Professional Documents
Culture Documents
Ideološka Prisvajanja I Negiranja Dostojevskog
Ideološka Prisvajanja I Negiranja Dostojevskog
naprednjakog tabora, koji je objavljen 1881, nakon smrti Dostojevskog iste godine, kao
odgovor na hvalospeve konzervativnih krugova. Napada se navodna reakcionarnost i
religiozna tendencija Brae Karamazova. Slinim potezima naprednjake strane,
suprotstavljaju se pokuaji reakcije da od Dostojevskog naprave kult bojeg proroka.
Poetkom XX veka Dostojevski biva apologetski tumaen od strane brojnih religioznih
mislilaca Rozanova, Merekovskog, Bulgakova, estova, Andreja Bjelog, Solovjeva, V.
Ivanova, Berajeva i korien u borbi protiv revolucionarnog pokreta. Posebno je doprineo
stvaranju njihove religiozne koncepcije umetnosti. Po neuspehu ruske revolucije 1905-1906.
stvoreno je povoljno tlo za izopaeno tumaenje protivrenih idejnih i etikih postavki u
romanima Dostojevskog, naroito u Zlim dusima i Brai Karamazovim(3), i nastupa prevlast
reakcionarnih pristupa Dostojevskom, tzv. dostojevtine. Maksim Gorki 1905. u tekstu O
malograantini Dostojevskog i Tolstoja naziva neprijateljima ivota i pita se da li je
izvoenje na sceni Brae Karamazova doprinelo porastu samoubistava u Moskvi.(4)
Boljeviki reim u Rusiji je potisnuo Dostojevskog u zaborav, a u tadanjoj tampi se o
njemu smelo pisati samo u negativnom kontekstu.(5) Tek se ezdestih godina XX veka
pojavljuju znaajna istraivanja Dostojevskog, meu njima i Bahtinova knjiga Problemi
poetike Dostojevskog, knjiga klovskog Za i protiv i Grosmanova biografija Dostojevskog.
Osim takvih prouavanja, Dostojevski drugde i dalje biva politizovan. Dvoumljenja
njegovih likova o opravdanosti zloina smatraju se poukom Dostojevskog da se na vlast ne
sme dolaziti putem zloina, pod ime se smatra oruani obraun sa vladajuom klasom, pa
ak ni zbog predvienog budueg humanijeg ureenja drutva.
Knjievnost ili pamflet
Sudei prema njegovom dnevniku, u kojem povremeno iznosi svoje knjievne planove,
Dostojevski je esto imao nameru da njegova dela budu neto vie od knjievnosti, da nose
poruku koja e biti neka vrsta zakljuka po okonanoj ideolokoj polemici i sukobu uverenja.
Meutim, ta njegova namera esto biva izvitoperena prirodom medija kroz koju on eli da je
ostvari. Najbolji primer za takvu sudbinu njegovih knjiga je pesma koju je Dostojevski
napisao a koja je uperena protiv revolucionarnog pokreta. Istu tu njegovu pesmu, sami
revolucionari su prihvatili i koristili je kao neku vrstu sopstvene himne.
Moe li se takav usud njegovih dela objasniti specifinom vrstom medijuma kroz koji on
provlai svoju ideoloku nameru? Da li, kada se idejno stanovite nae u okolnostima
umetnikog dela, ono menja svoj smisao i funkciju?
Najuoljivija odlika romana Dostojevskog su brojni likovi kao zastupnici odreenog idejnog
stanovita, u veoj ili manjoj meri zaokruene koncepcije sveta i poloaja oveka u njemu.
Likovi, puteni na slobodu iz unutranjeg Dostojevskovog sveta, roeni tamo, rasejani u
dugakom lancu od revolucionara do mranjaka, odmah poinju da govore svojim glasom,
otimaju se iz ruku, dokazuju svako svoju tezu.(6) Idejno polazite likova je osnovni
motivacioni element, koji se najee smenjuje ili preplie sa motivacijom postupka likova
koja nastaje pod dejstvom odreenih drutvenih ili psiholokih okolnosti. Uzmimo za primer
Zloin i kaznu. Ubija li Raskoljnikov zbog svojih idejnih ubeenja ili su njegova idejna
ubeenja neka vrsta racionalizacije njegovog drutveno bezizlaznog poloaja koji ga
primorava na ubistvo? Da li je motiv siromatvo ili idejno ubeenje?(7) Ovakva interakcija
izmeu idejnih ubeenja i okolnosti u kojima se lik naao kod Dostojevskog je nerazmrsiva.
