SADRAJ

UVOD................................................................................................................................................2
1. TO JE ZATIENO PODRUJE...............................................................................................3
2. POVIJEST ZATITE PRIRODE...................................................................................................6
3. IUCN..............................................................................................................................................7
4. IUCN KATEGORIZACIJA ZATIENIH PODRUJA.............................................................8
4.1. IUCN vrste uprave.................................................................................................................12
ZAKLJUAK..................................................................................................................................14
LITERATURA.................................................................................................................................15

UVOD
Zatiena podruja pruaju temeljnu strategiju ouvanja prirode na nacionalnoj i
meunarodnoj razini. Zatiena podruja se koriste ne samo za ouvanje bioloke raznolikosti ve
i, meu ostalim ciljevima, za zatitu krajobraza i kulturnih dobara. Trenutani model za
utvrivanje i upravljanje zatienim podrujima znatno se razlikuje od izvornog pristupa iz
osamnaestog stoljea. Od 1970. zatita podruja postala je participativna iz dva glavna razloga:
opeg razvoja civilnog drutva diljem svijeta i prepoznavanja injenice da sloeni ekoloki
problemi zahtijevaju razmjenu razliitih znanja, ne samo znanstvenih.
Zatiena podruja predstavljaju jedan od temelja odrivog razvoja u Europi i svijetu. Upravljanje
tim podrujima zahtijeva strune podloge te izradu kratkoronih i dugoronih planova. Na taj
nain osigurava se ouvanje prirodnih fenomena i ukupne bioloke i krajobrazne raznolikosti
nekog podruja.

1. TO JE ZATIENO PODRUJE?
IUCN (International Union for Conservation of Nature - Meunarodna unija za ouvanje
prirode ) definira zatieno podruje kao:
Jasno definirano podruje koje je priznato sa svrhom i kojim se upravlja s ciljem trajnog ouvanja
cjelokupne prirode, usluga ekosustava koje ono osigurava te pripadajuih kulturnih vrijednosti, na
zakonski ili drugi uinkoviti nain.
Prvi nacrt ove definicije nastao je 2007. godine, i od tada je bio podvrgnut revizijama i izmjenama
od strane brojnih strunjaka unutar IUCN-a i Svjetske komisije za zatiena podruja (WCPA World Commision on Protected Areas), da bi u svojoj konanoj verziji bio prihvaen na Svjetskom
kongresu zatite prirode (World Conservation Congress) u Barceloni, u listopadu 2008. godine. U
IUCN - ovom Priruniku za primjenu kategorija zatienih podruja dana je definicija s detaljnim
pojanjenjima svih njenih dijelova, koja se nalaze u tablici:
Tablica 1: Detaljnije obrazloenje definicije zatienog podruja

IZRAZ U DEFINICIJI

TUMAENJE (prema IUCN, 2008)

Jasno definirano podruje

Ukljuuje kopno, kopnene vode, more i obalno

podruje ili njihove kombinacije. Podrazumijeva sve tri
dimenzije prostora, definirane unutar jasnih i
dogovorenih granica. Granice u nekim sluajevima
mogu biti odreene elementima koji su promjenjivi u
vremenu, primjerice obalom rijeke, kao i odreenim
ve postojeim upravljakim mjerama, primjerice
zonama ogranienog koritenja.

Priznato podruje

Moe biti proglaeno od drave ili razliitih

organizacija ili skupina ljudi, no kao takvo mora biti na
neki nain priznato, primjerice navedeno u Svjetskoj
bazi zatienih podruja (World Database on Protected
Ares - WCPA), ili u sluaju zatienih podruja u
Hrvatskoj, u Upisniku zatienih prirodnih vrijednosti
Ministarstva kulture.

