima, napiem pesmu o romantinoj ljubavi. Postien, bez rei sam dozvolio da me Fernando povede u kuu. Mada je to oigledno inio iz milosra, pristao sam da poem s njim jer mi je bilo stalo da je konano vidim. Dok smo prolazili parkom u ^smiraj dana, do mene je dopirao jak miris zaviajnog jasmina koji e za mene uvek biti zaviajni i uvek znaiti: daleko, majka, nenost, nikada vie. Uinilo mi se da sam na vidikovcu opazio lice neke starice, neku vrstu utvare u pomrini, koja se tiho povukla. Natkriljeni trem povezivao je proelje kue sa onim njenim krilom gde se nalazio vidikovac. To malo krilo sastojalo se od dve sobe, svojevremeno po svoj prilici namenjene posluzi, od prizemlja vidikovca (koje je, kako sam zapazio kasnije, sluilo kao ostava koja je drvenim stepenicama bila povezana s gornjim spratom) i nekakvih zavojitih metalnih stepenica koje su sa spoljanje strane vodile na terasu vidikovca. Ta terasa se nalazila iznad one dve velike sobe. Na njoj je, delimino oronula, bila ograda kakve su se viale na graevinama iz oriog vremena. Ne govorei nita, Fernando je proao hodnikom i uao u jednu od te dve sobe. Upalio je svetlo. Shvatio sam da je to svakako njegova soba: u njoj je bio krevet, stari trpezarijski sto koji mu je sluio kao pisai, jedna komoda i niz komada rasklimatanog, izanalog i naizgled nepotrebnog nametaja koji su drali tu nemajui gde da ga sklone, jer je kua vie puta smanjivana. Tek to smo uli, kroz vrata od druge sobe pojavio se deak koji je u meni istog trena izazvao odbojnost. Bez pozdrava, bez objanjenja, upitao je: Jesi li ga doneo?, na ta je Fernando odbrusio: Nisam. Zapanjeno sam pogledao deaka. Bilo mu je etrnaest godina, imao je ogromnu duguljastu glavu poput lopte za ragbi, koa mu je bila boje slonovae, kosa prava i tanka, vilica isturena, nos zailjen. Njegove grozniave oi su uagreno sjale, to je u meni izazvalo odbojnost kakvu bi ovek osetio prema biu s druge planete, biu istovetnom s nama, ali sa zastraujuim razlikama. Fernando je utao a deak ga je netrernice gledao grozniavim oima. Zatim je prineo ustima flautu ili klarinet i poeo da svira neku melodiju. Fernando je preturao po pranjavoj hrpi stripova, kao da trai neto odreeno, ne marei za mene, kao da sam neko od ukuana. Naposletku je izdvojio strip na ijim se koricama video junak iz Krilate pravde. Kada sam primetio da se sprema da izie kao da je potpuno zaboravio na mene, bilo mi je krajnje neprijatno. Nisam mogao da tek tako poem s njim, kao da smo prijatelji, jer me on nije ni pozvao da doem, a ni sada me nije pozivao da idem s njim. Ali nisam mogao ni da ostanem u toj sobi, a jo manje s tim udnim deakom s klarinetom. Na trenutak sam pomislio da sam najnesreniji i najsmeniji stvor na svetu. Uostalom, danas uvidam da je tada Fernando namerno tako postupao, iz puke izopaenosti. A kada se pojavila i nasmeila mi se ridokosa devojka, osetio sam ogromno olakanje. Fernando je otiao bez pozdrava i odneo svoj strip, a ja sam ostao zagledan u Heorhinu: bee se mnogo izmenila. Vie nije bila ona mravica koju sam upoznao u Kapetan Olmosu kada je umrla Ana Marija. Sada joj je bilo petnaest godina i poela je da poprima konaan lik ene, kao to gruba i brzopotezna skica slikara prua predstavu o onome to e jednog dana biti konano delo. Moda zato to sam video da grudi poinju da joj se ocrtavaju ispod dempera, pocrveneo sam i oborio pogled, Nije ga doneo rekao je Bebe, s klarinetom u ruci. Dobro, donee ti ga ve odgovorila je ona, a glas joj je zvuao kao glas majke kada pokuava da zavara dete. Kada? navaljivao je Bebe. Uskoro. Da, ali kada? Uskoro, rekla sam ti, videe. A sada e da sedne i da svira klarinet, zar ne? Uzela ga je neno za ruku i odvela u drugu sobu. Pri tom mi je rekla: Doi i ti, Bruno. Poao sam za njima u drugu sobu. U njoj su verovatno spavali Bebe i Heorhina. Ta soba se potpuno razlikovala od Fernandove sobe: iako je u njoj nametaj bio star i rasklimatan, ipak je bilo i neega nenog, drukijeg, enstvenog. Dovela ga je do jedne stolice, posadila ga na nju i rekla mu: Sedi tu i sviraj. Hoe li? Zatim mu je, kao domaica spremna da se posveti gostima poto je posvravala neke stvarice u kui, pokazala svoje stvari: eref na kome je vezla maramicu za svog oca, veliku crnu lutku po imenu Elvira, koju bi nou stavljala pored sebe u krevet, i zbirku fotografija filmskih glumaca i glumica, privrenih rajsneglama na zidu: Valentino kao eik, Pola Negri, Glorija Svanson u Deset zapovesti, Vilijam Dankan, Perl Vajt. Razgovarali smo o vrlinama i manama svakoga od njih, i o filmovima u kojima su glumili, dok je Bebe ponavljao na klarinetu onu istu melodiju. Ona je vie od svih volela Rudolfa Valentina. Ja sam se izjasnio za Edija Pola, mada sam priznao da je i Valentino velianstven. to se tie filmova, opredelio sam se za Znak oktopoda, ali je Heorhina kazala da je taj film isuvie stravian i da ona nije mogla da gleda jezive scene nego je okretala glavu na drugu stranu. Bebe je prestao da svira i gledao nas grozniavim oima. Bebe, sviraj rekla je mahinalno i latila se veza na erefu. Ali Bebe je i dalje utke gledao u mene. Dobro, pokai Brunu svoju zbirku sliica popustljivo je dodala. Bebeovo lice je sinulo. Ostavio je klarinet i oduevljeno izvukao ispod kreveta nekakvu kutiju od cipela. Pokai mu zbirku ponovila je ozbiljno, ne diui pogled s erefa, mahinalno, kao majke kada daju uputstva deci dok su zaokupljene nekim vanijim kunim poslom. Bebe je stao pored mene i pokazao mi svoje blago. Ima li Onzarija? upitao sam ga. Jedan Onzari vredeo je est ili sedam Bidolja. Naravno da ga imam rekao je i potraio ga meu sliicama. Nakon to mi ga je pokazao, zadivio me je time to je na podu slagao kompletne timove, pa i one koje je vrlo teko sastaviti, kao to je kotski tim. To je bio moj prvi susret sa Heorhinom u njenoj kui. S uenjem sam primetio da se u Fernandovom prisustvu pretvarala u bespomono stvorenje. Najzanimljivije je da nikada nisam kroio dalje od te dve sobe, koje su bile neka vrsta kunog predvorja (izuzev onog jezivog iskustva na vidikovcu, o kome u vam priati docnije). Viao sam samo to troje mladih, ta tri tako razliita i neobina stvorenja: nenu devojicu, oseajnu i enstvenu, ali u vlasti avolskog stvorenja, zatim jednog mentalno zaostalog deaka, ili neto slino tome, i najzad jednog avola. O ostalim ukuanima jedva da sam poneto uo. Onih nekoliko puta koliko sam bio tamo, nisam uspeo da vidim nita od onoga to se dogaalo u glavnom delu kue. A moja tadanja stidljivost spreavala me je da upitam Heorhinu (jedino nju sam mogao da pitam) kakvi su njeni roditelji, kako ive, kako su njena tetka Marija Teresa i njen deda Pano. Imao se utisak da su to troje iveli potpuno odvojeno, pod Fernandovom vlau. Negde oko 1930. godine upoznao sam i ostale ukuane i danas shvatam da se sve moglo oekivati od takvih itelja kue u ulici Rio Kvarto. Mislim da sam vam rekao da su svi Olmosovi (izuzev, naravno, Fernanda i njegove keri, iz ve navedenih razloga) patili od nedostatka oseaja za realnost i da su odavali utisak da ne pripadaju gruboj stvarnosti. Bivali su sve siromaniji, a nisu preduzimali nita pametno da dou do novca ili da sauvaju neto od preostalog bogatstva, nisu imali oseaj za meru ni smisao za politiku, iveli su u tom kraju na podsmeh svojih roaka. Svakim danom sve otuenija od svog stalea, izgledalo je da porodica Olmos predstavlja kraj jedne stare loze usred haotinosti kosmopolitskog, komercijalizovanog, nemilosrdnog i neumoljivog grada. Zadrali su, sasvim nesvesno, nekadanje kreolske vrline kojih su se druge porodice ve ratosiljale kao izlinog balasta da ne bi potonule: bili su gostoljubivi, velikoduni, naivno patrijarhalni, umereno aristokratski. A moda su ih daleki bogati roaci mrzeli zato to oni sami nisu uspeli da sauvaju te vrline i to su bili zahvaeni procesom merkantilizacije i materijalizma koji je krajem veka zahvatio zemlju. Kao to ljudi sa oseanjem krivice mrze one koji su nevini, tako su i jadne Olmosove, lakomisleno pa i komino povuene u starom letnjikovcu u Barakasu, mrzeli njihovi roaci. Mrzeli su ih zato to su i dalje iveli u plebejskoj etvrti, umesto da se presele u otmeni Bario Norte ili San Isidro, zato to su i dalje pili mate umesto aja, zato to su bili puki siromasi, zato to su se druili sa skromnim svetom bez zvunog prezimena. Dodamo li pri tom da nita od ovoga Olmosovi nisu inili smiljeno i da su sve te vrline (oni su ih ak smatrali manama) ispoljavali s naivnou i jednostavnou, lako je shvatiti da je ta porodica za mene, kao i za mnoge, predstavljala dirljiv i setan simbol neega to je nepovratno nestajalo u ovoj zemlji. Kada sam te veeri ve kroio kroz kapiju, pogledao sam nehotice u pravcu vidikovca. Prozor je bio slabo osvetljen i uinilo mi se da sam nazreo lik neke ene koja je kriom gledala na ulicu. Nisam se usuivao da ponovo odem tamo. Pomisao na Fernandovo prisustvo sputavala me je, ali me je isto tako pomisao na Heorhinu navodila da matam i eznem da je ponovo vidim. Razdiran tim dvema oprenim snagama, kolebao sam se da ponovo odem do njih. Dok jednog dana nije prevagnula moja elja da opet vidim Heorhinu. U meuvremenu, razmislio sam i odluio da saznam neto vie i da, ukoliko bude moguno, upoznam njene roditelje. Moda Fernando nee biti kod kue, govorio sam sebi da bih prikupio hrabrost. Pretpostavljao sam da ima prijatelje i poznanike, jer sam se seao kako je traio onaj strip i kako je bio otiao, to je moglo da znai jedino da je iao na sastanak s drugarima. Mada sam tih godina poznavao Fernanda ve dovoljno da osetim da on ne moe da ima prijatelje, ipak je moda odravao veze s nekim momcima. Kasnije se ispostavilo da je ta pretpostavka tana jer mi je Heorhina, mada nerado, priznala da njen roak predvodi nekakvu bandu mladia kojima su kao inspiracija sluili serijski filmovi kao to su Tajne Njujorka ili Probueni novi. Ta banda je imala svoje tajne zakletve, gvozdene pesnice i mrane namere. Gledano dananjim oima, ta organizacija je bila neto kao generalna proba razbojnike bande koju je organizovao negde oko 1930. godine. Ve oko podne stao sam da kriom motrim sa ugla ulica Rio Kvarto i Isabele Katolkinje. Mislio sam: moda e izii posle ruka. Ukoliko izie, makar i u kasne sate, ja u ui. Ako vam kaem da sam na tom uglu ekao od jedan do sedam, moete zamisliti kako sam arko eleo da vidim Heorhinu. U sedam sam primetio da Fernando izlazi i istog trena sam otrao ulicom Isabele Katolkinje do sledeeg ugla, dovoljno daleko da se ne susretnemo ukoliko se bude zaputio tom ulicom, ali da isto tako mogu da se vratim ukoliko budem video da on odlazi ulicom Rio Kvarto. Tako je i bilo: otiao je tom ulicom. Tada sam jurnuo ka kui. Uveren sam da se Heorhina silno obradovala mom dolasku. Uostalom, kada sam bio tamo prvom prilikom, ona je uporno zahtevala da ponovo doem. Upitao sam je za porodicu. Priala mi je o majci i ocu. O tetka Mariji Terezi koja je veito najavljivala bolesti i katastrofe. I o dedi Panu. To je onaj to ivi tamo gore rekao sam, pravei se nevet, jer sam slutio da se tamo gore krije neka tajna. Tamo gore? Da, na vidikovcu. Ne, deda ne ivi tamo rekla je izbegavi pravi odgovor. Ali neko ivi odvratih. Uinilo mi se da joj je to pitanje neugodno. ini mi se da sam onomad video nekoga. Tamo ivi Skolastika konano je preko volje rekla. Skolastika? iznenadih se. Da, u svoje vreme su nadevali i takva imena. Zar nikada ne silazi? Ne. Zbog ega? Slegnula je ramenima. Paljivo sam je pogledao. ini mi se da sam neto o tome nauo od Fernanda. Neto? O emu? Kada? O nekoj ludi, u Kapetan Olmosu. Pocrvenela je i oborila pogled. To ti je rekao? Kazao ti je da je Skolastika luda? Nije, pomenuo je samo neku ludu. Je li to ona? Ne znam da li je luda. Ja nikada nisam razgovarala s njom. Nikada nisi sa njom razgovarala? zaudio sam se. Nisam, nikada. A zato? Pa rekla sam ti da nikada ne silazi. A zar se ti nikada nisi popela do nje? Nisam. Nikada. Pogledao sam je. Koliko je stara? Ima osamdeset i etiri godine. Ona je tvoja baba? Nije. Prababa? Nije. Pa ta ti onda doe? Ona je dedina tetka. Ki komandanta Olmosa. A od kada ivi tamo gore? Heorhina me pogleda: znala je da neu poverovati. Od 1853. godine. I od tada nije sila? Nije. Zbog ega? Ponovo je slegla ramenima. Mislim da je to zbog glave. Glave? Kakve glave? Glave njenog oca, kapetana Aseveda. Ubacili su je kroz prozor. Kroz prozor? Ko? Pripadnici Masorke. Onda je ona pobegla s glavom. Pobegla s glavom? Kuda? Tamo, na vidikovac. I vie nikada nije sila. Je li zbog toga luda? Ja ne znam. Ne znam ni da li je luda. Nikada se nisam popela. A Fernando? Da, Fernando se peo. Tada sam, sa strahom i nelagodnou, video da se Fernando vraa. Oigledno, skoknuo je nekuda samo nakratko. A, opet si doao! samo je to kazao, ispitivaki me merei prodornim pogledom, kao da nastoji da sazna zato sam ponovo doao. Od trenutka kada je njen roak stupio u sobu, Heorhina se naglo promenila. Moda sam prethodnom prilikom bio suvie nervozan i nisam primetio uticaj Fernandovog prisustva na njeno ponaanje. U njegovom prisustvu ona je bivala utljiva i usplahirena, nespretno se kretala, a kada je trebalo da odgovori na neko moje pitanje, kriom je pogledala ispod oka svog roaka. to se tie Fernanda, on se bee ispruio na krevetu, grickao je nokte i odmeravao nas pogledom. Situacija je postajala nelagodna, a onda je on odjednom predloio da, kada sam ve tu, izmislimo neku igru tvrdei da se ovako dosauje. Meutim, njegov pogled nije odavao dosadu nego neto to nisam umeo da odgonetnem. Heorhina ga je uplaeno pogledala, ali je potom sagnula glavu kao da iekuje njegovu presudu. Fernando se pridigao na krevetu. Izgledalo je kao da neto mozga, netremice me je gledao i grickao nokte. Gde je Bebe? najzad je upitao. Sa mamom je. Dovedi ga. Heorhina posluno ode da izvri zapovest. Nas dvojica smo utali sve dok se ona nije vratila s Bebeom i klarinetom. Fernando nam je objasnio kakvu je igru smislio: njih troje e se sakriti na raznim mestima u te dve sobe, u ostavi i u vrtu (ve se bee smrklo). Trebalo je da ih pronaem u pomrini, ali da pri tom ne zapitkujem nego da ih otkrijem i prepoznam opipavajui im lica. Zato? zapanjeno sam ga upitao. Objasniu ti kasnije. Ako bude pogodio, dobie nagradu rekao je nacerivi se. Strepeo sam da mi se ne podsmeva kao svojevremeno u Kapetan Olmosu. Ali sam se plaio da odbijem sudelovanje u igri jer bi on mogao rei da odbijam iz istog kukaviluka, poto sam znao da se u njegovim igrama uvek krije neto jezivo. Ali, upitao sam se, ta moe da bude strano u ovoj igri? Liila je vie na glupavu alu, na neto to bi me izvrglo podsmehu. Pogledao sam Heorhinu, kao da na njenom licu traim savet. Ali Heorhina vie nije bila ista: na njenom mrtvaki bledom licu i u razrogaenim oima italo se neto kao opinjenost ili strah, a moda oboje u isti mah. Fernando je naredio da se pogase sva svetla. Njih troje su se posakrivali a ja sam, spotiui se o nametaj, poeo da ih traim. Ubrzo sam prepoznao Bebea koji je bezazleno sedeo na krevetu. Meutim, po Fernandovoj zamisli, bio sam duan da prepoznam najmanje dvoje od njih troje. U toj sobi nije bilo vie nikoga. Preostalo mi je da potraim u drugoj sobi i ostavi. Paljivo, spotiui se tu i tamo, pretraio sam Fernandovu sobu, a onda mi se uinilo da ujem neije disanje u tiini. Molio sam boga da to ne bude Femando. Ne znam zato, aU sam se grozio pomisli da u tom mraku nabasam na njega. Oprezno i oslukujui, uputio sam se tamo odakle mi se inilo da dopire taj prigueni um. Naleteo sam na nekakvu stolicu. Ruku ispruenih ispred sebe, pipajui levo i desno, doao sam do jednog zida: bio je vlaan, pranjav, sa oguljenim tapetima. Dodirujui zid, kretao sam se udesno ka onoj strani otkuda je dopiralo prigueno disanje. Najpre sam napipao neki orman, zatim sam kolenima naleteo na Fernandov krevet. Sagnuo sam se i pipajui proverio da li neko sedi ili lei na krevetu. Ne naoh nikoga. Idui uvek desno uz ivicu kreveta, naiao sam na noni stoi i opet na oguljeni zid. Sada sam bio siguran: disanje je postajalo razgovetnije i postepeno se pretvaralo u lagano ali nervozno dahtanje, verovatno zato to sam se ja pribliavao. Srce mi je uzbudeno zakucalo kao da sam pred otkriem neke strane tajne. Kretao sam se vrlo sporo, maltene neosetno. A onda sam rukom dotakao neije telo. Trgnuo sam ruku kao da sam taknuo eravicu, jer sam istog trena shvatio da je to Heorhinino telo. Fernando proaputao sam, laui iz stida. Nije bilo odgovora. Bojaljiva ali udna, ruka mi je krenula opet ka njoj, ali ovom prilikom ka njenom licu. Dodirnuo sam joj obraz a zatim usne, koje su bile stisnute. Uzdrhtale su pod mojim prstima. Fernando ponovo slagah, oseajui da crvenim. Ne dobih odgovora. Jo i danas se pitam zbog ega. Ali tada mi se uinilo da mi utanjem dozvoljava da nastavim traganje. Jer, da su potovana Fernandova pravila, ve je trebalo da ona objavi da sam pogreio. Sve je to liilo na neku vrstu krae; ali, to me jo zauuje, ona me je ovlastila da poinim tu kradu. Polagano, drhtavo i neodluno pogladio sam je po obrazu, zatim je moja ruka prela preko njenih usana i oiju. Kao znak prepoznavanja, kao sramno milovanje! (Jesam li ve rekao da je za te dve godine Heorhina bila porasla i da je ta iparica poela da lii na Ana Mariju?) Disala je sve ubrzanije, kao pri velikom naporu i uzbuenju. Jednog trenutka umalo nisam povikao: Heorhina! Ipak, obuzdao sam se i nastavio da rukama istraujem njeno lice. Ona se nije ni pomakla. To njeno dranje navelo me je da se ludo nadam tokom tolikih godina do dana dananjeg. Heorhina rekoh najzad jedva ujnim i promuklim glasom. Tada ona, na ivici plaa, procvile: Dosta! Ostavi me! I istog trena pobee kroz vrata. Krenuo sam za njom, polako i nespretno, oseajui da se upravo desilo neto nejasno i protivreno, a to nisam umeo da objasnim. Noge su mi klecale kao da sam se naao u grdnoj opasnosti. Kada sam uao u drugu sobu, gde je ve bila upaljena svetlost, tamo sam zatekao samo Bebea. Heorhina bee nekuda nestala. Gotovo istog asa odnekuda se pojavio Fernando, odmerio me mrano i ispitivaki, kao da ona njegova unutarnja izopaena vatra sada plamti u tamh Pobedio si rekao je samouvereno i osorno. Za nagradu, stekao si pravo da sutra polae jo vaniji ispit. Shvatio sam da je vreme da idem i da se Heorhina nee pojaviti. S klarinetom u ruci, poluotvorenih usta, Bebe me je pratio bludeim pogledom. Dobro rekoh na odlasku. Dakle, sutra uvee, posle veere, u jedanaest