1

HANS CHRISTIAN ANDERSEN

Bajke i prie I
S danskoga preveo
Josip Tabak

Naslov izvornika:
Eventyr og Historier

Sadraj
(kronolokim redom)
1835
1835
1835
1835
1835
1836
1837
1838
1838
1838
1838
1838
1838
1840
1842
1842
1842
1844
1844
1844
1845

Kresivo
Mali Nikola i Veliki Nikola
Kraljevna na zrnu graka
Cvijee male Ide
Palica
Mala sirena
Carevo novo ruho
Sreine kaljae
Tratinica
Postojani kositreni vojnik
Divlji labudovi
Letei koveg
Rode
Slikovnica bez slika
Sanak
Svinjar
Heljda
Slavuj
Zarunici
Runo pae
Jela

KRESIVO
Vojnik cestom kroi: jedan, dva! jedan, dva! Na lea uprtio
teleak, sablja mu se o boku njie bio je u ratu, sada kui kree.
Na putu se namjeri na staru vjeticu, runu i odvratnu: donja joj se
usna gotovo do prsiju ovjesila.
Dobr vee, vojnie! prozbori mu rugoba. Gle, kakvu
lijepu sablju ima i koliki teleak! Ba si vojnik odoka! A sada e
jo dobiti i novaca koliko ti srcu drago!
Lijepa ti hvala, stara vjetice! doeka vojnik.
Vidi li ovo veliko drvo? opet e vjetica i prstom pokaza
na stablo to stajae do njih. Sasvim je uplje unutri! Kad mu se
popne navrh, vidjet e otvor: kliznut e kroza nj dolje, i eto te
duboko u drvetu. Svezat u ti ue oko pasa, da te mogu izvui kad
me zovne!
A to bih ja dolje u drvetu? upitat e vojnik.
Da odande iznese novac! odmah e vjetica. Da zna,
kad doe drvetu do dna, eto te u veliku hodniku. Sasvim je
rasvijetljen, jer ondje gori na stotine svjetiljaka. I vidjet e troja
vrata. Moe ih otkljuati, klju je u bravi. Kad stupi u prvu
prostoriju, ugledat e nasred poda veliku krinju: na njoj sjedi pas s
oima poput zdjelica. Ali nita ne brini! Evo ti moja pregaa s
modrim etverokutima: prostri je po tlu, prii hitro i epaj psa,
stavi ga na moju pregau, otkraunaj krinju i uzmi novca koliko
god eli. Sav je bakren. Ako ti je drae srebro, a ti ui u drugu
prostoriju. Ondje ti je pas kojemu su oi velike kao mlinsko kolo.
Ali ti ne tari glavu: metni ga na moju pregau i grabi novac! A je li
ti milije zlato, valja ti samo ui u treu odaju. Pas koji ondje sjedi na
krinji s novcem ima u glavi dva oka, svako veliko poput okrugle
kule. To ti je grdna psina, vjeruj mi! Ali neka ti zbog toga ne puca
glava! Samo ga stavi na moju pregau, nee ti nita, pa uzmi zlata
koliko ti dua eli!
Nije loe! preuze vojnik. Ali to treba da tebi dadem,
stara vjetice? A da i ti neto eli, to je oito!
Nita objasni vjetica ne treba meni ni novia! Meni
ti samo donesi staro kresivo to ga je moja baka zaboravila kad je
posljednji put bila tamo dolje!
Dobro je pristade vojnik. Hajde, vei mi ue oko
4

pasa!
Evo ga! prihvati vjetica. A evo i moje pregae s
modrim etverokutima!
I vojnik se uzvera na stablo, spusti se kroz otvor, i najposlije
eto ga, kako je vjetica rekla, u veliku hodniku gdje gori na stotine
svjetiljaka.
Otvorio je prva vrata. Uh! Tu sjedi pas s oima velikim poput
zdjelica, pogled upiljio u doljaka.
Eh, jesi mi pas i pol! izusti vojnik, stavi ga na vjetiinu
pregau i zagrabi bakarnog novca koliko mu je god u depove stalo.
Zatim zakljua krinju, metnu psa gdje je i bio, te ode u drugu sobu.
Ajoj! Tu sjedi jo vei pas, u toga su oi kao dva mlinska kola.
to si se toliko upiljio u me! ree vojnik. Moglo bi ti
nauditi oima! pa vre psa na vjetiinu pregau, ali kad ugleda
silne srebrnjake u krinji, istrese iz depova sav bakreni sitni te i
njih i teleak nakljuka samim srebrom.
Tako optrpan ue u treu sobu. Kad onamo, a to ondje zaista
grozota! U toj je sobi pas doista imao oi velike kao kula, a okretale
mu se u glavi ba kao kotai.
Dobr vee! nazva vojnik i nehotice snimi kapu s glave,
jer takva psa nije jo nikad vidio. Ali kad ga je malo promotrio,
pomisli: Dosta je gledanja! pa ga vre na pod i otkljua krinju.
Boe mili, koliko li tu bijae zlata! Mogao bi kupiti itav
Kbenhavn i sve slastiarske praie od eera, sve kositrene
vojnike, sve bieve i sve drvene konjie ovog svijeta. Jest, ba silan
novac!
Sad vojnik odbaci sve srebrnjake kojima bijae nabio depove i
teleak, pa ih zamijeni zlatnicima: opet natrpa sve depove, teleak
pa kapu i izme, tako da je jedva hodao! Bijae u njega sada novca
kao pljeve! Psa je vratio na krinju, zalupio vratima i onda povikao
gore kroz drvo:
Izvuci me sada, stara vjetice!
Jesi li ponio kresivo? upita vjetica.
Eh, zaista sjeti se vojnik sasvim sam smetnuo s uma.
I ode te uze kresivo.
Vjetica onda svojski potee konop i eto vojnika opet na
cesti: depovi mu, izme, teleak i kapa puni novca.
A to e ti s kresivom? upita je vojnik.
To se tebe ne tie! odvrnu vjetica. Eto si dobio
5

novac! Daj mi kresivo, moje je!

Kojeta! odreza vojnik. Kazuj odmah to e ti kresivo
ili u isukati sablju i glavu ti odsjei!
Neu! zapita vjetica.
A vojnik, ni pet ni est, zamahnu sabljom i rugobi odrubi glavu.
Vjetica se mrtva srui, a on zaveza sav novac u njezinu pregau,
prebaci zaveljaj preko ramena, tutnu kresivo u dep i uputi se pravo
u grad.
Bio je to lijep grad. Vojnik ode u najljepe svratite, i zatrai
najbolje sobe, narui jela koja voli, jer sad je on bogat, pusto blago
sa sobom prti.
Sluzi koji mu je istio izme inilo se dodue da su to smijene
stare kornje u takva bogatuna, ali vojnik jo nije dospio nabaviti
nove. A sutradan je osvanuo u izmama da samo stane i gleda, i u
fino se ruho odjenuo. Sad se na vojnik prometnuo u otmjena
gospodina, te su mu ljudi pripovijedali o svemu ime se moe
podiiti njihov grad, pa tako i o svome kralju i kako je njegova ki
ljepota-kraljevna.
A gdje bih je mogao vidjeti? pitao je vojnik.
Nju ne moe vidjeti rekoe mu. Nastan joj je u veliku
bakrenu dvoru, opasanu mnogim bedemima i kulama. Nitko osim
kralja ne smije k njoj, jer su joj prorekli da e poi za sasvim obina
vojnika, a takvo to ne moe kralj ni zamisliti!
Ba bih da je vidim! pomisli vojnik. Ali ni govora o tome,
nisu mu doputali priviriti onamo.
Dao se on na lagodan ivot, odlazio u kazalite, vozio se u
kraljevski perivoj. Dijelio je siromasima, davao im mnogo novaca, a
to je, dakako, bilo lijepo od njega. Zna on jo iz starih dana kako je
zlo kada se zavre u nevolji i kad nema ni prebijene pare! Sad je
bogat, nosi fino ruho, a stekao je i mnogo prijatelja, koji mu odreda
govore kako je on izvanredan ovjek, pravi plemi, a to je
nekadanjem vojniku silno godilo.
Ali kako je iz dana u dan troio a nita nije primao, to mu
najposlije tobolac splasnuo i na kraju preostala samo dva novia,
pa mu se valjade odrei lijepih soba u kojima se epirio, i preseliti se
u komoricu pod samim krovom. Sam je morao istiti i krpati svoje
izme. Nijedan mu od njegovih prijatelja nije doao u pohode, jer se
valjalo uspinjati tolikim stubama.
Uhvatila se tamna no, a on nije imao ni toliko da kupi svijeu,
6

ali se onda prisjeti kako je s onim kresivom to ga je uzeo u upljem

drvetu kamo ga je spustila vjetica bio malen ostatak svijee. Izvue
on kresivo i onaj kusatak svijee, ali se u isti as kad je kresnuo i
kad su se iskre izvile iz kremena, otvorie vrata, a pas s oima
velikim kao dvije zdjelice, kojega je ono vidio dolje u drvetu,
iskrsnu pred njim i upita ga:
to zapovijeda gospodar?
Gle, gle! pomisli vojnik. To ti je zgodno kresivo ako po
njemu mogu dobiti to zaelim!
Nabavi mi neto novaca! kaza on psu.
U tren oka pas nestade i opet se pojavi: drao je u gubici
poveliku kesu punu novaca.
Sad je vojniku sinulo kakvo je to divno kresivo! Kad bi
kresnuo jednom, javio bi se pas koji je ono sjedio na krinji s
bakrenim novcem: kad bi kresnuo dvaput, stvorio bi se pred njim
onaj sa srebrnjaka, a kad triput, eto ti psa to je uvao zlato.
I opet se na vojnik preselio u lijepe sobe, ponovno osvanuo u
krasnu ruhu, a odmah mu se vratie i svi prijatelji, i svi su ga silno
cijenili.
Misli se vojniku uznijele, te e on u sebi: Ipak je smijeno da
ne smije vidjeti kraljevnu! Svi vele koliko je krasna, ali na to joj
ljepota kad mora uvijek amiti u pustome bakrenom dvoru s tolikim
kulama! Zar ja ba nita ne mogu uiniti da je vidim? A to je s
kresivom?
I kresnu jednom, i gle! stvori se pred njim pas s oima
velikim kao zdjelice.
Sad je dodue kasna no prozbori vojnik ali bih ja
tako rado vidio kraljevnu, ma bilo samo i na asak!
U isti tren psa nestade, a prije nego to je vojnik stigao
razmisliti, eto ga opet s kraljevnom! Sjedi kraljevna psu na leima i
spava, a tako je krasna te odmah moe vidjeti da je prava. Vojnik
naprosto nije mogao odoljeti, morao ju je poljubiti ta bio je pravi
vojnik!
Pas opet odjuri s kraljevnom. A kad je svanulo jutro i kralj i
kraljica nalijevali aj, kraljevna ree kako je noas usnila udan san
o nekakvu psu i vojniku: na psu je jahala, a vojnik ju je poljubio.
Gle ti nje! propiskuta kraljica. Kakve su to prie!
Onda odredie da jedna stara dvoranka druge noi bdi kraljevni
kraj postelje i vidi je li to zaista san, ili je to drugo posrijedi.
7

Vojnika je toliko ponijela elja da opet vidi ljepotu-kraljevnu,

te se pas pojavi i te noi, uze kraljevnu i s njome potra iz sve snage.
Ali stara dvoranka nije asa asila, nego je nazula kaljae pa brebolje za njima. Kad je vidjela kako ih je nestalo u nekakvoj velikoj
kui, pomisli: Sad znam gdje je, pa komadiem krede naara velik
kri na vratima. Poto je tako obavila svoje, vrati se kui i lee na
poinak.
I pas se vratio s kraljevnom. Ali kad je vidio da je kri na
vratima gdje stanuje vojnik, uze i on komad krede i stavi znak kria
na sva vrata u gradu. A bilo je to mudro od njega, jer sad dvoranka
nee pogoditi prava vrata, kad je kri na svima.
Ujutro uranili kralj i kraljica, stara dvoranka i svi
velikodostojnici da vide gdje je to kraljevna bila.
Evo ovdje! ree kralj kad je ugledao prva vrata i na njima
kri.
Nije, nego tamo, dragi muiu! na to e kraljica, koja je
vidjela druga vrata s kriem.
Gle, i ovdje je jedan! I ovdje! povikae svi odreda.
Kuda god su pogledali, svuda kri na vratima. Mogli su gledati
koliko ih volja, nikakve im koristi.
Ali kraljica bijae mudra ena: znala je ona i drugo, a ne samo
voziti se u koiji. Uze ona svoje velike zlatne noice, izreza neto
svile na komade i sai od njih lijepu malu vreu. Vreu napuni
hajdinom krupicom, priveza je kraljevni na lea, a kad je to bilo
uraeno, ureza u vreici malu rupu, tako da se krupica mogla
prosipati cijelim putem kojim bi kraljevna prola.
U noi pas opet doe, uze kraljevnu sebi na lea te odjuri s
njome vojniku, komu je tako omiljela da bi se najradije pretvorio u
kraljevia pa da se njome oeni.
Pas nije opazio kako se krupica sipa sve tamo od dvora pa do
vojnikova prozora, kamo se on s kraljevnom uspeo po zidu. Ujutro
kralj i kraljica dobro vidjee gdje im je bila ki, pa zapovjedite da
uhvate vojnika i da ga vrgnu u tamnicu.
Vojnik se zavrnuo u tijesnu, oko njega mrak i ama... I povrh
svega jo mu rekli: Sutra e na vjeala. Nije ba uhu godilo, a
svoje je kresivo zaboravio u svratitu.
Izjutra je kroza eljezne reetke na prozoriu mogao vidjeti
gdje svijet navire iz grada da vidi kako e ga vjeati. uo je
bubnjeve i vidio vojnike kako stupaju. Sve se ivo uurbalo. Malen
8

postolarski naunik, s konom pregaom i papuama na nogama,

tako se zatrao da mu je jedna papua odletjela sve do zida za kojim
je vojnik sjedio i virio kroz reetke.
Hej, mali postolaru! Ne treba ti se toliko uriti! ree
vojnik. Ionako nee biti nita dok ja ne doem! Ne bi li otrao
onamo gdje sam ja stanovao, i donio mi kresivo? Dobit e etiri
novia. Ali ti valja podbrusiti pete!
Tko ne bi htio etiri novia! Mali postolar odjuri kao vjetar,
donese kresivo, dade ga vojniku, i evo sad emo uti!
Izvan grada bila podignuta velika vjeala. Oko njih se
ustoboili vojnici i sjatile se na stotine i tisue ljudi. Kralj i kraljica
sjedili na divnu prijestolju suelice sucu i cijelome vijeu.
Vojnika su ve doveli na stratite, ali kad mu htjedoe
namaknuti omu oko vrata, on ree kako je stari obiaj da se krivcu,
prije nego to se nad njim izvri kazna, uvijek ispuni posljednja
bezazlena elja. A on bi tako rado popuio lulu duhana pa to mu
je posljednja na ovome svijetu.
Kralj mu to nije htio uskratiti, pa tako vojnik izvadi iz depa
kresivo i kresnu: jedan, dva, tri! i sva tri psa stvorite se pred
njim: onaj s oima velikim kao zdjelice, onaj s oima poput
mlinskog kola i onaj to mu oi bijahu velike kao kule.
Pomozite mi sada i uprite da me ne objese! zapovjedi
vojnik, a psi se zaletjee meu suce i vijenike, pa zgrabie ovog za
noge, onoga za nos, te ih bacahu po nekoliko hvati uvis, tako te su
padali i razmrskali se na komade.
Nemojte me! zavapi kralj, ali najvei pas dohvati njega i
kraljicu i baci ih za svima ostalima. Vojnicima to utjera strah u
kosti, a sav narod povika:
Mali vojnie, ti nam budi kralj i uzmi lijepu kraljevnu!
I posadie vojnika u kraljevsku koiju. Sva tri psa poskakivala
pred njom i vikala Hura! djeaci zvidali na prste, a vojnici na
vojniku pozdravljali.
Kraljevna izie iz svoga bakarnog dvora i postade kraljicom, na
svoju veliku radost.
Svadbeno je slavlje trajalo osam dana. I psi su sjedili za stolom
i gledali razrogaenih oiju.

MALI NIKOLA I VELIKI NIKOLA

U nekom selu ivjela dvojica ljudi kojima bijae isto ime: i
jedan se i drugi zvao Nikola, ali jedan imao etiri konja, a drugi
samo jednoga. Da bi ovu dvojicu mogli razlikovati, seljani su onoga
koji imae etiri konja zvali Velikim Nikolom, a onoga to imae
jednoga jedinoga nazivahu Malim Nikolom. A sada ujmo to je
bilo s njima dvojicom, jer je ovo istinita pria!
Mali je Nikola sa svojim jedinim konjem po cio boji tjedan
morao orati za Velikog Nikolu, a onda bi opet Veliki Nikola
pomagao Malome sa svoja etiri konja, ali samo jednom u tjednu, i
to ba na samu nedjelju. Haj, hoj! kako je tada Mali Nikola pucketao
biem iznad svih pet konja to u taj jedini dan bijahu gotovo
njegovi. Sunce je tako lijepo sjalo, zvonila sva zvona na zvoniku i
pozivala u crkvu, a seljani u blagdanskom ruhu ili, s molitvenikom
u ruci, da uju propovijed, i prolazei gledali Malog Nikolu to je
zapeo te ore su pet konja, blista od zadovoljstva pa svaki as
pucketa biem i uzvikuje:
Gi-ho! konji moji!
Ne smije tako govoriti! kazao mu Veliki Nikola;
samo je jedan konj tvoj!
Ali kad bi opet tkogod onuda proao na putu u crkvu, Mali bi
Nikola smetnuo s uma to ne smije kazati, pa bi iznova uzviknuo:
Gi-ho! konji moji!
Molim te, okani se toga! upozoravao ga Veliki Nikola.
Samo li jo jednom to izusti, udarit u ti konja po glavi da e se
odmah opruiti i otegnuti sve etiri!
Neu vie, zaista! obea Mali Nikola.
Ali kad seljani opet naioe pa mu kimnue glavom i nazvae
dobro jutro, Mali se Nikola sav razblai od radosti i pomisli kako je
lijepo pogledati to ima pet konja da ore svoje polje, te veselo
zapucketa biem i povika:
Gi-ho! konji moji!
Dat u ja gi-ho! tvojim konjima! raesti se Veliki Nikola
pa uze toljagu i njome onoga jedinog konja Malog Nikole tako udari
po glavi da se odmah sruio i namjestu uginuo.
Sad ni toga konja vie nemam! zakuka Mali Nikola te
briznu u pla.
10

Uginulom konju poslije odera kou, dobro je na vjetru osui,

stavi u vreu, vreu uprti na lea pa krenu u grad da proda kou.
Imao je popoii, dobran put prijei, valjalo mu kroza umu,
veliku, tamnu umu, a strahovito se nevrijeme oborilo. Sasvim je
zalutao, a prije nego to je izbio na pravi put, i veer ga ve zatee:
bijae mu predaleko do grada, da bi onamo stigao prije nego to se
zanoa, a dobrano je opet odmakao, da bi se do noi mogao kui
vratiti.
Odmah kraj puta bio povelik seoski dvor; rebrenice na
prozorima bile sputene, ali je svjetlo kroz njih probijalo. Valjda e
mi dati da prenoim, pomisli Mali Nikola pa poe da zakuca.
Seljakinja otvori, a kad u kakva mu je elja, kaza mu da
proslijedi svojim putem: nema joj mua doma, ne moe stranca
primiti.
Nuto, valja mi onda vani prenoiti promrsi Mali Nikola,
a seljakinja mu zalupi vrata pred nosom.
Pokraj kue stajao velik plast sijena, a izmeu plasta i kue bila
podignuta malena sua sa slamnim krovom.
Eno, gore bih mogao prenoiti! ree Mali Nikola u sebi kad
ugleda krov. Dobra je to postelja. Nee valjda roda sletjeti i za
noge me ugristi!
Na krovu zaista bila roda to je ondje gnijezdo savila.
I Mali se Nikola pope sui na krov, ondje se oprui i poe
okretati s lijeve na desnu, kako bi to udobnije spavao. Drvene
rebrenice na prozorima ne bijahu s vrha zatvorene, pa je mogao
gledati u sobu.
Unutri prostrt velik stol, a na stolu i vina, i peenke, i krasne
ribe. Za stolom sjedila seljakinja i crkvenjak nitko vie doli njih
dvoje. Ona mu toila vino, a on se prihvatio ribe, jer je ribu osobito
volio.
Eh, kad bi me koji zalogaj zapao! uzdisao Mali Nikola pa
istegao vrat primiui se prozoru. Boe, kakav li je divan kola
unutri vidio! Da krasne li gozbe!
Odjednom zauje gdje cestom netko jae; topot bivao sve
jasniji domain se kui vraao.
Bijae to veoma dobar ovjek, ali imae neobinu manu: ni
jednog crkvenjaka nije mogao oima vidjeti. Kad bi ugledao kojega
od toga roda, mrak bi mu se navukao na oi. Crkvenjak se i svratio
njegovoj eni, da je pozdravi, znajui da joj mua nije doma, a
11

dobra mu je ena iznijela najbolje jelo to ga je imala.

Kad seljakinja i crkvenjak ue da se domain vraa, silno se
uplaie; seljakinja kaza crkvenjaku da se uvue u velik, prazan
sanduk to je stajao u kutu, a on tako i uini, jer je znao da onaj
dobrijan ne trpi crkvenjaka. ena ono divno jelo i vino brzo sakri u
penicu, jer bi mu, kad bi vidio, svakako pitao to to znai.
Ah, ah! ote se uzdah Malom Nikoli gore na sui kad
vidje kako nesta svega onog jela.
Ima li to koga gore? upita seljak i zaviri Malom Nikoli.
Zato tu lei? Ui radije sa mnom u kuu!
A Mali mu Nikola pripovjedi kako je zalutao, te zamoli da u
njega prenoi.
Ali nam valja najprije togod zaloiti, da duu povratimo.
Seljakinja ih obojicu veoma ljubazno doeka, postavi dugaak
stol te iznese velik anak kae. Seljanin bijae gladan, pa je jeo, jelo
mu ilo u tek, a Mali Nikola nikako da zaboravi onu peenku, ribu i
kola u penici.
Pod stol kraj sebe bijae stavio onu vreu s konjskom koom s
kojom se, kako ve znamo, zaputio u grad naumivi je ondje prodati.
Kaa mu nije ila u tek, jedva ju je gutao. Nogom stade na vreu, a
suha koa u njoj zakripi.
Pst! okrenu se Mali Nikola vrei, ali opet stade na nju, a
koa zakripi jo i vie negoli prije.
to ti je to u vrei? upita ga seljanin.
arobnjak! odvrnu Mali Nikola. Evo mi kazuje da ne
moramo jesti kae, jer nam je arolijom namaknuo punu penicu
peenke, ribe i kolaa.
Trista mu jada! procijedi seljanin te brzo otvori penicu,
u kojoj ugleda krasno jelo to ga je ena onamo sakrila a za koje on
vjerovae da im ga je arobnjak iz vree arolijom pribavio.
ena ne smjede ni rijei kazati, nego odmah jelo iznese na stol,
a njih se dvojica dohvatie ribe, dokrajie peenku, smazae kola.
Poto to obavie, Mali Nikola opet stade nogom na vreu, a koa
opet zakripa.
to sad veli? upita seljanin.
Eto veli odslovi Mali Nikola da nam je i tri boce vina
smogao: eno i njih u penici.
Sad morade ena iznijeti i vino to ga je sakrila, a seljanin
odmah potee te se razveseli. I on bi tako rado htio arobnjaka
12

kakva Mali Nikola imae u vrei.

A moe li on i avla arolijom dozvati? opet e seljanin.
Htio bih ga vidjeti, tako sam veseo.
Moe! odvrnu Mali Nikola. Sve moj arobnjak moe
to god zatraim. Nije li tako? Hej! okrenu se vrei, kao da pita
arobnjaka, pa nogom pritisnu, a u njoj koa zakripa.
Eto, ne uje li, veli da moe! Ali je avo grdoba, ne valja
ga vidjeti!
Nita se ja ne bojim, pokazao se ne znam kako!
Pokazat e se ba kao kakav crkvenjak!
Uh! do zla boga gadno! strese se na to seljanin. Valja
ti znati da ja ne trpim crkvenjaka. Nije da se plaim, samo neka mi
ne dolazi preblizu.
Sad u upitati svog arobnjaka prihvati Mali Nikola pa
nogom stade na vreu i nauli uho.
to kae?
Kae, poi i otklopi sanduk to je u kutu, pa e vidjeti
avla kako unutri ui. Samo dri poklopac, da ti avo ne pobjegne.
Hajde pomozi mi! pozva ga seljanin te prie sanduku u
koji je ena sakrila pravog crkvenjaka, to se ondje uurio drui
od straha.
Seljak malko podie poklopac i zaviri unutra.
Uh! uzviknu i odskoi nazad. Dobro ga vidim, ba je
kao na crkvenjak! Prava strahota!
Na to je valjalo piti, a oni uzee toiti i salijevati u se do kasno
u no.
Mora mi prodati arobnjaka zaokupi seljanin. Trai
za nj sve to hoe! Odmah u ti dati cio vagan novca.
Ne, ne mogu ga prodati! oprije se Mali Nikola.
Pomisli samo koliku korist mogu od njega imati!
Tako bih ga rado htio opet e seljanin i dalje salijeui.
Dobro! uzvrati Mali Nikola. Kad si ve tako dobar te
mi dao noite, neka ti bude. Dat u ti arobnjaka za vagan novca,
ali hou pun vagan.
Dobit e ga odrijei seljak ali mora odnijeti onaj
sanduk, neu da mi ni aska ostane u kui: ne zna ovjek nije li avo
unutri.
Mali Nikola dade seljaku svoju vreu sa suhom koom i dobi
vagan novca,i to pun puncat, a seljak mu povrh toga dade i velike
13

take, da na njima odveze novac i sanduk.

U zdravlju! doviknu Mali Nikola te krenu sa svojim
novcem i velikim sandukom, u kojemu jo bijae crkvenjak.
Na drugoj strani ume protjecala velika, duboka rijeka. Voda u
njoj tekla tako brzo da se jedva moglo plivati protiv struje. Preko
rijeke bio podignut velik most. Mali se Nikola zaustavi nasred mosta
te naglas kaza, tako da ga je crkvenjak mogao uti:
to u s ovim glupim sandukom? Teak je kao da je kamenje
u njemu! Dodijalo mi dalje ga vui. Bacit u ga u rijeku, pa ako mi
doplovi kui, dobro i jest, a ako li ne doplovi, i opet dobro.
I uze sanduk jednom rukom te ga malo podie kao da e ga u
vodu baciti.
Nemoj, ekaj! povika crkvenjak iz sanduka. Pusti me
van.
Uh! protisnu Mali Nikola kao da se prepao. Jo je
unutri! Moram ga brzo u vodu vrgnuti, da se utopi!
Ne, ne! zavapi crkvenjak. Dat u ti cio vagan novca
ako me pusti!
E, to je neto drugo! doeka Mali Nikola te otvori
sanduk.
Crkvenjak se odmah izvue, prazan sanduk baci u vodu, pa
krenu kui, gdje Malom Nikoli dade cio vagan novca. Jedan bijae
prije dobio od seljaka, tako te sad imae pune take novca.
Gle, gle sasvim su mi dobro konja platili! rei e u sebi kad
doe kui, u svoju sobu, pa istrese sav novac na veliku hrpu nasred
poda. to li e se jediti Veliki Nikola kad sazna kako sam se
obogatio svojim jednim konjem: ali mu neu kazati ba kako je
bilo.
Onda posla nekog djeaka Velikom Nikoli, da mu posudi
mjericu.
to li e mu mjerica? zaudi se Veliki Nikola pa dno namaza
smolom, ne bi li se zalijepilo togod od mjerene robe. I zaista, kad
mu vratie posudu, nae na njoj prilijepljena tri nova srebrnjaka.
Gle uda! snebi se Veliki Nikola pa odmah potra Malome.
Odakle ti toliki novac?
Donijela mi ga konjska koa to sam je sino prodao.
Dobro si je unovio! pretre Veliki Nikola te odjuri kui,
uze sjekiru, udari njome u elo sva etiri svoja konja, odera im kou
pa s njome krenu u grad.
14

 Koe, koe! Tko e kupiti koe! vikae kroz ulice.

Strali se svi postolari i koari da ga za cijenu pitaju.
Vagan novca za svaku! zacijeni Veliki Nikola.
Jesi li poludio? zaudie se svi odreda. Zar misli da
je u nas novca na vagane?
Koe, koe! Tko e kupiti koe! izvikivae ponovno, a
svakomu onom to bi za cijenu upitao, odgovarae:
Vagan novca!
Smatra nas budalama, ruga nam sa! povikae svi
odjednom, te cipelari dohvatie svoje pavezine, a koari kone
pregae pa udri po Velikom Nikoli.
Koe, koe! vikahu za njim rugajui se. Utavit emo
mi tvoju kou da e iz nje crvena juha potei! Van iz grada!
A Veliki Nikola podbrusio pete da se sve prailo, jer takvih
batina nije za sveg ivota izvukao.
Hm, hm! proguna kad stie kui. Mali e mi Nikola to
platiti, ubit u ga za to!
U Malog Nikole meuto umrla starica baka; bijae ona, pravo
da se kae, goropadna baba i zla prema njemu, a on se ipak sasvim
raalostio: uze mrtvu enu pa je poloi u svoju postelju, ne bi li se
kako u ivot vratila; naumi je tako ostaviti cijelu no, te sam sjede u
kut, da spava na stolcu, kako je i prije esto inio.
I dok je tako sjedio nou, odjednom se otvorie vrata, a unutra
banu Veliki Nikola sa sjekirom u ruci; znao je gdje je postelja
Malog Nikole, te poe pravo onamo i mrtvu baku kvrcnu po elu,
mislei da je to Mali Nikola.
Eto ti na! Sad vie nee od mene praviti budalu! Tako ree i
vrati se kui.
Gle, zla i opaka ovjeka! uzdahnu Mali Nikola. Htio me
ubiti. Srea to baba ve bijae mrtva, inae bi joj nasilnik ivot
uzeo!
Nato odjenu staru babu u nedjeljno ruho, uze u susjeda konja,
upree ga u kola, postavi babu na stranje sjedalo, da ne bi za vonje
ispala, pa potjera kroza umu.
Kad je sunce granulo, bijahu stigli pred veliku krmu, i tu Mali
Nikola zaustavi kola te sie da se imgod okrijepi.
Krmar bijae veoma bogat, a uz to i prava dobriina, dua od
ovjeka, ali naprasit, kao da je u njemu sama paprika i duhan.
Dobro jutro! doeka on Malog Nikolu. Jutros si
15

poranio u blagdanjem ruhu.

Jesam uzvrati mu Mali Nikola. Valja mi sa bakom u
grad, eno je vani na kolima, nee da ovamo ue. Bi li joj htio
odnijeti au medovine? Ali joj mora dobrano viknuti, jer slabo
uje.
Veoma rado preuze krmar i natoi veliku au
medovine pa je odnese mrtvoj baki to bijae uspravljena u kolima.
Sin vam evo alje au medovine! povika joj krmar. Ali
mrtva ena ne uzvrati, ve i dalje mirno sjeae.
Zar ne ujete! prodera se krmar iz sveg glasa. Sin
vam evo alje au medovine!
Viknu tako jedanput, dvaput, a kako se ona i ne maknu s
mjesta, on se raesti te joj baci au u lice; potee joj medovina niz
nos, a ona pade nauznak u kola, jer bijae samo uspravljena, a ne i
privezana.
to uradi! zapita Mali Nikola i skoi na vrata te krmara
pograbi za prsa. Babu si mi ubio! Pogledaj kolika joj je rupa na
elu!
Gle nesree! zakuka krmar i zalomi rukama.
Gle to uradi moja naprasitost! Dragi Mali Nikola, dat u ti
pun vagan novca i babu u ti pokopati kao da je moja roena, samo
da uti, jer e mi inae glavu odrubiti, a to je strano!
Tako Mali Nikola dobi pun vagan novaca, a krmar pokopa
babu kao da je njegova roena.
Kad je Mali Nikola s onim pustim novcem doao kui, posla
odmah svog djeaka Velikom Nikoli da mu posudi mjericu.
Sto mu gromova! snebi se Veliki Nikola. Zar ga nisam
ubio? Moram to sam pogledati! pa s mjericom poe Malom Nikoli.
Odakle ti toliki novac? upita ga i izbulji oi kad vidje
koliko je jo novca zgrnuo.
Babu si mi ubio, a ne mene! objasni mu Mali Nikola
Lijepo sam babu prodao i za nju ukesio vagan novca!
Dobro si je prodao! potvrdi Veliki Nikola te potee kui,
pograbi sjekiru i njome odmah usmrti staru svoju baku, postavi je na
kola i krenu u grad gdje ivljae ljekarnik: njega upita bi li htio
kupiti mrtvaca.
Tko je to i odakle ti? pitae ga ljekarnik.
Moja baba! odreza Veliki Nikola. Ubio sam je da
dobijem vagan novca.
16

 Boe sauvaj! prepade se ljekarnik. to bulazni! Ne

govori takvo to, moglo bi te glave stajati!
I sad mu objasni svu strahotu toga djela, objasni mu kakav je
zao ovjek i kako bi ga trebalo kazniti.
Veliki se Nikola toliko uplai da iz ljekarne skoi ravno na
kola, oinu konje i potjera kui. Ljekarnik i ostali miljahu da je lud,
pa ga stoga pustie kamo hoe.
Platit e mi to! zaprijeti Veliki Nikola kad je na cestu izbio.
Platit e mi to, Mali Nikola!
Kad stie kui, odmah uze najveu vreu to ju je mogao nai
pa ode Malom Nikoli te mu ree:
Opet si me namagario! Najprije sam potukao svoje konje, a
sad sam i staru baku ubio! Sve si ti skrivio, nee se vie sa mnom
egaiti.
I pograbi Malog Nikolu za vrat, strpa ga u vreu te se njome
zametnu govorei:
Sad u s tobom u vodu, da te utopim!
Do rijeke mu valjalo prijei podobar dio puta, a Malog Nikolu
ne bijae ba lako nositi. Put vodio pokraj crkve; ulo se kako u njoj
orgulje sviraju i kako narod lijepo pjeva. Veliki Nikola spusti vreu
s Malim Nikolom kraj crkvenih vrata, mislei da nije naodmet svrati
li unutra i uje molitvu prije nego to poe dalje. Ta Mali se Nikola
nije mogao izvui, a sav svijet bijae u crkvi. I tako ue.
Jao meni, jao meni! kukao Mali Nikola u vrei, okretao
se i migoljio na sve strane, ali ne mogae vree odrijeiti.
Uto naie star pastir, kose bijele poput snijega, s velikim
tapom u ruci; tjerae pred sobom veliko stado krava i volova, to
pooe na vreu u kojoj bijae Mali Nikola, te je prevrnue.
Ah, ah! uzdisao Mali Nikola. Tako sam mlad, a ve
moram u nebo.
A ja jadnik ostario prihvati goni pa jo ne mogu
gore!
Odrijei vreu! povika Mali Nikola. Uvuci se umjesto
mene, pa e odmah u nebo!
Hou, hou! doeka goni te odrijei vreu, a Mali se
Nikola odmah iz nje izvue.
Hoe li mi uvati stado! upita starac uvlaei se u vreu,
koju Mali Nikola zaveza, a onda poe svojim putem sa svim
kravama i volovima.
17

Malo poslije eto ti Velikog Nikole iz crkve; opet uprti vreu na

lea, ali mu se uini mnogo lakom, jer starac goni bijae upol laki
od Malog Nikole.
Gle to je olakao! pomisli Veliki Nikola. Zacijelo je to
zato to sam bio u crkvi!
I poe na rijeku, to bijae duboka i velika, te vreu sa starcem
goniem baci u vodu i jo povika za njim, sve mislei da je to Mali
Nikola:
Eto ti sad! Nee me vie namagariti!
Potom krenu kui, ali kad stie na prekrije, susrete Malog
Nikolu, koji tjerae svoje blago.
Grom i pakao! zagrmje Veliki Nikola. Zar te nisam
utopio?
Jesi uzvrati mu Mali Nikola; bacio si me u vodu ima
jedno po sata.
Pa odakle ti onda tolika divna stoka? upita Veliki Nikola.
Podmorska je to stoka! odvrnu Mali Nikola pa mu
proslijedi ovako kazivati:
Ispriat u ti cijelu priu, a valja da ti zahvalim to si me
utopio, jer evo me opet, bogata kao nikad, moe mi vjerovati!
Bijae me strah dok sam bio u vrei; vjetar mi zazujao oko uiju kad
si me s mosta bacio u hladnu vodu. Odmah sam potonuo na dno, ali
se nisam udario, jer ondje raste najfinija meka trava. I kako ti ja
padoh, vrea se odmah odrijei, a prekrasna djevojka, odjevena u
snjenu bjelinu, sa zalenim vijencem na mokroj kosi, uze me za
ruku govorei:
Jesi li to ti, Mali Nikola? Evo ti za poetak neto stoke!
Poe li dalje putem, naii e na cijelo stado, koje ti darujem.
Vidjeh da je rijeka onome podvodnom svijetu isto to i cesta
nama. Dolje se po dnu kreu i voze od samog mora duboko u kopno,
pa sve rijekom do izvora. Ondje ti je prava milina, lijepo cvijee,
trava tako svjea, a ribe ti plivaju oko uiju kao to ovdje ptice lete.
Kakva li ondje lijepa svijeta ima, a kakve li istom stoke, to pase uz
prokope i po omei...!
A to si odmah ovamo iziao? presijee ga Veliki Nikola.
Ja to ne bih uinio, kad je dolje tako lijepo!
Eh odmahnu Mali Nikola to i jest dosjetljivo od
mene! Ta uo si to ti rekoh: podmorska je djevojka kazala kako se
milju dalje putem (a rijeka je njoj put, jer drugim ne moe) nalazi
18

jo cijelo stado stoke to je meni namijenjena. Ali ja znam kako

rijeka krivuda i vijuga, sad ovamo, sad onamo, tako te valja previe
zaobilaziti; mnogo je krae ako se izie na suho te prijekim putem
udari na rijeku; utedjet u tako gotovo pol milje i bre doi do
svoje podmorske stoke.
Sretan si ti ovjek! zavidno e Veliki Nikola. to
misli: bih li i ja doao do podmorske stoke kad bih se spustio rijeci
na dno?
Dabome da bi! doeka Mali Nikola. Ali te ja ne mogu
nositi u vrei, previe si mi teak. Poe li sam pa se onda uvue u
vreu, drage u te volje baciti.
Hvala ti! uzvrati Veliki Nikola. Ne domognem li se
podmorskog blaga kad siem, dobro me se uvaj: svojski u te
izbiti!
Nemoj, molim te, tako zlo!
I krenue na rijeku. Kad blago, koje bijae edno, ugleda vodu,
pojuri to je bre moglo da se napoji.
Gledaj samo kako se pourilo! kaza Mali Nikola.
Jedva eka da na dno sie!
Najprije mi pomozi! povika Veliki Nikola jer u te
inae izbatinati!
I uvue se u veliku vreu to jednom volu bijae prebaena
preko lea.
Metni kamen unutra, jer se bojim da neu potonuti!
Ne boj se! doeka Mali Nikola, ali ipak stavi kamen u
vreu, dobro je zaveza pa je baci u vodu.
Pljus! Veliki Nikola pade u vodu i odmah potonu.
Sve se bojim da nee blaga nai! kaza u sebi Mali Nikola, pa
sa svojom stokom krenu kui.

19

KRALJEVNA NA ZRNU GRAKA

Ono vam jednom bio kraljevi koga je ponijela silna elja da se
oeni kakvom kraljevnom. Ali je morala biti prava pravcata.
Obilazio on bijelim svijetom da bi je naao, ali bi se uvijek togod
isprijeilo i pomrsilo mu raune. to je do samih kraljevna, tu ne
bijae neprilike, jer neko svijet nije oskudijevao u njima, samo je
nevolja bila u tome to kraljevi ne mogae biti naistu jesu li prave.
Svagda je neto bilo krivo, nikad da bude sasvim kako treba. I tako
se najposlije vratio kui neobavljena posla i zapao u tugu, jer je
izgarao od elje za pravom pravcatom kraljevnom.
Jedne se veeri oborilo strahovito nevrijeme. Grmjelo na sve
strane i sijevalo, a kia lila kao iz kabla, ba strahota! Uto se zau
gdje netko kuca na vrata grada, i stari kralj ode da otvori.
Kad on na vrata, a to vani stoji neka kraljevna. Boe mili,
kakva li bijae od tog pljuska i nevremena! Voda joj curkom curi niz
kosu i haljine, pa se slijeva u vrhove cipela, a izlazi na zapetnice. I
veli namjernica da je prava kraljevna.
Brzo emo to vidjeti! pomisli stara kraljica, ali nita ne ree,
ve ode u spavaonicu, smae svu posteljinu i na dno stavi zrno
graka.
Zatim uze dvadeset madraca i poslaga ih na graak, pa onda jo
navali dvadeset perina od gujih pahuljica.
Tu je imala kraljevna te noi spavati.
Ujutro je zapitae kako je spavala.
Uh, loe, uasno! potui se kraljevna. Svu no nisam
gotovo ni oka sklopila! Bog zna to je to bilo u postelji! Na neem
sam tvrdu leala, tako da mi je tijelo puno modrica. Grozno, kaem
vam!
I tada vidjee da je prava kraljevna, kad je kroz dvadeset
madraca i dvadeset perina osjetila zrno graka. Tako osjetljiva moe
biti samo prava pravcata kraljevna.
Kraljevi je uze za enu, jer je sada znao da ima pravu
kraljevnu. A graak pohranie u riznicu, gdje ga i sad moe vidjeti,
ako ga tko nije uzeo.
Gle, to bijae prava bajka!

20

CVIJEE MALE IDE

Jadno moje cvijee, sasvim je uvelo! ree mala Ida.
Sino bijae tako lijepo, a sada su mu sve latice uvenule! Zato je
takvo? zapita ona studenta koji je sjedio na divanu. Toga je
studenta jako voljela; znao je krasno pripovijedati i izrezivati tako
zgodne slike i srca s malim damama koje pleu, i cvijee, i velike
dvore na kojima se vrata mogu otvarati. Bio je to ba zgodan
student, pravi veseljak.
Zato mi je cvijee danas tako jadno, neveselo? opet e
Ida i pokaza mu kitu cvijea to je sasvim uvelo.
Zna li to mu je? preuze student. Cvijee je noas
bilo na plesu, i zato se pokunjilo!
Ali cvijee ne moe plesati! doeka mala Ida.
Kako ne bi moglo! opet e student. Kad se unoa i
kad mi zaspimo, onda ono veselo skae naokolo. Gotovo je svake
noi ples!
A mogu li i djeca na taj ples?
Mogu ree student sitne tratinice i urice!
A gdje plee to prekrasno cvijee? upita mala Ida.
Zar nisi esto bila vani pred vratima palae gdje kralj ljetuje
i gdje je divan vrt sa mnogo cvijea? Ta vidjela si i labudove to
doplove do tebe kad vide da e im baciti mrvice kruha. Ondje je
pravi ples, moe mi vjerovati.
Juer sam ondje bila s majkom! ree mala Ida. Svuda
s drvea opalo lie, a cvijeu nigdje traga. Ljeti ga je tako mnogo!
Unutri je, u dvoru! objasni student. Valja ti znati, im
se kralj i svi dvorani presele u grad, cvijee odmah pohiti iz vrta u
dvor, i da onda vidi slavlja i veselja. Dvije najljepe rue sjednu na
prijestolje, pa su to onda kralj i kraljica. Svi crveni tratori s
perjanicama svrstaju se sa strane, te stoje i klanjaju se: to su
komornici. Nato se skupi sve poizbor cvijee, pa poinje veliki ples.
Modre su ljubice pomorski kadeti; pleu sa zumbulima i afranima,
koje nazivaju gospoicama. Tulipani i veliki uti ljiljani koe se kao
stare asne gospoe koje paze da se lijepo plee i da sve bude kako
treba.
A zar smije cvijee tek tako prirediti ples u kraljevskom
dvoru? radoznalo e mala Ida.
21

 Pa nitko za to i ne zna uzvrati student. Kadikad,

dodue, nou naie stari upravitelj dvora; njegova je dunost sve
nadzirati. Nosi velik sveanj kljueva, pa im cvijee zauje zveku,
sasvim utihne, sakrije se za duge zastore i samo proviruje. Osjeam
miris, cvijee je unutri! govori stari upravitelj, ali ga ne moe
vidjeti.
Ba zgodno! uzviknu mala Ida i pljesnu rukama. A
zar ne bih mogla i ja vidjeti to cvijee?
Kako ne bi! odgovori student. Samo ne zaboravi, kad
opet onuda proe, proviriti na prozor: kad pogleda, dobro e ga
vidjeti. I ja sam danas pogledao. Na divanu leala duga uta narcisa
i protezala se kao prava dvorska dama.
A moe li onamo i cvijee iz botanikog vrta? Moe li
prijei toliki put?
Moe, vjeruj mi! ree student jer ako hoe, onda moe
i letjeti. Zar nisi nikad vidjela lijepe leptire, crvene, ute i bijele?
Gotovo su nalik na cvijee. I zaista bijahu cvijee. Skoili su sa
stabljike visoko u zrak i razmahnuli laticama, kao da su im to mala
krila, i tako su poletjeli. A kako su bili dobri, doputeno im je da i
danju lete naokolo: ne moraju se vraati kui i sjediti mirno na
stabljici. I tako im se latice na kraju prometnue u prava krila. To si i
sama vidjela! Uostalom, moe biti da cvijee iz botanikog vrta jo
nikad nije bilo vani, u kraljevskom dvoru; moda i ne sluti kako je
ondje nou veselo. Zato u ti rei neto to bi zaprepastilo profesora
botanike koji stanuje tu u susjedstvu. Ta poznaje ga, nije li tako?
Kad doe u njegov vrt, samo reci kojem cvijetu da je u dvoru
velika zabava; on e to rei ostalima, pa e svi pobjei. Kad onda
profesor doe u vrt i ne ugleda ni jednoga jedinog cvijeta, nee mu
ii u glavu kamo su to otili.

22

 A kako bi to cvijet mogao kazati drugima? Ta cvijee ne

moe govoriti!
Govoriti, dodue, ne moe uzvrati student ali se zato
sporazumijeva znakovima. Zar jo nisi vidjela, kad malo zapue,
kako cvijee klima glavom, mie listovima i treperi? A to je cvijeu
razumljivo kao i nama govor.
Razumije li i profesor te znakove? zapita mala Ida.
Dakako! Iziao ti on jednoga jutra u svoj vrt i opazio veliku
koprivu gdje liem daje znakove krasnu crvenom karanfilu i govori
mu: Tako si lijep, tako si mi drag! Ali takvo to ne moe profesor
trpjeti, pa je odmah lupio koprivu po liu, jer to su njoj prsti. A ona
ga opekla, te profesor odonda vie ne dira u koprivu.
Ba zgodno! uzviknu mala Ida i poe se smijati.
Kako moete djetetu time puniti glavu! oglasi se dosadni
savjetnik koji je doao u posjet i sjedio na divanu.
Savjetnik nije trpio studenta, pa je uvijek zamjerao i gunao
kad bi ga vidio gdje izrezuje smijene, aljive slike: sad ovjeka to
visi na vjealima, a u rukama dri srce, jer to je kradljivac srdaca;
sad opet staru vjeticu to jae na metli i nosi svoga mua na nosu.
To savjetnik nije trpio, pa bi govorio kao i sada: Kako moete
djetetu kojeim puniti glavu! Sve je to glupo matanje!
23

Ali se maloj Idi ipak inilo da je veoma zgodno to student

pria o njezinu cvijeu, i mnogo je o tome razmiljala. Cvijee je
ovjesilo glavice jer je umorno: ta svu no je plesalo. Zacijelo je
bolesno. I ode sa cvijeem do ostalih svojih igraaka, koje stajahu
na lijepu malom stolu, a kojih bijae puna i sva ladica. U posteljici
za lutku leala njezina lutka Sofija i spavala, a mala joj Ida ree:
Mora zbilja ustati, Sofija, i zadovoljiti se time da noas
lei u ladici: ubogo je cvijee bolesno, pa neka legne u tvoju
posteljicu: moda e se onda oporaviti!
I uze svoju lutku, ali se lutka namrgodila i nije prozborila ni
rijei: ljutila se to ne moe ostati u svojoj postelji.
Sad Ida poloi cvijee u lutkinu posteljicu i navue na nj mali
pokriva. Ree cvijeu neka mirno lei, a ona e mu skuhati aj, da
bi ozdravilo i ujutro ustalo. I sasvim navue zavjese oko posteljice,
da sunce cvijeu ne sja u oi.
Cijelu je veer morala misliti na ono to joj je student
pripovijedao, pa kad joj onda i samoj valjade u postelju, nije mogla
odoljeti da najprije ne pogleda za zastor na prozorima, gdje je stajalo
krasno cvijee njezine majke, zumbuli i tulipani. I proapta tiho,
tihano:
Znam ja dobro da ete noas na ples!
Cvijee se dralo kao da nita ne razumije, nije trepnulo ni
jednim listom. Ali je mala Ida bila sigurna u ono to zna.
Poto je legla, jo je neko vrijeme ostala budna i mislila o tome
kako bi bilo lijepo da moe vidjeti gdje krasno cvijee plee u
kraljevskom dvoru: Ma je li i moje cvijee doista ondje bilo? A
onda joj se sklopie oi, i ona utonu u san.
Usred noi opet se probudi. Sanjala je o cvijeu i studentu,
koga je savjetnik korio govorei da joj puni glavu kojeim. Bilo je
sasvim tiho u spavaonici gdje je Ida leala: nona svjetiljka
osvjetljivae stol, a otac i majka spavahu.
Bog zna lei li moje cvijee u Sofijinoj postelji? ree u sebi.
Ba bih htjela znati! Pa se malo uzdigne i pogleda prema vratima
to bijahu samo pritvorena. Jest, ondje je bilo cvijee i sve njezine
igrake.
Mala Ida osluhnu asak, i priini joj se da netko u sobi prebire
na glasoviru, ali sasvim tiho i tako ljupko kako jo nikad nije ula.

24

Sad sigurno plee svaki cvijet! ona e u sebi. Boe, kako

bih to rado vidjela! Ali se nije usuivala ustati, da ne probudi
roditelje.
Kad bi barem htjelo cvijee ovamo! pomisli mala Ida. Ali
nije dolazilo, a divna je glazba i dalje romonila... Mala Ida nije joj
mogla odoljeti, bilo je i suvie lijepo. Izvue se iz posteljice, ode
tiho do vrata i zaviri u sobu. Ah, kakvu je ljepotu ondje ugledala!
Nije ondje bilo svjetiljke, a ipak se sve jasno vidjelo. Mjesec
sjao kroz prozor i obasjavao itav pod, kao da je u po bijela dana.
Svi se zumbuli i tulipani svrstali u dva duga reda na podu ni
jednoga ne bijae vie u prozoru: na podboju stajali samo prazni
lonci. A na podu plesalo cvijee tako draesno jedno oko drugoga,
sastavljalo pravo kolo i dralo se jedno za drugo svojim dugim
zelenim listovima pri okretaju. A tamo za glasovirom sjedio velik,
ut ljiljan: njega je mala Ida zacijelo ljetos ve vidjela, jer se dobro
sjea kako je student rekao: Gle, to je nalik na gospoicu Linu!
Svi su mu se onda smijali, a sad se i samoj Idi ini da taj dugi uti
cvijet nalikuje na gospoicu. Pa i pri sviranju vladao se kao
gospoica: sad bi naginjao dugi, uti obraz na jednu, sad na drugu
stranu, i tako davao takt divnoj glazbi.
Nitko nije opazio male Ide. Sad ona vidje kako je velik modri
afran skoio nasred stola na kojem su igrake, poao pravo do
lutkine posteljice i razmaknuo zavjese. Tu je lealo bolesno cvijee,
ali se odmah uspravilo i drugima kimnulo glavom u znak da bi i ono
htjelo plesati. I stari patuljak s kadiljke, kojemu bijae odbijena
donja usna, ustade i pokloni se lijepom cvijeu. A cvijee vie ne
bijae bolesno, ve je skoilo, umijealo se meu druge i veselilo se.
uj! neto kao da je palo sa stola. Ida pogleda, a kad tamo, to
skoio pokladni tap1, kao da je i njemu mjesto meu cvijeem. I on
je bio veoma lijep: na vrhu mu mala votana lutka, koja na glavi ima
upravo onakav irok eir kakav nosi savjetnik. Pokladni je tap
posred cvijea skakutao na svoje tri crvene drvene noge, jer bijae
raljast, vrsto je lupao jer je plesao mazurku. Cvijee je nije znalo,
jer ono bijae i suvie lako da bi moglo udarati nogama.
Votana se lutka na pokladnom tapu odjednom istee i
poraste, zavrtje se povrh svoga papirnog cvijea i povika:
1
U karnevalski inventar ide i pokladni tap, posebno izraen i nakien. Zbog
izrade i uresa uvaju ga od poklada do poklada. Prev.

25

 Kako moete djetetu kojeim puniti glavu! Sve je to glupo

matanje!
U taj je as lutka sasvim bila nalik na savjetnika sa irokim
eirom; bila je isto onako uta i mrzovoljna. Ali je njezino papirno
cvijee poe udarati po tankim nogama, pa se ona opet skupi i
postade majunom votanom lutkom.
Ah, bilo je tako zgodno! Mala se Ida ne mogae uzdrati od
smijeha. Pokladni je tap sveer igrao, a s njime i savjetnik, htio ili
ne htio; nita mu nije pomoglo to se pravio velik i dugaak ili se
smanjivao u malu, utu votanu lutku s velikim crnim eirom.
Najposlije se ostalo cvijee zauze za savjetnika; a pogotovu
ono to je lealo u lutkinoj postelji, pa ga pokladni tap pusti s
mirom. U taj as zakuca jako u ladici gdje je meu mnogim drugim
igrakama leala Idina lutka Sofija. Patuljak s kadiljke otra na rub
stola, lee potrbuke koliko je dug i uspje malko izvui ladicu. Sad
se Sofija uspravi i veoma zaueno uze gledati oko sebe.
Ta ovdje je ples! rei e ona. Zato mi to nitko nije
kazao?
Hoe li plesati sa mnom? upita je patuljak.
Ba si mi ti momak za igru! priklopi ona i okrenu mu
lea.
To rekavi sjede na ladicu, mislei u sebi: Ve e se nai koji
cvijet da doe po mene. Ali nitko ne doe. Onda se ona poe
nakaljavati: Hm-hm-hm! ali opet nitko da po nju doe. A patuljak
plesao sam. I nije plesao loe.
Kako nijedan cvijet, ini se, nije Sofiju ni zamjeivao, to se ona
s ladice srui na pod, pa tako nastade huka i buka. Sve cvijee
odmah pritra, okrui je i uze ispitivati nije li se udarila; svi bijahu s
njome veoma ljubazni, a osobito ono cvijee to je lealo u njezinoj
postelji. Ali Sofiji ne bijae nita. Idino cvijee zahvaljivae Sofiiji
na lijepoj postelji i iskazivae joj svoju odanost. Zatim je odvede
nasred poda, onamo gdje je sjala mjeseina, pa poe s njome plesati,
a sve drugo cvijee stade naokolo.
Sad je Sofija bila radosna, pa je cvijeu rekla neka samo zadri
njezinu postelju; njoj nije krivo to lei u ladici.
A cvijee odgovori:
Najljepa ti hvala, ali mi ne moemo toliko ivjeti! Sutra
smo ve mrtvi. Ali reci maloj Idi neka nas pokopa vani, u vrtu, gdje
lei kanarinac, pa emo naljeto opet izrasti i biti mnogo ljepi.
26

 Ne, ne smijete umrijeti! ree Sofija i poljubi cvijee.

