ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.

ORG

LADA BADURINA

ANAGRAM

Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

Iako je ve prethodno, 19. stoljee u Hrvatskoj snano obiljeeno (orto)grafijskom djelatnou

(i to od slovopisnog/grafijskog ujednaavanja koje se protegnulo kroz dobar dio prve polovice
stoljea do nerijetko estokih sueljavanja i sukobljavanja razliitih pravopisnih/ortografskih
rjeenja to su snaila prema prijelomu stoljea), ni pravopisnom 20. stoljeu nee nedostajati
burnih zbivanja! Smjene su pravopisnih knjiga u znatno manjoj mjeri i pravopisnih koncepcija,
upravo preteito fonoloke te izrazitije morfonoloke (morfemske) nedvosmisleno potvrivale
promiljanje o pravopisu (i) kao o iznimnoj sociolingvistikoj (i sociopolitikoj) injenici.[1] Na
pokon, iz pravopisno smo senzibilizirana 20. stoljea u novo 21. pronijeli iznimnu osjetljivost za
pravopisne teme; i smjena e se stoljea pamtiti po vrlo ivoj pravopisnoj djelatnosti: 2000. je go
dine objavljeno po nekim svojim rjeenjima radikalnije peto izdanje BabiFinkaMogueva
Hrvatskoga pravopisa, a tek u naetoj je prvoj godini naetoga stoljea objelodanjeno i novo iz
danje AniSilieva Pravopisa hrvatskoga jezika. Sve nas te injenice dodatno bodre u nakani da
pri poetku novog stoljea i tisuljea! progovorimo o pravopisnoj normi u prolome stoljeu.
Sloeno i slojevito pitanje doputa razliita polazita i pristupe, razotkriva obilje poticajnih i
intrigantnih problema, pa je stoga okvirno zacrtanoj temi hrvatska pravopisna norma u 20.
stoljeu mogue pristupiti na vie naina. Nadamo se da e i ovaj ovdje ponuen ostvariti za
dovoljavajui uinak, ponajprije da e iz neke nove, blago pomaknute vizure rasvijetliti pitanje
hrvatske (dvadesetostoljetne) pravopisne norme, rezimirati prolostoljetna hrvatska pravopisna
zbivanja pa i time opravdati injenicu to se opet bavimo pravopisom. A kako prijelomi stoljea
imaju prije svega simbolino znaenje i u pravilu ne znae previe u vremenskoj protenosti hr
vatske (pravo)pismenosti, i neka bi od ovdje ponuenih naelnih promiljanja o pravopisu nije,
valjda, to odve bahato pomisliti? mogla i za pravopisnu djelatnost u novome stoljeu imati
svojih sasvim konkretnih vrijednosti.
Uvodno valja predstaviti odabrana polazita. U sreditu razmatranja nee biti pojedine pravo
pisne knjige kojima je u 20. stoljeu izgraivana hrvatska pravopisna norma iako e se na njih
neizbjeno referirati ve, prije, odabrana poglavlja hrvatske pravopisne norme; pravopisne se
pak teme nee birati po kriteriju sveprisutnosti u javnim raspravama i polemikama[2], nego po
naelu neke unutarnje zanimljivosti (u prvome redu s obzirom na neujednaenosti, kolebljivosti
u pisanoj praksi, ali i s obzirom na uvijek poticajan odnos spram drugih jezinih gramatikih
normi). Na ta se pitanja neposredno nadovezuju i ona koja se tiu propitivanja metodologije
izrade pravopisnih prirunika, pa posljedino i rasprostranjenih i opeprihvaenih navika
sluenja tim knjigama. Ulanavanjem tih karika i slika bi stanja hrvatske pravopisne norme u 20.
stoljeu trebala, drimo, biti bistrija.
U razmatranje hrvatske prolostoljetne pravopisne norme kreemo dakle lieni potrebe za sveo
buhvatnou i iscrpnou kakva bi svakako bila primjerena povijesnom pristupu, ne obrazlaui
stoga, pa posebno ni ne potkrepljujui tvrdnju (kojoj se priklanjamo) da noviju hrvatsku pravo
pisnu priu obiljeava prilino vrst fabulativni tok kojemu, ipak, ne nedostaju jaki dramatski
momenti. Usmjerujemo se naime na dominantan fonoloki hrvatski pravopisni tip koji se, uz
kratkotrajan prekid za Nezavisne Drave Hrvatske, ustrajno gradi i to premoujui ak dvije

