Biblioteka: Anima

Nakladnik: T.O. Anima Zadar

Za nakladnika: Zoran Debeli
Urednik: Sonja Pea-Debeli
Lektura: Vesna redl
Grafko oblikovanje: Goran Bojani, Dino Rajevi
Grafka obrada i tisak: FG Grafka Zadar
Ilustracije: Zoran Debeli
CIP-Katalogizacija u publikaciji
Znanstvena knjinica Zadar
UDK 821.163.42-32

DEBELI, Zoran
Slike / <tekst i ilustracije> Zoran Debeli. - Zadar :
Anima, 2013. 103 str. : ilustr. ; 21 cm. - (Biblioteka Anima)
Str. 9: Slike pune nostalgije / Vesna redl. - Str. 102-103:
Boris je zapisao --- / Boris kaberna. - Biljeka o autoru na
unut. str. 1. om. lista.
ISBN 978-953-95864-6-9
140623003
ANIMA
Zoran Debeli
Zadar, 2013.
like
mojim roditeljima s puno neizreene ljubavi...
Slike pune nostalgije
Ovo je tivo za nostalgiare i one koji e to tek postati. Sve je
u ovim slikama meko, pitko i mirisno. Nema oluja, nema opakih
bura ni potresa, nema mrnje ni zavisti. Sve je to Zoran ostavio
u nekom drugom kantunu, zabaenom i zaboravljenom, tamo
gdje glad i studen izgnane ekaju neki zao as kad e moda
promoliti nos. Ali, nee im se to dogoditi u Zoranovoj prii i
u njegovoj slici. U njegovom dobrom i tihom svijetu mjesta
ima samo za ljubav i milosre, za ljepotu i rasko boja i mirisa,
i moda tek za naznaku tihe patnje koja na kraju ipak nalazi
utjehu. Njegove su slike obilje koje nam priroda nudi iz dana u
dan, iz asa u as, ali mi esto to obilje ne zapaamo. Uostalom,
kao i onaj Cesariev oblak koji krvari nebom svoju ljepotu pa
se raspri pod naletom vjetra dok oi sviju ljudi bjehu uprte u
zemne stvari.
Pa da ne budu takav oblak, uronite u Slike koje su uistinu to,
slike obojene rijeima, omekane duom i natopljene mirisima
jednog mediteranskog djetinjstva koje zasjenjuje sva sjeanja i
ivi u autoru jednakim intenzitetom kao na poetku, kao onda
kad je u vremenu trajalo.

Vesna redl
9
Marina
Ciklus slika i skica
Slika prva
Prvi je dojam mir bonace. Nebo i more zagrljeni u magliastoj
tiini. Oreola svjetlosti nevidljive, ali tako prisutne. Zaudo,
nema galeba na nebu, u izmaglici, na stijeni. Ona je tu. Stijena.
Uronjena u plavetnilo neba. Njena se sestra ogledava u morskom
zrcalu. Zaudna istovjetnost s odmakom svitanja i punoga dana.
Rubovi kamena taknuti blagom svjetlou, pa neto zagasitiji
tonovi u raspuklinama, pukotinama ispunjenim kapljicama rose.
Iz stijene gotovo neprimjetno izvire uperak zelenila. Oaza. Tu,
na okaminama vremena, duboka korijena prkosi vjetrovima,
suncu, kii, slanim dodirima rasprene morske pjene.
Stijena zaranja u tajne podmorja. ivi arenim ivotom algi,
riba, jeinaca i puia. Majinskom dobrotom prima ih sve u
svoja njedra, prua utoite, kiti se njima poput kakve morske
kraljice.
Izmeu visina i dubina mjesec je plimama i osekama islikao rub
koji mjeri vrijeme, prepoznaje godinja doba i ocrtava mijene.
Snaga valova za nemirna mora dodiruje vrstu stijenu arom
ljubavnika u zanosu. Ona ih prima i otputa. Oni je miluju i
odnose sa sobom dio njene vrstoe, a ostave u njenim njedrima
odbaenu krhotinu s neke brodice, bocu s tajanstvenom porukom,
algu iz dubina. Potom se more smiri i stijena utone u san. Vjena
je ta njihova ljubav.
Slika druga
Jutro je. Zapravo onaj smiraj kad se no preputa ljepoti zorenja.
Nevjestu u zagasitoj kopreni od sna razotkriva mladi toplim
10
slike
11
dahom jutrenja. Stijena se jedva nasluuje. Tek detalj na njoj.
Bijeli galeb. Pogled mu je jasan i otar, usmjeren prema puini
ije lice ljubi barka i njen vesla. Ribar. Galeb eka nepomino.
Izgleda kao dio stijene. Ribar je snaan. Barka malena. Sjena
vesala, njegovih obrisa i ljuske koja nekom arolijom pluta na
morskome zrcalu u rano jutro. Slika je skladna. ovjek, barka,
more, galeb i stijena. Nebo u moru. More u nebu.
Zvuk je zarobljen u nijansama izvan okvira slike. Zapravo ga
uje zadivljeni promatra dok otkriva onostrano u prizoru.
Jasan zvuk ritmikog uranjanja vesala u pravilnim odmacima.
Disanje ribara, kripa pajola pod nogama i zavojiti zvuk vesala
koja se opiru o uspavano lice mora i podmazani keramb usaen
u bokove barke. aputanje vode u raspuklinama dubina poput
disanja jutra koje se budi. More se giba prsima diva opijenog
snom. Njime tee nevidljiva rijeka. Mrsi alge i vlasulje, nosi
ribarevu barku i lijene ribe.
Galeb eka prvi ulov. eka baenu ribicu koju mu ribar odvaja
za vjernost. Za sreu. Uzdigne se i niskim letom u pratnji svog
obrisa sleti pokraj zalogaja. Proguta ga, protrese krila i zaroni
kljun da ispere sladak okus svjeeg ulova. Ispusti nekakav zvuk.
Neto kao hvala. Ribar mu uzvrati. Drago mu je to ima drutvo.
Pali cigaretu i oslukuje trzanje na niti uronjenoj u nepreglednu
modrinu. Povremeno je podie kako bi provjerio je li mamac jo
na udici, da otealo olovo ne bi zapelo za podvodnu hrid, je li
se neto ulovilo izmeu dva dima cigarete.
Ribar je istovremeno oputen i budan spreman na svaki potez
kistom staroga slikara. Kad bi slikao njegov portret, rabio bi
bronane nijanse, tonove prene zemlje do tamnosmeih u
utorima bora zguvane koe presuile u dugim ljetima, bievane
vjetrovima.
Bistre oi iskre sjajem i oslikavaju mir nutrine. Zubi, jo uvijek
biserno bijeli taknuti utom na mjestu gdje izgara cigareta,
zabljesnu kad se nasmije kakvoj dobroj dosjetki ili iznenadnom
ulovu.
slike
12
Ruke su mu mirne. Snane. Dlanovi izbrazdani posjekotinama
niti, noa, koljke. Koa je tvrda, tamna i mirie na duhan i ribu.
Vrci prstiju istanana osjeta poput onih u glazbenika, grnara,
ljubavnika.
Pogled mu ponire u dubine. Oslikava ih. uti. Uzdie mu se
u visine. ita nebesku mapu. Nosnice love mirise. Dah vjetra
donosi ih natopljene solju, cvatom brnistre, lavande, kadulje,
bilja i grmlja s kojega sunce ispija opojnu rosu.
Slika je uronjena u jutarnje svjetlo. Pobuuje nadu u novi dan
ispunjen svakim dobrom. Slikar e naslikati niz prizora ribara i
njegove barke pod ovim nebom. More e ljubiti obale. Bit emo
zadivljeni svjedoci ljepote i sklada.
slike
13
Slika trea
Stijena uiva u hladu borove kronje nadvijenom nad njom.
Poznati prizor upotpunjava stari ribar u sjeni mirisave pinije.
Pred njim ispruen u more muli s naslaganim kamenjem,
vezom za barku. Ona je vidno zahvaena sjeanjem vremena.
Boje su tople, arke na osunanom dijelu slike, tamne u sjenama
iaranim oazama svjetla koje obrubljuje obrise kroanja, ugrijane
bridove barke, konope smotane pokraj mrea odloenih na
toplom kamenju.
Samotna stijena via sve rjee svoga bijeloga galeba. Postala je
dio slike male luice s portom. More je oplahuje maestralom.
Nanizano kamenje titi je od jakih juga, prenosi snagu udaraca
valova, glazbu orgulja.
Mjesec i sunce raspu na nju svoju svjetlost kroz iglice bora. Iz
guste tamnozelene kronje padne pokoja ika ili kap mirisave
smole. Kia joj vie ne pere lice. Suzi sjetno niz grane.
Slika se mijenja poput ivotne pozornice. Kulise i glumci
nagovjetavaju godinja doba, mijene dana i noi. I svakim
trenom pred naim oima otvara se novo uprizorenje, a opet sve
je odavno tu. I more i nebo, plime i oseke, vjetrovi, mjesec i
sunce.
Izvlaimo skicu za prvi prizor
Nostalgija, sjeanja, neispisani stihovi, pokoji uzdah. Ribar sa
tapom na koji se oslanja da ublai kripu u kostima. Pognut.
Slamnati eir donesen vjetrom jednog ljetnog popodneva kad
je naglo nevrijeme iskrenulo nebo i more. Lula umjesto cigarete.
Ne dimi se. Ispunjava prostor izmeu zuba. Poslije e kuriti uz
kaljucanje i betime.
U skici on dolazi opreznim hodom da mu tap ne zaglavi izmeu
neravnoga kamenja na muliu. Sam ih je slagao dok je imao
slike
14
snage. uo je od susjeda da e sve prekriti betonom. Zbog
gostiju.
Prilazi barci. Pomalo sjetno kao da nosi cvijee na grob. Pria
joj neto, provjerava vez.
Vesla su na mistu. Ni dailo. Ne triba paljat. Nima vode pod
pajolima. Bilo bi te dobro zeru polit da ne zgara na suncu. Kad
dojde sin na ferije, povu e te na suho i uredit kako triba. Kako
Bog zapovida. Zameritala si, e. Vie san vrimena pasal z tobon
vengo sa svojon staron, Bog joj duu pomiluj.
Dobro je, dobro. Pacijenca.
Gleda svoju druicu samilosnim pogledom, a ona se veselo
zaljulja na zalutalom valu to ga posla neka brodica na puini.
Dirljiv je taj njihov odnos. Svijet bez rijei, a toliko ispunjen
punoom zajednitva. Stopljeni jedno u drugo, dua i tijelo. Pa
to srce koje otkucava zaveslajima, as snanije, as mirnije, ali
uvijek ivo. Njih dvoje kao jedno. A onda more koje ih miluje,
hrani, prua im svoje grudi kao dobra mati. Pa ta osunana
neba. Neba posuta zvjezdanom prainom. Mjesecom lutalicom
i njegovim mijenama. Neba proarana oblacima koji stalno
nekamo brode. Zaklone sunce pa dignu vjetar, rasipaju kine
kapi. Ponekad tople, katkad ledene, gdjegod snjene pahulje.
Znali su oni, ribar i njegova barka, iitati tajne poruke zapisane
u bespuu morskih dubina i nebeskim prostranstvima. Potovali
su jedno drugo. ivot je skladno plovio, pijesak toio u klepsidri.
Istoilo se jedno vrijeme. Treba okrenuti pjeani sat.
slike
15
Skica druga

Sunce je poleglo na krajolik, uvuklo se u svaki mogui kutak.
Sjene su se stisnule, povukle u dubine, ispod krapa, uz sam
korijen bora, na dno pod barkom. Zemlja isparava sokove.
Mirie. Povjetarac raznosi zvuk mora koje se igra izmeu stijena,
glasove ispunjene bezbrinom radou, ispreplee dah s puine,
snane mirise bilja taknutog suncem i ulja za sunanje iz arenih
platnenih torbi kupaica.
Slikar skicira muli za koji je privezana barka. Na njemu dvije
djevojke, bijele poput mramora. Glavu pokriva slamnati eir
iroka oboda. Umjesto izraza oiju, koji je doista radostan,
ovee naoale za sunce. Kasnije e ih odloiti i prepustiti se
milovanju sunca. Dvodijelni kostim prekriva skromno njihova
nauljena tijela koja sjaje poput ribe pripremljene za gradele.
Gornji e dio odloiti i slikar e s uzbuenjem slikati vrste
dojke s okoladnim kruiem za koji e paljivo traiti boju
koja bi odgovarala njegovu vienju tog njenog detalja. Donji
dio kostima smanjivat e se, dok e im se bokovi izlagati toplini
sunevih ruku. Uinit e se starom slikaru da su nestale i skromne
gaice i morat e potraiti dublji hlad da ga sunce ne srui pa
slika ostane nedovrena.
Skica ukljuuje i stijenu koja isijava toplinu podnevnoga sunca.
Pinija iznad nje mirie i kapljice smole padaju na ar-stijenu.
U zraku se uti tamjan. Slika e biti osunana, bistra i istih
boja. Moda e napraviti i drugu prema skici. U njoj e sve
titrati poput privida izazvanog jarkim suncem koje izvlai sve
sokove iz mora, zemlje, kamenja, kroanja, lica barke i nagih
tijela kupaica. Konture e se gubiti, rasplinuti kao kod dobrog
akvarela. Vie naznaka, nego jasan oblik. Snovienje.
slike
16
Skica trea
Koristei ranije slikovne zapise slikar e unijeti bogatstvo nijansi
smiraja. Predveerje. Sunce se utopilo u zapadnim morima.
Prizor je isti samo se paleta promijenila. Cvranje cvraka
s magliaste slike osunanog dana smirilo se i zamijenilo ga
javljanje galebova u prelijetanju prema mirnim hridima.
Krajolik oblai svilenkastu haljinu predveerja, jo topao od
dana koji odlazi.
Sutra e ponovno svanuti lijep dan. Stari se ribar vratio do
mulia zaeljeti svojoj dragoj laku no. Uskoro e rosa i lagani
povjetarac osvjeiti napaeno joj tijelo. Odahnut e do svitanja,
nadati se svom veslau. Moda isplove na more kao u stara
dobra vremena.
Zaudna paleta rastrt e se poput orijentalnog tepiha nebom i
ogledati u licu mora. Kamenje na muliu utonut e u rumenilo
koje e se gasiti i poprimati sve dublje tonove. Sjene e izii i
prekriti svojim ruhom sve to se razgolieno otkrivalo slikarevu
oku. Onda e i one odmarati dok ih no ne pretvori u tamne
krajolike duboka sna.
Ribar e sjesti na toplu stijenu. Zapalit e duhan u pipi i
otpuhivati dim. To se nee vidjeti na slici, kao ni kaljucanje
koje e slijediti.
Zapravo, mogu se nagovijestiti samo konture neznatno pognute
fgure, obrisi eira i ruke koja pridrava neto. Mi znamo da
je to pipa s duhanom koji izgara polagano kao vatra u starom
ognjitu ostavljajui za sobom trag pepela i kolute dima.
Slika etvrta
Nokturno. Slikar osvjetljuje prizor mistinom svjetlou lune.
Ona je iznad slike. Ne vidi se izravno. No, njena svjetlucava
slike
17
praina sipi po krajoliku suzdrano i raskono u isti as.
Sveanost nonoga bala srebrni se po morskom beskraju
koje uranja u nebo. Ono se zrcali u uspavanom zrcalu mirne
povrine. Blaga sjena barke u luici, odraz konopa koji uranjaju
u tminu do sidra i onih vezanih za muli. Rubovi kamenih ploa
podsjeaju na riblje ljuske. Obrisi stijene i kronje bora iznad nje
obrubljeni srebrom daju spokojnom prizoru iskricu dramatike.
Jedva vidljive nijanse dubokih tonova trae glazbalo tamnoga
zvuka, a detalje posute mjeseinom istie lagani dodir tipaka
dobro ugoena klavira. Slikar izvlai svjetlost snagom ribara
koji povlai mreu iz dubina. Tu i tamo zabljesne pokoja srebrna
riba poput zvijezde koja se ugasi u beskraju svemira.
Skica prva ljetnoga nokturna

