Prof. dr. sc.

Ivan Prskalo
Mr. sc. Snjeana Mrakovi
Igor Bokor


Kolegij:
Kineziologija



PREDAVANJA






Recenzenti prvog izdanja: prof. dr. sc. Vladimir Findak
prof. dr. sc. Josip Babin




Recenzenti dopunjenog izdanja: prof. dr. sc. Josip Babin
Doc. dr. sc. Toni Bavevi















Pojam i definicija kineziologije
Kineziologija je rije grkog podrijetla (kinezis // - kretanje,
gibanje i logos // - rije, dokaz, pouak, tvrdnja, to oznaava znanost
o kretanju. Kineziologija je znanost o zakonitostima koje reguliraju
maksimalnu uinkovitost ljudskih pokreta i o prilagodbenim procesima pod
utjecajem motorike aktivnosti (Findak 1995, Findak i Prskalo 2004).
Kineziologiju zanima svaki usmjereni proces vjebanja kojemu je cilj:

1. unapreenje zdravlja
2. optimalan razvoj i zadravanje na to vioj razini ljudskih osobina,
sposobnosti, motorikih znanja
3. spreavanje preranog pada pojedinih antropolokih karakteristika i
motorikih znanja
4. maksimalan razvoj osobina, sposobnosti u natjecateljski
usmjerenim kineziolokim aktivnostima (Mrakovi, 1997).
Nekinezioloka kretanja ne mogu biti zamjena kineziolokim. Ova
injenica u uvjetima ogranienog kretanja koje je posljedica suvremenog
naina ivota a rezultira ugroenou svih kategorija puanstva, dolazi jo
vie do izraaja. Naime, trend smanjenog udjela miinog rada u
svakodnevnom ivotu se poveava, a to se osobito oekuje i s daljnjim
rastom tehnolokog razvoja, kako u svijetu tako i kod nas. Takav rad, i kad
ne bismo uzimali u obzir cilj kao mjerilo kinezioloke ili nekinezioloke
aktivnosti, ne moe biti dovoljan podraaj za npr. unapreenje zdravlja,
optimalne promjene antropolokih osobina, sposobnosti i motorikih znanja
te ostale ciljeve kinezioloke aktivnosti. Nasuprot tomu, kinezioloka
aktivnost usmjerena k ranije navedenim ciljevima omoguit e i veu
efikasnost rada.
U ovako razraenoj podjeli cilja na etiri dijela utemeljuju se
primijenjena podruja kineziologije a to su edukacija, rekreacija, port i
kineziterapija. I dok je svakom podruju zdravlje conditio sine qua non,
odnos prema zdravlju nije isti u portu kao npr. u rekreaciji. Svjedoci smo
portskog htijenja i estim nastupima u situacijama kad je to u koliziji sa
zdravljem. S druge strane, maksimalan razvoj osobina i sposobnosti u
natjecateljski usmjerenim kineziolokim aktivnostima veemo za port.
Spreavanje preranog pada pojedinih antropolokih karakteristika i
motorikih znanja uz spomenutu brigu za zdravlje cilj je koji se najvre
vee uz rekreaciju, a optimalan razvoj i zadravanje na to vioj razini
ljudskih osobina, sposobnosti, motorikih znanja za edukaciju. Zbog toga je
izuzetno tetno ograniavati podruje primijenjenih podruja npr. u kolstvu
iskljuivo na port. Kineziologija prouava i port, ali ta djelatnost nije
iskljuivo podruje njenog interesa koje je mnogo ire (Prskalo, 2004).
Cilj svake znanosti je utvrivanje zakonitosti. Kineziologija raspolae
instrumentarijem za prikupljanje i obradu informacija i podataka dobivenih
istraivanjem. Kao znanost koja se bavi upravljanjem procesom vjebanja,
obuhvaa elemente sustava koji upravlja i sustava kojim se upravlja te
primjenu kineziolokih podraaja koji su skup kineziolokih operatora - vjebi
i energije, potrebnih za procese prilagodbe. Znaajan predmet interesa
kineziologije je prouavanje posljedica procesa vjebanja na ljudski
organizam odnosno na promjene razliitih ljudskih osobina, sposobnosti i
motorikih znanja.

Povijest kineziologije

Postoji nekoliko faza razvoja u povijesti razvoja znanosti uope, a
posebice razvoja znanosti koju danas zovemo kineziologija.
Razvojem mehanike nuna je i primjena mehanikih zakonitosti na
ovjeka pa se tako pojam biomehanike pogreno vee uz pojam
kineziologije. Principi mehanike primijenjeni na ovjeka obuhvaaju
morfoloke karakteristike koje su samo dio antropolokog sustava. Aristotel
(384.-322.g. pr. K.) analizira principe hodanja, Arhimed (287.-211.g. pr. K.)
postavlja hidrostatike principe i zakonitosti poluge.
Lijenika Galena (131.-201.g. po. K.) karakterizira bioloki pristup
kretanju.
Leonardo da Vinci (1452.-1519.) ponovno potie razvoj biomehanike.
Galileo Galilej (1564.-1643.) uvodi eksperiment kao osnovnu metodu
znanstvenog rada a matematike simbole koristi u opisu prirodnih pojava.
Istraivanja Borellija (1608.- 1679.) pretea su moderne biomehanike
lokomotornog sustava. Isac Newton (1642.-1727.) postavlja zakone klasine
mehanike: zakon inercije ili tromosti, zakon proporcionalnosti sile i ubrzanja
te zakon jednakosti akcije i reakcije.
Kinezioloka biomehanika danas je disciplina koja zahvaljujui razvoju
instrumentarija omoguava vrlo uinkovitu analizu stavova i pokreta te
doprinosi svojim rezultatima efikasnosti motorikog gibanja. Biomehanika
mjerenja, analize i dijagnoze postupci su koji igraju odluujuu ulogu u
razvoju tehnike i upravljanja trenanim procesom. Posebno je vana
biomehanika analiza u vrhunskom portu, jer se male razlike u izvoenju
motorikih stereotipa, presudnih za rezultat, ne mogu utvrditi vizualnom
inspekcijom strunjaka.
Razvoj biomehanike nuno je bio vezan uz razvoj anatomije to je
rezultiralo i razvojem discipline funkcionalna anatomija. Fiziologija miine
aktivnosti razvija se posebice krajem 18. stoljea. Taj razvoj prirodno se
nastavio i kulminirao u 19. i 20. stoljeu. Spoznaje su znaajno unaprijedile
kinezioloku praksu.
Zasluga eksperimentalne psihologije je u definiranju serije hipoteza o
latentnim strukturama odgovornim za razliite manifestacije.
Intenzivnije izuavanje motorikih sposobnosti u Hrvatskoj je zapoelo
sedamdesetih godina prologa stoljea i pokazalo je kako je za svaku
motoriku sposobnost mogue komponirati vie testova to je posebice
vano:
a) jer je veliki broj instrumenata omoguio utvrivanje faktorskih sklopova
unutar svake pojedine motorike sposobnosti
b) zbog razliitih kineziolokih aktivnosti bilo je mogue izvriti bolji izbor
mjernih instrumenata primjerenih specifinostima pojedinog porta
(Mrakovi, 1997).
Ljudska aktivnost ne moe se objasniti ni jednim zbrojem zakonitosti
pojedinih znanosti, jer ni efekti te aktivnosti nisu samo zbroj, ve su
suprasumativni (Mrakovi, 1997). Iako je poznato da su npr. brzina i
eksplozivna snaga presudne za rezultat skoka udalj, sam rezultat nije samo
zbroj te dvije motorike osobine. Interes kineziologije je spoznaja o utjecaju
ljudskih osobina i sposobnosti, promatranih kao integralni sustav, na
motoriku uinkovitost pri odvijanju kineziolokih aktivnosti i kojim se
podraajima i kako moe utjecati na procese prilagodbe u funkciji zdravlja i
odgoja, pa i u efikasnosti u razliitim ljudskim aktivnostima, a koje
zahtijevaju iznadprosjene rezultate ukljuujui i portske aktivnosti.
Prihvaanjem kibernetskog naina miljenja neutralizirane su
mogunosti jednostranosti pri rjeavanju kineziolokih problema (Mrakovi,
1997). Problemi kineziologije povezani su s prouavanjem zakonitosti
funkcioniranja kineziolokih sustava i upravljanja tim sustavima. Kinezioloki
problemi su interdisciplinarni i kao takve ih se mora i promatrati. Gledanje na
ovu problematiku kroz prizmu samo jedne znanstvene discipline ili npr. samo
prirodnih ili drutvenih znanosti, podjednako postavlja znanstvena
ogranienja kineziologiji.
Razvoj znanstvene misli u kineziologiji ima nesumnjivu budunost.
Danas je ta znanstvena grana, u okviru drutvenih znanosti podruja
odgojnih znanosti, razvijena posebice oko arinih toki kakve predstavlja i
Kinezioloki fakultet Sveuilita u Zagrebu na kojem se kineziologija kao
samosvojna znanost pojavljuje prvi put 1967. godine. Ova mlada znanstvena
grana dala je velik broj doktora znanosti, magistara znanosti i profesora a u
ovom podruju objavljeni su mnogi znanstveni i struni radovi. U okviru
djelatnosti tada Fakulteta za fiziku kulturu Sveuilita u Zagrebu pokrenut je
sada meunarodno priznat znanstveni asopis "Kineziologija" a objavljeno je
vie od 1700 znanstvenih radova znaajnih ne samo za kinezioloku struku,
ve i za antropoloku znanost uope. Iz takve kvantitete nuno slijedi i
kvaliteta. Promjena imena fakulteta u Kinezioloki fakultet Sveuilita u
Zagrebu daljnji je korak afirmaciji kineziologijske znanosti (Prskalo, 2004).

Literatura:
1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu
Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
3. Findak, V., Prskalo, I. (2004a). Kinezioloki leksikon za uitelje. Petrinja: Visoka uiteljska
kola u Petrinji.
4. Findak, V. (1995). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predkolskom odgoju.
Zagreb: kolska knjiga.


Struktura kineziologije
Interdisciplinarnost kineziologije

Interdisciplinarnost kineziologije odreuje njezino mjesto u odnosu na
druge znanosti. Kineziologija pripada skupini antropolokih znanosti a
zajedno s njima povezana je sa skupinom metodolokih znanstvenih
disciplina i kineziolokom metodikom. Sve su te znanosti meusobno
povezane, tako da spoznaje do kojih doe neka znanost vraaju drugoj
informaciju u nekom novom obliku. Prema tome, nema nezavisnih znanosti.
Primjerice, spoznaje iz podruja pedagogije ili medicine primjenjive su u
kineziologiji. Provjera tih spoznaja u kineziolokim problemima proirit e ih i
one e doprinijeti prvobitno postavljenoj znanstvenoj teoriji. Tako su
spoznaje iz podruja medicinske fiziologije prvotno utjecale na kinezioloku
fiziologiju, a npr. spoznaje o funkciji kardiovaskularnog sustava bile su
obogaene spoznajama kinezioloke fiziologije. Didaktike spoznaje
reflektirale su se na kinezioloku metodiku koja je danas toliko razvijena kao
samostalna znanstvena disciplina te se njene spoznaje, dobivene vlastitim
instrumentarijem, koriste i u didaktici i ostalim srodnim disciplinama
odgojnog podruja.
Crte 1. Interdisciplinarnost kineziologije prema M. Mrakoviu
(1997).













Matino podruje kineziologije je antropologija. Ostala dva podruja,
posebno metodoloko, predstavljaju primijenjene odnosno pomone
znanstvene discipline vane kao sustavi tehnike i tehnologije provoenja i
verifikacije odreenih programa.
Temeljna znanja iz sva tri podruja vana su za sve strunjake unutar
njihove subdiscipline. Tako npr. kineziolog mora poznavati antropologiju,
metodiku i metodologiju, a nezamislivo je da "dobar metodiar" ne poznaje
kineziologiju tj. supstratnu znanost kinezioloke metodike. Danas je
Kineziologija u sustavu znanosti Republike Hrvatske svrstana u drutvene
znanosti, polje odgojne znanosti a znanstvenu granu Kineziologiju. ine se
napori da Kineziologija postane znanstveno polje to odgovara njenom
trenutanom buduem razvoju.

Struktura kineziologije
Strukturom kineziologije poblie se determiniraju primijenjena,
pomone i osnovne znanstvene discipline. (Crte 2.)


ANTROPOLOKE
ZNANOSTI

KINEZIOLOGIJA

KINEZIOLOKA
METODIKA

METODOLOKE ZNANSTVENE DISCIPLINE
Crte 2. Modificirana struktura kineziologije po Mrakoviu (1997)











1. Kinezioloka metodika
1. Bioloka antropologija 1. Kineziometrija

2. Funkcionalna anatomija 2. Kinezioloka statistika
1. Sustavna
kineziologija 3. Kinezioloka fiziologija 3. Kinezioloka
informatika
1. Kineziologija mono- 4. Kinezioloka psihologija
2. Kinezioloka strukturalnih aktivnosti
biomehanika 5. Kinezioloka sociologija
2. Kineziologija poli-
3. Kineziologija struktualnih aktivnosti 6. Kinezioloka medicina
nekonvencionalnih
gibanja 3. Kineziologija 7. Kinezioloka pedagogija
kompleksnih aktivnosti

4. Kineziologija estetskih
aktivnosti


KINEZIOLOGIJA
PRIMIJENJENA
KINEZIOLOGIJSKA DISCIPLINA
OSNOVNE KINEZIOLOGIJSKE
DISCIPLINE
POMONE
KINEZIOLOGIJSKE
DISCIPLINE
OPE SPECIJALNE KINEZIOLOGIJE
KONVENCIONALNIH
AKTIVNOSTI
KINEZIOLOKA
ANTROPOLOGIJA
KINEZIOLOKA
METODOLOGIJA
Osnovne kineziologijske discipline
Osnovne kineziologijske discipline obuhvaaju ope kineziologijske
discipline i specijalne kineziologije konvencionalnih aktivnosti.
Ope kineziologijske discipline
Ope kineziologijske discipline prouavaju ope zakonitosti
upravljanja procesom vjebanja i posljedice tih procesa, zakonitosti
efikasnih gibanja i zakonitosti transformacije antropolokih karakteristika i
motorikih znanja pod utjecajem tjelesnih aktivnosti, a koji ne pripadaju
nuno nekoj konkretnoj klasi kineziolokih aktivnosti. U tu skupinu
spadaju sustavna kineziologija koja prouava ope zakonitosti
upravljanog procesa vjebanja i posljedice tih procesa, kinezioloka
biomehanika, znanost koja mehanike zakone primjenjuje na iva bia,
prouavajui matematike i fizike zakonitosti koje odreuju uinkovitost
struktura gibanja te kineziologija nekonvencionalnih gibanja koja
izuava planiranje, programiranje, provoenje, kontrolu i analizu takvih
kineziolokih transformacijskih postupaka iji je osnovni cilj: a)
transformacija sposobnosti i osobina (prvenstveno motorikih,
funkcionalnih i morfolokih dimenzija) te b) stjecanje i usavravanje
osnovnih motorikih informacija koje imaju visoku mogunost primjene u
urgentnim situacijama ili u svakodnevnim ivotnim situacijama.

Specijalne kineziologije konvencionalnih aktivnosti
Specijalne kineziologije konvencionalnih aktivnosti predstavljaju
sintezu onog dijela zakonitosti procesa vjebanja koje su tipine za
odreenu aktivnost ili grupu relativno homogenih kineziolokih aktivnosti,
a koje se dijele na etiri skupine:
1) monostrukturalne aktivnosti obuhvaaju aktivnosti kojima je
fizikalni cilj uvijek svladavanje prostora vlastitim tijelom ili projektilom i
koji se moe objektivno mjeriti, a dominira ciklika struktura kretanja i
rezultat u pravilu ne ovisi o kooperaciji izmeu lanova grupe. Ovdje se
ubrajaju portovi: atletika, plivanje, skijanje, veslanje, streljatvo,
boanje, dizanje utega, kuglanje, kajakatvo, streliarstvo, biciklizam.
2) polistrukturalne aktivnosti su aktivnosti aciklikog tipa kojima je cilj
simbolika destrukcija partnera a kretanje se izvodi i ograniava u
kontaktu s partnerom. U polistrukturalne aktivnosti moemo ubrojiti
sljedee portove: boks, hrvanje, dudo, karate, maevanje, stolni tenis.
3) kompleksne aktivnosti obuhvaaju aktivnosti kojima se tei
pogaanju odreenog cilja u prostoru voenim ili baenim projektilom, a
sadre kompleksnu strukturu kretanja ciklikog i aciklikog tipa i u njima
rezultat ovisi o suradnji lanova grupe (tima). Primjer kompleksnih
aktivnosti su portovi: nogomet, rukomet, koarka, odbojka, vaterpolo,
ragbi, hokej na travi, hokej na ledu.

4) estetske aktivnosti su takve konvencionalne aktivnosti kojima je cilj
dostii neki estetski kriterij izvoenjem doputenih kretanja, a dominira
acikliki tip kretanja koje se izvodi sukladno nekom konvencionalnom
sustavu. To su sljedei sportovi: sportska gimnastika, umjetniko klizanje,
koturaljkanje, plesovi, ritmika gimnastika, skokovi u vodu, sinkronizirano
plivanje i dr.

U skupini estetskih aktivnosti, aciklike strukture kretanja su
estetski oblikovane i koreografski postavljene te se najee izvode u
standardnim, ali i u varijabilnim uvjetima. Estetsko motoriko gibanje je
harmonino gibanje naglaene dinamike i ritma te razvijanja smisla za
ljepotu, sklad i harmoninost. Osnovu estetskih aktivnosti ine gibanja
koja predstavljaju harmonino i savreno koordinirano povezivanje
pokreta pojedinih dijelova tijela u skladnu, ritmiku i estetski oblikovanu
cjelinu koja moraju biti tehniki pravilno izvedena te imati osebujan stil.
Zadatak estetskih aktivnosti je putem tjelesnog vjebanja probuditi
smisao za ljepotu kretanja, svjesno estetsko doivljavanje, osjeaj
ritminosti, plastinost i izraajnost gibanja. Ljepotu kretanja
karakteriziraju jasni, isti, do kraja izvedeni pokreti, tenih i finih linija bez
nepotrebnih ili ukoenih, isprekidanih kretnji koje ostavljaju dojam
neestetskog. Naglaeno je razvijanje ritmikih sposobnosti, izmjena
kontrakcije i relaksacije miia te razvoj fleksibilnosti, koordinacije, snage,
brzine i ravnotee (Mileti, 2007). Navedene motorike sposobnosti su
dominantne za uspjeno izvoenje estetskih aktivnosti te posebnu panju
treba posvetiti senzitivnim periodima za njihov razvoj. Kod vrhunskih
sportaa ove sposobnosti se moraju razvijati do maksimuma.
Na fleksibilnost se, kod djevojica, najuinkovitije moe utjecati
izmeu 7. i 10. godine ivota, a najbolji su rezultati u fleksibilnosti izmeu
11. i 13. godine (Mileti, 2007). Vano je istovremeno razvijati pasivnu i
aktivnu fleksibilnost kao i pripaziti na parcijalnost fleksibilnosti. Na
pokretljivost kraljenice najbolje se utjee izmeu 7. i 12. godine, ramena
izmeu 12. i 13. godine, a na gibljivost kukova izmeu 7. i 10. godine
ivota (Jastrjembskaia i Titov, 1999). U estetskim disciplinama, posebice
onima koje se odvijaju uz glazbu, koordinacija je povezana sa procjenom
vremenskih i prostornih odnosa nekog kretanja i pravodobnom izvedbom
sofisticiranih pokreta, orijentacijom u prostoru, procjenom o potrebnoj
snazi i brzini pokreta u odreenoj situaciji i pravodobnom izvedbom te
ritmikom koordinacijom (sposobnost izvoenja kretanja u zadanom ili
proizvoljnom ritmu), s posebnim naglaskom na posljednju sposobnost
koordinacije u ritmu. Koordinacija e se najbolje razvijati u periodu
izmeu 6. i 12. godine, stabilizirati se u periodu izmeu 12. i 15. te
postupno smanjivati izmeu 17. i 18. godine ivota (Mileti, 2007). Snaga,
odnosno neke od dimenzija snage znaajno utjeu na izvedbu estetskih
aktivnosti. Meutim, izraena muskuloznost naruava poeljan estetski
izgled to moe utjecati na ocjenjivanje sudaca. Radi toga se u estetskim
natjecateljskim disciplinama prvenstveno razvijaju eksplozivna i statika
snaga, dok se optereenje za razvoj repetitivne snage paljivo odabire.
Miina snaga se ne razvija do maksimuma, a vanije je razvijati
izometrijsku snagu kroz statiku miinu tenziju pri emu se ne mijenja
duina miia. Senzitivni periodi za razvoj apsolutne snage su izmeu 9. i
11. godine, 13. i 14. te izmeu 16. i 18. godine ivota. Relativna snaga
dosee svoj maksimum s 13 ili 14 godina te se stabilizira do 17. godine
ivota. Gimnastiarke najviu razinu eksplozivne snage postiu izmeu 9. i
10. te izmeu 12. i 14. godine ivota (Mileti, 2007). Uspjena izvedba u
estetskim aktivnostima najee je uvjetovana i vrlo brzim i eksplozivnim
izvoenjem sloenih struktura kretanja (izvoenje svojim tijelom,
izvoenje s rekvizitima i izvoenje na spravama). Kod veine estetskih
aktivnosti ritam izvoenja odreen je glazbom, direktno povezanom s
koreografijom. este su promjene u ritmu, tempu i dinamici izvoenja,
izraen je brz ritam izvoenja zadanih elemenata pojedinog sporta, uz
rukovanje rekvizitima (ritmika gimnastika) ili izvedbu na spravama
(sportska gimnastika). Kombinacija visoke razine sportske tehnike i
osobito izraene sposobnosti brzine (uroene i steene) dati e
najuinkovitije kretanje. Optimalan period za razvoj brzine kod djevojica
je izmeu 7. i 8. te 11. i 12. godine ivota. Ravnotea je kvalitativna
motorika sposobnost ija razvijenost omoguuje visoku razinu regulacije
kretanja i kontrolu pravilnosti izvedbe neke sloene motorike aktivnosti
(Milanovi, 2010). Uspostavljanje i zadravanje ravnotenog poloaja
moe se odvijati u statinom ili dinaminom reimu rada, pri emu je
statina ravnotea vrlo zastupljena sposobnost kod kineziolokih aktivnosti
estetskog karaktera, npr. u sportskoj gimnastici. U estetskim aktivnostima
(npr. u ritmikoj gimnastici, umjetnikom klizanju i dr.) dobro izvoenje
ravnotenih poloaja odreuje: izvoenje u usponu, jasno zadrana forma
ravnotenog poloaja, dobro odreen oblik ravnotenog poloaja te dobra
amplituda oblika ravnotenog poloaja. Senzitivna faza za razvoj
ravnotee za djevojice je u 4. i 5. razredu, a za djeake u 5. i 6. razredu
osnovne kole (Hahn, 1982, prema Milanovi, 2010).
Estetske aktivnosti veinom su anaerobni sportovi. Sportovi u
kojima dominira anaerobni glikolitiki energetski proces su aktivnosti
visokog intenziteta (75-85%) u trajanju od 30-120 sekundi. Pri izvedbi se
potrebna energija osigurava iz anaerobnih (50-70%) i aerobnih (30-50%)
izvora (umjetniko klizanje, sportska gimnastika-vjeba na tlu, ritmika
gimnastika). Kod sportova u kojima dominira anaerobni fosfageni
energetski proces izvodi se rad vrlo visokog i maksimalnog intenziteta
(85-100%), a aktivnost traje izmeu 3 i 30 sekundi. Dominiraju anaerobni
energetski procesi (skokovi u vodu, sportska gimnastika-vjebe na
spravama).
Za uspjean izbor odreene sportske discipline i pravilno
usmjeravanje talentirane djece u okviru selekcijskog postupka korisne su
informacije o tjelesnoj grai, motorikim i funkcionalnim sposobnostima,
sportskoj tehnici i taktici, motivaciji i sklonostima djeteta. Kod veine
estetskih sportskih aktivnosti (umjetniko klizanje, sportska gimnastika,
ritmika gimnastika, skokovi u vodu) postupak selekcije djece nadarene
za najvea sportska dostignua poinje se provoditi ranije, u dobi od 7. do
9. godine (iako esto jo i ranije ve od 5. godine starosti), to su
ujedno i orijentacijski rokovi za poetak sustavnog trenanog procesa
(Martin, 1982, prema Milanovi, 2010). Povoljna dob za poetak
nastupanja na slubenim natjecanjima kod nekih estetskih aktivnosti
takoer je u ranoj dobi (umjetniko klizanje, sportska i ritmika
gimnastika). Povoljna razdoblja za poetak treniranja i natjecanja prema
principu rada odraslih vrhunskih sportaa za pojedine estetske sportske
aktivnosti su takoer u ranijoj dobi: sportska gimnastika ( 14 godina),
ritmika gimnastika (14/15 godina), umjetniko klizanje (15 godina),
sportska gimnastika (m 15/16 godina), skokovi u vodu (16 godina) i dr.
(Martin, 1982, prema Milanovi, 2010). Nadalje, npr. ritmiarke najee
postiu najbolje natjecateljske rezultate izmeu 15. i 20. godine ivota,
to je oekivano ako pravilno treniraju od svoje 5. do 7. godine ivota.
Karakteristini elementi pojedine estetske aktivnosti i njihov broj te
visoka tehnika sofisticiranost izvoenja odreuju motorika znanja koja
je potrebno usvojiti u veini estetskih natjecateljskih disciplina. Prema
Mileti (2007), specifinosti estetskih gibanja zahtijevaju i posebne
metode praenja i procjenjivanja tehnike izvoenja. Pa tako, u izvoenju
elemenata estetskih aktivnosti razlikujemo praenje: stupnja asimetrije,
opsega, stabilnosti, viestranosti i racionalnosti. U veini estetskih
disciplina vrlo je vano jednako dobro koristiti lijevu i desnu stranu tijela.
Izraunavanjem koeficijenta asimetrije utvruje se koja je i koliko
dominantna strana tijela sportaa kod izvoenja odreenih motorikih
zadataka u svrhu poboljanja obostranosti motorikog izvoenja. Opseg
usvojenih specifinih motorikih znanja je broj eljenih elemenata koje
sporta izvodi na treningu ili natjecanju (trenani i natjecateljski opseg).
Stabilnost motorikog izvoenja podrazumijeva uspjeno izvoenje
tehnikih elemenata u neodgovarajuim uvjetima i neovisna je o stupnju
treniranosti (trenana i natjecateljska stabilnost). Viestranost predstavlja
sposobnost dobrog izvoenja elemenata pod razliitim okolnostima (npr.
izvedba skoka uz koritenje raznih rekvizita ili izvedba iste plesne
strukture u ritmovima razliite brzine). Koreografija mora biti tako
postavljena da je prilikom izvedbe potronja energije racionalna.
Neracionalna izvedba uzrokovati e umor i ee greke u izvoenju.
Racionalnost izvoenja postie se izmjenjivanjem elemenata visoke
potronje s odmarajuim elementima ili elementima niske energetske
potronje. Jedan od naina mjerenja racionalnosti je i kontrola srane
frekvencije.

Ocjenjivanje uspjenosti estetskih aktivnosti

U estetskim disciplinama natjecanja se najee provode izvoenjem
koreografija koje su odreene propozicijama pojedinog sporta i
pravilnikom za ocjenjivanje. Kako nema egzaktnog mjernog instrumenta
za ocjenu uspjeha, postoji kineziometrijski problem ocjenjivanja
natjecateljske uspjenosti na temelju subjektivne procjene eksperata,
sudakih komisija koje vrednuju tehniku kvalitetu izvedbe i umjetniki
dojam. Subjektivni doivljaj i procjena sudaca podloni su pogrekama.
Stoga je subjektivnu procjenu eksperata pri ocjenjivanju motorikih
znanja potrebno to je mogue vie umanjiti kako bi konaan rezultat i
plasman na natjecanju bio to realniji te kako se ne bi naruavao ugled
natjecateljske discipline.
Prema nekim dokimolokim istraivanjima, navodi Mileti (2007),
uzroci loeg ocjenjivanja mogu biti nejasno definirani programi i kriteriji
ocjenjivanja (Guilford, 1956; Fischer, 1956), halo-efekt ili subjektivna
pogreka pri ocjenjivanju izazvana opim stavom koji ocjenjiva ima
naspram ispitanika (Tolii, 1970), pogreka kontrasta pri ocjenjivanju ili
pojava kad ocjenjiva na temelju prethodnih ocjenjivanja ispitanika
oblikuje samostalno mjerilo ocjenjivanja, pa ispitanike tako ocjenjuje
(Hales i Tokar, 1975).
Utvreno je kako se diskretne motorike vjetine (u koje spadaju i
elementi estetskih gibanja), u kojima je motorika akcija uglavnom kratka
i dobro definirana od poetka do kraja, u odnosu na serijske (nekoliko
diskretnih vjetina organiziranih u jednu cjelinu) i kontinuirane motorike
vjetine (motorika akcija koja se odvija u ponavljajuem ritmu bez
odreenog poetka i kraja) lake zaboravljaju iako nije poznato zato
(Schmidt i Wrisberg, 2000). Vano je stalno provoditi ponavljanje i esto
tranzitivno provjeravanje steenih znanja estetskih gibanja. Mjerenje
razine usvojenosti motorikog znanja u estetskim aktivnostima potrebno
je izvoditi kroz fazu uenja kada izvoai mogu sami kontrolirati izvoenje
i uoavati pogreke.
Jedna od moguih taksonomizacija ukupnog raspona moguih razina
motorikih programa (Findak i sur., 1998) podrazumijeva pet stupnjeva
njihove usvojenosti:
a) prvi stupanj u kojem informacije jo nisu na razini motorikih
programa te nije ni mogue izvesti pojedini motoriki zadatak;
b) drugi stupanj u kojem je formirana motorika informacija u
poetnom obliku, a karakteriziraju je grubi, nespretni, netoni
pokreti koji znaajno odstupaju od idealno izvedenih struktura
gibanja;
c) trei stupanja karakterizira izvoenje pokreta s visokim stupnjem
sigurnosti, ali sa znaajnim odstupanjem od idealne strukture
kretanja;
d) etvrti stupanj karakterizira pravilno izvoenje pokreta, ali jo uvijek
postoje izvjesna odstupanja od idealne strukture kretanja;
e) peti stupanj odraava idealnu strukturu kretanja ili su odstupanja
zanemariva. Peti stupanj podrazumijeva automatizirano motoriko
znanje koje je idealno kao kinezioloki stimulus za razvoj onih
osobina i sposobnosti koje su u osnovi tih znanja.

U svrhu otklanjanja subjektivnih imbenika ocjenjivaa, prije
ocjenjivanja je potrebno izvriti edukaciju sudaca, predvidjeti globalni i
operativni plan i program kineziolokog tretmana te tono definirati
kriterije za svaku ocjenu u svim mjernim instrumentima (Mileti, 2007).
Poveanje broja sutkinja, usuglaavanje ocjenjivakih kriterija prema
pravilnicima i odbijanje najvie i najnie ocjene kako bi se izraunala
srednja ocjena sutkinja, daje relativnu objektivnost o procjeni kvalitete
izvedbe (Wolf-Cvitak, 2004).

Koreografija

Rije koreografija potjee od dvije grke rijei: khoreia, u znaenju
plesati u kolu i graphein, to znai pisati, biljeiti. Koreografija je sustav
znakova kojima se biljee plesni pokreti te stvara plesna postava,
svojevrsna plesna reija. Formiranje koreografije kree sa odabirom
odgovarajue glazbene pratnje koja se mora sviati izvoau/ici i biti u
skladu s njihovom dobi. Prije toga moraju se poznavati morfoloke
znaajke, motorike i funkcionalne sposobnosti izvoaa, razina
motorikih znanja te njihova osobnost, emocionalnost i izraajnost
pokreta. Koreograf oblikuje i stvara tehniki i stilski originalno kompleksno
estetsko gibanje pri emu je vano poznavanje zakonitosti kretanja u
prostoru i vremenu te svih tehnikih zahtjeva elemenata pojedine
discipline. Pri stvaranju koreografije potrebno je uvaavati sljedee
principe (Wolf-Cvitak, 2004):
Princip jedinstva - u koreografiji se mora prepoznati jedinstvena ideja, a
njezini dijelovi biti povezani u skladnu cjelinu.
Princip raznolikosti - kontrasti, kulminacije, neoekivani preokreti i
dinamika u koreografiji pridonijeti e faktoru iznenaenja i sprijeiti
monotoniju izvoenja.
Princip ponavljanja - istaknuti dijelove koreografije prema principu
ponavljanja pokreta omoguiti e i sucima i gledateljima laki doivljaj i
ocjenjivanje.
Princip suprotnosti - primjena razliitih kontrasta u pokretima (npr.
napetost-oputanje) ostavljaju snaan i dramatian dojam u izvoenju
koreografije.
Princip prijelaza - prijelazi iz jednog pokreta u drugi mogu biti nagli ili
postepeni, naglaeni ili nenaglaeni, mogu biti iz jednog poloaja tijela u
drugi, iz jedne visine u drugu, iz jednog stupnja brzine u drugu, iz
centralnih u periferne pokrete.
Princip sekvencija - sekvencije su male cjeline pokreta iji slijed mora biti
logian, jer o njemu ovisi smisao koreografije. One izvoaima olakavaju
memoriranje pokreta.
Princip kulminacije - efektan vrhunac u koreografiji postie se
ubrzavanjem tempa, poveavanjem frekvencije pokreta, pojaavanjem
dinamike, naglim zastojem u pokretu i sl. Glavni naglasak moe se
postaviti na poetku ili u sredini vjebe. Efektan zavretak vjebe takoer
ostavlja poseban dojam.
Princip proporcije - meuodnos pojedinih dijelova koreografije mora biti
proporcionalan na nain da nijedan njen dio nije vremenski predugaak ili
prekratak. Dobro osmiljena proporcionalnost dijelova pridonijeti e
estetici cjeline koreografije.
Princip uravnoteenosti - odnosi se na uravnoteen odnos tlocrta gibanja
jednog ili grupe izvoaa u prostoru i prostora na kojem se izvodi
koreografija. Uravnoteenost se postie dobrim odabirom formacija,
prostornih oblika ili putanja kretanja.
Princip sklada - ukoliko su potivani svi navedeni principi pri stvaranju
koreografije te ine skladnu cjelinu, koreografija je harmonina.

U kompleksnom stvaralakom procesu do izraaja dolazi znanje i
poznavanje zakonitosti koreografije i scene, ali i stvaralaka intuicija i
talent autora, koreografa. Dobro osmiljena i postavljena koreografija
prikazati e jedinstvenu ideju i izraajnu interpretaciju izvoaa te time
postii visoku umjetniku vrijednost, to se svakako odraava na dojam
publike i sudaca. Autentinosti konane koreografske izvedbe pridonosi
poticanje izvoaa na stvaralatvo, izraavanjem svoje osobnosti kroz
pokret. Improvizacija je autentian, neponovljiv nain izvoenja koji
potiu mata izvoaa i kreativnost njihovih pokreta. Formalno i tehniki
ispravna izvedba unutar zadane teme, spontano i trenutno stvaranje
autentinih pokreta bez prethodnih priprema i planova. Istraivanje i
integriranje nepoznatog te stvaranje novog potie kreativnost, poveava
motivaciju te produbljuje iskustvo. Slobodni i instinktivni pokreti potaknuti
su unutranjim (mata, ideja) i vanjskim (glazba, prostor) impulsima.
Mileti (2007) smatra da primjena metode improvizacije u stvaranju
koreografije osigurava optimalnu razinu motorikih znanja, primjerenu
sposobnostima izvoaa, a to je vea razina motorikih znanja, estetska
razina koreografije biti e osebujnija i izraenija.