doviknuo mi je Fernando. itavu no razmiljao sam o tome to mi se dogodilo i o onome to me eka sutra uvee.Uasavao sam se pomisli da bi Fernando mogao da ode i dalje u istom pravcu, iako nisam shvatao zbog ega, mada sam slutio da se u sreditu te igre nalazi Heorhina. Zato se nije oglasila kada sam izgovorio Fernandovo ime? Zato je i dalje utala, kao da odobrava pokrete moje ruke? Sutradan, tano u jedanaest uvee, bio sam u Fernandovoj sobi. Heorhina i on su me ekali. U Heorhininim oima, na njenom kreno bledom licu primetio sam izraz uasnog iekivanja. Kao ef koji izdaje nareenje patroli, Fernando mi ree hladno i precizno: Tamo gore, na vidikovcu, ivi stara Skolastika. U ove sate ona ve spava. Ti e ui sa ovom svetiljkom, otii e do komode pored kreveta, otvorie drugu ladicu odozgo, potraiti u njoj kutiju za eire i donee je ovamo. Oigledno prestravljena, zurei u pod, Heorhina ree: Za ime boga, Fernando, ne, nemoj glavu! Sve drugo samo ne glavu! Fernando prezrivo odmahnu i ree: Drugo nita nije vano. Rekao sam, glavu! Umalo se nisam onesvestio, jer sam se setio ta mi je Heorhina ispriala. Nemogue! Takve stvari se ne dogaaju na javi. Osim toga, zato moram da to uinim? Ko me primorava? Zato moram da to uinim? Ko me prisiljava? rekoh zamuckujui. Kako zato? Zato se ljudi penju na Akonkagvu? Kakva je korist od pentranja na Akonkagvu, Bruno? A moda si kukavica? Shvatio sam da neu moi da izvrdam. U redu, daj lampu i reci kako da se popnem tamo. Fernando mi je pruio lampu i stao da mi objanjava kako se najlake penje do vidikovca. Trenutak! rekoh. A ako se stara luda probudi? Moe da se probudi, moe da vrisne. ta onda? Matora takorei ne vidi, ne uje , nepokretna je. Nemaj brige. Najgore to moe da ti se desi je da se vrati ne donevi glavu. Ipak, nadam se da e biti dovoljno hrabar. Ve sam objasnio da se ispod vidikovca nalazila nekakva ostava. Odatle su stare drvene stepenice vodile na gornji sprat. Fernando me je dopratio do ostave, gde nije bilo ni elektrinog osvetljenja, i rekao mi: im se bude popeo, naii e na jedna otkljuana vrata. Otvori ih i eto te na vidikovcu. ekaemo te u mojoj sobi. Otiao je a ja sam ostao sam u mranoj ostavi; oslukivao sam svoje srce koje je snano udaralo. Tu sam stajao nekoliko trenutaka, ponovo se pitajui kakva je to ludost i pomislio da me na sve ovo tera samo moj sopstveni ponos. A onda sam zakoraio na prvi stepenik. U meni je rastao strah. Peo sam se tako sporo da me je bilo stid, ali sam se ipak peo. Na vrhu stepenita zaista me ekalo malo odmorite, a odatle su vrata vodila u sobu u kojoj je ivela luda starica. Znao sam da je takorei bezopasna. Ipak, u meni se nakupilo toliko straha da sam se obilno preznojavao. Strepeo sam da u povratiti. Povrh svega, oseao sam da mi telo i znoj vonjaju nepodnoljivo. Ali povratka nije bilo i zato je bilo najbolje da to pre produim dalje. Paljivo sam okrenuo kvaku, nastojei da ne izazovem buku. Naravno, sve bi bilo manje jezivo ukoliko se luakinja ne bi probudila. Vrata su se otvorila uz kripu koja mi se uinila strahovitom. U sobi je vladala potpuna tama. Na asak sam se dvoumio da li da lampom osvetlim krevet na kome je leala starica i da proverim da li spava, ali sam strahovao da bi ba ta svetlost mogla da je probudi. No, kako da stupim u nepoznatu sobu, gde ivi stara ludakinja, a da ne proverim da li spava ili stoji i posmatra me? S meavinom odbojnosti i straha, podigao sam lampu i svetlou potraio krevet. Umalo se nisam onesvestio. Starica nije spavala nego je stajala pored kreveta i posmatrala me irom otvorenih, zgranutih oiju. Bee to maltene mumificirana starica, majuna i veoma mrava. Sam iv kostur! Njene suve i ispucale usne izustile su neto to se, ako se ne varam, odnosilo na Masorku. Ipak, ne bih smeo da se zakunem jer sam, tek to sam u pomrini ugledao njenu priliku, jurnuo ka izlazu i sjurio se niz stepenice. Kada sam stigao do Fernandove sobe, onesvestio sam se. Doavi svesti, video sam Heorhinu kako mi pridrava glavu, dok joj iz oiju kaplju krupne suze. Trebalo je da proe nekoliko trenutaka pa da se setim svega to se dogodilo pre nego to sam se onesvestio. A onda sam osetio neopisiv stid. Bio sam sam sa Heorhinom. Poto je izrekao, uveren sam, otrovnu opasku povodom moje hrabrosti, Fernando je otiao nekuda. Bila je na nogama promucao sam. Heorhina nije odgovorila nita: samo je utke plakala. To dvoje roaka ubrzo su postali za mene nereiva zagonetka koja me je istovremeno privlaila i plaila. Izgledali su kao obrednici nepoznatog obreda ije znaenje nisam uspevao da dokuim i od koga se mogu oekivati jezive stvari. as bih pomiljao da me Fernando zavitlava a as bih strahovao da mi priprema jezivu zamku. Njih dvoje samotnjaka iveli su odvojeno od ostalih ukuana, kao neki kralj sa jednim jedinim podanikom, mada bi prikladnije bilo rei da su iveli kao vrhovni verski poglavar i njegov jedini vernik. Od samog dolaska postao sam jedina rtva tog mranog obreda. Fernando je prezirao ostali svet, ili ga je oholo ignorisao, dok je od mene zahtevao neto to nisam umeo da odgonetnem, a to je verovatno imalo veze sa nejasnim oseanjima, mranim emocijama i ulnim uivanjima koje su nesumnjivo oseali asteki svetenici kada su na vrhu svetih piramida upali jo toplo pulsirajue srce onima koji su bili prineti na rtvu. A jo manje sam mogao da razumem da sam se i ja, sa isto tako mranom ulnou, podvrgavao obredu rtvovanja pri emu je Heorhina sluila kao prestravljena prvosvetenica. Ovi dogaaji su bili tek poetak. Odigrae se jo mnogo udnih stvari, bie jo mnogo izopaenih obreda pre nego to budem pobegao glavom bez obzira, pre nego to, s bolnim uasavanjem, budem shvatio da to jadno bie pokorno, kao hipnotisano, izvrava Fernandova nareenja. Danas, posle trideset godina, jo pokuavam da shvatim kakvi su odnosi postojali meu njima. Pokuavam, ali ne uspevam. Bili su kao dva suprotna a ipak neshvatljivim i jakim sponama tesno povezana sveta. Fernando je vladao Heorhinom, ali nisam spreman da tvrdim da je nju za roaka vezivao samo sveti strah. Ponekad mi se ini da je Heorhina oseala izvesno saaljenje prema njemu. Saaljenje prema udovitu kakvo je bio Fernando? Ponekad bi ona beala od njega i njegovih demonskih ini. Tada bih je viao kako uasnuta plae u skrovitom kutu kue u Barakasu. Ali se seam i kako je umela da ga, materinski odluno, brani kada bih ga napadao. Ti ne moe da pojmi koliko Fernando pati, prekorevala bi me. Kada danas smireno razmiljam o njegovoj linosti i o mnogim njegovim postupcima, zaista priznajem da Fernando nije bio hladno ravnoduan kao to je to svojstveno roenim zloincima. Ve sam rekao da se pre sticao utisak da se u njemu vodi suluda i oajnika borba. Ipak, moram priznati da nisam toliko velikoduan da saaljevam stvorenja kakav je Fernando. Heorhina je, meutim, imala tu plemenitost. Zapitaete me o kakvim patnjama je re. O mnogim i svakojakim: o fizikim, duevnim, pa ak i duhovnim. Fizike i duevne patnje su bile uoljive. Patio je od halucinacija, imao izluujue snove, iznenada gubio svest. Viao sam ga u trenucima kada bi, bez gubljenja svesti, postajao takorei odsutan, kada nije govorio, nije uo niti video nikoga pred sobom. Proi e ga, aputala bi mi tada Heorhina koja je grozniavo brinula o njemu. Priala mi je da joj je ponekad govorio: Vidim te, znam da sam ovde, pored tebe, ali znam i da setm negde drugde, daleko, u nekoj mranoj i zatvorenoj sobi. Trae me da mi iskopaju oi i da me ubiju. Iz najvatrenijih ushienja zapadao bi u potpunu utuenost i setu: tada bi, po Heorhininim reima, postajao najbespomonije i najslabije stvorenje na svetu, i kao detence gnezdio bi se u krilu svoje roake. Naravno, nikada ga nisam video u tom krajnje poniavajuem stanju. Verujem da bi Fernando bio spreman da me ubije da sam ga kojim sluajem takvog video. Ali to mi je ispriala Heorhina, a ona nikada nije lagala; mislim da se Fernando pred njom nikada nije pretvarao, mada je bio majstor za pretvaranje. Ja sam upoznao samo njegove rave osobine. Smatrao je da je iznad drutva i zakona. Zakon je izmiljen za bedne slabie tvrdio je. Iz meni neshvatljivih razloga strasno je voleo novac, ali verujem da u novcu nije, kao obian svet, video puko bogatstvo. On je u novcu video neto magino i demonsko, a kada bi o njemu govorio, voleo je da ga naziva zlatom. Moda je ta udna sklonost bila i uzrok njegove strasti za alhemijom i magijom. Ipak, njegova izopaena narav najvie se ispoljavala kroz sve to se, posredno ili neposredno, ticalo slepih. Lino sam se u to uverio prvi put jo u Kapetan Olmosu. Idui ulicom Mitre prema njegovoj kui, najednom smo primetili kako nam u susret dolazi slepi ovek koji je svirao bubanj u mesnoj kapeli. Fernando se gotovo onesvestio, pridrao se za moju ruku. Tada sam osetio kako drhti kao prut, kako mu se lice koi i postaje mrtvaki bledo. Trebalo mu je dosta vremena da se povrati, bio je prinuen da sedne na ivicu plonika, a zatim je dobio nastup besa i razdraeno se izvikao na mene to sam ga pridrao da ne padne. Tom halucinantnom razdoblju mog ivota doao je kraj jednog zimskog dana 1925. godine. Uavi u Heorhininu sobu, zatekao sam je kako plae na krevetu. Priskoio sam, pomilovao je po licu i upitao je zato plae, ali ona je samo ponavljala: Bruno, elim da ode i da vie nikada ne dode. Kumim te bogom! Bio sam upoznao dve Heorhine: jednu, milu i enstvenu poput njene majke, i drugu, potpuno oaranu Fernandovim demonskim inima. Sada je preda mnom bila razorena i bespomona, uasnuta i slomljena Heorhina koja me je preklinjala da beim i da vie ne dolazim. Zbog ega? Kakvu je uasnu istinu pokuavala da sakrije od mene? Nikada mi nije kazala, mada sam kasnije, s godinama i steenim iskustvom, slutio ta je to moglo da bude. Ispostavilo se da sam bio u pravu. Ali, najtunije u svemu nije bio Heorhinin strah, kao ni okolnost da je Fernandov satanski duh unitio tako nenu i oseajnu duu: najalosnije je bilo to to je ona njega volela. Glupavo sam navaljivao da mi prui makar kakvo objanjenje. Ipak, na kraju sam uvideo da ne postoji nita to bih mogao ili trebalo da uinim u tom krajiku sveta koji je izgleda krio neku kobnu tajnu. Fernanda nisam video sve do 1930. godine. Uvek je lako proricati prolost, znao je zajedljivo da kae. Danas, posle skoro trideset godina, sitni dogaaji iz onog vremena, naizgled sluajni i beznaajni, dobijaju svoje dublje znaenje. Kao to za onoga ko je upravo doitao dugaak roman (kada su sudbine konano zapeaene, kao to ih smrt zapeauje u stvarnom ivotu), duboko a esto i tragino znaenje dobijaju rei tako obine poput ovih: Aleksej Fjodorovi Karamazov bee trei sin Fjodora Pavlovia Karamazova, zemljoposednika u naoj guberniji. Nikada se pre konanog kraja ne zna da li je ono to nam se nekog dana dogodi, ma koliko uobiajeno izgledalo, istorija ili je sluajnost, da li je sve ili je nita (ma koliko bilo bolno). Posle nekoliko godina, tokom kojih sam se drao podalje od njega, sitni dogaaji su me ponovo naneli na Fernandov put, kao da je on bio neminovno povezan s mojom sudbinom i kao da su uzaludni bili svi moji pokuaji da ga izbegnem. Razmiljam o onim davnim vremenima i u seanje mi naviru rei kao to su ah, Kapablanka i Aljehin, Al Donson, Pevajui na kii, Sako i Vinceti, Sandino i Nikaragva. udne li i setne meavine! Uostalom, koji zbir rei o naoj mladosti nije udan i setan? Sve ono to se moe nazreti iz ovih rei dostii e vrhunac u onom tekom ali arobnom razdoblju kada e ivot nae zemlje i na sopstveni ivot doiveti korenite promene. Taj trenutak je bio upravo vezan za Fernandovo prisustvo, kao da je on neki mraan simbol tog razdoblja u mom ivotu, a istovremeno i najjai uzrolc promena koje su se dogodile u meni. Te, 1930. godine, moj ivot je zapao u jednu od onih kriza kada sve procenjujemo i u sve poinjemo da sumnjamo: u smisao svog ivota, u smisao svoje zemlje, u smisao ljudskog roda uopte. Jer, kada prosudujemo o sopstvenom ivotu, neizbeno sudimo i o svekolikom oveanstvu. Mada bi se moglo rei da kada procenjujemo itavo oveanstvo, mi ispitujemo najdublje slojeve sopstvene svesti. Bile su to dramatine i burne godine. Mislim, na primer, na Karlosa ije pravo ime nikada nisam saznao. Jo ga vidim, jo me gane njegova slika: vidim ga kako, nagnut nad onim jeftinim izdanjima knjiga od trideset ili etrdeset sentavosa, uporno i tekom mukom srie slova, kako akama upire u slepoonice kao neki mladi koji se upinje, trai, konano nalazi i otvara koveg za koji je uo da sadri klju njcgovog nesrenog ivota, smisao njegovih patnji mladog radnika. Otadbina! ija otadbina? Na milione njih je dolo iz peina panije, iz ubogih selendri Italije, iz Pirineja, parije iz svih krajeva sveta, sabijeni u brodskim skladitimLa, imali su svoje snove: tamo ih eka sloboda, vie nee biti teglea marva. Amerika! Mitska zemlja gde se novac zgre na ulici. Aumesto toga eka ih dirinenje, bedne zarade, radni dan od dvanaest ili etrnaest sati. Za ogromnu veinu njih ispostavilo se da Amerika znai bedu, suze, ponienje, bol, setu i enju. Kao deca zavedena bajkama i odvedena u ropstvo. A onda se oni, ili njihova deca, okreu dmgim utopijama, zemljama budunosti o kojima se govori u stranim knjigama koje su istovremeno pune saoseanja za njihovu sudbinu, za njih jadnike, knjigama koje im govore o zemlji i o slobodi, knjigama koje ih pozivaju na pobunu. Zato je mnogo krvi teklo ulicama Buenos Ajresa, mnogo je ljudi, ena pa ak i dece tih nesrenika poginulo 1905., 1908. i 1910. godine. Stogodinjica Otadbine! ije otadbine? pitao se Karlos bolno i zajedljivo. Otadbina ne postoji. Zar ne znam? Postoji svet gospodara i robova. Hleba i slobode! uzvikivali su radnici sakupljeni sa svih strana. A gospoda, zaplaena i besna, slala je policiju na tu svetinu. Pa je tako proliveno jo mnogo krvi, a zatim su uestali novi trajkovi i demonstracije, pa opet atentati i bombe. I dok se gospodski sin koluje u nekom vajcarskom, engleskom ili francuskom liceju, dotle sin bezimenog radnika dirini u hladnjai za pedeset sentavosa na dan, navlai tuberkulozu u odeljenjima za duboko zamrzavanje i konano umire u agoniji po prljavim bolnicama za sirotinju. Dok onaj prvi mladi ita Kitsa ili Bodlera, ovaj drugi, sriui slova, odgoneta neki Malatestin ili Bakunjinov spis, kao to ini Karlos u ovom trenutku. Mladi po imenu Roberto Arlt 42 na ulici stie znanje o optem smislu oovekovog postojanja pod kapom nebeskom, A onda je buknula Velika revolucija. Zlatno doba je na pomolu! Ustajte prezreni na svetu! Apokalipsa Monih! Nova pokolenja siromanih mladia, nemirnih i nezadovoljnih studenata itaju Marksa i Lenjina, Gorkog i Kropotkina. A jedan od njih bio je i taj Karlos koga sada ponovo vidim, kao da je tu preda mnom, kao da nije prolo trideset godina kako uporno i udno srie one knjige. Danas mi izgleda kao simbol onog kolapsa tridesetih godina kada je, padom njenih hramova u Volstritu, religija Beskonanog Napretka poela da se blii svome kraju. Padale su pod steaj uvene banke, krahirale velike industrije, a milioni ljudi vrili samoubistvo. Kriza u metropoli te nadmene neznaboake religije irila se kao silna plima i zahvatala najudaljenije krajeve planete. Beda i beznae ovladali su vavilonskim gradom. Svodnici, usamljeni pijakai, saloni sa ogledalima i gadanjem u metu, pijanice i skitnice, nezaposleni, prosjaci, kurve za dva pesosa. I naposletku, kao blistavi izaslanici Kazne i Nade, ti momci i ljudi koji su se sastajali po sobicima da bi pripremili Drutvenu Revoluciju. Karlos, dabome. On je bio jedna od karika koja me je ponovo dovela do Fernanda, mada se potom udaljio od njega, kao to bi svetac pobegao od satane. Moda ste ga i vi poznavali, jer je bio povezan sa anarhistikom grupom u La Plati. Sada mi se ini da vas je nekom prilikom pomenuo. Mislim da ga je gorko iskustvo s Fernandom odvratilo od anarhizma i
