ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.

ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 1/9

ANAGRAM
Hrvatski jezik u 19. stoljeu IVO PRANJKOVI
O hrvatskom jeziku u 19. stoljeu sada ve ima dosta literature raznolikoga tipa, i sintetikih
radova i nekih analitikih ralambi pojedinanih pitanja i problema koji se tiu grafje, pra-
vopisa, morfolokoga opisa (posebno kad je rije o odnosu izmeu tzv. starih i novih padenih
nastavaka) te radova o vanijim jezikoslovcima iz toga stoljea i o njihovu djelovanju (v. litera-
turu). Zato u ja u ovome prilogu krenuti malo drukijim putem pa e mi za polazite posluiti
vanija jezikoslovna djela nastala u 19. stoljeu, a ostale informacije i/ili komentari vezani bilo za
pojedine dogaaje bilo za pojedine osobe bit e na neki nain u drugom planu. U prvom planu
bit e gramatike
1
i rjenici, a iznimno e biti rijei i o pojedinim raspravama i/ili lancima ako su
posebno vani ili ako su u svoje vrijeme bili izrazito utjecajni.
No prije toga mislim da je vano naglasiti kako se cijelo 19. stoljee, kad je rije o hrvatskome
jeziku, moe podijeliti u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaa prva tri desetljea 19. stoljea,
drugo razdoblje traje od tridesetih do pedesetih godina, a tree od pedesetih godina do kraja
stoljea. Za prvo se razdoblje moe rei da se po mnogo emu izravno nastavlja na zbivanja i
tendencije iz 18. stoljea (prema Brozovievoj klasifkaciji ono bi spadalo u etvrto razdoblje koje
traje od polovice 18. stoljea do preporoda, usp. Brozovi 2008: 68). Drugo je razdoblje obiljeeno
ilirskim pokretom i zbivanjima u vezi s njim, a tree karakteriziraju raznovrsni sukobi pojedinih
flolokih kola, i to rijeke floloke kole, zadarskog jezino-knjievnoga kruga i zagrebake
floloke kole, a od osamdesetih godina nadalje u te se sukobe, ponajprije sa zagrebakom ko-
lom, ukljuuje i kola tzv. hrvatskih vukovaca.
I.
Na prvom mjestu treba spomenuti najvei rjenik starije hrvatske leksikografje uope, koji ima
tri dijela s po dva sveska (svih est svezaka ukup no obasee preko 4700 stranica) Dubrovanina
Joakima Stullija. Prvi dio toga rjenika pod naslovom Lexicon latino-italico-illyricum objavljen
je u Budimu na samom poetku 19. st., tj. 1801. godine, drugi pod naslovom Rjeoslxje u Du-
brovniku 1806, a trei pod naslovom Vocabolario italiano-illirico-latino takoer u Dubrovniku
1810. godine. Graa za taj rjenik crpljena je iz gotovo svih prethodnih rjenika, iz knjievnih
djela i raznih rukopisa (obasee 313 razliitih vrela). Rjenik je izraivan s pretpostavkom da ga
razumiju svi Slaveni, pa je u nj preuzimano dosta leksika iz staroslavenskoga, ruskoga, ekoga,
poljskoga i slovenskoga jezika, a Stulli je unosio u nj i brojne vlastite novotvorenice. U vezi s tim
rjenikom zasjedalo je u Beu i posebno carsko povjerenstvo 1785. godine. Naime Stulli je rje-
nik poeo pisati dubrovako-dalmatinskim slovopisom, a povjerenstvo (u sastavu Antun Man-
di, Joso Krmpoti, Marijan Lanosovi i sam Stulli) odluilo se za slavonski slovopis (grafju).
1
U obzir se uzimaju samo tokavske gramatike, ali u ovdje bar usputno spomenuti da su u prvoj po-
lovici 19. stoljea objavljene i tri zanimljive kajkavske gramatike. To su Horvatzka Grammatika oder
kroatische Sprachlehre Josipa Matijevia (Agram, 1810), Jezichnica horvatzko-slavinzka Josipa urko-
vekoga (Peta, 1826) i Grammatik der Kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia (Agram, 1837).
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 2/9

ANAGRAM
Drugo po redu vano djelo koje slijedi nakon prvoga dijela Stullijeva rjenika jest jo jedan rje-
nik: Ricsoslovnik illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika (Be, 1803) Istranina Josipa Voltia
(Voltiggia), kojemu je osnovica ikavska, ali se navode i neki jekavski oblici. Pisan je slavonskom
grafjom. Leksik je Volti skupio s raznih strana, pa ima pored tokavskih rijei i akavizama, i
kajkavizama, a razmjerno dosta ak i turcizama (npr. csardak, csemer i sl.). Rjeniku je pridoda-
na i mala gramatika (Grammatica illirica), koja sadri samo morfologiju i neka sintaktika pravi-
la, a nastala je pod izravnim utjecajem starijih gramatika (to se npr. vidi po tome to Volti, kao
i veina najstarijih gramatiara, razlikuje sedam padea u jednini, a osam u mnoini). Rjenik je
relativno skromno leksikografsko djelo (i kvantitativno: sam rjenik obasee ukupno neto vie
od 120 stranica), ali je vano, izmeu ostaloga, i po tome to pokazuje kako je slavonski utjecaj i
u grafji, i u leksiku, pa i u svojevrsnoj ikavsko-jekavskoj stilizaciji u to vrijeme bio dopro daleko
na zapad.
Sljedee vano djelo iz prvoga razdoblja jest Grammatica della lingua Illirica Franje Marie Ap-
pendinia, pripadnika reda pijarista te profesora i ravnatelja u dubrovakom zavodu Collegium
Ragusinum. Prvo izdanje te gramatike objavljeno je u Dubrovniku 1808. (kasnije su objavljena
jo tri izdanja). U gramatici se opisuje, a donekle i normira ponajprije dubrovaka jekavtina.
Gramatika sadri poneto i ikavizama pa zato Appendini pie kako svoju gramatiku zasniva na
dalmatinsko-bosanskom idiomu (time se u ono doba ponajprije mislilo na tokavsku ikavicu).
Pisana je talijanskim jezikom (i sam Appendini bio je Talijan, koji je hrvatski jezik nauio u Du-
brovniku). Appendini se u velikoj mjeri oslanja na gramatiku svoga sunarodnjaka Ardelia Della
Belle (koja je pod naslovom Instruzioni grammaticali della lingua Illirica objavljena kao uvodni
dio Della Bellina rjenika Dizionario italiano-latino-illirico, Mleci, 1728), posebno u grai, u
uzorcima sklonidaba i sprezanja i sl., ali je od nje mnogo opirnija, to se posebno odnosi na
sintaktiki odjeljak. tovie, moe se rei da je Appendinieva gramatika prvi gramatiki spis u
Hrvata koji sadri relativno opiran opis sintaktikoga ustrojstva.
Samo etiri godine nakon Appendinieve, a u sklopu iste jezine politike objavljena je i Appendi-
nieva gramatika, a to ju je u ilirskim provincijama provodio maral Auguste Marmont (prema
toj je politici, izmeu ostaloga, nastava u osnovnim kolama bila na hrvatskom, a u srednjim
kolama na francuskom ili talijanskom jeziku), objavljena je u Trstu (1812) Nova ricsoslovica illi-
ricska likoga upnika ime Starevia (Appendinieva je gramatika bila namijenjena primorskoj
Hrvatskoj, a Starevieva kontinentalnoj). Gramatika sadri opis glasova, pravopis, opis vrsta
rijei te primjere poslovica. Specifna je, izmeu ostaloga, i po tome to je pisana polemiki, a
poleminost je najee usmjerena ba na Appendinia, kojemu Starevi najvie prigovara uz-
dizanje dubrovakoga govora iznad svih ostalih tokavskih govora. Starevi je zagovarao istu
ikavsku tokavtinu i smatrao da je ona, kao naddijalektalna, primjerena tokavskoj veini (a to
znai govornicima hrvatskoga jezika i u Dalmaciji, i u Dubrovniku, i u Bosni, i u Slavoniji, i u
Horvatskoj). Toj tokavskoj veini, smatra Starevi, primjerena je i zajednika grafja, a to je
za nj tzv. slavonski slovopis. Ta je gramatika prva hrvatska gramatika koja je pisana hrvatskim
jezikom i najvanija je po tome to je u njoj prvi put opisan etveronaglasni sustav (prijanje
gramatike, ukljuujui i Appendinievu, pretpostavljaju i/ili opisuju tronaglasni sustav, to vrijedi
i za neke kasnije, npr. Babukieve). Od etiriju naglasaka toga sustava jedan je posve kratak
(kao npr. u rijei nbo), drugi malo uzdignut pak barzo spushtan (npr. grihta), trei je malo
potegnut na duglje (npr. ptam), a etvrti je posve raztegnut (npr. kzati) (usp. Starevi 2002:
113). Ta gramatika karakteristina je i po tome to opisuje (samo) est padea i u jednini i u
mnoini (ostale stare gramatike imaju obino sedam padea u jednini, a osam u mnoini, ili 6 u
jednini, a sedam u mnoini, kao npr. Appendinieva, odnosno 7 i u jednini i u mnoini, kao npr.
Relkovieva). Starevi nema ablativa, kao ostale stare gramatike, ali nema ni lokativa, nego mu
je esti pade instrumental. Treba takoer napomenuti da je Starevi uoio i relativno dobro
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 3/9

