Professional Documents
Culture Documents
Petar Vučić - Židovstvo I Hrvatstvo (2001)
Petar Vučić - Židovstvo I Hrvatstvo (2001)
Petar Vučić - Židovstvo I Hrvatstvo (2001)
IDOVSTVO I
HRVATSTVO
Prilog istraivanju hrvatsko-idovskih odnosa
CROATIAPROJEKT, ZAGREB
2001
RIJE NAKLADNIKA
U naoj drutvenoj, a posebno dnevnoj novinskoj, kritici uvrijeila se praksa da se
nakladnike identificira s autorima ija djela objavljuju, pa ih se u skladu stim razvrstava
lijevo ili desno, na podobne ili nepodobne i sl., a u ne malom broju sluajeva priziva
se vlast da ih, ako objave nepodobnu knjigu, i otro kazni. Ukoliko se ne naie na odaziv, a
vlasti su obino pametnije od takvih kritiara, onda se oformi neko udruenje nakladnika ili
sl. koje, zbog obrane ugleda Hrvatske u svijetu, onemogui (zabrani) nepodobnom
nakladniku da s ostalim nakladnicima sudjeluje npr. na sajmovima knjiga, kakav je recimo
Meunarodni sajam knjiga u Frankfurtu. Na nakladnike se, dakle, gleda kao na dio
propagandne maine neke drutvene skupine, ili u krajnjem, drave.
Kad bi to stvarno bilo tako, onda bi nakladnici, kao sluge politike, bili u zavjetrini, na
platnom spisku politikih i slinih partija ili dravnih institucija. Neu rei da nema i takvih,
ali su oni oito ili zalutali u nakladnitvo, ili ive u vremenu koje je davno prolo. U svakom
sluaju nema ih na tritu knjige, ve su njihove knjige unaprijed plaene od onih za koje
rade.
Obavljati poteno nakladniki posao znai, s jedne strane, poticati i objavljivati sva
ona nova djela koja proiruju ljudsku spoznaju na bilo kojem podruju, bez obzira jesu li ona
u skladu s vladajuim drutvenim vrijednostima i je li njihovo objavljivanje kanjivo ili nije,
poeljno ili nije. S druge strane, javnosti treba omoguiti da se upozna i s ve objavljenim
djelima, koja joj zbog razliitih razloga (zabrana i sl.) nisu bila dostupna, ako su ona izdrala
kritiku vremena bilo u pozitivnom ili negativnom smislu, i jo uvijek pobuuju interes javnosti. Ako je neka ideja dovela ovjeanstvo na stramputicu, treba ga podsjetiti (i podsjeati)
na sve opasnosti na koje bi moglo naii, ako tim putem ponovno krene. Posebno generacije
koje su imale sreu da su se rodile kasnije i nisu iskusile greke i stramputice svojih oeva.
Knjiga Petra Vuia spada u one prvo spomenute knjige koje otvaraju nove obzore,
upozoravaju, analiziraju, ponegdje i prorokuju, a po obuhvatu problema, daleko nadilazi
naslovljeni okvir. Naravno da e se s mnogim autorovim tezama i zakljucima neki sloiti, a
drugi ih moda smatrati svetogrem. U krajnjem, itateljstvo e ipak najbolje procijeniti
njene domete, bili oni vizije ili zablude.
Vox populi, vox dei!
dr. Franjo Leti
SADRAJ
Rije nakladnika
Proslov
1. Uvod
2. Povijest idova kao povijest njihove dijaspore
3. Bit politikog idovstva prema dr. Anti Ciligi
4. idovski politiki mentalitet
5. Mojsije, tvorac idovskog mentaliteta
6. Samoizabranost i samoizolacija idova
7. Znanstvena utemeljenost idovske krivnje
8. idovska odgovornost i krivnja
9. idovi materijalisti a ne idealisti
10. Izabranost idova
11. Izuzimanje iz sudbine naroda s kojima kohabitiraju
12. idovi izmeu nacionalizma i internacionalizma
13. Hrvati i internacionalizam
14. Weiningerova kritika idovstva
15. Respekt drugih naroda prema idovima
16. Sukob idovskog s neidovskim nacionalizmom
17. Krivnja za zloine poinjene na idovima
18. Religiozno moralni rigorizam
19. Vladalaka volja idova
20. Inferiornost antisemitizma
21. idovi i njihova zemlja
22. Izrael - svjetski geto za idove
23. Netrpeljivost meu narodima
24. idovi i ostali svijet
25. idovi i kolektivizam
26. Hrvatska politika i idovi
27. Odnosi Hrvata i idova
28. Antisemitizam u Hrvatskoj
29. idovski mentalitet
30. idovska asimilacija
31. Emancipacija idova
32. idovi i SAD
33. idovi kao metafora negativnoga
34. idovska posebnost
35. idovsko mesijanstvo kao mandat dobiven od Neba
36. Paralelizam idovstva i ostaloga svijeta
37. idovski kolektivni simbol
38. Zato ponovno o idovima
39. Neke usporedbe izmeu Hrvata i idova
40. Biblijski geopolitiki mit o Obeanoj zemlji
41. idovi i nacionalizam
42. idovska nedravotvornost
43. idovska mo u SAD
3
6
9
10
14
16
17
19
21
23
23
25
25
26
26
28
29
30
30
31
32
33
34
38
39
40
41
42
43
45
48
49
52
53
57
58
58
60
61
62
63
64
65
66
67
67
68
72
73
74
74
75
77
77
78
85
88
96
99
103
106
112
122
123
128
131
136
138
141
142
145
147
148
156
158
162
Proslov
Namjera mi je bila da, nadahnut tvrdnjom Hannah Arendt: Nepristranost je dola na
ovaj svijet kad je Homer odluio o djelima Trojanaca pjevati kao i o onim Ahejaca i veliati
Hektorovu slavu isto kao i Ahilovu, dati pljusku onomu komu je to nemogue: svijetu,
itavom svijetu, idovima i neidovima za sve to su skrivili i poinili jedni drugima, za sva
zla, progone, patnje, uvrede i rtve. Ako ih nije trebalo biti, ako je povijest mogla biti
drukija, ako to nije bio dio Bojeg spasenjskog plana, kako to smatra Pinchas.
Ali, kad sam knjigu zavrio, osjetio sam se kao da sam udario ibom po vodi iroke
rijeke. Rijeka se ni sagela nije, nasmijala se mojoj prostodunosti i preuzetou i nastavila
tei, ni sama ne znajui kamo...
Pisati o odnosu idova i neidova, pa tako i o odnosu idova i Hrvata, moe se na
dvjema argumentacijskim razinama: Na niskoj, rukovodei se oportunizmom, kaemo sve
najbolje i o jednoj i o drugoj strani te se ni jednoj ne zamjeramo. Ali, istinoljubiv ovjek ne
moe tako pisati. Znailo bi to prelaziti preko povijesnih injenica da su postojali i da jo
postoje problemi u odnosima idova i ostaloga svijeta, kao i izmeu idova i Hrvata.
Moe se pisati i na visokoj argumentacijskoj razini, kako smo pokuali u ovoj
raspravi, podastirui i vlastite argumente i sudove sudu javnosti. Takav je pristup zasluila i
jedna i druga strana, ali samo onoliko koliko su u potrazi ne za svojom istinom o sebi, ne za
svojom narcisoidnom istinom, nego za stvarnom i punom, objektivnom istinom i o sebi i o
drugima. Jer, ta je istina prvi i osnovni uvjet, ele li ispraviti i to vie uskladiti svoje
meusobne odnose.
Jasno, uvijek se mogu nai i drukiji argumenti i na njihovu temelju donijeti drukiji
zakljuci. No, to ostavljamo drugima, a o njima emo raspravljati kad budu objavljeni.
Jo me jedan motiv ponukao na pisanje ove knjige. Postoji, naime, kod Hrvata strah
od pisanja o problemu odnosa Hrvata i idova. 0 svojevrsnoj paranoinoj situaciji prevladava
miljenje da je za to potrebna neka osobita hrabrost. Naime, veina se ljudi boji da je poslije
holokausta mogunost da ih se proglasi antisemitima, odnosno, antijudaistima, vrlo velika. 1
Njime je, naime, silno povean prostor za nesporazume i preosjetljivosti. To je, vjerojatno,
glavni razlog zato se tako malo Hrvata usudilo pisati o tim odnosima - naroito poslije
Tumanova iskustva i naroito za ljude s politikim ambicijama. Osim toga strah od pisanja o
tim odnosima rezultat je i unitavajueg pritiska kompleksa proizilog iz optuaba Hrvata za
antisemitizam. Taj udovini pritisak dolazi od nekih krugova iz inozemstva kao oblik
specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata. Mi, pak, smatramo da je potrebna tek otvorenost,
intelektualno i politiko potenje koje e prije ili poslije nedvojbeno naii na razumijevanje.
Na razumijevanje koje zasluuje svaki poten i nepristran rad, pa tako i znanstveni. Svaka
daljnja mistifikacija i ostrakizam moe tim odnosima samo nauditi. idove u Hrvatskoj
otuiti od domovine Hrvatske, a Hrvate i Hrvatsku otuiti od demokratskog svijeta. Jedino e
1
Kad se radi o politici antiidovstva tonije bi bilo rabiti pojam antijudaizam jer se tako tono
odreuje subjekt, narod protiv kojega je ta politika upravljena. Pojam antisemit se odnosi na sve
Semite to nije politiki sadraj toga pojma, budui da se radi o politici usmjerenoj samo protiv
jednog semitskog naroda - idova. No, budui da je i u literaturi i u politikom argonu ve
uvrijeeno pod antisemitizmom podrazumijevati antijudaizam i mi ga u ovom radu uglavnom rabimo
u tom znaenju.
1. Uvod
Moe se zaista s razlogom postaviti pitanje: zato u jednoj hrvatskoj politikoj
(politolokoj) knjizi uope govoriti o idovstvu? Odgovor se namee sam po sebi: potrebno je
to iz nekih za Hrvatsku vrlo relevantnih, opih, europskih i svjetskih razloga te iz nekih
specifino hrvatskih razloga.
Izmeu ostalih manje vanih i manje zastupljenih, dva su opa razloga najvanija:
kulturoloki i politiki. Prvi, kulturoloki, proizlazi iz injenice da je cijeli Zapad preko
kranstva judaiziran, jer su zaista njegovi vjerski, duhovni korijeni nepobitno idovski. Nije
li Novi zavjet tek reforma Staroga, kojega se idovi i danas dre? No, u toj se reformi, u toj
novoj ekonomiji spasa, ujedno nalazi i diskontinuitet izmeu Novoga i Staroga zavjeta, ali i
kontinuitet, jer Isus ostvaruje Zakon, kao i originarnost Isusa i evanelja. Dakle, oiti su
zajedniki duhovni, religijski korijeni krana i idova. Politiki razlog proizlazi iz injenice
fizike rasprenosti i prisutnosti idova diljem Zapada te problema to ih je to donijelo.
Oba ta razloga vana su i za nas Hrvate: prvo, preteno smo krani i katolici s
obitavalitem u Europi (i drugdje na Zapadu) i, drugo, idovi ive i u Hrvatskoj. Hrvatski je
narod naroito judaiziran preko puke religioznosti te je prijemiv na judaizam sa svim
njegovim manama i vrlinama. To je kod Hrvata iskljuilo razvitak svakog narodnjakog,
masovnog i fundamentalnog antisemitizma. Bio je mogu jedino kod hrvatske politike i
kulturne i uope samo kod hrvatske elite, ali i to samo donekle i pod vanjskom prisilom, jer
kod Hrvata nije autohton. U prilog tome govori i odnos Hrvata prema idovima u NDH.
Uostalom, kako ree Schiller, idovi su vaan ope-svjetski narod, pa ako je tako,
ne mogu ni za Hrvate biti nevani. Ve bi sama ta injenica bila dostatan odgovor na uvodno
postavljeno pitanje.
Svaki narod meu kojim ive idovi kao narod, kao kulturna i politika zajednica, pa
tako i Hrvati, imaju s njima kohabitacijska i koegzistencijalna iskustva, koja su za nj politiki
relevantna. 2 A ta su iskustva i dobra i loa. Neka razdoblja hrvatske povijesti obiljeena su u
tom pogledu kao naroito loa, napose razdoblje 1941-1945. a velikim dijelom i poslije toga,
pa i do danas, kao posljedica toga razdoblja i to prvenstveno revanistikom politikom
pojedinih idova (kao to je Simon Wiesenhtal), ali i utjecajnih idovskih krugova u svijetu i
pojedinaca iz Izraela (kao to je Epfrain Zuroff), pa i same drave Izrael. A poueni
povijesnim pamenjem i iskustvom, znamo da se sve to se dogodilo u prolosti odnosa meu
narodima moe dogoditi i u budunosti. Eto, zato je potrebno da jedna hrvatska knjiga s tom
2
Neki autori upozoravaju na mogunost vrlo ranih dodira izmeu Hrvata i idova, u doba dok su
idovi bili u babilonskom suanjstvu i ivjeli u Elamu, dananjoj iranskoj provinciji Khuzistanu, a
proto Hrvati u pra-iranskoj Haruavatiji. No, najstarije povijesno svjedoanstvo potjee iz X. stoljea,
u sklopu hrvatsko-saracenskih veza dok su ovi vladali u panjolskoj. O tome Josip Horvat pie: Za
vrijeme Abderahmana III., koji je vladao u doba kralja Tomislava, biljei njegov ueni dvorjanin
idov Chisdai ben apruth, da su u Kordobu stigli poslanici kralja Gebalima tj. Hrvata koji su kalifu
donijeli darove iz Hrvatske; u pratnji s njima dooe i dva idova iz Hrvatske, Mar-aul i Mar-Josef.
Ovi se izjavie spremnima posredovati u jednoj diplomatskoj misiji, otpremiti kralju Kazarskome
jedno politiko pismo; oni rekoe: Daj nam tvoj list, mi emo prenijeti taj list kralju Gebalima, za
volju da tebi uini uslugu on e taj list dati dalje u zemlju Hungarin odatle e biti odnesen in Rus
odanle in Bulgar (na Volgi) a tako e prispjeti onamo, kamo ti eli. (Josip Horvat, Kultura Hrvata
kroz 1000 godina, Tipografija d.d., Zagreb, 1939., str. 83.)
Werner Keller, Povijest idova od biblijskih vremena do stvaranja Izraela, Naprijed, Zagreb, 1992., Uvod,
str. 8.
4
Ibid., str. 41.
5
Hazari su za povjesniare zagonetan narod. U veini leksikona, rjenika i enciklopedija nalazimo da
su Hazari bili turanski narod koji je, u IX. ili X. st. nakratko (oko 100 godina) prihvatio idovsku
vjeru a zatim nestao iz povijesti. Nama se ini da je najpouzdanije i najvjernije ono to je o njima
napisao Mikola pl. Tomai komentirajui XII. glavu Porfirogenetova De administrando imperio
10
Europi, kae: Na istoku su idovi postojali od antikih vremena (na Krimu i jugu Rusije Hazari od 8. do 10. stoljea). 6 No, ini se da je neidovsko podrijetlo Hazara neprijeporno. 7
Nakon to su Rimljani 70. godine n.e. sruili Hram 8 i nakon velikog idovskog egzodusa,
idovi tijekom stoljea postaju relevantan narodnosni imbenik u Europi i to u svim
slojevima drutava, ali uglavnom u srednjim i viim, kao i u svim boljim zvanjima i
zanimanjima. Gdje god su politike prilike prema njima bile iole tolerantne idovi su
prosperirali. A prosperirali su razmjerno lako iz dvaju razloga: prvo, nisu bili optereeni
drutvenom tradicijom i predrasudama drutava u kojima su ivjeli (npr. crkvenom zabranom
uzimanja kamata u kranskim zemljama), i drugo, bili su iskljueni iz nekih zanimanja (u
nekim dravama nisu smjeli posjedovati zemlju, to ih je upuivalo na intelektualnija i
sofisticiranija zanimanja kao to su znanost u najnovije vrijeme, filozofija, novarstvo i dr.).
Usto, pomogla im je sposobnost i solidarnost kao i, a to je vrlo znaajno, samoizuzimanje iz
politike sudbine naroda u kojem ive.
Kohabitaciju s matinim narodom nacionalna ili narodonosna manjina moe
organizirati na vie naina - od hegemonistikog ili parazitskog modela do asimilacije. idovi
su neasimilatoran narod u vrlo visokom stupnju. Kao narodna zajednica, vrlo su zatvoreni.
Odvojen od ostalih naroda Knjigom i Hramom, nacionalnom religijom i Savezom, Izabrani
narod izgradio je specifini model suivota. Brojano premaleni za hegemoniju oni, prema
rairenoj predrasudi na Zapadu, uglavnom grade model parazitizma 9 , kako se uglavnom misli
u Europi, pa i uope na Zapadu, ili pak drutvene elite, ali u svakom sluaju povlatene i
utjecajne manjine, uza sve posebnosti u pojedinim zemljama. Piui o izrastanju moderne
nacionalne drave na Zapadu te o nastalom sukobu drave i buroazije oko financiranja
drave (a to je i uputilo dravu da u idovima nae financijere dravnih pothvata otkada
idovi svoju sudbinu ue veu za dravu), Hannah Arendt kae da za te usluge dravi idovi
od nje dobivaju velike povlastice. idovi Zapadne Europe razmiljaju zato jedino u
kategorijama privilegija i posebnih sloboda za se, toliko ekskluzivno, da iz tih privilegija
iskljuuju i svoju siromanu brau iz istone Europe. 10 Usto, iako u biti strogi nacionalisti,
idovi su u pravilu najgorljiviji nositelji nadnacionalnih ideja jer tek ako ni drugi narodi
nemaju domovine, oni postaji ravnopravni, dapae privilegirani, jer je tada njima kao
homogenoj nacionalnoj skupini, s jasnim iako prikrivenim nacionalnim ciljem, domovina
(August Cesarec, Zagreb 1994. str. 36-38.). Prema izvorima to ih navodi Tomai, Hazari bi bili Ugri
(za razliku od Maara) koji su izmeu opasnosti koja je dolazila iz kranskog Bizanta i islamskog
kalifata, izabrali idovstvo da bi se otarasili objede da su pogani i barbari. Hazarija je bila mono
kraljevstvo s glavnim gradom na uu Volge u more, a unitio ga je kijevski knez Svjatoslav oko 966.
a Hazari zatim nestaju. Zanimljivo je, meutim, da ih Brzezinski nalazi zastupljene s 19% u
suvremenom afganistanskom stanovnitvu. Zbigniew Brzezinski, Velika ahovska ploa, Interland,
Varadin, 1999., str. 119, tablica.
6
Melita vob, idovi u Hrvatskoj, Migracije i promjene u idovskoj populaciji, K.D. Miroslav alom
Freiberger, idovska opina, Zagreb, 1997., str. 242.
7
Hazari nisu bili potomci izraelitskih plemena, ve su, tovie, bili poganskog podrijetla, u srodstvu
s Turcima. Keller, op. cit., str. 196.
8
Hram jeruzalemski sagradio je Salomon 960. godine. Razoren je 587., zatim ga je 539. Ezra
obnovio, a Herod Veliki 20. pr. n. ere ponovno podigao. Godine 70. poslije Krista Hram je razoren.
9
Ti e sisati mlijeko naroda,
sisat e grudi kraljeva
Izaija, 60,16, Pisac Uvoda i napomena uz to mjesto kae: 60,16: Grudi. To LXX tumai:
bogatstvo. Ovdje i dalje biblijski se stihovi navode prema: Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968., str. 756.
10
Hannah Arendt, idovi, nacionalna drava i raanje antisemitizma, Vidici, br. 6-7/83., Beograd,
1983., str. 24.
11
cijeli svijet, a to znai da tada jedino oni imaju pravu domovinu. A budui da drugi narodi od
XVIII. i XIX. stoljea nemaju povijesnog iskustva drukijeg organiziranja osim u
nacionalnim dravama (vienacionalne drave npr. Austro-Ugarska, kao kolonijalistike
metropolske zemlje su hegemonistike, s jednom nacijom kao hegemonom) a idovi ga
imaju, oni postaju superiorni. Oni samo prividno hoe cijeli svijet kao zajedniku domovinu
ravnopravnih naroda, bez dravnih i nacionalnih granica. U biti, ta se intencija svodi na to da
kao izdvojen i od Boga izabran narod i kao jedini nacionalno organiziran narod, moe
nametati svoje interese. Iako nacionalno organiziranje idova datira tek od pojave cionizma,
kao konfesionalna zajednica, s obzirom na stupanj unutarnje homogeniziranosti i izoliranosti
od naroda s kojima su kohabitirali, percipirani su kao nacija.
Iz takve predodbe o njima, koja nije bez osnove, raa se sumnjiavost prema njima
kao narodu koji hoe uspostaviti svjetsku dominaciju. Stvaraju se razne urotnike teorije o
idovsko-masonskoj opasnosti, o svjetskoj idovskoj uroti o judeo-masonskoj kliki, globalnoj
judeokraciji, planetarnoj judeokraciji, svjetskoj nadvladi, globalnoj judeo-masonskoj
kleptokraciji, judeo-masonskom univerzalizmu i imperijalizmu, idovskoj kriptokraciji,
idovskoj globalnoj kriptokraciji... Tako je nastao i spis Protokoli sionskih mudraca, spis
povijesno-politiki vrlo politiki relevantan, bez obzira na to napisali ga idovi ili ne. Jer, da
su ga idovi zaista i napisali, bio bi tek dokaz nedostatka politikog umijea, jer takvi se
programi ostvaruju a ne piu. Zato su Protokoli sigurno apokrifni spis. Jer teko da bi idovi
bili toliko neoprezni i svoj tobonji ideal svjetske hegemonije iznijeli pred svjetsku javnost,
pred svjetsku kritiku, a sebe izloili progonu. U biti, ovdje se radi o pitanju autorstva, ali
druge vrste. Naime, ako se na autorstvo Protokola gleda samo tehniki, onda autorstvo uope
nije vano. U pitanju je, meutim, duhovno i politiko autorstvo koje je stvarni pisac
Protokola pretpostavio piui ih, ne napisano nego u mentalitetu upisano, u genima sadrano
autorstvo ideje o svjetskoj superiornosti i zato o potrebi idovske svjetske dominacije. No, to
znai prihvatiti tezu o svjetskoj idovskoj uroti. Utoliko je autorstvo pisca-autora posve
irelevantno. Jer, idovi nisu narod politikog vladalakog mentaliteta. Njihov je genij druge
vrste: stvaralake u teologiji, znanosti i umjetnosti i drugim podrujima, ali ne i u podruju
vladalatva. Oni za ulogu stvaranja svjetskog carstva nemaju politike snage ni talenta, ili
kako se to obino kae u politolokoj karakterologiji, nemaju karakera za tu ulogu. Pa i same
su ideje spasa i mesijanstva politiki pasivne, da ne kaemo iluzionistike ili eskapistike,
kako kae Hannah Arendt. 11 Ideje su to kompenzacije, koje dolaze iz dubokih mentalnih
slojeva kojima dominira ideja nemoi. Jer, narod politike inicijative, povijesno djelatan
politiki narod, ne eka Mesiju, ne eka nadnaravnu silu da ga oslobodi, da ga vrati u njegovu
zemlju i da mu osnuje dravu, da mu osigura svjetsko gospodstvo, nego to ini sam.
idovima je trebalo 20 stoljea da to shvate, da se pokrenu i da sami, bez Mesije, ostvare
svoju dravu - Eretz (Izrael). Zato su te teorije, bez obzira na osnovanost njihovih povoda,
nestvarne i iluzionistike, pa kao takve bezopasne za bilo koga osim za same idove. To je
svojevrstan politiki paradoks. Jer oni upravo zbog tih neutemeljenih teorija povremeno
doivljavaju masovne progone.
Kako rekosmo, idovi ne preuzimaju na se, ne sudjeluju u sudbini naroda u kojem
ive (osim istaknutih pojedinaca, no to, vie radi osobne afirmacije ili karijere - u najmanju
ruku, bez toga nisu mogli graditi karijeru). Prema ustaljenom miljenju, svoj prosperitet
osiguravaju organizirajui se u tim za njih vjeno stranim drutvima na parazitskoj osnovi.
11
Za karakterizaciju tog pasivizma, Scheling navodi Jakovljevo zazivanje Boga: Jahve, na tebe
ekam da me izbavi. F. W. J. Schelling, Filozofija mitologije, prvi svezak, Uvod u filozofiju mitologije,
Opus, Beograd, 1988., str. 177. Isto mjesto iz Biblije (Postanak 49, 18.), u izdanju Stvarnosti,
prevedeno je kao: U spas tvoj se, Jahve, uzdam!
12
Dakle na parazitskoj a ne hegemonistikoj osnovi, to se esto brka. No, oni razmjerno rano,
ve u babilonskoj dijaspori, usvajaju neka pravila kohabitacije (dakako da kohabitacija
obuhvaa i koegzistenciju, ali kohabitacija ujedno sadri i naglaava vei stupanj odijeljenosti
idova od naroda uz koji ive), kojih se dre sve do danas a meu kojima je i zakon Dina de
- malchuta dina, zakon drave je zakon, to znai da priznaju zakon drave u kojoj
prebivaju, ali uz pridravanje svojih vjerskih zakona. Tako organiziraju ivot po dvojnim
zakonima i prilagoavaju se matinom narodu, ali samo svojom vanjskom egzistencijom.
Dapae, tako je i u SAD, gdje je asimilacija najdalje otila i gdje je idove zahvatio strah od
potpunog gubljenja identiteta. 12
U suvremenom kapitalistikom svijetu i u suvremenim liberalnim demokracijama, u
kojima se jami graanska i poduzetnika jednakost svih graana bez obzira na nacionalnost,
objektivno je smanjena mogunost antisemitizma. Ta su se moderna drutva svojevoljno
samoograniila u mogunosti diskriminacije idova. Zato i nije udno da se svagdje u svijetu
bore za demokratizaciju i liberalizaciju drutava. I Hrvatska, eli li biti liberalna i
demokratska drava i drutvo, ne moe istodobno biti antisemitska. Takoer, nije sluajno da
su 1989. godine upravo idovi bili istaknuti pokretai prve hrvatske oporbene stranke
komunistikoj diktaturi, niti je sluajno da je ta prva stranka bila upravo liberalna. U toj
povijesnoj toci politike sudbine Hrvatske idealno su se poklopili interesi Hrvata i hrvatskih
idova. No, sukob interesa nastaje malo poslije, im su Hrvati poeli uspostavljati ne samo
slobode nego i obveze to ih svaka moderna i demokratska, pa i liberalna, drava uspostavlja
upravo i zato da se demokracija ne bi pretvorila u anarhiju kao unutarnju dravnu opasnost,
odnosno da bi ojaala svoju represivnu snagu, vojsku, kako bi se branila od vanjske
opasnosti. Tada idovi postaju oporba po instinktu, jer svaka stega moe dovesti do
ogranienja njihovih ne tek graanskih nego i nacionalnih prava. I to upravo i prvenstveno
njihovim neprimjerenim politikim reagiranjem i traenjem neogranienih sloboda bez
obveza. U svakom narodu po naravi stvari postoji odreeni postotak anarhista, ili da kaemo
manje pejorativno, ekstremnih liberala, koji teko prihvaaju bilo kakve drutvene stege i
obveze. idovi se u pravilu solidariziraju s takvima i tako dolaze u sukob s veinom naroda
te, to je jo odlunije, s vladajuim reimom. Naime, gotovo svaka drava povremeno dolazi
u krizno stanje, u kojem dolaze u pitanje njene osnovne institucije pa i sam opstanak
dravnog jedinstva. Tada drava u samoobrani ograniava neka prava i slobode. Dio naroda
to prihvaa, a u dijelu koji ne prihvaa u pravilu su i idovi. Eto, u tome se oituje nedostatak
njihova politikog talenta, s jedne strane, a nedostatak nacionalne solidarnosti s druge.
Neprihvaanje konstruktivna sudjelovanja u politikoj sudbini matinog naroda izvor je
politikog sukoba svih drutava i svih nacija u kojima ive s njima. Hrvatsku specifinost ini
brojana neznatnost idova pa oni, bez obzira na koju su se stranu hrvatskoga naroda stavili i
bez obzira na meunarodne destruktivne snage koje ih mogu pomagati, ne mogu bitno
utjecati na politiku sudbinu Hrvatske. Zbog toga hrvatska politika ne treba biti optereena
antisemitizmom i takve idove eventualno moe svrstati meu ostale nedravotvorne Hrvate
te se prema njima politiki jednako odnositi. Dakako, ne apriori, jer su idovi, nego zato to
se moe oekivati da e se razmjerno znaajan njihov dio svrstati na tu destruktivnu stranu.
Znaajan i u veem postotku nego Hrvati.
12
Roen sam u galutu (idovskoj dijaspori - op.a.) i prihvaam - danas s radou, premda nekada s
bolom - dvostruki teret i dvostruko zadovoljstvo svoje samosvijesti: vanjski ivot Amerikanca i
unutarnju tajnu idova. Idem s tim znakom kao s povezom na elu i on je vidljiv drugima
sunositeljima tajne kao to je i meni njihov. Daniel Bell, Razmiljanja o idovskom identitetu,
Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983., str. 67.
13
13
Max Horkheimer, O njemakim idovima, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20.,
Zagreb, 1988., str. 51.
14
Ante Ciliga, Sam kroz Europu u ratu (1939. - 1945.), Rim, 1978.
15
Ante Ciliga, op.cit., str. 224-225.
14
Rezervirajui pripadnicima srpske nacionalne manjine, kako na slobodi tako i u Jasenovcu, mjesto
neprijatelja br. 1, za komuniste je ostajalo mjesto broj 2... U toj ustakoj ljestvici neprijatelja idovi su
automatski, pravilom iskljuivanja, dospjeli na tree, tj. posljednje mjesto. Ante Ciliga, op. cit, str.
231.
17
U Jasenovcu logorsku upravu drali su idovi, oni su bili unutarnja vlast u logoru. Ciliga, op.
cit. str. 230. Osim toga, ta je uprava uglavnom stanovala u gradu, izvan logora.
Za ocjenu odnosa NDH prema idovima valja istaknuti i to da je jedina idovska opina koja je
radila u pokorenoj Europi tijekom Drugoga svjetskog rata, bila upravo ona u Zagrebu.
18
injenice su bile tu, neosporne. Zatoenici-idovi uvali su ljubomorno monopol vrhovne uprave
smiljajui i pripremajui bespotedno pojedinana i masovna ubojstva zatoenika ne-idova. Da
utamane mogue konkurente i da se pokau korisnim i dostojnim povjerenja ustake vlasti. Ciliga,
op. cit., str. 275.
15
19
Ante Ciliga rodio se 20. veljae 1898. u egotiima kod Vodnjana, a umro je 21. listopada 1992. u
Zagrebu. U kolu je poao u Mostaru, gdje je ivio kod strica, a naputa je zbog consilium abeundi. Iz
pazinske gimnazije izbaen je (1915.) zbog protuaustrijskog stajalita. Ve 1918. postaje lanom
Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i tajnikom njezine mjesne organizacije. Godine
1919. sudjeluje u revoluciji u Maarskoj Sovjetskoj Republici te u poticanju vojnike pobune u
Varadinu (23. Srpnja 1919.). Agitira za stvaranje komunistike stranke. Bjei u Prag, gdje upisuje
filozofiju na Filozofskom fakultetu. U Pragu 1920. osniva Jugoslavenski marksistiki klub i sudjeluje
u osnivanju Meunarodne federacije marksistikih studenata. U Italiji biva zatvaran i proganjan.
Godine 1922. u Zagrebu zavrava studij i nastavlja rad u komunistikom pokretu. Jedan je od
urednika Borbe. Sredinom 1924. obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvi doktorat iz
marksistike filozofije pod naslovom O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldsheida: Kritika i
obrana marksizma na podruju filozofije. Godine 1924. Centralni odbor NRPJ imenuje ga sekretarom
Oblasnog sekretarijata za Hrvatsku i Slavoniju, a 1925. postaje lanom Politbiroa KPJ. U Beu je
1925/26. prestavnik KPJ. Od 1926. do 1936. Predaje u SSSR-u (na KUNMZ-u). Daje potporu
Trockom i biva uhien. Od 1930.-1933. je u logoru u Sibiru, odakle se vraa 1936. i odlazi u Pariz. U
Zagreb dolazi 1941. Uhien je i odveden u logor Jasenovac, iz kojega je puten 1942. Po izlasku
surauje u listu Spremnost i diskretno pomae prosavezniku struju u NDH. Iz Zagreba odlazi 1944. u
Berlin, a zatim u vicarsku. Ciliga je bio i vrlo plodan pisac i novinar. Na Zapadu je naroito bila
zapaena njegova knjiga o Sovjetskom Savezu, Au pays du grand men-songe (U zemlji velike lai),
objavljena u Parizu 1938.
16
Talcott Parsons, Drutva. Evolucijski i poredbeni pristup, August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 207.
Premda uvelike reakcija protiv monarhije i viih stalea, proroki pokret... Ibid., str. 210.
22
Friedrich Nietzsche, Volja za mo, Prosveta, Beograd, 1972., str. 408.
23
U osnovi je ovaj put (put proroka, op. a.) znaio odricanje od prava na politiku samostalnost:
osvajanje od strane Babilonaca prihvatili su kao ne samo neizbjeno nego na neki nain i opravdano naime, kao kaznu to ju je Bog namijenio svome narodu jer se nije pridravao njegovih zapovijedi.
Talcott Parsons, op. cit., str. 210.
24
Sigmund Freud, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979.
25
Freud kae: Mojsije je - vjerojatno ugledni - Egipanin od kojega legenda treba napraviti idova.
(str. 15). U prilog tome ila bi i okolnost da je Mojsijevo ime vjerojatno egipatskog podrijetla i dolazi
od Ptamosis ili Tutmozis (od korijena msi-roditi), od ega skraeno Mozes, Mojsije. Meutim,
idovska etnocentrinost to nije dopustila nego je napravila legendu o njegovoj ugroenosti, polaganju
u koaru i koaru u rijeku, odakle je izvaen, hebr. maa-izvui, izvaditi (iz vode). Isto je tako
21
17
se prvi put u povijesti javio kod Egipana za vladavine faraona Amenhotepa IV. (ustoliio se
oko 1375. g. pr. Kr., kasnije promijenio ime u Ihnaton) prenio na Izraelce kao na svoj
izabrani narod te da je ta monoteistika religija zatim stvorila i taj posebni narod odnosno
narod posebnog karaktera. Freud kae: Htjeli smo objasniti podrijetlo osobitog karaktera
idovskog naroda - karaktera koji je vjerojatno omoguio i odranje tog naroda do dana
dananjega. Nali smo da im je ovjek Mojsije utisnuo karakter time to im je dao religiju
koja je njihovo samoosjeanje toliko uzdigla, da su sebe smatrali nadmonim u odnosu na sve
druge narode. Zatim, odrali su se na taj nain to su se drali daleko od ostalih. Pri tome je
mijeanje krvi malo smetalo jer je ono to ih je dralo na okupu bio idealan moment:
posjedovanje odreenih intelektualnih i emocionalnih dobara. Mojsijeva religija dovela je do
tog rezultata: 1. jer je dopustila da narod sudjeluje u velianstvenosti nove ideje Boga, 2. jer
je tvrdila da je narod bio izabran od tog velikog Boga i odreen da prima dokaze njegove
naroite naklonosti, i 3. jer je narodu nametnula napredak u duhovnosti koji je, sam po sebi
dovoljno znaajan, osim toga otvorio put k visokom uvaavanju umnog rada i daljnjim
odricanjima od nagona. 26
Iako na njegov opis posebnog karaktera idovskog naroda, a posebno uz jo onu:
Nema sumnje da oni o sebi imaju posebno visoko miljenje, da sebe smatraju uzvienijim,
uglednijim, da su superiorni u odnosu na druge narode od kojih su takoer odvojeni silnim
svojim obiajima 27 nemamo nikakvih primjedaba, ne slaemo se s njegovom tvrdnjom da je
mojsijevska religija stvorila kod idova poseban karakter. Opravo obratno: mi smatramo
da je poseban idovski mentalitet stvorio i Mojsija i mojsijevsku vjeru, tu prvu monoteistiku
religiju preko koje je sebe obogotvorio i izdvojio iz ostalih naroda. Nagon za izdvajanjem taj
narod pokazuje od samog poetka svoje povijesti, jo od Abrahama. Uostalom, to je
sukladnije i s Freudovom analitikom teorijom koju je u ovom sluaju primijenio.
Schiller 28 se u bitnome slae s Freudom tj. da monoteistika ideja nije izvorno
idovska nego egipatskih sveenika, no Schiller, prvo, smatra da je Mojsije bio idovskog
podrijetla, ali odgojen kao egipatski sveenik i upuen u svete tajne, misterije, i drugo, slae
se da je formativno djelovao na stvaranje novoga, reformiranoga idovskoga mentaliteta
(karaktera). Schiller psiholoki rekonstruira pretpostavljenog Mojsija, raanja svijesti da je
idov i da je njegov narod vie od 400 godina u egipatskom ropstvu iz kojega ga mora
izbaviti, pojavu mrnje na tlaenje, do njegove tehnologije, takoreku psiholokog
inenjeringa kojim je od naroda divljakog, ropskog duha, stvorio poletan i junaan narod.
Inenjering se svodi na to da im je izmislio njihova nacionalnog boga (prema
ondanjem obiaju da svaki narod ima vlastita boga), jer to bi Hebreji mogli uiniti s
nekim filozofijskim Bogom? (str. 14), koji je jedini i svemoni Bog, jai od bogova svih
njegovim neidovskim, egipatskim podrijetlom objanjiva i njegova tobonja govorna inhibicija
(mucavost), a ustvari neznanje hebrejskog jezika pa mu je Aron bio potreban kao prevoditelj. (Slino
tome Srbi nisu mogli dopustiti da jedan od najveih junaka srpskih narodnih pjesama - Milo Obili
bude podrijetlom Albanac pa su u legendi izmiljali da ga je odrijebila kobila odakle mu ponekad i
prezime Kobili, ili da je plod obljube anela (iz oblaka) nad usnulom djevojkom itd.).
26
Sigmund Freud, op. cit., str. 129. Prema Kelleru, ve je Grk Apion (ivio za vrijeme rimskog cara
Tiberija za ijeg vladanja poinju prvi vjerski progoni idova), tvrdio da je Mojsije ustvari egipatski
sveenik-otpadnik pod imenom Osarsis. Keller, op. cit., str 49.
27
Sigmund Freud, op. cit., str. 111. Kako na taj njihov umiljaj reagiraju drugi narodi lapidarno je
izrazio Dostojevski: Ta tatina i oholost u idovskom karakteru za nas Ruse je jedna vrlo teka
stvar. F. M. Dostojevski, Politiki napisi. Knjiga druga: idovsko pitanje, Narodna prosveta, Beograd,
1934., str. 127.
28
Friedrich Schiller, Mojsijevo poslanje, Zagreb, 1992.
18
drugih naroda. Najjai, jer prema vjerovanju tadanjih naroda sudbina svakoga naroda ovisi o
snazi njegova boga. Da bi idovi vjerovali u takvoga boga Mojsije je morao uiniti udesa,
za koja Schiller vjeruje da ih je uinio, i tako su idovi prihvatili novoga Boga Jahve (ustvari
boga Izidinih misterija Jao, ili Ja-ha-ho). Da bi idove izveo iz Egipta i doveo ih u posjed
zemlje u kojoj e osnovati i svoju dravu, to je bilo skopano s velikim tekoama, morao ih
je preporoditi i usaditi im samopouzdanje, smionost, nadu i oduevljenje te zakone i ustav,
a sve to posvetiti novom religijom i staviti pod zatitu njihova Boga, u kojega vjeruju do
danas, i to ini najvei dio njihova mentaliteta ili, kako kae Freud, njihova posebnog
karaktera.
Iako je i Freudova teza o Mojsiju logina, Schillerova nam se ini vjerojatnija. U
svakom sluaju, prihvatljiva je pretpostavka o monoteistikoj vjeri kao egipatskoj ideji. No,
to nita ne oduzima na vrijednosti idovstvu i njegovu prvenstvu kao prvom narodu (a ne tek
posebnoj skupini) koji je usvojio monoteizam. Osim toga, i spomenuta Mojsijeva govorna inhibicija, govornika slabost na koju se alio Jahvi, koja se do sada tumaila uglavnom kao
mucavost, mogla bi potjecati od njegova stranog, egipatskog podrijetla, odnosno od
otuenosti od svoga naroda odgojem za egipatskog sveenika.
No, za razliku od Freuda i Schillera, prije bismo rekli da su idovi stvorili Mojsija
nego da je Mojsije stvorio idove. Naime, idovska sklonost samoisticanju psiholoki je
zametak iz kojega se razvio idovski kompleks izabranosti. To pretjerano egocentrino
samoisticanje (o emu e poslije biti vie govora), tjeralo ih je da izaberu svoga, posebnoga
nacionalnoga Boga, koji im je zatim uzvratio ljubav pa izabrao njih. idovi su dakle izabrali i
stvorili sami sebe, i taj psiholoki mehanizam samoizbora obnavlja se cijelu povijest. Prema
mentalitetu toga naroda, prema psiholokim i karakterolokim zakonitostima koje njima
vladaju, samoizbor se morao dogoditi prije ili poslije. Da nije bilo toga Mojsija bio bi drugi,
ali svakako bi bio. Kao to se ni jednom drugom narodu nije dogodio Mojsije, tako se stalnim
potvrivanjem vjernosti Mojsiju, Mojsije idovima dogaa cijelu povijest.
Inae, Mojsijevo je podrijetlo bilo zagonetno jo starim piscima. Jo ga je Apion
smatrao egipatskim sveenikom iz Heliopolisa, za Strabona je takoer bio egipatski sveenik,
drugi ga izvori spominju u svezi sa strancima u Egiptu, u svezi s kugom ili gubavcima
(Maneto, Hecateus iz Abdere, Lysimachos, Chacremon, Pompeius Trogus, Tacit i dr.).
Ernest van den Haag to nastoji utemeljiti kao znanstvenu injenicu: U razdoblju od 1901. do 1965.
ezdeset i sedam amerikih znanstvenika dobilo je Nobelovu nagradu; osamnaest njih, tj. 27%, bili su
idovi. Istovremeno idovi ine tek oko 3 posto ukupnog broja stanovnitva. Prema tome, dali su
devet puta vie nobelovaca nego to bi se to prema statistikama moglo oekivati. K tome dodaje:
idovi, u odnosu na svoj udjel u ukupnom broju stanovnitva, sudjeluju za oko 260 posto vie u
ukupnom broju studentske populacije i za oko 365 posto vie u elitnim institucijama... U odnosu na
svoj udjel u ukupnom broju stanovnitva, iznadprosjeno su zastupljeni u pojedinim profesijama: u
19
svoj rod u lutanje izdvojivi ga kao tuinca drugim narodima i zemljama; on je rodozaetnik
toga samoizgnanstva i samoizolacije, duhovnog otuenja drugim narodima, za to je odluna
bila injenica izbora svoga posebnog Boga. Iako su i drugi narodi imali vlastitog boga,
Abrahamov Bog nije bio iz prirode kao njihovi, njegov je Bog duh koji vlada svom prirodom
i svim svijetom, on je jedini pravi Bog koji izabra Abrahamov rod kao svoj narod, s kojim
sklopi Savez i koji e kao izabrani vladati svijetom. On i njegov Bog jedini su jedan drugome
i zato se taj narod ne smije ni s kime mijeati.
Samoizolacija idova od ostaloga svijeta ima, dakle, poglavito religiozne korijene ali sa sudbonosnim politikim posljedicama. Jahve nije kao ostali bogovi ostalih naroda bogovi pogana, koji imaju i prirodnu i moralnu narav, fizike strasti i prohtjeve tako da se
prorok Ilija rugao Baalovim prorocima da njihov bog moda spava, moda je na putu itd. 30
Dok su njihovi bogovi despotski i kolebljivi, on, Jahve, jest apsolutni suveren nad Izraelom i
vlada apsolutno pravedno s nepokolebljivou i pravednou karaktera. Jahve je ljubomorni
Bog i tamo gdje on vlada ne moe biti priznat nijedan drugi bog. idovima je nareeno da ne
smiju potivati drugog boga osim njega. idovske bune obino poinju ruenjem i
razbijanjem kipova drugih bogova, bogova starosjedilaca ili okupatora Izraela. No, to je
imalo goleme politike posljedice za njihove odnose s drugim narodima. Jer, u to davno doba
kad je religiozno i politiko jo bilo nerazdijeljeno, to se tumailo kao politiko
neprijateljstvo i nemogunost saveznitva i kompromisa s narodom u ijoj zemlji, recimo,
nisu bili priznati rimski bogovi. Stoga su Rimljani i shvatili idove kao neprijatelje svih
drugih naroda pa ih onako nemilosrdno unitavali i rasprili po cijelome Carstvu, ustvari po
ondanjem itavom poznatom svijetu.
