MEVUDA

1.

Bismillahir-rahmanir-rahim!
I kada iva zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena.


Vijugavim putem snijenom i divljom peterskom vjetrometinom, bez namjere da
putujem kroz hladnu februarsku no, bjeei od vlastoljubive ljudske rijei to lahko probudi
razoaranje, tugu i gnjev, od rijei to poziva na podjelu muslimana u skupine i neshvatljivo
bijesno razilaenje, od mrnje to sijeva iz bratskih oiju i slijeva se niz namrtena lica na
jezike koji je vatrenim govorom pretvaraju u zagluujui poziv na bezumlje, stigao sam u
rodno selo, taman da vidim kako se rijetke svjetiljke polahko, jedna po jedna gase,
preputajui svjetlucavim iskrama snijene povrice da se igraju sa mjeseevim sjajem u tiini
mrazovite pustoi to je nekada, u sjeanjima iz mog djetinjstva vrvjela ivotom prkosnim
divljini. Tanki snijeni pokriva nije podsjeao na visoke snijene nanose koje pamtim iz
djetinjstva. Zastao sam pred vratima oronule i prazne roditeljske kue, stare brvnare
pokrivene strmim limenim krovom preko truhle indre, i zagledao se u mjeavinu veselih i
tunih uspomena.
S ljubavlju zagledan u ono to nijemo svjedoi moje daleko jue, dozivajui slike
sjeanja da izrone iz zaborava, jedva da sam primijetio da od hladnoe ve drhtim kao prut,
ali nije mi se urilo, mogu ostati jo malo, da u ledenoj tiini zaboravim nemilu
svakodnevnicu koja me sve vie uznemirava, a koju sve manje razumijem.
Kad god bih poelio pobjei od surove stvarnosti, sada mi se ini da je tako oduvijek,
ma koliko daleko bio, svi putevi vodili su me ovdje, gdje ve odavno nema nieg to podsjea
na stvarnost, gdje ive samo sjeanja i u njima oni kojih se vrijedi sjeati.
Pruih pogled niz padinu ka dolini kroz koju se sputala utabana staza do starog bunara,
prema omanjem breuljku na kojem je mjeseina obasjavala dvije usamljene humke.
Napregnuto sam upirao pogledom kroz polutamu da raspoznam njihove obrise, to su grobovi
mojih roditelja.
Proivjeli su ovdje cijeli svoj ivot, sa osmjehom podnosei nedae, skrivajui ih od nas
petero djece, sada rasutih po svijetu daleko od utabanih staza na cvijetnim livadama oivienih
2

plotom i niskom ljeskovom umom, svako slijedei puteve sopstvene sudbine. Sjeam se kako
su nas, nijemo se borei sa brigom i tugom, ispraali jedno po jedno, ostajui sami, ekajui
da se vratimo iz tuine. Ostatak ivota proveli su ekajui u beskrajnoj tiini. Nisu doekali.
Kad je ve bilo i previe kasno, vratio sam se samo ja. Oni, umrli onako kako su i ivjeli: sa
vjerom, za vjeru, u vjeri.
Oiju uprtih u daljinu, etajui pogledom po poznatom krajoliku, gotovo bezglasno
aputao sam rijei dove za njih, bez osjeaja za vrijeme i ledenu hladnou. Ovdje sam
zaboravljao na sve, na sumornu i sivu stvarnost, lijeio se sjeanjima na vrijeme kada je
ljubav bila jaa od svih nedaa i iskuenja ivota.
Poao sam nazad tek oko ponoi. Brujanje motora i kripa guma u prhom snijegu ispod
tanke povrice prekinuli su tiinu. Misli su me ponovo vratile u stvarnost, onakvu kakvu je
poznajem, iz koje je nemogue pobjei bilo gdje osim u samou. A i samoa mi sve vie
postaje izvorom nespokojstva; htio to ili ne, prisiljen sam da nemono gledam brau moju
kako samo to nisu jedni druge za vratove epali, otimajui se za ono od ega pametni bjee.
Do jue smo krvarili da ne damo vjeru, proliveno je mnogo nevine krvi, a sad, tako brzo, istu
tu nevinu krv predajemo zaboravu; bez savjesti za jue, bez svijesti o danas i bez pouke za
sutra. Borba za vlast pomutila je i um i sluh i vid, sve drugo je bilo pa prolo, zaboravljeno,
nestalo na obzorju nade, u svitanje plavetnila slobode, zaklonjeno horizontom afirmacije
utilitaristikog miljenja. A samo neukom zaborav moe ponuditi sigurnost i iluziju vlasti u
vujoj jazbini, jer je i sam zaborav iluzija koja na krilima nade donosi privid slobode to
potiskuje pamenje iz svijesti o jue.
Ali, gdje ivi ta iluzija? Da li ljudski um moe biti tamnicom za sjeanje koje on sam,
pomuen sjajem glorifikacije sopstvenosti, hoe zaboraviti?
Da li misao, pouka i pitanje pounog, mogu biti utamnieni u eliji zaborava, a da ih
jednom ne oslobodi generacija to dolazi? Neka od buduih generacija otvorit e pitanje
promjena drutvenih prilika i dovesti ga u vezu sa kolektivnim pamenjem, odnosno
zaboravom. Svaka promjena neodvojiva je od informacije, i sama po sebi jeste informacija,
kao to i sam ovjek postoji samo na nivou informacije. U tom sluaju informacija ne moe
biti podlona nestajanju, moe biti samo potisnuta nie u vertikalnoj hijerarhiji prioriteta koji
odreuju sistem vrijednosti. S obzirom da prioritete u sistemu vrijednosti najee odreuju
zakoni jaeg, neki od tih sistema nestaju tek kada preu granice sposobnosti trpljenja
drutvene, odnosno kolektivne svijesti. Pokreta svake od tih promjena jeste informacija. Ako
informacija nije sama po sebi pouka, nita se vie ne moe uzeti nosiocem kontinuiteta njene
3

egzistencije u vremenu. Pouka sama po sebi ne moe biti podlona nestajanju. Iako potisnuta i
zanemarena, uvijek se moe nai negdje na skali vrijednosti unutar drutvene svijesti, uprkos
tome to je sve vie potiskuju interesni zahtjevi. To se moe objasniti hijerarhijom vrijednosti
koju, mehanizmima zakona jaeg, gotovo uvijek odreuju interesni, rijetko kad moralni
zahtjevi ovjeka, potiskujui poimanje vrijednosti pounog. Ostaje upitno, koliko daleko
interesna odreenost moe potisnuti poimanje pounog i moralnog?
Ako je i kuranska pouka potisnuta interesnim zahtjevima, to nju samu ne ini manje
poukom, kao to zatvaranjem nekog pitanja ono ne prestaje biti pitanjem, samo se prestalo
baviti njime i neminovno e biti iznova otvoreno neizbjenim sukobom izmeu moralnih i
interesnih zahtjeva, posebno unutar muslimanskih drutava.
To je najkrupnije pitanje i najvei izazov za muslimanske uenjake danas, kojima jedino
Kuran moe obezbijediti izlazak iz medijske izolacije.
Kuran kao uputa, Kuran kao pouka i Kuran kao medij jedini su izlaz iz lavirinta u
kojem muslimani ne mogu da pronau sami sebe.
Nikada ovjek nee potisnuti pitanje pounog a da sebi ne uskrati put ka sebi. Samo
otvoreno pitanje upuuje ka traganju, razmiljanju i napretku. Jedini je podsticaj i nepresuni
izvor misli koje vode ka saznanju i spoznaji, zato to za odgovorom ne traga ovjek ve
pitanje. Zato se onda ovjek toliko plai svakog pitanja? Da li jedno jedino pitanje moe
drati taocima mnotvo drugih pitanja, zatvarajui put ka odgovorima koji bi mogli
predstavljati rjeenja za tekuu individualnu i drutvenu problematiku? Da, to je pitanje koje u
sebi skriva strah od izbora; koja se pitanja smiju a koja ne smiju otvarati? Njihovu selekciju
vri vlast, politika i vjerska. Vlasti nisu uvijek blagonaklone prema ljubopitljivim. Interesi ne
gledaju blagonaklono na vjeru i moral. Pametni i sposobni ne dobijaju ansu da pokau
kreativnost, ona izostaje tamo gdje nema slobode miljenja koju Kuran snano podstie i
afirmie. Oni zovu u Dehennem, a Allah, voljom Svojom, nudi Dennet i oprost, i objanjava
ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili. Kuran nedvosmisleno motivie i podstie slobodu
miljenja, ali ona vrijedi samo onima koji umiju da misle, ne i onima koji je negiraju sa
negacijom slobode izbora. Tu lei dobar dio objanjenja naune dekadencije u muslimanskim
drutvima nakon briljantnog uspona.
Danas bismo imali vie smjelosti da otvorimo mnoga nerijeena pitanja, da nije i onih
koja bi mogla biti neugodna po vlast. Pitanje esencijalnih promjena u sistemu funkcionisanja
drutvenih institucija nuno se mora otvoriti, bilo da se radi o dravnim, nacionalnim ili
vjerskim, na to se elnici istih i na sam spomen promjena osjeaju ugroenim u strahu od
4

gubitka moi i privilegija. Pozitivne promjene koje vode ka jednakopravnosti i napretku
uvijek su dobrodole narodu i nikad vlastodrcima. U nedovoljno ureenim drutvima,
uenjaci jo nisu pronali rjeenje za pokretanje nenasilnih promjena, kako bi omoguili
naprednoj generaciji da ih ostvari bez suoavanja sa argumentima sile kojima se vlast titi.
Naalost, to vai i za muslimanska drutva, udaljena od Kurana koji jedini nudi preporod i
mirne promjene opim konsenzusom i dogovaranjem. Apsurdno je i to da su ovaj kuranski
princip u praksi preuzela neka nemuslimanska a odbacila ga muslimanska drutva.
Muslimanski lideri svom narodu jo uvijek najee nude politiki placebo koji, zaudo,
nailazi na prihvaenost i kod uenjaka.
Vozei kroz sve hladniju i mrazovitiju no, razgovarajui sam sa sobom, ne znam da li
samo u mislima ili i nesvjesnim apatom spomenuh rije vlast, tu slatku i stranu rije to
izaziva matu o idealima i istovremeno ulijeva ledeni strah. Slika premlaenih ljudi u
hodnicima lokalne policijske stanice jo uvijek mi lebdi pred oima i svjedoi nevjerovatnu
transformaciju ovjekove linosti iz velikodune u ravnodunu i surovu, im osjeti ukus
vlasti, ime on sam trajno zatvara i sebi i drugima put ka sebi, nijem, slijep i gluh za ljudsku
patnju. Za najvee su saaljenje oni koji se otimaju o vlast, nesvjesni da je nemogue sebe
uzdii iznad sebe, a da se ne gazi po onom sebi to ostaje ispod. Kad neovjeka zapadne vlast
i domogne se moi, isti je nemoan da se oslobodi osjeaja umiljene veliine svoje linosti,
vee i od samog naroda. Uistinu, ovjek se uzobijesti im se neovisnim osjeti.
Nekada davno, dok je muslimansko drutvo u miru i slozi napredovalo, nosioci vlasti
traili su savjete od uenjaka, sve dok se uenjacima nisu omilile privilegije vlasti te su i sami
poeljeli da budu vlast, pa je meu njima zavladala mrnja, neprijateljstvo i bespotedna
borba za privilegije. To mnogo podsjea na sandake prilike danas. Uenjacima ne smeta to
to je vlast sekularna, to nema uporita ni u vjerskim ni u moralnim principima, bitno je
samo da je imaju. Od poronosti slasti, strasti i vlasti, izgleda da je jedino ova posljednja
neizljeiva. Bar tako pokazuje psihoanaliza uma zaraenog virusom vlasti.
Stigao sam kui ranije nego to sam elio, ugrijao se pored tople pei i uvukao u
postelju. Ne znam koliko sam dugo bio budan prije nego sam zaspao. Tu sam no i sutranji
dan proveo u postelji, bolestan. Groznica je prestala tek poslije akama.
Jaciju namaz predvodio je Abid-efendija. Nakon namaza prouio sam suru Et-Tekvir i
preplavljen osjeanjima utonuo u razmiljanje. Poslije jednog nedavnog sna redovito uim
ovu suru i razmiljam o Kuranu puno vie nego prije. Nisam u Kuranu traio samo
razumijevanje sna i utoite od sumorne stvarnosti, ve i odgovore na istu, na zahtjev
5

vremena: ...svaki nagovjetaj ima svoje vrijeme, i vi ete znati! A ta to nagovjetava ovo
vrijeme? ta je to to emo saznati? Odgovori na mnoga pitanja dananjice mogu se nai u
irokoj islamskoj misli, ako ih umijemo prepoznati. Svako deavanje ima svoje posljedice i
svaka posljedica ima svoj uzrok.
Tragajui za spoznajom uzroka posrnuloj drutvenoj svijesti, dva ajeta su mi uvijek
iznova budila posebnu panju, kao da su prvi put tajnovitim hodnicima podsvijesti dopirala u
sredite mog uma, otvarajui nepregledni niz pitanja koja su poput bujice navirala sama od
sebe, traei odgovore. Kako to da se i za sitnice zaklinjemo Allahom, a jo uvijek nismo
odbacili idole a prihvatili ideale? Valja nam promisliti i jo mnogo dublje zamisliti se nad
kuranskom porukom.
Najednom se trgoh iz misli. Kao da mi je neko krupno saznanje blijesnulo pred oima.
Da bih spoznao poruku jednog ajeta u vrijeme objave, ili njegovu prenesenu poruku u vrijeme
dananjice, neophodno je upoznati povod koji prethodi njegovoj objavi. ovjek, sa svojim
djelom i svojom potrebom, u centru je panje kuranske poruke, kao krajnji povod, samim tim
to je krajnji primalac poruke. Dakle, i ja sam sa svojim stremljenjima i potrebama u centru
iste panje.
I kao Kuran, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao, i
prema potrebi ga objavljujemo.
Upoznavanjem smisla, nije mogue a ne spoznati da je kuransko kazivanje objavljivano
kao uputa prema potrebi ovjeka, te da ovjekova svijest nije bila u stanju pronai odgovore u
saglasnosti sa svojim potrebama bez kuranske upute koja e mu pokazati put izlaska iz mraka
neznanja. Bez jasne upute, ovjekova bi svijest ostala lutati po bespuima, na nivou
primitivne ljudske zajednice. Kuranska poruka je jedina koja ovjeka izvodi iz paradoksa
zamjene teza u dilemi smisla, gdje esto vidi iracionalno smislenim a racionalno besmislenim,
nesposoban da pronikne u smisao.
Shvatiti ovjeka, njegovo djelo i potrebu sada, u ovom vremenu, vodi ka upoznavanju
ovjeka, njegovog djela i potrebe tada, u vrijeme Objave, nalazei da je i u jednom i u drugom
vremenu Kuran u potpunoj saglasnosti sa ovjekovom potrebom. Moe li se poi ovim
tragom ka razumijevanju sure Et-Tekvir? Na koju je ljudsku potrebu ona dala odgovor?
Teoretisanje po pitanju razumijevanja ove sure ne bi dalo jasan odgovor bez praktinog
primjera sutinskog utjecaja njene poruke na linost koja je razumjela njenu neposrednost u
punom smislu. Nesumnjivo je da je jedna od linosti na iji je ivot, srce i um ova sura
ostavila najdublji trag, ashab Allahova Poslanika, vladar pravovjernih, hazreti Omer ibn
6

Hatab. Nain na koji ju je on razumio i doivio predstavlja najtemeljitije objanjenje njenog
znaenja i smisla.
Podigoh glavu i zagledah se ravno u oi to su netremice gledale u mene i odavale
zbunjenost i nedoumicu, prepoznajui na mom licu neto neobino, nesvakidanje. Zamislih
se nad sobom. Obuzet i zaneen traganjem za smislom, dok moje misli lutaju nepreglednim
prostranstvom bez granica, vjerovatno se i moj izraz lica razlikovao od uobiajenog.
Efendija! proaputao sam tiho. Osjeala se uzburkana mjeavina osjeanja u mom
glasu. Sve ee uim ovu suru u namazu i svaki put, iako mi se ponekad ini izvan mog
htijenja, dva ajeta mi bude posebnu panju i sve vie su mi prisutni u mislima: I kada iva
zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena. Snana, saeta i slikovita
poruka koja u meni budi itav niz pitanja, i uvijek iznova, kao da ivim u onom vremenu,
osjeam se kao da gledam prizor ubijanja pred svojim oima i nita ne preduzimam. Ne
osjeam to vie kao prolost, ve kao da se upravo deava, u stvarnosti koja je drugaija od
ove koju ivimo, a ja samo nijemo posmatram ne preduzimajui nita, bez pokuaja da stanem
u odbranu, zatitim rtvu, ili se bar pobunim. Samo sam nijemi svjedok. Pitam se: jesam li
ravnoduan ili samo nemoan? Ako jesam, jedno ili drugo, da li se s pravom mogu osjeati
odgovornim za to? Kako da bolje upoznam sebe i svoju drutvenu odgovornost?
Efendija je na trenutak stao posmatrati me ispitivakim pogledom, ne krijui
iznenaenje, pokuavajui da pronikne u moje misli i ono to se deavalo u meni, kao da su
moje rijei iskakale iz okvira zdravorazumskog. U tamnosmeim oima mu se jasno mogao
vidjeti traak zabrinutosti. Bio je suhonjavog, blijedog lica sa crtama koje su odraavale
ozbiljnost. Tek zakoraio u estu deceniju ivota, jo uvijek vitalnog dranja i lahkog koraka,
sa bisernim tespihom u rukama ostavljao je utisak skromnog pobonjaka, vjeito zamiljenog,
zanesenog u samo njemu poznate misli.
Zato tako razmilja? upitno je izvio od abdesta blago zamrene obrve. Ovi ajeti
predstavljaju indirektnu poruku onima iz predislamskog perioda mraka i neznanja, koji su iz
straha od neimatine ubijali ensku djecu, da e biti pitani za svoja nedjela. Ali to je poruka
koja se odnosi na ljude iz onog vremena, iz ve davne prolosti, zato bi se ti osjeao
odgovornim?
Davna prolost...? Zato bih se ja osjeao odgovornim? sada sam ja napravio upitan
izraz lica. Ali, o tome emo kasnije. Za sada je dovoljno da primijetim da se iz citiranog
ajeta ne vidi da je poruka upuena samo onima koji su ubijali, samim tim to se svjedoenje
trai iz usta rtve. Da li se njeno svjedoenje odnosi na cijelo drutvo ili samo na onog ko joj
7

je oduzeo ivot? ta je sa svjedocima ubijanja? Zato to nisu sprijeili? Je li pitanje
odgovornosti iskljuivo individualno, ili...? Da li individualiziranje krivice moe oprati
drutvenu savjest?
Nisam nikada razmiljao o tome, ne na taj nain, ali svakako da je poruka upuena i
njima odgovorio je zamiljeno, umornim pokretom prelazei u sjedei poloaj. Izgledao je
kao da hoe jo neto rei, ali se brzo predomislio. Oito sam dotakao vrue pitanje koje je
titilo i njega samog.
Nastade tajac. Mrtva tiina. Osjetih da me proima pomalo neprijatan osjeaj zbog ove
utnje. Kao da smo sebi postavili nikad postavljeno pitanje, a oduvijek je bilo tu, pred nama.
Zato o tome nikad nismo promislili? Ili je samo pitanje dovoljno neprijatno da se pred njim
uti? Pitanje ubijanja nevinih uvijek za sobom povlai i pitanje drutvene odgovornosti. Po
tome koliko nas titi to pitanje znat emo i za sebe koliko smo drutveno, civilizacijski i
moralno odgovorni. Sposobnost dananjeg ovjeka da nijemo i ravnoduno posmatra ubijanje
nevinih zasluuje ozbiljniju analizu.
Strah od neimatine ni tada nije bio dovoljan razlog za ubistvo, esto je to bio i strah
od ponienja dodao sam.
Dobro si primijetio. Na pitanje: zato su ih ubijali podigao je kaiprst kao da eli
pokazati izriitost u miljenju Kuran tu daje savreno jasan odgovor: zbog straha od
neimatine i ponienja. A to se tie drutvene savjesti, tada je nesumnjivo nije ni bilo. To je
bila sasvim normalna pojava, ak do te mjere da je bila ozakonjena nepisanim dahilijetskim
zakonima. Zato bi, inae, istina rijetki humani pojedinci, otkupljivali djecu od njihovih
roditelja samo da bi im spasili ivot? Hvala Uzvienom Stvoritelju to su ova zlodjela prestala
i da se nikad ne ponove...
Ali...? nevoljno sam ga prekinuo upola reenice. Kad kae da je drutvena savjest
bila potpuno odsutna i da su u to vrijeme vladali nepisani dahilijetski zakoni, ne znai li to da
se ovjek ravnao po zakonima sa uporitem u primitivnom sistemu vrijednosti i svom
prirodnom instinktu. Ako osjeaj straha shvatimo kao instinktivno reagovanje, a sam instinkt
je dio podsvjesne ljudske prirode, kao to je osjeaj ponienja dio svjesne ljudske prirode, zar
ne zadiremo u samo sredite te prirode? Trajnost osobenosti ljudske prirode besmisleno je
dovoditi u pitanje. Ona se nije promijenila ni do danas, niti e se promijeniti. Moe se samo
ukrotiti formiranom snagom volje i htijenjem da se ona izvri. Historija i dogaaji ne upuuju
na zakljuak da je snaga volje uspjela ukrotiti tamnu stranu ljudske prirode. Zato kaem:
misli li da se ta zlodjela nikada vie nisu ponovila?
8

Naravno da nisu. Ova zlodjela su bila proirena u jednom narodu i u jednom vremenu.
Tako ih Kuran jasno opisuje kao drutveno stanje predislamskih Arapa, kao to opisuje i
stanja mnogih naroda prije njih, i iskuenja poslanika koji su im dolazili, a Allahova je rije
posljednja.
Bio je tako odluan u zakljuku, da nije ostavljao mjesta bilo kakvoj mogunosti
drugaijeg shvatanja. Njegove rijei isprijeile su se kao bedem pred mojim htijenjem da
izrazim svoju misao koja me nije naputala, niti se mirila sa ograniavanjem pojavnog na
historijsko razdoblje. Allahova rije jeste posljednja, ali shvatanje Njegove poruke
ovjeanstvu i promiljanje o njoj ne moe biti omeeno u prostoru vremena. Kuranska
kazivanja o preanjim narodima nikako se ne mogu shvatiti kao historijske lekcije
ograniene vremenom, ve kao primjeri koji trebaju biti pouka u svim vremenima.
Mi vam objavljujemo jasne ajete i primjere iz ivota onih koji su prije vas bili i nestali i
pouku onima koji se budu Allaha bojali.
Pitanja koja Kuran radi pouke otvara ne mogu biti zatvorena a da se o njima ne
promilja. U odreeni vremenski prostor se moe smjestiti trajnost dogaaja, ali ne i trajnost
pouke. Ako bi se sama pouka odnosila na jedan narod, a mnogi narodi su bili i nestali, onda
ona ne bi koristila buduim generacijama, to je iskljueno, jer Kuran ne prihvata granice,
niti u vremenu, niti u prostoru.
A Kuran je svijetu cijelom opomena!
Poruka i pouka upuene su cijelom ovjeanstvu, svim narodima i svim ljudima, u svim
vremenima, ne izuzimajui nijednog ovjeka. Razumjet e je mnogi od njih, a prihvatit e je
oni koji se budu Allaha bojali.
Kako poruka Kurana u cijelosti, ne iskljuujui nijednu suru, pa ni suru Et-Tekvir, ne
moe nikada izgubiti na aktualnosti, tako i ajeti koji su preokupirali moj um iziskuju njihovo
razumijevanje i prepoznavanje sveobuhvatnog znaenja, kako u prolosti, tako i u dananjici, i
u sutranjici. Spoznaja neograniene vremenske trajnosti pouke izotrava unutarnji vid i
uvruje um u shvatanju i nepristajanju na osporavanje apsolutnosti.
Spoznaja apsolutnosti ne ide u pravcu otkrivanja, ve traenja Apsolutnog. Spoznaja se
razlikuje od saznanja upravo u vienju cilja koji se ne moe ni dohvatiti ni obuhvatiti
razumom, dok je samo vienje tog cilja moguno iskljuivo unutarnjim vidom srca.
Zato oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono to treba da shvate i da ui
njihove uju ono to treba da uju, ali, oi nisu slijepe, ve srca u grudima. I onima od ljudi
koji vjeruju da im je potenje sasvim dovoljno valja shvatiti da slijepom srcu nije ni od kakve
9

koristi ono to oi vide, kao to izuzetno bogatom i potenom ovjeku koji ravnoduno prolazi
pored nevoljnika ni od kakve koristi nije njegovo potenje.
Udubljen u misli, utio sam i strpljivo traio objektivan i shvatljiv nain da pojasnim
svoju misao. elio sam biti i paljiv iz dubokog potovanja prema uenom prijatelju koji me
je svojom pobonou podsjeao na prve generacije muslimana. esto sam se preputao da
me njegovo tiho i skrueno, s ljubavlju ispunjeno aputanje dove vodi ka radosnom oputanju
do ushienja.
Upoznavanje sa postojanou i dubinom pobonosti prvih generacija islamskih
uenjaka, ispunjavala me je enjom za tim vremenima i sanjarenjem o novom talasu
islamske misli koja e snagom vjere i pravednosti preporoditi ovjeanstvo i uvesti ga u novo
doba mira i blagostanja.
Ali, kako se stanje u muslimanskim drutvima sve vie udaljavalo od preduzimljivosti
ka nemonoj ravnodunosti, tako su se i moja razmiljanja pribliavala ka stvarnosti koja
pokazuje da nosioci islamske misli danas ne predstavljaju i nosioce akcije islamskog
preporoda, ve samo prenosioce miljenja prvih generacija. Pa i ta miljenja prenose najee
kada su u skladu sa njihovim uskim potrebama. Otuda i neminovna spoznaja da vie od
hiljadu godina muslimanski uenjaci ive i djeluju kao taoci miljenja jednog historijskog
razdoblja, ili taoci sopstvenih potreba, bez ambicije da u Kuranu potrae odgovore na
savremene naune, socijalne, ekonomske i politike zahtjeve. Apsurdna je i privrenost
mladih slijepom slijeenju autoriteta, to esto sputava njihovu kreativnost koju zahtijevaju
pragmatini ideali, bez shvatanja da i sami autoriteti koji se slijede nisu bili slijepi sljedbenici,
niti su se odricali slobode preduzimljivosti. Slijeenje miljenja da je sve to je imalo da se
kae ve reeno ima za posljedicu pasivnost i dekadencu.
Shvatanje stvarnosti hranilo je u meni pobunu protiv umalosti i bezidejnosti, pobunu
dovoljno jaku da bih je mogao obuzdati, iako je i samo jedna rije pobune danas vrlo opasna,
jer nee je neko izgovoriti a da od salonskih uenjaka ne bude proglaen za neznalicu ili
izdajnika. Ali, ne budi se u meni samo pobuna, ve i gria savjesti zbog izostanka sopstvenog
truda. Kritizirati je uvijek bilo lake nego ukazati na rjeenje. A rjeenja bez napora pripadaju
iluzionistima. Muslimanska stvarnost izgledala bi drugaije kada bi pridobila mlade
muslimanske uenjake da ponavno otvore stranice Kurana i duboko se nad njima zamisle.
Prve generacije uenjaka zasluuju duboko potovanje za svoj doprinos izuavanju Kurana u
svom vremenu, ali dunost izuavanja ne obavezuje iskljuivo njih ve i sve kasnije
generacije.
10

A zato oni ne razmisle o Kuranu?
Ovaj ajet ne izuzima nikog, pa ni one koji su uvjereni da razmiljaju, a njihovo
razmiljanje je nekreativno, nema u njemu pokretake snage, ve se samo oslanja na miljenja
ranijih uenih autoriteta. Iz ovoga ajeta jasno je da Kuran zahtijeva razumijevanje ovjeka iz
ne samo jednog, ve iz svakog vremena, do Sudnjeg dana.
ak tavie, ne razmiljati o Kuranu je grijeh zbog kojeg Uzvieni prijeti estokom
kaznom: Nijedan ovjek nije vjernik bez Allahove volje; a On kanjava one koji nee da
razmisle.
Mladi uenjaci dananjice nisu izuzeti iz obaveze izuavanja i ne mogu stati samo na
onome to su naslijedili od prethodnika, naprotiv! Pouka im je u narodima davnim koji nisu
razmiljali, ve su svoje vjerovanje oslanjali na miljenja predaka, pa su propali.
... ovako neto nismo uli od naih predaka davnih.
I Kuran trai od svake generacije da o njemu razmilja, uvaavajui i, svakako,
unapreujui miljenja asnih prethodnika. Razmiljanjem se vjera uvruje i uva od
iskrivljavanja, kako se to desilo narodima davnim.
Efendija! prekinuo sam tiinu, pomalo iznenaen sobom, prepoznajui instinktivnu
odlunost u svom glasu, odlunost koja nije liila na mene onakvog kakvog sebe poznajem.
Ako odreene dogaaje shvatimo kao povod objave odreenih ajeta koji o njima govore, a
onda ih izuavamo da bismo izvukli pouku, teko da emo neto nauiti ako ispred
razmiljanja stavimo pogreno pitanje, ili ako pitanje smisla u potpunosti izostane.
Razvukao je usne u bezglasan osmijeh. U oima mu se na trenutak pojavi blijesak
znatielje. Poslije nekoliko godina druenja esto smo se razumjeli i samo pogledom. Ovoga
puta osjetio je da me neto nepoznato kopka i strpljivo je ekao da pojasnim svoju misao.
Nastavio sam:
Sloio bih se da se ubijanje djece na nain kao u predislamskom periodu nije ponovilo.
Ali, u pitanju je samo nain. Na mnogo drugaijih naina ubijanje, zapravo, nikada nije ni
prestalo, naprotiv! Ostalo je da ivi u strastima, u nagonima i instinktima iskonske ljudske
prirode. Milostivi sasvim nedvosmisleno ukazuje na to: I strast njegova navede ga da ubije...
To je prohtjev, nagon, strast od koje niko nije poteen, od prvih potomaka Ademovih,
alejhisselam, pa do danas. To su osjeanja koja sama po sebi nisu svjesna, ve ih samo
upuena svijest moe ukrotiti. Shvatit emo to ako uporedimo prirodne osobine ovjeka u
vrijeme objave i iste osobine ovjeka danas, nai emo da imaju istu ljudsku prirodu.
Pokuajmo u cijelosti sagledati hazreti Omerov primjer!
11

Sada je ve znao na ta ciljam. Spomenuti ajeti sure Et-Tekvir odnosili su se i na njega,
vladara pravovjernih, Omera ibn Hataba. Namrtio se i zbunjeno me pogledao. Blagost koju
sam poznavao odjednom se rasprila i nestala sa njegovog lica.
O jednom velikanu kakav je bio hazreti Omer imalo bi se puno kazati, a da opet ne
proniknemo u sve njegove vrline. Ti to zna kao i ja bio je mudro oprezan. Nemam ti o
Omeru priati nita to ve ne zna.
Da li je dovoljno poznavanje samo vrlina?
Krupno pitanje, ne samo kad se radi o Omeru ve o bilo kome drugom. Nisam siguran
da je to mudro istraivati. Zato bismo tragali za onim od ega nemamo nikakve, pa ni poune
koristi, a moemo se ogrijeiti? Zato?
Zato to u islamu nema tabu tema, a i ne mislim da u njegovom primjeru ne moemo
nai pouke, naprotiv! Sluao sam i itao puno o njemu i njegovom ivotu prije islama i u
islamu. Njegov munjevito brz preporod linosti je najdublji, najiskreniji i najhrabriji, ali,
nesumnjivo je da ga poslije prelaska u islam nisu naputala i najbolnija sjeanja na prolost.
Nemam dilema u pitanjima zato, ve kako? Sutinko kako istrauje kakvou koja
opisuje kakvost, dok tostvo istrauje uzroke koji su dobrim dijelom opisani u biti pojavnog.
Pitanje tostva, zato se razmilja o sebi, objanjava samo postojanje uzroka i motiva, dok
pitanje kakvoe, kako spoznati sebe, trai objanjenje sutine. Otuda i moja upitanost: kako je
on sam gledao na sebe i svoj ivot u cijelosti? kako se nosio sa tim bolnim sjeanjem na
sopstvenu predislamsku prolost? kako se nosio sa sjeanjem na poinjeni grijeh? Oprost nije
dovoljna utjeha za savjest.
uvaj se da ne prenagli! upozorio je. Onaj o kome govori jedan je od deseterice
kojima je obean Dennet. Njegova predislamska prolost ne moe ga svrstati meu
grijenike. Omer nije bio od onih koji su se predavali prohtjevima ljudske prirode. Bio je
poznat po pravednosti i skromnosti. Njemu su predati kljuevi Kudsa.
Ne, ne svrstavam ga meu sljedbenike prohtjeva, niti ga svrstavam meu grijenike,
daleko od toga! Razmiljati o nekom i prouavati njegov ivot, ne znai istovremeno i
njegovo svrstavanje na bilo koji nain. Samo pokuavam izvui pouku iz njegovog ivota,
podijeljenog na prije i poslije prihvatanja islama. Prije nego je primio islam, bio je i sam
zatoenik tamne strane ovjekove prirode. U ovjekovoj je prirodi da istovremeno bude
saglasan i protivan sa samom prirodom, a njegovo otvoreno protivljenje esto nadjaa
saglasnost. Govorit e sljedbenici prohtjeva na Sudnjem danu: Nai prohtjevi su bili od nas
12

jai. Omer nee biti meu njima. Hvala Milostivom to ga je spasio od zatoenitva neznanja
i uputio na put mudrih i bogobojaznih.
Htio je odmah energino odgovoriti i najednom je zastao kao da se sudario sa
nevidljivim zidom. Progutao je knedlu, zamiljeno odmahujui glavom. Nije se mogao niti
sloiti sa mnom, niti je mogao protivrjeiti. Znao je da govorim istinu, gorku ali neospornu.
Grozniavo je traio neko opravdanje za razboritog, hrabrog i nesalomivog Omera. Na kraju
nije izdrao. Oi mu se ovlaie suzama kada je progovorio:
A ta je tebi, pa si za primjer uzeo ba Omera? Kao da iz samo njegovog ivota moe
izvui pouku.
Nasmijao sam se blago, ili je to samo liilo na osmijeh, ako se osmijeh pun gorine i
tuge moe nazvati osmjehom. Volio sam ovog pobonjaka i nisam ga elio rastuiti, ali mi je
njegovo odsjeno negodovanje bilo draesno, godilo mi je. Tako treba, brate moj pomislih.
Tako se brane nai velikani. Tako se brane muslimanski prvaci. Tako se brane velikani
Ummeta.
Zato ba Omera? moj se glas pomijeao sa uzdahom. Osjetih da se kolebam izmeu
otvorenosti i utnje, nesiguran u samog sebe i sopstvena promiljanja. Moda e me shvatiti
da pretjerujem, da pridajem previe znaaja onome to ne mogu dokuiti, svijetu nepoznatog
koji se u krajnosti i ne moe spoznati, osim to se moe dijelom naslutiti. Odluih da
rizikujem i budem otvoreniji: Zato to sam nedavno sanjao ba njega, hazreti Omera. Nemoj
se zauditi mom snu, dovoljno je to je mene preokupirao. Sanjam kako potpuno sam, u
mrkloj noi, hodam nepreglednom pustinjom traei vodu da se umoran i edan okrijepim, i
nailazim na udan prizor: U pustinji, pored male, svjee humke u pijesku, stoji starac u
bijelom i plae. Ugledavi me, okrete se ka meni uzvikujui: Srce mi je potonulo u pijesku,
pomozi mi! Pourio sam i pred njegovim nogama, akama sam razgrtao pijesak sa humke
dok nisam zauo priguen pla djeteta u pijesku. Zaronio sam rukama dublje i izvukao dijete.
Bila je to djevojica. Otrala je ovjeku u bijelom u zagrljaj, a on u trenutku ostario kao da je
dostigao hiljadu godina. Lijevom rukom privio je malu djevojicu na prsa a desnom mi pruio
sablju. Idi!, ree mi. Ima ih jo. Evo ti moje sablje pa svjedoi! Onaj koji svjedoi rukama
i jezikom bolji je od onog koji svjedoi samo jezikom. Ree to i nestade. Uzeo sam sablju,
uhvatio djevojicu za ruicu i poao traiti. Jo je plakala. Htio sam je utjeiti pa je upitah:
Kako se zove? Ja sam Mevuda, kerka Omera sina Hatabovog, ree umilnim, djeijim
glasom, izmigolji se iz ruku i pobjee. Vrati se!, uzviknuo sam, a rijei mi jedva izlaze iz
usta. Sablja mi se u rukama uinila toliko tekom da je nisam mogao pratiti. Potrai me, nai
13

e me u Allahovoj milosti!, uo sam povik iz daljine, i od tog povika se probudio. U
poetku nisam pridavao znaaja tom snu, mislio sam da je vjerovatno posljedica mojih
razmiljanja o preporodu ljudske prirode i revoluciji mentaliteta potaknutoj Kuranom, ali,
kako vrijeme prolazi, sve ee mi blijesne u mislima. Vratimo se sada u stvarnost, u ovaj
trenutak! Pitam se i preispitujem sebe, radi sebe i drugih svjedoka bonjakog stradanja, bez
namjere da se branim. Traim da razumijem ivot nekog ko je ubio nevinog, ili je bio svjedok
tome kao nijemi posmatra, ne preduzimajui nita da to sprijei, bez da govorim o ubijanju iz
pozicije rtve. rtva nije birala, niti je htjela da bude rtvom, a mi smo svjesno odabrali da
budemo svjedoci. Nijemi svjedoci. Na to me podsjea moj san. Ruke koje bi odluno
sprijeile prolijevanje nevine krvi, prazne su. Ali, da li je to dovoljno opravdanje za utnju?
Nakon Srebrenice, Sarajeva, i drugih stratita naeg naroda, previe je u meni bola za
ubijenom djecom i drugim nevinim rtvama, da bih imao snage govoriti o ubijanju, a uz to i
potpuno svjestan da smo mi Sandaklije i sandaka ulema utjeli kao zid. Zar onda nije
nuno razumjeti najdublje uzroke tome, da bismo shvatili nae stanje i stanje ovjeanstva
danas? U kojem vremenu mi ivimo? U kakvom je stanju cijelo ovjeanstvo? Ako povuemo
paralelu izmeu rtava predislamske Mekke i Srebrenice, shvatit emo samo da su se
pojedinana ubistva pretvorila u masovna. Nadam se da ne misli da opet pretjerujem dodao
sam i zastao osjetivi muninu u pleksusu. Primijetih da su mi ruke blijede, ake nesvjesno
stisnute, dok mi je neka nepoznata, ledena ruka drala srce u gru. To je jedan razlog
nastavio sam zatim. Drugi razlog je usko vezan sa prvim. Masakriranje srebrenike djece se
deevalo upravo tu, blizu, nismo bili daleko. Misli li da ubijena djeca na Sudnjem danu nee
biti upitana za svoju krivicu? Misli li da bi prva generacija muslimana, makar i praznih ruku,
prihvatila da bude nijemi posmatra zloina nad nevinim, bez obzira na to koje su vjere? Mi
jesmo. Da li smo mi manje odgovorni od holandskih vojnika pred ijim se oima deavao
ovaj uas? Hoemo li i mi na Sudnjem danu imati status svjedoka, nijemog posmatraa bez
odgovornosti, ili smo odgovorni? Pogledaj u muslimanski svijet! Moe li jedan muslimanski
narod stradati a da drugi narodi ne budu pitani? opet sam zastao osjeajui kako me gorka
pitanja gue, nedostaje mi zraka, tuga i strah se uvlae u mene. Glas mi postaje drhtav. I
trei razlog Trei razlog je prouavanje dubine preporoda koji islam unosi u srce i um
ovjeka, a koji se vidi kroz djelovanje tog ovjeka kao individue. Hazreti Omer je bio
neprikosnoveni vladar nad ogromnom teritorijom, pa se zbog jednog grijeha, poinjenog u
neznanju, gorko kajao cijelog ivota, dok mnogi od vladara dananjice ubijaju na stotine
14

hiljada nevinih bez i trunke grie savjesti. Eto, zato sam te pitao o Omeru. I zbog sna, i zbog
stvarnosti.
Nastala je duga tiina. Obojica smo duboko doivljavali svaku izgovorenu rije. Sa
ponosom smo se sjeali Omera i sa tugom Srebrenice.
Da, Omer se gorko kajao proaputao je odsutnim glasom, zurei kroz prozor u mrak.
U poznijim godinama toliko da su mu se na licu mogli prepoznati izbrazdani tragovi suza.
Nikada nije zaboravio na svoj grijeh. esto se sjeao da je sopstvenim rukama u pijesku
iskopao jamu u koju je zakopao svoju kerkicu, dok ga je ona svojim ruicama drala za
odjeu nesvjesna ta e joj se dogoditi. Poto je primio islam, kad god bi se sjetio ove nemile
scene, plakao bi. Kao ovjek, esto je provodio vrijeme razmiljajui, razdiran tugom, a kao
vladar? Njegove zasluge za islam su nemjerljive. Uestvovao je u svim bitkama pod
islamskom zastavom, a mnoge je od njih kasnije i predvodio kao vladar pravovjernih.
Prenuh se. Osjetih kako negdje duboko u meni, ova mjeavina tuge zbog Omera i
ponosa Omerom proetim dubokim unutarnjim preobraajem, budi dirljivo suosjeanje.
ini mi se da smo malo blie da razumijemo potrebu za sjeanjem na hazreti Omera i
njegovo gorko pokajanje. Jesmo li neto nauili iz tog sjeanja? Koliko se on kajao za ono u
neznanju, a koliko se mi kajemo za ono svjesno? Da li se i muslimani, Bonjaci Sandaka,
kaju za svoju utnju u vrijeme bonjakog stradanja? Mnogi su u vrijeme zloina odravali
bliske veze sa vladom u Beogradu koja je pomagala zloince, a bez koje se genocid u
Srebrenici ne bi ni desio, naprotiv! Oni koji su utjeli tada ute i sada. Novine su ispunjene
stupcima o traenju prava po evropskim standardima a niko i ne spominje masovne grobnice,
na desetine hiljada sistematski silovanih ena i ubijenu djecu. Da li se neko od njih ikada
pokajao? Zar je krv na prodaju? Moe li se zadovoljenje pravde mijenjati za sitne ustupke?
I, zaista, osim Mearija i nekoliko onih sa njim, niko se od sandakih Bonjaka nije
oglasio protiv zloinakog reima. I taj mali broj onih koji su se usprotivili genocidnoj
politici, zatvaran je i proganjan, ali nisu odustali. Ostali su utjeli. Sramno utjeli. Nisam ni ja
bio mnogo govorljiv. Sada se stidim toga, posebno kada se pribliim namazu. Sjetim se da
ima onih koji imaju sa ime izai pred Allaha, a sa ime u ja? Da, stidim se, ali se i udim.
Oni Bonjaci koji su tada utjeli sada su odvezali jezike i vatreno govore, dok oni koji su tada
govorili sada ute. U pravu su to ute ako je to iz bogobojaznosti: ...ali je ovjek, vie nego
iko, spreman da raspravlja. Svaki pokuaj razgovara sa naknadnim patriotama: nijemim u
ratu, herojima u miru, pretvori se u raspravu i beskoristan je, kao to je beskorisna i naknadna
pamet: Zato to su od onih ljudi koji nee da razumiju.
15

Stisnuo je usne i sa razoaranjem potvrdio:
Istinu govori. Tuno, ali istinito. Sreom, i to zlo je prolo. Pobunio se i poteni dio
hrianstva. Bila je dola nova, demokratska vlada sa novim premijerom, potenim i
pragmatinim ovjekom koji je otvorio nove puteve ka miru i napretku. Eh! Samo da je to
moglo jo i potrajati. Da nije stradao od ruku sopstvenog naroda, da ga nije ubila politika,
danas bi i Srbima i Bonjacima bilo mnogo bolje.
I Bonjacima? nisam mogao da preutim. Bilo bi bolje, i jeste bolje, ali samo
malom broju Bonjaka, i to onima koji su novom premijeru prvi poletjeli u zagrljaj, vidjevi
ansu da sa njegovim prijateljstvom operu svoju utnju pred zloinom. I jo uvijek ne
proputaju priliku da se povremeno pohvale tim prijateljstvom. Jeste dolo novo vrijeme, ali
ono ne potire prolost. Da bismo sigurnije koraali u budunost, ne smijemo zaboraviti na
prolost. U njoj ima i pouke, ako kao narod preispitamo sebe i prisjetimo se, a nije to bilo tako
davno da se ne bismo sjeali, kako su se nai vjerski i politiki lideri ponaali u vrijeme
zloina? Znam da je politikom vostvu organizovano montirano suenje u procesu dvadeset
i etverici Bonjaka, da su mnogi od njih brutalno premlaivani od strane policije, vjerovatno
ne zbog utnje, ali je ponaanje vjerskog vostva bilo poprilino zagonetno. Nije mi poznato
da je tada neko reagovao na represiju nad naim narodom.
Efendija je ugnuo ramenima, kao da je nesiguran u ono to e rei. ini mi se da se nije
osjeao bolje od mene. Obrisao je znoj sa ela, a zatim spustio pogled na bljedunjave ruke,
nesvjesno guvajui papirnatu mahramicu. I on je svjestan da se niko od onih to danas
galame tada nije ni apatom pobunio. Na muci se poznaju junaci, prenosi se kao narodna
izreka. Ja ne mislim da je to narodna umotvorina, prije bih ustvrdio da je to rekao neki
mudrac, inae, kako objasniti fenonomen da narodno pamenje tako brzo izblijedi. Samo
narod kratkog historijskog pamenja moe od nijemih posmatraa u ratu praviti heroje u miru,
proglaavajui sramotu ponosom. I holandski vojnici su dobili medalje za utnju, pa zato se i
mi ne bismo okitili sa nekom? Bili smo blii, i nama je vie nego njima trebalo hrabrosti da
utimo i gledamo kako nam ubijaju djecu i siluju majke i sestre. To je diskriminacija. Mi smo
bili prei od njih da se ponosimo tom vrstom hrabrosti.
Jo uvijek je u meni svjee sjeanje na svaki dan proveden u strepnji ta e se sljedee
dogoditi naoj brai i njihovoj djeci proaputao je sjetno, sa prepoznatljivom dozom ala, ali
i pravdanja u glasu. Bili su to teki dani za sviju nas. Istina, dijelim tvoje miljenje da smo
se mogli i asnije ponijeti, iako nas je bilo malo. Hazreti Omer se mnogo hrabrije ponio kada
ih je bilo jo mnogo manje. Ipak, vratimo se Omeru!
16

Zamislih se. Nije se vie opirao prii o Omeru. Bjeanje od suoavanja sa istinom nee
utjecati na samu istinu, makar to bila i istina onih, naim srcima, najbliskijih. Utoite od
istine ne postoji, ona se nosi sa sobom i u sebi. Uinio sam napor da se otrgnem od bujice
naviruih osjeanja i nastavim smireno slijediti tok svojih misli:
Trnovit je, bolan je, ali i sretan ivotni put Omerov, neka je Allah zadovoljan njime!
Ali istovremeno on je i najbriljantniji primjer ovjekovog moralnog preporoda. Pokuajmo
ui dublje u Omerovu prirodu linosti i proniknuti u njegov nain rasuivanja prije ulaska u
islam, kao i u rasuivanje mnogih njegovih savremenika. Na to rasuivanje i Milostivi
slikovito upozorava: I kada se nekome od njih javi da mu se rodila djevojica, lice mu
potamni i postaje potiten, krije se od ljudi zbog nesree koja mu je dojavljena; da li ovako
prezren da je zadri ili da je u zemlju zakopa? Kako runo oni rasuuju! Ove se rijei odnose
i na Omera, na njegovo najdublje osjeanje stida od kojeg lice potamni, na njegov strah od
prezrenosti koji ga goni na surovu akciju ije surovosti njegova priroda nije svjesna. Da je bio
svjestan zloina nesumnjivo je da ga ne bi poinio. Njegova linost bila je formirana a
njegova svijest oblikovana i vrsto okovana elinim lancima idolopoklonikih obiaja, tako
da nije bila sposobna da prepozna zloin i pronae put ka pravednosti. Njegova savjest, iako
snano izraena, nije mogla reagovati jer je i previe naviknuta na nain rasuivanja sistema
vrijednosti koji je duboko ukorijenjen u svijesti, odnosno, reagovala je samo kada bi taj
ustaljeni sistem vrijednosti bio povrijeen. Ono to svijest smatra ispravnim, to i savjest
osjea ispravnim, uprkos tome to je neispravno. Okovan lancima neznanja, bio je nemoan.
Te lance nisu uspjeli pokidati ni estoka narav, ni vrst karakter, ni otar um, sve do trenutka
dok od svoje sestre nije dobio stranicu ispisanu prvim ajetima sure Ta-ha. Istog trena kada je
istina prodrijela u njegovu svijest, u njegovo rasuivanje, lanci idolopoklonstva su pokidani,
svijest se probudila iz lai, srce se otrglo od zablude i savjest je reagovala u saglasnosti sa
svijeu koja je prepoznala i prihvatila istinu. Kakav munjevit preporod! Nije li dostojan
istinskog divljenja? To pokazuje da ovjek, ma koliko otrouman bio, nikada se ne bi
oslobodio mraka neznanja, i ma koliko traio Pravi put, nikada to ne bi uspio bez Allahove
upute. Zaista, neizmjerna je Njegova dobrota prema ovjeku. Eh, kad bi muslimani danas
mogli tako munjevito, razborito, hrabro i odvano probuditi se iz hiljadugodinjeg sna, kao
to se probudio Omer nakon to je uo samo nekoliko ajeta iz Allahove Knjige. vrsta i
neraskidiva zajednica muslimanskih naroda, kao svemuslimanska zajednica, postala bi
beskompromisna realnost. Siguran sam da svi muslimanski narodi danas, osim njihovih
vladara, iz dna due prieljkuju jednog hazreti Omera naeg doba.
17

Klimnuo je glavom, pa opet odmahnuo, duboko zamiljen, utjei. Napetost se rasprila
odnosei ozbiljnu grimasu sa njegovog lica, jo uvijek mladolikog za ovjeka na poetku
este decenije. utnja se otegla bez svijesti o vremenu, bez htijenja da se uti, bez elje da se
probudi htijenje. Ne znam da li sam oekivao neku reakciju podrke i razumijevanja, tek,
njegovo lice nita nije govorilo, nije odavalo ni otpor ni pomirljivost. Na trenutke mi se inilo
da su se, uprkos godinama dugom prijateljstvu, u tihom sudaru dva miljenja osjeanja
smjenjivala iz asa u as, od prijatne bliskosti do nepoznate otuenosti. Njegovo, dugim
nizom godina formirano miljenje, sklonije ushienju u slatkoj pobonosti nego promiljanju
o tekuoj problematici, nenaviknuto na kritiko preispitivanje stvarnosti, nalo se na ispitu. A
ispit koji ovjek polae svodei raune sam sa sobom nikada nije bio nimalo lahak. Nikada se
ovjek nee iskreno preispitati a da bude zadovoljan sobom.
Na kraju je progovorio vidno umornim glasom:
U vrijeme mog sazrijevanja i obrazovanja sloboda miljenja bila je zabranjena baa, a
ispoljavanje vjere nije nas dovodilo u opasnost samo ako je u onoj mjeri koja nije smetala
vlastima. Svaka pobuna znaila je poi putem koji nema izlaza. Vlast je imala ui
posvuda. Jedna pogrena rije neizbjeno je vodila u zatvorsku eliju. Sjeam se da su i hode
bjeale od Mladih muslimana kao od kuge, a nije bio mali broj onih koji su ih i potkazivali.
Svako ko bi pokazao i samo simpatije za njihove ideale bio bi etiketiran dravnim
neprijateljem. Teka su to vremena bila, moj Ibrahime, ali ih se rado sjeam, jer su ova danas
jo tea. U to vrijeme nije bilo podjele muslimana u stranke. Nije se meu nama mogla uti ni
runa rije. Svi smo se osjeali braom, osim one ake neljudi to su radili za komuniste.
Je li bilo pijuna meu hodama? upitao sam instinktivno, oekujui da e rei da
nije.
Naalost, jeste. Priao mi je moj otac kako su odmah poslije Drugog svjetskog rata,
neki od tadanjih hoda u nekoliko navrata prijavljivali vlastima rahmetli Mula-Ibrahima iz
Baice. Prvi put zato to je sa svojim petercima branio Sjenicu od etnika, to je on i priznao,
ali to su bile uline borbe bez uznemiravanja civilnog stanovnitva. Htjeli su da mu sude po
kratkom postupku, ali tada su se pokupili sjeniki Srbi i branili ga, jer nikog od njih nije
uznemirio, ve ih je branio kao i muslimane, sviju podjednako. U kasnijim borbama zarobio
je i jednog partizanskog komesara, i kad mu je ovaj objasnio da se bori za slobodu naroda
odmah ga je pustio i vratio ga pod pratnjom njegovoj jedinici. Poslije rata, njegovim
svjedoenjem je izbjegao strijeljanje. Pripovijeda moj otac da nije sreo ponosnijeg i tvreg u
vjeri, a bio je i obrazovan; govorio je turski, arapski, perzijski i albanski. Drugi put su ga
18

prijavili da krije u svojoj kui komitae, bjegunce od zakona, opet se ispostavilo da je la.
Trei put prijavili su ga da u svojoj kui okuplja demat na teravih-namaz, to je on i priznao,
ali nije odustao ni pod prijetnjama. Za sve to vrijeme nije uputio nijednu runu rije nijednom
hodi, pa ni onima za koje je znao da ga pijuniraju. I za njih je molio Milostivog da ih uputi
na Pravi put. Bio je moralna gromada od ovjeka, ali nije bio usamljen. Bili su tu i nesalomivi
Mula Emin iz Orlja, Mula Amir iz Oraa, Mula Nail iz Graca, Mula Ismail iz Pazara i mnogi
drugi, tvrdi i nepopustljivi pred ljutim komunistima. Radili su i bez plaa, ali obaveze
naputali nisu. A i voljeli su se kao roena braa. Sve nevolje dijelili su zajedno. E, to je bila
istinska ulema. Njih nije uvao niko osim Milostivog Gospodara. Molim Allaha da im se
smiluje i lijepi im Dennet podari.
Opet smo zautjeli zaneseni ljepotom estitosti.
Bliila se pono. Obojica smo kao po dogovoru bacili pogled kroz prozor, zaleen od
mraza hladne februarske noi. Hladne zime nisu bile neobine za tutinsku kotlinu u podnoju
Peterske visoravni.
Ibrahime! ree kroz uzdah, ustajui. Malo si me na poetku iznenadio svojim
kritikim pristupom stvarnosti, ali sad sam te razumio. I da zna u pravu si! Rado bih da
opet razgovaramo o ovim pitanjima, prija mi to, razmilja na drugaiji nain, ali ispravno. To
je nain kojim se moe trasirati put od naviknutog do kreativnog miljenja. I nemoj me vie
tako uporno oslovljavati, molim te! Volio bih, ako nije neumjesno, da primi i savjet od mene.
Ti nisi vie onaj mirni Ibrahim kog sam nekad poznavao. Pronicljiv si, ispravno rasuuje, ali
iz tebe vie govori buntovnik nego mislilac. Ovo su opasna vremena za slobodoumne, zato
budi oprezan, uvaj se!
Uredu, Abide! prihvatio sam njegovo insistiranje. Pored toga to sam od tebe
mnogo nauio o istinskoj ljubavi prema Milostivom, o asketskoj predanosti i bogobojaznosti,
raduje me to sam sa tobom mogao podijeliti i sopstvena razmiljanja. Hvala ti na ohrabrenju.
Na to je razvukao lice u irok osmijeh.
Ne laskaj mi! ak slutim da e uskoro tvoji savjeti meni vie koristiti nego tebi moji.
Ne mislim da je to daleko.
Selamio se i zaputio ka izlazu, ostavljajui me zamiljenog. Njegova procjena moje
pronicljivosti inila mi se suvinom, ali da se u meni sve jae budi buntovnik, vjerovatno je u
pravu. A ne mogu se promijeniti i da hou, ostat u to to jesam, makar bio i samo usamljeni
buntovnik, usamljen poput pustinjaka. Moda poput onog pustinjaka kakvog sam sebe vidio u
snu. Da li ona pustinja iz sna, pomislih, moe znaiti drutvo opustoeno od moralnih
19

vrijednosti? Ili je potraga za vodom, zapravo, potraga za mirom? ta bi onda znaili likovi
hazreti Omera i njegove kerkice? Moda e mi to vrijeme otkriti, da ne ostanem samo na
slutnjama. I nije za oekivati da se tek tako, preko noi, mogu pronai odgovori za mnotvo
pitanja to ih vrijeme iskuenja donosi, ali nee doi ni sami po sebi ako se za njima ne traga.
Vrijeme je da se trud i muka uzimaju kao poslastica.
Nije mi smetalo ostati sam u svojoj maloj i skromnoj biblioteci, naprotiv! Sve vie
prijala mi je samoa. Mnogo sam puta, iz noi u no, poslije nonog namaza, pomalo itajui,
vie razmiljajui, ekao sabah u tiini razgovarajui sam sa sobom, o sebi, o svojoj
prikrivenoj muci, o izblijedjeloj mladosti ispunjenoj snovima o uspjehu, a pretvorenoj u
bespue i borbu da preivim, o sjeanju na davno umrle roditelje i tome kakav sam sin bio,
pomalo sa alom uviajui da njihovi likovi u mom sjeanju polahko blijede, kao to blijedi i
moje sjeanje o sebi samom. Sada mi se ini da o sebi znam mnogo, ali i vrlo malo. ovjeka
ne ini ovjekom zvuno ime i skupo odijelo, ve njegov identitet i svijest o sebi, o svojoj
vjerskoj i kulturnoj posebnosti. Naravno, bitan dio identiteta ovjeka ini i njegova
provenijencija.
Proveo sam vei dio ivota tragajui za neim, i ne znajui da sve to vrijeme tragam za
sobom. Saznao sam ta traim tek kada sam to pronaao. Prepoznao sam svoj vrhovni
identitet u svojoj islamskoj vjeri, i sebe u svom zaviaju, tamo gdje sam se rodio i napravio
prve korake. Zovem se Ibrahim Fatih, roen sam na Peterskoj visoravni u bogatoj porodici,
bogatoj onome ko razumije blago siromanih, odakle sam se poslije osnovne kole otisnuo u
svijet. Rekoh blago siromanih, mislei na toplinu doma. Siromah spolja jako esto bude
bogatim iznutra. Tako su ivjeli moji roditelji: oskudni hljebom, a bogati vjerom, osmjehom i
ljubavlju. Da bi ovjek to shvatio, potrebno mu je iskustveno znanje. I ja sam poao tim
putem. Sa mukom sam tragao za znanjem, a sa znanjem tragao za sobom. Oboje sam naao u
sebi.
Evo me opet u Sandaku, u Tutinu, gradiu sa pranjavim sokacima, iz koga odlaze svi
koji imaju kud, a ostaju najee oni koji moraju. Mjesto je naseljeno Bonjacima, mojim
sunarodnicima, narodom bez domovine. Ne znam da li ju je ikada i imao. Ovdje, na razmeu
civilizacija, jedina nam je domovina komad plavog neba, odatle ne mogu da nas protjeraju,
ma gdje bili, nebo i Sunce su opet iznad nas. Svi nas svojataju kada smo im potrebni da se
borimo pod njihovom zastavom, jer svoje i nemamo, i surovo nas odbacuju kada smo
nedovoljno posluni. Ovdje sloboda nije besplatna, plaa se krvlju. Pritisnuti teretom
historijskog naslijea turske krivice razgovaramo sa svima i blago i gordo: blago da
20

sauvamo gole ivote i opstanemo pred silom, a gordo da sauvamo svoju islamsku vjeru bez
koje nam ivoti i ne trebaju. Naviknuti na progone i nevolje, uvijek smo ih strpljivo podnosili
sanjarei o slobodi i pravdi, o ivotu bez straha i neizvjesnosti. Nevolja nam je postala vrlina
pretoena u hrabrost i umjetnost opstanka.
I, istini za volju, na ovoj pjeskovitoj sandakoj vjetrometini, stoljeima izloen
prijetnjama, progonima i krvavom nasilju, mogao je opstati i sauvati svoj nacionalni i vjerski
identitet samo jedan zadivljujue mudar i hrabar narod.
Sa ovim mislima doekao sam svitanje i poslije namaza poao na spavanje, ponavljajui
ajete sure Et-Tekvir. Negdje iz nepoznatog izranjale su strane slike umiranja kojeg umirui
nisu bili svjesni. Mala djevojica posljednji put prua ruke prema ocu ne znajui da e
njegovim rukama biti baena u bezdan strane smrti. Jeza mi proima tijelo. Kao da jasno
vidim njene oi i u njima pitanje: zato? Isto pitanje vidim u oima djece Iraka, Palestine i
diljem svijeta koja znaju da su gladna, ali ne i da e umrijeti od gladi. Nita manje strano nije
ni tiho umiranje od droge i drugih poasti, kako u bogatim tako i u siromanim drutvima,
bezmalo odmjetnutim od vjere i morala. Kao ni prva, ni ova posljednja nemaju svijest o
bliskoj smrti. Broj narkomana i u Sandaku vrtoglavo raste a da se niko od politikih niti
vjerskih lidera nije usudio objaviti rat ovom zlu. Moda u nedostatku pune svijesti o
drutvenoj odgovornosti, svejedno ostaju nijemi i ravnoduni pred prizorom tihog umiranja.
Sve te strahote deavaju se pred oima savremenog ovjeka koji je na njih jednako
ravnoduan kao i onaj iz dahilijeta, i jednako runo ili jo runije rasuuje. Zato, Allahove
rijei: Kako runo oni rasuuju, ne mogu se smjestiti u historijsko razdoblje, naprotiv! Danas
imaju jo veu teinu jer su i strahote obimnije i neuporedivo brojnije.
Prvi koji bi to morali razumjeti i osjetiti jesu muslimanski uenjaci. Oni su najpozvaniji
da pozivaju u vjeru i u drutvu red, mir i pravdu uspostavljaju, svjesni da se priom bez
srazmjerne akcije ne moe uspostaviti socijalna pravda i zaustaviti umiranje gladnih. O,
uenjaci, aputao sam u sebi, odazovite se Allahu i Njegovom Poslaniku i na Zemlji red
uspostavljajte!
Sa prvim zracima sunca polahko sam tonuo u san. Nisam svjestan da li sam budan ili
spavam, ili ni jedno ni drugo, tek osjetih kako se neka ogromna teina sputa na moje tijelo da
nisam mogao ni prstom pomjeriti. Onda se pojavi neki udesno snaan vjetar kruei oko mog
tijela, odvajajui me od postelje, ili mi se samo uinilo, tako me snano steui da sam ve
bio gotovo siguran da je to moj posljednji trenutak, da u umrijeti. udno, ali nisam imao
vremena da se udim, spopao me je snaan strah od smrti. U djeliu sekunde, kao da sam ve
21

sa one strane ivota, u glavi mi je poput munje blijesnulo pitanje: kako u poloiti raune? ta
sam sve propustio mislei da za mene jo uvijek ima vremena, kad eto, nema! Eh, kako sam
naivan bio. Da bar jo jednom ehadet prouim. A kamo sree da sam prema sebi marljiv i
pravedan bio, pa da namaz nikada nijedan propustio nisam.
I kad sam ve bio siguran da sam stigao do kraja, da poinje dugo putovanje za koje sam
se pripremio koliko sam se pripremio, a oskudno, zauo se iz pravca kible najumilniji glas
ezana koji ne mogu uporediti sa bilo kojim koji sam do sada uo. Zajedno sa ezanom i
stezanje u grudima je popustilo. Kad je ezan utihnuo, isti taj umilni glas, nastavio je uiti suru
El-Feth.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Mi emo ti dati sigurnu pobjedu da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi
blagodat Svoju tebi potpunom uinio, da bi te na Pravi put uputio i da bi te Allah
pobjedonosnom pomoi pomogao. On ulijeva smirenost u srca vjernika da bi jo vie uvrstili
vjerovanje njihovo a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je.
Strah je iezao, otvorio sam oi. Nisam vie mogao zaspati; ustao sam i sjeo.
Instinktivno, poneen radou ivota i ljepotom nepoznatog glasa, prouio sam prvih pet ajeta
sure El-Feth nekoliko puta, ali kada sam ih kasnije ponovo uio, obuzela me je zbunjenost.
Bio sam siguran da ih do tada nikada nisam nauio napamet, jedva sam se sjeao da sam
ih itao; nauio sam ih u snu, ako je to bio san. Neto kasnije, savladan umorom, opet sam
zaspao, a moj se san pretvorio u, mojem iskustvu, nepoznato spokojstvo.
Sljedei dan proveo sam razmiljajui o suri El-Feth. Nisam mogao da shvatim ni kako
ni zato, uprkos tome to sam se trudio da shvatim. Jedino mi je bilo jasno to da sam osjeao
duboko u sebi takve promjene, podsvjesne i bez naroitog htijenja, da sam sav nekako
drugaiji; nisam vie ono to sam bio prije. Dane i noi provodio sam u namazu, usamljenosti
i razmiljanju. Usamljenost mi je najvie godila. Moda i previe, do one mjere da poinjem
da je se plaim. Osamljivanje je put u izolaciju od sviju: porodice, prijatelja, svijeta.
Jednog jutra, izlazei iz kue susreo sam starog prijatelja i radujui se to ga vidim
nazvao mu selam. Samo me je zbunjeno pogledao.
Da nisi to ljut na mene? upitao me je.
Ne, nisam , Sulejmane, zato?
Zato to sam te par puta sreo, selamio te, a ti si proao kao da me ne primjeuje. ta
sam drugo mogao da zakljuim?
22

Za trenutak sam zastao zapanjen. Zar sam otiao toliko daleko? Jesu li mi moje misli
odvukle panju tako daleko da ne primjeujem svijet oko sebe? Da li da podrim i branim ono
to jesam ili ono to postajem? Rastrgan izmeu onog ja to sam bio, ovog to jesam, i onog
to u biti; nepoznatog u neizvjesnosti i nemirnog u potrazi za sobom? Snishodljivo sam
ugnuo ramenima, zbunjeno opravdavajui svoju nepanju, ne uspijevajui sakriti stid.
Ne sjeam se! Ne znam kako, ali zaista te nisam primijetio. Nego, prijala bi mi kahva,
a tebi?
Prihvatio je, ali nije propustio da izrazi zabrinutost:
Ne izgleda mi dobro, efendija! Odsutan si, zamiljen, ne izgleda kao prije. Je li sve
uredu kod tebe? Ima li problema sa zdravljem?
Samo sam kratko odmahnuo glavom i pokuao da dojmim uobiajeno. Nisam elio
uznemiriti prijatelja bilo ime, posebno ne temom koju on svakako ne bi razumio.
I dok smo ispijali prvu jutarnju kahvu, neobavezno askajui o varokoj svakodnevnici,
zazvonio mi je telefon.
Efendija, ovdje smo ispred tvoje kue, treba nam hitno! Ako ste blizu, molim vas da
odmah doete nepoznati glas zvuao je skoro moleivo.
Dolazim odmah! ostavio sam novanicu na stolu, izvinio se to moram da idem i
pourio kui.
Ispred ulaza ekalo me je troje ljudi: dva starija mukarca i djevojka. Blijedo, iznureno
lice djevojke zgreno u bolnu grimasu i nepomian pogled ispunjen strahom odavali su stanje
bolesti u poodmaklom stadiju. Nisam ekao objanjenje, pokazao sam im radnu sobu i ekao
da se udobno smjeste na pomalo pohabani namjetaj ispred velikog radnog stola. Skromno
ureena prostorija bez suvinih detalja, izgledom blia orijentalnom stilu, ukraena samo
knjigama na drvenim policama, odavala je utisak neupadljive jednostavnosti.
Isprekidanim glasom, djevojka je pokuavala da pojasni svoj strah i svoje bezuspjene
napore da ga savlada. Vjerovala je da sve njene tegobe pokree upravo strah. Pokuao sam da
je ohrabrim i da joj paljivo, kratkim i jasnim pitanjima skrenem panju na tjelesne simptome,
na to se zamislila odajui nesigurnost. Na kraju je, iako vidno neraspoloena, pomiriteljski
uloila napor da to podrobnije odgovori na moja pitanja.
Smetala joj je toplota a prijala hladnija klima. Potvrdno je odgovorila na sva ostala
pitanja. Iznenadni osjeaj nepodnoljive toplote, ubrzan puls, raspon krvnog pritiska uvean,
oni znaci prisutni, nokti krhtiji i lomljiviji, povremeno joj opada kosa, razdraljiva,
emocionalno nestabilna, podlona svai i naglim nastupima plaa.
23

Svi kliniki znaci upuivali su na sindrom hiperfunkcije tireoideje, sa jasnim
simptomima hipermetabolizma. Iako sva simptomatika govori za posljedice uzrokovane
psihoemocionalnim stresom, ne iskljuujui akutnu infekciju u toku kliniki relativno mirne
hipertireoze, za psihoterapiju bilo je i previe kasno, posljedice su ve nastale.
Uputio sam je na endokrinologa i potrudio se da budem ubjedljiviji, nesiguran da e me
zaista i posluati, prije nego upadne u ozbiljniju krizu koja moe ugroziti ivot bolesnice.
Razlog za uzbunu je time vei to faktori koji u toku kliniki umjerene hipertireoze dovode do
naglog pogoranja, medicini jo uvijek nisu dovoljno poznati. Ljudi su instinktivno, esto i
lahkovjerno skloni traenju volebno lahkih rjeenja u svijetu mistinog, vrsto uvjereni u
sopstveno miljenje, naueni da tako vjeruju slijedei mistina iskustva prolih generacija.
Tada su skloni tragati za udotvornim lijekom slijedei sopstvena uvjerenja, ma koliko ona
bila anahrona, gubei dragocjeno vrijeme za pravovremeno lijeenje.
Otpratio sam ih razmiljajui o tome koliko se esto susreem sa velikim i
nepremostivim potekoama u razumijevanju. Sa anahronim uvjerenjima nekad je uzaludno
polemisati. Veliki je izazov pomoi onima koji vjeruju da su bolesni od bolesti koje nemaju,
zanemarujui tako lijeenje bolesti koju stvarno imaju.
Umiljenost i lahkovjernost esto oteavaju i u nedogled odlau hitno potrebno lijeenje.
To je ono to hipohoninost ini ozbiljno opasnom. udno je to da ovjeka mogu ubiti i
njegova sopstvena uvjerenja. Ako u neemu uspije, sa neskrivenim ponosom uspjeh pripisuje
sebi, svojim sposobnostima i superiornosti, a ako ga u njegovoj nakani kakva nevolja zadesi,
porie sopstveno neznanje i upuuje na sudbinu. A nije tako: Ne ini njima Allah nepravdu,
oni je sami sebi ine.
Zamiljen nad osjeajem nemoi pred anahronom svijeu, pustio sam mislima da lutaju
preispitujui uzroke koji muslimansko drutvo udaljavaju od prvog islamskog imperativa: ui,
obrazuj se, studiraj! Zapostavljajui ovaj prvi kuranski imperativ, na gubitku su svi, kako
pojedinac, tako i cijelo drutvo. Znam, rei e mi se da ovaj imperativ nije zapostavljen, da je
obrazovanje u usponu, ne poriem to, samo pitam: obrazovanje ili ispiranje mozgova?
Obrazovanje koje ovjeka ne ui da koristi svoje prirodne resurse ve da slui drugom, moe
biti tetnim. Kur'an imperativno insistira na obrazovanju kao kreativnosti, ne na formiranju
potroakog mentaliteta modernog ropstva.
Iz misli me tre bahat koraka na hodniku.
Esselamu alejkum!
24