U taj se mah otvorie vrata, a mnotvo divnoga cvijea ue
pleui. Ida nije mogla shvatiti odakle ono dolazi. Zacijelo je to
cvijee iz kraljevskog dvora.
Sprijeda ile dvije rue s malim zlatnim krunama na glavi; to
bijahu kralj i kraljica. Za njima krasni eboji i karanfili
pozdravljajui na sve strane. Imali su i glazbu sa sobom: veliki su
makovi i bouri puhali u grakove mahune, pa im glave sasvim
pocrvenjele; modri zumbuli i male bijele visibabe zvonile kao da
nose zvonca. Divna je to glazba bila. Pa je dolo jo mnogo drugog
cvijea, i sve je plesalo; modre ljubice i crveni tratori, tratinice i
urice. I sve se cvijee cjelivalo meusobno, milina ga pogledati.
Na kraju cvijee cvijeu zaelje laku no, pa se i mala Ida
odulja u svoju postelju, gdje je sanjala o svemu to je vidjela.
Kad je ujutro ustala, ode ravno do stolia, da vidi je li cvijee
jo ondje. Razmaknu zavjese na posteljici i nae u njoj svoje
cvijee, ali sasvim uvelo, jo jadnije nego juer. Sofija leala u
ladici kamo ju je i poloila, ali je bila veoma sanjiva.
Zar se ne sjea to mi mora rei? upita je mala Ida. Ali
Sofija samo tupo gleda, pa ni bijele da probijeli.
Nisi nimalo dobra ukori je Ida. A ipak su svi plesali s
tobom.
Onda uze malu papirnu kutiju na kojoj bijahu naslikane lijepe
ptice, otvori je te u nju poloi mrtvo cvijee.
To e biti va mali lijes ree. A kad kasnije ovamo
dou tetii Norveani, oni e mi pomoi da vas pokopam vani u
vrtu, da nagodinu opet izrastete i budete jo ljepi!
Tetii Norveani bijahu dva hitra djeaka, po imenu Jonas i
Adolf. Otac im poklonio svakome nov luk sa strijelom, pa oni doli
da ih pokau Idi.
Ida im pripovjedi o jadnom cvijeu to je uginulo, pa su ga
sada mogli pokopati. Djeaci pooe naprijed, sa svojim lukovima o
ramenu, a mala Ida za njima, s mrtvim cvijeem u lijepoj kutiji. U
vrtu iskopae malen grob. Ida najprije poljubi cvijee, poloi ga
zajedno s kutijom u zemlju, a Adolf i Jonas nad grobom odapinjahu
strelice s luka, jer nisu imali puaka ni topova.

27

PALICA
Bila jednom ena to je silno eljela da ima malo, majuno
dijete. Ne znajui gdje bi ga nala, ode staroj vjetici i rekne joj:
Velika mi je i usrdna elja imati malo dijete. Moe li mi
rei kako bih do njega dola?
Nita lake od toga! uzvrati joj vjetica. Uzmi ovo
zrno jema; znaj da ne raste na njivi, a nit ga zoblju kokoi. Stavi ga
u lonac za cvijee, pa e vidjeti uda!
Hvala ti! ree ena, izbroji vjetici dvanaest novia i
krenu kui.
Kad ena stie domu, uini onako kako joj je vjetica kazala, a
ono odmah izraste krasan, velik cvijet. Bijae posve nalik na tulipan,
samo to mu se latice nisu rasklopile, nego se vrsto zatvorile, kao
da je jo pupoljak.
Krasna li cvijeta! uzviknu ena i stade cjelivati lijepe
crvene i ute latice.
I dok ona tako cjelivae latice, u cvijetu odjednom neto pue, i
on se otvori. Bijae to doista tulipan sad se dobro vidjelo. A
unutri, posred cvijeta, na samome zelenom stubiu sjedila mala,
majuna djevojica, neizrecivo njena i ljupka; ne bijae vea od
palca, pa je stoga nazvae Palicom.
Od lijepe, ulatene orahove ljuske napravie Palici zipku,
modri cvjetii ljubiica bijahu joj madraci, a ruinom se laticom
pokrivala. Tu je nou spavala, a danju se igrala na stolu, gdje bi ena
stavila tanjur i naokolo ga obloila vijencem cvijea kojemu
stabljike bijahu u vodi. U tanjuru na vodi plovila velika latica
tulipana: na njoj je Palica mogla sjediti i ploviti s jednog kraja na
drugi; za vesla imae dvije bijele konjske dlake. Sve u svemu prava
radost i milina! A Palica i pjevati znala, pjevati tako lijepo i umilno
kako se ondje jo nikad ulo nije.
Jedne noi, dok je Palica spavala u svojoj krasnoj posteljici,
kroz razbijeno staklo na prozoru uskoi grdna aba krastaa. aba
bijae krupna, mokra i strahovito runa; skoi ravno na stol gdje je
Palica leala i spavala pokrivena rumenom ruinom laticom.
Gle krasne li enice za mog sina! uzviknu aba, zgrabi
orahovu ljusku u kojoj je Palica spavala, pa s njom iskoi kroz
razbijeno okno i nestade u vrtu.
28

Onuda protjecala velika, iroka rijeka; obala joj bijae

movarna i glibovita; tu je ivjela aba krastaa sa svojim sinom. I
sin krastain bio gadan i ruan sasvim bio nalik na mater.
Kva-kva-kva! Kre-ke-ke! zakreketa ablji sin kad ugleda
Palicu.
To bijae sve to je umio rei kad je spazio ljupku, majunu
djevojicu u orahovoj ljusci.
Ne vii toliko, probudit e je! opomenu ga stara
baburaa. Jo bi nam mogla utei onako lagana poput labue
pahuljice. Poloit emo je na irok lopoev list i staviti na vodu; za
nju, onako majunu i laganu, bit e to pravi otok. Odande ne moe
pobjei; ostat e ondje dok u mulju pripremimo lijepu sobu u kojoj
ete stanovati.
Na rijeci raslo mnotvo lopoa sa irokim, zelenim liem to
se inilo kao da na vodi pliva. List to je najdalje leao bijae i
ponajvei. Onamo otpliva stara krastaa i na list poloi orahovu
ljusku s Palicom.
Uboga se majuna djevojica ranom zorom iz sna prenu, pa kad
vidje gdje je, stade gorko plakati; naokolo irokoga, zelenog lista
svuda voda osvojila, te sirotici ne bi nikud s lista, nikud na suho da
doe.
Stara aba u mulju sjedi i sobu ureuje: ukraava je trskom i
kiti utim lokvanjem valja je to ljepe spremiti za mladu snahu.
Poto to obavi, s onom rugobom od sina otpliva do lista gdje bijae
Palica.
Doli su po njezinu lijepu posteljicu da je prenesu u sobu za
mladence prije nego to Palica onamo ue.
Stara se krastaa u vodi duboko pokloni pred Palicom
govorei joj:
Evo mog sina; on e ti biti mu; krasno ete ivjeti u mulju.
Kva-kva-kak! Kre-ke-ke! zakreketa ablji sin.
To mu bio sav razgovor.
Uzee krasnu majunu posteljicu i s njome otplivae; Palica
osta sama na listu pa tuna zaplaka: niti je htjela gadnoj krastai u
kuu niti za runog joj sina poi.
***
Siune ribice to plivahu u vodi vidjee krastau i ue to je
kazala, pa stoga izvirie iz vode da vide majunu djevojicu. im je
29

vidjee, saali im se gdje onakva ljupkost i milina mora biti pokraj

gadne krastae. Ne, ne smije to nikad biti! Ribice se ispod vode
skupie oko zelene peteljke kojom se list s Palicom drao stabljike,
te zubima pregrizoe peteljku; list se pokrenu i zaplovi niz vodu.
Palica na listu otplovi daleko, daleko, gdje je aba krastaa nikada
vie ne dostie.
Palica plovila sve dalje i dalje i prolazila pokraj mnogih
gradova; po grmlju na obali sjedile ptice, gledale Palicu i pjevale:
Da ljupke li majune djevojice! List plovio i plovio, te Palica
stie u dalek kraj, izvan zaviaja.
Krasan malen leptir, bijel bjelcat, uzleprao oko Palice;
omiljela mu majuna djevojica, te najposlije i sam na list sjede;
Palica se pak radovala to je krastaa nikad vie ne dosegnu. Kud
god prolazi, svud milina i divota; sunev sjaj pao po vodi, te joj
povrina sva blista i sija poput zlata. Palica uze pojas sa sebe pa mu
jedan kraj sveza oko leptira, a drugi za list; sada listak jo bre
zaplovi i ona s njime, jer je na listu stajala.
***
Najednom odnekle doletje velik hrut, koji je spazio Palicu, pa
je u tren oka oko tanahna struka zahvati svojim nogama i s njome
odletje na drvo. Zeleni pak list poe dalje niz vodu, a s njime i
leptir, koji bijae za list vezan te se ne mogae osloboditi.
Kako li se uplaila uboga Palica kad je hrut s njome na drvo
poletio! Vie negoli za samu sebe, zabrinula se za lijepog, bijelog
leptira; alostila se zbog jadnog leptira to ga je za list privezala, jer
ne mogne li se siromaak kako osloboditi, nema mu pomoi: uginut
e od gladi.
Ali briga hruta za to! On s Palicom sjede na najvei list na
drvetu, za jelo joj dade da sre medni sok iz cvijeta i kaza joj da je
lijepa, premda ni u emu nije nalik na hruta.
Neto poslije toga eto ti u pohode ostalih hruteva to
stanovahu na gustom drvetu. Oni promatrahu Palicu sa svih strana,
a gospoice od hrutevskog soja napuie ticala i rekoe:
Pa nema vie doli dvije noge! Kako je to jadno!
Gle, ni ticala nema! nadovezae druge.
Kako je samo tanka u pasu! Fi! Ba kao ovjek! Nuto, kako
je runa! napomenue sve gospe hrutevke.
Eto tako hrutevi, ali Palica bijae ipak lijepa i mila. To je,
30

uostalom, uviao i hrut koji je Palicu i ugrabio; no kad svi ostali

vele da je runa, i on naposljetku povjerova da je tako, pa je ne
htjede uza se imati; neka ide kud je oi vode i noge nose.
I tako hrutevi sletjee s Palicom s drveta i poloie je na
tratinicu. Majunu djevojicu suze oblie: plakae to je tako runa
da je ni hrutevi nee; a ipak ne moe zamisliti nita milije ni ljepe
od Palice, koja bijae njena i krasna kao najljepa latica na ruinu
cvijetu.
Cijelo ljeto uboga Palica ivjela sama samcata u velikoj onoj
umi. Od vlakanaca trave isplela je sebi posteljicu i objesila je pod
velik lopuhov list; tako bijae zatiena od kie; hranila se mednim
sokom umskog cvijea, a pila rosu to bi jutrom po liu pala.
***
Tako joj proe ljeto i jesen, a onda doe zima duga, hladna
zima.
Sve ptice to joj dotad tako lijepo pjevahu odletjele svojim
putem. S drvea lie opalo, uvenulo cvijee, a lopuhov list pod
kojim je Palica boravila sav se skvrio: ostala samo poutjela,
uvela stabljika.
Strahovito zebe, odjea joj se raspala, a ona tako njena i
siuna poginut e od studeni, jadna mala Palica. I snijeg ve
pada, a svaka snjena pahuljica, kad na Palicu padne, toliko je
koliko da po nama tkogod punom lopatom zaspe; jer mi smo veliki,
a ona jedva palac visoka. Ogrnula se, sirotanka, suhim listom, ali je
list nije ugrijao; sva se tresla od studeni.
Na samom kraju ume, kamo sad bijae stigla, prostrla se
velika njiva; ito je na njivi davno poeto, ostala samo gola, suha
strnjika to stri iz smrznute zemlje. Drui od studeni prolazila je
kroza strnjiku, a to za nju bijae itava uma. Hodei tako stigne na
vrata poljskome miu; bijae to stara miica to je pod strnjikom
iskopala svoj miinjak. Tu se miica toplo i ugodno smjestila; imala
je sobu punu ita, lijepu kuhinju i spremnicu. Uboga Palica stane
pred vrata, kao i druga kakva djevojica to prosi, te zamoli
komadi jemena zrna, jer ve dva dana nije nita okusila.
Mala sirotice! ree poljska miica, starica dobra srca.
Ui u moju sobu, pa e sa mnom jesti.
Kako se miici Palica svidjela, ona joj se smilova:
Moe u mene zimovati, ako ti je milo, samo mi mora sobu
31

rediti i priati mi prie, jer ih tako volim.

Palica je inila to je dobra, stara miica zahtijevala, te je
ivjela da ne moe bolje.
Uskoro e nam i gost doi ree starica miica. Susjed
me pohodi svakog dana; on jo bolje stoji od mene, ima prostrane
dvore, oblai se u krasno crno barunasto krzno. Da ti se udati za nj,
blago tebi, imala bi to ti srce eli. Samo, on ne vidi. Mora mu
pripovijedati najljepe prie to ih zna.
Ali briga Palicu za sve to, nije joj do susjeda, jer taj susjed
bijae krtica.
Doe krt u pohode, doeta se u svome crnom barunastom
krznu.
Poljska je miica govorila kako joj je susjed veoma bogat i
uen. I zaista, u krta nastan bio dvadeset puta vei negoli u mia, a
uenost mu bila kao u kakva mudraca. No istina bijae i to da susjed
nije trpio sunca ni lijepog cvijea; i o suncu i o cvijeu nepovoljno
se izraavao jer ni jedno ni drugo nije nikad vidio.
Palica je morala gosta zabavljati, pa mu je pjevala pjesmice
Leti pela malena oko cvijeta arena i Zeleni se trava, na njoj
cvijetak spava.2 Sluajui joj lijepi glas, krt se u nju zaljubi, ali
nita ne ree, jer je razbor njega krasio.
Nedavno je krt prorovao pod zemljom hodnik od svog doma do
njihove kue; poljska miica i Palica dobie doputenje da se po
miloj volji onuda etaju. Ujedno ih krt upozori neka se ne uplae
mrtve ptice to lei u hodniku. Bijae to prava pravcata ptica, s
perjem i kljunom; zacijelo je istom sad uginula kad je zima poela, i
nala grob upravo ondje gdje je krt svoj prolaz prorovao.
Krt uzme u gubicu komadi trulog drveta, jer ono u mraku
svijetli poput lui, i poe naprijed, osvjetljujui goama put kroz
dugi, mrani hodnik. Kad stignu do mjesta gdje je mrtva ptica
leala, krt upre rilo u svod i proruje zemlju, te se naini velik otvor,
na koji izvana udari svjetlo. Na tlu se ukae lastavica; lijepa svoja
krila stegla uza se, noge i glavu u perje zavukla; uboga ptiica
zacijelo je od studeni uginula.
To Palicu jako ucvili, ona je sve ptiice voljela ta cijelog su
joj ljeta tako divno pjevale i cvrkutale! Ali krt odgurnu lastu svojim
2
U originalu: Oldenborre flyv, flyv! (Leti, hrute, leti!) i Munken gaaer i
Enge (Poo popo u polje). Prev.

32

kratkim nogama i ree:

Ova vie ne prevrnu! Nee vie prevrtati, to jest nee vie
cvrkutati! Teko li je onom tko se kao ptica rodi! Bogu hvala te ni
jedno moje mlado nee pticom biti! Ptica nita nema i ne zna doli da
prevre ili cvrkue, a kad zima pritisne, mora od gladi uginuti.
Pravo velite! Govorite kao razumno stvorenje! potvrdi
mu poljska miica. Kakva je ptici korist od sve njezine pjesme i
cvrkuta kad zima doe? Mora gladovati i zepsti; ali vele da je to
veoma otmjeno!
Palica na to nita ne ree; a kad se mi i krtica okrenue, ona
se nae nad pticu, razmaknu perje to je ptici glavu skrivalo, i
poljubi je u sklopljene oi.
Moda mi je ljetos upravo ona onako lijepo pjevala! ree
Palica u sebi. Koliko mi je radosti pruala draga lijepa ptiica!
Krt opet zatrpa otvor kroz koji je svjetlo prodiralo, te svoje
dvije susjede otprati kui.
Svu no ne mogae Palica oka stisnuti. Ustade ona iz postelje,
oplete od sijena velik lijep pokriva te ga odnese onamo gdje bijae
ptica; njime prekrije mrtvu pticu, oko nje namee cvjetne vunice to
je bijae nala u sobi poljskog mia, da joj bude toplije na hladnoj
zemlji.
Zbogom mi ostaj, lijepa ptiice! ree Palica.
Zbogom, i hvala ti to si mi divno pjevala ljetos, kada se sve drvee
zelenjelo i kad je toplo sunce na nas sjalo!
I prisloni svoju glavicu ptici na grudi, ali se odmah uplaeno
tre, jer joj se uini kao da ondje neto kuca. Bijae to ptije srce.
Ptica nije bila mrtva, nego je samo zamrla, a sad se probudila i
oivjela.
S jeseni sve lastavice odlijeu u tople krajeve; koja zakasni,
smrzne se i srui kao mrtva; gdje padne, tu i ostane dok je hladni
snijeg ne zatrpa.
Palica se sva tresla koliko se prepala, jer ptica bijae velika
velika prema njoj koja je jedva palac visoka. No ubrzo se pribere, pa
jo bolje cvjetnu vunicu namee oko jadne lastavice, donese list
kokornjave metvice kakvim se i sama pokrivala, te njime pokrije
lastavici glavu.
Druge joj se noi opet doulja, i gle!! ptica iva, ali toliko
satrvena da je jedva asak otvorila oi i pogledala Palicu, koja,
nemajui druge svjetiljke, stajae kraj nje s komadiem trulog drveta
33

u ruci.
Hvala ti, krasno, majuno dijete! rekne joj bolna
lastavica. Lijepo sam se ugrijala; domalo e mi se vratiti snaga,
pa u moi opet letjeti vani, pod toplim suncem.
Oh, vani je tako hladno! uzdahnu Palica. Snijeg
pada, studen stee! Ostani u svojoj toploj postelji, ja u te ve
njegovati.
Onda lastavici donese vode u cvjetnoj latici, a lasta se napije te
joj pripovijedi kako je krilom o trn zapela, pa nije mogla letjeti
naporedo s drugim lastavicama, kad su letjele daleko, daleko, u
tople krajeve; naposljetku je pala na zemlju, ali se nieg vie ne
sjea, a niti zna kako je ovamo dospjela.
Lastavica tu ostade svu zimu; Palica je ptiicu brino pazila i
od srca voljela.
Ni krt ni poljska miica nisu o tome nita znali, jer oni jadne
lastavice nisu trpjeli.
im je proljee granulo i sunce zemlju ogrijalo, lastavica
Palici kaza zbogom; Palica otkopa otvor to ga je krt zimus
prorovao, a sunce ih divno obasja.
Lastavica upita Palicu bi li s njom pola; mogla bi njoj na
lea, pa da zajedno odlete daleko u zelenu umu. Ali je Palica
dobro znala koliko bi se rastuila stara miica da je ostavi.
Ne, ne mogu s tobom! kaza Palica.
Zbogom, zbogom, dobra, lijepa djevojice! ree lastavica
pa poletje u sunev sjaj.
Palica osta za njom gledajui; oi joj se napunie suzama, jer
je jadnu lastavicu jako zavoljela.
Cvrk-cvrk! prevrnu lastavica i odletje u zelenu umu.
***
Tuna bijae mala Palica. Nisu joj doputali da na sunce
izlazi. ito to ga posijae na njivi, iznad nastana poljskog mia,
visoko uzraslo prava uma za ubogu majunu djevojicu, jedva
palac visoku.
Ljetos ti valja spremu otkati! najavi miica Palici.
Treba da ima vunena ruha i prtenine; nita ti ne smije
nedostajati kad za krta polazi!
I Palica morade vretenom zvrckati, a poljska miica unajmi
etiri pauka, kako bi se prelo i tkalo dan i no.
34

Svake veeri dolazio krt u pohode i jednako govorio o tome

kako sunce, im ljeto mine, nee vie zemlju priti da otvrdne kao
kamen; im ljeto izmakne, vjenat e se s Palicom.
Palica se nije tome nimalo radovala, jer joj ne bijae stalo do
dosadnog krta.
Svakog jutra, kad je sunce izlazilo, i svake veeri, o zapadu
sunevu, iskradala se na kuna vrata, pa kad bi vjetar puhnuo i
razdvojio klasje da je mogla vidjeti modro nebo, mislila bi na to
kako je vani svijetlo i lijepo, te bi je ponijela silna elja da opet vidi
dragu lastavicu. Ali lastavice niotkud; zacijelo je odletjela daleko,
daleko, u lijepu, zelenu umu.
Jesen stigla, Palica ruho otkala.
Za etiri tjedna bit e ti svatovi! kaza joj poljska miica.
A Palica proplaka i ree da nee dosadnoga krta.
Gle ti nje! uzviknu poljska miica. Ne budi samo
tvrdoglava, jer u te inae ugristi svojim bijelim zubom! Kud bi
boljega i ljepeg od krta! Ni u kraljice nema onakva crna barunasta
krzna. Kuhinja mu i pivnica krcate svega i svaega. Hvala Bogu to
te hoe!
I svadba imala biti.
Doao krt po Palicu. Morala je s njim poi pod zemlju i ondje
boraviti; nikad nee na toplo sunce, jer krt ne voli sunca.
Jadna djevojica da svisne od tuge: valja joj se oprostiti s
divnim suncem, to ga u poljskog mia barem s kunih vrata mogae
gledati.
Zbogom, sunce jarko! uzviknu Palica te uvis isprui
ruice.
Poe jo malo ispred mije kue, jer ito bijae poeto: na njivi
gola suha strnjika.
Zbogom, zbogom! tuno e ona, zagrlivi ruicama sitan
crveni cvijetak to je ondje zaostao. Pozdravi mi malu lastavicu
ako je ikad vidi!
Cvrk-cvrk! zauje se u istom asu pravo nad njezinom
glavom.
Palica, iznenaena, pogleda gore: mala lastavica upravo tuda
proletjela; im opazi Palicu, jako se obradova. Palica joj okrenu
kazivati svoju nevolju, kako joj valja poi za runoga krta i ivjeti
duboko pod zemljom, kamo nikada sunce ne dopire. I ne mogavi se
dalje suzdrati, briznu u pla.
35

 Hladna se zima blii kaza lastavica; ja letim daleko

odavde, u tople krajeve, hoe li sa mnom? Moe mi sjesti na lea;
samo se vrsto privei svojim pojasom, pa emo odletjeti daleko od
runog krta i njegova mranog doma. Poi emo daleko, daleko,
povrh gora, u tople krajeve, gdje sunce ljepe sija, gdje je uvijek
ljeto i gdje cvate krasno cvijee. Poi sa mnom, slatka mala Palice,
koja si mi ivot spasila kad sam smrznuta leala u mraku pod
zemljom.
Idem s tobom! prihvati Palica, pa se pope lastavici na
lea, uprije se noicama o njezina rairena krila i priveza svoj pojas
za jedno od najjaih pera.
Lastavica se vinu nebu pod oblake, poletje iznad uma i jezera,
preko visokih gora, prekrivenih vjenim snijegom.
***
Bijae studeno Palici u hladnim visinama, pa se uvue pod
toplo lastaviino perje; samo je glavu iz perja ispruila, da se
nagleda ljepote pod sobom.
I tako stignu u toplije zemlje. Ondje sunce jasnije sija negoli
ovdje, nebo je dvaput vie, a du jaraka i plotova raste najljepe
zeleno i modro groe. Po gajevima vise limuni i narane, svud
mirie mra i metvica, a po cesti jure prekrasni maliani igrajui se s
velikim, arenim leptirima.
Lastavica pak leti dalje, nigdje ne stajui, a to dalje leti, sve
ljepe biva. Podno divnoga zelenog drvea, tik kraj plavetnog jezera,
uzdie se, jo iz prastarih dana, blistav dvor od bijela mramora; uz
visoke stupove penje se vinova loza, a gore na vrhu stoje mnoga
lastavija gnijezda; jedno od njih nastan je lastavici to Palicu nosi.
Evo moje kue! kaza lastavica. Hoe li sama izabrati
koji izmeu divnih cvjetova to dolje cvatu, spustit u te onamo, pa
e ti biti krasno kako samo poeljeti moe!
Divno! uzviknu Palica i pljesnu ruicama.
Na tlu leao velik, bijeli mramorni stup to je pao i razbio se
natroje; kud je prepuknuo, onud poniklo krasno bijelo cvijee.
Lastavica sleti s Palicom i poloi je na jednu od irokih latica. No
kakva li uda! Posred cvijeta sjedi siuan stvor bie bijelo i
prozrano, kao da je od stakla; na glavi mu divna zlatna kruna, a na
leima dva svijetla krilca; sam nije nita vei od Palice. Bijae to
aneo cvijea. U svakom je cvijetu takav siuan stvor, djeak ili
36

djevojica, no taj je bio kralj nad svima.

Boe, to je lijep! priapnu Palica lastavici.
Mali se kraljevi silno uplai lastavice, koja prema njemu,
onako siunu i njenu, bijae pravi div. Spazivi Palicu, nadasve
se obraduje; bila je to najljepa djevojka to ju je u svom ivotu
vidio. Stoga skine zlatnu krunu s glave i stavi je na njezinu: upita je
za ime i bi li mu htjela enom biti, pa da postane kraljicom svega
cvijea.
Jest, zaista, kraljevi je neto sasvim drugo negoli krastain sin
ili pak krt u crnom barunastom krznu!
Lijepom kraljeviu odgovori Palica da pristaje, a nato sa
svakog cvijeta doe siuan djeak ili djevojica, sve jedno ljepe
od drugoga, milina ih gledati. Svako od njih nosi darak Palici, a od
svega najljepi dar bijahu dva lijepa krilca od velika bijela kukca;
pripee krila Palici na lea, pa je sada i sama mogla letjeti od
cvijeta do cvijeta.
Radosti, eto, kraja nema.
Mala je pak lastavica sjedila u svome gnijezdu i pjevala im
pjesmu, prevrui to je najbolje znala; u srcu svome bijae ipak
tuna i alosna, jer je Palicu jako voljela i nije se nikad htjela s
njome rastati.
Nee se vie Palicom zvati! ree joj aneo cvijea.
To je runo ime, a ti si lijepa. Maja e ti ime biti!
Zbogom, zbogom! kaza mala lastavica polazei iz toplih
krajeva, pa odletje daleko, daleko natrag u Dansku. Ondje je imala
gnjezdace nad prozorom gdje ivi ovjek koji umije prie priati.
Njemu je izvijala svoju pjesmu, prevrui cvrk-cvrk! Tako i
doznadosmo cijelu priu.

37

MALA SIRENA
Daleko na puini morskoj voda je tako modra kao to su latice
najljepeg razlika, a bistra poput najistijeg prozirca, ali je i veoma
duboka, dublja nego to ijedno sidro moe dosei; mnogo bi
crkvenih tornjeva valjalo nastaviti jedan na drugi da bi sa dna
morskog dosegli vodi na povrje. A na dnu mora borave morske vile
ili sirene.
Nemojte misliti da ondje nema nita do pusta bijela pijeska!
Nikako! Ondje vam raste najudnije drvee i bilje, to je tako gipko
u stabljici i liu da se odmah povija, ba kao da je ivo, im se voda
ma i malo uzbiba. Svakojake ribe, male i velike, klize i promiu
meu granjem, upravo kao to i ptice u nas gore prolijeu zrakom.
Na onome mjestu gdje je more ponajdublje uzdiu se dvori u
kojima stoluje kralj podmorskog svijeta: zidovi im od koralja, visoki
iljasti prozori od najueg jantara, a krov od samih koljki, to se
rastvaraju i sklapaju kako se ve voda ziba. Divota ih pogledati, jer
je u svakoj koljci sjajni biser: jedno jedino takvo zrno bilo bi
najvei sjaj i kras u kruni kakve kraljice.
Onaj kralj na morskome dnu bijae ve mnogo godina
udovcem, pa je dvorima upravljala starica mu majka. Bila to umna
ena, ali ponosna na svoj visoki rod, te je stoga i nosila dvanaest
ostriga na repu, dok su ostale sirene plemenita roda smjele imati
samo est. Inae bijae vrijedna svake hvale, poglavito stoga to je
nadasve voljela male kraljevne, svoje unuke. Bijae ih est, sve
krasne poizbor djevojke, a najmlaa bila najljepa: koa joj njena i
prozirna poput ruine latice, oi modre kao najdublje more, ali,
poput ostalih morskih vila, ni ona ne imaae nogu, nego joj se tijelo
zavravalo prelazei u riblji rep.
Po cio dan djeca se igrahu dolje na dvorima, u velikim
dvoranama, gdje je iz zidova raslo ivo cvijee. Veliki se jantarni
prozori otvarahu, pa im dolaahu ribe kao to nama na otvorene
prozore ulijeu lastavice; ribe plivale upravo do malih kraljevna:
one ih milovale, a ribe uzimale jelo iz njihovih ruku.
Ispred kraljevskih dvora sterao se velik vrt pun ognjenorumena
i tamnomodra drvea, voe se sjalo poput zlata, a cvijee prelijevalo
u arkim bojama kako god se stabljike povijahu i listovi pomicahu.
Tlo bijae od najsitnijeg pijeska, ali modro kao sumporni plamen.
38

Nada svim treperilo neobino modro svjetlo kao da i nisi na

morskome dnu: prije bi pomislio, visoko si u zraku, gdje je i pod
tobom i nad tobom sama nebeska plavet. Za tiha vremena moglo se
vidjeti sunce, koje se ukazivalo poput kakva purpurna cvijeta to iz
svoje ake izlijeva svu onu svjetlost.
Svaka mala kraljevna imae svoje mjestance u vrtu, gdje
mogae po miloj volji kopati i saditi. Jedna je svojim cvjetnim
lijehama dala oblik kita, drugoj se svialo da joj je kuti nalik na
malu sirenu, a najmlaa svoj vrti zaokruila, da bude okrugao
poput sunca, a i cvijee joj bilo jarko i rumeno kao sunce.
Bila ona neobino dijete, tiho i zamiljeno. Dok bi se ostale
sestrice kitile najudnijim stvarcama to bi ih uzimale iz potonulih
brodova, njoj osim njezina rumena i arka cvijea to podsjeae
na sunce bijae najmiliji lijep mramorni kip to prikazivae
krasna djeaka; kip bio isklesan u bijelu, istu kamenu, a na morsko
je dno dospio prilikom nekog brodoloma. Mala je sirena kraj kipa
zasadila poput rue rumenu alosnu vrbu, to je divno uzrasla te
svijala svoje svjee grane nad kipom i sputala ih sve do modroga
pjeanog tla, gdje se ukazivala ljubiasta sjena, to se, ba kao i
grane, neprestano pomicala; bijae kao da se vrci savijaju da
cjelunu korijenje.
Ne bijae za malu sirenu vee radosti doli togod uti o onima
gore, o ljudima. Staroj baki valjalo neprestano pripovijedati sve to
zna o brodovima i gradovima, o ljudima i ivotinjama. Nadasve se
maloj kraljevni uinilo neobinim i krasnim to to gore na zemlji
cvijee mirie jer na morskome dnu nije mirisalo to su ondje
ume zelene i to se ribe, koje se tamo vide meu granjem, mogu
glasom javljati te pjevati tako lijepo da ih je milina sluati. Bijae
zapravo rije o ptiicama, a baka ih nazivae ribama, kako bi male
sirene mogle razumjeti, jer jo nikad ptica ne vidjee.
im koja od vas navri petnaestu godinu kazala im baka
dopustit u joj da izroni moru na povrinu, da za mjeseine
sjedne na stijene i gleda velike brodove kako onuda jedre; odande e
vidjeti ume i gradove.
Druge godine najstarija sestra navri petnaest ljeta. Kako su
sestre bile sve jedna od druge za godinu mlaa, to je najmlaoj
valjalo jo itavih pet godina ekati da se uzmogne otisnuti sa dna
morskog i pogledati kako je u nas. Ali sestre meu sobom obeae
da e jedna drugoj priati to budu vidjele i to im se za toga prvog
39

izlaska uini najljepim jer im baka ni izdaleka nije dosta

napriala: ta bilo je toliko toga to one hotijahu znati.
Nijedna od njih nije toliko eznula da vidi gornji svijet koliko
ba najmlaa, koja imae najdulje na to ekati i koja bijae onako
tiha i zamiljena. Mnogu je i mnogu no prostajala kraj otvorena
prozora gledajui gore kroz tamnomodru vodu kojom plivahu ribe
praakajui repom i razmahujui perajama. Mogae vidjeti mjesec i
zvijezde, no injahu joj se sasvim blijede, a kroz vodu jo i znatno
vee nego to su u naim oima. A kad bi ispod njih promaknula
kakva sjena nalik na crn oblak, znala je da je to ili kit to nad njom
pliva, ili pak brod sa mnogo ljudi, koji, dakako, i ne slute da dolje
stoji krasna mala sirena i svoje bijele ruke prua prema kolumbi
njihova broda.
Najstarijoj dakle kraljevni bijae petnaest godina, pa je sada
smjela izroniti, izii moru na povrje.
Kad se vratila u dubine, njezinu prianju ne bijae kraja ni
konca. Najljepe je od svega, kaza ona, za mjeseine leati na
pjeanu prudu posred tiha mora te promatrati veliki grad na
susjednoj obali, gledati kako mu se svjetla krijese kao da stotine
zvijezda trepere, sluati glazbu i buku, tropot kola i glasove
ljudske, gledati mnoge crkvene tornjeve i iljke, sluati zvuke to se
rune sa zvonika... Upravo stoga to nije mogla onamo, najvie je za
tim eznula.
O, kako li je sve to najmlaa sestra sluala! Kad je uveer
stajala uz otvoren prozor i gledala kroz tamnomodru vodu, miljae
na veliki grad i na svu onu buku i sav onaj sjaj, pa joj se uini da
zvonjava s dalekih zvonika ak do nje dopire.
Dogodine dopusti baka drugoj sestri da izroni iz vode i da pliva
kamo hoe. Ona izie upravo u smiraja, kad je sunce zalazilo, i taj
joj se prizor uinio najljepim. Bijae kao da se sve nebo prekrilo
samim zlatom, oblaci tako lijepi da im ona ne mogae krasote
opisati: rumeni i ljubiasti sustizali jedni druge i nad njom plovili, a
jo bre od njih, poput kakve duge, bijele koprene, letjelo jato bijelih
labudova, preletjelo preko vode i nestalo onamo gdje stajae sunce; i
ona zapliva onamo, ali sunce odjednom utonu, ruiasta sjaja nesta s
povrja vodenog, a rumen poe gasnuti na oblacima.
Naljeto trea sestra izroni na svijet. Ta je bila od svih
najsmjelija, pa je stoga zaplivala uza iroku rijeku to se u more
izlijeva. Vidjela je krasne zelene breuljke s vinovom lozom,
40

prolazila pokraj dvoraca i seoskih dvorova to se pomaljahu iz

divnoga umskog zelenila; ptice posvuda pjevale, a sunce tako
grijalo te joj je esto valjalo u vodu zaroniti da ohladi vrue lice. U
nekom je malom zaljevu naila na cijelu skupinu ljudskih maliana:
sasvim goliavi trahu naokolo i pljuskahu po vodi; i ona se htjede s
njima poigrati, ali djeca u strahu pobjegoe, a nato iskoi mala crna
ivotinja bio to pas, samo ga ona nikad nije vidjela te stade na
nju tako strano lajati da se uplaila, i pobjegla na iroko more.
Nikako ne mogae zaboraviti divnih uma, zelenih breuljaka i
ljupke djeice to plivahu po vodi premda ne imahu ribljeg repa.
etvrta sestra nije bila tako smiona; ostala je nasred divljeg
mora ne odlazei dalje. Pripovijedae kako je upravo ondje
najljepe: vidi na milje unaokolo, gleda nadaleko oko sebe, a nad
vodom nebo poput staklena zvona. Vidjela je brodove, ali samo
izdaleka: injahu se kao galebovi, veseli se dupini premetahu u vodi,
a veliki kitovi trcahu vodom iz nozdrva, tako te bijae kao da je na
stotine vodoskoka naokolo.
Doe red i na petu sestru; njezin je roendan padao ba u zimu,
tako te ona vidje to ostale prije ne vidjee. More bilo sasvim
zeleno, svuda naokolo plovili veliki ledeni bregovi: svaki se inio
kao zrno bisera, kazivala ona, no bijahu mnogo vei od crkvenih
tornjeva to ih ljudi grade. Pokazivahu najudnije oblike i sjahu
poput dragulja. Ona sjede na najvei ledenjak, a svi brodovi bjeali
u strahu odande gdje je ona sjela i pustila da joj se vjetar kosom
poigrava. Podveer se navukli oblaci i sakrili nebo, stade sijevati i
grmjeti, a tamno more visoko uzdizae ledene sante to ih
osvjetljivae blijesak munje. Na svim brodovima savie jedra, sve
zahvati strah i trepet, samo ona mirno sjeae na svom ledenjaku to
je morem plovio, te gledae kako modre strijele paraju nebo i
nestaju u blistavom moru.
Kako god bi koja izmeu sestara prvi put izronila na gornji
svijet, svaka bi se vraala zanesena novou i ljepotom to bi je gore
vidjela; ali kako su sada, kao odrasle djevojke, mogle slobodno gore
odlaziti kad je koja htjela, postadoe ravnodune prema gornjem
svijetu: brzo se vraahu na svoje dvore, a nakon mjesec dana rekoe
kako je dolje najljepe i kako nigdje nije kao u svom domu.
esto bi se u veere pet sestara uzelo za ruke, te bi tako
zajedno izlazile vodi na povrje. Imahu prekrasne glasove, ljepe
nego to su u ljudi, pa kad bi se onda nadigla bura te bi one mogle
41

slutiti da e biti brodoloma, plivale bi ispred brodova i divno pjevale

o ljepoti na dnu mora, pozivajui mornare neka se ne plae sii k
njima; a mornari im ne mogahu rijei razumjeti, ve miljahu da je
to oluja; ljepot pod morem ionako ne stizahu vidjeti, jer kad brod
potone, potope se i ljudi, tako te mrtvi dolaze na dvore kralju
podmorskoga svijeta.
I kad bi sestre zagrljene tako s veera isplivale na povrje,
najmlaa bi gledala za njima ostajui sama; bijae joj da zaplae, ali
joj suze nisu na oi navirale, jer u sirene nema suza, pa stoga jo
vie trpi.
Ah, da mi je ve petnaest godina! uzdisala mala sirena.
Znam da u zavoljeti onaj svijet gore i ljude to ondje ive.
Naposljetku i ona navri petnaesto ljeto.
Eto, sad si nam i ti odrasla kaza joj baka, stara kraljevska
udovica. Hodi da te nakitim kao i druge tvoje sestre.
I stavi joj na kosu vijenac od bijelih ljiljana u kojih svaka latica
bijae polovina bisernog zrna; osim toga naredi da joj na rep pripnu
osam velikih ostriga u znak visokog joj roda.
Ali to boli! uzviknu mala kraljevna iz podmorja.
Valja neto i pretrpjeti zarad odlija i ljepote! uzvrati joj
baka.
O, kako bi ona rado zbacila sav taj ukras sa sebe i skinula teki
vijenac! Koliko bi joj bolje pristajalo rumeno cvijee iz njezina vrta!
Ali nije smjela mijenjati obiaja.
Zbogom! doviknu mala sirena i lako poput mjehura
proe kroz vodu te izie na povrinu.
***
Sunce bijae upravo zapalo kad ona uzdie glavu moru na
povrje, ali su jo sjali oblaci poput rua i zlata, u rumenkastu zraku
jasno i divno blistala zvijezda veernjaa, uzduh bio blag i svje, a
more sasvim tiho. Tu se nalazio velik brod sa tri jarbola, jedno mu
jedino jedro razapeto, jer niotkuda ne bijae daka vjetra; po brodu
naokolo, po konopima i kriima, sjedili mornari, odande dopirala
pjesma i glazba, a kako se mrailo, upalie na stotine raznobojnih
svjetiljaka to bijahu kao da se u zraku vijore zastave svih naroda.
Mala sirena zapliva ravno prema okruglom oknu na kajiti.
Svaki put bi je voda donde uzdignula, mogae kroz jasna stakla
unutra zaviriti. Vidje gdje unutri stoji mnogo ljudi u krasnu ruhu, a
42

meu njima ponajljepi bijae mladi kraljevi krupnih, crnih oiju.

Nije mu moglo nikako biti vie od esnaest godina. Upravo mu bio
roendan, pa otuda sav onaj sjaj i kras.
Mornari plesali na palubi, a kako kraljevi izie meu njih,
preko stotinu prskavih raketa poletje uvis: rasvijetlie sve naokolo,
kao da je u pol bijela dana, a mala se sirena silno uplai te u strahu
zaroni pod vodu. Ali ubrzo opet ispliva i uzdie glavu; sad joj se
inilo da sve zvijezde s nebeskog svoda na nju padaju nikad nije
vidjela takve ljepote ni umjetva, nije znala za vatromet. Velika se
sunca okretala sipajui iskre, prekrasne ognjene ribe klizile u
modrome zraku, a sve se zrcalilo u mirnome i ravnom ogledalu
morskom. I na samome brodu bijae toliko svjetla da se mogao
vidjeti svaki i najmanji konop, a nekmoli ljudi. A kako li je tek
krasan bio mladi kraljevi, kako li je ljubazno stiskao mornarima
ruku i smijeio se, dok se zvuci glazbe kroz bajnu no razlijegahu.
Zapasala ve kasna no, ali mala sirena ne mogae oiju
otrgnuti od broda i krasnoga kraljevia. Ugasnue i raznobojna
svjetla, ognjene zmije ne arahu visine, ne u se vie ni topovski
pucanj, ali dolje, u dubinama morskim, sve je umilo i brujalo. Mala
je sirena plutala na vodi i pustila da je valovi uzdiu i sputaju, pa
tako sveudilj zavirivala u kajitu. Brod sada bre zaplovi, jedno se
jedro razape za drugim, valovi se sve vie propinjali, tmasti se
oblaci nadvili, a u daljini sijevnu munja: teka se nepogoda
spremala. Mornari stoga opet ubrae jedra; veliki je brod brzo klizio
i ljuljao se na uzburkanome moru, voda se uzdizala poput velikih,
crnih bregova to prijete rekao bi, sad e se sruiti preko jarbola,
no tada bi brod, poput labuda, jurnuo izmeu visokih valova, da se
opet nae na vrhu drugoga vodenog brijega.
To se maloj sireni inilo zabavnim, ali mornari drugaije
miljahu o toj plovidbi, jer je brod pucao i kripao, a debele se daske
savijale od tekih udaraca; valovi jurnue preko palube i prelomie
jarbol po srijedi, kao da je trska, a brod se nae na bok, te voda poe
u nj prodirati. Sada i mala sirena vidje da su ljudi na brodu zapali u
pogibao, a i njoj se samoj valjalo uvati greda i brodskih krhotina
to su naokolo plovile.
Na mahove bijae tamno kao u rogu, tako te se nita ne mogae
vidjeti, a kad bi sijevnulo, tako bi se rasvijetlilo da je mogla sve na
lai prepoznati. Osobito je esto oima traila mladog kraljevia:
vidje ga upravo u asu kad ga proguta morska dubina poto se brod
43

razbio.
U prvi se as obradova mislei, eto sada kraljevia dolje k njoj,
ali se prisjeti da ljudi ne mogu ivjeti u vodi i da kraljevi ne moe
drugaije doli mrtav sii na oinske joj dvore. Ne, ne smije on
umrijeti. Stoga ona zapliva izmeu spona i trenica koje je voda
raznosila, te ne gledajui na pogibao i zaboravljajui da bi je mogle
zdrobiti, zaroni duboko pod vodu i opet se pojavi izmeu valova, pa
tako najposlije stie do mladog kraljevia, koji vie ne mogae
plivati po uzburkanome moru: ruke mu i noge klonule, krasne se oi
sklopile smrt bi mu bila neizbjena da se ne pojavi mala sirena.
Ona mu pridra glavu nad vodom i pusti da ih valovi nose kamo im
drago.
Ujutro se stia strano nevrijeme. Od broda nikakva traga.
Sunce izie iz vode tako crveno i sjajno te se inilo da vraa ivot u
kraljevieve obraze, ali oi ostadoe sveudilj sklopljene. Sirena mu
poljubi krasno, visoko elo i zagladi mokru kosu. Priini joj se da je
slian mramornom kipu u njezinu vrtu, te ga i opet poljubi i poelje
da kraljevi poivi.
Sad pred sobom opazi kopno, visoke modre bregove to im se
na vrhuncima snijeg bijeli, kao da su po njima pali labudovi. Na
obali se zelenjele divne ume, a sasvim sprijeda uzdizala se crkva ili
samostan nije pravo znala to je, no svakako bijae nekakva
graevina. U vrtu rasli etruni i narane, a pred vratima stajale
visoke palme. Tu je more stvaralo malen zaljev, tih ali veoma
dubok, to se pruao do grebena gdje se bijelio sitni naneseni
pijesak. Ovamo dopliva sirena s kraljeviem, poloi ga na pijesak i
pripazi da mu glava bude povie, na toplom suncu.
Uto zazvone zvona na velikoj, bijeloj zgradi, a mnogo mladih
djevojaka proe vrtom. Mala sirena otpliva dalje i zae za visoke
stijene to su strile iz vode; ondje sebi na kosu i na prsa stavi
morske pjene, da joj nitko ne bi malog lica vidio, te uzme motriti tko
li e prii ubogom kraljeviu.
Ne proe dugo, a jedna izmeu mladih djevojaka naie onuda.
Kao da se najprije veoma uplaila, no samo asak, a onda dozva
ljude; sirena vidje kako je kraljevi oivio i kako se smijei svima
to su se sabrali oko njega svima samo ne njoj: on ni pojma nema
da ga je ona spasila. Jako se snudila, a kad ga uvedoe u veliku
zgradu, ona tuno zaroni u vodu i vrati se na oeve dvore.

44

***
Uvijek bijae tiha i zamiljena, a sada jo i vie. Sestre je pitahu
to je vidjela na prvom pohodu u gornji svijet, ali ona nita ne
kazivae.
Mnoge bi veeri i jutra izlazila na ono mjesto gdje je kraljevia
ostavila. Vidjela bi kako plodovi u vrtu dozrijevaju i kako ih ljudi
beru, vidjela bi kako se po visokim brdima snijeg topi, ali kraljevia
nikad, pa se stoga vraala sve tunija i alosnija. Jedinom joj
utjehom bilo kad bi sjedila u svom vrtu i ovijala ruke oko divnoga
mramornog kipa tono je slinou podsjeae na kraljevia. Nije
vie njegovala cvijee, ono je sada raslo kao divlje, prelazilo putove
i staze, upletalo svoje duge stabljike drveu u lie i grane i tako
stvaralo potpunu tamu.
Najposlije ne mogae vie izdrati, ve sve ispria jednoj sestri,
a to odmah saznadoe ostale, ali nitko vie doli njih i nekoliko
drugih sirena, koje to opet ne rekoe nikome osim svojim najbliim
drgama. Jedna je od ovih znala tko je kraljevi i ona je vidjela
sjaj i slavlje na brodu, a znala je i to odakle je kraljevi i gdje mu je
kraljevina.
Hodi, sestrice! pozvae je ostale kraljevne, pa sve
zagrljene izronie u dugom redu i dooe onamo gdje su znale da
stoje dvori onog kraljevia.
Ti dvori bijahu od sjajna svijetlouta kamena, s velikim
mramornim stubama, od kojih se jedne odvajaju i sputaju ravno u
more. Krasne pozlaene kupole nadsvouju dvore, a meu
stupovima, to se niu oko cijele zgrade, stoje mramorni kipovi kao
da su ivi. Kroz bistro se staklo na visokim prozorima vidi u divne
dvorane, gdje vise umjetniki izraene svilene zavjese i skupocjeni
sagovi, a zidovi iarani velikim slikama doista, milina ih
pogledati. Posred najvee dvorane prska velik vodoskok, mlazovi
mu seu u visinu sve do staklenog svoda, kroz koji sija sunce na
vodu i na krasne biljke to rastu u velikoj kamenici.
Sad je dakle mala sirena znala gdje ivi kraljevi, pa je onamo
mnoge veeri i noi izlazila na povrinu. Doplivala bi mnogo blie
obali nego to je ijedna smjela, ak bi dola uskome tijesnu na kraj,
pod krasni mramorni shod to bacae dugu sjenu preko vode. Tu bi
sjela i gledala mladog kraljevia, koji miljae da je sasvim sam na
jasnoj mjeseini.
45

Vidjela bi ga mnoge veeri kako s glazbom jedri na svojoj

brodici na kojoj se zastave vijore; provirivala bi kroza zelenu trsku,
pa kad bi se vjetar poigrao dugom joj srebrnobijelom koprenom, tko
god bi je vidio, pomislio bi, to labud krilima razmahuje.
Kad bi ribari nou sa zubljama izili na more, sluala je esto
gdje mnogo dobro kazuju o kraljeviu, pa se radovala to mu je
ivot spasila kadno ga napol mrtva noahu valovi... Prisjeala se
kako mu vrsto glava poivae na njezinim grudima, te kako ga ona
od srca cjelivae; on o svemu tome nije nita znao; nije mogao o
njoj ni sanjati.
Sve je vie i vie voljela ljude i sve vema eljela da moe
meu njih doi; njihov joj se svijet inio mnogo veim negoli
njezin; oni mogu na svojim brodovima kliziti preko mora, mogu se
penjati na visoke bregove nebu pod oblake, a zemlje to ih oni
posjeduju pruaju se, sa umama i livadama, mnogo dalje nego to
njezino oko moe dosegnuti.
Toliko bijae toga to bi ona htjela znati, ali joj sestre na sve to
nisu znale dati odgovora, pa je pitala staru svoju baku, a ova dobro
poznavae gornji svijet, to ga sasvim opravdano nazivae zemljom
povrh mora.
Ako se ljudi ne utope pitae mala sirena mogu li onda
vjeno ivjeti? Zar ne umiru kao to umiremo mi na morskome dnu?
I oni umiru, dakako! uzvrati joj starica. Oni su jo i
kraeg vijeka od nas. Mi ivimo trista godina, a kad nas nestane,
pretvorimo se u morsku pjenu, pa nemamo ni groba meu svojima
milim. Nemamo besmrtne due: kad umremo, nikad vie ne
uskrsnemo; mi smo poput zelene trske: kad je jednom posijee,
nikad se vie ne zazeleni. A ljudi imaju duu to uvijek ivi ivi
jo i onda kad se tijelo u zemlju pretvori; ona se uzdie kroz vedrinu
i zrak sve do sjajnih zvijezda. Kao to mi sa dna morskog uzlazimo i
gledamo ljudske zemlje, tako se njihove due uzdiu u nepoznate,
divne svjetove kojih mi neemo nikad vidjeti.
A zato i mi nismo dobili besmrtne due? upita mala
sirena sasvim snudeno. Dala bih sve svoje stotine godina, to ih
imam ivjeti, da samo jedan jedini dan budem ovjek pa da onda
dobijem mjesto u nebeskom svijetu!
Na to ne treba ni misliti! kaza joj starica. Nama je
mnogo bolje, mnogo smo sretniji nego to su ljudi tamo gore.
I ja u dakle umrijeti i kao pjena lutati morem, neu uti
46

glazbe valova, neu vidjeti ni krasnog cvijea ni arkog sunca! Zar

ba nita ne mogu uiniti da bih stekla neumrlu duu?
Nita! odgovori starica osim ako te koji ovjek ne
zavoli toliko da mu bude vie i od oca i od majke, da mu sve misli
budu tebi posveene, da svu svoju ljubav tebi upravi, da mu
sveenik desnicu poloi u tvoju u znak vjernosti za sve vijeke... da,
tada bi njegova dua prela u tvoje tijelo, pa bi i ti postala dionikom
u ljudskoj srei i blaenstvu. On bi ti udahnuo duu, a ipak svoje ne
bi izgubio. Ali to nikad ne moe biti! to je ovdje u moru krasota,
naime tvoj riblji rep, njima bi na zemlji bila rugoba: to e, oni
bolje i ne razumiju. Da te gore smatraju lijepom, valja ti imati dva
nespretna upornja to ih zovu nogama!
Tu se maloj sireni ote dubok uzdah, i ona tuno pogleda na svoj
riblji rep.
Radujmo se! uzviknu starica. Skaimo i veselimo se
ovo trista godina to nam je ivjeti, to je dobrano vremena, a poslije
emo lake u grobu poivati. Veeras e biti dvorski ples!
***
Bila to divota kakva se nikad ne vidi na zemlji. Zidovi i strop u
velikoj plesnoj dvorani bijahu od debela ali prozirna stakla. Mnogo
stotina velikih koljki, rumenih kao rua i zelenih poput trave,
poredalo se sa svake strane, a iz njih izbijao modar oganj to
obasjavae cijelu dvoranu i prosijevae kroza zidove, tako te i more
vani bijae sasvim rasvijetljeno: mogahu se vidjeti bezbrojne ribe,
velike i male, kako plove prema staklenim zidovima: na jednima se
ljuske krijesile kao purpurno crvenilo, a na drugim se inile kao
srebro i zlato. Sredinom dvorane protjecala iroka rijeka, tu plesahu
morske vile i vilenjaci uz ljupke napjeve svojih pjesama. Takvih
divnih glasova nemaju ljudi na zemlji.
Mala sirena pjevala ponajljepe meu svima, svi joj na dvorima
pljeskali. Zaas osjeti radost u srcu, jer je znala da ima najljepi glas
od sviju na zemlji i pod morem. No odmah se zatim sjeti gornjeg
svijeta: ne mogae zaboraviti divnog kraljevia i svoje tuge to
nema neumrle due kakvu kraljevi ima. Stoga se iulja s oevih
dvora, i dok unutri vladae radost i pjesma se razlijegae, ona
sjeae tuna i alosna u svome malom vrtu. I dok je tako sjedila,
zau kako odjednom kroz vodu zajea umski rog, a nato mala
sirena stade misli namatati:
47

To gore sigurno on jedri, on koji mi je drai od oca i majke,

on komu hitaju sve moje misli i komu bih u ruke poloila svu sreu
svog ivota. Na sve bih se odluila da steknem njega i neumrlu
duu. Dok mi sestre pleu na oevim dvorima, ja u poi
podmorskoj vjetici koje sam se uvijek toliko plaila: moda e me
ona svjetovati i pomo mi pruiti!
I tako mala sirena ode iz svog vrta put bunih virova za kojima
vjetica stanovae. Nikad prije nije ila tim putem, na kojem ne raste
ni cvijee ni morska trava, samo se golo i sivo pjeano dno stere
prema virovima gdje voda poput umnih mlinskih kotaa sve
zahvaa u kovitlac i odvlai sa sobom u dubinu. Valjalo joj proi
posred tih stranih vrtloga da bi stigla na vjetiino podruje.
Nadaleko ne bijae drugoga puta doli preko topla, uzburkana gliba
to ga vjetica nazivae svojim tresetitem.
Tu za virovima bio nastan vjetiin. Kua joj stajala posred
nekakve neobine ume: drvee i grmlje u toj umi sve same
hobotnice, napol ivotinje, napol biljke; bijahu poput stoglavih
zmija to rastu iz zemlje; sve grane sami dugaki, sluzavi krakovi, s
prstima poput gipkih crva, a lanak se za lankom mie od korijena
do samoga vrka. Sve to u moru uhvate, vrsto obujme i nikad vie
ne isputaju.
Mala sirena zastade pred njima sva prestraena: srce joj udarae
od straha; umalo to se nije okrenula i vratila, ali pomisli na
kraljevia i na ljudsku duu, i to je ohrabri. Dugu kosu, to se
rasplela, vrsto stee oko glave, da je za nju polipi ne dohvate; ruke
sklopi na prsima i promae kao to samo riba moe kroz vodu
promaknuti, projuri izmeu runih hobotnica to za njom pruahu
svoje gipke krakove i prste. Vidje kako svaka od njih ono to je
uhvatila, stee stotinama sitnih krakova kao kakvim eljeznim
sponama; ljudi to na moru ivot izgubie te u dubinu potonue, sad
su bijeli kosturi to proviruju iz polipskih krakova: polipi steu vesla
i kovege, kosture ivotinja s kopna, a i jednu malu sirenu koju su
ugrabili i zadavili: to bijae gotovo najstranije od svega to je mala
kraljevna na svom putu vidjela.
Napokon stie na veliko glibovito mjesto u umi: tu gmiu
velike i masne vodene zmije pokazujui svoje strane bijelo-ute
trbuhe. Po sredini toga proplanka uzdie se kua sagraena od
bijelih kostiju na moru postradalih ljudi; tu sjedi morska vjetica te
iz svojih usta hrani abu krastau, kao to ljudi malog kanarinca
48

hrane eerom. Odvratne, debele vodene zmije naziva svojim

piliima i puta ih da joj se valjaju po velikim, mlohavim grudima.
Znam ve po to dolazi doeka je morska vjetica.
Glupo je to od tebe, ali neka ti bude kad si tako naumila; znaj, lijepa
kraljevno, da e se u nesreu strovaliti. Ti bi se rado rijeila ribljeg
repa, te bi umjesto njega htjela onakva dva upornja, da na njima ide
kao to ljudi idu, a sve to u elji da se mladi kraljevi u tebe zagleda,
pa da tako stekne njega i besmrtnu duu.
Vjetica se tako glasno i odvratno nasmija da i krastaa i zmije
popadae na tlo i ondje se poee valjati.
Dolazi u pravo vrijeme produi vjetica. Sutra ti, kad
sunce izie, ne bih vie mogla pomoi dok opet ne mine godina
dana. Pripravit u ti napitak, pa e tako, prije nego to sunce izie,
isplivati na kopno: ondje e sjesti i popiti napitak; im to uini,
nestat e tvog repa: skupit e se u ono to ljudi zovu lijepim
nogama, ali ti valja znati da to boli ba kao da te britkim maem
posijeku. Svi koji te vide morat e rei da si najljepe ljudsko dijete
to su ga ikad vidjeli. Zadrat e svoj lepravi hod, nijedna se
plesaica nee kretati kao ti, ali svaki korak to ga uini bit e kao
da stupa na otar no, pa ti krv mora tei. Ako si spremna sve to
podnijeti i trpjeti, onda u ti pomoi.
Spremna sam! uzviknu mala sirena drhtavim glasom te
pomisli na kraljevia i na to kako e stei neumrlu duu.
Ali imaj na umu priklopi vjetica kad jednom dobije
ljudsko oblije, nikad se vie ne moe obratiti u sirenu! Nikad vie
nee ovamo u vodu, svojim sestrama i na oeve dvore! Osim toga,
ne stekne li kraljevieve ljubavi tako da zbog tebe zaboravi oca i
majku, da ti bude odan svom duom i pred sveenikom ti uzme ruku
i prizna te svojom enom... ne zadobije li ba tako njegove ljubavi,
nee stei ni besmrtne due! Prvog jutra poto se oeni drugom,
srce e ti prepui, pa e se pretvoriti u pjenu povrh vode.
Pristajem! izusti mala sirena i nasmrt problijedje.
Ali mi mora platiti! nadoveza vjetica. A ja ne traim
ba malo: u tebe je najljepi glas to ga ima na morskome dnu;
njime si mislila oarati kraljevia. Meni taj glas mora dati. Za svoj
skupocjeni napitak traim najbolje to ima. Ta moram u nj uliti
svoje vlastite krvi, da bude jak kao dvosjekli ma!
to e mi onda ostati ako mi glas uzme! uzviknu mala
sirena.
49

 Tvoj lijepi stas uzvrati vjetica tvoj laki hod i oi to

toliko zbore: njima moe zanijeti ljudsko srce. to, zar si izgubila
hrabrost? Ded isplazi jezik, njega u ti odrezati u naplatu, a ti e
dobiti jak napitak.
Neka bude! kaza mala sirena, a vjetica nastavi kotao da
svari arobni napitak.
istoa je krasna stvar! proguna vjetica i oisti kotao
zmijama koje je svezala u klupko.
Sad vetica najprije zareza u svoje grudi te u kotao pusti svoje
crne krvi; para se izvijae u najudnije prilike, od kojih te jeza
proimala; svakog je asa zatim u oraniju bacala nove sastojine i
arolije, a kad je sve dobro uzavrelo, zapita iz kotla kao da je
krokodil procvilio. Naposljetku napitak bi gotov; bijae bistar poput
najbistrije vode.
Evo ti napitka! izusti vjetica i odreza jezik maloj sireni,
koja sada potpunoma zanijemje; niti mogae govoriti niti pjevati.
Ako bi te polipi zahvatili kad se bude vraala mojom
umom upozori je vjetica baci na njih samo kap ovog
napitka, pa e im se krakovi i prsti pokidati u tisue komadia.
Ali nije bilo nikakve potrebe za tim posezati, jer se hobotnice
prestraeno povukoe pred njom im ugledae bljetavi napitak, to
se u njezinoj ruci sjao kao da je jasna zvijezda. Tako sirena brzo
proe kroza umu, kroz glib i bijesne virove.
Mogae vidjeti oeve dvore: zublje bijahu ugasle u velikoj
plesnoj dvorani; sigurno svi na dvorima spavaju. Nije im se
usuivala prilaziti, jer sad bijae nijema, a naumila je zauvijek se s
njima rastati. Bjee kao da e joj srce prepui od alosti. Odulja se
u vrt, ubra cvijet iz cvjetnjaka svake sestre, posla na vrcima prstiju
tisue poljubaca prema dvorima te se uzdie kroz tamnomodru
morsku vodu.
Sunce jo nije granulo kad mala sirena ugleda kraljevieve
dvore te uzie na mramorne stube. Tu pri divnoj i sjajnoj mjeseini
popi otri i estoki onaj napitak, a kako ga ispi, osjeti bol kao da joj
cijelim tijelom proe dvosjekli ma; onesvijesti se i pade kao mrtva.
***
Kad je sunce na povrju zasjalo, probudila se i osjetila ljuti bol;
podie pogled, a to pred njom stoji krasni, mladi kraljevi: upro u
nju crne oi, pa ona obori svoje te ugleda da vie nema ribljeg repa,
50

ve dvije krasne bijele noice kakve samo djevojica moe imati.