I upravo zato, to je idovima bila vanija dosljedna poslunost i odgovornost Jahvi
nego dravi i naciji, njihove su bune i ustanci bili nadahnuti prvenstveno religiozno, a ne
politiki. Ali tu lei i klica njihova neuspjeha.
Taj etos izdvajanja osta kod njih tijekom cijele povijesti. Rezultat je njihova posebnog
karaktera koji, kako vidjesmo, posvjedoi ve Abraham a kasnije ga uvrstie Mojsije i drugi
njihovi duhovni voe, u emu je posebna zasluga proroka i instituta rabinata, a i samog
naroda slijeenjem. No, na formiranje njihova suvremenog karaktera, osim naslijea i
tradicije, djelovalo je i neprijateljsko neidovsko okruenje, pa je dakle djelomino
reakcijskog podrijetla. 31 Zbog tekih kohabitacijskih i koegzistencijalnih iskuenja kroz koja
je morao prolaziti taj narod (a na koja je reagirao opet idovski, a ne na neki drugi nain),
dolazilo je i do kvarenja karaktera, do razvoja nekih karakternih crta koje ostali narodi vide
kao mane.
medicini za 231% vie, od toga meu specijalistima za 308%, od ega meu psihijatrima za 478% i
stomatolozima za 299% vie... u pravnoj struci za 265% vie, u matematici za 283% - ali samo za
70% vie u arhitekturi (to se moe objasniti njihovim tek prosjenim talentom za prostorno poimanje) i za 9% u tehnikim strukama... Usprkos injenici da je tek mali broj idova inenjerske struke,
oni i na polju inovacija sudjeluju za oko 110% vie u odnosu na svoj udjel u ukupnom stanovnitvu.
Ernest van den Haag, Mistika idova, Misl, Zagreb, 1996., str. 20-21.
Njihovo etrdesetgodinje godinje lutanje u pustinji poslije izlaska iz Egipta neki dovode u svezu
s tom slabom percepcijom prostora.
30
Vidi V. Roberthson - Smith, Teorije o drutvu, Osnove suvremene socioloke teorije, Jahve i proroci, Vuk
Karadi, Beograd, 1969., str. 629-631.
31
Mi idovi moramo biti svjesni toga da nae bie i na karakter nisu oblikovani samo naravlju
naih otaca nego i njihovim udesom, njihovim bolima, jadima i ponienjima. Martin Buber,
idovstvo i idovi, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, Zagreb, 1988., br. 20, str. 43.
20
Legenda o idovskim obrednim ubojstvima vrlo je stara, a na Zapad je stigla preko ve spomenutog
Grka Apiona koji ju je, prema Kelleru, zabiljeio u svojoj Povijesti Egipta, u biti prenio od Egipanina
Maneto-a iz prve polovice 3. stoljea pr. n. ere: Svake su se godine idovi doepali jednog Grka,
utovili ga u svom hramu, kako bi ga jednoga dana odvukli u umu, te ga ubili u tijeku svojih rituala,
estoko proklinjui Grke. Keller, op. cit., str. 49.
33
Navodno obredno rtvovanje kranske djece imalo je sljedei smisao: budui da prema biblijskom
uenju ovjekova dua stanuje u krvi, to dua ovjeka optereena grijehom ne moe biti odrijeena
grijeha bez pomoi druge, nevine due - bez krvi nevina djeteta. rtvovanjem nevina kranskog
21
prikrila grabe idovskih dobara), ostaje da se vidi to je s onom krivnjom koja je poprimala
oblike znanstvene istine ili pak kao ideologija vladala svijetom, poput one da su izmislili
kapitalizam, dakle izrabljivanje ovjeka po ovjeku (Marx), pa da su dakle eksploatatorski
narod (Dostojevski)? Sada kad je sasvim sigurno, jer je povijest to potvrdila, da je
kapitalizam bio nuna, neotklonjiva sljedea povijesna stepenica ovjeanstva poslije
feudalizma, ta znanstvena istina postaje obinom moralistikom objedom i predrasudom, kao
i ostale - neznanstvenom. Ali misterij tih objeda jest upravo u tome to one u biti sadre i
istinu o svojoj promaenosti, nesposobnosti spoznaje zakonitosti povijesti i svoga vremena, te
da su i istina svoga vremena postavljena naglavake. Jer, istina je da su idovi prvi poeli
misliti precizno, racionalno kapitalistiki te su tako njegovi prethodnici i kritelji puta toj
racionalnosti kapitalistikog rauna koja je sebi priskrbila povlasticu povijesne epohe. Je li to
zasluga ili krivnja? Istina je i to da je taj racionalitet sa svim svojim razornim,
revolucionarnim djelovanjem u slubi napretka ali s tekim posljedicama za mnoge
egzistencije, izmiljen i primijenjen najprije u odnosima s poganima, a da se za svoju
narodnosnu zajednicu nisu odrekli ideala pravde, kolektivizma i egalitarizma, ideala
zajednike sudbine i u praktinom ivotu.
Uostalom, nitko, ni idovi ni itko drugi, nije odjednom izmislio kapitalizam. Ma
tragove kapital odnosa nailazimo ve kod starih naroda, Grka i drugih, kako je to utvrdio
Max Weber. Kapital odnos kao drutveni sustav nastao je istodobnim stjecajem mnogih
okolnosti a meu prvim utemeljiteljima bili su i idovi. Ali, kapitalizam je bio cijena
ljudskog napretka, a idovi su bili kolonizatori napretka, ali i njegove rtve: Oni su u
zemlju unosili kapitalistike forme egzistencije i budili mrnju onih koji su zbog njih patili.
Upravo zbog privrednog napretka, zbog kojeg danas propadaju, idovi su od samog poetka
bili trn u oku obrtnika i seljaka koje je kapitalizam deklasirao. 34 No istina je je i to da je
idov od poetka svoje povijesti istodobno i teolog i ekonomist, da ima dva boga; duhovnog
(Jahve) i materijalnog (zlatno tele), te da je tijekom cijele svoje povijesti u borbi sa savjeu
kojeg boga vie tovati, i da je to jo jedna od onih idovskih specifinosti i prokletstava.
No, ako, izaemo iz kruga supstancijaliteta i ontologinosti i stanemo pred sud
povijesti politike prakse, onda se pitanje politike krivnje moe i obrnuti: Koliko je Zapad
(prije svega Europa) kriv idovima za sve nesree to su ih doivjeli od njega? I to su ih
doivjeli jedni od drugih! Jer nisu idovi razorili ni Rim ni London, ni Pariz ni Be, ni
Moskvu ni Varavu, ni Budimpetu ni Kijev, nego je Rim razorio Jeruzalem. Nisu idovi
Europejce uinili apatridima i doveli ih u Izrael nego je Europa idove izgnala iz Izraela,
rasprila ih po toj Europi i tako stvorila kohabitacijske i koegzistencijalne probleme sa
idovima.
No, na taj smo nain zali onamo gdje ne moemo nai odgovor tko je kriv: U naelu,
na svijetu je svatko kriv svakome, a najvie je kriv onaj tko nema silu za obranu. Ili onaj tko
se brani, to se uvijek tumai kao drskost, a nema snage za obranu ili eventualni napad! To je
okrutno lice povijesti.
djeteta grenik se oslobaa grijeha. Vano je upozoriti: i prema idovskim izvorima pape su, kad god
je to dolo do njih, poricali opstojnost obrednog ubojstva i traili oslobaanje optuenog.
34
Max Horkheimer - Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Maslea - Svjetlost,
Sarajevo, 1989., str. 180.
22
23
sudbina, nagrada i kazna, samo na ovome svijetu. To nepostojanje vjere u neumrlost due
imalo je vrlo velike, upravo sudbonosne posljedice za formiranje njihova mentaliteta. Jer,
kakvoj su se nagradi idovi mogli nadati za vjernost Bogu ako im vjera za sve patnje na
ovome svijetu ne nudi kompenzaciju na drugome svijetu? Kompenzacija, oito, mora
uslijediti ve na ovome svijetu. I ona je obeana, obeana u obliku obeanja da e doi
vrijeme njihove dominacije nad cijelim svijetom. U to samo treba nepokolebljivo vjerovati,
vjerovati u obeanje Boje i jednoga dana doi e gospodstvo Izraela nad ostalim svijetom.
Zato treba biti uporan u vjeri, kao Boji izabranik trajno ostati odijeljen od ostalih naroda i ekati. To, ta vjera je uvrstila, ako ne i stvorila poseban mentalitet idova koji se razlikuju
od ostalih naroda. Tu se meutim, u toj materijalistinosti, u nesposobnosti vjere da se vine
izvan ovoga svijeta, teoloki gledano, oituje ogranienost idovskoga duha. Dakako,
izuzmemo li Isusa Krista, a njega svakako treba izuzeti u posebnom smislu jer je njegova
narav ne samo ljudska nego i boanska. Osim toga, i oni su ga izuzeli iz idovstva jer ga nisu
priznali kao od Boga poslanog Boga pa to dokazuje da je Isus Krist tek sluajni moment
idovskog duha. 35 Tek talmudska eshatologija jasno poznaje pojam due, ali je idovski
posebni karakter ve bio dovren i, uglavnom, nepromijenjen doao do naih dana.
No, sve je to ipak tek teoloki aspekt cijelog problema, koji bi zahtijevao daljnju
elaboraciju i diferencirano razmatranje. Politiki (politoloki) aspekt njihova povijesnog
ponaanja pokazuje pak da su idovi zbog diskriminirajueg poloaja meu narodima s
kojima kohabitiraju esto vei idealisti nego, u prosjeku, drugi narodi. 36 O tome svjedoi
njihova velika prisutnost u revolucionarnim pokretima i tvorbi revolucionarnih ideologija.
Budui da su tijekom povijesti doivljavali veliku politiku i socijalnu nepravdu, meu njima
su se esto raali ekstremni revolucionari i tvorci revolucionarnih teorija, tvrdih popravljaa
svijeta. 37 Kod njih esto prevladava jak osjeaj prijezira prema nepravdi. Progoni i nepravde
u kojima su ivjeli uvjetovali su e za pravdom, no s demokratizacijom i liberalizacijom
drutvenih odnosa uvrijeenost zbog nanoene im povijesne nepravde zna uroditi i tvrdim
osvetnitvom.
Postoji zato neto to bi se idovima moglo i trebalo pripisati u povijesnu zaslugu. To
je podupiranje pa i ubrzanje osvajanja sloboda na Zapadu. Naime, idovska javna egzistencija
bila je tako prokleto otuena i proganjana u Europi, da su snagom nude osloboenja od toga
prokletstva, stalno pritiskali europska drutva na sve veu liberalizaciju i demokratizaciju.
Utoliko je hod povijesti k demokraciji od XVIII. st. naovamo uvelike usporedan s tim
njihovim pritiskom. I ne moe se rei da za taj hod i oni nemaju znaajne zasluge.
Uostalom, idovi su ili izravno ili kao slobodni zidari bili prisutni u Amerikoj,
Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji, kao i u demokratskim revolucijama drugih zemalja. Do
nesporazuma izmeu njih i matinih nacija dolazilo je uglavnom onda kada su izbijale
nacionalne krize i kada je trebalo suavati slobode i prava graana. Tada su bili prvi na udaru.
Nekada kao primjer za zastraivanje, a nekada i zato jer su se opirali oduzimanju osvojenih
prava i sloboda odnosno privilegija.
35
24
38
Bog se pak zato Izraelcima objavio, jer su oni poevi od praotaca pa kroz sva koljena sauvali
sposobnost i volju za boju nauku. Ljudsko je pleme tijelo, u ovom je tijelu Izrael srce, a kao to se
krv prelijeva u tijelo, tako mora Izrael nauku objavljivati drugim narodima. Juda Halevi (rod. 1086. u
Kastilji) u svom djelu Kuzari dokazuje hazarskom kralju superiornost idovske vjere nad
kranstvom i islamom. Prema dr. Gavro Schwarz, Povijest idova, II. dio, Zagreb, 1910. str. 39. Malo
dalje kae: Izrael je rastresen da moe spoznaju Boju po svijetu raznositi, str. 40.
39
Ali Rusi su znaajno slabo socijalno obdareni i meu svim europskim narodima imaju najmanje
razumijevanja za dravu. S time se, prema ranijem, potpuno slae to su listom antisemiti. Otto
Weininger, Spol i karakter, op. cit., 1986., str. 405.
25
...ja u biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Aneo e moj ii pred
tobom i dovesti te do Amorejaca, Hetita, Periana, Kanaanaca, Hivijaca i Jebusejaca da ih unitim...
Pred tobom u odaslati stravu svoju; u mete u baciti sav svijet meu koji dospije, i uinit u da svi
tvoji neprijatelji bjee pred tobom... Predat u, naime, stanovnitvo zemlje u tvoje ake, a ti ga ispred
sebe tjeraj. Ne pravi savez ni s njima ni s njihovim kumirima. Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne
navode na grijeh protiv mene. Izlazak, III. Savez na Sinaju, Jahvine upute Mojsiju za ulazak u
zemlju kanaansku.
26
(UN, Meunarodni sud i dr.) radi usuglaavanja interesa meu dravama i narodima i radi
dezantagoniziranja svijeta. 41 On se uklapa u meunarodnu zajednicu prvenstveno kao
zajednicu drava. Drava je sredstvo, ali i nain bivanja hrvatskoga bia u meunarodnoj
zajednici i u povijesti. On preko drave koordinira svoje interese s drugim narodima u svijetu
i bez drave, kao gotovo i svi drugi narodi u svijetu, propada. Zato je vano uoiti razliku
izmeu tih dvaju tipova internacionalizma: prvog, uvjetno reeno, antietatistikog i drugog
etatistikog, jer oni kod raznih naroda izazivaju razliite posljedice. Ali, oni imaju i zajedniku znaajku: otvoreni ili implicitni hegemonizam. Kod antietatistikog
internacionalizma pretee otvoreni, a kod etatistikog, prikriveni hegemonizam. Treba biti
oprezan i kod jednog i kod drugog i braniti se, pri emu je lake kada narod ima vlastitu
dravu nego kada je nema. Hrvatski narod treba biti dio kulturnog, gospodarskog i politikog
internacionalizma i ujedno se boriti protiv lanog, hegemonistikog internacionalizma, koji je
manje-vie nain politikog ophoenja svih velikih naroda prema drugima, naroito prema
manjim narodima.
Marksistika internacionalistika zabluda jest isti proizvod idovskoga duha kao
proizvoda njihova objektivnog poloaja parije u svijetu. Marxova estoka antiteza idovstvu
savren je dokaz njegova idovstva, njegova nastojanja nadilaenja idovstva u sebi. Time se
potvruje Weiningerova misao da se najei antisemiti nalaze meu idovima. 42 (A i sam
je Weininger kao idov u djelu koje navodimo to potvrdio). U Marxu je pobijedio idovski
genij ambivalentnog internacionalizma, sluenja/gospodovanja svijetom nad njihovim
uskogrudnim nacionalizmom. U skladu sa svojom znanstvenom metodom, promatrajui ne
teorijskog, ne idova proroka i mudraca, nego povijesno-empirijskog idova, Marx kae:
to je bila, sama po sebi, osnova idovske religije? Praktina potreba, egoizam... Bog
praktine potrebe i sebinost je novac. Novac je revnosni Bog Izraela, pred kojim ne smije
postojati nijedan drugi Bog... Zbiljski Bog idova je mjenica. Njegov Bog samo je iluzorna
mjenica. 43
Hrvatska politika treba nai mjeru tolerancije prema narodu takva himerinog
nacionalizma kakav je idovski: Himerina nacionalnost idova je nacionalnost trgovca,
financijera openito. 44 Za izgradnju takva uravnoteenog politikog odnosa hrvatski vladar i
hrvatska dravna politika moraju imati uvid, pae tonu spoznaju idovskoga politikog i
uope nacionalnog mentaliteta.
41
Pae i globalizam u neoliberalistikoj verziji ne iskljuuje ulogu nacije i drave. Tako Anthony
Giddens pie: No kao branitelji tradicionalne nacije, neoliberali usvajaju realistiku teoriju
meunarodnih odnosa - globalno je drutvo jo drutvo nacija-drava... Anthony Giddens, Trei put.
Obnova socijaldemokracije, Politika kultura, Zagreb, 1999., str. 22.
42
Otto Weininger, Spol i karakter, op. cit., str. 402.
43
Karl Marx - Fridrich Engels, Prilog idovskom pitanju, u: Rani radovi, Naprijed-Zagreb, SlobodaBeograd, 1973., str. 86. Zanimljivo je da su idovi i prije nego su krani zauzeli Jeruzalem (1099.)
poznavali suftaju, mjenicu i sakb, ek.
44
Ibid.,, str. 87.
27
Golda Meir bila je i sama u potrazi, kao i svjedokom potrage drugih mladih, radikalnih idova koji
su se useljavali u Palestinu, za novim mentalitetom: Bili su vrsto uvjereni u to da e se samo
vlastitim radom idovi uistinu osloboditi getta i svoga mentaliteta. Samo tako omoguit e sebi da
zahtijevaju zemlju i da, uz povijesno, steknu i moralno pravo na nju. Golda Meir, Moj Izrael,
Naprijed, Zagreb, 1987., str. 32.
46
Marx-Engels, op. cit., str. 89. Inae, opa je ocjena da je ta Marxova rasprava napisana vrlo
smueno. Hannah Arendt pak primjeuje da se Marx vie nikada nije vraao idovskom pitanju. Za nj
je bilo primamo klasno pitanje ije je rjeenje, po njemu, trebalo rijeiti i idovsko.
47
Otto VVeininger, op. cit., str. 434.
48
Ibid., str. 434.
49
Takvog sukoba (religije i politike, op.a.) uope nema tamo gdje neka religija postavlja kao obvezu
nasilnu promidbu istinskog prorotva, kao to je sluaj kod starog islama koji se svjesno odrekao
univerzalnog obraenja, i iji cilj nije spasenje pokorenih, nego podjarmljivanje i podinjavanje
pripadnika drugih vjera vlasti jednog vladajueg reda koji se posvetio vjerskoj borbi kao svojoj
glavnoj obvezi. To oevidno nije nikakva univerzalistika religija spasenja. Bog je zadovoljan time
to vjernici uz pomo nasilja vladaju nevjernicima koji se kao takvi toleriraju; prema tome, nasilje kao
takvo i nije nikakav problem. Maks Weber, Privreda i drutvo, tom I., Prosvjeta, Beograd, 1976., str.
497.
28
politici, toliko je i politika religiji. Dapae, vie koristi moe imati, bez kompromitacije,
religija od politike nego obratno.
Stoga je jasno zato se Krist kao osniva kranstva mogao pojaviti samo na
razvalinama Jeruzalema, na temeljima propasti idovske drave. Pobjeda u vjeri, gubitak u
politici. To je posljedica odsutnosti, nedostatak politikog vladalatva u kolektivnom
mentalitetu toga naroda bez obzira na dravnike vrline pojedinaca. Pokazalo se da one nisu
dovoljne da bi nadoknadile taj kolektivni nedostatak. Istina, idovska je vjera sve do
Hadrijanova razaranja Hrama oekivala Mesiju kao politiko-nacionalnog osloboditelja, ali
upravo zato jer je politiki cilj premjeten u religiozno kao zahtjev, jer je to bila religiozna
ideja i ideja religije, on kao politiar i nije mogao doi. Dakako, nema napetosti izmeu
religije i politike (politike kao svijeta, kao svjetskog poretka) ni tamo gdje je religija
prekinula svaku vezu sa svijetom kao to je sluaj s budizmom i ainizmom.
Weininger i sam istie svu kompleksnost idovstva i daje karakterizaciju koju
smatramo do sada najboljom u literaturi, jer je izrazila metafiziku i egzistencijalnu dvojnost
idovskoga bia: Ako se, dakle, u idovu nalazi jo uvijek najvie mogunosti ipak se u
njemu nalazi i najnia stvarnost; on je svakako najvie obdaren, a ipak, ujedno, u dui
najslabiji ovjek. 50 To je misao, to je karakterizacija koju zaista treba zapamtiti i drati je na
umu jer je prevana i za politiku pragmatiku. Njome se, naime, moe objasniti injenica da
se jedino dravotvorno slabi narodi plae idovstva, vjeruju u njihove mitove i urote i
ostvarenja njihova svjetskog vladalatva. Oni su u biti vie nemo snage nego snaga nemoi.
U toj ideji Weininger kao da je prispodobio sliku Krista, Bogoovjeka koji iz hrama
tjera kramarske trgovce, ljude najniih strasti. Ta njihova istodobna potencijalna duhovna
nadmo i egzistencijalno nesnalaenje to raa dubokom neurotinou (specifina je njihova
sklonost psihoanalizi kao putu k autopsihoanalizi) i nemoi iz kojih proizlazi njihovo
povijesno lutalatvo kao izraz najdubljih mentalnih uvjetovanosti, to dvojstvo, to je njihovo
prokletstvo. U tome to su duhovna matrica prepuna mogunosti, to je ujedno njihova slabost.
Ponosni, da ne kaemo oholi do ekskluzivizma, zbog svijesti o posebnosti i iznimnosti
duhovne vrijednosti, tamnog, neprozirnog duha koji im karakter ini nejasnim i
neizdiferenciranim, neupravljenim na vremenito prepoznatljivo i vrsto pa zato nepodobnim
za ostvarenje neke posebne ideje, njihova je slabost. Veliina i niskost, ali potencirana i
veliina i niskost, temeljna je oznaka njihova mentaliteta. U isto su vrijeme plodna maternica
genija i niskog karaktera makroa. Duhovna veliina i karakterna niskost najea je, ali i
pogrena, percepcija idova - iako nije daleko od proturjene prirode toga naroda.
50
29
Jer, takav bi pozitivni respekt trebalo onda gajiti i prema Arapima zbog islama i Muhameda,
Irancima zbog Zaratustre, Indijcima zbog Budhe, ali i drugim nekim narodima. to se pak
kranstva tie, u tome idovi nemaju udjela jer je to, teoloki gledano, dio Bojega nauma:
Krist je Boje utjelovljenje, ija Objava njima nije ni bila dostupna pa su ga zato iz neznanja
ubili. Subjektivno, nisu ubili Boga nego ovjeka, jer Boga nisu u Kristu ni spoznali pa ih se
ne moe smatrati bogoubojicama, a napose ne od toga praviti politiku, antiidovsku
predrasudu.
No, respekt prema njihovu religioznom geniju, kako smo vidjeli, osporava i sam
Freud. Usto, ako je taj njihov religiozni genij doista i postojao, je li se moda istroio? Ili
sada ive u razdoblju stvaralake regresije, odnosno klijanja, inkubacije ili pak latencije, kako
kae Freud? Ili se uope ne radi o religioznom geniju, nego o obinom sljedbenitvu (Mojsija
Egipanina)?
51
30
52
Primjedba F. F. Armesta da se idovi ne uputaju u prozelitizaciju (Narodi Europe, str. 383.) nije
sasvim tona. Tako Keller kae da su u jednom od etiri idovska grada tijekom babilonskog
suanjstva, u onom na Tigrisu, Mahuzu (druga tri bila su na Eufratu), ...ugledne obitelji potjecale od
nekada obraenih pogana. Keller, op. cit., str. 85. A Chouraqui kae: Poznato je da su do propasti
Hrama idovi imali misionare... Tako se broj idovskih prozelita unutar Rimskoga Carstva u I.
stoljeu nae ere cijeni na oko osam milijuna. Andre Chouraqui, idovska misao, str. 51.
31
Talmud, Otokar Kerovani, Rijeka, 1982., str. 308. (Izbor i prijevod Eugen Werber).
Vie vrijedi toliko proiriti granice rimskog duha nego vlasti. M. Tullius Cicero, Libri politici,
Demetra, Zagreb, 1996., str. 211.
55
Vidi Elias Canetti, Masa i mo, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1984., str. 194-200.
56
Slika se donekle mijenja ako prihvatimo stajalite nekih povjesniara da je i sam Lenjin, ini se, bio
idov. Naime, majka mu je bila Blank-njemaka idovka. (Po ocu je potjecao iz rusificirane obitelji
muslimanskih Kalmika, sibirsko-mongolskog naroda.)
57
Robert Michels, op. cit, str. 210.
54
32
33
34
Milovan Baleti, Ispunjenje zavjeta ili povratak idova u zemlju Izraelom, Globus, Zagreb, 1988., str. 202.
Balfourovu deklaraciju donosimo u pismu to ga je Artur Balfour, britanski ministar vanjskih
poslova poslao Walteru lordu Rothschildu, predstavniku Engleske federacije cionista koje glasi:
Dragi Lorde Rothschilde, veliko mi je zadovoljstvo prenijeti Vam, u ime Vlade Njegova
Velianstva, slijedeu izjavu potpore idovskim cionistikim tenjama, koja je podnesena Kabinetu i
odobrena od Kabineta:
Vlada Njegova Velianstva povoljno gleda na uspostavu nacionalne domovine idovskog naroda u
Palestini i nastojat e poduzeti sve to je u njezinoj moi da postigne taj cilj, uz jasno
podrazumijevanje da se ne smije uiniti nita to bi oskvrnulo graanska i vjerska prava postojeih
neidovskih zajednica u Palestini ili prava i politiki status koji idovi uivaju u bilo kojoj drugoj
zemlji. Bit u Vam zahvalan ako s ovom izjavom upoznate Cionistiku federaciju. Iskreno Vas
pozdravljam, Arthur James Balfour. F. William Engdahl, Stoljee rata. Anglo-amerika politika i novi
svjetski poredak, AGM, Zagreb, 2000., str.77-78.
59
Poznati geopolitiar Mackinder je pae smatrao: idovska nacionalna drava u Palestini bit e
jednim od najznaajnijih ishoda rata. Egdahl, op. cit, str. 82.
60
William F. Engdahl, Stoljee rata. Anglo-amerika naftna politika i novi svjetski poredak, op. cit., str. 77.
(Lloyd George, britanski ministar predsjednik 1916.-1922.)
61
F. W. Engdahl, op. cit., str. 79.
35
drava imala je osigurati britanske strateke interese na Bliskom istoku. Jer, kao to je neko
Jeruzalem imao strateki vaan poloaj izmeu Egipta i Babilona, tako je imao i sada u
hrvanju za nadzor te tako vane regije zbog prirodnih izvora energije, prije svega nafte,
kojima je bio i prebogat. U kompaktnom arapskom etnikumu idovska je drava trebala biti
sporna toka radi koje e uvijek trebati arbitrirati, slabiti snagu i otpor Arapa u penetraciji
zapadnih, prije svega britanskih, interesa i utjecaja. A lukavi Albion ne bi bio ono to jest da i
tu nije osigurao objektivnost i nepristranost. Zato je 1919. i traio od Lige naroda da
potvrdi mandat Velike Britanije nad Palestinom kako bi se to manje zamjerio Arapima. Ta
objektivnost i nepristranost izraena je ve i u navedenoj Balfourovoj deklaraciji.
Tako se ostvarila tisuugodinja udnja idovskog naroda za vlastitom domovinom.
Time je uglavnom rijeeno i tzv. idovsko pitanje koje je postalo aktualno i s izgledom na
rjeenje tek potkraj 19. i poetkom 20. stoljea. U biti, ideja o osnivanju te drave proistekla
je iz kohabitacijskih i koegzistencijalnih problema prije svega europskih naroda i idova.
Poslije svih progona i pogroma 62 shvatili su, i idovi i neidovi, da je jedino rjeenje
idovskoga problema osnivanje idovske drave. Naroito je to aktualizirano pogromom
idova potkraj 19. stoljea u Rusiji, iako ima pravo Golda Meir kad kae: udnja idova za
njihovom vlastitom zemljom nije bila neposredna posljedica pogroma. Zamisao o ponovnom
naseljenju Palestine idovi, a i poneki neidovi, zastupali su davno prije nego li je rije
pogrom ula u rjenik europskog idovstva. No ruski pogromi za moga djetinjstva dali su
toj ideji neposrednost. 63 Zapravo, prema Stefanu Zweigu, prva zamisao o idovskoj dravi
rodila se u srcu Theodora Herzla, novinara, bekog dopisnika iz Pariza, tijekom afere Dreyfus
u Parizu 1895. godine, toga sramnog dokaza francuskog antisemitizma: U svojstvu
dopisnika prisustvovao je javnom ponienju Alfreda Dreyfusa, gledao je kako su strgnuli
epolete s uniforme toga blijedoga ovjeka, koji je vikao: Ja sam nevin. I u tom je asu, po
svojoj najdubljoj savjesti bio siguran da je Dreyfus nevin te da ga tom uasnom sumnjom
terete samo stoga to je idov. 64 Zamisao je, dakle, roena iz reakcije, iz boli, gra. Ipak,
bila je to prije svega udnja za zemljom kao za stanitem za naciju, za slobodu ispovijedanja
vjere, za slobodu ivota u kibucu, jednom rijeju za zemljom za slobodan ivot idovskog
drutva, a tek se potom rodila svijest o potrebi za dravom. Ideja o posebnoj idovskoj dravi
dola je razmjerno kasno - prema nekima 1897. na cionistikom kongresu u Baselu, prema
drugima tek 1942. godine (Golda Meir). To kao da potvruje Hegelovu misao: Drava je
pak ono idovskom principu neprimjereno i tue Mojsijevu zakonodavstvu. 65
No, povijesna je istina da je Theodor Herzl (uz Maxa Nordaua osniva cionistikog
pokreta) 66 u svojoj knjizi Der Judenstaat (1896.) zastupao stajalite da je osnivanje idovske
drave nuno i to upravo u Palestini. Prema njegovu miljenju, to bi idovima osiguralo
status naroda ravnopravnog s drugim narodima i ujedno smanjilo antisemitizam.
62
Pogrom je ruska rije i znai unitenje, razaranje, razbijanje, pokolj. Rije pogrom kao termin ula
je u uporabu 1881. u svezi s ubijanjem, progonom i hajkom na idove poslije ubojstva ruskog cara
Aleksandra II. u atentatu za sudjelovanje u kojem je optuena i jedna idovka. Pogromi na idove
uslijedili su i u razdoblju 1903.-1906. Naroito su bili okrutni pogromi poslije sloma carizma, tijekom
graanskog rata, kada je samo u Ukrajini ubijeno oko 100.000 idova. Slini pogromi poslije su zabiljeeni u Poljskoj i Njemakoj, ali i drugdje u Europi.
63
Golda Meir, Moj Izrael, op. cit., str. 16.
64
Alain Finkielkraut, Imaginarni idov, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993., str. 126.
65
G. W. F. Hegel, Filozofija povijesti, Naprijed, Zagreb, 1966., str. 205.
66
Cionizam, njemaki Zionismus, prema brdu Sion, hebrejski siyon, jedan od breuljaka u
Jeruzalemu na kojemu je prema predaji grob kralja Davida.
36
67
Premda mnogi idovi dre da se ustvari radi o problemu neidova. Tako Louis Golding kae:
idovski je naime problem u samoj stvari zapravo neidovski problem... Ja mislim da je idovski
problem odvajkada bio neidovski problem, od prvog asa otkada je podigao svoju prokletu glavu i da
e takav ostati, dok ga ne rijee sami neidovi. Louis Golding, idovski problem, Binoza, Zagreb,
1939., str. 5.
68
Ideju o Madagaskaru kao idovskoj domovini Lanzmann smatra antisemitskom idejom iji su
zaetnici Poljaci, a prihvatili su je Francuzi i Nijemci. Claude Lanzmann, Od holokausta do
holokausta, Vidici br. 6-7/83. Beograd, 1983., str. 74.
69
Roger Garaudy, Mitovi utemeljitelji izraelske politike, str. 74.
70
Max Horkheimer, O njemakim idovima, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20/1980.,
str. 53.
71
Istvan Bibo, idovsko pitanje i antisemitizam, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983. str. 56.
37
38
72
73
Max Horkheimer, Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, op. cit., str. 184.
Zato u vas raspriti ko pljevu koju raznosi pustinjski vjetar.
Jeremija, 13, 24.
39
praotac u Kanaanu stalno naziva strancem, jer onaj koji nigdje ne prebiva svagdje je samo
stranac, skitnica. 74 Dakle, nije samo do svijeta, nego i do njih da su svagdje stranci.
I u pravilu, to je neki narod manje sposoban trpjeti razliku na nepolitikoj razini, to
je manje vladalaki, to ih je manje podnosio. S obzirom na idovsku visoku samosvijest i
tenju k izdvajanju, izoliranosti i zatvaranju u vlastitu sudbinu stvarajui vlastite kulturne i
druge interesne udruge, narodi su ih osjeali, naroito Europljani, kao svoju radikalnu razliku,
pae kao suprotnost, kao dravu u dravi, status in statu, kako kae Dostojevski, to je za
drave i narode u naelu nepodnoljivo.
F. W. J. Schelling, Filozofija mitologije, Beograd, 1988., str. 158-159. Schelling toj etimologiji dodaje
da moda treba dati prednost Walhlovu tumaenju prema kojemu ime Hebreji znai pustinja, te da su
Ivrim (Hebreji), Arabim (Arapi) i Aramin (Aramejci) puke, po analogiji veoma pojmljive, razlike
istoga imena.
Prema dr. Teodoru Gruneru Abrahamovo ime je Abrm u klinastom nainu pisanja, a u ugaritskim
ploama spominje se A - BI - RA - MI, otac Semita... Hebreji su vjerojatno dobili ime po praocu
Eberu, koji je bio praotac Noaha. Dr. Teodor Gruner, Sumerska civilizacija i usporedba zakonika
Sumera s Mojsijevim Petoknjijem, Novi Omanut, br. 20. Zagreb, sijeanj-veljaa 1997/5757.
75
Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., II. svezak, Zagreb, 1998., str. 156.
40
razvili zavidnu vjetinu lobiranja za Izrael. U biti, to je lobiranje jo jedan specifikum SAD-a,
izrastao upravo na fenomenu priznanja meusobnih razlika kao razliitih interesa.
Opasno bi bilo ako bi idovi tu svoju globalnu mo pretvorili u osvetniku mo. Toga
hrvatska drava i hrvatska vlast moraju biti svjesni i to moraju respektirati.
Ipak, moramo se zapitati: Nije li Jahve poslije 40 stoljea ispunio obeanje dano
idovima - vratio ih u Izrael i zadobivanjem svjetske moi preko SAD-a pokorio im sve
narode svijeta? Mora se priznati da ovjek pred tom tvrdnjom ostaje zapanjen, zauen i
zaplaen. Ili pak obeanje u cijelosti nije ispunjeno jer jo nije doao Mesija koji e unititi
inorodce u Izraelu? Ili je moda njihov Mesija njihov nacionalni interes, to bi bilo
idovskije, pa je dakle ipak doao?
77
41
42
Dr. Franjo Raki, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljea, Zagreb, 1894., str. 9.
Vladimir Maurani, Gebalim, posebni otisak iz Kola Matice hrvatske, knjiga VIII., 1927.
43
njih 300.000, iz Portugala 1498. Iz Francuske kralj Filip IV. 1306. protjerao je sve idove,
njih oko 100.000, a one koji su kasnije doli protjerao je 1394. U Njemakoj nije prola
godina a da nije bilo progona idova (Schwarz, str. 59). Naroito su poznati progoni iz
1336., 1337. i 1349. U ekoj su progoni 1389. i 1745., u Austriji 1424. i 1670., iz Bea su
istjerani 1670. Marija Terezija uvela je poniavajuu tzv. tolerancijsku taksu, koja se
naplaivala sve do 1846. Iz Maarske su idovi istjerani 1526.
Iz Engleske su protjerani 1290., dakle 200 godina prije nego marani iz panjolske, a
povratak im je dopustio tek Cromwell 365 godina poslije - 1655. Iz Portugala su ponovno
protjerani 1509. U Poljskoj su progoni bili vrlo esti - primjerice 1648., kao i u Rusiji i
Ukrajini (1648-1664.), te 1658. kada ih je istjerano oko 100.000.
U Italiji je, nasuprot drukijim miljenjima, upravo zahvaljujui papama idovima
ivot bio podnoljiviji nego u drugim europskim dravama.
Tijekom cijelog tog razdoblja (sve do NDH), zabiljeen je (kod G. Shwarza) samo
jedan sluaj progona idova u Hrvatskoj. Dogodio se navodno 1729. godine, kada su toboe
svi idovi protjerani iz Hrvatske 80 . Uznemireni tim podatkom, a sam Schwarz ne objanjava
ni razloge izgona ni broj izgnanih, pokuali smo ispitati uzroke i opseg tih dogaaja. U
zakljucima Hrvatskoga dravnog sabora iz 1728. i 1729. nema spomena ni o kakvim
progonima idova, a to bi sigurno bilo zabiljeeno da je progona bilo. Drugo, prema
podacima idovske opine u Zagrebu, te 1729. idovske zajednice u Hrvatskoj uope nema.
Nema zajednice, ali to jo ne znai da nema idova. Naime, idovske se zajednice osnivaju
tek ako na odreenom podruju ima najmanje 10 odraslih mukaraca starijih od 13 godina
(minyan). U Hrvatskoj ih, dakle, nije bilo 10 pa zajednica nije ni mogla biti osnovana. Prva
idovska opina osnovana je u Zagrebu 1806. godine. Stoga ostavljamo itatelju da sam
prosudi o vjerodostojnosti Schwarzova podatka kao i zamanosti njegovih eventualnih
posljedica.
Melita vob pie: idovi su nakon izbora Habsburgovaca (Ferdinand I., 1527.)
morali otii iz Hrvatske te su se jedino zadrali u podruju Mletake Dalmacije i
Dubrovnika. (str. 14.), a za 1729. kae: Hrvatski je Sabor 1729. donio odluku o zabrani
stalnog boravka idova u Hrvatskoj. 81 Autorica takoer ne navodi izvor te je i njezin
podatak sumnjiv ali ne govori o izgonu nego o zabrani stalnog boravka. Maren Frajdenberg
pak kae: Godine 1729. Hrvatski sabor zabranio je idovima stalno naseljavanje u zemljama
Hrvatskog kraljevstva. Naglaavam, stalno, jer nije bio zabranjen privremeni boravak. U
biljeci (148) kae: Taj se podatak esto spominje u literaturi i navodi G. Schwarza,
Goldsteina i Eventova. 82
Ali ako bi podatak to ga iznose Schwarz i M. vob bio toan, jedino bi mogao biti u
svezi s naredbama cara Karla VI. iz 1726. i 1727., a ne u svezi s autonomnom hrvatskom
politikom.
Kako ve rekosmo, toliko idovskih stradanja: progona, pogroma, izgona, ubijanja i
drugih zloina to su ih poinili narodi Europe i koje opisuje Keller, toliko jezivih prizora
koji svakog normalnog odvraa od itanja a o Hrvatima u svim tim nedjelima ni spomena.
Ipak, otkako su Hrvati posegnuli za stvaranjem vlastite drave, u svjetskom (ne samo
europskom) javnom mnijenju stvorena je predrasuda da prednjae kao idomrsci i
80
U Hrvatskoj je uvijek malo idova obitavalo, a i ti bijahu 1729. izagnani. D. Gavro Shwarz,
Povijest idova, op. cit., str. 109.
81
Melita vob, op. cit.;, str. 22.
82
Maren Frajdenberg, idovi na Balkanu na isteku Srednjega vijeka, Dora Krupieva, Zagreb, 2000.
44
Govorei o antisemitizmu u Hrvatskoj do uspostave NDH, Ivo Goldstein kae: Koliko god su ovi
antisemitski ispadi bili izraz zla duha, iza njih nije stajao masovan organizirani pokret, niti je u
Hrvatskoj postojala stranka koja bi imala jasan antisemitski program, Antisemitizam, holokaust,
antifaizam, idovska opina Zagreb, 1996., str. 40.
Dodajmo tome da je i nacionalsocijalistika stranka Stjepana Bua, osnovana za vrijeme NDH-a,
od iste vlasti zabranjena.
84
Ibid., str. 226.
85
To znai da se ustaka NDH, poput neokupirane Francuske, ak i da je htjela, nije mogla
suprotstavljati nijednom zahtjevu okupacionih sila... Ovakav poloaj jasan je iz antisemitskih zakona,
koje NDH nije mogla ignorirati, Ivo Banac, Antisemitizam, holokaust, antifaizam, str. 305.
86
Alain Finkielkraut, Kako se to moe biti Hrvat, Ceres, Zagreb, 1992., str. 87.
87
Ibid., str. 97.
45
uspostaviti ni redovite diplomatske odnose s Hrvatskom, kamoli to vie. Izrael se, dakle,
odbio identificirati sa rtvom i kad je cijelom svijetu postalo jasno da je to Hrvatska. Zbog
toga se postavlja pitanje: Je li se moda dogodila promjena mentaliteta idova pa se sada
identificiraju s jaim, s onim tko ima vie izgleda za pobjedu? Sudei prema ponaanju
idova u SAD-u i njihovoj identifikaciji sa Crncima nije, jer Crnci u SAD-u niti su jai niti
imaju izgleda da to postanu. Radi se jednostavno o pamenju i osveti tako loim saveznicima
budunosti. Finkielkraut, taj idov Pravednik, dostojan potomak svojih biblijskih otaca, to
nije prihvatio. Prozreo je tu cininu Europu koja malim europskim narodima naplauje kaznu
za zloine to su ih poinila velika kontinentalna carstva. 88 Ali to da se drava Izrael,
izraelski idovi, ti deurni povijesni krivci, da su se oni solidarizirali sa svojim zloincem - s
Europom a ne sa rtvom - Hrvatskom, to nije bilo za oekivati. Pogotovo zato to su se
Hrvati i idovi meusobno odnosili s daleko manje predrasuda i neprijateljstava nego idovi
i ostali europski narodi. To se moe razumjeti samo kao osveta.
No, da nije bilo meusobnih predrasuda i nesporazuma uope, ne moe se rei. Ali
uzroci tome bili su, uglavnom, na objema stranama i, mogli bismo rei, bez krivnje ijedne
strane. Radilo se naime, o objektivno danom egzistencijalnom okviru koji je nuno
proizvodio takve ispade. Jer, kao to su Hrvati esto neosnovano optuivali idove za
pogibeljan socijalni i politiki poloaj kao rezultat idovske eksploatacije i suradnje s
hrvatskim neprijateljima i hegemonima (Be, Budimpeta, Beograd itd.), tako su i idovi u
svakoj hrvatskoj dravotvornoj ideji, naroito od 1918. do danas, neopravdano vidjeli
antisemitizam i opasnost za se. Zato povijest idova u Hrvatskoj koju piu ili idovi ili
Hrvati a koja ne vidi oba pola, oba izvora predrasuda i neprijateljstava, nije objektivna i
istinita povijest.
Iako je pamenje kao oprez korisno jer smanjuje mogunost da se zlo ponovi, dapae
u sluaju holokausta nuno je za cijelu buduu povijest, pretvoreno u rigidan, neprijateljski
odnos spram ostaloga svijeta upravo ga ono, moe ponovno omoguiti. Ne moe se
pridonijeti razjanjenju povijesnog dogaaja i uiniti ga neponovljivim, pa makar se radilo o
zloinu kakav je holokaust, ako ne istraimo uzroke i povode tom dogaaju i makar on
proizlazio iz predrasuda, zablude i drugih negativnih strasti. Jer, strasti pokreu povijest.
Iluzija o apsolutno prosvijeenom i racionalnom, predrasuda apsolutno osloboena ovjeka,
trebala je ve odavna napustiti najmudrije. Jo smo uvijek predaleko od uspostave diktature
uma nad nagonom, kako bi rekao Freud. Trebalo je ve odavna shvatiti da nema bezgrene
povijesti. Donkihotski je oekivati da e ljudi ikada postati apsolutno pravedni, a naroito da
e to postati ideal nacionalnih kolektiviteta. Istina, to e najdublji, najnadahnutiji pravdom i
etiki najbudniji u njima uvijek iznova probuivati i poticati. No, to je tek neko jamstvo da
ovjeanstvo moralno sasvim ne propadne, a ne da bude moralno savreno. Zato je iluzorno
etiki legitimirati samo onu prolost koja je bila tako pravedna, a pisanje takve povijesti samo
je gomilanje iluzija i preoptereivanje nae savjesti. Jer takve prolosti nije bilo, pa ne moe
biti ni takve povijesti.