Zakoni scene

Postavljanje koreografije za nastup, bilo natjecateljske, rekreacijske,
kolske ili neke druge, u prostor za izvoenje odnosno scenski prostor
mora zadovoljiti odreene zakone scene i kompozicije, kako bi sveukupni
dojam bio to impresivniji. Kvaliteta scenskog prikaza utjee, kako na
sveukupnu sudaku ocjenu, tako i na doivljaj gledatelja. Primjena zakona
scene ee se odnosi na grupne oblike izvoenja estetskih aktivnosti,
posebice raznih plesnih koreografija, od kojih se na naem podruju
izdvajaju narodni plesovi, odnosno njihova scenska obrada. Cijenjeni
etnokoreolog Ivan Ivanan istraio je i postavio uvjete koje je potrebno
zadovoljiti pri postavljanju dijela narodnih umjetnikih tradicija na scenu.
Autor navodi vanost vremenskog trajanja izvoenja, auditivno i vizualno
udaljavanje plesa, obujam materijala za scensku primjenu, prostorne
forme nekog plesnog podruja, a sve do granica dok se potuje osnovni
kriterij stil, odnosno dok koreografija prua stilski potpun doivljaj
originalnog izvora. S druge strane, smatra autor, scenski zakoni ne smiju
biti sami sebi svrha ili nametljivo primijenjeni. Najbolja e biti ona
primjena u kojoj se scenski principi nee uope primijetiti, ali ni greke
nastale njihovim nepoznavanjem ili krivim tumaenjem (Ivanan, 1971).
Pri postavljanju koreografija estetskih aktivnosti na scenu ili vjebalite
moraju se poznavati sljedei scenski principi (Ivanan, 1971):
1. Princip scenske dinamike
2. Princip scenske ravnotee
3. Princip scenske perspektive
4. Princip kontrasta

1. Princip scenske dinamike
- najjai princip scenske obrade, o njemu ovisi kakav i u kojem
obujmu e biti dojam;
- koreografija mora imati svoju liniju rasta, svoj poetak sredinu i
kraj, a najjai dojam dolazi na kraju;
- u sredini moe biti i nekoliko manjih vrhunaca, ali uvijek niih od
zavrnog;
- krivulja dinamike i krivulja tempa nisu jednake tempo je samo
jedan inilac u postizanju impulsa, gradacije;
- poveanjem tempa poveava se dojam, smanjenjem tempa
poveava se dojam;
- gradacija se moe postii i elementima auditivne i/ili vizualne
prirode.

2. Princip scenske ravnotee
- razlikujemo: statiku ravnoteu i kinetiku ravnoteu (dinamiku,
ravnoteu kretanja);
- statiko postavljanje scene raznih formacija, koje mogu biti
simetrine i asimetrine;
- simetrine formacije najlaki i najsigurniji nain, ali postoji
opasnost monotonije, jednolinog postavljanja plesaa, ponavljanja
formacija, gubitak originalnosti, dosada;
- asimetrine formacije privlae panju, koreografija je zanimljivija,
broj kombinacija je vei, ostavlja bolji dojam;
- kombinirati simetrinu i asimetrinu ravnoteu, odnosno formacije, u
skladu s dobi, sposobnostima i znanjima izvoaa;
- kinetika ravnotea je ravnotea kretanja na sceni i obuhvaa naine
mijenjanja formacija;
- dojam stvaraju nain kretanja, intenzitet kretanja, smjer kretanja,
broj izvoaa, dinamika kretanja, bri ritam glazbe, pribliavanje i
udaljavanje izvoaa, raznovrsnost nonji.

3. Princip scenske perspektive
- odreena scenska perspektiva postie se razmjetajem izvoaa na
sceni;
- svi izvoai u razliitim formacijama moraju stalno biti vidljivi svim
gledateljima;
- skraivanje scene, blia perspektiva nii plesai na krajevima, vii
prema sredini;
- proirivanje scene, dalja perspektiva vii plesai na krajevima, nii
prema sredini;
- dvije vrste plesaa ne postavljati paralelno u odnosu na gledatelje;
- postaviti dvije vrste plesaa okomito na gledatelje i neto rairiti
sprijeda ili dijagonalno, ali ih udaljiti;
- trojke ili parovi plesaa moraju biti otvoreni jedni prema drugima.

4. Princip kontrasta
- najuinkovitiji kod postizanja gradacije, pojaavanja dojma koji
ostavlja koreografija;
- kontrast na sceni podrazumijeva upotrebu razliitih formacija,
oblika, razliitost u dinamici, tempu, intenzitetu izvoenja i sl.;
- kontrast se postie: izmjenjivanjem brzog dijela plesa sa sporim,
ravnotee i neravnotee, jednostavnih i virtuoznih elemenata,
masovne scene i solo izvedbe.;
- princip kontrasta jai je od principa scenske ravnotee i scenske
perspektive, koji se mogu samo nakratko zanemariti, ako je u korist
principa kontrasta;
- princip kontrasta je uvjet da scenska postava ima logian i prirodan
tijek, ali svakako paziti da previe efekata ne ostavi negativne
posljedice.

Glazba u estetskim aktivnostima

Koreografije estetskih disciplina veinom se izvode uz glazbu. Kako
bi se pravilno odabrala, poeljno je poznavati i osnove teorije glazbe.
Glazba je umjetnost stvaranja i kombiniranja zvukova, organiziranih u
vremenu po odreenom planu ili bez njega, koji izraavaju i izazivaju
osjetilni i emotivni stimulans pomou ula sluha. Sredstvo izraza glazbe su
tonovi, koji se razlikuju po visini, jaini, trajanju i boji, a mogu se
zabiljeiti notnim pismom. Tonovi su ureeni prema zakonitostima
harmonije, melodije, ritmike, dinamike, metrike i artikulacije. Takt ili
glazbena mjera dobiva se podjelom glazbene cjeline na najmanje dijelove
i odreen je svojim naglaenim i nenaglaenim dobama. Ritam u glazbi
oznaava odnos tonova razliitog trajanja. Filozofski reeno, ritam je
ivot, jer od vibracija u stanicama do kretanja svemirskih tijela sve je
podreeno meusobnoj povezanosti i ustrajnosti stalnog gibanja u
svemiru. Ritam i takt zajedno tvore tzv. ritmiku formu koja predstavlja
redanje tonova nezavisno od njihove visine i jaine. Svaka ritmika forma
moe se izraziti pokretom. Tempo je brzina redanja tonova u glazbenoj
kompoziciji. Mijenjanje tempa unosi u glazbu i u kretanje odreenu
raznolikost, ivopisnost i plastinost. Razlikujemo tri osnovna tempa:
lagani tempo (40-60 otkucaja u minuti), umjereni tempo (60-120
otkucaja u minuti) i brzi tempo (120-180 otkucaja u minuti), zajedno sa
promjenjivim tempom.
Odabrana glazba mora potivati zakonitosti sportske discipline.
Takoer je vrlo vano da glazba odgovara dobi i izgledu, temperamentu,
ekspresiji, interesima, tehnici i motorikim sposobnostima izvoaa te da
istie njegov stil. Glazbena pratnja se, naravno, mora sviati izvoau/ici.
Glazba je osnova koja odreuje ritam i dinamiku izvoenja pokreta.
Glazba je govor tonova, a njena veza s kretnjom ujedinjena je u
harmoninu cjelinu i predstavlja govor kretnjom (Kramerek, 1959).
Pokret i glazba uzajamno su povezani i meusobno se ispunjavaju u
njihovom prostornom i vremenskom odvijanju te stvaraju jedinstvenu
cjelinu. Kako glazba djeluje vie osjeajno nego misaono, pojedinac e,
povezujui ju s pokretom, dublje i jasnije razumjeti glazbu, jer ju je i
tjelesno doivio. Kretnjom se izvodi ono, to se u glazbi uje. Dakle,
istovremeno i zajedno kroe glazba i kretnja (Kramerek, 1959).
Umjetniko savrenstvo se moe postii kada se glazba i pokret sliju u
jedno (Belousova i Protopopov, ruske olimpijske legende umjetnikog
klizanja, prema Ivanevi, 1976). Glazba ima emotivno-stimulirajue
djelovanje te doprinosi estetskom i emocionalnom odgoju, razvija pravilan
sustav vrijednosti, utjee na jaanje volje i upornosti, razvoj svjesne
aktivnosti i inicijative, ublauje umor, odrava interes i pozitivan odnos
prema radu, potie i razvija stvaralatvo, navodi izvoae na samostalno
improviziranje i izraavanje putem pokreta. Kroz glazbu se olakava
izvoenje pokreta koji se bre pamte i usvajaju. Glazba i pokreti ljudskog
tijela, sa svojim pokretno-izraajnim mogunostima, susreu se i
sjedinjuju u slobodnom, prirodnom i kreativnom kretanju, pruajui priliku
izvoau da uspostavi potpunu duevnu ravnoteu.

Dranje tijela

Dranje tijela je usvojeni poloaj tijela koji ovjek zauzima prilikom
stajanja, hodanja, sjedenja, rada i prilikom tjelesne aktivnosti. Osebujno
je za svakog pojedinca te se formira tijekom ivota, posebice u vrijeme
rasta i razvoja. Odraz je tjelesnog i psihikog zdravlja. U estetskim
aktivnostima pravilno dranje tijela smatra se imperativom, jer se
cjelokupna aktivnost temelji na lijepom dranju tijela.
Kod klasinog paralelnog stava teina tijela je razmjetena na obje
noge, a potporu daju malo razmaknuta paralelno postavljena stopala.
Zdjelini pojas je pod malim nagibom prema naprijed, trup je uspravan
bez naprezanja, grudi blago prema naprijed, ramena su oputena i malo
povuena unazad. Glava je u produetku kraljenice, vrat izduen, a brada
lagano podignuta.
Harmonian stav je osnova za svako kretanje naeg tijela u
estetskom smislu (Kramerek, 1959). Naziva se i plastinim stavom, jer
ostavlja dojam prirodne lakoe i profinjenosti. U harmoninom stavu,
teina tijela uvijek je dominantna na jednoj nozi, onoj koja je opruena i
podupire tijelo (potporna noga). Druga noga je pasivno oputena, lagano
savijena u koljenu te moe neposredno prijei u kretanje (slobodna noga,
potencijalno dinamina). Ruke su oputene uz tijelo, a trup neznatno
nagnut prema slobodnoj nozi. Rame iznad potporne noge je blago
sputeno, a iznad slobodne noge blago podignuto, dok je kuk potporne
noge vii od kuka slobodne noge. Glava je lagano nagnuta prema nozi
oslonca. Ovakav raspored teine naglaava ivu spiralnu liniju tijela koja
daje stavu meki, graciozniji, plastiniji izraz te oslobaa tijelo svake
krutosti. Taj stav sadri u sebi i statiki i dinamiki moment u stanju
mirovanja, jer je iz njega mogue vrlo lako neposredno prijei u bilo koji
drugi stav, poloaj ili kretanje. U harmoninom stavu tijelo djeluje
oivljeno i slobodno te je naglaen estetski moment u estetskim
aktivnostima kao i u svakodnevnom ivotu.

Disanje

Disanje je proces u kojem organizam udisanjem prima kisik iz zraka
u plua, a izdie ugljini dioksid. U pravilnom udisanju i izdisanju pronalazi
se osnovna ekspresija ritminosti koja, povezana s usklaenim kretnjama,
daje potpunu savrenu harmoniju. Pravilno disanje prirodno pokree
harmonino kretanje. Prema osnovnom principu odnosa disanja i pokreta,
udisaj je podizanje pojedinog dijela tijela ili cijelog tijela, a sputanje
izdisanje, kao i kod prijelaza iz jednog poloaja u drugi. Pravilno
smanjenje i poveanje volumena plua i njihovog tlaka osobito je vano
pri tjelesnim naporima radi normalnog i ritminog rada srca. Nepravilno
disanje oteava ili onemoguuje pozitivne fizioloke uinke kod svih
kineziolokih aktivnosti, pa tako i kod estetskih. S poetkom uenja
osnovnih pokreta potrebno je koordinirano provoditi i vjebe disanja, kako
bi se veza pokreta i disanja odvijala spontano stvarajui harmoninu
cjelinu.

Osnovni opis pojedinih estetskih aktivnosti

Estetske aktivnosti savren su spoj umjetnosti i kretanja, a kod
veine aktivnosti spajanje s glazbom daje dodatnu ar i ljepotu. Takoer
se izvoenje pojedine aktivnosti provodi u specifinim uvjetima i na vrlo
raznolike naine (led, voda, visina, s upotrebom rekvizita, na spravama i
dr.). U sljedeim redovima ukratko su opisana glavna obiljeja pojedinih
estetskih aktivnosti.

Sportska gimnastika je estetska aktivnost koja ukljuuje izvedbu
razliitih serija pokreta (elemenata) koji zahtijevaju najvii stupanj
razvijenosti motorikih sposobnosti, posebice snage, fleksibilnosti,
koordinacije, agilnosti i ravnotee. Izvodi se acikliki tip kretanja u
anaerobnom reimu rada. Najee se dijeli na ensku i muku sportsku
gimnastiku, pri emu se vjebai natjeu na ruama, karikama, preskoku,
konju s hvataljkama, prei i na parteru (tlu), dok se vjebaice natjeu na
gredi, dvovisinskim ruama, preskoku i na parteru. Osnovna struktura
kretanja, odnosno tehnika elemenata u sportskoj gimnastici izuzetno su
zahtjevni. Izvode se i akrobatski elementi, esto visoko iznad tla, pa je
prisutan rizik ozljede. Dostupnost i primjenjivost elemenata ovisi
prvenstveno o kompleksnosti strukture i o razini motorikih sposobnosti i
motorikih znanja. Elementi manje kompleksnosti omoguuju primjenu
gimnastikih elemenata za psihofiziki razvoj u svim nivoima edukacije,
sporta i sportske rekreacije (adura, 1991). adura (1991) smatra da u
metodici pouavanja elemenata sportske gimnastike razlikujemo tri etape
uenja pojedinog elementa:
1. percepcija elementa, stvaranje predodbe, uenje, uklanjanje
pogreaka, samostalno izvoenje;
2. mnogobrojna ponavljanja, utvrivanje i usavravanje motorikog
znanja, sve do automatizacije pokreta, pa i u razliitim oteanim
uvjetima (natjecanja);
3. nadogradnja elementa, izvoenje elementa u teoj varijanti ili u
kombinaciji s drugim elementima.

Ritmika gimnastika je sportska disciplina koja sadri estetski
oblikovane i koreografski postavljene aciklike strukture kretanja,
definirane Pravilnikom za ocjenjivanje. Vjeba u ritmikoj gimnastici
sastoji se od mnotva elemenata i detalja u pokretu koji se izvode u
estetski oblikovanoj formi te ine harmoninu cjelinu s glazbenom
pratnjom (Furjan-Mandi, 2007). U ritmikoj gimnastici vjebe se izvode
upotrebom pet sljedeih sprava/rekvizita vijaa, obru, lopta, unjevi i
traka, dok se tijelom izvode osnovni elementi tehnike temeljeni na
prirodnim oblicima kretanja. Pokreti tijelom, rad spravom i glazba ine
jedinstvo. U prvoj fazi uenja potrebno je svladati osnove ritmike
gimnastike bez rekvizita stavovi, hodanja i tranja, zamasi i valovi,
poskoci i skokovi, okreti i ravnotee (Wolf-Cvitak, 2004). Njima se
nadodaju i akrobatski elementi koluti, most, premeti kroz most i
strance, povaljke. Skupine tehnikih elemenata moraju biti raznolikih
oblika, amplituda, smjerova, ravnina i dinamike. Osnovni elementi tehnike
svih rekvizita su bacanje i hvatanje, dok su ostali tehniki elementi
karakteristini za jedan ili nekoliko rekvizita:

1. vijaa njihanja, kruenja i vrtnje, osmice, preskoci i poskoci,
skokovi, bacanje i hvatanje, rotacije vijae u jednoj ruci;
2. obru njihanja, zamasi i osmice, kotrljanja, rotacije i vrtnje,
bacanje i hvatanje, elementi kroz i preko obrua;
3. lopta bacanja i hvatanja, kotrljanja po tijelu i tlu, ritmika
odbijanja od tla, ravnotee s loptom, zamasi i kruenja, rotacije,
osmice;
4. unjevi zamasi, krugovi, mlinovi, bacanja i hvatanja, ritmiki
udarci unjevima, rjee kotrljanja, odbijanja, klizanja;
5. traka osnovni elementi: zmije i spirale, ostali elementi: zamasi i
kruenja, osmice, bacanja i hvatanja, mala bacanja, odbijanja.

Umjetniko klizanje. Klizanje podrazumijeva kretanje po zaleenoj
povrini pomou klizaljki. Umjetniko klizanje dijeli se na klizanje
pojedinaca (ene i mukarci), sportske parove i plesne parove. Par se
sastoji od jedne klizaice i jednog klizaa. Umjetniko klizanje je
konvencionalno-estetska sportska aktivnost u kojoj pojedinac ili par u
obliku koreografije izvode razliite klizake elemente propisanog ili
slobodnog karaktera povezujui ih sa veznim pokretima te zajedno s
glazbom tvore skladnu cjelinu. Izvode se aciklike strukture kretanja u
standardnim uvjetima. U natjecateljskom umjetnikom klizanju dominira
anaerobni glikolitiki energetski proces. Osnova svih elemenata je krug,
jer se svaki element sastoji od dva ili tri kruga koji se meusobno dotiu i
moraju biti ocrtani na ledu kontinuiranom linijom, koju kliza smije
prekinuti samo kad prelazi s jedne noge na drugu. Pri uenju se, nakon
svladanog osnovnog klizakog koraka, moe prijei na tehnike elemente
umjetnikog klizanja kao i povezivati ih u cjelinu lukovi, vjenii
naprijed, vjenii natrag, okreti za 180 (trojka), okreti za 360, piruete
na obje ili jednoj nozi, mjesec, unjevi, okreti, ravnotena gibanja kao
vage (lastavice), arabeske. U natjecanju se izvode razni vrlo zahtjevni
skokovi. Osnovna oprema za umjetniko klizanje su klizaljke koje se
sastoje od klizake cipele i klizakog noa, koji ima zupce koje klizai
koriste pri koenju i izvoenju elemenata. Pravilnikom je propisana odjea
za trening i natjecanja - haljinica ili triko za klizaice te odijelo za klizae.

Sinkronizirano plivanje je konvencionalni sport koji u sebi spaja
plivanje, gimnastiku, klasini balet, ronjenje, elemente akrobatike i
plesnih struktura u jednu cjelinu te se uz glazbenu pratnju izvodi u vodi.
Zahtijeva posjedovanje bazinih i specifinih motorikih sposobnosti
(fleksibilnost, ravnotea, koordinacija, snaga) kao i funkcionalnih
sposobnosti, prvenstveno anaerobnih. Naglaena je elegancija, artistika,
kreativnost, izraavanje emocija pokretom te dramatinost. Po FINA
pravilniku (FINA, 2005) izvoenje elemenata i koreografije (rutine) sastoji
se od razliitih propulzijskih tehnika, poloaja i prijelaza pri kojima su
plivaice jednim dijelom tijela pod vodom, a drugim iznad povrine vode.
Pri izvedbi vano je pravilno postavljanje trupa, ruku i nogu, posebice
dlanova, koji su najvri upor tijelu u vodi. U vodi je oslonac puno labilniji
od onog izvan vode. Stoga je vano provoditi treninge u vodi i izvan vode.
Izvan vode najee su to elementi ritmike gimnastike (stavovi, izdraji,
zamasi i kruenja, poskoci i skokovi, okreti, akrobatski elementi i dr.) i
klasinog baleta. U svim fazama specifine pripreme, plivaice
uvjebavaju koreografije izvan vode sa i bez glazbe koje se zatim izvode u
bazenu. Dobro izvedena figura je kontinuirano kretanje od jednog do
drugog osnovnog poloaja uz odravanje maksimalne visine i ekstenzije
tijekom itavog izvoenja. Neki od osnovnih poloaja su isprueni leni i
prsni poloaj, prednji i stranji strmoglav, dupinov luk, baletna noga,
bavica, flamingo, kran, riblji rep, vitez i dr. Zamasi se izvode rukama,
trupom i nogama u raznim ravninama. Specifini zaveslaji ruku su
american, pedal, torpedo, spin zaveslaji. Zamasi trupom izvode se u
osnovnom poloaju na leima i trbuhu, u elementu kare nogama te u
okomitom poloaju tijela prema dnu bazena. kare ili vaterpolo noge
(eggbeater) je zamah nogama kojim se plivaice kreu po bazenu u
raznim smjerovima uz uzruenje jedne ili obje ruke. Okreti se izvode u
poloaju strmoglavom, u odnosu na dno bazena, uz pravilnu poziciju trupa
u vodi i pravilnog rada ruku u vodi. Osnovni prijelazi su zauzimanje
baletne noge, prednjeg strmoglava, izlasci naprijed i natrag, katalina
rotacija, barakuda, vertikalni uron, izbaaj sa pagom, twist, spin, dupin,
vertikalni uron do dupinovog luka i dr. Natjecanje se sastoji od figura,
tehnike rutine, slobodne rutine i slobodne kombinirane rutine, a discipline
su solo, duo, tim i kombinirana rutina. Prilikom izvoenja oprema plivaica
je kupai kostim, kvaica za nos, ukras u kosi, elatina za frizuru.

Skokovi u vodu natjecateljski su sport u kojem je cilj skakaa to
efektnije, uz prezentaciju akrobatskih gimnastikih elemenata tijekom
skoka, skoiti u vodu s povienog mjesta. Skokovi u vodu su izuzetno
atraktivan, cijenjen i sloen sport. Provodi se maksimalnim intenzitetom i
kratkog je trajanja do 30 sekundi, pa skokovi u vodu spadaju u anaerobne
fosfagene sportove. Dominantne motorike sposobnosti potrebne za
uspjeh su snaga i jakost, koordinacija, fleksibilnost, ravnotea, preciznost.
Skakai se natjeu u disciplinama skokova u vodu s odskone daske i
tornja. Odskona daska nalazi se na visini od 1 i 3 metra od vodene
povrine. Natjecateljski skokovi s tornja izvode se s visina od 5, 7,5 i 10
metara od vodene povrine. Uvedena je i disciplina sinkroniziranih
skokova, gdje dva natjecatelja iz istog tima istovremeno izvode identian
skok. Sinkronizirani skokovi skau se s odskone daske visine tri metra i s
tornja visine 10 metara. Natjecanja se izvode u mukoj i enskoj
konkurenciji. Osnovna podjela skokova je u est razliitih skupina: prema
naprijed, prema natrag, uzvratni, povratni, skokovi s vijcima, skokovi iz
stava na rukama. U fazi leta kroz zrak postoje razliiti poloaji u kojima
skakai izvode elemente ili rotacije, najfrekventnije u ovoj fazi skoka, a to
su poloaji: prueni, u prigibu, zgreni, slobodni. Na natjecanju mukarci
izvode est skokova, a ene pet skokova iz pet razliitih skupina. Skaka
unaprijed prijavljuje vrstu skoka kojeg e izvesti, a svaki skok ima
odreen faktor teine, odreen na osnovu vrste i broja rotacija i
elemenata koji se izvode. Suci ocjenjuju skokove za svaku fazu skoka
(faza odraza, faza leta, ulazak u vodu) uz ukupni dojam i korekciju. Taj
broj se mnoi s faktorom teine skoka. Kod sinkroniziranih skokova se
osim teine elemenata i kvalitete izvedbe ocjenjuje i sinkroniziranost oba
skoka. Od poetka sportskog usavravanja vrlo je vano uiti osnovne
gimnastike elemente i osnovne elemente skokova u vodu. Velika
pozornost treba se posvetiti individualnom radu na suhom, naroito na
modificiranoj akrobatici na parteru kojoj prethode osnovni gimnastiki
elementi te rad na trampolinu i uenje elemenata skokova u vodu
(Sutlovi, 2008).

Plesovi. Ples kao pojam je vrsta umjetnosti. Ples je ritmino
pokretanje tijela najee u ritmu glazbe, kojim se izraavaju odreene
emocije praene motorikim reakcijama, to sve tvori skladnu estetsku
cjelinu. Ples se esto smatra praizvorom svih ostalih umjetnosti. U plesu
se ovjek izraava svojim tijelom u kretnjama u vremenu i prostoru.
Teko se zbog razliitih utjecaja moe odrediti stroga granica izmeu vrsti
plesa, ali najea podjela je na:
1. Narodne plesove
2. Drutvene plesove
3. Umjetnike plesove

1. Narodni plesovi su umjetniko djelo naroda, koji je u svojoj
neiscrpnoj riznici naao sve mogue oblike doivljavanja lijepoga, izraeno
poezijom, melosom i kretnjom plesom (Kramerek, 1959). Kao
tvorevina jednog naroda, jedna su od najvanijih karakteristika kulture
naroda. Hrvatska folklorna batina izuzetno je bogata (Ivanan, 1971),
naglaena je raznolikost, originalnost i privlanost plesova te bogatstvo
ritmike i metrike. Narodne plesove dijelimo prema regionalnim
osobitostima i po plesnim zonama. Razlikujemo etiri etnografske zone:
panonska, jadranska, alpska i dinarska. Svaka od njih ima svoje stilske,
ritmike, prostorne i neke druge znaajke i posebnosti narodnih plesova te
zajednike elemente pojedinih zona. Osnovna forma hrvatskog narodnog
plesa je kolo, s time da jadranska i alpska plesna zona obiluju i plesovima
u paru. Nain izvoenja narodnih plesova dijeli se na:
a) narodno kolo (otvoreno i zatvoreno)
b) plesove u parovima
c) kombinacije parova i kola
d) dvije suprotne vrste ili kolone
e) kola i plesove bez glazbene pratnje
f) kola i plesove uz pjevanje
g) kola i plesove uz pratnju instrumenata i s poskoicama
h) enska, muka ili mjeovita kola
Kolo je forma plesanja s neogranienim brojem plesaa, dok forme
plesanja s ogranienim brojem plesaa mogu biti, osim plesova u
parovima, i plesovi u trojkama, plesovi u etvorkama te solo ples.

2. Drutveni plesovi razvijali su se kroz povijest uglavnom iz
narodnih plesova diljem europskog, sjevernoamerikog i junoamerikog
kontinenta. Kao sastavni dio kulture, plesovi su se kroz stoljea
prilagoavali drutvenim promjenama usavravajui se i mijenjajui,
kontinuiranim stvaranjem novih plesova. Taj proces i dalje traje, to
proizlazi iz naglaene stvaralake energije koja karakterizira plesove.
Drutveni plesovi mogu se podijeliti, s obzirom na njihove znaajke,
trajanje, vrijeme i mjesto nastanka, na sljedee skupine:
a) Standardni plesovi engleski valcer, beki valcer, slowfox (spori
foxtrot), tango, quick step (brzi foxtrot)
b) Latinoameriki plesovi rumba, samba, cha-cha-cha, mambo, paso
doble, jive
c) Sjevernoameriki plesovi i moderni plesovi jazz, swing, boogie
woogie, charleston, blues, rocknroll, twist, disco plesovi

Drutveni plesovi uglavnom se pleu u parovima, pri emu su,
veinom, kod standardnih plesova dranja zatvorenija, dok su kod
latinoamerikih plesova otvorenija dranja unutar para za vrijeme
izvedbe.
Sportski ples je relativno mlada sportska disciplina i predstavlja
specifian spoj umjetnosti i sporta. Posjedovanje motorikih sposobnosti,
kao to su koordinacija, fleksibilnost, brzina, snaga, izdrljivost te osjeaj
za ritam, glazbu i orijentaciju u prostoru, uz estetsku izraajnost,
osebujan stil, skladnost pokreta te savrenu tehniku izvedbu, objedinjuju
umjetnika i sportaa u jedno, u plesaa. Natjecateljski program sportskog
plesa sastoji se od dvije osnovne kategorije u kojima se plesai natjeu, a
to su: standardni plesovi i latinoameriki plesovi. Standardni natjecateljski
plesovi su: engleski valcer, beki valcer, tango, slowfox i quick step.
Latinoameriki natjecateljski plesovi su: rumba, samba, cha-cha-cha,
paso doble i jive. Sportski ples je standardiziran, odnosno ima posebna
pravila o natjecanjima, plesovima, kostimima, suenju i dr.

3. Umjetniki ples sauvao je u sebi najvie od primarne sutine
samoga plesa: potrebu da se ovjek izraava pomou tjelesnih pokreta
cjelokupnim svojim biem (Kramerek, 1959). Ova vrsta plesa koristi se
simbolima plesnih pokreta. Razvijao se jo od poetaka ovjekovog
izraavanja plesom, uvijek nosei poruku natprirodnim silama ili
boanstvima, to je zahtijevalo besprijekornost izvoenja.
Danas je prihvaena podjela umjetnikog plesa na:
a) apsolutni ples
b) programski ples
c) balet

a) U apsolutnom plesu ne postoji odreena radnja, ni misaona
pozadina za ples, ve jednostavno uoblien slijed pokreta u cjelinu koja
ima svoj poetak, razvoj, gradaciju i kraj. Apsolutni ples je umjetniki
izraz ivotne radosti, a smisao svakog apsolutnog plesa je ritmiko-
plastian, kao i kretnje koje ne izraavaju nikakav misaoni sadraj nego
jedino same sebe (Kramerek, 1959).
b) Programski ples ima odreenu zamisao, kod njega je kretnja
ilustracija kroz koju se izraava odreena ideja, dogaaj, odabrana glazba
te niz odreenih razliitih emocija tjelesnim kretnjama u prostoru. Ta
kretnja postaje gesta, izraz odreenog psihikog sadraja, ilustracija
poezije ili glazbe te karakterizira programski ples kao umjetniki ples s
poveznicom u pantomimi (Kramerek, 1959).
c) Balet je, prema razliitim znaajkama, klasian ili suvremen.
Klasini balet nastaje kao vrhunski oblik umjetnikog plesa. Naziva se i
plesnom dramom te sadri ozbiljnu, aljivu i grotesknu radnju. Sastoji se
iz tri osnovna dijela: ekspozicije, zapleta i rjeenja (Kramerek, 1959).
Klasini baletni plesovi sastoje se iz niza strogo utvrenih koraka, okreta,
skokova i poza povezanih u cjeline, koje su ritmom, tempom, dinamikom i
melodijom prilagoene pojedinim glazbenim frazama. Sadraj klasinih
baleta najee su bajke i romantine prie. Klasini balet baza je svim
estetskim aktivnostima te se tako i provodi, posebice u ritmikoj
gimnastici, umjetnikom klizanju, sinkroniziranom plivanju te drugim
vrstama plesa.
Suvremeni balet u poetku je bio inspirirana improvizacija,
jednostavne tehnike, forme i stila. Ples se vraa ivotu, njegovoj
prvobitnoj ekstatinosti i prirodnom izraavanju, osloboenom od
obrazaca baletne krute tehnike i unaprijed utvrenih gibanja i njihovih
nizanja. Razvoj kretanja u plesu proizlazi iz inspiracije plesaa,
spontanosti, poleta. Ozraje oslobaanja od ukoenosti i krutosti klasinog
baleta proirilo se i na glazbu, jer ples nije vie podinjen glazbi.
Dominantni element je radnja, nita se ne odvija samo zbog vanjskog
uinka, ve sve proizlazi iz samog dramskog dogaaja, zamisli, emotivnih
i voljnih manifestacija plesaa (Kramerek, 1959). Klasini balet izvodi se
na vrhovima prstiju u baletnim papuicama, dok se suvremeni ples plee
bosim stopalima u smislu slobode i povratka prirodi. Oprenosti izmeu
klasinog i suvremenog baleta je sve manje, u nekim dijelovima se
preklapaju ili nadopunjuju te koriste jedno drugo, pogotovo pri uenju i
kod koreografija. Razvoj suvremene plesne umjetnosti je ivi proces i jo
nije zavren.





Primijenjena kineziologijska disciplina - kinezioloka metodika
Kinezioloka metodika je primijenjena znanost koja prouava
zakonitosti odgoja i obrazovanja u edukaciji, portu, portskoj rekreaciji i
kineziterapiji.

Pomone kineziologijske discipline
Predstavljaju temeljna znanstvena podruja vezana za kineziologiju i
matine znanosti te razliita ljudska zanimanja, a to su: kinezioloka
antropologija i kinezioloka metodologija.
Kinezioloka antropologija
Kinezioloka antropologija predstavlja niz znanstvenih podruja
koje povezuju kineziologiju i antropologijske znanosti usmjerene
rjeavanju kineziolokih problema s jedne strane, a s druge strane i razvoj
kineziologije ugrauje se u njihove spoznaje. U ovu znaajnu skupinu
spadaju bioloka antropologija, funkcionalna anatomija,
kinezioloka fiziologija, kinezioloka psihologija, kinezioloka
sociologija, kinezioloka medicina i kinezioloka pedagogija.
Bioloka antropologija
Bioloka antropologija prouava bioloke zakonitosti na kojima se
temelje postupci orijentacije i selekcije, izbora, programiranja i praenja
transformacijskih procesa. Ova disciplina obuhvaa antropometriju,
osnove humane genetike te zakonitosti rasta i razvoja.

Funkcionalna anatomija
Funkcionalna anatomija je znanstvena disciplina koja prouava
grau ljudskog tijela i anatomske osnove funkcije organskih sustava.

Kinezioloka fiziologija
Kinezioloka fiziologija prouava zakonitosti funkcioniranja organskih
sustava od kojih ovisi motorika uinkovitost u kinezioloki usmjerenim
aktivnostima i koje reguliraju utjecaj kineziolokog tretmana na razvoj
fiziolokih funkcija.

Kinezioloka psihologija
Kinezioloka psihologija prouava zakonitosti prilagodbenih reakcija
od kojih ovisi uinak u kinezioloki usmjerenim aktivnostima i principe koji
reguliraju utjecaj kineziolokog tretmana na razvoj sposobnosti
adaptativnih sposobnosti. Ova disciplina obuhvaa ope psihologijske
zakonitosti, zakone razvoja, zakone uenja i vjebanja, kognitivne i
motorike sposobnosti i konativne karakteristike primjerene kineziolokim
ciljevima.

Kinezioloka sociologija
Kinezioloka sociologija prouava strukturu i razvoj sociolokih
obiljeja znaajnih za planiranje i programiranje odgojno-obrazovnih
procesa openito, te edukacije, porta, kinezioloke rekreacije i
kineziterapije posebno. Ova pomona kineziologijska disciplina obuhvaa
strukturu i razvoj dimenzija socijalne diferencijacije i socijalne mobilnosti i
njihov poloaj u sustavu antropolokih dimenzija vezanih za kinezioloku
efikasnost, zatim grupnu dinamiku, kolskih, kineziolokih i drugih srodnih
grupa, socijalizaciju i sociopatoloke pojave i utjecaj kinezioloke
aktivnosti na efikasnost socijalizacije. Poseban dio ove discipline prouava
odgojno-obrazovni proces i kinezioloku kulturu kao drutveni fenomen.