Ali bijae sasvim naga, pa se stoga pokri dugom svojom kosom.
Kraljevi je upita tko je i kako je ovamo dola, a ona ga blago
no ipak tuno pogleda tamnomodrim oima, jer ne mogae govoriti.
Nato je on uze za ruku i povede u dvore. Svaki joj korak, ba
kakono vjetica proree, bijae bolan kao da stupa po tankovrhim
ilima i otrim noevima, ali je to rado trpjela. O kraljevievoj ruci
lako stupae naprijed kao da je laki mjehuri, tako te se i kraljevi i
svi uahu njezinu ljupku i laganu hodu.
Na dvorima joj dadoe skupocjeno ruho, odjenue je u svilu i
najfinije tkanine. Bijae ondje najljepa od sviju, no i nijema: niti je
mogla pjevati niti govoriti. Krasne robinjice, odjevene u svilu i
zlato, dolaahu i pjevahu pred kraljeviem i njegovim kraljevskim
roditeljima: jedna izmeu njih pjevala ljepe od ostalih, a kraljevi
pljeskao rukama te joj se osmjehivao; na to se mala sirena rastui,
jer je znala da je pjevala kudikamo bolje. O, kad bi on znao, u
sebi e mala sirena, da sam ja zauvijek dala svoj glas samo da bih
mogla uza nj biti!
Sada robinjice poee ljupke, leprave plesove uz najljepu
glazbu, a nato mala sirena isprui divne, bijele ruke, podie se na
vrkove prstiju, zalebdje dvoranom i zaplesa kako jo nijedna nije
zaplesala; pri svakom joj se okretu sve vie pokazivala krasota, a oi
srcu dublje govorile negoli pjevanje robinjica.
Svi bijahu nadasve zaneseni, a najvie joj se divio kraljevi,
koji je nazva svojim malim nahoetom. A ona i dalje plesala, mada
joj svaki put kad bi se nogom poda dotaknula, bijae kao da staje
noevima na otrice. Kraljevi kaza kako eli da ona zauvijek ostane
na dvorima, te joj dopusti da poiva pred njegovim vratima, na
jastuku od baruna.
Naredi da joj skroje muko odijelo, kako bi ga mogla pratiti na
konju. Jaui bi prolazili kroz mirisne ume, gdje joj se zelene grane
doticahu ramena, a male joj ptice pjevahu izmeu svjeeg lia. S
kraljeviem se penjae na visoke bregove, pa iako su joj njene noge
krvarile tako da i drugi mogahu vidjeti, ona se smijeila i slijedila ga
dok pod sobom ne bi ugledali oblake kako plove poput jata ptica to
odlaze u tue krajeve.
A kod kue, na kraljevievim dvorima, dok bi nou svi spavali,
silazila bi niza iroke mramorne stube, gdje joj je hladna morska
voda godila noicama to su onako gorjele; stojei tako u vodi,
51

sjeala bi se svojih doma, u morskim dubinama.

Jedne se noi pojavie njezine sestre drei se za ruke; pjevahu
tako alosno dok plivahu na vodi; ona im mahnu, a one je
prepoznae te joj pripovjedie kako ih je sve rastuila. Nakon tog
susreta svake joj noi dolaahu u pohode, a jednom, daleko na
puini, opazi i svoju ostarjelu baku, koja mnoge i mnoge godine ne
izlaae moru na povrje; bijae ondje i kralj podmorskog svijeta, s
krunom na glavi; oboje prema njoj pruahu ruke, ali ne smjedoe
kopnu prii tako blizu kako mu sestre prilaahu.
Iz dana je u dan bivala kraljeviu milija; volio ju je on kao to
se moe voljeti dobro, milo dijete, ali nije pomiljao na to da je uini
svojom kraljicom; a ipak mu je morala enom postati, jer inae ne bi
stekla besmrtne due, nego bi se povrh toga na dan njegova
vjenanja pretvorila u morsku pjenu.
Zar ne voli mene iznad svega ostalog? kao da kazivahu oi
male sirene kad bi je uzeo u naruje i poljubio u krasno elo.
Da, ti si mi najmilija ree joj kraljevi jer je u tebe
najbolje srce; najdraa si mi stoga to si mi najodanija i to si nalik
na onu mladu djevojku koju jednom vidjeh, ali je nikad vie ne
naoh. Bijah na brodu to se razbio, a valovi me iznijeli na kopno
kraj nekoga svetog hrama, gdje bijae vie mladih djevojaka;
najmlaa me nae na obali i ivot mi spasi, a ja je samo dvaput
vidjeh; ona je jedina koju bih na tom svijetu mogao voljeti, a ti si joj
tako slina da gotovo brie njezinu sliku u mojoj dui; ona pripada
onome svetom hramu, pa mi je stoga moja dobra srea tebe poslala;
nikad se neemo rastati.
Ah, on i ne sluti da sam mu ja ivot spasila! pomisli mala
sirena. Ne zna kraljevi da sam ga ja ponijela preko mora do one
ume gdje stoji hram; ja sam se sakrila u pjeni i gledala nee li
tkogod naii; vidjela sam lijepu djevojku koju on voli vie nego
mene! I mala sirena duboko uzdahnu plakati ne mogae.
Kazao je kako djevojka pripada onome svetom hramu, dakle nee
vie nikad u svijet, nikad se nee s njime sastati, a ja sam kraj njega,
vidim ga svakog dana, ja u ga dvoriti, voljeti, ivot mu svoj
rtvovati!
Tako miljae mala sirena, a kraljevi se, kako ljudi
pripovijedahu, spremao da se oeni lijepom kerju susjednoga
kralja! Zato i oprema onaj krasni brod. Ide u pohode susjednome
kralju i njegovoj zemlji, ali odlazi zapravo da vidi njegovu ker, a s
52

njime polazi velika pratnja. Tako govorahu. Ali je mala sirena

odmahivala glavom i samo se smijeila: znala je ona kraljevieve
misli mnogo bolje nego svi ostali.
Moram vidjeti lijepu kraljevnu kazao je kraljevi;
tako moji roditelji ele; ali me nee prisiliti da je kui dovedem kao
nevjestu. Ne mogu je voljeti. Nije slina lijepoj djevojci iz
samostana, kojoj si ti tako slina; treba li da jednom odaberem
zarunicu, bit e to prije ti, nijemo moje nahoe rjeitih oiju!
I poljubi je u rumena usta, poigra se njezinom dugom kosom i
poloi glavu na njeno srce, tako da je snivala o ljudskoj srei i
besmrtnoj dui.
Valjda se ne boji mora, nijemo moje dijete? upitao je
kad bijahu na krasnom brodu koji ih imae odvesti u zemlju
susjednog kralja.
Govorio joj on o buri i tiini na moru, o neobinim ribama i
drugim ivotinjama to u moru ive, o tome to su ronioci vidjeli u
dubini, a ona se na sve samo smijeila; ta bolje je od ikog znala to
je i kako je na dnu mora.
U noi obasjanoj mjeseinom, dok svi na brodu bijahu u snu,
svi osim kormilara koji stajae uz kolo kormila, sjeae ona na
razmi, na palubnoj ogradi, i gledae kroz bistru vodu; inilo joj se da
vidi oeve dvore i na njima baku sa srebrnom krunom na glavi; stoji
baka visoko gore i kroza silovite morske struje upire pogled prema
brodskoj kolumbi. Zatim joj sestre izioe na povrje te alosno
gledahu za njom i pruahu svoje bijele ruke. Ona im domahnu i
nasmijei se: htjede im kazati kako joj je dobro i koliko je sretna, ali
se uto priblii brodski mali; sestre odmah zaronile u dubine, a on
miljae da je ono bijelo to vidje, samo pjena na moru.
***
Sutradan izjutra uplovi brod u luku prekrasnog grada gdje
bijahu dvori susjednoga kralja. Zazvonie sva crkvena zvona, s
visokih tornjeva zaorie borije, a vojnici s razvijenim zastavama i
svijetlim bajunetama stali u redove za svean doek. Svakoga dana
bijae novog slavlja, redahu se plesovi i pozivi, ali se kraljevna jo
ne pojavljivae; govorahu kako nju odgajaju u nekom samostanu,
daleko odande; ondje se ui svim kraljevskim krepostima. No
naposljetku eto i nje.
Mala je sirena ivo eljela da vidi njezinu krasotu. Kad je
53

ugleda, morade i sama priznati da je divna: ljepeg stvora jo nikad

ne vidje. Lice joj bilo njeno i svijetlo, a iza dugih tamnih trepavica
smijeila se dva tamnomodra, vjerna oka.
Ti li si ona uskliknu kraljevi koja si me spasila kad
sam napol mrtav leao na obali!
I prie svojoj zarunici, koja je porumenjela, te je stegnu u
zagrljaj.
O, sretan sam i presretan! okrenu se maloj sireni.
Ispunilo mi se najbolje emu sam se ikad smio nadati. Radovat e
se mojoj srei, jer me ti najvie voli.
A mala ga sirena u ruku cjelunu; inilo joj se da ve osjea
kako joj srce puca. Ta imala je umrijeti prvog jutra po njegovu
vjenanju i pretvoriti se u morsku pjenu.
Sa svih se zvonika razlijegali zvuci, glasnici jahali ulicama
svadbu najavljujui, na svim rtvenicima gorjelo razliito mirisno
ulje u skupocjenim srebrnim svjetiljkama, sveenici mahali
kadionicama, a zarunik i zarunica pruili jedno drugome ruku i
dobili biskupov blagoslov. Mala sirena stajala sva u svili i zlatu i
pridravala nevjestine duge skute, ali joj uho ne u sveane glazbe,
njezine oi ne gledahu slavlja niti vidjee svetog obreda: pred njom
bijae njezina samrtna no, miljae ona na sve ono to je na ovom
svijetu izgubila.
Jo se iste veeri mladenci ukrcae na brod, praeni gruhanjem
topova i vijorenjem zastava. Tu se na sredini palube uzdizao
kraljevski ador od zlata i grimiza s prekrasnim uzglavljima; tu su
imali mladenci provesti tihu, svjeu no.
Jedra se nadue na vjetru, brod lako i mirno kliznu povrjem
bistrog mora.
Kad osvoji tama, upalie raznobojne svjetiljke, a mornari
poee vesele plesove na palubi. Mala sirena utonu u sjeanje,
prisjeti se kako je prvi put izronila iz mora i vidjela isti onaj sjaj i
radost te i sama poe plesati. Leprala je i lebdjela poput
lastavice kad je gone, plesala tako lijepo da su joj se divili i radosno
klicali: nikad jo nije tako krasno plesala. A njoj bijae kao da joj
otri noevi sijeku njene noge, ali nije to osjeala: jo jae i bolnije
rezae u srcu. Znala je da je to posljednja veer, da posljednji put
gleda onoga radi koga je ostavila svoj rod i dom, rtvovala svoj
krasni glas i svakog dana podnosila neizmjerne muke, a da on nije o
tome ni slutio. Bijae to njezina posljednja no, posljednji put udie
54

zrak to ga i on udie, posljednji put gleda duboko more i modro

zvjezdano nebo. eka je vjeita no bez misli i snova, jer ona nema
due, ne moe je stei.
Sve na brodu plivae u radosti, veselje potraja preko ponoi, a
ona se smijeila i plesala sa samrtnim mislima u srcu. Vidje kako je
kraljevi poljubio svoju krasnu drgu, koja se igrae njegovom
crnom kosom, vidje kako ruku pod ruku odoe na poinak pod
raskoni ador.
Na brodu zavlada mir i tiina, samo kormilar stajae za svojim
kolom. Mala sirena poloi bijele ruke na palubnu ogradu i pogleda
prema istoku, za jutarnjim rumenilom; znala je da e je prva sunana
zraka ubiti. Tada opazi kako joj sestre izlaze iz mora; bijahu blijede
kao i ona, duga im kosa nije vie na vjetru leprala; bijae odrezana.
Dadosmo kosu vjetici eda bismo ti tako pomogle da ne
umre noas! Dala nam je no, evo ga! Vidi kako je otar? Prije
nego to sunce grane, mora ga zabosti kraljeviu u srce, pa kad ti
njegova topla krv kapne na noge, opet e srasti u riblji rep; bit e
opet sirenom, moi e k nama sii i proivjeti svojih trista godina
prije nego to postane mrtvom, slanom pjenom vrh mora. Pouri
se! Jedno mora umrijeti: ti ili on, prije negoli se sunce rodi. Starica
se naa baka toliko alosti da joj je od toga otpala sijeda kosa, ba
kao to je i naa otila pod vjetiinom noicama. Ubij kraljevia pa
se vrati! uri se! Vidi li onu crvenu prugu na nebu? Za koji e as
sunce granuti, a onda ti valja umrijeti!
I uz dubok i neobian uzdah utonue u valove.
Mala sirena odmaknu grimizni sag sa adora te vidje krasnu
nevjestu kako glavom poiva kraljeviu na grudima; sirena se sagne
nad njim, poljubi ga u krasno elo, podie oi prema nebu, gdje je
zora sve vie rudjela, pogleda zatim i otri no pa opet u kraljevia,
koji u snu dozivae svoju drugu po imenu: samo mu ona bijae u
misli. No zadrhta u ruci male sirene ali ga ona odbaci daleko u
valove... Valovi se prelie crvenilom gdje no pade, te bijae kao da
kapi krvi izbijaju iz vode. Jo jednom tunim pogledom obuhvati
kraljevia pa se baci s broda u more: odmah osjeti kako joj se tijelo
u pjenu rastapa.
***
Sunce se pojavi iz mora, blage mu i tople zrake padoe na
hladnu morsku pjenu. Mala sirena nita od smrti ne outje, gledae
55

jarko sunce, dok su iznad nje lebdjele stotine prozirnih, divnih bia;
kroz njih mogae vidjeti bijela brodska jedra i rumene oblake
nebeske; govor im bijae glazba, ali tako produhovljena da je
ljudsko uho nije moglo uti, kao to ni ljudsko oko ne mogae njih
vidjeti; bez krila lebahu u zraku svojom lakoom. Mala sirena vidje
da je u nje tijelo kao u njih, i razabra da se sve vie die iz pjene.
Kamo to idem? upita, a glas joj zazvoni kao to je zvonio
u svih onih bia, tako duhovan da ga nikakva zemaljska glazba ne
moe odraziti.
Meu zrane vile! odgovorie joj ostala bia. Sirena
nema neumrle due niti je moe imati, osim ako zadobije ljubav
kojeg ovjeka; u tuoj je moi njezin vjeiti bitak. Ni keri zraka
nemaju besmrtne due, ali je mogu stei dobrim djelima. Letimo u
tople krajeve, gdje sparni kuni zrak mori ljude, pa im donosimo
hlada. irimo zrakom miris cvijea te aljemo okrepe i lijeka. Kad
trista godina provedemo inei dobro koliko samo moemo,
stjeemo besmrtnu duu i postajemo dionicima vjeite ovjeje
sree. I ti si, uboga mala sireno, svim srcem teila za istim kao i mi,
trpjela si i patila te se uzdigla u svijet zranih duhova, a sada inei
dobra djela trista godina, moe sama stei neumrlu duu.
I mala sirena uzdie svoje prozrane ruke prema Bojem suncu
i prvi put outje suze u oima.
Na brodu bijae opet ivo i buno. Vidje kraljevia kako je sa
svojom krasnom drgom svuda trai. Opazi gdje alosno gledaju u
talasavu pjenu, kao da znaju da je u valove skoila. Ona mu
nevidljivo poljubi druicu u elo, nasmijei mu se pa s ostalim
kerima zraka uzletje na rumenkasti oblak to je plovio uzduhom.
Za trista emo godina ovako uzlaziti u carstvo Boje!
Moemo i prije onamo doi! proapta jedna izmeu njih.
Nevieno lebdimo u ljudskim domovima gdje ima djece, pa za
svaki dan u koji naemo dobro dijete to je svojim roditeljima na
radost te zasluuje njihovu ljubav, za svaki nam takav dan Bog
skrauje vrijeme kunje. Dijete ne zna kad letimo kroza sobu, pa ako
mu se od radosti nasmijeimo, odbije nam se jedna godina od one tri
stotine; vidimo li pak zloesto dijete, moramo liti suze alosnice, a
svaka takva suza dodaje jedan dan vremenu nae kunje.

56

CAREVO NOVO RUHO

Prije mnogo godina ivio vam car poznat po tome to je
nadasve volio lijepo, novo ruho: sav je novac tratio samo na to da se
to bolje odjene i nakiti. Nije mario za vojnike, ni za kazalite, ni da
se izveze u etnju po umi jedino mu bijae do toga da pokae
svoje novo ruho. Imao je posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako
se inae kae o kralju da se nalazi u vijenici, tako su o tome caru
uvijek govorili: Car je u runici!
U velikom gradu gdje mu bijahu dvori ivjelo se lagodno,
okretali ondje brigu na veselje. Svaki dan dolazili stranci, a jednoga
dana eto dvojice varalica. Rekoe da su tkalci i da znaju tkati
najljepu tkaninu to se moe zamisliti. Ne samo da su joj boje i
uzorak izvanredno lijepi, ve ruho, saiveno od te tkanine, ima
udno svojstvo da je nevidljivo svakome onom tko je nesposoban za
svoju slubu ili je pak neizrecivo glup.
Ba divno ruho, pomisli car. Ako ga budem nosio, znat u
tko u mome carstvu nije za mjesto koje zauzima. Moi u razaznati
mudre od glupih! Ta mi se tkanina mora odmah otkati! I dade onoj
dvojici varalica mnogo novaca u predujam, da ponu djelo.
Varalice postavie dva tkalaka stana i sjedoe za posao:
priinjahu se kao da tkaju, ali nisu imali nita u razbojima. Bez
okolianja su zahtijevali najfiniju svilu, najistije zlato, i sve to trpali
u svoju torbu, a radili na praznim razbojima do kasno u no.
Ba bih htio znati koliko su otkali! pomisli car. Ali mu se
malko stijesnilo oko srca kad se sjetio da oni koji su glupi ili pak ne
valjaju u svojoj slubi, ne mogu vidjeti te tkanine. Premda je bio
uvjeren da se za sebe ne mora bojati, ipak je htio najprije poslati
koga drugog da izvidi to je i kako je. Sav je grad znao kakvu
udesnu mo ima ta tkanina; svi bijahu radoznali hoe li se pokazati
loim ili glupim njihov susjed.
Poslat u tkalcima svoga starog, potenog ministra! smisli
car. On e najbolje vidjeti kakva je tkanina, jer je razuman, a nitko
u svojoj slubi nije bolji od njega!
I stari estiti ministar ue u dvoranu gdje sjeahu ona dvojica
varalica radei za praznim razbojima.
Boe me ouvaj! pomisli stari ministar i razrogai oi. Ta ja
nita ne vidim! To je pomislio, ali nije izrekao.
57

Varalice ga zamole da prie blie, i zapitaju ga zar nije uzorak

lijep, a boje divne. I pokazivahu na prazan razboj. Jadnom starom
ministru gotovo iskoie oi iz glave, ali nije mogao nita vidjeti, jer
nieg i ne bijae.
Gospode Boe! pomisli stari ministar. Ta zar sam glup? Ne
bih to nikada pomislio, a i ne treba da itko sazna. Ta zar ja nisam
sposoban u svome zvanju? Ne, ne smijem rei da ne vidim tkanine!
Nita ne velite? rei e jedan od tkalaca.
Oh, izvrsno! Upravo prekrasno! kaza stari ministar
gledajui kroz naoari. Te are, pa te boje! Jest, rei u caru da
mi se osobito svia!
Radujemo se! prihvatie oba tkalca pa uzee poimence
nabrajati boje i hvaliti osobite are, a stari je ministar dobro sluao,
da bi mogao to isto ponoviti kad se vrati k caru. Kako smislio tako i
uinio.
Varalice nato zatraie mnogo novaca, jo vie svile i jo vie
zlata. Kazae da im to treba za tkanje, pa sve strpae u svoje
depove, a u tkalaki stan ne doe ni jedna jedina nit, jer su i dalje
tkali na praznim razbojima.
Car malo zatim posla drugoga estitog slubenika da vidi kako
napreduje tkanje i hoe li tkanina uskoro biti gotova. A s tim
slubenikom bilo isto to i s ministrom: gledao je i gledao, ali kako
niega nije bilo osim praznih razboja, nije mogao nita ni vidjeti.
Zar nije lijepa tkanina? upitae lupei pokazujui i
objanjavajui divnu aru koje i nije bilo.
Glupan nisam! mislio je ovjek. Znai onda da nisam
sposoban za svoje dobro mjesto? Zbilja smijeno! Ali ne smijem
dopustiti da drugi zamijete! I stane hvaliti tkaninu koje nije vidio i
uvjeravati ih kako mu se sviaju te lijepe boje i divne are.
Jest, ba prekrasna! ree caru.
Sve je u gradu govorilo o divnoj tkanini.
Sad je i sam car htio da je vidi dok je jo na tkalakom stanu.
Sa svom pratnjom odabranik, meu kojima se nalazila i ona
dva stara slubenika koji su ve prije bili ondje, ode car do one
dvojice lukavih varalica, to su sada okrenuli tkati iz svih sila, ali
naprazno, bez ikakve osnove i potke.
Zar nije sjajno! rei e ona dvojica estitih slubenika.
Neka vae velianstvo izvoli pogledati: kakvih li ara, kakvih li
boja!
58

I pokazivahu na prazan razboj, jer bijahu uvjereni da drugi vide

tkaninu.
Trista mu jada! pomisli car. Ja ne vidim nita! Pa to je
strano! Zar sam glup? Ili nisam sposoban da budem car? Bilo bi to
najvee zlo koje bi me moglo pogoditi!
O, ba lijepo! ree car. Izriem vam svoje najvie
priznanje! pa klimae zadovoljno i promatrae prazan razboj.
Nije htio rei da nita ne vidi.
Cijela pratnja koja ga je slijedila gledae i gledae, ali ne uspje
vidjeti vie nego ostali. Svi rekoe poput cara: O, ba je lijepo! pa
ga svjetovahu da se ruhom od te nove, divne tkanine odjene prvi put
za veliku povorku koja se ubrzo imala odrati. Velianstveno!
Krasno! Izvrsno! ilo od usta do usta, i svi bijahu ushieni.
Car podijeli obojici varalica viteki kri, da ga nose u zapuku,
i naslov tkalca-viteza.
Svu no uoi dana kad je imala biti povorka, varalice su
probdjele kraj esnaest i vie upaljenih svijea.
Narod je mogao vidjeti kako se ure dovriti carevo novo ruho.
Pretvarahu se da skidaju tkaninu s razboja, rezahu velikim noicama
po zraku, ivahu iglom bez konca i naposljetku izjavie:
Evo, ruho je gotovo!
Car sa svojim najotmjenijim dvorjanima sam doe onamo.
Varalice podigle jednu ruku uvis, kao da neto dre, i govorile:
Evo hlaa! Evo kaputa! Evo plata! i tako redom.
Lako je kao pauina! ovjek bi pomislio da nema nita na
tijelu. A to i jest ono to vrijedi!
Jest, tako je! potvrdie svi dvorjani, ali nisu vidjeli nita,
jer niega nije ni bilo.
Neka sada vae carsko velianstvo najmilostivije izvoli
odloiti svoje ruho! rekoe varalice pa emo vas odjenuti u
novo, ovdje pred velikim ogledalom!
Car skide sa sebe sve ruho, a varalice se drale kao da mu dio
po dio dodaju novo koje su toboe saili; pa cara uzee oko pasa kao
da mu namjetaju skute, a car se okretao i vrtio pred ogledalom.
Boe, kako li je divno saiveno! A pristaje kao saliveno!
povikae svi. Kakva li uzorka! Kakvih li boja! Nema ta,
dragocjeno ruho!
Vani su nosai baldahina to e se nositi nad vaim
velianstvom u povorci najavi vrhovni metar sveanosnik.
59

 Evo me, spreman sam! ree car. Pristaje li mi dobro?

pa se jo jednom okrene pred ogledalom, a to je trebalo znaiti da
pomno promatra svoju odjeu.
Komornici koji su imali pridravati mu skute pipahu rukama po
podu, kao da ih diu, pa koraahu drei ruke u zraku, jer se nisu
usuivali pokazati kako nita ne vide.
I tako je car iao u povorci pod krasnom nebnicom, a svijet po
ulicama i na prozorima govorae:
Boe, kako je carevo novo ruho savreno! Kakvih li divnih
skuta! Pristaje mu kao saliveno!
Nitko nije htio priznati da nita ne vidi, jer bi time pokazao
kako nije za svoju slubu ili kako je veoma glup. Nijedne se careve
haljine nisu tako svidjele.
Ta on nema nita na sebi! povika neko dijete. Car je
gol!
Boe, uj glas nevinosti! uzdahnu otac. I jedni aptahu
drugima to je reklo dijete.
Nema nita na sebi! Dijete kae da car nema nita na sebi!
Nema nita na sebi! povika naposljetku sav puk.
Protrnu car, i njemu se samom inilo da ljudi imaju pravo, ali
miljae otprilike ovako: Sad mi ipak valja ostati u povorci do
kraja! I zauze jo ponosnije dranje.
A komornici i dalje noahu skute kojih nije bilo.

60

SREINE KALJAE

I
Poetak3
Bilo je to u Kbenhavnu, u nekoj kui na Istonoj ulici,
nedaleko od Kraljevskoga novog trga: sabralo vam se ondje
poveliko drutvo, kako to ve od vremena do vremena mora biti
pozivaju jedni druge da i sami budu pozvani. Polovina je drutva
ve sjedila za kartakim stolovima, a druga je ekala to li e doi
poslije domaiinih rijei: Hajde da se neemu dosjetimo! Dotle
su doli, i razgovor je tekao kako je ve mogao. Meu ostalim
poelo se govoriti i o srednjem vijeku. Neki su smatrali da je ono
vrijeme bilo kudikamo bolje od naega. Pravni savjetnik Knap tako
je gorljivo branio to miljenje da je domaicu odmah predobio na
svoju stranu, pa oboje udarie protiv rstedovih rijei o starome i
novom vremenu, napisanih u Kalendaru, gdje se nae doba
uglavnom uzdie nad sva druga vremena. Savjetnik smatrae
najljepim i najsretnijim doba kralja Ivana.4
I dok jedni brane ovo, a drugi ono, i tako nastavljaju razgovor,
to se samo naas prekinuo dolaskom novina, u kojima ne bijae
nita to bi vrijedilo itati mi emo izii u predsoblje, gdje su
odloeni ogrtai, tapovi, kiobrani i kaljae. Tu sjede dvije ene
jedna mlada, a druga stara. Pomislili bismo: dole su da prate svoju
gospodaricu, ovu ili onu staru gospoicu ili udovicu. Ali kad ih
malo bolje promotrimo, odmah vidimo da nisu obine slukinje:
ruke im odvie njene, dranje i kretnje kraljevske, a i haljine im
sasvim osobita, smiona kroja. Bile to dvije vile; mlaa, dodue, nije
bila Srea sama, ve jedna od slubenica njezinih dvorkinja: ta je
slubenica naokolo raznosila Sreine darove. Starija, ozbiljna i
3
Kao to je sluaj s bajkom Suputnik (Reisekammeraten), tako i bajka Sreine
kaljae (Lykkens Kalosker) postoji u dva, Andersenovom rukom pisana sastavka; za
ovaj se prijevod uzima noviji, dotjeraniji. Prev.
4
Na prijelazu iz l 5. u 16. stoljee. Prev.

61

zamiljena, bijae Briga: ona sve svoje poslove sama obavlja, jer
onda zna da su dobro izvreni.

Pripovijedale su jedna drugoj gdje su sve toga dana bile. Ona

koja bijae slubenica Sreine dvorkinje obavila je samo nekoliko
beznaajnih poslova. Spasila je, veli, jedan novi eir od pljuska,
pribavila nekom potenjaku preporuku nekakve otmjene nitice ili
to slino, ali je jo eka neto sasvim neobino.
Moram ti rei obrati se mlaa starijoj da mi je danas
roendan, pa su mi iskazali poast i povjerili mi par kaljaa da ih
predam ljudima. Imaju to svojstvo da se svatko tko ih obuje, onoga
asa nae na onom mjestu ili u onom vremenu koje najvie eli.
Svaka mu se elja koja se odnosi na vrijeme, prostor ili oblije
odmah ispuni, tako te ovjek najposlije jednom postane sretan na
ovom svijetu.

62

 Vjeruj mi uzvrati joj Briga postat e nadasve nesretan

i blagoslivljat e onaj as kad se opet oslobodi kaljaa!
Ta to ne veli! odslovi Sreina izaslanica. Sad u ih
ostaviti kraj vrata, netko e se zabuniti i usreiti!
To im bio razgovor.

II
to je bilo sa savjetnikom
Bijae kasno. Pravni savjetnik Knap, zanesen u vrijeme kralja
Ivana, poao kui. Ali je bio tako zbunjen da je umjesto svojih
nazuo Sreine kaljae i u njima stupio na Istonu ulicu. arobna ga
mo kaljaa prenese natrag u doba kralja Ivana, pa je stoga zagazio
ravno u ulino blato i kal, jer u ono vrijeme jo ne bijae plonika.
Strahota kako je tu prljavo! ljutnu se savjetnik. Plonika
uope nema, a sva su svjetla pogaena!
Mjesec jo ne bijae dovoljno visoko, a zrak osim toga prilino
gust, pa sve naokolo nestajalo u mraku. Na najbliem uglu meutim
visjelo kandilo pred slikom Gospinom, ali mu svjetlo tako slabo kao
da ga i nema. Opazio ga je istom onda kad se naao pred njim, te mu
pogled padne na sliku Majke s Djetetom.
Pa to je, pomisli savjetnik, trgovina umjetninama,
zaboravili su spremiti cimer!
Pokraj savjetnika proe nekoliko ljudi u nonji onoga doba.
Kakvi su ovo ljudi! Zacijelo se vraaju s krabuljnog plesa!
Najednom udarie bubnji, trube i borije, zasja plamen golemih
zubalja. Savjetnik stade i vidje gdje prolazi udnovata povorka:
sprijeda itava eta bubnjara, ba svojski udaraju u svoja glazbala;
za njima trabanti s lukovima i dugim pukama. Najotmjeniji u
povorci bijae ovjek u sveenikom ruhu. Savjetnik, udu se
udei, upita to to znai i tko je onaj ovjek.
Sjaellandski5 biskup! bijae odgovor.
Gospode Boe, to je to biskupu na um palo! uzdahnu
savjetnik i zavrtje glavom. Nikako mu nije ilo u glavu da bi ono
5

Sjaelland otok na kojemu se nalazi danska prijestolnica. Prev.

63

mogao biti biskup. Razmiljajui o tome i ne gledajui ni lijevo ni

desno, uputi se savjetnik niz Istonu ulicu pa prijee preko Mosnog
trga. Mosta prema Dvorskom trgu nije mogao nai, samo je
nazrijevao nisku obalu rijeke. Najposlije se namjeri na dvojicu
momaka to sjeahu u amcu.
eli li gospodin da ga povezemo na Otok? zapitae ga
laari.
Na otok? zaudi se savjetnik, koji nije znao u kojem
vijeku ee. Hou na Kristijanovo pristanite, u malu Trnu
ulicu!
Momci ga pogledae.
Recite mi samo gdje je most! opet e savjetnik.
Sramota je da ovdje ne gore svjetla, a takav je glib kao da gazi po
movari.
to je due razgovarao s laarima, sve ih je manje razumio.
Ne razumijem vam ja bornholmskog govora! 6 razljuti se
naposljetku savjetnik i okrenu im lea.
Mosta nije mogao nai, a ni ograde nije bilo. Ba je bruka
kako je sve ovdje jadno! brundao u sebi savjetnik. Nikad mu se
njegovo doba nije inilo jadnijim negoli te noi. Najbolje e biti da
uzmem koiju! pomisli savjetnik. Ali gdje li su samo koije? Ni
jedne na vidiku. Valja mi se vratiti do Kraljevskoga novog trga,
ondje stoje mnoga kola, inae nikad ne stigoh do Kristijanova
pristanita!
I zaputi se natrag po Istonoj ulici; kad je gotovo proao kroz
nju, izie mjesec.
Gospode, kakve su to skele postavili! zaudi se savjetnik kad
je ugledao Istona vrata, koja u ono vrijeme stajahu na kraju Istone
ulice.
Konano pronae neki prolaz pa tuda izie na Novi trg, ali tu
bijae velika livada; po njoj ovdje-ondje izbilo rijetko grmlje, a
presijeca je irok kanal ili rijeka. Na suprotnoj obali nekoliko
bijednih drvenih koliba hallandskih7 brodara po kojima je i mjesto
nazvano Hallandskim brijegom.
6
U izvorniku: Jeg forstaaer ikke jeres Bornholmsk! Bornholm je danski
otok na istoku, sjeveroistono od njemakog otoka Rujane. Bornholmsko je narjeje
prema danskom knjievnom jeziku prilino zastarjelo. Prev.
7
Halland, primorje u vedskoj juno od Gteborga, neko u sastavu Danske.
Prev.

64

Ili mi se prikazuje, ili sam pijan! zakuka savjetnik. Ta to je

ono? to je ono za ime Boje?
Krenu opet natrag, vrsto uvjeren da je bolestan.
Kad doe na ulicu, malo bolje promotri kue. Veina ih bijahu
atmare, a mnoge samo slamom pokrivene.
Ne, meni zaista nije dobro! uzdahnu savjetnik. A popio sam
samo au puna! Ne podnosim ga! A bijae i krajnja ludost dati
nam pun i topla lososa. No, ba u rei zastupnikovici. Da se
vratim i da im kaem kako mi je? Bilo bi smijeno, a tko zna jesu li
jo gore!
Ipak potrai onu kuu, ali ni nje nigdje.
Ma grozno! Ne prepoznajem vie Istone ulice! Ni jednog
duana nema! Vidim samo stare, bijedne kolibe, kao da sam negdje
na selu, u Roeskildeu ili Ringstedu.8 A gdje li je, zaboga,
zastupnikova palaa? Ni ona nije ista! Ali ima u njoj ljudi. Ah,
posigurno sam bolestan!
Stajae na poluotvorenim vratima kroz koja prodirae svjetlo.
Bijae to svratite onoga doba, neka vrsta gostionice, prostrane i
namjetene poput kakve holsteinske dvorane. Unutri bilo dosta
valjana svijeta, brodara, kopenhagenskih graana i nekoliko
uenjaka; sjeahu i ivahno razgovarahu, a pred svakim vr piva; na
pridolog jedva da su se obzirali.
Oprostite obrati se savjetnik krmarici koja mu doe u
susret jako mi je zlo. Moete li mi pribaviti koiju da me odveze
na Kristijanovo pristanite?
ena ga pogleda i odmahnu glavom, a onda mu progovori na
njemakom jeziku. Savjetnik pomisli da ona ne razumije danski, pa
joj zato po njemaki kaza to eli. Po tome se, i po njegovoj odjei,
ena uvjeri da je stranac. Brzo je razabrala da mu je zlo, pa mu
donese vr vode, koja bijae nekako slana okusa, premda ju je
krmarica na bunaru zahitila.
Podnimio se savjetnik, duboko uzdahnuo pa uzeo razmiljati o
svim tim udima to ga okruivahu.
Je li to veeranji Dan?9 upita on tek da neto kae,
videi kako ena odlae velik papir.
Roeskilde i Ringsted pokrajinska mjesta na Sjaellandu. Prev.
U izvorniku: Dagen dnevnik to je u Kbenhavnu izlazio od god. 1803. do
1843. Prev.
8
9

65

Nije razumjela to misli, ali mu prui list. Bijae to drvorez to

prikazuje nekakvu zranu pojavu koju su vidjeli nad gradom
Kolnom.
To je vrlo staro! ustanovi savjetnik i sasvim se obradova
to je naiao na tako star primjerak. Kako ste doli do te rijetke
slike? Vrlo je zanimljivo, premda je sve sama bajka! Takve zrane
pojave nisu nita drugo doli polarna svjetlost. Vjerojatno su u vezi s
elektricitetom!
Oni koji su sjedili u blizini i uli mu rijei, u udu se
pogledae, a jedan od njih ustade, s potovanjem snimi eir te e
vrlo ozbiljno:
Vi ste sigurno veoma uen ovjek, Monsieur.
O, ne! odgovori savjetnik; znam pomalo razgovarati o
svemu to valja znati.
Modestia je lijepa vrlina preuze onaj. Inae mi na
vae rijei valja napomenuti mihi secus videtur,10 ali u ovdje rado
suspendirati svoj judicium!11
Smijem li pitati s kime imam ast razgovarati? Ja sam
bakalaur Svetog pisma! uzvrati subesjednik.
Taj je odgovor dostajao savjetniku, a naslov je ovdje odgovarao
odijelu. Zacijelo je to, pomisli on, neki stari seoski uitelj, neobina
pojava kakvu jo moe sresti gore u Jyllandu.
Ovdje dodue nije locus docendi12 opet e bakalaur ali
vas molim da izvolite govoriti! Vi ste se sigurno naitali starine!
Da, zaista prihvati savjetnik. Rado itam stare,
korisne spise, ali isto tako volim i novije, samo ne Pripovijesti iz
svagdanjeg ivota.13 Tih imamo dosta u zbilji.
Pripovijesti iz svagdanjeg ivota? u udu e bakalaur.
Da, mislim na ove sadanje nove romane pritvrdi
savjetnik.

Mihi secus videtur meni se drugaije ini; ja o tome drugaije mislim.

Judicium sud.
Locus docendi katedra.
13
U izvorniku: Hverdagshisiorierne (Pripovijesti iz svagdanjeg ivota)
romani i pripovijesti danske knjievnice Thomasine Christine Gyllembourg (17731856), to ih je od 1827. u svome knjievnom tjedniku Kbenhavns Flyvende Post
objavljivao spisateljiin sin, danski knjievnik Johan Ludwig Heiberg (1791-1860).
Ti se prikazi ivota i obiaja danskoga graanina u ono doba upravo gutahu. Prev.
10
11
12

66

 Oh nasmijei se ovjek ima u njima mnogo duha, a

itaju ih i na dvoru. Kralj osobito voli roman o Iweinu i Gaudianu, u
kojemu je rije o kralju Arturu i o njegovim vitezovima od
Okruglog stola; alio se o tome sa svojim plemiima.14
Taj roman jo nisam itao! preuze savjetnik. Zacijelo
je sasvim novo Heibergovo izdanje!
Ne! opet e ovaj; nije ga objavio Heiberg, ve
Godfred von Gehmen!
On je dakle pisac! prihvati savjetnik. Vrlo staro ime!
Nije li to prvi danski tiskar?
Jest, to je na prvi tiskar! prisnai subesjednik.
Dotle je sve ilo sasvim dobro. Ali jedan izmeu dobrih
graana navrnu razgovor na straan pomor to bijae udario prije
nekoliko godina miljae on na kugu iz godine 1484. Savjetnik
pak miljae da je rije o koleri,15 pa je razgovor tekao sasvim dobro.
Gusarski rat iz 1490. bijae tako blizu te nisu mogli a da ga ne
spomenu.
Engleski su gusari otimali brodove sa sidrita kazivahu
oni, a savjetnik, koji se sasvim uivio u dogaaje iz 1804, pridrui
se iz svega srca izjavama protiv Engleza.
U nastavku im razgovor, naprotiv, nije tekao tako glatko:
svakog bi asa i na jednoj i na drugoj strani nastao grobni muk;
dobri je bakalaur bio suvie neuk, pa mu je svaka i najobinija
savjetnikova izjava zvuala odvie smiono i fantastino. Pogledali bi
se, a kad bi tako nastao udnovat poloaj, poeo bi bakalaur govoriti
latinski, mislei da e se bolje razumjeti; ali ni to nije pomoglo.
Kako vam je? upita gostioniarka i povue savjetnika za
rukav. Sad mu se vrati prisebnost, jer dok je razgovarao, bijae
sasvim zaboravio ono prijanje.
Boe mili, kamo sam ovo zapao! izusti savjetnik, i na tu
mu se pomisao zamagli pred oima.

14
Holberg u svojoj Povijesti Danske pripovijeda kako se kralj Ivan jednog
dana, kad je proitao roman o kralju Arturu (Artusu), naalio s poznatim Otom
Rudom, koga je jako cijenio: Iwein i Gaudian, na koje nailazim u toj knjizi, bijahu
valjani vitezovi: takvih danas vie nema! Na to je Oto Rud odgovorio: Kad bijae
onakvih junaka kao kralj Artur, moralo je biti i vitezova poput Iweina i Gaudiana!
Bilj. Pieva.
15
Govor je o koleri to je pustoila Europom od 1831. do 1837. Prev.

67

 Crveniku emo piti! Medovinu i bremensko pivo! povika

jedan od gostiju. I vi ete s nama!
Uoe dvije djevojke, od kojih jedna imae na glavi kapu u
dvije boje.16 One poee toiti i klanjati se. Savjetnika prosrsie
hladni srsi po leima.
to je ovo! Ma to je ovo! prostenja, ali mu ne bijae
druge, valjade mu piti s ostalima. A druina ba svojski navalila na
dobriinu, tako da je upravo oajavao. A kad mu onda jedan izmeu
njih ree da je pijan, nije ni najmanje posumnjao u njegove rijei.
Zamolio ih je jedino da mu pribave droku, a oni miljahu da govori
moskovski.17
Jo se nikad nije naao u tako surovu i priprostu drutvu.
ovjek bi rekao da se zemlja vratila u pogansko doba, umovae
savjetnik; to je najstraniji as moga ivota!
Tek to je to domislio, zavre mu se u glavi druga misao: da se
provue ispod stola pa da se doulja do vrata i tako pokua
umaknuti. Ali kad ve bijae na izlazu, opazie drugi to namjerava,
pa ga zgrabie za noge a uto mu, na njegovu sreu, spadoe
kaljae s nogu, a s njima i sva arolija.
Savjetnik sasvim jasno ugleda pred sobom jako svjetlo, a iza
njega veliku kuu. Prepozna zgradu susjedne kue bjee to opet
Istona ulica kakvu je svi poznajemo. Leao je nogama okrenut
prema vei, a suelice mu sjedio noobdija i spavao.
Boe mili, zar sam leao ovdje na ulici i sanjao! zaprepasti
se savjetnik. Jest, ovo je Istona ulica! Kako je divno svijetla i
arena! Prava strahota kako me oborila aa puna!
Ve poslije dvije minute sjedio je u koiji i vozio se na
Kristijanovo pristanite. Razmiljao je o pretrpljenom strahu i muci
te iz dna srca hvalio sretnu zbilju, nae vrijeme, koje je, uza sve
svoje mane, ipak kudikamo bolje od onoga u kojem se maloprije
nalazio. A to, vidi, bijae od njega razborito.

16
Po odredbi kralja Ivana, ene sumnjiva zanata morale su nositi posebnu
kapu, da ih mogu raspoznati. Prev.
17
Druina miljae da savjetnik govori moskovski, jer je uzeo rije Droschke,
to je iz ruskoga preko njemakoga prodrla u danski (ruski: droki, laka kola).
Prev.

68

III
Noobdijina pustolovina
Gle, zaista par kaljaa! zaudi se noobdija. Sigurno
pripadaju poruniku koji gore stanuje; ba su pred vratima.
Rado bi potenjak pozvonio i predao ih, jer gore jo bijae
svjetlo, ali nije htio buditi drugih ukuana, pa stoga preumi i
odustane od nakane.
Zacijelo je jako ugodno imati takvu obuu na nogama!
pomisli noobdija. Tako im je meka koa! Pristajale su mu kao
salivene. Kako je to smijeno na ovom svijetu! Sad bi porunik
mogao leati u svojoj mekoj postelji, a gle to radi! ee gore-dolje
po sobi. Da, sretna li ovjeka! Nema ni ene ni djece, svake je veeri
u drutvu. Eh, da sam na njegovu mjestu, ba bih bio sretan!
im je izrekao tu elju, odmah kaljae to ih je nazuo
protegoe svoju mo, i noobdija se milju i tijelom prometnu u
porunika. Eto ga sad gore u sobi, u ruci mu malen ruiast papir; na
papiru je pjesma koju je spjevao sam porunik. Ima li ovjeka koji
nije barem jednom u ivotu dobio pjesniko nadahnue? A kad
jednom zapie svoje misli, eto ti stihova. Na papiru bijae napisano:
BOGAT DA SAM
Bogat da sam! esto ja zaeljet znadoh,
dok jo djeak bijah, u san takav padoh:
bogat da sam, porunikom rad bih biti,
sablju pasat, perje nosit neu kriti.
Porunikom postah, eljan san me kiti,
al siromah ostah isti san mi mio!
Milostiv mi Vinji bio!
Mladih dana onih, djevojica mala
oarana bajkom poljubac mi dala:
ta bogatstvo mate resilo me tada,
al siromah zlatom ostah ko i sada,
jer pustim se snima nose srca mlada.
Bogat bijah matom, to mi zaklad cio!
Svevinji mi svjedok bio!
69

Bogat da sam! sveer srce moje udi,

za djevojkom onom uzdiu mi grudi,
to ljepojka sad je, vrlinom se krasi.
Osmijeh da mi prui, samo da se glasi,
pusta ova elja nikad da se gasi...
Al siromah ostah, stog jeutnja bolja.
Svevinjem je tako volja.
Bogat da sam mirom i utjehom sada,
toio u pjesmu ne bih svojih jada.
Da zna kako, djevo, srce za te bije,
itala bi ovo kano bajku prije.
No i bolje, tko zna, kad ve sree nije...
Ja siromah ostah, vijek sam neto htio!
Svevinji ti pomo bio!
Eto, takvi se stihovi piu u zaljubljenosti, ali ih razborit ovjek
ne daje u tisak. Porunik, ljubav i neimatina to je trokut ili, isto
tako, polovica razbijenog rijeba sree. Osjeao je to i porunik pa
je stoga i prislonio elo o prozorsko staklo i duboko uzdahnuo.
Onaj je siromani noobdija dolje na ulici kudikamo sretniji
od mene! Ne poznaje ono to ja nevoljom zovem! Ima dom, enu i
djecu koja plau kad je alostan, a raduju se njegovom radou! Oh,
bio bih sretniji da mi se nai na njegovu mjestu i da mi se u nj
pretvoriti, jer je sretniji od mene!
U taj se mah noobdija opet nae u svojoj koi, jer je samo po
Sreinim kaljaama postao porunik, ali je, kako vidjesmo, osjetio
jo manje zadovoljstva naavi se na porunikovu mjestu, pa je
zaelio da radije bude ono to je zapravo i bio. I tako se ponovno
prometnu i postade noobdija.
Ruan sam san usnio! uzdahnu noobdija. Zaista udan
san! Usnilo mi se da sam onaj porunik, ali, ruku na srce, ne bijae
nikakav uitak: bijah bez ene, ne imaah maliana to me gotovo
uguuju poljupcima.
Sjeae i sveudilj klimae glavom: onaj mu san nije nikako
izlazio iz pameti. Kaljae mu jo bijahu na nogama. Zvijezda u
prosutku kliznu svodom nebeskim.
Prosu se zvijezda! pomisli noobdija. Ali ih jo mnogo ima.
Ba bih elio da ih malo izblie pogledam, a osobito Mjesec; onda
mi se ne bi rasplinuo meu rukama. Kad umremo veli student to
70

mu moja ena pere rublje letimo s jedne zvijezde na drugu. La

je to, ali bi bilo sasvim zgodno. Kad bih malo mogao gore skoknuti,
a tijelo neka samo ostane ovdje na stubama!
Vidi, ima na svijetu mnogo ta pri emu ti se valja dobro u
pamet uzeti: ne smije ba svata tako olako spominjati. Ali jo
oprezniji treba da bude onaj tko na nogama nosi Sreine kaljae.
Sluaj samo to se noobdiji dogodilo.
Gotovo su nam svima poznate brzine postignute parom;
iskuali smo ih bilo na eljeznici, bilo putujui brodom preko mora.
Ali je to kretanje samo kornjain korak ili puev hod prema brzini
svjetlosti. Ona se iri devetnaest milijuna puta bre nego to moe
potei najbolji trka, pa ipak je elektricitet jo bri. Smrt je
elektrini udar u nae srce. Na krilima elektrike leti osloboena
dua. Za osam minuta i nekoliko sekundi prijee sunano svjetlo put
vei od dvadeset milijuna milja. Elektrinom brzom potom treba
dui jo manje minuta da preleti jednaku udaljenost. Prostor meu
nebeskim tijelima nije za nju vei negoli nama u jednom te istom
gradu udaljenost izmeu kua naih prijatelja, ak i onda kad se
nalaze blizu. Ali nam taj elektrini udarac u srce oduzima
mogunost da se sluimo tijelom na zemlji osim ako su nam, kao
onome noobdiji, Sreine kaljae na nogama.
Za nekoliko je trenutaka noobdija preao pedeset i dvije tisue
geografskih milja do Mjeseca, koji je, kako nam je poznato, sazdan
od mnogo lake grae negoli naa Zemlja, pa je, tono rije, mekan
poput snijega pria. Naao se noobdija na jednom od bezbrojnih
grotla koje poznajemo iz Mdlerove velike karte Mjeseca.18
Poznaje je, dakako. S unutranje strane grotlo se strmo ruilo u
kotlinu itavu jednu dansku milju. Tu se prostirao grad koji se
doimao poput bjelanjka u ai vode; bijae isto tako mekan i
naikan tornjevima, kupolama i balkonima u obliku jedra, i sve je
to bilo providno i titralo u rijetkom uzduhu. Naa je Zemlja poput
velike ognjene kugle lebdjela nad noobdijinom glavom.
ivjela ondje mnoga bia koja bismo svakako nazvali ljudima,
ali su se uvelike razlikovala od nas. Imala su i svoj jezik, ali nitko ne
moe zahtijevati da ga noobdijina dua razumije; a ipak ga je
razumjela.
18
Ta karta, koju je izradio njemaki astronom Johan Heinrich Mdler, izila je
u Berlinu 1834-36. Prev.

71

Noobdijina je dua vrlo dobro razumjela jezik stanovnika na

Mjesecu. Raspravljali su o naoj Zemlji, ali nisu vjerovali da je
nastanjena; mislili su da je uzduh previe gust, te da ni jedno
razumno bie s Mjeseca ne bi moglo ondje ivjeti. Drali su da
samo na Mjesecu ima ivih bia i da je to zapravo jedino nebesko
tijelo na kojem prebivaju drevni stanovnici svemirski.
Nego, vratimo se na Istonu ulicu, da vidimo to je s
noobdijinim tijelom.
Bez trunka ivota u sebi sjedi ono na stubama kao da se ondje
zauvijek skrasilo: estoper mu ispao iz ruku, oi upire u Mjesec,
kamo mu ode estita dua.
Hej, noobdijo! Koliko je sati? upita neki prolaznik.
A kad ne dobi odgovora, lagano ga vrknu po nosu i ode
ravnotea. Truplo se skljoka, izvali se koliko je dugo i iroko; ta
ovjek bijae mrtav. Onaj koji ga je kvrcnuo silno se uplai. A
noobdija mrtav te mrtav. Javie to i razglasie, pa u zoru prenesoe
mrtvo tijelo u bolnicu.
Eh, to bi bilo ale da je dua, vrativi se, potraila tijelo u
Istonoj ulici pa da ga nije nala! Zacijelo bi najprije odjurila na
redarstvo, zatim u nalazni ured, da ondje pogledaju meu
izgubljenim stvarima, pa naposljetku u bolnicu. Ali tjeimo se
dua je pametnija kad je sama za sebe; nju tijelo i ini glupom.
Kako je reeno, noobdijino je tijelo dospjelo u bolnicu. Ondje
su ga unijeli u sobu za raskuivanje i najprije mu, dakako, izuli
kaljae, pa se dua morala vratiti. Ona odmah uze smjer pravo za
tijelom, i ovjek odjednom oivje. Uvjeravao je ljude oko sebe da
mu je to najstranija no u ivotu. Nipoto je ne bi htio opet
proivjeti. Ali glavno kad se sve svrilo.
Isti ga dan pustie, ali kaljae ostadoe u bolnici.