42 Veliki argentinski pisac, tvorac romana Sedam ludaka, Arlt se moe smatrati nekom vrstom pretee egzistencijalistike proze.. Prim. prev odvelo u komunistiki pokret iako, kao to i sami moete da pretpostavite, sama ta okolnost nije bila dovoljna da ga preobrati, jer je njegov mentalitet ostao isti. Time se objanjava i injenica da je optuen za terorizam bio iskljuen iz komunistike partije. O njemu vie nisam uo nita sve do 1938. godine, do one zime 1938., kada su u Pariz poeli kriom da pristiu ljudi i ene koji su uspeli da preu Pirineje posle poraza u paniji. Paulina (sirota Paulina) koju sam u nekoliko navrata skrivao u svojoj sobi u Rue des Ecoles, ispriala mi je kako je Karlos poginuo. A poginuo je u istom tenku u kome je poginuo i Eebere, takoe Argentinac. ta, zar je postao trockista? Paulina nije umela da mi odgovori: videla ga je samo jedanput. Bio je smrknut i usamljen, ravnoduan i kao uvek nepristupaan. Karlos je bio religiozna i potena dua. Kako je onda mogao da prihvati i shvati komuniste poput Kramera? Kako je mogao da prihvati i shvati ljude uopte? Otelotvorenje, Istoni greh, Pad kako je to estito bie moglo da prihvati ljudsku pokvarenost? Izuzetno je zanimljivo, medutim, da neovena stvorenja vre takav uticaj na one koji su estiti i istog srca. I ja sam, eto, bio odvuen u komunizam samo zahvaljujui Karlosu i njegovoj estitosti. Njegovo udaljavanje izazvalo je i moje, moda zato to sam bio umiljeni utokljunac koji se nikako nije mirio sa surovom stvarnou. Sumnjam da bih danas sa istom strogou sudio o borcima kao to je bio Kramer, o njihovim borbama za prevlast, o njihovim niskostima, dvolinostima i podlostima. A koliko je onih koji bi imali pravo da o tome sude? I gde bi se, boe dragi, mogla pronai ljudska stvorenja poteena te prljavtine osim u carstvima takorei izvan ljudske sudbine mladalakog doba, svetatva ili ludila? Kao glasonoa kome nije poznat sadraj pisma koje nosi, taj nepoznati mladi me je opet naneo na Fernandov put. Kada sam se poslednjih dana januara 1930. godine, posle raspusta provedenog u Kapetan Olmosu, vratio u Buenos Ajres da bih se ponovo prijavio u onaj pansion u ulici Kangaljo, iz navike i po inerciji sam se uputio ka Akademiji. Zato sam krenuo tamo? Da vidim Kasteljanosa, Alonsa, da kibicujem beskrajne ahovske partije, da gledam jedno te isto. Jo nisam znao da je navika varljiva i da nas mahinalni koraci ne vode uvek ka istoj stvarnosti. Jo nisam znao kako stvarnost ume da nas iznenadi i da bude tragina. Alonso je igrao ah s nekim novajlijom kojije liio na Emila Ludviga. Zvao se Maks tajberg. Moe zvuati udnovato da me neznanac, koga sam susreo naizgled sluajno, vodi ka nekome ko je roen u mom selu i ija je porodica u bliskom srodstvu sa mojom. Ovde bi valjalo da prihvatimo jednu od omiljenih Fernandovih maksima: Ne postoji sluajnost, postoji samo sudbina. ovek nalazi samo ono za ime traga, a traga samo za onim to je skriveno u najdubljem i najskrivenijem kutu njegovog srca. U protivnom, kako da susret sa jednom te istom osobom ne izazove istovetan utisak kod dva razliita oveka? Zato susret sa revolucionarom odvede jednoga u revoluciju a drugoga ostavi ravnodunim? Otuda ispada da ovek naposletku sretne onoga koga je trebalo da sretne. Dakle, sluajnost je svedena na najmanju meru. Zbog svega toga ti susreti koji nam u ivotu izgledaju udnovati, kao moj ponovni susret sa Femandom, jesu iskljuivo rezultat delovanja onih nepoznatih snaga koje nas pribliavaju kroz ravnodunu gomilu, kao to snaan magnet privlai opiljke gvoa. A to bi moralo da zaudi opiljke kada bi imali ma kakvu svest o svojim postupcima, poto ve nemaju potpunu i sveobuhvatnu spoznaju stvarnosti. Zato se kreemo kao meseari, ali sigurno kao meseari, u pravcu onih stvorenja prema kojima nam je unapred sueno da idemo. Dao sam se u ovakva razmiljanja zato to sam maloas naumio da vam kaem da je moj ivot, dok nisam sreo Karlosa, bio kao i ivot mnogih gimnazijalaca: tipino aki problemi i iluzije, aki nestaluci po uionicama ili u pansionu, prve ljubavi, drskosti i srameljivosti. Ve pre nego to sam poeo da piem te rei, shvatio sam da to nije sasvim tako, da u pogreno prikazati onaj deo svog ivota koji je prethodio susretu i da e ta pogrena predstava uticati da moj ponovni susret sa Fernandom deluje iznenaujue. Iznenaenje biva manje i uglavnom nestaje kada pogledamo pod kakvim okolnostima se desio taj naizgled udan dogaaj. I tako, na kraju, ini se da dogaaj biva potisnut u svet istog privida, kao plod kratkovidosti, uspavanosti, brzopletosti i nepribranosti. U stvari, tih pet godina sam iveo zaokupljen tom porodicom. Nikako nisam uspevao da iz seanja istisnem Ana Mariju ni Heorhinu ni Fernanda: oni su pulsirali u najdubljem kutu mog bia i esto mi se javljali u snovima. Danas mislim da sam, ve prilikom onih naih vienja 1925. godine, u nekoliko navrata uo od Fernanda da namerava da jednog dana osnuje bandu pljakaa i terorista. Danas verujem da mi se ta zamisao, iako sam u ono vreme pomislio da je nepromiljena, duboko urezala u podsvest. A moda je moje poetno pribliavanje anarhistikim kruocima bilo, kao mnoga moja duhovna usmerenja, determinisano Fernandovim idejama i opsesijama, iako toga nisam bio svestan. Ve sam objasnio da je taj ovek izrvrio dubok i esto tetan uticaj na mnoge mladie i devojke, da su njegove ideje, pa ak i manije, prihvatili mnogi ljudi koji su tako postali mutna i jeftina karikatura tog demona. Na taj nain, shvatiete ono to sam vam objanjavao, naime da moj ponovni susret s njim ne treba da udi s obzirom na to da sam, mada nesvesno, meu novim znancima odbacivao one koji me nisu vodili ka Fernandu. A kada sam uvideo da Maks i Karlos pripadaju anarhistikom kruoku, odmah sam im se prikljuio. Poto su ti kruoci, ovde kao i svuda u svetu, u manjini i uvek meusobno povezani (makar bili, kao u ovom sluaju, vezani nepodudarnou ili neslaganjem), bilo mi je sueno da se sretnem s Fernandom. Zapitaete me zato nisam, ukoliko je to krajnji cilj, potraio Fernanda kod kue u Barakasu. A ja u vam odgovoriti da ni u kom smislu nisam svesno teio da se sretnem s Fernandom, nego je u pitanju bila jedna opsesija koje nisam bio svestan. Naprotiv, razum i svest mi nikada nisu odobravali a jo manje savetovali da potraim tog opakog oveka koji je u meni mogao da izazove (i izazvao je!) samo nespokojstvo i patnju. Jo nekoliko inilaca valja imati na umu. Ve sam vam kazao da sam rano ostao bez majke i da su me, na nesreu, poslali da se kolujem u velikom gradu, daleko od roditeljskog doma. Bio sam stidljiv i izuzetno oseajan. Kakav je mogao da mi izgleda svet ako ne kao haos zla, nepravde i bola. Kako onda da se ne priklonim samoi i onim dalekim svetovima mate i romana? Izlino je da vam priam kako sam oboavao ilera i njegove Razbojnike, atobrijana i njegove Amerike junake, Geteovog Geca od Berlihingena. Bio sam sklon ruskim piscima i ve tada bih veinu proitao da sam bio radniko dete a ne burujski sin, da sam poticao iz siromane porodice kao mnogi mladii koje sam kasnije upoznao. Za te mladie je Ruska revolucija bila epohalan dogaaj, velika nada i mladi ljudi su vie itali Gorkog nego Masilju ili Kanea. Eto jedne od velikih protivrenosti naeg obrazovanja, eto jedne od injenica koja je dugo kopala jaz izmeu nas i nae sopstvene otadbine; da bismo upoznali jednu stvarnost, mi smo se otuili od druge. Uostalom , ta je naa otadbina osim niz otuenja? Bilo kako bilo, tek ja vSam maturirao 1929. godine. Jo se seam onih nekoliko dana po poloenim ispitima kada je kola utonula u onu setnu tiinu, tako osobenu i potpunu, u kojoj ostaju kole kada se aci raziu za veliki raspust. Tada sam osetio potrebu da poslednji put vidim mesto gde sam proveo pet godina koje su prohujale u nepovrat. Otiao sam u vrt i seo na ivicu jedne ardinjere. Sedeo sam tako neko vreme, utonuo u misli. Zatim sam ustao i priao drvetu na kome sam pre nekoliko godina, dok sam jo bio dete, urezao svoje inicijale: B. B. 1924. O, kako sam se tada osetio usamljenim! Kako sam bio bespomoan i tuan! Dete sa sela, oseao sam se tuincem u tom udovinom gradu. Posle nekoliko dana otputovao sam u Kapetan Olmos. Tada sam poslednji put proveo raspust u svom selu. Otac mi bee ostareo, ali je i dalje bio grub i krut. I on i moja braa postali su mi nekako daleki; duu su mi uzmutili nejasni porivi, a elje su mi bile zbrkane i maglovite. Slutio sam da se neto pribliava, ali nisam znao ta, iako su me moji snovi i obletanje oko kue Vidalovih upozoravali. Tek, taj raspust sam proveo gledajui svoje selo a ne videi ga. Trebalo je da proe mnogo godina, da doivim mnoge udarce sudbine, da izgubim velike iluzije i da upoznam mnoge ljude pa da se na neki nain vratim svome ocu i rodnom selu. Jer, put do najintimnijeg dela naeg bia znai dugo putovanje kroz druge ljude i druge svetove. Tako sam se vratio ocu. Ali, kao to obino biva, tada je ve bilo prekasno. Da sam onda znao da ga poslednji put vidim krepkog, da sam slutio kako u ga dvadeset pet godina kasnije zatei pretvorenog u prljavu hrpu kostiju i iznutrica u raspadanju, kako me tuno gleda iz dubine tih oiju koje maltene vie nisu pripadale ovom svetu, tada bih pokuao da razumem tog grubog ali dobrog, snanog ali naivnog, naprasitog ali estitog oveka. Izgleda, uvek kasno shvatimo svoje najblie. A kada ponemo da stiemo izvesnu umenost ivljenja, ve doe vreme da mremo. to je najgore, ve su pomrli oni na koje bismo najradije primenili steenu vetinu. Kada sam se vratio u Buenos Ajres, jo nisam imao pojma ta da studiram. eleo sam da studiram sve ili moda nita. Voleo sam da slikam, pisao sam pripovetke i pesme. Ali , zar je to neko zanimanje? Da li bi ovek mogao da ljudima ozbiljno kae da eli da se posveti slikanju ili pisanju? Zar to nije ono ime dokoni i neodgovorni ljudi ubijaju vreme? Svi ostali upisivali su se na ozbiljne fakultete, na primer medicinu ili graevinarstvo, gde su izuavali kako se lei arlah ili gradi most, tako da sam sebi izgledao smean. Iz neke vrste stida, dakle, upisao sam se na pravni fakultet, mada sam u dubini due verovao da nikada neu moi da radim kao advokat. No, udaljio sam se od onoga to vas zanima; nisam sposoban da priam o biima koja su mi u ivotu najvie znaila a da ne pomenem svoja ondanja oseanja. Jer, kako bi oni mogli da budu toliko znaajni za mene ako ne upravo zbog mojih sopstvenih tenji i oseanja. Dakle, vraam se Maksu. Dok su on i Alonso privodili kraju svoju partiju aha, paljivo sam ga pogledao. Bio je jedan od onih mlakih i lenjih Jevreja, sklon gojenju. Nos mu je bio orlovski i mesnat, ali je njegovo lice, zajedno s visokim elom, odisalo blagom otmenou. A zbog kontemplativnog i misaonog spokojstva njegovo lice je vie priliilo kakvom zrelom oveku koji je proao sve i svata. Bio je nemarno obuen, nedostajala su mu dugmad, kravata mu je bila loe vezana. Oblaio se zbrda-zdola tek da ne bi iao nag ulicom. Kasnije sam primetio da nije imao smisla za praktino niti je znao da raspolae novcem: nekoliko dana posle primanja mesene plate koju bi spiskao za tili as, bivao je prisiljen da zaloi knjige, odeu i jedan prsten, poklon njegove majke, koji je krajem svakog meseca zavravao u zalagaonici. Kada sam upoznao njegovu porodicu, uverio sam se da mu je otac isto tako blag i aav. Tako su njih dvojica, kako sin tako i otac, bili primeri koji rue onu uvreenu predstavu o Jevrejima. Nisu imali smisla za praktino, obojica su bili luckasti (na blag, miran nain), miroljubivi i dobri drugari, misaoni i lenji, nesebini i krajnje nesposobni za zaraivanje novca, dakle lirske i zabludele due. Kasnije, kada sam poeo da navraam kod njega u pansion, video sam u kakvom neredu ivi: spavao je bilo kada i jeo bilo ta, mahom na krevetu. Na nonom stoiu uvek je imao ogromne sendvie sa sirom i salamom. Tamo je drao i reo. Na njemu je, ne mrdajui iz kreveta, pripremao mate i pio ga u ogromnim koliinama. U toj prljavoj posteljini Maks je, polunag, prouavao slavne partije i povlaio poteze na svojoj depnoj ahovskoj garnituri, pogledujui svaki as u ahovske prirunike i asopise. Negde u to vreme upoznao sam Karlosa: kao da sam preao preko pokretnog mosta, koji je pretio da se srui svakog trena, dospeo sam na izuzetno tvrd kamenit teren, na kontinent od bazalta s golemim vulkanima iji krateri samo to nisu buknuli. Vremenom sam uvideo kako neki ijudi esto slue samo kao privremeni mostovi da dva bia dovedu u duboku i trajnu vezu, kao oni pontonski mostovi koje vojska postavlja iznad provalije i uklanja odmah posle prelaska^ Karlosa sam sreo jedne veeri kod Maksa. im sam uao, zautali su. Maks mi je predstavio Karlosa, ali sam mu zapamtio samo ime. Mislim da mu je prezime bilo italijansko. Karlos je bio vrlo mrav momak, buljavih oiju. Na licu se zapaalo neto surovo i grubo. Stekao sam utisak da je povuen i zatvoren u sebe. Delovao je kao ovek koji je mnogo propatio. Osim nesumnjivog siromatva, postojali su i drugi razlozi za njegovu teskobu i patnju. Kada sam kasnije razmiljao o njemu (jer je meni postao veoma zanimljiv svojim druenjem s Fernandom), uinilo mi se da je on sut duh, kao da mu je telo sagorela neka groznica; kao da je njegovo izmueno i spreno telo bilo svedeno samo na kost i kou i na neto malo, dodue vrstih, miia koji su ga drali u stalnom pokretu. utao bi, a onda bi mu oi najednom zaplamtele vatrom srdbe, dok bi mu se usne, kao isklesane na ukoenom licu, stezale da sauvaju velike i mune tajne. U to vreme divio sam se odnosu izmeu Maksa i Karlosa: taj odnos je podseao na seenje putera otrim elinim noem. Jo nisam bio doao do onog stepena u ivotu kada uviamo da nita ljudsko ne sme da nam bude strano. Danas shvatam da je Maks imao ona svojstva neophodna za to naizgled udno prijateljstvo: veliku dobrotu koja je trebalo da ublai Karlosovu duevnu napetost kao to voda utoljava e oveka koji je prokrstario pustinjom. Imao je i onu mekou podesnu da spoji dva tako razliita stvorenja kao to su Karlos i Fernando a da ne doe do suvie snanih potresa, tako da je sluio kao neka vrsta amortizera izmeu njih dvojice. Uostalom, zar bi ijedna policija na svetu pomislila da neko kao Maks odrava veze sa anarhistima i razbojnicima? Toliko to se tie Karlosa. Jer to se Fernanda tie, posumnjao sam (to se kasnije ispostavilo kao tano) da je u pitanju neki prljav razlog: Maksova majka. Ne znam da li sam vam ve kazao da je bio sklon dvema vrstama ena: veoma mladim devojkama i zrelim enama. A kako je umeo da se pretvara kao niko, podjednako je mogao da zavede balavicu koja voli da etucka ulicom drei se za ruke, kao i zrelu enu s prilinim i uglavnom gorkim poznavanjem mukaraca. Ukoliko ovek otkriva pravo lice samo kada je sam, Fernandovo nepatvoreno lice bilo je nemilosrdno i surovo, kao noem isklesano. Meutim, kao to trgovac, priteran nevoljom, ipak moe (i mora) da pred kupcem prikae prijatan izraz lica, tako je i Fernando umeo da na povrini svog lica izvede najsavreniju imitaciju nenosti, razumevanja, romantinosti ili naivnosti, ve prema muteriji. U tome mu je pomagalo njegovo potpuno preziranje ljudskog roda, a naroito ena. Mislim da je u toj zloestoj lakrdiji bio naao najpodesniji nain ne samo da zadovolji svoju pohotu nego i da prezire samog sebe. Ismevao je svaku uproenu teoriju o enama. Kako one teorije po kojima je ena romantina i da je treba osvajati na meseini, tako i one teorije koje se zalau za zlostavljanje ena. Po njegovom miljenju, neke ene zasluuju buket cvea, dok drugima prilii amar, a postoje i one koje zasluuju obe stvari istovremeno, ve prema okolnostima. Ipak, na kraju bi ih zlostavljao bez razlike, ponekad tako surovo da je, recimo, zevao na vrhuncu seksualnog ina. Maksovoj majci je u to vreme bilo etrdeset godina. Mada Jevrejka, ona je pripadala potpuno slovenskom tipu, iako je bila crnka. Ne znam da li je bila lepotica, znam jedino da je plenila kako svojim dubokim oima, iz kojih je izbijala neka priguena vatrena strast, tako i svojom ivotnom priom. Izlino je dakle podseati da na Maksu nije bilo nita nalik na majku; naprotiv, on je nasledio fizika i duhovna svojstva svog oca. Naa je bila arobna, ili je mene oarala njena ivotna pria. Naina mati je studirala medicinu u Petrogradu i zajedno s Verom Figner bila je jedan od osnivaa pokreta Zemlja i Sloboda. Poput mnogih, napustila je studije i posvetila se revolucionarnoj propagandi na selu. Kada je carizam smerao da uniti pokret zbog niza atentata, uspela je da pobegne. Pridruila se grupama u Cirihu, tamo je upoznala mladog deportirca po imenu Isajev, udala se za njega i rodila ker Nau. Naino detinjstvo i mladost bili su burni, selili su se iz jedne evropske zemlje u drugu, dok se ponovo nisu obreli u Svajcarskoj. Tamo se Naa udala za jednog veitog studenta medicine po imenu Stajberg. Doli su u Argentinu, ona je studirala medicinu, odluno se borila sa ivotnim nedaama, vaspitavala i hranila porodicu. Malice tatarskog lica, prave i kao gavranovo krilo crne kose sa razdeljkom na sredini i punom na zatiljku, Naa je podseala na glumice iz ruskih filmova. Ali, kakva ste vi Jevrejka? drznuo sam se da je upitam jednog dana. Mi smo potomci pogroma nasmeila se. Ipak, godinama kasnije, kada sam bolje upoznao Jevreje, iznenada bih primeivao kako Naa slee ramenima ili pokree ruku na nain koji je tanano ali u magnovenju ispravljao njenu slovensku masku. I tada bih primeivao da su takvi znaci esti kod Jevreja kao to su tajbergovi: esto slovenske ili tatarske crte lica, aj i veliki porodini samovari, oboavanje Pukina, Gogolja i Dostojevskog (koje su itali na ruskom), a onda bi iznenada, kada se ovek ve navikao na njih kao na polutamu sobe, ispod oiglednih i znanih crta poeli da se nasluuju znaci hiljadugodinje rase, znaci koji nisu uvek fiziki i koji se inae ispoljavaju milju ili inom, a ponekad opet neuhvatljivim prelivima u osmehu ili u glasu. Tako bi se na izrazito slovenskom licu iznenada nazreo tuan osmeh, kao da se ispod uspene maske pomalja krhka devojka koja strepi da ne bude prepadnuta. Nekada bi to sleganje ramenima podrazumevalo hronino nepoverenje prema svetu neznaboaca, izvesno bolno razoarenje i nemo seanje na tragine dogaaje. A te fizike crte ili duhovna obeleja suptilno su izranjale iz slovenskog lica, kao najtananije i najnenije linije kojima crta obogauje poetnu skicu. One su dolazile do izraaja naroito kroz onaj osobeni jevrejski nain rasuivanja koji, suprotno uvreenom miljenju, ima vrlo malo veze sa strogim racionalizmom. Jer , dok se logika zasniva na tvrdnji da je A jednako A , dotle e Jevrejin tu tvrdnju izraziti u upitnom obliku. A zbog ega A ne bi bilo A? Pri tome e slegnuti ramenima kao da odbacuje svaku odgovornost povodom toga, jer se nikada ne zna ta moe da dovede do nekog progona. To sleganje ramenima, taj pokret ruku, to nabiranje ela bojili su , preobraali i iskrivljavali zakon jednakosti pomou zbrkanih oseanja, prikrivene ironije, neodreenih i preutnih komentara, to Jevrejina udaljava od istog racionalizma kao to se prustovska analiza oseanja udaljava od psiholoke rasprave. Bilo kako bilo, zahvaljujui Nai nauio sam da volim taj veliki svet pijanaca i nihilista, arlatana i tuberana, birokrata i generala carske Rusije, da ga volim i da mu se divim. Maks je prvi put sreo Fernanda jedne subotnje veeri 1928. godine u anarhistikom kruoku Zora na Aveljanedi, kada je Gonsales Paeko drao predavanje na temu Anarhizam i nasilje. O tom problemu se tada ustro raspravljalo, a naroito zbog Di ovanijevih teroristikih napada i pljaki. Ti skupovi su bili veoma opasni jer su mnogi sluaoci dolazili naoruani, a i zato to je anarhistiki pokret bio podeljen na zavaene frakcije. Kada neki revolucionarni pokret posmatraju spolja, ljudi pogreno misle da su svi lanovi pokreta istog soja. Ta greka u procenjivanju slina je greci koju inimo kada odreene karakteristike pripisujemo onome to bismo nazvali Englezom, svrstavajui pri tom naivno u isti odeljak ljude toliko meusobno razliite kao to su Lepi Bramel i kakav liverpulski doker, ili kada tvrdimo da su svi Japanci isti, jer ne poznajemo ili ne zapaamo njihove individualne osobine. Meu anarhistima se moglo sresti beskonano mnogo razliitih tipova. Bio je tu tolstojevski tip koji je odbijao da jede meso, kao protivnik svake nasilne smrti, koji se esto bavio esperantom i teozofijom. Ali je bilo i pristaa nasilja, ak i u najekstremnijem vidu, bilo zato to su smatrali da se protiv drave moe boriti jedino silom, bilo zato to su, kao u Podestaovom sluaju, davali oduka svojim sadistikim nagonima. Meu njima se susretao tip intelektualca ili studenta, ljudi koji su, kao i Fernando, dospeli u pokret poto su proitali tirnera i Niea. Takvi tipovi su bili zagrieni individualisti i nedrutveni, a esto su zabrazdili dotle da su podrali faizam. Bilo je zatim nepismenih radnika koji su prili anarhizmu tragajui za nekom slepom nadom. Bilo je tu ozlojeenih tipova koji su izlivali mrnju prema gazdi i drutvu, ali su esto i sami postajali nemilosrdne gazde kada bi stekli kakav imetak ili odlazili u policajce. Bilo je istih bia prepunih dobrote i