Professional Documents
Culture Documents
Primenjena Etika
Primenjena Etika
Tehnika
neumitno napreduje, i iri dijapazon mogunosti izleenja, ali, paradoksalno, i
bolesti. Televizijski mediji nas bombarduju raznoraznim serijama ija se
radnja odvija u bolnicama, na ovaj nain nas pribliavajui zdravstvenim
problemima, ali i reenjima.
Inspirisana upravo ovom vrstom reklame zdravstva i medicine, odluila sam
se za ovu temu, koja je jedna od najeih u programima koje pratim na
televiziji. Cilj je spasiti to vie ivota, na to vie naina, takorei na sve
mogue naine. Transplantacija organa je jedan od tih naina. U mediciskom
smislu, stvari su prilino jasne. Nas ovde zanima koji su etiki i moralni
problemi na koje se nailazi u kontekstu transplantacije organa? Sijaset etikih
problema i pitanja, na koja nailazimo na ovom polju su posledica injenice
da organa nema ni priblino onoliko koliko je potrebno. Zbog ovog deficita,
mora se odrediti nekakav kriterijum po kome e se organi dobijati. Ali, kako
e se to odrediti, to je najvei problem u kontekstu transplantacije organa.
Ne postoji pravi nain da se organi distibuiraju, ali ipak postoji mnogo
naina kojima se moe opravdati davanje organa jednoj osobi a ne nekoj
drugoj.
Evo par uslova koji se moraju ispuniti za transplantaciju organa:
-
postoji lista ekanja, na kojoj sasvim oekivano, primat imaju oni koji
su pri vrhu, pa ka dole
bitno je starosno doba onih koji su na listi, gde prednost imaju mlai.
bitan je nain ivota koji je obolela osoba imala, tj. da li je sama kriva
za stanje u kome se nalazi. Ukoliko jeste, gubi primat na listi ekanja.
Pri dodeljivanju organa osobi, mnogi aspekti se uzimaju u obzir. Npr. koliko
e taj zahvat pozitivno, koliko negativno uticati na zdravlje. Bitnu ulogu igra
pacijentovo mesto u drutvu i korist koju on moe doprineti istom. Ovo hoe
rei da bi moda bilo sasvim legitimno odbiti zatvorenika osuenog zbog
1
kojoj zdravo srce dobija osoba koja u najbolju ruku ima svega 20ak godina
ivota, a praznih ruku ostaje osoba koja pred sobom ima makar 3 puta vie
godina ivota. Pretpostavka je da osoba koja je vodia poroan ivot, i uzrok je
svojih zdravstvenih problema, nee promeniti ivotne navike, i da e zdravo
srce, ukolio dato njoj, propasti. Ali, ko moe garantovati da ta osoba nee
uraditi upravo suprotno, tj. u potpunosti promeniti stil ivota i raditi sve u
cilju da ivi to due i zdravije. Ovime se ulazi u domen nepredvidljivog.
U sluaju kada je osoba kojoj je organ potreban, sama zasluna za tu
situaciju, namee se pitanje da li zdrav donor treba da se podvrgne riziku,
iako je ponaanje primaoca organa dovelo istog do bolesti, i postoji
mogunost da i novi organ bude upropaen. Ve sama pretpostavka da e
pacijent nastaviti sa voenjem rizinog ivota je nagaanje, koje ne mora
nuno da se ispostavi tanim. Koliko god se ovo inilo ne-fer, ipak se ini da
je sam rizik od ugroavanja zdravlja i novog organa, koj izvodimo na osnovu
prethodnog ponaanja, dovoljan da umanji mogunost da takav pacijent
dobije organ, naroito ako je u trci sa smernim pacijentom, kome je poroan
ivot nepoznat.
No, ak i u sluajevima,u kojima je naizgled, tako lako osuditi nekoga, izgleda
da to ne mora da bude ba tako. Objasniu na ta mislim na primeru.
Najei uzrok presaivanja jetre, ili njenog dela jeste hepatitis C, kome je
pak najei uzrok intravenozno uzimanje droge. Dakle, recimo da je u veini
sluajeva, kada su ovi uzroci po sredi, osoba kojoj je potrebna nova, ili makar
deo nove jetre, sama kriva za to. ta ako se ispostavi neto sasvim suprotno.
Tehnologija napreduje krupnim koracima, u istraivanja se ulae mnogo
novaca sa ciljem pronalaska novih informacija, reenja i uzroka. Mnogo se
radi i na genetskom inenjeringu, i uopte genima. Zamislimo sada da se
ispostavi, u nekoj razvijenoj laboratoriji, da alkoholiari, zavisnici o drogama,
i drugim opojnim sredstvima, nisu sami krivi za to, ve da to lei zapisano u
njihovim genima. U ovakvoj situaciji bismo sasvim drugaije gledali na
oveka kome treba nova jetra, budui da se njegova raspala od koliine
3
donira erki, kako bi on, a ne ona, do kraja ivota bio na dijalizi? Cilj
transplantacije organa nije gaenje jednog ivota kako bi se drugi probudio,
jer da je tako,onda bismo samo mogli da nekoga liimo ivota kada nam
zatreba neki organ. Altruizam mora imati postavljene granice, jer se u
suprotnom pretvara u nekakvo ludilo, i obesmiljava se ceo koncept
pomaganja, u ovom sluaju, drugom ljudskom biu. Sledee pitanje je da li
medicina treba da se mea u odreivanje tih granica. Doktor ima zadatak da
odredi kolika e biti nanesena teta jednom licu, a kolika korist drugom.
