Arhe, II, 3/2005.

UDK 11
Prevod

ERNST FOLRAT
Tibingen

RALANJAVANJE METAFIZIKE NA
METAPHYSICA GENERALIS I
METAPHYSICA SPECIALIS1
I
Ralanjavanje metazike na metaphysica generalis i metaphysica specialis, dalja
podela metaphysica-e specialis na cosmologia, psychologia i theologia rationalis (naturalis) u kolskoj metazici 18. veka ima naelno znaenje za dva dominanta oblika
miljenja, i odreuje upravo oblikovanost tog miljenja. Kantova Transcendentalna
dijalektika u Kritici istog uma je izgraena po emi metaphysica-e specialis. Ona
se moe razumeti kao destrukcija nasleene metazike na niti vodilji njenih osobitih
predmeta. Pa ipak se tada postavlja zadatak da se ta destrukcija metazike u transcendentalnoj dijalektici misli zajedno sa izgradnjom jedne metazike u transcendentalnoj
analitici. Jer, prema vlastitim Kantovim reima ne bi smelo da bude nikakve sumnje u
to da se u jedinstvu transcendentalne analitike i transcendentalne dijalektike, dakle, u
transcendentalnoj logici, radi o jednoj metazici. On je naziva metazika metazike2,
tj. ona je metazika izloena kao polaganje osnova metazike. Samo se postavlja pitanje, kakve je vrste to polaganje osnova metazike, i pre svega, zato je metazici uopte potrebno polaganje osnova. Ova pitanja zahtevaju uvid u jedinstvo transcendentalne
analitike i transcendentalne dijalektike koje je izgraeno polazei od metazike. Kao
pretpitanje ona zahtevaju pitanje o nastanku ralanjavanja metazike na metaphysica
generalis i metaphysica specialis. Tek polazei odatle se povratno moe jedinstveno
razumeti Kantovo mono delo. Povrh toga, to ralanjavanje se probija jo i u kantovskim nazivima metazika morala i metazika prirode. Kod ovih se radi o jednom
skraenju metaphysica-e specialis koje je uslovljeno Kritikom istog uma, tj. gubitkom
theologia-e rationalis.
1

Ernst Vollrath, Tbingen: Die Gliederung der Metaphysik in eineMetaphysica generalis und eine Metaphysica
specialis, Zeitschrift fr philosophische Forschung 16 [1962], S. 258-284.
2
Kants gesammelte Schriften, hrsg. von der kniglich preusischen Akademie der Wissenschaften, Berlin 1900-01,
Bd. X, S. 252 (pismo Markusu Herzu, maj 1781).

237

Drugi oblik miljenja koji je pogoen tim ralanjavanjem je Hegelovo miljenje.

Enciklopedija lozofskih znanosti je u svom ralanjavanju logika, lozoja prirode,
lozoja duha izgraena sasvim prema emi ralanjavanja kolske metazike, pri
emu je logika ime za jedinstvo ontologije i teologije. To se moe uvideti samo iz
Kantove transcendentalne logike, dakle, iz jednog oblika miljenja koji je i sam pogoen ralanjavanjem metazike.
Na jo neto valja obratiti panju: oba mislioca, Kant kao i Hegel, jezgru svog
miljenja uskrauju ime metazika. Kod obojice ono nosi ime logika. I o tome
se moe stei uvid samo ako se objasni metaziko poreklo ralanjavanja. To stoji u
vezi sa potrebom metazike za polaganjem osnova. Ovde emo samo da uputimo na
to stanje stvari.

II
Podela metazike na metaphysica generalis i metaphysica specialis se, najkrae
izreena, nalazi kod Aleksandera Gotliba Baumgartena [Alexander Gottlieb Baumgarten] u 2 njegove Metazike: Ad metaphysicam referuntur ontologia, cosmologia,
psychologia et theologia naturalis3. Saimanje poslednja tri dela metazike u metaphysica specialis u ovom delu se ne moe nai. Pa ipak, ono je pripremljeno na taj nain to
Baumgarten u 4 ontologia naziva takoe i metaphysica universalis. Kant je za osnov
svojih predavanja o metazici uzeo to Baumgartenovo delo.
Baumgarten doista spaja pojedinane delove metazike u takozvanim Prolegomenama (za ontologia 4 6; za cosmologia 351 353; za psychologia 501 503; za
theologia naturalis 800 802) sa osnovnim odreenjem metazike, koje glasi ( 2):
Metaphysica est scientia prima cognitionis humanae principia continens. U tim Prolegomenama, meutim, on ne navodi kako dolazi do tog ralanjavanja. Za njega se ono
razume samo od sebe.
Baumgartenovo ralanjavanje metazike nas vraa do njegovog uitelja Kristijana
Volfa [Christian Wolf]. Ono je oskudno saimanje na pounu kratkou i ksiranje do
samorazumljivosti opsenih Volfovih napora da metazici da jedan vrsti oblik. Kod
Kristijana Volfa se prvi put nalazi ovo ralanjavanje metazike, koje je kod Baumgartena veoma uhodano. Ovde e predstava o njegovim naporima da usledi prema latinskoj logici. Ona se prvi put pojavila 17284. To delo nije najranije u kojem se javlja ovo
ralanjavanje. Njemu prethodi takozvana Nemaka metazika: Umske misli o bogu,
svetu i ovekovoj dui, takoe i o svim stvarima uopte, saoptene ljubiteljima istine
(Frankfut i Lajpcig 1720). Ve u svom naslovu ona donosi to ralanjavanje5.
3
Metaphysica per Alexandrum Gottlieb Baumgarten, Editio II, Hallae et Magdeburgicae 1743. Prvo izdanje se
pojavilo 1739.
4
Citiramo prema 3. (i poslednjem) izdanju iz 1740.: Philosophia rationalis sive Logica, methode scientica pertractata et ad usum scientiarum atque vitae aptata. Praemittitur discursus praeliminaris de philosophia in genere. Editio tertia emendatior. Autore Christiano Wolo, Academiae Marburgensis P. T. Pro-Rectore, Francofurti et Lipsiae
MDCCXXXX. Podela paragrafa je u ostalome u razliitim izdanjima Logike konstantna.
5
U Ratio praelectionum Wolanarum in mathesin et philosophiam universam (Hale i Magdeburg 1718), naprotiv,
ema ralanjavanja jo nije potpuno obrazovana. Tu Volf pie: Tenendum itaque, mihi Metaphysicam potissimum

238

Za namere naeg prikaza najpogodnija je latinska logika. Pritom nije toliko stalo
do same logike kao do napred postavljenog Discursus praeliminaris de Philosophia in
genere. Vredno je napomenuti da se jedan takav Discursus uopte stavlja pre logike i
u tesnoj povezanosti sa njom. To ne znai nita drugo do da kod Volfa metazika nije
u stanju da sama primi obeleje svog oblika. Spisi koji su se pojavili posle logike,
pre svega Philosophia prima, sive Ontologia iz 1730. godine, svugde uzimaju u obzir
Discursus praeliminaris iz logike.
Poglavlje III u Discursus praeliminaris obrauje: De partibus philosophiae ( 55
seqq.). Volf pritom polazi od tri Entia-e koje poznajemo ( 55, Fundamentum partium
philosophiae): Entia, quae cognoscimus, sunt Deus, animae humanae ac corpora seu
res materiales. Najpre se ne prikazuje odakle u lozofskom pogledu potie predlog o tri
Entia-e. Nakon toga 56 ustanovljuje delove lozoje (Philosophiae partes primariae):
Tres hinc enascuntur philosophiae partes, quarum una de Deo, altera de anima humana, tertia de corporibus seu rebus materialibus agit. Quoniam enim praeter Deum,
animas humanas ac corpora entia alia non cognoscimus ( 55.)., nec plures possunt
cunstitui partes philosophiae ab eo, qui nonnisi ad haec tria entium genera attendit.
Ralanjavanje jednog dela metazike ima svoj fundament u predlogu tri genera-e bia
pred ovekovim saznavanjem (onim cognoscere). Potom 57-60 navode delove lozoje kao Theologia, Psychologia i Physica, time to oni istrazivanje te tri Entia-e
vezuju za osnovno odreenje lozoje u 29. Ono glasi (Philosophiae denitio): Philosophia est scientia possibilium, quatenus esse possunt.
Pada u oi da Volf ovde kao trei deo lozoje ne pominje Cosmologia nego Physica. No, Volf dalje Physica-u deli na Physica generalis, koja se bavi de generalibus
corporum affectionibus i de pluribus eorundem speciebus communibus ( 76; ova je i
sama jedan deo Physica-e, vidi 60), i Cosmologia. Ova se odreuje na sledei nain
( 77;, Cosmologia denitio): Pars Physicae, quae de corporibus mundi totalibus agit
atque docet, quomodo ex iis componatur mundus, Cosmologia appellatur. Est igitur
Cosmologia scientia mundi, qua talis. Dakle, ne zika uopte ve samo jedan deo spada u Metaphysica specialis! Tekoe koje se ovde nalaze postaju jasne ako se misli na
to, da po Aristotelu zika upravo nije metazika nego druga lozoja (Metazika
11 1037 a 15 izm. ost.). Pritom tu ne igra nikakvu ulogu to, da li je ono to Aristotel
razume pod zikom isto ono to Volf razume pod Physica. Na to se mirno moe
negativno odgovoriti.
Meutim, ovo odreenje Cosmologia-e nije dovoljno ak ni za to da se moe smatrati da ona pripada metazici, nego se i ona mora jo blie ograniiti. O tome 78
(Cosmologiae generalis denitio) kae: Datur vero etiam generalis mundi contemplatio, ea explicans, quae mundo existenti cum alio quocunque possibili communia sunt.
Ea philosophiae pars, quae generales istas notiones, easque ex parte abstractas, evolvit,
Cosmologia generalis vel transendentalis a me vocatur. Denio autem Cosmologiam
generalem per scientiam mundi in genere.
vocari scientiam de Deo et mente humanae rerumque principiis; scientiae vero entis qua ens est philosophiae primae
nomen servari: id quod etiam ab aliis eri solet Philosophis. Qodsi tamen malueris illam vocare Pneumaticam et
sub Metaphysicae nomine comprehendere cum Pneumatica philosophiam primam; me non repugnantem habebis:
In verbia enim facilis sum (Sectio II, Caput III, 2). Ovde jo nedostaje izriito pominjanje cosmologia-e, koja se,
meutim najavljuje ve u rerumque principiis, iako ne jednoznano odvojena od ontologia-e.