Kinezioloka medicina
Kinezioloka medicina analizira patoloke pojave i procese koji mogu
nastati tijekom kinezioloke aktivnosti te njihovu prevenciju i terapiju. Ova
disciplina obuhvaa portska oboljenja i portske povrede.

Kinezioloka metodologija
Kinezioloka metodologija je skup znanstvenih disciplina koje
prouavaju principe, sustave i postupke mjerenja, prikupljanja i obrade
podataka i uporabe raunala u rjeavanju kineziologijskih problema.
Kineziometrija se bavi problemima mjerenja, konstrukcijom i nainima
koritenja mjernih instrumenata u kineziologiji. Kinezioloka statistika
se bavi prikupljanjem, sreivanjem, saimanjem i grafikim prikazivanjem
podataka koji su dobiveni mjerenjem (deskriptivna statistika) radi analize
podataka i donoenja konkretnih zakljuaka o osnovnoj skupini na kojoj je
mjerenje provedeno. Temeljem zakljuaka donesenih na osnovnoj skupini
i teorije vjerojatnosti, njena se uloga proiruje na zakljuivanje o
znaajkama cjeline (populacije). Kinezioloka informatika prouava
principe primjene raunala u analizi dobivenih podataka i u informatikim
sustavima pojedinih podruja primijenjene kineziologije.

Literatura:
1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.

3. FINA (2005). Synchronized swimming manual for judges, coaches and referees. FINA
office, Switzerland.
4. Findak, V., Metiko, D., Mrakovi, M., Neljak, B., i Prot, F. (1998). Motorika
znanja. Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu Sveuilita u Zagrebu.
5. Furjan-Mandi, G. (2007). Ritmika gimnastika. Zagreb: Kinezioloki fakultet
Sveuilita u Zagrebu.
6. Ivanan, I. (1971). Folklor i scena. Zagreb: Prosvjetni sabor Hrvatske.
7. Ivanevi, V. (1976). Ritmiko sportska gimnastika. Beograd: Savez za fiziku kulturu
Jugoslavije.
8. Jastrjembskaia, N., i Titov, Y. (1999). Rhythmic Gymnastics. Human Kinetics, USA.
9. Kramerek, J. (1959). Teorija i metodika estetske gimnastike. Zagreb: kolska knjiga.
10. Milanovi, D. (2010). Teorija i metodika treninga. Zagreb: Drutveno veleuilite u
Zagrebu, Kinezioloki fakultet Sveuilita u Zagrebu.
11. Mileti, . (2007). Estetska gibanja. Split: Znanstveno portsko drutvo Bre-Jae-
Vie (Citius-Altius-Fortius).
12. Pezelj, L., Veri, ., i Beni, J. (2011). Konstrukcija i validacija testova specifine
koordinacije u sinkroniziranom plivanju. Zbornik radova 9. meunarodne konferencije
Kondicijska priprema sportaa, Zagreb, 2011. (str. 291-293). Zagreb: Kinezioloki
fakultet Sveuilita u Zagrebu.
13. Schmidt, R.A. i Wrisberg, C.A. (2000). Motor learning and performance. Human
Kinetics, USA.
14. Sutlovi, M. (2008). Cjelokupan trening skokova u vodu. Zagreb: Hrvatski savez za
skokove u vodu.
15. adura, T. (1991). Gimnastika. Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu Sveuilita u
Zagrebu.
16. Umjetniko klizanje. /on line/. S mree skinuto u rujnu 2012.g. s:
http://www.umjetnickoklizanje.blogger.ba/arhiva/2008/
17. Wolf-Cvitak, J. (2004). Ritmika gimnastika. Zagreb: Kugler d.o.o.
18. Zagrebaki sinkro klub. /on line/. S mree skinuto u rujnu 2012.g. s:
http://www.zsk.hr/sinkro.html


Metodoloke osnove kineziologije

Znanstvena spoznaja u kineziologiji se ostvaruje znanstveno-
istraivakim radom. U tom se radu, kao u svakoj ljudskoj djelatnosti,
upotrebljavaju odreene metode, primjenjuju odreeni postupci i putovi.
Naziv metodologija je grkog izvora i kovanica je od rijei methodos
// - put ili nain istraivanja, prikazivanja i logos // - rije,
dokaz, pouak. Metodologija bi se mogla definirati kao skup znanstvenih
disciplina koji prouavaju putove znanstvene spoznaje, a kao to je ranije
izreeno kinezioloka metodologija je skup znanstvenih disciplina koje
prouavaju principe, sustave i postupke mjerenja, prikupljanja i obrade
podataka i uporabe raunala u rjeavanju kineziologijskih problema
(Mrakovi, 1997).
Budui da je funkcija znanosti utvrivanje zakonitosti, metodologija
istraivanja je imbenik bez kojeg nema znanosti. Sve metode ne
omoguuju utvrivanje ili verifikaciju zakonitosti. Dokazanom razinom
spoznajnih metoda nije mogue direktno mjeriti neka obiljeja kao to je
to sluaj s dijelom antropolokih obiljeja, primjer je informatika
komponenta ovjeka. Ispravan put spoznaje jest primjena metoda koje na
to objektivniji nain omoguuju utvrivanje reakcija ovjeka za neki
poznat sustav ulaza i na osnovi toga zakljuuje se o vjerojatnostima
procesa koji reguliraju neki tip motoriko-kinezioloke aktivnosti. Pogreke
zakljuivanja na osnovi vjerojatnosti beznaajne su u odnosu na pogreke
zakljuivanja po zakonu sluaja.
Znanstveni status neke znanosti zavisi gotovo iskljuivo od
razine metodolokih postupaka za prikupljanje i verifikaciju
podataka, njihovu obradu, ispitivanje ispravnosti hipoteza i
formuliranje znanstvene zakonitosti (Mrakovi, 1997).

U kineziologiji je predmet istraivanja osobito sloen zbog toga
kineziologija pripada znanostima koje moraju raspolagati sloenom,
efikasnom i pouzdanom metodologijom.
Osnovni problemi to pred kineziologijsku znanost postavlja praksa
mogu se po Mrakoviu (1997) svrstati u sljedee kategorije:
1. kinezioloka analiza motorikih struktura
2. dijagnostika stanja subjekta, koja obuhvaa integralnu procjenu
morfolokih karakteristika, funkcionalnih karakteristika organskih
sustava, motorikih sposobnosti i znanja, intelektualnih sposobnosti,
osobina linosti, dinamikih karakteristika, posebno motiva, stavova i
interesa te poloaja linosti u socijalnom okruju
3. antropoloka prognostika obuhvaa procjenu stanja razvoja
integralnog sustava antropolokih karakteristika i motorikih znanja pod
djelovanjem genetskih ili egzogenih imbenika ili pod djelovanjem
aktivnosti pojedinca i grupa
4. analiza transformacijskih operatora obuhvaa odreivanje sadraja,
modaliteta i opsega i intenziteta aktivnosti usmjerenog prema
postizanju nekog eksplicitno definiranog i drutveno valoriziranog cilja
u kolstvu, portu, kineziolokoj rekreaciji, kineziterapiji i drugim
moguim podrujima primijenjene kineziologije.

Rjeavanje problema koji pripada pojedinoj ili veem broju
kategorija uvjetovano je temeljenjem kinezioloke metodologije na:
1. kineziometriji ili teoriji mjerenja, na postupcima za procjenu
pouzdanosti i valjanosti postupaka za mjerenje, promatranje ili
registraciju pojava koje su predmet kineziologije ili s kineziologijom
povezanih znanstvenih disciplina
2. kineziolokoj statistici, statistikim metodama za analizu podataka
jer su to jedine metode kojima se neka hipoteza moe provjeriti a
podaci formirati u razumljiv i u praksi primjenjiv oblik
3. kineziolokoj informatici, primjeni raunala u obradi podataka i
pretraivanju baza podataka. Koliina novih informacija i sloenost
metoda dostigle su granicu koja primjenu tih metoda ini nemoguim
ako se ne upotrebljavaju raunala.

Predmet istraivanja kineziologije
Predmet istraivanja vidljiv je iz opisa funkcije znanosti pa tako i
kineziologije i njezinih disciplina.
Predmet istraivanja kineziologije je utvrivanje ciljeva
nekog procesa vjebanja, utvrivanje stanja subjekta u relaciji s
ciljevima i utvrivanje zakonitosti i postupaka planiranja,
programiranja i kontrole procesa vjebanja (Mrakovi, 1997).
Sustavna ili opa kineziologija prouavat e ope principe,
zakonitosti i postupke rjeavanja problema, a primijenjena kineziologijska
disciplina i specijalne kineziologije konvencionalnih aktivnosti te e
probleme prouavati na konkretnim sluajevima prema podrujima
primjene.
Ni u primijenjenim ni u specijalnim kineziologijskim disciplinama ne
postoje problemi izvan prouavanja cilja transformacijskih procesa, stanja
subjekta i upravljanja procesima vjebanja. Specifinost postoji s obzirom
na razliitost ciljeva ovih disciplina.

Metode istraivanja
Metode istraivanja u kineziologiji imaju svrhu omoguiti rjeavanje
etiri osnovne grupe problema definiranih kao problemi deskripcije,
eksplanacije, predikcije i utvrivanja zakonitosti (Mrakovi, 1997)
prije svega zakonitosti procesa vjebanja pod utjecajem kineziolokih
podraaja.
1. Deskripcija ili opis nekog procesa i pojave jedan je od temeljnih
znanstvenih problema. Bez poznavanja inilaca pojave ili procesa
nemogua je operacionalizacija procedure upravljanog procesa
vjebanja. To je odgovarajuim sustavom kineziolokih postupaka
prikupljen optimalan broj objektivno mjerljivih podataka, manifestnih
obiljeja, koji omoguuju definiranje i latentnih struktura koji su u
osnovi neke pojave ili procesa. Latentna obiljeja odgovorna su za
reakcije pa tek njihovo poznavanje omoguuje utvrivanje
najefikasnijeg sustava mjera za promjenu nekog stanja. Provjerenim
instrumentarijem prikupljene informacije obrauju se statistiko-
matematiki tako da omoguuju identifikaciju, analizu i generalizaciju
svih inilaca koji sudjeluju u opisu neke pojave. Na temelju
karakteristika pojava u kineziologiji mogu je pristup razmatranju
uzroka i povezanosti izmeu pojava.
2. Eksplanacija je postupak utvrivanja uzroka, mehanizama ili osobina
koje reguliraju neki proces, to je slijedei korak nakon deskripcije gdje
se utvruju uzrono posljedine veze u razliitim kineziologijskim
problemima.
3. Predikcija ili predvianje je utvrivanje vjerojatnosti ponaanja
reagiranja ili uspjeha. Ciljevi predvianja su najee natjecateljski. Bez
obzira na cilj, konani rezultat predikcije je u utvrivanju optimalne
pripadnosti subjekta nekom unaprijed definiranom kriteriju u literaturi
esto opisanom kao orijentacija i selekcija koji opisuje poeljno stanje a
to je osnova programiranja i provoenja odgovarajueg kineziolokog
tretmana.
4. Utvrivanje zakonitosti je konana svrha metoda istraivanja. Zakon
je jednoznana spoznaja i obino je rezultat primjene serije metoda na
vei broj istraivanja.
Principi pristupa kineziologijskim problemima
etiri su osnovna principa pristupa kineziologijskim problemima
prema Mrakoviu (1997):
1. Hipotetiko-deduktivan pristup podrazumijeva, nuno, prethodno
eksplicitno formuliranje hipoteza ili pretpostavki a na osnovi postojeih
spoznaja koje se provjeravaju statistiko matematikim postupcima.
Svaka generalizacija je hipoteza. Hipotezu, meutim, uvijek treba
podvri verifikaciji. Ako ne izdri provjeru, treba je odbaciti.
2. Mjerljivost je mogunost objektivnog mjerenja ne samo antropolokih
obiljeja ili obiljeja neke aktivnosti nego i svih faktora koji na to
obiljeje utjeu ili mogu utjecati kako bi se jednoznano definirao cilj,
stanje subjekta i operacije programiranja, provoenja, kontrole i analize
procesa vjebanja. Nemjerljive pojave ili procesi ne omoguuju dokaz
pa ostaju u prostoru hipoteza.
3. Nema univarijantnih problema jer je svaki je kinezioloki problem
multivarijantan. Jedna ljudska karakteristika ne znai nita sama za
sebe ako se ne promatra u suglasju s ostalima. Opstojnost imaju samo
one metode koje omoguuju multivarijantnu analizu kineziolokih
problema.
4. Kibernetski princip - Problemi u kineziologiji uvijek su i kibernetski.
Izvan kibernetskih principa obuhvaenih teorijom sustava, ukljuujui
informacije, teorijom upravljanja i teorijom igre ili strategije nema
kineziologijskih problema. Ukoliko neki problem nije mogue tretirati
kibernetski, on nije ni znanstveni ni kineziologijski.

Osnovne metode istraivanja
Osnovne tri skupine metoda u kineziologiji odnose se na
postavljanje hipoteza, prikupljanje podataka i njihovu analizu.
Postavljanje hipoteza
Pri definiranju znanstvenog problema ukazuje se na nii, tono
definiran parcijalni problem na koji se usmjeri istraivanje. U vezi s tim
postavlja se hipoteza - pretpostavka o moguem rjeenju tog problema.
Hipotezu uvijek treba podvri verifikaciji, a ako ne izdri provjeru odbaciti
je. Hipotetiko - deduktivni princip istraivanja podrazumijeva
prethodno definiranje nekog modela istraivanja. Modeli su zasnovani na
sustavu prethodnih spoznaja, hipoteze e se obino definirati na temelju
rezultata istraivanja o problemu sadranom u nekom novom hipotetskom
modelu. Metode pojedinanih sluajeva, spekulativna metoda,
introspektivna metoda, nesustavna opservacija ne omoguuju znanstvene
spoznaje jer ne sadre kvantitativne pokazatelje ili je broj registriranih
pokazatelja nedovoljan za bilo kakvu generalizaciju, a posebice zato to
po definiciji tih metoda raspoloivi podaci nisu rezultat objektivnog
sustava mjerenja.
Postavljanje hipoteza je sloen postupak. Stav ili iskaz hipoteze
mora biti smiljen, jezino korektan, precizan i jasan. Hipoteza moe biti
postavljena u takozvanom nultom obliku npr. kad se pretpostavlja da
nema razlike izmeu nekih znaajki kod dva podskupa to je opravdano jer
je najprimjerenije tehnici testiranja hipoteze ali sa stanovita misaonog
procesa i njegove usmjerenosti pretpostavlja se da postoje razlike i takva
se hipoteza zove alternativna hipoteza, a postupak njenog verificiranja
ostvaruje se u postupku testiranja nulte hipoteze (Mui, 1982).

Prikupljanje podataka

Dominantne metode za prikupljanje podataka u kineziolokim
istraivanjima su:
eksperimentalna metoda
metoda opservacije

a za manji dio kineziolokih problema i:
genetika
klinika
komparativna metoda

Eksperimentalna metoda
Eksperiment predstavlja osnovni izvor informacija u kineziolokim
istraivanjima, najobjektivniji je jer se unaprijed planiraju i sustav i uvjeti
provoenja pokusa, ukljuujui i sustav kontrole inilaca eksperimenta.
Osnovna svrha je utvrditi u kojoj mjeri i kako djeluje odreeni broj
podraaja na reakcije. Prema tome, mjere se reakcije kako bi se
procijenila obiljeja subjekta za odreeni broj podraaja. U eksperimentu
se susreemo s postupkom i s uinkom tog postupka tj. s pojavom
(znanje, vjetina, stavovi i sl.) koja je zavisna od postupka koji ju je
trebao transformirati. Eksperiment je najee prirodni, situacijski (blii
realnosti), ali moe biti i laboratorijski (lake kontrolirati varijable) ova
dva naina se dopunjuju. Iako u veini eksperimenata postoji bitna
karakteristika "namjernog izazivanja pojava", postoji i postupak koji to
iskljuuje a naziv mu je "ex post facto eksperiment". Prema broju
eksperimentalnih skupina eksperiment se dijeli na eksperiment s jednom
skupinom, s paralelnim skupinama i eksperiment s rotacijom faktora.
Kvantitativni se pokazatelji podvrgavaju statistiko matematikoj obradi.

Metoda opservacije
Metoda sustavne opservacije bliska je metodi prirodnog
eksperimenta. Ovom metodom prouava se utjecaj veeg broja ulaznih ili
nezavisnih varijabli na vei broj izlaznih ili zavisnih varijabli. To inimo kad
simuliranje realnih uvjeta primjenom eksperimentalne metode nije
mogue. Planom se predvia to e se mjeriti i na kojem uzorku
ispitanika, kako i kada mjeriti i tko e obaviti mjerenje, in opservacije ne
smije remetiti procese koji se promatraju. I ovdje se kvantitativni
pokazatelji podvrgavaju statistiko-matematikoj obradi.
Genetika metoda
Genetika metoda je prouavanje promjena fenomena u vremenu.
Tom metodom ele se utvrditi zakonitosti razvoja ili oekivane vrijednosti i
mogue relacije daljnjeg razvoja. Prikupljanje podataka moe biti u vidu
longitudinalnog praenja i transverzalnog presjeka a homogeniziranog na
temelju dobi, spola itd.

Klinika metoda
Klinika metoda je prikladna kod ogranienog broja sluajeva. U
kineziologiji su to najee sluajevi vrhunskih portaa kojih je, kako je
samo po sebi razumljivo, ogranien broj. Cilj je prikupiti podatke o
svakom fenomenu koji se istrauje i staviti ih u relacije s reakcijama.

Komparativna metoda
Vaan problem u kineziologiji je utvrivanje stupnja generalnosti
neke zakonitosti. Pitanje je u kojoj mjeri vrijedi neki zakon dobiven
obradom podataka prikupljenih nekom od navedenih metoda i moe li se
primijeniti na razliite grupe ljudi.

Kvantitativno izraavanje rezultata
Zajedniko obiljeje svih metoda za prikupljanje podataka je
omoguavanje kvantificiranja rezultata mjerenja, jer se inae ne mogu
izvesti valjane jednadbe, a one su osnova definiranja zakonitosti.
Mora postojati mogunost za klasifikaciju rezultata kao diskretnih,
odreenih jednostavnim brojenjem ili kontinuiranih, koji se mogu izraziti
mjernim jedinicama. Preciznost mjerenja razliitim skalama je razliita:
Nominalne skale su takve kod kojih rezultati mjerenja nemaju
kvantitativna obiljeja niti kontinuitet. To je najjednostavniji oblik
mjerenja upotrebljiv kad se rezultati ulaznih i izlaznih varijabli mogu
izraziti samo kvalitativno. Kod ovih skala istu stvar oznaujemo istim
brojem, brojevi igraa u portu i sl. Numerike vrijednosti se zamjenjuju
simbolima - bavi se / ne bavi se nekom aktivnou ili lan je kolskog
portskog drutva itd.
Ordinalne ili rang-skale - rezultati su prikazani po rangu vrijednosti
odnosno prema redoslijedu. Primjeri su rangovi uspjeha u nekoj
aktivnosti kao npr. poredak u tranju na 100 m.
Intervalne skale - rezultati mjerenja omoguuju tvrdnju ne samo o
redoslijedima veliina neke pojave nego i za koliko je neki sluaj razliit
od drugog.
Omjerne skale ("Ratio skale") - uz karakteristike intervalnih skala a
k tomu i svojstvo da jednaki brojani odnosi znae i jednake odnose u
mjerenoj pojavi, omoguuju izraavanje rezultata mjerenja od nulte
vrijednost. Skala je upotrebljiva kad su rezultat objektivno mjerljive
veliine kao to je npr. skok udalj gdje postoji i apsolutna nula.
Osim definiranja skala na kojim e biti izraeni izmjereni podaci, a u
vezi s tim i metoda obrade podataka, nuno je napraviti izbor mjernih
instrumenata. Ako za mjerenje neke pojave nema instrumenta, napravit
e se njegova konstrukcija po ustaljenoj proceduri, to ukljuuje
pretpokus za utvrivanje metrijskih karakteristika te standardizacija
(postupak utvrivanja normi instrumenta dobivenih na sluajno odabranim
i reprezentativnim uzorcima ispitanika koji pripadaju obiljejima uzorka na
kojem je obavljena standardizacija - te informacije moraju biti sastavni
dio uputa testa) i badarenje instrumenata (instrument je badaren ako
postoji mogunost razvrstavanja bruto rezultata na odreenu skalu z-
skale ili t-skale ili skale decila i centila, a svrha im je utvrditi udaljenost
nekog rezultata od aritmetike sredine). Podrazumijeva se da su operacije
nainjene na homogenim i reprezentativnim uzorcima ispitanika za koje je
instrument konstruiran. Operacija prikupljanja podataka moe uslijediti
ako su uz opis o nainu mjerenja poznate metrijske karakteristike testa
(valjanost, pouzdanost, objektivnost, osjetljivost i diskriminacijska
vrijednost, badarenost instrumenta).
Procedura prikupljanja podataka treba biti tako organizirana da se
maksimalno neutralizira pogreka koja moe biti sadrana u instrumentu i
postupku mjerenja. Prikupljanje podataka je prvi temeljni znanstveni
problem.


Metode za analizu podataka

Podaci dobiveni nekom metodom za prikupljanje podataka za
znanstvene potrebe dobivaju smisao kad se mogu pretvoriti u informacije
pogodne za interpretaciju upotrebom adekvatne metode za analizu
podataka. Metoda ovisi o cilju istraivanja, problema, tipa hipoteza i
raspoloivih podataka. Za intervalne i omjerne skale upotrebljavaju se
metode tzv. parametrijske statistike, a za podatke na nominalnim i
ordinalnim skalama metode tzv. neparametrijske statistike.
Pod deskriptivnom statistikom podrazumijevamo opis pojave. To je
prvi korak u svim analizama podataka. Svaku varijablu zasebno
podvrgavamo deskriptivnim metodama obrade podataka a tek potom
analiziramo odnose izmeu rezultata razliitih varijabli. Osnovne
parametre varijable ine podatak o sreditu niza i podatak o rasprenju
ostalih rezultata oko tog sredinjeg rezultata. Zakljuci dobiveni u okviru
deskriptivne statistike se odnose iskljuivo na promatranu grupu ispitanika
tek e metode inferencijalne statistike oslanjanjem na teoriju vjerojatnosti
omoguiti proirivanje zakljuaka na populaciju koje je uzorak predstavnik
(Dizdar, 2006).
Eksplorativne metode primjenjuju se kad inioci nisu poznati, a
konfirmativne metode kad je potrebno utvrditi veliinu utjecaja.
Kineziologijski problemi moraju se promatrati multivarijantno
sukladno naelu da nema univarijantnih problema - jedna ljudska
karakteristika ne znai nita sama za sebe. Opstojnost imaju samo one
metode koje omoguuju multivarijantnu analizu kineziolokih problema. U
pravilu su multivarijantne metode sloenije i njihova primjena je
nezamisliva bez uporabe raunala. Danas postoji vie inaica razraenih
programskih paketa kao "spss" i "statistica" koji omoguuju jednostavne,
ali i sloene statistike postupke.
Faktorskom analizom utvrujemo vjerojatnost neke latentne
dimenzije. Regresijskom analizom utvruje se utjecaj niza varijabli
(prediktori - varijable koje se projiciraju) na jednu jedinu izlaznu
(jednodimenzionalni kriterij). Univarijantnom i multivarijantnom analizom
varijance testiramo npr. hipotezu o pripadnosti nekoj grupi.
Multivarijantnom analizom ne ispitujemo razlike izmeu aritmetikih
sredina neke pojedinane varijable, ve izmeu vektora varijabli
(centroida). Multivarijantna analiza kovarijance - neutralizira razlike u
prethodnom stanju kako bi se rezultati mogli pripisati eksperimentalnom
faktoru. Kanonika analiza utvruje relacije izmeu dva razliita, ali
homogena viedimenzionalna skupa. Diskriminativna analiza daje najveu
koliinu informacija o razlikama u nekim obiljejima o subjektima za koje
se unaprijed zna ili pretpostavlja pripadnost grupama (linearna kad se
koriste razlike dvije grupe i kanonika, diskriminativna analiza za vie
grupa). Od analize se zahtijeva konstrukcija nove varijable tzv.
diskriminacijske funkcije koja e opisati razlike meu podskupinama a
intrepretacija funkcije vri se temeljem korelacija izvornih varijabli s
diskriminacijskom funkcijom odnosno varijablom.
Taksonomskom analizom vri se podjela subjekata u
homogenizirane grupe.

Struktura i faze istraivanja

Tipine faze istraivanja u kineziologiji su:
1. definiranje problema istraivanja - ta se faza dri za jednu od
najteih jer podrazumijeva definiranje nekog modela istraivanja tako
da je mogua njegova provjera. Definiranje adekvatnog modela
proporcionalno je stupnju znanja o podruju istraivanja. Konani
rezultat je formiranje teme tako da je iz naziva mogu zakljuak o
temeljnom smislu i cilju rada.
2. studij literature o problemu istraivanja - konani cilj studija
literature je omoguiti ocjenu poloaja nekog rada u odnosu na ukupnu
prethodnu spoznaju. U dananje vrijeme kad je svjetska znanost
svakodnevno bogatija za nebrojeno mnogo novih injenica objavljenih u
mnotvu naslova, studij literature je vrlo opsena faza istraivanja.
Zahvaljujui bazama podataka o objavljenoj literaturi mogue je
raunalno pretraivanje na temelju kljunih rijei o nekom problemu.
3. definiranje cilja istraivanja - na temelju problema istraivanja i
prouene literature mogue je izvesti ciljeve istraivanja koje treba
definirati kratko precizno i nedvosmisleno.
4. formuliranje hipoteza - hipoteze se moraju definirati tako da ih je
mogue provjeriti i sukladno hipotetsko deduktivnom principu.
5. izrada eksperimentalnog nacrta - obuhvaa definiranje uzorka
ispitanika (sluajni, stratificirani, grupni, namjerni), uzorka mjernih
instrumenata (metrijske karakteristike), postupaka provoenja
eksperimenta (mjesto, uvjeti) i izbor metoda za analizu podataka.
6. provoenje eksperimenta - predvieno u nacrtu treba i provesti, i to
pod istim uvjetima za sve ispitanike te voditi iscrpan zapisnik o
provedenom.
7. obrada podataka dobivenih mjerenjem I. faza je bruto priprema
za obradu, a u II. fazi primjenom metoda za analizu podataka, obrada
tako pripremljenih podataka.
8. analiza - interpretacija dobivenih rezultata - je kreativan dio
istraivanja. Poznavanje fenomena osigurava veu uspjenost. Analiza
mora biti potpuna, odnositi se na ono to se istrauje i originalna. Mora
biti orijentirana na provjeru. Sukladno zakonu asimptotskog
pribliavanja spoznaji dio problema ostaje nerijeen i daje se u vidu
hipoteza koje treba provjeriti daljnjim istraivanjima.
9. zakljuak - mora biti sveobuhvatan, iz njega treba biti vidljivo to se
eljelo istraiti, kako je to provedeno, koji su rezultati i u njemu treba
naznaiti prijedlog daljih istraivanja.

Koncipiranje znanstvenih radova
Kategorizacija rada kao znanstvenog ili strunog podrazumijeva
dvije pozitivne recenzije. Recenzirani radovi kategoriziraju se kao
znanstveni radovi ako: 1. sadre dosad neobjavljene rezultate izvornih
istraivanja u potpunom ili preliminarnom obliku (izvorni znanstveni
lanci, kratka priopenja, prethodna priopenja, izlaganja sa znanstvenog
skupa); 2. sadre izvoran saet i kritiki prikaz nekog podruja ili njegova
dijela u kojima autor i sam aktivno sudjeluje (pregledni radovi) a
recenzirani radovi se kategoriziraju kao struni radovi ako sadre korisne
priloge iz struke i za struku (Matijevi, Mui, Joki , 2003.)
Osnovna praktina funkcija izvjea o znanstveno-
istraivakom radu je informativna. Istraivanje nema smisla ako njegovi
rezultati ne bi bili pristupani. Pristupanost izvjea ostvaruje se
objavljivanjem u asopisima, tiskanjem ogranienog broja primjeraka i
distribuiranjem zainteresiranim pojedincima ili dokumentacijskim
centrima, prezentacijom na razliitim znanstvenim skupovima koji
najee objavljuju izvjea u zbornicima skupa ili u cijelosti ili u obliku
saetka.
Izvjea treba pisati razumljivim jezikom a rjenik treba biti
prilagoen konzumentu. Treba imati na umu da istraiva ne pie za sebe,
nego za druge te da je poznata izreka: "Zbrka u tekstu ukazuje na zbrku u
glavi pisca".
Sadraj izvjea o istraivanju najee se dijeli na sljedee
dijelove:
Naslov treba biti dovoljno odreen kako bi se iz njega naznaio
problem istraivanja.
Izvjetaj istraivanja provedenog u okviru odreene ustanove imat
e i njezin naziv te imena autora.
Sadraj i popis ilustracija i tabela olakava itaocu snalaenje
pri pronalasku podatka ili odreene misli. Praktinije je da to bude na
poetku a ne na kraju teksta.
Uvod ima svrhu izazvati spremnost daljnjeg praenja teksta
izvjea. Uvod najee sadri postavljanje problema te njegov znaaj za
daljnji napredak znanstvene spoznaje i prakse. Ponekad je poeljno
razjasniti to se misli pod odreenim terminom kako bi se izbjegle
nejasnoe. Bitan dio uvoda je i pregled ranijih radova kako bi itaocu bilo
jasno na emu se grade daljnje znanstvene spoznaje.
Cilj istraivanja i hipoteze oznaavaju zato se provodi
istraivanje i s kojom pretpostavkom koja e tijekom istraivanja biti
prihvaena ili odbaena. Hipoteze se postavljaju sukladno hipotetiko-
deduktivnom principu.
Primijenjene metode i opis postupaka pri istraivanju posebno
su poglavlje koje ima cilj davanje mogunosti ponavljanja postupka u
svrhu kontrole. Detaljan opis e sugerirati drugim istraivaima
usavravanje svoga rada posebice u daljnjem radu na tom problemu.
Detaljan opis odnosi se kako na postupke u uem smislu (istraivanje,
primjena eksperimenta, metode obrade podataka i sl.) tako i na
instrumente (testovi, aparati i sl.), opise ispitanika, nain odreivanja
uzorka i opis ispitivaa (dob, spol, obrazovanje).
Rezultati se mogu iznijeti tekstualnim, tabelarnim i grafikim
putem. Nepoeljno je ponavljati podatke npr. u grafikom i tabelarnom
obliku. Treba iznijeti i one rezultate koji negiraju postavljenu hipotezu. U
okvir rezultata dolazi i sud o verifikaciji hipoteze a interpretacija rezultata
doi e u poglavlju rasprava.
Rasprava je poglavlje u kojem se od injenica prelazi na
razmiljanje. Interpretacija je gotovo iskljuivo tekstualna i potrebno ju je
iznijeti u to saetijem obliku.
Zakljuak je skraeni pregled itavog sadraja uz navoenje bitnih i
najvanijih rezultata i zakljuaka koji se iz njih izvode.
Uz ove dijelove koji predstavljaju sam sadraj izvjea slijede jo i
saeti prikaz istraivanja, bibliografija i koritena literatura, kazalo i prilozi
tj. sav materijal koji nije itaocu neophodan, a koji mu treba dati na uvid
da bi dobio potpuniju sliku o provedenom istraivanju.

Literatura:
1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
3. Malacko, J., Popovi, D. (2001). Metodologija kinezioloko antropolokih istraivanja.
Pritina: Fakultet za fiziku kulturu Univerziteta u Pritini.
4. Matijevi, M., Mui, V., Joki M. (2003). Istraivati i objavljivati. Zagreb: Hrvatski
pedagoko-knjievni zbor.
5. Mui, V. (1982). Metodologija pedagokog istraivanja. Sarajevo: Svjetlost.
6. Dizdar, D. (2006).Kvantitativne metode. Zagreb: Udbenici Sveuilita u zagrebu.
7. Petz, B. (1970). Osnovne statistike metode. Zagreb: Izdavaki zavod JAZU.
8. Poincar, H. (1989). Znanost i hipoteza. Zagreb: Globus.
9. Woodford, F., P. (1999). How to teach scientific communication. Reston, Virginia.
Council of biology editors inc.

Osnovni principi upravljanja procesom
vjebanja
Temelji kibernetskog pristupa u kineziologiji
Razvojem kibernetike zapoela je vrlo znaajna faza u razvoju
kineziologije jer e tek kibernetski pristup omoguiti cjelovito
sagledavanje kineziolokih fenomena.
Budui je kibernetika znanost o upravljanju procesima i
sustavima svake vrste, odnosno znanost o upravljanju i regulaciji
meusobno povezanih procesa koji se zbivaju u sustavima kao to
su organizmi, zajednice i tehniki ureaji, jasan je i njezin uinak na
razvoj kineziologije.
Bit je kibernetskih metoda da apstrahiraju materijalna svojstva
individua i istrauju idealizirane sustave. Na taj se nain vanjski svijet i
ovjek promatraju u shematskim oblicima.
Grane kibernetike su: teorija sustava, teorija upravljanja i
regulacije, teorija informacija i komunikacija, teorija igara i teorija
algoritma.
Izvan kibernetskih principa obuhvaenih teorijom sustava,
ukljuujui informacije, teorijom upravljanja i teorijom igre ili strategije
nema kineziologijskih problema.

Pojam upravljanog procesa
Kineziolokim e se procesom zvati upravljani proces rada za koji je
karakteristian stalni protok informacija izmeu sustava koji upravlja i
kojim se upravlja. Postoji kruni tok unutar sustava to je osnovna razlika
kibernetskog sustava i linearnog, a ime se uz upravljanje ostvaruje i
regulacija.

