FENOMENOLOGIJA RELIGIJE

UVOD
Fenomenologija religije je u prvom redu poredbena i opa religiozna znanost. U 18. st.
Chantepie de la Saussaye, u svom prvom udbeniku povijesti religije (1887.) po prvi put
prilae jedan nacrt za fenomenologiju religije, koji e se kasnije posluiti Leeuwu u pisanju
njegova djela pod naslovom: Phnomenologie der Religion1993.. Fenomenologija religije
bavi se prvenstveno oitovanjem stvari, neke transcendentne zbilje, a ne stvarima u sebi.
Hegel Fenomenologija Duha1807 i Scheler fenomenologija ideje Boga.
Fenomenologija religije je mogue odrediti samo na temelju dobrog poznavanja religijskih i
religioznih fenomena, kao i temeljitog prouavanja njihove biti, smisla i znaenja u drugim
religioznim znanostima (povijesti, psihologiji, filozofiji,teologiji, sociologiji i etnologiji
religije). Fenomenologija religije se prvenstveno bavi stvaranou (zbiljom) koja ima
transcendentno, tajanstveno, sveto, nadnaravno, boansko obiljeje i koja se oituje na razne
naine i u raznim oblicima u svijetu i u ljudskoj svijesti.
Ukratko, fenomenologija religije je nauka o tajanstvenim pojavama koje promatra i opisuje,
ne ulazei u njihovu procjenu. Ona je u stvari iskustvena a ne metafizika znanost; neka vrsta
simbioze dvaju svjetova, dviju stvarnosti, najradikalnija iskustvenost koja u doivljenom
sadraju zahtjeva dokaz za sve teze i obrasce, ukljuujui i one logike (Scheler).
I. FENOMENOLOGIJA RELIGIJE-(poredbena znanost religioznih disciplina)
a) Pojam i znaenje
Prema Anwanderovu Rjeniku religije, izraz fenomen dolazi od grke rijei
fainomenon, a izvodi se od glagola fainestai, a oznauje pojavu i gledanje neeg to se
pokazuje za razliku od noumena miljenog naspram stvari u sebi.
Prvotna je zadaa fenomenologije religije da izloi, svrsta i ocijeni fenomene, a ne da ih
jednostavno nagomila i u tanine opie. Fenomenologija je, dakle, neka vrsta religiozne
znanosti, povijest, psihologija i poredbena religija temelj su fenomenologije religije, a ona
sama je predvorje filozofije religije, ako trai shvatiti religiozne pojave koje oslovljava i u
vlastiti ivot uvrtava, to se i pokazuje na temelju shvaanja vlastitog iskustva. U tom smislu
se moe rei da fenomenologija religije ne moe bez teologije, kao to ni filozofska znanost o
biu ne moe bez metafizike. U svim religijama dolazi do izraaja odnos prema
neimenovanom (onom to se ne moe imenovati, izrei), onom to R. Otto naziva sveto,
numinozno , svete stvari, sveta mjesta i vremena, sveta djela i geste, svete knjige, rijei,
molitva i himne. U svim religijama naroito dolazi do izraaja ljubav prema Bogu i
boanskom.
Fenomenologija religije kao sastavni dio povijesti religije bavi se religioznim pojavama.
Pojam fenomenologija religije poeo se je upotrebljavati u 20. stoljeu, zahvaljujui Leeuwu.
U tom kontekstu fenomenologija religije je u prvom smislu rijei poredbena znanost koja se
izgrauje na rezultatima povijesti religije i na temelju najraznovrsnijih religija koje saima i u
njima opisuje fenomene koji su tipoloki usporedivi u formalnom i intencionalnom (ii
prema) pogledu.
b) Svojstva fenomenologije religije
Tri su osnovna obiljeja religioznoga fenomena:
1. relativna skrivenost uza svu pojavnost tajanstvenog,