Romantina dua slikareva oslikava prizor koji je moda i sam
proivio. Zabiljeio ga u knjigu uspomena. S godinama poprima
sjetne nijanse.
Dvoje zaljubljenih obasjani nebeskim sjajem. Ona blago
naslonjena na njegova vrsta ramena. Njegova ruka gnijezdi
krhko joj tijelo. Zagrljeni gledaju prema rasutoj mjeseini. Ona
sretna lica otkriva skriveni sjaj u toplim oima. Rijei su utihnule.
slike
18
Ljubav se uuljala u svaki kutak slike. Scena intime uz aputanje
valia zalutalih iz nekih drugih slika. Topao ljetni zrak ispunjen
mirisima zemlje, mora, raslinja, nagih tijela. Romantika izaziva
sva ula. Slikar se nalazi pred novim iskuenjima. Na tren se
preputa sjeanjima i odlae kist. Prizor je dojmljiv. Mladi u
njemu oslikava proputeno.
Skica druga
Gotovo nebitno. Slikar skicira odloenu odjeu poput perja
mladih ptia prije prvog leta. Slika mijenja sredite nae
pozornosti ne zapostavljajui ni kronju pinije iznad stijene koja
se produuje muliem u slovo L, ni umornu barku koja upija sva
zbivanja i skriva ih pod pajole, ni rasko tople ljetne noi koju
luna ini posebno podatnom za pjesnika sanjarenja. Ali i za ona
dvoje zaljubljenih.
Osloboeni ljutura, njihova topla tijela sjedinila su se u skladnu
savrenu cjelinu. Uvijek e ponovno udjeti za tim osjeajem,
trenutkom u kojem je svemir potpun. Sve je po Bojoj volji.
Slikar e oslikavati krugove koji se neprimjetno ire prema
bespuima osvijetljenim zvijezdama. Prema morskim dubinama
do kojih jedva dosee naa misao. Nastavi li tako u tom krunom
trenju, nestat e slika kao predmet divljenja. Rodit e se ivot.
iva slika. Bit e to ponovno bijelo platno. Naizgled prazno.
Kakav izazov za stvaratelja, provokacija za promatraa eljna
odraza slike koju nosi u sebi poput zaboravljena sjemena.
Slika peta
Neumorni slikar ne preputa nita iako e na kraju prepustiti sve
nekom novom tragau izgubljena vremena. No, to nije u naoj
slici.
slike
19
Jutro je. Moda rano za one koji su ispraali no uz vino i gitare.
Za trudne koji su sakupljali ljetinu za duge zimske dane pa sad
odmaraju koju uru dulje.
Za naeg je slikara to ono jutro kad stari ribar ulazi u prizor s
pletenom koaricom ispunjenom ribarskim priborom, bocom s
vodom i par kapi vinskoga octa, komadom kruha i sira namoenog
u maslinovo ulje. Tu je komad slanine i kapula, grozd groa iz
polja i aka suhih smokava. Neka se nae. Za gut.
Muli je u slici, a na njemu bave za vino, mateli kao neke
drvene lutke debeljuce. Ljudi se spremaju za trgatvu. Vrijeme je.
Stari ribar odlae koaricu na omanju bavu ispunjenu morskom
vodom. Prigiba se uz pomo tapa, otputa vor na konopcu.
Koarica, tap i konopac. Malo previe za njegove godine.
Ipak uspijeva. Pramac vjerne druice prihvaa ga uz lagani
poklon. Izvlai vesla, podmazuje lojem, podie sidro i laganim
zaveslajima izvodi svoju draganu na puinu. Ona mu se podaje
kao prvi put, kao posljednji. U njima kripi vrijeme, dah im je
plitak, ritam usporen, ali ne predaju se. Brode sretni, sjedinjeni.
Dua i tijelo i veliko srce.
slike
20
Skica prva
Muli je jo uvijek u slici. Dobio je sivi ogrta od betona i tri
kamene kolone za privezivanje barki. Ljeti se tu sidre i dolutale
brodice turista. U prvoj skici ih nema. Ustvari, tu su, ali ih stari
slikar ne primjeuje. Buni su. Stre nekom novom estetikom
koju njegov kist ne prepoznaje. Ignorira ih u slici. teta, jer oni
bi navodno platili dobro da je njihov gliser naslikan uz tipian
zalazak sunca. Tako romantino! So romantik!
Stijena je dobila dodatak. Netko je dodao dasku i napravio klupu.
Svu njenu iskonsku ljepotu prekrilo je vrijeme i ljudi svojim
novim navikama. Kad bi mogla, preselila bi se nekamo daleko
da osjeti bijeloga galeba na svojim grudima, iste kapi kie, tople
suneve ruke, milovanje vjetrova i zapljuskivanje razjarenog
mora.
Slikar biljei one bave i matele koje teaci ispiru morem. Boja
im se pomalo istroila, a bile su zagasitocrvene poput crljenice,
tamnozelene boje borova. Obrui ih jo dre da se ne rastoe
i pretvore u drvo za potpalu. Uskoro e i te bave zamijeniti
novima, a one e krasiti konobe i lokalne restorane. Vonj mota i
vina isparit e i zamijeniti ga miris cigareta, slanih srdela, pruta
i sira. Nasluat e se one akula, betima i torija. Brikula i
trieta igrat e se na njima uz lupu i buku.
No, vratimo se naoj skici.
Tu je i trona barka staroga ribara. Njega vie nema. Ona tuguje
za njim. Nada se njegovu sinu da je malo osvjei. Onako, za stare
dane.
To je to. Toplo jesensko popodne. Sve je okupano sjetom boja
koje gube snagu, ali ostavljaju dojam zrelosti i sna. Obrisi su
meki. Nestaju u izmaglicama. Tonovi violonela i opori mirisi.
Okus prezrelog voa i ukanje suhoga lia.
21
slike
22
Skica druga
Slikaru mrznu ruke. Navlai rukavice s rupama na prstima.
Pe se nou ohladila i sad kaljuca pod naletima studene bure.
Posvuda propuhuje. Hladnoa se zavlai poput nevidljive plime.
Topli aj grije mu dlanove. Prinosi alicu ustima. Jo je vreo.
Do nosnica mu dopiru pare natopljene mirisima bilja. Sam ga je
brao i suio. Veseli ga sakupljanje raznih trava, listova, cvjetova
i plodova. Nauio je od svoje bake kako i kada se to bere. Voli
mirise ubranog bogatstva prirode u maloj prostoriji do svog
ateljea. Zalazi u nju za tmurnih dana, dugih zimskih popodneva.
Vraaju mu se tad slike s livada, cvjetnih krajolika s pjevom
ptica u grmiima, u prelijetanju plavetnila neba. Ba kao i sada
dok eka da se pe ugrije i valovi topline dopru do starog mu
tijela. Ispija svu tu ljepotu i srce mu zaigra.
Pred njim je zagonetna bjelina platna. Uvijek ponovno zadrhti
poput mladia pred voljenom djevojkom. Ljubi je, eli, osjea.
udi za njom svim biem. Gleda je. Propupala voka, mirisava
i edna. Mame ga njeni mirisi, mladi sokovi. Ne zna kako da joj
prie, a da ne takne njenu nevinost.
Prizor mu je poznat. Stijena. Nagnuti bor nad njom. Goli muli.
Usidrena barka u portu. Nebo i more sivo do olovnosivo. Boje
su priguene, neive. Njena svjetlost polusna probija se kroz
sivu zavjesu koja prekriva krajolik. Slikar e iznai bezbroj
nijansi i iznenaditi se zaudnoj ljepoti sfumatura. Tonski e se
skala penjati k svijetlosivim zvukovima faute i tonuti prema
basu, kontrabasu, do najdubljih tonova orgulja. Zelene e boje
mijeati s ljubiastim, crvenima e dodati isto pokoju kap.
Ako mu ostane togod na paleti, vrkom prstiju razvui e po
sjenovitim momentima ispod mulia, barke i po samom dnu
platna. Ruka e mu poletjeti prema nebu s ostatkom boje na
drhtavom prstu. Pa to ako i pogrijei! Treba biti smion, igrati
slike
23
se, iznenaditi sebe. Platno se ne opire. Voli se maziti. Dosta mu
je te bezline bjeline. ak je i ovo naguravanje sivila radost.
Vjerovalo je svom slikaru. I danas, kad gledamo taj zaudni
prizor s oduevljenjem, ono se raduje.
Slika se doimlje otuno. Sve je zaleeno u zagrljaju zime. Bura
se smirila, no ostavila je za sobom tragove posolice i pokoju
slomljenu granu iji vrci stre iz mirne povrine umornoga
mora. Odrazi barke, kamenih priveza i mulia jasno se vide
obrnuto uronjeni u sivo, petrolej, olovo poput udesnih leptira
ili mrlja na stolu psihoanalitiara. Slikar objedinjuje san i javu,
muki i enski element, nebo i more. Harmonija je na djelu.
Promatra e napustiti sivilo koje ga zapuhne na prvi pogled.
Kroz svjetlost koja sipi po prizoru nai e utoite u uspavanoj
barci. Ona pamti svoje bolje dane. Prepustit e se matanju o
svom bogatom ivotu. Danima sunca, kia, vjetrova i oluja.
Njenim bonacama i noima obasjanim zvijezdama. Zamislit
e ribara koji ju zaveslajima vodi do puine i vraa u sigurnost
male luice. Galeba to je nadlijee, hrabro sleti na njen pramac
ili gleda iz sigurne udaljenosti.
Sliku e otkriti sin staroga ribara u ateljeu slikara. Odmah e
prepoznati ivot svoga ae. Nije ga dovoljno posjeivao dok je
bio iv. Sad mu je ao. Slika e ga svakoga dana sve vie vraati
u izgubljeno vrijeme.
Slika esta
Povratnik iz Amerike nije slikaru dao mira. Oblijetao ga, donosio
mu posebne lijekove za boljke koje trave nisu mogle odagnati.
Samo ublaiti. Htio je sliku na kojoj je njegov gliser u maloj
luici. To e odnijeti preko mora. Unucima. Neka vide kako
mu je lijepo u domovini koju je kao mladi napustio trbuhom
za kruhom. Otkupio je on jo nekoliko slika staroga slikara za
slike
24
svoju novu kuu. No ova mu je osobito draga. Stijena, bor,
luica, stara barka i gliser. Domae more i nebo. Galeb u zraku.
Sve fotografski jasno. Hiperrealizam.
- Ja bi baren pozdravila. Pari puno mlaja.
- Oh. Haj. Nisan te primetila. Souri. Mislila san da si
mrtva. Ded. Razumi?
- Razumin ja tebe dobro, samo ti sebe ne uje. Kako to
govori? Pari da ti je krunpir va rilu.
- Krunpir. Pateito?
- Patata, e.
- Ti si tu ve puno let?
- Jesan. A a je tebe privezalo za vaj mul?
- Moj ovik ti se vratil iz Jamerika. Til se int moderan
pa je mene jadnu dovukal ovdi na vekein. Poslen e me
ostavit u gara da me vitar ne ita.
- A bidna, bit e ti dosadno vodeka, med namin starin
gajetan.
- A zna. Prije san ti bila na jezeru, leik, ju nou. Bjutiful.
Nema slana voda. Puno nais seiling bouts, zgodni
seilors, intrestin laif.
- a ti smeta sol? Bit e ti ten pati.
- Ju mast bi kidin! Moj me ovik pere svaki dan. Ajm
ajnin od lipote.
- A je, je. Vidi ti se. Blii nadaleko. I sunce te se boji.
Ba similja nako prirodno, da prosti, plastino.
- Kent folou ju. Brzo spika. Ne anderstendam te.
- Moja ti. Pusti ti te tvoje govorance. Umorila san se ja
od takovih. Dojdu leti, porkaju vo nae oko od mora,
potiraju ribu va duboko. Ne daju se judima ni okupat
kako triba. Ni mira z njima ni nou, ni po dnevi. Onda
zamuknu do nove sezone. Svako leto ih je sve vie.
Samo ibaju gori doli.
slike
25
- Vidin da ti triba rink. Bie si puno sama. Uan gets lonli,
ju nou.
- Jopet ti po svoju. Morebit da ostane drhtat na studeni ve
zime, da te malo bura pasa. Morebit bi prominila spiku.
- Spika? Pa ti govori ingleski!
- Progovorila bi ti i turski da ima voliko let.
- Zna, ja ti ba ne razumin ovi laif ovdi. Kod nas u
Jamerika bi takve ko ti stavili u mjuzium, da kids vide
istori.
- Ti si mlada. Ni ti zamirit. Nauila si samo na dobro.
Ali budi sigura da kad ne bude vie po voji onon tvom
oviku, da e te brzo zaminit za mlaju. Moj je ovik al
na drugi svit. Dok je kurila njegova pipa, vavik bi me
obaal zaran i predveer. Govoril je z manon kako sa
svojon divojkon. Svaku zimu bi me digal na suho i itil
novu pituru. Kako novu vetu. Znal mi je kupit novu
cimu, pajol oli niku sitnicu. ivili smo skromno. Moj
ovik i ja. Zajedno smo pasali puno toga. Puno put je
on mene kapulal, a bogme i ja njega. apali smo rib,
naveslali se po bonaci, jugu i buri. Ni uvik bilo lako, ali
smo se repetali.
- Nais, nais. Ko lav stori. Puno te je volija. A i ti njega.
Tain stouri. Rili.
- Je, je. a je, je.
26
Prozor
Studija
Slika prva
Proelje kamene kue u ulici gornjega dijela grada.
Urbana jezgra kontinuirano opstaje stoljeima, tisuljeima.
Kua s prozorom na ulicu izgraena je davno u sklopu stambenih
inzula podignutih irenjem grada unutar rimskih zidina. Prozor
je malen okrenut sjever-istok. Izbor graditelja o njegovoj
veliini proizlazi iz dvaju razloga. Jaki naleti bure zimi hlade
unutarnji prostor, ljeti sunce ari. Manji otvor nije bitno naudio
skromnijem ulasku svjetla.
Klesani kamen koriten je za okno. Donji dio je evidentno
ulomak stube iz radionice nepoznatoga kamenoklesara. Prozor
je ranije imao kure venecijanskog izgleda da bi kasnije dobio
drvene grilje kroz koje moe ulaziti svjei zrak i prigueno
svjetlo. Ispod prozora ugraene su ukrasne konzole s uicama
koje su tijekom vremena imale razne primjene od dekorativnih
do isto praktinih.
27
slike
28
Studija prva
Jutarnje svjetlo pada na tamnozelene drvene kure. Poluotvorene
doekuju novi dan. Iz otvora kroz koji se zrake probijaju do
neke toke na stolu za blagovanje toe kaskade irana. Jo nije
procvjetao. Vide se srameljivi pupoljci. Proljee je u zraku
i nee dugo proi kad e njihov miris povjetarac raznositi
uliicom. Uvui e se u sobu i obradovati mladu djevu dok
iglom i koncem oslikava zategnuto ovalno platno.
Slikar e priekati dok se suneva kola prepuna svjetlosti odvezu
na juna neba. Tada e djeva ustati iz svog ugodnog naslonjaa.
Odloit e kutiju s koncima i iglama, odkrinuti kure. Pustit
e proljetne zrake poput ljubljenog svog na sjajne joj skute.
Miris prvih cvjetia irana dahom e joj poljubiti njean vrat
stidljivo skriven ipkom. Ona e prinijeti bokal s vodom i zaliti
biljku. edna zemlja upit e blagodat blagoslova i lie e za
tren podignuti svoje lice prema toplini dana. Djeva e se na
slici vidjeti kao sjena taknuta tek blago srameljivim svjetlom.
Promatra e uti njenu nostalginu pjesmu koju e pjevati dok
odstranjuje pokoji uveli list. Glas joj je mazan i dovoljno tih
da nikoga ne uznemiruje, a opet ujan za njena dragana. On
e nehatno pogledati prema otvorenom prozoru znajui da ga
ona prieljkuje. Dok se bude pribliavao poput maka, zvidat
e ljupku melodiju. Ona e znati. Njeno e srce prepoznati.
Provirit e iza ipkanih zavjesa. Slikar taj detalj nee zabiljeiti
kistom. Namjerno e ga propustiti uivajui u skladu ljubavne
prie. Uostalom, kako bi i mogao prenijeti to njeno gugutanje
golubia. Radije dodaje cvijet u njenu skupljenu kosu. Cvijet
magnolije koji je stasiti momak darovao svojoj ljubljenoj.
Ona e sklopiti ruke na prsima ispod kojih bubnja uznemireno
srce. Uzvratit e mu poljupcem. Njegovi koraci jedva ujno
nestaju u hladu ulice. Poput sjene slijedi ih vesela pjesma
voljene.
slike
29
Slikar e nadahnuto slikati prozor. Pozornicu mijena. Mjesto
susreta svjetla i tame, povjetarca i tiine skrivene iza ipki
zavjesa.
ivot tog maginog oka na proelju kamene kue stoljeima
se oslikavao u bezbroj situacija. Moglo bi se ispisati nebrojeno
knjiga, pjesama. Slikar moe uhvatiti trenutak i prepustiti nas
mati, otkrivanju tajni tog zaudnog detalja.
slike
30

