Klimatske promjene su dugotrajne promjene u statistikoj raspodjeli klimatskih faktora, u

vremenskom periodu od desetaka do milijuna godina. To moe biti promjena u prosjenim

klimatskim elementima ili promjena raspodjele klimatskih dogaaja s obzirom na prosjene
vrijednosti, ili pojava sve vie krajnjih vremenskih dogaaja. Klimatske promjene se mogu odnositi
na odreene posebne regije ili se moe odnositi na cijelu Zemlju.
U zadnje vrijeme, posebno u vezi sa zatitom prirodnog okolia, klimatske promjene se obino
odnose na dananje promjeneklime. Posebno se to odnosi na sve vei ljudski utjecaj na klimatske
promjene, koji je povezan s dananjim globalnim zatopljenjem.
Uglavnom se klimatske promjene odnose na promjene statistikih podataka klimatskog sistema,
razmatrajui vrijeme od vie desetaka godina i due, s obzirom na njen uzrok. Kolebanja klime koja
su kraa od nekoliko desetaka godina, kao to je pojava El Nia, se ne smatraju kao klimatske
promjene. [1][2]
Sam pojam klimatskih promjena se sve vie odnosi na ljudski utjecaj na klimu, posebno na Zemljinu
atmosferu i zato su klimatske promjene sve vie vezane uz pojam globalnog zatopljenja.

Uzroci
Poveanje atmosferskog nivoa CO2

Faktori koji utjeu na oblikovanje klime se nazivaju prisilna djelovanja. To ukljuuje takve pojave kao
promjene u Sunevomtoplinskom zraenju, odstupanju od Zemljine planetarne putanje ili orbite,
promjenjiva tektonika ploa i pomicanje kontinenata, te promjene u koncentraciji staklenikih plinova.
Postoji itav niz povratnih veza klimatskih faktora, koje mogu biti pojaane ili oslabljene. Neki dijelovi
klimatskog sistema, kao to su oceani i slojevi leda, odgovaraju slabije na klimatske promjene, zbog
svojih ogromnih masa, tako da im treba due vremena na odgovor, ponekad stoljee ili due.

Ljudski utjecaj[uredi VE | uredi]

Meuvladin panel o klimatskim promjenama, grupa naunika i strunjaka za klimatske promjene
tvrdi da: Klima se mijenja i te klimatske promjene su uglavnom nastale zbog ljudskog djelovanja.
Zbog toga, sve vie se raspravlja kako smanjiti ljudski utjecaj na klimu i kako se prilagoditi
promjenama koje se ve javljaju, te kako moemo predvidjeti budue klimatske promjene.[3]
Najvea zabrinutost zbog ljudskog djelovanja na klimu se odnosi na poveanu koncetraciju ugljinog
dioksida (CO2) u atmosferi, zbog potronje fosilnih goriva i sve veom koliinom krutih estica u
zraku. Osim toga, sve vie smo zabrinuti zbog ozonskih rupa, sve veeg iskrivanja uma i
poveanja obradivih povrina, to isto utjee na klimatske faktore.

Tektonika ploa
Promjene u Sunevom ciklusu za vrijeme nekoliko zadnjih stoljea, na osnovu promatranja Sunevih pjega i
izotopa berilija-10

Milijunima godina, kretanje tektonskih ploa mijenja izgled kontinenata i oceana, to isto utjee na
promjene klime i strujanja u oceanima i atmosferi. Poloaj kontinenata odreuje i oblik i smjer
oceanskih struja, a time i prijenos topline i vlage du cijele Zemlje. Noviji primjer je
stvaranja Panamske prevlake, koja je nastala prije otprilike 5 milijuna godina, zatvorivi
mijeanjeAtlanskog oceana i Tihog oceana u tom podruju. To je ujedno i promijenilo granine
oceanske struje i utjecalo na stvaranje dananjeg oblika Golfske struje i vjerojatno je dovelo do
stvaranje ledenog pokrivaa na Sjevernoj polutci.[4][5] Za vrijemekarbona, prije otprilike 300 do 360
milijuna godina, tektonika ploa je potakla taloenje velike koliine ugljika i poveala zaleeno
podruje.[6] Geoloki dokazi iz vremena postojanja superkontinenta Pangee govore na postojanje
velikih i snanihmonsuna u to doba ili megamonsuna. [7]