Crte 3. Upravljani kinezioloki sustav (Mrakovi, 1997)





Kineziolog (K) moe upravljati procesom vjebanja odnosno
odreivati optimalne sadraje, volumene i modalitete rada te obavljati
stalnu kontrolu, ako je u svakoj fazi rada na objektivan nain informiran o
stanju subjekta (S).
Osnovna karakteristika linearnog sustava je linearni slijed pojava u
njemu, uz odsustvo krunog toka. Djelovanje na taj sustav ograniava se
na upravljanje, ali bez regulacije. Upravljanjem se moe definirati onaj
proces u kojem se ulazna veliina u sustavu prerauje i time pretvara u
izlaznu (Crte 4).
Crte 4. Linearni upravljaki sustav (Mrakovi, 1997)




Vjerojatnost pogreke raste dok se u prvom sluaju ta pogreka
moe izbjei, odnosno svesti na najmanju moguu mjeru. Nije nemogua
pogreka i u radu na osnovi protoka informacija izmeu upravljanog i
upravljajueg sustava, ali ona ne nastaje zbog nedostatka znanstveno
utemeljenih znanja o subjektu ve zbog razliitih inilaca, od kojih je
najei neprimjerenost programa i modaliteta rada, odnosno primjena
neodgovarajuih kineziolokih podraaja. Ignoriranje informacija o
pogrenom programu etiko je pitanje.
Primjer za kibernetski i linearni pristup je u radu u kojem se ne
uzima u obzir rezultat periodinih provjeravanja, a koji je utemeljen na
potrebnim informacijama o poetnom stanju subjekta. To meutim nije

K

S

K

S
samo po sebi dovoljno za kvalitetan rad. Nepoznavanje rezultata
transformacijskih procesa u svim tokama rada onemoguava korekcije u
radu. To bi bilo slino ponaanju vozaa koji je u namjeri dolaska do neke
toke puta, poznajui put, zatvorio oi. Svaka novonastala situacija bila bi
i kraj puta.
Detaljniji prikaz odnosa elemenata ili nosilaca informacija o
upravljanom kineziolokom sustavu izgleda ovako.
Crte 5. Upravljani kinezioloki sustav (Mrakovi, 1997)
O

E s r KA



Y
3
Y
1


C


Y
2



Da bi se definirao cilj (C) upravljanog procesa vjebanja, potrebno
je (1) utvrditi stanje subjekta (Y
1
) za kojeg se radi program i to
mjerenjem reakcija (r) za odreena antropoloka obiljeja, motorika
znanja i zdravstveni status, i to tako da je dobivene podatke mogue
pretvoriti u sustav korisnih informacija uporabom raunala i (2) prethodno
utvrditi poeljno ciljano stanje (Y
2
), ukljuujui egzogena ogranienja,
posebno raspoloivo vrijeme i materijalne uvjete rada. Kineziolog (K)
definira kinezioloke operatore (Y
3
) koji su skup razliitih struktura
kretanja koje maksimalno odgovaraju cilju transformacijskih procesa. To

S

K
su praktiki vjebe kojima se najefikasnije djeluje na neku osobinu ili
sposobnost, motoriku informiranost i zdravlje, to zajedno s energijom
(E) predstavlja podraaje (s) za utjecaj na stanje subjekta (S), kako bi se
izazvale promjene k poeljnom ciljanom stanju. Upravljani proces
vjebanja podrazumijeva i stalnu kontrolu promjena stanja, kako bi se
napravile pravodobne korekcije.
Stanje subjekta je i odreeni antropometrijski status koji pokazuje
dominaciju masnog tkiva, a manji postotak miinog tkiva. Idealno finalno
stanje je upravo suprotno i proraunom dobiveno poeljno finalno stanje
temelj su odreivanja cilja kineziolokog tretmana. Kineziolog e
primijeniti vjebe - operatore kao to su npr. tranje, vonja bicikla,
pjeaenje. Intenzitet vjebanja e odreivati dominirajui energetski
izvor, a to bi u cilju smanjenja masnog tkiva trebale biti masti. Intenzitet
rada treba biti umjeren jer osigurava ukupno veliku potronju energije. I
to e biti podraaj. Antropometrijskim mjerenjem doi emo do trenutnog
stanja subjekta, koje e nam biti polazite za dalji rad.
Detaljnija operacionalizacija prikladna za praktinu primjenu za
svaki konkretan sluaj, odnosno subjekt i cilj, znanstveni je i praktini
problem primijenjene kineziologijske discipline - kinezioloke metodike.

Literatura:

1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
3. Mui, V. (1979). Kibernetika u suvremenoj pedagogiji. Zagreb: kolska knjiga.









Planiranje i programiranje upravljanog procesa
vjebanja

Svaki upravljani proces rada je sloen od vie imbenika. U osnovi
se dijeli na planiranje i programiranje. imbenici upravljanog kibernetskog
procesa rada u kineziologiji prema Mrakoviu (1997) su:

1. definiranje cilja procesa vjebanja
2. utvrivanje stanja subjekta
3. utvrivanje faktora ogranienja
4. izbor i distribucija sadraja vjebanja
5. izbor i distribucija komponenti volumena vjebanja
6. izbor najadekvatnijih modaliteta vjebanja, organizacija i provoenje
kineziolokog tretmana
7. kontrola periodinih stanja
8. analiza uinaka procesa vjebanja

Definiranje cilja procesa vjebanja, utvrivanje stanja subjekta i
utvrivanje faktora ogranienja su planiranje, a izbor i distribucija
sadraja vjebanja, izbor i distribucija komponenti volumena vjebanja,
izbor odgovarajuih modaliteta vjebanja, organizacija i provoenje
kineziolokog tretmana, kontrola periodinih stanja i analiza uinaka
procesa vjebanja su programiranje procesa vjebanja. Sve su faze
meusobno u vrstoj funkcionalnoj vezi pa bi izostankom jedne upravljani
proces prestao funkcionirati. Besmisleno je proceduru programiranja
izvoditi bez poznavanja cilja a samo na osnovi prethodnog stanja ili
obrnuto to je est sluaj u svakodnevnoj praksi. Takoer je neprihvatljivo
ignoriranje faktora ogranienja kao to su to npr. materijalni uvjeti rada i
sl. Rad je tada na osnovi intuicije, a ne moe se govoriti o zadovoljenju
stvarnih potreba subjekta.

Definiranje cilja
Bez jasnog cilja ne mogu se utvrditi odgovarajui kinezioloki
operatori odnosno vjebe kojima e se utjecati na transformacijske
procese. Vjebanje bez odreene svrhe je besmislen rad. Cilj je odreeni
orijentir, skup normi ili kriterijskih varijabli. Cilj je poeljno stanje
subjekta.
Sve inioce koji sudjeluju u operacionalizaciji cilja mora biti mogue
mjeriti. Cilj nije imaginaran pojam kao npr. svestrano razvijena linost
i ne smije biti mogue vieznano ga shvaati. Operacionalizacija cilja u
kineziologiji odnosi se na procjenu 1) idealnog i oekivanog ciljanog stanja
ovjeka, 2) prethodnog stanja ovjeka za kojeg se ini program vjebanja
i 3) faktora ogranienja.
Crte 6. Operacionalizacija cilja u kineziologiji (Mrakovi, 1997)


















FO

Sif Si

R
Regulator ( R ) (kineziolog i ureaji kojima se slui za prikupljanje i
analizu podataka) kao ureaj za generiranje cilja mora raspolagati
informacijama o idealnom ciljanom stanju subjekta (Sif), podacima o
prethodnom stanju osobe za koju se pravi program (Si). Tim
informacijama nuno je pridruiti podatke o faktorima ogranienja (FO)
koji su filtar optimalizacije parametara programiranja vjebanja.
Definiranje cilja svodi se na operacije prognoze, utvrivanje
vjerojatnosti pripadnosti nekog subjekta nekom poznatom ciljanom
stanju. Rije je o operacijama usmjeravanja i izbora to su postupci
poznati kao orijentacija i selekcija.
Ciljeve u razliitim podrujima kinezioloke aktivnosti treba izvoditi
razliito. Idealan cilj u portu definiran je ako se utvrde osobine,
sposobnosti, motorika znanja ampiona jer su oni takvima i postali
zahvaljujui najvioj razini antropolokih obiljeja i motorikih znanja.
(Razlike nisu samo u prethodnom stanju, ve su posljedica bavljenja
odreenom aktivnou). Jedan od moguih i objektivno prihvatljivih
naina definiranja cilja u kolstvu bio bi u utvrivanju ciljanih stanja
antropolokih obiljeja i motorikih znanja za svako godite i spol,
uvaavajui faktore ogranienja. Kao to je ve reeno, cilj u kolstvu
trebalo bi definirati u mjerljivim veliinama i izbjegavati uopeno
postavljene ciljeve tako da je mogunost verifikacije njihova ostvarenja
krajnje upitna. U praksi se opravdano istiu transformacijski procesi to
nije jedini cilj, ali specifinost tjelesnog i zdravstvenog odgojno-
obrazovnog podruja je to sredstvima kojima raspolae moe i treba
utjecati na morfoloke karakteristike, motorike sposobnosti, funkcionalne
sposobnosti, kognitivne i konativne dimenzije uenika, socijalni status to
sve zajedno ini antropoloki status. Bez isticanja znaenja
transformacijskih procesa nemogue je ostvariti ciljeve i zadatke ovog
odgojno-obrazovnog podruja.

U kineziolokoj rekreaciji za najvei broj ljudi cilj vjebanja jest:
1) zadravanje osobina, sposobnosti i motorikih znanja to due na to
vioj razini
2) spreavanje procesa preranog pada osobina, sposobnosti i motorikih
znanja koji su posljedica nekretanja
3) kompenzacija poremeaja izazvanih jednolinim procesom rada
4) spreavanje procesa otuenja ne samo u odnosu na vlastitu bit, ve i
ovjeka od ovjeka.
U kineziterapiji cilj moe biti spreavanje deformacija (ako se
provodi preventivno) ili zadravanje zateenog stanja. Ostali
kineziterapijski sluajevi nisu kinezioloki ve rehabilitacijski .

Definiranje stanja subjekta

Stanje subjekta moe se definirati kao skup podataka koje opisuju
kvantitativna i kvalitativna obiljeja ljudskih osobina i sposobnosti,
motorikih znanja i stanje zdravlja.
Tri su vrste stanja subjekta u nekom zaokruenom ciklusu
vjebanja: ciljana stanja, prethodno stanje, periodina stanja.
Poredak nije sluajan jer da bi upravljani proces funkcionirao potrebno
poznavati ciljano stanje, zatim prethodno stanje i na kraju tijekom nekog
ciklusa vjebanja treba povremeno pratiti periodina stanja subjekta.

Ciljano stanje
Unutar ciljanih stanja subjekta razlikujemo:

1. idealno ciljano stanje je optimalno ciljano stanje daleko iznad
prosjeka, teko ga je postii pogotovo u aktivnostima za koje se
procjenjuje da su rezultati u njima bliski granicama ljudskih
mogunosti. U agonistikim - natjecateljskim aktivnostima to bi bilo
stanje portaa ampiona i to za svaki port posebice.
2. poeljno ciljano stanje je proraun koji se sastoji u projekciji
prethodnog stanja ovjeka (za kojeg se stvara program vjebanja) u
idealno ciljano stanje, kako bi se utvrdila vjerojatnost uspjeha, odnosno
vjerojatnost promjenjivosti pojedinih osobina, sposobnosti, motorikih
znanja i zdravlja. Pri tomu se svakako uzima u obzir udaljenost
prethodnog stanja od idealnog ciljanog stanja jer od toga ovisi
vjerojatnost postizanja idealnog ciljanog stanja.
3. realno ciljano stanje je stanje koje se ostvarilo na kraju jednog
programa vjebanja. Ovo stanje je rezultat zavrnog provjeravanja na
kraju ciklusa vjebanja, a u kolskoj praksi na kraju kolske godine.

Prethodno stanje
Pojam prethodnog ili inicijalnog stanja odnosi se na aktualno stanje
ovjeka neposredno prije poetka kineziolokog tretmana. To stanje nuno
je utvrditi u prostoru varijabli kojima je opisano poeljno ciljano stanje i
predstavlja temelj programiranju procesa vjebanja. Neprihvatljivo je
stoga u kolskoj praksi pri programiranju rada definirati program prije
poetka kolske godine. Program se moe izraditi poetkom kolske
godine tek po obavljenom prethodnom provjeravanju i analizi dobivenih
rezultata. Tek e tada takav program biti u funkciji zadovoljenja stvarnih
potreba subjekta, a omoguit e i ostvarenje programskih zadaa.

Periodina stanja
Periodina ili kontrolna stanja vana su za proraun uinka i
korekciju daljnjeg procesa vjebanja. Broj kontrolnih stanja ovisi o vie
faktora, kao to su: vrsta aktivnosti, prilagodljivost subjekta, ali prije
svega od uestalosti supraliminalnih podraaja koji jedini mogu izazvati
pozitivnu adaptaciju. Periodina stanja su uvjet fleksibilnosti plana i
programa jer na osnovi njih ine se potrebne izmjene u programu i
spreavaju improvizacije u radu.
Realno je da kineziolog, uitelj razredne nastave ili odgojitelj
utvruje morfoloka, motorika i funkcionalna obiljeja, a da
informacije o konativnom, kognitivnom i socijalnom statusu utvruju
druge kompetentne slube.

Crte 7. Subjekt kao komponenta kineziolokog sustava (Mrakovi,
1997):
I




US


Ek
Et

V A
Em
I

KA

Subjekt je organizirani sustav veeg broja meuzavisnih dijelova.
Moe se promatrati kao cjelina vegetativnog (V) i animalnog (A)
podsustava. Vegetativni podsustav definiran je vegetativnim ili
autonomnim ivanim sustavom (VS) koji funkcionira izvan okvira
svijesti, a posebice regulira simpatikusnim i parasimpatikusnim ivanim
vlaknima procese katabolizma (razgradnje i potronje s ciljem energetske

SMS VS

LMS TS
emisije) i anabolizma (odlaganje tvari u organizmu ukljuujui i
probavljanje) te transportnim sustavom (TS). (Samostalno egzistira kod
biljaka.) Kod ovjeka i ivotinja nuan je animalni podsustav koji je kod
ovjeka dostigao takav stupanj razvoja ga da diferencira od ivotinje kao
stvaralako bie. Njega karakteriziraju senzorno-motoriki sustav (SMS)
te lokomotorni sustav (LS).
Moemo ga promatrati i kao cjelinu upravljanih sustava (Us) i
izvrnih organa (Io). Tako je vegetativni ivani sustav upravljaki sustav,
a izvrni je transportni. Upravljaki dio animalnog podsustava je
analitiko-senzorno-motoriki podsustav (SMS) a izvrni dio je
lokomotorni sustav. Upravne veze postoje izmeu:
transportnog i lokomotornog sustava (primjer: ulaz energije preko
transportnog sustava k lokomotornom, odstranjivanje metabolita od
lokomotornog preko transportnog podsustava)
senzorno-motorikog i lokomotornog (primjer: prijenos impulsa
formiranih u centralnom ivanom sustavu na lokomotorni i
kinestetetiki osjet od lokomotornog k centralnom ivanom sustavu)
izmeu senzorno-motorikog i vegetativnog ivanog sustava (primjer:
emocije rezultiraju aktivacijom vegetativnog ivanog sustava)
izmeu vegetativnog ivanog sustava i transportnog (primjer:
vegetativni ivani sustav regulira procese anabolizma i katabolizma
putem simpatikusnih i parasimpatikusnih ivanih vlakana i upravlja
intenzitetom transporta).
Postoje dva ulaza i dva izlaza iz sustava i to energije (Ek) i
informacija (I). Energija ulazi preko transportnog podsustava a informacije
preko senzorno-motorikog podsustava. Izlaz iz sustava je lokomotorni
podsustav koji u okolinu emitira energiju (toplotnu Et - rezultat
energetskih procesa u organizmu i mehaniku Em) i informacije (I).
Mehanika energija i informacije predstavljaju kinezioloku aktivnost (KA).

Uinci promjena stanja subjekta mogu se promatrati kao akutni i kronini.
Akutni ili trenutani mogu biti:
tzv. elektrine promjene u obliku EKG-a EEG-a ili elektromiograma
mehanike manifestacije lokomotornog sustava kao sila, brzina
razliite manifestacije transportnog sustava u obliku npr.: frekvencije
srca, frekvencije disanja, minutnog volumena srca, minutnog volumena
disanja i primitka kisika.

Kronini uinci takoer se procjenjuju registracijom razliitih komponenti
vektora izlaza, a posljedica su relativno trajne promjene vektora stanja
pod utjecajem kineziolokih podraaja koji su osnovna komponenta
vektora ulaza. Bitne komponente vektora izlaza su razliite varijable za
procjenu antropolokih obiljeja, motorikih znanja i zdravlja. Ove
varijable nazivamo manifestnim kao npr. rezultat tapinga rukom, skoka
udalj iz mjesta i sl. a oni ukazuju na postojanje latentnih dimenzija (npr.
antropometrijskih ili motorikih) koje ne mjerimo direktno, ve ih
procjenjujemo na temelju manifestacija kao to su brzina i sl. Postoje
razlike izmeu tehnikih sustava koji su u klasi deterministikih gdje za
jedan ulaz postoji i jedan izlaz i biotikih koji su u klasi stohastikih, pa za
jedan ulaz postoji vie izlaza. Kod tehnikih sustava izmeu ulaza i izlaza
postoji funkcionalna veza koja se moe izraziti jednakou, a koeficijent
korelacije ulaza i izlaza je 1. Kod stohastikih sustava izlaz i ulaz se mogu
promatrati stohastiki tj. procjena jednog na osnovi drugog je u prostoru
odreene razine vjerojatnosti.
Crte 8. Deterministiki i stohastiki sustav
Slika: ulaz izlaz
deterministiki sustav
ulaz izlaz
stohastiki sustav


S
S
Utvrivanje faktora ogranienja

Faktori ogranienja mogu ograniiti proces vjebanja. Oni mogu biti
endogenog (unutarnjeg - koji polazi od subjekta) ili egzogenog (vanjskog
- na koji subjekt nema neposredni utjecaj) izvora. Endogeni i egzogeni
faktori vani su za definiranje cilja i programiranje procesa vjebanja.
U grupu endogenih faktora ogranienja spadaju:
1. Odnos uroenog i steenog dijela varijance ljudskih osobina i
sposobnosti. Odnos izmeu ta dva dijela varijance razliit je za
razliite osobine i sposobnosti i u vezi s tim vrijedi pravilo: utjecaj na
neku dimenziju tijekom ivota bit e manji to je genotipski dio
varijance te dimenzije vei i obrnuto, utjecaj procesa uvjetovanja bit e
vei to je genotipski udjel varijance te osobine ili sposobnosti manji.
2. Promjene ljudskih osobina i sposobnosti tijekom ivota. Ope je
pravilo da tijekom ivota postoje periodi relativno sporog (1) pa
ubrzanog razvoja (2) nakon ega slijedi faza smirivanja (3) pa
dostizanje tzv. platoa ili zadravanje stupnja razvoja (4) iza ega dolazi
do procesa opadanja sposobnosti (5).
3. Stanje zdravlja je uvjetno endogeni faktor. Rije je o aktualnom
stanju zdravlja koje je pod utjecajem egzogenih imbenika. Zdravlje bi
moralo biti pretpostavljeno svim drugim ciljevima procesa vjebanja.

Egzogeni faktori ogranienja su:

1. Raspoloivo vrijeme za proces vjebanja. Ovaj egzogeni faktor ima
veliki znaaj za planiranje upravljanog kibernetskog procesa vjebanja.
Raspoloivo vrijeme vjebanja je razliito u portu, rekreaciji, edukaciji i
kineziterapiji. Unutar tih grupacija takoer postoje razlike kao npr.
izmeu amaterskog i profesionalnog porta. Iz sljedeih poglavlja
posebice e biti vidljivo koliki znaaj ima pravovremeni slijed podraaja
tijekom upravljanog procesa vjebanja a s ciljem transformacija
antropolokog statusa. U edukaciji je npr. nezamislivo oekivati
rezultate u transformaciji osobina i sposobnosti s fondom od dva sata
nastave tjelesne i zdravstvene kulture tjedno.
2. Materijalni uvjeti rada i kadrovi. Ograniavajui su faktor
uspjenosti, ali je potrebno imati na umu da dobar strunjak i u
skromnijim uvjetima moe postii bolje rezultate.
3. Drutveni interes za odreenu aktivnost, odnosno za provoenje
procesa vjebanja. Vrijednosti za koje se vee drutveni interes u
portu jasne su i koreliraju s rezultatima natjecanja ili portskim
dostignuima. U rekreaciji i kolstvu vrijednosti se moraju definirati iz
cilja tj. vrednije je ako se pojedinac priblii zadanim vrijednostima u
odnosu na svoje prethodno stanje.

Sam proces vjebanja pored navedenih moe biti ograniavajui
faktor npr. ako se ne vjeba. Meu iskusnim strunjacima u podruju
kineziologije postoji izreka: "Najgori je program rada koji se ne provodi".

Izbor i distribucija sadraja vjebanja

Izbor i distribucija sadraja prva je u nizu operacija programiranja
tjelesnog vjebanja. Dvije su meuzavisne operacije pri utvrivanju
programa rada:
1. odrediti to vjebati
2. odrediti to vjebati u pojedinom periodu.
Ovo e biti mogue ako su operacije planiranja korektno provedene.
Operacije izbora i distribucije sadraja imat e smisla ako je poznato koja
se temeljna svrha postie odreenom strukturom vjebe to je jedan od
temeljnih znanstvenih problema, a u kineziologiji tim sloeniji to je
sadraj praktiki neogranien. Tjelesna vjeba je sloen proces. Sastoji se
iz triju skupina strukturnih elemenata: 1. mehaniki elementi, 2.
energetski elementi, 3. elementi ritma (objedinjuju mehanike i
energetske elemente u organsku cjelinu).
Ukupni kinezioloki sadraji dijele se na:
Konvencionalne sadraje, koji pripadaju klasi razliitih kineziolokih
aktivnosti limitirane pravilima svake konkretne kinezioloke aktivnosti.
Prioritet ovih sadraja je u razvoju motorikih znanja.
Nekonvencionalne sadraje kojima je primarna funkcija u razvoju
osobina i sposobnosti. Ovim sadrajima mogu se razvijati i znanja ako
su sadraji iz strukture vjebi doslovno elementi tehnike neke
kinezioloke aktivnosti.

Komponente i distribucija volumena rada
Volumen ili koliina rada definiran je intenzitetom, intervalima i
trajanjem rada.
Crte 9. Volumen rada















Iz crtea je vidljivo da komponente volumena rada pored
neposrednog utjecaja na sam volumen rada imaju utjecaj i meusobno, a
to je utjecaj ostale dvije komponente na trajanje rada. Intenzitet rada je
obrnuto proporcionalan trajanju, a intervali odmora i rada razliito utjeu
na ukupno trajanje rada.

INTERVALI
intervali rada
intervali odmora
TRAJANJE RADA INTENZITET RADA
maksimalni
submaksimalni
veliki
umjereni


VOLUMEN RADA
Intenzitet rada
Intenzitet rada predstavlja veliinu obavljenog rada u jedinici
vremena. U ovisnosti od intenziteta rada su njegovo trajanje, potronja
energije, potronja kisika, koncentracija produkata metabolizma u krvi i
tkivima, pokazatelji metabolikih procesa kao to su pluna ventilacija,
minutni volumen srca i koncentracija eera u krvi i na kraju, to je za
upravljani proces vjebanja najznaajnije, adaptacija organizma i
organskih sustava. Fizioloke karakteristike radova razliitog relativnog
intenziteta (Modifikacija prema Farfelju, 1949; Banisteru, 1956; Tayloru,
1960; Volkovu, 1961; Robinsonu ,1961 i drugih - citat prema Zaciorskom,
1972) prikazane su u tabeli 1.
U maksimalnom intenzitetu rada dominirajui su alaktatni energetski
izvori, u submaksimalnom glikolitiki, u velikom intenzitetu oksidativna
razgradnja glukoze, a u umjerenom masti. Iz tabele 1 vidljivo je kako su
vii intenzitet i trajanje rada u obrnutoj proporciji. Najneekonominiji rad
sa stanovita energetske potronje je rad u maksimalnom intenzitetu, ali
najvea mogunost ukupne potronje energije je u radu umjerenog
intenziteta. Najvee zahtjeve na poveanje minutnog volumena srca a
samim tim i frekvencijom rada srca, ima veliki intenzitet.
Ove spoznaje omoguuju manipuliranje intenzitetom rada u sklopu
volumena optereenja s ciljem izazivanja razliitih adaptacijskih procesa
organizma.
Tabela 1. Fizioloke karakteristike radova razliitog relativnog
intenziteta (Modifikacija
1
prema Farfelju, 1949; Banisteru, 1956;
Tayloru, 1960; Volkovu, 1961; Robinsonu ,1961 i drugih - citat
prema Zaciorskom, 1972)
Zona rada razliitog intenziteta

Pokazatelji
Maksimalni
intenzitet
Submaksimal
ni intenzitet
Veliki
intenzitet
Umjereni
intenzitet
Maksimalno trajanje

Potronja energije (kal/s)

Ukupna potronja energije
(kal)

Potronja O
2
za vrijeme
rada

Odnos potronja O
2
/O
2

potreba

O2 dug

Laktat u krvi (mg%)

Pluna ventilacija ( l/min)

Minutni volumen srca

Koncentracija eera u krvi


Dominirajui energetski
izvor
< 20"

4

< 80

neznatna

< 1/10

< 8 l

< 100

< 50
manji od
maksimalnog

normalna ili
vea

fosfageni
20" - 2'

4 - 0,5

150

blizu
maksimalne

1/3

18 l

do 200

100 - 150
skoro
maksimalan

normalna ili
vea


glukoza -
anaerobno
2' - 30'

0,5 - 0,4

750

maksimalna

5/6

< 12 l

100 - 50

100 - 150

maksimalan

normalna


glukoza -
oksidativno
> 30'

0,3

do 10.000
manja od
maksimalne

1/1

< 4 l
malo povean ili
kao u mirovanju

< 100
manji od
maksimalnog

smanjena


masti

Razvoj osobina i sposobnosti mogu jedino u uvjetima progresivnog
i to diskontinuiranog optereenja, zbog ega je intenzitet nuno
promatrati u svezi s intervalima u kojima se optereenje daje. Od
aktualnog stanja subjekta ovisi koji e intenzitet ili veliina podraaja biti
u danom asu najadekvatniji. U principu, sa stupnjem stanja treniranosti
moe rasti intenzitet, a zavisno od ciljeva, intenziteti se komponiraju tako
da se osigura sklad u razvoju svih osobina i sposobnosti. (Nesklad u
razvoju moe izazvati negativne efekte). Stupanj spoznaje je takav da se
za razliita stanja subjekta moe sasvim precizno utvrditi koji intenzitet
vjebanja najvie odgovara razvoju pojedinih (prije svega motorikih)
sposobnosti. Predmet prouavanja specijalnih i primijenjene

1
U izvornoj tabeli submaksimalni intenzitet ima maksimalno trajanje od 20" do 5' a veliki od 5' do 30'. Takoer u
njoj nisu navedeni dominantni energetski izvori za radove razliitog intenziteta. Modifikacija je uraena da bi se
prikaz intenziteta rada povezao s dominantnim energetskim izvorom.
kineziologijske discipline su i najprikladniji intenziteti vjebanja u
pojedinim kineziolokim aktivnostima.
Intervali rada i odmora
Intervali rada tj. njihovo trajanje i intervali odmora, kako tijekom
pojedinanog kineziolokog tretmana tako i izmeu dva tretmana, bitan su
imbenik adaptacijskih procesa.
Intervali rada imaju razliito trajanje u ovisnosti o cilju neposrednog
adaptacijskog procesa koji je u svakom sluaju sukladan upravljanom
procesu vjebanja. S obzirom na injenice iznesene u prethodnom
poglavlju, razliita duina rada je u ovisnosti o intenzitetu a dostizanje
optimalne razine odreenih funkcija trai razliito vrijeme. Za
usavravanje glikolitikih procesa koriste se optereenja u trajanju od 20"
do 2' a za razvoj fosfokretainskog mehanizma od 3" do 8".
S druge strane, i intervali odmora imaju isto toliko znaajnu ulogu
kod spomenutog razvoja glikolize. Skrauje se svaki sljedei interval
odmora da bi se maksimalna koncentracija laktata mogla oekivati po
zavretku rada. Prekratak odmor bi npr. ostavio na visokoj razini aerobne
procese pa ne bi bilo mogue oekivati eljene ciljane efekte. Kod
fosfagenog mehanizma zbog velike brzine otplate alaktatnog duga kisika
intervali odmora trebaju biti 2 - 3 minute.
Osim intenziteta na razvoj osobina i sposobnosti utjeu intervali u
kojima se ponavlja proces vjebanja, zato to u ljudskom organizmu
postoji zakonita periodinost izmeu rada i odmora, izmeu potronje i
obnavljanja energije. ovjek nije prikladan za kontinuirana supraliminalna
optereenja jer prije ili kasnije organizam reagira prekidom rada. Nakon
niza supraliminalnih podraaja mora slijediti odmor kao nuna faza
procesa uspostavljanja ravnotee naruene pojaanom energetskom
potronjom. Novi podraaj mora nastupiti prije no to doe do gaenja
pozitivne adaptacije na prethodni podraaj.

Trajanje rada
Trajanje rada je, kako je ranije spomenuto, u svezi s intenzitetom i
ciljem adaptacijskog procesa. Kod sve aktualnije potrebe za tjelesnim
vjebanjem kao zamjenom za sve manji miini rad, s ciljem poveane
energetske potronje odnosno postizanja balansa izmeu hranom unesene
i radom potroene energije, due trajanje rada nieg intenziteta utjecat e
na ukupno veu potronju energije.
S druge strane, ako trajanje rada shvatimo kao ukupnu duinu
vjebanja moe se rei da na rezultate u promjeni osobina, sposobnosti i
motorikih znanja utjee i ukupno trajanje procesa vjebanja. Ljudski
organizam nije podloan brzim promjenama.
Izbor modaliteta rada
Nain na koji se provodi proces vjebanja trei je bitan faktor
programiranja rada. Izbor modaliteta rada podrazumijeva izbor:
1. modaliteta provoenja procesa vjebanja
2. nain emisije informacija
3. sustava organizacije procesa vjebanja.
Izbor modaliteta procesa vjebanja
Iterativna metoda
Izbor modaliteta po kojima e se provoditi proces vjebanja uvijek
mora biti u funkciji cilja za dano stanje subjekta. Kako su ciljevi u
promjeni ili zadravanju stanja osobina, sposobnosti i motorikih znanja,
temeljna metoda procesa vjebanja u svim podrujima primijenjene
kineziologije je iterativna ili ponavljajua metoda procesa vjebanja.
Dva su karakteristina oblika njezine primjene: kontinuirani i
diskontinuirani (Mrakovi, 1997).
Kontinuirani reim rada
Kontinuirani reim rada bitan je za sve strukture u kojima je vano
trajanje. Bitna za uenje strukture kretanja do automatizma a ponavljanja
moraju biti kontinuirano provedena preko kinestetikog kanala. Ova e
metoda biti znaajna za promjene odreenih osobina i sposobnosti, a ne
samo za formiranje programa u centralnom ivanom sustavu odgovornih
za izvoenje nekog kretanja.
Kontinuirani reim rada podrazumijeva i tzv. tempo tranje
usmjereno u razvoj npr. aerobnih funkcionalnih sposobnosti.

Diskontinuirani reim rada
Za strukture kretanja ije je izvoenje dominantno pod utjecajem
sile i brzine, primijenit e se diskontinuirani sustav rada.
Ljudski organizam nije u stanju konstantno u duem vremenskom
periodu podnositi supraliminalne podraaje, zato je nuno predvidjeti
intervale odmora. Proces vjebanja u diskontinuiranom reimu je
intervalna metoda rada u kojoj kineziolog dri pod kontrolom volumen
rada, ali i faze odmora, vrijeme stabilizacije za cijeli period za koji se radi
program vjebanja, uvaavajui i na dnevni bioritam subjekta.
Kontinuirani i diskontinuirani reim rada nisu iskljuivi pa u jednom
periodu vjebanje moe tei kontinuirano, a kad je nuno dati odmor,
vjebanje e tei intervalno u diskontinuiranom reimu rada. Intervalna
metoda rada je znaajno doprinijela rezultatima funkcionalnih posebno
aerobnih sposobnosti, pokazujui velike prednosti u odnosu na
kontinuirani oblik rada.

Situacijska metoda rada
Ako se iterativni proces vjebanja provodi zbog koritenja znanja i
osobina i sposobnosti u realnim ivotnim situacijama, onda se to
najuinkovitije postie situacijskom metodom rada. Za ovu je metodu
karakteristino da se primjenjuje kada je sadraj organizacijskog oblika
rada identian s ciljem natjecanja, ili jo tonije, kada se rad odvija u
uvjetima koji su slini ili jednaki natjecateljskim odnosno realnim uvjetima
odvijanja neke portske igre (Findak, Prskalo, 2004a,b). Istovremeno se
usavravaju motorika znanja i mijenjaju osobine i sposobnosti, a konani
rezultati vjebanja u pozitivnoj su korelaciji sa situacijama u kojima se
efekti vjebanja realno mogu primijeniti. Ova metoda najefikasnija za
kompleksne strukture kretanja, pri emu e aktivnosti veeg
kompleksiteta omoguiti razvoj vee koliine motorikih znanja, osobina i
sposobnosti. Primjena ove metode je tea to je cjelovita struktura
kretanja kompleksnija i to je nia razina osobina, sposobnosti i
motorikih znanja. Zato se primjenjuje u raznim kombinacijama.

Sintetika metoda
Prva temeljna varijanta situacijske metode je da se unutar ukupne
strukture kretanja pojedine cjeline provode sintetiki, to je ravno pojmu
sintetike metode. Ta se metoda uenja smatra najprirodnijom jer se
pokret ui u cjelini, odnosno onako kako se vidi i kako e se primjenjivati.
Prednost sintetike metode uenja je u tome to omoguuje da doe do
izraaja individualnost djeteta. Posebno je ta metoda uenja primjerena u
radu s djecom predkolske dobi i uenicima niih razreda osnovne kole.
Prvo, stoga to djeca te dobi i inae promatraju sve pojave u cjelovitom
obliku, a onda i zato to su njihove sposobnosti analitikog miljenja jo
uvijek skromne. Osim toga, programski sadraji za djecu predkolske dobi
i uenike niih razreda osnovne kole dosta su jednostavne strukture pa je
njihovo uenje u cjelini, odnosno ponavljanje uz postupno ispravljanje
pogreaka, velika olakica za ivani sustav i ubrzava proces
automatizacije.
U primjeni sintetike metode pri uenju sloenijih motorikih gibanja
mogu se pojaviti i tekoe koje se mogu ukloniti uz pomo odgovarajuih
metodikih postupaka, primjenom vjebi imitacije, izvoenjem odreenog
gibanja u olakanim uvjetima itd.
Gledajui u cjelini, ta je metoda uenja s motrita potreba
ostvarenja organizacijskih oblika rada predvienih programom tjelesne i
zdravstvene kulture za uenike niih razreda osnovne kole i predkolsku
djecu najprihvatljivija i najdjelotvornija. Empirijski podaci pokazuju
primjerenost ove metode u radu s mlaom populacijom (Prskalo i sur.
2003; Prskalo, Findak, 2003). Uinkovitost analitike i sintetike metode
na primjeru uenja koluta naprijed prikazana je crteom 10. iz kojeg je
razvidan bolji uinak kod primjene sintetike metode.