Sa svrhom

Kojim se upravlja

Sa ciljem
Ouvanje

Ukazuje na dugoronu posveenost ouvanju, koja

moe
biti
utemeljena
zakonskim
aktom,
meunarodnom konvencijom, sporazumom, ugovorom
i sl.
Podrazumijeva provoenje konkretnih postupaka iji je
cilj ouvanje prirodnih (i drugih) vrijednosti zbog kojih
je podruje zatieno
Postavljanje tono odreenog cilja nuno je kako bi
omoguilo i procjenu efikasnosti upravljanja
zatienim podrujem.
U kontekstu ove definicije, ova rije oznaava in-situ
odravanje ekosustava, prirodnih i poluprirodnih
stanita te ouvanje stabilnih populacija divljih vrsta u
njihovom prirodnom okruenju, odnosno domaih ili
kultiviranih vrsta u okruenju u kojem su one razvile
svoje specifine karakteristike.
Obuhvaa sveukupnu bioloku raznolikost, na
genetskom nivou, nivou vrsta i ekosustava, kao i
geoloku i krajobraznu raznolikost

Cjelokupna priroda

Kulturne vrijednosti

Odnosi se na usluge koje priroda prua ovjeku, a ije

koritenje nije u sukobu s ciljevima zatite. Usluge
ekosustava obuhvaaju usluge na slobodnom
raspolaganju, primjerice vodu, drvnu masu i genetike
resurse
Sve kulturne vrijednosti koje nisu u sukobu s ciljevima
ouvanja, a ukljuujui osobito one koje im pridonose,
i one koje su same ugroene.

Zakonski ili drugi uinkovitim sredatvima

Upravljanje zatienim podrujem moe se odvijati

sukladno zakonskim aktima, meunarodnim
konvencijama ili sporazumima, ili prema
tradicionalnim obiajima, ili naelima nevladinih
udruga.

Usluge ekosustava

Definicija se primjenjuje u kontekstu niza naela, od kojih se neka kljuna predstavljaju u

nastavku:
Samo se ona podruja u kojima je ouvanje prirode glavni cilj mogu smatrati zatienim
podrujima; to moe ukljuivati mnoga podruja s drugim ciljevima na istoj razini, ali ouvanje
prirode predstavlja prioritet u sluaju ikakvog sukoba;
Zatiena podruja moraju sprijeiti, odnosno ukloniti, iskoritavanje ili tetne prakse
upravljanja;

 Zatiena podruja obino trebaju biti usmjerena prema odravanju, ili u idealnom sluaju
poveanju prirodnosti ekosustava;
Definicije i kategorije zatienih podruja ne smiju se koristiti kao izgovor za liavanje
stanovnitva njihovog zemljita ili drugih prava.
Sva zatiena podruja trebaju:
Biti usmjerena prema ouvanju kompozicije, strukture, funkcije i evolucijskog potencijala
bioloke raznolikosti
Doprinositi regionalnim strategijama ouvanja
Odravati raznolikost krajobraza ili stanita povezanih vrsta i ekosustava
Biti dovoljno velika kako bi osigurala integritet i dugorono odravanje ciljeva ouvanja
Biti usmjerena prema trajnom odravanju vrijednosti koje su im pripisane
Voditi se temeljem plana upravljanja te plana praenja i ocjenjivanja
Posjedovati jasan i pravian sustav uprave:
Gdje je to prikladno, sva zatiena podruja trebaju imati sljedee ciljeve:
Ouvanje znaajnih krajobraznih znaajki, geomorfologije i geologije,
Pruanje regulacijskih usluga ekosustava, ukljuujui ublaavanje klimatskih promjena,
Ouvanje prirodnih i estetskih podruja od kulturne, duhovne i znanstvene vrijednosti,
Pruanje dobrobiti stanovnicima i lokalnim zajednicama u skladu s ciljevima upravljanja,
Pruanje rekreacijskih dobrobiti u skladu s ciljevima upravljanja,
Primjena prilagodljivih strategija upravljanja u svrhu poveanja uinkovitosti i kvalitete
upravljanja,
Pomo u omoguavanju obrazovnih prilika i izgradnji podrke javnosti. (Injac, 2004.)