Sunevo toplinsko zraenje

Sunce je glavni izvor energije na Zemlji. I dugotrajne i kratkotrajne promjenje u jaini Sunevog
toplinskog zraenja utjee na klimatske promjene. Prije 3 do 4 milijuna godina, Sunce je zrailo
samo 70 % dananje snage. Ipak, u vrijeme hadija (prije 3,8 4,6 milijuna godina)[8][9] i arhaika (prije
2,5 3,8 milijarde godina)[10] [11] je postojala voda, prema naenim dokazima, pa ipak je dolo do
proturjeja slabosti mladog Sunca. Prema toj teoriji Zemljina atmosfera je bila potpuno drukija,
prije svega bez kisika, pa su stakleniki plinovi postojali u puno veoj koncentraciji. S vremenom
snaga Sunevog zraenja se pojaala, a prije 2,4 milijarde godina se pojavio naglo kisik u atmosferi i
klima je bila puno slinija dananjoj. [12]
Snaga Sunevog toplinskog zraenja se mijenja isto svakih 11 godina, uslijed Sunevog ciklusa.
Postoje i promjene u neto duem vremenskom razmaku, pa je tako bilo i Malo ledeno doba, od 14.
do 19. stoljea. Ta priroda periodikog ponaanja Sunca jo nije sasvim razumljiva. Dok podaci
govore da je od 1750. dolo do laganog zahlaenja, u novije vrijeme sve vie je podataka da dolazi
do globalnog zatopljenja. [13]

Promjena nagiba Zemljine osi izmeu 22.1 i 24.5.

Promjene u planetarnoj putanji

Male promjene u Zemljinoj planetarnoj putanji ili orbiti dovode do promjena snage Sunevog
zraenja kod promjena godinjih doba, pa zato se i klima mijenja u razliitim godinjim dobima. Tri
su vrste promjena Zemljine orbite: promjena ekscentrinosti,nagiba osi i precesije Zemljinih osi. Kad
se mijenjaju zajedno, stvaraju Milankovieve cikluse, koji imaju znatan utjecaj na klimu i
pojavu ledenih i meuledenih doba, to se moe pronai u statigrafskim slojevima stijena ili u irenju
i smanjivanju pustinja kao to je Sahara. [14] [15]

Vulkani
Vulkani provode materijal iz Zemljine kore i plata do povrine Zemlje. Vulkanske
erupcije, gejziri i termalni izvori su primjeri vulkanskih procesa kojim se oslobaaju plinovi i krupne
estice u atmosferu.
Vulkani su dovoljno veliki da utjeu na promjenu svjetske klime nekoliko puta u stoljeu, uzrokovati
hlaenje (djelominim smanjivanjem prijenosa Sunevog zraenja na Zemljinu povrinu) i po
nekoliko godina. Erupcija vulkana na planini Pinatubo 1991. na Filipinima, bila je druga erupcija po
snazi u 20. stoljeu (nakon erupcije vulkana Novarupta na Aljaski 1912.) i znaajno je utjecala na
klimu.[16] Erupcija vulkana Tambora 1815. u Indoneziji, uzrokovala je godinu bez ljeta. [17]Jo vee
erupcije, takozvanih megavulkana, se javljaju nekoliko puta na 100 milijuna godina, uzrokuju
globalno zahlaenje i masovno izumiranje nekih ivotinja. [18]
Vulkani su isto dio proirenog ugljikovog ciklusa. U jako dugim geolokim ciklusima, oslobaanje
ugljika iz Zemljine kore i plata se nalazi u ravnotei s taloenjem ugljika u sedimentnim stijenama i
ostalim odvodima iz ugljikovog ciklusa. Ali prema istraivanju Amerikog geolokog nadzora
(engl. US Geological Survey), procjenjuje se da ljudske aktivnosti stvaraju 100 300 puta veu
koliinu ugljinog dioksida od vulkana. [19]

