prinosi

Tomo Vere
O POSLJEDNJIM STVARIMA MARTINA HEIDEGGERA

U ovome prilogu elimo priopiti naoj javnosti tri kratka dokumen

ta koji se odnose na zavrne dogaaje ivota, smrti i ukopa Martina
Heideggera:
1. Izvadak iz pisma prof. dra Bernharda Weltea od 30. kolovoza
1976., kojim odgovara na moj molbu da ukratko opie smrt i ukop
velikog pokojnika.
2. Nadgrobni govor prof. Weltea, koji je odran 28. svibnja 1976.
u Messkirchu na ukopu M. Heideggera. Taj je govor objavljen u tjedni
ku Christ in der Gegenwart (Freiburg i. Br.) od 13. VI. 1976., str. 188.,
pod naslovom Traiti i nai (Suchen und Finden). Dijelovi tog govora
u prijevodu na hrvatski objavljeni su u Glasu Koncila od 22. kolovoza
1976., str. 4. Ovdje ga donosimo u cjelini.
3. Izbor stihova Hlderlinove rijei, koje je sastavio sm Martin
Heidegger, nekoliko tjedana prije svoje smrti da bi ih na ukopu proitao
njegov sin Hermann Heidegger.
N a kraju donosimo kratku studiju B. Weltea o ivotu i djelu M.
Heideggera koju je namijenio naim itateljima.
Budui da se o prof. Welteu u nas, naalost, jo nije pisalo, smatra
mo potrebnim dodati ovu bio-bibliografsku skicu: roen je 1906. u Mess
kirchu, gradiu u pokrajini Baden, gdje se takoer rodio M. Heidegger.
14 godina je bio tajnik glasovitog freiburkog nadbiskupa Conrada Gr53

bera (18721948). Habilitirao je radnjom Der philosophische Glaube bei

Karl Jaspers und die Mglichkeit seiner Deutung durch die thomistische
Philosophie (Filozofijska vjera u Karla Jaspersa i mogunost njezina tu
maenja kroz tomistiku filozofiju), 1949. Postaje dralac katedre filozo
fije religije na sveuilitu u Freiburgu i Br., kojom jo i danas upravlja.
Dosad je objavio ova djela: Vom Geist des Christentums (O duhu kran
stva) 1955, 1966 , Uber das Wesen und den rechten Gebrauch der Macht
(O biti i ispravnoj upotrebi moi) 1960, 1965 , Auf der Spur des Ewigen
(Na tragu Vjenoga) 1965, Im Spielfeld der Endlichkeit und Unendlich
keit (Na igraonici konanosti i beskonanosti) 1967, Dialektik der Liebe
(Dijalektika ljubavi) 1973, i Zeit und Geheimnis (Vrijeme i tajna) 1975.
Misao B. Weltea bitno je filozofijsko-teologijskog obiljeja. Njezina
tematska jedinstvenost nije naglaena, jer je u neprestanom traenju. U
svome traenju rado se nadahnjuje na misli svih velikana filozofijske i teologijske batine Zapada, osobito Martina Heideggera i Tome Akvinskog.
2

PISMO BERNHARDA WELTEA TOMI VEREU

Dragi Tomo

Mogu Vam takoer neto ispriati kako je bilo kod Heideggerove

smrti. Heidegger je 26. svibnja sasvim tiho usnuo. Sve do tog je dana ra
dio, a ja sam dva dana prije dobio od njega pismo. udno je bilo da je
on nekoliko mjeseci prije svoje smrti poeo izraavati elje kakav bi tre
bao da bude njegov pokop. Molio je svoga neaka, sveenika Heinricha
Heideggera, da pri njegovu pokopu izmoli crkvene molitve. U sijenju
1976. godine pozvao me je da doem k njemu i zamolio me da pri nje
govu pokopu odrim govor, jedini koji je trebalo drati. Kratko prije
njegove smrti, kako mi je bilo reeno nekoliko tjedana ranije, sloili su
nekoliko Holderlinovih tekstova koje je pri pogrebu trebao recitirati nje
gov sin Hermann Heidegger. Sve je to bilo vrlo udno (znaajno?).
Pogreb je bio takozvani tihi pogreb, a to znai nije bilo objavljeno ni
mjesto ni vrijeme, pa je moglo sudjelovati samo nekoliko ljudi. Heidegger
je htio izbjei javnost. Najprije je sveenik Heinrich Heidegger izmolio
pogrebne molitve, zatim sam ja drao svoj nagovor, a onda se itao Matejev tekst iz 5. poglavlja o blaenstvima s dodatnim stihovima: Tko tra
i, nalazi, i tko kuca, njemu se otvara. Tada se molio De profundis,
koji sam i ja spomenuo u svom govoru. Zatim smo ponijeli lijes do gro
ba. Tamo smo jo jedanput izmolili pogrebne molitve i Oena, koji
su molili svi prisutni. Tamonji muki zbor otpjevao je jednu pjesmu. N a
kraju je Hermann Heidegger recitirao Holderlinove stihove. Ukoliko Vas
54

zanima, aljem Vam prepis stihova koje je Heidegger sam izabrao. Prva
skupina odnosi se na grke bogove, o kojima je Heidegger esto govorio.
Svi ti stihovi zavravaju upitnikom. Nekoliko slijedeih stihova mogli
bismo uzeti kao Heideggerovu interpretaciju samog sebe. Vaan je odlo
mak iz Holderlinove Himne Kristu. Stihovi i njihov izbor sigurno e se
razliito tumaiti.