2. postupno objavljivanje (pokazivanje) tajanstvenog,

3. relativna prozirnost tajanstvenog u pojavama.
Svaki religiozni fenomen upuuje na injenicu da neto postoji , da se to neto pokazuje i
to na odreeni nain, u odreeno vrijeme i na odreenom mjestu. To je osnovno polazite
u prouavanju religioznih fenomena. Prema tome, prvotna je zadaa fenomenologa da
utvrdi, shvati i razvrsta fenomene na temelju svog zapaanja ne osvrui se previe na bit
samog fenomena. to znai da nam se i religiozni fenomeni pokazuju posredno, a ne
neposredno i da njihovu bit ne moemo nikada potpuno spoznati.
Fenomenologija religije je zaokupljena samim fenomenima, tj. onim to se pokazuje;
njezina je osnovna zadaa da se postavi s razumijevanjem prema onom to se pokazuje, da
to promatra i da ga pokua objasniti sadrajno, ali bez konanog izricanja suda o tom to
se pokazuje, to znai da fenomenologija religije nije kritika, nego analitika poredbena
znanost o religioznim i religijskim fenomenima. Premda je doivljajno iskustvo, naroito
religiozno, neuhvatljivo, premda ne doputa da se njime gospodari, ono ipak pokazuje
neto, neko lice, ono govori neto, neku rije (logos) koja omoguuje da ga se koliko
toliko shvati. U biti fenomenologija se bavi oitovanjem stvari, a ne stvarima u sebi i
njihovim meusobnim uvjetovanjima.
II. NASTAJANJE I POVIJESNI RAZVOJ FENOMENOLOGIJE RELIGIJE
Fenomenologija religije je relativno mlada znanost; njezini poeci se naziru krajem 18.
stoljea i poetkom 19. stoljea, a pravi procvat dogaa se u 20. stoljeu. Za razliku od
povijesti religije, ija je zadaa istraivanje i prikazivanje povijesnih dogaaja,
fenomenologija religije se bavi utvrivanjem, sabiranjem i svrstavanjem srodnih
religioznih i religijskih fenomena; ona je u pravom smislu poredbena religiozna znanost.
Njezin je prvotni cilj utvrivanje i usporeivanje religioznih fenomena, razumno
razvrstavanje, a ne njihovo konano procjenjivanje; na fenomenologiji je da se pozabavi
svim religioznim simbolima, neovisno o njihovim razliitim znaenjima u pojedinim
religijama. (trs, okot, kri itd.). S obzirom na podrijetlo fenomena religioznog pojavnog
onostranog svijeta treba razlikovati samo oitovanje svetogai ostvarivanje sakralnoga.
Naime, nadnaravno, sveto nikad se ne pojavljuje neposredno, izravno, nego posredno,
neizravno, to znai da se do sakralnog, svetog dolazi ili ga se spoznaje samo po njegovim
uincima koji nastaju posredstvom drugih bia. Najvie Bie, Bog se u objavljenim
religijama (idovstvo, kranstvo, islam) nikad ne oituje izravno, nego posredstvom viih
i savrenijih bia, kao to su aneli, isti duhovi, te preko odreenih odabranih pojedinih
naroda, kao to je Izabrani, idovski narod, preko odreenih Bojih posrednika kao to su
proroci i patrijarsi i na koncu preko svoga Sina Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga
ovjeka, dakle izravno-neizravno utjelovljenjem samoga Boga u Isusu Kristu, ovjeku i
Bogu.
III. DEFINICIJA FENOMENOLOGIJE RELIGIJE
Nakon pozitivnog utvrivanja fenomena onostranog podrijetla, drugotne, nadnaravne
stvarnosti u svijetu, fenomenolog je u mogunosti definirati odreeni fenomen, ali
prvenstveno negativnim putem, istiui vie to to nadnaravno, transcendentno, boansko,
sveto, sakralno nije, nego to ono u biti jest.
1. Fenomenologija religije nije ni poezija ni povijest religije; ona ne opisuje niti doarava
religiozne fenomene na poetski nain, niti se bavi samo povijeu religioznih
fenomena, nego svim religioznim oblicima religioznih fenomena. Prema Aristotelovoj