2. POVIJEST ZATITE PRIRODE

Priroda je opa stvar koja predstavlha sveukupnost biljnog i ivotinjskog svijeta sa njihovim
stanitima, za iju brigu nisu odgovorne lokalne vlade pojedinih zemalja, vea da ona postaje briga
vlada na globalnoj razini. Tako su prvi meunarodni skupovi o zatiti prirode isprva bili
neorganizirani, ali poslije su prerasli u specijalne organizacije pri UN i izvan njih. Poetak brige o
prirodi i prirodnim vrijednostima se biljei kod njemakog lugara koji se zalau kod
austrougarskih vlasti 1868. godine da se zatite ivotinje koje su veoma korisne za poljoprivredu.
Zatim, slijedi niz organiziranih akcija i konferencija meu koje je vano spomenuti meunarodni
poljoprivredni kongres odran u Beu 1873. godine koji se bavio zatitom ptica te imao utjecaj na
ostale dogaaje u Europi. Zatita prirode u Europi potom zamire sve do poetka 20. stoljea, kada
se pokreu ideje i inicijative za proglaenje zatienih podruja. Tako prve znaajne korake
biljeimo tijekom 1913. godine, kada je u Bernu odrana konferencija o zatiti prirodnih pejzaa,
na kojoj su bili predstavnici 17 zemalja.
Drugi skup, ujedno i prvi meunarodni kongres zatite flore i faune odran je u Parizu 1922.
godine. Prvo meunarodno zajednitvo javlja se 1928. godine kada je u Bruxellesu osnovan
Meunarodni ured za zatitu prirode. Potom slijede konferencije u Londonu i Washingtonu koje su
dale trajan doprinos preciziranju pojma i utvrivanju funkcija i namjene nacionalnih parkova i
odgovarajuih rezervata.
Generalna Skuptina UNESCO-a, odrana u Parizu 1962. godine donijela je vanu preporuku o
zatiti ljepote krajolika i predjela.
1969. godine u Rimu je donesena odluka da se izradi studija o stanju i zagaenosti Mediterana.
1970. godine odrana je i konferencija u Steasbourgu koja je sluila kao uvod u Europsku godinu
zatite prirode.
1971. godine u Londonu donesena je odluka o sprijeavanju zagaenja Sredozemnog mora.
1972. godine u Stocholmu je odrana prva konferencija UN o ovjekovom ponaanju prema
prirodi. (Dalmatin, 2010.)

3. IUCN

IUCN ( International Union for Conservation of Nature and Natural Resources ) je

samostalna organizacija osnovana sa zadaom uspostave odnosa i suradnje izmeu drava i
meunarodnih organizacija koje se bave zatitom prirode i prirodnih izvora, te pitanjima u vezi s
nacionalnim parkovima

i ostalim zatienim podrujima, njihovim osnivanjem i zatitom,

stvaranjem definicija , nainom upravljanja. U Uniju su ulanjene brojne drave i njihove

organizacije koje priznaju njezin Statut, a koje se bave zatitom prirode. U radu joj pomae est
komisija, od koji posebnu vanost imaju Meunarodna komisija za naconalne parkove (ICNP).
IUCN se povezuje i sa ostalim meunarodnim organizacijama.
Cilj joj je programiranje aktivne zatite i pravilno koritenje specifine flore i faune, ili posbno
lijepih krajolika, te povijesnih, kulturnih i znanstvenih objekata. (Dalmatin, 2010.)

4. IUCN KATEGORIZACIJA ZATIENIH PODUJA

Tijekom dvadesetog stoljea diljem svijeta proglaen je velik broj zatienih podruja, no
kriteriji, terminologija i pristup upravljanju tim podrujima uvelike su se razlikovali u pojedinim
zemljama. Kako bi se zatiena podruja mogla usporeivati i analizirati na globalnoj razini,
pokazala se potreba za standardizacijom kategorija zatite, a prvi korak u tom smjeru napravljen je
jo 1933. godine, kad je International Conference for the Protection of Fauna and Flora"
(Meunarodna konferencija za zatitu faune i flore) predloila etiri kategorije: nacionalni park",
strogi rezervat prirode", rezervat flore i faune" i rezervat sa zabranom lova i sabiranja".
(rnjak, 2009.)
IUCN prvu jednostavnu podjelu na nacionalni park", znanstveni rezervat" i spomenik
prirode" uvodi 1966. godine u publikaciji UN List of Protected Areas" (Popis zatienih podruja
Ujedinjenih Naroda). Od tada su kategorije zatienih podruja vie puta mijenjane i
prilagoavane.
Na svjetskom kongresu ouvanja prirode (World Conservation Congress) u Barceloni 2008.
skuptina IUCN-a (International Union for Conservation of Nature Meunarodna unija za
ouvanje prirode) prihvatila je nove definicije kategorija zatienih podruja.
Kategorizacija iz 2008. godine temelji se na ciljevima upravljanja, to znai da se kategorija
odreenog podruja odreuje prije svega ovisno o tome kako se s njime u budunosti planira
postupati". Stoga ne postoje tono odreena pravila koja se mogu primijeniti na bilo koje
podruje, ve je odluka o kategoriji esto rezultat procjene i dogovora.

Ovaj sustav kategorizacije zasnovan je na sljedeim predpostavkama:

- osnovna kategorizacija treba biti primarni ciljupravljanja;
- sve kategorije su podjednako znaajne, ali je njihov interes razliit;
- one podrazumjevaju gradaciju ljudskog djelovanja.
Ovaj koncept podrazumjeva ekoloku konzervaciju, znanstvena istraivanja i odrivi razvoj.
Upravljanje zatienim podrujima ima za cilj da pokae da se ekoloka konzervacija prirodnih
resursa moe koristiti za poticanje odrivog razvoja koji je zasnovan na rezultatima znanstvenih
istraivanja.
U

zavisnosti o kojem se stupnju zatite radi te ciljevima koji se ele postii samom

konzervacijom, uspostavljaju se stroge zone zatite (kategorije I-II), uglavnom se primjenjuju u

zemljama u razvoju, dok se kategorije V i VI najee koriste u razvijenim zemljama. Podruja

koja su uspostavljena za odravanje biodiverziteta su grupirana u kategorije od 1-5 (znanstveni
rezervati, nacionalni parkovi, spomenici prirode, rezervati prirode, utoita diivljine). Ostale
kategorije od VI-VII, odnose se na podruja gdje je kontrolirana eksploatacija resursa uz jo
znaajno ouvanje biodiverziteta.
IUCN zagovara da svaka zemlja treba zatititi najmanje 10% svog teritorija u okviru razliitih
kategorija zatite. Europa ima vie od 40.000 zatienih podruja, dok su dvije treine ukupne
zatiene povrine uspostavljene nakon Stockholomske konferencije 1972. godine, a 10 milijuna
hektara proglaeno nakon 1982. godine. Prema dosadanjim podacima u svim IUCN zatienim
podrujima, vie od 40.000, u razliitim kategorijamase nalazi 9.869 podruja veih od 1.000 ha,
to iznosi 6,3 % zemaljske povrine. Zatiene zone u IUCN kategorijama I-V danas postoje u 124
zemlje u svijetu. (rnjak, 2009.)
Tablica 2. IUCN kategorije zatienih podruja
Br.

Naziv

Opis

Ia

Strogi rezervat prirode

Ib

Podruje divljine

II

Nacionalni park

Strogo zatiena podruja izdvojena

zbog zatite bioloke raznolikosti, ali
mogue i geolokih/geomorfolokih
znaajki, gdje su posjeivanje,
koritenje prostora i drugi utjecaji
Kontrolirani
Obino velika neizmijenjena ili vrlo
malo izmijenjena podruja, bez
znaajnih i stalnih ljudskih naselja,
kojima se upravlja na nain da se
ouva njihovo izvorno stanje
Velika prirodna ili gotovo prirodna
podruja s karakteristinim vrstama i
ekosustava,
koja
podupiru
prihvatljive duhovne, znanstvene,
edukacijske,
rekreativne
i
posjetiteljske aktivnosti

III

Prirodni spomenik ili obiljeje

IV

Podruje upravljanja stanitem ili

vrstom

Podruje izdvojeno u svrhu zatite

specifinog prirodnog spomenika,

npr. reljefnog oblika, morske hridi ili
pilje, speleoloki objekt ili ive
pojave kao to su stabla visoke
starosti
Podruja namijenjena zatiti tono
odreene vrste ili stanita, i
upravljanje njime je usmjereno
prema tom cilju. Mnoga takva
podruja zahtijevaju provoenje
redovnih aktivnosti usmjerenih
prema ouvanju vrste ili odravanju
stanita, premda to ne predstavlja
zahtjev kategorije

Zatieni kopneni/morski krajobraz

VI

Zatieno podruje s odrivim

koritenjem prirodnih resursa

Podruja
gdje
je
dugotrajna
interakcija
ovjeka
i
prirode
proizvela
osebujne
ekoloke,
bioloke,
kulturne
i
estetske
vrijednosti, i gdje Je odravanje tog
odnosa nuno da bi se ove vrijednosti
sauvale
Podruja
gdje
je
dugotrajna
interakcija
ovjeka
i
prirode
proizvela osebujne ekoloke,
bioloke,
kulturne
i
estetske
vrijednosti, i gdje je odravanje tog
odnosa nuno da bi se ove vrijednosti
sauvale

One predstavljaju tipologiju upravljakih pristupa koji se mogu primijeniti u zatienim

podrujima. Kada se navedene kategorije primjenjuju, vano je prije svega odluiti uklapa li se
odreeno podruje u definiciju zatienog podruja, a zatim utvrditi u koju se kategoriju najbolje
uklapa.
Kategorije upravljanja mogu pomoi u:
Upravljanju informacijama o zatienim podrujima
Planiranju zatienih podruja i sustava zatienih podruja
Reguliranju aktivnosti u zatienim podrujima
Mogu pomoi i u: utvrivanju zakonodavstva; odreivanju prorauna; razjanjavanju vlasnitva
nad zemljitem; posluiti kao alat za argumentiranje. (Injac, 2004.)
Neka se naela mogu primijeniti:
Odabir kategorije treba se temeljiti na primarnom cilju, odnosno ciljevima, svakog zatienog
podruja
Namjera nije da sustav bude hijerarhijski ustrojen
Sve kategorije pridonose ouvanju prirode, ali se ciljevi moraju odabrati u odnosu na konkretnu
okolnosti; nisu sve kategorije jednako korisne u svim okolnostima
Poeljno je primjenjivati raznolike upravljake pristupe, te se takvo to treba poticati gdje je to
prikladno
Kategorija se treba promijeniti ako se dugoroni ciljevi upravljanja ne podudaraju s dodijeljenom
kategorijom, ali takvo to treba se podvrgnuti strogim postupcima a ne izvesti stihijski
Kategorija nije odraz uinkovitosti upravljanja

10

Kategorija se treba primjenjivati na podruju od najmanje tri etvrtine zatienog podruja

pravilo 75 %. Zatiena podruja u svojim okvirima mogu imati posebne zone gdje se
dozvoljavaju druge namjene, npr.:
Turistika prenoita ili sela u nacionalnim parkovima II. kategorije,
Podruja u kojima se dozvoljava ribolov u inae strogo zatienim morskim zatienim
podrujima.
U nekim sluajevima preostalih 25 posto podruja moe biti promjenjivo: npr. tono utvrena
podruja na kojima lokalno stanovnitvo moe prikupljati nedrvne umske proizvode.
Zatiena podruja koja se nalaze u okviru veih zatienim podruja mogu imati vlastitu
kategoriju, a to se odnosi i na zatiena podruja koja sainjavaju prekogranina zatiena
podruja. Razliite zone u zatienim podrujima mogu imati vlastitu kategoriju, ako se zone
opisuju i definiraju zakonom.
Nazivi nisu vezani uz neku osobitu kategoriju: konkretno, naziv nacionalni park ne odnosi se
uvijek na nacionalni park II. kategorije; nacionalni parkovi postoje u svih est kategorija. Odabir
kategorija treba se voditi potrebama i urnosti u smislu ouvanja prirode, prilikama za usluge
ekosustavav, potrebama, eljama i miljenjima zajednica, vlasnitvom nad zemljitem, snagom
upravljanja i razinom stanovnitva. (Injac, 2004.)

4.1. IUCN vrste uprave

11

Kategorije upravljanja primjenjuju se u skladu s nainom uprave opis toga tko ima ovlasti i
odgovornosti za zatieno podruje i koga se moe pozvati da podnese raun u skladu s pravnim,
obiajnim ili drugim legitimnim sredstvima. IUCN definira etiri vrste uprave
Tablica 3: IUCN Vrste uprave
Vrsta

Naziv

Opis

Dravno upravljanje

Zajedniko upravljanje

Privatno upravljanje

Upravljanje uroenikih naroda i

lokalnih
Zajednica

Nadleno je savezno ili dravno

ministarstvo/agencija
Nadleno je upravno tijelo/agencija
podrune ili lokalne samouprave
Upravljanje koje je drava prenijela
na tree strane (npr. nevladinu
udrugu)
Upravljanje u suradnji (razliite
razine utjecaja)
Zajedniko upravljanje (pluralistika
uprava)
Prekogranino upravljanje (razliite
razine preko granica)
Gospodari privatni vlasnik
Gospodari neprofitna organizacija
(udruge, sveuilita, zadruge)
Gospodare profitne organizacije
(pojedinci ili poslovni subjekti)
Zatiena podruja i teritoriji
uroenikih naroda
Podruja koja uva zajednica
podruja koja je lokalna zajednica
proglasila i kojima upravlja

Ovdje su kljuna naela sljedea:

Svaka kategorija moe se primijeniti u odnosu na bilo koji sustav upravljanja, i obratno. Vrste
upravljanja opisuju razliite vrste tijela nadlenih za upravljanje, ali se ne odnose nuno na
vlasnitvo. U nekim vrstama npr. dravnim i privatnim zatienim podrujima pitanje
upravljanja i vlasnitva esto e biti jedno te ista stvar.
U nekim drugim sluajevima to e ovisiti o nacionalnom zakonodavstvu: mnoga zatiena
podruja uroenikih naroda i lokalne zajednice nalaze se na dravnom zemljitu. U velikim i
sloenim zatienim podrujima, osobito onima koja spadaju u V. i VI. kategoriju, moe se
primjenjivati vie vrsta upravljanja na jednom zatienom podruju. U veini morskih zatienih
podruja vlasnitvo pripada dravi, koja e u nekim sluajevima poslove upravljanja prenijeti na

12

lokalne zajednice, nevladine udruge i ostale, ali u mnogim morskim podrujima ire drutvo
prepoznaje i potuje obiajno pravo uroenikih naroda. (Injac, 2004.)

ZAKLJUAK

13

Definiciju zatienih podruja jasno je definirao IUCN 2008. godine. I od tada on pokuava,
kao oragnizacija za ouvanje prirode, proglasiti to vie prostora na Zemlji zatienim. Prema
njihovim kriterijima svaka zemlja trebala bi imati 10% teitorija pod zatitiom. To je daleko od
toga. Bosna i Hercegovina na primjer ima manje od 1%, dok se neke europske zemlje ipak
pribliavaju tome.
Danas Europa ima vie od 40.000 zatienih podruja, dok su dvije treine ukupne zatiene
povrine uspostavljene nakon Stockholomske konferencije 1972. godine, a 10 milijuna hektara
proglaeno nakon 1982. godine. To ukazuje na shvaanje o vanosti ouvanja prirode.

LITERATURA

14

Dalmatin M. Zatiena podruja BiH, Grafotisak, Grude, 2010.

Injac, N. Okoli i njegova zatita. Zagreb, Oskar, 2004.
rnjar, M., rnjar, K.: Menadment odrivog razvoja, Glosa, Rijeka, 2009

15