Crte 10. Aritmetika sredina ocjena usvojenosti motorikog
gibanja kolut naprijed prije i nakon djelovanja
eksperimentalnog faktora - primjene analitike i sintetike metode
uenja kod djece od 1. do 4. razreda osnovne kole (Prskalo i sur.
2003)
2,70,83
2,820,92
2,530,8
1
2,960,81 3,141,13
3,591,07
3,090,96
3,780,79
2,661,07
1
2,810,88
4,410,63
4,251,05
3,761,06
3,370,98
0
0,5
1
1,5
2
2,5
3
3,5
4
4,5
5
1. razred 2. razred 3. razred 4. razred
Prije analitika
Poslije analiticka
Prije sintetika
Poslije sintetika



Analitika metoda
Analitika metoda uenja sastoji se u uenju pokreta po dijelovima.
Pokret se ralanjuje, zatim se svaki dio ui posebno i kada su dijelovi
usvojeni, prelazi se na njihovo povezivanje u cjelinu. Radi to uspjenije
primjene te metode, treba posebno paziti da svaki dio pokreta ini loginu
cjelinu, da se ne zaboravi na individualnost uenika i da uenje pokreta po
dijelovima ne traje predugo kako ne bi dolo do njihove automatizacije,
odnosno nemogunosti da se pokret poslije povee u cjelinu.
Na primjer, ako se neka tehnika plivanja ui po toj metodi, to
podrazumijeva da se najprije provode vjebe za pojedine elemente,
odnosno ui rad nogama, pa rad rukama, zatim disanje, kada uenici sve
to svladaju, onda se prelazi na koordinaciju rada nogu, ruku i disanja.
Predugo zadravanje na uenju bilo kojeg od naznaenih elemenata
najee ima za posljedicu njihovo tee povezivanje i cjelinu i slabiju
meusobnu sinkronizaciju, to znatno usporava proces uenja.
Zbog svega navedenog analitika je metoda nedovoljno racionalna i
manje primjerena uenicima i djeci predkolske dobi pogotovo ako
uzmemo u obzir injenicu da su programski sadraji u osnovnom
programu tjelesne i zdravstvene kulture za uenike od I. do IV. razreda
osnovne kole i djecu predkolske dobi, relativno jednostavni. U iznimnim
situacijama moe se pribjei i primjeni analitike metode, ali samo toliko
koliko je potrebno da se otklone tekoe u svladavanju nekoga motorikog
gibanja.

Kombinirana metoda rada
Kombinirana je metoda kombinirana primjena sintetike i analitike
metode. Svodi se na to da se pri uenju pokreta ili kretanja najprije
primijeni sintetika metoda, a u tijeku rada, ako je potrebno, odreeni dio
pokreta izvodi se naknadno po analitikoj metodi i odmah nakon svladanih
tekoa pokret se ponovno izvodi u cjelini, sintetiki. Ta je metoda
uenja zapravo izmjenina sintetiko-analitiko-sintetika metoda, na
osnovi ega se moe zakljuiti da sintetika metoda pretee, a analitika
je samo dopunjava.
Na primjer, ako za vrijeme uenja plivanja tehnike prsnoga kraula
primijetimo da uenici grijee u disanju, nakratko treba prekinuti s
plivanjem i zadati uenicima jednu ili dvije vjebe disanja. Kad uenici
svladaju disanje, odmah treba nastaviti s radom na izvoenju tehnike
prsnoga kraula.
Prema tome, primjena te metode uenja dolazi u obzir kada se
prilikom izvoenja nekoga motorikog gibanja, koje se prethodno uilo
sintetikom metodom, pojave odreene tekoe; takoer se moe
primijeniti za vrijeme uvjebavanja gibanja, odnosno izvoenja vjebi koje
su po strukturi takve da se ne mogu pojednostavniti a da se ne dovede u
opasnost njihova cjelina. Kombinirana metoda uenja primjenjuje se u
radu s uenicima osnovne kole uvijek onda kada se odreeno motoriko
gibanje ne moe svladati uz pomo sintetike metode uenja.

Prijenos informacija
Efekti vjebanja ne ovise samo o nainu na koji e se vjebanje
provoditi. Znatan udjel ima nain prijenosa informacija, to programom
rada treba predvidjeti. Tri su tipina naina prijenosa informacija:
vizualni, akustiki i kinestetiki. Dobra demonstracija je ona koja vodi
rauna o onom tko vjebu treba izvoditi, a ne demonstrirati. Subjekt e
gibanje prilagoditi sebi, stoga je nuna individualizacija rada.

Organizacija procesa vjebanja
Kvaliteta i kvantiteta nastavnikova rada ovisi o vie imbenika od
kojih znaajno mjesto zauzimaju metodiki organizacijski oblici rada.
Nastavnik odluuje o njihovoj primjeni i provedbi. Motorika efikasnost
sata ili drugog organizacijskog oblika rada ovisi o dobrom izboru i primjeni
metodikih organizacijskih oblika rada. Odgovarajui metodiki
organizacijski oblici rada mogu ne samo ublaiti, ve i kompenzirati
skromnije uvjete rada. Primjenom suvremenih metodikih organizacijskih
oblika rada, potivanjem metodikih principa, mogu se ublaiti nedostatni
uvjeti rada a to je ujedno i uvjet za intenzifikaciju, humanizaciju i
optimalizaciju procesa tjelesnog vjebanja i u minimalnim i u optimalnim
uvjetima rada. Mnoga istraivanja pokazuju poveanje uinkovitosti rada
temeljem primjene dopunskog vjebanja (Prskalo, 2002; Findak i sur.
2003; Prskalo i Findak, 2003). Crte 11. pokazuje poveanje efektivnog
vremena vjebanja kao rezultat dopunskog vjebanja a crte 12.
poveanje fiziolokog optereenja na satu tjelesne i zdravstvene kulture
kao posljedicu dopunskog vjebanja.

Crte 11. Efektivno vrijeme vjebanja u ovisnosti o primjeni
dopunskih vjebi (Findak i sur. 2003)
620,87142,48
29,8337,21
52,726,2
162,2376,02
158,1760,52
217,9474,07
821,65165,94
243,57127,01
254,8591,75
234,26117,07
28,4843,04
60,545,06
0
100
200
300
400
500
600
700
800
900
uvodni pripremni glavni a glavni b zavrni ukupno
dio sata
s
bez dopunskog vjebanja
s dopunskim vjebanjem


Crte 12. Frekvencije srca izmjerena tijekom trajanja sata kod
paralelno izmjeninog metodikog organizacijskog oblika rada sa i
bez dopunske vjebe (Findak i sur 2003)

0
20
40
60
80
100
120
140
160
180
5' 10' 15' 20' 25' 30' 35' 40' 45'
bez dopunskog vjebanja
prosjek bez dopunskog vjebanja
s dopunskim vjebanjem
prosjek a dopunskim vjebanjem


Jedan metodiki organizacijski oblik stvara povoljne uvjete za
prijelaz na drugi tj. jednostavniji prethode sloenijim pa se poinje s
frontalnim oblikom rada, potom prelazi na grupne oblike rada te na
individualni oblik odnosno individualizirani oblik rada. Istraivanja su
pokazala da uinak na satu ovisi ne samo o primjeni zahtjevnijih
metodikih organizacijskih oblika rada ve i o pripremljenosti subjekta za
te oblike rada (Findak i sur. 2003).
Primjena odreenog organizacijskog metodikog oblika rada ovisi o
cilju i zadacima koje treba realizirati na satu. Uz to treba respektirati i
druge imbenike kao dob uenika odnosno djece u predkolskoj skupini,
njihov broj na satu, karakter jedinice, mjesto rada, raspoloivi prostor za
vjebanje, broj sprava i pomagala, mikroklimatske uvjete rada i drugo. Na
dob subjekta koja je zadana veliina, moramo obratiti posebnu panju i na
primjer u I. razredu se primjenjuje frontalni oblik rada bez obzira na
poznate nedostatke tog oblika. Uenici prvog razreda kao i djeca u
predkolskoj ustanovi, dolaze iz razliitih sredina i treba ih prilagoditi
kolektivu. Budui da u frontalnom obliku rada svi uenici izvode isti
zadatak, onda je on najpogodniji da bi se ostvario taj cilj. Uenici prvog
razreda i djeca tek ukljuena u predkolsku ustanovu teko se snalaze u
prostoru za vjebanje, ne znaju ni elementarne vjebe postrojavanja, ne
znaju rukovati spravama i rekvizitima, sredstvima i pomagalima. Sve se to
moe obaviti primjenom frontalnog oblika rada i primjenjivati ga toliko
koliko je potrebno za prijelaz na jednostavnije grupne oblike rada
(paralelno odjeljenski oblik rada, a za djecu kolske dobi i paralelno
odjeljenski oblik rada s dopunskim vjebama, paralelno izmjenini oblik
rada, paraleno izmjenini oblik rada s dopunskim vjebama, izmjenino
odjeljenski oblik rada i izmjenino odjeljenski oblik rada s dopunskim
vjebama). Primjenom veeg broja odjeljenja, ali i dopunskih vjebi u
razrednoj nastavi, rad e se intenzificirati i poveat e se efektivno
vrijeme vjebanja na satu. Sloeniji grupni oblici rada (rad u stanicama,
kruni oblik rada, rad na stazi) zahtijevaju veu samostalnost djece za
koju djeca ove dobi nisu spremna. U etvrtom razredu se neki od ovih
oblika modificiran moe primijeniti, ali tek poto su uenici ovladali
grupnim oblicima rada.

Utvrivanje periodinih stanja

Upravljati procesom vjebanja znai raspolagati povratnom
informacijom cijelo vrijeme procesa rada, od prethodnog do ciljanog
stanja. Kao to je ve spomenuto, ako unutar sustava to je osnovna
razlika kibernetskog i linearnog sustava postoji kruni tok uz upravljanje
se ostvaruje i regulacija. Tijekom upravljanog procesa vjebanja postoje
mogunosti da se subjekt udaljava od poeljnog cilja umjesto da mu se
pribliava, postavljeni program postaje suvie lagan i ne dogaaju se
oekivane transformacije, ili subjekt nije vie pogodan za aktivnost kojom
se bavi u okviru postojeeg programa pa je potrebno aktivnost zamijeniti
drugom.
Periodina stanja su kontrolne toke na kojima se provjeravaju
efekti nekog segmenta procesa vjebanja i obavljaju eventualne korekcije
programa za sljedei period.
Broj periodinih stanja ovisi: od podruja primijenjene
kineziologije odnosno od uestalosti podraaja i broju sati vjebanja, o
kvaliteti ljudskog organizma i prethodnom stanju u kojem se
pojedinac nalazi, netko napreduje bre u motorikim znanjima i
sposobnostima, a netko sporije pa e u prvom sluaju biti ea kontrola
periodinih stanja te ukoliko je prethodno udaljenije od poeljnog ciljanog
stanja, oekuju se vee promjene.
Provjerava se ono ime je opisano ciljano stanje za odreeni
subjekt. Vei znaaj treba dati provjeri onih osobina, sposobnosti i
motorikih znanja za koja se zna da su podlonija promjeni pod utjecajem
vjebanja. Bez suvislog sustava praenja i vrednovanja rada i napretka
djeteta u predkolskoj ustanovi i uenika u koli, ne moe se ni zamisliti, a
jo manje oekivati da oni budu subjekti upravljanog procesa tjelesnog
vjebanja. I obratno, sustav praenja i vrednovanja koji omoguava
djetetu i ueniku sustavno i objektivno informiranje o rezultatima svoga
rada i napretka predstavlja temeljni uvjet da oni postanu subjekti
upravljanog procesa vjebanja (Findak, 2003).
Uz pomo periodinog provjeravanja dobit emo povratne
informacije o realizaciji programskih zadaa, o transformacijama posebice
onih koje su programom predviene, o razini motorikih znanja i
dostignua, odgojnim uincima rada i sl. Po potrebi e se intervenirati u
programu.

Analiza uinaka procesa vjebanja

Vrednovanje uinaka procesa vjebanja je procjena ostvarenja cilja,
procjena ostvarenja ciljanog stanja, zacrtanih normi ili kriterija za svaku
osobinu, sposobnost i motorika znanja i njihove meusobne odnose i to
one koje su bile predmet kineziolokog tretmana.
Vrednovanje ima smisla ako je dostignuto ciljano stanje mogue
usporediti u svakoj varijabli sa zadanim veliinama. Zbog toga je nuna
kvantifikacija rezultata u svakom instrumentu i da je poznato koje su
poeljne veliine i odstupanja od tih veliina s obzirom na dob, spol i
druga endogena i egzogena ogranienja.
Kao i sam proces vjebanja, tako se i vrednovanje treba odnositi
konkretno na promjene i zadravanje stanja osobina, sposobnosti i
motorikih znanja, te na procjenu stanja zdravlja i odgoja. Zdravstveni
status morao bi biti sastavni dio uspjeha pojedinca. Ono to kineziolog
uobiajeno mjeri su antropometrijske karakteristike, motorika i
funkcionalna obiljeja.
Kineziolokim aktivnostima treba formirati navike o potrebi
vjebanja kao odgojnoj funkciji. U kontekstu te potrebe formirati i
vrijednosnu orijentaciju o zdravom nainu ivota, o potrebi odravanja
osobne higijene, o kulturi odijevanja, prehrane, stanovanja i odnosa
prema okolini. Te bi vrijednosti trebalo uraunati u procjenu efekta
procesa vjebanja pomou posebnog testa.
Analiza uinaka procesa vjebanja, utvrenih finalnim
provjeravanjem, identificira se u kolskoj praksi s koncem kolske godine
za koju je program i izraen. Shodno ranije reenom, utvrdit e se u kojoj
je mjeri program realiziran i kakvi su uinci programa.
Nastavnicima se prua mogunost da na temelju rezultata praenja i
provjeravanja, odnosno vrednovanjem tih rezultata, dobije uvid u
vrijednost izabranih postupaka, metoda rada, metodikih organizacijskih
oblika rada, organizaciji nastavnog procesa i efikasnosti njegova rada.

Literatura:

1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
3. Zaciorski, V.M. (1972). Fizieskie kaestva sportsmena. Moskva: Fizkultura i sport.
4. Findak, V. (1999). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Zagreb: kolska knjiga.
5. Prskalo, I., Findak, V., Babin, J. (2003). Uspjenost metoda uenja u nastavi tjelesne i
zdravstvene kulture mlae kolske dobi. Napredak. 144 (4):486-493.
6. Prskalo, I., Findak, V. (2003). Metodiki organizacijski oblici rada u funkciji
optimalizacije nastavnog procesa. Napredak. 144 (1):53-65
7. Findak, V., Prskalo, I., Peji, A. (2003). Additional exercise as an efficiency factor in
physical education lessons. Kinesiology. 35 (2): 143-154.
















Kvaliteta rada u podruju edukacije

Od svih podruja primijenjene kineziologije, kvaliteta rada u
kineziolokoj edukaciji ima najvee uinke na cjelokupnu populaciju, jer je
ovo podruje sveobuhvatno i prati ljudsko bie od predkolske do
visokokolske dobi. Znaaj i odgovornost koji prate kinezioloku
edukaciju, a odgoj i obrazovanje su najsloenije i najodgovornije ljudske
aktivnosti (Rosi, 1999), nisu ni priblino propraeni odgovarajuim
drutvenim interesom. Kvaliteta koju neupitno posjeduje svaka ljudska
djelatnost (Rosi, 1999), generira uinkovitost procesa vjebanja u
podruju kinezioloke edukacije te ostvarenja ciljeva tjelesnog i
zdravstvenog odgojno-obrazovnog podruja u irem, odnosno kinezioloke
kulture u uem smislu rijei. Odgovornost za kvalitetu u kineziolokoj
edukaciji najprije nosi struka, stoga je i ovaj skromni rad, pokuaj
odgovora na pitanje: kako podii razinu kvalitete u edukaciji ili to,
koliko, kako i zato kvalitetno vjebati, doprinos prihvaanju te
odgovornosti.
Proces vjebanja u kineziolokoj edukaciji i kvaliteta

Pojam procesa vjebanja obuhvaa sve elemente dinamikih
odnosa sustava koji upravlja i sustava kojim se upravlja, a odnose se na
procedure planiranja, programiranja, provoenja i kontrole uinaka
odreenog procesa vjebanja (Findak i Prskalo, 2004). Kako svi imbenici
procesa vjebanja, ine jedinstvenu cjelinu, izostankom jednog, proces bi
prestao funkcionirati. Nadalje, teorijom najslabije karike, kvaliteta
ukupnog sustava procesa vjebanja odgovara razini kvalitete svake faze,
izmeu kojih postoji zakoniti slijed operacija. Svakako, i ovdje postoji
gradacija, kao negacija crno bijele tehnike, a kvalitetnije provoenje
svake od ovih operacija stvara preduvjet kvalitetnijeg izlaza, odnosno
optimalno ostvarenje postavljenog cilja. Takoer je neprihvatljivo
ignoriranje ograniavajuih imbenika, kao to su npr. materijalni uvjeti
rada na koje je proces vjebanja izuzetno osjetljiv. Slijedea poglavlja e
istai karakteristine toke ovog procesa koje su paradigme
pretpostavljene kvalitete (Crte 1).

Crte 1. Karakteristine toke procesa vjebanja paradigme
kvalitete rada


Cilj procesa vjebanja i kvaliteta u edukaciji

Svaki rad bez cilja dakle bez odreene svrhe je besmislen rad. Stoga
nije sluajno da je prva faza planiranja i programiranja odreivanje cilja
(Mrakovi, 1997, Findak, 1997). Cilj nije univerzalna kategorija te mora
biti primjeren svakoj osobi pojedinano. Postojanje univerzalnih ciljeva u
ma kojem ozbiljnijem sustavu je daleka prolost. Objektivno postojee
razlike meu individuama pretpostavljaju potrebu definiranja razliitih
individualnih ciljeva. Ciljevi u pojedinim podrujima primijenjene
kineziologije su razliiti, a u kolstvu pretpostavljaju utvrivanje ciljanih
Cilj
Uvjeti
Kadrovi
Sadraj
Volumen
Modaliteti
Uinci
stanja antropolokih obiljeja i motorike informiranosti, uvaavajui
unutarnje i vanjske ograniavajue imbenike. Nacionalni obrazovni
standard, kao cjeloviti pristup obrazovnomu procesu, koji ukljuuje ciljeve
odgoja i obrazovanja, odgojno-obrazovne sadraje, prijedloge metoda
pouavanja, oekivane ishode uenja i pouavanja te nastavno okruje
(Ministarstvo, znanosti obrazovanja i porta, 2005) afirmacija je upravo
ovako definiranog cilja u kolstvu. Tako se odreeni ciljevi obrazovanja u
Hrvatskoj podudaraju s ciljevima obrazovanja u razvijenim zemljama
Europske unije, Sjedinjenih Amerikih drava i Japana (Ministarstvo,
znanosti obrazovanja i porta, 2005).
Uvjeti rada i kvaliteta u kineziolokoj edukaciji

Proces vjebanja u svakom podruju primijenjene kineziologije
podloan je ograniavajuim imbenicima u vidu unutarnjih i vanjskih
imbenika. Oni se sa stanovita kvalitete u edukaciji moraju uzeti u obzir
kako bi se njihov utjecaj sveo na najmanju moguu mjeru. Neposredan
utjecaj na unutarnje imbenike je teko izvediv, ali se oni moraju
maksimalno potovati. S druge strane, raspoloivo vrijeme za vjebanje,
kao vanjski ograniavajui imbenik, izraeno je u kineziolokoj edukaciji
na svim razinama te utjee, prije svega, na kvantitetu rada, a to se
neposredno odraava i na samoj kvaliteti. Preporuka strukovnih
organizacija jest da minimalna satnica, ispod koje niti jedno ozbiljno
drutvo ne bi smjelo ii, bude svakodnevni sat kinezioloke kulture u
primarnom obrazovanju te tri sata tjedno u preostalom dijelu obrazovnog
sustava. Pri tom se ne iskljuuju ostali organizacijski oblici rada, a trebalo
bi poticati ostvarenje ciljeva i zadaa kinezioloke kulture kroz masovnije
uee, djece i mladei u njihovoj realizaciji. Brzina procesa definiranja
minimalnih materijalnih uvjeta rada, neophodnih za ovo podruje,
pokazatelj je drutvenog interesa. Naime, nedopustivo je da se u poplavi
reformskih poteza kojima pribjegava svaka vladajua garnitura ne moe
nai mjesta i za minimalni materijalni standard u kolstvu. Mogunost za
poboljanje i na ovom podruju je Nacionalni obrazovni standard, kao
cjeloviti pristup obrazovnom procesu koji podrazumijeva i nastavno
okruje (Ministarstvo, znanosti obrazovanja i porta, 2005). Kvaliteta rada
u kineziolokoj edukaciji posebno je osjetljiva na materijalne uvjete kako
zbog boljih uinaka tako i zbog ukupne sigurnosti procesa rada.

Kadrovi i kvaliteta u kineziolokoj edukaciji

Kvaliteta kadrova spada u najvanije imbenike koji djeluju na
razinu obrazovnih postignua uenika. U sreditu suvremenih istraivanja
na podruju obrazovanja uitelja i nastavnika je pitanje same organizacije
inicijalnog obrazovanja. U Europi je vidljiv trend prijelaza obrazovanja
uitelja i nastavnika na razinu sveuilinih studija. Rezultati ukazuju kako
je nuno im prije poraditi na kvalitetnom programu studija za psiholoko-
pedagoku izobrazbu te posebno programu razredne prakse i metodike
tijekom studija (Vizek-Vidovi i Pavin, 2005).
Na zamahu Bolonjskog procesa, zapoetog potpisivanjem Bolonjske
deklaracije (1999), u Republici Hrvatskoj su tijekom 2005. godine
prihvaeni programi studija za obrazovanje kadrova nositelja tjelesnog i
zdravstvenog odgojnoobrazovnog podruja u predkolskom odgoju,
primarnom obrazovanju, predmetnoj nastavi, srednjokolskom i
visokokolskom obrazovanju. Na taj nain ostvaren je prvi preduvjet
kvalitete rada ve u predkolskom odgoju, a to znaajno doprinosi
kvalitetnoj izradi kurikuluma za kolegije Kinezioloka kultura, Kineziologija
i Kinezioloka metodika na uiteljskim i odgojiteljskim studijima. Opa
uprava za obrazovanje i kulturu Europske komisije (2004), u naelima za
osposobljenost i kvalifikaciju uitelja, preporuuje mogunost
poslijediplomskog studija uitelja do najvie razine. Poseban zamah
kvaliteti edukacije kadrova su novoodobreni programi Kineziolokog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu i Fakulteta prirodoslovno-matematikih
znanosti i kineziologije Sveuilita u Splitu, institucija koje u Republici
Hrvatskoj koluju profesore kineziologije. Posebna kvaliteta navedenih
programa je ivotnost u odnosu na potrebe obrazovanja kadrova u
podruju edukacije. Kontrola kvalitete sustava obrazovanja uitelja,
odgojitelja i nastavnika sastavni je dio reformi u sklopu Bolonjskog
procesa te bi izravno trebala doprinijeti izlaznoj kvaliteti, a posredno i
kvaliteti odgojno-obrazovnog procesa u kineziolokoj edukaciji.

Sadraj vjebanja i kvaliteta u kineziolokoj edukaciji

Sadraj vjebanja u kineziolokoj edukaciji prvenstveno
podrazumijeva izbor i vrednovanje nastavnih cjelina, izbor i vrednovanje
nastavnih tema, njihovo vrednovanje tj. utvrivanje frekvencija u tijeku
kolske godine te sastavljanje nastavnih jedinica, a ako govorimo o
predkolskom odgoju podrazumijeva izbor i vrednovanje cjelina, izbor i
vrednovanje tema te sastavljanje metodskih jedinica (Findak, 1997).
Hrvatski nacionalni obrazovni standard uvaavao je objektivnosti pri
izboru tema u smislu provedivosti, primjerenosti dobi i spolu, sigurnosti
uenika, korisnosti teme, razvoju antropolokih obiljeja te interesima i
potrebama uenika, a kao takav predstavlja polazite kvalitetnog rada u
edukaciji. Pri tomu planiranje distribucije odreenog sadraja i
vrednovanje operatora ostaje prvorazrednim kreativnim inom uitelja.
Suvremeni uvjeti ivota posebice u urbanim sredinama nalau prilagodbu
programa, a prije svega u izboru odgovarajuih sadraja. Iz inozemnih
iskustava je evidentno da kratkoroni zdravstveni programi nemaju
znaajniji utjecaj na pretilost i prevenciju kroninih bolesti dok se tjelesna
aktivnost dokazuje u prevenciji i redukciji pretilosti (Flynn i sur., 2006). S
obzirom na trendove modernog drutva, opravdano je naglaavati
transformacijsku u odnosu na obrazovnu komponentu programa.

Volumen vjebanja kao imbenik kvalitete u edukaciji

Volumen ili koliina rada definiran je intenzitetom, intervalima i
trajanjem rada. Iz crtea je vidljivo da komponente volumena rada pored
neposrednog utjecaja na sam volumen rada imaju utjecaj i meusobno, a
to je utjecaj ostale dvije komponente na trajanje rada. Intenzitet rada je
obrnuto proporcionalan trajanju, a intervali odmora i rada razliito utjeu
na ukupno trajanje rada. Odrediti optimalan volumen vjebanja znai
pravilno odgovoriti na jedno od temeljnih pitanja: koliko vjebati? Pravilan
izbor intenziteta rada, trajanja rada i odmora, osigurava ciljani utjecaj na
antropoloki status djece i uenika, a to educirani strunjak ne smije
zanemariti. Razliiti intenziteti rada u kombinaciji s trajanjem i pauzama,
izazivaju razliite prilagodbe koje se mogu vrlo precizno kontrolirati u
svakom pojedinom kineziolokom tretmanu.

Crte 2. Volumen rada (Prskalo, 2004)
















Zabrinjava ukupna koliina rada u edukaciji koja je nedovoljna i ne
osigurava optimalne transformacijske uinke. Tjelesna aktivnost
predstavlja znaajnu mjeru prevencije u nastanku pretilosti ali i niza
drugih zdravstvenih poremeaja (Bouchard i Desprs, 1995). Istraivanje
INTERVALI
intervali rada
intervali odmora
TRAJANJE RADA INTENZITET RADA
maksimalni
submaksimalni
veliki
umjereni


VOLUMEN RADA
Horgana (2005) pokazuje da 39% djeaka i 58% djevojica u dobi od 7.
do 18. godine ne ostvaruje preporuenu razinu tjelesnog vjebanja od
najmanje jednog sata dnevno. Udruga kineziologa uiteljskih uilita i
savjetnika-nadzornika Republike Hrvatske na svojoj drugoj sjednici u
Topuskom 2004. godine donosi zakljuak prema kojem bi minimalna
satnica kinezioloke kulture trebala iznositi od 1.do 4. razreda 1 sat
dnevno, a od 5. razreda nadalje pa tijekom cijelog kolovanja i studiranja
neophodna su 3 sata tjedno. Potreba tjelesnog vjebanja se posebno
naglaava zbog negativnog trenda motorikog razvitka (Dollman i sur.
1999).

Modaliteti rada i kvaliteta u kineziolokoj edukaciji

Pod modalitetima rada u kineziolokoj edukaciji
podrazumijevamo: metode rada, metodike postupke i metodike
organizacijske oblike rada. Metode rada su naini rada, a kako se
pojavljuju u svim oblicima i etapama procesa tjelesnog vjebanja, ujedno
su i sastavni dio rada (Findak i Prskalo, 2004). U svim podrujima
primijenjene kineziologije dijele se na metode informatike i metode
energetske komponente (Findak i Mrakovi, 2003). Optimalan izbor
metoda i metodikih postupaka doprinijet e kvaliteti. Brojna istraivanja
pokazuju utjecaj primjerene metode na uinkovitost uenja motorikog
gibanja (Prskalo i sur. 2003). Pokazalo se kako je dob esto presudan
imbenik u optimalnom izboru metode rada (Crte 3), kao to je uostalom
i kod izbora odgovarajueg metodikog organizacijskog oblika rada
(Findak i sur., 2003; Prskalo i Findak 2003). Pravilno izabran metodiki
organizacijski oblik rada doprinijet e kvaliteti neposredno poveavajui
efektivno vrijeme vjebanja kao preduvjet poeljnog utjecaja na
organizam djece i uenika (Crte 4).

Crte 3. Aritmetika sredina ocjena usvojenosti motorikog
gibanja kolut naprijed prije i nakon djelovanja
eksperimentalnog faktora - primjene analitike i sintetike metode
uenja kod djece od 1. do 4. razreda osnovne kole (Prskalo i sur.
2003)
2,70,83
2,820,92
2,530,8
1
2,960,81 3,141,13
3,591,07
3,090,96
3,780,79
2,661,07
1
2,810,88
4,410,63
4,251,05
3,761,06
3,370,98
0
0,5
1
1,5
2
2,5
3
3,5
4
4,5
5
1. razred 2. razred 3. razred 4. razred
Prije analiticka
Poslije analiticka
Prije sintetika
Poslije sintetika


Crte 4. Efektivno vjebanje u ovisnosti o primjeni dopunske
vjebe (Findak i sur. 2003)
620,87142,48
29,8337,21
52,726,2
162,2376,02
158,1760,52
217,9474,07
821,65165,94
243,57127,01
254,8591,75
234,26117,07
28,4843,04
60,545,06
0
100
200
300
400
500
600
700
800
900
uvodni pripremni glavni "A" glavni "B" zavrni ukupno
dio sata
s
bez dopunske vjebe
s dopunskom vjebom


Uinci i kontrola kvalitete procesa tjelesnog vjebanja

Rukovoditi procesom tjelesnog vjebanja znai raspolagati
povratnim informacijama za vrijeme tjelesnog vjebanja, od prethodnog
do ciljanog stanja, a povratne informacije se dobivaju praenjem
tranzitivnih stanja subjekta tijekom kineziolokog tretmana. Stanje
subjekta se provjerava odabranim varijablama, s napomenom da vei
znaaj treba dati provjeri onih osobina, sposobnosti i motorikih znanja za
koja se zna da su pod utjecajem vjebanja podlonije promjenama. Bez
suvislog sustava praenja i vrednovanja rada i napretka djeteta u
predkolskoj ustanovi i uenika u koli, ne moe se ni zamisliti, a jo
manje oekivati da oni budu subjekti procesa tjelesnog vjebanja. I
obratno, sustav praenja i vrednovanja koji omoguava djetetu i ueniku
sustavno i objektivno informiranje o rezultatima svoga rada i napretka
predstavlja temeljni uvjet da oni postanu aktivni sudionici procesa
tjelesnog vjebanja (Findak, 2003).
Tranzitivna i finalna provjeravanja svih varijabli, za koje
procjenjujemo da se pod utjecajem vjebanja mijenjaju, predstavljaju
neposrednu kontrolu kvalitete ukupnog transformacijskog procesa. Analiza
uinaka procesa vjebanja, utvrenih finalnim provjeravanjem, identificira
se u kolskoj praksi s koncem kolske godine za koju je program i izraen,
a u predkolskom odgoju koncem pedagoke godine. Svakako je potrebno
dobiti odgovore u kojoj je mjeri program realiziran i kakvi su uinci
programa? Odgojiteljima, uiteljima i nastavnicima se prua mogunost da
na temelju rezultata praenja i provjeravanja, odnosno vrednovanja,
dobiju uvid u vrijednost i opravdanost izabranih postupaka, metoda rada,
metodikih organizacijskih oblika rada, organizacije procesa vjebanja i
uinkovitost svoga rada. Sastavni dio ove analize, u kolstvu, je zavrna
ocjena, ali ocjena u obliku kvantificirane dijagnoze finalnog stanja,
odnosno materijaliziranog suda nastavnika o radu, rezultatima rada i
napretka uenika (Findak, 1999). Dvojbe o potrebi ocjenjivanja ne bi
smjelo biti kao niti dvojbe kakvo ocjenjivanje trebamo. Ocjenjivanje na
naelima individualnosti, svestranosti, sustavnosti, realnosti, pravednosti i
javnosti predstavlja istinsku prosudbu kvalitete procesa tjelesnog
vjebanja u kineziolokoj edukaciji, ali i neposredan doprinos kvaliteti
rada.

Proces tjelesnog vjebanja je sloen proces i u kineziolokoj
edukaciji ima mnogo posebnosti. Osnovne znaajke ovog primijenjenog
podruja kineziologije su masovnost i sveobuhvatnost to u donosu na
druga podruja dodatno poveava odgovornost strunjaka iz podruja
kineziologije, ali i cijelog odgojno-obrazovnog sustava. Sve dok teorija i
praksa ovog sustava imaju spremne odgovore u definiranju ciljeva i
zadaa, utvrivanju prethodnih stanja, utvrivanju ograniavajuih
imbenika te programiranju cjelokupnog procesa tjelesnog vjebanja
mogue je dati odgovore na pitanja zato, to, koliko i kako vjebati?
Odgovora na znaajne vanjske ograniavajue imbenike nema, to je
pokazatelj neodgovarajueg drutvenog interesa za ovo izuzetno znaajno
podruje primijenjene kineziologije. Bez odreene minimalne kvantitete tj.
uestalosti kineziolokih podraaja, bez odgovarajuih materijalnih uvjeta
za rad te primjerenog odnosa prema kadrovima u podruju kineziologije,
nema niti potrebne kvalitete.
Literatura

1. Prskalo, I., Babin, J. (2006). Kvaliteta rada u podruju edukacije. U: Zbornik radova
"15. ljetna kola kineziologa Republike Hrvatske" (ur V. Findak) pp: 5-6. Rovinj,
Hrvatski kinezioloki savez.

2. Bouchard, C., Desprs, J-P. (1995). Physical activity and health: atherosclerotic,
metabolic and hypertensive diseases. Research quarterly for exercise and sport. 66
(4): 268-275.
3. Dollman, J., Olds, T., Norton, K., & Stuart, D. (1999). The evolution of fitness and fatness
in 10-11-year-old Australian schoolchildren: Changes in distributional characteristics
between 1985 and 1997. Paediatric Exercise Science, 11, 108-121.
4. Findak, V. (1997). Programiranje u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Zagreb, kolske
novine.
5. Findak, V. (2003). Conceptual basis of monitoring and evaluation in physical
education. U: Assessment in physical education in Alps Adriatic countries (Ed. F.
Cankar) pp: 25-31. Ljubljana, The National Education Institute, Slovenia.
6. Findak, V., Mrakovi, M. (2003). Metode rada u podruju edukacije, sporta i sportske
rekreacije. U: Zbornik radova "12. ljetna kola kineziologa Republike Hrvatske" (ur V.
Findak) pp: 12-17. Rovinj, Hrvatski kinezioloki savez.
7. Findak, V., Prskalo, I. (2004). Kinezioloki leksikon za uitelje. Petrinja: Visoka
uiteljska kola.
8. Findak, V., Prskalo, I., Peji, A. (2003). Additional exercise as an efficiency factor in
physical education lessons. Kinesiology. 35 (2): 143-154.
9. Flynn, M.A.T., McNeil, D.A., Maloff, B., Mutsingwa, D., Wu, M., Ford, C., Tough, S. C.
(2006). Reducing obesity and related chronic disease risk in children and youth: a
synthesis of evidence with best practice recommendations. Obesity Reviews. 7
(Suppl. 1): 7-66.
10. Horgan G. (2005). Healthier lifestyles series: 1. Exercise for children. Journal of
Family Health Care. 15(1):15-7.
11. Ministarstvo, znanosti obrazovanja i porta. (2005) Vodi kroz Hrvatski nacionalni
obrazovni standard. Zagreb.
12. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
13. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
14. Prskalo, I., Findak, V. (2003). Metodiki organizacijski oblici rada u funkciji
optimalizacije nastavnog procesa. Napredak. 144 (1):53-65.
15. Prskalo, I., Findak, V., Babin, J. (2003). Uspjenost metoda uenja u nastavi tjelesne
i zdravstvene kulture mlae kolske dobi. Napredak. 144 (4):486-493.
16. Rosi, V. (1999). Nastavnik imbenik kvalitete odgoja i obrazovanja: U: Zbornik
radova. Drugi meunarodni znanstveni kolokvij - Nastavnik imbenik kvalitete u
odgoju i obrazovanju (ur. V. Rosi) pp: 1-10. Rijeka, Filozofski fakultet.
17. Vizek Vidovi, V., Pavin, T. (2005). Komparativna studija obrazovanja uitelja i
nastavnika i percepcija sustava inicijalnog obrazovanja uitelja i nastavnika u
Hrvatskoj. U: Prema novom kurikulumu u odgoju i obrazovanju.