Ukoliko je teta koja se nanosi onom prvom ne preterano velika, odnosno u
okvirima tolerancije, transplantacija ima smisla. Ali, ta ako teta jednog lica
daleko nadmauje korist koje e drugo lice imati? Da li je tada posao lekara
da izmeri tetu i korist, i na njemu bude odluka u iju korist e presuditi, ili je
to treba ostaviti donoru i primaocu.
Ukoliko je otac spreman da svoj ivot svede na egzistenciju i doivotno
muenje lekovima i propratnim intervencijama, kako bi spasio ivot svoje
erke, nije li tu na delu ista ljubav roditelja prema detetu? Zato bi se
medicina meala u to. Ako neko odlui da okona svoj ivot kako bi spasio
ivot voljene osobe, zato bi se medicina meala u odluku doneenu iz
ljubavi? Moda ba zato-zato to je odluka doneena iz ljubavi, to implicira
da je duboko iracionalna, ili jednostavno zato to obesmiljava ceo koncept
medicine. Zato bi jedan ivot bio vredan drugog, i po ijim kriterijumima.
Zamena jednog ivota za drugi nije medicinski prihvatljiva alternativa, niti je
ubijanje jednog pacijenta da bi se spasio drugi medicinski moralno
prihvatljivo.
rtvovanje za nekoga na prvom mestu mora biti samoinicijativno, bez
pritiska okoline, i to je jo vanije, anse da se sve dobro zavri moraju biti
jednake za obe strane. Jer, u suprotnom, ono to bi mogao biti altruistiki i
herojski in, vrlo lako se moe pretvoriti u glupo i besmisleno delanje. Posao
doktora je da spree osobu pri donoenju po ivot opasnih odluka, ukoliko
rezultat toga ne bi bio proporcionalan uspeh.
5
opredeljenja, ideolokog uverenja, ili neto slino tome. Ovo zvui pomalo
udno, budui da je doniranje organa svakako jedan altruistiki in, pa ga
ovo ograniavanje i usmeravanaje ipak malo degradira i oduzima mu smisao.
No, ovakav jedan sluaj desio se u Americi, kada je ovek na samrti naglasio
da ne eli da njegovi organi odu crncima. Njegova elja je ispotovana, ali je
komitet za transplantaciju, nadalje zabranio svaku vrstu restrikcija u pogledu
doniranja organa.
ak i kada su motivi diskriminatorni ili neetiki, bilo bi apsurdno zabraniti
transplantaciju jer kakvi god motivi bili, neko e imati koristi. Pri doniranju
organa strancima, pogotovu zato to se to mahom ugovara preko medija ili
raznih vrsta oglaivaa, mora se voditi rauna da ne doe do plaanja
organa. I ne samo to, jako je bitno da se u ovakvim sluajevima ne gaje
nikakva oekivanja u bilo kom obliku, i da se ne oekuje bilo kakva vrsta
nadoknade. Da li zbog ovoga, ili iz nekog drugog razloga, ali rizik kome se
donor izlae mora biti manji u relaciji sa strancem.Ovo je zato to je sav rizik
na pleima donora, a svu korist ima samo primalac, pa se postavlja pitanje,
da li rizik koji donor moe da preduzme, treba ograniiti. Donorima koji su u
nekakvoj vezi sa primaocem, pak, treba dozvoliti preduzimanje veeg rizika,
jer e oni korist od toga osetiti posredno, kroz svoj odnos sa primaocem.
Izgleda da bi se svi ovi problemi izbegli, kada bi samo bilo dovoljno organa za
transplantaciju. Neki podravaju tu tezu, diskutuje se na temu farmi za
uzgajanje organa, ili neto slino, to bi zaustavilo ove problemi. S druge
strane, postoje i oni koji ne odobravaju transplantacije, pogotovu ne ono to
se predvia za budunost, jer to posmatraju kao elju da nadivimo sami
sebi, i postanemo besmrtni.
Koliko god nauno fantastino, ili poetino zvuala predvianja o doniranju,
ostaje na nama da vidimo ta nam budunost nosi, i do tada da se borimo sa
moralnim i etikim preprekama na koje usput nailazimo.
IZVORI>
http://www.ahc.umn.edu/img/assets/26104/Organ_Transplantation.pdf
www.cnn.com/HEALTH/bioethics/
http://content.nejm.org/cgi/content/full/353/5/444#R3