tvrdnji, povjesniar izlae ono to se dogodilo u odreenim okolnostima, u odreeno

vrijeme na odreenom mjestu. Fenomenolog moe raditi samo s povijesnom graom;
tj. prije nego zapone tumaenje on treba znati koji dokumenti postoje, kakovog su
karaktera i svojstva. Zadaa je povjesniara da sazna to to je bilo, to, dakako,
pretpostavlja neko razumijevanje, ali i bez razumijevanja povjesniar treba opisati,
registrirati, popisati to to je naao, rekonstruirati neke povijesne dogaaje.
2. Fenomenologija nije ni psihologija religije, jer ona se ne moe ograniiti samo na
psihu ovjek niti poistovjetiti s eksperimentalnom psihologijom. Pri tome valja istai
da je uvijek unaprijed dan boanski (numinozni) predmet, sveto, boansko, i da je
zadaa psihologije da proui odraz svjetlosti tog Apsolutnog na osjeaje, na psihu
ovjeka kao Bojeg stvorenja. Ljudski se osjeaji mogu pobuditi na razne naine, to
znai da oni uvelike ovise o izvanjskim imbenicima (dramatinim dogaajima,
glumom itd.). Oito je da psihologija religije ne moe nadomjestiti znanost religije.
3. Fenomenologija nije ni filozofija religije, jer ona u stvari pripravlja religijsku i
religioznu grau za filozofsko razmiljanje i kritiko prosuivanje religioznih
fenomena.
4. Fenomenologija religije nije ni sociologija religije, jer sociologija se bavi drutvenim
dogaajima i imbenicima koji utjeu na religiju, koji pogoduju religiji, ali koji ne
stvaraju religiju.
5. Fenomenologija nije ni teologija, jer teologija kao i filozofija nastoji spoznati istinu
naravne i nadnaravne zbilje, dok fenomenologija prakticira epohalno.
6. Fenomenologija religije nije ni etnologija, jer etnologija se bavi istraivanjem
primitivnih religija sa svim njihovim obiljejima i simbolima za razliku od
fenomenologije koja obuhvaa sve religiozne pojave u svijetu i u ljudskoj svijesti.
Dakle, fenomenologija je nauka o pojavama, znanost nezavisna od iskustva, povezana s
osjetilnim i nad osjetilnim (transcendentnim) stvarnostima. Fenomenologija je opis
fenomena. Izvan svake pojmovne konstrukcije za otkrivanje transcendentne strukture
svijesti (transcendentalni idealizam).
Zadaa fenomenologije: 1. oznaiti fenomene,
2. uvrstiti fenomene u ivot, predoiti na metodiki nain
proivljeno iskustvo,
3. drati se po strani i u epohama (epoche) i pokuati gledati to
to se pokazuje,
4. nastojati razjasniti to to se pokazalo,
5. ujedinjujui sve predhodne ine, pokuati shvatiti to to se
pokazalo.
Na koncu, ona se treba sueliti s katolikom stvarnou, sa znakovima jo ne
protumaenim i dati svjedoanstvo o tome to je shvatila.

VIII. VELIKE, DREVNE

nadnaravne/objavljene religije)

RELIGIJE

SVIJETA

(prirodne/naravne

a) Hinduizam- religija nepromjenljivog duha i vjenog kruenja ivota.

Pojam hinduizam oznaava skup razliitih religioznih grupa koje svoju religioznost
temelje na Vedama i dre ih najviim autoritetom. Njegovo povijesno podrijetlo
zapoima oko 1800. prije Krista, u vremenu kada su nomadi u okolici rijeke Inidusa
prodrli i pdjarmili uroenike. Promatrajui ivot oko sebe, njegove razne oblike, hindumudraci su doli do zakljuka da ivot stalno krui, da se svaki ivot uvijek iznova raa,
da prelazi iz biljke u ivotinju, iz ivotinje u ovjeka, iz jednog ljudskog tijela u drugo.
Drugi je zakljuak mudraca da se pravi mir moe postii jedino disciplinom elja,
usmjeravanjem duha prema jednoj trajnoj i vjenoj stvarnosti, prema Bogu. Sjedinjenje s
Bogom, vjenim duhom kojega hindusi obino zovu Brahman, uzvieni je cilj svakog
hindusa. Isposnitvo je najvei stupanj hinduistike vjere, ono ima za cilj potpuno
sjedinjenje s Bogom; zove se yoga i u stvari je neka vrsta atletike i asketike kojom se
nastoji podjarmiti duu Bogu.
b) Budizam (Siddharta Gautama (oko 560/63-480/83. pr. Krista)
Budizam je religiozno-znanstveni pojam koji oznauje nauku Budhe sa svim kolama i
ograncima koji su se razvili iz budizma. Pripadnika budizma ima oko 300 milijuna, to
znai oko 6% svjetskog puanstva.
etiri plemenite istine:
1.
2.
3.
4.