IV
Kritian as Krasnoslov Nadasve neobino putovanje
Svatko u Kbenhavnu zna ulaz u tamonju Frederikovu
bolnicu, ali kako e ovu priu vjerojatno itati i ponetko tko nije iz
Kbenhavna, treba da damo kratak opis.
72

Bolnicu od ulice dijeli povisoka ograda, a debele su eljezne

ipke toliko razmaknute jedna od druge da se vrlo mravi lijeniki
pripravnici, kako vele, znaju provui onuda i skoknuti u grad. Od
svih dijelova tijela najtee je provui glavu. Tu, kao i svuda na
ovome svijetu, najbolje prolaze sitne glave.
Toliko bi za uvod bilo dovoljno.
Neki mladi lijenik-praktikant, o kome bi se jedino u tjelesnom
pogledu moglo rei da je velika glava, bijae ba te veeri u slubi.
Kia lila kao iz kabla, ali je on unato tome, i bez obzira na slubu,
ipak morao izii samo na etvrt sata. Nije mu se inilo vrijednim
da u to upuuje vratara: zato bi mu se javljao kad moe mugnuti i
kroz reetke. Naiao je na kaljae to ih je noobdija zaboravio. Ne
bijae mu ni nakraj pameti da bi to mogle biti Sreine kaljae; mislio
je samo na to kako bi mu dobro dole po tome vremenu, pa ih i
navue. Sad mu je jo ostalo da vidi moe li se provui; nikad to
prije nije pokuao.
Stajao je pred ogradom.

Boe, daj da provuem glavu! uzdahnu i za tili as mu se

glava lako i sretno provue, premda bijae povelika i podebela: to su
ve kaljae uredile. A sad je trebalo da i tijelo proe, ali ono zape.
Uh, predebeo sam! zakuka lijenik-pripravnik. A mislio
sam da je najtee s glavom. Neu moi van, sve mi se ini!
73

I odmah htjede povui glavu nazad, ali nije ilo. Vratom je

mogao lako micati, i to bijae sve. Ponajprije outje kako ga
obuzima gnjev, a onda mu raspoloenje splasnu i pade ispod nitice.
Sreine su ga kaljae dovele u taj strani poloaj, a na nesreu, kako
se zavrnuo u tijesnu, nije mu palo na um da zaeli slobodu, ve upeo
te upeo, i ni makac s mjesta. Sav je promoio od kie, na ulici nigdje
ive due, a zvona ne moe dosei. Kako e se osloboditi? Ve je
vidio kako e tu prostajati cijelu no, ujutro e morati koga poslati
po kovaa da prepili ipke, a to ne ide tako brzo, svi e se djeaci iz
kole preko puta sjatiti ovamo, sva e se luka etvrt sletjeti da mu
gleda ruglo i sramotu bit e vee strke negoli lani oko divovske
agave.
Uh krv mi navire u glavu, poludjet u! Ve mi se pamet muti!
O, da mi se osloboditi, sve bi dobro prolo!
Eto! Trebalo je da to jo prije zaeli: tek to je dorekao tu
misao, glava bijae slobodna, a on upade unutra, sav smeten od
straha to su mu ga Sreine kaljae utjerale u kosti.
Nemojmo sada opet misliti da je nevolji kraj: Ne bit e jo i
gore.
Proe no, pa i sutranji dan, a nitko ne doe po kaljae.
Uveer se davala predstava u Malom kazalitu u Kanonikoj
ulici. Kua bijae dupkom puna. Na rasporedu deklamacija nalazila
se nova pjesma koju emo evo uti. Naslov joj bijae:
TETKINE NAOARI
Poznata je velja mudrost moje bake,
Staro doba, kau, spaljivae take.
Sve zna to se zbiva, i jo mnogo vie,
godinu to ide, hoe l' biti kie.
Za eteres ljeta unaprijed vam vidi
to jezikom epa nita se ne stidi.
to li e se vano u godini zbiti?
Svi bi rado znali, emu ovo kriti,
koja im je sudba, kakva srea dalja
ali baka veli: to nam znat ne valja.
Dosaivah baki, to mi ala bila,
ljutila se prvo, grdnje zatim lila

74

prodikom nazivah to mi onda kaza,

nita se ne bojah: njezina sam maza!
Samo jednom, evo, govorit mi stade,
elji u ti ipak udovoljit, gade!
I svoje mi nato naoari dade.
Poi kamo hoe, drzala mi slovo,
gdje je mnogo ljudi, ali pamti ovo:
naoari stavi kao da su dogled
svi e onda ljudi to ih vidi tuda
karte bit na stolu, da golemog uda!
Po tim kartam moe proricati svuda.
Hvalit ja joj stadoh, ali bre pooh.
Gdje je mnogo svijeta? na misao dooh.
Obalom proetat? Ondje studen bije.
Na ulicu glavnu? Blato, kia lije.
Kazalite? Eto! to ne rekoh prije:
od veeri ondje nigdje bolje nije.
I evo me sada, pred vama se javljam,
naoari na nos tetkine19 ja stavljam.
Pogledat mi valja nemojte sad bjeat!
hoete li ono kao karte leat,
iz njih da ja svaku vidim sudbu, sreu
utnja vaa meni ne kazuje Neu!
Pratit ete sa mnom to se vidjet ima,
jer karte su sada zabava nam svima.
Proricat u vama, sebi, cijelom kraju:
da vidimo dakle to to karte znaju.
(Stavlja naoari)
Evo, ve je sada smijehu prava hora,
kad ovjek to vidi, smijati se mora.
Figura i slika jedna drugu kosi,
mnotvo tu je dama, svaka srce nosi.
Pik i trolist, evo, crne kuda koja
bolje tako vidim, svaka tu je boja.
19
Ovdje, a tako i u naslovu, stoji Tetkine naoari (Mosters Briller), premda se
na poetku govori o baki (Bedstemoder). Prev.

75

Gle pikovih dama, vane su te kriju

da crvenom deku misli im se viju.
Gle opih se zlatom, tko da sve to broji!
Koliko li novca kui ovoj stoji!
Gostiju joj mnotvo sa svih strana hrli,
al smetnusmo s uma onaj naum vrli.
Stalee bi moda zagledati htjeli?
Da vidimo to se u novinam20 veli...
No svatko e itat, to da zalud gudim,
jer kaem li sada, novinama udim.
Uz to valja znati: ba mi nije volja
da zapadne mene uvijek zdjela bolja.
Kazalite onda? im se ono kiti?
S upravom je bolje u savezu biti.
to li mene eka? Tu mi valja rei,
svatko rad bi uo to o svojoj srei.
Evo gledam, vidim... to bih reko tude?
Saznat ete odmah im se togod zbude.
Izmeu nas tko e najsretniji biti?
Stante malo, to je... bolje njega kriti,
neprilici svakoj kloniti se valja,
emu da se time drugom srea kalja.
Tko li duga vijeka? Kome ljet more?
Takvo neto rei jo je mnogo gore.
Hou l proricati? Treba da se zbori;
ista ova miso i samog me mori.
Poloaj mi muan, uvredom e kanut,
pogledat u odmah, u misli vam banut.
Gatarsku mi mudrost svatko sada kori,
istina se zgoljna svuda eto ori:
Niim ti se ovo zavriti nee
predobro ve znate, prazan mlin klepee.
Sa skuptine ove maknut u se bre,
skuptinari kad se svog miljenja dre.
20

U izvorniku Tiden (Vrijeme) naziv je jednog dnevnika u Kbenhavnu.

Prev.

76

Pjesmu je deklamator izvrsno krasnoslovio i poeo velik

uspjeh. Meu sluateljima naao se i onaj glavonja iz bolnice on
je, kanda, ve zaboravio svoju sinonu pustolovinu. Obuo je kaljae,
jer ih nitko nije traio; na ulici bijae blato, pa mu dooe kao
naruene.
Pjesma mu se svidjela.
Sve je u mislima pretitravao hvatajui se one ideje iz pjesme.
Eh, da su njemu takve naoari! Moda bi, kad bi ih valjano
upotrijebio, mogao ljudima zagledati pravo u srce. Zacijelo bi to bilo
zanimljivije, pomisli glavonja, negoli vidjeti to e se dogoditi
nagodinu, jer emo to ionako saznati, a ono drugo, naprotiv, nikada.
Mogu zamisliti itav onaj niz gospode i gospoa, ondje u
prvom redu! Da im ovjek moe zagledati u srce, naao bi ondje
sigurno neki otvor, kao nekakav duani. Eh, kako li bi se onuda
moje oi proetale! U ove bih dame ovdje, sva je prilika, naao
pomodnu trgovinu! U one tamo duan je prazan, ali mu temeljito
ienje ne bi bilo naodmet. A nalo bi se i estitih duana! Ah, da!
uzdahnu, znam jedan u kojemu je sve kako treba, sve solidno, ali
ve ima pomonika, i to je jedino to u tome duanu ne valja. Iz
ovog bi ili onog duana povikali: Izvolite ui! Eh, kad bih barem
mogao ui te kao lijepa, mala misao proi kroza srca!
Vie kaljaama nije trebalo. itav se praktikant skupi i poe
nadasve neobino putovanje kroza srca slualaca u prvom redu.
Prvo srce kroz koje je proao pripadalo je jednoj gospoi. Ali je
glavonja u prvi as pomislio da se nalazi u Ortopedskom zavodu.
Tako se zove ona kua u kojoj lijenik uklanja ljudske kvrge i ini
ljude opet uspravnima. Naao se u onoj sobi gdje po zidovima vise
sadreni odljevi krivih nogu. Razlika bijae u tome to se ti odljevi u
zavodu prave kad bolesnik ue, a ovdje su u srcu uzeti i pohranjeni
kad su ti dobrijani izili: tu se uvali odljevi duevnih i tjelesnih
mana razliitih prijateljica.
Ubrzo eto ga u drugome enskom srcu, ali mu se ono priini
kao veliko svetite: bijeli golub nevinosti lepra nad glavnim
rtvenikom. Kako bi se rado spustio na koljena, ali mu je valjalo
dalje, u drugo srce. Jo je uo zvuk orgulja, te mu se inilo da je i
sam postao novim, boljim ovjekom. Osjeao se dostojnim da stupi
u drugo svetite, u siromanu sobicu u potkrovlju, gdje je leala
bolesna majka. Na otvoren prozor sija toplo sunce, ubave rue njiu

77

se u drvenu sanduiu na krovu, a dvije svijetlomodre ptice pjevaju

o djetinjoj radosti, dok bolesna majka molitvom blagoslivlja kerku.
Sad se praktikant rukama i nogama uvue u prenatrpanu
mesnicu; svuda meso, pusto meso. Bijae to srce nekakva bogatuna,
uglednika ije se ime sigurno moe nai u adresaru.
Malo zatim nae se u srcu njegove ene, a to srce bijae star,
troan golubinjak. Mueva slika, upotrebljavana kao vjetrenica,
bijae u vezi s vratima, pa se vrata otvarala i zatvarala im bi se mu
okrenuo.
Onda se skupljeni praktikant obrete u kabinetu ogledal, kakav
imamo u dvorcu Rosenberg. Ogledala su nevjerojatno poveavala.
Nasred sobe, na tlu, ba kao Dalaj-lama, sjedilo beznaajno Ja te
osobe, zadivljeno vlastitom veliinom.
Kad se naao u slijedeem srcu, praktikant pomisli da je dospio
u usku kutijicu punu iljatih igala. Zacijelo je to srce kakve stare
usidjelice! pomisli i nehotice, ali nije bilo tako: bijae to srce mlada
ratnika, nosioca mnogih odlija, ba, tono rije, ovjeka s duom i
srcem.
Sasvim smeten izvue se greni praktikant iz posljednjeg srca.
Nije uspio srediti misli; inilo mu se da ga je to zanijela njegova
suvie bujna mata.
Gospode Boe, uzdahnu, ja sigurno naginjem na ludilo! A
ovdje je nepodnoljiva vruina. Krv mi navire u glavu. I sjeti se
velike sinone dogodovtine, kad mu je ono glava zapela meu
reetke na bolnikoj ogradi. Zacijelo je to uzrok! pomisli
glavonja. Valja mi togod poduzeti dok je jo za vremena. Ruska bi
mi kupelj dobro inila. Da barem ve leim na najvioj dasci!
I eto ga odjednom na najvioj dasci u parnoj kupelji, stvorio se
ondje, ali je leao sasvim odjeven, s cipelama i kaljaama na
nogama. Vrue kapljice vode padahu mu sa stropa na lice.
Hu! kriknu on i skoi dolje da se istuira. uvar takoer
glasno viknu kad ugleda potpuno odjevena ovjeka.
Praktikant meutim bijae toliko priseban te mu priapnu:
Posrijedi je oklada! Ali kad je stigao u svoju sobu, odmah prilijepi
veliki panjolski obli na zatiljak i lea da mu izvue ludilo.
Ujutro imae krvava lea: to su mu, eto, donijele Sreine
kaljae.

78

V
Pisareva preobrazba
Noobdija a njega sigurno jo nismo istrli iz pameti
sjetio se pak kaljaa to ih bijae naao i donio sa sobom u bolnicu.
Lijepo ovjek ode po njih, ali kad ih ni porunik ni drugi ljudi u
onoj ulici ne htjedoe priznati za svoje, dobrijan ih spodbi pod
miku pa s njima na redarstvo.
Ba su kao i moje! ree jedan od gospode pisara
promatrajui naene kaljae, te ih stavi pokraj svojih. Trebalo bi
ovjeku vie negoli postolarsko oko da bi mogao razlikovati jedne
od drugih.
Gospodine pisaru! oslovi ga podvornik koji je uao s
nekakvim papirima.
Pisar se okrenu i probesjedi s ovjekom, a kad to bijae gotovo
i kad je opet svrnuo pogled na kaljae, nae se u nedoumici: nije
znao jesu li njegove kaljae slijeva ili zdesna. Zacijelo su ove to
su mokre! zakljui. Ali nije pogodio, jer to bijahu Sreine kaljae.
A zato, uostalom, i redarstvo ne bi moglo pogrijeiti? Obuje ih,
strpa spise u torbu, a nekoliko ih uzme pod ruku da ih kod kue
proita i prepie. Kako je bila nedjelja prijepodne i lijepo vrijeme,
pomisli pisar: etnja do Frederikova brda ba bi mi prijala. I
usmjeri korak onamo.
Ne bijae mirnijeg i marljivijeg ovjeka od toga mladia, pa
neka mu bude ta mala etnja, koja e mu sigurno koristiti nakon
mnogog sjedenja. U poetku je samo hodao, ne mislei ni na to, pa
kaljae nisu imale prilike pokazati svoju arobnu mo.
Idui drvoredom susretne znanca, mlada pjesnika, koji mu
priopi kako e sutra na ljetovanje.
Dakle opet na odlasku? zavidno e mu pisar. Ba ste
sretan ovjek. Moete poletjeti kamo god vas srce vue, a mi ostali,
mi smo vezani kao da su nam noge u lancima.
Ali vi imate siguran kruh u rukama! odvrati pjesnik.
Za dravnim ste jaslama pa vam se ne treba brinuti za sutranjicu. A
kad ostarite, dobijete mirovinu!

79

 Vama je ipak bolje ustvrdi pisar. Pisati pjesme, to je

uitak! Sav vam svijet laska, a nitko vam ne jae na iji, sami ste
svoj gospodar! Trebalo bi da malo sjedite na redarstvu uz dosadne i
otrcane poslove!
Pjesnik odmahnu glavom, i pisar odmahnu glavom. Svaki
ostade pri svome, i u tome se pozdravie i rastadoe.
Poseban ti je to soj, ti pjesnici! pomisli pisar. Htio bih
jednom pokuati da uem u takvu narav, da i sam postanem pjesnik.
Vjerujem da ne bih pisao onakve jadikovke kao drugi... Danas je
pravi proljetni dan, kao stvoren za pjesnika! Zrak je neobino ist,
oblaci tako lijepi, a zelenilo puno mirisa! Gle, tolike godine nisam to
osjetio kao ovaj as.
Vidimo ve da je postao pjesnikom; dodue nije se to opaalo
ta bilo bi smijeno zamiljati pjesnika drugaijeg od ostalih ljudi;
moe meu obinim ljudima biti kudikamo poetinijih priroda nego
to je mnogi veliki priznati pjesnik. Razlika je samo u tome to
pjesnik bolje zapaa i pamti pa moe zadrati osjeaje i misli dok ih
jasno ne izrazi rijeima. A to drugi ne mogu. Ali prebaciti se iz
svakidanje naravi u nadarenu znai svakako promjenu, i to je sad
doivio pisar.
Divan zrak! nastavi on. Kako me podsjea na ljubice kod
tete Lone! Eh, onda sam jo bio vro! Boe mili, koliko li je
vremena minulo to se nisam na to sjetio! Dobra, stara dua!
Stanovala je tamo iza Burze. Uvijek je imala kakvu granicu ili
zelenu mladicu u vodi ma kakva zima bila. umske su ljubice
mirisale, dok sam ja stavljao ugrijane bakrene novie na zamrzla
okna i pravio rupice na ledenom cvijeu po staklu, da kroz njih
virim van. Oku se pruao lijep vidik. Vani, na kanalu, stajahu
zaleeni brodovi, nigdje nikog na njima; crn gavran to grake sva
im posada. Ali kad bi granulo proljee, onda bi nastao ivot. Uz
pjesmu i poklike pilili bi led, smolili brodove, opremali ih u tuinu,
za put u daleke zemlje. A ja ostao kao da sam se ukotvio, i nikad
nikamo, uvijek u sjediti na redarstvu i gledati kako drugi uzimaju
putne listove da putuju po svijetu. Takva mi je sudbina! Ah, ah!
uzdahnu duboko, ali se odmah osupnut prekide. to li se to, Boe,
sa mnom zbiva! Nikad mi jo takve misli nisu dolazile! Zacijelo je
to od ovoga proljetnog zraka! Ugodno je, ali me i plai.
Segnu u torbu po svoje spise. Spisi e me navesti na druge
misli, ree u sebi, te oima preletje prvi list. Gospoa Sigbrith,
80

originalna tragedija u pet inova, proita na listu, udei se. to

je ovo? Gle, moj je rukopis! Zar sam ja napisao ovu tragediju?
Spletka na bedemu ili dan pokajanja, vesela igra... Ali odakle ovo?
Sigurno su mi gurnuli u torbu... Gle i pismo!
Jest, bilo je to pismo od kazaline uprave. Odbijaju mu dramu,
a pismo ba nije uljudno napisano.
Hm! Hm! promrmlja pisar i sjede na klupu. Zagnao se u
puste misli, a srce se naprosto topilo koliko bijae meko. Nehotice
ubra najblii cvijet. Bijae to obina mala tratinica. to nam
botaniari kau tek u mnogim predavanjima, otkrila mu ona u
jednome jedinom asu; pripovijedala mu mit o svojem roenju,
kazivala o snazi sunanog sjaja to isprua njezine tanke latice i
mirisom ih napaja. Pomisli pisar na ivotne borbe, koje i u naim
grudima nalaze odjeka. Zrak i svjetlo miluju cijeli svijet, ali je on
svjetlu vie sklon, prema njemu se okree, a kad svjetla nestane,
sklapa svoje latice i spava u naruju zraka. Svjetlo me poljepava,
veli cvijet. Ali uzduh udie! apnu pjesnikov glas.
Odmah u blizini stajao djeak i tapom udarao po muljevitu
jarku. Kapljice prskale po zelenom granju, a pisar pomisli na one
milijune nevidljivih ivotinjica koje u kapljicama odlijetahu u
visinu; prema njihovoj veliini bijae to kao kad bi nas hitnuli
visoko nad oblake. I namatajui misli oko toga, i oko itave
preobrazbe to se s njime zbila, pisar se nasmijei: Oito je da
spavam i sanjam! Ali ipak je udnovato! Kako se moe sanjati i
ujedno znati da je sve samo san? Kad bih se barem sutra sjetio ega
kad se probudim! Gle, sve je tako kao da sam neobino dobro
raspoloen! Pogled mi jasan, sve osjeam, sama bistrina, pa ipak
sam siguran, ako se sutra neega sjetim, bit e sve samo zbrka, kao i
uvijek! Sa svim to se pametno i lijepo uje i kae u snu, dogaa se
kao s podzemnim zlatom; kad ga nae, bogato je i krasno, a po
danu samo kamenje i goli ljig.
Naokolo ptice cvrkutale i radosno skakale s grane na granu.
Gledae ih pisar, pa mu se ote bolan uzdah:
Ah, njima je mnogo bolje nego meni! Divno je letjeti! Sretan
onaj tko se s krilima rodi! Kad bi se moglo, najvie bih volio
pretvoriti se u takvu malu evu!
U isti mu se as skuti i rukavi sloie u krila, odijelo mu se
pretvori u perje, a kaljae u aporke. On to dobro opazi i u sebi se
nasmija: Eto, sad barem znam da sanjam! Ali tako ludo nisam jo
81

nikad sanjao. I odletje na granje pa zapjeva, ali mu u pjesmi nije

bilo poezije, jer je njegova pjesnika narav izvjetrila. Kaljae su,
kao i svatko tko neto temeljito radi, mogle izvriti samo jedno
odjednom. Htio je pisar da bude pjesnik pa je postao pjesnik; sad
je htio biti ptica, ali kad mu se ta elja ispunila, prestalo je ono
prijanje.
Gle divote! pomisli pisar. Danju sjedim u redarstvenoj
upravi i pretresam dosadne sporove, a nou sanjam gdje kao eva
letim po perivoju na Frederikovu brdu. O tome bi se zbilja mogla
napisati prava vesela igra!
Zatim sletje u travu i, vrtkajui glavom na sve strane, poe
kljunom kljucati gipke vlati, koje prema njegovoj sadanjoj veliini
bijahu visoke poput palmova granja u sjevernoj Africi.
Tako koji asak, a onda se oko njega sastavi mrkla no:
nekakav, po njegovu miljenju divovski predmet pade preko njega i
svega ga prekri. Bijae to velika kapa koju je neki djeak iz luke
etvrti bacio na pticu, Jedna se ruka uvue i zgrabi pisara preko lea
i krila, da je samo pijuknuo. U prvom strahu pisar se prodera:
Balave bezobrazni! Ja sam pisar na redarstvu! Ali je djeak
to uo samo kao ptiji cijuk, kao sitan ubor evin; on lupnu pticu
po kljunu i odnese je dalje.
Idui drvoredom susretne dvojicu boljih aka, to jest dvojicu
djeaka iz bolje kue, jer po znanju u koli bijahu posljednji. Oni
kupie pticu za osam novia, i tako pisar doe u Kbenhavn, a u
kuu neke obitelji u Gotskoj ulici.
Sva srea to sanjam, u sebi e pisar, inae bih se zbilja
razljutio! Najprije sam bio pjesnik, a sad opet eva! To me pjesnika
narav prometnula u ovo malo stvorenje. Zbilja jadno, osobito kad
padne u ruke djeacima. Ba sam radoznao kako e se sve ovo
zavriti.
Djeaci ga unesoe u vrlo lijepo namjetenu sobu. Gojazna,
nasmijana gospoa doe im u susret, ali se nije nimalo obradovala
to su donijeli tu obinu poljsku pticu, kako gospoa nazva evu.
Ali za danas neka bude; mogu je staviti u praznu krletku kod
prozora.
Moda e zabavljati Popija! dometnu gospoa i smijeei
se pogleda veliku zelenu papigu to se otmjeno zibala na obruu u
divnoj mjedenoj krletki.

82

 Danas je Popiju roendan glupo e ona pa e mu

poljska ptica estitati!
Popi nije uzvratio ni rijei, ve se samo otmjeno ljuljao. Ali
lijep kanarinac kojega su prolog ljeta donijeli iz njegove tople
mirisave domaje, poe glasno pjevati.
Krijetalice! viknu gospoa i prebaci mu bijel rubac
preko krletke.
Pipi! uzdahnu kanarinac; da strane li meave! i s
tim uzdahom umuknu.
Pisar, ili, kako je gospoa rekla, poljska ptica, dospije u malu
krletku tik nad kanarincem, nedaleko od papige. Jedina izreka koju
je Popi znao izbrbljati, a koja je esto djelovala smijeno, bijae:
Ma budimo ljudi! Sve drugo to je krijetao bilo je nerazumljivo
kao i kanarinev cvrkut, ali ne i pisaru, koji sada i sam bijae ptica:
on je sasvim dobro razumio drugove.
Letio sam pod zelenom palmom i pod rascvalim bademom
pjevae kanarinac; letio sam s braom i sestrama povrh divna
cvijea i bistrih jezera, kojima se na dnu bilje povijalo. Vidio sam i
mnoge divne papige, priale su vesele prie kojima ne bijae kraja ni
konca.
To su bile divlje ptice! pretre papiga. Ptice bez
ikakva obrazovanja! Ma budimo ljudi! Zato se ne smije? Kad se
gospoa i svi gosti mogu tome smijati, moe i ti! Krupna je mana
kada tko nema smisla za smijeno. Ma budimo ljudi!
A sjea li se lijepih djevojaka koje plesahu pod razapetim
adorom kraj drvea u cvatu? Spominje li se slatkih plodova i
svjeeg soka to ga daje divlje bilje?
Sjeam se odvrati papiga ali mi je ovdje kudikamo
bolje! Imam dobru hranu i prijateljski postupak, znam da sam bistra
glava i vie ne traim. Ma budimo ljudi! Ti si pjesnika dua, kako
se kae, a ja sam uenost i dosjetljivost. Nadaren si, ali nisi razborit:
razdaje se u tim visokim prirodnim zvucima, pa te stoga i prekrie.
Sa mnom nije tako, jer su za me malo vie izdali! Moj kljun ulijeva
potovanje, a ala mi je uvijek nadohvat. Ma budimo ljudi!
O, moj topli, rascvjetali zaviaju! tugovae kanarinac.
Pjevat u o tvome tamnozelenom drveu, o tvojim tihim morskim
dragama gdje kronje bistroj vodi cjelivaju povrje. Opjevat u
radosti sve moje jarke brae i sestara tamo gdjeno rastu kaktusi,
biljna vrela pustinje!
83

 Ta prestani ve jednom s tim alopojkama! ljutnu se

papiga. Reci togod emu se moemo smijati! Smijeh je znak
najvieg stupnja duha. Moe li se smijati pas ili konj? Ne moe!
Plakati moe, ali smijati se, to je dano samo ljudima. Ho, ho, ho!
nasmija se Popi i nadopuni svoju alu: Ma budimo ljudi!
Ti mala, siva danska ptico! nato e kanarinac. I ti si
uhvaena! Zacijelo je hladno u tvojoj umi, ali ondje caruje sloboda!
Poleti! Zaboravili su te zatvoriti! Najgornji je prozor otvoren. Poleti,
poleti!
A pisar nije ekao da mu se dvaput rekne, nego razmahnu
krilima pa izletje iz krletke. U isti as kripnue odkrinuta vrata
druge sobe: uulja se gipka kuna maka, zakrijesie se sjajne,
zelene oi, te poe lov. Kanarinac letio po krletki, papiga udarala
krilima i vikala: Ma budimo ljudi! a pisar u smrtnom strahu izletje
kroz prozor, poletje preko kua i ulica, dok se naposljetku ne
morade spustiti da malo otpoine.
Susjedna mu se kua uini nekako poznata; jedan joj prozor
bijae otvoren, i pisar uletje unutra. Nae se u svojoj sobi i sjede na
stol.
Ma budimo ljudi! protisnu i ne mislei to govori,
ponavljajui papigine rijei, i toga se trena opet stvori pisarem, ali je
sjedio na stolu.
Neka mi je Bog na pomoi! u udu e pisar. Kako li sam to
ovamo dospio i zaspao! Tako sam nemirno sanjao. Prava ludost sve
zajedno!

VI
Najbolje to su kaljae donijele
Sutradan u ranu zoru, dok je pisar jo leao u postelji, netko
zakuca na njegovim vratima; bio je to susjed s istog kata, student
bogoslovije. Stupio je unutra.
Posudi mi kaljae zamoli bogoslov; tako je mokro u
vrtu, a sunce divno sja, pa bih dolje popuio lulu duhana.

84

Nazu kaljae i brzo sie u vrt koji se sastojao od sama dva

drveta: jedne ljive i jedne kruke. ak i tako malen vrt kao taj, u
Kbenhavnu je rasko i krasota.
Student etkao gore-dolje puteljkom. Bijae istom est sati. Sa
ceste odjeknu potanski rog.
Oh, putovati, putovati! uzdahnu bogoslov. Nita ljepe na
svijetu! To je najvia meta svih mojih elja! Tada bi se stiao ovaj
pusti nemir u meni! Ali bi valjalo daleko putovati! Htio bih vidjeti
divnu vicarsku, poi u Italiju i...
Dobro to su kaljae odmah rairile svoju mo, jer bi inae
odmakao predaleko i za sebe i za nas.
Sad bogoslov putuje. Nalazi se usred vicarske, ali sa jo
osmoricom zguran u potanskoj koiji. Glava ga boli, ukoio mu se
vrat, a krv skupila u nogama te su nabrekle i otekle u izmama.
Vidimo ga kako klimata izmeu sna i jave. U desnom mu depu
kreditno pismo, u lijevom putna isprava, a u konoj vreici na
prsima nosi nekoliko uivenih zlatnika.
im malo zadrijema odmah mu se usnije da je izgubio koju od
tih dragocjenosti, pa se grozniavo trza od sna, te mu prvi pokreti
ruku opisuju trokut od desna u lijevo pa gore na prsa, da osjeti je li
jo sve na svome mjestu. Kiobrani, tapovi i eiri zibaju se gore u
mrei i prilino zakrivaju vidik, koji doista bijae velianstven.
Student ga kriom promatra dok mu srce pjeva ono to je u
vicarskoj ve ispjevao barem jedan nama poznati pjesnik, samo to
to do danas nije nigdje objavio:
Veeg krasa zar srce mi zna
dok gledam Montblanc u sjaju?
Samo da usud blaga mi da,
ostah uvijek u tom kraju!
Velika, ozbiljna i mrka bijae sva priroda naokolo. Jelove ume
po vrletima bijahu kao vrci vrijeska, a svaki vrak zaliven maglom
oblaka. Odjednom usu snijeg, hladan vjetar zahuja.
Uh! uzdahnu teolog, da sam barem s onu stranu Alpa! Bilo
bi ljeto, i ja bih imao novaca na svoje kreditno pismo. Tako
strahujem za nj da ne mogu uivati u vicarskoj. Oh, da smo barem
ve s druge strane!

85

I tako se stvorio s druge strane, duboko u Italiji, izmeu

Firence i Rima. Trasimensko jezero arilo se u veernjoj zaari kao
uareno zlato meu tamnomodrim planinama. Tu gdje je Hanibal
potukao Flaminija vinova se loza miroljubivo prepletala i hvatala
svojim zelenim prstima. Ljupka, polunaga djeca uvahu krdo svinja,
crnih kao ugalj, pod skupinom mirisave lovorike kraj puta. Kad
bismo uspjeli vjerno opisati tu sliku, svi bi uskliknuli: Divne li
Italije! Ali tako ne ree ni bogoslov niti ijedan od njegovih
suputnika u vetturinovim kolima.
U jatima napadahu ih otrovne muhe i komarci. Uzalud su
mahali i lupali oko sebe mirtinom granicom muhe su ih ipak
bole: u kolima ni jednog ovjeka komu lice ne bi bilo oteeno i
krvavo od uboda. Jadni konji podsjeahu na strvine: muhe ih
jatimice prekrile po leima, i bilo je samo od asovite koristi kad bi
koija siao te oeao ivotinje.
Sunce zae, a svu prirodu nagla hladnoa stee u zagrljaj:
bijae nadasve neugodno. Okolna se brda i oblaci, meutim,
zaodjenue u prekrasnu zelenu boju, jasnu i sjajnu ali hajde sam
onamo pa gledaj na roene oi, to je bolje negoli itati opise! Bijae
zaista jedincat vidik. I putnici to osjetie, ali eludac prazan, a
tijelo trudno i umorno, pa se sva enja due okretala oko
prenoita: kakvo li e biti? To ih je kudikamo vie zanimalo negoli
lijepa priroda.
Put je vodio kroz neki maslinjak; bogoslovu bijae kao da se
kod kue vozi meu vornatim vrbama. Tu se nalazilo osamljeno
svratite.
Dvanaestak prosjaka bogalja smjestilo se pred kuom.
Najzdraviji meu njima inio se kao najstariji sin Gladi, koji je
postao punoljetan21, dok su ostali bili ili slijepi, ili imali zakrljale
noge te puzali na rukama, ili pak pokazivali kljaste ruke s pestima
bez prstiju. Prava bijeda zaogrnuta prnjama!
Eccelenza, miserabili!22 uzdisahu bogalji i pruahu
kljaste udove.
Gostioniarka, bosa i neoeljana, u prljavoj bluzi, izae da
doeka goste. Vrata bijahu privezana ribarskim konopom, podovi u
Snarleyyow. Pieva biljeka. To je naslov jednome romanu engleskog
romanopisca F. Marryata, tiskanu l837. Prev.
22
Bijednici, preuzvienosti!
21

86

sobama poploani poluistroenom opekom; pod stropom polijetahu

imii, a smrad unutri...
Prostrite radije dolje u staji! dobaci jedan izmeu
putnika. Ondje barem ovjek zna to udie!
Otvorie prozore da ue neto svjeeg zraka, ali bre od uzduha
uoe kljaste ruke i vjeni vapaj: Miserabili, Eccelenza! Zidovi
bijahu puni natpisa od kojih je polovina bila protiv pojma bella
Italia, protiv lijepe Italije.
Iznesoe jelo na stol: juhu od vode zainjenu paprom i
ueenim uljem, pa jo jednom tu istu vrstu ulja na salati: smrdljiva
jaja i peene pijetlove kreste bijahu poslastica. ak je i vino imalo
udan okus ba pravi bukuri.
Kad se unoalo, poslagae sve kovege pred vrata. Jedan
izmeu putnika uvae strau, dok su drugi spavali. Teolog bijae na
strai. Kako je zaguljivo bilo unutri! Pritisla sparina, komarci zujali
i boli, a miserabili vani stenjali u snu.
Ah da, lijepo je putovati! uzdahnu student. Samo kad
ovjeka ne bi titilo tijelo! Kad bi ono moglo mirovati, a duh,
naprotiv, putovati... Kamo god doem, svuda mra pritite srca. A ja
eznem za neim boljim od asovitoga da, ja bih neto bolje,
najbolje... Ali gdje je to, to je to? Ma ja u dui zapravo znam to
hou: htio bih postii sretan cilj, najsretniji od svih!
I tek to je to izrekao, obreo se kod kue. Dugi, bijeli zastori
visjeli na prozoru, a nasred sobe, na tlu, stajao crn lijes: u njemu je
student snivao crni san smrti. elja mu se ispunila: tijelo je
mirovalo, a duh mu putovao. Ne nazovi nikoga sretnim prije nego
to umre, Solonove su rijei, i one su se ovdje ponovno potvrdile.
Svako je mrtvo tijelo sfinga besmrtnosti; nije nam ni ova sfinga
u crnom lijesu odgovarala na ono to je iv ovjek jo prije dva dana
napisao:
O nijema smrti; utnjom budi strah,
sav trag tvoj na pusto groblje vodi.
Zar miso da se pretvori u prah?
Il tek travkom da se opet rodi?
Svoj bol od drugih ovjek krije rad,
a tebi, to sam b sve do sada,
na svijetu srce skri tei jad
87

no zemlja to sad ti na lijes pada.

Dvije se prilike kretale po sobi, poznajemo ih obadvije: jedna
je vila Briga, a druga Sreina izaslanica. Nagnue se nad mrtvaca.
Vidi li rei e Briga kakvu su sreu ljudima donijele
tvoje kaljae?
Barem su ovome to ovdje spava donijele trajno dobro!
odvrati druga.
O, ne! opet e Briga. Sam je otiao, nije bio pozvan!
Duh mu ovdje nije imao dovoljno snage da stekne ono blago koje
mu je sueno! Uinit u mu dobroinstvo!
I to rekavi, izu mu kaljae s nogu. Tako se dovri smrtni san i
oivjeli ustade. Brige nestade, a s njome i kaljaa. Zacijelo ih
smatrae svojim vlasnitvom.

88

TRATINICA
uj sada to u ti priati!
Vani na selu, tik do ceste, ima ladanjska kua zacijelo si je
ve i sam vidio. Pred njom je vrti sa cvijeem, ograen obojenom
ogradom, a odmah kraj ograde, ali van uz jarak, rasla mala tratinica
sred bujne zelene trave. Sunce je obasjavae ba tako toplo i lijepo
kao to je sjalo i na veliko gizdavo cvijee u vrtu, pa je zato i
napredovala iz dana u dan.
Jednog je jutra sasvim procvala rastvorila svoje fine
sjajnobijele latice to su kao zrake okruivale malo uto sunce u
sredini. Nije joj bilo ni nakraj pameti da je nitko i ne gleda ondje u
travi i da je malen, neznatan cvijetak za koji nitko i ne mari.
Naprotiv, silno se radovala, okrenula se pravo suncu, gledala uvis i
sluala evu gdje klike u zraku.
Mala tratinica bila radosna kao da je svanuo velik blagdan, a
bijae samo obian ponedjeljak. Sva djeca bila u koli, pa dok su
sjedila u klupama i uila, i cvijetak je sjedio na svojoj tankoj,
zelenoj stabljici, te i on uio od toplog sunca i od svega naokolo...
I uini se tratinici da mala eva jasno i lijepo pjeva i ubori o
svemu onom to ona, mala tratinica, osjea u svome tihom kutku.
Puna udivljenja gledae u sretnu pticu koja umije pjevati i letjeti. Ali
nije cvijetak bio alostan to mu i samome nije dano da pjeva i leti.
Ta ja vidim i ujem! miljae tratinica. Sunce me grije, a
vjetar cjeliva! Oh, kako sam bogata!
Za ogradom, u vrtu, koilo se mnogo otmjeno cvijee: to je
manje mirisalo, to je vie dizalo glavu. Bouri se naduli da buu
vei od rua, ali vanjska veliina malo vrijedi! Tulipani se
zaodjenuli u ponajljepe boje, a toga su bili i svjesni, pa se drali
uspravno kao tapovi, samo da se to bolje vide. Nisu se ni osvrtali
na malu tratinicu to je cvala vani, izvan ograde, ali je ona to vie
gledala u njih i kazivala u sebi: Kako su bogati i krasni! K njima
sigurno slijee ona divna ptiica da ih posjeti! Hvala Bogu to sam
blizu te mogu gledati svu tu krasotu!
I ba u trenu kad je to u sebi rekla, zau se Kvi-vit i doletje
eva, ali ne onamo bourima i tulipanima, nego samcu cvijetku u
zelenoj travi, maloj tratinici, koja od puste radosti naprosto nije
znala to da misli.
89

Ptiica poskakivala oko nje i uborila:

U tratini meka trava,
U njoj ubav cvijetak spava:
srebrno mu ruho dano,
a srce mu zlato samo.
I zaista, uta toka u tratinici bila kao zlato, a male latice oko
nje blistale poput srebra.
O, kako je tek sada bila sretna mala tratinica! Ptica ju je
poljubila kljunom, pjevala joj te opet uzletjela u modre visine.
etvrt sata proe dok se cvijetak pribrao od silnog zanosa. Napol
zastiena, ali ipak u dnu srca radosna, pogleda tratinica na cvijee
u vrtu... Ta ono je vidjelo kakvu je ast i sreu doivjela, pa je
moralo priznati da se ima i emu radovati. A tulipani se jo i vie
ukoili negoli prije, samo to su im se lica nekako uiljila i
pocrvenjela od jeda. I buoglavi se bouri jo vema naduli uh,
dobro je to ne znaju govoriti, jer bi tratinica imala to uti!
Jadni cvijetak dobro vidje da mu susjedi nisu najbolje volje, i bi
mu ba od srca ao.
U taj as ue u vrt djevojka s velikim noem, otrim i sjajnim.
Prie upravo tulipanima i poe rezati jednoga za drugim.
Oh! uzdahnu mala tratinica. Pa to je grozno, svreno je
sada s njima!
Odnese djevojka tulipane, a tratinici bi milo to stoji vani u
travi i to je malen, neznatan cvijet. Osjeae veliku zahvalnost, a
kad je sunce zalo, sklopi svoje latice, zaspa i svu no snivae o
suncu i o ptiici.
Kad je ujutro sunce granulo i kad je sretni cvijetak opet
ispruio bijele latice, kao sitne ruice, prema zraku i svjetlu, on
razabra evin ubor, ali pjesma to ju je eva pjevala bijae puna
tuge i alosti: jadna eva jade jadovala. Uhvatili je, pa sad u krletki,
kraj otvorena prozora, tuno ubori:
Da je meni letjet sada,
ne bi bilo mojih jada:
kad je vani, ne zna ptica
to je zlatna slobodica.

90

Mala bi joj tratinica tako rado pomogla! Ali kako? Tko da se

tome domisli? Sasvim je zaboravila kako je lijepo sve oko nje, kako
toplo sja sunce i kako su joj samoj latice sjajno bijele: sve joj se
istrlo iz pameti i samo je mislila na zarobljenu pticu kojoj nikako ne
mogae pomoi.
U taj mah iziu dva djeaka: jednome od njih u ruci je no,
velik i otar poput onoga kojim je djevojka posjekla tulipane. I pou
oni pravo prema maloj tratinici, koja nije mogla dokuiti to su
naumili.
Ovdje moemo iskopati lijep busen za evu! ree jedan od
djeaka i poe oko tratinice rezati etverokut, tako da je cvijetak
ostao u sredini.
Uberi taj cvijet! kaza drugi djeak, a tratinica sva
protrnu od straha: ako je otrgnu, ode joj, jadnici, ivot, koji joj se
upravo sada milio kad je trebalo da je s busenom trave odnesu u
krletku, zarobljenoj evi.
Ne, neka ostane! odlui prvi djeak. Bit e kao ukras!
I tako je cvijetak ostao u busenu i dospio u krletku k evi.
A jadna ptica tugovala za izgubljenom slobodicom i udarala
krilima o ice na krletki. Mala tratinica ne mogae ni slova
protisnuti ni rijece utjehe prozboriti, iako je ba od srca eljela.
Tako proe itavo prijepodne.
Vode nema! protui eva. Svi otili od kue, a nisu mi
ostavili ni kapi vode! Grlo mi suho, hoe da izgori; u meni i vatra i
led, a zrak tako teak. Ah, valja mi uginuti kraj toplog sunca, kraj
svjeeg zelenila, sred sve te Boje krasote!
I spusti mali kljun u hladan busen trave, da se barem malo
osvjei. Uto joj pogled pade na tratinicu, pa joj ptica kimnu, poljubi
je kljunom i proubori:
I ti e ovdje uvenuti, ubogi mali cvijete! Tebe, i ovo malo
trave, dadoe mi za itav svijet koji sam imala vani: svaka sitna vlat
trave treba da mi bude zeleno drvo, svaka tvoja bijela latica mirisavi
cvijet! Ah, to me tek podsjea koliko sam izgubila!
Kad bih je mogla nekako utjeiti! pomisli tratinica, ali nije
mogla maknuti ni jednom laticom. A miris koji je strujao iz tankih
latica bijae kudikamo jai od mirisa to ga inae taj cvijetak izdaje.
Opazi to i eva: iako je ginula od ei i u svojoj muci trgala zelene
travke, nije cvijetka ni taknula.
Ve se i veer spustila, a sveudilj nikoga da jadnoj ptici dade
91

kap vode. eva oprui lijepa krila pa ih jo jednom grevito skupi;

ubor joj bijae samo jo bolan pijuk. Glavica joj klonu do cvijeta,
srce joj pue od oskudice i tuge. Sada ni cvijet nije mogao, kao
sino, skupiti svojih latica i zaspati, nego je bolan i tuan oborio
glavu k zemlji.
Tek ujutro dooe djeaci, pa kad vidjee da je ptica uginula,
zaplakae i mnoge suze prolie. Iskopae ptici grobak te ga ukrasie
cvjetnim laticama. Uginulu evu poloie u krasnu, crvenu kutiju:
neka bude kraljevski pokopana, uboga ptica! Dok je ivjela i
pjevala, nisu na nju mislili: zatvorili je u krletku i pustili da ugine od
ei, a sad je slave i oplakuju.
A busen sa cvijetkom bacie na pranjavu cestu: nitko se i ne
sjeti tratinice, koja je jedina s ptiicom bol bolovala i toliko eljela
da je utjei.

92

POSTOJANI KOSITRENI VOJNIK

Bilo jednom dvadeset i pet kositrenih vojnika, sve odreda
brae, jer su svi potekli od jedne stare kositrene zaimae. Svima im
bila puka u ruci, svi pogled usmjerili naprijed, svaki se koio u
prekrasnoj crveno-modroj odori. Kad se poklopac skinuo s kutije u
kojoj su leali, prvo to su uli na ovom svijetu bijahu rijei:
Kositreni vojnici! Tako je uskliknuo malen djeak i pljesnuo
rukama: dobio ih na dar o roendanu pa ih poredao po stolu.
Svi vojnici bili udlaku jednaki, samo se jedan jedini malko
razlikovao od ostalih: imae on samo jednu nogu. Kad su ih lijevali,
on bio posljednji, pa za njega, da bude cijel cjelcat, nije doteklo
kositra. Ali je na onoj jedinoj nozi stajao isto onako vrsto kao i
drugi na dvjema, i ba se on proslavio, kako emo evo uti.
Na stolu gdje su stajali poredani, nalazile se i mnoge druge
igrake, a meu njima se najvie isticao prekrasan dvorac od papira.
Kroz male si prozore mogao pogledati u dvorane u dvorcu. Pred
dvorcem bilo sitno drvee oko malena zrcala to je imalo prikazivati
jezero. Po jezeru plovili votani labudovi i u njemu se ogledavali.
Sve je bilo lijepo, ali je najljepa ipak bila djevojica to je stajala
dvorcu na vratima. I ona bila izrezana od papira, ali je imala haljinu
od najfinijeg prozirnog platna i malu, usku modru vrpcu preko
ramena. Na vrpci joj blistava zvijezda, velika koliko cijelo joj lice.
Djevojica ispruila obje ruke, jer bijae plesaica, a jednu je nogu
toliko savila iza sebe uvis da je kositreni vojnik nije mogao vidjeti,
pa je mislio da je i u nje samo jedna noga.
To bi bila ena za me! pomisli vojnik; ali je previe
otmjena: nastan joj u dvorcu, a meni u obinoj kutiji, pa i tu nas se
nabilo dvadeset i pet nije to mjesto za nju! Ali u svakako gledati
da se s njom upoznam!
I oprui se lijepo iza burmutice na stolu, odakle je zaklonjen
mogao dobro promatrati malu, finu damu, koja je i dalje stajala na
jednoj nozi ne gubei ravnotee.
Uveer sve ostale kositrene vojnike pokupe u kutiju, a ukuani
odu spavati. Sad se igrake ponu igrati razliitih igara, posjeta,
rata, a neke okrenu plesati. Kositreni vojnici zveckali u kutiji, jer
su i oni htjeli u igru, ali ne mogahu dignuti poklopca. Krcaljka za
orahe poela se premetati, a pisaljka stala kliziti po ploici. Nastala
93

buka i graja, od nje se probudio kanarinac, pa se i on umijeao sa

svojim glasiem, i to u stihovima. Samo se kositreni vojnik i mala
plesaica nisu s mjesta micali: ona je uspravno stajala na vrhu
prstiju ispruivi obje ruke, a on se ustoboio na svojoj nozi, ne
skidajui ni asak oka s nje.
Uto izbi pono, i pras! poklopac s burmutice odskoi: u njoj
nije bilo burmuta, ve malen crn avolak; bijae tako vjeto izraen.
Hej, kositreni vojnie! povie avolak. Hoe li
oboriti pogled!
Ali se vojnik pravio da ne uje.
ekaj samo! zaprijeti avolak. Vidjet e ti svoje
sutra!
Kad je objutrilo i djeca ustala, kositrenog vojnika postave u
prozor. Bijae li avolak posrijedi ili propuh, ne znam ti rei, ali se
prozor nenadano otvori, a na se vojnik strmoglavi s treeg kata!
Ah, kako je to bio straan pad: nogu je okrenuo ravno u zrak, a
zaustavio se naglavce, na kapi, i tako ostao zabivi bajunetu meu
kamenje na ploniku.
Slukinja i djeak odmah otrae na plonik da ga trae. I
premda su ga gotovo ugazili, ipak im pogled ne pade na nj. Da je
vojnik viknuo: Evo me! sigurno bi ga nali, ali se njemu inilo
neprilino da vie kad je u odori.
Poe promicati kia, sve kap po kap, dok najposlije ne uli pravi
pljusak. A kad minu, eto ti dvojice derana.
Gle kositrenog vojnika ree jedan. Hajde neka plovi!
I nainie amac od novina, postavie u nj vojnika i otisnue
un nizvodu, pustie ga da plovi niz kameni jarak du plonika.
Djeaci pooe sa strane pljeui rukama.
Jao, kakvi su se valovi dizali u jarku i kakva je struja onuda
derala! Ta sva se voda ondje slijevala! Papirni je un skakutao goredolje, katkad bi se i zavrtio naglo i vrtoglavo, i na bi se vojnik sav
potresao, ali je ostajao postojan: on ni da okom trepne, ve gleda
ravno preda se, vrsto dri puku u ruci.
Najednom amac zaplovi pod dugaku dasku nad jarkom, a tu
se sastavila takva tama kakva je u vojnikovoj kutiji.
Kamo li sam to samo dospio? pomisli vojnik. Sve mi je to
onaj avolak umijesio! Ah, da je barem ona mala djevojka sa mnom
u unu, pa bio jo i vei mrak!
U taj se as pojavi velik vodeni takor kojemu nastan bijae
94

ondje pod daskom.

Ima li putni list? upita ga takor. Ovamo s njim!
Ali je kositreni vojnik samo utio i jo vre stisnuo puku.
un otplovi dalje, a takor nadade za njim. Uh, to je krgutao
zubima i dovikivao trijeu i slami:
Drite ga! Zaustavite ga! Nije platio carine! Nije pokazao
putnog lista!
A struja bujala i jaala pa vojnik ve zamijeti danje svjetlo pred
sobom, ondje gdje je daska prestajala, ali ujedno zau tropot koji bi
mogao i junaka uplaiti. Zamislite samo! Jarak se na kraju daske
izlijevao u velik kanal, a to je, dakako, za vojnika bilo opasno kao
to bi za nas bilo da zaplovimo niz velik vodopad.
Sad ve bijae tako blizu stranom vodopadu da se nije mogao
zaustaviti. Kliznu un, a ubogi se kositreni vojnik ukoi to je god
mogao: neka nitko ne rekne da je i okom trepnuo. un se tri-etiri
puta zavrtje i do ruba napuni vodom: nije bilo druge, morao je
potonuti. Kositreni je vojnik stajao do vrata u vodi, a un tonuo sve
dublje i dublje. Papir se sve vie moio, te voda prijee vojniku
preko glave. On pomisli na draesnu malu plesaicu koje vie nikad
nee vidjeti, i u njegovim uima zazvoni:
Naprijed, naprijed, ratnie,
smrti u zagrljaj!
Onda se papir podera, a vojnik propade, te ga u isti as proguta
povelika riba.
Uh, kako je tamno unutri! Jo gore nego pod daskom u jarku. I
tako tijesno! Ali je kositreni vojnik postojan; pruio se koliko je dug
s pukom u ruci.
Riba se praakala i strahovito trzala. Naposljetku se umiri, a
njome kao da sjeknu svijetla zraka. Svjetlost zasja sasvim jasno, a
netko povika:
Kositreni vojnik!
Ribu, naime, bijahu uhvatili, odnijeli na trg i prodali, pa je tako
stigla u kuhinju, gdje ju je kuharica razrezala velikim noem.
Kuharica sa dva prsta uhvati vojnika oko pasa i odnese ga u
sobu, gdje su svi htjeli vidjeti slavnog ovjeka to je putovao
svijetom u ribljem trbuhu. Ali se kositreni vojnik nije nipoto
uzoholio.
95

Stavie ga na stol, a kad tamo ma to je ivot udan!

kositreni se vojnik naao u istoj sobi gdje i prije bijae, gledao istu
djecu i igrake po stolu, ak i onaj divni dvorac s draesnom malom
plesaicom. Jo je stajala na jednoj nozi, a drugu drala visoko u
zraku. I ona bijae postojana. To ganu vojnika, te umalo to ne pusti
kositrene suze; ali ih nije pustio, jer to njemu ne bi priliilo. Gledae
je, i ona mu uzvraae pogled, ali nisu ni rijei prozborili.
U taj tren jedan od maliana zgrabi vojnika pa ga baci pravo u
pe, premda za to nije imao nikakva razloga. I tu, zacijelo, bijahu
prsti onog avolka iz burmutice.
Kositreni vojnik stajae jarko osvijetljen i osjeae uasnu
vruinu, samo nije znao je li to od pravog plamena ili od ljubavi.
Boje je izgubio, sasvim se sljutile s njega dok bijae na putu, ili
od tuge i jada, tko bi znao. Upro je pogled u malu djevojku; i ona je
gledala njega, pa on osjeti kako se topi, ali svejednako postojan, s
pukom u ruci. Uto se otvorie vrata, vjetar podie plesaicu, te ona
poletje poput vile pravo u pe, vojniku: ondje zaplamsa i nestade.
Kositreni se vojnik rastalio u grudicu, pa kad je slukinja sutradan
vadila pepeo, nae ga kao malo srce od kositra. Od plesaice ostala
samo zvijezda, a i ta pocrnjela kao ugljen.

96

DIVLJI LABUDOVI
Daleko odavde ondje kamo odlijeu lastavice kad je kod nas
zima ivio vam kralj koji je imao jedanaest sinova i jednu ker,
Elizu. Mladi kraljevii, jedanaestorica brae, ili u kolu nosei
zvijezdu na grudima i sablju o boku, pisali dijamantnom pisaljkom
po zlatnoj ploi, a uili jednako dobro naizust kao to su itali iz
knjiga, tako te se odmah vidjelo da su kraljevski sinovi. Sestra Eliza
sjedila na stoliu od samog prozirca i imala slikovnicu to je
vrijedila pol kraljevstva.
O, sretne li djece kad bi srea navijek trajala!
Njihov obudovjeli otac, kralj one zemlje, oeni se opakom
kraljicom, koja djeci bijae zla maeha. Od prvog dana djeca
osjetie zao maehinski postupak. Na dvoru slavili veliku sveanost,
pa se i djeca igrala posjeta, ali umjesto obilja kolaa i peenih
jabuka, dala im maeha samo pijeska u zdjelici i rekla neka zamisle
to im treba.
Ve poslije jednog tjedna maeha otpravila sestricu Elizu na
selo seljacima, a nije dugo potrajalo te je kralja toliko odbila od
siromanih kraljevia da za njih vie i nije mario.
Idite u svijet i brinite se sami za sebe! najposlije e zla
kraljica. Letite kao velike ptice bez glasa.23
Zlo mislila zla maeha, kleta joj se elja ispunila, ali ne
zauvijek.
Od kraljevi postade jedanaest krasnih divljih labudova:
udno kriknuvi, izletjee kroz prozore dvorca, poletjee preko
perivoja i ume, pa sve dalje i dalje.
Tek je zora zarudjela kad su letjeli nad selom gdje je u
seljakoj izbi spavala sestrica Eliza. Ondje su kruili nad krovom,
savijali duge vratove i udarali krilima, ali ih nitko nije uo ni vidio.
Valjalo im dalje poi, pa se vinue pod oblake i odletjee u
daleki bijeli svijet. Tako su letjeli dok ne stigoe u veliku tamnu
umu to se sterala sve do sinjeg mora.
Jadna mala Eliza nalazila se u seljakoj sobi te se igrala
zelenim listom, jer druge igrake nije imala. Probola bi rupicu u
23

Labud se samo izrijetka glasom javlja zato se i mislilo da je nijem.

Prev.