Studija druga
Prozori vole proljee. kure se tada veselije otvaraju, staklena
okna ee iste. Kroz kameni okvir proviruju ukuani.
Baku privue nenadan miris procvjetale akacije iz susjednoga
vrta. Nekako je podsjeti na radosnu mladost. Malian prospe
mrvice kruha kriom skrivenog u depu i eka vrapie. Otac
proviri ne bi li doznao kakav se dan sprema. Po mirisu u zraku,
vrhovima Velebita, nebu iznad krovova.
iran je dobio mjesto na drugom prozoru prema zapadu. Tu
je uivao u drutvu cvijea iz vrta i pjevu ptica koje su se tu
gnijezdile.
Prozor prema ulici udomio je i svoga stanara. Krletku s
eljugarom.
Prezimio je u osunanom tinelu iz kojeg su se mogli vidjeti
tamnozeleni vrci empresa. Poklon je umareva sina koji je
i sam bio poput zarobljene ptice. On je udio za djevom iza
ipkastih zavjesa, a ptica za svojom draganom ostavljenom u
daleku gaju.
Slikar e pokuati uhvatiti skakutanje razigranog gardelina,
njegov pjev kojim e dozivati jato u prelijetanju. Meu
njima je zasigurno mlada gardelinka s kojom je letio nebima,
gnijezdio se u skrivenoj kronji guste crnike, pio bistru vodu iz
potoka. Moda e dodati ptiicu koja je sletjela na rub prozora,
ovjekovjeiti dirljivi susret. Promatra toga prizora vratit e se
kui taknut proivljenim, otvoriti vrataca krletke i pustiti svoju
ljubimicu neka poleti svome gnijezdu, jatu. Draganu svom. Bit
e malice tuan, a onda e mu srce zaigrati kad zauje njen pjev
jednog proljetnog jutra.
Slika odaje ugoaj sjete. are na perju ptiica zamijenit e boje
cvjetne livade. Poluotvoren kljun slikar e izvesti fnim kistom
31
slike
32
kako bi tankoutnu gledatelju prenio ljubavni pjev. Krletka je
lijepa oblika, bijele boje. Izmeu ica koje zarobljenu pticu
dijele od slobode netko je umetnuo svjei list salate. Tu je i
sipina kost za ienje kljuna. Posude sa sjemenjem i vodom
gotovo se ne naziru, ali tu su. Dno krletke redovito se isti.
Ptiica na kamenu rubu ne prilazi preblizu. U svakom trenu
moe se otisnuti, vratiti se jatu. arena glavica s dva ivahna
okca nagnuta je u stranu i odaje stalnu budnost. Kad uje
zviduk kojim momak dozivlje darovanu pticu, zbuni se i odleti.
Najprije do kronje rascvjetale akacije, a onda u plavetnilo
dana. Zbunjena ptica u krletki javljat e se jo neko vrijeme
svojoj dragoj. Utihnut e dolaskom djeve koja e odmaknuti
krletku kako bi mogla kriomice pogledati svoga dragana.
Prizor se ponavlja. Ona u krletki kue, a on slobodna ptica.
Slikar e taj prizor proivjeti i smjestiti ga u mistinu paletu noi.
Proitat e ljubavnu dramu Romeo i Julija, pjesme trubadura,
sluati tugaljiv fado i piti crno vino.
Studija trea
Prozor je oduvijek bio mjesto susreta. Poput oiju povezuje
unutarnji i vanjski svijet. Kroz nevidljivu prizmu kristalizira se
svjetlost, zvuk, miris i poprima nove oblike i svojstva. Misli
nevidljivim krilima krile kroz otvoreno okno, obijaju se o kure
ili stakla na prozoru. Zaustave se na tekom zastoru. Polete kroz
koprenu ipke.
Prozor je dua kue. Ogledalo koje oslikava ivot unutar
kamenih zidova. Kad on zamre, ukuani otvore prozore kako bi
dua nala svoj put. Na sjeanje pale svijee ili lumine. Rasipaju
latice cvijea na Cvjetnicu. Vjeaju prigodne zastave, crne
marame, bijele obrubljene ipkom, girlande ispletene od lovora
i voa, cvijea.
kure su zatvorene, poluotvorene, irom rairene, jednostrano
slike
33
otvorene. Prolaznik prepoznaje govor toga jedinstvenoga
prostora.
Srednjovjekovni slikar romantine due naslikao je prozor u
okrilju noi. Po otvorenim kurama moemo pretpostaviti da
je uprizorio toplu ljetnu veer. Odmaknuta ostakljena okna
doputaju gledatelju srameljivo proviriti u slabo osvijetljenu
prostoriju. Zapravo se slikar poigrava dvojnou uprizorenja.
Naime, iza krhkih koltrina, ipkastih zavjesa nazire se ljupki lik
ene koja rukom kriomice razastire koprenu nevinosti drei se
vrsto za njihov rub. Glava joj je lagano naslonjena na tek oprane,
mirisave niti koje oblikuju anele s girlandama i glazbalima.
Promatra to ne moe vidjeti, ali zna. Njen blijedi izraz lica
prema unutranjosti sobe dodiruje topla svjetlost svijenjaka.
Po bujnoj, rasputenoj kosi rasuo se sjaj titravih plamiaka. Dah
zalutalog nonog povjetarca igra se s njima i njenom kosom
netom oeljanom pred ogledalom toaletnog stolia. Taj topli
odraz lica slikar zrcali u staklu okna. Ljupkost prizora priziva
gledatelja da kriomice poljubi to lice zaljubljene ene, djevojke,
djeve.
S uline strane dopire do nje blaga svjetlost lune. Ona je priziva,
mami blie prozoru. No, nije samo magija lune koja je poput
magneta vue u nestanost noi. Iz polusjene ulice izvire pravi
povod njena uprizorenja. Sjaj lune naglaava obrise lutnje u
rukama trubadura. Uske hlae, bolje reeno arape, bijela koulja
bogate kragne, svileni ogrta i eir iroka oboda s utaknutim
perom egzotine ptice. Na nogama izmice od fne koe, oko pasa
vreica s kojekakvim trubadurskim tajnama. Figura zavodnika
doimlje se krhko i izdueno, ali pretpostavljamo da je mukarac
ili dobro kostimirana djeva slobodnijeg karaktera.
Na slikar nije mijenjao studiju srednjovjekovnog kolege. Ugoaj
nokturna upotpunio je ulinom lampom koja osvjetljava vei dio
proelja i susjednih prozora, ali istovremeno produbljuje sjene
dodajui otrinu glazbenom kontrastu prostora. Mlada dama
slike
34
naslonjena je na prozor. Izgleda krepkije u svilenoj spavaici.
Svjetlost jasno ocrtava obrise enstvenosti onako kako bi to
gledatelj, ali i pokoja gledateljica voljeli vidjeti. Mladi s gitarom
sjedi na kamenom pragu. On je bosonog, nedefniranih hlaa,
mornarske majice, marame svezane oko glave. Pokraj njega su
zasigurno cigarete i boica neega. Moda ak i vina iz konobe
gdje je tu veer uveseljavao goste. Slikar se nee zamarati tim
detaljima, a nemojte ni vi.
U prizor uvodi make. Kraljice noi. Jednu je smjestio na
kamenu ogradu dok je drugu uputio nekamo. Ni ona sama jo
ne zna kamo.
Na novijoj verziji slike osjea se vremenski pomak. Ritam
je ubrzan iako je no mirna. Topla. Ljetna. Priziva na nono
kupanje. Mjeseeva svjetlost zaguena je ulinom svjetiljkom.
Slikar je dvojio da objesi lunu na vedro nebo ili ne. Odustao je.
Ugasio je svjetiljku u sobi. Odraz lijepe ene u staklu udomio je
u svoje sjeanje.
Djevojka je sluala mladievu pjesmu uz gitaru dok se nije
pobunila susjeda i prolila vode iz bokala uz pokoju besedu o
kasnoj uri.
- Ljudi nikada nimaju mira.
Rastuena tako banalnim prekidom arolije nije dvojila. Navukla
je prvo ega se doepala i odlutala sa svojim trubadurom u
svitanje.
Glazba je zavrila. Vina je ponestalo. Slikara iznenadi svjetlost
koja sipi u atelje natopljen tekim mirisom otapala i boja.
Oslikano platno oivljavalo je sa zvonom na jutarnju. Osvjeio
se i poao put duhovnoga zova za sporim koracima nonica
sretnih to je jo jedna sparna no iza njih.
35
slike
36
Studija etvrta
Slikar danima prati gradnju kue na drugoj strani ulice. Majstori
neobinom predanou slau kamen oblikujui zidnu ipku. Iz
naputenih ruevina polako nie renesansna graevina iji su
kameni ulomci sreom ouvani brigom ovjeka koji je doista
volio svoj grad. Sklonjeni u Lapidarij nosili su oznake po kojima
e ih opet sastaviti, sloiti onako kako je to neko uinio poznati
kamenoklesar i skulptor iz dalekoga Draa. Andrija Alei.
Galijom je doplovio do naih obala i ukraavao patricijske palae,
nadgrobne spomenike, portale i velebne prozore. Njegov dar
pretoile su vrijedne ruke klesara u kamenu aroliju kao odraz
dobrog statusa ukuana. Patricijske loze su se stoljeima zatrle.
Novi stanari koristili su dvore dok ih vrijeme nije rastoilo.
Kamen se rasuo. Zapis ljepote, nadahnua, ljubavi uklesane u
bijeli kamen opstao je i sad ponovno oivljava, zapoinje novi
ciklus beskonanoga kotaa svemira.
Na slikar skicira studije majstora koji poput mrava vrijedno
unose svoja znanja i umijea u gradnju zaboravljenog zdanja. Tu
su drvene skele, konopci kojima podiu obraen kamen i drugi
materijal na skele. Nije mogao zabiljeiti njihovo dovikivanje,
pjesmu nakon marende, zdrav smijeh pri kakvoj isprianoj
zgodi, poalici. Njihova imena postala su mu dio svakodnevne
zvune kulise. Znao je razlikovati voditelje od radnika i egrta,
pomonika. Bilo je neto u boji glasa, nainu zapovijedanja,
ophoenja to je oslikavalo hijerarhiju na tim drvenim skelama.
One su pak odailjale skalu svakojakih zvukova. kripa, ublaeni,
tupi udarci i bezbroj tonova odavali su gibanje, rad. Sve ga je
to poticalo na slikanje, skiciranje. Kao da se ta radna energija
uvlaila i u njegov ritam. Slikao je bez prestanka izuzev kad
bi majstori zastali da se okrijepe. Tada bi i sam privukao stolac
prozoru, smjestio marendu i bocu s vinom na kameni naslon.
Blagovao je u drutvu vrijednih umjetnika na skeli. Zaeljeli bi
slike
37
mu dobar tek, a on im uzvratio radostan to nije sam. Nakon
marende nastao bi tajac i dim cigarete ispunio bi zrak. Slikara je
podsjetio taj sveani trenutak na mir u crkvi nakon blagovanja
za oltarom, na miris tamjana i misnoga vina. Malo se postidio
usporedbe kao i ja kad sam je zapisao. No sve je to tako istinsko,
nepatvoreno.
Povremeno bi porazgovarali. On i glavni majstor. Bilo bi to
gotovo uvijek nakon posjeta glavnog graevinara u drutvu
restauratora. Izvlaili su se tada nekakvi nacrti, skice pa ak i
uveane fotografje na kojima se vidjela ranija zgrada. Metar
je pomno sluao uglaenu gospodu, povremeno bi sebi togod
zapisao. Vrlo rijetko zapravo. No ovaj put su se ozbiljno dali na
posao. Oito se radilo o neem posebnom. Da.
Treba vratiti renesansni prozor na izvorno mjesto. Zahvat je
zahtijevao veu budnost i znanje. Vrijednost pothvata bila je
zamjetna. Gospoda su svakodnevno nadgledala radove, davala
smjernice, dovlaila dodatne materijale, alate i sprave.
Na je slikar sada provodio vie vremena uz svoj prozor. Nije ga
smetala ni hladnoa tih korizmenih dana. Bura je nosila posolicu,
stezala i suila svjee vezivo. Majstori su trljali ruke promrzle
pod konim rukavicama. Na sebe su navukli dodatnu odjeu pa
su se kretali ko bumbari skakuui ne bi li zagrijali tijelo.
Dok je pripremao aj uo je viku i dovikivanje s ulice i skela.
Neto se dogaalo. Nije imalo zloslutan zvuk, ali glasovi su se
jasno odbijali o kamene zidove kao da je na sceni kraj nogometne
utakmice sa ansom pred vratima gola.
-Pazi! Dodaj! Ma, ne tako! Ajde, ponovno! Upri! Jae, jae!
To, to! Takooo! Jo malo, jo malo! E, e tako, s lijeva! Bravooo!
Pojaani konopci zatezali su se do pucanja. Kameni ulomci
omotani u jutu stizali su do skele. Neke su uspjeli prenijeti
unutarnjim stubama. Uglavnom manje fragmente.
slike
38
Danima se renesansni prozor portal skrivao iza drvene
maske. Slikar je svakodnevno provjeravao ne bi li ugledao
toga ljepotana. No gradnja se nastavila. Na krovu se zavijorila
zastava neto prije Velikoga tjedna. Postavljali su se crjepovi,
kupe. Pjesma se sve jasnije ula. Skela je nestala i pred njegovim
oima otvorila se arolija. Gledao je. Samo gledao. Nije mogao
slikati. Obuzeli su ga osjeaji. Radovi su okonani. Nestao je
svakodnevni uur vrijednih majstora, taj kreativni naboj koji ga
je poticao na rad. Zadivljujua ljepota prozora nasuprot njegovu
djelovala je neivo i statino. Narcisoidno je krasila obnovljeno
zdanje. Trebat e mu vremena da dozvoli osjetima pribliiti se
tom prizoru. Do tada e oivljavati slike vrijednih majstora,
uhvaene trenutke istinske kreativnosti. Nastat e snani prizori
puni dinamike, ivotnosti, prikazi ljudskoga truda i rada.
slike
39
Studija peta
Prozor. Prozreti. Prozirno. Prozno. Prozrano.
Barkun. Finestrun. Balkon. Okno.
Slikar je dugo vremena promatrao svoje rastegnuto bijelo platno
na tafelaju. Boje su nestrpljivo ekale u tubicama. Kistovi su
mirovali u keramikim vazama poput osuenoga cvijea.
Na mjestu gdje je do nedavno zjapila ruevina obrasla brljanom,
inericom, grmovima kapara i slapovima prozorskoga zvonia
sada stoji obnovljeno zdanje. Podsjealo ga je na predivnu haljinu
u izlogu koja eka toplo ensko tijelo da u njemu zaigra strastveni
tango. Kroz svoj skromni prozor provirivao bi s vremena na
vrijeme u nadi da e taj sleeni prizor zaivjeti. Bogata zavjesa
svjetlosti prekrivala je bijeli kamen svim nijansama noi,
jutara, dana, predveerja. Pravilna ipka povezanog kamenja
naliila mu je na mreu u koju je uhvaen postajui i sam
jedan od njih. U srcu toga mora istie se prozor - balkon kao
kakva usidrena laa. Gornji dio polukruno ini prozor nalik
portalu. Obrubljen zubatom ornamentikom daje lagani ritam
to se posebno vidi kada svjetlost budi sjene. Izmeu lunete i
dugih kamenih blokova bono su ugraeni bogato ukraeni
kapiteli. Stilizacija akantusova lia s detaljima dupina. Sve
je lijepo isklesano, izrezbareno i odaje vrhunski rad skulptora.
Plastika dolazi posebno do izraaja za noi punoga mjeseca
kad se svjetlost suprotstavlja sjenama. Volumen se poveava i
kapiteli poprimaju skulpturoznost kakvu je naruitelj i elio.
Na kapitele se nastavljaju lijepo ukraeni ovei blokovi od
jednoga komada kamena. Dekoracija se ponavlja. Vanjski rub
zubata ornamentika, girlande obogaene voem i cvijeem te
dupini u samom sreditu. Rad kamenoklesara umjetnika. Ovei
prag lei na dvjema konzolama. Sveukupni je dojam otmjenost
i prozranost koja ulazi u unutranjost prostor obiljem svjetla,
slike
40
svjeega zraka, zvukova i mirisa.

Svibanjski dani bude uspavani grad i njegove starosjedioce.
Rasko mirisa s udaljenih livada i padina obraslih brnistrom,
pjev ptica u praskozorje, dulji dani okupani suncem mame
snagom skrivena ljubavna zova.
A onda iznenada, nekako zajedno s prvim lastama proljea, slikar
ugleda stasitu damu kako otvara svjee obojana vrata velebnog
prozora na drugoj strani ulice. Veselo je savjetovala mladia koji
je vjeao bonogracije. Potom su stigle bogate zavjese, pa njene,
prozrane u slinim nijansama. Namjetaj koji je do tada bio
prekriven bijelim platnenim plahtama ugledao je svjetlo dana.
Slikar je sada mogao vidjeti to stoji iza tih sablasnih skulptura
koje su ga podsjeale na okamenjeni svijet kakve uklete pilje.
Bijeli naslonjai, stolovi, vitrine, klupe s dodirom zlatne
dekoracije i bordo uzorkom cvjetnoga platna. Stajae, stolne
svjetiljke i bogati luster s nizom svijea i viseih kristala. Sve
je podsjealo na salon kakvog dvorca, venecijanske patricijske
palae. Prozor je zazelenio listovima palme i kamelijom. Na
slikar veselio se pomisli da e ih netko zalijevati pa e se, eto,
vratiti kuni duh tom obnovljenom zdanju. Odmah se dao na
skiciranje oivljenog prizora. Slika sad krasi salon veronske
rezidencije njegove nove susjede.
Operna pjevaica s ljetnim boravitem na otoku ispunjavat e
njegov slikarski ivot arijama i klavirskim arolijama. Sliku e
joj darovati pri odlasku kao zahvalu za arobno ljeto ispunjeno
glazbom i njenim osebujnim glasom.
Navueni teki zastori oznait e kraj predstave. Na prozor e
slijetati vrapii i pokoja sjenica. Maak Romeo prest e u svom
kutku veronskog svijeta sjeajui se sjetno plavetnila neba,
mijaukanja ulinih maaka i preleta ptica koje bi povremeno
krale ostatke hrane iz njegove posude.
Slikar je napravio niz studija vezanih za novi ivot preko ulice. S
slike
41
odmakom oslikat e platna na kojima e zasigurno biti i umiljati
maak, ali i njegova plemenita prijateljica. Naime, toliko su se
sprijateljili da mu je ostavila klju. Navodno je trebao pripaziti
na biljke. I openito. To ga je dodatno inspiriralo. Upijajui
interijer ukusno ureene kue oslikao je seriju slika oivljavajui
ugodne trenutke u drutvu primadone. Njen miris lebdio je
zrakom usamljene kue kao kakav dobar duh. inilo bi mu se na
tren da uje njen glas. Stavio bi staru plou na stari gramofon,
zavrtio ruicu i potekla bi glazba uz kripu i pucketanje. Natoio
bi bierin mirisava amareta iz neobine boce s police ostakljene
bijele vitrine. Prepustio bi se slatkom sanjarenju. Da ne bude
sumnje, ona ga je zamolila da se osjea tu kao u svojoj kui, da
prostor ne tuguje. Upoznala je njegovu plemenitu umjetniku
duu, zavoljela ga kao prijatelja. Eto.
42
Ciklus slika
43
slike
Dama s makom
Slika prva
ena s makom. Gola ena s makom. Ne. Dama s makom.
Dama, maka i stari gramofon.

