Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.
Popis vjebi:
1. Pomina mjerka
Mikrometarski vijak
Sferometar
Vaga
2. Prouavanje helikoidalne zavojnice
Odreivanje gustoe krutog tijela pomou dinamometra
3. Fizikalno njihalo
Matematiko njihalo
4. Statiko odreivanje modula torzije
Dinamiko odreivanje modula torzije
5. Gustoa tekuine pomou piknometra
Mohr Westphalova vaga
6. Odreivanje napetosti povrine tekuine metodom otkidanja
Odreivanje napetosti povrine tekuine pomou dizanja tekuine u kapilari
Hoplerov viskozimetar
7. Mjerenje otpora pomou Wheatstoneovog mosta
Mjerenje otpora elektrine arulje u ovisnosti o jakosti struje
8. Odreivanje specifinog naboja elektrona
Magnetsko polje oko ravnog vodia
9. Ispitivanje pomou katodnog osciloskopa
10. Galvanometar
Mjerenje temperature pomou termoparova

Literatura:
Skripta za Praktikum iz Osnova fizike I.
Dodatna literatura - Mladen Pai: Fizika mjerenja I, II i III

Dr.sc. B. Vukovi

ZAPIS BROJEVA
Ispis brojeva je obino jednostavan postupak, no u fizici nailazimo na brojeve koji su
toliko mali ili pak toliko veliki da to esto postaje nezgodno. Primjerice, masa elektrona
(u kilogramima) je 0.911 s jo 30 nula izmeu decimalne toke i 9. Udaljenost (u
metrima) do zvijezde najblie naem Sunevu sustavu je 32 popraeno s 15 nula. Poto
15

102 predstavlja 1 s dvije nule, prethodni broj se moe pisati kao 3210 . Primjenom istih
-31

pravila za eksponent masa elektrona moe se napisati kao 9.1110 . Ova pravila znae
da kad god pomaknemo decimalnu toku za jedno mjesto ulijevo, eksponentu od 10
dodaje se -1, a kad je pomaknemo udesno, dodaje mu se +1. (Primijetimo, prelaskom od 31 na -32 broj se smanjuje za faktor 10.)
Mnogi kalkulatori automatski daju rezultat u ovom obliku. Obino se decimalna toka
postavlja nakon prve znamenke razliite od 0 (znanstveni zapis), pa je
-31

masa 9.1110
16

udaljenost 3.210
Veina kompjutora i kalkulatora ispisat e ove brojeve kao
masa 9.11 E-31
udaljenost 3.2 E16
Ponekad susreemo i malo e. Broj ispred E naziva se mantisa, a broj iza E potencija.
SIGURNE ZNAMENKE
Teorija sigurnih znamenki bavi se pouzdanou znamenki brojeva koje biljeimo. Ako
smo mjerenjem ustanovili da je visina neke osobe 175 cm, to znai da smo sigurni za 1 i
7 te da 5 bolje odgovara nego 4 ili 6; dakle, sve tri su sigurne znamenke.
Sigurna znamenka predstavlja broj iji iznos je potvren pouzdanim mjerenjem.
Broj sigurnih znamenki zabiljeen mjerenjem ovisi djelomice o mjernom ureaju, a
djelomice o tome to mjerimo. Ako objekt kojeg mjerimo nema dobro definirane krajeve,
tada mjerenje moe samo po sebi biti nepouzdanije od najmanjeg podjeljka mjernog
instrumenta. Primjer za ovo je mjerenje duljine podlaktice. Slian problem susreemo
npr. kad pominom mjerkom odreujemo dimenzije predmeta iji se rubovi pod
pritiskom lako deformiraju, ili kad zadnja znamenka na nekom digitalnom
mjernom instrumentu stalno oscilira. Sve su to sluajevi kad treba paljivo ocijeniti
pouzdanost mjerenja, te u skladu s time odrediti kako emo biljeiti oitanje.
Ako mjerimo s pouzdanou do na centimetar, ne smijemo zabiljeiti mjerni rezultat kao
35.1 cm jer bi to znailo da je mjerenje pouzdano do na desetinku centimetra. Zato
moramo rezultat zabiljeiti kao 35 cm. Svako mjerenje koje obavljamo mora imati
prikladan broj sigurnih znamenki. Nema smisla biljeiti mnogo znamenki koje nisu
sigurne.

Pravila za standardni zapis brojeva

1. Sve znamenke nekog broja, razliite od 0, su sigurne. Npr. 35.1 cm ima tri sigurne
znamenke.
2. Nule koje lee izmeu dvije znamenke razliite od 0 su sigurne. Npr. nula u 1023
je sigurna.
3. Nule koje slijede nakon posljednje znamenke razliite od 0 (npr. u broju 123 000)
najee predstavljaju samo red veliine, osim ako je drukije naznaeno, npr.
povlakom iznad nula. U tom sluaju i naznaene nule su sigurne.
4. Ako broj sadri decimalnu toku:
Nule koje lee izmeu decimalne toke i prve znamenke razliite od 0
predstavljaju samo red veliine. Takav broj ima onoliko sigurnih
znamenki koliko ih se nalazi od prve znamenke razliite od 0 pa dalje
udesno. Npr. 0.00123 ima tri sigurne znamenke, 0.0010230 ih ima pet,
1.00023 ih ima est.
Nule koje slijede znamenke razliite od 0 sigurne su u svakom broju s
decimalnom tokom. Npr. 1230.00 ima est sigurnih znamenki.
Pravila za znanstveni zapis brojeva
U znanstvenom zapisu, sve znamenke u broju su sigurne. Ovaj zapis uvodi brojeve
napisane kao umnoak decimalnog broja (s jednom znamenkom razliitom od 0 lijevo od
decimalne toke) i neke potencije broja 10. Npr.:
5

1.2310 =123 000 (3 sigurne znamenke)

1.230010 =123 000 (5 sigurnih znamenki)

1.2310 =0.00123 (3 sigurne znamenke)

1.230010 =0.0012300 (5 sigurnih znamenki)

-3

-3

Pravila za odreivanje broja sigurnih znamenki u konanom rezultatu:

1. Kad zbrajamo ili oduzimamo brojeve, rezultat smije imati najvie onoliko
sigurnih decimalnih odnosno dekadskih jedinica koliko ih je u pribrojniku koji ih
ima najmanje. Npr.:

7.23 + 51 = 58 (a ne 58.23)

3.4510 +1.2310 =3.5710 (a ne 3.57310 ili 35.7310 ).

Razlog za ovo je jasniji primijetimo li da je 1.2310 =0.12310 , dakle on zaista ima

jednu sigurnu dekadu (u ovom zapisu decimalu) vie nego drugi pribrojnik.

2. Kod mnoenja ili dijeljenja, rezultat treba imati isti broj dekadskih ili decimalnih
jedinica kao onaj od ukljuenih brojeva koji ih ima manje. Npr.:
4

6.32504=1.610

(a ne 15775.2 ili 1.5775210 )

Valja uoiti da u rezultatu decimale ne smiju biti samo odrezane, ve broj mora
biti pravilno zaokruen na sljedei nain:
ako se prva odrezana znamenka nalazi u intervalu 0-4, znamenka ispred nje
zaokruivanjem ostaje ista

ako se prva odrezana znamenka nalazi u intervalu 5-9, znamenka ispred nje
zaokruivanjem se poveava za 1

Napomena: Ukoliko se raun, putem kojega iz mjerenih vrijednosti dobijamo konani

rezultat, sastoji iz vie koraka (to je najee sluaj), pri emu nastaje vie
meurezultata, tada u meurezultatima valja uvijek zadrati sve decimale koje nam daje
raunski instrument, a rezanje decimala i zaokruivanje obaviti tek kod konanog
rezultata, i to na osnovi broja sigurnih znamenaka u ulaznim veliinama. Na taj se nain
izbjegava poveanje nepouzdanosti konanog rezultata uslijed viestrukog zaokruivanja
tijekom raunskog postupka.
U konanom rezultatu, dobijenom raunskom obradom izmjerenih vrijednosti,
uobiajeno se navode sve sigurne znamenke i jo jedna koja je nesigurna. (Navoenje
svake sljedee nesigurne znamenke nema nikakvog smisla ako je ve znamenka ispred
nje nesigurna.) Taj rezultat najbolje je pisati u znanstvenom obliku, pri emu srednja
vrijednost i pripadna pogreka obvezno trebaju imati isti broj znamenki nakon
decimalnog zareza. Iznimka je ako je zadnja znamenka pogreke koju elimo ostaviti
jednaka 1, a sljedea bi trebala nestati zaokruivanjem. Tada ostavljamo i tu sljedeu
znamenku, jer bi se zaokruivanjm napravila relativno velika razlika. Srednju vrijednost i
pogreku stavljamo u oble zagrade, a iza njih potenciju (red veliine) i mjernu jedinicu.
Primjeri:
-3

V=(3.20.2)10 m
-2

I=(2.580.14)10 A

POGREKE PRI MJERENJU

Zadatak nekog fizikalnog mjerenja jest utvrditi brojanu vrijednost neke fizikalne
veliine. Zbog nesavrenosti mjernih instrumenata i naih osjetila nijedno mjerenje nije
apsolutno tono. Mjerimo li neku veliinu nekoliko puta istim instrumentom i na isti
nain, dobiveni rezultati ipak e se razlikovati zbog neizbjenih pogreaka pri mjerenju
(uzroci mogu biti razliiti).
Ipak, zamiljamo da postoji neka prava vrijednost X odreene fizikalne veliine. Tada
rezultat pojedniog mjerenja x, odstupa od prave vrijednost X, a odstupanje
X = x X
naziva se pravom pogrekom tog mjerenja.
Tono mjerenje je mjerenje ija se vrijednost najvie pribliava pravoj vrijednosti. S
obzirom na to da se prava vriejdnost ne moe odrediti, nastojimo smanjiti uzroke
pogreaka i ponavljati mjerenja te ih statistiki obraditi. Cilj je uzastopnih mjerenja i
rauna pogreaka to preciznije i pouzdanije odrediti pravu vrijednost fizikalne veliine,
tj. dati granice pogreke unutar kojih se najvjerojatnije nalazi prava vrijednost. Svako
iskazivanje rezultata mjerenja koje uz rezultat ne daje i podatak o njegovoj pouzdanosti,
bezvrijedno je.
Postoje tri vrste pogreaka:
1. Sistemske
2. Grube
3. Sluajne
1. Sistemske
Nastaju zbog toga to je pribor neispravan, to smo izabrali pogrenu metodu mjerenja
ili je pogreno provodimo, i sl. One su ponovljive i prilikom ponavljanja mjerenja
javljaju se u istom smjeru i iznosu. Ove vrste pogreaka mogu se smanjiti i ukloniti
provjerom i poboljanjem aparature. Ako smo svjesni mogunosti nastanka sistemske
pogreke u nekom mjerenju, esto je mogue osmisliti eksperiment tako da se takve
pogreke ponite. Dijelimo ih u 4 vrste prema uzroku.
1. Instrument: Loe badaren instrument, npr. termometar koji pokazuje 102C u
kipuoj, a 2C u zaleenoj vodi pri normiranom atmosferskom tlaku. Takav
instrument pokazivat e izmjerene vrijednosti koje su konzistentno previsoke.
2. Opaa: Npr. oitavanje skale metra pod nekim kutem.
3. Okolina: Npr. pad napona u gradskoj mrei uslijed kojeg e izmjerene struje biti
stalno preniske.
4. Teorija: Uslijed pojednostavljenja modela ili aproksimacija u jednadbama koje
ga opisuju. Npr. ako prema teoriji temperatura okoline ne utjee na oitanja, a u
stvarnosti utjee, taj e faktor predstavljati izvor pogreke.
2. Grube
Nastaju ljudskim propustima u toku mjerenja, naglim poremeajem u okolini ili u
mjernom ureaju. Rezultat je i grubog, subjektivno uvjetovanog propusta u mjernom
postupku. Opaa moe zabiljeiti krivu vrijednost, krivo oitati sa skale, zaboraviti
znamenku prilikom oitavanja sa skale ili uiniti drugi slian propust. Rezultati s
ovakvim pogrekama trebali bi vidljivo odskakati od ostalih, ako je uinjeno vie

mjerenja ili ako jedna osoba provjerava rad druge. Oni se ne bi smjeli ukljuiti u analizu
podataka.
3. Sluajne
U vezi su s neizbjenom nesavrenosti opaaa i pribora, mogu se smanjivati, ali se ne
daju potpuno izbjei. To su pogreke koje donosi samo mjerenje. Boljom izolacijom od
okoline i savrenijim ureajem mogu se smanjivati do granica tehnolokih mogunosti.
Sluajne pogreke imaju vano svojstvo proizvoljno su distribuirane oko prave
vrijednosti. Kod veeg broja mjerenja pretpostavljamo da e polovina mjerenih podataka
biti manja od prave vrijednosti, a polovina vea. Po zakonima vjerojatnosti
najvjerojatnija prava vrijednost izmjerene veliine bila bi tada aritmetika sredina svih
izmjerenih podataka. (Sistemske pogreke ne podlijeu zakonima vjerojatnosti) Moguu
uzroci su:
1. Opaa: Npr. greka u prosudbi opaaa kad oitava vrijednosti na najmanjem
podjeljku skale
2. Okolina: Npr. nepredvidive fluktuacije mrenog napona, temperature ili
mehanikih vibracija ureaja
Za razliku od sistematskih, sluajne pogreke mogu biti obraene statistikom analizom,
te na taj nain obino moemo odrediti koliki je utjecaj ovih pogreki na fizikalnu
veliinu ili zakon.
Spomenuli smo ve pojmove tonost, preciznost i pouzdanost. Definirajmo ih kako
bismo uoili razlike meu njima:
1. Tonost mjerenja je odstupanje rezultata mjerenja od prave vrijednosti mjerene
fizikalne veliine. Budui da pravu vrijednost ne poznajemo, ne moemo odrediti
ni tonost pojedinog mjerenja, ali statistikim metodama moemo odrediti
interval u kojem se prava vrijednost najvjerojatnije nalazi.
2. Preciznost instrumenata najee je odreena podjelom mjerne skale na
instrumentu.
3. Preciznost mjerenja govori nam o prosjenoj distribuciji rezultata mjerenja.
Preciznost mjerenja moe se odrediti samo njegovim ponavljanjem. Ako
ponavljanjem mjerenja dobijemo uvijek isti rezultat, onda za preciznost mjerenja
uzimamo preciznost instrumenta.
4. Pouzdanost mjerenja moemo poboljati viestrukim ponavljanjem. Statistiki je
mogue pokazati kako e vjerojatnost da se tona vrijednost mjerene veliine
nalazi u blizini aritmetike sredine rezultata, biti to vea to je broj mjerenja vei
(pod uvjetom da imamo samo sluajne pogreke). Tako moemo uzastopnim
ponavljanjem mjerenja dobiti rezultat koji je pouzdaniji od preciznosti mjerenja.

Osnovne veliine rauna pogreaka

Pretpostavimo da smo pri naim mjerenjima uklonili sve sistemske i grube pogreke i
upoznali nain kako da, vodei rauna o sluajnim pogrekama odredimo najvjerojatniju
vrijednost mjerene veliine. Ti se postupci zovu raun pogreaka, a podlijeu raunu
vjerojatnosti (i imaju punu vrijednost kod velikog broja mjerenja). Mi emo najee

vriti 5 mjerenja i tada se interval distribucije mjerenih vrijednosti najjednostavnije

odreuje apsolutnom maksimalnom pogrekom.
Izvedemo li niz mjerenja neke veliine, dobit emo za tu veliinu razliite vrijednosti.
Obiljeimo n pojedinanih mjerenja s x1 , x 2 ,......., x n . Iz tog niza mjerenja rauna se
aritmetika sredina (srednja vrijednost):
x + x +... + x n 1 n
x= 1 2
= xi
n
n i =1
Odstupanja pojedinog mjerenja od aritmetike sredine nazivamo apsolutnim pogrekama.
One iznose
x x1 = x1
x x 2 = x 2
M
x x n = x n
Apsolutna vrijednost najveeg odstupanja od srednje vrijednosti naziva se maksimalna
apsolutna pogreka xmax ili xm . Pa rezultat piemo
x = ( x x m ) broj mjerenja
Kada bismo htjeli procijeniti koliko je neki rezulat mjerenja toan, onda nam maksimalna
apsolutna pogreka nije za to mjera. Mjerimo li duljinu stola dobijemo rezultat
x = (158,5 0,2)10 cm , a pri mjerenju neke olovke rezultat x = (15,2 0,2)10 cm , ne
moemo rei da je tonost oba rezultata jednaka, iako je pogreka jednaka. Ista pogreka
djeluje na rezultat pogreke jae jer je ona kraa od stola. Zato moramo uzeti u obzir i
relativne pogreke. Maksimalna relativna pogreka je omjer izmeu maksimalne
apsolutne pogreke i srednje vrijednosti svih mjerenja (moe se izaziti i postotkom):
x
x

rm = m = m 100 %
x
x

Srednja kvadratna pogreka (standardna devijacija) pojedinog mjerenja (nepreciznost

mjerenja) jest mjera odstupanja pojedinih vrijednosti od srednje vrijednosti:
n

(x
i =1

x)

n 1
Standardna devijacija poprima ustaljenu vrijednost za vei broj mjerenja, te iskazuje
prosjeno rasipanje rezultata mjerenja, to je posljedica nepreciznosti mjerenja.
Ako izvedemo vei broj mjerenja, moemo oekivati da e mjerena fizikalna veliina biti
pouzdanije odreena. Mjera za nepouzdanost je srednja kvadratna pogreka aritmetike
1
sredine Mn, koje za faktor
manja od standardne devijacije:
n
n

Mn =

(x
i =1

x)

n(n 1)

Vjerojatnost da se prava vrijednost mjerene veliine nalazi u intervalu

x M n X x + M n iznosi 68,3% (unutar jedne standardne devijacije), a
vjerojatnost da se prava vrijednost mjerene veliine nalazi u intervalu
x 3M n X x + 3M n iznosi 99,9% (unutar tri standardne devijacije).
Nepouzdanost Mn u sebi sadri informacije o nepreciznosti mjerenja i broju mjerenja
stoga indeksom n treba naznaiti na koji se broj mjerenja navedena vrijednost odnosi.
Relativna nepouzdanost definirana je omjerom nepouzdanosti i srednje vrijednosti:
M
RM = n 100%
x

Ovisna mjerenja
U pravilu je traena veliina F u nekom eksperimentu funkcija vie neposredno
izmjerenih veliina xi: (F = f ( x1 ,...., xi ,...., x n ) ) , od kojih je svaka optereena nekom
pogrekom Mi ili xi.
Najvjerojatnija vriejdnost fizikalne veliine F je srednja vrijednost:
F = f ( x1 ,..., xi ,...., x n ).
Za odreivanje pogreke veliine F moramo uzeti u obzir pogreke svih mjerenih veliina
xi. U najgorem sluaju da sve pogreke djeluju u istom smjeru maksimalna apsolutna
pogreka bit e dana relacijom:
n
f
F =
xi
i =1 xi
Uzmemo li u obzir da postoji vjerojatnost djelomina ponitenja pogreaka, Gaussova
teorija za srednju kvadratnu pogreku (varijanca) veliine F daje nam:

M F =
M i
i =1 x i

Rezultat tada piemo u obliku:

F = (F M F )

Ili

F = (F F )

Grafiko prikazivanje rezultata mjerenja

Grafiko prikazivanje vrlo je vaan nain prikazivanja rezultata mjerenja. Kako je cilj
mnogih pokusa pronalaenje ovisnosti meu mjerenim veliinama, iz grafa se to zorno
moe vidjeti. No moe nam posluiti i kao provjera uspjenosti mjerenja ako nam je
odnos izmeu veliina poznat. Pretpostavimo da smo u naem pokusu mijenjali neku
fizikalnu veliinu x i time uzrokovali promjenu druge, o njoj zavisne, fizikalne veliine y,
te time dobili niz parova toaka (xi, yi). Te parove toaka zatim u pogodnom mjerilu
ucrtavamo u koordinatni sustav, ali pri tome treba slijediti slijedee upute:
1. Nacrtati graf na milimetarskom papiru dovoljne veliine, kako toke ne bi bile
suvie sabijene jedna uz drugu. Naime, iz sabijenog grafa moda nee biti sasvim
uoljiv karakter ovisnosti izmjerenih veliina.