Bol je sveopa;
Uzrok boli se nalazi u sebinim eljama;
Bol se lijei odricanjem elja;
Nain odricanja elja zove se Srednji puta koji je opisan u Osmerostrukom
plemenitom putu.

Osmerostruki plemeniti put utrt je trajnim nastojanjem:

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.

Pravo spoznati;
Pravo nakaniti;
Pravo govoriti;
Pravo se ponaati;
Pravo ivjeti;
Pravo se truditi;
Pravo razmiljati;
Pravo se sabrati.

c) Konfucijanizam (Konfucije/Kung-fu-tse/, oko 551.pr. Kr.)

Konfucijevstvo nije u pravom smislu religija, nego sustav moralnih pouka po kojima treba
urediti meuljudske odnose, a ljudi su po naravi dobri: Ljudska narav tei da ini dobro
kao to voda tei da tee s vieg mjesta na nie. Nema ovjeka koji ne tei dobru, kao to
nema vode koja ne tee nizbrdo. Ako ljudi postaju zli, to ne potjee od njihove izvorne
naravi. Svi ljudi osjeaju suut, svi znaju to je stid, a to potovanje; u svim se ljudima

nalazi razlikovanje dobra i zla Ljubav, estitost i moralna svijest nisu nam izvana
nametnuta: mi ih imamo od roenja (Meno, najvei konfucijski pisac).
d) Taoizam (Dao=put/Lao tse, Konfucije suvremenik)
Taoizam je filozofija Lao Tse-a (Lao Cea), Konfucijeva suvremenika, koji je zagovarao
povratak prirodi.
e) Lamaizam (8.st. poslije Krista)
Lamaizam je tibetska sekta budizma; proiren je u mongolskim narodima u 13-18. st.
Vrhovni sveenik zove se Dalai-Lama. Dalai-Lama, mongolski naslov za Ocean, a od
17.st. odnosi se na vrhovnog poglavara lamaistike crkve u Tibetu ili Mongoliji.
Lamaizam obuhvaa sve oblike tibetskog budizma; pojam lamaizam je izvedena od
tibetske rijei Lama to znai monah, sveenik, uitelj.
B. NADNARAVNE/OBJAVLJENE RELIGIJE
f) idovstvo
idovstvo je vrsto usmjereno k ivotu na zemlji i to u saveznitvu s Bogom, to znai da
ovjek po svojoj naravi tei za besmrtnou. Najdublja tenja i pokretaka snaga vjere
jednog idova izraena je u naporu da shvati volju Boju, njegov naum sa svakim
pojedinim biem u sasvim konkretnim okolnostima, jer o prihvaanju volje Boje ovisit e
njegova sudbina i u ovom i u onostaranom ivotu.
g) Kranstvo (gr.r. Christianisms)
Kranstvo kao vjerska zajednica ima svoje ishodite u Isusu Kristu i povezuje sve one
koji u njega vjeruju kao jedinog Gospodina i Spasitelja. Za njegovo nastajanje bilo je
odluujue svjedoenje uenika o Isusovom uskrsnuu. U Isusu Kristu, ovjeku i Bogu
sruena je svaka ograda izmeu ovjeka i Boga, i ovjek je ponovno pronaao svoje
izgubljeno bie. Bog se utjelovio u Isusu Kristu i postao ovjekom i na taj nain ovjeka
poboanstvenio i omoguio mu da po Kristu bude spaen. Kranstvo je bilo jedinstveno
sve do 11. stoljea kada je (1054.) dolo do podjele na krane pravoslavne vjere, istonog
obreda i na krane katolike vjera, zapadnog obreda. Do druge podjele doli je u
katolikoj Crkvi u 16. stoljeu, kad se Maritn Luther, redovnik augustinske sljedbe,
udaljio od tradicionalne katolike nauke i bio miljenja da je za spasenje potrebna samo
vjera i da na subjektivnoj vjeri sve poiva; da se u sakramentima milost prenosi samo
vjerom (sola fides) a ne znakom.
h) Islam (Muhamed, oko 570ili 580-632)
Islam je jedna od velikih svjetskih religija. Utemeljitelj islama je Muhamed prorok, Boji
poslanik, prenositelj Boje poruke. Rijei objavljene Muhamedu i zapisane u Kuranu,
izraz su volje Boje, zato muslimani Kuran smatraju svetom knjigom. Islam je vjera u
jednog Boga, u sveopi boji sud. Kuran sadri moralna i pravna naela. Opisuje rajska
uivanja i paklene muke.