ANAGRAM
opisao kategoriju ivosti, a u opisu kategorije odreenosti otiao je korak dalje od prethodnika,
pa je uoio ne samo to da se oblici bez zavrnoga i (npr. mlad) upotrebljavaju kao dio predikata
nego je odreenost odnosno neodreenost ak pokuao i defnirati, usp. pridavno ime izhode-
che na samoglasnik ima odredno i na blixe stisnuto zlamenovanje, a kad na skupglasnik izhodi,
obcheno i neodredjeno (Starevi 2002: 38).
I napokon od vanijih jezikoslovnih djela prvoga razdoblja treba svakako spomenuti i Gramma-
tik der illyrischen Sprache Slavonca Ignjata Aloj zija Brlia, koja je dodue objavljena u vrijeme
ilirizma (u Ofenu, tj. Budimu) 1833. godine, ali se i koncepcijski i mnogim drugim osobitostima
izravno nastavlja na slavonske gramatike 18. stoljea (tj. posebno na gramatike Matije Antuna
Relkovia i Marijana Lanosovia), iako je sam Brli, ali uglavnom samo na rijeima, bio prista-
a Karadiev, estok protivnik iliraca (naziva ih ak zagrebakim kurvama koje su pokvarile
narodni jezik), a zagovornik irilice i narodnoga jezika. Gramatika je bila pisana i predana na
recenziju jo 1827. godine pod naslovom slavonska (a ne ilirska) gramatika, pa je naziv slavonska
zadran u tekstu, a naziv ilirska samo je u naslovu. Na stare slavonske gramatike Brli se oslanja
i u slovopisu, koji je najveim dijelom isti kao u Relkovia i Lanosovia, tj. tzv. slavonski, osim
grafema y kojim obiljeuje refekse jata (po tome je svakako blizak ilircima koji jat obiljeuju
tzv. rogatim e //). Kad je rije o akcentuaciji, Brli opisuje tronaglasni sustav, kakav je u njegovo
vrijeme bio svojstven (starotokavskoj) slavonskoj Posavini. Prvi je hrvatski gramatiar koji ima
iste padee o kojima govorimo i danas (instrumental mu je esti, a lokativ sedmi pade). Bio je
takoer prvi gramatiar koji je eksplicitno i teorijski utemeljeno opisao kategoriju glagolskoga
vida (usp. Brloba 2007: 133147). Jasno razlikuje odreene i neodreene pridjeve te navodi po-
sebne sklonidbe i jednih i drugih. Svojoj gramatici Brli dodaje i rjenik pod naslovom Najpo-
trebitije ryi, to predstavlja jo jednu izrazito karakteristinu poveznicu sa starim (slavonskim)
gramatikama.
Prema svemu reenome za prvo (predilirsko) razdoblje moemo rei da se naslanja izravno na
18. stoljee, da u njemu prevladava ikavica ili ikavsko-jekavsko dvojstvo, da se zadrava i slavon-
ska grafja, koja je zapravo ve u 18. stoljeu predstavljala svojevrsni kompromis izmeu sjevera i
juga. Naime slavonska grafja u nekim elementima odudara od grafje karakteristine za hrvatski
sjever ili od tzv. isusovake grafje (posebno za kajkavski knjievni jezik) i pribliava se grafji
uobiajenoj za hrvatski jug, ili tzv. franjevakoj grafji. Tako se npr. fonem c ne pie kao cz, nego
kao c, fonem pie se kao x, naputa se biljeenje fonema lj i nj kao ly i ny, a uvodi pisanje lj i
nj itd. Poetkom 19. stoljea dakle grafjska podvojenost nije vie izmeu sjeverne i june zone,
nego zapravo izmeu tokavskoga i kajkavskoga knjievnog jezika.
II.
Drugo je razdoblje, kad je o jeziku rije, tj. razdoblje ilirskoga pokreta, obiljeeno u najveoj
mjeri rjeavanjem odreenih grafjskih pitanja, ponajprije vezanih za pisanje palatalnih sugla-
snika, odnosno temeljitom i kasnije iroko prihvaenom grafjskom reformom. Tu reformu za-
poeo je voa ilirskoga pokreta Ljudevit Gaj knjiicom Kratka osnova horvatsko--slavenskoga
pravopisaa, koja se jo uvijek odnosi na kajkavski knjievni jezik. U njoj Gaj palatale oznauje
nadslovnim znakovima po uzoru na Pavla Rittera Vitezovia (tildom odnosno kombinacijom
tilde i kvaice). Meutim dananja hrvatska latinica poinje dobivati svoj konani oblik tek Gaje-
vim lankom Pravopisz objavljenim 1835. godine u Danici. U tom lanku, kojim se kao osnovica
knjievnoga jezika pretpostavlja tokavsko narjeje, znak za fonem preuzima Gaj iz poljskoga
(u Kratkoj osnovi nije ga ni bilo jer kajkavski nema toga fonema), uvodi pisanje tzv. rogatog e ()
za jat, vraa se na neke dvoslove, i to dj (za ), tj (za ) i lj (za lj), ali umjesto toke na j pie u tim
dvoslovima znak slian zarezu. Neto kasnije pojavljuje se u Danici i dvoslov d (za fonem d).
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 4/9