2. Uz graf se treba nalaziti vrlo kratki opis (nekoliko rijei), u kojem e biti
naznaeno o kojim se veliinama radi, te eventualno podaci o ostalim
parametrima i uvjetima vezanim za ucrtanu seriju mjerenja.
3. Nezavisna varijabla (veliina koju vritelj pokusa moe neposredno podeavati po
svojoj volji i koju preciznije mjerimo) ucrtava se du x osi, a zavisna (ona koja
se tijekom pokusa mijenja uslijed promjena nezavisne varijable) ucrtava se du y
osi.
4. Uz krajeve svake osi oznaiti veliinu koja joj je pridruena, te jedinice u kojima
je os badarena u uglatim zagradama (na primjer t[s] je vrijeme u sekundama).
Ako smo os badarili u jedinicama koje su decimalni dijelovi ili dekadski
viekratnici dotine veliine, to takoer treba naznaiti (na primjer B[10-5T]).
Veliine moraju obavezno biti naznaene u jedinicama meunarodnog sustava
(SI), pri emu je dovoljno koristiti prefikse (na primjer cm, hPa, ...).
5. Svaku os izbadariti tako da nakon ucrtavanja toaka ne ostane previe praznog
prostora ni u jednom smjeru. Svaku os treba poeti od 0 ukoliko je to mogue, to
jest ukoliko najmanja vrijednost na nekoj osi nije puno vea od raspona izmeu
najmanje i najvee vrijednosti.
6. Ucrtati pravac (ili glatku krivulju) koja najbolje odgovara eksperimentalnim
tokama, naznaivi parametre ovisnosti dobivene raunom. Kada crtamo graf
nee sve toke leati na krivulji, i zbog toga krivulju povlaimo nizom toaka
tako da podjednaki broj toaka bude ispod i iznad krivulje. ak i kada graf treba
biti pravac, sve toke nee leati na njemu, zbog neizbjenih pogreaka u
eksperimentalnom mjerenju.
7. Dijelovi skale na obje osi ne moraju biti jednaki, ali dijelovi skale na jednoj osi
moraju. Skala mora biti takva da na jedininoj mjeri mjerene veliine odgovara
viekratnik broja 1, 2, ... milimetara na grafu.
8. Mjerene podatke unosimo tako da tokom oznaimo poloaj u koordinatnom
sustavu, te oko svake nacrtamo krui. Kada krivulja prolazi kroz toke dobivene
mjerenjem, oznake tih toaka moraju biti jasno vidljive jer se po njima
eksperimentalna krivulja razlikuje od teorijske.
9. Eksperimentalne podatke upisujemo u tablicu.
Prednost grafikog prikazivanja oituje se i u tome to se interpolacijom ili
ekstrapolacijom mogu dobiti vrijednosti veliine y i za one vrijednosti x koje nisu
izmjerene. No, dok interpolacija (toka izmeu dviju mjerenih toaka) u pravilu daje
ispravne vrijednosti, kod ekstrapolacije (protezanje grafa izvan podruja mjerenih toaka)
treba biti oprezan, jer uvijek postoji mogunost da promatrana fizikalna pojava poinje
odstupati od uoenoga ponaanja.

Analiza linearnog grafa:

Ako je iz grafa oito da postoji linearna ovisnost y = ax + b, zanimaju nas tada parametri
a i b. Za odreivanje tih parametara mogue je primijeniti grafiki postupak ili metodu
najmanjih kvadrata.
Grafiki postupak
Prozirnim ravnalom povuemo odoka pravac koji najbolje prolazi kroz mjerene toke.
Odredimo nagib tog pravca a i odsjeak na ordinati b. Zatim povuemo ispod i iznad jo

dva pravca koji su u razumnu slaganju s mjerenim tokama. Na taj nain procijenimo
pogreku parametara a i b. Takav je postupak podloan subjektivnoj procjeni, pa je uvijek
poeljno primijeniti strou matematiku metodu.
Napomenimo da kod nagiba pravca treba razlikovati geometrijski od fizikalnog.
Geometrijski nagib jednak je tangensu kuta izmeu tog pravca i osi x, i to je broj.
Fizikalni nagib je omjer y i x, to jest omjer prirasta veliina nanesenih na osima, pri
emu se koristimo skalom i jedinicama kako su odabrane na osima. Veliina koju
odreujemo iz nagiba pravca ima jedinicu koja je jednaka omjeru jedinica veliina na
osima.

Metoda najmanjih kvadrata:

Metoda najmanjih kvadrata je metoda pomou koje moemo zadanu funkciju
aproksimirati drugom funkcijom odreenog tipa globalno, tako da u odreenom smislu
njihova meusobna udaljenost bude to manja, bez obzira na to to se funkcije moda
nee poklapati niti u jednoj toki.

Pretpostavimo da u mjerenom postupku dobijemo parove izmjerenih veliina (xi, yi) tako
da samo mijenjamo i biljeimo xi ime neizravno mijenjamo i vrijednosti yi. Ako izmeu
veliina postoji linearna ovisnost y = ax + b, tada bi n parova vrijednosti (xi, yi), koje se
ucrtavaju u koordinatni sustav, priblino trebale leati na pravcu iju smo jednadbu
naveli.

Pretpostavimo da izmeu promatranih veliina postoji linearna ovisnost i da su sva

odstupanja od pravca sluajne prirode.
Nepoznate parametre pravca, a i b, moemo izraunati zahtijevajui da suma
n

S (a, b ) = [ yi (axi + b )]

i =1

ima minimum. To se dogaa ako su njezine parcijalne derivacije po oba parametra

jednake 0 (nuan uvjet):
S (a, b )
S (a, b )
=0,
=0
a
b
Uz te uvjete dobivamo sustav dvije jednadbe s dvije nepoznanice:

2 [ yi (axi + b )] xi = 0
i =1
n

2 [ yi (axi + b )] = 0
i =1

______________________
n

y x
i =1

i i

y
i =1

a xi b xi = 0
2

i =1

i =1

a xi nb = 0

i =1

koje kada rjeavamo daje izraze za najvjerojatnije vrijednosti koeficijenata a i b:

a=

i =1

i =1

i =1

n xi yi xi yi
n

n xi

i =1

b=

xi

xi
i =1
n

xy x y
_
2

x x2
n

yi xi xi yi

= y ax
n

n xi xi
i =1
i =1
Napomena: Prije raunanja pravca treba u grafu provjeriti ima li smisla linearna regresija
i da li su podaci podjednako raspreni. Rezultate sumiranja ne smije se zaokruiti jer
pogreke zaokruivanja bitno utjeu na razliku velikih slinih brojeva.
i =1

i =1

i =1

i =1
2

yi a xi

i =1

i =1

NEPOUZDANOST PARAMETARA a I b:
Moe se pokazati da se nepouzdanosti parametara a i b daju prikazati slijedeim
relacijama:

n 2 n 2

n y i yi
_2

2
1 i =1
i =1 a 2 = 1 y y a 2
Ma =

n 2 n 2 n 2
n _2 2
x x
n xi xi

i =1

i =1
n

2
= M a x 2 x 2
n

Ova metoda je iroko primjenjiva, pa i na ovisnosti koje nisu linearne, na primjer ako su
eksponencijalne, logaritamske i slino. Tada se dobivaju sustavi nelinearnih jednadbi
koje je tee rjeavati nego linearne sustave. Na neke od njih moemo primijeniti metodu
izravno, dok neke druge logaritmiranjem (ili nekom drugom operacijom nad funkcijama)
svesti na linearne pa traiti pravac regresije aproksimiranih varijabli. No parametri koje
tada dobijemo nisu najbolje mogui u smislu metode najmanjih kvadrata.

Mb = Ma
2

2 i =1

Nelinearni zakoni:
Nakon to se mjerene toke unesu u graf, lako se uoava linearna ovisnost ako ona
postoji. No, ako opazimo da veliina y nema linearnu ovisnost o x, moramo pokuati
odrediti u kojoj je nelinearnoj ovisnosti rije.
Ako na osnovu poznavanja slinih fizikalnih zakona oekujemo neku odreenu
nelinearnu ovisnost, onda uvoenjem pomonih varijabli pokuamo mjerenu fizikalnu
veliinu prikazati u linearnom grafu. U sluaju kada ne elimo na sumce isprobavati
razne supstitucijske varijable, moemo iskoristiti pravilo logaritmiranja:
Logaritamsko logaritamski grafovi
Ako je funkcionalna ovisnost oblika y = axb, logaritmiranjem dobivamo linearnu ovisnost
izmeu log x i log y: log y = log a + b log x. Prikazivanje u log log grafu posebno je
korisno kada nepoznati eksponent b nije cijeli broj, pa ga supstitucijom nije lako
pogoditi. U log log grafu, b jednostavno odreujemo kao koeficijent nagiba praca
koristei se prije opisanim metodama.
Logaritamsko - linearni grafovi
Uz navedene nelinearne zakone u kojima fizikalnu veliinu potenciramo nekim brojem, u
fizici se javljaju i bitno drugaiji nelinearni zakoni. Ako u log log grafu ne dobijemo
pravac, moemo provjeriti takoer estu nelinearnu ovisnost, u kojoj se veliina x javlja
kao eksponent.
Ako je funkcionalna ovisnost oblika y = aebx, logaritmiranjem dobivamo linearni odnos
varijabli x i log y: log y = log a + xb log e. Ako sada na apscisi nanosimo varijablu x, a
na ordinati varijablu log y, nagib pravca dat e nam vrijednost za b log a, a odsjeak na
ordinati daje log a.

SLIKA 1: Prikaz zapisa mjerenih veliina, grafa i zapisa konanog rezultata

Primjeri za vjebu:
1. Duljina l izmjerena je 10 puta. Izraunajte aritmetiku sredinu, standardnu
devijaciju, nepouzdanost, relativnu i maksimalnu pogreku. Prikaite rezultat.
i
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
li (mm) 17.5 18.2 17.5 18.6 18.6 18.7 17.4 18.2 17.3 17.8

2. Navedite par primjera pokusa kod kojih nakon izmjerenih veliina kod rauna
pogreaka, osim osnovnih, raunamo i varijancu, te navedite razlog zbog ega ju
raunamo.
3. Dobiveni su podaci o zavisnosti neke veliine y o nekoj drugoj veliini x.
1
Pretpostavimo da postoji veza y =
. Metodom najmanjih kvadrata naite a
ax + b
i b, te njihove pogreke, koji najbolje opisuju sljedee rezultate:
x
0
1
2
3
4
5
6
y 1.02 0.24 0.14 0.10 0.08 0.06 0.05
4. Titranje kristalne reetke na niskim temperaturama doprinosti toplonskom
kapacitetu kristala kao C (T ) = AT . Izmjereno je:
T (K)
20
30
40
50
60
70
C
1.94 6.55 15.53 30.04 54.43 83.27
(J/mol K)
Metodom najmanjih kvadrata naite .

5. Polarizacija nekog sustava opisana je izrazom P (t ) = P0e , gdje je

karakteristino vrijeme relaksacije. Metodom najmanjih kvadrata naite , ako je
izmjereno slijedee:
t (s)
60 300 600 900 1200 1500
P / P0 0.98 0.92 0.85 0.78 0.72 0.66

Pisanje laboratorijskih izvjea

Svaki izvjetaj mora sadravati:
naslovnu stranicu:
1. Fakultet, ime i prezime studenta, studijska grupa i matini broj, te datum
izvoenja vjebe
2. Redni broj i naslov vjebe
ostatak izvjetaja:
3. Zadaci (prepisati sa papra kojeg se dobije uz svaku vjebu) i cilj (u dvije tri
vlastite reenice) vjebe
4. Skica mjernog ureaja ili njegova slika sa naznaenim djelovima
5. Saeti opis postupka rada (koje su veliine mjerene i kako)
6. Zapis rezultata mjerenja iz kojeg je vidljivo to je mjereno i u kojm jedinicama
(preporuuje se zapis u tablicu)
7. Neodreenost, to jest pogreka rezultata mjerenja
8. Izraunate veliine u pravilnom obliku zapisa, s jasno naznaenim raunskim
postupkom (formule i raun pogreaka)
9. Grafiki prikaz rezultata (izraen runo na milimetarskom papiru ili kompjuterski
ispis)
10. Osobni komentar vjebe, zakljuak (kvaliteta rezultata, eventualni nedostaci
aparature, prijedlozi za poboljanje)

1. VJEBA
Pomina mjerka
Mikrometarski vijak
Sferometar
Vaga
POMINA MJERKA:
Za mjerenje dimenzija malih pravilnih krutih tijela sluimo se pominom mjerkom. Ona
se sastoji od tapa pravokutnog presjeka podijeljenog na milimetre. Na njega je nasaen
kliza koji ima mehanizam za koenje, da bi se izbjeglo nekontrolirano klizanje i
pogreno mjerenje. Pri pomicanju klizaa treba pritisnuti nazubljenu polugu na donjoj
strani klizaa, ime se otputa konica.
Pominom mjerkom moe se mjeriti:
a) vanjske dimenzije nekog tijela (stavljanjem tijela izmeu velikih krakova na
donjoj strani mjerke)
b) unutarnje dimenzije neke cijevi ili otvorene kutije (uvlaenjem gornjih krakova
mjerke u upljinu tijela)
c) dubina neke posude (guranjem ipke na desnoj strani mjerke do dna posude)

SLIKA 1: Pomina mjerka

Na klizau se nalazi posebna skala NONIUS. Kada je kliza pomaknut do kraja lijevo,
na objema skalama se poklapaju oznake za nulu (0). Za grubo mjerenje dovoljno je sa
tapa oitati iznos koji odgovara novom poloaju oznake 0 na klizau. Tako oitavamo
iznos duljine u milimetrima i moemo procijeniti desetinke milimetra. Za tonije
mjerenje duljine moramo poznavati princip noniusa.

SLIKA 2: Nonius
Ideja je vrlo dosjetljiva. Umjesto da se svaki milimetar razmaka finijom podjelom
razdjeli na mnotvo zareza, nainjena je pomina skala sa N zareza (u naem sluaju N =
10) s tono odreenim svojstvom. Kada se kliza pomakne do kraja ulijevo tako da se
poklope oznake 0 na objema skalama, vidimo da oznaka 10 na noniusu upada 1 mm
lijevo od oznake 40 mm na tapu; to jest oznaka 1 na noniusu se nalazi 0.1 mm lijevo od
oznake 4 mm na tapu, oznaka 2 na noniusu 0.2 mm lijevo od oznake 8 mm na tapu, ...
Zamislimo da mjerimo duljinu nekog listia koja iznosi 0.1 mm. Oito je da e se oznaka
1 na noniusu poklopiti s oznakom 4 mm na tapu, dok se ostale oznake ne poklapaju. Iz
n
toga zakljuujemo da se mjerenje debljine
mm, gdje je n = 1, 2, ..., 9, mora poklopiti
10
n ta oznaka na noniusu s nekom oznakom na skali tapa.
Dakle, za mjerenje duljine bitno je oitati cijeli broj milimetara pomou noniusove
n
oznake 0 i dodati
mm ako se n ta oznaka noniusa poklapa s nekom oznakom na
10
tapu. No i noniusova skala posjeduje meuoznake. Ako se meuoznaka noniusa tono
poklopi s nekom oznakom na tapu, dodajemo jo 0.05 mm.
Dakle, nonius nam omoguuje mjerenje duljine do tonosti oitanja od 0.05 mm (vidi
oznaku na klizau.)