Alejkumusselam! uzvratio sam sredovjenom branom paru koji je sa djetetom
iznenada upao kod mene. Otac je drao dijete u naruju. Dojmili su umorno i iscrpljeno, iako
su, ini mi se, oaj i nemo na njihovim licima bili itljiviji od umora. Objasnili su da je dijete
napunilo ve est godina, da je dobrog opeg zdravlja, dobro se razvija, ali je prije godinu
dana iznenada prestalo da govori. Medicinsko ispitivanje nije davalo nikakvog objanjenja
osim stresa. ekanje je bilo jedino ohrabrenje.
Predloio sam da testiramo kako e dijete reagovati na uenje Kurana, ne usuujui se i
sam pruiti neko razlono objanjenje osim ohrabrenja, iako su i heteroanamneza i vizuelni
simptomi govorili za duboku anksioznost.
Poloio sam djetetu svoju desnu ruku na elo i prouio nekoliko puta suru Ta-ha, od
dvadeset petog do trideset prvog ajeta. Imao sam utisak da toliko paljivo slua, kao da je ve
u zrelim godinama. Napisao sam iste ajete na paretu hartije i dao da to potope u vodu i da
istom vodom poje dijete, ostalo je u Allahovim rukama. On bolest daje i On je lijei.
Htjeli su jo neto pitati, ali nas je prekinuo podnevski ezan. Insistirali su da saekaju
dok obavim podnevski namaz, jer dolaze izdaleka. Samo sam klimnuo glavom u znak
odobravanja. U oima sam im vidio nadu koju nisam mogao ni da osporim ni da sa sigurnou
podrim, a njihovo napeto iekivanje budilo je u meni al i duboko suosjeanje. Majka je iz
torbice izvukla flaicu sa vodom, stavila u nju hartiju i pruila je djetetu, nestrpljiva da
lijeenje pone to prije.
Tek to sam obavio podnevski namaz, zauo sam snaan pla izmijean sa glasovima
koji su dolazili iz moje radne sobe. Pourio sam i zatekao nesvakidanji prizor: dijete je
progovorilo. Bio sam zateen, ushien, radostan, ali i dirnut reakcijom roditelja. Poneeni
radou, plakali su od sree.
Osjeao sam se i ja presretnim. Svijest o tome da je Milostivi primio dovu ispunila mi je
srce, duu i um neizmjernom zahvalnou Njemu, Silnom i Mudrom Gospodaru svjetova.
Osjeao sam se poaenim najljepom nagradom. Otpratio sam ih sa osjeanjem radosti
njihovoj silnoj i neskrivenoj srei. Dugo sam gledao za njima dok su odlazili, zamiljen nad
raznolikosti iskuenja u ljudskim sudbinama. ovjek je ovjeku vuk, ostala je kao izreka
misao jednog zapadnjakog filozofa. Ja bih prije rekao da je ovjek ovjeku iskuenje.
Shvatanje samog ovjeka kao drutveno odgovornog jeste ono to islamsku misao dijeli od
drugih. Pronalaenje sopstvene radosti u blagostanju i srei drugih ljudi, jeste ono to ovjeka
ini plemenitim biem. Godinama sam se trudio drati odstojanje od ljudi koji pate da ne bih
patio zajedno sa njima, sada to vidim pogrenim. Izmeu iskuenja i hladnokrvne
25

ravnodunosti, radije biram iskuenje. Ne upoznati strpljivost u iskuenju znai i ne upoznati
radost pobjede nad iskuenjem. Allah je, uistinu, na strani strpljivih.
ini mi se da mi je ovo iskustvo svih narednih dana ulijevalo oputenost, ali i nemirnu
elju za naukom. Provodio sam sve vie vremena u biblioteci istraujui duboku povezanost
Kurana sa prirodnim naukama, posebno sa medicinom. Saivio sam se sa spoznajom da
Kuran sadri jasne upute drutvenim, humanistikim i prirodnim naukama, i na toj spoznaji
gradio sam sopstveno poimanje temeljnih principa racionalnog pristupa ka metodama
naunog istraivanja koje mogu osigurati saglasnost izmeu ovjekovih naunih i moralnih
potreba.
Uzroke nedovoljno razvijenog obrazovanja u muslimanskim drutvima mogao sam sada
bolje razumjeti. Savremena nauka se razvija dobrim dijelom u suprotnosti sa ovjekovim
moralnim zahtjevima, na to su muslimanski uenjaci reagovali uzdranou od naunih
zahtjeva. Time se jasnije moe objasniti vrijeme naune dekadencije u muslimanskim
drutvima i izvesti zakljuak da je pogreno uzdravati se od nauke, ve je treba razvijati u
saglasnosti sa vjerskim i etikim normama.
Traei nain da jasnije i temeljitije objasnim put ka otvorenim naunim mogunostima,
kao nunim potrebama drutva, nisam ni primijetio kako vrijeme brzo prolazi.
Blii se kraj marta sa mirisom ranog proljea. Ponekad uhvatim sebe u mislima da mi je
ovo, etrdeseto proljee ivota po mnogo emu drugaije od svih drugih. I namaz mi je
drugaiji. Na neki poseban nain, na prvi pogled, sve je isto, a opet, sve je drugaije, nita nije
kao to je bilo prije: ni misao, ni rije, ni osmijeh, pa ni uzdah iz dubine grudi to se sve ee
otkidao.
Ranije bih esto bio razoaran sobom ne osjeajui da sam dovoljno prisutan u namazu,
a onda, postajui svjestan toga, sa strahom sam se sjeao rijei Milostivog: A teko onima koji
namaz obavljaju a prema svom namazu su nemarni!
Sada sam u namazu skrueniji, ispunjen bujicom osjeanja, posebno dirnut ajetima koje
redovito uim sabahom i jacijom: I kada iva zakopana djevojica bude upitana zbog kakve
krivice je ubijena.
Ali, desilo se da nisam vie time samo dirnut, nego i zbunjen. Jedne veeri zazvonio je
telefon, a sa druge strane slualice odmah sam prepoznao glas starog prijatelja iz Damaska,
Ebu-Hakima. Proveli smo kratko vrijeme u Damasku zajedno, ali je ono urodilo plodom
neraskidivog prijateljstva. Prilino esto traio bih neki savjet od njega, nikad obrnuto, ali?
Ovoga puta traio je on moje miljenje. Na svakom sabah-namazu uio je iste ajete kao i ja,
26

poslije namaza razmiljao je o njima i pitao se da li je ispravno razumjeti ih u historijskom
konteksu, zapaajui da je ubijanje djece danas puno obimnije nego u vrijeme Objave.
Podrao sam njegova zapaanja kao jedino ispravna a, zapravo, godilo mi je to to je on
podrao moje miljenje. Svaka sura, svaki ajet i svaki harf su za sva vremena i nikada ne
mogu izgubiti na aktualnosti. Svoja svakodnevna razmiljanja preutio sam. Negdje duboko u
sebi osjeao sam da me mudri Ebu-Hakim nije pozvao da zatrai miljenje za sebe, ve da se
uvjeri u ispravnost mog miljenja. Potresne patnje i stradanja nevinih u muslimanskom svijetu
navodila su nas da u isto vrijeme razmiljamo o istom, zajednikom bolu, i isto tako
zajednikom traganju za lijekom. Najednom, moje uvjerenje dobilo je vrstu i postojanu
potporu.
Osjeao sam se kao da, Allahovom milou, stojim pred vratima spoznaje. Slavljen neka
je On, Njegovo je sve to je na nebesima i na Zemlji. Njemu nema niko ravan.
Obavio sam noni namaz i poao na spavanje. Onoliko dugo koliko dosee moje
sjeanje nisam zaspao a da nisam molio Milostivog za oprost meni i roditeljima mojim, uvijek
iznova budei sjeanje na njih, na ruke koje mau i oi koje me prate pogledom dok odlazim,
tvrda izborana lica iibana vjetrom, preplanula od sunca, oblivena suzama. Tada nisam ni
slutio da majku vie vidjeti neu, a oca jo samo nekoliko puta. Jedino je u meni ostao da ivi
al to neu imati priliku da im pruim ljubav i panju koju su oni meni pruili. Tako brzo i
neslueno, sjeanje na bezbrino djetinjstvo zamijenili su enja i tuga koje su u meni ostavile
neizbrisiv trag i snano utjecale na moj ivotni put.
Sljedei dan liio je na svaki prethodni, sve do ikindije. Neposredno prije ikindije, dok
sam pospremao biblioteku, trudei se da napravim uredan tematski raspored koji mi olakava
rad, zazvonio mi je telefon.
Iz Novog Pazara zovem, treba nam neki tvoj savjet, voljeli bismo doi odmah uo
sam uurban glas sa druge strane ice.
Imao sam isplaniran dan, htio sam u prvi mah odloiti posjetu, ali mi neto
uznemirujue u tom glasu nije dozvolilo odlaganje. Nisam morao dugo da ekam, nakon
manje od jednog sata pojavili su se njih troje. Uli su skoro bez rijei. Smjestivi se na svoju
stolicu, osjetih neku udnu napetost u zraku i utke sam ekao njihovu priu.
Ja sam Salih, zvao sam maloprije. Ovo je moja ena, a ovo mi je kerka! pokazao je
prstom na njih. Kerki mi nije dobro. Uradili su joj neke laboratorijske analize u Novom
Pazaru i sve su uredu osim jednog nalaza prolaktina. Ali ona je puno bolesna, padala je
nekoliko puta u nesvijest, zadnji put jako dugo, a ljekari kau da ne znaju uzrok.
27

Najednom me je uhvatila ledena jeza. Medicina vjerovatno sumnja na prolaktinom, zato
su ljekari i preutjeli uzrok, dok ne budu sigurni.
Koliki je prolaktin? upitao sam trudei se da se na mom licu ne vidi zabrinutost.
Preko dvije hiljade i trista.
Nastade tajac. Nisam vie bio zabrinut ve preneraen. Ne znam da li sam uspio da
sakrijem svoju reakciju. Pourio sam da objasnim a da ne odam svoje prve sumnje.
Onda trebate nastaviti medicinsko ispitivanje da se potpuno rasvijetle uzroci skoka tog
hormona. Njega oslobaaju laktotrof elije hipofize, ali zato toliko ekspanzivno, na medicini
je da prui odgovor.
Salih odmahnu glavom u znak negodovanja i nastavi:
Ona je prije nekih desetak mjeseci bila isto ovako bolesna, i tada sam dolazio kod
tebe, ali bez nje. Dao si jedan zapis u vodu da pije i od tada bilo joj je bolje do nedavno.
To saznanje stavilo me je u neoekivanu dilemu, dovoljno ozbiljnu da se dublje
zamislim nad cijelim sluajem. Ako joj je bilo bolje, u to ne sumnjam jer se njihova tvrdnja
odnosila na neodreeno dui period, onda moram nai objanjive razloge sa uporitem u
medicini. Nije dovoljno naslutiti uzroke promjena bez da se razumije i ta se unutar samog
organizma promijenilo. Hiperprolaktinemiju ne uzrokuje uvijek prolaktinom hipofize. Ona je
esto uzrokovana razliitim oblicima stresa, u prvom redu utjecajem stresornih faktora
sredine, to bi zahtijevalo i dodatno ispitivanje sa drugaijim pristupom, i to to prije, da bi se
izbjegle dodatne komplikacije koje su est nalaz u hiperprolaktinemiji uzrokovanoj bilo
prolaktinomom, bilo stresom.
Pokuao sam razgovarati sa bolesnicom ne bih li prepoznao uzroke koji bi upuivali na
stres, ali, na moje iznenaenje, naiao sam samo na neprobojni zid utnje. Niim nije
reagovala ni na moju neskrivenu zbunjenost njenom utnjom, niti na pokuaj roditelja da je
nagovore na razgovor. Pomislih da je moja pitanja moda i dodatno uznemiravaju. U oima
sam joj vidio neobjanjiv strah u ije uzroke nisam mogao proniknuti. Na moleivo
ohrabrivanje roditelja, u jednom kratkom trenutku primijetio sam na njenom licu izraz
kolebanja, kao da je pojmila neto rei, ali je samo progutala knedlu i nastavila utjeti.
Svaki moj pokuaj da ponem razgovor bio je uzaludan. Gledala me je ravno u oi
pokazujui da je potpuno svjesna trenutka, ali joj je svaki mii na licu ostao nepomian kao
od kamena isklesan. Nikakve reakcije nisu odavale da se u njoj neto zbiva. Mogao sam
jedino pretpostaviti da je ve shvatila sumnje ljekara i izgubila nadu.
28

Nemono sam slegnuo ramenima i sa nedoumicom napisao novi zapis poput
prethodnog, iako nesiguran da e neto promijeniti.
Time je i ovaj razgovor bio zavren, ali? Pruajui joj zapis, negdje duboko u njenim
tamnobademastim oima ugledao sam nijemi poziv za pomo. Pogled joj je bio pun straha i
bola, ali i nade. Krila je u sebi neto strano, to nije smjela rei. Pomozi mi! Pomozi mi!
nijemo su govorile njene oi. Jako su podsjeale na oi zatvorenika koji oajniki eli da
neto doapne nekom iz spoljnjeg svijeta, nekom kome vjeruje, ali je strah sputavao mo
govora.
U glavi mi je zvonilo na uzbunu, ali nisam znao ta da preduzmem. Svako dalje pitanje
bilo je besmisleno, a ako bih nagovijestio slutnju da neto krije odao bih je. Tek bi tada i
najmanja nada da ikada progovori bila trajno izgubljena.
Ali ta krije? Kakva je to istina koju skrivaju te oi. Od koga krije? Zato? ega se
toliko boji? Da li se boji bolesti? Ne, ne vjerujem, inae bi priala o tome. Jedino to sam
primijetio je da bi na svako pitanje krajikom oka pogledala prema roditeljima i nastavila da
uti, ostavljajui konaan utisak da ne eli povrijediti roditelje svojim bolom.
Hoemo li doi opet? upitao je njen otac ustajui.
Zastao sam zbunjen. Nisam znao ta da odgovorim pa sam odluio da to prepustim
njima.
To e vam ona rei odgovorio sam kratko i otpratio ih do izlaza.
Ona je na to jedva primjetno klimnula glavom uputivi mi kratak i zbunjen pogled koji
je odavao neko unutarnje kolebanje i nesigurnost, zato nisam propustio priliku da je dodatno
ohrabrim:
Imate moj broj telefona i javite se ako budete mislili da je potrebno. Svakako, volio
bih da me obavijestite o daljim medicinskim pretragama, ukoliko ih bude bilo, sa naunog
stanovita i meni je ovo vrlo zanimljiv sluaj.
Mogu li vas ja lino pozvati da zakaem termin, ako budem dolazila? Moj otac radi
daleko pa nije uvijek u prilici iznenada je prvi put progovorila. Melodian i mehkan glas
odjednom je poruio zid utnje. Napetost joj je polahko nestajala sa lica i prvi put primijetih
da izgleda izuzetno lijepo. Duga, crna kosa sputena preko ramena uokvirivala je lice
pravilnih crta. Ispod tankih, briljivo njegovanih, izvijenih obrva tamnobademaste oi gledale
su upitno.
Naravno da moe ogovorio sam.
29

Onda, da vam ostavim broj mobilnog telefona izvukla je olovku i pare papira iz
torbice i zapisala svoj broj. Da biste znali ko vas zove, inae vas je teko dobiti telefonom
vratila se u radnu sobu, ostavila ceduljicu na stolu i brzo izala.
Otpratio sam ih i vratio se u svoje prostorije. Spustih pogled na ceduljicu to me je
ekala na stolu. Poao sam rukom ka telefonu da memoriem njen broj i ukoeno zastao kao
munjom oinut. Prikovanog pogleda za potpis podigao sam ceduljicu, tek tada postajui
svjestan da, izvan svih normi ustaljenog ljudskog ponaanja, djevojka se nije ni predstavila.
Onako utljiva, zaboravila je, a i ja zaboravio da pitam. Zaueno i nijemo, drao sam
ceduljicu u ruci i sa nevjericom iitavao nekoliko puta.
Ispod telefonskog broja pisalo je: Hvala na uloenom naporu i izvinite za moju utnju!
U potpisu: Mevuda.
Uhvatio sam sebe kako nesvjesno ponavljam ajete sure Et-Tekvir, u kojima se spominje
Mevuda iva zakopana djevojica.
I kada Mevuda bude upitana zbog kakve krivice je ubijena.



















30


2.

Bismillahir-rahmanir-rahim!
I neka meu vama bude onih koji e na dobro pozivati i nareivati da se ini dobro, a
zabranjivati zlo, oni e ta ele postii.

Dan je ve uveliko izmicao a ini mi se tek to je poeo, kao da je sam za sebe svjedoio
prolaznost, ili je opominjao ovjeka na vrijeme to ga nemilice troi na dokolicu, naivno i
nemarno, a vrijeme je jedino ega nema dovoljno. Nehotice sam pogledao kroz prozor da
vidim kako se zapad boji u narandasto najavljujui pribliavanje akama, tek koliko da
odlijepim pogled od ceduljice u ruci, pa da se ponovo uvjerim da je jo uvijek tu, da je
stvarna. Ali, bila je. Svako slovo na ceduljici bilo je stvarno, iako nisam uspijevao nai vezu
izmeu stvarosti i snova, povezanih samo imenom koje, to sam vie iitavao izgledalo mi je
sve vie nestvarno. Kao da je ona Mev'uda iz snova iskrsla iz sna i potpisala se na paretu
hartije, podsjeajui me na sebe. Ja sam Mev'uda, kerka Omera sina Hatabovog, potrai me,
nai e me u Allahovoj milosti, odzvanjao je u mojoj glavi glas iz sna dok sam isto ime, po
ko zna koji put, iitavao sa ceduljice.
Hodao sam kao u snu, nesiguran u percepciju stvarnosti, ne znajui ta da mislim, kako
da shvatim ono to ne moe biti, a opet jeste. Sluajnost ili trenutak izvan stvarnosti?
Neuhvatljiva misao izgubljena u vremenu, zalutala, nepozvana, bez iije namjere pretvorena u
slovo poput kapi vode na dlanu pustinjaka, izronila iz mate, nestvarna, na granici shvatljivog.
Ponovo spustih pogled na ceduljicu, itajui slovo po slovo. Nema sumnje, pisalo je:
Mevuda. Zamirim pa pogledam ponovo, opet isto. Nikada nisam sreo nekog da se tako
zove. Ona to ime nije mogla za sebe birati, kao to ni ja nisam birao kako u se zvati.
Mevuda, mala djevojica surovo umorena. Simbol nevine rtve i svjedoka na Sudnjem danu.
Svjedoka od ijeg e svjedoenja strahovati, ne samo nasilnici i ubice, ve i itavi narodi koji
su ravnoduno posmatrali ubijanje nevinih. Ko ju je mogao tako nazvati? Ko joj je mogao dati
to ime to istovremeno zvui prelijepo i zastraujue? Prelijepo kao simbol nevinosti i
zastraujue kao simbol rtve svjedoka. Pametan se ovjek ne treba osjeati sigurnim od
njenog svjedoenja.
Naravno, sinulo mi je u glavi, odgovor mogu dobiti samo od njenih roditelja, zato nisam
oklijevao.
31

Naao sam broj u listi poziva i pozvao.
Halo! javio se Salih, oito malo zateen pozivom. Maloprije smo stigli kui,
bujrum, efendija!
Ja samo htjedoh pitati kako vam je kerka?
Ne znam ta da kaem, pomalo mi je udno sve ovo. Sve vrijeme, dok nismo stigli
kui, nije ni rije progovorila. Ne znam zato se danas onako zatvorila u sebe, nikada je nisam
vidio takvu. Sada pria sa svima kao i uvijek. Jedina promjena koju smo kod Usvete
primijetili, ne odvaja se od Kurana i due ostaje u namazu. I trenutno je u namazu.
Ne razumijem! prekinuo sam ga iznenaeno. O kome govori?
Pa, o njoj. O Usveti.
O kojoj Usveti?
Aha, sad razumijem. Mi je nismo predstavili, mislei da e se ona predstaviti.
Govorim o mojoj kerki, ona se zove Usveta.
Da, sad razumijem o kome pria potvrdio sam zbunjeno i ono to nisam razumio.
Poselami je mahsus! Molim Allaha da vas dobrom obraduje dodao sam i prekinuo sam
vezu, nijemo zurei u slualicu.
Znai, ona se ne zove Mevuda ve Usveta. Ne shvatam. Zato se onda potpisala kao
Mevuda, imenom koje simbolizira nejaku, nemonu i nevinu rtvu? Da li je time htjela
ostaviti neku poruku za koju je mislila da u je razumjeti? Moda bi to moglo objasniti njenu
utnju. Ili je to samo moja pomisao iznikla iz elje da shvatim. Mogu li se snovi i stvarnost
ujediniti u stremljenje? Gospodaru moj, kakve su to tajnovite niti sudbine to nasluuju dug
put u nepoznato? Put to mi predstoji, put od kojeg ne mogu udustati, put do spoznaje smisla
obavijenog velom tajne. Izazov od kojeg nikada nisam umio odustati.
Nisam izdrao a da ne pozovem i Ebu-Hakima, i potanko mu ispriam ovaj tajanstveni
dogaaj. inilo mi se da ako to sa nekim podijelim, odnekud e izroniti i smisao koji mogu
razumjeti. Zaudo, on nije pokazao nimalo zbunjenosti, mirno i bez uzbuenja odgovorio je:
A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene.
Ali, kako da postupim, Ebu-Hakime? Ne znam, niti nasluujem ta se iza toga krije, a
izvjesno je da u svemu tome ima neeg tajnovitog.
Svaki nagovjetaj ima svoje vrijeme, i vi ete znati! I ti e znati kad za to doe
vrijeme! Ono to je Allah odredio dogodit e se; zato to ne pourujte!
32

Ne, neu pourivati! Ako se ponovo jave, to sam dobio do znanja, onda je moda
najbolje da pustim da stvari idu svojim tokom dok Allahovom voljom ne budem znao neto
vie. Svakako, trenutno neku drugu ideju i nemam, osim da utim i ekam.
Ako ti se opet javi, a ve je postupila po tvom savjetu ukazujui ti povjerenje, onda i ti
postupi onako kako postupaju oni: Koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu
brinu. Nego, idi sad odmaraj! Hvala ti na poklonima koje si poslao, stigli su tamo gdje treba,
u pravo vrijeme, neka te Milostivi nagradi svakim dobrom!
Amin! izustio sam pomirljivo. Ako uspijem da se odmorim. Jo uvijek su mi pred
oima njen strah i zagonetna utnja. Potrebna joj je pomo, nesumnjivo je da je i ona svjesna
toga, ali ponaa se kao da ne smije da je potrai. Neeg se plai. Neeg krupnog. To mi ne da
mira. Kako da dobijem priliku da saznam od ega? Od koga?
Nemoj da te udi utnja iz straha, Ibrahime! Moe se desiti da je u nevolji, ali je ejtan
prokleti ubijedio da joj nema pomoi, pa zato i uti. Budi strpljiv, daj joj vremena da razmisli.
Sjeti se Allahovog poslanika Ejjuba, kada je Gospodaru svome zavapio: ejtan me na zlo
navraa i misli lane mi ulijeva! Ako se ve vie posvetila namazu, budi uvjeren da e brzo
stei dovoljno hrabrosti da se bori protiv lanih misli. Dotle, budi strpljiv, Allah je sa
strpljivima i zahvalnima.
Allah ti se smilovao, Ebu-Hakime! Ti ba umije da ulije strpljenje. Osjeam da mi je
i potrebno malo mira selamio sam prijatelja i sa olakanjem spustio slualicu, iako se i dalje,
ni jednog trenutka, nisam mogao osloboditi zagonetnog pitanja: zato se Usveta potpisala
upravo imenom koje je pogodilo u centar mojih misli?
Sve ovo ne moe biti sluajnost. Zar sluajnost uope i postoji? Da li ovjek nesvjesno
grijei onda kada ustvrdi da se neto desilo sluajno? Da postoji sluajnost, onda bi to znailo
da se neto deava izvan bilo ije kontrole, pa i Boije. To bi znailo da u prirodi i kosmosu
vlada dvozakonje, jedno koje je Boije i drugo nastalo iz sluajnosti, to je apsurdno.
Nemogue je da istovremeno postoje i red i haos. Milostivi kae:
Nit Sunce moe Mjesec dostii nit no dan prestii, svi oni u svemiru plove.
Vladavina reda iskljuuje svaku sluajnost, nju je nemogue ukljuiti u red. Sluajnost
je samo neprovjerena iluzija kojom ovjek opravdava svoju nesposobnost da spozna.
Poimanje neznanja moe biti jasan ekvivalent poimanju sluajnosti. ovjekova svijest je
formirana tako da on prema njoj postupa, pa e ono to uradi a ne ovisi od njegove volje, ili je
izvan kontrole njegove svijesti, nazvati sluajnou. Ne, sluajnost ne postoji! Zato se i ne
mogu smiriti a da ne saznam: zato se Usveta potpisala kao Mevuda. Moda odgovor stoji
33

tako blizu, a moda ga nikada i ne naem, ali bi u tom sluaju to samo znailo da nikada neu
prestati da tragam. Od toga ne mogu pobjei. elja za saznanjem je jedina kojoj nikad nisam
mogao odoljeti, jedina koja me je oduvijek vodila kroz ivot i inila djelatnim. Ali ovoga puta
ne mogu nita da preduzmem, nemoan sam, ostaje mi samo jedna mogunost: da ekam.
Poetak aprila obiljeile su vodene bujice uobiajene za ovo doba godine, a onda opet
snijeg. Proljee je ovdje bilo uvijek varljivo i kratko, skoro da smo znali samo za dva godinja
doba: ljeto i zimu. Usveta se javila samo jednom, pomalo tuna i uobiajeno utljiva, samo da
mi kae da je otputovala u Beograd i da e je primiti na kliniko ispitivanje. To me je
obradovalo. Medicinske pretrage mogle bi pokazati u kakvom je stanju njen organizam,
mogunost somatskih posljedica nije za potcjenjivanje. Nisam je pitao o potpisu na ceduljici,
uprkos tome to mi je bilo jako bitno: zato se potpisala kao Mevuda? Na znam zato je
nisam pitao, a imao sam savrenu priliku. Postao sam i sam sebi nepredvidljiv. Zato sam
rizikovao da mi saznanje koje mi je bilo nadohvat ruke ostane, moda, zauvijek nepoznato? A
moda je pitanje izostalo sasvim instinktivno.
Koliko samo esto ovjek traga za najdubljom istinom, i kad odjednom postane svjestan
te istine, to traje samo jedan trenutak. Kao prije, i poslije tog trenutka, traganje za istinom se
nastavlja, jer nijedan odgovor nikada nije konaan. Pa i kada nam se odgovor i uini
konanim, na istinu esto gledamo rezervisano, kao na plemenitog ovjeka okruenog loim
drutvom. Skrenuo sam zato misli na drugu stranu; nadao sam se da e me Usveta uskoro
obavijestiti o rezultatima medicinske pretrage. To bi mi bilo od velike pomoi da, koliko je to
mogue, rasvijetlim uzroke koji su, za sada, nepoznanice i nedoreenosti u diferencijalnoj
dijagnozi njene hiperprolaktinemije, kao i pretpostavke moguih posljedica po ukupno
zdravlje. Sumnjao sam u tvrdnju da je skok prolaktina njen jedini zdravstveni problem.
Stres je esto ostavljao viestruke posljedice, ali, bar za sada, dok medicina ne kae
neto vie, mogao sam se baviti samo pretpostavkama.
Sjedio sam poslije jacije u svojoj radnoj sobi ekajui gosta koji se najavio telefonskim
pozivom, nekog ljekara iz Sarajeva koji je, ne spominjui razlog, samo elio da me posjeti.
Vjerovatno je imao neku linu potrebu, pa je zato preutio. Nisam imao smislenije objanjenje
za tako dalek put.
Doekao sam pridolicu u ekaonici i ljubazno ga pozvao unutra. Bio je to visok,
elegantno odjeven mlad ovjek, tek se pribliavao tridesetoj, nonalantnog dranja,
markantnog lica sa sivim oima, smeom kosom, briljivo njegovanim, kratkim brkovima i
34

uredno potkresanom bradom. Nazvao je selam i na moj znak udobno se smjestio u fotelju
preko puta radnog stola. Djelovao je upadljivo sigurno i odvano.
Zovem se Mustafa predstavio se uz irok osmjeh. Niim nije ostavljao utisak da je
doao po savjet, niti sam mogao naslutiti razlog posjete i predmet njegovog interesovanja.
Uzvratio sam osmjehom i gostoprimljivo ponudio kahvu, to je lahko odbio.
Poto si prevalio tako dug put imao sam oduvijek lou, steenu i ve ustaljenu
naviku da ne persiram nemoj uriti, opusti se i ispriaj mi kojim si mi dobrom doao?
A, neee! Moda se nismo dobro razumjeli reagovao je samouvjerenim baritonom.
Nisam doao nekim posebnim poslom. Nadam se da ti ne oduzimam vrijeme svojim, moda
neobinim interesovanjem. Vijesti se danas brzo ire. Sluajno sam susreo neke od ovdanjih
ljudi koji poslovno posjeuju Sarajevo, a inae ne propustim priliku da se raspitam o
sandakim zbivanjima, spominju te kao nekog ko izuava globalnu kuransku poruku.
Nekoliko njih preporuilo te je i kao vrlo zanimljivog sagovornika, a meu njima i Abid-
efendija, pa sam, ponukan tim impresijama, poelio da te upoznam. Kau da ima neto
drugaija gledita od tradicionalnih hoda, to je i mene kao ljekara zainteresovalo, zbog tvog
stava da se Kuran i prirodne nauke meusobno proimaju, podravaju i afirmiu. Po meni, to
pitanje zasluuje posebno interesovanje. Onda sam te pozvao i, eto me ovdje.
Bojim se da nisam dovoljno jasno razumio, na ta se misli kada se govori o razlikama
u gleditima? Niko od sadanje, kao ni od ranijih generacija ne iskljuuje podrku Kur'ana
savremenim naukama.
Nije mi to dovoljno poznato. Ako je tako, onda se ti izdvaja stavovima koji se
oslanjaju na drugaiju argumentaciju. Izvini, ako ti gubim vrijeme...
Uredu je. Korisno vrijeme ne moe biti istovremeno i izgubljeno. Rekao si mi da si
ljekar, pa bi i meni ovaj razgovor mogao biti zanimljivim. Nijedan dobar savjet nije suvian.
Drago mi je da te ta tema interesuje. Rijetki su oni koji se danas bave tim pitanjem. Koju
medicinsku oblast prouava u smislu profesionalnog bavljenja? bio sam direktan i otvoren,
prihvatajui neformalne komunikacije bez vjetake utivosti.
Ja sam endokrinolog, mada mi to nije jedina
Izvini! prekinuo sam ga iskrenim oduevljenjem, ne ustruavajui se i od sopstvenog
interesovanja. Drago mi je! Upravo me endokrinologija najvie i zanima sjetio sam se
Usvete. Moda mi ovaj razgovor bude od pomoi da bolje upoznam porijeklo njene bolesti.
Prije nego me konkretnije upozna sa pitanjima koja su predmet tvog interesovanja, nadam
se da me nee shvatiti neljubaznim ako dozvolim sebi slobodu da izrazim svoje interesovanje
35

za neka, od meni zanimljivih, pitanja iz oblasti endokrinologije. Zbog jedne pacijentkinje sa
dijagnozom hiperprolaktinemije, izuzetno mi je stalo da blie upoznam sve mogue uzroke te
bolesti. Kod nje kompresioni sindrom nisam zapazio, to bi govorilo za uznapredovali
prolaktinom, ali su skokovi prolaktina zabrinjavajui. Zanimaju me, ne samo uzroci, ve i
posljedice; kako e organizam reagovati na ekstremne skokove prolaktina? Koliko to moe
biti opasno po zdravlje?
Doktor Mustafa je odjednom dojmio zbunjeno i zateeno, dovoljno da i kod mene
izazove zbunjenost, pa i oprez. Moje uvjerenje da je uvijek najbolje zapoeti razgovor temom
koju sagovornik najbolje poznaje, ovoga puta, bar sudei po njegovoj reakciji, nije se
pokazalo relevantnim.
Izvini, jesi li ti teolog ili ljekar?
Gledajui na nauku, osim to sam prilino znatieljan, moje znanje je skromno, i u
jednoj, i u drugoj oblasti. I previe skromno da bih se kitio zvanjima. Zvanje ne donosi
znanje, ve obrnuto: znanje donosi zvanje. Ja sam jo uvijek, a vjerovatno u jo dugo biti,
onaj koji ui i prouava.
Medicina je u tom pravcu dovoljno napredovala, vrlo brzo i efikasno to rjeava da ne
ostavlja mjesta zabrinutosti za jednog endokrinologa, prilino nespretno je traio rijei
objanjenja. Pacijenata sa takvom dijagnozom ima jako puno. To su najee prirodne
posljedice neke prolazne prehlade.
Prehlade? zastao sam i ja zbunjeno! Kakve prehlade? Da li on to govori ozbiljno
ili njegova arogancija zbija ale na moj raun? Ljekari uglavnom ne vole polemisati sa laikom
na temu medicine. Mora biti da se ali, njegovo miljenje nema nikakve medicinske logike.
Uostalom, pacijenata sa takvom dijagnozom nema tako puno, kako on tvrdi. To je neobian,
ili ak neozbiljan zakljuak. Ali zato bi se tako sarkastino alio? Ne vidim smisao da bi
neko prevalio put, uz to i utivo zakazao posjetu, da bi dozvolio sebi neozbiljnost u toj mjeri.
Ili je samo napravio lapsus? Najednom se u meni probudila neka nepoznata sumnja, jo
snanije produbljujui oprez. To je previe nelogino shvatanje da bi se moglo smatrati
lapsusom. Ovaj ovjek nije ljekar, a ponajmanje endokrinolog, ili je samo aljivo
provokativan.
Gledao sam ga zaueno, nimalo ne skrivajui svoje uenje, na to se vidno uznemirio.
Vjerovatno shvativi da mu je nepromiljeno izletjelo, dojmio je poput lisice uhvaene u
zamku. Zato se tako uznemirio, da mu se to moglo vidjeti na licu? Ko je ovaj ovjek, sinulo
mi je kroz misli? Ovako ne razmilja jedan ljekar. Ozbiljan ljekar ne bi dozvolio sebi takav
36

lapsus a jo manje nepristojnost koja odudara od uglaenog ponaanja. Kako da to razumijem
a da bude logiki prihvatljivo? Ne izgleda mi nimalo naivno, niti se arogantno ponaanje
uklapa u djetinjasto naivno promiljanje. Ozbiljan ovjek ne bi to sebi dopustio, osim ako me
je, iz meni nekog nerazumljivog razloga, namjerno elio potcijeniti glumei naivnost. Time bi
mogao isprovocirati moje miljenje i po drugim pitanjima. Ili ja pretjerujem u podozrivosti i
oprezu? Moda me i nije elio potcijeniti. Otkud mi takav zakljuak?
U meni su se smjenjivale misli iz krajnosti u krajnost. Od opreza do traenja
prihvatljivog opravdanja. Njegovom se naivnom pristupu moglo nai opravdanje u ustaljenom
miljenju da su oni koji se bave vjerom ogranieni i nepismeni u prirodnim i humanistikim
naukama. U ovom kulturnom miljeu, naalost, po nekom nepisanom pravilu, uglavnom
preovladava takvo shvatanje. Logino je da bi u tom sluaju svaki ljekar glatko izbjegao
razgovor koji nema smisla. Napokon se odluih da ne okoliam:
Kae da bi to moglo biti uzrokovano nekom prehladom. Meni se ini da to nije
zakljuak koji bi tako olahko mogao izvesti jedan ljekar, posebno ne endokrinolog. Kako ti
objanjava svoj zakljuak?
Nisi mi dozvolio da zavrim... oito je smiljao pametan razlog da se izvue iz
neugodne pozicije. Zapravo, moji su eljeli da budem ljekar, ali nekako mi to ba i nije ilo
za rukom pa sam se opredijelio za fiziku. To me je vie privlailo. Sada radim kao profesor
fizike, ali se u slobodno vrijeme elim posvetiti i medicini, ponajprije endokrinologiji
pokuavao je da dojmi uvjerljivije, shvatajui da je jednom ve rizikovao da bude
nepromiljen, pa bi sada moglo izgledati da nije i ono to jeste.
Iako rezervisano, prihvatio sam objanjenje.
Nita nisi propustio, naprotiv! U smislu izazova, fizika moe pruiti vie od svih
drugih nauka, pa i od medicine pomogao sam mu da se umjesno izvue, na to je primjetno
odahnuo sa olakanjem.
Da, fizika je izuzetno izazovna nauka.
Bilo mi je neugodno zbog njegove neugodnosti. ak sam pokuao i da se naalim,
potujui njegov status gosta i istovremeno pokazujui sa kolikim potovanjem cijenim
njegov izazovan izbor u obrazovanju, kao i naunu opredijeljenost:
Mislim da je znaaj fizike najbolje ilustrovao Raderford kada je izjavio: itava nauka
se moe podijeliti na fiziku, i na sakupljanje potanskih markica. Mada ima malo ironije u
tome to Nobelovu nagradu nije dobio za fiziku, ve za hemiju.
37

Trgao se. To je zaista bio kompliment koji bi svakom fiziaru prijao, ali on je opet
izgledao zateen, primjetno pokuavajui da to prikrije leernim ponaanjem, skrivajui time i
sve vee neraspoloenje. Sudei po njegovoj reakciji, reklo bi se da nikada nije ni uo za
Raderforda.
Ne da mi nije izgledao ozbiljno zainteresovan, ve vie, sa nekim novim neobjanjivim
osjeajem napetosti, kao da je pokuavao skrenuti panju sa sebe, traei neki smislen nain.
Sa oitim pokuajem da se povrati i popravi utisak, zamiljeno je upitao:
S obzirom da ti, kako vidim, ne govori samo o podrci Kurana prirodnim naukama,
ve i prouava povezanost Kurana sa istim, meni se ini zanimljivim pitanje: koliko Kuran
govori o fizici?
Pametno pitanje, ali mu na licu nisam vidio istinskog interesovanja za isto. Tek toliko,
da se pitanjem odbrani od pitanja. Ili tim pitanjem hoe samo dobiti na vremenu,
izbjegavajui razgovor o samoj nauci, nesiguran u sebe? Zato? Ne vidim smisao, jer i nema
smisla. Dobijanjem na vremenu ne dobija nita. Time nimalo nee popuniti rupe u poznavanju
naune oblasti kojom se bavi. Nisam naao drugog odgovora, osim da nastoji pronai pitanje
na koje, po njegovom uvjerenju, nije mogue nai objanjenje naunim primjerom, ime bi se
mogao odbraniti od daljih pitanja i skrenuti tok razgovora, prebacujui se na teren na kome se
moe skrivati. Ponaanjem postaje sve zagonetniji, ne dozvoljavajui mi da se oslobodim
instinktivnog opreza koji je kod mene izazvao od samog poetka. Ipak se poeo oputati,
vraajui dobro raspoloenje. Vjerovatno uvjeren da je svojim pitanjem sada mene naao u
kripcu. U sebi se nasmijah toj pomisli.
Naravno odgovorio sam samouvjereno i sa neskrivenim zadovoljstvom citirao
Kuran: A gvoe smo stvorili, u njemu je strana snaga i od koristi je ljudima.
Dozvoli mi da primijetim da ovaj ajet govori o osobini gvoa, o njegovoj snazi koja
koristi ljudima, teko bi se to moglo razumjeti kao pitanje fizike nastojao je usmjeriti dijalog
na pitanja koja iziskuju empirijsku argumentaciju, ne dozvoljavajui mi da se jednostavno
izvuem iz pitanja, ni ne slutei da kuranski argumenti temeljito govore u korist potpore
modernim, prirodnim naukama.
Nisi dobro primijetio, profesore! Kuran ne kae gvoe je strano snano, to bi se
moglo razumjeti kao stavljanje naglaska na opis njegove, gledano spolja, osobine u snazi, ve
se govori o njegovom svojstvu unutar njega, u njemu, to upuuje na unutarnje svojstvo,
odnosno hemijski sastav. Pod pojmom strane snage na koju Kuran stavlja snaan
naglasak, nije teko shvatiti da se misli na onu snagu, odnosno silu koja vee njegove atome u
38

skupu. Istovremeno, to je ona sila koja unutar atoma omoguava protonima da ostanu
zgusnuto sabijeni u atomskom jezgru. Prvi dio ajeta: u njemu je strana snaga, odnosno sila,
djeluje zastraujue ako ne bismo razumjeli ta je to to kontrolie protone sa pozitivnim
elektrinim nabojem i sprjeava ih da eksplodiraju. To objanjava drugi dio ajeta: i od koristi
je ljudima, to upuuje na neutrone koji su bez elektrinog naboja, koji neutraliu i kontroliu
tu snagu sprjeavajui eksploziju jezgra atoma, inei ga stabilnim i postojanim, pa tako i
ljudima korisnim. Da nije neutrona, tih neutraliuih estica i samo postojanje materije bilo bi
neodrivo i nemogue. Paralelno sa shvatanjem ove strane snage, nije mogue a da se ne
upitamo ta je to to sprjeava elektrone da se privueni tom ogromnom silom ne srue u
atomsko jezgro. To objanjava da se elektron kao estica moe opisati kao talas koji se ponaa
po kvantnim zakonima suprotnim od onih u makrokosmosu. Kvantni zakoni nam objanjavaju
kako elektron nestaje iz jedne orbiti i pojavljuje se u drugoj a da ne prevali prostor izmeu
orbiti, to jasno dokazuje da materija moe da se pojavi ni iz ega. To objanjava prelazak iz
neegzistencije u egzistenciju na nivou informacije: On je Stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada
neto odlui, za to samo rekne: Budi! i ono bude. Elektron se ponaa u potpunom skladu
sa ovim ajetom. U prilog tome, saglasno kvantnoj teoriji, zapazit emo vezu izmeu dvije
istovjetne sestre estice na nivou informacije. Taj fenomen je i nauno dokazan na samom
kraju dvadesetog vijeka na univerzitetu u enevi. Ako jednu esticu zavrtimo u jednom
smjeru, njena sestra estica poet e istog trena da se vrti u suprotom smjeru, makar bila
mnogo miliona kilometara daleko. Njihova meusobna veza je iskljuivo na nivou
informacije, o emu govori ajet koji sam citirao. ak tavie, zadnji ajet nedvosmisleno obara
tvrdnju naunika da najveu brzinu kretanja ima svjetlost, i otkriva nam da informacija ima
nezamislivo bre kretanje od svjetlosti.
To jesu nauno utvrene injenice, ali mi nije poznato da Kuran govori o tome
spominjui estice i atome blefirao je namjerno. Odavala ga je nesigurnost u intonaciji i
oigledne potekoe da prati dijalog. I malo dijete zna da Kuran nije objavljen na grkom.
To je zato to se ne bavi ozbiljnim izuavanjem Kurana. Ako izraunamo
numeroloku vrijednost gvoa, u Kuranu: hadid, dobit emo broj dvadeset i est. Pod istim
rednim brojem nai emo gvoe i u periodnom sistemu elemenata, a to znai da je prije vie
od etrnaest vijekova Kuran objavio da atom gvoa ima dvadeset est elektrona koji krue
oko atomskog jezgra. Naglaavajui: u njemu je strana snaga, Kuran precizno stavlja
akcenat na energiju, previe dobro objanjenje da ne bi bilo tano, dok tek drugi dio ovog
ajeta govori o koristi ljudima koju im omoguava ta, nuklearnom silom i kvantnim zakonima,
39

kontrolisana energija. Sila kontrole jeste nuklearna sila koja se unutar tih zakonitosti dijeli na
jaku i slabu nuklearnu silu. Onaj koji je prvi ovladao izdvajanjem neutrona, taj je ovladao
najopasnijim orujem ije je posljedice ovjek ve upoznao: nuklearnim orujem. Na tu
nuklearnu silu Uzvieni Allah ukazuje rijeima: u njemu je strana snaga, gdje jasno
prepoznajemo i kvantne zakone, dok u Allahovim rijeima: svi oni u svemiru plove,
prepoznajemo zakone relativiteta. ista fizika, zar ne? Taj dualitet zakonitosti savreno
koegzistira u cijelom svemiru. Sa druge strane gvoe se u ovom sluaju navodi kao primjer
hemijskog elementa koji je tadanjem ovjeku bio poznat samo kao materija u praktikom
smislu, navodei ovjeka da otkriva i druge elemente kada mu razvoj nauke to bude uinio
dostupnim. To to tadanji ovjek nije bio u mogunosti razumjeti naunu dimenziju
odreenih ajeta, samo govori o kuranskoj poruci ovjeku u svim vremenima. Kod nekih ajeta
smo uspjeli shvatiti njihovu naunu determinantu, dok neki tek ekaju da budu shvaeni od
neke generacije koja e tek doi u blioj ili daljoj budunosti.
Mustafa me je gledao prilino zaueno. U oima sam mu vidio da nikako nije oekivao
eksplicitno objanjenje niti dalji razgovor u ovom smjeru. Liio je na moreplovca koji je
iznenada shvatio da je amac na kojem plovi od papira. Odluih da izazovno podstaknem
njegovo nauno razmiljanje o Kuranu, pa sam dodao:
Ipak, Mustafa, da bih unaprijedio razumijevanje ovog ajeta, mogao bi da mi pomogne
bliim pojanjenjem kvantne teorije fizike koja egzistira paralelno sa teorijom relativiteta.
Ajeti koje sam naveo su jedinstveni primjeri koji objanjavaju ovaj dualitet Allahovih zakona
koji zasebno vae i funkcioniu u mikro i makro svijetu, ali to previe impresivno dojmi da bi
u meni mogla prestati tenja ka jo bliem razumijevenju. Uvijek koristim priliku da od
uenih ljudi saznam neto novo. Razmiljam o tome da bi kvantni zakoni mogli biti bar jedan
trenutak stariji od relativnih. To bi mogao biti onaj trenutak koji nazivamo Velikim praskom,
ili poetkom nastajanja. Koliko nas vremena dijeli od tog poetka? Moda bi mi to bilo od
pomoi da razumijem jo jedan ajet koji jasno govori o starosti kosmosa. Na osnovu
ispitivanja ugljenikovog izotopa utvreno je da je Zemlja stara oko est milijardi godina, o
emu i Kur'an govori: On je u est vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju stvorio. Rekao bih
da Kur'an ovim, ne samo potvruje, ve i podrava ambicije nauke.
Nije reagovao. Nita nije ni pokuao da kae. Sad je oito bila prilika da ga odvuem na
teren gdje e on sam otkloniti ili potvrditi moj oprez i sumnje. Nemam utisak da je uope i
razumio pitanje. Njegova napetost i trud da razumije, odavala ga je vie nego to je bio toga
svjestan.
40

Moram priznati da sam ovaj razgovor zamiljao sasvim drugaije, u smislu tumaenja
Kurana i same vjere, to je ono to je privuklo moju panju i ono to sam oekivao izvlaio
se iz klopke koju je nesvjesno sam sebi postavio. Zato, izvini to te moram pitati, ko si ti?
Ko sam ja? odluio sam da mu vie ne dozvolim da se izvlai pitanjima. Na to
pitanje imao si odgovor prije nego si me posjetio, to nije upitno. Tumaenje Kurana za koje
kae da si oekivao, isto tako nije upitno, osim ako su tvoja oekivanja bila drugaija od onih
koja si naglasio. U svakom sluaju, dobio si odgovore po pitanju tumaenja Kurana fizikom i
hemijom. Od medicinskog si sam odustao, iako bi bilo ba zanimljivo. Ako si bio
zainteresovan za neka druga pitanja, isto tako si se mogao izjasniti. Dakle, to nije upitno, ali ti
jesi upitan! Upitne su i tvoje namjere. Pravo pitanje je: ko si ti? Predstavio si se kao ljekar,
prilino samouvjereno, da bi se nakon samo par minuta izjasnio da je samo postojala elja da
to bude. Poslije si profesor fizike, to oigledno ne pokazuje svojim poznavanjem iste, jer
sve vrijeme govorimo o elementarnim stvarima koje bi i jedan student polaznik morao
poznavati. Ko si onda ti? Zato se lano predstavlja?
Tajac. Lice mu se zaledi. Bila je to krupna optuba, ali nisam vidio da se osjea nimalo
postienim. Za trenutak, kao da je u njemu sijevnula varnica gnjeva i brzo nestala. I
zbunjenosti je odjednom nestalo. Zagledao sam se duboko u njegove sive oi, ivahne i
hladne, bezizraajne i slikovite, zagonetne i prozrene, sve u isto vrijeme. Sad mi je bilo ao
to ranije nisam obratio veu panju, potedio bih sebe osjeaja da se makar i na trenutak
osjeam prevarenim. Jagodice na licu sa izraenim kapilarima odavale su posljedice nastale
uslijed dugogodinje upotrebe alkohola. Zato to nisam ranije primijetio, a bilo je tako oito?
Kakva nesmotrenost? Uz to, ja jo i traim nain kako da samoprijekorno otjeram podozrivost
i sumnjiavost. Sumnjam da se uope i zove onako kako se predstavio. Oito je lukavo
iskoristio ime Abid-efendije i pokuao mi se pribliiti sa namjerama u koje nisam mogao sa
sigurnou da proniknem.
ao mi je to je ovako ispalo progovorio je najzad hladnim baritonom. Zaista sam
se elio samo informirati o tvojim idejama stratekog, univerzalnog ustrojstva onih drutava
koja veinski usvajaju sveislamske ideje. Postaje sve poznatiji po tome to ih promovira ne
samo u vjerskom ve i u politikom smislu... izletjelo mu je. Vjerovatno se odmah pokajao,
ali mu je otvorenost bila jedina odstupnica.
Tako, dakle. Njega u prvom redu zanima moje politiko opredjeljenje, to uope nije
teko saznati, dovoljno je bilo samo da me je pitao. A moda ga i nije zanimalo samo moje
opredjeljenje, ve i ideja koja bi se mogla pretvoriti u politiku snagu. Snagu koju moda
41

neko nije elio. To je sasvim dovoljno da dublje proniknem u njegove namjere. Takvim
interesovanjem bave se jedino pijunske slube.
Zvonjava mog telefona prekinula ga je prije nego to je zavrio misao. Uutio je i ekao
da se javim. Odgovaralo mu je da dobije na vremenu, da sabere misli. Ja nisam volio prekidati
razgovore i htjedoh iskljuiti zvonce, ali? Broj mi se uinio poznatim. Hej! Pa to je
Usveta! Nisam mogao propustiti da se javim.
Selam, efendija! Kako si? upitala je utivo. Glas joj je bio na neki udan nain
neodreen, izmeu odlunosti i strepnje.
Dobro sam, hvala Allahu, kako si ti? Jesi li ve obavila sve potrebne preglede? ta
kau analize?
Jesam. Obavila sam snimanje glave i nisu nali nita od onoga na ta su sumnjali, ali
pored uveanog prolaktina nali su mi i eer. Radila sam test tolerancije na glikozu. To me je
ba iscrpjelo, a uslovi su onakvi kakvi se ne mogu nazvati dostojnim ovjeka nastavila je sa
razoaranjem. Pa i u takvim uslovima, za nas iz Sandaka, moe se nai mjesto za
hospitalizaciju samo ako se dobro poasti.
Zaledih se. Znai, ipak posljedice su ve nastale. Nadam se samo da nisu otile onoliko
daleko da se ne mogu prevazii. Dvije treine dijabetiara ostanu trajno sa dijabetesom.
Koji je dijabetes u pitanju? bio sam nestrpljiv.
Dijabetes tipa dva. Sada neu morati da uzimam insulin, na lijekovima sam, a za
kasnije, vidjet emo.
Usveta! Onda nemoj da brine, molim te, to je rjeivo! Vrlo brzo, ukoliko se oslobodi
stresa i izgradi stabilan duevni mir, nee morati uzimati nikakve lijekove! Za to postoji
rjeenje. To je izljeivo.
Vjerujem ti! im se vratim navratit u do tebe. Ne znam zato, ali u ovom haosu
jedino tebi i vjerujem, zaista! briznula je u pla i prekinula vezu.
Ostao sam da nijemo zurim u slualicu. Ipak, bit e da se moja teorija o njenoj bolesti
oslanja na sasvim realnim injenicama. Stres je uzrok mnogih bolesti, a najee su posljedice
na endokrinom sistemu.
Podigoh glavu i opet se zagledah u pridolicu. Poslije telefonskog razgovora djelovao je
jo izraenije zbunjen, pa opet ozbiljan i hladan, kao da su dvije linosti stanovale u jednoj.
ta ga to ini zbunjenim? Ako je tu po zadai neke slube, to opravdano slutim, onda nije
obavio zadau koju je vjerovatno zamiljao lahkom. Moda je zato i zbunjen. Tradicionalno
42

shvatanje hode sa iskljuivo vjerskim obrazovanjem bilo je stoljeima ustaljeno. Ali to
shvatanje nije se odnosilo samo na hode ve i na cijelu muslimansku populaciju.
Kao djeak zaraivao sam hljeb i sredstva za obrazovanje kao fiziki radnik po
gradovima sjeverne Srbije. Nisam vidio nikog da je radio na iskopima i drugim najteim
poslovima a da nije bio musliman. Laki ili finiji poslovi nikada nisu bili naa privilegija.
Oito je to i za mog gosta bila muslimanska stvarnost na opoj skali kulturnih i obrazovnih
vrijednosti. Sjedio je nepomino, bez pokreta, uhvaen u jeftinu zamku koju je sam gradio,
vjerovatno prebacujui sebi zbog naivnih predrasuda da su ljudi u ovom podneblju stereotipni
i bez elementarne pismenosti. To ga je kotalo gubitka mog povjerenja, vidjelo se da je sada
bio svjestan toga. Iz trenutka u trenutak postajao je ozbiljniji i hladniji, budei u meni
instinktivan osjeaj opreza. Nelagodan osjeaj, trebam privoditi razgovor kraju. Napolju se
iznenada zaula zagluujua buka vozila. Odluih se da budem direktan i prekinem sa
besmislenim nadmudrivanjem, ali?
Ne ustajui iz fotelje, spustio je desnicu ispod sakoa i hitrim pokretom vratio je nazad.
U sljedeem trenutku crni otvor revolverske cijevi sa priguivaem gledao je ravno u
mene, a preko cijevi strijeljale su oi sa ubilakom porukom u pogledu. Nisam imao vremena
da razmiljam o iznenaenju, uprkos strahu mozak mi je radio grevito brzo, traei izlaz. Ne,
nee pucati. Samo hoe da me zaplai. Napolju ima previe svjedoka, ne bi se usudio pucati.
Moda neko i zna da je ovdje. Nee moi da napravi alibi, a ne lii mi na nekog ko bi
brzopleto postupio. A onda, zaledih se od saznanja da sam u klopci. U glavi mi je zvonilo na
uzbunu. Nema svjedoka! Snimljeni sadraj videonadzora nije teko ukloniti. Ni ova buka
napolju nije sluajna. Zvuna zavjesa, poziv u pomo niko ne bi uo. Namjerno namjeteno,
pomislih, pokuavajui da otjeram strah. Nisam mogao nita da preduzmem. Iznad
zastraujui prijetee cijevi lice pridolice izgledalo je sasvim mirno. Prazan i bezizraajan
pogled, ak je i one zbunjenosti u njemu nestalo, nije vie odavao ni traak kolebanja. Povui
e oroz. To saznanje eksplodiralo je u meni poput bombe. Postajem svjestan da se suoavam
sa smru. Gledam joj u lice, bojim se, mirim se i ne prihvatam je. Kako je to kad se umire,
sinulo mi je kroz misli, koliko traje? Da li boli? ta poslije nje? Hou li odmah upoznati onaj
trenutak poslije? Ako ve moram umrijeti, htio bih da se ne bojim; da se suoim, da ne
pokaem strah, to bi se desilo prije ili kasnije. Imao sam jo puno toga da uradim, ali zar svaki
ovjek nije na gubitku? Ne i oni koji vjeruju i dobra djela ine, koji prue otpor zlu. Ili bar to
pokuaju. Djela se mjere prema namjerama. Oni koji su istih namjera, oni odlaze Gospodaru
svome ista srca. Nema smrti bez suena asa: I ne zna ovjek u kojoj e zemlji umrijeti. Hou
43

bar da pokuam da se branim. Neu da molim nevjernika za ivot. Neu da umrem drugaije
osim kao musliman, onako kako sam se trudio da ivim: ...i ivot moj, i smrt moja doista su
posveeni Allahu, Gospodaru svjetova.
Gledao sam ravno u oi ispunjene ubilakim sjajem, pokuavajui da potisnem strah,
tiho sam aputao: O vatro, rekosmo Mi postani hladna, i spas Ibrahimu! Jedino to mi je i
padalo na pamet. Kratki, svjetlucavi blijesak u njegovim oima najavio je odluku. Istog trena
svom snagom skoio sam sa stolice, napravio skok u stranu, i istovremeno se naao korak
blie napadau. Ne znam da li je to svjesno proraunata ili instinktivna reakcija, brzinom i
preciznou je iznenadila i mene.
Pozdrav od tvojih! prosiktao je ledeno tiho, pomjerajui cijev u stranu, prema
desnom ramenu, i povukao obara.
Zaulo se samo metalno klik, oruje nije opalilo. Repetirao je brzo i povukao jo
jednom, dva puta... Nita. To me je zaudilo i ohrabrilo. Njega samo zbunilo. I kod
profesionalca zataji.
Ohrabren ovim paradoksalnim preokretom, svjestan da sam dobio na vremenu, nastavio
sam ponovljati glasno, u jednakim razmacima, trudei se da mi glas zvui mirnim i sigurnim:
Kad se pogled od straha ukoi.
Nevjerovatno! Za samo nekoliko trenutaka vidio sam promjene na licu i u oima
pridolice. Pogled mu je postao ukoen i zauen, na licu mu se mogao vidjeti preneraen
izraz. Sa vidnim naporom je pokuavao da se sabere i povrati od prvobitnog iznenaenja.
Sjenka straha pree mu preko lica iskrivljenog u grimasu nevjerice, dok je meni prostrujalo
kroz misli: uistinu je Allahovo obeanje istinito, onima koji se budu samo Njega bojali: ...da
e im sigurno strah bezbjednou zamijeniti.
Strah se u meni potpuno povukao ustupajui mjesto miru i nekom udno dubokom
spokojstvu. Hvala Milostivom, to je Njegova blagodat: Zatim vam je, poslije nevolje,
spokojstvo ulio...
Ne znam da li od iznenaenja ili divljenja, ili zato to sam jo uvijek iv, tek, osjeao
sam neizmjernu zahvalnost Gospodaru svjetova. Cijelo moje bie proeto je dubokom
spoznajom: ...Allahova pomo je zaista blizu! To je jedino ega sam tog trenutka bio svjestan.
Nitkov se brzo povratio od prvobitnog iznenaenja. Jo nekoliko trenutaka nijemo je
gledao as u mene, as u revolver, zatim je naglo ustao zauzimajui stav za napad. Bio je za
glavu visoiji od mene, ali po stavu koji je zauzeo, nevjetom za utreniranog borca, vidjelo se
da nije obuen za borbu golim rukama. vrsto oslonjen na oba stopala, kao da je prikovan za
44

tle, samim poloajem tijela gubio je na gipkosti i pokretljivosti. Napravio je kratak korak
naprijed i neodluno zastao, zbunjivala ga je moja oputenost. Bio je od onih tipova koji su
sigurni u sebe jedino sa orujem.
Bio je ve dovoljno blizu. Mogao sam rijeiti borbu jednim pokretom, ali ostao sam
nepomian. Imao sam izrazitu psiholoku prednost, nije mi se urilo. Stajao sam mirno, misli
su mi navirale same od sebe, kao da su dolazile iz podsvijesti, a opet svjesno sam ih
izgovarao: Oni pameti imaju a njima ne shvaaju, oni oi imaju a njima ne vide, oni ui
imaju a njima ne uju. Njegove sigurnosti je opet brzo nestalo. Izblijedila je i rasprila se
pred rastuom snagom volje koja se sve snanije osjeala u mom glasu. Odjednom je izgledao
ispunjen strahom. Umjesto borbenosti zahvatila ga je neobjanjiva klonulost. Oito da za
njega ja vie nisam bio ono to je oekivao: nepismeni Bonjak, provincijalac koji se odvaio
da misli i ima svoje ideale, pa jo da o tome i javno govori. U njegovim oima postajao sam
nesavladiva prepreka koja je paralizovala njegov um i tijelo.
Priao sam i paljivo, lagahnim pokretom uzeo mu oruje iz ruku i spustio ga na radni
sto, sebi nadohvat ruke. Ni pokuaja da se pomakne ili prui otpor. Niim nije reagovao.
Zaudo, nije sputao ni ruku, stajala je ukoena u istom poloaju gdje je bila. Stajao je
nepomino, kao da me nije primjeivao, ukoenog i praznog pogleda. Sa osjeajem potpune
sigurnosti gledao sam nesvakidanji prizor i nastavio sa upeatljivo snanim naglaskom:
Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.
Ponavljao sam dok nije izgledao potpuno odsutno i ukoeno, paralisan strahom, slian
onome koji: Kad se Allah samo spomene, gre se srca onih koji u Onaj svijet ne vjeruju.
Sjedi! naredio sam mu glasom koji ne trpi pogovor, pokazujui na fotelju gdje je
sjedio prije. I neka te pamet ne prevari da pokua neku glupost ili bude neiskren! Poslije
jasne opomene, ne oekuj da u biti uzdran i blag! Ako bude suraivao potedit u te.
Mora mi precizno odgovoriti na sva pitanja ako eli da se izvue.
Trgao se iz ukoenosti. Blag svjetlucavi blijesak u oima nagovijestio je buenje
svijesti. Ponovio sam naredbu jo jednom, sumnjajui da su moje rijei dopirale do njegovog
uma.
Tromim pokretom, oprezno uzmiui korak nazad, napipao je fotelju i sjeo. Mlitavo,
kao ispuhani balon, izgubljenog arogantno uspravnog dranja, uzdrman neobinim iskustvom
koje nije moglo nai mjesta u njegovom poimanju, pogled mu se iznenaujue promijenio.
Nestalo je onog hladno ledenog u njemu; svjetlucave iskre radoznalosti i znatielje
nagovjetavale su samoprijekorno raspoloenje, ali i strah. Dolazio je k sebi. Sada sam bio
45

siguran da nee opet neto pokuati. udan i apsurdan preokret. Prije manje od jednog minuta
htio me je ubiti, a sada je njegovo pokorno i posluno ponaanje bilo proeto
strahopotovanjem. Nekoliko puta pokuao je da neto kae, vidnim naporom traei rijei
kojima e izraziti misao, dok nije najzad izustio:
Rizikovat u da budem iskren, ma ta to znailo ree najzad. Molio bih vas samo
da mi objasnite primijetih da mi je najednom poeo persirati sa osjetno drugaijom bojom
glasa. ta se desilo? Kako ste uspjeli? Kakva je to mo pred kojom je i oruje nemono?
Vidio sam svojim oima a ipak mi je teko da to prihvatim kao stvarnost.
Teko ti je da povjeruje sopstvenim oima odgovorio sam. Zato to oima nije
uvijek za vjerovati. Koliko nam samo esto oi ne pomau da shvatimo oiglednu istinu, jer:
Nisu slijepe oi, ve srca u grudima.
A kako bi sve ovo razumio onaj ije srce nije slijepo? nastavio je sa neskrivenom i
neobuzdanom znatieljom.
Taj bi mene razumio i vidio kao onoga kome: Nije bilo nikog ko bi mu mogao pomoi,
osim Allaha; a sam sebi nije mogao pomoi. A ja sebe samog bih razumio i vidio, ne sa
uenjem ve sa radou, kao onoga koji je zatraio zatitu Milostivog: Oni vam ne mogu
nauditi, mogu vas samo vrijeati; ako vas napadnu, dat e se u bijeg i poslije im pomoi nee
biti.
Preblijedio je sav. Ovo nije mogao odglumjeti. Progutao je knedlu dok mu je sjenka
straha i tuge prelazila preko lica. Stisnuo je usne kao da prikuplja snagu, prije nego to je,
gotovo beznadeno, upitao:
Znai ja sam od onih kojima pomoi nee biti!
To samo Milostivi zna: Ali onima koji se poslije toga pokaju i poprave, njima e Allah
oprostiti i samilostan biti.
Koji se pokaju i poprave proaputao je sebi u bradu. Volio bih da sam vas upoznao
u drugim okolnostima, negdje ranije. Kamo sree da jesam. Sve ono to sam uo o vama sada
mi izgleda drugaije. Nisam sreo nekog ko ima takvu mo vjere i razuma.
Uputio sam mu otar pogled. Nisam volio da bilo ko i pomisli da ovjek moe biti
moan sam po sebi, a jo manje da to pripie meni.
Sve je od Allaha, blagodati mnogobrojne; i pomo koju onome kome On hoe alje da
bi ga monim uinio, i mo razuma i dokaze Svoje da bi ga onome to ne zna pouio, da bi
ovjek zahvalan bio odgovorio sam smireno i dodao: A Allah Svojom pomoi ini monim
onoga koga On hoe. To je, zaista, dalekovidna pouka.
46

utjeli smo obojica kratko vrijeme, svako sa svojim mislima. Namjerno sam ga pustio
da razmilja, dok on nije prvi prekinuo tiinu:
Sada je vrijeme da Vi pitate ta elite!
Nisam gubio vrijeme. Brza i kratka pitanja uvijek imaju najbolji efekat; ne ostavljaju
mnogo vremena za razmiljanje.
Kako se zove?
Nisam siguran da znam. Koliko god to zvualo nelogino, poslije svega dugujem vam
istinu odgovorio je ugnuvi ramenima, dok mu je sjenka tuge prela preko oiju. Djelovao je
previe iskreno da bih posumnjao i previe nevjerovatno da bih povjerovao.
Nakon to su tvoje namjere i spletke Allahovom voljom propale, jer Allah titi
vjernike od spletkarenja i ponitava djela smutljivaca, ne dozvoli sebi da bude neiskren, jer
Dan obrauna je zaista blizu: Tada e ispitivani biti, i nijedna tajna vaa nee sakrivena
ostati. Pa i da hoe neto sakriti nee uspjeti, niti ovu no moe zaobii kada se bude
trailo da o sebi posvjedoi, ne na Dan kada: Sam ovjek e protiv sebe svjedoiti.
Upozorenje je na njega ostavilo jo dublji utisak, ali nisam mogao da se otmem utisku
da ovoga puta govori iskreno, kao da stvarno nije siguran da zna kako se zove, to je bilo vie
nego zbunjujue. Pomislih da je moda uslijed neke povrede patio od amnezije, to je bilo
malo vjerovatno. Poremeaj pamenja nije dobra preporuka za poslove koji zahtijevaju
tajnost. Ili se samo htio posluiti nekom metaforom za svoje trenutno stanje duha, nemam
drugaije objanjenje.
Objasnit u vam! rekao je, ponovno me iznenadivi mjeavinom tuge i sjete u glasu.
Iako nemam nikakvo pravo da to traim od vas, molim vas, imajte strpljenja da me
sasluate. Snaga vae iskrenosti probudila je u meni potrebu da se, moda prvi put, ne sjeam
da sam to poelio nekad ranije, da budem krajnje iskren. Kada mi je bilo est mjeseci, dali su
me nekoj ustanovi za nezbrinutu djecu nastavio je svoju priu, shvativi moju utnju kao
odobravanje. Majka mi je umrla u bolnici na poroaju. O ocu nisam nikada nita saznao. Ne
znam ni jesu li mi dali ime, i ako jesu: kako? Odmah me je usvojila neka porodica, ali se
poslije est mjeseci predomislila. Jednom sam nauo od osoblja ustanove da su se predomislili
jer se nisu mogli pomiriti sa time to mi je majka, navodno, bila muslimanka. Dalje, ni o
njima ne znam nita, osim da su mi dali ime Benjamin. Sa petnaest godina, na nagovor jednog
gospodina koji me je stalno obilazio, pobjegao sam iz te ustanove i nastavio da ivim sam. On
mi je plaao stan i kolovanje dok nisam otiao u vojsku. Poslije vojske, bio sam u
specijalnim jedinicama, uposlio me je da radim za neku slubu, nikada mi nije rekao tano za
47

koju. U poetku kratka obuka, uglavnom u rukovanju orujem i streljatvu, nakon koje sam
dobio nov identitet: Mustafa Kanli. Poslije sam dvije godine proveo u Libanu. Tamo sam, po
preciznim instrukcijama slube, dobro prouio mentalitet muslimana i politike mehanizme
kojima se oni mogu kontrolisati. Liban je zemlja u kojoj su previranja izmeu muslimana i
hriana najspecifinija. Po povratku, angaovan sam na specijalnim zadaama zautio je,
pognute glave, zamiljen, zanesen, tuan.
Jesi li veeras na specijalnoj zadai?
Samo je potvrdno klimnuo glavom.
Imao si zadau da me likvidira, ali si ciljao u rame? To moe znaiti samo da sam ti
trebao iv dok neto ne sazna. ta je to trebalo da sazna?
Nije trebalo nita da saznam. Sve to je trebalo o tebi da se sazna, ve se zna, ali samo
na nivou sumnji. Ja sam imao zadau samo da te odradim.
Kako da to razumijem?
Trebalo je da izgleda kao pokuaj ubistva.
To nema smisla.
Ima. To bi produbilo meumuslimanski sukob i podstaklo atmosferu napetosti. Ti vie
ne bi mogao da se dri po strani. Poto postoji sumnja da si u vezi sa nekom od istonih
slubi, ranjavanje bi moralo da isprovocira neku reakciju, to bi te izvuklo na istinu.
Zato bi moje ranjavanje produbilo sukob?
Tako to bi izgledalo kao pokuaj naruenog ubistva. Sumnja je trebalo da padne na
neku od podijeljenih vjerskih frakcija. Netrpjeljivost bi dola do jo veeg izraaja, time i
radikalizacija.
Kakvu korist draava ima od toga? Trebao bih biti prilino naivan pa povjerovati da
drava ima koristi od radikalizacije politike scene u trenutku kad se bori da sauva minimum
suvereniteta.
Draava nije u to umijeana, ve tajne, bezbjednosne slube koje iz sjenke vuku konce
upravljanja dravom. Ako drava uspostavi kontrolu nad njima dolo bi do krupnih promjena
u vrhu, to bi ugrozilo one koji dre najmonije mehanizme vlasti. Radikalizacija politikih
prilika smanjuje demokratski kapacitet, u onoj mjeri da demokrate moraju da uu u koaliciju
sa politikom koju kontroliu bezbjedonosne strukture. Na taj nain tajne slube kreiraju
politiku scenu, zadravajui mo da obore bilo koju vladu koja bi se odvaila na promjenu
sistema. Vlada nije na vrhu piramide stvarne moi, pa ni zakonodavne institucije.
48