Kompozicija slike prati glazbene stavke Shopinovih klavirskih
nokturna.
Desno sofa s ugodno smjetenom damom i makom u krilu.
Par jastuka za podboiti lea, nasloniti glavu ili podignuti nogu.
Sofa je dovoljno velika da se osoba moe skupiti u klupko i
odmoriti poslije objeda, proitati koji list intrigantne knjige.
Lijevo omanji okrugli stoli sa starim gramofonom ija truba
poput ljuture pua iz oceanskih dubina pojaava ugoaj zvuka.
Ispred sofe nii stoli prekriven runim radom obrubljenim
zlatnim nitima, a na njemu porculanska posuda s okoladnim
pralinama. Iza sofe stajaa lampa s pasant abaurom. Na zidu
uokvireni portreti. Sobna palma unosi atmosferu ardina kao i
vaze sa sezonskim cvijeem na komodama. Tu su i porculanske
fgurice koje mijenjaju mjesto pa su as na komodi, stoliu, a
onda iza stakla kutne vitrine. Ovalni tepih prati tukature na
stropu s kojeg se kao zaleeni vodopad sjaji raskoni luster.
Slikar izabire popodne kad se meka svjetlost probija iznad
kroanja susjednoga vrta. Za koji trenutak ut e se pjev ptica
u predveerje, a kroz otvorena vrata dopirat e zvonjava koja
poziva na veernju. Ispod e kamenom ulicom proi nonice
otobraco i svojim ukavim italijano veneto tuiti se jedna
drugoj na vruinu, slabi apetit, skupou na pijaci. Svaki dan iste
teme. I tako godinama.
- Kad e nas Bog sebi zet?
Svjetlost prodire poput plime i ispunjava prostor toplinom
popodneva. Pokustvo je bijelo sa zlatnim detaljima tako da i
samo iluminira detalje oko sebe. Guste zavjese razmaknute i
vezane ukrasnim konopcem ne vide se na slici, ali njihov bordo
slike
44
odsjaj sapleo se sa sjenom cvjetne tukature i nitima orijentalnog
svilenog tepiha. Sofa je prekrivena bordo tkaninom, jastuci
presvueni prugastom sirovom svilom. Dama na sebi ima svilenu
jednobojnu haljinu bez suvinih detalja. Uspravna postura s
nagibom glave prema kunom ljubimcu djeluje pomalo strogo
ako se ne zna da je dama operna pjevaica. Takvo joj je dranje
prirodno. Pramen guste kose slobodno pada iz podignute frizure
na lijepa ramena niz profnjeni vrat. Vidi se samo dio lica koji
dovoljno govori s kojom ljubavlju njena desna ruka miluje
bijelog maka neobino dugake dlake. Plemenita vrsta. Lijevi
dlan se igra sa apicom u ritmu glazbe s gramofona.
Slika odie mirom i spokojstvom. Savren sklad svjetla, oblika,
sretnog ivota. Boje odraavaju eleganciju i glazbenost prostora.
Portreti na slikama uspomene su na drage ljude razasute po
svijetu.
Samo slikar i dama s makom znaju tajne koje slici daju
onu ljudsku dimenziju, privid savrene sree. Priu iza slike
ostavljamo itatelju ili promatrau da je ispria, doivi na svoj
nain.
Slika druga
Dama pred zrcalom. Jutro
Soba okrenuta prema jugoistoku. Prozor gleda na vrt ograen
visokim zidom. Kamena kruna zdenca u sredini okruena lijepo
oblikovanim ploama i kanalicama. Tu se slijeva kinica, utie u
bunar. Rubno je posaeno cvijee, grmovi rua, rumarin, lovor.
Tu je i mogranj, stablo amula, smokve. Pravi botaniki vrt. U
osunanu dijelu vrijedne su ruke uredile kamenjar s kaktusima,
agavama i aromatinim biljem presaenim s prirodnih stanita.
Prizor je to koji naa dama ugleda kad s prvim zrakama sunca
razastire zavjese kako bi jo jasnije ula pjev ptica.
45
slike
46
Ostavlja otvorena staklena okna dok se umiva pod mlazom vode
u prozranoj kupaonici. Osvjeena navlai svileni ogrta i sjeda
za toaletni stoli. Soba je ispunjena mirisima raslinja i toplinom
mladoga sunca. Dan se uvlai u svaki kutak i krade snene niti
koje je no ispreplela. Slikar zamilja damu u kojoj jo buja
ivot zrelou staroga vina. Ona elja bujnu kosu i promatra
svoje lice u ogledalu. Na njemu se vidi zapis vremena, napornog
predanog rada, ugaslih ljubavi i strasnih poljubaca. Ona zapjeva
omiljenu ariju i svjetla pozornice ozare joj lice. To e slikar i
zabiljeiti. Tu sreu koja izvire iz njene nutrine. Glazbe u njoj.
U prvom je planu lik stasite ene koji ocrtava enstvenost pod
slapovima svile. Vide se uspravna lea i ruka s etkom u kosi
obasjanom sjajem svjetla koje bono osvjetljava poluprofl,
razgolien vrat i otkrita bedra. U ogledalu se zrcale oi, pune
usne i skladan nos. Vidi se i dio postelje jo tople od sna, te slika
nage djevojke preputene sanjarenju. Boje su pastelne poput
latica rua iz vrta. Svjetlost je topla. Sjene su blage, snene.
Slika dame pred ogledalom nakon jutarnjeg buenja senzualna
je, ispunjena zrelom ljepotom koja ogledava unutarnji sklad
i mir. Ono to prolazi kroz svijet misli nae dame, sjeanja i
uspomene koje se bude svakoga jutra ostavljamo psiholokom
proflu literarnog ili glazbenog zapisa.
Slika trea
Tiha priroda. Stileleben. Natura morta. Nature morte. Mrtva
priroda.
Stari kuhinjski stol. Bijela zdjela napuklih rubova ispunjena
narovima iz vrta. Neki su odloeni na drvenu povrinu.
Ostavljeni na bodljikavoj granici sa zlatnoutim liem, koje bi
slike
47
uskoro otrgnula jesenska bura, kao da se otimaju za jo koji tren
ivota. Kora mogranja odie jesenskim bojama. Tragovi zelene
stapaju se s okerutom, zlatnoutom, naranastom, nijansama
crvene prema dubokoj bordo. Kroz napuklinu vide se vinsko
crvena zrnca. Sjaje sonim sokom. Ubrani plodovi jo e dugo
ivjeti dok im se hrapava kora ne zgri i osui. Da su ostali u
kronji, ptice bi se veselile ukusnim sjemenkama.
Slikar je odredio izvor svjetlosti i cijeli je prizor zadobio
dramatinu dimenziju. Pozadina se gubi u polutami prostora.
Ne nazire se nita bitno. Sjene se razlijeu po daskama stola
iji rubovi stoje u opreci s oblinom zdjele i oblicima odloenih
plodova. Njihovu plastinost pojaavaju gradacije tonova od
svjetlom taknutih do tamnih uronjenih u vlastitu sjenu. Posebno
je dojmljiva granica s narom koja kompoziciji daje ivotnost.
Dijelom zadire u kadar sa zdjelom, a onda se iri po dasci stola
na ijoj se hrapavoj povrini ocrtava oblik lia, ploda, drae.
Taj meki odraz ispunjava sliku glazbenom prostornou, iako
nae oko primarno biljei zaudne boje lia i zrelog mogranja.
Slika odie mirom i toplinom jesenske veeri. Ljeto na izdisaju
gasi se u paleti boja koja e uskoro postati tamna i opravdati
naslov. Mrtva priroda.
slike
48
Slika etvrta
Raspelo. Raspee.
Kad je ovjek uope zamijetio kri, osvijestio njegovu iskonsku
snagu i razapeo sebe? Svatko nosi svoj kri. Svi smo od njega
sazdani i kad odemo, ostane njegova simbolika kao svjetionik
za nadolazee due. On je bio tu kad je Bog udahnuo ivot u
prainu, ispunio nas svjetlou i ljubavlju. A onda smo zaboravili
to nam je darovano. Bogatstvo pretvorili u pustinje, ugasili
svjetlost, prekrili je tamom. Mrnjom zamijenili ljubav.
Poslao je najljepi dio sebe. Sina svoga. Jaganjca da otkupi
grijehe svijeta. I njega smo razapeli zaslijepljeni siromatvom
duha.

49
slike
50
Jaganje Boji, ti koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam se.
Jaganje Boji, ti koji oduzima grijehe svijeta, daruj nam mir.
Crkve su pune raspela iz radionica predanih skulptora, raspea
iz slikarskih radionica genijalnih slikara i onih samoukih koji
slikaju srcem i duom. Gotovo svaki dom uva uspomenu
na raspetoga Isusa, krunicu koju prenose pokoljenja tihim
molitvama i hvalama Svevinjemu.
Kakva je to drama koja se odvija na kriu nitko doista nee
saznati dok i sam ne proe svoj krini put. Taj nezaobilazni
ciklus u beskrajnoj spirali postojanja djeli je iz kojeg iziemo
ojaani, poraeni, uskrsli. Trajanje je osobno, ali ne bitno.
Osvjetavanje i istinsko proivljavanje sjeme su novog roenja,
ponovnog rasta. I kad se uspemo na vrh ivotne planine, pogled
se iri, ali jedini preostali put je onaj prema nebu, bespuima
iz kojih smo doli. Kako se tada, na tom najviem vrhu od
vrhova, na toj ivotnoj piramidi prela prostranstva i zavojiti
putovi doimlju malim i beznaajnim. Zaboravljamo da su nas
oni doveli do ushita, da su prolivene suze, znoj i uljevi bili dio
toga trnovitoga puta. A ako ste lako stigli tu, sudbina vam je ista.
Va kri vas strpljivo eka u beskrajnim postajama novih ivota.
Slika raspetog izaziva spontano izgovaranje. U ime Oca i Sina,
i Duha svetoga. Amen. Koreografja ruke ispisuje rijei. Taj
minijaturni obred preslikava se u prostor svemira poput krugova
na vodi, ljubi Njegovo lice i vraa se kroz ljubav k nama ista
srca. Tada nas dirne ta ljepota i osjetimo njegovu blizinu.
Teko je naslikati raspee, bojom izraziti bogatstvo osjeaja,
oblikovati misli koje nas obuzimaju. Slaviti smrt na tako beutan
nain. Objesiti izmuenog Sina, golog i krvavog. Iznemoglog i
ponienog. Ostavljenog vjetru, noi i crnim pticama u pustoi
krajolika. Zaista.
Moda je i previe raspela i raspea, krieva i krinih putova pa
smo se navikli. Nemilosrdno gazimo jedni druge, razapinjemo
milju, djelom i propustom.
51
slike
52
Na slikar prolazi svakodnevno svoj krini put.
O korizmi ga obuzme neka sjeta i skicira prizore, oslikava trnovit
put. Iz njegove mape skica i studija posebno mi se svidjela ona
gdje Krist umire na kriu, silazi s njega i ponovno propovijeda.
Kad je vidio moj izraz lica odluio mi je pokloniti studiju.
To mi je rekao kasnije. Nije htio otjerati sjaj u mojim oima i
zaaranost prizorom. Jo je dodao kako je i njemu osobito bliska
ta interpretacija.
Smrt kao zaetak ivota. Mrtvo sjeme kao nada novoga klijanja.
Lice Isusovo odmara. Pognuto prema zemlji doimlje se
oputeno, djeji, sneno. Dijete je zaspalo u suzama iji se
tragovi kao presuen potoi nasluuju. Kad bolje pogledamo,
teko se odluiti o izvoru suza. Suze radosnice, suze odaha, suze
boli, tuge, stida. Plae li Dijete za Majkom, braom, ljubljenim
pukom?
Plae jer je njegova rtva uzaludna?
No, sad je to prolo. On je siguran. Oslobodio se ovozemaljskih
patnji. Predao je sebe, ali ne i Sebe. Sad je sklopio vjee. Ono to
slikar slika za nae je oi. Duhu ostavlja nevidljivo. Kao u stripu
skicira Krista kako pada s kria poput otpaloga lista, sjemena.
Zatim se uspravlja i die ruke prema Nebu.
Lik Spasitelja na kriu i na zemlji svojom izravnou mogle
bi biti odvojene slike. Umjetnik ih povezuje gibanjem tijela i
pred nama je flm ije su male sliice isjeene i povezane te
preklapanjem odaju dinaminost kretanja. Paleta boja je vedra.
Prizor budi nadu.
Da rtva ne bude uzaludna.
53
slike
54
Zvonici i crkve. Gradske vedute.
Ciklus slika
Vesna je zapisala kratku crticu o prostoru iz kojega potjeem.
Mogla je svoje vienje zabiljeiti u tomovima knjiga, napisati
tisue pjesama, a mogla je samo izrei: Rab.
Rab je otok obilja. Obilja svjetla, topline, juga i zelenila.
Obilja modrine i mirisa. Kada se ovjek, ponesen bujnou,
nae prepun ljepote na drugoj strani, onda sredina puca. U tim
napuklinama od napetosti izrasta stvaranje. in stvaranja jest
cvijet na ranjenome mjestu. Ovo nebo izaziva i rane i cvjetove.
Kad se rodite i provedete vei dio svoga ivota u prostorima
zaudne ljepote kojom obiluje naa obala i njeni otoci obiljeeni
ste bojim darom. I na slikar, i tekstopisac, i dio tebe potjeu
iz toga raja. Uronjen u to jedinstveno bie ovjek esto i ne
primjeuje srce koje tisuljeima kuca i sije svoj ritam u njegovo
bivstvovanje. Tek kad se odmakne, vapi za nebima, zagrljajima
mora, obiljem mirisa i sveano bijelim kamenjem razasutim po
krajoliku, uzdignutim u palae, crkve i njihove zvonike, gradske
krune od zidina.
Otoci su sjaj u Njegovoj suzi radosnici. ak kad su naoko ogoljeli,
prebogati su iskonske snage. Pri ih arko sunce. Opiru se moru.
Bonacama i moi valova. Vjetrovi ih miluju maestralima, ibaju
burama, oplahuju juinom. Kie im peru slano lice, bude skriveni
ivot u krtoj zemlji zarobljenoj u krapama.
Od vajkada su ljudi plovili morima poznavajui nebo iznad njih,
otoke u ijim su dubokim uvalama sidrili svoje lae, sklanjali
se od oluja, nevremena i gusara. Umorni od broenja podigli su
svoj dom, skrasili se na stijeni da vide puinu, a opet da imaju
mirnu luku za svoje lae. Morem su tada plovili dragocjeni
tereti, iskusni moreplovci, dovitljivi gusari, plemii i pustolovi.
Graanstvo je trgovalo unutar zidina. Stada su uvali pastiri.
slike
55
Teaci su radili na zemlji, skupljali plodove loze, maslina,
smokava.
Plemike su titule nosile odreeni teret i valjalo je pokazati sebi i
puku bogatstvo, mo. Gradile su se rezidencije, patricijske palae
sazdane od fnoga kamena. Ukraavale su ih ruke umjetnika
klesara, skulptora. Brodovi su donosili kamene ulomke iz
radionica diljem Mediterana. Konzole s lavljim glavama,
patricijski grbovi, nadgrobni spomenici i kojekakav inventar.
Kupovale su se i naruivale slike, stilski namjetaj, posue,
lampe, odjea i obua. Crkve su se irile, gradile kapelice i oltari
za bogatae tih vremena.
Kamena plastika horizontale unutar gradskih zidina preplavila je
prostor, obiljeila ga rasterom ulica i udomila pridolice. Osim
kamenih utvrda i osmatranica vinuli su se u nebo i vitki zvonici.
Gradili su se godinama, stoljeima. Postali su svjetionici vidljivi
iz daljine. Osmatranice za pogled na te iste daljine kojima su
prilazile lae svih zastava i jedara.
slike
56
Skupljalo se zlato i drugi plemeniti metali za zvona kako bi im
zvuk bio to plemenitiji. Kako bi darovatelj povjerovao da ba
onaj dio koji je on darovao tako lijepo zvoni. Dok je iv veselit
e se raznim prigodama obiljeenim zvonjavom sa zvonika. Bit
e i onih kad zvonka glazba poziva na oprez, tuno najavljuje
nemili dogaaj, smrt, pogibelj.
Zvonici nas pozdravljaju ve iz daljina svojom ljepotom
uzdignutom k nebu. Pozivaju zvonom na okupljanje, molitvu,
meditaciju.
Rab je grad zvonika.
Usidren kameni brod s etiri jarbola koji stoljeima odolijevaju
vremenu, uvaju taj ljupki gradi. Krase ga svojom postojanou
i odaju poast njegovim stanovnicima, vrijednim otoanima iji
trud i pot prepoznaje svaki kamen brino sloen u njihovu slavu.
I kad zvoni sa zvonika uje se glas svih onih kojih vie nema,
ivuih i onih koji dolaze. Dijete e ga podojiti iz majine dojke.
ut e ga kad odraste i poe u svijet. Pratit e ga za ivota,
ispratiti na posljednji poinak.