ANAGRAM
Znak (za fonem , koji je predloio uro Danii, uveden je tek 1892. Brozovim Pravopisom).
Borba iliraca za jedinstveni slovopis nije meutim bila samo grafjsko pitanje, nego i jedan od
oblika borbe za narodno i jezino jedinstvo svih Ilira, to je neto kasnije znailo i svih Junih
Slavena.
Osim u grafji ilirci su vrlo mnogo uinili i na tome da hrvatski jezik postane diplomatikim (tj.
slubenim) odnosno da prodre i u visoko kolstvo, to je zapoelo ve 1832. godine kad Matija
Smodek poinje predavati materinski jezik na ondanjoj Akademiji.
Djelo koje je, bez sumnje, najvie doprinijelo irenju Gajeve grafje bila je izvanredno utjecajna
(dijelom ak i u cijelom slavenskom svijetu) prva ilirska gramatika, koju je pod naslovom Osnova
slovnice slavjanske narja ilirskoga 1836. u Danici ilirskoj u nastavcima objavljivao Slavonac Vje-
koslav Babuki (br. 1015). Iste godine izila je i kao zasebna knjiica (na sedamdesetak stranica).
Ve tada Babuki preporuuje da se ilirsko ita kao je, ali da se moe itati i kao i odnosno
kao e. Gramatika inae ima tri poglavlja i u njoj se izlae slovopis kakav je preporuen u Gajevu
lanku Pravopisz, zatim opis glasova i njihovih promjena, opis naglasaka, morfologija, a jedna od
ukupno 49 toaka posveena je i redu rijei. U morfologiji Babuki propisuje starije nastavke u
oblicima mnoine, npr. gen. jelenah (ili jelenov), dat. jelenom, lok. o jelenih i instr. jeleni, na emu
su kasnije insistirali i svi drugi predstavnici zagrebake floloke kole (Antun Maurani, Ado-
lfo Veber Tkalevi, Bogoslav ulek i ostali). Ta je gramatika, sve do pojave Mauranieve Slov-
nice Hrvatske iz 1859. godine, bila temeljni prirunik za uenje hrvatskoga (ilirskoga) jezika.
Meu ilirske gramatike treba svrstati i gramatiku Antuna Maurani a objavljenu u Zagrebu
1839. godine pod naslovom Temelji ilirskoga i latinskoga jezika. To je poredbena hrvatsko-la-
tinska gramatika u kojoj se graa izlae u obliku pitanja i odgovora. Sastoji se od pet dijelova:
Ortho epia ili Pravoitanje, Orthographia ili Pravopis, Etymologia ili Rih izpitivanje, Syntaxis ili
Rih slaganje te Prosodia ili Glasoudaranje. U toj gramatici Maurani, preko latinskoga jezika,
koji e sve do 1847. biti slubeni jezik u Hrvatskome saboru, afrmira i normira uglavnom ona-
kav hrvatski jezik kakav je bio opisan i normiran i u Babukievoj Osnovi, tj. jekavsku tokavtinu
onoga tipa kakav su zagovarali ilirci, kasnije i pred stavnici zagrebake floloke kole, kojoj su
uostalom pripadali i Babuki i Maurani.
III.
Od pedesetih godina pa sve do kraja stoljea traje razdoblje koje je obiljeeno borbom pojedinih
flolokih kola: zagrebake koja u osnovi slijedi jezinu i grafjsku koncepciju iliraca, rijeke
kojoj je na elu bio Fran Kurelac i zadarskoga jezino-knjievnoga kruga na elu kojega je bio
Ante Kuzmani. Rijeka se kola zalagala za genitiv mnoine na nulti morfem (npr. en, molitav
i sl.), za dvojinu i u imenica i u glagola, za oblike 1.lica prezenta tipa (ja) priznaju, za starinske
glagolske priloge i gerunde, za strogi korijenski pravopis te za mnotvo pojedinanih rijei koje
su ve u ono doba bile posve zastarjele. Kurelac je i izravno polemizirao s predstavnicima zagre-
bake kole, ponajprije s voom te kole Adolfom Veberom Tkaleviem, i to vrlo otro, posebno
tekstovima Kako da sklanjamo imena? (1852) i Mulj govora nespretna i nepodobna (1873). Veber
mu je odgovorio napisima Brus jezika (Pozor 1862, br. 219221) i Obrana njekoliko tobonih bar-
barizamah (Djela A. Vebera III: 338359) i ti su tekstovi oznaili potpun poraz rijeke floloke
kole. U prvome od njih Veber kae da je Kurelev jezik vie staroslavenski nego hrvatski te da se
on oslanja iskljuivo na stariju knjievnost, a zanemaruje suvremenu. Starijoj knjievnosti pripa-
da i Kurelev genitiv plurala na nulti morfem, dok je nastavak -ah koji su zagovarali predstavnici
zagrebake kole (i koje su zbog toga podrugljivo nazivali ahavcima) osobitost novijega jezika
itd. U drugom napisu Veber brani cijeli niz i danas posve obinih rijei koje je Kurelac u lanku
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 5/9

ANAGRAM
Mulj govora proglasio barbarizmima, npr. crnina, in, djelokrug, parobrod, posada, pretjerati,
prostorija, sredstvo, rtva itd. Predstavnici zadarskog jezino-knjievnog kruga okupljeni oko
asopisa Zora dalmatinska zagovarali su dosljednu ikavicu i juni (dalmatinski) slovopis. Osim
Ante Kuzmania u tom su krugu aktivno djelovali i spomenuti ime Starevi, Ignjat Alojzije
Brli te Stjepan Ivievi i drugi.
Potaknut velikim uspjehom Osnove slovnice slavjanske Babuki je napisao i opirnu (444 str.)
Ilirsku slovnicu, i to na slubeni poziv, ali ona ipak nije nikad dobila doputenje za uporabu u
kolama (zbog negativne recenzije A. V. Tkalevia, koji je smatrao da gramatika sadri previe
dijalektalnih rijei, tzv. provincijalizama) pa ju je Babuki tiskao o svom troku 1854. godine. To
je prva potpuna hrvatska gramatika onoga vremena jer, izmeu ostaloga, sadri i opirno i vrlo
zanimljivo, ali sve do danas slabo poznato poglavlje posveeno sintaksi, a ne samo pojedinana
sintaktika pravila kako je bilo uobiajeno u veini starijih gramatika (osim Appendinieve). I
u Osnovi i u Ilirskoj slovnici Babuki (kao starotokavac) opisuje tronaglasni sustav. U Ilirskoj
slovnici ak kritizira Karadi a i Daniia zato to uope govore o etveronaglasnom sustavu.
Zbog toga to nije dobila doputenje za porabu u kolama ta je gramatika ostala naalost ne-
prihvaena, neutjecajna i uskoro zaboravljena, iako sadri i vrlo vrijednih odnosno teorijski i
metodoloki respektabilnih novina, kao to je npr. podjela sintakse (u Babukia stavkoslovlja) u
tri dijela: prosti stavak, sastavljen stavak i viestruko sastavljen stavak.
Kao i Babuki i Maurani je nastavio svoju gramatiarsku djelatnost i u razdoblju zagrebake
floloke kole pa je 1859. objavio u Zagrebu Slovnicu Hrvatsku koja je, za razliku od Babukieve
Ilirske slovnice, bila vrlo dobro prihvaena (u deset godina objavljena je u etiri izdanja), iako je i
ona tiskana o vlastitu troku jer Maurani nije htio kratiti poglavlja o naglascima koje je Mini-
starstvo bogotovlja i naukah proglasilo preopirnim. U toj se gramatici opisuje (novo)tokavska
jekavtina kakvu je zagovarala zagrebaka kola. Maurani izrazito insistira na tokavtini i u
njegovoj gramatici uglavnom nema elemenata mijeanja narjeja, za to su inae predstavnici
zagrebake floloke kole bili optuivani (da toboe propisuju umjetni, knjiki jezik). Slovnica
e osobito postati poznata po vrlo opirnom i dotad najpotpunijem opisu novotokavskih na-
glasaka, u kojem se polazi od postavke da je tokavska akcentuacija izvedena iz starije akavske,
ali isto tako i po poglavlju o tvorbi (Tvorenje pregibivih rih), koje je bez sumnje dotada najbolji
i najpotpuniji opis tvorbe hrvatskoga (ilirskoga) jezika. Maurani ak donosi i danas aktualna
pravila o distribuciji naglasaka (npr. da na posljednjem slogu nema naglaska, da na jednoslo-
nim rijeima stoje samo silazni naglasci, da na unutranjim slogovima mogu dolaziti samo uzla-
zni naglasci, a na prvom slogu nejednoslonih rijei sva etiri). Mauranieva gramatika ima
etiri dijela: Glasoslovje, Pregibanje rih, Tvorenje pregibivih rih i O esticah (tj. o nepromje-
njivim rijeima). Nema dakle sintaktikoga odjeljka, ali e to biti nadoknaeno iste godine kad
je objavljena i Slovnica Hrvatska. Naime te iste 1859. godine objavljuje u Beu A. V. Tkalevi
svoju Skladnju ilirskoga jezika.
Skladnja ilirskoga jezika i zamiljena je kao svojevrsni nastavak Mauranieve gramatike i pred-
stavlja za ono vrijeme vrlo dobro osmiljenu i modernu sintaksu. Prva je sintaksa hrvatskoga
jezika koja je objavljena u zasebnoj knjizi (191 str.). Podijeljena je u tri dijela: skladnja slaganja,
skladnja djelovanja i skladnja poredanja. U prvom se dijelu opisuje reenica i njezino ustrojstvo
s naglaskom na meusobnom slaganju pojedinih reeninih lanova, drugi dio obuhvaa uglav-
nom ono to se obiava nazivati sintaksom oblika i vrsta rijei, a trei dio posveen je redu rijei.
Taj trei dio s dananjeg je stajalita bez sumnje i najrespektabilniji jer Veber u njemu jasno ra-
zlikuje naravno poredanje (tj. osnovni red rijei) od umjetnoga poredanja (tj. stilski obiljeenoga,
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 6/9