plemenitosti, koji su, meutim, uprkos dobroti i istoti, bili spremni da poine atentat ili ubistvo, kao na primer Simon Radovicki koji je, voen nekakvim oseanjem pravde, ubio oveka koji je smatran krivcem za smrt nevinih ena i dece, Tu se jo motao i tip lezilebovia kome je anarhizam sluio kao zgodan izgovor da se dobro provodi, da besplatno jede i spava kod svojih drugova, a ponekad je znao da im poneto zdipi ili da im preotme enu. A kada bi ga zbog ispada domain snebivljivo prekoreo, taj tip je s prezirom odvraao: Ah, drue, kakav ste vi anarhista! Postojao je i tip probisveta, ljubitelja ivota slobodnog kao u ptice, druenja sa suncem i prirodom, koji bi s boom o ramenu krstario zemljom i propovedao, pomogao pri etvi, popravljao vodenicu ili plug, a nou je u nadniarskim barakama uio nepismene da itaju i piu, ili im je jednostavnim ali vatrenim reima priao o nastanku novog drutva u kome nee biti ponienja, patnji ni bede za siromaha, ili im je itao neku od knjiga iz svog zaveljaja: Malatestine stranice italijanskim seljacima, ili pak togod iz Bakunjina: dotle bi njegovi sagovornici pili mate sedei na buretu kerozina ili uei, umorni od dnevnog posla, i priseali se nekog dalekog italijanskog ili poljskog sela, preputali se delimino tom divnom snu, eleli da veruju u njega, ali (pod utiskom grube svakodnevne stvarnosti) verovali da taj san ne moe da se obistini; tako su bili nalik onima koji pod teretom nevolja ipak sanjare o konanom raju. A meu njima se moda nae i neki nadniar koji misli da je bog sazdao polja i zvezdano nebo za sve ljude bez razlike, neki kreolac koji ezne za davnim, ponosnim, slobodnim ivotom na pampi neispresecanoj ianim ogradama, kao i tip stoikog seljaka individualiste koji bi naposletku prihvatao uenje tih dalekih apostola neobinih imena, i vatreno i zauvek prigrlio tu doktrinu nade. A kada je one noi 1928. godine jedan obuar, tolstojevac, uzviknuo da niko nema pravo da ubija drugoga, a ponajmanje u ime anarhizma, kada je rekao da je ak i ivotinjski ivot svetinja, pa se zbog toga on hrani povrem, njemu je odvratio neki nepoznat mladi od sedamnaestak godina, visok i tamnoput, zelenih oiju, ironinog i osornog izraza na licu: Moguno je da ete jedui salatu poboljati svoju probavu, ali teko da ete na taj nain sruiti graansko drutvo. Svi prisutni su pogledali nepoznatog mladia. Onda je jedan drugi tolstojevac ustao u obuarevu odbranu. Podsetio je na legendu po kojoj je Buda dozvolio tigru da ga pojede ne bi li tako utolio glad. Meutim, jedan od pristalica opravdanog nasilja upitao ga je ta bi uradio Buda da je, umesto na njega, tigar nasrnuo na kakvog bespomonog deaka. Posle ove replike, diskusija je postala burna, sarkastina, lirska, uvredljiva, luda, naivna i gruba, ve prema temperamentima, i tako jo jednom dokazala da i besklasno drutvo bez socijalnih problema moe da bude isto tako estoko i neskladno kao i ovo dananje. Ponovo se javie isti stari argumenti i ista podseanja: zar nije opravdano to je Radovicki ubio efa policije krivog za majski pokolj 1909. godine? Zar nisu vapila za osvetom osmorica ubijenih i etrdesetorica ranjenih proletera? Da, moda. Burujska drava, naoruana do zuba, neumoljivo brani svoje privilegije, ne oprata ni ivot ni slobodu. Za te despote, koji jedino tee da sauvaju svoje privilegije, ne postoje ni pravda ni ast. Ali, ta je sa nevinim rtvama koje ponekad stradaju od anarhistikih bombi? Osim toga, moe li se nasiljem i osvetom stvoriti bolje drutvo? Zar anarhisti nisu istinski uvari najboljih ovekovih vrednosti: pravde i slobode, bratstva i potovanja ivog bia? Pa zar se moe dozvoliti da u ime tih uzvienih naela obini blagajnici banaka ili trgovinskih kua, inae neduni, stradaju i ginu da bi se od njih oteo novac koji e, kao vrhunac svega, biti upotrebljen u sumnjive svrhe? U tom trenutku debata je prekinuta, nastao je mete, zaule su se psovke, povici i pucnjava. Taj mete je jedva smirio Gonsales Paeko pribegavi svom govornikom daru i opominjui prisutne da na ovaj nain samo potvruju najgore optube buroazije na raun anarhista. Maks mi je kazao da je tom prilikom upoznao Fernanda. Njegov epigramski nain izraavanja i izraz na licu privukli su Maksovu panju. Izili su zajedno s jo jednim momkom po imenu Podesta. Kasnije sam dobro upoznao i njega. Bio je to prvi korak u osnivanju bande. Nju je sigurno eleo da organizuje i predvodi taj Podesta, ali na njenom elu e se neizbeno nai Fernando. Osvaldo R. Podesta mi je bio odvratan od prvog trenutka: iz njega je izbijalo neto sumnjivo i podmuklo. Pokreti su mu bili mekani, gotovo enskasti. Bio je donekle obrazovan jer je dospeo do etvrtog razreda gimnazije pre nego to se pridruio Di ovanijevoj bandi. Imao je obiaj da mirka i gleda ispod oka, to je delovalo vrlo neugodno. Vreme je potvrdilo moj prvi utisak, naroito kada sam saznao za njegovo puteestvije. Nakon to je Di ovani streljan, vlasti su prekim sudom stale da nasru na pokret. Posle napada Fernandove bande na blagajnika preduzea Braseras, Podesta je krijumarskim brodom pobegao u Urugvaj a zatim u paniju. Tamo je uestvovao u oruanim akcijama koje je organizovao sindikat da se obrauna s gazdama (tri stotine ljudi je poginulo u tim godinama uoi graanskog rata). Meutim, iz meni nepoznatih razloga posumnjalo se da je Podesta policijski dounik. Da bi dokazao svoju lojalnost, ponudio se da ubije bilo koju linost koju anarhisti izaberu. Oni su odredili da to bude glavom ef barselonske policije. Podesta ga je ubio i tako izgleda ponovo zadobio njihovo poverenje. Ali kada je izbio graanski rat, sa svojom bandom je poinio takve strahote da ga je Iberijski anarhistiki savet osudio na smrt. Znajui za tu presudu, Podesta je sa jo dva prijatelja pokuao da iz luke Taragona pobegne motornim amcem nosei silne dragocenosti. Ali, svi su pali pokoeni mitraljeskom vatrom. Moe se razumeti da neko poput Fernanda ima u svojoj bandi bie kao to je bio Podesta. Zauduje, meutim, da je mladi poput Karlosa mogao da sudeluje u takvoj druini. To se moe objasniti jedino njegovom estitou. Osim toga, ne zaboravimo da je Fernando imao neogranienu mo ubeivanja. Nije mu bilo teko da Karlosa ubedi da je to jedino sredstvo u borbi protiv graanskog drutva. Karlos se udaljio od njih kada je, s gnuanjem, uvideo da novac od njihovih pljaki ne odlazi u fondove sindikata niti ide kao pomo porodicama i siroadima uhapenih ili deportovanih drugova. Napustio ih je kada je saznao da Gati nije dobio sredstva koja je Fernando bio obeao da e mu pribaviti da bi pobegao iz zatvora u Montevideu i kada je, poto bekstvo nije smelo da se odlae, novac u tu svrhu morao na brzinu da se nae na drugoj strani. Karlos je mnogo cenio Gatija (lino sam se u to uverio) i ovo saznanje je uinilo da se aa prelije. Moda se i vi seate uvenog bekstva iz zatvora u Montevideu, kada su etrnaestorica zatvorenika pobegli tunelom dugim vie od trideset metara. Taj tunel je iskopan pod Gatijevim nadzorom (nadimak mu je bio inenjer), a polazio je od jedne tobonje ugljare koju su podigli nasuprot zatvoru. Gati je radio nauno, koristio kompas, mape, malu elektrinu builicu i vagonet koji se kretao inama pomou uadi da bi se izbegla buka. Zemlja. je sakupljana u dakove (koji su bajagi bili napunjeni ugljem) a zatim odvoena kamionima. Ove sloene i dugotrajne operacije zahtevale su mnogo novca, koji je uglavnom priticao od pljaki. Ali, kao to i sami moete da zakijuite, a i kao to je Fernando umeo podrugljivo da kae, sve je na kraju krajeva ispadalo kao nekakvo samoprodiranje: pljakalo se da bi se iz zatvora izvukli anarhisti koji su hapeni zbog pljaki. Anarhisti su imali dva velika izvora prihoda: organizovane pljake i krivotvorenje novca. A oba su imala filozofsko opravdanje. Jer, poto je, po nekima od njihovih teoretiara, svojina jednako kraa, pljakom se vraalo neto to je neki pojedinac ilegalno prisvojio. A tampanje falsifikovanih novanica nije znailo samo novac za beanje iz zatvora i trajkove nego i naroito kada bi dobijalo iroke razmere pokuaj da se oteti dravna blagajna i upropasti drava. Ugleajui se na istorijski primer Engleske kada je svojim uvenim lanim doznakama, koje je slala ribarskim brodovima, pokuala da sabotira revolucionarnu vladu u Francuskoj, anarhisti su esto preduzimali akcije falsifikovanja velikih razmera. Taj ilegalni rad ih je privlaio. S druge strane, nije im padao teko, s obzirom na to da su mnogi od lanova imali dara za grafiku umetnost Di ovani je bio otvorio tampariju u kojoj su se izraivale novanice od deset pesosa. U toj tampariji je radio jedan slovoslaga po imenu Selestino Iglesijas, Spanac, ovek plemenit i istog srca. Njega je Fernando upoznao u to vreme, a kasnije ga je, nekoliko godina pre smrti, potraio da mu neto falsifikuje: tada Iglesijas jo nije izgubio vid. Ali vratimo se naem ponovnom susretu. Bilo je to januara 1930. godine. Maks i ja smo ili u bioskop i gledali Veleizdaju, a zatim svratili u restoran, neprekidno raspravljajui o Emilu Janingsu, o prednostima i nedostacima zvunog filma (Maks se, poput Rene Klera i aplina, uasavao budunosti zvunog filma). Kada smo stigli, ugledali smo Fernanda. ekao je Maksa pored stoia za kojim je Maks obino igrao ah. Gdmah sam ga prepoznao, iako je ve bio sazreo: crte lica su mu postale izraenije, ali se nisu promenile, jer je pripadao onom tipu ljudi koji jo od malena imaju izrazite crte lica koje se sa godinama ne menjaju nego se samo naglaavaju. Te crte su bile tako izraajne i nezaboravne da bih ga prepoznao usred najvee gungule. Ne znam da li me stvarno nije prepoznao ili se samo pretvarao da me ne prepoznaje. Pruio sam mu ruku. Ah, Bruno, to si ti rekao je i pruio mi ruku. Izdvojili su se u stranu i Fernando je neto tiho govorio Maksu. Ja sam gledao i nisam uspevao da doem sebi od uenja. Jer, iako sam kasnije pronaao itav niz objanjenja zato smo se ponovo sreli, u tom trenutku njegova pojava mi se uinila nekom vrstom uda. uda izazvanog crnom magijom. Kada je krenuo, Fernando se lagano okrenuo prema meni i mahnuo mi rukom u znak pozdrava. Upitao sam Maksa da li me je pominjao, da li mu je rekao odakle se poznajemo. Nije, nita mi nije kazao odgovorio je Maks. Naravno, njemu se na susret nije uinio udnim: pa toliko se sveta meusobno poznaje u velikom gradu. Tako sam ponovo dospeo u Fernandovu orbitu, i mada sam ga viao toliko retko da te susrete na prste mogu da izbrojim, njegove reenice, njegove teorije i njegovo ironiziranje imali su ogroman znaaj u tom kriznom razdoblju moga ivota. U stvari, nikada nisam sauestvovao u aktivnostima njegove bande, ali sam udno, poizdalje, preko Maksa ili Karlosa, pratio znakove njegovog burnog ivota. Kako je i na koji nain jedan takav mladi kao Maks mogao da pripada toj organizaciji, za mene je do dana dananjeg ostalo tajna. Mislim da je njegova uloga u njoj bila sporedna ili je sluio neto kao ovek za vezu, jer ni po temperamentu ni po svojim idejama nije bio pogodan za akciju, a najmanje za akciju te vrste. I dan-danas se pitam za razloge koji su Maksa naveli da im se pridrui. Da li je posredi bila znatielja? Moda izvesni atavizam ili uticaj, pa makar i dalek, njegove porodine istorije? Jo i danas se ponekad nasmejem kada se setim kako je Maks odudarao od tog drutva. Umeo je tako dobro da se prilagodi da bi naao ak i razlog da se sprijatelji sa samim efom buenosajreske policije, s kim bi, da mu se ukazala prilika, bez sumnje odigrao dobru partiju aha. Videti njega sa tim svetom bilo je toliko neverovatno kao to bi bilo neverovatno videti nekog da mirno ita novine u fotelji u nekom predelu pogoenom zemljotresom. Okruen gangsterima i teroristima koji su priali o falsifikovanju novca, postavljanju eksploziva i kopanju tunela, Maks bi mi priao o Honegerovom Kralju Davidu sa kojim je ovaj gostovao u pozoritu Kolonu; ili o Tairovu, kojeg je gledao u pozoritu Odeon, ili bi mi nadugako analizirao najbolju partiju Kazablanke i Aljehina. Ili bi iznenada ispljavao svoj smisao za humor, to je odudaralo od svega toga kao ovek koji bi pio porto na nekakvom skupu strasnih ljubitelja dina. Poev od drugog septembra, dogadaji su se nizali vrtoglavom brzinom: studentske demonstracije, pucnjava, potom pogibija studenta Agilara, trajkovi i konano revolucija od estog septembra, pad predsednika Irigojena. A time je (sada znamo) doao i kraj jednom istorijskom razdoblju zemlje. Vie nikada neemo biti ono to smo nekada bili. Dolaskom na vlast vojne hunte i proglaenjem opsadnog stanja, ceo pokret pretrpeo je straan udarac: provaljivana su mesta gde su se skupljali radnici i studenti, strani radnici su bivali deportovani, pripadnici revolucionarnog pokreta mueni a sam pokret desetkovan. U svoj toj guvi izgubio sam Karlosa iz vidokruga, ali sam slutio da se bavi neim vrlo opasnim. A kada sam 1. decembra u novinama proitao vest o napadu na blagajnika Braserasa, u ulici Katamarka, istog asa sam se setio onog dugog i sumnjivog cunjanja tim krajem, otprilike dva meseca pre te pljake, na koje me je Karlos pozvao pod izgovorom da bi eleo da pronae neki zgodan lokal za ilegalnu tampariju. Nisam sumnjao da je taj napad izvela Fernandova banda, to se kasnije i potvrdilo. Ta je pljaka bila i poslednja u kojoj je Karlos sudelovao, jer se negde u to vreme konano uverio da ono emu je Fernando stremio nije imalo nieg zajednikog sa Karlosovim stremljenjima. I mada je Fernando preuzeo na sebe da cininim ali ruilakim argumentima minira njegove simpatije prema komunizmu, Karlos je pristupio jednoj eliji komunistike partije, na Aveljanedi. Ja sam u nekoliko navrata uo Fernanda kako iznosi te svoje ironine argumente koje je Karlos sluao oborenog pogleda i stegnutih vilica. Ve u to vreme Karlosa su poeli da vrbuju mladi komunisti i on je poeo da nalazi prednosti u tom drugom pokretu: izgledalo je da se oni bore za neto postojano i odreeno, dokazivali su da je pojedinani terorizam tetan a u najmanju ruku nekoristan, s ozbiljno zasnovanim argumentima kritikovali su pokret koji je dozvolio nastanak takve bande kao to je Di ovanijeva i, konano, iznosili dokaze da jedino efikasno oruje u borbi protiv organizovane snage graanske drave jeste organizovana snaga proletarijata. Ali Fernando nije, kao drugi anarhisti, kritikovao komunistiki pokret zato to ovaj zagovara stvaranje jedne nove drave, moda surovije od prethodne, uspostavljanje diktature koja bi ukinula line slobode u korist budue zajednice: ne, on je komunistikom pokretu prebacivao polovinost i njegovu tenju da sutinske ovekove probleme rei putem crne metalurgije, hidroelektrana, obue i dobre hrane. Mene nije toliko uasavalo Fernandovo nastojanje da sofistikim argumentima ubije veru koja se u Karlosu bila zaela: najgore od svega bilo je to Fernando nije ama ba nimalo mario ni za komunizam ni za anarhizam nego je svoje dijalektike strele odapinjao s jedinim ciljem da uniti tako bespomono stvorenje kakvo je bio Karlos. Ali, kao to rekoh, to je bilo pre pljake Braserasa. Posle toga, Karlosa nisam video sve do 1934. A to se tie Fernanda, njega sam video tek posle dvadeset godina. Moj ponovni susret sa Fernandom, kriza kroz koju sam prolazio i oseanje usamljenosti, vee nego u poslednjim godinama moga gimnazijskog kolovanja, pojaali su moju enju da se vratim Vidalovima u toj meri da je to bilo skoro nepodnoljivo. Oduvek sam bio kontemplativan tip, a onda me odjednom zahvatila bujica, kao to nabujala planinska reka ponese sobom niz stvari koje su do tog asa spokojno posmatrale svet. Moda mi se ba zato danas, kada su prole godine, itav taj period privia kao privlaan san, kao svet iz romana. Poto su se stvari iskomplikovale stupanjem policije na scenu, a i zbog mog poznanstva sa Karlosom, nakon to je policija provalila pansion u kome sam dotle iveo, bio sam prinuden da se sklonim u pansion u kome je iveo Ortega, student mainstva koji je u to vreme pokuao da me priblii komunizmu. Stanovao je u jednom pansionu blizu trga Konstitusion, u ulici Brasil, u pansionu nekakve udovice, panjolke, koja ga je oboavala. Stoga nije bilo teko da se tu za mene nae privremeno reenje. Preturio je po starim stvarima u nekom sobiku koji je gledao na ulicu Lima i naao jedan duek koji mi je posluio kao leaj. Te sam noi nemirno spavao. Kad sam se probudio pred zoru, gotovo da me je uhvatio strah; nisam se odmah setio dogaaja od prethodnog dana i dok se nisam potpuno razbudio, iznenaeno sam gledao tu zamrenu stvarnost koja me je okruivala. Meutim, mi se ne razbudimo odjednom, nego je buenje sloen i postepen proces tokom kojeg mi malo-pomalo razaznajemo svet koji nas okruuje kao neko ko se vraa sa kakvog dugog putovanja dalekim i nejasnim kontinentima, za ijeg smo mranog vekovnog trajanja izgubili seanje na prethodni ivot, i pamtimo samo njegove nepovezane delove. A posle jednog nemerljivog vremenskog razmaka, svetlost dana poinje blago da osvetljava izlaze iz tih teskobnih lavirinata i tada eljno pohrlimo u susret svakodnevnom svetu. Isplivavamo na rubove sna kao iscrpljeni brodolomnici kada im poe za rukom da se dokopaju obale posle dugotrajne borbe s olujnim morem. A kada isplivamo, postepeno se primirujui, ali jo u polusvesnom stanju, sa zahvalnou poinjemo da razaznajemo neka od svojstava svakodnevnog sveta, taj spokojan i lagodan svet civilizacije. Antoan de Sent-Egziperi pripoveda kako su on i njegov mehaniar, izgubljeni jednom prilikom negde nad Atlantskim okeanom, kada se u njima bila ve skoro ugasila i poslednja nada da e se dokopati kopna, nakon mune borbe protiv stihije, ugledali nekakvo slabano svetlace na afrikoj obali i s poslednjom litrom goriva konano uspeli da se doepaju eljene obale; i kako je tada ona bela kafa koju su popili u nekakvoj kolibi za njih bila skroman, ali presudan znak dodira sa itavim ivotom, mali ali predivan ponovni susret sa ivotom. Isto tako, kada izranjamo iz sveta sna, bilo kakav stoi, par dotrajalih cipela, neka obina, ali poznata nam lampa, postaju dirljiva svetlost obale kojoj udimo a koja se zove bezbednost. Otuda i naa muka kada se ispostavi da ti delovi stvarnosti koju poinjemo da razaznajemo nisu oni koje smo oekivali: onaj poznati stoi, onaj par dotrajalih cipela, ona poznata nam lampa. Isto to nam se dogaa kada se iznenada probudimo u kakvoj nepoznatoj sobi, u hladnoj i ogoljenoj sobi nekog nepoznatog hotela, ili u sobi u kojoj smo sticajem okolnosti zaspali prethodne noi. Postepeno sam shvatao da to nije moja soba a time se i priseao prethodnog dana, provala i policije. Sada, na dnevnoj svetlosti, itav tsij protekli dan inio mi se kao neto potpuno besmisleno i tue mom duhu. Jo jednom sam primetio kako dogaaji svojom iracionalnom silovitou sustiu i najneprikladnija stvorenja. Ja., koji sam ,