Kadgod i gdjegod ujem zvono probudi se u meni moj grad i
njegovi ljudi. I vie nisam sam.
Studija prva
Pogled s utvrde sv. Kristofora, zatitnika grada i otoka Raba,
iri se panoramski na sve strane. Slikar odabire dojmljiv kut
gledanja koji obuhvaa poluotok na kojem se usidrio grad,
plavetnilo mora s rubovima zelenih padina Banjola i Barbata,
otok Dolin kao nastavak poluotoka Frkanja, daleke obrise goleti
otoka Paga i kamene vrleti Velebita.
Grad okupan suncem kasnog popodneva. Sjene se jasno skrivaju
od toplih zraka koje isuuju vlagu nakon kine noi. Krovovi su
slike
57
crveni valovi, razlomljeni izmeu kamenih ulica i zelenih oaza
vrtova. Prizorom vladaju zvonici koji izviru gordo iznad usnulih
kua iji se stanari odmaraju iza odkrinutih kura. More je
zagasite modrine i zrcali popodnevne sjene otoia. Bonaca
je. Za koji tren e maestral namrekati lice zrcala i pomaknuti
zavjesu topline. Svi e odahnuti.
Zvonik sv. Ivana prvi je u nizu. Jednostavni stil romanike ini
ga ljupkim. isti, geometrijski oblici pokraj tamnozelenih
empresa i ruina nekada velebne trobrodne bazilike ostavljaju
dojam usamljenosti, neke sjete, onovremenosti. Do njega je
crkvica sv. Kria ije skromne obrise gotovo i ne primjeujemo.
Slikaru je bliska njena unutranjost pa dok je miluje kistom
sjea se bezbrojnih glazbenih veeri uz Krista Proplakanoga na
glavnom oltaru, tukatura, oslikanog stropa i zaudne akustike
prostora.
Niz more krovova pogled leti ka zvoniku sv. Justine. Razlikuje se
od ostalih svojom neoromanikom i stilizacijom biskupske kape
kojom prodire put neba. Naslanja se na jednobrodnu crkvu sv.
Justine, koja je nekada bila domom sestara benediktinki puanki.
Samostan je ugaen u vrijeme Ilirskih provincija i Napoleona,
a sestre su preseljene u sv. Andriju. Crkva je godinama amila
ekajui bolje dane. Danas je Muzej sakralne umjetnosti s
vrijednim izlocima. Ovo ne vidimo na slici, ali unutarnje oko
obnavlja sjeanja, a pisac redaka poziva u posjet.
Ono to primjeujemo neto junije jo je jedan zvonik
iznad benediktinskog samostana koji stoljeima opstaje na
samim hridinama. Crkva sv. Andrije s udotvornom Gospom,
vremenitim zvonikom, stambene zgrade s atrijem i vrtovi na
mjestu nestalog biskupskog dvora i crkvice sv. Roka objedinjuju
predani ivot sestara. Neobino jest to se najvii zvonik sv.
Marije nalazi u sklopu kompleksa. Pripada crkvi, bivoj katedrali
iako je pedesetak metara udaljen od nje.
Impozantno zdanje, edo romanike gradilo se dugo, ali je
slike
58
sauvalo izvornu ljepotu jednostavnosti. Dominira prostorom
svojom vertikalom koja strelovito probija plavetnilo neba i zrcali
se u tirkizu mora. S kojegod strane prilazite gradu, on vas prati,
priziva poput domaina, a onda vas svojom zvonjavom dariva i
oivljava usnula vremena u vama.
Pogled se zatim prua na dio proelja velebne crkve Marijina
Uznesenja. Narod je zove Vela crikva, Katedrala. I s pravom jer
je do devetnaestoga stoljea bila Katedrala. Rab je do tada imao
svoju biskupiju. Dananji izgled dobiva u dvanaestom stoljeu
kad je i Papa blagoslivlja na svom proputovanju. Biva doraivana
stoljeima, proirivana, ukraavana, ali njen jednostavni oblik
trobrodne bazilike ostaje uvijek sveano impresivan.
Iza nje, prema samom poetku poluotoka koji poput pramca
zadire u modrinu, nalazi se samostan sa crkvom sv. Antuna
Opata, koji je donedavna bio dom sestara franjevakoga reda.
Na slici se ne vidi, ali mi znamo da je tamo kao i zelene oaze
Poljanice i Dorke s visokim stablima akacija, raznog ukrasnog
grmlja, pokojeg empresa, lovora, duda, erike, zimzelenog
raslinja i zasaenog cvijea.
Slika se otvara plavetnilu mora i neba u koje su uronjeni otoci
obrasli niskim raslinjem i daleki vrhovi visokoga gorja.
Od previe detalja promatra se usredotouje na vedutu grada
koja svojim ritmom tvori bogatu harmoniju boja, oblika,
istaknutih popodnevnim sjenama. Prostor mu se otvara ptijom
perspektivom. Privlai ga da poleti iznad tog zaaranog gradia
do otoka i hridi, pa se vine put Velebita i natrag na iroku puinu.
Studija druga
Tri skice i slike
Samostan benediktinki sv. Andrija izvor je obilja detalja, motiva
i duhovne energije koja kao nukleus opstaje stoljeima. Pod
slike
59
bojim okom malo se toga promijenilo, a opet podosta.
Na slikar je subjektivan u pristupu. Za te prostore veu ga
mnogobrojne uspomene, sjeanja obojena mistinom toplinom.
Gotovo nekakvom majinskom njenosti. Gledatelj moda nee
uspjeti prepoznati te emocijom obogaene nijanse u statinim
uprizorenjima. Za svaki sluaj dodat emo pokoji savjet kako
donekle oiviti sliku iza koje skriven ivi mir boji na zemlji.
slike
60
Skica prva
Pred nama je ritmiki zanimljiv detalj samostanskih zdanja.
Slikar sjeda u sjenu oleandra iz susjednoga vrta obitelji Rispoli
iz Ankone. Zapravo oni su desetljeima dolazili u nisku kuicu i
provodili tu svoja ljeta.
Saa, Lijana, Tatjana i Boris okupljali su generacije Kaldanana
i Pjacetara. Donosili su svakojake novotarije iz Italije. Od mode,
glazbe do kojeega.
Oleandar je izrastao visoko i njegove grane prelaze ogradu
prema ulici. Bogato cvjeta bijelim mirisavim cvjetovima. Slikar
udie slatki zrak.
Pred njim je poploen trg meu ijim su kamenim ploama i
one patricijskih grobova preseljenih iz unutranjosti crkve.
Izlizani grbovi, imena plemenitih, svjedoe o pripadnosti
starim obiteljima. Dvije kamene stube vode k ulazu u crkvu.
Jedna je dio nekog rimskog hrama. Pri ugradnji su je okrenuli
pa znatieljnik mora itati naopake zapis u kamenu. Proelje
crkve je jednostavno s naznakama trobrodnoga plana. Prozor
iznad malen je, ali koristan. Iza njega se sestre okupljaju na
molitvu. Na crkvu se naslanjaju prostorije odmah do glavnog
ulaza u samostan. Drvena vrata, ostakljena luneta i predvorje
koje otkriva dvoja vrata. Jedna su s malim otvorom kroz koji
moemo uti glas sestre, vidjeti sjaj njenih blagih oiju ili ruba
naoala. Tu je i poluotvoreni bubanj u koji se mogu odloiti
predmeti i vrtnjom prenijeti u unutranjost samostana. Lanac
koji povlaenjem budi zvono negdje duboko u golim hodnicima,
poziva sestru da pomakne zaslon na vratima uz Hvaljen Isus i
Marija.
Navijeke, nek je hvaljen.
Druga vrata vode u odaju za primanja. Tu samo smiju pristupiti
odabrani, razgovarati s Majkom i asnim sestrama.
Iznad kosine krovova izdie se zvonik. Najstariji romaniki
slike
61
toranj s piramidom na vrhu. Iza trifora bronana zvona iji mili
zvuk nakratko rastire tiinu pa utihne u pjevu ptica iz okolnih
vrtova.
Sjene su otre i zahvalne za oslikavanje dramatike prostora.
Poput suneva sata ocrtavaju vrijeme na kamenu. U prizor ulaze
nonice. Teko se uspinju stepenicom oslanjajui se o zid. Mogu
je i igrokaz maliana uz koju igru, loptanje ili odmaranje u hladu.
Tu je i kameno ispupenje u crkvenom proelju na kojem se
natjeu tko e dalje i due opstati priljubljen uza zid. Trgi je
koriten kao imaginarni zatvor u igri Lopova i andara koja se
povremeno upranjavala u starom dijelu Kaldanca.

Osobito je svean ugoaj posljednje nedjelje u travnju kad se
vjernici zavjetuju i mole udotvornoj Gospi Rapskoj.
Krii. Crkveni blagdan kad iz svih sela dolaze procesije uz
pjesmu, zastave, molitvu i narodne nonje. Veliki je to dan, veliko
slavlje u zajednikoj molitvi i zahvali Gospi.
Njena malena slika obrubljena okvirom od plemenita metala i
okiena zavjetnim darovima krasi boni oltar. Njena snaga je u
naim molitvama, nadi, srcu.
Skica druga
Ono to sada vidimo doista je posebno. Na kamenoj hridi ovjek je
podigao zdanja sva satkana od kamena. Sklad toga spoja prirode
i ljudskoga truda, to sljubljivanje, pa zapljuskivanje mora o hridi,
osunana strana koja tjera ukuane da pritvore svoje kure, dobar
dio dana ini taj prostor nedostupnim poput romantinih dvoraca
u kojima zatoena djeva pie ljubavne stihove. eka svoga princa
da baci sidro i konopac, oslobodi je slatke zatoenosti, nevinosti.
Tu je i zvonik koji stremi svojom sveanom ljepotom plavetnilu
neba.
slike
62
Gradske zidine nastavljaju se iznad kamenih stijena koje po
svojim padinama udomljuju stoljetne agave, slapove kapara,
grmike eboja, maslake i divlji luk. Tu je i pokoja smokva i
draa kupine. Na malim terasama ispod samih zidina rairila se
trska.
Zidine su dio ranijega zdanja biskupskih dvora. Sad su samo
tit od rasipanja plodne zemlje koje su asne sestre pretvorile u
gredice s raznim povrem.
S mjesta s kojega je na slikar uhvatio taj prelijepi prizor vidi se
i duboka Uvala sv. Eufemije na ijem je kraju muki franjevaki
samostan. Vidi se i kamporska ravnica, zelene ume Dundova,
poluotok Frkanj obrastao borovima ije kronje skrivaju
svakakvo mirisavo raslinje.
Iako je ugoaj s ovoga mjesta doista uvijek poseban i mjesto je
mnogih ljubavnih uzdaha, slikar odabire jutro. Sunce se nalazi
iza njegovih lea i dodiruje na prizor ostavljajui dovoljno
skrivenih sjena da se dobije ritmiki potpunija harmonija.
Bodljikave agave poput velikih zelenih cvjetova nude nijanse
mesnatih listova od tamnozelene do srebrnastosive. Na nekima
se vidi rijetki cvijet nalik velikoj parogi pri ijem se vrhu
granaju uti cvjetovi. Stijene su ovdje zemljane, oker i vrlo su
trusne.
Slikar koristi paletu irokog raspona. Boje su jasne. Gradacije
zelenih, plavih osvjeavaju prostor iz kojeg se istiu svijetli
tonovi zdanja i kamenite obale Frkanja.
Sve je sneno i ostavlja dojam bezvremenosti. Kao da je oduvijek
tako i ostat e zauvijek tu. Bar malo utjehe za nau nostalginu
duu.
Uz sliku prija glazba prebiranja po harf. um mora. Povremeni
pjev eljugara ili lugarina.

Isti prizor pokuajte zamisliti za kasnih popodneva ljeta koje se
gasi.
slike
63
Otvaranje kura. U tople sobe samostanskih odaja nadire
maestral s dahom pinija s Otoka ljubavi i kapljica mora osuenih
na stijeni kupaa.
Tu je i barka sa svojim ribarom, jedrilica ija su jedra mirovala
s bonacom.
Glazbena kulisa nije neophodna. Zvuk zaveslaja, javljanje
galeba koji leti na kolje iza horizonta, pa aputanje mora koje
se zavlai u tople obale njenim rukama ljubavnika.
Slikar e isti motiv naslikati obavijen velom noi. Izostavit e
svjetlost mjeseine i zvijezdama posipati romantiku nokturna.
Svjetlou ulinih svjetiljaka istaknut e obrise zdanja,
zidova i raslinja. U prozoru samostana svijea e poput male
zvijezde osvijetliti lik asne sestre s molitvenikom u ruci. On
e je naslikati, ali mi je ne vidimo. Zamiljamo. Sluamo njenu
molitvu i ponavljamo u sebi da se ne zatre plam dobrote, ljubavi
i nade.
Namrekano lice mora posut e zvjezdanom prainom dok e
se krajolik u daljini stapati s gustim namazima noi. Glazbu e
zamijeniti apat zaljubljenih. Iz napuklina potei e stih.

Nemoj me doticati.
Ja sam samo topli dah
nekog davnog vremena
u kamenu procijepu.
Skica trea
Marojevi, Vea, Zubak. Pandi, Dragozet, Belija i tisue drugih
znanih i neznanih zabiljeilo je raznim tehnikama i izriajima
vedutu ija snaga ostaje otisnuta u svijesti, u dubini due. Srce
vapi za njom. eli se vratiti bar na tren i ispuniti se sveajem,
slike
64
kako bi to rekla moja vjerna prijateljica. Njoj emo nesebino
darovati ovu studiju. Moda ju jednom put navede do mjesta
s kojega e slikar pokuati zadrati svu tu ljepotu, udahnuti joj
glazbu, ispriati pokoji detalj iz osunanog mu djetinjstva.
Kad se uputite Ulicom Stjepana Radia prema gornjem dijelu
grada, naputate glavnu kaletu, volat iznad koga svaki sat
otkucava zvono s tornja gradske ure.
Tu je zapravo krianje i ulice se ravaju prema obali, Kaldancu,
Pjaceti ili Varou.
Mi emo pobjei prema Pjaceti, ostaviti iza sebe renesansnu
gradsku lou do koje je odmah minijaturna crkvica sv. Nikole,
ranije sv. Duha.
Ulica je iroka, poploena lijepim kamenim ploama. Nailazimo
na portal plemike obitelji ernota, rad poznatoga skulptora i
lijevo neto skromniji obitelji Kasio. Otuda se ulica uzdie po
dvije stepenice. Zidovi tite vrtove iz kojih proviruju kronje
smokava, mimoza, amula i ljiva. U njihovim pukotinama
korijene se injerica, zvonii, pelin, pokoji grm kapara.
Prostor se odjednom otvara i pred nama je trg sa stasitom crnikom,
skromno proelje sv. Justine i ljetne rezidencije obitelji Dominis
s gotikim otvorima na kojim se epure pitari s asparagusima,
iranima i ukrasnim palmama.
Nevidljiva ruka vodi nas dalje. Prilazimo zidu iza kojeg se otvara
pogled prema udaljenim otocima, Frkanju, puini s barkama
i brodicama, svjetionicima. Prema obilju modrine i zelenila
obrubljenog krunom bijelih hridi, krapa i letom galebova. Tu
dua poleti slobodno, osloboena umora tijela. Biva posvuda
istovremeno. Neka neopisiva radost slina onoj planinara na
vrhu planine.
S Pjacete vode stube do promenade uz more.
Slikar zastaje, upija snagu prostora. Zadivljen je bogatstvom
motiva. Ponovno ga fascinira prizor samostanskih zdanja koje
slike
65
poput koralja rastu na stijeni i mnoe se oblicima, ritmom
krovova, nizom prozora, dimnjaka. Tu je i na zvonik skriven iza
palminog lia, bujnog empresa koji su nedavno posjekli zbog
isticanja gradskih utvrda. Slikar ga pamti iz svoga djetinjstva.
U njegovu je duboku hladu skriveno palio prve cigarete guei
se od dima. Tu su kronje divljih smokava ije plodove kljucaju
kosovi i vrapci. Agave su se rairile i nekim udom opstaju
ukorijenjene u ukastom kamenju dok ne procvjetaju. Tada se
osue i srue u ponor nakon prvih jesenskih kia. Nekim udom
prirode prije odlaska ispuste mladice i ivot potee ispoetka.
Nijanse zelenih do utih govore o raznolikom raslinju, cvijeu
koje uiva u zaklonu od vjetrova i obilju popodnevna sunca.
Prizor oslikan u jutarnjem ruhu buja obiljem kontrasta. Sunce
se probija kroz raslinje, iznad krovova i baca sjene na usnulo
more. U njegovu zrcalu istie se zvonik ija se vertikala lomi
na valiima zalutalim od neke brodice tamo dalje izmeu punte
Frkanja i Vele rive. Odraz na vodi kao da nas vraa u zaboravljeno
djetinjstvo. Lelujav titra, budi u nama slike spokoja, bezbrine
igre.
Sjene prate svaki pomak sunca na junom nebu. Kad zazvoni
podne sa zvonika, prikriju se pa ponovno zaigraju za popodneva.
Skriju se u skute noi.
Kia ih ponekad spere s krajolika, ali odmah s prvim zrakama
sunca ivnu jo jasnije.
Ljeti se prizor upotpunjuje mnogobrojnim kupaima, usidrenom
barkom i jedrima u plavetnoj daljini. Djeca se loptaju, grade
malene bazene, slau kamenje s kojega skau u dubine, rone
i izvlae koralje, love ribu lukom i strijelom napravljenom
od starih kiobrana. uju se veseli glasii, dozivanja, imena i
nadimci, strani jezici.
Domai, topao i mekan.
Zimi se nonice skrivaju u zavjetrini. Griju svoje kosti uz
akulu i pletivo u ruci. Zaluta i pokoji noni s kapom na glavi.
slike
66
S nostalgijom gleda prema moru. Nada se da e vrijeme biti
pogodno za isplovljivanje. Treba uhvatiti kojeg arbuna ili lignju
dok je tajun.
U slikarevu djetinjstvu bilo je tu mnotvo djece. Igrala su se na
pin-pin, na koze, tane. Prevrtala kamenje za oseka lovei raie,
bambuse i morske praie. Skidali su se priljepci i petrova uha,
pobirali morski puii i traile kunjkice.
Prizor je osobito romantian nou kad se mjeseeva svjetlost
razlije po uspavanom licu modrine. Tada zaljubljeni ne dvoje,
ve ulaze u scenu ne da bi ih slikar naslikao. Upotpunjuju sliku
zagrljajima i strastvenim uzdisajima.
67
slike
68
Tempi passati
Ciklus slika
Slika prva
Prodavaica koljaka
Slikar se prisjea prizora iz djetinjstva skrivenih u sjeanja. S
nostalgijom ih izvlai u samoi svog ateljea. Prigoda je to da
popria s uspomenama, oivi toplinu prizivajui bezbrine ljetne
dane bosonogog djearca. Sjeti se tako i slike djevojke.

Prodavaica koljaka
Odjevena je u skromnu halju koja joj prikriva koljena. Mogu
se vidjeti samo obrisi bijelih arapa i nekakvi opanci ili sandale
koje su tada nosili mukarci i ene. Obavezan dio obue iz
trgovine Bata, poslije Borovo. Gornji je dio odjee bijela koulja
obrubljena crvenim koncem i kroet pripijen uz tijelo. Istie vitak
stas i jedro poprsje. Oko osunanog vrata koraljna kolajna koju
je naslijedila od svoje bake. Kosa spletena u guste pletenice viri
ispod marame, facola, s cvjetovima rua. Pred djevojkom koare
prepune koljaka, osuenih zvijezda, ljutura morskoga jea,
morski konjic, oklop grancijevole, rakovi, periske. Sve mirie na
more mada je veinu dobro oprala i prokuhala u vodi. Djevojka
sjedi na drvenom stolcu s niskama sitnih puia nanizanih oko
lijepih osunanih ruku.
- Mule, mule ene. Izgefelih.