TRAITI I N A I
(Nadgrobni govor prof. dra Bernharda Weltea na ukopu Martina Heideggera 28. svibnja 1976. u Messkirchu)
Put Martina Heideggera doao je svome kraju. to bi trebalo rei na
ovoj zavrnici, kod ovoga lijesa, o ovoj smrti? Neko je cijeli jedan svijet
oslukivao njegov govor. Moda e ga taj svijet opet oslukivati kad
uje vijest o njegovoj smrti.
Moda bi u povodu ove smrti bilo bolje utjeti nego govoriti.
A ipak, moemo i moramo prozboriti tek toliko koliko traje nekoli
ko dasaka osmiljenja. 14. sijenja ove godine Martin Heidegger mi je
poklonio jedan dugi razgovor. Molio me da kaem nekoliko rijei na
njegovu grobu. Eto, zato se usuujem da ovdje govorim.
Neko je krenuo s ovoga domaeg tla Messkircha. Zatim je njegova
misao potresla svijet i vijek. Takoer je obogatio cijelu povijest Zapada
novim vidicima, pitanjima i razumijevanjem. Mi poslije Heideggera druk
ije gledamo na minulu povijest nego prije. A ne promatramo li i budu
nost drukije nego prije?
Uvijek je bio traitelj, svagda na putu. U vie je navrata naglaavao
da je njegova misao zapravo jedan put. Neumorno je iao tim putem, na
kojemu je bilo skretanja i obrata, pa zacijelo i stranputica. Taj je put
Heidegger svagda shvaao kao put koji mu je bio dodijeljen, na koji je
bio u-puen. Svoj je govor pokuavao shvatiti kao od-govor na na-putak
(Weisung) koji je neprestano oslukivao. Misliti (Denken) za nj je znailo
zahvaljivati (Danken), zahvalno odgovarati na u-putstvo (Zuspruch).
to je mislio ovaj veliki mislilac o smrti koja ga je sada stigla? Ve u
svome ranom glavnom djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) opisuje po
javu preticanja smrti (str. 46. si., str. 235. si.). Ve je kao mlad ovjek
trao pred njom i preticao je. 27. svibnja 1960. na proslavi Hebela navodi
rijei alemanskog pjesnika, koji govori o tihom grobu.
Blaeno mjestance ima tajna vrata,
A ima tamo jo drugih slinih stvari.
Sada je sm Martin Heidegger proao kroz tajna vrata. Kamo vode
ta vrata? U svom spomenutom kratkom govoru (Hebel-Feier. Reden zum
55

200. Gebutstag des Dichters, Karlsruhe 1960, str. 27, sl.) Heidegger jo
jedanput navodi stihove Hebela:
Nijedna rije to ne izree
Nijedna slika to ne orise.
Ono to nijedna rije ne izrie i nijedna slika ne orile jest tajna.
Heidegger ju je neprestano traio. Traio ju je na svom putu, a najvie
u tajanstvenom udesu smrti. to je ta tajna? Nitavilo? Bitak? Vedrina
i spasenje?
U svojim dvjema raspravama Bauen, wohnen, denken (Graditi, sta
novati, misliti) i Das Ding (Stvar) takoer govori o tome svagda Trae
nom i o smrti. U tim se raspravama pojavljuje etvorina: Zemlja i Nebo
Smrtno i Besmrtno. Sjetimo se toga ovdje, gdje njegovo tijelo u Zemlju
spremamo i gdje prostrano Nebo nad nama sja. Smrtnici su smrtni zato
to su sposobni umrijeti. A o smrti se tamo kae: Smrt je koveg Nitavila,
to jest onoga to nikada ni na koji nain nije neko obino bie, ali to ipak
biva, i to ba kao tajna samoga Bitka. Smrt kao koveg Nitavila skriva
u sebi bit Bitka. Smrt je kao koveg Nitavila skrivaonica Bitka (u: Vor
trge und Aufstze, Pfullingen 1954, str. 177). Skrivaonica Bitka: smrt,
dakle, neto skriva i prekriva. Njezino Nitavilo nije Nita. Ona skriva
i prekriva svrhu cijeloga puta. Ta se svrha ovdje zove Bitak.
N o to su boanska bia? Ona su, kako se kae u istom djelu, vje
snici koji nagovijetaju Boanstvo (Vortrge und Aufstze, str. 150 i
177). Oni davaju znakove s podruja umiranja, smrti, Nitavila i Bitka, a
put Heideggerove misli iao je u susret tome nagovjetaju. Eto, to je oslu
kivala njegova misao, a u tom je nagovjetaju Boanskog djelotvorno
iekivala pojavu boanskog Boga. Svekolika misao ovoga velikog misli
oca bila je na putu prema toj zavrnici.
Idui putem prema njoj bio je primoran da misaono s-nosi nedae
vijeka koji se udaljio od Boanskog i da put naega vijeka i svijeta tumai
kao put prema spomenutoj zavrnici. Nietzschea je shvaao kao pravoga
tumaa ovoga vijeka i svijeta, te mu je postavio pitanje nije li kriknuo de
profundis (u: Holzwege, Frankfurt am Main 1950, str. 246; prijevod na
hrvatski jezik: Doba slike svijeta, Zagreb 1969, str. 106). De profundis,
iz dubina, jest Psalam koji vapije iz dubina udaljenosti od boanskog Bo
ga. Taj vapaj, koji Heidegger pripisuje Nietzscheu, zacijelo je bio njegov
Vlastiti vapaj.
U povodu proslave svoje 80. obljetnice roenja Heidegger je govorio
o prebivalitu u kojemu obitavaju ljudi naega vremena. Postavio je pita
nje: Je li obitavalite dananjih ljudi neko prebivalite koje se pretvorilo
u izbivalite od Vinjega? (Neue Zricher Zeitung od 6. 10. 1969, br.
606, str. 51). On je tu situaciju ocijenio kao najdublji bezdan koji pokre
e dananje ljude. Izbivalite od Vinjega, to jest od boanskog Boga, da
se izrazimo rijeima Hlderlina. To je ono izbivalite koje vapije de
profundis.
56