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

1/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

smjene stoljea od 90ih godina 19. stoljea do naih dana. Pokatkad disonantni tonovi bez
obzira na tip i koliinu odmaka od glavne ili dominantne struje s jedne su strane posljedica
mijena u propisu pravopisne norme, a s druge pak strane upravo oni uzrokuju ponajvie nesi
gurnosti u pisanoj praksi. U tim e se pomacima hrvatske pravopisne norme najlake nalaziti
sadraji prikladni za oslikavanje stanja na dvadesetostoljetnoj hrvatskoj (pravo)pismenoj sceni.
Ne bismo li meutim osigurali bolju prohodnost prostorima prolostoljetne hrvatske pravopisne
norme, valja ipak ukratko, panoramski naznaiti kljune toke koje su je kreirale.[3] Dakle u
stoljee smo ukoraili solidno opismenjeni Hrvatskim pravopisom Ivana Broza, a koji je objavljen
u dvama izdanjima na poetku zadnjega desetljea 19. stoljea (1892. i 1893). Brozov se Pravopis
smatra prvim hrvatskim pravopisom u novijem smislu rijei, a to je ujedno i prva pravopisna
knjiga kojom je zapoelo stvaranje dananje pravopisne norme fonolokoga (upravo: fonolo
komorfonolokoga) tipa. Brozove su se pravopisne zasade zahvaljujui djelatnosti Dragutina
Borania protegnule kroz cijelu prvu polovicu stoljea, tovie s produenim djelovanjem do
poetka ezdesetih. Naime tek uz jedan prekid od 1941, odnosno 1942. do 1945. (u doba Neza
visne Drave Hrvatske dravne su vlasti uznastojale uspostaviti novu pravopisnu normu, prete
ito morfonoloki/morfemski pravopisni tip, tzv. korienski pravopis[4]) Boranieve su prerade i
dopune Brozove normativne knjiice u deset izdanja! obgrlile cijelu prvu polovicu stoljea
(od 1904. godine u kojoj Borani pod svojim i Brozovim imenom objavljuje tree izdanje Hrvat
skoga pravopisa do 1951. kada je objelodanjeno deseto izdanje Boranieva Pravopisa hrvatsko
ga ili srpskoga jezika). Prepoznatljivost preteito fonoloke hrvatske pravopisne norme i pratee
pisane prakse nije ozbiljnije uzdrmana ni trima izdanjima petim iz 1930. te estim i sedmim
iz 1934. i 1937. godine koja su, slijedei odredbe Pravopisnog uputstva za sve osnovne, srednje
i strune kole Kraljevine S.H.S. iz 1929. godine, pretrpjela val pravopisne unifikacije: uklanja
nja razlika izmeu hrvatske i srpske pravopisne norme. Meutim promijenjene je, povoljnije
politike prilike osnutak Banovine Hrvatske obiljeio povratak na raniju hrvatsku pravo
pisnu tradiciju. Ona je usprkos osporavanjima s poetka stoljea sada prepoznata upravo
u izvornoj, pretkompromisnoj BrozBoranievoj normi (1940. je godine objavljeno ponovljeno
etvrto izdanje Boranieve pravopisne knjige). Nee stoga biti pretjerano ustvrditi da je upravo
BrozBoranieva pravopisna norma snano obiljeila razdoblje do pojave nove pravopisne knji
ge u osvitu ezdesetih. Naime od 1960. godine nakon novosadskog dogovora to nametnut
je snagom tada vladajue ideologije i, dakako, neupitnim autoritetom tadanje dravne politike
Hrvati i Srbi dijele pravopisnu sudbinu: kao posljedica se novosadskoga pregovaranja pojavila
nova zajednika pravopisna knjiga, objavljena u skladu s tada slubenim, prihvaenim
poimanjem politike korektnosti u dvjema varijantama, zagrebakoj/hrvatskoj (latinikoj) i
novosadskoj/srpskoj (irilikoj): Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika, odnosno Pravopis
srpskohrvatskoga knjievnog jezika. Ostavljajui (zasad) postrance pitanje novosadske pravopisne
norme, to se prvo slubeno, a kasnije (od poznih 60-ih) ponajvie u pomanjkanju odobrene
i prihvaene zamjenske normativne knjige protegnula do polovice osamdesetih, spomenimo
naalost neuspjeli pokuaj pravopisnog prevrata iz 1971. godine: u toploj klimi probuena hrvat
skoga proljea ponovno je, kao i tridesetak godina ranije, u BrozBoranievim pravopisnim ko
rijenima prepoznat hrvatski pravopisni identitet, pa trojica autora Stjepan Babi, Boidar Finka
i Milan Mogu deveto izdanje Boranieva pravopisa uzimaju za predloak novom hrvatskom
pravopisnom priruniku. Naalost, sudbina je te knjige dijelila nemilu sudbinu hrvatskoga pro
ljea uguena je, unitena i prije no to je ukoriena! U Hrvatskoj zabranjen, novi je Hrvatski
pravopis doivio dva svoja londonska izdanja (stoga je u Hrvatskoj znan i kao londonac), pa i ako
se zna da je u Hrvatskoj u godinama koje su uslijedile kriomice koriten, o stvarnom se njegovu
utjecaju do devedesetih godina 20. stoljea moe samo nagaati. Stoga je pravi i konaan prekid s
novosadskom pravopisnom praksom oznaila jedna druga knjiga: Pravopisni prirunik hrvatsko