MIKROMETARSKI VIJAK
Kao i pomina mjerka, mikrometarski vijak sastoji se od pominog i nepominog dijela.
Umjesto da klizi, pomini dio se mie pomou vijka. Mjerenje duljine se tada zasniva na
proporcionalnom odnosu izmeu translacijskog pomaka vijka i kuta zakretanja vijka.
Okreui vijak u matici, njegov se pomak oitava na nepominoj skali pratei pomak
ruba bubnja. Hod vijka (translacijski pomak za puni okret) iznosi tono 0.5 mm, to je
ujedno podjela na nepominoj skali. Budui da je skala na bubnju podjeljena na 50
djelia, mogue je mjeriti duljinu do tonosti oitanja od 0.01 mm (pet puta tonije od
mogunosti pomine mjerke). Tijelo kojemu se mjere dimenzije stavi se izmeu vijka i
nakovnja, te se vijak pribliava tijelu sve dok ga ne dodirne (lagani dodir, da se tijelo ne
deformira). Poeljno je da pritisak uvijek bude jednak, a da bi se to postiglo vijak se
okree iskljuivo samo nazubljenom kapom na desnom kraju bubnja. Njezina je svrha da
ogranii silu pritiskanja na tijelo ija se dimenzija mjeri (daljnjim okretanjem dolazi do
proklizavanja kape).

SLIKA 3: Mikrometarski vijak

SFEROMETAR
Sferometar je takoer ureaj za mjerenje debljina, a zasniva se na principu
mikrometarskog vijka. Upotrebljava se takoer i za odreivanje polumjera zakrivljenosti
sfernih ploha.

SLIKA 4: Sferometar
Sastoji se od tronoca, kojemu se u sredini nalazi elini mikrometarski vijak uarafljen u
maticu. Na donjoj strani vijka nalazi se iljak, a na gornjoj bubanj koji je podjeljen na 500
jednakih djelova. Poloaj bubnja se ita pomou vetrikalnog ravnala. Da se izbjegnu
pogreke, najbolje da se skala ravnala ne upotrebljava, nego samo da slui za itanje
bubnja.
Nakon to namjestimo sferometar za mjerenje odreene debljine, oitamo djeli b1
bubnja nasuprot ravnala. Izvadimo predmet van, te zakreemo vijak . Prilikom zakretanja
broji se koliko je oznaka bubnja b1 prola pored ravnala prije nego je iljak vijka dodirnuo
podlogu. Taj broj N jednak je broju itavih okretaja vijka. Zatim itamo zarez b2 koji je
nasuprot ravnalu. Postoje 2 sluaja:

b2 b1
500
b b
2. b2 < b1 : b = 1 + 2 1 .
500

1. b2 > b1 : b =

(1)
(2)

Tada traena visina (debljina) iznosi

h = (N + b ) p ,

gdje je p hod vijka.

Kako odrediti hod vijka? Okreimo 10 puta bubanj pratei oznaku 0 na njemu, te na skali
a
. Pomou
ravnala itamo prijeenu udaljenost a. Da bi dobili hod vijka podjelimo
10
a
a
prethodne metode moemo izraunati i udaljenost zareza na bubnju:
.
=
10 500 5000

Odreivanje polumjera zakrivljenosti:

Sferometar postavimo na leu, iljak dovodimo u doticaj sa povrinom, te oitamo njegov
poloaj. Skinemo sferometar sa lee, stavljamo na ravnu podlogu, i okretanjem vijka
dovodimo u poziciju da dodirne povrinu brojei potpune okrete N. Kad iljak dodirne
povrinu, ponovno oivmo poloaj bubnja, te pomou formule (1) ili (2) dobivamo
visinu sferne kalote v. Pomou pomine mjerke odredimo udaljenost izmeu nogica
tronoca (srednja vrijednost tri mjerenja). Tada je polumjer zakrivljenosti lee dan
formulom
d 2 + 3v 2
R=
.
6v
Raspravite tonost mjerenja upotrijebivi priblinu formulu, koju dobijemo ako znamo da
je v << d .

VAGA
Vaga je sprava koja slui za mjerenje mase, a u laboratoriju se naee koristi osjetljiva
vaga. Takva vaga se nalazi u staklenom ormariu koji ju titi od praine i zranih struja.
Stalak vage privren je na debelu plou s tri regulacijska vijka, koja reguliraju poloaj
vage, dok se horizontalnost vage provjerava ugraenom okruglom libelom. Os oko koje
se okree poluga vage je otar brid prizmatina noa izraena od ahata (bjelutak vrsta
kamena) koji se nalazi na ravnoj podlozi od istog materijala. Zdjelice su takoer objeene
na ahatne noeve. Noeve i leajeve treba uvati od deformacija, i stoga poluga i zdjelice
lee na leajevima samo kada promatramo njihanje vage. Inae vaga mora biti zakoena.
Fizikalni princip vage moemo shvatiti ako uoimo da je vaga fizikalno njihalo.
Promotrimo prvo vagu s praznim zdjelicama. Cijelokupni sustav koji se moe njihati
(greda vage s okomitom iglom i zdjelicama) ima teite ispod uporita grede. Poloaj
ravnotee se postie kada se teite nalazi vertikalno ispod uporita. U idealnom sluaju
greda vage i objeene zdjelice imaju takvu simetriju da se teite nalati na pravcu igle.
Stoga, u ravnotei igla pokazuje poloaj nula (0) na skali. Ako igla grubo odstupa od 0
(izlazi izvan podruja skale), vagu moramo dovesti u priblino idealan poloaj. Prvo
treba libelom provjeriti da li je vaga na horizontalnoj povrini, te eventulno odstupanje

ispraviti zakretanjem vijka koji ine noice vage. Pretpostavimo da smo postigli idealan
poloaj vage u ravnotei.
Pri vaganju nepoznate mase trebamo nai utege kojima je zbroj masa priblino jednak
nepoznatoj masi, barem do te mjere da otklon igle bude unutar skale. Openito imamo
neku malu razliku masa m na jednom od krakova vage. Tada kaemo da je novo teite
sustava koji se njie malo pomaknut u odnosu prema prvotnome. To znai da imamo
blagi nagib grede i otklon igle za neki kut od vertikale. Za analizu rada vage raslanit
emo djelovanje raznih sila i njihovih momenata oko osi rotacije.

SLIKA 5: Sistem poluge kod vage

Masa pretega m uzrokuje silu f = m g , te imamo moment sile f l cos . On se
treba uravnoteiti nekim drugim momentom sile kojeg trebamo nai. Teite same grede i
igle nalazi se na udaljenosti od osi rotacije. Pri otklonu za kut , to se teite
pomakne u stranu za iznos sin i nastaje moment sile Fgi sin , gdje je Fgi teina
grede i igle. Tada je u ravnotei
fl
l m
Fgi sin = fl cos a tg =
=
.
Fgi mgi
Uoimo da zdjelice vage nisu kruto privrene na gredu, nego su objeene, pa uvijek
vise vertikalno. Stoga se njihovo ukupno teite uvijek nalazi na vertikali ispod osi
rotacije i ne pridonosi momentu sile oko te osi (ako zanemarimo sada preteg m kojeg
posebno gledamo). Umjesto kuta , na skali oitavamo otklon vrha kazaljke a. Ako je
duljina igle L, dobivamo
lL
a = l tg =
m.
mgi
Budui da skala vage nije oznaena u milimetrima, ve u nekim drugim jedinicama s, za
ravnoteni poloaj vage tada dobivamo
lL
n = l tg =
m = C m ,
mgi s
a
broj djelia skale za koji se kazaljka otklonila, a konstantu C nazivamo
s
osjetljivost vage. To je pomak vrha igle u djeliima skale za jedininu masu. Na
osjetljivost vage utjeu: masa poluge (m), udaljenost teita poluge od osi njihala (a),
masa predmeta objeenog na krajevima poluge, dakle suma masa zdjelica, utega i
predmeta (M), udaljenost pravca koji spaja oba objesita zdjelica od osi poluge (d),

gdje je n =

duina poluge (2l), duina igle (D), duina jednog djelia skale (s). Iz ovoga tada slijedi
l
D
da je osjetljivost C =
(a i d brojimo od osi rotacije poluge i to pozitivno u
ma + Md s
smjeru prema dolje, a negativno u smjeru prema gore). Iz formule vidimo:
1. d=0 osjetljivost ne ovisi o teretu (poeljno za dobre vage)
2. d>0 osjetljivost pada s teretom
3. d<0 osjetljivost raste s teretom
4. kada d dosegne takvu veliinu da je ma+Md=0, osjetljivost postaje beskonano
velika i vaga je neupotrebljiva (luda vaga)
Za odreivanje osjetljivosti vage i samo mjerenje, sluimo se jahaima koji se stavljaju
na gredu vage. Gornji dio poluge razdjeljen je na 10 jednakih djelova, nulti se zarez
nalazi iznad osi poluge, a deseti iznad kraja poluge (skala je podjeljena na jo sitnije
djelove, ali oni nas nee zanimati). Ako stavimo jaha mase 10 mg na n ti zarez, onda je
to ekvivalentno stavljanju utega mase n mg na zdjelicu. Jaha uvijek stavljamo na cijele
zareze, a razlomci miligrama se interpoliraju. Jaha uvijek treba premjetati pomou
posebne naprave ugraene desno gore u ormari. Poloaj ravnotee vage odreen je
djeliem n skale na kojem se kazaljka konano zaustavi. Za odreivanje n nije potrebno
ekati da se vaga umiri, ve je dovoljno odrediti uzastopno 3 elongacije n1, n2, n3 (n1 i n3
1n +n

su na istoj strani), a poloaj ravnotee je tada dan sa n = 1 3 + n2 . Osjetljivost

2 2

vage C se odreuje tako da se pomou jahaa doda jo 1 mg i odredi novi poloaj

ravnotee n', te tada vrijedi: C = n' n.
Kaemo da je vaga vjerna ako nakon izvrenog vaganja pokazuje isti poloaj ravnotee i
istu osjetljivost kao prije vaganja.

Nain vaganja
Oznaimo sa l' krak poluge vage na koji djeluje nepoznata masa X, a s l krak poluge vage
na koji djeluje masa M utega kod ravnotee. Tada imamo Xl' = Ml iz ega slijedi da je
l
X = M traena masa. Osnovna pretpostavka kod svih obinih vaganja je da su
l'
krakovi jednaki (l = l'), i tada je X = M.
Kod vrlo tonih mjerenja mora se voditi rauna o uzgonu zraka. Prava masa M0 tijela
dobiva se iz jednadbe

M 0 1 = M 1

'
p
1
masa 1 cm3 zraka kod danog tlaka zraka p (u cm stupca Hg)
gdje su = 0.0013
76 1 + t
1
i temperature t, a =
= 0.00366 .
273

Jednostavno vaganje
Pri odreivanju nepoznate mase X postupamo na slijedei nain: Prvo se odredi poloaj
ravnotee vage n0 bez tereta. (U idealnom sluaju n0 = 0: ako nije 0 n0 se odbije od

rezultata mjerenja). Potom se na lijevu zdjelicu stavlja teret, a na desnu zdjelicu utezi
kako bi se poluga dovela u ravnoteu. Poinje se utegom koji je neto tei od tereta, te
kada se vaga otkoi, poluga pretegne na desno. Vaga se zakoi, uteg se skine i zamjeni
manjim: ako je prelagan ostavi se na zdjelici i doda mu se slijedei. Tako se postupa sve
dok se ne upotrijebi uteg od 10 mg, jer je to najmanji uteg kojeg upotrebljavamo. Pomou
jahaa se tada doda potreban broj cijelih miligrama. Zbroj stavljenih masa neka je M, a
tome jo treba dodati ili oduzeti masu koja je manja od 1 mg, a odreuje se iz razlika
poloaja ravnotee prazne vage n0 i ravnotee n koju dobivamo s masom M. Tada vrijedi
n n0
=
, pa je traena masa tada X = M + .
C

SLIKA 6: Analitika vaga

VANA PRAVILA
1. Prozori vage mora uvijek biti sputen, osim dok se stavlja teret ili uteg na
zdjelicu. Prozori treba otvoriti polagano i oprezno.
2. Nikad nita stavljati na vagu ili skidati s nje dok nije zakoena. Polugu vage
uvijek treba osloboditi polagano i oprezno.
3. Utezi se ne smiju hvatati prstima, ve za to odreenom pincetom.
4. Jaha uvijek treba pomicati za to odreenom napravom dok je vaga zakoena.
5. Prije vaganja, libelom provjeriti ispravnost poloaja vage.
6. Nikad opteretiti vagu iznad doputene teine.
7. Predmeti i utezi moraju imati istu temperaturu kao vaga. Radi toga ih je potrebno
ostaviti pokraj vage barem 1 sat prije vaganja. Vagu treba uvati dalje od izvora
topline ili izravne suneve svjetlosti.
8. Dobro je da atmosfera u vagi bude suha. Radi toga se u ormari vage obino
stavlja posudica s tvari koja upija vlagu.
9. Zdjelice se ne smiju njihati za vrijeme vaganja. Ako se njiu, treba ih umiriti
laganim dodirom kista.
10. Da se izbjegnu grube, ali este pogreke pri vaganju, treba prebrojiti utege u
zdjelici, a prije nego ih se vrati u kutiju treba provjeriti zbroj, prebrojavi prazna
mjesta u kutiji.

ZADACI:

Pomina mjerka:
1.
2.
3.
4.

Odrediti promjere danih ica?

Odrediti volumene danih kugli?
Odrediti volumen upljeg cilindra?
Pogreke.

Mikrometarski vijak:
1. Odrediti promjere danih ica
2. Odrediti promjer svoje kose
3. Usporediti relativne pogreke ovih mjerenja s mjerenjima izvrenim pomou
pomine mjerke

Sferometar:
1. Odrediti polumjere zakrivljenosti lea
2. Pogreke.

Vaga:
1. Pomou analitike vage i mikrometarskog vijka odrediti gustou danih krutih
tijela
2. Pogreke.

2.VJEBA
PROUAVANJE HELIKOIDNE ZAVOJNICE I
ODREIVANJE GUSTOE TIJELA
ELASTINA OPRUGA
Djelovanjem vanjske sile na vrsto tijelo promijeni se meusoban poloaj molekula u
tijelu, zbog ega se tijelo deformira: mijenja svoj oblik i dimenzije. Kao reakcija na
deformaciju izmeu molekula se javlja sila koja se protivi deformaciji i dri ravnoteu
vanjskoj sili. Tijelo je elastino ako deformacija nestaje po prestanku djelovanja sile; ako
je deformacija trajna tijelo je neelastino. Svako tijelo ima granicu elastinosti:
deformacija postaje trajna kada sila prijee granini iznos karakteristian za to tijelo.
U podruju elastinosti tijela vrijedi Hookeov zakon, prema kojem je deformacija tijela
razmjerna vanjskoj sili koja ju je izazvala.

SLIKA 1: Produljenje kod zavojnice

Harmoniko titranje izvodi tijelo kada je sila koja izvodi titranje proporcionalna
udaljenosti tijela od ravnotenog poloaja. Tu udaljenost nazivamo pomak, izduenje ili
elongacija. Djelovanje harmonike sile na tijelo ili materijalnu toku moemo ostvariti
pomou elastinog pera (ili eline helikoidalne zavojnice spiralne opruge) na ijem je
kraju objeeno neko tijelo mase m koje titra bez trenja na vertikalnom pravcu. Ako
djeluje neka vanjska sila i izvue tijelo iz ravnotenog poloaja (x=0) javlja se elastina

harmonika sila pera F = k x , koja djeluje protivno izduenju (x). Prestane li djelovati
vanjska sila za x=A, harmonika sila vraa tijelo prema ravnotenom poloaju. Vanjska
sila nakon to je izvela rad, predala je tijelu potencijalnu energiju koja onda prelazi u
kinetiku energiju koja je najvea kada tijelo prolazi kroz ravnotean poloaj, te se
smanjuje, a poveava potencijalna energija do poloaja x = - A. Kod ovog gibanja
najveu elongaciju A nazivamo amplituda. Zbroj kinetike (K) i potencijalne (U) energije
je ukupna mehanika energija koja je konstantna:
1
1
1
E = mv 2 + kx 2 = kA 2 = const.
2
2
2

Navedena energijska jednadba moe se promatrati i kao diferencijalna jednadba ako je

dx
v=
, to se onda rjeava integriranjem koje vodi na sinusnu funkciju zavisnosti
dt
elongacije o vremenu.
Potrait emo periodiku funkciju x=x(t) kao rjeenje diferencijalne jednadbe koja je
zadana kao elastina sila iz Hookeovog zakona:
d 2x
m 2 = kx
(1)
dt
..

x+ 2 x = 0

(2)

k
m
Rjeenje jednadbe (2), koja je homogena diferencijalna jednadba drugog reda s
konstantnim koeficijentom traimo uobiajenim postupkom. Prvo rjeavamo
karakteristinu jednadbu (algebarska jednadba s varijablom r i potencijama koje
odgovaraju redu derivacije u zadanoj diferencijalnoj jednadbi)
r 2 + 2 = 0 r = i
Ope rjeenje diferencijalne jednadbe (2) s konstantama C1 i C2 je oblika
x = C1e rat + C 2 e r2t = C1e it + C 2 e it

gdje je 2 =

Kako je e it = cos t i sin t dobivamo

x = (C1 + C 2 ) cos t + i (C1 C 2 ) sin t = A cos t + B sin t .
Konstante A = C1+C2 i B = i (C1 C2) moemo prikazati i kao katete u pravokutnom
trokutu s hipotenuzom C i pripadnim kutom izmeu strane B i C:
A = C sin
B = C cos
to nam daje x = C sin cos t + C cos sin t = C sin(t + ) , gdje su C i proizvoljne
konstante.
Objeeno elastino pero ili harmoniki oscilator titra s periodom T, frekvencijom i
kutnom frekvencijom (kutnom brzinom) , koji su povezani s parametrima oscilatora:
k
m
2
=
= 2 =
T = 2
(*)
m
T
k

PROUAVANJE HELIKOIDALNOG PERA

Pero je polumjera r, ukupne duine l i omotano je oko cilindra polumjera = R r , gdje

je R vanjski polumjer zavojnice. Duina zavojnice je h (mala u odnosu na l). Pod
utjecajem sile f, koja vue zavojnicu u smjeru paralelnom s njenom osi zavojnica se
produlji za h, a ica je podvrgnuta torziji. Ako h nije prevelika imamo f = k h, gdje je
k konstanta elastinosti opruge. To jest, apsolutna vrijednost sile koja nastoji da zavojnicu
vrati u poloaj ravnotee proporcionalna je s h elastina ili harmonika sila.