Kako bi se istraila i utvrdila unutarnja, materijalna povijesna istinitost nekog
dogaaja ili ideje, njihovi uzroci i povodi, treba osim kulturalnih utvrditi i socijalne i
gospodarske sklopove okolnosti i uvjete pod kojima nastaju. To nikako ne znai ni opravdati
ni prihvatiti zloin uz obrazloenje. Ali, pomae nam da stanovite predrasude i zablude kao
matrice zloina ne bismo ponovili. Tako npr. ne moemo shvatiti Radiev makar blagi i
88
46
89
to dakle valja nama Slavenima uiniti sa idovima, ili tonije, kako nam se valja prema njima
vladati?
Kao pravi krani ne moemo nikako biti antisemiti po njemakom uzoru; ali kao narod, kojemu i
zapadna Europa priznaje najveu snagu i dubinu u moralu, ne moemo i ne smijemo nikako dozvoliti,
da ikoji lan idovstva bilo semitskoga, bilo arijskoga, bude naim narodnim predstavnikom i voom.
Mjesto antisemitizma imali bismo najstroe provesti asemitizam: mjesto nedostojne borbe protiv
idova najustrajniji rad bez idova. (Hrvatsko kolo, knj. II., Zagreb, Matica Hrvatska, 1906., str.
463.) Kako vidimo, suprotno objedama, ovdje kod Radia nema nikakva antisemitizma. On se
jednostavno zalagao za samoodreenje hrvatskoga naroda, bio je protiv da bilo tko, bio semitske ili
arijske provenijencije, prigrabi vlast u Hrvatskoj i odreuje politiku sudbinu hrvatskoga naroda.
Nema tu nikakva iskljuivanja nijednog naroda, nema tu nikakva antisemitizma.
90
Max Horkheimer - Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Sarajevo, 1989., str. 180.
91
Ibid., str. 48.
92
Ivo Goldstein, op. cit., str. 227.
93
Vidi navedeni zbornik Antisemitizam, holokaust, antifaizam.
94
Jer, zaista je vrijedno za analizu pitanje, zato su idovi, lojalni podanici Habsburgovaca s
njemakim jezinim znanjem izabrali identifikaciju s Maarima... Maar jednako gospodar. Tome, u
doba reformi, pridruila se ideja o slobodi i vjera u liberalizam. Mirjana Gross, Tipovi idovske
asimilacije u Habsburkoj monarhiji u Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999., str. 214. O
Strossmayerovu odnosu prema idovima vidi i Korespodencija Josip Juraj Strossmayer - Serafin Vannutelli,
Zagreb, 1999.
47
tome je odgovornost idova prema Hrvatima. Osveta za krivnju velikih, koju je Finkielkraut
prvi prozreo i osudio.
Stoga bi se s jednakim pravom moglo postaviti pitanje: Bi li predmetom razmatranja
trebao biti hrvatski navodni antisemitizam ili pak semitsko (idovsko) antihrvatstvo?
U biti, odnos izmeu Hrvata i idova obiljeen je, kao i kod veine drugih naroda,
konkurencijom za mo i ugled. To je jedan od najvanijih uzroka i izvora antisemitizma u
svijetu. idovi kao sposoban narod (uz to jo izuzeti iz sudbine matinog naroda) u svakom
narodu, pa tako i meu Hrvatima, lako izbijaju na elne poloaje u drutvu to izaziva gnjev,
ljubomoru i zavist, koji se (naroito u politiki i gospodarski kriznim situacijama) mogu
pretvoriti i u mrnju. Ali tako se openito osjea svaki narod pred hegemonom pa bio on politiki, gospodarski, kulturni ili pak samo duhovni. Dio je to masovne psihologije svih
naroda. Prema tome, antisemitizam je i jedan od oblika antihegemonizama. Jer, kako
rekosmo, narodi se meusobno ne vole a nacionalne manjine mrze. Usput, mora se priznati,
idovi svojim prednjaenjem u raznim podrujima ivota i stvaralatva potiu natjecateljski
duh i imaju progresivnu ulogu. Ali, prizivaju zao duh kad od svake sitnice, od svakog
neodgovornog ispada ine naelo. Je li to zbog straha uvjetovanog loim povijesnim
iskustvom ili zlokobna anticipacija takva iskustva? Da se ne dogodi ono to prorekoe
Horkheimer i Adorno: Ono ega se netko boji dogodit e mu se. 95
48
49
politika prema njima treba biti iskreno demokratska kako ne bi imali potrebe za mimikrijom.
Jedino tako, kao ravnopravni i jednakovrijedni, mogu biti i domoljubni graani Hrvatske,
onako kako je govorio Moskovi, idov, pripadnik iste stranke prava. 100 Meutim, ta
ravnopravnost pretpostavlja i jedan oblik politike asimilacije, koja je poeljna i potrebna
samo kao djelomina. A treba biti samo djelomina tj. takva koja e im osim pune nacionalne
samobitnosti osiguravati i dvije domovine - Hrvatsku i Izrael (ambarum patriarum), a objema
e dugovati patriotizam i solidarnost. Dakle, takva ravnopravnost i jednakovrijednost koja
pretpostavlja dvostruku, pae viestruku lojalnost koja ukljuuje i potporu dravi Izrael,
nikada nije na tetu Hrvatske. idovima u Hrvatskoj treba osigurati razinu slobode kakvu
imaju i u Europi, tj. poloaj dobrovoljnih idova (voluntary Jews), slobodu u definiranju
svoga idovstva i svoga identiteta, tako da, ako ele, mogu prestati biti idovi, asimilirati se i
promijeniti identitet, iseliti se ili svoj identitet i svoje idovstvo definirati na bilo koji drugi
nain. Poloaj ravnopravnosti, naime, pretpostavlja aktivno preuzimanje odgovornosti za
politiku sudbinu naroda, ali i drave u kojoj ive. Dakako, treba misliti i na to da svatko, pa i
oni, moe pokuati zlorabiti demokraciju, ali se opet prema njima treba odnositi kao i prema
svakom drugom tko zlorabi demokratske slobode.
Posebna osjetljivost idova na asimilacijske zahtjeve povijesno je uvjetovana, jer je
ona za njih urodila gorkim plodovima. No, postoje u vezi s tim na Zapadu dva posve razliita
iskustva: europsko i ameriko. Iako s razliitim ishodom zajedniko im je to da je u oba
sluaja asimilacija bila cijena za emancipaciju, samozataja za priznanje, za integraciju. Kada
je pisao svoju povijest idova, Gavro Schwarz je mislio da je s njihovom graanskom
emancipacijom, koju je u Njemakoj pokrenuo Mojsije Mendelsohn (1729.-1786.) a u
Francuskoj Mirabeau, nastupio spasonosni pokret koji e spasiti nepriznato, zakrljalo i
zaputeno idovstvo. U tom se pokretu radilo prije svega o kulturnoj asimilaciji u zamjenu za
graanska prava, a imala se odvijati prema pravilu to ga je postavio sam Mendelsohn:
Drite se mojih nazora, budite vjerni idovi i prilagodite se suvremenoj kulturi. 101 Nije bio
svjestan da im je postavio proturjene zahtjeve, koji se mogu ostvariti samo jedan na raun
drugoga. Alain Finkielkraut pak kae da je Mendelsohn postavio asimilacijsko pravilo: Budi
idov iznutra, ovjek izvana. 102 Dakle, ne moe u isto vrijeme biti i ovjek i idov.
Za asmilaciju idova u Europi bitna je injenica da su joj se protivili i idovi i
matine drave. Osim toga, budui da je zahvaala samo inteligenciju a ne i idovske mase,
nije prijetila opstanku idova. Po naravi ujedno pojedinaan, individualan i kolektivan,
drutveni proces, asimilacija je zamren i dugotrajan proces, kod mnogih asimiliranih
kardinalskog zbora koji je bio potpuno odan svjetovnim probicima. Svoju papinsku slubu
zloupotrijebio je sasvim bez stida i srama, tako da su njegovi suvremenici doli na misao da uope
nije kranin, nego prikriveni marano (prividni kranin u panjolskoj). August Franzen, Pregled
povijesti crkve, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993., str. 204.
100
Nam Izraelanom nieu hrvatstvo i patriotizam, pae nam i brane da budemo hrvatski patrioti, ali
mogu ovdje sveano i odluno izjaviti, niekali oni nama koliko im drago hrvatstvo i patriotizam,
zabranit nam se ne moe, da ljubimo nau hrvatsku domovinu. Onu svetu vatru hrvatskog rodoljublja,
koja gori i u srdcih Izraelana jednako, kao i u sredcih katolikah, grko-istonjakah i
muhamedanacah, ne moe vika i hajka nikakvih patentiranih rodoljubah ugasnuti, niti zaprijeiti, da iz
naeg pepela kao i iz vaeg postane gruda hrvatske zemlje. 1 da nas tjerate iz Hrvatske, mi ne idemo,
jer smo Hrvati; mi ju ne ostavljamo, jer smo ovdje ugledali svjetlo Boje, ovo nam je domovina, pa
imamo i pravo i dunost boriti se za sreu i slobodu nae otadbine. 1 mi, Izraelani, Starevianci,
radit emo do zadnjeg naeg daha za slobodu i sreu Hrvatske, pod barjakom iste stranke prava, a
pod geslom: Hrvatska - Hrvatima! Hrvatsko Pravo, br. 993, 25. veljae 1899.
101
Gavro Schwarz, Povijest idova, str. 101.
102
Alain Finkielkraut, Imaginarni idov, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993., str. 54.
50
idova, nikad do kraja dovren. O tome koliko idovi bolno i s grinjom savjesti
doivljavaju asimilaciju i kako je teko odrediti kada je ona konano dovrena, moda
najbolje govori izjava Leona Bluma: Ja koji sam Francuz, jer ja sam Francuz protiv moje
rase.
Taj se proces odvija na vie razina, ne uvijek u jednakoj mjeri i dubini i to na
psiholokoj, kulturnoj i politikoj razini, tako da ima mnogo nijansi poluasimilacije i
disimilacije. Istvan Bibo opisuje proces disimilacije kao prijelazno lebdee stanje izmeu
pripadnosti prvobitnoj zajednici i asimilacije. 103 Ipak, poslije velikih nacionalnih potresa
kakav je bio onaj izazvan holokaustom disimilacija ide i ire i dublje i dovrava se
obnovljenom idovskom svijeu i obnovljenim idovskim identitetom. 104
Procese idovske asimilacije, disimilacije pa i prozelitizma koji se odnose na
Hrvatsku treba promatrati najprije u sklopu tih procesa kako su se odvijali u Habsburkoj
Monarhiji a zatim u Jugoslaviji, naravno s ponekom moguom hrvatskom specifinou.
Jedna od hrvatskih specifinosti jest i ta da su idovi u Hrvatsku doselili razmjerno kasno znaajnije doseljavanje zapoinje tek prije dvjestotinjak godina. To se posebno odnosi na
sjevernu Hrvatsku. 105 Tako u Hrvatskoj nije bilo sveg onog uasa srednjovjekovnog odnosa
(progona, pokolja i dr.) Europe prema idovima. Posljedica je toga (preteno) kasnog
doseljavanja idova i druga hrvatska specifinost: ti su se procesi odvijali uglavnom u
razdoblju kad je ve poela idovska emancipacija u Europi...
Zato u Hrvatskoj nalazimo uglavnom iste ili sline tipove asimilacije i disimilacije
kao i u ostalim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije, ali i uz znaajne specifinosti u nekim
razdobljima posebno u odnosu na te procese u Maarskoj, gdje je akulturacija idova - kako
istie Peter Hanak 106 - bila moda najdublja i najsveobuhvanija u Europi. I u Hrvatskoj su
neki idovi zagovarali asimilaciju a drugi cionizam. Tako su neki smatrali da idovi mogu
biti Hrvati odani svojoj zemlji, dok istovremeno mogu ostati idovi po vjeri, plemenu i
nacionalnosti. 107 S druge strane, bilo je i asimilacije neidova u idove (prozelitizam?) tako
da prema anketi provedenoj 1971. u bivoj Jugoslaviji 9,9% izjanjenih za idovsku
nacionalnost nije imalo ni jednog roditelja idova, a u Hrvatskoj je bilo 107 osoba idova
kojima nijedan roditelj nije bio idov. 108 Puki je naime privid, stvoren pod dojmom idovske
rasne iskljuivosti 109 , da idovi nisu asimilatoran narod. Dapae, samo se radi o specifinoj
asimilaciji. Oni, naime, ne asimiliraju prema naelu moi, prema politikim kriterijima kao
103
Istvan Bibo, idovsko pitanje i antisemitizam, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983. str. 54.
Meutim, holokaust u Drugome svjetskom ratu, pa herojska borba idova u Palestini protiv
britanskog imperijalizma i arapskog iredentizma, pretvorili su izraelsku dravu...u magnet za idovski
osjeaj. Kao rezultat uslijedila je obnova osjeaja identiteta inae asimiliranih europskih idova. F.
F. Armesto, op. cit., str. 387.
105
Vidi Melita vob, idovi u Hrvatskoj, Zagreb, 1997.
106
Peter Hanak, Tipovi idovske asimilacije u Habsburkoj monarhiji, Zbornik Mirjane Gross,
Zagreb, 1999.
107
Andrea Feldman, Gospoica Ashkenazy ali., Intelektualni ivot idova u meuratnoj
Hrvatskoj, Zbornik Mirjane Gross, str. 354.
108
Melita vob, op. cit, str. 110-111.
109
Koliko idovi dre do rasne istoe najbolje pokazuje tzv. obred oplakivanja. Provodi se u znak
alosti zbog naruavanja idovske rasne istoe kada idov oeni neidovku ili se idovka uda za
neidova. Otuda i zamren, neupuenima nepoznat nain odreivanja idova ortodoksa tko zapravo
pripada idovstvu. ini se da postoje najmanje dvije vrste idova: pravi, isti, tj. oni koji su to po
krvi i ostali. Postoje li u idovstvu kakve posljedice te dinstinkcije - pravno-statusne, politike,
religijsko-obredne i dr. nije nam poznato.
104
51
veina drugih naroda, ostavljajui ostalo u biu asimiliranoga netaknuto kao nevano (kako
su to inili Rimljani i donekle Turci), nego asimiliraju prema vjeri. I, zaista, asimilacija prema vjeri jest najpotpunija, najobuhvatnija po bie. To kako se koji narod odnosi prema
asimilaciji govori zapravo o njegovu mentalitetu.
110
Suprotnost izmeu idova i Izraeliana see u srednji vijek. Sveenici su uobiajili krane
nazivati novim izraelianima. Prisvajanjem imena svojih prethodnika implicitno daju do znanja da je
Bog kranskom svijetu podario ulogu izabranog naroda. Dva imena, jedno svijetlo, a drugo
sramotno, omoguavala su da se pomiri tovanje izvorne religije s mrnjom prema njezinim ivuim
poklonicima...Europa XIX. stoljea nije vie kranska, ve humanistika...Izraelianin je i dalje
plemenita rije, a idov pogrdna. No tom je podjelom Mojsijev narod rascijepljen na dva dijela:
regenerirani, izraeliani zasluuju lijep naziv ovjek; lanovi sinagoge pak koji ele ostati
zasebnom nacijom sami se iskljuuju iz ovjenoga - na te se neizljeive danas primjenjuje naziv
idov. Alain Finkiekraut, op. cit., str. 58-59, biljeka 4.
111
Ibid., str. 60. Vjerojatno odatle potjee izraelianska objeda i opravdanje Dostojevskog: Ne
okrivljuju li me moda za mrnju stoga to ponekad Jevreja zovem jednostavno imenom idov,
Dostojevski, op. cit, str. 102.
52
53
senzibilitet i sam postao dijelom idovski, moda isto toliko idovski kao i sve drugo...
Obrazovani ameriki um poeo je u odreenoj mjeri misliti na idovski nain, reagirati na
idovski nain. 113 Povrnom i pristranom promatrau zbog toga se moe lako priiniti da
idovi judaizacijom hegemoniziraju svijet. No, ta judaizacija ne provodi se niti bi se mogla
provoditi konspirativno, s unaprijed odreenim planom, a jo najmanje urotniki. To je dio
predrasude, namjerna izmoljotina i la. Do judaizacije je dolo istom emanacijom njihova
mentaliteta (karaktera, intelekta i temperamenta), neproraunata oitovanja vlastitog bia
koje, kad je superiorno, tei prilagodbi svijeta sebi (ista je tenja svojstvena i inferiornom, ali
s drugim posljedicama), svom nainu percipiranja svijeta, njegova postanka, njegovih
vrijednosti i sudbine. Sam Ernest van den Haag smatra da je do toga dolo jer je u Americi
stvorena aureola idovske superiornosti pa prema logici Anglosaksonaca, bijelaca protestanata (vladajue skupine u SAD-u), da se onome koga ne moe pobijediti valja
prikljuiti: Amerikanci su svoj strah od idovske (stvarne ili zamiljene) superiornosti i
svoju elju za njom rjeavali tako da su idove prihvaali i inili ih dijelom vlastite slike o
samima sebi 114 Bilo kako bilo, SAD su judaizirane a idovi su amerikanizirani. Nesporna je
prevlast idovskog kulturnog establishmenta u knjievnim i politikim asopisima, prevlast u
svim javnim medijima, u kojima plasiraju kao najvrednije i poeljne kao vladajue, liberalne
i internacionalistike ideje. Ukratko, SAD misle idovski.
Pa ipak, idovski duh amerikanizma treba razlikovati od idovstva kao takvog. Jer,
lako nam se moe dogoditi da ta dva fenomena zamijenimo, to jest poistovjetimo, a to bi za
idove moglo imati i neugodne konzekvencije, naroito politike. Do stanovita
poistovjeivanja stvarno je i dolo, ali na zaobilazan i sloen nain koji trai ire objanjenje.
Naime, postoji poistovjeenje ne samo na simbolskoj razini: Izrael obeana zemlja, Amerika
(ovdje SAD) obeana zemlja, idovi izabrani narod, Amerikanci izabrani narod. Bit
poistovjeivanja, dakle, nije mogue objasniti bez objanjenja biti fenomena izabranosti.
Sam pojam izabranosti zaista je eminentno i prvenstveno idovski i pripada idovstvu.
Kao dio idovstva ima prvenstvo, ali samo vremensko, povijesno, ali ne i psiholoko, odakle
ustvari potjee. Sama izabranost moe biti pozitivna, afirmativna, simbolizirana kao pobjeda,
i negativna, simbolizirana uglavnom kao rtva. Kako znamo, idovska je izabranost i
pozitivna kao izabranost krajnjeg pobjednika, i negativna jer e do krajnje pobjede doi uz
prethodna mnoga i teka iskuenja, kazne i rtve. Smisao izabranosti nekog naroda jest u
tome da je izabran za posebnu svrhu i da mu je odreena posebna i drukija sudbina od
sudbine drugih naroda: ...vi ete mi biti predraga svojina mimo sve narode. (Iz, 19,5). Da bi
to bilo oigledno i njima i svima drugima, da bi se stalno odravala razlika izmeu izabranog
i ostalih naroda, Jahve oituje svoju volju stalnosti izbora idova: Neka ti braa tvoja robuju
(Postanak 9,25; 27,29; 27,40). Ali, kako rekosmo, idovska je izabranost i negativna, vezana
uz iskuenja, rtve i kazne, pa zato Jahve kae idovima: Meu svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato u vas kazniti za sve grijehe vae. (Am 3,2).
No, budui da je izabranost psiholokog i, kad se radi o narodima, mitskog podrijetla,
svatko, pa i svaki narod moe sebe smatrati izabranim, narodom posebne sudbine i posebne
svrhe. To, dakle, ne moe biti niiji privilegij. Stvar je samo u tome koliko e neki narod u to
vjerovati i toga se drati ne samo u mitu nego se mita kao zbilje drati. Max Weber je
smatrao da se iza svih etnikih suprotnosti krije na neki nain ideja o izabranom narodu koja
je samo pandan stalekoj diferencijaciji i da joj popularnost potjee otuda to je svatko moe
113
114
54
za sebe svojatati. 115 Nietzsche je pak idovsku ideju izabranosti smatrao neprirodnom i
imaginarnom, svetom lai kojom se taj narod borio za vlastitu afirmaciju. 116
Od europskih naroda najpoznatiji mit o vlastitoj izabranosti jest onaj to su ga o sebi
izmatali Englezi i Nijemci (i Srbi kao nebeskom narodu). Dok je onaj njemaki opepoznat, engleski je manje poznat jer je skrupuloznije koriten. Kod Engleza je najveim
dijelom doao preko judaizacije a njegovi najgorljiviji nositelji su bili puritanci, koji su ga
prenijeli i u Ameriku. Piui o vladavini puritanskih svetaca u Engleskoj, Andre Maurois
kae da je to bio jedan od najudnovatijih fenomena u povijesti ovjeanstva: U to je
vrijeme jedan zapadnoeuropski narod stvorio iz istonjakih kronika, opisa i pjesama, starih
nekoliko tisua godina, svoju jedinu lektiru, svoj ustav i svoje vjerovanje... Na osnovi toga
to je Biblija proglasila Izraelce izabranim narodom, i uzdigla ih iznad svih ostalih naroda,
engleski je narod povjerovao, da je njegova domovina novi Izrael... ak i veliki Milton bijae
uvjeren, da bi se Gospodin Bog obratio samo na Engleze, kad bi mu zatrebao netko, da na
ovom svijetu izvri kakvu vrlo teku zadau. 117
Pod poznatim povijesnim okolnostima puritanci, kao i jo neke sljedbe i sekte, to
traei veu slobodu i povoljnije prilike za ispovijedanje svoje vjere, a to prisiljeni iseljavati
se, uglavnom su taj etos prenijeli u Ameriku. Protestantske sekte, meu kojima u prvom redu
metodistika, episkopalna i anabaptistika, sekte puritanskog protestantizma, kako ih
naziva Tomislav Suni, te kalvinizam koji francuski filozof Louis Rougier naziva engleskim
hebreizmom, uinili su Ameriku poluidovskom zemljom a amerikanizam zgusnutim
idovstvom. 118 Prema Suniu Amerikanci su, izuzmu li se Izrael i idovi, najbiblijskiji
narod na svijetu, 119 a politika i religija u Americi su isto. S druge strane, kako pie Keller,
prvi Europejac koji se iskrcao i stao na ameriko tlo bio je idov (Lius de Torres, pokrteni
idov-maran). (Keller je pae u dilemi je li i sam Colombo bio idov!). Weber nalazi i vrlo
slino ponaanje i odnos idova i puritanaca i prema gospodarskim pitanjima. Tako kae da,
dok su sve ostale prave religije spasenja imale antikapitalistiko stajalite, te se dvije
religije ponaaju sasvim drukije (iako i meusobno razliito). Zajedniko im je i to to dok
se katolikom moe biti i ne poznavajui Sveto pismo nego samo na osnovi pokoravanja
Crkvi, za idova i puritanca Sveto pismo je zakon kojega mora tono poznavati i tono ga
tumaiti. 120 Napokon, Keller smatra da ni jedna nacija koja sainjava ameriki narod nije
tako snano utjecala na oblikovanja modernog amerikanizma kao idovski narod. Stoga je i
sam ameriki predsjednik Theodore Roosevelt rado isticao veliku slinost izmeu idova i
Amerikanaca.
Ameriku politiku, naroito onu suvremenu, globalistiku, ne moe se shvatiti a da se
ne shvati umiljaj izabranosti Amerikanaca kao novog Bojeg naroda i Amerike kao novog
Izraela. 121 Amerika kao multirasna, multietnika i multikulturalna zemlja prema tom je
115
55
umiljaju u biti cijelo ovjeanstvo; u njoj svatko siromaan i progonjen moe nai svoj
zaklon i spas, i zato je pozvana, po Bojem zakonu i jer su Amerikanci nov narod Boji, jer je
Boji blagoslov Amerike kao najbogatije i najjae drave oit, a ona je, kao izabrana i
najpravednija drava na svijetu, pozvana i da pazi na mir i ljudska prava u cijelom
ovjeanstvu. Odatle njezin internacionalizam, njezin hegemonizam i legitimacija za
politiku i vojnu intervenciju diljem svijeta. Amerikanizam je, dakle, spoj anglosaksonskog
politikog hegemonizma i idovskog (biblijskog) mesijanizma. U tom se spoju ameriki
politiki ciljevi opravdavaju etikom Biblije i puritanizma, a hegemonistika ekspanzivnost te
politike mesijanskom pozvanou Amerikanaca kao novog izabranog naroda da vladaju
svijetom. Puritanska vjerska gorljivost nadahnuta biblijskim mitovima o pozvanosti i
iskljuivou, te anglosaksonski vladalaki naboj, njegova hegemonistika politika ambicija
vladanja, glavno su mentalno pogonsko gorivo amerikog politikog globalizama kao nove
varijante neokolonijalizma.
Iz iznijetih razloga uvodno smo rekli, da je do poistovjeivanja amerikanizma i
idovstva dolo zaobilazno i sloeno (djelomino, a djelomino i izravno) te takoer da bi
potpuno poistovjeivanje ilo na tetu idova, jer bi sve ono to svijet prigovara Americi, ilo
i na idovski raun. Uostalom, odnos idova i ostalih Amerikanaca u SAD-u, ini se, i nije
tako idilian i stalno je na rubu divljenja i mrnje. Prema mnogim autorima, antisemitizam u
SAD jest potajan i tek dobro prikriven. Psiholoki, to bi mogla biti nuna posljedica sve vee
mesijanizacije Amerikanaca to dovodi do konkurentskog odnosa sa idovima. Jer ne mogu
postojati dva izabrana naroda ni na svijetu, kamoli u istoj dravi. To je ve vieno u
odnosima idova s drugim narodima, naroito Nijemcima.
No, mi ne dijelimo s Haagom njegovo blago priklanjanje procjeni da bi zbog
amerikanizacije moda moglo doi i do potpunog nestanka idova u SAD-u, niti dijelimo
njegov prikriveni optimizam da e se taj proces amalgamizacije neogranieno i bezbolno
nastaviti. Oprezu nas je pouila povijest, koja je puna nepredvienih obrata u odnosima
izmeu idova i drugih naroda, s jedne strane, a s druge, zbog specifnih drutvenih uvjeta u
SAD-u u kojima je dolo do simbioze te posebnog idovskog mentaliteta. Naime, takva je
simbioza nastala u uvjetima gospodarskog procvata u SAD-u, uvjetima kad su one
najrazvijenija zemlja svijeta, koja prednjai u gotovo svim podrujima drutvenog ivota, to
je stvorilo drutvenu psihologiju optimizma, neogranienih mogunosti i napretka. U tim
uvjetima ima mjesta za svakoga, narodi su vie potrebni jedni drugima nego to jedni
drugima smetaju, pa se stvara zanos solidarizma i pravinosti. No, kad jednoga dana, a to ni u
kom sluaju ne treba iskljuiti, nastane zastoj pa i regres u razvitku, kad se svatko od
pojedinca do naroda okree sebi, trai spas za se, hoe li se odrati taj demokratski duh, taj
zanos solidarizma i traiti zajedniko rjeenje ili e se interesi fragmentirati po nacionalnim
skupinama - a to bi se, s obzirom na njihovu tradiciju, moglo prvo dogoditi upravo kod
idova. Kod nekih idovskih skupina ve se pojavljuju antiasimilacijski strahovi da bi
Amerika mogla progutati idove, a pojavljuju se i disimilacijske tendencije poput one u
navodu Daniela Bella o idovskom identitetu u amerikom galutu. Ne treba, naime,
zaboraviti da su se idovi najprije sami odijelili od Gojima, da su se najprije sami izolirali u
geto (geto, po jednoj etvrti u Veneciji u kojem su idovi ivjeli odvojeno), te da je
antagonizam idova prema neidovima prethodio i bio isto tako stvaran kao i antisemitizam
neidova. Ali neidovi su u materijalnom pogledu bili jai. 122 Ali, ako bi i nestalo idovstva
u SAD-u, ne bi ga nestalo u svijetu. Od asimilacije ih uvaju ponori razlike, kako napominje
Dominique Bourel: Razlika, to je preslaba rije za sve ono to Zapadnjaka kranina odvaja,
122
56
svjesno ili nesvjesno, od idova... ponor koji hebrejski jezik razdvaja od indoeuropskih
jezika. 123 Pri tome je malo vano razdvajaju li ti ponori Zapadnjaka od idova ili idova od
Zapadnjaka.
Dominique Bourel, idovi i Zapad - nemogua metafora, Zbornik Treega programa Radio Zagreba,
br. 20/1988., str. 67.
124
Otto Weininger, op. cit., str. 402.
125
U Hrvatskoj su idovi prestali plaati tolerancijsku taksu 1846., kada su je otkupili u Peti za
1.200.000 forinti.
126
Hermann Rauschning, Moji povjerljivi razgovori s Hitlerom, Zagreb, 1945., str. 94.
57
58
stanje naroda i drave u kojoj jesu, stalno usporeuju svoje aktualno stanje s onim obeanim
im i, dakako, naavi da ono nije zadovoljavajue, tjera ih na ponaanje za koje je
Dostojevski rekao: Na cijelom svijetu sigurno nema drugog naroda koji bi se toliko alio na
svoju sudbinu, svaki as, na svakom koraku, i svakom svojom rijeju - alio se na svoje
ponienje, svoje stradanje, svoje muenitvo. 130 A to je, nota bene, pisao prije holokausta!
idovsko duhovno bie bitno je proeto i odreeno mesijanstvom. No, upravo onoliko
koliko je idovstvo vie od ostaloga ovjeanstva mesijanstvom uzdignuto do Boga, toliko je
vie udaljeno od ostaloga ovjeanstva. Tako je mandat dobiven od Neba za njih urodio
gorkim plodovima na zemlji. To je bio i povod polemici o integraciji idova u hrvatsko
drutvo, koja se vodila u Hrvatskoj u povodu Zakona o ravnopravnosti idova (Izraeliana)
od 21. listopada 1873. Tada im se upravo mesijanstvo predbacivalo kao pravi izvor
separatizma Izraelova, njihova vjera u Jahvino obeanje sve zemlje, pa da su se poeli
ponaati kao gospodari svijeta. 131
Ta potvora na idove o njihovu snu kao gospodarima svijeta dobiva smisao tek ako i
ostali svijet doslovce tumai i pone vjerovati u njihove starozavjetne mitove. Nije, dakle,
dovoljno da oni vjeruju u taj mit (ako jo uvijek vjeruju). Vjera ostaloga svijeta u nj vodi
izravno u obrambeni odnos, koji se vrlo brzo preobraa u agresivni odnos prema idovima,
jer se taj ostali svijet poinje smatrati ugroenim od idovskog svjetskog gospodstva i njihove
svjetske vlade. Ta psihotina ideja idovskoga svjetskog gospodstva i njihova mesijanstva
jedna je od sredinjih ideja mitova Staroga zavjeta, koje kao iluziju idovi uporno gaje i dre
se je tijekom svoje etiri tisue godina duge povijesti. Ideja o svjetskom gospodstvu nastala je
kao neurotska kompenzacija potlaenog naroda koji ima osjeaj manje vrijednosti zbog
nedovoljne sposobnosti za vladalatvo, osjeaj koji, poprimi li razmjere hiperkompenzacije,
moe zadobiti i oblik osjeaja nadmoi i tenje za moi. Mesijanstvo, pak, kao vapaj
nemonog za izbavljenjem iz nevolje kojoj sam nije dorastao, koju sam ne moe svladati, kao
to je poloaj u asirskom zarobljenitvu, babilonskom suanjstvu i egipatskom ropstvu, rad je
pasivne ideje metafizike duhovne matrice idovstva. No, u moderna vremena u Europi ta
slika svjetskog gospodstva kao da je izala iz mita i faktino se ostvarila. Potvrda je dola u
svezi s institucijom dvorskih idova u Europi i s usponom bankarske kue Rotschild, koji e
kao dvorski idovi postati i prvi dravni bankari. Nezadovoljni davanjem usluga samo
jednom dvoru odluili su te usluge internacionalizirati i opsluivati istodobno vlade u
Njemakoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji i Austriji. Prema Hanni Arendt, bila je to
reakcija na negativne posljedice idovske emancipacije, kada je prijetila opasnost od
nacionalizacije njihove imovine u pojedinim europskim dravama. Zbog toga je osniva kue
Meier Amschel Rotschild petoricu svojih sinova odaslao i ustoliio u pet financijskih sredita
Europe - Frankfurtu, Parizu, Londonu, Napulju i Beu. Tako su Rotschildov kapital i njegova
funkcija inernacionalizirani i ujedno su postali osnovom unutareuropske povezanosti
meueuropskog idovstva - onog zapadnoeuropskog i srednjoeuropskog. Ta idovska obitelj
postala je simbolom idovskoga internacionalizma u svijetu nacionalnih drava i nacionalno
organiziranih naroda: to bi, doista, moglo predstavljati bolji dokaz istinitosti fantastine
ideje o postojanju idovske svjetske vlade od te jedine obitelji, iji su pripadnici bili
dravljani pet razliitih zemalja, svagdje utjecajni, bliski suradnici bar tri razliite vlade
(francuske, austrijske i britanske), iji esti sukobi, ipak, ni za tren nisu ugrozili solidarnost
njihovih dravnih bankara? Nema te promidbe koja bi mogla stvoriti simbol uporabljiviji za
politike svrhe nego to je stvarnost u stanju. 132
130
59
133
60
Boga Oca, i obrezivanje kao trajni znak njihove svetosti i izabranosti Boje, te konano
barbarstvo svih kranskih naroda u odnosu na idove.
Kako vidimo, i u interpretaciji toga genijalnog i liberalnog idova idovstvo se
postavlja kao antiteza ostalome svijetu. Antiteza bez koje svijet moe (iako e bez nje sigurno
manje vrijediti) i koju e uvijek nijekati, kao to e i oni uvijek nijekati tezu - ostali svijet.
Zato je antisemitizam vjean isto kao to je vjena i oholost, osjeaj idovske izabranosti i
superiornosti. Da zakljuimo: antisemitizam koji proistjee iz religioznih, gospodarskih,
socijalnih, kulturnih i politikih razloga liberalna demokracija moe smanjiti pa i privremeno
ukinuti. Ali, antisemitizam koji proistjee iz tih drugih razloga, iz mentalnih razlika tih dvaju
svjetova, naalost, ne moe ni smanjiti ni ukinuti. Tim vie to e ti razlozi stalno proizvoditi
one prve. Zato je sinteza neizvjesna.
134
135
George Montandon, idovski etnos i idovski rasni tip, Hrvatska smotra, Zagreb, 1940., str. 160.
Ernest van den Haag, op. cit., str. 32.
61
62
naroda - Kurda, Baska, eena i drugih. No, odnos Hrvata i idova prema zemlji openito,
kao izvoru ivota, prema zemlji iz i od koje bi se ivjelo, na kojoj narod gradi svoje stanite,
pretvara je u domovinu i gradi dravu, posvema je razliit: Hrvati zemlju rado obrauju i ive
od nje; nikada, bez obzira na sve invazije, okupacije, progone itd., nikada nisu napustili svoju
zemlju, od nje su napravili svoju domovinu i na njoj organizirali svoju dravu. Utoliko se o
Hrvatima moe govoriti kao o narodu vjernom zemlji, domovini i dravi. Hrvat je Hrvatu
posredovan zemljom, domovinom i dravom. Uostalom, sve od 1102. do danas (uz iznimku
moda od 1918.-1939.) Hrvati su uvijek imali kakav-takav dravno-politiki individualitet.
Tijekom cijelog tog razdoblja nastojali su, borili su se, za jaanje toga individualiteta,
odnosno za samostalnu hrvatsku dravu, ali to, iz drugih, raznoraznih a ne nedravotvornih
razloga, nisu uspijevali sve do 1941. S druge strane, idovi se nikada ne srouju sa zemljom,
lako se sele i naputaju stanite, zemlja im nije domovina, jedan su drugome domovina, 142 a
dravu osjeaju samo kao silu, ne i kao moralni imbenik. Meusobno su posredovani
zajednikom kulturom i povijeu, koje su prije svega zajednica mita i religije na emu je
izrasla zajednika sudbina koja je opet, prije svega, misijska i duhovna. Tako se pokazuje da
tijekom toga bezdravnog razdoblja, onoliko koliko Hrvati nisu mogli, toliko idovi prividno
nisu htjeli svoju dravu. No taj je mentalitetni privid povijeu stvoren.
Meutim, budui da politika sudbina naroda proizlazi prvenstveno iz njegova
karaktera, iz njegove psihologije, iz njegova mentaliteta, a jer su ta dva naroda vrlo razliitih
mentaliteta (Hrvati su, meu ostalim, Raumvolk, a idovi Zeitvolk), to je i ta slinost u
politikoj sudbini samo sluajna, izvanjska i nebitna.
Ako su ipak ta dva naroda po emu slina, slina su po tome to su ta dva nesretna
naroda bila bez drave, i u svakoj dravi upitne egzistencije. Taj kompleks nesigurnosti
nikako nije mogao biti onaj, ni moralni ni politiki, imbenik na kojem bi se mogli
uravnoteiti njihovi meusobni odnosi. Opravo suprotno, on to nije doputao.
142
Jer idovi e bez svoje domovine i vlastite drave, raspreni meu sve narode, kao to je to
objavilo proroanstvo, nastaviti svoj put kroz povijest, objedinjeni jedino Svetim pismom i u njemu
utemeljenim Zakonom, kao svojom prenosrvom domovinom. Keller, op. cit., str. 70.
64
Garaudy navodi prosvjede mnogih uglednih idova, idovskih organizacija i druge izvore, protiv
najnovije pojave da se idovi konstituiraju kao nacija. Tako navodi Rabina Hircha: Cionizam eli
idovski narod odrediti kao nacionalni pokret... To je krivovjerstvo. Od 1896. cionizam se odnosi
65
66
Kolektivna obveza svake cionistike organizacije iz razliitih nacija da pomogne idovsku dravu
u svakoj prigodi, je bezuvjetna, ak ako takav stav doe u proturjeje s vlastima njihovih dotinih
nacija. Garaudy, op. cit., str. 272.
67
na razini izmeu drutva i zajednice. Imaju elemente i jednog i drugog, ali njihov duh nije
spreman za dravu. Dravu Izrael stvorili su ne kao autonomnu ideju politike kulture,
potrebu objektivnog nacionalnog duha, nego pod prisilom progona, nacionalne
homogenizacije europskih naroda u XIX. i XX. stoljeu i s tim u svezi neprijateljstva prema
onima koji ne pripadaju matinoj naciji, a naroito progona i zloina koje su doivjeli u
Drugome svjetskom ratu. Dakle, vie iz bijesa i oaja proisteklog iz rtve zloina. Ali protiv
drave Izraela nije samo njezin vrlo teak i nepovoljan geopolitiki poloaj i arapsko
neprijateljstvo, nego i nedravotvorni duh idova. To je njezin najvei neprijatelj. Garaudy
daje iroku lepezu protivljenja idovskih intelektualaca i drugih uglednika idovskoj dravi,
pri emu su najvanija obrazloenja toga protivljenja uglavnom kulturalistika i
karakteristina za idove. Navodimo jedno karakteristino: Ja sam idov koji ivi u Izraelu.
Smatram se graaninom koji potuje zakone. Odlazim na redovne vojne vjebe svake godine,
iako imam vie od etrdeset godina. Ali nisam odanik dravi Izrael, niti bilo kojoj drugoj
dravi ili organizaciji! Ja sam privren svojim idealima. Mislim da treba govoriti istinu i
initi sve to treba da bi se spasila pravda i jednakost za sve. Privren sam hebrejskom jeziku
i pjesnitvu, i volim vjerovati da skromno potujem neke od vrijednosti naih starih proroka.
Ali posvetiti tovanje Dravi? Mogu si zamisliti Amosa ili Izaiju da ih se trailo da
odaju tovanje kraljevstvu Izraela ili Judeje!
idovi misle i kau tri puta na dan da idov mora biti odan Bogu i samo Bogu:
Voljet u Jahvu, tvog Boga, svim svojim srcem, svom svojom duom i svom svojom
snagom. Jedna mala manjina jo vjeruje u to. Ali, ini mi se da je veina njegovog naroda
izgubila svoga Boga i nadomjestila ga idolom, ba kao kad su toliko oboavali zlatno tele u
pustinji da su dali svoje zlato da bi mu podigli spomenik. Ime njihovog modernog idola jest
Drava Izrael. 147 Tipian idovski antidravotvorni anarhizam. Moe li biti dubljeg i
intenzivnijeg prijezira i mrnje prema dravi? To daje vjerodostojnost izreci: Perditio tua ex
te, Israele.
148
68
149
Brojevi 21,3. Sasvim je razumljivo da te zloine izraene rijeju herem biblijski komentator ne
komentira niti ovdje objanjava to ta rije znai, kao to ni Teoloki rjenik (Rahner - Vorgrimler,
akovo, 1972.) ni Rjenik biblijske teologije (Xavier Leon - Dufour, Zagreb, 1993.) ne sadre natuknicu
herem. To je ipak prije, ali tek stidljivo uinjeno u komentaru Izlazak, 22,19, gdje biblijski
komentator kae: Izruen prokletstvu, potpuno uniten. Tim je rijeima preveden (i opisan) korijen hrm.
Znai: Bogu posvetiti, uiniti (neto) Bojom svojinom. Nakon rata, koji bi Izraelci, prema biblijskim
knjigama, vodili uime Boga i s njegovom pomou, sve je pobijeene i sav plijen trebalo posvetiti
Jahvi, tj. potpuno unititi. Iako je oit pokuaj prikrivanja stranih zloina koje su Izraelci poinili u
ime Boga, ipak se ne moe prikriti da je sve pobijeene trebalo potpuno unititi. Biblijski
komentator naime, prikriva da je korijen hrm korijen rijei herem, te da se starohebrejsko pismo pisalo
samo sa suglasnicima bez samoglasnika. Prikrivanje je i u tome to se rije herem u Bibliji najee ne
prevodi, pa se ne vidi kakav se zloin skriva ispod izvrenja herema.
150
Brojevi 21,35.
151
Garaudy napominje da je mit o 6 milijuna idovskih rtava sasvim zasjenio injenicu da je u
Drugome svjetskom ratu bilo oko 50 milijuna rtava od ega 9 milijuna Nijemaca i 17 milijuna
Slavena. Garaudy, op. cit., str. 62., 215. i 328.
69
zavjeta 152 do danas, a to nas ujedno moe osposobiti za veu otpornost prema mitu ubudue,
openito pa prema i idovskim mitovima. Jer, moramo biti svjesni da e se idovski mit o
kojemu govorimo i dalje razvijati i rasti jer ga podupire, hrani ga ista ona psihologija koja ga
je stvorila. No, demitizacija nikada nije bez velikih potekoa. Naime, po svojoj strukturi mit
je nekada zamjena za eljeno a nedogoeno, a nekada se radi o naknadnoj mitizaciji
dogoenoga. Vrlo je teko u mitu iskopati zrnce dogoajne istine pa se esto moramo
zadovoljiti rekonstrukcijom povijesnih, civilizacijskih i psiholokih struktura u kojima je
nastao i spoznati kakva je politika, religijska, psiholoka i uope duhovna potreba izazvala
taj mit, odnosno kakvu je on duhovnu ili praktinu ivotnu potrebu trebao zadovoljiti. Otuda i
onaj rankeovski zahtjev, revizionistiki, da se revizijom ustanovi kako se zaista neto
dogodilo, kako je doista bilo (Wie es eigentlich gewesen), i da se suprotstavi politikim
interesom nametnutoj tobonjoj istini (Wie es gewesen), koja se oslanja na privid injenica kako se pria i govori. Jer istina mita jaa je od arheologije i od paleontologije i od itanja i
interpretacije starih rukopisa, ukratko - mit je jai od istine. Postoji naime, stanovita
predispozija ljudske psihe za prihvaanje mita i njegove lane jasnoe. 153 Radi se o duhovnoj
komociji, o lijenosti ljudskog duha, ali i o estetinoj potrebi za doivljajem mita bez obzira na
istinitost sadraja. Mit se vee na iracionalno nae psihe pa je zbog toga neunitiv. No,
racionalnou mu moemo bitno umanjiti uinak.
Neki su narodi skloniji a neki manje skloni mitotvorstvu. idovi su ekstremno skloni
pravljenju mita (slini su im i Srbi, no oni to ine s kudikamo manje intelektualne snage i s
daleko manje sjaja mate; no, moda je i ta slinost bar djelomino objanjenje zato Srbima
oprataju genocid nad idovima tijekom Drugoga svjetskog rata! Srbe inae spominjemo jer
su u XX. st. znaajno utjecali na politiku sudbinu Hrvatske i Hrvata.). Mitotvorstvo je
imanentno idovskom duhu, nagonskog je podrijetla ili, freudovski reeno, pod kontrolom je
nagonskoga. Oni ne mogu ne praviti mitove, to je jae od njih. Jae je utoliko vie to je
isplativo za uspostavljanje ne samo duhovne nego i politike dominacije. No, ako bi se ta
njihova sklonost mitomanstvu uzela kao ekskulpirajua mentalna via sila koju oni ne mogu
kontrolirati, tada bi ih se uinilo politiki neodgovornim - a to znai slobodnim i za svaku
vrstu zloina. To se ne moe dopustiti ni jednom narodu. Dapae, savjest meunarodnoga
javnog mnijenja i meunarodnog poretka, meunarodni super Ego, mora ga aktivno suzbijati.