Promjenjivosti oceana
Oceani su sastavni dijelovi klimatskog sistema. Kratkotrajna kolebanja (nekoliko godina do nekoliko
desetljea) kao to je El Nino juna kolebanja, desetljetna kolebanja u Tihom oceanu, kolebanja u
sjevernom Atlantiku i kolebanja u Arktiku prestavljaju vie klimatska kolebanja nego klimatske
promjene. Na due vrijeme, promjene u procesima kao to je termohalinska pokretna traka igraju
vrlo vanu ulogu u raspodjeli topline, nosei veoma sporo i jako duboko kretanje morske vode, i
dugotrajnu raspodjelu topline po svjetskim oceanima. [20]

Fiziki dokazi klimatskih promjena

Dokazi za klimatske promjene se uzimaju iz razliitih izvora, da si se saznalo o klimi u prolosti.
Sreeno praenje svjetskih povrinskih temperatura zapoinje od polovine 19. stoljea. Prije toga,
veina dokaza o klimatskim promjenama se otkriva indirektno, preko raznih pokazatelja prole klime,
kao to su vegetacija (pelud), jezgre leda, datiranje preko godova debla na stablima, prolih
promjena nivoa mora i glaciologije.

Povijesni i arheoloki dokazi

Klimatske promjene u prolosti se mogu otkriti preko raznih promjena prebivalita i uzgoja raznog
bilja. Arheoloki dokazi, usmena predaja i povijesni dokumenti mogu isto dati uvid u klimu prolih
vremena. Klimatske promjene su bile ponekad u vezi s propau nekih civilizacija.

Pad prosjene debljine ledenjaka irom svijeta

Ledenjaci
Ledenjaci se smatraju meu najosjetljivijim pokazateljima klimatskih promjena. Njihova veliina se
odreuje ravnoteom masa izmeu ulaza snijega i izlaza otopljenog leda. Kako se temperature
poveavaju, tako se ledenjaci povlae, sve dok padaline snijega ne zamijene otopljeni
led. [21] Ledenjaci rastu i smanjuju zbog vie razloga, tako da se njihovo pravo stanje mora pratiti i
desetljeima. Popis svjetskih ledenjaka je napravljen do 1970-tih, u poetku avionski snimani i
kartografirani, a danas se to radi uz pomo satelita. Taj popis obuhvaa vie od 100 000 ledenjaka,
koji zauzimaju vie od 240 000 km2, a preostali ledeni pokriva se procjenjuje oko 445 000 km2.
Svjetska sluba za praenje ledenjaka (engl. World Glacier Monitoring Service) skuplja godinje
podatke o ravnotei masa i o povlaenju ledenjaka. Iz tih podataka se vidi da se svjetski ledenjaci
znaajno povlae i smanjuju, s jakim povlaenjem 1940-tih, stabilnim i rastuim periodom 1920-tih i
1970-tih, i ponovno povlaenje koje poinje od sredine 1980-tih. [22]

Najznaajniji klimatski procesi od sredine zadnjeg pliocena (prije oko 3 milijuna godina), su ledena i
meuledena doba. Dananje meuledeno doba ili holocen, traje ve oko 11 700 godina. Zbog malih
promjena u planetarnoj putanji ili Milankovievih ciklusa, dolazi do promjena u ledenom pokrivau i
razini mora. Ostale promjene kao Heinrich dogaaj, Dansgaard-Oeschger dogaaj i Mlae ledeno
doba pokazuju da do promjena koliine leda moe doi i bez promjene planetarne orbite.
Ledenjaci ostavljaju iza sebe morena (krhotine stijena koje ledenjaci prenose svojim kretanjem),
veliku koliinu materijala, ukljuujui organske tvari, kvarc i kalij, koji mogu biti datirani, da bi im se
odredila starost.

analiza godova debla na stablima, da se utvrde klimatske promjene u prolosti

Vegetacija
Promjena vrste, raspodjele i koline vegetacije, mogu dati isto podatke o klimi u prolosti. Blaga
klima je povezana s poveanim padalinama i toplijim razdobljima, to pridonosi boljem rastu biljaka i
preuzimanju vee koliine ugljinog dioksida (CO2) iz zraka. Vee i otrije promjene, izazivaju manje
vegetacije i irenje pustinje. [23]

Jezgre leda
Analiza jezgri leda, izbuenih u ledenom pokrivau, mogu se iskoristiti da se vidi veza izmeu
temperatura i promjena nivoa mora. Zrak uhvaen u mjehuriima iz leda, mogu isto pokazati
promjene koliine ugljinog dioksida (CO2) u atmosferi, u prolosti. Ta istraivanja promjena (CO2) u
atmosferi zadnjih par tisua godina, mogu pokazati razliku u atmosferi danas i u prolosti.