Njen glas, koji ne ujemo na slici, ali na ga se slikar itekako
prisjea, pa taj mladenaki osmijeh, bljeskanje bisera iza usana
boje zrelih smokava, privlai pogled i mami na kupnju. Na
slici iz njegova albuma sjeanja djeak ui pred tim zaudnim
slike
69
prizorom. Fasciniraju ga svi ti neobini oblici, boje. Ne usudi se
pruiti malenu ruicu i dodirnuti ta bia koja djeluju zastraujue,
a opet privlae njegovu pozornost. Hipnotiziran gleda u taj svijet
iz dubina i ne uje uestali poziv majke ija je pozornost negdje
drugdje.
Da je bar otac s njim. Sigurno bi mu dopustio da izabere bar
jednu koljku ili zvijezdu. Raia. Ne bi ni slutio da je to zbog
osmijeha prelijepe koljkarice. Svoj bi trofej gledao danima u
uglu svoje sobe.
Djevojka ga gleda. Djearca. Vidi sjaj u njegovim oima i
prepoznaje sebe kad je i sama znala biti ponesena zagonetnim
svijetom podmorja.
Donosila bi kui puie skupljene na plai, izronjene koljke i
uhvaene rakove. Daruje mu koljku koju je dobila od koara.
On je stavlja na uho i uje um dubina. Lice mu se ozari. Od silne
sree skoro zaboravi zahvaliti dragoj djevojci i potri majci.
Na nekoj drugoj slici djevojka nie kolajnu. Pomakla se u hlad.
Koare ispred nje na sunanom su dijelu poploene ulice.
Svjetlost istie sedef glatkih udubina koljaka u kojima je neko
prebivao pu ili rai. Ona nie predano i strpljivo. Podsjea na
djevojku s krunicom na ijim usnama tek neprimjetno treperi
molitva. Pui po pui na prozirnoj niti. Njene su misli negdje
drugdje. Ta je odsutnost ini jo ljepom. Izraz je lica prirodan
i skriva toplu ljupkost koja nije na prodaju, nije za prolaznike.
Otkriva zaokupljenost neim to pripada samo njoj - dubokim i
njenim osjeajima koje na slikar primjeuje. Moda nas je u
svom promatranju prizora preduhitrio, zabiljeio detalj, trenutak
i naslikao ga za one koji se pitaju i dan danas to skriva to
zagonetno lice.
Skriven iza svoga bloka umjetnik je skicirao kretanje ljudi,
povremeno zastajanje uz gestikulacije koje i bez rijei govore o
moguem predmetu razgovora. U kadar mu ulazi potar vesela
slike
70
koraka. Zastane i iz svoje kone torbe izvlai pismo, mali paket,
preporuku uz obvezatan potpis. Gleda u djevojku sa koljkama
kako strpljivo nudi turistima uspomene iz svojih koara. Prua
joj pismo. Na njemu marke neke daleke zemlje preko mora,
oceana. Via avion. Ona se zahvaljuje zateena. Proli su mjeseci
kako nije ula nita o svom ljubljenom. Otiao je u bijeli svijet.
Ostala je sama s poljupcima kojima ju je cjelivao, njenim
rijeima posijanim u vrt matanja, obeanjima da e je uzet ako
ga eli.
elim, elim svim srcem.
I on je nju elio. Volio. Sad joj se napokon javlja. Ona skriva
pismo. Proitat e ga poslije. Vadi ga opet. Mirie. Otvara
vrkom noia. ita kriomice. Na njenom licu pie sve. I koliko
je voli, eli, ljubi. Jedva eka da je ponovno dri u zagrljaju
kao one noi njihova rastanka. Neka se strpi, nije ni njemu lako.
Dani su mu kao godine, sati ispunjeni mislima na nju. Samo nju.
Cjeliva njen rupi natopljen suzama rastanka. Ljubi sliku koju
dri blizu srca.
Ona sjaji. Oi joj sjaje. Usne sue, vjee pote. Srce joj poigrava.
Pa jo jedno srce ije otkucaje ne uje, ali osjea ga u svom
tijelu. Kad bi mu bar mogla rei da nosi njihovu ljubav. Da
ugleda oinsku radost u oima. Kad bi mogao poloiti uho ili
toplu ruku, uti to maleno srce. Sprema pismo, otare suze i nie
kolajnu. Broji trenutke do ponovnog susreta, zagrljaja.
- Molim vas, koliko stoji ova kolajna? Jako je lijepa.
- Oprostite. Jo nije gotova.
- Svejedno. Rado bih je poklonio svojoj vjerenici kad se
vratim kui. Volio bih je iznenaditi.
Djevojka tek tada podigne pogled prema ugodnom glasu. U
oima mladia prepoznaje onaj isti sjaj dok se njen voljeni
opratao onog jutra kad je odlazio.
slike
71
- Nije na prodaju. Posebno mi je draga.
- Doista je posebna.
- Prodati je ne mogu, ali mogu vam darovati.
Mladi se zahvalio, ganut dobrotom skromne djevojke.
Ljubav je najiskreniji jezik svijeta.
Ona je nizala koljke na konac i ekala dragog da se vrati.
On e joj donijeti svilenu maramu. Oslikanu.

Nonice i nonii
Slika druga i ostale
Ima neke posebne snage u slikama otokih minijatura.
Pokuavaju zadrati duh vremena na izdisaju. Vremena kad
su pjesma i ljudska rije ispunjavale prostor punoom ljepote
nepoznate fastfudovsko-internetsko-digitalnom mentalnom
sklopu. Ono to ovjek nije doivio, nije mu ni blisko. Ne moe
za tim aliti.
Kad smo mi bili mladi.
Nai stari.
Moj pokojni, Bog mu dui dal mir.
U nae vrime
Tako bi nekako zapoinjali razgovori starica za susreta na pijaci,
pred crkvom ili na ulici. U ona vremena est je bio prizor nonica
kako otobraco odlaze na misu ili se sporim korakom vraaju iz
crkve. Postojala je jasna razlika izmeu gradskih jorina koje su
se isticale nainom odijevanja i govorom. One su none i priaju
nekom udnom mjeavinom loeg hrvatskog i talijanskog. To
neobino ukanje, siktanje i prenemaganje stvaralo je nevidljiv
slike
72
zid izmeu njih i pridolica stiglih sa sela, skraenih unutar zidina
staroga grada. Nonice su se isticale i gradskim odijevanjem,
talijanskim cipelicama i borama. Pokoja pelica i eir bili su
dio glume dobrostojeih dama. Ljeta su provodile u hladu svojih
vrtova, a zimi odlazile vaporom do Fijume pa ferovijom prema
rodbini razasutoj od Trsta do Rima. Vanjtinom slika lagodnog
ivota, a u kui esto maka na poretu. Mrave i usukane,
bojane kose, napudrana lica sa minkom na tankim usnama
otrim jezikom uspiju izogovarati ive i mrtve. Nonice su rijetko
viene kako sjede u zavjetrini na zidiu okrenutom popodnevnom
suncu. Nema ih ni u gostionicama ili slastiarnicama. One su
uvijek u pokretu osim dok se mole u crkvi. Njihov svijet su
saloni, sjenovita dvorita, terase prekrivene isprepletenom
lozom, tendom ili suncobranom. Nonice imaju slukinju koja
obavlja pijacu, isti, pere, kuha i za to ima stan i hranu i skromnu
plau.
Pridolice koje su graane zvale Kicarima imale su drugaije
navike. Odlazile su same u spizu. esto su prodavale plodove
sa sela ili ribu svojih ribara, istile kue nonicama i obavljale za
njih grube poslove. Odlazile bi u crkvu ako im mu nije bio u
nekoj slubi, sjedile bi zimi na sunanoj strani s pletivom u ruci
i akulale. S vremenom su i same prihvatile manire gradskih
dama, promijenile frizure i nain odijevanja. Svojoj su djeci
pruile sve blagodati novih vremena, kolovale ih i uputile u
bolji ivot.
Vrijeme je uinilo svoje. Nonice su prestale lizati oltare, bake
se predale sapunicama i sjeanjima, djeca se pogubila po svijetu
trbuhom za kruhom. Ostale su neizbrisive slike iz djetinjstva,
uspomene na Roinu, ii, Piliku, Mariju, Lonculku, Franicu,
Periku, Jelu, Mraviku, uliju, Marokinovicu, Sandaliku,
Javoranku, Suiku i mnoge druge nonice i bakice. One su inile
grad ivim, punim sokova.
kure su zatvorene. Dvorita zaputena. Ne uje se onaj
slike
73
akulonski amor nakon mise ili cjenkanje na pijaci. I nju su
ukrali iz nae slike i premjestili je u novi dio grada. Make su
sve rjee.
Samo ljeti neki drugi ljudi okupiraju naa djetinjstva, zakre
ulice galamom i bukom. Nonice se udom ude to je dolo na
svijet, zadovoljne gore negdje iznad neba.
Studija prva
Dvije bakice sjede na klupi uza zid Pote. Ispred njih tek
posaene crnike na mjestu gdje su ranije listale palme. Stara,
onia zgrada u kojoj je bio djeji vrti, zabavite i kazalite
lutaka, pretvorila se u nekakvu gostionicu, a onda nestala. Sad je
tu Pota od lijepog kamena i dio Revelina, djeli utvrde koju su
sruili jer su se u njoj legli komarci i irili malariju. Navodno je
od utvrde do pompurele bio podvodni lanac ijim se zatezanjem
slike
74
branio ulaz brodova u luku. Navodno.
Bakice su odjevene u kamiot iznad kojeg se stee nekakva
kombinacija bluze-jakne. Tkanine su tamne s diskretnim
tokicama ili prugama. Tu je i traversa s cvjetnim uzorkom.
Jedva primjetnim. Na njoj su dva depa ispunjena svjee
ispeglanom maramicom i pokojim bombonom. Ako padne eer.
Svijetli detalj je tanka strukirana bluza s diskretnom ipkom ili
vezom. Na glavi vezani facol ukraen ruama. Kosa spletena
u pletenicu. Tek malo proviruje ispod marame. Odjea i obua
govore o enama sa sela ija je trenutana adresa grad. A srce?
Srce im je preko porta, iza mocira, vinograda, maslinika. Na
materinim i ainim dvorima. Starini koju posjeuju za trgatvi,
berba maslina, blagdane, svadbe i pogrebe.
Sad su tu zaokupljene pozornicom kojom prolaze svakojaki
glumci i glumice. One ih ne gledaju, ali vide sve. Ne sluaju,
ali uju svaku rije. ak i onu neizgovorenu. Razumiju one
sve jezike, pa i one koji ne postoje. itaju misli poput kakvog
psihoanalitiara. One kakaju, nabadaju iglom platno nategnuto
na drveni okvir.

Slikar sjedi preko puta na terasi kavane. Pobjegao je malo
na zrak i uiva u ljetnom igrokazu, uuru i hladnom pivu.
Prelistava novine. Na stranici kulture lanak o sinonjem
otvorenju Glazbenih veeri i osvrt na njegovu izlobu u Kneevu
dvoru. Dobro posjeena. Upotpunjuje sliku ljetne ponude.
No njegovu pozornost privlae dvije bakice koje s pristojne
udaljenosti imaju pogled na cijeli prostrani trg. Osim odjee
koja bitno odskae od ljetnog arenila i polugolih prolaznika,
tu je neobina koreografja doaptavanja popraena kimanjem
glavom. Odobravanje, uenje, negodovanje, prikriveni smijeh
i podsmijeh. Rukom prekrivaju usta kao da bi ih itko mogao
uti ili razumjeti. Slijeganje ramenima, odlaganje runoga
rada, premjetanje naoala za vid, privezivanje marame koja se
slike
75
toboe opustila. Ah, koje li pantomime, igrokaza. A opet, sve je
tako suzdrano bez vidne dramatike. Taj privid moe prevariti
neupuenog, ali ne i naega slikara. On e ih naslikati kao dvije
povezane fgure. Jedna pognuta, okrenuta drugoj s rukama na
njenim skutima. Druga malo nakrivljene glave ije e lice biti
zagonetni krajolik unutarnjih previranja i suspregnutih osjeaja.
Pozadina prizora nee isticati lijepo posloeno kamenje ili neki
detalj koji bi mogao umanjiti dramatiku njihova svijeta. Slikar
e produbiti prostor mekanim obrisima sjena kao eho oskudnih
rijei popraenih uzdasima i gestikulacijom.
- Moja ti. Vi ti nju. Pren joj je mu partil, a ona va veselon
vetidu tee crikvu.
- Ma a mi govori? a ni to ona za ku govoru da se
empre spovida kod onoga mladoga popa.
- Bie i ima za. Sada je kuntenta. Dica su la svojin
puten, a ona sama va noj vili. Povero moj Frane. Cili
ivot se muil, teail, odil na ribu, a ona samo cimerfraj,
cimerfraj, kamere, kamere.
- Pari jo mlada.
- E. Malo je piture itila nasebe. Tribala bi ju vidit zaran
kad se zbudi.
- Ma a ni to ona a ju je Mare preveslala kolo onih
Talijana.
- Kakovih Talijana? Nisi mi to povidala. a je to bilo?
- Zna kako ti se ona ono nalicka i eka pred turistbiro
gosti. Nikad joj ni dosti furetov.
- E, e.
- Ona naa Mare Kamporka. a radi na alteru.
- E, znan. Ua se naalit i nasmijat.
- E. Arivali ti Talijani nako zapaljeni i iu ti enske za le.
Kurve da prosti. I puf, naletili na Maru. Ko ona zna kadi
se more akod takovoga na.
slike
76
- I?
- I a u ti re. Ona ti njih poalje toj preinjaici. Ona,
nako presumljiva sela va makinu i z gostima doma. Sva
vesela pokazuje in sobe, banj, a Talijan eka da se apa
posla. Navalil ti on na nju.
- I? I?
- I dalje ti ne znan a se dogodilo.
- A Boe oprosti. Zato ti ja ne bi nikad zela furetoga kuu.
Zastale su zamiljeno odloivi svoj rad i gledale prema terasi
kojoj je pritjecalo sve vie gostiju. Bilo je tu i domaih ljudi.
- Ma vidi ti a i ja? Oli se to meni priinja.
- a, a? Kadi?
- Ma ne moren ti prston pokazat! Vi onoga va beloj koulji.
Pari gospodini. Pazi ga, pazi kako zove konobara.
- Ma a ni to Lucijin mu? Onaj nikoristi.
- E, e. Ove zime je pobigal va Njemaku oli Austriju za
onin kurvinan. Ostavil ju je sa nejakin diteton. Betija.
- Sian se. Jedno vrime ju ni bilo ni ut ni vidit. Osuila je
ko bakot.
- Onda ti se maak vratil. Kurvaro. Donel joj je nike
vetide i ne oldi. Toboe radil je teko na bautele. Ni
ulja ni ogrebotine nidiri. Doal je crn kako da je leto.
- Jadnica! Kako to sve more trpit. Pazi ga, pazi. Kako je
samo civil. Vo e bit ka od onih njegovih. Digal bi se
vako svojoj eni i sel je za stol. More mislit.
- Ma popazi malo bolje. On joj dri ruku. Jubi! Boe moj,
smiluj se.
- Ja ti govorin. Vaj turiam je inempijal jude.
- Da ni to, pokvarilo bi ih agod drugo. a je gnjilo, gnjilo
je. Stavila ti na obian pijat ili od suvoga zlata.
- Pravo govori.
slike
77
Poziv na veernju izmamio je U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Amen. Sjede tako ivih oiju i prate svaku promjenu scenografje,
lijeno kretanje turista meu koje se vjeto kamufiraju domai.
- Otila san te ne pitat. Morebit si ti upuena.
- E?
- Sia se one gospoje kod ke san ka divojka sluila?
- Da sian! Uvik bi mi donila neku deliciju va tavijolu a
bi ti dala.
- E. Bila mi je dobra. Za pravo re, ko mater.
- E. Pa a z njon?
- Ono joj je mu naglo al. Sia se?
- E, a. Svi moramo Bogu za kurira.
- Ba. Samo on se malo popreil, nebogi.
- a mi oe zapravo povidat.
- Ona njena er.
- Elena?
- Aha. Helena. Ona ti je zvrgnula.
- Zvrgnula? Pa kuliko let ima?
- Malo. Jo je va koli va Riki.
- Sirota. Pa se zna ije je dite bilo?
- Nego a. Samo nemoj po komu povidat. Neki njezin
mladi profeur ju je zamanital i eto ti. Sirota.
- Pa ti poj imat dicu. Rodi ih, zgoji, da in kruf va ruke,
blagoslivlja, a onda ti se neki zapree va njihov ivot.
Skre jedva propupalu granu.
- Je, je. More i tako pazit na stvari. Ali dica su dica. Mi
smo luk, a oni strela. Skupa smo luk i strela. Onda strela
poleti kroz ivot, a luk se smiri. eka drugu strelu, oli
samo eka. Sia se svoje force i eka nekog drugog
strelca da ga nategne, pusti strelu.
- a smo se dale va pisnike.
slike
78
- Ba smo smine.
Zadovoljne same sobom nisu ni primijetile vjernike kako se
vraaju s veernje. Terasa je vrvjela ivotom. Do njih je dopirao
smijeh i mjeavina svakojakih jezika, cika zaigrane djece, lave
uznemirenog psa ispod stola, dovikivanje i pozivanje konobara
koji su na platoima donosili osvjeenje.
Uz rivu etai, barkarijoli, majke s djecom, kolicima. Bakice su
poput kapetana na komandnom mostu zauzele strateki poloaj.
Nitko ih ne primjeuje, a one vide sve oko sebe. Nekako im se
ne ide kui. Tamo ih ionako eka samo sparna samoa i jo jedna
topla no. Kupai se vraaju osunanih tijela, slane zategnute
bronane koe. Tu su i barke ribara sa skromnim ulovom.
- Svi su nidiri li i tornali se, a ti i ja nabadamo i nabadamo.
- Lipi ti je taj bod.
- Vo me Helenina mater nauila.
- Mene su asne uputile kad bi in donila agod s polja.
Nauile su me i uint rapsku tortu. Si kad provala?
- Da jesan! Gospoa bi vavik naruila kod njih pred
blagdane. Poslala bi in mendule, brano, eer, jaja,
limuna i narana. Jo bi in i platila za trud. Meni bi
spakovala tangicu za doma.
- Nego onaj moj se jo ni tornal z ribe. Bie se apivalo
dobro.
- apivalo, apivalo. Popazi malo prema rivi ko te ni strah.
- a, a? Kadi?
- O sriu mu vrag odnil! A meni je rekal da gre na ribu.
ut e on mene, ut.
- Ma morebit je samo prevezal nu furetu. a se odma
jadi.
- Onda a ju bunjuje nako veselo. Ma sad bi mu ja la
tamo da me ni sran judi.
slike
79
- Pusti. a je uinjeno, uinjeno je. Bit e ti bolji doma.
- Ma slomit u mu ja one kosti na ke se vavik tui. Ositit
e on moj zajik.
- Budi pametna i kapulaj agod zasebe. Ako ima force
okolo upregni ga i ti ko te je voja.
- Morebit ima i pravo. Ona e partit, a ja moran ostat.
Kad ga ja apan, neka se ona jadi.
- Evo vidi. Mora bit furbastija od njega. Ko mu je bilo
lipo, tebi e bit jo slaje. Muki su ti takovi. Vavik kako
diina. Kad ih apaju zadnji skosi, onda poempijaju ko
make va maru.
- Dobit e on poparu, ja ti govorin. Gutat e ga vo dobro.
Jo su tako sjedile neko vrijeme. Svjetiljke su se palile na terasi i
proeljima kua. Pokupile su svoj runi rad, odloile u platnene
torbe. Jedna je otila do oblinje slastiarnice i vratila se sa
sladoledom. Uivale su u slatkom miru predveerja.
Slikar je neto ranije napustio scenu. Vratio se u svoj atelje i
skicirao dvije bakice. Nanio je namaze boje oko dviju zagonetnih
fgura. Sljedei e dan udahnuti u njih ivot, prepustiti ih
beskrajnim akulama i zagonetnim tiinama.
Studija druga
Zima na otoku. Fureti su poli davno svojim domovima.
Ponijeli su sa sobom osunane uspomene, vedrinu ivotne
radosti. Neki su provirili u slikarev atelje u starom dijelu grada,
Kaldancu. Meu vedutama razigranih zvonika, crkava, krovova
i uskih ulica, detaljima portala, prozora, kalina, volta, agava i
empresa tu su i slike staroga ribara kako krpa mreu, beraa
maslina, nonica i nonia, slike maaka, ptica.
slike
80
Opijeni mirisom boja i otapala, ponuenim proekom i domaom
lozom, ostali su dulje no to su planirali. Htjeli su samo proviriti,
a onda su razveselili staroga slikara i kupili par slika. Jedna
meu njima, osobito mu draga, bila je studija nonia okupljenih
na zubatom suncu u zavjetrini Kneeva dvora.
Slika mu je bliska jer su na njoj ljudi koje je dobro poznavao.
Znao je i njihovu djecu. Poduavao ih je u koli.
Likovno je korektno izvedena, ali najvea vrijednost jest u
karakternom oslikavanju likova. Zato je i dvojio oko prodaje.
Slika nije imala cijenu, a opet, teta je da skuplja samo prainu.
Napraviti e on drugu. I treu, i tko zna koliko jo. Nonii e
odlaziti, a on e ih ovjekovjeiti. Nastavit e ivjeti u nama i
oko nas.
Kea, Rikirbi, Policijot, Frane. Noni, Dido, Barba, jor, Gusina,
Brikula
Penzioner, sijede srebrne kratke kose, lampava hoda kao da se
ljulja na barci, esto u drutvu maka Micka, kasnije mjeanca
Bokija, vian na relaciji kua pijaca, kua kavana ili klupa pred
Rijekom bankom, kua usidrena barka.
Zvuna slika koja ga prati jest kaljucanje i povremeno njurganje.
U drutvu tih, pogotovo kad ga ide karta na brikuli ili trieti,
mauu. Igra i ah. Dosta dobro.
Figura mu je slika uruene palae. Prelomljena od ribarenja,
ratovanja, slubovanja u Miliciji, teaenja jo odie davno
izgubljenom mladou stasitoga mua tamne guste kose, snanih
ruku i irokih plea. Sad se skupio poput ruine prekrivene
brljanom vremena. Teko die, ali ne isputa cigaretu iz usta.
Dlanovi mu pamte dane veslanja. Od malih nogu ribari. Mnoga
je jutra doekao na mokrim mreama. Poslije u svojoj maloj
barci od etiri i pol metara isplovljavao je na tunju, vukao
panel, lovio na pekafondo. Po jugu, buri i mareti, po jutarnjim
bonacama i veernjem povjetarcu Kea je lovio utapajui svoja
slike
81
sjeanja u modrine. I dok je cigareta bez fltra izgarala i pepeo
padao po pajolima, on je oslukivao dubine iz kojih je izvlaio
ribu. Njome je prehranjivao obitelj, a ostalo je i za posoliti, za
saur, za susjede.
Njegovo lice blaga izraza izbrazdalo je vrijeme, vjetrovi, kie i
arko sunce. Taj se ovjek nikada nije estio. Samo bi njurgao
sebi u brk. Pogotovo kad bi mu se glad probudila i poput ranjene
zvijeri zvjerila u elucu. Nakon prvih zalogaja mogao si mu
skakati po glavi.
Imao je svoje tajune i tacije. Slikar ga je smjestio na klupu
u zavjetrini. Jaketa od debela tofa, al koji je mirisao na dim,
francuska kapa, jeftine Borovo cipele i debele vunene bive.
Stisnuo se od studeni kao vrapi na zaleenoj grani, a iz
njega dim cigarete. Jo jedne u nizu. Sjeo je na Novi list ije je
naslove pregledao zadravi se na stranici umrlih. Polako mu
odlaze prijatelji, a on eka kamate na deviznom raunu i veseli
se dobrom teaju ilinga i marke. Poslije e u zadimljeni prostor
kavane na partiju karata, a onda svojoj staroj na obed. Prilei
poslije ruka pa predveer opet meu kartae do dnevnika na
radiju.
Jednoga se jutra vratio s pijace, pozvao susjedu na kavu i zaspao
s osmjehom na licu.
Blaena smrt.
Jo je iv u naim sjeanjima, priama, a eto i na platnu meu
svojim kartaima, ribarima, mjetanima.
Lik koji stoji tik uz njega visok je i kotunjav ovjek kojemu
je teko odrediti godine. Kroniaru i naem slikaru ini se da
je vrijeme stalo na njegovu licu. Ispod tamnije koe istie se
svaka kost, udubina. Jedino mu nos kao neko kormilo kojim se
orijentira stri izmeu ivih oiju i tankih usana. Giba se velto.
Rijetko se via kako sjedi. Kao da e se ba ovoga trena uputiti
po nekom zadatku. Nije od kavana. Voli se naaliti na svoj i
slike
82
tui raun. Nezaobilazni je sudionik makara i Jura Pikanca.
Idealan model za slikara, karikaturista, portretista. Zvali smo ga
Gulo, kao i njegova sina. Keri Gulovice. Prezime im je Guli.
Eto, tako.
Tu je i neto mlai, naoit mukarac. Nije se dao uloviti, ali je bio
dobar lovac. Legenda od ovjeka. Jedan od posljednjih postolara,
prethodnik psihoanalitiara. Ako ste eljeli popraviti cipele,
morali ste imati vremena i sjesti na stolac prekriven prainom,
odgovarati na njegova pitanja ili ispriati to vas mui. Okruen
hrpom cipela s pregaom preko skromne odjee pogledavao bi
vas ispod zamagljenih naoala i mamio priu. Sve je taj znao to
se dogaa u gradu, a bogami i okolici. Poput fkala zakuhao bi
kakvu laganu svaicu, pomutio konce pa pomirio nesuglasice
meu zavaenima.
Posebno su mu bile mile djevojke, ene, udovice, rasputenice.
Ma, sve ensko osim angrizavih starica kojima bi esto zagubio
cipele. Namjerno ili nenamjerno, tko bi ga znao. Ljeti bi ga
opsjedale strankinje pa bi domae znale razvezati jezik i oprati
ga dobrano. Brzo bi on izgladio napetosti. A i gdje su mogle
popraviti svoje omiljene cipele?
Ridikule i oriinale titio je, bio im zatitnikom. Volio se s njima
naaliti, ali nikada runo poigrati. Dao bi im i pokoji dinar,
kupio togod da ih razveseli. Oni su mu pravili drutvo okrueni
neukrotivim neredom hrpa cipela.
picko, tako smo ga zvali, naao bi vremena i za bikulu i trietu
pa smo ga esto prekidali zanesenog u kartanje.
Nije se isticao nekakvim fzikim obiljejima. Ugodna izgleda,
uvijek uredan odavao je uglaena mukarca s malo sputenim
desnim ramenom. Na slici sjedi prekrienih nogu i polurairenih
ruku naslonjenih na drveni naslon klupe.
slike
83
Mogui razgovor
- Celu no nisan oka sklopil. S jedne na drugu. Celi san
skrhan.
- Jesan i ja tvojih godi. I nou i po danu. Sada zaspin
ka cok. mulj bevande i ode ja. Ona moja stara okrene
mi lea. Malo se zgrijemo jedan kuntra drugome. Po
staraku.
- Ma niste me razumili. Nisan ja spal sa dvi enske. Nisan
mogal spat, otrigeca.
- Ja san se poveselil da si ti z dvi va postilji. A bi, bi.
Kad ostari, onda na to more samo pensat i braganjat.
Skuaj.
- Bie san agod poil. Morebit mi je i vino nakodilo. Ki e
ga znat. Nego, oemo itit na karte. Ona dva kumpanjona
su nas dobro era opeljuali.
- Revanirat emo se mi njima. Samo ti bolje motiraj. Ja
u pratit, a ti se ini da to ne obadiva. Kad se kalmaju,
onda emo in kalat.
- Kako kad oe privarit arbuna!
- E, e. Ba tako. Laat, molat pa trznut kad se najmanje
ufaju.
- Homo a.
- Samo da kupin panjolete. Sve san pokuril.
Klupa je ostala sama na zubatom suncu. ekala je svoje
penzionere, nonie, barkarijole.
Kad bi bar znala ispriati sve to uje i ne uje, a sluti!
Eto jednom joj se dogodilo da je ovjek zaspao na njoj. Zaspao?
Da, ali zauvijek. Sjeo je, rairio novine netom kupljene u Tisku i
pustio duu. Prolaznici nisu obraali pozornost na itaa novina
dok starija gospoa nije upitala je li slobodno sjesti. ovjek joj
slike
84
nije odgovorio pa je smatrala da nema nita protiv. I sve je bio u
redu dok mu novine nisu ispale iz ruku. Bilo je kasno.
Nou je klupa bila poprite svakojakih dogodovtina. Prepirke
koje bi zavravale poljupcima, a nerijetko i ljubavnim okrajima.
Pijanci su znali doekati zoru na njoj skupljeni poput djeteta.
Mnogi su putnici pristigli brodom iz Zadra ekali na njoj jutro
dok ne zapone ivot.