97

listu i kroz nju virila u sunce, pa joj se inilo da vidi jasne oi svoje
brae, a kad bi joj tople sunane zrake taknule obraze, pomislila bi
na njihove cjelove.
I tako dan za danom prolazio.
Kad bi vjetar hujao i utao ruinim grmljem pred kuom,
aptao bi ruama: Je li itko ljepi od vas? A rue bi odmahivale i
govorile: Eliza je ljepa!
A kad bi stara seljakinja sjedila pred kunim vratima i itala
crkvenu pjesmaricu, okretao bi vjetar listove i govorio knjizi: Tko
moe biti poboniji od tebe? Eliza! odgovorila bi pjesmarica.
A bila je iva istina to kazivahu rue i pjesmarica.
Kad se Eliza dohvatila petnaeste godine doe vrijeme da se
vrati kui. A kad kraljica vidje kako je djevojka lijepa, sva uskiptje
bijesom i mrnjom. Jo bi je istog asa pretvorila u divljeg labuda
kao i brau, ali se odmah nije usudila, zato to je kralj htio vidjeti
svoju ker.
Ujutro uranila kraljica i otila u kupaonicu, sagraenu od
mramora i ureenu mekim jastucima i prekrasnim sagovima. Uzela
je tri abe krastae, poljubila ih te jednoj od njih zapovjedila:
Kad Eliza doe u kupaonicu, skoi joj na glavu, da postane
troma kao i ti!
Prilijepi joj se na elo! ree drugoj. Neka postane
runa poput tebe, da je ni roeni otac ne prepozna!
Lezi joj na srce! priapne treoj. Navedi je na ruan
grijeh, da je muka zaokupi!
To rekavi, pusti abe krastae u bistru vodu, a voda se u onaj
mah zelenkasto oboji. Zatim zovnu Elizu, razodjenu je i naredi joj
da ue u vodu.
Kad Eliza uroni u vodu, odmah joj jedna aba skoi u kosu,
druga joj se prilijepi na elo, a trea sjede na grudi, ali bijae kao da
Eliza nita ne zamjeuje. Kad je ustala, a to na vodi plove tri crvena
makova cvijeta.
Da ivotinje nisu bile otrovne i da ih nije poljubila vjetica,
pretvorile bi se u crvene rue. Ipak su se pretvorile u cvjetove jer
poivahu na Elizinoj glavi i kraj njezina srca. Bila je Eliza i suvie
ista i neduna da bi je ari mogle nadvladati.
Kad je to vidjela zla kraljica, natare je orahovim sokom da je
sva postala tamnosmea, premae joj lijepo lice nekakvom
smrdljivom mau, a kosu joj pomrsi i slijepi; bilo je naprosto
98

nemogue prepoznati lijepu Elizu.

Kad je otac ugleda takvu, prestravi se te kaza da to nije njegova
ki.
I nitko je drugi nije htio poznati, osim psa uvara i lastavica, ali
su to siromane ivotinje, njih nitko ne pita za miljenje.
Tada brizne u pla jadna Eliza i sjeti se svoje jedanaestero
brae u dalekoj divljini. Tuna i alosna odulja se iz dvora.
Ni sama nije znala kuda e i kamo, tuga joj srce stegla, eznula
je za braom, koju su, kao i nju, otjerali, pa im valjalo poi kud ih
oi vode i noge nose. Njih je htjela nai, njih je pola traiti. Cio je
dan hodala preko polja, ila preko moalina i barutina dok nije
zala u veliku umu.
Tek to bijae stigla u umu, ve je i no zatee. Zala je daleko
od svakog puta pa dalje nije mogla. Stoga lee na mekanu
mahovinu, izmoli veernju molitvu, i nasloni glavu na panj.
Tiina legla meu granje, uzduh blag, a svuda naokolo, u travi i
po mahovini, svijetlile poput zelenih plamiaka stotine krijesnica.
Kad se rukom takla jedne grane, prosue se po njoj svjetlaci kao da
se zvijezda rasula.
***
Svu je no Eliza snivala o brai: opet se igrahu kao djeca,
pisahu dijamantnom pisaljkom po zlatnoj ploi i razgledahu onu
prekrasnu slikovnicu to je vrijedila pol kraljevstva. Ali na ploi
nisu pisali sve same nitice i crtice, kao neko, ve najsmionije
pothvate koje su izveli, sve to su proivjeli i vidjeli. A u slikovnici
sve oivjelo: ptice pjevale, ljudi izlazili iz knjige i razgovarali s
Elizom i njezinom braom. A kad bi okrenula stranicu, svi bi opet
uskakali u knjigu, da ne bude zbrke u slikama.
Kad se probudila, sunce ve visoko odskoilo. Nije ga, dodue,
mogla vidjeti, jer je golemo drvee irilo guste jake kronje, ali su
zrake prodirale kroz njih, arale proare i proarice, i poigravale
poput kakva leprava zlatnog vela. Zelenilo irilo svje miris, a ptice
umalo to joj nisu sjedale na ramena. Sluala je ubor vode s
mnogih jasnih izvora, to se slijevahu u jezero s najfinijim
pjeanim dnom. Obraslo je, dodue, estarom i iprajem, ali su na
jednom mjestu jeleni probili velik otvor, i kroza nj ode Eliza na
vodu. Voda bijae nadasve bistra; da vjetar nije njihao granje i
grmlje, gotovo bi pomislio da je naslikano na dnu; tako se jasno u
99

vodi ogldao svaki list, bio na suncu ili u sjeni.

Uplaila se Eliza kad je ugledala svoje lice: toliko bijae smee
i runo. No im je smoila malu ruku te protrljala oi i elo, opet se
pokazala prava koa, zasja bijela put. Tad Eliza odloi haljinu i
zagazi u svjeu vodu. Poto se okupala, bijae opet ona prijanja
ljepe kraljevne ne bi naao na tom svijetu.
Kad se opet odjenula i splela kosu, ode na izvor, napi se iz
dlana i zae dublje u umu. Ni sama nije znala kud ide, udarala je
nasumce... Mislila je na brau i na dobru sreu koja je nee ostaviti.
Ukaza joj se drvo kojemu se grane savijahu pod plodovima: bijae
to jabuka - divljaka, puna zrelih plodova. Tu Eliza porua, a kad se
najela, podupre grane i zaputi se u najtamniji dio mne.
U dubuni ume mir carevao, ondje bilo tako tiho da je ula
svoje korake i razabirala svaki uveli listi to bi joj zautao pod
nogom. Nijedne ptice nije tu bilo, nijedna sunana zraka nije mogla
prodrijeti kroz goleme, guste kronje. Visoka stabla stajahu tako
nagusto jedno do drugoga te joj se inilo, kad bi pogledala pravo
preda se, da joj se pred oima ispreuje ograda za ogradom. O, bila
je to samoa kakve nikad prije nije osjetila.
No mrknula, stisla tama. Ni jedne jedine male krijesnice da
zasvijetli u mahovini. Tuna lee Eliza da otpoine. U snu joj se
priini da se grane nad njom razmiu i da joj se nebo otvara... Kad
se ujutro probudila, nije znala bjee li to san ili java.
Pola je dalje, a nakon nekoliko koraka susrete staricu s
koarom kupina. Starica joj dade malo kupina, a Eliza je upita nije li
moda vidjela jedanaest kraljevia kako jezde kroza umu.
Nisam odgovori starica ali sam juer vidjela jedanaest
labudova sa zlatnom krunom na glavi kako plove niz rjeicu
nedaleko odavde.
I odvede Elizu malo dalje, do obronka, podno kojega je
vijugala rjeica. Drvee s obiju obala prualo duge lisnate grane
jedno prema drugome, a gdje se zbog prirodnog rasta nije moglo
dosei, ondje je izvalilo korijenje iz zemlje i nad vodom stvaralo
svod od prepletena granja.
Eliza se oprosti sa staricom i krenu niz rjeicu. Ila je dalje i
najposlije izbila na iroku morsku obalu.
Divna morska puina prostirala se djevojci pred oima. Ali se
ni jedan jedrenjak nije pokazao, ni jednog amca nije bilo. to li e
sada? Kuda li e? Promatrae nebrojen ljunak po obali: voda je sve
100

zaoblila staklo eljezo, kamenje...

Sve to ondje bijae naplavljeno, sve se lijepo zaoblilo, a ipak
je voda kudikamo meka od njezine fine ruke.
More neumorno valja i kotrlja, pa izgladi tvrdou. I ja u biti
podjednako neumorna. Hvala vam na pouci, bistri, brzi valovi!
Jednom ete me, to mi srce veli, odnijeti mojoj dragoj brai!
Na naplavljenu okrijeku opazi Eliza jedanaest bijelih labuih
pera, pa ih sabra u kitu. Po njima se osule kapljice, ali se nije moglo
razabrati je li to rosa ili su suze.
Pusto bijae na alu, ali ona nije tako osjeala, jer je more
svagda u pokretu, prua vjeitu promjenu: u nekoliko sati izmijeni
se vie nego slatka jezera u tijeku itave godine. Pojavi li se velik
tmast oblak, to ti je onda kao da more kazuje: Gle! i ja se mogu
natmuriti, pa zavihori vjetar i valovi se pjenom okrune i
bjeljavinom zabijele; a kad se oblaci rumene, more je poput ruine
latice.
Ponekad je zeleno, ponekad bijelo, ali kako god bilo mirno, uz
obalu se uvijek opaa lako gibanje: voda se die i sputa kao grudi
usnula djeteta.
Kad je sunce klonulo zapadu, ugleda Eliza jedanaest divljih
labudova: zlatne im krune na glavi, let usmjerili prema kopnu.
Letjeli su jedan za drugim, pa bijahu kao dugaka, bijela vrpca.
Eliza se uspne na obronak i sakrije u grmlje, ali labudovi slete blizu
nje i ponu udarati velikim, bijelim krilima.
Kad je sunce utonulo za obzorjem, odjednom sa njih spade
labue perje i pojavi se jedanaest lijepih kraljevia, jedanaestorica
Elizine brae.
Elizi se ote krik radosti: premda su se braa jako promijenila,
znala je da su oni, osjeala da moraju biti oni. I baci im se u zagrljaj
zovui ih poimence, a oni se silno obraduju ugledavi i prepoznavi
svoju sestricu, koja je, eto, odrasla ljepojka. Sad su se smijali, sad
plakali, dok ubrzo ne pripovjedie kako je opako sa svima njima
postupila zla maeha.
Mi ti objasni najstariji brat letimo kao divlji labudovi
dok je sunce na nebu, a kad zae, pretvaramo se u ljude. Zato nam
valja dobro paziti da o sunevu zalasku imamo vrsto tlo pod
nogama, jer kad bismo letjeli pod oblacima, morali bismo se, kao
ljudi, strmoglaviti u dubinu. Ovdje ne prebivamo; ima isto tako lijep
kraj s onu stranu mora. Ali je put donde dug. Valja nam preko iroka
101

mora, a onuda nema nikakva otoka na kojemu bismo mogli

prenoiti: samo osamljen, malen greben stri sred puine, ba toliki
da jedan do drugoga moemo ondje poinuti. Ako se more jako
uzdigne, voda visoko zapljuskuje preko nas. Ipak hvalimo Bogu to
nam je dao i taj greben. Ondje prenoimo u svome ljudskom liku.
Da nije one hridi, ne bismo nikad mogli posjetiti drage domovine, za
taj let potrebna su nam dva najdua dana u godini. Samo nam je
jednom u godini dano da pohodimo zaviaj. Jedanaest dana smijemo
ostati u rodnom kraju i letjeti nad ovom velikom umom odakle se
vide dvori na kojima smo odrasli i na kojima nam ivi otac; odavde
moemo vidjeti i vitki zvonik crkve u kojoj nam je majka pokopana.
Ovdje kao da nam je i drvee i grmlje srodno, ovuda jure divlji konji
po ravnicama kao za naeg djetinjstva, a ugljenar pjeva stare pjesme,
uz koje smo i mi plesali kao djeca. Ovdje nam je zaviaj, ovamo nas
srce vue, a ovdje smo nali i tebe, draga naa sestrice. Dva dana
smijemo jo ostati ovdje, a onda nam je poi preko mora, u divan
kraj, koji nam ipak ne moe nadomjestiti domovine. Ali kako da
tebe uzmemo sa sobom? Nemamo ni broda ni amca!
Kako bih vas samo mogla izbaviti? pitala sestrica.
Svu no provedoe u razgovoru, tek pred zoru zadrijemae.
Elizu probudio lepet labuih krila: to se braa opet pretvorila u
labudove i nad njom poela kruiti u velikim krugovima da
najposlije odlete u daljinu. Ali se jedan izmeu njih, najmlai, vrati i
poloi joj glavu na ruke udarajui bijelim krilima. itav su dan
ostali zajedno. Predveer eto drugih, a kad je sunce zalo, opet
dobie svoj ljudski lik.
Sutra nam valja odletjeti i ne smijemo se vratiti prije nego
to mine godina. Ali tebe ne moemo ostaviti! Ima li hrabrosti da
poe s nama? Moja je ruka dovoljno jaka da te nosi kroza umu, pa
e onda i krila svih nas biti dovoljno snana da s tobom preletimo
preko mora!
Ah, uzmite me sa sobom molila ih Eliza.
***
Svu no su probdjeli pletui veliku i vrstu mreu od vrbove
kore i ilava rogoza. Kad su je opleli, u nju legla Eliza, a kad je
sunce iskoilo i braa se pretvorila u divlje labudove, zgrabe mreu
kljunovima i polete visoko pod oblake sa svojom dragom sestrom,
koja je jo spavala. Sunane zrake udarale joj ba u lice, pa joj je
102

zato jedan od njih letio povrh glave, tako da joj svojim irokim
krilima pravi hlad.
Dobrano su odmakli od obale kad se Eliza probudila. inilo joj
se da jo sanja; bijae joj udno to plovi u visini iznad mora. Kraj
nje leala grana s krupnim zelenim kupinama i sveanj ukusna
korijenja. To joj sakupio najmlai brat i stavio kraj nje, a ona mu se
zahvalno nasmijeila; njega je prepoznala u labudu to joj leti nad
glavom i krilima joj pravi sjenu.
Bili su u takvoj visini da im se prvi brod to su ga vidjeli dolje
pod sobom, priinio kao bijeli galeb vodi na povrju. Oblak velik
kao itav brijeg bijae za njima, i na njemu opazi Eliza golemu sjenu
svoju i sjenu jedanaest labudova: ljepe slike od te nije nikad
vidjela. Ali kako se sunce sve vie uspinjalo, a oblak zaostajao za
njima, nestade i te udesne sjene to lebdi i plovi.
Letjeli su itav dan, promicali poput strelice to zvidi zrakom,
ali su ipak napredovali polaganije nego inae, jer su nosili sestru.
Okrenuo protivan vjetar, bliila se veer. Sa strahom promatrae
Eliza kako sunce tone, a osamljeni se greben u moru jo i ne nazire.
inilo joj se da i labudovi snanije razmahuju krilima.
Ah, ona je kriva to ne mogu bre grabiti! Kad sunce zae,
postat e ljudi, past e u more i utopiti se... Pa se iz dna due pomoli
Bogu, ali svejednako nigdje nikakva grebena. Tmasti se oblak sve
vie primicao i prijetio, jak vjetar najavljivao oluju. Oblaci zlgode,
teki kao olovo, skupljeni u jedan jedini veliki val to prijeti,
pribliavali se mahnito, munja sijevala za munjom.
Sunce ve bijae na rubu mora, jo malo pa e utonuti tamo za
obzorjem.
Elizi srce estoko udaralo. Uto se labudovi bace u dubinu tako
naglo te ona pomisli da pada. Ali se opet usprave te izravnaju let.
Sunce je bilo napol u vodi. Tek tada ugleda Eliza pod sobom malen
greben, ne bijae vei od tuljanove glave kad izroni iz vode. Sunce
je naglo zapadalo; bilo je jo samo poput zvijezde, i ba se gasnulo
kad joj noga taknu vrsto tlo. Nebesko se svjetilo ugasi kao
posljednja iskra upaljena papira...
Ruku o ruku stajala braa oko nje: vie mjesta nego ba za njih
i nju nije bilo. More mlatalo o greben i slijevalo se poput pljuska po
njima. Nebo sjalo neprestanim poarom, munje ga parale, grom za
gromom udarao.
Ali se sestra i braa drahu za ruke i pjevahu pjesme, i to im
103

ulijevae utjehe i hrabrosti.

U zoru bijae zrak ist i miran, nebo kao umiveno. im je
sunce izilo, labudovi s Elizom poletjee sa hridi. More jo bilo
uzburkano, pa kad su se vinuli u visine te ozgo pogledali dolje,
bijela se pjena na tamnozelenoj puini inila poput milijuna
labudova to su pali po vodi.
Kad je sunce odskoilo, ugleda Eliza pred sobom brdovit kraj
sa blistavim ledenjacima; usred neobine krajine prostire se mala
dugaka palaa s arkadama to se smiono diu jedne iznad drugih.
Pod njom vjetar njie palmove ume i krasno cvijee veliko poput
mlinskog kola.
Ona upita je li to zemlja u koju putuju, ali labudovi odmahnue
glavom: to je vidjela bijahu arobni dvori Fatamorgane, podvrgnuti
vjenoj promjeni. Onamo se ne bi usudili nikoga odvesti. Eliza
zagleda bolje, sve se nekako strovali, a pojavi se dvadesetak
ponosnih crkava, sve jedna kao druga, s visokim zvonicima i
iljatim prozorima. inilo joj se da uje svirku orgulja, ali je
zapravo ula samo mora huk. Kad joj crkve bijahu ve u blizini, u
taj se mah pretvorie u mornaricu to je plovila pod njom. Pogleda
djevojka dolje, ali opazi samo morsku maglu to se povija nad
vodom i razbija u pramenje.
***
Neprestana promjena pruala se oku Elizinu, ali je djevojka
naposljetku zaista ugledala zemlju u koju je putovala. Ondje se
uzdizala krasna modra brda sa cedrovim umama, s gradovima i
palaama. Dobrano prije nego to je sunce zalo sjedila je na stijeni
pred velikom peinom: peina obrasla finim zelenim liem
povijua bijae kao da su po njoj sve sami vezeni sagovi.
Vidjet emo to e ti se noas usnuti! ree najmlai brat i
pokaza joj njezinu lonicu.
Kad bi mi se barem usnilo kako da vas izbavim! uzdahnu
Eliza.
Ta joj se misao usadila u srce, djevojka se sva njome zanijela:
arko se pomoli Bogu da joj pomogne, pa je molitvu i u snu
nastavila. I uini joj se da leti visoko zrakom, u dvore od oblaka,
gdje stoluje Fatamorgana...
U susret joj dolazi vila, lijepa i blistava, a ipak u svemu slina
starici koja joj je u umi dala kupina i priala joj o labudovima sa
104

zlatnim krunama...
Braa ti se mogu izbaviti prozbori joj vila. Samo, jesi
li dovoljno hrabra i ustrajna? More je kudikamo meke od tvojih
ruku, pa ipak mijenja oblik tvrdom kamenju. Ono, dodue, ne osjea
boli to e ih tvoji prsti osjetiti; nema srca, ne trpi straha i muka to
ih tebi valja podnijeti. Vidi li ovu koprivu to mi je u ruci? Ima je u
obilju oko peine u kojoj spava. Samo se ova moe upotrijebiti, i
ona to raste na groblju, upamti. Nju beri, premda e ti oprljiti kou i
posuti je mjehurima. Satri koprivu nogama, pa e dobiti predivo: od
njega ti valja isplesti jedanaest koulja s dugim rukavima. Kad
koulje prebaci na jedanaest divljih labudova, nestat e arolije. Ali
se dobro uzmi u pamet: od asa kad pone taj posao pa sve dok ga
ne zavri, ma prola i godina, ne smije ni rijei progovoriti. Prva
rije koju izusti zabit e se kao smrtonosan bode tvojoj brai u
srce: o tvome jeziku ovisi njihov ivot. Upamti sve ovo!
To ree, pa joj koprivom dodirnu ruku.
Kao da ju je plamen oprio, tre se Eliza i probudi: gle, bijeli je
dan, a kraj nje lei kopriva poput one koju je vidjela u snu. Eliza
pade na koljena, zahvali Bogu pa izie iz peine, da pone djelo.
Njenim rukama zahvati runu koprivu to je arila poput
vatre. Veliki plikovi izbie joj svuda po rukama, ali je ona rado
trpjela, samo da izbavi dragu brau. Gazila je koprivu bosim
nogama i sukala zeleno predivo.
Kad je sunce zalo, eto brae. Silno se uplae kad je zateknu
onako nijemu: miljahu da je to nova arolija zle maehe. Ali kad
opaze njezine ruke, razaberu to je uinila radi njih. Najmlai brat
zaplae, a kud su padale njegove suze, nije vie osjeala boli: onud
nestajale opekline i plikovi.
No je provela u radu, nije se mogla smiriti prije nego to brau
izbavi. itav drugi dan, dok su labudovi izbivali u daljini, sjedila je
u samoi, ali joj nikada vrijeme nije bre proletjelo. Jednu koulju
bijae dovrila, a sad je poinjala drugu.
Uto zatrubi lovaki rog meu bregovima. Ona se uplai, jer je
zvuk dolazio sve blie, a ula je i lave pasa. Prestraena odjuri
bre-bolje u peinu, sveza u sveanj koprivu koju je skupila te
izgrebenala, i sjede na nj.
U taj as uskoi kroz otvor velik pas, drugi odmah za njim, pa
jo jedan. Psi udarie u bijesan lave, ustrali se amo-tamo. Tako
potraja nekoliko asaka dok se svi lovci ne skupie pred peinom:
105

najljepi meu njima bijae kralj one zemlje. On pristupi Elizi i

zapanji se, jer nikad nije vidio ljepe djevojke.
Kako si dospjela ovamo, ljepojko? upita je.
Eliza odmahnu glavom: nije smjela govoriti, o tome je ovisio
ivot i spas njezine brae. Ruke je sakrila pod pregau, da kralj ne
vidi kako trpi.
Hajde sa mnom! ree kralj. Ovdje ne moe ostati!
Ako si dobra, kao to si lijepa, obui u te u svilu i kadifu, stavit u
ti krunu na glavu, pa e prebivati u mojim dvorima i ivjeti u
raskou.
Tako ree te je podie preda se na konja. Ona zaplaka krei
ruke, ali joj kralj kaza:
Samo ti sreu elim! Jednom e mi biti zahvalna!
I podbode konja te pojuri naprijed, a lovci za njim.
***
U smiraje eto ih pred divnom prijestolnicom, punom crkava i
kupola. Kralj uvede Elizu u dvore gdje su vodoskoci romonili po
visokim mramornim dvoranama, a zidovi i strop bili ukraeni
slikarskim radovima. Ali Eliza nije nita ni opaala, samo je plakala
i tugovala. Bezvoljno je pustila da je ene odjenu u kraljevske
haljine, da joj upletu biser u kosu i da joj navuku fine rukavice na
oprene ruke.
Kad se pojavila u onom krasu, jo je vie zablistala njezina
ljepota, te se sav dvor jo dublje pred njom pokloni.
Kralj je odabra sebi za zarunicu, premda je nadbiskup
sumnjiavo vrtio glavom i aptao da je umska ljepotica zacijelo
vjetica koja im je zaslijepila oi i kralju srce oarala.
Ali se kralj nije na to osvrtao: on zapovjedi da svira glazba, da
se iznesu najbolja jela, da najljepe djevojke pleu oko nje. Elizu
povedoe kroz mirisne vrtove u divne dvorane; ali se na njezinim
usnama nije pojavio smijeak niti su joj oi bljesnule od kakva
zadovoljstva: na njezine je usne pala tuga, u oima joj se ogledala
alost kao vjean zapis i batina.
Naposljetku kralj otvori komoricu to se nalazila odmah do
Elizine lonice. Komorica bijae ukraena skupocjenim zelenim
sagovima: bijae sasvim nalik na peinu u kojoj je Eliza dotad
boravila.
Na podu leao onaj isti sveanj prediva to ga je isukala od
106

koprive, a pod stropom visjela koulja to ju je isplela. Sve je to

jedan izmeu lovaca uzeo i donio kao neku rijetkost.
Tu se moe u mislima prenijeti u svoj prijanji dom!
ree kralj. Tu je i posao kojim si se ondje bavila. Sada, sred ovog
raskoa, zabavljat e te da se sjeti onog vremena.
Kad je Eliza opazila ono to joj toliko bijae srcu priraslo,
zaigra joj smijeak na usnama, crvenilo se vrati u obraze.
Pomisli na spas svoje brae pa poljubi kralja u ruku, a on je
privine sebi na srce i zapovjedi da sva crkvena zvona najave
svadbenu sveanost.
Krasna, nijema djevojka iz ume postade kraljicom one zemlje.
***
Nadbiskup aptao zle rijei kralju na uho, ali otrov nije kanuo u
njegovo srce. Svadba se imala odrati, a sam je nadbiskup morao
Elizi staviti krunu na glavu: zlovoljan, kakav bijae, namjerno joj
vrsto natisnu uzak obru od krune na elo, da je zaboli. Ali je njoj
srce stezao tei obru jad i tuga za braom, pa nije osjetila
tjelesnog bola.
Usne joj bijahu nijeme jedna bi rije njezinu brau rastavila
sa ivotom ali se u oima odraavala duboka ljubav prema
dobrome, lijepom kralju koji je inio sve da je obraduje. Iz dana u
dan bivala mu ona sve odanija. Oh, kad bi mu se barem smjela
povjeriti, iznijeti mu svoju muku!
Ali joj valjalo utjeti, nijemo dovriti zapoeto djelo. Zato bi se
nou oduljala od njega i odlazila u komoricu koja bijae ureena
kao peina: ondje je plela koulju za kouljom, ali kad je poela
sedmu, ponestade joj prediva.
Znala je da na groblju rastu koprive koje moe upotrijebiti, ali
ih mora sama nabaviti.
Oh, to su bolovi mojih prstiju prema patnjama moga srca!
kazivae u sebi. Valja mi se odvaiti! Vinji mi nee uskratiti
pomoi!
U strepnji, kao da ini kakvo runo djelo, odulja se jedne noi
za mjeseine u vrt, potra dugim drvoredom van na puste ulice, pa
onuda dalje, na groblje. Ondje ugleda kako na jednome od najveih
nadgrobnika u krugu sjede rune vjetice grobljanke.
Eliza je morala proi tik kraj njih, a one upiljile zlobne oi u
nju.
107

Ali ona zazva Boje ime, nabra ljutih kopriva i odnese ih kui.
Samo ju je jedan ovjek vidio nadbiskup. On je bdio dok su
drugi spavali. Eto, ipak sam imao pravo kad sam rekao da s
kraljicom nije sve kako treba. Hude su sile s njome, vjetica je ona, i
zato je oarala kralja i sav narod.
U ispovjedaonici ree kralju to je vidio i ega se boji. Dok je
izgovarao zle rijei, sve slike i kipovi svetaki pokrenue glavom,
kao da hoe rei: Nije tako, Eliza je neduna. A nadbiskup
protumai da to sveci svjedoe protiv nje i vrte glavom nad njezinim
grijehom.
Dvije krupne suze potekoe kralju niz lice. Ode on kui, a
sumnja mu se ugnijezdila u srcu. Nou se priinjao da spava, ali mu
san nije oi sklapao. Opazio je kako Eliza no na no ustaje. Svaki
put bi je tiho slijedio i svaki put vidio kako se zatvara u svojoj
komorici.
Iz dana u dan bivao kralj sve mri i mri. Eliza je to zamijetila,
ali se nije jadu dosjetila. Plaila se ali to sve njezino srce ne bi
za brau pretrpjelo! Po kraljevskom barunu i grimizu tekle joj
gorke suze, ostajale ondje kao da se biser kruni, blistale kao
najljepe drago kamenje, tako te su svi koji su je vidjeli u tom sjaju,
eljeli da budu na njezinu mjestu.
Jo je malo trebalo pa da zavri djelo. Nedostajala joj samo
jedna koulja. Ali vie nije imala prediva, nije imala ni jedne jedine
koprive. Jo jednom, posljednji put, valjalo joj na groblje, da nabere
nekoliko rukoveti. Strah ju obuzimao pri pomisli na onaj samotni
put i na strane vjetice, ali joj volja bijae vrsta i vrsto uzdanje u
Svevinjega.
Eliza krenu, a kralj i nadbiskup za njom. Dobro su vidjeli kako
je nestala iza reetke na grobljanskim vratima, a kad su prili blie,
ugledae na nadgrobnoj ploi vjetice koje je i Eliza vidjela. Kralj se
okrenu, jer miljae da je meu njima i ona kojoj je glava jo te noi
poivala na njegovim grudima.
Neka joj narod sudi odredi kralj.
A narod osudi da bude spaljena na lomai.
Iz raskonih kraljevskih dvorana odvedoe je u mranu, vlanu
tamnicu gdje je vjetar zvidao kroz prozor s reetkama.
Mjesto baruna i svile dadoe joj onaj naramak kopriva to ih
bijae ubrala: na nj joj valjalo glavu poloiti: tvrde koulje od ljute
koprive koje bijae isplela neka joj budu posteljom i pokrivkom.
108

Ali njoj nisu mogli nita milije pokloniti: ona i opet prionu na
posao molei se Bogu. Vani ulini derani pjevali o njoj pjesme
rugalice nigdje ive due da je utjei kojom dobrom rijei.
Kad bijae k veeru, zauje pred reetkama um labuih krila:
bio to najmlai brat, on je sestru pronaao. Ona glasno zajeca od
radosti, premda je znala da joj je to moda posljednja no u ivotu.
Ali je sada posao zamalo dovren, a i braa su ovdje.
Doe i nadbiskup da bude kraj nje u posljednjim asovima. To
mu je kralj dopustio. Ali ona odmahnu glavom i zamoli ga
pogledom i znakovima da ode. Te je noi imala dovriti djelo, inae
joj sve bi uzalud: trud i muka, bol i suze i tolike besane noi.
Nadbiskup ode grdei je, ali je jadna Eliza znala da je neduna, pa je
ustrajala u onom ega se poduhvatila.
Mali se mii ustrali po tlu, koprivu joj za posao sakupljali i
pred noge dovlaili da joj tako malko pomognu, a drozak sjeo na
prozorsku reetku i pjevao joj cijelu no, fiukao to je veselije
mogao da ne bi duhom klonula.
Prema zori, na sat prije svanua, stie jedanaest brae dvorima
na vrata: traili su da ih puste kralju. Odgovorie im da im ne mogu
elji udovoljiti: ta jo je no, rekoe, kralj spava, ne smiju ga buditi.
Braa molila i prijetila, dola straa, pa i sam kralj iziao i zapitao
to se to zbiva dvoru na vratima. Ali u taj as izie sunce, brae
nestade, a nad dvorom proletje jedanaest divljih labudova.
Svijet se natiskivao na gradska vrata da gleda kako e vjeticu
spaliti. Bijedno kljuse vuklo kola na kojima je ona sjedila. Navukli
joj koulju od vree, divna joj duga kosa visjela raspletena oko
lijepe glave, a obrazi joj bili smrtno blijedi: usne je polagano micala,
dok su joj prsti sukali zelenu preu. ak i na putu u smrt nije
ostavljala zapoetog djela: deset je koulja lealo do njezinih nogu
jedanaestu je plela. A svjetina se rugala:
Pazite kako vjetica mrmlja! Nije joj molitvenik u rukama,
ve te njezine gadne arolije! Razderite ih u komadie!
I svi nagrnue prema njoj da joj raskidaju koulje. U taj as
doletje jedanaest bijelih labudova: padoe oko nje na kola i poee
udarati jakim krilima. Gomila se prestrai te ustuknu.
To je znak s neba! Zacijelo je neduna! apnu mnogi, ali se
nitko nije usudio da to naglas kae.
Krvnik je zgrabi za ruku, a ona bre-bolje prebaci jedanaest
koulja na labudove. I pojavi se jadanaest kraljevia, samo najmlai
109

mjesto ruke imao labue krilo, jer je na njegovoj koulji nedostajao

rukav: nije ga stigla dovriti.
Sad smijem govoriti prozbori Eliza. Ja sam neduna.
A narod, vidjevi to se zbilo, pokloni joj se kao svetici: ali
ona, onesvijetena, klonu na ruke svoje brae toliko je bijae
iscrpla napetost, strah i bolovi.
Jest, neduna je potvrdi najstariji brat i uze kazivati
kakvo ih je zlo stiglo.
Dok je govorio, rairi se miris kao od milijuna rua: to su
cjepanice na lomai pustile korijenje i prolistale, tako da je nastala
mirisava ivica, gusta i visoka, puna crvenih rua. A na vrhu
procvao jedan cvijet, bjel bjelcat i sjajan poput zvijezde. Kralj ubra
tu bijelu ruu i stavi je Elizi na grudi, a ona se probudi s mirom i
blaenstvom u srcu.
Sa svih strana zvona sama od sebe zazvonila, a ptice doletjele u
velikim jatima. Sva ona povorka krenu sada put dvora na svadbu.
Takvih svatova jo ni jedan kralj ne doivje.

110

LETEI KOVEG
Ono vam jednom bio trgovac to je imao toliko blago da je
pustim srebrnjacima mogao poploati svu svoju ulicu i dio susjedne.
Ali on to nije uinio, ve je znao svoj novac bolje ulagati, pa gdje bi
izdao srebrnjak, dobio bi zlatnik. Eto, takav je to trgovac bio bio
pa umro.
Trgovev sin naslijedio silno blago, ali to je otac s mukom
stjecao, sin je na laku ruku troio. S noi na no iao momak na
zabave, od novanica pravio zmajeve, a zlatnike mjesto kamenja
bacao da kao abice odskakuju po vodenoj povrini. I tako, malo pomalo ali sigurno, nestajalo novca dok ga sasvim ne ponesta.
Od pustoga onog blaga ostalo mu nekoliko jadnih novia, a od
ruha samo jedne papue i star domai haljinak. Sad su ga ostavili i
prijatelji, nisu za nj marili, stidjeli se s njime i na ulicu izii. Jedan
od njih, ovjek dobrostiva srca, posla mu star koveg s porukom:
Kupi i hajde! Bilo je to lijepo i dobro, ali on nije imao to
pokupiti, pa sam sjede u koveg.
A bio to neobian koveg: im bi ovjek pritisnuo bravu,
koveg bi poletio. Sinak trgovev tako i uini, a koveg odmah
izletje s njime kroz dimnjak, poletje visoko nad oblake, ponese ga
sve dalje i dalje...
Dno pucketalo, a sinak se trgovev silno uplaio da se ne
provali, jer da se, ne daj Boe, provali i koveg raspadne, bilo bi
padanja!
I tako stigne u Tursku. Koveg sakrije u umi pod suho lie i
poe u grad. A to je mirne due mogao, jer u Turaka svi idu
odjeveni kao i on: u kunom haljetku i u papuama.
Na putu sretne dojilju s malim djetetom.
Sluaj, turska dojiljo! javi se on. Kakvi su ono dvori,
tamo pokraj samog grada, to su im prozori onako visoko podignuti?
U njima ivi mlada sultanija! objasni Turkinja.
Prorekli joj kako e biti vrlo nesretna u ljubavi, pa zato ne smije
nitko k njoj bez sultana i sultanije.
Hvala! doeka trgovev sin pa se vrati u umu. Ondje
sjedne u svoj koveg, odleti dvorima na krov i kroz prozor se uulja
mladoj sultaniji.
Ona je leala na divanu i spavala. Bila je tako krasna da ju je
111

trgovev sin morao poljubiti. Kad se probudila, silno se uplaila, ali

joj on kaza da je melek Debrail, aneo Gabrijel, to je siao k njoj
sa visina, zrakom, a to joj se svidje.
Sjelo njih dvoje jedno kraj drugog, a on uzeo priati prie o
njezinim oima kako su to dva divna, tamna jezera po kojima
misli plove kao morske vile, pa onda uzeo opisivati njezino elo i
govoriti kako je poput snjenika s prekrasnim dvoranama i slikama,
a najposlije joj kazivao o rodi to donosi slatku sitnu djeicu.
Divno je redao prie i na kraju zamolio sultaniju da mu bude
enom, a ona odmah privoljela.
Valja vam ovamo u subotu rei e ona; onda e mi
otac i mati doi u pohode. Obradovat e se i uznijeti to polazim za
boanstvo. Samo gledajte da doete s kakvom osobito lijepom
pripovijesti, jer to moji roditelji iznad svega cijene: majci se sviaju
udoredne i otmjene prie, a ocu vesele, da se moe nasmijati.
I neu donijeti drugoga svadbenog dara doli prie!
priklopi on.
U tom se oproste, a sultanija mu na polasku pokloni sablju
optoenu zlatnicima, koji mu i te kako dobro dooe.
Nato on odleti, kupi sebi nov haljetak, a onda sjedne usred
ume da priu smilja. Trebalo je da je smisli do subote, a to ne
bijae ba lak posao.
Prebirao on i smiljao, a kad smislio, eto ti i subote.
Sultan s hanumom i dvorskom pratnjom doao keri u pohode.
Doletio i prosac, lijepo ga doekali.
Kazujte nam sada kakvu priu! zamoli mati sultanijina.
Neka bude ozbiljna sadrajem i pouna.
A ipak takva da se moemo nasmijati nadoveza sultan.
Hou, drage volje prihvati momak. Samo sluajte.
I on poe:
Bila jednom jedna kutija ibica. ibice se nadasve ponosile
svojim visokim porijeklom.
Stablo kojim se poinje njihovo rodoslovlje bilo veliko i staro
umsko drvo, stasit zelen bor: svaka od njih bijae njegov iver.
ibice leale na polici izmeu kresiva i staroga eljeznog lonca i
njima pripovijedale o svojoj mladosti.
Da, kad smo bile na zelenoj grani kazivale one onda,
tono rije, zbilja bijasmo na zelenoj grani, to jest lijepo ivovasmo.
Jutrom i veerom rosa nam dijamantni aj nudila, itave smo dane
112

provodile u sunanom sjaju kad je sunca bilo, a sve nam ptiice

morale priati prie. Bijae oito da smo od roda i koljena, jer se
lisnato drvee odijevalo samo preko ljeta, a naa se porodica mogla
u zeleno ruho ogrtati i ljeti i zimi. A onda dole drvosjee, nastao
velik preokret, i naa se obitelj raspala. Glava naeg roda postade
velikim jarbolom na krasnu brodu, pa mogae ploviti oko svijeta po
miloj volji; druge grane i odvjeci stigoe na druga mjesta, a mi, eto,
imamo zadau da svjetini palimo svjetlo. Zato smo mi, otmjene
gospoice, dole u ovu kuhinju.
Sa mnom je sasvim drugaije! oglasi se lonac kraj kojega
su leale igice. Otkako sam doao na svijet, neprestano me taru i
kuhaju. vrstoa je meni glavno, te sam, ako emo pravo, prvi u
ovoj kui. Jedina mi je radost kad poslije jela stojim ist i lijep na
polici i s druzima razvodim pametne razgovore. Ali, izuzevi kabli
za vodu, koji kadikad sie na dvorite, svi mi uvijek ivimo izmeu
etiri zida. Sav nam je izvor novosti koara za trg, ali ona brblja,
buntovniki govori o vladi i narodu; da, jo nedavno bijae ovdje
jedan stari lonac, koji se nad tim tako zaprepastio da je pao i sav se
razbio! Jest, koara je slobodnih nazora, velim vam ja!
to si se toliko raspriao! upade kresivo, a elik udari o
kremen, tako da su iskre skoile. Ne bismo li se veeras malo
proveselili?
Hajde da pripovijedamo o tome tko je otmjeniji!
predloile ibice.
Ne volim govoriti o sebi oglasi se zemljana zdjela.
Hajde da veer provedemo u zabavnu razgovoru! Ja u poeti.
Ispriat u vam neto to je svatko od nas doivio. A onda e svatko
togod iz svoga ivota, i eto nam zabave. Elem, na Istonom iliti
Baltikome moru, gdje su goleme danske bukove ume...
Zaista divan poetak! proslovie svi tanjuri. Vidi se da
e to biti pria koja e nam se svidjeti!
Da, ondje sam provela mladost u mirnoj obitelji. Namjetaj
su istili, pod prali, a svako etrnaest dana mijenjali zavjese.
Kako vi zanimljivo pripovijedate! javi se pahalica.
Odmah se vidi da govori ensko eljade: sve proima takva istoa!
Da, ba se osjea! uskliknu kabli.
I od veselja poskoi, i pljus! malo vode pljusnu po podu.
A zdjela nastavi priu, kojoj je svretak bio isto tako dobar kao
i poetak.
113

Svi tanjuri zazveckali od radosti, a metla izvukla malko

zelenog peruna iz sanduia s pijeskom i zakitila zdjelu, jer je znala
da e to ljutiti ostale, a uz to je mislila: Ovjenam li ja danas tebe,
ti e sutra mene.
Da malo zapleemo! predloi ara pa udari u ples.
Boe mili, koliko li je uvis dizao svoju jedinu nogu! Stara
presvlaka na stolcu u kutu pukla napreui se da to udo vidi.
Biste li i mene ovjenali? upita ara.
I njega zakitie.
Prosta svjetina! pomislie ibice.
Sad je trebalo da samovar pjeva, ali on ree da je prehlaen;
kaza kako moe pjevati samo kad vri. Iz njega govorila puka
otmjenost; nije htio pjevati kad ne stoji na stolu, pred gospodom.
Na podboju u prozoru stajalo staro guje pero kojim je
kuharica kadto pisala. Na peru nita osobito, osim to je bilo
preduboko umoeno u tintarnicu; ali se pero ba time ponosilo.
Ako samovar nee da pjeva ree i ne mora! Vani visi
krletka; u njoj je slavuj, a on zna pjevati. Glas mu, dodue, nije
kolovan, ali veeras neemo nikoga ogovarati.
Nije na mjestu da nam strana ptica pjeva! prozbori ajnik
kuhinjski pjeva i polubrat samovarov. Je li to rodoljubno?
Neka trna koara presudi!
Ja se samo ljutim! odazva se koara. Ne moete ni
pojmiti koliko se ljutim! Zar je to prikladan nain da se provede
veer? Ne bi li bilo bolje da jednom nainimo neki red u kui?
Svatko bi onda doao na svoje mjesto, a ja bih svime upravljala. Sve
bi onda drugaije bilo!
Tako je! Valja rogoboriti! povikae u jedan glas.
U taj se mah otvore vrata, a u kuhinju stupi kuharica.
Sve se umirilo, nitko ni da pisne. Ipak ne bijae lonca koji nije
pomislio to je kadar uiniti i koliko je otmjen. Da sam samo htio,
miljae svaki, imali bismo sjajnu veer.
Kuharica uze ibice da izvije oganj! Boe mili, kako su
zaiskrile i zaplamtjele.
Sad svatko moe vidjeti da smo mi prve! pomisle ibice.
Kakav sjaj razvijamo! Kakvo svjetlo!
Tako pomislie pa izgorjee.
***
114

 Ba lijepa pria! ree padiahovica kad je momak zavrio

kazivanje. Dok sam sluala, bijae mi kao da sam u kuhinji kod
ibica. Da, zasluio si nau ker.
Tako je! potvrdi padiah. Dobit e je u ponedjeljak.
Sad su mu govorili ti kad su imali biti svoji.
Time bijae svadba odreena. Uoi sveanosti rasvijetlili itav
grad. Narodu dijelili evreke24 i peksimete25, djeca se dizala na prste,
vikala hura! i zvidala; bijae zaista prekrasno.
Valja da i ja togod uradim, pomisli trgovev sin, pa
nakupuje abica, praskalica i svega to je potrebno za vatromet,
potrpa to u koveg i poleti.
Kad se uzdigao, poe prasak i tutnjava da se sve orilo.
Svi Turci uvis poskoie da su im papue oko uiju letjele.
Takve nebeske pojave jo ne vidjee. Bijahu uvjereni da je sam
gromovnik Alija doao po sultaniju.
im je trgovev sin svojim kovegom opet sletio u umu,
pomisli: Idem u grad da ujem kako je bilo.
to sve ondje nije uo! Koga god je pitao, svatko mu drugaije
kazivao, svatko je drugaije vidio, ali su se svi slagali u tome da
bijae prekrasno.
Vidjeh proroka glavom i bradom ree jedan. Oi mu
sjale poput sjajnih zvijezda, a brada kao na vodi pjena!
Letio je na ognjenu platu kaza drugi. Najljepi
anelii provirivali mu ispod nabora.
Divnih se stvari nasluao, a sutra imao poi na svadbu.
Poe u umu da sjedne u svoj koveg, a kad stie kovegu
nigdje traga. Bijae izgorio: jedna iskra od vatrometa zaostala, iz nje
se razvio plamen, te od kovega ostao samo pepeo.
Trgovev sin nije vie mogao letjeti, nije vie mogao doi
svojoj zarunici.
A sultanija itav dan prostajala na krovu i ekala. Jo ga i danas
tako eka, a on obilazi svijetom i pria prie, samo to mu vie nisu
onako vesele kao pria o ibicama.

24
25

evrek - pekarsko pecivo u obliku kotura

peksimet - dobro upeeno ili osueno pecivo koje moe dugo trajati

115

RODE
Na posljednjoj kui u selu rode savile gnijezdo. U gnijezdu
sjedila majka-roda kraj etvero svoje rodiadi, a ptii dizali glavu s
malim crnim kljunom, jer im jo ne bijae pocrvenio. Neto dalje, na
krovu na sljemenu, stajae, uspravan i ukoen, stari rodo. Jednu je
nogu uvukao poda se da ne bude ba sasvim besposlen dok stoji
na strai. ovjek bi pomislio da je od drveta izrezan tako je
mirno stajao.
Sigurno se otmjeno doima to mi ena ima nekoga na strai
kraj gnijezda! pomisli on. Ta, ne znaju ljudi da sam joj mu,
zacijelo e misliti da po zapovijedi ovdje stojim. A to je tako
otmjeno! I stajae i dalje na jednoj nozi.
Dolje, na cesti, igrao se itav opor djece, pa kad ugledae
rode, zapjeva jedan izmeu najsmionijih djeaka, a za njim
prihvatie i svi ostali, staru rugalicu o rodama, to jest onu kiticu iz
nje koju deran bijae zapamtio:
Rodo, rodo dugonoga,
idi bje do gnijezda svoga,
gdje te eka ena sada
i etiri tvoja mlada:
prvo e ti na vjeala,
drugom raanj nije ala,
u lonac ti ide trei,
etvrtog e dobro pei.26
uj to djeaci pjevaju! potuie se mladi rodii. Vele
da emo na vjeala i na raanj!
Ne brinite vi za to! odgovori im majka. Nemojte ih
sluati, pa se nita nee dogoditi!
Ali djeaci i dalje pjevali upirui prstom u rode. Samo jedan
meu njima, po imenu Petar, ree kako je grjehota rugati se
ivotinjama, pa ne htjede s njima pjevati i rodama se rugati.
26
I naa djeca imaju pjesmica kojima se rugaju rodama. Djeca u Slavonskom
Brodu, na priliku, kad vide rodu, pjevajui viu: Rodo, rodo, rodila te majka na
Petrova danka, nije imala lobode da ti grlo probode. (Hirtz, Rjenik narodnih
zoologikih naziva, II, 2, str. 417) Prev.

116

A majka-roda opet tjeila svoju rodiad rijeima:

Nemojte vi za njih hajati! Pogledajte kako va otac mirno
stoji, pa jo na jednoj nozi!
Uh, kako se bojimo! uzdahnue rodii pa uvukoe glave
duboko u gnijezdo.
Kad sutradan djeca opet iziu u igru, te opaze rode, ponovno
udare u staru pjesmu:
Prvo e ti na vjeala,
drugom raanj nije ala...
Zar e zbilja s nama na vjeala i na raanj? u strahu e
male rode.
Ma nee! umirivala ih majka. Uit ete kako se leti, ja
u vas vjebati! Pa emo onda na livadu, abama u pohode. One e
nam se klanjati iz vode i pjevati kre-ke-ke! a mi emo ih pojesti,
ah, kakva li uitka!
A onda? upitae rodii.
Onda e se skupiti sve rode ovoga kraja i poeti jesenje
vjebe. Dotle treba znati dobro letjeti; to je veoma vano, jer tko ne
zna letjeti, taj je gotov: njega zapovjednik kljunom probode. Stoga
dobro pazite da neto nauite prije nego to ponu vjebe.
Dakle e nas ipak na raanj, kako djeaci kau! Sluaj, eno
opet pjevaju!
Mene sluajte, a ne njih! razljuti se majka-roda te ovako
nastavi:
Poslije velikih vjebi odletjet emo u tople krajeve, daleko,
daleko odavde, preko brda i dolina. Odletjet emo u Egipat, gdje
stoje trokutaste kamenjare to se na iljak uzdiu i oblake deru: zovu
ih piramidama, a starije su nego to ijedna roda moe zamisliti. Ima
ondje rijeka to preplavljuje, pa se sva zemlja u mulj pretvara.
Hoda po mulju i jede abe! Oh, oh!
Oh! uzviknue svi rodii redom.
Jest, divno je ondje! itav dan samo jede, a dok je nama
tako dobro, nema u ovoj zemlji ni jednoga zelenog lista na drveu.
Tako je hladno da se oblaci smrznu i skrutnu u komadie koji padaju
na zemlju kao sitne bijele krpice.
Mislila je to na snijeg, ali nije znala jasnije iskazati.
A smrznu li se u komadie i zloesti djeaci? upitae
117

ptii rodii.
Ne, ne smrznu se, dodue, u komadie, ali im dotle ne treba
mnogo, pa moraju biti u kui i uati u tamnoj sobi. Vi, naprotiv,
letite po stranoj zemlji gdje cvate cvijee i gdje sunce sja!
Izminu neko vrijeme, a rodii toliko porastoe da su mogli
ustati u gnijezdu i gledati naokolo. Otac im svakog dana donosio
slasne abe i male zmije i sve one poslastice koje su za rodin
eludac, a koje je mogao nai. A kako je zgodno i zabavno bilo kad
im je pokazivao razliita umjetva: glavu bi poloio sasvim na rep, a
kljunom klepetao kao malom egrtaljkom, ili im priao prie, sve
redom sa movare.
A sad valja da uite letjeti! izjavi jednog dana majka, te
sve etiri mlade rode moradoe na vrh krova.
O, kako su teturale i hvatale ravnoteu krilima! Umalo to ne
padoe s krova!
Gledajte mene! upozoravala ih majka. Ovako treba
drati glavu! A ovako noge opruiti! Jedan, dva! Jedan, dva! Samo
ete tako moi u svijet!
Tako ree pa malko poletje i sama, a za njom ptii zaleprae i
svi popadae, jer su ih tijela pretegla.
Neu ja da letim! zakmea jedno ptie i zavue se opet u
gnijezdo. Nije mi stalo da doem u tople krajeve!
Hoe li da se ovdje smrzne kad nastane zima? Zar da dou
djeaci da te objese, nataknu na raanj i ispeku? Sad u ih pozvati!
Oh, ne! zavapi rodi pa odeta na krov i prie drugima.
Treeg dana ve pomalo polijetahu te miljahu da se u zraku
moe i sjediti i poinuti; ali kad pokuae bum, popadae, i to ih
natjera da ponovno razmahnu krilima.
A dotle se opet skupili djeaci na cesti i zapjevali rugalicu:
Rodo, rodo dugonoga...
Da sletimo i da im iskljujemo oi? upitae mlade rode.
Ni govora! doeka majka. Samo vi mene sluajte,
bolje e biti!
I nastavi pouavati ih u letenju:
Jedan, dva, tri! Sad emo letjeti desno pa naokolo! Jedan!
dva, tri! A sad lijevo, oko dimnjaka! Eto, to je bilo veoma dobro!
Posljednji zamah krilima bijae tako lijep i toan da za nagradu
118

moete sutra sa mnom na movaru! Onamo dolaze ugledne obitelji s

djecom, pa da vidimo hoete li biti najpristojniji. Samo visoko
glavu! To oku godi, i ugled se tako stjee.
A hoemo li se ondje osvetiti zloestim djeacima?
upitae mlade rode.
Neka viu to ih volja! Vi ete ipak letjeti pod oblake i doi
u zemlju piramida, a oni e zepsti: nee imati ni zelenog listia ni
jedne jedine slatke jabuke.
Ali emo se mi osvetiti! apnue rodii jedno drugome
pa nastavie vjebati.
Od svih djeaka na cesti najgore se rugao onaj koji je rugalicu i
poeo malian komu ne bijae vie od est godina. Malim se
rodama dodue inilo da mu je stotinu godina: ta bio je toliko vei
od njihova oca i majke, a to ptii znaju koje je dobi koje dijete ili
ovjek! Sva se njihova osveta imala oboriti na toga djeaka. On je
prvi poeo ruganje i uvijek u njem sudjelovao. Rode je to silno
ljutilo, a to su vie rasle, to su vie osvetom kiptjele. Majka im na
kraju morade dopustiti da se ipak osvete, ali da to bude istom
posljednjeg dana prije odlaska.
Najprije treba vidjeti kako ete se ponijeti na velikim
vjebama. Ako loe proete pa vas zapovjednik kljunom probode,
onda djeaci barem donekle imaju pravo. Da vidimo!
I vidjet e! uzvrate rodii i ponu se osobito truditi.
Vjebali su svaki dan pa letjeli lijepo i lako, milina ih pogledati.
Najposlije i jesen stigla: sve se rode stale skupljati da odlete u
toplije krajeve i da ondje proborave dok u nas vlada zima. Kakve li
su vjebe izvodile! Valjalo im preko uma i gradova, samo da se
vidi znaju li dobro letjeti; ta pred njima je dalek put. Mlade se rode
na ispitu iskazale tako lijepo da su dobile veoma dobar sa abom i
zmijom. To bijae najbolja ocjena, a abu i zmiju smjele su pojesti,
pa tako i uinie.
A sad emo se osvetiti! povikae u jedan glas.
Dobro je! preuze majka. A ja sam se dosjetila ba
pravoj osveti! Znam gdje je movara u kojoj lee mala ljudska djeca
dok ne doe roda da ih odnese njihovim roditeljima. Slatki maliani
spavaju i snivaju tako divno kako poslije nee vie nikad. Svi bi
roditelji rado imali takvo djetece, a sva djeca ele sestru ili brata.
Sad emo odletjeti na onu movaru i donijeti po jedno djetece
svakom djetetu koje nije pjevalo onu runu pjesmu i rugalo se
119

rodama, a drugi nee dobiti nita!

A to emo s onim runim nevaljalcem to je i poeo
rugalicu? povikae mlade rode.
Ima ondje u movari mrtvo djetece to je snivajui umrlo.
Njega emo njemu odnijeti, neka plae kad dobije mrtva bracu. A
onome dobrom djeaku, valjda ga niste zaboravili, onome koji je
govorio: Grjehota je rugati se ivotinjama! njemu emo
odnijeti i sestricu i bracu, a kako mu je ime Pero, i vi ete se svi tako
zvati.
I b kako je rekla: svi rodii dobie ime Pero, pa ih tako jo i
danas zovu.27

27

Tako ih zapravo zovu stoga to se legu o Petrovu. Prev.

120

SLIKOVNICA BEZ SLIKA

udno je to: kad me obuzmu najdublji i najtopliji osjeaji,
meni je tako kao da su mi vezali i ruke i jezik: niti kome mogu
predati niti znam kazati to u sebi nosim; a ipak sam slikar, to mi
vlastito oko veli, a to priznaju i svi oni koji mi vidjee crtee i slike.
Puki sam siromah, mladi koji stanuje visoko, u jednoj od
najuih ulica; ali svjetla imam u izobilju, jer stanujem sasvim gore,
odakle vidim preko svih krovova. Prvih dana to ih provedoh u
gradu sve mi bijae uzano i pusto; umjesto ume i zelenih breuljaka
imaah pred oima i na obzorju samo sive dimnjake.
Ne imadoh ni jednog prijatelja, ni jedno me poznato lice ne
pozdravljae.
Jedne sam veeri stajao kraj prozora tuan i alostan; otvorih
prozor i pogledah van.
Ah, to sam se obradovao! Vidjeh znano mi lice, okruglo i
prijateljsko lice, najboljeg prijatelja iz svog kraja; bijae to Mjesec,
dragi stari Mjesec, nepromijenjen, upravo onakav kakav bijae
kadno mi mirkae kroz vrbe kraj movare.
Dobacih mu rukom poljubac, a on zasja pravo u moju sobu te
mi obea da e svake veeri, kad izie, malo k meni zaviriti; odonda
je to obeanje poteno i drao, teta to se moe samo malo vremena
zadrati.
Svaki put kad doe pria mi ovo ili ono to je vidio minule noi
ili pak te iste veeri.
Slikaj to ti pripovijedam kaza mi kad me prvi put
pohodio pa e imati lijepu slikovnicu.
Tako sam mnoge veeri i uinio. Mogao bih na svoj nain dati
novu Tisuu i jednu no u slikama, no bilo bi previe.
Ove to ih iznosim nisu izabrane, nego teku onako kako sam ih
uo; kakav velik, genijalni slikar, pjesnik ili glazbenik moe od njih
stvoriti neto vie ako ga je volja; to ja pokazujem samo su laki
crtei na papiru, a izmeu njih moje misli, jer Mjesec nije navraao
svake veeri: gdjekad bi izmeu nas bio pokoji oblak, ponekad i
dva.