Ukoliko bi se itaocu umetnikom konstrukcijom nametalo olako razreenje te interakcije, i
ako bi jedna motivacija potisnula drugu, ideoloka namera bi se jasnije ocrtavala, ali na utrb
umetnike vrednosti romana. Takvu redukciju smisla, umesto Dostojevskog, vrili su brojni
interpretatori njegovog dela.
``Kod Dostojevskog u romanima drugog razdoblja esto se daje dvostruka, pa ak i trostruka
motivacija radnje: najpre se pria dogaaj i daje se prvo odgonetanje motiva junakovih radnji,
zatim se motivacija podvrgava analizi i zamenjuje se drugom. Odnosi izmeu junaka daju se
odmah u nekoliko planova; sporovi junaka izmeu sebe i unutranji razdor junaka daju
svojevrsno svetlucanje motiva radnje.
U romanima Lava Tolstoja postoji zvanina spoljanja motivacija koju sprovode negativni
junaci; nju skida sam autor, koji daje svoje jedino odgonetanje njihovog ponaanja, potpuno
drugaijeg od prvobitnog verbalnog objanjenja.
Kod Dostojevskog ima po nekoliko motivacija i nijedna od njih se ne utvruje kao istinita.
(8)
Romani sa zapletima koji su u osnovi moralne prirode, pogodno su tlo za interpretaciju koja,
koristei se idejnim elementima dela i njihovim konfliktom, uitava izvesno navodno
dominantno ideoloko opredeljenje koje treba da vai za krajnji smisao dela; njegovu
poruku. Interpretator ve unapred poznaje smisao dela, ono to treba da dokae, a njegova
aktivnost se svodi na prikupljanje onoga to i nas treba da navede na isti zakljuak. Krajnji
smisao dela, naravno, nije nuno kakva moralna pouka, isto tako, moe se dokazivati da delo
ili postupci likova ekspliciraju istinitost kakve npr. poststrukturalistike teorije. Delo u tom
sluaju postaje povod teoretisanja o neemu izvan dela.(9)
Svaki lik kod Dostojevskog zastupnik je odreene idejne koncepcije koja u scenama polemike
dolazi u sukob sa koncepcijama drugih likova. Osnovu umetnike forme u delima
Dostojevskog, prema Viktoru klovskom(10), predstavlja spor, borba ideolokih glasova.
Dostojevski unutar fikcionalnog sveta romana kreira poprita sukoba na kojima okuplja
veinu svojih likova. Ukoliko bi se autor opredelio za jednu od suprotstavljenih strana
njegova knjievna tvorevina postala bi tendenciozna i bila blizu pamfleta. Dostojevski u
veini sluajeva nije naneo tetu umetnikim odlikama svojih dela zarad ideoloke poente,
poruke dela, ali su umesto njega to uinili njegovi interpretatori. I to je bilo veoma lako
ostvarljivo, s obzirom na to da se svest kritiara samo trebalo podrediti ideologiji jednog od
junaka; tvrditi da kroz tog i tog knjievnog lika progovara sam Dostojevski. Jedno biografsko
tumaenje moglo bi da nae argumente za ovakvo tvrenje npr. u dnevniku Dostojevskog, na
onim mestima gde je on iznosio svoje planove za pisanje knjievnih dela. Meutim, i da
uspemo da dokaemo da autor progovara kroz svoj lik, odnosno da je lik samo neka vrsta
zastupnika stavova samog autora, stanovite da je smisao umetnikog dela isto to i stav
autora je redukcionistiko, zanemaruje specifinu prirodu umetnikog medijuma i kri
osnovna naela knjievne metodologije.
Kod filozofskog prouavanja knjievnih dela, tamo gde je panja usmerena na ideje kojima
barataju junaci, najee se zaboravlja na kontekstualnu uslovljenost ideja, kao i njihovog
znaenja. Ideje se istru iz celine dela i posmatraju nezavisno od konteksta u koje su
smetene.