Ima tu neke logike, ali nema logike u oekivanju da optuim svoje za inscenirani
napad na mene. Zato bih?
Bilo je tako za oekivati. Niko nije mogao pretpostaviti da ete prozreti ko stoji iza
napada. Nije se raunalo na takvu mogunost. Ukupna klima navodi da posumnjate drugaije,
odnosno na svoje, uz malu pomo koja bi vas navela na takvu sumnju.
Bio je uvjerljiv. Njegovi se argumenti uklapaju u realnost. Prisjeam se, zato je poteui
oruje i rekao: Pozdrav od tvojih!. To je trebalo da me navede da posumnjam u pokuaj
likvidacije od strane svojih i optuim ih. Nisu predvidjeli da, ak i u sluaju da posumnjam, to
ne bih uradio. Ne poznajem nijednog od bonjakih, niti vjerskih, niti politikih lidera koji bi
bio sposoban da to uradi. Podmukla i perfidna igra. Ono to nije postignuto ratom i
progonima nastavlja se i poslije, u miru, sve do konanog cilja. Draino decembarsko
nareenje ostalo je da ivi kao politiki testament: stvoriti neposredne granice izmeu Srbije i
Crne Gore, ienjem Sandaka od muslimanskog ivlja. Malo je za vjerovati da je etniko
ienje Sandaka od muslimana Draina ideja. Ono ne prestaje ratom, ve se nastavlja u
miru, nita manje opasnim metodama nego u ratu. Vjeto osmiljeno instaliranje krvavih
meumuslimanskih sukoba koji razaraju duhovno jedinstvo naroda, kao novi oblik etnikog
ienja, ostavlja upitnim: da li vie strahovati od rata ili od takvog mira? Prestali smo da se
pitamo ta hoemo mi, pritisnuti pitanjem ta se hoe sa nama.
Pritisak na muslimane politikom nametnutih unutarnjih sukoba nije jedini. Otvoreni
medijski rat nikada nije ni prestao. U nama, sandakim Bonjacima, zbog nae islamske
vjere, konstantno se ubija osjeaj za domovinu i nada u mir i slobodu.
Tu i kod nas Bonjaka nastaje jedan moralno udan fenomen: kad nas nevolja pritisne,
oni iz prvog safa pomjeraju se u zadnji a iz zadnjeg u prvi, dok nevolja proe, poslije uimo o
patriotizmu od onih to su se mudro sklonili u zadnji saf. Ranije je to nekako i prolazilo u
tiini, ali kako jaa svijest o slobodi, tako jaa i netrpeljivost izmeu ova dva safa. Sloboda
ovjeka nije isto to i sloboda identiteta, za ovu drugu tek se trebamo izboriti.
Bonjako iskustvo nije usamljeno, ve je po svjedoenju novije historije jedno od
najteih ispita za muslimanske narode danas.
Muslimanski ideali slobode ostat e da bivaju utopijom sve dok ne ponemo mijenjati
sebe, vraati se sebi, prepoznajui svoje mjesto u svijetu i ulogu u ovjeanstvu. Promjene su
nuno potrebne, iroke muslimanske mase vape za njima, ali se liderstvo bez institucija
pokazalo kao pogrean model vostva, mnogo je ambicioznih lidera palo na ispitu zrelosti.
Previe ih je lahko zavaditi, uprkos upozorenju Milostivog: O vjernici, ako vam nekakav
49

nepoten ovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne
uinite, pa da se zbog onoga to ste uinili pokajete.
Zbog nae loe navike da, udaljavanjem od svojih islamskih ideala, kopiramo tue
sisteme unutarnjeg drutvenog ureenja, vjerujui tuoj pameti vie nego svojoj, najpree je
da preispitamo sebe. Biti sa ove strane dostojanstva a sa one strane pameti, bar sudei po
sandakom iskustvu, nije put ka boljoj muslimanskoj budunosti.
Izmiriti podijeljeni narod, to je u ovom rovitnom vremenu naa najvea vjerska i
moralna obaveza, te istovremeno i jedini put izlaska iz zablude koja je preokupirala nau
kolektivnu svijest, dijelei u naem umu na narod na dva dijela, na patriote i izdajnike. Nije
za sumnju da ima i izdajnika, ali njih treba traiti meu liderima i pekulantima ciljanog
kreiranja javnog mnijenja.
Mi, obini ljudi koji, bez lane skromnosti, ne nosimo kalkulator miljenja u depu, niti
idemo po svoje miljenje kod prijatelja Bermudskog trugla, da nismo nasjeli na politike
trikove, da smo meusobno prisnije odnose i dublje povjerenje uspostavili, i da jedni od
drugih nita nismo tajili, ne bi nam se desilo da jedni na druge kao na najljue neprijatelje
kidiemo. A ne bismo to, da smo se ee sjeali rijei Milostivog: I istinu sa neistinom ne
mijeajte i istinu svjesno ne tajite!
Nisam primijetio da ste se uplaili iznenada e Benjamin. Vi ste neobino udan
ovjek. Ponaate se tako smireno, kao da ste potpuno sigurni da ne moe nita da vam se desi.
Umalo da se nasmijem, i njemu i sebi. Pomislih, kada bi samo znao koliko sam se
uplaio. Ima malo ironije u tome to sada prijekorno prebacujem sebi zbog toga. Krivo mi je
na sebe to sam se uplaio, kad ivot nije nita drugo do iskuenje. I kad bi se isto iskuenje
desilo stotinu puta, opet bih se i posljednjim iznenadio. Iznenaen i time to se neoekivano
nalazim pred nepredvidljivim apsurdom: ovjek koji je do maloprije hladnokrvno i prezrivo
htio da me povrijedi, sada izraava iskreno potovanje, a uz to poinjem i da suosjeam sa
njim nakon njegove prie u koju nisam sumnjao. Previe je neshvatljivo da bi bilo istinito, ali
i previe istinito da bi bilo neshvatljivo. I u prijateljstvu i neprijateljstvu, ovjek je ovjeku
iskuenje.
Ne, naprotiv! Bilo me je strah priznao sam, ne eljei da o meni misli, niti da me se
sjea onakvog kakav, ustvari, nisam. Ali sjetio sam se rijei Milostivog: I da ste u kuama
svojim bili, opet bi oni kojima je sueno da poginu na mjesta pogibije svoje izili, da bi Allah
ispitao ono to je u vaim grudima i da bi istraio ono to je u vaim srcima a Allah zna
50

svaije misli. Poslije toga zatraio sam zatitu i pomo od Svemogueg, i straha je nestalo. Ma
gdje bio, svakoga svoja sudbina eka, pa i mene moja.
Zautjeli smo u tiini. Vrijeme je odmicalo.
Hoete li me pustiti da odem? upitao je sputajui pogled na svoj revolver na mom
stolu.
Blijedo lice ponovo je preplavio zabrinut izraz. Nije bilo teko pogoditi ta ga mui. On
je plivao u vodama koje nemaju obalu. Nekad se zakorai stazom sa koje se teko vraa.
Nisi obavio zadau podsjetio sam ga. Kako e to opravdati? U tvom poslu preko
takvih propusta se ne prelazi bez posljedica, ili?
Prvi put se nasmijao, usiljeno i otuno: meni, sebi, ironiji sudbine, sutranjoj
neizvjesnosti ili svojoj spoznaji trenutka iskrslog iz nepoznatog. Ako nije mogao birati svoj
poetak, da li moe birati kraj?
Svjestan sam posljedica uzdahnuo je. Takav je ivot. Znao sam da jednom neu
uspjeti, ali nisam znao da e mi biti drago zbog toga. Zato sam se i nasmijao sebi i tom
neobinom osjeanju. Doao sam da vam nanesem zlo, a vi se, jasno nasluujem, brinete ta
e biti sa mnom. Zar to nije udno? Neto to je naizgled besmisleno, a ima tako dubok
smisao.
Da, ima smisao, i to jedinstven po svojoj ljepoti i dubini mudrosti: Na put Gospodara
svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepi nain raspravljaj!
Ali, ja sam vam pokuao nauditi, da li mi pripada savjet?
Nije moje da donosim sud o tome da li ti pripada savjet. Milostivi kae: Ti lijepim na
zlo uzvrati... Kuran me obavezuje da mudro i lijepo postupam sa onima koji ne znaju,
posebno sa onima koji nisu ni svjesni da su i sami rtve.
Vi, uistinu, jeste sposobni da tako uzvratite.
Nadam se da jesam: A onome ko od odmazde odustane, bit e mu to od grijeha
iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom to je Allah objavio pravi su nasilnici. I ja, naravno,
pratanjem traim oprost grijeha i ne elim biti nasilnik. Rekao je Allahov Poslanik da e na
Sudnjem danu Uzvieni Gospodar rei: Neka ustanu oni koji su pratali, i oni e bez
polaganja rauna ui u Dennet.
To zasluuje potovanje. Treba imati vrstu vjeru i biti sposoban da dobrim uzvrati
na zlo.
Treba imati vrstu vjeru, slaem se sa tim, ali biti sposoban... ? To je upitno. Nekada
to nije stvar sposobnosti ve nemoi da se uzvrati.
51

Logino je da sposoban ovjek, ako to hoe, zlo i dobro uvijek moe uzvratiti istom
mjerom. Ne moe biti istovremeno sposoban i nemoan.
Siguran si u to to kae?
Bar sam do sada bio siguran.
Bit e to tebi teko razumjeti, s obzirom da radi za one koje bi, da je pravde kao to
nije, trebalo da hapsi. U ratu iji je cilj bio da se iskorijeni moj narod, sistematski je silovano
na desetine hiljada ena i ubijeno na hiljade djece, kako se na to moe uzvratiti istom
mjerom? Nemogue je. Nemogue upravo zato to je ovjek nemoan da bude i neovjek. Ali
se moe uzvratiti dobrim.
Zar islam trai da se i na to uzvrati dobrim?
Da. U ovom sluaju uzvratiti dobrim znai uzvratiti pravdom. Ko trai bolje dobro od
pravde, nee ga nai. Pravedno je i da djeca zloinaca ne nose grijehe svojih oeva.
Onda su muslimani nemoni da ispune pravdu. Nemogue je na tuoj teritoriji izvesti
zloince pred lice pravde, a vlasti na toj teritoriji to ne ele.
Istinu si rekao, ali smo dovoljno moni da ne ljubimo zastavu pod kojom su se vrili
zloini. Moni smo da ne zaboravimo nevine rtve, da iz potovanja prema njima traimo
pravdu i da ne mijenjamo pravdu za sitne privilegije. Na kraju, da ispitamo i ispunimo pravdu
ako se neki od tih zloina desio i pod naom zastavom. Ne moe se ista zastava leprati iznad
prljava obraza, ma ija bila.
Pognuo je glavu i sav pocrvenio u licu. Izgledao je kao da se u sebi lomi na sitne
komadie. Progutao je knedlu nekoliko puta vrsto stiskajui usne, dok mu je lice poprimalo
izraz rijeenosti.
elio bih progovorio je odluno poslije kratke utnje. elio bih prei u islam. ini
mi se da bih jedino tako mogao nai svoj mir. Odavno sam upoznao muslimane, njihove
navike, sklonosti, sistem vrijednosti i nain razmiljanja, za to je trebalo teoretski poznavati i
islam, ali praktiki, primijenjeni islam upoznajem prvi put.
Onda, ponavljaj za mnom! pozvao sam ga da izgovori rijei ehadeta. Nije se
dvoumio. Ponavljao je za mnom tiho, sa radou, krajnje ushieno.
Po izgovoru, reklo bi se da islam ve poprilino poznaje, sada ga je samo prvi put
prihvatio kao svoju vjeru. Prouio sam mu ezan, ikamet i dao mu ime koje je i nosio: Mustafa.
Lice mu je zablistalo nekim novim sjajem i djeakom vedrinom koja svjedoi nevjerovatno
brz preobraaj linosti. Ni traga od onog ledenog pogleda koji je sada zraio udesnom
52

toplinom. Ponavljao je iznova rijei ehadeta putajui suzama da poteku, da krivudavim
tragovima araju lice, izmijeane sa djeaki veselim osmijehom.
U tom trenutku zazvonio mu je telefon. Najednom se uozbiljio gledajui u telefon i
namrteno odmahnuo glavom uputivi mi upitan pogled. Dao sam mu znak da se javi i
usredsredio se da ujem razgovor. Miran, tih i odsjean glas koji je dopirao do mojih uiju
uinio mi se udno poznatim.
Halo, to se ne javi? ta se deava? Jesi li pozdravio naeg prijatelja?
Prenio sam pozdarave, ne brini! odgovorio je Mustafa vrstim, uvjerljivim glasom i
prekinuo vezu. Vidio sam da je uzbuen. Mogao sam razumjeti i zato; traio je nain da se
izvue.
Pogledao me je upitno, vjerovatno pretpostavljajui da sam uo pitanje, ni ne slutei da
sam se, prepoznavi glas njegovog sagovornika, odjednom zaledio, zanijemio, zaprepaen
onim to ujem. Bio sam siguran da sam uo taj glas ranije, prije mnogo godina. Tako je
duboko urezan u mom pamenju, u sjeanju, prepoznao sam ga odmah, bez dvoumljenja, u
djeliu trenutka. Boja glasa, odsjean bariton koji ne trpi pogovor, zapovjedniki ton ispunjen
sigurnou, glas koji ne poznaje kolebanje, koji je navikao da nareuje, kome se nije smjelo
suprotstavljati. Zov prolosti odjekivao je poput augustovske grmljavine na peterskom nebu.
Nevjerovatno! Iznenada, kao u najstranijem snu u kome se budim iz jo stranijeg sna,
kroz nepoznati prostor u vremenu odjeknuo je zov iz daljine, iz nikad zaboravljenog jue.
Pokuavao sam da se saberem i uguim to strano i gorko sjeanje na daleku prolost,
unitenu mladalaku radost, mrane uspomene. Htio sam da se otmem, da ostanem u trenutku
u kome jesam, ali odjednom me je taj glas vratio vie od dvadeset godina unazad, u vrijeme
prije raspada stare drave. Vojni zatvor, ludi pukovnik, beskrajno ispitivanje, nesnoljivi bol i
crni povez preko mojih oiju od kojeg nisam mogao da mu vidim lice, u pamenju mi je, kao
u kamenu uklesan, ostao samo glas. Glas koji je ulijevao strah, ledio krv u ilama, odzvanjao
u gustom, crnom mraku, crnjem od srca zloinca. Straari su ga oslovljavali samo sa
pukovnie. Nikada mu nisam saznao ime, niti sam mu vidio lice. Ledeni marci mi prooe
itavim tijelom. Sjeanje na uas odjednom je tako ivo iskrslo pred mojim oima: betonska
elija bez svjetlosti, bez vode i hrane, osim koliko da se odrim u ivotu, svakodnevno
ispitivanje po pukovnikovom specijalnom tretmanu. Ne! Ne! To se ne zaboravlja! Nikad!
Uareni no na mojim grudima, cvranje i miris sagorjele koe, nesvjesni trzaji tijela i avolji
pukovnikov smijeh. Okovan lancima, drhtim kao prut, groznica mi trese tijelo, ivot mi je jo
samo izgubljena nada; ljubav prema domovini pokopana u tamnici u kojoj su mladalaki
53

ideali izgubili smisao i nestali bez traga. Mjesecima me je samo vjera u milost Stvoritelja i
enja za roditeljskim domom odravala u ivotu. Sve je u meni slomljeno osim volje, sve
ubijeno osim vjere, sve uniteno osim enje da opet vidim oca i majku koji su gledali u
daljinu i presretali seoskog potara ekajui moja pisma. Na kraju mi je samo reeno da je sve
bila greka, bez izvinjenja, bez objanjenja, bez suoenja. Tada sam na trenutak, sa
olakanjem, prihvatio objanjenje da je bila greka, nemono bjeei od spoznaje da sam ja
sam bio greka, u svom imenu, vjeri i biu.
Eto, opet, tako iznenada, kao grom iz vedra neba, opet je taj glas odjeknuo u mojim
uima poput eksplozije, nemilosrdno razarajui moj um i krhki, unutarnji mir due, sa mukom
skrpljen od ostataka povjerenja u ljudsko.
Pogledao sam mrko Mustafu, mahinalno podigao revolver sa stola i uperio ga tano
meu njegove sive, preplaene oi.
Je li to nalogodavac, Mustafa? upitao sam elino hladnim tonom, od kojeg sam se i
ja zaledio, ne prepoznajui sebe. Krv mi je jurnula u glavu, neto divlje probudilo se u meni
bez nagovjetaja, mimo moje volje, instinktivno, nesvjesno, mom iskustvu nepoznato.
Ne, nije! odgovorio je brzo, sapleten zbunjenou, iznevjeren mojim postupkom, od
mene, nesuene rtve sa kojom se sprijateljio u trenutku dok je otimala svoj ivot iz njegovih
ruku nudei mu ideale i vjeru kojima e lijeiti duu od neljudskog. Plemenito sam mu pruio
povjerenje na otvoren dlan darujui mu radost ljudskog, da bi mu u sljedeem trenutku
nepovjerljivo oduzeo oboje. On je glavni za mreu saradnika i, koliko sam ja uspio da
shvatim, objedinjava rad slubi, s tim to vai za ovjeka koji ima utjecaja i na politiku.
Izuzetnu mo mu daje i to to samo on zna kolika je i ko je u mrei saradnika, koji su i sami
moni i tite ga.
Nadam se da nisi toliko naivan da ne shvata ozbiljnost trenutka, Mustafa. To bi
moglo biti nezgodno po tebe. Nakon to si, nadam se, iskreno primio islam, na izdaju
drugaije gledam upozorio sam pokuavajui da se otmem nepovjerenju i sumnji, jednako
kao i on.
Ne razumijem, ta ti je odjednom? gledao me je i dalje zabezeknuto, ne shvatajui
ono to se ne moe shvatiti ako se nema u iskustvu. Ne laem te, kunem se!
Ko je ovjek koji te je zvao?
Ne znam. Operativci ga ne poznaju. Ne znam ko je. Tako to funkcionie. Sluba
funkcionie po pisanim, a njeni monici po nepisanim zakonima. Oni nikom ne polau
54

raune. Politika scena zemlje izgledala bi mnogo drugaije da dosijei politiara i utjecajnih
linost nisu u njihovim fiokama.
Kako ti zna ta i ko za koga radi?
To je samo ono to sam nauo.
Kako se zove? uvaj se nepromiljenosti, previe se toga desilo u jednom danu da bih
dozvolio sebi nadmudrivanje.
Ne znam kako se zove. Mora mi vjerovati da zaista ne znam, uprkos tome to me
moja prolost ne preporuuje za ovjeka od povjerenja. Iz iskustva drugih znam da oni to
manje znaju due ive, zato nisam urio da znam vie nego to treba.
Igrati se pitanjem povjerenja nije pametno. To nije nain da me uvjeri da ne skriva i
ono to zna. Mogao bi da razmisli jo malo spustio sam revolver nazad na sto i ljutito
zakoraio k njemu. Ako posumnjam da neto krije nakon to sam ti povjerovao, neemo
raspravljati o povjerenju.
Volio bih da te mogu uvjeriti da govorim istinu. I ja sam sada u nevolji, veoj nego to
misli. I meni je potrebno da se dogovorimo kako da se izvuemo iz ovoga. Povjerenje je
jedina ansa da se izvuemo, i ja i ti. Moramo neto brzo smisliti, prije nego shvate da nisam
obavio zadau.
Neto nije uredu, proletjelo mi je kroz misli. U zraku je mirisalo na opasnost. Odjednom
sam imao instinktivan osjeaj da je neko iza mene. U istom trenutku Mustafine oi pune
iznenaenja i straha gledale su preko mog ramena. Osjeaj me nije prevario.
Odskoio sam ustranu. Nepoznati mukarac se neopaeno uunjao kroz ulazna vrata
koja sam ostavio odkrinutim, i svom silinom skoio prema meni. Nezgrapan pokuaj. Naletio
je vratom na brido dlana i stropotao se kao vrea krompira, bez svijesti. Mustafa je samo
nijemo posmatrao. Izgleda da je ovo i za njega bilo neoekivano.
Ustani da vidim od ega si graen! prosiktao sam gnjevno, ali je nepoznati uljez ve
bio duboko u carstvu snova.
Naao sam njegov mobilni telefon u lijevom depu sakoa i pregledao listu poziva. Pun
pogodak. Prije samo par minuta primio je poziv. Komunicirao je sa samo jednim brojem. Tri
odlazna i etiri dolazna poziva u kratkim vremenskim razmacima. Bez sumnje, bio sam
siguran da je to pukovnikov broj. Provjeravao je svoje ljude. Razlog vie da vjerujem Mustafi.
Zamislih se. Neoekivano, bez da razaznam da li je to poklon ili iskuenje to ga
sudbina donosi, bio sam na tragu da upoznam lice kome sam toliko elio pogledati u oi. Duh
prolosti jo jednom je ivim sjeanjima snano oamario moju duu. Uzavrela krv nije budila
55

samo divlje nagone za samoodranje, ve je podgrijavala i sjeanja sa mirisom smrti i patnje
svega to je nevino. Sjeajui se patnje nevinih, igosanih samo imenom, i Usveta mi proe
kroz misli. ta je sa njom? Je li uplaena? Kako se osjea tamo; daleko od kue, u
nepoznatom svijetu, usamljena, bez mogunosti izbora, ophrvana boleu, sa jedinom
utjehom koju nudi neizvjesnost: vjerom u Milostivog. I jedinim snom kojeg i budni sanjaju:
povratak kui. Ne znam zato ba ovog trenutka mislim na nju. Moda zato to su nam
sudbine bile sline. Vidio sam to u njenim oima. I njoj je u mladalakom poletu jedini
prijatelj i vjerni pratilac bio bol.
Ibrahime! tre me Mustafa iz lutajuih misli. Izgledao je zabrinut. Kud si to
odlutao? Ne znam ta se tano deava i ta e se dalje deavati. To me prilino brine, a i ti se,
nadasve, udno ponaa, kao da nisi onaj isti ovjek, smiren i proraunat, ijoj sam se
strpljivosti prije samo sat vremena divio. Bilo bi mudro da se malo sklonimo.
Nikuda ja ne idem! odgovorio sam mirno. Po njegovom izrazu lica, rekao bih,
iznenaujue mirno. Daj mi svoj telefon! Pokai mi listu poziva!
Posluao me je urno. Neto mi je iznutra govorilo da mi je rekao istinu, ali morao sam
raistiti sa pitanjem povjerenja. Na listi, svi su pozivi bili sa skrivenog broja. Da je poznavao
pukovnika broj ne bi morao biti skriven, sa druge strane, i njega su pratili. Bitanga mu nije
vjerovala.
Uzvini to ti za trenutak nisam potpuno vjerovao i vjerovatno te time uvrijedio. Idi
sad, bjei! Ti najbolje zna gdje. Ne vraaj se vie ovamo! Skrasi se negdje, a onda potrai
svoje porijeklo.
Kakvo porijeklo? Majka je umrla na poroaju.
Nemoj biti tako siguran! To ti je oporuka od mene. Vrati se u bolnicu gdje si roen i
sve dobro ispitaj! Pronai sebe! Ako e ti biti od pomoi, evo ti i broj tvog nalogodavca,
moda ga i upozna. Ali, uvaj ga se, opasan je, odavno je uprljao ruke nevinom krvlju, ne
moe mu vjerovati.
Klimnuo je posluno glavom, a onda podie pogled, i prkosno i brino u istom trenutku.
Neto mi je govorilo da nee bjeati.
A ti? Zar ne shvata da ovo nije kraj? ak i da se skloni negdje blizu, trait e te,
samo ako posumnjaju da neto zna o njihovim planovima, a ima utjecaja u narodu. I da ne
zaboravim, onaj za koga pita, ne mogu da se otmem utisku da se tu radi o neemu viem od
traganja za nalogodavcem. Sve to znam o njemu jeste da ga zovu As! Sada i ja imam trag do
56

njega. Ovoga ovdje ne poznajem, ali je sigurno njegov ovjek. Doao je da provjeri mene, da
li sam obavio posao. Ali, ako si odluan da ostane ovdje, uvaj se!
Nasmijao sam se, vjerovatno nesvjesno.
Znai da se nisam prevario. Znao si bar kako ga zovu. Ne brini, prijatelju, nee traiti
on mene, trait u ja njega. I nai u ga, ako Bog da. A ti, zapamti: I ne drite stranu onih koji
nepravedno postupaju, pa da vas vatra pri; vi nemate drugih zatitnika osim Allaha, inae,
nema vam pomoi!
Hvala ti, prijatelju! I ne zaboravi da e poslije mene doi drugi ljudi, nemoj biti
neoprezan! Oni koji su se namjerili na tebe, sigurno imaju debeo razlog, nee odustati. Mora
biti oprezan i obazriv. Nije mi jasno zato su ba tebe uzeli nazub, ali u ovakvoj dananjici sve
je mogue, ili nita nije nemogue. U svakom sluaju, i ja imam nekih neporavnatih rauna,
moda nam se putevi ponovo ukrste.

Odgovorio sam nadajui se da e me moda jednom shvatiti. Traganje za nalogodavcem
prevazilazi domen linog, jo od dana kada sam proitao u Allahovoj Knjizi: A zato se vi ne
biste borili na Allahovom putu za potlaene, za mukarce i ene i djecu, koji uzvikuju:
"Gospodaru na, izbavi nas iz ovog grada, iji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi
zatitnika i Ti nam podaj onoga ko e nam pomoi!" Svaki se ovjek treba boriti za nevine i
potlaene, bilo da su muslimani ili nemuslimani.
Pokazao sam mu rukom prema izlazu. Oprezno, onako kako ga je ivot navikao,
beumnim korakom brzo je nestao u no. Gledajui ga kako odlazi, osjetih kako mi ga je
iskreno ao, bezdunici su se na najsuroviji mogui nain poigrali sa njim i njegovom
porodicom. Volio bih da ga nekad u ivotu opet vidim.
Ja sam ostao ponavljajui sebi u bradu: Meni je dovoljan Allah, u Njega se pouzdaju oni
koji se pouzdavaju. Ja se ne bojim nikog, osim Allaha, a oni? Oni se vie boje vas nego
Allaha, zato to su oni ljudi nerazumni.
Ne, neu bjeati sa svog ognjita, ne jo jednom, borit u se za slobodu miljenja i
vjerovanja, iako znam da nisam bezbjedan, da aveti prolosti nee mi dati mira, naprotiv,
nepoeljan sam svjedok njihovim nedjelima, a na zatitu vlasti ne mogu raunati.
Vlast, kao i uvijek, opijena privilegijama, poput ovjeka koji se napije vina pristajui na
dobrovoljno ludilo, brzo zaboravi na dato obeanje i preuzeti emanet, na svoju obavezu da red
uspostavlja.
57

A bili smo ih uinili voama koji su pozivali u ono zbog ega se ide u vatru a na
Sudnjem danu niko im nee pomoi.
Pa ni ovi ovdanji to im se vlast tako omilila, nisu pokazali ni umijee ni hrabrost da
zatite slabe i nemone, osim to okrueni tjelohraniteljima tite sebe od svog naroda i svojih
podanika.
Oni su junaci u meusobnim borbama. Ti misli da su oni sloni, meutim srca su
njihova razjedinjena, zato to su oni ljudi koji nemaju pameti. Obezbijedili su za sebe najgore
svjedoke koje su mogli.
I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim
nekolicine vjernika. To nesumnjivo znai da je i ejtan prokleti ispravno zakljuio da e ga
veina slijediti. U ljudskoj dimenziji egzistencije zvui kao da je sam po sebi agencija za
istraivanje javnog mnijenja i namjetanja izbora. Nasmijah se sebi u bradu. udna
komparacija, pomalo smijena, ali svom ironijom podsjea na ejtansku umijeanost u
politiki i drutveni ivot ljudske zajednice.
Stranac na podu polahko je dolazio k sebi drei se rukom za bolno mjesto na vratu.
Kada je napokon otvorio oi susreo se sa mojim izrazom gaenja. Nisam se ni trudio da to
sakrijem. Uputio sam mu otar pogled i naredio mu da pria. Preao je pogledom po
prostoriji, mahinalnim pokretom protrljao oi, polahko postajui svjestan gdje se nalazi.
Nisam gubio vrijeme, odluio sam se izvui iz njega sve to mi je moglo koristiti. Pred
uperenim revolverom brzo je odvezao jezik.
Desetak minuta kasnije znao sam sve to sam elio. Bio je desna ruka gospodinu As,
ovjek u koga je imao povjerenja, vrlo dragocjen sagovornik. Za svaki sluaj, napravio sam i
audiozapis razgovora. Zadovoljan saznanjima, napravio sam kratak trzaj desnicom pogodivi
ga u gornji dio zatiljka, tamo gdje u spletu nerava prolaze i vlakna koja povezuju limbiki
sistem sa centrima za pamenje. U djeliu sekunde izgubit e svako pamenje o ovom
trenutku i kratkom periodu prije. Bez svijesti o stvarnosti, nee se sjeati ni mene. Nasmijah
se pri pomisli da mu nee biti nimalo lahko da nae objanjenje za to. Moda e mi biti i
zadovoljstvo poigrati se malo sa ludim pukovnikom, a da on toga i nije svjestan.
Naredbu da ode nije mu trebalo ponavljati dva puta. Brzo se, onako izgubljen, ne
pitajui se ta se desilo, oteturao u no. Negdje tamo u mraku, neko ga je ekao, ali to nije
trebalo da me brine. Uvjereni da je obavio zadau nee mu postavljati pitanja.
Sada sam mogao da na miru prouavam razgovor; pokazalo se da se ulaganje u
najnoviju tehnologiju videonadzora potpuno isplatilo. Sudbina je da nakon vie od dvadeset
58

godina ponovo sretnem ludog pukovnika, ovoga puta u drugaijim okolnostima. Ovog
trenutka nije ni slutio da poluge moi mogu iskliznuti iz ruku i nai se u nekim drugim
rukama: rukama pravde.
Jo malo strpljenja i igra je mogla da pone. Nije prvi put da se lovac pretvori u lovinu.
Kompletna saznanja, sloena tako da budu prepoznatljiva samo onome ko poznaje ifru
redoslijeda, poslao sam na adresu starog prijatelja u Damasku. Nisam morao da ekam
odgovor. Mudri Ebu-Hakim e odlino razumjeti i znati ta da preduzme. Njegovi savjeti o
strpljenju toliko esto su me upuivali na razumno shvatanje sudbine, na ono to hoemo ili
neemo, a deava se izvan naeg planiranja i htijenja onda kada Gospodar svjetova odredi da
se desi. I ma koliko neto eljeli nee se desiti ako nije sueno da se desi.
A vi ne moete nita htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, nee! Da, zaista ovjek ne
moe nita htjeti ako to Milostivi Gospodar nee. Ono to sam tako jako elio i isto tako
bezuspjeno traio vie od dvadeset godina, nije se desilo dok Gospodar nije omoguio da se
to desi.
Preputajui se okrjepljujuoj nonoj tiini, razmiljao sam o proteklom danu i o
dalekom jue. Raskomadani dijelovi prolosti sklapali su se u mozaik neoekivane stvarnosti.
Slike sjeanja budile su osjeanja od kojih srce u grudima zadrhti, dua se uznemiri, a
suze nesvjesno naviru na oi iz zahvalnosti Onome koji put ka istini otkriva onome kome On
hoe. Nema u meni elje za odmazdom niti za osvetom, ve samo elja za suoavanjem:
licem u lice sa zloincem. Da mu samo jednom pogledam u oi, da olakam dui.
Poslije burnog dana i jo burnije veeri, iako mi je odmor bio ba neophodan, nisam
oekivao da mogu brzo utonuti u san. Noni namaz je za odmor bio mnogo bolji izbor
najbolji izbor.
Ve je uveliko prola pono i bliilo se svitanje. Moj telefon je signalizirao znak za
poruku. Otvorio sam je brzo, skoro nestrpljivo, i? Iznenaenje! Selam, potovani Ne
mogu a da ne izrazim duboku zahvalnost za sigurnost i podrku koju crpim iz Vaih mudrih
rijei. Nadam se da u vas ubrzo vidjeti i radujem se tome. Selam! Usveta.
Poruka me je obradovala i lijepo oraspoloila. Znai da, bar za sada, dobro joj je, hvala
Milostivom Gospodaru svjetova.




59


3.
Bismillahir-rahmanir-rahim!
Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo nareenje na sve se njih
odnosi...


Novi dan je osvanuo a da nisam ni primijetio kako je no brzo prola. Zadnji aprilski
dani neobino topli budili su zelenilo iz vlane pjeskovite zemlje, kao da su najavljivali
cvjetno i plodno, kino petersko proljee i sunano ljeto. Sjeam se da bi se rahmetli babo
radei na njivi radovao dolasku maja, bezbrino slutei da e vrijeme pogodovati proljetnim
usjevima i donijeti obilje hrane za porodicu. Kao djeak divio sam se njegovoj snazi i radosti
kad bi ubrao dobru ljetinu. Nekad bi me, kad bi odlazio po namirnice, poveo sa sobom do
male seoske prodavnice, tada bi mi sa ponosom pruio okoladu i pomilovao me ogromnom,
tvrdom akom po glavi. Vraao bih se kui pun radosti i sa novom enjom da jo jednom
poput petogodinjaka odskakuem sa toplog majinog krila na njegove snane, miiave
grudi, sluajui veseli smijeh gorostasa kome nikad nita nije bilo teko. Za mene je bio
najsnaniji ovjek na svijetu, takvom sam mu se i divio, gledajui ga kriom dok bi o neemu,
uvijek jako vanom, razgovarao sa majkom. Sada drugaije razumijem njegov ponos, nije bilo
lahko opstati na pjeskovitoj Peterskoj visoravni, prkosno divljoj ali i punoj ivota, koja je
danas dovoljno zamrla da se moe nazvati naputenom zemljom. Posmatrajui kako
nekadanje utabane staze seoskim livadama zarastaju zelenilom, provodio sam tamo sve vie
vremena uivajui u tiini, ekajui prvi majski maslaak koji bi prvi krasio prostrani brdoviti
krajolik. Ova me je zaviajna tiina ispunjavala mirom samotnjaka, skoro da sam je mogao
uti kako umirujue apue jezikom tek proniklog cvijea, kao da i ona uje moje beskrajne
razgovore sa samim sobom.
Gospodin As je reagovao na nespretnost svojih ljudi. Neoekivano, odluio je da me
lino posjeti, ni ne slutei da je nadmudren, da ga oekujem, da ga onaj koga trai i previe
dobro poznaje. I ja sam bio zbunjen oekivanom posjetom, iako sam proraunato oekivao da
on sam napravi taj prvi korak i priblii se. Nadam se da Mustafa nije neto uprskao.
Usveta se svakodnevno javljala sa klinike, prije nego me je jednog jutra obavijestila da
se vratila iz Beograda. Njeno lijeenje nije odmicalo dalje od pretpostavke i nade koja se u
njoj polahko gasila. Osim dijabetesa, prolaktinom nije potvren niti iskljuen. Kako je
60

hospitalne uslove tee podnosila, bez jo uvijek jasne dijagnoze, obeshrabrena medicinskim
pretragama koje nisu uspjele potvrditi sumnje niti se pribliiti objanjenju uzroka, sve glasnije
je izraavala elju da preuzmem njen sluaj. U telefonskom razgovoru djelovala je svaki put
sve oputenije i otvorenije. Napokon je rekla da je neto strano progoni i da bi o tome eljela
priati sa mnom, im dobije prvu priliku. Time je potvrdila da skriva neku tajnu koju zna ona
i samo ona. Na to ukazuje i naglaena potreba da je neko saslua i razumije, neko kome moe
vjerovati, da ispria svoju muku i strahove o kojima iz samo njoj poznatih razloga uti,
uvjerena da sve vrijeme samo trai nain da preivi. Insistirala je da me posjeti im budem
imao vremena. Strpljivo ohrabrivanje podstaklo je i uvrstilo njenu spremnost da se suoi sa
sobom i uhvati u kotac sa tim tajnovitim strahom. Poslije tako duge utnje, ne samo
otkrivanje, ve i pribliavanje razumijevanju uzroka predstavljalo je krupan izazov.
Nisam oklijevao, zakazao sam joj posjetu za danas poslije podneva, odmah poslije
najavljene posjete Abid-efendije sa nekim njegovim prijateljem kojeg nisam imao prilike
ranije upoznati, jo ne slutei da e njihova posjeta potrajati.
Doli su malo ranije nego to su se najavili. Poraniti ili zakasniti, ovdje je oduvijek bilo
uobiajeno. I kad bi neko najavio vrijeme posjete to bi bilo otprilike. Abid-efendija, kao i
uvijek, nije prestajao plijeniti panju posebnim osmijehom koji ga je toplinom i ljubaznou
izdvajao od drugih. Onoliko dugo koliko ga poznajem, imao je taj osmijeh iz kojeg je izvirala
prepoznatljivo pobonjaka skruenost i skromnost. Odjeven u iznoeno, tamnosivo odijelo sa
izblijedjelim tragovima sedde na koljenima, odavao je utisak da ne dri mnogo do
ovosvjetskog ivota. Takvo mu je bilo i ponaanje proeto paljivim i ljubaznim ophoenjem
sa ljudima, zato su ga i voljeli. Posebno su ga voljeli oni najobiniji ljudi, uvijek bi naao
poneku lijepu rije za njih.
Ovo je Ismail, moj kolski drug iz Skoplja predstavio je gosta sa vidnim
zadovoljstvom. Hafiz je Kurana, a doktorirao je Arapski jezik i knjievnost na prestinom
Univerzitetu Al-Azhar.
Hvala Allahu. Hafiz Kurana, doktor arapskog jezika i knjievnosti; kakav lijep spoj!
ovjeku takvog obrazovanja otvaraju se nesluene mogunosti razumijevanja Kurana. Blago
li se njemu, pomislih. Bez mogunosti istinskog i sutinskog razumijevanja, mnoga kuranska
znaenja ostaju ovjeku i pred oima skrivenim. Nije rahmetli babo, nagovarajui me na
knjigu, uzaludno govorio da je nepismen ovjek kod oiju bez oiju. Eto mi prilike da
upoznam jednog sretnika koji ima i oi i vid, to je odraavao i njegov inteligentan pogled,
skrueno i dostojanstveno dranje, ali i neto to jako prija oima za vidjeti; svjetlost
61

pobonosti to sija iz tog vedrog lica ispod kratke prosijede brade. Bio sam zahvalan Abid-
efendiji to je svratio sa njim, iako svjestan da sam u trenutku osjetio zavist i uplaio se nje,
nisam siguran da uvijek mogu spoznati razliku izmeu dobre i loe zavisti. Zavidnost na
dobrim djelima moe biti podsticajem na ista. Trebalo bi da je tako i sa znanjem.
Hvala vam to ste doli nisam skrivao radost, ali i osjeaj uzbuenja pred uenjakom
kakav se rijetko sree u ovim krajevima. Uinili ste me poastvovanim vaom posjetom. Ne
bih se mogao pohvaliti kahvom koju sam spremam, moda biste radije da sjednemo u restoran
preko puta?
Ne bismo nikuda odgovorio je Abid-efendija brzo, preduhitrivi me u nakani.
Svratili smo prije svega da te vidimo, a i profesor je izrazio elju da te upozna. Panju su mu
privukli neki tvoji radovi o temi problematike sa kojom se sueljava muslimansko drutvo
danas, pa je poelio upoznati se blie sa tvojim pristupom egzegezi, a za to nam ne treba
ugodnije i mirnije mjesto od tvoje biblioteke.
Bujrum, uite! promucao sam zbunjeno, ne uspijevajui sakriti osjeaj nelagode,
previe primjetno da bi im to promaklo, nisam se osjeao doraslim sagovornikom ovako
uenim umovima, posebno ne o temi egzegeze. Moji su radovi blii stremljenju ka afirmaciji
preporoda muslimanskog drutva nego naunom pristupu savremenoj egzegezi. Razmjena
miljenja je blagodat uenih, ima smisla meu uenjacima, a sebe ne vidim kao jednog od
njih.
Smjestili smo se u maloj biblioteci u potkrovlju. Dok su oni razgledali knjige ja sam ve
osjeao kako mi trema ubrzava puls. Uplaio sam se da e me pitati jesam li proitao sve, a
nisam jo uvijek. Moja ljubav prema knjigama inila je da ih bre pribavljam nego to ih
itam. Nije mi promaklo da su se meusobno utke pogledali zadravajui panju na
medicinskoj literaturi.
Ima zanimljivu i panje vrijednu biblioteku ree profesor sjedajui. Odavno
prieljkujem i za sebe jedan ovakav kutak, ali ovaj je jo sadrajniji od onoga to sam ja
zamiljao. Biblioteka je i ogledalo naeg intelekta.
Osjetih se pomalo ponosnim, prijala mi je pohvala, drago mi je, volio sam svoju
biblioteku, ali zapazih i da se poslije profesorovog komentara u meni smjenjuje udan niz
osjeanja: nelagoda, stid i gnjev. Pored knjiga morao je zapaziti da mi je biblioteka prilino
luksuzno opremljena, na sebi sam nosio skupocjeno odijelo, ukupan ambijent odavao je
rasko, daleko od skromnosti koju sam tako esto hvalio. Suoi se sad sa svojom lanom
62

skromnou prebacivao sam sebi. Stid koji sam osjeao pred profesorom brzo se pretvorio u
gnjev. Upitah se: da li sam nekad taj isti stid osjetio pred Milostivim?
Kao da je osjetio moje misli, dobroduni Abid-efendija se pridruio profesorovom
komentaru:
Ako jednom budem bio u prilici rado u izgraditi ovakav kutak. Odie mirom i
tiinom. Lijepo mjesto za osamljivanje i druenje sa knjigom. Razmiljanje u tiini esto je
najkrai i najljepi put ka spoznaji i pribliavanju Milostivom.
Osjetih kako mi rumenilo udara u lice. utio sam. Zato nai uenjaci nemaju bar toliko
drutvene panje, da dobiju pristojne uslove za rad? Zato se njihov rad tako malo vrednuje i
cijeni? Nije teko uoiti i na primjeru Sandaka da je svijest o neisplativosti kolovanja tako
duboko ukorijenjena, da mladi ljudi radije odlaze u pealbu, kako se to u narodu kae:
trbuhom za kruhom. Da li je i samo vrijeme moglo usaditi takvu svijest u mentalitet mladih,
da radije uzimaju sebi za uzor one koji su nali krai i bri put do lagodnog ivota,
zapostavljajui obrazovanje kao gubljenje vremena?
Da li misli da muslimanska populacija u dovoljnoj mjeri cijeni nauku, da bi se moglo
obezbijediti kvalitetno obrazovanje kao strateki put ka globanom razvoju i univerzalnom
rjeavanju pitanja od vitalnog interesa za muslimansko drutvo u cjelini? upitao je profesor,
nepogrjeivo pogaajui moje misli.
Prema statistikim podacima, vajcarska izdvaja skoro etiri stotine dolara po glavi
stanovnika za nauku, dok Pakistan izdvaja manje od pola dolara odgovorio sam pozivajui
se na statistiku, sa rezignirajuim prizvukom u glasu. Taj primjer bi ujedno mogao
predstavljati i odgovor. Slabosti muslimanskog drutva dobrim dijelom su uzrokovane
nepridavanjem znaaja obrazovanju. Odsustvo kuranskih imperativa u svijesti muslimana za
neminovnu posljedicu ima naunu, a sa njom i ekonomsku zaostalost u razvoju.
Obojica su sa vidnim razoaranjem klimnuli glavom u znak da se slau sa mojim
zakljukom. Ali, bili mi razoarani ili ne, statistika je neumoljivo govorila o determinirajuim
uzrocima dekadencije muslimanskih drutava.
Nisam znao za taj podatak dodao je Abid-efendija iznenaeno.
Da saglasio se i profesor. To jeste bolest kojoj teko da emo u skorije vrijeme
nai lijeka.
Lijek ve postoji, profesore! Samo ga treba primijeniti: Mi objavljujemo u Kuranu
ono to je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo propast uveava.
63

Nije bilo teko oekivati upravo taj odgovor nasmija se pronicljivo profesor. S
obzirom na to, kako mi je reeno, da prouava specifinost te naune oblasti. Kuran je lijek i
za razum i za srce, za ovjeka sa svim onim to on jeste. Izgraditi nauni pristup njegove
primjenljivosti kao lijeka nije lahak posao, raduje me to se neko time bavi. elim ti uspjeh!
A uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraam.
Naravno! Uspjeh samo od Gospodara Milostivog zavisi, na nama je samo trud. Da nas
je malo vie koji se trudimo. Istina je da se muslimani trude, ali mnogo energije troe u onome
to ih vodi vie u dekadenciju nego ka naunom razvoju. Primijetio sam da je i ovdje
podijeljenost naroda oko kojekakvih stranaka duboko izraena.
...oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah e se za njih
pobrinuti. On e ih o onome to su radili obavijestiti.
Sjenka zabrinutosti i tuge pree mu preko lica. Dubok uzdah iz grudi svjedoio je
gorinu koju je osjeao zbog podijeljenosti muslimana. Poznavao sam to osjeanje jer sam u
sebi nosio istu al. Nisam imao sumnje da profesor govori o narodu a misli na uenjake koji
svu svoju energiju ulau u borbu za ovosvjetska dobra.
Stanje u muslimanskim drutvima je danas, doista, teko, a promjene se ne naziru
ree sa uzdahom. Pritiskaju nas krupne nevolje, a nisu ba od jue. Ne vrijede nam uenjaci
zaneseni lagodnim ivotom vladara, niti vladari koji ne trae savjet od uenih.
Duboko svjestan koliko je u pravu, imao sam potrebu da ga utjeim, ali nisam nalazio
argumente koji bi bili dovoljno ohrabrujui. Kad se u ovjeku srce i pamet posvaaju, teko je
tome nai opravdanja i utjehe.
Istina je onakva kakva jeste i bjeati od nje je beskorisno. Na bilo koje pitanje najbolji je
onaj odgovor koji je najistinitiji, zato sam samo citirao:
Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On e srce onoga koji u Allaha
vjeruje uputiti Allah sve dobro zna.
U pravu si! Mi smo u vjeri oslabili, a sa druge strane ima i mnogo onih koji nas
spotiu da bi koristili naa bogatstva i da bi vladali nad nama. Ipak, ne trebamo za svoje
slabosti prebacivati krivicu samo na one koji nam nisu naklonjeni kao prijatelji, historija
svjedoi da nam nikada nisu ni bili, pa je zabluda i nadati se da e to ikada biti.
Nije bilo teko zakljuiti da se njegove rijei odnose na zapadne centre politike,
finansijske i vojne moi, globalne utilitariste. U tom dijelu, nismo u potpunosti dijelili
miljenje, moj stav je bio neto samokritiniji, moda zbog moje tenje da najprije bolje
upoznamo sebe, preispitamo svoje slabosti, poev od historijskih propusta pa do naeg
64

unutarnjeg mentaliteta. Na putu ka ambicijama mi se neminovno moramo suoiti sa
nepromjenljivim istinama i najprije urediti svoj drutveni ivot iznutra, zato sam, bez elje da
protivrjeim, citirao:
O vjernici, i meu enama vaim i djecom vaom, doista, imate neprijatelja, pa ih se
priuvajte!
Ne mislim na tu vrstu nenaklonjenosti odgovorio je u namjeri da se jasnije odredi,
uvjeren da nisam shvatio ta je htio rei. Mislim na one koji vladaju nad nama i koji su
moni. Ne uspijeva nam izvui se iz inferiornog poloaja.
Pomislih, pa upravo nam ti monici i jesu iskuenje:
Bit ete pozvani da se borite protiv naroda veoma hrabrog i monog, sve dok se ne
pokori.
Kako se boriti protiv neuporedivo jaeg? I previe su nas pretekli u snazi. Misliti tako
u ovom trenutku je pogreno. Dobro kae na narod: ut sa rogatim ne moe.
Uzrok vae nesree je s vama!
Moe li to znaiti da su uzroci nae slabosti iskljuivo u nama? U emu je naa
slabost? Interesantno je kakav e odgovor na to pitanje dati generacija koja dolazi.
...jer u srca vaa prava vjera jo nije ula.
Jeste tako, ali moda smo u takvom stanju zato to njihove politike spletke i
lukavstva zavaravaju i zavode iroke mase nedovoljno obrazovanih? prvi put se umijea
Abid-efendija. Poslanik Jusuf je molio Milostivog: I ako Ti ne odvrati od mene lukavstva
njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati. Dananja omladina
osjea sve veu naklonost ka modernim trendovima koji se promoviraju kroz medije.
Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna. odgovorio sam. Allah ne da da se
ostvare lukavstva podmuklih.
Profesor Ismail se blago nasmijei ne mijenjajui zamiljen izgled.
Primjeujem da na sva pitanja odgovara iskljuivo citiranjem odreenih ajeta, jasno i
precizno primjerenih pitanjima ree, ne krijui zadovoljstvo. Nije to bilo pitanje ve
konstatacija.
Tako sam, imajui na umu svoje skromno znanje, siguran da neu pogrijeiti u
stvarima vjere, ali i po drugim pitanjima, te se radije drim Istine u koju nema sumnje: A ije
su rijei od Allahovih rijei istinitije?
Ibrahim-efendija, nadam se da mi nee zamjeriti na razgovoru koji je vie dojmio
ispitivaki odjednom mi se profesor poeo obraati kao nekom ravnim sebi, na to sam se
65

jako neugodno osjeao, jer je njegovo znanje i autoritet uvara Kurana asnog, daleko iznad
mog nivoa znanja. Abid-efendija ispriao mi je o tvojim ambicijama da iz Allahove Knjige
izvue univerzalnu, naunu i politiku poruku, da polazi sa milju da je on objavljen u
savrenom skladu sa potrebama ovjeka, te da svakako u njemu moemo nai sve odgovore
na savremene izazove ukoliko ga budemo ispravno shvatali. ini se da muslimanski uenjaci
danas, ili bar veina njih, nisu shvatili Kuran kao sistem drutvenog ureenja i politiku
platformu koja moe odgovoriti svim potrebama muslimanskog drutva. Moje je
interesovanje, tragajui za najboljim i najispravnijim stavovima u naim komunikacijama sa
Zapadom i Ujedinjenim narodima: koja je to politika platforma oko koje bismo se mogli
okupiti, a da oni mogu nai potporu u Kuranu asnom?
Zautio sam. Opet posjeta sa pitanjima politikog sadraja. Samo to su ova pitanja sa
drugaijom prirodom interesovanja. Profesor Ismail govori o pitanjima o kojima su govorili
poznati muslimanski reformatori. Da li se iza njegovih pitanja krije i njegova reformistika
orijentacija? Radovalo bi me. Muslimanskom drutvu je sada vie nego ikad potreban
unutarnji preporod i ujedinjenje u jedinstvenu ekonomsku i politiku snagu, sposobnu da se
brine o zajednikim interesima muslimanskih naroda. Preutio sam ovo zapaanje. Da je elio
neto rei o motivima svog interesovanja, ve bi neto rekao.
Jedina politika platforma muslimana, osim koje nema druge, sadrana je u Kuranu
odgovorio sam, naglaavajui sigurnost u svakoj izgovorenoj rijei. Ona istovremeno
predstavlja i temeljne principe koji reguliu meunarodne odnose na jednakopravnosti svih
nacija pred meunarodnim pravom, daleko pravednije nego to je sluaj sa Poveljom
Ujedinjenih naroda. U preambuli o Savjetu bezbjednosti velike nacije su povlaene u odnosu
na male, to Kuran potpuno iskljuuje proklamujui jednakopravnost: O ljudi, Mi vas od
jednog ovjeka i jedne ene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.
Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najvie boji... Ovaj nas ajet obavezuje na
potovanje jednakopravnosti svih naroda, bez priznavanja veih povlastica i privilegija bilo
kojem narodu, potencirajui saradnju i upoznavanje, a iskljuujui neprijateljstvo i
neopravdanu upotrebu sile: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni, i potajni, i grijehe, i
neopravdanu primjenu sile... Obratite panju na: neopravdanu primjenu sile! UN opravdavaju
upotrebu sile titei interese monih, snano proklamujui pravo jaeg, te pod platom zatite
ljudskih prava dobijaju podrku marionetskih vlada da oznae u svojoj interesnoj zoni,
posebno muslimanske zemlje, kao legitimne mete, to se moe vidjeti na primjeru Iraka,
Palestine i drugih. Kuran izriito zabranjuje ovakvu primjenu sile, koja je sa ciljem
66

eksploatacije tuih prirodnih resursa, kako to ine zapadni utilitaristiki monici pod
zastavom UN-a. Kuran dozvoljava upotrebu sile iskljuivo u interesu mira; ali ne samo mira
za muslimane, ve za sve narode, ma kako oni vjerovali: Allah zahtijeva da se svaije pravo
potuje, dobro ini, i da se blinjima udjeljuje, i razvrat i sve to je odvratno i nasilje
zabranjuje! Jasno je da Kuran ne iskljuuje ni jednog ovjeka, ma koje vjere i nacije bio, iz
obaveze potovanja njegovog prava. To su temeljni principi ureenja meunarodnih odnosa,
to vai i za Ujedinjene narode. Svi muslimani duni su se odazvati ovoj pravnoj platformi,
posebno kada vidimo da su razne povelje o pravima bremenite diskriminacijom slabijih
naroda. Kuran uspostavlja temeljne principe pravde i meunarodnog prava. Osim toga,
muslimani su duni, ne samo bezrezervno potovati i internacionalno pravo koje Kuran
proklamuje, ve i izgraditi mehanizme zatite ljudskih prava, ma koje vjere bili, shodno ajetu:
A zato se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlaene, za mukarce i ene i djecu, koji
uzvikuju: "Gospodaru na, izbavi nas iz ovog grada, iji su stanovnici nasilnici, i Ti nam
odredi zatitnika i Ti nam podaj onoga ko e nam pomoi!" Ovaj ajet je sasvim jasan i
nedvosmisleno upuuje na nunost postajanja muslimanske interventne vojne sile, te da je
upotreba sile opravdana u cilju oslobaanja potlaenih pod nepravednim reimima, i
dozvoljava se iskljuivo u cilju zatite onih kojima se nasilje ini, bilo da su muslimani ili
nemuslimani. Osim u cilju zatite porobljenih i potlaenih, upotreba sile izriito je dozvoljena
u samoodbrani: Ako se oni ne okane vas i ne ponude vam mir i ako ne prestanu vojevati protiv
vas, vi ih hvatajte i ubijajte gdje god ih stignete, puno pravo vam dajemo protiv njih.
Intervencija sile ne ograniava se teritorijalnim, ve samo vremenskim okvirom, dok traje
potreba za odbranom mira i slobode ivljenja. Kao podlogu takvoj politikoj platformi,
Kuran pravno sugerira mirno i diplomatsko rjeavanje konfliktnih situacija, prije upotrebe
mehanizama sile koji se dozvoljavaju iskljuivo u cilju zatite od nasilja: Ako se dvije skupine
vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak uini nasilje drugoj, onda se borite
protiv one koja je uinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Ukoliko prva
opcija ne uspije, a druga je neizvodljiva uslijed nedostatka vojne snage, onda ostaje jo samo
trea, pasivna opcija: Ne drite stranu onih koji nepravedno postupaju... Pruanje podrke
nasilju Kuran strogo zabranjuje; ma ko ga inio i ma kome se inilo.
Profesor Ismail i Abid-efendija paljivo su me sasluali, vie iz utivosti nego iz potrebe
da uju moje miljenje, bar sam tako mislio dok sam ih pokuavao uvjeriti da i mlaa
generacija umije promiljati, ali joj je potrebna ozbiljnija prilika da razvija nauku u korist
sopstvene budunosti, meu ostalim i pravne nauke, bez pristajanja na sistem obrazovanja
67

koji ne nudi drugaiju perspektivu, osim one koju su nam namijenili moderni robovlasnici,
kreatori globalne moi. Upravo, udaljavanje od vjere za posljedicu ima i udaljavanje od
sistema obrazovanja prilagoenog sopstvenim globalnim potrebama za pravednim ureenjem
drutva. Islamsko erijatsko pravo itekako ima ta da ponudi meunarodnom pravu.
Uhvatih sebe u zakljuku da sam se moda i previe raspriao, prelazei granicu
pristojnosti, ali gonjen eljom da ukaem na potrebu za savremenom kolom miljenja, koja
e programski usvojiti i njegovati ideal revolucije mentaliteta u muslimanskim drutvima,
zaboravio sam na uzdranost.
Moram rei da ima specifian pristup shvatanju pravne materije na kojoj se moe
temeljiti politika platforma svemuslimanskog politikog djelovanja na internacionalnoj sceni
veselo e profesor Ismail, iznenadivi me irokim osmjehom. Vjerujem da e nastaviti
baviti se prouavanjem univerzalnih poruka Kurana, i elim ti puno uspjeha u tome, ali u
tvom nainu razmiljanja ne prepoznajem nijednu od poznatih kola miljenja. Ako to nije
neutivo pitati, ta te je navelo da zauzme takav pristup tumaenju Kurana? Da li sam u
pravu ako nasluujem i politike motive?
Ako se elja za napretkom muslimana moe nazvati politikom, onda i taj motiv stoji
odgovorio sam, zorno prebacujui sebi na riziku da prekoraim granice pristojnosti, bojei
se da me ne shvate uobraenim. Htijenje da ukaem na potrebu da su generaciji koja dolazi
neophodne duboke promjene u mentalitetu i sistemu obrazovanja prilagoavanjem istog
potrebama muslimanskog drutva, moglo se pretvoriti u itanje lekcije dvojici uenjaka
asketa. Ali, moram dodati da se neugodno osjeam i zbog toga to sam dao sebi slobode da
o ovako krupnim pitanjima govorim pred vama. Nisam dovoljno upuen da slijedim neku od
kola miljenja, ve vie se oslanjam na sopstveni sud, ako to nije i previe hrabro. Naa
omladina nee se moi izboriti za islamskiju budunost bez da u Kuranu potrai uputu za
svako pragmatino nauno pregnue, niti e se moi izvui iz nametnutog sistema
obrazovanja prilagoenog potrebama globalnih centara politike, ekonomske i vojne moi,
bez revolucionarne promjene u navikama i mentalitetu. Duboko sam uvjeren da je to jedini
put da muslimani u svojoj islamskoj pripadnosti prepoznaju svoj vrhovni identitet,
opredjeljujui se za glavnu lojalnost tom identitetu, koji utire put ka politikom i
ekonomskom, pa i vojnom ujedinjenju.
Lijepa je osobina skromnost, Ibrahim-efendija, ali tvoj metodiki pristup analizi
kuranskih poruka uzdie se iznad nivoa skromnosti ozbiljno me je ohrabrivao profesor, na
to sam mu bio iskreno zahvalan. Ali, moram ti otkriti jednu malu tajnu, zbog koje sam
68

ponajprije ovdje. uo sam od Abid-efendije da se, pored egzegeze, uspjeno bavi lijeenjem
Kuranom i psihoterapijom ostvarujui dobre rezultate u lijeenju bolesti ovisnosti od
narkotika. Odmah sam poelio da te upoznam i, hvala Allahu, upoznao sam te sa jo veim
impresijama nego to sam zamiljao. Kamo sree da su sandaki imami posveeni
spaavanju mladih koliko su posveeni meusobnoj borbi za vlast u svojim institucijama,
narkomana ovdje uope ne bi bilo. Kada bi svaki od imama obiao samo jednu porodicu
dnevno, umjesto to najveim dijelom ni ne govore meusobno, naoj zaboravljenoj omladini
bi se smijeila mnogo ljepa budunost. Raduje me to se u ovom haosu neko ipak ozbiljno
bavi ovim problemom. Naalost, to je rijetkost. Nisam sreo nekog od naih ozbiljnijih
uenjaka na evropskom tlu, a da njime nije brzo ovladala svijest inferiornog, gubei svaku
perspektivu osim one koju nudi euro-ameriki sistem vrijednosti i nain ivljenja bliskiji
zapadnoj filozofiji nego islamskom uenju. Ali da se vratimo tvojoj inspiraciji za tako
neumoran rad. Znam da je istovremeno prouavati islamske, prirodne i humanistike nauke
veliki izazov, posebno kada si u tome usamljen. Mora imati jak motiv da bi se uhvatio u
kotac sa tako irokom oblau. Raduje me tvoj rad i tvoji motivi.
Profesor je bio zaista izuzetno pronicljiv. Ohrabrio me je vie nego bilo ko do sada,
vjerovatno ne slutei koliko. Nisam elio dozvoliti sebi da se osjetim polaskanim na pohvale,
ali dugujem odgovor.
Moj prvi motiv da proirim svoje nauno interesovanje vezan je za jedan kuranski
ajet: Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo nareenje na sve se njih
odnosi... Allahov Poslanik je rekao u komentaru ovog ajeta: Da znate ono to ja znam, malo
biste se smijali a mnogo biste plakali. Da mi je znati tajnu zbog koje je Allahov Poslanik
preutio dalji komentar ovog ajeta. Kasnije je rekao Ibn Abbas: Kada bih vam rekao njegovo
znaenje kamenovali bi me! Nakon njega rekao je Ebu-Hurejre: Od Allahovog Poslanika
su mi povjerene dvije posude znanja; jednu sam rekao i obznanio, to se, pak, druge tie, da
sam je obznanio, moj grkljan bio bi presjeen! E, tako vam ja, prijatelji moji, ve dvadeset
godina pokuavam proniknuti u sadraj te druge posude, koja oito ima naunu dimenziju
koju tadanji ovjek ne bi razumio, pa zato nije ni objanjena. To je jedino objanjenje, jer
drugi razlozi ne postoje. U islamu nema tabu tema niti zatvorenih pitanja a vezanih za vjeru.
Ne mogu rei da nisam na tragu odgovorima, osim ako ih Milostivi ostavi izvan dometa mog
shvatanja. Uz to, posljednjih mjeseci snano sam preokupiran surom Et-Tekvir, posebno
osmim i devetim ajetom: I kada iva zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice je
ubijena. Jo neki dogaaji su, na meni jo neshvatljiv nain, snano utjecali na moje
69

promiljanje, ali se bojim da u preutjeti kao to su to Ibn Abbas i Ebu-Hurejre. Desi se
nekada da ovjek neto spozna tek kada shvati nemo da spozna, kao kad istinsko znanje
shvati tek u nesposobnosti da ga razumom potpuno obuhvati.
Nastala je duga utnja, skoro da sam mogao jasno uti otkucaje svog srca, ustreptalog od
uzbuenja i radoznalosti. Neki njihov komentar koji bi mi mogao koristiti u mojim naporima
bio bi mi dragocjen. Abid-efendija se samo zagonetno nasmijeio profesoru:
Jesam li ispunio obeanje, profesore? upitao je. Da li sam ti naao sagovornika,
dovoljno inspirativnog, sa kojim e se zamisliti?
Na moje iskreno i prijatno iznenaenje potvrdno je klimnuo glavom. Hrabrilo me je da
svojim promiljanjem mogu inspirisati i tako ozbiljne uenjake. To znai da je moj trud
urodio plodom.
Nego, Ibrahim-efendija, mogu li priutiti sebi slobodu da zatraim od tebe pomo u
razumijevanju nekih pitanja koja mi se ine jako interesantnim?
Pitanje je bilo i jasno i neodreeno u isto vrijeme, moglo se ticati bilo koje teme, nisam
znao ta da odgovorim, ali nisam mogao ni da odbijem.
Naravno, profesore! Kad god mogu biti od pomoi, na raspolaganju sam vam, ako to
ne nadmauje granice mojih mogunosti.
Vjerujem da neu biti neprijatan ako pitam; kako si se poeo baviti egzegezom bez
iije pomoi?
Neprijatan...? Ni u kom sluaju, profesore. Shvativi da su kod mnogih uenjaka
odgovori na vana pitanja stavljeni u vremenski okvir, a s obzirom da je kuranska poruka
upuena ovjeku u svakom vremenu, i objavljivana je prema potrebama ovjeka, upitao sam
se: kakve su ovjekove potrebe danas i kako bismo razumjeli kuransku poruku da je
objavljena u naem vremenu?
To je vrlo interesantno polazite.
Tako je poelo. Iz potrebe.
Dobio sam eljeni odgovor. Moram rei i najinteresantniji koji sam do sada uo.
Nisam takvo polazite sreo kod nekog od sadanjih mislilaca, uprkos to nudi najobjektivnije
razumijevanje dodao je i ustao kao da nekud uri. Za njim i Abid-efendija. Selamili su se
ljubazno i brzo otili. Tek tada sam shvatio zato: na videonadzoru primijetili su goste ispred
ulaza i nisu htjeli da oduzimaju vrijeme drugima. Bilo mi je ao to odlaze tako brzo.
Vrijeme, ma koliko dugo bilo, sa umnim ljudima protekne za tili as, kao jedan trenutak. U
razgovoru umnih ima koristi za sve, u razgovoru onih koji to nisu nema koristi ni za njih
70

same. Zato, ono to je lijepo, uvijek kratko traje, ni iz kog drugog razloga osim zbog toga to
je lijepo, i to uvijek elimo da to traje. Otprativi ih ostao sam odsutno zamiljen, pomalo
polaskan i jo vie iznenaen spoznajom da moje miljenje, ne samo zbog svoje otvorene
neobinosti, dobija na cijeni. Negdje duboko u meni bilo mi je drago zbog toga, ali se
istovremeno ispred mene otvaralo pitanje zato se potonje generacije nisu ozbiljnije bavile
ovim pitanjima. Sada sam siguran da to nije samo strah od novotarije. Muslimansko drutvo
je zapostavilo nauku, posebno prirodne nauke, u mjeri u kojoj nije smjelo. Nisam uo da je
neki od islamskih uenjaka dobio neku prestinu nagradu za zasluge u razvoju prirodnih
nauka, dok broj hrianskih sveenika koji su u vrijeme renesanse dali takav doprinos nije
mali: or Lemetr, Robert Evans, i drugi.
Preokupiran razmiljanjem, lijeno sam izaao da primim goste. Iznenadih se da ih, zbog
udubljenosti u gomilu misli pokrenutih razgovorom sa profesorom, nisam odmah prepoznao.
Bila je to Usveta sa roditeljima, strpljivo su me ekali pred vratima.




















71

4.

Bismillahir-rahmanir-rahim!
Mi objavljujemo u Kuranu ono to je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo
propast uveava.