Studija trea
Maka je oduvijek pratila ovjeka, bila u njegovoj blizini, ali
uvijek na oprezu. Ta njena mudrost oboavana je od ljudi koji su
po svojoj prirodi svoji, nesputani, slobodoumni. Njena priroda
doputa joj da se zblii s ukuanima, koristi toplinu i zatitu
njihova doma, hrani se, lovi mieve i tjera guterice u bijeg.
Vreba ptice i nerijetko ih prevari, a spremna je drpnuti i komad
mesa ili ribu svom skrbniku. Teko je pokoriti taj iskonski nagon
za plijenom. Tu je slina svojoj vrsti u divljini. Zna biti umiljata
i maziti se oko nogu dok ne izmami koji zalogaj. Mjesto pokraj
pei ili u toplom kutku odabire tako da ima pogled na itav
prostor. Oi su joj esto zatvorene i prede nadoknaujui burnu
no. Svaki nepoznati uanj budi je iz polusna.
U slikarevu djetinjstvu svako je domainstvo imalo maku.
Gotovo svako. Neke su uivale u toplini doma, ali veina ih je
slobodno odlazila i vraala se u dvorita i stare konobe. Veljaa
ih je posebno uznemirivala snanim zovom iskonske prirode.
Noima bi se ulo zavijanje, mijaukanje, ratoborno puhanje.
Maak bi oznaavao svoj teritorij i borio se za naklonost make.
Dodvoravanje bi trajalo i trajalo, kao i uline borbe iza kojih su
ostale brojne ogrebotine. Maak bi se vraao u svoje dvorite
slike
85
iznemogao, iscrpljen i usukan ko bakalar. Maka bi okotila novu
generaciju maia i tako iz godine u godinu.
Mnoge usamljene starice udomljavale su i po nekoliko maaka.
Jutrom bi epajui dogegale do pijace ne bi li kupile to jeftinije
ribice, vratile se kui, nahranile svoje mace pa polako na misu.
Poslije objeda uvijek je ostalo togod za njihove ljubimice koje
bi im se pridruile uz topli poret. Imale su mace i svoja imena
pa se moglo uti kako im se starica obraa, pria s njima kao sa
svojim ukuanima, dijeli svoje brige i sretne trenutke. U ta tiha
vremena esto su make pratile svoje hranitelje ulicom i ekale
ih da se vrate iz spize ili crkve. Onda bi ih veselo oblijetale i
gurkale se oko nogu uzdignuta repa i umiljato mijauui.
I na slikar imao je maka znakovita imena Vincent.
Nije se htio vezivati ni to ivo otkad je ostao sam. Ne bismo
htjeli optereivati itatelja njegovom tragedijom, ali eto, pogodio
ga meteor sudbine. Odluio je ivjeti sam, uvati uspomenu na
veliku ljubav svoga ivota.
E, taj uko!
Kad su se ve odavno pogasila svjetla i poten svijet spavao
mirnim snom, na slikar bi obilazio svoj grad. Volio je provjetriti
duu nakon sati rada u ateljeu. Slikanje ga je obuzimalo snagom
ljubavnoga zagrljaja i teko se bilo otrgnuti toj strasnoj ljubavi.
Izgarao bi, a plamen stvaranja zahvaao bi ga sve ee
osvjetljujui tajne kutke unutarnjeg svijeta. Zaboravio bi i na
hranu i na pie. Na vrijeme, na postojanje. Put ga je vodio uvijek
k njoj, pa slikao on barku, empres ili crkvu. Osjeao je da je
samo korak do nje, da e uhvatiti rub njene sjene i stopiti je sa
svojom. Ludilo.
Onda bi izjurio na zrak, u no, svitanje. U susret svojoj voljenoj
ruku zamazanih bojom. Za njim se uljao miris terpentina i
lanenog ulja, taj parfem koji ga je na udan nain opet vraao
u njena njedra. Ona mu je nabavila platna, kistove i mirisava
otapala. Ona mu je otvorila zaudan prostor likovnosti koji ga je
slike
86
oslobaao od bia s kojim se rodio, a nije ga mogao prihvatiti.
Sramio ga se, potiskivao, zatoio u tamnice i vezao lancima.
uko, uko.
Dok je mahnito razgrtao zastore noi za njim su ostajali otisci
koraka. Zvukovi tampana obijali su se o kamena proelja, zidove
vrtova, pa nestajali niz strme uske uliice slapovima preko
kalina dolje u debelo usnulu gradsku utrobu.
uko je sjedio na zidu nevidljiv ispod ruinoga grma koji je
prelazio rub, nudio prolazniku svoje cvjetove i opojni miris
taknut rosom. ulo se tugaljivo mijaukanje. Najprije sasvim tiho,
a onda poput zova u pomo. No se rasula posvuda, ali umorne
oi naeg slikara brzo su se navikle na to bogatstvo tame. Sluh
mu se izotrio i mogao je uti svaki uanj, treperenje lia, pa
kako ne bi to milo mijaukanje. Priao je malom klupku koje se
odmah uputilo ususret neznancu. Tako sitno i nevino, a ve ima
povjerenja, usudi se prii.
- A to je maleni? to ti tu radi u ove ure sam? Di su ti
tvoji?
Mai je samo tiho mijaukao kao da neto srameljivo govori.
Prijalo mu je tetoenje po siunoj glavici. Gurkao ju je opirui
se o slikareve prste. Repi mu je strio u zraku od zadovoljstva.
apicama je grebao po zidiu drhturei. Kao da je preo. Sav
se nekako tresao prizivajui da ga se uzme i zatiti. Slikar je
makinalno obrisao dlanove o hlae. Kao da uzima neto sveto,
neokaljano, prima hostiju, bijelu golubicu, ruku svoje voljene.
Prinio je to malo drhtavo klupko njedrima i osjetio toplinu,
njenost kakvu davno nije. Tek tada je primijetio zlatnoutu
boju maia koja se presijavala pod ulinom svjetiljkom.
- uko, uko.
slike
87
Otada se nisu razdvajali. Maak je dobio ime Vincent zbog
iznimnog zanimanja za slikanje. Skoio bi na staru fotelju i
pomno slijedio pokrete kista naega maestra. Dok je bio mali i
zaigran, capicom bi hvatao te upaste tapie. Jednom je ak i
naslikao sliku.
Stvarno!
Platno se nekim udom suilo na podu. Vjerojatno je slikar
pretjerao s otapalom. Kako se ne bi slijevalo u slapovima,
odloio je platno i paletu punu boja. Vincent je znatieljno
obilazio, uvalio se u boju i arenim capicama gacao po svjeoj
podlozi. Nastala je zaudna impresija. Vincent se jedva rijeio
boje. Slika je nala svoga kupca, a uko je za nagradu
tjednima uivao u ribljim delicijama.
Maak je svoga prijatelja pratio posvuda. Posebno drage bile
su im none etnje starim gradom. Znao je Vincent i put do
groblja kojim je slikar odlazio sa svjeim cvijeem. To mu je
bio nekako kao piknik, izlet nakon kojeg bi se lijeno izvalio
u svoj kutak i krajikom oka pratio maestra. Sjedio bi tako
sjetan uz neku glazbu koja ga je nedvojbeno podsjeala na
dane uz nju. Svoju neprealjenu. Maak bi se onda prikrao i
mazno vrtio oko njegovih nogu sve dok ga ne bi primio u krilo
i mazio. Tada bi mu govorio, priao o ljubavi, o danima kad je
ivio punoom svog bia.
Vincent je bio i dobar model. Rado je pozirao, a kad je slika
bila gotova, capicom bi dodirivao svoj odraz na platnu. Svoje
kritike za ostale slike rijetko je izraavao, ali maestro je znao
iitati iz njegove zainteresiranosti to mu se svia. Njih
dvojica razumjeli su se poput branoga para, pa je maestro s
godinama prepoznavao neke ljudske osobine svoga prijatelja.
Pomislio je ak da se u Vincentu reinkarniralo voljeno mu bie.
Sumnja ga je prola kad je veljaama odlazio u lutnju i ne bi se
vratio dan, dva. Ipak je on samo maak.
slike
88
Konoba
Studija etvrta
Zapravo dvorite koje smo sedamdesetih prologa stoljea
tako zvali. Dananje konobe sjena su tih starih improviziranih
okupljalita dobre kapljice i leerne atmosfere. To su bile
sliice zbog kojih su se prvi poslijeratni turisti vraali i
oslobaali sjevernjaku suzdranost, preputali nepatvorenim
osjeajima.
No ovo nije studija o razvoju turizma i izvanpansionske
ponude.
Samo da se razumijemo. Tako neto kao konobe onih dana
neete susresti na svom proputovanju naom obalom. One su
se povukle u privatna dvorita i konobe nostalgiara, sanjara.
Uz karte, vino koje su sami napravili, sir i prut ili slanu srdelu,
hobotnicu pod peku, griju svoja srca u kojima jo kuca mladost
i potovanje prema svojim starima.
Na se slikar sjea dvorita - konoba do kojih je namjernik
doetao tragom malog natpisa na komadu daske okiene
lovorom ili granicom rumarina: Vino. Ispod nje visjele
su boice s crnim i bijelim vinom. Skrovita dvorita, te oaze
mira, zaivjele bi za ljetnih mjeseci. U njih su navraali domai
ljudi koji su se doselili sa sela u grad. Za njih je to bio kutak
izgubljenog zaviaja u kojem su ispijali domae vino, prigrizli
koji komadi sira, pruta, slanu ribu u mirisavu maslinovu ulju
i kapuli. Gasili su tugu i prikrivenu udnju za starim dvorima,
naputenim vinogradima i zaraslim maslinama. Spominjali
bi se ivih i pokojnih, djece ratrkane po bijelom svijetu.
Uvjeravali su sebe i druge da im je dobro. Imaju slubu, nae
se za pojest i popit, djeca se koluju, nee valjda teaiti i
ribariti poput njih. Uljuljkali su se u sigurnost svakodnevice.
Ko bubreg u loju. Ko u bumbaku.
slike
89
U konobu su navraali gosti iz udaljenih zemalja. Sve je
onda i bilo udaljeno. Na otok se stizalo brodom iz Rijeke ili
Zadra. Putovalo se due, ali i ostajalo na otoku vie tjedana.
Spori ritam godio je svima. I dok su se gosti oputali, otoani
su se ubrzavali. Tiha i neprimjetna kolonizacija uzajamno
je prihvaena u ime nekog boljeg ivota. Dobroudnost i
prirodna gostoljubivost pretvorila se u robovsku servilnost,
ovisnost o nesigurnoj sezonskoj etvi. Izgubila se nevinost,
tlo pod nogama, rasturila obiteljska gnijezda. I kao da nam je
netko drugi kriv, dan danas kleimo na koljenima umjesto da
uzdignuta ela blagoslivljamo darove od Boga i prirode.
Malo smo zastranili ponovno. Bunimo se protiv toga gra koji
nas koi da oslobodimo onu dobrotu koju su nam ostavili nai
stari.
Slika konobe kakve se sjea na maestro, koji je i sam navraao
u drutvu Vincenta na aicu razgovora, podsjea na prizore
francuskih slikara izilih iz svojih ateljea na dnevnu svjetlost.
Tu su vesela drutvanca uz dobru hranu i pie, putene ene
vedrih lica, naoiti mukarci sa sjajem pohote u oima,
bizarnim brkovima i bradama. Scene su smjetene u prirodu,
uz rijeku, pod lie loze, na rub livada. Veernji prizori bistroa
s gospodom i damama velikih eira, neobinih kapa i haljina
dubokih dekoltea prikrivenih ipkastim maramama.
Prizor koji je uhvatio na slikar detalj je usamljenika.
Iako je ljetna veer, to otkriva vijugava loza iji grozdovi jo
nisu dozreli, ovjek naslonjen laktima o drveni stol prekriven
tavajom ima beretku na glavi. Povremeno ju premjeta, mrsi
gustu kosu, pa opet namjeta kao da e krenuti, otisnuti se od
stola, ali pada natrag umrtvljena tijela, utrnulih osjeaja. Ispija
au za aom i odmara glavu izmeu dlanova. Povremeno se
obraa nekoj nevidljivoj osobi, pa nazdravi prisutnima i ispije
slike
90
svoje pie. Onda opet utone u neko svoje more, beskrajne
dubine sjeanja iz kojih izranja, natoi iz bokala jo vina i
ispunjava praznine u sebi.