kako mislim, bio roen za kontemplaciju i pasivno razmiljanje, usled niza okolnosti obreo sam se u ii metea i veoma opasnih dogaaja. Ustao sam, otvorio prozor i pogledao dole na ravnoduni grad. Oseao sam se usamljen i zbunjen. ivot mi je izgledao komplikovan i neprijateljski. Ortega se pojavio i svojim uobiajenim zdravim optimizmom zbijao ale na raun anarhista. Pre nego to je otiao na fakultet, ostavio mi je jedno Lenjinovo delo preporuivi mi da ga proitam, jer je u njemu Lenjin davao konanu osudu terorizma. S obzirom na to da sam ja , pod Nadinim uticajem, proitao memoare Vere Figner, koja je bila iva zakopana u carskim zatvorima zbog anarhlstikih atentata, nisam mogao sa simpatijama da itam tu nemilosrdnu i ironinu analizu. Malograansko oajanje. Kako su groteskno izgledali ti romantiari pod neumoljivom svetlou inarksistike teorije! S godinama sam sve vie uviao da je stvarnost blia Lenjinu nego Veri Figner, ali je moje srce uvek ostalo verno onim naivnim i pomalo luckastim junacima. inilo se kao da je za mene vreme iznenada stalo. Ortega mi je savetovao da nekoliko dana ne izlazim iz pansiona, dok ne vidimo kako e se dogaaji dalje razvijati. Ali nakon tri dana, vie nisam mogao da izdrim i poeo sam da izlazim, jer sam smatrao da policija ne bi mogla da prepozna mladia koji nema svoj dosije u policiji. U podne sam uao u jedan od ekspres-restorana na trgu Konstitusion i tamo ruao. udilo me je to sam na ulicama i restoranima sretao toliko bezbrinog sveta, ljude neoptereene problemima. U svom sam sobiku itao revolucionarna dela i inilo mi se da bi svet svakoga asa mogao da bukne; zatim bih, iziavi na ulicu, video da sve tee mirnim tokom: inovnici su ili na posao, trgovci prodavali svoju robu, a mogao sam da vidim i dokone ljude kako sede na klupama po trgovima, gledajui kako prolaze sati, jednolini i dosadni. Jo jednom, i to ne poslednji put, osetio sam se strancem u ovom svetu, kao da sam se iznenada probudio i kao da mi nisu poznati njegovi zakoni i njegov smisao. Tumarao sam ulicama Buenos Ajresa, zagledao u ljude, posedeo na nekoj klupi na trgu Konstitusion i razmiljao. Zatim sam se vraao u svoj sobiak i oseao se jo usamljenijim no ranije. Jedino kad bih zaronio u knjige, inilo bi mi se da ponovo pronalazim stvarnost, kao da je, naprotiv, ivot koji se odvijao napolju nekakav veliki san hipnotizovanih ljudi. Trebalo je da proe mnogo godina pa da shvatim da je na tim ulicama, na tim trgovima, pa ak i u onim trgovinama i kancelarijama Buenos Ajresa bilo na hiljade ljudi koji su mislili ili oseali otprilike isto to i ja tada: ljudi koji su oseali teskobu i usamljenost, razmiljali o smislu i besmislu ivota, ljudi kojima se inilo da posmatraju nekakav uspavan svet oko sebe, svet stvorenja hipnotizovanih ili pretvorenih u robote. I eto, u tom usamljenom skrovitu bavio sam se pisanjem pripovedaka. Sada shvatam da sam pisao uvek kada bih se oseao nesrean, usamljen ili neprilagoden svetu u kome mi je bilo sueno da se rodim. Pomiljam nije li moda uvek tako, ne proistie li bez razlike ta dananja raspeta i rastrzana umetnost iz naeg neuklapanja, nae teskobe i naeg nezadovoljstva: nije li ona pokuaj mirenja sa svetom tih krhkih, nespokojnih i grozniavih stvorenja kakva su ljudska bia. Jer ivotinje ne oseaju potrebu za umetnou: zadovoljavaju se ivljenjem poto se njihov ivot odvija mirno u skladu sa njihovim naslednim potrebama. Ptici je potrebno nekoliko zrnaca ili crva, drvo na kome e sviti gnezdo, velika prostranstva za let; od roenja do smrti njen ivot se odvija srenim ritmom kojeg ne razdiru metafiziko beznae ni ludilo. A ovek je, kada se uspravio i stao na dve zadnje noge i kada je od prvog zailjenog kamena napravio sekiru, postavio temelje svoje veliine, ali je isto tako stvorio izvore svoje teskobe; jer on e svojim rukama i oruima stvorenim tim rukama podii to tako mono i udesno zdanje zvano kultura i time izazvati u sebi veliko razdiranje, poto tako prestaje da bude obina ivotinja ali ne postaje bog, ono za im mu dua tei. Postae ono podvojeno i nesreno stvorenje koje se kree i ivi izmeu zemlje ivotinja i neba bogova, stvorenje koje je izgubilo zemaljski raj svoje bezazlenosti a nije osvojilo nebeski raj svoga iskupljenja. To stvorenje alosno i u dui bolesno koje e se, prvi put, zapitati o smislu svoga ivota. I tako e ruke, zatim i ona sekira, ona vatra, a kasnije i nauka i tehnika, svakim danom stvarati sve vei ponor koji ga odvaja od njegove prvobitne vrste i njegove zooloke sree. Grad e napokon biti poslednja etapa njegove sumanute trke, vrhunski izraz njegovog ponosa i najvii oblik njegovog otuenja. A tada e nezadovoljna stvorenja, pomalo slepa i pomalo luda, pipajui u mraku pokuati da misterijom i krvlju povrate izgubljeni sklad, tako to e slikanjem ili pisanjem predstavljati nekakvu stvarnost drukiju od one bedne koja ih okruuje, nekakvu stvarnost koja se esto ukazuje fantastinom i sumanutom, ali koja, i to je zanimljivo, u krajnjem sluaju, izgleda dublja i istinskija od one svakodnevne. Tako ta krhka stvorenja, koja pomalo sanjare u ime svih nas, uspevaju da se uzdignu iznad svoje line nesree i postaju tumai pa ak i spasioci (napaeni spasioci) kolektivne sudbine. Moja je nesrea, meutim, bila uvek dvostruka, jer su me moja slabost, moj misaoni duh, moja neodlunost i bezvoljnost uvek spreavali da stvorim taj novi poredak, taj novi kosmos kakav je umetniko delo; deavalo bi se da uvek padnem sa skela tog zdanja za kojim sam udeo i koje bi me spaslo. A kada bih pao, izmuen i dvostruko ojaen, okretao bih se obinim ljudskim stvorenjima. Tako je bilo i tada: sve to sam ja gradio, svodilo se na nekakve nespretne i neuspele pokuaje i, uvek iznova, posle svakog poraza, to se deavalo uvek kada bih se oseao usamljenim i smetenim, sred svoje samoe mogao sam da ujem, negde u dnu svoje due, pomean s nejasnim glasom avetinjske majke koju jedva da sam pamtio, tihi ubor glasa koji je pripadao Ana Mariji, jedinoj majci od krvi i mesa koju sam upoznao. Liilo je na odjeke zvonjave one potonule katedrale iz legende, ija bi zvona pokrenula nevreme i vetar. I kao i uvek kada bi mi ivot postajao sumoran, ta bi se daleka zvonjava ula jae, kao nekakav zov, kao da kazuje: ne zaboravi da sam ja uvek ovde, da uvek moe da doe do mene. A onda je odjednom, negde tih dana, taj zov postao neodoljiv. Tada sam skoio sa kreveta, u kome sam provodio duge sate beskorisnog razmiljanja, i pojurio s iznenadnom i grozniavom pomilju da je trebalo da to uinim mnogo ranije, mnogo ranije, i tako povratim ono to je ostalo od onog detinjstva, od one reke, od onih davnih popodneva provedenih na posedu, ono to je ostalo od Ana Marije. Od Ana Marije. Prevario sam se, jer nas nae elje ne odvedu uvek do istine. Ponovni suret sa Heorhinom pre je bilo razmimoilaenje i poetak jedne nove nesree koja na izvestan nain traje i danas i koja e izvesno potrajati dok ne umreni. Ali nije to ono to vas zanima. Jeste, videli smo se nekoliko puta, proetali ulicama, ona je bila dobra prema meni. Ali, ko kae da samo zli ljudi mogu da nam nanesu bol? Ne samo da je malo govorila nego bi i ono malo krtih rei izgovarala kao da neprestano ivi u strahu. ta se tada deavalo sa Heorhinom i kakve je patnje preivljavala, nisam saznao iz njenib usta. To su mi rekle njene slike. Da li sam vam pomenuo da je ona slikala jo kao devojica? Daleko od toga da su njene slike otvoreno priale o njoj, to ne; na njima ak i nije bilo nikakvih ljudskih figura, a najmanje nekakve prie. Slikala je mrtvu prirodu: nekakvu stolicu pokraj prozora, nekakvu vazu. Ali, gle uda: ovek izgovori rei stolica, prozor ili sat, koje oznaavaju obine predmete u ovom hladnom i ravnodunom svetu, a ipak njima saoptavamo neto zagonetno i neodreeno, neto to je kao nekakav klju, kao nekakva patetina poruka koja dolazi iz dubine naeg bia. Kaemo stolica ali ne elimo da kaemo stolica, a ipak nas razumeju. Ili nas barem razumeju oni kojima je potajno namenjena ifrovana poruka, a koja je neokrznuta prola mimo ravnodunog i neprijateljskog mnotva ljudi. Otuda taj par klompi, i ta svea, i ta stolica ne govore o tim klompama, ni o toj bledunjavoj svei, ni o toj pletenoj stolici, nego o Van Gogu, o Vinsentu (naroito o Vinsentu): o njegovom nemiru, njegovog teskobi, o njegovoj usamljenosti; pre bi se moglo rei da su nekakav njegov autoportret, opis njegovih najdubljih i najbolnijih teskoba. Pri tom se posluio onim spoljnim i ravnodunim predmetima, predmetima tog grubog i hladnog sveta koji je van nas, koji je moda postojao i pre nas i koji e verovatno, ravnoduan i leden, postojati i onda kada ve budemo mrtvi , kao da ti predmeti nisu drugo do drhtavi, privremeni mostovi (kao to su rei za pesnika) preko ponora koji se uvek otvara izmeu jedinke i univerzuma; kao da su nekakvi simboli onog dubokog i skrivenog to ovaj odraava; ravnoduni, objektivni i sivi za one koji nisu u stanju da razumeju klju. ali topli, treperavi i puni potajne namene za one koji za njega znaju. Jer zapravo ti naslikani predmeti ne pripadaju tom ravnodunom svetu nego su predmeti koje je stvorilo to usamljeno i oajno stvorenje koje udi za spajanjem i to ini s predmetima isto ono to i dua sa telom: proima ga svojim eljama i oseanjima, ispoljavajui se putem bora na telu , sjaja oiju, osmeha i izraza usana; kao dua koja oajniki nastoji da se projavi kroz tue, ponekad surovo strano, telo nekakvog histerika ili hladnog profesionalnog medijuma. Tako sam i ja uspeo da saznam poneto od onog to se deavalo u najskrovitijem delu Heorhinine due, u onom delu njene due za kojim sam najvie udeo. Ali zato, mili boe? Zato? IV Danima je lutao oko kue nadajui se da e povui euvare koje su naokolo postavili. Iz daleka je posmatrao ono to je ostalo od sobe u kojoj je osetio ushienje i beznae: kostur poaaveo od vatre kome su zavojite stepenice dirljivo pokuavale da se priblie. A kada bi padala no, na zidovima jedva osvetljenim ulinom svetiljkom sa ugla, zjapile bi rupe od vrata i prozora kao duplje ugljenisane lobanje. ta je traio? Zato je eleo da ue? Ne bi umeo da odgovori. Ipak, strpljivo je ekao da uklone tu nepotrebnu strau; onda je iste veeri preskoio ogradu i uao. Uz pomo baterijske lampe proao je isti onaj put koji je, jedne letnje noi, pre hiljadu godina, proao prvi put s njom. Obiao je kuerinu i krenuo ka vidikovcu. Od onog trema, od one dve sobe ispod vidikovca i one ostave ostali su samo goli i aavi zidovi. No je bila hladna i oblana, a pred zoru je vladala gluva tiina. Negde u daljini odjeknula je brodska sirena, a zatim je ponovo zavladao muk. Neko vreme Martin je stajao kao ukopan. Rio je veoma uzbuen. Tada je zauo (a to je mogao da bude samo plod njegove napregnute mate!) tih ali razgovetan Alehandrin glas i samo jednu re: Martine. Utuen i klonuo, Martin se naslonio na zid; tako je ostao dugo. Konano je uspeo da savlada tu malaksalost i onda se uputio kui. Oseao je potrebu da ue, da jo jednom vidi dedinu sobu u kojoj je na izvestan nain bio kristalizovan duh Olmosovih, sobu na ijim su zidovima stajali stari portreti ije su oi nagovetaj Alehandrinih oiju gledale u venost. Predsoblje je bilo zakljuano. Vratio se i opazio vrata na kojima je stajao katanac. Meu ruevinama je potraio i naao pogodnu ipku kojom je izbio jednu od arki. Sve je ilo lako jer drvo bee natrulo. Idui onim hodnikom, pri svetlosti baterijske lampe, sve mu je izgledalo jo besmislenije, gotovo nalik na starinarnicu. Osim invalidskih kolica koja su nedostajala, u starevoj sobi je sve bilo kao i pre: stara petrolejka, portreti gospoa s velikim eljevima i gospode koje je Puejredon izradio u ulju, konzola i venecijansko ogledalo. Potraio je minijaturu Trinidad Arijas i jo jednom osmotrio lice te prelepe ene ije su indijanske crte nalikovale tajanstvenom amoru Alehandrinih crta, priguenom amoru sred razgovora Engleza i panskih osvajaa. Uinilo mu se da je kroio u nekakav san, kao one noi kada su Alehandra i on stupili u tu sobu, u san koji je zbog vatre i smrti postao jo dublji. inilo se da ga sa zidova posmatraju onaj gospodin i ona dama s eljem. Izgledalo je kao da se dua ratnika, ludaka, venika i svetenika nevidljivo prikrada i pripoveda o osvajanjima i bojevima. A naroito dua Seledonija Olmosa, Alehandrinog ukundede. Ba tu, moda u toj naslonjai, u poznim svojim godinama on se priseao onog poslednjeg, konanog povlaenja (koje je mudrijaima izgledalo besmisleno) posle poraza kod Famailjoa, kada je Legijine snage razbila Oribeova vojska, kada ih je razjedinio poraz, smutilo beznade i zavadila izdaja. Neznanim stazama, vrletnim bogazama koje samo taj vodi poznaje, sada idu prema Salti. Oni su samo est stotina poraenih to i nita vie! Mada on, general Lavalje, jo veruje u neto, jer izgleda da on uvek veruje u neto, pa makar, kako misli Irijarte i kako zuckaju majori Okampo i Ornos, u privienja i utvare. Kome da se suprotstavi sa ovom aicom gubitnika?A eno tamo, napred, sa svojim slamnatim eirom i nebesnoplavom 43
kokardom (koja vie nije nebesnoplava niti ima bilo kakvu boju), ogrnut nebesnoplavim ponom (ni pono vie nije nebesnoplav nego je potamnio kao zemlja), kaem, eno tamo napred razmilja Lavalje o ko zna kakvim bezumnim poduhvatima. Mada je isto tako verovatno da se bori da ne podlegne oajanju i smrti. Jaui na svom konju, zastavnik Seledonio Olmos se upinje da zaustavi svojih osamnaest godina, jer mu se ini da se njegovo ivotno doba nalazi na ivici ponora i da bi svakog asa mogao da se sunovrati u velike dubine, u nekakva beskonana doba. Jae na konju, umoran, ranjen u ruku, gleda tamo napred svog vou i do njega pukovnika Pederneru, zamiljenog i smrknutog, i bori se ne bi li odbranio one kule, one svetle i uzviene kule svoje mladosti, one blistave rei koje poinju velikim slovima i odreuju razlike izmeu dobra i zla, one ponosite uvare apsolutnog. On jo uvek brani te kule. Jer posle vie od etiri hiljade kilometara poraza i izdaja, neverstava i razdora, sve se pomutilo. I dok ga neprijatelj progoni, on se, sa isukanom sabljom, krvarei i oajavajui, penje stepenik po stepenik na one kule koje su svojevremeno blistale a sada su uprljane krvlju i laima, porazom i nedoumicama. Branei tako svaki stepenik, on gleda u svoje drugove i utke trai pomo od onih koji vode slinu borbu: od Frijasa a moda i od Lakase. uje kako Filjas, posmatrajui zapovednike korijentekih eskadrona, kazuje Bitingurstu: Uveren sam da e nas napustiti. Kadri su da nas iznevere misle pripadnici buenosajreskog eskadrona. Dabome. Ornos i Okampo, koji jau rame uz rame. A ostali ih posmatraju i sumnjie da e ih izdati i napustiti. A kada se Ornos
43 Boja koja je simbolizovala unitariste, dok je crvena bila simbol federalista. Prim. prev. odvoji od svog druga i prie generalu, svi na umu imaju istu misao. Lavalje tada komanduje stoj i onda ti ljudi razgovaraju. O emu li razgovaraju, o emu li raspravljaju? A kada ponovo krenu, pronose se protivrene i strane glasine. Dali su mu rok, pokuali su da ga ubede, najavili su svoj odlazak. I govore kako je Lavalje rekao: Da vie nema nade, ja ne bih nastavljao borbu, ali e nam vlade Salte i Huhuja pruiti pomo, dae nam ljudstvo i municiju, ojaaemo u planinama, pridobiemo dobar deo Onbeovih snaga, Lamadrid e izdrati u Kuju A kada neko prozbori: Lavalje je naisto siao s uma, zastavnik Seledonio Olmos isukuje sablju da bi odbranio onaj poslednji deo kule, nasre da iskasapi onog oveka, ali ga drugari zaustavljaju, a onog uutkuju i prekorevaju, jer je iznad svega (rekoe) potrebno da se ouva jedinstvo i sprei da general ita vidi ili uje. Kao da (pomislio je Frijas) general spava i da je potrebno bdeti nad njegovim snom, nad njegovim snovima punim privienja. Kao da je general kakvo ludo ali neduno i drago dete, a oni njegova starija braa, otac i mati koji bdiju nad njegovim snom. I Frijas i Lakasa i Okampo pogleduju svog vou. Strahuju da se nije probudio. Sreom, on i dalje spava i sanja, dok ga uva njegov narednik Aparisio Sosa, veiti i uvek isti narednik, otporan na sve zemaljske i oveje sile, stoik, uvek utljiv i odan. A onda taj san o pomoi, o otporu, o ratnom materijalu, koje e dobiti, biva grubo raspren u Salti: narod se razbeao, na ulicama vlada panika, Oribe je na pedesetak kilometara od grada i sada vie nita nije mogue. Vidite li sada, generale moj? pita ga Ornos. A Okampo mu kae: Mi koji smo preostali od korijenteke divizije odluili smo da preemo ako i da ponudimo nau pomo generalu Pasu Smrkava se nad gradom u meteu. Lavalje je pognuo glavu i nita ne odgovara. Nije valjda da i dalje sanjari? Majori Ornos i Okampo se zgledaju. A onda Lavalje napokon progovara. Dunost nam je da branimo nae prijatelje u ovim pokrajinama. A ako se nai prijatelji povlae prema Boliviji, naa je dunost da se poslednji povuemo. Mi treba da titimo njihovu odstupnicu. Treba da budemo poslednji koji e napustiti tlo otadbine. Majori Ornos i Okampo se opet zgledaju, a na umu im je ista misao: Siao je s uma. Kojim snagama i kako bi to on mogao da titi tu odstupnicu? Lavalje zuri netremice u horizont, nita ne uje i samo ponavlja: Poslednji. Majori Ornos i Okampo misle: Dri ga ponos, njegov prokleti ponos, a moda i srdba prema Pasu Onda kazuju: ao nam je, generale. Nai eskadroni e pristupiti snagama generala Pasa. Lavalje ih gleda a zatim saginje glavu. Iz trena u tren bore mu se sve dublje urezuju, godine ivota i smrti sruuju se na njegovu duu. A kada podigne glavu i ponovo ih pogleda, on je ve starac: U redu, majori. elim vam sreu. Neka bog da da general Paso mogne da nastavi ovu borbu do kraja, ovu borbu za koju ja, reklo bi se, vie ne vredim. Ostaci korijenteke divizije odlaze u galopu. Gleda ih nemo onih dve stotine ljudi koji su ostali uz generala. Srca su im stegnuta od tuge, a na umu im je samo jedna misao: Sada je sve izgubljeno. Preostaje im jedino da pored svog voe saekaju smrt. A na Lavaljeove rei: Izdraemo, videete, vodiemo gerilski rat u planini, oni odgovaraju utanjem, gledajui u zemlju. Sada emo ii u pravcu Huhuja. Tada ti ljudi, koji znaju da ii u Huhuj znai ludost, koji znaju da bi jedini nain da spasu svoje ivote bio da krenu