239

U Cosmologia generalis iz 1731. se metaziki karakter Cosmologia-e obrazlae na

jo jedan drugaiji nain. Tu ( 1; Denitio Cosmologiae) Volf pie: Cosmologia generalis est scientia mundi seu universi in genere, quatenus scilicet ens idque compositum
atque modicabile est. Dedimus hanc Cosmologiae generalis denitionem in Duscursu
praeliminari Logicae praemissu ( 78). Monuimus quoque ibidem, quod ignotum vulgo
sit hoc nomen, etsi principia quaedam ad eam spectantia non ignorentur. Quamobrem
et transcendentalem appellare soleo, quia nonnisitalis de mundo hic demonstrantur,
quae ipsi tanquam enti composito et modicabili conveniunt, ut adeo eodem modo se
habeat ad Physicam, quo Ontologia seu philosophia prima ad philosophiam universam6. Cosmologia stoji u istom odnosu prema Physica kao Ontologia seu Philosophia
Prima prema celoj lozoji. Ona je neto poput prve lozoje koja specijalno pripada
zici. Ona nikako nije prva lozoja uopte. Physica se u Discursus praeliminaris-u
odreuje na sledei nain ( 59; Physicae denitio): Pars denique philosophiae, quae
de corporibus agit, Physica salutatur7. U 2 u Cosmologia generalis se, stoga, nalazi
sledee odreenje Cosmologia-e (Cosmologiae principia et objectum): in Cosmologia
generali ad mundum seu universum in genere applicatur theoria entis in genere atque
theoria generalis entis compositi in philosophia prima tradita8. Ovo odreenje moe jasno da pokae da Cosmologia nije nita drugo do primena ontologia-e (theoria entis in
genere) na oblast res compositae-e, tj. na podruje bia u celini qua universum-a. Ona
je legitimni deo metazike.
Time je dovreno trodelno ralanjavanje metaphysica-e specialis. Ono je osnovano
na predlogu o tri Entia-e aes metazikih predmeta. Metaphysica generalis se predoava u 73 Discursus-a (Fundamentum et denitio Ontologiae): Sunt enim nonnulla enti
omni communia, quae cum de animabus, tum de rebus corporeis, sive naturalibus, sive
articialibus praedicantur. Pars illa philosophiae, que de ente in genere et generalibus
entium affectionibus agit. Ontologia dicitur, nec non Philosophia prima. Quamobrem
Ontologia seu Philosophia prima denitur, quod sit scientia entis in genere, seu quatenus ens est.
Ralanjavanje metazike na metaphysica generalis i metaphysica specialis je time
dovreeno. Pada u oi da se sami nazivi metaphysica generalis i metaphysica specialis ne nalaze ni u Discursus praeliminaris (i Logici) ni u Prolegomena ontologia-e.
A nesumnjivo je da oni lee u osnovi tog ralanjavanja. Pritom se za metaphysica-u
generalis radi o ens in genere i o affectiones generales entium, a za metaphysica-u specialis o tri genera entium ( 55 i 56).
Podela metazike je dovrena nadasve onda kada se njeni delovi izriito proglase
za pripadne metazici. Za to se postarao 79 (Pneumaticae et Metaphysicae denitio): Psychologia et Theologia naturalis nonnunquam Pneumaticae nomine communi
insigniuntur, et Pneumatica per sp irituum scientiam deniri solet. Ontologia vero,
Cosmologia generalis et Pneumatica communi Metaphysicae nomine compellantur. Est
igitur Metaphysica scientia entis, mundi in genere et spirituum.
6

Cosmologia generalis, methodo scientica pertractata, qua ad solidam, inprimis Dei atque Naturae cognitionem
via sternitur. Autore Christiano Wolo, Francofurti et Lipsiae MDCCXXXI, Prolegomena 1.
7
Philosophia rationalis sive Logica, Discursus praeliminaris 59.
8
Cosmologia generalis, Prolegomena 2. (Citirani tekst je u tom delu tampan kurzivom).

240

U toj podeli, tj. u njenom ralanjavanju je, meutim, potreban jo i poredak. To

se izvrsno postie u 99 (Partium Metaphysicae ordo): In Metaphysica primum locum tuetur Ontologia seu philosophia prima, secundum Cosmologia generalis, tertium
Psychologia et ultimum denique Theologia naturalis. Partes metaphysicae eo collocandae sunt ordine, ut praemittantur, unde principia sumunt ceterae ( 87.). Quare cum
Theologia naturalis principia sumat ex Psychologia, Cosmologia et Ontologia ( 96.),
Psychologia ex9 Cosmologia generali et Ontologia ( 98.), Cosmologia ex Ontologia
( 97.); evidens est, Ontologiam primo loco pertractari debere, secundo Cosmologiam,
tertio Psychologiam, quarto denique Theologiam naturalem.
87, koji poredak konstituie tek nakon predloga delova, glasi (Ordo partium philosophiae): Ordo partium philosophiae is est, ut praecedant ex quibus aliae principia
mutuantur. Philosophiae scientia est ( 29.), adeoque ex principiis certis et immotis per
legitimam consequentiam inferri debent, quae in ea traduntur ( 30). Quae igitur partes
philosophiae principia praebent aliis, eae praecedere, quae autem principia inde mutuantur, sequi debent. Si negas, id eri debere: priori loco ponendae sunt, quae ex aliis
demonstrationum principia petunt. Utendum igitur erit terminis nondum denitis, et
principiis nondum demonstratis, adeoque antequam nobis constat, eadem certa esse ac
immota. Sensum igitur propositionum non bene assequimur, nec de veritate earum sumus certi, quamdiu partes ceterae non accedunt. Quamobrem cum id scientiae repugnet
(30.), qualis philosophia esse debet ( 29.), nec cum omnimoda certitudine consistat,
cui in philosophia studendum ( 33.); sancte custodiendus est ordo, quo prior locus
cedit iis partibus, qui ceteris principia suppeditant, unde intelliguntur ac demonstrantur,
quae ibidem traduntur.
Ordo metazike i njenog ralanjavanja je stavljen na jedna osnov u neizostavnom
zahtevu za znanstvenou tj. za lozojom ( 29). A znanstvenost prema Volfu znai
navoenje principa i legitimni sled stavova iz prinzipa. To dva puta ureuje spomenuti
30 (Scientiae denitio): Per Scientiam hic intelligo habitum asserta demonstrandi,
hoc est, ex principiis certis et immotis per legitimam consequentiam inferendi. Filozofsko saznanje je jedino ono to daje osnov svemu onome to jeste ( 6; Denitio
cognitionis philosophicae): Cognitio rationis eorum, quae sunt, vel unt, philosophica
dicitur. Ovaj osnov mora stalno da se legitimie, to je jedan zahtev koji je Lajbnic
[Wilhelm Gotfried Leibniz] uzdigao do osnova sveg miljenja. Radi toga i Volf takoe
govori tano kao Lajbnic o reddere rationem ( 17).
Ovim principom nastaje takvo ralanjavanje metazike, da Ontologia moe da zahteva prvo mesto, zato to ona nije kao Cosmologia, Psychologia i Theologia naturalis
zasnovana, ve je jedino zasnivajua.

III
Odakle dolazi to ralanjavanje i koji su motivi, koji se mogu metaziki legitimisati, vodili do njegovog postavljanja. Oigledno je da Volfovi navodi u 87 i 99
Discursus-a praeliminaris nisu dovoljni, zato to oni pretpostavljaju predlog o tri En9

U tekstu u Editio III ovde pogreno stoji et.

241

tia-e kao predmet metazike. No, vredno je napomenuti da ralanjavanje polazi od

njih ( 55) a ne od konstitucije Metaphysica-e generalis sive Ontologia, koju Volf tek
naknadno daje u 73 usled potrebe razmatranja delova i predmet Metaphysica-e specialis. ini se da je Metaphysica generalis kod Volfa izrasla iz potrebe Metaphysica-e
specialis za zasnivanjem.
Hajdeger [Martin Heidegger] nasluuje hriansko poreklo tog ralanjavanja: Jedan motiv (obrazovanja kolskog pojma metazike) tie se sadrinskog ralanjavanja metazike i potie iz verskog tumaenja sveta hrianstva. Prema njemu je sve
neboansko bie neto stvoreno: univerzum. A meu stvorenjima opet ovek ima jedan
izuzetan poloaj utoliko to je u svemu stalo do spasenja njegove due i do njegove
vene egzistencije. Tako se primereno toj hrianskoj svesti o svetu i tubitku celina bia
ralanjava na boga, prirodu i oveka, ijim podrujima se tada odmah prireuju teologija, iji je predmet summum ens, kosmologija i psihologija. One sainjavaju discipline
Metaphysica-e specialis. Za razliku od nje, Metaphysica generalis (ontologija) ima za
predmet bie u optem (ens commune). 10
Ovo tumaenje je, kao to e se pokazati, zahvatilo prekratko. Sigurno je da su
motivi hrianskog tumaenja sveta uestvovali na obrazovanju tog kolskog pojma
metazike. Ali taj pojam sasvim izostaje sve dok miljenje i hriansko tumaenje sveta nisu sklopili neprikosnoveni savez, tj. u sholastici. I to sigurno ne zato to sholastici
ne bi stalo do shematskog ralanjavanja. Sa druge strane, elementi tog kolskog pojma
metazike se mogu slediti sve do mislioca koji bez svake sumnje nose peat hrianske
vere, kao to se to ne moe osporiti ni za Volfa. Samo to se postavlja pitanje, ta sve
to znai za metaziku.
Pitanje se moe formulisati na sledei nain: Kako dolazi do toga da se tri Entia-e
predlau kao metaziki predmeti tako da se delovi metazike bave njima? Kako dolazi do toga da se ti delovi metazike sastavljaju u tom ralanjavanju, i ta to kazuje
za bit metazike? Predlog te tri Entia-e kao metazikih predmeta, kao neizostavno
pripadnih metazici, vodea je nit ovog istraivanja. Ono se ne moe ranije umiriti sve
dok ta pitanja ne budu u potpunosti pronala odgovor na taj nain, da ralanjavanje
metazike i predlog naznaene tri Entia-e ne budu dobili odgovor koji e biti miljen i
razumljiv iz metazike i njene biti.
Ralanjavanje pokazuje est znaajnih crta:
1. Samo ralanjavanje na Metaphysica generalis i Metaphysica specialis;
2. Ralanjavanje Metaphysica-e specialis na Cosmologia, Psychologia i Theologia rationalis sive naturalis;
3. Sled niza ralanjavanja, kojem jedanput pripada prvenstvo Metaphysica-e
generalis qua Ontologia-e pred Metaphysica-om specialis, a drugi put sled niza
pojedinanih disciplina Metaphysica-e specialis. Pritom se posebna panja mora
posvetiti pre svega poloaju Cosmologia-e;
4. Zasnivanje odn. obrazlaganje tog sleda niza zahtevom za osnovanou;
5. Naziv Ontologia za Metaphysica-u generalis; i
6. Naziv Pneumatica za jedinstvo Psychologia-e i Theologia-e naturalis.
10

Heidegger, Martin: Kant und das Problem der Metaphysik, 2. izdanje, Frankfurt 1951, S. 18.

242

Nijedna od ovih osnovnih crta ralanjavanja ne sme da se uzme izolovano. Pre je stalo
upravo do toga da se istina ovih est osnovnih crta uini metaziki razumljivom.