121

Prva veer
Sino sam to su rijei samog Mjeseca klizio jasnim
zrakom Indije i ogledao se u Gangesu; zrakama sam kuao prodrijeti
kroz guste kronje starih platana to im se granje gusto i vrsto
prepletalo te bijahu poput kornjaine kore. Iz estaka izie djevojka
Hinduskinja, laka kao gazela, lijepa kao Eva; bijae neto tako
prozrano a ipak tako vrsto u te keri indijske da sam joj mogao
vidjeti misli kroz njenu kou. Trnovite povijue razdirale joj
sandale, ali se ona naprijed probijala. Nekakva zvijer to je dolazila
s rijeke gdje je gasila e, preplaeno odskoi, jer je djevojka u ruci
drala upaljenu svjetiljku. Mogao sam vidjeti svjeu krv u njenim
joj prstima, kojima je titila plamen. Pribliila se rijeci i po njoj
pustila svjetiljku, koja otplovi niz vodu.
Plamen podrhtavae kao da e se ugasiti, ali je i dalje gorio, a
djevojine ga crne, sjajne oi, dugih, svilenih trepavica slijedile
pogledom punim due. Znala je: bude li plamen gorio dokle god
moe sagledati, onda joj je dragi na ivotu; ugasi li se plamen, onda
ga vie nema.
Svjetiljka gorjela, plamen joj podrhtavao, ali je jo vie
plamtjelo i treptalo djevojino srce; ona klonu i poe moliti. Kraj nje
leae u travi vlana zmija, no djevojka miljae samo na Brahmu i
na svog zarunika.
iv je! kliknu radosno, a brda odjeknue: iv je!

Druga veer
Sino sam pripovijedae mi Mjesec zavirio u malo
dvorite, okrueno kuama; na dvoritu leala kvoka sa
jedanaestero pilia; krasna djevojica skakala oko njih, a kvoka
kvocala i prestraeno irila krila nad piliima. Uto iz kue izie otac
te izgrdio djevojicu, a ja odoh dalje ne mislei vie na to.
No veeras, prije svega nekoliko asaka, opet zavirih u isto
dvorite. Bijae ondje sasvim tiho, ali ubrzo doe ona djevojica,
tiho se doulja do kokoinjca gdje bijae kvoka s piliima, povue
kvaku i ue unutra. Raskvocala se kvoka, zapijukali pilii i na sve
se strane razbjeali, a djevojica potekla za njima.
Sve to jasno vidjeh, jer sam virio kroz rupu na zidu. Bijah vrlo
122

ljut na zloestu djevojicu te se poveselih kad se pojavi otac pa je

izgrdi jo vie nego sino i za ruku je uze. Ona zabaci glavu, a
krupne joj suze navrijee na oi.
to radi tu? upita je otac.
Htjela sam unutra uzvrati ona plaui htjela sam poljubiti
kvoku i zamoliti je da mi oprosti za ono sino, a nisam ti smjela
rei.
Otac poljubi slatku bezazlenu djevojicu u elo, a ja je poljubih
u oi i usta.

Trea veer
Ovdje u blizini ima uska ulica, tako uzana da mogu samo naas
kliznuti svojim zrakama niz ulini zid, ali u tom asu vidim
dovoljno da upoznam svijet to se ondje kree. U toj uskoj ulici
vidjeh enu: prije esnaest godina bijae jo dijete, igrala se na selu,
u vrtu staroga upnog dvora. Ruini grmovi bijahu ondje stari i
sasvim ocvali; izbijahu divlje preko staze i pruahu duge grane sve
do jabukova stabla; tek tu i tamo cvala jo pokoja rua, ne onako
lijepa kako zna biti kraljica cvijea, ali je imala boju i mirisala.
Pastorova mi se kerka inila kudikamo ljepom ruom; sjedila bi na
stoliu pod divljom ivicom i cjelivala lutku kojoj obrazi od
ljepenke ve bijahu ulupljeni.
Vidjeh je poslije deset godina; bijae u divnoj plesnoj dvorani
kao krasna zarunica bogata trgovca. Radovah se njezinoj srei,
posjeivah je za tih veeri. Nitko i ne pomilja na moje sjajne oi, na
moj sigurni pogled!
I moja je rua divlje porasla poput rua u pastorovu vrtu. I u
svagdanjem ivotu ima tragedija veeras vidjeh posljednji in
takve tragedije: u uskoj ulici lei ona na postelji, nasmrt bolesna, a
zli vlasnik one kue, surov i hladan, jedina njezina zatita, skida sa
nje pokriva i vie:
Ustaj! Tvoji obrazi plae; nalii se i nakiti, novac pribavljaj,
jer u te izbaciti na ulicu. Odmah ustaj!
Smrt mi je u grudima! uzdahnu ona. Pusti me da se
odmorim.
On je izvue iz postelje, nalii joj obraze, zadjenu joj rue u
kosu, postavi je uz prozor gdje je svjetlo gorjelo, i ode.

123

Pogledah je: sjedi nepomino, ruka joj u krilo klonula.

Prozorsko se krilo naglo zalupilo, pa se jedno staklo razbilo, a ona
sveudilj mirno sjedi. Zastor oko nje lepra poput plamena. Mrtva je.
S otvorenog prozora moral propovijeda pokojnica, moja rua iz
pastorova vrta.

etvrta veer
Veeras bijah u njemakom kazalitu kaza Mjesec u
malu mjestu. Stajsku zgradu pretvorili u kazalite, to jest, prijekleti
su u staji ostali, samo su ih oistili i uredili kao loe; svi drveni
dijelovi bijahu oblijepljeni arenim papirom; pod niskim stropom
visio malen eljezni obru sa svijeama, a da bi se, kao u velikim
kazalitima, mogao gore povui kad aptaevo zvonce najavi svoj
cin-cin, nad njim uzidali i izvrnuto bure.
Cin-cin-cin! i mali se eljezni obru uzdie za pol lakta
znak da prikazivanje poinje. Mladi knez i njegova ena to
bijahu na prolazu kroz ono mjestance pribivahu predstavi, pa je kua
bila dupkom puna, izuzevi onaj mali otvor ispod samog
svijenjaka: tu nikoga ne bijae, jer su svijee kapale kap-kap!
Sve sam vidio, jer je unutri bilo tako toplo da su morali otvoriti
sve rupe u zidovima. Na te se rupe izvana navirivahu momci i
djevojke, premda su unutri sjedili redari i tapom im prijetili.
Odmah do glazbenog zbora sjedio mladi knez sa svojom
enom: zapremahu dva stara naslonjaa u kojima se obino
zavaljivao naelnik sa svojom enom; oni veeras sjeahu na
drvenim klupama, kao to i drugi graani.
Vidi se, i nad viim nae se vii! tiho pripominjale
gospoe, no time sve bivalo sveanije.
Svijenjak se i dalje uzdizao, momci i djevojke to se izvana
navirivahu dobivahu po prstima, a ja ja bijah u cijeloj toj
predstavi.

Peta veer
Juer ree Mjesec pogledah na Pariz i njegovu vrevu;
oima prodrijeh u dvorane u Louvreu. Starica, jadno odjevena
puanka, slijedila slubenika nieg reda u veliku, praznu prijestolnu
124

dvoranu: htjela ju je vidjeti, morala ju vidjeti; staricu je stajalo

mnogo malih rtava, mnogo molbi, prije nego to je tamo dola.
Kad je ula, sklopi mrave ruke pa se sveano obazre oko sebe,
kao da stoji u crkvi.
Tu je bilo! Tu! uzviknu starica i priblii se prijestolju s
kojeg je visio bogati barun to se sjao poput zlata. Tu! Tu!
uzdahnu ponovno, prignu koljena i poljubi purpurni sag.
Mislim da je zaplakala.
Nije bio ba taj barun! kaza slubenik, a smijeak mu
zaigra na usnama.
No ipak bijae tu! izusti ena. Bijae tako!
Tako prihvati slubenik no ipak ne ba tako: prozori
bijahu razbijeni, vrata izvaljena, a krv po podu! Ipak moete rei:
unuk mi je umro na francuskom prijestolju!
Umro! ponovi starica.
Mnim da vie nisu govorili; oboje brzo izioe iz dvorane u
kojoj se mraalo, a moje zrake dvostruko obasjavale bogati barun
na francuskom prijestolju.
to misli, tko bijae ona starica? Ispriat u ti cijelu priu.
Bijae to jedne veeri za Srpanjske revolucije, u najsjajniji dan
pobjede, kad svaka kua bijae utvrda, a svaki prozor streljaki
opkop. Puk navaljivao na Tuilerije. ak i ene i djeca bijahu meu
borcima. Provalie u palau i dvorane. Neki se ubogi djeak,
nedorastao, sav u prnjama, junaki borio meu starim borcima;
smrtno ranjen od mnogih uboda bajunetom, pade na tlo; bijae to u
prijestolnoj dvorani. Ranjenika stavie na francusko prijestolje te mu
barunom rane povie; krv potee preko kraljevskog grimiza.
Kakve li slike! Krasna dvorana, skupine to se meu sobom
bore, razdrta zastava na podu, trobojni stijeg na bajunetama, a na
prijestolju jadni djeak s blijedim, preobraenim licem, oiju k nebu
uzdignutih, s tijelom to se trza u samrtnoj borbi, s golim grudima, s
jadnom odjeom, napol prekriven bogatom draperijom od baruna
sa srebrnim ljiljanima...
Djeaku u kolijevci b proreeno: Umrijet e na francuskom
prijestolju! Majino srce snivae o novom Napoleonu.
Zrakama poljubih nevenov vijenac na njegovu grobu, u noi
cjelunuh starici elo, dok ona snivae i gledae sliku koju moe
naslikati: Ubogi djeak na francuskom prijestolju.

125

esta veer
Bijah u Uppsali kaza Mjesec. Gledao sam dolje na veliku
ravnicu s oskudnom travom i neplodnim poljima. 28 Vidjeh rijeku
Fyrir i u njoj se ogledah, dok parobrod tjerae ribe u trstiku. Poda
mnom plovili oblaci bacajui sjene preko Odinova, Thorova i
Freyrova29 groba, kako se oni breuljci zovu. U rijetkoj tratini po
breuljcima stoje urezana imena. Nema ondje kamena na koji bi
putnik zapisao svoje ime, nema stijene u koju bi ga urezao; zato je
ondje izrezao travu, te se gola zemlja pomalja u velikim slovima i
imenima to stvaraju cijelu mreu, razapetu preko velikih
breuljaka, vjenost koju pokriva nova tratina.
Tu stoji ovjek, pjeva: prazni rog od medovine sa irokim
srebrnim prstenom i apue neko ime: moli vjetrove da ga ne odaju.
Ali ja ime uh i poznadoh ga; grofovska kruna nad njim sja, pa stoga
ne kazuje imena naglas. Nasmijah se, a pjesnika kruna zasja nad
njim. Plemstvo se Eleonore d'Este vezuje uz Tassovo ime. I ja znam
gdje cvate rua ljepote...!
To kaza Mjesec, a oblak naie. O, samo da ne bude oblaka
izmeu pjesnika i rue!

Sedma veer
Du obale morske prostire se uma sa hrastovima i bukvama,
svjea i mirisna; s proljea se u njoj stjee na stotine slavuja. Tu je
odmah more, vjeno nemirno more, a izmeu njega i ume ide
iroka cesta. Tuda prolaze kola za kolima, ali ih ja ne slijedim;
pogled mi najradije poiva na jednoj toki, na grobu nekog junaka.
Kupine i trnjine rastu meu stijenama. Tu je poezija u prirodi. A to
misli kako je ljudi shvaaju? Priat u ti to sam uo samo sino i
noas.
Najprije se provezoe trojica bogatih seljaka.
Rije je o ravnici nedaleko od Uppsale u vedskoj; tu ravnicu nazivaju
Fyrirskim poljima, po rijeci Fyrir (vedski: Fyrisn), koja onuda tee. Nordijska
legenda kazuje kako je danski kralj Rolf Krage (Hrolf Kraki), bjeei onuda pred
Adilsom, kraljem Uppsale, bacao novac da zadri progonitelje, pa otud ondje pijesak.
Prev.
29
Odin, Thor, Freyr nordijska boanstva. Prev.
28

126

 Lijepa i velika stabla! napomenu jedan.

Ima u svakome za deset vozova goriva drveta! prisnai
drugi. Bit e otre zime. Lani smo dobili etrnaest talira po hvatu.
I u tim rijeima odoe.
Straan put! oglasi se netko s drugih kola.
Sve je to od tih prokletih stabala! uzvrati mu suputnik.
Nema zraka doli s morske strane.
I tako prooe.
Naioe potanska kola; sve je u njima spavalo na tome
divnom mjestu. Koija puhae u rog ne mislei drugo doli: Dobro
puem, a ovdje lijepo odzvanja; moda im se svia?
Tako minue i potanska kola.
Pojavie se dvojica mladia na konjima; bijahu u lovu. U krvi
im je mladost i pjenuac, rekoh u sebi. Oni s osmijehom na usnama
pogledae na humak, mahovinom obrastao.
Tuda bih rado proetao s mlinarevom Kristinom! ree
jedan od dvojice.
I odoe dalje.
Cvijee jako mirisalo, svaki vjetri drijemao, kao da je more
dio neba napeta preko duboke doline.
Prooe kola; u njima estorica ljudi: etvorica spavaju, peti
misli na svoj novi ljetni kaput, zacijelo mu pristaje, a esti se nagnuo
koijau te ga pita ima li to znamenito na ovoj gomili kamenja.
Nema! uzvrati momak. To je samo gomila kamenja,
no stabla su znamenita.
Kako? Kazuj!
Tako, vrlo su znamenita: vidite, kad zimi zapadne dubok
snijeg i sve poravna, onda su mi stabla znak i znamen, te se po njima
ravnam da ne skrenem u more. Zato su znamenita.
I u tim rijeima potjera dalje.
Sad se pojavi slikar; oi mu se krijese, rijei ne kazuje, samo
zvidi, a slavuji bigliu sve jedan jae od drugoga.
Umuknite! progovori slikar te tono zabiljei sve boje i
preljeve: modro, ljubiasto, tamnosmee.
Bit e to lijepa slika. Slikar je sve obuhvaao, kao to ogledalo
sliku obuhvaa, i sveudilj fiukao neku Rossinijevu koranicu.
Naposljetku se ukaza siromana djevojka; ona malo poinu na
grobu junakovu, poto je snimila breme. Lijepo, blijedo lice okrenu
prema umi, oslukujui; oi joj zablistae kad pogleda k nebu preko
127

mora; nato sklopi ruke miljah, moli oena. Sama nije znala
kakav je to osjeaj proima, ali ja znam, ona e se i nakon mnogih
godina esto sjetiti toga asa, i ta e joj slika ostati u srcu ljepa i
vjernija nego to ju je slikar onda prenio izabranim bojama.
Moje su je zrake pratile sve dok joj zora ne poljubi elo.

Osma veer
Tmasti se oblaci na nebu nadvili te se Mjesec nije pojavio;
stajah dvostruko osamljen u svojoj sobici i gledah u nebo gdje bi se
mogao ukazati. Misli su mi daleko bludjele, gore, mome velikom
prijatelju koji mi tako lijepo svake veeri pria i krasne mi slike
pokazuje.
to li sve on nije doivio! Plovio je nad opim potopom i
smijeio se Noinoj korablji kao sada meni, te donosio utjehu novom
svijetu to e procvasti. I kad je narod izraelski plakao nad vodama
babilonskim, gledae saalno izmeu vrba, gdje su visjele harfe.
Kad se Romeo uspeo na balkon i njegov se cjelov sa zemlje uzdigao
poput kerubinove misli, okrugli Mjesec stajae napol skriven
izmeu crnih empresa u prozirnom zraku. Vidio je junaka na
Svetoj Heleni kako s puste hridi gleda na iroku puinu morsku, a
velike mu se misli pokreu u grudima.
to li sve Mjesec ne bi mogao pripovijedati! ivot je na zemlji
bajka za nj.
Veeras te ne vidjeh, stari prijatelju! Ne mogu ni jedne slike
nacrtati u spomen na tvoj pohod!
A kad eznutljivo pogledah gore u oblake, u njima zasja: bila je
to zraka Mjeseeva to je odmah nestala; crni se oblaci nadvie, no
ipak to bijae pozdrav, prijateljski veernji pozdrav to mi ga
Mjesec posla.

Deveta veer
Zrak se opet proistio; prooe mnoge veeri. Mjesec bijae u
prvoj etvrti. Opet mi na um doe skica uj to je Mjesec priao:
Pooh za polarnom pticom i za kitom to je sjekao vodu, pa
tako stigoh na istonu obalu Grenlanda. Gole stijene, odjevene
ledom i oblacima okruuju dolinu u kojoj cvatu vrbe i borovnice, a
128

miomirisni karanfili ire svoj slatki mirluh. Svjetlo mi izgubilo sjaj,

a lice poblijedjelo poput latice lokvanja kad se otkine pa tjedne i
tjedne vodom plovi. Sjaji polarno svjetlo, obru mu irok, a zrake
poput ognjenih stupova prelaze preko cijelog neba prelijevajui se u
zelenilu i crvenilu.
Okolni se stanovnici skupili na ples i veselje, ne udei se
nimalo onome prizoru to za njih bijae obian. Nek se due
pokojnika samo loptaju morevom glavom! miljahu oni po svome
vjerovanju, te gledahu samo na pjesmu i ples. U sredini meu njima
stajao bez krzna Grenlananin sa svojim bubnjem i zapoinjao
pjesmu o lovu na tuljane, a na to mu cio zbor odgovarao: Eja, eja,
a! te svi u krugu poskakivali u svojim bijelim krznima. inilo se
kao da bijeli medvjedi pleu. Iz oiju im plamen sijeva, glavom
smiono potresaju. Sad poinje suenje. Istupie zavaeni, te tuitelj
poe drsko i uz grdnje nabrajati grijehe svoga protivnika, a sve to uz
ples i bubnjanje. Optueni uzvraao isto tako lukavo, a zbor se
smijao i sudio. Odjekivahu brda, pucahu ledenjaci, padahu lavine
mrvei se u prainu bijae krasna no na Grenlandu.
Na stotinjak koraaja odande, pod otvorenim atorom od koe,
leao bolesnik; njegovom je toplom krvlju jo strujao ivot, ali je
morao umrijeti; to je vjerovao i on i svi oko njega. Zato ga je ena
vrsto uivala u kou, da kasnije ne dira mrtvog tijela, te ga pitala:
eli li da te pokopamo gore na stijeni, u tvrdom snijegu?
Ukrasit u ti grob tvojim kajakom i tvojim strijelama. Vra 30 e ti na
grobu plesati. Ili e radije da te u more utopimo?
U more! proapta bolesnik uz bolan smijeak, i kimnu
glavom.
To je ugodan ljetni san! kaza mu ena. Ondje skau
tisue tuljana, a mor e ti spavati do nogu; lov je ondje lagan i
veseo!
A djeca uz povike odmaknue kou s ulaza u ator da bi
samrtnika mogli odvui na more, na buno more koje ga je za ivota
hranilo, a mrtvu e mu pruiti poinka. Nadgrobnik e mu biti
ledeni bregovi to onuda i dan i no plove. Tuljan drijema na ledu, a
nad njim burnica leti.

30

U originalu Angekokken angekok, vra-sveenik u Eskim Prev.

129

Deseta veer
Poznavao sam staru djevojku ree Mjesec. Svake je zime
ila u nekakvu utu, svilom podstavljenu krznu, koje uvijek bijae
kao novo, njezina vjena i jedina moda; svakog je ljeta nosila isti
slamni eir, a mislim da je imala i istu modrosivu haljinu. Pohodila
je samo staru prijateljicu preko puta. Lani je pak nije posjetila, jer je
prijateljica umrla. I tako je stara usidjelica osamljena ukala iza
prozora, gdje cijelog ljeta stajae lijepo cvijee, a zimi krasan
draguac.
Prolog mjeseca nije vie sjedila kraj prozora, ali jo bijae na
ivotu. Znao sam da nije umrla, jer ne vidjeh da je pola na veliki
put o kojem je tako esto govorila svojoj prijateljici. Da, da,
kazivae tada, kad jednom umrem, putovat u mnogo vie nego za
itava ivota; est milja odavde nalazi se obiteljska grobnica, kamo
e me odvesti i gdje u poivati kraj svojih milih.
Sino pred vratima zaustavie kola, iz kue iznesoe lijes,
znadoh da je umrla; oko lijesa nametae slame i krenue.
U lijesu poivala tiha, stara djevojka to za posljednju godinu
dana nije izala iz kue. Kola kloparala iz grada tako brzo kao da je
kakva vonja za zabavu. Izvan grada cestom jo bre pojurie.
Koija se nekoliko puta osvrnuo mislim, bojao se da e je
ugledati kako sjedi straga na lijesu, a na njoj uto krzno, svilom
podstavljeno. Stoga je ludo ibao konje i tako ih vrsto drao da su
se sve pjenili; bijahu to mladi i vatreni konji. Zec im pretra preko
puta, konji divlje potekoe. I ta tiha, stara djevojka, to se tolike
godine tiho uljala po kui, sad se mrtva vozila svom brzinom po
cesti i kamenju. Lijes, omotan rogoinom, ispade iz kola i osta na
cesti, dok su konji s koijaem i kolima jurili dalje u divljem letu.
eva uzletje s polja uborei, zaklikta nad lijesom svoju
jutarnju pjesmu, sletje na nj i stade kljunom kljucati po rogoini, kao
da raskida kakvu lutku. eva se opet vinu uvis, a ja se povukoh iza
rumenih jutarnjih oblaka.

Jedanaesta veer
Bijah u svatovima pripovijedae Mjesec. Pjesme se
pjevale, zdravice pile, sve bilo bogato i krasno. Kad proe pono,
130

gosti se razioe, a mlada i mladoenja, poto ih majke poljubie,

ostadoe sami. Vidjeh ih nasamu, zavjese bile gotovo sasvim
razgrnute; svjetiljka osvjetljivae ugodnu sobu.
Hvala Bogu, odoe! kaza mladoenja i mladoj poljubi
usne i ruke.
Ona se smijeila i plakala, naslonila mu se na grudi, drhtei kao
lotosov cvijet na nemirnoj vodi. Izmijenie slatke, blaene rijei.
Spavaj slatko! zaelje joj on, a ona povue zavjese na
prozoru.
Kako lijepo mjeseina sja! kaza ona. Kakve li tiine i
jasnoe!
I ugasi svjetiljku, nasta tama u ugodnoj sobi, ali su moje zrake
sjale kao i njegove oi.
enstvenosti, poljubi pjesniku harfu kad pjeva o tajnama
ivota!

Dvanaesta veer
Dat u ti sliku Pompeja ree Mjesec. Bijah u predgrau,
u Ulici grobova, kako je zovu, gdje stoje lijepi spomenici i gdje
neko veseli mladii s ruama oko ela plesahu s lijepim sestrama
Lajidinim. Tu je sada vladala grobna tiina. Njemaki vojnici u
napuljskoj slubi drahu strau te se kretahu i kockahu.
S one strane bregova ila u grad skupina stranaca; pratila ih
straa. Po mome jasnom svjetlu htjedoe vidjeti grad to je ustao
izmeu mrtvih, a ja im pokazah tragove kola na ulicama to ih je
lava poploala. Pokazah im imena na vratima i natpise i sad
istaknute. Vidjee u malenim dvoritima kamenice za vodoskoke,
ukraene koljkama i puevim kuicama. Ali nije bilo vodometa,
nije odjekivala pjesma iz bogato ukraenih dvorana, gdje se na strai
pred vratima nalazio pas od mjedi.
Bijae to grad mrtvih. Samo je Vezuv grmio svoju sveanu
himnu: pojedine joj stihove nazivamo novom provalom. Poosmo
do Venerina hrama od bijela mramora, s visokim rtvenikom pred
irokim stubama i sa svjeim alosnim vrbama to su porasle
izmeu stupova. Zrak bijae proziran i modar, a u pozadini vidio se
kao ugljen crni Vezuv, iz kojega se izdizao oganj to oblikom bijae
poput pinije; osvijetljeni oblak dima lebdio u nonoj tiini kao

131

kronja pinije, samo krvavocrvena.

U drutvu se nalazila pjevaica, prava i velika umjetnica; vidio
sam kako joj se klanjaju u prvim gradovima Europe. Kad se putnici
pribliie traginom teatru, svi sjedoe na kamene stube amfiteatra,
koji se tako u jednom malom dijelu opet ispuni kao prije tisue
godina. Pozornica jo tu stajae kao i prije, sa zidanim kulisama i sa
dva luka u pozadini, kroz njih vidi istu dekoraciju koju su gledali u
davno doba: brda izmeu Sorrenta i Amalfija.
Pjevaica od ale uzie na staru pozornicu i zapjeva: nadahnulo
je mjesto. Moradoh pomisliti na divljeg arapskog konja, kad
zadahtan grivu razvijori i jurne u daljinu: ista lakoa i sigurnost
bijae u onom glasu. Moradoh pomisliti na alosnu Majku pod
kriem na Golgoti: bijae ista duboka prouena bol. I odjek se opet
javi naokolo kao prije tisue ljeta, opet se zaori pljesak i
odobravanje: Sretna! Nebom nadarena! svi vikahu slavei je.
Koji asak poslije toga pozornica bijae prazna, svi otili, ni
glasak se vie nije uo. Putnici krenuli dalje, a ruevine stoje,
nepromijenjene, kao to e stajati jo stoljea i stoljea, kad nitko
vie nee znati o tome asu i uspjehu lijepe pjevaice, o njezinu
glasu i osmijehu: sve zaboravljeno, bilo pa prolo i za mene
samog izgubljeno sjeanje.

Trinaesta veer
Povirih na prozor nekog urednika kaza Mjesec. Bijae to
negdje u Njemakoj. U sobi lijep namjetaj, mnogo knjiga, zbrka od
novina.
Unutri vie mladih ljudi, a sam urednik stoji za pisaonikom:
valja prikazati dvije knjiice, obje su djelo mladih pisaca.
Jednu mi poslae ree urednik jo je nisam proitao,
ali je lijepo opremljena. to velite a sadraju u njoj?
O! rei e jedan koji i sam bijae pjesnik. Vrlo je
dobar, poneto rastegnut, ali, Boe moj, pjesnik je mlad; stihovi bi
dakako mogli biti malo bolji. Misli su mu veoma zdrave, premda
sasvim obine. No to da se kae? Ne moe uvijek nai togod
novo. Moete ga pohvaliti. Ne vjerujem dodue da e od njega, kao
pjesnika, ikad biti to veliko. Ali je naitan, izvrstan orijentalist, vrlo
zdravih prosudbi. On je napisao onaj lijepi prikaz mojih Fantazija o

132

domaem ivotu. Valja biti blag prema mladu ovjeku.

To je obian magarac! oglasi se drugi gospodin u sobi.
U pjesnitvu nema nita gore od osrednjosti A ti su stihovi
srednje ruke, nita iznad toga.
Jadni mladi! javi se trei. A tetka se njime tako
ponosi. Znate, gospodine urednie, to je ona to je skupila toliko
pretplatnika za va posljednji prijevod...
Dobra ena! Da, ja sam knjigu sasvim kratko ocijenio. Oit
talenat! Dar koji nam dobro dolazi! Cvijet u vrtu Poezije! Dobro
opremljeno, i tako dalje. A druga knjiga? Pisac bi da je kupim!
ujem da ga hvale. Ima duha! Ne mislite li i vi tako?
Da, svi tako vele opet e pjesnik no ipak je poneto
divlja. A interpunkcija u njoj osobito genijalna.
Valjalo bi ga malo protresti, da se malo naljuti, jer e se
inae previe umisliti.
Ne bi bilo pravedno! proslovi etvrti. Ne treba gledati
na sitne pogreke, valja se radovati onome to je dobro, a toga u
knjizi mnogo ima. Sve e vas sjeknuti.
Boe sauvaj! Ako je takav pravi genij, onda mu to luijanje
nee nauditi! I onako ih ima dovoljno koji ga hvale; neemo ga mi
zaluivati.
Neosporan talent, napisa urednik. Obine nemarnosti. Na
strani dvadeset i petoj, gdje su dva hijatusa, vidjesmo da zna pisati i
neuspjele stihove. Preporuujemo mu da prouava stare, itd.
Zatim odoh kaza Mjesec da kroz prozor provirim u
tetkinu kuu. Tu je sjedio slavljeni, krotki pjesnik, koga su hvalili
svi poznati gosti; bijae sretan.
Potraih drugog pjesnika, divljeg. I on bijae u veliku drutvu u
kui svog zatitnika, gdje se govorilo o knjizi onoga prvog pjesnika.
I vau u itati ree zatitnik no, iskreno govorei, a
vi znate da vam uvijek velim to mislim... velike nade u nju ne
polaem. Nekako ste mi previe divlji i fantastini, ali priznajem da
vas kao ovjeka jako potujem.
U kutu sjedila djevojica i u nekoj knjizi itala:
Uzvieno sve se kara,
hvale gdje ljepote nije
pria je to znana, stara,
istinu to vjenu krije.
133

etrnaesta veer
Na putu kroza umu dvije su seljake kuice kazivao mi
Mjesec. Vrata im niska, prozori jedan gore, drugi dolje, a
naokolo bijeli glog i utikovina. Krov obrastao mahovinom, a po
njem uto cvijee i loika. U malenu vrtu samo kupus i krumpir, no
na ogradi procvao jorgovan, a pod njim djevojica sjedi. Smee oi
uprla u stari hrast to se uzdigao izmeu kua. U hrasta je visoko,
trulo stablo, gore otpiljeno; ondje roda gnijezdo svila; upravo je gore
stajala i kljunom klepetala.
Iz kue dotra malen djeak i stade kraj djevojice; bijahu to
brat i sestra.
to to gleda? upita malian.
Gledam rodu uzvrati djevojica. Susjeda mi kaza da
e nam roda veeras donijeti malog bracu ili seku. Pazim da ih
vidim kad dou.
Nita roda nee donijeti, moe biti sigurna! preuze
djeak. I meni je to susjeda rekla, ali se smijala kad mi je
govorila; upitah je moe li se na to Bogom zakleti, no nije smjela, pa
sad znam da je ono o rodama samo pria za malu djecu...
U taj as zauta neto u granama jorgovana. Djeca sklopie
ruke te se pogledae: zacijelo je to...
Kuna se vrata otvorie, pojavi se susjeda:
Hodite, djeco pozva ih ona da vidite to vam je roda
donijela. Donijela vam maloga bracu!
A djeca samo kimnue; ta znala su da je doao.

Petnaesta veer
Klizio sam preko Lneburke pustopoljine priae Mjesec.
Ondje kraj puta stajala osamljena koliba. Nekoliko golih grmova
raslo odmah kraj nje, a u njima pjevao slavuj to je tu zalutao.
Morao je uginuti u nonoj studeni, to mu bio posljednji pjev.
Kad je zora zarudjela, istim putem naie povorka: iseljenike
seljake obitelji bijahu na putu u Bremen ili Hamburg, odakle e
brodom u Ameriku, gdje bi im imala procvasti srea o kojoj sanjaju.
ene na leima prte sitnu djecu, dok vea kraj njih poskakuju. Jedno
kljuse vue kola, na njima je neto kunih potreptina.
134

Hladan vjetar puhao. Mala se djevojica vre stisla uz majku,

koja gledae u moju okruglu plou u opadanju, mislei na gorku
nevolju to su je kod kue trpjeli, na teke poreze kojih ne mogoe
plaati. Iste se misli rojile u glavi svima u karavani. Rumena je zora
stoga zasvijetlila poput vesele vijesti o suncu i srei to e im
svanuti.
ue kako slavuj na samrti pjeva; i ne bijae im to zloguk
prorok, ve glasnik to sreu navjeuje. Vjetar hujio i umio, pa mu
ne razumjee pjesme to kazivae:
Plovi mirno preko mora, ta dugi si prijevoz platio svime onim
to si imao. Ubog e i bespomoan stii u svoj Kanaan. Morat e i
samoga sebe prodati, svoju enu i svoju djecu. Ali nee dugo
trpjeti: iza irokih mirisnih listova stoji aneo smrti; cjelov s kojim
te doekuje, smrtnu ti groznicu u krv ulijeva. Plovi, plovi preko
preko silnih valova!
A karavana veselo sluala slavujevu pjesmu, mislei da joj
sreu kazuje.
Dan se bijeli kroz lake oblake. Seljani preko pustopoljine idu u
crkvu. ene se u crnu ruhu, s debelim, bijelim platnom oko glave,
ine kao bia to su sila sa starih slika u crkvama. Naokolo samo
iroka, mrtva pusto, svuda suho, smee tlo, obraslo vrijeskom,
tamne ravni utonule meu bijele, pjeane prudove. ene nose svoje
molitvenike, u crkvu idu. O, molite, molite za one to u grob odlaze,
tamo iza silnih valova.

esnaesta veer
Poznajem lakrdijaa priao mi Mjesec. Svijet mu pljee
im ga vidi. Svaka mu kretnja na smijeh tjera, sva se kua grohotom
smije, a ipak nita nije proraunato: sve mu je priroeno.
Dok jo bijae malen te skakae s djeacima, ve je onda bio
lakrdija; takvim ga stvorila priroda, koja ga je obdarila jednom
grbom na leima, a drugom na grudima. Ali mu je zato nutrina,
dua, bila bogato ureena: nitko od njega ne imae dubljih osjeaja i
pokretnijeg duha. Kazalite bijae svijet njegovih snova. Da je bio
vitak, pravilna tijela, na svakoj bi pozornici bio pravi tragik.
Junako i veliko ispunjavalo mu duu, a on morao lakrdijati. I sama
njegova bol, njegova sjeta, poveavala kominu suhou u otro

135

ocrtanu licu te smijeh izazivala u mnogih gledatelja, koji pljeskahu

svome ljubimcu. Draesna mu Kolombina bila prijazna i dobra, ali
je radije pola za Harlekina: bilo bi zaista odve smijeno da se
zdruila ljepota i rugoba.
Kad lakrdija bijae najpotiteniji, ona ga jedina mogae
nasmijati, izazvati ga da se grohotom smije; ponajprije bi bila s
njime sjetna, zatim malo mirnija, a najposlije puna ale.
Znam ja dobro to vam nedostaje ree mu ona.
Ljubav!
A on se morao smijati.
Ja i ljubav! uzviknu on. To bi bilo veselo! Kako bi
svijet pljeskao!
Da, ljubav! preuze ona i s kominom patetikom
nadoveza: Vi mene volite!
Da, takvo to moe rei kad zna da nema ljubavi! Lakrdija
poskoi uvis od smijeha, proe ga sjeta.
A ipak je ona istinu govorila: on ju je volio, uzvienom ljubavi,
kao to je volio uzvieno i veliko u umjetnosti. Na dan njezine
svadbe bijae najveselijeg izgleda, ali je nou plakao. Da mu je
svijet vidio iscereno lice, pljeskao bi.
Ovih je dana Kolombina umrla. Na dan njezina ukopa nije se
Harlekin morao na daskama pojaviti: ta bijae rastueni udovac.
Upravitelj je morao pokazati neto osobito veselo, kako svijet ne bi
osjetio da nema lijepe Kolombine i lakog Harlekina. Zato je
lakrdija morao dvostruko biti veseo. Plesao je i skakao oajan u
dui, a ljudi mu pljeskali i vikali: Bravo! Bravissimo! Izazivali ga
pred zastor, bio je nenadmaiv.
Sino, poslije predstave, mala nakaza izie iz grada na
osamljeno groblje. Na Kolombininu grobu vijenac sasvim uveo.
Lakrdija sjede. Valjalo je tu sliku naslikati! Podnimio se
obadvjema, oi u me upro; bijae poput nadgrobnika: lakrdija na
grobu neobino i smijeno. Da je svijet vidio svog ljubimca, i sad
bi mu pljeskao: bravo, lakrdijau! Bravo, bravissimo!

Sedamnaesta veer
uj to je Mjesec kazivao:
Vidjeh kadeta to je postao asnikom, vidjeh ga kako se prvi

136

put odijeva u svoju divnu odoru; vidjeh mladu djevojku u plesnoj

gali, mladu kneevsku zarunicu sretnu u sveanoj haljini, no nikad
ne vidjeh blaenstva to ga veeras ugledah u nekog djeteta, u
etirigodinje djevojice; dobila novu modru haljinu, novi
ruiastocrveni eir; lijepo se odjenula te je sva ona krasota na njoj
za svjetlom uzdisala, jer mjeseeve zrake to probijahu kroz prozor
bijahu preslabe: drugo svjetlo tu bijae potrebno. Djevojica se
ukoila poput lutke, u strahu ruke odmakla od haljine, a prste drala
rairene. O, kako joj oi i cijelo lice sijahu blaenstvom!
Sutra e izii! ree joj majka.
A djevojica pogleda gore na svoj eir pa dolje na haljinu.
Majko, to li e pomisliti psi kad me vide u svem ovom
sjaju!

Osamnaesta veer
Pripovijedao sam ti o Pompejima kaza Mjesec o mrtvom
onome gradu to je meu ivima izloen da ga gledaju; poznajem
drugi, jo neobiniji, koji nije mrtav, ali je sablast od grada.
Gdje god prska vodoskok u mramornoj kamenici, meni je kao
da sluam priu o gradu to plovi. Da, o njemu bi mlaz vode mogao
priati! O njemu bi valovi na alu mogli pjevati!
Nad morskim povrjem esto lebdi magla kao kakva alobna
koprena: zarunik je mora mrtav, dvori mu s gradom sada
nadgrobnik. Zna li taj grad? U njemu se nikad ne uje kotrljanje
kola niti udar konjskih kopita na njegovim ulicama; po njemu ribe
plove, a tamne gondole sablasno klize preko zelene vode.
Pokazat u ti Forum proslijedi Mjesec najvei trg ondje;
pomislit e da si u gradu pria. Izmeu irokih kamenih ploa trava
raste, a u zoru na tisue pitomih golubova leti oko trnja to se
slobodno i visoko uzdie. Sa tri strane okruuju te hodnici na
lukove. Tu sjedi Turin s dugim kamiem na luli, lijep mlad Grk
naslonio se na stup, gleda uzdignute trofeje: visoka koplja od
zastava to na staru slavu podsjeaju. Zastave vise poput alobnih
koprena. Ondje se odmara djevojka: na zemlju spustila teka vedra
vodom napunjena, a obramnjaa na kojoj ih nosi stoji joj na ramenu:
naslonila se djevojka na jarbol pobjede.
to pred sobom vidi, nisu nikakvi vilinski dvori: to je crkva s

137

pozlaenim kupolama i zlatnim kuglama to na mome svjetlu

blistaju; krasni bronani konji gore na crkvi putovali kao onaj
bronani konj iz prie; putuju ovamo i onamo, i opet su tu. Vidi li
aroliki sjaj po zidovima i staklima? ini se kao da je genij iao za
hirovima kakva djeteta ukraujui taj neobini hram. A vidi li na
stupovima krilate lavove? Zlato jo sja, ali su krila sapeta: lav je
mrtav, jer je mrtav kralj mora; prazninom zjape velike dvorane, a
gdje su neko skupocjene slike visjele, goli se zid pokazuje.
Lazzarone spava pod lukom kamo je neko samo visoko plemstvo
smjelo zakoraiti. Iz dubokih studenaca ili je to iz olovnih soba
pokraj Mosta uzdisaja? uje uzdah, kao da je nekadanja zveka
tamburina na arenim gondolama, kad se s raskone galije bacao
prsten u Jadran, u Adriju, kraljicu mora.
Zavij se u maglu, Adrijo! Udovikim velom pokrij svoje grudi i
grobnicu svoga zarunika mramornu, sablasnu Veneciju!

Devetnaesta veer
Zavirih u veliko kazalite kaza Mjesec. Kua bijae
dupkom puna: novi je glumac nastupao. Zrake mi kliznue kroz
malen prozor u zidu, a nalieno lice pritislo elom o staklo: bio je to
junak veeri. Viteka mu se brada kovrala, ali mu suze bijahu u
oima, jer su ga izvidali, s pravom isfukali. Jadni momak! No
jadnika ne trpe u carstvu umjetnosti. Duboko je osjeao umjetnost i
zanosno ju volio, ali ona nije voljela njega.
Redateljevo zvonce zazvoni: Smiono i hrabro junak se javlja,
stajalo je u ulozi i njemu valjalo izii pred gledatelje kojima
bijae na smijeh.
Kad se gluma zavrila, vidjeh nekog ovjeka kako se zavijen
platem ulja niza stube: bijae to on, poraeni vitez veeri.
Tehniari se meu sobom saaptavali, a ja pooh za grenikom kui,
gore u njegovu sobu. Objesiti se to nije lijepa smrt, a otrova
nema uvijek pri ruci. Znam da je na oboje pomiljao. Vidjeh kako
napol sklopljenih oiju promatra u ogledalu svoje blijedo lice, da
vidi bi li mrtav bio lijep. ovjek moe biti krajnje nesretan, a
istodobno i krajnje tat. Mislio je na smrt, pomiljao na
samoubojstvo ini mi se, sam je sebe oplakivao. Gorko je plakao,
a kad se ovjek dobro isplae, onda se ne ubija.

138

Odonda je cijela godina prohujala. U nekom malom kazalitu

prikazivali komediju. Bila je to siromana druba to putuje. Opet
vidjeh znano mi lice, naliene obraze, kovravu bradu. Opet pogleda
u me, nasmijei se opet su ga asak prije izvidali, isfukali ga
bijedni gledatelji u jadnu kazalitu!
Veeras se kroz gradska vrata provezoe mrtvaka kola za
kojima nikog ne bijae. Odvezoe samoubojicu, naega nalienog,
izvidanog junaka. Pratio ga samo koija to je kolima upravljao.
Nikoga vie ne bijae, nikoga doli mjeseine. Pokopae ga na
groblju u kutu. Ondje e ubrzo porasti koprive, tamo e grobar
bacati trnje i korov s drugih grobova.

Dvadeseta veer
Dolazim iz Rima kaza Mjesec. Ondje usred grada, na
jednome od sedam breuljaka, lee razvaline carske palae. U
pukotinama u zidu raste divlja smokva te onu golotinju pokriva
irokim sivozelenim liem. Meu hrpama ruevina, po zelenom
lovorovu grmlju koraa magarac veselei se neplodnom kalju.
Odakle neko rimski orlovi uzlijetahu dooh, vidjeh, pobijedih
sad je ulaz u malu siromanu kuu, zbijenu od ilovae, stisnutu
meu dva napukla mramorna stupa. Nad kosim se prozorima
prevjesila vinova loza poput kakva alobna vijenca. Tu ivi starica
sa svojom malom unukom: one sad vladaju u carskoj palai i
strancima pokazuju potonulo blago.
Od raskone prijestolne dvorane ostao samo goli zid, a tamni
empres svojom dugom sjenom pokazuje na mjesto gdje stajae
prijestolje. Zemlja lei lakat visoko iznad popucala tla.
Mala djevojica, sada kerka carske palae, esto tu sjedi na
svome stoiu kad veernja zvona zvone. Kljuanicu na vratima, to
su odmah ondje, naziva svojim balkonom: kroz nju vidi pol Rima,
sve do monih kupola na Petrovoj crkvi.
I veeras bila tiina kao uvijek; dolje, u mojoj potpunoj
svjetlosti, pokaza se mala djevojica. Na glavi nosila glinen vr
antikog oblika, pun vode; ila bosih nogu; na njoj kratka poderana
haljina, poderani joj i mali rukavi na koulji.
Poljubih joj bijela okrugla ramena, crne oi i tamnu, sjajnu
kosu. Poe se kui uspinjati po stubama, to bijahu strme, a sloene

139

od mramornih komada i jedne napukle nadstupine.

areni joj guteri preplaeno ukali pokraj nogu, ali se ona nije
bojala; ve podie ruku da zazvoni na vratima: zeja apa objeena
na uzici sad je zvono na carskoj palai. Djevojica se naas
zaustavila na to li je mislila...?
Opet poe, ali se spotae, glineni joj vr pade s glave i razbi se
na mramornoj ploi. Ona briznu u pla, lijepa kerka iz carske
palae plakae nad jadnim, razbijenim glinenim vrem. Stajae tako
bosonoga i plakae, ne smjede povui za konopac od zvona na
carskoj palai.

Dvadeset i prva veer

Vie od etrnaest dana nije Mjesec zasjao, no sad ga opet
ugledah: okrugao i svijetao stajae pred oblacima to su polako
plovili. uj to mi je priao:
Iao sam za karavanom to je krenula iz nekog mjesta u
Fezanu. Pred pjeanom se pustinjom zaustavila na nekoj solnoj
ravnici to se sjala poput kakve ledene povrine: pijesak ju je
pokrivao samo na jednom mjestu, stvarajui usku prugu. Najstariji
meu njima, komu je o pripasu visjela ploska s vodom, a na glavi
mu bila vrea s kruhom to su ga zamijesili bez kvasa taj
najstariji tapom nacrta etverokut na pijesku, a u njemu napisa
nekoliko rijei iz Kur'ana; preko toga posveenog mjesta prijee
cijela karavana.
Mlad trgovac, sin sunca vidjeh to po njegovim oima, vidjeh
to po njegovu lijepom stasu jahao na zadihanu bijelcu, utonuo u
svoje misli. Je li moda mislio na svoju lijepu, mladu enu? Svega
su dva dana to je s lijepom mladom kroz gradske zidine prola deva
nakiena koama i skupocjenim alovima; udarali bubnji, orile se
zurle, pjevale ene, a oko deve odjekivali veseli pucnji; najvie ih i
najgromkijih ispalio sam mladoenja a sad evo s karavanom
prolazi kroz pustinju.
Iao sam za njima nekoliko noi i vidio kako se odmaraju kraj
studenca, izmeu zakrljalih palmi. Devi to se sruila zaboli no u
grudi i na vatri pekli meso. Moje su zrake hladile uareni pijesak,
moje su im zrake pokazivale crne gromade stijena, te mrtve otoke na
neizmjernome pjeanom moru.

140

Na putu, gdje ne bijae nikakvih tragova, ne naioe ni na

kakva neprijateljska plemena, ne die se nikakva oluja, ne zasue
karavanu pjeani stupovi to smrt donose. Kod kue je lijepa ena
molila za mua i oca.
Jesu li mrtvi? pitala moj zlatni rog. Jesu li mrtvi?
pitala mi sjajnu plou.
Sad je pustinja za njima. Veeras se odmaraju pod visokom
palmom, oko njih krui dral na lakat dugim krilima, pelikan ih
gleda s grana mimoze. Teke su slonovske noge izgazile bujno
grmlje, skupina se crnaca vraa s trita iz unutranjosti. ene s
bakarnim ukrasima u crnoj kosi, u tamnomodrim haljinama, gone
natovarene magarce na kojima spavaju gola, crna djeca. Crnac vodi
na konopu mlada lava to ga je kupio. Pribliuju se karavani.
Mladi trgovac sjedi nepomian i utljiv: misli na svoju lijepu
enu, sanja u crnakoj zemlji o svome bijelom, mirisnom cvijetu s
onu stranu pustinje, podie glavu i...
Doe oblak i zastrije Mjesec, za njim drugi te veeri ne uh
vie.

Dvadeset i druga veer

Vidjeh kako neka djevojica plae ree Mjesec. Plakala
je zbog ljudske zlobe. Bijae na dar dobila prekrasnu lutku. O, kako
je bila lijepa i njena ta lutka! Nije bila stvorena za nevolje na
svijetu. No braa one djevojice, veliki zloesti djeaci, pograbili
lutku te je stavili na visoko drvo u vrtu, a onda pobjegli.
Djevojica ne mogae lutke dosei niti joj pomoi da sie, pa je
zato plakala. I lutka je sigurno s njome plakala, ispruila ruice
izmeu zelenih grana i bila vrlo nesretna. Eto, to su jadi na svijetu,
jadi o kojima majka tako esto govorae.
Jadna lutka! Ve se poelo mraiti, a tek kad se zanoa! Zar e
ostati na drvetu svu no, sasvim sama? Ne, djevojica ne bi to mogla
podnijeti, srce bi joj prepuklo.
Ostat u kraj tebe! kaza djevojica, premda ne bijae
nimalo srana.
Priinjalo se djevojici da sasvim jasno vidi gdje iz grmlja
proviruju mali patuljci sa svojim visokim, iljatim kapama, a na
mranoj stazi pleu duge utvare: sve se vie pribliuju i pruaju ruke

141

prema drvetu, za lutkom to ondje sjedi, smiju se i prstom na nju

upiru. Ah, kako se djevojica bojala!
No kad nema grijeha, pomisli djevojica, onda ti zlo nita
ne moe! A jesam li ja togod zgrijeila?
I poe razmiljati.
Ah, da! prisjeti se. Smijala sam se jednoj patki s crvenom
krpicom na nozi. Tako smijeno epa, pa sam se smijala, a grijeh je
rugati se ivotinjama!
Nato pogleda gore prema lutki:
A jesi li se ti ismijavala ivotinjama? upita je, a lutka kao
da kimnu glavom.

Dvadeset i trea veer

Gledah dolje na Tirol kaza Mjesec. Tamne omorike
bacahu otre sjene po hridima. Promatrah svetog Kristofa kako s
malim Isusom stoji po zidovima kua, golem, od poda do zabata;
sveti je Florijan lijevao vodu na kuu u ognju, a Krist visio krvavih
rana na veliku kriu kraj puta. Stare su to slike za nove narataje, no
ja sam ih vidio kako se podiu, kako jedne za drugima dolaze.
Visoko gore, brijegu na obronku, poput lastavijeg gnijezda
visi osamljen samostan redovnica. Dvije sestre stoje u zvoniku i
zvone. Obje mlade, pa im stoga pogled luta preko bregova, u iroki
svijet.
Dolje se cestom kotrljaju putnika kola. Odzvanja potanski
rog. Uboge duvne srodnih misli uprle oi u kola. Mladoj suza u oku
zablista.
Zvuk se roga gubio, jek se uo sve slabije i slabije;
samostansko mu zvono zagluivalo zvuke to zamirahu.

Dvadeset i etvrta veer

Sluaj to je Mjesec pripovijedao:
Dogodilo se to u Kbenhavnu, mnoge su godine odonda
prohujale; virio sam kroz prozor u siromanu sobu. Otac i majka
spavahu, ali njihov sini bijae budan. Vidjeh kako se na postelji
razmiu cvjetovima posute zavjese od katuna i kako iza njih
proviruje dijete. Najprije pomislih da malian gleda na bornholmsku
142

zidnu uru, iaranu crveno i zeleno; na uri sjedi kukavica, dolje vise
teki olovni utezi, a njihaljka se sa sjajnom mjedenom ploicom
njie tamo-amo udarajui svoje tik-tak. Ali ne bijae tako; dijete
promatrae majin kolovrat to je stajao odmah podno ure. To
djeaku bijae najdraa stvar u svoj kui, no nije smio u to dirati:
im bi kolovrat dodirnuo, dobio bi po prstima.
Dok bi majka prela, dijete bi sate i sate sjedilo kraj nje
gledajui kako se kolo okree i sluajui kako vreteno vre; i dok bi
tako gledao, malian bi svoje misli namatao.
Ah, kad bi jednom i on smio presti na kolovratu! Otac i majka
spavahu; malian pogleda najprije na njih pa onda na kolovrat, a
odmah se zatim iz postelje pomoli jedno golo stopalo, za njim izviri
drugo, izvukoe se dvije noice i tap! malian stajae na podu.
Jo se jednom okrenu da vidi spavaju li otac i majka. Kad se u to
uvjeri, malian se u svojoj kratkoj kouljici sasvim tiho prikrade
kolovratu i poe presti. Uzica spade s vretena, i sad se kolo jo bre
zavrtje...
Poljubih malianu zlatne uvojke i jasne modre oi. Da, ljupke li
slike!
Majka se uto probudi, odmaknu zavjesu i pogleda: pomisli da
vidi patuljka ili kakva drugog malog duha.
Za ime Boje! izusti ona i u strahu gurnu mua u slabinu.
Mu rasklopi oi, protare ih rukom te pogleda na maliana to
se unio u svoj posao.
Pa to je na mali Bert! kaza on.
Okrenuh oi s ove siromane sobe daleko ja naokolo gledam
pa u isti as zavirih u dvorane vatikanske, gdje stoje bogovi
isklesani u mramoru. Obasjah Laokoontov skup inilo se da
kamen uzdie, utisnuh tih cjelov Muzama na grudi mislim da su
grudi zadrhtale. No najdue se moje zrake zadrae na skupu Nila,
na golemom bogu. Naslonjen na Sfingu, lei bog zamiljeno, utonuo
u snove, kao da razmilja o vjekovima to prolaze; oko njega se s
krokodilima igraju amoreti. U rogu izobilja, prekrtenih ruku,
gledajui velikoga, ozbiljnog rijenog boga, sjedi sasvim malen
Amor prava slika onog djeaka za kolovratom; bijahu isti potezi,
iste crte. I tako stoji dijete od mramora, ivo i ljupko, premda se od
onog vremena kad je u mramoru isklesano, kolo godina okrenulo
vie od tisuu puta.
Isto onoliko puta koliko je malian u onoj siromanoj sobi
143

okrenuo kolo na kolovratu, okrenulo se i vrtjelo veliko kolo i jo se

vrti, dok vrijeme opet stvori mramorne bogove kao to su ovi.
Odonda su eto prohujale mnoge godine. Juer pak proslijedi
Mjesec svoje kazivanje pogledah na neki zaljev na istonoj obali
Sjaellanda: krasne ume, visoki breuljci, stari vlasteoski dvor sa
crvenim zidovima, labudovi u opkopima, a u pozadini maleno
mjesto sa crkvom meu vonjacima. Mnogi amci, svi sa zubljama,
plove mirnim vodenim povrjem. Ne svijetle te zublje u lovu na
jegulje ne, to je sveanost. Glazba romoni, zvuci se pjesme uju,
a u jednom unu stoji onaj koga slave: visok, stasit ovjek u iroku
ogrtau; oi mu modre, a kosa duga i bijela.
Odmah sam ga prepoznao i pomislio na Vatikan sa skupom
Nila i s ostalim mramornim bogovima; sjetih se male, sirotinjske
sobe, mislim negdje na Grnnegadeu, gdje je mali Bertel u kratkoj
koulji sjedio za kolovratom i preo.
Kolo se vremena okrenulo, novi su bogovi iskrsli iz kamena...
Hura! orilo se sa amaca. ivio Bertel Thorvaldsen!

Dvadeset i peta veer

Dat u ti sliku iz Frankfurta prozbori mi Mjesec. Ondje
sam osobito promatrao neku zgradu: nije to bila kua u kojoj se
rodio Goethe, ne bijae to ni stara vijenica, gdje jo na prozorima s
reetkama stre rogate glave volova to su ih pekli i dijelili prilikom
carske krunidbe; bila je to graanska, zeleno oliena kua,
jednostavna, na uglu idovske ulice: Rothschildova kua.
Gledao sam unutra kroz otvorena vrata, stubite bijae jako
rasvijetljeno: tu stajahu sluge s upaljenim svijeama u tekim
srebrnim svijenjacima te se duboko klanjahu pred starom
gospoom koju su niza stube nosili u naslonjau.
Vlasnik je te kue stajao otkrite glave i s potovanjem staroj
gospoi cjelunuo ruku. Bijae to njegova majka. Ona ljubazno
kimnu glavom i njemu i slugama, a ovi je odnesoe u malu kuu na
uskoj, mranoj ulici.
Tu je ona ivjela, tu djecu izrodila, tu im je srea procvala. Da
napusti tu prezrenu ulicu, tu malu kuu, moda bi ih srea napustila;
tako je ona vjerovala.
***
144

Mjesec nije vie priao, jer me veeras samo na kratko

pohodio, no ja sam mislio na onu staru enu u uskoj, prezrenoj ulici.
Samo da je jednu rije izustila, imala bi sjajnu kuu na Temzi, samo
jednu rije, i njezina bi vila leala u Napuljskom zaljevu.
Da napustim malu kuu gdje je mojim sinovima srea
procvala, moda bi ih srea napustila!
To je paznovjerje, ali posebne vrste: upozna li priu i sliku,
vidi, dosta su ti dvije rijei da je razumije, dvije rijei ispod slike:
Jedna majka!

Dvadeset i esta veer

Bijae to juer u zoru pripovijedao mi Mjesec. Promatrao
sam dimnjake u velikom gradu, ali se ni jedan jo nije puio. U taj se
as iz jednog od tih dimnjaka pomoli glavica, zatim se pojavi
polovina tijela, ruke poivahu dimnjaku na rubu.
Hura!
Bio to mali dimnjaar-naunik to se prvi put u ivotu popeo na
vrh dimnjaka i glavu iz njega pomolio.
Hura!
Da, bijae to neto sasvim drugo negoli naokolo puziti po
uskim cijevima i tijesnim kaminima!
Zrak je svjee strujao, mali je dimnjaar mogao vidjeti preko
cijeloga grada, sve do zelene ume.
Izie sunce; okruglo i veliko, obasjalo mu lice to se blistalo od
sree i blaenstva, premda bijae draesno au namazano.
Sad me moe cio grad vidjeti! povika mali dimnjaar.
Moe me vidjeti i mjesec i sunce. Hura!
I zavitla svojom metlom.