Odreivanje konstante zavojnice statikom metodom

Na zavojnicu vjeamo utege masa m1, m2, .... te se mjere produljenja h1, h2, ... Tada je
konstanta elastinosti

k=

m1 g m2 g
=
= .......
h1
h2

gdje je g akceleracija sile tee.

Odreivanje konstante zavojnice raunom

Konstanta zavojnice ovisi o dimenzijama zavojnice i o vrsti materijala od kojeg je
zavojnica izraena. Kada bi ica bila pravocrtna njezim moment torzije, tj. zakretni
moment C za jedinini kut zakretaja bio bi
r4
C=
2 l
gdje je koeficijent vrstoe ili modul torzije materijala od kojeg je nainjena zavojnica.
Konstanta opruge k je tada:
C r4
k = 2 = 2 (*)
2 lR
R

Odreivanje konstante zavojnice dinamikom metodom

Na elastino spiralno pero objesite uteg mase m. Odredite poloaj ravnotee tako
objeenog utega. Tada uteg postavite u titranje tako da ga rukom izvuete prema dolje i
mirno pustite (masu m odabrati tako da uteg sporo titra kako biste mogli pratiti prijelaze
utega pored skale). Mjerite topericom vrijeme potrebno za N=10 titraja, tj. 2N prolaza
pored oznake na skali. Dijeljenjem toga broja N s t dobivamo vrijeme 1 titraja T. To
ponovite za 5 razliitih masa i prikaite grafiki ovisnost T m , te ovisnost T m .
Zakljuite kakva je ovisnost T i m iz grafova. Da biste odredili konstantu k dobivene
podatke uvrstite u formulu (*).
Provjera da li period titraja ovisi o elongaciji izvedite ovako: izvucite uteg na peru za 10
cm i pustite ga da titra. Izmjerite vrijeme titraja T. To ponovite za jo 4 razliite
elongacije.

SLIKA 2:Helikoidalno preo

ODREIVANJE GUSTOE TIJELA POMOU DINAMOMETRA
Znamo da produljenje h zavojnice moe sluiti
za mjerenje sile f iz f = k h , ako h nije
prevelik. Ako na zavojnicu objesimo nepoznatu
masu M na nju djeluje sila Mg (pretpostavimo da
sila pripada intervalu u kojem postoji
proporcionalnost izmeu h i sile)
Mg = kh1
Ako tijelo objesimo na zavojnicu i uronimo u
vodu, po Arhimedovom zakonu, ono gubi od
svoje teine onoliko kolika je teina istisnute
vode. Stoga e na zavojnicu djelovati manja sila
pa je produljenje h2 zavojnice sada manje.
M
Mg
VODE g = k h2

TIJELA

tijela i vode gustoe na temperaturi t

SLIKA 3: Uteg na zavojnici

Iz prethodne jednadbe moemo izraunati gustou tijela:

TIJELA =

h1
VODE .
h2 h1

SLIKA 4: Zavojnica kao dinamometar

ZADACI:
1. Prouavanje helikoidne zavojnice
Odrediti konstantu elastinosti zavojnice statikom metodom. Uiniti vie
mjerenja s razliitim masama.
Nacrtati krivulju h=F(f). Iz uspona izraunati konstantu elastinosti k.
(metoda najmanjih kvadrata)
Odrediti konstantu elastinosti dinamikom metodom.
Izmjeriti R, r i izraunati priblino duinu ice, znajui da je duina l1 jednog
zavoja: l1 = (2 ) + p 2 , gdje je p - hod zavojnice?
Izraunati red veliine konstante k za prije mjerenu zavojnicu, pretpostavivi
da je iz elika, =61010 N/m2 ?
Usporediti dobiveni rezultat za konstantu elastinosti dinamikom i statikom
metodom.
2

2. Odreivanje gustoe krutog tijela pomou dinamometra

Odrediti gustou niza tijela pomou dinamometra? Uzeti da je gustoa vode
jednaka v=1 g/cm3.
Pogreke.

3.VJEBA
MATEMATIKO I FIZIKALNO NJIHALO
NJIHALA
Njihalo: titranje je periodino gibanje koje se ponavlja u odreenom vremenskom
intervalu. Vrijeme trajanja jednog titraja je titrajno vrijeme (period) T. Broj titraja u
jedinici vremena je frekvencija titranja f = 1 / T (Hz = s 1).
Iako uzrok titranja moe biti razliit, za sva titranja zajedniko je to to je gibanje
izmjenino u dva suprotna smjera u odnosu na ravnoteni poloaj, pri emu potencijalna
energija prelazi u kinetiku i obrnuto (to se ponavlja na jednak nain ako nema gubitka
energije). U nekim sluajevima titranje nastaje djelovanjem sile tee (sila gravitacije);
izvede li se tijelo koje visi iz ravnotenog poloaja sila tea ga vraa u ravnotean poloaj
to tijelo nazivamo njihalom, a titranje tog tijela nazivamo njihanjem.

MATEMATIKO NJIHALO
Matematiko njihalo sastoji se od tokaste mase m na donjem kraju niti zanemarive mase
i duljine l. Nit je objeena na gornjem kraju. U realnom eksperimentu masa nije
koncentrirana u jednoj toki nego je raspodjeljena po kugli, ali uz uvjet da je polumjer
kuglice mnogo manji od duljine niti, moemo problem svesti na razmatranje
matematikog njihala. Otkloni li se kuglica iz ravnotenog poloaja zapoinje titranje
zbog djelovanja sile tee. Period tog titranja moe se odrediti na 3 naina, mi emo ga
odrediti pomou zakona ouvanja energije. Ukupna energija titranja zbroj je kinetike i
potencijalne energije:
EUK = Ek + Ep = konst.
1
1
d
Ek = mv 2 = ml 2 ( ) 2
2
2
dt
Ep = mgh = mgl(1 cos)
h = l(1 cos)
kut otklona

(1)
(2)
(3)

SLIKA 1: Matematiko njihalo

Ukupnu energiju sustava nalazimo iz uvjeta da je u poloaju maksimalnog otklona = ,
obodna brzina jednaka 0, pa je
EUK = Ep max = mgl (1 cos )
(4)
2g
(cos cos ) dt
(2) (4) u (1)
d =
(5)
l
Uz poetne uvjete da u t = 0 njihalo miruje u poloaju = - , odredit emo poluperiod
titranja

T
=
2

t/2

dt =

(6)
2g
(cos cos )
l

l
d
l
T =2
= 2
(7)

g 2 2
g
No, ako elimo odrediti period titranja za velike amplitude integral (6) treba rijeiti
egzaktno. Takva integracija daje izraz:
l
T =4
K (k )
(8)
g
0

gdje je k = sin( ) , a K(k) potpuni eliptini integral 1.vrste definiran s

2

K (k ) =

(1 k

1
2

sin ) d
2

(9)

Razvoj tog integrala u red je K (k ) =

(1 +

k2
+ ....) pa je period titranja za velike kuteve
4

otklona dan razvojem

T = 2

1
l

(1 + sin 2 + ....)
4
2
g

( 10 )

FIZIKALNO NJIHALO
U mehanici se dokazuje vaan pouak: kad se tijelo okree oko neke osi produkt
d 2
njegovog momenta inercije I s kutnom akceleracijom
jednak je sveukupnom
dt 2
zakretnom momentu , s obzirom na tu os, vanjskih sila koje zakreu tijelo:
d 2
I 2 =
(1)
dt
Taj se pouak primjenjuje i na tijelo koje sinusoidalno titra oko poloaja ravnotee, s
kutnom elongacijom i amplitudom m
2t
= m sin
(2)
T
gdje je t vrijeme, T period titranja (vrijeme koje proe izmeu
dva uzastopna prijelaza tijela u istom smjeru kroz isti poloaj).
Izraunavi kutnu akceleraciju iz (2) i uvrstivi je u (1) znajui
da je sila koja nastoji vratiti tijelo u poloaj ravnotee suprotnog
predznaka od elongacije, uzevi C kao sveukupni zakretni
moment za jedinini kut zakretanja, dobivamo za period titranja
T:
SLIKA 2: Kruto tijelo

moment inercije
I
= 2
C
sveukupni moment s obzirom na os za jed . kut
To vrijedi za bilo koje sile koje uzrokuju titraje tijela. Moment inercije materijalne toke
mase m na udaljenosti r od osi rotacije O je r2m. Moment inercije krutog tijela je suma
svih momenata inercije materijalnih toaka, na koje se tijelo moe rastaviti: r 2 m
Kruto tijelo koje moe titrati oko vrste horizontalne osi koja ne prolazi njegovim
teitem naziva se fizikalno njihalo. Izvede li se to tijelo iz ravnotenog poloaja i pusti,
ono titra zbog djelovanja sile tee. Kada su amplitude titranja m male (nekoliko
stupnjeva) tada tijelo ini sinusoidalne ili harmonike titraje, kojima je elongacija dana
formulom (2), a period titranja T jednadbom (3).
T = 2

Sveukupni moment vanjskih sila (u tom sluaju moment

teine Mg tijela s obzirom na os titranja), je kut otklona iz
poloaja ravnotee
= Mga sin
gdje je M sveukupna masa tijela, dok je a udaljenost osi
vrtnje od teita tijela.
Za male kuteve sin , pa dobivamo
= Mga = C
To je moment sila koji nastoji da tijelo od poloaja
odreenog kutem vrati u poloaj ravnotee. Za kut = 1
rad, zakretni moment je C = mga. Tada je period
I
T = 2
(*)
Mga
SLIKA 3: Fizikalno njihalo

REVERZIBILNO NJIHALO
I
Uz zamjenu l 0 =
izraz (*) se poklapa s izrazom (2) kod matematikog njihala. Tada
Ma
l0 nazivamo reducirana duljina njihala. Pomou te duljine moe se definirati nova os
vrtnje koja je od prve osi udaljena za l0. Tada je udaljenost centra mase od nove osi
jednaka:
I ma2
I
a = l0 a =
a =
,
ma
ma
a period titranja oko nove osi:
I
T = 2
Mga
gdje je I' moment tromosti oko nove osi
Po Steinerovom pouku moment tromosti I i I' su jednaki zbroju
momenta tromosti oko centra mase Icm i umnoku mase i kvadrata
udaljenosti osi vrtnje od centra mase

I = I CM + Ma 2
I = I CM + Ma 2
Kombiniranjem svih jednadbi dobije se da je T = T'. Tijelo, dakle, njie s istim
periodom s kojim bi titralo matematiko njihalo, ija je duina jednaka razmaku dvije
promatrane osi. Te se dvije osi nazivaju reciprone osi.

ODREIVANJE RECIPRONIH OSI FIZIKALNOG NJIHALA

Raspolaemo metalnim plosnatim tapom pravokutnog presjeka, na kojem su izbuene
rupice s jednakim razmacima (po 3 cm). tap moemo objesiti na bilo koju od rupica na
horizontalno privren elini no. Na tap moemo privrstiti masu M. Odredite
periode titranja T tapa pomou zaporne ure, otklonjenog za male amplitude i objeenog
na svaku od rupica (za 20 titraja mjeriti vrijeme, pa iz toga izraunati period 1 titraja).

SLIKA 5: Fizikalno njihalo koje se koristi za vjebu

ZADACI:
1. Fizikalno njihalo - Odreivanje recipronih osi fizikog njihala
Nacrtati krivulju; koja daje vrijeme titraja T, kao funkciju udaljenosti d osi titraja
od toke O.
Pomou te krivulje nai poloaje recipronih osi, koje odgovaraju osima O1, O2,
O3 odredivi odnosne reducirane duine.

2. Matematiko njihalo

Izmjerite period titranja za male kutove za desetak raznih duljina niti. Nacrtajte

l
dijagram ln T ln l. Pretpostavite da je T (l ) = 2 i odredite eksponent
g
metodom najmanjih kvadrata. Da li je on u skladu sa poznatom relacijom?
Prikaite rezultate u T2 l dijagramu. Metodom najmanjih kvadrata odredite
konstantu gravitacije g.
Odredite periode titranja sa kuglama razliitih masa i odredite da li on ovisi o
masi?

4.VJEBA
TORZIJA
Torzija
Torzija (uvrtanje, uvijanje) je deformacija vrstog tijela koja nastaje djelovanjem
zakretnog momenta vanjskog para tangecijalnih sila: tijelo se tordira (uvre, uvija) oko
svoje uzdune osi.
Zamislite ipku duljine L i polumjera R koje je podvrgnuto torziji. Na slici (1) prikazan je
njezin dio cijev duljine L polumjera r i debljine dr. Torzija ipke dovodi i do tordiranja
cijevi to je na slici (1) prikazano deformacijom djelia cijevi paralelopipeda visine L i
povrine osnovice dS = dl dr . Kod torzije dolazi do meusobno usporednih pomaka
pojedinih paralelopipeda, i takva se vrsta deformacije naziva smicanjem to je prikazano
na slici (1).

SLIKA 1: Torzija i smicanje

Smicanje je u sluaju malih deformacija linearno i opisuje se Hookeovim zakonom
=
(1)
dF
gdje je tangencijalno naprezanje po jedinici povrine
, modul smicanja koji
dS
ovisi o materijalu, i kut smicanja.
Kut smicanja paralelopipeda sa slike gore za male deformacije, jednak je omjeru duljine
luka r i duljine cijevi L, te polumjera djelia krunice kojeg donja osnovica
paralelopipeda opie torzijom:
r
=
(2)
L
Uvrtavanjem prethodnog izraza u jednadbu (1) dobije se

dF = dS =

r dr dl
(3)
L
dF je element sile koji tordira (uvija) cijev.
Zakretni moment para sila koji uvija paralelopiped dan je s:
dM P = rdF =

r 2 drdl
(4)
L
Zakretni moment para sila koji uvija cijev polumjera r jednak je integralu prethodnog
momenta po elementu duljine dl po cijelom opsegu cijevi 2r:
2 2r
2 3
dM C =
r dr dl =
r dr ( 5 )
L
L
0
Ukupan moment sile na ipku jednak je integralu momenata sila svih cijevi dMC
R
2 3
R 4
M =
r
dr
=

(6)
L 0
2 L
Ako uzmemo da je C konstanta torzije definirana s:
M R 4
C=
=
(7)

2 L
Modul torzije moe se odreivati dvjema metodoma: statikom i dinamikom. Statika
metoda podrazumijeva uspostavu stalnog momenta sile na ipku i mjerenje kuta torzije
izazvanog tim momentom. Dinamika metoda se temelji na torzionom njihalu. Ono se
sastoji od ipke uvrene na jednom kraju i optereene tijelom nekoga momenta
tromosti I na drugom kraju. Sukanjem (tordiranjem) ipke te njenim otputanjem, sustav
ipka tijelo pone titrati. Parametar koji opisuje titranje sustava jest kut torzije ice .
Moment sile M jednak je derivaciji zakretnog impulsa L' po vremenu:
dL
d
d 2
M =
=I
=I 2
(8)
dt
dt
dt
Iz jednadbe (7) i (8) dobivamo jednadbu gibanja torzionog njihala:
d 2
I 2 + C = 0
(9)
dt
Rjeenje ove diferencijalne jednadbe drugog reda
je oscilatorno s periodom
I
T = 2
( 10 )
C
Statiko odreivanje modula torzije
Gornji dio ice uvren je u kripac, dok je na donji
kraj ice objeeno mjedeno tijelo. Na njemu se
nalazi dugaka kazaljka i cilindar oko kojeg su
omotane, u istom smjeru, dvije niti privrene
malim vijcima na cilindar. Svaka nit ide preko svoje
koloture. Svaka nit na krajevima ima petlju na koje
se moe objesiti lagana aluminijska zdjelica. U
produenju osi ice smjeteno je sredite skale

pomou koje se ita kut , za koji se kazaljka zakrenula iz prvobitnog poloaja

ravnotee. Dok su zdjelice objeene na nitima namjestimo kazaljku na nulu. Stavimo
jednako teke utege mase m na zdjelice tako da doe do sprega sila koji zakree icu.
Odredimo kuteve koji odgovaraju tim masama (silama).
M = C = d F = d m g
( 11)
gdje je d polumjer cilindra.