IV
Poeemo od naziva Ontologia. On je sasvim samorazumljiv Kristijanu Volfu,
koji ga koristi ne polagajui raun o njegovom poreklu. Pri tome nije odluujue njegovo istorijski razumljeno poreklo, nego legitimisana pripadnost tog naziva biti u njemu
iskazane Prima Philosophia-e iz upravo te biti. Poznato je da je naziv Prima Philosophia naziv koji je Aristotel dodelio stvari i jezgru stvari miljenja. Taj dogaaj dodele
imena nije proizvoljan! Naziv Prima Philosophia, odnosno se nadeva miljenju onda kada ono oblik koji mu pripada primi iz svoje vlastiti biti. Njemu
kasnije pridodati nazivi metazika i ontologija su, nasuprot tome, samo sporedni
nazivi.
Johanes Mikraelius [Johannes Micraelius (1579 1658)] pie u svom Lexicon Philosophicum: Metaphysicae objectum est Ens quatenus Ens est. Unde etiam vocatur
aliquibus 11. Tu on izriito govori o nekolicini. Jedan od njih je Johanes
Klauberg [Johannes Clauberg (1622 1665)], koji se esto navodi kao prvi koji upotrebljava naziv Ontologia. On je sastavio delo: Elementa philosophiae sive Ontosophia
(Groningen 1647). 1660. godine ta knjiga, ili pre njen glavni deo, izlazi pod drugim
nazivom kao: Ontosophia nova, quae vulgo Metaphysica (Duisburg), a 1664. se pojavljuje pod jednim jo jedanput promenjenim nazivom: Metaphysica de ente, quae
rectius Ontosophia, Amsterdam. Ve u prvom izdanju iz 1647. je naziv Ontosophia
razjanjen i nazivom Ontologia12. Tree izdanje je kasnije preuzeto u Opera philosophica (1691). Tu taj pasus glasi ovako: Sicuti autem vel dicitur
quae circa Deum occupata est scientia: ita haec, quae non circa hoc vel illud ens speciali nomine insignitum vel proprietate quaedam ab aliis distinctum, sed circa ens in
genere versatur, non incommode Ontosophia vel Ontologia dici posse videatur13. Neto
kasnije stoji: Est quaedam scientia, quae contemplatur ens quatenus ens est, hoc est
in quantum communem quandam intelligitur habere naturam vel naturae gradum, qui
rebus corporeis et incorporeis, Deo et creaturis, omnibusque adeo et in singulis entibus
suo modo inest. Ea vulgo Metaphysica, sed aptius Ontologia vel scientia Catholica,
opta znanost, et philosophia universalis nominatur.14
Pa ipak, naziv Ontologia se sree jo pre Klauberga. Abraham Kalov [Abraham
Calov (1612 1686)] ga ima ve 1636. u svojoj Metaphysica divina: Scientia de Ente
Metaphysica appellatur communiter a rerum ordine, rectius ab objecto proprio15. A jo pre Kalova njega koristi Johan Hajnrih Alted [Johann Heinrich Alsted
11

Micraelius, Johannes: Lexicon philosophicum, Jena 1653, pag. 654.

Clauberg, Johannes: Elementa philosophiae sive Ontosophia, Groningen 1647, pag. 3.
13
Clauberg, Johannes: Opera omnia philosophica, partim antehac separatim, partim nunc primum edita, cura Joh.
Theod. Schalbruchii, Amsterdam 1691, pag 281.
14
Ibid., pag. 283.
15
Calov, Abraham: Metaphysica divina, Pars generalis, Rostok, 1636, Praecognita II, pag. 4. U Scripta philosophica
se Pars specialis naknadno unosi (Rostok 1650/51). U oba dela Metaphysica-e divina naziv nalazi se
12

243

(1588 1638)]. On izdaje 1620. godine svoj Cursus philosophici Encyclopaedia. Tamo
stoji: Metaphysica est sapientia quae considerat ens qua ens: alias dicitur prima philosophia, et in Lexio Goclenii pag. 1616. Alted ovde upuuje na kolskog
metaziara Rudolfa Gekela [Rudolf Gckel (Goclenius, 1547 1628)], koji je, prema
svemu to znamo, bio prvi koji je skovao naziv Ontologia17.
Goklenius objavljuje svoj Lexicon Philosophicum 1613. ini se da se ovde taj naziv
zbilja prvi put pojavljuje. Na to nas upuuje vie stvari. Najpre, on se nalazi u lanku
Abstractio, tj. upravo ne u lanku Philosophia ili Scientia18. Goklenius razlikuje tri
naina Abstractio materiae: abstractio physica, abstractio mathematica et
i abstractio transnaturalis (de Deo et Intelligentijs). Drugi nain on karakterie na sledei nain: Seiunctio et Abstractio a materia est cum singulari, tum universali, etiam
secundum tantum, ut a corpore simplici aut mixto. Mathematica haec est et ,
idest, Philosophiae de ente seu Transcendentibus19. Pritom se pokazuje da je taj naziv
najpre upotrebljen kao pridev, pri emu je trebalo dopuniti abstractio. Kao pridev se
potom taj naziv vie ne nalazi. Osim toga, on se daje u svojoj grkoj formi: kod jednog
humaniste to vie ne zauuje. No, na rubu te pridevske rei i njenog tumaenja nalazi
se napomena: et philosophia de ENTE. Ta napomena moe da potie od autora ili od izdavaa20, svejedno se ini da se ovde radi o jednom sluajnom obrazovanju,
koje je odmah bilo primeeno kao sreni pronalazak i pribeleeno kao napomena na
rubu.
Tri modusa od Abstractio materiae na izvestan nain odslikavaju trodelnu podelu lozofskih znanosti na ziku, teologiju (qua Prima Philosophia) i matematiku kod
Aristotela21. Pa ipak, ona je tako prihvaena da je Aristotelova Prima Philosophia rascepljena, i u pogledu na Abstractio materiae jedan deo moe da ide ujedno sa matematikom. Ta rascepljenost aristotelovskog oblika metazike nalazi se u jo jednom
Gokleniusovom delu: Isagoge in Peripateticorum et Scholasticorum Primam philosophiam22. Karakteristino za kolebanje odreivanja oblika metazike je ipak to da sam
Goklenius navodi to ralanjivanje metazike na dva dela samo u predgovoru dela, dok
ga u samom delu ipak ne provodi.

vie od dvanaest puta u naslovima glava i poglavlja.Uvek je napisan grkim pismom. Sasvim izgleda tako kao da je
Klauberg prvi koji naziv Ontologia pie latinskim pismom.
16
Cursus philosophici Encyclopaedia Libri XXVII, Opera et studio Johannis Henrici Alstedii, Herborn 1620, Liber
V, Metaphysica, Pars prima, De Transcendentibus, Caput I Ens, pag. 149.
17
To se uvek moglo potraiti kod Ajzlera: Eisler, Rudolf: Wrterbuch der philosophischen Begriffe, 4. izd. Berlin
1927, lanak Ontologie. Uprkos tome, tvrdoglavo se odrala tvrdnja da je Klauberg bio izumitelj ovog naziva.
18
lanak Ontologia, naprotiv, taj Leksikon jo ne poznaje.
19
Lexicon Philosophicum, opera et studioRodolphi Goclenii, Frankfurt 1613, pag. 16. Ovaj Lexicon ne sme da se
zamenjuje sa Lexicon Philosophicum iz 1615.
20
To se u tekstovima ranog XVII veka ne moe jednoznano ustanoviti. Ali, u ovom sluaju se moe smatrati skoro
sigurnim da ona potie od autora, dakle, od samog Gokleniusa. Naime, u tekstu Lexicona postoje dve vrste rubnih
napomena. Jedna slui tumaenju i jednostavno je stavljena na rub. Druga vrsta isto tako daje tumaenja, ali je je u
tekstu navedena jednim znakom i kao napomena je napisana na sledei nain [...]. Ona slui npr. za prevoenje grkog vokabulara (na strani 16 je tako re prevedana sa iudicium). Ukoliko uopte, onda ta vrsta rubnih
napomena potie od izdavaa.
21
Aristotel: Metazika, E 1 1026 a 18.
22
Goclenius, Rodolphus: Isagoge in Peripateticorum et Scholasticorum Primam Philosophiam, Frankfurt 1598,
Praefatio, pre svega propositiones 6-8 i 19.20.

244

To razlikovanje se vraa do Benediktusa Pereriusa [Benedictus Pererius] (on se

takoe citira na navedenom mestu u Lexicon Philosophicum). Ono je u 7. poglavlju
1. knjige njegovog dela: De communibus omnium rerum naturalium principiis et affectionibus prikazano na sledei nain: Necesse est esse duas scientias distinctas inter
se; Unam, quae agat de transcendentibus, et universalissimis rebus: Alteram, quae de
intelligentijs. Illa dicetur prima Philosophia et scientia universalis; haec vocabitur proprie Metaphysica, Theologia, Sapientia, Divina scientia23. Ova potpodela Pereriusa je
snano uticala na nemaku kolsku lozoju XVII veka, dok je u njegovom redu on
je bio jezuit ostala bez dejstva24.
Ono to Pererius pokuava da provede je u najveoj meri udnovato. Ako se povuku poslednje konsekvence, to on naravno ne ini, onda se mora kazati: postoji jedna
prva lozoja koja zapravo nije metazika. A to istovremeno kazuje, da metazika
zapravo nije prva lozoja. Uistinu, jedno razlikovanje metazike i prve lozoje koje
je u najveoj meri diskutabilno. Pererius se zauzima za njega a da ga ne provodi do
kraja25. Ipak, on nekako ide toliko daleko da razlikuje prvu lozoju i metaziku. Sa
tim razlikovanjem je povezano postavljanje jedne scientia universalis naspram koje
sve druge znanosti stoje kao scientiae particulares, dakle, takoe i Theologia nazvana
Metaphysica: oportet esse aliquam scientiam universalem diversam a scientiis particularibus, quae agat de transcendentibus, et ijs quae sparsa sunt, per omnes disciplinas
(cuiusmodi sunt decem Praedicamenta, et generales divisiones entis) ita ut subiectum
eiusmodi scientiae sit ens ut ens26. Odvajanje jedne scienta particularis kao Metaphysica od scientia universalis kao Prima Philosophia kod Pereriusa je u kolskoj metazici
XVII veka bilo viestruko prihvaeno. To delo je u Nemakoj bilo tri puta obnovljeno
tampano (Keln 1595., 1603. i 1618.). Oigledno je da je ono izvrilo znaajan uticaj
na miljenje, i uvek iznova se citira. Tu lei zaetak razlikovanja jedne Metaphysica
generalis od Metaphysica specialis. Metazika je kod Pereriusa teologija. Ona se bavi
bogom, inteligencijama koje su per essentiam bez tela, tj. anelima, i inteligencijama
koje per rationem mogu da se misle bez tela, tj. ljudskim duama.
Metazika kao teologija, tj. kao uenje o inteligencijama, moe da se pozove na
samog Aristotela27. U tome Pererius nikako nije ni usamljen. I kod Franciskusa Suareza
[Franciscus Suarez] se uenje o biima koja su prema bitku apstrahovana od materije,
tj. o inteligencijama, oznaava kao metazika28. Odluujue je da Pererius jedino tu
znanost proglaava za pravu metaziku, dok je kod Suareza samorazumljivo da uenje
o ens inquantum est ens pripada metazici.
Johan Hajnrih Alted preuzima Pereriusovo razlikovanje na jedan poseban nain.
23

