Tako je govorio Zuko Dumhur

Veliki putopisac i slikar razmilja o vanim pitanjima ovog svijeta

U zaostavtini jednog hercegovakog pjesnika i novinara pronaen je, sasvim sluajno, odlomak iz
neko davnog intervjua sa slikarem i putopiscem Zukom Dumhurom. Po odreenim pokazateljima
moe se zakljuiti da je razgovor voen krajem sedamdesetih godina prolog vijeka i ovo je oigledno
samo njegov dio, ispisan naliv-perom na dva komada sad ved raspadajudeg raunskog papira.
Izuzimajudi pokoju slovnu greku i pokoju neitko ispisanu rije, odlomak prenosimo bez izmjena:

Za vas svi kau da ste dobar ovjek.

Nije tano. Apsolutno nije tano. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam
sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontroliem sebe i
sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mrnje.
Da ih ne kontroliem, imali biste posla s jednim od najloijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to
je kljuna rije.

Pa zar to nije glavna odlika dobrog ovjeka, da nadzire i kontrolie svoje zlo?

Moda i jeste, ali ako ved priamo o meni, to ne mogu redi ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim
neke druge ideje. Dobar ovjek ne postoji, to je zabluda loih ljudi. Dobar ovjek je vjetaka
tvorevina, rezultat teke unutranje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju
nazivate dobrim ovjekom, bar odkrinula pendere svog unutranjeg svijeta, vidjeli biste da je
unutar svih nas manje ili vie isti kal, sazdan od slinih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom,
govorio o pametnom ovjeku. Budi pametan da ne bi bio lo. Pametan ovjek povazdan bide po sebi,
odstranjuje svoje loosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je lo
karakter na duevni korov, ti ga pljevi a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj
pljevidbi bez kraja. Nikada ne moe odstraniti svoje mane, ali nikada ne smije ni prestati da ih
tamani. A ako si uporan, ako se ne predaje, onda ti se poslije decenija savjesnog rada moe desiti i
to da u ogledalu ugleda nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je moda klju. Ako potamani
dovoljno svojih zala, ako ih nekako turi pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se
osmijeh. Najljepi prizor na nekom ovjeku je njegov osmijeh. Razvue ove svoje valje od uha do
uha i kae sebi: Pa, jebem mu mia, moda ba i nisam ispao tako loe...

A rad, da li on pomae da ovjek postane bolji?

 Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i teak rad. Ja sam veliki protivnik tekog rada. Niko ne bi trebao
da radi teko. Pravedno drutvo ljudima treba olakati rad, pa de im automatski olakati i ivot. Ko
god kae da nas teak rad obogaduje i oplemenjuje, lae. Teak rad samo iscrpljuje. Moda nam puni
bisage, zbog toga i radimo, ali nam prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i ivost i sve ono
dobro ega ima u nama. Teak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je lagan, lijep,
pun zadovoljstva i bez briga. A to ovjek moe lake obezbijediti sam nego s drugima. Zato su nekako
najbezbriniji umjetnici, oni ne zavise od efova i preduzeda. Poslije tekog rada moe se samo
napiti, a alkohol je za vedinu ljudi isto to i teki rad tegoba koja ih unitava. Drugo smo mi
meraklije. Unitava i nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali protiv tekog rada. Lijek je
bijeg. Ja cijeli ivot bjeim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i itanje. A bjeim i u alkohol, ne
krijem to. Ja sam ti uveni bjea. Bjeim i slavim bijeg i bjeanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se
imamo gdje skloniti od teka ivota i jo teeg rada.

Znai, ipak postoji izlaz?

A kad proe to dirinenje bez smisla i cilja, saeka nas lijep ivot. Zato da ovaj hudi ovjek malo i
ne uiva? I to evo odmah ispravke prethodne reenice ne malo i krto, nego obilno i trajno.

I kako to izgleda?

Moda se iza svega krije ovo: imati vremena za itanje. Eto kljune karakteristike lijepog i dobrog
ivota. Jer imati vremena za itanje istovremeno znai imati vremena za sve, za sve drugo to ovjeka
interesuje. Ta blagodet, da ima vremena, to je najljepa stvar u prii o lijepom i ugodnom ivotu.
Zato sam ja u poetku bio malo raspet. Volim knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi
rakija ne bi udarila i na ivot i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akam. Preko dana
radi, a kad sunce pone padati, onda se opusti. Kad proe dnevnik (U ta vremena TV dnevnik
poinjao je u 20 sati op. O. K.), tek onda uzme komad sira, malo dobrog hljeba i rakiju. Ako ne
oekuje puno od ivota, dobide sve to ti treba, pa i preko toga...

Share on facebookShare on myspaceShare on googleShare on twitter

(Gracija 204 )