4.1.2.

Znakovi jer() i jor()

Glasovi jer i jor su se u staroslavenskom biljeili kao i . Jer je mehki poluglas, poluglas
prednjeg reda, odnosno prednjojezini. Jor je tvrdi poluglas, ili poluglas zadnjeg reda,
zadnjojezini. Upotrebljavali su se vrlo esto u staroslavenskom jeziku jer je u tom jeziku jo
vaio zakon otvorenog sloga. To je zakon naslijeen iz praslavenskog jezika, a ogledao se u
tome da se svaki slog morao zavravati samoglasnikom. Tako su jer i jor imali funkciju
otvaranja slogova; iza mehkih suglasnika upotrebljavao se najee mehki poluglas , a iza
tvrdih suglasnika upotrebljavao se tvrdi poluglas . Kad je prestao vaiti zakon otvorenog
sloga, ti poluglasi bili su izloeni dvama procesima: 1. oni se vokaliziraju, odnosno prelaze u
samoglasnik a (ili e), u tzv.jakom poloaju (npr.dn>dan, ps>pas, sn>san,
ptk>petak, tmn>taman i sl.); 2. gube se (bez zamjene odnosno vokalizacije) u tzv.
slabom poloaju, kakav je sluaj s krajnjim poluglasima u datim primjerima, a i u primjerima
psa>psa ili ptka>petka.1
Jedna od najznaajnijih promjena koja je zahvatila konsonantizam u dohistorijskoj fazi
razvoja naeg jezika i koju potvruju i epigrafski spomenici junoslavenskih prostora jeste
depalatalizacija konsonanata to se odrazilo na gubljenje fonoloke opozicije jerova, tj.
izjednaavanje poluglasnika i njihovo svoenje na jedan. Grafijski, to je znailo upotrebu
samo jednoga jera. Druga bitna fonetska promjena koja se odrazila na pravopis sa jerom jeste
gubljenje poluglasnika u slabom poloaju koje se na prostorima nae pismenosti odrazilo kroz
praksu pisanja iezlih poluglasnika redovno u poziciji na kraju rijei. Poluglasnik u jakom
poloaju uvao se u narodnome jeziku vjerovatno do kraja 13. st., od kada poinje proces
njegove vokalizacije2.
Vokalizacija poluglasnika uslijedila je poslije nastanka Kulinove povelje. Prof. Bokovi
konstatuje da se vokalizacija poluglasnika u naem jeziku vrila u XIII vijeku. U Bosni se ova
promjena mogla vriti i neto kasnije. Iz 1333. godine imamo primjer jedan.. Vrijeme ovih
glasovnih promjena ne mora biti istovremeno sa nastankom pisanih spomenika u kojima su te
promjene zasvjedoene. Govorna rije uvijek je prednjaila svojoj pisanoj varijanti. Drugaije
reeno: da bi neka govorna osobina dospjela na pisani materijal, ona je morala podue
vremena da bude prisutna u govoru, ona je morala da se ustali u govornoj rijei, da postane
optija govorna osobina.
1
2

D.Jahi, S.Halilovi, I.Pali, Gramatika bosanskoga jezika, Dom tampe, Zenica, 2000., str.23.
B. igoja, isto, str. 73.

Kulinova povelja, pored primjera kao: sm, u kojem imamo pojavu sekundarnog
poluglasnika, ima i primjer osm, bez toga poluglasnika. Iz historijske fonetike se zna da je
ova pojava sekundarnih poluglasnika esta. Prof. Beli misli da su se ti sekundarni
poluglasnici razvili dosta rano prije XII vijeka, a kao posljedica gubljenja poluglasnika iz
slabog poloaja. Odsustvo ovoga znaka u obliku broja osam u Povelji moe se dvojako
tumaiti: prvo, to je pisarska greka, to je malo vjerovatno, s obzirom na prirodu pisanog
dokumenta; i drugo, tu se jo taj vokalski elemenat nije jasno ispoljavao, nije se osjeao kao
zaseban glas, to bi moglo biti prihvatljivije.
Radi lakeg uvida u stanje biljeenja jerova graa e biti podijeljena na nekoliko grupa:
a) pisanje uz suglasnike u prijedlozima:
d ( 3X)
s (1X)
bez (2X)
b) U grupi kn nema jera ni u jednom sluaju ( slab poloaj):
knee
c) Dio osnove imenica:
krvau
sr(d)cem
estnikov
svt
primysla
evanelie
rod()stva

avgusta
krstitela
d) Pisanje jera u pridjevima van korijena:
Pred nastavkom -ski po tradicionalnom staroslavenskom pravopisu poluglasnik se pie u
suglasnikoj grupi koja nastaje:
bosnski
e) Pisanje u prilozima:
razv
f) Pozicija na kraju rijei :
ban, kulin, vsm, dubrovam, pritel, vam, prav, s, sm, iv, pravov, verov,
pravym, sr(d)cem, bez, svoiov, volov, poklon, im, d, moih, estnikov, svt,
pomok, b(og) , dik, pisah, povelov, banov, devet, lt, d(a)n