I kad bi se radilo o mitovima koji ne bi imali nikakvih politikih reperkusija, ni po zla. Ali
kako vidimo, opasnost od mitomanije i za vlastiti narod i za ovjeanstvo u cjelini ve su
shvatili neki najlucidniji pojedinci iz idovskoga naroda, koji nastoje suzbiti tu klimu
mitomanije. 154 Oni nastoje probuditi racionalnu crtu u tom tamnom kolektivnom idovskom
Ja, u tu crnu dubinu idovske due unijeti svjetlo racionalnosti, izvui na svjetlo racionalnoga
onaj psihiki supstrat i njemu imanentan mehanizam nagonskoga, nesvjesnoga koje
zapovijeda svjesnim, okree ga i potie ga da bude tako stravino mitotvoraki plodan.
Opasnost koju proizvodi mitomanija proizlazi iz injenice to e na tu mitologiju koja je u
funkciji politikog interesa, sve vie reagirati neidovi i sigurno je da e se ponovno stvoriti
152
Bivalo je da se smatra bezbonim tretirati sve prie, naroito Genezu, kao mitove, ali one su bar
naoigled mitske. Istina, one nisu mitovi u smislu u kojem se ta rije obino shvaa, tj. fabule, ali ono
o emu se pria jesu stvarni, iako mitoloki fakti, tj. fakti koji stoje pod uvjetima mitologije. F. W. J.
Scheling, op. cit., str. 170.
153
Lana jasnoa samo je drugi izraz za mit. Mit je oduvijek bio ujedno i taman i oevidan. Oduvijek
je izraavao prisnost i oslobaanje od rada pojma. M. Horkheimer - T. Adorno, op. cit., str. 10.
154
Osim Garaudya u Francuskoj su jo poznati revizionisti Paul Rassinier i Robert Faurisson, u SADu Arthur R. Butz i Richard Harwood, u Njemakoj Thies Christophersen i Udo Walendy, Ernst Nolte,
Helmuth Diwald i Armin Mohler, a u Velikoj Britaniji David Irwing. Za Hrvatsku je naroito vaan
dobro poznati Nikolay grof Tolstoy.
70
antiidovska osvetnika psihologija kod naroda koji su sada zaslugom idovskoga mita
pribijeni na stup srama, gdje ih se eli trajno i zadrati. Posljedice te mitomanije naroito
osjeaju Hrvati, jer potraga za Hrvatima koji su stvarno ili navodno poinili zloine nad
idovima tijekom Drugoga svjetskog rata na pragu je da od Hrvata uini mitske progonitelje i
zatiratelje idova, iako cijela povijest odnosa idova i Hrvata govori suprotno. Uzmemo li u
obzir snagu i mo judaiziranih SAD i njihovih neizbjenih atlantskih saveznika - Velike
Britanije, koje s judeo-anglo-saksonskim nacionalizmom i hegemonizmom teroriziraju cijeli
svijet, s jedne strane, a s druge ostali svijet koji se protivi judaizaciji i toj judeoanglosaksonskoj hegemoniji (pribrojivi im i protivnike judaizacije u samim SAD), moemo
pretpostaviti kakvu svjetsku kataklizmu moe izazvati sukobljavanje tih dviju strana. Dakako,
ne mora taj imbenik biti jedini uzronik konflagracije, ali uz ostale, kulturne, vojne,
gospodarske i politike suprotnosti on e ih pokrenuti i prouzroiti kataklizmu Zapada. To
moe poeljeti iskoristiti Istok i tada je svjetski rat, ovaj put zaista totalan, globalan,
neizbjean.
Taj je scenarij ne samo mogu nego i vrlo vjerojatan. Nije stoga udno da mnogi
lucidni idovi uviaju tu manu tetne plodnosti idovskoga duha koji ini njihovu kolektivnu
sudbinu pa ele pobjei od te sudbine i postaju pribjegari u druge narode (Marx, Freud,
Weininger i mnogi drugi), pokrtavaju se kao Gotthold i Theodor Lessing, Moses
Mendelsohn, Heinrich Heine, Karl Mordechaj Marx, David Ricardo, Benjamin Disraeli,
Saverio Mercadante, Felix Mendelsohn-Bartholdy, Robert Schumann, Ludwig Borne, Hugo
v. Hofmannstahl, Fridrich Julius Stahl (Joel Joelsohn), Walter Rathenau, Marcel Proust,
Henri Bergson, Moses Hess, Berthold Auerbach, Albert i Jochanan Bloch, Wilim Raabe,
Maurice Sachs, Georg Brandes, Morris Cohen, Artur Trebitsch, Otto Weininger, Karl Kraus,
Max Steiner 155 i dr. Oni bjee, emancipiraju se i to ne kako je to pogreno mislio Marx od
svoje svjetovne, nego upravo od svoje duhovne egzistencije sve do samomrnje i semitskog
antisemitizma. Tako se ini, iako neosnovano, da racionalni, nemitomanski idov ne moe
ostati idov. Stoga je upitna Marxova teza da se ovjeanstvo mora emancipirati od vlastitog
idovstva, odnosno ona moe biti samo djelomino i u nebitnome tona. idovi se zaista
moraju emancipirati od te svoje mane pravljenja mitova, koja je stvorila mit o izabranom
narodu i narodu rtvi nasuprot svim ostalim narodima kao niim narodima - Gojimi narodima
i narodima zloina (na idovima), jer tako stvaraju dva paralelna ovjeanstva: idove i
neidove. Ahasver, naime, nije samo legendaran nego i empirijski idov kao paralelno
ovjeanstvo. Paralelno i neprijateljsko. Tako vidimo da je mit o idovima ustvari idovski
mit, od kojeg bi se, kad bi to bilo mogue, idovi morali emancipirati da bi prestali biti
paralelno, neprijateljsko ovjeanstvo i to, kako smo ve rekli, prvenstveno od svoje duhovne
egzistencije.
Zanimljiva je i interpretacija odnosa mita i holokausta francuskog pisca Clauda
Lanzmanna, koji u pokuaju filmskih i dr. obrada holokausta ne kao dogoenog uasa nego
zaista kao mita kae: Holokaust je danas legendaran na nekoliko naina i poprimio je
razmjere mitske prie: nejasne, neodreene i stereotipne spoznaje o nepoznatom. Kao to se
to dogaa sa svim mitovima, sve vei broj razumnih ljudi koji nisu nuno zlonamjerni pita se
jesu li se, konano, sve te stvari zaista dogodile. Ako je danas mogue napisati knjigu o
estmilijunskom mitu, ili o lai Auschwitza, to je zbog toga to se itava stvarnost
holokausta razvodnjava... 156
155
156
71
157
Keller kao motto poglavlju U staroj domovini. Izrael, nova drava, navodi (str. 489.)
proroanstvo Ezekielovo: Ovako govori Jahve Gospod: Evo, skupit u sinove Izraelove iz naroda u
koje dooe, skupit u ih odasvud i odvesti ih u zemlju njihovu. I nainit u od njih jedan narod u
zemlji, u gorama Izraelovim. Ezekiel. 27,21,22.
158
ujte me, uglednici ekemki, / tako vas uo Bog! / Jednom se zaputila stabla da pomau kralja
koji e vladati nad njima. / Pa rekoe maslini: Budi nam kraljem! / Odgovori im maslina: Zar da se
svog ulja odreknem to je na ast bozima i ljudima da bih vladala nad drugim drveem? / Tad rekoe
stabla smokvi: Doi, budi nam kraljem! / Odgovori im smokva: Zar da se odreknem slatkoe / i
krasna ploda svog / da bih vladala nad drugim drveem? / Tad rekoe stabla lozi: Doi, budi nam
kraljem! / Odgovori im loza: Zar da se odreknem vina to veseli bogove i ljude da bih vladala nad
drugim drveem? / Sva stabla rekoe tad glogu: Doi, budi budi nam kraljem! / A glog odgovori
stablima: Ako me doista hoete pomazat za kralja, u sjenu se moju sklonite. / Ako neete, iz gloga e
oganj planuti i saei cedrove libanonske! Suci 9,7-15.
72
Curzio Malaparte, talijanski knjievnik i publicist, pravim imenom Kurt Erich Suckert, nejasnog
narodnosnog podrijetla, kojeg mnogi smatraju poljskim idovom.
160
Anto Kneevi, Mitovi i zbilja, Zagreb, 1992., str. 66.
161
Ibid, str. 67.
73
Iz toga revanistikog poriva potjee i najnovija Chiracova inicijativa o summitu u Zagrebu drava
bive Jugoslavije bez Slovenije a uz sudjelovanje Albanije. Namjera je jasna: oivljavanje Versaillesa.
163
Svjetsko javno mnijenje, dodue, za sada jo uvijek osjea svoj moralni dug prema idovstvu... I
to se idova tie, takoer je mnogo toga to moe oteati stvaranje drave: ...do onog stanja duha
koje, poslije stravinih stradanja idova, ima osjeaj da je cijeli svijet njegov dunik, da svijet prema
idovima moe imati samo dugove a ne zahtjeve. Istvan Bibo, op. cit., str. 57.
74
svijet daje tome mitu. A neizravna podrka, kako je ve reeno, dolazi poglavito od
kranskih crkava. One i ne htijui, sakralizirajui simbolini i povijesni Izrael, zbog idovskog podrijetla Isusa i openito kranstva, sakraliziraju dijelom i idovstvo i dravu
Izrael. 164
No, u bliskoj predvidivoj budunosti doi e do novog vala pokuaja demitizacije.
Potrebno je, naime, a to e se i dogoditi, da ne samo najhrabriji i najpoteniji idovi dignu
glas za demitizaciju idovske povijesti i povijesti politikih i drugih odnosa idova i
neidova, nego tu ulogu na se trebaju preuzeti i najumniji i najpoteniji neidovi, koji e
objasniti psiholoke, politike i druge korijene mitova i upozoriti na mogunost njihove
racionalne zloporabe. Tu istinu treba iriti meu sve narode svijeta kako se znaajke idovskoga kolektivnog mentaliteta i njihova kolektivna krivnja ne bi ponovno izjednaavali. Jer,
ovjeanstvo povremeno izlazi iz kruga mitskoga, suprostavlja mu se i eli se oteti njegovoj
iracionalnoj vlasti. Osim duhovnih racionalnih, znanstvenih i filozofijskih potreba nastaju i
iste praktine i pragmatine potrebe politikog i drugog ivota, naroito racionalnog Zapada,
da se otme mranoj snazi mita koji ga duhovno podjarmljuje a politiki proskribira.
Nagovjetaj jake moralne pobune osjea se naroito kod naroda kod kojih je idovski mit o
izabranom, Bojem narodu, narodu rtvi itd., koji su unitavali Gojimi i narodi zloinaca,
proizveo kompleks manje moralne vrijednosti. Ti narodi, ovjeanstvo ukupno, a prije svega
kranski narodi, jer je kod njih taj mit iz objanjenih razloga najdjelotvorniji, nee ga moi
izdrati. Sluaj Clinton pokazuje da e se to nuno dogoditi i u SAD-u. Pri tome treba uzeti u
obzir razliitu oborivost religijskog i politikog mita. Dok je suvremeni politiki mit
kontroliran i razmjerno lako oboriv, onaj religijski, budui da je podrijetlom iracionalan, nije
kontroliran i njega e se ovjeanstvo tijekom cijele povijesti oslobaati. To se osobito
odnosi na kranski dio ovjeanstva. Kranstvo e stoga morati reformirati svoje uenje i
svoj odnos prema Starom zavjetu i njegovim mitovima, jer on je izvor moguih zloporaba u
slubi pragmatinih politikih interesa. Zato je Hitlerova pobuna protiv kranstva, iako
neprihvatljiva - lako shvatljiva.
164
165
75
Kako smo pokazali, najdublja duhovna neslinost proizlazi iz naeg razliitog odnosa
prema mitu: stvaranju mita, njegovu tumaenju i njegovoj uporabi. Pokazali smo da, kao to
je malo idova protiv mitotvorstva, malo je Hrvata koji su za mitotvorstvo. U tome je
sadrana najvanija slinost i razlika izmeu tih dvaju naroda.
Dakako, ustanovljenje te razlike ne bi trebalo ii na tetu, i bilo bi nehumano, ni
jednog ni drugog naroda, jer oni imaju svoje autonomne vrline i nedostatke.
Takoer moemo rei da bi sa specifinim rezutatom ustanovljenja razlika zavrila
usporedba i bilo koja druga dva naroda, kao to je ova izmeu Hrvata i idova.
Naime, kako se lako moe ustanoviti razlika izmeu Hrvata i drugih slavenskih
naroda (i drugih moguih neslavenskih hrvatskih srodnika) tako je lako ustanovljiva razlika i
izmeu idova i drugih semitskih naroda. Pri tome jezina slinost tu tvrdnju jako osporava,
ali, ustvari, jo jae potvruje. Mora se, naime, znati da slinosti i razlike meu narodima ne
nastaju samo na razlici nasljednog genskog fonda nego i na razliitim kulturama, razliitim
kulturnim obrascima, samo to su razlike temeljene na genima autentinije i stalnije. Jer,
slinost po jeziku moe nastati i jezinom asimilacijom, dakle moe se dogoditi, i dogaalo
se tijekom povijesti, da se prihvati i jezik posve neslinog i genski posve udaljena naroda.
Tako postoje primjeri da su asimilanti primili jezik asimilata, kao to je sluaj Bugara koji su
primili slavenski jezik (kao to je vjerojatno sluaj i s Hrvatima), ali jo ee da su asimilati
primili jezik asimilanata, kao u primjeru Iraca i drugih naroda.
idovi, njih golema veina, bili su gotovo zaboravili svoj jezik. 166 Uostalom, ve je i
Isus propovijedao na aramejskom, jednom od semitskih jezika, a ne na hebrejskom. Na
Zapadu su prihvaali jezike naroda meu kojima su ivjeli a izumili su i dva jezika u kojima
je hebrejski bio tek djelomino zastupljen: akenazi jidi, mjeavina hebrejskog, njemakog i
slavenskih jezika, te sefardi ladino s podlogom panjolskog jezika. Prema tome, idovski
identitet nije se odrao na jeziku. Samo je djelomino vjerodostojno da je jedan od najveih
dokaza slinosti meu narodima isti ili slian jezik. Engleski je najprije bio germanski, zatim
romanski, da bi konano bio germanski jezik. To je mogue zato jer, kako kae Dawkins:
Izgleda da jezik evoluira negenetskim putem i tempom koji je bri od genetske evolucije
pa zato Geoffrey Chaucer ne bi mogao danas razgovarati sa suvremenim Englezom, iako su
meusobno povezani neprekinutim lancem od dvadesetak generacija Engleza... 167
Promjena jezika nije ujedno i promjena narodnog/nacionalnog identiteta. Mozak,
biologijski reeno, svijest, reeno psihologijski, odnosno um, reeno filozofijski, stvara jezik.
Jedino je prvo stvaranje jezika razmjerno izvorno autorstvo nekoga naroda. Ali, narod moe
iz raznih razloga promijeniti svoj izvorni jezik: oponaanjem drugog jezika zbog njegove
civilizacijske i komunikacijske nadmoi moe ga usvojiti dobrovoljno. Drugo, zbog
dugotrajne okupacije okupirani esto primi jezik okupatora, ali i obratno, kako smo pokazali
u sluaju Bugara i dr. Osobito je eksplikativan primjer naroda koji su poslije stotina ili tisue
godina pod tuim jezikom odrali svoj identitet, primjerice Irci, idovi i drugi, te poslije
tisue godina ponovno stvorili vlastiti jezik od svoga autentinog duha. to to znai? To
znai da je taj stvaralaki duh, um jednog naroda, ono to mu daje identitet, a da je jezik
samo najbolje vanjsko oitovanje i potvrda toga identiteta. Uostalom, postoji jedna mentalna
crta koja idove tako jako suprotstavlja ostalim semitskim narodima. Ipak, injenica da Istok
166
Keller biljei da su idovi vrlo rano, ve u Aleksandriji gdje je postojala velika idovska kolonija
poslije razorenja Hrama, zaboravili svoj jezik, pae i u bogosluju. Keller, op. cit., str. 44.
167
Richard Dawkins, op. cit., str. 217.
76
stvara religije, a idovi su od etiri objavljene stvorili, odnosno bili formativno prisutni pri
stvaranju tri, a Zapad ideologije, potvrda je da su i idovi narod Istoka.
Istina, duh naroda koji se slui tuim jezikom nesretan je duh sve dok je taj duh
nepromijenjeni identitet toga naroda, i u potrazi je za svojim identitetom, potvrdom tj. za
svojim jezikom. To su npr. potvrdili Irci i idovi u potrazi za svojim jezikom. I kad je duh
hrvatski traio potvrdu svom identitetu, traio je to u slavenskom jeziku, a idovski u hebrejskom. Dakle, jedan u indoeuropskom, a drugi u semitskom. U dvije tako razline i
nesrodne jezine skupine.
77
168
Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit., str. 15-16.
Ivo Goldstein, Antisemitizam u Hrvatskoj. Korijeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj,
op. cit, str. 13.
170
Felipe Femandez-Armesto, op. cit., str. 384.
171
Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, u Dva stoljea..., str. 116.
169
78
Govorimo o opim izvorima kao objektivnim, bez obzira odakle dolazili, za razliku
od pojedinanih, nekarakteristinih, uvjetovanih specifinim psiholokim, politikim ili
kakvim drugim samo za pojedine narode odnosno drave karakteristinim uzrocima za
antisemitizam. (Izvori i uzroci najee su iste injenice odnosno pojave). Od tih opih,
uzroka, koji tradicionalno generiraju anstisemitizam kao opu pojavu, izdvajamo sljedee:
1. Mit o izabranom narodu. Taj mit izazivu zavist i mrnju svih drugih naroda, naroito
kranskih, koji se svaki pojedinano, jer nije dio mita, osjea neizabranim, dakle manje
vrijednim. Taj kompleks stvara odbojnost, a zatim agresivnost prema izvoru podcjenjivanja.
Iako Isus kao idov izjednaava sve narode koji prime njegov nauk, recepcija idovstva vri
se i na politikoj i na psiholokoj, ne tek na religioznoj razini. Na tim razinama izabranost
stvara kompleks manje vrijednosti, tim vie to je taj nauk o izabranom narodu kao dio
Staroga zavjeta obvezan dio kranskog nauka. Za taj je mit manje vano to to idovi dre
do njega, a vie to to i drugi narodi nisu izabrani. Sama ideja izabranosti jest elitistika ideja
koja ne doputa nikakav kompromis, nikakvu relativizaciju. Svojim je apriorizmom iskljuiva
i nedemokratska pa zato i nije udo da su idovi obino nepovjerljivi prema masi, prema
narodu i prema demokraciji. No, upravo zato na razini politikoga, ideja izabranosti pokazuje
svu slabost kompenzacijske ideje. Naime, to je ideja kulture, najee u eskapistikoj
funkciji, a ne politika ideja. Otuda djelomino i njihovo esto tragino nesnalaenje u
politici. Klasian i tragian primjer nesnalaenja jest njihovo kasno prepoznavanje nacizma
kao rasistike ideje, koja je u krajnjem dovela do holokausta. 172
2. Kranstvo. Kranstvo je dvostruk izvor antisemitizma. Prvo, poto su idovi
razapeli Isusa, dakle ubili Boga u kojega vjeruju krani i time postali bogoubojice, kako ih
krani nazivaju od IV. stoljea, postali su predmetom prijezira i mrnje. Napad na sam izvor
vjere za kranina vjernika jest napad na njegovo religiozno bie, i drugo, s kranstvom u
svete knjige ulazi i Stari zavjet, sveta knjiga koja sadri i podupire mit o idovima kao
izabranom narodu. Ustvari, uz mit o izabranom narodu, kranstvo je vrlo stabilan izvor antisemitizma. Jer, injenica da su idovi ubili Krista vrsta je konstanta u kranstvu, dio
vjerskog nauka. No, taj je izvor u modernim liberalno demokratskim dravama dosegom vrlo
ogranien i djeluje poglavito na drutvo, a vrlo malo ili nimalo na dravu. 173 Tako se
pokazuje da koliko god idovi bili razoarani to ih drava nije uvijek uinkovito titila, ipak
su za zatitnika instinktivno dobro izabrali dravu a ne drutvo.
Valja takoer napomenuti da se antisemitizam pojavio prije nacija i nacionalizma i
prije rasizma. No prijeporno je moe li se govoriti o antisemitizmu starih naroda kao to su
Rimljani ili se tu radi o odnosu prema politikom i vjerskom neprijatelju. Smatramo da se
prije radi o posljednjem. Ne samo da se ne moe govoriti o antisemitizmu Rimljana kao
osvajaa nego se, uzimajui u obzir ulogu vjere, mora uzeti da je najprije vjera a ne ni nacija
ni rasa bila u sri antisemitizma. U biti, kranska vjera nije bila izravno nego neizravno
antisemitistiki usmjerena, kritizirajui idovstvo kao krivovjerje odnosno branei se od
objede idovstva da nije krivovjerje. to se rase kao izvora antisemitizma tie, antisemitizam
je isto toliko rasistiki koliko i negativan odnos prema utoj rasi - Kinezima, Japancima ili
komu drugom itd. Rasizam je opa a ne specifino antisemitska predrasuda, pa ga zato i ne
172
79
Govorei o razliitom postupanju bizantske i zapadne crkve prema idovima, Keller kae: Pape
takoer nikada nisu poticale gospodare zemlje na protuidovske mjere, niti pak stanovnitvo protiv
pripadnika idovske vjere. Keller, op. cit., str. 136.
175
August Franzen, Pregled povijesti crkve, Zagreb, 1993, str. 19.
176
Keller, op. cit., str. 313.
177
Mi ovdje razmatramo odnos kranskih drava Zapada prema idovima. Meutim, vjerujemo da
bismo dobili rezultate posve drukijeg kauzaliteta kad bismo razmatrali odnos drava iji stanovnici
pripadaju drugim konfesijama.
80
Dawkins, naime, promatra evoluciju ovjeka, njegovu borbu za opstanak i produenje, preko
dviju evolucija: bioloke, koja se odvija putem sebinog gena i kulturne, preko mema. Za
nas je ovdje zanimljiv mem, koji bi nam mogao objasniti povijesnu stabilnost mema
kranstva suprotstavljenog memu izabranog naroda. Dawkins polazi od pretpostavke da je
prijenos kulture, njezinih ideja, jednak prijenosu gena i da moe dovesti do jednog oblika
evolucije. Dakle, gen nije jedini nositelj evolucije nego je to i mem. Za pojam mema kae da
ima funkciju opisivati ideju o jedinici prenoenja kulture, ili o jedinici oponaanja. 178 Mem
je inae kratica od mimema, rijei grkog korijena a u svezi je s rijeju memorija ili s francuskom rijei mem. Kao primjere mema Dawkins navodi melodije, ideje, slogane, modu u
odijevanju, naine izrade lonarije ili zidanje lukova. Memi se ire prijelazom iz mozga u
mozak kao to se geni ire prijelazom putem spermija i jajaaca. Dakle, memi se ire
oponaanjem. Tako prema Dawkinsu oduvijek postoji mem o Bogu, a uspjenost njegova
odranja temelji se na opoj znaajki uspjenosti mema - na njihovoj psiholokoj
privlanosti. Ideja Boga je jedan mem, a mem ideje moe se definirati kao cjelina koja se
moe prenijeti od jednoga mozga do drugoga. 179 Neki su memi uspjeniji od drugih a
uspjenost se sastoji u tome da osiguraju, radi li se o memu ideja, dugovjenost, plodnost i
oponaanje. A sada moemo navesti dio koji je za nau raspravu najvaniji, naime
Dawkinsovu tvrdnju da se neki memi, kao i neki geni, brzo (se) ire i postiu sjajne kratkorone uspjehe, no u zalihi mema ne traju dugo. Primjeri za to su popularne pjesme i tanke
potpetice. Drugi se memi, poput idovskih vjerskih zakona, mogu nastaviti iriti tisuama
godina, obino zbog velike, potencijalno trajne vrijednosti pisanih dokumenata.180 (kurziv na). Eto, taj nam
navod odgonetava onu idovsku tvrdokornost ostajanja pri ideji mema izabranog naroda i
uope kod ideja Staroga zavjeta. Ta je ideja psiholoki izvanredno privlana pa sve ostalo,
sva bijeda i siromatvo, svi progoni i pogromi, sve blijedi pred njom. Moe me progoniti,
moe mi nametnuti kakvu god bijedu - ja sam neto drugo i vie od tebe: izabran sam od
samoga Boga a ti si goim, poluovjek, poluivotinja. Tako su idovi iz nude i po potrebi,
kad bi doli u stanje socijalne i politike frustracije (uskrate), ivjeli od kompenzacije. No,
paradoksalno ali istinito, u ovom je sluaju tragedija idovskoga genija bila u njegovoj
kulturnoj plodnosti. On je naime stvorio i drugi mem, u biti antimem, mem kranstva koji
nijee mem izabranog naroda. Prema Kristovu nauku, prema kranstvu, svi su narodi, svi su
stalei i slojevi drutva, svi ljudi, svaki ovjek bez obzira na nacionalnu, rasnu, klasnu ili
drugu pripadnost, izabrani, ako prime Kristov nauk. idovi takvu detronizaciju nisu mogli ni
prihvatiti ni podnijeti i razapeli su Isusa (dakako, bio je to, iako vrlo vaan, tek jedan od
razloga). Time su, meutim, kod Isusovih sljedbenika stvorili mem naroda bogoubojica, koji
je vrlo uspjean jer se odrava ve dvije tisue godina i ima lijepu budunost na trajni ivot
dokle god bude krana. Njegova snaga, njegova psiholoka privlanost iz raznoraznih
razloga takva je da mu ne moe bitno natetiti ni ublaavanje idovske krivnje od strane vrha
Katolike crkve i papa. Naime, taj je izvor antisemitizma aktivan i poslije oslobaanja idova
za Isusovu smrt prema zakljucima Drugog vatikanskog koncila 1960.
Ipak, za nerazumijevanje izmeu idovstva i kranstva zasluna je ne samo
kranska predrasuda o idovima kao bogoubojicama, nego i idovska predrasuda o Isusu
kao magu, varalici. Te su se dvije predrasude meusobno potkrepljivale, u ideji meusobno
progonile, a u stvarnom je ivotu ona jaa, ona koja je iza sebe imala veu silu, progonila onu
drugu.
178
81
181
83
koji je stvorio svijet, jer nas nije stvorio kao narode svih zemalja, te nam nije predodredio
sudbinu jednaku svim drugim narodima. 182
Uostalom, ne inzistiraju li upravo idovi, a to je donekle i u skladu s liberalnom
demokracijom, na individualnoj konkurentskoj vrijednosti pojedinaca a ne na kolektivnim
vrijednostima, ime podilaze zapadnjakom individualizmu? No, na Zapadu postoji svijest da
taj njihov individualizam nikada nije ist kao zapadnjaki, i da je uvijek oslonjen na njihovu
kolektivnu svijest.
Dakle, konkurenciju kao izvor antisemitizma treba promatrati kao uspostavljeni
egzistencijalni i duhovni paralelizam izmeu idova i naroda meu kojima ive. To je dio
nagona za mo, za ivot, kojih je antisemitizam posljedica a ne uzrok. Naime, budui da
idovi imaju iste potrebe za osiguranjem i unapreenjem ivota, za kolektivnom i
individualnom afirmacijom kao i drugi narodi, to je posve naravno da meu njima nastaju
konkurentski odnosi kako na podruju svakodnevnog, empirijskog ivota - u trgovini,
zemljoradnji, karijeri znanstvenoj, umjetnikoj a naroito politikoj pa sve do psiholokog
prestinog metafiziki utemeljenog o poslanosti i izabranosti, o mandatu Neba svakog naroda
posebno. Otuda strah europskih naroda za zemlju, za trgovinu, za karijeru itd., strah da im ih
idov kao stranac ne otme. Nisu li se za iste te vrijednosti vodili ratovi i meu europskim
narodima? Otuda, dakle, i mrnja na svakoga tko doe u moju zemlju pa mi je otima i jo me
podcjenjuje da je on izabrani narod a ja da sam nitko i nita, da je njegova vjera prava vjera i
njegov Bog pravi Bog, a moja vjera krivovjerje, moj Bog (Isus) tek mag uzdignut do Boga,
to je narodima takoer dovoljno za mrnju. Dakle, posve je naravno da su idovi teili moi
- materijalnoj, politikoj, duhovnoj. Meutim, isto je tako naravno, ljudski oekivano da su
narodi s kojima su kohabitirali to osjeali kao krau, kao otimanje, kao umanjenje vlastite
moi i prestia. I to sve klase, a siromani naroito, to je socijalno i politiki uvjetovano.
Uostalom, nije li i inkvizicija potaknuta zaviu i ljubomorom na idovska dobra i nije li
njezin cilj katkada bio stjecanje idovskih dobara? Otuda i svi oni strahotni progoni od
mranih, primitivnih masa to ih iznosi Keller i od ega su ih pape i neki vladari i kneevi
nastojali zatititi. I kad kaemo da su ta ponaanja oekivana, nismo ih opravdavali nego
samo upozorili na ogranienu ovjekovu narav.
Poslije holokausta pitanje antisemitizma postalo je idovima ne pitanje mrnje,
prezira pa i progona, nego pitanje opstanka. Budui da je antisemitizam u njegovu
najradikalnijem obliku tj. holokaustu europsko iskustvo, najvie je teorijskih obrada
antisemitizma vezano upravo za europski antisemitizam (premda ga ima svagdje gdje i
idova, osim, prema nekima, u Turskoj). Prema Claudeu Lanzmannu sve su europske nacije
bile zaraene antisemitizmom. Uostalom, smatra Lanzmann, holokaust se i ne bi mogao
dogoditi da mu nije prethodilo 2000 godina antiidovstva. 183 No, nisu svi europski narodi
jednako zaraeni antisemitizmom, niti s jednakim posljedicama za idove. Dapae.
Prema Mirjani Gross, takoer, u Europi nije bilo ni jedne drave bez antisemitizma
(moda uz iznimku Turske). Meutim, prema istoj autorici, Sve do poetka XX. stoljea
teko je utvrditi znaaj antisemitizma u Hrvatskoj. U svakom sluaju, nema hrvatske stranke
sa sustavnim antihrvatskim programom kao u Austriji i Maarskoj. 184 Autorica spominje
samo antisemitske izgrede tijekom pukih nemira 1848., 1883., 1903. i 1918. Dakle, Hrvati
moraju priznati da bar u neemu nisu bili Europejci! Nisu bili barbari, antisemiti. Posebno je
vana autoriina napomena da u Hrvatskoj, za razliku od Austrije i Maarske, nisu postojale
182
84
54. Cionizam.
Cionizam je ono najbolje to je politiki i dravotvorno izaeo, iznjedrio idovski
narod. 187 Po cionizmu je postao jednak ostalim narodima. Slaba mu je strana to to nije
nastao kao spontana, organska potreba idovskoga duha za viim udorednim redom i
poretkom, nego je ta potreba nastala takoreku fiziki: idovski narod bio je na to natjeran
svjetskim, prije svega europskim antisemitizmom, kao obrana od pogroma i unitenja. To
njegovo podrijetlo stavlja u pitanje prvenstveno budunost drave Izraela, prije nego li
budunost toga naroda.
Cionizam je najbolje definirao njegov rodoelnik Theodor Herzl kada je rekao da je
cionizam povratak u idovstvo prije povratka u idovsku zemlju. Iz takva odreenja
proizlazi da se cionizam ne ograniava na politike ciljeve nego obuhvaa ukupnu kulturu,
obiaje, jezik itd. Dakle, bio je to cijeli program idovskog narodnog preporoda. Biti cionist
znai dosegnuti krajnju toku emancipacije, postati svjestan svoga idovskog identiteta. To je
negacija asimilacije i asimilacijske emancipacije. Prema Mirjani Gross cionist posvjedouje
185
85
svoj idovski identitet kad kae Ivri onochi - Ja sam idov, a asimilaciju odbacuje rijeima: Lo ze
hadereh - Ne, to nije put. 188
No, na razini politike prakse treba razlikovati cionistiki Izrael kao dravu i njegovu
politiku od idova internacionalaca diljem svijeta koji druge narode posramljuju svojim
internacionalizmom kao nacionaliste. U biti prema politikom mentalitetu postoje tri vrste
idova: 1. idovi cionisti, zdravi nacionalisti, koji ive uglavnom u Izraelu, ali i posvuda u
svijetu. 2. idovi internacionalisti, koji ive uglavnom izvan Izraela i skloni su, dapae
propovijedajui internacionalizam tee ostvariti gdje god to mogu svoju hegemoniju i zato
dolaze u sukob sa svim narodima meu kojima ive, i 3. idovi skloni adaptaciji, mijeanju i
asimilaciji, kao i veina drugih naroda svijeta. Zato je ne samo netono, nego i nepravedno
sve idove politiki ocijeniti kao hegemoniste. Dakako, u pravnoj je kvalifikaciji to jo
nepravednije i pogubnije jer se krivnja i krivac uvijek mora individualizirati a nijedan narod
nije doputeno podvoditi pod kvalifikaciju kolektivne krivnje.
Hrvati, naroito od uspostave drave Izraela, imaju loe iskustvo sa idovima
internacionalistima. Ta kategorija idova propovijeda i provodi antihrvatsku ovinistiku
politiku prema Hrvatskoj i Hrvatima diljem svijeta.
Imaju pravo Garaudy i drugi idovi internacionalisti kad cionizam izjednauju s
europskim nacionalizmom. On je zaista politiko iskustvo Europe i to poglavito Srednje
Europe, koja se u XIX. i XX. st. nacionalizirala. Kad narodi Srednje Europe izrastaju u
nacije, idovi to odbijaju (iako su ve postojali kao kvazi nacija, kao nacija-konfesija). U biti,
oni to faktino ne mogu jer nemaju svoju zemlju. idov je bez doma, kako kae Daniel Bell.
Meutim, oni odbijaju i traiti tu zemlju, svoju dravu, odbijaju se teritorijalizirati. Na
nacionalnu ideju cionizma izraenu naroito u Herzlovoj knjizi idovska drava loe
reagiraju pojedini idovi. Primjerice, beki nadrabin Moritz Gudeman smatrao je da
cionistiki program ide izvan duha idovske religije, a poslanje je idovstva da ukida nacije a
ne da ih stvara. Tu njihovu politiku poziciju u Srednjoj Europi, koja je to se tie odnosa
prema nacionalnome ista i drugdje u svijetu, izvanredno dobro odreuje Milan Kundera kad
kae: Svuda stranci i svuda kod kue, iznad nacionalnih kavgi, idovi su u 20. stoljeu bili
glavni kozmopolitski, integrativni element u Srednjoj Europi... 189 Taj tragini nesporazum
idova s nacijom, sa smislom i svrhom nacije u povijesti, morao je zavriti kako je zavrio.
Suprostavljajui se nacionalizaciji naroda, suprotstavljali su se ne samo njihovim interesima
nego i njihovim politikim sudbinama i tako se usred tih nacija nali kao njihovi neprijatelji.
Zato su SAD za idove idealan politiki milieu-mo, svjetski relevantna mo bez nacije, ali
ovaj put mo koju osigurava drava! Iz istih motiva proizlazila je i idovska privrenost
Austro-Ugarskoj Monarhiji, dravi naroda, nasuprot nacionalnim dravama Zapadne
Europe. U Austro-Ugarskoj Monarhiji nijedan narod nije bio apsolutna veina pa ta drava
nije ni mogla biti nacionalna drava, a idovi su mogli sebe smatrati, a smatrali su ih i drugi,
svjetskim narodom (Welt-volk) i uivati taj povlateni poloaj. No, on nije osiguravao
trajnu sigurnost, jer nacionalno buenje, konstituiranje naroda Srednje Europe u nacije nije
trpjelo takav nadnacionalni poloaj idova pa je njihov poloaj s vremenom sve
ugroeniji. 190 Hannah Arendt zato s pravom kae da su upravo idovi ona skupina koja je,
nestankom Habsburke Monarhije, pretrpjela najvei gubitak utjecaja i prestia. 191
188
86
Zato nije sluajno ni da aktualni globalizam dolazi iz SAD-a. Onamo se, naime,
doselio velik broj idova iz Europe, a bit europskoga idovstva jest internacionalizam.
Upravo je njihov internacionalizam bitno pridonio slabljenju, u odreenim razdobljima pae i
slomu, amerikog izolacionizma. idovski kulturni i politiki internacionalizam funkcionalno
se i interesno izvanredno poklopio s intencijama moderne liberalne drave za univerzalnom
ekspanzijom liberalistikih vrijednosti, prije svega slobodnog trita i nesmetanog kretanja
kapitala, to je osnovna pretpostavka za globalnu eksploataciju i hegemoniju manje razvijenih
zemalja. Tako je taj idovski internacionalizam, koji je prije svega bio u funkciji osiguranja
slobode idovstvu pa prema tome izvan osnovne njegove funkcije i izvan njihove namjere,
postao jakom polugom internacionalnog eksploatizma.
Politiki internacionalizam, koji se inae voli predstavljati i kao humanizam jer mu je
naelo da se jednako odnosi prema svim ljudima bez obzira na nacionalnu pripadnost, nije
privilegij idova: ima ga kod svih naroda. I nitko subjektivno nije kriv zbog svoga
internacionalizma. Radi se samo o tome je li on glumljen, u biti prikriveni nacionalizam i
hegemonizam, ili je pak iskreni internacionalizam. Iskreni intemacionalisti jednostavno tako
razumiju svijet.
Svijet gleda razliito na cionizam: neki sa simpatijom, neki s antipatijom. Meutim,
nisu svi koji na nj gledaju blagonaklono iskreni i dobronamjerni. Meu simpatizerima ima i
lukavaca: podupiru cionizam samo zato jer ele da se svi isele u Izrael. Vodi ih pretpostavka
kako je bolje da se idovi isele u Izrael nego da ih se fiziki unitava. No, osnutak drave
Izrael nije znaio i rjeenje idovskog pitanja. Jer, niti se svi idovi ele iseliti u Izrael, niti
Izrael ima prostorni i gospodarski kapacitet da moe primiti sve idove. Zato svijetu, a
naroito Zapadu, kao i idovima na Zapadu, ostaje idovsko pitanje povijesnim politikim i
kulturnim pitanjem, pitanjem za suoavanje sa samim sobom i s drugom stranom kao s
mjerom svog humanizma i svoje kulture. Povijest se ne da prevariti lukavstvom. One zadae
to ih je povijest postavila pred ovjeanstvo, meu kojima je sigurno i idovsko pitanje, ono
mora zbiljski rijeiti i tu lukavstvo ne pomae.
Jedan od najvanijih pokazatelja odnosa drugih naroda (ili moda dravnih politika?)
prema idovstvu jest odnos prema cionizmu. Veina dravnih politika Zapada razlikuje
poeljan dio cionistikog politikog programa - emancipaciju, potivanje idovskog
nacionalnog identiteta i stvaranje drave Izrael 192 , koji podravaju, od nepoeljnog dijela toga
programa, koji nazivaju i judeonacizmom a podrazumijeva poglavito nekadanji cionistiki
terorizam, zloine prema neidovskim stanovnicima (Sabra i Chatila) i protjerivanje
Palestinaca sa zemlje u Izraelu, odnosno Palestini. 193
Od svih junih Slavena Hrvati su se najblagonaklonije odnosili prema cionizmu.
Cionizam kao pokret poinje u Hrvatskoj djelovati 1902. Potaknuli su ga idov studenti iz
rasom). No, internacinalizam u njemu i dalje brani tu poziciju, pa nastavlja: Nema potrebe zbog
toga za cionizmom ili rasizmom. Jacques Le Rider, Mitteleuropa, Zagreb, 1998, str. 73.
191
Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit, str. 13.
192
Tako i Tito pa i Tuman: Odluka svjetske organizacije (OCIN) potkraj 1947. o podjeli Palestine
na dvije autonomne drave: arapsku i idovsku, bila je zapravo ispunjenje pozitivnog dijela
cionistikog programa o potrebi stvaranja nacionalno-zaviajne idovske drave. Tuman, op. cit,
str. 158.
193
Radikalno negativno stajalite prema cionizmu, pae i njegovu osudu na meunarodnoj razini,
cionizam je doivio u Rezoluciji UN 3379/XXX od 10. studenoga 1975, prema kojoj je cionizam
jedan oblik rasizma i rasne diskriminacije (Zionism is a form of racism and racial discrimination).
Ovu je Rezoluciju opozvala Generalna skuptina OCIN 16. prosinca 1991.
87
Zagreba i Osijeka koji su studirali u Beu, a ve 1904. cionisti odravaju svoj kongres. Od
1906. izlazi cionistiki list idovska smotra, a od 1917. list idov, koji izlazi u Zagrebu sve do
1941. U Zagrebu je stvorena i cionistika zagrebaka kola koja zastupa beskompromisan,
radikalan cionizam. 194 Sredite cionizma u Jugoslaviji bio je upravo Zagreb. Svoj idovski
identitet izgradili su djelovanjem cionistikog pokreta u Hrvatskoj, gdje su neometano radili.
Taj duh tolerancije, taj duhovni i politiki komoditet to su ga uivali u Hrvatskoj, rezultat je
tradicionalne odsutnosti antisemitizma i mrnje na idove u Hrvatskoj, hrvatskog duhovnog
habitusa i kulture, jer je, kako je pisala idovska smotra, hrvatski narod slobodoumniji i
tolerantniji nego bilo koji drugi narod u Habzburkoj Monarhiji. 195
No, kada su se idovi u Jugoslaviji trebali etablirati, statusno odrediti pa i zatititi
dostignutu razinu nacionalnih i politikih prava, oni se politiki relevantno odreuju prema
srpstvu, a ne prema hrvatstvu, pa sjedite svojih udruga prenose u Beograd, iako u Srba
cionistiki pokret nikada nije bio jak. Vrlo indikativan pokazatelj odnosa idovstva prema
hrvatstvu jest trajno zadravanje naziva idovske opine u Zagrebu: tijekom monarhistike i
socijalistike Jugoslavije nazivala se Jevrejska a ne idovska opina, kako je preimenovana
tek po stvaranju Republike Hrvatske.
Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, Farma jugoslavenskih idovskih naseljenika u Palestini 19261928., Zbornik Mirjane Gross, str. 372.
195
Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, op. cit., str. 118.
196
Hannah Arendt, idovi, nacionalna drava i raanje antisemitzma, op. cit, str. 30.
197
Ibid, str. 37.
198
Ibid, str. 26.
88
Pri razmatranju odnosa Hrvata i idova treba uvijek imati u vidu da se tu radi
poglavito o odnosu Europe i idova, posebno Srednje Europe i idova, te jo specifinije
Austro-Ugarske Monarhije i idova, zatim Jugoslavije, monarhistike i socijalistike i
idova, a tek onda o odnosu Hrvata i idova. Budui da su bili nacija u naciji, zapravo
drutvo za sebe pa nisu ni dijelili sudbinu ostaloga drutva s kojim su ivjeli, u biti su
kohabitirali odnosno koegzistirali, osim onoliko koliko je to proizlazilo iz odnosa drave i
drutva, a svoju su egzistenciju i uope svoj poloaj povjeravali i inili ovisnim o dravi, to
im sudbinu nije mogla odreivati hrvatska drava kad je nije ni bilo. S druge strane, hrvatsko
drutvo to nije moglo jer nije imalo ni te snage ni kompetencije. Budui da, dakle, nije moglo
ni egzistencijalno ni statusno ureivati poloaj idova u Hrvatskoj, hrvatsko drutvo moglo je
utjecati samo na razini vjerskih odnosa i idovima eventualno stvarati osjeaj nelagode 199 pa
i vjerske ugroenosti. Meutim, opet, treba uzeti u obzir da Katolika crkva u Hrvata nije
nacionalna crkva, crkva s neovisnom jurisdikcijom u Hrvatskoj, nego je dio Katolike crkve
uope sa sjeditem u Rimu. Stoga je i vjerska politika u Hrvatskoj u odnosu na idovstvo bila
tek dio, obvezan na poslunost, svjetske vjerske politike Katolike crkve. To pokazuje i sluaj
biskupa Strossmayera, kojega se tako esto spominje radi antisemitizma. Njegove izjave nije
mogue ispravno shvatiti ako se ne uzmu u obzir vladajue politike ideje i pokreti njegova
doba. S jedne strane, to je vrijeme radikalnog sekularizma koji se oitovao naroito u
laiciziranju branog prava i kolskog sustava, tradicionalnih institucija pod pokroviteljstvom
crkve. U tom procesu, koji je dakle ugroavao interese crkve, elnu su ulogu esto imali
upravo idovi. S druge strane, na konzervativnog biskupa djelovala je kranska predrasuda,
koja je naalost postala tradicija, o idovima bogoubojicama. Strossmayer je takoer branio
Katoliku crkvu od prodiranja protestantizma iz Maarske, a idovi su se s Maarima srodili
vie nego i s jednim narodom Europe pa je tako otpor Maarima bio dijelom razlogom
Strossmayerova negativnog odnosa prema idovima. Prema tome, svi razlozi takva njegova
odnosa prema idovima vezani su za obranu interesa Katolike crkve kao takve, a tek
podredno za hrvatske interese. 200 Zato puna i prava odgovornost Hrvata za politiku prema
idovstvu postoji tek od uspostave samostalne i neovisne hrvatske drave 1990., od
uspostave Republike Hrvatske. Uz asnu iznimku Dubrovake Republike kao predstavnika
hrvatske dravnosti, o emu e meutim biti posebno govora.