N o izbivalite, odnosno nedostajanje Boga, kako se ono drukije

naziva, po njemu ne oznaava puki manjak, nego, naprotiv, prisutnost
skrivene punine Bivega koju bi trebalo ponovno usvojiti. U tom smislu
pile Heidegger u svome pismu jednom mladom studentu da je skrivena
punina Bivega bila isto to i Boansko u grkom svijetu, u proroko-iidovskom svijetu i u Isusovu propovijedanju (Vortrge und Aufstze,
str. 182).
Sada je put doao svome kraju. Smrt, skrivaonica Bitka, ugrabila je
Martina Heideggera u svoju tajnu skrivene punine. Ali mi smijemo po
treseni, a ivei u nadi kazati s Evaneljem: Tko trai, taj nalazi, tko
kuca, tome se otvara (Mt 7,7). Traitelj tako bi mogao glasiti natpis
za cijeli njegov ivot i njegovu misao.
Taj nalazi, to bi mogao biti ifrirani natpis njegove smrti. Ta i
fra obasjava iz svoje tajne nedogledni svijet smrtnika.
Je li primjereno samoj stvari da Martina Heideggera ukopamo kran
ski? Je li to primjereno poruci kranstva i misaonom putu Heideggera?
U svakom sluaju, on je to zaelio. N o i inae on nije nikad prekinuo
veze sa zajednicom vjernika. Dakako, iao je svojim vlastitim putem, a
dosljedno svome nalogu i morao je ii njime, pa se taj put ne moe bez
daljnjega nazvati kranskim u uobiajenom smislu rijei. Ali, to je bio put
vjerojatno najveeg traitelja ovoga stoljea. Traio je iekivajui i oslu
kujui poruku boanskog Boga i njegov sjaj. Traio ga je i u Isusovoj
propovijedi. Stoga svakako moemo nad grobom ovoga velikog traitelja
izrei utjene rijei Evanelja i molitve Psalma, osobito molitvu Psalma
De profundis i najveu molitvu svih molitava, onu koju nas je nauio
Isus.

HLDERLINOVI STIHOVI
(Izabrao ih je sam Martin Heidegger, a na sprovodu 28. svibnja 1976. recitirao
njegov sin Hermann)
BROD UND WEIN
Seeliges Griechenland! du Haus der Himmlischen alle,
Also ist wahr, was einst wir in der Jugend gehrt?
Festlicher Saal! der Boden is Meer! und Tische die Berge,
Wahrlich zu einzigem Brauche vor Alters gebaut!
Aber die Thronen, wo? die Tempel, und wo die Gefsse,
Wo mit Nectar gefllt, Gttern zu Lust der Gesang?
Wo, wo leuchten sie denn, die fernhintreffenden Sprche?
Delphi schlummert und wo tnet das grosse Geschick?
(4. Strophe v. 5562)
57

KRUH I VINO
O sretna Grko/ Ti kuo svih nebesnika,
Jel' istina, dakle, sto nekad u mladosti usmot
Sveana dvorana! more je pod, a trpeze bregovi,
Odvajkad stvoreni doista za jedinu porabuf
No gdje su prijestolja? hramovi, gdje sveto sue
Nektarom ispunjeno, gdje pjev je bozima u slast*
Gdje, gdje svijetle te rijei s dalekim ciljem?
Delfe su zaspale, a gdje odzvanja velika kob?
AN DIE DEUTSCHEN
Spottet nimmer des Kinds, wenn noch das alberne;
Auf dem Rosse von Holz herrlich und viel sich dnkt,
O ihr Guten! auch wir sind
Thatenarm und gedankenvoll!
Aber kommt, wie der Stral aus dem Gewlke kommt,
Aus Gedanken vielleicht, geistig und reif die That?
Folgt die Frucht, wie des Heines
Dunklem Blatte, der stillen Schrift?
(1. und 2. Strophe)
NIJEMCIMA
Nemojte se nikad rugati djetetu, dok jo u ludosti
drvenog konja jasu, o silnim mata stvarima,
O vi dobri! I mi smo
siromani djelom i mislima puni!
Dolazi
moda
Slijedi
tamnu

li, kao to zraka probija oblake,

iz misli, umno i zrelo djelo?
li plod, kao smrti,
kosu, tiho pismo?

DIE TITANEN
Nicht ist es aber
Die Zeit. Noch sind sie
Unangebunden. Gttliches trift untheilnehmende nicht.
(v. 1-3)
TITANI
Nita nije, naime.
Vrijeme. Niti su oni
Nevezani. Boiansko ne pogaa nesudionike.
VERSHNENDER, DER DU NIMMERGEGLAUBT...
Vershnender, der du nimmergeglaubt
Nun da bist, Freundesgestalt mir
58

Annimmst Unsterblicher, aber wohl

Erkenn ich das Hohe
Das mir die Knie beugt,
Und fast wie ein Blinder muss ich
Dich, himmlischer Bote, fragen, wozu du mir,
Woher du seiest, seeliger Friede!
Dies Eine weiss ich, sterbliches bist du nichts,
Denn manches mag ein Weiser oder
Treuanblickender Freunde einer erhellen, wenn aber
Ein Gott erscheint, auf Himmel und Erd und Meer
Kmmt allerneunde Klarheit.
(v. 1-13)
TI POMIRUJUI,

KOJI NIKAD

NE

POVJEROVA...