Iako iznurenog izgleda, nije izgubila nita od svoje prirodne ljepote, sakrivene ispod
grimase zabrinutosti. udan utisak! To nikad nije bilo neto to prvo zapazim. Zato je ovo
izuzetak? Ako je moje zapaanje instinktivno i bez htijenja, zato to onda nisam zapazio
prije? Moda zato to podsvjesno opaanje ostaje u sjeanju bez svijesti o njemu, pa izroni na
povrinu svjesnog samo instinktivno, ili su te tamnobademaste oi jo uvijek bile ispunjene
strahom, nesigurnou i neizvjesnou, u onoj mjeri da odvraaju svjesno opaanje od
ukupnog utiska. Nasmijala se usiljeno otkrivajui dva niza biserno bijelih zuba i utivo se
selamila. Pozvao sam ih u radnu sobu primijetivi da njeni roditelji nisu izgledali nita manje
zabrinuti nego to su bili prije. Ozbiljnih lica, bez osmijeha, skruenog i snudenog dranja,
kao da su na svojim pleima nosili teret cijelog svijeta.
Usveta poe ispred njih sporim i nesigurnim korakom, sa tek malim trakom odlunosti,
ni nalik na onu odlunost s kojom je insistirala na posjeti. Stisnutih usana poli su za njom
pratei je u stopu; isprekidanog daha, sa mnogo zebnje i malo nade u sakrivenim suzama,
poput ljudi naviknutih na bol i pomirenih sa sudbinom, bez ijedne rijei, utnja je govorila
dovoljno o njoj i njima, o ivotu to se preplie sa neizvjesnou.
Nemojte! ree ona blagim, moleivo brinim glasom. Ja bih da sama razgovaram
sa efendijom zastala je kao da od mene oekuje podrku ili otpor na njeno insistiranje.
Brian pogled govorio je da na prvom mjestu eli potedjeti roditelje. Njihovo sjeanje na
prethodnu posjetu, ispunjenu utnjom i strahom, bilo je dovoljno neprijatno da bi jo jednom
priutili sebi takvu atmosferu, posebno ne ona.
Uredu! sloili su se bez komentara, uprkos elji da budu uz nju; vjerovatno i sami
predosjeajui da ona eli da ih potedi neeg to oni nisu razumjeli, ali nisu insistirali da
saznaju ta. Znali su da bi tada, zbog njene revnosne odgovornosti naili na jo snaniji otpor,
a to ve niemu ne bi koristilo. Odgovori koje nam je napokon mogla dati, bili su i previe
dragocjeni da bismo ih mogli rizikovati.
Dogovorili smo se da ne pitate nita, samo budite tu. Ono to treba da znate ja u vam
rei, ako budem imala ta rei dodala je umirujuim tonom i ula ne osvrui se.
72

Udobno se smjestila u fotelju, pokazujui da se osjea primjetno oputenije nego u prvoj
posjeti, ali samo prividno. Osjeaj sigurnosti koji se oslanja na odlunost esto je varljiv, ako
odlunost nije postojana. Nemiran pogled odavao je prikrivenu napetost, najavljujui ponovnu
kolebljivost pred suoavanjem sa uzrocima straha. Ponaanje u strahu je nepredvidljivo, esto
se ne mogu naslutiti ni sopstvene reakcije.
Iekivanje raspleta budilo je i u meni napetost. Napokon je tu. Moja elja da shvatim
poruku koju je ostavila na ceduljici pri prvoj posjeti bila je pred vratima saznanja. Prvo
pitanje trebalo je glasiti: zato se potpisala kao Mevuda? Time bi jedno zagonetno pitanje
dobilo dugo oekivani odgovor, ali utio sam. Bojao sam se da bih je uplaio ishitrenou, a
nisam elio rizikovati jo veu nesigurnost.
Sada mi je bilo najvanije da kod nje ojaam osjeaj sigurnosti. Ne pitajui nita, iako
nepotrebno, kratko sam pregledao telefonsku listu poziva, pruajui joj priliku da dobije na
vremenu da se opusti.
Ne znam kako da ponem najzad je progovorila. Moda e mi biti lake da se
snaem ako me uputi u pitanja koja su vana, a koja bi me mogla pribliiti boljem
razumijevanju sebe same; svojih nedoumica, neprestanih strahova koji me progone i misli
kojima ne mogu da se oduprem. Ve dugo pokuavam, ali uzalud. Kod mene se sve vrti u
jedan te isti krug. Ma gdje bila, nijedan dan se ne razlikuje od prethodnog.
Zato misli da te upravo ja mogu pribliiti tom boljem razumijevanju?
Ne znam. Ili, moda, samo nisam sigurna da znam, a imam utisak da ti zna vie nego
to kae. Nasluujem to. Jednostavno, od prve posjete, sve vrijeme imala sam osjeaj da me i
u utnji, i bez izgovorene rijei, na neki nain samo ti razumije. Ne znam kako da to
objasnim, ali moda se upravo zbog toga u tvom prisustvu osjeam neobjanjivo sigurnom.
To to se osjea sigurnom u mom prisustvu, moda i nije tako neobjanjivo, moda
samo nisi razmiljala o tome. ta te u sutini navodi da u mom prisustvu osjea takvu
sigurnost? pokuavao sam je podstai da razmilja o uzrocima nesigurnosti. Zato vjeruje da
ja razumijem i ono o emu ne govori? Zato misli da ja mogu da je zatitim? Ili je to moda
posljedica toga da sam je previe hrabrio, ulijevajui joj nadu koju sada treba opravdati.
Ukoliko ne bih, onda bih rizikovao da izgubim njeno povjerenje a time i priliku da joj
pomognem. Moram biti oprezan i najprije je paljivo sasluati. Svako, pa i naizgled sitno
saznanje moe u sebi skrivati vaan detalj u mozaiku.
Da li se ti ikada neeg plai? iznenadila me je pitanjem.
Svaki se ovjek neeg plai, zato upravo to pita?
73

Da budem iskrena, neto iz same tvoje linosti zrai sigurnou. Ponaa se tako
promiljeno, proraunato i mirno, ulijeva samopouzdanje u toj mjeri da imam utisak da se
nieg ne boji, da te nita ne moe uznemiriti. Voljela bih kada bih i ja, kao nekad, mogla
imati takvu snagu nesalomljive i nepokolebljive volje iz koje izvire sigurnost zastala je
duboko uzdahnuvi, da bi nastavila sjetnim glasom. esto sam se pitala, u elji da jo
jednom osjetim mir u dui; kako bih i ja mogla postii takvu harmoniju i duevni mir,
odlunost i nepokolebljivost?
Sluao sam je paljivo. Jasno, iako nesvjesno i bez namjere, ukazala je na dva perioda
ivota: na snagu volje iz koje izvire sigurnost kao nekad i na strahove koji je kasnije
proganjaju. Prije i poslije. Poslije ega? Gdje je ta granica koja razdvaja njen ivot na prije i
poslije? ta je to to njen ivot razdvaja na dva dijela i duu ini raspoluenom? ta se desilo?
Nisi mi u potpunosti pojasnila pitanje osjeaja sigurnosti. Razumijem tvoju tenju i
potragu za tim osjeajem, ali to jo uvijek nije jasan odgovor na esencijalno pitanje: ta za
tebe znai sigurnost?
Izgledala je na trenutak zbunjeno, ali je i shvatila da su povrni odgovori blii
oputajuem askanju nego nunom suoavanju sa ozbiljnim problemom. Zamislila se.
Imala je prodoran pogled, duboko ispitivaki, kao da je htjela proniknuti u moje misli.
Pitala se koliko znam o njoj i koliko sam mogao proniknuti u sr poroblema koji povrnim
odgovorima izbjegava dodirnuti? Ukoliko je ona pola od zakljuka da sam i bez njenog
uea mogao proniknuti u uzroke koji predstavljaju arite zdravstvene problematike, onda
nije imala razloga za zatvaranje u sebe, pa bi to mogla biti moja prednost, ali bi i ona brzo
izblijedila ako se pretvori u nepotreban oprez iz straha da saznam o njenom ivotu vie nego
to to ona eli. Iskustveni pokazatelji nedvosmisleno govore o ljudskoj iskonskoj tenji da
zatiti privatnost. Iz tih razloga, esto je put ka povjerenju i uspostavljanju neophodnog
dijaloga sa pacijentom bio teak. Prvi korak je napravljen tek onda kada pacijent shvati da je
zatita privatnosti prvi prioritet ljekara, to je i sa etikog stanovita jedino ispravno. Ne
postoji drugi put ka identifikaciji uzroka stresa u psihoanalizi.
Za mene sigurnost znai nada odgovorila je nakon duge pauze. Ponovna nada u
ivot. Nada da preivim eljela me je time upozoriti na ozbiljnost svojeg stanja i motiva da
to stanje prevazie. Dok je govorila, glas joj je povremeno podrhtavao a oi joj se orosie
suzama. Ona poetna sigurnost i odlunost u trenutku su nestale.
Da li to znai da vjeruje da ti je ivot ugroen? odluio sam iskoristiti njenu
trenutnu slabost i rizikovati konkretnim pitanjem.
74

Sjenka straha preletje joj preko oiju.
Mislim da...! odjednom se zagrcnu, ponovno me gledajui onim udnim pogledom
punim straha, nedoumice i neodlunosti. U njenoj svijesti strah je opet zauzimao dominantnu
ulogu, nadvladavajui svaku pomisao da mu se otme. Pokuala je jo nekoliko puta da
nastavi, ali uzalud. Gledala me je kao da mi pogledom eli neto rei, sa strahom pokazujui
kaiprstom na grlo, gutajui knedle. Nijemo je, gotovo bespomono, sa obije ruke
gestikularno objanjavala da je tu neto stee, ne moe da govori. To je bio jasan znak koji ne
upuuje na volju ve njenu nemo, otkrivajui zagonetno, ali ne i nedokuivo.
Ustao sam i, ve znajui ta da preduzmem, jasno prepoznajui znake utjecaja
neprirodnog, priao sam i lagahnim pokretom, vodei rauna da je ne uplaim, poloio joj
kaiprst desne ruke na elo, uei ajete sure El-Feth:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Mi emo ti dati sigurnu pobjedu da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi
blagodat Svoju tebi potpunom uinio, da bi te na Pravi put uputio i da bi te Allah
pobjedonosnom pomoi pomogao. On ulijeva smirenost u srca vjernika da bi jo vie uvrstili
vjerovanje njihovo a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je.
briznula je brzo u pla. Suze su joj nezaustavljivo tekle niz lice. Ruke joj se poee tresti
poput pruta na vjetru. Klimnula je glavom u znak da nastavim, ulaui napor da izdri. Nije
mi bio prvi put da vidim taj prizor. Zadovoljan prvim reakcijama, sa vjerom da moe izdrati i
nadom da e istrajati, nastavio sam: Da bi vjernike i vjernice uveo u dennetske bae kroz
koje e rijeke tei, u kojima e vjeno boraviti, i da bi preao preko ravih postupaka njihovih
a to je u Allaha veliki uspjeh.
Ponavljao sam uzastopno nekoliko puta dok nije poela da se smiruje. Nasmijala se
ubrzavajui disanje da uzme vie zraka uz ohrabrujui uzdah olakanja, to je bio dobar znak,
iako prerano za postojaniji zakljuak; znao sam da ne smijem prenagliti, snaga volje jo
uvijek moe biti labilna za beskompromisnu odlunost na istrajanje.
Mogla bi se uplaiti i traiti da prestanem. Okovan strahom, ovjek je slabano bie,
esto e nemono pristati da ivi sa problemom, prije nego to e smoi hrabrosti da istraje.
Sad se moe malo odmoriti ako ti je potreban predah. I ne brini! Znam da ti nije
lahko, ali skupi hrabrosti i koraaj ka slobodi! Sloboda je i previe skupa da bi je se lahko
odrekla. Kolebljivost i strah su tvoji neprijatelji, uzmi odlunost i hrabrost za prijatelje. Kad
bude spremna da nastavimo sa seansom samo mi daj znak.
75

Klimnula je glavom u znak pristanka. Na licu su joj se smjenjivali izrazi uenja i
nedoumice, kao da se i sama nalazila pred nekim otkrovenjem koje sa naporom pokuava
shvatiti. Onda su joj oi zablistale nepokolebljivom odlunou. Stisnula je usne prikupljajui
snagu i dala znak da nastavim.
Ovo e ti biti malo napornije naglasio sam. Ali nemoj da brine! Ne predaj se
strahu, na sigurnom si!
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Reci: Meni je objavljeno da je nekoliko dinnova prislukivalo i reklo: Mi smo, doista
Kuran, koji izaziva divljenje, sluali, koji na Pravi put upuuje i mi smo u njega
povjerovali i vie nikoga neemo Gospodaru naem ravnim smatrati', a On nije neka
uzvieno bude dostojanstvo Gospodara naeg! uzeo Sebi ni druge ni djeteta; jedan na
bezumnik je o Allahu lai govorio, a mi smo mislili da ni ljudi ni dinnovi o Allahu lai ne
govore.
Snana groznica prola joj je cijelim tijelom. Suze su nekontrolisano poput bujice tekle
niz lice slijevajui se na odjeu. Snano stisnute ake i povremeno zamagljen pogled pratio je
gr i poneki nesvjestan trzaj miia na licu, svjedoei estoku unutarnju borbu za koju je
nesumnjivo trebalo mnogo snage i istrajnosti. Dotakao sam kaiprstom suze: izrazito gorak
ukus govorio je za sihr. Nee biti lahko, prokletnik je pruao omraen otpor, boljelo ga je
uenje Kurana asnog. Paljivo pratei svaku reakciju, nastavio sam: I kad oni bacie, Musa
uzviknu: "Ono to ste priredili arolija je! Allah e je unititi, jer Allah ne doputa da djelo
pokvarenjaka uspije..."
Prolomio se snaan vrisak! ake stisnute u pesnice izgledale su gotovo beskrvno, dok se
tijelo borilo sa sve jaom groznicom.
Ne mogu vie! Prestani! Prestani! uzviknula je na sav glas. Prestraeno je gledala u
neto ispred sebe i poela oajniki, gotovo moleivo, aputati:
Pustite me! Pustite me! Neu da umrem!
Usveta! Usveta! Pogledaj me! Nee umrijeti! dozivao sam je. U ime Allaha,
posluaj me!
Gledala me je razrogaenih oiju kao da me prvi put vidi. Pustio sam je da malo doe k
sebi, da povrati prisustvo duha i prikupi novu snagu. Morao sam je ohrabriti da nastavi
seansu: Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas e Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!"
a Allah prata i samilostan je.
76

Ja volim Allaha! Ja sam Njegov rob ponizni! Uistinu, ja volim Allaha! ponavljala je,
briznuvi ponovo u pla.
Pravi vjernici najvie vole Allaha.
I ja najvie volim Gospodara mog Milostivog! Samo Njegovom milou jo uvijek
sam u ivotu govorila je kroz suze. Pogled joj se izbistrio, dojmila je prisebnije i mirnije.
Onda nema razloga za strah, Usveta! govorio sam istovremeno rastrzan njenim
strahom i bolom, a opet i sa nekim nepostojanim mirom u sebi, koji se iz trenutka u trenutak
pretvarao u gnjev. Kako se ovo desilo? Ko je ovo napravio? Ko god da je, znao je i bio je
potpuno svjestan ta radi. Gotovo najstranija stvar koju jedno ljudsko bie moe napraviti
drugom. Sva njena patnja, svi njeni strahovi znaili su samo da je snagom vjere pruala
oajniki otpor toj nepoznatoj sili koja se usidrila u njene misli, progonila je u svakom
trenutku noi i dana; bez prestanka, bez predaha, bez saaljenja, bez milosti.
Reci mi, ta je to sa mnom?
Ovo je djelo onih koji: povode se za onim to su ejtani o Sulejmanovoj vladavini
kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, ejtani su nevjernici uei ljude vradbini...
Misli da je ovo sihr?
Mislim. Zapravo, siguran sam.
I ja sam sumnjala.
Zato si sumnjala?
Zato to je sve poelo odjednom i jako udno.
To nije dovoljno za sumnju. Pretpostavljam da ima jai razlog; koji?
utjela je. Pokuala je rei, ali je samo nijemo pomjerala usne. Pruio sam joj papir i
olovku. Uzela je drhtavim rukama gledajui me upitno.
Ono to nisi u stanju da izgovori, pokuaj napisati na papiru.
Ostala je nepomina, nijemo gledajui u prazno.
Usveta! Gledaj me u oi i paljivo sluaj! Ne, nemoj skretati pogled, gledaj me u oi!
Ne mogu da izdrim.
Moe. Siguran sam da moe. Ne brini, nee ti se nita desiti!
Vjerujem ti, ali dok ui Kuran iz oiju ti izbija jaka svjetlost. Ne mogu da je izdrim,
zasljepljuje me. Bojim se.
Nemoj se bojati! Allahove rijei su za tebe lijek: Vidio sam da se i ona i narod njezin
Suncu klanjaju, a ne Allahu, ejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravog puta
ih odvratio, te oni ne umiju da nau Pravi put.
77

U pogledu joj se javi kolebanje. Pravi trenutak za ohrabrenje.
Posluaj me, Usveta! Dok ja uim Kuran ti napii ono to ti je reeno! nastojao sam
mirnim i odlunim tonom uliti joj sigurnost i samopouzdanje, nadajui se da e skupiti
hrabrosti da me poslua. Ta bi metoda mogla biti olakavajua i djelotvornija, nastavio sam:
Meni je dostavljeno jedno potovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: U ime Allaha,
Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se veim od mene i doite da mi se pokorite!
Napokon, nakon dueg dvoumljenja, prelomila je. Drhtavom rukom napisala je ime i
zaokruila ga olovkom. Nije mi trebalo dalje objanjenje. Uzeo sam papir i zapalio ga uei:
Na vas e se ognjen plamen i rastopljeni mjed prolivati, i vi se neete moi odbraniti.
Ona je sa neskrivenim uenjem gledala ispred sebe, ponavljajui jedva ujnim glasom:
On gori. On gori. U plamenu je.
Ko, Usveta!? Vidio sam ime, ali ne znam ko je to. Ko je on? Ko gori? Ne boj se! Reci
mi!
Uzdahnula je sa olakanjem. ak se i osmjehnula. Bio je to pobjedniki osmijeh. Kao da
je napokon pobijedila svoj strah.
To je jedan momak iz blizine koji se predstavljao kao prijatelj. Bio je doseljenik, niko
nije htio da se drui sa njim. U poetku bilo mi ga je ao, ali ubrzo je poeo sa udvaranjem,
htio je da mu budem djevojka. Poto sam ga odbila, izvinio se i zamolio da ostanemo
prijatelji. Iako, nerviralo me je to i dalje, utjela sam. Kad god sam to mogla, izbjegavala sam
ga, pravei se da ga ne primjeujem. Kasnije, za moj roendan, ne sjeam se sad svakog
detalja, poklonio mi je neke slatkie. Nisam htjela iz pristojnosti da odbijem poklon, kako sam
samo bila naivna. To se i moe desiti samo naivnim. Samo to sam probala slatkie, iznenada
mi je pozlilo, zamalo da se onesvijestim. Od tog roendana poinju moji zdravstveni, ali i
drugi problemi. U prvi trenutak pomislila sam da su slatkii bili pokvareni, da je u pitanju
trovanje, ali kako ljekari nisu nali nita poela sam da sumnjam, posebno kad su poeli i
drugi problemi koji nemaju nikakve veze sa trovanjem.
Hvala Allahu Milostivom. Pun pogodak! Bila je sve otvorenija i sigurnija u sebe.
Progovorila je. To je ono to je skrivala toliko dugo. Nepotrebno je sada pitati zato, vano je
da je progovorila. Kada bude htjela, ispriat e to sama. Nisam gubio vrijeme, pitao sam:
Koji problemi? Kakvi? Pokuaj da se jasnije prisjeti i preciznije mi ispria ta se
dalje deavalo. To moe biti od krupne vanosti.
Nije se teko prisjetiti. Takve strahote se ne zaboravljaju. ivot mi je postao kao horor
film. Redovito me je boljela glava uz napade paninog straha, do te mjere da bih nekada
78

vritala iz sveg glasa od muke. On je, taj momak, poeo da me prati gdje god bih pola.
Poslije kole dok bih odlazila kui odnekud bi se stvorio, pratio me je u stopu kao sjenka kud
god bih pola, tako da su i moje kolske drugarice poele da me izbjegavaju. Rekla sam mu da
u se aliti roditeljima, ali on mi je zaprijetio da ne smijem, inae e me ubiti. Kasnije je
prijetio da e mi ubiti i porodicu. Stalno je nosio pitolj. Zato sam se i bojala mijeati
porodicu u to. Bilo me je strah. I kada nije bio tu, imala sam osjeaj da je tik iza mene.
Zato sada pria o tome? Je li strah prestao?
Sada jeste. Dok si uio Kuran, njegov mi se lik stvorio pred oima. Izgledao je
prijetei. Kad si zapalio papir sa njegovim imenom on je nestao u plamenu. Izgorio je.
Pomislit e da sam luda, ali ja sam, zaista, vidjela kako taj lik nestaje u plamenu. Ostale su
samo oi, zapravo, samo jedno oko. Ono je jo uvijek tu i neprestano me gleda.
Boji li ga se?
Sada ne. Ovdje se osjeam sigurnom. Moda zato to imam s kim da priam, to mi
puno znai, ili zato to imam osjeaj i da se on tebe boji. U svakom sluaju, tvoje mi prisustvo
ulijeva sigurnost, ali kasnije kad ostanem sama...? Ne znam ta e biti. Plaim se da ostanem
sama.
ega se plai?
Da u umrijeti. Ili e me ubiti, ili u i bez toga umrijeti. Uveer me je posebno strah.
Svake noi uvijek isto; strah me je da ako i na trenutak zaspim neu se vie probuditi. Tada mi
srce pone udarati tako jako kao da e iskoiti iz grudi. Onda mi se nekontrolisano ponu
javljati i strane slike. Samo to zatvorim oi, vidim ljude, itavu masu ljudi, kako me nose ka
groblju. Otimam se, vritim, dozivam u pomo, ali uzalud.
Sanja ili budna to vidi u svojim mislima?
Rijetko kada u snu, ee mi se to deava u budnom, ili polubudnom stanju. I da sam
htjela, nisam se smjela nikom poaliti. Sigurna sam da bi me neminovno proglasili ludom.
Vidi ljude kako te nose ka groblju? Koliko se to esto deava? Doivljava li to
nekada kao realnu stvarnost?
Da, ali tada ne vidim sebe kao sada. Kao da se u tom trenutku vratim nazad kroz
vrijeme, imam samo est godina, obuena sam u bijeloj haljini, ivu me sputaju u grob.
Plaem, otimam se, ali niko ne obraa panju. To vie lii na neku rupu u pijesku, poput onog
pijeska u kamenolomu, nego na grob. Zatrpavaju me utke, nastaje mrak, ostajem sama.
Guim se. Umirem.
79

Najednom mi je sinulo u glavi. Poeo sam shvatati neto nevjerovatno. Kao da mi je
puklo pred oima:
I kada iva zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena.
Najprije sam mislio da su moja razmiljanja o ovim ajetima zbog sna koji nisam umio
protumaiti, jo uvijek povremeno razmiljam o njemu, i zbog mog suosjeanja sa hazreti
Omerovom tugom. Bio sam ubijeen u to. U prilog tome je to i Ebu-Hakim promilja slino.
Kasnije sam zakljuio da je to vjerovatno zbog toga to me je duboko pogaalo svakodnevno
stradanje djece. ovjek esto sanja ono ime je preokupiran njegov um. Sada vie nisam
siguran da je samo to. Da je zbog preokupacije uma, bilo bi nelogino, jer prije toga o hazreti
Omeru nisam ni izbliza tako esto razmiljao. Blijesak drugaijih shvatanja sinuo mi je kada
se Usveta potpisala kao Mevuda, ali i to je shvatanje bilo nepotpuno. Ledena jeza proe mi
niz tijelo izazivajui snaan gr u pleksusu. Imao sam utisak da ispred sebe vidim malu
djevojicu osuenu na smrt, ali ne znam kako. Moda se Allahovom milou upravo spasila
od nje. Konanu tajnu samo Allah zna, a ljudi znaju samo ono to se Njegovom uputom,
Njegovom voljom i dozvolom otkrije. Ne znam da li me i kakva me jo spoznaja eka.
Uistinu, jedino On zna budunost nau i prolost nau i ono to je izmeu toga.
Imam jo jedno pitanje za tebe prekinuo sam tiinu potaknut eljom da blie saznam
kakvu tajnu jo krije ova djevojka nevinih, tamnobademastih oiju. Zato se nisi potpisala
svojim imenom na ceduljici koju si mi ostavila?
Kako to misli? prenula se, pogledavi me zaueno. Potpisala sam se svojim
imenom, naravno. Nikada se ne potpisujem drugaije. Osim ako sam zaista poludjela ili sam
zaboravila i sopstveni potpis.
Izvadio sam pripremljenu ceduljicu i pruio joj. Bacila je kratak pogled i iznenaeno se
trgla. Sjenka nedoumice i sumnje prela joj je preko blijedog lica, pravei namrtenu grimasu.
Odmahnula je glavom paljivo prouavajui sopstveni rukopis, zatim se usiljeno nasmijala i
uperila pogled ravno u moje zjenice, kao da je u njima traila objanjenje.
Da, ovo jeste moj rukopis, ali ne razumijem: ije je ovo ime? Uvijek se potpisujem
svojim imenom zbunjeno je proaputala. Dojmila je da zaista ne shvata. Ali ja sam ve
shvatio poruku: ona zaista jeste poput male djevojice koja se grevito bori da preivi. Slutim
da ovo nije njena ni prva a ni posljednja borba za ivot. Ona jeste ivjela obavijena velom
tajne. Nesumnjivo, opasne tajne koju jo uvijek nisam potpuno dokuio. Ne znam i da li u
ikada. Ali, kakva god da je, Allahovom milou i uz Njegovu pomo, trudit u se da joj
80

budem od pomoi da preivi. Upravo onako kako je i sama rekla, za nju je sigurnost: ponovna
nada u ivot, nada da preivi.
Kako si? Kako se osjea dok to ita? upitao sam, vie zbog toga da joj skrenem
misli nego to sam oekivao neko objanjenje misterioznog potpisa. Uprkos mojim ranijim
oekivanjima, postajem svjestan da ona nije mogla, niti e moi pruiti odgovor.
Dobro mi je odgovorila je zbunjeno. Zapravo, ne sjeam se kad sam se zadnji put
ovako dobro osjeala, ali ovo ne razumijem. Je li ovo neka igra, neki test, ili si to napravio da
se naali? Ako je radi ale, onda je odlino izvedeno nasmijala se pribrano, vjerujui da je
odgonetnula ili bar naslutila pozadinu potpisa. Kako ti je to polo za rukom? Vjerovato sam
se zaboravila potpisati pa si nekako uspio kopirati moj rukopis da mi odvue panju i
usmjeri moje misli na drugu stranu. Brisanje po papiru se ne poznaje, sigurno sam se
zaboravila potpisati i dodao si ime, nemam drugo objanjenje. Ali, svakako mi se ovo ime
svia. Neobino je, lijepo zvui, a nikad ga nisam ula. Nema ga u naim krajevima. Kad
malo bolje razmislim, ini mi se da bih voljela da se tako zovem.
Samo sam htio da se naalim, naravno, ali ti si dovoljno promuurna da shvati
nasmijao sam se kao to bih se nasmijao propaloj ali, nije imalo nikakvog smisla, niti sam je
htio zabrinjavati onim to, ionako, ne bi uspjela shvatiti. Javi se roditeljima da ne brinu!
Vjerovatno su ispred i nestrpljivo oekuju da im se javi. Skoro da smo zaboravili na njih.
Htio sam dobiti na vremenu da se javim na telefonski poziv. Ve nekoliko minuta
svjetlosni signal neprestano je pokazivao neiju upornost da uspostavi vezu. Prebirao sam po
memoriji, broj mi se uinio poznatim. Na moje iznenaenje, bio je to Mustafa. Neto se
desilo, pomislih i pourih da se javim.
Nadam se da si dobio poruku. Veeras ima posjetu. Doi e sam. Mislim da zna na
koga mislim.
Znai, i ti si mu namjestio mamac. Kako si uspio? Dupli mamac, mala je vjerovatnoa
da ne uspije. Ali zato se nisi sklonio? Zato si jo tu? On bi mogao otkriti da sve to se desilo
nije samo puki neuspjeh, to bi te moglo dovesti u, blago reeno, neugodan poloaj.
Nisam mogao otii a da se ne oduim. I ne sluti koliko ti dugujem. Sa druge strane,
sve to vie razmiljam, sve vie mi se nikamo ne ide. Uostalom, i sam si mi sugerisao da
potraim porodicu, to i namjeravam. Sada urim, nemam vie vremena. Selam!
Nisam stigao nita da kaem, prekinuo je vezu. Pogledah na ekran telefona, poziv je
trajao manje od minuta. Vrlo mudro. Ako ga kojim sluajem prislukuju, za to vrijeme nisu ga
81

mogli locirati. Boju tona izmijenio je modifikator zvuka, nisu ga mogli razumjeti. Dupli
oprez, umio je koristiti posljednju rije tehnologije.
Eto, ono to nikada ranije ni slutio nisam, slijedi mi susret sa prolou. Ovoga puta ja
sam u prednosti. Imao sam dovoljno vremena da se pripremim. Osjetih silno uzbuenje. Ja i
prolost: oi u oi.
Pourio sam da paljivo objasnim Usveti i njenim roditeljima da moram da urim zbog
iznenada iskrslih obaveza. Pobojao sam se da nije bezbjedno da se zateknu kod mene u
vrijeme posjete ludog pukovnika. Druge ljude ne treba izlagati nepredvidljivim dogaajima, a
ovaj mi zalazak sunca sa rumenim prugama na horizontu mirie na neizvjesnost. Nisam
mogao predvidjeti ni sopstvene reakcije; mjeavina uzbuenja i gnjeva mogla se pretvoriti u
eksploziju. Susret sa dalekim jue nee biti nimalo ni njean, ni ljubazan.
Dogovorio sam sljedeu seansu za dvije nedelje, osim u sluaju vanredne potrebe. Za
trenutak mi se uinilo udnim to u sljedeu posjetu nisam imao ni traka sumnje.
Primijetih da se Usveta nije nimalo obradovala to zavravamo razgovor i jednu munu,
teku seansu. Iako su ostali prilino dugo, uinilo mi se da joj je ao to odlazi. Oito je da su
je seansa razgovora i uenje Kurana ohrabrili, a razumio sam i zato: aritmije su se smirile,
strah je jenjavao i nepovratno blijedio, bar sam se tako nadao, poela je vraati osjeaj
sigurnosti i samopouzdanja, nova alja za ivotom mogla je biti na pomolu, ako ve nije.
Neto si se iznenada izmijenio poslije poziva, preblijedio si, je li sve uredu kod tebe?
upitala je brinim glasom.
Potrudio sam je uvjeriti je da je sve uredu, ali moje uvjeravanje nije umanjilo iskrenu
brigu u njenim oima.
Samo to sam ih otpratio, za manje od nekoliko minuta, Usveta se vratila i pruila mi
fasciklu sa medicinskom dokumentacijom. Na licu sam joj i dalje vidio zabrinutost. Zamislih
se nad sobom shvativi da mi ta njena briga prija. Da li to znai da smo se zbliili vie nego
to sam dozvoljavao ljudima da mi se priblie? U svakom sluaju nisam elio da brine, ali su,
po svemu sudei, promjene na mom licu bile vidljivije nego to sam to elio. To je bila dobra
poruka da se moram smiriti i povratiti hladnokrvnost.
Izvini, zaboravila sam, rekao si mi da ti dostavim otpusnu listu i ostale nalaze sa
klinike razvukla je usne u irok osmijeh koji je isto tako brzo i iezao. Izgleda mi
zabrinuto. Ili je stanje kod mene toliko loe, ili te je neto drugo uznemirilo. Molim te, zato si
zabrinut?
82

Bio sam jo uvijek vidno uzbuen oekivanom posjetom, tek, jedva da sam se snaao da
uzvratim osmjehom. Posljednje pitanje ju je odalo: nije brinula zbog sebe, ve zbog mene.
Opet osjetih da mi je drago zbog toga.
Imam vanredno najavljenu posjetu, neko dijete je puno bolesno, to nuno zahtijeva
hitnu intervenciju slagao sam. Pregledat u kasnije tvoju dokumentaciju podrobno, im
dobijem malo vie na vremenu. Sada oekujem komplikovan sluaj, nimalo jednostavan,
moe mi oduzeti vremena i vie nego to bih mogao da izdvojim, zato sam se malo zamislio.
Vidimo se uskoro, inallah! Selam!
Kad u opet doi?
Zar se nismo dogovorili?
Jesmo, ali to je daleko, kako u dotle?
ivot esto ne daje izbora. Postupamo onako kako moramo. Ako procijeni da sa
nekim pitanjima ne moe da se nosi sama, pozovi me!
Znam, to si mi ve rekao, ali...?
Ali...? nisam mogao pretpostaviti ta ima na umu.
Poblijedila je skupivi usne u gr, stajala nekoliko trenutaka zamiljeno kao da prikuplja
snagu, dok joj u oima naglo blijesnu trenutak odluke:
Htjela bih neto pitati, ali oekujem potpuno otvoren odgovor. Mogu li na to raunati?
Klimnuo sam glavom oekujui pitanje. Uprla je pogled u mene, odluno i prodorno.
Kakve su mi anse?
Onakve kakve su onima koji kau: A ja Allahu preputam svoj sluaj; Allah, uistinu,
robove Svoje vidi. One koje Milostivi titi, ne mogu biti poraeni. Pouzdaj se u Milostivog i
utoite kod Njega trai. A to se tie imena onog lika koji je nestao u plamenu, ne brini, ne
strahuj od njega: ...njegov sluaj e Allah rjeavati.
Iznenada si potamnio u licu. Oi su ti ispunjene gnjevom. Zato sam se zabrinula i za
tebe. Izvini!
Sve je uredu, Usveta. Samo mi ti budi dobro.
Nasmijala se kroz suze, vidno bolje raspoloena, iako svjesna da je ispred nje dug put
do sigurnosti. Otila je sa utiskom da je ostala nedoreana, ali nije imalo smisla insistirati na
doreenosti, ionako je za nju sve bilo malo shvatljivo, zagonetno, nepoznato.



83

5.

Bismillahir-rahmanir-rahim!
A ako htjednu da te prevare, pa oni su i prije Allaha varali, i zato ti je On omoguio
da ih pobijedi.

Ostao sam sam. U napetom iekivanju, slike prolosti i sjeanje na mrak hladne i
vlane betonske elije u potpunosti su preokupirale moj um. Nisam htio, nisam elio da se
sjeam, ali nisam mogao ni pobjei. A kuda pobjei?
Kuda pobjei od sebe? Kuda pobjei od svoje muke i krika bola iz susjedne elije dok
prolama nonu tiinu? Kako pobjei od sjeanja? Pa ni aka crne zemlje na obrazu to ne moe
predati zaboravu.
Ni duge godine besciljnog lutanja po svijetu, od nemila do nedraga, ma koliko to htio,
nisu izbrisale sjeanja. Ne, to nije mogue zaboraviti. Nije mogue pobjei; nigdje, nikamo.
Niim dozvana prolost, turobna i neeljena, nikad zaboravljena, ila mi je u susret. Nisam
vjerovao da e se ikada desiti, ali nikada nisam ni prestao sanjati susret i suoavanje. Ali, eto,
sanjao i dosanjao. Ne znam hoe li mi to suoavanje neto donijeti, ne znam ni ta da
oekujem od njega, znam samo da to poinjem da elim, da je moje htijenje vrsto i
nepokolebljivo.
Ono to je prije bila samo pusta elja, a sada iznenadna, rukom nepoznate sudbine
pruena prilika, da upoznam tajanstveno lice iji me je glas, tako duboko urezan u moju
svijest, za samo jedan kratki trenutak vratio u svijet sjeanja. Vezanih oiju, nisam mogao da
mu vidim lice, ali nisam zaboravio njegov neljudski uitak dok usijani elik sa cininim
osmjehom stiska na moje znojem obliveno tijelo. Samo milou Gospodara moga podnio sam
bol, ali miris spaljene koe jo uvijek osjeam. Pamenje i sjeanje nisu isto: pamenje dolazi
kad ga dozovem, ako nije sasvim potisnuto zaboravom, sjeanje je neizbrisivo, dolazi samo
po sebi, bez elje i htijenja, nepozvano.
I dolo je, mimo moje volje i namjere, izronilo iz nepoznatog, tu je, da oivi priu moju
o meni i osvijetli trag od zablude do istine, kao zapis u vremenu, kao mea izmeu ovjeka i
neovjeka, da se jo jednom proita nepisana presuda nevinosti. Ne, ne bih poelio biti sudija.
I previe esto, mislei da presuuju drugima, ljudi donose presudu sebi samima. Ni tada, ni
sada, niti bilo kada, nikog nije bilo briga za to to nisam ni za ta kriv, nije ni njega. Ni za
mene, ni za druge. A i zato bi? Za specijalni tretman muenja i najmanja sumnja bila je
84

sasvim dovoljna. Ta, mi smo bili samo muslimani koji nikako da se uklope u lano bratstvo i
jedinstvo. Pod zastavom slobode sa grbom u plamenu svi smo imali svoju boju: crvenu, bijelu
i plavu, krv, privilegije i istina, poteno, pa ko bude jai i ko koga prevari, to je bio
kumunizam. Nismo umjeli uklopiti se, niti smo to htjeli, osim rijetkih, niti smo se mogli
uklopiti u utopiju dobrovoljnog pregnua u slobodarski jaram. Vjera nas je uila da ne
budemo bez vjere. Niti moemo, niti hoemo, niti umijemo bez Istine.
Minuti su prolazili sporo, kao da je vrijeme nekim udom stalo, ne pomie se. Prouio
sam dva zadnja ajeta sure El-Bekare i neobjanjivo osjetih kako sa sve manje napora pruam
otpor nestrpljenju. Nisam propustio da obavijestim i Ebu-Hakima. Starac u poodmaklim
godinama s pravom je nosio svoje ime, trebalo ga je samo obavijestiti: to je bilo dovoljno. On
je znao kako da posavjetuje, ali i ta da preduzme. Jednom davno, u njegovom skromnom,
mirom ukraenom mihrabu, ispriao sam mu priu o sebi. Sluao me je sa beskrajnim
strpljenjem, govorio je samo kad je imao ta da kae, nauio me da zatvorim oi i oslukujem
tiinu, da dopustim mislima da lebde i istrauju nepregledno prostranstvo slobode. Mudrim
rijeima previjao je moje rane i lijeio ih toplinom, pomagao mi da spoznam realnost i istinu
ivljenja, drugaiju od one sa kojom sam odrastao.
Proli su akam i jacija, bliila se pono u napetom iekivanju. Vrijeme je odmicalo
sporo poput pua na kii, ali osjetih da me to vie ne ini nimalo nestrpljivim. Cijelim mojim
biem neoekivano je ovladao mir. Nestalo je i onih konfuznih misli koje su se smjenjivale
same od sebe, bez mog htijenja.
Neto prije ponoi, crni, robusni dip sa zatamnjenim staklima, parkirao se ispred ulaza.
Visoka prilika odjevena u crno, sa akten tanom u rukama, hitrim vojnikim korakom pola je
ka mojim vratima. Nisam ekao da pozvoni, siao sam i leernim korakom ietao ispred.
Prepoznah kod sebe naizgled oputeno, nonalantno dranje.
Dobra veer! vjetaki ljubazan, dobro poznati glas krio je u sebi stjenovitu
sigurnost bespogovornog autoriteta naviknutog na dominaciju volje. Primijetih da je ve
prilino u godinama, vjerovatno se bliio polovini sedme decenije, neobino pokretljiv i
vitalan za to ivotno daba, ni nalik na zdepastu priliku koju sam zamiljao. Ranije zamiljeni
lik grubih crta koji bi pristajao glasu punom bezobzirnog prezira brzo je iezao potisnut
stvarnim.
Stvarni lik je izgledao potpuno drugaije od zamiljenog, ali je glas ostao isti. ak ga ni
godine nisu promijenile ni za nijansu. Prirodno je da godine izmijene intonaciju, ne znam
zato to ne primjeujem. Moda zato to je i poslije toliko vremena sjeanje jo uvijek svjee.
85

Ni maskiran ljubaznou nije izgubio onaj ledeno hladni prizvuk neodvojiv od pamenja. Ma
koliko to izgledalo nestvarno, ini mi se da je oduvijek bio tu negdje, tik uz mene, pratei me
na svakom koraku kao zov prolosti, ostavljajui neizbrisiv trag na svaki trenutak mog ivota.
Ovaj profesionalni heroj zloina, nauen da mrzi jo u kolskoj klupi, svojom kukaviki
surovom mrnjom u ime domovine, duboko utkanom u njegovo bie, kao da je postao tamna
strana moje sudbine. U sjeanjima na rasprene snove mladosti, gotovo da se nieg drugog i
ne sjeam osim bola. Moda je i prirodno to i na spomen samog imena neke ljude istog trena
identifikujemo sa bolom, po tome ih i prepoznajemo.
Naravno, on mene nije prepoznao. A i kako bi? Ja sam bio samo brojka, jedan od
mnogih sa uroenom zelenom krivicom.
Izvoli! odvratio sam osorno, gotovo cinino, vie noen instinktom nego namjerno.
Htio sam drati hladnokrvan i istovremeno provokativan stav, ali razumsko htijenje umije se u
trenu raspriti pred bujicom naviruih osjeanja. Tiha vatra gnjeva tinjala je u meni prijetei
da se razbukta u stihiju koja moe odnijeti sve to joj se nae na putu: smirenost, strpljenje,
razum, sve to u meni ivi na nivou svjesnog. Nisam joj to smio dozvoliti. Moram ostati
pribran, prebacivao sam sebi. Poslije toliko dugo vremena dobio sam priliku da prvi put vidim
beskrupuloznog monstruma ija je specijalnost bila obilazak pritvorenika u tajnim elijama,
ali sam se trudio da se ne odam prerano, da me napeto iekivanje ne izda. iroko elo,
kukasti nos i snane vilice karakterisale su lice sa upadljivim ledenoplavim oima. Imao je
pogled jastreba koji neprestano vreba, spremajui se da skoi na plijen. Posmatrao me je
ispitivaki. Otrpio sam to smireno, trudei se da niim ne odam kljuanje gomilajueg gnjeva.
Uspio sam da suzbijem i sakrijem uzbuenje i pobunu iznutra, da ukrotim nagonske porive ne
dajui im da me odvedu izvan granica strpljenja, mora da mi bude svejedno, iako nije. ivot
me je odavno nauio da je u ovakvim trenucima najbitnije imati stpljenja, ne treba se
prepustiti osjeanjima, ne dozvoliti im da budu ispred razuma. Nezainteresovano, sa
prizvukom dosade, kao da jedva primjeujem njegovo prisustvo, umjesto pitanja uputio sam
samo upitan pogled.
Ti si Ibrahim Fatih? upitao je kratko i ne ekajui odgovor dodao naviknutim
slubenim tonom. U prolazu sam pa sam elio malo popriati sa tobom. Nadam se da nije
problem to je malo kasno. U ovom kraju putevi su jako loi, kao da ne ivimo u istoj zemlji.
Nisam kod njega mogao prepoznati al zbog takve putne mree, prije bi se moglo rei
da ga je to zapaanje inilo potpuno ravnodunim.
86

Ja sam general Kitne predstavio se gledajui me prodorno pravo u oi, oekujui
moju reakciju. Zapazih i prvi traak nezadovoljstva, nije uspio ostaviti oekivani utisak.
Znai sad je general. Ludi pukovnik dostigao je in generala. Od Titovog pitomca do
ina pukovnika dug je put, zahtijeva profesionalno dokazivanje, ali kako je unaprijeen u
generala? Sjeajui se njegovog ludakog osmjeha, pomislih da i nije tako teko naslutiti
kojim je zaslugama preao taj put. Spremnost na prljave zadae i zvjersko postupanje inilo
ga je ovjekom od posebnog povjerenja slube.
Slijedi me, generale! pozvao sam ga ne pokazujui zainteresovanost, niti impresije
koje je oekivao, i uveo sam ga u namjenski izdvojenu prostoriju za posebne goste.
Na velikom monitoru u uglu sobe general je mogao da vidi dip sa svojim
obezbjeenjem. Traak iznenaenja u njegovim oima brzo se ugasio. Sjeo je ne ekajui
dozvolu. Napetost je u meni poela poputati. General, bezbjednjak, obavjetajac i sudija, sve
u isto vrijeme. ovjek koji je poznavao samo jedan zakon: zakon jaeg, sjedio je ispred mene.
Pogledah ga u oi. Bile su hladne, bezizraajne, mirnog i prodornog pogleda, ispitivake.
Niim nisu odavale nikakav osjeaj, nikakvu misao. Zagledah se dublje u njih; nijemo, bez
rijei, traei u njima nikad pokopane uspomene i emerna sjeanja na svoj bol i roditeljske
brige. Slike oca i majke prooe mi kroz misli: umrli su a nikada nisu saznali nita o mojoj
patnji i ranama nanesenim rukom kojoj su oni vjerovali, rukom domovine. Pare jemenog
hljeba sa svoje njive i dozvolu da preive smatrali su slobodom. ta im je tek onda bila
nesloboda? ta ako ne put bijele smrti od Nikia do Skoplja, Kolainski pokolj, jama
avkarica i druga stratita muslimana, nikada nepotisnuta u zaborav. A i zaboraviti se nekad,
bar prividno, moe ono to se mora. Genocid nad muslimanima, to je bila zabranjena tema o
kojoj se smjelo govoriti samo apatom. Godinama i aputanje jednom prestane, pretvori se u
utnju, a onda i u zaborav koji nudi ohrabrenje novom iluzujom, ili nadom kao ljudskom
potrebom da se oslobodi straha. Oni, moji roditelji, prihvatili su to ohrabrenje. Nikada nisu
izgubili nadu, ili zabludu, da se plavo moe raati i opstati bez crvenog, niti sam im ja stigao
rei da je to samo blijeda iluzija. Osjetih kako mi ledeni marci klize niz kimu, a onda se sve
ugasi; munina, gnjev i unutarnji nemir, sve je nestalo u jednom trenutku.
Izvoli, generale! rekoh udnovato mirnim glasom. Neki nepoznat osjeaj ulijevao mi
je snagu, sigurnost i spokojstvo. U mojoj glavi aputale su misli: Zatim vam je, poslije
nevolje, spokojstvo ulio...
Mislio sam da e rastua pobuna u meni potrajati, ali nije. Pobuna nije pobijedila
strpljenje, gnjev nije eksplodirao. Nije se desilo nita od toga. Sada je general podzemlja, on
87

to jo nije znao, bio u mojoj vlasti, ali ja nisam osjeao nikakvu nadmo niti likovanje. Moda
i nisam imao pravo ljutiti se na njega, on me je, iako na surov nain, izlijeio od iste one
zablude u kojoj su ivjeli i u nju vjerovali moji roditelji. Ili su sve to bile misli koje izviru iz
moje volje da u potpunosti potisnem pobunu i gnjev.
Suoavanje sa avetima prolosti ne izgleda uvijek onako kako se oekuje. Moda mi je
Milostivi neoekivano poslao suoenje sa istinom koja lijei bol, poput lijeka za bolest koja
iznenada nestane, upravo kada se pomisli da je neizljeiva: ...ve vam je stigla poruka od
Gospodara vaeg i lijek za vaa srca... Da li je ovo pouka, iskuenje ili nagrada za strpljenje?
Ili je, pak, lijek za srce to se grilo od bola pri svakoj pomisli na jue. Za srce to je vjerovalo
da ima domovinu, ponosno koraalo pod njenom zastavom, voljelo je, a na kraju, boljelo je.
Pod istom zastavom su neto kasnije koraali streljaki odredi nemilosrdno istrjebljujui moj
narod. Ovaj to sada sjedi ispred mene brutalno mi je pokazao ljubav zajednike domovine.
Sada znam da nisu me izdali ni on ni domovina, ni jedno ni drugo nisu mi pripadali, niti sam
ja pripadao njima. Opet se sjetih roditelja i njihovih iluzija o domovini. Mene je moje bolno
iskustvo nauilo drugaije. Ne znam, nisam vie siguran, moda me nisu uili onome u to
vjeruju, ve samo kako da preivim. Uprkos drugaijem pamenju, noen milju da nisu ni
imali drugaijeg izbora, kako vrijeme prolazi blii sam ovom drugom. Jedino osjeanje koje
je u meni preivjelo jeste da moja je domovina cijeli svijet i sve to je pod ovom kapom
nebeskom: Allahovo je sve to je na nebesima i to je na Zemlji! Otkrivanje i spoznaja istine
donose srcu smiraj: Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kuran. A kad je srce smireno i
dua je smirena, a um pronicljiv i ne da se prevariti: A ako htjednu da te prevare, pa oni su i
prije Allaha varali, i zato ti je On omoguio da ih pobijedi.
Doao sam da razgovaramo rekao je nestrpljivo, glasom naviknutim da nareuje,
koji je nesvjesno odavao njegovu sigurnost i nadmenost, oito ne eljei da gubi mnogo
vremena sa mnom.
Sluam, generale, samo ti reci ta ima, uz mali savjet koji e ti, nadam se, koristiti:
Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne moe probiti ni brda u visinu dostii.
Namrtio se na tu opasku. Iznenaen mojom drskou da ga upozorim na ponaanje.
Nije mu se dopadalo to to mu ne persiram, a uz to mu jo i savjet udjeljujem. Niti je mogao
da sakrije da ga to vrijea. Gledao me je tupo, sa omalovaavanjem i dozom prezira. Pogledi
nam se sretoe u zraku. Gledali smo se utke, oi u oi, svaki pokazujui nesalomljivost svoje
volje i odlunost namjere. Moju volju i odlunost hranila je vjera, negovu volju i arogantnost
hranio je prezir: Gotovo da te nevjernici pogledima svojim obore kad Kuran sluaju...
88

Nisam doao da sluam tvoje savjete, a jo manje pridike o mom ponaanju
reagovao je opominjuim i rezignirajuim tonom, zbog povrijeenog ponosa, pokazujui da
nije navikao na kritike, niti da mu se protivrjei.
Ljudi ne vole besplatne savjete, ma koliko bili vrijedni nasmijao sam se. One
savjete koje plate umiju da cijene, makar i ne vrijedjeli mnogo.
Besplani savjeti umiju i da kotaju odvratio je bezbojnim glasom. Najee kotaju
one koji ih dijele, a jo skuplje one koji ih uzimaju. Zato je onome ko umisli da je dostojan
savjetovati jednog generala pametnije biti uzdran i razmisliti o sebi.
Nisam dobro shvatio, generale, na ta cilja?
Ciljam na tvoje javne istupe. Ova drava ti je pruila sve, kao i svakom drugom
graaninu, a opet je na meti tvojih kritika. Govori o razuenosti muslimana i poziva na
svemuslimansko, panislamsko ujedinjenje. emu to vodi? emu govor mrnje? Ujedinjenje
protiv koga? Radi koga?
Ni protiv koga, generale, ni protiv koga. Zbliavanje i ujedinjenje nije radi bilo koga
drugog osim radi sebe, svoje vjere i onih koji je slijede: muslimana. Nema u mom govoru, ni
javnom, ni tajnom, poziva na neprijateljstvo i mrnju. Ni jedne rijei, ni na iju tetu,
naprotiv! Ja volim sve ljude koje Allah voli: ...Allah, zaista, voli one koji dobra djela ine. A
prirodno je da mrzim sve one koji: ...izazivaju jo veu Allahovu mrnju i mrnju vjernika.
Tako Allah peati srce svakog oholog i nasilnog. To su: ...oni ljudi koji su u zlu svaku mjeru
bili prevrili.
Hm..., pokuava Kuran predstaviti kao neki filantropski, egalitaristiki i
humanistiki program sa kosmopolitskom dimenzijom. To samo znai da svoju politiku
misao opredjeljuje prema Kuranu, to ti i ne nudi neku perspektivu. Ne reci mi jo i to da
ozbiljno vjeruje da islamska ideja moe nai plodno tlo u ovoj zemlji, ovdje, u srcu Evrope?
Prije bi se moglo rei da e naii na otpor, evropske vrijednosti su duboko usaene u svijesti
muslimana, u onoj mjeri da e iste vrijednosti braniti prije nego islamske.
Ja u ostati ono to jesam, a i ti e ostati ono to jesi, ma kako ti shvatio moju vjeru,
filantropskom, kosmopolitskom ili odvratnom: Mi vam Istinu aljemo, ali veini vam je Istina
odvratna. Ja ne snosim odgovornost za ono od Istine to vam je odvratno i ne namjeravam se
udaljiti od pozivanja na ujedinjenje i mir: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom
pozivaj i s njima na najljepi nain raspravljaj!
Posljednje to bi mi palo na pamet jeste da e mi dijeliti savjete i jo raspravljati sa
mnom nasmijao se sa neskrivenom ironijom. Koja je to istina za koju misli da mi je
89

odvratna? Misli li na onu istinu da se tvoji vjerski lideri za pravdu obraaju Strazburu, a ne
Meki? Vidi stvarno, kako to da ni u onome u emu se meusobno ne slaete niste nali
rjeenje i pravdu u Kuranu, a nudite to drugima?
Prerano je da se raduje, generale. Time to ste nam uspjeli prevariti jednog ili dva
ovjeka da vam peru ruke od Srebrenice, niste napravili za sebe dovoljno razloga da likujete.
Jedno e ime sigurno visiti na stubu srama, moje ili tvoje. Prije nego to Allah donese Svoju
presudu, sudit e i historija. Ne vjerujem da e generacija koja dolazi zloince pamtiti kao
borce za ljudska prava: Vi ete sigurno saznati koga e kazna stii koja e ga osramotiti i ko
je laac. Pa, ekajte i ja u s vama ekati.
Primjetno je pocrvenio od ljutnje, kao da mu je vatra udarila u lice. Njegova oholost nije
trpjela suprotstavljanje. Ne krijui da ga to vrijea, naviknut na posluniku bespogovornost i
aplaudiranje, na slavljenje njegovih patriotskih zasluga, uvjeren u svoju generalsku
nepogrjeivost, nije se lahko mirio s tim da neko moe biti dostojan da ospori njegovo
miljenje.
Pomislih da sam pretjerao gledajui ga kako guta knedle u srdbi. Bilo je pametnije biti
strpljiviji i otkriti njegove namjere. Oigledno ih je imao, i to krupne, inae ne bi ovo otrpio.
Uspio sam povratiti svijest o trenutku i ostati hladnokrvan na njegove reakcije, pravei
se da ih ne primjeujem. Znao sam da e se tako, bre iznerviran, i vie otvoriti. U igri ivaca
pobjeuje strpljiviji i pametniji.
Zauzeo si savjetniki stav, a nisi me ni sasluao rekao je, naizgled pomirljivo.
Neosporno je da ima autoritet u svom nacionalnom korpusu i da ima utjecaja. Da budem
sasvim otvoren, takvi su nam ljudi potrebni da u zajednikom interesu sauvamo mir i dobre
meunacionalne odnose. Ti ima kredibiliteta da nam pomogne u zajednikom interesu
ouvanja mira, zato sam ovdje.
Prilino zanimljivo vienje zajednikog interesa pod platom ouvanja mira. Nije mi
poznato postojanje zajednikih interesa delata i rtve. rtvi ne treba nuditi mir, ona to ve
eli samim tim to eli da preivi. Sa druge strane, ako eli neto drugo, to nije teko
naslutiti, perfidno vrbovanje naivnih pod firmom zajednikih interesa, onda te moram
razoarati, ja nisam na prodaju, generale!
Zautio je na trenutak, nevjeto se pravei da nije uo moju opasku, oito se odluivi da
bude direktan:
Svako ima svoju cijenu.
90

Ja nemam cijenu, imam zakletvu. Zakleo sam se Allahu i od onih sam koji dre do
svoje rijei: Mi zakletvu ni za kakvu cijenu neemo prodati. Imate vi dosta saradnika, niste u
krizi, samo su vam malo istroeni: A doista je jadno ono za to su se prodali, kada bi samo
znali! Vjera i ast nisu na prodaju, generale!
Pogreno si me razumio odmahnuo je glavom, a zapravo je htio ono to ionako ne
bih krio; precizne procjene o mogunostima i pravcu mog politikog i vjerskog djelovanja.
Ja nisam musliman, ali nemam sumnji da mogu kao muslimanu da ti vjerujem, dok ti gleda
svijet crno-bijelim, dijeli ga na muslimane i one koji to nisu, pa prema ovim drugima ne
pokazuje nikakvog povjerenja. Eto, ja sam hrianin, i zbog toga ne uspijeva stjei
povjerenje u najbolje namjere onih koji rade na uspostavi povjerenja i ouvanju mira samo
zato to su hriani. A moe se iz svakodnevnog ivota uvjeriti da ima puno onih koji nam
vjeruju, kao i onih kojima mi bezuslovno i sasvim opravdano vjerujemo. Da nije tako, kako bi
se onda desilo da vai vjerski slubenici nose diplomatske pasoe Republike Srbije i vrlo
korektno predstavljaju nau zajedniku dravu na Istoku i na Zapadu? Drava nimalo ne
sumnja u to da e je asno predstavljati, zar to nije znak vrstog povjerenja?
U tome i jeste problem. Ne ini li se da je pomalo apsurdno da muslimanski vjerski
slubenici druge drave, one koja vas tui za genocid, nose diplomatska dokumenta vae
vlade? U istoj, dva posto Bonjaka imaju i dva ministarska mjesta. Nekako ste uspjeli
ubijediti i jedne i druge da rade za sebe dok, zapravo, rade za vas, stvarajui prividnu sliku da
muslimani uivaju ne samo prava ve i privilegije. Za sve to vrijeme muslimanima nije
nimalo bolje, naprotiv, jo je gore. Da apsurd bude vei, tuioci su time postali i nijemi
advokati rehabilitacije zloinake politike. Nema sumnje, vrlo mudra odbrana pred irokom
politikom javnou, ali i pred meunarodnim pravnim institucijama.
To su politike stvari u koje se mi ne mijeamo. Mi se brinemo samo o miru i
stabilnosti zemlje. U miru, prirodno je da svako, pa i drava, brani svoje interese kako zna i
umije. To isto ine i vjerske institucije stvarajui dobre odnose izmeu muslimana i hriana,
zagovarajui politiku mira i saradnje, o kojoj ti oito ima, u najmanju ruku, tvrd i
nepovjerljiv stav.
Ne, naprotiv, generale! O mom povjerenju prema hrianima ne moe se suditi iz mog
stava prema tebi i nekim dravnim strukturama. Ti nema niti intelektualnog, niti politikog, a
ni moralnog kredibiliteta da predstavlja hriane, niti da sudi o mom stavu o njima: Ima
sljedbenika Knjige koji e ti vratiti ako im povjeri tovar blaga, a ima i onih koji ti nee vratiti
ako im povjeri samo jedan dinar, ako ga ne bude stalno pratio. Tako je, jer oni govore:
91

"Nama nije grijeh to uinimo neukima" i o Allahu svjesno govore lai. To znai da se moje
povjerenje prema hrianima gradi na linom, individualnom moralu, bez apriori suda o
kolektivnom, to mi omoguava da meu njima naem moralne i potene sagovornike, pa i
prijatelje.
Pun pogodak! Pravo u centar. Sada se ba razljutio, pribliavajui se ivici strpljenja. Ne
oekujem da moe jo dugo sauvati pribranost.
To znai da u meni vidi nemoralnu linost. Ne ini li ti se moda neumjesnim
razgovarati tako sa jednim generalom? ljutito je povisio ton, pokazujui da nije samo
uvrijeen ve i uznemiren. Ja sam general, i to ne bilo kakav i bilo koji! Mali je broj ljudi
koji imaju hrabrosti tako razgovarati sa mnom.
Ono to ti vidi kao hrabrost, zapravo je samo moja svijet o iskuenju iznikla iz moje
vjere: ...i strpljivo podnosi ono to te zadesi dunost je tako postupiti. Kad to naziva
harabrou, ta bi tek rekao kad bi poznavao one iz mog naroda koji su uistinu hrabri? One od
kojih ovjeanstvo moe uiti kako se brani vjera, ast i sloboda.
A to ste vi, muslimani, tako ponosni? Ako ve hoe da priamo otvoreno, ovdje sam
da te zatitim od tih hrabrih. Da skratim priu, imamo informaciju da je narueno tvoje
ubistvo. Ne mogu ti otkrivati povjerljive detalje da ne bih ugrozio istragu, osim onoga to e
te uvjeriti u stvarnost koja ti se nee dopasti.
Izvoli! odgovorio sam kratko. Ba me je zanimalo kakvu je spletku isplanirao.
Kakva god da je, u njihovoj pijunskoj igri nije ni prva ni posljednja.
To su uspjeli snimiti moji ljudi na terenu izvadio je iz depa mali digitalni diktafon,
spustio ga na sto i sa cininim osmjehom pustio snimak.
Sto hiljada unaprijed, a sto poslije obavljenog posla. Ibrahim Fatih mora da nestane to
prije. U koverti su njegova fotografija, adresa, ema kretanja i druge pojedinosti koje vam
mogu koristiti. Ako obavite posao za manje od deset dana, dobit ete i bonus od...
Nasmijao sam se. Bio je to glas mog dobrog i uglednog prijatelja. Dobro sam ga
poznavao, nismo se slagali ba u svim pitanjima, esto bismo uno polemisali, ali uprkos
neslaganju, nismo ni u emu bili rivali, niti neprijateljski nastrojeni. Znam, siguran sam da mi
ni trn na putu ne bi postavio, a kamoli da napravi neto ovako. Klimnuo sam glavom i
pogledao u generala koji se pobjedniki smijuljio. Njegov pogled mi je jasno govorio, jasnije
od rijei: imam te!
Dobar trik, generale, mada nevjeto izveden. To jeste glas mog prijatelja, ali nije
njegov akcenat niti nain izraavanja. ak tavie, prepoznatljiv je profesionalni rjenik
92

autora. Snimili ste njegov glas, a onda napravili kompjutersku modifikaciju sopstvenih rijei
koristei njegovu boju glasa. Ne sumnjam u to da bi neko rado uzeo moju glavu: ...glaveine
se dogovaraju da te ubiju! Ali to svakako nije ovjek iji ste glas iskoristili da posijete razdor
meu nama. Moda vam je taj trik upalio kod mnogih mojih sunarodnika, vidi se to po
razdoru koji ste tako vjeto napravili meu muslimanima u njihovom vjerskom i politikom
ivotu, ali ne i kod onih koji su razumom obdareni.
Preblijedio je i smrknuo se poput izguvane krpe, gledajui me zabezeknuto,
iznenaeno, zbunjeno, nijemo, poraeno. Bila je iluzija da bilo ta kae. Svjestan da sam
prozreo njegove namjere i trikove, grozniavo je razmiljao ta dalje da preduzme. injenica
koliko je iznenaen govorila je sasvim jasno da mu je taj trik ve mnogo puta upalio.
Naalost.
Bio sam svjestan da on nije jedini u misiji vrbovanja, te da je samo dio jednog sistema, i
da nesumnjivo rizikujem da ostavim utisak ovjeka koji previe zna, to uope nije bilo
preporuljivo. Mnoge koji su znali vie nego to se smije znati pojeo je mrak. Zemlja krije
tajnu mnogih koji su previe znali. Uprkos tome, ne pristajui ni po koju cijenu da mi bilo ko i
bilo kako ukine smisao muslimanskog bratstva, trujui me nepovjerenjem prema onima koji
su svojim ivotima osvjedoeno stajali na braniku vjere, nastavio sam spokojno i odluno:
Zato u ja, ovim nita pametniji nego to sam bio prije, dobro poznajui vae spletke,
svakako ostati na istom: Zato ti pozivaj i budi ustrajan, onako kako ti se nareuje, a ne povodi
se za prohtjevima njihovim! Ne daj Boe da se povedem za onim u to me ti poziva. Ovim su
tebi moji stavovi nedvojbeno jasni, ali meni ostaju upitnim pozicije i ciljevi tvog djelovanja.
U tvojim namjerama ne prepoznajem i ije interese titi. Tvoja provenijencija i mentalni
sklop ne upuuju na to da si preko noi mogao postati slobodni idealista evropske orijentacije,
a sve ee spominje Evropu. Samo po sebi namee se pitanje: na ijem si ti platnom spisku?
Pojmio je da neto kae i, zastavi poluotvorenih usta, iznenaeno je piljio u mene.
Oholost se poela topiti pred logikim pitanjima i injenicama.
Ko si, zapravo, ti? Kako, uope, razgovarati sa tobom? I previe si dobro upuen za
jednog laika, da bi to moglo proi nezapaeno. Bez ironinih opaski na moju provenijenciju i
mentalni sklop, moda je pravo pitanje upravo obrnuto: ta bi to ti htio? upitao je odsutno,
kao da to pitanje upuuje sebi.
ta bih ja to htio...? Usuujem se rei da je pitanje mog htijenja pogreno pitanje.
Pravo pitanje je: ta ti, zapravo, hoe? odgovorio sam pitanjem, ostajui ustrajan na svom
insistiranju. Naravno, osim onoga o emu si se ve izjasnio.
93

Uredu! Ako insistira, ako ve hoe tako, onda neka ti bude, iako, bojim se da bi se
mogao pokajati. Tvoja je stvar kako e se brinuti o sebi. Dovoljno si odrastao da shvati da
poslije ovog razgovora i nisi ba bez razloga za zabrinutost. ta misli, ta u sada sa tobom?
Istina, pronicljiv si, naslutio si, ali ovjek koji previe misli esto se i prerauna. Pokazuje da
ve previe zna, bio bih naivan kad bih te tek tako pustio. Da si bar pokazao malo
potovanja, da mi prui priliku da te potedim, pa makar i ne saraivao. Ipak, ako nalazi u
sebi malo zdravog razuma, ostavit u ti vremena da razmisli i da se za svoje dobro
predomisli.
Ovo je ve bila vie nego otvorena prijetnja. To je ono to sam i elio da ujem.
Samouvjereni general nije ni pomiljao da otvorenim razgovorom ide meni naruku. Kad bi
samo znao da je prostorija obezbijeena skrivenim videonadzorom i da svaka izgovorena rije
ostaje zabiljeena.
Svakako mi je za razmisliti za moje dobro i, kad razmislim, ne nalazim bolje od onoga
emu me Stvoritelj moj upuuje: O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, pa,
Allah e sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima
ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni e se na Allahovu putu boriti i nee se niijeg
prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoe a Allah je neizmjerno dobar i
zna sve. Kao to vidi, niti e se moje uvjerenje, niti stav promijeniti. I ponos moj, i uvjerenje
moje, i razum moj, sve me upuuje da se niijeg prijekora niti prijetnje ne bojim.
Pretjerano si ponosan, to te niemu ne vodi, ali mi je ipak neto drago kod tebe,
privren si svom narodu i svojoj vjeri, a podrka takvih ljudi vrlo je vana. U jednom si u
pravu, ja jesam evropske orijentacije kao to je i ova drava. Brisel eli aktivniji
meureligijski dijalog, a mi pokuavamo iskoristiti dobre veze sa vjerskim voama i pomoi
koliko moemo. Predsjednik drave je primio vaeg vjerskog poglavara iz Sarajeva, dali smo
vam diplomatske pasoe, zato ne vidim da nije uredu da podri napore drave da vam bude
od pomoi. Brisel eli duhovni centar muslimana Evrope u Sarajevu, i Beograd to sa punim
odobravanjem podrava, iako ne tako otvoreno da ne bi ispalo da se mijea u vae unutarnje
stvari. Zar to ne zasluuje povjerenje? Treba samo da podri one ljude sa kojima dobro
saraujemo na tom projektu, za dobrobit svih muslimana. Tako vie niko nee gledati na vas
kao na teroriste, ako budete imali sluha za Brisel, koji eli evropske muslimane kao faktor
mira i stabilnosti.
Odgovorio sam nepokolebljivo, ne krijui zgraavanje:
94

Nije teko naslutiti ta se krije iza toga. To svakako jeste najkrai put ka asimilaciji
muslimana Evrope, odsijecanjem od utjecaja muslimanskih zemalja, posebno Turske. Vaa
preporuka da nekog podrim jeste najbolja preporuka da ne podrim. Oni koje vi podravate
nisu dostojni povjerenja: Allah vam zapovijeda da odgovorne slube onima koji su ih
dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravino sudite. Uistinu je divan Allahov savjet!
Odgovorne slube muslimanskih, bilo vjerskih, bilo politikih institucija nee birati niti
odreivati niko, pa ni Brisel, osim samih muslimana. Vi nemate nita sa potenim hrianima,
niti oni imaju ta sa vama, kao to vai saradnici iz mog naroda nemaju nita sa mnom, niti ja
imam to sa njima. Jednako ste nedostojni povjerenja.
Razoarao si me klimnuo je nekoliko puta glavom, posmatrajui me ispitivaki
ispod sputenih obrva. Vjerujem da si dovoljno svjestan u ta se uputa, sam si sebi donio
presudu.
Da, svjestan sam toga, da su okolnosti drugaije, kao to su bile nekad, to bi znailo
upravo ono to kae, ali okolnosti su se ve poprilino promijenile, pukovnie As!
ta...? zastao je kao ukopan. Zagledao se piljei pogledom u mene, ispitivaki.
Vidjevi da ga posmatram savreno mirno, lice mu zahvati bljedilo. Blijesak sumnje u oima
govorio je o njegovoj prvoj pomisli. Ko ga je odao, izdao, prodao? Zato bih se inae ja
osjeao tako mirnim i sigurnim? Da li je to neko ko eli da zauzme njegovo mjesto? Takav je
i svijet u kojem je on ivio; strah od izdaje nikad ne prestaje. Sjedio je nepomino. Njegovo
kodno ime mogao je znati samo neko dobro upuen. Neko iz samog vrha. A taj neko mogao je
prenijeti meni. Ali ko? Ko ga je mogao izdati? Samo jedna rije unijela je duboku pometnju u
njegovoj glavi. To su situacije u kojima nije vian ostati pribran. Tajnost kao njegova svetinja
i pravilo ivljenja pogoeni su u samo srce. U njegovom svijetu to je neoprostiv grijeh.
Hitrim pokretom izvadio je pitolj i uperio ravno u moje grudi.
Kako zna? prosiktao je gnjevno. Znai da ti ve radi za nekog, moda i iz moje
slube. Za koga? To to govori moe znati samo neko vrhunski informisan. Ko ti daje
informacije?
Oprezno sa tom igrakom, pukovnie! Mogao bi da se povrijedi. Ne radim ja ni za
koga. Ako je ljubav rad, onda ja radim za svoju vjeru i svoj narod rekao sam bez i traga
uznemirenosti, uzimajui u ruke telefon za posebne namjene. Upravo je stigla poruka od Ebu-
Hakima: Vremenska prognoza za uspjean lov potvrena. Stari ribar je zaplovio i eka
svitanje. Vjetar sa sjevera donosi krupan ulov. Lovci iz pustinje stigli su tamo gdje se prljava
voda mijea u bistro more.
95

Ostavi telefon! Ako pokua poziv, pucat u!
Onda pucaj! ugnuo sam ramenima ignoriui ga, ne obraajui panju na oruje. Bio
sam siguran da ne smije povui oroz. Bio je profesionalac koji nije mogao dozvoliti sebi
luksuz da ostane bez informacija koje su previe vane za njega. Shvatio je da znam o njemu
vie nego to bi mogao naslutiti, morao se baviti procjenom koliko je to opasno po njega. U
tom sluaju, ako bi povukao oroz ostao bi bez procjene o sopstvenoj ugroenosti. Bio je lice
sa meunarodne potjernice i bojao se izdaje od sopstvene slube. Nije znao da ja to znam, a
nije ni slutio da je u zabludi koju u mu uskoro razjasniti. Ali meni se nije urilo, uivao sam
u njegovoj zbunjenosti mojom sigurnou. Imao sam dovoljno vremena da uzvratim Ebu-
Hakimu poruku: Pustinjski lav selami starog ribara: ...ovo je tumaenje moga sna
nekadanjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz
tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo... Pustinjski lav dri lovca u mutnom. Imamo saznanja
ko nam muti vodu, sauvat emo nae more bistrim.
Dobro ree pomirljivo bivi pukovnik; sada general Kitne. Moemo da
razgovaramo u miru i u obostranom interesu.
To mi razumno zvui. Uredu, generale. Odloi oruje pa da priamo. Svakako, dugo
se nismo vidjeli, imamo o emu priati. ak slutim da bismo imali vrlo interesantnih tema.
Mi se ve znamo? upitno je podigao obrve skupivi oi u dva uska proreza.
Zamiljeno je prouavao crte mog lica pokuavajui da me se prisjeti, i ne uspijevajui, samo
je nijemo odmahnuo glavom oprezno bacajui pogled na videonadzor.
Ne, ne znamo se. Tada nisam mogao da ti vidim lice, sjeam se samo tvog glasa,
nimalo se nije promijenio. Ali najprije odloi oruje!
Ne! Ovo je neka zabuna, pomijeao si me sa nekim. To je ve previe. Ide predaleko,
nikada me niko nije razoruao. Ne budi smijean. Prestani dok nije kasno! Ovo je neka
zamka, neko mi je namjestio, ali ste me prokleto glupo potcijenili.
Odloi oruje, generale! naredio sam, osjeajui kako gnjev iznenada u meni raste.
Odmah!
Jo samo jednom mi se tako obrati i zaboravit u da si mi potreban, ti umiljeno tursko
kopile. Prosvirat u ti metak ravno meu oi! luaki sjaj u njegovim oima blijesnuo je
poput munje. Svjestan da vie nema ta da izgubi, nije blefirao. Moda sam ipak napravio loe
procjene. Gledao me je bijesnim pogledom ranjene zvjeri. Bio je spreman povui oroz.
96

Nee imati vremena, nitkove! zaulo se metalno klik repetiranja. Vrata sobe se
naglo otvorie pred krupnom prilikom ovjeka odjevenog u crno. Obojica smo se iznenaeno
trgli. Na pragu je stajao Mustafa sa orujem uperenim u generalove grudi.
Benjamine! zaueno e general. ta...? Otkud ti ovdje? Zar u tvom izvjetaju ne
stoji da nisi uspio prii... ?
Nisam ja Benjamin, barabo! Zovem se Mustafa. Oduvijek sam se tako i zvao. Posluaj
nareenje ili pucam! Biraj!
General Kitne je odjednom zbunjeno klonuo. Odloio je oruje i predao ga Mustafi.
Sporo je dolazio k sebi od iznenaenja. Razrogaenih oiju gledao je as u Mustafu, as u
mene, kao da vidi dvije aveti.
Ne razumijem ta se deava, Benjamine. Ako sam nekom u potpunosti vjerovao, onda
sam vjerovao tebi. I ti si me izdao. Zaboravio si da si siroe bio pa smo te odgajili i budunost
ti dali. Zar mi za sve to ovako vraa? Je li to zahvalnost za sve?
Zahvalnost...? nasmijao se Mustafa gorko. Dali ste mi budunost, je li? Sve ste mi
pruili tako to ste mi sve oduzeli smijeh se brzo ugasio, vrele suze potekle su mu niz lice.
Provjerio sam u bolnici i saznao sve. Nije bilo teko sloiti kockice. Najtunija i najuasnija
istina koju ovjek moe saznati. Podlo ste prevarili moje roditelje. Mojoj majci ste rekli da je
rodila mrtvo dijete, a mene ste smjestili u sirotite kao dijete kojem je majka umrla na
poroaju. Uzeli ste joj dijete mene. Bila je muslimanka, kao to sam i ja danas musliman.
Naao sam ih: i oca, i majku, i brau. estiti ljudi, dostojni da se ponosim njima. Ni do ovog
dana ne znaju da su prevareni, a kleli su se Titovim bratstvom i jedinstvom zastao je
stiavajui ton do njenosti sa mjeavinom oaja i radosti, tuge i ponosa. Upoznao sam
porodicu, iako oni to nikada nee saznati. Sumnjam da u ikada imati snage za to. Jednom su
me ve oplakali. Nai u naina da im budem blizu i pazim na njih. Sretan sam zbog toga. A
sve to dugujem ovom ovjeku ovdje. On mi je otvorio oi okrenuo se zatim prema meni.
Od danas pa dok ivim, nareenja primam iskljuivo od tebe, Ibrahime. Samo mi daj znak i
ubit u ovo pijunsko kopile kao psa.
Ali ja ne znam nita o tome. Nemam nita s tim pobunio se general.
Lae, kopile! Naao sam dokumenta u tvojoj maloj arhivi. U onoj fioci gdje uva
strogo povjerljiva dokumenta o licima za specijalne zadae. Mislio si da nikad nikom nee
pasti na pamet da razmisli o tim spisima. Toliko si se opustio da nisi ak ni zakljuao.
Nije vie imao kud. Potpuno je shvatio ozbiljnost svog poloaja.
97

Ali, to je bilo u vrijeme komunizma. Ja nisam donosio nikakve odluke, samo sam, kao
i svi drugi, izvravao zadae. Ja sam samo kancelarijski ovjek. Nikada nikog nisam
povrijedio.
Naravno da nisi umijeao sam se cininim baritonom. Mahinalnim pokretom, gotovo
nesvjesno, skinuo sam sako i otkopao koulju na grudima. U prvi mah je zbunjeno, a onda sa
nevjericom gledao u oiljke to ih je svojom rukom napravio. Mene nije prepoznao, ali oiljke
jeste. Sjea li me se sada, generale? gledao sam ga u oi prouavajui njegovu reakciju,
kao da je to jedini trenutak koji sam oduvijek ekao. Ovo je djelo tvojih ruku. itava tri
mjeseca u betonskoj samici isprobavao si na meni najsurovije metode muenja traei da
priznam pripadnost nekakvoj ilegali, bilo kakvoj. Iako si znao da sam nevin, bio si spreman
na sve samo da zaradi in. Gnjevan to ne priznajem, napravio si mi ovo.
Zatreptao je oima i pognuo glavu. Nastala je mukla tiina. I Mustafa me je iznenaeno
pogledao, samo jedan kratki trenutak, a onda mu je bilo sve jasno. Skrenuo je pogled na
generala, stiskajui revolver spreman za vatru. Vratne ile nabrekle su mu od gnjeva. Mogao
je povui oroz svakog trenutka. Morao sam brzo da reagujem. Shvatih da poslije svega,
poslije svih ovih godina, nisam elio osvetu, ve pravdu. Nisam siguran da nekada ranije, dok
su sjeanja bila svjeija, nisam pomiljao na osvetu.
Nemoj, Mustafa! Nije on vrijedan toga. Nije dostojan ni da umre kao ovjek. To bi za
njega bila nagrada kakvu zasluuju samo hrabri, ne i bijedne kukavice. Spusti oruje! Ovo je
izmeu mene i njega.
General podie glavu gledajui u Mustafu. Poeo je vraati prisebnost. Prvi put sam u
njegovim oima vidio jasan strah. Bio je svjestan da je u klopci, traio je izlaz. ansu za sebe
vidio je u mom mirnom, kontrolisanom reagovanju.
On je u pravu, Benjamine...
Nisam ja Benjamin, ja sam Mustafa! odvratio je otro, a zatim je iznenadio i mene sa
koliko je sranosti citirao Kuran: O, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zatitinik moj i na
ovom i na Onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridrui me onima koji su dobri!
I ja sam bio iznenaen njegovim prilagoenim citiranjem Kurana. Nije to mogao
nauiti za kratko vrijeme, to je ukazivalo na njegovo i ranije interesovanje. Spominjao je
jednom da je kao dijete nauo da mu je majka muslimanka, tako mu je Kuran mogao biti i
jedina veza sa porijeklom.
Dobro, Mustafa. Smiri se i razmisli. Napolju su moji ljudi. ekaju me. Samo ja mogu
da vas izvuem pokuao je stei psiholoku prednost. Na posljetku, Turci su otimali
98

srpsku djecu javno, ne marei za bol i patnju njihovih roditelja, mi smo to bar inili tajno.
Evo, kaem da jeste, pa ta? Tim se spisima ne moe dokazati nita, niko nee dozvoliti takvu
istragu.
Nasmijao sam se, ali ovoga puta generalovoj naivnosti. Pruio sam mu fasciklu koja je
leala na mom stolu. Otvorio ju je zbunjeno, a onda se zapanjeno zagledao u fotografije i na
njima ispisane adrese. Pogledao me je sa strahom, blijed u licu, kao da je ostao bez i kapi krvi.
Usne su se pomjerale kao da hoe neto rei, ali su rijei ostajale u grlu.
Lijepo si odgajio djecu. Oboje, i sin i kerka ti studiraju na Sorboni. I jo uvijek
vjeruju da si samo vojni analitiar i predstavnik za tampu. ak jo i ne znaju da je tvoje lice
na meunarodnoj potjernici zbog sumnje za umijeanost u planiranje ratnih zloina. Ali ne
brini za djecu, njima se nee desiti nita, mi smo muslimani i ne uznemiravamo nevine. Niko
ne moe biti uznemiren zbog tueg grijeha.
Odahnuo je. Osjeao je i znao da govorim istinu. Ja nisam elio koristiti njegovu
zabrinutost za djecu kao prednost. I pred sobom i pred Bogom stidio bih se toga, zato sam
odmah naglasio njihovu sigurnost.
To su gluposti. Meni niko ne moe dokazati umijeanost u to. Mene tite i drava i
stranci. Imam mone prijatelje posvuda.
Da, nisu ti mogli nita dok si trgovao sa stranim obavjetajnim slubama u lociranju
ratnih zloinaca. Ali u obavjetajnim krugovima procurila je informacija da ih vara, da
skriva bjegunce i skupo im naplauje zatitu, osim nekima koji bi mogli biti neugodni
svjedoci protiv tebe, njih skriva besplatno. E, vidi, tu si imao peh. Jedan je uhvaen i
ispriao je sve o tvom patriotizmu, dovoljno da se posumnja u tebe. A sumnja...? Ti zna ta
to znai. Pa, zar nisu mnogi proli kroz tvoje ruke i zbog najmanje, a esto i namjerno
konstruisane sumnje? Tako da te stranci vie ne tite, a ni drava ti vie ne vjeruje.
Ali to nije istina. To ne moe biti istina. Ako ovu aku marionetskih politiara
nazivate dravom onda se varate. Drava smo mi i to emo ostati. Ova aka
nesposobnjakovia ne moe nam uzeti vlast, previe znamo o njima.
Niko nije nezamjenljiv, bivi generale. Meni tvoja pria ne zvui nimalo uvjerljiva.
Niko ne voli ucjenjivae. Izgleda da te je ta aka nesposobnjakovia nadmudrila, pogledaj na
videonadzor. Gdje su tvoji ljudi?
Napolju nije bilo nikog, niti se bilo ko odazivao na njegov telefonski poziv. Napokon je
shvatio da je njegov brod poeo da tone. Zbunjen, nije jo uvijek sloio mozaik, ali dovoljno
da shvati da neminovno klizi sa pozicije moi pravo u ponor.
99

