Miljenja i komentari, Kem. Ind.

63 (7-8) 277 (2014) 277

miljenja i komentari
Veina se ljudi u kritinim situacijama sasvim izgubi, no neki ba u
takvim situacijama djeluju najbolje. Na znanstveniki posao hoe
mir Descartes je svoju flozofju razvio u samoi pastirske kolibe.
Nasuprot tome, dobar se vojni zapovjednik poznaje po tome to
daje najbolje od sebe u najkritinijim trenutcima bitke. Zamislite,
dragi kolega, zapovjednika bojnoga broda s poplavljenom strojarni-
com, s poarom na krmi, koji u svom tom uasu jo vidi bljeskove
topova neprijateljskoga broda... Moda ga samo sekunde dijele od
smrti, pa ipak on izdaje jasne, odrjeite i primjerene zapovijedi.
Ako sad poklekne, ako se sad prepusti strahu i panici, sve to je
dotad napravio u svom ivotu sasvim je bezvrijedno...
Na ove moje rijei izgovorene za kavanskim stolom uvaeni kolega
to je otiao pa opet doao s druge strane oceana digne nos pa
ree: I na je posao, znate tamo u Americi, vrlo zahtjevan. Ja sam
primjerice morao odluiti u samo dva dana hou li prihvatiti ovu ili
onu stipendiju. A osim toga pisanje godinjih izvjetaja...
Vodi je pokazivao zidine Stona: To je po veliini drugi obrambeni
zid na svijetu odmah iza kineskog.
Ha, ha, ha javi se Kinez iz skupine turista, smijui se velikim
bijelim zubima.
Eto, to su nae veliine. ovjek koji rat poznaje samo iz holivudskih
flmova usuuje se usporeivati hrabrost vojnika koji na kocku stav-
lja svoj ivot sa svojom neodlunou biranja izmeu dvije plae,
svoju materijalnu odgovornost prema svojoj djeci s odgovornou
zapovjednika prema ivotima dvije tisue ljudi na njegovu brodu.
Pokatkad pomislim da je ta vrsta ljudi glupa, ponekad da je bez-
osjeajna. No bit e prije svega da nemaju mate. Glupani bez ma-
te, kao to ree Krlea. Je li nematovitost temelj gluposti, ili pak
nematovitost proizlazi iz gluposti? Moram priznati da su to prete-
ka pitanja za moju skromnu pamet, no mislim da neu mnogo po-
grijeiti ako reknem da te dvije karakterne osobine (nematovitost i
glupost) esto idu zajedno.
Ne trebaju nama ljudi iz Amerike, poput gore reenog kolege, da
ovdje nama bokcima dijele pamet. Imamo mi dosta i svojih, lo-
kalnih veliina. Meu znanstvenicima posebice. ovjek sa strane
obino misli da znanstvenici kada se sretnu razmjenjuju misli o
vanim problemima u znanosti nastojei ih zajedniki rijeiti, da
se poslovni razgovori svode na dogovaranje i ugovaranje suradnje.
Malo ili nita od toga! Ima jedan gospodin koji se ne bavi niim
drugim nego dokazivanjem da nitko osim njega ne zna niti razumi-
je to je hidroliza anorganskih soli. Drugi pak pokazuje da samo on
(i moda Einstein) zna to su prostor i vrijeme. Trei pak veli da je
on toliko jak u flozofji da nikad nije osjetio potrebu itanja flozof-
skih knjiga. etvrti... Ah, tko bi ih sve nabrojio! Velike veliine za
kavanskim stolom.
Neu rei da ti ljudi nita ne znaju, jo manje da nita ne vrijede.
Naprotiv. Iza njih poesto stoje mnogi, pae izvrsni znanstveni ra-
dovi, knjige i svakojake druge publikacije. Pa ipak, kad treba rei
to misle o svom poslu i o sebi samima, ne za kavanskim stolom
nego u javnosti, od njih najee moe uti samo nekoliko uope-
nih fraza. Ne vole se isticati, vele. Moda ja od hrvatskih kemiara
najljepe piem, no nee biti da najbolje mislim i da najvie vidim.
Zar je mogue da ja sam vie piem za ovu rubriku od svih ostalih
hrvatskih kemiara zajedno? Zar je mogue da se sa mnom uvijek
svi slau i da nitko ne osjea potrebu da mi bilo to odgovori, jo
manje da sa mnom polemizira?
A kako bi polemizirali oni koji nikad javno ne govore ja nego
mi, ili jo sigurnije oni. Mi mislimo postaje najea fra-
za, a oni koji je izgovaraju nisu, ini se, ni svjesni njezine logike
besmislenosti (jer miljenje je nuno subjektivno to je pitanje u
flozofji rijeeno ve s Platonom). Jo su gori oni koji kau da je ko-
misija u kojoj su sjedili odluila protiv njihove volje ili apsurd nad
apsurdima da su kao elnici stavili svoj potpis na neki dokument
zato jer su demokratini, pa su se poveli za voljom veine. Una-
to svim pritiscima estit ovjek uvijek moe rei to misli. Uvijek
moe napisati odvojeno miljenje ili u najgorem podnijeti
ostavku. Ali na je ovjek skroman, samozatajan. Ne voli se isticati.
Naravno, svakom je pametnom jasno da takvo ponaanje nema
nita sa skromnou, jo manje sa samozatajnou. Nije bilo skro-
mnije osobe od Majke Terezije, pa ipak njezino ime i djelo poznaje
cijeli svijet. U njezinu glamuru nema narcizma ni oholosti. Zato?
Zato to je postala slavna pomaui drugima. Njezina je individual-
nost funkcionalna. Ona nije svrha samoj sebi.
A to je svrha individualnosti (i samozatajnosti) naih znanstvenika?
Individualnost im slui zato da bi mogli nekako, pa makar i pred
uskim skupom svojih kolega, pokazati kako njihovo djelo neto
znai, da im sav znanstveniki ivot nije proao u tutanj. A samo-
zatajnost? Samozatajnost nije odraz ljubavi prema blinjemu (kao
kod Majke Terezije), nego posljedica manjka graanske hrabrosti.
Jo gore, samozatajnost je u naoj sredini sredstvo za domicanje do
boljeg poloaja ili taktika da se kolegi (ispod ita, dakako) napako-
sti. Daleko je to i od zdrave individualnosti i od zdrave samozataj-
nosti. Jer zdravi su porivi uvijek pozitivni, a to znai okrenuti prema
vanjskom svijetu, prema drugim ljudima.
Veliine
N. Raos
Institut za medicinska istraivanja i medicinu rada, Zagreb