Utjecaj kineziolokih podraaja na
antropoloka obiljeja
Pojam i definicija kineziolokih podraaja
Kinezioloki podraaj je kombinacija kineziolokih operatora i
energije koja je potrebna za transformacijske procese. Kinezioloki
operator je skup razliitih struktura kretanja koje maksimalno
odgovaraju cilju transformacijskih procesa. To su praktiki vjebe kojima
se najefikasnije djeluje na neku osobinu ili sposobnost, motoriku
informiranost i zdravlje.
Kao samousavravajui sustav, ljudski organizam je prilagodljiv.
Prva biotika zakonitost odnosi se na adaptabilnost ljudskog organizma, tj.
na sposobnost prilagodbe. Bez tog svojstva ne bi bilo mogunosti
promjena osobina, sposobnosti i motorikih znanja. Smanjenjem
aktivnosti prestaju procesi prilagodbe organa i organskih sustava, a javlja
se stagnacija u razvoju pa i procesi opadanja razine odreenih osobina i
sposobnosti. Proces vjebanja predstavlja podraaje na koje se
organizam adaptira i pod odreenim uvjetima doivljava unutarnje
funkcionalne promjene. Ove promjene, izmeu ostalog, utjeu i na
zdravlje, duinu i kvalitetu ivota pa su efikasna zapreka preranom
procesu starenja.
2

Tjelesno vjebanje, predstavlja adaptacijski podraaj ili stimulus.
Ako su podraaji ispod praga (limesa), na njih organizam nee reagirati.
Podraaji koji su na razini limesa odravaju funkcije na zateenoj razini.
Proces prilagodbe omoguuju tek supraliminalni podraaji.
Subliminalni podraaji nisu korisni u adaptacijskom smislu iako je
najvei broj ljudi dananjice izloen ovom tipu podraaja.
Drugi tip liminalnih podraaja moe biti koristan u periodu ivota kad
znaajnije promjene vie nisu mogue, ve je cilj sprijeiti pad

2
Detaljnije o podraajima vidi u poglavlju Utjecaj kineziolokih podraaja na antropoloka obiljeja
sposobnosti i zadrati dostignutu razinu. U agonolokim kineziolokim
aktivnostima taj tip podraaja je koristan kad se ne eli poremetiti
dostignuta razina treniranosti u natjecateljskoj fazi.
Supraliminalni podraaj, trei tip podraaja, nuan je ne samo u
procesu usavravanja pojedinca u nekoj kineziolokoj aktivnosti, nego
za svakog ovjeka, osobito u djetinjstvu i mladosti kad je utjecaj
procesa vjebanja na promjene najveeg broja antropolokih obiljeja
najvei, kad je mogu i poeljan.
Rije je o podraajima koji uvijek moraju biti na razini koja uvjetuje
procese prilagodbe. Besmislen je isti volumen optereenja ako je cilj
daljnja promjena stanja subjekta. Ljudski organizam ima sposobnost da u
cilju razmjene energije i motorike aktivnosti reagira tako da nastoji to
prije uspostaviti ravnoteu izazvanu nesrazmjerom poveanog intenziteta i
trenutanog stanja organizma, pa ako se intenzitet zadri due vrijeme,
organizam ostaje due na toj razini.

Crte 13. Prilagodba na supraliminalni podraaj (Mrakovi, 1997)


v



t
1
t
Legenda: v - razina osobine ili sposobnosti
t - vrijeme
t
1
- odreeni odsjeak vremena

Supraliminalni podraaj je izazvao procese prilagodbe, organizam se
adaptirao na taj napor i svladava ga svakodnevno. Uobiajeni volumen
optereenja ne moe izazvati promjene. Onog trenutka kad se organizam
prilagodio supraliminalnom podraaju, on je to za njega prestao biti,
odnosno postao je liminalni podraaj i kao takav prikladan za zadravanje
osobina i sposobnosti, a ne za njihovu promjenu.
Razvoj osobina i sposobnosti mogu je jedino u uvjetima
progresivnog i to diskontinuiranog optereenja, zbog ega je intenzitet
nuno promatrati u svezi s intervalima u kojima se optereenje daje. Od
aktualnog stanja subjekta ovisi koji e intenzitet ili veliina podraaja biti
u danom trenutku najprimjereniji. U principu, sa stupnjem stanja
treniranosti moe rasti intenzitet, a zavisno od ciljeva, intenziteti se
komponiraju tako da se osigura sklad u razvoju svih ciljanih osobina i
sposobnosti. (Nesklad u razvoju moe izazvati negativne efekte). Stupanj
spoznaje je takav da se za razliita stanja subjekta moe sasvim precizno
utvrditi koji je intenzitet vjebanja najpovoljniji za razvoj pojedinih
sposobnosti. Predmet prouavanja specijalnih i primijenjene
kineziologijske discipline su i najprikladniji intenziteti vjebanja u
pojedinim kineziolokim aktivnostima.
U ljudskom organizmu postoji zakonita periodinost izmeu rada i
odmora, izmeu potronje i obnavljanja energije.
Crte 14. Slijed supraliminalnih podraaja usmjeren k adaptaciji
(Mrakovi, 1997)
v








t
Legenda: v - razina osobine ili sposobnosti
t - vrijeme
U situacijama kad je cilj procesa vjebanja kvantitativna ili
kvalitativna promjena osobina i sposobnosti, novi napor mora uslijediti
tono u odreenoj fazi procesa obnavljanja energije, ni prije ni poslije.
Ako uslijedi prerano, organizam dolazi u akutno stanje zamora
(pretreniranosti). Ako novi supraliminalni napor uslijedi prekasno,
organizam ima tendenciju vraanja na polazno stanje.
Crte 15. Novi supraliminalni podraaj slijedi prekasno te dolazi do
gaenja adaptacijskih procesa (Mrakovi 1997)

v







t
1
t

Legenda: v - razina osobine ili sposobnosti
t - vrijeme
t
1
- odreeni odsjeak vremena

Kad bi u kineziolokim aktivnostima trebao uslijediti novi podraaj, ovisi
od metabolikih procesa. Kod promjena individualnih antropolokih
obiljeja, kod razliitih ljudi, uslijedit e u razliito vrijeme. Kod kolektivnih
portova tee je, ali ne i nemogue, postii individualizaciju.
Supraliminalni podraaji u duem vremenskom periodu potiu
obnavljanje energije pa se s vremenom stjee sposobnost za uestalije
podraaje. Primjerice, kod razvoja anaerobnih sposobnosti sekundarno se
razvijaju i aerobne koje se aktiviraju u periodu oporavka i koje su uvjet
oporavka. Aerobne mogunosti su osnova za razvoj anaerobnih. Ljudski
organizam ima, u uvjetima supraliminalnog reima vjebanja, sposobnost
reagiranja stvaranjem energetskih potencijala koji su vei od izgubljenih
tijekom rada to nazivamo hiperkompenzacijom.

Utjecaj kineziolokih podraaja na kvantitativne i
kvalitativne osobitosti antropolokih obiljeja

Antropoloka obiljeja su organizirani sustavi svih osobina,
sposobnosti i motorikih informacija te njihove meusobne
relacije. U antropoloka obiljeja spadaju morfoloke znaajke,
motorike, funkcionalne i kognitivne (spoznajne) sposobnosti,
konativne osobine ili osobine linosti i socijalni status.

Utjecaj kineziolokih podraaja na morfoloke znaajke

Morfoloke znaajke govore o aktualnom morfolokom statusu
ovjeka - rezultat su naslijea i adaptacije na utjecaje razliitih faktora,
posebno vjebanja i prehrane. Antropometriji u okviru funkcionalno-
dijagnostikog postupka nije cilj samo utvrivanje dimenzija tijela, ve
njihovo prosuivanje.
Rast i razvoj djeteta podvrgnuti su ne samo biolokim zakonima
nego i utjecaju okoline jer je djeji organizam plastian. injenicu da se
djeji organizam lako mijenja pod utjecajem okoline, treba prihvatiti i
iskoristiti. Kosti djeteta su meke nego u odraslih jer je vei postotak vode
a manji mineralnih tvari. Rast i razvoj kostiju vezan je za rad miia koji
ga stimuliraju. Udio miia u tjelesnoj masi djeteta raste od 23% u
novoroeneta, 27% kod djeteta predkolske dobi, 33% poetkom
puberteta do 43% u odrasla ovjeka. Miii opruai posebice su bitni za
pravilno dranje tijela. Pravilno dozirani podraaji koji potiu pravilno
dranje tijela u svim ravnima mogu doprinijeti pravilnom dranju tijela,
pravilnom optereenju miino-ligamentarnog sustava odgovornog za
dranje tijela te pravilnom rastu i razvoju kosti. Tjelesno vjebanje nema
utjecaja na visinu tijela, rast u visinu sportaa i nesportaa slijedi iste
zakonitosti bez odstupanja u dinamici, tempu te godini u kojoj se zbiva
najvei prirast. Kvalitativno optereenje moe potaknuti povoljniji odnos
izmeu miine, kotane mase i potkonog masnog tkiva. Odnos miine
mase prema ostalim komponentama sastava tijela iznosi normalno 40/60
%, ali se on moe poveati pod utjecajem tjelesnog vjebanja. Normalan
odnos ne znai ekstremno smanjenje postotka masnog tkiva i poveanje
aktivne tjelesne mase jer masno tkivo e imati znaajnu ulogu u spolnom
razvoju djevojaka u periodu neposredno prije i tijekom adolescencije.
Prosjena vrijednost kod djece 6 - 8 god. za djeake iznosi od 13 do 15 %
a za djevojice od 16 do 18 %.
Tjelesno vjebanje najvei uinak moe imati na spomenuti odnos
aktivne i balastne tjelesne mase odnosno miinog tkiva prema ukupnoj
masi tijela. Utjecaj na longitudinalnu i transverzalnu dimenzionalnost
skeleta je praktiki nemogu izuzevi ekstremne sluajeve nasilja nad
organizmom djeteta neprimjerenim tjelesnim vjebama, to bi za
posljedicu imalo disharmonian rast i razvoj.
U tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi predviene su etiri varijable za
procjenu antropometrijskog statusa a to su visina, teina, opseg
podlaktice i koni nabor nadlaktice.

Utjecaj kineziolokih podraaja na funkcionalno-motorike
sposobnosti

Motorike sposobnosti definiramo kao latentne motorike strukture
odgovorne za praktiki beskonaan broj manifestnih motorikih reakcija a
mogu se procijeniti i opisati.
Zajednika znaajka utjecaja na motorike sposobnosti jest u tome
da je mogui utjecaj na sposobnosti s veim stupnjem uroenosti manji i
obrnuto. Da bi se izvrio utjecaj na sposobnosti s veim stupnjem
uroenosti, potrebno je s procesom transformacije poeti to ranije
potujui senzitivna razdoblja za razvoj pojedinih osobina i sposobnosti.
U okviru ovog poglavlja a u posebnim potpoglavljima bit e
pobrojane motorike sposobnosti s opisom moguih utjecaja na njihovu
transformaciju i instrumenata kojima se neke od njih mjere.

Brzina
Brzina je definirana kao sposobnost brzog reagiranja i
izvoenja jednog ili vie pokreta te kretanje tijela u prostoru.
Ogleda u svladavanju to dueg puta u to kraem vremenu
odnosno za najkrae vrijeme u danim uvjetima.
Osnovni oblici brzine su:
1. brzina reakcije ili reakcijska brzina
2. brzina pojedinanog pokreta
3. brzina repetitivnih pokreta
4. brzina lokomocije.
Kombinacija navedenih oblika odreuje sve sluajeve manifestacija
brzine. Ovako razdvojene sluajeve imamo samo u laboratorijskim
uvjetima, a u praksi se oni oituju kompleksno. U sprintu imamo vrijeme
reakcije na startu, brzinu pojedinanog pokreta kod startnog otiskivanja
od startnog bloka i frekvenciju pokreta kod postizanja maksimalno brzog
tempa koraka to rezultira premjetanjem tijela u prostoru - lokomocijom.
Vane pretpostavke za postizanje brzine kretanja su: morfoloke
znaajke, visoka aktivnost ivano-miinog sustava, gipkost i sposobnost
oputanja miia, kvaliteta tehnike motorikog gibanja, biokemijske
osobine na periferiji lokomotornog sustava te tempo koritenja
energetskih tvari. Brzina je sposobnost s relativno visokim stupnjem
uroenosti i na nju se moe djelovati samo u odreenoj razvojnoj dobi.
Senzitivna razdoblja za brzinu gledajui od 7. godine ivota su do 16.
godine, a osobito povoljna razdoblja su u dobi 10 - 14 godina.
Osnove metodike usavravanja brzine:
1. tehnika kretanja treba dozvoliti maksimalne brzine
2. vladanje kretanjem takvo da se usmjeri na brzinu a ne nain rada
3. trajanje aktivnosti treba biti kratko da umor na kraju rada ne utjee na
brzinu.
Odmor treba biti kratak zbog ouvanja aktivnosti centralnog ivanog
sustava, a dovoljno dugaak da se vegetativne funkcije vrate na polazne
vrijednosti u pravilu 2/3 potrebnog vremena do potpunog oporavka.
Osnovne metode za razvoj brzine su:
1. metoda ponavljanja (tranje kraih dionica s 5-8 ponavljanja uz aktivni
odmor 4-6 minuta)
2. intenzivni intervalni rad (vrlo visok intenzitet i maksimalan tempo
svladavanja duih dionica)
3. tranje s ubrzanjem
4. tranje iz leteeg starta
5. tranje niz kosinu
6. brzo reagiranje na podraaj
7. tafetni brzinski treninzi
8. hendikep tranje
U razvoju brzine pojavljuje se problem stereotipa i dostizanja tzv.
platoa brzine a metode borbe protiv stabilizacije brzine su:
1. kasnija specijalizacija
2. smanjenje volumena rada osnovnog karaktera kod majstora
3. razbijanje platoa radom u olakanim uvjetima
4. gaenje platoa, ne vriti osnovnu aktivnost dok se stereotip ne "ugasi".
Brzinu kao motoriku sposobnost definiranu kao sposobnost brzog
izvoenja izmjeninih pokreta procjenjujemo testom "taping rukom".

Jakost i snaga
Sila je temeljni uinak miine kontrakcije te je stoga jedan od
osnovnih parametara funkcije lokomotornog sustava. Sila moe biti
statika ili dinamika. U pozadini statike sile nalazi se izometrika
kontrakcija i oituje se pokuanim pokretom. U pozadini dinamike sile
nalazi se izotonika ili auksotonika kontrakcija, a rezultat je izvedeni
pokret.
Jakost je maksimalna voljna aktualna sila pokreta, najvea
sila nekog pokreta koja se u odreenom trenutku voljno moe
oitovati. Statika jakost je maksimalna sila koja se moe
oitovati kao rezultat jedne maksimalne voljne izometrike
kontrakcije.
Jakost ovisi o morfolokim strukturama, a to su sustavi odgovorni
kako za njezin razvoj tako i prijenos i kontrolu. Tijekom adolescentnog
razvoja jakost se poveava sukladno fiziolokoj i kronolokoj dobi a ovisi o
sustavu antropometrijskih znaajki. Maksimalna sila miia ovisi o
fiziolokom poprenom presjeku. to je on vei, vea je i jakost. Ali na
jakost utjee i gustoa i vrsta miinih vlakana. Djelovanje sile na danom
putu je radnja i izraava se julima to je njutn na 1 metar.
radnja = sila prevaljeni
put
Snaga je rad obavljen u jedinici vremena odnosno koliina
energije potroena u jedinici vremena.
Uobiajena termini vezani za dinamogenu sposobnost oitovanja
jakosti i snage su:
eksplozivnost - dinamogena sposobnost koja omoguava davanje
maksimalnog ubrzanja svom ili nekom drugom tijelu. Manifestira se u
aktivnostima kao to su: bacanja , skokovi, udarci i sprint
jakosna izdrljivost - sposobnost maksimalne izometrike kontrakcije
miia to omoguava zadravanje odreenog stava u produenim
uvjetima rada (izdraj u zgibu)
apsolutna jakost - najvea sila koja se moe proizvesti
relativna jakost predstavlja odnos apsolutne jakosti i mase tijela
elastina ili pliometrijska jakost predstavlja silu nastalu uslijed
sinkronizacije ekscentrine i koncentrine motorike aktivnosti npr. kod
skoka u dubinu
repetitivna dinamogena sposobnost je izvoenje dugotrajnog
ponavljajueg rada u kome je vanjsko optereenje manje od 75 %
maksimalnih mogunosti i vee se i s izdrljivou.
Dokazana je znaajna veza robusne tjelesne grae s mjerama
apsolutne jakosti, s dinamometrijskom silom i manifestacijama tipa
udaraca i bacanja.
Jedno od znaajnih metodikih pravila za razvoj jakosti je intenzivno
treniranje nakon puberteta, uz uvjet da su u treningu prethodno izvedene
trenane vjebe sa svladavanjem vlastite teine tijela ili pasivnog i
aktivnog otpora partnera.

Najee metode razvoja dinamogene sposobnosti su:
metoda maksimalnih dinamikih podraaja, odnosno vjebi
maksimalnog intenziteta s maksimalnim brojem ponavljanja do 4
piramidalna metoda (ekstenzivna, intenzivna i maksimalna) je takva
metoda u kojoj se broj ponavljanja stalno smanjuje, a intenzitet (odnosno
teina utega) poveava
metoda eksplozivnih podraaja je takva metoda u kojoj se s 50 do 60
% optereenja izvode maksimalno brzi pokreti
metoda izometrikih podraaja podrazumijeva naprezanje miia, ali
bez njegova skraenja
metoda naprezanja s poputanjem je metoda u kojoj mii djeluje u
reimu ekscentrine kontrakcije i predstavlja vrlo efikasnu metodu za
razvoj snage posebno eksplozivne. Ova metoda koristi injenicu da sila u
pokretima amortiziranja moe biti znaajno via od maksimalne
izometrike sile ovjeka.
Mjere za procjenu snage su: za eksplozivnost - skok udalj s mjesta,
za jakosnu izdrljivost - izdraj u visu zgibom a za repetitivnu dinamogenu
sposobnost - podizanje trupa.

Izdrljivost
Izdrljivost je sposobnost obavljanja aktivnosti due
vremena bez snienja razine njene efikasnosti (Zaciorski, 1972).
Snienje razine efikasnosti rezultat je umora koji se moe odrediti kao
stanje organizma koje nastaje zbog dugotrajnog i napornog rada, a
karakterizira ga smanjenje radne sposobnosti. ovjek ga doivljava kao
osjeaj lokalnog ili opeg umora (Jakovljev, 1979).
Izdrljivost je odreena s nekoliko imbenika:
fizioloki (aerobni) i anaerobni kapacitet)
psihiki (motivacija, crte linosti)
biokemijski (razgradnja ugljinih hidrata, masti, laktati, hormoni)
biomehaniki (tehnika i taktika)
motoriki (kratkotrajna, srednjetrajna i dugotrajna izdrljivost te
repetitivna snaga).

Razvoj izdrljivosti sastoji se od istodobnog djelovanja na
transportni srano - dini sustav i lokomotorni ivano - miini sustav
pa razlikujemo energetsku i ivano-miinu komponentu izdrljivosti.

Osnovne metode u transformaciji izdrljivosti su:
metoda trajnog rada ili kontinuirana metoda
metoda intervalnog rada gdje se rad odvija s prekidima, a utjecaj ovisi
od intenziteta i trajanja rada, duine i aktivnosti u stanci, broja
ponavljanja, broja serija
situacijska metoda podrazumijeva optereenja po strukturi, tempu,
opsegu odgovarajua realnim situacijama.

Gibljivost
Gibljivost ili fleksibilnost je sposobnost izvoenja pokreta to vee
amplitude. Mjerilo gibljivosti je maksimalna amplituda pokreta u
pojedinom zglobnom sustavu. Dostizanje maksimalne amplitude pokreta
djelovanjem vlastite miine sile naziva se aktivna gibljivost, a uz pomo
neke vanjske sile pasivna gibljivost.
Mjerilo gibljivosti je maksimalna amplituda pokreta u pojedinom
zlobnom sustavu. U osnovi ove osobine su elastinost miia i ligamenata
te struktura i oblik zglobnih tijela. Razlikuje se vie dimenzija u ovom
podruju:
aktivna gibljivost je mogunost dostizanja maksimalne amplitude
pokreta uz djelovanje vlastite sile miia
pasivna gibljivost je mogunost dostizanja maksimalne amplitude
pokreta uz djelovanje vanjske sile,
statika gibljivost je mogunost zadravanje postignute amplitude
pokreta
dinamika gibljivost je mogunost dostizanja maksimalne amplitude
pokreta viekratno
lokalna gibljivost je mogunost dostizanja maksimalne amplitude
pokreta u pojedinim (topolokim) regijama
globalna gibljivost je istodobna gibljivost vie zglobnih sustava.

Poveanjem gibljivosti poboljava se ukupna motorika efikasnost i
na vii se stupanj podie stabilnost lokomotornog sustava.

Primarne metode za razvoj gibljivosti su:

metoda statikih naprezanja (varijante pasivnog istezanja)
metoda dinamikih naprezanja (varijante aktivnog istezanja)
metoda stretching - vjebi (najpoznatiji je nain koji prije faze istezanja
predvia kontrakciju i relaksaciju istog dijela tijela odnosno iste skupine
miia i ligamenata).

Sve vjebe gibljivosti valja izvoditi do praga. Postignuta maksimalna
amplituda zadrava se najvie 20 sekundi, jer je to vrijeme dovoljno za
izazivanje ivano - miinih i biokemijskih reakcija. Gibljivost se lake
razvija kod djece i mlaih pa njezin razvoj treba planirati u dobi 11 - 14
godina.
Gibljivost se procjenjuje mjerom pretklon raznono.

Koordinacija

Koordinacija ili motorika inteligencija je sposobnost
upravljanja pokretima tijela, oituje se brzom i preciznom izvedbom
sloenih motorikih zadataka odnosno u to veoj mjeri brzom rjeavanju
motorikih problema. Za rjeavanje zadataka u kojima se manifestira ova
sposobnost bitna je sinkronizacija viih regulacijskih centara ivanog
sustava s perifernim dijelovima sustava za kretanje .
Akcijski faktori koordinacije su:
brzinska koordinacija - izvoenje motorikih zadataka u to kraem
vremenu
ritmika koordinacija - zahtjev na ritmu pri izvoenju motorikih
zadataka
brzina uenja novih motorikih zadataka
pravodobnost (timing) - u pravo vrijeme izvoenje pravog pokreta -
motorikog rjeenja
prostorno vremenska orijentacija
agilnost - brzina promjene smjera kretanja
ravnotea - odravanje tijela u ravnotenom poloaju (statika - u
stajanju na mjestu; dinamika u kretanju)

Dva su pravca u razvoju koordinacije:
uenje novih raznolikih struktura kretanja
izvoenje poznatih gibanja u izmijenjenim uvjetima to esto zahtijeva
reorganizaciju postojeih motorikih znanja.

Vjebe za razvoj koordinacije brzo umaraju ivani sustav, pa se u
izboru metoda treba opredijeliti za metodu ponavljanja, to podrazumijeva
kontrolirane intervale odmora, odnosno pauze koje mogu osigurati
obnavljanje mentalne energije.
U odnosu na razvojnu dinamiku, vjebe koordinacije treba provoditi
u ranim fazama portske karijere u senzibilnim razdobljima odnosno
kritinim fazama kada se mogu dobiti najbolji odgovori djeteta na
koordinacijske vjebe, to osigurava njezin potpuni razvoj. Koordinacija je
u vrstoj je vezi s tehnikom motorikog gibanja. Zbog toga treba stvoriti
opsean repertoar razliitih struktura kretanja koje mogu pridonijeti
kompletnijem formiranju sposobnosti koordinacije.
Mjera za procjenu koordinacije tijela koja je definirana kao
sposobnost realizacije kompleksnih motorikih struktura premjetanjem
cijeloga tijela u prostoru s preprekama je "poligon natrake".

Preciznost
Preciznost je sposobnost u aktivnosti gaanja i ciljanja koja
omoguava gaanje statinih ili pokretnih ciljeva koji su na odreenoj
udaljenosti. Kod gaanja dajemo impuls predmetu i potom nemamo
utjecaj na taj predmet.
Za preciznu izvedbu pokreta potreban je dobar kinestetiki osjeaj
cilja, zatim dobra procjena parametara cilja i kinestetika kontrola gibanja
na odreenom putu. Ono moe biti ogranieno na vrlo kratko vrijeme, ali i
produeno, zbog ega je priprema dua. Izvedba preciznih pokreta
kontrolira se na osnovi vidnih informacija iz objektivne stvarnosti i
kinestetikih informacija iz memorije i receptora. Tijekom realizacije
gibanja mogue su korekcije na temelju utvrenih otklona od idealnih
trajektorija gibanja. Percepcija prostora i lokalizacija cilja osnovni su uvjeti
za visoku preciznost.
U metodici treninga preciznosti potrebno je ostvariti odgovarajui
odnos s tehnikom i taktikom kinezioloke aktivnosti. Najbolje metode su
one to dijete stavljaju u situacijske uvjete koji zahtijevaju precizno
djelovanje. U prvoj fazi primjenjuju se metode treninga preciznosti u
jednostavnim, a kasnije u sloenim strukturama situacija. Poeljno je
takoer da se trening preciznosti prvo odvija u standardnim, a kasnije u
varijabilnim uvjetima.

Utjecaj kineziolokih podraaja na funkcionalne sposobnosti
Funkcionalne sposobnosti su sposobnosti regulacije i koordinacije
funkcija organskih sustava, odnosno sposobnost oslobaanja energije u
stanicama koja omoguava odranje homeostaze i odvijanje specifinih
funkcija pojedinih dijelova organizma.
Aerobni i anaerobni energetski procesi odreuju funkcionalni
potencijal. Podjela na aerobne i anaerobne procese u realnim situacijama
je uvjetna pa se vie moe govoriti o dominaciji nekog energetskog izvora
(aerobnog ili anaerobnog) pri radu odreenim intenzitetom. Maksimalni
dug kisika indirektni je pokazatelj anaerobnih mogunosti odnosno
kapaciteta fosfagenog i glikolitikog energetskog mehanizma. Dug kisika
je ona koliina kisika koju organizam nadoknauje po zavretku rada na
osnovi energetskih potreba u anaerobnim uvjetima. Aerobne mogunosti
odreuje cjelokupnost funkcija organizma od kojih ovisi unos kisika i
iskoritavanje u tkivima pri emu je udarni volumen ograniavajui faktor.
Osobe s visokim kapacitetom za transport kisika posjeduju visok srani
udarni volumen i nisku frekvenciju srca, pri emu srani minutni volumen i
sistoliki i dijastoliki tlak kod odgovarajueg rada ili u miru nisu znaajno
drukiji no to je to normalno. Kod maksimalne razine rada srana
frekvencija se moe poveati to zajedno s poveanjem snage kontrakcije
osigurava maksimalni minutni volumen srca.
Aerobne mogunosti su osnova razvoja i anaerobnih mogunosti
budui da od aerobnih mogunosti ovisi i brzina oporavka poslije rada u
dominantno anaerobnim uvjetima. Metode poveanja funkcionalnih
mogunosti s obzirom na razliite energetske izvore i potrebu njihova
usavravanja dijelimo na:
metode za razvoj anerobnih mogunosti
metode za razvoj aerobnih mogunosti

Anaerobne mogunosti imaju alaktatnu ili fosfagenu i laktatnu
komponentu. Razvoj alaktatne komponente anaerobnih mogunosti
podrazumijeva visok, skoro granini intenzitet rada, ali kratkog trajanja 3
- 8". Intervali odmora s obzirom na veliku brzinu "otplate" alaktatnog
duga kisika ne trebaju biti dui od 2 do 3'. Jedna serija ne bi trebala imati
vie od 4 - 5 ponavljanja a odmor izmeu serija traje 7 do 10' i potrebno
ga je ispuniti aktivnim odmorom. Laktatna komponenta anaerobnih
mogunosti razvija se intenzitetom rada blizu graninog (90 - 95% od
maksimalnog) s tim da se smanjuje tijekom rada, ali zadrava relativne
vrijednosti za dano stanje organizma. Dionice se biraju da bi se svladale u
vremenu od 20" do 2'. Intervali odmora se skrauju od 5 do 8' do 2 do 3',
radi toga to poslije prve dionice sadraj laktata dostie maksimum
nekoliko minuta poslije zavretka rada. Poslije se od ponavljanja do
ponavljanja taj maksimum pribliava zavretku rada. Broj ponavljanja ne
bi trebao prelaziti 4 jer to vie ne bi bio rad u laktatnom - glikolitikom
reimu. Odmor izmeu serija 15 - 20' radi eliminiranja laktatnog duga
kisika. Ovdje treba biti oprezan s obzirom na nesavrenost djejeg
mehanizma za eliminiranje produkata anaerobne razgradnje.
Razvoj aerobnih mogunosti postie se kontinuiranim radom
podobnim za razvoj dugotrajne izdrljivosti. Frekvencija pulsa ne bi
trebala prelaziti 150-160 otkucaja u minuti jer bi tada ve bio prijeen
anaerobni prag. Intervalni rad zasniva se na kraem radu u
submaksimalnom intenzitetu a period oporavka koji je oko 1,5' do 2'
(toliki da se frekvencija pulsa ne smanji ispod 120 otkucaja na minutu).
Otplata duga kisika u oporavku je podraaj za poveanje aerobnih
mogunosti.
Varijabla za procjenu aerobnih sposobnosti je tranje 3 minute za uenike
od 1. do 4. razreda osnovne kole.

Utjecaj kineziolokih podraaja na kognitivne sposobnosti,
konativne osobine i socijalni status

Kognitivne ili spoznajne sposobnosti omoguuju primanje,
prijenos i preradu informacija, to se ostvaruje u kontaktu s
okolinom. One predstavljaju osnovu misaone svjesne aktivnosti i
bez njih bilo bi nemogue rukovoditi odgojno - obrazovnim
procesom.
Svaka motorika sposobnost regulirana je odgovarajuim
mehanizmom u sredinjem ivanom sustavu. Ovi mehanizmi upravljaju
motorikim sposobnostima koje su povezane i s drugim ljudskim
sposobnostima. Koordinacija je vana npr. i za razvoj intelektualnih
obiljeja. Od najranijeg djetinjstva treba im se posvetiti panja to e
pozitivno utjecati na ukupan razvoj i zdravlje.
Razvojem znanosti, posebice metodologije, u istraivanju
kineziolokih fenomena prilazilo se i utvrivanju pretpostavljenog
postojanja generalnog faktora sposobnosti pretpostavljajui vezu
motorikih i kognitivnih sposobnosti. Svakako bit e potrebno jo dosta
rada na dokazivanju ove pretpostavke. Ipak umjesto zakljuka treba uzeti
u obzir temeljno znaenje tjelesnog i zdravstvenog odgojno - obrazovnog
podruja za unapreenje zdravlja pa prema tome, bez obzira da li
zdravljem koje je uvjet svakog osobnog napretka ili posrednim
djelovanjem i na druge sposobnosti, tjelesno vjebanje je podraaj i za
razvoj kognitivnih sposobnosti.
Konativni faktori ili osobine linosti, posebno znaajni za
razumijevanje i predvianje ponaanja ovjeka u razliitim situacijama,
odgovorne su za modalitete ljudskog ponaanja. S obzirom na to da
postoje normalni i patoloki modaliteti ponaanja analogno tome postoje i
normalni i patoloki konativni faktori. Djelovanjem kineziolokih podraaja
osobine linosti mogu biti izmijenjene (unaprijeene) npr. osjeaj
anksioznosti dobrom pripremljenou moe biti potpuno potisnut itd.
Socijalni status takoer je antropoloko obiljeje. Svim fazama
socijalizacije djeteta sport kao jedan vid kinezioloke aktivnosti pridonosi
kao jedan od agensa koji taj proces ine sadrajnijim i dinaminijim, isto
tako moe igrati znaajnu ulogu u procesu resocijalizacije.

Literatura:

1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
3. ugi, Z. (1996). Uvod u sociologiju sporta. Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu.
4. Milanovi, D (1997). Osnove teorije treninga. U: Prirunik za sportske trenere. (ur. D.
Milanovi) pp 481 - 603. Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu Sveuilita u Zagrebu.
5. Findak, V., Metiko, D., Mrakovi, M., Neljak, B. (1996). Primijenjena kineziologija u
kolstvu. Zagreb: Hrvatski pedagoko-knjievni zbor, Fakultet za fiziku kulturu
Sveuilita u Zagrebu.
6. Jakovljev, N. (1979). Biohemija sporta. Beograd: Partizan.

















Utjecaj kineziolokih podraaja na motorike informacije
Svaki ovjek pri vjebanju prima i prerauje ne samo energiju nego
i informacije. Pod pojmom motorikih informacija ili motorikih znanja
podrazumijevaju se formirani algoritmi naredbi, smjeteni u
odgovarajuim motorikim zonama centralnog ivanog sustava koji
omoguavaju ostvarivanje svrhovitih motorikih struktura gibanja.
Algoritam naredbi odgovoran je za aktiviranje i deaktiviranje razliitih
miinih skupina s obzirom na redoslijed, intenzitet i trajanje rada, to
rezultira izvoenjem odreene motorike operacije. Sva se svrhovita
motorika gibanja mogu smatrati motorikim informacijama koje se
oituju toliko uspjenije to su bolje tretirani algoritmi naredbi, to jest
motoriki programi (Findak i sur. 2000). Ukupni volumen rada je produkt
energetske i informatike komponente. Meuzavisnost energetske i
informatike komponente oituje se tako da e mogunost prerade
informacija opadati ako naglo raste energetska komponenta. U klasinoj
podjeli sata kad je cilj uenje novog gradiva u uvodno - pripremnom dijelu
dominirat e energetska, a u glavnom informatika komponenta.
I jednu i drugu komponentu treba distribuirati u principu tako da
budu u funkciji cilja. Treba definirati volumen rada tako da se svodi na
izradu veeg broja krivulja (za osobine, sposobnosti, znanja, promatrano
u kvantitativnom i kvalitativnom smislu) te reorganizirati volumen u
tokama kad aktualni volumen vie nije u funkciji cilja. Uz primjenu
odgovarajuih metoda rada, o kojima je bilo govora u prethodnim
poglavljima, nain prijema informacija bitan je za motoriku informiranost
pa e ovdje o njemu biti neto vie govora. U praksi se susreemo s
vizualnim, kinestetikim i akustikim nainom prijenosa informacija. S
obzirom da se vizualna informacija jedina moe prekodirati u kinestetiku,
ova dva naina objanjena su u istom poglavlju.