A otkud ti sve to zna? upitao je odjednom.
apnula mi ptiica odgovorio sam i sa nekim udnim ponosom u sebi dodao,
stavljajui upeatljiv naglasak na zadnju reenicu ptiica iz mog jata!
I Mustafa se nasmijao gledajui me zagonetno.
ta emo sa njim? pokazao je na Kitnea.
O tome moram razmisliti. Ovisi i od njega. Ako se izvini i bude odluio da nas trajno
ostavi na miru zaboravit emo sve ta je bilo i pustit emo ga uzeo sam od Mustafe njegov
pitolj i kriom mu ispraznio okvir. Imao je i metak u cijevi, spreman za dejstvo. Dodao sam
zatim: A onome ko od odmazde odustane, bit e mu to od grijeha iskupljenje.
Ako me pustite, obeavam da vas neu uznemiravati. Ionako nemam nita lino protiv
vas. Izvinjenjem ne mogu nita da popravim, ali se podrazumijeva.
Ja sam spreman da odrim obeanje, Kitneu! Jesi li ti? Ovo je tvoja posljednja
prilika. Odlui se!
Spreman sam da odrim obeanje. Kunem se!
Onda, uredu, pustit u te. Ali, s obzirom da je jasno da je tvoja sluba osmislila i
vodila kampanju antagonizacije i projektovanje politikih i drugih sukoba u Sandaku, ostaje
mi duan odgovor na jo jedno pitanje: ko od naih radi za vas?
Zamislio se. Pitao se koliko ja znam; ako bi slagao mogao bi izgubiti dogovor, a
stvaranje novih neprijatelja ne isplati se. udno je to da ovjek, i u trenutku dok vidi da
njegov brod tone na otvorenom, jo uvijek rauna.
Za nas ne radi niko odavde, bar ne da ja znam. Sukobi su inscenirani namjetanjem sa
strane. Pored Bondstila, kraljevaki i sjeniki aerodromi su najznaajnije vojno-strateke
take na Balkanu. Sukobe ne proizvodimo mi, ve se oni projektuju u centrima moi koji se
bore za vojno-ekonomsku dominaciju. Uz to, Srbija je pogodno tlo za projektovanje sukoba
malih razmjera i isprobavanje modela politikog pritiska, jer je jedina zemlja u Evropi koja
nema rijeeno i jasno definisano pitanje granica, a nema kapacitet niti politike, niti
ekonomske zrelosti da to pitanje rijei. Niko od srpskih politiara se sada ne usuuje da to
pitanje otvori i rjeava, a Meunarodna zajednica e vriti pritisak koristei se injenicom da
ni bonjaki narod nema zaokrueno nacionalno pitanje. Ta se pitanja nee rijeiti sve dok se
ne iscrpe prirodni resursi. Zastava bez teritorije sa jasno definisanim granicama je samo ukras.
Nadam se da sam iscrpnim odgovorom zadovoljio tvoje pitanje.
100

Cijenim da si bio iskren, uprkos to ti nije za vjerovati. Evo, vraam ti oruje i idi!
Vjerovatno ti nee biti teko snai se da se izvue. Pazi da opet ne zaluta u ove krajeve!
Ovdje je otra klima, lahko se prehladi.
Uzeo je pitolj, ustao i bez rijei poao prema izlazu, a onda se hitro okrenuo i uperio
pitolj u mene.
Nikad se nee opametiti, Turine! iscerio se zadovoljno. A sad e mi najprije
predati kljueve od auta. Ti, Benjamine, paljivo, sa dva prsta predaj mi oruje! Prilino ste
naivni za krupne igrae kakvim vidite sebe. teta po vas.
Mustafa me je, ne znajui kako da postupi, gledao sa dozom optube u pogledu,
iznenaen mojom odlukom da mu vratim oruje i da ga pustim, smatrajui to naivnim i
nepromiljenim postupkom.
Ne ini to, Kitneu! upozorio sam ustajui i poao k njemu. Dobio si priliku da
razmisli o sebi, da preispita svoju savjest i svoja djela. Takvu priliku sigurno nee imati
ponovo. Previe si zla poinio. Gdje e ti dua, jadnie? Spusti oruje i idi!
Nije na tebi niti da me savjetuje, niti saaljeva, naivna budalo. Ne zanovijetaj, ve
mi predaj kljueve i oruje!
Ne saalijevam ja tebe, ve tvoju djecu. Ako sve ovo ode u javnost, ona e ivjeti
igosana, nepravedno nosei tvoj prljavi peat do kraja ivota, bez anse da ikada imaju
normalan ivot. Ja im to ne elim, eli li ti?
Moja djeca su moja briga i moje je da o njima brinem. Ti, Benjamine, ima posljednju
ansu da preivi. Ubij ovo tursko kopile i zaboravit u tvoju nepromiljenost.
Ne, Kitneu! Nikad! Radije u umrijeti zajedno sa njim. Prvi put u ivotu se osjeam
ovjekom, ne bih opet u tvoj svijet, smrt mi je draa od toga. Ja sam musliman i neu izdati
svoju vjeru dodao je sa neskrivenim ponosom, prkosei igri smrti.
Napravio si posljednju greku rekao sam tiho, ponosan na Mustafinu odlunost.
Nema popravnog poslije nje. Jo me na dui peku boli koje si mi nanio, ali bio sam spreman
da preem preko svega i pruim ansu tvojoj djeci na normalan ivot. Najljepe to bi moglo
da im se desi jeste da nikada ne saznaju nita o tvojoj prolosti. Mogao si da ih potedi toga,
ali previe si glup i previe neovjek da to shvati.
Uperio je pitolj u Mustafu. Donio je odluku. Toga smo bili svjesni i ja i Mustafa koji je
sa zadivljujue hrabrim dranjem, pomiren sa sudbinom, apatom provodio ehadet, a zatim je
preplavljen osjeanjima odluno dodao:
101

Ibrahim-efendija! Budi mi svjedok da sam umro kao musliman rekao je vrebajui
priliku da potegne revolver. Bio je dobar strijelac i raunao je da je dovoljno brz da opali jo
jednom prije nego umre. Time bi meni spasao ivot.
Ne brini, Mustafa! otvorio sam lijevu aku i pokazao municiju. Pitolj je prazan.
Ova propalica i ne zna da mae samo praznim orujem.
Mustafa odahnu, a Kitne se zaledi.
A ja se, ne shvatajui, sve vrijeme udim zato neto ne preduzme, Ibrahim-efendija
nasmijao se pobjedniki i potegao revolver. Ne udi me da tako mirno stoji pred orujem,
ve sam to vidio, ali bilo mi je nemogue da ovaj nitkov moe tebe ubiti, pa pomislih da je to
meni iskuenje od Allaha da se svojim ivotom otkupim za grijehe. Kad ono... pitolj prazan.
to i meni nisi rekao nego sam se prestravio za tebe? ta emo sad sa njim?
Odgovorio sam: a odgovarat e oni koji ljude tlae i bez ikakva osnova red na Zemlji
remete; njih eka bolna patnja.
Kako da to razumijem? zbunjeno e Mustafa.
Sad ja njega preputam tebi, a tebi savjetujem da postupi mudro. Pusti ga i reci mu:
Ja elim da ti ponese i moj i svoj grijeh i da bude stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve
nasilnike.
Ali, ti nikada nee biti siguran od njegovog zla.
Ne brini zbog toga! Pogledaj napolju! ta misli, koga trae? Koga ekaju? Mene i
tebe sigurno ne.
Nekoliko policijskih auta stajalo je ispred.
Ne misli, valjda, da... da njega ekaju?
A oni su mislili da e ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova
kazna dola odakle se nisu nadali... Eto, ekaju ga njegovi da ga smjeste tamo gdje mu je
mjesto. To je posljednje emu se ikada mogao nadati. Sramotan ivot se uvijek sramotno i
zavri. Osim toga, interesantno je vidjeti kako e postupiti domae tuilatvo i sudovi.
Shvativi da je dolijao, Kitne je iznenada pokuao neopaeno pobjei, ali je Mustafa
bio bri. Sustigao ga je u dva skoka, bacio se svom silinom na njega i oborio na pod.
Neobino za njegove godine, Kitne se pokazao veoma ilavim prije nego je savladan.
Tresnuvi ga glavom o pod, Mustafa je okonao borbu slomivi i posljednji otpor avoljeg
sluge. Pretresao ga je iz predostronosti, nije naao rezervnog oruja osim opreme za
prislukivanje.
Misli li da e ga uhapsiti?
102

Nemaju izbora, Mustafa. On je u zlu pretjerao. Svojom surovou izdao je sve to je
ljudsko: sebe, porodicu i na kraju dravu. Otkrili su neku njegovu dvostruku igru. Nije za
oekivati da e mu to drava oprostiti, jer se i sama upa iz kandi prolosti. I kad se jednom
otrgne iz okova sjeanja na vazalni poloaj kroz historiju, ostaje upitnim kako e se izvui iz
kandi monika koji dre iz sjenke poluge vlasti. Vlast se teko isputa iz ruku.
Misli li da e mu suditi?
Iskreno se nadam da hoe. Vjerujem da sada dravom upravlja jedna nova generacija
kojoj treba pomoi da shvati zahtjeve vremena i usvoji one moralne vrijednosti koje ovjeka
ine ovjekom. Nacionalnu pamet ove generacije oekuje teka zadaa pokretaa revolucije
mentaliteta. Postojei mentalitet nije pokazao sposobnost razlikovanja pravde od zloina i
heroja od zloinaca. Ovaj nitkov ovdje, ne samo da je povrijedio mnogo ljudi, ve je svojim
nedjelima umanjio generacijama to dolaze ansu na dostojanstvenu i mirnu budunost. Istina,
dugo su se u meni lomile dileme koje otvaraju pitanje moje sopstvene ljudske i islamske
zrelosti, stavljajui me na jedan od najteih ivotnih ispita: mogao sam izvriti pravdu svojom
rukom, nije me bilo briga da li bi mi sudili zbog toga, ali ta poslije? ak i elja za osvetom
koja bi se ranije, pomijeana sa gnjevom u meni razbuktala, nestala je, ugasila se. Nisam ja
jedini kome je nanesena nepravda. Zamiljen nad time, zadovoljan sam da na kraju u meni
ipak pobijedi ono ljudsko i islamsko. Koliko god da je patnje uzrokovao ovaj pomraeni um,
opet mi je ao njegove djece, osuene da ive igosana njegovim grijesima. Mladi ljudi u ovoj
zemlji, meu njima i njegova djeca, trebaju dobiti priliku da pokau odvanost i bore se za
pravo, pravdu i slobodu za svakog ovjeka, bez obzira na naciju i vjeru, a nee to moi
optereeni prolou. Ne moemo zatvoriti oi pred garancijama Stvoritelja da niko: nee
nositi grijehe drugoga! I mi Bonjaci ve pokoljenjima, ni krivi ni duni plaamo krivicu koje
nemamo; tuini na svojoj zemlji, neprihvaeni, neeljeni, osueni da se neprestano borimo za
bioloki opstanak. Teko da historija poznaje jo jedan narod koji je skuplje platio cijenu
identiteta. Ponos kota, vjera jo skuplje. Ali uprkos gorkim i stravinim iskustvima, kao
islamski odgojeni ljudi, uvijek smo bili spremni doprinijeti razvoju i sazrijevanju drutvene
svijesti o zajednikom ivotu razliitosti sa punim potovanjem prava na slobodu identiteta.
Odluno i nepokolebljivo, i kad je bilo najtee, postupali smo po svom islamskom uvjerenju,
zbog sebe i zbog drugih, sa nadom da e neka nova generacija, neoptereena crnim rupama na
savjesti, iskreno prihvatiti muslimane kao ravnopravne graane i potovati njihovo pravo da
slobodno ispovijedaju svoju vjeru. Svjesni da sloboda vjere nije mogua bez odlunog
privoenja zloinaca pravdi, na nama je da u skladu sa zahtjevima i principima svoje vjere
103

budemo od pomoi u uspostavljanju reda, borei se protiv nepravde i nasilja: dok se Allahova
vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Tada emo se i mi u ovoj zemlji moi osjeati
bezbjednim, i moi emo je drugaije doivljavati. Naa domovina nije omeena
teritorijalnim granicama, sloboda vjere i identiteta ne poznaje granice. U cijelom svijetu, ma
gdje bili i ivjeli, i svoju vjeru slobodno ispovijedali, tu je naa domovina.
Teko da ova generacija to moe postii?
Moe, ako se popravi i kazni zloince, te uspostavi vladavinu prava i omogui da se
sloboda i sigurnost vrati na vjekovnim ognjitima muslimana: Onima koji su ni krivi ni duni
iz zaviaja svoga prognani samo zato to su govorili: "Gospodar na je Allah!"
Zar u ovoj generaciji nema puno onih koji su sramno utjeli u vrijeme zloina? Koliki
je njihov moralni kapacitet da bilo kome garantuju slobodu u koju se moe vjerovati?
Istina je, ali nisu utjeli samo njihovi, utjeli su i nai, osim malo njih. Zato, ako to
iskreno zatrae, ne treba im nijekati oprost: Onima koji urade zlo iz neznanja, pa se kasnije
pokaju i poprave... Mnogo je i potenih ljudi koji su, zavedeni medijskom propagandom, u
neznanju utjeli.
Zar ti zaista vjeruje da e historijska mrnja i sva nepravda prema nama jednom otii
u zaborav?
Mrnja e otii, ostat e sjeanje. I oni su doivljavali nepravde, i to, naalost,
nepravde koja se provodila u ime Boga, pa su je, kad ih je zapalo, uzvratili stravinim,
nezapamenim zloinom: genocidom. Ne treba zaboraviti ni to da nisu svi isti: Ima
sljedbenika Knjige koji e ti vratiti ako im povjeri tovar blaga, a ima i onih koji ti nee vratiti
ako im povjeri samo jedan dinar, ako ga ne bude stalno pratio. Tako je, jer oni govore:
"Nama nije grijeh to uinimo neukima" Dakle, ima ih asnih i povjerljivih, a ima ih i
neasnih kojima se ne moe vjerovati; to su oni koji su blagoslovili zloine. Ovi zadnji, neuki,
to smo mi u njihovim oima. Za nadati se da sada dolazi generacija u kojoj e veina biti
asni i povjerljivi, i koji nas nee smatrati graanima drugog reda: neukima. To ne znai da e
doi zlatno doba mira, jo e imati neasnih, ali u manjini, poput ovog licemjernog nitkova
to je generalskim inom nagraen za zloin: Neki pojedinci njihovi su bili naumili da te
prevare ali su samo sebe prevarili, a tebi nisu nimalo naudili. To znai da zloinake
svijesti nee nestati, ali e vremenom ostati u manjini i nee nam moi nimalo nauditi. Na
tome moramo raditi svi zajedno: Reci: "O, sljedbenici Knjige, doite da se okupimo oko jedne
rijei i nama i vama zajednike: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu
104

ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drimo!" Pa ako oni ne
pristanu, vi recite: "Budite svjedoci da smo mi muslimani!"
Mustafa zamiljeno spusti pogled na Kitnea. Lice mu najednom preplavi tuga. Vidjelo
se na njemu koliko je za kratko vrijeme propatio saznanjem istine o sebi, o porodici, o ivotu.
Da se njegova gorina i usamljenost mogla izliti iz due, svijet bi postao pustinjom.
Osjetih jaku potrebu da neto kaem, da ga utjeim, ali teko sam nalazio rijei. Da
nisam upoznao njega mislio bih da nikada nikog nije vie boljelo nego to je mene. Ja se bar
sjeam roditelja i radosti paretu jemenog hljeba sa pjeskovite peterske njive.
Vidi, Mustafa rekoh mu osjeajui kako mi glas podrhtava. Ako se bude
posvetio vjeri i nauci, onda znaj da su najugledniji kod Allaha bogobojazni i ueni ljudi: Allah
svjedoi da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i ueni ljudi. To je dobar put ka
spoznaji i utoitu od tuge. Budi od uenih i postii e sreu u zadovoljstvu i oprostu
Milostivog.
Nije li meni malo kasno za to?
Naravno da nije. Posluaj rijei Milostivog: Tebi Allah objavljuje Knjigu i mudrost i
ui te onome to nisi znao; velika je Allahova blagodat prema tebi! Zato se i ti ne bi okoristio
Njegovim blagodatima, nakon to si bio u mraku, daleko od njih.
Nije imao vremena da odgovori. Odkrinuta vrata su se naglo otvorila.
Policija! Ruke... ! Povikao je dugajlija u policijskoj uniformi, ne dovrivi reenicu.
Spustio je pitolj vidjevi Kitnea na podu. Za njim su se pojavila jo dvojica. Odmah je bilo
jasno koga trae.
ta se ovde desilo? upitao je dugajlija sa izraenim beogradskim naglaskom.
Dojmili su kao besprijekorno uvjebani profesionalci.
Ovaj gospodin pokazao sam na Kitnea. Imao je nepristojnu ponudu da se ovdje
skriva dok ne obavi neki posao. Dojmio je kao bjegunac pred zakonom, to je malo udno za
njegove godine. Ipak sam posumnjao i uskratio mu gostoprimstvo, na to je on izvadio pitolj
i... nespretno je posrnuo. Mi smo mu sklonili pitolj da se ne povrijedi. Dobro je to ste doli,
nismo znali ta emo s njim, ne upadaju mi nepoznati gosti u kuu tako esto. To je sve.
Imali ste sree da smo stigli na vrijeme, ovog tipa ve odavno lovimo. On je
krminalac koji se esto predstavlja i kao policijski slubenik slagao je dugajlija. Za njim je
raspisana crvena Interpolova potjernica zbog provala i nekoliko prijevara.
Nebitno mi je ko je on. Samo ga vi vodite odavde. To je va posao, mene ekaju
obaveze.
105

Uredu, gospodine! ao mi je to ste imali neprijatnosti. Da vas nepotrebno ne
zdravamo, mi sada idemo pokupili su bjegunca i brzo nestali.
Zato im nisi rekao istinu? zbunjeno e Mustafa.
Koju istinu?
Istinu o njemu.
Misli da je oni ne znaju?
Hmm... u pravu si. Vjerovatno znaju.
Zato bih im onda bilo ta rekao?
Pa..., mislio sam da je uvijek bolje da policija zna. Imao bih i ja ta da im kaem.
Tolike godine provedene u zabludi, zar da pustim da proe nekanjeno? To im je trebalo
kazati.
Kome da kae?
Njima. Policiji.
Aha..., razumijem. Ti misli da je to policija.
Zar nisu? piljio je u mene zaueno. Nije mi palo na pamet da o tome razmislim,
ubijeen da ti zna ta radi.
Jesu li napravili zapisnik, uzeli izjave, ili...? Previe brzo i lahko su se pokupili i otili,
to ne lii na policiju.
Shvatam. To su bili njegovi. Doli su da ga izvuku, a mi ga tek tako pustili.
Nisu doli da ga izvuku, ve samo da ga sklone. A da ga nismo pustili, ne znam da li
bi pustili oni nas. Bolje je da misle da ne znamo. One koji ne znaju, njih i ne diraju, dok oni
koji znaju mogu biti nepoeljni svjedoci, a nepoeljni svjedoci uvijek imaju neprilike. Da si
im dao do znanja da zna neke od najbolje uvanih tajni slube doveo bi sebe u krupnu
opasnost.
Ha, ha, ha! Znai, bolje je ne znati. Cijelog se ivota ovjek trudi da neto zna da bi se
na kraju uvjerio u obrnuto. Postoje istine koje je opasno znati, zato ih je bolje ne znati.
Ne! Bolje je znati ali ne govoriti uvijek o svemu to zna. Rekao je Allahov Poslanik:
Ako je govor od srebra, utnja je od zlata.
Sada sam i sam sebi smijean. A ja bio ubijeen da je uhapen. Ba naivno. Samo su
ga izvukli iz neprilike.
Moda e biti uhapen.
Kako to? Zbunjuje me. Hoe li biti uhapen ili je samo sklonjen? Ne mogu da
dokuim ta ima na umu.
106

ta e biti sa njim, to ne znamo. Sada su politiari na ispitu, o tome e oni odluiti. Ne
prema interesima drave ve prema sopstvenim interesima. Ovisno od toga jesu li, i ako jesu,
koliko su i oni sami upleteni u prikrivanju zloina i ratnih zloinaca. To moemo saznati iz
Kitneevog sluaja, nemamo drugog naina.
Klupko zloina uvijek ispadne zamrenije nego to izgleda. Zar nije ostalo potenih i
savjesnih politiara?
Pogreno pitanje. Potenje i savjest nisu isto. U svakom sluaju, u zemlji u kojoj se
zloinci slave kao heroji treba mnogo hrabrosti da potenje doe do izraaja. Potenje ima jo
jedan problem: savjest mu je najomraeniji savjetnik. Kada je savjest u sukobu sa interesima
potenje nemono zauti pred ljudskom ljubavlju prema linim interesima. Ko poslua savjest
izgubit e izbore, to politiar nee smatrati potenim. Zato politiari najradije svoje line
interese predstavljaju kao interese drave i nacije. Tu nerijetko postoji i druga dilema:
potenje je esto u sukobu sa savjeu. U izvoenju dokaza potenje cijeni materijalne a
savjest moralne argumente.
To ve ne razumijem. Mislio sam da su potenje i savjest jedno te isto. Ne mogu biti u
sukobu.
Svakako da mogu. Zamisli da optuimo Kitnea za zlo koje je i meni i tebi uradio, a
onda izaemo pred savjesnog i potenog sudiju. ak i ako sudija zna da govorimo istinu, i
ubijeen je u to, u nedostatku dokaza presudit e u njegovu korist, bez obzira na to to se
presuda kosi sa savjeu. Neosporno je da bi presuda bila potena, uprkos tome to je
nepravedna i protivna savjesti. Upravo iz toga i crpimo spoznaju da je konana pravda
iskljuivo pred Milostivim: Sud pripada jedino Allahu.
U pravu si. Susret sa konanom pravdom je neizbjean. Nee samo Kitne, svakako
u i ja pred taj Sud, a koliko sam tek malog znanja da se od grijeha sauvam. Mnogo ih je iza
mene i ispred mene.
Onda ui, Mustafa! Najprije naui da dobro razlikuje moralne boje i ime e
Gospodar tvoj biti zadovoljan. A dok ne naui da znanjem razlikuje grijeh, razmisli o
onome to ti duu titi, savjest uznemirava, a ne bi elio da to ljudi znaju. Dok ne stekne
znanje uvaj se od posljedica neznanja. Znanje vodi ka dobroinstvu a neznanje ka oholosti i
grijehu. I oprosta od svog Gospodara esto trai.
Hou, efendija, ali elio bih jo neto. Izgleda mi zabrinuto, vjerovatno zbog toga da
bi onog nitkova mogli pustiti. Nakon svega sigurno te ne bi ostavio na miru. Zato bih elio da
ti budem blizu, za svaki sluaj.
107

Hvala ti, ali nije potrebno. Milostivi u Kuranu kae: I borite se na Allahovom putu
protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpoinjite borbu! On je otpoeo, imao sam puno
pravo da se branim, ali ja sam se opredijelio za to da ga, osim ako ne bih bio ivotno ugroen,
prepustim dravi. Onako kako ona postupi sa njim, tako e i naem narodu pruiti poruku o
pravednosti i politikoj zrelosti ove generacije. Ako se opet vrati, moja nadanja su propala, ali
bit u spreman. Neu se dati zlostavljati jer: zlostavljanje je tee od ubijanja! To sam jednom
ve preivio, ne bih mogao opet.
Zato si onda zabrinut?
Nisam zabrinut zbog njega. Brinem zbog jedne djevojke iji me ivot podsjea na
sopstveni. Bolesna je, ali nije samo bolest u pitanju. Slutim da u ivotnim priama imamo
puno toga zajednikog. U oima joj vidim patnju, ali se svom snagom trudi da svoju patnju
sakrije i potedi porodicu. To me podsjea na moju mladost i strah da porodica, posebno
roditelji, ne saznaju za moje muke i iskuenja. U nevolji je. Eto, to me brine.
Bliilo se svitanje kad sam otpratio Mustafu. Oekivao sam da u se poslije svega,
poslije konanog suoavanja sa pukovnikom As, osjeati mirnijim, da u sa olakanjem
odahnuti, ali se u meni nije desilo nita. Nikakva promjena. Konana pravda moe biti
zadovoljena samo pred Najpravednijim Sudijom: pred Gospodarom svih svjetova. Ma kako i
ma gdje mu sudili, ako mu budu sudili, to Mustafi nee vratiti izgubljeno djetinjstvo i
mladost, niti e njegovoj porodici donijeti saznanje o odavno izgubljenom sinu.
ekajui sabah utonuo sam u misli. ta e biti sa Mustafom? Hoe li se ipak jednom
odluiti da se javi porodici? ta je sa Usvetom? Da li se bolje osjea? Jo uvijek mi je pred
oima njen pogled u nevjerici, kako gleda svoj potpis, prepoznaje svoj rukopis, a opet, ne
sjea se da se potpisala kao Mevuda.
Tiinu svitanja iznenada je prekinuo telefonski signal za pristiglu poruku. Neobino za
ovo vrijeme. Uplaih se za Mustafu, da mu se nije to desilo? Brzo i nestrpljivo sam otvorio
poruku i...?
Jo jedno iznenaenje. Poruka je bila sa Usvetinog broja.
Selam! Oprosti to se javljam u ovo vrijeme. Samo elim da te uvjerim da sam ustala
na rani sabah. Ne znam zato, ali jako mi je stalo da mi vjeruje. Moda zato to nikad nisam
osjetila da nekom vjerujem koliko tebi. Oprosti jo jednom. Selami te: Mevuda.
Htio sam uzvratiti poruku, ali sam uspio samo apatom prevaliti preko usana: I kada
Mevuda bude upitana zbog kakve krivice je ubijena. Ponavljao sam sve dok mi suze nisu
potekle niz lice.
108

6.
Bismillahir-rahmanir-rahim!
I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima neete prolijevati i da jedni druge iz
zemlje vae neete izgoniti...

Poslije sabaha ekao sam izlazak sunca, sunet je, i sa prvim sunevim zracima utonuo u
okrjepljujui san. Veer ispunjena napetou do duboko u no iscrpjela me je. ovjek se
nikada ne sjea trenutka u kom zaspi, meni se ini da je to u istom trenutku kada se spustim u
postelju, moda zato to najee malo spavam. Ovoga puta, poput putnika koji je upravo
prepjeaio pustinju, spavao sam dugo.
Probudio me je podnevski ezan. Topli sunevi zraci probijali su se kroz prozor
podsjeajui me da sam propustio lijepo prijepodne: doba dana koje sam oduvijek najvie
volio. Pourio sam na abdest, ni u emu nisam volio da kasnim. Sjetih se da me odmah iza
podneva, zbog neplaniranih dogaaja, ekaju dugo odlagane obaveze. Nepredvienosti mi
esto nisu dozvoljavale planiranje dana, nadam se da u danas moi podrobno da prouim
Usvetine medicinske nalaze i saznam neto vie o ve nastalim posljedicama na ukupno
zdravlje. Ne tako rijetko, uoene promjene, sa malim odstupanjem, upuivale su na uzroke i
pojanjavale dijagnozu bolesti.
Prenuh se na tu pomisao. Zapazih da mi je ona prva pala na pamet nakon to sam se
probudio i, kao da sam htio da se uvjerim da nisam sanjao, proitao sam njenu poruku jo
nekoliko puta. Ne bez razloga, opet se potpisala kao Mevuda. Vjerovatno zbog potpisa na
ceduljici koji je u poetku zbunio i nju samu, a onda je zakljuila da sam se naalio, to nije
bilo smisleno osporiti. Prihvatajui to aljivim, ovoga se puta svjesno tako potpisala.
Razmiljajui o tome, pomislih, kako bi se osjeala kad bi znala da se uope nisam alio,
da je to jedna od najkrupnijih nepoznanica koju sam pokuavao shvatiti. Svaki put kada bi mi
se uinilo da me samo jedan korak dijeli od objanjenja, neka nova ideja brzo bi potisnula
prethodnu, opet bih bio na poetku.
Samo to sam predao selam, iz misli me je trgao melodini zvuk interfona. Ispred ulaza
je stajao moj komija Marko. ovjek u godinama, radio je kao profesor hemije u srednjoj
koli. Miran i tih, gospodskog dranja, vaio je za uglednog ovjeka i dobrog komiju. Nismo
se posjeivali tako esto, ali i pri rijetkim posjetama nije skidao simpatino ljubazan osmijeh
sa lica. Pozvao sam ga u dnevnu sobu, gostoprimljivo, kako je i on to inio, ali ovoga puta
nije bio nimalo nasmijan.
109

Kojim dobrom, komija? U ovo vrijeme si obino na poslu, je li se neto desilo? ta te
je to sneveselilo? upitao sam krijui osjeaj nelagode, izgledao je kao da ga je pritisla
ozbiljna nevolja.
Nita ne pitaj, komo! pognuo je glavu stidljivo i snishodljivo. Da je Bog dao pa
da ti po dobru doem, nego me je neka nevolja natjerala, pa sam ti doao po savjet.
Po dobru, ako Bog da. Nego, kakva je to nevolja u pitanju, pa si tako zabrinut? Bit e
mi drago ako ti mogu biti od pomoi.
Nadam se da moe blago se nasmijao, nesvjesno stiskajui ake jednu drugom.
Odluio sam da prodam kuu u kojoj ivim, u kojoj sam odrastao. Nerado, ali pritisla kriza,
nema se kud, pa sam htio, ako ti nije teko, poto ti poznaje dosta ljudi, da mi pomogne u
prodaji. Ne u cijeni, ve samo da naem kupca.
Zato...? gledao sam ga iznenaeno, ne nalazei vie od te jedne rijei. I bio sam
iskreno iznenaen. Neko ko je tu roen, odrastao, proao i mladost i vijek, nije mogao bez
krupnog razloga donijeti takvu odluku. To i jeste teka odluka; izgledao je kao da se sav teret
ovoga svijeta svalio na njegova plea.
Moram, komo. Kriza sve vea a dugovi rastu. Zaduio sam se kod banke da bih
kolovao djecu a izgubio sam i posao u koli, nemam od ega da vraam kredit. Nije mi ostalo
nita drugo nego da prodam kuu. Naao sam nedavno neku kuu u Kraljevu, veu i noviju od
moje, a jeftiniju. Tamo su nekretnine, inae, jeftinije nego ovdje, pa raunam da bih mogao sa
razlikom u cijeni da pokrijem minus, spasim se dugova, i jo da mi ostane neto novca.
Moda tamo naem i neki posao, koliko da se ima za hljeba.
Bio sam iznenaen. Da Marko ima takvih problema nisam mogao ni pretpostaviti, niti iz
njegovog ponaanja nije se moglo naslutiti.
Ne razumijem, kako si ostao bez posla?
Ranije je bilo drugaije. Bila su krizna vremena i nisam uspio da diplomiram, ali u
nedostatku prosvjetnog kadra moglo se raditi. Sada su se pojavili novi, diplomirani kadrovi u
prosvjeti, te nediplomirani ostaju bez posla, a ja neto drugo i ne umijem da radim.
Iskreno, komija, da nije toga da li bi prodavao kuu?
Ne, ne bih nikako! uzbueno je odmahnuo rukom. Nikada mi nije ni padalo na
pamet da odem odavde. Ovdje sam proveo cijeli svoj vijek, gdje god da odem strano mi je.
Bit e ti moda malo i smijeno, i do Kraljeva kad odemo, nas odavde zovu Turcima.
Onda, komo moj, strpi se. Nai emo neki laki izlaz. Za poetak mi reci koliko si
duan banci? Moda naemo nain da to uredimo.
110

Boga mi, dosta. Preko dvije hiljade eura. Ne bi to bilo mnogo da se ima gdje zaraditi,
ali kad se nema i jedan euro je veliki uzdahnuo je kao da time izbacuje nagomilanu muku iz
sebe. Ponudio sam je bratu, onom to ivi u vedskoj, ali i njemu odrasla djeca, navikli su
tamo i nemaju interesovanja da se vrate, a pozajmiti onome ko nema odakle da vrati nikom
nije razumno, pa ni bratu ugnuo je ramenima nemono, pomiren sa sudbinom.
Nisam ga htio nita vie pitati, samo bih mu oteao. Kad je ovjeku teko ne treba mu
gaziti po mukama. Nisam elio da otui roditeljsku kuu jer bih i sam to teka srca uradio.
Proao sam kroz iskuenje neimatine ali ni kuu, niti jednu stopu oeve zemlje nisam otuio.
umu sam dao damiji na korienje a za sebe drva kupovao od svojeg novca. Tako je pravo:
neka njima, roditeljima, bude sadaka od njihovog a meni od mog truda. Zato sam izdvojio
potrebnu sumu od svoje uteevine i pruio mu.
Nemoj prodavati kuu! Meni e vratiti kad bude mogao, kad ti Bog da.
Pogledao me je iznenaeno i sav pocrvenio u licu.
Hvala ti, komija, ali ja to ne mogu prihvatiti. Nemam posao niti bilo kakva druga
primanja, nemam odakle da vratim. A i stid me je.
Kad Bog tebi, ti meni, pa kad bude. I nema razloga da se stidi. Svakom u ivotu
naie kriza, a mi smo, uistinu, iskuenje jedni drugima. Stvoritelj nas iskuava jedne drugima
da nas ispita kakvi smo i koliko smo ljudi i vjernici.
Opet je naglo pocrvenio. Uzeo je sveanj novanica i spustio na sto, vadei smotuljak
papira iz depa sakoa.
Hvala ti, moj dobri komija, ali ja ti moram rei ono to mi je na dui. Kad god te
sretnem sjetim se Srebrenice i onoga to su nai tamo uradili, postidim se. A eto, opet, ti mi
uzvraa dobrim, kao da se nita desilo nije. Zato bih volio da se sa zadovoljstvom pohvalim
svima da sam pozajmio novac od tebe, a u zalog ti ostavljam posjedovni list i kopiju plana
kue. Napravit emo ugovor o kupoprodaji, pa ako ti ne budem mogao vratiti novac za dvije
godine, kua je tvoja po cijeni koju ti sam odredi. Moemo odmah u sud da to sredimo.
Ne, Marko, ne! Ne treba mi nikakav zalog. I nemoj da se stidi zbog onog to si naveo,
nego mi ti uvijek sa bilo kojom potrebom u dobru doi, dobrim e ti se i vratiti. Ako si
bolestan uzet e lijekove i vidjet e da oni nemaju boju nacionalnosti, kao to ni zdravlje
nema nacionalnost. Nema je ni novac, zar ne? E, tako ti, moj komija, ni zloin nema vjeru i
nacionalnost. Postoje samo oni koji ine zloin u ime vjere ili nacije. Ako neko poini zloin
u ime Boga, makar to bio i sveenik, to nee Uzvienog Boga uiniti zloincem, naprotiv!
Bog je milostiv a svaki zloin je, ma nad kim bio, neprijateljstvo prema Bogu. Tako i zloin u
111

ime nacije nee naciju uiniti zloincem, osim ako sama nacija ne usvoji zloinake ideje kao
nacionalnu ideologiju, a tvoj te stid izuzima iz te ideologije.
Mene, zaista, i jeste stid, i vie od stida. ao mi je, malo je rei. Vaa bol je crna rupa
na naoj kolektivnoj savjesti. Toliki nevini ivoti, to je strano. Sjeanje na Srebrenicu je
sjeanje na najveu sramotu srpskog naroda u njegovoj historiji. Genocid u Bosni ui e u
historijske udbenike i nai se pred djecom cijelog svijeta.
Zahvali se Bogu to ti je podario razum da se tako osjea. U Kuranu Milostivi kae:
Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne ini kao da je
sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neiji ivot sauva, kao da je svim ljudima
ivot sauvao. U ovom ajetu Milostivi ne izuzima nijednu vjeru niti naciju, ve je u centru
panje sam ovjek. Ovo je poruka cijelom ovjeanstvu bez rasnih i nacionalnih razlika. Ali
se, eto, desila Srebrenica, ona u Bosni i jo mnogo drugih diljem svijeta, jer se pomraeni
umovi to slijede prokletog ejtana nee odrei zloina, pa ni genocida, kao metode
ostvarivanja prevlasti i interesa: Vi ipak jedni druge ubijate, a pojedine od vas iz zaviaja
njihova izgonite pomaui jedan drugom protiv njih, inei i grijeh i nasilje.
Eh, kad bi svi ljudi tako razmiljali, ali nee. Vidim da su i ovi moji ovdje mahom
glasali za nacionalistiku ideologiju, kao da se ponose mrnjom i zloinom, svojom
sramotom. Zaboravili su da se jednom batina moe nai i u vaim rukama, a tada, moda nee
svi razmiljati ovako kao ti.
Ne brini zbog toga, Marko! Kada i ta e sudbina i vrijeme donijeti ne zna se, ali kad-
tad, desit e se: A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porueni
manastiri, i crkve, i havre, a i damije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. Tako e,
prelazei iz ruke u ruku, batina jednom biti i u naim rukama, ali mi sigurno neemo uzvratiti
niti progonstvom, niti ubijanjem nevinih. Vjera nas tome ne ui, ve naprotiv! Saglasno sa
svojom miroljubivom vjerom zavjetovali smo se Gospodaru svjetova: I kada smo od vas
zavjet uzeli da krv jedni drugima neete prolijevati i da jedni druge iz zemlje vae neete
izgoniti. Svako ko je nevin bit e siguran u svom domu, u svojoj domovini, na svojoj zamlji.
Jedino zloinci nikada nee biti sigurni, ruka pravde ih milovati nee.
Marko je sluao sa neskrivenim interesovanjem, ne pokazujui nelagodnost sa poetka
razgovora, dok smo priali o novcu i prodaji kue koju vie nije spominjao. Iako komijski
bliski, nikada nismo priali o ovoj temi.
Kad bi se svi ljudi istinski drali vjere, zloina ne bi ni bilo. Ja nisam puno vjerski
obrazovan, slavim svoju slavu onako kako me vjera ui, ali potujem i sve druge vjere.
112

Vjerujem da su potenje i iskreno potovanje osnova za ureenje meuljudskih odnosa u
mjeovitim sredinama. Te vrijednosti moe obezbijediti jedino iskreno ovjekoljublje.
Pravo kae, ali ako iskreno prihvatimo kosmopolitske i filantropske poglede na svijet
kao temelj ostalim vrijednostima, neminovno emo otvoriti i neka vana druga pitanja.
ovjekoljublje pretpostavlja ljubav prema svakom ovjeku, s toga ja pitam tebe, otvoreno i
bez okolianja, da li ti to prepoznaje kod sebe?
Mislim da prepoznajem.
Molim te da jo jednom dobro razmisli, da li kod sebe, a iz naeg meukomijskog
odnosa to prepoznaje? Da li osjea da mi dobro i uspjeh eli?
Ne znam zato to pita nasmijao se zbunjeno. Molim te, nemoj da sumnja u to, ja
ti, zaista, od srca svako dobro elim.
Vjerujem ja tebi, Marko, i ne sumnjam u tvoje rijei, ali eljeti nekom dobro znai
eljeti mu to na ovom i na Onom svijetu. Uistinu i ja tebi elim svako dobro i prije i poslije
odlaska na put pred Sudiju Pravednog, pa te u ime Boga, Koji nema druga, osim je On Jedan,
pozivam u islam.
Marko me je gledao iznenaeno i zabezeknuto. Kao da nije mogao da vjeruje u ono to
uje.
Je li ti to mene poziva da se poturim?
Ne, ne zovem te da bude Turin. Nisam ni ja Turin ve Bonjak. Zovem te u islam,
da svjedoi da nema drugog boga osim Allaha i da Mu druga ne pripisuje.
Nisam se tome nadao od tebe odgovorio je primjetno uzrujan, ali uzdrano. To to
si mi pozajmio neto novca izvadio je novac i bacio na sto ne daje ti za pravo da od mene
trai da se prevjerim.
Nemoj da ti je krivo samo zato to ti dobro elim, jer i ti si meni rekao da mi zaista od
srca svako dobro eli. Ako je tako, pa jedan drugog ne laemo, onda ni meni ni tebi ne moe
biti svejedno ta e na Sudnjem danu biti sa onim drugim. Zato ja tebe, po svojoj savjesti,
zovem na Pravi put da i ti bude meu spaenima. Ako, pak, ti vjeruje da si ti na Pravom
putu, a eli da i ja budem spaen, iskreno je da se zabrine za mene, kao to sam se ja
zabrinuo za tebe. Moje je da te pozovem, a tvoje je da postupi po svojoj volji onako kako
misli da je bolje za tebe. Na to ne trebamo biti uvrijeeni, ni ja ni ti, time to dijelimo
miljenje o svojim uvjerenjima, ve naprotiv! Iskrenost ne moe biti omeena vremenskim
granicama. Ne vidim iskrenost u tome da ti elim sreu do sutra, a poslije da mi je svejedno
113

ta e biti sa tobom. A sad stavi novac u dep, pa mi opet doi, ili sa onim na emu jesi ili sa
boljim od toga, tvoja je volja.
Pruio je ruku i ponovo uzeo novac, pomalo postien svojom ishitrenom reakcijom, i
upitao:
U pravu si, dijalog je bolji od inata. A hoe li se ti uvrijediti ako te ja pozovem da
oboava Isusa?
Ne, neu se uvrijediti, samo u ti rei da je Isus bio iskreni rob i poslanik Boiji. A ako
to ne prihvati kao istinu, ne vidim prepreke u tome da otvorimo temu vjere i uvjerenja,
traei istinu i samo istinu. Pravi put moe biti samo jedan, a Boije zadovoljstvo samo
istinom.
Uinio si mi dobro, hvala ti, ali oprosti mi na znatielji, da li si to uinio zbog mene,
zbog sebe ili zbog svoje vjere?
Klanjanje moje, i obredi moji, i ivot moj, i smrt moja doista su posveeni Allahu,
Gospodaru svjetova. Zato bi onda moja djela bila posveena nekom drugom?
Zato bih onda i ja vjerovao da sva djeca imaju oca osim Isusa? Zato bih vjerovao da
je samo on nastao ni iz ega, da samo on nema oca? Ima li tu logike?
A ko je, po vaoj vjeri, prvi ovjek koji je stvoren?
Prvi ovjek je Adam. Od njega i njegove ene Eve nastao je ljudski rod.
Isaov sluaj je u Allaha isti kao i sluaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim
rekao: "Budi!" i on bi. Ako prihvatate da je Adem stvoren bez oca, zato ne biste to isto
prihvatili i za Isaov sluaj? To bi mogao biti zanimljiv izazov za razmiljanje jednom
profesoru hemije, ili...?
Nisam siguran da sam te dobro razumio, da li me time upuuje da traim vezu
izmeu Isusa i hemije?
Ako stavlja upitnim nastajanje ni iz ega, onda svakako stavlja upitnim i nastanak
materije, ili pak, nijee da je Isaovo tijelo sastavljeno od istih hemijskih elemenata kao i
tijela drugih ljudi?
Ne, ne nijeem to. Neminovno mora biti da je tijelo svakog ovjeka iste atomske i
molekulske grae.
Da, istina je. To i Kuran potvruje: od zemlje ga je stvorio. Svi hemijski elementi koji
ine hemijsku grau ljudskog tijela mogu se nai i u zemlji. Kuran ne izuzima niti razlikuje
hemijsku grau Isaovu i Ademovu, niti iz te iste grae izuzima ijednog ovjeka: On dobro zna
sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje...
114

Nikada nisam dovoljno studiozno itao Kuran, moda zato to sam itao u potaji, da
bih poznavao tako precizne pojedinosti koje, istini za volju, ni savremena nauka ne moe
osporiti. Ne znam koliko Biblija insistira na materijalizaciji Boga, ako si na to mislio, ali
stavlja snaan akcenat na duhovnu dimenziju Isusa koji je imao mo da izlijei slijepe i
gubave, i da oivi mrtve. Pravio je uda koja bez ikakve sumnje potvruju njegove boanske
atribute.
Neka uda jesu data Isau, kao dokaz ljudima da bi oni povjerovali, dok im je
propovijedao istu i pravu vjeru u jednog Boga. I nikako mu se ne mogu pripisati Boiji
atributi, niti ih je on sebi ikada pripisao. Od zemlje je stvoren, jeo je i pio, a u nedostatku
hrane i gladovao. Zamisli onda boanstvo kome se ti moli za hljeb nasuni a on i sam gladan,
trai hranu i vodu da ugasi e. Ili si u nevolji pa ga moli za pomo a on spava, kao to je
spavao, i ne uje te. Kako e onda znati kada je budan pa da mu se pomoli? Kako da te
odbrani od nasilja a nije mogao odbraniti sebe? Ne, to nema logike. Isa je bio ovjek i Boiji
poslanik. A ono to mu je od spomenutih uda dato, zato je da bi ih pokazivao ljudima kao
dokaz, da bi oni shvatili da je on Boiji poslanik i povjerovali u Boga.
Znai, Ibrahime, prvi put me je oslovio po imenu i ti tvrdi da je Isus propovijedao
istu i pravu vjeru?
Da. Tvrdim i svjedoim da je Isa propovijedao istu i pravu vjeru...
Zato me onda poziva u drugu vjeru? Zato, ako i sam svjedoi da je Isus bio na
Pravom putu? Zato bih onda ja naputao taj put?
Ne pozivam te da slijedi drugu vjeru osim Isaovu. Svjedoim da je Isa vjerovao u
Jednog Boga i da nikada nije rekao da ih je trojica. Isa i oni koji su ga slijedili, uenici
njegovi, bili su muslimani: I kada sam uenicima naredio: 'Vjerujte u Mene i Poslanika
Moga!' oni su odgovorili Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani.
Hoe rei da je Isus bio musliman?
Marko, dobri moj komija, ako to iskreno eli, evo ti istine o Isau: To je Isa, sin
Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah
ima dijete, hvaljen neka je On! Kad neto odlui, On za to rekne samo: "Budi!" i ono bude.
To je apsurdno, Ibrahime. Po tome ispada da mi ne slijedimo Isusa nego vi, a kaete
da slijedite Muhammeda?
Mi slijedimo Muhammeda, koga je Isa najavio, i koga bi i on sam slijedio da je ivio u
njegovo vrijeme. A zar bi ga najavio u Indilu, to su kasnije generacije sakrile, da i sam nije
bio musliman? Posluaj me: A kada Isa, sin Merjemin, ree: "O sinovi Israilovi, ja sam vam
115

Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu
vijest o poslaniku ije je ime Ahmed, koji e poslije mene doi." Zato, kad vas pozivam u vjeru
Muhammedovu, u islam, nemoj da vam bude krivo jer vas je Isa pozvao mnogo prije mene:
Zato se Allaha bojte i Meni se pokoravajte, Allah je moj i va Gospodar, pa se Njemu
klanjajte, to je Pravi put!
Ako bi to moglo biti istina, da je Isus najavio Muhammeda, zato to onda u Bibliji
nigdje ne pie?
Ve sam ti rekao da su kasnije generacije to prikrile, ne mirei se sa tim da im
najavljeni Poslanik bude od Arapa. Smatrali su sebe preim i boljim od njih. A jo prije toga
se pojavilo mnogo razliitih biblija, na jednom kongresu ak vie od tri stotine. Te se razlike
ne bi pojavile da ljudi nisu po svojoj volji mijenjali Allahove rijei. Tako je kroz historiju
mnogo od Allahovih rijei izbrisano i zamijenjeno ljudskim rijeima, prema potrebama onih
koji su na raun vjere pravili politike kompromise.
Dobro, Ibrahime, dovoljno si mi rekao. Ipak bih volio da mi pojasni motive zbog
ega mi sve ovo govori. Mogao si o tome priati sa bilo kim drugim, zato sa mnom? Koji su
tvoji motivi?
To je dobro pitanje, Marko. Razmiljao sam o tome i prije nego si me pitao. Prvi moj
motiv je dunost pozivanja u vjeru. To je dunost prema Uzvienom Bogu: I reci onima
kojima je data Knjiga i neukima: "Primite islam!" Ako prime islam, onda su na Pravom putu.
A ako odbiju, tvoje je jedino da poziva. A Allah dobro vidi robove Svoje. Drugi moj motiv
je dunost prema drugim ljudima, pa i dunost prema tebi. Ti si me podsjetio na
ovjekoljublje. Ve sam ti govorio o iskrenosti vjernika. Pitam se, koliko sam ja, zapravo,
iskren vjernik ako elim spasenje samo za sebe, bez da se osvrnem na to da bi i drugi ljudi to
eljeli. Objanjavanjem i upuivanjem na Istinu ja upotpunjujem sebe i kao vjernika i kao
drutveno bie, jer se ne mogu osjeati potpunim vjernikom ako ne elim drugim ljudima
dobro. Gdje je moja iskrenost ako se ne upitam ta e biti sa mojim komijom? A Allah me je
zaduio da brinem i dobroinstvo inim: A roditeljima dobroinstvo inite, i roacima, i
siroadi, i siromasima, i komijama blinjim, i komijama daljnjim... Kuran me zaduuje
dobroinstvom prema komijama, a ima li veeg dobroinstva od upuivanja na Put spasa. I
trei motiv je istina. Ti si poten i iskren ovjek, ali si i ovjek od nauke, a niko ne moe bolje
potvrditi istinitost Kurana od same nauke, samo ako se iskreno prie tom pitanju. Onaj koji je
uen u prirodnim i humanistikim naukama ima veliku prednost nad drugima u razumijevanju
Kurana, jer Kuran sadri mnotvo naunih dokaza posebno u oblasti fizike, hemije,
116

biologije, medicine i drugih, koje uen ovjek moe sa sigurnou potvrditi empirijskim
putem, pa se i sam uvjeriti. Nauka je najrjeitiji i najpouzadaniji svjedok istinitosti Kurana:
Ali onima meu njima koji su u nauku sasvim upueni, i pravim vjernicima, oni vjeruju u
ono to se objavljuje tebi i u ono to je objavljeno prije tebe. Eto, to su moji motivi. Oni koji
su sasvim upueni u nauke, oni e i povjerovati, jer su i naunom analogijom dokaza
sposobni: ...da shvate pravu istinu o onome u emu se nisu slagali. a Allah ukazuje na Pravi
put onome kome On hoe. To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo ueni
shvataju.
Trgnuvi se iz duboke zamiljenosti, Marko zausti kao da e neto rei, i zastade
otvorenih usta, prekinut zvonjavom mog telefona.
Halo! javio sam se mahinalno.
Esselamu alejkum, efendija! prepoznao sam Usvetin glas sa druge strane slualice.
Treperenje u glasu odavalo je uznemirenost.
Alejkumusselam, Usveta! Kako si?
Jesi li dobio poruku od mene? upitala je nestrpljivo, ne odgovorivi na moje pitanje.
Glas joj je bio uznemiren, sa ozbiljnijom intonacijom. Nisam urio da pitam za razloge
uznemirenosti, navikao sam da ona to kae sama.
Jesam, dobio sam poruku. Sad si se ti naalila sa potpisom. Izvini to nisam mogao da
ti odgovorim. Nisam htio da te prekidam mislei da si ve u namazu. U svakom sluaju, drago
mi je da uspijeva da se naali.
Nisam se naalila. U tome i jeste problem to se nisam naalila. Sad znam da ono nije
bila ni tvoja ala, iako si ti mudro prihvatio kao da jeste, izbjegavajui da me uznemiri.
Nazovi me za dva minuta, molim te! prekinuo sam vezu i zamolio Marka da ne
zamjeri to u morati da ga ispratim. Nisam volio o bilo ijoj privatnosti govoriti pred drugim
ljudima. Imao sam utisak da je klupko poelo da se odmotava.
Ma ne, taman posla da zamjerim odmahnuo je glavom, spremajui se da poe.
Nisam ti zamjerio ni u razgovoru koji bi se danas malo ko usudio da zapone. Jedini put kad
bih zamjerio jeste da mi nudi upoznavanje vjere radi toga to mi ini neku uslugu. Ja nisam
ulizica, kad neto prihvatam, onda je to cijelim srcem i iskreno. Moda e se iznenaditi ovim
to u ti rei. Ve sam i ranije razmiljao o islamu itajui Kur'an. Nikad nisam itao neto
tako saeto i sa jaim utiskom. Svaka rije upuuje tako snanu poruku i navodi na
razmiljanje, toliko da se uvijek iznova vraam i po nekoliko puta na iste rijei. Poruka sa
tako jasnom i preciznom rjeitou ne moe imati ljudsko porijeklo. Rijei Kur'ana same za
117

sebe svjedoe da su boanske. Bez sumnje, vjerujem da bi cijeli svijet ivio u miru kada bi
prihvatio islamske vrijednosti. Ali, pogledaj surove realnosti; kada bi u ovoj drutvenoj klimi
neko od mojih prihvatio islam za svoju vjeru, bio bi linovan prije nego bi stigao i au vode
da popije. Ovo je vrijeme bezumlja i mrnje. Ne sumnjam da si iznenaen ovim to uje.
Eto, tako stoje stvari kod tvog komije ugnuo je nemono ramenima i otiao.
Bio je u pravu, bio sam zaista vie nego iznenaen. Zato je onda raspravljao sa mnom o
vjeri. Moda zato da se uvrsti u uvjerenju, nemam drugo objanjenje. Ali sad nemam
vremena da razmiljam o tome, ekam Usvetin poziv.
Minut, dva, pet... Telefon je utio. Zabrinuh se. Moda joj je pozlilo, pomislih,
razmiljajui da ja pozovem. U napetosti strpljenje brzo izmie. Prolo je ve deset minuta od
kada je pozvala.
Izvini to kasnim, nailo mi je ba teko javila se jedva razgovjetnim apatom.
Mislim da sam nakratko izgubila svijest, nisam sigurna koliko dugo. Sama sam u kui, nema
nikog ko bi primijetio. Uplaila sam se.
Je li ti sada lake? upitao sam instinktivno, ne nalazei prave rijei. Osjetih gr u
stomaku. Neto se deava. Neto to mi se esto inilo da sam na pragu da razumijem, a jo
uvijek mi je nepoznato. Sigurnost se brzo istopi, ostajem samo da nasluujem, ali koliko su
me puta slutnje prevarile?
Mislim da mi je malo lake. Zvala sam te im sam se probudila. Sanjala sam neto
strano. Neopisivo strano. ini mi se, zamalo da u snu poludim. Bojim se da e se to jednom
stvarno i desiti. Znam da nisam sila s uma samo jo po tome to sam svjesna da upravo
priam sa tobom.
ta si sanjala?
Dugo nisam zaspala poslije sabaha. Razmiljala sam o poruci. Nisi mi odgovorio pa
sam se pobojala da sam bila nepristojna i zato sam bila odluila da te vie ne uznemiravam ni
porukom ni pozivom. Mislila sam, izborit u se nekako i sama. Ali sad vidim da ne mogu.
Opet sam se potpisala kao na ceduljici, bez namjere, nesvjesno, ne znam zato. Primijetila
sam tek kad je poruka otila, iitavajui poruku ponovo.
ta si sanjala? ponovio sam pitanje.
Sanjala sam svoju denazu. Zakopavali su me ivu. Znali su da sam iva. Nisam
mogla da se otmem. Bilo je mnogo ljudi. Svi nepoznati. Spustili su me u grob i zatrpali.
Zavladao je mrak. Jo uvijek ujem svoj oajniki vrisak. Onda se odjednom grob otvorio i ti
118

si se pojavio iznad, pruajui mi ruku. Lice ti je sijalo nekom udnom svjetlou poela je
govoriti kroz pla.
Nemoj plakati, Usveta! Saberi se! To je samo san.
Zautjela je. ekao sam da se smiri.
Kad si me izvukao, okolo nije bilo nikog. Tada sam se probudila i odmah te pozvala
da te pitam mogu li doi do tebe. Zaboravila sam na to koje je vrijeme i da nema ko da me
dovede.
Usveta, molim te, stavi slualicu na desno uho i sluaj!
Uredu je, hou. Sjela sam i sluam.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Kada Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde
popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje
ivotinje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se due s tijelima spare, i kada iva
sahranjena djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena, i kada se listovi razdijele, i
kada se nebo ukloni, i kada se Dehennem raspali, i kada se Dennet priblii svako e
saznati ono to je pripremio, I kunem se zvijezdama koje se skrivaju, koje se kreu i iz vida
gube, i noi kad ona veo die, i zorom kada die, Kuran je, zaista, kazivanje Izaslanika
plemenitog, monog, od Gospodara svemira cijenjenog, kome se drugi potinjavaju, tamo
pouzdanog! A drug va nije lud: on ga je na obzorju jasnom vidio i, kada je u pitanju Objava,
on nije krt i Kuran nije prokletog ejtana govor, pa kuda onda idete?! Kuran je samo
pouka svjetovima, onome od vas koji hoe da je na Pravom putu, a vi ne moete nita htjeti
ako to Allah, Gospodar svjetova, nee!
Plakala je dok sam uio suru Et-Tekvir. Prouio sam je sedam puta, i svaki put kada bih
naiao na ajete: i kada iva zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena,
vrisnula bi na sav glas. Zbunjen nesvakidanjim, tek sam primijetio Mustafu ispred vrata.
Izgledao je nervozno i usplahireno. Priao sam prozoru i dao mu rukom znak da saeka, na to
je samo klimnuo glavom u znak da me je razumio.
Kako si? upitao sam kratko, pokuavajui da dokuim ta se deava sa druge strane
slualice. Usvetin sluaj postajao je sve jasniji i sve zagonetniji, oboje u isto vrijeme. Svaki
novi detalj pruao bi odgovor na jedno a otvarao bi drugo pitanje, ili bi navodio na
razmiljanja u novom pravcu.
Bolje mi je. Poneki put osjetim guenje i bolne probode dok ui, bol u zatiljku i
trnjenje lijeve ruke, vie u spoljnjem dijelu ake. Prostrijelni bolovi u lijevoj strani najvie me
plae, javljaju se naglo. Ali sve u svemu, bolje mi je.
119

Htjedoh je posavjetovati da posjeti kardiologa, bolovi su upuivali na anginozni napad,
ali kompletna slika nije davala jasan simptomatski odgovor, pa sam uutio. Tog trenutka u
glavi sam imao neko rjeenje koje me je i ohrabrivalo i plailo. Organizam mora biti u stanju
da podnese vee napore, raunajui i na nepredvidljive faktore iznenaenja.
Bit e sve uredu, ne brini. ut emo se im pregledam svu dokumentaciju sa klinike,
jo to nisam uspio zbog obaveza, iako ne oekujem da se deava neto ozbiljno pokuao
sam je ohrabriti, mada svjestan da nisam dovoljno ubjedljiv. I moji su strahovi inili
ubjedljivost besmislenom. Osjeao sam i njen strah, i njeno nijemo pitanje u nepodnoljivoj
tiini: hoe li preivjeti? Gotovo da je svaka njena misao bila proeta pitanjem smrti,
uasavajue i nepoznate, a nije bilo uputno shvatiti to umiljenou. Niko nije, koliko ona,
znao i osjeao da se deava neto misteriozno i opasno. Koliko god dojmila uplaeno, hrabro
se suoavala sa tom nepoznatom prijetnjom.
Selamio sam je i pourio da vidim Mustafu. Nisam ga oekivao u ovo vrijeme, ne tako
brzo poslije sinonje kanonade dogaaja, to nije liilo na njega. Pojavio se iznenada, bez
najave. Primio sam ga u radnu sobu, neraspoloenog, umornog, udno zamiljenog.
Koje dobro, Mustafa? Pojavio si se iznenada, nisam znao da si u blizini.
Nisam ni planirao, a nisam se mogao javiti telefonom, prislukuje se. Doao sam zbog
Kitnea.
Zato? ta je sa Kitneom?
Bio si u pravu to si bio rezervisan, pustili su ga, i to odmah.
To znai da bismo mogli biti u neprilici.
Ne, neemo biti u neprilici, bar ne od njega. Od sino nisam ni oka sklopio, pratio sam
ih sa distance, iz opreza. I isplatilo se, uspio sam da ga slijedim do mjesta gdje ivi. Iznenadio
bi se kad bi vidio u kakvoj je raskoi uivao. Nisam mogao da se uzdrim, poao sam kod
njega da mi razjasni jo neke detalje o meni, mojoj porodici, i o drugim ljudima iz slube koji
su bili moje sudbine, ali...? Desilo se neto udno. Nisam ga zatekao ivog. Navodno je umro
od sranog infarkta, u to sumnjam, ali kako god da je umro neke je tajne odnio sa sobom u
grob.
Kako to misli? Kakve tajne?
Usput, sjetio sam se da je neto ranije postojao jo jedan Benjamin u slubi, slinih
godina kao i ja, nije imao porodicu, stradao je na zadai.
To bi moglo znaiti da porodica koju si naao i za koju si mislio da je tvoja, moda i
nije tvoja porodica?
120

Da, to bi moglo znaiti upravo to. Radost se pretvorila u sumnju to mi ne da mira. I
samo saznanje da imam porodicu odjednom mi je znailo sve u ivotu. Sve je dobilo neki
novi smisao. Svaki moj trenutak bio je ispunjen matom da im budem blizu, da im se naem u
ivotnim nedaama, u dobru i zlu. Gledao sam ih kriom, potajno, kao da sam se pretvorio u
dijete, osjetivi neodoljivu elju za jednim njihovim toplim zagrljajem, i sve se to odjednom
pretvorilo u sumnju koja rui moje najljepe snove. To je neizdriv osjeaj. Zbunjen sam, ne
znam da li da tragam dalje, bojim se.
Boji se...!? ega?
Bojim se da u ih neu nai, da e mi ivot proi u traganju. Tu je mogao samo Kitne
da mi pomogne. Sada sam i tu mogunost izgubio.
Onda budi miran, Mustafa pokuao sam da ga umirim. Nai emo ih. Pomoi e ti
Kitne ako to bude bilo potrebno.
Ali kako? Kitne je mrtav. Ili ima na umu neto drugo. Misli da je neka igra u
pitanju, ili je to samo tvoje nepovjerenje? Ja, ipak, mislim da je mrtav.
Ne budi tako siguran. Ako su ga ve pustili, nije uputno povjerovati da je odmah
umro. Prije bi moglo biti da je sve to inscenirano, da zvanino prestane da postoji, a da pod
drugim identitetom nastavi raditi druge poslove za slubu, osim ako si ga vidio mrtvog.
Ne, nisam ga vidio. Sve se desilo previe brzo, to mi nije palo na pamet. Boe, kakvog
li komara?
Ne uzrujavaj se! Samo uradi kako ti kaem i ne brini! Da li je neko iz slube primijetio
tvoju posjetu Kitneu? Vjerovatno im je ispriao o tvojim saznanjima. Ne bi bilo dobro da se
sumnja u tebe. U svakom sluaju, iako posumnjaju u tvoju lojalnost, nee ti to rei. Preduzet
e mjere sigurnosti i zatite informacija ako to procijene neophodnim. Ti zna ta to znai.
Nije me niko primijetio, u to sam siguran, ali ne znam ta da uradim?
Za poetak, daj mi dlaku iz tvoje kose, i daj mi informacije o tvojoj porodici, onoj za
koju misli da jeste. Napravit emo DNK test i to e biti dovoljno da sazna punu istinu.
Zatim e konano napustiti slubu. Nai e neki ubjedljiv razlog za to i otii iz slube, zatim
e se pribliiti Kitneovoj porodici u inostranstvu. Logino je da e se jedno vrijeme
primiriti, prije nego se ponovo aktivira, a to e vrijeme iskoristiti da bude blizu porodice,
posebno sada kada zna da znamo puno o njima, nee se moi osjeati spokojnim. A ti ne ini
nita na svoju ruku!
Prihvatam. Uredu, onda ja mogu odmah da pristupim realizaciji tvog plana ostavio je
uzorak za ispitivanje i okrenuo se spreman da poe. Iznenada se okrenuo i zagledao u mene.
121

Ibrahime, nikada nisam sreo misteriozniju linost. Nesumnjivo je da dok ima takve
mogunosti, da i ti za nekoga radi, ali neu te nita pitati, vjerujem ti i to je dovoljno.
Ne radim ni za koga osim za sebe.
Onda drugi rade za tebe.
Hmm..., ba si uporan. Onda i drugi rade za sebe.
Ipak bih te zamolio da ako pretpostavlja da bi tvoja sigurnost mogla biti ugroena, da
ostanem blizu jo malo, koliko da se uvjerim da si bezbjedan.
Ne! bio sam strogo odsjean. Moja sigurnost nee biti na nita veem nivou od
sigurnosti bilo kog muslimana u ovoj zemlji. Utjeem se Allahu i traim zatitu samo od
Njega, i ne elim bilo iju drugu.
Otiao je odmjerenim korakom, zamiljenog izraza na licu, poput ovjeka koji odluno
koraa u susret neizvjesnosti. Gledao sam ga dok je odlazio sjeajui se prvog susreta sa njim;
mnogo se promijenio. Od hladnokrvnog i proraunatog ovjeka, obuenog za specijalne
zadae, nezainteresovanog za drugaiju istinu osim one po kojoj je oblikovana njegova
svijest, pretvorio se u vatrenog i beskompromisnog borca za istinu o sebi samom, pokazujui
da je umio biti jako osjeajan i sretan, pa i malim djeliem te istine. Ovog trenutka, ini se,
nije bio potpuno svjestan pune istine o vrlo niskoj cijeni ljudskog ivota, ili ga ta cijena nije
zanimala. Kada ovjek tako dugo vjeruje da ima sve i odjednom shvati da nema nita, na skali
vrijednosti i sopstveni ivot postane beznaajan. Nesvjesno, bez elje da uporeujem, sjetih se
hazreti Omera, kao to sam ga se i ranije esto sjeao svaki put kada bih vidio kako susret sa
istinom izazove kod ovjeka iznenadni i nagli preporod linosti, raajui novog i odlunog
branioca istine. Oni koji su jednom istinski proli taj preporod nisu vie umjeli pokleknuti
pred iskuenjima i ivotnim nedaama, niti im je cijena portvovanosti ikada vie mogla biti
upitnom.
Sjetih se Ebu-Hakima, znao sam da jo uvijek eka. Zamalo da zaboravim da mu
poaljem poruku: ...pa su trpjeli to su ih u la ugonili i muili sve dok im ne bi dola pomo
Naa.
esto smo se najbolje razumjeli razmjenjujui poruke ajetima Kurana asnog. Bio je
dobar poznavalac tefsira i historije. Znao je znaenja odreenih ajeta nepogrjeivo prepoznati
u dananjici. Tako smo se razumjeli odlino, sa malo rijei rekli bismo mnogo, a da ne
izgubimo na jasnoi i preciznosti shvatanja. On se u takvim komunikacijama oduvijek bolje
snalazio, trenutno je shvatao na ta mislim citirajui odreeni ajet, dok je meni trebalo malo
vie vremena da se prilagodim.
122

Odgovorio je brzo, pokazujui time da je budno ekao da se javim: Mi smo izaslanike
Nae s jasnim dokazima slali...
Selamio sam ga porukom: O vjernici, budite strpljivi i izdrljivi, na granicama bdijte i
Allaha se bojte, da biste postigli ono to elite.
Samo to sam poslao poruku, primijetih kako se skromna prilika Abid-efendije, urnim
korakom, neobino hitrim za njegove godine, pribliava ulaznim vratima. Izgleda da e moji
planovi da pregledam Usvetinu kliniku dokumentaciju opet morati da saekaju.


























123

7.
Bismillahir-rahmanir-rahim!

A Allah e vjernike, doista, na Pravi put izvesti.