Dvadeset i sedma veer

Sino pogledah na neki grad u Kitaju kaza Mjesec.
Svojim zrakama obasjah duge, gole zidove to stvaraju ulicu. Tu i
tamo dodue vidi poneka vrata, ali zakljuana, jer to Kinez mari za
vanjski svijet. Rebrenice gusto sputene na prozorima iza kunog
zida, samo kroza stakla na hramu blijedo svjetlo svjetluca.
Pogledah unutra i opazih arolik sjaj. Od poda sve do stropa
145

same slike u jarkim bojama i u bogatoj pozlati: prikazuju mo

bogova na ovom svijetu.
U svakoj udubini kipovi, ali gotovo sasvim zastrti irokim
draperijama i zastavama to vise. Pred svakim boanstvom sva su
od kositra stoji malen rtvenik s posveenom vodom, sa cvijeem
i votanicama to gore.
Sasvim pri vrhu, najuzdignutije, stoji Fu, najvie boanstvo,
nakieno svilenim ruhom u svetoj utoj boji. rtveniku u podnoju
sjedi ivo bie, mlad sveenik. ini se da moli, no kao da je usred
molitve utonuo u razmiljanje; zacijelo je pomislio na kakav grijeh,
jer mu se zaarie obrazi, a glava nie sagnu.
Jadni Sui-Hung! Da nije moda sanjao o tome kako iza dugog
zida na ulici radi u malenu vrtu to se nalazi pred svakom kuom, pa
mu to bilo kudikamo milije nego uvati votanice u hramu?
Ili je poelio da sjedi za bogatim stolom pa da poslije svakog
jela otire usta srebrnim papirom?
Ili pak njegov grijeh bijae toliki da bi ga nebesko carstvo
smru kaznilo usudi li se izustiti ga?
Nisu li se to njegove misli usudile poi za barbarskim
brodovima u njihovu domovinu, u daleku Englesku?
Ne, njegove misli nisu ile u takve daljine, a ipak bijahu grene,
kakve se mogu roditi u toploj krvi mladosti, grene tu u hramu, gdje
ga gleda Fu, tu pred svetim kipovima tolikih bogova.
Znam kuda su mu misli bludjele.
Sasvim na kraju grada, na ravnu, poploenu krovu, gdje se
ograda inila kao da je od porculana, gdje stajahu krasne vaze s
velikim, bijelim zvoniima, sjedila draesna Pe, uskih, nestanih
oiju, punih usana i neobino sitnih nogu; cipele u nje bijahu uzane,
stezale je, ali jo ju vie oko srca stezalo; ona podie njene, oble
ruke, a svila zauta.
Pred njom bijae staklena posuda sa etiri zlatne ribice. Lagano
provue kroz vodu areno islikanim i lakom premazanim tapiem,
da, sasvim lagano, jer je razmiljala.
Da nije moda mislila o tome kako su ribice bogato zlatom
odjevene, kako bezbrino ive u staklenoj posudi i obilnu hranu
dobivaju, a kako bi ipak bile mnogo sretnije da su na slobodi?
Da, lijepa je Pe znala to je sloboda. Misli joj plovile daleko od
kue, letjele sve do hrama, no nije ih onamo pobonost vodila.
Jadna Pe, jadni Sui-Hung! U mislima bijahu jedno, ali moje
146

hladne zrake padahu meu njih poput kerubinova maa.

Dvadeset i osma veer

Utiha se razlila morem pripovijedao Mjesec voda bila
prozirna kao isti zrak kojim sam brodio, tako prozirna da sam
duboko moru pod povrjem vidio neobine biljke, to se poput
divovskih stabala u umi na svojim senje dugim stabljikama
uzdizahu prema meni; povrh njihovih vraka plivahu ribe.
Visoko u zraku letjelo jato divljih labudova. Jednome u jatu
malaksala krila, te padao sve nie i nie. Oima je slijedio zranu
karavanu to se sve vie udaljavala.
Rairenih se krila sputao i tonuo, kao to mjehur od sapunice
pada na tihom zraku.
Kad se dotaknuo vode, glava mu klonu natrag meu krila. I
tako je tiho leao kao lotosov cvijet na mirnu jezeru.
Podie se vjetar i uzburka vodenu povrinu, tako svijetlu kao
da je to eter to se uzbibao u velikim, irokim valovima; labud
uzdigne glavu, a blistava mu voda prijee preko grudi i lea kao
kakav oganj.
Zarudi zora i rumenilom ozari oblake, a labud se s novom
snagom uzvi uvis, poletje prema suncu to se raa, prema
modrikastoj obali kamo je odletjela zrana karavana. No letio je
sam, sa enjom u grudima.
Sam je letio povrh modrih, ustalasanih voda.

Dvadeset i deveta veer

Evo ti jedne slike iz vedske kaza Mjesec. Izmeu
tamnih jelovih uma, blizu sjetnih obala Roxena, stoji stara
samostanska crkva Wreta.31 Prooh svojim zrakama kroz reetke u
zidu i zavirih u prostrane svodove, gdje kraljevi poivaju u kamenim
ljesovima.
U zidu nad njima, kao slika zemaljskog sjaja, stoji kraljevska
Wreta, po novom vedskom pravopisu Vreta samostan i crkva iz 12.
stoljea u vedskom okruju stergtland. U toj su crkvi grobovi vedskih kraljeva iz
srednjeg vijeka. Prev.
31

147

kruna, ali je od drveta, obojena i pozlaena; dri je drven klin u zid

zabijen. Crv je rastoio pozlaeno drvo, a pauk ispreo mreu od
krune do kamenog kovega alobnu zastavu, prolaznu, kao to je
prolazna i tuga za pokojnima.
Kako li samo tiho poivaju! Tako ih se jasno sjeam.
I sad im vidim drski smijeh na usnama to su tako mono i
odluno izraavale radost ili alost.
I kad parobrod onamo klizne izmeu brda kao kakva ukleta
laa, esto stranac ue u crkvu, obie grobove, pita za imena
kraljeva, a imena zvue zaboravljeno i mrtvo; zatim pogleda krune
to ih je crv izjeo, smijei se, a ako je ba poboan, u osmijehu mu
se tuga odrazi.
Spavajte, mrtvi! Mjesec vas se sjea. Mjesec nou alje svoje
hladne zrake u vae tiho carstvo, nad kojim visi kruna od borova
drveta.

Trideseta veer
Odmah kraj ceste ree Mjesec stoji krma; njoj je preko
puta velika kolnica, kojoj su upravo krov pokrivali. Pogledah kroz
grede i otvore na tavanici u neugodan prostor u kojem puran kunjae
na gredi, a sedlo poivae u praznim jaslama. U sredini stajahu
putnika kola.
Ljudi su jo vrsto spavali, konji bili napojeni, a koija se
ispruio, premda je to ja najbolje znam dobro spavao vie od
pol puta.
Vrata na sobi u kojoj je koija spavao stajala otvorena, a
postelja bila kao da je sve u njoj izvrnuto. Na podu bio svijenjak sa
svijeom to dogorijevae i onim kusatkom, posljednjim dijelom,
usaenim u dnu svijenjaka.
Hladan je vjetar propuhavao, a vrijeme bilo blie osvitu negoli
ponoi.
Na podu spavala obitelj glazbenici potukai. Otac i mati
zacijelo sanjahu o vatrenoj tekuini u boci, a blijeda djevojica o
vreloj suzi u oku. Harfa im bijae vie glave, a do nogu pas leao.

148

Trideset i prva veer

Bijae to u nekome pokrajinskom mjestu kazivao mi
Mjesec. Vidjeh to dodue lani, ali to smeta kad sam sve jasno
vidio. Veeras o tome itah u novinama, no u njima ba ne bijae
tako jasno.
U krmi, dolje u dvorani, sjedio za veerom nekakav
medovoa. Medvjed stajao vani, privezan iza gomile drva, jadni
medo koji nije nikome zla uinio, premda naizgled bijae
goropadan.
Gore, u sobi u potkrovlju, u mojim se zrakama igralo troje male
djece. Najveem mogae biti kojih est godina, a najmanjem ne vie
od dvije. Tup-tup! Tup-tup! ulo se uza stube. Tko bi to mogao
biti?
Vrata se irom otvorie, a na njima se pojavi veliki, rutavi
medvjed! Dosadilo mu stajati dolje u dvoritu, pa naao put uza
stube.
Sve sam vidio kaza Mjesec. Djeca se toliko uplaila
velike, rutave ivotinje da se svako zavuklo u svoj kut, no medvjed
ih sve troje pronaao, dodirnuo ih njukom, ali im nita nije uinio.
Zacijelo je to kakav velik pas, pomislie djeca pa ga poee
milovati.
Medvjed lee na pod, a najmanje se od ono troje djece poe
preko njega valjati i s njime se igrati zavlaei svoju zlatnu rudastu
glavicu u debelo, suro krzno medvjee.
Najstariji djeak nato uze svoj bubanj i poe bubnjati da je sve
tutnjilo, a medvjed ustade, uspravi se na stranje noge te okrenu
plesati da bijae prava milina!
Djeaci dohvatie svoje puke, jednu tutnue i medvjedu u
ape, a medo je valjano prihvati divna druga u njemu naoe
pa svi stadoe koraati: jedan, dva! jedan, dva!
Uto netko primi kvaku, vrata se otvorie bijae to majka one
djece.
Da si je vidio kako se prestraila! Zanijemjela od straha,
problijedila u licu kao stijena, ostala napol otvorenih usta, izvaljenih
oiju.
Ali joj najmlai djeak radosno kimnu glavom i svojim
jezikom glasno uzviknu:

149

 Igramo se vojnika!
Potom doe i medovoa.

Trideset i druga veer

Hladan i jak vjetar hukao, oblaci se nagonili, tako da sam
mogao samo kadikad Mjesec ugledati. Evo, to mi je pripovijedao:
Kroz tihi zrani prostor gledam dolje na oblake to plove,
gledam kako velike sjene klize preko zemlje. Maloas pogledah na
kaznionicu: pred njom stoje kola koja e odvesti nekog zatvorenika.
Kroz reetke na prozoru prodrijeh svojim zrakama sve do zida:
tu na zidu zatvorenik na odlasku pisae nekoliko redaka. Ne bijahu
to nikakve rijei bijae to melodija, izljev njegova srca u
posljednjoj noi to je tu provodi.
Vrata se otvorie, izvedoe ga, a on uprije pogled u moju
okruglu plou... oblaci naioe meu nas, kao da ne smjedosmo
jedan drugome vidjeti lice.
On se uspe u kola, vrata se za njim zatvorie, bi zapucketa, a
konji zagrabie u gustu umu, kamo ga moje zrake ne mogoe
slijediti.
Opet pogledah kroza zatvorske reetke; zrakama poeh kliziti
po melodiji urezanoj na zidu po njegovu posljednjem zbogom!
Gdje rije ne zbori, govore zvuci. Ali moje zrake mogahu samo
pojedine kajde rasvijetliti, vei e mi dio zauvijek ostati taman.
Kakva to bijae himna smrti to je napisa? Bijahu li to zvuci
radosti? Odveze li se u smrt ili dragoj u zagrljaj? Mjeseeve zrake
ne itaju sve ono to smrtnici piu.
Kroz veliko zrano prostorje gledam dolje na oblake to plove,
gledam kako velike sjene klize preko zemlje.

Trideset i trea no
Jako volim djecu kaza Mjesec. Maliani su tako zabavni.
I kad najmanje na me misle, esto provirim izmeu zavjese i
prozorskog okvira te pogledam u sobu. Tako je zabavno vidjeti ih
gdje i sami pomau kad ih razodijevaju.
Najprije se iz haljinice pomoli golo, malo, okruglo rame, zatim
ispuzi ruka, ili pak gledam kako izuvaju arapicu, iz koje se ukae
150

lijepa noica, bijela i vrsta, noica koju mora poljubiti, i ja je

poljubim.
Veeras, to bih ti htio ispriati, veeras pogledah na prozor na
kojemu zavjese ne bijahu navuene, jer nikoga nema suelice.
Unutri vidjeh itavo jato maliana, brae i sestrica. Meu njima
bila i djevojica od samo etiri godine, ali je svoj Oena znala
dobro kao i drugi. Svake veeri majka sjedne na njezinu postelju i
slua kako moli; tada djevojica dobije cjelov, no majka ne odlazi
dok djevojica ne zaspi, a to je bivalo brzo: zaspala bi im bi oi
sklopila.
Veeras dvoje starije djece bilo neto divlje; jedno skakalo na
jednoj nozi u svojoj dugoj nonoj koulji, a drugo se popelo na
stolac i na se navlailo odjeu svih ostalih: iva je slika, govorae, a
drugi morahu pogadati.
Tree i etvrto dijete slagalo igrake u ladicu, jer tako mora
biti. Na najmanjoj postelji sjedila majka, koja im zapovjedi da se
umire, jer je djevojica molila Oena.
Pogledah unutra preko svjetiljke kaza Mjesec.
etirigodinja djevojica sjedi u svojoj postelji, u bijeloj, mekoj
presvlaci, sklopila ruice, lice joj sveano naglas moli svoj
Oena.
to je to? upita majka prekinuvi je usred molitve.
Kad si kazala Kruh na svagdanji daj nam danas... jo si neto
rekla to ne razumijem. to je to? Reci mi!
Djevojica uti i zbunjeno gleda u majku.
to to jo veli poslije Kruh na svagdanji daj nam
danas...?
Ne ljuti se, slatka majice! uzvraa djevojica. Molila
sam: i mnogo maslaca na kruhu!

151

SANAK
Na cijelom svijetu nema nikoga tko bi znao toliko pria koliko
ih Sanak32 zna. Taj vam umije priati!
Uveer, dok djeca jo pristojno sjede za stolom ili za svojim
klupama, prikrada se Sanak; doulja se uza stube, ide sasvim tiho, u
samim arapama, neujno otvori vrata i brzo djeci u oi utrca
slatkog mlijeka, tako malo a ipak toliko da im se oi sklope, te ga ne
mogu vidjeti. On im zatim mugne za lea pa im njeno pue u
zatiljak; glava im otea, ali ih ne boli, jer Sanak djeci samo dobro
ini: on ne eli drugo doli da budu mirna, a najmirnija su kad ih
stave u postelju.
Moraju biti mirna da bi im on mogao prie priati.
Dok djeca spavaju, sjedi Sanak na njihovoj postelji te im
pripovijeda.
Sjajno je odjeven, kaput mu je od iste svile, samo mu boje ne
moe odrediti, jer se prelijeva i zeleno, i crveno, i modro svaki
put drugaije kako god se okrene.
Pod svakom mikom nosi kiobran: jedan je iaran slikama
taj otvara nad dobrom djecom, pa svu no sanjaju prekrasne bajke;
drugi mu je kiobran bez ikakvih slika taj razapinje nad
neuljudnom i zloestom djecom, te ona tupo spavaju i tako doekaju
jutro a da nisu nita sanjala.
Sada emo uti kako je Sanak tjedan dana svake veeri dolazio
malom djeaku koji se zvao Hjalmar; ut emo to mu je sve priao.
Sedam je to pria, jer je i sedam dana u tjednu.
Ponedjeljak
uj me! ree Sanak uveer kad je Hjalmara spremio u
postelju. Sad e vidjeti krasotu!
Na te rijei sve cvijee u loncima poraste, pretvori se u veliko
drvee, rairi svoje dugo granje ispod stropa i po zidovima, tako te
soba bijae poput kakve divne sjenice; grane se osule cvijeem, a
32
U izvorniku: Ole Lukje (doslovno prevedeno: Ole Sklopioi), Tako se u
pukom vjerovanju na Sjeveru zove duh to ljudima sputa san na oi; neto kao bog
sna, Morfej. Mnoge duhove iz nordijske mitologije nordijska umjetnost prikazuje kao
djeake ili patuljke. Prev.

152

svaki cvijet ljepi od rue; cvijee lijepo miri, a kad ga okusi, slae
je od meda. Voe sija poput zlata, posvuda obilje kolaa to pucaju
od grodica, neopisiva divota!
Najedanput strana vika i zapomaganje iz ladice u stolu gdje
bijahu spremljene Hjalmarove knjige.
to bi to moglo biti? upita Sanak i otvori ladicu.
Kad tamo, a to na ploi guva i graja: kriva se brojka uvukla u
raunski zadatak, pa se prave brojke uskomeale i napravile strku;
pisaljka, objeena o ploicu, poigrava poput kakva psetanceta
htjela raunskom zadatku priskoiti u pomo, ali nije mogla.
I u Hjalmarovoj pisanki buka i strka uho vrijea. Na svakoj
strani stajala ozgo do dolje lijepo ispisana sva velika slova, jedno
ispod drugoga; kraj svakoga velikog slova stajalo po jedno malo.
Bijae to uzorak, pregldalica, prema kojoj se imalo pisati. Odmah
do tih lijepih slova nizala se druga: njih je ispisao Hjalmar; miljahu
da su nalik na ona, ali se nisu ravno drala, nego kao da su nekako
izila iz reda i spoticala se.
Pogledajte! Ovako treba da se drite govorila slova iz
pregldalice. Gledajte: treba da stojite malo koso, ali ipak vrsto.
Rado bismo tako rekoe Hjalmarova slova ali ne
moemo: suvie smo slabi.
Onda vam treba dati ribljeg ulja! umijea se Sanak.
Ne, nipoto! povikae Hjalmarova slova pa se ispravie i
poredae da ih bijae milina pogledati.
Danas nema prie! kaza Sanak. Sad ih moram
vjebati: jedan, dva! jedan, dva!
I tako je vjebao slova, a ona se uspravila i poredala poput
uzor-slov.
Kad je Sanak otiao, a Hjalmar ujutro pogledao svoju pisanku,
slova u njoj jadna ko i prije.
Utorak
im je Hjalmar legao, dodirnu Sanak svojom arobnom
trcaljkom sve stvari u sobi, te one odmah oivjee i poee govoriti.
Sve su stvari govorile samo o sebi sve, osim pljuvanice: ona je
utjela i ljutila se to su toliko tate te govore samo o sebi, misle
samo na sebe, a nitko ni da se obazre na nju koja skromno stoji u
kutu i doputa da svatko u nju pljune.
153

Iznad niskog ormara s ladicama visjela velika slika u pozlaenu

okviru; na slici lijep krajolik s visokim, starim drveem, sa cvijeem
u travi, s velikom rijekom to protjee iza ume, vijuga pokraj
mnogih dvoraca i utjee u daleko sinje more.
Sanak dodirnu sliku svojom arobnom trcaljkom, a na slici
zapjevaju ptice, grane se na drveu stanu svijati, oblaci nebom
zaplove tako naravno te im se mogla vidjeti sjena gdje po krajoliku
klizi.
Sanak podie malog Hjalmara slici na okvir, te djeak zakorai
u sliku i zagazi u visoku travu. Sunce ga obasjavalo kroz granje, te
on potri prema vodi i ue u un to se ondje nalazio. un bijae
crveno i bijelo obojen, jedra mu blistala poput srebra. est labudova,
sa zlatnim ogrlicama oko vrata i s blistavom modrom zvijezdom na
glavi, povezoe un ispred zelenih uma, gdje drvee pripovijedae
o razbojnicima i vjeticama, a cvijee o krasnim malim vilama i o
tome to su mu leptiri kazivali.
Za unom plovile najljepe ribe, sa srebrnim i zlatnim
ljuskama, te kadikad poskakivale iznad vode i praakale se, a ptice,
crvene i modre, male i velike, pratile un letei u dva golema jata;
muice se igrale po zraku, a hrutevi zujali zu-zu!. Sve je krenulo
Hjalmara pratiti, sve imalo svoju priu i htjelo je priati.
Da, krasne li vonje!
ume na obali sad bijahu guste i tamne, sad se opet pretvarahu
u prekrasne vrtove, pune sunca i cvijea; tu i tamo veliki stakleni i
mramorni dvori, na njihovim balkonima sve same carevne i
kraljevne sve redom male djevojice koje Hjalmar poznaje, jer se
s njima igrao. Sve one ispruile ruku, a svakoj u ruci prekrasan
prai od marcipana kakva jo ne vidje ni u kojoj slastiarnici.
Hjalmar bi prolazei pograbio praia za jedan kraj, a kraljevna
drugi vrsto drala, i tako bi svakom u ruci ostao jedan dio:
kraljevni manji, a Hjalmaru vei.
Pred svakim dvorom mali kraljevii drali strau, isukane
zlatne sablje naslanjali na rame, a sipali same groice i limene
vojnike.
To bijahu pravi kraljevii!
Hjalmar je prolazio sad kroza ume, sad kroz velike dvorane,
sad opet posred kakva grada; tako je proao i gradom gdje je ivjela
njegova dadilja koja ga je nosila kad jo bijae sasvim malen i koja
ga je tako voljela. Ona ga ljubazno pozdravi, mahnu mu rukom i
154

zapjeva krasnu pjesmicu to ju je sama sastavila i Hjalmaru

posvetila:
Mislim na te, edo drago,
svud te miso moja prati,
meni ti si cijelo blago,
bez tebe su muni sati.
Kraj kad doe mojoj srei
(tepa li jo, kako volim?),
moradoh ti zbogom rei
sad se za te Bogu molim.
Sve su ptice pjesmu pratile, cvijee plesalo na stabljikama, a
staro drvee granjem mahalo, kao da i njima Sanak pria prie.
Srijeda
Vani kia pljuskom lila. Hjalmar je i u snu uo kako pljuti, pa
kad je Sanak otvorio jedan prozor, a to voda dola sve do
prozorskog podboja, ondje bilo cijelo jezero, a pred samom kuom
stajao krasan brod.
Hoe li sa mnom, mali Hjalmare? pozva ga Sanak.
Noas emo u strane zemlje, a ujutro smo opet kod kue.
Zaas stajae Hjalmar u nedjeljnom odijelu na prekrasnoj lai;
vrijeme se razvedrilo, i laa zaplovi ulicama, obie crkvu te isplovi
na puinu. Dugo su plovili dok ne izgubie kopno iz vida.
Na putu opaze jato roda; i rode su dolazile iz domovine i letjele
u toplije krajeve. Letjele su jedna za drugom, a ve podugo bijahu
na putu. Jedna se meu njima toliko umorila da je krila gotovo i nisu
mogla dalje nositi. Bijae posljednja u redu. Naskoro zaosta podobar
dio puta za drugima, dok najposlije rairenih krila ne poe padati sve
nie i nie. Roda jo nekoliko puta pokua zamahnuti krilima, ali
uzalud: bijae smalaksala. Noge joj se dotaknue konopa na brodu,
te ona kliznu niz jedro i pade na palubu.
Najmlai mornar podie rodu i zatvori je u kobau, meu
kokoi, patke i purane. Jadna roda stajala sva zaplaena meu njima.
Gledajte je! Ko-ko-ko! kokodakale kokoi.
Tko ste vi? zapitao je puran i naduo se to je vie mogao.
155

A patke uzmicale i gurale se skriei: pat-pat! uri-uri!.

Roda pak pripovijedala o toploj Africi, o piramidama i o noju
to pustinjom juri poput divljeg konja... Pripovijedala roda, ali patke
nisu razumjele nita od svega to je roda kazivala, nego se meu
sobom gurkale: Zar ne, kako je glupa?
Ba je glupa! Glu-glu-glu! Pur-pur-pur! glogotao i
purlikao puran.
Roda nato sasvim uutje; zagnala se u misli o svojoj Africi.
Imate lijepe, tanke noge priklopi puran. Poto arin?
Ha-ha-ha! Pat-pat-pat! prasnule u smijeh patke.
Mogle biste se i vi nasmijati! opet e puran. Dosjetka
bijae duhovita. Ili je, moda, preplitka za vas? Ah, ah! Ovo
stvorenje nije mnogostrano. Bolje da se meu sobom zabavljamo.
To ree pa poe kaukati, a za njim patke zaklocale pat-pat, gaga! prava strahota, ma koliko same mislile da je zgodno i
zabavno.
Hjalmar prie kobai, otvori vrata i zovnu rodu, a ona za njim
izie na palubu. Sad se odmorila; bi nekako kao da je Hjalmaru
kimnula glavom u znak zahvalnosti. Roda nato razvi krila i poletje
put toplih krajeva.
Zakkotale kokoi, zaaktale patke, a puran se sav zajapurio.
Sutra emo s vama u lonac! ree Hjalmar te se probudi i
nae u svojoj postelji.
udnovato mu je putovanje Sanak noas priredio.
etvrtak
Gledaj, ali se nemoj bojati! ree Sanak. Evo, sad e
vidjeti malog mia!
Rekavi to, pokaza mu lijepa, njena miia to ga je drao u
ruci.
Doao je da te pozove u svatove nastavi Sanak. Noas
svadbu slave dva mia to stanuju pod podom u smonici tvoje
majke.
A kako u kroz miju rupu? poboja se Hjalmar.
To je moja briga uzvrati Sanak. Ve u te ja smanjiti!
Nato Sanak dodirnu Hjalmara svojom arobnom trcaljkom, te
on bivae sve manji i manji, dok ne posta malen kao prst.
156

 A sad moe uzeti odijelo limenog vojnika, mislim da e ti

pristajati, a lijepo je kad se ovjek u drutvu pokae u odori.
Hou kaza Hjalmar i zaas bijae odjeven poput
najljepega limenog vojnika.
Izvolite sjesti u naprstak svoje majke, pa u imati ast da
vas povezem ree mu mali mi.
Zaboga! Ne bih htio da se toliko trudite uzvrati Hjalmar.
I krenue miima na svadbu.
Najprije stigoe u dug hodnik ispod poda; hodnik bijae
osvijetljen komadiima trulog drveta, a upravo toliko visok da se
kroza nj moglo proi u naprstku.
Zar ne mirie lijepo? upita Hjalmara mi koji ga je vozio.
Sav je hodnik namazan koom od slanine. Ne moe biti ljepe!
Sad uoe u svadbenu dvoranu. Na desnoj strani stajale
gospoe i gospoice miice te ukale i aptale kao da se rugaju
jedna drugoj; nalijevo stajala gospoda mii i capicama gladili
brkove; nasred poda vidjeli se zarunici gdje stoje u izdubljenoj kori
sira i dugo se cjelivaju cijelom skupu na oigled ta zarunici su
to stoje pred vjenanjem.
Sve vie i vie pristizali uzvanici; sabralo ih se mnotvo
umalo to ne poe mi mia gaziti. Mladenci se sad postavili na sam
prag, tako da se nije moglo ni van ni unutra.
I dvoranu, ba kao i hodnik, namazali slaninom; to, uostalom,
bijae i sva ast. Ipak, kao neku zasladu, iznesoe zrno graka u koje
je mali jedan mi iz obitelji svojim zubima urezao imena mlade i
mladoenje, to jest poetna slova njihova imena. To zaista bijae
neto izvanredno.
Svi se mii sloie u tome da je svadba ispala da ne moe bolje
te da se ve odavno nisu tako dobro zabavljali.
Kad se gosti poee razilaziti, i Hjalmar krenu kui. Bio je
zaista u otmjenu drutvu, samo mu se trebalo dobrano skupiti,
morao se smanjiti, a valjalo mu navui jo i odoru limenog vojnika.
Petak
Upravo je nepojmljivo kaza Sanak koliko je starijih
ljudi koji bi me htjeli pograbiti i zadrati! A osobito bi me se rado
domogli oni to im savjest nije ista. Dragi mali Sane, salijetaju
157

me oni, ne moemo ni oka sklopiti, ve cijelu no leimo budni i

gledamo svoja zla djela gdje nam kao runi mali vragovi sjedaju na
rub postelje i polijevaju nas vrelom vodom. Ta doi i otjeraj ih, kako
bismo mogli vrsto usnuti. I stanu duboko uzdisati: Obilno emo
te nagraditi! Laku no, Sane! Novac je na prozoru! Ali ja ne
radim za novac.
Kamo emo noas? upita mali Hjalmar.
Ne znam je li ti volja i noas ii na svadbu; ova je drugaija
od sinone. Djeko, velika lutka tvoje sestre, ona to prikazuje
djeaka, eni se lutkom Bertom; kako je lutki jo i roendan, nee
uzmanjkati darova.
Znam ja to rei e Hjalmar; kad god lutkama trebaju
nove haljine, sestra izmisli roendan ili svadbu; tako je ve stoput
bilo.
Noas e im biti sto i prva svadba, ali i posljednja. Zato e
biti nadasve lijepo. Pogledaj samo!
Hjalmar baci pogled onamo gdje bijae stol.
Na stolu stajala kuica od ljepenke; svi prozori na kuici bili
rasvijetljeni, a pred vratima se ukoili limeni vojnici s pukom.
Zarunici sjedili na podu, naslonjeni na noge od stola. Bijahu
utonuli u misli, a imahu za to i razloga.
K njima stupi Sanak, koji je na se navukao crnu bakinu donju
suknju, te ih vjena.
Kad se obavilo vjenanje, sve stvari i sav namjetaj zapjevae
ovu lijepu pjesmu to ju je sastavila olovka, a to ide po napjevu
poveerja:
Kliemo pjesmom, svi u jedan glas:
Mladenci, srea vijek pratila vas!
Dini ste, koni tko vam to moe!
Ta znamo da ste od fine koe.
Pronose diku po lugu, gori,
mladenci, hura! pjesma se ori.
Sad zaredae darovi, ali mladenci odbie da uzmu ma to od
jestiva, jer im ljubav bijae dovoljna.
158

 Bismo li poli na ladanje ili emo na put po tuem svijetu?

upita mladoenja.
Obratili se lastavici, koja je obila mnoge krajeve, a upitae za
savjet i koko na dvoritu, koja je ve pet puta izvela pilie.
Lastavica im pripovijedae o divnim, toplim krajevima, gdje s
vinove loze vise veliki i teki grozdovi, gdje je uzduh tako blag i
gdje se brda uvijaju u boje kakvih u naim krajevima ne moe ni na
kojem brdu vidjeti.
Sve, sve ali nita bez naega zelenog kupusa, a njega ondje
nema! koko e svoju. Jedno sam ljeto provela na ladanju sa
svojim piliima; ondje smo imali pjeanu jamu u koju smo smjeli
zalaziti i po njoj vazda eprkati, a bijae nam slobodan ulaz i u vrt
pun zelenog kupusa! O, to se zelenilo! Ne mogu zamisliti nita
ljepe.
Kupus ko kupus ree lastavica; svuda je isti. A osim
toga, ovdje je vrijeme esto tako runo!
Na to smo ve navikli! koko e svoju.
Ali je ovdje hladno, smrzava se!
To je dobro za kupus! opet e koko. Uostalom, i mi
znamo za vruinu. Zar nismo prije etiri godine imali ljeto to je
trajalo pet tjedana, s takvom egom da se jedva disalo? Uz to, u nas
nema ni otrovnih ivotinja to ih ondje poznaju, a nema ni
razbojnika. Tko ne vidi da je naa zemlja najbolja, taj nije drugo doli
zlotvor, taj nije vrijedan da u njoj ivi!
Tu se koko rasplaka pa nastavi:
I ja sam putovala! Vozila se preko dvanaest milja vlakom, u
abru pod klupom! Putovanje nije ba uitak!
Da, da, naa je koka pametna glava! priklopi lutka Berta.
Nije mi stalo da idem u brda, jer se samo penje i silazi; ne, ne,
bolje e biti da mi lijepo odemo na pjeanu jamu pa da se etamo
izmeu kupusa!
I na tome ostade.
Subota
Hou li uti koju priu? upita mali Hjalmar im ga je
Sanak stavio u postelju.

159

 Veeras za to nemam vremena uzvrati Sanak i nad

Hjalmarom otvori svoj islikani kiobran.
Cio kiobran bijae poput kakva velika kitajskog pladnja s
modrim drveem i iljatim mostiima gdje stoje mali Kitajci i
kimaju glavom.
Do jutra treba da je cio svijet uredan i ist kako bi doekao
blagdan, jer je sutra nedjelja ree Sanak. Valja mi skoknuti na
crkveni toranj, da vidim iste li mali crkveni dusi zvona, kako bi
sutra lijepo zvonila; moram zatim u polje, da vidim oprauje li vjetar
prainu s trave i lia, a to je najmunije, valja mi poskidati sve
zvijezde, da ih obriem i olatim! Stavit u ih u pregau, ali prije
toga treba da svaku zvijezdu brojem oznaim, a i svako mjesto gdje
je koja stajala, kako bih svaku mogao vratiti kamo pripada; inae ne
bi vrsto stajale; kad bi se onako otkidale i padale jedna za drugom,
imali bismo previe okresnica, preesto bismo gledali prosutak
zvijezde.
Hej, ujte, gospodine Sane! oglasi se stari portret to
visi na zidu, tamo gdje je Hjalmarova postelja. Ja sam Hjalmarov
pradjed; zahvaljujem vam to mog praunuka zabavljate priama,
samo vas molim da mu ne mutite pojmove. Zvijezde se ne mogu
skidati i latiti! Zvijezde su nebeska tijela kao to je i naa Zemlja, i
to im valja.
Hvala ti na opomeni, stari pradjede! uzvrati Sanak.
Najljepa hvala! Jesi glava obitelji, najstarija glava, ali sam ja stariji
od tebe. Ja sam stari, drevni poganin; Rimljani i Grci nazivahu me
bogom sna. Zalazio sam u najotmjenije domove, a i sad ih
posjeujem. Ja se druim s bogataem i siromahom. A sad priaj
sam!
To rekavi uze svoj kiobran i ode iz sobe.
Gle, ni svoga miljenja ne smije izrei! promrsi pradjed
na slici.
Uto se Hjalmar probudi.
Nedjelja
Dobr veer! pozdravi Sanak, a Hjalmar uljudno uzvrati
te brzo skoi i pradjedovu sliku okrenu zidu, da se ne mijea u
razgovor kao minule noi.
160

 A sad mi mora prie priati: o pet zrna graka to bijahu u

jednoj mahuni, o debeloj igli za krpanje to je umiljala da je tanka
poput igle ivalice...
Ni dobro ne valja kad ga je previe ree Sanak. Radije
da ti neto pokaem. Pokazat u ti svoju sestru: i ona ljudima dolazi
u pohode kao i ja; ali samo jednom i nikad vie. Kad kome doe,
ona ga sa sobom i odnese, uzme ga na svoga konja i prie mu pria.
Svega dvije prie zna: jedna je tako lijepa da je nitko na svijetu ne
moe ni zamisliti, a druga je toliko runa i strana da se ne moe
opisati.
Rekavi to, Sanak uze malog Hjalmara, ponese ga prozoru i
kaza:
Eno moje sestre, moga dvojnika! Ime joj je Smrt. Vidi, i
nije tako strana izgledom kao to je u slikovnicama, gdje je
prikazuju kao kostur. Ne! Haljina je njezina srebrom vezena: to je
najljepa konjanika odora; ogrnuta je platem od crna baruna to
za njom lepra. Gledaj kako jae i trkom prolazi!
Hjalmar pogleda i vidje ju kako u trku prolazi te staro i mlado
uzima na svoga konja. Neke stavlja sprijeda, neke straga, ali svakog
pita za svjedodbu: Kako stoji s ocjenama? Dobro! svi joj
odgovaraju, ali ona ne vjeruje: ekajte da sama pogledam! One
koji imaju dobar, i veoma dobar, stavlja sprijeda i pria im
krasnu priu, a one to imaju dovoljan i nedovoljan, smjeta
straga; za ove potonje bijae ona runa pria. Drhtali su i plakali,
htjeli skoiti s konja, ali nisu mogli: bijahu za nj kao prirasli.
Pa Smrt je najljepi Sanak! uzviknu Hjalmar. Ja se nje
ne bojim.
I ne treba da je se boji! kaza Sanak. Samo pazi da
ima dobru ocjenu!
Da, to je pouno! promrsi pradjedova slika. Ipak
vrijedi izrei svoje miljenje!
Portret bijae zadovoljan.
Eto prie o Sanku! A veeras neka ti sm dalje pripovijeda.

161

SVINJAR
Bio jednom siromaan kraljevi. Imao je i kraljevinu, dodue
sasvim malenu, ali sveer dovoljno veliku da se na nju oeni; a htio
se on oeniti.
Bilo je, dakako, prilino drzovito od njega to se ker carevu
usudio pitati: Bi li pola za me? A ipak se usmjelio na to, jer mu
je bilo ime slavno na daleko i iroko. Nalo bi se na stotine kraljevna
koje bi bile sretne da ih je zaprosio; nu, da vidimo to je carevna
uinila.
Sad emo uti:
Na grobu kraljevieva oca rastao ruin grm oh, kako divan
ruin grm! Cvao je svake pete godine i ponio bi samo jedan jedini
cvijet, ali je ta rua mirisala tako divno da je ovjek od samog
njezina mirisa zaboravljao sve brige i jade. A onda, imao je kraljevi
i slavuja to je tako izvijao i irukao kao da u svome grlacu nosi
sve slatke milozvuke ovog svijeta.
Tu ruu i toga slavuja trebalo je da dobije carevna. Zato ih
stavie u velike srebrne spremnice i poslae carevni.
Car je naredio da ih pred njim nose u veliku dvoranu: onamo je
otila carevna da se sa svojim dvorankama igra Evo posjeta, jer
nita drugo nisu ni radile. Kad je carevna ugledala velike spremnice
s darovima, od radosti pljesnu rukama.
Ah, kad bi samo bila mala cica-maca! uzdahnu carevna.
Ali na vidjelo izie divna rua.
Oh, to je lijepo nainjena! uzviknue sve dvoranke.
I vie je negoli lijepa! prihvati car. Prekrasna je!
A kad je carevna izblieg vidje, umalo to ne zaplaka:
Fi, tata! uskliknu pa nije umjetna, prava je!
Fi! ponovie svi za njom prava je!
Daj da najprije vidimo to je u drugoj kutiji prije nego to se
razljutim! miljae car i ukaza se slavuj. Pjevao je tako divno da
u prvi mah nitko nije mogao prigovoriti.
Superbe! Charmant! Divno! Draesno! rekoe dvoranke,
jer su sve poneto natucale francuski, jedna gore od druge.
Kako me ova ptica podsjea na glazbenu kutiju
blagopokojne carice! proslovi neki stari vitez. Ah, da! Isti
glas, isti nain pjevanja!
162

 Jest! prihvati car i zaplaka kao malo dijete.

Ta valjda nije i ptica naravna! poboja se carevna.
Jest, prava je to ptica! doekae oni koji su je donijeli.
Onda je pustite neka odleti ree carevna. I nije privoljela
ni dopustila da kraljevi doe.
Ali on nije klonuo duhom. Ogaravio je lice crnom i smeom
bojom, natisnuo kapu duboko na elo i zakucao caru na vrata.
Dobar dan, care! nazva on. Bih li mogao dobiti kakvu
slubu na ovome dvoru?
Hja, toliko ih ima koji trae posla uzvrati car. Ali
ekaj! Treba mi tko bi uvao svinje, jer ih mnogo imamo.
I tako kraljevi postane carskim svinjarem.
Dadoe mu kukavnu komoricu, tamo kod svinjca, pa mu ondje
valjalo i ostati. Ali je on upeo i cio dan radio, pa kad je bilo k
veeru, pokaza se da je nainio krasan malen lonac; okolo mu
naokolo visjeli zvonii, pa kad bi u loncu zavrilo, zvonii bi
poeli lijepo zvoniti i svirati stari napjev:
Nuto jada iznenada...
Najzgodnije pak i najumjenije na loncu bijae ovo: stavi li
prst u paru to se iz lonca die, odmah moe omirisati to kuhaju na
kojem ognjitu u gradu. E, to je svakako bilo neto sasvim drugo
nego rua!
Carevna izila u etnju sa svim svojim dvorankama. Kad uje
glazbu, ona popostane i jako se obraduje, jer je i sama znala svirati:
Nuto jada iznenada... Bijae to jedino to je znala, a i to samo
jednim prstom.
Pa to i ja znam! uzviknu ona. Zacijelo je to kakav
naobraen svinjar! Sluaj! obrati se jednoj dvoranki. Ui i
pitaj ga to stoji glazbalo!
I dvoranki valjade unutra, ali je prije toga na cipele obula
drvene klompe.
to trai za taj lonac upita ga dvoranka.
Deset poljubaca od careve keri! odgovori svinjar.
Boe oslobodi! prestravi se dvoranka.
Hja, manje ne moe! priklopi svinjar.
No, to kae? zapita carevna.
To zbilja ne mogu rei uzvrati dvoranka; odvie je
163

strano!
A ti mi priapni!
I ona joj apnu.
Bezobraznik! kaza carevna i odmah krenu dalje.
Ali poto je popoila asak-dva, zasvirae zvonii tako divno:
Nuto jada iznenada...
Sluaj! opet e carevna. Pitaj ga ne bi li deset
poljubaca od mojih dvoranki!
Ne, hvala! odbije svinjar. Deset cjelova od careve
keri ili ne dam lonca.
Zaista neugodno! strese se carevna. Ali me onda
morate zakriti, tako da nitko ne vidi!
A dvoranke je okruie i rairie svoje haljine, i tako svinjar
dobi svojih deset poljubaca, a carevna lonac.
Ah, kakvo je to bilo veselje! itave je veeri i cijelog dana
lonac vrio. Nije bilo ognjita u gradu, ni u komornika ni kod
postolara, a da one nisu znale to se ondje kuha. Dvoranke sve
poskakivale od radosti i pljeskale rukama.
Znamo tko e kuhati slatku juhu i jesti palainke! Znamo
tko e imati kau i peenku! Ah, kako je to zanimljivo!
Veoma zanimljivo! potvrdi nadvornica.
Jest, ali o tome ni rijei, jer ja sam carska ki!
Boe sauvaj! rekoe sve uglas.
Svinjar, to jest kraljevi ali one nisu znale tko je on, nego
miljahu da je pravi svinjar nije putao da mu dan proe utaman i
da togod ne naini, pa je tako napravio egrtaljku. Kad bi je
zavrtio, uli bi se svi valceri, poskonice i polke od postanka svijeta.
Ah, superbe! uzdahnu carevna prolazei onuda.
Nikad nisam ula ljepe skladbe! uj! Ui pa ga pitaj to
stoji glazbalo; ali znaj, cjelivati ga vie neu!
Trai sto poljubaca od carevne! izvijesti dvoranka koja
bijae ula da ga pita.
Zacijelo je poludio! kaza carevna i poe.
Ali kako popoie asak-dva, zaustavi se.
Treba poticati umjetnost! ree: ta ja sam carska ki! Kai
mu da e dobiti deset poljubaca kao i juer, a ostatak moe naplatiti
od mojih dvoranki.
164

 Da, ali mi to inimo tako nerado! oglasie se dvoranke.

Kojeta! priklopi carevna. Ako ga ja mogu poljubiti,
moete doista i vi! Promislite da vas ja hranim i plaam!
Ne b druge dvoranki valjade opet onamo.
Sto cjelova od carevne odsijee svinjar ili svakom
svoje!
Postavite se! ree carevna, i sve dvoranke stanu oko nje,
a svinjar je pone ljubiti.
Kakva je ono strka i guva oko svinjca? zapita car, koji
bijae iziao na balkon, pa protare oi i stavi naoari na nos. Ta
ono su dvorske dame neto naumile! Valja mi onamo do njih! pa
ispravi i navue zavrnute zapetnice na papuama, to jest na starim
cipelama, jer su mu iznoene cipele sluile umjesto papua.
Da ste vidjeli cara kako se pourio niza stube.
im je siao na dvorite, poe koraati tiho tihano: dvoranke su
bile zaposlene brojenjem poljubaca da trgovina ispadne poteno
te da svinjar ne dobije ni previe ni premalo tako te nisu cara ni
opazile. Car se propeo na prste:
to! povika on kad opazi kako se ljube, pa ih poe
udarati papuom po glavi, upravo kad je svinjar naplatio osamdeset
esti poljubac. Van! Napolje! raesti se car te istjera i carevnu
i svinjara iz svog carstva.
Sad je carevna stajala i plakala, svinjar okrenuo da kune, a kia
curkom lila.
Ah, grene li mene, jadnice! uzdisala carevna. Da sam
barem uzela onoga lijepog kraljevia! Ah, kako sam nesretna!
A svinjar ode za jedno drvo, otare s lica crni i smei namaz,
zbaci sa sebe runu odjeu pa se pojavi u kraljevskom ruhu, toliko
lijep da mu se carevna i nehotice poklonila.
Eto, nije bilo druge, morao sam te zamrziti! ree joj
kraljevi. Nisi htjela estita kraljevia! Nema osjeaj za ruu i
slavuja, a svinjara si mogla cjelivati za bezvrijednu igraku! Pa eto ti
sada kako si htjela!
I ue u svoju kraljevinu, zatvori vrata i povue zasun, tako te
njoj ne preostade drugo ve da stoji vani i da pjeva:
Nuto jada iznenada...

165

HELJDA
Kad poslije nevremena prolazi pokraj polja na kojem raste
heljda, esto e vidjeti kako je sasvim pocrnjela, kao da ju je
plamen opalio. Seljak e tada rei: Munja ju oinula. A zato ju je
oinula?
Evo u vam ispriati to mi je o tome kazivao vrabac; on je to
uo od stare vrbe to je stajala kraj polja gdje je heljda, a i danas
vrba ondje stoji. asna je to, velika vrba, ali stara i vornata,
raspukla ba po polovici, a iz pukotine joj probila trava s izdancima
kupine. Drvo je sasvim nakrivljeno, grane mu pale do zemlje, vise
poput duge, zelene kose.
Po svim poljima naokolo raslo ito: ra, jeam i zob jest,
ona divna zob tono joj se klas, kad okrupnja i dozri, ini kao
mnotvo sitnih, utih kanarinaca na grani. Usjevi izvrsno
napredovali, pa to su bivali tei, to se u svojoj smjernosti dublje
zemlji svijali.
Bilo ondje i polje s heljdom, i to sasvim uza staru vrbu. Heljda
se zemlji nije prigibala kao drugi usjevi, nego je oholo dizala glavu,
ukoeno strila.
Bogata sam kao i klasje govorila za se heljda a po
vrhu sam i ljepa; cvjetii mi krasni poput jabuke u cvatu, milina ih
pogledati. Zna li to ljepe od mene, stara vrbo!
Vrba se samo njihala, bijae to kao da kazuje: Da, zbilja
znam! A heljda se nadula, pucala od oholosti i rekla: Glupo drvo,
ve je tako staro da mu trava raste u trbuhu!
Strano se nevrijeme oborilo. Sve poljsko cvijee sklopilo
latice ili priklonilo glavice dok se oluja razmahivala nad njim. Samo
heljda dizala glavu u pustoj oholosti.
Prigni glavu kao i mi! govorilo joj cvijee.
Nije mi potrebno! odgovarala heljda.
Prigni glavu kao i mi! dovikivali joj usjevi; sad e
doletjeti aneo oluje! Krila mu seu od oblaka pa sve do zemlje;
moe te presjei posred srijede prije nego to ga stigne zamoliti da
ti se smiluje.
Ne priginjem se ja! heljda e svoju.
Sklopi cvjetove! Spusti lie! opominjala stara vrba.
Ne gledaj gore u munju kad oblake para! Ni ljudi to ne ine, jer se
166

kroz munju moe u nebo zagledati, a od toga grijeha i ljudi mogu

oslijepiti. to li bi se istom dogodilo nama, raslinju zemaljskom, da
se to usudimo, nama koji smo kudikamo neznatniji!
Neznatniji? doeka heljda. Ba u, evo, zagledati u
nebo!
Pa kako ree tako i uini u svojoj obijesti i pustoj oholosti. A
tako je sijevalo, ukrstile munje, bijae kao da je sav svijet u
plamenu.
Kad je nevrijeme utolilo, usjevi i cvijee stajahu u tihu, istu
zraku, osvjeeni kiom, a heljda bila crna kao ugljen, jer ju je munja
oinula i svu opalila: bijae samo mrtav, beskoristan korov u polju.
Stara vrba njihala granjem na vjetru, krupne kapi padale sa
zelenog lia, bijae ba kao da drvo plae: Zato li plae? mislili
vrapci pa je upitae:
Zato plae, stara vrbo? Ta sve je divno naokolo, sve kao
blagoslovljeno! Gledaj kako sunce sja! Gledaj kako se oblaci nebom
nagone! Ne osjea li miris cvijea i grmlja? Ta zato plae, stara
vrbo?
A vrba im nato pripovjedi o heljdinoj oholosti i pustoj obijesti
i o kazni koja nikad ne izostane.

167

SLAVUJ
U Kitaju ti je, kako zna, car Kitajac, a Kitajci su i svi oni to
cara okruuju. Mnoge su godine odonda prohujale, jer davna je ovo
pria, ali ba zato i vrijedi posluati ta inae bi je mogao zaborav
prekriti.
Dvori cara kitajskoga bili najljepi na svem svijetu: bili sazdani
od najfinijeg porculana, nadasve skupocjeni ali i toliko krhki i na
dodir osjetljivi da je ovjeku zaista valjalo dobro paziti.
U vrtu raslo najneobinije cvijee, a na ponajljepem bili
povjeani srebrni zvonii, koji se neprestano sitno oglaivahu
eda nitko ne bi proao a da cvijea ne zamijeti.
Jest, sve je bilo jako promiljeno u vrtu cara kitajskoga, a
prostirao se taj vrt unedogled ni sam vrtlar nije mu kraja znao.
Kad bi ovjek krenuo da obilazi vrtom pa iao sve dalje i dalje,
dospio bi u prekrasan lug s visokim drveem i dubokim jezerima.
Lug sezao sve do dubokoga sinjeg mora, tako te su brodovi mogli
dojedriti ba pod samo granje. U tom granju bio slavuj to je divno
prieljkivao, pjevao tako krasno da bi ak i siromani ribar, koji
imaae prenijeg posla, popostao te osluhnuo kad bi nou doao da
izvue mreu pa uo slavuja.
Boe, kakve li miline! znao bi rei ribar, ali kako mu je
valjalo poi za poslom, brzo bi pticu smetnuo s uma. A kad bi druge
noi navrnuo onuda a slavuj opet zapjevao, ribar bi i nehotice
ponovio:
Boe, zaista je ovo milina!
Sa svih strana svijeta hrlili putnici u carski grad i divili se
koliko prijestolnici toliko carskim dvorima i vrtu, ali kad bi uli
slavuja, u jedan bi glas sastavili:
Ovo je ipak najljepe od svega!
Putnici iz tuine, vrativi se kui, pripovijedali o svemu to su
vidjeli, a uenjaci napisali mnoge knjige o prijestolnici, o carskim
dvorima i o divnom vrtu, hvalili ovo i ono, ali slavuja ne zaboravi
nitko: svi ga do neba uznosili, a oni koji su umjeli pjesme pjevati,
svi odreda pisali najskladnije stihove o slavuju u carskome lugu kraj
dubokoga sinjeg mora.
Zaredale knjige svijetom pa neke dole i caru do ruke. Sjedi car
na zlatnom prijestolju, ita te ita i svakoga asa klima glavom, mili
168

mu se gdje onako lijepo opisuju grad, carske dvore i vrt. Ali je

slavuj od svega najbolji! bijae ondje napisano.
to! zaudi se car. Kakav slavuj? Pa ja za njega i ne
znam! Zar ima takva ptica u mome carstvu? I jo u mome vrtu?
Nisam nikad uo. A treba li da ja to istom iz knjiga doznam?
I dozva svoga dvorskog upana.
Taj vam vitez bijae toliko otmjen te mlaem od sebe, kad bi se
usudio osloviti ga ili togod upitati, nije ni odgovarao, nego bi samo
popnuo P! a to, dakako, nije nita znailo.
Kau da ovdje ima glasovita ptica, zove se slavuj ree
car. Vele da je to najbolje od svega u mome prostranom carstvu!
Zato mi nitko o tome nije nita spomenuo?
Nikad prije ne uh za to ime izusti vitez. Nikada se slavuj
nije na dvorima prikazao!
Hou da veeras ovamo doe i da mi pjeva! zapovjedi
car. itav svijet zna to imamo, samo ja ne znam!
Dosad nisam ni uo za nj uzvrati vitez ali u ga
potraiti i nai.
A gdje da ga nae?
Pojurio dvoranin gore-dolje, uza sve stube, pa opet niz njih,
protrao kroza sve dvorane i hodnike, ali nitko od onih koje je sretao
nije dotad ni uo za slavuja.
I dvoranin pohitje opet k caru pa mu kaza kako je sve to,
zacijelo, puka izmiljotina onih to piu knjige:
Vae carsko velianstvo nee vjerovati onom to u knjigama
pie. Sve su to same izmiljotine, sljeparije i arolije.
Ali mi je knjigu u kojoj sam itao o slavuju presijee car
poslao silni car japanski, pa onda ne moe biti neistina. Hou da
ujem slavuja! I da mi veeras ovdje bude! U mojoj je najveoj
milosti. A ne bude li ga, svi e dvorani biti gaeni po trbuhu, i to
nakon veere!
Tsing-pe! pokloni se dvorski upan, pa se ponovno
ustra gore-dolje uza sve stube pa opet niz njih, pojuri kroza sve
dvorane i hodnike; a polovina dvora trala s njime, jer se nikome
nije htjelo batina po trbuhu. Svi se redom propitkivali za toga
znamenitog slavuja pitali za pticu koju sav svijet poznaje, samo
je ne zna nitko od dvorana.
Naposljetku naioe na siromanu djevojicu u kuhinji. Kad su
nju zapitali, ona im odgovori:
169

 Oh, Boe, slavuja! Kako ga ne bih znala! to li krasno

prebira, to li gigoe! Dopustie mi da svake veeri neto ostataka sa
stola odnesem kui, bolesnoj majci: majka mi ivi dolje na obali. A
kad se na povratku umorim, sjednem u lugu da poinem, pa sluam
slavuja kako biglie i potresa. Suze mi tada navru na oi, i tako mi je
kao da me majka cjeliva.
Mala sudopero! prozbori joj dvorski vitez pribavit u
ti stalnu slubu u kuhinji i priskrbiti doputenje da gleda cara dok
jede, samo nas odvedi onamo gdje je taj slavuj, jer sam obeao da e
veeras biti na dvorima!
I krenue zajedno u lug gdje je slavuj obino pjevao: s njima
poe polovina dvora. Dok su tako pruali korak i grabili naprijed,
negdje krava zamuka.
Oh! uzdahnu neki gospodii s dvora. Evo ga! Koje li
udesne snage i kakva glasa u tako mala stvora! Sasvim sam
siguran, ve sam ga i prije uo.
Ta nije, to krave muu! objasni mu mala sudopera.
Jo smo daleko od onog mjesta.
Onda zakrekeu abe u bari.
Divno! uzviknu kitajski dvorski sveenik. Sad ga
ujem. Glas mu je poput malih zvona u hramu.
Ta nije, to su abe! uputi ga mala sudopera. Ali
mislim da emo ga uskoro uti!
I zaista poe slavuj izvijati.
To je! ree djevojica. ujete li ga? Sluajte! Eno ga!
i pokaza na malu sivu pticu gore u granju.
Ma je li mogue! u udu e dvoranin. Ne bih nikad
pomislio da je takav. Kako je samo jednostavan! Zacijelo je izgubio
boju kad je ugledao ovoliki otmjeni svijet pred sobom!
Slavujiu! veselo e mala sudopera. Svijetli na car
rado bi da mu pjeva!
Vrlo rado! uzvrati slavuj i poe prieljkivati da bijae
milina svakom uhu.
Kao staklena zvona! oglasi se dvoranin. Pogledaj mu
samo grlace kako se napree. Zbilja je udno kako ga nismo nikad
prije uli. Imat e golem uspjeh na dvoru!
Bih li jo caru pjevao? zapita slavuj, mislei da je i car
meu njima.
Izvrsni moj slavujiu! prozbori dvoranin osobito se
170

radujem to imam ast pozvati vas da veeras doete na dvorsku

sveanost: ondje ete njegovo carsko velianstvo oarati svojim
draesnim pjevom!
Pjesma mi najbolje zvui vani, u zelenilu! odgovori
slavuj na tu besjedu. Ali se ipak rado uputi s dvorskom eljadi kad je
uo da car tako eli.
Carske dvore sveano iskitili. Zidovi i pod, tono bijahu od
porculana, blistali u svjetlu tisuu zlatnih svjetiljaka, a najljepe
cvijee to se oglaivalo zvoniima bijae postavljeno za ukras po
hodnicima. Sve se silno uurbalo, jurnjava na sve strane, vjetar
promahivao, sva zvona zvonila, tako te ovjek ne mogae ni rijei
razabrati.
Posred velike dvorane, gdje je car sjedio, postavili zlatnu
pritku: na njoj je imao sjediti slavuj.
Svi se s dvora ondje sabrali, pa i maloj sudoperi dopustili da
stoji straga, kraj vrata, jer je sada stekla naslov prave dvorske
kuharice. Svatko se koio u najsveanijem ruhu, svatko upirao
pogled u malu sivu pticu kojoj car domahivae.
I slavuj stade biglisati, poe izvijati tako milozvuno da su caru
navrle suze na oi i klizile mu niz obraze. Slavuj nato zapjeva jo
ljepe, bijae to umilan poj koji se kosnuo svaijeg srca.
Car se toliko razdragao te je rekao kako slavuj treba da dobije
carevu zlatnu papuu da je nosi oko vrata. Ali se slavuj zahvaljivae
na toj milosti, govorei kako je ve dovoljno nagraen:
Vidjeh suze u carskim oima, i to mi je najvea nagrada! U
carskim je suzama udesna mo. Vinji mi je svjedokom da sam
dovoljno nagraen! pa opet zapjeva slatkim, zvonkim glasom.
Eto najboljeg naina da se svidi i umili! rekoe sve
dame uokolo, pa napunie usta vodom da bi mogle biglisati kad s
kim govore; umiljahu da su i same slavuji. ak i lakaji i sobarice
izjavie i pokazae kako su zadovoljni, a to nije ala, jer tu je eljad
najtee zadovoljiti.
Jest, slavuj je doista imao uspjeha, sva je srca pridobio.
Odsad mu valjalo boraviti u carskim dvorima, imao je svoju
krletku i uivao slobodu da dvaput obdan i jedanput obno izlazi u
etnju. U pratnju je dobio dvanaest slugu, koji su mu vezali svilenu
vrpcu za nogu i vrsto je drali. Takva etnja ba ne bijae uitak.
Sav je grad brujao o slavnoj ptici, pa kad bi se dvojica srela, tek

171

to bi jedan zaustio: Sla! drugi bi ve dodao: vuj,33 te bi

obadvojica uzdahnula i razumjela se. ak je i jedanaestero piljarske
djece dobilo ime po slavuju, ali nijedno izmeu njih ne imade grla
za pjevanje.
Jednog dana doe caru velik zamotaj na kojem bijae ispisano:
Slavuj.
Evo nam opet nove knjige o naoj slavnoj ptici! ree car.
Ali nije bila nikakva knjiga, ve mala umjetnina, u spremici
umjetni slavuj koji je imao biti nalik na pravoga, ali je sav bio posut
dijamantima, rubinima i safirima. Kad bi umjetnu pticu navili,
mogla je pjevati jedan od napjeva to ih je pjevao pravi slavuj i
micati repom koji se sav blistao od srebra i zlata. Oko vrata visjela
joj mala vrpca, a na vrpci bilo napisano: Slavuj cara japanskoga
neznatan je prema slavuju cara kitajskoga.
Prekrasno! slono e svi do jednoga, a ovjek koji je
donio umjetnu pticu dobi odmah naslov vrhovnog carskog
pticonoe.
A sad neka zajedno pjevaju! Eh, to li e to biti dvopjev!
I valjade im zajedno pjevati, ali nikako da sloe, jer je pravi
slavuj pjevao na svoju, a umjetna ptica onako kako su zahvaali
zupci na valjku.
Ne grijei ona javi se dvorski kapelnik; ona se dri
mjere udlaku tono, sasvim po mojoj koli!
Pa je onda umjetna ptica pjevala sama i postigla uspjeh kao i
pravi slavuj, a k tomu bila svakako ljepa na pogled: ljeskala se kao
narukvica ili grudna kopa.
Trideset i tri puta otpjevao je umjetni slavuj jednu te istu
pjesmu, a ipak se nije umorio. Svi bi ga i dalje rado sluali, ali car
kaza neka sad pjeva ivi slavuj... ali gdje je? Nitko nije opazio kad
je izletio kroz otvoren prozor, u zeleni svoj lug.
Ta kakav je to nain! rasrdi se car, a svi dvorani okrenu
grditi slavuja i osuivati ga s krajnje nezahvalnosti.
Najbolju pticu ipak imamo! tjeili se, pa je umjetna ptica
i opet morala pjevati, i to trideset i etvrti put isti napjev, ali ga jo
nisu sasvim nauili, jer bijae jako teak. A dvorski kapelnik nije
tedio rijei hvalei umjetnu pticu: uvjeravao je kako je bolja od
pravog slavuja, i to ne samo vanjtinom, ne samo odjeom i
33

U izvorniku dvosmisleno, jer u danskome drugi dio gal znai lud. Prev.