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

2/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

ga ili srpskoga jezika Vladimira Ania i Josipa Silia objavljen 1986. godine. Ostajui, razumljivo
i oekivano, na tragu hrvatske fonolokomorfonoloke pravopisne prakse, ta je knjiga na nov
nain promiljajui pitanja kompetencije pravopisne norme unijela novosti u nain njezina
propisivanja, pa je utoliko i predstavljala blag odmak od brozboranievske tradicije izrade pra
vopisnih knjiga. Devedesete su godine potvrujui jo jedanput koliko su jezina i pravopisna
pitanja i prvorazredno drutvenopolitiko pitanje obiljeene procvatom pravopisne djelatno
sti u Hrvatskoj: sve je zapoelo ve 1990. godine objavljivanjem 1971. godine brutalno zabranjena
i unitena BabiFinkaMogueva Hrvatskog pravopisa, uzredala su se nova izdanja pravopisa
istih autora, a u osvit je novoga stoljea, na poetku 2001. godine, objavljen i novi Pravopis hr
vatskoga jezika Vladimira Ania i Josipa Silia. Sliku e oigledno (pravopisno) iznimno burna
i dramatina dvadesetog stoljea potpunijom uiniti jo jedan podatak: hrvatski je pravopis us
pio nadrasti tradicionalna papirnata izdanja i pojaviti se u sasvim novom obliku. Pred kraj
stoljea (1996. godine), simbolino najavljujui eru neke nove, raunalne pismenosti, objavljen
je Hrvatski raunalni pravopis Slavena Batnoia, Branka Ranilovia i Josipa Silia, ponudivi
uz popratnu knjigu po prvi put na novom mediju (na disketi) raunalni program za provjeru
pravopisa (tzv. spellingchecker).
Napokon se vraamo sredinjoj temi: najavljenim (odabranim/probranim) pitanjima hrvatske
dvadesetostoljetne pravopisne norme! Ti bi primjeri trebali potkrijepiti i uvodno iskazanu misao
o unutarnjoj dramatinosti inae (zavidno) stabilne hrvatske fonolokomorfonoloke pravopis
ne norme.
Pravocrtnost je njezina razvoja kao to je i netom ponuen letimian uvid u pravopisna izda
nja ve upozorio donekle naruena upravo etvrtstoljetnim upletanjem novosadske pravopisne
prakse. Ne kanimo ovdje ulaziti u neto sloenije pitanje odnosa norme propisane novosadskim
Pravopisom spram ranijih hrvatskih BrozBoranievih pravopisnih iskustava, ali ni kasnijih,
postnovosadskih hrvatskih pravopisnih kretanja (o tome vie u Badurina 1996). Samo ukratko
emo rei da je misija te pravopisne knjige i to se pravopisne norme tie bila posvjedoiti o po
trebi (i mogunosti) iznalaenja kompromisnih rjeenja. ini se a to moemo tvrditi s potrebne
vremenske distance da je izgraenost i stabilnost dotadanje hrvatske (dakle BrozBoranieve)
pravopisne norme dovela do toga da je ni nametnuti kompromisi nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti,
destabilizirati, kao to je, zasigurno, i viedesetljetna hrvatska tradicija izrade pravopisnih knjiga
hrvatskim sudionicima u novosadskim pregovaranjima osigurala dobre startne pozicije. Napro
tiv, ono ime je novosadski Pravopis sasvim razumljivo i s razlogom vrijeao hrvatsku kulturnu
javnost, jest osim neprimjerena naelna izjednaavanja hrvatskih i srpskih pravopisnih oblika
nadasve nekompetentno zadiranje u druge jezine norme, poglavito leksiku. Svjesno dakle
zanemarujui sve ta pitanja, tovie, ne bavei se ovdje ni onim pravopisnim rjeenjima koja se
ponajee izdvajaju kao nametnuti hrvatski ustupci zajednikome pravopisu, osvrnut emo se
tek na jedno pravopisno poglavlje ono u kojem se u novosadskom dogovornom pravopisnom
priruniku propisuje pisanje interpunkcijskih (reeninih) znakova.
Dok su naime oi (pismene i strune) javnosti kad je o novosadskoj pravopisnoj knjizi rije
i, dakako, o normi njome propisanoj uglavnom bile uprte na neto izrazitije (kompromisno)
priklanjanje fonolokom pravopisnom naelu (na tetu tradicionalna udjela morfonolokoga/
morfemskoga u novijoj hrvatskoj pravopisnoj prolosti, upravo u spominjanome razdoblju od
90-ih godina 19. stoljea u kojemu je izgraivana hrvatska preteito fonoloka pravopisna nor
ma), a ponajvie je opravdano estokih kritika bilo upuivano na naelno neprihvatljiv odnos
zajednikoga hrvatskosrpskog izdanja spram hrvatske leksike norme, katkad se ini da je go
tovo nezamijeeno prola injenica da je normativnom knjigom iz 1960. godine promijenjen tip
hrvatske interpunkcije!

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

3/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

I ne samo to! Ni u kasnijim preispitivanjima hrvatske pravopisne tradicije, koja se oitovala u

(deklariranim) ugledanjima na prednovosadsku pravopisnu normu ni 1971, a kamoli jo dva
desetak godina kasnije, u 90ima nije se (recimo odmah: spravom!) pomiljalo na oivljavanje
ranije (brozboranievske) strukturne interpunkcije. Meutim dodajmo ipak i ovo: predugo se,
naalost, proputala prilika da se ozbiljnije propita imamo li i zato kakvih potekoa u pisa
noj praksi, u praktinoj primjeni interpunkcijskih pravila. No o emu je zapravo rije?
Podsjetimo: hrvatska je interpunkcija BrozBoranieva tipa bila zasnovana na strukturnom (ili
gramatikom) naelu. Takva se interpunkcija naziva strukturnom ili gramatikom: reenici se
naime pristupa kao gramatikoj (jezinoj) jedinici, pa se i pisanje interpunkcijskih upravo
reeninih! znakova propisuje s obzirom na reeninu strukturu (primjerice, u interpunkciji
e se toga tipa zarez naelno pisati izmeu klauza/sureenica sloene reenice). Naprotiv, pra
vopisnom je knjigom iz 1960. godine najavljen novi interpunkcijski tip takozvana slobodna
interpunkcija. Rije je o interpunkcijskoj normi koja se preteito gradi ili bi barem trebala biti
izgraena na semantikom, odnosno logikosemantikom naelu. Ukratko, semantika se in
terpunkcija zasniva na reenici kao komunikativnoj jedinici, dakle na iskazu, koji pak ima svoje
obavijesno ustrojstvo (obavijesni subjekt i obavijesni predikat ili temu i remu, odnosno dano i
novo). Utoliko e i pisanje interpunkcijskih znakova utemeljeno na tom naelu ovisiti o smislu
iskaza. Budui da iskaz svoj smisao zadobiva u (kon)tekstu (iskaz kao kontekstualno ukljuena
reenica), i interpunkcijski e znakovi nuno nadrastati skuene i krute reenine granice; re
enica e se naime pokazati preuskim, neizbjeno stoga i nedovoljno pouzdanim okvirom za
uspostavljanje jasnih i jednoznanih pravila za pisanje reeninih/reeninih znakova.
S druge strane u semantikoj e interpunkciji biti i elemenata logike interpunkcije (kao to je,
uostalom, bilo i u strukturnoj), to prepoznaje se, recimo, u pisanju zareza ispred suprotnih dije
lova nezavisnosloene reenice, ali i strukturne interpunkcije, prema kojoj se zarez pie izmeu
sastavnica zavisnosloene reenice kada one dolaze u inverziji (o tome usp. Sili 1998, 392; Sili
2002, 48).
Semantika interpunkcija kao i strukturna, napokon nee nuno proturjeiti onoj utemelje
noj na melodijskome interpunkcijskom naelu, iako se pisanje interpunkcijskih znakova po tim
trima naelima, dakako, ne podudara. Naime obavijesno e (ali i strukturno) reenino ustroj
stvo biti popraeno odgovarajuim ritmomelodijskim znaajkama iskaza, pa u odreenim po
zicijama pisanje interpunkcijskih znakova po jednom (semantikom) naelu ne mora odudarati
od pisanja po drugom (melodijskom) naelu (Sili 1998, 393396).
Iz svega toga zakljuujemo da ni jedno interpunkcijsko naelo nee biti dokraja provedeno u
pravilima o pisanju reeninih znakova. Utoliko se i moe govoriti tek o preteitosti pojedinog
naela u odreenoj interpunkcijskoj normi. U tom je smislu zanimljivo pravopisno odreenje re
enice kao gramatiki, znaenjski i intonacijski cjelovite komunikacijske jedinice (usp. Ani
Sili 2001: 12).
Ipak, ne ulazei ovdje podrobnije u pitanja interpunkcijskih naela (o tome vie: Badurina 1996b;
Sili 1998; Sili 2002), ponukani nesigurnou korisnika hrvatskih pravopisnih knjiga, ali i za
mjetnom kolebljivou prakse pisane rijei, preostaje nam tek da upozorimo na sloena pitanja
opisa/propisa takve interpunkcijske norme. injenica da se u pravopisnim knjigama koje de
finiraju (logiko)semantiki interpunkcijski tip viestruko poveava broj pravopisnih pravila
u poglavljima o pisanju interpunkcijskih (reeninih) znakova svakako zasluuje pozornost. K
tome ili upravo zbog toga u pisanoj se praksi koja se poziva na novopropisanu interpunkcij
sku normu neprihvatljivo proizvoljno (reklo bi se gotovo odoka) biljee pojedini od reeninih
znakova (posebice zarez, ali i tokazarez). Mnoga se takva iskliznua u kojima se najee

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

4/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

prepoznaje prekomjerno priklanjanje melodijskom naelu lako mogu pripisati odve slobod
nim interpretacijama u pravopisnim knjigama pomalo razmetljivo najavljivane slobode slobod
ne interpunkcije.[5] tovie, oslanjanje se na intonacijske znaajke iskaza nerijetko razabire i u
formulacijama pravopisnih pravila, pa o povezanosti interpunkcijskih znakova (razgodaka jer
rastavljaju, razgouju tekst na manje dijelove) s intonacijskim znaajkama iskaza, ali i o uvjeto
vanosti tih znaajki smislom govorenog teksta itamo u samom uvodu pravopisnoga poglavlja:
Za misaono oblikovanje govora, za rastavljanje veih ili manjih govornih cjelina u govoru slue krae ili due stanke, intonacija, jaina i reenini tempo, a u pismu se to oznauje razgodcima. () (BabiFinkaMogu 1996: 84, istakla L. B.). Iako to nije posebno eksplicirano,
melodijsko je naelo zacijelo u podlozi jo kojeg pravopisnog pravila, primjerice: Kao naknadno
dodani dio zarezom se moe odvojiti i skup rijei ispred glavnih dijelova reenice () (Babi
FinkaMogu 1996: 102, istakla L. B.) Meutim naglasimo jo jednom: upozoravajui na manje
ili vie opravdanu/oekivanu prisutnost elemenata melodijskoga naela u suvremenoj hrvatskoj
interpunkcijskoj normi, ne elimo dovesti u pitanje postojanje veze izmeu smisla iskaza i nje
gova intonacijskog obrasca, ve samo komentirati zastupljenost i tog interpunkcijskog naela u
pojedinim pravopisnim pravilima, pa ak i ondje gdje oslanjanje na ritmomelodijske znaajke
iskaza predstavlja uzmak od temeljnoga semantikog interpunkcijskog naela.
Traenje izlaza iz ovdje tek skicirana interpunkcijskog labirinta uvelike nadrasta predviene
okvire, a donekle i (openitiju) temu ovoga rada. Spomenimo ipak da mogue se rjeenje nazire
u pristupu reenici kao aktualnoj veliini, dakle iskazu, odnosno kao dijelu teksta, nadreenino
ga jedinstva (usp. Sili: 1998; Sili: 2002). Ve samo spominjanje reenice/iskaza, potom i teksta
(diskursa) kao utoita i uporita za pouzdano rjeavanje nedoumica u vezi s pisanjem znakova
koji bi nam trebali biti od pomoi u dokuivanju smisla reenice/iskaza, znakova koji bi nam
trebali pruati slobodu u iskazivanju misli i k tome se jo ne protiviti logici, pozivanje dakle na
lingvistike kategorije otvara Pandorinu kutiju iz koje lanano izlijeu problemi to tiu se sloe
na i zahtjevna posla pravopisnog normiranja.
Na primjeru hrvatske interpunkcijske norme tek ovla spomenute tekoe pravopisnoga nor
miranja trebale bi arite naega zanimanja pomaknuti s pitanja kakva je hrvatska pravopisna
norma a pitanje je to koje je bilo okosnicom pravopisnoga 20. stoljea te naa promiljanja o
hrvatskome pravopisu napokon usmjeriti na ipak sloenije probleme naina na koji je pravopisna
norma propisana/opisana. Vodi nas to uvodno najavljenoj temi, koja je izriito ili prikriveno, u
pravim ili reduciranim dimenzijama no uglavnom ipak bojaljivo isplivavala i u dosadanjim
raspravama o pojedinim pravopisnim knjigama, o njihovim dobrim (prihvatljivim, poeljnim) i
loim (po nekim kriterijima neprihvatljivim) znaajkama: openito kazano, pitanje je to granica
kompetencije pravopisne norme, inae latentno prisutno u hrvatskoj praksi izrade pravopisnih
knjiga. Simbolini se zameci prosuivanja i procjenjivanja pravopisne djelatnosti nalaze ve na
samim simbolinim poecima novije povijesti hrvatskoga pravopisa. Tako se Ivan Broz, svjestan
metodoloke zamke u koju upada piui pravopisni prirunik, u uvodu svoje normativne knjii
ce ispriavao: Ako se kome ini, da je preopsean I. dio, a ono neka znade, da bi, istina, mnoga
izmeu pravila u I. dijelu pristala upravo u gramatiku jezika hrvatskoga, ali kako ih nema u
kolskim gramatikama, trebalo je ve i zato da se nau u ovoj knjiici (Broz 1893: VI). Zanimlji
vo je da se kasniji hrvatski pravopisci uvelike nasljeujui Brozov model pisanja pravopisnog
prirunika zbog slinih metodolokih prekraja vie i nisu ispriavali, pa u mlaim hrvatskim
pravopisnim knjigama vie ne itamo sline autoreferencijalne napomene. Nadalje i Brozov pra
vopisni rjenik preuzima neke nepravopisne kompetencije: to je obiljeeno zvjezdicom *, nek
se ne upotrebljava u knjievnom govoru (Broz 1893: 72). Takav se postupak jezinosavjetnike
djelatnosti pronio i u 20. stoljee: zvjezdice se i uputnice javljaju u pravopisnim rjenicima Bo
ranievih izdanja, a u doba su novosadskog hrvatskosrpskog jezinog i pravopisnog jedinstva

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

5/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

naroito na cijeni bili jezini (leksiki) savjeti BabiFinkaMogueva Hrvatskoga pravopisa iz

1971. godine. I ako se dakle moe razumjeti praktina vrijednost takvih iskliznua pravopisnog
rjenika u 70-im godinama 20. stoljea, u doba jezinog i pravopisnog unitarizma, priznajmo,
ipak, doista je teko opravdati jezinosavjetnike postupke kojima smo svjedoili u pravopisnim
knjigama u zadnjem desetljeu toga stoljea!
Dosad pomalo apstraktno iskazivano pitanje dosega kompetencija pravopisa (i kao norme i kao
knjige) konkretizira se u upitima poput ovih: je li uistinu mogue uspostaviti pravopisna pravila
na temelju kojih se moe govoriti o dominantnom pravopisnom naelu fonolokom ili morfo
nolokom/morfemskom (morfolokom) ne ukljuujui u taj opis/propis elemente morfofono
lokog jezinog ustrojstva; mogu li se pitanja sastavljenog ili nesastavljenog pisanja rijei i izraza
emancipirati od morfologije i tvorbe rijei bez tete za razumljivost, a zatim i prihvatljivost (na
uljivost) na taj nain sroenih pravopisnih pravila; moe li se poglavlje o interpunkciji napisati
reui veze sa (supra)sintaksom itd. Poseban sklop pitanja otvara pravopisni rjenik: hoe li u
nj ulaziti iskljuivo standardnojezini leksemi ili, drugim rijeima, imamo li pravo biti pismeni
i kad/ako ne piemo standardnim jezikom, odnosno kad svjesno ili nesvjesno rabimo nestan
dardnojezine i/ili supstandardne lekseme; ako u pravopisni rjenik ulaze (i) nestandardnoje
zine rijei, valja naelno utvrditi koje i koliko njih te u kojem je odnosu taj ustupak spram
temeljnog naela pri sastavljanju posebnog tipa rjenika naela pravopisne obiljeenosti[6] i
sl. Dakako, na sva je postavljena pitanja mogue odgovarati (prije teoretski, no praktino!) s
gledita metodoloke pravovjernosti, no time ne samo da se ozbiljno nagrizaju temelji hrvatsko
ga pravopisanja (dakle tradicije izrade pravopisnih knjiga) ve to dovodi do novog pravopisnog
apsurda: iskljuimo li naime iz pravopisnog propisa i pravopisnog rjenika sve to mu naelno
ne pripada, a tie se fonologije, morfologije, tvorbe rijei, sintakse, leksikologije i sl., malo e toga
u pravopisnoj knjizi ostati! Nipoto ne treba zanemariti i vrlo vane praktine posljedice takva
ina: kako uope s tih novih, sasvim proienih pozicija propisati pravopisnu normu, kako izri
cati pravopisna pravila!?!
Stoga bi u iznalaenju odgovora na konkretna pitanja (koja redom korijene vuku iz sasvim legi
timna i dobrodola nastojanja da se pravopis napokon oslobodi od svega nepravopisnog, a da mu
se vrati ono pravopisno te, s druge strane, iz potrebe da se pravopisna knjiga uini preglednom
i korisnicima prihvatljivom) kao oslonac trebalo posluiti kritiko preispitivanje/propitivanje,
ogledanje rjeenja to ih nudi nezanemariva (upravo ona dvadesetostoljetna) tradicija hrvatsko
ga pravopisanja, svakako uz (koliko god da to nekonkretno izgledalo) pozivanje na zdrav razum:
pravopisni opis/propis nije neovisan o drugim jezinim opisima/propisima, ali se u pravopisnim
knjigama mora dovoljno jasno razabirati upravo ono pravopisno. Jedino na taj nain kompeten
cije drugih jezinih normi nee vie biti u sukobu s kompetencijama pravopisne norme!
Naime naelno bi se (i pomirljivo!) moglo rei da valja razlikovati stvarne kompetencije pravopisa
(koja pitanja on ima pravo normirati, pa onda i u kojim se sluajevima imamo pravo pozivati na
njegov autoritet) od sasvim konkretnih, pojedinanih problema opisa/propisa te norme. Osnae
ni dakle dosadanjim vrijednim hrvatskim pravopisnim iskustvima, dodatno potaknuti novim
prosudbama podjednako tradicije pravopisne norme i tradicije pravopisne djelatnosti (pisanja
pravopisnih knjiga) moemo se u novome stoljeu nadati i boljoj recepciji pravopisnih tema;
teite e trebati neznatno pomaknuti i u veoj mjeri u razmatranje ukljuiti i pisanu praksu,
to svakako pretpostavlja suoenje s vanim pitanjem koliko se i kako korisnici slue hrvatskim
pravopisnim knjigama, ali i ostalim normativnim prirunicima.

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

6/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Na kraju zakljuno
Dvadeseto je stoljee na svojevrstan nain obiljeio hrvatski pravopisni paradoks: s jedne je stra
ne oigledna opinjenost pravopisnim knjigama i zavidna tradicija njihove izrade, tradicija bav
ljenja pravopisnim problemima, a naspram tome mnoe se metodoloki problemi i u pisanju i,
posljedino, u sluenju tim knjigama. Pitamo se: ako je 20. stoljee uokvireno pravopisima, hoe
li i 21. na ijem se samom poetku nala jedna pravopisna knjiga okonati nekim novim
pravopisnim sueljavanjima? Preostaje nam da odivimo stoljee koje smo tek naeli i propitamo
Jagievu u mudrosti zrelih godina iskazanu (pomalo rezigniranu) tvrdnju da jedva koje pi
tanje u naoj literaturi raspaljuje tako strasti kao upravo pravopis (usp. V. Jagi, Spomeni mojega
ivota, Beograd 1930, sv. I, str. 59; navedeno prema Vince 2002: 590).

Hrvatski pravopisni prirunici

(slijedom objavljivanja) [7]
Josip Parta: Pravopis jezika ilirskoga. Tiskom brae upanah: Zagreb 1850. (pretisak Institut
za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2002).
Marel (Marcel) Kuar: Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetikom i etimo
logijskom). Naklada pieva: Dubrovnik 1889.
Ivan Broz: Hrvatski pravopis. Po odreenju kr. zemaljske vlade, odjela za bogotovlje i nastavu,
Trokom i nakladom kr. hrv.slav.dalm. zemaljske vlade: Zagreb 11892, 21893.
Dragutin Borani (priredio): Hrvatski pravopis Ivana Broza. Zagreb 31904, 41906, 51911, 61915.
Dragutin Borani: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb 11921, 21923, 31926, 41928,
5
1930.
Dragutin Borani: Pravopis hrvatskosrpskoga jezika. Zagreb 61934, 71937.
Dragutin Borani: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb 1940 (etvrto izdanje!),
8
1941.
Franjo Cipra Petar Guberina Kruno Krsti: Hrvatski pravopis. Zagreb 1941. (zabranjen;
pretisak ArTresor naklada: Zagreb 1998).
Adolf Bratoljub Klai (uz suradnju lanova Ureda za hrvatski jezik): Koriensko pisanje. Ured
za hrvatski jezik: Zagreb 11942, 21942.
Franjo Cipra Adolf Bratoljub Klai (uz suradnju lanova Ureda za hrvatski jezik): Hrvatski
pravopis. Nakladni odjel Hrvatske dravne tiskare: Zagreb 1944. (pretisak Hrvatski korijenski
pravopis. Hrvatska sveuilina naklada: Zagreb 1992).
Dragutin Borani: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb 91947, 101951.
Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika s pravopisnim rjenikom (izradila Pravopisna ko
misija). Matica hrvatska Matica srpska: Zagreb Novi Sad 1960.
Stjepan Babi Boidar Finka Milan Mogu: Hrvatski pravopis. kolska knjiga: Zagreb 1971.
(zabranjen i uniten; pretisci London 1972. i 1984. te Zagreb 1990).
Vladimir Ani Josip Sili: Pravopisni prirunik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sveuilina
naklada Liber kolska knjiga: Zagreb 11986, 21987, 31990.
Stjepan Babi Boidar Finka Milan Mogu: Hrvatski pravopis. kolska knjiga: Zagreb 1990
(pretisak izdanja iz 1971); promijenjena izdanja: 21994, 31995, 41996.
Slaven Batnoi Branko Ranilovi Josip Sili: Hrvatski raunalni pravopis (uz raunalni
program, spellingchecker). Matica hrvatska SYS: Zagreb 1996.

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

7/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Stjepan Babi Boidar Finka Milan Mogu: Hrvatski pravopis. kolska knjiga: Zagreb
52000 (preraeno izdanje).
Vladimir Ani Josip Sili: Pravopis hrvatskoga jezika. Novi Liber kolska knjiga: Zagreb
2001.
Stjepan Babi Boidar Finka Milan Mogu: Hrvatski pravopis. kolska knjiga: Zagreb
62002, 72003, 82004.
Stjepan Babi Sanda Ham Milan Mogu: Hrvatski kolski pravopis. kolska knjiga: Zagreb
2005.

Citirana i konzultirana literatura [8]

Badurina 1996a: Badurina, Lada: Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja: Metodologija rada
na pravopisu. Izdavaki centar Rijeka: Rijeka.
Badurina 1996b: Badurina, Lada: O interpunkcijskim naelima s osobitim obzirom na hr
vatsku interpunkciju, Fluminensia, asopis za filoloka istraivanja, VIII, 12, 257264.
Badurina 1997: Badurina, Lada: Leksikografske naznake o izradi pravopisnih rjenika: hr
vatska iskustva, Hrvati i Maari u svjetlu proimanja kultura i jezika, Bibliotheca Croatica
Hungariae, knjiga 2 (priopenja s III. meunarodnog slavistikog skupa odranoga u Peuhu
2627. travnja 1996), Peuh (Maarska), 155164.
Badurina 1998: Badurina Lada: Pravopis, Hrvatski jezik: Najnowsze dzieje jzykw sowi
askich, Opole (Poljska), 6573.
Brozovi 2002: Brozovi, Dalibor: O pravopisima openito, a o hrvatskima posebno, Do
meti, XII, 14, 1322.
Ham 2002: Ham, Sanda: Sastavljeno ili rastavljeno pisanje prijedlonih izraza unutar fraze
ma, Dometi, XII, 14, 6381.
Hrvatski pravopis 2002: Hrvatski pravopis 18922002, uredila N. Bai, Dometi, XII, 14.
Jezik na kriu 2005: Jezik na kriu / Kri na jeziku 1: Rasprava o pravopisnim pravilima, prire
dila J. Hekman. Matica hrvatska: Zagreb.
Pranjkovi 2002: Pranjkovi, Ivo: Opa naela sastavljenoga i nesastavljenoga pisanja, Do
meti, XII, 14, 5362.
Samardija 2001: Samardija, Marko (prir.): Franjo Ivekovi, Ivan Broz, Tomo Mareti, Va
troslav Roi, Milan Reetar, Antun Radi, Dragutin Borani: Jezikoslovne rasprave i lanci.
Matica hrvatska: Zagreb.
Samardija 2004a: Samardija, Marko: Iz triju stoljea hrvatskoga standardnog jezika. Drugo,
proireno izdanje. Hrvatska sveuilina naklada: Zagreb.
Samardija 2004b: Samardija, Marko: Jo o genezi i utjecaju hrvatskih vukovaca, Rijeki
filoloki dani 5 (zbornik radova s Meunarodnog znanstvenog skupa Rijeki filoloki dani 5),
Rijeka, 463470.
Sili 1998: Sili, Josip: Komunikativno ustrojstvo reenice i interpunkcija, Kolo, asopis
Matice hrvatske, VII, 3, 389400.
Sili 2002: Sili, Josip: Dvijetri naelne o kompetencijama pravopisa, Dometi, XII, 14,
4751.
Sili 2003: Sili, Josip, Semantiko interpunkcijsko naelo i prozodija reenice, Govor,
asopis za fonetiku, XX, 1/2, 411420.

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

8/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Vince 2002: Vince, Zlatko, Putovima hrvatskoga knjievnog jezika: Lingvistikokulturnopovi

jesni prikaz filolokih kola i njihovih izvora, Tree, dopunjeno izdanje. Nakladni zavod Matice
hrvatske: Zagreb.
Tekst je objavljen u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeu, ur. M. Samardija, I. Pranjkovi,
Matica hrvatska, Zagreb, 2006, str. 145158.

Biljeke
[1] Hrvatska je fonoloka pravopisna koncepcija gotovo cijelo desetljee prethodila ulasku u 20. stoljee:
fonoloki je Hrvatski pravopis Ivana Broza objavljen 1892. godine uz zamjetnu politiku podrku (od
1883. hrvatski je ban Kroly KhuenHdervry, a 1889. godine poseban odbor donosi odluku u korist
fonolokoga pravopisa), ime je nedvosmisleno oznaena pobjeda hrvatskih vukovaca. Premda tim
inom nije nastupio trenutan prekid s ranijim pravopisnim praksama (uzusima), u prvim desetljeima
20. stoljea sve slabiji su bili glasi pravopisne oporbe. Meutim pedesetak su godina kasnije nove poli
tike okolnosti ponovno popraene oivljenom pravopisnom djelatnou: morfonoloki (korienski)
pravopis postao je prepoznatljivom znaajkom pismenosti u doba Nezavisne Drave Hrvatske (o tome
neto vie u nastavku).
[2] Iako dakle polemike o dvadesetostoljetnim pravopisnim knjigama nisu u aritu naega razmatra
nja, ini se da ih se veina kao, uostalom, i stoljee ranije vrsto vezuje uz jednu okosnicu: pitanje
je to tradicije hrvatske pravopismenosti (od globalnog pitanja koji je pravopisni tip u tradiciji hrvat
ske pismenosti, a koje se s vremena na vrijeme reaktualizira, do razmatranja i preispitivanja sasvim
konkretnih pravopisnih rjeenja, i to takoer ponajee s obzirom na njihovo potvrivanje u nekim
ranijim razdobljima hrvatske pisane rijei). Drugi se tip pitanja koji bi se doticao metodologije pisanja
pravopisnih prirunika, ali i naina sluenja njima javljao tek sporadino i u pravilu brzo bio zagluen
argumentacijom to se, nerijetko paualno, opet pozivala na tradiciju nacionalne pismenosti.
Zanimljiv primjer (obljetnike) recepcije pitanja hrvatske pravopisne norme u razdoblju od 1892. do
2002. meu hrvatskim jezikoslovcima, pa onda i primjer odabira pravopisnih tema/problema pred
ouje tematski etverobroj asopisa Dometi (Hrvatski pravopis 18922002, ur. N. Bai, Dometi,
14/2002). Slian uvid u raspon pravopisnih tema pruaju i prilozi objavljeni u svibnju 1999. u Matii
nim novinama Vijenac, potom 2005. objelodanjeni i u posebnom izdanju Jezik na kriu / Kri na
jeziku: Rasprava o pravopisnim pravilima (ur. J. Hekman).
[3] Popis hrvatskih pravopisnih knjiga objavljenih u 20. stoljeu donosimo u prilogu. Sve da bi slika bila
potpunija, vremenske okvire stoljea razmiemo i, slijedei logiku neprekinute protenosti hrvatske
pravopisne djelatnosti, nizu prikljuujemo i pravopisne prirunike nastale u 19. stoljeu te one objelo
danjene u prvim godinama 21. stoljea.
[4] U ratnim je vremenima mlada drava iskazivala veliku skrb za hrvatski jezik i njegov pravopis.
Time je i praktino potvrdila koliko je jezina pitanja smatrala upravo strateki vanima: nakon prve
i ne tako radikalne Ministarske naredbe o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941. godine uslijedila je
bitno odreenija i manje umjerena Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj istoi i o pravopi
su od 14. kolovoza 1941. Poto su vlasti NDH zabranile CipraGuberinaKrstiev umjereno fonoloki/
umjereno morfonoloki Hrvatski pravopis napisan 1941. godine (objavljen potom tek 2002; ArtTresor
naklada, Zagreb), godine se 1942. (ak u dvama izdanjima) pojavio prvi normativni prirunik Korien
sko pisanje, a 1944. i CipraKlaiev Hrvatski pravopis.
[5] Primjerice na dvadesetak je stranica novosadske pravopisne knjige po prvi put opisano (i propi
sano!) pisanje tek jednog interpunkcijskog znaka zareza po naelima slobodne interpunkcije,
a uvodno je najavljeno: U sistemu slobodne (logike) interpunkcije osnovno je naelo da se ono to
je u mislima tijesno meusobno povezano i predstavlja jednu cjelinu ni u pisanju ne rastavlja i da se,
obrnuto, dijelovi koji ine cjelinu za sebe odvajaju zarezom od ostalih dijelova reenice. Prema tome

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

9/10

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

se rijei, skupovi rijei i reenice kada su zavisni od drugih rijei i reenica, i kada s njima po smislu
ine cjelinu, ne odvajaju zarezom od njih. Meutim, one dijelove koji ne zavise jedan od drugog, ve
kao ravnopravni stoje jedan pored drugog, koji se kao naknadno objanjenje dodaju nekom drugom
dijelu, na neki se nain stavljaju nasuprot njemu, ili se naroito istiu uvijek treba odvojiti zarezom. (Pravopis 1960: 92, istakla L. B.) Sa slinom praksom nastavljaju i kasniji pravopisi: Po naelu
usporednosti zarezom se odvajaju dijelovi koji jedan uz drugi stoje usporedno, nezavisno () (Babi
FinkaMogu 1971: 100); Dio reenice koji nije ue povezan s ostalim dijelovima te se ini kao da je
naknadno dodan, umetnut, odvaja se zarezom (BabiFinkaMogu 1971: 105, isto i BabiFinka
Mogu 1996: 99, istakla L. B.).
[6] Navedimo neke primjere i upozorimo na dvojbe koje oni sa sobom nose. Po naelu bi se pravopisne
obiljeenosti u pravopisnom rjeniku trebale nai i ove (supstandardne/nestandardne) rijei: ef, ili
bar, uprija, ul, pomjeriti, saobraajac, skeledija, uputstvo i sl. Naprotiv, njihovi standardnojezini
parnjaci jednostavno nisu pravopisno zanimljivi: volja, jantar, most, rua, pomaknuti, prometnik,
skelar, uputa. Slina je situacija i s nekim (pravopisno obiljeenim) internacionalizmima i njihovim
pravopisno nezanimljivim hrvatskim zamjenama: biblioteka knjinica, dijafragma oit, destinacija
odredite, eksperiment pokus, eksport izvoz, eksterni vanjski itd. Znajui za sklonosti korisnika
hrvatskih pravopisnih knjiga odnjegovane, dakako, na iskustvima sluenja pravopisnim rjenicima
koji su htjeli (ili, u nekim vremenima, i trebali) preuzimati ulogu koja im nikako nije namijenjena:
ulogu normativnog rjenika hrvatskog jezika i/ili jezinog savjetnika postavlja se pitanje kako izbjei
brzoplete i svakako neprihvatljive zakljuke poput ovoga: hrvatski se kae samo saobraajac jer pro
metnika nema u pravopisu!?! (Slini se metodoloki problemi javljaju, dodue, i kod sinonimnih stan
dardnojezinih izraza od kojih svi lanovi niza nisu pravopisno obiljeeni!) Razumno rjeenje da na
koncepciju pravopisnog rjenika pa onda i nain sluenja njime valja upozoriti (i) u predgovoru ne
mora uvijek biti praktino: znamo, naalost, da kod korisnika naih normativnih prirunika ba i ne
postoje navike itanja predgovora!
[7] Kronoloki kriterij razlogom je to se razliita izdanja pojedinih pravopisa javljaju u diskontinui
tetu.
Neki su pravopisi posebno objavljivani i u skraenim, kolskim izdanjima. Ti su podaci, kao i oni o
kompiliranim izdanjima, izostavljeni.
Nakladnici su pravopisnih knjiga navedeni stoga to taj podatak nerijetko svjedoi o statusu normativ
ne knjige (privatna naklada ili podrka i/ili narudba dravnih institucija), a neka su izdanja poznata
upravo po svojim izdavaima (npr. Pravopis dviju matica Matice hrvatske i Matice srpske). Ako se
kod uzastopnih izdanja istoga pravopisa mijenjao nakladnik, ti se podaci ne navode.
Napokon, na popisu ne navodimo iskljuivo pravopisna izdanja iz 20. stoljea upravo ne bi li se poka
zao hrvatski pravopisni kontinuitet.
[8] U popisu se literature ogleda posebnost pravopisne norme: razmjerno je malo radova koji nepo
sredno propituju pravopisne teme; pitanje se pravopisa i pojedinih pravopisnih rjeenja, neizravno ili
izravno, provlai u radovima drugih, gramatikih sadraja (upravo onoliko koliko pravopisna norma
korespondira s drugim jezinim normama); pravopisna se rjeenja pokazuju i kao iznimno zanimljiva
drutvena pitanja, pa nerijetko pune stranice novina i pojedinih (strunih) asopisa. Razlogom je to
injenici da se ovdje popisuju tek oni, uglavnom noviji izvori na koje se izravno poziva ili se na njih
upuuje (iscrpniji popis, to sadri cijeli raspon pravopisnih i gramatikih tema, vidi u Badurina
1996a: 171178). Prilozi iz novina nesumnjivo su zanimljivi jer svjedoe o neprijepornoj drutvenoj
vanosti pravopisa, no posebno se ne navode jer su nerijetko pisani prigodno i u znanstvenome pogle
du malo su ili nimalo relevantni. Izuzetak su tematski blokovi iz novina Vijenac i strunog asopisa
Dometi, na koje se upuuje i u cjelini i, po potrebi, na pojedine za temu ovoga rada relevantne priloge.

Lada Badurina: Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeu

10/10