1.

MO SAVJESTI
A.G.Mato
Joso se Cicvari danas vratio neto kasnije kui. Bio je u susjednom selu na
protenju, pa stoga nije udo to je neto tee nego obino naao kvaku na
vratima. Kolebajui se, pjevuckajui i mrmljajui, zapali svijeu i stade se
nekako nespretno svlaiti, sjedavi na prostrti krevet.
Joso stanuje kod seoskog krmara, koji mu je jeftino iznajmio sobu. U njoj
bijae sasvim priprosto pokustvo.
Kraj kreveta je nekakav stari zeleni naslanja, iz kojega porastoe uperci
dlake i morske trave. Sred sobe podupiru dva stolca velik antav st, a uza
zid, ba prema krevetu, naslonio se ormar: ne bi ga zapremio Joso itavim
svojim namjetajem, tolicni je! Nad krevetom kruniu poutjeli velikai kralja
Zvonimira kome se sja oko glave, kao kakome svecu, sjajan kolobar, kraj
Lava XIII, a malo dalje smijei se debeo fratar, kuajui kapljicu rujna vina.
Pod tim slikama tuno visi crn krii, koji bi se crvenio da ga ne ljubi svakoga
jutra slukinja Anka kada mete sobu. Vidi se iz svega da Joso ba nije osobit
prijatelj ukusna namjetaja.
Ne e valjda biti ni odvie strastan tovalac knjiga, jer ponizni sto njegov ne
resi, osim prijevoda Montepinovih Vrajih lutaka i nekoliko brojeva slubenih
novina, ba nikakvo drugo klasino djelo.
Nekakva hrpetina tapova svakako je, osim Jose, najvaniji pojav u toj sobi.
Kod kue su mu najvea radost, a da nema slatke rumenike vina, bili bi mu
jedini sport u tihanom ivotu. Svi su slini, ali je ipak svaki malo drukiji, kao i
oni koji se o njih upiru u ivotnim bijedama.
Koliko se Joso namuio, koliko je pameti potroio, dok ih je toliko sakupio! Nije
bilo ba teko s onim mladima koje obavija svjea koa, jer su ih ponajvie
nosili i ljudi takoer mlade, svjee koe pa su ih u mladenakoj obijesti svojoj
zaboravljali, doavi Josi u kakvu poslu. Ali oni kvrgai, posuti kojekakovim
krievima, zmijama, takama i kvrgama, oni mu zadavahu trista briga!
Gotovo ih nikada ne putahu iz ruku gospodari njihovi starci.
Sada ih imade mnogo vie nego stoje kua u itavoj opini. Joso ih je poredao
upravo majstorski, zapleo im kuke, poredavi ih u kolo, pa sainjavahu uplju
piramidu, slinu atoru.
*
Na se pisar jedva nekako svukao. Gleda u onaj kut, malo se zamisli i ugasi
svijeu, prekrsti se, zatvori oi, okrene se k zidu, smota se kao perec i usne.
Sniva...
Vraao se kui, a na hodniku ga doeka kum Andrija. Pozdravie se.
to je s mojom molbom, gospodine mladi? Zar nije jo nita dolo? Ta
trebalo bi da sam ve lani dobio odluku!
Zar si opet tu da me napastuje, kugo jedna! Ne zna li, tulumane, da
molba tvoja ide sve do cara? Nije to samo to god, sve plaa, a kum Andro da
ne daje. Ako hoe da te oproste poreza na livadu, raduj se doe li pismo
poslije godine dana. Nijesi ti prvi!
Nijeste li mi govorili da e doi pismo ve kao lani? Ja sve ekam i ekam,
ali mi se ini da neu nita doekati... A kamo onaj silni novac kojim ste mitili

2.