Dendroklimatologija
Dendroklimatologija je analiza godova debla na stablima, da se utvrde klimatske promjene u
prolosti. iroke i debele linije pokazuju plodne i kine godine, dok tanke i suene linije pokazuju
loije godine.

Analiza peluda

Prednja krila kornjaa su hitinizirana, a stranja opnasta.

Palinologija prouava dananje i fosilne palinomorfe (estice izmeu 5 i 500 m), koji se mogu nai
u slojevima stijena, ukljuujui ipelud. Na osnovu peluda, moe se odrediti i vegetacija u prolosti,
kao i klima. Pelud moe izdrati dugo vremena, a moemo ga nai i u slojevima jezera, movara i
delta rijeka. Prema peludu moemo istraivati zadnjih 2,5 milijuna godina. [24] [25] [26] [27]

Insekti
Ostaci kornjaa su uobiajeni za slatku vodu i sedimentne stijene. Razliite vrste kornjaa se mogu
nai ovisno o razliitim klimatskim uvjetima. Kornjai se nisu puno mijenjali kroz povijest. [28]

Porast razine mora

Podrobniji lanak o temi: Porast razine mora
Svjetski nivo mora, zadnjih stotinjak godina, se mjerio pomou mjeraa morskih mjena. Danas se
koristi visinomjer, posebno sa satelita, koji je poveao tonost mjerenja. Prije mjerenja, nivo mora se
moe odrediti datiranjem i odreivanjem starosti koraljnih grebena, obalnih sedimenata, morskih
terasa, malih oblutaka, vapnenca i arheolokih ostataka uz obalu. Glavne metode odreivanja
starosti sudatiranje ugljikom-14 i uranovim izotopima. [29]

Globalno zatopljenje je naziv za poveanje prosjene temperature Zemljine

atmosfere i oceana prvi put zabiljeeno u 20. stoljeu.
Dok za primarni i najvei uzrok globalnog zatopljenja postoji znanstveni konsenzus, za dugorone
posljedice postoji nekoliko hipoteza, jer su trenutni raunalni modeli preslabi za rjeavanje takvih
problema.
Znanstveni konsenzus u veem dijelu zajednice jest da su globalnom zatopljenju primarni razlozi
antropogene emisije ugljikovog(IV) oksida, metana i ostalih staklenikih plinova od strane
industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama, te deforestacija velikih podruja na Zemlji.
Najpopularnija je teorija prema kojoj je globalno zatopljenje posljedica emisije ugljikovog
dioksida i metana od strane industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama. Prema toj teoriji
poveana koncentracija tih plinova dovodi do tzv. efekta staklenika u atmosferi. Pod pritiskom
pokreta za zatitu okoline mnoge su vlade prihvatile tu teoriju i potpisale Protokol iz Kyota iji je cilj
smanjivanje emisije tih plinova.
S druge strane, u posljednje vrijeme javio se odreen broj znanstvenika koji osporavaju tu teoriju i
nude alternativna objanjenja, bilo u obliku promjena Suneve aktivnosti- zato se kao dokaz koriste
nedavno otkrivene klimatske promjene na Marsu - bilo u obliku cikline izmjene hladnih i toplih
perioda u Zemljinoj povijesti, za to postoji bezbroj geolokih,paleontolokih i povijesnih dokaza.