SLIKA 3: Kut torzije

Dinamiko odreivanje modula torzije

Na donji kraj ice kojoj je gornji kraj uvren, privren je u svome teitu mjedeni
horizontalni tap na kojem se mogu pomicati dvije jednake cilindrine mase. Mase se
stave na jednaku udaljenost od ice, da tap bude horizontalan. Njihalo se stavi u gibanje
tako da nema neeljenih titraja zbog sile tee. Poznajemo li periode titraja T1 i T2 za dva
razliita poloaja cilindrinih masa na tapu, poznavajui masu m tih cilindara te
udaljenost r njihovih teita od osi rotacije, moemo izraunati konstantu torzije C.
Neka moment inercije kod prvog poloaja r1 cilindra bude l1 , a kod drugog poloaja r2
neka bude l2. Tada imamo
I
T1 = 2 1
C
T2 = 2

I2
C

( 12 )

Dakle, moemo izraunati C:

I 2 I1
4 2
( 13 )
2
2
T2 T1
Po Steinerovom pouku, moment inercije nekog tijela s obzirom na neku os, jednak je
momentu inercije s obzirom na paralelnu os koja prolazi teitem tijela uvean za produkt
mase tijela i kvadrata udaljenosti teita tog tijela od osi rotacije.
Neka I0 bude moment inercije sustava (tapa i ice), a i1 moment inercije jednog cilindra
s obzirom na os ice. Tada imamo
I1 = I0 + 2 i1
(14)
2
2
gdje je i1= k m + mr1 .
Uvrstivi ovu relaciju u ( 14) dobivamo za dva cilindra:
C=

I 1 = I 0 + 2k 2 m + 2mr12

I 2 = I 0 + 2k 2 m + 2mr22
I 2 I 1 = 2m(r22 r12 )
Tada je C:
2m(r22 r12 ) 2
4
(15)
T22 T12
Da bi dobili modul torzije potrebno je jo izmjeriti promjer i duljinu ice i uvrstiti u
relaciju (7).
C=

SLIKA 4: Dinamiko odreivanje modula torzije

Zadaci:
1. Statiko odreivanje modula torzije
Prikazati grafiki ovisnost momenta torzije o kutu torzije za danu icu.
Pomou dobivene krivulje nai konstantu torzije (c) iste ice (metoda
najmanjih kvadrata).
Odrediti duinu ice, izmjeriti njezin promjer i nai njezin modul torzije ().
Pogreke.
2. Dinamiko odreivanje modula torzije
Nai dinamikom metodom modul torzije eline ice?
Pogreke.

5.VJEBA
Gustoa tekuine pomou piknometra
Mohr Westphalova vaga
Piknometar
Piknometar je svaka posuda koja slui za mjerenje gustoe tekuina. Na piknometar,
prikazan na slici 1, sastoji se od male boice uskoga grla u koje se stavlja stakleni ep.
ep u sebi ima cjevicu kroz koju se iz posude izlije viak tekuine tako da je volumen
tekuine u piknometru jednak volumenu piknometra, 50 ml.

Slika 1. Piknometar za odreivanje gustoe tekuina.

Odreivanje gustoe dane tekuine vri se na sljedei nain:
1. Izvae se masa praznog piknometra (zajedno sa staklenim epom), mpik.
2. Piknometar se napuni danom tekuinom i izvae se masa piknometra s tekuinom,
mpik+tek.
3. Izrauna se gustoa tekuine pomou relacije: tek =

mtek m pik +tek m pik

=
.
Vtek
V pik

Piknometar mora biti ist i suh prije vaganja, da bismo izbjegli sistematsku pogreku i
dobili to toniji iznos njegove mase. Oprati se moe destiliranom vodom, a posuiti
raznim priborom u laboratoriju: plamenikom, elektrinim kuhalom, fenom ili stavljanjem
na radijator. Suenje na zraku predugo bi trajalo. Treba biti oprezan pri koritenju
plamenika i elektrinog kuhala i ne stavljati piknometar direktno u plamen, odnosno na
kuhalo. Naglo zagrijavanje piknometra, ili njegovo hlaenje ulijevanjem tekuine sobne
temperature u vrui piknometar, moe uzrokovati pucanje stakla!
Ukoliko smo ulili previe tekuine, viak e izai kroz cjevicu na epu. ep i
piknometar potrebno je tada obrisati papirnatim ubrusom i posuiti.

Odreivanje gustoe tekuina Mohr-Westphalovom vagom

Mohr-Westphalova vaga je hidrostatska vaga koja slui za odreivanje gustoe tekuina.
Pri odreivanu gustoe tekuina koristi se metoda relativnog odreivanja, tj. odreuje se
gustoa dane tekuine u odnosu na tekuinu poznate gustoe (voda).

Slika 1. Mohr-Westphalova vaga.

Dijelovi vage izvade se iz kutije i sastave prema slici 1. Na desni krak vage, o kukicu K,
objesi se ronilac na tankoj ici. Potom se cijeli ronilac uroni u au s destiliranom vodom.
Pri tome treba paziti da ne dodiruje dno ae. Zbog uzgona e ronilac nastojati isplivati
na povrinu. Zato se na kukicu K doda uteg (jaha u obliku potkove, mase M=10 g) koji
e uravnoteiti uzgon. Kada je ronilac potpuno uronjen u vodu, pomou vijka V vaga se
uravnotei tako da iljci 1 i 2 budu na istoj visini. Na skali S oita se i zabiljei poloaj
kazaljke to je ravnoteni poloaj.
Potom ronilac izvadimo iz posude s destiliranom vodom i obriemo ga da bude potpuno
suh. U posudu sada ulijemo tekuinu nepoznate gustoe i ponovo uronimo ronilac.
Ukoliko je gustoa tekuine manja od gustoe vode, i uzgon e biti manji te e biti
potrebno pomaknuti jaha blie osi vage, tj. s oznake 10 na neki manji broj n1. Ukoliko
vaga nije u ravnotenom poloaju, uzimamo novi jaha mase m2=M/10 i stavljamo na
krak vage (n2) tako da postignemo ravnoteu. Potom uzmemo i trei uteg mase
m3=M/100 te i njega stavimo na krak vage na mjesto koje daje ravnoteu vage (n3).
Oitamo poloaje utega na vagi (n1, n2, n3) i odredimo gustou dane tekuine po relaciji:

n
n1 n2
+
+ 3
10 100 1000

tek = H O
2

Dakle, gustoa tekuine odreena je relativno spram gustoe vode iji iznos oitamo iz
tablice ( H 2O = 1

g
). Poloaji utega daju decimalna mjesta gustoe zadane tekuine.
cm3

Na primjer, ukoliko su n1, n2, n3 redom jednaki 8, 7, 5, tada je gustoa tekuine jednaka:

tek = H O 0.875
2

Pogreku izraunamo tako da uteg najmanje mase pomiemo lijevo i desno od

ravnotenog poloaja do udaljenosti za koju je vaga jo uvijek u ravnotei. Taj pomak za
n3 podioka na vagi daje nam pogreku mjerenja, a ujedno i osjetljivost vage.

Ako je gustoa dane tekuine vea od gustoe vode, tada je i uzgon vei pa nam trebaju
dva jahaa mase M: jedan ostaje na kukici K, a drugi stavljamo na poloaj n1. Traena
gustoa je tada:

tek = H O 1 +
2

n
n1 n2
+
+ 3
10 100 1000

ZADACI:
1. Gustoa tekuine pomou piknometra
Odredite gustoe danih tekuina kod sobne temperature.
Pogreke.
Kolika mora biti tonost mjerenja da ima smisla voditi rauna o gubitku teine uslijed
uzgona u zraku?
2. Mohr Westphalova vaga
Odredi gustou danih tekuina Mohr-Westphalovom vagom. Procijeni
pogreke.
Usporedi dobivene rezultate za gustou s iznosima dobivenim pomou
piknometra i komentiraj. Jesu li gustoe jednake ili ne? Koji rezultat
smatra tonijim?

6.VJEBA
NAPETOST POVRINE
VISKOZNOST
Napetost povrine
Meu molekulama tekuine djeluju privlane sile koje dre tekuinu na okupu. One su
sline prirode kao i privlane sile koje dre zajedno atome vrstog tijela, ali su puno
manjeg iznosa (moemo hodati kroz vodu, ali ne i kroz zid). Te meumolekularne sile
nazivaju se silama kohezije jer djeluju meu istovrsnim molekulama.

SLIKA 1. Kohezijske sile izmeu molekula tekuine u dubini i na povrini

tekuine. Vidljiva je razlika izmeu simetrine situacije kod prvih molekula
(sile djeluju u svim smjerovima jednako i rezultanta je nula) i kod molekula
uz povrinu na koje djeluje sila prema unutranjosti tekuine.
Promotrimo tekuinu ulivenu u posudu (slika 1.). Na molekulu unutar tekuine djeluju
privlane meumolekularne sile od susjednih molekula. Poto te sile djeluju sa svih
strana, one se meusobno uravnoteuju te je rezultantna sila na molekulu jednaka nuli.
Meutim, molekula koja se nalazi na povrini tekuine osjea privlane sile susjednih
molekula koje se nalaze na povrini tekuine i ispod nje, dok je iznad povrine tekuine
zrak. Ovdje nemamo simetriju kao kod molekule unutar tekuine, te stoga sile nisu
uravnoteene (molekule tekuine i zraka meusobno slabo djeluju). Javlja se rezultantna
sila koja povrinsku molekulu privlai prema unutranjosti tekuine. Stoga tekuina
nastoji poprimiti oblik koji e imati najmanju povrinu (kap vode u besteinskom stanju
ima sferni oblik). Vidimo da se povrina tekuine razlikuje po svojim svojstvima od
unutranjosti tekuine i molekule na povrini meusobno su jae povezane. Dakle,
elimo li poveati povrinu tekuine sa S na S+dS, moramo uloiti rad dW. Povrinska
napetost je rad koji je potrebno izvriti da se povrina tekuine povea za jedinicu
povrine:
dW
=
.
dS
Dimenzija povrinske napetosti je []=[J/m2]=[N/m].
Uronimo li tap duljine a u tekuinu i pokuamo ga izvui van, djelujui silom F okomito
na povrinu tekuine, mi ujedno i poveavamo povrinu tekuine jer se ravna povrina

deformira. Zbog toga se javlja povrinska napetost koja nastoji smanjiti deformiranu
povrinu. Ovdje je napetost povrine posljedica i adhezijskih sila (sile koje djeluju
izmeu raznovrsnih molekula) kojima se privlae molekule tekuine i estice tapa.
Podignemo li tap za y, izvrili smo rad Fy, a povrinu poveali za 2ay, jer tekuina
kvasi tap sa dvije strane. Napravimo li omjer rada i povrine, dobijemo za napetost
dW F y
F
=
=
=
.
dS 2ay 2a
Vidimo da povrinsku napetost moemo opisati i kao silu F koja djeluje okomito na rub
tekuine duljine l (l=2a), tangencijalno povrini tekuine:
F
= .
l
Dakle, ovdje smo istu veliinu, napetost povrine, definirali na dva razliita naina.

Kapilarnost
Kapnemo li neku tekuinu na horizontalnu podlogu, ona poprima sasvim odreeni oblik.
Ako na podlozi nastane kaplja, oblik kaplje opisan je takozvanim okrajnim kutom, , koji
se mjeri od horizontalne podloge pokrivene tekuinom do tangente na povrinu tekuine
(slika 2.).

a)

b)

SLIKA 2. Okrajni kut kaplje na vrstoj podlozi:

a) tekuina moi podlogu pod iljastim okrajnim kutom
b) tekuina savreno ne moi podlogu
Ako je okrajni kut nula, kaemo da tekuina savreno moi podlogu. Kada je <90,
tekuina moi podlogu. Ako je 90< <180 kaemo da tekuina ne moi podlogu. Za
kut =180 tekuina savreno ne moi podlogu.
Koliki e biti okrajni kut, a time i oblik kaplje, ovisi o djelovanju meumolekularnih sila:
a) kohezijskih sila koje djeluju izmeu istovrsnih molekula tekuine, i
b) adhezijskih sila koje djeluju izmeu raznovrsnih molekula tekuine i podloge.
Ako su adhezijske sile vee od kohezijskih, okrajni kut je iljast ( <90) i tekuina moi
podlogu (npr. alkohol na istoj staklenoj povrini savreno moi podlogu). Ako pak
kohezijske sile nadvladaju adhezijske, tada je okrajni kut tupi kut i nastaje kaplja (npr.
iva na staklu, =140).
Ako se tekuina nalazi u posudi, na povrini tekuine uz vertikalnu stjenku posude
takoer se formira okrajni kut (slika 3.).

a)

b)

SLIKA 3. Oblik tekuine uz vertikalnu stjenku:

a) konkavan menisk tekuine (iljati okrajni kut)
b) konveksan menisk tekuine (tupi okrajni kut)
Okrajni kut javlja se i kod uskih cjevica, promjera manjeg od milimetra, koje nazivamo
kapilarama. Uronimo li kapilaru vertikalno u tekuinu, zakon spojenih posuda vie ne
vrijedi. Tekuina se u kapilari die ili sputa ovisno o povrinskoj napetosti ploha u
dodiru (tj. o odnosu kohezijskih i adhezijskih sila). Ako su adhezijske sile vee, nastaje
iljasti okrajni kut i nivo tekuine u kapilari se podie (slika 4.). To je kapilarna elevacija
(npr. voda staklo). Ukoliko su kohezijske sile vee, okrajni kut je tupi kut, i nivo
tekuine u kapilari se sputa. To je kapilarna depresija (npr. iva staklo).

Mjerni ureaji i metode mjerenja

Postoji vie metoda odreivanja povrinske napetosti. U ovoj vjebi koristit emo dvije
metode: metodu otkidanja prstena i metodu kapilarne elevacije.

Metoda otkidanja prstena (Du Nouyeva metoda)

U ovoj metodi mjerimo silu F potrebnu da se horizontalni prsten srednjeg polumjera r,
napravljen od tanke ice, otkine od povrine tekuine. Ako tekuina dobro moi prsten,
moe se uzeti da napetost povrine djeluje na prsten vertikalno prema dolje. Sloj tekuine
to ga prsten die ima dvije povrine p1 i p2 pa na opsegu 2r djeluje povrinska napetost
2 2r = F , odnosno
F
=
.
4r
Za mjerenje sile F koristimo torzijsku vagu. Na jedan krak torzijske vage objeen je
prsten i posudica na koju se stavljaju utezi radi badarenja, a vaga se uravnotei pomou
vijka koji se nalazi na drugom kraku vage. Prvo je potrebno izbadariti vagu, tj. nai vezu
izmeu sile o otklona na skali. To postiemo stavljajui u posudicu utege odreene mase
i mjerei otklon kraka vage na skali. Dobivene podatke za masu, odnosno silu (F=mg) i
otklon unosimo u tablicu, crtamo graf sila-otklon i metodom najmanjih kvadrata (MNK)
raunamo pravac koji najbolje opisuje dobivene toke na grafu. Zatim uklonimo sve
utege iz posudice i uronimo prsten u tekuinu. Sputamo posudu s tekuinom i
promatramo otklon vage na skali. U trenutku otkidanja prstena zabiljeimo maksimalni

otklon vage na skali. Mjerenje treba ponoviti nekoliko puta, odrediti srednju vrijednost
otklona i pogreke.
Nakon toga, nanesemo otklon na graf sila-otklon i povuemo okomicu iz dobivene toke
na x-os do pravca dobivenog MNK. Zatim od sjecita s pravcem povlaimo okomicu na
y-os i odreujemo silu otkidanja prstena direktnim oitavanjem s y-osi. Ne zaboravite
pogreke! Nakon toga raunamo napetost povrine prema gornjoj relaciji.
Prsten treba biti ist i vodoravan tijekom mjerenja da bi rezultati bili to toniji. Nemojte
ga dirati prstima jer masnoa s prstiju moe promijeniti povrinsku napetost dane
tekuine i znatno utjecati na tonost mjerenja.

Metoda kapilarne elevacije

SLIKA 4. Kapilarna elevacija: nivo tekuine u kapilari se podie, a okrajni kut je

iljasti.
Uronimo li istu, cilindrinu kapilarnu cijev, unutarnjeg polumjera r u tekuinu, nivo
tekuine u kapilari povisit e se od nivoa izvan kapilare (slika 4.). Neka je okrajni kut
tekuine i kapilare . Duljina dodirne linije tekuine i kapilare je opseg same kapilare,
l=2r.
Na
taj
obod
tekuine
djeluje
sila
povrinske
napetosti
F = l = 2r . Vertikalna komponenta te sile, F cos , dri ravnoteu teini stupca
tekuine u kapilari
F cos = r 2 gh .
Izjedaavanjem dobivamo:
1
=
r gh .
2 cos
Ako tekuina savreno moi stjenku kapilare, onda je cos = 1. Uzmemo li i korekciju
za menisk, dobivamo:
1
r

=
r g h + .
2 cos
3

Mjerenje:
Kapilaru treba dobro oistiti i nakvasiti unutarnje stjenke tekuinom iju napetost
odreujemo. Mjerenje se vri tako da kapilaru uronimo okomito u posudu s danom
tekuinom. Oitamo visinu stupca tekuine u kapilari, pazei pritom na paralaksu i da u
kapilari ne bude mjehuria zraka. Mjerenje ponoviti vie puta radi bolje tonosti
rezultata.

Viskoznost
Kada se dva sloja tekuine gibaju relativnom brzinom jedan prema drugome, javljaju se
sile koje nastoje sprijeiti ovo relativno gibanje. Te sile, sline trenju (jer djeluju suprotno
od smjera gibanja tekuine i usporavaju njeno gibanje), zovu se sile viskoznosti.
Viskoznost je, dakle, otpor tekuine prema teenju. Uzrok tih sila jesu meumolekularne
sile kojima se molekule tekuine meusobno privlae i time opiru smicanju susjednih
slojeva. Viskoznost se javlja i kod plinova, ali ovdje njen uzrok nisu meumolekularne
sile, nego difuzija molekula meu slojevima. Difuzija uzrokuje izmjenu impulsa i time
izjednaava brzine susjednih slojeva, to je ekvivalentno sili trenja meu slojevima, tj.
javlja se viskoznost. Utjecaj difuzije u plinovima puno je manji od utjecaja
meumolekularnih sila u tekuinama tako da plinovi pokazuju znatno manju viskoznost
od tekuina. Viskoznost kod tekuina opada s temperaturom, a kod plinova raste.
fluid
voda
iva
krv (37C)
etil alkohol
strojno ulje
glicerin
kisik
zrak

[mPa s]
1
1,6
4
16
113 660
830
0,020
0,018

Tablica 1. Koeficijent viskoznosti za neke fluide pri temperaturi 20C.

SLIKA 1. Uz pojavu viskoznosti.