Ti pomirujui, koji nikad ne povjerava

sad si tu, za me dobiva lik prijatelja,
Besmrtni, dobro prepoznajem
Visinu koja mi savija koljena,
Ko slijepac gotovo moram
Tebe, nebeski glasnice, pitati, zato,
Odakle si ti, blaeni mire!
To jedno znam, smrtno ti nisi nita,
Jer mnogo tog moe mudrac U'
prijatelj vjerna pogleda rasvijetlit, al' kad se
pojavi Bog, na nebo, zemlju i more
silazi obnoviteljica svjetlost.
BROD UND WEIN
So komm! dass wir das Offene schauen,
Dass ein Eigenes wir suchen, so weit es auch ist.
Fest bleibt Eins; es sei 'm Mittag oder es gehe
Bis in die Mitternacht, immer bestehet ein Maas,
Allen gemein, doch jeglichem auch ist eignes beschieden,
Dahin gehet und kommt jeder, wohin er es kann.
(3. Strophe v. 4146)
KRUH I VINO
Dodi, da motrimo otvoreno,
da traimo ono vlastito, kako god bilo udaljeno.
vrsto ostaje jedno; bilo u podne ili se zbllp
u pono, uvijek ostaje mjera,
za sve jednaka, al' svakom je i njegova dosuena,
onamo ide i dolazi svaki, kamo samo moe.
Preveo
Ivan Macan
59

Bernhard

Welte

N E K O L I K O MISLI O DJELU I DJELOVANJU

MARTINA HEIDEGGERA

Martin Heidegger je umro 26. svibnja 1976. Prigodom tihog pokopa

na groblju njegova rodnog grada Mefikircha molile su se crkvene molitve,
kako je to on sam zaelio. Njegova je smrt opet svratila panju na njega.
Jean Lacroix ga je u Le Mondeu (28. 5. 1976.) nazvao najveim filo
zofom naeg vremena. A u Frankfurter allgemeine Zeitung mogli smo
istog dana proitati kako ga Jiirgen Busche naziva misliocem stoljea. Pri
koncu svog priloga u Le Mondeu pita se Jean-Michel Palmier nije li
moda Heidegger bio posljednji veliki filozof.
N a nekoliko stranica koje slijede elimo prikazati njegovu misao, a
ujedno se tu i tamo pozabaviti i s dijelom kritinim i dijelom pozitivnim
odjekom na njegove misli.
Kad se 1927. godine pojavilo njegovo djelo Sein und Zeit (Bitak
i vrijeme), ono je Martina Heideggera odjednom uinilo slavnim po cije
lom svijetu. U tom je djelu govorio mlad mislilac koji je proiziao iz
Husserlove fenomenoloke kole, ali sasvim novim jezikom. Tu je on
prikazivao misli koje prije njega jo nitko nije prikazao. Tu je on, na
neuveno konkretan nain, filozofirao: o ovjeku, o svijetu, a osobito o
ovjeku kao o bitku-u-svijetu (In-der-Welt-Sein). Kao bitak-u-svijetu
ovjek je Ek-sistenz, tj. izlaenje u irinu svoga svijeta.
Njegovo je filozofiranje, po svojoj metodi, bilo fenomenoloko. Tre
balo je progovoriti o onome to se samo po sebi pokazuje i kako se ono
pokazuje. Najedanput su postala vanim temeljna ustrojstva ljudskog bit
ka, koja su dotad rado zanemarivali kao beznaajna raspoloenja. A
u njima se na izvanredan nain otkrilo i pokazalo ono to se samo po sebi
pokazuje i to, pokazujui se, postaje fenomenom.
60

U Sein und Zeit Heidegger se posebno uputa u temeljno ustroj

stvo tjeskobe. U tjeskobi se, naime, otkriva i postaje fenomenom neto to
je sasvim drukije od svih bia: nitavilo. Kad je ovdje govor o nita vilu,
onda se ne radi o nekoj predodbi pa niti o nekom pojmu. Radi se o
fenomenu, dakle, o neemu to se pokazuje, ukoliko je ovjek stavljen u
tjeskobu i u njoj izdri.
Izrazima kao to su egzistencija, tjeskoba, nitavilo, izreene su ka
rakteristine rijei onog vremena i ondanjeg osjeanja u svijetu. Da li
se tu radilo o egzistencijalizmu kao nekoj vrsti vieg i intenzivnijeg subjektivizma? Da li se radilo o novoj vrsti nihilizma? to je znailo poja
vljivanje tjeskobe? U Francuskoj je Jean-Paul Sartre prihvatio te izraze
i rjenik iz Sein und Zeit i svojom uvenom knjigom L'Etre et le N ant dao tadanjem osjeanju naroit izraaj. Kucnuo je as egzistencija
lizma.
Postajalo je sve jasnije da je samog Heideggera sve vie zanimalo
nitavilo koje se samo pokazuje. Zato ga nije zanimao ni egzistencijali
zam, ni neki novi humanizam. Heidegger je te nesporazume vrlo jasno
izloio u svom poznatom Pismu o humanizmu, koje je upravio na fran
cuskog filozofa Jeana Beaufreta. To je pismo odgovor na ono koje mu je
Jean Beaufret pisao u studenom 1949. godine. Tu Heidegger s posebnom
jasnoom razlae zato njegovo miljenje, a osobito ono u Sein und Zeit,
ne moe biti humanizam, a jo manje subjektivizam. Istina, u Sein und
Zeit se, kao i drugdje, puno govori o ljudskoj egzistenciji. N o ve je tom
formulom bitak ovjeka otvoren u irinu svijeta. Uostalom, tu mu je na
mjera pokazati kako se u ovjeku javlja neto to je neusporedivo vee od
ovjeka, naime, nitavilo. Nitavilo iz kojeg ovjek dolazi kao iz svog po
drijetla, i nitavilo u koje on ulazi svojim trkom u smrt, i koje ga se
u meuvremenu neusporedivo dotie u temeljnom stanju tjeskobe. Za
pravo se radilo samo o tome, to bolje razumjeti to je to tajna nitavila
i to se u njoj krije i skriva. I ovjeka bi takoer to trebalo zanimati, ako
ne eli i dalje lutati po bespuu svoje izgubljenosti. On se ne bi smio okre
tati oko samoga sebe, ve oko onog to je vee od njega samog. A to je
to nita, koje je vee od ovjeka? U daljnjem razvijanju Heideggerove
misli doivljavamo nita kao tajnu bitka koji se u kopreni nitavila poka
zuje i skriva. Korak od fenomenalnog nita do bitka je prvi i najglavniji
korak na dugom putu Heideggerova miljenja. to znai taj korak, zato
je mogao biti uinjen? Fenomenalno nita upuuje isto tako fenomenalno
na bitak svakog bia. Tek po tom nita postaje vidljiv bitak kao udo
svih udesa, koje samo po sebi nije razumljivo. Po tom nita javlja se
mogunost prvotnog pitanja: zato uope neto postoji, a ne nita?
Nita omoguuje, dakle, biu da bude takvo. Zato se nita moe nazvati
i bitak: ono omoguuje da bude ono to uvijek jest i biu da bude upravo
1

