Hans-Georg Gadamer

KANTOVO UENJE O UKUSU

a) Transcendentalna odlika ukusa
Kant je sam osjetio kao neku vrstu duhovnog iznenaenja to mu se u vezi s tim to podlijee ukusu pojavio jedan apriorni momenat koji
prevazilazi empirijsku optost. Odatle je nastala Kritika moi suenja. Ona vie nije puka kritika ukusa u smislu u kojem je ukus predmet
kritikog prosuivanja od strane drugog. Ona je kritika kritike, tj. ona pita kakva je opravdanost takvog kritikog dranja u stvarima
ukusa. Pri tom se vie ne radi samo o empirijskim principima, koji treba da legitimiu jedan proireni i vladajui ukus - ne radi se, recimo,
o rado postavljanom pitanju zato su ukusi razliiti, ve o pravom aprioriu, koji bi uopte i uvijek opravdavao mogunost kritike. Ali gdje
je takav apriori?
Jasno je da se vaenje lijepog ne moe izvesti i ne moe dokazati iz nekog opteg principa. Niko ne sumnja u to da se pitanja ukusa ne
mogu odluiti argumentacijom i demonstracijom. Isto je tako jasno da dobar ukus nikad nee biti zbilja empirijski opti, tako da pozivanje
na vladajui ukus smee s uma sutinu ukusa. Vidjeli smo da je u njegovom sopstvenom pojmu sadrano da se ne podreuje slijepo i da
ne podraava prosjenost vladajuih mjerila i odabranih uzora. U oblasti estetskog ukusa uzor i uzorak, dodue, imaju svoju vanu
funkciju, ali, kako Kant pravilno kae, ne na nain podraavanja nego slijeenja.
Uzor i primjer daju ukusu pravac da bi poao svojim putem, ali ne preuzimajui njegov zadatak. "Jer ukus mora biti samosvojstvena
mo." (Kritik der Urteilskraft, 17)
S druge strane je, zahvaljujui naoj pojmovno-povijesnoj skici, postalo dovoljno jasno da kod ukusa ne odluuje partikularna posebna
sklonost, ve se, im se radi o estetskom prosuivanju, uzima jedna nadempirijska norma. Moi emo priznati da Kantovo zasnivanje
estetike na sudu ukusa vodi rauna o (str. 71) objema stranama fenomena, njegovoj empirijskoj ne-optosti i njegovom apriornom
polaganju prava na optost.
No cijena koju on plaa za opravdavanje kritike na polju ukusa sastoji se u tome da ukusu porie svaki spoznajni znaaj. Opte ulo on
reducira na subjektivni princip. U njemu se ne spoznaje nita od onih predmeta koje treba prosuditi kao lijepe, nego se samo tvrdi da
njima u subjektu apriori odgovara osjeanje zadovoljstva. Kao to je poznato, Kant ovo osjeanje zasniva na svrsishodnosti koju
predstava predmeta uopte ima za nau mo spoznaje. Slobodna igra uobrazilje i razuma, subjektivni odnos koji je pogodan za spoznaju
uopte, je ono to predstavlja osnovu za naklonost prema predmetu. Ovaj svrsishodno-subjektivni odnos je, u stvari, po ideji za sve isti,
on je, dakle, opte saoptiv i time zasniva zahtjev suda ukusa za optim vaenjem.
To je princip koji Kant otkriva u estetskoj snazi suenja. Ona je ovdje samoj sebi zakon. Utoliko se radi o apriornom djelovanju lijepog,
djelovanju koje je u sredini izmeu samo ulno-empirijskog slaganja u stvarima ukusa i racionalistike optosti pravila. Naravno, ukusom
se vie ne moe nazvati cognitio sensitiva ako se odnos prema "ivotnom osjeanju" utvruje kao njegova jedina osnovica. U njemu se ne
spoznaje nita od predmeta, ali se isto tako ne sprovodi neka puka subjektivna reakcija, kakvu izaziva dra ulno prijatnog. Ukus je
"reflektivni ukus".
Kad Kant na ovaj nain ukus naziva istinskim "optim ulom" (Kritik der Urteilskraft, 1799, str. 64), onda on vie ne uzima u obzir bogatu
moralno-politiku tradiciju pojma opteg ula, koju smo gore prikazali. Za njega se, naprotiv, u ovom pojmu objedinjuju dva momenta:
prvo, optost koja ukusu pripada utoliko to je on djelovanje iz slobodne igre svih naih spoznajnih snaga i to nije ogranien na neko
specifino podruje, kao neko spoljno ulo, a drugo, ukus utoliko sadri ono zajedniko to on, po Kantu, apstrahira subjektivne privatne
uslove, kao to su dra i ganue. Optost ovog "ula" je, dakle, u oba pravca odreeno privativno, time odakle se apstrahuje, a ne
pozitivno onim to opravdava zajednicu i to zasniva to zajedniko.