No, za karakterizaciju odnosa Hrvata i idova openito moda je najprimjereniji
sluaj Mato. Naime, idovski autori iz Hrvatske Matoa vrlo esto dovode u svezu s
pojavama antisemitizma u Hrvatskoj. Tako Ivo Goldstein za potvrdu da u Hrvatskoj ima
pojava antisemitizma kae kako uz Matoeva priznanja idovskoj sposobnosti i korisnosti tu
i tamo ima Matoevih protuidovskih invektiva 201 , a Mirjana Gross: Cionisti ponajprije
reagiraju na politiki antisemitizam u tisku i Saboru, na estetiki antisemitizam u
199
Ipak nije jasna primjedba Mirjane Gross koja piui o politikom antisemitizmu u Hrvatskoj i
reagiranju cionista na nj te spominjui u tom kontekstu Supila, Matoa i Grgu Tukana, kad kae: Na
udar kritike dolazi i prvak Koalicije Frano Supilo. Cionisti nisu oekivali da e on kao izraziti liberal
davati izjave koje bi ih mogle pozlijediti ali se to ipak dogodilo. U elji da potakne ekonomske
energije hrvatskoga naroda, Supilo uz ostalo izjavljuje da za ekonomsko zaostajanje nisu krivi samo
Khuen i Maari nego i slaba ekonomska poduzetnost hrvatskoga naroda. Kao dokaz navodi da su
idovski trgovci doli u Hrvatsku bez imetka a danas su, unato nepogodnim ekonomskim prilikama,
imuni. Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, op. cit., str. 121. Nije jasno u emu
se sastojao Supilov antisemitizam.
200
Od nekog vremena k nama iz Ugarske, i to osobito iz Pete, doseljavaju idi, najgora pljeva, s
namjerom da izdaju javne listove uglavnom na njemakom jeziku... A sve to biva s tom namjerom da
bismo se mi, iz dana u dan sve vie, pretvorili u Maare.... Korespodencija Strossmayer-Vannutelli,
str. 93.
201
Ivo Goldstein, Antisemitizam, holokaust, antifaizam, op. cit, str.15.
89
kulturnim rubrikama, kao to su pojedini feljtoni A. G. Matoa, koji jednom prilikom napada
Dreyfusa i Zolu ili recenzije djela iji su autori idovi. 202 Mato je meutim (uostalom kao i
Supilo, Gjevi, Radi, Pilar i dr.) doao do uvida da su Hrvati slabi gospodarstvenici, slabi
poduzetnici, i da za sve svoje nevolje uvijek okrivljuju drugoga. Zato je isticao primjer
idova, koji u istim prilikama gospodarski napreduju dok Hrvati propadaju. Zabrinut za
stanje nacije i za njezinu budunost a uviajui tu slabu stranu nacionalnog karaktera, tom
usporedbom sa idovima potie Hrvate na vee zalaganje, razbuuje nacionalni inters,
energiju i samopouzdanje. Zato Mato kae: U politici uvijek okrivljujemo Maare,
zaboravlja (Hrvat) da su Hrvati, da su maarolci dovukli Maare ovamo. Tako je i u naoj
ekonomskoj politici. U nas trguje i pravi cijene idov, jer se Hrvat uope ne da u trgovanje...
Drugim rijeima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti... 203 A
idovi to proglaavaju antisemitizmom. Ne samo da za sebe expressis verbis kae da nije
antisemit, nego i naelno osuuje svaku vrstu antisemitizma: Politiki je antisemitizam
glupost, jer idovi nemaju drave. Ekonomski je glupost, jer nisu samo idovi kapitalisti.
Mnogo nihilista i voa socijalizma bijahu idovi, a u Francuskoj se i sveenstvo, u kojemu
nema proletarijata, bavi industrijskim zasnovama. Moralni je antisemitizam glupost, jer i
lopova i potenjaka ima meu svim plemenima. 204
Pri tako jasnim anti-antisemitskim stajalitima valja se zaista zapitati: odakle takav
odnos ne samo prema Matou, taj zagriljivi, sitniavi, gotovo urotniki odnos openito
prema Hrvatima? Radi li se moda o kakvoj milenijskoj osveti? A za iji zloin?
Pitanje osvete jednoga naroda za nanesenu mu nepravdu naeo je Daniel Bell na
primjeru crnaca kojima je bijeli ovjek oduzeo identitet, naturajui im kompleks manje
vrijednosti. Uinio je to u obzorju rasprave o idovskoj povijesnoj zloj sudbini progona,
pogroma, holokausta itd., asocirajui na mit o Orestovoj osveti za ubijenoga oca. Bell,
dodue, taj psiholoki problem osvete, kao izvod, nije sasvim dovrio, nije jasno ni potpuno
eksplicirao na primjeru idovskog prava na osvetu, ali je jasno pokazao trag koji tome vodi.
Oito je, naime, da idovi ojaeni svojom nezasluenom povijesnom, viemilenijskom zlom
sudbinom, gaje stanoviti ressentiment prema svijetu koji im je nanio toliko zla i da smatraju
kako imaju neko moralno pravo na osvetu. Budui da to ne mogu ostvariti prema velikim,
monim narodima, ine to na slabijima, na onima na kojima mogu. Meu tim su narodima
oito i Hrvati. Dakako, na Hrvatima je da to ne dopuste, da se brane od objede za
antisemitizam i idovskog prava na osvetu jer na to nemaju pravo, ni oni ni ijedan drugi
narod. Oito, neki idovski pisci vide samo zlo i nepravde koje je proivio njihov narod i nije
im stalo do drugih naroda. I gdje je onda njihov osjeaj i pojam pravde?
Istina, Mato o idovskim manama govori vrlo otro i s neugodnim epitetima.
Optuuje ih za lihvarenje i bludnitvo, nazivajui ih Judeomaarima jer ih smatra dijelom
maarskog hegemonizma. Ali, govorei o hrvatskim manama, govori jo runije o Hrvatima.
Radi se, dakle, o Matoevom polemikom stilu, njegovoj velikoj osjetljivosti na ljudske mane
i nedostatke i neslobodu koju hrvatski narod trpi od Maara i svih onih koji su dio njihove
hegemonije, ali nikada o mrnji, a jo manje o antisemitizmu. Govori o manama Hrvata iako
je, kao i Starevi, bio veliki zaljubljenik u Hrvatsku i Hrvate. Smatrao je to, s pravom, i
svojom dunou, a uz objektivno stanje stvari tu je i hrvatski nagon za perfekcionizmom,
koji je kod Matoa bio jako izraen.
202
90
Kao zaljubljenik u Hrvatsku i Hrvate, nije mogao previdjeti objektivno stanje u kojem
su se nalazili: potpunu politiku i gospodarsku hegemoniju nad Hrvatskom. I kakav bi on bio
zaljubljenik kad se protiv te hegemonije ne bi pobunio. Bez obzira na to od koga dolazila - od
Austrijanaca, Maara, Talijana, Srba ili idova. I bez obzira na to radilo se o nedostatku
gospodarskog talenta u Hrvata ili o superiornom talentu drugih. (idovski je talent dobrim
dijelom dolazio i otuda to su gospodarstvo, posebno trgovina i novarstvo, bili meu
rijetkim doputenim zanimanjima, iako ne uvijek bez ogranienja, u koja su usredotoili svu
svoju energiju i sposobnosti.). A kakva je gospodarska hegemonija uspostavljena nad
Hrvatskom i Hrvatima na prijelazu XIX. i XX. st. i u prvim desetljeima XX. st.
argumentirano je iznio Srbin Ljubomir St. Kosier. Prema Kosieru, idovi su u Hrvatskoj
imali dominantan utjecaj i mo u svim podrujima gospodarskog ivota a Hrvati su bili
sasvim otueni od gospodarske moi svoje zemlje. 205
Dakle, u glavnim crtama treba odnos Hrvata i idova promatrati prvenstveno u sklopu
odnosa kranskog Zapada i kranske drave Zapada prema idovima i idovstvu, a tek
onda kao specifian odnos idovstva i hrvatstva. Stoga, ne pretpostavljajui nevinost ni jedne
ni druge strane, ne vidimo nikakva posebnog razloga da idovi posebno vole ili posebno
mrze Hrvate, kao ni obratno, a to ne bi bilo ve vieno i u odnosima s drugim narodima. A
ono to je specifinost odnosa Hrvata i idova, dapae ono to je konstituira, proizlazi iz
povijesnih okolnosti, prije svega zakanjelog hrvatskog konstituiranju u naciju u odnosu na
nacije Zapadne Europe (a to dijeli s narodima Srednje Europe) i jo vie kasnog stvaranja
samostalne drave. To je kanjenje prouzrokovalo da Hrvatska ponavlja, potpuno ili
djelomino, obrasce odnosa kakvi su bili karakteristini za europske zemlje XIX. ili pae
XVIII. stoljea. Hrvatska specifinost odnosa jest npr. to to Hrvatska nikada nije imala takvu
snagu, poput Francuza, Rusa, Engleza Nijemaca i dr., da vodi imperijalistiku politiku, koja
je urodila specifinim antisemitizmom. Drugo to bi moglo biti specifino, kako smo ve
rekli, jest to to Hrvati poslije srednjovjekovne hrvatske drave niti su imali svoju dravu niti
su bili vladajui, hegemon narod u nekoj zajednici naroda pa da bi se interesi tih dvaju naroda
poklapali. Ipak, sve je to donijelo takvo stanje i povijest odnosa tih dvaju naroda da ih
metodoloki treba promatrati i na nacionalnoj i na internacionalnoj, ili u najmanju ruku
europskoj, razini. Ali, pritom i nacionalni hrvatski odnos prema idovima teorijski treba
promatrati kao dio internacionalnog odnosa, a samo injenino, empirijski aspekt na
nacionalnoj, ali opet samo kao poseban sluaj opeg, internacionalnog odnosa prema
idovima.
Jedan od spomenutih obrazaca koje Hrvatska ponavlja jest i uporaba tzv. dvorskih
idova u hrvatskoj suvremenoj politici, ali dakako, na specifian nain i iz specifinih
dravnih potreba i opet bez obzira i bez utjecaja hrvatskoga drutva. Naime, prema Hannah
Arendt, u Europi se tijekom XVII. i XVIII. stoljea odvijao spori razvitak nacionalnih
drava u okrilju apsolutnih monarhija. U svakoj od njih se poneki idov uzdizao iz duboke
anonimnosti do, ponekad sjajne ali uvijek utjecajne, uloge dvorskog idova - financijera
dravnih poslova i upravitelja financijskih transakcija vladara. 206 No, dok su tamo idovi
bili potrebni vladarima radi namicanja financijskog kapitala, kao dravni bankari, Hrvatskoj
su bili potrebni radi namicanja politikog kapitala. Naime, idovi su s vremenom postali
internacionalni element, pa kao takvi vrlo poeljni kao nepristrani i neutralni intereuropski
posrednici u europskim meudravnim sporovima. 207 I upravo kao takvi zatrebali su
205
91
Republici Hrvatskoj jer se ona pri ostvarivanju svoje samostalnosti nala u svojevrsnom
sporu s Europom, ali i sa SAD-om, tj. gotovo s cijelim Zapadom. Naime, uz postojanje bive
Jugoslavije Zapad je vezao pojam europske ravnotee, sigurnosti i mira na europskom
jugoistoku, iz tih razloga ju je i stvorio u Versaillesu i nije se je elio odrei. Hrvatska i druge
zemlje bive Jugoslavije svojom su tenjom za samostalnou ugroavale te europske
tekovine. Bio je to geopolitiki razlog najprije odbijanja priznanja samostalnosti Hrvatske,
zatim ometanja oslobaanja hrvatskih krajeva koje su zaposjeli Srbi, te na kraju odbijanja
pomoi Hrvatskoj u njezinoj politikoj i gospodarskoj konsolidaciji.
Drugi razlog za neprijateljstvo Zapada prema Hrvatskoj bila je tobonja antisemitska
prolost Hrvata. Iako su, kako smo to ve pokazali, Hrvati jedan od naroda Zapada s najbenignijom antisemitskom prolou, stjecajem nesretnih politikih okolnosti upravo su oni od
Zapada izabrani za antisemitskoga rtvenoga jarca. No, prije daljnjega izlaganja moramo rei
da uloga rtvenoga jarca ne znai apsolutno iskljuenje svake krivnje. Tom su teorijom i neki
idovski pisci htjeli objasniti neprijateljstvo Zapada prema idovima, posve arbitraran izbor
idova za tu ulogu, to je Hannah Arendt odluno i argumentirano odbacila. Dakako, prvi i
najtei argument koji je legitimirao hrvatsku antisemitsku prolost bila je injenica da su
Hrvati tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovali u progonu idova. Svjetsko idovstvo
trailo je od Hrvata da to namire kao svoj neizmireni dug idovstvu. Iako se tom dugu i
nekritiki pristupalo, ne uzimajui u obzir povijesne okolnosti pod kojima se to dogaalo niti
to su sve Hrvati za njih uinili da se te strahote umanje, idovi su na tom dugu inzistirali. S
obzirom na ve izloeni poloaj, u biti snagu idova u SAD-u kao jedinoj svjetskoj velesili,
te dvomilenijsku antisemitsku prolosti naroda Europe, prije svega onih najveih, prolosti
koje su se poslije holokausta poeli stidjeti i skrivati je, psiholoki je lako objanjivo i
shvatljivo zato su vrlo brzo i rado prihvatili Hrvatsku i Hrvate kao antisemitskog rtvenog
jarca. Konano su nali nekoga tko e odgovarati za njihove grijehe, okajati ih, a oni e tako
umiriti neistu i od antisemitizma nemirnu savjest. Masovnopsiholoki to je na Zapadu
primljeno kao in kolektivnog iskupljenja grijeha, pa su vlade u tome dobile masovnu
potporu od svojih graana. No, pojedini (ali samo pojedini) najinteligentniji idovi kao to su
Finkielkraut, Mc Adams i Filip Cohen shvatili su tu igru Zapada pa su relativizirali hrvatsku
krivnju ali i nevinost Zapada, spoitnuvi mu antisemitsku dugu prolost. 208 Dvorski idovi trebali su dakle Hrvatskoj da bi neutralizirali to neprijateljstvo Zapada, jer ako idovi u
Hrvatskoj kau da Republika Hrvatska nije antisemitska, to bi trebalo biti vjerodostojno
posvjedoenje. Oni bi i sada Hrvatskoj trebali posluiti kao svjedoci da je Hrvatska uvarica i
hraniteljica ljudskih i nacionalnih manjinskih prava.
I konano, trei razlog zato su Republici Hrvatskoj trebali dvorski idovi jest taj
to je njezin prvi predsjednik bio optuen za antisemitsko pisanje. Iako se radilo o personalnoj zamjerci, jer se radilo o predsjedniku drave, to je stvaralo ozbiljne probleme dravi.
I opet su dvorski idovi trebali posluiti kao most Hrvatske prema svijetu, naroito prema
SAD- u gdje su idovi tako jaki. No, kako emo poslije vidjeti, taj je argumenti ustvari
trebao prikriti injenicu da je dr. Franjo Tuman u svojim tekstovima uinio evidentnom
element ija je vanost i korisnost upravo proizlazila iz odsutnosti njihove vezanosti za bilo koju od
nacija u sporu. Ibid., str. 25. i 26.
208
I zaista, holokaust se nije mogao dogoditi a da mu nije prethodilo dvije tisue godina progonstva i
antiidovskog osjeanja koje mu je svagdje krilo put. Claude Lanzmann, Od holokausta do
holokausta op cit., str. 70.
92
209
Odskora se u arhivima Saveznika otkriva da su znali kako e idovi iz Italije 1943. biti internirani,
ali ih o tome nisu obavijestili.
210
Hannah Arendt, Izmeu parije i parvenija, op. cit., str. 63. biljeka 17.
93
211
94
Istvan Bibo, idovska asimilacija, i idovska samosvijest, op. cit., str. 51.
95
uglavnom su ivjeli svoju posebnu sudbinu. Za tadanji odnos Hrvata prema idovima, pak,
najreprezentativnija je izjava dr. Marijana Derenina prigodom prihvaanja zakonske osnove
o ravnopravnosti Izraeliana 1873.: Da Izraelianin, ostajui vjeran vjeri otacah svojih,
moe biti vjeran sin svoje domovine, to se kod nas obenito misli. 213 No uza sve potekoe
idovi su se mnogo vie i lake integrirali u hrvatsko negoli u srpsko drutvo. Pae,
preferirali su i hrvatski jezik pred srpskim. Tome je vjerojatno uzrok injenica da je Hrvat
liberalniji i tolerantniji, da potiva i osobnu i nacionalnu individualnost. Nije nasilan kao
Srbin pa idov moe komotno biti iznutra idov izvana Hrvat. Na popisima stanovnitva
idovi su u doba Jugoslavija takoer radije birali hrvatsku pred srpskom nacionalnosti. 214
Za najnovije odnose idovstva i idova te hrvatstva i Hrvata karakteristina su ne
neprijateljstva meu tim narodima, nego prije neprijateljski ekscesi s obiju strana:
antihrvatski i antiidovski. Tako Ljubica tefan navodi antihrvatske izjave pojedinih idova
kao to je ona dr. Menachema Shelacha (alias Raula picera, biveg Zagrepanina) da
smrtno mrzi Hrvate - ne hrvatske faiste, nego Hrvate kao takve, sve Hrvate, cijeli
narod. 215 Ili onu Tedyja Kolleka iz 1993.: Hrvati su gori od nacista 216 , za koje autorica s
pravom smatra da su rasistike.
96
imali status stranca, s kojim su poloajem bila vezana neka ogranienja u pravima, kako bi se
moglo zakljuiti iz alopojki nekih idova, nego je takav status imao i svaki drugi strani
dravljanin. Ali, za razliku od drugih zemalja Europe, u Dubrovniku ih nisu bili dodatno
ograniavali kao idove. Nadalje, specifino i povoljno za idove u Dubrovniku bilo je to da
na njih u Dubrovakoj Republici, iako je bila katolika drava, nisu utjecale negativne mjere
Rimske kurije, pae ni odredbe Lateranskog koncila iz 1215. Crkva je, naime, traila stroi
reim prema idovima, izolaciju i druge mjere. Meutim, vlast Dubrovake Republike nije
doputala uplitanje Crkve u svjetovne poslove. Taj liberalan i tolerantan odnos vlasti prema
idovima ogleda se naroito iz okolnosti to je 1782. donesena uredba da se strogo
zabranjuje nasilno ili prijevarno pokrtavanje idova, uz prijetnju kazne do godinu dana.
Neraspoloenje prema idovima, onoliko koliko ga je bilo, nije bilo ni vjersko ni
rasno odnosno nacionalno, nego iskljuivo trgovinsko konkurentsko kao i prema svakom
konkurentu strancu. To je i razumljivo ima li se na umu da je Dubrovaka Republika bila
trgovaka drava. Pa i onda kad su se donosile mjere zabrane stalnog naseljavanja idova, te
se mjere nisu dosljedno provodile. A kada bi bili i istjerani, u pravilu zbog vee krize, kao
ono 1515., uz dputenje gradskih vlasti ubrzo su se vraali. (U drugim dravama idove su
znali istjerivati i ponovno primati i po deset puta pa istjerivanje treba shvatiti u tom,
relativnom, smislu).
Dapae, idovi su u odnosu na druge strance, u odnosu na pripadnike drugih
vjeroispovijesti, npr. pravoslavce, bili privilegirani: Meutim, u cjelini uzevi, idovi su
imali mnogo povoljniji poloaj i status od pridolica pravoslavaca, kako po tome to su
stanovali u gradu Dubrovniku, i k tome u njegovu sreditu, tako i po tome to su imali svoju
organizaciju - Bratovtinu idova - a pogotovu time to su nesmetano imali svoju bogomolju.
idovska sinagoga je trajno i bez zapreka djelovala u reimu jedne katolike drave koja nije
dozvoljavala drugih bogomolja osim rimokatolikih na svom podruju... 219 Istina, nisu imali
ista graanska prava kao katolici, ali su imali vea prava od bilo kojih drugih ne-katolika. No,
valja istaknuti i ponaanje idova prema vlasti i hrvatskome narodu u Dubrovakoj
Republici. Naime, kad im zatreba, utjeu se zatiti turske vlasti u Sarajevu, naroito u
Carigradu, gdje su kao financijeri bili vrlo utjecajni, i tako bi ishodili povlastice pritiskom
Turske na Dubrovaku Republiku. U doba francuske okupacije Dubrovake Republike (1806
-1814.) pak, idovi su se priklonili francuskoj vlasti. Jasno, uinili su to iz vlastitih interesa.
Traili su graansku ravnopravnost, to im je francuska vlast i odobrila, no to je poslije
odlaska Francuza bio element nerazumijevanja i prijekora s hrvatske strane. Prigovarali su im
da su preli na stranu okupatora, te, a to je bio takoer klasian prigovor i drugih naroda, da
su se bavili novarskim spekulacijama i tako otetili Republiku. Dubrovani su se na njih
alili i traili su da se zatiti ovaj siromani grad od jarma jednog pohlepnog naroda koji
misli samo na svoje probitke. 220
I u usporedbi s poloajem idova u drugim gradovima na hrvatskoj obali koji su, i
kad su bili pod tuinskom okupacijom (Splitu pod vlau Mleana), poloaj idova u
Dubrovakoj Republici bio je povoljniji. Drugdje nisu mogli posjedovati nekretnine, dok su u
Dubrovniku, iako pomorskoj dravi, mogli imati u vlasnitvu i brodove.
U Dubrovakoj Republici, jedinom dijelu Hrvatske koji je imao vlastiti suverenitet,
bio je poloaj idova, dakle, mnogo povoljniji nego u drugim djelovima Hrvatske pod tuinskim suverenitetom, gdje su strane vlasti ureivale odnos prema idovima, ali i ondje je
bio uglavnom povoljniji nego u veini drugih europskih drava.
219
220
97
Naime, i u ostatku Dalmacije, pod vlau Mletake Republike, poloaj idova je bio
mnogo povoljniji nego i u samoj Veneciji. I tu je hrvatska tolerancija ublaavala mletake
dravne mjere. Piui o tome, Frajdenberg za poloaj idova u Zadru kae: S pravnog
stajalita, idovi su bili ravnopravni s graanima Zadra: bili su pod jurisdikcijom gradskog
suda, ali ne i crkvene vlasti... U sluaju da idova uhite izvan granica Zadra, komuna je bila
duna boriti se za njegovo osloboenje, ba kao i za svoga graanina; idovi koji su se
odluili nastaniti u Zadru bili su osloboeni prijetnje od prisilnog krtenja. 221
Za poloaj idova u ibeniku, kae da je bio slian onome u Zadru (str. 84.).
No, posebno je zanimljiv sluaj Splita. U njemu se u svoj svojoj isprepletenosti
prelamala sudbina Hrvata i idova, sudbina tih dvaju naroda bez nacionalnog suvereniteta
izvrgnuta manipulaciji gospodujueg naroda. Ipak, prema Frajdebergu, idovima je u Splitu
bilo sueno da doive jedan od najburnijih uzleta u svojoj balkanskoj povijesti (str. 78.).
Uspon idova u Splitu bio je vezan za otvaranje splitske luke (1592.), za koje je bio
najzasluniji idov Daniel Rodrigez. No, luka ne bi bila otvorena da nije bilo politikih i
gospodarskih interesa Venecije. Naime, Venecija je bila ljubomorna na neovisnost
Dubrovake Republike, koja joj je smetala meu ostalim i zato jer je preko njezine luke iz
Carigrada preko Sarajeva tekla sva jadranska trgovina, naroito balkanskih Slavena. Da bi
onemoguila, ili bar uinkovitije ometala dubrovake trgovce i mornare, radei u tom
pravcu, ona je rado iskoritavala idove, pa se tako moe objasniti i njezino usvajanje
prijedloga splitskog idova Daniela Rodrigeza za osnivanje trgovake luke u Splitu. 222 No,
onoliko koliko je luka znaila za napredak Splita, toliko je omoguila i ulazak idova u
splitski drutveni i privredni ivot, sljubljivanje s tim ivotom kao malo gdje. Toliko, da su
idovi izgubili i svoje tipine karakteristike, to je pak smetalo venecijansku vlast. Takvo
sljubljivanje i takav liberalan odnos splitskih Hrvata prema idovima iskljuivali su potrebu i
eventualne zahtjeve za gradnjom geta. O tome Frajdenberg kae: U Splitu nailazimo na
neobinu situaciju: u njemu geto nije nastao ni u XVI. ni u XVII. stoljeu, premda je ve
postojao i u Veneciji i u drugim talijanskim gradovima. Povrh svega, sam Daniel Rodrigez
traio je koncem XVI. stoljea da se u Splitu sagradi geto... (str. 90.) Dakle, dok je mletaka
vlast inzistirala na izgradnji geta, hrvatski je liberalni duh to odbijao. Geto je izgraen tek u
drugoj polovici XVIII. st., poslije papina edikta O idovima (1775.) i izriitog naloga
Mletake Republike (1777.) da se geto izgradi. A i tada je, dakle, izgraen voljom i
mentalitetom Mleana a ne Hrvata.
No, s dolaskom idova u Split povezan je i jai prodor robno-novane privrede i
napredak toga grada. Naime, iste 1592. kad je otvorena gradska luka, otvorena je u Splitu i
banka. To je bila prva banka kod junih Slavena. Druga je otvorena tek 1820. u Ljubljani, a
zatim 1846. u Zagrebu.
Naposljetku, ako je i bilo povremenih antagonizama izmeu idova i domaeg
stanovnitva, bilo je to poglavito zbog poslovne zavisti prema uspjenijim idovima, ili pak
zato jer je sva vanjska trgovina bila u rukama stranih idova, a oni su u poslovnim odnosima
privilegirali domae, splitske idove ispred ostalih graana. No, dakako, bilo je i pojedinanih pojava neraspoloenja i napetosti prema idovima, od idova prezaduenih graana i
trgovaca.
221
222
98
Maren Frajdenberg, idovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Zagreb, 2000, str. 83.
Kosier, op. cit, str. 133
Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit, str. 16.
Upadi Nijemaca iz Stenjevca poeli su, vidi se, tek ljeta 1943. godine. To je doista bilo vrijeme
dolaska u Zagreb samog Himmlera koji je, nezadovoljan rjeavanjem idovskoga pitanja u NDH,
naredio njihovo odvoenje u njemake logore. Ljubica Stefan, Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999.,
str. 41.
224
99
drugih razloga, ne iz onih koji mu se predbacuju. Naime, Ciliga je kao oevidac dogaaja
vjerodostojan svjedok, pogotovo uzme li se u obzir da je bio protivnik ustakog reima, zbog
ega je i bio u logoru, ali je bio i protivnik antisemitizma pa je kao takav dakle vjerodostojniji
svjedok nego oni koji ga napadaju. Moda je kriv utoliko to je takorsko ponaanje idova
u Jasenovcu pripisao njihovu posebnom reagiranju u okolnosti straha za vlastiti ivot. No,
koliko god toboe bila specifino idovska, koliko god je smatrali patolokom devijacijom, ta
je reakcija zbog svoje psiholoke konstante kod pripadnika svakog naroda i manje-vie
svakog pojedinca toliko normalna i oekivana da normalnija ne moe biti. I tu humanistike
deklamacije i idealizacije ne pomau. Poloaj i ponaanje idova u Jasenovcu logian su
odraz njihovog holokaustom stvorenog poloaja uhvaenosti u zamku kao i njihova opeg
poloaja u svim dravama. ivei kao nacija u naciji, kao gosti u tuoj kui, smatrali su
da nisu bili ni uzrok ni povod tom graanskom ratu, da se njih to ne tie pa da posljedice za
to trebaju snositi drugi. S etikog stajalita, pak, pitanje krivnje i nevinosti u takvim
okolnostima gotovo nema nikakva smisla. Tko je ostao nevin u Drugome svjetskom ratu? Zar
Amerikanci, Englezi, Rusi, Francuzi, Talijani? Da, ako pobjeda osigurava nevinost. Ali, to je
ve pitanje politike krivnje za koju je presudan kriterij moi a ne etike norme.
Odnos idova prema NDH u glavnim je crtama jednak onome Saveznika, pobjednika
u Drugome svjetskom ratu: odnos ne samo pobjednika prema pobijeenima, odnos onih koji
su imali pravo prema onima koji nisu imali pravo, nego i odnos razvijenih nacija i
drutava prema nerazvijenima, odnos ranih i u modernizaciji dovrenih nacija prema
zakanjelima, kojima taj proces tek predstoji, odnos kolonizatora prema koloniziranim,
hegemona spram hegemoniziranih, tlaitelja spram tlaenih, eksploatatora prema
eksploatiranim - ukratko odnos povijesnih spram nepovijesnih nacija i odnos kompaktnih
nacionalnih cjelina spram krpica, podrtina, barbarskih ostataka itd., kako su ve nazivali
balkanske narode.
Kako vidimo, taj se odnos temelji na legitimiranom pobjednikom pravu koje
proizlazi iz poloaja vae victis poraenoga. U njemu nema ni traga sjeanju, ni traga
reminiscenciji da su neki od tih naroda preli po istim, u Europi standardiziranim postupcima,
procesima i obrascima dolaenja do vlastite drave koje su rabili ili eljeli rabiti i Hrvati.
Spaeni iz potopa (povijesti), ne daju ni slamicu spasa kasnijem utopljeniku! Hrvatske
specifinosti konstituiranja vlastite drave u biti su tek uvjetno specifinosti: to su one
specifinosti koje se zapaaju kod svakog naroda. Program i cilj su isti a okolnosti, a najee
i sredstva, znaju biti razliiti. O tim specifinostima Ivan Prpi pie: Valja se, drugo, kritiki
suoiti s posljedicama injenice da smo mi, Hrvati, zakanjela nacija koja je stjecajem
povijesnih prilika na specifian nain ozbiljila modernizacijski proces.
Posebnosti naeg povijesnog iskustva mogu se spoznati tek komparativnim
istraivanjima. Ona nisu posebnosti samo zato to smo svoju nacionalnu emancipaciju
doivljavali unutar vienacionalnih dravnih tvorbi, nego i zato to smo, upravo zbog
zakanjelosti, bili osueni na preuzimanje ideja formuliranih na drugim prostorima. Nuno je
pritom kritiki ispitati pretpostavke i mogunosti preuzimanja ideja. 225 Dakle, hrvatske su
emancipacijske i modernizacijske tekoe proizlazile iz okolnosti to su Hrvati u te procese
uli kao zakanjela nacija, to su se ti procesi odvijali u vienacionalnim dravama i to su
zbog toga bili osueni preuzeti ideje koje su formulirali drugi narodi na drugim prostorima.
Jesu li to pobjednici uvaavali bilo znanstveno ili politiki? Nimalo. Ni poslije Drugoga
svjetskog rata a ni u Domovinskom ratu. Osim toga, NDH je tijekom rata od faistikih i
nacional-socijalistikih reima i drava bila, kao poluokupirana zemlja, posvema ovisna:
225
Ivan Prpi, Smisao antifaizma, Antisemitizam holokaust antifaizam, Zagreb, 1996., str. 358.
100
226
101
Govorei o sumanutom umnaanju jasenovakog mita (str. 309.) prema kojemu je u Jasenovcu
pobijeno od sedamsto tisua do milijun i pol ljudi i to uglavnom Srba.. (str. 310), Tuman kae da
je MOP u Hrvatskoj imao dobro organiziranu obavjetajnu slubu i u vojsci i redarstvu NDH, a u
samom jasenovakom logoru da je djelovala partijska organizacija, i unato tome to je sam Tito
1942. potpisao naredbu u kojoj se govori oko 10.000 zatvorenika u Jasenovcu, da je u Jugoslaviji
odravani taj sumanuti mit. Dr. Franjo Tuman, op. cit., str. 310-311.
102
(rat, drava podijeljena u dvije okupacijske zone) pod kojima su zloini poinjeni, naroito
okolnost da su nacisti u svojoj okupacijskoj zoni dirigirali politiku prema idovima. 4. Nedovoljna periodizacija vremena zloina zbog koje neobavijeten promatra moe zakljuiti,
suprotno svim povijesnim injenicama, da je antisemitizam kod Hrvata povijesna konstanta.
5. Ve istaknuto nerazlikovanje reima koji je zloine poinio od ideje hrvatske drave kao
takve u kojoj bi se, da je opstala, reimi mijenjali a drava ostala. Dakle, pri razmatranju
NDH i zloina nije izvreno nemijeanje, neidentificiranje i nedovoenje ideje drave u krug
zloina. Dapae, kriminilizirana je i sama hrvatska drava. 6. Neuvaavanje notorne injenice
da su Hrvati spaavali idove, po emu su meu prvima u Europi. 228 7. Tako nekritiki
prikazan odnos Hrvata prema idovima slui za ocrnjivanje Hrvata i hrvatske drave u
svijetu kao najcrnjih nacista. Iako posve netono, to uvelike teti ugledu i interesima
Hrvatske u svijetu, a kod hrvatskih domoljuba izaziva zebnju i zazor. Stvara zabunu i ometa
normalan demokratski razvoj jer besmislena optuba za faizam neutemeljeno podvaja
Hrvate na faiste i antifaiste, pri emu ispada da su faisti svi oni koje hoe hrvatsku dravu.
Hrvate na smeta kritiko znanstveno i politiko istraivanje toga fenomena, nego ta
apsolutizacija zloina holokausta kao imanentnog hrvatskom nacionalnom biu to se
opravdavalo sintagmom o Hrvatima kao genocidnom narodu, djeci samog Sotone. Ta metoda
diskvalificiranja poznata je u meunarodnim i meunacionalnim politikim odnosima, a
prema Hrvatima se primjenjivala osobito tijekom Tridesetogodinjega rata to je naalost
urodilo viestoljetnim posljedicama jer je neki jo uvijek koriste, a naroito Srbi to ne
zaboravljaju (Vladimir Dedijer i dr.) No, Hrvati te neistine i te lai ne mogu niti hoe ikada
prihvatiti ni kao politiku ni kao znanstvenu istinu.
Po spaavanju idova Hrvati su u samom vrhu u Europi, tvrdi Ljubica Stefan poslije savjesnog i
iscrpnog istraivanja odnosa Hrvata i idova za vrijeme II. sv. rata. Ljubica tefan, Mitovi i zatajena
povijest, str. 178. Frano Glavina u istoj knjizi tvrdi da su postojale i vrlo utjecajne ustake skupine, na
elu s Milom Budakom, koje su se protivile rasizmu i antisemitzmu: Ljubica tefan, Stepinac i idovi,
op. cit., str. 15-16.
103
Naime, koliko god je tijekom ljudske povijesti mit u kulturi bio plodotvoran i utoliko
poeljan (sjetimo se samo poetaka grke filozofije), toliko je u politici, kad se od politike
pragmatike zahtijeva da se po njemu ravna, opasan.
Ni druga strana nije imuna na mitomanstva. Tako je naime, za potrebe dokazivanja i
oitovanja vlastite rasne nadmoi, stvoren mit o Indoeuropljanima kao izabranicima arijcima (od sanskrtskog arya, plemenit, uzvien). No, taj je mit bio od ovoga svijeta pa ga se
u ovome svijetu moglo i relativizirati pa i dezavuirati. Nekog arijca, ili cijeli narod arijski,
mogao je nearijac pobijediti, podvri i time dokazati da je arijska nadmo pusta tlapnja. Ali,
idovski se mit kao nad-povijesni i od Boga potekao ne moe povijesno nadvladati: on je tu
da gospodari povijeu i zato ostaje trajan izazov sujeti neizabranoga. Mit je, dakle,
tvrdoglaviji od injenica. 229
A i taj arijski mit doveden do svojih apsurdnih konzekvencija iznjedrio je rasizam i
rasne zakone, upravljene protiv Semita, ustvari idova (jer pojam Semit ima poglavito
lingvistiko znaenje, lingvistiku vrijednost), dakle nositelja konkurentskog mita. Borba
mita protiv mita, to je rezultiralo sa 6 milijuna pobijenih idova, 9 milijuna to poginulih to
pobijenih Nijemaca, te jo vie Slavena (ukupno 50 do 60 milijuna rtava Drugoga svjetskog
rata), dakle borbe zapoete idejom mita o odabranosti i nadmoi. Taj je arijski mit, dakle,
dezavuiran u povijesti. (To ne znai da nee oivjeti i ponovno poprimiti patoloke oblike.)
Te tetne dimenzije mita neki su idovi svjesni, kao to nam to svjedoi Garaudy u
knjizi Mitovi utemeljitelji izraelske politike, ili pak Freud, koji demitizira nastanak monoteizma kod
idova pokazujui da to nije autentini proizvod idovskog duha nego vjerovanje prihvaeno
od Egipana. No, idovi koji se suprotstavljaju svome mitomanstvu jo su uvijek malobrojni,
pogotovo meu intelektualnom i politikom elitom. Na to je moda utjecala injenica
strahota to ih je taj narod doivio u Drugome svjetskom ratu. Svejedno, da bi se bar
razjasnio, ako ne i izgladio nesporazum izmeu njih i svijeta, idovi moraju proi psiholoku,
intelektualnu anti-mitomansku katarzu. Posebnu mentalnu terapiju radi lijeenja od duboke
mentalne sklonosti oitovane tijekom povijesti stvaranja mita i ivljenju po njegovoj logici.
Prema istom onom pravu i prema zahtjevima iste one etike po kojima oni zahtijevaju
od naroda koji su bili zaraeni idejama faizma i uope idejama antisemitizma moe se traiti
od njih (i od drugih naroda sklonih mitomanstvu, npr. Srba) podvrgavanje lijeenju,
mentalnoj terapiji antimitomanije. Prema svom politikom cilju i svrsi to je borba za idove,
ne protiv njih. Uostalom, idovi su tome vini i njihov nerazmjerno velik doprinos razvitku
psihoanalize i psihoterapije nije nimalo sluajan. Mislimo da je tu na djelu bio prije svega
pokuaj objanjenja vlastita nacionalnog bia, a tek odatle ovjeka uope, ega su idovi
samo poseban sluaj.
Naime, nagon za mitiziranjem jedan je oblik neuroze, a kad je u pitanju cio narod, u
pitanju je oblik kolektivne neuroze, bijega od stvarnosti. (Naravno, on nikada ne zahvaa sve
lanove skupine, nego njezin pretean dio, koji se sastoji od kreatora mita kao manjine i
sljedbenika, vjernika, kao veine). Openito i genetiki gledano mitsko miljenje i mirotvorstvo zakonito se javljaju na poetku kulture, na tekim poecima ovjekove uljudbe, prije
znanstvenog miljenja. Zato o njemu neki govore kao o prvom ovjekovu uitelju. Tu je,
uvjetno reeno, normalna genetika i vremenska topika njegove iracionalnosti. Borba protiv
mita iznutra, protiv njegovih ideja i fantazma teka je i neizgledna jer se radi o vrsto
organiziranom kolektivnom psihikom sustavu nacionalgenetskog (dakako, djelomino i
filogenetskog) podrijetla. Borba izvana je tetna, neplodna i, dakako, nehumana pa i zloina229
104
ka jer se svodi na bioloku likvidaciju nositelja mita. Povijest, dogaanje svijeta u svojoj
ukupnosti, trebala bi biti terapeutska matrica (psihoanalitiarev kau) narodima u oslobaanju
od mitomanije i nadvladavanju iracionalnog racionalnim. Drugi svjetski rat, u kojem su
nacionalsocijalizam i faizam (dodue, faizam neto manje) bili usmjereni na razaranje
idovske zajednice kao takve, kao bioloke zajednice, najbolji je primjer ne samo
nehumanosti nego i neuspjenosti borbe izvana s mitotvorstvom. Naime, posljedica toga
razaranja bila je psihologija samosaaljenja i mogunost regresa k samozaljubljivanju,
gajenju i ouvanju mita kod idova te zgraanja nad zloinom i saaljenja drugih naroda
prema idovima, to je opet omoguavalo, dapae pomagalo, da se mit o povijesnoj rtvi
idova i krivnji svijeta za to, svijetu kao zloincu, produi i podrava. To omoguuje i
zahtjev za psiholokom i politikom naknadom i osvetom i tako nastaje nov iracionalni
circulus vitiosus. Iz tih je razloga politiki cionizam racionalan i antimitski izlaz iz toga
iracionalnog kruga, iz te povijesne iracionalne klopke, bez obzira na to to se ini da je
upravo on plod mitomanije i da je u njezinoj slubi. Naime, cionizam je u ostvarivanju
idovske dravnosti bio uvjetovan geopolitikim razlozima i ogranienjima - svijet, politiki
svijet, doputao je jedino rjeenje (osnivanje drave u Palestini) i kako-tako ga podravao.
Cionizam je s pravom teritorijalizirao idovsko pitanje dodajui vremenskoj dimenziji
egzistencije idovstva prostornu dimenziju, suprotstavljajui se time neplodnom, iluzionistikom internacionalizmu o cijelom svijetu kao idovskom domu: Problem je
spiritualan, a ne teritorijalan. Izrael nije rjeenje. Otueni idov je odrastao u galutu i svijet je
njegov dom. 230 Neki idovski autori ni poslije tragine opomene iz Drugoga svjetskog rata
nisu postali svjesni da ostali, teritorijalizirani svijet u percepciji cijelog svijeta kao idovskog
doma vidi, prvo, otimanje tueg doma, i drugo, idovsku hegemonistiku ideju kojom se
potvruje idovski hegemonistiki internacionalizam iz Protokola sionskih mudraca. Ne
shvaajui, oni i dalje odbijanje ovakvog internacionalizma dre parohijalnom predrasudom
ostaloga svijeta. 231 A, s druge strane, kako smo ve istaknuli, i neki zagovaratelji globalizma
zagovaraju nacionalne drave.
Dakako, ovdje smo govorili o iskrenom pravljenju mita, o mitu kao rezultatu
kolektivnog nesvjesnog, kao nacionalgenetskom iskustvu naroda, o tzv. pokretakom mitu
koji formira i usmjerava nacionalni identitet, a ne o modernim, prije svega politikim,
izmiljenim i racionalno konstruiranim mitovima. Tu je na djelu racionalan, proraunat
pristup svjesne zloporabe mita kod kojega se iracionalno podmee kao racionalno u svrhu
manipuliranja. Takvom zloporabom mita naroito se koriste Anglosaksonci kao novi,
samozvani gospodari svijeta. Moderan, racionalno iskonstruiran politiki mit stvorila je pae
i demokracija, to je prijetnja i samoj ideji demokracije. A najnoviji, suvremeni politiki mit
jest mit o globalizaciji kao rjeenju koje donosi sveopi boljitak i neko svjetsko bratstvo, iako
postoje ozbiljni razlozi da se posumnja kako se radi o novom hegemonizmu.
