AKCENATSKE IZMJENE U PRASLAVENSKOJ EPOHI?

Iz indoevropske i baltuslavenske jezicne zajednice praslavenski jezik je naslijedio tri

akcenta: dva duga (cirkumfleks i uzlazni akut) i jedan kratki.
U to vrijeme akcenat je bio pokretan, slobodan i, uglavnom, muzikalan, melodican.
Kratki slogovi nisu znali za intonacione opozicije.
Nenaglaseni slogovi, takoder, su mogli biti dvojako intonirani: dug-kratak vokal.
Skracivanje prvobitno dugih samoglasnika narocito je bilo izrazeno u
neakcentovanim slogovima. Ako je dugi slog (neakcentovan) bio ispred kratkog
(akcentovanog), duzina se nije skracivala.
Postojanje duzina u pozicijama koje su se ranije skracivale bio je rezultat ranijih
izmjena u glasovnom sistemu:
1. Sazimanja
2. Gubljenje suglasnika iz finalne pozicije
3. Gubljenje poluglasa
4. Gubljenje pokretnog neslogotvornog ( j )
Duzina u neakcentovanom slogu imala je drugaciju sudbinu u postakcenatskoj
poziciji (npr. jastreb, rukomet). To je povezano s fonetskim slabljenjem poluglasa,
koje je moglo biti kompenzirano duljenjem prethodnih vokala, medutim, ima primjera
koji traze drugacije objasnjenje.
Nadalje, tu je i prenosenje akcenta cirkumfleksne intonacije na naredni slog akutske
intonacije (pravilo De Sossira i Fortunatova), koje je umnogome izmijenilo akcenatski
sistem.
Pored toga, u praslavenskoj epohi desila se jedna korjenita promjena, a to je pojava
novih akcenata, poznata kao metatonija. Sustina je da se stari akcenti u tri posljednja
sloga, pod utjecajem izmjena sklopa rijeci, potpuno mijenjaju.