Vizualni i kinestetiki nain prijema informacija
Za najvei broj ljudi je primaran vizualni nain prijema informacija i
najvie se i koristi. Postoje razni naini od tzv. ive demonstracije,
grafikih, foto i drugih sredstava do videotehnologije. Kineziolog ne mora
znati sve demonstrirati i u godinama sve moi. Vanije je znati bit neke
strukture kretanja i metodike postupke za bre i lake usvajanje nekog
motorikog gibanja. Videotehnologija omoguuje snimanje vjebe i
usporavanje u emitiranju. Na taj nain postoji mogunost podcrtavanja
bitnih i "teih" dijelova nekog motorikog gibanja koje je nemogue kod
"ive" demonstracije. Jedina informacija koja se moe brzo i efikasno
prekodirati je vizualna informacija a jedina stvarna motorika informacija
je kinestetika. Vizualni sustav bit e primaran u svakoj poetnoj fazi
uenja novih struktura kretanja, a kinestetiki kanal ukljuuje se
tijekom procesa uenja, kad subjekt sam sebi alje informacije na temelju
predodbi o nainu izvoenja struktura kretanja, a akustiki nain koristan
je pratilac ukupnog procesa vjebanja.
Akustiki nain prijema informacija
ovjek prima informacije i preko akustikog kanala. Verbalni
podraaji nisu informacije po sebi nego apstraktni pojam neke motorike
informacije. Verbalni sustav je samo signal, ali ne i informacija koju je
mogue prekodirati u motoriku.
Akustiki signal nije samo verbalni, ve i glazbeni to poveava
motivaciju za rad.

Vrednovanje motorikih informacija
Razliita motorika znanja nemaju istu vrijednost za subjekt.
Insistiranje na motorikom znanju koje vrijednosti ima samo za sebe vodi
u pedagoki formalizam. Kriterij kojim se ravnamo pri odabiru informacija
koje e biti distribuirane subjektima su utilitarnost odreenog motorikog
gibanja, mislei prije svega na zdravstveni status, uporabnu vrijednost u
svakodnevnom ivotu, u funkciji promjena antropolokog statusa
upotrebnu vrijednost u urgentnim situacijama kao i svrstavanju u
odreenu granu porta. Pri tome svakako treba uzeti u obzir i faktore
ogranienja prije svega materijalne uvjete rada i kadrovsku ekipiranost.
Literatura:

1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
3. Findak, V., Metiko, D., Mrakovi, M., Prot, F. (2000). Primijenjena kineziologija u
kolstvu. Motorika znanja. Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu Sveuilita u Zagrebu.


































Utjecaj kineziolokih podraaja na zdravlje
Pojam i definicija zdravlja
Pojam zdravlja podrazumijeva optimalno ili bar prihvatljivo stanje
cijelog organizma i funkcije svih sustava ljudskog organizma.
Definicija zdravlja po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) je:
Stanje potpunog, tjelesnog, psihikog i socijalnog blagostanja, a
ne samo odsustvo bolesti ili oronulosti.
Procjenu zdravstvenog stanja mogu i moraju obavljati samo
medicinski educirani kadrovi. Ne bi se smjelo samo zadovoljiti
konstatacijom o eventualnom odsustvu ili prisustvu bolesti. Znaajna je
prosvjetiteljska uloga zdravstvene slube u propagiranju znaaja zdravog
naina ivota, a posebice vjebanja za ovjeka dananjice.
Informacije o stanju zdravlja moraju biti prioritetne u ocjeni uinaka
odgoja i obrazovanja ukljuujui i kinezioloki tretman. S kineziolokog
motrita vrlo je opasno ako se uspjeh u kolstvu ocjenjuje samo na
temelju ocjena iz pojedinih predmeta. Zato bi zdravstveno stanje trebalo
biti sastavni dio ocjenjivanja uenika i uspjeha kole odnosno vrednovanje
rada predkolske ustanove.

Zdravlje i tjelesna aktivnost
ivot u suvremenom drutvu prate nova otkria, dostignua, sveopi
napredak. Nain ivota ostavlja pozitivne i negativne posljedice. Sve se
promjene odraavaju i na ivotu ljudi posebice na zdravlju. Ukupan razvoj
ljudske vrste bio je pod dominantnim utjecajem miine aktivnosti. Ljudski
rad bio je bitan faktor filogenetskog razvoja, faktor kojim je ovjek
mijenjao svijet oko sebe, ali i samoga sebe. Dugo vremena miina je
aktivnost bila u funkciji borbe za opstanak. S druge je strane miina
aktivnost djelovala i na samog ovjeka. Zahvaljujui viestrukoj
povezanosti funkcija, miini je rad intenzivirao funkcije organa i
uvjetovao takve postupne strukturalne promjene i u upravljakim
mehanizmima koje su poveale mo ovjeka.
Ouvanje i unapreenje tjelesnog i mentalnog zdravlja postaje
imperativ vremena. Kad su u pitanju najmlai, to dobiva posebnu teinu.
Preokupacija odgojnih sustava je priprema i osposobljavanje za ivot u
suvremenim uvjetima. To poveava odgovornost kole i zahtijeva
optimalne odgovore.
Brojna istraivanja upuuju na zakljuak da je primjereno tjelesno
vjebanje uinkovito i nezamjenjivo sredstvo unapreenja i zatite
zdravlja posebice u suvremenim drutvenim uvjetima i uvjetima okoline.
Dananju civilizaciju karakteriziraju: hipokinezija, prekomjerna teina,
ivana napetost to je sve vie prisutno i u mladih. Slobodno vrijeme
djece i mladei sve se vie koristi za aktivnosti kojima nije potreban
gotovo nikakav miini napor.
Uvaavajui injenicu da je opstanak i razvoj ovjeka tijekom
povijesti bio uvjetovan motorikom aktivnou, kretanjem, treba uvaiti i
istinu da nekretanje izaziva brojne negativne posljedice. Posljedice
nedostatnog kretanja mogu se ublaiti ili kompenzirati odgovarajuim
kineziolokim programima. Tjelovjeba, prema znatnom broju istraivanja,
ima pozitivan utjecaj na pojedine imbenike rizika za razvoj koronarne
bolesti srca te pozitivno utjee na smanjenje prekomjerne tjelesne teine.
Suvremeni uvjeti ivota, utjeu na porast i neurovegetativnih
poremeaja kao to su ulkusna oboljenja ija je dobna granica sve nia
ak i u djece predkolske dobi. Spreavanje nastanka bolesti znatno je
uinkovitije i jeftinije nego lijeenje, pri emu bitnu ulogu ima sustavna
tjelesna aktivnost. Tjelesno vjebanje stvara ravnoteu u mnogim
fiziolokim regulacijskim i funkcionalnim mehanizmima .
Kao to je miina aktivnost bila vana za evolucijski razvoj, ona je
jednako vana i za razvoj pojedinca. Najvanija je u ranoj fazi razvoja, u
djetinjstvu, kada se s aktivnou moe utjecati na tjelesni razvoj, ali i na
stvaranje navika zdravog naina ivljenja. Upadljiva generacijska znaajka
je ubrzani rast u visinu to se opisuje pojmom akceleracije. U velikom
broju sluajeva raste i tjelesna masa, ali ne na raun uveanja miine
mase nego balastne mase. Nedostatna sposobnost lokomotornog sustava,
izmeu ostalog, moe imati za posljedicu pojavu nepravilnog dranja. Te i
druge morfoloke promjene mogu se sprijeiti ili ublaiti iskljuivo
jaanjem muskulature. Nedostatna tjelesna aktivnost uzrokuje i
nedostatan razvoj funkcionalnih i motorikih sposobnosti. Djeca ukljuena
u neku portsku aktivnost dobivaju uz sve ostalo i izrazitu bioloku
prednost.
Poetne faze bolesti zglobova, reumatskih oboljenja i poremeaji
oblika kraljenice sve su ei i intenzivniji u kolskoj klupi a jaanjem
miinog sustava iskrivljenja kraljenice bi se mogla sprijeiti ili barem
znaajno ublaiti. Naalost, aktualno stanje pokazuje da u mnogim
sredinama dolazi do postupnog smanjenja ne samo fizikog rada nego i
kretanja. Naruavanjem psihofizike ravnotee u porastu su i poremeaji
ponaanja i druga oboljenja koja su posljedica nekretanja. U strukturi
tijela utjecaj vjebanja najvei je na potkono masno tkivo i miinu
masu.

Utjecaj tjelesne aktivnosti na strukturu tijela
Zdrav nain ivota, izmeu ostalog, podrazumijeva: raznovrsnu,
prirodnu prehranu sa svim potrebnim sastojcima i u dovoljnim koliinama.
Pri tome treba misliti na to da unesenu energiju treba troiti na nain da
se onemogui nagomilavanje balastne mase.
Postotak miine mase u masi tijela je oko 40%. Porastom balastne mase
taj se udio smanjuje. Primjereno sustavno vjebanje odrava optimalne
uvjete i poveava radnu i funkcionalnu sposobnost.
Okolina i zdravlje
Industrijski razvoj, esto nekontroliran i neselektivan, praen je
raznim vidovima zagaenja okoline, to, dakako moe i ima utjecaja na
zdravlje. Oneienje okoline pridonosi razvoju bolesti dinog i
sranoilnog sustava. S druge strane, zdrava okolina, ist zrak i voda
mediji su koji uz dovoljno kretanja doprinose boljem ukupnom
zdravstvenom stanju, a o tim imbenicima bit e govora u sljedeem
poglavlju.
Osnovno je pravilo da se sve aktivnosti obavljaju u istoj i udobnoj
atmosferi. Zbog toga je potrebno objekte za vjebanje smjetati u to
ioj prirodi sa zatitnim pojasom zelenila od 10 do 15 metara.

Utjecaj prirodnih faktora na zdravlje

Utjecaj prirodnih faktora na zdravlje uoen je jo u najstarijim
civilizacijama.
Voda
Boravak u vodi pozitivno utjee na zdravlje uope. Hidrostatski tlak
pozitivno djeluje na cirkulaciju krvi k srcu i limfotok. U vodi je otean
udah, a u uvjetima izdisaja u vodu (kod plivanja) i izdisaj. Ova injenica
moe se iskoristiti za jaanje muskulature odgovorne za disanje. Voda je
etiri puta bolji provodnik topline od zraka i ima velik utjecaj na
termoregulaciju. Aktivnosti u vodi su, s motrita djelovanja na kraljenicu,
praktiki rad u besteinskim uvjetima i naglaavaju pozitivne vrijednosti
vjebanja uz izbjegavanje pritiska na kraljenicu i ostale zglobne
strukture. Mnoge kineziterapijske procedure su nezamislive bez ove
prednosti vode.

PLIVANJE
ovjek od davnih vremena koristi razliite naine kretanja kroz
vodu, prilikom najee, prelazaka preko vodenih prepreka. Zanimljivost
je da veina sisavaca ne mora posebno uiti plivati jer u vodi,
jednostavno, ponavlja pokrete kretanja s kopna (hoda) i na taj nain
pliva. ovjek ne moe u vodi koristiti pokrete svojeg hoda, tj. uspravnog
dranja, ve mora nauiti koristiti rad rukama, te pravilno disati. Ipak,
poznato je da mala djeca gotovo instinktivno znaju plivati.
Vjetina plivanja poznata je od davnina, osnovni elementi kretne strukture
evidentirani su veoma rano u starom Egiptu, 3400. god. pr. n. e., a
Asirci, Grci i Rimljani svladavaju vodene povrine raznim varijantama
plivanja na prsima. Stari Grci su plivanju pridavali veliki znaaj kao
dijelu opeg obrazovanja, te je iz tog doba poznata uzreica sramota je
ako ne zna itati i plivati, dok Rimljani plivanje smatraju vojnikom
vjetinom. Prvo pisano djelo o plivanju potjee iz 16. stoljea i pisano je
na latinskom jeziku. Od tada, pa do kraja 18. stoljea slijede mnoga djela
o plivanju i njegovom znaaju u tjelesnom odgoju. Prvo plivako drutvo
nastaje u vedskoj 1796. godine, a polovinom 19. stoljea zapoinju i
prva natjecanja i dolazi do razvoja plivakih stilova.
Kao port, plivanje je u programu Olimpijskih igara od prvih modernih
igara 1896. godine u Ateni, to nam govori da je plivanje ve tada bilo
itekako razvijeno.
Razumijevanje smisla rijei plivanja moe biti razliito za razliite
populacijske skupine: drugaije za neplivae, rekreativce, natjecatelje,
drugaije za razliite sportove u i na vodi, drukije za trenere, zdravstvene
radnike, profesore kinezioloke kulture, djecu, odrasle Ukratko, plivanje
moemo podijeliti na: - edukativno,
- rekreativno,
- agonistiko (natjecateljsko),
- terapeutsko
U EDUKATIVNO plivanje ubrajamo obuku neplivaa i to: dojenadi, djece
predkolske dobi, djece u osnovnoj koli, djece srednjokolske dobi,
studenata, odraslih, umirovljenika, te obuka neplivaa raznih specifinih
skupina vojnika, policajaca
Za priznavanje pojma pliva tj. za dobivanje diplome na kojoj pie pliva,
obavezno je znanje odravanja uene osobe na povrini vode sa znanjem
skoka u vodu na noge sa npr. ruba bazena, kako bi se u vodu uronilo
cijelo tijelo. Zatim, izron iz vode i iz okomitog poloaja tijela u vodi krenuti
u plivanje 12,5 metara, pa okretom u smjeru povratka, ponovno plivati
12,5 metara do cilja koji je ujedno bio i start ( rub bazena).
Godinje se u Hrvatskoj utopi na desetke osoba. Glavni uzrok sluajnih
smrti djece mlae od 14 godina je - utapanje. Djeca prije polaska u kolu
naue plivati samo tj. najee u obiteljima sa visoko motiviranim
roditeljima koji imaju priliku i novac za plivako opismenjavanje svojih
najmlaih. Zakonodavac propisuje provedbu kontinuiranih teajeva
plivanja za uenice i uenike izmeu sedam i jedanaest godina. Unato
odranim i formalno odranim (neodranim) teajevima, najvie neplivaa
ima meu uenicima viih razreda osnovne kole, srednjokolcima
Promjenom stava o poticanju uenja plivanja tj. proplivavanja ve u dobi
prije kole, djeluje se motivirajue na suzbijanje utapanja, glavnog uzroka
smrti djece do osmog razreda osnovne kole.
Majke mogu novoroene bebe odmah ukljuiti na obuku plivanja,
iskljuivo i obvezno uz nadzor plivakog specijalista u obuci plivanja djece
predkolske dobi. Time potiu edukativno, zdravstveno i rekreativno
plivanje. Vrtika dob je idealna za nauiti djecu plivati, a uenje tehnika
plivanja (kraul, leno, prsno i delfin) najee se potie u djece iza sedme
godine ivota.

REKREACIJSKO plivanje podrazumijeva plivanje izvan profesionalnog rada,
izabrano po osobnom izboru, bez iskljuivog imperativa za postizanjem
natjecateljskih rezultata i vrhunskih sportskih postignua. Ciljevi takve
vrste plivanja su npr. usavravanje tehnike plivanja, poboljanje
motorikih i funkcionalnih sposobnosti, oputanje, uivanje i
zadovoljstvo, te ugodno i zdravo provoenje slobodnog vremena.
Sprovoditi se moe unutar plivakih klubova (rekreacijskih sekcija),
izbornih kolegija na fakultetima, sportskim drutvima za odrasle itd. Kao i
edukacijsko plivanje moe se odvijati u moru, jezeru i naravno, na
plivakim bazenima.

AGONISTIKO plivanje za osnovni cilj ima natjecanje za pobjedu. Uz
natjecanja po goditima roenja, tehnikama plivanja, dionicama,
spolovima, postoje i ona po zdravstvenom statusu. Natjecanja razlikujemo
i kao unutar-klupska, regionalna, dravna,meunarodna, svjetska, te
Olimpijske igre kao nekakav vrh sportskih karijera gdje su prisutni
najkvalitetniji plivai i plivaice iz populacije zdravih ali i isto tako izuzetno
bitnih olimpijaca invalida.
Natjecanja ine plivaki sport zanimljivim irokoj javnosti i omoguuju
njegovu komercijalizaciju. Poznata je izreka: vano je sudjelovati.
Meutim vano je i pobjeivati, pa ta elja za to boljim rezultatom potie
razvoj svih sudionika u sportu, pojedinaca, klubova i saveza, te
naposljetku plivakog sporta i sporta openito. Svakom plivau
ukljuenom u natjecateljski sport mora se pruiti mogunost da se natjee
na prikladnim i kvalitetnim natjecanjima na kojima svi mogu ispuniti svoje
osobne ambicije. Kvalifikacijska natjecanja nieg ranga moraju biti
dostupna svima, a kvalifikacijske norme i limiti za vii rang natjecanja
stimulirajui za napredak natjecatelja. Takoer, poetnike (u
natjecateljskom plivanju) treba stimulirati da se natjeu u irokom spektru
disciplina i dionica, paziti se treba da mladi natjecatelji ne ponu prerano
favorizirati odreene discipline i dionice, a juniorske plivae treba uvoditi
u natjecanja s kvalifikacijama i finalima kao na seniorskim prvenstvima.
Plivake dionice i stilovi plivanja na plivakim natjecanjima:
Slobodni stil (kraul): 50, 100, 200, 400, 800 i 1500 metara
Leno: 50, 100 i 200 metara
Prsno: 50, 100 i 200 metara
Leptir (delfin): 50, 100 i 200 metara
Mjeovito: 200 i 400 metara
tafeta kraul: 4 x 100 i 4 x 200 metara
Mjeovita tafeta: 4 x 100 metara

TERAPEUTSKO plivanje je ono u kojemu oboljela osoba pliva sa svrhom
lijeenja pokretima u vodi. U tu svrhu primjenjuju se vjebe uz rub bazena
ili plitkoj i prvenstveno toploj vodi. Dubina vode u kojoj se provodi terapija
zavisi od dijagnoza za razne pacijente, njihova osobna statusa i raznih
drugih, koji put i naizgled nebitnih postavki. Plivanje i izvoenje vjebi
slui za npr. poveanje amplitude pokreta, jaanje lokomotornog, krvno-
ilnog i respiratornog sustava. Takoer, postoje vjebe za neuroloke,
neurokirurke, duevne pacijente sa slinim poremeajima i potekoama.
Osim toga terapijsko plivanje prua oputanje, toplu atmosferu,
podrku, smanjenje napetosti, zaborav briga, potie samopouzdanje, a
time i oporavak tjelesnog i duevnog (minimalnog, djelominog ili
potpunog) statusa invalidnih osoba.


Tehnike plivanja

Kraul
Kod plivanja kraul tehnikom nastojimo da tijelo bude u gotovo
vodoravnom poloaju kako bi otpori pri kretanju kroz vodu bili to manji.
Glava je u takvom poloaju da razina vode prekriva liniju tjemena. Uz to
to podignuta glava uzrokuje vee otpore, utjee i na angairanost vratne
muskulature, to ima za posljedicu vei zamor prilikom plivanja te veu
ukoenost tijela, naroito ruku odnosno ramenog zgloba. Tijekom plivanja,
tijelo uslijed rada ruku, izvodi male otklone oko uzdune osi koji su neto
vei na strani na kojoj se vri udisaj. Glavnina kretanja prema naprijed
ostvaruje se na raun zaveslaja tj. rada ruku, dok se udarcima nogu
osigurava stabilan poloaj i pomae efikasnijem kretanju tijela kroz vodu u
pojedinim fazama zaveslaja. Ruke izvode zaveslaje naizmjenino, jedna
pa druga, a zaveslaj zapoinjemo ulaskom ruke u vodu brzim i odlunim
pokretom i to na nain - kao da tom rukom elimo nabosti, probosti
vodu malo ispred i pokraj glave. Malo ispod povrine vode (i paralelno sa
povrinom vode) ruka se isprua i pokretima dlana tj. podlaktice, najprije
prema van a zatim prema natrag i unutra, zahvaamo to je mogue veu
koliinu vode. Nakon te prve faze, zahvaenu vodu povlaimo pokretom
dlana i podlaktice prema dolje i natrag. Ruka kojom povlaimo vodu nije
ispruena, ve savijena u laktu i lakat je odmaknut od tijela i usmjeren
prema van (od tijela). Nastojimo plivati tako da podlaktica lijeve ruke
prolazi ispod lijeve polovice tijela, a desna ispod desne polovice tijela.
Kada smo pokretom ruke proli ravninu ramenog zgloba, tu zahvaenu i
povlaenu vodu guramo prema natrag, dolje i zatim prema van (od
tijela), te zaveslaj zavravamo ispruanjem ruke uz tijelo, malo ispod
povrine vode. Cijeli taj dio zaveslaja izvodi se kao da pokretom ruke
ispisujemo slovo S. U trenutku zavretka zaveslaja jedne ruke, druga ruka
se zabija u vodu, isprua i zapoinje svoj zaveslaj. Izlazak ruke iz vode
najoptimalnije izvodimo podizanjem lakta u zrak i prijenosom podlaktice
prema poetku novog zaveslaja. Podlaktica se premjeta kroz zrak
oputena i relaksirana, najkraim moguim putem i to tako da su prsti
dlana usmjereni prema vodi, kako bi cijela ruka bila u najpovoljnijem
poloaju za novi ulazak u vodu.
Disanje je uvjetovano radom ruku, ramenog pojasa i glave. Kada ruka
zavrava zaveslaj i kree kroz zrak, glava se okree u stranu a udah se
odvija u udubljenju prednjeg vala, tako da su usta neto ispod povrine
vode. Kako ruka na strani udisaja, ponovo ulazi u vodu i glava se vraa u
vodu uz istovremeno ispuhivanje zraka. Zrak udiemo na usta a izdiemo
na usta i nos. Ritam disanja ovisi o duini dionice, brzini plivanja,
treniranosti i individualnim sklonostima plivaa. U odnosu na ciklus rada
rukama, mogui je jedan udah na jedan zaveslajni ciklus tj. na svaki drugi
zaveslaj se okree glava u stranu (esto, denjaci okreu glavu za udisaj
kada desna ruka prolazi kroz zrak i obrnuto). Mogue su i druge varijante,
npr. pliva die jednom na lijevu, pa jednom na desnu stranu.
Rad nogama poinje iz natkoljenice a poloaj stopala je takav da su prsti
stopala okrenuti jedni prema drugima. esto palac jedne noge udara o
palac druge, to nam je i potvrda da pravilno radimo nogama. Amplitude
kod udaraca nogama u vodi razlikuju se ovisno o varijantama tehnike,
brzine plivanja i fleksibilnosti zglobova. Razlikujemo, s obzirom na broj
udaraca nogama u jednom ciklusu rada rukama-dvoudarni, etveroudarni
i esteroudarni.
Odlika dobrih plivaa kraul tehnike je brzo kretanje kroz vodu uz
kontinuirani rad nogama i sporim radom ruku.

Leno
Lena tehnika u sadanjem kretnom obliku nastala je iskustvenim
usavravanjem iz plivanja prsnom tehnikom lea tzv.germanijom. Do
sadanjeg suvremenog naina plivanja lena tehnika je prola mnoge
promjene koje su se sastojale od razliitih poloaja tijela, glave, te
razliitog rada ruku i nogu.
Tijelo plivaa je u vodoravnom poloaju, ramena su malo izdignuta iz
vode, trup i kukovi su na povrini a noge i stopala malo pod vodom.
Ramena se u stalnom ritmu rotiraju oko uzdune osi tijela lijevo-desno.
Glava je tijekom cijelog ciklusa kretanja u nepromijenjenom poloaju.
Ruka ulazi u vodu ispruena uz glavu i to u takvom poloaju da u vodu
najprije ulazi mali prst (dlan je okrenut prema van). Istovremeno sa
ulaskom ruke u vodu, rameni pojas se rotira tako da je rame pripadajue
ruke uronjeno, a suprotno uzdignuto iznad vode.
Slino kao i kod kraul tehnike i kod lenog stila dlanom i podlakticom
najprije zahvaamo vodu, zatim povlaimo tu zahvaenu vodu rukom
savijenom u laktu koji je u visokom poloaju i miruje, a aka i podlaktica
vre kretnje prema natrag i gore. Nakon to aka, zapravo i cijela ruka
preu ravninu ramena, guramo zahvaenu i povlaenu vodu tj. izvodimo
otiskivanje cijelom jo uvijek flektiranom rukom u laktu. Na kraju
otiskivanja ruka se isprui i vri kretnju prema dolje, ispod i malo u stranu
od natkoljenice kako bi rame te ruke krenulo prema gore (iz vode) i
olakalo se vaenje ruke iz vode. Rad ruku odvija se ne preduboko u vodi,
najvie 40-50cm duboko i uz tijelo, a dlan slino kao i u kraulu ispisuje
svojom kretnjom slovo S. Ruka izlazi iz vode tako da najprije izlazi palac i
u novi zaveslaj se premjeta kroz zrak ispruena.
Rad nogu usmjeren je na odravanje vodoravnog poloaja, na smanjenje
bonih kretnji trupa izazvanih radom ruku i poveanjem brzine plivanja
(puno vie nego kod kraul tehnike).
Noge rade iz kukova ispruene, ali amplitude kod kretanja potkoljenice
su puno vee nego kod natkoljenice. Stopala su postavljena tako da su
prsti okrenuti jedni drugima. Tijekom rada moramo paziti da, naroito
koljena, a i stopala ne izlaze iz vode.
Disanje je lako za izvoditi jer je cijelo vrijeme lice u razini vode, pogledom
usmjerenim prema gore i zapravo ne uranjamo glavu u vodu.

Prsno
I kod prsnog plivanja prilino je vano da tijelo zauzme to vodoravniji
poloaj koji mu omoguava pravilan i efikasan rad nogama uz minimalni
frontalni otpor. Zaveslaj rukama zapoinje u trenutku kada su ruke
ispruene ispred tijela i nalaze se jedna uz drugu. Zaveslaj se izvodi uz
istovremene kretnje obije ruke, simetrino. Svaka ruka iri se u svoju
stranu dlanom okrenutim prema van i malo prema dolje kako bi zahvatili
to veu koliinu vode.
Laktovi se postavljaju u vii poloaj te se savijenim rukama u laktovima i
dlanovima povlai zahvaena voda prema natrag do ravnine sa ramenima.
Tada se brzom kretnjom prstiju, podlaktica i laktova usmjerenih unutra,
prema zamiljenoj sredinjoj osi, izvodi snano kretanje-prebacivanje
tijela naprijed. Prsti tj. dlanovi prethode kretnji lakta a na kraju
otiskivanja laktovi se pribliavaju ispod brade. Faze povlaenja i
otiskivanja izvode se tako snano da se gornji dio tijela, a pogotovo glava
i ramena izdiu prema gore, skroz van vode.
Nakon toga slijedi vraanje ruku kroz vodu u poetni poloaj koje se izvodi
malo ispod povrine. Dlanovi su okrenuti lagano unutra (u nekim
varijantama i prema gore) na razmaku od desetak centimetara i ruke se
kreu prema naprijed do potpunog opruanja kako bi bile spremne za novi
zaveslaj. irina zaveslaja ovisi o individualnim morfolokim i motorikim
karakteristikama. Snani plivai s dugakim ekstremitetima raditi e
iroke zaveslaje za razliku od drugih plivaa koji rade srednje ili male
ovisno od njihove visine i duine ruku.
to se tie disanja, udah se izvodi kada ruke zavre povlaenje i
otiskivanje i kada zapoinje pribliavanje lakta. Nakon udaha glava se
vraa u vodu licem prema dolje.
Noge kod prsnog plivanja imaju podjednak (a kod poetnika i vei) utjecaj
na brzinu plivanja kao i ruke. Na poetku zaveslaja noge privlaimo blie
tijelu (stopala i potkoljenice) tako da ih zgrimo u koljenima. Za pravilan
rad nogama potrebno je imati dobru fleksibilnost kukova, zgloba koljena i
stopala. Ispruajui noge, stopalima (tabanima) i unutarnjom stranom
potkoljenica guramo vodu prema natrag. Stopala su postavljena tako da
prsti gledaju prema van (otvorena prema van) a koljena usmjerena prema
dolje. Koljena se mogu i malo iriti ali, ako su usmjerena u stranu kao i
stopala, poloaj nogu nije pravilan. Noge zapravo guraju vodu
polukrunim pokretom prema natrag. Nakon izvedenog zaveslaja noge se
ispruaju i spajaju.
Kod prsnog plivanja vano je napomenuti da noge i ruke rade
naizmjenino a ne istovremeno. Kada ruke zavravaju zaveslaj priprema
se zaveslaj nogama, a kako se ruke vraaju u poetni poloaj tj. ispruaju
izvodi se zaveslaj nogama.
Nakon zaveslaja nogama, tijelo jedno kratko vrijeme ostaje mirno u
vodoravnom poloaju kako bi to due klizali kroz vodu.

Delfin
Glavna karakteristika ove tehnike je kretanje tijela po sinusoidnoj putanji,
a noge istovremeno, kao rep delfina, vre udarac. Nosilac kretnji su ruke,
a noge ih prate i rade dva udarca na jedan rad ruku.
Kod izvoenja ove tehnike pokrete zapravo vodi glava. Glavom uranjamo
u vodu i to tako da elo najprije ulazi u vodu. Za glavom kreu ruke. Kada
zapoinjemo zaveslaj, ne urimo, kako bi tijelu omoguili kretanje za
glavom. Ruke ulaze u vodu istovremeno a zaveslaj se izvodi skoro na isti
nain kao i kod kraul tehnike, samo malo ire. Ruke pod vodom, flektirane
u laktu, zahvaaju i povlae vodu i u tom trenutku glava se podie licem
prema gore i izranja iz vode, kako bi se tijelu omoguilo kretanje po
sinusoidi. Ruke nastavljaju odgurivanje zahvaene i povlaene vode i na
kraju zaveslaja se isprue. Kraj zaveslaja mora biti izveden snano i brzo,
jer se mora tijelu omoguiti izlazak iz vode i pripremiti optimalan
poloaj za novi zaveslaj, a ujedno i omoguiti prijenos ruku kroz zrak.
Zajedno sa rukama, kree se i rameni pojas iznad povrine vode i na taj
se nain olakava kretanje ruku kroz zrak. Na kraju prijenosa ruku u novi
zaveslaj, glava ponovo licem uranja u vodu, laktovi su malo podignuti, a
dlanovi okrenuti prema dolje tako da prsti prvi ulaze u vodu.
U dananjem plivanju delfin tehnikom, na jedan ciklus rada ruku dolaze
dva udarca nogama.
Prvi udarac nogama izvodi se u trenutku ulaska ruku u vodu i manje je
amplitude i snage.
Drugi udarac je vee snage i realizira se u trenutku faze otiskivanja tj.
guranja zahvaene i povlaene vode rukama.
Disanje se izvodi podizanjem glave prema naprijed i izranjanjem iz vode.
Neki plivai diu tako da okreu glavu u stranu. Glava se vadi iz vode tek-
toliko koliko je potrebno da usta izau iz vode (do visine brade), a im je
zrak udahnut, glava se vraa ponovo u vodu, sa elom prema dolje.
Plivai izvode jedan udah na jedan ili dva puna zaveslaja rukama.

Obuka neplivaa

Dobro je da se sa uenjem plivanja pone to ranije, naravno, pod
uvjetom da se djeca ne boje i da im je ugodno u vodi. Strah od vode nije
uroen, ve nastaje zbog nekih negativnih iskustva tijekom odrastanja, a
esto i zbog nekih negativnih i nespretnih upozorenja roditelja o
opasnostima vezanim za vodu. Zato je poeljno da dijete, od najranije
dobi stekne pozitivna iskustva i da se uz vodu i u vodi osjea sigurno.
Tako zapravo, poetak priprema za uenje plivanja zapoinje ve kod
kue, uz umivaonik i kadu, jo mnogo prije nego to dijete krene na
bazen. Naelno, djeca ve s etiri do pet godina mogu zapoeti s obukom,
ali se u toj dobi treba postupati malo drugaije i opreznije, zapravo,
postepenije nego s drugom, odraslijom populacijom. Optimalna dob obuke
plivanja bila bi izlazna godina predkolskog i poetak kolskog razdoblja tj.
dijete staro est ili sedam godina. Organizirani proces uenja plivanja
trebalo bi odraditi kroz 20 sati tj. dana jedan sat dnevno, pet dana u
tjednu, no u praksi (u Zagrebu) teaj obuke neplivaa traje tri tjedna.
Idealno je uiti djecu plivati u plitkom bazenu gdje voda ne bi smjela biti
dublja od razine prsiju djeteta koje stoji na dnu bazena. Sam proces
uenja plivanja je relativno spor i potrebno je podosta strpljenja, a prvi
korak u obuci neplivaa je:
Privikavanje na vodu
Gotovo cijeli proces privikavanja na vodu provodi se kroz igru, a sastoji se
od vjebi i igara za:
- disanje (ispuhavanje zraka pod vodom)
- uranjanje glave pod vodu
- gledanje pod vodom
- ronjenje
- plutanje (na leima i trbuhu)
- klizanje kroz vodu
- skokovi u vodu (na noge)
Kako bi se djeca lake priviknula na vodu, a sam boravak u vodi bio
interesantniji, poeljno je koristiti rekvizite kao to su: lagane
vodootporne loptice, lopte za napuhavanje, loptice za stolni tenis,
spuvaste savitljive tube, zmije, kantice, plivake daske, plivai
avioni, plivajue i potopive figurice igrake itd.