nepoznatim putevima ka Boliviji, da se raziu, da se razbee, ti ljudi odgovaraju: U redu, generale. Jer ko bi bio u stanju da uskrati poslednje snove detetu generalu? I sada, eno ih. Nema ih ni dve stotine. Idu glavnim drumom u pravcu grada Huhuja. Glavnim drumom! V Del Kastiljo, kazao mu je. Alehandra, kazao mu je. Molim? ta? Bile su to nepovezane, nesuvisle rei i tek je pominjanje smrti, poara, izazvalo iznenaenje tog oveka. I mada je oseao da je razgovarati s njim o Alehandri isto to i pokuaj da se iz nekakve meavine blata i izmeta izvadi kakav dragi kamen, rekao mu je. Dobro, u redu. A kada je Bordenave stigao, pogledao ga je ispitivakim pogledom koji je odavao zbunjenost i strah: bio je to Bordenave veoma razliit od onog kakvog ga je video prvi put. Nije mogao da progovori. Popijte neto posavetovao ga je. Grlo mu je bilo jezivo suvo i oseao se malaksalo. Hteo sam da Vam priam o... Zastao je ne znajui kako da nastavi i zurio u praznu au. Pijte. Odjednom je pomislio kako je sve to uzaludno i glupavo: o emu bi mogli da razgovaraju? Pod dejstvom alkohola u glavi mu se sve vie mutilo, a u svetu je vladala sve vea zbrka. Alehandra kazala je druga osoba. Da, sve je postajalo haotino. I taj ovek bio je drukiji; nagnut prema njemu, delovao mu je predusretljivo, skoro srdano. Godinama je analizirao taj sporni trenutak a kasnije, po povratku sa juga, to je pomenuo Brunu. A Bruno je pomislio da Bordenave, zlostavljajui Alehandru, nije svetio samo sebe nego i Martina, poput onih kalabrijskih bandita, to pijakaju bogate da bi udelili siromasima. Ali, asak, nita od svega toga jo nije jasno. Na prvom mestu, zbog ega se on svetio Alehandri? Za kakve uvrede, za kakve poruge, za kakva ponienja? Jedna od rei koje je Martin u itavoj onoj zbrci zapamtio bila je veoma znaajna: Bordenave je pomenuo prezir. Ali je Bruno smatrao da je posredi pre mrnja ili srdba prema njoj; niko ne prezire onoga koga mrzi, jer mi preziremo nekoga ko je na izvestan nain inferiorniji od nas, a oseamo srdbu prema onima koji su od nas superiorniji. Otuda je nju Bordenave zlostavio ili zlostavljao (bilo je teko odrediti pravo glagolsko vreme s obzirom na malo poznatih injenica) s ciljem da da oduka nekakvoj svojoj mranoj mrnji. Mrnji ili nekakvom oseanju vrlo svojstvenom izvesnom tipu Argentinca koji u eni vidi neprijatelja i koji joj nikada ne prata nikakav gest omalovaavanja ili ponienja; omalovaavanje ili ponienje koje lako moemo da zamislimo poznavajui osobe o kojima je re, jer je gotovo sigurno Bordenave posedovao tu inteligenciju ili intuiciju da oseti da je Alehandra superiornija od njega i da je bio dovoljno Argentinac da se oseti ponienim zbog toga to nije bio u stanju da postigne nita vie sem vlasti nad njenim telom, oseajui istovremeno da ga Alehandra gleda s visine, podsmeva mu se i omalovaava ga i da je njena dua za njega nedokuiva. Oseao se ponienim, i jo vie razdraeni i na pomisao da ona njega, kao verovatno i mnoge druge, koristi kao obino orue: orue, kako je izgledalo, nekakve izopaene osvete koju nikada nije shvatio. Zbog svega ovoga moda je bio sklon da Martinu prie sa simpatijama, ne samo zato to ga nije smatrao suparnikom, i ne samo zbog bratstva koje ovek osea prema drugom oveku naspram zajednikog neprijatelja, nego stoga to je povreivanjem jednog tako bespomonog mladia kakav je bio Martin i sama Alehandra postajala ranjivije stvorenje, u toj meri da bi inogla biti napadnuta od strane samog Bordenavea. Kao kada bi ovek koji mrzi nekakvog bogataa zbog bogatstva koje poseduje, a svestan da je to oseanje nisko i neasno, iskoristio kakvu od njegovih najprostijih mana (njegov tvrdiluk) s ciljem da ga prezre bez ikakvih skrupula. Ali nita od ovoga nije mu palo na pamet u tom trenutku, ve mnogo vremena kasnije. Izgledalo je kao kada bi mu iupali srce iz nedara i kamenom ga tucali o zemlju; ili kao kada bi mu ga odsekli reckavim noem a potom ga rastrgli noktima. Zbog svega toga, zbog zbrke koja je nastala u njegovim oseanjima, zbog oseanja potpune nitavnosti, zbog munine koju je oseao, zbog neposredne potvrde da je taj ovek bio Alehandrin ljubavnik, nije bio u stanju da govori. Bordenave ga je smeteno gledao. Uostalom, emu sve to? Ona je sada mrtva kazao je. Martin je i dalje drao pognutu glavu. Da, emu ta elja da sazna, ta besmislena elja da ide do kraja? Martin nije znao, a ak i da je kojim sluajem i neodreeno naslutio, ni tada ne bi bio u stanju da to iskae. Ali neto nerazumno ga je gonilo da ide dalje. Bordenave ga je posmatrao, izgledalo je kao da neto vae, kao da odmerava dozu nekakve uasne droge. Popijte ovo ree, pruajui mu konjak. Vama nije dobro. Popijte to. I kao u iznenadnom nastupu nadahnua, Martin kaza sebi: Da, elim da se napijem, elim da umrem, dok je Bordenave govorio neto kao da, na drugom spratu, znate, tamo gore i paljivo gledao Martina koji je ispijao i tu au. Uskoro je sve oko njega poelo da se ljulja, osetio je muninu i slabost u nogama. Njegov eludac, koji nije okusio nita od one noi kada je bio poar, odjednom kao da se napunio neim vrelim i odvratnim. Penjui se uz velik napor do tog gnusnog mesta, kroz veliki prozor je, kao u snu, ugledao reku. I s oseanjem samosaaljenja i smean samome sebi, pomislio je: naa reka. U mislima je video sebe kao malenog deaka i bilo mu ga je ao, kao da gleda samog sebe tu naspram sebe. I u toj tami koja ga je pritiskala nije uspevao nita da vidi. Nekakav jak miris pojaao je njegovu elju da se ispovraa sred svih onih jastuia razbacanih po podu, dok je Bordenave otvarao onaj plakar za kojeg se ispostavilo da je muzika kutija i kazivao veoma slab, dodajui neto o nekakvoj tajni i izjavljivao banditi... zamislite, molim Vas, ova dokumenta, neto kao nekakva zamka. Zatim je Martin uo kako Bordenave pominje nekakav posao, nekakvog tipa koji je bio veoma znaajan i koji je njega, Bordenavea, jako zanimao zbog one stvari vezane za fabriku aluminijuma (i usput, mislio je Bruno, ko zna kakvu bi osvetu tako pripremao Alehandri, podmuklu i mazohistiku osvetu, ali sve u svemu osvetu), i poto je Martin trebalo da sazna, kad se ve toliko zainatio, dobro bi bilo da zna da je Alehandri predstavljalo veliko zadovoljstvo da spava s mukarcima zbog novca. Onda je ukljuio onaj aparat, a on, Martin, nije ak imao snage da zamoli Bordenavea da iskljui tu gnusnu mainu, te je tako morao da uje rei, krike i stenjanje, sve to izmeano na jeziv, mraan i gnusan nain. A onda mu je nekakva nadljudska snaga omoguila da reaguje i pobegne trkom niza stepenice. Kao da ga gone; spoticao se, padao, ponovo ustajao, ali je uspeo da se domogne ulice, gde su ga hladnoa i kia koja je rominjala probudili iz onog besramnog pakla i gurnuli ga u nekakvu ledenu smrt. Krenuo je lagano ulicama, kao kakvo telo bez due i bez koe, gazei po komadima stakla i noen neumoljivom svetinom. Oni vie ne broje ni dve stotine ljudi, ak nisu ni vojnici: oni su samo poraena i prljava stvorenja od kojih mnogi vie i ne znaju zato i zbog ega se bore. Kao i svi ostali, jae i zastavnik Seledonio Olmos, smrknut i utljiv, priseajui se svoga oca, kapetana Olmosa, i svoga brata, koji su poginuli na Kebrao Eradu. etiri hiljade kilometara poraza. On vie nita ne shvata, a Irijartove zlobne rei odzvanjaju mu u uima: ludi general, ovek koji ne zna ta hoe. A zar nije Solana Sotomajor napustila Brisuelu zbog Lavaljea? I sada u mislima vidi Brisuelu: raupane kose, pijanog, okruenog psima. Nek ne prilazi nikakav Lavaljeov izaslanik! A evo sada, zar ne jae kraj njega ona devojka iz Salte? Vie nita ne shvata. A kako je samo sve bilo jasnopre dve godine: Sloboda ili Smrt. A sada... Svetom je zavladao haos. A on misli na svoju majku, na svoje detinjstvo. I ponovo mu pred oi dolazi slika brigadnog generala Brisuele: buni lutan u prljavim ritama, okruen pobesnelim samsovima. Zatim opet pokuava da se seti onog detinjstva. Iao je ulicama ne videi nita oko sebe, dok su mu estoke emocije ponovo razbijale ono malo misli to mu je bilo ostalo u glavi, kao to nova pomeranja tla iznova potresaju zgrade koje je naeo zemljotres. Popeo se u jedan autobus i jo snanije osetio da je svet izgubio svaki smisao: u autobus koji je odluno i snano jurio ka nekakvom odreditu za koje on nije mario, u taj precizni mehanizam, tehniki vrlo efikasan, to je nosio njega koji nije imao nikakvog cilja, koji vie ni u ta nije verovao i niemu se vie nije nadao niti je imao potrebu da ide ikuda; bio je haos koji je putovao zahvaljujui tanom redu vonje, cenovniku, saobraajnim inspektorima i propisima vonje. Kao budala je bio bacio injekcije za srce, a da sada potrai Pabla zbog jedne takve stvari bilo bi isto to i da ovek ode na ples da bi susreo Boga ili avola. Ali tu je voz, nadvonjak u ulici Dorego, moda tamo, samo trenutak i sve je gotovo, seao se kako se onomad svet sjatio, ta je? ta se deava? ulo se, od svetine nije moglo da se prie mestu, kakav uas ulo se, sluajno je pao, ma hajte, molim Vas, ta priate, namerno se bacio, htio je da se ubije a neko je povikao: evo ovde jedne noge u cipeli. Ili moda voda, most u Boki, ali ispod njega je voda masna a tu je i mogunost da se pokoleba ili pokaje za vreme dok pada, u onim deliima vremena to ko bi ga znao? mogu biti kao itavi ivoti, udovino dugi kao sekundi kakve none more. Ili se zakljuati i odvrnuti slavinu od plina i popiti pregrt pilula kao Huan Pedro, ali je Nene ostavio odkrinut prozor; greni Nene, pomislio je s nenom ironijom. A njegov osmeh sred te tragedije bio je kao kada bi se nekakvo sunace nakratko ukazalo jednog olujnog i hladnog dana kada vladaju velike poplave i besne golemi talasi, a onda je kondukter uzviknuo terminal! i poslednji putnici silazili su iz autobusa. ta? Gde? Gde se on to nalazi? Da vidimo: ah, da, na Aveniji Generala Pasa, da, eto visokog tornja, Iz jednog ulaza istrao je nekakav deai, a iza njega nekakva ena, sigurno njegova majka, koja je za njim vikala: dau ja tebi, razbojnie; gonjen strahom klinja je odjurio do oka i tamo zamakao u drugu ulicu; na sebi je imao braon pantalonice i crveni demper, naspram kinog i tmurnog neba delovao je kao majuni i prolazni blesak lepote. Istom stranom ulice ila je, u utom kinom mantilu, devojka iz kraja i pomislio je da ona moda ide u duan ili u pekaru da kupi pecivo koje e grickati dok bude pila mate; njena majka ili otac penzioner verovatno su joj kazali: ovo popodne je duu dalo za mate i pecivo, idi i kupi sebi neto, ili joj je to kazao jedan od onih mladia koje devojke nazivaju svojim simpatijama a koji je moda na slobodan dan svratio do nje da popriaju, ili ju je moda poslao njen brat ija se radionica nalazi tu odmah u blizini, jer sada vidi malu garau i u njoj mladia koji bi mogao da bude njen brat i koji je, u zamaenom plavom radnikom kombinezonu i s engleskim kljuem u ruci, kazivao egrtu: Deder, Periko, idi i zamoli ga da ti dadne punja, i egrt je krenuo brzim korakom, ali sve je bilo kao u nekakvom snu i uostalom emu sve to: punjai, engleski kljuevi i mehaniari, i bi mu ao onog uplaenog maliana jer, mislio je, svi mi sanjamo i emu onda kanjavati tog deaka i emu popravljati kola i imati simpatije i kasnije se eniti i raati decu koja e isto tako sanjati da ive i koja e morati da pate, odlaze u rat ili da oajavaju zbog pukih snova. Iao je nasumice, kao amac bez posade kojeg nose prevrtljive struje, a pokreti su mu bili mehaniki, kao u bolesnika kada skoro potpuno izgube volju i svest, ali se ipak preputaju bolniarima da ih vode i povinuju se uputstvima s mranim ostacima volje i svesti mada ne znaju zbog ega. Uzeu 493, pomislio je, odvesti se do akarite a onda podzemnom eleznicom do ulice Florida i potom peice otii do hotela. Tako se popeo u autobus 493 i mehaniki kupio kartu a onda i dalje sledeih pola sata gledao aveti koje su sanjale nekakav veoma aktivan ivot; na stanici Florida je izaao u smeru ulice San Martin, onda iao Korijentesom do ulice Rekonkista, a odatle se uputio u pansion Varava, Pogodnosti za Gospodu, popeo se prljavim i oronulim stepenicama na etvrti sprat, i bacio se na neugledni krevet, kao nakon vekovnog lutanja kroz lavirinte. Pedernera pogleduje u Lavaljea, koji jae malo ispred njega, odeven u pantalone kakve nose gaui, u prljavoj koulji zavrnutih rukava i sa slamnim eirom na glavi. Bolestan je, mrav, zamiljen: podsea na odrpanu avet onog Lavaljea iz vremena Andske Vojske... Koliko je samo godina prolo! Dvadeset i pet godina bitaka, pobeda i poraza. Ali su u ono vreme barem znali za ta se bore: eleli su osloboenje kontinenta, borili se za Veliku Otadbinu. A sada... Koliko je samo krvi poteklo amerikim rekama, koliko su samo oajnikih sutona videli, nasluali se tolikih urlika bratoubilake borbe! Eto, da ne idemo dalje, taj isti Oribe to im je sada za petama: zar se nije i on zajedno sa njima borio na istoj strani u Andskoj Vojsci?A Dorego? Pedemera tmumim pogledom gleda u dinovske planine, pogled mu lagano krui po pustoj dolini, izgleda kao da ratu postavlja pitanje o tome kakva je to tajna vremena... Suton se tiho prikradao, osvajao svaki kutak i inio da boje i stvari nestanu u nitavilu. Ogledalo na ormariu, obino i jevtino, poprimalo je onaj zagonetan znaaj to ga ogledala (jevtina ili ne) poprimaju nou, kao to suoeni sa smru svi ljudi poprimaju onu istu zagonetnu dubinu, bili oni prosjaci ili vladari. A ipak je, jo uvek, eleo da je vidi. Upalio je stonu lampu i seo na ivicu kreveta. Iz jednog od unutranjih depova izvadio je izlizanu fotografiju, primakao se lampi i stao paljivo da je posmatra, kao da prouava nekakav jedva itljiv dokumenat, od ijeg ispravnog tumaenja zavise veoma znaajni dogaaji. Od brojnih lica koje je Alehandra (kao i sva ljudska bia) imala, ovo je bilo ono koje je najvie pripadalo Martinu ili, barem, ono koje mu je najvie nekad pripadalo: to njeno lice dubokog i pomalo tunog izraza nekoga ko prieljkuje neto za ta unapred zna da je neostvarivo; jedno lice puno udnje, ali ve unapred obeznaeno, kao kad bi elja (dakle, nada) i beznae mogli da se ispolje istovremeno. I takoe, to njeno lice s nekakvim jedva primetnim, ali estokim izrazom prezrenja prema neemu, moda prema Bogu ili itavom ljudskom rodu, a mogue i prema samoj sebi. Ili prema svemu skupa. I ne samo izraz prezrenja, nego i omalovaavanja pa ak i gnuanja. A ipak, on je nekada ljubio i milovao tu stranu masku, u vreme koje mu se ini veoma davnim, mada je to bilo tek nedavno; isto tako, im se probudimo, ini nam se da su neizmerno daleko one neodreene slike koje su nas uzbuivale u snovima ili nas zastraivale u nonim morama. A sada e, uskoro, to lice zauvek nestati, zajedno sa sobom, zajedno sa Buenos Ajresom, zajedno sa itavom vaseljenom, zajedno sa njegovim sopstvenim uspomenama, kao da sve to nije nita drugo do jedna dinovska fantazmagorija, delo kakvog ironinog i zlog arobnjaka. I dok je pronicao u tu statinu sliku, u to to je bilo nekakav simboi nemogunosti, u tom haosu to je vladao u njegovoj glavi uinilo mu se da nasluuje, mada veoma nejasno, ideju da se on ne ubija zbog Alehandre nego zbog neeg dubljeg i trajnijeg to nije uspevao ni da definie: kao da Alehandra nije bila nita drugo do jedna od onih oaza-fatamorgana koje putnika navode da produi beznadeno putovanje pustinjom, a ije ieznue moe da donese smrt, jer sutinski uzrokbeznada (a otuda i smrti) nije oaza- fatamorgana nego neumoljiva i beskonana pustinja. U glavi mu je bio kovitlac, ali usporen i oteao, koji se nije sastojao od prozirnih (mada podivljalih) voda, nego od nekakve lepljive meavine otpadaka, masnoe i raspadnutih leeva zajedno sa lepim naputenim fotografijama i ostacima drugih predmeta, kao za velikih poplava. Video je sebe kako sam za vreme sijeste hoda obalom Rijauela, poput malog sirotana (uo je jednom kako kazuje neki sused), tuan i usamljen, kada je, nakon smrti svoje bake, svu ijubav bio preneo na Bonita, koji je trkarao ispred njega, skakutao, veselo lajao i jurio ponekog vrapca. Kakva je srea biti pas, pomislio je tada i kazao Baii, koji ga je zamiljeno sasluao puei lulu. A onda, iznenada, sred te zbrke misli i oseanja, prisetio se i jednog stiha: ne Danteovog ni Homerovog, nego stiha nekakvog pesnika koji je kao i Bonito voleo da luta ulicama i bio jednostavan kao i on. Gde je bio Bog kada je otila? pitao je taj nesrenik. Da, gde je bio Bog kada je njegova majka preskakala preko konopca ne bi li ga ubila? I gde je bio kada je Bonita pregazio kamion: Bonita, to ubogo i beznaajno bie, kome je krv iknula na usta, a itav zadnji deo telaca bio spljeskan, bie ije su ga oi tuno gledale i u kojima je, sred tog jezivog hropca, itao nemo i ponizno pitanje; bie koje nije trebalo da plati nikakvu krivicu, ni svoju ni tuu, bie tako majuno i beznaajno da je mogio barem da zaslui tu milost da umre spokojnom smru koja bi ga zatekla u starosti dok bi dremao i priseao se nekakve barice na letnjem danu, nekakve duge etnje obalom Rijauela u davna i srena vremena. Gde je bio Bog kada je Alehandra bila s onom gnusobom? Iznenada je ponovo video onaj prizor iz filmskog urnala koji nikad nije mogao da zaboravi, urnala to ga je Alvares imao kod kue i kojeg je ovaj stalno prikazivao, s nekakvom vrstom mazohizma; iznova bi, uvek, uvek, viao onog deaka od sedam-osam godina, za vreme povlaenja preko snegom prekrivenih Pirineja, medu desetinama hiljada mukaraca i ena koji su beali u Francusku, kako sam i bespomoan, nespretno ide poskakujui na onoj svojoj jednoj nozi potpomaui se svojom improvizovanom taicom, okruen uasnutom i bezimenom gomilom naroda koji bei, kao da onaj komar bombardovanja Barselone nikada ne prestaje i kao da tamo nije jedne paklene i bezimene noi ostavio samo svoju nogu, nego da ve danima koji se ine stoleima ostavlja iza sebe delove svoje due, ophrvane samoom i strahom. I onda mu je iznenada sinula misao. Javila se u njegovoj dui poput bleska munje kroz crne olujne oblake. Ukoliko vaseljena ima nekakvu svrhu, ukoliko ljudski ivot ima nekakav smisao, i, konano, ako Bog postoji, neka se javi tu, u ovoj njegovoj sobi, u ovoj prljavoj iznajmljenoj sobi. to da ne? Zato bi uopte odbio takav izazov? Ukoliko postoji, Bog je jak, moan. A jaki i moni mog U sebi da dozvole luksuz da se smiluju na nekoga. to da ne? ta bi dobio time da se ne pojavi? Kakvom bi oseanju ponosa mogao na taj nain da udovolji? Od sad pa do svanua, rekao je s nekakvom vrstom kivnog zadovoljstva: odredivi i utvrdivi rok odjednom