ANAGRAM
markiranoga reda rijei).
2
Veberova je skladnja i danas zanimljiva, posebno kad je rije o ree-
ninoj tipologiji (osobito o opisu tzv. stegnutih izreka, tj. reenica), o opisu pasiva ili atributnih
konstrukcija. Ti se opisi metodoloki pribliavaju ak i nekim aktualnim opisima, kakvi su npr.
transformacijsko-generativni. Osim toga Skladnju odlikuju vrlo jasne, kratke i domiljene def-
nicije pojedinih sintaktikih jedinica i/ili konstrukcija. Veber je kasnije (u Zagrebu 1871) objavio
i potpunu gramatiku hrvatskoga jezika pod naslovom Slovnica hrvatska za srednja uilita. U
njoj se gramatika dijeli na dva dijela. Prvi je Rjeoslovje, koji obuhvaa glasoslovje (ukljuujui
i pravopis i slovopis), likoslovje (morfologiju) i tvorenje rieih (tvorbu), a drugi je dio skladnja
(sintaksa), koja je koncipirana kao i Skladnja iz 1859. godine.
Na podruju leksikografje u vrijeme zagrebake floloke kole najvanija je djelatnost pohr-
vaenoga Slovaka, uglednoga polihistora Bogoslava uleka. Osobito su vrijedna njegova djela
Nmako-ilirski rnik, III (Zagreb, 1860) i Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga
nazivlja, I i II (Zagreb, 18741875). Neprocjenjivo je vana ulekova djelatnost na oblikovanju
hrvatskoga znanstvenog i strunog nazivlja. Kao leksikograf ulek je sklon izrazitom istunstvu.
Nastojao je posuenice zamijeniti hrvatskim rijeima, ukljuujui i dijalektalne rijei, a ako u
tome nije uspijevao, posuivao je iz slovakoga, ekoga, ruskoga ili slovenskoga jezika. Bio je
meutim sklon i stvaranju relativno brojnih novotvorenica. Time je doao u otar sukob s hr-
vatskim vukovcima, koji su bili zagovornici istoga narodnog jezika, pa su njegove kovanice i
posuenice posprdno nazivali ulekizmima.
Kad je rije o Bogoslavu uleku, treba upozoriti i na to da je on autor dostojanstvenog, odmjere-
nog i dobro utemeljenog polemikoga lanka, ob javljenoga u Nevenu 1856. pod naslovom Srbi i
Hrvati, koji je odgovor na uveni nacionalistiki intonirani lanak Vuka Stefanovia Karadia
objavljen u Koveiu 1849. godine pod naslovom Srbi svi i svuda. U tom se lanku naime tvrdi
da su svi tokavci Srbi, a ulek tu tvrdnju razlono i vie nego uvjerljivo pobija.
U vezi sa ulekovim njemako-ilirskim rjenikom nuno je napomenuti i to da mu je prethodio
vrlo kvalitetan rjenik Ivana Maurania i Jakova Uarevia, objavljen ve 1842. godine u knji-
gotiskari Ljudevita Gaja pod naslovom Deutsch-illirisches Wrterbuch Nmako-ilirski slovar,
koji je uleku posluio kao jedan od temelja (vie o tome rjeniku usp. Samardija 2004: 7180).
3
Za obnovu i popunu hrvatskoga leksika u razmatranome razdoblju zasluan je i Dragutin Pari,
koji je autor i jedne gramatike: Grammatica della lingua slava (illirica) (Zadar, 1873), po koncep-
ciji bliske glediti ma zagrebake floloke kole. On je takoer objavio i dva dvojezina rjenika:
Rienik ilirsko-talianski (Zadar, 1858) i Rienik talijansko-slovinski (Zadar, 1868). Tree izdanje
prvoga rjenika, objavljeno pod naslovom Rjenik hrvatsko-talijanski (Zadar, 1901), smatra se s
pravom najboljim i najpotpunijim njegovim leksikografskim ostvarenjem (pretisak toga rjenika
objavljen je 1995).
2
Usp. Naravnim se redom nemoe uvk govoriti, jer nije prama nainu, kojim se misli radjaju; esto bo
je piscu namra, govoriti o predikatu; tu je dakle predikat najvanija misao, te ga treba postaviti na
prvo msto; povrh toga prvi je nain i dosadan, jerbo je jednolian; tu se dakle treba utei umtno-
me poredanju rih i izrekah. U tom je pako na jezik tako slobodan, da neima esti govora, koja se
nebi mogla metnuti pred drugu, ako je vanija (usp. Weber 2005: 156157).
3
Tri odnosno dvije godine prije MauraniUarevieva objavljen je slab i neorigi nalan (Vince 2002:
260) rjenik Adolfa Miroslava Richtera, Adolfa Ballmanna i Ru dolfa Frhlicha pod naslovom Ilirsko-
nemacski i nemacsko-ilirski rukoslovnik Illirisch-deutsches und deutsch-illirisches Handwrterbuch
(Be, 1839. [I. dio] i 1840. [I. dio]; prvi, ilirsko-njemaki dio rjenika izradili su Richter i Ballman, a
drugi njemako-hrvatski dio, koji je ujedno i prvi njemako-hrvatski rjenik uope, izradio je R. Frhli-
ch). Nekoliko godina kasnije (od 1846. do 1849, takoer u Beu) objavljen je trojezini Ilirsko-nmako-
talianski mali rnik Slovenca Josipa Drobnia, koji sadri i elementarnu ilirsku gramatiku. U njegovoj
izradi sudjelovao je i Vjekoslav Babuki.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 7/9