Was ist Metaphysik?

Frankfurt a. Main, 1949, Nachwort, str. 43.

5

61

takav fenomen. Stoga u predavanju to je metafizika? itamo: Tek

u sjajnoj noi nitavila tjeskobe nastaje prvobitna otvorenost bia kao
takvog: da neto jest, a ne nita. Bitak u tom smislu koji se najprije
pokazuje kao nita ostaje dugo vrijeme jedina Heideggerova misao.
Iz te njegove jedine misli proizlazi sve ostalo u njegovu miljenju.
2

Iz tog se razvija Heideggerova misao o istini. Ona je za njega neskrivenost, tj. ono to se pojavljuje iz skrivenosti kao nitavila, to se pokazuje
i rasvjetljuje i to upravo time omoguuje svemu to jest, svakom biu,
da se pojavi, pokae i rasvijetli u svom bitku. Tim tumaenjem istine
kao neskrivenosti pokazala se u novom svjetlu jedna od starih filozofskih
temeljnih rijei, istina. Neto se pomaklo u jednoj od njenih temeljnih
misli koje od poetka vladaju evropskim miljenjem. Tradicionalno se
istina odreivala kao poklapanje miljenja i bitka, ali ovdje jedan misli
lac inzistira na apsolutnom prioritetu bitka koji sam sebe pokazuje. Tu se
istina pojavljuje u novoj prvotnosti, prvotnija, vea i jaa od miljenja
koje se k njoj okree. Time je postignuto stajalite onkraj svakog
subjektivizma, ali i svakog pozitivistikog objektivizma.
Polazei od tumaenja istine kao neskrivenosti bitka, razvija
Heidegger i misao o jeziku. Njega tu ne zanimaju formalne strukture
jezika, nego njegovo podrijetlo. Odakle to da postoji jezik, da ljudi
govore i posjeduju rijei za svoj izvanjski i unutarnji svijet? to se krije
u rijeima da ih moemo shvatiti? Kako Heidegger misli, to dolazi od
pojavljivanja ili priopavanja bitka i na temelju toga od pojavlji
vanja i priopavanja bia. Bitak se ovjeku pokazuje i domahuje mu u
svakom biu i preko svakog bia. Jezik u sebi uva i skriva to pokazi
vanje i domahivanje. Prema tome tumaenju, dakle, jezik nije ljudska
tvorevina, makar to i bio ovjek koji mora govoriti. On je priopenje
bitka, kua bitka, kua u kojoj bitak ivi i otkriva se i odakle ovjeku
domahuje. Zadaa je ljudi da to priopenje pravo ocijene, da ga uvaju
istim, da ga njeguju i upotrebljavaju.
I ta nas misao vodi daleko od svakog subjektivizma, pa i od svakog
objektivizma u tumaenju jezika. N o ona nam otvara nove mogunosti
da u jeziku svratimo panju na stari sklop rijei i da iz njih ujemo apat
bitka, pojavljivanje istine. Ako nam sam Heideggerov jezik esto izgleda
samovoljan i teko razumljiv, onda to stoji u vezi s naznaenim temeljnim
shvaanjem i temeljnim doivljavanjem jezika. Ako to imamo pred
oima, lako emo razumjeti zato je Heidegger bio blizu pjesnikog i
tu blizinu uvijek traio. Tamo na poseban nain govore isti glasovi prapoetka na koje mora paziti mislilac. U tom je sklopu razumjivo i
Heideggerovo tumaenje umjetnikog djela.
Iz misli o bitku razvija se kod Heideggera posebno i misao o biti
povijesti Zapada. Upravo povijest ljudi Zapada, kao i uope ljudska
* N a istom mjestu, str. 31.