Ali ne samo taj racionalno iskonstruiran mit, nego i oni iracionalni mitovi, imaju
svoje racionalno opravdanje: praktinu korisnost za njegova tvorca. Otuda idovski mitovi
imaju smisao ako ih se shvaa i kao svojevrsnu laiku soteriologiju, kao ideju spasa ne samo
iz teoloke, nego i iz socijalne i politike bijede, iz egipatskoga ropstva, babilonskoga suanjstva, perzijskoga izgnanstva. Ako se i ono iracionalno tih mitova tumai kao rad
kolektivnog nesvjesnog iz temelja kolektivnog socijalnog i politikog iskustva, koje je in
ultima linea trailo rjeenje za idove na ovome svijetu. Po svemu sudei Mojsije je bio toga
svjestan. On je i svoju sveeniku ulogu podredio ulozi zakonodavca i dravotvorca, stvarao
230
105
je mit, ali je i taj mit i one ve postojee stavio u funkciju izbavljanja idova iz egipatskoga
ropstva i stvaranja idovske drave. Ne vidi li se ta racionalna uloga mita, nego se ostaje kod
njegova iracionalnog oblika nastanka i tumaenja, onda je taj mit tetan i za idove i za ostali
svijet.
Maren Frajdenberg, idovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Dora Krupieva, str. 141
106
za koju Andre Maurois kae da, iako je Engleska u XIX. st. dala vrhunskih umova ovjeanstvu: Tu treba napomenuti, da je Engleska, zemlja u kojoj se znanostima i kolama
posveivala najmanja panja... 233 Iako je Jahve svemogui bog, on je i bog ekanja, bog koji
e tek biti: Ja sam onaj koji e biti. Nije sluajno da su ti religijski plodni narodi Rijei
ujedno i narodi lijeni na Djelo - Indijci, Arapi, idovi, te da su neki od njih postali djelatni
tek poto je to od njih traio njihov Bog, kao to je Alah traio od Arapa. idovi se
pokoravaju Jahvi tijekom cijele svoje povijesti i ine samo ono to on od njih trai. On je
njihov gospodar. Sva njihova nesrea tijekom povijesti nastala je zato to nisu sluali Jahvu, a
ne to nisu na vrijeme djelovali, na vrijeme poduzimali mjere protiv nesree. S druge strane,
tipian su primjer suvremenog naroda Djela Zapadnjaka, djelatnog naroda, Englezi. Kao
narod Djela, prakse i pragme, prava su suprotnost idovima, narodu Knjige. Zato Weininger i
nije imao pravo kad je donekle poistovjeivao bie Engleza i bie idova.
Ipak treba rei da su idovi bili daleko manje mitotvorni nego Egipani i
Mezopotamci te da su mitotvorstvo sveli na mnogo manju mjeru. Dok je kod prvih bog u
prirodi imanentan, a ovjek je tek njegov sluga, dotle je idovski Bog, Jahve, izvan prirode,
ista misao, isti duh, samobitak (Ja sam koji jesam ili hebrejski: Jahweh asher Jihweh),
a ovjek je sluga koji s Bogom surauje i dovrava njegovo djelo. Tu je ovjek zadobio novu
slobodu i novo dostojanstvo i u tome idovska misao predstavlja velik napredak. No,
mitotvorstva se ipak nije sasvim oslobodila (to e uiniti tek Grci otkrivi spekulativnu
misao iz koje je mit potuno iskljuen). 234
Kao narod Knjige idovi tijekom povijesti nemaju politiare, dravnike koji bi
posredovali u ostvarivanju njihove ovosvjetske povijesti, sudbine, nego ih vode proroci
(nabi). Umjesto dravnika kao ljudi Djela imali su proroke, ljude Rijei i Knjige, koji su
njihova veza s Bogom. Pa kada treba izvriti djelo potiva se miljenje, rije proroka koji
najbolje poznaju volju Boju. Umjesto razboritih voa, dravnika praktinih mislitelja, imali
su za voe proroke, najee neuravnoteene fanatike. Mnogi su idovski proroci na granici
normalnosti: Ezekiel jede izmet, i guta rukopise, Ozea se eni bludnicom, lzaija gol golcat
luta ulicama Jeruzalema, Mojsije posti etrdeset dana i etrdeset noi, a i sam je Abraham
obuzet sumanutom idejom da je to volja Boja pa se sprema zaklati sina Izaka.
Golema razlika u politikom mentalitetu onodobnih idova i Rimljana bila je gotovo
nepremostiva. Jer, dok je Rimljanima, tom energinom narodu, car bog, idovima je bog car
(kralj). Zato je i bilo sasvim predvidivo kako e zavriti ratovi izmeu tih dvaju naroda.
Posebnost idovskog naroda koju su oni poimali i koju poimaju kao svoju izabranost,
od Boga poslani kao svjetlo narodima svijeta, pri emu su narodi shvaeni kao pogani, tj.
nievrijedni (goim), kao narod posebne sudbine Jer, ili nismo nita, ili smo pak Boji narod,
izabran... 235 , tako samosvjestan narod s kompleksom superiornosti morao je imati nevolja s
okolinom. Pinchas (inae rabin i profesor na Sveuilitu Bar-Ilan Amerikog koleda u
233
107
Jeruzalemu) o tome kae: Ta od Mojsijeva je vremena odnos Izraela prema njegovoj okolini
jedan od srnih problema idovstva, kojemu proroci, rabini i religijski filozofi posveuju
punu pozornost. 236 No, okolina je taj umiljaj, tu uznositost, taj mit, kako smo vidjeli, u
stvarnom ivotu relativizirala pa i ponitavala. Taj kompleks pasivne superiornosti tjerao ih je
u duhovno samoizdvajanje, duhovnu samoizolaciju, duhovni geto, koji je prethodio fizikom.
To samogetoiziranje, duhovno i fiziko, razni autori razliito objanjavaju. Pinchas mu vidi
uzrok u nunosti samoouvanja poslije drugog razorenja Hrama (godine 70.): Nakon pada
drugog hrama pobono se idovstvo ogradilo od svoje (veinom neprijateljske) okoline... Bez
ovoga jaanja svih spona nacionalne i religiozne supripadnosti, bez ovog izdvajanja od svega
neidovskoga ne bi jedna manjina mogla preivjeti kao narod dvije tisue godina
dijaspore. 237 Kolikogod se to inilo loginim i dostatnim objanjenjem, toliko mu se moe
prigovoriti da su i drugi narodi koji su bili u slinom povijesnom poloaju, bez vlastite
drave, preivjeli isto toliko ili malo manje vremena bez tog izdvajanja i izolacije, bez
reduciranja odnosa s drugim narodima na najnuniji minimum. Max Weber pak tu idovsku
izdvojenost i izabranost objanjava njihovim socijalnim poloajem parije i negativno
privilegiranim stalekim poloajem te posebnim osjeajem dostojanstva (razliitim od
pozitivno privilegiranih), nekoj vrsti kompenzacije odbaenih od svijeta. 238 Hegel, meutim,
na to gleda posve drukije. Nije svijet odbacio idove nego su oni na neki nain odbacili
svijet i izolirali se od njega. I ne datira to tek od drugog razorenja Hrama nego je izdvajanje
konstitutivna osnova idovstva kao takvog i potjee od njihova praoca, Abrahama: Abraham
je, roen u Kaldeji, ve u mladosti sa svojim ocem napustio jednu domovinu; sada se on u
ravnicama Mezopotamije potpuno odvojio i od svoje obitelji... Prvi akt kojim Abraham
postaje praotac nacije je rastanak to kida veze zajednikog ivota i ljubavi... Abrahama je
upravo onaj duh koji ga je odveo od njegove rodbine vodio kroz strane nacije s kojima se
susretao (on) u tijeku svoga ivota - duh, da se odri vrst u strogom suprotstavljanju svemu,
zamiljeno uzdignut u vladajue jedinstvo nad beskrajno neprijateljskim narodom, jer
neprijateljstvo moe doi samo u svezi s gospodstvom. 239 Hegel inae idove smatra nejunakim narodom, ali njihovu misaonost i uope njihovu duhovnost visoko cijeni. 240
Psiholoki odnos izmeu idovstva i zapadnjatva doista je sloen, jo uvijek
neuravnoteen i prilino neizbalansiran. idovi imaju kompleks vie vrijednosti kao teoloki
autonomni (Pinchas), kao izabranici Boji, kao tvorci velikih objavljenih religija, a
kompleks manje vrijednosti zbog ovozemaljske nesnalaljivosti, kao negospodujui, dapae
kao robujui narod. idov je tijekom povijesti bio prvi na nebu a zadnji na zemlji. Zapadnjak
kranin prema idovu ima kompleks manje vrijednosti jer vjeruje u idovskog Boga,
odnosno u Bogoovjeka (Isusa) idova, a kompleks vie vrijednosti jer gospoduje svijetom
iako to gospodstvo nije traio od Boga niti ga je dobio po molitvi, nego zato jer je autonoman
u svome djelu. Zapadnjak je zadnji na nebu ali prvi na zemlji. Duh idovstva jest duh vjere,
236
108
109
posebnih povijesnih okolnosti u XVIII. st. u Poljskoj 20% stanovnitva bilo idovsko i da ih
je treina ivjela na selu, pa je to bilo jedino idovsko seljatvo u Europi 245 . To da su idovi
radije ivjeli u gradu nego u selu ima neke veze s njihovom psihologijom, naime da su radije
ivjeli kao nomadi i izlagali se i pustinji nego na zemlji. Zemlja, sa svim onim obvezama koje
je traila na niskoj tehnolokoj razini obraivanja, podsjeala je na robovski poloaj seljaka.
Pustinja je barem pruala mogunost metafizikog doivljaja slobode. Grad je ve vrlo rano
postao mjesto vee slobode duha i neovisnosti i to je idove privlailo.
Ekskurs jednog antisemita. No, antisemiti (antijudaisti) idovski mentalitet riu mnogo
crnjim tonovima. Tako Heekelingen, poznati pisac s reputacijom izrazitog i zagrienog
antijudaista, kao osnovne oznake idovskog mentaliteta istie idovski rasizam, oholost,
mrnju, okrutnost, nemoral, pokvarenost, izopaenost, udnju za bogatstvom i udnju za
moi. U nastavku emo navesti samo najnunije da bismo prikazali Heekelingenovu
karakterizaciju koja je, u biti, koncentrat protuidovske teorije Zapada, koja je progovorila u
holokaustu.
Rasizam. Autor dri da je idovski rasizam prvi i stariji od rasizma drugih naroda prema
idovima. Oituje se ve u prvim poglavljima Biblije, gdje se prorie razliita sudbina
potomaka Sema, Hama i Jafeta, kao pripadnika triju razliitih rasa, kojima su ovi zaetnici.
(Nota bene, da je proreena politika prevlast za Jafetovce, koji su inae nastanjeni na Zapadu,
prokletstvo Hamita i religijsko prvenstvo Semita kojima da e biti povjerena mesijska
misija). Oni su prvi odredili najstroe mjere protiv mijeanja neiste krvi sa idovskom, to
da su uinili ve Ezdra i Nehemija. Ve u Nehemijevo doba da nisu mogli biti idovski
sveenici oni koji nisu mogli dokazati istou idovskog podrijetla. Navodi i idova Chanana Lehrmanna, koji je pisao da je i sam obrednik idovske vjere odreen za to da oivi
uspomenu rase i da uini svjesnim ono, to spava u nesvijesti krvi. 246
Oholost. Za karakterizaciju idovske oholosti navodi nekoliko idovskih autora, meu
ostalima i Theodora Herzla koji da je rekao: Ljudi nas mrze zbog toga, jer smo mi u svemu
sposobniji nego veina drugih naroda. 247 idovi da otvoreno govore o svojoj intelektualnoj i
moralnoj superiornosti pred drugim narodima, pae da su i idovske kuharice imale ponekad
osjeaj superiornosti, te da rabini ue kako se i sam Bog pokazuje u licu idova, da je Jahve,
Bog i idov isto.
Mrnja. Iz kompleksa izabranog naroda rodila se oholost, a iz oholosti mrnja. Mrnja
na neidove ne proizlazi iz Mojsijeva zakona nego iz Talmuda, koji je u biti knjiga mrnje.
Mrnju je propovijedao i Maimonides, koji je govorio da kad idovi dobiju svoju sigurnu
vlast, nee trpjeti neidove meu sobom. Ta mrnja naroito je uperena na Katoliku crkvu,
pa Heekelingen navodi Samuela Rotha: Katolika crkva je na najgori bi. Sam Isus bio je
mag i prakticirao je idolatriju, a ve je Tertulijan utvrdio da su prva progonstva potekla iz
sinagoge.
Okrutnost. I idovska je okrutnost, smatra, posvjedoena ve u Bibliji, prema kojoj je
lijepa idovka Estera ishodila od perzijskog kralja Asvera ne samo da bude ubijen antisemit
Aman, nego i 75 tisua nevinih Perzijanaca. Tome dodaje komentar drugog antisemita, Mons.
Meurina: Ta krvolonost lijepe idovke otkriva okrutni karakter njezine rase, kad dobije
vlast u svoje ruke. Jao narodima kojima idovi postanu gospodari. Zatim navodi razne
primjere idovske okrutnosti prema narodima: Grcima, Rimljanima i drugima. Bar Kohba
245
110
pobio je tijekom rata protiv Julija Severa vie od sto tisua krana, a idovi su od
perzijskoga kralja Hozroa kupili devedeset tisua krana i odmah zatim odrubili im glave...
Nemoral. idovski nemoral takoer da je ukorijenjen u idovskom duhu od najranije
povijesti toga naroda, dri Heekelingen. Kao primjer navodi openje Lota sa svojim kerima
poslije Sodome i Gomore, to se pravdalo tobonjom opasnou da izumre svijet. Talmud
pae tumai i Adamovo upoznanje Eve prethodnom sodomijom sa ivotinjama, ime nije
bio zadovoljan pa je poznao Evu.
Pokvarenost. Zabluda je, smatra Heekelingen, drati da su idovi pokvareni jer su bili
potlaeni. Dapae, bili su potlaeni upravo zato jer su bili pokvareni. Kae kako idov ne pita
je li to istinito ili lijepo nego je li korisno ili sveto, sveto prema idovskom shvaanju. Zatim
navodi karakterizaciju njemakih idova kao podmuklih, lakomih, tatih i oholih, zavidnih,
osvetoljubivih i grabeljivih. Oni se mole Bogu samo da isprose materijalno blagostanje. Za
poljske idove navodi idovskog povjesniara Henrija Graetza: Neiskreno i podmuklo
ponaanje, advokatske varke i smicalice, brbljarije slaboga ukusa, prerano osuivanje svega
onoga to prelazi njihov horizont... U maniri rasnog antisemita svojim miljenjem i citatima
prikazuje idove kao kvaritelje svijeta, njegove ruitelje i krvnike, neprijatelje svih naroda.
Izopaenost. Izvor idovske izopaenosti nalazi Heekelingen u Talmudu, a budui da su
Talmud napisali idovi, to je pravi izvor u njima. Ali i opet se vraa na biblijska vremena te
otkriva da su se idovi ve od Salomonova doba opredijelili za trgovinu a kudili
zemljoradnju, pri emu trgovinu tretira kao moralno niu djelatnost kojom da su se oni
najee sluili kao sredstvom za eksploataciju. Za potkrepu navodi idova Williama
Zukermanna, koji kae kako ima mnogo idova koji su pripravni uvijek trgovati itom, ali
nikada obraivati ga. Kae kako nije istina da su idovi u Srednjem vijeku bili prisiljeni
baviti se lihvom jer im nije bilo doputeno obnaati druga zvanja i zanimanja. Dapae, da su
se oduvijek bavili lihvom.
Naroito kompromitantnim dri prakticiranje instituta tzv. ponitavanja grijeha (Kol
Nidre), prema kojem je dovoljno da netko tko je dao obeanja ili se za to ili koga zakleo i
jamio, pred trojicom izjavi kako se za to kaje i obeanja opoziva, pa da ta trojica proglase
kako je sve to nitavno i tako mu olakaju savjest i oslobode ga odgovornosti. Isto tako da su
za sebe prisvojili pravo na reservatio mentalis prema neidovima, pa prema njima mogu davati
krive prisege itd. Zato da je u kranskim zemljama bila izmiljena posebna formula prisege
za idove (more iudaico), kojom bi se ponitio uinak reservatio mentalis. Iz svih tih razloga
Heekelingen idove dri pljakaima ljudskoga roda.
udnja za bogatstvom. Takve karakterne osobine, smatra, idovima omoguuju bogaenje
na raun drugih naroda, pa su zato od poetka njihove povijesti bili meu najbogatijima.
Narodi koji su osiromaeni zato su im se bezobzirno osveivali. Kapitalizam je dijete
idovskoga duha. Oni ne siju, i ne anju, samo grabe: Ako idovi ne bi smjeli jesti nego
samo ono to su idovi posijali i poeli, idovski bi se problem vrlo brzo rijeio izumiranjem idova. Naroito su vjeti u zloporabi demokracije, za koju se iz sebinih
interesa uvijek i svagdje zalau.
udnja za moi. Od Francuske revolucije, tj. od priznate im ravnopravnosti, njihova mo
se stalno poveava. Naroito im pogoduje liberalizam i internacionalizam. idov nema
vojnikoga duha, on je na bojnom polju ne da se bori nego da se hrani strvinom. Sve
dezorganiziraju, ali su zato od naravi spretni, dosjetljivi obuzeti instinktom dominacije.
Je li onda udno da se uz takvih protuidovskih ideja koje su, nota bene, tvorile
politiko ozraje u Europi pred Drugi svjetski rat, dogodio holokaust! Ne, dapae, bilo bi
udno da se nije dogodio.
111
Ivan Mui, Slaveni, Goti i Hrvati, Dominovi, Zagreb, 1997., str. 71.
Vladimir Dvornikovi, Karakterologija Jugoslavena, Geca Kon, Beograd, 1939. - Prosveta, BeogradNi, 1990.
249
112
113
Hrvatska e biti djelo. 251 I pjesnik i vojnik su idealisti idealnoga i gaje stanovit prezir prema
sofisteriji politike i politikoga kao prljavoga, banalnoga i nemoralnoga. I jedan i drugi su
romantici u poetskom smislu, pa ih lukavstvo politike nadmudruje. Poslije njihove istine,
poslije istine Rijei i Djela, dolazi politiko lukavstvo Interesa da im otme prvenstvo, da
Rijei ukrade smisao a Djelu rezultat. Tako politika vlada svijetom, a ne ni pjesnitvo ni
vojnitvo - osim ako toj politici slue. Ta sposobnost krae, to prisvajanje politike jest njezina
bit kao vladalake sposobnosti i vladalakog umijea. Moda je upravo ta suprotnost izmeu
politike s jedne, te pjesnitva i openito umjetnosti i vojnitva s druge strane, jedan od
razloga zato su mnogi Hrvati nadareni politiari bili u nesporazumu s hrvatstvom...
Ako nam identitet nekog naroda govori tko je on, onda nam njegov mentalitet govori
kakav je. Pa kakav je napokon, mentalitet Hrvata, kakav su po mentalitetu narod Hrvati?
1. Hrvati su, kako rekosmo, karakterom narod vojnikog mentaliteta. Dokaz je tomu
ve nain njihova dolaska u sadanju domovinu. Doseljavanje Hrvata bilo je u biti vojni
pohod u kojem su pobjedili Avare, neke pobili a neke protjerali, a domae slavensko
stanovnitvo pokorili i asimilirali. Vojna snaga u doba kralja Tomislava, koju je opisao Porfirogenet, kao i vojniki uspjesi i pohvale domaih i stranih vojskovoa i vladara za koje su
se Hrvati borili (Napoleon, Marija Terezija i dr.) dodatan su dokaz. Tu svoju vojniku
sposobnost konano su posvjedoili na velianstven nain u Domovinskom ratu, kad su
usuprot gotovo cijelom svijetu pobijedili kudikamo brojniju i vojno opremljeniju srpskocrnogorsku (pa i muslimansku) vojsku. I po drugoj politiko-genetikoj vijesti (legendi), onoj
Tome Arhiakona i Popa Dukljanina, Hrvati su doselili kao 7 ili 8 ratnikih plemena,
odnosno plemenskih rodova, s oko 5-20 tisua ljudi. I u tim se izvorima naglaava da su
Hrvati ratnici. Prema Bogi Grafenaueru ...u latinskom se od sredine XIV. st. upotrebljava
ime Croati i kao oznaka za plemstvo (Mui, str. 172.). Prema Zdenku Vinskome, Hrvati su
doselili kao ratnici i bili su izraziti konjanici (str. 177.). Prema franakim izvorima Hrvati
su se sastojali od ratnikih druina. Mui zakljuuje: Nositelji hrvatskoga imena bili su
izvrsno organizirana ratnika skupina koja je svoje hrvatsko ime postupno nametala svim
podreenima nad kojima bi zavladala.
S punom vjerodostojnou moe se rei da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u
Europi, a razlika je u tome to se Hrvati bore s vie strasti a Nijemci s vie stege. Utoliko su
Nijemci moda neto vie vojnici, a Hrvati neto vie borci. Ta stegovna poslunost Nijemaca
ini ih boljim, ambicioznijim osvajaima tueg teritorija, a vea boraka strast Hrvate boljim
braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape
Agatona i Hrvata (679.) u kojem se Hrvati obvezuju da nee napadati druge narode, to jasno
govori o njihovoj nenapadakoj naravi, a da e im za uzvrat pomoi sv. Petar obraniti se ako
ih tko napadne, to nije nita drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv.
Petra. (Iako je indikativno da je, ini se, i njihov voa pri pokrtenju bio ovjek borakog
prezimena, Porga - Borko).
S druge strane, kako vidjesmo, idovima se predbacuje da imaju enski, nejunaki
mentalitet.
Mato kae da je ...vitetvo naem plemenu takoreku u krvi., 252 te junatvo nae
sauvalo nas je od utjecaja tuih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome... 253
251
114
Krlea, iako u svojoj fatalistinoj i depresivnoj maniri, ipak to potvruje kad kae da su
Hrvati do besmisla hrabri i portvovani, kada se biju za tue interese. 254
2. Hrvati su narod zemlje, prostora (Raumvolk), slino kao Nijemci, Rusi i drugi
slini narodi. To je meutim mentalitetna oznaka suvremenih Hrvata, nakon to su se
izmijeali sa Slavenima, Gotima, Ilirima i dr. Neki povjesniari (Kerubin egvi) naprotiv
tvrde da su Hrvati doli osvojiti ne zemlju nego ljude koji e za njih raditi. To se oitovalo i u
hrvatskoj himni, u kojoj se divinizira nacionalni prostor, ljepota domovine. Porfirogenet pae
kae da i ime Hrvat dolazi odatle to imaju mnogo zemlje. Mato pjeva ode ne samo
hrvatstvu, nego i Hrvatskoj kao zemlji, kao tlu i vodi: Tko da odgonetne pouku to nam je
pruaju ari lijepe nae domovine. 255 S tugom je upozoravao da Hrvati gube narodni teren,
te da Hrvat ne smije nikome prodavati svoju zemlju nego Hrvatu. Ujevi pak kao da je
razoaran to je ideal Velike Hrvatske postao samo utopija i to Hrvatska danomice postaje
sve manja: Naa domovina, robinja i boginja Hrvatska, postade deminutivska Kroacija,
zaslugom nae politike... 256 Krlea je bio vrlo zaokupljen pitanjem Hrvatske kao prostora,
upravo kao geopolitikog prostora kojemu njegov geopolitiki poloaj uvjetuje politiku
sudbinu: Hrvatstvo je trajno perforirano jaim geopolitikim snagama. 257
3. Hrvati su maloduan narod i narod s manjkom energije. Otuda i nagodbenjatvo
kao stalna mentalna crta, kao sklonost i slabiji dio politikog mentaliteta. Od ugovora s
papom Agatonom do Daytona, sve su to hrvatske nagodbe, ne samo ona iz 1102. Tim
mentalnim nedostatkom, upravo manom, mogu se objasniti mnogi dogaaji iz hrvatske povijesti sve do onoga od 3. sijenja i 7. veljae 2000. To je moment nedostatka energije, pada
ideala, klonulosti. Nedostatka samopouzdanja. Ta hrvatska malodunost razoarala je Starevia toliko da je izgovorio ono o ai vode. Nevjerojatno je da se i ta tri pjesnika Hrvata u
potpunosti meusobno slau glede te hrvatske mane. Tako Mato o Hrvatima i Srbima i
njihovu meusobnom odnosu kae da Hrvati Srbe obino precjenjuju, a Srbi Hrvate obino
podcjenjuju, a Krlea smatra da Hrvati stalno i ponovno trae nove gospodare (altro trovarsi
Signore) koji bi njima vladali i gospodarili, jer nemaju samopouzdanja, 258 te da pate od
kompleksa manje vrijednosti. Dakako, kako smo ve rekli, vano je uzeti u obzir vrijeme
kada su te ocjene dane. Bilo je to, naime, u doba teke politike depresije u Hrvatskoj. No, i
bez obzira na to, povijesni dogaaji nagodbenjatva koje je potjecalo od hrvatske male
snage potvruju tu hrvatsku mentalnu znaajku kao povijesnu konstantu. Ona je dokaz
diskontinuiteta u hrvatskoj snazi, energiji, to su takoer sva tri autora jasno zapaala i bolno
osjeala. Prema Matou, Hrvati nemaju samopouzdanja i energije, Ujevi kae da je
bezenerginost smrtni grijeh Hrvatske, doim Krlea stalno lamentira o hrvatskoj letargiji,
o pasivnosti itd. Moment pada energije i pada nacionalne politike mogli bismo smatrati
momentima prevladavanja slavenskog pasivizma u inae ambicioznoj i ratnikoj psihi
Hrvata. Kao da se smjenjuju razdoblja organizatornog i energinog dravotvornog konjanika
Iranaca i anarhoidnog individualista, pasivnog poljodjelca Slavena. Sudei po duini
razdoblja, izgleda da ipak u Hrvata prevladava slavenski duh.
Za ovu slabu stranu hrvatskoga mentaliteta i njegove nositelje naao je Starevi
pogodnu metaforu - Slavosrbi, slavosrpstvo. Slavosrbi, to je hrvatski talog, olo izdajnika
koja nema povjerenja u snagu hrvatskoga naroda i ne vjeruje u mogunost samostalne i
suverene hrvatske drave, oni koji su Hrvatsku i hrvatske ideale prodavali Maarima,
254
Miroslav Krlea, Deset krvavih godina, Zora, Zagreb, 1971., str. 112-113.
A. G. Mato, op. cit., str. 127.
256
Tin Gjevi, Opojnost uma, Misli i pogledi, str. 123.
257
Krlea, op. cit, str. 99. Vidi takoer str. 109 i dr.
258
Doite i vladajte nad nama, jer smo nesposobni da sami sobom upravljamo, Ibid., str. 106.
255
115
Talijanima, Turcima, Austrijancima i Srbima, a sada to ine prema SAD-u i Europi. Da,
naalost, postoji i ta sastavnica u hrvatskome mentalitetu, kmetska, pae ropska.
4. Vrlo istaknuta mentalna crta Hrvata jest da su narod vrste vjere, religiozne i
politike, da se dakle pridravaju dogovora i ugovora. Religijska vjera, njezina vrstoa i postojanost, posvjedouje vjernost Katolikoj crkvi. I oni koji su postali muslimani postali su
najvri vjernici 259 pa su u Turskom carstvu bili najtvri muslimani. Hrvatska povijest bila
bi posve drukija da su Hrvati mo i interes stavljali ispred vjernosti konfesiji, ispred
vjernosti Katolikoj crkvi. Da su osnovali nacionalnu crkvu, hrvatsku katoliku crkvu lake
bi uguili bogumilski pokret, sprijeili djelominu islamizaciju, te kao i pravoslavne zemlje,
priznali osmanlijsku vlast i sauvali izgubljenu polovicu zemlje i polovicu naroda. Takoer,
da su svojedobno preli na protestantizam imali bi mnogo vie prijatelja na Zapadu. Vjernost
Vatikanu od Hrvata je napravila antemurales christianitatis, branitelje kranstva, a to znai rtvu
za interese Zapada. Vjernost Vatikanu i tetne posljedice te vjernosti ne posvjedouje samo
Zvonimir sa svojom zlom sudbinom, i s tim vezana propast hrvatskoga kraljevstva, nego i
Tumanovi tetni ugovori s istim Vatikanom. Jer, kako ree Ujevi, Hrvati su papskiji od
pape (papstlicher als der papst) i nije Vatikan samo Hrvate nego i svakog drugoga tako nazivao
kad mu je to bilo u interesu. Da smo antemurales christianitatis, pie Krlea, to nisu
govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katolikim na Dunavu i na Visli, koje
su ginule na krvavoj predstrai europskih interesa. 260 Pa ipak, jesu li Hrvati ba oduvijek i
bezostatno narod vjere? Jesu u prevladavajuoj slavenskoj komponenti. Naime, sami Hrvati
prije nego su se stopili sa Slavenima bili su vie narod moi nego vjere. Jo u doba narodne
dinastije kolebali su se izmeu Rima i Bizanta, koji im je osiguravao vie samostalnosti. Neki
autori pae smatraju da su Hrvati prije priklanjanja Rimu bili arijanci, te i ubojstvo kralja
Zvonimira tumae kao pobunu hrvatskog plemstva koje je bilo arijansko, protiv
Zvonimirovog potinjavanja Rimu. U hrvatskoj povijesti ima primjera protivljenja politici
takvog podanikog mentaliteta Rimu. I politika Hrvoja Vukia Hrvatinia u svoje vrijeme,
kao i Ante Pavelia Poglavnika, koji je u mladosti Hrvate katolike htio prevesti na
pravoslavlje, dokaz su ostatka oslanjanja vie na mo nego na vjeru. Meutim, moe se
pretpostaviti, to je ponekad i bilo, da je i oslanjanje na katoliku vjeru i Vatikan, na neki
nain osiguravalo neke interese i umnaalo mo.
5. Hrvati su po mentalitetu vie okrenuti kulturi i pravdi (tue neemo svoje ne damo)
nego gospodarstvu (za razliku od idova) i politici. Po politikom mentalitetu vie su
aspektirani na dravotvorstvo nego na politiku. 261 Razlog je tomu to to su Hrvati narod
individualne a ne kolektivne svijesti (opet za razliku od idova, koji su narod kolektivne
svijesti). Kolektivna svijest stvara mit, pa i politiki, od osjeaja za kolektiv, za naciju, i
njihove praktine ali i pragmatine ciljeve i interese. Kao narod individualne svijesti Hrvati
su u politici nemitotvoraki narod, s tek neto naglaenijim sklonostima kod Hrvata Dinaraca,
koji ga rado epski izraavaju.
259
Od bogumila, suverena Bosne, Hrvata Hrvoja Hrvatinia postaje vazal Stambula, a njegovi
nasljednici primaju islam... jer je njima fes vaniji od progresa, fereda vanija od narodnosti, a Kuran
asni jedini politiki kompas. Miroslav Krlea, Panorama pogleda, pojava i pojmova, str. 661.
260
Ibid., str. 120.
261
Krlea oito nije razumio razliku izmeu dravotvorstva i politike kad poticajne uspomene na
hrvatske kraljeve i hrvatsko vitetvo naziva malograanskom tiradom koje su se 1941. povampirile
(su se) u dravotvornim tezama itavih politikih grupacija, koje su strovalile zemlju u rasulo godine
1941. Ibid., str. 531- 532. te kad kae: U osam stotina godina trideset dana hrvatskog suvereniteta,
to je itava hrvatska politika bilanca na saldu suvereniteta. Miroslav Krlea, Deset krvavih godina, str.
105.
116
Ante Starevi, Izabrani spisi, Hrvatski izdavalaki bibliografski zavod, Zagreb, 1943., str. 415.
Kosier, op. cit., str. 342.
117
generationum regni Croatia): Ipak je socijalni korijen i karakter hrvatskog imena neto drukiji
nego u Srba, naroito po tome to se skup plemenitih Hrvata drao vie odvojen od ostalog
slavenskog elementa.. 264 Taj sada ve povijesni osjeaj plemenitosti nije bio osjeaj
izabranosti nego vrsnoe, elitnosti. Krlea nekritiki, gotovo anarhistiki, s marksistikih
klasno-socijalnih pozicija odrie svaku politiku i svaku drugu povijesnu pozitivnu ulogu
hrvatskoga plemstva: ...jer je hrvatsko plemstvo bilo pijana banda, glupa i nepismena... 265
9. Hrvat je nadaren pjesnik i to u narodnom, zabavnom i umjetnikom pjesnitvu kao i
nadaren slikar, kipar, glazbenik i pjeva, dakle openito umjetnik. (Hrvatski uspjeh u
zabavnoj glazbi na europskoj i svjetskoj glazbeno-svjetskoj sceni nije nimalo sluajan).
Dobar je osjeajni i misaoni pjesnik. Po pjesnitvu i vojnitvu kao svojim bitnim odreenjima
Hrvati se i samoodreuju pa zato najvie hvale te svoje znaajke i imaju najvie povjerenja u
ono to o njima kau pjesnici i poznati vojne voe. On je i filozof i znanstvenik, ali to na
masovnopsiholoku sliku Hrvata manje utjee.
S obzirom na takvo povjerenje u miljenje pjesnika i nije udno da jedna od
najpotpunijih mentalnih slika Hrvata potjee upravo od pjesnika, Tina Ujevia. Zbog takva
povjerenja Hrvata u pjesnike valjda je smatrao svojom dunou izraditi taj mentalni portret.
Portret potjee iz 1915. i iako je podui, smatramo da ga zbog pregnantnosti i konciznosti, te
zbog velikoga Tinova ugleda treba u cijelosti prenijeti. Prema Ujeviu, kod Hrvata vidljiva
je sklonost miru, dobroti, ljubavi i opratanju kakva je rijetka na svijetu. Hrvati nisu nikada
nikome pravili nasilja, nisu tlaili ni eljeli tue. Oni nisu osvajai, i njih ne zaarava mata o
irokim granicama. U tom smislu Hrvati su isti Slaveni, pravi altruisti, puni samoprijegora i
uvjereni u unutranju snagu dobra. Oni nisu radili da gospoduju i da budu jaki na raun
blinjega svoga. U njima je malo sebinih nagona. Taj duh Hrvata odgovara pravom duhu
slavenstva, kakav se u nae vrijeme pojavio u djelu Tolstoja i Dostojevskog, i kakav ve u
vrijeme seobe naroda opaaju neki bizantski ljetopisci. Taj duh hrvatstva jednak je u isto
vrijeme duhu kranstva, jer je smisao Isusova nauka u odricanju, portvovnosti i ljubavi
prema iskrnjemu. Hrvati su kao narodonosna skupina idealisti i altruisti. Oni misle da je
kraljevstvo nebesko, to jest duhovno naelo, vie od zemaljskih vlada i gospodovanja. I to je
vrlo zanimljivo, hrvatski se narod i hrvatska misao sa svim tim odravaju kroz stoljea, u
najnepovoljnijim vanjskim prilikama, bez materijalne sile, snagom istoga duha, snagom
uvjerenja. Hrvatstvo nije uspjelo stvoriti veliku dravu, ni izraditi stroge granice, ali tuinci
nisu uspjeli unititi hrvatski narod. On je proao kroz sve kunje i odrao se do danas, i uza
sve opasnosti koje jo prijete ini se da e se vjeno odrati. Bez sjajnih dravnih tvorevina,
bez veliine akcija, hrvatstvo uvijek ima neku ustrajnost u patnji, izdrljivost u otporu,
zamjernu pasivnu energiju. Ta je injenica podavala vjere hrvatskim rodoljubima i poticaja
njihovoj borbi. Ona ih je esto dovodila do mistikoga pojma Providnosti. I kada nai
protivnici propovijedaju na nau tetu svetu nacionalnu sebinost, koja se sastoji od
otimanja tuega i u gaenju zadane rijei, mi se ne bojimo. Znamo da je nas odrao na
altruizam, i nadamo se da e njih upropastiti njihova sebinost. 266
Ujevieva slika hrvatskog mentaliteta, iako vie otkriva hrvatske mane negoli istie
vrline, naroito one politikog mentaliteta, ipak je afirmativna. Usporedi li se s naom, vidjet
e se da je njegova slika nepotpuna, ali je u dijelu u kojem je obuhvatna, tona.
Prihvatimo li Tinovu karakterizaciju hrvatskoga duha, jasno nam je odakle vjernost
Hrvata ne samo kranstvu, Katolikoj crkvi, nego odakle hrvatska vjernost uope, teistika i
ateistika, vjernost vojnika i politika, odakle vjernost zadanoj rijei i ugovorima. Tin kae
264
118
da su Hrvati narod bez veliine akcije, no ta tvrdnja ipak nije posve tona. Hrvatska ima ne
samo pasivnu nego i aktivnu energiju: pokazao je to Domovinski rat, a i mi smo to pokazali u
naoj knjizi Hrvatski duh Alke. No, budui da je u svojim ciljevima, a jo vie dometima, ostao
ogranien, Tin djelomino i tu ima pravo. Ta velika akcija ipak je ostala ograniena, nije
imala toliko energije da ustraje na reintegraciji hrvatskih krajeva u BiH, nego je zastala kod
Daytona, a 3. sijenja, odnosno 7 veljae 2000. doivjela je potpuni slom i negaciju svojih
ciljeva. Hrvati imaju i aktivne energije, ali njezin intenzitet veoma oscilira, diskontinuiran je.
Govorei da Hrvati nisu uspjeli izgraditi stroge granice, Tin je takoer vjerojatno mislio na
neuspjenost u reintegriranju nacionalnog korpusa u BiH u hrvatsku dravu. Na kraju, hvalei
hrvatski altruizam i vjerujui u njegovo spasonosno djelovanje, a kudei nacionalni egoizam
drugih naroda i vjerujui da e ih on upropastiti, Tin je ipak ostao samo pjesnik, zarobljenik
onoga istoga mentaliteta koji ga je odveo do mistinoga pojma Providnosti. No, to ni
najmanje ne umanjuje dubinu njegove spoznaje hrvatskoga mentaliteta. Meutim, samo je
prividan paradoks a zapravo izraz dubljih politikih loginosti i zakonitosti kretanja svijeta
prema logici sile i jaega, da takav miran i dobar narod, bez obzira na svu njegovu etinost,
sav altruizam i opravdane ciljeve u Domovinskom ratu, i bez obzira na to to se samo branio,
anatemiziraju i stigmatiziraju kao narod koji provodi etniko isenje i genocid upravo te
egoistine, jae nacije i da mu sude u Haagu. Dakle, i usprkos tome to je, kako je govorio
Mato, Hrvatska misao etina.
Podui navod iz djela Tina Ujevia, rekosmo, prenijeli smo zbog njegova velikog
autoriteta u hrvatskom narodu. Da, jer taj autoritet vrijednosti kojega su nositelji velike,
karizmatine osobe formativno utjee na mentalitet naroda iz kojega potjeu, a poneki i na
narode cijeloga kontinenta, odnosno na sve narode svijeta. Uostalom, i to je jedan od naina,
kako se iri meunarodni utjecaj i stjee meunarodni ugled.
Ekskurs o Krlei. Jedan od takvih autoriteta koji su formativno utjecali i jo uvijek utjeu
na hrvatski mentalitet jest i Miroslav Krlea. No, Krlein je utjecaj na hrvatski mentalitet
tetan, ne zato jer je bio lijeve politike orijentacije, nego zato to je njegov pristup problemu
hrvatskog nacionalnog mentaliteta nihilistian i destruktivan.
Veliki politiki i duhovne voe formativno utjeu na stvaranje nacionalnog
mentaliteta naroda. Pa, kao to se idovi utjeu i u tekim povijesnim trenucima opiru na
autoritet Mosija, ili kraljeva Davida ili Salomona, tako se i Hrvati pozivaju, utjeu i opiru o
djelo kralja Tomislava, na njegovu mo i vladalaku mudrost, na junatvo Nikole Zrinskoga
Sigetskoga i na ustrajnost vizije Ante Starevia o istom hrvatstvu i o sposobnosti Hrvata da
samostalno ive u svojoj dravi. U posljednjih sedamdesetak godina, pak, Hrvati se sve vie
ugledaju i sebe prosuuju prema slici koju je o njima stvorio Krlea. U Krlei su se stekle
dvije atribucije koje su vrlo pogodovale da toboe bude uzor Hrvatima: bio je ugledan pjesnik
i uz to politiki, barem kao pisac, vrlo angairan. No, mi smatramo da Krlea kao uzor nije
podoban. Krlea je, naime, bio umnogome zarobljenik upravo onoga sloja hrvatskoga
mentaliteta koji je kritizirao - pasivizma. Prema politikom mentalitetu bio je pasivni
internacionalist. Aktivni su internacionalisti svjetski hegemoni, oni stvaraju internacionalistike politike mitove, kakav je globalizam kao poseban oblik suvremenog
postnacionalnog internacionalistikog mita. Putem tih mitova prodiru druge, naroito
malobrojne narode. Pasivni internacionalisti, pak, zbog osjeaja nemoi, nedostatka
samopouzdanja i vjere u snagu i perspektivu vlastitoga naroda trae i promiu ire,
internacionalne integracije u kojima e drugi upravljati njihovom sudbinom. Krlea je bio
pristalica, promicatelj i pripadnik takvog internacionalistikog mita - komunistikog
internacionalizma na elu s hegemonom SSSR-om, a zatim jugoslavenskog nadnacionalnog i
anacionalnog mita, u biti velikosrpskog mita. Svako njegovo osporavanje hrvatstva nalazilo
je utoite u jednom od tih internacionalizama. A to njegovo osporavanje zaista je bilo
119
specifino i za njegove protivnike teko razorivo, jer esto nisu mogli razluiti gdje prestaje
afirmiranje a gdje nijekanje hrvatstva, jer se jedno s drugim mijealo i zamjenjivalo.
A Krlea, to je bolna, sentimentalna pobuna protiv povijesti. Pobuna lucidna ali
dezorijentirana, fatalistina, besperspektivna. Pobuna bez spoznaje povijesti i njezinih
nunosti i prostora za ovjekovo djelo unutar tih nunosti. U njegovu su djelu sve pojave, sve
osobe iz hrvatske politike povijesti minorizirane pred opom nemoi i uzaludnosti. Povijest
je tek ludnica bez smisla, za nju se ne moe nai racionalno objanjenje. Ope povijesne
nemogunosti, nedostatak objektivnih pretpostavki za ostvarenje hrvatskoga politikog
programa, Krlea poglavito vidi u nesposobnosti i u gluposti, u nesnalaenju politikih i
drugih hrvatskih aktera, kao da su iskljuivo ti akteri stvorili ograniavajuu konstelaciju
odnosa, a ne uglavnom obratno. I onda kada su imbenici hrvatske politike doista bili
ogranienje, on to ogranienje neprimjereno apsolutizira i tako upada u revolucionarni
voluntarizam. Od svojih emocija stvara povijest: Krlea jednostavno nije mudar, on je samo
umjetnik. On, da parafraziramo Hegela, ne gleda na svijet umno pa ni svijet na nj ne gleda
umno.
Ni za najsmjelije i najinteligentnije pothvate, ako nisu uspjeli, Krlea nema
opravdanja. Ni za Jurja Kriania ni za Eugena Kvaternika, ni za mnoge druge korisne a
neuspjele projekte i pothvate. Ne shvaa da su upravo ona mrana, neodriva stanja u kojima
se nalazio hrvatski narod i o kojima on pie, traili pokuaje. On nita vrijedno ne vidi u
pokuajima koji nose iskustva borbe, osposobljavanje za borbu, stvaranje legenda i mitova
tako potrebnih za kolektivni zanos i zamah kolektivne akcije. Krlea svjesno ili nesvjesno
eka otkupitelja, mesiju; njegova je politika misao u krajnjemu religiozna (iako ateistina),
on eka heroja koji e energinim udarcem to stanje i sve te okolnosti smrviti, jednostavno i
uinkovito kao deus ex machina. In ultima linea, dakle, bio je voluntarist pa nije ni udno da je tako
zduno prihvatio komunistiku ideju, ideju gole i uinkovite akcije, kao to nije bio ni
dovoljno mudar, zapravo bio je lo prorok, kao kada je npr. izrugujui hrvatske dravotvorne
ideje i nastojanja rekao da e Hrvati vjerojatno dobiti svoju dravu, ali 3018.
Krleino vienje povijesti, najee je cirkusantsko i neurotino izrugivanje povijesti.
O ljudima i povijesnim dogaajima i preesto izrie lake fraze, lamentira nad ljudima,
njihovim razoaranjima i propalim karijerama lucidno i sentimentalno. Ali to nije povijest za
koju misli da je pie i ispravlja, to nije povijesna sinteza nego obino sentimentalno jaukanje.
A povijest je sa svojim nunostima logina za loginoga, bez ikakve sentimentalnosti,
naalost. I tu je izvor nesporazuma izmeu Povijesti i Krlee.
Krlea je izvanredno lucidno shvatio i opisao moralna, psiholoka, socijalna i
politika oitovanja hrvatske bijede, toga zaboravljenog i zaputenoga, ili kako bi on rekao
periferinoga naroda, naroda stradanja i vjenog neuspjeha koji samo emocionalno
prosvjeduje. Meutim, nikada nije dovoljno duboko i dosljedno shvatio svu dubinu i
meusobnu povezanost unutarnjih i vanjskih uzroka tih neuspjeha. ini se da je to
premaivalo njegove mogunosti.