Mehanizam
Od ukupne koliine suneve svjetlosti, koja dospije do Zemlje, 30% se reflektira natrag u svemir.
Ostalih 70% apsorbiraju tlo, zrak i oceani, te tako dolazi do zagrijavanja Zemljine povrine i
atmosfere. Ovo zagrijavanje omoguava povoljne uvjete za odravanje ivota na naem planetu.
Kako se zemaljska povrina i zrak zagrijavaju, tako emitiraju infracrveno toplinsko zraenje, koje
najveim dijelom zavrava u svemiru, to omoguava hlaenje Zemlje. Neto od ovog infracrvenog
zraenja ponovno apsorbiraju vodena para, ugljikov(IV) oksid i drugi plinovi u atmosferi. Kao to
staklo u staklenicima doputa ulazak Suneve svjetlosti, ali sprjeava gubitak infracrvenog
toplinskog zraenja iz staklenika, tako i ovi plinovi, nazvani "stakleniki plinovi", imaju sposobnost
zarobljavanja topline u Zemljinoj atmosferi. Ovaj proces omoguava povoljne ivotne uvjete, jer bi
bez njega prosjena temperatura na povrini zemlje bila znatno nia (oko -18C), nego to jest
(+15C), no bila bi podlona velikim varijacijama nepovoljnima za ivot razvijen u trenutnoj mjeri.
Sadanji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika veina znanstvenika smatra na
temelju znanstvenih dokaza, zbog znaajnog poveanja koncentracije staklenikih plinova u
atmosferi, prvenstveno ugljikovog(IV) oksida, zbog sve veeg izgaranja fosilnih
goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina) u posljednjih 250 godina, tj. od poetka industrijske
revolucije. Zadnjih godina ovjeanstvo isputa u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2 godinje.
Najvei dio apsorbiraju oceani (postajui tako kiseliji), a manji dio ume. Ostatak se gomila u

atmosferi, pojaavajui tako efekt staklenika. Ostali znaajni stakleniki plinovi su metan, duikovi
oksidi i halogenirani ugljikovodici. Velike koliine metana stvaraju velika krda stoke svojim procesom
probave, antropogeni duikovi oksidi nastaju u proizvodnji umjetnih gnojiva, a halogenirani
ugljikovodici u procesima proizvodnje polimera i specijalnih plinova za hlaenje.
Stakleniki plinovi ostaju u atmosferi dugo vjerojatno desetljeima. Od poetka industrijske
revolucije, prije 250 godina, koliina CO2 u atmosferi poveala se 35%, a metana 148%. Kako je
sastav zemljine atmosfere iz davne prolosti prilino dobro poznat iz fosilnih uzoraka i iz uzoraka
zraka iz mjehuria zarobljenih u ledu na polovima, pokazalo se da su ugljikov(IV) oksid i metan u
dananjoj atmosferi na najvioj razini, barem u posljednih 650.000 godina.

Dokazi
U zadnjih stotinu godina dolo je do najveeg zagrijavanja zemljine povrine u posljednjih 1300
godina. Tako je izmeu 1906. i 2006. godine, prosjena temperatura porasla za 0,6-0,9C, a brzina
porasta temperature se gotovo udvostruila u posljednjih 50 godina.
Zbog otapanja leda, razina mora polako raste. U 20. stoljeu razina mora povisila se za 17
centimetara. Povrina ledenjaka (gleera) diljem svijeta smanjuje se, ba kao i
povrinaarktikog ledenog pokrova (za 2,7% godinje, od 1978. godine).
Jedan od vrstih i specifinih dokaza jest promjena izotopnog sastava ugljikovog(IV) oksida u
atmosferi. Naime, u dijelu biosfere u kojem je brza izmjena ugljika, postoji ravnotea izmeu sinteze
radioaktivnog ugljika-14 i ostalih, neradioaktivnih izotopa ugljika. Fosilna goriva imaju izuzetno
malenu koliinu 14C od ivog materijala jer su milijunima godina bila zatrpana pod geolokim
slojevima i u nemogunosti izmjene tvari s ostatkom okolia. Izgaranjem fosilnih goriva, pada
koncentracija 14C u atmosferi.
Sinteza ovih, te ostalih dokaza pokazuje da ne samo da postoji korelacija izmeu njih i ponaanja
suvremenog ovjeka, nego da se radi i o kauzalnosti.