Tu je i druga minijatura.
Barkarijol i njegovi gosti
Mladi par koji oito provodi svoj medeni mjesec na otoku.
Nakon dana na plai, u ribolovu sa svojim domainom,
gase e uz delicije. Oni su sretni i dre se za ruke. Mladi
ne raspoznaje sjaj u barkarijolovim oima koje arei prate
oskudno odjevenu mladu damu. Barkarijol je stasit momak
tamne puti, bisernih zuba i topla osmijeha. Otopio bi i stijenu.
Njegove snane ruke ispod mornarske majice presijavaju se
na skromnoj svjetlosti fenjera, svijee na stolu. Napregnutost
miia oslikava zaveslaje koje je mlada ena promatrala cijeli
dan leei na toplom pramcu barke. Pratila je gibanje lijepog
mukarca koje se poput blagih valova prenosilo na osunano
joj tijelo. Predavala se ugodnom ritmu upiranja i na tren usnula.
Opijena slatkim nektarom sad joj se opet vratio osjeaj topline
koji ju je obuzimao, oputao sva ula. Uhvatila bi ga za te
napete miice i zaveslala s njim. On bi bio barka, a ona meko
more. Ugledala je tetovau. Sidro. Podignula je rub njegove
majice koja je mirisala na osuene morske kapi, dah mukoga
pota. Vlanim dlanom obuhvatila mu je miicu i prstima njeno
iscrtala sidro.
- Was ist das?
Njen dragi je sreom teturajui potraio domaicu koja se na
tren povukla kako bi narezala sira i pruta. Ono to neemo
vidjeti na toj slici jest fnale. Barkarijol e otpratiti svoje goste
slike
91
do kue u kojoj su unajmili sobu. Ona e se vratiti s mladim
veslaem po zaboravljeni eir.
Dogodine e prizor biti upotpunjen lijepim djetecem koje e
po prvi put kuati vino i usnuti dok se drutvance zabavlja uz
pjesmu klape ili glazbu gitare.
slike
92
Studija peta
Dok ovo piem vani pada snijeg. I sad, to nije nekakvo udo
nevieno, ali snijeg na otocima. To je bajka ispriana nakon
koje ne moemo ni zaspati.
Radost u zraku, cika i smijeh maliana koji se grudaju. Rade
snjeka kakvog su samo vidjeli u slikovnicama.
Raduje se dijete u nama.
Slikar sjedi pokraj prozora. U pei pucketa vatra, cvili i
mijaue grlei svojim toplim rukama cjepanice crnike. Gleda
pahulje, meke i bijele. Poput perja bijele ptice padaju na lice
zemlje. Prekrivaju tlo, zelenilo, krovove. Obrnuti proces
razvijanja fotografje u zatamnjenom studiju. Ide od tame
prema svjetlu i na kraju sve postaje bijelo kao prapoetak, kao
staza koja nas vodi prema iskonu.
Ponekad bi naslikao tamnu sliku. Odloio je, pa ponovno
pronaenu, osvajao svijetlim tonovima. Ba kao i ove pahulje
koje sada pred njegovim oima pleu vilinski ples, pa se smire
u bijeli san.
Taj prizor pred njegovim oima obuzima ga, smiruje. Topao
aj i pogled na djecu u dvoritu. Snjena idila koja ga vraa u
djetinjstvo pedeset i neke kad je otok prekrio bijeli prekriva.
Cijeli dan proveo je vani s ostalim klincima. arolija kojom
je osvanuo dan opinila ga je nesluenom snagom i da se
nije bojao prijekora roditelja, valjda bi zaspao vani u postelji
od sna. Trali su do mjesta svakodnevnih igranja koja su
sada izgledala zaarano, sputali se niz strme uliice, a onda
napravili snjegovia. Bio je velik. Pravi. Svi su se latili
posla. Na kraju je bijelko dobio stari lonac umjesto eira, dva
velika dugmeta za oi, mrkvu za nos, staru pipu izmeu usnica
sloenih od komadia puknutog pitara. Bila je tu i stara metla
i al oko vrata. Nekako mu se inilo da je dobio jo jednog
prijatelja, bijeloga kralja iz snova. Igrali su se oko njega, a
slike
93
on ih je pratio svojim krupnim oima svjestan da je tu samo
nakratko. U njegovu sjeanju, kao i u pamenju ostale djece,
ostat e zauvijek. Vraat e se sa svakom pahuljom novoga
snijega.
Kad padne no na slikar e oivjeti uspomenu na svoga
snjegovia i snijeg na otoku. Dok bude slikao, svakim e se
potezom kista vraati sjeanja kao pahulje i topiti se u toplini
njegova srca. Vincent e udom gledati u taj prizor i kad slikar
doda tom bijelom bucku raupanu metlu, pobjei e sa svog
toplog mjesta na fotelji i zabiti se u kut pokraj pei.
Snijeg e se otopiti. Nestat e djeaki san, vratiti se stvarnost.
Samo e neobina slika biti nijemim svjedokom bijele arolije.
Masline
Skice i slike
Zgrena u kamenjaru, zaklonjena visokim suhozidom, ponosita
na terasastim njivama, uz rub vinograda, pokraj starih dvora,
uz kameni puteljak maslina je oduvijek tu. Ona je ucrtana u
svijest njenih skrbnika, nasljednika, pokoljenja. Poput kakve
dugovjene obiteljske tradicije, prie. Ona je dio rodbine,
obitelji, zabiljeena u testamente i ostavtine. Ona je spomenik
pokoljenjima u kojem su ispisana ljeta i predanja.
Moj je otac ostavio meni stare naputene dvore i dva stabla
masline.
Dvori su dobili nove stanare. to je s maslinama? Obrezuje li
ih tko, pazi, pobire plodove? Nadam se da nisu ostavljene same
ili posjeene za ogrjev.
slike
94
Skica i studija prva
Sjeanje vodi u tople dane djetinjstva uskom vijugavom
stazom. Obitelj koja se odselila u grad, obilazi svoje stare
dvore. Tu su se rodili, ivjeli, darovali djeci ivot, a onda po
slubi u grad. Sad se vraaju kako bi obili vinograd, pregledali
stabla maslina, popravili dio rasute mocire, okopali oko okota
i grbavih debala uljarica, prepustili se slikama mladosti.
Prizor prikazuje dva stabla maslina. Posaena su oito davno
o emu govore njihove razgranate kronje. Grane su im
isprepletene pa se doimlju kao jedno sjedinjeno bie. Korijeni
duboko uronjeni u tlo trae vlagu izmeu pukotina nasune
zemlje. Vremenom su postali zamreno klupko koje hrani
kotunjave plodove maslina.
Slikar ih nee naslikati, ali e sivo-zelena kronja zahvaljivati
na blagodatima stare zemlje.
Zeleni plodovi okitit e se bordo, ljubiasto do smee. ekat
e svoje berae. Spretne ruke eljat e sivkaste granice i
masline e padati na prekriveno tlo. U sliku masline ulaze
drvene ljestve vezane za granu i na njima bera. Pjevat e
neku pjesmu iz davnina. Istu onu koju je i njegov otac pjevao,
djed, pradjed. Stihovi moda i nisu duboki, ali u glasu se osjeti
posebna snaga i ljepota, poput uspavanke pokraj drvene zipke.
Ispod stabala ena s koarom skuplja plodove. Djeca se raduju
kii uljastih kapi. Ona ih zabavlja priama iz davnina, zgodama
i poalicama. Sretna je. Masline su dobro rodile. Plodovi su
zdravi. Iz njih e potei zlato i zamirisati kuom kao u stara
vremena.
Slikar se raduje svakim potezom kista. Razigrana, kvrgasta
debla izvijaju se poput plesaica u vatrenom plesu i
rasplamsavaju se plamicima grana ije se ruke propinju
u plavetnilo neba. Figura beraa na ljestvama i one ispod
slike
95
kroanja odaju radnju ispunjenu radou pokreta. Sve podsjea
na sretnu obitelj. Stabla i ljudi ine neraskidivu cjelinu.
slike
96
Skica druga
Kameni puteljak obrubljen mocirom koja se gdjegod otvara
prema njivi, dvorima, masliniku, vinogradu, smokvama i
narovima. Na njemu magarac s vreom punom maslina, ena
s koarom na glavi i tapom. Put je kamenit. Ispod suhozida
mljeika, kupina, smilje, paroinac. Dio kronje stare smokve
koja jo uvijek rodi sonim plodovima, viri znatieljno iznad
skladno posloena kamena.
U prvom planu snano je tijelo ivotinje optereeno teretom.
Ona zna svoj put, prepoznaje teret i ne mari. Zastane i brsti koji
zeleni uperak pa nastavi ne obazirui se. ena spretno nosi
koaru na glavi kao eir, gnijezdo ispunjeno sitnicama
preostalim od marende, robom koja ju je titila pri radu. Prizor
je snaan, ivotan.
Put, stablo smokve, suhozid, magarac, sakupljene bobice
maslina iz kojih e potei plodovi rada, ena puna vitalnosti i
sree. Mozaik povezanih sliica. Svaka bi nam mogla ispriati
svoju priu. Izaberite jednu i zatvorite oi. Oslikajte je rijeima,
mirisima i bojama. Pustite je da se rascvjeta u vaoj mati.
slike
97
O slikaru
Studija zavrna
Priroda i njen Stvoritelj probudili su u naem slikaru potrebu za
ispovijedanjem. Okruen beskrajem udesnih doivljaja poput
bunara prikuplja svaku dragocjenu kap. U njega se rijekom
ljeta sliva bogatstvo slika. Kroz unutarnju se prizmu lomi
obilje svjetla, boja, mirisa, zvukova, okusa i poput molitve
potee ispovijed. Iz bjeline izviru cvjetovi stvaranja. Nosi ga
neka mila ruka, sigurna kao ruka majke, oca, brata, prijatelja.
Preputa se dobroti. Obrisi vremena i prostora nestaju u
izmaglici iz koje se raa dijete ljepote. Slikar nestaje u slici
koja izranja iz vrtova njegova raja. On nestaje da bi postao.
Sve to je nauio o slikanju sad je zaboravio i pustio srcu neka
slika. Grabi iz bunara sjeanja i rastire svoju duu ne bismo li
je mi prihvatili u zagrljaj, prepoznali sebe u njoj. I slika postane
naa kao i ona darovana na poetku prie. Ona koju svakoga
trena slika priroda i njezin Metar.
Ima bezbroj razloga zato slikar slika, pisac pie, glazbenik
stvara glazbu. Zato ovjek ima potrebu osvijestiti vieno,
doivljeno, osluhnuto. Ima nebrojeno neoslikanih slika,
neispisanih redaka, neiskazanih tonova glazbe. Koliko je samo
ljepote u njima. Tim tihim svjedocima koje prepoznajemo
u oima gledatelja, zadivljenosti itatelja, ozarenom licu
sluatelja dok otkrivaju svoje postojanje u drugima.
Djeca otkrivaju svijet, nespretno ponavljaju rijei i zvukove
koji su doprli kroz koljku njihova uha do uspavanih vijuga.
Kao zalutali valovi zalijeu se do obala i vraaju na puinu.
I tako u nedogled. Crtaju kuice, stabla, mamu, tatu i bracu.
Crtaju maku ili psa. Crtaju iskreno, djetinje boanstveno.
Pokazuju nam svojim arama ono to osjeaju. Nespretnim
srcopisima dopiru do nas snagom ljubavi. Odrastanjem
slike
98
odustaju od nevinih cvjetova i slike im postaju vjernije gubei
lepravost djeje mate.
Neki nikada ne odrastu. U njima se igra dijete. Mata. Luta
nesluenim prostorima, leti krilima arenih ptica i sanja,
sanjari.
Neki slikaju smjelo. Realno. Onda se opet vrate traei zalutalo
dijete u sebi.
Mudri su davno rekli da najprije treba nauiti tehnike slikanja,
a onda pustiti srcu da stvara.
ovjek se otvara i zatvara na svoj nain. Biva i bivstvuje ak
kad ga i ne vidimo, ne ujemo. Ta beskrajna mora tiina nose u
sebi sjeme novih stvaranja. Kad osjeti ar da zaivi u ogledalu
drugoga, rastae se kroz napukline snagom vulkana. Nudi
najtananiji dio sebe poput njenih struna. Kad ih dotaknemo,
potee glazba. I mi poteemo s njom. Prepoznajemo se u
njegovoj rijei. Njegove misli, nae misli. Opet smo zajedno
kao i prije poetka. Snana svjetlost praska puca pred naim
oima vatrometom boja, tisuama duga. in stvaranja, raanja,
izaziva vrisak, poziv u pomo, trai ruku sigurnosti. Put je
trnovit, posipan zvijezdama, zaleen, isprekidan ponorima, ali
je put.
I kad krene, ne staje. Nestaje.
99
100
Boris je zapisao...
Novi zapis Zorana Debelia, slikara, pisca i lirika, ne
iznenauje poznavatelja njegova bogatog opusa koji podra-
zumijeva rad u najrazliitijim medijima umjetnikog izraaja. U
njemu nam je prezentiran nekima moda nepoznat pogled na
anatomiju i scenografju nastajanja likovnoga djela.
On nas priziva u platno i pozornicu iza kulisa dok udahn-
juje ivot stijenama uronjenim u more. On oima staroga slika-
ra, svoga mentora, stvarne ljude i situacije postavlja na daske
svog lirskog teatra. Tako nam pisac, scenograf i redatelj Zoran
podastire i svojih pola stoljea ivota. Iz uiteljeve perspektive
omoguuje nam susret u vremenu davno prije naeg vremena.
Njegov je opis slika iz koje crpi materijal za kadrove skica i
studija ve u poznatoj lirskoj ali uvijek svjeoj maniri matovitih
metafora koje se odupiru svakoj analizi. One su naprosto lijepe.
Prirodne. Jasne. iste. Kao voda koja brza preko velebitskoga ka-
mena da bi se sljubila s morem.
Slike, a onda i skice, studije, pa ubaeni dijalozi mogli bi up-
rizoriti gotovo pa bilo koji dio naega podneblja, iako najvie
miriu na autorov rodni otok Rab oplahivan morem. Valovi
slane azurne bistrine, zvuci kampanela i mirisi vegetacije djetin-
jstva slijede ga ma gdje bio i taknu mu srce. A ono ojaano vraa
ljepotom u potezu pera, kista
Naravno, neke se stvari ne vide. One se slute, osjeaju. Os-
taju platna, ona s tisuu nijansi plave, s cvjetnim livadama, s
razgranatim starim maslinama.
Likovi iz pria smjeteni su u neku od scenografja, puteni
kistom u ivot da ponovo odigraju jednu od dodijeljenih im ul-
oga. Umjetnik ponekad podijeli uloge nanovo, po svojoj volji, a
mjesec zaueno gleda novu aroliju na tafelaju.
Zahvaljujem piscu to nas je lebdei na oblaku ljubavi i nos-
talgije za djetinjstvom prizvao u svijet svog arobnog otoka.
101
Posljednji odjeljak teksta sadri univerzalne upute za upo-
rabu artistima u razliitim fazama ivota. On mudro i suptilno
opisuje poetak procesa kreativnoga stvaranja koje nikada nije
bez prepreka kako poetnicima, tako i majstorima.
Boris kaberna
102
adraj
Slike pune nostalgije.................................. 7
Slike, skice, studije i ostalo ....................... 9
Boris je napisao .......................................... 100
103