Pererius, Benedictus: De communibus omnium rerum naturalium principiis et affectionibus, Kln 1595, pag. 23
(prvi put objavljeno u Rimu 1562).
Wundt, Max: Die Schulmetaphysik des 17. Jahrhunderts, Heidelberger Abhandlungen zur Philosophie und ihrer
Geschichte, 29, Tbingen 1939, S. 170.
25
Predoena razjanjenja su drugo reenje jedne dubitatio, za koju su povod dala aristotelovska odreenja metazike. Poglavlje VII je naslovljeno: solvitur alio modo tertia dubitatio. Pa ipak, ovo drugo reenje nije uinjeno
plodnim u narednim Pereriusovim knjigama.
26
Aristotel: Metazika, E 1 1026 a 16.
27
L. c.
28
O tome: Conze, Eberhard: Der Begriff der Metaphysik bei Franciscus Suarez, Forschungen zur Geschichte der
Philosophie und der Pdagogik, III. Bd., Heft 3, Lajpcig 1928, S. 16 i dalje.
24

245

On odvaja uenje o bogu, anelima i Anima separata od metazike, i znanost o njima

naziva Pneumatica ili Pneumatologia29. On sasvim jasno izrie razloge koji su ga na to
pokrenuli: Metaphysica est disciplina generalis de ente, non potest tractare de tali ente,
puta de Deo, angelo et anima separata. Fieri enim non potest, ut unius specie disciplinae duo sint objecta specie distincta, unum generalissimum, ens nempe in latitudine,
alterum singularissimum, ut est Deus; cui subjecto accedunt duo specialia, puta angelus
et anima separata30. Time teologija istupa iz sklopa metazike i postaje samostalna znanost pneumatika. A uprkos tome Altedu je poznata potpodela metazike na na jedan
Pars generalis i jedan Pars specialis. Pars generalis se bavi de transcendentibus, tj. o
najoptijim odreenjima bia kao jednog bia: Ejus - (scilicet: Metaphysicae) partes
duae sunt, generalis et specialis, sive communis et propria. Pars generalis proponit
transcendentia. Transcendentia sunt generalissimi termini, qui vaguntur per omnia praedicamenta31. Pars specialis se bavi de Praedicamentis. Njega Alted uvodi na sledei
nain: sequitur pars specialis quae de speciebus entis tractant32. Pod species entis on
razume pre svega Substantia i Accidentia33.
Pereriusovo razlikovanje Philosophia Prima i Metaphysica qua Theologia ima metazikih tekoa. Kod njega se u osnovi tvrdi da metazika (kao scientia particularis)
nije Prima Philosophia (kao scientia universalis), to je jedna misao koja za samorazumevanje metazike mora da bude savreno strana; pogotovu se ini da nasuprot tome
stoji jasna izreka Aristotela, koji metaziku odreuje upravo time to je izdvaja od
svih drugih znanosti, koje poseduju jedno razgranieno polje znanosti34. ta drugo metazika i moe da bude do prva lozoja? I pre svega: ta drugo prva lozoja moe da
bude do metazika? T, u njoj postavljeni zahtev za podrujem bia u celini se doista
ipak ne moe osporavati! Polazei od tog zahteva njoj se mora pripisati i naziv prva
lozoja. Alted je krenuo putem da teologiju iskljui iz metazike i uputi u jednu samostalnu znanost: pneumatiku. Johanes arf [Johannes Scharf (1595 1660)] ponovo
preuzima Altedovo razlikovanje. On izdaje jednu Pneumatica, seu Pneumatologia,
koja je doivela etiri ponovljena izdanja35. U Praefatio za to delo on odluno upuuje
na Pereriusa i njegovo razlikovanje36. Povrh toga, on argumentie sasvim u Altedovom
smislu, koga je (sa Gokleniusom) i citirao u Praefatio37.
Tekoe Pereriusovog razlikovanja Prima Philosophia-e i Metaphysica-e qua Theologia su putem metazikih razmiljanja ponukale te mislioce da teologiju udalje iz
prve lozoje, pa time i iz metazike, da bi metazici mogli da ostave njen prema
njenoj biti ispravan zahtev za nazivom Prima Philosophia38. Od zahteva za tim nazivom
metazika shodno svojoj sutini ne moe da odustane. Ali tada teologija mora da napu29

Alsted, Johannes Heinrich: Cursus philosophici Encyclopaedia Libri XXVII, Herborn, 1620, Liber VI, pag. 287.
Ibid., pag. 298; vidi pag. 150.
Ibid., pag. 147 i dalje.
32
Ibid., pag. 271.
33
Ibid., pag. 295, Synopsis secundae partis Metaphysicae.
34
Aristotel: Metazika, 1 1003 a 22 i dalje.
35
Scharf, Johannes: Pneumatica, seu Pneumatologia, Wittenberg 1629, 1644, 1647, 1656 i 1670.
36
Ibid., Praefatio 1 i dalje.
37
Ibid., Praefatio 5.
38
To se izrie izm. ost. ve u nazivu jednog drugog arfovog dela: Metaphysica exemplaris, hoc est, Prima Philosophia, Wittenberg 1628
30
31

246

sti naziv: metazika, to isto tako nije moguno.

Ovde nastupa naziv Ontologia, koji je najpre neto poput sluajnog nalaza. On
doputa da se scientia-i universalis dodeli jedno vlastito ime: Philosophia prima sive
Ontologia, a da se ipak oznai kao metazika. S druge strane, za scientia particularis se
isto tako sauvalo ime Metaphysica. No, Metaphysica sada postaje jedan nadnaziv koji
obuhvata kako scientia universalis (Prima Philosophia sive Ontologia) tako i scientia
particularis (Theologia et Scientia de Intelligentiis sive Pneumatica sive Pneumatologia). Time metazici ostaje zahtev za nazivom Prima Philosophia (ona je to kao scientia
universalis), a isto tako ostaje i zahtev teologije (kao jedne scientia particularis) da se
zove metazika. Naziv Ontologia pomae metazici da se izvue iz jedne naelne
metazike neprilike.
Johanes Mikraelius je bio prvi koji je izriito naveo to reenje i to ralanjavanje: Metaphysicae objectum est Ens quatenus ens est. Unde etiam vocatur aliquibus
. Ubi notetur, quod Ens hic intelligatur in communi sub ratione indifferentiae
in summa abstractione. Metaphysica dividitur in Generalem, qua Ens in abstractissima ratione et in omnimoda indifferentia consideratur, cum quoad naturam tum quoad
affectiones tam conjunctas quam dissolutas: Et in specialem, qua Ens consideratur in
istis speciebus substantiarum, quae ab omni materia sunt absolutae, ceu sunt DEUS (,)
Angeli et anima separata: quanquam aliqui Theologiam, Angelographiam et Psychologiam, in quibus agitur de Deo, Angelis et Anima separata non habent pro Partibus
Metaphysicae, sed illas censent particurales esse disciplinas39.
Ovde je ralanjavanje metazike provedeno na nain koji nam je poznat od Volfa.
To se nadasve pokazuje u tome to naziv Ontologia sada zauzima ono mesto koje
je zauzimao u Volfovoj shemi. On se pokazuje osobito podesan za taj zadatak, i on
okonava kolebanje koje nastupa ako se prihvati Pereriusovo razlikovanje Prima Philosophia-e i Metaphysica-e.
Treba postaviti pitanje, odakle kod Pereriusa polazi to razlikovanje. To postaje
odmah jasno kada se s tim u vezi pogledaju poglavlja 5 7 prve knjige De Philosophia Pereriusovog dela. Tekoe lee u odreenjima predmeta i biti prve lozoje kod
onog mislioca koji je postavio prvi oblik prve lozoje - kod Aristotela. Ta poglavlja
prikazuju jedno tumaenje Aristotela. U svom pokuaju da jedinstveno razume razliita
Aristotelova odreenja biti i predmeta prve lozoje, Pererius nikako nije usamljen.
Taj pokuaj je u osnovi uinio svaki komentator i svaki interpretatot aristotelovske
metazike, zvao se on Albertus Magnus, Toma Akvinski, Franciscus Suarez ili ve
kako drugaije40. Pa ipak je Pererius usamljen u svom reenju te tekoe: u odvajanju
prve lozoje od metazike qua Theologia-e. To odvajanje otputa iz sebe ralanjavanje na Scientia universalis i Scientia particularis. Naziv Ontologia je pozvan da
odstrani njihove tekoe41.

39
Micraelis, Johannes: Lexicon philosophicum, Jena 1653, pag. 654, lanak Metaphysica. Vidi takoe: pag. 758,
lanak Ontologia i pag. 823 i dalje, lanak Philosophia.
40
Wundt, Max: Die deutsche Schulmetaphysik des 17. Jahrhunderts, Tbingen, 1939, S. 62 i dalje. Owens, J.: The
doctrine of being in the Aristotelian Metaphysics (A study in the Greek background of Mediaeval Thought), Toronto,
1951, S. 5-6.
41
Tekoe se nagovetavaju ve i kod samog Pereriusa. Vidi ono proprie u citiranoj reenici!

247

Dugo se pokazivala sklonost da se te tekoe razliitih odreenja predmeta i biti

prve lozoje kod Aristotela odstrane na taj nain to su se one razumevale istorijski.
U razliitim fazama aristotelovskog miljenja su se javljala upravo razliita odreenja.
Ovaj nain razumevanja Aristotela, koje se pre svega nalazi u delima Vernera Jegera [Werner Jaeger]42, see suvie kratko. Na to je ukazao jo Franc Dirlmajer [Franz
Dirlmeier]43. Da se razumemo: uopte ne treba da se porekne to da Aristotelovi spisi
kojima raspolaemo svoje nastajanje zahvaljuju jednom istorijski shvatljivom procesu.
To bi bilo sasvim besmisleno. Ono to se odluno osporava je opravdavanje toga da
se istorijskim objanjenjima uini da ieznu pitanja koja se tiu same stvari. Pitanje
nastanka aristotelovskih spisa zahteva u celini novo prikazivanje, koje se nije utvrdilo
nerazjanjenim psiholokim prerasudama.