Primjeri vjebi i igara za privikavanje na vodu:
- tuiranje prije ulaska u bazen
- ulazak u plitki dio bazena i hodanje po plitkoj vodi (drei se za ruke ili
rub bazena) i
opipavanje nogama (stopalima) dno
- pravljenje valova rukama (pljeskanje po vodi)
- sakupljanje predmeta po vodi
- igre lovice u plitkoj vodi na razliite naine (u paru ili natjecanja tipa tko
e prije)
- umivanje, kao kod kue, rukama polijevamo vodu po licu ili glavi
- puhanje laganih loptica po povrini vode
- puhanje balonia, mjehuria u vodu
- postepeno zaranjati glavu u vodu sa zatvorenim oima i udahnutim
zrakom
- unuti u vodu kako bi glava dola pod vodu
- otvarati oi pod vodom i gledati predmete na dnu bazena
- podizanje predmeta i figurica igraki sa dna bazena
- zaranjanje kroz npr. obru postavljen ispod povrine vode
- plutanje, najprije na leima (kao da se sunamo) uz pridravanje
- plutanje na trbuhu uz rekvizite i pomagala, te bez njih, kasnije i
stavljanjem glave u vodu
Plutanje na prsima je vana, zapravo i najvanija vjeba za daljnji
napredak u proplivavanju.
Zatim slijedi:
- kretanje kroz vodu odguravanjem od ruba bazena (kao podmornica)
- kretanje kroz vodu kao npr. delfini, odgurujui se od dna bazena
- vuenje i guranje kroz vodu u parovima, sa ili bez rekvizita
Vjebama klizanja tj. kretanja kroz vodu se zapravo zavrava privikavanje
na vodu, a da bi se steklo jo malo sigurnosti u vodi pogodno je izvoenje
skokova:
- vjebe skakanja u plitkoj vodi, iz plitke u dublju, te sa ruba bazena
- razne izvedbe skokova u vodu iz raznih poloaja (sjedei na rubu
bazena, iz unja, stojei,
iz kretanja, sa povienja
Kroz cijelo vrijeme potrebno je ponavljati vjebe disanja, kada se na
povrini vode ili pod vodom isputaju mjehurii i to na nain da se ne brie
lice rukama, radi to boljeg navikavanja na vodu. Uenje disanja odvija se
puno sporije nego uenje ostalih elemenata plivanja, pa ga je potrebno
koristiti to je mogue ee.
Dijete koje se je na ovaj nain priviknulo na vodu (tijekom 4 do 6 sati tj.
dana) moe zapoeti sa uenjem plivanja.
Uenje plivanja
Na poetku uenja plivanja postavlja se pitanje kojom tehnikom
zapoeti taj proces? Kod neke djece bilo bi moda bolje krenuti npr. s
prsnom tehnikom, ako automatski u vodi okreu stopala prema van, ili
lenom tehnikom ako jo nisu naviknuti ili ne ele drati glavu tj. lice u
vodi. U pravilu, kree se sa kraulom. Iako je kraul tehnika prilino
kompleksna za uenje, prije svega zbog leanja na prsima i naina
disanja, vjebe kojima imitiramo pokrete te plivake tehnike krajnje su
jednostavne i lako shvatljive poetnicima. Ukoliko dijete usvoji tu tehniku,
biti e puno bri napredak u daljnjem uenju i usavravanju plivanja. U
svakom sluaju, redoslijed uenja biti e slijedei:
- uenje rada nogama (na suhom i u vodi)
- rad nogama uz disanje (ispuhivanje zraka u vodu)
- uenje rada rukama
- rad rukama uz disanje
- rad rukama i nogama
- rad rukama i nogama uz disanje
Kod uenja rada nogama:
- koristimo vjebe na suhom (van bazena) i drei se za rub bazena,
zamahujemo i lupamo
pruenim nogama i pruenim stopalima po zraku odnosno po vodi, zatim
- to isto, ali savijanjem nogu u koljenu kod udaraca izvedenih pod vodom
- uz pomo daske za plivanje, udarcima nogu, kretati se kroz vodu (dasku
drimo rukama)
- raditi vjebe disanja, drei se rukama za rub bazena (udisanje van
vode, a izdisanje pod
vodom)
- u kretanju kroz vodu radom nogu, drei dasku s obje ruke, ispuhivati
zrak u vodu
Kod uenja rada ruku izvodimo najprije:
- vjebe jednom rukom na suhom, pa leei na vodi i drei se drugom
rukom za rub
- zaveslaji rukom sa stavljanjem glave u vodu i izvoditi onoliko zaveslaja
koliko moemo
zadrati zrak
- ukljuujemo u rad obje ruke, u plitkoj vodi gdje se stoji, a glava i trup su
u vodi
- vjebe okretanja glave i uzimanja zraka svaki put kada se tzv. bolja
ruka kree kroz zrak
Nakon usvajanja pokreta nogama pa rukama, te pravilnog disanja,
povezujemo te elemente u jednu cjelinu. To se izvodi na nain da
kombiniramo:
- plivanje nogama i disanje uz dranje daske za plivanje u rukama
- noge i jednu po jednu ruku, bez i sa disanjem (daska drimo suprotnom
rukom)
- plivanje objema rukama sa disanjem (noge dre dasku ili plivaki
avion)
- rad ruku i nogu sa pokuajima pravilnog disanja
Uz kraul tehniku, zbog slinosti pokreta i ruku i nogu, moemo zapoeti
uiti, koristiti i uvjebavati lenu tehniku plivanja. Slijedei korak nakon
nauenog plivanja je ukljuivanje u rad plivakog kluba, te usavravanje
postojeih i uenje ostalih (prsno, delfin) tehnika plivanja.
Mlaa kolska dob je najpovoljniji period za usvajanje plivake motorike.
Programirana nastava u ovoj dobi zahtijeva ozbiljan pristup zbog samih
uvjeta i
medija u kojoj se realizira, zahtijeva disciplinu, rad i red pa samim tim
predstavlja i
odlino sredstvo u odgoju djece.

Plivanje je temeljni sport, te osim velike vanosti u preventivi od
utapanja, omoguava bavljenje razliitim sportovima u vodi kao to su
sinkronizirano plivanje, skokovi u vodu, vaterpolo, triatlon, ronjenje...
Uslijed dananjih nepovoljnih uvjeta svakodnevnog ivota i rada ljudski, a
posebno djeji organizam izloen je raznim deformacijama kraljenice
zbog loeg dranja tijela. Kod vjebi, odnosno treniranja u vodenom
mediju, voda u velikoj mjeri neutralizira djelovanje sile tee, rastereuje
se kraljenica a pokreti se mogu izvoditi ravnomjerno i bez velikih
napora. Time se puno efikasnije optereuju miii trupa, a posebno miii
lea, prsa i ramenog pojasa, to doprinosi jaanju muskulature i
pravilnom dranju tijela. Plivanje nadalje, omoguuje povean rad svih
organskih sustava, a posebno srano-ilnog i respiratornog:
Zbog pojaane cirkulacije krvi tijekom plivanja, a uslijed horizontalnog
poloaja tijela u vodi, srce dobiva vee koliine krvi to utjee na
poveanje snage sranog miia, a samim time i na poveanje
funkcionalnih sposobnosti cijelog organizma.
Zatim, voda tijekom disanja, ispuhivanja zraka koje se izvodi u vodu,
prua odreeni otpor i kao efekt ima intenzivniji rad respiratornih miia,
to doprinosi poveanju vitalnog kapaciteta. Plivanjem se utjee na
efikasniji razvoj koordinacije cijelog tijela jer zahtjeva usklaeni rad i ruku
i nogu i disanja Boravak u vodi doprinosi i odravanju higijene tijela.
Razlike u temperaturi vode i tijela, te vanjske temperature, aktiviraju
termoregulacijski zatitni mehanizam, a istovremeno se poboljava
zatitna uloga koe tijela i jaa imunitet organizma u cijelosti. Bavljenje
plivanjem je posebno znaajno za djecu jer ve od najranije mladosti
zapoinje stvaranje navika za tjelesnim vjebanjem, samostalnim
organiziranim i planiranim radom, disciplinom, uvaavanjem autoriteta
Ujedno se razvija komunikacija meu vrnjacima, tolerancija tijekom
koritenja zajednikog ogranienog prostora u vodi, jaa samopouzdanje,
te se pozitivno odraava na cjelokupni psiho- socijalni i tjelesni status
mladih osoba.
Osim ovih navedenih pozitivnih uinaka plivanja na mladi ljudski
organizam, sa godinama starosti dolazi do smanjenja sposobnosti za
bavljenje visoko intenzivnim aktivnostima, te se plivanje istie kao jedna
od rijetkih sportsko-rekreativnih aktivnosti kojom se moemo baviti do
duboke starosti. Zbog toga se ne treba ograniavati na plivanje i boravak
u vodi samo u ljetnim mjesecima, ve pronai svoje termine u bazenskim
prostorima i plivati cijele godine.

Zrak
Boravak na istom zraku sam po sebi ima odreene prednosti. Udie
se manje tetnih tvari kojih ima i previe u naoj okolini. Ukoliko je vea
nadmorska visina, manji parcijalni tlak kisika pojavljuje se kao podraaj
za eritropoezu, produkcije crvenih krvnih stanica, to se u portovima
izdrljivosti posebice koristi. U portu su poznate tzv. visinske pripreme
koje bi trebale trajati vie tjedana da bi se ovi efekti iskoristili. Hladan
zrak utjee na termoregulaciju posebice primjenom tzv. zranih kupki, ali i
boravkom i odreenim aktivnostima (skijanje, sanjkanje, klizanje i sl.).
Sunce
Sunce je prirodni faktor iju su ljekovitost poznavali i stari narodi.
Istina, u dananje vrijeme ovaj se faktor mora koristiti uz niz ogranienja
zbog pojave ozonskih rupa u atmosferi to moe poveati tetne uinke
sunca. Poznato je da suneva svjetlost odnosno dijelovi te svjetlosti
pozitivno djeluju na aktivnost koe i sintezu "A" i "D" vitamina.
Snijeg
Boravak na snijegu vezan je za boravak na istom, obino
planinskom zraku i suncu. Izlaganje takvim uvjetima i kretanje u oteanim
uvjetima angaira gotovo sve dijelove tijela i organske funkcije. Igre i
kinezioloke aktivnosti na snijegu pozitivno utjeu na razvoj cijelog
organizma, organskih funkcija, motorikih sposobnosti kao i poveanje
otpornosti organizma na oteane klimatske uvjete.

Literatura
1. .Cecil M. Colwin, (1999.) Plivanje za 21. stoljee Gopal, Zagreb.
2. Findak, V. (1983.) Uimo djecu plivati. Zagreb: kolska knjiga.
3. Goran Leko (2008). Slobodni nain plivanja Kraul. Zagreb: Promo Fit
d.o.o.
4. Gri-Zubevi, N., Marinovi V. (2009.) 300 igara u vodi za djecu
predkolske
5. Maglischo, E.W. (1996.) Swimming Fastest. Mayfield Publishing
Company,
Mauntain View, California.
6. Medved, R. i sur. (1987). Sportska medicina. Zagreb: JUMENA.
7. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet
za fiziku kulturu Sveuilita u Zagrebu.
predkolske dobi, sveuilini prirunik, Zagreb: izdanje autora.
8. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska
kola.
u Zagrebu.
u Zagrebu.
9. Volanek, B. (1985.) Plivake tehnike. Fakultet za fiziku kulturu
Sveuilita
10. Volanek, B. (1996.) Sportsko plivanje. Fakultet za fiziku kulturu
Sveuilita
11. Volanek, B. (2002.) Bit plivanja. Kinezioloki fakultet Sveuilita u
Zagrebu.






















Tjelesno vjebanje i ekologija
Tjelesno vjebanje i ekologija su nerazdvojni pojmovi. Svijest o
potrebi vjebanja povezana je s ekolokom svijeu. Vjebai su izloeni
pozitivnom i negativnom djelovanju okoline.
Proizvodi civilizacije uz smanjenu miinu aktivnost su i zagaenje.
Cijena progresa na taj nain se plaa i zdravljem. Tjelesno vjebanje je
nezamjenjivo u kompenzaciji smanjenog utjecaja miinog rada, a svojim
pozitivnim vrijednostima donekle moe kompenzirati i poremeaje nastale
hiperindustrijalizacijom.
Kinezioloka aktivnost se u pravilu provodi na istom zraku, vodi,
esto u prirodnim uvjetima. Ona moe doprinijeti odvajanju ovjeka od
tetnih utjecaja okoline koji se unato rastuoj ekolokoj svijesti premalo
smanjuju. Prevencija bolesti srca i krvoilnog sustava je svakodnevno
vjebanje uz utjecaja na povienje razine ekoloke svijesti. Razvijeni
pozitivni stavovi prema tjelesnom vjebanju i zdravom nainu ivota, kao
jedna od prioritetnih odgojnih zadaa procesa vjebanja, nuno za
posljedicu mora imati i ekoloku svijest. Vjeba, skija, planinar, alpinist,
pliva i drugi portai u neposrednoj su vezi s prirodom i njenim
blagodatima, ali i njenim oneienjima. Upravo takvi pojedinci trebali bi
predvoditi drutvenu aktivnost u cilju ouvanja eko sustava nae planete.
Epicentar, cilj i kljuni kriterij diskriminacije kinezioloke aktivnosti
je zdravlje pa se temeljem odnosa prema ovoj vrijednosti prosuuju i sve
druge djelatnosti a negativan odnos prema zdravlju u cilju bilo kojeg
vieg odgojno - obrazovnog interesa (Mrakovi, 1997) najobiniji je
primitivizam. S kineziolokog stajalita o suvremenom pristupu odgojnoj i
obrazovnoj problematici poglavito s aspekta mogueg i potrebnog
doprinosa kolstva ekolokom odgoju nemogue je govoriti, a da se ne
ukae na sljedee:
Cjelokupno kolstvo a kao njegov integralni dio i podruje
kinezioloke kulture te doprinos ovog predmeta ekolokom odgoju
najmlaih treba promatrati u kontekstu pozitivnih ali prije svega
negativnih implikacija suvremene civilizacije. Sve je vea
disproporcija izmeu podmirenja biotikih potreba i tzv.
civilizacijskih potreba ili, tonije, izmeu genetski uvjetovanih i
civilizacijskih nametnutih zahtjeva i to, dakako, na tetu prvih. Da
nesrea bude vea, neke temeljne biotike potrebe kao to su
potrebe za istim zrakom, kvalitetnom vodom, prirodnom hranom i,
naravno, primjerenim miinim aktivitetom, danas su dovedene u
pitanje do te mjere da se moe govoriti o ozbiljnoj ugroenosti
ovjeka.
Zbog ranije istaknutih problema u svijetu su sve glasniji ekoloki
pokreti, osjea se briga za zatitu okoline a cjelokupna javnost i
mediji su daleko senzibilniji za ove probleme nego ranije. Meutim,
po direktnim posljedicama na nae puanstvo sve navedene
opasnosti nisu ni priblino tolike i takvih razmjera kao posljedice
kojima su ljudi izloeni uslijed nedovoljnog kretanja, poglavito
najmlai i mladi. tovie, posljedice ograniavanja i vremena i
prostora za kretanje i vjebanje, koji su dominantni egzogeni
ograniavajui imbenici, prisutne su do te mjere da za mnoge ljude
postaju dramatine. Naime, ako se proces hipokinezije suvremenog
ovjeka nastavi dosadanjim tempom ne samo da e mu zdravlje
biti jo vie ugroeno, nego se moe dogoditi da mu ve sutra
lijenik propie kretanje kao lijek!
Naznaeni i mnogi drugi ekoloki problemi nisu problemi
kineziologije ili tonije, samo kineziologije! Meutim, saznanja
kineziologije o vanosti miinog aktiviteta u irem, a vjebanja u
uem smislu rijei za ovjeka dananjice, jo su uvijek relativno
velika nepoznanica u iroj javnosti, to i je bio temeljni razlog
problematiziranja pitanja vezanih uz kineziologiju i ekologiju,
odnosno kinezioloku kulturu i ekoloki odgoj (Findak, Prskalo,
2003).

Kineziologija i suvremeni ivotni uvjeti s ekolokog stajalita
Kada se radi o prezentnom stanju onog dijela biotikih potreba
suvremenog ovjeka koje se odnose na osiguranje potrebnog miinog
aktiviteta, ono ime se kineziolozi bave i to nas najvie zabrinjava u
naoj zemlji odnosi se na poraavajui negativni trend ograniavanja
miinog aktiviteta, poglavito zabrinjava injenica to se to odnosi i na
najmlae i mlade. Izgleda da se to kod nas jo uvijek ne shvaa dovoljno
ozbiljno, a brojna istraivanja pokazuju da je ona daleko vea od bilo koje
druge vrste ugroenosti!!! U prilog tome govore brojna upozorenja
znanstvenika da je upravo nedostatak kretanja jedan od osnovnih uzroka
mnogih zdravstvenih tegoba suvremenog ovjeka. Tako npr. sve su
uestaliji poremeaji lokomotornog sustava (kao npr. ravna stopala) i to
ve od djetinjstva, to je direktna posljedica nedovoljnog jaanja
muskulature uz istodobni porast balastne mase. Kao posljedica
akceleracije uz porast visine raste i masa tijela kao rezultat porasta
kotane, a jo vie balastne mase (Mrakovi, 1997). Umjesto da rastu, sa
zrelou opadaju motorike, osobito funkcionalne sposobnosti (kao to je
primjer sa srednjokolcima), a to se smatra uzrokom poremeaja zdravlja,
poglavito oboljenja kardiovaskularnog i respiracijskog sustava. Nadalje,
nedostatak stvaralake igre, a posebno tzv. miine igre (koje djeci sve
vie nedostaju) sasvim sigurno jedan je od uzroka nedovoljnog razvoja
spoznajnih funkcija, kao i jedan od imbenika poremeaja u ponaanju.
Ako tome dodamo da je sve prisutniji nesklad izmeu osobnih mogunosti
i sve veih zahtjeva u tzv. intelektualnoj i emocionalnoj sferi (sve veih,
pa esto i nerealnih zahtjeva roditelja, kole i pritisaka okoline), zbog ega
dolazi do sve veih frustracija, posebice kod mladih, koje su nerijetko i
jedan od uzroka "bjeanja u svijet ovisnosti", ispada da se okruenje
gotovo trudi u afirmaciji jednog, s kineziologijskog motrita, potpuno
pogrenog modela ivljenja!
Kada su u pitanju djeca, uenici i mlade onda su svi ti "izazovi"
suvremenog drutva i okoline koji na direktan ili indirektan nain utjeu na
neprimjeren miini aktivitet do te mjere prisutni da nije ni udo to je sve
vie ugroeno ne samo njihovo zdravlje, nego i integritet u cjelini. Ako
tome dodamo da velika veina najmlaih i mladih satima sjedi u koli i
pasivno prima, nerijetko, iskljuivo verbalne poruke akustinog i donekle
vizualnog tipa, da kola svoje obveze esto, a ponekad i neopravdano,
namee uenicima i u slobodno vrijeme, da se itav odgojno - obrazovni
sustav jo uvijek obraa uglavnom "mozgu" te se trai samo znanje, a ne
ueniku pa se malo ili nikako ne vodi briga o osobinama, sposobnostima i
moralnim svojstvima svakog pojedinca, onda posljedice prezentnog stanja
mogu biti, za zdravlje djece, uenika i mladei, utoliko vee (Findak,
Prskalo, 2003).
Navedenim posljedicama civilizacije nekretanja svakako treba
dodati ugroenost nastalu kao posljedica osiguranja to manjeg kretanja.
Industrijski razvoj prati zagaenje, efekti staklenika jo se uvijek
srameljivo spominju kao uzrok poveane srednje temperature.
Zagaenje u gradovima je postalo prirodno, ozonske rupe spreavaju
koritenje korisnih uinaka boravka na suncu i istom zraku, na moru,
rijeci i planini a ogromne koliine hrane sumnjive kakvoe prijete
populaciji konzumenata koja prestaje jesti da bi ivjela te poinje ivjeti
da bi jela.

Kineziologija i ekologija

Prije odgovora to nalae kineziologijska znanost koja u ovom
interdisciplinarnom problemu mora i sama ponuditi odgovore i rjeenja,
treba rei to ne moe. Prije svega ni jedna kinezioloka aktivnost ne
izaziva bilo koji od poremeaja eko sustava niti na bilo koji nain ugroava
ovjeka i njegov okoli. Dapae, standardi i uvjeti gradnje objekata na i u
kojima se provodi kinezioloka aktivnost, uz sanitarne, propisuju
minimalne ekoloke uvjete. Stoga, sama kineziolka aktivnost ne moe
direktno utjecati na smanjenje zagaenja ali posredno, kao niti jedna
druga aktivnost moe utjecati u odgoju ekoloke svijesti na vie naina.
Svaka kinezioloka aktivnost bilo da je usmjerena edukaciji,
rekreaciji, portu ili kineziterapiji podrazumijeva neposredan kontakt
ovjeka, bilo kao pojedinca ili grupe, s prirodom (itaj okolinom). U toj
interakciji ovjek od najranije mladosti ima kritiki odnos prema okolini
procjenjujui njenu kakvou na najneposredniji nain, na taj nain stvara
pozitivan odnos kako prema vjebanju (kretanju) tako prema prostoru u
kojem zadovoljava svoje biotike potrebe. Od pozitivnog odnosa do
konkretnog djelovanja mali je korak, te uz minimum etinosti ovjek mora
postati zaintersiran za svoj ali i tui okoli. Na taj nain, kineziolokom
aktivnou sudjelujemo u odgoju za jedinu moguu budunost i djelujemo
preventivno.
S druge strane, ovjek je graen za kretanje, a ne za nekretanje!
Shodno tome, treba jo jedanput i zauvijek zapamtiti da se kretanje ne
moe niim kompenzirati. Medikamenti i razliiti drugi preparati koji su u
posjedu civilizacije mogu mnogo toga zamijeniti, ali ne i kretanje! Mnoge
posljedice civilizacije mogu se kompenzirati vjebanjem. Zbog toga
zauuje stav prema kineziolokoj kulturi, a oito je da je to jedini
predmet, tovie, jedini nain da se tijekom kolovanja svim uenicima
omogui da na struan nain zadovolje bar minimum jedne od temeljnih
biotikih potreba, a to je potreba za kretanjem, odnosno miinim
aktivitetom ili, jo konkretnije, potreba za vjebanjem. ovjek dobra
zdravlja je epicentar ekologije, a putem odgojno - obrazovnog procesa u
irem smislu, odnosno procesa tjelesnog vjebanja u uem smislu, moe
se utjecati na transformaciju antropolokog statusa najmlaih i mladih. To
bi trebala biti ne samo osnovna orijentacija kole i predkolskih ustanova,
nego i moto svih njihovih ciljeva i zadaa, ukljuujui i ciljeve i zadae
kinezioloke kulture.
Gledajui kinezioloku kulturu u funkciji ekolokog odgoja djece,
uenika i mladei s kineziolokog motrita treba rei: ako su zdravlje
ovjeka, harmonian razvoj, odranje ljudskih osobina i sposobnosti,
usvajanje znanja neophodnih za djelotvoran ivot i rad i osobno
zadovoljstvo temeljne vrijednosti i kinezioloki ideal ovjeka, onda se
valjanim moe smatrati samo onaj proces vjebanja, nastavni proces i
odgojno - obrazovni proces kojem je cilj unapreivanje ljudskog zdravlja,
optimalni razvoj individualno determiniranih osobina i sposobnosti,
usvajanje teorijskih i motorikih znanja vanih u svakodnevnom ivotu i
bitnim situacijama, i to tako da je taj proces protkan zadovoljstvom kao
bitnom pretpostavkom psihofizike ravnotee ovjeka.
Iz tako profiliranog opeg kineziolokog motrita uloge odgojno -
obrazovnog procesa, nastavnog procesa i procesa tjelesnog vjebanja, uz
ostalo, proistjeu komparativne prednosti kinezioloke kulture kao jednog
od kolskih predmeta. Hoe li se i u kojem opsegu iskoristiti komparativne
prednosti ovog predmeta ovisi o mnogim imbenicima, meu kojima
nastavi kinezioloke kulture, sasvim sigurno pripada najvanija uloga.
Zato? Ili pitanje moe glasiti i ovako: zato se upravo satu kinezioloke
kulture, pridaje toliki znaaj, kada se zna da se ciljevi i zadae
kinezioloke kulture mogu ostvarivati i uz pomo drugih organizacijskih
oblika rada? Razloga za istaknutu tvrdnju ima puno, a mi emo ovom
prilikom ukazati na dva temeljna. Prvi je razlog taj to je sat tjelesne i
zdravstvene kulture osnovni organizacijski oblik rada u ovom odgojno -
obrazovnom podruju i kao takav predstavlja temelj za uvoenje djece,
uenika i mladei u sve druge organizacijske oblike rada. Zbog toga, kao i
zbog injenice da se jedino sat tjelesne i zdravstvene kulture nalazi kao
obvezan organizacijski oblik rada u planovima i programima svih
stupnjeva u odgojno -obrazovnom sustavu, upozorava nas na zakljuak da
s aspekta realizacije ciljeva i zadaa ovog predmeta, nastavi kinezioloke
kulture nema alternative!!! Ako tome dodamo da su temeljni imbenici
nastave uitelj (kineziolog), uenik te plan i program, odnosno odgojitelj,
dijete te plan i program, to znai da se ne radi o aktivnosti koja se odvija
proizvoljno (kao to je sluaj s nekim drugim organizacijskim oblicima
rada), nego sustavno i planski, prema vaeim metodikim naelima i u
skladu s aktualnim stanjem antropolokog statusa djece, uenika i
mladei, onda su argumenti u prilog istaknute tvrdnje jo i jai. I drugi
razlog, temeljimo na tvrdnji koja proizlazi iz znanstvenih istraivanja
prema kojima se sustavnim, znanstveno utemeljenim i primjereno
provoenim vjebanjem moe bitno utjecati ne samo na regulaciju
morfolokih, motorikih i funkcionalnih obiljeja, nego u znaajnoj mjeri i
na kognitivne funkcije, te na konativne dimenzije odgovorne za modalitete
ponaanja i efikasnu socijalizaciju najmlaih i mladih na varijabilne uvjete
ivota i rada. Na taj nain integriranjem s drugim odgojno - obrazovnim
podrujima tjelesno i zdravstveno postaje arite pozitivnih eko stavova i
odgovor na stanje u kome se nalazimo. Naime, nema optimalnog rasta,
razvoja i odgoja bez tjelesnog vjebanja jer je vjebanje dijelom genetski
uvjetovana potreba koja se niim ne moe kompenzirati. Naprotiv, s
kineziolokog stajalita vana je konstatacija da je zanemarivanje ili
spreavanje potrebe za vjebanjem jedan od bitnih uzroka poremeaja
ukupnog razvoja. Naime, s kineziolokog gledita odgoj je permanentni
planirani proces formiranja odreenih osobina, sposobnosti i znanja,
kojima se pospjeuje zdravlje i razvoj pojedinca i njegov odnos prema
okruujuem svijetu, napose radu, prirodi, drutvu i drugim ljudima.
Suvremeni uvjeti ivota imaju negativne reperkusije na ivot i
zdravlje ovjeka. Kako je zdravlje pretpostavka i cilj svake kinezioloke
aktivnosti, ekologija se nuno postavlja i u epicentar kineziologijske
znanosti. Neprirodnom nainu ivljenja najmlaih i mladih, izraenom kroz
nedovoljan miini aktivitet, kao i neprimjerenom stanju njihova zdravlja,
moemo se najefikasnije suprotstaviti odgovarajuim provoenjem
kinezioloke kulture koja je ujedno pretpostavka i najbolji nain razvoja
ekoloke svijesti. Poveanje miinog aktiviteta za svu djecu sasvim
sigurno predstavlja znaajan doprinos ne samo u pogledu zadovoljavanja
njihove bioloke potrebe za kretanjem, poboljanja njihova antropolokog
statusa, nego i njihova zdravlja uope, a na taj nain i doprinos ekolokom
odgoju djece, uenika i mladei, pogotovo ako smo suglasni da je odgoj
prema i za kult zdravlja ovjeka epicentar ekolokog odgoja.
Zato pravo pitanje glasi: to znai i najvea koliina svekolikih
znanja, ako su ona cijena naruena zdravlja na razini jedinke ili to znai
tehnoloki napredak ako je on ujedno nazadak ovjenosti na globalnoj
razini. Odgovor na postavljeno pitanje moe glasiti i ovako, dakle,
protupitanjem: nije li bolje poduzeti sve da ovjek bude zdrav s pozitivnim
stavom o sebi i okruju iji je dio, emu bitno pridonosi i tjelesno
vjebanje, a ostale obveze i ljudska pregnua poticati do razine prirodnih
individualnih mogunosti, interesa i potreba tako da se sauva integritet
linosti?!
S kineziolokog gledita dvojbi nema mjesta, naprotiv, sve upuuje
na zakljuak da su ponuena rjeenja ne samo potrebna, nego i mogua,
pa ukoliko se prije realiziraju utoliko e se prije poveati i funkcija
kinezioloke kulture u ekolokom odgoju djece, uenika i mladei, a to
znai i doprinos ovoga predmeta unapreivanju njihova zdravlja.

Literatura
1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
3. Findak,V., Prskalo, I. (2004). Kinezioloko motrite na ekoloki odgoj. U: Dani Ante
Starevia Ekologija u odgoju i obrazovanju. (Ur. S. Golac i sur.) pp (216-224)
Gospi: Sveuilite u Rijeci -Visoka uiteljska kola Gospi.
4. Findak,V., Mrakovi, M. Prskalo, I., (2003), Kinezioloki vidici uloge uitelja u razvoju
djeteta i kole. U: Uitelj uenik kola (Ur. I. Prskalo i S. Vuak) pp (36-43)
Petrinja: Visoka uiteljska kola u Petrinji i Hrvatski pedagoko knjievni zbor.







Higijena i tjelesno vjebanje
Higija je u starogrkoj mitologiji oznaavala boicu zdravlja. Sasvim
je po sebi razumljiva veza higijene, znanosti o ouvanju zdravlja, koja
je skup pravila i postupaka koji spreavaju pojavu bolesti i putem
poboljanja uvjeta ivota i rada unapreuju zdravlje ljudi i
tjelesnog vjebanja. Uz higijenu prehrane koja pretpostavlja unoenje
potrebnih hranjivih sastojaka u razmjeri s njihovom potronjom pri
tjelesnom vjebanju, osobna higijena, higijena opreme i objekata
pretpostavke su da bi tjelesno vjebanje u potpunosti ostvarilo svoj cilj.
Odravanje i kontrola osobne higijene
ovjek se stalno znoji, znoj se mijea s oroenim i oljutenim
epidermalnim stanicama, sa sekretom lijezda znojnica a na pojedinim
dijelovima tijela i sa sekretima koji zagauju kou. Kad se ta smjesa
raspada, stvara se neugodan amonijakalni vonj. Na koi se taloi
prljavtina. Sve su to razlozi koji nameu potrebu redovitog pranja i
kupanja. Pri tjelesnom vjebanju znojenje je pojaano, tijelo se uprlja
(zemlja, pijesak) pa potreba ienja tijela postaje vea. Redovito pranje
itavog tijela poslije vjebanja postaje osnovno pravilo. Najbolji nain je
pranje tijela mlakom vodom 25-28
O
C uz uporabu blagog sapuna. eim
se kupanjem uz uporabu sapuna tijekom dana s povrine koe odstranjuje
masni sloj koji titi kou od isuivanja i vee na sebe prljavtinu kojoj je
koa izloena. Ako se vjeba po dva i tri puta na dan, preporuljivo
kratkotrajno tuiranje to odstranjuje znoj i prljavtinu topivu u vodi. Pri
pranju ne treba upotrebljavati pomona sredstva kao to su spuve i etke
jer na sebi zadravaju bakterije i gljivice. Treba izbjegavati dezodoranse
jer oni pokrivaju smrad i prljavtinu. Za suhu kou upotrebljavaju se blage
kreme.
Ne ulazei u niz higijenskih mjera koje treba provoditi u okviru njege
tijela (esto pranje ruku, zuba i sl.) u svezi s tjelesnim vjebanjem
posebnu panju treba posvetiti njezi nokata. U svim oblicima tjelesnog
vjebanja a napose u borbenim portovima i igrama u kojima vjebai
dolaze u izravni dodir s protivnikom neodrezani nokti mogu izazvati
ozljede koe i oka.
Uitelj treba obavljati redovitu kontrolu osobne higijene, jer samo
onaj sustav tjelesnog vjebanja koji podie zdravstvenu svijest i razvija
higijenske navike slui unapreenju i zatiti zdravlja.

Higijena opreme
Odjea namijenjena kineziolokoj aktivnosti mora odravati
toplinsku ravnoteu u organizmu tj. usporavati gubitak topline. Normalno
odjeven ovjek koji miruje ili radi lagan posao osjeat e se ugodno pri
vanjskoj temperaturi zraka 20 - 22
O
C. Ako je temperatura nia 18 - 19
O
C
ili via 24 - 25
O
C, javlja se stanje nelagode izraeno kroz osjeaj hladnoe
ili vruine. Ako je relativna vlanost zraka iznad 80%, onda se osjeaj
neugode poveava. Pri tjelesnoj aktivnosti proizvodnja topline se
poveava pa i pri niim temperaturama dolazi do osjeaja vruine. U
takvim situacijama udobna odjea je regulator topline. U stankama (kad
je odjea vlana) moe doi do naglog gubitka topline to se spreava
trenirkama ili toplim ogrtaima. portska odjea u mnogim sportskim
granama ima izrazito zatitnu funkciju (hokej, alpinizam, skijanje,
nogomet, maevanje i dr.) Odjea i obua mora omoguiti slobodno
kretanje. Mora biti propusna i tititi od mehanikih i termikih utjecaja iz
okoline. U estetskom smislu mora biti lijepa i skladna. Pored pamunih i
vunenih tkanina javljaju se i sintetiki materijali. Pamuk upija vlagu,
dobro se pere i primjerene je elastinosti i vrstoe. Odjea izraena od
nepropusnih materijala prikladna za zatitu od kie neprikladna je jer
spreava isparavanje znoja i otputanje topline. (Pomone mjere otvori za
zraenje, specijalan kroj i sl.) S higijenskog motrita najprikladnija je
pamuna odjea.
Veliku pozornost treba dati zatiti nogu. arape i obua, prilagoeni
vremenskim prilikama, moraju tititi vjebaa od ozljeda i kroninih
oteenja nogu (uljevi, klavusi, deformacije prstiju, infekcije itd.) Svaku
portsku odjeu i obuu treba redovito odravati.

Higijena objekata

Svi objekti od najmanjih igralita za djecu do sportskih igralita i
stadiona moraju biti u skladu s osnovnim higijenskim zahtjevima koji
osiguravaju zdravlje kako vjebaa, tako i gledatelja.
Objekti namijenjeni tjelesnom vjebanju moraju biti opremljeni
sanitarnim ureajima - svlaionicama, zahodima, pisoarima i tuevima,
posebno za mukarce i posebno za ene.
Svlaionice treba opskrbiti individualnim ormariima za pohranu
portske i odlaganje svakodnevne odjee koji moraju biti dobro ventilirani.
U svlaionici treba za svaku osobu predvidjeti 0,8 do 1m
2
slobodnoga
prostora. Postoje standardi koliko umivaonika, tueva i sl. je potrebno na
odreen broj vjebaa. Sve sanitarne prostorije moraju biti dobro prirodno
ili mehaniki ventilirane, prikladno rasvijetljene prirodnom ili umjetnom
rasvjetom (80 - 100 luksa). Temperatura zraka u svlaionicama i
kupaonicama treba iznositi oko 22
O
C.
portska igralita moraju imati sanitarne ureaje i za publiku te
prostoriju za prvu pomo.
U portskim dvoranama naroitu pozornost treba obratiti na
prikladne mikroklimatske uvjete koji podrazumijevaju i zabranu puenja,
te na prirodnu i umjetnu rasvjetu. Da bi se osiguralo dovoljno danjeg
svjetla, povrina prozora koje valja smjestiti to blie stropu, mora iznositi
etvrtinu ili najmanje petinu povrine poda. Danas se grade dvorane sa
staklenim bonim zidovima. Umjetnom rasvjetom treba osigurati
jednolinu svjetlost od oko 150 luksa. Najpogodniji su sustavi indirektnog
osvjetljenja, jer ne izaziva jake sjene i ne bljeti. Staklene zidove, prozore
i rasvjetna tijela valja zatititi ianim mreama.
Podove u dvoranama, svlaionicama i kupaonicama valja izraivati
od materijala koji nije sklizak i kad je vlaan. Radijatori moraju biti u
udubinama zidova i ograeni titnicima kako bi se ozljeivanje svelo na
najmanju moguu mjeru.
portska igralita i dvorane mogu biti izvor raznih bolesti
(epidermofitije, tetanusa, bolesti prehlade) i ozljeda. Najbolja mjera
zatite su red i istoa. Uklanjanje otpadaka, redovito ienje portskih
povrina, dvorana, svlaionica i drugih sanitarnih prostorija mora biti
redovito.



Literatura:

1. Mrakovi, M. (1997). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fiziku
kulturu Sveuilita u Zagrebu.
2. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka uiteljska kola.
3. Medved, R. i sur. (1987). Sportska medicina. Zagreb: JUMENA.
4. Medved, R. (1997). Sportska medicina. U: Prirunik za sportske trenere. (ur. D. Milanovi)
pp 245 - 296. Zagreb: Fakultet za fiziku kulturu Sveuilita u Zagrebu.