Oprosti to upadam ovako, upravo sam sa graevine rekao je Abid-efendija
uurbanim glasom. Na izblijedjelom sivom odijelu nosio je tragove svjee betonske smjese.
Nali smo finansijskog pokrovitelja, za nekoliko dana moi e da se pone sa zavrnim
radovima, a zainteresovan je, da ga Allah nagradi, i za projekat izgradnje djeijeg vrtia.
Hvala Allahu! To je veliki posao, uspjeli ste bre nego to se moglo oekivati. Ti ba
umije da napravi radnu atmosferu.
Inallah, zavrit emo prije ramazana. Bit e to najvea i najljepa damija u Sandaku
razvukao je lice u osmijeh ispunjen nekom udnom mjeavinom radosti i brige, dok je
paljivo, zbog betonskih mrlja na odijelu, birao mjesto da sjedne. Nego, da ne okoliam,
doao sam da se posavjetujem s tobom o ovim naim bonjakim jadima, o kojima svi dosta
znamo i svi kao jedan utimo. Ukupna klima se naglo zaotrava, nisam vie siguran da se sve
ovo moe prevazii utnjom.
Osmijeh je brzo zamijenila grimasa zabrinutosti koja se rijetko mogla vidjeti na licu
ovog skromnog pobonjaka. Sjeam se mnogih iskuenja kroz koja smo prolazili dijelei
sudbinu svog naroda u minulim vremenima, tmurnim i prijeteim, punim brige zbog
neizvjesnosti koju je donosio svaki novi dan, ali nisam ga vidio ovako zabrinutog.
Ibrahime progovorio je neobino tiho, jedva ujno, sa neskrivenom gorinom.
Sandaka zbilja nikada mi nije izgledala tako rovitna kao ovih dana. Skoro da brat sa bratom
ne govori. Podjele su tako duboke i toliko neshvatljive, da ih poimanje zdravog razuma teko
moe prihvatiti kao realnost. Rijei gnjeva i zapanjujue mrnje koje se sve ee uju,
ostavljaju ive rane na muslimanskom tkivu. Takvo stanje je neodrivo, a svaki pokuaj
promjena koje bi vodile ka izmirenju i zajednitvu uzrokuje jo vee podjele. Onima na vlasti
omilile se privilegije u toj mjeri da svakoj promjeni slijepo pruaju nerazuman otpor.
Naalost, ali i za uenje, pokazali su apsolutnu spremnost na nasilje. Mrnja je pustila i
previe duboke korijene.
To je ve postala svakodnevnica, Abide. Sloit e se sa mnom, nije tako ba od jue.
ta je to to te je danas tako uzdrmalo? pokuavao sam sloiti misli i povratiti se od
iznenaenja, nenaviknut da vidim prizor askete na ivici oaja, a imao je mira i strpljenja
124

koliko stotina drugih. Znali smo da se neto krupno i nemilo deava, ali utjeli smo obojica,
nismo o tome govorili, kao da nas se ne tie, a desilo se da nas se itekako tie, samo smo
bjeali od istine kakvu nismo eljeli, ne prihvatajui je onakvu kakva jeste: grka i emerna,
bez oslonca na zdrav razum.
Eh, ta mi je? uzdahnuo je spustivi glavu meu ake, zatim je prelazei desnom
rukom preko proelavog tjemena podigao pogled sa iskrama priguenog gnjeva koji, ini mi
se, prvi put vidim u njegovim blagou ispunjenim oima. Prolazi danas jedan dematlija
pored graevine i usput dobaci: Eno, navalili licemjeri i izdajnici da zavre svoju damiju da
se imaju gdje okupljati. To me je pogodilo kao grom iz vedra neba brada mu je podrhtavala
dok je govorio isprekidanim glasom, punim razoaranja i meni nekog nepoznatog prizvuka
oporog negodovanja, prikrivenog bunta ili priguenog otpora, dugo suzbijanog obavezom
lojalnosti izraene utnjom i pomirljivou sa nepravdama i nedaama, i preutnim
prihvatanjem svega, kao neizbjene neminovnosti.
Gledao sam ga zapanjeno. Da li je mogue da neko moe biti bezobziran do te mjere?
Komunistiki pokajnici, ulazei u damiju, nisu pred vratima zaboravili kafanske navike.
Kakva je to dua koja moe tako bestidno uvrijediti ovog tihog i mirnog pobonjaka, iskrenog
i predanog trudbenika koji je zbog afirmacije vjerske misli bio na meti svakoj vlasti. Istina,
Abid-efendija se nije uputao u ovosvjetske nauke, ali je bio dobar poznavalac i vodio je
rauna o svojoj akidi, ponaanju i ponajvie lijepom ophoenju sa svima. Nakon pada
komunizma, kada je vjerski ivot malo vie zaivio, kao imam damije radovao se svakom
novom dematliji, i onima koji su ga proganjali, ne dozvoljavajui da se ikom prebaci za
prolost. Koristio je svaki trenutak slobodnog vremena da se pridrui radnicima u izgradnji.
Nekada bi u radnom odijelu proveo i po cijeli dan. Tada bih ga kriomice gledao kako sa
ljubavlju miluje svaku ciglu koju ugrauje u zid damije.
Volio bih da sam mogao biti na tvom mjestu odgovorih sa eljom da mu ublaim bol
uvrede, ali i sa uvjerenjem da nee ovjek uvrijediti vjernika, pa se ovaj uzdri, a da ga meleki
ne brane, niti e ga uvrijediti a da ne ponese njegov grijeh. Ako si imao kakvog grijeha on
ga je odnio sa sobom: A oni koji vjernike i vjernice vrijeaju, a oni to ne zasluuju, tovare na
sebe klevetu i pravi grijeh.
Ama, Ibrahime, mali je belaj to je mene uvrijedio skretao je panju sa sebe na ono
to ga titi u dematu i drutvu. Nego je nesrea u tome to on nije jedini koji se tako
uvrjedljivo ponaa. uo sam od dematlija da ima i onih koji se nasilno ponaaju; da nas
dijele na vjernike i nevjernike, patriote i izdajnike. Agresivni su do granica nepodnoljivosti, a
125

meni ih je ao to time navlae Allahovu srdbu. Kako e pred Allaha sa tim otrovom na
jezicima?
Njima pripada nagrada koja je obeana onima koji su poslanike vrijeali i u la ih
utjerivali: Ako te oni u la utjeruju, pa i prije tebe su poslanike u la utjerivali; a Allahu e
se sve vratiti. Tako je bilo kroz cijelu historiju. I poslanici su vrijeani i u la utjerivani, pa
neka i mi dijelimo bar dio njihovih iskuenja i tekoa koje su oni podnosili.
Ali, Ibrahime, meni je tog ovjeka iskreno ao to se naao meu: One koji vjernike
ogovaraju... Molim Milostivog da on ne bude poput onih o kojima ti govori.
Je li se i prije tako ophodio sa ljudima?
Ne, nije. Prije je bio drugaijeg, lijepog ponaanja i prijatnog ophoenja. Poto se
raspala komunistika partija ostao je bez posla i pridruio se dematu. Promijenio se, nije vie
bio arogantan i netrpjeljiv. Pomagao je da se grade damije kao to su i drugi pomagali. Bio je
sa nama i kad je bilo najtee, u vrijeme ratnih godina. Ne shvatam, kakvo nas ovo udo sada
snalo. Svau meu politiarima donekle mogu i da razumijem, vlast je slatka i mami na
borbu za ugodnostima koje ona prua, ali da se ista klima prenese i na vjerske institucije, to
nije bilo za oekivati.
Zar vlasti vjerskih institucija ne uivaju u istim ugodnostima u kojima uivaju i
svjetovne vlasti? Ne treba biti posebno pronicljiv pa to primijetiti. Sve su manje zaokupljene
narodom i sve vie sobom.
Imaju ugodnosti, to jeste istina, ali to su ljudi koji su zavrili najvie vjerske kole, ne
bi trebalo da su tako slijepi kod oiju, i da ne znaju uvidjeti jasnu razliku izmeu halala i
harama. Stranarenje i sijanje razdora gore je od ubistva, moe li biti da nisu svjesni toga?
nemono je ugnuo ramenima, ostavljajui pitanje da lebdi u zraku.
Nijedna od ovosvjetskih blagodati ne bi ovjeka mogla uiniti slijepim da nije
oholosti. Drugovi Allahovog Poslanika nieg se nisu bojali koliko su se bojali sebeljublja.
Koliko ih je danas kod kojih se ta bojazan moe primijetiti? Ili jo uvijek nisu obavijeteni o
grijehu stranarenja.
Nasmijao se shvatajui moju opasku sarkastinom, iako nisam htio da tako izgleda.
Samo me je napor da otjeram od sebe ono to me u prsima stee i duu ini tjeskobnom, gonio
na pomirenje sa stvarnou, da olakam i sebi i njemu. Obojicu su nas pritiskali isti, a opet
razliiti tereti. Ono to je on doivljavao dramatinim, meni je izgledalo manje dramatino.
Nisam mogao a da se u tom trenutku ne sjetim Usvete. Bolesnim ljudima, koje svakodnevno
susreem, ove su teme manje vane: oni sanjaju o jo jednom danu ivota, o jo jednom
126

izlasku sunca, o otimanju od nestajanja. Dok oni koji jo uivaju u blagodatima zdravlja,
zaneseni ovosvjetskim dobrima, raspameeni gomilom elja i gomilanjem bogatstva i moi,
zaboravljaju da svakog od nas eka teka prepreka, tea od bilo koje ovosvjetske, koju e
uspjeno prei samo bogobojazni.
Ne moe biti da nisu obavijeteni o onome to sami, svojim rukama rade. Zato i jeste
za ibret, kakvo je to udo koje svjesna i obrazovana ovjeka moe navesti da bude slijepim
pred zlom koje ini?
Snalo nas je udo, Abide. udo bespotedne borbe za vlast, koje je snalazilo i one
prije nas, kada nije bilo razlike izmeu vjerskih i politikih institucija. Sjeti se Zubejrovih
sinova i njihovog prijatelja, sina Mervanovog; kao djeca rasli su i igrali se zajedno, bili bliski
onako kako samo braa mogu biti bliska, dok nisu stasali i u zrelijim godinama osjetili ukus
vlasti, te su poeli meusobno krv prolijevati. Tako je u dvoritu Kabe poginuo Abdullah sin
Zubejrov a pod zidinama Kufe njegov brat Musab, od nikog drugog do od ruke Abdul-
Melika sina Mervanovog. Ni tada se muslimani ne bi mogli tako lahko nahukati jedni protiv
drugih da njihove voe nisu neistomiljenike proglaavali nevjernicima. Nee ni danas brat
brata nevjernikom nazvati, niti e ga u la ugoniti, niti e krv njegovu proliti, osim ako je
obolio od sindroma vlasti. Ako vlast iskreno i radi Allahovog zadovoljstva slui narodu, onda
ona sama po sebi nije bolest, ve je bolesna ljubav za njom, zato to ona prua opijajui
osjeaj moi. Borba za vlast, najee jeste borba za mo. Onima koji se zaljube u mo, brzo
im se pamet pomuti, pa postaju skloni da koriste vjerska osjeanja, nameui sebe kao jedine
lidere, i vjerske i politike, jer neukima je liderstvo jedini put do vlasti. To je oboljenje koje
napada i razum i iman, izazivajui sljepilo i uma i srca.
Eh, u toj bolesti i jeste nevolja unio se u razgovor ponukan mojom priom, poput
ovjeka prinuenog da progovori o onome to je tako dugo odbijao priznati sebi kao neumitnu
stvarnost, iz elje da nije i ne bude takva kakva jeste. Onaj ko je sposoban da zbog stolice
mrzi komiju i brata, moe biti samo bolestan um. Takvi umovi ne biraju sredstva, ne prezaju
ni od ega, da se domognu svojih ciljeva. Najgore i najopasnije je to to vjernike proglaavaju
otpadnicima od vjere, samo zato to drugaije promiljaju.
Ali, zato to? prekinuo sam ga. ta to ovjeka navodi na takvo postupanje,
beskrupulozno, protiv sebe samog?
To donosi najvie glasova jer u narodu budi najdublja vjerska osjeanja odgovorio je
namrteno. Niko ne mari za to to takva borba za glasove za posljedicu ima podjelu
demata. Ali ne samo demata, nego i porodica; esto brat sa bratom ne govori. Skoro sam
127

imao sluaj da brat sestri nije doao na denazu jer mu je zet ulanjen u neku drugu stranku.
To je bezumlje.
Nisam ga nikada uo da ovako ogoreno ali i neobino ljutito govori. Nije pokazivao da
je bilo kome naklonjen, niti je koga izdvajao kao krivca, to je bilo i razumljivo jer niko od
pretendenata na popularnu poziciju nacionalnog i vjerskog lidera nije u svom programu imao
ekonomski i nauni razvoj, veina ih se u svojoj bezidejnosti oslanjala na vjerska osjeanja,
nesvjesna pogubnih, esto traginih posljedica poigravanja duom naroda. Zato sam vrlo
ozbiljno shvatao Abid-efendijinu ljutnju na samu pojavu meumuslimanskih podjela i
klevetanja vjernika, ma od koga to dolazilo, posljedice nee zaobii ni sljedee generacije, i
on je nesumnjivo postajao svjestan toga pokuavajui da afirmie islamski princip jedinstva i
jednakosti. Za njega su svi muslimani bili isti, branio je i one koji ga napadaju, nije podnosio
da se u njegovom prisustvu ogovaraju vjernici, niti je podnosio da dvojica u dematu ne
govore jedan sa drugim. Kad bi to osjetio, ne bi se smirio dok ih ne bi izmirio. Uvijek je
branio druge, nikad sebe. Kritike je primao sa utnjom, ne sporei ih. Ovo sada je bilo neto
krupno to nije mogao ni da rijei, niti da ravnoduno posmatra, morao je da se suoi. Nisam
ni ja elio da ga potedim suoavanja sa stvarnou, jer bilo je neizbjeno i neminovno.
Onaj ko drugog nazove otpadnikom, a ovaj to nije, onda on sam postaje otpadnik.
Poznat e ga po osobinama koje svojim ponaanjem javno ispolji: O vjernici, ako neko od
vas od vjere svoje otpadne, pa, Allah e sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji
Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite. Onaj koji uvrijedi
vjernike, umjesto da prema njima ponizan bude, nemoj biti siguran da nije ve Allahovu
srdbu izazvao: O vjernici, ne prijateljujte s ljudima koji su protiv sebe Allahovu srdbu
izazvali; oni su izgubili nadu da e bilo kakvu nagradu na ovom svijetu imati, isto kao to su
izgubili nadu nevjernici da e se njihovi umrli ivi vratiti.
Ne znam. Bojim se. Uzrujan sam jer ne mogu da se snaem, ta da uradim a da ne
pogrijeim? Ako se to bude ponavljalo, a ovjek je slabano stvorenje, bojim se da zbog
uestalih uvreda ne ponem mrziti, pa da u grijeh padnem. Razmiljao sam i o tome da
napustim mjesto imama. Etiketa izdajnika se lijepi i meni, zato to sam odbio da jednu stranku
podrim a da po drugoj pljujem. udim se kako je to neko mogao i pomisliti, a ne jo i traiti
da tako postupam.
A ta se to trai od tebe, Allahov dobri robe?
128

Da pljujem po onima koje poznajem kao estite ljude, redovne na namazu, graditelje
damija i hadije, samo zato to drugaije misle o nekim politikim pitanjima? Ne! Ja to ne
mogu.
Imaj strpljenja, Abide! Ne moe otii kad si najpotrebniji. O tome to se od tebe trai
ne trebam ti nita rei, ti zna razlikovati crno od bijelog. Na nama i jeste da strpljivi budemo,
da lijepo i pravedno postupamo, da srca svoja od mrnje sauvamo, i da prema sebi
nepravedni ne budemo: O vjernici, dunosti prema Allahu izvravajte, i pravedno svjedoite!
Neka vas mrnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!
Pravedni budite, to je najblie estitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono to inite!
U pravu si, treba nam strpljenja nastojao je da smiri mjeavinu pobune i ljutnje,
gorine i dugo potiskivanog razoaranja. Hvala Allahu, pa nije dolo do veeg prolivanja
krvi. Moglo je i to da se desi, jer ve imamo nekoliko sluajeva ranjavanja. Napadi na imame
su sve uestaliji. Jedan imam u Sjenici ranjen je iz zasjede pred svojom kapijom. Pokuaj
ubistva imama izazvao je nevjericu i uznemirio je vjernike. Ja se trudim koliko god to mogu
da u dematu sauvam mir i bratsku ljubav kakvu smo donedavno imali. Pokuavam da
sauvam jedinstvo meu vjernicima i da se sa njima u svemu dogovaram, ali polahko gubim i
snagu i korak. Huliganstvo se podstie kod omladine kojom se najlake manipulie.
Podstrekai nemira stoje u sjenci, neto pameti imaju ali stida i obzirnosti nemaju ni prema
kome. Ne znam koliko u jo izdrati?
Dovoljno je da svoju dunost obavlja u skladu sa Allahovom Knjigom, pa da se
izbjegnu tee posljedice: Samo Allahovom milou, ti si blag prema njima; a da si osoran i
grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im prataj i moli da im bude oproteno i dogovaraj
se s njma. A kada se odlui, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju
u Njega.
Mislio sam da e brzo proi, ali danas, prvi put shvatam odakle vjetar puha spustio
je obrve i zamiljeno se zagledao ispred sebe. Onaj to me je uvrijedio, dobar je ovjek, to
nije iz njegove glave. On je samo izmanipulisan da prenosi rijei onih koji zbog ake vlasti
vjernike nazivaju licemjerima. Kako se ne boje Allaha, ime im se ne spomenulo!? Bilo je
vremena kad nam je bilo teko, kad sam mislio da ne moe biti tee i gore a, eto, sad vidim da
moe. Zato sam se volio posavjetovati sa tobom.
Preporuljivije je da si se o tome posavjetovao sa nekim ko je upueniji od mene u
erijatske nauke upozorio sam na osjetljivost pitanja koja zahtijevaju strunu analizu i
129

tumaenje. Nisi do danas spominjao nita slino ovome, zato sam raunao da su tebe
zaobili, tek primjeujem da ni tebe nisu ostavili na miru.
Dugo sam izbjegavao ovu temu rekao je kao da nerado priznaje neto vano.
Vjerovao sam da e se dozvati pameti, da se nee usuditi ii tako daleko sa ustrajnou u
grijehu, zato sam utio. Vjerovao sam da se kod onih koji Allahovu Knjigu itaju ne moe
nai toliko oholosti. Podlo igraju, a ljude ubjeuju da su na Pravom putu. Stid me je i da
izgovorim ovo to sam rekao.
Vrijedi glasnije podsjetiti na Allahove rijei svakoga ko je umislio da je jedino on na
Pravom putu, i koga je sebeljublje ponijelo: I, iz oholosti, ne okrei od ljudi lice svoje i ne idi
zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. Moda to podsjeanje urodi
nekim plodom, svakako e jednom morati da shvate da onim stepenicama kojima se penje na
vlast, istim se stepenicama i silazi.
Je li ti to misli na neke nae glaveine? uputio mi je tuan i upitan pogled.
Pokuao sam podsjetiti, raunajui da su sve to samo prolazne zamjerke, ali nisam mogao
doi do njih od gomile tjelohranitelja. Kau da glavni ne pria sa svakim, osim sa onima koji
su njemu ravni, jer ne moe da se spusti na taj nivo da razgovara sa obinim ljudima. Zato,
nisu mi dozvolili ni da priem, a kamoli razgovaram.
Onda mi reci ta eli da uradim. Ako nee druge, bar e tebe morati ostaviti na miru
rekao sam odluno, bez uzdranosti, osjeajui hladnou od elinog prizvuka u sopstvenom
glasu. Jo uvijek je rastui gnjev u meni bio neobuzdan, nepredvidljiv poput pustinjske oluje;
sjeanje ga je potpirivalo. Sjeanje koje sam htio potisnuti i predati zaboravu sa mnogim
drugim, ali bi uvijek iznova volebno iskrslo pred mojim oima kao ruan san, neumoljivo me
podsjeajui na ono ega bi se svaki musliman postidio: istih dana kada je ubijen ejh Ahmed
Jasin, ovi nai su primali nekakve nagrade za mir, iz istog miljea koje je slavilo smaknue
ejha Ahmeda, borca za slobodu i ujedinjenje muslimana.
Ne, nemoj, molim te! Ne elim tebe mijeati u to, niti tu moe ta postii. Otili su
predaleko da bi se mogli vratiti ustao je i mimo obiaja nervozno proetao do prozora,
izgubljenim pogledom zurei negdje u daljinu. Tek ovih dana saznajem da novac sa sedada
koji smo u svim damijama Sandaka skupljali za obnovu zapaljenih damija u Beogradu i
Niu, nikada nije stigao onima kojima je namijenjen.
Abide! posmatrao sam ga zaueno, preneraen onim to ujem. Jesi li siguran u
to? Ko bi se mogao usuditi na tako veliku prijevaru? Novac je javno prikupljan za obnovu
zapaljenih damija, ko bi se smio usuditi da ga zadri?
130

Jo uvijek stoji na posebnom raunu i ne pokazuju namjeru da ga isplate. Kau da su
oni nai u Beogradu lopovi i otpadnici, da e pronevjeriti novac, a nisu tako govorili dok su
novac prikupljali.
Bio sam vie nego zauen. Gledao sam svojim oima kako novac izdvajaju i oni koji
nemaju dovoljno ni za sebe. Iako ih je veina ivjela na donjoj granici siromatva, muslimani
Sandaka su umjeli pokazati merhamet, nikad ne sumnjajui da bi njihov novac mogao
zalutati. A kome e jo vjerovati ako ne svojim imamima?
Nemam rijei odmahnuo sam glavom, nesvjesno zatvarajui oi, dok su mi kroz
glavu prolazile jezive slike damija u plamenu. Oni koji se usuuju da u narodu o svojoj
brai tako runo govore, a opijeni su sobom, teko njima, a teko onima koji ih sluaju. Oni e
ih od Pravog puta odvraati, a ljudi e misliti da su na Pravom putu. Valja nam, pree je,
koliko moemo, sauvati narod od odvoenja u zabludu i podjele. Ne moe dio naroda biti
na, a dio njihov: svi su nai, osim onih koji jezicima svojim izazivaju mrnju i razdor meu
vjernicima, ma ko bili i odakle dolazili. Allah je vjernicima naredio lijepo ophoenje i sa
sljedbenicima Knjige koji pravedno postupaju, a kako bi, tek, trebalo biti ophoenje meu
vjernicima? Milostivi kae: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepi nain, ne i
sa onima meu njima koji su nepravedni. Milostivi je zabranio rune rijei i govor mrnje, ma
u ije ime se govorilo i ma iz ijih usta to dolazilo: A runa rije je kao runo drvo:
iupanom drvetu s povrine zemlje nema opstanka. Zato se ne sjete Allahove opomene
Sudnjim danom i polaganjem rauna?
Njih opomenuti...? Ne budi dijete, Ibrahime! Za utjehu nam je da se sjetimo davno
prolih vremena, kada su obine dematlije u damijama i halifu javno opominjali a da za to
ne bi ni ukoreni bili, dok danas, ako se samo i opomenu oni se naljute; kada su interesi u
pitanju, od zdravog razgovora i bilo kakvog dogovora su daleko.
Ako misli da to ne bi vrijedjelo, onda je najbolje uzdrati se od rasprave i ne dozvoliti
sebi pristajanje na svau i rune rijei, jer uistinu: ...runo je ono to radi veina njih.
Bojim se da to ne ovisi od nas, oni hoe svau makar mi i utjeli, ionako, umalo da
doe do veih sukoba. Boje se za svoje pozicije i raunaju da na vlasti mogu opstati jedino
raspirivanjem sukoba.
Nije moglo doi do sukoba, da je moglo, dolo bi. To je Allahova volja i milost
Njegova: On je zadrao ruke njihove od vas i vae od njih...
Zautjeli smo. Dojmio je smirenije. Takvog ga oduvijek i pamtim; kada bi odgovore na
ono to ga titi naao u Allahovoj Knjizi, to bi ga uvrstilo u spokojstvu. Razgovarao sam na
131

nain koji e ga najbolje umiriti, inae mi ne bi priliilo savjetovati ga, jer sam ja bio puno
oskudniji njegovog savjeta.
Ibrahime! najednom e ivahno, kao da se upravo sjetio neeg bitnog. Ja sam
iskljuivo u vjerskim a ti si blizak i politikim krugovima. Tu bi mi vie pogodovao svestran
savjet o tome, ta se, zapravo, deava?
Stavio si me u nezgodan poloaj, Abide uzvratio sam ne obraajui panju na
njegovo pitanje. Ti si od mene puno bolji poznavalac prilika, ne prilii mi da savjetujem
tebe, a nemam obiaj da odgovaram sa: ti to i sam zna. A to se tie moje bliskosti politici,
ako moju privrenost rahmetli Alju, te njegovom miljenju i djelu smatra tom bliskou,
onda sam jako blizak politici. I ostat u toj politici blizak dok trajem.
Istina, bio sam uzdran da me ne bi pogreno razumio pa, eto, da budem i otvoreniji.
Pored svih politikih podjela, muslimani su se podijelili i u vjerskim institucijama prema
politikom ubjeenju. Nekima od nas priivaju etiketu da smo Mearijevi ljudi, pa nas zato i
nazivaju raznim runim imenima: izdajnicima, otpadnicima i munaficima. Ti zna da ja ne
pratim politika deavanja, niti sam bilo iji ovjek osim Allahov rob. Ne znam zato to rade.
Ima li neto u pozadini to ja ne znam? Mearija znam kao mudrog mislioca, nepokolebljivog
vjernika i estitog ovjeka, pa ono to vrijea mene, ne moe biti da ne vrijea i njega.
Hvala Allahu da nema podjela i razilaenja u vjerovanju, postoje samo podjele u
praktikovanju vjere: na one koji se ponaaju i one koji se ne ponaaju u skladu sa vjerskim
propisima. A to to e vas etiketirati Mearijevim ljudima, ne bi trebalo da to osjeate kao
etiketu nego poast. Nikada, ama ba nikada nisam uo da je Meari, ni javno ni tajno, izrekao
neku runu rije ni o jednom muslimanu, pa ni o onima koji su ga i javno i tajno ogovarali i
napadali. Ostao je uzdran i dostojanstven, kako i prilii muslimanu. Spotie mu se da je
nakon ratnih godina promijenio ponaanje, a svaki e musliman koji dri do vjere, nakon
potpisanog ugovora o miru, promijeniti i retoriku i ponaanje u skladu sa potpisanim
ugovorom: ...s kojima imate zakljuene ugovore koje oni nisu ni u emu povrijedili, niti su
ikoga protiv vas pomagali, ispunite ugovore do ugovorenog roka. Allah zaista voli pobone.
Meari potuje i ispunjava obaveze iz ugovora; kao to citirani ajet govori, to je vjerska
obaveza, dok oni koji sada napadaju Mearija, bili su u godinama stradanja muslimana prilino
bliski sa zloinakim reimom, gostili predstavnike tog reima u prostorijama vjerskih
institucija, ne usuujui se ni jednim slovom kritikovati njegove elnike, kao inspiratore i
podstrekae genocida. Prelistaj printana glasila vjerskih institucija iz tog vremena, vjerujem
da ti to zna kao i ja, i nee nai ni slova kritike zloinakog reima, dok su sada ta ista
132

glasila, a uz njih i elektronska, prepuna ciljano proraunatim lancima i izjavama kojima se
blate i klevetaju Meari i muslimani koji mu pruaju podrku. Ni jednim se slovom ne poziva
na dijalog i pomirenje. Zato? Ali, nije to za uenje, uvijek je poslije bitke bilo mnogo
generala.
Rekao si na poetku da nema podjela i razilaenja u vjeri ve u njenom praktikovanju,
na ta tano cilja?
Da, tano je da nema podjela u smislu vjerovanja, ve podjele nastaju onda kada oni
koji predvode vjerske institucije ine nasilje u ime vjere otimajui imetak od gladnih i
nevoljnika kojima je taj imetak propisan: Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i
onima koji ga skupljaju, i onima ija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i
prezaduenima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako!
A Allah sve zna i mudar je.
U emu je onda nasilje ako se taj imetak iskoristi za potrebe medrese i drugih
obrazovnih institucija, ako se moe koristiti: u svrhe na Allahovom putu? To je fetva Husejna
oze, a on nije davao neispravne fetve.
Za ono vrijeme, rahmetli Husejn je donio ispravnu fetvu, ali ispravnu za njegovo
vrijeme kada je pod komunistikom diktaturom to bio jedini nain da se izdravaju opljakane
vjerske institucije. Ali, vrijeme se promijenilo i uslovi na kojima se temeljila ta fetva: u svrhe
na Allahovom putu, prestali su. U sadanjim uslovima, ta je kategorija po prioritetima na
estom mjestu u odnosu na injenicu da sada na svake etiri sekunde u svijetu po jedan ovjek
umire od gladi. Od toga su bar treina muslimani. Tako da u svrhe na Allahovom putu moe
se dati: i to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena da zarauju pa onaj
koji nije u to upuen misli da su, zbog skromnosti, imuni; poznat e ih po izgledu njihovu,
oni prosei ne dodijavaju ljudima. Prema tome, svima koji se hrane u kuhinjama obrazovnih
institucija, a koje koriste prihode od zekata, bilo da su profesori ili uenici, taj imetak je
zabranjen, osim onima koji zaista nemaju niti mogu da privreuju, a takvih skoro da i nema.
Puno je uenika iz imunih porodica koji bi mogli biti korisnici tih sredstava i ne znajui da ih
bespravno koriste.
Da, vrijeme je o tome promisliti. Sve okolnosti koje ukazuju na smisao odrivosti
fetve treba temeljito preispitati, iako slutim da se to nee desiti u skorije vrijeme.
Nadam se da e se preispitati i odluka o zatvaranju Altun-alem damije? Ima li veeg
nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi
133

na tome da se oni porue? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu
doivjet e sramotu, a na Onom svijetu patnju veliku!
Altun-alem damija je, navodno, kulturno-historijski spomenik, i pod zatitom je
drave. Ne znam ta e biti sa njom.
Ovo je ve bilo previe. Da li je mogue da se i time slue? ime e se pred Allahom
opravdati, da li su o tome promislili? U Kuranu se damije nigdje ne spominju kao spomenici
kulture ili kulturno-historijsko naslijee? Prema Allahovoj Knjizi, nijedna damija, bilo gdje i
bilo kada da je sagraena, ne spominje se spomenikom kulture, niti smije biti zatvorena za
molitvu pod bilo kojim izgovorom: Prvi hram sagraen za ljude jeste onaj u Mekki,
blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. Na posljetku, damiju nije zatvorila drava, nego su
je zatvorili muslimani u besmislenoj borbi za prevlast. A i nepravedno je za svoje grijehe
prebacivati odgovornost sa sebe i optuivati dravu, ili bilo koga drugog, bez obzira na to to
znamo da dravi ne bi bilo krivo kada bismo ih sve do jedne zatvorili, pa ni kao spomenici
kulture joj ne bi nedostajale.
Nekada je bilo potrebno hrabrosti da se bude nepoten, a danas obrnuto, potrebno je
sakupiti hrabrosti pa biti poten. Zatvaranje damije se ne moe pripisati vlastima ako u tome
nemaju nikakve umijeanosti, jer svi znaju da nije potrebna niija dozvola, pa ni dozvola
vlasti da damija bude otvorena za vjernike.
To je poten i korektan stav, iako je upitno koliko e taj stav cijeniti drave gdje su
hriani u apsolutnoj veini, gdje vae i sprovode se iskljuivo njihovi zakoni.
Potenje i korektnost nisu zbog drugih, ni zbog koga osim zbog sebe, a koliko e to
drugi cijeniti, to pitanje zahtijeva paljiv i mudar pristup. Svakako treba imati na umu
Allahove rijei: I svakako e nai da su vjernicima najblii prijatelji oni koji govore: "Mi
smo hriani", zato to meu njima ima sveenika i monaha i to se oni ne ohole. Treba imati
na umu da veina ih je koji to nee cijeniti ma koliko iskreni i poteni bili. Licem u lice
pokazuju prefinjenost i ljubaznost, ali kada im se lea okrenu, kriomice: ...od srdbe prema
vama grizu vrhove prsta svojih. To je bila naa zbilja. Obojica smo toga svjesni. Cijenili nas
ili ne cijenili moramo se osloniti na sopstveni moralni kodeks, uspostavljen naom vjerom, i
ivjeti sa spremnou da sa potenima u prijateljstvu dijelimo ivotni prostor, ne
zaboravljajui da moramo uvijek biti kadri da se odbranimo od nepotenih.
Mi smo kadri, pokazali smo to na primjeru Bosne, i da se odbranimo ako je to
potrebno, ali ne i u sluaju da nam narod nije jedinstven. Kad bismo za sve krivili druge, a
onda ih bar ne moemo i ne trebamo kriviti za sopstvenu gramzivost i nemarnost prema sebi.
134

Narod je jedinstven, nego nisu jedinstveni oni koji ga predvode, a ako to iskreno budu
eljeli: Allah e sigurno uspostaviti ljubav izmeu vas i onih s kojima ste u zavai.
Taj ajet se odnosi samo na iskrene vjernike, ne i na one ijim je srcima potpuno
ovladalo rivalstvo, a sa njim i neprijateljstvo zbog pretjerane ljubavi prema ovome svijetu:
Zaokuplja vas nastojanje da to imuniji budete sve dok grobove ne naselite.
Nelagoda i napetost polahko su splamsavale, i gnjev zbog pretrpljene uvrede ve je
izblijedio. Osjeao sam se zadovoljnim zbog toga, sjeajui se koliko je samo puta on mene
svojim savjetima ispravljao u miljenju i ulijevao mir. Ovoga puta zamijenili smo uloge,
dugovao sam mu ohrabrenje.
Ne kloni duhom, brate moj! Na tebi, koji predvodi demat, plemenita je obaveza, kad
god naie na dvojicu koji ne govore, ili se slijedei govor mrnje svaaju, ili se u miljenju
burnijim reakcijama razilaze, da ih pozove na obustavu besmislenih rasprava: O vjernici,
ivite svi u miru i ne idite stopama ejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni.
Uprkos tome to u i sebe izloiti vrijeanju?
Rekao sam ti ta je to to potujem kod Mearija: strpljivost i uzdranost. Pa se i ti
uzdri i ljepim uzvrati: A robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih
bestidnici oslove, odgovaraju: "Mir vama!"
Allah ti se smilovao, Ibrahime, ba je lijepo kad se imam s kime ispriati, bude mi dui
lake, a ojaa u meni i nada da e ovo vrijeme smutnje proi i doi neko ljepe i mirnije, kada
emo moi da u Allahove kue ulazimo bez straha od uvreda.
Inallah! Inallah!
Ipak, moram ti rei da me neto kod tebe zbunjuje. Posljednji put kad smo priali
ovako u etiri oka, uglavnom si spominjao hazreti Omera, a danas Mearija; ta je to kod tebe
pa se vezuje za primjere ljudi iz dva tako razliita vremena u kojima je teko nai slinost?
Naslonio sam se umorno i zamislio. Poinjem da gubim na vremenu, Usvetina klinika
dokumentacija e opet morati da saeka. Ponekad mi se inilo da podsvjesno, bez jasne
namjere odgaam zaviriti u tu gomilu papira, moda iz instinktivne bojazni da u se suoiti sa
spoznajom ve nastalih posljedica koje bi, nije to jo uvijek mogue iskljuiti, ukazivale na
ivotnu ugroenost. Laboratorijske analize ukazivale su na sekretorno aktivan tumor hipofize
sa ektopikim oslobaanjem hormona, ali ja iz nekog razloga, moda i pristrasno, nisam elio
da vjerujem u to. Kako moje traganje za drugaijim objanjenjem uzroka tapka u mjestu, sve
ee preispitujem sebe, nije li moja sklonost ka uvjerenju da objanjenje klinike slike
135

ponajprije treba traiti u ljudskom umu, istovremeno i faktor udaljavanja od nauno
potvrenih istina. Koliko svijet nepoznatog jeste, ustvari nije apstraktan?
Ne spominjem ni jednog ni drugog zbog njih samih, niti iz nekog drugog razloga osim
zbog nas odgovorio sam sjetno, vie za sebe, vraajui se na trenutak svojim tajnovitim
mislima. Jo uvijek sam svakodnevno bio predan razmiljanju o udesnom snu. Omera sam
spominjao zbog sebe, a Mearija zbog tebe. Omera zbog moje nade, a Mearija zbog tvog
strpljenja.
Zato Mearija zbog mog strpljenja?
Tebe je jednom neko uvrijedio u damiji koja je u izgradnji, pa si se prilino
uznemirio. ta je onda sa Mearijem koji ne moe otii ni na dumu-namaz, a da ga na pravdi
Boga pred cijelim dematom imami u politikoj kampanji ne izloe javnom vrijeanju? Je li
zbog toga izostao sa dume? Nije. Je li nekad uzvratio? Nije. Kako se osjeao? Sigurno ne
ugodno i lijepo. Je li nekad neko razmislio o tome? Da li je, i koliko je to islamski? Kako to
da ono to je haram govoriti i u pustinji, moe biti doputeno u Allahovim kuama? I kako to
da imam damije razlikuje dematlije po stranakoj pripadnosti, a ne razlikuje sadaku od
hedije? Zna kome pripadaju glasovi, a ne zna kome pripada sadaka, ili...? Kako to da imami
poznaju demokratsko, a ne poznaju erijatsko pravo? U kojoj su to koli nauili da vakufsku
imovinu ne razlikuju od svoje?
Shvatam porumenio je u licu, kao da se osjetio prozvanim ili ukorenim. To jeste
nepravedno, ali ja nisam bio kadar to sprijeiti.
A ko je naredio da se nepravda provodi u damijama? Ko je naredio da se u
Allahovim kuama pljuje i gazi po ljudskoj asti i dostojanstvu? Eto, moj Abide, od Mearija
moe nauiti o strpljivosti, kao to ja uim od Omera o nadi. Zar da me njegov primjer ne
navede da preispitam sebe? Sjeanje na njega podstie me da se sjeam i svojih grijeha, i toga
koliko sam dugo ravnoduan prema grijehu bio. Ako samo jezikom zatraim oprost i zbog
grijeha nikakve tjeskobe ne osjetim, zar to nije ravnodunost? Traim oprosta za sebe ali
uvijek naem i neko opravdanje, to umanjuje osjeaj iskrenog kajanja koje vidim kod
estitih. Teko meni, pomislim ponekad, kako to da oprosta traim a grijeh me toliko malo
brine. Omer je napravio jedan grijeh u neznanju pa je zbog njega plakao cijelog ivota, a ta je
sa mnom? I koliko je nas sa gomilom grijeha, i znanih i neznanih, a mi nasmijani, kao da smo
upravo primili vijest da su nam grijesi oproteni. Bezbrino hodamo kao da nam je Dennet
obean, a Omeru je obean Dennet pa opet nije bio bezbrian. Da li nae nade u oprost izviru
iz pokajanja ili iz zablude? Da smo iskreno i sa bogobojaznou mislili na grijeh, ne bi nas
136

snalo ovo to jeste. Da li i mi, zaslijepljeni sobom, idemo stopama kojima ne bismo smjeli?
Rijei Milostivog nas upuuju da razmislimo: O vjernici, ne idite ejtanovim stopama! Onoga
ko bude iao ejtanovim stopama on e na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije
Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha
oistio; ali Allah isti onoga koga On hoe. Allah sve uje i sve zna. Vidi, brate moj, i
vjernik u neznanju zakorai stopama prokletnika, pa ga on na odvratna djela navodi. Zato se
onda pravimo slijepi da ne vidimo i svoje grijehe? A ta da nije Allahove dobrote prema
nama...? Uistinu, ve bismo odavno bili propali.
Sjenka zabrinutosti sputala se preko njegovog blijedog lica, prekrivajui ga
pokajnikim izrazom. Bio sam siguran da ovog trenutka vie nije mislio na pretrpljene uvrede.
Prije bi se moglo rei da grozniavo razmilja: ta sutra? kuda poi i kako sprijeiti
produbljavanje razdora meu vjernicima? Jedna polovina imama i demata vai za patriote, a
druga polovina sve sami izdajnici, poltroni i otpadnici. Tako su nas podijelile nae glaveine,
pa nas jo i obojili svojim bojama da se, kojim sluajem, meusobno ne mijeamo, ve da
jedni druge pijuniramo, ogovaramo i dobro gledamo ko s kim pije kahvu. Brat nam je postao
tuinac na koga treba dobro motriti, muslimansko bratstvo je preko noi zamijenjeno
interesnim. Novitet iz riznice mudrosti naih lidera. Mnogo su im vee slinosti nego razlike
koje agresivno istiu. Jednom narodu pripadaju i jednu vjeru ispovijedaju, i jedni i drugi
vjeruju u nepogrjeivost svojih stavova, postupaka i miljenja, iste su im tenje, ambicije i
apetiti, razlike su samo kozmetike.
A sad da ja tebe pitam, Abide nastavio sam, ne samo da bih prekinuo utnju, ve i po
inerciji. Da li misli da je srcima muslimanskih prvaka ovladao iman ili su ga potisnule line
ambicije?
Nemoj biti prestrog, to je predaleko i nikuda ne vodi. Ja ozbiljno zamjeram
pojedincima na zloupotrebi vjerskih i nacionalnih osjeanja naroda, i na zloupotrebi poloaja
u vjerskim institucijama, ali pored toga, zna da imamo i problem sa dravom oko vraanja
vakufske imovine. U takvim okolnostima nastaje napeta atmosfera i na toj relaciji, pa se u
uzavreloj klimi o mnogim pitanjima teko moe donijeti objektivan sud.
Nije teko donijeti objektivan sud ako muslimani budu pozitivan primjer dravi, pa
prvi vrate vakufsku imovinu koju koriste za svoje potrebe, u vlasnitvo sopstvenim
institucijama.
Nisam o tome tako razmiljao. Tvoje rasuivanje je kritiki otrije, ali bih svakako
rado uo kako ti o tome promilja.
137

Neu o tome izrei sud, ve nadu i uvjerenje: A Allah e vjernike, doista, na Pravi put
izvesti. Radije u pitati da ne bih i sam pogrijeio: koji je od namaza najstroije nareena
obaveza?
Naravno, duma-namaz.
Onda me, molim te, obavijesti o tome, u kojoj od sandakih damija mogu obaviti
dumu-namaz, a da sam siguran da sam obavio dumu?
U svim damijama. Zato?
Zato to je opravdano postaviti pitanje valjanosti dume-namaza, ako ne postoji
sigurnost da je hutba u saglasnosti sa praksom Allahova Poslanika. U tom bismo sluaju bili
bez hutbe.
Ne, taman posla. Duma ne bi bila dumom bez hutbe. Bez nje ne bi imala ni
valjanosti ni smisla.
Teko bih se sloio sa time da se duma obavlja u svim damijama, upravo zbog
hutbe. U vrijeme Allahova Poslanika hutba je predstavljala jedini medij iz kojeg su muslimani
crpjeli vijesti o svim dogaajima i drutvenim prilikama vezanim za Ummet. Odatle su
polazile i odluke od presudnog znaaja za to doba. Danas je iz hutbe izuzet sadraj nedjeljnih
vijesti koje hutbu ine hutbom. Govori se samo o akidi, i ni rijei o stvarima najvanijim za
Ummet. Zamisli sada da na televiziji gledamo najavu vijesti, a onda se pojavi vjerouitelj,
odri kratko predavanje o akidi i time se zavre vijesti. ta bi ti poslije toga zakljuio: jesmo li
sluali vijesti?
U tom sluaju nismo. Ako vijesti ponu i zavre predavanjem iz bilo koje oblasti, onda
se nisu ni desile.
A zato onda misli da je hutba valjana ako je u potpunosti izostavljen njen sutinski
sadraj, a to su vijesti, zamijenjene drugim sadrajem?
Logino... dojmi da jeste tako. Ali ima neto to nije logino. Do maloprije si
osporavao ponaanje imama na hutbi, a sada promovira iste stavove.
Ne, nikako! Ja osporavam ponaanje imama koji koristi hutbu za politiku, izbornu
kampanju, a podravam onog imama koji prikupi vijesti o deavanjima u islamskom svijetu i
obavijesti demat o najnovijim dogaajima i fetvama. Isto tako smatram ispravnim poziv
imama ka ujedinjenju muslimana, a drim neispravnim da se hutbom promovira stranarenje.
Ali, vratimo se osnovnom pitanju: da li sada misli da smo ovakvim sadrajem hutbe koji je
danas ustaljen, uope obavili dumu-namaz?
138

Po tebi ispade da je vrlo malo ispravnih izbjegao je odgovor. Mislio sam da u
poslije razgovora sa tobom imati jasniju predstavu o tome kako se moe sprijeiti jo vei
razdor. Ovako ispade da nema smisla ni uvati neto to, ionako, ne funkcionie. Moda
upravo to i objanjava tvoje smanjeno interesovanje za dogaaje.
Ne radi se o mom interesovanju, Abide. Produbljivanje podjela mi ne moemo
sprijeiti i da hoemo, jer se o tome i ne pitamo. To je pitanje kojim se bave veliki igrai na
politikoj sceni. Ni nai se lideri o tome ne pitaju, iako tvrde obrnuto. Moda oni i vjeruju da
se neto pitaju, ali su slijedei to uvjerenje samo uspjeli posvaati se meusobno i razjediniti
narod. Da bi poslije sauvali svoje pozicije, veina njih se upravlja onako kako je po volji i po
ukusu velikim centrima moi. ta mi tu moemo da uradimo osim da dignemo ruke od lidera i
potrudimo se da afirmiemo temeljitu revoluciju mentaliteta, da na narod uzme svoju
budunost u svoje ruke. Ali, ko je na to spreman?
Ako kae da se mi ba nita ne pitamo, niti smo kadri da se pitamo, kako onda da
promiljamo kao obian svijet? Kome da se okrenemo?
A kome bi se i kamo okretali? Jedini put kojim se mogu usmjeravati naa promiljanja
i htijenja jeste onaj put koji vodi ka ujedinjenju Ummeta.
Onda bi, moda, ova pria o Sarajevu kao duhovnom centru mogla ojaati stremljenja
ka ujedinjenju?
Mi nemamo drugi duhovni centar osim Mekke. Jedan je i jedini duhovni centar za sve
muslimane svijeta. Sarajevo jeste kulturni i obrazovni centar Bonjaka, ali Sarajevo kao novi
duhovni centar muslimana je evropski politiki izum. Stvaranje novih, nacionalnih, duhovnih
centara skriva u sebi hrianske ideje o nacionalnim religijama, ideje koje islam ne poznaje,
niti mu se mogu pripisati. Muslimani su kroz historiju najvie izgubili stavljanjem nacionalnih
identiteta iznad vjerskih, a nacionalizam je ostao nepremostiva prepreka ka ujedinjenju
Ummeta. Time je evropski strah od ujedinjenja muslimana, koji u Evropi imaju znaajan
politii potencijal, eliminisan. Nimalo naivno nije ni sve ee medijsko spominjanje
razliitosti turskog i evropskog islama, ime se stvara klima u kojoj bi i sami muslimani
Evrope pruali otpor turskom utjecaju, a za to im je potrebno nametnuti novi duhovni centar
koji nema znaajnijeg utjecajnog potencijala.
To bi znailo da Sarajevo kao duhovni centar ne bi bila naa prednost.
Ako Bosnu vidi kao vojnu silu kadru da titi interese i prava evropskih muslimana,
onda sam saglasan da bi to mogla biti prednost.
139

Kakvu vojnu silu? Zar muslimani ne trebaju zastupati politiku mira i suivota? To je
jedino ispravna politika. Uostalom, islam promovira nenasilje i mir, dajui apsolutnu prednost
politici mirne koegzistencije, bez oslanjanja na autoritet vojnog potencijala.
U naim eljama jeste, ali u svijetu realnosti jedina ispravna politika je ona koju brani
vojna sila. Sloboda i ravnopravnost nikada nisu osvojene lijepim rijeima. Zar muslimani
Bosne nisu vodili miroljubivu politiku? I ta se im desilo? Da li bi bez vojne sile danas bilo
Bosne i muslimana u njoj? Odbranili su se lijepim rijeima, ili...?
Polahko, zbunjuje me, Ibrahime, to mi ne lii na tebe kakvog sam te poznavao
rekao je nekoliko puta odmahnuvi glavom kao da negoduje i zamiljeno se zagledao negdje u
prazno. Nikada nisam vjerske duhovne centre povezivao sa nekom, bilo kojom vojnom
silom. Ne vidim tu nikakve logike povezanosti.
Nacionalni duhovni centri podrazumijevaju i nacionalne muftije, a evropskim
centrima moi odgovara postojanje mnotva nacionalnih muftija ija se rije ne uje izvan
njihovog dvorita. A ako bi se uspostavila institucija evropskog muftije, male su anse da bi
mu Brisel i Vaington pisali fetve. I sam vidi da rije muftije nije bez teine. Rije muftije
ostavlja snaan utisak na narod, ukoliko je njegovo ponaanje u saglasnosti sa Kuranom i
Sunnetom.
Ne misli, valjda? najednom me je pogledao duboko prodornim pogledom.
Ibrahime, upuuje me na zakljuak da iza cijele ove ujdurme i podjela stoji neto krupnije.
Razmisli malo, Abide! ta moe biti u pozadini ovih podjela i sukoba, ako ne interesi
velikih igraa na globalnoj politikoj sceni? Mi ne moemo znati ta politiki planeri u sjenci
planiraju, osim onoga to uspijemo da proitamo iz dogaaja koje oni proizvode. Oni
najmoniji, daleko od oiju javnosti, dre pod hipotekom koga god uspiju da kupe od
politiara i vjerskih voa, ili ih vrbuju obeanjima zatite njihovih pozicija, te preko njih
provode planove koji obezbjeuju njihove dugorone interese.
Kau da je to otimanje izmeu Sarajeva i Beograda, oko toga ko e kontrolisati
muslimanske vjerske institucije, ali ja sam drao do toga da je to malo vjerovatno. Vie sam
na to gledao kao na unutarnju svau.
Gledati na to kao na unutarnju svau nema logike. To bi se umirilo za manje od
jednog dana. Poglavar iz Sarajeva bi, bar je tako logino, odmah posredovao i svojim
autoritetom izmirio zavaene strane, zar ne? Ali nije ni pokuao. Ni rijeju, ni gestom. Treba
se upitati: zato? Zato je propustio da uradi neto tako vano, a mogao je to lahko? Izmiriti
zavaene je obaveza svakog muslimana. Za uenje je zato do toga nije dolo ak ni poslije
140

prolijevanja krvi. Zato bi vjerski poglavar umjesto mira odabrao rat meu muslimanima? Taj
zakljuak se neminovno namee poslije inicijative Turske da doe do mira, kada se na putu
isprijeilo Sarajevo.
Da, to je istina. I ja sam oekivao da se upravo to i desi. On je imao autoritet da izmiri
i sprijei podjele, ali nije. Nije mimo puta upitati se: zato?
Zato to je svjestan da podjele nisu posljedica svae i razmirica, ve tihog sukoba
evropske i turske politike oko uspostavljanja institucije evropskog muftije, gdje on oito
podrava proevropske stavove prema muslimanima, zatvarajui oi na inicijativu i interese
Turske. Tako i na naim prostorima postaju vidljivim posljedice evropskog otpora irenju
turskog utjecaja, pa tako postaje jasnije i ko ije interese titi. Ostvarivanje stratekih
nastojanja Turske da okupi evropske muslimane uspostavljanjem institucije evropskog
muftije, doveden je u pitanje, ali su to previe krupne ambicije da bi Turska odustala. Ono to
trenutno vidimo kao meumuslimanski konflikt na ovom dijelu Balkana, zapravo je teren na
kome je prenijet tihi sukob izmeu dva koncepta ustrojstva muslimanskih institucija:
evropskog i turskog.
Zato bi Evropa tome pruala takav otpor? I zato Sarajevo?
Zato to samo u Njemakoj ivi preko etiri miliona Turaka koji izraavaju lojalnost
Turskoj i na prvom mjestu svom islamskom identitetu, to predstavlja snaan otpor
asimilaciji. Sa druge strane, ako bi Turska ula u proces evropskih integracija, svakako bi
imala i kapaciteta da ujedini evropske muslimane u jednu snagu. Poglavar iz Sarajeva se tu
opredijelio da dri stranu evropskom konceptu kulturne asimilacije i utapanja muslimana u
evropsko drutvo, nameui sebe kao personalno rjeenje za evropskog muftiju, to je Turskoj
neprihvatljivo zbog poslunikog odnosa prema zapadnim centrima moi. Tuno ali istinito,
personalna pitanja esto su kamen spoticanja na putu ka vanim globalnim pitanjima.
Sa panjom unijet u razgovor Abid-efendija bi sa odobravanjem klimao glavom, pa bi
opet odmahivao u nevjerici, pokazujui nau nenaviknutost da jedna muslimanska zemlja
moe imati tako krupne ambicije. Vremenom smo se navikli na medijski nametnutu sliku
stvarnosti da su muslimanske zemlje zaostale u razvoju i ostale da trajno pripadaju zemljama
Treeg svijeta, bez ambicija da se zblie, ojaaju, ujedine i usprave u znaajnu globalnu
snagu. Na svu sreu ambicije uspravljanja su nezaustavljive, ma koliko se sumnjiavo i sa
skepsom gledalo na to.
141

Ne mogu da se sjetim neeg to bi me vie radovalo od toga da Turska ima takav
kapacitet. Ostvariti utjecaj na muslimane irom Evrope u njihovom zbliavanju je krupan
korak. Za tako veliki poduhvat potreban je ozbiljan kredibilitet i politiki kapacitet.
Nemoj zaboraviti na grupu T est. Zajedno sa turkofonskim zemljama koje okruuju
Rusiju, Turska okuplja preko dvije stotine miliona stanovnika, a na pragu je izgradnje i tree
nuklearke. Da li to zvui dovoljno ozbiljno? ak se i Srbija priprema da se osloni na Tursku
kao na ozbiljnog saveznika, to je vrlo mudar politiki zaokret. Nije ba sluajno spremna da
zaboravi na sve historijske razmirice.
Ne razumijem, gdje ti to vidi?
Na televiziji. Ranije Tursku nisi mogao vidjeti ni na vijestima, a sada su i dnevni i
veernji, udarni televizijski termini ispunjeni turskim filmovima, serijama i emisijama o
turizmu. Srpsko rukovodstvo svjesno i projektovano priprema i privikava svoje stanovnitvo
na tursko prisustvo. To je previe krupan iskorak da bi mogao biti politiki neopravdan. To je
nova stvarnost politike realnosti.
Interesantno zapaanje. Tebi, zaista, nita da promakne. Nisam ti onda uzalud rekao da
e i meni uskoro biti potreban i neki tvoj savjet. To je ve globalna politika koju obian
ovjek ne razumije na taj nain. Zato se onda te stvari ne objasne narodu, pa da ne bude
zabune?
Zato to se vane stvari u politici nikad ne govore. Dovoljno je da narod prepozna
onog meu nama koji je pokazao politiku zrelost.
Misli na Mearija, ili...?
Mislim na one koji nisu zaboravili rahmetli Alja: na Mearija, Erdoana i druge koji se
jo ivo sjeaju svih muslimanskih stratita, ali i koji su izvukli neophodnu pouku da
neminovno moramo izgraivati sopstvenu snagu. Nije se pokazalo mudrim bezrezervno
povjerenje u velike sile, zatitnike svjetskog mira, Srebrenica je dovoljan svjedok, mi sami
moramo biti garancija da nam se zlo ne ponovi.
Zaudo da Aljo to nije osjetio i predvidio, a bio je to veliki um i vizionar, pa da narodu
ostavi bolju oporuku? Da je znao kojim e putem krenuti bonjaki prvaci, moda bi ostavio
emanet koji bi danas mogao biti od krupne koristi muslimanima. Zasigurno je da bi ga
Bonjaci posluali, ali, eto, tu smo gdje jesmo. Izvjesno je samo da se iz ove koe u drugu ne
moe.
Nije oporuio, Kuran je dovoljna oporuka onima koji u njega vjeruju, iz njega pouku
uzimaju i po njemu se ravnaju.
142

Istina je, Kuran ne zagovara oporuku vlasti.
Ne, ne zagovara. Vlast je iskuenje: Zatim smo vas poslije njih namjesnicima na
Zemlji uinili, da bismo vidjeli kako ete postupati. Iz ovog ajeta nije izuzet nijedan ovjek.
Svako ima pravo da bira i da bude biran. Ako muslimansko drutvo uspostavi slogu,
meusobnu ljubav, potovanje i pravedan odnos prema svima, Allah e to drutvo bez iije
oporuke pravednom vlau nagraditi: Allah obeava da e one meu vama koji budu vjerovali
i dobra djela inili sigurni namjesnicima na Zemlji postaviti, kao to je postavio
namjesnicima one prije njih, i da e im zacijelo vjeru njihovu uvrstiti, onu koju im On eli, i
da e im sigurno strah bezbjednou zamijeniti. Uostalom, Aljo nije mogao u onima iza sebe
prepoznati nosioce politike ideologije Osmana Pasmandia.
Ko je taj Osman?
Onaj poznati Tuzlak kojeg navodi Mile Vukovi u knjizi Karaore, navodei i
njegov proglas: Ne bojte se, rajo, mi Srbima neemo nita, ve se zbog vas i bijemo.
Ne razumijem, ta tu ima ideolokog?
Ima ideolokog, ako ideologijom posmatra i ono to je utemeljeno i izgraeno na
ideji individualne ljudske potrebe prilagoene vremenu bez osvrtanja na spoimanje moralnog.
Ako pitanje moralno ispravnog izostane iz drutvene svijesti, onda se norme ponaanja
izgrauju prema potrebama koje ne iziskuju ideje u saglasnosti sa moralom, ve moral u
saglasnosti sa idejom.
Ibrahime nasmijao se sa dozom aljive ironije. Tvoje teoretisanje mi nee biti od
pomoi da razumijem ta ima na umu.
Nije to teko potkrijepiti primjerom; u vrijeme dok je Aljo predvodio muslimane u
odbrani ravnopravnosti, vjere i dostojanstva ivljenja, u isto vrijeme u Krajini i Sandaku
ideologija Pasmandia naila je na plodno tlo. Apsurd nastaje kada se ista ideja u Krajini
proglasi izdajom a u Sandaku patriotizmom. U prvom sluaju po moralnim kriterijima
osuena je ideologija, a u drugom po ideolokim kriterijima osuen je moral. Uvijek kad se
pojave dvojni moralni standardi, tamo gdje se pojave, neminovno se stvara plodno tlo za
manipulaciju osjeanjima, jer se u drutvenoj svijesti uruava uvjerenje i sud o moralno
ispravnom. Takav sluaj je i u Sandaku. Podijeljene frakcije imaju oprene ideoloke i
moralne kriterije, a svako na svoj nain vjeruje da je u pravu. Jedinstvo je mogue potraiti
iskljuivo izgradnjom jasnih kriterija crpljenih iz Kurana asnog.
ta misli, gledajui na ukupnu klimu, uzimajui u obzir i tvoju teoriju o dvojnim
standardima moralno ispravnog, hoe li ove podjele potrajati?
143

Nee. Mogu potrajati najdalje do izbora za novog poglavara muslimana u Bosni. Ako
na to mjesto doe mudar politiar, sukobi su zavreni. Oni koji su vjetaki stvarali moralne
standarde prilagoene interesima i potrebama, otii e u historiju.
Abid-efendija je smireno podigao pogled i zagledao se u tanahnu zavjesu sa kojom se
tihi povjetarac igrao kroz odkrinut prozor, ozbiljno zamiljen nad ohrabrujuim procjenama.
Izgleda da je, pokuavajui da sloi misli, zaboravio na nemile dogaaje.
Je li ti to misli ozbiljno? Kako e politiar, pa makar i mudar, na mjesto vjerskog
poglavara? Zvui previe ozbiljno da bih to shvatio kao alu.
Zato da ne? Ako vjerski poglavari alju u etar poruke da se ne mijeaju u politiku
osim kad moraju, pruaju odlian izgovor politiarima da se ne mijeaju u vjeru osim kad
moraju. Kad netrpjeljivost doe do take usijanja, politiari su primorani da se umijeaju u
rad vjerskih institucija, zato je logino oekivati da e meu ulemom imati svog kandidata za
mjesto poglavara. Tako e se, oekivati je, kroz izborni proces odmjeriti snage turskog i
evropskog utjecaja na ovim prostorima. Nazvat e to mijeanjem vjere i politike, dii e se
malo galame, ali i to je nebitno, stvari e napokon krenuti nabolje.
Ja ne vidim u tom mijeanju nita loe, ako se sa time hoe dobro. Moda bi ak bilo i
pametno? Rahmetli Alija je bio mudar politiar, ali i mislei musliman. Razmiljao je
islamski. Bio je neimenovani vjerski poglavar u politici koja je bila presudna za opstanak
muslimana. Da sada imamo nekog poput njega, ne bi nam se deavalo ovo to nam se deava.
Abide, sekularnost moe opstati relativnom, ali ne i apsolutnom. Vjera i politika u
drutvu su kao hrana i voda u tijelu. Bitno je uzimati istu hranu i istu vodu. Da jedan vjerski
poglavar ue u politiki ivot, bilo bi sigurno pametno, ali taj bi morao imati one osobine koje
erijat promovira: znanje, pravednost i lijepo ponaanje. Ako je suditi po ovom treem, onda i
prvo dvoje izostaje, jer lijepo ponaanje proizilazi iz znanja i pravednosti.
Je li, Ibrahime, a odakle ti sve to zna? iznenada je upitao upirui u mene prodornim,
ispitivakim pogledom, kao da je elio dokuiti da li se, uistinu, moja promiljanja mogu
opravdati realnou, ili su samo utopija iznikla iz matanja o prevazilaenju ovih bremenitih
vremena.
Nemoj moje rijei uzimati preozbiljno! Nisam rekao da znam i da e to biti tako. To su
samo moja promiljanja iznikla iz one realnosti koju Kuran jasno i precizno pojanjava: On
ini da jedni druge na Zemlji smjenjujete i On vas po poloaju jedne iznad drugih uzdie da bi
vas iskuao u onome to vam daje... Zalutalima je teko napraviti razliku izmeu iskuenja i
144

linih ambicija. Mi znamo da Milostivi smjenjuje i uzdie ljude po poloaju jedne iznad
drugih, ali mi ne znamo koga e i kada uzdii.
Nasmijao se i zagonetno podigao obrve. Nita nije odgovorio. Pogledao je na sahat,
bliilo se vrijeme ezana. Selamio se i otiao mirnim i sigurnim korakom.
Nisam mogao da se otmem utisku da je ohrabren procjenama koje ne govore u prilog
odrivosti sadanjeg stanja, i ma kako sada to izgledalo, ono ne moe potrajati. Jednom e i
ovo vrijeme otii u historiju, koja se rijetko kad pie zlatnim slovima. Ljudi daju peat
vremenu a historija ljudima. Historija e sigurno posvjedoiti o onima koji su: ...smutnju
prieljkivali i smicalice ti smiljali sve dok nije, uprkos njima, Istina pobijedila i Allahova
vjera zavladala.
Bez sumnje, u pamenju buduih generacija, kada Istina pobijedi i Allahova vjera
istinski zavlada u srcima ljudi, sjeanje na ovo vrijeme i one koji su se otimali o vlast, sluit
e kao pouka bogobojaznima.




















145

8.
Bismillahir-rahmanir-rahim!

Ti pozivaj svome Gospodaru jer ti si, uisitnu, na Pravom putu.

Ve odavno, kao sasvim mlad, navikao sam da mi ruak bude jedini dnevni obrok.
Komad hljeba i peterskog sira podsjetili su me na majinu uinu i njene starake ruke
smjeurane koe to ispod brinog osmjeha pruaju jemenu pogaicu sa svoje njive. To su
sjeanja koja ovjek ne moe prestati da nosi i uva u sebi kao najljepe dragocjenosti.
Osjetih da bih se rado predao sanjarenju o lijepim vremenima, odrastanju i veselom djeijem
agoru, ali mi to ovo vrijeme nije dozvoljavalo.
Napokon sam dobio na vremenu da otvorim debelu fasciklu sa papirima koje je ostavila
Usveta. Brzo sam zavrio sa jelom i pourio u biblioteku; na radnom stolu me je ekala
uredno sloena fascikla. Otpusna lista sa epikrizom najbolji je saetak svih nalaza od kojih su
mi se neki uinili neutemeljeni na injenicama. Prolaktinom na koji se sumnjalo nije
primijeen, ali je sumnja i dalje stojala, oslonjena na neobjanjivo visoke skokove prolaktina,
ime je hiperprolaktinemija bila laboratorijski potvrena, iako bez jasne klinike slike koja bi
pojasnila uzroke.
Zadovoljno sam se osmjehnuo vidjevi da magnetna rezonanca ne pokazuje
prolaktinom, to ne iskljuuje sumnje u smislu mikroprolaktinoma, a anamneza je, bar po
mom laikom shvatanju, govorila iskljuivo za stres kao uzrok. Tretman lijeenja iskljuivo
Bromokriptinom, stimulatorom dopaminu kao inhibitoru prolaktina, ne nalazim medicinski
opravdanim. Potrebni nivo dopamina jednostavnije je, bezbjednije i efikasnije stimulirati
psihoterapojom. Ako ni to ne bi dalo oekivanog efekta, Pergolid se prema klinikim
iskustvima pokazao nekoliko puta efikasnijim od Bromokriptina, i sa znaajno manje
sporednih dejstava.
Na zakljunu dijagnozu i predloenu terapiju trgao sam se kao oparen: dijabetes tipa
dva. Zabiljeene vrijednosti zahtijevaju lijeenje u hospitalnim uslovima. Kako su je onda
smjeli otpustiti u ovakvom stanju? U terapiji je metmorfinom. I tu se postavlja upitnim: kako
to moe prepisati vrhunski strunjak endokrinologije. Metmorfin je lijek iz porodice
bigvanidina, otkriven davne hiljadu devet stotina osamnaeste, i ve sljedee godine, kao lijek
izbora naputen je u evropskim zemljama zbog toksinosti i zamijenjen antidijabeticima iz
porodice sulfonilurea, indikovanim za poboljanje funkcije pankreasa. Utvreno je da
146

bigvanidini ne stimuluu sekreciju endokrinog pankreasa. Kasnije je opet vraen u upotrebu,
ali se opet u desetogodinjoj praksi ispostavilo da postoji ozbiljna opasnost od razvoja
hiperlaktemije i laktike acidoze, a opisani su i smrtni sluajevi. Iz tih razloga od Svjetske
zdravstvene organizacije stigla su upozorenja koja idu u pravcu potpune zabrane Bigvanidina
u klinikoj praksi. Sa druge strane sulfonilurea preparati imaju daleko manje izraeno
toksino dejstvo i, za razliku od Bigvanidina, stimuliu sekreciju insulina kod bolesnika sa
dijabetesom tipa dva. Prema nekim eksperimentalnim radovima sekrecija insulina se znatno
poveava, ili je tranzitorne prirode, te kontinuirano lijeenje ne traje due od nekoliko
mjeseci. To upuuje da je lijek izbora morao biti lijek iz porodice sulfonilurea preparata, to
ne izgleda mogue da je nepoznato vrhunskim i iskusnim endokrinolozima. Zato onda ova
terapija? Ima li to veze sa tim to se zove Usveta? Za lijekove u eksperimentalnoj fazi
ispitivanja to nije iskljueno.
Primijetio sam i da u anamnezi uope nije uzeto u obzir ispitivanje psiholokog faktora i
utjecaja faktora sredine, kao estih uzroka u nastajanju dijabetesa. Nisam siguran da se to
moe tumaiti samo kao smanjena zainteresovanost ljekara, ve i kao prosta nemarnost, ili
namjerno i sraunato terapijsko tretiranje u cilju ispitivanja lijeka za raun farmaceutske
industrije. Neki autori smatraju da Bigvanidini snano inhibirajue djeluju na proces
glikoneageneze u jetri, te minorni pozitivni efekti ne mogu opravdati ozbiljan rizik
intoksikacije i poveanja koncentracije mlijene kiseline sa izraeno negativnim utjecajem na
kardiovaskularni aparat. ta zakljuiti nakon ovakvog tretmana pacijenta i kako proniknuti u
namjere ljekara. U jedno sam siguran: isti ljekar sopstveno dijete sigurno ne bi lijeio ovako.
Zajedniko za obije dijagnoze: hiperprolaktinemiju i dijabetes mellitus je stres. Zato to
ljekar nije ispitao? Bilo je to lahko izvodljivo ispitivanjem dejstva kateholamina na endokrini
pankreas, to bi pruilo mnoge odgovore i uslovilo efikasno lijeenje. Uspostavljanjem
precizne diferencijalne dijagnoze, pacijent bi dobio neuporedivo vee anse za izljeenje.
Nisam oekivao da u se susresti sa ovako nezainteresovanim i neprofesionalnim pristupom
lijeenju. Iako svjestan svog oskudnog znanja, osjeaj obaveze nadvladavao je bojazan,
morao sam neto i sam preduzeti.
Uznemiren, odmah sam okrenuo Usvetin broj. Bila je nedostupna. Vjerovatno je ve u
terapiji. Za sada nisam mogao nita preduzeti. Pokuao sam jo nekoliko puta, ali uzalud.
Odluih se poi na popodnevni odmor. Bez uspjeha, san nije dolazio naoi, uznemirenost je u
meni rasla. Posebno me je brinuo utjecaj na kardiovaskularni aparat: metmorfin moe
povoljno utjecati na perifernu cirkulaciju i odloiti mogue retinopatske promjene, ali e
147

nagomilavanjem u plazmi izazvati i nagle skokove krvnog pritiska uslijed poremeaja
funkcije sranih barorefleksa.
Jo nekoliko poziva bez odgovora. Oba lijeka se tee podnose, jer pruaju individualni
odgovor u smislu doziranja i neeljenih dejstava. Usveta u anamnezi nije negirala znake
srane i bubrene insuficijencije, nije to mogue previdjeti. Ili to ljekari nisu zapazili, ili sam
se ja prevario u zakljuku, tek e vrijeme pokazati. Za sada, ostaje mi samo da utim i ekam.
Poslije podneva dobio sam poruku od Mustafe. Bio je u blizini sa nekim prijateljem,
tako je rekao, elio je da navrati sa njim. Razgovor bi mi ba dobrodoao, pomislih, da
smanjim napetost, i vrativi papire u fasciklu pozvao sam ga da svrate.
Doli su brzo. Mustafa nije izgledao stidljivo kao njegov prijatelj, priao je sa irokim
osmjehom i veselo se selamio. Ako je mogue da se ovjeku promijeni boja oiju, onda se
njemu promijenila. Razloge nije bilo teko naslutiti. Vjerovatno je saznao neto vie o
porodici. Njegov prijatelj, nekoliko godina mlai, bio mu je neobino slian, pored izgleda i
pokreti su odavali isti odgoj i profesionalnu utreniranost.
Ovo je Novak predstavio je usput prijatelja pokazujui mu mjesto da sjedne i gipko
se spustio u fotelju. Osjeao sam se ugodno to se tako slobodno osjea u mojoj kui. On mi
je prijatelj iz slube i ostao mi je prijatelj, iako vie nisam u njoj.
Novak se naklonio blago pocrvenivi, dovoljno da mi bude neprijatno zbog toga, i sjeo
tako da smo se mogli gledati licem u lice.
Novak nije religiozan ree Mustafa upuujui blag, prijateljski pogled bivem
kolegi. Namjerno sam ga pozvao da te posjetimo zajedno. Njemu vjerujem: ispriao sam mu
sve, pored ostalog i o Kitneu.
Polahko Mustafa, prvo mi reci kako si i ta se deava kod tebe? Izgleda mi, hvala
Allahu, dobro raspoloen.
Oi su mu snano blijesnule sjajem ushiene radosti i oduevljenja dok je govorio.
Pronaao je porodicu.
Ispostavilo se da je zaista imao prava saznanja o porodici i prije nego su stigli rezultati
genetskog ispitivanja. Jo uvijek im se nije predstavio, ali bio im je blizu, i to mu je bilo
dovoljno, bar za sada. Zatim je nastavio o Kitneu, namjerno prelazei brzo preko teme da ga
ne bi osjeanja savladala:
Tvoja je skepsa bila opravdana. Kitne je dobio nova lina dokumenta, preuredio je
imid i otiao vani kod djece. Brzo sam ga pronaao i nisam ekao ni trenutka, ve sam
148

prikupio do najsitnijih detalja sve to sam mogao o njegovim prljavim poslovima, stavio na
fle memoriju i poslao njegovoj djeci. Istog trenutka izbacila su ga na ulicu i...
ta...? nisam mogao a da ne reagujem, iskreno se iznenadivi. Kako si to mogao da
uradi? Porodica je neduna, unitio si im mir.
Gledao sam ga zapanjeno. Osjeao sam se bijedno, preneraeno, besmisleno. Zaboga,
hoe li ljudi ikada bar pokuati da budu ljudi? ta njegova djeca time mogu dobiti, ime se
mogu okoristiti i kako mogu nai mir u grijesima roditelja? Poeo je u meni rasti istovremeno
i al i gnjev.
Kako si to mogao uraditi, Mustafa? Zar nismo o tome priali? Zato nisi potedio
djecu? Zato nisi jednostavno zaboravio sve i krenuo dalje?
Nisam mogao, dobri moj Ibrahime. Ja nisam uspio biti jak kao ti. Shvatio sam da
nikada neu uspjeti zaboraviti niti oprostiti.
Ali kakve veze imaju djeca sa tim?
Ne znam ugnuo je ramenima kao da mu je svejedno. Vjerovatno sam htio pravdu.
Ili moda osvetu, a nisam elio to sebi da priznam.
Pa, na taj se nain sveti? Jesi li prigrlio islam da bi se svetio nevinim ljudima?
skoro da vie nisam uspijevao obuzdati gnjev.
Nemojte se ljutiti, molim vas! prvi put je progovorio Novak, stavivi se u njegovu
odbranu. Mustafa je postupio ispravno.
A gdje ti vidi tu ispravnost, Novae? Jesmo li mi moni odmjeriti pravdu, ako ne
moemo nevine zatititi od nezasluene patnje?
Ja sam... ja sam... poeo je najednom zbunjeno zamuckivati, dok mu je Adamova
jabuica etala u grlu. Ja sam...
ta, ti si...? bio sam nesvjesno neumoljiv, ni ne slutei kakvo me iznenaenje eka.
ovjek o kome govorite je... general Kitne je moj otac sa tugom u oima i sa
vidnim naporom je proaputao, pognuvi glavu da sakrije pogled, muno i stidno
izbjegavajui da se suoi sa onim to je odabrao da mora. Crvenilo u licu zamijenilo je
mrtvako bljedilo.
Subhanallah! izustio sam instinktivno, iznenaen nevjerovatnim saznanjem, i upro
pogled u blijedo lice, najednom desetak godina starije, oito namueno istinom o sebi, svom
ocu i njegovim zlodjelima. Bio sam svjestan, znao je tog trenutka da se suoava sa rtvom
koju je osjeao posredno i sopstvenom. Zautjeli smo, kao da munu atmosferu nije imalo to
prekinuti, niti se ko od nas snalazio, ili podsvjesno nije ni elio. Kako god da je, ta je tu je.
149