I za Kanta, dodue, jo ostaje vaea stara veza izmeu ukusa i drutvenosti. Ali se samo pod nazivom "metodskog uenja ukusa." (str.
72) radi dodatno o "kulturi ukusa" (Kritik der Urteilskraft, 60) Tamo se "humaniora", onako kako ih reprezentuje uzor Grka, utvruju kao
ovjeanstvu primjerena drutvenost, a kultura moralnog osjeanja se oznaava kao put kojim pravi ukus moe primiti odreenu
nepromjenljivu formu. (Svakako njemu - uprkos njegove kritike engleske filozofije moralnog osjeanja - nije moglo ostati skriveno da je
ovaj fenomen moralnog osjeanja po srodstvu estetski. U svakom sluaju, moe on tamo gdje dopadanje lijepog u prirodi naziva
"moralnim po srodstvu" rei da je moralno osjeanje ovo djelovanje praktine snage suenja, svianje apriori)
Sadrajna odreenost ukusa, dakle, ispada iz oblasti njegove transcendentalne funkcije. Kanta interesuje samo ako postoji neki princip
svojstven estetskoj snazi suenja, i stoga se kod njega radi samo o istom sudu ukusa.
Njegovoj transcendentalnoj namjeri sada odgovara da "analitika ukusa" uzima primjere dopadanja potpuno po svojoj volji od prirodno
lijepog, od dekorativnog i od umjetnikog prikaza. Nain opstojanja predmeta, ija se predstava dopada, uopte nije vaan za sutinu
estetskog prosuivanja. "Kritika estetske snage suenja" ne eli da bude nekakva filozofija umjetnosti - ma koliko da je umjetnost
predmet ove snage suenja. Pojam "istog estetskog suda ukusa" je metodika apstrakcija koja izvitopereno stoji prema razlici izmeu
prirode i umjetnosti. Stoga, dakle, tanijim ispitivanjem Kantove estetike, treba na njezinu mjeru vratiti umjetniko-filozofska
razjanjavanja te estetike, razjanavanja koja su povezana naroito s pojmom genija. U tom cilju razmotriemo panje dostojno i mnogo
napadano Kantovo uenje o slobodnoj i prianjajuoj ljepoti. (Kritik der Urteilskraft, 16 i dalje)
b) Uenje o slobodnoj i prianjajuoj ljepoti
Kant ovde diskutuje o razlici izmeu "istog" i "intelektualnog" suda ukusa, to odgovara suprotnosti izmeu "slobodne" i nekom pojmu
"prianjajue" ljepote. Za shvatanje umjetnosti ovo je veoma fatalno uenje, poto se kao prava ljepota istog suda ukusa javljaju
slobodna prirodna ljepota i - u (str. 73) oblasti umjetnosti - ornament, poto su oni lijepi "po sebi". Svugdje tamo gdje se taj pojam uzima
"u raun" - a to nije sluaj samo u oblasti poezije, ve u svim likovnim umjetnostima, poloaj izgleda isti onakav kako je to u primjerima
koje Kant navodi za "prianjajuu" ljepotu. Kantovi primjeri - ovjek, ivotinja, zgrada - oznaavaju stvari prirode kako se one pojavljuju u
svijetu kojim vladaju ljudske svrhe ili stvari izraene za potrebe ljudi. U svim ovim sluajevima odreene svrhe znae jedno ogranienje
za estetsko dopadanje. Tako, prema Kantu, tetoviranje, dakle, ukraavanje ljudskog tijela izaziva negodovanje, mada bi se ono
"neposredno" moglo dopasti. Kant ovdje sigurno ne govori o umjetnosti kao takvoj (ne govori samo o "ljepoj predstavi neke stvari"), ve
isto toliko o lijepim stvarima (prirode, odn. arhitekture).