Poistoveivanje nekog od junaka dela sa Dostojevskim
Najbitnija odlika karnevala, u ije poreklo i sutinu ovde ne moemo ulaziti, njegovo je
suprotstavljanje svemonim socijalno-hijerarhijskim odnosima nekarnevalskog ivota.
Dakle, za vreme karnevala hijerarhijski odnosi meu ljudima ne postoje; gube se sva
predodreenja odnosa meu ljudima koja proizilaze iz stalea, poloaja, uzrasta, imovnog
stanja. U karnevalu uestvuju i oni koji su u nekarnevalskom periodu drutveno povlaeni, i
oni koji su potinjeni. Posebna se panja pridaje onim pojavama i predmetima na kojima u
svakodnevnom ivotu hijerarhija poiva sveti tekstovi, krunisanje i sl, koji bivaju
profanisani i kojima se uesnici rugaju i podsmevaju. Glavna karnevalska igra jeste
lakrdijako krunisanje i kasnija detronizacija karnevalskog kralja.(16) Pojam karneval ne
treba meati sa pojmom revolucije (hijerarhijsko-ukidajue), jer se nakon karnevala
hijerarhijski odnosi opet uspostavljaju a ravnopravnost prestaje.
Vremenom su se kategorije karnevala transponovale u literaturu, a posebno u dijaloku liniju
razvitka romaneskne umetnike proze.(17)
Bahtin o romanu Dostojevskog
Bahtin prilazi knjievnim delima Dostojevskog iz jedne strukturalne perspektive,
pokuavajui da osvetli njihova imanentna obeleja. Takav pristup, a to je sluaj i kod
Bahtina, najee se ne koristi neim to saznajemo izvan samog dela, npr. stavovima autora
koje je on iznosio u svom dnevniku ili nekoj filozofskoj raspravi, a to je svojstveno onim to
se najee naziva biografskim pristupom, podvrstom spektra tzv. spoljanjih, vanumetnikih
pristupa prouavanju knjievnih dela.
Meutim, pri definisanju onoga to je Bahtin nazvao monolokim romanom, ija je
struktura monoloki organizovana struktura, on takvoj vrsti romana pronalazi ideoloke
pretpostavke (dakle neto vanumetniko) u idealistikom monizmu, za koji je mnotvo svesti
neto empirijsko. U monolokom romanu tua taka gledita, tua samosvest, putem
odreenih umetnikih postupaka se ili odbacuje, ili opredmeuje. U tako organizovanom
knjievnom ostvarenju sve je podreeno samo jednoj taki gledita, taki gledita samog
autora. Svaki anr, smatra Bahtin, osvetljava izvesni sloj bia; tako i monoloki roman
osvetljava ono to je u oveku okotalo, automatizovano, zavreno, ili, prema naem itanju
Bahtina, konzervativno i reakcionarno.
Polifonijski roman, iji je tvorac, prema Bahtinu, upravo Dostojevski, sazvuje je vie
razliitih samosvesti i taaka gledita, u kojem je svaka taka gledita ravnopravna sa
drugima; meu njima ne postoji hijerarhija, niti jedna taka gledita, jedna samosvest,
dominira nad drugima, ve se one nalaze u odreenom stanju bezvlaa, te se meu njima
uspostavlja jedan dijaloki odnos. Ni autorova taka gledita nema dominantnu ulogu u delu,
ve je ona samo jedna od ravnopravnih stanovita. Dakle, ne postoji jedna dominantna taka
gledita koja bi bila presudna po krajnji smisao dela.(18)
Polifonijski roman kao anr je saznajni instrument kojim se osvetljavaju samosvest, najdublji
slojevi bia, ona strana ljudskog bia koja nije opredmeena.