Klimatske promjene u prolosti

U prolosti se klima Zemlje esto mijenjala, a uzroci tih promjena nisu jo posve razjanjeni.
Najpoznatiji primjer globalnih klimatskih promjena su ledena doba. Posljednje ledeno doba bilo je u
razdoblju pleistocena, trajalo je tisuama godina, a zavrilo je prije oko 13.000 godina. Za vrijeme
toga ledenog doba, oko 30% zemljine povrine bilo je prekriveno ledom.
Poznata su i kraa razdoblja klimatskih promjena, koja su trajala samo nekoliko stoljea ili krae. Iz
povijesnih zapisa, na primjer, znamo da je u antiko doba klima u Europi bila hladnija nego danas.
Rimske su legije zimi prelazile zaleenu rijeku Rajnu na svojim pohodima protiv Germana, a u
suvremeno doba Rajna se ne zaleuje. Poznato je i globalno zahlaenje koje je poelo sredinom 16.
stoljea tzv. "Malo ledeno doba". Tako su obale Islanda, izmeu 1650. i 1850. godine, svake

godine bile nekoliko mjeseci potpuno okovane ledom, to je oteavalo ribolov tamonjem
stanovnitvu.
Od kada je "Malo ledeno doba" zavrilo, u 18. stoljeu, temperatura na Zemlji neprestano raste, i
upravo taj trend porasta temperature postao je poznat kao "globalno zatopljenje". S obzirom na
promjene klime u prolosti, jako malo znanstvenika smatra da je globalno zatopljenje samo jo jedan
prirodni ciklus klimatskih promjena, kakvih je u prolosti bilo mnogo, a da je utjecaj ljudskog
djelovanja na tu promjenu vrlo mali ili uope nikakav. Iako nije sporno da je u prolosti mnogo puta
dolo do globalnih klimatskih promjena, sadanje globalno zatopljenje dogaa se mnogo bre nego
bilo koja poznata globalna promjena klime u blioj ili daljoj prolosti. Ta brza promjena je jedan od
glavnih razloga to postoji vrst konsenzus da je sadanje globalno zatopljenje primarno
antropogeno.

Prirodni uzroci globalnih klimatskih promjena

Od prirodnih imbenika, koji utjeu na globalnu klimu, meu najvanijima su aktivnost oceana
i oceanske struje. Oceani mogu konzervirati veliku koliinu topline (ta njihova osobina je poznata kao
oceanska toplinska inercija). Dva najpoznatija primjera utjecaja oceana na klimu su Golfska struja i
fenomen "El Nino". Topla Golfska struja, koja tee od Meksikog zaljeva du istone amerike obale,
pa do britanskog otoja i Skandinavije, ini klimu tih podruja toplijom, nego to bi se oekivalo
samo na osnovu njihovih geografskih irina.
Velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati globalno zahlaenje, tako to materijal izbaen
vulkanskom erupcijom (pepeo, vodena para, praina i sumporni dioksid), sprjeava Sunevu
svjetlost da dopre do Zemljine povrine. Najvea poznata erupcija vulkana na Zemlji bila je erupcija
vulkana Toba na otoku Sumatri koja se dogodila prije 70000 godina. Tom je prilikom u atmosferu
izbaeno oko 900 km3 materijala, to je izazvalo znaajne promjene globalne klime. Procjenjuje se
da je nakon te erupcije uginulo 75% biljaka na sjevernoj zemljinoj hemisferi.
Oblaci imaju velik utjecaj na klimu zato to reflektiraju velik dio Sunevog zraenja natrag u svemir.
Kad ne bi bilo oblaka, prosjena temperatura na Zemljinoj povrini bila bi via za desetak Celzijevih
stupnjeva.
Konano, dugorone promjene nagiba osi Zemljine rotacije, te promjene njenih orbitalnih
parametara takoer mogu uzrokovati globalne klimatske promjene, ali se radi o izuzetno sporim
procesima. Varijacije Suneve aktivnosti mogu imati vrlo spore, ali i specifine brze uinke.