Promatramo tekuinu izmeu dviju ploa od kojih je donja nepomina, a na gornju plou
djeluje vanjska sila F (slika 1). Zbog unutarnjeg trenja izmeu ploe i dodirnog sloja
fluida, vanjska sila F uravnoteena je silom viskoznosti te se ploa giba konstantnom
brzinom vo. Gornja pokretna ploa povlai za sobom dodirni sloj tekuine, a taj sloj
povlai susjedni donji sloj i tako redom. Najvii sloj tekuine ima najveu brzinu, a nii
slojevi sve manje brzine.
Empirijski je ustanovljeno (Newton) da je sila viskoznosti proporcionalna povrini ploe
S i gradijentu brzine dv / dz , te da ovisi o vrsti fluida, to je ukljueno u koeficijentu
viskoznosti :
dv
F = S
(0.1)
dz
Lake pokretljiva tekuina ima manji i manju viskoznost F. Reciprona vrijednost
koeficijenta viskoznosti, 1/ zove se koeficijent fluidnosti. Mjerna jedinica za koeficijent
viskoznosti je Pascal sekunda (Pa s).

Hopplerov viskozimetar
Ureaj se sastoji od staklene cilindrine posude, u koju se stavlja tekuina nepoznatog
koeficijenta viskoznosti (), i staklene kuglice. Mjeri se vrijeme padanja kuglice (t) u
tekuini dok se sputa za visinu H (udaljenost izmeu dva prstena oznaena na stjenci
posude). Kuglica pada u fluidu pod djelovanjem sile tee, uzgona i Stokesove sile trenja.
U poetku se kuglica giba ubrzano, dok ne dostigne odreenu stalnu brzinu vo. Tada su
spomenute sile uravnoteene te vrijedi:
Fg = Fu + FStokes
(0.2)

kVg = tVg + 6 rv0

gdje je k gustoa, V volumen i r polumjer kuglice, t gustoa tekuine i g ubrzanje sile
4
tee. Ako uvrstimo V = r 3 i v0 = H / t , dobivamo izraz za koeficijent viskoznosti:
3
2r 2 g
=
( k t ) t
9H
2r 2 g
Zamijenimo li lan ispred zagrade sa k =
, gornji izraz postaje jednostavniji:
9H
= k ( k t ) t
Konstanta k je konstanta viskozimetra, k i t su zadane veliine pa je za izraun
koeficijenta viskoznosti dovoljno mjeriti vrijeme padanja kuglice (t).

ZADACI:
1. Napetost povrine
Odredi napetost povrine dane tekuine metodom otkidanja
Odredi napetost povrine dane tekuine mjerei njeno uzdizanje u kapilari
Pogreke.

(0.3)

(0.4)

(0.5)

2. Viskoznost
Odredite koeficijent viskoznosti glicerina.
glicerin = 1,26 g cm-3
kuglice = 2,51 g cm-3
k = 0,2310-4 m2 s-2
Pogreke.

7.VJEBA
Mjerenje otpora pomou Wheatstoneovog mosta
Mjerenje otpora elektrine arulje u ovisnosti o jakosti struje
Wheastoneov most

SLIKA 1: Shema spoja Wheastoneovog mosta

Wheastoneov most je ureaj koji slui za vrlo tono mjerenje nepoznatog otpora, ili za
mjerenje malih promjena otpora. Pogodan je zbog toga to nam za mjerenja nisu potrebni
pretjerano precizni izvori napona/struja i precizni mjerni instrumenti, ve je dovoljno
imati nekoliko preciznih otpornika.
Otpor R = R1+ R2 predstavlja otpor jedne otporne ice duljine l = l1 + l2 homogenog
poprenog presjeka. Pomicanjem kliznog kontakta (toka D) mogue je kontinuirano
mijenjati omjer l1/l2, a time i njegov omjer R1/R2. pri razmatranju Wheatstoneovog mosta
sluimo se Kirchoffovim zakonima.
Prvi Kirchoffov zakon kae da je zbroj struja koje ulaze u neki vor strujnog kruga
jednak nuli:
Ii = 0 .
i

Pri tome struje koje izlaze iz vora smatramo negativnima. Drugi Kirchoffov zakon
opisuje zatvorenu strujnu petlju. U svakoj zatvorenoj strujnoj petlji zbroj svih padova
napona na otporima u toj petlji jednak je zbroju svih elektromotornih sila u njoj:
(I i Ri i ) = 0 .
i

Oznaimo struje u Wheastoneovom mostu istim indeksima koje imaju otpori kroz koje
te struje prolaze. Odaberimo smjerove protjecanja struja kao na slici.
Za sluaj gornje slike vrijedi :
vor B

I x + IG I3 = 0

(1)

vor D

I1 I 2 I G = 0

(2)

petlja ABD

Rx I x RG I G R1 I1 = 0

(3)

petlja BCD

R3 I 3 R2 I 2 + RG I G = 0

(4)

Kliznim kontaktom uravnoteujemo Wheastoneov most tako da galvanometrom ne tee

struja tj. IG = 0. Stoga u ravnotenom stanju prema jednadbama (1) i (2) vrijedi:
IG = 0
Ix = I3
I1 = I2
(5)
Stoga jednadba (3) postaje :
I
I
(6)
Rx = R1 1 = R1 2 ,
Ix

I3

a jednadba (4) postaje :

R3 I 2
=
R2 I 3

(7)

Uvrtavanjem (7) u (6) dobivamo:

Rx = R1

R3
R
l
l
= R3 1 = R3 1 = R3 1
R2
R2
l2
l l1

(8)

Ovdje smo uzeli u obzir da je omjer otpora R1 i R2 jednak omjeru duljina otporne ice s
lijeve i desne strane kliznog kontakta (l1 i l2), jer otpor neke ice ovisi o njenoj duljini l,
poprenom presjeku S i vrsti materijala, prema relaciji :
R=

Ako je S = r2, (9) postaje :

l .
S

(9)

l ,
(10)
r 2
no popreni presjek te ice konstantan. Konstanta proporcionalnosti naziva se specifini
otpor. To je dakle, jedinini otpor vodia, jedinine duine i presjeka.
R =

Ukupni otpor serijski spojenih otpora dan je izrazom

n

Ru = Ri

(11)

i =1

Ukupni otpor paralelno spojenih otpora dan je izrazom :

n
1
1
=
Ru i=1 Ri

(12)

Na raspolaganju je izvor istosmjernog napona U = 4.5V, otporna ica duljine l = 1m s

kliznim kontaktom, mjerni instrument, te niz otpornika poznatih i nepoznatih otpora.
Nepoznate otpore mjerimo pomou razliitih poznatih otpora na taj nain da na mjesto R3
stavljamo poznate otpornike i pomiui klizni kontakt mijenjamo omjer l1/l2, pri emu
nam galvanoskop slui kao sprava za pokazivanje struje. jer je njegov unutarnji otpor vrlo
mali. No zbog toga, za njegovu zatitu moramo koristiti prekida P spojen na
galvanoskop. Galvanoskop se ukljui samo trenutno pomou prekidaa, da bi se vidjelo
da li je struja prejaka ili ne (da galvanoskop ne bi pregorio). Ako je struja kroz
galvanoskop u granicama mjernog podruja, klizni kontakt povlaimo dok ne dobijemo
0. Tada je struja kroz njega jednaka 0, i to je uvjet kada su grane Wheatstoneovog mosta
u ravnotei. Oitavanjem duljina l1 i l2 iz relacije (8) dobivamo vrijednost nepoznatog
otpora.

SLIKA 2: Aparatura
Mjerenje otpora elektrine arulje u ovisnosti od jakosti struje
Ohmov zakon

U
(1)
I
kao to znamo, vrijedi samo kada je R neovisan o struji I koja prolazi vodiem. Meutim,
dok vodiem tee struja, on se zagrijava, i zbog toga mijenja otpor. Tada vie ne postoji
U
konstantnost omjera
. Ova se ovisnost otpora o struji osobito vidi kad je otpor dobro
I
termiki izoliran, kao to je to sluaj kod elektrinih arulja. Kod arulja s volframovom
niti otpor raste s temperaturom, dakle i jakou struje, kod niti iz ugljena pada s
temperaturom (kaemo da ugljen ima negativni temperaturni koeficijent otpora). Posebnu
primjenu imaju cijevi punjene vodikom, u kojima se nalazi nit od eljeza. Temperaturni
koeficijent eljeza postaje vrlo velik u blizini temperature od 800 C. Ako je struja u niti
dovoljno jaka da postigne tu temperaturu, svaka promjena napona kompenzira se
promjenom otpora uz skoro konstantnu struju. Takve cijevi posjeduju podruje u kojem,
zahvaljujui termikom koeficijentu otpora, je struja skoro neovisna od napona, i slue za
dobivanje stalne struje unato donekle promjenjivom naponu. Cijev je punjena vodik iz
tog razloga da se u ici brzo razvije visoka temperatura.
R=

SLIKA 3: Shema spoja

Za mjerenje otpora niti arulje slui shema prikazana na slici. Poveavajui napon od 0
do 80 V (to pratimo na voltmetru) u koracima po 10 V, oitavamo struju na ampermetru,
i iz Ohmovog zakona (1) raunamo otpor.

SLIKA 4: Aparatura

Zadaci:
1. Mjerenje otpora pomou Wheatstoneovog mosta
Odrediti otpor tri dana otpornika
Pogreke
2. Mjerenje otpora elektrine arulje u ovisnosti o jaskosti struje
Nai kako se mijenja otpor danih arulja sa jakou struje (volframova nit,
ugljena nit i eljezna nit u vodiku).
Nacrtati krivulje R=f(I)
Nacrtati krivulje I=f(U). To su karakteristike arulja.
Pogreke

8.VJEBA
ODREIVANJE SPECIFINOG NABOJA ELEKTRONA
MAGNESTKO POLJE OKO RAVNOG VODIA
e
m
Zasebno odreivanje naboja e i mase m elektrona je teko, no postoji nekoliko direktnih i
e
indirektnih metoda za mjerenje kvocijenta
,a jedna od njih je metoda nazvana
m

Odreivanje specifinog naboja elektrona

nazvanog specifini naboj elektrona.

Slika 1: Aparatura
Ovdje emo opisati metodu koja se temelji na odreivanju polumjera staze elektrona u
r
r
magnetskom polju H , okomitom na brzinu elektrona v .
Ako je elektron, mase m0 i naboja e, ubrzan razlikom potencijala U tada ima kinetiku
energiju
1
e U = m0 v 2 .
(1)
2
r
r
U magnetskom polju jakosti B = 0 H Lorentzova sila koja djeluje na elektron (brzine
r
v ) je
r
r r
F = ev B
Ako je magnetsko polje uniformno, kao to je u Helmholtzovom spoju,
elektron prati spiralni trag du silnica magnetske sile koji postaje
r
r
krunica radijusa r ako je v okomita na B . Kako se elektron giba po
m v2
krunici tada je centrifugalna sila 0
jednaka Lorentzovoj sili i
r
dobivamo:
e
v=
Br
m0

gdje je B amplituda jakosti magnetskog polja. Iz prve jednadbe tada slijedi

e
2U
=
(2)
m0 ( B r ) 2
Za odreivanje magnetskog polja B, upotrijebili smo Maxwellovu jednadbu za
vremenski neovisno elektrino polje.
Dobivamo magnetsko polje jakosti Bz du z-osi oko krune struje I za simetrian raspored
dvije zavojnice na meusobnoj udaljenosti a:
3
3

2 2
2 2

a
a

B z = 0 IR 2 R 2 + z + R 2 + z +
2
2

Vs
, R radijus zavojnice.
Am
Za Helmholtzov spoj dvije zavojnice (a=R) gdje je n broj zavoja u zavojnici dobivamo:

gdje je 0 = 1, 257 10 6

I
4 2
B = 0 n
R
5

(3)

Slika 2: Shema spoja Helmholtzovih zavojnica

Za upotrijebljene zavojnice: R=0,2m, n=154.

Slika 3: Shema spoja staklenog balona

Postavka aparature prikazana je na slici 1. Elektrini spoj je prikazan shemama na slici 2 i
slici 3. Dvije zavojnice su okrenute jedna nasuprot drugoj u Helmholtzovom spoju.
Budui da je struja jednaka u obje zavojnice, serijski spoj je poeljniji od paralelnoga. U
pokusima ne smijete prekoraiti maksimalnu dozvoljenu struju od 5 A.

Kada je polaritet magnetskog polja dobro postavljen, u zatamnjenoj komori je vidljiv

zakrenut elektronski snop. Promjenom magnetskog polja (izborom odgovarajue
vrijednosti jakosti struje) i brzine elektrona (promjenom napona) polumjer krune putanje
je podeen u skladu s ranije definiranim polumjerom unutar staklenog balona (2, 3, 4 ili 5
cm).
Izmjerite po 3 para vrijednosti jakosti struje i napona za svaki navedeni polumjer. Jakost
magnetskog polja izraunajte iz relacije 3, a traeni specifini naboj elektrona za svako
mjerenje odredite iz relacije 2.

Magnetsko polje oko ravnog vodia

Magnetsko polje je prostor oko magneta u kojem se osjea magnetsko djelovanje tog
magneta. Smjer djelovanja magnetskog polja u nekoj toki pokazuje nam magnetska igla
postavljena u tu toku. Ako tu iglu pomiemo stalno u smjeru koji ona trenutno pokazuje
opisat emo krivulju koju zovemo magnetska silnica. Magnetska silnica je, dakle,
krivulja koja nam pokazuje smjer djelovanja magnetskog polja. One izvan magneta teku
od sjevernog pola prema junom, i zatvaraju se u samom magnetu, a pokazuju nam jainu
tog polja (gdje su gue, polje je jae) te da li je polje homogeno ili ne. Homogeno
magnetsko polje je polje ije su silnice meusobno jednako udaljene i paralelne. Prema
tome, njegova je gustoa svugdje jednaka, te je jednako i magnetsko djelovanje polja u
svim tokama. Magnetsko polje u kojem silnice nisu paralelne, a njihova meusobna
udaljenost nije u svim tokama jednaka, zove se nehomogeno magnetsko polje.
Magnetsko polje u svakoj toki je potpuno opisano vektorskom veliinom, magnetskom
r
indukcijom B (gustoom magnetskog polja) u toj toki. Magnetsko polje u cijelom
r
prostoru opisano je pak skupom vektora B u svim tokama tog prostora.
Kako izgledaju magnetske silnice oko ravnog vodia? Svaka magnetska silnica ima oblik
krunice koja obavija icu tako da lei u ravnini okomitoj na icu, a sredite joj je na osi
ice. S udaljavanjem ice gustoa magnetskih silnica se smanjuje, to jest magnetsko polje
slabi. Smjer magnetskog polja moe se izraziti pomou pravila desne ruke:
Obuhvatimo icu desnom rukom tako da isprueni palac pokazuje smjer struje.
Tada prsti savijeni oko ice pokazuju smjer magnetskih silnica oko ice.
Da bismo na crteu lake prikazali odnos izmeu smjera struje i smjera nastalog
magnetskog polja, sluimo se simbolima za oznaavanje smjera struje u vodiu koji je
okomit na ravninu crtanja:
- presjek vodia okomitog na ravninu kojim tee struja od nas,
- presjek vodia okomitog na ravninu kojim tee struja prema nama.

Slika 4: Izgled magnetskog polja u toki Q dijela vodia dl

Iznos magnetske indukcije na udaljenosti r od ravnog vodia kojim tee struja jakosti I
moe se odrediti iz Biot Savartovog zakona:
r 1
I r r
dB =
0 3 dl r
4
r
r 0 I
(cos 1 cos 2 )
B =
4 r
dok se za beskonano dugi ravni vodi ( 1 = 2 = 0 ) dobiva poznati izraz
I
,
(1)
B=
2 r
gdje je koeficijent proporcionalnosti, to jest permeabilnost koja ovisi o sredstvu u
kojem djeluje magnetsko polje. to je vea permeabilnost nekog sredstva, to je jae
magnetsko polje koje djeluje u tom sredstvu. No ako magnetsko polje djeluje u vakuumu,
Tm
odgovarajua vrijednost permeabilnosti oznaava se sa 0 i iznosi 0 = 4 10 7
.
A
Permeabilnost nekog sredstva tada se izraava u obliku = 0 r , gdje je r relativna
permeabilnost sredstva. Dakle, permeabilnost moemo tumaiti kao mjeru za uspostavu
magnetskog polja, a relativnu permeabilnost kao poveanje vanjskog magnetskog polja u
materijalu u odnosu na magnetsko polje u vakuumu.
r
r r
Pritom je smjer B okomit na r i j ( j gustoa struje).
Zbog malih odstupanja od nul-vrijednosti, zbog svojstava instrumenata te efekta drugog
vodia, treba izvoditi mjerenja na malim udaljenostima (do 3 cm) i s velikim jakostima
struja (oko 100 A).

Slika 5: Odnos izmeu jakosti struje i magnetskog polja dugakog vodia (udaljenost
izmeu vodia i mjerne toke 1,1cm)

Slika 6: Magnetsko polje dugakog vodia kao funkcija udaljenosti (I=10A)

Slika 7: Magnetsko polje dva vodia 1 i 2.

Za sluaj dva paralelna vodia postavljena u smjeru z-osi, kroz koje tee jednaka struja I
u istim (p =1) ili suprotnim smjerovima (p = -1) superpozicija magnetskih polja daje
komponente B x i B y magnetskog polja u toki Q (slika 5):
r
r
Bx = B1 sin 1 + p B2 sin 2 =

0 I
( sin 2 1 + p sin 2 2 )
2
r
r
By = B1 cos 1 + p B2 cos 2 =
=

=
Za Q na x-osi ( 1 = 2 = 0 ) je

0 I 1
1

cos 2 1 + p cos 2 2

2 b + d
b

By =

0 I 1
1
+ p

2 b + d b

Vrh u minimumu magnetskog polja potjee od injenice da se negativne vrijednosti

magnetskog polja detektiraju kao pozitivne, jer mjerni instrument biljei samo apsolutne
vrijednosti magnetskog polja.