Apsolutizacija mnogoglasja i etiki relativizam
U tekstu Razoaranje i slom Rodiona Raskoljnikova V. Kirpotin govori kako
apsolutizacija mnogoglasja neizbeno vodi etikom relativizmu: ako su svi glasovi
ravnopravni, nije li onda rastrgnutost Raskoljnikova izmeu Hrista i Napoleona samo blistavo
vebanje u logici, retorici i sofistici? U svetu mnogoglasja nema odreene granice izmeu
zloina i kazne....(19) Ovakvo itanje Bahtina specifino je po tome to zanemaruje
Bahtinovo tvrenje da je njegova interpretacija istraivanje imanentnih odlika knjievnosti
Dostojevskog, da su vieglasje i ravnopravnost glasova odlika same strukture
knjievnog dela, da su umetniki postupci ti koji stvaraju vieglasje u delu. Kirpotin Bahtinov
opis strukture knjievnog dela posmatra kao savet za itanje Dostojevskog, savet kako da se
presudi ideoloki spor junaka (tj. da se uopte ne presuuje), kako da se odredi idejna
poruka Dostojevskog. Kirpotin, prema nama, u tome ne grei. Bahtinov pokuaj opisa
knjievne strukture, pored onih drutveno-politikih okolnosti koje smo naveli, ima i tu
nameru da nas u ideoloki spor drugih uvede na jedan nepristrasan, anarhistikodemokratski nain, koji svakom iniocu daje ravnopravne anse. Kirpotinova greka je u tome
to on Bahtinovu tendenciju poistoveuje sa etikim relativizmom, ne prepoznajui dovoljno
Bahtinovu ideoloku podlogu. Kada Bahtin govori o ravnopravnosti glasova i ukidanju
hijerarhije, on pod tim misli da, bez obzira na to da li je istina na strani onih stavova koje bi
podrali naprednjaci, ili, pak, reakcionari, to im ne daje za pravo da na osnovu svoje istinitosti
grade novu hijerarhiju vlasti nad drugima. Kirpotinova optuba Bahtina da propoveda
relativizaciju moralnih vrednosti samo je optuba koja prati anarhistika uenja verovatno od
njihovog nastanka, koja je i dovela do toga da se re anarhija od izvornog znaenja
bezvlae, u smislu nepostojanja vlasti, uzima kao sinonim za haos, nered i destrukciju.
(20,21) Sam Bahtin kae da ne vidi nikakvu potrebu da govori o tome kako polifonijski
pristup nema nieg zajednikog sa relativizmom (isto koliko ni sa dogmatizmom). Treba rei
da i relativizam i dogmatizam podjednako iskljuuju svaki spor, svaki pravi dijalog, inei ga
ili suvinim (relativizam), ili nemoguim (dogmatizam). Polifonija pak kao umetniki metod
lei na sasvim drugoj ravni.(22)
Bahtinove interpretativne regule
Bahtinova razmatranja poetike Dostojevskog mogu se itati kao opis i analiza knjievnih dela
Dostojevskog i stilskih postupaka kojima se on u njima koristio; njihove prirode, porekla,
funkcije, itd, ali i kao solidna polazna osnova za itanja Dostojevskog koja nee rezultirati u
preteranom krivotvorenju smisla njegovih dela. Neke Bahtinove postavke posebno mogu se
itati kao regule koje nas spreavaju da u interpretativnom zahvatu poemo putem onih ranije
navedenih postupaka ideolokog krivotvorenja smisla. I sam Bahtin kritikuje brojne tumae
Dostojevskog koji su prenebregavali imanentne odlike njegovih romana i zanemarivali
njihovu polifonijsku strukturu. Ideoloko tumaenje dela zanemaruje ravnopravnost
suprotstavljenih ideolokih strana koje zastupaju junaci knjievnih dela, odluuje se za jedno
od njih i proglaava ga za smisao dela. Najvei je promaaj takvih interpretatora, prema
Bahtinu, zanemarivanje specifine prirode umetnikog medijuma, prilaenje romanima
Dostojevskog kao da se radi o filozofskoj raspravi, i filozofska monologizacija, tj.
objanjavanje knjievnih dela Dostojevskog na osnovu ideja koje je on zastupao u stvarnom
ivotu.
Ukoliko se na izvesna Bahtinova zapaanja ita ne kao na opis strukture knjievnih dela
Dostojevskog, to ona najpre imaju nameru da budu, ve kao na stavove koje treba usvojiti
pre interpretiranja njegovih dela, ta vrsta predubeenja, koja potiskuje neka druga
predubeenja, kojima su podlegli neki drugi interpretatori, otvara nove perspektive
tumaenju. Ukoliko, na primer, usvojimo Bahtinov stav da polifonijski orijentisani autor,
dakle, Dostojevski, stvara distancu izmeu sebe i knjievnih likova koji unutar fikcionalnog
sveta zastupaju taku gledita koju je i sam autor zastupao u stvarnom svetu, to autoru