Povijest znanosti o globalnom zatopljenju

Jean-Baptiste Joseph Fourier, francuski matematiar i fiziar, shvatio je 1824. godine da
temperatura zemljine povrine u velikoj mjeri ovisi o plinovima u Zemljinoj atmosferi, te je postavio
temelje pojma, koji e mnogo kasnije dobiti ime efekt staklenika.
Ve je 1872. godine bilo poznato da su vodena para i CO2 glavni stakleniki plinovi, i da poveanje
njihove koncentracije moe uzrokovati povienje temperature u niim slojevima atmosfere. vedski
kemiar Svante Arrhenius, prouavao je devedesetih godina 19. stoljea Fourierove radove i
zakljuio da ljudi, izgarajui ugljen, poveavaju koncentraciju CO2 u atmosferi, te da ono moe
dovesti do povienja temperature na Zemlji zarobljavajui energiju Sunevog zraenja u atmosferi.
Njegov rad nije imao velikog odjeka u znanstvenoj zajednici. I oni koji su ga opazili, smatrali su da
oceani mogu brzo i bez posljedica apsorbirati poveanu koliinu CO2 u atmosferi, kako god veliko
ono bilo.
Pedesetih godina 20. stoljea, Roger Revelle i Hans Suess objavili su rezultate svojih istraivanja, iz
kojih je proizlazilo da postoji granica do koje oceani mogu resorbirati CO2, te da e njegov viak u
atmosferi izazvati zagrijavanje Zemlje. Revelleov suradnik i uenik u kalifornijskom Scrippsovom
oceanografskom institutu u San Diegu, Charles David Keeling(1928-2005.), izumio je 1958. ureaj
za mjerenje koncentracije CO2 u atmosferi, to je bio kljuni dogaaj u povijesti globalnog
zatopljenja, jer je omoguio precizna mjerenja poveanja koncentracije tog plina u atmosferi kroz 20.
stoljee.

Globalno zatopljenje naziv je za poveanje prosjene temperature zemljine atmosfere

i oceana zabiljeeno u 20. stoljeu. Najprihvaenija je teorija prema kojoj jeglobalno
zatopljenje posljedica emisije ugljikovog dioksida i metana od strane industrijskih
postrojenja u razvijenim zemljama. Prema toj teoriji poveana koncentracija tih plinova
dovodi do tzv. efekta staklenika u atmosferi.
Vrua tema globalnog zatopljenja obraena na grafiki zanimljiv, jednostavan i gotovo djeji
nain, uvelike moe pomoi svakom pojedinom stanovniku Zemlje u shvaanju njegove
uloge u zatiti okolia. Uz ove jednostavne infografike prikaze, doprinos pojedinca
ouvanju okolia ini se zanimljiv i uzbudljiv kreativni zadatak.
Uz najraireniju teoriju nastanka globalnog satopljenja, o uzrocima i krajnjim posljedicama
globalnog zatopljenja jo ne postoji znanstveni konsenzus. S druge strane, u posljednje
vrijeme javio se odreen broj znanstvenika koji osporavaju tu teoriju i nude alternativna
objanjenja, bilo u obliku promjena Suneve aktivnosti- zato se kao dokaz koriste nedavno
otkrivene klimatske promjene na Marsu bilo u obliku cikline izmjene hladnih i toplih
perioda u Zemljinoj povijesti, za to postoje geoloki, paleontoloki i povijesni dokazi.
Sadanji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika veina znanstvenika vjeruje,
zbog znaajnog poveanja staklenikih plinova u atmosferi, prvenstveno ugljikovog dioksida
(CO2), zbog sve veeg izgaranja fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina) u
posljednjih 250 godina, tj. od poetka industrijske revolucije.
Zadnjih godina ovjeansto isputa u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2 godinje. Jedan
dio CO2 apsorbiraju ume i oceani (koji tako postaju kiseliji), a ostatak se gomila u
atmosferi, pojaavajui tako efekt staklenika. Ostali znaajni stakleniki plinovi su metan i
duik-oksid. Velike koliine metana stvaraju velika krda stoke svojim procesom probave, a
duik-oksid nastaje iz umjetnih gnojiva.
Stakleniki plinovi ostaju u atmosferi dugo vjerojatno desetljeima. Od poetka
industrijske revolucije, prije 250 godina, koliina CO2 u atmosferi poveala se 35%, a
metana 148%. Kako je sastav zemljine atmosfere iz davne prolosti prilino dobro poznat iz
fosilnih uzoraka i iz uzoraka zraka iz mjehuria zarobljenih u ledu na polovima, pokazalo se
da su CO2 i metan u dananjoj atmosferi, na najvioj razini, barem u posljednih 650.000
godina.