Razlika izmeu prirodno lijepog i umjetniki lijepog, onako kako je on kasnije sam objanjava (48), nema ovdje nikakvog znaenja, ali
kad on pod primjerima slobodne ljepote osim cvijea navodi i tapete s arabeskama i muziku ("bez teme" ili ak "bez teksta"), onda je time
indirektno opisano ta sve neki "objekat pod jednim odreenim pojmom" predstavlja i stoga se ubraja u uslovljenu, neslobodnu ljepotu:
itavo carstvo poezije, likovnih umjetnosti i arhitekture kao i sve prirodne stvari, kod kojih ne gledamo samo na njihovu ljepotu onako
kako to inimo s ukrasnim cvijeem. U svim ovim sluajevima je sud ukusa pomuen i ogranien. Priznanje umjetnosti izgleda nemogue
iz osnovnog obrazloenja estetike u "istom sudu ukusa" - sem ako mjerilo ukusa spustimo na nivo pukog preduslova. U ovom smislu se
moe shvatiti uvoenje pojma genija u kasnijim partijama Kritike moi suenja. Ali to bi znailo naknadno pomjeranje. Jer, najprije nema
ni rijei o tome. Ovdje (u 16), izgleda, stajalite ukusa nije puki preduslov, nego naprotiv, zahtijeva da iscrpi sutinu estetske snage

suenja i da je zatiti od ogranienja "intelektualnim mjerilima". A kad Kant i vidi da se isti predmet moe prosuivati s oba razliita
stanovita, sa stanovita slobodne i sa stanovita prianjajue ljepote, onda ipak izgleda da je idealni sudija ukusa onaj koji sudi prema
onome "to ima pred ulima", a ne prema onom "to ima u mislima". Prava ljepota bi bila ljepota cvijea i ornamenta koji se u naem
svrhom ovladanom svijetu od poetka iz sebe predstavljaju kao ljepote i kojima stoga nije uopte prethodno potrebno svjesno odvraanje
od nekog pojma ili svrhe.
(str. 74) Meutim, ako bolje pogledamo, onda se takvo shvatanje ne slae ni s Kantovim reima niti sa onom stvari koju on ima u vidu.
Tako, ne postoji ono navodno pomjeranje Kantovog stanovita od ukusa ka geniju; mora se samo nauiti da se spozna ve u poetku
potajna priprema kasnijeg razvoja. Nesumnjivo je ve to da Kant ne optuuje ve zahtjeva ogranienja, koja ovjeku brane tetoviranje ili
crkvi neki odreeni ornament, da Kant, dakle, onaj raskid do kojeg na taj nain dolazi u estetskom dopadanju s moralnog stanovita
ocjenjuje kao dobitak. Primjeri slobodne ljepote oito uopte ne moraju predstavljati pravu ljepotu, ve samo da osiguraju jedno: da
dopadanje kao takvo nije prosuivanje potpunosti stvari. I kad Kant, na kraju ovoga paragrafa, vjeruje da moe razlikovanjem one dvije
vrste ljepote, ili, bolje, ponaanjem prema lijepom, da izgladi mnoge sukobe arbitara ukusa o ljepoti, onda je mogunost izglaivanja
nekog sukoba ukusa ipak samo posljedica kojoj je u osnovi kooperacija dvaju naina posmatranja, i to tako da e ei sluaj vjerovatno
biti objedinjenje obaju naina posmatranja.
Ovakvo objedinjenje bie dato uvijek tamo gdje "izgledanje na neki pojam" ne ukida slobodu uobrazilje. Neprotivurjeei sebi, Kant moe
nenastupanje sukoba u odredbama svrhe oznaiti kao opravdani uslov i estetskog dopadanja. I kako je izolovanje za sebe bivstvujuih
slobodnih ljepota bilo umjetno ("ukus" i inae izgleda da se najvie moe dokazati tamo gdje se ne bira samo pravo, ve pravo za pravo
mjesto), moemo i moramo se toliko uzdii iznad stanovita onog istog suda ukusa da kaemo: zacijelo nije rije o ljepoti tamo gdje se
shematski uobraziljom konkretizuje neki odreeni pojam razuma, nego samo tamo gdje je uobrazilja u slobodnoj saglasnosti s razumom,
tj. tamo gdje ona moe da bude produktivna. Ali ovo produktivno obrazovanje uobrazilje nije najbogatije tamo gdje je ona prostonaprosto slobodna, kao kad gledamo uvoje arabeske, ve tamo gdje ona ivi u jednom prostoru gdje joj se tenja razuma za jedinstvom
ne postavlja toliko kao granica koliko naznauje podraaj njezine igre.
c) Uenje o idealu ljepote
Zadnjim smo opaskama, naravno, daleko unaprijed zahvatili Kantov tekst, no dalji tok misli (17) pokazuje opravdanost ovog
razjanjavanja. Tek jednim finim naknadnim odmjeravanjem (str. 75) postaje jasna raspodjela teine ovog paragrafa. Normalna ideja
ljepote, o kojoj se ovdje opirno govori, zapravo nije ono glavno i ne predstavlja ideal ljepote ka kojem, po svojoj sutini, tei ukus. Ideal
ljepote postoji, naprotiv, samo o ljudskom liku: u "izrazu moralnog", "bez kojeg se predmet ne bi svima dopao." Prosuivanje prema
nekom idealu ljepote onda, naravno, kako kae Kant, nije samo puki sud ukusa. No kao znaajna konsekvenca ovog uenja e se
pokazati: da bi se dopalo kao umjetniko djelo, neto mora biti istovremeno vie nego samo puno ukusa i dopadljivo.