C. RELIGIJSKO-RELIOZNA VJEROVANJA
i) Animizam (lat. animus, i;srodno gr. anemos=dua,duh)
Animizam je primitivno vjerovanje da sve stvari imaju duu, duh; pridavanje duevnih
svojstava prirodnim pojavama i silama; iz animizma nastaju razna religiozna vjerovanja.
Animizam je u najirem znaenju nauka o oduhovljenju svih pojavnih oblika kozmosa; u
uem smislu, animizam je nauka o oduhovljenju biljaka, ivotinja i ljudi. Stog se
animizam moe openito oznaiti kao nauka o prirodnoj imanentnoj dinamikoj sili , koja
se razlikuje od uzronih sila materije (stvari) i koja raspolae relativnom samostalnou
(neovisnou) u dotinom djelatnom podruju. Psyhe znai dah, ivotni duh u udovima
ivotna snaga; prema tome kao ivotna snaga; uzbuenje se oznauje kao poticaj,
hrabrost, radost ili poriv. Pneuma (duh) konano oznauje osnovnu prirodu i ivotnu
snagu. Ovo vieslojno sadrajno znaenje psyhe, thymosa i pneume latinskog pojma
anima, animus stapa se u svako viestruku znaenje koje se kua oznaiti pojmom
animizam. Stoga animizam moe biti takoer oznaen kao odreeni primijeni oblik
pojmova due i duha u prirodnom dogaaju, odnosno u ivotinji i ovjeku. E. B. Tylor
(1832-1917) prema njegovom miljenju, animizam je vjerovanje u postojanje duhovnih
bia.
j) Teozofija
Teozofija je povezana s antrpozofijom, budizmom, ezoterikom, Isusom Kristom,
liberalnom katolikom crkvom, monizmom, New ageom, okultizmom (lat.
occultus=tajnovit, skriven; to je zajednika oznaka za najrazliitija pojavna podruja,
praktike i svjetonazorne sustave, koji su esto sinonimi za ezoterino, paranormalno,
mistino, ili nadosjetno).
S obzirom na pojam teozofija, treba napomenuti da postoji zapadno- kranska teozofija
(mudrost Boja) ije je polazite, da se sluatelju Boje rijei dariva Boja mudrost. Prava
je teozofija Evanelje Biblije, jer ono nas uvodi u zajednitvo s Bogom po Isusu Kristu
u kojem je mudrost Boja, pravednost, posveenje i otkupljenje. Sva teozofska drutva
imaju tri temeljna cilja: 1. stvaranje nadkonfesionalnog bratstva ovjeanstva;
2. prouavanje istonih nazora na svije;
3. prouavanje okultizma (tajnih nauka)
k) Transcendentalna meditacija (TM)
TM je u stvari tehnika meditacije, koju je donio s Istoka na Zapad Mahesh Prasad Varma
iz Indije. Ova tehnika meditacije takoer se naziva znanost stvaralake inteligencije.
l) Novi religiozni pokreti
Ivan pori analizira na koji nain NRP-i pristupaju Bibliji, kako je shvaaju i tumae.
Pokazuje kako pojedine sljedbe manipuliraju Svetim pismom itajui ga selektivno i
tumaei ga subjektivno.