ANAGRAM
Od specijaliziranih rjenika objavljenih u drugoj polovici 19. stoljea treba bar spomenuti Rnik
lnikoga nazivlja Ivana Demana (koji je bio jedan od najaktivnijih sljedbenika Frana Kurel-
ca), objavljen 1868. i Jugoslavenski imenik bilja spomenutoga Bogoslava uleka, objavljen 1879.
godine.
Jedna od prvih vukovskih gramatika i prva gramatika u kojoj se spominje naziv srpsko-hrvatski
(jezik)
4
objavljena je u Beu 1867. godine pod naslovom Grammatica della lingua serbo-croata
(illirica), a autor joj je Petar (Pero) Budmani.
5
Obasee 250 stranica i ima tri dijela: Fonetica, Eti-
mologia (tj. morfologija) i Sintassi. Neobina je po tome to prednost daje vukovskoj koncepciji
i normi, ali ne zanemaruje ni obiljeja norme zagrebake floloke kole (njih navodi u uglatim
zagradama). Gramatiku su inae pozitivno ocijenili i vukovci i predstavnici zagrebake kole
(Veber).
Mirko Divkovi, jedan od najplodnijih, ali ne i najboljih hrvatskih gramatiara zapoinje jezi-
koslovni rad kao pristaa zagrebake kole, ali se u kasnijim izdanjima svojih gramatikih spisa
sve vie priklanja vukovcima. Prvo izdanje svoje morfologije pod naslovom Hrvatske gramatike
I. dio. Oblici, izrazito optereeno staroslaventinom, objavio je Zagrebu 1879, a prvo izdanje sin-
takse pod naslovom Hrvatske gramatike II. dio. Sintaksa za kolu (to je poslije Veberove Skladnje
druga sintaksa hrvatskoga jezika objavljena kao posebna knjiga) takoer u Zagrebu 1881. godine.
Njegove su se gramatike u kolama upotrebljavale pedesetak godina, i potisnule su Veberove
prirunike.
Najbolju vukovsku gramatiku, koju mnogi smatraju najboljom i najut je cajnijom gramatikom
hrvatskoga (i srpskoga) jezika uope, objavio je 1899. u Zagrebu glavni hrvatski vukovac Tomo
Mareti. Iste godine objavio je i kolsku gramatiku pod naslovom Gramatika hrvatskoga jezika
za nie razrede srednjih kola, koja je do 1928. godine objavljena u ak deset izdanja.
6
Maretieva
je Gramatika odmah po izlasku vrlo visoko ocijenjena, ali je i kritizirana (posebno u recenzija-
ma Vatroslava Jagia i Antuna Radia) zbog grae koja se u njoj ekscerpira, a koja je, zbog vie
nego naglaenoga tokavskog purizma, bila ograniena na Karadieva i Daniieva djela te na
djela iz narodne knjievnosti. Posve se dakle u njoj zanemaruju djela iz hrvatske prolosti, ali i
djela iz Maretiu suvremene hrvatske knjievnosti. Osim toga Mareti zanemaruje i hrvatsku
jezikoslovnu tradiciju. Inae je to bez ikakve sumnje najbolja hrvatska mladogramatiarska gra-
matika, metodoloki vrlo vrsto i dosljedno utemeljena u ondanju jezikoslovnu misao i praksu.
Gramatiku ine poglavlja: Pristup, Glasovi, Oblici, Tvorba rijei, Sintaksa i Stilistika. Kad je rije
o sintaktikome opisu, treba primijetiti da Mareti, za razliku npr. od Vebera, izrazito zanema-
ruje sintaksu reenice, pogotovo reeninu tipologiju (smatra ju ak zalinim mudrovanjem),
ali zato vrlo dobro i temeljito opisuje sintaksu reeninih lanova te sintaksu oblika i vrsta rijei.
Od ostalih djela hrvatskih vukovaca, posebno djela koja su imala izrazitih normativnih pretenzi-
ja, osim Maretieve Gramatike treba posebno upozoriti na Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892.
4
Dvojni nazivi jezika u hrvatskoj jezikoslovnoj povijesti nisu bili uobiajeni (nego nazivi hrvatski, slo-
vinski, slovenski, ilirski, pa i bosanski, slavonski, dalmatinski i sl.). Prva gramatika s dvojnim nazivom
objavljena je u Splitu 1851. godine pod naslovom Slovnica serbsko-ilirskoga jezika za diecu u Dalmaciji
i u druzih deravah jugoslavjanskih, a autor joj je bio Andrija Bari (usp. Stolac 1996: 116).
5
Prvom vukovskom gramatikom uope smatra se (usp. npr. Ham 2006: 128132) gramatika Andrije
Torkvata Brlia (koji je bio sin spomenutoga Ignjata Alojzija Brlia), objavljena u Beu 1854. godine
pod naslovom Grammatik der illyrischen Sprache, ali se za nju moe rei da je (posve) vukovska samo
utoliko to je pisana fonolokim pravopisom. to se ostaloga tie, i u njoj se (kao uostalom i u Budmani-
jevoj) uzima u obzir i norma zagrebake kole i vukovska norma (tako npr. Brli navodi i sinkretizirane
i nesinkretizirane oblike mnoine u imenica, a oblike zamjenica tipa tko i ko smatra ravnopravnima).
Gramatika je inae pisana njemakim jezikom, s tim da se (hrvatski i srpski) primjeri koji su u skladu
s normom zagrebake kole piu latinicom, a oni koji su u skladu s vukovskom normom irilicom.
6
To je naslov samo prvoga izdanja. Kasnija izdanja imaju u naslovu dvojni naziv: Hrvatska ili srpska
gramatika.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 8/9

ANAGRAM
godine. Iako to nije prvi hrvatski pravopis,
7
moglo bi se rei da je to prvi pravopis u Hrvata koji
je bio stvarno na snazi, kojega su se pridravali oni to su pisali hrvatskim jezikom. Pravopis je,
naravno, utemeljen na fonolokom naelu, ali se u primjeni toga naela nije ilo u krajnosti. S
pravom je zabiljeeno da je tom Brozovom knjigom fonoloki pravopis dobio jasna, odreena i
dosljedna pravila, kakvih u cjelini svojoj nema dosada ni jedna hrvatska ni srpska knjiga (Josip
Pasari, usp. Vince 1992: 87). Zato je taj pravopis, najprije kao Brozov, zatim u brojnim prera-
dama kao BrozBoraniev i Boraniev, u Hrvata na snazi praktino sve do 1960. godine,
8
kad
izlazi novosadski pravopis. Pravopis je inae koncipiran u poglavljima: Pristup, Glasovi, Rijei,
Reenice i Rjenik.
Od ostalih djela hrvatskih vukovaca treba svakako spomenuti dvosvezani Rjenik hrvatskoga
jezika Franje Ivekovia i Ivana Broza, prvi dovreni jednojezini rjenik hrvatskoga jezika, koji je
dodue objavljen u 20. stoljeu (1901), ali po koncepciji i po ekscerpiranoj grai (koja je takoer
puristiki novotokavska) ini cjelinu sa spomenutom Maretievom Gramatikom i Brozovim
Pravopisom. To su naime tri temeljna normativna ostvarenja hrvatskih vukovaca. Zbog grae
ograniene, kao i u Maretievoj Gramatici, na djela Karadia i Daniia te na narodnu knji-
evnost, rjenik je izrazito neusklaen s hrvatskom jezinom tradicijom i onodobnim stanjem u
hrvatskome jeziku, ali je leksikografski dobro te koncepcijski dosljedno zamiljeno i ostvareno
leksikografsko djelo.
Hrvatski su vukovci zasnovali i dobrim dijelom realizirali jo jedan kapitalni projekt: bio je to
veliki povijesni Akademijin Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika to ga je u Zagrebu 1880. go-
dine pokrenuo uro Danii, koji je bio i prvi urednik Rjenika (kasniji su urednici bili Matija
Valjavec, Pero Budmani, Tomo Mareti, Stjepan Musulin i Slavko Pavei). Rjenik je izlazio go-
tovo 100 godina (do 1976!) i ima ukupno 23 sveska (ili ak 97 rjenikih sveia). Sadri veliku i
bogatu povijesnu grau te vrlo zanimljive, iako mjestimice i problematine opise, s velikim bro-
jem primjera koji su esto dragocjeni (posebno kad je rije o opisu, oprimjerenjima i povijesnim
mijenama gramatikaliziranih rijei). Prigovaralo se Daniiu ve u ono vrijeme to uope nije
uzeo u obzir tada suvremene hrvatske pisce (tj. pisce iz 19. stoljea), to je zanemario i mnoge
srpske pisce, to je ignorirao bogatu hrvatsku leksikografju onoga vremena (npr. ulekove ili
Parieve rjenike) te to je odbio u Rjenik uvrstiti kajkavske pisce. Kasnije se u Institutu za jezik
(danas Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje) dugo radilo na dopunama toga Rjenika, ali se
od tog projekta u meuvremenu, ini se, i defnitivno odustalo.
Kraj 19. i poetak 20. stoljea obiljeeni su potpunom prevlau hrvatskih vukovaca i njihove
knjievnojezine koncepcije, dok e uenja ostalih flolokih kola uskoro posve pasti u zaborav.
Tek od ezdesetih godina 20. stoljea, ponajprije u radovima Ljudevita Jonkea i Zlatka Vincea,
poet e se postupno upozoravati na znanstvenu vrijednost i na metodoloku utemeljenost poje-
7
Prvom se hrvatskom pravopisnom (odnosno slovopisnom!) knjiicom (54 str.) moe smatrati ortograf-
ska rasprava Nauk za piisati dobro latinskiema slovima riei jezika slovinskoga Dubrovanina Raj-
munda amanjia iz 1639. godine. U 19. je stoljeu jednu pravopisnu knjiicu (34. str.) pod naslovom
Pravopis jezika ilirskoga objavio 1850. godine Josip Parta. Ta knjiica ima tri dijela. U prvome se daju
pravila o pi sa nju velikih i malih slova, u drugom pravila o pisanju pojedinih suglasnika i samoglasni-
ka, a u treem o pisanju pravopisnih znakova. Drugu, puno opirniju (82 stranice) i metodoloki ute-
meljeniju objavio je neposredno prije Brozova Pravopisa Marcel (Marel) Kuar 1889. u Dubrovniku
pod naslovom Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetikom i etimologijskom). Kao to
se iz naslova vidi, Ku ar daje pravila i u skladu s fonolokim i u skladu s morfolokim, morfemskim
(morfonolokim) naelima, s tim da daje izrazitu prednost fonolokim naelima, koja su u njega ak
dosljednija negoli kod Broza, to je vidljivo ve iz naslova njegove knjige (usp. hrvackoga). Opirnije
o Kuaru i njegovoj pravopisnoj koncepciji usp. u opirnom pogovoru pretisku Kuarova pravopisa pod
naslovom Pravopisni nazori Marela (Marcela) Kuara kojemu je autorica Lada Badurina (usp. Kuar
2009: 83141).
8
U vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske kratko je bio na snazi korijenski Hrvatski pravopis Ureda za
hrvatski jezik (Zagreb, 1944). Opirnije o jeziku i pravopisu u tom razdoblju usp. Samardija 2008.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 9/9