Slika 8: Komponenta By magnetskog polja dva paralelna vodia na x-osi kako funkcija
udaljenosti od jednog vodia, ukoliko je smjer toka struje u oba vodia isti

Slika 9: Komponenta By magnetskog polja dva paralelna vodia na x-osi kako funkcija
udaljenosti od jednog vodia, ukoliko je smjer toka struje suprotan u vodiima (I=107A)
Razliite vrijednosti magnetskog polja u r = 5 mm i r = +5 mm se pojavljuju zbog
aditivne odnosno suptraktivne superpozicije magnetskog polja prvog i drugog vodia.
Poveanje polja oko drugog vodia u odnosu na prvi vodi u r = 65 mm u usporedbi s r =
5 mm dolazi zbog vee gustoe struje u drugom vodiu, to je rezultat otpora na spojnom
dijelu izmeu prvog i drugog vodia.
Konano, iza drugog vodia u r = 75 mm, uinak treeg vodia dolazi do izraaja. On je
paralelan sa prvim i drugim vodiem, ali struja njime tee u suprotnom smjeru u odnosu
na prvi i drugi vodi te tako pojaava vrijednost magnetskog polja.
Pojaanje polja se jasno moe vidjeti u prostoru izmeu dva vodia u usporedbi sa
smanjenjem udaljavanja od vodia.

Slika 10: Izgled pribora i spoj za odreivanje magnetskog polja oko vodia

Zadaci:
1. Odreivanje specifinog naboja elektrona
Odrediti specifini naboj elektrona za razliite vrijednosti anodnog napona i
struje kroz zavojnicu.
Usporediti dobivenu vrijednost s poznatom za e/m.
Pogreke.
2. Magnestko polje oko ravnog vodia
Odredite magnetsko polje:
Ravnog vodia u ovisnosti o jakosti struje.
Ravnog vodia u ovisnosti o udaljenosti od vodia.
Dva paralelna vodia, u kojima struja tee u suprotnim smjerovima, u
ovisnosti o udaljenosti izmeu njih.
Pogreke

9.VJEBA
OSCILOSKOP

Osciloskop

OSCILOSKOP MA 4041

0 10 MHz

VOLTS / DIV

CAL

TIME / DIV

x1

1 s

x1

x2

CAL 10 s

x2

x5

0,1 ms

x5

ON

1 ms

FOCUS
10 mV

10 ms

100 mV

TRIG
LEVEL 10:1

1V
INTENS

EXT
Y INPUT

DC

AC

X INPUT

1:1
INT
+

GND
XY

SLIKA 1. Shematski prikaz suelja osciloskopa MA 4041.

Osciloskop je ureaj koji slui za prikazivanje vremenske ovisnosti elektrinog signala
(napona) na ekranu. U tome je njegova prednost pred multimetrima koji daju samo
efektivnu vrijednost izmjeninog napona (samo broj).

Kako nastaje slika na zaslonu?

Zaslon (ekran) je dio katodne cijevi. Premazan je slojem fosfora koji zasvijetli u onoj
toki koju pogodi snop elektrona. Elektroni se u katodnoj cijevi gibaju ovisno o
elektromagnetskom polju unutar cijevi. Postoji horizontalni i vertikalni otklonski sustav
za elektrone, koji ine planparalelne ploe. Na horizontalni otklonski sustav dovodi se
pilasti napon (slian zupcima pile, slika 2.) Taj napon (AB) otklanja snop elektrona
slijeva-nadesno, a potom napon pada na nulu (BC), snop elektrona vraa se na lijevi
kraj zaslona i kree novi ciklus (ABC).

POWER

B
A
C

vrijeme

SLIKA 2. Pilasti napon.

Na ulaz osciloskopa (Y INPUT) dovodi se signal koji promatramo. Napon sa ulaza odlazi
na Y-otklonski sustav i otklanja snop elektrona u vertikalnom smjeru (gore-dolje).
Zajednikim djelovanjem horizontalnog i vertikalnog sustava otklona, dobivamo
pomicanje snopa elektrona slijeva-nadesno, a vertikalni pomak ovisi o naponu signala.
Time se oblik signala (vremenska promjena napona) ocrtava na zaslonu osciloskopa.
Da bi se prikazao barem jedan period signala na zaslonu, treba pravilno podesiti
vremensku bazu (X-os, TIME / DIV) od 1 s do 10 ms i odabrati faktor mnoenja (1, 2 ili
5). Ukoliko je izabrana vremenska baza prekratka, na zaslonu e biti prikazan samo dio
perioda signala, a ukoliko je baza preduga, bit e vidljiv velik broj ponovljenih perioda
danog signala, to takoer nije pregledno.
Da bi slika na zaslonu bila stabilna, signal se uvijek mora poeti crtati od iste toke. Time
se putanja elektrona na zaslonu ponavlja i imamo stabilnu sliku signala. To se postie
sustavom za okidanje (TRIGGER).
Intenzitet i jasnou slike podeavamo gumbima INTENS i FOCUS. (Vijek trajanja
zaslona dulji je pri slabijem intenzitetu snopa.)

Kako oitati signal sa zaslona?

Horizontalnu os slike ini vrijeme, a na vertikalnoj osi prikazana je trenutna vrijednost
napona koji se pomou BNC kabla dovodi na ulaz osciloskopa (Y INPUT). Horizontalna
os badarena je u jedinicama vremena (s, ms), a vertikalna u jedinicama napona (V). Na
ekranu se nalazi kvadratina mrea linija koja slui lakem oitavanju perioda (X-os) i
amplitude signala (Y-os). Period signala oitavamo tako da pogledamo koja je vremenska
baza odabrana (koje dugme je pritisnuto) na X-osi suelja osciloskopa (od 1 s do 10 ms)
i koji faktor (1, 2 ili 5). Time znamo koliko vremena predstavlja jedan kvadrati na X-osi.
Izbrojimo broj kvadratia potrebnih za jedan period signala i pomnoimo s vremenskom
bazom. Rezultat je period signala (T), a reciprona vrijednost daje nam frekvenciju
1
f = .
T
Slino je i s amplitudom. Pogledamo na suelju osciloskopa koja je skala napona
odabrana i koji faktor mnoenja. Time znamo koliki napon predstavlja jedan kvadrati po
Y-osi. Izbrojimo kvadratie od minimuma do maksimuma signala i pomnoimo s tim
brojem te dobijemo anplitudu signala. Ovo vrijedi ako su oba gumba za kalibraciju u
poloaju CAL, to znai da su tada i napon i vremenska baza kalibrirani.
Signal se moe pomicati po X-osi () i Y-osi ().
Nadalje, signal moe imati AC i DC komponentu. Ukoliko elimo prikaz samo AC
komponente, stisnemo dugme "AC".
Vana opcija je i X-Y prikaz gdje se na X-os dovodi jedan signal, koji definira
vremensku bazu, a na Y-os drugi signal. Ovisno o njihovim frekvencijama i razlikama u
fazi na zaslonu se dobivaju tzv. Lissajousove krivulje.

Fazni pomak
Omjer
frekvencija
X:Y

SLIKA 3. Lissajousove krivulje. Ovisno o omjeru frekvencija i razlici faza,

dobivaju se karakteristine krivulje na zaslonu.
Vaan podatak predstavlja maksimalna frekvencija signala koji se moe vjerno prikazati
na zaslonu osciloskopa. Ta frekvencija je za dani osciloskop 10 MHz. to je via
frekvencija, via je i cijena osciloskopa. Danas postoje osciloskopi koji rade u podruju
GHz.
Osim gore opisanog modela analognog osciloskopa, postoje i digitalni tzv. "storage"
osciloskopi. Kod njih se analogni signal pretvara u digitalni (binarni zapis sastavljen od
nula i jedinica) pomou A/D konvertera (analogno-digitalnog pretvornika). Takav signal
se potom moe pohraniti u memoriji osciloskopa, nacrtati na ekranu, statistiki obraditi
(npr. usrednjiti vie uzastopnih signala i smanjiti um), prikazati vie signala na ekranu i
dr. Nadalje, zbog jednostavnog i brzog povezivanja s raunalom, podaci se lako
prebacuju s osciloskopa na raunalo gdje se mogu i dodatno analizirati, a putem interneta
mogu se trenutno poslati zainteresiranima na drugi kraj svijeta.

SLIKA 4. Osciloskop MA 4041.

Zadaci:
1. Princip odreivanja razlike faza i frekvencija

Nacrtati krivulju badarenja za dani audio generator. Na os apscisa

nanijeti zadanu skalu od 0 do 270, a na os ordinate nanijeti dobivene
frekvencije. Za badarenje koristiti transformator elektrinog zvonca koji
daje 50 Hz.
2. Katodni oscilograf kao galvanometar za izmjeninu struju
Spojiti u seriju tri otpora (R1, R2, R3). Prikljuiti krajeve na sekundar
transformatora elektrinog zvonca. Promatrati pomou oscilografa pad
napona na pojedinom otporu, prikljuivi krajeve pojedinog otpora na
prikljunice oscilografa. Svrstati ih po vrijednostima otpora.
Spojiti u seriju tri kondenzatora (C1, C2, C3) mjerenjem pada napona i
svrstati ih po kapacitetima. Navesti koji zakon daje tu mogunost
Spojiti u seriju tri pigunice (L1, L2, L3) i mjerenjem pada napona svrstati
ih po rastuim koeficijentima. Rastumaiti postupak.
3. Jednofazni poluvalni ispravlja
Ostvariti, pomou diode, izmjeninog napona od 2V i otpora, shemu
prikazanu na slici 5. Na zastoru se tada vidi oblik ispravljene struje prema
slici 5.b). Promjeniti smjer ukapanja diode i pogledati na oscilografu
odgovarajui oblik vala. Precrtati dobivene signale s osciloskopa na
milimetarskom papiru.
Promatrati oblik napona na diodi. Rastumaiti ga.

SLIKA 5. Jednofazni poluvalni ispravlja. Dioda proputa struju samo u

jednom smjeru (smjer strelice na simbolu diode). U drugom smjeru struja ne
tee i nema napona na otporniku. Stoga ulazni sinusoidalni signal (a) biva
poluvalno ispravljen (b) jer dioda proputa samo gornju poluperiodu signala.
Okrenemo li diodu u suprotnom smjeru, propustit e donju poluperiodu.
4. Jednofazni punovalni ispravlja
Sloiti shemu prema slici 6. Promatrati na oscilografu oblik jednofazne
punovalne, pomou germanij dioda, ispravljene struje. Precrtati dobiveni
signal na milimetarski papir te ga objasniti

SLIKA 6. Jednofazno punovalno ispravljanje

5. Jednofazni punovalni ispravlja u Graetzovu spoju
Nainiti, pomou germanij diode, Graetzov ureaj za jednofazno
punovalno ispravljanje. Promatrati oblik ispravljenog napona na ekranu
osciloskopa upotrijebivi spoj prema slici 7.

SLIKA 7. Shema Graetzovog spoja i oblik ispravljenog napon na otporniku.

10.VJEBA
GALVANOMETAR
MJERENJE TEMPERATURE POMOU TERMOPARA
Galvanometar
Galvanometar je sprava za mjerenje slabih struja. On se u biti sastoji od permanentnog,
jakog magneta NS (na slici) i od zavojnice s mnogo zavoja tanke ice, omotane u obliku
okvira. Zavojnica visi na tankoj ici a koja se naziva suspenzija, iji je promjer nekoliko
stotinki milimetara, koja ujedno slui za dovod struje. Struja izlazi ma donjem kraju
okvira kroz spiralu napravljenu od vrlo tanke ice b, privrene kod B. Okvir se nalazi u
polju magneta, i u poloaju ravnotee silnice su paralelne s ravninom okvira.
Da bi se magnetsko polje pojaalo, izmeu polova magneta, a unutar okvira, stavlja se
cilindar od mekog eljeza. No i polovi magneta su cilindrinog oblika, i zbog toga je
r
polje u odreenom podruju radijalno i konstantnog intenziteta H .
Kad okvirom tee struja, silnice su paralelne s njegovom povrinom. Ako kroz okvir
pustimo struju jakosti I, stvara se magnetsko polje, pa okvir djeluje kao slabi magnet.
Polovi tog magneta odreeni su Amperovim pravilom. Kako se okvir nalazi u jakom
magnetskom polju, zakree se kako bi se polje okvira usmjerilo s magnetskim poljem. U
elektrodimanici se vidi da je zakretni moment elektromagnetskih sila s obzirom na icu
a, kao osi zakretanja, jednak I0 cos , gdje je 0 tok permanentnog magnetskog polja
kroz okvir, kad je ravnina okvira okomita na silnice, a kut za koji se okvir zakretnuo iz
r
r
svog poloaja ravnotee. Napomenimo da je 0 = B S N , gdje je B magnetska
indukcija, S povrina okvira, a N broj zavoja u okviru.
Zakretanje zbog elektromagnetskih sila prestaje prije nego su se permanentno polje i
polje okvira usmjerili zbog toga to sa zakretanjem raste i suprotni mehaniki moment
C , koji se javlja zbog torzije ice a. Ravnotea je uspostavljena kada postoji
jednakost izmeu suprotnih mehanikih momenata, to jest:
I0 cos C = 0 .
Kako se radi o malim kutovima zakretanja, moe se pretpostaviti da je cos = 1 , i kod
ravnotee dobivamo:
I0 C = 0 .
Kut zakretanja okvira mjeri se Poggendorff W. Thomsonovom metodom. Malo
zrcalo je privreno na suspenziju. Ako je zrcalo ravno, pod njega se stavi dobro
odabrana lea, u iju se arinu duljinu usmjeri linearni izvor svjetlosti i skala, na kojoj se
dobiva slika. Kod sfernog zrcala izvor i skala nalaze se u ravnini koja prolazi sreditem
zrcala. Zbog malih kutova zakretanja, je dan izrazom:
d
=
,
2D
gdje je d pomak kazaljke, a D udaljenost skale od zrcala.

Osjetljivost galvanometra na struju:

Osjetljivost galvanometra na struju I definirana je omjerom i I, dakle brojem
radijana za koji bi se zakrenuo okvir, kad bi njime tekla struja jedininog intenziteta:

d
.
I = = 0 =
I C 2D I
Uz jednake ostale uvjete, osjetljivost galvanometra je vea to je direkciona sila ice, na
koju je okvir objeen, manja.
Osjetljivi galvanometri imaju vrlo tanke suspenzije, koje su osjetljive na mehanika
oteenja i na prejake struje. Dakle, s galvanometrima se treba oprezno postupati.
Praktina osjetljivost na struju:
Umjesto osjetljivosti I esto se izraunava praktina osjetljivost OI, koliko ampera
treba proi galvanometrom da se kazaljka zakrene za 1 mm na skali udaljenoj 1 m. Tada
imamo:
I
OI =
.
d D
Osjetljivost galvanometra na napon:
Ako na stezaljke galvanometra dovedemo razliku potencijala i dobijemo otklon , onda
je po definiciji osjetljivost galvanometra na napon U jednaka:

U =
No budui da je po Ohmovom zakonu R =

I =

U
, gdje je R otpor okvira galvanometra, a
I

, imamo:

U =

RI

I
R

Praktina osjetljivost na napon:

Slino kao to smo definirali praktinu osjetljivost na struju, definiramo i praktinu
osjetljivost na napon OU te imamo:
U
I R
OU =
=
= R OI .
d D d D
Badarenje galvanometra na ampermetre i voltmetre
Galvanometri pokazuju otklon u proizvoljnim jedinicama, pa ih za kvantitativan rad
moramo badariti. Badarenje se vri tako da se kroz galvanometar poalje slaba struja
poznatog intenziteta, koji se izrauna pomou poznate elektromotorne sile i otpora.
Badarenje se vri pomou aparature na shemi, gdje je s otpornik od 10 do 40 , r
otpornik od 1 do desetak tisua , a R otpornik od 10 000 do 100 000 .
Oznaimo unutarnji otpor galvanometra sa . Otpor kruga struje u koji je ukljuen izvor,
sastoji se od R, te od otpora dviju paralelnih grana. r, i s. Otpor tih grana je tada:

1
1
1
+
r +
s

(r + ) s

r + + s .

Izvor nam daje struju I:

U
.
(
r + ) s
R+
r + + s
U toki grananja A imamo zbog prvog Kirchoffovog pravila I = i + i ' , a zbog drugog
(r + )i = i' s . Dakle,
U s
1
i=I
=
.
r +
(
)
(
)
+
+

+
+

R
r
s
s
r
1+
s
Da bi izvrili mjerenja, prvo treba nai sliku kazaljke na skali, i namjestiti ju na 0. Uzeti
otpore R = 10 k, r = 11 k i s = 15 .
Izraunavanje unutarnjeg otpora galvanometra je najlake pomou Wheastoneovog mosta
kod zakoenog okvira. Mjerimo, dakle, razliite otklone za razliite otpore r koje
mijenjamo tako da sputamo vrijednost do 2 k, u koracima po 1 k. Tada slijedi da je:

U s
d1 = 1 =
I R (r1 + s + ) + s (r1 + )
I=

d2 =

U s
2
=
I R (r2 + s + ) + s (r2 + )

Ako podjelimo te dvije jednadbe moemo izraunati unutarnji otpor galvanometra .

SLIKA 1: Shema spoja

R = 10 k
r = 11 k (do 2 k )
s = 15

SLIIKA 2: Aparatura

E = 1.5 V

Termoparovi
Prema kinetiko molekularnoj teoriji topline, zagrijavanjem neke tvari poveava se
molekularno gibanje u toj tvari. Zbog pojaanog gibanja molekula u tvari dolazi u
metalima i do pojaanog gibanja slobodnih elektrona, pa se time poveava i kinetika
energija tih elektrona. Tako postaju sposobni probijati potencijalnu barijeru svog metala i
izlijeu iz njegove povrine.