Stvarno je zauujue: ako je upravo izgledalo da e prava ljepota iskljuiti svako fiksiranje pojmom svrhe, ovdje se, obratno, kae ak za
neku lijepu kuu za stanovanje, za neko lijepo drvo, lijepi vrt itd. da o njemu ne moemo sebi predstaviti nekakav ideal "zato to ove
svrhe svojim pojmom nisu dovoljno (podvukao autor) odreene i fiksirane, poto je svrsishodnost slobodna skoro isto onako kao kod
nejasne ljepote." Samo za ljudski lik, upravo zato to je on jedini sposoban za ljepotu fiksiranu nekim pojmom svrhe, postoji ideal ljepote.
Ovo uenje, koje su postvili Vinkelman (Winckelmann) i Lesing (Lessing), dobija u Kantovom zasnivanju estetike jednu vrstu kljune
pozicije. Jer upravo se u ovoj tezi pokazuje koliko malo formalna estetika ukusa (estetika arabeski) odgovara Kantovoj misli.
Uenje o idealu ljepote se zasniva na razlikovanju izmeu normalne ideje i ideje uma ili ideala ljepote. Estetska normalna ideja se nalazi
kod svih rodova prirode. Kako treba da izgleda neka lijepa ivotinja (npr. krava: Myron), to je mjerilo za prosuivanje pojedinog
egzemplara. Ova normalna ideja je, dakle, jedno jedino opaanje uobrazilje kao "slika roda koja nam je pred oima prilikom gledanja
pojedinanih individua." Ali prikaz takve normalne ideje se ne dopada zahvaljujui ljepoti ve samo "zato to on ne protivurjei nijednom
uslovu pod kojim neka stvar ovog roda moe da bude lijepa." On nije prilika ljepote, ve samo pravilnosti.
To vai i za ideju o normalnom ljudskom liku. No kod ljudskog lika postoji zbilja ideal ljepote u "izrazu moralnog." Taj "izraz moralnog":
uzmimo ga zajedno s kasnijim uenjem o estetskim (str. 76) idejama i ljepoti kao simbolu moralnosti. Onda emo spoznati da je uenjem
o idealu ljepote pripremljeno i mjesto za sutinu umjetnosti. (Pripazimo i na to da Kant od sada oito misli na umjetniko djelo, a ne vie
prije svega na prirodno lijepo.) Umjetniko-teoretska primjena ovog uenja u smislu Vinkelmanovog klasicizma je oigledna kao na dlanu.
(Up.: Lesing na datom mjestu o "Blumen und Landschaftsmaler." "On podraava ljepote koje nisu sposobne ni za kakav ideal" i s tim se
pozitivno slae vodee mjesto plastike u okviru rangiranja likovnih umjetnosti.) Ono to Kant hoe da kae oito je ovo: da su kod prikaza
ljudskog lika prikazani predmeti i ono to nam u ovom prikazu govori kao umjetnika sadrina jedno. Ne moe biti nikakve druge sadrine
ovog prikaza, nego to do izraaja dolazi ve u obliku i pojavi toga prikazanoga. Govorei Kantovim jezikom: intelektuirano i
zainteresovano dopadanje kod ovog prikazanog ideala ljepote ne odvaja se od estetskog dopadanja, ve je jedno s njim. Samo kod
prikaza ljudskog lika, itava sadrina djela govori nam istovremeno kao izraz ovog predmeta. (Kant dalje slijedi Zuclera, koji, u lanku
"Schonheit" svoje Allgemeine Theorie der schonen Kunste, na slian nain istie ljudski lik. Jer, po njemu, ljudsko tijelo nije "nita drugo
do vidljiva dua." J iler u svojoj raspravi Uber Matthissons Gedichte pie - u istom smislu - "Carstvo odreenih formi ne prevazilazi
ivotinjsko tijelo i ljudsko srce, stoga se samo u njima - misli se, kao to slijedi iz daljeg teksta, na jedinstvo ovih dvaju elemenata,
ivotinjske tjelesnosti i srca, koja su dvostrana sutina ovjeka - moe postaviti neki novi ideal." Ipak je Schillerov rad, to se ostaloga
tie, zapravo opravdanje slikarstva i poezije krajolika uz pomo pojma simbola i time preludira kasniju umjetniku estetiku.)
Po sebi, sutina sve umjetnosti je u tome - kako je to formulisao Hegel - da ona "ovjeka dovodi pred njega samog." (Verlesungen uber
die Asthetik, ed. Lasson, str. 57: "Optu neophodnost umjetnikog djela treba, dakle, traiti u ovjekovoj misli, poto je ona nain da se
ovjeku pred njega stavi ono to on jeste.") I ostali predmeti prirode - ne samo ovjekov lik - mogu u umjetnikom prikazu izraziti
moralne ideje. Sav umjetniki prikaz, bilo krajolika, bilo mrtve prirode, pa ak i svako oduhovljujue posmatranje prirode prouzrokuje to.