ANAGRAM
dinih djela i uenja predstavnika i drugih flolokih kola u 19. stoljeu, posebno Adolfa Vebera
Tkalevia i Bogoslava uleka.
to se tie suvremenosti, valja primijetiti da se od 90-ih godina naova mo povremeno zna odlaziti
i u drugu krajnost, pa se hrvatski vukovci i pretjerano marginaliziraju i/ili politiki, pa i znan-
stveno diskvalifciraju, a predstavnici ponajprije zagrebake floloke kole katkada i nekritiki
i/ili neadekvatno reafrmiraju.
Izvori
Appendini, Francesco Maria (1808) Grammatica della lingua Illirica compilata dal Padre F. M.
Appendini superiore dellordine delle scuole pie, Ragusa.
Babuki, Vjekoslav (1836) Osnova slovnice slavjanske narja ilirskoga, Danica ilirska, II, br.
10, str. 3740; br. 11, str. 4144; br. 12, str. 4548; br. 13, str. 4952; br. 14, str. 5356; br. 15, str.
5760, Zagreb.
Babuki, Vjekoslav (1854) Ilirska slovnica, Zagreb.
Bari, Andrija (1851) Slovnica serbsko-ilirskoga jezika za diecu u Dalmacii i u druzih deravah
jugoslavjanskih, Spliet.
Brli, Andrija Torkvat (1854) Grammatik der illyrischen Sprache wie solche im Munde und Schrif
der Serben und Kroaten gebruchlich ist, Wien.
Brli, Ignjat Alojzije (1833) Grammatik der illyrischen Sprache, wie solche in Bosnien, Dalmazien,
Slawonien, Serbien, Ragusa & c. dann von den Illyriern in Banat und Ungarn gesprochen wird,
Ofen.
Broz, Ivan (1892) Hrvatski pravopis, Zagreb.
Broz, Ivan (2000) Filoloke sitnice i pabirci (prikupio i pogovor napisao Marko Samardija), Per-
gamena, Zagreb.
Budmani, Pietro (1867) Grammatica della lingua serbo-croata (illirica), Vienna.
Deman, Ivan (1868) Rnik lnikoga nazivlja, Zagreb.
Djela Adolfa Vebera zagrebakoga kanonika, IIX, Zagreb, 18851890.
Drobni, Josip (18461849) Ilirsko-nmako-talianski mali rnik (sa osnovom gramatike ilirske),
Be.
Gaj, Ljudevit (1830) Kratka osnova horvatsko-slavonskoga pravopisaa, poleg mudroubneh, na-
rodneh i prigospodarneh temeov i zrokov. Vu Budimu [Pretisak: Cymelia croatica, Zagreb, 1983].
Giamagnik (amanji), Rajmundo (1639) Nauk za piisati dobro latinskiema slovima rieci yezika
slovinskoga , Venezia.
Hrvatski pravopis. Obradio Ured za hrvatski jezik, Zagreb, 1944.
Ivekovi, Franjo i Ivan Broz (1901) Rjenik hrvatskoga jezika, III, Zagreb [Pretisak: Dominovi,
Zagreb, 2009].
Ivekovi, Franjo, Ivan Broz, Tomo Mareti, Vatroslav Roi, Milan Reetar, Antun Radi, Nikola
Andri, Dragutin Borani (2001) Jezikoslovne rasprave i lanci (prir. Marko Samardija), Stoljea
hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb.
Jagi, Vatroslav (1864) Na pravopis, Knjievnik, I, Zagreb, str. 134 i 151180.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 10/9

ANAGRAM
Karadi Stefanovi, Vuk (1849) Kovei za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona, Be.
Kurelac, Fran (1852) Kako da sklanjamo imena? Ili greke hrvatskih pisac glede sklonovanja osobi-
to 2-a padea mnoine, Izvadjeno iz kolske izviesti za godinu 1851.-1852. U Rieci.
Kurelac, Fran (1873) Mulj Govora nespretn i nepodobn naneen na obale naega jezika: ili O
barbarizmih, Pretampano iz XXIV. knjige Rada JAZU, Zagreb.
Kurelac, Fran, Bogoslav ulek, Vinko Pacel, Adolfo Veber Tkalevi (1999) Jezikoslovne rasprave
i lanci (prir. Ivo Pranjkovi), Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb.
Kuar, Marel (1889) Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetikom i etimologij-
skom), Dubrovnik [Pretisak: Pergamena, Zagreb, 2009].
Mareti, Tomo (1899) Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, Zagreb.
Mareti, Tomo (1899a) Gramatika hrvatskoga jezika za nie razrede srednjih kola, Zagreb.
Maurani, Antun (1839) Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za poetnike, Zagreb.
Maurani, Antun (1859) Slovnica Hrvatska za gimnazije i realne kole. Dio I: Roslovje, Za-
greb [Pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2008].
Maurani, Ivan i Jakov Uarevi (1842) Deutsch-illirisches Wrterbuch Nmako-ilirski slovar.
Naklada i tisak privilegirane ilirske nacionalne knjigotiskare Dra. Ljudevita Gaja, Zagreb.
Pari, Dragutin (1858) Rienik ilirsko-talianski, Zadar.
Pari, Dragutin (1868) Rjenik talijansko-slovinski, Zadar.
Pari, Dragutin (
3
1901) Rjenik hrvatsko-talijanski, Zadar [Pretisak: ArTresor studio, Zagreb,
1995].
Parta, Josip (1850) Pravopis jezika ilirskoga. U Zagrebu [Pretisak: Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Zagreb, 2002].
Pravopisz (napisao) Lydevit Gay, Danica Horvatska, Slavonska y Dalmatinska, I, br. 1012,
Zagreb, 1835, str. 3840, 4143, 4648.
Richter, Adolf Miroslav, Adolf Joz. Ballmann i Rudolf Frhlich (1839. i 1840) Ilirsko-nemacski i
nemacsko-ilirski rukoslovnik Illirisch-deutsches und deutsch-illirisches Handwrterbuch, III,
Be.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, IXXIII, JAZU, Zagreb, 1880/18821976.
Starevi, ime (1812) Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajinoj poklonjena trudom
i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici. U Tarstu [Pretisak: Institut za hrvat-
ski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002].
Stulli, Joakim (1801) Lexicon latino-italico-illyricum ditissimum, ac locuple tissimum, in quo ad-
feruntur usitatiores, elegantiores, difciliores earundem linguarum phrases, loquendi formulae, ac
proverbia, III, Buda.
Stulli, Joakim (1806) Rjeoslxje u komu donosuse upotrebljenia, urednia, mucsnia istieh jezika
krasnoslovja nacsini, izgovaganja i prorjecsja, III, U Dubrovniku.
Stulli, Joakim (1810) Vocabolario italiano-illirico-latino nei quali si contengono le frasi pi usitate,
pi difcile, e pi eleganti, i modi di dire, i proverbi ec. di tutte tre le lingue, III, Ragusa.
ulek, Bogoslav (1856) Srbi i Hrvati, Neven, 8, Zagreb, str. 233244.
ulek, Bogoslav (1860) Deutsch-kroatisches Wrterbuch / Nmako-hrvatski rnik, Agram.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 11/9

