Sunane delije

Suneva svjetlost se u tehnologiji Suneve energije koristi za dobivanje topline I elektrine energije.
Sunana delija je poluvodika naprava za izravno pretvaranje Suneve energije ili druge svjetlosti u
elektrinu energiju. Sunana delija je izvor istosmjernog napona. Proizvodi se od monokristalnog ili
amorfnog silicija. Povrina sunanih delija je velika kako bi se dobili to vedi napon i struja. Sunana delija
se izvodi kao PN-dioda.

Na prikljucima PN-diode stvara se fotonapon,odnosno istosmjerni napon vrijednosti od 0,4 do 0,5 V.
Sunana delija naziva se i fotonaponska (FN) delija. Sunane delije imaju dug vijek trajanja (preko 30
godina), visoku uinkovitost, veliku mehaniku otpornost, jednostavnost instaliranja, ne emitiraju
nikakva zraenja, nemaju pokretnih dijelova i ne zahtijevaju nikakvo gorivo. Sunane delije koriste se za
napajanje satova, kalkulatora, prometnih znakova na cestama, eljeznike signalizacije itd.
Sunani kolektori postavljaju se na krovove kuda i koriste se za zagrijavanje vode za potrebe kudanstva.
Solarne delije se esto elektriki spajaju i zatvaraju u module. Fotonaponski moduli uglavnom imaju
staklenu plou sprijeda (prema suncu), proputajudi svjetlo i u isto vrijeme titedi poluvodi od
ogrebotina i utjecaja vjetrom noenih estica, kie, tue, itd. Solarne delije su takoer esto serijski
spojene u modulima, stvarajudi zbirni napon. Ako se spoje paralelno, to rezultira vedom strujom. Moduli
se zatim meusobno spajaju, serijski ili paralelno, ili oboje, da stvore polje sa eljenim vrnim
vrijednostima istosmjernog napona i struje.

Kako bi se praktino iskoristila energija dobivena od sunca, elektricitet se najede predaje u elektrinu
mreu uporabom invertora, pa je to fotonaponski sustav spojen na mreu. U samostalnim sustavima za
pohranjivanje energije koja trenutno nije potrebna koriste se baterije. Solarni paneli mogu biti koriteni
Sunane delije

za pogon ili punjenje prenosivih ureaja. Tehnologije tankog filma smanjuju koliinu materijala
potrebnog za izradu solarne delije. Premda to umanjuje trokove materijala, takoer moe umanjiti
uinkovitost pretvorbe energije. Silicijske delije tankog filma postale su popularne zbog cijene,
fleksibilnosti, manje teine i lakode integracije, u usporedbi s ploastim silicijskim delijama. Poto su
solarne delije poluvodiki ureaji, dijele mnoge tehnike procesiranja i proizvodnje s ostalim
poluvodikim ureajima poput raunala i memorijskih ipova.
Solarne delije se proizvode ponajvie u Japanu, Njemakoj, Kini, Tajvanu i Sjedinjenim Amerikim
Dravama, iako mnoge druge nacije imaju ili postiu znaajne kapacitete proizvodnje solarnih delija. Iako
se tehnologije konstantno razvijaju prema vedim uinkovitostima, najuinkovitije delije za jeftinu
proizvodnju elektrine energije nisu nuno one s najviom uinkovitosti, nego one s ravnoteom izmeu
jeftine proizvodnje i dovoljno visoke uinkovitosti da minimizira trokove vezane uz povrinu na kojoj se
nalaze. Kompanije s masovnom proizvodnom tehnologijom za prevlaenje jeftinih supstrata mogu,
naime, u konanici biti najjeftiniji proizvoai elektriciteta za mreu, premda su uinkovitosti delija nie
od onih u tehnologiji jednog kristala silicija.
Cijena solarne delije dana je po jedinici vrne elektrine snage. Trokovi proizvodnje nuno ukljuuju i
cijenu energije potrebne za proizvodnju. U svijetu tarife za predaju suvika solarne energije u mreu
variraju, ak i unutar iste zemlje. Takve tarife mogu imati velikog uinka u ohrabrivanju razvoja projekata
solarne energije. Solarne delije visoke uinkovitosti su zanimljive u pogledu smanjenja trokova solarne
energije. Mnogi trokovi solarne elektrane proporcionalni su povrini elektrane; delije vede uinkovitosti
mogu umanjiti povrinu i cijenu elektrane, ak i ako su delije same po sebi skuplje. Uinkovitosti samih
delija, da bi bile korisne u procjenjivanju ekonominosti solarne elektrane, moraju biti vrednovane u
realnim uvjetima. Osnovni parametri koji moraju biti vrednovani su struja kratkog spoja i napon praznog
hoda. Prva moderna fotonaponska delija proizvedena je 1954. u Bell laboratoriju.
Visokouinkovitu solarnu deliju prvi su proizveli Daryl Chapin, Calvin Souther Fuller i Gerald Pearson
1954. koristedi p-n spoj difundiranog silicija. Delije su isprva raene za igrake i ostale sitne potrebe, jer
je cijena struje koju su proizvodile bila vrlo visoka u relativnim pojmovima, delija koja je proizvodila 1
W elektrine snage po arkom suncu kotala je $250, u usporedbi s $2-$3 za elektranu na ugljen. U iduda
dva desetljeda napredak je bio spor, jedina rairena upotreba bila je u svemirskim primjenama, gdje je
njihov odnos snage prema masi bio vedi od bilo koje konkurentske tehnologije. Meutim taj je uspjeh
ujedno bio i razlog sporom napretku; "svemirski" korisnici bili su spremni platiti bilo koju cijenu za
najbolje mogude delije, nije bilo razloga za investiranje u jeftinija rjeenja ako bi to smanjilo uinkovitost.
Umjesto toga, cijena delija bila je odreena uglavnom od strane industrije poluvodia; prelazak na
integrirane sklopove u 1960-ima doveo je do dostupnosti vedih komada kristala po relativno niim
cijenama. Kako je njihova cijena padala, tako je padala i cijena delija.
Ipak, ti su efekti bili ogranieni pa su do 1971.g. trokovi delija procijenjeni na $100 po vatu. Solarne
delije spaene su od zaborava prijedlogom da ih se ugradi u satelit Vanguard 1. Prema originalnim
planovima, satelit bi se napajao samo baterijama i trajao kratko vrijeme dok se ne istroe. Dodavi delije
izvana na trup, vrijeme misije se moglo produljiti bez vedih preinaka na svemirskoj letjelici ili njenim
Sunane delije

sustavima napajanja. Isprve je postojao skepticizam, ali solarne delije su se u praksi pokazale velikim
uspjehom, i ubrzo su dodane na mnoge nove satelite, posebice Bell-ov vlastiti Telstar.

Monokristalna sunana delija
Sunane delije

Monokristalna solarna delija