JOHN LOCKE-OGLED O LJUDSKOM RAZUMU

John Locke, engleski filozof iz perioda 17. stoljeda (1632.-1704), smatra se utemeljivaem
spoznajne teorije kao sustavne filozofske discipline i osnivaem empirizma kao dijela te
discipline.
U svom ''Ogledu o ljudskom razumu'' Locke najprije pobija miljenje da postoje uroene
ideje. Uroene ideje su ili isto teorijskog karaktera (logike, matematike i metafizike
aksiome) ili praktinog karaktera (religijska i moralna naela) i Locke hode da pokae, i za
jedne, i za druge da nisu i ne mogu biti uroene. Pod idejom Locke razumije, s jedne strane
svaki sadraj svijesti, a s' druge apstraktni pojam racionalista. Mnogi tvrde, kae Locke da na
duh ima uroenih ideja ili pojmova, takoredi 'utisnutih' u ljudsku duu, sa kojima se dua
raa. Oni koji ovo tvrde, pozivaju se na opde slaganje sviju kao svoj najjai argument. Locke
upozorava da opde slaganje- i kada bi ono postojalo, jo ne bi govorilo u prilog uroenosti
neke istine, a zatim pokazuje da nema opdeg slaganja svih ljudi, ak ni u onim naelima koja
su najopdenitije primljena (npr. u logikim naelima identiteta i proturjenosti izraenim u
stavovima ''sve to jest jest'' i ''nemogude je da ista stvar i jest i nije''; za praktina naela
ivota jo je oitije da nisu opdenito prihvadena). ak ni osnovni religijski stav (boija
egzistencija) nije opdi, jer svi narodi nemaju predstavu o Bogu, niti je ta predstava jednaka
kod svih koji je imaju. Ako pak ideja o Bogu nije uroena, onda se tim manje moe za bilo
koju drugu ideju smatrati da je uroena.
Duh je na, prvobitno tabula rasa- prazna tabla bez ikakvih sadraja na sebi. Sva naa
spoznaja potjee iz iskustva, koje se dijeli na dva dijela: izvanjsko, osjetilno (ulno) opaanje,
te unutarnje iskustvo (samoposmatranje) odnosno refleksija, koje svoj izvor ima u radnjama
naeg duha. Putem ula dobijamo senzacije hladnog, toplog, slatkog, prostornog, kretanja
itd. U nama samima, pak, nalazimo radnje opaanja, miljenja, vjerovanja, htijenja, itd. Naa
dua ne misli uvijek, mislena radnja, smatra Locke, poinje nakon ulne radnje. Duh najprije
poinje da prima ulne utiske, pa tek onda moe postati svjestan svojih radnji koje na te
ulne utiske primjenjuje (otuda stav: ''nita nije u razumu, to prije toga nije bilo u iskustvu'')
I u jednom i u drugom domenu iskustva, na je razum pasivan, jer iako tek refleksijom
dolazimo do potpune svijesti o naim unutranjim radnjama, ipak mi ih time ne stvaramo,
one su tu, pa ma kako malo bile opaane.
Sve nae ideje su, ili proste, ili sloene. Proste ideje slue kao materijal sloenim idejama. Kad
na razum ima pred sobom jednu gotovinu prostih ideja, njemu je lako da iz njih sklopi
beskrajnu mnoinu razliitih sloenih, no, ni najuzvieniji duh, nije u stanju da na bilo koji
nain proizvede jednu prostu ideju, koju nije zadobio ulnim opaanjem ili
samoposmatranjem.
Locke razlikuje etiri vrste prostih ideja: 1) one koje u svijest dolaze samo preko jednog ula
(hladnoda, toplota, slatko, gorko...); 2) one koje u svijest dolaze putem vie ula (ideje
prostora i prostiranja, oblika, mira i kretanja); 3) one koje se mogu dobiti
samoposmatranjem (ideje opaanja i miljenja, htijenja ili volje) i 4) one koje u svijest dolaze
i jednim i drugim putem(ideje radosti i bola, sile, bida i jedinice).
Sloene ideje duh obrazuje iz prostih: dok je duh u primanju prostih ideja sasvim pasivan,
dotle je on pri obrazovanju sloenih ideja aktivan. Sve se kompleksne ideje, ma koliko bile
sloene, mogu razdijeliti na tri osnovne klase: 1) modusi; 2) supstancije; 3) relacije.
Modusi su one kompleksne ideje koje, iako su kompleksne, ne postoje za sebe, ved su samo
dodatak ili osobine supstancija, kao npr. ideje trougla, zahvalnosti, ubistva, itd.). Modusi se
mogu podijeliti na proste i smje
ane. Prosti modusi su varijacije (ili kompleksi) jedne jedine proste ideje (prostor, vrijeme),
dok su smjeani modusi smjese prostih ideja raznih vrsta.
Supstancije su kombinacije prostih ideja koje su reprezentanti pojedinih iz njih sastavljenih
stvari: one su pojedinane (ako oznaavaju individue), a kolektivne (ako oznaavaju grupe
takvih individua). Sloene ideje supstancije postaju na taj nain to razum, bilo
posmatranjem spoljnjeg, bilo unutarnjeg iskustva, opaa da se izvjestan broj prostih ideja
stalno spojen javlja, pa zakljuujudi da one pripadaju jednoj stvari, spaja ih u jednu cjelinu i
naziva jednim imenom.
Relacije su one kompleksne ideje koje predstavljaju uporeenje jedne ideje sa drugom.