se osetio obdarenim uasnom snagom koja je pojaavala njegovo prkosno zadovoljstvo, kao da je sebi kazao: E, a sad da vidimo. Ukoliko se ne bude javio, on e se ubiti. Ustao je uzbuen, kao preporoden iznenadnom i udovinom vitalnou. Stao je nervozno da hoda s kraja na kraj sobe, grizao nokte i razmiljao, razmiljao, kao da se nalazi u kakvom avionu koji pada ka zemlji obruavajui se strmoglavce i kojeg, zahvaljujui natoveanskom naporu, uspeva delimino da ispravi. A onda je odjednom stao kao ukopan, ukoen i napet usled nekakvog neobjanjivog straha. Sem toga, ako se Bog javi, na koji nain e to uiniti? U kom vidu? U vidu beskonanog i zastraujueg prisustva kakvog lika, nekakve goleme tiine, kakvog glasa, nekog nenog i umirujueg dodira? A ta ako se javi a on ne bude u stanju da ga prepozna? U tom sluaju bi se ubio nepotrebno i grekom. U sobi je vladala duboka tiina: jedva da se uo gradski amor, tamo dole. Pomislio je da bi bilo kakav zvuk mogao da bude znaajan. Oseao se kao kada bi, izgubljen u milionskoj masi ljudskih bia , trebalo da prepozna lik neznanca koji mu donosi spasonosnu poruku i o kome nita ne zna sem to da mu nosi poruku koja moe da ga spase. Seo je na ivicu kreveta: drhtao je, a lice mu je gorelo. Pomislio je: ne znam, ne znam, neka se samo javi, u bilo kom vidu. U bilo kom vidu. Ukoliko postoji i eli da ga spase, znae ve ta treba da uini da bude primeen. Ova poslednja misao ga je malo primirila i tada se ispruio na krevetu. Ubrzo se, meutim, ponovo uznemirio u toj meri da je to bilo nepodnoljivo. Ponovo je stao da hoda s kraja na kraj sobe, a onda se odjednom obreo na ulici i poao nasumce, poput brodolomnika koji, nakon to je iscrpeo sve svoje snage, leei na dnu amca, puta da njegov amac pluta noen olujom i orkanskim vetrovima. Ve petnaest asova jau u pravcu Huhuja. General je oboleo, ima tri dana kako ne spava, utuen i utljiv prepustio se konju da ga vodi, u iekivanju vesti koje e mu doneti autant Lakasa. Vesti koje e doneti autant Lakasa! misle Pedernera i Danel i Artajeta i Mansilja i Eagve i Bilingurst i Kanios Mehija. Siroti general! Potrebnoje bdeti nad njegovim snom, ne treba mu dati da se potpuno probudi. A eno odonud stie Lakasa, iscrpljujui konje u besomunom trku, samo da bi im kazao ono to svi i sami znaju. Zbog toga se dre podalje, ne ele da general primeti da nikoga od njih ne iznenauje izvetaj koji Lakasa podnosi. Iz daleka, izdvojeni, utke, s nenim podsmehom, sa setnim fatalizmom, prate taj besmisleni razgovor, taj crni izvetaj: svi unitaristi su pobegli u Boliviju. Domingo Arenas, vojni zapovednik komande, priao je federalistima i oekuje Lavaljea da bi ga dokrajio. Beite u Boliviju bilo kakvom preicom, preporuio je doktor Bedoja pre nego to e napustiti grad. ta e uiniti Lavalje? ta general Lavalje nikada ne moe da uini? Naravno, svi to znaju: on nikada nee okrenuti lea opasnosti I spremni su da ga prate i na tom poslednjem i smrtonosnom putu to predstavlja pravi ludaki potez. Tada on zapoveda pokret u pravcu Huhuja. Meutim, oigledno je: njihov voa stari iz asa u as, osea da mu se smrt pribliava. I kao da mora itav ivot da proivi na prirodan nain, ali ubrzano, taj ovek od etrdeset i etiri godine ve u svom pogledu, u svojim pogurenim leima, u izvesnom konanom zamoru, nosi neto to nagovetava starost i smrt. Njegovi drugovi ga posmatraju iz daleka. Pogledom prate tu dragu im ruevinu. Frijas misli: Plavooki Sid Asevedo misli: Borio si se u stotinu dvadeset i pet bitaka za slobodu ovog kontinenta. Pedernera misli: Eto Lavaljea kako jae u susret smrti. General Huan Galo de Lavalje, potomak Ernana Kortesa i Don Pelaja, ovek kojeg je San Martin nazvao prvim maem Oslobodilake Vojske, ovek koji je prinevi ruku drci svoje sablje uutkao Bolivara. Lakasa misli: Na njegovom grbu je jedna ruka s isukanim maem, maem koji ne zna za predaju. Nisu ga slomili ni Mavari, a kasnije ni panci. Ni sada se nee predati. To je injenica. A Damasita Boedo, devojka koja jae uz njega i koja udnim pogledom pokuava da pronikne lice voljenog oveka, za kojeg, meutim, osea da je u nekakvom dalekom svetu, misli: Generale, elela bih da se na meni odmori, da nasloni umornu glavu na moje grudi, da poine uljuljkan na mojim rukama. Svet ti nita ne bi mogao, svet ne moe nita deaku koji spava u krilu svoje majke. Ja sam, generale; sada tvoja majka. Pogledaj me, kai mi da me voli, kai mi da ti je potrebna moja pomo. Dotle general Huan Galo de Lavalje jae utke, obuzet mislima oveka koji zna da se primie smrt. as je da se svedu rauni, da se napravi inventar nesrea, da se izvri smotra lica iz prolosti. Nije vreme za igru ni za posmatranje obinog spoljnog sveta. Taj spoljni svet maltene vie ne postoji, uskoro e biti tek prosanjani sanak. Sada njegovim mislima stupaju prava i trajna lica, ona koja su se sve vreme nalazila u najskrovitijem kutku njegove due, zatvorena sa sedam kljueva. I tada se njegovo srce suoava sa onim istroenim licem, prepunim bora, licem koje je nekada bilo prekrasan vrt, a sada obrastao korovom, skoro sasuen, bez ijednog cveta. A ipak, ponovo ga vidi i ponovo raspoznaje onu vrtnu kuicu u kojoj su se sastajali dok su jo bili skoro deca, dok ih razoaranje, nesrea i vreme jo nisu pohodili svojim razornim dejstvom; kada su neni dodiri njihovih ruku, pogledi njihovih oiju nagovetavali decu koja su kasnije dola kao to cvet najavljuje plodove koji e kasnije doi: Dolores apue, a na mrtvakom licu pojavljuje se osmeh poput ve skoro ugaenog ara sred pepelita, kojeg razgremo da bismo imali jo malo od te poslednje toplote da nas greje u pustoj planini. A Damasita Boedo, koja ga posmatra brino i paljivo, koja ga skoro uje kako apue to daleko i drago ime, gleda sada ispred sebe, dok osea kako joj suze naviru na oi. Onda stiu u predgrae Huhuja: ve se vide kube i crkveni tornjevi. Eto ih na posedu zvanom Los Tapiales de Kastanjeda. Ve se smrklo. Lavalje izdaje zapovest Pederneri da tu treba da se bivakuje. A on e, s malom pratnjom, otii do Huhuja. Potraie neku kuu u kojoj bi mogao da prenoi: bolestan je; samo to se nije sruio od umora i groznice koja ga trese. Njegovi drugovi se zgledaju: ta da se radi? Sve je to ludost i svejedno je na kakav nain e umreti. Lutao je besciljno, obilazio luke kafanice u koje je nekada odlazio s Alehandrom; to se vie opijao, svet je vie gubio oblik i vrstou: do njega su dopirali cika i smeh, prodorna svetla probijala su mu glavu, grlile su ga nafrakane ene, dok ga najzad goleme mase crvenog i pamuastog olova nisu oborile na pod Potpomaui se svojom improvizovanom taicom kretao se nekakvom beskrajnom movarnom ravnicom, putem na kome je bilo prljavtine i leeva, izmeta i blata koje je moglo da proguta i prodere, pokuavao da pronae vrsto tlo na koje bi stao, koraao irom otvorenih oiju da bi kroz tu pomrinu mogao da ide u pravcu onog zagonetnog, dalekog lica, udaljenog otprilike nekoliko kilometara, pri zemlji, kao nekakav pakleni mesec koji bi hteo da obasja taj gnusni kraj u kojem vrvi od crva, trao u tom pravcu sa svojom taicom, ka onom mestu na kome je izgledalo da ga ono eka i odakle je nesumnjivo dopirao taj zov, trao po toj ravnici i spoticao se, dok ga odjednom, podigavi se, nije ugledao ispred sebe, tu odmah pored sebe, odvratno i tragino, i uinilo mu se da ga je sa daljine prevarila nekakva perverzna arolija, a tada je vrisnuo i naglo se uspravio u krevetu. Mir, deko, mir govorila mu je nekakva ena, uzimajui ga za ruke. Pedernera, koji spava u svom sedlu, nervozno se uspravlja: misli da je uo pucnjeve iz karabina. A moe biti da mu se to samo uinilo. Uzalud je pokuavao da spava u toj zlokobnoj noi. Proganjaju ga vizije krvi i smrti. Ustaje, prolazi pored usnulih drugova i stie do straara. Da, i straar je uo pucnjeve, tamo u daljini, iz pravca grada. Pedernera budi svoje drugove, on ima mrano predoseanje, smatra da treba da osedlaju konje i budu pripravni. Tako i postupaju u trenutku kada galopom stiu dvojica strelaca iz Lavaljeove pratnje, viui: Ubie generala! Pokuavao je da misli, ali mu je glava bila prepuna tenog olova i smea. Proi e, mladiu, proi e govorila mu je. Glava ga je bolela, kao da je re o kakvom bojleru koji je pun gasova pod velikim pritiskom. Kao kroz staru i gusto pletenu pauinu, uspeo je da primeti da se nalazi u nekoj nepoznatoj sobi: naspram kreveta video je sliku Karlitosa Gardela u fraku, i drugu sliku, takoe u boji, na kojoj je bila Evita Peron, a ispod nje vazu sa cveem. Na svom elu osetio je ruku ene koja kao da mu opipava temperaturu, onako kako je to umela da ini baka, pre beskrajno mnogo godina. Zauo je zvuk primusa, ena se bila odmakla od njega i pojaavala primus te se ovaj uo sve jae. uo je takoe nekakav pla, kao da tu blizu njega plae nekakva beba od nekoliko meseci, ali nije imao snage da pogleda u stranu. Opet ga je ophrvao san. Ponovilo se i po trei put. Prosjak mu je dolazio u susret, mrmljajui nekakve nerazgovetne rei, spustio svoj zaveljaj na zemlju, razvezao ga, otvorio i stao da pokazuje njegov sadraj; sadraj koji se Martin grozniavo trudio da razazna. Njegove rei su bile oajniki nerazgovetne, kao rei nekakvog pisma za koje znamo da su od sudbonosnog znaaja za nas, ali koje su izbrisane i postale neitke pod dejstvom vremena i vlage. U ulazu, obliveno krvlju, lei generalovo telo. Na kolenima kraj njega klei, grli ga i plae Damasita Boedo. Narednik Sosa gleda kao deak koji je izgubio majku u zemljotresu. Svi jure, neto viu. Niko nita ne shvata: gde su federalisti? Zato nisu ubili i ostale? Zbog ega Lavaljeu nisu odrubili glavu? Ne znaju koga su noas ubili? progovara Frijas. Pucali su u mraku. Tako je misli Pedernera. Treba pobei pre nego to shvate. Izdaje odlune i precizne zapovesti, generalovo telo biva uvijeno u njegov pono i poloeno na njegovog konja, a onda se galopom udaljavaju u pravcu Los Tapiales de Kastanjeda, gde ih oekuje ostatak Legije. Pukovnik Pedernera kazuje: Oribe se zakleo da e na Trgu Pobede izloiti generalovu glavu nabodenu na iljak. To, drugovi, nikada ne sme da se dogodi. Za sedam dana mi moemo da stignemo do bolivijske granice, i tamo e moi da poinu posmrtni ostaci naega voe. Potom vri podelu svojih snaga, zapoveda jednoj grupi strelaca da tite povlaenje pozadine, a potom kreu u konani pohod u izgnanstvo. Ponovo je uo detence kako plae. Dobro, de rekla je ena, sedei i dalje pored Martina i pomaui mu da popije aj. Onda, kada ga je ispio, pomogla mu je da opet legne i tada otila do drugog kraja sobe, tamo odakle je dopirao pla. Pevuila je. Martin se napregao i uspeo da pogleda u stranu: bila je nagnuta nad neim, za ta je kasnije ustanovio da je nekakav drveni sanduk. De, de govorila je. I pevuila. Iznad sanduka koji je sluio kao kolevka bila je jedna kromolitografija, a na njoj Hrist s otvorenim grudnim koem i jednim svojim prstom uprtim u sree, kao na kakvoj ilustraciji iz udbenika anatomije. Jo nie stajale su nekakve sliice svetaca. Tu blizu, na drugom sanduku, stajao je primus, a na njemu ajnik. De, de ponavljala je priguenim glasom pevuei sve tie nekakvu uspavanku. Ondaje zavladala tiina, ali je ona saekala jo minut, nadneta nad detetom, dok se nije uverila da je zaspalo. Zatim je, trudei se da ne stvara buku, prila Martinu. Eto, zaspalo je rekla je i osmehnula mu se. A onda se nagnula prema njemu, opipala mu elo i upitala ga: Da li vam je sada bolje? Ruka joj je bila uljevita. Martin je klimnuo glavom. Prospavao je tri asa. U glavi je poelo da mu se razbistrava. Pogledao je u enu: patnja i rad, siromatvo i nesrea nisu bili u stanju da sa njenog lica izbriu nean i materinski izraz. Bilo vam je pozlilo. Tada sam kazala da vas donesu ovde. Martin je pocrveneo i pokuao da se uspravi. Meutim, ona mu to nije dozvolila. ekajte jo malo, emu urba? Tuno se osmehnula i dodala: Svata ste govorili, deae. ta to? upitao je Martin, postien. Mnogo toga, ali nije bilo ba razumljivo, odgovorila je ena stidljivo, posmatrajui i dodirujui paljivo svoju suknju, kao da posmatra nekakvo skoro nevidljivo mesto na kojem je pocepana. Glas joj je zvuao neno prekorno, kao glas nekih majki. Kada je podigla pogled, videla je da je Martin posmatra i da je pogled njegovih oiju bolno ironian. Moda ga je razumela, jer je kazala: I ja isto... nemojte da mislite. Za trenutak je zastala. Ali barem sada radim ovde i dete moe da bude sa mnom. Posla ima puno, to jest, jest. Ali imam ovaj sobiak i dete kraj sebe. Opet je pogledala u nevidljivu poderotinu i poravnala suknju. A zatim..., kazala je, ne podiui pogled, toliko je lepog u ivotu. Podigla je glavu i ponovo susrela ironian izraz na Martinovom licu. Onda je ponovo upotrebila onaj prekoran ton , pomean sa saaljenjem i strahom. Evo, uzmite mene kao primer, drugi primer Vam ne treba i pogledajte ta sve imam. Martin je pogledao enu, njeno siromatvo i njenu usamljenost u tom nezdravom sobiku. Imam dete uporno je nastavljala, imam stari gramofon i nekoliko Gardelovih ploa. Zar nije divna pesma Kukavinjak u cvetu? A Puti? Sa sanjalakim izrazom na licu, kazala je: Nema nieg lepeg od muzike. Pogledala je u pravcu pevaevog portreta u boji: blistav u svom fraku, izgledalo je kao da se, iz venosti, i Gardel njoj osmehuje. Zatim je, okreui se ponovo Martinu, nastavila sa nabrajanjem: Tu su zatim cvee, i ptice, i psi, ta znam... teta to mi je maak iz restorana pojeo kanarinca. Njegovo drutvo mi je mnogo znailo. Ne pominje mua, pomislio je Martin, nema ga, ili je umro ili ju je prevario tamo nekakav. Skoro oduevljeno je rekla: Tako je lepo iveti! Vidite, deae: meni je tek dvadeset i pet godina a ve me alosti pomisao da u jednoga dana umreti. Martin je pogleda: mislio je da joj je etrdesetak godina. Sklopio je oi i ostao zamiljen. ena je pomislila da mu opet nije dobro, prila mu je i ponovo mu opipala elo. Martin je opet osetio dodir te uljevite ruke i shvatio da se, poto se uverila da nema temperaturu, njena ruka zadrala jo jedan asak na njegovom licu milujui ga stidljivo, nespretno ali neno. Otvorio je oi i kazao: Mislim da mi je aj prijao. Izgledalo je da se ena izuzetno obradovala. Martin se uspravio i seo u krevetu: Ja u da krenem rekao je. Oseao je slabost i vrtoglavicu. Oseate li se dobro? upita ga ona brino. Odlino. Kako se vi zovete? Ortensija Pas, vama na usluzi. Moje ime je Martin, Martin del Kastiljo. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu, prsten koji mu je svojevremeno poklonila baka. On ga je sada darivao Ortensiji. ena je pocrvenela i usprotivila se. Zar mi niste kazali da u ivotu ima radosti? upitao ju je Martin. Ako primite ovaj prsten kao uspomenu, mnogo ete me obradovati. To bi za mene bila jedina radost u poslednje vreme. Zar ne elite da se obradujem? Ortensija je i dalje bila neodluna. Onda joj ga je stavio na prst i pourio da izie. VI Svitalo je kada se vratio u svoju sobu. Otvorio je prozor. Na istoku se prema pepeljastom nebu oertavalo zdanje. Kako je ono jednom prilikom kazao Bruno? Rat moe da bude besmislen ili pogrean, ali eta kojoj ovek pripada, uvek je neto apsolutno. Tu je , na primer, DArkanhelo. Tu je i Ortensija. Nekakav pas i dovoljno! No je ledena a hladna meseina obasjava klanac. Stotinu sedamdeset i pet ljudi bivakuju, oslukujui zvukove iz pravca juga. Reka Grande vijuga poput pletave ive. Ona je ravnoduni svedok bitaka, pohoda i pokolja. Inkine vojske, karavani zarobljenika, kolone panskih osvajaa u kojima je ve tekla njegova krv (misli zastavnik Seledonio Olmos), a koja e etiri stotine godina kasnije potajno iveti u Alehandrinoj krvi (misli Martin). Zatim e konjice rodoljuba potisnuti pance ka seveni, a onda e panci ponovo napredovati u pravcu juga da bi ih rodoljubi jo jednom potisnuli. Kopljem i karabinom, maem i noem, bratski estoko su sakatili jedni druge i meusobno se klali. Onda bi nastupile noi u kojima je vladala mineralna tiina. Tada bi se uo samo ubor reke Grande koji bi polako ali sigurno nadvladavao krvave a ipak tako prolazne bitke meu ljudima. Pa sve tako dok se samrtni krici ponovo ne oboje u crveno i stanovnici itavih naseobina stanu da bee u niziju, sve biva sravnjeno sa zemljom, njihove kue zapaljene a posedi uniteni, da bi se kasnije jo jednom vratili na besmrtnu zemlju na kojoj su se rodili i stradali. Stotinu sedamdeset i pet ljudi bivakuju u mineralnoj noi. A priguen glas, uzprebiranje na icama gitare, peva: Palomita blanca, vidalit, que cruzas el valle, v a decir a todos, vidalit, que ha muerto Lavalle. A onda svie novi dan i oni nastavljaju da jau prema severu. Zastavnik Seledonio Olmos jae pored utljivog i zamiljenog narednika Aparisija Sose. Zastavnik ga posmatra. Danima je sebi postavljao pitanja. Poslednjih meseci dua mu je venula kao nean cvet u sveoptoj kataklizmi. Ali, uz sve vei besmisao ovog poslednjeg povlaenja, on je poeo da shvata. Stotinu sedamdeset i pet ljudi sedam dana galopiraju estokim tempom, a sve zbog jednog lea. Oribe nikada nee uspeti da se domogne glave, kazao mu je narednik Sosa. Tako je usred ruevina onih tornjeva mladi zastavnik nazreo jedan blistavi i neunitivi toranj. Jedan jedini. Jedan za koji se, meutim, isplati iveti i umreti. U gradu Buenos Ajresu je polako svitao dan, nimalo razliit od nebrojenih dana od postanja ovekovog. Martin je s prozora video deaka koji je, raznosei jutarnje novine, trao moda zato da se zagreje, a moda zato to je u tom poslu potrebno kretanje. Nekakav pas lutalica, nalik Bonitu, njukao je po kanti za smee. Devojka slina Ortensiji ila je na posao. Pomislio je i na Busia, na njegov kamion s prikolicom. Onda je potrpao svoje stvari u mornarsku torbu i krenuo niz trone stepenice. VII Kiica je rominjala, no je bila hladna. Vetar je besno fijukao, raznosio otpatke hartije po ulici i otkidao lie s grana. Pred garaom su se obavljale poslednje pripreme. Ceradu, doviknuo je Busi, drei opuak meu usnama. Zna, moe da padne jaa kia. Odupirui se nogom o kamion, vezivali su uad i vrsto ih zatezali. Prolazili su radnici, askali, zbijali ale, a neki su promicali utke i pognute glave. Povuci, mome, rekao je Busi. Zatim su uli u kafanicu: ljudi u plavim kombinezonima i konim jaknama, u izmama ili dubokim cipelama, buno su razgovarali, pili kafu i klekovau, jeli ogromne sendvie, razmenjivali preporuke, priali o kamiondijama koji su na putu: o Mravom, o Entrerijancu, o malom Gonsalesu. Snano su tapali Busia po leima i dobacivali mu: Pikave!, Matori!, Kuo stara!, a on se samo smekao i