gospodu? Zar treba da jo nosim i plaam? Znao sam, bolan, odmah da nee
biti sree, jer dolazei molbe radi k vama, izgubih tap koji je nosio jo moj
pokojni otac. I mrmljajui, ode Andro kroz hodnik u krmu da mu rakija
otjera teke brige.
Joso nije jo ni sio, a ve neko kuca. Pisar skoi na hodnik, a pred njim se
stvori kum Mato.
Dobar dan!
Bog daj!
to je s mojim Franjom? Hoe li u soldate?
Jo nije nita dolo.
Nita! a ne znate li da ve ide u dvadesetu, te e ga skoro zvati? Sve mi
kae moja prosta pamet da iz te muke nee biti pogae...
Mato se vraki uzderao, a iz krme uje se nekakva vika. Andro se dere,
bog ga ubio! Uh, samo da tamo nije ko od opine!
Joso ostavi Matiju i ode u sobu. Usplahirio se... Ali Mato za njim vie, dere
se, da se kua trese.
Napolje, kleta haramijo!
to je sa pismima?!
Vrata se otvorila, a pred pisara nahrupi Andro sa itavom hrpom seljana,
Josinih klijenata.
Pisma nam dajte! Gdje su mita?
Bijesna rulja urla, da se Josi koa jei.
Strpite se, dragi susjedi! penta bono...
Iznenada se protura kroz areni svijet nekakav stari, obrijana lica, i stane
ba pred blijedoga Cicvaria, zaupivi starakim, kretavim glasom:
Gledajte, brao, eno u ovaj kut! I batine nam krade, vrazi ga slijepili!
Pisaru je ve odvie uzak zeleni naslanja...
Svi seljani pilje slijepo, nijemo onamo kamo je pisar tako vjeto poredao
tapove. Jedni mirno grickaju kratke kamie na lulicama, drugi opet
zapanjeno bulje u Josu, jedan hoe da raspozna tapove i tiho psuje, drugi
opet mirno pijucka i gleda poderane opanke. Joso osjeti kako mu sve ivlje
kuca srce i kako mu koljena podrhtavaju kao struna kad je dirne.
Kleti tapovi! I oni se ve miu, giblju, klepeu. I seljaci se zabrkali. Kako i ne
bi kada ve ule, kuke, drenovae, ljeskovae brencaju i drndaju po sobi.
Cicvaria stao oblijevati leden znoj.
I opet se izdere onaj starac obrijane brade, hripajui i krijetei: I tapove
nam krade, vrazi te skrpali! i jarosnim okom gleda pisara.
Uasni se tapovi ve mijeaju meu seljanima, a ovi se uskomeae,
zavrtjee oko Jose jadnika...
I neka ogromna kukasta tapina stane preda nj. Kuka se stala uspravljati, a
oni se kriii, potezi, okrui i take sjaju da sve Josi oi igraju. I donji se ve
dio razdvaja, cijepa. Pisar je od uda razvalio oi. Ima i emu da se udi: Na
strahovitome tapu je nekakva misiraa.
Ta to je glava kuma Grge! proapta, pomodrevi od straha kad je na
bundevi porastao crveni nosi Grgin i kad rovaki kriii postadoe do dva
mutna okaca pa se njihovi traci zabadaju u srce njegovo kao britki ma.

3.

Nije tu samo pokojni Grga. Evo i Pere, Josipa, Kripe, Ivana i svakakvih
bradaa, brkaa i obrijanih staraca i mueva, evo i orave prosjakinje Mare, i
garavca Ciganina Balabana. Puna ih je soba, a i hodnik zapremie. Siu i viu,
deru se kao vjetar u umi.
Kuku lele! Pomozi, Krste! zaplae sirotan Joso, trgne se i prhne kao
prepelica kroz prozor u dvorite, a odanle bje' susjedu trgovcu.
Pomo, prijatelju! Gospodin Grbonosi zatvori se sa Josom u nekakvu
sobicu. Kako se skutrie, uju gdje neto zvidi zrakom kao mraan opor
vjetica. tapovi! zaapta pisar, a njegovu se drugu od straha zaiglila
kosa te mu bacila kapu s glave. Grozno jato svojski ve mlati po zelenim
kapcima, a Grbonosi kao brljan obvija trepetljivoga pisara.
Molbe, mita, pisma! umno zuji zrakom.
Ve pucaju daice na kapcima.
Oajni se pisar trgne iz zagrljaja prijatelja Benjamina, koji se nato od alosti
srui kao stoljetni hrast i jauknu: Gotov sam! Drug je njegov pobjegao
kroz dvorite u batu, baciv se kao vrea preko plota i pojuriv preko polja
ravna kao soko siva ptica. Jao njemu! irok mu je potok zakrio put, a strani
ga tapovi tjeraju kao jato zmija krilatica. Ve dolijetaju. Joso osjea kako mu
se krv ustalasala u vruim ilama. Ve su vrlo blizu, a viteko mome isne ni
pet ni est u vodu sa nekoliko smaragdnih abica koje su mislile: E e avo
na nas rusvaj uiniti.
Zaronivi, stisnu se. Dre kao jasikin list od muke i zime.
Kleti tapovi titraju i prepliu se nad vodom kao jato gladnih komaraca. Tek
to oajni pisar die iz vode glavu da se ne udavi, opatrne ga kolina po glavi,
da je pucnula kao lubenica.
Sada ga zvizne Grga, Petar, Josip, Kripo i Ivan; gle, kako ga nemilo kucnue
tapovi bradai, brkai i obrijani, kako ga poljubi garavac Balaban i ljuta baba
Mara.
Molbe, mita, pisma! mrmori muklo nad vodom.
I tapove nam krade! zaori pisaru onaj tajni, obrijani stari.
Oj, Cicvariu Jocane! u zao te as rodila majka!
*
Joso zaroni jo jednom i pomisli:
to mi usud dosudio, tomu neu utei i, skoivi iz vode, strese se kao
pas i bje', tjeraj preko stoga i sloga.
Kao da je laganiji... Vije se kao vjetar preko zlatnih poljana, pa ga jedva stiu
uasni tapovi. Malo ga jo koji opatrne po slabanim leima.
Digao se, leti...
Krvavu je glavu oborio, duboko uzdahnuo i bacio nevinu abicu koja mu se
nehotice uvukla u topli dep. Strahoviti je roj ve podosta zaostao. I sada se
Josi najei koa kada vidi gdje se mie kao taka modrinom, i kad douje
daleku ciku i viku: Molbe, pisma, mita! Jo jednom donese blagi, topli
vjetri grozne rijei:
Hoete li jo uzimati... tapove... gospodine mla...?!
...Joso je ve visoko, visoko... Ruke je turio u masno-mokre depove pa se divi
sjajnome suncu koje se zarumenilo od ljutoga smijeha, gledajui junakoga

4.

pisara gdje plovi modrim njegovim carstvom vanredno sveano, licem

slubenim, uzdignuvi svoj vrui rumeni nos koji bijae prava njegova
znaajka. Kad je smijeh slatki oteo Heliju svu snagu, stane se ruiti i tonuti za
obzorje, ljubei purpurnim tracima taj runi, smijeni svijet.
Joso toga nije opazio, jer ga ve zavijaju meki, barunasti oblaci. To ga tako
raduje, te i ne primjeuje estoke hunjavice koju je odnio iz potoka u te
blaene visine. Da je doao amo ba i suh, ne bi ga minula ta kakljiva
boljezan, mislite li moda da je u Jose taki nos kao u pokojnog Zeusa, kralja
bogova i ljudi? Nije, premda je Joso bio Lianin.
Na pisar napreduje vraki. Ve je u nadoblanome rangu.
Ej, da me vidi sam gospodin podupan, zaudio bi se i stane ponosno
posmatrati kako mu ispod ruku titraju krila starog salonskog kaputa. Pogleda
zatijem na zemlju i vrlo se zaudi. Ba kao svjei hljebac ree, i sladak
smijeak nakiti krvavo njegovo lice.
Joso je ve blizu sjajnih zvijezda. Alaj se udio kad stadoe rasti pred okom
njegovim! Od zrna biserova postadoe sjajne, srebrne jabuke, a od njih
svijetle bundeve. Cicvari je sretan, blaen...
Ali ni njegova srea ne bijae sasvim vedra. Sjetio se jadnik staroga ae
svoga, pokojne maje i tihe krme seoske. Opet pogleda zemlji, ali nigdje
nita. Sjaj, svjetlo, zvijezde! I opet ga zazebe u grudima, i jadnik se sjeti
dananje nezgode. To je kao u zakletom carstvu! i drhat obuze slabano
tijelce njegovo.
U tugaljiva mu se okaca zabode silni srebrni sjaj. Podie oi... Uas i
nesvijest potresu jadnika. Oajno pogleda srebrno, blijedo mjeseevo lice i
kriknu kao ranjeno zee: Zar ste i tu, klete take?!
Nesreni pisaru! Vjeni ti se planeti sa neizmjernim tracima priinjaju kao
ogromne, svijetle ule.
Hoe li jo krasti tapove, avoli te skrpali! prozbori muklo te zinu
glasan mjesec, onaj stari obrijana lica i kretava glasa.
Molbe, pisma, mita! umi uasno neizmjerno kolo zvijezda: Grga, Petar,
Andro, Kripo, starci i muevi, orava Mara i Cigo Balaban.
Jao, moja majko! zapiti oajno pisari i stane padati, padati...
Nasmijala se i blijeda boica Luna! Sakrila se za oblake, da se smijehu
njezinu ne smiju ljudi, sitni crvi zemaljski.
Joso pada i pada. Upalio se. Leti kao arki meteor.
Ne pee me ba jako... Vjetar duva, pa me vjetar uva. Nije se dugo
radovao. Zaduio ga dim vatrenih krila salonskoga kaputa. Jadni Cicvariu!
*
trcalo se itavo selo. Ba u krmarovo dvorite, pred prozore pisara Jose
Cicvaria, pade vatreni kamen. Seljani se ude, eretaju, a kad im je kamen
dosadio, odilaze u krmu da se krijepe.
Onima koji ostaju tumai gospodin uitelj da se taj vatreni kamen zove
meteor. Svi mu vjeruju, a i sam Joso Cicvari koji gleda sa prozora samoga
sebe. Sada smo dvojica pomisli sladogorkim uvstvom.
Neko ipak ne vjeruje odlunome sudu uiteljevu. Bunda, krma-rov pas,
dovue se meu gledaoce, stane ba pred uitelja, ponjui kamen i mirnu

5.

lukavo oima. I zagrizao bi da nije kamen odvie tvrd, jer je mirisao kao
svjee meso. I zagrizao bi da se nije Joso Cicvari izderao sa prozora:
Bunda! Pisar se bojao da ne bi onaj Joso na dvoritu odvie trpio.
Svi
mu
se
silno
zaude,
a
najvie
on
sam,
jer
se..........................................probudio.
*
Mutnim oima pogleda u zakleti kut u kojem je tako vjeto sastavio piramidu.
Anko! zovne hrapavim glasom slukinju i na najvee joj udo zapovjedi
da baci tapove u vatru.
Ne udi se Josi samo Anka nego itavo selo. Ta osam veeri iza toga nije popio
vie od p litre vina