ANAGRAM
ulek, Bogoslav (18741875) Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga nazivlja, osobito
za srednja uilita, I (1874) II (1875), Zagreb [Pretisak: Globus, Zagreb, 1990].
ulek, Bogoslav (1879) Jugoslavenski imenik bilja, JAZU, Zagreb.
Voltiggi, Josip (1803) Ricsoslovnik (vocabolario Wrterbuch) illiricskoga, italianskoga i nima-
cskoga jezika s jednom pridpostavljenim gramatikom illi pismenstvom: sve ovo sabrano i sloxeno
od Jose Voltiggi Istrianina. U Becsu.
Veber Tkalevi, Adolfo (1862) Brus jezika, Pozor, br. 219221, Zagreb.
Veber Tkalevi, Adolfo (1871) Slovnica hrvatska za srednja uilita, Zagreb.
Veber Tkalevi, Adolfo (1887) Obrana njekoliko tobonjih barbarizamah, Djela A. Vebera,
III, Zagreb, str. 338359.
Weber, Adolfo (1859) Skladnja ilirskoga jezika za nie gimnazije. U Beu [Pretisak: Institut za
hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1995].
Izbor iz literature
Ani, Vladimir (1969) Akcenat u gramatici ime Starevia, Radovi Filozofskog fakulteta u
Zadru, 7, Zadar, str. 7088.
Ani, Vladimir (1976) Jedan opi problem oko norme u 19. stoljeu, Zbornik Zagrebake slavi-
stike kole, 4, Zagreb, str. 223226.
Ani, Vladimir (2009) Nalije kalupa. Sabrani spisi (prir. Ivan Markovi), Disput, Zagreb.
Auty, Robert (1962) Te Linguistic Work of Ignjat Alojzije Brli, Filologija, 3, Zagreb, str. 522.
Babi, Stjepan (1990) Hrvatska jezikoslovna itanka, Globus, Zagreb.
Babi, Stjepan (1997) Znanstvena podloga hrvatskih vukovaca, Prvi hrvatski slavistiki kon-
gres. Zbornik radova, I, Zagreb, str. 3340.
Badurina, Lada (1990) Hrvatska (orto)grafja prije pojave prvoga pravopisa, Dometi, 23/10, Ri-
jeka, str. 657665.
Badurina, Lada (1994) Kureleva ortografja spram Brozova Hrvatskoga pravopisa (jedan aspekt
odnosa Rijeke floloke kole i tzv. hrvatskih vukovaca), Rijeki floloki dani. Zbornik radova,
I, Rijeka, str. 163172.
Badurina, Lada (1996) Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja. Metodologija rada na pravopisu,
Izdavaki centar Rijeka, Rijeka, 1996.
Banac, Ivo (1991) Hrvatsko jezino pitanje, Most/Te Bridge, Zagreb.
Bai, Nataa (1991) V. S. Karadi izmeu jezikoslovlja i politike, kolske novine, Zagreb.
Bai, Nataa (1992) Sto godina Hrvatskoga pravopisa, Jezik, 40/2, Zagreb, str. 3341.
Bockoholt, Volker (1990) Sprachmaterialkonzeptionen und ihre Realisierung in der kroatischen
und serbischen Lexikographie, Die blaue Eule, Essen.
Breyer, Mirko (1939) Tragom ivota i rada Frana Kurelca hrvatskoga preporoditelja i knjievnika
(1811-1874), Binoza, Zagreb.
Brlek, Mijo (1987) Leksikograf Joakim Stulli (1730-1817), JAZU, Zagreb.
Brloba, eljka (2007) Glagolski vid u hrvatskim gramatikama do 20. stoljea, Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, Zagreb.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 12/9

ANAGRAM
Brozovi, Dalibor (1966) Jezino znaenje hrvatskog narodnog preporoda, Kolo, IV (CXXIV),
br. 8/9/10, Zagreb, str. 249253.
Brozovi, Dalibor (1973) O ulozi Ljudevita Gaja u zavrnoj etapi hrvatske jezine unifkacije,
Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 3, Zagreb, str. 3563.
Brozovi, Dalibor (1976) Die Entwiklungsetappen bei der Bildung des kroatischen neutokavis-
cher Sprachstandards 1750-1900, Die Welt der Slaven, 21/2, Wien, str. 1427.
Brozovi, Dalibor (1985) Jezina i pravopisna previranja u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20.
stoljee, Jezik, 33/1, Zagreb, str. 115.
Brozovi, Dalibor (2008) Povijest hrvatskoga knjievnog i standardnoga jezika, kolska knjiga,
Zagreb.
Brozovi, Dalibor i Pavle Ivi (1988) Jezik, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Se-
parat iz Enciklopedije, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
Budmani, Petar (1885) Pogled na istoriju nae gramatike i leksikografje od 1835. godine, Rad
JAZU, knj. 80, Zagreb, str. 165185.
Damjanovi, Stjepan (2004) Jagieve zagrebake godine, Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb,
str. 509515.
Diels, Paul (1951) Aus der Geschichte der lateinischen Schrif bei den Sdslaven, Mnchen.
Dukat, Vladoje (1929) Voltiev Rioslovnik, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, Be-
ograd, str. 1931.
Dukat, Vladoje (1937) Rjenik Maurania i Uarevia, Rad JAZU, knj. 257, Zagreb, str. 83
132.
Fancev, Franjo (1933) Dokumenti za nae podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790-1832), Graa
za povijest knjievnosti hrvatske, XII, JAZU, Zagreb.
Franoli, Branko (1984) A historical survey of literary Croatian, Paris.
Franoli, Branko (1985) A Bibliography of Croatian Dictionaries, Paris.
Gostl, Igor (1995) Bogoslav ulek. Otac hrvatskoga znanstvenog nazivlja. O stotoj obljetnici smrti
(1895-1995), Matica hrvatska, Zagreb.
Grevi, Mario (1997) Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, Bhlau Verlag, Kln
Weimar Wien.
Ham, Sanda (1998) Jezik zagrebake floloke kole, Neotradicija, Osijek.
Ham, Sanda (2006) Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus, Zagreb.
Hraste, Mate (1955) Dr. Dragutin Borani, Jezik, 4/1, Zagreb, str. 12.
Hudeek, Lana (2006) Izricanje posvojnosti u hrvatskome jeziku do polovice 19. stoljea, Institut
za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb.
Ivi, Pavle (1983) Standardni jezik Srba i Hrvata u drugoj polovini devetnaestog veka, Slavisti-
na revija, 31/3, Ljubljana, str. 221235.
Ivi, Stjepan (1938) Etimologija i fonetika u naem pravopisu, Hrvatski jezik, I/1, Zagreb, str.
313.
Ivi, Stjepan (1912) Akcenat u Gramatici Igata Alojzija Brlia, Rad JAZU , knj. 194, Zagreb,
str. 61155.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 13/9