utao. Poto je pojeo kobasicu i popio crnu kafu, on je kazao Martinu: Deae, sada emo da nagarimo. Izili su, popeli se u kabinu, Busi je zauzeo mesto za volanom, ukljuio motor, upalio poziciona svetla i krenuo prema mostu Aveljaneda zapoinjui besmisleno putovanje na jug. Prvo su proli kroz one etvrti za koje su Martina vezivale mnoge uspomene. Potom su, preavi Rijauelo, proli kroz industrijske delove grada, a onda su izbili na otvoren put u pravcu jugoistoka, da bi, posle raskrsnice na kojoj se odvajao put za La Platu, krenuli putem broj 3, koji vodi na kraj sveta, tamo gde je Martin zamiljao da je sve belo i ledeno, tamo do onog vrka kopna koje savija prema Antarktiku, tamo gde briu patagonijski vetrovi, tamo do onog negostoljubivog ali istog i neiskvarenog kraja. Zaton Poslednje Nade, Nekorisna Uvala, Luka Gladi, Ostrvo Pustoi, te nazive je posmatrao godinama, jo od detinjstva, gore u potkrovlju, u dugim satima tuge i samoe. Ti nazivi su ga navodili da sanjari o dalekim i pustim krajevima sveta, istim, stamenim i neiskvarenim predelima koje ljudi, a naroito ene, jo nisu uprljali. Martin upita Busia da li poznaje dobro Patagoniju, a Busi se dobroudno osmehnu i odvrati: Jata. Ja sam ti devetsto prvo godite i moglo bi se rei da sam poeo da krstarim Patagonijom im sam iziao iz pelena. Zna, moj ti je matori bio pomorac i na brodu je od nekoga uo prie o jugu i o rudnicima zlata. Tako ti se moj matori u Buenos Ajresu ukrcao na neki teretnjak koji je plovio za Luku Madrin. Tamo je upoznao nekog Stiva, Engleza, koji je kao i on eleo da pronae zlato. Zajedno su nastavili put prema jugu. Putovali su svakojako: konjem, zaprenim kolima, kanuom. Naposletku se skrasio na obali jezera Vijedma, blizu Fisroja. Tu sam se i ja rodio. A vaa majka? Nju je tamo upoznao. Zvala se Albina Rohas, ileanka. Martin ga je zadivljeno posmatrao. Busi se zamiljeno osmehivao. Ne prestajui da paljivo pazi na put, grizao je opuak. Martin ga upita da li je u tim krajevima mnogo hladno. Pa zavisi. Zimi se temperatura ponekad spusti i do trideset stepeni ispod nule, posebno na visoravni izmeu Argentinskog jezera i reke Galjegos. Ali leti ume da bude lepo. Ubrzo je razvezao o svom detinjstvu, o lovu na pume i guanake, na vukove i divlje svinje. Priao mu je kako se s ocem vozio kanuom. Moj stari dodao je i nasmeio se nikada nije prestao da mata o tome da pronae zlato. I mada se bavio ovcama i nastanio se tu, im bi mu se ukazala prilika, kretao bi ponovo u traganje. Devetsto tree, zajedno s nekim Dancem Masenom i Nemcem Otenom dospeo je ak na Ognjenu Zemlju. Njih trojica su prvi belci koji su preli reku Grande. Zatim su se preko Rta Poslednje Nade vratili na sever i stigli do jezera. Sve tragajui za zlatom. Jesu li ga pronali? Vraga! Sve je to bilo priam ti priu. Pa od ega su iveli? iveli su od onoga to bi ulovili ili upecali. Kasnije je moj stari zajedno s Masenom radio u pograninoj komisiji. Jednom prilikom, blizu Vijedme upoznao je jednog od prvih tamonjih doseljenika, nekakvog Engleza Deka Livelija koji mu je rekao: ujte, don Busiu, ovo ovde mnogo obeava, verujte mi, zato ne ostanete umesto da i dalje tragate za zlatom, ovce su ovde zlato, znam ta vam govorim. Onda je uutao. Kroz tihu i ledenu no moe se uti topot konjice koja se povlai. Stalno u smeru severa. Dvajes prve sam radio kao nadniar u Santa Krusu, u vreme velikog trajka. E to je bio straan lom. Opet se zamislio. vaui opuak, povremeno bi pozdravljao nekog ofera kamiona koji su dolazili u susret. Reklo bi se da vas mnogi poznaju primetio je Martin. Busi se nasmejao skromno. Mome, ja ti ve vie od deset godina vozim ovim putem. Poznajem ga bolje no svoj dep. Tri hiljade kilometara od Buenos Ajresa do moreuza. Takav ti je ivot. Prilikom ogromnih kataklizmi uzdigli su se ti severozapadni planinski lanci, a tokom dvestotine pedeset hiljada godina vetrovi koji duvaju iz oblasti s onu stranu zapadnih vrhova, u pravcu granice, dubili su i oblikovali zagonetne i fantastine katedrale. Legija (ono to je ostalo od Legije) nastavlja da galopira u pravcu severa, a za petama joj Onbeove snage. Prebaeno preko konja, umotano u pono, irei zadah oko sebe, sa njima ide i generalovo naduveno telo. Vreme se promenilo. Kia je prestala da sipi. Duvao je jak vetar (iz unutranjosti, kazao je Busi) i hladnoa je postajala otra. Nebo je sada bilo potpuno vedro. to su dalje odmicali prema jugozapadu, pampa se sve vie irila, predeo bivao sve impresivniji, a vazduh je Martinu izgledao sve prozraniji. Sada je osetio da moe da bude i od koristi: pomogao je Busiu da promeni gumu potpalio vatru i pripremio mate. Uto je pala i prva no na njihovom putu. Preostaje jo stotinu devedeset i pet kilometara. Tri dana jahanja punim galopom uz le koji zaudara i rastae se, sa strelcima u pozadini to tite odstupnicu, a koje moda polako desetkuju, ubijaju kopljima ili kolju. Od Huhuja do Uakalere, stotinu trideset i dva kilometra. Samo jo stotinu devedeset i pet kilometara, kazuju u sebi. S bojom pomoi, nema vie od etiri do pet dana jahanja. Ja ti, mladiu moj, ne volim da jedem po birtijama rekao je Busi zaustavljajui kamion pored puta. Zvezde su blistale u surovo hladnoj noi. To ti je moj obiaj, mome objasnio je ponosno i potapkao ruerdama kamion kao da mu je drag konj. im se smrkne, ja se zaustavljam. Izuzev leti, jer je sveije. Ali nona vonja je opasna, umori se, zaspi i eto ti ga na! To se prolog leta, blizu Asula, desilo debelom Viljanuevi. Iskreno da ti kaem, nije mi zbog sebe nego zbog drugih. Moe da zamisli ta bi se dogodilo pri sudaru s ovom grdosijom. Sve bi spljeskala. Martin je poeo da loi vatru. Stavljajui meso na rotilj, kamiondija je kazao: Ima da osladimo brk, videe! Moj ti je tos da meso kupujem im ga kasapi iseku. Zamrzavanje ne dolazi u obzir, mladiu moj, to treba da ima na umu. To mesu oduzme krv i sok. Kada bih ja bio vlast, kunem ti se ovim krstom, zabranio bih zamrznuto meso. Otuda i tolike boletine u ovo nae vreme, veruj mi. A zar se bez hladnjae meso ne bi pokvarilo u velikim gradovima? upita Martin. Busi izvadi cigaretu iz usta, odmahnu rukom i ree: Sve su to lai i smicalice. Sve zbog love, sinko. Ako bi meso odmah prodavali, nita mu ne bi bilo. Razume li? Treba ga kupovati odmah po klanju. Kako da se onda ukvari? Hajde, reci! Dok je razmetao meso da se ne prepee, dodao je, kao da ga i dalje more iste misli: Istinu ti velim, mome: ljudi su ranije bili zdraviji. Nisu imali sve ove drangulije koje danas imamo, ali su bili zdraviji. Zna li ti koliko je godina mome starom? Ne, Martin nije znao. Pri odsjaju vatre video je kako se Busi osmehuje, sa opukom meu usnama, unapred ponosan na ono to e rei. Osamdeset i tri. I slagao bih te ako bih rekao da je ikada bio kod lekara. Moe li da veruje? Zatim su seli na drvene sanduie i utke ekali da se meso ispee. Nebo je bilo savreno isto, bilo je veoma hladno. Martin je zurio u plamen. Pedernera komanduje stoj i govori drugarima: telo se nadima, zadah je nepodnoljiv; meso treba odvojiti od kostiju, sauvati kosti, a naroito glavu. Oribe nikada nee dobiti generalovu glavu. Ali, ko e da to uini? I ko je u stanju da to uini? Uinie to pukovnik Alehandro Danel. Tada skidaju telo s konja i polauga na obalu potoka. Potrebno je noem rasei odeu, jer se le suvie naduo. Onda se Danel sputa na kolena pored njega i vadi poljski no. Nekoliko trenutaka posmatra izoblien le svog voe. Posmatraju ga i ti ljudi to stoje u nemom polukrugu. A onda Danel zariva no u meso naeto truljenjem. Potok Uakalera odnosi komade mesa, dok oni slau kosti na pono. Lavaljeova dua primeuje Danelove suze i ovako razmilja: ali za mnom, a trebalo bi da ali sebe i svoje ive drugove. Ja vie nisam vaan. Ono to se u meni kvarilo, ti sada uklanja i vode ovog potoka odnee ga daleko. Ubrzo e iz njega izrasti biljka, moda e se vremenom pretvoriti u cvet, u miomiris. Vidi, ne treba da te to rastuuje. tavie, ovako e od mene ostati samo kosti, a to je jedino u nama to podsea na kamen i venost. Raduje me to ete sauvati srce. Ono me je verno pratilo u nevolji. E, da, i glavu! Tu glavu za koju su oni mudrijai kazali da nita ne vredi. Moda su to rekli zato to mi se gadilo da postanem saveznik strancima ili zato to im se ovo dugo povlaenje ini besmislenim, zato to se nisam usudio da napadnem BuenosAjres kada smo na vidiku ve ugledali njegove kupole, ti intelektualci koji nisu znali koliko me je bolelo seanje na Manuela Dorega onih dana kada sam ponovo video polje na kome sam ga streljao, koliko me je zabolelo naroito kada sam uoio da je seoski ivalj uz njega a ne uz nas, kada sam uo pesmu: Nebo, ti nebo prekriveno oblacima od tuge za ubijenim Doregom... Da, drugovi, ti mudrijai, te uene glave, oni su me naveli da poinim zloin, jer tada sam bio veoma mlad i zaista verovao da tako sluim otadbini. I mada me je uasno bolelo, jer Manuela sam voleo i oduvek mu bio privren, potpisao sam onu presudu koja je izazvala toliko krvoprolia za ovih jedanaest godina. A ta smrt je bila rak koji me je drao u izgnanstvu i kasnije u ovom besmislenom pohodu. Ti, Danele, koji si onda bio sa mnom, vrlo dobro zna koliko mi je to teko palo, koliko sam se divio Manuelovoj hrabrosti i pameti. A to zna i Asevedo, znaju mnogi drugovi koji ovde gledaju moje posmrtne ostatke. Takoe zna da su me baoni, ti mudrijai naveli na taj in, da su mi slali podmukla pisma koja su kasnije traili da unitim. Bili su to oni. Ne ti, Danele, ne ti, Asevedo, ni Lamadrid, niko od nas koji imamo jedino ruku spremnu da se lati sablje i srce spremno da se suoi sa smru. (Kosti su ve zamotane u pono koji je nekada bio nebesnoplave boje a danas je, kao i dua tih ratnika, jedva neto vie od prljave krpe, krpe za koju se ne zna ta predstavlja; jedan od simbola ljudskih oseanja i strasti nebesnoplavo, crveno to se na kraju vraaju besmrtnoj boji zemlje, toj boji koja je manje- vie boja prljavtine jer je boja nae stvarnosti i konane sudbe svih ljudi, nezavisno od njihovih ideja. Srce je ve poloeno u posudicu nalivenu rakijom. A ti ljudi su u neki od svojih odrpanih depova stavili poneku sitnu uspomenu na to telo: koicu ili pramen kose.) I ti, Aparisio Sosa, koji nikada nisi pokuao da shvati, jer si se jednostavno zadovoljio time da mi bude odan, da ne trai objanjenja nego da veruje u ono to bih ja kazao ili uinio; ti, koji si se brinuo o meni od onih dana kada sam bio balavi i oholi kadet, ti, utljivi narednie Aparisio Sosa, crni Sosa, boginjavi Sosa, koji si me spasao u Kana Rajadi, koji nema nita osim ove okrutne i nesrene otadbine: eleo bih da misle na tebe! Hou da kaem... (Zaveljaj s kostima su begunci stavili u generalove kone bisage, a njih metnuli na njegovog konja. Jedino ne mogu da se odlue ta da urade s posudicom, ali je onda Danel predaje Aparisiju Sosi, onome koji je najvie oaloen smru svog voe...) Da, drugovi, mislite na narednika Sosu. To je isto kao i da mislite na ovu zemlju, na ovu surovu zemlju, natopljenu krvlju mnogih Argentinaca. Na onaj klanac kojim je; pre dvadeset i pet godina, proao general Belgrano sa svojim priuenim i na brzinu skupljenim vojnicima, taj priueni generali, loman kao devojica, iji su duh i hrabrost bili jedina snaga kojom se suprotstavio prekaljenim panskim snagama, borei se za jednu otadbinu za koju nismo jo ni znali ta je i za koju ni dan-danas ne znamo ta je, dokle se prostire, kome zapravo pripada: Rosasu, nama, svima ili nikome. Da, narednie Sosa, ti si ova zemlja, ovaj hiljadugodinji klanac, ova amerika samoa, ovo bezimeno beznae to nas mori usred ovog haosa i u ovoj bratoubilakoj borbi. (Pedernera zapoveda da uzjau. Ve se uju, opasno blizu, pucnji iz pozadine; izgubilo se dosta vremena. On kazuje drugovima: Ukoliko nas srea bude pratila, za etiri dana biemo na granici. A to je stotinu devedeset i pet kilometara, koji mogu da se preu za etiri dana grozniavog galopiranja. S bojom pomoi dodaje Pedemera. I begunci se udaljavaju obavijeni prainom, pod jakim suncem, dok u pozadini njihovi drugovi ginu za njih!) Jeli su utke, sedei na drvenim sanducima. Posle veere, Busi je ponovo spremio mate. Dok su pili, on je posmatrao zvezdano nebo, a onda mu konano poveri ono to mu je due vremena lealo na dui: Deko moj, biu iskren: eleo bih da postanem astronom. To te udi? Ovo pitanje je dodao iz pukog straha da moda nije ispao smean, iako nita na Martinovom licu nije ukazivalo na takvu pomisao. Martin odvrati da ga ne udi. Zato bi ga udilo? Uvek kada se nou naem na putu, posmatram zvezde i pitam se: ko ivi na tim svetovima? Nemac Mainsa kae da tamo ive milioni ljudi, da je svaka od tih zvezda poput Zemije. Pripalio je cigaretu, lagano povukao dim i zamislio se. Onda je dodao: Mainsa. Taj mi je jo kazao da su Rusi izumeli neke strahote. Eto, recimo, mi sedimo ovde i mirno jedemo meso, a oni poalju nekakav zrak i mi smo gotovi. Nekakav smrtonosan zrak. Martin mu je pruio mate i upitao ga ko je taj Mainsa. Moj zet. Mu moje sestre Violete. A otkuda zna sve te stvari? Busi je mirno srknuo mate i zatim ponosno objasnio: On ti je ve petnaest godina telegrafista u Baija Blanki. Otuda zna sve to o aparatima i zracima. Nemac je, ta jo da ti kaem! Onda su neko vreme utali, dok Busi nije ustao i kazao: E, sad, mome, valja legati Uzeo je pljosku s klekovaom, otpio gutljaj i rekao: Sreom, ovde nije padala kia. Sutra treba da preemo trideset kilometara zemljanim putem. Laem: ezdeset. Trideset u odlasku i jo toliko u povratku. Martin ga pogleda. Zemljanim putem? Da, treba malo da skrenemo s naeg puta jer hou da obiem jednog prijatelja u Estasion de la Garma. Jedno kume mi je bolesno. Nosim mu igraku, auti. Otiao je do kabine, izneo nekakvu kutiju, otvorio je, pokazao mu poklon i ponosno se nasmejao. Navio je auti i spustio ga na zemlju. Naravno, po zemlji ne ide ba najbolje. Ali po patosu e ii da ti pamet stane. Zatim ga je vratio u kutiju. Martin ga je zaueno gledao. estokim galopom jau prema granici, jer je pukovnik Pedernera kazao: Jo noas se moramo dokopati bolivijskog tla U pozadini odjekuju pucnji A ovi ljudi se pitaju koliko e drugova, od onih to su tokom sedam dana titili ovo bekstvo, postati plen Oribeovih ljudi Najzad, pod okriljem noi prelaze granicu. Konano mogu da se svale na tlo, da se odmore i spokojno ispavaju. Ali taj spokoj je tako pust, slian spokoju koji vlada u nekakvom izumrlom svetu, u oblasti koju je oluja opustoila i koju tiho nadleu zlokobni izgladneli kraguji. A kada sutradan Pedemera zapoveda da uzjau i da nastave prema Potosiju, ti ljudi uzjahuju, ali dugo netremice gledaju u pravcu juga. Svi oni (meu njima i pukovnik Pedemera), stotinu sedamdeset i pet lica, zamiljenih i utljivih ljudi, a s njima i jedna ena, gledaju u pravcu juga, u pravcu zemlje poznate pod imenom Ujedinjene (Ujedinjene!) June Provincije, u pravcu tog dela sveta u kome su se ti ljudi rodili, tamo gde ostaju njihova deca, braa, ene, majke. Zanavek? Svi gledaju prema jugu. I narednik Aparisio Sosa, sa svojom posudicom, sa onim srcem koje stee na grudi, takoe gleda u pravcu juga. U pravcu juga gleda i zastavnik Seledonio Olmos, koji se sa sedamnaest godina, zajedno sa ocem i bratom, poginulim u Kebrao Eradu, pridruio Legiji da bi se borio za ideje koje se ispisuju velikim slovima, a koje e docnije biti umrljane i ija e se velika poetna slova, stari i blistavi tornjevi, polagano ruiti pod dejstvom godina i narataja. A onda pukovnik Pedernera shvata da su ve dosta gledali i zapoveda pokret. Svi hvataju uzde, okreu konje i kreu galopom prema severu. Odlaze obavijeni prainom, okrueni mineralnom samoom, kroz tu pustu oblast. Jaui preko goleti, uskoro e se izgubiti na vidiku. Praina sred praine! U klancu vie nema ni traga od Legije, od tih bednih ostataka Legije. Zamro je topot konja, praina koju su podigli u estokom galopu ponovo se slegla, lagano ali neumoljivo. Lavaljeovo meso su rene vode odnele na jug (da bi se pretvorilo u drvo, u biljku, u miomiris?). Ostae samo maglovito i svakim danom sve nejasnije seanje na tu avetinjsku Legiju. U noima kada ima meseine pria jedan stari Indijanac i ja sam ih video. Najpre se zauju mamuze i konjsko rzanje. Zatim se pojavljuje taj konj, ustar konj na kome jae general Lavalje, konj beo poput snega (tako Indijanac vidi generalovog konja). General nosi veliku vojniku sablju, a na glavi visoku kacigu kakvu nose grenadiri. Greni, siroti Indijanac! On ne zna da je general bio ovek odeven u rite, da je na glavi imao slamnati eir i bio ogrnut ponom od ije simboline boje nije ostalo nita! On ne zna da onaj nesrenik nije imao grenadirsku uniformu, ni kacigu, ni bilo ta drugo! Ne zna da je Lavalje bio jedan od tolikih drugih ubogih! Ali to je kao san: samo jo tren i iznenada nestaje pod okriljem noi, prelazi reku i jezdi prema planinama na zapadu... Busi mu je pokazao gde e u prikolici da prespavaju, prostro je dueke, navio budilnik i kazao: U pet treba da krenemo. A onda se udaljio nekoliko koraka i stao da mokri. Martin je smatrao da mu je dunost da uini to isto blizu svog prijatelja. Nebo je bilo vedro i tvrdo poput crnog dijamanta. Obasjana zvezdama, ravnica se prostirala ka neznanom beskraju. Topao i trpak vonj mokrae meao se s mirisom polja. Busi ree: Kako je velika naa zemlja, mome... I tada je Martin, gledajui divovsku priliku kamiondije prema zvezdanom nebu , dok su mokrili jedan pored drugoga, osetio kako njegovu napaenu duu prvi put obuzima blaeni mir. Busi jo jednom pogleda prema horizontu i dodade: Dobro, mome, a sad na spavanje. Kreemo u pet. Sutra prelazimo Kolorado. Sadraj Uvodna napomena ............................................................... 7 I ZMAJ I PRINCEZA .............................................................. 9 II NEVIDLJIVA LICA ........................................................ 135 III IZVETAJ O SLEPIMA .............................................. 265 IV NEPOZNATI BOG ........................................................ 425 POGOVOR .......................................................................... 527 Biblioteka SAVREMENA PROZA Ernesto Sabato O JUNACIMA I GROBOVIMA Izdavai Izdavaka kua HAATC Books Akademski plato br. 1 Beograd, tel. 011/30- 34-808 office@platobooks.rs www.plato.rs Izdavaka kua B&S Krajika 32/1 11080 Beograd 011/21-08-318 Za izdavae Branislav Gojkovi, direktor Urednik Nataa Anelkovi Lektura i korektura Vesna Jevremovi Kompjuterska priprema Goran Skaki