Ovo je popis jo nekih od stvari koje moete uiniti u borbi protiv globalnog
zatopljenja: neto ne zahtijeva nikakav troak, a neto e vam omoguiti dugoronu i
znatnu utedu nakon neznatnog ulaganja!
Zamijenite obine arulje tedljivima (CLF): Kompaktno fluorescentno svjetlo (CFL)
koristi 60 posto manje energije od arulja sa arnom niti. Ovom jednostavnom promjenom
smanjit ete emisiju ugljinog dioksida za 140 kg godinje.
Postavite programirane termostate: Automatski e smanjiti grijanje ili hlaenje nou i
ponovno ga pojaati ujutro. Mogu vam omoguiti znatno smanjenje iznosa rauna za
potronju energije.
Odravajte dva stupnja niu temperaturu zimi, a klima-ureajima hladite prostorije za
dva stupnja vie: Gotovo polovina energije koju koristimo u kuanstvima troi se na
grijanje i hlaenje. Ovom jednostavnom promjenom moete smanjiti emisiju ugljinog
dioksida za 900 kg godinje.
istite ili redovito zamjenjujte filtere u svojim napama i klima-ureajima: ienjem
prljavog filtera moete smanjiti emisiju ugljinog dioksida za 150 kg godinje.
Kad nabavljate nove kuanske aparate, izaberite one koji tede energiju: Potraite
etiketu Energy Star na novim kuanskim aparatima i odaberite najuinkovitije modele.
Ne ostavljajte ureaje na poziciji standby : Koristite tipke za ukljuivanje ili iskljuivanje
na samome aparatu. Televizor koji je ukljuen tri sata na dan, koliko u prosjeku Europljani
dnevno gledaju televizijski program, a preostalo vrijeme nalazi se u poziciji standby, potroi
40 posto energije u toj poziciji.
Obloite bojlere toplinskom izolacijom: Ovom jednostavnom radnjom smanjit ete
emisiju ugljinog dioksida za 450 kg godinje. Postavite li regulator topline na najvie 50C,
moete je smanjiti za dodatnih 240 kg godinje.
Pomaknite hladnjak i zamrziva: Nerijetko su hladnjaci postavljeni tik uz tednjak ili bojler
i zato troe vie energije. Primjerice, ako se nalaze u podrumskoj prostoriji ija je
temperatura 30-35C, troit e gotovo dvostruku koliinu energije i prouzroiti emisiju
dodatnih 160 kg ugljinog dioksida godinje za hladnjak, odnosno 320 kg za zamrziva.
Redovito odleujte stare hladnjake i zamrzivae: Jo ih je bolje zamijeniti novijim
modelima, koji imaju ugraeno automatsko odmrzavanje i openito troe do dvostruko
manje energije od svojih prethodnika.
Ne dopustite da vam toplina nepotrebno izlazi iz doma: Kad prozraujete svoje
stambene prostorije, otvorite prozore samo na nekoliko minuta. Ostavite li otvoren samo
jedan mali prozor itavog dana, energija potrebna da nadoknadi gubitak topline tijekom est
hladnih mjeseci (kad je vanjska temperatura 10C ili manja) rezultirat e emisijom od gotovo
jedne tone ugljinog dioksida.
Smanjite broj prevezenih kilometara hodanjem, vonjom bicikla, vonjom
automobilima na smjenu ili koritenjem sredstava javnog prijevoza kad god je to
mogue: Ako izbjegnete samo 26 km vonje automobilom svaki tjedan, smanjit ete
emisiju ugljinog dioksida za 230 kg godinje!

Dogovorite sa svojim kolegama i prijateljima vonju automobila na smjenu: Ako se

samo dva dana u tjednu povezete s nekim ili se netko poveze s vama, smanjit ete emisiju
ugljinog dioksida za 730 kg godinje.
Ne ostavljajte na svom automobilu prazne krovne nosae: Ako ne uklonite prazne
krovne nosae, zbog otpora zraka i dodatne teine poveat ete potronju goriva i emisiju
ugljinog dioksida do 10 posto.
Odravajte svoje vozilo u ispravnom stanju: Redovito odravanje omoguuje uinkovitu
potronju goriva i smanjuje emisije staklenikih plinova. Ako samo jedan posto vlasnika
automobila na odgovarajui nain odrava svoja vozila, u atmosferu se isputa gotovo 450
milijuna tona ugljinog dioksida manje.