62

povijest, posjeduje prema Heideggerovu miljenju bit ili temelj

ili podrijetlo, a ta bit, taj temelj, to podrijetlo ne lei u ljudskim rukama,
premda upravo ljudi moraju izvriti rad i borbu povijesti. Pa ako tek
bitak omoguuje svakom biu da se pojavi, onda je na temelju tog nad
ljudskog pojavljivanja odreeno i to, kako se bitak i s njim svako bie
pojavljuje ovjeku, kako se pokorava njegovim rukama ili mu izmie.
A to je temeljni udes koji prebiva u svakoj povijesti.
I ovdje je uinjen velik i vaan korak. Bitak je ujedno postao iv.
Nain na koji se on otvara i kako prodire u neskrivenost svoje istine,
ujedno je uvijek novi nain kako ljudi u svom svijetu pronalaze mogu
nosti svog smjetaja. Ovdje je Heidegger spojio sa svojom jedinom misli,
ostajui joj trajno vjeran, temeljni doivljaj povjesnosti. A taj je doiv
ljaj u tome da nijedan ovjek ne zna zato se u odreenim razdobljima
stanoviti tijekovi misli za ljude otvaraju ili opet zatvaraju. Ti tijekovi mi
sli, a s njima i tijekovi ljudskih djela kako misli Heidegger prvotno
su ljudima poslani. A odakle e biti poslani ako ne od onog poetnog poja
vljivanja koje svemu omoguuje da se pokae kao bie? Time se otvara
mogunost da se povijest shvati na sasvim nov nain, naime, kao povijest
bitka. Kad smo suoeni s tim novim miljenjem, najedanput nam izgleda
sasvim povrno promatrati povijest kao djelo i djelovanje ljudi. ovjek je
u mogunost svog miljenja i djelovanja upuen nadljudskom sudbinom.
To je sudbina kojoj ovjek onda moe odgovarati vie ili manje dobro
ili loe. Vidjet emo da ta temeljna misao znai obrat s obzirom na sve
obine misli o povijesti.
Ovaj poetni zamiljaj povijesti kao povijesti bitka prua Heideggeru sjajnu mogunost da na nov nain protumai itavu zapadnu
povijest, poevi od Predsokratika i Platona, preko Kanta, Hegela i
Nietzschea pa sve do njegove misli o biti moderne tehnike. I doista,
itava povijest zapadne misli pokazuje se, na temelju Heideggerove misli,
u novom svjetlu, a po njemu je povijest misli spojena s ljudskom povi
jeu uope, od Predsokratika do modernog tehnikog svijeta. Heidegger
jasno pokazuje da se ovdje zbilo neto to nije samo po sebi razumljivo,
te da se to i dalje zbiva. Prema Heideggeru, bitak se Grcima rano poka
zao i rano im opet izmakao. Tim je udesom bie dolo u prednost pred
bitkom, i miljenje ljudskih subjekata dobivalo je sve vie prednost pred
bitkom i njegovim objavljivanjem, pa i pred biem i njegovim objav
ljivanjem. Prema Heideggerovu tumaenju, miljenje time biva miljenjem
ljudskih subjekata, a kao takvo uvijek vie predodbenim miljenjem.
Ljudski subjekti stavljaju bie preda se kao svoj predmet ili objekt i te
objekte ujedno stavljaju, pomou dokaza, na njihov siguran temelj. Tako
nastaje, kao udes bitka koji izmie, subjektivitet subjekata istovremeno
s objektivitetom objekata. Nastaje predodbeno miljenje. To miljenje
Heidegger zove i metafizika. Naziv metafizika kod njega znai manje
neke odreene predmete, neto nadosjetno, nego vie povijesni temeljni
nain na koji se o biu uope moe misliti i njime raspolagati.
63

Subjektivitet, koji u tom djeluje i jaa, prema Heideggeru je na

djelu od Platona preko srednjeg vijeka i Descartesa, a dovruje se u
Nietzscheovoj volji za mo. Predodbena i osiguravajua bit metafizike
postaje konano voljom za gospodarenjem nad svijetom. To se gospo
darenje na drugi, jo obuhvatniji nain dovrava u biti tehnike kao sve
obuhvatnog gospodstva nad svijetom. Taj dalekoseni udes izrastao je
iz svojih starih korijena, koji su se najprije pokazali kod Platona, a onda
se tisuljetnim tijekom razvio do ovih zavrnih oblika.
3

Tim je tumaenjem zapadne povijesti Heidegger pruio misao koja

moderni racionalitet i tehnicitet iznenaujue gleda zajedno s prvom
pojavom racionalnog miljenja kod Grka. Naa sadanjost je ovdje
pomou jedne dalekosene misli stavljena u novo i kritino svjetlo. Ta
je misao u pojedinostima esto bila kritizirana. N o nitko tko se u nju
zadubi ne moe pobjei pred njezinim pitanjem. I ta se misao koja se s
tehnikom i njezinim velikim novim mogunostima nadvila nad ljude
kao neka stara kob, uvijek nanovo probila. Horkheimerovu i Adornovu
dijalektiku prosvijeenosti moemo shvaati kao varijantu te misli. I
Herbert Marcuse je, kao izravan Heideggerov uenik, u svojoj viziji
ovjeka jedne dimenzije prihvatio Heideggerove pobude. Istina, premda
kritika teorija gleda u povijesti s njezinim sjajem i njezinim pogibeljima
prije svega ljudsko djelo, Heidegger ipak unato tome ostaje kod svoje
temeljne vizije o udesu bitka, i on upozorava da ovjek ne bi zaelio
zagospodariti tim udesom. To bi, prema njemu, vodilo novoj erupciji
volje za mo.
Stanje svijeta, nastalo dovrenjem metafizike u biti tehnike, postalo
je, prema Heideggeru, prije svega kobnim za religioznu svijest. Heidegger
se nije zanimao za religiozna pitanja, za Boga i kranstvo samo u mla
dosti, kad je neko vrijeme htio studirati teologiju, nego tijekom itavog i
vota. Uvijek je postavljao takva pitanja, premda na razliite naine i ne
bez kritine namjere. Smjeli bismo rei da se u tom pokazuje temeljna crta
Heideggerova miljenja.
Prema Heideggeru, kranska je teologija ve rano pala pod sud
binski utjecaj metafizike, tj. pod utjecaj predodbenog pojmovnog i
racionalnog miljenja. Time je Bog u miljenju postao predodbenim i
osiguranim Bogom. A kao takav on postaje sve vie ljudskom umjetnom
tvorevinom i prestaje biti boanskim Bogom. Tom se pak Bogu meta
fizike i metafizike teologije kako kau ovjek ne moe ni moliti
ni rtvovati mu.
4