Krlea vidi i osjea traginu prolost i suvremenost hrvatskoga naroda i duboko
suosjea s njim. Ali samo kao sa rtvom, kao humanist koji saaljeva rtvu i ne vidi da ona
ima neku politiku perspektivu, a kad i cijeni njegove politike voe, zapravo ih
omalovaava. Za nj je Starevi obina mlatislama, Supilo malograanin s malograanskom
nacionalnom svijeu. Dakako, nimalo ne mari za proturjeja pa ih drugom zgodom hvali,
onda opet potcjenjuje i tako u nedogled. Solidarizira se s hrvatskim narodom jer je slab, ne
zato jer bi trebao biti jak. Postoji u Krlee iskra nacionalnog ponosa, ali samo kad je izazove
podcjenjivanje Nijemaca, Maara, Talijana i Srba. Za nj je nacionalni osjeaj uspomena,
120
prolost bez budunosti. Napose, za nj taj osjeaj nema uljudbeni znaaj. Naelni je protivnik
nacija; ima nacionalnu svijest, ali pasivnu.
Polazei s marksistiko-lenjinistikog stajalita u sociolokoj analizi stanja i kakvoe
hrvatske nacionalne svijesti nalazi da ne postoji jedno hrvatstvo nego njih vie, no sva su ona
meusobno nepomirljivo suprotstavljena i meusobno dokidajua. Ipak kad ga svodi na dvije
osnovne vrste, na malograansko i revolucionarno, puntarsko hrvatstvo, ne vidi da bi ikada i
ikako hrvatska nacionalna sinteza bila mogua. Kao da sva drutva i sve nacije svijeta ne ine
klasa i socijalni slojevi, pa ipak nacije imaju zajedniki nacionalni projekt, zajedniku
politiku sudbinu, a politike i klasne suprotnosti razrjeavaju politikim, najee
demokratskim mehanizmima.
Krlea, dakle, nije vjerovao u hrvatsku naciju, a jo manje u hrvatsku dravu i zato ne
moe ni kao pjesnik biti uzorom duhovnog voe koji bi formativno pozitivno djelovao na
stvaranje hrvatskoga politikog mentaliteta.
Za razliku od njega, a i mnogih drugih, Mato Hrvatsku doivljava duboko,
zaljubljeniki iskreno. Uz mnogo realizma u opisu hrvatskih ljudi, zemlje i dogaaja, zna se
vinuti u eterine visine, u zaljubljeniku idealizaciju voljene domovine. 267 Kao inkarnacija
samog geniusa patriae, njezine ljepote i veliine, ali i njezine patnje i suanjskoga pada, on je
simbol nepokorenog i vitekog duha hrvatskoga. On je kao i mnogi drugi, od Rittera
Vitezovia, Filipa Grabovca, Eugena Kvaternika, Ante Starevia, Frane Supila, Tina
Ujevia i drugih, mjera duhovnog vodstva. Oni su ti koji imaju moralni i intelektualni
kapacitet duhovnih voa hrvatskoga naroda, po kojima on ima intelektualni i moralni
identitet, i ije ideje, djela, misli i ivotopisi trebaju formativno djelovati na hrvatski
mentalitet. Jer se njega moe mijenjati, popravljati.
Inae, koliko god bio vaan stvarni mentalitet nekog naroda, za masovnopsiholoku
sliku toga naroda jo je vanije to drugi misle o njemu i o njegovu mentalitetu jer se upravo
po toj slici drugi narodi odnose prema njemu. Tako bez obzira na to to idovski i hrvatski
duh sudjeluju u svim moguim atribucijama ljudskog duha i mentalnih znaajki (dakako s
razliitim intenzitetom u pojedinim znaajkama), ono po emu je stvorena
masovnopsiholoka slika o njima za idove je njihov religiozni i ekonomski mentalitet, a za
Hrvate viteki ratniki i umjetniki mentalitet. Jer, i idovi sami sebe gledaju teocentrino, a
tako ih percipiraju i drugi. Konano, nisu li oni batinici soteriolokog i politikog mandata s
Neba? S druge strane, s obzirom na sva ogranienja koja je Zapad nametnuo idovima, ali i
zbog vlastite autohtone sklonosti, njihova se javna egzistencija prvenstveno i poglavito
izraavala u ekonomskim (gospodarskim), i to naroito financijskim aktivnostima. I bez
obzira na to to su idovi izvrsni znanstvenici, knjievnici itd., afirmirani osobito u
posljednja dva stoljea, jo je uvijek na snazi takva predodba. I tek se u posljednja dva
stoljea mijenja i sve ih se vie smatra ne samo religiozno duhovnim, nego openito
intelektualnim narodom, narodom knjige. Mijenja se i predodba o Hrvatima, kao
nedravotvornom narodu, no stalna crta ostaje njihov razmjerno slab ekonomski i
gospodarski mentalitet.
267
Domovino, lijepa naa domovino, dogmo skepse, enjo naeg ropstva, simbole nae due, vezo
naa s Bogom i ovjeanstvom, jedina dunosti i najvii na zakone, zipko i grobe, krue na
svagdanji, slatko mlijeko jezika majinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju
vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gaena, muenika zemljo naa Hrvatska. Mato,
op. cit., str. 127.
121
268
122
123
iskuenjima, ali kroz to je i ojaala, tijekom balkanskih ratova i tijekom Prvoga svjetskog
rata. U obje prethodne Jugoslavije bili su dominantan narod. Kroz sve te ratove i iskuenja
Srbi su stekli osjeaj nacionalne sigurnosti, samoizvjesnosti i masovnu psihologiju
dominantnog naroda. Naroda, kako se inilo, koji prije svega zna to je to vlast i to je to
drava. Dravotvornog naroda s izrazitim smislom za vladanje. Ta objektivna okolnost, kao i
okolnost da su Srbi narod otvorenog, pristupanog i jednostavnog ali zato izrazito grubog i
beutnog karaktera grube vojniine, 273 izazivao je oprezni respekt kod tankoutnih
idova, 274 sofisticiranog i senzibilnog introvertiranog naroda koji je svoj status i odranje
temeljio upravo na respektu sile, na lojalnosti sili, vlasti i dravi. Hegel smatra da je Mojsije
znao da se idovi boje fizike sile pa im je njome i prijetio. 275 Vlast i drava takvog naroda
ostavljala je dojam da se uvijek moe predvidjeti to se od nje moe oekivati. Uz to, poznato
je, Srbi imaju jaku asimilatornu snagu, neodoljivu snagu asimilacije kako je govorio dr. Ivo
Pilar, koja je dolazila od arobne moi Bizanta, s kojom su hipnozom asimilirali razbijene,
dehomogenizirane ostatke balkanskih naroda kao to su Vlasi, Cincari, Romi i drugi. 276 Sve
je to navodilo idove na oportunizam u odnosima sa Srbima. Pokazale su to i posljedice
Drugoga svjetskog rata kada se idovi, bez obzira na to to su od Srba pretrpjeli gore
posljedice negoli i u NDH, priklanjaju pobjednicima - Srbima. idovi su hrvatski dunici za
istinu o odnosu Hrvata prema njima u doba NDH, naroito glede uloge kardinala Alojzija
273
Pored svih simpatija za Paia i Srbiju C. Sforza, pravi romanski nervni tip politiara, ne moe se
dovoljno nauditi nervnoj grubosti i tipinoj srpskoj moralnoj neosjetljivosti tj. tipinoj za srpskog
profesionalnog politiara. Nevjerojatna je ravnodunost srpskih vladajuih krugova prema stranom
javnom miljenju... Odgaati, ne primati na znanje, ne reagirati i nita ne shvaati previe tragino,
balkanska je i orijentalna crta. Ibid., str. 884.
274
O idovskoj tankoutnosti govori sljedei primjer. Naime, poznato je da su idovi oduvijek rado
birali medicinu kao zanimanje. No. i tu su pokazivali svoju tankoutnost. Tako su u Osmanskom
Carstvu idovi medicinari najee bili terapeuti (heim ili hakim), a Turci bili kirurzi (darahi).
275
Hegel, Rani spisi, op. cit., str. 218.
276
Istina, zapazili su to i mnogi domai i strani autori, Srbi imaju prostoduni, puki arm kojemu
podlijeu uglavnom ljudi iz mase ali ne, ili vrlo rijetko, pripadnici nesrpskih elita. (Dakako, tu ne
treba ubrojiti samo privremeno priklanjanje srpskim mitskim politikim nacrtima jer se tu ipak radi
prvenstveno o karijerizmu nesrba). Taj arm imaju iskljuivo Srbi Srbijanci, ne i ostali Srbi, i njime
asimiliraju nesrbe.
Srpsko je bie u biti ambivalentno: jedan je njegov dio taj zarazni prostoduni arm koji Srbe ini
jednostavnim, duevnim, susretljivim, toboe suosjeajnim, sklonim pomaganju itd, a drugi je dio
njihova bia zavidan, uiva u propasti susjeda, podao je, sklon podvalama, prijetvoran i laljiv, sklon
svim vrstama prijevara i lukavstava, narcisoidan i mitomanski, podcjenjivaki bahat te agresivan, sa
svim znaajkama zoolokog nacionalizma.
Velika mana, i jedan od najvanijih razloga srpskih neuspjeha u ostvarivanju velikih, prije svega
politikih nacrta, kao to je uloga Pijemonta junih Slavena i dr, jest taj to njihovo nacionalno bie
nema nagona za perfektibilitetom. Srbin - Srbijanac uiva u sebi kao takvom, kao ovjeku od komada,
nereflektiran, svoju prostodunost dri savrenstvom, najviim ovjekovim dostignuem, pa ostaje
takav kakav jest: poluprimitivan i sirov, podmukao i agresivan. Kao narod kolektivne svijesti u
kojemu pojedinac nije do kraja individualiziran i teko dosie kvalitetu osobe, prema zakonima
psiholokih nunosti potrebuje Jednoga koji e s njima kao s Jednima istima zapovijedati i upravljati.
Zato Srbi lako biraju vou jer to ine po nagonu, po osjeaju opasnosti i ugroenosti. Opisani tip je
prevladavajui tip Srbina pa iako imaju i svoju intelektualnu elitu, u openacionalnim stvarima Srbi su
prisiljeni respektirati upravo taj psiho-bioloki tip, koji naposljetku i odluuje o tim pitanjima.
Kolikogod im takav mentalitet osigurava nacionalnu postojanost, uvijek prisutnu izvjesnost s kojom
se moe raunati i na koju se moe osloniti, uva ih od nacionalnog rasapa, u jedinstvu, toliko ih je
prikovao uz mentalitetnu zaostalost, nepokretnost i nerazvojnost, uz ono crno i primitivno u
mentalitetu tako da najvei dio naroda ostaje bivstvovati u balkanskom talogu.
124
125
pritiska na hrvatstvo ili nisu! Ali zato i samo to predbacivanje idovima smatra
antisemitizmom jer u nastavku kae: Taj je argument bio jedan od najvanijih i
najuoljivijih u antisemitskoj kampanji krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Isto tako navodi i
napise iz Hrvatskog radnikog glasa iz 1897., izvjee iz Popovae, u kojem da se kae: U
Popovai je naelnik idov, mjestni sudac idov, zamjenik njegov idov, obinski zastupnici
idovi, trgovci idovi, krmari idovi i narodni zastupnik - idov. Zar ne, sretne li
Popovae? Moslavci, zar ne vidite, da e Vas ubrzo Va Frank i Va Stipac i Kolar dovesti u
Palestinu!. Goldstein uope ne problematizira takvu kadrovsku politiku koja je mogla biti
dio germanskog ili maarskog pritiska na hrvatstvo, ali zato u nastavku kae da
agresivnost prema idovima nije sporna. A kada komentira Radiev tobonji
antisemitizam, nedopustivo je manjkav. Goldstein navodi Radia: Mi do sada nismo imali
antisemitizma, ali to sada idovi rade, koji ne rade kao ljudi poslovni, nego kao tienici
vlasti, koja samo njima preputa poslove... to mora dovesti do najotrijeg antisemitizma...
Dakle uz nae nesree imat emo jo i jedan pokret, koji moe dovesti do pogroma... Mi
nismo antisemiti, ali vidimo injenicu da idovi ovu... nesreu pod zatitom Stjepanove
krune upotrebljavaju za obogaenje... Goldstein uope ne osporava Radievu argumentaciju
da se idovi nepoteno bogate na raun Hrvata pod egidom Maara, nego lakonski prelazi
preko toga i kae: Ako se neto moe Radiu ovdje prigovoriti, to su prebrze
generalizacije. On tek iznimno i sporadino, i nekako uvijeno i stidljivo, kao da doputa da
bi neki od razloga za te antisemitske ispade mogli biti i na idovskoj strani, i kae: ...Osim
toga, i jednim dijelom i sami se idovi zbog raznih vjerskih, kulturnih, politikih i drugih
razloga izdvajaju i getoiziraju, ime su mogli samo jo vie poticati animozitet. U Hrvatskoj
je postojao jo dodatan zazor od idova koji, barem u prvoj generaciji doseljenika, govore
ponajvie maarskim ili njemakim, to pogaa osjetljivost sudionika u hrvatskom
nacionalnom pokretu...
Ne pada nam ni na pamet napadati idove za takvo ponaanje. Da se nisu vladali
prema naelu sacro egoismo, samosvjesno i egoistino, prema tim okrutnim pravilima
povijesti sile i zloina, kao paralelno ovjeanstvo bili bi ili bioloki istrijebljeni ili bi nestali
kao poseban narod, bili bi asimilirani.
S druge strane, hrvatski takoer sofisticiran mentalitet, mentalitet naroda kulture,
plemikog naroda bez drave i bez vlasti, naroda politiki zaboravljenog a psiholoki
potitenog naroda (Seton Watson), bez samopouzdanja, nesigurna u se i u svoje
mogunosti ali uz osjeaj kulturne i rasne nadmoi i nacionalne veliine, bio je openito
nesiguran u graenju odnosa prema strancima, naroito njihove hegemonije, pa je stjecajem
okolnosti uvijek bio i protiv one vlasti i protiv one drave kojoj su idovi iskazivali lojalnost
-najprije Austro-Ugarske Monarhije a zatim protiv obiju Jugoslavija, jer su im te drave
upravo uskraivale sve to su oni mislili da jesu i na to imaju pravo. Takav nasuprotan, ali
ne i izravno suodnosei poloaj tih dvaju naroda, nije doputao uzajamno suodreivanje i
utvrivanje konanog suodnosa koji bi imao neku konstantu i zakonitost. Hrvati sa svojom
emocionalnom tankoutnou i nesigurnou u sebe i svoje mogunosti, bez vlasti i drave,
nisu mogli niim izazvati respekt idova. Za njih se nije moglo znati kakav e odnos imati
prema idovima kad postanu dominantan, vladajui narod. Sve je to u idovima izazvalo
nepovjerenje i sumnjiavost.
Navedene razlike u objektivnom politikom stanju, kao i razlike u mentalitetu izmeu
Hrvata i Srba, dovele su i do razliita odnosa idova prema njima. Odrazilo se to i u odnosu
prema moguoj asimilaciji idova u jedan od tih naroda, pri emu je dolazilo do ee i lake
(politike, ne nacionalne) asimilacije, naroito djelomine (kamuflane) u Srbe nego u
Hrvate. Poznato je, naime, a to potvruju i idovski autori, da se idovi lake, naroito
politiki, asimiliraju u sreene nacionalne sredine: Od onih imbenika koji oteavaju i
126
284
Bibo Istvan, idovsko pitanje i antisemitizam, u op. cit., str. 47-48. Autor daje i vlastitu
definiciju asimilacije: Asimilacija je drutveni proces tijekom kojega pojedinci ili skupine postaju
lanovi jedne nove zajednice kojoj do sada nisu pripadali, u nju se utapaju, prema njoj se ravnaju, njoj
se prilagoavaju. Ibid, str. 44.
285
Werner Keller, Povijest idova, op. cit., str. 442.
286
Ljubica tefan, Mitovi i zatajena povijest, op. cit., str. 28.
127
Srbija se osjeala uvrijeenom zbog toke 35. ugovora, to dovoljno jasno govori o stalno
prisutnom antisemitizmu. 287
A i pria o njihovu zajednikom stradanju u Drugome svjetskom ratu, to je navodno
stvorilo idovsko-srpsku solidarnost, obina je konstrukcija kad znamo da je Srbija upravo u
to vrijeme bila oiena od idova.
Hrvatsko energino zahtijevanje vlastite drave 1990. (uostalom, kao i drugih naroda
koji su raspadom komunistikog sustava traili svoju dravu) bilo je zbog rata i
homogenizacije povezano i praeno jakim dodatkom nacionalne identifikacije. Ta hrvatska
homogenizacija izazvala je i kod idova, naroda visoke samosvijesti i osjetljivosti, prvo,
reakciju na te procese, i drugo, potrebu ponovnog i trajnijeg odreivanja spram hrvatstva,
Hrvata i posebno hrvatske drave. No, ne vie prema Hrvatima kao potlaenom i podreenom
narodu s potisnutom nacionalnom i dravotvornom svijesti, nego kao prema suverenom i
vladajuem narodu koji e slobodno vladati i upravljati u svojoj i svojom dravom, pa dakle i
javnom egzistencijom idova, svojih dravljana. Osim toga, idovi su Hrvate drali
dunicima iz Drugoga svjetskog rata (NDH), pa je i to zahtijevalo novo ureenje meusobna
odnosa. To novo suodreivanje bilo je delikatno, a za Hrvate je moglo biti, iz posebnih
razloga koji e se kasnije objasniti, i sudbonosno. Usto, tom odmjeravanju snaga obje su
strane pristupale s novom i veom snagom nego to su je imale u nekim ranijim
odmjeravanjima: iza idova je sada stajala drava Izrael i jak idovski lobi u SAD-u te
proidovska politika te velesile kao openito njihova nova, mnogo jaa pozicija u svijetu, a
iza Hrvata vlastita drava.
Dakle, te su injenice i okolnosti pokrenule proces novog odmjeravanja snaga,
uspostavu novog suodnosa i, eventualno, nove ravnotee jer je dotadanja nestala nestankom
socijalistike Jugoslavije. Zbog velikog moralnog prestia idova u svijetu kao rtava
Drugoga svjetskog rata i sklonosti Zapada odranju Jugoslavije dvije strane nisu bile
ravnopravne, a snaga i utjecaj idova na politiku SAD-a kao i snaga svjetskog idovstva
mogli su sudbonosno djelovati na budunost, pa i na samu egzistenciju Hrvatske. Tako je,
dakle, to preispitivanje i ponovno odreivanje suodnosa idova i Hrvata bilo pokrenuto ne
akademski nego injenicama ivota, za Hrvate sudbonosno vanim. Naroito zanimljivo, ali i
vano, bilo je kakav e odnos zauzeti idovi prema hrvatskoj dravi, hoe li se s njom
pomiriti i sljubiti, hoe li svoju sudbinu u Hrvatskoj vezati s hrvatskom dravom.
Osim toga, Hrvatska mora rijeiti svoj geopolitiki problem, nai svoje mjesto u
meunarodnoj zajednici u kojoj, bar na Zapadu, pod amerikim utjecajem prevladava
tendencija postnacionalne dravne politike u kojoj se idovi (internacionalci) snalaze kao
riba u vodi. Ameriki idovi, listom internacionalci, i od same drave Izraela trae
postnacionalnu politiku, posebno u odnosu na Palestince. Traenje i nalaenje politikog
rjeenja za Palestince u nekoj vrsti politike i dravne koegzistencije idova i Palestinaca na
istom ozemlju pitanje je vjerodostojnosti amerike postnacionalne globalizacijske politike, a
287
Tomislav Vukovi - Edo Bojovi, Pregled srpskog antisemitizma, Alatir, Zagreb 1992. str. 15. (Edo
Bojovi je pseudonim Ljubice tefan).
128
Prema amerikom geopolitiaru Brzezinskom SAD je ... prva, jedina i posljednja globalna sila.
Zbigniew Brzezinski, Velika ahovska ploa, op. cit., str. 203. Prema njemu to prije SAD-a nije bilo ni
Rimsko, ni Kinesko ni Mongolsko carstvo, a ni Europa kao takva.
289
O tome autor priprema knjigu: Mase, elite i voe.
290
Osim ve iznijetih okolnosti i karaktera tobonjeg Radieva antisemitizma, navedimo to o tome
pie takoreku suvremenik tih dogaaja Kosier: Poslije sloma Austrije zeleni kadar je po selima
Hrvatske pustoio i pljakao i idove i Nijemce i Maare, a kad je njih opljakao, okomio se na
129
idova i dalje ovisiti o odnosu Hrvata prema hrvatskoj dravi, ali i o odnosu idova prema
toj dravi.
Jo je jedan naizgled prozaian razlog zbog kojeg bi Hrvati morali pisati o odnosima
izmeu hrvatstva i idovstva. Naime, autori literature koja je o tome do sada objavljena
uglavnom su idovi. To upuuje na pretpostavku da Hrvatima ti odnosi nisu prijeporni i da ih
njihovo prouavanje ne zanima, da za njih ti odnosi nisu vani, ili pak da neto skrivaju, da se
stide tih odnosa, da imaju kompleks krivnje. Tek odnedavno o tim odnosima sustavno i
kvalificirano pie Ljubica tefan. No, za Hrvate ti odnosi niti su nevani niti se, gledajui
sveukupnu povijest, Hrvati trebaju plaiti pisati o tim odnosima. Ne treba ih se ni stidjeti,
osim nekih povijesnih epizoda za koje jo nitko nije siguran da su ih Hrvati zaista takvima
htjeli, da su ih autonomno takvima zamislili i proveli. S druge strane, idovski su ih autori
istraivali poglavito kroz prizmu holokausta, rezultati ega se projiciraju na ukupne povijesne
odnose idova i Hrvata i stvaraju pogrenu predodbu o ukupnim hrvatsko-idovskim
odnosima.
Koliko je to ivo u svijesti svjetskog idovstva jasno govori navod iz lanka
objavljenog u Jerusalem Postu 26. srpnja 1995. to ga navodi Ljubica tefan, a u kojem se
kae: Hrvatska prolost koi odnose sa idovima. 291 Dakle, koi odnose sa svjetskim
idovstvom, ne samo s Izraelom. Iz toga bi se moglo zakljutiti kako izoliranu Hrvatsku,
koju su svjetski monici, pod dirigentskom palicom SAD-a autizirali ugroava svjetski
mono idovstvo. Jo je stravinija izjava vedskog idova Richarda Swartza, koji kae da
Europa nikada nee dopustiti Hrvatskoj da ivi bez vlastite povijesti. Proteui optube
protiv Hrvata i na budunost, taj idov apsolutizira hrvatsku krivnju za sva vremena i progon
Hrvata kroz sva vremena, upleui se tako u politiku sudbinu Hrvatske. Moglo bi se,
dakako, rei da se radi samo o idovima pojedincima. Nevolja je, meutim, u tome to se u
dravnoj politici Izraela kao i u odnosu svjetskog idovstva, pogotovu amerikog, prema
Hrvatskoj moe prepoznati intencija tih navoda, a izjave tih pojedinaca razumjeti kao
stajalita glasnogovornika te politike. Kako drukije objasniti sporo i nevoljko priznanje
Hrvatske od Izraela i nedoputanje dr. Franji Tumanu da kao predsjednik Republike
Hrvatske posjeti Izrael? Sve je to odraz Drugoga svjetskog rata, pogotovo Jasenovca. idovi
su, kako smo vidjeli, involvirani u jasenovaki mit. A taj mit, dio crne legende o Hrvatima
kao genocidnom narodu, ocrnjuje ne samo hrvatsku prolost nego zamrauje i hrvatsku
budunost. Ono Swartzovo podsjeanje na prolost, instrumentaliziranje je hrvatske
budunosti u skladu s onom Georgea Orwella: Tko kontrolira povijest, kontrolira i budunost. Zato je delegitimiranje toga mita, to je pokuao i Tuman, trajna zadaa hrvatskoga
nacionalnog programa. A budui da su idovi dio toga mita, to je odnos Hrvata i idova
nezaobilazna hrvatska tema.
Meunarodnim priznanjem Republike Hrvatske hajka na Hrvate i Hrvatsku nije
prestala. Dapae, samo je promijenjena antihrvatska strategija. Kad se uvidjelo da se
meunarodno priznanje ne moe sprijeiti jer bi to ilo protiv cjelokupne meunarodne
javnosti, antihrvatska kampanja promijenila je cilj. Sada je to postala meunarodna izolacija
Hrvatske. Izjave Teddya Preussa u Jerusalem Postu da su Hrvati antisemiti i nacionalisti i da
Hrvatska zato ne moe biti priznata kao neovisna drava, da je Tuman rasist, da u Zagrebu
domae trgovce i bogate seljake pljakajui i odnosei sve do ega su doli. Taj pokret hrvatskih
seljaka 1910.-1919., kae Kosier, prvi je pokuaj boljevizacije hrvatskoga sela i nema nita s
hrvatskim selom. Ocjenjujui te dogaaje Kosier kae: Ova je konstatacija potrebna zato, to mnogi
nai idovi nisu na isto s ciljevima tadanjeg pokreta tako, da je po toj pogrenoj predstavi i svjetska
idovska literatura htjela u tome vidjeti antisemitizam Hrvata. (Kosier, op. cit., str. 66.)
291
Ljubica tefan, Mitovi i zatajena povijest, Slovo M., Zagreb, 1999., str. 63.
130
vlada nacistiki duh Josefa Goebbelsa te da su svi Hrvati faisti 292 stvarale su tada svjetsko
javno i politiko mnijenje koje je Hrvatsku izoliralo kao toboe rasistiku i antisemitsku
dravu. Ali ta antihrvatska promidba ni tu nije stala. Ako Hrvatsku nije bilo mogue optuiti
za agresiju i za razbijanje Jugoslavije, jo se uvijek moe pribjei starom promidbenom triku
o Hrvatima kao genocidnom narodu, to jest narodu koji etniki isti druge narode. Zato je
izmeu ostaloga i ustanovljen Haaki sud. Na njegovim su procesima pripadnici drugih
naroda tek izgovor za jednako postupanje prema svim narodima, a glavni su zloinci dakako
Hrvati. Haag treba dodatno opteretiti savjest Hrvata (za cijelu budunost) kao genocidnog
naroda, s jedne strane, a s druge, uiniti da ih takvima smatraju drugi narodi kako nikome ne
bi palo na pamet drati ih za prijatelje ili saveznike, pogotovo ne Nijemcima. Hrvatska moe
biti samo pod prikrivenim meunarodnim tutorstvom kao kolonija. No, ne ini se to
iskljuivo iz ljubavi prema idovima ili Srbima. U pitanju su i geopolitiki interesi Velike
Britanije i SAD-a, a dio toga antihrvatskog scenarija bilo je i utjecanje na organiziranje
izbora u Hrvatskoj 2000.
Die Kroaten, die in der BRD leben, sind fast alle Faschisten, izjavio je marksistiki filozof Ernst
Bloch o Hrvatima radnicima u bivoj Zapadnoj Njemakoj. Tuman, Bespua, str. 121.
293
Na prikaz Tumanova pisanja o odnosu idova i Hrvata temelji se na analizi elaboriranja toga
odnosa u njegovoj knjizi Bespua povijesne zbiljnosti, Zagreb, 1990.
131
tko je bio tek djelomino ili tek suputnik sila Osovine, kao to je to bila NDH, bio je pretpostavljeni krivac.
Shvativi, meutim, da se stvarna i po pobjednicima raspodjeljena krivnja ne
poklapaju, da je ta raspodjela silom nametnuta, dakle da je to istina pobjednike sile a ne
stvarna istina (Wie es eigentlich gewesen), Tuman se upustio i u dokazivanje injenine
istine. Dedukcijom iz povijesti odnosa Zapada i idova dokazao je da je povijest Zapada
djelomino povijest antisemitizma, 294 ali i uz idovski udjel u toj i openito u meusobnoj
mrnji, a time se Tuman zamjerio i jednoj i drugoj strani. Da bi pokazao kako je sukrivnja
Zapada za razmjere holokausta neupitna, navodi primjer bojkotiranja Zapada transakcije
Roba za krv - krv za robu, koju su predloili Nijemci. Oni su, naime, u travnju 1944. ponudili
razmjenu milijun idova i zatvaranje Auschwitza za 10.000 kamiona koje bi im dao Zapad, a
Nijemci bi se obvezali da te kamione nee uporabiti na zapadnoj ve iskljuivo na istonoj
fronti. No, kada je idovski pregovara (Joel Brand pregovarao je sa idovske a Eichmann s
njemake strane) tu ponudu prenio lordu Moyneu, zamjeniku britanskog ministra za Srednji
istok, ovaj mu je odgovorio: to da uinim s tih milijun idova? Kamo da ih smjestim. 295
U nastavku Tuman ovaj dogaaj komentira: Naravno, nije to bila osobna odluka Lorda
Moynea, ve britanske vlade, koju mu je prenio A. Eden, a u njenom razmatranju sudjelovao
je i Washington. Tako je odbijena jedna nevjerojatna ponuda Njemake, koja bi odvela
milijun idova u slobodni svijet! A znaila bi jo i vie, jer bi Auschwitz bio rasputen punu
godinu prije rata... Englezi u ovom sluaju jamano nisu pokazali nimalo dobre volje za
teritorijalno rjeavanje... Sa idovskog gledita, englesko odbijanje spasonosne ponude bilo je
ista sabotaa, pri emu su takoer i vlade SAD i SSSR pokazale zauujuu
ravnodunost. 296 Taj je primjer, kao i drugi primjeri neprijateljskih odnosa iz povijesti
odnosa idova i Zapada, jasno pokazao antisemitsku prolost Zapada. Meutim, prihvatiti to,
bilo bi za Zapad i Rusiju, to jest ondanji SSSR, isto to i prihvatiti vlastitu moralnu osudu te
uz to moralnu diskvalifikaciju za moralno, i jo vie, za politiko vodstvo svijeta. Ta je
diskvalifikacija bila glavni razlog zbog kojega Zapad nije htio na se prihvatiti krivnju za
sudbinu idova i zbog ega je traio rtvenog jarca da, uz svoj, okaje i njihov grijeh.
Zanimljivo bi bilo znati, kakav je oportunizam prema jakima vodio Kellera, da opisujui taj
dogaaj, uope ne spominje odbijanje Engleza.)
Zapad, odnosno saveznici u antihitlerovskoj koaliciji, mogli su se takoer uvrijediti i
na sva ona Tumanova nabrajanja i podsjeanja na njihove zloine u tijeku i nakon zavretka
bombardiranja i unitavanja desetaka njemakih gradova te nenaoruana civilnog
stanovnitva, ameriko bacanje atomske bombe na Hiroimu i Nagasaki, ruski zloin u
Katynskoj umi, dogovor Velike trojice (predsjednici SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije) o
podjeli i hegemonizaciji svijeta, protjerivanja Nijemaca iz Poljske, ehoslovake, Maarske i
Jugoslavije u Njemaku i time uvoenja prava na osvetu, a mi bismo dodali, i na etniko
ienje i drugo. Isto tako, pisao je Tuman, nije samo Njemaka bila zaraena faizmom.
Radilo se o opem stanju duha na Zapadu, posebno u Europi, koje je prethodilo i omoguilo
uspon faizma. 297 Dakle, neraspoloenje pa i mrnja prema idovima bila je pojava rairena u
294
132
133
Ovdje razmatramo Tumanovo djelovanje kao pisca pa iznijeto miljenje i ocjene ne ukljuuju
ocjenu njegova djelovanja kao voe, dravnika i politiara. Uostalom, kao voa u Domovinskom ratu
i u stvaranju hrvatske drave bio je vrlo uspjean, ali kao dravnik bio je vrlo prijepornih sposobnosti,
a kao politiar jo slabijih - i u komponenti vladanja i u komponenti upravljanja dravom. Kada to
kaemo imamo u vidu razliku izmeu talenta i uloge voe, dravnika i politiara. Budui da ovdje
nije mjesto za iru elaboraciju tih pojmova, recimo samo toliko da se politiar brine o interesima a
voa o sudbini naroda, dok je dravnik negdje po sredini i njegova briga ukljuuje i interes i sudbinu
naroda. Pokazao je iznimnu lucidnost u predvianju dogaaja i hrabrost u ratu, u svojevrsnoj
hrvatskoj revoluciji. No, poslije Bljeska i Oluje te su njegove kvalitete postale nepotrebne, a neke i
smetnja za demokratski napredak drave.
134
135
upravo onako kako je to Zapadu i ostalim zainteresiranima bilo korisno: Zapad je naao
rtvenog jarca, naao je nekoga na koga e baciti vlastitu ljagu, vlastiti grijeh.
Da Tuman nije postao predsjednikom hrvatske drave, kao pisca ga nikada ne bi
napali kao antisemita. Jer, zaista, on pie antiantisemitski, a to to o idovima pie kao i o
svim drugim narodima, sa svim njihovim vrlinama i nedostacima, dokaz je vie da im
priznaje ravnopravnost (valjda i jednakovrijednost). No, tko god da je postao predsjednikom
Republike Hrvatske, bio bi napadnut za grijehe NDH, jer to idovima iz ve iznijetih razloga
treba za njihove interese, a Zapadu treba za njegove geopolitike interese, za moralno isto
lice radi legitimacije za politiko vodstvo svijeta.
Iako je Hrvatska 1990-1999. Tumanov autorski dravniki projekt, Hrvati nemaju
razloga bjeati od hrvatske dravne politike prema idovima, nemaju razloga bjeati od te
politike u tom razdoblju i ne prihvatiti je kao hrvatsku.
pred njim na stolu vidio koaricu ribizla. Pretvorio ju je u koaricu srpskih oiju jer se Ne moe (se)
raniti matu ribizlom. Ta izmiljena koarica oiju u trenu je obila Europu kompromitirajui ne
samo NDH nego i sve Hrvate.
136
Pa i Isus je govorio: Mislite li da sam doao donijeti na zemlju mir? Ne, kaem vam, nego
razdor. (Luka 12, 51)
137
303
Holokaust, od grkog holokauston to znai sav, potpuno spaljen, prijevod je hebrejske rijei olah rtva paljenica bogovima ili ljudima, rtva koja potpuno izgara u rtvenom ognju. Nakon Drugoga
svjetskog rata taj se izraz ustalio za oznaavanje masovnog unitenja idova. No, budui da izraz
holokaust i dalje zadrava neto od svog prvotnog znaenja svetosti, rtvenosti, idovi radije rabe
naziv shoah to znai katastrofa, opustoenje, koji ne izaziva nikakvu asocijaciju na svetost i rtvenost.
304
Grki tragedija od tragos, jarac i oda, pjesma, pjevanje.
138
U Starome zavjetu, tonije u Levitskom zakoniku, itamo o dva obredna jarca za dvije
svrhe. Jahve izdaje nareenja Mojsiju za njegova brata Arona:
Od zajednice izraelske neka primi dva jarca za rtvu okajnicu i jednog ovna za rtvu
paljenicu.
Poto Aron prinese junca za rtvu okajnicu za svoj grijeh i izvri obred pomirenja za
se i z a svoj dom, neka uzme oba jarca i postavi ih pred Jahvu na ulaz u ator sastanka.
Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu.
Jarca na kojega je kocka pala da bude Jahvi, neka Aron prinese za rtvu okajnicu. A jarac na
koga je kocka pala da bude Azazelu, neka se smjesti iv pred Jahvu, da se nad njim obavi
obred pomirenja i otpremi Azazelu u pustinju.... Neka potom zakolje jarca za rtvu okajnicu
za grijeh naroda;... Tako e obaviti obred pomirenja nad Svetitem zbog neistoe Izraelaca,
zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. 305 Tu se dakle govori o rtvenom jarcu
kojega se kolje i paljenjem rtvuje. U sreditu znaenja simbola rvenoga jarca jest njegova
nevinost kao imbenika svijeta: jarac nema nikakve veze s dogaanjima svijeta, s grijesima
Izraelaca. On je rvovan nevin, on je isti simbol nevine rtve. On kao bie nije upleten u
dogaaje naroda pa kao takav nije kriv. Ali tu su njegova prirodna svojstva koja smo nabrojili
i koja ga ine prezrenim pa dakle krivim. On nije Izraelcima kriv zato to bi neto uinio
nego zato to ima svojstva prezrene ivotinje. Dakle, bez krivnje je kriv. Tu se trai
usporedba sa idovima: I oni su bez krivnje krivi. Nisu niim izazvali progone, pogrome i
holokaust - spaljivanje u Auschwitzu i drugim logorima tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao
to je jarac rtvovan samo zbog svojih specifinih ivotinjskih svojstava tako su i idovi
rtvovani zbog svojih specifinih ljudskih svojstava. Kao to se jarca rtvuje za vlastite
grijehe, jer jarac nema nikakve veze s grijesima idova, tako i idovi bivaju rtvovani za
tue grijehe.
Dok je prvom jarcu namijenjena uloga rtve okajnice, drugom je namijenjena uloga
iskupitelja. Jarac iskupitelj upuuje se, predaje se demonu Azazelu u pustinji. Na nj se
stavljaju grijesi naroda da ih nosi u pustinju i preda Azazelu umjesto kazne:
Kad se svri obred pomirenja... neka primakne jarca ivoga. Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke
i nad njim ispovijedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Poloivi ih tako jarcu na glavu,
neka ga poalje u pustinju s jednim prikladnim ovjekom. Tako e jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti
kraj. 306
Dakle, umjesto ispatanja kazne za svoje grijehe jarac iskupitelj odnosi krivnju Izraela
u pustinju. U biti, i ovdje se izbjegava snositi kaznu za vlastite grijehe. Taj jarac nije prinijet
kao rtva.
U modernom politikom argonu, u politikoj funkciji pojam rtvenog jarca nema ni
taj obredni iskupiteljski ni sveto-nosni karakter. rtvuje se nekoga ne apelirajui na Boga, ne
obraajui se Bogu niti se njemu prinosi rtva. Uloga rtve kao dara tu je iskljuena. Zapravo,
funkcija politikog rvenog jarca i nije funkcija rtve, nego funkcija neprijatelja kojega se
ubija, to nema nikakve teoloke veze sa rtvom kao darom Bogu. Tu niti se grijeh okajava
niti se iskupljuje krivnja. Tek se ubojstvom, spaljivanjem rtve kao neprijatelja, ini grijeh.
Utoliko idovi i imaju pravo kad izbjegavaju svoje unitenje nazivati holokaustom nego
shoahom. Uostalom, tamo rtveni jarac nije nikakav neprijatelj ovjeku, pa se stoga moe i
govoriti o njegovoj nevinosti. Dok ga se tamo rtvuje za vlastite grijehe, politikog rtvenog
jarca rtvuje se zbog njegovih navodnih grijeha. Zato je paralela izmeu religijskog rtvenog
jarca i politikog rtvenog jarca lana, neistinita.
305
306
139
Drugo je stvar pitanje idovske nevinosti kao rtve ne u teolokom, nego u politikom
i pravnom, viktimolokom smislu. Jesu li idovi ba uvijek i sasvim nevini? Isto pitanje
moe se postaviti i za svaki drugi narod. No, budui da razmatramo specifino idovski
problem, ne ulazei u analizu stupnja eventualne krivnje u pojedinim sluajevima konflikata
u kojima su idovi bili rtve, moemo rei da nitko tko djeluje u svijetu, prema ljudskim
kriterijima, ne moe pretendirati na apsolutnu nevinost. Jer djelovati u svijetu znai djelovati
u pravnom i politikom prostoru sukoba prava i interesa naroda, skupina i pojedinaca. Tu
dakle, prema ljudskim kriterijima nije mogue ostati sasvim nevin. Dakako, mogue je biti
vie ili manje kriv ili nekriv ali svakako nitko, nijedan narod, ne moe biti toliko kriv da ga se
kazni holokaustom. No, ne istraujui dalje ovu stvar, mogli bismo se sloiti sa stajalitem
Hannah Arendt koja kae: Teorija da su idovi uvijek rtveni jarci implicira da je to mogao
biti i bilo tko drugi. Njome se inzistira na potpunoj nevinosti rtve, nevinosti koja posredno
nagovjetava ne samo da nije poinjeno nikakvo zlo, nego da nije uope nita poinjeno to
bi bilo u ikakvoj moguoj vezi sa stvari koja je u pitanju. injenica je da teorija rtvenoga
jarca nikada nije javno iznijeta u svojoj istoj arbitrarnoj formi, ali se pokazuje da njezine
pristalice svaki put kad priljeno pokuaju objasniti zbog ega je odreeni rtveni jarac bio
pogodan za tu ulogu, ostavljaju teoriju i uputaju se u uobiajeno povijesno istraivanje kojim
se nikad ne otkriva nita osim da povijest stvaraju mnoge skupine i da se, iz nekih razloga,
jedna od njih izdvaja. Time tzv. rtveni jarac nuno gubi svoj status nevine rtve, koju svijet
krivi za sve svoje grijehe i kroz koju nastoji izbjei kaznu, postajui jedna meu mnogim
ljudskim skupinama-sudionicima u poslovima ovoga svijeta: samim tim to je postala rtvom
svjetske nepravde i okrutnosti, ona nije prestala biti suodgovornom. 307
Taj antiekskluzivistiki i realistian uvid ini idove normalnom ljudskom
skupinom, normalnom nacionalnom zajednicom lanicom meunarodne zajednice naroda,
krivom i nedunom manje-vie kao i sve druge nacije i narodi. Ipak, mora se priznati da su se
kod idova mnogo ee nego kod drugih naroda stjecali razlozi koji su ih s negativnim pa i
stravinim posljedicama izdvajali u sudionikim poslovima ovoga svijeta. No, to se ne moe
objasniti pragmatinom naravi poslova svijeta. Razlozi su dublji i vjerojatno im je korijen u
iluziji, u mitu o izabranom narodu, sa idovske strane, i u psiholokoj uvjetovanosti svijeta, s
upornou prisilne ideje da u drugome, u razliitome, vidi neprijatelja i kad za to nema
nikakva objektivnog razloga, da od drugoga ini tzv. rtvenoga jarca. Radi se, dakle, ipak o
agresivnoj, kriminalnoj strani ovjekove naravi i njegove povijesti.
Hrvati, povijesna politika rtva na svoj nain, takoer su o sebi gajili kult rtve i
iluzionistike nevinosti. Krlea je pisao o negativnim reliktima kao parolama: ...iluzija o
hrvatskoj vlastitoj nevinosti, eksteritorijalnosti, zapadnjakoj uzvienosti itd. 308 Meutim,
duhovna je, mentalna konstanta svakog naroda rtve da prema zakonima psiholoke nunosti
trai i dolazi do teorije o vlastitoj nevinosti, bez obzira na objektivno stanje stvari. Postoji u
psiholokoj arheologiji sklonost naroda prema iluzijama i mitovima. Priznati i najmanju
vlastitu krivnju, budui da to priznanje ionako nimalo ne pomae, za depresivnu i defetistinu
rtvu znai pasti jo nie i dublje u depresiju i defetizam.
307
308
Hannah Arendt, Antisemitizam kao povreda zdravog razuma, op. cit, str. 14.
Miroslav Krlea, Deset krvavih godina, op. cit, str. 585.
140
William Shakespeare, Mletaki trgovac, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1981., str. 29.
Ibid., str. 29.
311
Ibid., str. 38.
312
Ibid., str. 67.
310
141
nego i povijesno tono odraava stajalite Engleza i Hrvata njegova usporedba: Ako
usporedimo ovaj postupak i openiti stav prema idovima u Elizabetinoj Engleskoj sa
srdanim prijemom, na koji su u Dubrovniku otprilike u isto vrijeme naili idovske
izbjeglice iz Portugala, humanist Didak Pir i lijenik Amantus Lusitanus, ne moemo se
dovoljno nadiviti vjerskoj snoljivosti malog Dubrovnika. 313
142
Prsten, s kojim je ilo i knetvo u kui, otac je (Bog!) uvijek ostavljao u nasljedstvo
najmilijem sinu. Tako od koljena do koljena, dok jednom otac koji je imao tri sina nije dao
napraviti jo dva istovjetna prstena (tri religije) i svakom sinu dao po jedan. U sporu koji od
njih ima pravi prsten (istinu) dobivaju od suca pravorijek da ga posjeduje onaj tko prsten nosi
s namjerom da ima svojstva koja se pripisuju pravom prstenu. 316 Tri vjere - kranska,
idovska i islam, tri su prstena jednakovrijedna. Kao to se ne moe raspoznati koji je prsten
pravi, tako se ne moe ni raspoznati koja je religija istinitija od druge. U osnovi su iste, a
samo ih sljedbenici pogreno slijede i kvare njihov smisao. Prsten, simbol knetva kao
izvanjske moi, jest bezvrijedan: najvea vrijednost lei u tome da onaj tko prsten nosi ima ta
plemenita svojstva da bude ugodan Bogu i ljudima. Rjeenje antagonizma meu ljudima i
narodima jest, dakle, tolerancija. U dramskoj pjesmi, Nathan Mudri rasplet se dogaa u opem
pomirenju i ljubavi.