ANAGRAM
Jachnow, Helmut (1991) Zur Entwicklung sprachteoretischer Konzeptionen in der kroatischen
und serbischen Grammatikschreibung des 17., 18. und 19. Jahrhunderts: Sprachbegrif, Gram-
matikbegrif und Satzbegrif, Suvremena lingvistika, 3132, Zagreb, str. 5986.
Jagi, Vatroslav (1900) Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, Archiv
fr slavische Philologie, XXII, Berlin, str. 263278.
Jagi, Vatroslav (1901. i 1902) Rjenik hrvatskoga jezika. Skupili i obradili Dr. Fr. Ivekovi i Dr.
Ivan Broz, Archiv fr slavische Philologie, XXII (1901), str. 521529 i XXIV (1902), str. 230242,
Berlin.
Jagi, Vatroslav (1910) Istorija slavjanskoj flologii, Sanktpeterburg.
Jagi, Vatroslav (1948) Izabrani krai spisi (prir. Mihovil Kombol), Zagreb.
Jonke, Ljudevit (1954) ulekova briga o hrvatskoj naunoj terminologiji, Zbornik radova Filo-
zofskog fakulteta u Zagrebu, 2, Zagreb, str. 6781.
Jonke, Ljudevit (1956) Veberove zasluge za na knjievni jezik, Rad JAZU , knj. 309, Zagreb, str.
3380.
Jonke, Ljudevit (
2
1965) Knjievni jezik u teoriji i praksi, Znanje, Zagreb.
Jonke, Ljudevit (1971) Hrvatski knjievni jezik u 19. i 20. stoljeu, Matica hrvatska, Zagreb.
Jonke, Ljudevit (1978) Zasluge i slabosti hrvatskih vukovaca, Jezik, 26/1, Zagreb, str. 512.
Katii, Radoslav (1974) Neto napomena o postanku sloenoga suvremenog jezinog standar-
da hrvatskoga ili srpskoga, Zbornik Zagrebake slavistike kole, 2, Zagreb, str. 225257.
Katii, Radoslav (1978) O poetku novotokavskoga hrvatskoga jezinog standarda, o njegovu
poloaju u cjelini standardne novotokavtine, Filologija, 8, Zagreb, str. 165180.
Katii, Radoslav (1986) Lingvistiki argumenti u Jagievoj polemici s Veberom, Jagiev zbor-
nik, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, str. 93126.
Katii, Radoslav (1987) Vuk Stefanovi Karadi i knjievni jezik Hrvata, Jezik, 35/2, Zagreb,
str. 3848.
Lehfeldt, Werner (1981) Zum Unterschied der Standardsprachkonzeptionen bei den Serben und
den Kroaten zur Zeit der nationalen Wiedergeburt, Sdost-Forschungen, 11, str. 239253.
Lisac, Josip (1994) Hrvatski jezik i njegovi prouavatelji, Knjievni krug, Split.
Mareti, Tomo (1889) Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Djela JAZU, knj. IX,
Zagreb.
Mati, Tomo (1945) Prosvjetni i knjievni rad u Slavoniji prije preporoda, Djela HAZU, knj. XLI,
Zagreb.
Mogu, Milan (1978) Antun Maurani, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskoga fakulteta,
Zagreb.
Mogu, Milan (1993) Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb.
Mogu, Milan i Josip Vonina (1969) Latinica u Hrvata, Radovi Zavoda za slavensku flologiju,
11, Zagreb, str. 6181.
Musi, August (1894) Dr. Ivan Broz, Ljetopis JAZU, knj. 9, Zagreb, str. 138169.
Musi, August (1924) Uspomeni dra. Franciska Ivekovia, Ljetopis JAZU, knj. 38, Zagreb, str.
6376.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 14/9

ANAGRAM
Musulin, Stjepan (1959) Hrvatska i srpska leksikografja, Filologija, 2, Zagreb, str. 4163.
Norme i normiranje hrvatskoga standardnog jezika (prir. Marko Samardija), Matica hrvatska,
Zagreb, 1999.
Peti-Stanti, Anita (2008) Jezik na i/ili njihov. Vjeba iz poredbene povijesti junoslavenskih
standardizacijskih procesa, Srednja Europa, Zagreb.
Polemike u hrvatskoj knjievnosti (prir. Ivan Krtali), kolo III, knj. IX, Mladost, Zagreb, 1982
1983.
Portreti hrvatskih jezikoslovaca (autor koncepcije i pisac predgovora Zlatko Vince), Biblioteka
Hrvatski radio, knj. 5, Zagreb, 1993.
Pranjkovi, Ivo (1993) Adolfo Veber Tkalevi, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskoga fa-
kulteta, Zagreb.
Pranjkovi, Ivo (1993a) Ivekovi-Brozov Rjenik hrvatskoga jezika na poetku i na kraju stolje-
a, Kolo, III (CLI), br. 78, Zagreb, str. 566578.
Pranjkovi, Ivo (1996) Kurelac i Veber, Rijeki floloki dani, 1. Zbornik radova, Rijeka, str.
1723.
Pranjkovi, Ivo (2006) Filoloki vjekopisi, Disput, Zagreb.
Putanec, Valentin (1992) Prirunik za prouavanje povijesti leksikografje, Zagreb.
Radi, Antun (1899) Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, Obzor,
XL, br. 144, str. 12; br. 146, str. 23; br. 147, str. 12; br. 148, str. 1.
Samardija, Marko (2003) Hrvatsko sociolingvistiko stanje od godine 1790. do hrvatskoga
preporoda, Zbornik Zagrebake slavistike kole 2002, II. Radovi s Meunarodnoga slavistikoga
kongresa u Ljubljani, Zagreb, str. 259277.
Samardija, Marko (
2
2004) Iz triju stoljea hrvatskoga standardnog jezika, Hrvatska sveuilina
naklada, Zagreb.
Samardija, Marko (2006) Doprinos hrvatskih leksikografa leksikoj obnovi i oblikovanju hr-
vatskih nazivlja u drugoj polovici XIX. stoljea, u: M. Samardija: Hrvatski kao povijesni jezik,
Zaprei, str. 5059.
Samardija, Marko (2008) Hrvatski jezik, pravopis i jezina politika u Nezavisnoj Dravi Hrvat-
skoj, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb.
Samardija, Marko (2008a) Viejezinost u Hrvatskoj u drugoj polovici XIX. stoljea, Vidje-
ti Ohrid. Referati sudionica i sudionika za XIV. Meunarodni slavistiki kongres, Zagreb, str.
253266.
Sili, Josip (1986) Tomo Mareti jedan od najveih hrvatskih lingvista, Virovitiki zbornik
1234-1984, Virovitica, str. 395403.
Skok, Petar (1949; 1954) Tomo Mareti, Ljetopis JAZU, knj. 54 (1949), str. 310335 i knj. 56
(1954), str. 319323, Zagreb.
Stankiewicz, Edward (1984) Grammars and dictionaries of slavonic languages from the Middle
Ages up to 1850. An annotated bibliography, Berlin New York Amsterdam.
Stolac, Diana (1996) Nazivi hrvatskoga jezika od prvih zapisa do danas, Filologija, 27, Zagreb,
str. 107121.
urmin, uro (1903, 1904) Hrvatski preporod, III, Zagreb.
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku 15/9

ANAGRAM
Tafra, Branka (1993) Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babuki, Matica hrvatska, Zagreb.
Tafra, Branka (1995) O hrvatskim vukovcima iz drugoga kuta, u: B. Taf ra: Jezikoslovna raz-
dvojba, Matica hrvatska, Zagreb, str. 154174.
Tanocki, Franjo (1996) Slavonska jezikoslovna batina, Matica hrvatska, Osijek.
Torbar, Josip (1897) O ivotu i djelovanju dra B. uleka, Ljetopis JAZU, knj. 11, Zagreb, str.
101193.
Vince, Zlatko (1965) Zadar kao sredite raspravljanja o knjievnom jeziku u prvoj polovini 19.
stoljea u Dalmaciji, Radovi Instituta JAZU u Zad ru, 1112, Zadar, str. 405460.
Vince, Zlatko (1968) Znaenje Frana Kurelca kao jezikoslovca, Rasprave Instituta za jezik, I,
Zagreb, str. 221369.
Vince, Zlatko (1973) Zasluge ime Starevia za hrvatski knjievni jezik, Filologija, 7, Zagreb,
str. 157201.
Vince, Zlatko (1975) Rast, ostvarenja i suton zagrebake floloke kole, Forum, XXX, br. 12,
Zagreb, str. 270320.
Vince, Zlatko (1988) Pregled hrvatskih gramatika u drugoj polovici 19. stoljea, Zbornik Mati-
ce srpske za flologiju i lingvistiku, 2, Novi Sad, str. 7795.
Vince, Zlatko (1992) Ivan Broz, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb.
Vince, Zlatko (1992a) Franjo Ivekovi kao flolog, Radovi Zavoda za slavensku flologiju, 27,
Zagreb, str. 7191.
Vince, Zlatko (
3
2002) Putovima hrvatskoga knjievnog jezika. Lingvistiko--kulturnopovijesni
prikaz flolokih kola i njihovih izvora, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.
Vonina, Josip (1984) Joakim Stulli i starija hrvatska leksikografja, Filologija, 12, Zagreb, str.
245263.
Vonina, Josip (1985) Temelji i putovi Gajeve grafjske reforme, Filologija, 13, Zagreb, str. 788.
Vonina, Josip (1993) Preporodni jezini temelji, Matica hrvatska, Zagreb.
Zbornik o Bogoslavu uleku, HAZU, Zagreb, 1998.
ivanevi, Milorad (1987) Vuk i Hrvati, Zbornik Matice srpske za knjievnost i jezik, 35/1,
Novi Sad, str. 55100.