Usp. raspravu Nietzsches Wort, Gott ist tot, u Holzwege, Frankfurt a. Main
1950, str. 193. sl.; nadalje obje .rasprave Die Frage nach der Technik i Wissenschaft
und Besinnung, obje u Vortrge und Aufstze, Pfullingen 1954, str. 13. sl. i str. 54.
sl.
Usp. Die ontologische Verfassung der Metaphysik, u Identitt und Differenz,
Pfullingen 1957, str. 70.
3

64

U ovom vremenu dolazi i do toga da ljudi, prema rijei Nietzscheova

mahnitog ovjeka, ubijaju Boga , naime voljom za mo koja se iri kao
potpuno gospodstvo ne samo svijetom ve se die i protiv Boga.
U svakom sluaju dolazi do onog to Heidegger, prema Hlderlinovoj rijei naziva Fehl Gottes (Boja odsutnost): rije Bog vie ne
svijetli, ne govori, i biva konano zaboravljena.
Ta Boja odsutnost, prema Heideggeru, nije nita. Ona moe probu
diti snage i mogunosti novog obrata. U dubljim ljudima ona budi
traenje i zov za Bogom. Heidegger tumai Nietzschea kao krik koji
trai Boga. Boja odsutnost moe takoer, kako nam to Heidegger kae,
pokrenuti svijest koja, istina, ne moe nadomjestiti odsutnog Boga, ali
koja moe, time to trpi nevolju te odsutnosti, upraviti panju na zna
kove i migove koji proizlaze iz i upuuju u podruje Vieg, tj., boan
skog Boga.' To je mogue zato jer je ta Boja odsutnost jedanput nazvana:
die gerade erst anzueignende Anwesenheit der verborgenen Flle des
Gewesenen und so verwandelt Wesenden (prisutnou skrivene punine
onog to je bilo i to je, tako promijenjeno, prisutno a tu prisutnost
treba tek usvojiti).
Ti pokuaji osvjeivanja spadaju, prema Heideggeru, u ono to on
zove Verwendung der Metaphysik (preboljenje metafizike). Ono se sa
stoji u preobraaju svega dosadanjeg miljenja od Grka do danas
u novom smjeru i ususret novom udesu, ali uvajui njenu ivu sup
stanciju. Radi se o prvotnijem doivljaju svijeta, ovjeka i Boga, o
nadvladavanju svega umjetnog i racionalnog, o osvajanju novih izvora.
Jedan od putova prema tome je buenje svijesti. Heidegger misli da je
vrijeme pokretu koji bi u prisebnosti dao novi smjer, jer bi vrijeme
dovrenja metafizike u biti tehnike koja gospodari svijetom moglo biti i
vrijeme njenog jo skrivenog svretka.
5

(Biljeka: O vezi tog pitanja s pitanjem o boanskom Bogu opirnije sam

raspravljao u raspravi Gott im Denken Heideggers, u Zeit und Ge
heimnis, Freiburg 1975. str. 258. si.)
Ova kratka skica Heideggerove misli omoguit e nam da bar naslu
timo njegovu izvanrednu irinu, dubinu i snagu. N o da li je ta misao
naila na odjek, da li je u naem vremenu doista djelovala? Da li je
prisutna u vremenu ili je ak eka budunost? Katkad izgleda da Heideggerova misao stoji samo kao golem misaoni znak (Denk-Mal) pokraj vre
mena, a jedva u njemu. Treba svakako priznati da su mnogi vani mislioci
naeg vremena sjedjeli kod Heideggerovih predavanja i seminara i pri to
me dobili vane misaone pobude. Ali neka prava Heideggerova kola nije
postojala. Moemo takoer primijetiti da su se mnogi vani pojedinani
Usp. raspravu Nietzsches Wort, Gott ist tot, u Holzwege, Frankfurt a. Main
1950, str. 193. si., osobito str. 140. si.
Tako u pismu mladom studentu, u Vortrge und Aufstze, Pfullingen 1954,
str. 182.
5

IVOT

65

motivi samostalno dalje razvijali kod drugih mislilaca u drugim znanosti

ma. Takav sluaj imamo kod njegovih misli o jeziku i razumijevanju u
hermeneutici Hansa Georga Gadamera, pa njegovo kritiko razmiljanje
o dijagnozi sadanjeg vijeka na podruju kritike teorije, njegovi iskazi
0 ovjeku u psihijatriji Ludwiga Binswangera i Medarda Bossa i njegove
misli o jeziku i poeziji kod Emila Staigera.
N e malo njegovih misli nailo je na kritiku. Tu spada prije svega nje
gova zabluda iz godine 1933., kad se za kratko vrijeme prilagodio poetnoj
struji nacizma. Nejasnoi njegova jezika se Theodor W. Adorno rugao
kao argonu zapravosti* (Jargon der Eigentlichkeit). U taj sklop spada
1 prizvuk reakcionarnog, to mu je predbacio Manes Sperber protiv
arhaine crte u njegovu miljenju i rustikalnosti u njegovu stilu ivota.
Da li je Heidegger svojevoljno zaostao za Modernom?
N o sve to, preuzimanje plodnih motiva i kritika upadnih i tuih
crta, nije moda pogodilo pravu jezgru stvari. Moramo takoer rei da
je Heideggerovo djelovanje na iroke slojeve splasnulo. Ono je ionako
veim dijelom poivalo na nesporazumima.
Treba, meutim, svratiti panju na to da je Heidegger imao, i jo
uvijek ima, osobito jak utjecaj u Japanu, u zemlji koja je, s jedne strane,
s golemom energijom prihvatila modernu ameriku tehnologiju i s njom
povezani oblik privrede, a s druge strane, ne eli napustiti vlastitu kul
turu, obiljeenu duhom budistike religioznosti. N a sveuilitu u Kvotu
pouava sada ve trea generacija Heideggerovih uenika. Profesor Tsujimura izjavio je prigodom Heideggerova 80. roendana u Mefikirchu, da
je Heidegger omoguio Japancima da bolje artikuliraju svoju vlastitu
tradiciju. To je panje vrijedno Heideggerovo djelovanje na podruju
jedne nekranke religioznosti i filozofskog miljenja iz jedne potpuno
drugaije tradicije. To je moda najznamenitiji susret zapadnog i istonog
miljenja koji nam je bio u ovo nae vrijeme darovan.
Uz to moramo jo rei slijedee: postoji inae vie pojedinaca i sa
motnih mislilaca koji slijede Heideggerove misli, jer su ih one pogodile.
Ima ih posvuda po svijetu, u Sjevernoj i Junoj Americi, u Aziji i Africi,
kao i u zemljama istonog bloka.
Pitamo se konano: da li je Heidegger utjecao na kransko miljenje
i na kransku teologiju? Da li je on tu prisutan?
U tridesetim i etrdesetim godinama naeg stoljea postojala je
itava skupina mladih katolikih filozofa koji su pokrenuli s mjesta tra
dicionalni katoliki tomizam i dali mu novi smjer miljenja. Svi su bili
potaknuti neusporedivom energijom Heideggerovog miljenja i uspjelo
im je da staroj misli daju novo lice. Tu spadaju Max Miiller, mladi Karl
Rahner, Gustav Siewerth, Johann Baptist Lotz i moji vlastiti pokuaji
7