Ipak, ovdje se u osnovi radi o teolokom pomirenju, ija je osnovna ideja i temelj
pretpostavka da je vjera glavni, ako ne i jedini izvor antisemitizma. No, ako je vjera
povijesno i bila prvotnim izvorom antisemitizma, u meuvremenu je to postala manipulacija
vjerom a ne vjera sama.
Zajedniko Shakespearu i Lessingu jest parabola o pravoj vrijednosti i sugerirani uvid
da se rjeenje pomirenja pogreno trai u vanjskom, u moi - kod Shakespeara u zlatnom,
odnosno srebrnom a ne u olovnom kovegu, a kod Lessinga u prstenu kao izvanjskom
simbolu moi, umjesto u usmjerenosti k ljudskosti i meusobnom razumijevanju ljudi, vjera i
naroda. No, otvara pitanje toposa pomirenja kao utopijskog. Jer, upravo to izvanjsko i nadalje
vlada nad unutarnjim, nad moralnim, etikim, nad ovjekovom ljudskosti i utoliko utopija
izmirenja i dalje istrajava kao utopija. Tragino se nastavlja. Ispunjenje uvjeta dokinua
traginoga, izmirenje, kako ga je vidio Goethe, ipak je mogue preko izvanjskog a ne preko
unutarnjeg, kolikogod ga mi vidjeli kao uvjetno, po moi, po sili, a ne samo, pae ni
prvenstveno, po unutarnjem, po moralitetu. To je shvatilo i idovstvo i ostvarilo se u
cionizmu, u idovskoj dravi - Izraelu. Izmirenje, ili ono to ga na razini egzistencije
zamjenjuje, ostvaruje se na razini egzistencije a ne njegove supstancije. Na razini metafizike
nepomirljivosti, koja i dalje opstoji, ali u blaom obliku. Taj blai oblik vie poiva na
meusobnu udaljavanju i namjernom zaboravu, ime izmie i sama osnovica zajednikog
metafizikoga polja, to je donekle i tragino, ali vodi izbjegavanju moguih sukobljavanja.
Pokazalo se, ipak, da je sila gospodarica svijeta. Pomirenje na razini metafizikoga, kako je
to postulirao Jaspers, ostaje za sada ipak na razini metafizikog kao posve nepomireno.
Kao to je nastao kao odgovor na potrebe odreenog, ne samo politikog, doba, nego
openito odreenog stanja duha na Zapadu-prosvjetiteljstva, tako je sve od tada Nathan Mudri
dobivao politiku rezonancu u tono odreenim razdobljima vladanja odreenih politikih
ideja, u tono odreenom stanju duha Zapada. Naime, uvijek kada je mogao posluiti kao
isprika Zapada idovima, kada je trebalo uspostavljati novi most tolerancije i suivota, rijeju
kada je postojala potreba za njegovim simbolom. Tako je u Europi naroito uao u modu
poslije Drugoga svjetskog rata, poslije holokausta, a nije sluajno ni da je u Hrvatskoj poslije
1912. ponovno postavljen na pozornicu u Hrvatskoj, na pozornicu Komornog teatra klasike u
Zagrebu 1993. - dakle, kada je Hrvatsku trebalo legitimirati kao neantisemitsku dravu i
Hrvate kao ne-antisemitski narod. No, treba takoer zabiljeiti da, iako je Lessing bio idov
316
Svaki od vas ima / Svoj prsten od oca: svaki nek / Vjeruje vrsto da je njegov prsten / Pravi. Mogue je: otac vie / U svojoj kui nije htio trpjet / Tiraniju jedog prstena! - Sigurno je: Svu trojicu
je volio, volio jednako: Te nije htio potlait dvojicu, /Da bi povlastio jednoga....Nek se svaki od vas
natjee u trudu / Objelodanit mo kamena / U svom prstenu! Ibid, str. 96.
143
(dodue pokrteni), njegova se Minna von Barnhelm izvodila u Zagrebu tijekom 1943. i imala pet
repriza.
U novije je vrijeme ideja pomirenja dobila poticaje s vie strana, i od idova i od
krana. Holokaust kao da je zastraio svijet, meusobno neprijateljstvo uinio apsurdnim pa
se svijet zgraa i na sam spomen razmjera zloina proizalog iz toga neprijateljstva.
Osim vrha Katolike crkve, naroito pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla VI., pomirenje
dobiva poticaje i od mnogih kranskih teologa. Sa idovske strane vrijedno je podsjetiti na
ve spomenutog jeruzalemskog rabina Lapidea Pinchasa i njegovu knjigu.
Pinchas je svjestan da izmeu krana i idova stoji zid od 2000 godina
nerazumijevanja, te kae da je tek u 20. stoljeu postalo jasno da Crkva i Sinagoga zajedno
mogu opstojati isto tako teko kao i jedna bez druge. 317 Dakle, svijet je ovaj nemogu bez
pomirenja, pomirenje dolazi meusobnim upoznavanjem, sredstvo i put upoznavanja jest
dijalog. Dijalog otvoren i iskren. S istih pozicija polazi i kranski teolog Hans Kung kada se
u predgovoru Pinchasovoj knjizi, ustvrdivi da krani poznaju idovstvo veinom po
uvenju, pita: Tko li jo konkretno zna to nas sjedinjuje i razdvaja? Na to pitanje
pokuava odgovoriti Pinchas te zakljuuje da krane i idove ne razdvaja toliko teologija
koliko na svjetonazor i bogoslika, a spaja ih dvanaestostruko bratsko srodstvo (Pinchas
nabraja tih 12 srodstava). Ispada, naposljetku, da je najspornije pitanje Isusova kristovstva,
koje idovi ne mogu prihvatiti, te trae demitologizaciju Isusa i prigovaraju katolikoj
isusolatriji, a onih je dvanaest duhovnih srodstava ipak poglavito teolokog karaktera.
Ipak, Pinchas smatra da Isus, meu ostalim i jer je bio idov, treba biti most a ne jaz,
a za upoznavanje i uklanjanje meusobnih jazova predlae dijalog u radovanju u dvojnosti.
A bit e takav bude li se vodio uz svijest o smislu triju poruka iz Staroga zavjeta: srce koje
slua, mudro srce i Kada kani obuzdati svoje besjede? Opameti se sada da
razgovaramo!
S obzirom na tu i sve druge ponude i prijedloge o dijalogu kao nainu i sredstvu
uklanjanja meusobnih nesporazuma, drimo mudrim zapitati se dokle see mo dijaloga kao
mo pomirenja! Najprije moramo rei da se preporuuje teoloko pomirenje o kojem je,
istina, mogu dijalog, ali budui da se radi o dogmama i vjenim istinama, pomirenje
zastaje kod kulturnog zastajanja, kod razlike kao civilizirane distancije, kod priznanja jedne
strane drugoj da ima pravo na svoju istinu, ali se nijedna strana ne odrie svoje. Kompromis
nije mogu, inae se ne bi radilo o vjenim istinama. No, pretpostavimo li da se dvije strane
teoloki pomire, kakav bi uinak imalo takvo pomirenje na njihove odnose? Teoloki
nesporazumi prestali bi biti izvorom antisemitizma. Ali upravo Pinchas kae da su teoloki
nesporazumi manje vani od onih drugih, pa je time doseg tih nesporazuma kao i njihova
nestanka bitno smanjen. Uostalom, to ako nesporazum meu dvjema stranama potjee
upravo od toga to se teoloki dobro poznaju i da upravo spoznaja tih razlika stvara
netoleranciju? Nespremnost podnoenja drugoga kao razlike ili pak one Freudove slinosti?
Osim toga, to uope znai teoloko pomirenje u ateiziranom svijetu, u svijetu vjerske
tolerancije i vjerskog liberalizma, odijeljenosti crkve od drave? Jer, vjera danas manje
formativno djeluje na narode nego neko, mnogo manje djeluje na svjetovne odnose meu
narodima nego neko... Danas su u civiliziranom svijetu, primjerice, vjerski ratovi
nezamislivi. Sve to govori da teoloko pomirenje ne moe bitno umanjiti neprijateljstvo
izmeu krana i idova, a osim toga to je, kako smo prije vidjeli, tek jedan od izvora
antisemitizma. Usto, naelno, dijalog se moe voditi a da neprijateljstva i dalje traju. Dapae,
on pretpostavlja neprijateljstvo meu stranama i vodi se zato da ga se odstrani. No, iako se
317
Pinchas Lapide, idovi i krani. Naputak o dijalogu, Zagreb, 1982., str. 19.
144
idovska egzistencija, koja se esto i s pravom poistovjeivala s torbarenjem, kramarenjem, pokuarenjem i lihvom, zaista je i preesto bila vrijedna prijezira. Ali, nije to
egzistencija koju su oni slobodno izabrali. Zapad, i ne samo on, odredio je uvjete takve
njihove egzistencije: raspreni po svijetu meu neprijateljskim narodima, uz zabranu
vlasnitva na nekretninama, dakle prije svega na zemlji i kui, temeljnim uvjetima
egzistencije, u srednjem vijeku, najee uz zabranu pristupa u dravnu slubu, idovi su
gurnuti na marginu ivota. Kad je uz te negativne pridoao i pozitivan uvjet njihove
egzistencije tj. poto je Katolika crkva ve u VIII. st. zabranila kranima uzimanje kamata
na novac (zelenaenje) kao nemoralno, kao suprotno kranskom moralu, objektivno je
stvoreno sueno i kompromitantno polje njihove egzistencije, podruja i djelatnosti kojima se
jedino mogu baviti: Ili kramarenje i lihvarenje ili nestanak. Tek e njihov uspjeh i na tim
podrujima, naroito uspjenost u financijskim i trgovakim poslovima, stvoriti pretpostavke
za zloglasnu i zloudnu politiku alternativu: Auschwitz ili Izrael! I, zaista, tek kada su se
zapadna drutva emancipirala od stvaranja uvjeta za takvu idovsku egzistenciju, i idovi su
se emancipirali od nje. Utoliko je Marx imao pravo...
I zato bi netko tko je bezobzirno gurnut, i ne samo iz javnog ivota drutva,
preuzimao sudbinu toga drutva i toga naroda koji ga je tako besramno odgurnuo iz
domovine a, nota bene, zadrao ga u dravi, u svojoj vlasti da bi mu proizvoljno i ne pitajui ga
odreivao sudbinu? Zato, kad i onda kad za nju i najvie uini, domovina mu to ili ne
priznaje ili priznaje samo njemu, i to uvjetno, a ne i njegovu narodu? I onda kad radi
prilagodbe mijenja i vjerski i nacionalni identitet - pokrtavanjem, dakle odreknuem od
vlastita identiteta, to nije dostatno da bi stekao domovinu! Sluaj Disraelija kao i sudbina
mnogih drugih zaslunih idova u Europi o tome dovoljno svjedoe. Najvie to idov u
Europi stjee jest drava, vlast nad njim koja ga progoni i ne priznaje, koja ga priznaje samo
kao autsajdera, izopenika. On nikada ne stjee domovinu, on stjee samo privremeno
boravite, prokleto gostoprimstvo (Mayer) u dotinoj zemlji.
Narod koji je tisuljeima ivio pod takvim uvjetima, kao zajednica patnje, u uvjetima
progona, omalovaavanja, sotonizacije i marginalizacije, silom i logikom tih uvjeta morao je
poprimiti neke nesimpatine oblike javne egzistencije. Od nestanka ih je spasila velika mo
prilagodbe i mit o izabranosti, koji im je davao ustrajnost i izdrljivost. Izdvajanje iz
negostoljubivog matinog naroda i organiziranje usporedne egzistencije s njim bili su uvjet
145
opstanka. No, sve je to stvorilo takve drutvene uvjete javne egzistencije idovstva koji su tu
egzistenciju uinili najpogodnijom za javni prezir i mrnju. I mrnja ih je pratila tijekom
gotovo cijele njihove povijesti na Zapadu.
Zapad je dakle, idovstvu najprije stvorio egzistenciju ahasverskom, a zatim je, da bi
to opravdao i legitimirao idovskom ahasverskom naravi, stvorio mit, i njegov knjievni lik,
Ahasvera, od Boga prokleta Vjenoga ida, koji vjeno luta meu tuim i neprijateljskim mu
narodima i od njih bude proganjan. 318 Tako su stvorena i etablirana dva idovska usporedna
prokletstva: egzistencijalno prokleto gostoprimstvo meu tuim narodima i metafiziko,
teoloko zbog neuspjene idovske parusije. 319
No, uvjetujui i oblikujui idove predmetom prezira i mrnje Zapad ih je uvjetovao
kao svoje neprijatelje a sebe sama predmetom njihove mrnje i elje za osvetom. Tako je
mrnja bila (je li jo uvijek?) obostrana. Pretvoren u narod parija jo i prije nego je stigao na
Zapad - od Babilonaca, Perzijanaca, Egipana i dr. Zapad taj njihov poloaj odrava
kategzoheno pa se odrava i idovska mrnja i elja za osvetom: Ni u jednoj drugoj religiji
na svijetu nema jednog univerzalnog boga koji ima takvu neuvenu e za osvetom kakvu
ima Jahve... Nada u osvetu je kod pobonih idova neizbjeno povezana s moralizmom
zakona, jer se povlai gotovo kroz sve svete spise iz razdoblja Egzodusa i poslije njega; iz te
nade je u tijeku dvije i po tisue godina u gotovo svakoj slubi bojoj svjesno ili nesvjesno
crpio novu snagu idovski narod... 320 Weber u nastavku kae da, koliko god bi bilo
pogreno tu mrnju (ressentiment) smatrati presudnim elementom te religije, isto bi toliko
bilo pogreno podcijeniti njezinu ulogu jer je ona jedno od specifinih svojstava te religije. Pa
ipak, moramo se zapitati je li i to progonstvo i ta mrnja i tenja za osvetom kao dio njihova
mentaliteta ujedno i dio njihove sudbine, ili su te znaajke rezultat vanjskih, o njima
neovisnih okolnosti!
Najpoznatiji autori koji su se bavili temom idovstva, a to su bili redom idovi: Marx,
Weininger, Freud, Max Weber, Canetti i drugi, smatrali su taj narod posebnim, narodom
posebne sudbine. Tako uz ve navedene govori i Max Weber: Uostalom, poseban znaaj
ovog udnog naroda, jedinstvenog po svojoj sudbini, mogao bi se objasniti preteno
njegovom povijesnom sudbinom i njegovom posebnom situacijom, budui da rasna
318
Zanimljivo je da Ahasver dolazi i u Hrvatsku i to kroz enoinu pripovijest Vjeni id u Zagrebu ili tri
dana tuge i nevolje. No, enoa u njoj ne tematizira idovsko nego hrvatsko pitanje. Ahasver-idov
lutalica dolazi u Zagreb i tu zatjee Hrvate u meusobnim politikim i stranakim svaama i
zadjevicama, u kojima mijenjaju strane ovisno o politikim prilikama i osobnim ambicijama. Te su
hrvatske politike prilike idovu kao strancu udne, nerazumljive. Preko idova lutalice kao
nezainteresiranog dakle kao objektivnog prosuditelja, enoa je htio pokazati svu apsurdnost pa i
tragikominost hrvatskih politikih prilika sredinom XIX. stoljea. No, vano je pripomenuti da u
pripovijesti nema niti natruha bilo kakva antisemitizma, bilo kakva prijezira i progona.
319
Prema Mayeru Ahasver je prvotno bio neidovski lik, vjerojatno lik perzijskog kralja Artakserksa,
odnosno povijesnog Kserksa. Oblik imena transkripcijom je judaiziran, a Hans Joachim priopuje da
je ime po rabinskom tumaenju ovjek zla i jada. Dalje Mayer navodi: Protu-idovski elementi
pojavljuju se prvi put u njemakim obradbama, kao u traktatu Kratki opis i objanjenje o idovu s imenom
Ahasver iz 1602. godine. U svim pukim knjigama o vjenom putniku kletva se pripisuje Isusu koga je
jeruzalemski postolar na krinom putu odbio od sebe (ne davi mu vode - op. a.)... Ahasver lik i mit
kranskog je podrijetla: on podrazumijeva potajice podrugljivo, neuspjelu idovsku parusiju. idovski Mesija se pojavio, ali ga izabrani narod nije prepoznao. Naravno da utjelovljuje svoj narod,
dijasporu, lutanje bez poetka i prokleto gostoprimstvo meu tuim narodima. Hans Mayer,
Autsajderi, op. cit., str. 248.
320
Max Weber, Privreda i drutvo, I. dio, op. cit., str. 418-419.
146
147
148
idovski identitet.
ovjek od kojega bi svatko dobronamjeran, prije nego od bilo koga drugoga, zatraio
odgovor na pitanje to ini idovski identitet, Sigmund Freud, i neupitan je odgovorio (u
predgovoru hebrejskom izdanju njegova djela Totem i Tabu): Ni jedan itatelj nee se moi
lako staviti u kou autora koji ne razumije sveti jezik, kojemu je strana religija otaca - kao i
sve druge - koji ne moe dijeliti nacionalistike ideje, a koji ipak nikada nije porekao pripadnost svom narodu, koji svoju posebnost osjea kao idovsku i ne eli je drukijom. Da ga
pitate: to je u tebi idovsko kad odbacuje sve te zajednike crte sa svojom braom?, on bi
odgovorio: Mnogo toga, svakako ono glavno. A to glavno on danas ne bi mogao jasno
izraziti. 326 Dakle, iako ne zna hebrejski, iako mu je idovska vjera strana, nije politiki
cionist-nacionalist, on neporecivo svjedoi svoje idovstvo i svoju idovsku posebnost,
smatrajui da batini ono glavno idovstva, ali to je to glavno, to ne zna objasniti. Oito,
iako neizreeno expressis verbis, to glavno jest idovski identitet, kod Freuda skriven u sintagmi
sve te zajednike crte sa svojom braom, kojemu on svoje pripadanje djelomino porie jezik, religija, cionistiki nacionalizam, a djelomino potvruje - idovsku posebnost, to u
idovstvu dri kao ono glavno.
Nije li takvim odgovorom taj veliki, genijalni demistifikator i demitologizator,
hvalitelj racionalnog a (i) pruavatelj (neprijatelj) mitskog miljenja, svojim velikim
znanstvenim i moralnim autoritetom i nehotice zaeo novi idovski mit, mit o
neodgonetivosti idovskoga identiteta, tih zajednikih crta sve idovske brae? Sama
Dominique Bourel, nastavljajui se pitati i traiti odgovor na kransko pitanje Tko je
idov, kae da odgovor moda i ne postoji, te zakljuuje: Pitanje idovskog identiteta ostat
e uvijek pitanje, jer u sebi sadri traku koja ga zauvijek transcendira... Taj pogled to ga Bog
sputa na mene ini idovski identitet nedokuivim. 327 I, zaista se postavlja pitanje: ako
glasoviti osniva psihoanalize, taj najpoznatiji poznavatelj psihe ovjeka pojedinca, ali i naroda, ne moe dati odgovor na pitanje to je to idovski identitet, postoji li uope odgovor i
ako postoji, tko ga moe dati i ijem odgovoru povjerovati? Odgovor da je idovski identitet
neodgonetiv, neodgonetivi mit, ne bi bio odgovor nego mitska i mistifikatorska tautologija!
Pitanjem idovskoga identiteta bavili su se i drugi autori, a neka od miljenja ukratko
emo iznijeti.
Iz metodolokih razloga ini nam se najprimjerenije poeti sa stajalitem Maxa
Horkheimera. Ono bi moglo posluiti kao uvodno i propedeutiko, jer upuuje da spoznaja o
identitetu nekog naroda mora poi od prethodne spoznaje injenice postojanja razlike meu
narodima openito: Spoznaja o identitetu neodvojiva je od spoznaje o razliitosti, ne samo
pojedinaca meu sobom nego pojedinaca i cjelina u kojima ti pojedinci egzistiraju.328
Smatrajui da ne postoji definicija kojom bi se moglo odgovoriti to je specifino idovsko,
tek naznauje da je ono to bi moglo initi idovski identitet, ono to ih donekle meusobno
povezuje - zajednika povijest, vjera i sudbina. 329
326
150
20/1988.,
151
idova i njihova tri tipa identiteta te problem fragmentacije idovskog identiteta u svezi s
emancipacijom. 339
Postoji dakle pretpostavka, da je utvrivanje identiteta idova, toga udnoga
naroda, kako ga doivljavaju mnogi drugi narodi, a i sami idovi, vrlo teko. Prema nekim od
tih miljenja narodi koji u cjelini ili preteitim dijelom ive na jednom mjestu s vremenom
poprime i imaju, to zbog zajednikog ivota to meusobnim mijeanjem i nasljedstvom,
zajednike i fizike i mentalne osobine. Zato se, usprkos svemu iznijetom, i dalje postavlja
pitanje: to ini i kako se odrava identitet toga lutalakog naroda, naroda rasprenog po
cijelome svijetu, naroda iji se dijelovi ponekad nisu meusobno ni razumjeli? to ih je
odralo u njihovoj posebnosti i to je ta posebnost kao njihov identitet? Jezik, vjera, teritorij,
kultura, mo, zajednika sudbina, zajednika povijest, samosvijest ili to drugo?
Ako je to povijest, je li to onaj dio njihove povijesti koji ih je afirmirao ili onaj koji ih je
negirao? Kao povijest progona i istrebljenja, povijest stradanja i povijest uspona. Povijest
dravnosti i povijest bezdravlja. Koja povijest, jer poslije gubitka drave i drugog razorenja
Hrama te gubitka i domovine raspreni meu druge narode, pojedini djelovi toga naroda
doivljavali su razliitu povijest. Zato im ta povijest ne moe biti primarni nego tek
sekundarni odreujui imbenik. Naime, narodi i drave prema njima su se ipak poglavito
odnosili kao vrlo razliitom, drugom narodu. Zato im je ta povijest vie negativno nego
pozitivno odreenje, iako se iz tog konstituiranja ne moe iskljuiti ni njihovo aktivno
odnoenje prema drugim narodima kao stranim i neprijateljskim. Dakle, povijest je za idove
imbenik identiteta, ali u posljednjih 2000 godina poglavito kao negativan imbenik,
odreenje po drugome a ne po samome sebi.
Jezik. Iako kad kaemo jezik kaemo duh, ono najdublje i najvlastitije, ipak ne kaemo
u cjelini duh, kako smo to ve obrazloili. idovi nisu odrali svoj identitet po jeziku. Oni su
stvarali i komunicirali na svim jezicima naroda s kojima su kohabitirali, a kako smo vidjeli,
stvorili su i dva nova jezika: ladino i jidi. Takoer, osim u liturgiji, idovi su uglavnom
zaboravili svoj iskonski jezik, hebrejski jezik. Tek stvaranjem drave Izrael hebrejski postaje
dio njihova identiteta.
Teritorij, zemlja. Iako Pinchas, kao i mnogi drugi, inzistira na idovskoj zemlji kao lanu
konstituirajueg triniteta njihova identiteta, smatramo da je prije upravo odsutnost zemlje vie
konstituira taj identitet nego njegova prisutnost. Pa i stvaranje drave Izrael samo je
djelomino utjecalo na to da zemlja postane dijelom njihova identiteta, samo za dio naroda,
samo za idove Izraelce, budui da vie njih ivi izvan Izraela nego u njemu. idovi su,
poglavito, narod vremena a ne prostora, narod slabog uzemljenja, plitkih korijena.
Nabrojimo, konano, utemeljujue sastavnice idovskoga identiteta. Od mnogih
ponuenih izdvajamo mentalne i fizike sastavnice bez kojih, smatramo, ne bi bilo idovstva
i koje ine idovski identitet:
1. Elan izabranosti, pozvanosti i vjenosti 340
2. Duh izdvajanja
3. Nacionalna religija
4. Nacionalni osjeaj, osjeaj pripadnosti idovstvu kao kolektivna svijest
5. Pripadnost skupini semitskih naroda
6. Lutalatvo
7. Odsutnost moi za svjetsku vladajuu ulogu.
339
340
152
341
Tomislav Ivani, Isus iz Nazareta povijesna osoba, Zagreb, 2000., str. 110.
153
Hrvatski identitet.
Dok su se idovi vie pitali o svom identitetu, Hrvati su se vie pitali o svom
mentalitetu i tek preko mentaliteta dolazili do mutne slike svoga identiteta. 342
Pitanje je identiteta ontoloko, a pitanje mentaliteta karakteroloko. Identitet se
pokazuje kao ono unutarnje sudbine nekog naroda.
Dok je mentalitet povijesno relativno dinamian, identitet je relativno statian. No,
nije ni identitet apsolutno statian. I u njemu postoji dinamian moment, a statian moment u
cijelom procesu formiranja identiteta prevladava, zapovijeda razvojem identiteta ne
doputajui mu da se pretvori u svoju suprotnost. Supstancijalno, identitet je statian. Ta
statinost daje identitetu stalnost, svevremenu samoizvjesnost, za razliku od mentaliteta koji
se stvara i pod utjecajem zemljopisnih, socijalnih, politikih, kulturnih, gospodarskih, pravnih
i drugih okolnosti.
Koje su odreujue sastavnice hrvatskoga mentalnog i fizikog identiteta?
1. Hrvatska nacionalna svijest o sebi kao narodu po sebi i za sebe. Hrvatska povijesna nacionalna
svijest je plemika, a suvremena, moderna, jest narodska. Dio je te svijesti i njihova povijest,
koje su aktivno svjesni. Kod Hrvata postoji kolektivno pamenje posebnog podrijetla i
posebne politike sudbine.
Hrvatska (narodska) nacionalna svijest ne ukljuuje naroito intenzivan osjeaj
slavenstva, posebno ne sveslavenstva.
2. Pripadnost zapadnom, katolikom kranstvu. Izbor, a zatim ustrajno pripadanje katolicizmu
formativno je djelovalo na hrvatski identitet. Naime, budui da vjera i inae formativno
djeluje na identitet naroda, tako bi i izbor neke druge vjeroispovijesti formativno djelovao na
hrvatski identitet. Izbor katolicizma identitetski je udaljio Hrvate od nekatolikih Slavena.
3. Ratniko-pjesnika, viteko-umjetnika nastrojenost hrvatskoga duha. Ta se ratnika nastrojenost
ogleda ne samo u dispoziciji za ratovanje nego i u sportu, naroito u sportovima koji se
duhom i tehnikom izvedbe najvie pribliavaju duhu i tehnici rata (boks i druge borilake
vjetine), u kojima Hrvati, postiu razmjerno mnogostruko vee uspjehe. To da su ratniko
vitekog karaktera ni u kom sluaju ne mora upuivati na to da su rasno neslavenskog
podrijetla. Prvo, zato jer su svi ti stari, poglavito bizantski, izvori koji govore o Pra-slavenima
vrlo oskudni, i drugo, govore o njima prije njihova pokreta, prije prikljuivanja seobi naroda
kad ve dolazi do izraaja i njihova aktivna, ratnika energija. Da taj narod sam sebe
percipira kao junaki narod govori i puka etimologija etnonima Hrvat, prema kojoj ime
Hrvat dolazi od glagola hrvati se, jaati se, odnosno imenice hrva, hrvat, jak, snaan u
hrvanju, jaanju.
4. Hrvati su ujedno mirotvoran, neagresivan narod i time obilato sudjeluju u opim,
zajednikim rasnim slavenskim znaajkama.
342
Tek u najnovije vrijeme Hrvati su se poeli i izravno pitati za svoj identitet. Jedan od takvih
pokuaja poduzeo je Eduard Kale u knjizi Hrvatski kulturni i politiki identitet, Pan liber, Osijek-ZagrebSplit, 1999. Predrag Matvejevi, pak, smatra kako nacionalni identitet ima izgleda da postane
pejorativan, Predrag Matvejevi, Bolesti identiteta, u isti rat, Beogradski krug/Belgrade Circle,
Journal of the governmental and nonpolitical organization The Belgrade Circle, br. 1-2/1995.
154
O podrijetlu Hrvata kao i imena Hrvat u znanosti (i izvan nje) postoje mnoge teorije kao to je
iranska, gotska, germanska, ilirska, alanska, karpatsko-alordijska itd. Medu zanimljivijim je i ona
Ivana Muia, tzv. autohtonistika, prema kojoj su Hrvati nastali od oko 85% starosjeditelja (Ilira) i
oko 10 do 12% slavenske krvi, a ostalo od ostalih naroda. Vidi Ivan Mui, Slaveni, Goti i Hrvati, op.
cit., 12. Meutim, iz svega dosadanjeg domiljanja premnogih autora, a na osnovi oskudnih izvora, o
podrijetlu naroda Hrvata i imena Hrvat, po naem miljenju najvjerojatnije je da su Hrvati kao nacija
komponirani od vie razliitih narodonosnih slojeva i to: Hrvata, Slavena, Avara, Ilira i Gota. Hrvati
(kao Iranci) kao dravotvorna komponenta organizirali su taj amalgam u dravu, preuzeli slavenski
jezik i dali dravi i svim dravljanima svoje hrvatsko ime.
Prema Sakau se u dalmatinskoj Hrvatskoj jo i poslije VII. st. slavenski govorilo, ali iranski mislilo
i postupalo, Stjepan Saka, Hrvati do stoljea VII., Zagreb, 2000., str. 80.
344
Jasno je, da su dananji Hrvati Slaveni i da pripadaju slavenskoj jezinoj skupini. Saka, op. cit.,
str. 63
345
A. G. Mato, op. cit., str. 129.
155
72. Kraj.
Uza sve do sada izloeno, sve ono to povijest trai od jednog naroda, sve ono kako se
neki narod ponaa tijekom povijesti, ini nam se da povijest odnosa idova i svijeta i nije
mogla biti drukija. Iz te perspektive, iz toga horizonta ini nam se da je predvidiva i
budunost njihovih odnosa: mutatis mutandis, bit e kao i prolost. To i nije tako loa perspektiva
kako bi se u prvi as pomislilo. idovi, naime, trebaju ostati trajni izazov svijetu. Izazov za
natjecanje u vrsnoi, u izabranosti, u elitnosti jer je jedino elitistiko natjecanje kulturoloki
i civilizacijski plodonosno. Naroito plodno moe biti u postnacionalnom vremenu, koje se
priziva i djelomino ve ostvaruje, vremenu koje smjera, koje eli biti vrijeme bez rata i
meusobna unitavanja naroda.
156
157
LITERATURA
Antisemitizam, holokaust, antifaizam. Zbornik (Redakcija Ivo Glodstein i dr.), idovska opina
Zagreb, Zagreb, 1996.
Arendt, Hannah, Totalitarizam, Politika kultura, Zagreb, 1996.
Baleti, Milovan, Ispunjavanje zavjeta ili povratak idova u zemlju Izraelovu, Globus, Zagreb, 1988.
Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968.
Bourel, Dominique, idovi i Zapad - Nemogua metafora, Zbornik Treega programa Radio
Zagreba, br. 20, Zagreb, 1988.
Breyer, Mirko, Glas srca i savjesti: Jedna ispovijest, Nova Evropa, V, 9-10, 1922., str 281.
Buber, Martin, idovstvo i idovi, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb,
1988.
Buber, Martin, idovstvo i civilizacija, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb,
1988.
Cassirer, Ernst, Mit o dravi, Nolit, Beograd, 1972. Chouraqui, Andre, idovska misao, Kranska
sadanjost, Zagreb, 1982.
Ciliga, Ante, Sam kroz Europu u ratu (1939. - 1945.), Rim, 1978.
Coster, Charles, Legenda o Ulenpiglu i Lamu Guzdaku, MH, Zagreb, 1945.
Doj, Vera, U sjeni Hrama, u J. Doma Naltabani, (ur.), Obitelj, Zagreb, 1996. str. 89-90.
Doma Naltabani, J., (ur.), Obitelj, Zagreb, 1996. Antisemitizam, holokaust, antifaizam, Zagreb,
1996. Dva stoljea povijesti i kulture idova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998.
Dostojevski, F. M. M. Politiki napisi, Izabrana djela, knjiga druga (idovsko pitanje), Narodna
prosvjeta, Beograd, 1934.
Feldman, Andrea, Gospoica Ashkenazy ali. Intelektualni ivot idova u meuratnoj
Hrvatskoj, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999.
Finkielkraut, Alain, Imaginarni idov, Nakladni zavod Matice hrvatske i Radio 101, Zagreb,
1993.
Finkielkraut, Alain, Kako se to moe biti Hrvat, Ceres; Zagreb, 1992.
Frajdenberg, Maren, idovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Dora Krupieva, Zagreb, 2000.
Frankfort, H. i H. A., Wilson, John A., Jacobsen, Thorkild, Od mita do filozofije, Minerva,
Subotica-Beograd, 1967.
Franzen, August, Pregled povijesti crkve, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993.
Freud, Sigmund, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979.
Gardet, Louis, Mistika, Kranska sadanjost Zagreb, 1983.
Golding, Louis, idovski problem, Binoza, Nakladni zavod Z. S.O.J. Zagreb, 1939.
Goldstein Ivo, - Goldstein, Slavko, Farma jugoslavenskih idovskih naseljenika u Palestini 1926. 1928.;Zbornik Mirjane Gross, Filozofski fakultet, Zagreb, 1999.
158
Goldstein, Slavko, 200 godina zagrebake idovske zajednice, u: 200 godina idova u Zagrebu,
Zagreb, 1988.
Graves Roberto, - Raphael Patai, Hebrejski mitovi, Naprijed, Zagreb, 1969.
Gray, John, Mitologija Bliskog istoka, Otokar Kerovani, Opatija, 1987.
Gross Mirjana, idovi u Habsburkoj Monarhiji, Gordogan, 23-24, 1987.
Gross Mirjana, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti u: Dva stoljea povijesti i kulture idova u
Zagrebu i Hrvatskoj, idovska opina, Zagreb, 1998.
Gross, Mirjana Poloaj i uloga idova na poetku modernizacije, u Poeci moderne Hrvatske,
Globus, Zagreb, 1985.
Haag, Ernest van den, Mistika idova, Misl, Zagreb, 1996.
Hanak, Peter, Tipovi idovske asimilacije u Habsburkoj monarhiji, Zbornik Mirjane Gross,
Zagreb, 1999.
Hegel, G. W. E, Rani spisi, Veselin Maslea, Sarajevo, 1982. Hegel, G. W., Filozofija povijesti,
Naprijed, Zagreb, 1966. Hitler, Adolf, Mein Kampf, Croatiaprojekt, Zagreb, 1999. Horkheimer,
Max, - Adorno, Theodor, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Maslea-Svjetlost, Sarajevo, 1989.
Horkheimer, Max, 0 njemakim idovima, Zbornik Treega programa Radio Zagreba, br. 20,
Zagreb, 1988.
Horvat, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Tipografija, Zagreb, 1939.
Ivani, Tomislav, Isus iz Nazareta povijesna osoba, Teovizija, Zagreb, 2000.
Kafka, Franz, Jastreb, GHZ, Zagreb, 1982.
Kale, Eduard, Hrvatski kulturni i politiki identitet, Pan Liber, Osijek, 1999.
Katalog izlobe idovi u Jugoslaviji, Zagreb, 1988.
Kekemet, Duko idovi u povijesti Splita, Split, 1971.
Keller, Werner, Povijest idova od biblijskih vremena, Naprijed, Zagreb, 1992.
Kneevi, Anto, Mitovi i zbilja, Domovina, TT Zagreb, Zagreb, 1992.
Korespondencija Josip Juraj Strossmayer - Serafin Vannutelli 1881. - 1887., priredili Josip Balabani i Josip
Kolanovi, Dom i svijet, Zagreb, 1999.
Kosier, Ljubomir St., idovi u Jugoslaviji i Bugarskoj, Ekonomska biblioteka, Zagreb-BeogradLjubljana, 1930.
Kovaec, August, Otkrie Novoga svijeta i eksod idova iz panjolske, Trei program
Hrvatskoga radija, 39/1983., Zagreb, 1983.
Krlea, Miroslav, Deset krvavih godina i drugi politiki eseji, Zora, Zagreb, 1971.
Krlea, Miroslav, Panorama pogleda, pojava i pojmova, knjiga
2., NIRO Osloboenje, Sarajevo, 1982.
Lav XIII - J. J. Strossmayer, O sekti masona, priredio Ivan
Mui, Matica hrvatska, Split, 1994.
Lessing, Gotthold Ephraim, Nathan Mudri, Grech, Zagreb,
1996.
159
160
Stulli, Bernard, idovi u Dubrovniku, Jevrejska opina Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb i Kulturno drutvo Dr. Miroslav alom Freiberger, Zagreb, Zagreb, 1989.
Stulli, Bernard, idovi u Dubrovniku, MH, Zagreb, 1992.
Suni, Tomislav, Amerika ideologija, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1993.
egedin, Petar, Svi smo odgovorni, MH, Zagreb, 1971.
enoa, August, Vjeni id u Zagrebu, MH, Zagreb, 1962.
ik, L., idovi u slavenskim zemljama, nekad i sad, Nova Evropa, V, 9-10, 1922. str. 279-280.
tefan, Ljubica, Mitovi i zatajena povijest, K. Kreimir i M. Slovo, Zagreb, 1999.
tefan, Ljubica, Stepinac i idovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998.
vob, Melita, idovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u idovskoj populaciji, K.D. Miroslav alom,
Freiberger i idovska opina Zagreb, Zagreb, 1997.
Talmud (E. Werber), Otokar Kerovani, Rijeka, 1982.
Werber, Eugen, Kranstvo prije Krista?, Liber, Zagreb, 1972.
idov, 21, 1918., str. 1.
idovi na Balkanu na isteku srednjeg vijeka,
idovska masonerija, Moderna socijalna kronika, br. 1/935.
161
IMENSKO KAZALO
(koristite search funkciju PDF readera da bi nali gdje se donja imena spomiju u tekstu)
Adams
Adorno, Theodor
Andri, Ivo
Arendt, Hannah
Auwerbach, Berthold
Dedijer, Vladimir
Derenin, Marijan
Disraeli, Benjamin
Diwald, Helmuth
Dostojevski, Fjodor
Dreyfus, Alfred
Dvornikovi, Vladimir
Baleti, Milovan
Balfour, James
Bell, Daniel
Benyovsky, Lucija
Bergson, Henry
Bibo, Istvan
Birnbaum, Nathan
Blaki, Tihomir
Bloch, Albert i Jochanan
Blum, Leon
Borne, Ludwig
Bourel, Dominique
Brand, Joel
Brandes, Georg
Braudel, Fernand
Breier, Louis
Brzezinsky, Zbigniew
Buber, Martin
Budak, Mile
Bulaji, Krsto
Eden, Anthony
Eichmann, Adolf
Einstein, Albert
Engdahl, W.
Engels, Friedrich
Garaudy, Roger
Garaanin, Ilija
Giddens, Anthony
Glavina, Frano
Goebbels, Josef
Goethe, J. W.
Golding, Louis
Goldstein, Ivo
Goldstein, Slavko
Goulding, J. Daniel
Grabovac, Filip
Grafenauer, Bogo
Gross, Mirjana
Gruner, Teodor
Canetti, Elias
Christophersen, Thies
Chouraqui, Andre
Cicero, Tullius
Ciliga, Ante
Clinton, Bill
Cohen, Morris
Cohen, Filip
Cromwell, Oliver
D
Dawkins, Richard
162
F
Faurisson, Robert
Feldman, Andrea
Fernandez-Armesto, Felipe
Finkielkraut, Alain
Frajdenberg, Maren
Frank, Josip
Frankfort, H.A.
Franzen, August
Freud, Sigmund
Friedrich I., Barbarossa
G
H
Haag, Ernest
Hanak, Peter
Harwood, Richard
Heekelingen, H. de Vries
Hegel, G.W.F.
Heine, Heinrich
Herzl, Theodor
Hess, Moses
Hilberg, Raul
Hirch, Rabin
Hitler, Adolf
Hofmannstahl, v. Hugo
Horkheimer, Max
Lessing, Theodor
Levin, Nora
Lincoln, Abraham
Lisinski, Vatroslav
Locke, John
Lueger, Karl
Lusitanus, Amantus
M
Jacobsen, Thorkild
Jaspers, Karl
Maar, Wilhelm
Malaparte, Curtius (Kurt Erich Suckert)
Marx, Karl
Mato, Antun Gustav
Matvejevi, Predrag
Maurois, Andre
Mayer, Hans
Maurani, Vladimir
Mercadante, Saverio
Meir, Golda
Mendelsohn Bartoldi, Felix
Mendelsohn, Moses
Michels, Robert
Mohler, Armin
Montandon, George
Mordechaj, Karl
Mui, Ivan
Kafka, Franz
Kale, Eduard
Karadi-Stefanovi,Vuk
Keller, Werner
Khuen-Hedervary
Kneevi, Anto
Koestler, Arthur
Kollek, Teddy
Kosier, St., Ljubomir
Kraus, Karl
Krlea, Miroslav
Kundera, Milan
Kung, Hans
Kvaternik, Eugen
Nietzsche, Friedrich
Nolte, Ernst
Nordau, Max
Novak, Viktor
I
Irwing, David
Ivan XXIII., papa
Ivan, Pavao VI., papa
Ivani, Tomislav
J
L
Lanzmann, Claude
Lenjin. V. I.
Lessing, Gothold
O
Obradovi, Milan
Orwell, George
P
Pandi, Ivan
Parsons, Talcott
Paveli, Ante
Pilar,. Ivo
Pinchas, Lapide
Pir, Didak
Porfirogenet, Konstantin
Prelog, Vladimir
163
Prpi, Ivan
Preuss, Teddy
Proust, Marcel
R
Raabe, Wilim
Radi, Ante
Rassinier, Paul
Rathenau, Walter
Rauschning, Hermann
Rhodes, Cecil
Ricardo, David
Rider, Jacques
Robertsohn, V.
Rodrigez, Daniel
Roterdamski, Erazmo
Rotschild. Amschel
Ruika, Lavoslav
enoa, August
tefan, Ljubica (Edo Bojovi)
vob, Melita
T
Terezija, Marija, austroug. carica
Tito, (Josip Broz)
Tolstoy, Nikolay
Trebitsch, Artur
Tuman, Franjo
U
Ujevi, Augustin
V
S
Sachs, Maurice
Saka, Stjepan
Schelling F.W.J.
Schiller, Friedrich
Schumann, Robert
Schwarz, Gavro
Sforza, C.
Shafer, A.
Shakespeare, William
Shelach, Menachem (Raul picer)
Siksto V, papa
Stahl, Julius, Friedrich (Joelsohn, Joel)
Starevi, Ante
Steiner, Max
Stepinac, Alojzije, kard.
Strecha, Mario
Strossmayer, Josip, Juraj
Suni, Tomislav
Supilo, Frano
Swartz, Richard
164
Vinski, Zdenko
Vukevi Hrvatini, Hrvoje
Vukovi, Tomislav
W
Walendy, Udo
Watson, Seton
Weber, Max
Weininger, Otto
Wilson, John
Z
Zola, Emil
Zuroff, Epfraim
Zweig, Stefan
anko, Milo
165
RAZGOVORI S HITLEROM
- Hermann Rauschning
VOA I POKRET
- Ivan Orani
166
CROATIAPROJEKT, ZAGREB
CROATIAKNJIGA
Urednik
Dr. Franjo Leti
Naklada
1000 primjeraka
Tisak
CROATIAPROJEKT
ZAGREB
167
PETAR VUI, diplomirani pravnik i doktor politikih znanosti. Autor je brojnih strunih i
znanstvenih rasprava i lanaka iz podruja politologije, ekonomije, te ustavnog, financijskog i
autorskog prava.
Napisao je vie zapaenih knjiga, meu kojima:
Jugoslavija izmiljena drava
Politika sudbina Hrvatske
Hrvatski duh Alke.
Koautor je knjige Sustav plaanja, trita, novca i kapitala i vrijednosni papiri. U knjizi
idovstvo i hrvatstvo istrauje odnose idovstva i hrvatstva u povijesnom i aktualnom
kontekstu.
168
Svaka ast autoru na uloenom trudu, knjiga idovstvo i Hrvatstvo je vrlo dobar uvod
u problematiku odnosa idova i svijeta. U daljnjem istraivanju pogledajte sljedee knjige...
(link za skidanje PDF-a je ispod svake slike)
169
170
171
172