Emisija elektrona iz metala do koje dolazi zbog zagrijavanja metala, zove se

termoelektronska emisija, a sama pojava zove se termoelektrini efekt.
Termoelektrina emisija iz nekog metala biti e to jai to je njegova potencijalna
barijera manja (ovisi o vrsti materijala), a kinetika energija njegovih elektrona (ovisi o
temperaturi metala) vea.
Termolanci ili termoparovi su vrlo esto upotrebljavani termometri za mjerenje
temperature u laboratorijskim i industrijskim uvjetima. Razliitim izborom termoparova
moe se pokriti vrlo veliko mjerno podruje, od vrlo niskih do vrlo visokih temperatura.
Glavna prednost termoparova je njihova jednostavnost i neposredni elektrini mjerni
signal.
Najjednostavniji termolanak ine dva povezana kontaktna spoja metala s razliitim
izlaznim radom. Prolazak struje kroz metal ne izaziva u njemu kemijske promjene.
Elektrina vodljivost metala nije povezana s pomacima atoma u vodiu, ve je odreena
gibanjem elektrona. Da bi se mogao objasniti elektronski karakter provoenja kroz
metale, treba prihvatiti disocijaciju atoma na elektrone i pozitivne ione, zbog ega se u
metalima nalazi veliki broj slobodnih elektrona. Ovi se elektroni mogu slobodno gibati
po kristalnoj reetci metala koju tvore ioni. Slobodni elektroni u metalima izvode
kaotino termiko gibanje. Ako postoji i elektrino polje, ono usmjerava njihovo gibanje,
iji pomaci ine elektrinu struju. Hipoteza o mogunosti slobodnog gibanja elektrona u
metalima moe se potvrditi razmatranjem energije veza izmeu elektrona i pozitivnih
iona koji su postavljeni po vrhovima kristalne reetke metala. Uzmimo u razmatranje dva
susjedna pozitivna iona A1+ i A2+ koji su na stalnoj udaljenosti. Svaki od njih se moe
smatrati tokastim nabojem. Potencijalna energija Ep uzajamnog djelovanja elektrona i
pozitivnog iona ima vrijednost Ep=-konst/r, gdje je r udaljenost elektrona od iona. U
prostoru izmeu iona potencijalna krivulja ima oblik duboke potencijalne jame. Kako je
podruje u kojem je potencijalna energija konstantna mnogo vee od irine jame, moe se
raunati da je potencijalna energija unutar metala konstantna i iznosi Epa. Poto se
potencijalna energija izvan metala Epo vea od Epa, elektron se unutar metala nalazi u
potencijalnoj jami. Ako se pretpostavi da je Epo=0, tada je Epa<0. Neka je ukupna
energija elektrona E i neka ona zadovoljava nejednakost Epo<E<Epa, u tom sluaju
elektron se moe slobodno gibati unutar metala, ali iz njega moe izai jedino, ako izvri
rad koji je jednak Epo-E>0, to je karakteristina veliina za svaki metal posebno i naziva
se izlazni rad metala. Kad se dva razliita metala spoje, rad koji je potrebno izvriti da
jedan elektron pree iz jednog metala u drugi manji je od izlaznog rada. Elektroni koji
imaju dovoljnu energiju (prema statistikoj raspodjeli izvjestan broj elektrona i na niim
temperaturama ima neophodni minimum kinetike energije da napusti metal) prelaze iz
metala s niim izlaznim radom u drugi metal sve dok se ovaj ne naelektrizira (negativno)
do odreenog potencijala. Na taj se nain izmeu dva razliita spojena metala javlja
potencijalna razlika, napon, koji se naziva kontaktni ili dodirni napon. Veliina
kontaktnog napona ovisi o vrsti vodia koji se dodiruju, a mijenja se s temperaturom.
Kontaktni napon razliitih parova metalnih vodia je, openito, mali i reda je veliine
nekoliko mikro volta. Pojavu je otkrio Volta 1793. g., pa se naziva Voltin efekt. Ispitujui
kontaktni napon izmeu razliitih metala, Volta ih je poredao po veliini i polaritetu
napona u jedan niz. Dovedu li se u dodir bilo koja dva metala voltinog niza, metal blie
lijevom kraju nabije se pozitivno, a onaj blie desnom negativno.

Ako se dva metala spoje, kroz njih ne tee struja, jer se razlike kontaktnih potencijala na
mjestima spojeva A i B meusobno ponitavaju. Ako se spoj A dovede na temperaturu
razliitu od temperature spoja B, pri emu je TA>TB, kroz krug protjee struja. Ukupna
suma promjene kontaktnog potencijala tzv. elektromotorna sila (EMS), razliita je od
nule. Ona odrava stalnu struju u krugu tzv. termostruju. Spoj metala koji na opisan nain
proizvodi termostruju naziva se termolankom. Ovu je pojavu otkrio njemaki fiziar
Seebek 1821. god., pa se zato i naziva Seebeckov efekt. Mada je cijeli niz eksperimenata
pokazao da je EMS termolanka sloena funkcija temperature, kao i da zavisi od prirode
metala, postoje termolanci, kod kojih je termoelektromotorna sila u dovoljno irokom
intervalu proporcionalna razlici temperatura spojita, odnosno E=S(T1-T2), gdje je S
termoelektrini koeficijent para metala koji sainjavaju termolanak.

SLIKA 3: Ovisnost napona o temperaturi

Termoelektrini koeficijent je brojno jednak EMS koja se javlja pri razlici temperatura
spojeva od 1K. Stoga se termolanci koriste za mjerenje temperature. To su u stvari
elektrini termometri koji su vrlo osjetljivi i podesni za mjerenje temperature u irokom
rasponu vrijednosti, od temperature tekueg helija (4.2 K) do sobne tempoterature (293
K) (termolanak koji tvore: volfram-volfram+25% molibdena).Za ovakva mjerenja
temperature u laboratorijima se koristi termolanak kojeg ine dvije ice od razliitih
metala A i B. Pad napona se mjeri osjetljivim galvanometrom ili mikroampermetrom.
Jedan spoj metala se obino nalazi na temperaturi 273 K= 0C (smjesa vode i leda).
Drugi spoj stavlja se mjesto gdje se mjeri temperatura. Da bi se danim termolankom
temperatura mogla mjeriti, on se prethodno mora badariti. Uz pretpostavku da
posjedujemo badarene termolanke vrlo je lako realizirati razne ureaje za odravanje
konstantne temperature odreenog procesa odnosno mogue je uz pomo raunala
interaktivno voditi odreeni tehnoloki proces. Potrebno je i spomenuti da bi termolanak
mogao sluiti i kao izvor struje. On direktno pretvara toplinsku energiju, koju crpi iz
sredstava s viom temperaturom, i djelomino je predaje sredini s niom temperaturom a
djelomino ju pretvara u elektrinu. Meutim koliina tako dobivene energije je vrlo
mala pa takvo koritenje termolanka u tehnologiji nije isplativo.
Pomou ovako badarenog galvanometra moemo izmjeriti nepoznatu temperaturu
(shema na slici) drei hladni kraj termolanka u stucanom ledu, a vrui u kipuoj vodi.
ice termolanka moraju biti to tanje da se za njihovo zagrijavanje ne troi previe
topline i da bre reagiraju na promjenu temperature.

Slika 4: Shema spoja

Pomou otpornika mijenjamo otpor da bi na galvanometru (kojeg smo prije mjerenja
namjestili na 0) skala pokazala 100. Time smo galvanometar badarili na termometar.
Nakon toga stavljamo umjesto kipue vode u ai, vodu iz slavine i uronimo termopar t2 u
nju. Tada oitavamo skalu na galvanometru, a time i temperaturu vode.
Izvod formule:

E = c (t 2 t1 )
E
E
=
gdje su unutranji
Ru + R
otpor galvanometra, a R otpor na otporniku za koji pri t1 = 0C, a t2 = 100C
galvanometar pokazuje d = 100 jedinica.
c (t 2 t1 )
I
E
Kako je OI = dobivamo da je I =
= OI d =
, iz ega moemo
d
+R
+R
+R
dobiti konstantu c: c = OI d
.
100
1
1

+ R2 + R1
I I 2 I1

2. Kako je OI =
=
=
dobivamo da je
d
d
d 2 d1
(d d )( + R1 )( + R2 ) .
E = OI 2 1
R1 R2

1. Prema Ohmovom zakonu vrijedi da je: I =

SLIKA 5: Aparatura

Zadaci:
1. Galvanometar
Odredi unutarnji otpor galvanometra ().
Napravi tablicu koja daje otklon (d) kao funkciju intenziteta struje.
Prikai grafiki funkciju d=f(i).
Izraunaj:
a) praktinu osjetljivost galvanometra na struju tj.Oi=i/d
b) praktinu osjetljivost galvanometra na napon tj. Ou = Oi
2. Mjerenje temperature pomou termoparova
Odredi konstantu termoparova (c) mjerei EMS termoparova na temperaturu
topljenja leda i temperaturi vrenja vode.
Odredite nepoznatu temperaturu vode i usporedite ovu vrijednost sa
mjerenjem pomou ivinog termometra.

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba I.
Pomina mjerka
Zadaci:
1. Odrediti polumjere danih ica
2. Odrediti volumene danih kugli
3. Odrediti volumen upljeg cilindra
4. Pogreke

Mikrometarski vijak
Zadaci:
1. Odrediti polumjere danih ica
2. Odrediti polumjer vlasi svoje kose
3. Pogreke. Usporediti relativne pogreke ovih mjerenja s mjerenjima
izvrenim pomou pomine mjerke

Sferometar
Zadaci:
1. Odrediti polumjere zakrivljenosti danih lea.
2. Pogreke

Vaga
Zadaci:
1. Pomou analitike vage i mikrometarskog vijka odrediti gustoe danih
krutih tijela.
2. Pogreke

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba II.
Prouavanje helikoidalne zavojnice
Zadaci:
1. Izmjeriti konstantu elastinosti zavojnice k. Izvesti vie mjerenja s
razliitim masama
2. Nacrtati krivulju h = F ( f ) . Iz uspona izraunati konstantu elastinosti k
(metoda najmanjih kvadrata)
3. Izmjeriti R i r, te izraunati priblinu duinu ice, znajui da je duina
jednog zavoja jednaka l1 = (2 ) + p 2 , gdje je p hod zavojnice.
4. Izraunati red veliine konstante k za prije mjerenu zavojnicu,
pretpostavivi da je od elika, kojemu je = 6 106 N m 2 .
2

Odrediti gustou tijela pomou dinamometra

Zadaci:
1. Odrediti gustou niza tijela pomou dinamometra. Uzeti da je gustoa
vode jednaka = 1 g cm3 .
2. Pogreke.

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba III.
Fizikalno njihalo Odreivanje recipronih osi fizikalnog njihala
Zadaci:
1. Nacrtati krivulju koja daje vrijeme titraja T, kao funkciju udaljenosti d osi
titranja njihala od toke O
2. Pomou te krivulje nai poloaje recipronih osi, koje odgovaarju osima
O1, O2 O3, odredivi odnosne reducirane duine
Matematiko njihalo
Zadaci:
1. Izmjerite period titranja za male kutove za desetak raznih duljina niti.

l
Nacrtajte dijagram ln T ln l. Pretpostavite da je T (l ) = 2 i
g
odredite eksponent metodom najmanjih kvadrata. Da li je on u skladu sa
poznatom relacijom?
2. Prikaite rezultate u T2 l dijagramu. Metodom najmanjih kvadrata
odredite konstantu gravitacije g.
3. Odredite dva perioda titranja sa kuglama razliitih masa i odredite da li on
ovisi o masi?

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba IV.
Statiko odreivanje modula torzije
Zadaci:
1. Prikazati grafiki ovisnost momenta torzije o kutu torzije za danu icu
2. Pomou dobivene krivulje nai konstantu torzije iste ice (metoda
najmanjih kvadrata)
3. Odrediti duljinu ice, izmjeriti njezin polumjer i nai njezin modul torzije
4. Pogreke
Dinamiko odreivanje modula torzije
Zadaci:
1. Nai dinamikom metodom modul torzije eline ice
2. Pogreke

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba V.
Mjerenje gustoe tekuine pomou piknometra
Zadaci:
1. Odrediti gustoe danih tekuina pri sobnoj temperaturi
2. Pogreke
Kolika mora biti tonost mjerenja da ima smisla voditi rauna o gubitku teine
uslijed uzgona u zraku?
Mohr Westphalova vaga
Zadaci:
1. Odrediti gustoe danih tekuina pri sobnoj temperaturi Mohr
Westphalovom vagom. Procijeni pogreke.
2. Usporedi dobivene rezultate za gustou s iznosima dobivenim pomou
piknometra i komentiraj. Jesu li gustoe jednake ili ne? Koji rezultat
smatra tonijim?

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba VI.
Odreivanje napetosti povrine tekuine metodom otkidanja
Zadaci:
1. Odrediti napetost povrine dane tekuine metodom otkidanja
2. Pogreke
Odreivanje napetosti povrine tekuine pomou dizanja tekuine u kapilari
Zadaci:
1. Odrediti napetost povrine dane tekuine mjerei njezino uzdizanje u
kapilari
2. Pogreke
Mjerenje koeficijenta viskoznosti Hopleroimv viskozimetrom
Zadaci:
1. Odredite koeficijent viskoznosti glicerina
Korisni podaci: gustoa gliceriba = 1.26 g cm3
gustoa kuglice = 2.51 g cm3
gonstanta k = 0.23 10 4 m 2 s 2
2. Pogreke

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba VII.
Mjerenje otpora pomou Wheatstoneovog mosta
Zadaci:
1. Odrediti otpore tri zadana otpornika
2. Pogreke
Mjerenje otpora elektrine arulje u ovisnosti o jakosti struje
Zadaci:
1. Nai kako se mjenja otpor danih arulja sa jakou struje (volframova nit,
ugljena nit, eljezna nit u vodiku)
2. Nacrtati krivulje R = f (I )
3. Nacrtati krivulje I = f (U ) . To su karakteristike arulje
4. Pogreke
Napon na aruljama mjenjati od 0V do 80V. Ne smije se prijei vrijednost 80V.

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba VIII.
Odreivanje specifinog naboja elektrona
Zadaci:
1. Odrediti specifini naboj elektrona za razliite vrijednosti anodnog napona
i struje kroz zavojnicu
2. Usporediti dobivenu vrijednost s poznatom za e m
3. Pogreke
Magnetsko polje oko ravnog vodia
Zadaci:
Odredite magnetsko polje:
1. Ravnog vodia u ovisnosti o jakosti struje.
2. Ravnog vodia u ovisnosti o udaljenosti od vodia.
3. Dva paralelna vodia, u kojima struja tee u suprotnim smjerovima, u
ovisnosti o udaljenosti izmeu njih.
4. Pogreke

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba IX.
Ispitivanje pomou katodnog osciloskopa
Princip odreivanja razlike faze i frekvencije
Zadaci:
1. Nacrtati krivulju badarenja za dani audio generator. Na os apscisa
nanijeti zadanu skalu od 0 do 270, a na os ordinate nanijeti dobivene
frekvencije. Za badarenje koristiti transformator elektrinog zvonca koji
daje 50 Hz.
Katodni oscilograf kao galvanometar za izmjeninu struju
Zadaci:
1. Spojiti u seriju tri otpora (R1, R2, R3). Prikljuiti krajeve na sekundar
transformatora elektrinog zvonca. Promatrati pomou oscilografa pad
napona na pojedinom otporu, prikljuivi krajeve pojedinog otpora na
prikljunice oscilografa. Svrstati ih po vrijednostima otpora.
2. Spojiti u seriju tri kondenzatora (C1, C2, C3) mjerenjem pada napona i
svrstati ih po kapacitetima. Navesti koji zakon daje tu mogunost
3. Spojiti u seriju tri pigunice (L1, L2, L3) i mjerenjem pada napona svrstati
ih po rastuim koeficijentima. Rastumaiti postupak.
Jednofazni poluvalni ispravlja
Zadaci:
1. Ostvariti, pomou diode, izmjeninog napona od 2V i otpora, shemu
prikazanu na slici 5. Na zastoru se tada vidi oblik ispravljene struje prema
slici 5.b). Promjeniti smjer ukapanja diode i pogledati na oscilografu
odgovarajui oblik vala. Precrtati dobivene signale s osciloskopa na
milimetarskom papiru.
2. Promatrati oblik napona na diodi. Rastumaiti ga.
Jednofazni punovalni ispravlja
Zadaci:
1. Promatrati na oscilografu oblik jednofazne punovalne, pomou germanij
dioda, ispravljene struje. Precrtati dobiveni signal na milimetarski papir te
ga objasniti
Jednofazni punovalni ispravlja u Graetzovu spoju
Zadaci:
1. Nainiti, pomou germanij diode, Graetzov ureaj za jednofazno
punovalno ispravljanje. Promatrati oblik ispravljenog napona na ekranu
osciloskopa.

Praktikum iz OSNOVA FIZIKE I.

2006./2007.

Vjeba X.
Galvanometar
Zadaci:
5. Odrediti unutarnji otpor galvanometra
6. Napravtiti tablicu koja daje otklon d kao funkciju intenziteta struje
7. Prikazati grafiki funkciju d = f (i )
8. Izraunaj:
i
Praktinu osjetljivost galvanometra na struju Oi =
d
Praktinu osjetljivost galvanometra na napon Ou = Oi
UPOZORENJE:
Za badarenje galvanometra koristiti:
S otpornik od 0 do 1 k
r otpornik od 1 do 10 k
R otpornik od 1 do 10 k (10 k)
s otpornik od 10 do 300 (200 )
Izvor EMS baterije (1.5 V i 3 V), Napon direktno izmjeriti preciznim voltmetrom.
Mjerenje temperature pomou termoparova
Zadaci:
4. Odrediti konstantu termoparova (C) mjerei EMS termoparova na
temperaturi topljenja leda i temperaturi vrenja vode
5. Odrediti nepoznatu temperaturu vode i usporedite ovu vrijednost s
vrijednosti dobivene mjerenjem pomou ivinog termometra