* Rije Eigentlichkeit je kovanica prema rijei eigentlich, koja znai za

pravo, u stvari, strogo uzevi, pa se zato i ne moe dobro prevesti (primj. prev.).
Usp. Martin Heidegger, 26. rujna 1969, Govori prigodom 80-tog roendana,
Mekirch 1969.
7

66

iz onog vremena. Bilo je to pravo proljee samostalnog i strogog miljenja

u okviru katolike tradicije, potaknuto Heideggerovom misli. N o to se dje
lovanje zbivalo vie na podruju filozofije ukoliko je ona bila njegovana
u katolikim kolama i tradicijama. Bilo je i izravnih utjecaja Heideggerovih motiva na kransku teologiju. Najpoznatija je upotreba pojmovnih
zamiljaja mladog Heideggera koju je izvrio nedavno preminuli Rudolf
Bultmann kad je pokuao egzistencijalno interpretirati biblijske iskaze.
To je za njega bio vaan princip interpretacije. ini se, meutim, da je
otada njegovo znaenje opalo.
Moramo priznati: Heidegger nije u velikoj mjeri prisutan u dana
njoj teologiji, i to unato tome to sredinja pitanja upravljena teologiji
polaze upravo od njega. Jedno takvo pitanje jest ono o dominaciji predodbenog miljenja u teologiji, miljenja koje svoj predmet samo osigu
rava i njime gospodari. Tu je i pitanje odsutnosti boanskog Boga. To je
pitanje jedva dobilo odgovor u teologiji mrtvog Boga, koja je ionako bila
kratka daha. A to je s Heideggerovim traenjem boanskog Boga u teo
logiji? A ono to je Heidegger mislio o biti tehnike, tj. o dananjoj civi
lizaciji, postalo je, kako mi se ini, jo hitnijim pitanjem otkako je raz
voj tehnike, na primjer, u modernim sistemima naoruanja u SAD i u
Sovjetskom Savezu, svakom koji misli oito pokazao pogibelji koje su
dane tehnikom i njezinim blagodatima. Takozvanu politiku teologiju
evropskog ili latinskoamerikog obiljeja moemo moda shvaati kao za
let u tom smjeru. N o opravdano je pitanje da li taj zalet see do temelja
stvari.
Sigurno je da se na temelju Heideggerova miljenja upravo teologiji
postavljaju velika i temeljna pitanja. Pred nama stoji zadatak da im se
doista otvorimo i prihvatimo njihov teret. Utoliko, kako mislim, Heideggerov utjecaj na teologiju jo nije prisutan. O njemu se neemo moi
nagaati na velikom tritu miljenja. N o nekoliko onih koji razmi
ljaju mogu se posvetiti tom djelovanju i na putu velikih pitanja, koja je
Heidegger postavio kranima, uiniti nekoliko koraka naprijed.
S njemakog preveo Ivan

Macan

67

SUR LES DERNIERS JOURS DE MARTIN HEIDEGGER

Rsum
Cette contribution veut communiquer certains faits et documents, pas trop
connus, probablement, sur les derniers jours du grand penseur allemand Martin
Heidegger.
Il s'agit de trois documents en traduction croate:
1. Un extrait de la lettre du professeur Bernhard Welte notre collaborateur Tomo VereS. N Messkirch comme Heidegger, enseignant 1' Universit
de Freiburg i. Br. comme lui, tant la fois, d'une certaine manire, son lve
et ami, le prof. Welte fut appel par Heidegger le 14 janvier 1976 un longue
entretien et demand de prononcer l'oraison funbre son enterrement.
2. L'oraison funbre du prof. Welte, prononce le 28 mai 1976 Messkirch
et publie en allemand dans l'hedbomadaire Christ in der Gegenwart (Freiburg
i Br.) du 13 juin 1976, p. 188.
3. Un choix de vers sous titre Paroles de Hlderlin, fait par Heidegger
lui-mme quelques semaines avant sa mort et lu, selon le dsir du philosophe,
par son fils Hermann Heidegger l'enterrement.
On ajoute, enfin, ces documents une tude serre du prof. B. Welte sur la
vie et l'oeuvre de Martin Heidegger, crite spcialement pour les lecteurs croates.

68