Gledali smo nijemo ispred sebe, u neku nepoznatu taku na podu, svako zaokupljen
sopstvenim mislima.
Mustafa mi je puno priao o vama prekinuo je iznenada tiinu, ne podiui glavu
uvuenu u ramena, sa pogledom u pod. Gotovo da sam osjeao zahvalnost za to. Moj brat i
sestra ive vani, studiraju, i oni su ga uputili na mene. Nakon to su mi ispriali istinu o ocu,
htio sam odmah napustiti slubu ali, pobjei je lahko, suoiti se teko.
Moda ti je bilo pametnije da napusti? dodao sam suosjeajno, bez razmiljanja, tek
da bilo ta kaem, samo da ova muna tiina nestane; tiina kao u sudnici gdje jedan ovjek
na suenju bez sudije i porote odgovara za grijehe koji nisu njegovi a kao da jesu, krv i savjest
su ga vezivali za njih. Sam je sebi sudio, optuivao se i branio, sam donosio presudu i sam je
sprovodio, svjedoci su i bez svog svjesnog htijenja rekli svoje.
Ne, nije pametnije odmahnuo je rukom mahinalno, polahko podiui pogled,
gledajui oima koje su dojmile ive a u njima ivot umro, nestao, ubila ga krivica. Ako sad
odem, nikada neu dobiti priliku da saznam punu istinu o mnogo emu, o mnogima.
Novae, postoje stvari u ivotu koje je bolje ne znati. Kad otvori vrata stvarnosti nai
e se pred surovim izborom: upozna li istinu ubit e te krivica, upozna li krivicu ubit e
te istina o sebi, ili oboje u isti mah. To je stvarnost iz koje ne moe pobjei. Dua koja hoda
moralnom pustinjom nikad vie nee moi napustiti ivot usamljenog pustinjaka.
Ja sam htio... ja sam... brada mu je zadrhtala dok je pokuavao neto prevaliti preko
usana. Stisnuo je pesnice i udahnuo duboko. Ja sam ve zakoraio u tu pustinju, gospodine
Fatih. Doao sam da vas upoznam a vukla me je elja da vam se izvinim. Znam zbog ega i
zato, ali ne znam ni kako, ni u ije ime. Da vas molim za oprost suvino je, ne mogu mu ni ja
oprostiti, da se izvinim malo je, da vas upoznam utjeha i ast mi je.
Ne troi uzaludno rijei koje nita nee promijeniti. Ono to je bilo ne vraa se vie.
Moj narod je stoljeima proganjan zbog grijeha kojih nema, nosei u prsima ponos kao vatru
koja se ugasiti ne moe, kao to se nee ugasiti ni ova ika na dlanovima uprkos to pee;
neka i ja dijelim tu sudbinu, draa mi je od izvinjenja. Izvinjenje je nedovoljno, osvetu ne
elim, a pravdu nemam od koga traiti; vrana vrani oi ne vadi. Ali ne mislim da pravde nee
biti, neka i drugi ne misle da ih ruka pravde nee stii, Sudnji dan je zato da se svedu i
poravnaju rauni: ...i neka svaki ovjek gleda ta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On
dobro zna ta radite.
150

Nain na koji si mene kritikovao naveo me je da mislim, stekao sam takvo uvjerenje,
da e nastojati da mu olaka umijea se Mustafa sa jedva osjetno kritikom intonacijom.
Ovih dana proao je teke trenutke.
Razumjet u to kao opravdanu kritiku, ali ja nisam traio da se suoava sa onim to e
ostaviti takve tragove na njegov ivot. Na koncu, i on trai da se suoi sa istinom, a ako je ba
trai, neka mu je, ja mu je neu kriti. On sam kae da je zakoraio u tu pustinju. Ako je tako,
onda neka upozna cijelu istinu, pa neka se odvai da i sam krene u lov na zloince, ako ne eli
ivjeti sa one strane morala i ljudskosti. Ako ve osjea griu savjesti, nai e priliku da je bar
donekle umiri.
Ne, ne! Ja ga dobro poznajem, on nije od onih koji bi eljeli ivjeti sa one strane
zakona i morala. Svakako e, ako je to uope mogue, traiti neki put ka duevnom miru.
A ta oekuje od mene, Mustafa? Kae da nije religiozan, to znai da je ateista,
bezbonik. Kako onda oekivati od mene da povjerujem da e se pokajati? Kome da se
pokaje? Od mene e traiti oprosta za moju bol, ali ta sa dvije stotine hiljada drugih? Je li
kajanje to to e ostati u streljakom stroju traei krivce koji mu nisu nimalo nepoznati?
General Kitne je bio samo jedan od mnogih sa istom biografijom.
Mnogo bih volio da mi vjerujete, gospodine Fatih, ubacio se Novak snishodljivo,
skoro moleivim tonom.
Uzmimo da ti vjerujem, Novae. ta dobija time? Koliko to ima smisla? elio sam da
nita ne sazna o grijesima tvog oca, tebe radi, a ti ostaje u istom miljeu u kome je i on bio.
Koji onda smisao trai u povjerenju?
Osjeat u se koliko-toliko lijepo, ako znam da mi vjerujete i da mi je iskreno ao
zbog svega to vam se desilo.
A ta je to lijepo?
Ne razumijem.
Pitanje je jednostavno: ta je to lijepo? elim da mi kae upravo to, sutinu lijepog.
Kae da e se osjeati koliko-toliko lijepo, uredu, ali ta je to lijepo? Reci mi, pa da i ja
znam ta je to.
Lijepo je potovati, oprostiti, voljeti...
Sve su to samo primjeri za lijepo, ali ja ne elim primjere ve sutinu.
Lijepo je izviniti se.
To je opet primjer. Samo primjer, ne i sutina.
Uutio se i zamislio, traei odgovor.
151

Zbunili ste me. Nemam odgovor na to pitanje. Preciznije, ne umijem objasniti, ne
znam.
Kako onda neko ko ne zna ta je to lijepo, moe napraviti razliku izmeu lijepog i
runog?
Moete li mi pomoi da razlikujem?
Ti sa svakim lijepo, i trai da se ine dobra djela, a neznalica se kloni! Ljepota se
skriva u injenju dobra i izbjegavanju zla.
Znai, sutina je u akciji i izboru, ne u opisu. To je iz tvoje Svete knjige, zar ne? Ako
se klonim neznalica, neu to uspjeti ako ne napustim ono na emu sam. Mudro govorite,
drago mi je to sam vas upoznao.
Govori kao da si me zaista upoznao, kao da si uspio da zaviri unutar mene samog i
vidi, ne moju bit, ve mene kao bit, a ja etiri decenije tragam za sobom i jo uvijek nisam
siguran da sam se pronaao.
Ne, ne mislim da sam vas upoznao na taj nain. Mi esto kaemo da poznajemo ljude,
sve dok ne shvatimo, prije ili kasnije, da ih ne poznajemo, kao to ja nisam poznavao ni
roenog oca.
A misli li da poznaje sebe?
Mislio sam, nisam vie siguran u to. Ako Vi kaete da jo uvijek tragate za sobom, to
me razuvjerava u miljenju da poznajem sebe.
Onda potrai sebe, moda se jednom i pronae. Ti sam nisi ono to se predstavlja,
ve ono to eli i spreman si da bude, ako u tome uspije.
Zanimljivo i izazovno razmiljane. Da li Vi mislite da ete jednom uspjeti pronai
sebe?
Nadam se da hou. Za sada znam samo o onome to bih elio biti i o svom trudu. Ako
ne uspijem prije, po tome koliko sam uspio svojim djelima i trudom, takvog u sigurno
pronai sebe na dan kada budem umro: O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznou i
nemojte umirati drugaije osim kao muslimani!
U tom sluaju, samo e ti znati da li si uspio. Kako e oni poslije tebe to znati, da bi
imali primjer i za sopstvene tenje?
Dobrim dijelom znat e to i oni poslije mene: i uini da me po lijepom spominju oni
to e poslije mene doi.
152

To, ustinu, jeste neto najpounije to ovjek moe uti. Nisu isti oni koji se po dobru
i oni koji se po zlu spominju. Gorku stranu naslijea ja sam dobro upoznao, nije nimalo lahko
ivjeti sa njom.
Onda razmisli o tome, pa ako poeli isto, napusti one koji istrauju tue mahane, a
bavi se svojima. To je dozvoljeno samo u sluaju istraivanja neprijateljskih namjera, da bi se
od njih zatitili. Ne i u sluaju kada se prate i pijuniraju nevini ljudi da bi se ucjenivali nekim
grijehom, a nema ovjeka koji nema nekog grijeha. Ulaskom u islam prestaje ono to je bilo
prije njega.
Ali, zar i muslimanske zemlje nemaju svoje tajne slube?
Naravno da imaju. Svaka sluba koja titi red, mir i zakon, bila muslimanska ili
nemuslimanska, neophodna je i vrijedna potovanja, ali ne i u sluaju da i ona sama postane
zatitni znak zloina i bezakonja, ma kojoj zemlji pripadala, kao to je to u sluaju nae
zemlje i mnogih drugih, demokratskih, visoko razvijenih zapadnih zemalja.
ta tano dobijam prelaskom u islam?
Svjedoit e jezikom i srcem da nema drugog boga osim Allaha i nee Mu druga
pripisivati, nee se nai meu one koji na Zemlji nered i smutnju siju, pozivat e na dobro, a
odvraati od zla. Posluaj rijei Milostivog:
I neka meu vama bude onih koji e na dobro pozivati i nareivati da se ini dobro, a
zabranjivati zlo, oni e ta ele postii.
Za takav bi se korak morao dobro pripremiti. Nadam se da Vi znate na ta mislim;
mogao bih time svoj ivot dovesti u opasnost.
Ukoliko bi se prelaskom u islam tvoj narod okrenuo protiv tebe u onoj mjeri da bi
mogao ugroziti i tvoj ivot, onda je ispravno da svoj prelazak u islam skriva dok se ne steknu
uslovi, a ako se steknu da to javno obznani. U ovom trenutku, izvjesno je da ne bi naiao na
odobravanje, naprotiv: O sljedbenici Knjige, zato onoga koji vjeruje od Allahove vjere
odvraate, nastojei da je krivom prikaete, a znate da je istina?
U tom sluaju nema potrebe ekati. Prihvatit u islam kao svoju vjeru. Ali, uistinu u
rado prihvatiti odgovorio je sa radou koja je iznenadila i mene i Mustafu. Samo mi kai
ta treba da uradim?
Samo jedan sat kasnije, poto je obavio sve potrebne pripreme, Novak je postao Nusret.
Zadovoljstvo je bilo gledati taj prizor. Bio je sav ozaren sreom i radou, da smo zaboravili
na sve boli koje su nas pratile.
153

Hoe li mi... hoe li mi Bog oprostiti...? upitao je brino, na ivici suza, sa
neskrivenom enjom da iz kue straha zakorai u kuu mira.
Odgovorio sam ne ekajui da zavri pitanje:
...onima koji se poslije toga pokaju i poprave, njima e Allah oprostiti i samilostan
biti.
Odavno nisam vidio nekoga ko se toliko iskreno radovao prelasku u islam. Odjednom je
dojmio poput nekog ko je upravo zbacio ogroman teret sa svojih plea, ophrvanih beznaem i
besmislom. Udahnuo je punim pluima kao ovjek na izdisaju koji ponovno udie ivot.
Ugaene oi ispunjene tugom zaiskrile su novom nadom, enjivo upijajui toplinu bratske
ljubavi u vjeri koja nas je iznenada naraskidivo vezivala.
Ja vam nisam ispriao nita o sebi rekao je kao da se upravo dosjetio neeg vanog.
Imam iza sebe mnogo toga.
O tome ne treba nikom priati, niti se kome treba ispovijedati. To je izmeu tebe i
Milostivog Gospodara svjetova. Samo se Njemu moli, Njemu se pokoravaj i od Njega oprosta
trai!
Da, ali... ? stidljivo je pognuo glavu. Ja sam vas htio zamoliti da se i Vi zamolite
za mene, a i da me poduite onome to ne znam.
Hou, Nusrete, ali i ti, bez obzira na svoju prolost, imaj na umu: A onima koji rava
djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj e, poslije toga, sigurno
oprostiti i samilostan biti.
Dok sam govorio, iznenada je hitrim pokretom izvadio pitolj i uperio u mene. Mustafa
je zinuo od iznenaenja, instinktivno primakao ruku oruju i zaleeno stajao.
Novae! uzviknuo je sa uenjem. Zar ti...?
Ostani miran, Mustafa! reagovao sam mirno smijui se. Ne brini, nee pucati. I
nije Novak nego Nusret.
Zato ste sigurni da neu pucati?
Zato to ti vjerujem odgovorio sam.
Ne budite tako sigurni!
Siguran sam.
Gledali smo se oi u oi, dok mu suze nisu potekle niz lice. Klonuo je sputajui pitolj,
gledajui me suznim oima koje nisu skrivale radost.
Hvala vam. Oajniki mi je trebalo da mi neko vjeruje. Hvala Bogu to sam napokon
meu ljudima koji umiju jedni drugima da vjeruju rekao je uzdahnuvi sa olakanjem, ne
154

skidajui pogled sa mog lica. elio bih da sasluate jo jedan prijedlog, moda bi vam
mogao koristiti.
Samo reci, Nusrete, sluam te.
Ako bi se Mustafa vratio u slubu, ostao bih i ja jo neko vrijeme, ukoliko zakljuite
da bismo vam tamo na bilo koji nain mogli koristiti. To bi bilo neupadljivo i mudrije.
Ne, meni tamo ne biste niim koristili, a za vas bi bilo mudro da ne mislite na mene
ve na sebe, kako ete nai utoite i spas kod Gospodara Milostivog, da se grijeha klonite,
pokorni Mu budete i Njegovu milost traite. U tome je smisao vaeg vjerovanja, jer spaenih
nee biti: ...osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. ta god da
odluite, imajte na umu da dobro koje uradite uradili ste za sebe, i nai ete to pred
Milostivim, a ako ta loe uradite, opet ste za sebe uradili.
Mustafa se zagonetno nasmijei.
A zato ti uvijek govori da radi samo za sebe...?
Da. Ja se trudim da radim za sebe zbog Dana koji e doi, kada e se svako suoiti sa
onim to je za sebe pripremio: I kada se mora vatrom napune, i kada se due s tijelima spare,
i kada iva zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena, i kada se listovi
razdijele, i kada se nebo ukloni, i kada se Dehennem raspali, i kada se Dennet priblii
svako e saznati ono to je pripremio.
Sluali su sa napregnutom panjom i strahom. Ja se sjetih Usvete. Pogledah u telefon:
nije bilo poziva. ta li se deava sa njom? Osjeao sam zabrinutost. Pokuah jo jednom da
pozovem. Opet nije bila dostupna.
Napustit emo slubu obojica e uglas, na to se Mustafa nadovezao:
Kitne ti je rekao dosta istine o muslimanima u dosluhu sa tajnim slubama, posebno
sa zapadnim, vjerovatno uvjeren da nee preivjeti da to bilo kome kae izvadio je iz
depa ceduljicu i pruio mi. To su imena. Ako eli propratit emo ih.
Bacio sam letimian pogled i zapalio ceduljicu.
Nemojte se prevariti da bilo kada otkrijete nekog od njih. Nastao bi haos, a ugled
institucija u narodu bio bi do te mjere uniten da bi ih bilo teko opet izgraditi. Nae
institucije moramo uvati, a izdajnika se polahko i tiho oslobaati. Allahov Poslanik je znao
ko su licemjeri u Medini ali nije objavio njihova imena: I izbjegavajte ono to e dovesti do
smutnje koja nee pogoditi samo one meu vama koji su krivi, i znajte da Allah strano
kanjava. Nama su poznati samo oni koji su sami sebe svojim djelima objavili. I neki od ovih
e se sami javljati. Ne trebate pratiti nikog, sa njima e se Allah obraunati.
155

Ali oni neprestano u narodu nered izazivaju samo zato da bi sauvali steene pozicije.
Pouzdano znamo da su umijeani u razne sumnjive radnje. Uz imena, dostavio sam ti na listi i
opis njihovih poslova kojima enormno zarauju, daleko od oiju javnosti. Pozicije su im
potrebne samo kao paravan da ouvaju steena bogatstva. Gubitkom pozicija, ne bi imali vie
ime da trguju, i nali bi se na udaru zakona.
Neka ih! Pravi put se jasno razlikuje od stranputice, dovoljno jasno onome ko hoe da
vidi. Svako priprema za sebe ono to voli.
Ako ne trebamo pratiti nikog, kako emo onda znati ko radi za nae, a ko za tue
interese? bio je uporan Mustafa.
Nije teko prepoznati one koji rade za tue interese, jer se i ne kriju: A njihov je onaj
meu vama koji ih za zatitnike prihvati. Pogledaj ko od koga zatitu trai, znat e ko je iji.
Mi ne poznajemo vjeru u toj mjeri da bismo prepoznali ko tumai vjeru ispravno a ko
u saglasnosti sa trenutnim interesima, ako ima ovih zadnjih.
Ako ih ima, poznat ete ih po govoru njihovu kada pozivaju ljude: Doite nama, sa
onima drugima, ni namaz, ni had, niti drugi vai ibadeti kod Allaha nisu primljeni. Haram
vam je, i nee vam biti primljeno, da od svog imetka za bilo kog drugog osim za nas
izdvajate.
Takvi pozivi se ve uju. ta preduzeti?
Nita! Ne trebate preduzimati nita.
Ali, mi nismo prigrlili islam samo da bismo nijemo posmatrali ta nam se deava.
Zaista je teko prosuditi kako da postupimo. To je nedopustivo cijepanje i komadanje vjere.
Uspjet e u tome samo onoliko koliko mi pristanemo na meusobno neprijateljstvo.
Zato, klonite ih se i utite! Ne uzvraajte, ve ih se priuvajte! I nemojte da vas izgled i govor
njihov zavara. Nikada ne govore o prijateljima, uvijek o neprijateljima, makar i izmiljenim,
kao da je cijeli svijet protiv njih: Kad ih pogleda, njihov izgled te ushiuje; a kad progovore,
ti slua rijei njihove, meutim, oni su kao uplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki
povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se priuvaj!
Nee nas njihov izgled zavarati, a i kad bi nas zavarao, oni su se toliko uzoholili da se
sami otkrivaju. U strahu, esto nepotrebno reaguju, upravo tako, mislei da je svaki povik
protiv njih.
Onda vam nije teko da razumijete i postupate onako kako su duni da postupaju
vjernici. Ja vam nisam potreban ni kao savjetnik, niti kao neko ko e vam davati uputstva ta
da radite. Imate Allahovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, tamo ete nai odgovore na
156

sva pitanja koja vas tite. A sada me izvinite, ekaju me neodlone obaveze. Kad jednom
upoznate istinu, nije vam teko da i sami znate ta vam valja initi.
Uredu. Nadam se da emo imati jo puno prilika za razgovor. Ako ti nekad budemo
potrebni, bit e nam ast da ti se stavimo na raspolaganje.
Ubrzo smo se rastali. urio sam.
Poslao sam poruku Ebu-Hakimu: Allah doista titi vjernike, Allah sigurno ne voli
nijednog izdajnika, nezahvalnika.
Na odgovor od Ebu-Hakima nisam morao dugo ekati. Stigao je ve nakon nekoliko
minuta: Allah vam zapovijeda da odgovorne slube onima koji su ih dostojni povjeravate i
kada ljudima sudite da pravino sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista sve
uje i vidi.
Razumio sam ta eli rei moj prijatelj. Pozvao sam Abid-efendiju. Malo se zaudio ali
se i obradovao pozivu, oito je i njemu bio potreban razgovor, iako smo se ve, tek prije
nekoliko sati izrazgovarali.
Usveta je i dalje bila nedostupna. Bio sam sve vie zabrinut. ekajui Abida, pomalo
uznemiren zbog razgovora koji mi predstoji, pokuavao sam usmjeriti misli na njenu
dijagnozu.
Moje se miljenje sve vie kosilo sa onim koje je postavila klinika endokrinologija.
Pitao sam se da li je previe hrabro suprotstaviti laiko miljenje strunom. Ali ako se
miljenje ljekara drastino razlikuje od onog u strunoj literaturi, onda se ni miljenje ne moe
nazvati strunim. Ne samo da diferencijalna dijagnoza nije uzela u obzir sve faktore utjecaja,
ve ni propisana terapija nije u saglasnosti sa savjesnim pristupom lijeenju. U mene se
poela uvlaiti sumnja u moralnu i profesionalnu dosljednost. Nije mogue da ljekar nije
dovoljno upuen u mogunosti fatalnog ishoda. Previanje opreza od takvog ishoda nije se
moglo pripisati samo nemaru. Ne, ipak ne. Nemogue je. Moram se osloboditi tako
sumnjiavih misli. Neu u to da vjerujem. Pogrena terapija se ne moe i ne smije vezivati za
pogreno ime. To bi bilo previe.
um koraka pred vratima tre me iz misli. Na vratima se pojavi Abid-efendija briui
zguvanom mahramicom znoj sa ela. Izgledao je umorno. Nije mi bilo prvi put da vidim taj
prizor, navikao sam se vidjeti ga takvog. Kad bi radovi na damiji zakoili, nikada nije
prigovarao, ve bi obukao radno odijelo i odjednom bi radnici ivnuli a radovi brzo odmicali.
Ja bih radije da ne ulazim ree u jednom dahu, stresajui prainu sa odijela.
Upravo sam sa graevine, vruina je, pranjav sam i umoran, etnja po prirodi godila bi mi
157

vie od zatvorenog prostora. Malo zelenila i istog zraka u prirodi prijalo bi naim pluima.
Mogli bi smo do erenice, ta veli?
Nisam te oekivao ovako brzo, samo da se spremim, pa idemo, priat emo usput.
Ako hoe mogu ti donijeti neto od svoje sportske opreme, bit e ti udobnije da hoda.
Nemam vremena da poslije svraam, a i ne hajem mnogo za udobnost.
Dvadesetak minuta kasnije bili smo izvan grada, lagahnim korakom hodajui mehkanim
tepihom zelenih livada, prema rau u podnoju visokog Huma, ispod koga su se sputale
umovite padine do erenikog proplanka. Svje povjetarac donosio je ugodan miris hrastove
ume i topli osjeaj stapanja sa prirodom.
























158

9.
Bismillahir-rahmanir-rahim!
I neka meu vama bude zajednica onih koji e pozivati na ono to je dobro i nareivati
ono to je ispravno, a zabranjivati zlo, oni e ta ele postii.

Zato je ovjek, uope, stvoren? upitao sam iznenada, neoekivano, u hodu. Nije mi
to nimalo sluajno palo na pamet, znao sam da u tim pitanjem isprovocirati ustaljeni nain
shvatanja, ali ne postoji drugi nain da se shvatanje unaprijedi i iskorai iz uanenosti u
zakljuke prolih generacija.
Opet provocira, Ibrahime. Odgovor na to pitanje uli smo hiljadama puta i ja i ti.
Zato postavljati upitnim vaee istine? Ili pita zbog razoaranja u samog ovjeka kao
stvorenja.
Subhanallah! Daleko od toga da istinu postavljam upitnom, samo drim upitnim nae
znanje i miljenje o istini. Moda smo nekada previe uaneni u ustaljeno miljenje bez
mogunosti njegovog novog preispitivanja. To nas moe kotati da bez napretka tapkamo u
mjesto. Zamisli vojnika koji hoe osvojiti teritoriju a da ne izae iz rova; ne samo da nee
osvojiti teritoriju, ve je nee nikada ni upoznati.
Dobro, neka ti bude. Hajde da vidim ta e tvoj vojnik otkriti izlaskom iz rova, osim
besmislenog rizika da se nae na brisanom prostoru. Odgovor se nalazi u pedeset i estom
ajetu sure Ed-Darijat: Dine i ljude Sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. Dakle, razlog
stvaranja je jasno naglaen u rijeima: da Mi se klanjaju. To naglaeno je jasna istina i
nedvosmisleno jasan odgovor na pitanje: zato je ovjek stvoren.
Istina jeste naglaena, ali razumijevanje istine podlono je traganju ka razumijevanju
nje same, nikako ne dovodei u pitanje njenu naglaenost, ve shvatanje i prepoznavanje; gdje
je tano naglaena? ini mi se da kod ovog ajeta prijevod nije u saglasnosti sa originalnim
tekstom, to upuuje da ni originalni tekst nije ispravno shvaen. Kada obian italac proita:
Dine i ljude Sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju, shvatit e klanjanje kao iskljuivi
razlog stvaranja i kao svoju jedinu obavezu, izuzimajui sve druge vjerske obaveze kao jasno
derogirane. Rijei: samo zato da Mi se klanjaju, nedvosmisleno i jasno iskljuuju sve druge
razloge i obaveze, zar ne? Razmisli!
Zastao je u hodu i zamislio se. Promiljao je dugo. I sam je bio dobar poznavalac
arapskog jezika, nije mu bilo teko da uporedi znaenje prijevoda i originalnog teksta.
159

U pravu si. Ovaj prijevod moe biti pogreno tumaen i shvaen, zato to je prevodilac
nastojao da bude to jasniji, a postigao je upravo obrnuto. Ispravnije bi bilo prevesti: Dine i
ljude Sam stvorio samo zato da Mi robuju. Robovanje ne iskljuuje druge obaveze.
Da bi poruka bila sasvim i jasno razumljiva rizikovao sam da dublje otvorim pitanje
shvatanja ispravnije bi bilo prevesti onako kako je doslovice reeno: I nisam stvorio dine i
ljude osim da Me oboavaju.
Da, to bi mogao biti doslovice najispravniji prijevod.
Zaboravimo na trenutak prijevod i razmiljajmo o originalnom tekstu ovog ajeta,
kakva je njegova poruka? ta se ovjeku njime stavlja do znanja?
Samo nemoj da opet bude naka od tvojih filozofskih promiljanja i komparacija kad je
u pitanju ono to je nedvosmisleno jasno: ovjeku se stavlja do znanja jedini razlog zbog
kojeg je stvoren, u tome je smisao i cijela sutina zakljuio je kategorino.
Nastavili smo hodati utke. Nije nam se urilo. Razmiljanje zahtijeva vrijeme, mir i
tiinu.
Jesi li dobio odgovor? upitao je zadovoljno, ali i sa neskrivenim interesovanjem.
Zadnji put si me ispitivao o hazreti Omeru. Priznajem da sam bio prilino iznenaen pravcem
tvog razmiljanja, a opet, prihvatio sam tvoje argumente dobronamjernim. Nadam se da sada
nemamo nejasnoa, bar ne u fundamentalnim pitanjima vjere.
Nisam dobio odgovor, ve naprotiv! Istinu je rekao Allahov Poslanik kada se obratio
Ibn Mesudu rijeima: Ti ivi u vremenu u kojem ima mnogo ljudi koji razumiju propise
Kurana, a malo ih je koji ga itaju. Mnogo ljudi ivi po Kuranu i uva njegove propise, a
malo ih je koji vode rauna o njegovim slovima. Ima malo prosjaka, a mnogo onih koji dijele.
Ljudi mnogo ostaju u namazu, a malo razgovaraju. Rade vie nego to govore. A doi e
vrijeme, kada e biti malo onih koji razumiju Kuran, a mnogo onih koji ga itaju. Tada e se
gaziti propisi Kurana, a vodit e se rauna o njegovim slovima. Bit e mnogo prosjaka, a
malo onih koji dijele. Troit e se mnogo vremena u razgovoru, a malo u molitvi. Malo e se
raditi, a mnogo udovoljavati svojim strastima.
Istinu je rekao Allahov Poslanik, ali primijetio sam i to da si poseban naglasak stavio
na njegove rijei: kada e biti malo onih koji razumiju Kuran, a mnogo onih koji ga itaju.
Pretpostavljam da to stavlja u vezu sa tumaenjem spomenutog ajeta. Razumio sam te to
spominje hazreti Omera kroz tumaenje ajeta sure Et-Tekvir, kao i tvoje svestrano i
svevremensko shvatanje, na to gledam sa odobravanjem i potovanjem, ali na tumaenje
160

ajeta o kojem danas govorimo, uvaavajui tvoje primjedbe na prijevod, smatram da je ulema
stavila taku i da za drugaije tumaenje nema niti mjesta, niti potrebe.
Ima, Abide. Ima i mjesta i potrebe. U pitanju je upravo naglaenost. Pokuaj paljivije
i podrobnije razmisliti na koje se rijei stavlja naglasak u ovom ajetu: I nisam stvorio dine i
ljude osim da Me oboavaju. Moda e te dublje promiljanje dovesti do potpunijeg
shvatanja, koje e upotpuniti i shvatanje krajnjeg smisla ovjekovog stvaranja.
Kakav bi mogao da bude krajnji smisao, osim da dini i ljudi razumiju zbog ega su
stvoreni? Naglasak jasno stoji na obavezi dina i ljudi da robuju Uzvienom.
To je dobar pravac u traganju za odgovorom, ali ne mislim da je naglasak potpuno
shvaen. Dakle, dini i ljudi bi trebali neto razumjeti iz ovog ajeta, a nee razumjeti ako ne
shvate ta se u ajetu posebno naglaava.
Pa, zar nije jasno da se naglaava upravo to; razlog njihovog svaranja je da oboavaju.
Sada sam morao biti jo oprezniji.
Abide, pokuaj razmisliti o prvom dijelu ovog ajeta: I nisam stvorio dine i ljude
osim... i vidjet e da se ovim ajetom ne potvruju razlozi stvaranja, niti se oni naglaavaju,
ve je naglasak na negiranju svih drugih razloga osim oboavanja. Ovim Milostivi naglaava
Svoju neovisnost od stvorenja, te da On apsolutno nema nikakvih potreba od stvorenja, niti
to korisno od njih eli, niti Mu mogu koristiti. Milostivi iskljuuje bilo kakvu korist i potrebu
od dina i ljudi, ve je smisao i potreba njih samih da spoznaju i oboavaju Stvoritelja, to se
vidi iz nastavka: da Me oboavaju. Konano, ovim se ajetom ne objanjava zbog ega su dini
i ljudi stvoreni, ve se na prvom mjestu naglaava apsolutna neovisnost Stvoritelja od
stvorenja, te da On nema nikakvih potreba od stvorenja.
Abid se naao u neprilici. Ustaljeno tumaenje, openito prihvaeno kao ispravno, bilo
je logikom milju poljuljano. utio je i zamiljeno gledao u daljinu.
Moe li tim zakljucima nai snaniji oslonac osim logike rasuivanja?
Ne trebam traiti oslonac, ve je tu, u sljedeem ajetu koji potpuno potvruje smisao
prethodnog, ako ih spojimo u jedinstven smisao: I nisam stvorio dine i ljude osim da Me
oboavaju. Ja ne traim od njih opskrbu niti elim da Me hrane. Zadnji ajet u potpunosti
objanjava prethodni, i naglaava negaciju Boijih potreba, iskljuujui svaku ovisnost
Stvoritelja od stvorenja. To znai da Stvoritelj snano i jasno stavlja naglasak na Svoju
apsolutnu neovisnost, da se ovjek ne bi uzoholio, ve da bi shvatio svoju potrebu da spozna
Stvoritelja. Da li se ova argumentacija moe prihvatiti kao postojana?
161

U pravu si! odgovorio je upadljivo tiho, iznenada briznuvi u pla. Tako se
djetinjasto zaplakao da sam se pobojao za njega. Suze su mu poput prozirnih bisera tekle niz
lice i suile se pod sunevim zracima. Zautio sam i nastavio hodati, putajui ga da se
pribere. Kada su nam se pogledi susreli, vidio sam u njemu strah; istinski, bogobojazni strah.
Koliko sam samo puta pred dematom ponovio isti ajet, sa tumaenjem koje je
usvojeno kroz moje mektebsko obrazovanje, pa sve do kraja kolovanja. Sluao sam to
tumaenje iz usta mojih profesora, a da nikad nisam preispitao ili promislio o njegovom
sutinskom znaenju. Sve smo prihvatali i upijali kao dogmatske istine, utemeljene i
nepromjenljive, bez da razmislimo o njima. To je bio jedini ajet kojim smo objanjavali zato
smo stvoreni. Kako da sada to isto objasnim? Kako da objasnim zato smo stvoreni, kad nam
je to bio jedini odgovor, a drugi ne poznajemo, niti ga imamo u poimanju?
Odgovor nee nai samo onaj kod koga je forma potisnula misao, ali ko razmilja i
smisleno traga, sigurno e u Kuranu nai ono to trai. Milostivi je objasnio zbog ega smo
stvoreni najljepim objanjenjem koje ovjek ne moe ni pojmiti u svoj njegovoj ljepoti: Osim
onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio.
Ima smisla promiljati o tome, ali ti upuuje na zakljuak da su oni kojima e se
Gospodar smilovati i oni kojima nee, ve odreeni.
Bolje je rei, ve se znaju, i jedni i drugi, kao i uzrok koji ih razdvaja: Meutim, oni e
se uvijek u vjerovanju razilaziti. Ali posmatrajmo ih u cjelovitom kontekstu: A da je
Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere uinio. Meutim, oni e se uvijek u
vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. Dakle,
u vjerovanju se nee razilaziti iskljuivo oni kojima se Gospodar smiluje, i upravo zato da bi
im Se smilovao, zato ih je i stvorio.
Primjeujem da se navedeni ajeti jasno odnose samo na ljude, ne i na dine,
zakljuio je tonom koji je odavao unutarnju napetost, napregnuto prebiranje po mislima,
nesigurnost u primjedbu. to nije sluaj sa ajetom o ijoj smo ispravnosti tumaenja
raspravljali.
Ne, naprotiv! instinktivno se u meni javila bojazan od nepotpunog razumijevanja,
shvativi da sam previdio potrebu citirati ajete u cjelini koja upotpunjuje smisao blistavom
jasnoom. Nastavak zadnjeg ajeta odnosi si na dine i ljude: I ispunit e se rije Gospodara
tvoga: "Napunit u, zaista, Dehennem dinima i ljudima zajedno!" Nedvosmisleno je da se
ovo odnosi na dine i ljude koji se budu u vjerovanju razilazili.
162

Znai, ti dri u svom tumaenju do toga da Milostivi kao razlog stvaranja navodi: da
bi Se smilovao onima koji budu vjerovali i u vjerovanju se ne budu razilazili.
Zar to nije apsolutno jasno? A zato ih je i stvorio. Zato, da bi onima koji se u
vjerovanju nee razilaziti, da bi im Se smilovao, zato ih je i stvorio. Moe li biti jasniji i ljepi
odgovor? I zar to nije velianstveno? Na putu spoznaje Milostivog ovjek e neprekidno imati
na umu Njegovu ljubav i milost: Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi. Onaj koji
to bude spoznao, spoznao je i zato je stvoren. Samim shvatanjem tostva njegovog stvaranja
ovjek se ispunjava osjeajem zahvalnosti Stvoritelju, zato i nije mogue da ovjek spozna
smisao a da ne ivi u saglasnosti sa istim, jer kada spoznaja ovlada cijelim njegovim biem,
spoznao je Milostivog.
Abidove oi zasijae radou. Ozarena lica uputio je pogled prema nebu i tiho aputao:
"ujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru na; Tebi emo se vratiti."
A ta misli, na koga se tano odnosi ovaj ajet? upitao je sputajui pogled. Vidi i
sam kako smo se u skupine podijelili. Meu nama je zavladala mrnja, kao da smo, ne daj
Boe, krvnici jedni drugima postali.
Obrati posebnu panju na rijei Milostivog: A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude
sljedbenicima jedne vjere uinio, to govori o svim ljudima, o cijelom ovjeanstvu. Dalje, u
rijeima: Meutim, oni e se uvijek u vjerovanju razilaziti, ukazuje se na ovjeanstvo
podijeljeno u vie vjera, a od njih smilovat e Se onima koji ispravno slijede jednu vjeru, ne
razilazei se u svojoj vjeri i ne utapajui se u druge. To su oni koji su na Pravom putu, za koje
se kae: osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje, odnosno, onima koji se odazovu Boijem
imperativu: zato muslimani postanite! Ako spoznaju svoj vrhovni islamski identitet kao
glavni, prepoznajui sebe kao muslimane, te svjedoei da nema drugog boga osim Allaha,
njihova djela e biti u potpunoj saglasnosti sa smislom: A zato ih je i stvorio.
Strah me je, Ibrahime. Bojim se da me u ovom besmislenom i pogubnom stranarenju
gnjev i gorina ne savladaju, da se ne naem meu zalutalima. Zna li koliko dugo, do danas,
nisam podigao pogled ka nebu zbog straha i stida od Milostivog Gospodara svjetova. Strah
me je za sviju, ali, da ne laem, najvie za sebe. Kako da se sauvam u ovom haosu?
Ne moemo se sauvati osim Allahovom milou. Niti uputu moemo nai osim u
Kuranu. Danas je gotovo nezaobilazno, da s kim god da se susretnemo, budemo pitani: a za
koga si ti? koga podrava? u kojoj si stranci? Nalazim da je jedini ispravan odgovor: mi smo
muslimani. Ispravno si postupio to si odbio svrstavanje i ruan govor o bilo kom muslimanu.
Tvoj postupak je u saglasnosti sa Allahovom uputom: A ne govorim ni o onima koje vae oi s
163

prezirom gledaju: Allah im nikakvo dobro nee dati ta Allah dobro zna ta je u duama
njihovim , jer bih se tada ogrijeio."
Sada me moe bolje razumjeti zato sam razmiljao da napustim demat, jer ne znam
kuda e nas sve ovo odvesti, neki su se ak alili i sudu u Strazburu. Ne vjerujem da e nam
to biti od kakve koristi.
Odvrati ih od toga ako moe, a ako ne moe, oni su sami za sebe izabrali sudiju, a
mi smo i prije njih izabrali sudiju: A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji vrsto vjeruje?
Na stranu to to evropski sudovi nee donositi presude niti davati miljenja u nau korist, vea
je teta u tome to se time stavlja i daje pravni legitimitet tuim zakonima nad svojim. To bi
moglo utjecati na to, sraunato, da evropski sistem vrijednosti bude ozakonjen u svijesti
muslimana.
Niti ih mogu odvratiti, niti znam ko e sve arbitrirati u naem sluaju, i kome se
moramo povinovati.
Ma ko da bude arbitrirao, to nee izmijeniti ono to je u srcima i duama naim. Ne
moramo se povinovati nikom, osim Milostivom: Ma u emu se razilazili, treba da presudu da
Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj u Njega se ja uzdam i Njemu se obraam.
Ibrahime, ispriali smo se, ali jo uvijek ne znam zbog ega si me zvao na razgovor.
Da li samo da se ispriamo ili si jo neto imao na umu?
Ne, nisam te zvao samo da se ispriamo, ve radi onoga to pritiska i moju i tvoju
savjest. Bojim se da i previe mirno, skoro ravnoduno gledamo na sve dublje socijalno
raslojavanje i antagonizaciju unutar naih vjerskih institucija. Previe smo olahko svoje
institucije prepustili pekulantima koji erijatske propise tumae nesavjesno, prilagoavajui
ih svojim trenutnim potrebama. Period pogrene praktike primjene islamskog uenja i
moralnog uruavanja njegovih institucija mora prestati i prerasti u period pravilne primjene
islamskog uenja i ispravnog funkcionisanja njegovih institucija. Ali preporod ne poinje od
obinog ovjeka, ve od uleme. Iz prvog dijela razgovora moemo zakljuiti da misleih
uenjaka skoro da i nemamo, niti je islamska misao prepoznatljiva u javnim komunikacijama
predstavnika vjerskih institucija. Oni, ne samo da nisu kadri ponijeti polet islamskog
preporoda, ve nisu ni prepoznali svoju linu ulogu, niti ulogu vjerskih institucija u drutvu.
Zaslijepljeni uivanjem u ovosvjetskim blagodatima ne prepoznaju se ni meu sobom.
Nekada su uenjaci mirili narod, danas narod miri uenjake, a ne bi ih mirili da nisu oboljeli
od oholosti i sindroma vlasti. Nekada su roditelji uili djecu kako da se sauvaju od
dunjaluke vatre, a uenjaci kako da se sauvaju od ahiretske vatre, dok danas uenjaci uvaju
164

svoje pozicije i bogatstva, a roditelji uvaju djecu od takvih uenjaka, koji umjesto islama
afirmiu sebe, ne trae uputu i zatitu od Allaha ve od centara politike moi i njihovih
sudova: Zar ne vidi one koji tvrde da vjeruju u ono to se objavljuje tebi i u ono to je
objavljeno prije tebe pa ipak ele da im se pred ejtanom sudi, a nareeno im je da ne vjeruju
u njega. A ejtan eli da ih u veliku zabludu navede. Sa onim to trae, zbog ega trae i od
koga trae, izgubili su povjerenje kod vjernika, jer su i sami izgubili svijest o Milostivom.
Ima li neto posebno na umu, to o tome ba meni govori? Jesi li mi to negdje
zamjerio, ili se samo kritiki osvre?
Ne, nisam. Daleko od toga da ti imam na emu zamjeriti. Govorim ti kao misleem
ovjeku, jednom od onih na koje Milostivi ukazuje: To su primjeri koje Mi ljudima navodimo,
ali ih samo ueni shvaaju.
Eh, daleko sam ti ja od uenih, moj Ibrahime. A i da jesam, ta bih ja kao pojedinac
mogao promijeniti? Nita. Zlo je pustilo i previe dubok korijen da bi ga povjetarac mogao
otpuhati.
Uvjeren sam da svojim znanjem i autoritetom moe utjecati na promjenu stanja
unutar naih institucija: Allah vam zapovijeda da odgovorne slube onima koji su ih dostojni
povjeravate i kada ljudima sudite da pravino sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A
Allah doista sve uje i vidi. Ti ima imanski i moralni kredibilitet, ali i obavezu da u ime
Allaha poziva na mir i muslimansko bratstvo naglasio sam zadnje rijei koje su ideoloki
podsjeale na Sejjida Kutba. Nije to primijetio.
ta da kaem i ta da promijenim, kad oni nita ne prihvataju? Pa i da me sasluaju, to
je samo formalno, nee nita promijeniti. Znam ih, branit e se sa hiljadu opravdanja i pitanja.
Uvijek kad nemaju odgovor, a to je esto, brane se pitanjima.
Dri se Allahove Knjige i nee ti biti teko odgovoriti: Oni ti nee nijedan prigovor
postaviti, a da ti Mi neemo odgovor i najljepe objanjenje navesti.
Demati su podvojeni, to je najtei problem, kako ih ujediniti, a oni koji bi to mogli
nee ni pokuati, inae bi to ve odavno uradili.
Ne treba se predavati, kako god da reaguju, islamska dunost ih je pozvati: O vjernici,
pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vaim. A ako se u neemu
ne slaete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je
bolje i za vas rjeenje ljepe.
165

Previe su indokrinirani, bojim se da e agresivno reagovati. Jednom sam pozvao
imame koji su uzurpirali vakufsku imovinu da je vrate instituciji i nita nisam postigao osim
to sam naiao na otre prijetnje. Zato bih to opet rizikovao, znajui da je uzaludno?
Zato to je to tvoja obaveza. Allah te moe odbraniti od njih, ali oni tebe od Allaha
odbraniti ne mogu: A Allah titi one koji Ga se boje i grijeha klone. Tako je Hasan el-Basri
govorio Omeru ibn Hubejru, namjesniku Kufe, kada je od njega zatraio savjet o halifinoj
naredbi koja nije bila pravina. Ovako mu se Hasan obratio: O, Omere, sine Hubejrov, boj se
Allaha, a ne boj se vladara, jer ako se vladar naljuti na tebe Allah te moe sauvati od njega,
ali ako se Allah naljuti na tebe, niko te pa ni vladar ne moe odbraniti od Allaha.
Isto mi je to rekao i profesor Ismail.
Halali, zaboravio sam te pitati, kako je profesor?
Dobro je poekao se mahinalno iza uha, kao da se preispituje, da li je utnja
opravdana u vrijeme kada se govorom moe izloiti riziku. Nego, neto razmiljam, ako je
utnja propust, kako to ispraviti prepirkom koja nije pohvaljena, niti se ja volim prepirati.
Dobronamjerna i svrsishodna prepirka, kojom se hoe oni koji ele da znaju pouiti
onome to ne znaju, ne moe biti a da nije pohvaljena. Da je prepirka sa lijepom namjerom
grijeh, ne bi je bilo meu melekima: Ja nisam nita znao o melekima uzvienim kada su se
prepirali. Prepirka koja ne izlazi iz okvira dobronamjernog, moe se smatrati dijalogom sa
razmjenom argumenata i ne moe se smatrati grijehom. Grijeh je prepirka kojom se
zastranjuje i izaziva razdor.
Ti si, ini mi se, promaio profesiju nasmijao se aljivo. Trebao si biti u
diplomatiji. Ali brzo e se uvjeriti da i samo mali nagovjetaj personalnih promjena unutar
institucije naii e na otpor. Neki e se i na sam spomen promjena nai duboko uvrijeeni.
Zadovoljni ili uvrijeeni, na nama je da se potrudimo da na slogu pozivamo i od
razdora odvraamo, da ih ne bi snalo ponienje koje e ih sigurno snai ako se ne odreknu
podrke svojih zatitnika iz sjenke, onih koji meu nama samo razdor unose. Uistinu e ih
ponienje snai: ...ako se ne stave pod Allahovu zatitu i zatitu muslimana...
Ti meni nejakom sugerie neto jako krupno.
Ne samatraj nejakim onoga koji ima jaku snagu htijenja, jer snaga htijenja jednaka je
snazi radosti. ovjek neto hoe onoliko koliko ga to neto raduje. A ta to moe radovati
vjernika ako ne poziv Milostivog: O, vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas
zatrai da inite ono to e vam ivot osigurati. Zato ti pozivaj na mir. Greaka moe biti kod
svakog od nas, kao to svako od nas moe biti rtvom podmjetnute smutnje. Ako prepoznamo
166

greke kod nas, radujmo se to nam je na njih Allah ukazao pa ih ispravimo, a ako
prepoznamo greke kod onih za koje mislimo da grijee, molimo Allaha da nas uputi i da
oprosti, i nama, i njima. Ko se ne odazove na poziv pod zastavom mira, ostao je pod zastavom
linog interesa, pa sa njima strpljivi budimo. Svako ko svjedoi da je Allah Jedan i da nema
drugog boga osim Njega, borimo se da pridobijemo njegovo srce za muslimansko bratstvo, da
u miru, slozi i ljubavi ivimo.
udno je to koliko se jednim razgovorom ovjek moe preporoditi i iz temelja
promijeniti slabost u odlunost. Upravo smo se vraali, as sporijim, as brim korakom,
zadubljeni u misli, nesvjesni vremena, kada me je upitao iznenaujue vrstim i odlunim
glasom:
Ti nisi slubenik institucije i iznutra me ne moe podrati, ali mi tvoja podrka iz
pozicije u kojoj jesi, moralna i savjetodavna, jeste od sutinske vanosti. Koliko mogu
raunati na to?
Na moju podrku moe raunati u potpunosti, sa naom zajednikom tenjom da naa
djela i ambicije budu u saglasnosti sa Allahovom Knjigom. Prvi korak jeste da imamo na umu
Njegovu opomenu: O, vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno meusobno povjerenje
ne poigravajte.
Jedino tako je i ispravno. Kad bismo imali dovoljno ljudskog potencijala, moralnog,
umnog i sposobnog, mogli bismo i uspjeti. ta misli, ko bi u ovom trenutku mogao sloviti za
jakog, dobrog i pravednog lidera?
Svaki e lider biti dobar i pravedan kad ustanovimo jake institucije. Liderstvo se
pokazalo pogrenim i, bez pretjerivanja, pogubnim. Mjerilo nae snage je u jakim i stabilnim
institucijama. Institucije postaju nestabilne upravo onda kada se personifikuju u lidere koji ih
kontroliu, umjesto da je obrnuto. Nema jakih institucija sve dotle dok su lideri nezamjenljivi.
Lider, u svakom sluaju, moe biti samo prvi meu jednakima.
Pravo veli, liderstvo se pokazalo pogrenim. Poslije petog pravednog halife, nikada
vie nije funkcionisalo po slovu Kurana. A ulema se nije okupila oko zajednikog
imperativa: I neka meu vama bude onih koji e na dobro pozivati i traiti da se ini dobro, a
od zla odvraati, oni e ta ele postii.
Izvini, ali, ako sam te dobro razumio, ti ovaj ajet prevodi tako da on upuuje na
uenjake, na nain da je to imperativ njima.
Tako glasi prijevod na bosanskom, a tako ga i tumaimo.
167

Pa ti poznaje arapski dovoljno da uoi da je ovaj prijevod nedovoljno jasan i da nije
u saglasnosti sa originalnim tekstom.
Teko je napraviti takav prijevod koji nee naruiti znaenje, iako i sam ne mislim da
ovaj prijevod odgovara originalu u bukvalnom smislu, ali sva ulema je saglasna da prijevod
odgovara znaenju. A i logika upuuje na to, ko e drugi pozivati na dobro i odvaraati od zla
ako ne ulema? Prirodno je da oni koji znaju upuuju one koji ne znaju. Zbog toga i stoji opa
saglasnost da se ovaj ajet odnosi na one koji znaju, odnosno na ulemu.
Opet sam reagovao sa oprezom:
Jeste logino da oni koji znaju upuuju one koji ne znaju, ali nije logino da se
tumaenjem odreenih ajeta izmijeni njihovo znaenje, ime se naruavaju temeljni principi
ustrojstva muslimanskog drutva. Tumaenje ovog ajeta je previe razvodnjeno i njegovo
sutinsko znaenje minimizirano u onoj mjeri da se nareivanje prevodi kao pozivanje i
savjetovanje, a zabranjivanje kao odvraanje. Ali, poimo redom. Iz teksta: I neka meu vama
bude onih koji, izdvojit u imenicu Ummet koja je u prijevodu izostavljena, ili se prevodi
kao onih koji, to je nesumnjivo pogreno. Ummet u ovom ajetu oznaava zajednicu, i svako
drugaije razumijevanje i znaenje je iskljueno. Jedino je ispravno razumjeti i prevesti ovaj
ajet u cijelosti: I neka meu vama bude zajednica onih koji e pozivati na ono to je dobro i
nareivati ono to je propisano, a zabranjivati zlo. Oni e ta ele postii. U prijevodu ajeta,
izostavljanjem rijei zajednica, zatim rijei nareivati i zabranjivati, u potpunosti se
mijenja znaenje ajeta kojim je postavljen temelj unutarnjeg ureenja muslimanskog drutva.
Zajednica koja poziva, nareuje i zabranjuje, ta je drugo ako ne institucija koja donosi
zakone i propise u saglasnosti sa Kuranom, te uva i sprovodi iste. Da li se onda ovaj ajet
odnosi na ulemu, kao donosioca i izvritelja zakonskih odredbi i propisa?
Zato da ne? Ko moe bolje od uleme poznavati propise? Prirodno je da zakone i
propise sprovode oni koji ih najbolje poznaju gotovo da se pobunio, osjeajui svoj
dugogodinji stav napadnutim. Ali otpor me nije pokolebao.
Abide, uz duno potovanje prema ulemi, pokuaj se izvui iz svijeta idealnog i nai
se u stvarnosti. Zamisli lopova koji je ukrao, a onda ga ulema lijepo zamoli da se preda. Da li
e se predati? Ako nee, ko e i kako sprovesti naredbu hapenja, a uhapsiti se mora? Da li je
mogue sprovesti naredbu bez mehanizma prisile? Ne, nije mogue. Da bi mogla sprovesti
zakon, onda bi to morala biti ulema do zuba naoruana, zvui li ti to prirodno? U ijim su,
onda, rukama mehanizmi prisile koji su neophodni u sprovoenju naredbi i zabrana? Imaju li
uenjaci te mehanizme? Ne sporim uee uenjaka u donoenju propisa, naprotiv. Oni su
168

najpozvaniji da donose propise, ali ne i da ih sprovode. O sprovoenju propisa brinu se
institucije vlasti na koje se ovaj ajet nesumnjivo i odnosi.
Sprovoenje propisa moe se odnositi na vlast, ili, bolje rei, logino je da se odnosi
na vlast, ali donoenje samih propisa je stvar uleme ostao je uanen u nain funkcionisanja
muslimanskog drutva kakav su zagovarali uenjaci novijeg doba, bez da razmisli kako je
funkcionisalo muslimansko drutvo prvih generacija.
Da, ba je logino da je donoenje propisa iskljuivo stvar uleme nisam izdrao a da
se aljivo ne nasmijem. Postavljanje saobraajnih znakova, prostorno ureenje, izrada
urbanistikih projekata, industrijski razvojni i vojni projekti, strategija odbrane i jo mnogo
drugih projekata, prosto nameu pitanje: ta bismo mi bez nae uleme?
Zastao je sav se pocrvenivi u licu. Posljednji komentar mu nimalo nije prijao. Nije ni
meni, ali zatvarati oi pred manipulacijom Allahovim propisima jo je manje prijatno.
ta se to s tobom deava? upitao je priguujui ljutnju. Nisam te do danas uo da
podrugljivo govori o ulemi, a i ranije sam primijetio da ih radije oslovljava uenjacima nego
ulemom, to je ustaljeni naziv za uene ljude.
Volio bih da moju aljivu intonaciju nisi shvatio podrugljivom. Ulemu izbjegavam
oslovljavati ustaljenim nazivom na naem govornom podruju, zato to se pod tim nazivom
podrazumijevaju samo vjerski uenjaci, a ja pod uenjacima podrazumijevam sve uene ljude
koji se bave vjerskim, drutvenim i prirodnim naukama. Oni koji se bave vjerskim naukama
nemaju pravo da se iskljuivo oni nazivaju uenjacima. Sa takvim shvatanjima esto i svjesno
zalutaju i tamo gdje im nije mjesto. Neosporno je da vjerski uenjaci imaju mjesto u
institucijama vlasti, ali ne da se otimaju o vlast, ve da kao savjetodavno tijelo u dobroj
saradnji sa nosiocima vlasti vode rauna o tome da vrenje zakonodavne i izvrne vlasti bude
u saglasnosti sa vjerskim i moralnim principima i normama. Nosioci vlasti i uenjaci, kako
vjerskih tako i svjetovnih nauka, zajedno ine drutvene institucije, i samo zajedno mogu
sainjavati Ummet, odnosno zajednicu o kojoj Kuran govori.
Izvini zbog mog ishitrenog reagovanja. Previe sam naviknut na ustaljenu kolu
miljenja i previe zauen time da se znaenja mnogih kuranskih ajeta u tumaenju
prilagoavaju ljudskim interesima napokon se sloio, ostavljajui utisak samoprijekora.
Nikad se nije ustruavao popustiti kad bi uvidio da grijei u miljenju. Treba cijeniti one
uenjake od kojih muslimanski Ummet ima koristi, ne i one koji su uporni u beskorisnim i
tetnim raspravama: U ovom Kuranu Mi na razne naine objanjavamo ljudima svakovrsne
primjere, ali je ovjek, vie nego iko, spreman da raspravlja. Onda, Ibrahime, ubijedio si me,
169

na istoj smo zadai. Neka nam Milostivi pomogne da nae vjerske institucije vratimo narodu.
A sada, pustimo da to prenoi, jutro je pametnije od veeri. Odmakli smo daleko, pourimo da
nas akam ne zatekne u etnji.
Ubrzali smo korak i nastavili koraati utke, ali ipak nije pustio da prenoi. Ono to
predstoji shvatio je dovoljno ozbiljnim da je sutranji dan bio i previe daleko.
Ibrahime, ja sam ovo shvatio vrlo ozbiljno. ini mi se da ti predlae neto
revolucionarno. Ne mogu a da ti ne kaem da se potpuno slaem sa tvojim shvatanjem, zato
sam i stavio akcenat na to: da nae vjerske institucije vratimo narodu. Ali ne znam odakle
da ponemo. Koji korak bi mogao biti prvi? Koja je naa uloga u tome?
Nau ulogu moemo spoznati samo ako vidimo sebe sa svojim narodom u cijelosti, ne
obraajui panju ko je kad i gdje bio: Vjernici su samo braa, zato pomirite vaa dva brata i
bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.
Eh, kad bi dao Allah da svi to shvate, pa da iskreno prihvate pruenu bratsku ruku
ree duboko uzdahnuvi. To bi bila srea za sviju nas. Napokon bismo mogli da teimo ka
islamskim idealima i bratskoj zajednici, onakvoj kakvu je Milostivi u Kuranu opisao kao
prvu muslimansku zajednicu: Vi ste zajednica najbolja od svih koja se ikada pojavila:
nareujete da se ine dobra djela, a zabranjujete loa djela, i u Allaha vjerujete.
Sada sam ja zastao iznenaen. Nisam oekivao ovako brz preokret. Stari, dobri Abid-
efendija, dobroudni i skromni pobonjak, iskoraio je krupnim korakom iz stereotipnog
shvatanja i odluno pokazao spremnost da svoju pobonost pretvori u akciju. U njegovom
poimanju muslimanske institucije dobile su na prioritetu a njegova poznata upornost ne moe
ostati bez snanih refleksija na razvoj islamske misli u korak sa vremenom. Dok smo nastavili
koraati, duboko zamiljen, nije ni primijetio moju zauzetost dok sam slao poruku Ebu-
Hakimu: Brat na istoku zaduen je bratom na zapadu, a obojica u hladu Kurana, bit e od
pomoi mladom ejhu Ahmedu. uvajte povjerenu lau dok more ne umiri svoje talase!
Odgovor je stigao brzo: Primljeno k znanju.
Izlistao sam jo nekoliko primljenih poruka. Primijetih da nijedna nije od Usvete. Abid-
efendija je zastao kao da e neto pitati, ali je nastavio utjeti i koraati, dok su mu oi iskrile
nekim nepoznatim sjajem. Nisam primijetio nimalo kolebanja ili nesigurnosti. Odluih
provjeriti tu sigurnost, ubijeen da nije samo prividna:
A ako odbiju da se izmire, to je izvjesno, bojim se da te nisam svojim miljenjem
naveo na rizik. ta bi nam onda valjalo initi?
170

Upozorit u ih na Milostivog odgovorio je odluno. Kada neto namjerimo u ime
Allaha, sa tom se namjerom i najvea iskuenja lahko podnose. Trud je na a ishod u
Allahovim rukama. Bit e onako kako je sueno da bude, onako kako je zapisano, kao to je i
ovo do sada stvar sudbine: On je kadar da poalje protiv vas kaznu iznad vaih glava ili ispod
vaih nogu ili da vas u stranke podijeli i uini da silu jedni drugih iskusite.
Da, upravo tako. Ne bi se moglo desiti ono to nije sueno da se desi. Moda su nas
stigle posljedice utnje na srebreniki pokolj. Oni koji to ne budu shvatili, ostaje im da
galamom i novinskim izjavama peru savjest.
Najprije e biti da nisi daleko od istine. Ali ta god da je uzrok, i kakav god ishod da
bude, naa je obaveza da postupimo kao vjernici: Ako se dvije skupine vjernika sukobe,
izmirite ih; a ako jedna od njih ipak uini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je
uinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih
nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. I ne brini, Ibrahime, ne
mora mi opipavati puls, nisam se uplaio, niti u se pokoriti onima, ma sa koje strane bili,
koji nepravedno postupaju. Znam da u se izloiti riziku, znam da e mi od pretpostavljenih
biti nareeno da ih sluam i pokorim se njihovim eljama, ali potpuno sam svjestan i
Allahovih rijei: I ne sluajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red
ve nered uspostavljaju. Kunem ti se Allahom da, kada je Allahova vjera u pitanju, Abida
niko ne moe vrbovati, pa i kad bi mu se ponudila sva blaga ovoga svijeta. Od tebe, brate moj,
oekujem pomo i podrku, i ne sumnjam da u je imati, a to mi je jako vano. Iskreno me
raduje nasmijao se sa neskrivenom radou, gledajui me pravo u oi, s potovanjem i
ljubavlju. Raduje me to sam doivio da uim od onoga koga sam poduavao.
Pretjeruje, Abide, jo uvijek ima mnogo toga to od tebe mogu nauiti. Tvoje je
znanje...
Telefonski signal za poziv prekinuo me je u pola reenice.
Halo! uo sam glas sa druge strane. Ovdje Salih, Usvetin otac.
Bujrum, Salihe! Kako ste? Kako je Usveta? Nije se javljala, pa sam se pobojao da joj
nije pozlilo.
Jutros smo je odveli na Hitnu, pozlilo joj je.
ta se desilo?
Ne znamo. Ljekari jo nita ne kau...
Kako je? Je li joj bolje?
171

Jo je u komi drhtavi Salihov glas je u prvom trenutku dojmio gotovo nestvarno.
Nije se probudila od kako je jutros izgubila svijest, zato je i ostala u bolnici. Samo sam to htio
da ti javim.
utio sam. ta rei? Imao sam mnotvo pitanja na umu, ali nisam nalazio rijei. utio je
i on. Nije pitao nita, niti je ta traio: ni pomo, ni savjet, niti suosjeanje, naprotiv. I utnja
mi se inila optuujuom. Probudio sam im nadu i pustio da se gasi, zajedno sa njenim
ivotom. Veza se prekinula. Zvao je samo da me obavijesti, nije imao vie ta rei.
Obuzeo me je osjeaj nemoi. Da li sam ispravno postupio? Jesam li mogao uraditi vie.
Tamnobademaste oi ispunjene nadom gledale su me iz sjeanja. Vidio sam sada u njima i
pitanja: zato? hou li umrijeti? hoe li moja strahovanja postati stvarnost? pa, tek mi je
dvadeseta, ispred mene je ivot, moram li otii? zato? ta sam skrivila? gdje je moja krivica?
ta je, Ibrahime? Neto nije uredu?
Jednom pacijentu je pozlilo odgovorio sam kratko. Nisam imao volje da
objanjavam, niti sam bio siguran da bi razumio moje dileme. Tek e doi vrijeme da
medicina bolje razumije Kuran.
Blijed si. Naglo si se promijenio. Je li ti to neko blizak?
Da. Neko jako blizak potvrdio sam, sjetivi se da sam ja, ustvari, jedina osoba pred
kojom je Usveta nala slobode da prekine svoju utnju. Moramo pouriti. Trebam jo
jednom zaviriti u neke papire.
Uredu, pourimo! ubrzao je korak niz padinu koja je vodila prema gradu. Kad
emo se opet vidjeti?
Ne znam.
Trebat e mi tvoja pomo da okupimo to vie estitih i slobodoumnih ljudi, a onda
moramo nai i nekog da ih predvodi.
Ti e ih predvoditi.
Nisam ti ja za prvog ovjeka. Ima za to i boljih. Svako pregnue ka miru i slozi Allah
e nagraditi obeanom nagradom, ali ja nisam siguran, ma koliko odluan bio, da umijem
ostvariti tako veliki i odgovoran poduhvat.
Pomoi u koliko mogu. Za poetak pripremit u vam jasnu platformu. U svakom
sluaju, naa je namjera da se potrudimo, a na Evropi je da shvati, u njenom je interesu, da
nae put ka razumijevanju sa prijestolnicom na Bosforu. To je jedini put ka nunom shvatanju
da su muslimani Evrope faktor mira i stabilnosti, te da ratrkani i podijeljeni samo mogu biti
izmanipulisani na sopstvenu tetu i tetu same Evrope. Ako se to desi, kao to se nadam,
172

velike sile nee vie biti u mogunosti da, manipuliui muslimanima, dre Evropu politiki
nestabilnom, sa interesom da je to due zadre kao svoje trite za visokosofisticiranu
tehnologiju.
Zato ne bismo priali sa Ahmedom? On je najpogodnija linost da predvodi misiju
mira.
Ne! Njega za sada ne treba mijeati u to. On jeste za prvog ovjeka po svim
kvalitetima, ali previe je mlad, nedostaje mu iskustva, samo e izgorjeti. Ono najbolje to
imamo moramo sauvati da imamo kome povjeriti nae institucije kad ih uspostavimo na
istinskim islamskim temeljima. Mi emo kriti put a on e iskoraiti kad bude vrijeme.
U pravu si, ali ni ja nemam neko iskustvo u tome. Nisam ja vian pregovaranjima.
Nee ti ni trebati. Samo se vrsto drite kuranske upute: Ako se oni budu prepirali s
tobom, reci: "Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede." I reci onima kojima je
data Knjiga i neukima: "Primite islam!" Ako prime islam, onda su na Pravom putu. A ako
odbiju, tvoje je jedino da poziva. A Allah dobro vidi robove Svoje.
Zar nisi primijetio, Ibrahime, da su se tvoji savjeti, zapravo, pretvorili u instrukcije?
Samo nastojim energino zastupati ideju da u svakoj zemlji trebamo imati vrste
islamske institucije koje e se meusobno mudro zbliavati, ostvarujui svoja legitimna prava
na slobodu isticanja vrhovnog identiteta, na putu ka ujedinjenju Ummeta. Svakako, putevi ka
Ummetu vode preko grada na Bosforu.
Stalno govori o muslimanskim institucijama, prvi put te ujem da stavlja naglasak na
islamske. To upuuje da namjerno pravi tu razliku.
Proitaj samo jedne printane ili elektronske novine koje u nazivu pretenduju da budu
islamske, a onda ih otvori i u njima vidi vie ogovaranja nego pouke, da li one mogu biti
reprezent islama? Zamisli jednog potenog zapadnjaka koji bi se rado upoznao sa islamom
kako ita te novine: grijeh koji tamo vidi nee pripisati muslimanima, ve islamu kao vjeri.
Zato ih je bolje nazivati muslimanskim dok ne postanu islamske, pa i same institucije. Grijeh
ide muslimanima, a ne islamu. Dakle, poev od medija pa do obrazovnih institucija, sve se
mora oistiti od elemenata neislamskog, da bi se asno mogao ponijeti naziv islamskog.
Istinu si rekao, nek te Allah nagradi i smiluje ti se na Obeanom danu!
Amin! I tebi, brate moj! Measselam!



173

10.

Bismillahir-rahmanir-rahim!
...kia koju Allah puta s neba pa tako u ivot vraa zemlju nakon mrtvila njezina...