V
Kako kod Aristotela stoji sa odreenjima biti metazike polazei od njene teme.
Aristotel je metazici dao ime koje joj je svojstveno; ono glasi: ,
prva lozoja44. Naziv prva lozoja ima prvenstvo pred drugim nazivima iste stvari
kao to su metazika i ontologija, i ono nije zasnovano jedino u tome to je on
stariji od njih. Njega je stvari i jezgru stvari miljenja dodelio mislilac koji je kao prvi
izriito postavio pitanje koje pripada prvoj lozoji. Pitanje prve lozoje glasi:
; ta je bie-bitak [Seiend-Sein]?45 Znaenje naziva prva lozoja lei u tome to
je on ime za ono podruje, koje se u sledu osnovnog pitanja merodavno za sve sledee
miljenje otvara u jednom obliku miljenja. Tim osnovnim pitanjem miljenje puta da
bude upueno u jednom pravcu pitanja koji ga vodi u podruje kojem ono pripada. To
podruje je primereno boravite miljenja koje zahteva i polae pravo na naziv prva
lozoja. U njemu ono moe da sledi osnovno pitanje svojim misaonim koracima.
Sledei osnovno pitanje u podruju miljenja koje je njemu dodeljeno, ono ispostavlja
svoje miljeno kao nosee nazive. Ti nazivi se u ispitivanju onoga upitnog u osnovnom
pitanju ureuju u jedan sklop koji svoju graevinu dobija od onog podruja pitanja, iji
oblik se precrtava u sklopu naziv. Sklop naziv i sam ima karakter jednog oblika koji
koji odgovara obliku podruja pitanja. Oblik Aristotelove prve lozoje je sklop naziv koji pokazuju graevinu podruja pitanja u koje miljenje puta da bude upueno
osnovnim pitanjem.
Taj oblik je u svojoj graevini odreen nainom na koji se dogaa ulaenje u podruje boravka, tj. na koji Aristotelovo miljenje sagledava osnovno pitanje i ono to
je u njemu upitno. Ono to biva sagledano kao ono to je u osnovnom pitanju upitno,
to utvruje ta je ono to je u podruju boravka miljenja sagledivo: to je dodeljivanje
onoga to je u tom podruju sagledivo.
42

Jaeger, Werner: Aristoteles, Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung, Berlin, 1923.
Dirlmeier, Franz: Aristoteles, Festschrift Albert Stohr, Bischof von Mainz, Jahrbuch fr das Bistum Mainz, 5.
Band, 1950, S. 161 171.
44
Aristotel, Metazika, E 1, 1026 a 16 i dalje, izm. ost.
45
Aristotel: Metazika, Z 1, 1028 b 4.
43

248

Naziv prva lozoja izrie jedan odnos rangiranja. Ispitivanje i miljenje koje
nosi to ime pretpostavljeno je svakom drugom ispitivanju i miljenju. Ovo je naspram
miljenja prve lozoje stalno druga lozoja46. ta se svagda razume kao druga
lozoja, to je zavisno od onoga to se pokazuje kao prva lozoja. Time prva lozoja postavlja jedan zahtev i polae izvesno pravo. Taj zahtev i to pravo tiu se toga
da merodavno izgovore [aussprechen] bitak bia i da biu dosudi [zusprechen] ono to
mu pripada u njegovom bitku:
47. Ovaj zahtev sainjava bit prve lozoje. On se ne moe odbaciti
a da prva lozoja ne izgubi svoju bit. Stoga se on s pravom javlja u njenom imenu i
odreuje rang oznake koju je skovao Aristotel.
No, ako miljenje, koje je osnovnim pitanjem dovedeno u podruje pitanje, postavi
oblik prve lozoje, onda ono mora i da udovolji time postavljenom zahtevu. Oblik
prve lozoje mora da iznese i potvrdi taj zahtev. Svaki oblik prve lozoje mora da
postavi sebi pitanje, da li ona i odgovara zahtevu za kojeg je ona shodno svojoj biti prinuena da ga postavi; u njoj postavljeni zahtev, koji sainjava upravo bit nje kao prve
lozoje, stalno stoji otvoren za to pitanje i dostojan je tog pitanja. Prva lozoja mora
da postavi zahtev, tj. mora da ga predoi i potvrdi, tj. legitimie. To nazivamo: dostojnost pitanja prve lozoje. U njoj se iziskuje legitimacija zahteva, koji moe da bude
osporen kao zahtev. Tek legitimacija dodeljuje zahtevu njegovu ispravnost. Dostojnost
pitanja prve lozoje je istoizvorna sa zahtevom prve lozoje.
Poto pripada biti prve lozoje, zahtev moe da bude legitimisan samo tako da
prva lozoja ve u dodeljivanju njoj primerenog podruja boravka putem osnovnog
pitanja iskusi dostojnost pitanja same prve lozoje. Ve u osnovnom pitanju mora da
se pokae dostojnost pitanja i sa njom prema biti jednaki zahtev: ono to je upitno u
osnovnom pitanju mora da bude primereno zahtevu i dostojnosti pitanja, i ta primerenost mora takoe da upuuje na ispitivanje. Ispitivanje toga to je upitno u osnovnom
pitanju, meutim, upuuje jedno miljenje da dospe u njemu pripadno podruje, i da
kao ono svoje tamo promiljeno uspostavi sklop naziv, tj. oblik prve lozoje. Podruje pitanja i boravka prve lozoje i oblik prve lozoje time podleu dostojnosti
pitanja, kao to isto tako podleu i zahtevu. Ako se ono to je upitno u osnovnom pitanju dobro ispita s obzirom na to, da li je ono primereno dostojnosti pitanja i zahtevu
prve lozoje, onda dostojnost pitanja prve lozojne postaje njeno vlastito osnovno
pitanje. Svaki korak koji miljenje uini u ovom podruju pitanja, voeno osnovnim
pitanjem razumljenim u pogledu na dostojnost pitanja, neposredno legitimie zahtev
prve lozoje. Ali, tada e i oblik prve lozoje, koji sebe uspostavlja u takvom ispitivanju, da bude primeren dostojnosti pitanja i zahtevu, tj. biti prve lozoje: ono to je
takvom ispitivanju promiljeno i graevina onoga miljenog s pravom nosi naziv prva
lozoja.
Pa ipak je upitno, da li oblik prve lozoje koji je uspostavio Aristotel udovoljava zahtevu prve lozoje. U njoj je doista izriito postavljeno osnovno pitanje. Ali
ono nije bilo razumljeno u pogledu na dostojnost pitanja. Ono to je zapravo upitno u
osnovnom pitanju uopte nije dovedeno u odnos sa dostojnou pitanja prve lozoje.
46
47

Aristotel: Metazika, Z 11, 1032 a 15.

Aristotel: Metazika, 1, 1003 a 21 i dalje.

249

U Aristotelovom miljenju je u krugu prve lozoje proputeno da se osnovno pitanje

postavi primereno dostojnosti pitanja i zahtevu, pa time i primereno biti prve lozoje.
Ono kuda miljenje puta da bude voeno osnovnim pitanjem je pre odreeno jednim
predrazumevanjem onoga upitnog, predrazumevanjem koje zapravo nije pitano u pogledu na dostojnost pitanja prve lozoje , tj. koje konano nije ni pitano.
Izvorna dostojnost pitanja prve lozoje se, meutim, u aristotelovskom obliku
miljenja probija i onda, i upravo onda, ako se sama dostojnost pitanja ne iskusi i ne
promilja kao primereno biti pripadna osnovnom pitanju. Upravo izostanak izriitog
postavljanja osnovnog pitanja u pogledu na dostojnost pitanja podaruje aristotelovskom obliku prve lozoje njenu karakteristinu graevinu biti.
Oblik Aristotelove prve lozoje se konstituie u praenju osnovnog pitanja prve
lozoje u jednom odreenom pravcu pitanja. U tom pravcu Aristotelovo miljenje
biva upravljano jednim predrazumevanjem onoga to je upitno u osnovnom pitanju.
Osnovno pitanje najpre glasi: ; ta je bie-bitak? U toj formi je jo neodreeno,
ta je zapravo upitno u osnovnom pitanju. Ili pre, ono ostaje nepitano! Jer: pitano je
bie. Ono je najpre ono to je upitno. Meutim, ono nije pitano bilo kako, nego kao
bie, tj. u pogledu na njegov bitak. On je jo upitniji od bia. Ono, pak, u pogledu na
ta bie biva pitano, dakle bitak, biva ostavljen u nepitnoj samorazumljivosti, tj. on nije
zapravo iskuan kao ono to je najupitnije u osnovnom pitanju. Osnovno pitanje nije
bilo postavljeno u pogledu na dostojnost pitanja i bit prve lozoje. Dolazi do jedne
dvoznanosti u onome ime prva lozoja u aristotelovskom projektu treba da se bavi.
Ta dvoznanost onoga upitnog nije propust neegzaktne terminologije. U njoj se pre
prikazuje dostojnost pitanja same prve lozoje. Ona nije nita drugo do njen odsjaj
unutar oblika prve lozoje koji je postavio Aristotel, iju sudbinu ona odluujue
utvruje. Veliina tog projekta, koja vie nije dosegnuta, lei upravo u podnoenju dvoznanosti onoga upitnog u osnovnom pitanju.
Dvoznanost toga upitnog se moe uiniti vidljivim na aristotelovskom nazivu
. Pod tim nazivom se jedanput razume bie u smislu onoga na bilo koji nain
predleeeg, ime se ne misle samo pojedinana bia nego i njihova svojstva i odnosi. Aritotel tada esto govori o u pluralu ( ; ). Ali, tim nazivom
moe da se misle i naini bitka tog bia koji sami nisu bia, a takoe nisu ni odnosnosti
i tome slino. Pod nainima bitka ovde ne smeju da se razumeju naini na koje egzistira
neko bie, poto je ovde za to ve pretpostavljeno da je poznat smisao od egzistirati i
biti, i da sada samo jo treba da se saini svagdanji nain predleanja i egzistiranja.
Nain bitka kazuje neto mnogo odlunije, ali veoma teko shvatljivo. Svako bie
jest na bilo koji nain. To jest je ono do ega je ovde stalo. Ono sainjava bitak bia,
sasvim apstrahujui od toga, na koji nain ono tada kao bie egzistira ili ne egzistira.
Kada to ima u vidu Aristotel govori o (ili takoe o 48). Ovo kolebanje u smislu toga je znak za neodluenu upitnost projekta Aristotelove prve
lozoje. Ako se, naime, pod onim upitnim u osnovnom pitanju (onim ) moe oboje razumeti, onda je pitanje: na ta je zapravo usmereno osnovne pitanje prve lozoje
- na bie (to, dodue, u pogledu na njegov bitak, ali ipak nije usmereno na bitak kao neto to je isto toliko upitno, pa u osnovi jo upitnije) ili na bitak (na njega, dodue, kao
48

Aristotel: Metazika, 7, 1017 a 22 i dalje, i 6, 1048 a 30 i dalje.

250

na bitak bia, a ipak ne samo tako da on preostaje nepitan kao ono polazei od ega se
posmatra bie). Javlja se spor o tome, koja od mogunosti onoga upitnog je pre primerena zahtevu prve lozoje. ak i ako se osnovno pitanje usmeri na obe, ipak mora se
ispita, kakav odnos rangiranja postoji izmeu te dve mogunosti usmerenja osnovnog
pitanja. Ispitivanje odnosa rangiranja unutar mogunosti pitanja osnovnog pitanja je jedan posao prve lozoje, nain na koji u njoj njena vlastita dostojnost pitanja moe da
doe do odluke. Ali, ako se osnovno pitanje prve lozoje usmerava na oba, na bitak i
na bie kao na ono svagda upitno, onda se ono usmerava na razliku ta dva. Preuzeti dostojnost pitanja prve lozoje u osnovno pitanje tada kazuje, obratiti panju na razliku
mogunosti pitanja. A to znai: obratiti panju na razliku bitka i bia.
Spor mogunosti pitanja oko najvieg ranga u sklopu prve lozoje naginje u metazici u korist jedne mogunosti pitanja. Ona pokuava da se probije naspram one druge,
tj. da se potvrdi kao prva lozoja. To joj moe najbolje uspeti ako se pokae da je ona
ve takoe i ona druga. Ali u konanom, spor nikada ne moe da bude dovren, zato to
se on nikada izriito ne iskuava kao pripadan dostojnosti pitanja prve lozoje. Rang
aristotelovskog miljenja poiva na tome to se taj spor ne odluuje ishitreno i ne razreava ishitreno. On u osnovi ostaje u jednoj otvorenosti koja je vredna promiljanja.
Spor se vodi tako to se shodno unapred donetoj odluci o najviem rangu pokuava
da se pokae jedna mogunost pitanja kao i ona druga. Prva lozoja se odreuje kao
, kao znanost o biu kao biu, tj. u njegovom bitku49. U
ovom odreenju je shodno dvoznanosti naziva ono upitno ostalo otvoreno.
Aristotel preduzima da ovoj znanosti dodeljeno podruje istrauje na niti vodilji jedne formulacije koja jasno otkriva svoje poreklo iz dostojnosti pitanja:
bie-bitak dolazi na mnogostruki nain do jezika, do govora50. Ova formulacija pokazuje da je Aristotel na izvestan nain svestan dostojnosti pitanja prve lozoje. Stoga u knjigama, u kojima Aristotel pitanje prve lozoje sledi na niti vodilji
formulacije koja je zadobijena iz uvida u dostojnost pitanja prve lozoje (tj. u knjigama , i ), pretee prva od mogunosti pitanja osnovnog pitanja, u kojoj se kao ono
zapravo upitano javlja bitak, naravno, stalno kao bitak bia. Te knjige poseduju jedan
povezan potez koji tera istraivanje napred sve do one visine na kojoj se kao najvia
osnovna crta bitka pokazuje korelacija dynamis energeia. Ta korelacija biva odreena na udan nain:
; energeia, meutim, nije predleanje stvari na onaj nain kao kada kaemo da
neto predlei, postoji primereno dynamis51. U ovom odreenju se dynamis i energeia
shvataju kao osnovni naini bitka bia ( ). Njihova bit je da ne
budu bia nego najizvrsniji naini onoga jest od bia. Vrhunac aristotelovske prve
lozoje ini istraivanje korelacije dynamis energeia, ako se ono shvati kao istraivanje u smeru prve mogunosti pitanja. Svi u tom podruju istraivani karakteri su vie
naini onoga jest od bia, a ne tako mnogo smo bie. To dolazi do izraza takoe i u
onoj formulaciji, iji jedan oblik glasi: 52. Ako se pusti da osnovno
49

Aristotel: Metazika, 1, 1003 a 21 i dalje.

Aristotel: Metazika, Z 1, 1028 a 10 izm. ost.
51
Aristotel, Metazika, 6, 1048 a 30 i dalje.
52
Aristotel: Metazika, 11, 1019 a 4. Dalje se nalazi i formulacija: , ono jest, ono koje sainjava ono jest na biu, na isto toliko mnogo naina dolazi do jezika, do govora (Metazika 2, 1042 b 25).
50

251

pitanje prve lozoje bude pomenutom formulacijom voeno u podruje njenog ispitivanja, onda pretee prva mogunost pitanja: kao ono upitno u osnovnom pitanju pred
pogled vie istupa onojest od bia. Podruje u koje se miljenje tako vodi moe se
odrediti kao podruje odnosa logosa () i bitka ( qua , )53.
Aristotel dalje odreuje prvu lozoju kao znanost o najviim osnovama bia kao
takvog54. I u ovom odreenju najpre nije utvreno ono to je zapravo upitno: jesu li
ti najvii osnovi naini bitka ili su i sami bia? U istraivanju, koje napreduje po niti
vodilji formulacije , to takoe ostaje jo neodlueno, ak naginje kod dynamis i energeia vie ka prvoj mogunosti pitanja i podruju koje ona
zauzima.
Ali upravo se u ovom obliku biti prve lozoje, navoenjem onoga to je u njoj upitno, namee druga mogunost pitanja, i ona pokuava da u sporu oko zahteva prve lozoje zavlada nad prvom. Kao najvii osnov bia pokazuje se ono boansko:
55. Po tome prva lozoja ima posla sa jednim odreenim
biem, poto je oigledno da je u ovom obliku biti prve lozoje neposredno odlueno
o tome da je i najvii osnov jedno bie naime, najvie bie. Meutim, istovremeno
je odlueno i o tome da pitanje o bitku bia dolazi do cilja najpre onda ako se bitak
pokazao qua najvii osnov tj. kao ono boansko. U tom smislu druga mogunost pitanja
zahteva da bude takoe i prva mogunost pitanja. A to, da se u tumaenju te njen
karakter namee kao bie, jedan je znak za to da se druga od sve mogunosti pitanja
usled nepitanosti onoga upitnog pokazala kao jaa. U tome se opet javlja nepitana dostojnost pitanja prve lozoje u Aristotelovom miljenju. Prva lozoja time postaje
jedna odreena znanost kojoj je prireeno jedno svojstveno polje istraivanja: ono boansko. To olakava njeno uvrivanje u emu znanosti, koja je ureena u pogledu na
svagdanje oblasti56. Prva lozoja je teologija: .
Odreenje prve lozoje kao teologije, u kojem ona sebi dodeljuje jednu oblast
istraivanja koja njoj za razliku od drugih znanosti pripada, protivrei njenom odreenju kao znanosti o biu kao biu tj. u njegovom bitku. U toj protivnosti se ne pokazuje
nita drugo do dostojnost pitanja prave lozoje. U Aristotelovom miljenju su prvoj
lozoji dodeljena dva podruja pitanja: podruje bia kao bia i u njegovom bitku, i
podruje najvieg bia kao najvieg osnova sveg bia. Hajdeger je to podesno nazvao
onto-teolokim ustrojstvom metazike57.
U graevini aristotelovskog oblika prve lozoje dostojnost pitanja nastupa kao
kolebanje u dodeljivanju podruja koje pripada prvoj lozoji, u koje ona moe da se
uputi osnovnim pitanjem i predrazumevanjem onoga upitnog koje u tom osnovnom
pitanju ostaje nepitano. To kolebanje se nikada ne razreava jednoznano u korist jedne
od mogunosti pitanja i jednog od podruja koja su se otvorila u tim mogunostima
53
Vidi poglavlje 7 Metazika 1017 a 7 i dalje. ini se da je smisao knjige Metazike, a naroito tumaenja stava
protivreja, bio da razgranii to podruje odnosa.
54
Aristotel: Metazika, 1, 1025 b 3 i dalje: , , izm.
ost.
55
Aristotel: Metazika, K 7, 1064 a 36 i dalje. Vidi celu knjigu Metazike.
56
Aristotel: Metazika: E 1, 1025 b 20 i dalje, izm, ost.
57
Heidegger, Martin: Die onto-theologische Verfassung der Metaphysik, u: Die Identitt und Differenz, Pfullingen
1957, S. 35 i dalje. Vidi i: Kant und das Problem der Metaphysik 2 izd. Frankfurt 1050, S. 17.

252

pitanja. U svakoj mogunosti pitanja se zajedno sa njom ve javlja i ona druga. Neka se
ipak i moe kazati, da otvaranjem dostojnosti pitanja teite jae naginje na stranu one
mogunosti pitanja u kojoj se prva lozoja odreuje kao teologija.
Mora da je Aristotel primetio opasnost razdvajanja dva moguna osnovna podruja
u borbi za zahtev prve lozoje. Postoji, naime, jo i tree odreenje prve lozoje,
koje moe da se upotrebi u odnosu na obe mogunosti osnovnog pitanja i oba osnovna
podruja. Prva lozoja je za razliku od ostalih znanosti, kojima je prireeno njihovo
svagda vlastito podruje istraivanja koje je opet razgranieno od podruja istraivanja
svake druge znanosti, znanost o biu u celini ( )58. Podruje koje ona sebi
dodeljuje u svom ispitivanju je podruje bia u celini.
Ovo odreenje je neutralno u odnosu na spornost zahteva dva osnovna podruja
za najviim rangom; ono ima odnosa prema svakom od dva osnovna podruja i prema
svakoj od mogunosti pitanja osnovnog pitanja. Jer, s jedne strane oigledno je da je
podruje bia kao bia upravo podruje bia u celini (i upravo nije podruje jednog
odreenog bia, pa makar to bilo i najvie bie59. S druge strane, to odreenje ima
jedan isto tako neposredan odnos prema odreenju metazike kao znanosti o najviim
osnovama bia, odnos prema teologiji. Ako je, naime, prva lozoja pitanje o najviim
osnovama bia, tj. znanost o bogu, onda je ona upravo kao ta znanost o podruju bia
u celini. Najvii osnov je osnov za sva bia, tj. osnov bia u celini. Bie u celini dobija
svoje odreenje kao bie polazei od ovog najizvrsnijeg roda bia. Samo kao ta znanost
teologija jeste prva lozoja60. Vidi se: ovo odreenje biti slui drugoj mogunosti pitanja osnovnog pitanja za to da se potvrdi kao prva mogunost pitanja, tj. da se pokae
kao prva lozoja. U njemu je jasno izgovoren zahte prve lozoje: gospodarenje nad
podrujem bia u celini.
Odreenje prve lozoje kao znanosti o biu ucelini oigledno ima smisao da uutka spor oko zahteva prve lozoje. Ako dva odreenja prve lozoje kao znanosti o
biu kao biu i u njegovom bitku, i kao znanosti o najviim osnovama bia tj. o bogu
mogu da se ujedine ili barem spoje u odreenju nje kao znanosti o biu u celini,
onda vie ne postoji opasnost da se prva lozoja razdvoji u sporu osnovnih podruja
koja su joj dodeljena shodno dvema mogunostima pitanja. A potreba za raslojavanjem
moe da nastupi samo ako i ta opasnost postoji. Pa ipak, ona se sastoji u dostojnosti pitanja i biti prve lozoje. Odreenje prve lozoje kao znanosti o biu u celini predstavlja za metaziku mogunost da se izvue iz izvorne dostojnosti pitanja prve lozoje
da bi kao prva lozoja gospodarila nad podrujem celine, to joj tada shodno zahtevu
prve lozoje i pripada.

VI
Ralanjavanje metazike na jedan Pars generalis, koji nosi naziv Ontologia, i
jedan Pars specialis, koji za temu ima inteligibilne supstance, boga i duu, i nosi naziv
58
59
60

Aristotel: Metazika K 3, 1060 b 31 i dalje.

Aristotel: Metazika, l. c., i 1, 1003 a 21 i dalje, nar. 1003 a 24 i dalje.
Aristotel: Metazika E 1, 1026 a 23 i dalje.

253

pneumatika, u potpunosti je obrazovano u kolskoj metazici XVII veka. Na njega

je u svom ralanjavanju mogao da se osloni Kristijan Volf. Osnov za to ralanjavanje
su tekoe pred kojom su se zatekli mislioci kolske metazike koji su hteli da ujedine
razliita Aristotelova odreenja o biti i predmetu metazike. Ove tekoe se konano
svode na bit metazike zasnivajuu dostojnost pitanja prve lozoje. Svaki pokuaj da
se odreenja biti i teme metazike ujedine u jedno jedinstveno ralanjavanju graevine biti metazike nije nita drugo do napor da se ne dopusti da se svojstveno obelodani
dostojnost pitanja prve lozoje, tj. da se ona ostavi nepitana. A to opet miljenju dodeljuje njegov njemu svagda vlastiti oblik. I Volfovo ralanjavanje, koje se oslanja na
druge pokuaje, takoe je odreeno dostojnou pitanja prve lozoje.
Ove tekoe, koje potiu iz dostojnosti pitanja prve lozoje, u osnovi se provlae
kroz sve komentare Aristotela. Poseban znaaj Pereriusa lei, s sjedne strane, u tome
to on pokuava da se susretne sa tim tekoama u jednom samostalnom metazikom
delu a ne u nekom komentaru Aristotela. Ali, ni to ga ne razlikuje od ostalih pokuaja iz
njegovog vremena. (napr. Franciskus Suarezovih Disputationes Metaphysicae61). Vie
je stvar u tome, kako se to dogaa: on odvaja Philosophia Prima kao jednu Scientia
universalis od metazike (Theologia) kao jedne Scientai particularis. To razlikovanje
je preuzela protestantska kolska metazika XVII veka62. 1595. godine se Pereriusovo
delo prvi put pojavljuje na tlu Nemake (u Kelnu); 1598. Goklenius u svojim Isagoge
ve poznaje to razlikovanje63. Moe se postaviti pitanje, zato je upravo u protestantskoj (luterijanskoj kao i reformisanoj) kolskoj metazici Pereriusovo razlikovanje bilo
preuzeto i konano vodilo do upravo tog reenja, dok u katolikoj lozoji tog vremena
nije igralo nikakvu ulogu. Po svemu sudei razlog za to lei u posebnom poloaju u
koji je metazika (i lozoja uopte) sebe dovela u pogledu na svoj polozaj prema
teologiji. Za to je karakteristino upravo Luterovo [Martin Luther] odbacivanje lozoje.64 To je zahtevalo novo promiljanje odnosa metazike i teologije, i dalo je povod
protestantskom miljenju da prihvati Pereriusovo razlikovanje. Meutim, teoloko-religiozno razlozi nikako nisu bili ono to je vodilo do tog ralanjavanja. To pokazuje
upravo prvo pojavljivanje Pereriusovog razlikovanja, gde ono izrasta ba iz odreenja
biti i predmeta metazike kod Aristotela. Samo se njegovo iroko prihvatanje od strane protestantskih mislilaca moe tumaiti iz posebnog poloaja metazike u njenom
odnosu prema teologiji.
Pereriusovo ralanjavanje, koje vie zvui kao predlog65, iznosi jo jednu tekou.
U njemu se pravi razlika izmeu Philosophia-e Prima i metazike, za koje ipak izgleda
61

Conze, Eberhard: Der Begriff der Metaphysik bei Franciscus Suarez, Forschungen zur Geschichte der Philosophie
und der Pdagogik, III Band, Heft 3, Leipzg 1928.
62
Wundt, Max: Die deutsche Schulmetaphysik des 17. Jahrhunders, Heidelberger Abhandlungen zur Philosophie
und ihrer Geschichte 29, Tbingen 1939, S. 170.
63
Vidi napomenu 20.
64
O Luteru sada uporedi: Lohse, Bernhard: Ratio und Fides, eine Untersuchung ber die ratio in der Theologie
Luthers, Forschungen zur Kirchen- und Dogmengeschichte, Bd. 8, Gttingen 1958, S. 24 i dalje i S. 73 i dalje. O
odnosu teologije i lozoje u protestantizmu: Troeltsch, Ernst: Vernunft und Offenbarung bei Johana Gerhard und
Melanchthon, Untresuchungen der altprotestantischen Theologie, Gttingen 1891; Weber, Emil: Die philosophische
Scholastik des deutschen Protestantismus im Zeitalter der Orthodoxie, Abhandlungen zur Philosophie und ihrer
Geschichte, Heft 1, Gttingen 1907, i: isti; Der Einuss der protestantischen Schulphilosophie auf die orthodoxlutherische Dogmatik: Leipzig 1908.
65
Ono se nalazi kao drugi oblik reenja jedne dubitatio (Solvitur alio modo tertia dubitatio, Caput VII).

254

da su jedno te isto. Ove nove tekoe se mogu uklonuti ako se za Philosophia Prima
kao Scientia universalis uvede novi naziv. Oigledno je da je funkcija naziva Ontologia upravo da se izbegnu te tekoe, pri emu ovde nije stalo do toga, da li je to bilo
jasno i prvim korisnicima tog naziva. Pritom se mora obratiti panja na sledee: Prva
lozoja bi u potpunosti mogla da podnese da ne bude metazika. Ali, metazika mora
da postavi zahtev prve lozoje. No, ako se naziv metazika dodeli jedino Scientia-i
universalis qua Prima philosophia-i, onda Theologia vie ne moe da postavi zahtev
da bude metazika, to prema njenoj biti i ne ide66. Potreba metazike da bude prva
lozoja, i potreba Theologia-e da bude metazika dovode do ralanjavanja metazike, onakvog kakvo se nalazi kod Mikraeliusa67. Volf je, naravno, poznavao kolske
metaziare XVII veka68.
Ono to Volf nikada nije mogao da pronae u ralanjavanju metazike kod kolskih metaziara je Cosmologia kao jedan deo metazike. Pritom moemo podsetiti na
sledee: Oigledno je da je uvoenje Cosmologia-e kao jednog dela metazike pravilo
tekoe69. I Volf je to znao. U jednom Anex-u za 78 u Discursus praeliminaris svoje
Logike on pie: Cosmologia generalis ignota hactenus philosophis, etsi passim ab iis
tradita fuerint, quae ad eam pertinent. Ego consultum auxi condere hanc scientiam, propterea quod Psychologia, Theologia naturalis atque Physica inde principia sumit, nec
commode alibi pertractantur, quae ad eam referri debent. Cosmologia ima dvoznaan
poloaj. S jedne strane ona je jedan deo metake, a s druge ona je deo zike ija bit je
jo od davnina upravo da ne bude metazika (tj. prva lozoja). Jednom prilikom je
Kant upozorio na to da je Kritiku istog uma napisao polazei od ispitivanja antinomija
istog uma: Istraivanje postojanja boga, besmrtnosti due etc. nije bilo taka od koje
sam poao, nego antinomija . u.: Svet ima poetak svet nema poetak, etc., sve do
etvrte: Postoji sloboda u oveku, - naspram onoga: nema nikakve slobode ve je sve u
njemu prirodna nunost, to je bilo ono to me je najpre probudilo iz dogmatskog dremea i gonilo ka kritici samog uma, da bih otklonio skandal prividnog protivreja uma
sa samim sobom70. To znai da Kritika istog uma poinje jednom kritikom Cosmologia-e kao jednog dela metazike. Polazei od te kritike Cosmologia-e poinje kod
Kanta destrukcija nasleene metazike na niti vodilji njihovih izvrsnih Entia.
I kod naih napora je stalo do toga da se ralanjavanje metazike jo jedanput proe
uz obraanje panje na poloaj Cosmologia-e u njoj. Pitanje se moe ovako postaviti:
Kako Cosmologia kao jedan deo zike dolazi do toga da postane jedan deo metazike,
i iz koje metazike biti to moe da se dogodi? Kao deo zike Cosmologia se bavi telima (corpora ili materijalnim biima res materiales). Jedino ovo nikada nije moglo da
zasnuje svoj metaziki karakter ve ju je stalno upuivalo u drugu lozoju.
Prvi koji razmatranje res materiales uopte zapravo preuzima u metaziku je Dekart
[Ren Descartes]. Naziv Dekartovog glavnog dela, kao to je poznato, glasi: Medita66

Taj pokuaj su nainili Alted i arf. Vidi napomene 26 i dalje i 33 i dalje.

Vidi naopomenu 37.
68
Wundt, Max: Die deutsche Schulphilosophie im Zeitalter der Aufklrung, Heidelberger Abhandlungen zur Philosophie und ihrer Geschichte 32, Tbingen 1945, S. 141.
69
Vidi 60 i 76 78 u Discursus praeliminaris Volfove Logike.
70
Kants gesammelte Schriften, Hrsg. von der kniglich preuischen Akademie der Wissenschaften, Band XII, S.
255, (pismo Kristijanu Garveu [Christian Garve] od 21. septembra 1798.).
67

255

tiones de Prima Philosophia in quibus Dei existentia et animae humanae a corpore

distinctio demonstrantur71. Ovde je sve stalo do toga da se vidi da su u ovom nazivu svi
elementi kasnije Metaphysica-e specialis sjedinjeni pod nazivom prve lozoje. Naslov Meditatio V glasi: De essentia rerum materialum, et iterum de Deo, quod existat, a
naslov Meditatio VI: De rerum materialium existentia, et reali mentis a corpore distinctione72. Vidi se: materijalne stvari, kako njihova esencija tako i njihova egzistencija,
obrauju se pod nazivom prve lozoje u uskoj povezanosti sa bogom i ovekovom
duom. Sve tri Entia se javljaju kao legitimni predmeti metazike. Vie ne moe da
bude nikakve sumnje u to da se javljanje tri Entia kod Kristijana Volfa, javljanje na
kojem je osnovano ralanjavanje Metaphysica-e specialis73, nalazi prethodno obrazovano kod Dekarta74. Kako je, meutim, kod Dekarta res materialis dola do toga da
bude ens metaphysicum, predmet metazike?
Ovde se moramo vratiti na Regulae ad directionem ingenii. Ona projektuju, pre svega u Regula IV, jednu Scientia-u universalis koju Dekart naziva Mathesis universalis75.
Njoj je naloeno da bude cognitio omnium76. Ma kakav da je pojam znanosti koji vodi
do projekta takve Mathesis universalis, jedno bi moralo da bude jasno: prema zahtevu ta univerzalna znanost potvruje karakter metazike. Ona u potpunosti ispunjava
zahtev jedne znanosti o podruju bia u celini. Pojam
znanosti koji lei u osnovi toj znanosti77, meutim, zahteva izriitu zasnovanost svakog
iskaza i svakog bia. To kasnije nalazi izraz u Dekartovom zahtevu (aksiomu): Nulla
res existit, de qua nun possit quaeri quaenam sit causa cur existat78. Ovo je direktno
predforma stava o osnovu tj. razlogu, kod Lajbnica. Njoj e se udovoljiti u Meditationes de Prima Philosophia. Tu se kao moguno zasnivanje za svako saznanje (cognitio
omnium) u uzajamnom uvrivanju pokazuju samoizvesnost ovekovog Cogitare i
izvesnost postojanja boga.
Zasnivanje znanosti o podruju bia u celini sada se dogaa nadvisivanjem mathesis universalis tj. metazike (cognitio omnium) koje se izriito provodi kao metazika. I izmeu Regulae ad directionem ingenii i Meditationes de Prima Philosophia, tj.
izmeu dve u njima projektovane znanosti, vlada spor oko zahteva prve lozoje, tj.
dostojnosti pitanja prve lozoje. Ona se ovde moe ovako okarakterisati: Da li je Mathesis universalis, tj. znanost o podruju bia u celini, ili zasnivanje Mathesis universalis
prva lozoja? Dekart se, naravno, odluuje za zasnivanje Mathesis universalis kao
prvu lozoju. Time se u ostalome vieno polazei od Aristotela pojaava ona crta
71

Prema drugom izdanju iz 1642.

Oeuvres de Descartes, ed, Ch. Adam et P. Tannery, Bd. VII, (A. T. VII), pag. 63, e. 1. i dalje, et pag. 71, e. 10 i
dalje.
73
Vidi Discursus praeliminaris u Logici, 55, Fundamentum partium philosophiae.
74
Kod Lajbnica je pojam supstance, koji se misli polazei od monade, ono to zasniva prvu lozoju. U pojmu
monade su Dekartove tri metazike Entia miljene iz jednog jedinstvenog metazikog principa, principa sile (vis
activa) odn. entelehije. Vidi: De primae philosophiae emendatione ac de notione substantiae, Gerhardt, IV, pag.
468 i dalje.
75
A. T. X. pag. 378, e. 8 i dalje.
76
A. T. X. pag. 372, e. 4.
77
Taj pojam bi mogao da se ralani polazei od formulacije: Omnis scientia est cognitio certa et evidens (A. T. X.
pag. 362, e. 5).
78
A. T. VII. pag. 164, e. 25 i dalje.
72

256

prve lozoje u kojoj ona nastupa kao znanost o najviim osnovama bia: stav o osnovu tj. razlogu tako moe da preuzme funkciju najvieg osnovnog stava tj. naela prve
lozoje qua metazike.
Nikakvu sumnju ne doputa to da je Kristijan Volf pustio da ga u predlogu tri Entia
vodi kartezijanski projekat metazike: Etenim si ad nosmetipsos attendimus, quovis
temporis momento nobis sumus concii rerum extra nos praesentium et organa sensoria nostra commoventium; quilibet vero enim sui ipsius conscium est. Id, quod in
nobis sui ipsius conscium est, dicitur anima: res ceterae extensae, guris et magnitudine a se invicem differentes, quas extra nos intuemur, corpora vocantur. Admittimus
itaque duplex entium genus corpora et animas humanas. Et quam primum statuimus,
corpora et animas humanas esse entia a se, seu propria virtute ortas et perseverantes;
Auctorem quoque admittimus cum corporum, tum animarum, cujus virtute utrumque
entium genus fuit productum. Atque is, Autor rerum, quas existere largimur, Deus a
nobis appellatur. Quamobrem entia, quae cognoscimus ad nosmetipsos attenti, antequam philosophamur, sunt Deus, anima humanae ac corpora79. Zahtev za legitimisanom
zasnovanou i kod njega konstituie znanost i lozoju80. Ali, Cosmologia je ostatak
kartezijanske Mathesis universalis, koji preostaje ako se druge dve Entia (bog i dua)
izdvoje i upute svaka u vlastitu metaziku disciplinu, a odstrane se dvoumice koje se
vezuju za Scientia-u, quae de corporis agit, tj. za ziku kao drugu lozoju. Za to u
potpunosti nudi prostor poloaj Cosmologia-e, koja i jeste deo Metaphysica-e specialis,
tj. upravo ne Metaphysica generalis sive Ontologia sive Prima Philosophia. Preostaje
Cosmologia kao generalis mundi contamplatio81.
Poloaj Cosmologia-e u sistemu Metaphysicae specialis isto tako upuuje na poreklo iz kartezijanskog miljenja. Kod ovoga se radi o legitimisanoj zasnovanosti. Cosmologia generalis ostaje prva od Metaphysicae speciales, zato to ona iz svog porekla
iz Dekartove Mathesis universalis unapred poseduje metaziki karakter, te stoga moe
da preuzme funkcije zasnivanja za Psychologia-u i Theologia-u naturalis82. Sve funkcije zasnivanja, koje ona nema iz kartezijanskog projekta, a koje su Dekarta pokrenule na
postavljanje metazike u Meditationes de Prima Philosophia, ona preputa Ontologia-i
sive Prima Philosophia-i, tj. Metaphysica-i generalis83.
Ralanjavanje metazike na Metaphysica generalis i Metaphysica specialis kod
Kristijana Volfa ima dva korena: lozofsku tradiciju kolske metazike XVII veka i
Dekartovo miljenje. Oba korena se vraaju na isti fundament, na sutinsku dostojnost
pitanja Aristotelove prve lozoje. U Volfovom miljenju se ta dva kraka spajaju. I to je
jedan metaziki dogaaj. Postavlja se pitanje, ta ta kontaminacija dva kraka miljenja
metaziki znai za pomenuto ralanjavanje i ono u njemu ralanjeno. Legitiman
odgovor bi mogla da prui samo jedna interpretacija kantovskog miljenja, pre svega
njegovog pojma o dogmatskoj metazici84. Ovde se mogu sati samo uputstva. Predlog
tri Entia kao metazikih predmeta dogaa se iz preuzimanja kartezijanskog miljenja.
79

55 u Discursus praeliminaris u Logici.

6 i 30 u Discursus praeliminaris.
81
78.
82
99.
83
87 i 99.
84
O tome: Kritika istog uma, Predgovor za drugo izdanje, B XXXV i dalje, izm. ost.
80

257

Ali, pritom je taj predlog zavisan od jedne biti znanosti koja se najjasnije moe shvatiti
iz naziva Dispositio85. Iz te biti znanosti, biti koja iz sebe otputa projekat jedne Mathesis universalis qua cognitio omnium, izrasta znaenje istraivanja za fundamentalan
poloaj onoga Cogitare Mens-a86, koje i samo mora da se zasnuje u dokazima boga u
Meditationes de Prima Philosophia.
Ovaj Dekartov pojam znanosti, meutim, postavlja svako bie tako da ono moe
da se sazna s obzirom na njegov poloaj prema ovekovoj Mens. Dispositio je je jedna
takva respectu intellectus nostri87. Ono to Dekart pritom proputa je ispitivanje, da li se
poredak bia s obzirom na ovekovo saznavanje tie tog bia u njegovom bitku. On to
i mora da propusti, jer primereno svom pojmu znanosti on naelno odbija da pita o karakteru bitka onoga to je disponirano88. Meutim: ako Mathesis universalis postavlja
metaziki zahtev za gospodarenjem nad podrujem bia u celini, onda je ona takoe
tim zahtevom prinuena da ini ono to je posao metazike: da razmatra bie kao bie
tj. u njegovom bitku.
Upravo taj propust nadoknauje Kantova Kritika istog uma. Ona ispituje, kako
stoji sa karakterom bitka bia koje je postalo disponirano respectu intellectus nostri, tj.
predmet. Za Kanta se taj karakter bitka pokazuje u sudu o biu. Tu on mora da se obelodani u kopuli. Stoga Kant upravo tamo gde u transcendentalnoj logici predmetnost
predmeta stie svoju prvu konkreciju, tj. u transcendentalnoj dedukciji istih pojmova
razuma, odreuje sud na nain koji se izriito odvaja od formalnog naina posmatranja
i prekorauje ga. Kant kae da sud nije nita drugo do nain da se data saznanja dovedu do objektivnog jedinstva apercepcije. Na to cilja odnosna reca jest u njima, da bi
se objektivno jedinstvo datih predstava razlikovalo od subjektivnog. Jer ono oznaava
njihov odnos prema izvornoj apercepciji i njeno nuno jedinstvo.89
U odnosnoj reci jest izgovora se odnos bia prema transcendentalnom mestu iz
kojeg bie dosee svoj bitak, svoju predmetnost. To je sve drugo od saznajnoteorijske
relacije, nego je legitimacija transcendentalno-metazikog karaktera one Dispositio, legitimacija u kojoj se poloaj bia respectu intellectus nostri obelodanjuje kao
karakter bitka bia, kao njegova predmetnost.
Primereno svojoj dogmatskoj metazici Kristijan Volf ostaje iza Kanta. Njegovo
ralanjavanje metazike je pokuaj da shvati Dekartove tri metazike Entia s obzirom na njihov karakter bitka. To se kod njega dogaa na taj nain to on Dekartove tri
Entia jednostavno predlae i puta ih da lee pred nama, ne obazirui se na to da se one
85
Descartes: Regulae ad directionem ingenii, A. T. X. pag. 379, e. 15 i dalje. Regula V: Tota methodus consistit in
ordine et dispositione eorum ad quae mentis acies est convertendae, ut aliquam veritatem inveniamus. Naziv Dispositio tek stavlja u poloaj da se razumeju nazivi Scientia, Ordo i Methodus.
86
Ibid., pag. 395, e. 17 i dalje: Si quis pro quaestione sibi proponat, examinare veritates omnes, ad quarum cognitionem humana ratio sufciat ..., ille profecto per regulas datas inveniet nihil prius cognosci posse quam intellectum,
cum ab hoc caeterorum omnium cognitio dependeat, et non contra. Ovde se poeljnom jasnoom pokazuje da su
istraivanja o Cogitare Mens-a (tj. Meditationes de Prima Philosophia) nastala iz potrebe za metazikim zasnivanjem Mathesis universalis.
87
Ibid., pag. 418, e. 9, izm. ost.
88
Ibid., pag. 381, e. 9 i dalje: monet (scilicet: Regula VI) enim res omnes per quasdam series posse disponi,
non quidem in quantum ab aliquod genus entis referuntur, sicut illas Philosophi in categorias suas diviserunt, sed in
quantum unae ex aliis cognosci possunt. Vidi takoe: ibid., pag. 427, e. 9 i dalje i pag. 438, e. 14 i dalje.
89
Kritika istog uma, B 140-41 i B 626-27.

258

javljaju kao metazika Entia iz dispozitivne biti znanosti90. Time se on u osnovi vraa
unazad na pretkartezijanski pojam bitka. To neispitano putanje da predlei kao predlog
tri Entia Kant naziva dogmatizmom i dogmatskom metazikom. Njegova metazika
je morala da poe upravo od naputanja tog naivnog putanja da predlei predlog tri
Entia, da bi u ispitivanju granica Mens-a - u kritici istog uma pronaao uslove mogunosti stupanja-u-odnos predmet tj. njihovu predmetnost. A sve to se zbiva iz pitanja
dostojne biti prve lozoje.

Sa nemakog preveo
Milo Todorovi

90
Radi toga kod Volfa nedostaje i Lajbnicov pojam monade, koji karakter bitka bia sagledava u totalnoj dispoziciji,
tj. u Cogitare.

259