172

blistavim dijamantima, ve i po unutranjoj vrijednosti.

I eto vidite, moja gospodo, a prije svih svijetli care!
zavri kapelnik. Kod pravog slavuja ne moe nikad proraunati
to e doi, dok je kod umjetnog sve odreeno, sve se unaprijed zna:
tako e biti i nikako drugaije! Moe o njemu poloiti raun, moe
ga razloiti i ljudskom umu pokazati kako lee valjci, kako se
okreu i kako jedno iz drugoga proizlazi...
Ba i ja tako mislim! potvrdie svi, a dvorski kapelnik
dobi doputenje da prvog blagdana pticu pokae puku.
Neka joj i narod uje pjev! naredi car.
I Kitajci ga ue i toliko se obradovae kao da su se ajem opili
a to je sasvim po kitajski. I svi rekoe P! i uvis digoe prst
lizavac, to jest kaiprst, i klimahu glavom.
Siromani pak ribari, koji bijahu vikli sluati pravog slavuja,
ovako govorahu:
Jest, lijepo zvui, pa i slino je biglisanju, ali neto tu
nedostaje, ne znamo to!
Pravog slavuja prognae iz zemlje, iz svega carstva.
Umjetnoj ptici odredili mjesto na svilenu jastuku tik do careve
postelje. Svi darovi to ih je dobila, zlato i drago kamenje, leahu
oko nje, a naslov joj ve bijae vrhovni carski pjeva uspavanki, u
rangu prvi s lijeve stane: car je, naime, vie cijenio onu stranu gdje
se nalazi srce, a srce je i caru na lijevoj.
Dvorski je kapelnik napisao dvadeset i pet svezaka o umjetnoj
ptici... Djelo bijae osobito uenjaki napisano, veoma dugo i puno
najteih kitajskih rijei. Svi su Kitajci tvrdili kako su proitali to
ueno djelo i kako su ga razumjeli, jer bi ih inae smatrali glupima i
jo bi im gazili po trbuhu.
Tako izminu godina dana. Car, dvorani i svi ostali Kitajci znali
napamet svaki i najmanji zvuk u pjesmi umjetne ptice, i stoga im se
jo vema milila: ta mogli su i sami s njome pjevati! Derani su po
ulicama pjevali ciju-ciju-ci-klu-klu-klu! a i sam je car tako
cvrkutao... Boe dragi, kakve li miline!
Ali jedne veeri, kad se umjetna ptica ba raspjevala, a car
leao u postelji i sluao, kljocnu neto u ptici kvrc! neto odskoi
i zazvrja zrrr! svi se kotaii odvrtjee i pjev prestade.
Car odmah skoi s postelje i posla po svoga osobnog lijenika,
ali to je taj mogao! Onda porui po urara. Nakon mnogo rijei,
poslije mnogog kuckanja i pregledavanja urar kako-tako popravi
173

pticu, ali objasni kako stroj da bi svirao ko i prije valja jako

tedjeti, jer su mu se zupci izlizali, a novih ne moe umetnuti.
Nastala velika alost! Samo su jedanput u godini smjeli pticu
naviti, pa i to bijae gotovo previe. A tom bi zgodom dvorski
kapelnik izrekao krai govor, pun krupnih rijei; uvjeravao bi kako
je ptica dobra kao to je i prije bila, a kad on tako veli, bit e da je
tako.
Minulo pet ljeta, a velika tuga zavladala svom zemljom
kitajskom: svi Kitajci iz dna srca voljeli svoga cara, a on im se
nasmrt razbolio. Ve su i novog izabrali, ali narod sveudilj stajao na
ulici te u dvorskog se upana raspitivao za zdravlje svoga cara.
P! popnuo bi dvoranin i odmahnuo glavom.
Car, hladan i blijed, leao na svojoj velikoj krasnoj postelji. Svi
dvorani pomislili da je ve mrtav, pa pohitjeli da se poklone novome
caru. Sobari se strali da o tome preklapaju, a dvorkinje se sastale da
uz kavu raspredaju. Svuda po dvoranama i hodnicima bili prostrti
sagovi, da se ne uje niiji korak, pa stoga svuda vladala tiina,
grobna tiina.
Ali car jo ne bijae umro; leao je, ukoen i blijed, na
raskonoj postelji, oko koje bijahu duge zavjese od baruna, s tekim
zlatnim kitama. Visoko gore bio otvoren prozor, a kroza nj
mjeseina padala na cara i na umjetnu pticu.
Jadni je car jedva mogao disati: kao da mu je mora pritisla
grudi. Kad je malko otvorio oi, vidje da mu to smrt sjedi na prsima:
sebi je na glavu stavila njegovu zlatnu krunu, u jednoj joj ruci
careva zlatna sablja, u drugoj dri njegovu divnu zastavu. A svuda
naokolo, iz nabora velikih barunastih zavjesa oko postelje,
proviruju nekakve udne glave, jedne veoma rune, druge opet
nadasve blage: bila to careva zla i dobra djela, promatrahu ga sada
kad mu je smrt srce stegla.
Sjea li se toga? aptala jedna glava za drugom.
Sjea li se ovog? pa mu onda nabrajahu toliko da su mu
po elu izbile krupne kapi znoja.
To nisam znao! uzdisao car.
Glazbe, glazbe! Udarite u veliki kitajski bubanj viknu
da ne ujem to sve kazuju!
Ali privienja svejedno kazivala svoje, a smrt, poput Kitajca,
klimae glavom na sve, kao da povlauje.
Glazbe, glazbe! vapio car. Ti draga, mala zlatna ptico!
174

Ta zapjevaj mi, zapjevaj! Dao sam ti zlata i dragulja, sm sam ti

objesio zlatnu papuu oko vrata; pjevaj mi, pjevaj!
Ali ptica ni glaska da pusti, jer ne bijae nikoga tko bi je navio,
a bez toga nije mogla pjevati. Smrt je pak i dalje buljila u cara
velikim, nijemim onim upljinama, i tiina bila, strana tiina...
U taj mah, tik uz prozor, zaori se divna pjesma: to na grani bio
mali, ivi slavuj, pa zapjevao.
Douo slavuj o nevolji svoga cara, pa doao da ga pjesmom
tjei i nadom krijepi. I kako je irukao, ona su privienja sve vie
blijedjela, krv poela ivlje kolati carevim slabim tijelom, ak je i
sama smrt sluala i molila:
Pjevaj jo, mali slavuju, pjevaj jo!
A hoe li mi dati tu divnu zlatnu sablju? Hoe li mi dati tu
bogatu zastavu? Hoe li mi dati carevu krunu?
I smrt mu dade svaku dragocjenost za pjesmu, dade ih jednu za
drugom, a slavuj nastavi. Pjevao je o groblju kraj hrama, o groblju
gdje bijele rue rastu i jorgovan miri i gdje je zelena trava natopljena
suzama preivjelih. Nato smrt zapade u enju za svojim vrtom, za
svojim tihim boravitem, pa se iulja kroz prozor i nestade poput
hladne, bjeliaste magle.
Hvala, hvala! nebeska mala ptico zahvaljivao car. Ta
znam te ja! Izagnao sam te iz svoga carstva, a ti si mi ipak pjesmom
odagnala runa privienja s postelje, smrt mi s vrata skinula! ime
da te nagradim?
Ve si me nagradio! uzvrati slavuj. Vidio sam suze u
tvojim oima kad sam prvi put pjevao, i to nikad ne zaboravljam. To
su dragulji koji se najvie mile srcu pjevaevu. Ali usni sada, da
bude svjeiji i da se okrijepi, a ja u ti pjevati!
I zapjeva, a car utonu u sladak san koji krijepi.
Kad se nakon ugodna i blagotvorna sna car zdrav i okrijepljen
probudio, vidje gdje ve sunce kroz prozor po njem sipa svoje zrake.
Nijedan se carev sluga jo nije vratio, jer miljahu da je car mrtav,
ali je slavuj jo bio ondje i svejednako pjevao.
Uvijek mora uza me ostati! ree car. Pjevat e samo
kad bude htio, a umjetnu u pticu razbiti da se razleti u tisuu rbina.
Nemoj tako doeka slavuj; ona je inila to je mogla!
Zadri je kao i dosad. Ja ne mogu u tvojim dvorima gnijezda saviti,
nije meni ovdje nastan. Ali mi dopusti da dolazim kad me volja
bude, pa u uveer sjesti na granu pred tvojim prozorom i tebi
175

pjevati, da bude veseo i da ujedno razmilja. Pjevat u ti o

sretnima i nesretnima koji trpe; pjevat u o zlu i dobru tono se od
tebe krije. Mala ptica pjevica leti daleko naokolo, do siromanih
ribara i na krov seljaka, do svake ive due koja je daleko od tebe i
tvojih dvora. Vie mi se mili tvoje dobro srce negoli tvoja kruna, pa
ipak krunu okruuje sveti sjaj. Dolazit u i pjevat u ti, ali mi jedno
mora obeati...
Sve! prihvati car i ustade u svome carskom ruhu, u koje
se sam odjenuo, te prisloni svoju teku sablju na srce, u znak tvrde
vjere.
Ovo te samo molim: ne reci nikome da ima malu pticu koja
ti sve kazuje, pa e sve jo bolje krenuti.
I slavuj odletje.
Sluge uoe da vide svoga mrtvog cara, ali se zaustavie
zapanjeni, a car im nazva:
Dobro jutro!

176

ZARUNICI
Zvrk i lopta leali zajedno u ladici, meu drugim igrakama.
Jednom e zvrk lopti:
Ne bismo li se mogli zaruiti kad nas je sudbina sastavila te
zajedno leimo u ladici?
Ali lopta, saivena od safijana i zbog toga silno umiljena, kao
kakva fina gospoica, nije htjela ni da odgovori na takvo to.
Sutradan eto ti maliana ije bijahu igrake; uze on zvrk pa ga
oboji crveno i zlatno, a kroza sredinu zakuca mjedeni avao. Bila je
divota kad je zvrk zazujao vrtei se naokolo.
Gledajte me! Samo pogledajte! zvrk e lopti. to
velite sada? Zar ne bismo mogli biti zarunici? Tako lijepo
pristajemo jedno uz drugo. Vi skaete, a ja pleem! Tko bi mogao
biti sretniji negoli nas dvoje!
Mislite? oglasi se lopta. Vama valjda jo nije poznato
da mi otac i majka bijahu safijanske papue, i da imam pluto u sebi!
Jest, ali sam ja od mahagonijeva drveta! priklopi zvrk.
Sam me gradski sudac tokario, na vlastitom toilu, i to mu bijae
velik uitak!
A mogu li se u to pouzdati? upita lopta.
Nikad me bi ne dodirnuo ako laem zakle se zvrk.
Lijepo zborite preuze lopta ali vam ne mogu pomoi.
Napol sam kao zaruena, i to s jednim lastaviem. Kad god
skoim uvis, pomoli on glavu iz gnijezda i veli: Hoete li? Hoete
li? A ja sam u sebi rekla Da! pa je to onako kao pol zaruka. Ali
vama obeavam da vas nikada neu zaboraviti!
Lijepe li mi utjehe! uzviknu zvrk.
I vie nisu razgovarali.
Sutradan izvadie loptu. Zvrk je vidio kako se dizala visoko u
zrak, letjela uvis poput ptice, da je naposljetku oko nije ni dosezalo.
Svaki put se vratila, a kad bi taknula zemlju, opet bi visoko
odskoila, i to ili od enje, ili zbog toga to je u sebi imala pluto.
Kad je deveti put odskoila, nestade je, nije se vie vratila.
Djeak ju je traio i traio, ali lopte ne bijae kao da joj se svaki
trag zameo.
A ja znam gdje je! uzdisao zvrk. U lastaviijem je gnijezdu.
Udala se za lastavia.
177

to je vie zvrk o tome razmiljao, to je vie eznuo za loptom.

I zato to je nije mogao zadobiti, ljubav mu je vema rasla; to je
pola za drugoga, vie ga je njoj vuklo.
I zvrk se vrtio i zujao, ali je uvijek mislio na loptu, koja se u
njegovim mislima zaodijevala u krasne boje, bivala sve ljepa i
ljepa.
Prole mnoge godine... i tako postala stara ljubav.
Ni zvrk vie nije bio mlad...! Onda ga jednog dana cijela
cjelcata pozlatie. Nikad ga prije nije resila takva krasota: bio je
sada zlatni zvrk, skakao je i zujao, milina ga pogledati. Da, to bijae
neto! Ali najednom skoi previsoko i nestade ga!
Traili ga i traili, i pivnicu i sav donji pod prekopali, ali zvrka
nigdje kao da je u zemlju propao!
Kamo li se mogao djeti?
Upao zvrk u bure za smee, gdje bijae svakakve neisti:
kupusnih otpadaka, smea, prine i gruhe to je sa strehe opala, ba
svata.
E, jesam pogodio! Zbogom moja pozlato! A meu kakve sam
to odrpance dospio? pa iskosa pogleda kupusni apur to su ga
dobro okresali, i jo neto udnovato i okruglo, neobinu stvarcu
nalik na staru jabuku ali ne, nije to bila jabuka, ve stara lopta to
je mnogo godina proleala u lijebu, pa ju je voda svu promoila.
Hvala Bogu to sam napokon ugledala sebi ravna, s kime
mogu razgovarati! ree lopta promatrajui pozlaeni zvrk. Ja
sam vam zapravo od safijana, ivale me ruke gospoice, a u sebi
imam pluto, ali mi to sada nitko ne bi rekao! Upravo sam stajala
pred vjenanjem s lastaviem kadli padoh u lijeb: ondje sam ostala
pet godina, tako da sam se sva promoila. To je dugo vrijeme za
djevojku, vjerujte mi!
Zvrk nita ne ree. Mislio je na svoju nesuenu zarunicu, i to
je dulje sluao, bivalo mu jasnije da je to ona.
Uto doe slukinja da istrese smee:
Oho, evo zlatnog zvrka! uskliknu ona.
I zvrk stie u sobu te opet doivje ast i slavu, a o lopti se vie
nije ulo; ni zvrk nikad vie ne spomenu svoje stare ljubavi. Ljubav
proe kada draga pet godina prolei u lijebu i sva se raskvasi, pa je
ne moe ni poznati kad je sretne na smetlitu.

178

RUNO PAE
Krasno bijae u polju: ljeto u jeku, ito se zlati, zob zeleni,
sijeno po zelenim livadama splateno u stogove, a roda koraa
dugim, crvenim nogama i neto klepee egipatski, jer je taj jezik od
majke nauila. Oko polja i livada prostrle se velike ume, a sred
uma spavaju duboka jezera; prekrasno zaista bijae u polju.
Na lijepu, suncem obasjanu mjestu nalazi se staro vlasteosko
imanje, opasano dubokim opkopima; od bedema do vode u
opkopima porastao repuh tako bujan i visok da se iz najvieg ne ba
dijete vidjelo. U divljoj toj estari, to bijae kao kakav gutik, u
gnijezdu sjedila patka na jajima, ali joj gotovo dosadilo koliko se
oteglo, a rijetko kada da joj tkogod u pohode doe; ostale patke,
drge njezine, radije su plivale po vodi u opkopima negoli da se k
njoj uspinju, da sjede pod repuhom i s njom preklapaju.
Naposljetku poe u jajima kljuvati: piju-pi! zau se redom,
sva umanca oivjee, iz svakog jajeta prokljuva pae i pomoli
glavicu.
Pat-pat! uri-uri! zakloca patka, a paii pourie to
god mogoe, pa se stadoe ogledavati na sve strane pod zelenim
liem; mati im dopusti da razgledaju po miloj volji, jer je zelenilo
dobro za oi.
Koliki li je svijet! rekoe paii, jer su sad zaista imali
vie mjesta negoli kad u jajetu bijahu.
Mislite li da je ovo sav svijet? napomenu patka. Svijet
se prostire daleko s druge strane vrta, ak do upnikove njive, ali ja
ondje nisam nikad bila.
Sad ste se svi izlegli kaza patka pa ustade. Ne, nisu
svi: gle! najvee jaje jo je cijelo! Pa dokle e? Ve mi je dodijalo!
I opet sjede.
Pa kako je, kako? upita je stara patka to joj bijae dola
u pohode.
Ah! S jednim jajetom nikad nakraj! uzvrati patka to je
sjedila u gnijezdu. Nikako iz njega da se pae izlee. A da mi
vidi druge paie! Na svem svijetu nema ih ljepih! Svi su nalik na
oca, onu dangubu to me ni posjetio nije.
Daj da vidim to jaje to nee da se otvori ree stara.
Vjeruj mi, to ti je purje jaje. I mene su jednom tako prevarili, pa sam
179

imala tolike muke s tim puriima: boje se vode, molim te! Vii,
prijeti, sve zaludu, ne moe ih u vodu natjerati! Daj da vidim to
jaje! E, rekla sam ja, purino je to jaje! Samo ti njega lijepo ostavi pa
ui paie da plivaju!
Jo u malo posjediti kaza patka. Kad sam ve toliko
sjedila, mogu jo malo.
Kako ti drago priklopi stara patka te odgega.
Najposlije pue i veliko jaje. Piju-pi! zapijuka pae, izvali se
iz jajeta. Bijae veliko i runo.
Patka ga uze motriti te e u sebi:
Pa to je strano veliko pae! Ni jedno nije takvo! Da zbilja
nije tue? No i to emo brzo vidjeti. Valja mu u vodu, sve ako ga
morala i gurati!
Ujutro svanuo divan dan, bilo prekrasno vrijeme. Sunce sjalo
po zelenom repuhu, a patka sa svima svojim paiima krenu u jarak,
doe do vode i pljus! skoi u vodu. Pat-pat! stade ih patka
dozivati, a pae za paetom bunu u vodu. Kako poskakae, voda im
se sklopi nad glavom, ali oni odmah izronie i ponosno zaplivae
milina ih pogledati. Noge zaveslale same od sebe, svi plivahu ak
i runo, sivo pae.
Ne, nee to biti pure! pomisli patka. Gledaj samo kako
lijepo vesla nogama i kako se uspravno dri! To je moje roeno
pae. I sasvim je lijepo, kad ga dobro pogleda.
Pat-pat! zakrii patka. Hodite sa mnom, povest u vas
u svijet, i pokazati vas na pajem dvoritu. Samo se uvijek drite uza
me, da vas tkogod ne zgazi, i dobro se make uvajte!
I tako stigoe na dvorite.
Na dvoritu bila strahovita graja; ondje se dvije obitelji pobile
oko jeguljine glave i tako se za nju tukle sve dok je naposljetku nije
maka ugrabila.
Eto vidite, tako vam je na svijetu! preuze patka i kljun
obliza, jer bi i sama rado jeguljinu glavu.
A sad gledajte da vas noge slue! nastavi patka.
Pourite se pokloniti pred onom starom patkom. Ona je na dvoritu
izmeu sviju najotmjenija; u njezinim ilama tee prava panjolska
krv; zato i jest tako teka. Kao to vidite, oko noge ima crvenu
krpicu; to je neto izvanredno lijepo, najvee odlije to ga patka
moe dobiti; ono znai da je ne ele izgubiti: treba da upada svakom
u oi, ljudima i ivotinjama... Hajde, pourite se! I ne iskrivljujte
180

nogu unutra! Dobro odgojeno pae baca noge razdaleko, kako ine
otac i mati, evo ovako! Prignite sad vratove, poklonite se i recite:
pat!
I paii tako uinie.
Druge patke to stajahu naokolo i promatrahu doljake glasno
prihvatie:
Gle, sad e i ovo drutvo k nama! Kao da nas nema dosta!
Fi! Kakvo je jedno pae! Toga neemo trpjeti!
I odmah jedna izmeu pataka pojuri na nj te ga ujede u zatiljak.
Ne diraj ga! povika patka-mati. Ono nikome zla ne
ini.
Ali je odve veliko i neobino priklopi patka koja ga je
ugrizla. i zato ga treba otjerati!
Lijepa su to djeca u majke! prozbori stara patka s
krpicom oko noge. Sva su lijepa osim toga jednog, koje nije
uspjelo. eljela bih da se preobrazi!
To ne ide, vaa milosti! ree patka-majka. Nije,
dodue, lijepo, ali je dobroudno i pliva dobro kao i svako drugo,
ak i neto bolje. Nadam se, kad poraste, da e se proljepati i s
vremenom initi manjim. Predugo je lealo u jajetu pa nije dobilo
pravog oblija i poea ga po zatiljku i poe milovati. A i
patak je nastavi patka-majka te nije onda toliko ni vano.
Nadam se da e ovrsnuti, pa e se ve probiti kroza svijet.
Ostali su paii zaista lijepi kaza stara patka. Vladajte
se kao da ste kod kue; naete li koju jeguljinu glavu, moete mi je
donijeti.
I bijahu kao kod kue.
Ali jadno pae to se posljednje izleglo i bilo onako runo,
poele patke ujedati, kljucati i zadirkivati, pa ga i kokoi zaokupile.
Gledajte ga koliki je! sprdahu se svi odreda, a puran, to
je s ostrugama doao na svijet i stoga se smatrao carem, raepirio se
i naduo poput lae s punim jedrima, pa poao ravno na jadno pae;
puran zapurlika, sva mu se glava zajapuri, a ubogo pae ne znade
kamo bi; alostilo se gdje je tako runo i gdje mu se svekoliko
dvorite ruga.
Tako proe prvi dan, a to dalje, bivalo sve gore i gore. Svi su
jadno pae naganjali, pa i roena njegova braa bijahu zla prema
njemu te uvijek govorahu:
Dabogda ti maak vratom zakrenuo! Ne bilo te, nakazo!
181

A i sama bi mati znala rei:

Dabogda te oi moje nikad ne vidjele!
Patke ga ujedahu, kokoi kljucahu, a djevojka to je ivad
hranila znala bi ga nogom gurnuti.
Paetu dotuilo, pa ono pobjee preko ograde; male ptice, to
bijahu u grmlju, prestraene prhnue u zrak.
Otprhnue zato to sam tako ruan! pomisli pae i zatvori
oi, ali ipak poe dalje. Idui tako doe do velike movare gdje su
ivjele divlje patke: tu pae, umorno i tuno, prolea cijelu no.
Izjutra uzletjele divlje patke i vidjele novog druga.
Tko si? Odakle si? pitale ga one, a pae se na sve strane
okretalo i klanjalo to je bolje znalo.
Ba si rugoba! kazale mu divlje patke. Ali nama
svejedno, samo da se k nama ne prieni!
Jadno pae! Ne bijae mu enidba ni nakraj pameti! Njemu ne
bijae do drugoga doli da lei u trski i da pije malo vode iz movare.
Samo to neka mu dopuste.
Tu je pae prelealo cijela dva dana, a onda naiu dvije divlje
guske ili, bolje reeno, dva divlja guska; istom su se nedavno izlegli
pa su stoga i podigli toliko nos, to jest kljun.
Sluaj, drue! rekoe mu. Veoma si ruan, ali nam se
svia. Hoe li s nama, pa da bude ptica selica? Odmah u blizini, u
drugoj movari, ima nekoliko ljupkih, lijepih divljih gusaka; sve su
same gospoice, divno gau ga-ga! Moe te ondje srea posluiti
ma koliko ruan bio.
Fiju-fi! zazvida oko uiju, te oba divlja guska padoe mrtva, a
voda se zarumenje od njihove krvi. Bum-bum! razlijee se pucanj
od puaka; cijela jata divljih gusaka uzletjee iz trske, a puke opet
zaorie.
Bijae veliki lov. Lovci polegli oko movare, a neki se pritajili
na drveu to je svoje granje prualo daleko nad trskom. Modri se
dim poput oblaka provlaio kroz tamno drvee i dugo lebdio nad
vodom; po glibu gazili lovaki psi, te se a i trska na sve strane
svijali.
Koliko li se uplailo ubogo pae! Kukave okrenulo glavu da je
sakrije pod krilo, a u taj se trenuak pred njim stvori velik pas:
jeziinu isplazio iz grla, a strahovito oima sijeva. Ve je i gubicu
primaknuo, iskesio otre zube ali ga ne dirnu, ve ode kako je i
doao.
182

Hvala Bogu! uzdahnu pae, gdje me od tolike runoe ni

pas nee ujesti.
I tako pae ostade na miru, uuri se, dok je sama zujala kroz
trsku i pucanj za pucnjem odlijegao.
Tek poto dan k veeru prevali, nastade tiina, ali se pae ne
usudi glave promoliti; prieka jo koji sat, osvrnu se naokolo pa
onda iz movare potee to ga noge nose. Pae udari preko polja i
livada, a kako je puhao jak vjetar, jedva se ono naprijed probijalo.
Podveer stie do siromane seljake kuice to bijae toliko
trona da ni sama nije znala na koju bi se stranu sruila, te je tako i
ostala. Vjetar je tako bjesnio oko jadnog paeta te je moralo sjesti da
ga ne bi odnio. A bivalo sve gore i gore. Tada pae opazi da su vrata
spala s jednog stoeta i nakrivila se toliko da bi ono moglo kroz
otvor unutra, pa se i provue.
U kuici ivjela bakica sa svojom kokoi i s jednim makom.
Taj maak, to ga starica nazivae sinkom, umio lea izvijati u
grbu i presti znao je ak i iskre bacati ako si ga u mraku uz dlaku
milovao. Koko imala sasvim male, kratke noge, pa se stoga zvala
kratkonoga; marljivo je nosila jaja, te ju je baka voljela kao
roeno dijete.
to je sad? upita baba i razgleda oko sebe. Ali kako nije
dobro vidjela, uini joj se da je pae tusta patka to je ovamo
zalutala!
Gle lijepe lovine! kaza baba u sebi. Sad u imati i pajih
jaja, samo ako nije patak! Uostalom, valja vidjeti.
I baba odlui da poeka tri tjedna: za to e se vrijeme vidjeti
hoe li pae pronijeti. Ali pajih jaja ne bijae ni za lijek.
Maak bijae gospodar u kui, a koko gospodarica; maku i
kokoi bilo u navadi govoriti: mi i svijet, jer miljahu da njih
dvoje ine polovinu svijeta, i to bolju. Pae pak doputae da se
moe imati i drugo miljenje, ali to koko nije trpjela.
Umije li nositi jaja? upita ga koko.
Ne umijem!
Onda, dragoviu, ne otvaraj kljuna!
A maak ga sa svoje strane zapitao:
Umije li praviti grbu? Zna li presti, zna li iskre bacati?
Ne znam!
E, onda se sa svojim miljenjem ne uplei u razgovor kad
pametni divane!
183

I pae, snudeno, legne u kut. Mislilo je na svjei zrak i na

sunani sjaj, i odjednom ga obuze elja da zapliva, tolika elja te se
najposlije ne mogae sustegnuti a da to ne spomene kokoi.
to ti na um pada! doeka koko. Nema posla pa te
gluposti zaokupljaju. Nesi jaja i predi, pa e ti se izbiti muice iz
glave.
A tako je krasno plivati po vodi! opet e pae. Nita
ljepe nego kad ti se voda sastavi nad glavom i kad zagnjuri do dna.
udna li uitka! Kojeta! priklopi koko. Nisi ti,
prijane, pri zdravoj pameti. Pitaj maka, koji je najpametnije
stvorenje to ga uope znam, bi li on htio plivati ili gnjuriti! O sebi
da i ne govorim. Pitaj i nau gazdaricu, staru gospou, od koje
pametnije nee na svijetu nai; samo je pitaj poto bi zaplivala ili
pak htjela da joj se voda nad glavom sastavi!
Vi me ne razumijete! kaza pae.
Ako te mi ne razumijemo, tko e te onda razumjeti! Ne
misli valjda da si pametniji od maka i od gospoe, sebe da i ne
spominjem! Nemoj, dijete, kojeta uobraavati, ve radije zahvali
Stvoritelju na dobru kojim te obasuo. Zar nisi uao u toplu sobu, zar
nisi doao u okolinu gdje moe neto nauiti? Ali si ti utokljunac s
kojim i nije zadovoljstvo drugovati! Moe mi vjerovati, ja ti samo
dobro mislim, zato ti i kazujem neugodne stvari, a po tome se
poznaju pravi prijatelji. Stoga gledaj da nese jaja ili pak naui presti
ili iskre bacati.
Sve mi se nekako ini da u u iroki svijet! uzvrati pae.
Sretan ti put! doeka koko.
I pae ode. Plivalo je po vodi, gnjurilo, ali su ga ivotinle, zbog
njegove runoe, poprijeko gledale.
Jesen stigla, lie u umi poutjelo i potamnjelo; dunuo vjetar
pa se liem poigrao, a u zraku bilo hladno; ve se nadvili i tmasti
oblaci, puni tue i snijega, a na ogradi sjedio gavran to je od
studeni graktao: Kvar-kvar! Ba da se sledi od hladnoe im na
nju pomisli. Jadnom paetu doli crni dani.
Jedne veeri, kad je sunce divno zalazilo, izleti iz grmlja cijelo
jato krasnih velikih ptica; takve ljepote pae jo nikad nije vidjelo;
ptice bijahu bijele poput snijega, a imahu duge, vitke vratove: bijahu
to labudovi. udno su kriknuli i razvili divna, duga krila, te iz
hladnih krajeva odletjeli put toplijih zemalja, gdje se jezera ne
zaleuju.
184

Labudovi uzletjeli visoko, visoko, a runom paetu b udno

oko srca; pae se u vodi okretalo poput kotaa, podiglo glavu za
njima to je vie moglo i pustilo krik tako prodoran i neobian da se
i samo uplailo.
Ah, ne mogae zaboraviti lijepih, sretnih ptica! im ih vie nije
moglo okom dogledati, pae zagnjuri do dna, a kad opet ispliva na
povrinu, bijae kao izvan sebe. Pae nije znalo kako se ptice zovu
ni kamo lete, ali ono osjeti da je te ptice zavoljelo i da su mu blie
negoli itko dosad. Nije im pae zavidjelo: ta kako bi mu, jadniku, na
um palo da poeli onakvu ljepotu! Ono bi bilo sretno da su ga patke
meu sobom trpjele. Jadno, runo pae!
Zima bijae tako hladna; pae moralo neprestano plivati da se
sva voda ne zaledi. A otvor po kojem je pae plivalo suavao se iz
noi u no. Studen tako stegla da je sve led kripao i pucao. Pae je
moralo nogama valjano veslati da se voda sasvim ne zaledi, a
naposletku smalaksa; ono zasta i zamrznu se u ledu.
Izjutra naie neki seljak, pa kad spazi pae, razbije led svojom
drvenom klompom i odnese pae kui, da ga dade svojoj eni.
Ondje se pae povrati u ivot.
Djeca se htjedoe s paetom poigrati, ali ono pomisli da mu
ele uiniti to naao, pa od straha poletje i pade usred zdjele s
mlijekom i tako mlijeko poprska sobu. ena viknu i sklopi ruke nad
glavom, a pae u strahu upade u stap s maslom, pa u nave pune
brana dok najposlije ne izletje.
Da ste vidjeli kakvo samo bijae! ena viknu i za njim baci
maice, a djeca uza smijeh i viku potekoe da ga uhvate. Sva srea
te vrata bijahu otvorena; pae nae kroz vrata, pa se sakri u grmlje, u
snijeg to je istom zapao. Tu se uuri, posve iznemoglo.
Bilo bi i suvie tuno da se pripovjede svi jadi i nevolje to ih
je pae moralo podnijeti na cii zimi.
Lealo je u bari, meu trskama, dok opet nije sunce zasjalo i
zagrijalo. A onda zapjevae eve, i nastade divno pramaljee.
Pae razmahnu krilima i gle! krila, to su sad ojaala,
zaumie jae negoli prije i snano ga naprijed ponesoe; jo se nije
pravo ni sabralo, a ve se nalo u veliku vrtu gdje cvatu jabuke, gdje
jorgovan miri, a duge se, zelene grane nadvile nad vodu u jarku. O,
kako je sve tu bilo krasno, kako se svuda osjeao proljetni daak!
Iz gustia se pomole tri divna, bijela labuda; umili su krilima i
lako klizili po vodi. Pae je poznavalo te lijepe ptice; kad ih vidje,
185

obuze ga neizreciva tuga.

Poletjet u k njima, tim kraljevskim pticama! ree pae u
sebi. Ubit e me to se, ovako ruan, usuujem k njima; idem, pa
nek me ubiju! Bolje da me one ubiju nego da me patke ujedaju,
kokoi kljucaju, da me djevojka na dvoritu nogom gura i da
skapavam na zimi!
I pae poletje u vodu i zapliva prema prekrasnim labudovima, a
labudovi, kad ga opazie, uzdignutih krila poletjee prema njemu.
Ubijte me samo! protisnu jadno pae i prikloni glavu
prema vodi, da doeka smrt.
Ali to to vidi u vodi! Vidi pod sobom svoju sliku; vie to nije
nezgrapno, crnosivo ptie, jadno i runo, ve pravi labud.
Nita ne smeta to se netko rodio u pajem gnijezdu, samo kad
se izlegao iz labueg jajeta!
Doekao je radost nakon svih onih nevolja i nedaa to ih je
prepatio; sad je istom znao cijeniti sreu i krasotu to mu je svanula.
Veliki labudovi plivahu oko njega i kljunom ga milovahu.
U vrt doe nekoliko djeice; bacie u vodu kruha i zrnja, a
najmanje meu njima povika:
Evo novog labuda!
Ostala se djeica obradovae i povikae:
Evo novog labuda! Evo novog labuda! te pljeskahu
ruicama i poigravahu od radosti; djeca otrae po oca i majku, a
kad se vratie, bacahu kruh i kolae u vodu i govorahu:
Novi je najljepi! Tako mlad, a tako krasan! A stari se
labudovi pred njim poklonie.
Mladi se labud zastidje i sakri glavu pod krilo; od tolike sree
nije znao to da radi. Bijae presretan, ali ne i ohol, jer se dobro srce
nikad ne uzoholjuje. Sjeti se kako su ga gonili i rugali mu se, i sad
mu, eto, svi vele da je najljepi meu onim lijepim pticama. I
jorgovan spustio grane prema njemu, a sunce sjalo tako toplo, tako
blago. Mladi labud zatrepta erjem izvi svoj tanki vrat i iz sveg srca
zaklikta:
Ovolikoj se srei nisam ni u snu nadao dok bijah runo
pae!

186

JELA
U umi rasla draesna jela: zapalo je lijepo mjestance, pa je
imala dovoljno sunca, i zraka koliko je htjela, a oko nje stajale vee
joj druice, mnoge tankovrhe jele i viti borovi. Ali mala jela nije
time bila zadovoljna, nego se nosila eljom da poraste, i samo je o
tome mislila. Nije marila za toplo sunce i za svjei zrak niti je hajala
za seosku djecu to su onuda prolazila i avrljala kad bi ila u jagode
ili maline. Znali bi maliani doi s punom zdjelicom ili bi jagode
nanizali na slamku pa posjedali pokraj male jele i kliknuli: Oh, to
je lijepa i majuna! A njoj bilo zazorno, nije to voljela uti.
Kad je prevalila godina, porasla jela za cio prljen, a nagodinu
jo za jedan, jer u jele po tim koljenima vidi starost: svaki prljen
jedna godina.
Ah, da sam velika kao ovi naokolo! uzdisala mala jela.
irila bih grane na sve strane, a vrhom bih gledala u bijeli svijet!
Ptice bi u mome granju gnijezdo vile, a kad bi vjetar zaigrao, mogla
bih se njihati i otmjeno klanjati ko i drugi oko mene!
Nije joj bilo uitka u sunanom sjaju, nije se radovala pticama
ili rumenim oblacima to su jutrom i veerom povrh nje plovili.
A kad je dola zima i snijeg se oko jele bijelio, znao bi onuda
protrati zec i jednim skokom preskoiti drvce. Oh, kako bi se tada
jela ljutila! Ali minue dvije zime, a na treu bilo drvce toliko da
ga zec vie nije mogao preskakati: zeki valjalo sada zaobilaziti. Oh,
rasti, rasti samo, dohvatiti se visine i godin u tome je sva ljepota
ovog svijeta, mislila jela.
Ujesen uvijek dolazile drvosjee, sjekle i obaljivale ponajvea
stabla. Bivalo tako svake godine, a mala jela, koja je ve lijepo
porasla, svaki bi put uzdrhtala videi gdje divna, velika stabla uz
prasak i trijesak padaju na zemlju. Svakom takvu drvetu okresali bi
grane, te bi stablo ostalo sasvim golo, izdueno i tanko naprosto
ga nisi mogao poznati. Zatim bi golae natovarili na kola, i konji bi
ih odvukli iz ume.
Kamo li e? to li ih eka?
U proljee, kad su stigle lastavice i rode, pitala ih jela:
Znate li moda kamo su ih odvezli? Zar ih niste srele?
Lastavice nisu nita znale, a roda se zamislila, kimnula glavom
i rekla:
187

 Sve mi se ini da jesam! Vidjela sam mnoge nove brodove

dok sam letjela iz Egipta. Na brodovima strili divni jarboli. Mogu ti
rei, doista su bili oni, po jelovini su mirisali. Mnoge ti pozdrave
alju. A nadvisuju li sve, nadvisuju!
Kamo sree da sam i ja tolika pa da morem plovim! A
kakvo je zapravo to more i na to je nalik?
Predugo bi bilo objanjavati! odgovori roda i u tim
rijeima ode.
Raduj se svojoj mladosti! govorile joj sunane zrake.
Veseli se svome svjeem rastu, mladom ivotu to je u tebi!
Vjetar je cjelivae, rosa je umivae suzama, ali jela nije to
razumjela niti je marila.
A kad bi se bliili boini dani, sjekli bi sasvim mlada stabla,
esto ni tolika kolika bijae naa jela, koja nije imala mira ni
zadovoljstva, ve je samo htjela u bijeli svijet. Tima mladim jelama,
to bijahu ponajljepe, nisu grane sjekli, nego bi ih s granama
metnuli na kola, a konji bi ih odvukli iz ume.
Kamo li e one? domiljala se jela. Nisu vee od
mene; jedna je ak i manja. Zato li im ostavljaju grane? Kamo ih
voze?
Mi znamo! Mi znamo! cvrkutali vrapci. U gradu smo
virili na prozore! Znamo kamo ih voze! O, eka ih najvei sjaj i
krasota to se moe zamisliti! Virili smo na okna i vidjeli kako ih
usauju nasred tople sobe i kite najljepim nakitom: pozlaenim
jabukama, medenjacima, igrakama i stotinama svjeica!
A onda...? upitala jela drui svim granama.
A onda...? to se onda dogaa?
E, vie nismo vidjeli. A bila je zaista divota!
Oh, kad bi i meni bilo sueno da poem tim sjajnim putem!
uzdisala jela. To je jo bolje negoli i samim morem ploviti!
Ah, kolika me enja mori! Da je barem ve Boi! Sad sam visoka
i granata kao to bijahu i lanjske jele to su ih odvezli! O, kad bih
mogla ve na kola! Da mi je u toplu sobu, u onu divotu! A onda...?
Onda dolazi neto jo bolje, jo ljepe, jer emu inae takav nakit!
Mora doi neto jo veliajnije, jo divnije...! Samo to? Oh, ginem,
venem, sama ne znam to se sa mnom zbiva.
Veseli se s nama! opet e joj zrak i sunani sjaj; raduj
se svojoj mladosti na slobodi!
Ali se jela nije radovala, ve upela da raste, zelenjela se i ljeti i
188

zimi, tamnim se zelenilom prelila.

Gle krasna drveta! rekoe ljudi kad je vidjee, pa je o
Boiu posjekoe prvu meu svima.
Sjekira joj zasjekla duboko u sr, i jela s uzdahom pade na
zemlju; osjetila je takvu bol, takvu nemo, da ba nije mogla misliti
o kakvoj srei. Jelu obuzela tuga to se rastaje s postojbinom, s
mjestom na kojem je izrasla: ta zna da vie nee nikad vidjeti dragih
starih drugova, grmeaka i cvijea naokolo, a moda ak ni ptica.
Rastanak nikako ne bijae ugodan.
Jela se pribrala tek kada su je na dvoritu istovarili s drugim
drveem, i kada je ula gdje rekoe:
Ovo je ba lijepo! Ne treba nam drugoga!
A onda dola dvojica slugu u gizdavu ruhu i jelu unijela u
veliku, divnu dvoranu. Naokolo po zidovima visjele slike, a uz
golemi kamin stajale velike kineske vaze s lavovima na poklopcu.
Bilo ondje naslonjaa za ljuljanje, svilenih sofa, velikih stolova sa
slikovnicama i igrakama za stoput po stotinu zlatnika kako su
djeca govorila. Jelu usadili u bure puno pijeska, ali nitko nije mogao
vidjeti da je to bure, jer oko njega bijae zeleno sukno, a pod njim
velik, aren sag.
Oh, kako je drvce treperilo! to li e sada biti! I gle! dooe
sluge i gospoice i nakitie drvo. O granje povjesie sitne koarice
od arena papira svaka koarica puna bombona. Pozlaene jabuke
i orasi visjeli kao prirasli, a vie od stotinu crvenih, bijelih i modrih
svjeica krasilo jeli grane. Lutke, nalik na ive ljude drvce takvih
jo nije vidjelo lebdjele u tom zelenilu, a na vriku pripeli veliku
zlaanu zvijezdu. Ljepota, neusporediva ljepota!
to li e veeras drvce sjati! govorili svi.
O, pomisli jela, samo da je veer, pa da upale svjeice.
A to li e, bogzna, onda biti? Hoe li iz ume doi drvee da me
vidi? Hoe li vrapci doletjeti na okna? Hou li ovdje pustiti
korijenje, hou li prirasti te stajati nakiena i ljeti i zimi?
Jest, ba je pogodila! Ali je od puste enje jelu zaboljela kora,
a korobolja je drvetu kao nama glavobolja.
Najposlije upalie svjeice. Kakva li sjaja, koje li krasote!
Jela uzdrhta, zatreperi joj svaka grana, tako te jedna svjeica
plamenom zahvati zelene iglice i dobrano oprlji drvo.
Sauvaj nas, Boe! viknue gospoice pa je bre-bolje
utrnue.
189

Nije jela vie granicom makla, nije se vie usudila ni treperiti.

O, bijae to strano! Bojala se da ne izgubi togod od svoga krasa.
Bila je sva zbunjena od tolikog sjaja...
Odjednom se otvorie oboja dvokrilna vrata, te unutra jurnu
jato djece, nahrupie maliani te bijae kao da e prevaliti cijelo
drvce. Odrasli mirno uoe za njima. Maliani sasvim zanijemjee
ali samo asak, a onda opet udarie u viku i graju da je sve
odjekivalo. Poigravali su oko jele i skidali s nje jedan dar za drugim.
Ma to to rade! udilo se drvo. to e sada biti? Svijee
dogorijevale sve do grana, a kako bi koja dogorjela, odmah bi je
ugasili. Djeci naposljetku dopustie da oplijene drvo, a maliani se
ustremili na jelu da su joj sve grane zapucketale. Da nije bila vrhom
i zlatnom zvijezdom pribijena za strop, zacijelo bi je sruili.
Djeca zaigrala kolo sa svojim sjajnim igrakama; nitko nije jele
ni gledao nitko osim stare dadilje: ona prie i zaviri meu
ogoljele grane, ali samo zato da vidi nije li gdjegod ostala
zaboravljena koja smokva ili jabuka.
Priu! Priu! zagrajae djeca vukui prema drvetu
nekakva debeljka. On sjede pod samo drvo i uze objanjavati:
Tako smo u zelenilu ree i drvetu moe biti od osobite
koristi ako uje. Ali u priati samo jednu. Hoete li priu IvedeAvede ili onu o Hrgi-Kvrgi to je pao niza stube pa se ipak domogao
najvee asti i zadobio kraljevnu?34
Ivede-Avede! vikali jedni.
Hrga-Kvrga! nadglaavali drugi.
Nastala vika i buka, samo jela mukom zamuknula, prebirala u
sebi: Zar im ja ne trebam? Zar neu sudjelovati? Ali njezino bilo
pa prolo, ona je svoje odigrala.
A debeljko pripovijedao o Hrgi-Kvrgi, koji je pao niza stube, a
ipak se uzdigao u asti i zadobio kraljevnu. Djeca pljeskala i vikala:
Priaj, priaj! Htjela su i priu Ivede-Avede, ali su uli samo onu o
Hrgi-Kvrgi. Jela pak stajala nijema i zamiljena: nikad nisu ptice u
umi takvo to pripovijedale. Hrga-Kvrga pao niza stube pa ipak
zadobio kraljevnu! Da, da, tako je to na svijetu! mislila jela i
vjerovala da je sve zgoljna istina, jer onaj debeljko koji je
Ivede-Avede poetne su rijei u nekoj pjesmici-nabrajalici malih Danaca i
naslov prie koje Andersen nije dovrio, a Hrga-Kvrga (u danskom: Klumpe-Dumpe)
inaica je za priu Zvekan (Klods-Hans). Prev.
34

190

pripovijedao bijae tako zgodan ovjek. Da, da, tko bi znao!

Moda u i ja pasti niza stube i dobiti kraljevia! I radovala se
kako e je sutradan opet nakititi igrakama i svjeicama, ukrasiti je
zlatom i voem.
Sutra neu drhtati! odlui jela. Od srca u uivati u svojoj
krasoti. Sutra u opet sluati o Hrgi-Kvrgi, a tko zna neu li uti i
priu Ivede-Avede. I u toj pustoj elji prostaja mirno i zamiljeno
cijelu no.
Kad je objutrilo, eto sluge i slukinje u dvoranu.
Sad opet poinje kienje! pomisli jela, ali je oni odvukoe
odande, pa uza stube na tavan, i ondje je postavie u mraan kut
kamo ne dopirae ni traak svjetla. to je sad ovo? zapita se jela.
to li u ovdje raditi? to u uti? Pa se nasloni o zid i zagna u
misli, puste misli...
A vremena imae za razmiljanje, imae ga i napretek, jer su
prolazili dani i noi, i nitko k njoj da se uspne. Kad je naposljetku
netko doao, pojavio se samo zato da tamo u kut stavi nekakve
sanduke. Drvo stajalo zametnuto nema ta: sasvim su ga
zaboravili.
Sad je vani zima! prisjeti se jela. Zemlja je tvrda i snijegom
pokrivena. Ljudi me ne mogu zasaditi, zato u biti ovdje, u zaklonu,
do proljea! Kako je to mudro smiljeno! Kako su ljudi dobri! Samo
da ovdje nije takva tama i da mi nije tako strano pusto! ak ni
jednog zeia! Bilo je ipak lijepo tamo u umi kad bi snijeg pao a
zec poskakivao kraj mene, pa ak i kada bi me preskoio, ali mi to
onda nije bilo po volji. Ipak je ovdje strana pusto!
Ciju-ci! javi se mii iz rupe i eto ga odmah van, a za
njim jo jedan. Njukali su oko drveta i ukali meu granjem.
Strahovita studen! zakmeae miii. Inae je ovdje
kao u raju. Zar nije, stara jelo?
Nisam ja stara! odvrati jela. Ima ih mnogo koji su
kudikamo stariji od mene!
Odakle dolazi? upitae mievi. I to zna? Bili su
neobino radoznali.
Priaj nam o najljepem mjestu na zemlji! Jesi li kad bila
ondje? Jesi li bila u smonici, gdje se po policama poredao sir do
sira, gdje butine vise sa stropa i gdje plee po lojanicama mrav
ue a tust izie?
Ne znam za to mjesto odgovori jela ali znam umu
191

gdje sunce sja i gdje ptice pjevaju!

I jela im pripovjedi sve o svojoj mladosti, a miii, koji takvo
to nikad nisu uli, pozorno sluahu sve uzdrui:
Ah, koliko si toga vidjela! Kako si bila sretna!
Zar ja? nato e jela pa u mislima pretitra sve to je sama
ispriala. Da, bijahu to zapravo sasvim lijepa vremena!
A onda im pripovjedi o Badnjaku, kako su je okitili slatkiima i
svjeicama.
Oh! uzdahnue miii kakvu si sreu doivjela, stara
jelo!
Nisam ja nipoto stara! opet e jela. Ta istom sam
zimus dola iz ume! U najboljoj sam dobi, samo sam lijepo narasla!
Kako lijepo pripovijeda! pohvalie je miii pa druge
noi dooe sa etiri mala druga, da i oni uju to drvo pripovijeda.
to je jela vie pripovijedala, to se jasnije prisjeala svega, zanosila
se u misli i kazivala:
Ipak su ono bila sasvim sretna vremena! Ali se lijepa
vremena mogu vratiti, mogu opet doi! Hrga-Kvrga pao niza stube
pa ipak zadobio kraljevnu; moda e i mene zapasti kraljevi.
I jeline misli krenue divnu breziu to je rastao u umi; taj
brezi bijae za jelu pravi krasni kraljevi.
A tko je taj Hrga-Kvrga? upitae miii, a jela im nato
pripovjedi cijelu priu; sjea se svake pojedine rijei, a mali mievi
umalo to ne skoie drvetu do vrka toliko su se razdragali.
Druge noi eto jo mieva, a u nedjelju je posjetom poastie i
dva takora. Ali takori izjavie da pria nije zabavna, a to ojadi
miie. Najposlije i oni preumili, i njima se pria sad manje sviala.
Zar znate samo tu jednu priu? razoarano e takori.
Samo tu jednu! potvrdi jela. ula sam je za svoje
najsretnije veeri, ali onda nisam ni pomiljala na to koliko bijah
sretna!
Slaba je to pria, jadna i kukavna! Zar ne znate ni jedne o
slanini i lojanicama? Nikakve zgode iz smonice?
Ne znam odgovori jela.
E, onda hvala lijepa! odvrnue takori pa se vratie meu
svoje.
I miii naposljetku izostali, a jeli nije ostalo drugo nego da
uzdie:
Ipak je bilo sasvim lijepo i ugodno kad su oko mene sjedili
192

ivahni miii i sluali to pripovijedam. Sad je i to prolo! Ali u se

opet radovati kad me odavde iznesu!
A kada e to biti?
Najposlije se i to dogodilo. Jednog jutra doli ljudi i poeli
tropotati po tavanu. Odmaknuli su sanduke, izvukli jelu; prilino je
grubo bacie na pod, a jedan je sluga poe odmah vui prema
stubama gdje se bijeljelo danje svjetlo.
Sad opet poinje ivot! ponada se jela pa osjeti svje uzduh,
prve zrake sunca i nae se vani, na dvoritu.
Sve se zbilo tako brzo da je drvo sasvim zaboravilo da se
promotri: naprosto nije stiglo na to ta toliko je toga bilo oko
njega! Dvorite se dralo vrta, a u vrtu sve cvalo. Svjee se i mirisne
rue naginjale preko male ograde, lipe cvale, a lastavice prelijetale
cvrkuui: Cvrk-cvrk, sad emo u trk! Ali time nisu mislile na
jelu.
Sad u ivjeti! kliknu jela i raskrili grane, ali jao! grane
joj sasvim suhe i ute. Bacie je u kut, meu korov i koprive. Zlatna
joj se papirna zvijezda jo drala na vriki i svjetlucala na jarkome
suncu.
Na dvoritu se igralo dvoje-troje izmeu one vesele djece to su
o Boiu plesala oko drveta i onako se radovala. Jedno od najmanjih
pritra jeli pa joj otre zlatnu zvijezdu.
Gle, to je jo bilo na ovome gadnom i starom boinom
drvetu! ree malian i stade na grane, tako da su mu sve praskale
pod izmama.
A drvo se zanijelo u svu onu cvjetnu krasotu i svjeinu u vrtu
pa onda svrnu pogled na sebe. Kad se vidje kakva je jadna, suha i
poutjela, jela e u sebi: Kamo sree da sam ostala u svome
mranom kutu na tavanu! I mislima se dohvaae svoje nekadanje
svjeine i mladosti u umi, pomiljae na radost Badnje veeri i na
male mieve, koji su tako rado sluali priu o Hrgi-Kvrgi.
Bilo pa prolo! uzdahnu jadna jela. Da sam se barem
radovala dok sam mogla! Sad je svemu kraj!
Doe sluga pa sasijee drvo u sitne komade; skupi se itav
naramak, to je divno zaplamsao pod velikim pivarskim kotlom i
tako duboko uzdisao da se svaki uzdah uo kao malen prasak. Zato
dotrae djeca to su se ondje igrala te posjedae pred oganj
gledajui u nj i uzvikujui: Puc! Puc! A svaki put kad bi
zapucketalo, to jest uzdahnulo, sjetilo bi se drvo kojega ljetnog dana
193

u umi, koje zimske noi tamo vani kad su zvijezde sjale; sjealo se
Badnjaka i Hrge-Kvrge, jedine prie koju je ulo i znalo priati
sjealo se pa izgorjelo.
Djeaci se igrali na dvoritu, a najmanjemu bila na prsima
prikopana zlatna zvijezda to je krasila jelu za njezine najsretnije
veeri. Ali je davno to prolo, jeli sad je kraj, a i prii konac: bilo pa
prolo sa svakom ti je priom tako.

194

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
15/07/2013

195

196