Iz ponovnog prelistavanja klinikih nalaza nisam zakljuio nita novo. Medicina je
ostala, uprkos nejasnim nalazima, pri sumnji na prolaktinom i policistizam, bez ispitivanja
mogueg psihosomatskog porijekla nastalih poremeaja, to je od kljune vanosti u
razumijevanju diferencijalne dijagnoze. Ne smatram da dosadanje ispitivanje moe biti
podrano medicinskom logikom, ali ne smatram ni da je beskorisno. Neka saznanja su od
kljune vanosti za razumijevanje posljedica po zdravlje.
Kretao sam se po inerciji, noen instinktom. Traenje stvarnosti i bjekstvo od stvarnosti
nisu opreni pojmovi onoliko koliko mislimo, kao to se traenje sebe i bjeanje od sebe
zavrava istom spoznajom svijesti o sebi. I onda kada promiljamo o drugim ljudima i
donosimo sud o njima, zapravo donosimo sud o sebi samima, kao to piui o drugim ljudima
mi iznosimo svoj vlastiti sud o sebi a da to i ne znamo. Traganje za tuim pitanjima i
odgovorima je, zapravo, traganje za sopstvenim. Postajem svjestan da me je na traganje za
Omerovim osjeajem nakon grijeha nagonio osjeaj sopstvenog grijeha, aktivnog i pasivnog,
zbog onoga to jesam i zbog onoga to nisam uinio. I sama stvarnost, u istinskom shvatanju
nje same, postoji samo u djeliu trenutka, u munjevitom i neuhvatljivom kretanju na nivou
prolaznog, poput elektrona dok krui oko atomskog jezgra, prelazei iz jedne orbiti u drugu.
Moda nam zato, zbog sutinske neuhvatljivosti, tako brzo promie a da je nismo ni svjesni;
ak ni onda kada mislimo da jesmo.
Vrijeme ne tee tako sporo kako se misli. Ono samo tako izgleda u makrodimenziji, ali
je njegova sutina tek u korelaciji sa mikrodimenzijom. U poimanju objektivne istinitosti lee
povremene nesuglasnosti izmeu naunih i kuranskih injenica, gdje sve oiglednije, kako
ulno tako i intelektualno iskustvo, svjedoe u korist kuranski utemeljenih istina. Spoznaja
sebe u svijetu stvarosti jednaka je spoznaji neegzistencije sa pogledom na egzistenciju, ije i
samo razlikovanje nuno predstavlja upoznavanje sebe omeenog granicama ulnosti. Gdje ja
poinjem, a gdje prestajem da budem ja? Ne moemo znati granice svog ega i svojih
sposobnosti bez znanja o onome za ta nismo sposobni. Zato onda osjeamo odgovornost za
ono za ta nismo sposobni, nasuprot neodgovornosti za ono za ta jesmo? Pogrena procjena
sposobnosti uvijek vodi pogrenoj procjeni odgovornosti, koja se namee kao moralno pitanje
174

sa razornom dilemom: da li osjeaj nemoi slui samo kao opravdanje nepreduzimljivosti ili
je izniklo iz objektivnog suda svijesti? Ni spomena da se svijest o tome moe nai osim u
namazu.
Svijest o stajanju pred Milostivim izotrava budnost savjesti i stida. Ni ove noi, kao ni
mnogo puta prije, nisam birao koje u ajete uiti u namazu, prepustio sam taj izbor
osjeanjima. Na prvom stajanju: I traite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte!
Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi. I na drugom neizostavno: I kada iva
zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena.
Poslije namaza bio sam neto svjeiji i trezveniji, nakon iznenaenja za koje vie nisam
siguran da je iznenaenje. Prouavanjem anamneze sumnjao sam da je Usveta preleala
infarkt miokarda, ali sam to preutio zbog nesigurnosti u dokuivost uzroka.
Da li sam odgovoran za preuivanje?
U hodu kroz ivot ovjek se najee ozlijedi spotiui se o sopstvenu pamet.
Nepovjerenje u sopstveno miljenje ne moe se pripisati samo nepotpunosti argumenata koji
ga potkrjepljuju, pa ni savjesti, ve i steenoj navici da nemamo miljenje. Uvijek je tu neko
da misli umjesto nas, pa ak i oni koji ve odavno ni o emu ne misle. ini se da u
muslimanskim drutvima to traje ve generacijama. U tom sluaju moemo sa prilinom
sigurnou potvrditi da u intelektualnom biu ovjeka postoji izgraena hijerarhija, od samog
ovjeka zanemarena. Podsvijest je pokorena svijesti, uprkos tome to podsvijest raspolae sa
veim brojem postojanih istina, pa ipak ne podlijee odgovornosti kojoj podlijee svijest.
Moda upravo u tome lei objanjenje za moj nedovoljno aktivan odnos prema odgovornosti,
jer je moja svijest i one alarmantne procjene Usvetinog zdravstvenog stanja, bez ozbiljnijeg
prosuivanja potisnula odgovornost, koja se sada buntovniki budi i obraa se svijesti, ne
direktno, ve preko osjetljivog mehanizma savjesti. Na kraju, kako god pokuavao objektivno
preispitati sebe, ukoliko je moja svijest dovoljno spoznala pojam objektivnog, sve injenice
svjedoe neminovnost moje odgovornosti, posebno izraenoj u nemoi da ispravim
proputeno. Samokritiki sam razmiljao, zbog istinske ali koju sam duboko osjeao, to
nisam uinio sve to sam mogao. Vjerovao sam da jesam, a objektivno nisam.
Ovog trenutka ne smijem ni razmiljati o cijeni propusta, previe je velika, poput
planine koja prijeti da e se svakog trenutka stropotati na mene. Nema mi druge nego suoiti
se sa istinom: za moje propuste polagat u raune na Danu straha i nade, osim ako mi se
Gospodar moj smiluje i oprosti. Zatvorio sam oi i bez otpora pustio suzama da pronalaze
svoj put, oivljavajui u mislima zamiljeni lik hazreti Omerovog lica izbrazdanog suzama
175

kajanja i tuge, i ispruenu staraku ruku sa sabljom iz skoro zaboravljenog sna, ponavljajui
ajete koje je, siguran sam, i on esto ponavljao; sada ih vie nisam samo razumio ve i osjeao
svu teinu njihove poruke: I kada iva zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice
je ubijena. Ponavljao sam ih u sebi tihim apatom, sa udesnom mjeavinom osjeanja,
zaneeno i prestraeno, sa enjom za danom konane pravde i strahom od istog. Jednom sam
bio rtva torture, bez otpora, poslije pasivni svjedok, bez pobune.
Ponavljajui ajete, prisjetih se ceduljice koju je Usveta ostavila prilikom svoje prve
posjete i zagonetnog potpisa na njoj: Mevuda. Skoro da sam bio siguran da sam taj potpis
odgonetnuo, pa opet nisam. Jednom sam to razumio kao podsvjesni poziv za pomo, pod
uslovom da je o tome itala u Kuranu, drugi put kao prijetnju zlih sila koje se oglaavaju
preko njene podsvijesti, sada razumijem sutinu: Mevuda, odnosno rtva, to predstavlja
poruku Usveti, oboljeloj tuom krivicom, zapravo, ona dijelom ve jeste bila rtvom, ali...?
Odjednom mi je sinulo u glavi. Misao se pretvorila u stranu eksploziju spoznaje: iva
zakopana.
Ne! Ne, Usveta! iva zakopana...? To vie nije samo suluda pomisao, ve realna
mogunost. Koma. Klinika smrt. iva zakopana. Skoio sam kao oparen. Oivjeli san,
hazreti Omerova oporuka: Idi! Ima ih jo, evo ti moje sablje pa svjedoi! Onaj koji svjedoi
rukama i jezikom bolji je od onog koji svjedoi samo jezikom.
Sjurio sam niz stepenice, uskoio u auto i pojurio to sam bre mogao. Morao sam stii
to prije. I djeli sekunde moe biti dragocjen. Tutinske uske ulice u ovo vrijeme bile su
polupuste. Rijetki prolaznici brzo bi se sklonili sa ulice upozoreni brujanjem motora. vrsto
drei upravlja, pazei na prolaznike i rijetka auta u pokretu, projurio sam vratolomnom
brzinom kroz grad, prema Mehovom kru, gdje u se ukljuiti na magistralni put prema
Novom Pazaru. Policijski i carinski radnici na punktu jedva da su me i primijetili dok sam,
bez uobiajene panje na propise saobraaja, projurio pored njih. Niko nije reagovao, bar ne
da sam primijetio. Put sam znao gotovo napamet. Znao sam da obronci uzdignutih i strmih
visova, du ijeg je podnoja prolazila magistrala, jo uvijek imaju dovoljno vlanosti koja je
uzrok estim odronima, ali nisam obraao panju na upozorenja, osim to sam osjeao stepen
budnosti ula na gornjoj granici.
Prolazim kroz prvi tunel i dodajem gas. U napetosti nemam vremena da spustim pogled
na kontrolnu tablu i provjerim brzinu kretanja. I najmanje skretanje panje sa puta moe mi
naruiti koncentraciju. Napetost preovladava cijelim mojim biem. Ubrzo nailazim na drugi
tunel, dug i nepregledan. Ispred mene dvoje vozila u pokretu; preticanje moe biti opasno.
176

Ipak se odluih da pretiem. Iznenada, na zidovima tunela blijesnuo je odsjaj svjetlosti vozila
iz suprotnog smjera, ali u djeliu sekunde shvatih da je prekasno da promijenim odluku:
nisam vie mogao da se vratim na svoju traku. Stisnuo sam papuicu gasa do kraja ulijeui u
makaze. Motor je zaurlao svom snagom i trgnuo naprijed. Zaudo, pomisao da me samo jedan
kratki trenutak dijeli od neizvjesnog ishoda, nije me nimalo uznemirila, naprotiv. ak mi se
ini da mi je takva pomisao prijala. udna pomisao i jo udniji osjeaj: napetost je
neobjanjivo izblijedila, ustupajui mjesto oputenosti i sigurnosti. Nastavio sam da vozim
smireno, nesmanjenom brzinom. Kroz misli su mi proletjela pitanja: kako? da li je mogue
nalaziti sigurnost upravo u hodu po ivici? da li je mogue osjetiti priliv snage u bliskosti sa
opasnou? ne bi bilo mogue da nije u saglasnosti sa ljudskom prirodom, ali kako? kako
shvatiti da ono to je neprirodno mogu osjeati prirodnim, osim ako se stalnim privikavanjem
na okolnosti takvim moe postati? ivjeti na ovoj pjeskovitoj sandakoj vjetrometini znai
priviknuti se na ivot u neizvjesnosti, u onoj mjeri da to postane prirodno stanje svijesti.
Nemam drugi odgovor.
Uhvatih sebe da vozim previe zamiljen, voen instinktivnim vie nego svjesnim
dijelom sebe. Ne, nije mi sluajno taj zakljuak pao na pamet. Usveta je u komi. Svjesni dio
nje ne moe voditi bitku za ivot, ali podsvjesni nagon za samoodranjem moe. Milostivi
nije nita uzaludno i bez cilja stvorio.
Razmiljao sam o uzrocima koji su je mogli dovesti u takvo stanje. Najvjerovatnije je da
se radi o viestrukim, udruenim utjecajima razliitih faktora. Na prvom mjestu je utjecaj
dina, koji po ugovoru sa onima od ljudi koji izlaze iz vjere radi sitne koristi, ispunjavaju
njihove zahtjeve, doaptavajui rtvi primisli, uljepavajui ono to ona odbija kao runo, sa
tenjom da ostvare eljeni cilj pomraenom umu. Ako rtva prui otpor, nee je pustiti, ve e
joj doaptavati strane primisli uvodei je u svijet beznaa i straha. Krajnja posljedica
naruene harmonije izmeu svjesnog i podsvjesnog je psihiki stres koji brzo izaziva i
somatski, kao naglo i dugo luenje kateholamina, antistres hormona nadbubrene lijezde.
Poveanim prisustvom u plazmi kateholamini koe sekreciju beta elija endokrinog
pankreasa, to za posljedicu ima poremeaj glikemije uslijed nedostatka insulina, ne
izuzimajui i druge, sloene faktore kauzalitarnog utjecaja. Razvojem anksioze, dolazi i do
pojaanog luenja kortikosteroida, gdje nastaju funkcioni poremeaji sa teim posljedicama,
kao estim uzrokom i naprasne smrti, kada adaptacioni mehanizmi zataje u pruanju totalnog
odgovora. Putevi kojima se emocionalno stanje izazvano utjecajem dina pretvara u
vegetativne poremeaje polaze od limbikog sistema, preko hipotalamusa, hipofize i
177

nadbubrene lijezde, do efektornog organa, gdje nastaju somatske promjene. Tako, utjecaj
dina ne moe se posmatrati samo kao psihiki fenomen, ve se u velikom broju sluajeva
uoavaju i tjelesne promjene, kao to su porast arterijskog pritiska, ubrzan puls, ne tako
rijetko i akutni infarkt miokarda. Otuda i ideja o moguoj klinikoj smrti kod Usvete. U prilog
tome, rijetko kada je odsutna korelacija izmeu traume i rada srca. Svakako, ne treba
zanemariti i utjecaj lijekova sa vazokonstriktornim utjecajem, iako ovaj posljednji ne bi
mogao izazvati takve posljedice bez ve izraenih posljedica stresa, ma kako one bile
uzrokovane. Zato sam, sloivi mozaik, urio u pomo. U urbi me je potakla i zastraujua
pomisao inspirisana ajetima koji mi ni na trenutak nisu naputali misli: I kada iva zakopana
djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena. Kroz misli mi je jo uvijek odjekivao
eho: iva zakopana, iva zakopana...
Iznenada, iz misli me tre udan prizor. Na groblju pored puta, prije ulaska u
predgradsko naselje, gorjela je vatra. Pod gustim dimom, obasjane narandastim plamenom,
jasno sam mogao vidjeti niane na dijelu groblja koji jo nije zahvaen poarom. Ne bi to bilo
udno u jesenjem periodu, mjetani su esto radije palili suhu travu umjesto da je kose, ali
ovo je bila tek druga polovina proljea, nije moglo biti toliko trave. Ba udno, pomislih, ali
sad nemam vremena razmiljati o tome, uri mi se.
Poslije neto vie od dvadesetak minuta brze vonje bio sam pred bolnicom. Za razliku
od polupraznih ulica, pred bolnicom je bilo ivlje, posebno u prizemlju gdje je smjetena
sluba Hitne pomoi. Proao sam neopaeno kroz kapiju i parkirao se u dvoritu bolnice.
U bolnikom kompleksu nema posebnog odjeljenja za endokrine bolesti, nisam imao
jasnu predstavu kako da naem Usvetu. Uputio sam se ka odjeljenju Hitne pomoi, odatle su
je uputili na hospitalizaciju, oni e mi najbolje rei gdje je smjetena.
Nita ne pitajui bolniki uvar na ulazu gledao me je smrknuta lica. Pomislih da u ovoj
atmosferi i on nestrpljivo iekuje kraj svoje smjene. Proao sam pored njega ignoriui
njegov ispitivaki pogled i zakoraio u prostrani hol sa drvenim klupama, ureen kao
ekaonica. Primijetih da nije zaputeno kao to je bilo ranije. Nadam se da je i bolnica
opremljenija nego prije. Sjetih se da je u ovoj zgradi umro i moj otac od posljedica modanog
udara; nije mu se moglo pomoi u ondanjim uslovima, tada je sve izgledalo mnogo
drugaije.
Na klupi u dnu hola, odmah do vrata sobe za prijem, prepoznah Usvetinu majku i
zaledih se od prizora. Sa primjetno potamnjelim podonjacima i krivudavim, sasuenim
tragovima suza na licu, odsutnog i nepominog pogleda, kao hipnotisana gledala je nekud u
178

prazno. vrsto stisnutih, blijedomodrih usana, odavala je dojam kao da grevito pokuava
priguiti krik bola, zarobljen negdje u utrobi. Prooh ispred nje ne bi li me primijetila.
Posmatrajui ukoeno lice tuge iz podsvijesti su mi poele izranjati slike majki Srebrenice,
donosei jezive slutnje. Zakasnio sam, sinulo mi je kroz glavu. Prva pomisao je uvijek ono
najgore. Ledeni marci prooe mi niz kimu proimajui cijelo tijelo. Gr u pleksusu pratio
je slutnju kojoj se svijest nepomirljivo suprotstavljala. Prenuh se, mahinalno se osvrnuvi,
traei pogledom jo neko poznato lice u blizini. Nije bilo nikog.
Ne smijem gubiti vrijeme, moram prii, pomislih, skupljajui hrabrost za teke korake.
Tog trenutka vrata prijemne sobe se otvorie da propuste krupnu priliku Usvetinog oca.
Dvojica momaka, vjerovatno sinovi, svaki sa po jedne strane pomagali su mu da koraa. Svi
pognutih glava, kao da su htjeli prikriti omraena lica, ili su prema meni. Sada sam, sudei
po njihovom izgledu, mogao biti siguran da se neto dramatino ve dogodilo. Osjetih jo
snanije stezanje u grudima i kajanje to nisam poao ranije, bar da se njima naem u nevolji,
ako nisam mogao promijeniti ono na to upuuje neumoljiva slutnja. Ipak, ne treba preuraniti
sa zakljukom, pomislih.
Salihe, pozvao sam tiho, osjeajui kako mi rije zastaje u grlu, jedva ujna, blia
apatu utjehe nego pozivu ta se desilo?
Zastao je i polahko podigao glavu. U pomuenom pogledu nisam mogao vidjeti nita
drugo osim patnje i bola, nijemih svjedoka jedne ljudske drame.
Usveta je... prozborio je drhtavim glasom i zagrcnuo se, guei se u suzama.
Smiri se, babo, to je Allahova sudbina koja sviju nas eka plano e stariji brat,
plavooki momak rumenog lica. Okrenuo se, zatim, k meni Umrla je prije deset minuta
dodao je kroz suze, gutajui krupne knedle, kao da e se svakog trena uguiti. Pruio je majci
ruku, oito joj pomaui da ustane, i utjeno je zagrlio. Sporim, umornim pokretom ustajui
sa klupe, odsutna duhom, tek je primijetila moje prisustvo. Selamila se bezglasno, jedva
primjetnim pokretom usana, samo joj je pogled na trenutak ivnuo i ugasio se, nestao u
nepoznato.
Gdje se nalazi? upitao sam urno. Hou da je vidim dodao sam, iako se u tom
trenutku mom htijenju nije mogao nai smisao.
U zgradi je preko puta, na spratu pokazao je plavooki rukom na omanju, preureenu
zgradu sa novom fasadom. Ali ne vjerujem da e te pustiti da je vidi, nisu pustili ni nas,
samo su rekli da emo moi sutra prije podneva da je peuzmemo i pripremimo za denazu.
179

Nee biti denaze! reagovao sam odsjeno, zauen sopstvenom tvrdnjom, zbunivi
i sebe i njih. Dok sam urio ka izlazu prebacivao sam sebi zbog neumjesne i nesvjesne
reakcije, ali mi je moja podsvijest, burno prkosei neprihvatljivoj istini, ulijevala udnovatu
sigurnost u svako izgovoreno slovo.
Odjednom sam se tako ivopisno sjetio sna o Omeru i djevojici to je u snu izvukoh iz
pijeska. Sve vrijeme sam odbijao da Usvetinu stvarnost poistovjetim sa snom, a sve vie je
stvarnost liila na san. Preutio sam to ak i Ebu-Hakimu. Nisam umio pronai vezu izmeu
sna i zagonetne ceduljice, bojei se da ne pretjerujem. Poruku iz sna i potpis sa ceduljice
mogao sam prepoznati u Kuranu. Sada sam bio siguran da je Usveta u klinikoj smrti i da joj
prijeti da bude iva zakopana.
Ispred mene izroni slika djevojice iz sna. Potrai me!, odzvanjao je njen glas u
mojim mislima, nai e me u Allahovoj milosti! Moj podsvijesni um je pretraivao ono to
svijeu nisam mogao tako dugo dokuiti. Ili bih, moda, dokuio da sam razmiljao vie o
tom snu i dao mu na znaaju. Ali, kako da razum prihvati smislenost suprotnu poimanju
stvarnosti? Kako da u ovom trenutku, u ovom vremenu, traim nekog iz daleke prolosti?
Kakva je to misterija? Traeno se pronai ne moe, jer put kroz vrijeme je nemogu, moe se
potraiti samo smisao. Smisao...? Pronai u Allahovoj milosti...? Blijesak spoznaje izronio je
iz nepoznatog i osvijetlio um: Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objanjenje za sve i kao uputu
i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju. Objanjenje za sve... Knjiga,
uputa, milost, radosna vijest..., to moe biti samo to. Potraiti u Allahovoj milosti znai
potraiti u Allahovoj Knjizi. Tako dugo ponavljam ajete iz Allahove Knjige, tako dugo
razmiljam o njima, uvjeren da samo analiziram poruku ajeta, a tek spoznajem i zato. Usveta
upravo jeste ono to je napisala svojom rukom: mevuda, rtva nasilja. Da li u stii da je
Allahovom voljom izvuem iz eljusti smrti, kao u snu?
Potrai me, nai e me u Allahovoj milosti! glas djevojice iz sna odzvanjao mi je u
glavi dok sam urio ka ulazu. Vrata su bila otkljuana. urnim korakom uspeo sam se na sprat
i kratko se osvrnuvi odluih se poi desno, prema grupi ljudi u bijelom pred vratima lifta
koja su se upravo otvarala.
Izvinite, traim Usvetu Altun! obratio sam im se uurbanim glasom. Rekli su mi
da je ovdje smjetena.
Jeste, bila je ovdje smjetena odgovori sredovjeni ljekar iz grupe okupljene oko
ravnih, mobilnih kolica koja su upravo gurali u lift. Ako ste iz porodice, molim vas,
pozovite njene roditelje da im predamo nakit.
180

Ne, ja sam iz Republikog odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, doao
sam na poziv porodice odgovorio sam odsjeno, trudei se da budem to uvjerljiviji.
elim da je vidim, odmah.
Zastali su kao ukopani, zbunjeno se zgledavi meu sobom. Ljekar je preblijedio.
Preminula je prije neto vie od deset minuta promucao je tiho, briui sitne grake
znoja sa ela. Sreom nisu traili da se legitimiem, nisu nita posumnjali. Upravo je
premjetamo u kapelu. Nemamo opremu za autopsiju.
Vraajte je odmah nazad u sobu! zatraio sam metalno otrim, bespogovornim
tonom.
Opet sam imao sree. Morao sam ovako postupiti da bih dobio na vremenu, koje bih
izgubio u ubjeivanju. Bez protivljenja, mehaniki su me posluali i vratili pokretna kolica u
sobu. Zastali su pored kreveta na kom je leala ne znajui ta dalje da rade.
Vratite je nazad na krevet, ali brzo! okrenuo sam glavu u stranu i zamirio,
uzimajui zrak punim pluima, otimajui se strahu od prizora koji u vidjeti. Morao sam
sauvati potpunu trezvenost.
Djelovali su timski. Brzo su se otrgli od prvobitne zbunjenosti i dobili na profesionalno
brzom reagovanju. Ljekar je ugnuo ramenima i samo je zbunjeno posmatrao kako Usvetino
tijelo vraaju u bolniki krevet.
Ko je konstatovao smrt? upitao sam, tek koliko da neto kaem, prilazei krevetu.
Niko nije odgovorio.
Napokon, tu sam. Gledam u mrtvaki blijedo lice sa zatvorenim oima i blagim
plavetnilom na podonjacima i otvorenim, nepominim usnama. Priao sam brzo i opipao
puls, zadravajui dah u iekivanju da osjetim otkucaj. Nita. Nema pulsa. ekao sam
nepomino. Preko usana mi potekoe rijei Milostivog: I kada iva zakopana djevojica bude
upitana zbog kakve krivice je ubijena. Ponavljao sam minut, dva, tri...
Subhanallah! uzviknuo sam, osjetivi blag puls pod rukom. Ona je iva, doktore!
Gledali su u mene zabezeknuto kao u luaka. Ve po uenju Kurana shvatili su da
nisam onaj za kojeg sam se predstavio. Osjeali su se prevarenim. Nisu povjerovali u moju
tvrdnju. Ja opet, siguran sam, ponovo sam osjetio puls. Osjeaj radosti eksplodirao je u meni.
uo sam puls. uo sam: radosnu vijest. Nisam vie obraao panju ta se deava oko mene.
Ponovo sam osjetio puls i nastavio ponavljati glasno: Kia koju Allah puta s neba pa tako u
ivot vraa zemlju nakon mrtvila njezina. Puls je poeo ubrzavati, sada ve jasno
prepoznatljiv. Neko me je uhvatio za ramena i poeo vui nazad. uo sam kako neko
181

objanjava da sam vjerovatno psihiki poremeen i da me to prije udalje. ini mi se da je to
bio ljekar. Otimao sam se dvojici to su me elinim stiskom drali za obije nadlaktice.
Shvatio sam da nisu iz obezbjeenja ve iz policije, tek kada su poli da mi stave lisice.
Mevudaaa...! uzviknuo sam na sav glas i snano se trgnuvi, okrenuo se k njima.
Odmah sam shvatio da je glupo i pokuati s objanjenjem, iznenaeni otporom vrebali su da
me savladaju.
Pustite ga! odjednom je uzviknuo ljekar. Zastali su na njegov povik, ali nisu vie
gledali u mene ve preko mog ramena. Izraz uenja i nevjerice prekrio im je lica.
Okrenuo sam se oprezno i...? Stao sam kao ukopan. Svi su bili u nevjerici. Usveta je
otvorila oi. Gledala nas je zbunjeno. Osvrnula se oko sebe ne shvatajui gdje se nalazi, na
trenutak uplaeno, a onda prepoznavi me, razvukla je usne u osmijeh. Boja ivota, poput
svitanja zore, vraala joj se u lice. Plavetnilo se volebno brzo povlailo.
Gdje sam to ja? upitala je tiho, ali sasvim razgovjetno.
U bolnici si, ne boj se! odgovori ljekar, trgnuvi se od prvobitnog iznenaenja;
radostan, zateen i postien. Instinktivno, po inerciji, obratio se osoblju. Ukljuite joj
kiseonik i dajte joj... dajte joj... zastao je zbunjeno i okrenuo se k meni kao da trai pomo,
bez ideje ta dalje da preduzme, niemu vie nije nalazio smisla.
Po ovome to vidim da ste joj dali pokazao sam na papir na stoiu pored uzglavlja.
nee biti potrebno nita vie. Dovoljno je oporavljena.
Nita nije rekao. Kada su nam se pogledi sluajno sreli, preblijedio je.
Gospodine, izvinite... ja ne znam, jednostavno ja ne znam ta da kaem osim... hvala.
Upravo ste spasili jedan ivot, a mi pomislili da ste... zautio je pognuvi glavu.
Mislili ste da sam lud zato to uim Kuran, ili...?
Ne, ne, gospodine... ?
Fatih. Ibrahim Fatih predstavio sam se s prepoznatljivom dozom ponosa u glasu.
Gospodine Fatih, da li ste vi ljekar?
Ne, nisam ljekar.
Kako god, ispravno ste postupili. Mudrim manevrom sprijeili ste nas da napravimo
stravinu greku.
O emu se radi? Hoe li mi neko rei ta se deava? umijeala se Usveta. Izgledala
je puno svjeije. Iz trenutka u trenutak snaga joj se vraala u tijelo. Mogla je sasvim slobodno
pokretati ruke. Zagledana u tragove igle od infuzije, upitno me je posmatrala.
182

Nita vano, Usveta! tre se ljekar, kao da se tek osvijestio od oka, shvativi da je
pretjerano otvoren u razgovoru pred pacijentom. Gospodin Fatih je insistirao da ostanete na
intenzivnoj i... ja mislim da je bio u pravu.
Izvinite, ali meni nita nije jasno. Ne znam otkud i zato sam ovdje? I kako ste me to
nazvali? Pomijeali ste me sa nekim, ja se zovem Mev'uda.
Ljekar i osoblje se zbunjeno zgledae. Nije mi teko zakljuiti ta su prvo pomislili. Ako
ostanu pri takvom zakljuku, podvrgnut e je psihijatrijskom lijeenju, a ubijediti ih u
suprotno ne izgleda mi da bi bilo mogue. Moje bi se miljenje neminovno kosilo sa naunim
stajalitem medicine. Naune istine ne uzimaju objektivnim druge istine, osim onih empirijski
potvrenih. Kakvog li apsurda, samo zato to govori istinu, dobila bi etiketu izofrenika.
Njena istina ne uklapa se u vaee istine. Da je tako tretiraju, to ne smijem dozvoliti. Odluih
da iskoristim trenutu prednost.
Ne, doktore. Nadam se da ete se sloiti sa mnom, njeno trenutno stanje ne zahtijeva
lijeenje u hospitalnim uslovima, osim ako imate laboratorijske nalaze koji govore drugaije.
Ona je trenutno samo zbunjena i nita vie. Brzo e se oporaviti.
Istina, nemamo nijedan nalaz koji ukazuje na uzroke kome, ali upravo zato moramo
nastaviti ispitivanje.
Zakljuih da on ne bi razumio uzroke koji su mogli biti konstanta, zato se odluih za
argumente koji su nauno postojani i njemu razumljivi.
Nijedan od nalaza sa Klinikog centra, iako neki blago odstupaju od granica
referentnih vrijednosti, ne ukazuju na uzroke komatoznog stanja, ali propisana terapija moe
biti uzrok. Bromokriptin je u naoj zemlji, uprkos tome to pripada porodici ergotamina sa
vazokonstriktornim dejstvom poslije due upotrebe izaziva apopleksiju mozga, jo uvijek
lijek izbora u lijeenju hiperprolaktinemije, kao agonista dopamina koji je inhibitor laktotrof
elijama hipofize u luenju prolaktina. U zemljama Evropske unije ve due vrijeme su u
klinikoj upotrebi Lisurid i Pergolid, sa viestruko efikasnijim dejstvom od Bromokriptina, a
znatno slabijim sporednim dejstvima, posebno Pergolid.
Izvinite, kolega, ali ja sam endokrinolog i nemam takva saznanja. A i vas sam razumio
da niste ljekar, to me zbunjuje. Ne znam zato kaete da niste, a sa prepoznatljivom
sigurnou govorite kao vrhunski strunjak.
Ja nisam endokrinolog, doktore, ve teolog koji se bavi prouavanjem prirodnih i
humanistikih nauka u cilju temeljitijeg razumijevanja Kurana i obrnuto. Kuran upuuje i
podstie na prouavanje i razvoj medicinskih nauka: A pogledaj i kosti, vidi kako ih
183

sastavljamo, a onda ih mesom oblaemo. Time Kuran imperativno upuuje na sastav i
empirijsko prouavanje anatomije stvorenja.
Zaneeni razgovorom, nismo ni primijetili Usvetu kako ustaje iz kreveta, spremajui se
da napusti bolnicu. Izgledala je, za nekog ko se upravo probudio iz kome, ilo i svjee.
Ja sam spremna da poemo, Ibrahime prvi put me je oslovila imenom. Moe li ti
da me poveze kui, molim te.
Ali, ako odustane od Bromokriptina, moe doi do novog skoka prolaktina. Imate li taj
drugi lijek? zabrinuto e ljekar.
Imamo. Psihoterapijom emo podii dopamin. To je za sada najsigurnija metoda, a i
najefikasnija. Pozitivnim miljenjem i emocijama moe se podii nivo dopamina i ukoiti
sekrecija laktotrof elija. Sutra e neko od porodice doi po otpusnu listu, doktore. Idemo,
Mevuda! pozvao sam je tonom koji nije trpio kompromis. Naravno, ne zbog Mevude ve
zbog ljekara. Fokusiranje na psihoterapiju, ini mi se da je i za njega bilo dovoljno ubjedljivo.
Svakako, njena preutna odlunost da napusti bolnicu bila je presudna.
Gospodine Fatih, kako ste krenuli sa prouavanjem ove oblasti, bojim se, ostavit ete
ljekare bez posla nasmijao se aljivo.
Moda bi to bilo i pametno, doktore, prije nego ljekari ostave Azraila bez posla
prihvatio sam alu sa dozom sarkazma.
Samo se nasmijao, ne pregovorivi vie ni rijei, dok sam sa Mevudom odmicao ka
izlazu. Uhvatih sebe da je vie ne oslovljavam imenom Mevuda samo jezikom ve i milju.
Zaudih se kad sam ispred ulaza u bolnicu ugledao toliko ljudi. Mevudini roditelji ve
su uli ta se desilo i ekali su nas u nevjerici i presretni, ali nisu bili sami, bilo je tu jo puno
ljudi. Ne znam kako su tako brzo saznali. Iznenadih se kad meu njima primijetih i Abid-
efendiju.
Mevuda je otrala u zagrljaj roditeljima. Nije mi u sjeanju da sam nekada vidio ljepi
prizor. Svi su ih nijemo i suosjeajno posmatrali, bez rijei. Poeljeh da nestanem odavde, da
ih prepustim neizbjenom izlivu osjeanja, lijeku za njihova srca i njihove due. Suoiti se sa
pogledima nevjerice u radosti, i radosti u nevjerici, moe biti i previe dirljivo. ta rei
ovjeku koji je tugom oslijepio pa radou progledao, naao izgubljenu nadu, oivio u sebi
pokopano sutra? ta rei i onome to se vratio sa granice nepostojanja?
Bio je ovo pravi trenutak da se neprimijeeno sklonim, ali su me Abid-efendijine oi
budno pratile.
184

Iskoristio je priliku da mi neupadljivo prie, stavljajui mi time do znanja da eli biti
diskretan. Izgledao je jako uznemireno.
Ovdje je danas bilo vrue. Nekoliko dematlija se okupilo da protestuje, traei da
prestanu podjele i da dijalog pone. Ubrzo su napadnuti, ima i povrijeenih. Deavalo se to
pred oima policije, koja sada navodno traga za napadaima. Niko nije nita preduzeo, tako
da, stie se dojam, utnjom se namjerno ohrabruje nasilje.
Nisam uo nita o tome, zar ima povrijeenih?
Ima. Jedan ovjek je u tekom stanju. Odoh da se selamim sa njegovom porodicom, tu
je meu ovim ljudima, i dolazim.
Znai, zato je Abid-efendija tu. Odmah mi je sinulo kroz glavu da bi se i on, uprkos
pokazanoj odlunosti, mogao uplaiti i ustuknuti pred prijetnjom nasiljem. To bi obeshrabrilo
i glasove onih koji ele promjene i mir. Moram saekati i popriati sa njim.
Potraih ga pogledom, nestao je u masi. Odnekud je pristizalo sve vie ljudi, vjerovatno
zbog povrijeenog. Par minuta kasnije ugledao sam ga na parkingu, ekao me je kod auta.
Potiten, smrknuta lica, sa mjeavinom tuge i gnjeva u pogledu, dojmio je kao da upravo
dolazi iz Potoara.
Hoe li kui? upitao je nekim udnim tonom, jedva da sam mu prepoznavao boju
glasa.
Upravo namjeravam poi.
Nisam sa svojim prijevozom, doao sam taksijem im sam uo, mogao bih da ti
pravim drutvo u povratku.
Naravno, idemo!
Prije polaska iskljuio sam telefon, izvukao bateriju i pokazao Abidu mimikom da uradi
isto. Nije se dvoumio. Ponaanje policije bilo je jasan pokazatelj da ne moemo iskljuiti
pretpostavku prislukivanja.
Ibrahime, trebamo biti vie oprezni i mudri. Ovi, kao da su znali da planiramo
mirovnu inicijativu, pa pourili sa miniranjem prije nego i pone. Sada e biti jo tee. Ne
pada mi na pamet ta nam valja initi.
Ne kloni vjerom, efendija! One koji su odustali od pridobijanja srca za islam i uputili
se ka osvajanju sekularne vlasti, izgubivi svijest o svom vrhovnom identitetu, zamjenjujui
vjeru vazalskom svijeu, njih ostavi i ne raunaj na njih kao ozbiljne sagovornike: Ostavi one
koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju... Tenja za igrom i zabavom bila bi besmislena
ako se u njoj ne bi teilo za osjeajem strastvenog uitka, kao to bi i borba za mo i vlast bila
185

besmislena bez tenje ka strastvenom uitku, koji i u jednom i u drugom sluaju pruaju
zabava, igre i mo vlasti. I jednim i drugim vjera postaje mehanizmom ostvarivanja cilja pod
zastavom strasti i nereda. Zato ti ostavi njih, osim ako se dozovu pameti.
Zar nas onda to ne ini protivnicima vlasti?
Ne! Mi nismo protivnici vlasti kao nuno postojeoj, ve smo protivnici nainu njenog
ustrojstva. Odbacujemo vlast iz strasti a prihvatamo vlast iz odgovornosti. Nered i smutnja su
nai neprijatelji: I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen. Nije za
oekivati od onoga ko je strau svojom u dui svojoj nered napravio, da e teiti ponovnom
uspostavljanju reda. Takvi jedino u neredima mogu i opstati na svom poloaju. Sa njima red
vratiti ne moemo koliko god to htjeli, jer su na njivama strasti napravili nepregledno groblje
pokopanih prilika da budu islamski odgovorni.
Teko da se tu moe neto uraditi. Dananji protesti zbog nasilnikog ponaanja
vjerskih lidera zavrili su se opomenom svakom ko drugaije misli.
Je li se neko oglasio u medijima?
Bolje da nije. O rtvama se govori tako podrugljivo da nije teko naslutiti ko stoji iza
nasilja.
Oduvijek je tako i bilo, jo od davnih vremena. Na njih Milostivi ukazuje i upravo
njima se obraa: Vi ste im se toliko rugali da ste zbog toga na Mene zaboravljali i uvijek ste ih
ismijavali. Ni u ranijim vremenima, kao ni u ovom, ismijavanje rtava nije tako nepoznato.
Toliko su arogantni, ne prezaju ni od ega, nesumnjivo je da neko jak stoji iza njih.
Drava stoji iza njih.
U to nisam siguran. Drava ne daje arobne tabletice od kojih se razvija apetit za
bogatstvom i vlau. Slaem se sa tim da nam drava nije naklonjena, ali ne moemo svoje
slabosti svaljivati na druge. Od toga nam nee biti lake. Sa druge strane, i sam si esto
govorio da mi sami snosimo odgovornost za nae stanje, zato sada upire prstom u dravu?
Zato to igra nepotenu i po nas vrlo opasnu igru. Vrijeme je da se sa dravom vrlo
ozbiljno razgovara. Njeno ponaanje je i politiki i moralno nedopustivo. Ubudue, morat e
svoje prste da dri malo dalje od naih institucija.
Ne znam na ta tano cilja?
Razmisli malo i shvatit e. Nije teko proniknuti u nastojanje drave da kontrolie
vjerske institucije, ali ne samo da ih kontrolie ve i da ih politiki iskoristi za pranje ruku od
umijeanosti u genocid nad muslimanima u Bosni. Slutim da su nae institucije istovremeno i
dravni lobi u spoljnoj politici prema Istoku. U diplomatskim odnosima to se moe tumaiti
186

kao tenja da se povrati povjerenje muslimanskih zemalja, to moe biti razumljivo, ali ako se
to povjerenje zloupotrijebi u nepolitike i nehumane svrhe, prirodno je da se i mi osjeamo
izigranim i iskorienim.
Ti sluti da je to povjerenje zloupotrijebljeno?
Zar nimalo ne prati medije? Ne vidi se tenja ka uspostavi iskrenog povjerenja, zato
to se kroz medije vidi samo pranje ruku, ne i savjesti. Povjerenje se gradi zbog ekonomskih
interesa. est srpskih fabrika naoruanja radi u tri smjene a oruje se najveim dijelom izvozi
u muslimsnske zemlje. Prihodi vojne industrije mjere se milijardama dolara, a tim orujem se
danas naa braa na Istoku meusobno ubijaju. Proboj na istono trite nedvosmisleno
upuuje na to da drava manipulie sa pojedincima iz naih institucija. Hou da vjerujem da
su ti nai pojedinci bili prevareni, jer teko mi je da povjerujem da bi vjerski slubenici mogli
otii tako daleko da prihvate ulogu menadera vojne industrije. Ali, prevareni ili ne, jednom
e historija zapisati da lideri sandakih muslimana nisu propustili priliku da naprave moralno
i strateki nepromiljene greke.
Misli da ih zbog toga drava titi?
Ne sumnjam da bi ih sada rado pustila niz vodu, ostvarila je svoje ciljeve i nisu joj
vie potrebni, ali joj ne ide u prilog da se o tome javno govori. Time bi mogla izazvati snaan
revolt sandakih muslimana sa ozbiljnim posljedicama. Nemoj zaboraviti da su granice
balkanskih drava jo uvijek nestabilne. Sandaklije su jako privreni svojoj vjeri, to i
pokazuju, i ne bi tako olahko preli preko upotrebe svojih institucija za lobiranje politikim
ciljevima. Politiki trusno podruje moglo bi postati jo trusnijim. Ne zaboravi jo i to da
dvije treine zemalja OIC-a nisu priznale Kosovo. Misli li da vjerski poglavari Bosne, a i
ovdanji, nemaju veze sa tim?
To u budunosti moe biti veliki i ozbiljan kamen spoticanja na putu naim
nastojanjima.
Postoje kameni i kamenii spoticanja, nije ni bilo za oekivati da ih nee biti, ali
nijedan ne moe biti tako veliki da se pred njim ustukne na putu ka ispravnom cilju. Nadam se
da ne razmilja da odustane od napora ka meumuslimanskom izmirenju.
Ne! Od ispravnog nijeta se ne odustaje ba tako lahko, pa i ne razmiljam o tome, ali
ne vidim ni mogunost da se zavaeni lideri, zaslijepljeni mrnjom, dovedu za isti sto. Mir je
najbolje rjeenje. Lake je nego sve raditi iznova.
Moda u tome i jeste pogreka. Poto, proli put smo se sloili da je vademekum
liderstvo tetan fenomen po muslimansko drutvo, posljedice su oigledne, zato bismo sada
187

dali svu podrku toj tetnoj pojavi, posveujui svu panju liderima. Ni sada, niti u
budunosti, mir i ekonomski napredak ne smiju ovisiti od dobre volje nekoliko ljudi. Upravo
zato i naglaavamo presudnu vanost ustrojstva muslimanskih institucija sa erijatskom
inicijativom i provenijencijom. Milostivi kae: I neka meu vama bude zajednica, a ne kae, i
neka meu vama bude lider. Prvi ovjek te zajednice je samo prvi meu jednakima, koji
govori u ime svih. Zajednica, odnosno institucija je ta koja predstavlja interese muslimana.
Prema Allahovoj Knjizi, vostvo nije blagodat pojedinca ve naroda: A Mi smo htjeli da one
koji su na Zemlji tlaeni, milou obaspemo i da ih voama i nasljednicima uinimo. Dakle,
kada govori o vostvu, odnosno o liderstvu, Silni i Mudri govori u mnoini, o narodu, a ne o
pojedincu. Iskljuivo narod ostvaruje te blagodati kroz institucije sistema koje sam kreira
prema kriterijima Kurana. ak ni najodabranijem meu Svojim poslanicima i najveem sinu
ljudskog roda Milostivi nije dao pravo na odluivanje izvan institucije koju su inili
plemenski predstavnici: ...i dogovaraj se s njima! A kad se odlui, onda se pouzdaj u
Allaha... Sjetimo se da je Allahov Poslanik bio preglasan pred Bitkom na Uhudu, i povinovao
se volji veine, dajui prednost volji institucije nad svojom voljom. A kad se odlui, prema
dogovorenom, onda se pouzdaj u Allaha, sprovedi dogovorene odluke. Kome se to danas
moe dati vee pravo nego to je dato Allahovom Poslaniku?
Zaneen razgovorom Abid je utio. Primijetih da upravo prolazimo pored groblja koje
sam vidio u plamenu. Ve je dogorjelo, ne vidim ni eravice. Usmjerih svjetlost farova prema
groblju i, na moje uenje, vidim samo zelenilo, ni najmanjeg traga od vatre. Preutio sam.
Da to ispriam, malo je vjerovatno da bi mi neko, pa i on, povjerovao. Nastavio sam voziti
utke, bez rijei.
U razmiljanju i razgovoru, vrijeme tako brzo prolazi. Iznenadih se uvidjevi da smo ve
prevalili vie od pola puta. Kada je Abid opet progovorio, izgledao je puno sigurniji.
Zato ne razmisli o tome da preuzme ulogu koju si meni sugerisao? Nauio si puno
iz Kurana i odlino se snalazi u pojanjenju njegovih ajeta sa sasvim novim pristupom
metodologiji tumaenja.
Ne, Abide. Na moju alost, ja o Kuranu znam jako malo, samo to se promiljajui
trudim da to to znam to bolje razumijem i primijenim. Moje opredjeljenje je nauka. Nauka u
cilju pomoi rtvama torture, na koje su vlasti, i svjetovne i vjerske, zaboravile. Jednom
davno okusio sam ivot rtve, upoznao sam stotinu lica bola i patnje, to me je opredijelilo da
svoj trud posvetim oboljelim rtvama nasilja, traumiranima i unesreenima. Spoj Kurana i
188

medicine daje dobre rezultate, i u tome nalazim izgubljeni mir. U drugim vodama ja ne bih
umio, niti uspio da plivam.
teta. Ti se bolje od nas razumije u globalna kretanja i mogao bi nam pomoi bar u
savjetima kako da se zatitimo od dalje dvostruke dravne politike prema nama.
Nije nam sada potreban neki poseban oprez. Treba biti strpljiv da drava sazrije i
izraste u ozbiljnu pravnu dravu. Treba razumjeti i to da je veinski, srpski narod skoro est
vijekova ivio u vazalnom poloaju i da iza sebe ima teku historiju. To je dug period u kojem
je kod veine formirana vazalska svijest koja ne umije da vlada, niti da shvati odgovornost
vlasti. Jo nisu dostigli stepen civilizacijske zrelosti: napravili su strane zloine i nama i sebi,
tako da sumnjam da e im civilizirani svijet ikada vie dopustiti da budu suvereni i
samostalni, iako dojmi da su shvatili da jedino mirnodopskom politikom mogu sauvati
dravu od potpunog rasula. Mene ne brine poloaj muslimana u ovoj zemlji koliko me brine
poloaj muslimana u Evropi.
Nas je u Sandaku i previe malo da bismo mogli biti i od najmanje pomoi
muslimanima Evrope, po strani to to bismo eljeli.
Naprotiv! Ako iko ima tu ansu, imamo je mi. Nai se interesi, kao i interesi drave,
ne sumnjam da je to Srbija ve shvatila, bar sudei po njenom naglom zaokretu u politici
prema Turskoj, uklapaju u zajedniki i najprei cilj, a to je mir. U takvoj klimi, strpljivim i
mudrim stremljenjima, mi dobijamo priliku da izgradimo model funkcionalnih, ne vie samo
muslimanskih, ve u pravom smislu te rijei i islamskih institucija, kao primjer muslimanima
Evrope kako da ostvare svoja legitimna prava na samoorganiziranje. Za to emo imati i
snanu podrku Turske. Ratnohukaka politika i nacionalizam su, nadam se, osueni da
ostanu ivjeti jo samo u runim sjeanjima na prolost. To je stvarna realnost, bliska
shvatanju ovjeka koji gleda u budunost, a takvih je sve vie. Stoga, nemoj da gubi vrijeme,
ve se dobro pripremi za dolazeu revoluciju mentaliteta, kao neminovnu u procesu
ostvarivanja slobodarskih ideala i ustrojstvo islamskih institucija utemeljenih na islamskom
uenju.
Da li ti zaista misli da mi tako malobrojni imamo kapaciteta za tako krupan, mogu
slobodno rei, historijski poduhvat.
Imamo kapaciteta, a i okolnosti nam pogoduju. Nee nas se plaiti ba zato to smo
mali, pa neemo ni biti u fokusu panje, a imamo kapacitet. Naa ansa za uspjean poduhvat
je u revoluciji mentaliteta, ve nekoliko puta to naglaavam. Imamo obrazovane i briljantne
umove, ali veinom iz ruralnih sredina, koji se trebaju uklopiti u nain ponaanja u urbanim
189

sredinama. Nenaviknuti na susrete sa drugaijim kulturama i miljenjima, svijest ruralne
sredine je okrenuta sebi, a sebeljublje je najei uzrok neprijateljstava prema drugima. Mi to
moramo prevazii. Za poetak, pokuavam da ne zamjerim ljudima samo zato to su takvi
kakvi jesu. Ostavi ih dok se sami ne vrate, ako se vrate. Onome ko se vrati, ne zatvaraj mu
vrata i primi ga toplo, i uvijek kao jednakog sebi. Moli Allaha da im oprosti, tim prije e se
vratiti. I neka ti najvanije u ostvarivanju muslimanskog jedinstva budu islamske institucije.
U ime Allaha, uspjet e.
U rasvjetljavanju i razumijevanju ostvarljivosti ciljeva puno si mi pomogao, Ibrahime.
Sada sam ve ohrabreniji i trezvenije promiljam. Ali ti si mi ostao enigma. Osjeam da
moe vie da prui, ali uporno izbjegava pod izgovorom da ti to ne umije. Daje savjete, a
sam se sklanja.
Ne, ne sklanjam se, to nikako, ali moja promiljanja su usmjerena na globalno pitanje
Ummeta, a moja narav je blie izmama nego penkalu. Moja je unutarnjost previe iskustveno
bolna a svijest revolucionarna, proeta idejama o islamskom preporodu, tako da bi moje
direktno uee moglo imati za posljedicu znatno otriju konfrotaciju miljenja, to ne bi bilo
ni poeljno, ni produktivno. Vie bih tetio nego to bih koristio. Iskreno se nadam da me
razumije. Ja u ostati na poziciji na kojoj jesam sa uvjerenjem da je tako najbolje. Potrai
povjerljive saradnike u potenim ljudima. Tavus ibn Kejsan napisao je halifi pismo u samo
jednoj reenici: Vladaru pravovjernih, ako hoe da ti djela budu estita, okrui se estitim
ljudima.
Nita nije rekao. Nastavili smo put utke, svako sa svojim mislima.












190

11.
Bismillahir-rahmanir-rahim!
Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne ini kao
da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neiji ivot sauva, kao da je svim
ljudima ivot sauvao.

Stigli smo u Tutin u svitanje zore. Bez obzira na sadrajan razgovor, sve vrijeme u
mojim mislima dominiralo je pitanje: kako je Mevuda? Sada se vjerovatno ve uveliko
odmara u svom domu. Sjetih se da sam zaboravio da je upozorim na terapiju, ali to mogu i
sutra. Sada je i meni vrijeme da predahnem od napornog dana. Ostavio sam Abid-efendiju
pred njegovom kapijom i poao kui.
Samo to sam se parkirao, u retrovizoru sam primijetio farove auta koje se nalazilo
odmah iza mene. Ko bi mogao biti u ovo vrijeme? Instinktivno pomislih na policiju. Brza
vonja mogla im je privui panju. Izlazei iz auta, provjerih jesu li dokumenta na svom
mjestu, drei na oku auto to me je slijedilo do avlijske kapije.
Zastadoh zbunjeno na ploniku pred ulazom, zateen prizorom. Iz auta je izala
Mevuda, nasmijana, i ne hajui za hladnou svitanja narandaste zore, ivahnim korakom,
kao da nije upravo izala iz bolnice, urno mi pola u susret. Za njom su izali i njeni roditelji.
Poli smo odmah za tobom, ali te nismo mogli stii. Zato si otiao tako brzo?
upitala je neobino veselim glasom. Nisi se ni selamio.
Zateen, samo sam je nijemo posmatrao, ne znajui ta da odgovorim. Sa oima punim
sjaja i neke udne tajnovitosti, kao da je ve uveliko preskoila zid utnje i zakoraila u svijet
povjerenja. Potaknuta, meni nekim nepoznatim htijenjem, dojmila je odjednom tako bliska i
neposredna, nesvjesno spontana, pred vratima sopstvene tajne, za koju vie nije uvjerena da je
samo njena, ili vie nije ni eljela da bude, melodino je nastavila:
Jedva sam ekala da ti ispriam puno toga, ali kako si otiao ne pitajui nita,
pretpostavljam da zna.
Ne razumijem, ta bi trebalo da znam?
Ti sigurno zna o emu priam, inae ne bi otiao bez objanjenja.
Izvini, ali nisam siguran da znam o emu govori taktizirao sam, podstiui je da
bude otvorenija.
Onda da uemo, pa da ti objasnim?
Naravno, samo uite!
191

Mi ne bismo da dosaujemo, vjerovatno si jako umoran umijeao se nenametljivo
Salih, oito traei rijei objanjenja za neobinu posjetu u svitanje. Rumenilo narandastog
obzorja davalo je neku iskriavu svjeinu njegovim tamnim oima. Neprijatno nam je to te
uznemiravamo u ovo vrijeme, ali je nismo mogli nagovoriti da doemo sutra, htjela je odmah
da te vidi, morali smo da je dovedemo, a mi bismo saekali.
Ne, vi se vratite, znate da nam je ostala puna kua gostiju.
Uredu, samo se prvo odmori malo, a dozvoli i njemu da se odmori i predahne. O tome
koliko smo ti zahvalni, Ibrahime, suvino je govoriti.
Da, ona bi mogla najbolje da objasni ta se desilo. Bujrum, ui, Mevuda! A vi nemate
potrebe za zahvaljivanjem. Sva hvala samo Allahu pripada.
Dok smo se peli uz stepenice ka dnevnoj sobi, preputao sam se rastuoj radoznalosti:
kakvu je to priu nosila sa sobom? Bila je sve vrijeme u komi, nije mogla znati u kakvoj se
opasnosti nalazi. Da li su joj roditelji ispriali cijelu istinu? Ako nisu, moram biti oprezan da
je ne preplaim. Ve i sama pomisao da je mogla biti iva zakopana, mogla ju je potresti. Prvo
na to bi pomislila bilo bi buenje u grobu: buenje, mrak, hladnoa i posve sama. Da li bi
bila svjesna gdje se nalazi? Sanjala je to jednom, vjerovatno bi shvatila. Kakva strana
pomisao? Pomisao od koje se ledi krv u ilama, a bila je nadomak takvog ishoda. Da li e
ikada biti svjesna toga? Kada bi znala, da li bi ikada uspjela izbrisati iz misli stravinu sliku
sebe; ive zakopane? Otimanje iz zagrljaja sigurne smrti i nemo da pomjeri teke, drvene
daske pritisnute zemljom iznad svoje glave, vjerovatno bi bile misli koje je nikada ne bi
napustile. Cijelog ivota, svaki put kad sklopi oi da zaspi, ako bi ih i smjela sklopiti, umjesto
apata dove, usne bi se ukoile od jezivog krika straha zarobljenog u grudima. Ne, sigurno joj
nisu rekli, inae ne bi bila ovako vesela.
Objasnio sam joj ukratko da treba saekati dok obavim sabah-namaz, nakon ega
moemo razgovarati. Usput sam se pitao, da li su meni ostavili da joj ispriam ono to ja
prevaliti preko usana ne mogu? Sjeam se, i ja sam se bojao smrti, pa sam najednom prestao
da se bojim. Sad se opet bojim, iako esto pomislim da se i ne bojim smrti koliko se bojim da
nisam dovoljno pripremljen za nju. Bojim se nje i nije me stid to se bojim, bojali su je se i
oni bolji od mene. A kako su se tek bojali oni to su zastali na pragu ivota, poput onih
mladia pred cijevima korpiona; bez posljednje elje, bez posljednje pomisli, sa posljednjom
nadom to se nepovratno gubi u zagluujuoj grmljavini oruja, pomijeanoj sa slavljenikim
pokliom: no, ica, Srebrenica. Da li je i neko od njih iv zakopan u pjeskovitu bosansku
zemlju? Koliko je jo nevinih rtava, Mevuda, od Kartagine do Srebrenice? Koja je razlika
192

izmeu nevinih rtava, ovih sada i onih od prije mnogo vijekova? Da li se nevinost moe
razlikovati po plemenskoj pripadnosti i boji koe? Moe li jedna nevina rtva, tek ugledala
svijet, biti manje ili vie nevinom od druge, ovisno od plemenske ili rasne pripadnosti? Ne, to
nije mogue. Svaka je rtva jednako rtvom, kao to su ljudi jednaki u pravima. Ali ovjek,
taj udovini, savremeni ovjek, ispunjen sebeljubljem, ne uspijevajui da odmakne ni korak
dalje od primitivnog ovjeka, jo uvijek razlikuje prava ljudi i nevinost rtve po porijeklu.
Okovan lancima nacionalizma, divljeg i ubilakog, nije vjerovatno da e iskoraiti iz naina
ivljenja plemenske zajednice. Spreman da mijenja sve drugo osim sebe, nije uspio da
prepozna nita loe u svom ubilakom nagonu.
Zamiljen nad ljudskim sudbinama, osjetih kako se u mene uvlai strah. Da li e moje
uvjerenje da se ovjek moe preporoditi, promijeniti, postati ovjekom, preivjeti u meni
samom?
Bjeei od naviruih sjeanja, sa naporom sam se trudio da sredim misli i odrim
prisutnost u namazu. Oduvijek mi se inilo da najdublji mir nalazim u biblioteci, okruen
knjigama i tiinom. Poslije sabaha, silazei iz biblioteke u dnevnu sobu, primijetih da je i
Mevuda bila u namazu. Upravo je predala selam i, podiui ruke prema licu, zagledala se u
blijede dlanove, zaneenog pogleda pod nepominim kapcima, sva predata tihom aputanju,
utonula u mir, kao da je svijet oko nje prestao da postoji. Nakon dove, potrla je rukama lice i
bacivi pogled prema meni, ushieno je razvukla usne u bezglasan osmijeh.
Babo ti je rekao da sam poela da klanjam, sluala sam va razgovor, nisi
iznenaen...?
Ne znam, ne sjeam se, ali i ako jesam, lijepo je to iznenaenje.
Na trenutak mi se uini da joj je sjenka nezadovoljstva prela preko lica. Namaz je za
nju bio veliki iskorak prema vjeri, ponosila se time, snano osjeajui radost svoje unutarnje
promjene i elju da bude primijeena.
Kao dijete sam ivjela u Beogradu jedva ujno je prevalila preko usana. Bile su to
predratne godine. Mrnja prema muslimanima se osjeala posvuda: na ulicama, trgovinama, u
povicima i pogledima ljudi. ivjeli smo u strahu i neizvjesnosti od svakog novog dana. Ujutru
smo sa zebnjom ispraali baba na posao i sa zebnjom gledali kroz prozor iekujui ga da se
vrati. Tada nas je babo doveo u Sandak. Nije isto ivjeti kao musliman ovdje i u Beogradu,
ali strahovi nisu prestali, babo je morao da se vrati nazad na posao. Svakoga dana iznova se
izlagao opasnosti, ali morao je raditi da bi prehranio i kolovao nas troje djece. Opet smo dane
provodili u strepnji sve do nakon rata. Tada sam bila samo mala djevojica i jo uvijek nisam
193

razumjela ta je to rat i zato se ljudi ubijaju, ne samo jedni druge, ve ubijaju i djecu. Znala
sam samo za strah koji sam dijelila sa majkom i starijom braom dok bi apatom priali o
ratnim stradanjima. Nedugo zatim, samo par godina kasnije, poeo je novi rat i
bombardovanje. Nekada su eksplozije bile tako blizu da su pucala stakla na prozorima.
Prolo je ve desetak godina od tog vemena odluih prekinuti priu o odrastanju uz
ratne strahote. uo sam je ve mnogo puta i uvijek je iznova doivljvao kao da je ujem prvi
put. Jesu li ti sjeanja na to vrijeme jo uvijek tako svjea? Moe li u tim strahovima
prepoznati uzroke koji bi te mogli dovesti do bolesti?
Ne. Tada sam svoje strahove dijelila sa porodicom, ali one kasnije ne. Ve sam ti
priala ranije o tim kasnijim strahovima. Bojala sam se da se neto ne desi mojoj porodici,
zato sam utjela i trudila se da sav uas prebrodim sama svjetlucave iskre gnjeva ispunile su
joj oi dok je prebirala po sjeanjima. Novo bljedilo prekrilo je ionako blijedo lice,
poprimajui boju krea. Govorim o svojim strahovima od ranije, kada nisam ni slutila da u
tek upoznati pravo lice straha. Najednom sam se razboljela tako udno da je svako moje
objanjenje zbunjivalo ljekare, ak u onoj mjeri da su vjerovali da sam umislila. Zato sam se
sve vie osjeala bespomonom. Iznenada bih osjetila ubrzan rad srca i stezanje u grudima,
deavalo bi se i da se onesvijestim, zar to moe biti umiljenost? To je kao da ne jedem dva
dana a onda da mi kau da sam umislila da sam gladna. Poslije toga dugo nisam ila ljekaru,
nije imalo smisla.
O emu si htjela da pria sa mnom?
Uvjerena sam da mi samo ti moe objasniti ta se zapravo desilo sa mnom
odgovorila je odluno, nepokolebljivo vrstim tonom. Prolog jutra, poslije sabah-namaza
popila sam jednu etvrinu Bromokriptina, to je etvrtina od propisane doze, i legla da spavam.
Negdje u polusnu, osjetila sam ubrzan rad srca i guenje. Pokuala sam ustati i najednom se
nala u tami, kao u nekom tunelu. U daljini sam ugledala slabaan traak svjetlosti i pola u
tom pravcu. Stopala su mi se lijepila za blatnjavo i hladno tlo, ila sam sa naporom vukui
korake. Uhvatila me je panika, poela sam da vritim i dozivam, ali glas mi je bio jedva ujan.
Ne znam kako e me shvatiti, moda e se nasmijati tome zastala je i kratko se
osmjehnuvi, zagledala se u prazno, udubljena u misli i sjeanja. Dozivala sam tebe.
Ne brini se zbog mog shvatanja ohrabio sam je, zamiljen nad neobinim iskustvom
jedne ljudske due. Ni najmanjim dijelom svog uma nije bila svjesna da je sve to vrijeme
lebdjela na tanahnoj granici izmeu ivota i smrti. Posljednjih dana, ohrabrena spoznajom
da ti se moe pomoi, sasvim je prirodno da su tvoje misli usmjerene u tom pravcu.
194

Putovanje i tumaranje neprozirnom tamom tunela trajalo je oajniki dugo, kao da su
mi one iskre svjetlosti prema kojima sam ila izmicale, strah me je stezao sve vie i oduzimao
snagu. Iznenada sam zaula uenje Kurana, najprije tiho, a onda sve jae. Prepoznala sam
tvoj glas, dolazio je iz pravca svjetlosti. Snaga mi se poela vraati u tijelo, zaplakala sam od
radosti i pojurila naprijed. Udaljena svjetlost postajala je sve blia i snanija, mogla sam
vidjeti utabanu stazu, kao da je neko jo mnogo puta prije mene tuda prolazio. Svjetlost je
dolazila s vana, obasjavala je izlaz iz tunela. Pribliavajui se izlazu, prepoznala sam te, ekao
si me, znao si da sam tu, da dolazim.
Tada si se probudila?
Ne. Prola sam pored tebe gazei po udesno mehkanoj travi livade na kojoj se, ispod
prelijepog dvorca, igralo puno djece. Meu njima, jedna djevojica je plakala i dozivala
majku. Prila sam joj i upitala je odakle je i kako joj mogu pomoi da nae majku. Rekla je da
je iz Srebrenice kao i ostala djeca, da ju je neki bradati vojnik udario noem po vratu dok se
igrala u dvoritu, zaspala je i probudila se na toj livadi. Od tada trai majku koju ve
godinama nije vidjela. Bilo mi ju je ao, poeljela sam da je utjeim i pitala sam mogu li ostati
sa njom. Odgovorila je da mogu, da sam ja Mevuda kao i ona. Ti si tada uzviknuo moje ime,
isto onako kako me je i ona nazvala. Okrenula sam se i pola da te zamolim da me pusti da
ostanem sa njima, ali nisi vie bio na istom mjestu. Bio si na ulazu tunela i mahao ogromnom
sabljom, sijekui njome nakazna lica ljudi to su iz tame pohrlili na tebe, traei da me vrati
njima. Meu njima je bilo neko unakaeno lice sa kartama okaenim oko vrata, slinim onima
to Ciganke gataju, izgledalo je kao da je upravo izalo iz poara, puno opekotina. Ta nakaza
je u rukama drala djevojicu koja je nevjerovatno liila na mene; moje lice, moja kosa, moje
ruke. Prila sam blie. Na elu joj je bilo ispisano i moje ime, a u lijevoj strani grudi zaboden
no. Na haljini uprljanoj zemljom bilo je ispisano neto to nisam mogla proitati. Neka
udna slova.
Zastani na trenutak, Mevuda! primjeujui da gubi snagu i govori sve tie, priao
sam i opipao puls. Usporavao je. Na pomolu nova kriza. Grevito sam pokuavao sloiti
mozaik. Njena pria imala je vie nego zastraujui smisao. Molim te, reci mi, jesi li nekada
zapazila da ti nedostaje neto od garderobe koju si koristila? Ili je ista sjeena?
Nekoliko puta, i jedno i drugo.
Ko je to mogao da uradi? Ima li neku ideju?
195

Sa naporom je otvarala usne da odgovori, ali nije se mogao uti ni apat. Sreom, umio
sam itati sa usana. Pomogao sam joj da sjedne na fotelju do nje i prouio suru Et-Tekvir.
Ponavljao sam bez pauza, znao sam da ne raspolaem sa mnogo vremena.
Bio sam svjestan da jo jednom, ovoga puta moda presudno, bijem bitku sa vremenom.
Bitku koju ne smijem izgubiti. Uei, jo jednom sam pokuavao jasnije sloiti smisao.
Mrtvo tijelo djevojice sa njenim likom i imenom ispisanim na elu, no u grudima, na
haljini uprljanoj zemljom nepoznati zapis, u rukama unakaenog, ljudskog udovita
opeenog vatrom, simbolizirajui udesnu vatru groblja koje gori pored puta. Sve je
poprimalo zastraujui smisao. Mnogo injenica je nedvosmisleno upuivalo na sihr. Prouio
sam: A arobnjaci se licem na tle bacie. Ponavljao sam vie od stotinu puta, dok nisam
primijetio da Usveta ubrzava disanje i polahko dolazi k sebi.
Usveta pozvao sam je tiho, na to se uplaeno trgla, pogledala me sa nevjericom,
radosno se nasmijala i opet briznula u pla.
Sve sam vidjela. Nestalo je. Sve je nestalo, sve je nestalo ponavljala je kroz suze.
Saberi se, molim te. Kako si?
Dobro sam. Neto se desilo, ne znam ta, ali neto jeste. Dok sam priala sa tobom,
vjerovatno sam zaspala, ili sam bila u nekom bunilu. Odjednom sam se nala na nekom
groblju, svo je bilo u plamenu. Onda sam ula tvoje uenje Kurana i vatra se razbuktavala jo
jae, sve dok nisi poeo ponavljati samo jedan krai ajet. Tada se vatra ugasila i neka
tamnosiva sjenka mi je prila puzei i pruila drvenu lutku uvijenu u komadie moje odjee.
Na elu joj je bilo ispisano moje ime, a u grudima zariven noi. Istrgla sam noi, ali i ja sam
tada osjetila jak bol u grudima. Ispod platna je bila moja slika, sva ispisana krunim
redovima, kao da su slikali oko. Poela sam i ja ponavljati ajete za tobom, dok se sve nije
pretvorilo u vatrenu buktinju i nestalo. Kad sam otvorila oi shvatila sam da nisam na istom
mjestu. Desilo se neko udo, sve je nestalo. I oko koje me prati, i strah, i bol: sve je nestalo.
Hvala Allahu, Mev'uda, ovim je tvoje lijeenje zavreno. Posljedice e se brzo sanirati
adaptacionim mehanizmima samog organizma. Dobila si priliku da ivi normalan ivot kao i
svi drugi mladi ljudi. Tek ti je dvadesetak godina, to su godine da zapone normalan i zdrav
ivot, bez straha i bjeanja.
Dvadeset pet mi je godina. I poslije toliko muke i iskuenja, jo uvijek mladoliko
izgledam ispravila me je sa veselim i umiljatim osmjehom.
196

Neka ti Milostivi podari lijep i ugodan ivot u islamu. Sada je vrijeme da se odmori.
Moe se odmoriti u jednoj od soba na spratu, snai e se. Poslije podne doi e tvoji po
tebe.
Shvativi to kao da je i meni nuno potreban odmor, bez rijei me je posluala. Poslije
drame kroz koju je prola, ustala je iznenaujue ivahno i otila. Moj organizam je vapio za
odmorom. Sa olakanjem se opruivi na trosjed brzo sam utonuo u miran i okrjepljujui san.
Opet me je probudio podnevski ezan. Otvorivi oi prepustio sam se milozvunom glasu
mujezina koji se mijeao sa nekim udnim apatom. Trgoh se shvativi da apat dolazi od
kuhinjskog stola u mojoj sobi zajedno sa mirisom svjee kahve.
Za stolom su sjedjeli Abid-efendija i Mev'uda ispijajui kahvu, udubljeni u razgovor
tihim apatom da me ne probude. Vidjevi da sam se probudio, veselo su prasnuli u smijeh
mom zbunjenom pogledu.
Lijepo, Boga mi aljivo je prebacio. Dok ja radim, ni oka sklopio nisam, moj
ahbab uiva u odmoru.
Je li se neto desilo?
Nije nita umijea se Mev'uda veselim tonom. Efendija je zvonio, a ja nisam htjela
da te budim, pa sam ga pozvala na kahvu. Nisam ni ja mogla zaspati, ali sam zato bila u
kupovini i spremila ruak. Dok ja zavrim sa spremanjem vi razgovarajte, bit u potpuno
neprimjetna.
Ali...?
Ali ta? Dala sam sebi slobode da spremim ruak, pa ta? nasmijala se veselo.
Mislim da e vam topla zakuska prijati obojici.
Napravio sam kontakt sa nekim ljudima na Abidovom licu nestalo je osmjeha.
Situacija se dodatno uzburkava, ak u onoj mjeri da ne samo to privlai panju, ve izaziva
uznemirenost i kod drugih. Za sutra ujutru imam zakazan sastanak sa turskim ambasadorom u
Beogradu. Ne znam ni kako ni zato, samo znam da su me pozvali. I oni su zabrinuti naim
deavanjima, a ja nisam siguran kako da najbolje i najjasnije opiem nae probleme i ideje
kako da ih prevaziemo.
Nasmijah se u sebi. Ebu-Hakim nije gubio vrijeme. Takav sastanak mogao je namjestiti
sam on.
Ne brini, Abide! Nee ti biti teko da jasno predstavi nau tekuu problematiku, bolje
rei, nee to od tebe ni traiti. Znaju oni o naim ukupnim problemima vie nego to se moe i
naslutiti. Njima trebaju zdrave ideje koje mogu podrati i ljudi koji ih mogu implementirati.
197

Vano je predstaviti ideju revolucije mentaliteta u interesu muslimana, a u saglasnosti sa
islamskim uenjem i principima, ne osvrui se puno na lokalne probleme.
Ja sam mislio da e ih zanimati deavanja i uzroci sukoba na lokalnom nivou. ini mi
se sve prirodnijim njihovo interesovaonje da, hvala Allahu jo kad mogu, zaloe svoj autoritet
i utjecaj u interesu mira.
Svakako da e se zaloiti za mir, ali dugorono njihovi ciljevi prevazilaze lokalni
karakter interesovanja.
ta mi onda valja initi? Kako da postupim?
uvaj se da te emocije ne ponesu, ni u emu ne budi pristrasan, neka imaju sasvim
jasnu predstavu o nama i naoj spremnosti da se izborimo za islamsku budunost muslimana u
Evropi, posebno na Balkanu. U razgovoru budi potpuno otvoren, bez ustruavanja,
nepotrebno je; nema nam nita pree od iskrenog razumijevanja. Sa diplomatama ne
razgovaraj diplomatski, ve podstii na istinu: I istinu sa neistinom ne mijeajte i istinu
svjesno ne tajite! Poslije toga zatrai sastanak sa vjerskim zvaninicima, neka i oni imaju
jasnu predstavu o svojoj brai u ovom dijelu svijeta. Nesumnjivo je da Turska ima najvei
potencijal i kredibilitet predstavnika islamske civilizacije u dijalogu sa Zapadnom, kao zemlja
koja je na putu da u drutvu implementira ono to je zajedniko islamskim i demokratskim
vrijednostima, postajui time glavnim nosiocem islamskih ideala u budunosti, na putu ka
ouvanju izvornih islamskih vrijednosti u liberalno-demokratski ustrojenim drutvima. Istina,
dananjica ne poznaje drutvo koje istinski njeguje slobodu miljenja. Kod istonog ovjeka
ta je sloboda ograniena nedovoljnim razvojem islamskih vrijednosti, dok se kod zapadnog
tako zove firma za ispiranje mozgova. Kod islamskih uenjaka to budi strah od zapadnog
utjecaja na tetu ovjekovih vjerskih i moralnih zahtjeva, kao strah od novotarije, to usporava
naune ambicije muslimana, a sami nisu pronali funkcionalan model afirmacije naunog i
industrijskog napretka. Namee se pitanje: da li islamski uenjaci dovoljno prouavaju
Kuran, odakle mogu crpiti saglasnost izmeu naunih i moralnih zahtjeva. Muslimani
odbacuju demokratsku diktaturu, kao i svaki drugi oblik diktature, ali ih islam obavezuje na
nauni razvoj i izgradnju slobodnog i otvorenog drutva. Islamske i liberalno-demokratske
vrijednosti nemaju zajednike odgovore na moralne zahtjeve i nemogue ih je mijeati, ali
imaju zajednikog u naunim zahtjevima i od toga se ne treba ustruavati, ve snano
afirmisati zajednike potrebe naunog i ekonomskog razvoja.
Na kakvu podrku moemo naii ako demokratski svijet smatra islam prijetnjom
demokratiji.
198

Islam podrava demokratiju koja cijeni pamet. Kako svaiji savjet nema istu teinu,
ve prema pameti, tako ni glasovi koji odluuju kome povjeriti vlast nisu nita drugo do
savjeti ija teina ovisi od pismenosti, i nisu isti. Savjet uenog i savjet nepismenog nisu isti:
Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!
Najslabija i najpogubnija taka demokratije jeste izjednaavanje onih koji znaju i onih koji ne
znaju u pravu na vlast i upravljane dravom. Vlast u rukama neznalice je sunovrat drutva sa
nesagledivim posljedicama. Primjera ima mnogo. I Hitler je demokratskim putem doao na
vlast, pa ga je historija upamtila kao najveeg zloinca svih vremena. Ko je omoguio
monstrumu dolazak na vlast ako ne demokratija? I na genocid u Bosni lei potpis
demokratskih institucija. Ona se neminovno mora znaajnije dograivati da bi mogla biti
drutveno usvojena. Nama je nuno potreban, ako se tako moe nazvati, islamski oblik
vrednovanja u izbornom procesu povjeravanja odgovornosti vlasti onoma koji su povjerenja
dostojni, na dobrobit cijelog drutva: Allah vam zapovijeda da odgovorne slube onima koji
su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravino sudite. Uistinu je divan Allahov
savjet!
Koji su to kriteriji koji nekog ine dostojnim povjerenja?
Ilm, iman i ihsan, odnosno znanje koje obezbjeuje umjenost vostva i ekonomski
napredak, vjerovanje koje obezbjeuje humanost i pravednost, te lijepo ponaanje koje
obezbjeuje povjerenje i slogu. To su tri osobine koje ne smiju nedostajati nosiocima
odgovornosti vlasti. U nedostatku bilo koje od njih, a bez stabilno utemeljenih institucija koje
mogu odgovoriti savremenim izazovima, politika i socijalna kriza nesumnjivo su neminovne.
Jedino takav sistem drutvenog ureenja, zasnovan na istinskim moralnim vrijednostima,
moe biti garancija da rtava genocida, gladi, droge i svih drugih oblika nasilja vie ne bude.
ak i prije objave Kur'ana bilo je humanista, estokih protivnika nasilja i zatitnika rtava,
kao to su bili Zejd ibn Amr ibn Nufejl, umro je malo prije objave Kurana, zatim Sasa ibn
Nadija et-Temimi koji je kasnije primio islam, a spasio je oko trideset djevojica plaajui
roditeljima otkupninu. Objavom Kur'ana, pod zastavom islamske slobode koju je prvi ponio
Allahov Poslanik, psihologiju zloina zbrisala je islamska revolucija mentaliteta. Poslije
Allahova Poslanika, oslobaajui itave narode od zuluma diktatorskih vladara, kao najljui
protivnik nasilja, posebno nad djecom, rastavlja istine od neistine i najodvaniji borac za
slobodu i ljudska prava, nesumnjivo je najistaknutiji vladar pravovjernih, Omer ibn Hattab.
Abid-efendija i Mevuda, kao da su zaboravili na upravo servirani ruak, nepomino i
pomno su sluali, odsutnih pogleda, kao da su zanijemili pred slikom prolosti koju je u ram
199

stvarnosti stavljala nevidljiva ruka sjeanja na velike borce za istinu, mir i pravdu, ali i na
nebrojena stradanja. Trgnuvi se iz samo njoj poznatih misli, Mevuda je skrenula pogled u
stranu da sakrije oi oroene suzama.
Kako sadanje, tako i budue generacije dodao sam dirnut prizorom i pomilju na
itave narode i narataje potlaene u ime prava, pravde i slobode posebno treba da brinu, a
jedino ih Kur'an moe nauiti da je to u njihovom najpreem interesu, da im se historija ne
ponovi, da se opet ne nau pred Mevudom, rtvom i svjedokom na Sudnjem danu, da nevinih
rtava nikada vie ne bude.
Na nae iznenaenje, melodinim glasom, dok su joj se biserne suze kotrljale niz lice,
kao da je najdublje osjeala njihovu poruku upuenu i njoj samoj, prouila je ajete: I kada
iva zakopana djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena.