Professional Documents
Culture Documents
Badurina Hrvatska Pravopisna Norma U 20. ST
Badurina Hrvatska Pravopisna Norma U 20. ST
ORG
LADA BADURINA
ANAGRAM
1/10
ANAGRAM
smjene stoljea od 90ih godina 19. stoljea do naih dana. Pokatkad disonantni tonovi bez
obzira na tip i koliinu odmaka od glavne ili dominantne struje s jedne su strane posljedica
mijena u propisu pravopisne norme, a s druge pak strane upravo oni uzrokuju ponajvie nesi
gurnosti u pisanoj praksi. U tim e se pomacima hrvatske pravopisne norme najlake nalaziti
sadraji prikladni za oslikavanje stanja na dvadesetostoljetnoj hrvatskoj (pravo)pismenoj sceni.
Ne bismo li meutim osigurali bolju prohodnost prostorima prolostoljetne hrvatske pravopisne
norme, valja ipak ukratko, panoramski naznaiti kljune toke koje su je kreirale.[3] Dakle u
stoljee smo ukoraili solidno opismenjeni Hrvatskim pravopisom Ivana Broza, a koji je objavljen
u dvama izdanjima na poetku zadnjega desetljea 19. stoljea (1892. i 1893). Brozov se Pravopis
smatra prvim hrvatskim pravopisom u novijem smislu rijei, a to je ujedno i prva pravopisna
knjiga kojom je zapoelo stvaranje dananje pravopisne norme fonolokoga (upravo: fonolo
komorfonolokoga) tipa. Brozove su se pravopisne zasade zahvaljujui djelatnosti Dragutina
Borania protegnule kroz cijelu prvu polovicu stoljea, tovie s produenim djelovanjem do
poetka ezdesetih. Naime tek uz jedan prekid od 1941, odnosno 1942. do 1945. (u doba Neza
visne Drave Hrvatske dravne su vlasti uznastojale uspostaviti novu pravopisnu normu, prete
ito morfonoloki/morfemski pravopisni tip, tzv. korienski pravopis[4]) Boranieve su prerade i
dopune Brozove normativne knjiice u deset izdanja! obgrlile cijelu prvu polovicu stoljea
(od 1904. godine u kojoj Borani pod svojim i Brozovim imenom objavljuje tree izdanje Hrvat
skoga pravopisa do 1951. kada je objelodanjeno deseto izdanje Boranieva Pravopisa hrvatsko
ga ili srpskoga jezika). Prepoznatljivost preteito fonoloke hrvatske pravopisne norme i pratee
pisane prakse nije ozbiljnije uzdrmana ni trima izdanjima petim iz 1930. te estim i sedmim
iz 1934. i 1937. godine koja su, slijedei odredbe Pravopisnog uputstva za sve osnovne, srednje
i strune kole Kraljevine S.H.S. iz 1929. godine, pretrpjela val pravopisne unifikacije: uklanja
nja razlika izmeu hrvatske i srpske pravopisne norme. Meutim promijenjene je, povoljnije
politike prilike osnutak Banovine Hrvatske obiljeio povratak na raniju hrvatsku pravo
pisnu tradiciju. Ona je usprkos osporavanjima s poetka stoljea sada prepoznata upravo
u izvornoj, pretkompromisnoj BrozBoranievoj normi (1940. je godine objavljeno ponovljeno
etvrto izdanje Boranieve pravopisne knjige). Nee stoga biti pretjerano ustvrditi da je upravo
BrozBoranieva pravopisna norma snano obiljeila razdoblje do pojave nove pravopisne knji
ge u osvitu ezdesetih. Naime od 1960. godine nakon novosadskog dogovora to nametnut
je snagom tada vladajue ideologije i, dakako, neupitnim autoritetom tadanje dravne politike
Hrvati i Srbi dijele pravopisnu sudbinu: kao posljedica se novosadskoga pregovaranja pojavila
nova zajednika pravopisna knjiga, objavljena u skladu s tada slubenim, prihvaenim
poimanjem politike korektnosti u dvjema varijantama, zagrebakoj/hrvatskoj (latinikoj) i
novosadskoj/srpskoj (irilikoj): Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika, odnosno Pravopis
srpskohrvatskoga knjievnog jezika. Ostavljajui (zasad) postrance pitanje novosadske pravopisne
norme, to se prvo slubeno, a kasnije (od poznih 60-ih) ponajvie u pomanjkanju odobrene
i prihvaene zamjenske normativne knjige protegnula do polovice osamdesetih, spomenimo
naalost neuspjeli pokuaj pravopisnog prevrata iz 1971. godine: u toploj klimi probuena hrvat
skoga proljea ponovno je, kao i tridesetak godina ranije, u BrozBoranievim pravopisnim ko
rijenima prepoznat hrvatski pravopisni identitet, pa trojica autora Stjepan Babi, Boidar Finka
i Milan Mogu deveto izdanje Boranieva pravopisa uzimaju za predloak novom hrvatskom
pravopisnom priruniku. Naalost, sudbina je te knjige dijelila nemilu sudbinu hrvatskoga pro
ljea uguena je, unitena i prije no to je ukoriena! U Hrvatskoj zabranjen, novi je Hrvatski
pravopis doivio dva svoja londonska izdanja (stoga je u Hrvatskoj znan i kao londonac), pa i ako
se zna da je u Hrvatskoj u godinama koje su uslijedile kriomice koriten, o stvarnom se njegovu
utjecaju do devedesetih godina 20. stoljea moe samo nagaati. Stoga je pravi i konaan prekid s
novosadskom pravopisnom praksom oznaila jedna druga knjiga: Pravopisni prirunik hrvatsko
2/10
ANAGRAM
ga ili srpskoga jezika Vladimira Ania i Josipa Silia objavljen 1986. godine. Ostajui, razumljivo
i oekivano, na tragu hrvatske fonolokomorfonoloke pravopisne prakse, ta je knjiga na nov
nain promiljajui pitanja kompetencije pravopisne norme unijela novosti u nain njezina
propisivanja, pa je utoliko i predstavljala blag odmak od brozboranievske tradicije izrade pra
vopisnih knjiga. Devedesete su godine potvrujui jo jedanput koliko su jezina i pravopisna
pitanja i prvorazredno drutvenopolitiko pitanje obiljeene procvatom pravopisne djelatno
sti u Hrvatskoj: sve je zapoelo ve 1990. godine objavljivanjem 1971. godine brutalno zabranjena
i unitena BabiFinkaMogueva Hrvatskog pravopisa, uzredala su se nova izdanja pravopisa
istih autora, a u osvit je novoga stoljea, na poetku 2001. godine, objavljen i novi Pravopis hr
vatskoga jezika Vladimira Ania i Josipa Silia. Sliku e oigledno (pravopisno) iznimno burna
i dramatina dvadesetog stoljea potpunijom uiniti jo jedan podatak: hrvatski je pravopis us
pio nadrasti tradicionalna papirnata izdanja i pojaviti se u sasvim novom obliku. Pred kraj
stoljea (1996. godine), simbolino najavljujui eru neke nove, raunalne pismenosti, objavljen
je Hrvatski raunalni pravopis Slavena Batnoia, Branka Ranilovia i Josipa Silia, ponudivi
uz popratnu knjigu po prvi put na novom mediju (na disketi) raunalni program za provjeru
pravopisa (tzv. spellingchecker).
Napokon se vraamo sredinjoj temi: najavljenim (odabranim/probranim) pitanjima hrvatske
dvadesetostoljetne pravopisne norme! Ti bi primjeri trebali potkrijepiti i uvodno iskazanu misao
o unutarnjoj dramatinosti inae (zavidno) stabilne hrvatske fonolokomorfonoloke pravopis
ne norme.
Pravocrtnost je njezina razvoja kao to je i netom ponuen letimian uvid u pravopisna izda
nja ve upozorio donekle naruena upravo etvrtstoljetnim upletanjem novosadske pravopisne
prakse. Ne kanimo ovdje ulaziti u neto sloenije pitanje odnosa norme propisane novosadskim
Pravopisom spram ranijih hrvatskih BrozBoranievih pravopisnih iskustava, ali ni kasnijih,
postnovosadskih hrvatskih pravopisnih kretanja (o tome vie u Badurina 1996). Samo ukratko
emo rei da je misija te pravopisne knjige i to se pravopisne norme tie bila posvjedoiti o po
trebi (i mogunosti) iznalaenja kompromisnih rjeenja. ini se a to moemo tvrditi s potrebne
vremenske distance da je izgraenost i stabilnost dotadanje hrvatske (dakle BrozBoranieve)
pravopisne norme dovela do toga da je ni nametnuti kompromisi nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti,
destabilizirati, kao to je, zasigurno, i viedesetljetna hrvatska tradicija izrade pravopisnih knjiga
hrvatskim sudionicima u novosadskim pregovaranjima osigurala dobre startne pozicije. Napro
tiv, ono ime je novosadski Pravopis sasvim razumljivo i s razlogom vrijeao hrvatsku kulturnu
javnost, jest osim neprimjerena naelna izjednaavanja hrvatskih i srpskih pravopisnih oblika
nadasve nekompetentno zadiranje u druge jezine norme, poglavito leksiku. Svjesno dakle
zanemarujui sve ta pitanja, tovie, ne bavei se ovdje ni onim pravopisnim rjeenjima koja se
ponajee izdvajaju kao nametnuti hrvatski ustupci zajednikome pravopisu, osvrnut emo se
tek na jedno pravopisno poglavlje ono u kojem se u novosadskom dogovornom pravopisnom
priruniku propisuje pisanje interpunkcijskih (reeninih) znakova.
Dok su naime oi (pismene i strune) javnosti kad je o novosadskoj pravopisnoj knjizi rije
i, dakako, o normi njome propisanoj uglavnom bile uprte na neto izrazitije (kompromisno)
priklanjanje fonolokom pravopisnom naelu (na tetu tradicionalna udjela morfonolokoga/
morfemskoga u novijoj hrvatskoj pravopisnoj prolosti, upravo u spominjanome razdoblju od
90-ih godina 19. stoljea u kojemu je izgraivana hrvatska preteito fonoloka pravopisna nor
ma), a ponajvie je opravdano estokih kritika bilo upuivano na naelno neprihvatljiv odnos
zajednikoga hrvatskosrpskog izdanja spram hrvatske leksike norme, katkad se ini da je go
tovo nezamijeeno prola injenica da je normativnom knjigom iz 1960. godine promijenjen tip
hrvatske interpunkcije!
3/10
ANAGRAM
4/10
ANAGRAM
prepoznaje prekomjerno priklanjanje melodijskom naelu lako mogu pripisati odve slobod
nim interpretacijama u pravopisnim knjigama pomalo razmetljivo najavljivane slobode slobod
ne interpunkcije.[5] tovie, oslanjanje se na intonacijske znaajke iskaza nerijetko razabire i u
formulacijama pravopisnih pravila, pa o povezanosti interpunkcijskih znakova (razgodaka jer
rastavljaju, razgouju tekst na manje dijelove) s intonacijskim znaajkama iskaza, ali i o uvjeto
vanosti tih znaajki smislom govorenog teksta itamo u samom uvodu pravopisnoga poglavlja:
Za misaono oblikovanje govora, za rastavljanje veih ili manjih govornih cjelina u govoru slue krae ili due stanke, intonacija, jaina i reenini tempo, a u pismu se to oznauje razgodcima. () (BabiFinkaMogu 1996: 84, istakla L. B.). Iako to nije posebno eksplicirano,
melodijsko je naelo zacijelo u podlozi jo kojeg pravopisnog pravila, primjerice: Kao naknadno
dodani dio zarezom se moe odvojiti i skup rijei ispred glavnih dijelova reenice () (Babi
FinkaMogu 1996: 102, istakla L. B.) Meutim naglasimo jo jednom: upozoravajui na manje
ili vie opravdanu/oekivanu prisutnost elemenata melodijskoga naela u suvremenoj hrvatskoj
interpunkcijskoj normi, ne elimo dovesti u pitanje postojanje veze izmeu smisla iskaza i nje
gova intonacijskog obrasca, ve samo komentirati zastupljenost i tog interpunkcijskog naela u
pojedinim pravopisnim pravilima, pa ak i ondje gdje oslanjanje na ritmomelodijske znaajke
iskaza predstavlja uzmak od temeljnoga semantikog interpunkcijskog naela.
Traenje izlaza iz ovdje tek skicirana interpunkcijskog labirinta uvelike nadrasta predviene
okvire, a donekle i (openitiju) temu ovoga rada. Spomenimo ipak da mogue se rjeenje nazire
u pristupu reenici kao aktualnoj veliini, dakle iskazu, odnosno kao dijelu teksta, nadreenino
ga jedinstva (usp. Sili: 1998; Sili: 2002). Ve samo spominjanje reenice/iskaza, potom i teksta
(diskursa) kao utoita i uporita za pouzdano rjeavanje nedoumica u vezi s pisanjem znakova
koji bi nam trebali biti od pomoi u dokuivanju smisla reenice/iskaza, znakova koji bi nam
trebali pruati slobodu u iskazivanju misli i k tome se jo ne protiviti logici, pozivanje dakle na
lingvistike kategorije otvara Pandorinu kutiju iz koje lanano izlijeu problemi to tiu se sloe
na i zahtjevna posla pravopisnog normiranja.
Na primjeru hrvatske interpunkcijske norme tek ovla spomenute tekoe pravopisnoga nor
miranja trebale bi arite naega zanimanja pomaknuti s pitanja kakva je hrvatska pravopisna
norma a pitanje je to koje je bilo okosnicom pravopisnoga 20. stoljea te naa promiljanja o
hrvatskome pravopisu napokon usmjeriti na ipak sloenije probleme naina na koji je pravopisna
norma propisana/opisana. Vodi nas to uvodno najavljenoj temi, koja je izriito ili prikriveno, u
pravim ili reduciranim dimenzijama no uglavnom ipak bojaljivo isplivavala i u dosadanjim
raspravama o pojedinim pravopisnim knjigama, o njihovim dobrim (prihvatljivim, poeljnim) i
loim (po nekim kriterijima neprihvatljivim) znaajkama: openito kazano, pitanje je to granica
kompetencije pravopisne norme, inae latentno prisutno u hrvatskoj praksi izrade pravopisnih
knjiga. Simbolini se zameci prosuivanja i procjenjivanja pravopisne djelatnosti nalaze ve na
samim simbolinim poecima novije povijesti hrvatskoga pravopisa. Tako se Ivan Broz, svjestan
metodoloke zamke u koju upada piui pravopisni prirunik, u uvodu svoje normativne knjii
ce ispriavao: Ako se kome ini, da je preopsean I. dio, a ono neka znade, da bi, istina, mnoga
izmeu pravila u I. dijelu pristala upravo u gramatiku jezika hrvatskoga, ali kako ih nema u
kolskim gramatikama, trebalo je ve i zato da se nau u ovoj knjiici (Broz 1893: VI). Zanimlji
vo je da se kasniji hrvatski pravopisci uvelike nasljeujui Brozov model pisanja pravopisnog
prirunika zbog slinih metodolokih prekraja vie i nisu ispriavali, pa u mlaim hrvatskim
pravopisnim knjigama vie ne itamo sline autoreferencijalne napomene. Nadalje i Brozov pra
vopisni rjenik preuzima neke nepravopisne kompetencije: to je obiljeeno zvjezdicom *, nek
se ne upotrebljava u knjievnom govoru (Broz 1893: 72). Takav se postupak jezinosavjetnike
djelatnosti pronio i u 20. stoljee: zvjezdice se i uputnice javljaju u pravopisnim rjenicima Bo
ranievih izdanja, a u doba su novosadskog hrvatskosrpskog jezinog i pravopisnog jedinstva
5/10
ANAGRAM
6/10
ANAGRAM
Na kraju zakljuno
Dvadeseto je stoljee na svojevrstan nain obiljeio hrvatski pravopisni paradoks: s jedne je stra
ne oigledna opinjenost pravopisnim knjigama i zavidna tradicija njihove izrade, tradicija bav
ljenja pravopisnim problemima, a naspram tome mnoe se metodoloki problemi i u pisanju i,
posljedino, u sluenju tim knjigama. Pitamo se: ako je 20. stoljee uokvireno pravopisima, hoe
li i 21. na ijem se samom poetku nala jedna pravopisna knjiga okonati nekim novim
pravopisnim sueljavanjima? Preostaje nam da odivimo stoljee koje smo tek naeli i propitamo
Jagievu u mudrosti zrelih godina iskazanu (pomalo rezigniranu) tvrdnju da jedva koje pi
tanje u naoj literaturi raspaljuje tako strasti kao upravo pravopis (usp. V. Jagi, Spomeni mojega
ivota, Beograd 1930, sv. I, str. 59; navedeno prema Vince 2002: 590).
7/10
ANAGRAM
Stjepan Babi Boidar Finka Milan Mogu: Hrvatski pravopis. kolska knjiga: Zagreb
52000 (preraeno izdanje).
Vladimir Ani Josip Sili: Pravopis hrvatskoga jezika. Novi Liber kolska knjiga: Zagreb
2001.
Stjepan Babi Boidar Finka Milan Mogu: Hrvatski pravopis. kolska knjiga: Zagreb
62002, 72003, 82004.
Stjepan Babi Sanda Ham Milan Mogu: Hrvatski kolski pravopis. kolska knjiga: Zagreb
2005.
8/10
ANAGRAM
Biljeke
[1] Hrvatska je fonoloka pravopisna koncepcija gotovo cijelo desetljee prethodila ulasku u 20. stoljee:
fonoloki je Hrvatski pravopis Ivana Broza objavljen 1892. godine uz zamjetnu politiku podrku (od
1883. hrvatski je ban Kroly KhuenHdervry, a 1889. godine poseban odbor donosi odluku u korist
fonolokoga pravopisa), ime je nedvosmisleno oznaena pobjeda hrvatskih vukovaca. Premda tim
inom nije nastupio trenutan prekid s ranijim pravopisnim praksama (uzusima), u prvim desetljeima
20. stoljea sve slabiji su bili glasi pravopisne oporbe. Meutim pedesetak su godina kasnije nove poli
tike okolnosti ponovno popraene oivljenom pravopisnom djelatnou: morfonoloki (korienski)
pravopis postao je prepoznatljivom znaajkom pismenosti u doba Nezavisne Drave Hrvatske (o tome
neto vie u nastavku).
[2] Iako dakle polemike o dvadesetostoljetnim pravopisnim knjigama nisu u aritu naega razmatra
nja, ini se da ih se veina kao, uostalom, i stoljee ranije vrsto vezuje uz jednu okosnicu: pitanje
je to tradicije hrvatske pravopismenosti (od globalnog pitanja koji je pravopisni tip u tradiciji hrvat
ske pismenosti, a koje se s vremena na vrijeme reaktualizira, do razmatranja i preispitivanja sasvim
konkretnih pravopisnih rjeenja, i to takoer ponajee s obzirom na njihovo potvrivanje u nekim
ranijim razdobljima hrvatske pisane rijei). Drugi se tip pitanja koji bi se doticao metodologije pisanja
pravopisnih prirunika, ali i naina sluenja njima javljao tek sporadino i u pravilu brzo bio zagluen
argumentacijom to se, nerijetko paualno, opet pozivala na tradiciju nacionalne pismenosti.
Zanimljiv primjer (obljetnike) recepcije pitanja hrvatske pravopisne norme u razdoblju od 1892. do
2002. meu hrvatskim jezikoslovcima, pa onda i primjer odabira pravopisnih tema/problema pred
ouje tematski etverobroj asopisa Dometi (Hrvatski pravopis 18922002, ur. N. Bai, Dometi,
14/2002). Slian uvid u raspon pravopisnih tema pruaju i prilozi objavljeni u svibnju 1999. u Matii
nim novinama Vijenac, potom 2005. objelodanjeni i u posebnom izdanju Jezik na kriu / Kri na
jeziku: Rasprava o pravopisnim pravilima (ur. J. Hekman).
[3] Popis hrvatskih pravopisnih knjiga objavljenih u 20. stoljeu donosimo u prilogu. Sve da bi slika bila
potpunija, vremenske okvire stoljea razmiemo i, slijedei logiku neprekinute protenosti hrvatske
pravopisne djelatnosti, nizu prikljuujemo i pravopisne prirunike nastale u 19. stoljeu te one objelo
danjene u prvim godinama 21. stoljea.
[4] U ratnim je vremenima mlada drava iskazivala veliku skrb za hrvatski jezik i njegov pravopis.
Time je i praktino potvrdila koliko je jezina pitanja smatrala upravo strateki vanima: nakon prve
i ne tako radikalne Ministarske naredbe o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941. godine uslijedila je
bitno odreenija i manje umjerena Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj istoi i o pravopi
su od 14. kolovoza 1941. Poto su vlasti NDH zabranile CipraGuberinaKrstiev umjereno fonoloki/
umjereno morfonoloki Hrvatski pravopis napisan 1941. godine (objavljen potom tek 2002; ArtTresor
naklada, Zagreb), godine se 1942. (ak u dvama izdanjima) pojavio prvi normativni prirunik Korien
sko pisanje, a 1944. i CipraKlaiev Hrvatski pravopis.
[5] Primjerice na dvadesetak je stranica novosadske pravopisne knjige po prvi put opisano (i propi
sano!) pisanje tek jednog interpunkcijskog znaka zareza po naelima slobodne interpunkcije,
a uvodno je najavljeno: U sistemu slobodne (logike) interpunkcije osnovno je naelo da se ono to
je u mislima tijesno meusobno povezano i predstavlja jednu cjelinu ni u pisanju ne rastavlja i da se,
obrnuto, dijelovi koji ine cjelinu za sebe odvajaju zarezom od ostalih dijelova reenice. Prema tome
9/10
ANAGRAM
se rijei, skupovi rijei i reenice kada su zavisni od drugih rijei i reenica, i kada s njima po smislu
ine cjelinu, ne odvajaju zarezom od njih. Meutim, one dijelove koji ne zavise jedan od drugog, ve
kao ravnopravni stoje jedan pored drugog, koji se kao naknadno objanjenje dodaju nekom drugom
dijelu, na neki se nain stavljaju nasuprot njemu, ili se naroito istiu uvijek treba odvojiti zarezom. (Pravopis 1960: 92, istakla L. B.) Sa slinom praksom nastavljaju i kasniji pravopisi: Po naelu
usporednosti zarezom se odvajaju dijelovi koji jedan uz drugi stoje usporedno, nezavisno () (Babi
FinkaMogu 1971: 100); Dio reenice koji nije ue povezan s ostalim dijelovima te se ini kao da je
naknadno dodan, umetnut, odvaja se zarezom (BabiFinkaMogu 1971: 105, isto i BabiFinka
Mogu 1996: 99, istakla L. B.).
[6] Navedimo neke primjere i upozorimo na dvojbe koje oni sa sobom nose. Po naelu bi se pravopisne
obiljeenosti u pravopisnom rjeniku trebale nai i ove (supstandardne/nestandardne) rijei: ef, ili
bar, uprija, ul, pomjeriti, saobraajac, skeledija, uputstvo i sl. Naprotiv, njihovi standardnojezini
parnjaci jednostavno nisu pravopisno zanimljivi: volja, jantar, most, rua, pomaknuti, prometnik,
skelar, uputa. Slina je situacija i s nekim (pravopisno obiljeenim) internacionalizmima i njihovim
pravopisno nezanimljivim hrvatskim zamjenama: biblioteka knjinica, dijafragma oit, destinacija
odredite, eksperiment pokus, eksport izvoz, eksterni vanjski itd. Znajui za sklonosti korisnika
hrvatskih pravopisnih knjiga odnjegovane, dakako, na iskustvima sluenja pravopisnim rjenicima
koji su htjeli (ili, u nekim vremenima, i trebali) preuzimati ulogu koja im nikako nije namijenjena:
ulogu normativnog rjenika hrvatskog jezika i/ili jezinog savjetnika postavlja se pitanje kako izbjei
brzoplete i svakako neprihvatljive zakljuke poput ovoga: hrvatski se kae samo saobraajac jer pro
metnika nema u pravopisu!?! (Slini se metodoloki problemi javljaju, dodue, i kod sinonimnih stan
dardnojezinih izraza od kojih svi lanovi niza nisu pravopisno obiljeeni!) Razumno rjeenje da na
koncepciju pravopisnog rjenika pa onda i nain sluenja njime valja upozoriti (i) u predgovoru ne
mora uvijek biti praktino: znamo, naalost, da kod korisnika naih normativnih prirunika ba i ne
postoje navike itanja predgovora!
[7] Kronoloki kriterij razlogom je to se razliita izdanja pojedinih pravopisa javljaju u diskontinui
tetu.
Neki su pravopisi posebno objavljivani i u skraenim, kolskim izdanjima. Ti su podaci, kao i oni o
kompiliranim izdanjima, izostavljeni.
Nakladnici su pravopisnih knjiga navedeni stoga to taj podatak nerijetko svjedoi o statusu normativ
ne knjige (privatna naklada ili podrka i/ili narudba dravnih institucija), a neka su izdanja poznata
upravo po svojim izdavaima (npr. Pravopis dviju matica Matice hrvatske i Matice srpske). Ako se
kod uzastopnih izdanja istoga pravopisa mijenjao nakladnik, ti se podaci ne navode.
Napokon, na popisu ne navodimo iskljuivo pravopisna izdanja iz 20. stoljea upravo ne bi li se poka
zao hrvatski pravopisni kontinuitet.
[8] U popisu se literature ogleda posebnost pravopisne norme: razmjerno je malo radova koji nepo
sredno propituju pravopisne teme; pitanje se pravopisa i pojedinih pravopisnih rjeenja, neizravno ili
izravno, provlai u radovima drugih, gramatikih sadraja (upravo onoliko koliko pravopisna norma
korespondira s drugim jezinim normama); pravopisna se rjeenja pokazuju i kao iznimno zanimljiva
drutvena pitanja, pa nerijetko pune stranice novina i pojedinih (strunih) asopisa. Razlogom je to
injenici da se ovdje popisuju tek oni, uglavnom noviji izvori na koje se izravno poziva ili se na njih
upuuje (iscrpniji popis, to sadri cijeli raspon pravopisnih i gramatikih tema, vidi u Badurina
1996a: 171178). Prilozi iz novina nesumnjivo su zanimljivi jer svjedoe o neprijepornoj drutvenoj
vanosti pravopisa, no posebno se ne navode jer su nerijetko pisani prigodno i u znanstvenome pogle
du malo su ili nimalo relevantni. Izuzetak su tematski blokovi iz novina Vijenac i strunog asopisa
Dometi, na koje se upuuje i u cjelini i, po potrebi, na pojedine za temu ovoga rada relevantne priloge.
10/10