No, utoliko je Kant u pravu: izraz moralnog je onda pozajmljen izraz. ovjek, naprotiv, izraava ove ideje u svom sopstvenom bitku i zato
to je ono to jeste. Drvo koje je zakrljalo uslijed nepovoljnih uslova rasta moe nam izgledati bijedno, ali ova bijeda nije izraz drveta
koje se osjea bijedno, i to se tie ideala (str. 77) drveta, zakrljalost nije "bijeda." No bijedni ovjek je, mjeren samim ljudski-moralnim
idealom, bijedan (i ne samo zato to uz njega zamiljamo neki ideal ljudskog koji za njega ne vai, po kojem mjeren bi on za nas
izraavao bijedu i da nije bijedan). Hegel je u svojim Predavanjima o estetici ovo u potpunosti shvatio, kad izraz moralnog prenosi kao
"privid duhovnosti." (Verlesungen uber die Asthetik, ed. Lasson, str. 213)
Tako formalizam "suhog dopadanja" vodi do odluujueg ukidanja ne samo racionalizma u estetici, ve uopte svakog univerzalnog
(kosmolokog) uenja o lepoti. Upravo onim klasicistikim razlikovanjem izmeu ideje normalnog i ideala ljepote Kant unitava osnovu,
odakle estetika savrenstva, u savrenoj oiglednosti (jasnosti) svega bivstvujueg, nalazi svoju neuporedivo jedinstvenu ljepotu. Tek
sada "umjetnost" moe postati autonomna pojava. Njezin zadatak nije vie prikaz prirodnih ideala - ve samonalaenje ovjeka u prirodi i
ljudskom povijesnom svijetu. Kantov dokaz da se lijepo dopada bespojmovno, dakle, uopte ne spreava da samo lijepo koje nas se
znaajno doima budi na puni interes. Upravo spoznaja bespojmovnosti ukusa prevazilazi estetiku pukog ukusa.
d) Interes za lijepo u prirodi i umjetnosti
Kad Kant pita za interes koji se lijepom ukazuje ne empirijski ve a priori, onda ovo pitanje o interesu za lijepo, suprotstavljeno osnovnoj

odredbi nezainteresovanosti estetskog dopadanja, predstavlja jedno novo pitanje i dovrava prelaz sa stanovita ukusa na stanovite
genija. To je ono isto uenje koje se razvija u vezi s oba ta fenomena. U osiguranju osnove radi se o osloboenju "kritike ukusa" od
senzualistikih i racionalistikih predrasuda. Sasvim je u redu to Kant ovdje uopte jo ne postavlja pitanje o nainu opstojanja estetski
prosuivanog (a time i o itavoj oblasti pitanja o odnosu izmeu prirodno lijepog i umjetniki lijepog). Ova dimenzija pitanja se, meutim,
nuno otvara ako se dovede do kraja misao o stanovitu ukusa, tj. ako se ona prevazie. Zainteresovana znaajnost lijepog je (str. 78)
zapravo ona pokretna problematika Kantove estetike. Ona je uvijek druga za prirodu i umjetnost i upravo poreenje prirodno lijepog sa
umjetniki lijepim dovodi do razvijanja tih problema.
Ovdje do izraaja dolazi ono to je najsvojstvenije Kantu. (To je dobro osjetio iler, kad pie: "Ko je nauio da se autoru divi samo kao
velikom misliocu, radovae se, jer ovdje e naii na trag njegovog srca"; Uber naive und sentimentale Dichtung, Werke, ed. Guntter und
Wirkowski, Leipzig 1910, i kasnije, dio 17, str. 480.) Naime, ni u kom sluaju nije, kao to bismo oekivali, umjetnost ono zbog ega Kant
eli da prevazie "nezainteresovano dopadanje" i zbog ega postavlja pitanje interesa za lijepo. Mi smo iz uenja o idealu ljepote dokuili
samo jednu prednost umjetnosti prema prirodno lijepom: prednost da je ona neposredni jezik izraavanja moralnog. Kant, meutim,
najprije (42) naglaava prednost prirodno lijepog pred umjetniki lijepim. Prirodna ljepota ima prednost ne samo za isto estetski sud,
naime, da uini jasnim, da lijepo poiva na svrhovitosti predstavljenih stvari za nau mo spoznaje uopte. Na prirodno lijepom je to taok
jasno stoga to ono nema nikakvog sadrajnog znaenja, to, dakle, sud ukusa pokazuje u njegovoj ne-intelektuiranoj istoti.
No ono nema samo ovu metodsku prednost - ono, prema Kantu, ima i sadrajnu prednost, a Kant je, naroito ponosan na ovu taku
svoga uenja. Lijepa priroda je u stanju da probudi neposredni interes, naime, moralni interes. Nalaenje lijepog u lijepim formama
prirode ukazuje preko sebe na misao "da je priroda stvorila ovu ljepotu". Tamo gdje ova misao probudi interes tamo je rije o
kultivisanosti moralnog osjeanja. Dok od Rusoa (Rousseau) poueni Kant odbacuje opti povratni zakljuak sa profinjenja ukusa prema
lijepom uopte na moralno osjeanje, s ulom za ljepotu prirode je, prema Kantu, drugaije. To to je priroda lijepa, budi interes samo
kod onoga koji "je ve ranije zasnovao svoj interes za moralno-dobro". Interes za lijepo u prirodi je, dakle, "po srodnosti moralan".
Opazivi nenamjerno slaganje prirode s naim dopadanjem nezavisnim od svakog interesa, dakle, divnu svrhovitost prirode za nas, on
ukazuje na nas kao na posljednju svrhu stvaranja, na nae "moralno odreenje".
Ovdje se na najljepi nain povezuje odbijanje estetike savrenstva s moralnom znaajnou prirodno lijepog. Upravo (str. 79) time to u
prirodi ne susreemo svrhe po sebi, a ipak sreemo ljepotu, tj. jednu svrhovitost u vrhu naeg dopadanja, daje nam priroda "mig" da smo
mi zbilja zadnja, konana svrha stvaranja. Ukidanje antike misli o kosmosu, misli koja je ovjeku u sveukupnosti bivstvujueg davala
njegovo mjesto i svakom bivstvujuem njegovu svrhu savrenstva, daje svijetu, koji prestaje da bude lijep, kao red apsolutnih svrha,
novu ljepotu, da bude svrhovita za nas. Taj svijet postaje "priroda", ija se nevinost sastoji u tome to ne zna nita o ovjeku i njegovim
drutvenim porocima. Ipak, ona ima i da nam kae neto. U pogledu ideje jednog inteligibilnog odreenja ljudskog roda priroda dobija,
kao lijepa priroda, jedan jezik koji je vodi k nama.
Naravno, i znaaj umjetnosti poiva na tome da nas plijeni, da ona ovjeku predstavlja njega samog u njegovoj moralom odreenoj
egzistenciji. Ali produkti umjetnosti jesu samo da bi nas plijenili - objekti prirode, meutim, nisu tu da bi nas plijenili. Upravo je znaaj
interesa prirodno lijepog u tome to nam ono ipak omoguuje da postanemo svjesni naeg moralnog odreenja. Umjetnost nam ne moe
dati ovo sebenalaenje ovjeka u besciljnoj zbilji. To to ovjek u umjetnosti sree sebe samog, za njega nije potvrda njega samoga od
strane nekog drugog.
To je po sebi tano. No ma kako da je upeatljiva zaokruenost ove Kantove misli - on fenomen umjetnosti ne stavlja pod prilagoeno mu
mjerilo. Moe se napraviti i suprotna raunica. Prednost prirodno lijepog pred umjetniki lijepim je samo nalije nedostatka odreene
izraajne snage tog prirodno lijepog. Tako se, obratno, prednost umjetnosti pred prirodno lijepim moe vidjeti u tome to je jezik
umjetnosti pretenciozan jezik, koji se ne nudi slobodno i neodreeno tumaenju u vezi s raspoloenjem, ve nas plijeni odreeno ispunjen
znaenjem. A ono divno i tajanstveno u umjetnosti je to to ovaj odreeni zahtjev ipak nije okov za nau duu, nego upravo tek otvara
prostor slobodi i igri nae spoznajne moi. Kant to potpuno pravilno ocjenjuje kad kae da bi se umjetnost morala "gledati kao priroda",
tj. morala bi se dopasti bez odavanja prisile pravila. Mi ne obraamo panju na namjerni sklad prikazanog sa poznatom zbiljom, ne
gledamo na to na koga ono lii, ne mjerimo njegovu pretenziju nekom ve dobro poznatom nam (str. 80) mjerom, ve, naprotiv, ova se
mjera, ovaj "pojam", neogranieno "estetski proiruje". (Kritik der Urteilskraft, 1799, str. 179. i dalje)
Kantova definicija umjetnosti kao "lijepe predstave o nekoj stvari" (isto, str. 194) vodi rauna o tome utoliko to je ak i runo lijepo u
prikazu putem umjetnosti. Ipak prava sutina umjetnosti loe prolazi u razlikovanju prema prirodno lijepom. Kad bi pojam neke stvari bio
prikazan samo lijepo, onda bi to opet bila samo stvar jednog "kolskog" prikaza i ispunjavala bi samo neizbjeni uslov svega lijepog.
Umjetnost je upravo i prema Kantu vie nego "lijepa predstava neke stvari": ona je prikaz estetskih ideja, tj. neega to je iznad svakog
pojma. Ovaj Kantov uvid e formulisati pojam genija.
Ne moe se poricati da uenje o estetskim idejama, ijim prikazom umjetnik beskrajno proiruje dati pojam i oivljava slobodnu igru
snaga due, za dananjeg itaoca ima jednu nesrenu crtu. Izgleda kao da se ove ideje ve vodeem pojmu postavljaju kao atributi nekog
boanstva njegovom obliku. Toliko je jako tradicionalno prvenstvo racionalnog pojma pred ineksponibilnom estetskom predstavom, da ak
i kod Kanta nastaje varljivi privid prethodnosti pojma pred estetskom idejom, gdje vodeu ulogu u igri moi ima, meutim, ne razum, ve
snaga uobrazilje. (Kritik der Urteilskraft, str. 161: "Gdje snaga uobrazilje u svojoj slobodi budi razum"; isto na str. 194: "tako je snaga
uobrazilje ovdje stvaralaka i stavlja u pokret mo intelektualnih ideja, um.") Teoretiar umjetnosti e i inae nai dovoljno
svjedoanstava prema kojima e Kantu, bez nevoljnog prihvatanja prvenstva pojma, biti teko da odri svoj vodei uvid u neshvatljivost
lijepog, koji istovremeno zadrava svoju obaveznost.
No osnovne crte njegovog razmiljanja su bez ovih nedostataka i pokazuju izrazitu dosljednost, koja dostie vrhunac u funkciji pojma
genija za zasnivanje umjetnosti. I bez ulaenja u pobliu interpretaciju ove "moi prikaza estetskih ideja", moe se nagovijestiti da Kant ni
u kom sluaju ovdje nije protjeran iz njegovog transcendentalno-filozofskog postavljanja pitanja i stjeran na stranputicu psihologije
umjetnikog stvaranja. Iracionalnost genija, naprotiv, imenuje jedan momenat produktivnog stvaranja pravila koji se istovremeno
iskazuje i za onoga koji stvara i za onoga koji uiva: nasuprot djelu lijepe umjetnosti (str. 81) ne postoji nikakva mogunost da se njegova
sadrina zahvati drugaije nego kao u jedinstvenom obliju djela i u tajni njegovog utiska, koji ne moe potpuno dostii nijedan jezik.
Pojam genija stoga odgovara onome na to Kant u estetskom ukusu gleda kao na odluujue, naime, na olakanu igru snaga due, rast
ivotnog osjeanja koje se stvara u slaganju uobrazilje i razuma i prema lijepom poziva na zadravanje. Genije je u potpunosti nain
pojavljivanja ovog oivljavajueg duha. Jer nasuprot krutoj pravilnosti kolstva, genije dokazuje slobodan uspon iznalaenja, a time
originalnost, koja stvara uzore.
e) Odnos izmeu ukusa i genija
Suoeni s ovim stanjem stvari, postavlja se pitanje kako Kant odreuje meusobni odnos izmeu ukusa i genija. Kant ukusu ostavlja
njegovo principijelno prvenstvo, ukoliko i djela lijepe umjetnosti, koja je umjetnost genija, stoje pod vodeim stanovitem ljepote.
Moemo, nasuprot iznalaenju genija, nazvati tegobnim poboljanjem koje daje ukus - on je ipak nuna disciplina koja se trai od genija.
Utoliko, po Kantovom miljenju, u konfliktnim sluajevima ukus zasluuje prvenstvo. Ali to nije pitanje principijelnog znaenja. Jer ukus
je, u principu, na istoj razini s genijem. Umjetnost genija se sastoji u tome da uini saoptivom slobodnu igru spoznajnih snaga. To ine
estetske ideje koje on pronalazi. Saoptivost stanja due, zadovoljstva, odlikovala je, meutim, i estetsko dopadanje ukusa. Ukus je mo
prosuivanja, dakle, refleksivni ukus, ali ono na ta on reflektira je upravo ono stanje due oivljavanja spoznajnih snaga koje proizilazi

isto tako iz prirodno lijepog kao i iz umjetniki lijepog. Sistematsko znaenje pojma genija je, dakle, ogranieno na poseban sluaj
umjetniki lijepog, dok je znaenje pojma ukusa univerzalno.
To da Kant pojam genija potpuno stavlja u slubu svog transcendentalnog postavljanja pitanja i da ni u kom sluaju ne skree u
empirijsku psihologiju, postaje sasvim jasno na njegovom suavanju pojma genija na umjetniko stvaranje. Ako on ovaj naziv uskrauje
velikim pronalazaima i otkrivaima u oblasti znanosti i tehnike, onda je to sasvim neopravdano, gledajui (str. 82) empirijsko-psiholoki.
Svugdje gdje se mora "na neto doi", to se ne moe nai samo uenjem i metodikim radom, svugdje, dakle, gdje se nalazi inventio,
gdje neto zahvaljujemo nadahnuu, a ne metodikom proraunu, radi se o ingeniumu, o geniju. Isto tako je pravilna Kantova intencija:
Samo umjetniko djelo je po svom smislu odreeno time to ga ne moe stvoriti niko drugi do genij. Samo je kod umjetnika sluaj da
njegovo "iznalaenje", djelo, po svom sopstvenom bitku ostaje vezano za duh, za duh koji stvara, i za duh koji prosuuje i uiva. Samo se
ova iznalaenja ne daju podraavati i stoga je - transcendentalno gledajui - pravilno kad Kant samo ovdje govori o geniju, a lijepu
umjetnost definie kao umjetnost genija. Sva ostala genijalna dostignua i iznalaenja, ma kolika da je genijalnost u iznalaenju, nisu po
svojoj sutini odreena genijalnou.
Da zapamtimo: Za Kanta pojam genija zbilja znai samo dopunu onoga to ga "u transcendentalnoj namjeri" interesuje kod estetske moi
suenja. Ne smijemo zaboraviti da se Kritika moi suenja, u svom drugom dijelu, bavi samo prirodom (i njezinim prosuivanjem pod
svrhovitim pojmovima), a uopte ne umjetnou. Stoga je za sistematsku namjeru cjeline vanija primjena estetske moi suenja na
lijepo i uzvieno u prirodi nego transcendentalno zasnivanje umjetnosti. "Svrhovitost prirode za nau spoznajnu mo", koja se, kao to
smo vidjeli, moe pojaviti samo u prirodno lijepom (a ne u lijepoj umjetnosti), kao transcendentalni princip estetske moi suenja,
istovremeno oznai da ona razum priprema na to da pojam svrhe primijeni na prirodu. Utoliko je kritika ukusa, tj. estetika priprema za
teleologiju. Nju, iji je konstitutivni zahtjev za spoznajom prirode unitila Kritika istog uma, legitimisati kao princip moi suenja je
filozofska intencija Kanta, koji cjelinu svoje filozofije tek vodi do sistematskog zakljuka. Mo suenja predstavlja most izmeu razuma i
uma. Ono inteligibilno na koje ukazuje ukus, taj natulni supstrat ljudskog roda, sadri istovremeno izmirenje izmeu pojmova prirode i
pojmova slobode. To je ono sistematsko znaenje to ga problem prirodno lijepog ima za Kanta: ono zasniva centralno mjesto teleologije.
Samo ona, ne umjetnost, moe koristiti legitimiranju pojma svrhe za prosuivanje prirode. Ve iz ovoga razloga sistematizacije "isti" sud
ukusa ostaje neophodna osnova tree kritike.
Ali ni u okviru Kritike estetske moi suenja nema ni rijei o tome da stanovite genija konano potiskuje stanovite ukusa. Pogledajmo
samo kako Kant opisuje genija: Genij je ljubimac prirode - slino kao to se na prirodno lijepo gleda kao na milost prirode. Na lijepu
umjetnost moramo gledati kao na prirodu. preko genija priroda daje pravila umjetnosti. U svim ovim formulacijama pojam prirode je
neosporno mjerilo.
Ono to pojam genija postie to je, dakle, samo da produkte lijepe umjetnosti estetski izjednai s prirodno lijepim. I na umjetnost se
gleda estetski, tj. i ona je sluaj za reflektirajuu mo suenja. Ono to je stvoreno namjerno - i utoliko svrhovito - ne mora se, pak,
vezivati za jedan pojam, ve u pukom prosuivanju eli - isto kao i prirodno lijepo - da se dopadne. "Lijepa umjetnost je umjetnost
genija" ne znai, dakle, nita drugo do: ni za lijepo u umjetnosti nema drugog principa prosuivanja, nema mjere pojma i spoznaje do
mjere svrsishodnosti za osjeanje slobode u igri nae spoznajne moi. Lijepo u prirodi ili (karakteristino je za Kanta da radije
upotrebljava "ili" nego "i") u umjetnosti ima jedan te isti apriorni princip, koji je sav u subjektivitetu. Neautonomija estetske snage
suenja uopte ne zasniva neku autonomnu oblast vaenja za lijepe objekte. Kantova transcendentalna refleksija na jedan apriori snage
suenja opravdava zahtjev estetskog suda, ali u osnovi ne doputa filozofsku estetiku u smislu neke filozofije umjetnosti (Kant sam kae:
Kritici ovdje ne odgovara nikakva doktrina ili metafizika).

Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Veselin Maslea, Sarajevo, 1978, str. 70-83.
Tekst priloio: M. Milojkovi